Pritvor U BiH-knjiga

PRITVOR U BiH - zakonska regulativa i sudska praksa
Almin DAUTBEGOVIĆ
Pritvor u Bosni i Hercegovini - zakonska regulativa i

sudska praksa
Almin Dautbegović
Izdavač: Univerzitet u Travniku
Za izdavača: Prof.dr.sc. Rasim Dacić
Recezenti:
Prof.dr.sc. Milan Milošević,
Prof.dr.sc. Nedžad Korajlić,
Doc.dr.sc. Haris Halilović
Lektor:
Irhad Bilić
Saradnici:
Irhad Bilić,
Amna Gagula,
Bojana Popović
Štamparija: Graforad Zenica
Tiraž: 300 km
_______________________________________________
Almin DAUTBEGOVIĆ
PRITVOR U BOSNI i HERCEGOVINI

ZAKONSKA REGULATIVA I
SUDSKA PRAKSA
Travnik, 2012.
Almin DAUTBEGOVIĆ
SADRŽAJ
I DIO
PRITVOR U BOSNI I HERCEGOVINI ZAKONSKA REGULATIVA
I SUDSKA PRAKSA ......................................................................7
1. UVOD .........................................................................................8
2. MEĐUNARODNI PRITVORSKI STANDARDI ..........................11
2.1. OBAVEZE ZAKONODAVCA PRI UREĐENJU PRITVORSKE
MATERIJE KOJE PROIZLAZE IZ EKLJP ..................................................... 11
2.2. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE .................................................................... 18
3. PRITVOR U SUSJEDNIM ZEMLJAMA ....................................20

3.1. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ............................ 20
3.2. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI SRBIJI ....................................... 27
3.3. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI CRNOJ GORI............................ 31
4. HISTORIJAT PRITVORSKE MATERIJE U BIH ......................33

4.1. PRITVOR U BIH NORMIRAN PREUZETIM ZKP SFRJ .............................. 33
4.2. ZAKON O KRIVIČNOM POSTUPKU IZ 1998. GODINE............................. 37
5. PRITVORSKA MATERIJA U AKTUELNIM PROCESNIM

ZAKONIMA U BOSNI I HERCEGOVINI ..................................40
5.1. ODREĐIVANJE I PRODUŽENJE PRITVORA PO PROCESNIM
ZAKONIMA U BiH.......................................................................................... 41
5.2. ZAKONSKI RAZLOZI ZA ODREĐIVANJE I PRODUŽAVANJE
PRITVORA ....................................................................................................... 42
5.3. PROCEDURE OKO ODREĐIVANJA I PRODUŽAVANJA PRITVORA........58
6. PERIODIČNA KONTROLA PRITVORA ...................................68
II DIO
RELEVANTNE ODREDBE O PRITVORU IZ ZAKONA O
KRIVIČNOM POSTUPKU FBIH...................................................69
ODJELJAK 6 – PRITVOR.............................................................70
5
Almin DAUTBEGOVIĆ
III DIO
NAJVAŽNIJE PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA
LJUDSKA PRAVA U STRAZBURU ............................................77
1. NEUMEISTER PROTIV AUSTRIJE (1968) ..............................79
2. WEMHOLFF PROTIV NJEMAČKE (1968) .............................135
3. LETELLIER PROTIV FRANCUSKE (1991) ............................179
4. KEMMACHE PROTIV FRANCUSKE (1991) ..........................206
5. CLOOTH PROTIV BELGIJE (1991) .......................................244
6. TOMASI PROTIV FRANCUSKE (1992) .................................261
7. MANSUR PROTIV TURSKE (1995) .......................................320
8. BELCHEV PROTIV BUGARSKE (2004) ................................338
9. MAMEDOVA PROTIV RUSIJE (2006) ...................................361
10. PEŠA PROTIV HRVATSKE (2010) ......................................392
IV DIO
NAJVAŽNIJE PRESUDE USTAVNOG SUDA BOSNE I
HERCEGOVINE .........................................................................443
1. PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE - ZBOG
MOGUĆEG UTJECAJA NA SVJEDOKE - .............................444
2. OBLIGATORAN PRITVOR.....................................................468
3. DVOJNO DRŽAVLJANSTVO .................................................489
4. PRITVOR NAKON PRAVOMOĆNOSTI PRESUDE ...............516
5. SUDSKA KONTROLA PRITVORA .........................................538
6. PROCEDURALNE GARANCIJE PRILIKOM ODREĐIVANJA I
PRODUŽENJA PRITVORA .....................................................557
7. OZBILJNOST OPTUŽBI I TEŽINA ZAPRIJEČENE KAZNE
KAO RAZLOG ZA PRITVOR..................................................582
LITERATURA .............................................................................602
O AUTORU.................................................................................608
6
I DIO
PRITVOR U BOSNI I HERCEGOVINI

ZAKONSKA REGULATIVA I SUDSKA
PRAKSA
7
Almin DAUTBEGOVIĆ
1. UVOD
P
rocesna zakonska regulativa na nivou države, entiteta
i BD, iz 2003. godine, izvršila je temeljite promjene u
oblasti pritvora, kako općeg i posebnih uslova za
njegovo određenje tako i u procedurama određivanja,
produžavanja i ukidanja istog. Obzirom da pritvor dovodi u
pitanje jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na slobodu,
pritvorska materija je nužno morala biti usaglašena sa
međunarodnim pritvorskim standardima koji se ogledaju kroz
praksu Evropskog suda za ljudska prava, pravnih akata Vijeća
Evrope i Evropske unije, te pretpostavkama za određivanje
pritvora kojima se bavi Evropska konvencija za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda. Pojednostavljeno rečeno, pritvor kao
mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u krivičnom
postupku se može izreći izuzetno, uz stroge procedure njegovog
određivanja, produžavanja i ukidanja. Pritvor nikada nije
obavezan, dakle sud isti može ali nikada ne mora odrediti, što
je u odnosu na raniju zakonsku regulativu iz ove oblasti
značajan napredak. Ujedno je propisan čitav niz drugih mjera
kojima bi se mogao zamijeniti pritvor. Imajući u vidu važnost
pritvorske materije za očekivati je da su procesna pravila kao i
zakonski uslovi za odreživanje pritvora jasni i nedvosmisleni,
međutim u praksi sudova se javljaju dileme i različit pristup
rješavanja istih. Obzirom da pritvorom dira u jedno od
temeljnih ljudskih prava garantovanih Evropskom konvencijom,
u primjeni procesnih pravila ne očekuju se problemi, naprotiv
očekuje se da su propisi o pritvoru jasni ali praksa sudova je
često zbunjijuća i neka od rješenja kontradiktorna.
U našem ustavnopravnom poretku pritvor je definisan kao

izuzetna mjera. To znači da se on u krivičnom postupku
određuje samo ukoliko je pritvaranje osumnjičenog neophodno
8
radi nesmetanog vođenja postupka, te ukoliko se ista svrha ne

može postići nekom blažom mjerom. (Čl. 137. st. 2. ZKP
1
FBiH)
Propisano je, također, da svi organi koji učestvuju u
postupku moraju da postupaju sa naročitom hitnošću kako bi
pritvor trajao što kraće vrijeme, kao i obaveza da se on
momentalno ukine čim prestanu razlozi zbog kojih je na početku
2
bio određen. (Čl. 145. st. 4. ZKP FBiH) Pritvoru je posvećen i Čl.
5. Evropske konvencije o ljudskim pravima gdje se predviđa
pravo svakog pritvorenika da mu se sudi u razumnom roku ili da
bude pušten na slobodu do suđenja. Slično je predviđeno i u Čl.
9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, gdje
se još navodi da “stavljanje u pritvor lica koja očekuju da im se
sudi ne smije biti opće pravilo”.
Pritvor može trajati samo dok je to nužno, a nužnost
određuju konkretne okolnosti u kojima se ispunjavaju razlozi za
pritvor. Čim se izmijene te okolnosti, tako da prestanu razlozi
3
za pritvor, njega valja ukinuti i tuženog pustiti na slobodu.
Početna primjena relevantnih odredbi procesnih zakona, iz
ove oblasti, u praksi je izazvala radikalnu promjenu. Znatno su
reducirane situacije koje su proizvodile odluke suda o
određivanju pritvora, te kako više nema obaveznog pritvora, na
slobodi su se našli osumnjičeni i optuženi za najteža krivična
djela. Posmatrajući pritvorsku materiju kroz krivičnoprocesne
subjekte, zadovoljni su bili samo advokati angažovani u
krivičnim odbranama, tužioci naravno nezadovoljni, a sudovi su
dovedeni u poziciju da se isključivo bave procesnim normama i
priklone argumentaciji jedne od suprotstavljenih krivičnih
subjekata. Uz dalja očekivanja da će se sudska praksa uskladiti
sa zakonskom regulativom, da će se ova oblast dalje dorađivati
1
Čl. 123. st. 2. ZKP BiH; Čl. 123. st. 2. ZKP BD; Čl. 181. st. 2. ZKP RS;
2
3
Odluka ESLjP u predmetu Winterwerp protiv Holandije iz 1979. godine;
zatim
Čl. 9. Opće deklaracije o pravima čovjeka; pa Čl.9. st. (3) i (4) i Čl. 5. st.
(1) lit. c) EKLjP; te Čl. 5. st. L lit. c) MPGPP
9
Almin DAUTBEGOVIĆ
u smislu jačanja garancija na pravično suđenje i svođenja

pritvora na nužne i neophodne situacije, te da će kroz edukaciju
i seminare tužioci, sudije i advokati znati se pravilno odrediti
prema svim nastalim situacijama, uslijedio je zaokret. Procesni
zakoni na nivou države i entiteta u proteklih sedam godina su, u
nekoliko navrata, izmijenjeni i dopunjavani. I svaki put, kada je
riječ o izmjenama i dopunama, koje se tiču pritvorske materije,
uslijedio je povratak na staro, već viđeno, tako da danas u
praksi sudova pritvor egzistira u predmetima i gdje ne bi
trebao, tužioci se ne moraju previše truditi da argumentuju
potrebu za pritvorom, sve će to popraviti i dotjerati sud.
Konačno, dobili smo i kategoriju obaveznog pritvora, kojeg sud
određuje presudom na kaznu zatvora pet i više godina.
Uz sve to sudska praksa na nivou Federacije BiH nije
usaglašena. I dalje postoje različiti pristupi i aršini oko pitanja
koja su se, nakon sedam godina, morala iskristalisati i postati
notorna i općeprihvaćena u praktičnoj primjeni.
Ovaj rad ima ambiciju da, najprije, predstavi pritvorsku
materiju kroz međunarodne pravne standarde, dijelom se
osvrne na normativno uređenje ove oblasti u nama susjednim
državama, predstavi pritvorsku materiju od postanka naše
države, te predstavi istu kroz prizmu postojećih propisa.
U najvažnijem, i inventivnom dijelu ovog rada, bit će
predstavljeni problemi i dileme u praktičnoj primjeni relevantih
odrebi ZKP-a, koje obrađuju pritvor, a sve kroz praksu
Ustavnog suda BiH, praksu Vrhovnog suda FBiH, te Vrhovnog
suda RS. Na kraju će autor predstaviti dileme i praksu do koje
je došao vlastitim istraživanjem, posebno na području Zeničko
– dobojskog kantona, i to praksom dosad ne tretiranom u
poznatoj literaturi, na ovim prostorima. U konačnom će biti
predstavljeni i prijedlozi de lege ferenda.
Zahvaljujem kolegama advokatima, tužiocima i sudijama
koji su mi pomogli u prikupljanju potrebnih podataka iz ove
oblasti odnosno podijelili sa mnom svoja iskustva,koja su sticali
u praktičnoj primjeni relevantnih odredaba ZKP-a.
10
2. MEĐUNARODNI PRITVORSKI
STANDARDI
Uređenje pritvora u procesnim zakonima Bosne i

Hercegovine zasniva se na međunarodnim standardima za
zaštitu ljudskih prava, koja je postavila Evropska konvencija za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni dodatni
protokoli, te praksa Evropskog suda za ljudska prava u
Strazbouru.
2.1. OBAVEZE ZAKONODAVCA PRI UREĐENJU

PRITVORSKE MATERIJE KOJE PROIZLAZE IZ EKLJP
Čl. 1. Konvencije, obavezuje države potpisnice da osiguraju

svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode
zajamčene Konvencijom. Stoga, unutrašnje pravo država
potpisnica Konvencije mora biti u skladu s Konvencijom.
Kršenje bilo kojeg od prava, koje Konvencija jamči pritvoreniku,
čini pritvor nezakonitim.
2.1.1. Prezumpcija nevinosti
Konvencija jamči pretpostavku nevinosti u okviru prava

na pravično suđenje. Pretpostavka nevinosti je usko vezana s
pravom na slobodu osumnjičenog. Osumnjičenu osobu treba
tretirati kao nedužnu, što znači da joj se ne smije oduzimati
sloboda zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila
krivičnoo djelo. Osumnjičeni se ima pravo braniti sa slobode,
a pritvoriti se može samo u svrhu vođenja krivičnog
postupka. Prezumpcija nevinosti sprečava prejudiciranje
ishoda postupka.
11
Almin DAUTBEGOVIĆ
2.1.2. Legitimni razlozi za pritvor
Pod legitimnim razlozima za pritvor podrazumijevaju se

materijalnopravne činjenice koje je nadležno tijelo dužno
utvrditi prije odlučivanja o pritvoru, te o čijem postojanju ovisi
hoće li osoba biti lišena slobode ili ne. Obaveza njihova
4
propisivanja u nacionalnom pravu proizlazi iz riječi “zakonito”.
Konvencijsko pravo je u velikoj mjeri posvetilo pažnju
općem pritvorskom razlogu – osnovanoj sumnji. Osnovana
sumnja je veza između krivičnog djela i počinioca, koja se
ogleda u razumnoj sumnji objektivnog posmatrača koji bi, na
osnovu prezentovanih činjenica i dokaza, vjerovao da je
osumnjičeni počinio krivično djelo. Stepen vjerovatnoće u
pogledu osnovane sumnje, koja bi opravdavala pritvor, je u
osnoviniži od traženog stepena osnovane sumnje prilikom
potvrđivanja optužnice.
Međutim, postojanje osnovane sumnje nije dovoljan razlog
za pritvor već se sudmora pozvati i na druge razloge za
5
produženje pritvora. Od posebnih osnova, Evropska konvencija
6
izričito predviđa opasnost od bjekstva, i iteracijsku opasnost
(kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja
izvršenja krivičnog djela), dok je koluzijska opasnost priznata
kroz praksuEvropskog suda. Sud je u izuzetnim slučajevima
priznao i pravo na održavanje javnog reda, uključujući brigu za
zaštitu optužene osobe, kao posebnu osnovu za trajanje
7
oduzimanja slobode.
4
Čl. 5. st. 1. Konvencije
5
Kreps vs. Poljska iz 2001.
6
Letellier vs. Francuska iz 1991.
7
1A vs. Francuska iz 1998.
12
2.1.3. Pravo da bude obaviješten
Ugrađujući konvencijske obaveze u nacionalno zakonodavstvo,

država potpisnica je dužna osobu lišenu slobode, u najkraćem
mogućem roku, obavijestiti o razlozima, odnosno materijalnopravnim
pretpostavkama za pritvor kao i osnovama optužbe protiv
nje/njega i to na jeziku koji razumije.
Kao “najkraći rok”, u dosadašnjoj praksi, smatrao se
prihvatljivirn rok od 7 sati, 24 sata i 2 dana, a duži rokovi su
smatrani kršenjem odredaba Konvencije.
Svrha ovog prava je da se omogući, osobi lišenoj slobode,
da pokrene postupak sudske kontrole zakonitosti pritvaranja.
Pravo da bude obaviješten, propisano je u Čl. 6. st. 3.a
Konvencije, kao dio prava na pravično suđenje. Ovo pravo
zahtijeva detaljniju i širu obavijest o prirodi i razlozima optužbe
protiv sumnjičene osobe, radi pripremanja odbrane, dokpravo
da bude obaviješten propisano uČl. 5. obuhvata pravni i
činjenični osnov za pritvor.
2.1.4. Pravo na dovođenje pred sud u najkraćem roku
Svako uhapšeno ili pritvoreno lice mora se u najkraćem

roku izvesti pred sud, ili pred drugo zakonom određeno tijelo
sudske vlasti. To je obaveza države koja se izvršava
automatski, bez obzira na postojanje zahtjeva osobe kojoj je
oduzeta sloboda. Rokovi su podložni tumačenju nacionalnog
suda, ali to nikako ne znači da su neprecizni, već da se
tumače obzirom na konkretne okolnosti dučaja.8 Sud u
svojoj odluci procjenjuje, u predmetu Brogan i drugi protiv
Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 29. novembra 1988, Serija
A br. 145-B, str. 33, st. 62), da je trajanje pritvora bez sudske
kontrole od 4 dana i šest sati suprotno onome što propisuje Čl.
8
Tas vs. Turska iz 2001.
13
Almin DAUTBEGOVIĆ
5. st. 3. Iz tog jasno proizlazi da period od četrnaest ili više

dana, koliko je gospodin Aksoj bio u pritvoru, a da nije izveden
pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da
obavlja sudske funkcije ne zadovoljava uslov koji se odnosi na
načelo "hitnosti".
2.1.5. Pravo na suđenje u razumnom roku
Prema Čl. 5. st. 3. svako uhapšeno ili pritvoreno lice ima

pravo u razumnom roku biti suđeno ili pušteno na slobodu do
suđenja, što se može uvjetovati davanjem jamstva da će ta
osoba pristupiti suđenju. Osumnjičeni ima pravo na odbranu sa
slobode, a može se pritvoriti samo u slučaju postojanja
legitimnog zahtjeva za pritvor. Obavezni pritvor odnosno
zakonsko pritvaranje učinioca određenih teških krivičnih djela
9
krši ovu odredbu Konvencije.
Odbrana sa slobode može se uvjetovatijamstvom. Sud je
dužan prilikom odlučivanja o pritvoru razmotriti može li se
pritvor zamijeniti blažim mjerama, koje bi osigurale prisustvo
optuženog, a propust suda da to učini predstavlja kršenje
odredaba Konvencije.
Razumni rok suđenja cijeni se prema okolnostima
konkretnog krivičnog slučaja koji obuhvataju: složenost
predmeta, ponašanje optuženika i efikasnost domaćih javnih
10
vlasti, ali i okolnost da se osumnjičeni nalazi u pritvoru.
Pitanje razumnog roka ne može se ocjenjivati apstraktno, pa
nije ustanovljen maksimalan rok trajanja pritvora, već se
procjenjuje obzirom na okolnosti svakog predmeta.
9
Caballero vs. Ujedinjeno Kraljevstvo iz 2000.
10
Kreps vs. Poljska iz 2001.
14
2.1.6. Pravo na sudsko osporavanje zakonitosti pritvora
Odredba Čl. 5. st. 4. Konvencije garantuje pravo licu

lišenom slobode pristup sudu radi osporavanja zakonitosti
11
lišenja.
Osoba kojoj je oduzeta sloboda ima pravo pokrenuti

postupak osporavanja zakonitosti smještaja, bez obzira je li
odluku donijelo upravno ili sudsko tijelo. Naime, Evropski sud je
u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp naveo da je država
dužna pojedincu skladu sa odredbom Čl. 5. st. 4. Konvencije
osigurati pristup sudu kada je odluka o oduzimanju slobode
donesena od strane upravnog tijela, ali da se isto ne
primjenjuje kada odluku donese sud na završetku sudskog
postupka.
Konvencija prema kriteriju naknadne moguće kontrole

zakonitosti razlikuje dvije kategorije sudskih odluka o
oduzimanju slobode.
Prvu kategoriju čine oduzimanja slobode sudskom odlukom

koja u sebi inkorporiraju zahtjeve postavljene u Čl. 5. st. 4.
Konvencije, te stoga ne postoji potreba njihove naknadne
kontrole. Drugu kategoriju čine sudske odluke kod kojih se
oduzimanje slobode temelji na razlozima koji se mijenjaju
protekom vremena, pa u skladu sa odredbom Čl. 5. st. 4.
Konvencije mora postojati mogućnost naknadne kontrole
zakonitosti oduzimanja slobode.
Pravo osobe lišene slobode na pristup sudu zbog

osporavanja zakonitosti oduzimanja slobode obuhvata pravo na
osporavanje kako materijalnopravne, tako i procesnopravne
zakonitosti.
11
Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo
pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odučiti o zakonitosti njegovog
pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo
nezakonito (Čl. 5. st. 4. Konvencije)
15
Almin DAUTBEGOVIĆ
Propisivanje postupka u kojem osoba može osporavati

samo formalnu zakonitost postupka određivanja pritvora, a ne i
suštinsku utemeljenost odluke o pritvoru ne ispunjava standard
prava na pristup sudu iz Čl. 5. st. 4. Konvencije. Naime, iako ta
odredba ne zahtijeva da pritvorena osoba ima pravo na sudsku
kontrolu svih okolnosti slučaja, dakle na postupak u kojem bi
sud odlučivao o meritumu krivičnog postupka, kontrola mora
biti dovoljno široka da obuhvati pretpostavke koje prema
12
Konvenciji suštinski uvjetuju zakoniti smještaj.
Kontrola materijalnopravnih pretpostavki je nužna jer i
jedna formalno legalna odluka može biti nezakonita, inter alia,
ako nadležna vlast zloupotrijebi svoje ovlasti postupajući u zloj
vjeri, hirovito ili s pogrešnim ciljem, ako odluka nije
potkrijepljena dovoljnim dokazima ili ako njenu činjeničnu
osnovu niti jedna razumna osoba ne bi mogla prihvatiti. Tijelo
pred kojim pritvorena osoba ima pravo pokrenuti postupak
kontrole zakonitosti oduzimanja slobode je, prema izričitom
tekstu Čl. 5. st. 4. Konvencije, isključivo sud. Konvencijska
13
tijela priznaju status suda u smislu Čl. 5. st. 4. Konvencije.
Postupak u kojem se osporava zakonitost pritvaranja mora
biti sudski. Postupak će imati sudski karakter ako su pravila po
kojima postupa unaprijed propisana, te ako jamči pojedincima
odgovarajuće garancije obzirom na vrstu oduzimanja slobode o
kojoj se radi.
Procesna prava koja ima pritvorenik u postupku
osporavanja zakonitosti pritvaranja, izjednačena su procesnim
14
pravima optuženika u skladu s Čl. 6. Konvencije.
12
Doc. dr. Zlata Đurđević i Dražen Tripalo – Trajanje pritvora u svjetlu
međunarodnih standarda te domaćeg prava i prakse – Hrvatski ljetopis za
krivično pravo i praksu, Zagreb, Vol. 13, broj 2/2006.
13
Ibidem
14
Ova prava obuhvataju: pravo na branioca, pravo na besplatnu obranu
kada to nalažu interesi pravde, pravo na pripremu obrane i savjet prije
ročišta, pravo na sudjelovanje i osobno saslušanje na ročištu na kojem se
odlučuje o produženju pritvora, pravo na kontradiktoran postupak.
16
2.1.7. Pravo na donošenje brze odluke
Odredba Čl. 5. st. 4. Konvencije izričito garantuje postupak

u kojem će se brzo odučiti o zakonitosti oduzimanja slobode ili
o puštanju na slobodu ako je njeno oduzimanje bilo nezakonito.
Vrijeme koje je nadležnom tijelu potrebno da donese oduku o
zakonitosti pritvaranja važna je komponenta ocjene da li je
osobi sloboda oduzeta arbitrarno ili ne, pa zaštita od
arbitrarnosti koju pruža Čl. 5. st. 4. podrazumijeva da nadležni
sud mora odučiti "brzo".
Rok za odlučivanje o zakonitosti pritvora, duži je od roka za
dovođenje uhapšene osobe pred sud, a procjenjuje se također
obzirom na konkretne okolnosti slučaja, uključujući radnje
državnih tijela i odugovlačenje od strane okrivljenog. Teret
dokaza za garantovanje prava na brzu odluku je na državi, a
ona ima obvezu da organizuje svoj pravosudni sistem
učinkovito, tako da niti godišnji odmori sudaca, niti opseg posla
nisu opravdani razlozi kada se radi o pravu na slobodu. Tako je
Sud smatrao da razdoblje od 20 dana od postavljanja zahtjeva
15
do donošenja odluke krši Konvenciju.
2.1.8. Periodična kontrola pritvora
Sadržaj obaveza koje odredba Čl. 5. st. 4. nameće

državama razlikuje se obzirom na vrstu i okolnosti oduzimanja
slobode. U slučaju pritvaranja Konvencija propisuje dodatnu
obavezu državama potpisnicama da samoinicijativno i
periodično provjeri postojanje materijalnopravnih pretpostavki
za pritvor. Pritvorski razlozi su podložni promjenama i samim
tim vremenom mogu prestati.
Periodična kontrola dalje opravdanosti pritvora u vrši se na
dva načina. Prvi je određivanje pritvora na određeno razumno
vrijeme, nakon kojeg se automatski ukida, a može se produžiti
15
GB vs. Švicarska iz 2002.
17
Almin DAUTBEGOVIĆ
samo ako se ponovno utvrdi, uz poštivanje istih garancija, da i

dalje postoje razlozi za pritvor. Drugi način je izricanje
smještaja na neodređeno vrijeme ili duže određeno vrijeme uz
obaveznu kontrolu postojanja pretpostavki u razumnim
intervalima. Aktiviranje i potreba za kontrolom po službenoj
dužnosti ovisi i o tome je li pritvorena osoba sama postavila
zahtjev za kontrolu zakonitosti. Naime, Konvencija obavezuje
na kontrolu postojanja pritvorskih razloga, ali države
ugovornice su slobodne same izabrati način na koji će izvršiti
svoje obveze, pa nije u nadležnosti konvencijskih tijela da
odlučuju koji je najbolji ili najprikladniji način provođenja
sudske kontrole u ovom području.
2.2. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE
Vijeće Evrope donijelo je dvije preporuke važne za pravni

režim pritvora i prava pritvorenika. Prva je Preporuka o pritvoru
za vrijeme suđenja iz 1980. godine, u kojoj se odredbe Evropske
konvencije i jurisdikcija Evropske komisije i Suda za ljudska
prava koji uređuju pritvor uspostavljaju kao evropski standardi.
Preporuka se sastoji od četiri grupe načela. Kao temeljna
načela (I) određuju se prezumpcija okrivljenikove nedužnosti,
nužnost i izuzetnost primjene pritvora te isključenje
obligatornog i punitivnog pritvora. Načela primjenjiva na odluke
o pritvoru (II) obuhvataju materijalnopravne pretpostavke za
pritvor i procesna prava pritvorenika u skladu sa odredbom Čl.
5. Konvencije, ističu važnost konkretnih okolnosti vezanih za
djelo i počinioca te načelo razumnog roka.
Alternativne mjere kao zamjena pritvoru (III) se pojedinačno
navode i zahtijeva se izbjegavanje pritvora njihovom
primjenom. Načela koja se primjenjuju na istragu i suđenje
prema pritvoreniku (IV) su da se postupak mora provesti što je
brže moguće i to se mora nastojati ostvariti svim naporima,
uračunavanje pritvora u kaznu i razvoj fondova za naknadu
štete neosuđenim pritvorenicima.
18
Druga preporuka je u vezi sa povećanjem zatvorske

populacije. Preporučuje svladama država članica Evrope da
analiziraju zakonodavstvo i praksu u pogledu prenatrpanosti
zatvora. Obzirom da na ukupan broj zatvorske populacije utiče i
broj pritvorenih, preporučuje se smanjenje ovog broja, odnosno
da se njegovo trajanje svede na minimum.
19
Almin DAUTBEGOVIĆ
3. PRITVOR U SUSJEDNIM ZEMLJAMA
3.1. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ
3.1.1. Uopće o pritvorskoj materiji u RH
Materija pritvora u Republici Hrvatskoj je smještena u

Zakon o krivičnom postupku, kojeg je Hrvatski sabor usvojio
16
18. decembra 2008. godine. Relevantne odredbekoje
tretiraju pritvorsku materiju sadržane su u odredbama članova
od 112. do 144-og. Ovaj zakon je izmijenjen i dopunjen 30.
juna 2009 godine. odlukom Sabora kojom je usvojio Zakon o
izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku.
Usvojene izmjene i dopune ZKP-a,koje su u značajnom dijelu
doradili postojeću procesnu regulativu, od ukupno118
odredaba oko 15 je posvećeno pritvorskoj materiji. Prije
upuštanja u analizu relevantne pritvorske materije valja
napomenuti da i Ustav RH sadrži brojne odredbe iz ove oblasti.
17
Ustavnom materijom se najprije štiti pravo na slobodu , a
istovremeno je ustavnim odredbama izričito regulisana
pritvorska materija.
Ustav RH propisuje formalne ili procesnopravne pretpostavke
za pritvor u koje su ugrađeni standardi i obaveze koje proističu iz
Evropske konvencije. Ustav je prepustio zakonodavnoj regulativi
da uredi pritvorsku materiju s tim što je postavio određene
granice propisane u Čl. 16. st. 1. kojim su propisanirazlozi zbog
kojih se mogu ograničiti prava i slobode uopće, pa i pravo na
16
“Narodne novine“, br. 152/08.
17
Čl. 22. Ustava RH: Čovjekova je doboda i osobnost nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti ssoboda, osim kadaje to određeno
zakonom, o čemu odlučuje sud.Čl. 16. st. Ustava RH: Svako ograničenje
slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom
pojedinom slučaju.
20
slobodu, a koji uključuju zaštitu slobode i prava drugih ljudi,

pravni poredak, javni moral i zdravlje čime se ograničava
18
zakonodavac u propisivanju razloga za pritvor. Procesni zakon
je u razradi pritvorske materije poštovao konvencijske obaveze,
uz izraženu namjeru zakonodavca u jačanju procesnog položaja
okrivljenog, napuštanje kategorije obaveznog pritvora te
omogućavanje ambijenta u sudskoj praksi koji će omogućiti
većem broju okrivljenih da se brane sa slobode.
3.1.2. Sličnosti i razlike u odnosu na procesne zakone

Bosne i Hercegovine
Obzirom da su obje države u obavezi da u krivičnoprocesne

zakone u cjelini, pa tako i u vezi s pritvorskom materijom, vode
računa o pravima i obavezama koja građanima garantuje
Evropska konvencija, pritvorska materija se u bitnom ne
razlikuje. Međutim izvjesne razlike ipak postoje i iste su
proizvod različitog pristupa zakonodavca ovoj materiji, o čemu
će dalje biti riječ u ovom radu:
1) Pritvor po rješenju tužioca (državnog odvjetnika)
Odredbom Čl. 120. Zakona o krivičnom postupku RH je

propisano da Državni odvjetnik obrazloženim rješenjem
određuje pritvor protiv osumnjičenog ako procijeni da postoje
pritvorski razlozi. Po ovom rješenju osumnjičeni može ostati u
pritvoru do 48 sati.
Procesni zakoni u BiH ne predviđaju mogućnost da tužilac
rješenjem određuje pritvor u ma kojem trajanju. Istina, tužilac
19
prema odredbi Čl. 153. st. 5. ZKP FBiH ima pravo zadržavanja
18
Ustav RH proklamiranačelo razmjernosti u Čl. 16. st. 2. i pretpostavku
okrivljenikove nedužnosti u Čl. 28.
19
Čl. 139. st. 5. ZKP BiH; Čl. 139. st. 5. ZKP BD; Čl. 204. st. 5. ZKP RS;.
21
Almin DAUTBEGOVIĆ
osobe lišene slobode, u vremenu od 24 časa, u kojem je dužan

staviti pismeni prijedlog pritvora nadležnom sudiji za prethodni
postupak ili osumnjičenog pustiti na slobodu. U slučaju
zadržavanja osumnjičenog u trajanju od 24 časa tužilac ne
donosi nikakvo posebno rješenje i jedino vodi računa o tačnom
vremenu dovođenja osumnjičenog od strane policijskog organa
i vremena predaje pismenog prijedloga pritvora, nakon čega
sudija za prethodno saslušanje ima nova 24 časa da odluči o
20
prijedlogu. Osumnjičena osoba nema mogućnost ulaganja
žalbe sudu na odluku tužilaštva o dvadesetčetvero časovnom
zadržavanju.
2) Kućni pritvor
Zakon o krivičnom postupku RH, za razliku od procesnih

