Knjiga autora Colina J.

Marsha koja nosi naziv Kurikulum (temeljni pojmovi) sastoji se od

pet dijelova, a to su: učeničko gledište, nastavničko gledište,planiranje i izrada kurikuluma,
upravljanje kurikulumom i kurikulumska ideologija. U uvodu autor navodi kako ljudi svijet
oko sebe razumiju pomoću pojmova, te u samoj knjizi navodi podatke za oko trideset važnih
kurikulumskih pojmova. Također opisuje da su u stvaranje kurikuluma uključeni različiti ljudi
(zaposleni u školama, istraživači, sveučilišni nastavnici, ljudi u upravnim tijelima, političari te
razne interesne skupine). Kako bi se objasnila organizacija pojmova različiti autori vršili su
analize/preglede udžbenika objavljenih od 1900 do 1980, a među njima je i sam autor knjige
koji je nakon pregleda literature uključio materijal koji se tiče šest kategorija, te je za svaku
od njih napisano poglavlje koje je usmjereno na ključni pojam, njegova glavna obilježja te
jake i slabe strane.

Prvi dio knjige koje nosi naziv učeničko gledište sastoji se od 5 poglavlja (sredine za učenje,
skriveni kurikulum, kurikulum i spol, uloga učenika u odlučivanju u kurikulumu i ispiti).
Razredno okruženje kao sastavni dio procesa učenja ima uticaj na svakog nastavnika i
učenika. Mnogo toga, počevši od arhitekture školske zgrade, rasporeda učionica, broja vrata i
prozora pa sve do rasporeda učenika unutar odjeljenja ima vrlo veliku ulogu u stavovima,
ponašanjima pa čak i uspjehu učenika. Vrlo je važno za spomenuti da boja, buka i temperatura
mogu imati velik uticaj na učenike i nastavnike u nastavnom procesu. Što se tiče skrivenog
kurikuluma smatra se da mogu postojati različiti stepeni prikrivenosti te da on pretpostavlja
učenje stavova, vrijednosti, normi i vjerovanja kroz pravila, rituale i propise. Također, opisani
su i mišljenja različitih autora koji smatraju da postoji visokostatusno i niskostatusno znanje,
za učenike različitih socioekonomskih statusa te da oni zavisno od toga u različitoj mjeri
koriste obrazovne resurse. Jedan od bitnih faktora školskog procesa su i ispiti čija je svrha
ocjenjivanje učenika, ali mogu znatno uticati i na motivaciju, nastavne metode, interakcije
između nastavnika i učenika i sl. Poglavlje kurikulum i spol opisuje kako su se kroz historiju
sve do danas zadržala različita gledišta na spolove. To utiče na mnoge aspekte školskog
procesa npr. škole zahtijevaju da se učenici ponašaju u skladu sa spolom, način odlučivanja za
predmete vrši se prema spolu, češće se spominju muškarci kao oni koji će doprinijeti
gospodarskom i društvenom razvoju... Na osnovu svega nabrojanog autor nudi moguće
metode koje vode ka rješavanju ovog problema. Autor u sljedećem poglavlju govori o
ulogama učenika u odlučivanju o kurikulumu te se navode razlozi za i protiv sudjelovanja
učenika prema različitim autorima. Sudjelovanju učenika može se pristupiti na razini
pojedinog razreda te razini cijele škole. Zadnje poglavlje prvog dijela knjige govori o ispitima
koji zauzimaju istaknuto mjesto u školskim sistemima i koje uglavnom provode nezavisna
tijela koja čine stručnjaci za ocjenjivanje, sveučilišni profesori i nastavnici. Autor opisuje
državne ispite kao vrlo važne za različite kategorije osoba, te daje prikaz razloga za i protiv
državnih ispita.