21
zakona u BiH, poznaje kućni zatvor kao alternativu pritvoru.
Sud može odrediti kućni zatvor ako je za ostvarenje svrhe
istražnog zatvora dovoljna zabrana okrivljeniku da se udaljuje
iz doma. Primjena ove mjere podrazumijeva prethodnu
saglasnost svih punoljetnih ukućana o primjeni tehničkih
sredstava nadzora.
Procesni zakoni u BiH ne poznaju kućni zatvor ili pritvor

kao zamjenu sudskom pritvoru. Međutim, Sud BiH je uveo u
praksu primjenu mjera zabrane kao zamjenu za pritvor, koje
mjere po svom sadržaju predstavljaju svojevrstan kućni
pritvor. Tako upredmetu koji Tužilaštvo BiH vodi protiv Č. F.
i drugih, Rješenjem Krivičnog vijeća od 21. 01. 2010.
godine, ukinut je pritvor osumnjičenim te se isti imaju
pustiti na slobodu nakon što registraru suda predaju svoja
lična dokumenta, te im se izriču mjere zabrane –
privremenog oduzimanja ličnih dokumenata, zabrana
20
Čl. 153. st. 6.ZKP FBiH; Čl. 139. st. 6. ZKP BiH; Čl. 139. st. 6. ZKP
BD; Čl. 204. st. 6. ZKP RS;
21
Član od 119. do 121. ZKP RH
22
napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda,

zabrana međusobnog komuniciranja svih osumnjičenih u
predmetu, zabrana komuniciranja sa svjedocima, zabrana
22
obavljanja poslovnih aktivnosti u preduzeću. Izvršenje ove
mjere kontroliše lokalna policija tako što obilazi
osumnjičenog dva puta dnevno u vremenu od 06 do 22 časa.
Kako lokalna policija osumnjičenog obilazi u unaprijed
neutvrđenom vremenu, osumnjičeni je zapravo osgraničen u
svim aktivnostima izvan svog doma, jer bi nepostupanje po
zadatim mjerama uzrokovalo ponovno određivanje pritvora.
Valja napomenuti da mjere zabrane u ovom, ali i drugim
predmetima Suda BiH nisu zamjena za sudski pritvor
određen zbog opasnosti od bjekstva već su alternativa i za
druge pritvorske razloge.
Novoustanovljena sudska praksa Suda BiH za sada ne
nailazi na kritike teorije i prakse, ali ni širu primjenu u drugim
sudovima koji prijedloge branilaca da se mjera pritvora
zamjeni mjerama zabrane vezuju isključivo za pritvorski
razlog opasnosti od bjekstva iz Čl. 146. st. 1. lit. a) ZKP
23
FBiH
22
Čl. 131.st. 5. u vezi sa Čl. 126, Čl. 126.a,Čl. 126.b, Čl. 126.c i Čl.
126.d ZKP BiH
23
Odlukom KV Općinskog suda Kakanj od 28. 02. 2011. god. u
predmetu 36 0 K 014307 11 Kv 2 protiv K. I.produžen je pritvor
osumnjičenom za naredna dva mjeseca, Sud nije prihvatio navode
branioca da se osumnjičenom izreknu mjere zabrane, smatrajući da se
iste prvenstveno izriču ako postoje okolnosti da bi osumnjičeni mogao
pobjeći ili kriti se, a u konkretnom slučaju vijeće je mišljenja, a obzirom
na gore navedeno da postoje naročite okolnosti (ranija osuđivanost
osumnjičenog više puta, da se tereti da je počinio u ovom predmetu dva
krivična djela i dr.) koje opravdavaju bojaznost da bi osumnjičeni mogao
ponoviti krivična djela, a za koja se može izreći kazna zatvora od 3 (tri)
godine ili teža.
23
Almin DAUTBEGOVIĆ
3) Osnove za određivanje istražnog zatvora
Zakon o krivičnom postupku RH je osnove za određivanje

sudskog pritvora propisao u članu 123. prema kojem se, prema
osumnjičenom, pritvor može odrediti ako postoji osnovana
sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, te jedan od
24
posebnih pritvorskih osnova. Istražni zatvor se neće odrediti,
25
ako je okrivljenik okolnosno i detaljno priznao djelo i krivnju.
Posebnosti ZKP RH u odnosu na procesno zakonodavstvo u

BiH, se ogledaju u različitom normiranju tačke d) koja je
pojednostavljena i čini se ne ostavlja mjesta teoretskim dilemama,
makar da u praksi postoje različita viđenja postojanja pritvorskog
osnova iz tačke d), u pojedinim krivičnim predmetima. Procesni
zakoni u BiH su tačku d) predstavili na način da se moraju ispuniti
četiri kumulativna uslova od kojih je objektivan samo propisana
26
kazna, dok su preostala tri subjektivna i podliježu ocjeni suda.
Zakonodavac nije propisao šta su to vanredne okolnosti, niti o
kakvom je to remećenju javnog reda i mira riječ, što je u sudskoj
praksiproizvelo šarenilo u primjeni ovog pritvorskog osnova.
24
1) je u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći
(krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično), 2) osobite okolnosti
upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili
tragove važne za krivični postupak ili da će ometati krivični postupak
utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače, 3) osobite okolnosti
upućuju na opasnost da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano
krivično djelo, ili da će počiniti teže krivično djelo za koje je prema zakonu
moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti, 4) je
istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja krivičnog djela
za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, 5) okrivljenik koji je uredno
pozvan izbjegava doći na raspravu.
25
Član 123. st. 2. tačka 1. ZKP RH
26
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se
može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno
teško, obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi
puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog
reda. (Čl. 146. st. 1. lit. d) ZKP FBiH; Čl. 132. st. 1. lit. d) ZKP BiH; Čl. 132.
st. 1. lit. d) ZKP BD; Čl. 197. st. 1. lit. g) ZKP RS)
24
Procesni zakoni u BiH za razliku od ZKP RH nisu predvidjeli

mogućnost da se pritvor neće odrediti po osnovu koluzijske
opasnosti ako osumnjičeni detaljno i obrazloženo prizna djelo i
krivnju.
4) Postupak produženja i ukidanja pritvora
Za razliku od procesnih zakona u BiH, ZKP RH je detaljnije

normirao postupak ukidanja pritvora. Opstrukcija državnog
odvjetnika u provođenju istrage, odnosno nepreduzimanje
istražnih radnji u zakonskim rokovima, propisan je kao poseban
27
razlog za ukidanje pritvora. Ukidanje pritvora kao sankcija za
neefikasan rad državnog odvjetnika prethodno je uslovljeno
urgencijom višem državnom odvjetniku, kojem se ostavlja
naknadni rok za preduzimanje radnji.
Prema članu 127. st. 1. ZKP RH rješenje o produženju
pritvora u istrazi donosi istražni sudac, za razliku od procesnih
zakona u BiH, koji su ovlaštenja sudije za prethodni postupak u
28
istrazi ograničili na određivanje pritvora do 30 dana. Kao
posebnost u odnosu na procesno zakonodavstvo u BiH, pritvor
nakon potvrđivanja optužnice, a do pravomoćnosti presude
produžava i ukida raspravni sud u zasijedanju a izvan
zasijedanja, vijeće.
Nakon predaje optužnice, a do pravomoćnosti presude
okrivljeni i branilac mogu predlagati ukidanje pritvora o čemu
29
odluku donosi sud koji vodi postupak.
ZKP RH je odredbom Čl. 129. detaljno normirao ročište za
odlučivanje o istražnom zatvoru. Uz propisano procedure
ročišta, državni odvjetnik je u obavezi izvijestiti istražnog
27
Čl. 121.st. 1. tačka 5. ZKP RH
28
Čl. 149. st. 1. ZKP FBiH; Čl. 135 st. 1. ZKP BiH; Čl. 135. st. 1. ZKP
29
Čl. 128.ZKP RH
25
Almin DAUTBEGOVIĆ
suca o toku istrage radi ocjene pravovremenosti poduzimanja

istražnih radnji. Procesni zakoni u BiH nisu normirali ročište
za određivanje pritvora, već se oslanjanjaju na praksu
Evropskog suda i Evropske konvencije koju neposredno
primjenjuju. Iz konvencijske obaveze, prema kojoj se svako
uhapšeno ili pritvoreno lice mora u najkraćem roku izvesti
pred sud, ustanovljena je praksa da se organizuje ročište na
koje se pozivaju tužilac i branilac i dovodi osumnjičeni. U
praksi je ovo ročište formalizovano, tužilac nije dužan na isto
pristupiti, niti je dužan blagovremeno dostaviti obrazložen
prijedlog produženja pritvora, a Kantonalni sud u Zenici je
uveo praksu da ovom ročištu prisustvuje samo sudija
izvjestilac.
Član 131. ZKP RH propisuje da će optužno vijeće, ako
se u vrijeme podnošenja optužnice sudu okrivljenik nalazi u
istražnom zatvoru, odmah, a najkasnije u roku od četrdeset
i osam sati po podnošenju optužnice održati ročište iz člana
129. ovog Zakona i odlučiti o istražnom zatvoru, te ga
svojim rješenjem produžiti ili ukinuti. U praksi sudova u
BiH, u nedostatku odgovarajuće relevantne odredbe, sudovi
se pitanjem pritvora bave u roku 48 sati nakon
potvrđivanja optužnice. Međutim, u nedostatku precizne i
obavezujuće procesne odredbe i praksa sudova po ovom
pitanju nije ujednačena. Tako npr. Općinski sud u Goraždu
u predmetu 45 0 K 016336 10 Kpp 2, koji se vodiprotiv H.
B.nakon potvrđivanja optužnice se nije bavio pritvorom,
obzirom da vrijeme na koje je pritvor određen u istrazi nije
30
isteklo.
Vrhovni sud RH je donio brojne odluke kojima je tretirao
pritvorsku materiju, te dijelom otklonio leksičke i druge
nejasnoće relevantnih odredbi zakona. Tako npr. Vrhovni sud
30
U ovom predmetu branilac optuženog je podnio apelaciju USBiH (br.
AP-4213/10), u kojoj je ukazao na povredu prava na pravično suđenje i prava
na slobodu, koja su prava povrijeđena nepostupanjem suda da odluči o
pritvoru nakon potvrđivanja optužnice.
26
Hrvatske u svom rješenju br. II Kž 32/08-3 od 07. 01. 2008.

godine, nalazi da se pritvor okrivljenom za kojeg je Sabor
dao odobrenje za krivično gonjenje, više ne može
produžavati, obzirom da je odobrenje za krivično gonjenje u
međuvremenu prestalo, konstituisanjem novog Sabora.
Optuženi nije prestao obnašati saborsku dužnosti niti je
31
mandat stavio na raspolaganje.
3.2. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI SRBIJI
Materija pritvora u susjednoj Republici Srbiji smještena je u

32
različite faze postupka Zakonika o krivičnom postupku. Ista je
normirana odredbama članova od 173. do 184. i odredbama
članova 274. 291. 382. 448.
Pritvor se može odrediti uz ispunjenje općeg pritvorskog
uslova – osnovane sumnje i jednog od posebnih uslova
normiranih u Čl. 174. koji se, u odnosu na procesno
zakonodavstvo u BiH i tačku d), razlikuju u nijansama koje,
33
jednako stvaraju dileme u sudskoj praksi. Zakonodavac ili
sudska praksa bi morali odrediti svrhu pritvora po ovom osnovu
odnosno odrediti kada se ima smatratida je određenje pritvora
očigledno neophodno zbog načina izvršenja, teških posljedica ili
31
U skladu sa odredbom Čl. 9. Poslovnika Hrvatskog sabora, opt. B. G.
je kao saborski zastupnik počeo obnašati zastupničku dužnost i do dana
prestanka mandata ima prava i dužnosti zastupnika utvrđena Ustavom,
zakonom i Poslovnikom. S obzirom da je opt. B. G. stekao status zastupnika u
Hrvatskom saboru, da je počeo obnašati zastupničku dužnost, to prema
odredbi Čl. 75. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, od dana konstituiranja
Sabora do prestanka zastupničkog mandata ima imunitet i ne može biti
pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti krivični postupak bez odobrenja
nadležnog tijela Sabora, kao što je to sadržano u članovima od 23. do 28.
Poslovnika Hrvatskog sabora.
32
Službeni glasnik RS, br. 46/06
33
“Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora preko deset godina i
kad je određenje pritvora očigledno neophodno zbog načina izvršenja, teških
posljedica ili drugih posebno teških okolnosti krivičnog djela“
27
Almin DAUTBEGOVIĆ
drugih posebno teških okolnosti krivičnog djela. Posebno se

moraju odrediti okolnosti koje opravdavaju trajanje pritvora po
toj osnovi u dužem trajanju.
Zakonik o krivičnom postupku Republike Srbije, za razliku od
procesnih zakona u BiH, ali i Republike Hrvatske, ne poznaje
obavezni pritvor u slučaju izricanja prvostepenom presudom
kazne zatvora u trajanju od pet godina i više. Za određivanje
pritvora po ovom osnovu kumulativno je propisan i uslov da je
određivanje pritvora očigledno osnovano zbog načina izvršenja,
teških posljedica ili drugih teških okolnosti krivičnog djela, što u
praksi sud stavlja u poziciju da pritvor i ne mora odrediti. Sasvim
je drugo pitanje koliko će sudovi u praksi zaista i tumačiti
relevantnu odredbu kao i okolnosti konkretnog krivičnog djela na
način koji bi proizveo neodređivanje pritvora po ovom osnovu.
34
Pritvor se uvijek određuje rješenjem nadležnog suda.
Produženje pritvora, po prijedlogu tužioca, u nadležnosti je
krivičnog vijeća. Nakon potvrđivanja optužnice pritvor produžava
35
i ukida krivično vijeće. Trajanje pritvora nije unaprijed
vremenski ograničeno, već se isti produžava do prvostepene
presude. Obavezna je sudska kontrola opravdanosti pritvora
svakih mjesec dana, u vremenu od predaje optužnice pa do
stupanja optužnice na pravnu snagu, a nakon tog, svaka dva
36
mjeseca. U odnosu na procesne zakone u BiH i Hrvatsku,
optužnica stupa na pravnu snagu nakon što je prigovor na istu
odbijen, ili protekom roka za ulaganje prigovora što će nekada u
praksi proteći više od mjesec dana od dana podnošenja
37
optužnice i njenog stupanja na pravnu snagu.
Odredbom Čl. 274. Zakonika o krivčnom postupku RS, dato
je u nadležnost javnom tužiocu donošenje rješenja o pritvaranju
okrivljenog, čije se prisustvo u krivičnom postupku ne može
34
Čl. 175. st. 1. Zakonika o krivičnom postupku RS
35
36
37
Čl. 303. Zakonika o krivičnom postupku RS
28
obezbijediti na drugi način. Pravo privremenog zadržavanja

okrivljenog od strane tužioca uokvireno je u vremenski period
od 36 časova, što je više u odnosu na takvo pravo normirano
38
procesnim zakonima u BiH koje iznosi 24 sata, a manjenego u
Republici Hrvatskoj, čiji procesni zakon daje tužiocu čitavih 48
časova pritvorskog vremena.
U Čl. 382. normirano je odlučivanje o pritvoru nakon
prvostepene presude. Kad izrekne presudu na kaznu zatvora u
trajanju manjem od pet godina sud će odrediti pritvor ako
postoje okolnosti iz Čl. 174. st. 1. i 3. Zakonika.
Međutim, i pored veoma jasne zakonske regulative, čini se
kako se pritvor u srpskoj krivično-pravnoj praksi odomaćio
kao obavezna mjera. Situacija u pretrpanim zatvorima je
alarmantna. Pokrajinski ombudsman je ove nedjelje izvjestio
javnost o katastrofalnom stanju u zatvorima širom Vojvodine, u
kojima boravi preveliki broj pritvorenih lica. Skoro su neke
nevladine organizacije koje se bave zaštitomljudskih prava
obavjestile širu javnost da je Srbija po broju pritvorenika prva u
Evropi
Problem je u tome što su razlozi za određivanje pritvora, iz
čl. 142. ZKP-a, propisani tako da daju sudu suviše slobodu u
tumačenju i primjeni. Mada je po zakonu pritvor fakultativan,
što znači da se on ne određuje ex lege, već sud na osnovu
dokaza procjenjuje da li postoje osnovi za njegovo određivanje.
Sudska odluka je u tom slučaju često paušalna i neobrazložena,
odnosno pritvor se određuje ili kasnije produžava samo na
osnovu pretpostavke da bi okrivljeni npr. mogao pobjeći,
ometati postupak, uticati na svjedoke, ponoviti krivično delo itd.
Time se krše osnovni postulati svakog krivičnog postupka, kao
što su prezumcija nevinosti, načelo materijalne istine, a
posebno načelo in dubio pro reo – obaveza suda da u slučaju
sumnje u neku činjenicu presudi u korist okrivljenog. Sud ne
posvećuje dovoljno pažnje individualizaciji prilikom odlučivanja,
38
Čl. 153. st. 5. ZKP FBiH; Čl. 139. st. 5. ZKP BiH; Čl. 139. st. 5. ZKP
29
Almin DAUTBEGOVIĆ
tako da neosuđivane osobe bez kriminalne prošlosti imaju isti

tretman kao i višestruki povratnici. Alternativne mere pritvoru,
kao što su dovođenje, jemstvo, zabrana napuštanja stana ili
mjesta boravišta, oduzimanje putne isprave, ne izriču se u
dovoljnoj mjeri, niti se koristi mogućnost da one u određenom
trenutku zamjene već određeni pritvor. Kada na sve to dodamo
maratonsko trajanje suđenja u Srbiji imamo situaciju da
okrivljeni sede u pritvoru i po nekoliko godina, a da postupak
još uvek traje. U tom slučaju se pritvor iz izuzetne mere
bukvalno transformiše u zatvorsku kaznu, koja se okrivljenom
izriče prije donošenja presude. Tome posebno pogoduje
činjenica da nakon podizanja optužnice pritvor više nije
vremenski omeđen, već traje sve dok ne nastupi neki osnov za
njegovo ukidanje.
Naučna i stručna javnost u Srbiji, kao umnogome i građani
nalaze kako neopravdanost pritvora i njegova preširoka
primjena proizvodi višestruke negativne posljedice, kako za
pritvorenika tako i za državu.
Zbog brojnosti pritvorenika zatvorska uprava nije u
mogućnosti da vrši selekciju pritvorenika ni po kom osnovu..
Posebno je pitanje kako nekome za koga se kasnije utvrdi da je
nevin, kompenzovati sve ono vreme provedeno u pritvoru?
Zakon predviđa mogućnost naknade štete od države zbog
neosnovanog lišenja slobode, ali da li je to dovoljno da
kompenzuje upropašćen život? Sve to naravno košta i ovu
državu koja je u obavezi da tu štetu isplati. Također, zbog
predugog trajanja pritvora, okrivljeni koji su stalno zaposleni
ostaju bez posla, a njihove porodice bez sredstava za život. Pre
toga poslodavac ih privremeno udaljava sa posla, uz djelimičnu
naknadu zarade koja se isplaćuje na teret državnog budžeta.
Međutim ono štonajviše zabrinjava je da se dužinom trajanja
pritvora unapred prejudicira sudska odluka. Država u nekim
slučajevima mora da opravda predugo pritvaranje, pa sud izriče
zatvorske kazne koje su uvek duže ili približne trajanju pritvora.
Na taj način pritvor i definitivno postaje zatvorska kazna, što je
potpuno nedopustivo.
30
3.3. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI CRNOJ GORI
Materija pritvora u Crnoj Gori normirana je u Zakoniku o

39
krivičnom postupku od 18. avgusta 2009. godine. Razlozi za
određivanje pritvora propisani su u Čl. 175. Zakonika na način
da, uz ispunjenje općeg pritvorskog uslova – osnovane sumnje,
potrebno je ispunjenje i jednog od posebnih uslova, sličnih kao
u procesnim zakonima u BiH i RS, s tim što je Zakonik o
krivičnom postupku CG, pritvor u slučaju teških krivičnih djela
normirao na način da je riječ o krivičnom djelu sa propisanom
kaznom zatvora 10 i više godina, posebno teško zbog načina
izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje
ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje
očuvanju javnog reda i mira.
Pritvor po ovom osnovu iziskuje kumulativno ispunjenje
četiri uslova od koji je samo jedan objektivan – propisana
kazna, a odluku o postojanju preostala tri uslova cijenit će sud.
Dakle, ni Zakonik o krivičnom postupku CG nije precizno uredio
ovu materiju, što će u sudskoj praksi proizvesti brojne dileme i
nedoumice.
Pritvor, na prijedlog tužioca određuje sudija za istragu.
Pritvor se odlukom vijeća može produžiti za još dva mjeseca,
odnosno za još tri mjeseca odlukom Vrhovnog suda ako se
krivični postupak vodi zbog krivičnog djela sa propisanom
kaznom zatvora preko 5 godina. Ukupno, pritvor u istrazi je
40
uokviren u maksimalni rok 6 mjeseci.
Od podizanja optužnice pa do donošenja prvostepene

presude, pritvor može trajati do 3 godine. Odluku o pritvoru
nakon podizanja optužnice donosi vijeće suda nakon pribavljenog
41
mišljenja državnog tužioca.
39
Službeni list Crne Gore, br. 57/09
40
Čl. 177.Zakonika o krivičnom postupku CG
41
Čl. 179.st. 1. Zakonika o krivičnom postupku CG
31
Almin DAUTBEGOVIĆ
Sudska kontrola pritvora vrši se dvomjesečno, nakon

stupanja optužnice na pravnu snagu, odnosno mjesečnu, u
vremenu od predaje optužnice sudu do njenog stupanja na
pravnu snagu.
Po uzoru na procesni zakon u RS, i ZKP CG je pritvorsku
materiju dalje rasporedio po fazama postupka. Tako je u glavi
XIX optužnica i preispitivanje optužnice u Čl. 298. st. 1.
propisao da se o pritvoru ima odlučiti odlukom vijeća u roku 48
sati od predaje optužnice.
Odredbom Čl. 376. Zakonika normiran je pritvor nakon
izricanja prvostepene presude. Izricanje zatvorske kazne u
trajanju 5 i više godina ne proizvodi obavezu sudu da odredi
pritvor, već je isti dalje uslovljen načinom izvršenja krivičnog
djela ili posljedicama, propisanom kaznom 10 i više godina, te
procjenom suda da bi puštanje na slobodu, zbog izuzetnih
okolnosti, dovelo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i
mira.
U Čl. 448. Zakonika normiran je pritvor u slučaju skraćenog
krivičnog postupka i isti se može odrediti iz razloga opasnosti
od bijega ili iteracijske opasnosti dok su drugi osnovi pritvora u
skraćenom postupku isključeni.
32
4. HISTORIJAT PRITVORSKE MATERIJE

U BiH
4.1. PRITVOR U BIH NORMIRAN PREUZETIM

ZKP SFRJ42
Zakonom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona

koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni preuzet je i
43
Zakon o krivičnom postupku SFRJ.
Pritvorska materija je normirana u odredbama članova od

190. do 202. Zakona. U prvom redu Zakon je propisivao da
se pritvormože odrediti samo pod uslovima predviđenim u
tom zakonu, da trajanje pritvora mora biti svedeno na
najkraće nužno vrijeme. Dužnost je svih organa koji
učestvuju u krivičnom postupku, i organa koji im pružaju
pravnu pomoć, da postupaju s naročitom hitnošću, ako se
okrivljeni nalazi u pritvoru. U toku cijelog postupka pritvor će
se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio
44
određen.
42
Ovaj zakonje donijet 24. 12. 1976. godine i objavljen u “Službenom
listu SFRJ”, br. 4/77, a stupio je na snagu 01. 07. 1977. godine. Ispravka
Zakona objavljene su u “Sl. listu SFRJ”, br. 36/77, i 60/77. Zakon je
izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama od 13. 03. 1985.
god. “Sl. list SFRJ”, br. 14/85. Zakonodavnopravna komisija Saveznog vijeća
Skupštine SFRJ na sjednici od 24. 10. 1985. god. utvrdila je prečišćeni tekst
Zakona koji je objavljen u “Sl. listu SFRJ”, 26/86. Nakon tog zakon je
izmijenjen u pogledu iznosa disciplinskih novčanih kazni Zakonom o
izmjenama i od 12. 11. 1987. god. »Sl. list SFRJ” br. 74/87 i 28. 09. 1989.
god. “Sl.list SFRJ” 57/89
43
“Službeni list RBiH” br. 2/92 i 14/94
44
Čl. 190. ZKP SFRJ
33
Almin DAUTBEGOVIĆ
Odredba Čl. 191. Zakona je obavezivala na određivanje

pritvora u slučaju osnovane sumnje da je osoba počinila
krivično djelo za koje je, u Krivičnom zakonu, propisana smrtna
kazna. Ako okolnosti ukazuju da se radi o slučaju za koji zakon
propisuje mogućnost izricanja blaže kazne, pritvor se ne mora
45
odrediti. Blaže kažnjavanje krivičnog djela, za koje je
propisana smrtna kazna, može biti predviđeno posebnim
dijelom Krivičnog zakona ili pojedinim institutima općeg dijela
Krivičnog zakona, naprimjer: bitno smanjena uračunljivost,
pravna zabluda,prekoračenje nužne odbrane, krajnja nužda,
nepodoban pokušaj, dobrovoljni odustanak i sl. Postojanje
okolnosti koje ukazuju da se radi o slučaju za koje zakon
predviđa mogućnost izricanja blaže kazne, može se jasno
pokazati u toku postupka i prije donošenja presude i time
pritvor čini neobaveznim.
Postojanje jednog, ili više posebnih pritvorskih uslova, ne
traži se pri određivanju obaveznog pritvora, te je stoga u
rješenju o određivanju pritvora nepotrebno navoditi još neki od
zakonskih osnova.
U slučaju da sud nalazi da postoje okolnosti koje
dozvoljavaju da se pritvor ne odredi kao obavezni, cijeni se da li
postoje osnovi za određivanje fakultativnog pritvora.
Uz ispunjenje osnovane sumnje, kao općeg pritvorskog
osnova, pritvor se po Čl. 191. st. 2. Zakona mogao odrediti u
slučajevima: 1) ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegova
istovjetnost, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na
opasnost od bjekstva; 2) ako postoji osnovana bojazan da će
uništiti tragove krivičnog djela ili ako osobite okolnosti ukazuju
da će ometati istragu utjecajem na svjedoke, saučesnike ili
prikrivače; 3) ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će
ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo,
ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti; 4) ako je u pitanju
krivično djelo za koje se po Zakonu može izreći kazna deset
45
Čl. 42. tačka 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije
34
godina zatvora ili teža kazna, a usljed načina izvršenja,

posljedica ili drugih okolnosti djela došlo je ili bi moglo doći do
takvog uznemirenja građana da je, radi nesmetanog vođenja
krivičnog postupka ili bezbjednosti ljudi, neophodno određivanje
pritvora.
U odnosu na zakonom propisane uslove za određivanje
pritvora, sudska praksa Vrhovnih sudova u Republikama, i
Vrhovnog suda SFRJ, u brojnim predmetima je zauzela
stajališta koja su u daljoj primjeni pritvorske materije
ujednačila praksu nižih sudova. Za određivanje pritvora, po
osnovu koluzijske opasnosti, nije dovoljno da se istakne samo
apstraktna mogućnost utjecaja, već je potrebno da se navedu
konkretne osobite okolnosti koje potvrđuju postojanje ove
46
opasnosti. Pritvor po ovom osnovu prestaje nakon što se
ispitaju svjedoci i isti ne može biti produžen zbog eventualne
mogućnosti da bi okrivljeni mogao utjecati na već ispitane
47
svjedoke. Vezano za tačku 3. i pritvor po osnovu iteracijske
opasnosti, ranija osuđivanost okrivljenog nije dovoljna za
određivanje pritvora, kao što ni ranija neosuđivanost ne znači
da se pritvor po ovom osnovu ne može odrediti.
Pritvorski osnov zbog težine djela i posljedica normiran je u
48
tački 4. st. 2. Čl. 191. Zakona. Analizirajući ovaj pritvorski
osnov, vidimo nastojanje zakonodavca da precizno uredi ovu
materiju propisivanjem više kumulativnih uslova koji se moraju
ispuniti istovremeno, kako težina djela sama po sebi ne bi bila
presudna za određivanje pritvora. Uprkos nastojanju
zakonodavca da pritvor po ovom osnovu bude izuzetan, sudovi
su u praksi široko tumačili ovu odredbu Zakona, zbog čega je
46
Vrhovni sud Hrvatske II Kž. 117/73;Vrhovni sud Slovenije Kž. 38/68.
47
VS BiH Kž. 942/69 od 24. 10. 1969. god.
48
“Ako je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna
deset godina zatvora ili teža kazna, a usljed načina izvršenja, posljedica ili
drugih okolnosti djela došlo je ili bi moglo da dođe do takvog uznemirenja
građana da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka ili bezbjednosti
ljudi neophodno određivanje pritvora.“
35
Almin DAUTBEGOVIĆ
pritvor u pravilu određivan kao kod teškog krivičnog djela, sa

zapriječenom kaznom zatvora preko 10 godina. Pritvor se po
ovom osnovu često određivao i zbog lične sigurnosti
okrivljenog. Uznemirenost građana se cijenila i po međusobnom
49
odnosu porodica okrivljenog i oštećenog.
50
Pritvor određuje istražni sudija nadležnog suda. Pritvor se
po odluci vijeća (Čl. 23. st. 6.) može produžiti najviše za dva
mjeseca. Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se
može izreći kazna zatvora preko pet godina ili teža kazna,
vijeće republičkog, odnosno pokrajinskog Vrhovnog suda može,
iz važnih razloga, produžiti pritvor najviše za još tri mjeseca.
Rješenje o produženju pritvora donosi se na obrazloženi
51
prijedlog istražnog sudije ili javnog tužioca. Ako se do isteka
rokova iz stava 2. ovog člana ne podigne optužnica, okrivljeni
52
će se pustiti na slobodu. U toku istrage, pritvor se, uz
saglasnost tužioca, može ukinuti rješenjem istražnog sudije, a
53
ako je saglasnost tužioca uskraćena, odluku će donijeti vijeće.
Branilac i okrivljeni nisu ovlašteni da, u toku istrage, stavljaju
prijedlog za ukidanje pritvora, te bi takav, eventualni, prijedlog
54
bio odbačen rješenjem istražnog sudije.
Poslije predaje optužnice sudu, a do završetka glavnog

pretresa, pritvor se može, po saslušanju javnog tužioca,
odrediti ili ukinuti samo rješenjem vijeća. Nadležnost istražnog
sudije po pitanju pritvora prestaje predajom optužnice sudu, a
ne njenim stupanjem na pravnu snagu. Vijeće je dužno po
isteku dva mjeseca od pravosnažnosti posljednjeg rješenja o
pritvoru, i bez prijedloga stranaka, ispitati da li još postoje
razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju
49
VSH II-V Kr. 76/80 od 08. 02. 1980 god.
50
Čl. 192. st. 1.
51
Čl. 197.st. 2.
52
Čl. 197.st. 3.
53
Čl. 198.Zakona
54
VSS –Kž. II 403/81 od 15. 10. 1981. god.
36
55
pritvora. Zakon inače nije ograničio trajanje pritvora nakon
predaje optužnice sudu i isti može trajati do izricanja
prvostepene presude.
Ovaj zakon je nekoliko odredbi posvetio određivanju
pritvora od strane nižeg suda kao i odstrane policijskih
56
organa.
4.2. ZAKON O KRIVIČNOM POSTUPKU IZ 1998. GODINE
Sticanjem državne nezavisnosti, 06. 04. 1992. godine

Bosna i Hercegovina je preuzela Zakon o krivičnom postupku
SFRJ, kao jedini procesni zakon na čitavoj teritoriji SFRJ za
razliku od materijalnih krivičnih zakona koji su bili na nivou
bivših Republika.
Nakon rasprava i dilema oko nadležnosti države i entiteta,
uz arbitriranje Visokog predstavnika za BiH, u 1998. godini
uslijedilo je donošenje KZ i ZKP na nivou entiteta. Najprije na
nivou Federacije BiH, donesen je Zakon o krivičnom postupku
koji je potisnuo iz primjene dotadašnji preuzeti Zakon o
57
krivičnom postupku SFRJ. U isto vrijeme je donesen i Krivični
zakon Federacije Bosne i Hercegovine. Na sličan način je
postupio entitet RS, koja je donijela Zakon o krivičnom
58 59
postupku i nešto kasnije Skupština Brčko distrikta.
Novim rješenjima Zakona o krivičnom postupku poboljšan
je procesni položaj okrivljenog, posebno u predkrivičnom
postupku. Ukinut je policijski pritvor, tako da pritvor može
odrediti samo sud. Pritvorska materija je normirana odredbama
članova od 182. do 194. Zakona.
55
Čl. 199. st. 1. i 2.
56
Čl. 194. i 195. Zakona
57
“Službene novine FBiH” br. 43/98
58
“Službeni glasnik RS” br. 2/98
59
“Sl. Glasnik BD” br. 7/00 od 30. 11. 2000. god.
37
Almin DAUTBEGOVIĆ
Pritvor će se uvijek odrediti protiv osobe za koju postoji

osnovana sumnja da je izvršila krivično djelo za koje je u
60
krivičnom zakonu propisana kazna dugotrajnog zatvora. U
odnosu na ostale pritvorske razloge, ovaj Zakon je propisao na
identičan način kao i preuzeti ZKP SFRJ, opasnost o bjekstva,
koluzijsku i iteracijsku opasnost. U odnosu na pritvorski osnov
vezan za počinjenje teškog krivičnog djela i posljedice,
zakonodavac je pokušao precizno urediti ovaj zakonski osnov
kako ne bi izazivao dileme u praksi sudova. Tako je u Čl. 183. st.
2. lit. 4. propisano da će se pritvor odrediti ako je u pitanju
krivično djelo kod kojeg je, zbog načina izvršenja ili posljedica
krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno za sigurnost
građana. To su krivična djela predviđena u Krivičnom zakonu
61
Federacije. Normiranje pritvora po osnovu počinjenja teškog
krivičnog djela i posljedica, te odnosa javnosti prema takvom
djelu, nikada nije uređeno na način koji bi otklonio ili barem
znatno smanjio nedoumice i dileme u praksi sudova, koji ovaj
pritvorski osnov uglavnom tretiraju kao obavezan. U istraživanju,
koje je autor proveo u pripremi ovog rada, nije zabilježen niti
jedan slučaj u praksi sudova u Federaciji BiH, da, osobi koja je
osumnjičena za ubistvo, pritvor nije određen i po osnovu tačke
60
Čl. 183. st. 1. Zakona
61
Terorizam (član 146.), Genocid (član 153.), Ratni zločin protiv civilnog
stanovništva (član 154.), Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 155.),
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 156.), Organizovanje skupine i
poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina (član 157. st. 1. i 2.),
Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (član 158.), Upotreba
nedopuštenih sredstava borbe (član 160.), Međunarodni terorizam (član
168.), Ugrožavanje osoba pod međunarodnom zaštitom (član 169.), Uzimanje
talaca (član 170.), Ubojstvo (član 171. st. 1. i 2.), Navođenje na
samoubojstvo i pomaganje u samoubojstvu (član 175. st. 2. i 3.), Teška
tjelesna povreda (član 177. st. 3. do 5.), Otmica (član 184. st. 2. i 3.),
Silovanje (član 221.), Obljuba nad nemoćnom osobom (član 223. stav 2.),
Obljuba nad maloljetnom osobom (član 224. st. 2. i 3.), Obljuba
zloupotrebom položaja (član 225. stav 3.), Neovlaštena proizvodnja i
stavljanje u promet opojnih droga (član 252.), Razbojnička krađa (član 275.),
Razbojništvo (član 276.), Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva (član
277.), Otmica zrakoplova ili plovila (član 321.) i Ugrožavanje sigurnosti leta
zrakoplova (član 322.).
38
4. stava 2. člana 183. ZKP FBiH, makar da je očito da se radi o

nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju. Razlika je samo u
argumentaciji i obrazlaganju pritvora po ovom osnovu.
62
Pritvor određuje istražni sudija nadležnog suda, a pritvor
63
po osnovu takvog rješenja može trajati najduže mjesec dana.
Trajanje pritvora u istrazi uokvireno je u maskimalni rok6
mjeseci, u kojem vremenu se mora podići optužnica,
uprotivnom se okrivljeni ima pustiti na slobodu.U toku istrage,
prije isteka roka trajanja pritvora, istražni sudija može ukinuti
pritvor po saslušanju nadležnog tužioca. Zakon nije predvidio
mogućnost da ukidane pritvora traži branilac i/ili okrivljeni, ali
je sudska praksa pružala mogućnost stavljanja takvog zahtjeva,
o čemu biistražni sudija ili vijeće donijeli posebno rješenje.
O pritvoru nakon predaje optužnice odlučuje vijeće, ako je
tužilac stavio zahtjev za određenje ili produženje pritvora.
Trajanje pritvora nakon predaje optužnice nije vremenski
ograničeno i isti traje sve do prvostepe presude. Vijeće je dužno
64
vršiti dvomjesečnu kontrolu dalje opravdanosti pritvora.
Zakon nije posebno normirao procedure određivanja
pritvora i njegovog produženja, kao ni pritvor nakon
provostepene presude. Generalno gledajući pritvorska materija,
u njenom normativnom uređenju, a još više u praksi sudova,
nije pružala garancije građanima da će biti lišeni slobode i kad
to nije neophodno, odnosno da će pritvor trajati makar da su
prestali dalji razlozi. Ovakva ocjena vezuje se za teška krivična
djela i tačku 4. gdje je sudska praksa bez izuzetka određivala
pritvor ne upuštajući se u analizu kumulativno postavljenih
razloga u težini i posljedicama krivičnog djela i sigurnosti
građana. Pored obaveznog pritvora, za djela sa propisanom
kaznom dugotrajnog zatvora, sudska praksa je nametnula
obavezu određivanja pritvora za sva teža krivična djela.
62
63
64
39
Almin DAUTBEGOVIĆ
5. PRITVORSKA MATERIJA U AKTUELNIM

PROCESNIM ZAKONIMA U
BOSNI I HERCEGOVINI
Cjelovitom pravosudnom reformom iz 2003. godine, doneseni

su novi procesni zakoni, na nivou entiteta, BD i BiH. Zakon o
krivičnom postupku Federacije BiH objavljen je u Službenim
novinama Federacije BiH, broj 35/03, isti je stupio na snagu 1. 8.
2003. godine; Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske
objavljen je u Službenom glasniku RS, broj 50/03, a isti je stupio
na snagu 1. 7. 2003. godine, Zakon o krivičnom postupku BD
objavljen je u Službenom glasniku BD br. 10/03, a Zakon o
krivičnom postupku BiH objavljen je u Službenom glasniku BiH br.
3/03 i stupio je na snagu 01. marta 2003. godine.
Uz procesne zakone doneseni su i materijalni zakoni.

Krivični zakon BiH je stupio na snagu 1. 3. 2003. godine;65
Krivični zakon Federacije BiH66 stupio na snagu 1. 8. 2003.
godine; Krivični zakon RS67 je stupio na snagu 1. 7.2003.
godine i Krivični zakon Brčko distrikta BiH68 stupio na snagu 1.
7. 2003. godine. Uz drugačiji pristup istrazi, koja je po novom
konceptu procesnih zakona povjerena tužiocu, zatim uvođenja
sudske kontrole optužnice uz mogućnost pregovaranja i
sklapanja sporazuma o priznanju krivnje, te druge brojne
promjene, zakonodavac je nastojao pritvorsku materiju približiti
konvencijskim standardima, u čemu se po našoj ocjeni i
uspjelo. Osim što pritvor više nikada nije obavezan, za njegovo
65
“Službeni glasnik BiH“ br. 3/03
66
“Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03
67
“Službeni glasnik RS“ br. 49/03
68
“Službeni glasnik BD br. 10/03“
40
određivanje i produžavanje propisana je posebna procedura

koja podrazumijeva pismeni prijedlog tužioca, zatim ročište
pred sudom. Trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice je
vremenski ograničeno u ovisnosti od visine zaprijećene kazne.
Nakon sedmogodišnje primjene procesnih zakona, u praksi
sudova, te izmjena i dopuna Zakona o krivičnom
postupku,djelom jeuređen odnos između normativnog i
stvarnog. Objavljeni radovi iz ove oblasti, praksa Vrhovnog
suda FBiH i RS,Kantonalnih sudova u Federaciji BiH i Okružnih
sudova u RS, te Apelacionog suda BD, zatim odluke Ustavnog
suda BiH, praksa Evropskog suda, pružaju nepotpunu sliku
odnosa normativnog i stvarnog, nastalih dilema u sudskoj
praksi, zauzimanje principijelnih stavova, te ujednačavanje
prakse na nivou države. Ovo iz razloga što Vrhovni sud FBiH, za
razliku od Suda BiH, nema uređen web sajt na kojem bi objavio
sve krivične presude,tako da mnoge odluke Vrhovnog suda
ostaju nepoznate široj javnosti, ali i praktičarima koji teško
doznaju kakvo je stanovište Vrhovnog suda u određenoj
situaciji. Autor je stoga nastojao istraživanjem, uglavnom na
području Zeničko – dobojskog kantona, upotpuniti sliku
pritvorske materije.
5.1. ODREĐIVANJE I PRODUŽENJE PRITVORA

PO PROCESNIM ZAKONIMA U BiH
Zakon o krivičnom postupku FBiH uredio je pritvorsku

materiju u odjeljku 6. u članovima od 145. do 161. Pritvor
određuje, ili produžuje, rješenjem, sud, na prijedlog tužioca, a
nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno
optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže,
osim u slučaju ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje
69
ukazuju na opasnost od bjekstva.
69
Čl. 145. st. 2. ZKP FBiH; ZKP 131. st. 2. BiH; Čl. 131. st. 2. ZKP BD;
Čl. 196. st. 2. ZKP RS;
41
Almin DAUTBEGOVIĆ
5.2. ZAKONSKI RAZLOZI ZA ODREĐIVANJE I

PRODUŽAVANJE PRITVORA
Zakon o krivičnom postupku FBiH u čl. 146. propisuje da se

određenoj osobi pritvor može odrediti nakon ispunjenja opšteg
pritvorskog orazloga, osnovame sumnje i ispunjenja jednog od
70
posebnih pritvorskih razloga.
5.2.1. Dokazi koji se vezuju za osnovanu sumnju prilikom

određivanja pritvora
Zapravo, prva dilema u sudskoj praksi odnosila se na

dokaze vezane za osnov sumnje, koje tužilac dostavlja sudu i
radi obavještavanja branioca, odnosno ima li branilac pravo
uvida u predložene dokaze, kako bi mogao adekvatno
71
odgovoriti na iste.
Test postojanja “osnovane sumnje” prema članu 5. stav 1.

tačka (c) Evropske konvencije zahtijeva od domaćih organa
vlasti da razmotre, u vrijeme lišenja slobode, postojanje
činjenica ili informacija koje bi mogle zadovoljiti osjećaj
objektivnog posmatrača da je uhapšeno lice počinilo krivično
djelo. Nije neophodno da u toj, ranoj, fazi budu osigurani
72
zadovoljavajući dokazi.
70
Čl. 132. ZKP BiH; Čl. 197. ZKP RS; Čl. 132. ZKP BD.
71
72
U skladu sa navedenim, Ustavni sud BiH u predmetu br. CH/03/14486,
Huso Tahirović protiv FBiH, od 27. 07. 2007. godine, se zadovoljava time da
je u vrijeme lišenja slobode – trajanja pritvora podnosioca prijave postojala
osnovana sumnja koja je opravdavala pritvor. Osim toga podnosilac prijave
nije ničim dokazao da je ovaj zaključak postao neosnovan tokom krivičnog
postupka. Štaviše donošenjem prvostepene preesude, osnovana sumnja je
potvrđena izricanjem osuđujuće presude, na osnovu čega Ustavni sud
zaključuje da je pritvor s tačke gledišta postojanja osnovane sumnje, bio
opravdan.
42
Odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da

je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske
konvencije, tj. da je lišavanje “zakonito” u smislu navedenog
člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu
zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana
5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast
preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru
donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene
zakonom. Pritom je postojanje osnovane sumnje da je lice
lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali
to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora
procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni
73
razlozi. Pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora
osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se
stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje.
Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina
zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni
organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je,
istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu
biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje
74
pritvora.
Otkrivanje dokaza braniocu u početnoj fazi istrage radi
pritvora koji se predlaže, ugrozilo bi ciljeve istrage i dovelo
tužioca u položaj da braniocu otkrije sve dotad prikupljene
dokaze, što niti jedan tužilac ne bi želio u početnoj fazi istrage.
Radi tog, sudska praksa po ovom pitanju je brzo usaglašena,
tako da sud ne dopušta braniocima uvid u predložene dokaze.
Istina, na ovaj način, branilac je doveden u neravnopravan
položaj i ne može se adekvatno odrediti prema dokazima čiji
mu je sadržaj nepoznat, ali zasad se ne vidi kako drugačije
postaviti stvari, a ne ugroziti ciljeve istrage. Ne postoji kršenje
73
Vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000.
godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63.
74
Vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001.
godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81.
43
Almin DAUTBEGOVIĆ
člana 5. stava 4. Evropske konvencije, kada braniocu i

osumnjičenom nije bio omogućen uvid samo u onaj dio dokaza
za koje je sud, u skladu sa procesnim zakonima, utvrdio da bi
75
doveli u pitanje efikasnost dalje istrage.
Ustavni sud BiH, u predmetu br. AP-1812/07 od 11. 11.
2009. godine, nalazi da postoji kršenje prava iz Čl. 6. st. 3.
Evropske konvencije, kada se protiv lica lišenog slobode odredi
a zatim i produži pritvor, a da to lice nije “odmah” izvedeno
pred sudiju, radi davanja iskaza na okolnosti proširenja istrage.
Pri tom, nije od značaja da li je i ZKP-om takva obaveza
propisana, budući da prema Ustavu BiH odredbe Evropske
konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju
se direktno primijeniti.
5.2.2. Ako se krije ili posebne okolnosti ukazuju na

opasnost od bjekstva76
Član 5. stav 1. litera (c) Evropske konvencije, propisuje

pravo svake države da liši slobode i zadrži u pritvoru lice i kada
postoje valajni razlozi da se osoba spriječi da nakon izvršenja
krivičnog djela, pobjegne.
Opasnost od bjekstva, kao poseban pritvorski osnov,
pretpostavlja dva različita osnova za određivanje pritvora i to:
ako se osumnjičeni krije ili ako postoji opasnost od bjekstva, na
što bi ukazivale posebne okolnosti u konkretnom slučaju. Kada
se osumnjičeni krije, faktičko je pitanje koje sud cijeni od
slučaja do slučaja. Međutim procjena opasnosti od bijega, u
praksi može stvoriti različite aršine, posebno u slučaju da
osumnjičeni pored b-h državljanstva ima i državljanstvo druge
države. U literaturi se, na osnovu istraživanja sudske prakse,
nalaze sljedeće okolnosti, na osnovu kojih su sudovi najčešće
75
Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP-934/09 od 10. 07. 2009. godine.
76
Čl. 146. st. 1. lit. a) ZKP FBiH; Čl. 132. st. 1. lit. a) ZKP BiH; Čl. 132.
st. 1. lit. a) ZKP BD; Čl. 197. st. 1. lit. a) ZKP RS
44
zaključivali da postoji opasnost od bjekstva: optuženi je zaista

u bjekstvu, nema prebivalište ili boravište, stalno mijenja
adresu, dao je krive podatke o boravištu, ako je za optuženim
bila raspisana potjernica, sudovi su to bezrezervno prihvatali
77
kao dokaz da postoji opasnost od bjekstva.
U sudskoj praksi se nametnulo pitanje odnosa težine djela i
pritvora po osnovu tačke a), pri čemu je zauzeto stanovište da
težina djela ne može biti od utjecaja na pritvor po ovom
osnovu. I zaista, u rješenjima sudova kojima je određen ili
produžen pritvor nikada težina djela nije predstavljena kao
argumentacija kojom se, uz sve ostalo, pravda pritvor po
osnovu tačke a). Sasvim je drugo pitanje od kojeg je stvarnog
utjecaja težina djela na odluke sudova, a čini se da težina djela
itekako ima utjecaja, ne samo na ovaj pritvorski osnov već i na
sve ostale.
U jednom od prvih predmeta Evropskog suda za ljudska
prava Neumeister protiv Austrije (1968) postavljeni su
standardi koji se koriste u praksi sudova i danas a po kojima se
u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li postoji opasnost od
78
bjekstva. Sud nalazi kako se opasnost od bjekstva procjenjuje
od slučaja do slučaja i da visina zapriječene kazne ne može biti
razlogom koji opredjeljuje odluku o pritvoru. Osim tog Sud
nalazi da protek pritvorskog vremena vremena smanjuje
opasnost od bjekstva.
U predmetu pred Sudom BiH br. X – KRN - 08/572, Sud je
odredio i kasnije produžavao pritvor osumnjičenom P. A. po
osnovu tačke a). Cijeneći predloženi pritvorski osnov, Sud
nalazi da je prijedlog Tužilaštva BiH sasvim opravdan. Nesporna
je činjenica da navedeni osumnjičeni, pored državljanstva BiH
posjeduju i državljanstvo Crne Gore. Osim tog, osumnjičeni se
terete za izvršenje veoma teških krivičnih djela, koja su
77
Sijerčić - Čolić H. Hadžiomeragić M. .., 2005, KOMENTARI zakona o
krivičnom/krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, Savjet/Vijeće Evropei
Evropska komisija, Sarajevo.
78
1936/63 od 27.juna 1968. god.
45
Almin DAUTBEGOVIĆ
inkriminisana kako domaćim zakonima, tako i normama

međunarodnog prava, a sasvim sigurno su svjesni i težine
krivične sankcije koja bi im mogla biti izrečena, ukoliko budu
oglašeni krivima. Sve navedeno, po mišljenju Suda, optuženima
daje jak motiv za izbjegavanje krivičnog gonjenja u ovom
79
predmetu.
U jednom drugom predmetu Suda BiH, određen je pritvor
80
osumnjičenom zbog opasnosti od bjekstva. Ispunjenost
pritvorskog osnova iz člana 132. stava 1. tačke a) ZKP BiH, u
odnosu na osumnjičenog T. M. Sud nalazi u činjenici što
osumnjičeni pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo
R Srbije, u kojoj državi ima i prijavljeno prebivalište, što je i
sam potvrdio. Navedena činjenica nesumnjivo ukazuje na
opasnost od bjekstva, obzirom da bi osumnjičeni bijegom na
teritoriju Srbije postao nedostupan organima gonjenja u BiH,
imajući u vidu činjenicu da Srbija Ustavom garantuje svojim
državljanima da ih neće isporučivati drugim državama u
krivičnim stvarima. Dovedeno u vezu sa činjenicom da je za
djelo, za koje se T. M. sumnjiči, zapriječena zatvorska kazna u
trajanju od najmanje 3 godine, Sud je bio mišljenja da bi
osumnjičeni, ukoliko bi se našao na slobodi, dao u bijeg, što bi
onemogućilo nesmetano vođenje krivičnog postupka, koji se
pred ovim Sudom protiv njega vodi. Stoga, sve okolnosti na
strani osumnjičenog u njihovoj sveukupnosti i međusobnom
sadejstvu ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva, što čini
ispunjenim uslove navedene u odredbi člana 132. stava 1.
tačke a) ZKP BiH.
79
Pored svega navedenog, sud je imao u vidu i nespornu činjenicu da R
Hrvatska, odnosno Crna Gora ne izručuju svoje građane organima gonjenja
drugih država, sud nalazi da je neophodno osigurati sve uslove da se izbjegnu
situacije u kojima bi osumnjičeni, bjekstvom van teritorija BiH, a na područje
Hrvatske i Crne Gore onemogućili dalje vođenje krivičnog postupka. Stoga,
Sud nalazi da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, ukazuju na
postojanje osnovane bojazni da bi optuženi, ukoliko bi bili pušteni na slobodu,
mogli pobjeći u R Hrvatsku, odnosno Crnu Goru i time postati nedostupni
organima gonjenja Bosne i Hercegovine.
80
Sud BiH br. X-KRN-10/1036
46
Iz oba primjera proizlazi da težina krivčnog djela itekako

ima utjecaja na odluku suda o (ne)određivanju pritvora po
osnovu tačke a).
U predmetu Suda BiH, gdje je određen pritvor po osnovu
opasnosti od bjekstva, posebno je tretirana okolnost da
81
osumnjičeni ne živi na adresi stanovanja. Sud je našao
osnovanim prijedlog tužilaštva u pogledu određivanja pritvora
osumnjičenom Č. S. i M. M. u skladu sa članom 132. stav 1. litera
a) ZKP BiH. Evidentno je da osumnjičeni ne borave na adresama
koje su prijavljene u CIPS bazi podataka, već na drugim adresama
i da prema navodima Tužilaštva, isti određenom prilikom nisu
mogli biti locirani od strane istražnih organa.
U predmetu Suda BiH protiv R. M. i drugi pritvor po osnovu
tačke a) je trajao rekordno dugo, od 01. 07. 2006. god. do 24.
82
02. 2011. god. Prilikom posljednje dvomjesečne kontrole dalje
opravdanosti pritvora, Sud zapaža kako državljanstvo druge
države ne može samo po sebi predstavljati razlog za pritovor po
ovom osnovu, ali je ovu okolnost cijenilo u kontekstu svih drugih
okolnosti konkretnog slučaja, te konstatovalo da te okolnosti
prije svega predstavljaju svijest optuženih o težini krivičnih djela
koja im se stavljaju na teret, visina zapriječenih kazni za ta
djela, kao i činjenice da im je od strane prvostepenog vijeća već
bila izrečena kazna dugotrajnog zatvora, što dodatno pojačava
svjesnost o težini djela i mogućoj kazni, a što se sve zajedno
može smatrati "drugim okolnostima" koje kod optuženih može
stvoriti motiv na bjekstvo, pri čemu je sasvim realna, te i dalje
prisutna opasnost od bjekstva, kao zakonski razlog za pritvor iz
člana 132. stav 1. litera a) ZKP BiH. Obećanja optuženih da to ne
bi učinili, ipak ne isključuju i dalje postojanje takve opasnosti.
Prilikom odlučivanja, sud je cijenio i to da mjera pritvora prema
optuženim zaista traje već duži vremenski period, ali je zaključilo
da se ta mjera nameće kao neophodno potrebna kako bi se
osiguralo uspješno vođenje i što efikasnije i brže okončanje ovog
krivičnog posutpka. Također, sud je imao u vidu i to da se radi o
81
82
Sud BiH br. X-KRŽ-05/139
47
Almin DAUTBEGOVIĆ
veoma kompleksnom i složenom predmetu, što se ogleda i u

obimnosti dokaznog materijala koji je izveden tokom
prvostepenog postupka, a da je prisustvo optuženih bitna
pretpostavka za vođenje krivičnog postupka.
Vezano za pritvorski osnov iz tačke a) i posjedovanje
83
dvojnog državljanstva, očitovao se i Ustavni Sud BiH. Apelant
smatra da mu je rješenjima o određivanju i produženju pritvora
povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno
utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene
materijalnog prava. Okolnost da neko lice ima dvojno
državljanstvo ne ukazuje na opasnost od bijega, jer je izjavio
da je spreman da se odazove svakom pozivu suda i na taj način
je pokazao i dokazao da nema namjeru da bježi. Oduzimanjem
putnih isprava bi se, kako navodi, postigla svrha i otklonila ta
sumnja od njegovog bijega. Ustavni sud zaključuje da postoji
kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz
člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.
tačka c. Evropske konvencije, jer je određivanje i produžavanje
pritvora samo zbog činjenice da posjeduje dvojno državljanstvo
i nekretnine u Republici Srbiji bilo proizvoljno u pogledu
postojanja opravdanih i valjanih razloga iz člana 197. stav 1.
tačka a), jer redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje da
postoji vjerovatnoća da apelant ima namjeru da bježi, odnosno
da izbjegava eventualno suđenje u Bosni i Hercegovini.
5.2.3. Pritvor zbog koluzijske opasnosti
Koluzijska opasnost kao osnov za određivanjepritvora

postoji ako uz opći pritvorski uslov postoji osnovana bojazan da
će uništiti tragove važne za krivični postupak ili ako osobite
okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na
84
svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
83
AP-1150/10
84
Čl. 146. st. 1. lit. b) ZKP FBiH; Čl. 132. st. 1. lit. b) ZKP BiH; Čl. 132.
st. 1. lit. b) ZKP BD; Čl. 197. st. 1. lit. b) ZKP RS
48
U sudskoj praksi najčešći razlozi za određivanje pritvora

zbog koluzijske opasnosti su kod krivičnih djela iz privrede, gdje
se istraga i optužnica oslanja na dokumentaciju preduzeća, čije
bi uništavanje ili friziranje dovelo u pitanje pribavljanje dokaza.
Kada se može pretpostaviti da bi osumnjičeni mogao uništiti
tragove važne za krivični postupak ili kada postoji opasnost od
dogovara sa saučesnicima, faktičko je pitanje koje se u sudskoj
praksi cijeni od slučaja do slučaja, pri čemu ipak prevaga o
odluci o (ne)pritvoruzavisi od težine krivičnog djela.U predmetu
protiv Č-F. i dr. koji se vodi pred Sudom BiH zbog krivičnog
djela (dalje: KD) “Organizovani kriminal” iz člana 250. stav 3. i
4. KZ BiH, u vezi sa KD “Pranje novca” iz člana 209. stav 2. KZ
BiH, u vezi sa KD “Porezna utaja” iz člana 210. stav 2. i 3. KZ
BiH, u vezi sa članom 31. KZ BiH, školski je primjer određivanja
85
pritvora zbog opasnosti uništavanja dokaza. Cijeneći
predložene pritvorske osnove, sud nalazi da pored okolnosti da
se osumnjičeni međusobno poznaju, kao i da poznaju i druge
potencijalne osumnjičene, osnovano se sumnja da su
osumnjičenima poznata i lica koja se javljaju kao potencijalni
svjedoci radnji koje se njima stavljau na teret. Imajući u vidu i
okolnost da su osumnjičeni sada nesumnjivo suočeni sa
krivičnim djelima za koje se terete, kao i težinom i ozbiljnošću
krivične sankcije koja bi im mogla biti izrečena, u slučaju da
budu oglašeni krivim, Sud nalazi da je sasvim realno za
pretpostaviti da kod osumnjičenih postoji jak motiv da
utjecajem na svjedoke ili saučesnike, odnosno da sakrivanjem
ili uništavanjem dokaza i tragova ometaju krivični postupak koji
se vodi protiv njih.
U predmetu pred Sudom BiH, protiv T. M. prihvaćen je
prijedlog tužilaštva za određivanje pritvora. U pogledu
posebnog privorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP
BiH, u prijedlogu se navodi da se radi o organizovanoj grupi
koja vrši međunarodni promet oružjem i eksplozivom,
pretpostavka je da toj grupi pripada još lica, koje treba
85
49
Almin DAUTBEGOVIĆ
identifikovati, kao i svjedoke, koje osumnjičeni T. M. poznaje.

Tužilaštvo navodi da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našao na
slobodi, otišao u R Srbiju i time imao mogućnost da vrši utjecaj
86
i na Đ. S. i Đ. M. kao pripadnike grupe.
U odnosu na pritvorski razlog koji se vezuje za utjecaj na
svjedoke, što je i najčešći pritvorski razlog u praksi sudova,
zauzeta su odgovarajuća pravna stajališta od strane Vrhovnog
suda FBiH i Ustavnog suda BiH. Da bi se moglo prihvatiti
postojanje osnovnih okolnosti koje ukazuju da će optuženi
ometati istragu uticajem na svjedoke, nije dovoljno postojanje
apstraktne mogućnosti utjecaja, već se mora utvrditi postojanje
87
konkretnih okolnosti koje opravdavaju takvu opasnost.
Postojanje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ometao
krivični postupak utjecajem na svjedoke, sud ne može
pretpostaviti niti tužilaštvo u prijedlogu pritvora hipotetički
pretpostaviti, već su dužni argumentovati postojanje konkretnih
okolnosti i postupaka osumnjičenog ili drugih lica kojima bi oni
zaista i ostvarili utjecaj. Dakle ove okolnosti se moraju
procijeniti od slučaja do slučaja, a neke od njih prestaju
protekom vremena, u prvom redu nakon potvrđivanja
optužnice. Nakon podizanja i potvrđivanja optužnice otpada
mogućnost utjecaja na svjedoke, jer je tužilac iste već saslušao
u fazi istrage, njihove iskaze kao dokaze za osnovanu sumnju
priložio uz optužnicu. Tako je tumačio i ESLjP u predmetu
Trzaska protiv Poljske.
U apelaciji pred Ustavnim sudom BiH, apelant ne prigovara
općem pritvorskom osnovu, ali ukazuje da ne stoje pritvorski
razlozi iz tačke b), odnosno ne stoji opasnost da bi optuženi i
nakon potvrđivanja optužnice mogao utjecati na svjedoke.
Odlučujući po predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da su svi
svjedoci saslušani u fazi istrage, i da tužilaštvo nije dokazalo da
je optuženi sam ili preko drugih lica pokušao da izvrši utjecaj na
86
87
Odluka VS FBiH br Kž-331/97
50
svjedoke ili saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da

bi takvo postupanje bilo moguće, nije dovoljno jer sud ne može
samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente
o postojanju neke objektivne okolnosti ili konkretne argumentovane
radnje i postupci koji bi bili valjan osnov za određivanje pritvora u
konkretnom slučaju. Obzirom da su svjedoci saslušani u istrazi,
po ocjeni suda bilo bi potrebno utvrđivanje posebnih okolnosti za
svakog svjedoka ponaosob, o čemu tužilaštvo nije ništa navelo,
pa je u konačnom sud smatrao da je povrijeđeno apelantovo
88
pravo iz člana 5. stav 3. Konvencije. Ova je odluka utjecala na
praksu Suda BiH u kasnijim predmetima. Po istom obrascu
usljedile su nove apelacije Ustavnom sudu, a Sud BiH je
promptno ukinuo pritvore u drugim predmetima koji su bili
vezani za koluzijsku opasnost.
Tako u predmetu G. S. i D. S, pred istim sudom, na
prijedlog branilaca optuženih ukinut je pritvor, koji je prethodno
bio produžen nakon potvrđivanja optužnice. Sud nalazi da
iznošenje samo gole pretpostavke o mogućem utjecaju na
svjedoke, bez konkretizacije bojazni od utjecaja, opasnosti od
uništavanja tragova i dokaza, ne može biti dovoljno za dalje
zadržavanje optuženih u pritvoru. Pritom se vijeće rukovodilo i
stavovima i standardima Evropskog suda za ljudska prava u
vezi sa pritvorom, prihvaćenim i primijenjenim i od strane
Ustavnog suda BiH, između ostalih i u Odluci broj AP 6/08, u
kojoj je konstatovano da "postoji kršenje člana II/3. d) Ustava
BiH i člana 5. stav 3 Evropske konvencije, ako je apelantu
određen pritvor zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke
ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana
konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na
to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će
pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na
pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se
apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv
88
Odluka Ustavnog suda BiH, br. 06/08 od 13. 05. 2008. godine,
Neđo Zeljaja
51
Almin DAUTBEGOVIĆ
saučesnika". Isti standard za primjenu tačke b) prihvaćen je i u

više odluka Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Vrhovnog suda
89
Federacije BiH i drugih sudova.
Ako je okrivljeni priznao izvršenje krivičnog djela za koje se

protiv njega vodi istraga, ne postoji bojazan da bi on mogao
90
utjecati na svjedoke i tako ometati krivični postupak.
5.2.4. Pritvor zbog iteracijske opasnosti
Primjena pritvorskog osnova koji se vezuje za opasnost od