Drugi dio knjige nosi naziv nastavničko gledište te obrađuje četiri poglavlja (ovlašćivanje
nastavnika, udžbenici, upravljanje i školski ravnatelj i ocjenjivanje nastavnika). Ovlašćivanje
nastavnika događa se kad u svojim školama mogu stvarati nešto suvislo, a obezvlašteni su oni
nastavnici koji poučavaju braneći se i nadzirući znanje kako bi time nadzirali učenike. Autor
dalje opisuje neke od pristupa u ovlašćivanju nastavnika te ko sve ima ulogu u tom procesu.
Drugo poglavlje govori o udžbenicima koji igraju važnu ulogu u nastavnom procesu te autor
navodi neke od definicija udžbenika te očekivanja različitih osoba od udžbenika npr.
ravnatelja, nastavnika, učenika, autora...Također imamo različita obilježja udžbenika koji su
vezani za nastavno gradivo, način predstavljanja, oslikavanje, dostupnost te izgled. Autor nudi
primjer kontrolne liste koja se koristi za ocjenjivanje udžbenika. Naredno poglavlje
upravljanje i školski ravnatelj govori o tome da položaj školskog ravnatelja nije lako odrediti
te da mnogo različitih skupina (roditelji, nastavnici, društvo, službenici ministarstva...) ima
različita mišljenja o tome šta on treba da radi. Također, autor navodi i područja u kojima se od
ravnatelja očekuje da pokaže sposobnosti vođenja, te načine na koji ravnatelji mogu upravljati
svim tim područjima. Poglavlje ocjenjivanje govori o programima ocjenjivanja nastavnika, o
tome zašto se nastavnici ocjenjuju, šta se ocjenjuje te ko ih sve ocjenjuje. Autor navodi i
kriterije i metode ocjenjivanja te da se one moraju temeljiti na posebnim kvalitetama.
Također, idealan slučaj bi bio da nastavnici provode i samoocjenjivanje a jedna od metoda je
kontrolna lista za samoocjenjivanje koju autor navodi u udžbeniku.

Treći dio knjige koji se zove planiranje i izrada kurikuluma sastoji se od 10 poglavlja (okviri
za kurikulum, situacijska analiza/procjena potreba, namjere, ciljevi i zadaci, odabir metode,
procjenjivanje,ocjenjivanje i testiranje, Tylerov model planiranja, Walkerov svjesni pristup
planiranju, nastavnici kao istraživači/akcijsko istraživanje, izrada kurikuluma temeljena na
središtu i izrada kurikuluma temeljena na školi). Prvo poglavlje govori o okvirima za
kurikulum, da školski kurikulum najčešće čine predmeti koji se poučavaju te autor objašnjava
kako je okvir za kurikulum skupina međusobno povezanih predmeta koji služi kao smjernica
koja će pomoći nastavnicima, učenicima i roditeljima. Autor navodi i glavna obilježja
kvalitetnog, dobro osmišljenog i sveobuhvatnoh okvira za kurikulum a to su : jake veze
između teorije i prakse, najnovije i važne spoznaje o metodici, učenju i resursima te da
nadahnjuje nastavnike. Također, opisane su prednosti i nedostatci upotrebe okvira za
kurikulum, te primjeri okvira za kurikulum iz nekoliko zemalja. Naredno poglavlje nosi naziv
situacijska analiza/procjena potreba i govori o potrebama kao temelju za planiranje
kurikuluma. Posebna osmišljena procjena potreba koja je napravljena 70- ih godina ovog
stoljeća zove se situacijska analiza te se protivi tehnologijskim rješenjima u planiranju
kurikuluma. Odnosi se na znanje o početnom stanju u kojem se nalaze učenici te
prilagođavanje kurikuluma tim znanjima. Autor kroz tabelarne prikaze u ovom poglavlju
prikazuje čimbenike i tehnike situacijske analize te korake, prednosti i nedostatke u procjeni
potreba. Poglavlje namjere, ciljevi i zadaci daje opis obilježja i primjere za ove tri stavke, te
tabelarno predstavlja odnose između ovih faktora. Autor daje i kriterije za upotrebu ovih
faktora te ih detaljnije opisuje putem podjela (ciljeva) te navođenja razloga za i protiv
primjene (zadataka) i kriterija za njihovu učinkovitost. Sljedeće poglavlje odabir metode prije
svega govori o važnosti odabira adekvatnih metoda nastavnika u procesu poučavanja te da se
izdvajaju dvije vrste metoda (metode prenošenja sadržaja i metode organiziranja sadržaja).
U nastavku, autor opisuje metode prenošenja sadržaja te razloge zbog kojih bi nastavnici
trebali da koriste različite metode. Također, daje detaljnije objašnjenje metode organizacije
sadržaja pružajući tabelarne prikaze sa prednostima i nedostatcima istih. Naredno poglavlje
procjenjivanje, ocjenjivanje i testiranje objašnjava šta su ova tri pojma, na koji način i zbog
čega se sprovode u nastavnom procesu te koji su instrumenti za to. Procjenjivanje je najčešće
vođeno nekim kriterijem, ocjenjivanje je postupak kojim se učeniku za neki rad daje ocjena a
testiranje proces u kojem se putem testa ispituje rad učenika. Autor r navodi i neke od
uobičajnih tehnika za provođenje procjenjivanja ( popis intereta, ljestvice za ocjenjivanje,
semantički diferencijal). Naredno poglavlje bavi se Tylerovim modelom planiranja koji govori
o tome kako graditi kurikulum te prednostima i nedostacima istog. Tyler tvrdi da postoje četiri
načela koja se trebaju uzeti u obzir prilikom pravljenja kurikuluma a to su : svrhe, odabir
iskustva učenja, organizacija iskustva učenja te vrednovanje. Sljedeće poglavlje opisuje
Walkerov svjesni pristup planiranju tj. Walkera je zanimalo koliko oni koji planiraju
kurikulum tome svjesno pristupaju. On objašnjava korake koji se trebaju slijediti u planiranju
kurikuluma a to su : platforma, promišljanje i nacrt i svi ovi koraci zajedno čine njegov
naturalistički model. Poglavlje nastavnici kao istraživači/akcijsko istraživanje govori o
važnosti nastavnika koji putem provođenja akcijskih istraživanja u kojima će oni biti
praktičari mogu da žive sa složenošću iskustva te da teže konkretnom poboljšanju. Autor
također daje primjere akcijskih istraživanja te opisuje kakav uticaj mogu ostaviti na škole
( pozitivan/negativan). Posljednja dva poglavlja ovog dijela knjige nose naziv izrada
kurikuluma temeljena na središtu i izrada kurikuluma temeljena na školi. Prvo se odnosi na
onaj dio rukovodećeg osoblja u prosvjeti koji donosi odluke o tome šta će se poučavati, a
često i kako će se poučavati i ocjenjivati. Drugo se odnosi na planiranje, izradu, provedbu i
vrednovanje programa po kojem će učenici učiti u ustanovi kojoj pripadaju. Autor u ova dva
poglavlja navodi razloge, prednosti i nedostatke provođenja jednog ili drugog.