novog kriminalnog djelovanja osumnjičenog podrazumijeva, u
prvom redu, ispunjenje i općeg pritvorskog uslova – osnovane
sumnje. Pored tog, potrebno je postojanje naročitih okolnosti
koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti ili dovršiti
krivično djelo, odnosno izvršiti krivično djelo kojim prijeti, a za
ta djela se može izreći kazna zatvora 3 i više godina.91 Ove
naročite okolnosti nisu precizirane procesnim zakonima, a
njihovo postojanje se cijeni u sudskoj praksi od slučaja do
slučaja.
Ove okolnosti se mogu grupisati u tri grupe i to: okolnosti
djela (povrat – posebno specijalni, način izvršenja, kraći
vremenski interval u kojem je optuženi izvršio više krivičnih
djela, karakter odnosa učinilac – žrtva) lična svojstva
osumnjičenog (patologija ličnosti, zdravstveno stanje) i socijalni
faktori (osumnjičeni nema boravište, nezaposlen je, sklon
skitnji, sredstva za život pribavljena činjenjem krivičnih djela).92
U praksi je najrjeđe korištena okolnost da bi osumnjičeni
89
Sud BiH, Broj: X-K-07/477
90
Vrhovni sud Srbije-Kž-44/92
91
Čl. 146. st. 1. lit. c) ZKP FBiH; Čl. 132. st. 1. lit. c) ZKP BiH; Čl. 132.
st. 1. lit. c) ZKP BD; Čl. 197. st. 1. lit. c) ZKP RS;
92
Sijerčić-Čolić H. Hadžiomeragić M. .., 2005, KOMENTARI zakona o
krivičnom/krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, Savjet/Vijeće Evropei
Evropska komisija, Sarajevo.
52
počinio djelo kojim prijeti iz prostog razloga što osumnjičeni

neće javno prijetiti. Nasuprot tome, opasnost da bi osumnjičeni
ponovio isto slično djelo, najčešći je pritvorski razlog kod
iteracijske opasnosti.
Zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju

bojazan od ponavljanja krivičnog djela kao osnov za pritvor u
smislu člana 146. stav 1. litera c) ZKP FBiH, može postojati i u
slučaju kada je pravnosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da
je maloljetni osumnjičeni učinio isto ili istovrsno krivično djelo
prije učinjenja krivičnog djela povodom kojeg mu je određen
pritvor.93 Činjenica da su okrivljeni u vremenskom periodu
izvršili veći broj istovrsnih krivičnih djela, predstavlja osobitu
okolnost iz koje proizlazi opravdana bojazan da će okrivljeni
ponoviti krivično djelo.94 Međutim, u drugom predmetu
odlučujući po apelaciji osuđenog, Ustavni sud nalazi da postoji
kršenje člana II/3. d) Ustava BiH i čl. 5. stav 3. Evropske
konvencije u situaciji kada je apelantkinji produžen pritvor
samo na osnovu pretpostavki suda, zbog prirode i težine
krivičnog djela za koje se apelantkinja tereti, da postoji
mogućnost da apelantkinja nastavi svoje dejstvovanje u vezi sa
rasturanjem droge, a takva pretpostavka nije dovoljno
obrazložena konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno
ukazivali na to da je apelantkinja pokušala ili da postoji ozbiljan
rizik da će pokušati da nastavi svoje dejstvovanje.95
5.2.5. Pritvor iz razloga propisanih u tački d)
Prema odredbi tačke d), pritvor se može odrediti u

vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje
se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje
je posebno teško, obzirom na način izvršenja ili posljedice
93
Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj Kž-15/04 od 19. 01. 2004. god.
94
Vrhovni sud Vojvodine, Kž. 18/86
95
Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP - 566/08 od 12. 06. 2008.
53
Almin DAUTBEGOVIĆ
krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo

stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Između svih
kumulativno propisanih uslova za određivanje pritvora po ovom
osnovu objektivizirana je jedino zapriječena kazna zatvora u
trajanju deset i više godina. Procjena postojanja ostala tri
kumulativno propisana uslova prepuštena je na ocjenu sudu
ovisno o okolnostima konkretnog predmeta. Valja naglasiti da
zakonodavac nigdje nije dao definiciju vanrednih okolnosti niti
je uputio na blankentnu normu kojom bi se pobliže definisale
vanredne okolnosti. U procjeni pritvorskog osnova vezanog za
tačku d), u sudskoj praksi dominantnu ulogu ima težina
krivičnog djela, zatim način izvršenja i posljedice djela. U
sudskoj praksi je primjena ove pritvorske odredbe umnogome
sporna zbog nejasnoće norme i težnje tužilaštva da
predlaganjem tačke d) nametne obavezni pritvor, a što dalje
proizvodi neslaganje osumnjičenog i branilaca, te se o brojnim
predmetima izjašnjavao i Ustavni sud BiH. Postoji kršenje člana
II/3. d) Ustava BiH i Čl. 5. st. 3. Evropske konvencije u situaciji
kada je apelantu produžen pritvor samo na osnovu
pretpostavke suda da zbog prirode i težine krivičnog djela, za
koje se apelant tereti, postoji mogućnost da se ugrozi
bezbjednost građana i imovine, a takva bojazan nije
obrazložena konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno
ukazivali da je javni interes zaštite građana pretežan nad
pravom pojedinca iz Čl. 5. Evropske konvencije.96 Tretirajući
pritvorski razlog iz tačke d), Vrhovni sud Federacije u predmetu
br. 070-0-Kž-07000417 od 28. 08. 2007. godine, nalazi
opravdanom žalbu osumnjičenog te zaključuje da bi se prema
optuženiku mogao produžiti pritvor iz osnova tačke d), između
ostalog, potrebno je utvrditi i u rješenju obrazložiti postojanje
okolnosti iz kojih proizlazi da je to produženje neophodno radi
sigurnosti građana ili imovine, a koja neophodnost mora
proizlaziti iz posebnog načina učinjenja krivičnog djela, ali i
prirode i težine prouzrokovane posljedice. U suprotnom, ako se
96
Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP-2095/08 od 13.05.2009.
54
to ne bi utvrđivalo i obrazlagalo u rješenju, onda bi se ova po

prirodi fakultativna osnova za produženje pritvora pretvorila u
obligatornu, što po zakonu nije dozvoljeno.
U drugom predmetu, postupajući sud nalazi da, imajući u
vidu činjenicu da je krivično djelo koje se optuženom stavlja na
teret počinjeno 15. 02. 2006. godine, što znači da je proteklo
više od tri godine, da se optuženi nalazi u pritvoru od 06. 10.
2008. godine, da je optužnica protiv optuženog podignuta dana
31. 10. 2008. godine, da je suđenje u toku i da je dokazni
postupak u završnoj fazi, da sam krivični postupak nije izazvao
publicitet niti interes javnosti, po mišljenju ovog suda, ne
postoje više razlozi za zadržavanje optuženog u pritvoru zbog
kojih je pritvor određen – produžen.97 Bez obzira na naprijed
navedene stavove Vrhovnog suda FBiH, Ustavnog suda BiH i
nekih drugih sudova, u praksi Kantonalnih sudova, pritvor po
osnovu tačke d) je redovan i praktično obligatoran.
Osumnjičenom kojem se stavlja na teret teško krivično djelo, sa
zapriječenom kaznom zatvora preko deset godina, sudovi u
pravilu određuju pritvor, bez obzira na argumentaciju tužioca
odnosno branioca. Tako, u predmetu koji se vodi kod
Kantonalnog suda u Zenici, optuženi se nalaze u pritvoru od 10.
08. 2009. godine, neprekidno do danas. Osumnjičenim je
određen pritvor po osnovu tačke b) stav 1. člana 146. ZKP
FBiH, a isti je produžen po novom pritvorskom osnovu iz tačke
d). Osumnjičenima P. F. i Đ. D. stavlja se na teret da su učinili
krivično djelo “Ubistvo” iz Čl. 166. st. 1. KZ FBiH, a u vezi sa Čl.
31. istog Zakona, za koje krivično djelo je zapriječena kazna
zatvora najmanje 5 godina. Proizlazi da se za ovo krivično djelo
može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Učinjeno
krivično djelo je posebno teško, obzirom na način izvršenja
krivičnog djela i nastale posljedice. Osumnjičeni se terete da su
krivično djelo učinili u ugostiteljskom objektu u kojem je bilo
više gostiju. U navedenom objektu ispalili su više hitaca iz
97
Odluka Kantonalnog suda u Bihaću, broj: 01 0 K 000046 KV 3, od 04.
03. 2009. godine - Domaća i strana sudska praksa, br. 33/2009, str. 18.
55
Almin DAUTBEGOVIĆ
pištolja, tako da su i gosti ugostiteljskog objekta bili ugroženi.

Iz okolnosti krivičnog događaja, može se zaključiti da je do
sukoba došlo između dvije suprotstavljene grupe, u jednoj grupi
su bili osumnjičeni P. F. i Đ. D. Posljedica je veoma teška,
obzirom da je na mjestu krivičnog događaja smrtno stradao
oštećeni V. E, a prema podacima iz spisa, još najmanje 3 osobe
su teško ranjene. Navedene okolnosti sud ocjenjuje kao
vanredne okolnosti, te bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo
stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Pritvor u ovom
predmetu je produžavan u više navrata, te i nakon potvrđivanja
optužnice kao i tokom samog suđenja, kao i nakon izricanja
prvostepene presude.98
5.2.6. Pritvor radi obezbjeđenja prisustva optuženogna

glavnom pretresu
Ako optuženi koji je uredno pozvan, očigledno izbjegava

dolazak na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo,
99
sud može optuženom odrediti pritvor. Izbjegavanje glavnog
pretresa od strane optuženog je poseban pritvorski osnov
nevezan za odredbe čl. 146. ZKP FBiH. Kada znamo da procesni
zakoni u Bosni i Hercegovini ne propisuju suđenje u odsustvu,
izostanak optuženog sa glavnog pretresa za sobom povlači
njegovo odlaganje. U takvoj situaciji sudu je ostavljena
mogućnost da prisustvo optuženog obezbjedi pritvorom bez
obzira na postojanjeopšteg pritvorskog osnova i posebnih
pritvorskih uslova. Pritvor se određuje u trajanju do mjesec
dana i isti prestaje istekom vremena određenog za pritvaranje
računajući od časa lišenja slobode optuženog odnosno njegovim
ukidanjem posebnim rješenjem suda ukoliko prestanu razlozi
radi kojih je određen. Međutim i ova naizgled jasna i
nedvosmislena odredba u sudskoj praksi može biti različito
tumačena.
98
Kantonalni sud u Zenici br. 004-0-Kv-09-000105
99
Čl. 261 st. 2. ZKP FBiH; 246. ZKP BiH; 261. ZKP RS; 246. ZKP BD.
56
U predmetu vođenom kod Općinskog suda u Zenici br: 43 0

K 035298 10 K sud je odredio optuženom Ž. S. jednomjesečni
pritvor zbog neopravdanog neodazivanja na glavni pretres. U
obrazloženju rješenja se navodida imajući u vidu činjenicu da se
optuženi nije odazvao po pozivu suda za dan 05.12.2011.
godine kada je bio uredno obaviješten, da je promijenio adresu
stanovanja prije tri mjeseca, a o tome nije obavijestio sud ni
tužilaštvo, te da je opravdano tražio odlaganje pretresa dana
23.11.2011. godine, jasno je da isti očigledno izbjegava dolazak
pred sud, a kako da nije uspjelo njegovo prinudno dovođenje,
to je primjenom odredaba člana 261. Stav 2 ZKP-a FbiH
riješeno da se optuženom odredi pritvor radi obezjeđenja
prisustva na glavnom pretresu. Pritvor po ovom rješenju ima se
računati od časa lišenja slobode optuženog i ako ne bude ranije
ukinut, isti može trajati do objavljivanja presude a najduže 30
dana. Odlučujući po žalbi branioca Kantonalni sud u Zenici je
istu uvažio i ukinuo rješenje o pritvoru. U obrazloženju rješenja
pored ostalog se navodi kako se nisu ispunile zakonske
pretpostavke za određivanje pritvora. U rješenju se
konstatujeda prvostepeni sud nije pukušao obezbijediti
prisustvo optuženog pozivom ili naredbom za privođenje na
adresu iz Zenice, kako proizlazi iz osporenog rješenja. Prema
članu 261. stav 2 ZKP FBiH optuženom se može odrediti pritvor
ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe
na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo. Iz
naprijed navedenog, ocjena je ovog suda da nisu bili ispunjeni
zakonski uslovi iz člana 261 stav ZKP FBiH da bi se optuženom
Ž.S. odredio pritvor. Isti ima adresu u Zenici, na koju nije
pokušano da mu se uputi poziv ili izda naredba za dovođenje.
Isti je sebi angažovao branioca dana 12.12.2011. godine koji je
uredno obavijestio sud da ne može pristupiti na glavni pretres
zakazan za 15.12.2011. godine o čemu ima i priložene dokaze
zu žalbu, pa se iz navedenog ne može izvesti zaključak da je
optuženi očigledno izbjegavao da dođe na glavni pretres.
57
Almin DAUTBEGOVIĆ
5.3. PROCEDURE OKO ODREĐIVANJA I PRODUŽAVANJA

PRITVORA
5.3.1. Uopće oko procedura određivanja i produžavanja

pritvora
Zakon nije posebno propisao procedure određivanja

pritvora, osim ukazivanja da je sud prethodno dužan saslušati
osumnjičenog, odnosno optuženog kako bi se izjasnio na
okolnosti predloženog pritvora, ali su sudovi profilisali praksu
održavanja ročišta, na koje se poziva tužilac, branilac, a
osumnjičeni privede. Na ročištu, po načelu kontradiktornosti
sud strankama pruža šansu međusobnog suprotstavljanja
argumentacije i razloga “za” i “protiv” pritvora. Ali, sudska
praksa je u isto vrijeme tolerisala izostanak tužioca sa ovog
ročišta, čime se on lišava prava da sasluša argumentaciju
branioca i osumnjičenog i pouzdava se u pismeni prijedlog i
dostavljene dokaze sudu.
Posebno je interesantna sudska praksa u procedurama
produženja pritvora. Odredbom Čl. 145. st. 3 ZKP FBiH100
naložena je obaveza tužiocu da najkasnije 5 dana prije isteka
pritvora dostavi sudu pismeno obrazloženi prijedlog produženja
pritvora, kojeg je sud bez odlaganja dužan dostaviti odbrani i
osumnjičenom. Ova odredba je uvrštena u ZKP FBiH u vidu
naknadnihizmjena i dopuna, a predstavljala je prema svim
očekivanjima viši standard u procesnim pravima osumnjičenog
u pritvorskim procedurama.101 Ali, tužioci nisu u praksi mogli
ispoštovati ovaj rok, te je sudska praksa kandidovala pitanje
procesne sankcije za propuštanje ovog roka. Sudovi su ponovo
uzeli u zaštitu tužioca te ovaj rok oglasili instruktivnim.
U predmetu P.F. i dr. koji se vodi kod Kantonalnog suda u
Zenici, branilac je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH tražeći
da se ponište rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH kojim je
100
101
ZID ZKP FBiH “Sl. n. FBiH br. 9/09“
58
ovaj sud odbio žalbe branilaca na rješenja o produženju

pritvora. U apelaciji je navedeno da tužilac nije blagovremeno
podnio prijedlog za produženje pritvora, odnosno u propisanom
roku "najmanje 5 dana", a sud zauzeo stav da bez obzira na
kašnjenje ne postoje procesne sankcije jer se radi o
instruktivnom roku. Branilac smatra da je sud pogrešno
primijenio relevantni propis, a na štetu osumnjičenih, da je
odredba Čl. 145. st. 3. ZKP FBiH potpuno jasna kako leksički
tako i u namjeri zakonodavca, koji je pritvorsku materiju
dorađivao u smislu podizanja većeg standarda zaštite prava
osumnjičenog i prakse Evropskog suda.102 Branilac je dalje
ukazivao da se ne radi samo o prigovoru forme, već da mu nije
ostavljeno dovoljno vremena za pripremu, a da je prijedlog
tužioca zaprimio sat prije održanog ročišta. Uz sve to Vrhovni
sud FBiH koji je bio nadležan održati ročište, naložio je da se
isto održi pred Kantonalnim sudom u Zenici po sudiji pojedincu,
kojeg je nazvao “sudijom izvjestiocem”, a sve to pravdajući
razlozima ekonomičnosti postupka.
Odlučujući po predmetnoj apelaciji Ustavni sud BiH, na
sjednici od 14. 04. 2010. god. istu odbacuje kao očigledno
nedopuštenu.103 Poslije ove odluke Ustavnog suda BiH u praksi
se ne postavlja pitanje karaktera ovogroka.
U predmetu Belchev protiv Bugarske (2004) Evropski
sud se bavio pitanjem ukidanja pritvora iz medicinskih razloga.
U predmetu je postavljena dilema mora li se ukinuti pritvor
ukoliko se osumnjičenom ne može pružiti adekvatna zdrastvena
zaštita u pritvoru zbog čega bi njegovo zdravlje bilo teže
narušeno ili čak život ugrožen.104
102
Vrhovni sud FBiH upredmetu 070-0-Kž-09-000252 Vilić Igbala i dr.
koji se u prvom stepenu vodio kod Kantonalnog suda Novi Travnik, potpuno je
ignorisao ovaj žalbeni razlog i odbio zauzeti svoj stav po pitanju obaveznosti
poštovanja roka od 5 dana od strane tužilaštva
103
AP-3719/09
104
Presuda ESLJP Belchev protiv Bugarske je predstvaljena u
integralnom tekstu u dodatku.
59
Almin DAUTBEGOVIĆ
5.3.2. Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
Potvrđivanje optužnice kojom je dodatno predloženo

produžavanje pritvora, u praksi je stvorilo dilemu funkcionalne
nadležnosti za produženje pritvora i roka u kojem se to mora
učiniti, tj. da li je u nadležnosti sudije za prethodno saslušanje da
odlučuje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice.
Vrhovni sud FBiH u nekoliko navrata se očitovao o
navedenoj dilemi.
Nakon potvrđivanja optužnice sudija za predhodno saslušanje
nije funkcionalno nadležan da odlučuje o prijedlogu tužioca za
produženje pritvora prema optuženom, već o tom prijedlogu može
odlučiti izvanraspravno vijeće iz člana 25. stav 6. Zakona o
krivičnom postupku FBiH.Prije davanja odgovora na navedeno
pitanje, valjalo je poći od tog da je u članu 21. ZKP FBiH, koji se
odnosi na značenje izraza, pod tačkom e) navedeno da je sudija za
prethodno saslušanje takav sudija koji nakon podizanja optužnice
postupa u slučajevima kada je to propisano ovim Zakonom i koji
ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak. Dakle,
procesna ovlaštenja sudije za prethodno saslušanje su izričito
propisana u zakonu, a, uz to, on još ima ovlaštenja koja ima i
sudija za prethodni postupak. Pošto u Zakonu nema odredaba koje
bi propisivale ovlaštenja sudije za prethodno saslušanje u pogledu
pritvora nakon potvrđivanja optužnice, onda je jasno da se
analogno tome primjenjuju odredbe koje se odnose na nadležnost
sudije za prethodni postupak u vezi sa pritvorom. Tako, prema
odredbi člana 153. stava 4. ZKP FBiH, sudija za prethodni postupak
može rješenjem odrediti pritvor, a u smislu odredbe člana 150.
stava 1. istog Zakona može ga i ukinuti. Imajući u vidu takva
ovlaštenja sudije za prethodni postupak, kao i to da ga neka druga
odredba ne ovlaštuje da može produžiti pritvor, onda je jasno da ni
sudija za prethodno saslušanje ne može donijeti rješenje o
produženju pritvora kako se to neosnovano predlaže u optužnici,
već o navedenom prijedlogu može odlučiti samo vijeće iz člana 25.
stava 6. ZKP FBiH.105
105
Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj Kv-6/04 od 9. marta 2004. godina
60
Nakon potvrđivanja optužnice, pritvor optuženom može

odrediti, produžiti ili ukinuti sudija za prethodno saslušanje sve
do predaje optužnice sudiji ili vijeću radi zakazivanja glavnog
pretresa.106
Zakonodavac nije posebno propisao u kojem roku, nakon
potvrđivanja optužnice, se mora odlučiti o produženju pritvora.
U većini sudova u Federaciji BiH, rok od 48 sati je prihvaćen
kao rok u kojem se mora odlučiti o predloženom pritvoru.
Naravno, u slučaju kada je tužilac podigao optužnicu na isteku
pritvorskog vremena iz istrage, za očekivati je žurno
postupanje suda kako o potvrđivanju optužnice, tako i o
produženju pritvora. Ali, šta je sa režimom pritvora nakon
potvrđivanja optužnice koji još nije istekao, po ranijem
rješenju iz istrage.U predmetu V. I. i dr. koji se vodio kod
Kantonalnog suda Novi Travnik br. 006-0-Kv-09-000 010
osumnjičenoj je produžen pritvor Rješenjem o produženju
pritvora od 12. 05. 2009. godine i po tom rješenju pritvor je
mogao trajati do 12. 07. 2009. godine. Kantonalni tužilac je
dana 02. 07. 2009. godine podigao optužnicu i istu dostavio na
potvrđivanje, a da nije tražio produženje pritvora. Sudija za
prethodno saslušanje je potvrdio optužnicu, o pritvoru nije
donosio odluku smatrajući kako za tim nema potrebe, obzirom
da pritvor teče po ranijem pravomoćnom rješenju i kako
optuženu treba pustiti na slobodu istekom istog odnosno 12.
05. 2009. godine.
U predmetu kod Općinskog suda u Goraždu, sudija za

prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice nije
odlučivao o predloženom produženju pritvora obzirom da po
ocjeni ovog suda za tim nema potrebe, jer isti traje po ranijem
rješenju iz istrage.107 Branioci optuženih su u više navrata
bezuspješno urigirali donošenje odluke o pritvoru odnosno
njegovom ukidanju, te konačno podnijeli Apelaciju Ustavnom
106
Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travnika, broj: Kv-13/05 od 09.
03. 2005. godine, Domaća i strana sudska praksa, br. 17/06, str. 15 - 17.
107
Predmet H. B. i dr. 45 0 K 016336 10 Kpp 2
61
Almin DAUTBEGOVIĆ
Sudu BiH, zbog povrede prava na slobodu i sigurnost, odnosno

prava na pravično i fer suđenje. I ovu apelaciju je Ustavni sud
odbacio kao prima facie nedopuštenu, ne upuštajući se u ocjenu
u apelaciji osporenih procedura.108
Sasvim je druga situacija kada se osumnjičeni nalazi na

slobodi, a u optužnici je stavljen prijedlog za određivanje
pritvora. U ovom slučaju nadležnost sudije za prethodno
saslušanje je neupitna, a isti može prijedlog tužioca prihvatiti i
odrediti pritvor, odnosno odbiti prijedlog tužioca.
Posebno je interesantan stav braniteljice optuženog S.S. u

predmetu vođenom kod Kantonalnog suda u Zenici br. 04 K
003223 11 u kojem je određen pritvor nakon potvrđivanja
optužnice. Optuženi je, potpisivanjem sporazuma o priznanju
krivnje priznao sve što mu se optužnicom stavljalo na teret,
mada po njegovoj ocjeni zasigurno nisu postojali dokazi koji bi
potvrdili navode optužnice. Kao vrhunac – pristao je ina to da
mu se trajno oduzme putničko motorno vozilo, mada mu se
ništa u vezi s tim m.v.nije stavljalo na teret, niti bilo kome
drugom vezanom za predmet. Na sve ovo je pristao samo i
jedino iz razloga daizađe iz pritvora, kako bi se mogao brinuti
za suprugu i dijete, jer je postalo očito da na drugi način prtivor
neće biti ukinut. Braniteljica dalje kandiduje pitanje osnovanosti
razloga zbog kojih je pritvor bio određen i produžavan
(opasnost od ponavljanja krivičnog djela), jer nakon prihvatanja
sporazuma od strane suda i izricanje sankcije ta opasnost više
ne postoji ni za tužilaštvo ni za sud. Dakle, pritvor je bio u
funkciji pritiska na optužene, a iteracijska opasnost, izgleda,
prestaje sama po sebi izricanjem krivično pravne sankcije. Priča
o ovakvom pritvoru nakon potvrđivanja optužnice, koji
prisiljava optužene na zaključivanje sporazuma o priznanju
krivnje je izum i novitet novijeg vremena i “patent” tužilaštva
na koji, nažalost, pristaje i sud, a što sve skupa dovodi u
pitanje pravičnost samog suđenja.
108
AP 4213/10 od 15.05.2012.
62
Žalbeni navodi branitljice da je pritvor nakon potvrđivanja

optužnice bio nezakonit i da je stoga predstavljao prisilu nad
optuženim da zaključi sporazum o priznanju krivnje je po ocjeni
Vrhovnog suda BiHneosnovan. Naime, navod da je pritvor
nakon potvrđivanja optužnice bio nezakonit, braniteljica zasniva
na tvrdnji da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine,
odlučujući o žalbi na rješenjeo produženju pritvora optuženom
S. S. od 08.06.2011. godine, u svom rješenju broj 04 0 K
003223 11 Kž 4 od 20.06.2011. godine naveo da se postojanje
osnovane sumnje ne može preispitati nakon potvrđivanja
optužnice, a što je suprotno ranijem stavu Vrhovnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 003223 11 Kž 4 od
20.06.2011. godine ne sadrži navedeni stav nego se, naprotiv,
u tomrješenju (strana 3) sasvim određeno navodi da je
prvostepeni sud prilikom produživanja pritvora optuženom S.
S.pošao od tog da je u ovom predmetu potvrđena optužnica, na
osnovu čega jetaj sud zaključio da je sudija za predhodno
saslušanje pregledao dostavljene dokaze i zaključio da postoji
osnovana sumnja da je optuženi S. S. učinio krivično djelo za
koje se tereti potvrđenom optužnicom, ali da je, nakon tog, taj
sud dodatno i svojom ocjenom ukazao na dokaze iz kojih
proizlazi postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za
produžavanje pritvora. Prema tome,sasvim je jasno da je i u
tom rješenju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine iznio
svoj stav o potrebi postojanja osnovane sumnje da je optuženi
učinio određeno krivično djelo pri svakom odlučivanju o
pritvoru, te da je našao da je tako postupio i prvostepeni sud
pri produžavanju pritvora optuženom S. S. Iz navedenih razloga
ovaj sud nalazi pomenute žalbene navode braniteljice
optuženog neosnovanim.
Mada je braniteljica u žalbi izrazila skepticizam po pitanju
pozitivnog ishoda žalbe, Vrhovni sud F BiH je dao očekivanu
argumentaciju, ali je žalbu ipak uvažio iz sasvim drugih razloga,
zbog nepostojanja dokaza o krivnji optuženog prilikom
razmatranja sporazuma o priznanju krivnje. U konačnom je
dakle ožalbena presuda na osnovu sporazuma o priznaju krivnje
koja je imala za posljedici ukidanje pritvora, ukinuta.
63
Almin DAUTBEGOVIĆ
5.3.3. Pritvor nakon prvostepene presude
Poslije izricanja prvostepene presude nastaje treći period u

režimu trajanja pritvora i on traje sve do okončanja postupka.
Režim trajanja pritvora u ovom periodu razlikuje se od režima
trajanja pritvora od potvrđivanja optužnice do završetka
glavnog pretresa i izricanja prvostepene presude, što je i
razumljivo, obzirom na drugačiju procesnu situaciju.
Nakon izricanja presude kojom se optuženi oglašava krivim,
odluka o pritvoru nije zavisna od postojanja prijedloga tužioca,
jer biu suprotnom značilo ignorisati presudu kao uređenje suda
da je optuženi učinio krivično djelo i poricati pravo suda da
preduzme mjere kojima će osigurati pravnosnažno okončanje
krivičnog postupka, izvršenje svoje presude i ostvarenje njenog
cilja.109
Nakon izricanja prvostepene presude, vijeće prvostepenog
suda je dužno posebnim rješenjem odrediti, odnosno produžiti
pritvor ako se optuženi već nalazi u pritvoru, ako postoje razlozi
za određivanje pritvora. Ako Sud izrekne presudu kojom se
optuženi osuđuje na kaznu zatvora, onda je sud dužan odrediti,
odnosno produžiti pritvor ako postoje uslovi iz člana 132. stava
1. tač. a), c) i d). Valja ukazati i na izmjene i dopune procesnih
zakona u BiH, kojima je ponovo uveden obavezni pritvor u
slučaju izricanja osuđujuće prvostepene presude na kaznu
zatvora pet i više godina.110 Ponovno uvođenje obligatornog
pritvora u direktnoj je koliziji s praksom Evropskog suda.
Obzirom da se u našem nacionalnom zakonodavstvu Evropska
konvencija direktno primjenjuje i ima neposredno dejstvo,
postavlja se pitanje kako će postupiti sud prilikom izricanja
presude na kaznu zatvora pet i više godina. Međutim u praksi
ovakva dilema ne postoji i sudovi su bez izuzetka prihvatili
novitet u ZKP-u u odnosu na obaveznost pritvora.
109
Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 K
001427 10 Kž 14 od 25.03.2010. godine.
110
64
Ipak, odlučujući po pojedinačnoj apelaciji, Ustavni sud BiH

utvrdio je kršenje Čl. II/3. d) Ustava BiH i Čl. 5. stava 1.
Evropske konvencije, ako je pritvor zasnovan na zakonskoj
odredbi kojom je propisan obligatoran pritvor, te stoga pritvor
nije bio zakonit u smislu principa Čl. 5. stava 1. Evropske
konvencije. Postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije
kad sud, odlučujući o žalbi protiv odluke o pritvoru, nije
preispitao odluku kojom je određen pritvor, već je samo
formalno proveo žalbeni postupak, potvrdio prvostepeno
rješenje, bez mogućnosti razmatranja okolnosti za pritvor
obzirom na obligatoran karakter pritvora i na taj način pravni
lijek koji je apelant izjavio učinio iluzornim.111
“Kada nakon potvrđivanja optužnice odlučuje o žalbama na
rješenje prvostepenog suda o produženju pritvora prema
optuženom, vijeće apelacionog odjeljenja drugostepenog suda
nema zakonskih ovlaštenja da se po službenoj dužnosti upušta
u ispitivanje pogrešno označene dužine trajanja produženog
pritvora od jedne godine (umjesto dva mjeseca), ali u
obrazloženju rješenja može u cilju instruktivnog djelovanja
ukazati na tu pogrešku.” (Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj Kl
584/03 od 23. decembra 2003. godine)
111
Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP-573/07 od 29. 04. 2009. godine
65
Almin DAUTBEGOVIĆ
5.3.4. Pritvor nakon pravomoćnosti presude
Materija pritvora u svim procesnim zakonima smještena je

u poglavlje “mjere obezbjeđenja prisustva osumnjičenog
odnosno optuženog u krivičnom postupku”. Stoga se nameće
zaključak da nakon pravomoćnosti presude nema mjesta
klasičnom pritvoru bez obzira na izrečenu kaznu, te da je dalji
postupak uređen Zakonima o izvršenju krivičnih sankcija, na
način da se osuđenom licu dostavi uputni akt. Međutim, u
praksi sudova nikada nije bilo tako. Po nepisanom pravilu,
osuđenici su nakon pravomoćnosti presude ostajali u pritvoru,
odakle bi bili premještani u zatvorski dio. Smatrajući da je
ovakva praksa sudovanezakonita, advokati optuženih Menzilović
Dine i Hazić Dževada, pravomoćno osuđenih presudama
Kantonalnog suda u Novom Travniku i Vrhovnog suda FBiH,
podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu BiH, smatrajući da se radi
o nezakonitom pritvoru.112U apelaciji je pored ostalog navedeno
da je prvostepenom presudom određeno da pritvor traje do
pravomoćnosti. Pravomoćnost je nastupila 03. 06. 2005. kada
je drugostepena presuda bila dostavljena Kantonalnom sudu ili
pak nekoliko dana kasnije kada je uručena strankama u
postupku. Međutim, Menzilović Dino ostaje u pritvoru 15 dana
nakon pravomoćnosti, dakle nakon što mu je istekao pritvor
određen do pravomoćnosti.
Cijeneći ovaj dio apelacije, Ustavni sud BiH utvrđujeda se
radi opovredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.
d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stava 1. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi
sa lišavanjem slobode Dine Menzilovića, nakon pravosnažnosti
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj
Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine, do sprovođenja na
izdržavanje kazne zatvora. Apelacija je imala odjeka na praksu
svih sudova u Bosni i Hercegovini, a uslijedlilo je ukidanje
“nezakonitih” pritvora nakon pravomoćnosti presude. Uslijedile
112
Odluka Ustavnog suda BiH br. 1426/05 od 09. 11. 2005. godine
66
su izmjene i dopune procesnih zakona, kojima je materija

pritvora nakon pravomoćnosti presude involvirana u iste, te je
produženje pritvora nakon pravomoćnosti presude dobilo
konačno uporište u Zakonu.113
Pozivom na praksu Evropskog suda koji je u više navrata
zauzeo stav o nepostojanju obaveznog pritvora u predmetu
pred Ustavnim sudom BiH br. 753/07 kojomje usvojio apelaciju
podnesenu protiv rješenja redovnih sudova o pritvoru, te
utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Naime, navedenim
rješenjima apelantu je određen pritvor u skladu s odredbama
člana 348. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije
Bosne i Hercegovine kojima je propisano da "kada sud izrekne
presudu kojom se optuženi osuđuje na pet godina zatvora ili
težu kaznu, vijeće će odrediti pritvor ako se optuženi već ne
nalazi u pritvoru". U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je
nesporno da je apelantu određen pritvor u skladu s domaćim
zakonom. Međutim, Ustavni sud je ukazao da je Evropski sud
za ljudska prava konzistentno ponavljao da je to nespojivo s
Evropskom konvencijom, i da je svaki pritvor koji je zasnovan
na takvoj odredbi nezakonit (vidi Evropski sud, Fox Campbell i
Harley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta
1990. godine i 27. marta 1991. godine, serija A broj 182).
Obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da navedene odredbe
domaćeg zakona koje propisuju "obligatoran pritvor" nisu u
skladu s članom 5. stav 1. Evropske konvencije.
113
ZID ZKP BiH “Sl. gl. BiH br. 93/09“; ZID ZKP FBiH “Sl. n. FBiH br.
12/10“; ZID ZKP BD “Sl. gl. BD BiH“ br. 12/07“; ZID ZKP RS “Sl. gl. RS br.
29/07“.
67
Almin DAUTBEGOVIĆ
6. PERIODIČNA KONTROLA PRITVORA
Relevantnom odredbom ZKP FBiH obavezna je dvomjesečna

sudska kontrola dalje opravdanosti pritvora.114 U postupku
sudske kontrole sud je obavezan provjeriti postojanje osnovane
sumnje kao i posebnih pritvorskih razloga radi kojih je isti
produžen. Procedure kontrole pritvora obavezuju na održavanje
ročišta na koje se pozivaju stranke. Izostanak dvomjesečne
kontrole opravdanosti pritvora čini pritvor nezakonitim, o čemu
se izjašnjavao Ustavni sud Bosne i Hercegovine.115
Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na
slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske
konvencije. Povreda se ogleda u tome što je Kantonalni sud,
donoseći Rješenje broj 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010.
godine, propustio da u zakonom propisanom roku izvrši obaveznu
dvomjesečnu zakonsku kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora,
zbog čega je apelantov pritvor u periodu od 14 dana bio nezakonit.
Smisao redovne kontrole opravdanosti pritvora je u tome da se
postojanje uvjeta za pritvor redovno preispituje u vezi sa razvojem
konkretnog krivičnog postupka pa dakle i u vezi sa dokazima koji
se izvode na glavnom pretresu. Stoga je sud pri ocjeni daljeg
postojanja uvjeta za pritvor pri redovnoj kontroli opravdanoati
pritvora dužan uzeti u obzir cjelinu dotadašnjeg toka krivičnog
postupka i obzirom na dokaze izvedene na glavnom pretresu,
donjeti zaključak o daljem postojanju uvjeta za pritvor.116
Dakle prilikom sudske kontrole dalje opravdanosti pritvora
su svoje uvjerenje o osnovanoj sumnji ne može vezati za raniju
odluku i prethodnom rješenju, već je dužan uzeti u obzir dokaze
izvedene na glavnom pretresu nakon posljednjeg rješenja o
produženju pritvora.
114
Čl. 151. st. 1. ZKP FBiH; Čl. 202. st. 1. ZKP RS; Čl. 137. st. 1. ZKP
BiH; Čl. 137. st. 1. ZKP BD BiH.
115
AP-1518/10 Šemsudin Salčin;
116
Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 K
004468 11 Kž 11 od 26.01.2011. god.
68
II DIO
RELEVANTNE ODREDBE O PRITVORU IZ

ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU FBIH
69
Almin DAUTBEGOVIĆ
Odjeljak 6 – Pritvor
Član 145.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetim

propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može
ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na
prijedlog tužioca a nakon što sud prethodno sasluša
osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog
kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1)
tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužilac je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za
produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz
rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog
osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno
vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u
pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom
postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju
sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim
prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se
odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca
za ukidanje pritvor koji je zasnovan na nekim novim
činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o
čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i
branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje
ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju
prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
70
Član 146. Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba

učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju

na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti,

izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični
postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati
krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili
prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će

ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo
ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela
može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža
kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom

djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili
teža kazna, a koje je posebno teško, obzirom na način
izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na
slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog
reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se

ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 148. Nadležnost za određivanje pritvora
(1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog

tužioca.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se
lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret,
zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na
žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
71
Almin DAUTBEGOVIĆ
(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi

u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja
slobode i sat predaje rješenja.
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može
podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 sata od
prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po
isteku ovog roka, može podnijeti žalbu prilikom tog ispitivanja.
Žalba s prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena
osoba ispitana i dokazima na kojima se zasniva rješenje o
pritvoru kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću.
Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) U slučaju iz stava (4) ovog člana vijeće koje odlučuje o
žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 149.
Trajanje pritvora u istrazi
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora

sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost
zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za
prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec
dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni
se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6), po
obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva
mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne
zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može
izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje
naročito važni razlozi, vijeće Vrhovnog suda Federacije može,
po obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još
najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba
koja ne zadržava izvršenje rješenja.
72
(4) Izuzetno i u naročito složenom predmetu vezano za

krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,
pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca
nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se
može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom
prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži
izjavu kolegija tužilaštva o posebnim mjerama da bi se istraga
okončala (član 240. stav 3). Žalba protiv rješenja vijeća
Vrhovnog suda Federacije o produženju pritvora ne zadržava
izvršenje rješenja.
(5) Ako se do isteka rokova iz st. od 1. do 4. ovog člana ne

potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
Član 150.
Ukidanje pritvora
(1) U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora,

sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po
prethodnom saslušanju tužioca. Protiv tog rješenja tužilac može
podnijeti žalbu vijeću iz člana 25. stav 6. ovog zakona koje je
dužno donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon

potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši
po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg
rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava
njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja

prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je

propisana kazna zatvora od pet godina;
73
Almin DAUTBEGOVIĆ
b) jednu godinu i šest njeseci u slučaju krivičnog djela za

koje je propisana kazna do deset godina;
c) dvije godine u sllučaju krivičnog djela za koje

jepropisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna
dugotrajnog zatvora;
d)tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana

kazna dugotrajnog zavora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena

prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na
slobodu.
Član 152. Pritvor nakon izricanja presude
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može

optuženom odrediti pritvor, odnosno pritovr će biti produžen
ako je neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog posutpka,
uzimajući u obzir sve okolnsoti vezane za izvršenje krivičnog
djela, odnosno ličnosit počinioca. Ako izrekne presudu na kaznu
zatvora od pet godina ili težu kaznu, sud će odmah odrediti ili
produžiti pritvor. U ovim slučajevima donosi se posebno
rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo
izvršenje.117
(2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od

optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti
suda ili ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je
osuđen samo na novčanu kaznu ili je uvjetno osuđen ili je zbog
uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može

trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude
izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena
preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti
117
Zakon o izmjenama i dopunama ZKP-a FBiH (“Službene novine FBiH“,
br. 12/10) od 15.03.2010. god.
74
na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena

drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida,
pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja
drugostepene odluke.
Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razlog

aodlukom vijeća pritovr se može produžiti za još najduže šest
mjeseci.118
(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne

zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća
može optuženog rješenjem uputiti u ustanovu za izdržavanje
kazne i prije pravomoćnoj presudi.
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru a presuda kojom mu

je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u
pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do
isteka trajanja izrečene kazne.
Član 153.
Lišenje slobode i zadržavanje
(1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje

osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako
postoji bilo kojirazlog predviđen u članu 146. ovog Zakona, ali
je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja , a
najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužiocu. Prilikom
dovođenja policijski organ obavijestit će tužioca o razlozima i
vremenu oduzimanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja
dopuštena je u skladu sa zakonom.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, kada se radi o

krivičnim djelima terorizma osoba se mora sprovesti tužiocu
najkasnije u roku od 72 sata.
118
Zakon o izmjenama i dopunama ZKP-a FBiH (“Službene novine FBiH“,
br. 12/10) od 15.03.2010. god.
75
Almin DAUTBEGOVIĆ
(3) Osoba kojoj je oduzeta sloboda mora biti poučena u

skladu s članom 5. ovog Zakona.
(4) Ako osoba kojoj je oduzeta sloboda ne bude
sprovedena tužiocu u roku iz st. (1) i (2) ovog člana, pustit će
se na slobodu.
(5) Tužilac je dužan osobu kojoj je oduzeta sloboda ispitati
bez odlaganja, a najkasnije u roku o 24 sata i u tom roku
odlučiti da li će se osoba kojoj je oduzeta sloboda pustiti na
slobodu ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje
pritvora osiguravajući izvođenje osobe pred sudiju za prethodni
postupak.
(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u
roku od 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje
pritvora.
(7) Ako sudija za prethodni postupak ne prihvati prijedlog
za određivanje pritvora, donijet će rješenje kojim se prijedlog
odbijai osoba odmah pušta na slobodu. Tužilac može uložiti
žalbu na rješenje sudije za prethodni postupak, ali žalba ne
zadržava izvršenje rješenja.
(8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorena
osoba može podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana o žalbi odlučuje
vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona koje je dužno donijeti
odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u sud.
76
III DIO
NAJVAŽNIJE PRESUDE
EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
U STRAZBURU119
119
Presude obrađene na Seminaru “Pritvor“ od 23. 03. 2012.
godine, u organizaciji Odjela krivične odbrane Suda Bosne i
Hercegovine, u sklopu kontinuiranog stručnog usavršavanja za
advokate sa liste advokata koji postupaju na odjelu I i II.
77
Almin DAUTBEGOVIĆ
1. Neumeister protiv Austrije (1968)

- težina djela kao osnov za pritvor –
2. Wemholff protiv Njemačke (1968)

- dužina pritvora i opasnost od bjekstva –
3. Letellier protiv Francuske (1991)

- najcitiranija presuda ESLjP u praksi –
4. Kemmache protiv Francuske (1991)

- utjecaj na svjedoke –
5. Cloth protiv Belgije (1991)

- narušavanje javnog reda –
6. Tomasi protiv Francuske (1992)

- periodična kontrola pritvora – jasni dokazi –
7. Mansur protiv Turske (1995)

- kvalitet dokaza i dužina trajanja pritvora –
8. Belchev protiv Bugarske (2004)

- medicinski razlozi kao osnov za ukidanje pritvora –
9. Memedova protiv Rusije (2006)

- produženje pritvora u teškom i kompleksnom predmetu –
10. Peša protiv Hrvatske (2010)

- prezumpcija nevinosti – stvaranje u javnosti slike o krivici -
78
1. Neumeister protiv Austrije (1968)
SUD (Vijeće)
PREDMET NEUMEISTER protiv AUSTRIJE

(Zahtjev br. 1936/63)
PRESUDA
STRASBOURG
27. juni 1968. godina
U slučaju “Neumeister” Evropski sud za ljudska prava,

zasijedajući u skladu s odredbama člana 43. Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu
"Konvencija") i pravilima 21, 22 i 23 Poslovnika suda u vijeću
sastavljenom od sljedećih sudija: G. H. ROLIN, predsjedniki
MM. A. HOLMBÄCK, G. BALLADO REPALLIERI, H. MOSLER, M.
ZEKIA, S. BILGE, H. SCHIMA, ad hoc sudija i g. M.-A. EISSEN,
Zamjenik Sekretara,
odlučuje kako slijedi:
POSTUPAK
1. Zahtjevom od 7. oktobra 1966. godine, Evropska

komisija za ljudska prava (u daljem tekstu "Komisija") se
obratila Sudu u "Neumeister" slučaju. Dana 11. oktobra 1966.
godine, Vlada Republike Austrije (u daljem tekstu "Vlada")
također se obratila sudu rekavši da slučaj podnesen u zahtjevu
Komisiji 12. jula 1963. godine protiv Republike Austrije (član
25. Konvencije) (čl. 25), potiče od Fritz Neumeistera,
austrijskog državljanina.
79
Almin DAUTBEGOVIĆ
Zahtjev Komisije, na koji je dodat izvještaj predviđen

članom 31. Konvencije, kao i podnesak VladeRegistru Suda u
roku od tri mjeseca predviđeni su članovima 32. (1) i 47. Oni su
se prvo odnosili na članove44. i 48, a potom na Vladine izjave
kojim se predviđa obavezna nadležnost suda iz člana 46.
Konvencije.
2. Dana 7. novembra 1966. godine, g. René Cassin,

predsjednik Suda, izabrao je ždrijebom u prisutnosti zamjenika
sekretara, imena šest od sedam sudaca pozvanih da sjede u
vijeću. Gospodin Alfred Verdross izabrani sudija austrijskog
državljanstva bio je član po službenoj dužnosti na temelju člana
43. Konvencije. Predsjednik je također izvukao imena triju
zamjenskih sudija.
3. Dana 22. novembra, predsjednik vijeća je utvrdio

stavove zastupnika Vlade i delegata Komisije o pravilima
postupka. Istog dana, po nalogu je odlučio da Vlada treba
podnijeti podnesak sa ograničenjem roka kojiističe 25. marta
1967. godine, te da, nakon što primi pomenuti podnesak,
Komisija bude slobodna da odredi vremensko ograničenje
naknadno.
Dana 10. marta 1967. godine, predsjednik vijeća je

produžio vrijeme dozvoljeno Vladi do 1. maja 1967. godine. Na
isti dan je odredio podnesak Komisije kao odgovorbude
podnesen najkasnije do 1. septembra 1967. godine. Vladin
podnesak je primljen u registar 27. aprila 1967. godine, a onaj
od Komisije 3. avgusta 1967. godine.
4. Rješenjem od 12. oktobra 1967. godine, predsjednik

vijeća je odlučio da će se usmeno saslušanje otvoriti 4. januara
1968. godine. Prihvatanjem zahtjeva Vlade, Vijeće je ovlastilo
Zatupnika i tadašnje savjetnike 24. novembra 1967. godine,
nakorištenje njemačkog jezika u usmenom postupku, budući da
je odgovornost Vlade da osigura prijevod njihovih argumenata
ili izjava na francuski ili engleski jezik (pravilo 27. (2)
Poslovnika suda). Dana 18. decembra 1967. godine, Vlada je
podnijela zahtjev za odgodu ročišta. Ovaj prijedlog nije
80
prihvaćen od strane predsjednika vijeća, ali iznenadno

nezadovoljstvo dvojice sudija ga je navelo dadonese rješenje,
4. januara 1968. godine kojim se odgađa otvaranje rasprave
zakazano za 12. februar 1968. godine.
5. Dana 13. januara 1968. godine, predsjednik vijeća je
uputio sekretara da pozovu Vladu i Komisiju da predstavi
određene dokumente, koje su dodati u spis 23. januara,
odnosno 5. februara 1968. godine.
6. Nakon što su jedan sudija i jedan zamjenik sudije

obavijestili predsjednika vijeća da nisu bili u mogućnosti
prisustvovati raspravi, predsjednik suda je 17. januara 1968.
godine, izvukao imena još dvaju zamjenskih sudija. Kako
gospodin Verdross nije bio u mogućnosti da prisustvuje
raspravi, Vlada je, na 12. februar 1968. godine, imenovala
člana vijeća kaoad hoc sudaiju u ovom slučaju, g. Hans Schima,
profesora emeritusa na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beču i
člana Austrijske akademije nauka.
7. Na temelju gore navedenog rješenja od 4. januara 1968.

godine, javna rasprava je održana u Strasbourgu, u Zgradi
ljudska prava, 12, 13. i 14. februara 1968. godine. Pred sudom
su se pojavili:
- Ispred Komisije: G. M. Sorensen, glavni delegat, i MM.

C.T. EUSTATHIADES i J.E.S. Fawcett, te delegati;
- IspredVlade: G. E. NETTEL, Sekretar poslanstva Saveznog

ministarstva vanjskih poslova, zastupnik, te njegov pomoćnik:
G. W.P. PAHR, Sekretar saveznog kancelara, i G. R. LINKE,
Savjetnik odjela u Federalnom ministarstvu pravde,Savjetnik.
Sud je čuo iskaze i tvrdnje svakog od ovih predstavnika.
Dana 13. februara 1968. godine, Sud je postavio

zastupniku Vlade i predstavniku Komisije određeni broj pitanja
na koja su oni odgovorali 13. i 14. februara 1968. godine.
Dana 14. februara 1968. godine, predsjednik vijeća je

izjavio da je rasprava zatvorena.
81
Almin DAUTBEGOVIĆ
8. Dana 14. i 15. februara 1968. godine, Sud je pozvao

Vladu i Komisiju da predstave dalji niz dokumenata, koji su
naknadno dodati u spis.
9. Nakon vijećanja zatvorenog za javnost Sud je donio
sljedeću presudu.
ČINJENICE
1. Cilj zahtjeva Komisije i prijave Vlade jeste da

Neumeister slučaj treba uputiti Sudu, kako bi se u
narednim slučajevima mogloodlučiti da li činjenice
ukazuju, u dijelu koji se odnosi na Republiku Austriju,
na kršenje obveza nametnute članovima 5. (3) i (4) i 6.
(1) (čl. 5-3, čl. 5-4, čl. 6-1) Konvencije.
2. Činjenice predmeta, kakve se pojavljuju u izvještaju
Komisije, podnesci, dokumenati i dokazi, te usmeno date izjave
pojedinih predstavnika Komisije i Vlade mogu se sažeti kako
slijedi:
3. G. Fritz Neumeister, austrijski državljanin rođen je 19.
maja 1922. godine, sa boravištem u Beču, gdje je bio bivši
vlasnik i direktor velikog saobraćajnog preduzeća,
"Internationales Transportkontor" ili "ITEKA", koja je
zapošljavala dvjestotinjak osoba.
4. Dana 11. avgusta 1959. godine, Javno tužilaštvo u Beču
(Staatsanwaltschaft) zatražilo je od Regionalnog krivičnog suda
(Landesgericht für Strafsachen) u tom gradu da otvori
preliminarnu istragu (Voruntersuchung), zajedno sa svojim
trenutnim hapšenjima pet osoba, među kojima su : Lothar
Rafael, Herbert Huber i Franz Schmuckerschlag, te ispitivanje
(Vorerhebungen)Fritz Neumeistera i tri druge osobe.
Dan prije tog, Porezne uprava Prvog okruga u Beču je
prijavila (Anzeige) stranke Javnom tužialštvu. Ona sumnja u
prevaru državnog trezora zbog nepropisne dobiti u periodu
između 1952. i 1958. godine, "naknada" koje su uvedene da
stimulišu izvoz (Ausfuhrhändlervergütung i Ausfuhrvergütung),
82
preko 54.500,000 šilinga poreza na promet (Umsatzsteuer), što

se odnosilo na druge - Neumeister sam - da je bio uključen u te
transakcije kao saučesnik. (Als Mitschuldige).
U Austriji, djelo ove vrste ne predstavlja samo
jednostavano izbjegavanje poreza, nego prijevaru (Betrug) u
smislu člana 197. austrijskog krivičnog zakona. Prema uvjetima
iz člana 200, prijevara postaje krivično djelo (Verbrechen) ako
uzokovana šteta nastala prijevarom u zbiru prelazi 1.500
šilinga.“Teška kazna” od pet do deset godina zatvora je
predviđena za teži oblik, ako taj iznos prelazi 10.000 šilinga,
ako je počinilac pokazao iznimnu smjelost ili podmuklost ili ako
ovo djelo čini iz navike (član 203). Ova dva predviđena iznosa
su se promijenila: sada su 2.500, odnosno 25.000 šilinga.
5. U skladu s odredbama austrijskog prava (ständige
Geschäftsverteilung) vođenje istrage i poduzimanje ispitivanja
Javnog tužilaštva automatski su dodijeljeni istražnom sudiji Dr.
Leonhard, 17. avgusta 1959. godine, koji je već od 13. februara
1959. godine, radio na drugom velikom slučaju prijevare,
slučaju Stögmüller.
6. Dana 21. januara 1960. godine, Neumeister se pojavio
po prvi put kao osumnjičeni ("Verdächtiger", u austrijskom
smislu te riječi), pred istražnim sudijom.Tokom njegovog
ispitivanja, koje je trajalo sat i petnaest minuta, Neumeister je
postao svjestan gore navedenih koraka koje je poduzelo Javno
tužilaštvo. On je insistirao na svojoj nevinosti sa pozicije koja,
čini se, nikad nije bila poljuljana.
7. Na zahtjev Javnog tužilaštva u Beču (22. februara 1961.
godine), istražni sudija je odlučio da 23. februara 1961. godine
otvori preliminarnu istragu o aktivnostima Neumeistera naredio
da se Neumeister vrati u pritvor (Untersuchungshaft). Kao
posljedica tog, Neumeister je, sljedećeg dana, vraćen u pritvor i
tovezi sa slučajem koji uključuje Rafaels i saučesnike (24 VR
6101/59). Istovremeno je bio obaviješten o njegovom
privremenom puštanju na slobodu u predmetu carinskih
prijevara (br. 6 b VR 8622/60) za koje je bio pritvoren neke tri
83
Almin DAUTBEGOVIĆ
sedmice. Ovaj drugi slučaj se nije nalazio pred Evropskim

sudom za ljudska prava. On je okončan oslobađajućom
presudom za osam optuženih29. marta 1963. godine koju je
donio Regionalni krivični sud u Beču. Ova presuda jepotvrđena
14. aprila 1964. godine od strane austrijskog Vrhovnog suda
(Oberster Gerichtshof).
Tokom trajanjapritvora, podnosilac zahtjeva je bio ispitivan
kao optuženi ("Beschuldigter", u austrijskom smislu te riječi)
27. februara, 2. marta, 18-21 aprila i 24. aprila 1961. godine.
Preko šezdeset i sedam stranica, čini se da ga je istražni sudija
obavijestio u detalje o iskazima protiv njega od strane nekoliko
saoptuženika, uključujući Franza Scherzer, Walter Vollmann
(bivšeg direktora podružnice Iteka u Salzburgu), Leopold
Brunnera i Lothar Rafaela. Posljednji od njih je pobjegao u
inostranstvo, ali je napisao pismo Sudu na više od trideset
stranica u kojem itekako ukazuje na Neumeistera. Podnosilac
zahtjeva je objasnio svoje ponašanje u detalje, a ispitivanje
vršeno u prisustvu poreskog inspektora (Finanzoberrevisor),
gospodina Besaua.
8. Dana 12. maja 1961. godine, Neumeister je privremeno
pušten na uvjetnu slobodu: on je dao svečano obećanje
(Gelöbnis) predviđeno u odjeljku 191. Zakona o krivičnom
postupku, ali uz koje nije dužan položiti jamčevinu. Javno
tužilaštvo je neuspješno pokušalo osporiti ovu odluku pred
Apelacionim sudom u Beču (Oberlandesgericht).
9. Nakon što je pušten, podnosilac zahtjeva je nastavio
svoje profesionalne djelatnosti. Tokom suđenja za navodne
carinske prijevare (6 b VR 8622/60) je bio dužan prodati
kompaniju ITEKA, za naizgled iznimno nisku cijenu - oko
700.000 šilinga koji su se mogli uplatiti u četrdeset i osam
mjesečnih rata - ali on je osnovao malu prevozničku firmu
Scherzinger, sa tri zaposlenika.
U julu 1961. godine, Neumeister je posjetio Finsku, uz
odobrenje istražnog sudije, na odmoru sa suprugom i njihovo
troje djece. Početkom februara 1962. godine,on je otputovao u
84
Saar na nekoliko dana, opet uz dopuštenje tog sudije. On tvrdi

da je u cijelom tom razdoblju, koje je trajalo sve do njegovog
drugog hapšenja (12. jula 1962. godine; stav 12. ispod), često
posjećivao istražnog sudiju i tosvojom slobodnom voljom.
10. Lothar Rafael je uhapšen u Paderbornu (Savezna
Republika Njemačka), 22. juna 1961. godine, te izručen Austriji
21. decembra 1961. godine nakon što je ministar pravosuđa
Vestfalije na sjeveru Rajne prihvatio zahtjev austrijskih vlasti za
njegovo izručenje. U januaru 1962. godine, dugotrajna
ispitivanja Rafaela je vršila Bečka privredna policija
(Wirtschaftspolizei), tokom kojih su se iznivelisale teške
optužbe protiv Neumeistera.
11. Neumeister je obavijestio istražnog sudiju u proljeće
1962. godine daželi ponovo posjetiti Finsku i tamo provesti
godišnji odmor sa svojom porodicom tokom jula. Istražni sudija
nije imao prigovore u to vrijeme. On je kasnije rekao da je
upozorio podnosioca zahtjeva da će vjerojatno biti suočen s
Rafaelom ujunu, ali dato ni na koji način neće biti potrebno da
zbog tog odustaje od svojih planova za odmor u inostranstvu.
Na 3. 4. 5. i 6. juli 1962. godine, Neumeistera je ispitivao
istražni sudija u prisutnosti poreskog inspektora, gospodina
Besaua. Nakon što je obaviješten o izjavama koje se odnose na
njega od strane raznih svjedoka i optuženika, posebno onih
koje je iznio Rafael u januaru 1962. godine, on ih je gorljivo
osporavao. Ovom prilikom je zabilježeno pedeset stranica.
Sukob između Neumeistera i Rafael se dogodio prije
ispitivanja Bečke privredne policije 10. i 11. jula 1962.
godine. Kako izgleda, na dvadeset i dvije stranice zapisnika,
Neumeister je ustrajao u svojim demantima. Izjutra 12. jula,
istražni sudija je obavijestio Neumeistera da je njegov
odlazak u Finsku, planiran za 15. juli naišao na negodovanje
od strane Javnog tužilaštva. Kada je saslušan kao svjedok, 7.
jula 1965. godine, od strane potkomisije Evropske komisije
za ljudska prava, on je dao sljedeće podrobnije podatke o
tom pitanju:
85
Almin DAUTBEGOVIĆ
"Ono što ću sada reći je prilično teško za mene. Moja

intuicija me navela na uvjerenje da bi segospodin Neumeister
vratio iz njegove posjete Finskoj. Gospodine predsjedniče,
članovi Komisije, vi znate da sudija ne smije sebidopustiti da se
vodi samo intuicijom; on mora biti vođen isključivo zakonom.
Budući da ugovor o pravnoj pomoći ili izručenju ne postoji kao
takav između Austrije i Finske, zakon me obavezivao dane
popustim pred svojom intuicijom da će se Neumeister vratiti.
Znam da sam tada rekao g. Neumeisteru: 'Moj osjećaj mi
govori da ćete se vratiti, ali ja lično ne mogu dati dopuštenje
bez odobrenja organa gonjenja' Organ gonjenja je odbio tada
dati odobrenje."
Podnosilac zahtjeva, sa svoje strane, je tvrdio pred
potkomisijom da mu je istražni sudija dao mu dozvolu za
odlazak u Finsku, unatoč želji Javnog tužilaštva da to ne
učini.
12. Bilo kako bilo, na isti dan, 12. jula 1961. godine, na
zahtjev Javnog tužilaštva, istražni sudija je naredio
Neumeisterovo hapšenje.
Nalog (Haftbefehl) pokazuje prvo da je Neumeisterosumnjičen
da je počinio skupa sa Lothar Rafaelom i drugim osumnjičenim,
između 1952. godinei 1957. godine, serije lažnih transakcija
koje su uzrokovale državni gubitak od oko 10 miliona šilinga.
Još je dodano da je Neumeister biopotpuno svjestan optužbi
podnesenih protiv njega prije njegova puštanja (12. maja 1961.
godine), za koje se morala predvidjeti teška kazna, da je
njegov bivši zaposlenik, Walter Vollmann, za koga su rezultati
istrage bili manje inkriminirajući, ipak izbjegao krivično
gonjenje bijegom, da su nedavna ispitivanja podnosioca
zahtjeva i njegovo suočavanje s Rafaelom pokazali izvan svake
sumnje da će on sada biti primoran napustiti svoj stav ukupnog
poricanja, da je htio uzeti godišnji odmor u inostranstvu i da
oduzimanje njegovog pasoša ne bi predstavljalo odgovarajuću
mjeru zaštite jerposjedovanje tog dokumenta više uvjet za
prelazak određenih granica.
86
Sve te različite okolnosti opravdavaju zaključak da je

postojala, u ovom slučaju, opasnosti od bijega (Fluchtgefahr),
u smislu člana 175. (1) (2) Zakona o krivičnom postupku.
Neumeister je uhapšen u popodnevnim satima 12. jula 1962.
godine u blizini njegovog ureda. On je odmah zatražio od
svoje starije kćerke, Marie Neumeister, da putem telegrama
otkaže kartekoje je rezervisao za prelazak Baltika. On je
tvrdio policajcima koji su poslani da ga odvedu u pritvor da je
imao namjeru da posjeti Ured Javnog tužilaštva sljedeći dan s
ciljem traženja odobrenja za odlazak u Finsku u ponedjeljak,
16. jula.
Dana 13. jula 1962. godine,Neumeister pojavio na nekoliko
trenutaka pred istražnim sudijom koji ga je obavijestio da je
smješten u pritvor (Član 176 (1) Zakona o krivičnom
postupku).
13. Dana 23. jula 1962. godine, podnosilac zahtjeva je
podnio svoju prvu žalbu protiv rješenja o pritvoru od 12. jula
1962. godine. Naglašavajući da njegova firma, njegov dom i
njegova porodicanalaze u Beču, izjavio je da u stvarnosti nema
osnova za vjerovanje u opasnost od bjekstva i da, ako je želio
pobjeći,da je to lahko mogao učiniti i prije.
Sudsko vijeće (Ratskammer) Regionalnog krivičnog suda u
Beču odbilo je žalbu 31. jula 1962. godine izrazloga sličnih
onima koji su navedeni tokom rasprave. Naročitu pažnju
jepoložilo izjavama Rafaela, koji je, po mišljenju vijeća,
definitivno pogoršao Neumeisterovu poziciju. Podnosilac
zahtjeva osporava ovu odluku 4. avgusta 1962. godine. Tvrdio
je da se uOdjeljku 175 (1) (2) Zakona o krivičnom postupku
traži"opasnost od bjekstva", a ne samo "mogućnost bjekstva",
da prisutnost takve opasnosti moraju odrediti u svjetlu
konkretnih činjenica i da predviđenost teške kazne nije dovoljna
osnova da se utvrdi opasnost od bjekstva. Pozivao se na
presudu Ustavnog suda (Verfassungsgerichtshof) od 8. marta
1961. godine (Službena Zbirka odluka ovog Suda, 1961.
stranice 80-82).
87
Almin DAUTBEGOVIĆ
Žalbeni sud (Oberlandesgericht) u Beču odbio je žalbu

(Beschwerde) 10. septembra 1962. godine. Uz potvrđivanje
obrazloženja datog od sudskog vijeća, ovaj sud je dodao da je
Neumeister savršeno dobro znao da su optužbe protiv njega
svojom težinom postajale sveozbiljnije nakon 12. maja 1961.
godine, da je morao očekivati tešku kaznu obzirom na obim
uzrokovane štete, te da je, prema policijskom izvještaju od 12.
jula 1962. godine, izvršio sve pripreme za putovanje u
inostranstvo i da nije prestaos njima, iako mu je nadležni
istražni sudijaizričito odbio dati potrebnu dozvolu. U takvim
okolnostima Sud je bio mišljenja da se moralo smatrati da
postoji opasnost od bjekstva.
14. Neumeister je podnio drugi zahtjev za privremeno
puštanje na slobodu, 26. oktobra 1962. godine.Iako je još
jednom nastojao dokazati nepostojanje opasnosti od
bjekstva,onako kako je učinio i prvi put, kao dodatak zahtjevu
je ponudio i bankovnu garanciju od 200.000 ili, najviše,
250.000 šilinga (Član 192 Zakona o krivičnom postupku).
Sudsko vijeće je odbacilo zahtjev 27. decembra 1962. godine.
Podsjećajući da je Neumeister suočen sakaznom od pet do
deset godina teškog zatvora (Član 203. Krivičnog zakona) i da
je odgovoran za gubitak od oko 6.750.000 šilinga, zauzeo
jestav da polaganje jamčevine ne bi bilo dovoljno da se odagna
opasnost od bjekstva, te da je stoga nepotrebno razmatrati
vrijednost predložene jamčevine.
Neumeister je odgovorio na ovu odluku 15. januara 1963.
godine.Pored argumenata izloženih u njegovom zahtjevu od 23.
jula 1962. godine, a u njegovoj žalbi od 4. avgusta 1962.
godine, on je istaknuo:
- Da je iznos gubitka koji se prema njegovom mišljenju,
pogrešno pripisuje njemu, opao znatno više od četrdeset
miliona šilinga (24. februar 1961. godine),za nešto više od
jedanaest i pol miliona (12. maja 1961. godine) i kasnije na
jesen na 6,748,510 šilinga (odluka od 27. decembra 1962.
godine);
88
- Da su određene osobe koje su bile pritvorene u drugim

važnijim slučajevima, puštene na slobodu uz jamčevinu;
- Da nikada nije pokušao pobjeći, naprimjer između
puštanja (12. maja 1961. godine) i njegovog drugog hapšenja
(12. jula 1962. godine), i posebno, nije pokušao iskoristiti svoj
boravak u Finskoj;
- Da je samo nekoliko sati je prošlo od njegova
pojavljivanja pred istražnim sudijom, izjutra 12. jula 1962.
godine i njegovog hapšenja;
- Da mu ovaj kratki vremenski interval nije ostavio realnu
mogućnost poništavanja priprema zaputovanje kojih se u
svakom slučaju nije želio odreći bez posljednjeg pokušaja da
dobije dozvolu Javnog tužilaštva;
- Da je on proveo već više od devet mjeseci u pritvoru (od
24. februara 1961. godine do 12 maja 1961. godine,i od 12.
jula 1962. godine do 15. januara 1963. godine), drugi faktor
koji, prema njegovom mišljenju, isključuje opasnost od
bjekstva;
- Da su svi njegovi profesionalni i porodični interesi
stacionirani u Beču, gdje je, štaviše, njegova supruga tek
otvorila prodavnicu ženskih haljina.
Žalbeni sud u Beču odbio je žalbu 19. februara 1963.
godine. Pozivajući se na svoju odluku od 10. septembra 1962.
godine, sud je primijetio da se situacija od tada nije promijenila
na način koji je povoljan za Neumeistera. Istina je da je
smanjen iznos štete koji mu je pripisan, ali ovaj iznos ne
uključuje ono za šta bi mogao biti odgovoran u slučaju o
stimulisanju izvoza mašina (Kreisverkehr der Textilien der
Firma Benistex). Štaviše, on nije pao do te mjere da je od
odlučujućeg utjecaja na kaznu koja Neumeister prijeti u slučaju
osuđujuće presude. Zbog tog je sud zaključio da je opasnost od
bjekstva ostala tako velika da se čak ni jamčevina ne može se
razmatrati (indiskutabel ist), te da takvo jamstvo ne bi ni na
koji način moglo eliminisati opasnost.
89
Almin DAUTBEGOVIĆ
15. Četiri sedmice ranije, tačnije 21. januara 1963. godine,

istražni sudija je proveodrugo suočavanje Rafaela i Neumeistera
koje je uglavnom potvrdilo njihove izjave od 10. i 11. jula 1962.
godine. Prema navodima podnosioca zahtjeva, suočavanje je
trajalo oko četvrt sata. Stranica i po su zabilježeni ovom prilikom.
16. Dana 12. jula 1963. godine, istog dana kao kada je
podnio svoju prijavu Evropskoj komisiji za ljudska prava,
Neumeister je podnio i treći zahtjev za privremeno puštanje uz
koji je priložen dodatak od 16. jula. Zavjetovao se na polaganje
svečane izjave (Gelöbnis) propisane u Odjeljaku 191. Zakona o
krivičnom postupku i još jednom ponudio, ako je potrebno,
bankovno jamstvo od 200.000 ili 250.000 šilinga. Dok je
ponavljao svoje prijašnje tvrdnje, on je primijetio:
- Da je između puštanja (12. maja 1961. godine) i
njegovog drugog hapšenja (12. jula 1962. godine), uvijek bio
na raspolaganju istražnom sudiji, da se svojom voljom
pojavljivao pet ili šest puta kako bi se informisao o napretku
istrage i obavijestio ga još u martu 1962. godine o svom plann
da otputuje u Finsku;
- Da je projekat gradnje u blizini željezničke stanice u
istočnomBeču, a na koji su ga ovlastile Austrijske željeznice u
vrijednosti od pola miliona šilinga ostao nesproveden jer je on u
pritvoru;
- Da otkako je pritvoru nema novih optužbi protiv njega;
- Da Lothar Rafael, nakon niza priznanja (Geständiger),
tražio način za poboljšanje svoje sudbine bacanjem krivnje na
druge i da su njegove izjave potpuno nepovjerljive;
- Da nakon više od godinu dana pritvora, pretpostavka da
postoji opasnost od bjekstva više nije bila uvjerljiva.
Istražni sudija je odbacio zahtjev od 23. jula 1963. godine.
On smatra da su razlozi navedeni u odlukama od 31. jula 1962.
godine, 10. septembra 1962. godine, 27. decembra 1962.
godine i 19. februara 1963. godine zadržali svoju važnost i da
su dokumenti u spisu činjenično potkrepljivali Rafaelove
optužbe protiv Neumeistera.
90
Potom je podnio žalbu sudskom vijeću Regionalnog

krivičnog suda u Beču, 5. avgusta 1963. godine u kojoj
ponavlja većinu argumenata sažetih gore, a kojima je dodao i
neke nove, među kojima posebno sljedeće:
- Obzirom na veličinu i složenost predmeta, istraga i
naknadni postupak su se prilično odužili što za posljedicu ima i
dužinu pritvora, i to već više od četrnaest mjeseci, pri čemu
prijeti opasnost prekoračenja u odnosu na moguću kaznu,
ukoliko se ne primijene neke korektivne mjere;
- Istražni sudija nije uspio odgovoriti na nekoliko
Neumeisterovih argumenata i odrediti dokumente koji su po
njemu potvrđivali Rafaelove izjave, a koje će vjerovatno, prije
ili kasnije biti povučene;
- Isti sudija je bio u zabludi minimizirajući važnost
smanjenja štete pripisane Neumeisteru, pri čemu bi se to
smanjenje značajno moglo nastaviti u budućnosti;
- On ne temelji svoju odluku na činjenicama, nego samo na
pretpostavkama o efektima Rafaelovih tvrdnji na Neumeisterovo
stanje uma (Seelenzustand).
Neumeister je dodatno naglasio:

- Da je spreman položiti kod suda njegove lične dokumente
i pasoš;
- Da uopće nema namjeru pomaganja svoje porodice u ino-
stranstvu;
- Da bi bjekstvo bilo besmisleno za čovjeka njegove dobi,
tim više jer, u slučaju njegovog izručenja, ne bi mogao
iskoristiti tu prednost da mu se izdržani pritvor uračuna u
mogućukaznu (aluzija na član 55. (a) Krivičnog zakona).
Sudsko vijeće je odbacilo žalbu 8. avgusta 1963. godine.
Pozivajući se na napadnute odluke, kao i one koje su im
prethodile, u suštini je primijetio:
- Da su Rafaelove izjave potvrđene brojnim faktorima
(originali pisama, priznanice/potvrde, izvještaji o računima,
iskazi svjedoka, itd.);
91
Almin DAUTBEGOVIĆ
- Da je suočavanje Rafaela i Neumeistera u julu 1962.

godine znatno pogoršalo Neumeisterov položaj i da je istražni
sudija bio u pravu pridajući važnost efektima koje ove činjenice
mogu proizvesti na moral podnosioca zahtjeva;
- Da se, u takvim okolnostima, moguće polaganje jamstva
ne može ni razmatrati (indiskutabel ist), i da ni u kom slučaju
ne može eliminisati opasnost od bjekstva.
Dana 20. avgusta 1963. godine, Neumeister je podnio žalbu
protiv ove odluke Apelacionom sudu u Beču. Njegovi prigovori
su u biti bili isti kao i oni koji je dao 5. avgusta 1963. godine.
On je također optužio sudsko vijeće što nije navelo sadržaj
dokumenata koji su trebali potkrijepiti optužbe koje je iznio
Rafael, zatim što su ignorisali pitanje je li on, Neumeister, bio
svjestan tih dokumenata, te što su previdjeli činjenicu da je
prošlo više od šest mjeseci od posljednje odlukeApelacionog
suda (19. februar 1963. godine) On je također istaknuo da je
lahko mogao izbjeći zakon da je to želio, u periodu između
njegovog suočavanja s Rafaelom i njegovog hapšenja.
Žalbeni sud nije bio pozvan da odlučiti o tom pitanju, pa je
ipak Neumeister povukao svoju žalbu 11. septembra 1963.
godine bez navođenja razloga za to.
17. Dana 16. septembra 1963. godine, Neumeisterova
starija kćerka podnosi Ministarstvu pravosuđa molbu ukojoj
traži puštanje njenog oca, te nudi jamčevinu od milion šilinga.
Bečka privredna policija je uputila Regionalnom krivičnom
sudu, 13. novembra 1963. godine, povjerljive izvještaje iz kojih
se vidjelo da je Maria Neumeister bezuspješno tražila dobiti dio
tog iznosa od bivšeg klijenta firmi Iteka i Scherzinger.
18. Nekoliko dana ranije - 6. novembra 1963. godine, a dva
dana nakon završetka prethodnog ispitivanja (stavovi 19 i 20
ispod) - Dr. Michael Stern, advokat, načinio je u Neumeisterovo
ime, četvrti zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. U
njemu je ukratko ponovio argumente razvijene u prethodnim
zahtjevima, naglasio da je razdoblje tokom kojeg je podnosilac
zahtjeva zadržan u pritvoru već gotovo dvadeset mjeseci, i
predložio bankovno jamstvo od milon šilinga.
92
U toku postupka pred Komisijom, Neumeister je izjavio da

je ova posljednja ponuda podnesena protiv njegove volje jer on
u to vrijeme, nije bio u stanju podnijeti jamčevinu u tako
velikom iznosu. Dopisom od 14. aprila 1964. godine, dr. Stern
je potvrdio da je u tome on djelovao na vlastitu inicijativu. Prije
Komisije, Vladini predstavnici su primijetili da je ponuda
povezana s Neumeisterom i da nadležni sudovi nemaju niakvog
razloga vjerovati da to nije izraz Neumeisterove vlastite želje.
Istražni sudija je odbacio zahtjev 5. decembra 1963.
godine. Pozivajući se na odluke od 31. jula 1962. godine, 10.
septembra 1962. godine, 27. decembra 1962. godine, 19.
februara 1963. godinei 8. avgusta 1963. godine, on je smatrao
da je podnosilac zahtjeva propustio iznijeti sve činjenice ili
argumente koji bi mogli opravdati njegovo puštanje na slobodu.
Neumeister je prigovorio na ovu odluku 13. decembra
1963. godine. On je još jednom negirao da bilo kakva opasnost
od bjekstva postoji, da po njegovom mišljenju Regionalni
krivični sud u Beču i Žalbeni sud u Beču nikada nisu pravilno
ocijenili činjenice relevantne za datu stvar, da su svoje odluke
radije temeljili na nejasnim pretpostavkama, nego na čvrstim
dokazima i da su pogrešno dali presudni značaj navodnoj
ogromnoj šteti nanesenoj državi. Posebno se žalio da je
Regionalni krivični sud propustio u svojoj odluci od 5.
decembra, uzeti u obzir dužinu pritvora koji je on već izdržao. U
zaključku žalbe je ponovio ponudu bankovne garancije od
milion šilinga.
Sudsko vijeće Regionalnog krivičnog suda u Beču dopustilo
žalbu 8. januara 1964. godine. Vijećepriznaje da argumenti
podnosioca zahtjeva imaju određenu težinu: podsjećajući da
Neumeisteru prijeti kazna u trajanju od pet do deset godina
teškog zatvora, vijeće je primijetilo da je neizvjesno da li će
moći koristiti prednosti koje zakon predviđa u slučajevima
postojanja olakšavajućih okolnosti (außerordentliches
Milderungsrecht, odjeljak 265 (a) Zakona o krivičnom
postupku), ali da bi dužina pritvora u svakom slučaju trebalo da
bude uračunata u kaznu u slučaju osude (tačka 55 (a) Krivičnog
93
Almin DAUTBEGOVIĆ
zakona), te da se time povod da pobjegne značajno smanjuje

(wesentlich verringert). Međutim, vijeće smatra da jamstvo od
milion šilinga nije dovoljno da bi se uklonila opasnost od
bjekstva. Po pitanju tog, vijeće je naglasilo da je Odjeljak 192
od Zakona o krivičnom postupku propisao da iznos jamčevine
ne ovisi samo o okolnostima u kojima se nalazi pritvorenik i
finansijsku situacije osobe kojapolaže jamčevinu, nego i o
posljedicama krivičnog djela. Iz tih razloga, sudsko vijeće je
odredilo privremeno puštanje na slobodu Neumeistera uz
jamčevinu od dva miliona šilinga (bilo u novcu ili u obliku
bankovne garancije) i dobrovoljni depozit (freiwillige
Hinterlegung) njegovog pasoša kod Suda.
Dana 21. januara 1964. godine, Dr. Stern je podnio u ime
Neumeistera žalbu kako bi smanjio iznos određene jamčevine
za milion šilinga. Bit njegovih argumenata je bio da u skladu s
odjeljkom 192. Zakona o krivičnom postupku, posljedice
krivičnog djela treba uzeti u obzir tek nakon što se uzmu u
obzir okolnosti pritvorenika i finansijska situacija jamca. Iz tog
je zaključio da ni u kojem slučaju sudovi ne bi mogli određivati
jamstvo u iznosu koji premašuje sredstva podnosioca prijave
(Gesuchssteller), jer bi na taj način mogli, ako to žele, spriječiti
privremeno puštanje na slobodu u slučaju da je nanesena šteta
tako važna.
Odluka u sporu je djelomično izmijenjena 4. februara 1964.
godine. Nakon što je vidio da je predmet žalbe samo visina
jamčevine, Žalbeni sud u Beču je došao do istog zaključka kao i
sudsko vijeće da je iznos od milion šilinga premalen, ako se
uzme u obzir gubitak koje je Neumeister proizveo radnjama za
koji je bio optužen. Sudje dodao dapodnosilac zahtjeva
vjerojatno imao daleko veću imovinu od ponuđene vrijednosti
jamstva, i to zahvaljujući dobiti od tih istih djela. Također je
primijetio da on nije izričito tvrdio da će njegova sredstva biti
iscrpljena ukoliko položi jamčevinu od milion šilinga. Sud je
međutim utvrdio da mu nisu bili dostupni potrebni dokumenti i
informacije kako bi razmotrio iznos jamčevine određen od
strane sudskogvijeća. Stoga je predmet vratio sudskom vijeću
94
ističući da je postupajuće u ovom zadnjem u svrhu detaljnog

ispitivanja okolnosti u kojim se nalazi Neumeister ifinansijsku
situaciju jamaca, te određivanja vrijednosti jamstva između
jednog i dva miliona šilinga.
U izvještaju od 16. marta 1964. godine, sačinjenom na
zahtjev sudskog vijeća, Bečka privredna policija je izrazila stav
da Neumeister nije u mogućnosti obezbijediti jamstvo od dva
miliona šilinga. Ovo mišljenje su temeljili na niz dokumenata iz
kojih se vidjelo da je firma Scherzinger jedva imala zdravo
poslovanje, te na činjenici da je Maria Neumeister izjavila da bi
mogla osigurati jamstvo od pet stotina hiljada šilinga.
Sudsko vijeće Regionalnog krivičnog suda u Beču je
donijelo svoju odluku 31. marta 1964. godine,što je dvije
sedmice nakon potvrđivanja optužnice (stavovi 19 i 21 ispod).
Osim pomenutog izvještaja Privredne policije, pozivalo se i na
pismo koje je Neumeister napisao25. februara 1964. godine, a
na koje je osoba koja je željela ostati anonimna dogovorila da
će osigurati jamstvo od milion i dvije stotine i pedeset hiljada
šilinga. Nakon što su ovaj iznos sabrali sapetsto hiljada šilinga
koje je nudila Maria Neumeister, sudsko vijeće je smanjilo iznos
jamstva koje je zahtijevalo od podnosioca zahtjeva na milion i
sedam stotina i pedeset hiljada šilinga.
U žalbi od 20. aprila 1964. godine, Neumeister je zatražio
da se iznos smanji na milion i dvije stotine i pedeset hiljada
šilinga, te je tvrdio da je ponuda od strane njegove kćerke već
uključena u ponudujamca koji nije želio otkriti svoj identitet.
Bečki žalbeni sud je odbio žalbu 20. maja 1964. godine. Sud se
složio sa odlukom od 4. februara da su posljedice djela od
temeljne važnosti u primjeni člana 192. Zakona o krivičnom
postupku.
19. U međuvremenu, sudija Leonhard je, 4. novembra
1963. godine, objavio završetak preliminarne istrage i poslao
spis Javnom tužilaštvu (članovi 111-112 Zakona o krivičnom
postupku). Spis se sastojao od dvadeset i jednog svezka od
čega je svaki imao oko petsto stranica, kao i znatnog broja
95
Almin DAUTBEGOVIĆ
drugih dokumenata. Dana 17. marta 1964. godine, Javno

tužilaštvo u Beču je, u svom dijelu, završilo optužnicu
(Anklageschrift) o čemu je Neumeister obaviješten 26. marta
(Sekcije 207 i 208Zakona o krivičnom postupku).
20. U izvršavanju njegovog zadatka, istražni sudija je imao
pomoć Privredne policije u Beču,odjela za poreze (inspektor
Besau), austrijskih željeznica i uprave poštanskih usluga, te nije
naišao znatne poteškoće. Četiri od glavnih optuženih, Lothar
Rafael, Herbert Huber, Franz Schmuckerschlag i Walter
Vollmann su pobjegli u inostranstvo, i to prva tri na početku
istrage, a posljednji nakon što je privremeno pušten na uvjetni
otpust. Nakon prilično dugog postupka, austrijske vlasti su
izdejstvovaleizručenje Rafaela (21. decembar 1961. godine) iz
Savezne Republike Njemačke, i Huber-a (27. septembra 1962.
godine) iz Švicarske. Savezna Republika Njemačka je,
međutim, odbila odobriti izručenje Schmuckerschlaga jer je
posjedovao i njemačko i austrijsko državljanstvo. Vollmannu se,
sve do danas, nije ušlo u trag.
Na to su dodane brojne teškoće koje su po prirodi
nerazdvojive, veličina i složenost akata na koje se ulažežalba.
Na početku je istraga vođena protiv dvadeset i dvije osobe i
dvadeset i dvije tačke. Tužilaštvo je trebalo dokazati, između
ostalog, da su dokumenti koji se odnose na kupovinu robe
krivotvoreni, da je vrijednost izvoza precijenjena s
prijevarnom namjerom, dafirme primaoci u inostranstvuili nisu
ni postojale ili su bile potpuno neupućene u cijelu aferu, te da
su izvoznici deponovali prinose od prodaje u Švicarskoj i
Lihtenštajnu. Da bi se postigao ovaj cilj bilo je potrebno
rekonstruisati mnoge poslovne aktivnosti koje su se odvile
tokom razdoblja od nekoliko godina, provjeriti rute stotinu
pedeset ili stotinu i šezdeset željezničkih kamiona, prostudirati
veliki broj spisa Porezne uprave, saslušati desetine svjedoka,
od kojih su neki morali biti ispitani opet nakon izručenja
Rafaela, itd. Mnogi od svjedoka su živjeli u inostranstvu,
naprimjer u Holandiji, Italiji, Sjedinjenim Američkim
Državama, Kanadi, Latinskoj Americi, Africi i Bliskom Istoku.
96
Republika Austrija je stoga bila primorana pribjeći uslugama

Interpola ili pozivati na sporazum o pružaju uzajamne pravne
pomoći koje je sklopila sa državama poput Holandije, Savezne
Republike Njemačke, Italije, Švicarske i Lihtenštajna.
Ispitivanja su se provodila u Holandiji, Saveznoj Republici
Njemačkoj i Švicarskoj, dijelom u prisutnosti austrijskih
službenika a dijelom, posebno što se tiče onih u Švicarskoj, u
prisutnosti istražnog sudije Leonharda. Do kašnjenja od šest
do šesnaest mjeseci dolazilo je između slanja zahtjeva za
pružanje pravne pomoći i primanja rezultata istraga koje su se
provodile u Holandiji, Saveznoj Republici Njemačkoj, Italiji i
Švicarskoj. U vrijeme zatvaranja istrage, zahtjev upućen
Švicarskoj ostao je neriješen po jednom pitanju, za koje se na
kraju nije dobio pozitivan rezultat, jer su švicarske vlasti bile
stanovišta (septembar 1964. godine) da je dužnost čuvanja
profesionalne tajne nametnuta bankarima u Cirihu u
suprotnosti sa otkrivanjem podataka koji su od njih traženi.
Odgovor Lihtenštajna, Austrija je primila tek u junu 1964.
Preduzeća pod sovjetskom upravom su također bila
uključena, pogotovo na početku istrage. Međutim,nije bilo
moguće dobiti dokumente od banke sovjetskih oružanih
snagakroz koju su se namirenja ostvarivala.
Djelovalo je da se istraga usporava odbijanjem jednog od
optuženih-Herbert Hubera da da bilo kakvu izjavu pred
istražnim sudijom. S druge strane, procesne radnje koje su se
odnosile na određene činjenice ili na optužene su prekinute
zbog njihove sekundarne važnosti (Član 57. (1) Zakona o
krivičnom postupku), a kasnije i potpuno napuštene (Član 34
(2) istog zakona). U vrijeme zatvaranja preliminarne istrage,
broj optuženih u slučaju nije bio veći od deset.
Nakon 21. januara 1963. godine, na dan njegovog
posljednjeg suočavanja s Rafaelom, Neumeister više nije
saslušavan od strane istražnog sudije, koji je u istom razdoblju,
ispitao Rafaela dvadeset i osam puta (272 stranice zapisnika), a
pet drugih optuženih ukupno sedamnaest puta (119 stranica
zapisnika). Prema zapisniku sa suočavanja od 21. januara
97
Almin DAUTBEGOVIĆ
1963. godine, bilo je planirano i drugo suočavanje. Ono

međutim nije održano. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, to
odbijanje Lothara Rafaela da učestvuje ga je spriječilo u
puštanju na slobodu.
21. U optužnici od 17. marta 1964. godine je bilo219
stranica, deset optuženih osoba, i to sljedećim redoslijedom:
Lothar Rafael, Herbert Huber, Franz Scherzer, Fritz Neumeister,
Iwan Ackermann, Leopold Brunner, Walter Vollmann, Hermann
Fuchshuber, Helmut Dachs i Rudolf Grömmer. Ona se ni na koji
način nije odnosila na slučaj "Kreisverkehr der Textilien der
Firma Benistex" jer je on bio predmet posebnog postupka (stav
22 ispod).
Što se tiče Neumeistera, on je bio optužen za teške
prijevare (Sekcije 197, 200, 201 (a) i (d) i 203 Krivičnog
zakona), u deset skupina transakcija koje se odnose na vrlo
različite predmete: toaletni sapun, alat za rezanje i
zavarivanje (bara), žensku odjeću (najlon čarape, suknje,
bluze i sl.), gimnastičku obuću, kožu i baršunastu robu,
unutrašnju rasvjetu i podvozja. Iznos gubitka koji mu se
pripisivao je bio preko 5,200,000 šilinga. Gubitak koji se
pripisivao podnosiocu zahtjeva bio je četvrti po veličini od
svih optuženih, što je manje od onoga što je
navodnouzrokovao Rafael (više od 35,100,000 šilinga),
Vollmann (oko 31,9 miliona šilinga) i Huber (oko 31,8 miliona
šilinga), ali više od tog su uzrokovali Scherzer (više od
1,400,000 šilinga), Brunner (više od 1.250.000 šilinga),
Dachs (više od 1.100.000 šilinga), Ackermann i Grommer
(oko 200.000 šilinga). Neke od transakcija se uopće nisu
odnosile na njega. To je bio slučaj, uglavnom sa velikim
operacijama koje su uključivale izvoz tekstila u koje su samo
Rafael, Huber i Vollmann bili umiješani (više od 25,700.000
šilinga, stranice 101-170 optužnice).
Javno tužilaštvo je, između ostalog, tražilo otvaranje
rasprave pred Regionalnim krivičnim sudom u Beču, pozivanje
trideset i pet svjedoka i čitanja izjava pod zakletvom još
pedeset i sedam.
98
22. Dana 3. juna 1964. godine, Javno tužilaštvo u Beču je

obavijestilo sudsko vijeće Regionalnog krivičnog suda da je
privremeno prekinulo postupak protiv Neumeister u
"Kreisverkehr der Textilien der Firma Benistex" slučaju,
zadržavajući pravo da s istim nastavi kasnije (član 34 (2) stav
(1), Zakona o krivičnom postupku). U vrijeme podizanja
optužnice, Javno tužilaštvo je predlagalo razdvajanje postupka
na nekoliko o kojima bi se raspravljalo odvojeno (26 d VR
2407/64).
Istog dana, sudsko vijeće, navodeći da je ukupni gubitak
pripisan Neumeisteru smanjen za više od četiri miliona šilinga,
odlučilo ga je smanjiti na milion šilinga - bilo u gotovini ili u
obliku bankovnog jamstva – što je iznos jamčevine potrebne za
oslobađanje podnosioca zahtjeva.
Dana 13. avgusta 1964. godine, Neumeister je upoznao
sudsko vijeće da su njegova kćerka, Maria Neumeister i druga
imenovana osoba spremni uplatiti jamstvo za njega (Bürgen), i
to prvi jamac 850.000 šilinga, a drugi 150.000. Pomenute
osobe su to i potvrdile sljedeći dan. Nakon provjere njihove
solventnosti (Tauglichkeit), sudsko vijeće je prihvatilo njihovu
ponudu, 16. septembra 1964. godine. Nekoliko sati kasnije
podnosilac zahtjeva je uz svečanu izjavu predviđenu Odjeljkom
191. Zakona o krivičnom postupku, predao svoj pasoš Sudu u
skladu s odlukom od 8. januara 1964. godine, koja je u
tomtrenutku, još uvijek bila na snazi, te je pušten na slobodu.
23. Različite odluke koje se se odnosile na Neumeisterov
pritvor su donošene skladu s odjeljcima 113 (2) (prvostepeni
postupak) i 114 (2) (postupak po žalbi) Zakona o krivičnom
postupku, na kraju saslušanja koje nije bilo otvoreno za
javnost, te nakon što je Javno tužilaštvo saslušano u odsutnosti
podnosioca zahtjeva i njegovog zakonskog zastupnika (u
nichtöffentlicher Sitzung nach der Anhörung Staatsanwaltschaft
bzw. der Oberstaatsanwaltschaft).
24. Dana 9. oktobra 1964. godine, zakazan je datum
glavnog pretresa za (Hauptverhandlung)9. novembar.
99
Almin DAUTBEGOVIĆ
Dana 18. juna 1965. godine, nakon stotinu i dva dana

rasprave, Regionalni krivični sud u Beču, u mješovitom sastavu
pravnika i porote (Schöffengericht), odgodio je završetak suđenja
na neodređeno vrijeme, tako da je istraga mogla biti završena.
Nakon što je primio nekoliko zahtjeva Javnog tužilaštva, te nekih
optuženih, uključujući i Neumeistera, odredio je da se u u odnosu
na neke po službenoj dužnosti provedu dodatne istražne radnje.
Čini se da je stav Herberta Hubera odigrao odlučujuću ulogu u
odluci da su potrebne dodatne istražne radnje: dokse tokom
preliminarne istrage branio isključivo šutnjom, sada je objasnio
sudijama svoje ponašanje u detalje. Što se tiče Neumeistera,
Huberove izjave su bile povoljne za njega dok su bile vrlo
inkriminirajuće za Rafaela. Sud je ipak smatrao da su neke od
novih istražnih radnji i saslušanja svjedoka koje je naredio trebale
biti provedene ranije u okviru preliminarne istrage.
25. U februaru i julu 1965. godine, Neumeister je otputovao
u Strasbourg s dopuštenjem Regionalnog Suda zbog podnošenja
prijave Evropskoj komisiji za ljudska prava. Njegov pasoš je
obnovljen nekoliko dana prije njegovog drugog putovanja.
26. Sudija Leonhard nije mogao voditi dodatnu istragu jer
se pred Sudom pojavio u svojstvu svjedoka, (Odjeljak 68
Zakona o krivičnom postupku): te je ona pripala njegovom
stalnom zamjeniku. Dodatna istraga je trajala više od dvije
godine i nije bilo dovršena do usvajanja izvještaja Komisije, 27.
maja 1966. godine.Istražni sudija je ispitao brojne svjedoke,
uključujući i Alfreda Neumeistera, brata podnosioca zahtjeva
(13. decembar 1966. godine), dobio izvještaje stručnjaka,
koristio usluge državnog trezora, Bečke privredne policije i
policije, pošte, Interpola, švicarskih i njemačkih vlasti, itd.
optuženi nije ponovo ispitivan.
Dana 8. marta 1966. godine, Regionalni krivični sud u Beču
je obavijestio Neumeistera da je odlukom donesenom istog
dana, na temelju odjeljka 109. Zakona o krivičnom postupku,
obustavljen (eingestellt) postupak pokrenut protiv njega u vezi
s dvjema tačkama. Iznos gubitka pripisan optuženom smanjen
je za oko 370.000 šilinga.
100
27. Suđenje je nastavljeno pred Regionalnim krivičnimm

sudom u Beču4. decembra 1967. godine. Prema informacijama
koje je Vlada dala Sudu, ono bi trebalo trajati između četiri i
šest mjeseci.
28. U svom zahtjevu za pokretanje postupka jula 1963.
godine (Br. 1936-1963), tekstu koji je sačinila Komisija na
zahtjev Suda, Neumeister je tvrdio:
- Da je bio uhapšen i pritvoren bez "osnovane sumnje" da
je on počinio krivično djelo, te bez valjanih osnova da se pritvor
"opravdano smatra potrebnim" kako bi se spriječilo njegovo
bjekstvo (član 5. (1) (c) Konvencije) (čl. 5-1-c);
- Da je imao razloga sumnjati u nepristranost osoba
nadležnih i za određivanje pritvora i za vođenje istrage (član 6
(1)) (čl. 6-1);
- Da postupak primijenjen u razmatranju zahtjeva za
privremeno puštanje na slobodu nije biou skladu sa zahtjevima
iz članova 5 (4) , 6 (1) , (3) (b) i (c) (čl. 5-4,čl. 6-1, čl. 6-3, b,
čl. 6-3, c) ("jednakosti oružja";.. Waffengleichheit);
- Da niti je izveden pred sud u "razumnom roku", niti je
pušten u toku suđenja. U tom smislu, podnosilac zahtjeva
posebno navodi da istražni sudija, obzirom da je bio dužan
postupati istovremeno u nekoliko važnih slučajeva, više nije bio
u mogućnosti ostvariti svoj zadatak "u razumnom roku" u
smislu članova 5 (3) i 6 (1) (čl. 5-3, čl. 6-1) Konvencije.
Neumeister je prigovorio, ismeđu ostalog, i na neke

odlukedonesene nekoliko mjeseci ranije od strane sudskog
vijeća Regionalnog krivičnog suda u Beču i od strane Žalbenog
suda. Tokom saslušanja pred Komisijom, branilac podnosioca
zahtjeva se također pozvao na član 5. (2) (čl. 5-2) Konvencije,
tvrdeći da njegov klijent nije bio obaviješten detaljno i u
pisanom obliku o optužbama protiv njega.
Komisija je odlučila o dopuštenosti zahtjeva 6. jula 1964.