Četvrti dio knjige nosi naziv upravljanje kurikulumom i sastoji se od šest poglavlja ( novine i
planiranje promjena, upravljanje kurikulumom: model suradničkog upravljanja školom,
uspješne škole i kako škole učiniti boljima, školska vijeća i upravna tijela, ocjenjivanje/kritika
škole i provedba kurikuluma). Prvo poglavlje govori o novinama i planiranju promjena pri
čemu se misli na mijenjanje kurikuluma obzirom da je naše društvo kao i školski sistem stalno
pod uticajem različitih promjena. Autor opisuje planiranje promjene kroz 4 faze te ih detaljno
objašnjava, zatim navodi obilježja i kontekste novina, okruženja u kojima se uvode novine,
nositelje i strategije promjene. U poglavlju upravljanje kurikulumom:model suradničkog
učenja govori se o tome kako je kurikulum kombinacija formalnih i neformalnih iskustava u
učenju koja se stiču u školi. Autor opisuje šest faza suradničkog modela upravljanja školom te
ih detaljno objašnjava naglašavajući važnost određivanja cilja i prepoznavanja potreba,
stvaranja obrazovne politike, planiranja i finansiranja te navodi neke od prednosti i
nedostataka ovog modela. Treće poglavlje koje nosi naziv uspješne škole i kako škole učiniti
boljima govori o obilježjima uspješnih škola i školovanja, ciljevima i čimbenicima
poboljšanja škole zatim na koje je pojedince (skupine) usmjereno poboljšanje škole te nudi
primjere empirijskih istraživanja uspješnih škola. Poglavlje školska vijeća i upravna tijela
govori o važnosti istih u nastavnom procesu. Međutim, autor navodi da se ponekad dešava da
školski odbor zastupa više stvari od društvenog interesa, te zbog toga detaljnije objašnjava
prednosti i nedostatke ova dva segmenta. Peto poglavlje ovog dijela knjige nosi naziv
ocjenjivanje/kritika škole opisuje zadaće ocjenjivanja na razini škole, te razloge za
ocjenjivanje u kojem se spominju vanjski čimbenici i unutrašnji čimbenici i neka načela
ocjenjivanja na razini škole. Također, autor navodi i tehnike prikupljanja podataka za
ocjenjivanje (intervju, kontrolne liste, portfolij, pojedinačni dosjee, dnevnik, anegdotski zapis,
upitnik, audiosnimak, videosnimak ...). Postoji mnogo pristupa i modela ocjenjivanja na razini
škole, ali je autor u ovom poglavlju opisao tri ( tradicionalni model ocjenjivanja, model za
ocjenjivanje GRIDS, model ocjenjivanja usmjeren na nastavnika ). Zadnje poglavlje ovog
dijela knjige zove se provedba kurikuluma i opisuje da se izraz provedba odnosi na stvarnu
primjenu kurikuluma/nastavnog plana i programa ili onoga od čega se sastoji u praksi.
Navode se i činitelji koji utiču na provedbu kurikuluma, problemi koji nastaju pri
opisu/mjerenju provedbe, dva gledišta o provedbi ( vjernost provedbe i usmjerenost na
proces). Na kraju se govori i o usklađivanju kurikuluma što predstavlja proces kojim se
osigurava što veća podudarnost između pisanja, poučavanja i testiranja kurikuluma.

Peti dio knjige nosi naziv kurikulumska ideologija i sastoji se od pet poglavlja ( povijest
kurikuluma, školski predmeti, teorija kurikuluma i rekonceptualisti, sociologija znanja i
kurikulum i reforma kurikuluma). Prvo poglavlje povijest kurikuluma opisuje povijest
kurikuluma te da ona pruža dobro dokumentirane opise kurikuluma u određenim razdobljima
u prošlosti. Autor opisuje stavke koje istraživanje povijesti kurikuluma može obuhvatiti te
daje neke primjere koji se tiču ove teme. Drugo poglavlje školski predmeti opisuje podnošenje
promjena kurikuluma uz poklanjanje pozornosti određenim školskim predmetima, daje se
objašnjenje školskih predmeta kao društvenih sistema, te se daju primjeri. Treće poglavlje
opisuje teorije kurikuluma i rekonceptualizaciju pri čemu se ova dva pojma definiraju, te se
daju temeljna načela rekonceptualista te njihova postignuća i teškoće. Četvrto poglavlje koje
nosi naziv sociologija znanja i kurikulum razrađuju pristup sociologije znanja, njene
zagovaratelje tih načela te postignuća i teškoće tog procesa. Zadnje poglavlje ove knjige nosi
naziv reforma kurikuluma gdje se objašnjava pojava stalnih reformi u obrazovanju, kao što je
reforma kurikuluma koja može da potiče iz različitih izvora. Autor opisuje i vrste reformi a to
su aditivne reforme, vanjske reforme, regulatorne reforme i strukturne reforme.

Ova knjiga je jako korisna za sve učesnike nastavnog procesa jer odgovara na pitanja koja su
nejasna, te im pomaže da shvate šta trebaju poučavati, kome, kada i kako. Iako nudi veliki
broj odgovora, najbitnije je da onaj koji poučava izabere uravontežene, na činjenicama
temeljene i opravdane odgovore na najvažnija pitanja o kurikulumu.