godine. Zahtjev je odbijen, iz razloga što je sadržavao
očigledno neosnovane pritužbe na temelju stava 1. (c) i 2.
101
Almin DAUTBEGOVIĆ
člana 5. (čl. 5-1-c, čl. 5-2) Konvencije. Komisija proglasila

zahtjev dopuštenim u mjeri u kojoj se odnosio načlanove 5 (3),
5 (4) i 6 (1) (čl. 5-3, čl. 5-4, čl. 6-1) ("razuman rok" i
"jednakost oružja"), alinije smatrala da je potrebno prihvatiti
povrede člana 6. stava 3) (čl. 6-3), jer podnosilac zahtjeva to
nije ni pomenuo.
29. Nakon odluke o proglašenju dijela zahtjeva dopuštenim,

potkomisija je utvrdila činjenično stanje i neuspješno
pokušavala naći mirno rješenje (čl. 28 i 29 Konvencije).
30. Pozivajući se na član 5. (3), podnosilac zahtjeva je

tvrdio pred Komisijom i potkomisijom da je njegov pritvor
trajao duže nego što je bilo razumno. U prilog svojoj tvrdnji on
je ponovio mnoge od argumenata koje je iznio pred istražnim
sudijom, sudskim vijećem i Žalbenim sudom u Beču (vidi
gore). On je također tvrdio da se njegov drugi pritvor ne može
opravdati niiskazima koje je o njemu dao Lothar Rafael
početkom 1962. godine kao ni činjenicom da je Walter
Vollmannpobjegao. Posebno je naglasio da izručenje Rafaela
(21. decembra 1961. godine) bilo više od šest mjeseci prije
njegovog ponovnog hapšenja (12. juli 1962. godine). Prema
navodima podnosioca zahtjeva, njegov položaj je bio mnogo
povoljniji u vrijemepodnošenja zahtjeva (12. jula 1963.
godine) nego kada je prvi put oslobođen (12. maja 1961.
godine), što je uglavnom zbog njegove oslobađajuće presude
29. marta 1963. godine, u slučaju carinske prijevare i znatnog
smanjenja u iznosu gubitka za koji je rekao da je odgovoran u
slučaju protiv Rafaela i drugih. Nadležna pravna vlastje
odlučila zanemariti ovu promjenu na bolje zabranom
podnosiocu zahtjeva da opet ide u Finsku, naređujući njegovo
hapšenje i odbijanjem dugo vremena da ga pusti na uvjetnu
slobodu ili, kaoi 1961. godine, ili čak odbijanjem
odgovarajućeg osiguranja.
Neumeister je prigovorio je i da su odgađali dobivanje

informacija o njegovim sredstvima prije utvrđivanju visine
jamčevine. On smatra da član 5. (3) Konvencije sprečava
određivanje tako velikejamčevinekoja oslobađanje zatvorenika
102
čininemogućimu praksi. On dalje navodi - naglašavajući svoju

nevinost - da je dužina njegovog pritvora bila neproporcionalna
kazni koju je mogao očekivati u slučaju da budeosuđen: prema
njegovim riječima, osuđujuća presuda nije moglapremašiti
dvadeset mjeseci, ili najviše dvije godine u najgorem slučaju,
ako hipotetički, glavni optuženi, Lothar Rafael, dobije
maksimalnu kaznu predviđenu zakonom. Ne poričući poteškoće
istrage, Neumeister napominje da se najkomplikovaniji dio
slučaja odnosio na tekstil, to je slučaj s kojim nije imao ništa.
On je dodao da ga istražni sudija nije saslušao od 21. januara
1963. godine. Naveo je da mu je pritvor zadao tešku moralnu
štetu i materijalne gubitke i uvelike otežao pripremu njegove
odbrane. U njegovom izvornom zahtjevu u julu 1963. godine,
Neumeister je potvrdio da se istražni sudija bavi istodobno s
nekoliko velikih slučajeva, uključujući i onaj Stögmüller, te da
nije bio u mogućnosti dovršiti svoj zadatak u razumnom roku
kako je određeno u članovima 5 (3) i 6 (1). Ipak, ne čini se da
se Neumeister pozvao naknadno na ovu posljednju odredbu po
ovom pitanju.
Konačno, prema navodima podnosioca zahtjeva,

postupak u Austriji za razmatranje zahtjeva za puštanje na
slobodu do suđenja (odjeljci 113 (2) i 114 (2) Zakona o
krivičnom postupku) nije bio u skladu s načelom "jednakosti
oružja" (Waffengleichheit) zaštićenim članom 6. (1)
Konvencije.
Ovdje se Neumeister pozvao na mišljenja izražena od

strane Komisije u slučajevima Pataki i Dunshirn (Prijave 596/59
i 789/60). On je također tvrdio da se sudski organ koji je vodio
postupak u pitanju nije mogao smatrai "sudom" u smislu člana
5. (4).
31. Nakon neuspjeha u pokušaju mirnog rješavanja od

strane potkomisije, Komisija je na plenarnoj sjednici izradila
izvještaj u skladu sa članom 31. Konvencije. Izvještaj je
usvojen 27. maja 1966. godine, a proslijeđen Odboru ministara
Vijeća Evrope 17. avgusta 1966. godine.
103
Almin DAUTBEGOVIĆ
Komisija je u ovom izvještaju izrazila sljedeće mišljenje

koje je kasnije potvrđeno pred sudom:
a) jedanaest glasova naspram jednog: pritvor podnosioca
zahtjeva je trajao preko "razumnog roka", s posljedicom da je
povrijeđenčlan 5. stav 3) Konvencije;
b) šest glasova na prema šest glasova s presuđujućim
glasom Predsjednika (pravilo 29. (3) Poslovnika o radu
Povjerenstva): Slučaj Neumeister nije raspravljen u "razumnom
roku" u smislu člana 6. (1)
c) osam glasova naspram dva glasa, uz dva suzdržana:
postupak povodom zahtjeva podnosioca za puštanje je bio u
skladu sa članovima 5 (4) i 6 (1).
Izvještajsadrži nekoliko izdvojenih mišljenja, od kojih se
neka podudaraju, a neka razlikuju.
Argumenti Komisije i Vlade
1. Prema mišljenju Komisije, član 5. (3) Konvencije

osigurava pravo svake osobe koja je pritvorena u skladu s
članom 5. (1) (c) ili da bude oslobađanatokom suđenja ili na
suđenje u razumnom roku. Ako je pritvorenaosobaprivremeno
puštena, onda je član 5. (3)u skladu sa onim što slijedi- ako
nije pušten, mora mu suditi u razumnom roku. Komisija
zaključuje da se pritvor ne smije produžavati preko razumnog
roka. Najvažniji problem, tada predstavlja tumačenje riječi
"razumni rok". Komisija ovaj izraz smatra nejasnim i nedovoljno
preciznim, tako da se tačan smisao može odrediti samo u u
svjetlu konkretnog činjeničnog stanja, a ne "in abstracto".
2. U cilju olakšavanja takve ocjene, Komisija smatra da je
općenito potrebno ispitati pojedinačni slučaj, prema sljedećih
sedam "kriterija", "faktora" ili "elemenata":
i) stvarna dužina pritvora. Komisija pod tim ne misli na
apsolutnu ograničenost trajanja pritvora, niti je to pitanje računanja
dužine pritvora. Jednostavno, to jestvar korištenja jednog kriterija
za određenje da li je dužina pritvora bila razumna ili ne.
104
ii) Dužina pritvora u odnosu na prirodu krivičnog djela,

predviđenu kaznu i očekivanu kaznu u slučaju osude i odredbe
nacionalnog zakonodavstva o oduzimanju trajanja pritvora od
bilo koje izrečene kazne. Komisija ističe da dužina pritvora
može varirati ovisno o vrsti krivičnog djela, propisane kazne i
najvjerovatnije kazne. Ipak, Komisija smatra da se, u
prosuđivanju veze između kazne i dužine pritvora, mora voditi
računa o načelu pretpostavke nevinosti predviđenom u članu 6.
(2) Konvencije. Ako bi period pritvaranja bio dužinom previše
sličan kazni koja se može očekivati u slučaju osuđujuće
presude, to bi značilo da se nije u potpunosti pridržavalo načela
pretpostavke nevinosti.
iii) materijalni, moralni i drugi efekti pritvora na pritvorenika u
odnosu na normalne posljedice pritvora
iv) ponašanje optuženog:
a) Je li je doprinio odgađanju ili odugovlačenju istrage ili
suđenja?
b) Da li su procesne radnje odgađane zahtjevima za
puštanje na slobodu tokom suđenja, žalbama ili drugim pravnim
lijekovima
(c) Da li je podnosio zahtjev za puštanje na slobodu ili
nudio druge garancije da će se pojaviti na suđenju?
U tom smislu Komisija smatra da optuženi koji odbija da
sarađuje s istražnim tijelima ili koji koristi pravne lijekove koji
su mu na raspolaganju najviše pomaže sebi u ostvarivanju
svojih prava, te stoga ne treba biti kažnjen zbog tog, osim ako
su njegovi postupci uvredljivog duha ili u pretjeranoj mjeri.
Kada je u pitanju ponašanje drugih optuženih, Komisija oklijeva
da prihvati da to može opravdati produženje pojedinačnog
pritvora.
v) Poteškoće u istrazi slučaja (njegova složenost u odnosu
na činjenice ili broj svjedoka, odnosno optuženih, potreba za
pribavljanje dokaza u inostranstvu, i sl.).
vi) način na koji je provedena istraga;
105
Almin DAUTBEGOVIĆ
a) sistem primjenjive istrage;

b) vođenje istrage od strane vlasti (njihova marljivost u
rješavanju predmeta i način na koji su organizirali istragu).
vii) ponašanje pravosudnih tijela:
a) u rješavanju zahtjeva za puštanje na slobodu tokom
suđenja;
b) u dovršavanju postupka.
3. Komisija smatra da racionalnim planom ove vrste
moguće postići "koherentno tumačenje bez pojave samovolje".
Također napominje da je mišljenje formulisano u određenom
sporu treba biti rezultat ocjene svih faktora. Tako se zapravo
može desiti da primjena pojedinih kriterija ima tendenciju
navođenja na zaključak da je period pritvaranja bio razuman,
dok će drugi kriteriji navoditi na suprotno dok ostali neće jasno
upućivati ni ni na šta od tog. Opći zaključak je da to ovisi o
relativnoj vrijednosti i važnosti različitih faktora, a to ne
isključuje mogućnost da jedan od može prevagnuti u nekim
okolnostima.
Komisija dodaje da je u gore navedenim kriterijima
pokušala pokriti sve situacije koje se redovno pojavljuju u
predmetima koji se tiču pritvora, ali da se tu popisnipošto
neiscrpljuje.
Izuzetne okolnosti mogu opravdati primjenu drugih

kriterija.
4. U ovom slučaju, Komisija je navela sedam kriterija u
pronalaženju činjenica i njihove ocjene s pravne tačke gledišta.
Neke od činjenica se čine relevantne u odnosu na nekoliko
kriterija.
5. Prema mišljenju Komisije, primjena prvog kriterija
ukazuje na zaključak da je dužina pritvora Neumeistera bila
pretjerana. Komisija smatra da rok od šest mjeseci iz člana 26.
Konvencije isključuje bilo kakvo izražavanje mišljenja o tome
da li je trajanje prvog pritvaranja podnosioca zahtjeva- dva
106
mjeseca i sedamnaest dana (24. februara - 12. maja 1961.

godine) - bilo "razumno". S druge strane, Komisija je uzela u
obzir i cijelo razdoblje od dvadeset i šest mjeseci i četiri dana
koje je proteklo između 12. jula 1962. godine, kada Neumeister
je ponovno uhapšen i 16. septembra1964. godine, kada je
ponovo pušten na slobodu.
Na Vladinu tvrdnju da je jedini relevantni period pritvaranja
onaj prije podnošenja zahtjeva (12. juli 1963. godine), Komisija
je odgovorila da bi njen rad bio porazan ako ne bi, u slučaju
poput ovog, u situaciji koja traje, bila nadležna za razmatranje
novih činjenica koje su uslijedile nakon podnošenja zahtjeva – a
te činjenice bi lahko mogle biti povoljne za tuženu državu.
6. Prema mišljenju Komisije, drugi kriterij po svojoj naravi
se odnosi na situacije suočavanja sa nacionalnim organima u
vrijeme pritvora, tako da se ne može primijeniti retroaktivno, tj.
u svjetlu presude suda. O pokušaju da se formira "privremeno
mišljenje" koje je podnosilac zahtjeva očekivao u slučaju osude,
Komisija primjećuje da:
- Odjeljak 203. Krivičnog zakona predviđa kazne od pet do
deset godina robije;
- su se stranke sukobile oko tog da li je bilo ikakve
srazmjere između kazne koja može biti izrečena i štete
uzrokovane od strane svakog od optuženih u ovom slučaju-ali
ne izražava nikakvo mišljenje po ovom pitanju
- Austrijsko zakonodavstvo omogućava sudovima da
izreknu kazne ispod predviđenog minimuma ukoliko postoje
olakšavajuće okolnosti.
Posebno u pogledu ove posljednje mogućnosti, o kojoj su
austrijski sudovi načinili bogatu praksu, Komisija je smatrala da
je dužina Neumeisterovog pritvora jako blizu vjerovatnoj kazni
u slučaju osuđujuće presude. Komisija također primjećuje da u
skladu s odjeljkom 55. (a) austrijskog Krivičnog zakona, period
pritvora u pravilu treba računati kao dio kazne. Međutim,
Komisija ne vidi kako bi ovaj faktor mogao utjecati na presudu,
u svjetlu drugog kriterija, da li je dužina pritvora opravdana. S
107
Almin DAUTBEGOVIĆ
tim u vezi naglašava se neizvjesnost u kojoj zatvorenik mora

živjeti dok čeka presudu. Sve u svemu, dakle, primjena drugog
kriterija ima za cilj da ukaže da je pritvor podnosioca zahtjeva
trajao duže nego što je razumno.
7. Treći kriterij ima za cilj da ukaže da je na ovaj način,
Neumeister oštećen profesionalno i financijski u neuobičajenoj
mjeri što je rezultat njegovog pritvora.
8. Što se tiče četvrtog kriterija, Komisija smatra da
podnosilac zahtjeva nije svojim ponašanjem bezrazložno
odugovlačio istragu. Naravno, on nije pomagao da se ona
skrati,jer je stalno insistirao na svojoj nevinosti, ali je to bilo u
potpunosti u okviru njegovih prava. Komisija ne smatra ni da
činjenica da je podnio niz žalbi i koristio druge pravne lijekove u
skladu sa zakonom, ne pokazuje nikakvu namjeru zloupotrebe
u svrhu usporavanja postupka. Opreza radi, njegovi postupci su
omeli ili usporili rad istražnog sudije i Javnog tužilaštva jer su ih
obavezali na slanje dosijea nadležnim sudovima, no Komisija
ističe da u takvim slučajevima postoje tehnička sredstva koja
mogu sigurati nesmetan rad tužilaštva – naprimjer tako što
kopira potrebne dokumente.
9. Prema mišljenju Komisije, slučaj o kojem je riječ je bio
iznimno komplikovan zbog njegove prirode obima i mnoštva
transakcija u pitanju, njihove međunarodne razgranatosti, te
velikog broja optuženih i svjedoka. Činilo se da će peti kriterij
opravdati tako dugo trajanje pritvora. Komisija međutim
smatra, da kontinuirano držanje Neumeistera u pritvoru ne
može biti opravdano poteškoćama u preliminarnoj istrazi nakon
što je ona okončana4. novembra 1963. godine.
10. Što se tiče šestog kriterija, Komisija je započela razmatranje
analizom odredbi austrijskog zakona koje uređuju preliminarnu
istragu, posebno raspoređivanje predmeta među istražnim sudijama
(članovi 83 (2) i 87 (3) Ustava, Odjeljak 18 Zakona o krivičnom
postupku, Odjeljak 4 (2) "Gerichtsverfassungsnovelle" i odjeljci 17 -
19 "Geschäftsordnung für die Gerichtshöfe Erster und
ZweiterInstanz"); a potom ispitivanjem toka istrage u slučaju
108
podnosioca zahtjeva. Komisija nije našla da su nadležni organi

zanemarili svoje dužnosti ili na bilo koji drugi sličan način
produžili Neumeisterov pritvor, ali smatra da je rad sistema koji
je na snazi prouzročio kašnjenja, jer se istražni sudija morao
suočiti s nekoliko vrlo velikih i komplikovanih slučajeva u isto
vrijeme. Komisija je napomenula da se suočila sa poteškoćama
u pronalaženju da li je moguć preraspored slučajeva nakon što
se ustanovi godišnji raspored. Ona ističe da je, dok Vlada negira
da se to može učiniti, sudijaodgovoran za istragu u slučaju
Matznetter koji je također bio pred Sudom, bio privremeno
razriješen u drugim slučajevima. Međutim, komisija ne smatra
da je potrebno ići dalje u to pitanje: opće je načelo
međunarodnog prava da se država ne može pozivati na svoje
zakonodavstvo kako bi opravdala neuspjeh u ispunjavanju
svojih ugovornih obaveza. Komisija stoga ne vidi razloga da
istražuje je li kašnjenje koje je utvrdila da se dogodilo, bilo
rezultat pravnih prepreka ili propuštanja primjene odredbi po
kojima se ono moglo izbjeći.
Ukratko, razmatranjem činjenica u svjetlu šestog kriterija,

Komisija je zaključila da je dužina Neumeisterovog pritvora bila
prekomjerna. Istina je da su na ročištu u februaru 1968.
godine, predstavnici Vlade priložili Sudu više pojedinosti o
poduzetim koracima kojim su rasteretili istražnog sudiju (cf.
infra). Odgovor Komisije je bio da su ti detalji mogli utjecati na
proširenje njenog izvještaja da ih je ta da imala, ali da oni nisu
takve prirode da bi izmijenile njene zaključke.
11. Komisija smatra da je ponašanje pravosudnih organa u
vezi s Neumeisterovim zahtjevima za puštanje na slobodu u
toku suđenja (prvi dio sedmog kriterija) otvoreno za za različite
procjene. Stoga je teško tvrditi sa sigurnošću da li razmatranje
tog faktora dovodi do zaključka da je dužina pritvora premašila
razumne granice. Komisija je u svakom slučaju prihvatila Vladin
argument (cf. infra) da je Neumeisteru oduzeto pravo na
"suđenje u razumnom roku" na dan kada je sudsko vijeća
Regionalnog krivičnog suda u Beču se prvi put načelno složilo
da ga pusti na slobodu uz jamstvo (8. januar 1964. godine).
109
Almin DAUTBEGOVIĆ
Ona tvrdi da druga rečenica člana 5. stava 3) Konvencije pruža

državama ugovornica mogućnost za srednji put između
nastavka pritvora i potpunog puštanja ali to ne znači da to Vladi
može koristiti kao izgovor za držanje u pritvoru na neodređeno
vrijeme osobe koja odbije položiti osiguranje, naročito ako nije
u poziciji da to učini. U suprotnom bi Vlada lahko mogla izbjeći
svoje, zahtijevanjem ogromnih osiguranja.
Komisija dodaje da se drugi dio sedmog kriterija (ponašanje

pravosudnih tijela u okončavanju postupka) ne može ovdje
primijeniti u vezi s članom 5. stavom 3, jer je Neumeister
pušten prije početka suđenja.
12. U svjetlu ukupnog vrednovanja tih različitih faktora,

Komisija zaključuje sa jedanaest glasova za i jednim protiv, da
je član 5. (3) prekršen. Nije naveden tačan datum na koji se
smatra da je kršenje počelo: Komisija je smatrala da je njen
zadatak bio samo da se odredi o tome da li je vrijeme koje je
Neumeister proveo u pritvoru bilo razumno.
13. Prema mišljenju Komisije, problem "vremena" iz člana

6 (1) Konvencije se razlikuje od problema na temelju člana 5.
stava 3) jer relevantnost prvog člana ne zavisi od pritvora.
Komisija smatra da vrijeme u krivičnom postupkupočinje
danom u kojem se pojavila sumnja protiv određene osobe i
traje do dana nastanka ključnih posljedica njene situacije. U
ovom slučaju, Komisija sa sedam glasova za i pet protiv odlučila
da je to vrijeme počelo na dan Neumeisterovog prvog
saslušanja pred istražnim sudijom (21. januar 1960. godine) –
a ne, naprimjer, danom podizanja optužnice (17. mart 1964.
godine).
Komisija nadalje smatra, sa devet glasova za i tri protiv, da

se "vrijeme" iz člana 6 ne završava otvaranjem glavne rasprave
ili saslušanjem optuženog od strane prvostepenog suda (usp.
riječi "entendue" i "saslušanje"), nego u najmanju ruku, sa
"određenjem" od strane prvostepenog suda "bilo koje krivične
optužbe protiv njega" ("... décidera ... du bien-fondé de toute
accusation ") – do koje još nije bilo došlo u ovom slučaju.
110
Komisija ne smatra potrebnim u ovoj fazi razmatrati da li to

“vrijeme” uključuje i žalbeni postupak, ako ga ima. Radi
utvrđivanja da li je vremenski period bio "razuman" Komisija
smatra da neki od kriterija se primjenjuju u vezi s članom 5. (3)
(prvi, četvrti, peti, šesti i oba dijela sedmog) također imaju
utjecaja, mutatis mutandis, na član 6. (1)
Ukratko, Komisija smatra sa šest glasova za - uključujući
presudni glas predsjednika, naprema šest glasova da
Neumeister nije bio saslušan u razumnom roku i da član 6.(1)
nije bio razmatran u tom pogledu. To ne pridaje veliku važnost
činjenici da se Neumeister teško žalio na sve s ovim rezultatom.
Komisija smatra da je nadležna razmotriti svako pravno pitanje
koje se pojavljuje iz činjenica navedenih u zahtjevu i da ako je
potrebno to učini u vezi sa članom Konvencije na koji
sepodnosilac zahtjeva uopće nije pozvao na njega. U rečenom
se Komisija poziva na prijašnju praksu i Pravilo 41 (1) (d)
njenog Pravilnika o postupku.
14. Premamišljenju Komisije postupak za razmatranje
zahtjeva za puštanje na slobodu u toku suđenja u Austriji leži
izvan obima člana 6. (1) Konvencije, jer se ne bavi ni
određivanjem krivičnih optužbi (jednoglasno) niti o
građanskim pravima i obvezama (sedam glasova za i pet
protiv). Za razliku od Vlade (vidi dolje), Komisija ne smatra da
član 6. prepušta općinskom pravu niti jedne države ugovornice
da definiše gore navedeno. Ipak, Komisija smatra da nije u
mogućnosti to interpretirati dovoljno široko pokrije cijeli
postupak u pitanju. Prilikom obrazlaganja svog stanovišta
autonomnog koncepta "građanskih prava i obveza", Komisija
se posebno poziva na "travaux préparatoires" Konvencije i
njenih ranijih pravila.
Komisija smatra da se može uzeti da član 5. (4)
Konvencije, koji propisuje da o zakonitosti pritvora odlučuje
sud, zahtijeva poštovanje nekih temeljnih načela. Međutim, ne
nalazi da su procesna pravila utvrđena u Odjeljcima 113 i 114
austrijskog Zakona o krivičnom postupku ni na koji način u
suprotnosti s tim zahtjevom (sedam glasova za i pet protiv).
111
Almin DAUTBEGOVIĆ
Komisija zaključuje sa osam glasova za, dva protiv i dva

suzdržana, da procesne radnje u slučaju Neumeisterovog puštanja
ne uključenu kršenje niti člana 5. (4), niti člana 6. (1).
15. Komisija upućuje Sud da obrati pažnju na izdvojena
mišljenja – od kojih se neka podudaraju, a neka razlikuju –
izražena u izvještaju od nekih njenih članova obzirom na
različita pitanja koja se javljaju u ovom slučaju.
16. Na ročištu od 12. februara 1968. godine, Komisija je
iznijela sljedeće tvrdnje:
"Molimo da Sud donese odluku:
1) Da li je povrijeđen član 5. (3) Konvencije u odnosu na
pritvor Fritz Neumeistera od 12. jula 1962. godine do 16.
septembra 1964. godine.
2) Da li je povrijeđen član 6. (1) Konvencije
neokončavanjem krivičnog postupka pokrenutog protiv Fritza
Neumeistera 21. januara 1960. godine, kada je prvi put
saslušan od strane istražnog sudije kao osumnjičeni za krivična
djela koja mu se stavljaju na teret, ili bilo kojeg kasnijeg
datuma.
3) Da li je član 6. (1) ili član 5 (4) ili obje odredbe u
kombinaciji, povrijeđeni procesnim pravilima odjeljaka 113 i
114 austrijskog Zakona o krivičnom postupku obzirom na žalbe
podnesene od strane Fritz Neumeistera protiv njegovog
pritvaranja do suđenja.
17. Prema navodima Vlade, mišljenju Komisije, koje je
izrazila u svom izvještaju da je Republika Austrija je povrijedila
članove 5 (3) i 6 (1) u slučaju Neumeister, temelji se na
pogrešnom nalazu činjenicai pogrešnom tumačenju Konvencije.
18. Što se tiče tumačenja člana 5. stava 3) i njegove
primjene na ovoj slučaj, Vlada prije svega osporava metode
usvojene od strane Komisije. Doslovno značenje riječi
"razuman" ("raisonnable") ima za cilj da jasno pokaže da
pitanje da li je dužina pritvora bila prekomjerna može riješiti
samo u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta, a ne na temelju
112
skupa unaprijed utvrđenih "kriterija", "elemenata" ili "faktora".

Ona je tvrdila da je to mišljenje u skladu sa dosadašnjom
praksom Komisije i namjerom autora člana 5. stava 3). Vlada je
osim tog smatrala da je sistem krivičnog postupka dotične
države od velike važnosti u tom kontekstu. Prema njenom
mišljenju, autori Konvencije bili su uvjereni da su dva sistema
krivičnog postupka - anglo-američki i kontinentalni - na snaziu
državama članicama Vijeća Evrope u cjelosti u skladu s
Konvencijom, unatoč dubokim razlikama između njih. Vlada
zaključuje da se član 5. (3) ne može posmatrati iz ugla samo
jednog određenog pravnog sistema. On kaže da se prilikom
ispitvanja je li dužina pritvora dok se čeka suđenje bila
"razumna", nikada ne smije zanemariti "zajednički standard"
tog pravnog sistema kojem Visoka ugovorna strana pripada.
Prema navodima Vlade, odluka da Konvencija nije poštovana u
slučaju Neumeister, indirektno znači da austrijski Zakon o
krivičnom postupku nije u skladu s načelima Konvencije, dok je
on u stvari, vrlo sličan zakonima u većini drugih zemalja na
evropskom kontinentu.
Vlada također prigovara da je nalaz činjenica Komisije
proveden u svjetlu kriterija kojeg su odabrali samog po sebi.
Ona tvrdi da je Komisija, počevši od zamišljenog pravnog
položaja, bazirala svoje mišljenje ne na svim činjenicama
slučaja, nego samo na onim činjenicama koje su joj bile
potrebne da bi odgovorile na određena pitanja za koja je se
smatrala da rješenje pravnog problema ovisi od njih. Čineći
tako nije uspjela utvrditi ili ocijeniti nekoliko važnih činjenica.
19. Vlada je također na obrazloženje Komisije postavila
nekoliko tvrdnji koje su imale za cilj da dokažu odsutnost bilo
kakve povrede člana 5. stava 3.
20. Za prvi od sedam "kriterija", koji se odnose na dužinu
pritvora, Vlada je postavila načelni prigovor. Prema njenom
mišljenju, ovaj "kriterij" nastoji uvesti u Konvenciji u apsolutno
ograničenje na dužine pritvora, što je upravo ono što ugovorne
strane željele izbjeći pomoću riječi "razuman rok". Štaviše,
pažljivijim ispitivanjem, to nije ispravan kriterij, jer
113
Almin DAUTBEGOVIĆ
pretpostavlja zaključak kojem bi drugi kriteriji trebali voditi. U

svakom slučaju, Komisija to nije usvojila u svojim prethodnim
odlukama.
Vlada nadalje smatra da se zahtjev odnosi samo na period
koji je Neumeister proveo u pritvoru prije nego je podnio svoju
prijavu Komisiji (12. juli 1963. godine.) Uzimajući u obzir
vremensko razdoblje do njegovog puštanja na slobodu (16.
septembar 1964. godine) Komisija je prekoračila nadležnosti
koje su joj dodijeljene članovima 24-31 Konvencije (čl. 24, čl.
25, čl.26, čl. 27, čl. 28, čl. 29, čl. 30, čl. 31). Kao dodatni
argument Vlada tvrdi da se period nakon 8. januara 1964.
godine, kada se sudsko vijeće po prvi put načelno složilo da
oslobodi Neumeistera uz jamčevinu, ne može uzeti u obzir.
Prema njenom stanovištu, takva ponuda ispunjava uvjete iz
člana 5. stava 3). Ako pojedinac, bilo zato što ne pristaje da
obezbijedi sredstva, ili nije u mogućnosti da obezbijedi traženo
osiguranje, ne iskoristiti takvu ponudu, onda on, prema
mišljenju Vlade, gubi pravo na suđenje u razumnom roku. Osim
tog, član 5. (3) ne sadrži izričitu odredbu kojom brani
zahtijevanje "prevelikih" jamčevina od pritvorenika, iz
čegaproizlazi da autori Konvencije nisu imali namjeru staviti bilo
kakvu obvezu države u tom pogledu.
21. Vlada ne dijeli mišljenje Komisije ni kada je u pitanju

drugi kriterij. Primijenjeno, Komisija je rekla da je bavljenje
nagađanjima o vjerovatnoj kazni - neizbježno, budući da još
uvijek nije osuđen. Ta nagađanja, kako tvrdi, temelji se na
pogrešnoj ocjeni činjenica koje se smatraju utvrđenim kao i na
neispravnim činjeničnim nalazima. Tako pretpostavka da
austrijski sud ima mogućnost bezuvjetnog izricanja kazne ispod
zakonskog minimuma, gdje postoje olakšavajuće okolnosti uje
netačna u obliku koji joj navodno daje Komisija. Član 265 (a)
Zakona o krivičnom postupku, koji je i ovdje relevantan,
primjenjuje se samo u izuzetnim slučajevima povezanosti vrlo
važnih i prevladavajućih olakšavajućih okolnosti. Kako bi se
činjenično stanje utvrdilo objektivno i potpuno Komisija bi
trebala, prema mišljenju Vlade, uzeti u obzir praksu austrijskih
114
sudova, koji, kako se navodi, nemaju naviku izricanja znatno

lakših kazni od zakonskog minimuma u slučajeva štete u iznosu
od nekoliko miliona šilinga. Nadalje, Vlada ističe da austrijski
Krivični zakon također propisuje niz otežavajućih okolnosti u
odjeljcima 43-45. Na kraju, čisto matematički izračuni prilikom
izricanja kazni vezanih za iznos štete za koju je optuženi
odgovoran bi prema mišljenju Vlade imalo neprihvatljive
posljedice.
22. Za treći kriterij je također rečenoda loše odgovara
razmatranju postojećeg slučaja: uvodi različito postupanje u
primjeni odredaba zakona koje se odnose na puštanje na
slobodu do suđenja, što je rezultat koji nije u skladu s načelom
jednakosti pred zakonom sadržanim u odjeljku 7 austrijskog
Ustava i članu 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Štaviše, da bi se primijenio ovaj kriterij, bilo bi potrebno da
se utvrdi koji tačno efekat jeimao pritvor na Neumeisterov život.
Komisija je to zanemarila. Ona nije iznijela nikakve argumente u
prilog svom zaključku da je pogoršanje finansijskog položaja
podnosioca zahtjeva uglavnom ili u cjelosti, nastao zbog
njegovog pritvaranja. U tom pogledu je samo navela svoje
neutemeljene izjave i izolovani odlomak iz odluke sudskog
vijeća Regionalnog krivičnog suda u Beču. Isto tako, Komisija je
rekla da neće dati nikakve pojedinosti o teškoćama na koje
Neumeister tvrdi da je naišao u pripremi svoje odbrane.
Uopćeno, Komisija je izgubila iz vida činjenicu da pritvaranje
nužno uključuje teškoće za pritvorene osobe.
23. Prema navodima Vlade, u vezi četvrtog kriterija,

Komisija nije predstavila više od dijela rezultata svojih
istraživanja, bez posebnog spominjanja određenih činjenica
kojih je bila svjesna i koje bi, ispravno posmatrane, mogle
baciti drugačije svjetlo na ponašanje podnosioca zahtjeva.
Komisija je rekla da se pogriješilo u primjeni četvrtog

kriterija iz subjektivnog ugla, zaboravljajući da je držanje
optuženog tokom postupka objektivni faktor. Istina je da
Neumeister nije pokušao usporiti postupak svojim žalbama.
115
Almin DAUTBEGOVIĆ
Ipak, one jesu uzrokovale kašnjenja, jer svaki put je zapis

morao biti predat nadležnim tijelima. Štaviše, Neumeister je
rekao da nije učinio ništa da ubrza postupak. Suprotno, on nije
dao tačan račun za transakcije koje su u pitanju.
Vlada je na kraju ističe da, iako se četvrti kriterij također

odnosi na ponašanje drugih optuženih, Komisija posmatra
ponašanje podnosioca zahtjeva zasebno. Vlada smatra da, ako
se istovremeno vodi postupak protiv više osoba osumnjičenih
za saučesništvo, svako mora snositi posljedice tuđih djela.
Stoga se žali da Komisija posmatra postupak podnosioca
zahtjeva odvojeno od ostalih u predmetu, dok je istražni sudija,
prilikom davanja izjave u svojstvu svjedoka izjavio da je razlog
zašto on nije vodio istragu protiv Neumeistera odvojeno, taj što
su neka od krivičnihdjela za koja je bio optužen neraskidivo
povezana s aktivnostima drugih optuženih. Prema navodima
Vlade, Komisija bi, da je činjenični nalaz bio potpun i tačan i
njena primjena kriterija pravno ispravna, nužno izrazila
mišljenje da je dužina pritvora bila razumna.
24. Po petom kriteriju, Vlada je saglasna sa zaključkom

Komisije. Smatra, međutim, da Komisija nije dovoljno uzela u
obzir teškoće nerazdvojive s krivičnim postupkom u pitanju
(iskazi o činjenicama, stav 20). Ona podsjeća da je bilo
potrebno tražiti sudsku pomoć u inostranstvu i izručenje
nekoliko optuženih. Zbog veličine i složenosti poslova u sporu
upiti i ispitivanja koji se se provodili izvan Austrije zahtijevali su
mnogo vremena, a u nekim slučajevima potrebno je bilo i lično
sudjelovanje istražnog sudije. Štaviše, u nekim zemljama,
posebno Švicarskoj, zahtjev za pravnu pomoć je izazvao pravne
probleme čijerješavanje je također izazvalo gubitak vremena. U
izvještaju Komisije se ni ne pominju ove činjenice, bez kojih
niti složenost predmeta, a ni prepreke s kojima se
susretaoistražni sudija ne mogu ispravno procijeniti. Vlada se
na kraju žali da ovdje, također, Komisija uzima u obzir samo
broj drugih optuženih, a ne i njihovo ponašanje tokom
postupka.
116
25. Što se tiče šestog kriterija, činjenice koje je Komisija

utvrdila, smatraju se nepodobnim da opravdaju njen zaključak.
U prvom redu, Komisija je potcijenila ulogu koju je odigralo
prethodno ispitivanje u austrijskom krivičnom postupku. Vlada
ističe da je predmet "Voruntersuchung" utvrđivanje materijalnih
činjenica. Iz tog slijedi da je usloženim i teškim krivičnim
predmetima prilično duga preliminarna istraga, a time i prilično
dugo trajanje pritvora često neizbježno.
Za Komisiju je također rečeno da nije ispravno ocijenila
činjenično stanje. To je, tvrdi se, radila na pretpostavci da bi bilo
moguće osloboditi istražnog sudiju svih ostalih predmeta, tako da
bi se mogao posvetiti isključivo istrazi u predmetu podnosioca
zahtjeva. No, prema austrijskim zakonima (član 87. (3) Ustava,
Odjeljak 18 Zakona o krivičnom postupku, odjeljak 34 (1) Zakona
o sudovima i Odjeljka 17. (5) Pravilnika usvojenih od strane
Ministarstva pravde o sudovima prvog i drugog stepena)
raspodjela krivičnih predmeta ne može se mijenjati u toku godine
samo zato što je jedan sudija preopterećen. Međutim, Vlada ističe
da su predsjedavajući sudija i "Vijeće osoblja" (Personalsenat)
Regionalnog krivičnog suda u Beču, želeći olakšati teret istražnom
sudiji, u više navrata dodjeljivali slučajeve drugim sudijama koji bi
regularno trebali pripasti njemu, služeći se u tu u svrhu u najvećoj
mogućoj mjeri zakonima na snazi (između 1 i 30. juna 1959.
godine, u razdoblju između 1. decembra 1960. godine i 31. maja
1961. godine, između 18. septembra 1961. godine i 31.
jula 1962. godine, u razdoblju od 1. oktobra do 31. decembra
1962. godine, te između 15. maja i 30. septembra 1963. godine).
Istražni sudija, kada je saslušan od strane Komisije u svojstvu
svjedoka, ustvari je rekao da se on nije morao suočiti s nekoliko
slučajeva u isto vrijeme, istraga u slučaju Neumeister bi bila
skraćena, ali da bi sačuvano bio tako kratko da bi jedva bilo
vrijedno pomena.
Razmatrajući stav organa odgovornih za istragu, Komisija

je svoje nalaze bazirala na dokazima istražnog sudije, bez
naknadne ocjene sa pravne tačke gledišta. Prema mišljenju
Vlade, takva bi procjena pokazala da su sudija i njegovi
117
Almin DAUTBEGOVIĆ
pomoćnici postupali s potrebnom pažnjom i marljivošću, čak

iako bi neko kašnjenje bilo neizbježno, jer su dvojica glavnih
optuženih pobjegli u inostranstvo i bilo je potrebno izdati
međunarodne potjernice u svrhu njihovog pronalaska.
U općim uvjetima Vlada smatra da nije uložen nikakav trud
da se ubrza istraga. Ona ističe da su postupci koji se odnose na
određena djela, odnosno optužene prekinuti ili podliježu
odjeljcima 57. (1) i 34 (2) Zakona o krivičnom postupku. Ona
smatra da se ništa više nije moglo učiniti u tom pogledu nego
što je učinjeno. Prema njenom mišljenju, različita djela u sporu
su tako usko povezana da nije moguće razdvojiti slučaj
Neumeister sa predmetima drugih optuženika. Štaviše, da je to
učinjeno, bilo bi u suprotnosti s pravnim načelom koneksiteta
(Član 56. (1) Zakona o krivičnom postupku), te bi ustvari
produžilo postupak, a sud bi obavezalo na upoređivanje navoda
svih optuženih kako bi se provjerila njihova vjerodostojnost.
26. Što se tiče sedmog kriterija, Vlada navodi da nije u
poziciji da dostavi nijedan kritički komentar: ona prigovara da
je Komisija u potpunosti izostavila navesti zaključke koje je
izvela iz činjenica koje tvrdi u svom izvještaju.
Konkretno, Vlada tvrdi da je odluka od 8. januara 1964.
godine, kojom je podnosilac zahtjeva oslobađen uz jamstvo od
dva miliona šilingabila u potpunosti u skladu s članom 5.
stavom 3. Konvencije, budući da je postojala opasnost da će
pobjeći obzirom da se vjerojatno znatno obogatio kao rezultat
djela koja mu se stavljaju na teret.
Prema navodima Vlade, Komisija nije mogla ispustiti, ako je
pravilno vrednovala relevantne činjenice, da prepozna da je
razdoblje pritvora u sporu bilo razumno.
27. Iz gore navedenog, Vlada zaključuje da, čak i ako se
koristi metoda koju je izabrala Komisija, nema povrede člana 5.
stava 3) koji se može se otkriti u ovom slučaju, a argumenti
koji ukazuju da je razdoblje pritvora bilo razumno, daleko
nadmašuju one koji tvrde suprotno. Rečeno se posebno odnosi
na kriterije 4, 5i 6, koji su odlučujući u ovom slučaju.
118
Vlada izražava iznenađenje da Komisija nije navela datum

od kojeg smatra da je dužina Neumeisterovog pritvor postala
prevelika.
28. Prema mišljenju Vlade, Komisija je premašila svoje
ovlasti u razmatranju da lije Neumeister saslušan u "razumnom
roku", kako to zahtijeva član 6. (1) Konvencije. Podnosilac
zahtjeva je rekao da nije prigovarao u tom smislu i da problem
po pitanju ročišta u julu 1964. godine, ne igra niikakvu ulogu u
određenju dopuštenosti zahtjeva.
Osim tog, Vlada smatra da riječi "razumni rok" znače isto u
oba člana u kojima se pojavljuju, odnosno članovima 5. (3) i 6.
(1).
Vrijeme koje se razmatra u vezi s članom 6. (1) nije
počeloNeumeisterovim prvim ispitivanjem kod istražnog sudije
(21. januara 1960. godine), nego tek kada je optužnica
podignuta(17. mart 1964. godine). Pojmovi "krivična optužba" i
"optužnica" su se zapravo odnosili, kako u kontinentalnom, tako
i uanglo-američkom pravnom sistemu, na pravni akt kojim se
traži od Suda da odluči o tome da li su tvrdnje da je osoba
počinila krivično djelo osnovane. Vlada napominje da u okviru
austrijskog Zakona o krivičnom postupku, samo osoba protiv
koje je "Anklage" podnesena ima pravo na suđenje pred
neovisnim sudom. Prema njenom mišljenju, usvajanje
tumačenja Komisije bi rezultiralo rešenjem koje nije u skladu s
ciljevima Konvencije: učinak bi bio spriječiti prekid postupka
prije početka suđenja, dok nekoliko nacionalnih pravnih
sistema, u pojedinim odjeljcima 90, 189 i 227 austrijskog
Zakona o krivičnom postupku ovo dopuštaju. Takvo tumačenje
bi također bilo u sukobu sa stavovima 3 (a) i 2. člana 6. Teško
je vidjeti kako bi osoba protiv koje se samo vodi preliminarna
istraga (Vorverhandlungen) mogla biti informisana u detalje "o
prirodi i razlogu optužbi protiv nje", kao i o načelima
pretpostavke nevinosti, što se primjenjuje samo na pojedinca
protiv kojeg postoje optužbe za krivično djelo u smislu člana 6.
(1) - što je i sama Komisija potvrdila u više navrata.
119
Almin DAUTBEGOVIĆ
Vlada ne dijeli mišljenje Komisije da je vrijeme obuhvaćeno

članom 6. (1) traje barem do određivanja krivične optužbe od
strane prvostepenog suda. Ona tvrdi da se to vrijeme okončava
čim optuženi bude pozvan na "saslušanje", tj. na početku
suđenja. U ovom trenutku Vlada naglašava kontrast između
člana 6. (1) i člana 5. stava 3, koji sadrži riječ "jugée"
("suđenje" u engleskom tekstu). Dodaje se da bi u engleskoj
verziji člana 6. (1) autori Konvencije koristili riječi "za
određivanje" umjesto "u određivanju" da je njihova namjera
doista bila zahtijevati donošenje odluka za svaku optužbu u
razumnom roku.
Na kraju, Vlada prigovara da Komisija navodi samo neke od
kriterija koji se primjenjuju u vezi s članom 5. stavom 3.) što
također vrijedi i za član 6. (1), bez navođenja koje činjenice
smatra više ili posebno važnim u odnosu na prvu ili drugu
odredbu.
29. Po pitanju postupka u Austriji za razmatranje zahtjeva
za puštanje na slobodu do suđenja, Vlada u odnosu na stav
Komisije smatra da ovaj postupak ne krši član 6 (1) nitičlan 5.
stav 4. Ona napominje da se uvijek slaže sa restriktivnim
tumačenjem riječi "građanska prava" ("droits de caractère
civil") što je očito u svim odlukama Komisije. Ona smatra,
međutim, za razliku od Komisije, da se Konvencija prepušta
općem pravu svake države ugovornice da definiše ove pojmove
i da države nemaju zajedničko stajalište o tom pitanju. To
ostavlja pitanje Sudu za odluku o ovom važnom pitanju.
30. Na ročištu od 13. februara 1968. godine, Vlada je
iznijela sljedeće tvrdnje.
"Molimo Sud da zaključi: da mjere poduzete od strane
austrijskih vlasti, koje su predmet zahtjeva koji je podnio Fritz
Neumeister protiv Republike Austrije i Izvještaja Evropske
komisije za ljudska prava od 27. maja 1966. godine, u skladu s
članom 31. Evropske konvencije o ljudskim pravima, nisu u
suprotnosti s obavezama koje proizlaze iz spomenute
Konvencije. "
120
PRAVO
1. Sud je pozvan da odluči da li je Neumeister bio žrtva

povrede Konvencije od strane austrijskih pravosudnih organa, a
obzirom na činjenice iznesene u tom dijelu zahtjevaod 12. jula
1963. godine koji je Komisija proglasila dopuštenim 6. jula
1964. godine. Pomenute činjenice odnose na dužinu pritvora
Neumeistera, a koji je u vrijeme sačinjavanja zahtjeva već
biopritvoren, bez prekida na period od jedne godine, trajanje
procesa protiv njega i okolnosti kojima su njegovi različiti
zahtjevi bili određeni.
2. Odredbe Konvencije relevantne za razmatranje ovih
pitanja su:
a) što se tiče trajanja pritvora Neumeistera, član 5. (3)
b) što se tiče dužine postupka protiv njega, član 6. (1)
c) što se tiče izostavljanja primjene načela “jednakosti oružja”
prilikom ispitivanja njegovih zahtjeva za puštanje, član 5.
(4) i član 6. (1), ili po mogućnosti oba člana skupa.
A. Odgovor da li je pritvor Neumeistera premašio

razuman rok, nalazi se u čl. 5. (3) Konvencije.
3. Prema članu 5. (3), “svakom ko je uhapšen ili pritvoren u

skladu sa odredbama stava 1. ,tačke c” ovog člana, “bit će
omogućeno”, između ostalog, suđenje u razumnom roku ili
puštanje na slobodu do suđenja. Također je predviđeno da
“puštanje” može biti uvjetovano jamstvom da će se pojaviti na
suđenju.
4. Sud je mišljenja da se ova odredba ne može shvatiti tako
da se ravosudnim organima daje izbor između izvođenja
optuženog pred sud u razumnom roku i njegovog puštanja na
slobodu čak i pod uvjetom jamstva. Razumnost vremena koje
121
Almin DAUTBEGOVIĆ
je optuženi proveo u pritvorudo početka suđenjamora biti

procijenjena u odnosu na svaku činjenicu njegovog pritvaranja.
Sve do osude, on mora biti smatran nevinim, a svrha odredbe
koja se uzima u obzir je presudna prilikom zahtjeva za
privremeno puštanje onda kada kontinuirani pritvor prestaje biti
razuman. Ovo štaviše i jeste namjera austrijskog zakonodavstva
(Odjeljak 190 (1) Zakona o krivičnom posupku).
5. Sud je više mišljenja da u datom slučaju, u određivanju
da li je pritvor optužene osobe premašio razumnu granicu, na
nacionalnim pravosudnim tijelima da prosude sve činjenice za i
protiv postojanja izvornogzahtjeva javnog interesa koji
opravdava odstupanje od pravila poštovanja slobodepojedinca.
Presudno je da je na bazi razloga datih u odlukama po
zahtjevima za puštanje na slobodu do suđenja, te ispravnim
činjenicama koje podnosilac zahtjeva navodi u svojim žalbama,
da je Sud pozvan da odluči da li je postojala povreda
Konvencije.
6. U trenutnom slučaju, Neumeister je u toku dva perioda
bio u pritvoru. Prvi je bio od do 24. februara 1961. godine do
12. maja 1961. godine i trajao je dva mjeseca i sedamnaest
dana, a drugi period od 12. jula 1962. godine do 16. septmbra
196. godine i trajao je dvije godine, dva mjeseca i četiri dana.
Istini za volju, Sud ne može razmotriti da li je prvi period u
skladu sa Konvencijom. Čak i podpretpostavkom da je
Neumeister 1961. godine koristio određene pravne lijekove i
iscrpio ih, on se nije obraćao Komisiji do 12. jula 1963. godine,
u roku koji je nakon šestomjesečnog ograničenja predviđenog
članom 26. Konvencije istekao.
Taj period pritvora predstavljao je, kako god, prvo
odstupanjeod prava na slobodu, na što se Neumeister u
principu žalio. U slučaju osude, prvi period bi svakako bio
uračunat u izrečenu kaznu zatvora (Odjeljak 55 (a) austrijskog
Krivičnog zakona, što bi umanjilo očekivanu kaznu zatvora.
Stoga bi se trebalo uzeti u obzir procjenjivanje razumnosti
njegovog kasnijeg pritvaranja. Štaviše, austrijska vlada je
122
prihvatila da Sud treba uzeti u obzir period koji je Neumeister

proveo u pritvoru nakon njegovog drugog hapšenja, 12. jula
1962. godine, iako je Komisiji podnio zahtjev poslije više od
šest mjeseci od konačne odluke o njegovom prvom zahtjevu za
privremeno puštanje.
7. Austrijska vlada je prigovorila da Sud ne može uzimati u
razmatranje Neumeisterov pritvor nakon 12. jula 1963. godine,
na dan kada je podnio zahtjev, jer se zahtjev može odnositi
samo na činjenice koje su se desile prije ovog dana.
Sud smatra da se ovo stanovište ne može prihvatiti. U
njegovom zahtjevu od 12. jula 1963. godine, Neumeister se
nije žalio niti na jedan pojedinačni akt, nego na situaciju u kojoj
se nalazio neko vrijeme sve do odluke kojom mu se dozvoljava
privremeno puštanje, odluke koju je uzaludno čekao značajno
vrijeme. Bilo bi pretjerano formalistički zahtijevati da podnosilac
zahtjeva u takvoj situaciji podnosi Komisiji zahtjev za svaku
odluku kojom je odbijen njegov zahtjev za puštanje, odvojeno.
Ovo bi besmisleno uvuklo i Komisiju i Sud u zbunjujuće
umnožavanje procesnih radnji koje bi vodilo paraliziranju
njihovog rada.
Iz ovih razloga, Sud je našao da mora ispitati Neumeisterov
kontinuirani pritvordo njegovog privremenog puštanja 16.
septembra 1964. godine.
8. Ono što prvo pada u oči prilikom ispitivanja okolnosti
koje se tiču Neumeisterovog drugog pritvaranja jeste da, dok je
njegovo hapšenje 12. jula 196. godine bilo isprovocirano
prethodnim izjavama suoptuženog Rafaela, podnosilac zahtjeva,
koji je već bio pod dugom istragom, nije ponovo ispitan tokom
perioda od petnaest mjeseci koji je protekao između njegovog
drugog hapšenja(12. jula 1962. godine) i okončanja istrage (4.
novembra 1963. godine).
Tačno je da je on 21. januara 1963. godine bio suočen s
Rafaelom, ali njihovo suočavanje, koje je bilo prekinuto nakoon
nekoliko minuta nije započelo iznova, suprotno od onoga što bi
se dalo zaključiti iz zapisnika.
123
Almin DAUTBEGOVIĆ
Takvo stanje stvari je zahtijevalo posvećivanje posebne

pažnje dijelu pravosudnih tijela, prilikomispitivanja zahtjeva
koje im je Neumeister uputio kako bi izdejstvovao puštanje na
slobodu do početka suđenja.
9. Razlog na koji su se pravosudni organi pozvali da bi
opravdali svoje odbijanje zahtjeva za oslobađanje je bio razlog
pomenut u nalogu za hapšenje od 12. jula 1962. godine,
odnosno opasnost da bi Neumeister bjekstvom mogao izbjeći
pojavljivanje pred sudom.
Prema mišljenju pravosudnih organa, ova opasnost
prositiče iz Neumeisterove strepnje uzrokovane izjavama
suoptuženog Rafaela tokom ispitivanja u januaru 1962. godine i
njihovog suočavanja 10. i 11. jula 1962. godine. Ove je, tvrdili
su, u tolikoj mjeri pogoršalo položaj optuženog u predmetu
protiv optuženog i povećalo težinu moguće kazne u slučaju
osude i iznos gubitka za koji je mogao biti odgovoran da ga je
to moralo pokolebati da pobjegne i na taj način izbjegne oboje-
i krivičnu i građansku odgovornost.
Prve austrijske odluke su potvrdu da postoji opasnost od
bjekstva našle u činjenici da je Neumeister nastavio sa
pripremama za put u Finsku nakon što je postao svjestan
pogoršanja njegove pozicije i nakon što ga je istražni sudija
obavijestio da ne može dobiti dozvolu za putovanje.
10. Sud nalazi razumljivim da su austrijski pravosudni
organi utvrdili povećanu opasnost od bjekstva u julu 1962.
godine zbog veće težine krivičnih i građanskih sankcija zbog
kojih su Rafaelove izjave u Neumeisteru probudile strah.
Ipak, opasnost od bjekstva ne može biti cijenjena samo
na bazi takvih razmatranja. Drugi faktori, posebno oni koji se
odnose na karakter lica u pitanju, njegov moral, dom,
obaveze, imovina, rodbinske veze i sve druge vrste veza sa
državom u kojoj se vodi krivični postupak protiv njega, mogu
također potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti
tako malom da ne može opravdati pritvor do početka
suđenja.
124
Također treba imati na umu da opasnost od bjekstva nužno

opada sa vremenom provedenim u pritvoru zbog mogućnosti da
se vrijeme provedeno u pritvoru uračuna u kaznu zatvora u
slučaju da lice bude osuđeno, te će mu se tako činiti manje
strašnom i umanjiti njegovo oklijevanje da pobjegne.
11. U ovom slučaju, Neumeisterovi protuargumenti na
razloge date od strane austrijskih pravosudnih organa koji
pravdaju njegovo pritvaranje su već sažeti gore (iskazi o
činjenicama, paragrafi 13, 14, 16 i 18). Podnosilac zahtjeva se
osvrnuo i u žalbama i pred Komisijom na različite
okolnostivezane za njegov stabilan položaj u Beču koje
poništavaju svako pomišljanje na bijeg.
Njegova objašnjenja povodom navodnog nastavka priprema
za put u Finsku su potvrđena razmatranjem dokumenata iz spisa i
nisu negirana od strane istražnog sudije prilikom ispitivanja pred
Komisijom (iskazi o činjenicama, paragrafi 11, 12 i 14.)
Istražni sudija je također priznao pred Komisijom da on
lično nije vjerovao da je Neumeister namjeravao pobjeći kako bi
izbjegao pojavljivanje na sudu (iskazi o činjenicama, paragraf
11). Takva izjava od sudije koji u toku tako dugačke istrage
koju je vodio 1959. godine, morao jako dobro upoznati
podnosioca zahtjeva, sigurno nije bez značaja.
12. Sud je mišljenja da u ovakvim okolnostima, opasnost da
će Neumeister izbjeći pojavljivanje na suđenju, u svakom slučaju
nije više bila tako velika u oktobru 1962. godine, tako da ju je bilo
potrebno odbaciti kao prilično neučinkovito uzimanje jamstva,
koje, prema članu 5. (3) može biti uvjet za privremeno
oslobađanje kako bi se smanjili rizici koje povlači za sobom.
Ipak, ovo je bilo isključivo mišljenje austrijskih pravosudnih
organa kada su po prvi put, 26. oktobra 1962. godine
Neumeisteru predložili osiguranje od 200 000 ili, ako je
potrebno, 250 000 šilinga (iskazi o činjenicama, paragraf 14),
kada je ova ponuda ponovljena 12. jula 1963. godine (iskaz o
činjenicama, paragraf 16), pa čak i onda kadaje njegov advokat
ponudio veće jamstvo 6. novembra 1963 godine od milion
šilinga (iskaz o činjenicama, paragraf 18).
125
Almin DAUTBEGOVIĆ
13. Sud nije u poziciji da zauzme stav da je od Neumeistera

mogao biti tražen razuman iznos osiguranja, što ne isključuje
pomisao da su prve ponude mogle biti odbačene kao
nedovoljne. On primjećuje da su austrijski sudovi svoje
izračunavanje bazirali uglavnom na iznosu gubitka nastalog
krivičnim djelima koja su Neumeisteru stavljana na teret na šta
je i dobronamjerno mogao biti pozvan. Gubitak je bio takav da
je, prema donesenim odlukama, ponuda bankovnog osiguranja
nije mogla biti ni razmatrana (“indiskutabel”), iskazi o
činjenicama, pragarafi 14 i 16).
To odbijanje od strane pravosudnih tijela da uzme u obzir
bilo koju oduzastopnih ponuda jamčevine Neumeistera, postalo
je sve manje i manje opravdano dok ponuda nije došla do
iznosa koji bi se razumno mogao smatrati dovoljnim da se
osigura njegovo pojavljivanje na suđenju.
Kada se načelo oslobađanja uvjetovano osiguranjem,
učinilo prihvatljivim, još uvijek je bilo isključivo u odnosu na
iznos gubitka za koji je iznos osiguranja bio sukcesivno vezan -
2 000 000, pa 1 750 000, p a1 250 000 šilinga, dok konačno
nije 3. juna 1964. godine smanjen na milion šilinga koje je
Neumeister bio u stanju obezbijediti tek 16. septembra.
Ta briga kako popraviti iznos jamstva tako da će osigurati
isplatu od strane pritvorenika isključivo u odnosu na iznos
gubitka koji mu se pripisuje, ne čini se da je u skladu s članom
5. stavom 3.) Konvencije. Jamstvo propisano tim članom (čl. 5-
3) je osmišljen kako bi se osigurala ne naknada gubitka, već
prisutnost optuženog na suđenju. Njegov iznos, se dakle, mora
procijeniti prvenstveno u odnosu na optuženog, njegovu
imovinu i njegov odnos s osobama koje će obezbijediti
osiguranje. Drugim riječima, na stepen povjerenja da će
mogućnost gubitka osiguranja i djelovanja protiv jamaca u
slučaju njegovog nepojavljivanja na suđenju djelovati dovoljno
zastrašujuće da otkloni svaku njegovu želju da pobjegne.
15. Iz tih razloga, Sud utvrđuje da je nastavak
Neumeisterovog privremenog pritvora do 16. septembra 1964.
godine predstavljao kršenje člana 5. stava 3 Konvencije.
126
B. Pitanje da li je postupak protiv Neumeistera trajao

izvan razumnog roka leži u članu 6. (1) Konvencije.
16. Komisija je izrazila mišljenje da je nadležna da utvrdi,

čak i po službenoj dužnosti, da li činjenice na koje se poziva u
zahtjevu otkrivaju kršenja Konvencije, iako nisu onena koje se
u zahtjevu žali. Ovdje je to sigurno slučaj, a isto vrijedi i za
sud, što se već nalazi u presudi od 1. jula 1961. godine u
meritumu predmeta Lawless (Publikacije Suda, Serija A, 1960-
1961, str. 60, par. 40). Upitno je međutim, da li se to pitanje
javlja u ovom slučaju, budući da se član 6. (1) izričito spominje
u dokumentu koji je podnio podnosilac zahtjeva u julu 1963.
godine (iskazi o činjenicama, par. 28 i 30 ). U svakom slučaju,
kako se sve procesne radnje od kad je Neumeister optužen
odnose na to, Sud je mišljenja da se mora ispitati, kako je to i
Komisija učinila, da li činjenice slučaja otkrivaju povredu člana
6. (1).
17. Prvim stavom člana 6. propisano je da "u određivanju
... bilo koje krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na ...
suđenje u razumnom roku pred ... tribunalom ... ".
18. Razdoblje koje treba uzeti u obzir za provjeru da li se
ova odredba posmatrala, nužno počinje danom na koji je osoba
optužena,inače ne bi bilo moguće odrediti optužbu, jer se ta
riječ shvata u smislu odredaba Konvencije.
Sud primjećuje da je Neumeister optužen23. februara
1961. godine.
19. Član 6. (1), štaviše, ukazuje na konačan stav, da
presuda određuje optužbu, a to može biti i odluka donesene od
strane žalbenog suda kada je takav sud izriče meritorno na
osnovu optužbe. U ovom slučaju presuda još nije meritorna.
Neumeister je izveden pred sud 09. novembra 1964. godine, a
odlukama donesenim 18. jula 1965. godine zatražene su dalje
mjere istrage i suđenje je ponovo otvoreno 4. decembra 1967.
godine. Pritom se ne kaže da niti jedan od ovih datuma može
biti prihvaćen kao kraj perioda na koji se član 6 (1) primjenjuje.
127
Almin DAUTBEGOVIĆ
20. To što je prošlo već više od sedam godinaod podizanja

optubi, bez određivanja Suda o njima bilo osuđujućom, bilo
oslobađajućom presudom, svakako ukazuje na iznimno dugo
razdoblje koje u većini slučajeva treba smatrati prekoračenjem
razumnog roka shodno članu 6. (1).
Štaviše, ispitivanje aktivnosti istražnog sudije od strane
austrijske vlade između 12. jula 1962. godine i okončanja
istrage 4. novembra 1963. godine (Dodatak IV izvještaju
Komisije), dovode do ozbiljnih nemira. Ne samo da tokom tih
petnaest mjeseci, kako je Sud već naveo (paragraf 8)
Neumeister nije saslušan, niti je bilo suočavanja od ikakve
važnosti njega i drugih optuženih lica čije izjave su proizvede
njegovo drugo hapšenje, nego ni između 24. juna 1963. godine
i 18. septembra iste godine, sudija nije ispitao niti jednog od
brojnih suoptuženih niti svjedoka, niti je proveo bilo koju drugu
istražnu radnju.
Konačno, zaista je razočaravajuće da suđenje nije moglo
započeti prije 9. novembra 1964. godine, što je godinu dana
nakon završetka istrage, a čak i više razočaravajuće to što je i
nakon tako duge istrage, prvostepeni sud bio prisiljen nakon
višemjesečnog vijećanja, da naredi dalje istrage od kojih nisu
sve bile u potpunostiuzrokovane iskazima optuženog Hubera,
koji se do suđenja branio šutnjom.
21. Ipak, Sud ne smatra sve ove različite činjenice dovoljnim
da bi se opravdao zaključak da je u ovom predmetu prekoračen
razuman rok propisan u članu 6. (1) Konvencije.
Izvan svake je sumnje da je slučaj Neumeister izrazito
složen zbog okolnosti pomenutih gore (iskaz o činjenicama,
par. 20).
Tako naprimjer, nije moguće austrijske pravosudne organe
smatrati odgovornim za poteškoće na koje su naišli u
inostranstvu u pokušavanju izvršenja njihovih zvaničnih dopisa
(argumenti Vlade, par. 24). Potreba za čekanjem odgovora
vjerovatno objašnjava odgađanje okončanja istrage, uprkos
činjenici da u Austriji nisu izvođene druge istražne radnje.
128
Tok istrage bi vjerovatno bio ubrzan da se predmet u odnosu

na podnosioca zahtjeva razdvojio od drugih suoptuženih, ali ništa
ne navodi da bi takvo razdvajanje bilo u skladu s načelom
dobrog pravosuđa (argumenti Vlade, odjeljak 25).
Ni Sud nije vjerovao da bi tok istrage bio ubrzan ukoliko bi
bio raspoređen na više od jednog sudiju, čak i pod
pretpostavkom da je to pravno moguće. Također primjećuje da,
iako određeni sudija nije mogao biti rasterećen privrednih
slučajeva, koji su mu oduzeti prije 1959. godine, mnogi drugi
slučajevi koji bi mu inače zapali nakon novog datuma,
dodijeljeni su drugim sudijama (argumenti Vlade, para 25.)
Štaviše, treba istaći da problem brzine ne može podijeliti
sudije koji su, u sistemu krivičnog postupka koji je na snazi u
Evropi, odgovorni za istragu ili vođenje pretresa poduzimanjem
svake radnje pogodne da rasvijetli istinitost ili lažnost optužbi
(Grundsatz der amtswegigen Wahrheitserforschung).
Konačno, očito je da su odgađanja prilikom otvaranja ili
ponovnog otvaranja ročišta u valikom dijelu bila izazvana
potrebom da se zakonskim predstavnicima stranaka i sudijama
vijeća da vremena da se upoznaju sa dosijeom koji se sastoji od
22 svezka od po oko pet stotina strana kao i velikim brojem
drugih dokumenata (iskazi o činjenicama, para. 19).
C. Pitanje da li je prekršeno načelo “jednakosti

oružja” prilikom ispitivanja zahtjeva Neumeistera za
oslobađanje, te da li je to za posljedicu imalo povredu
člana 5. (4) ili člana 6. (1) ili po mogućnosti oba ova
člana skupa.
22. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da austrijska vlada nije

osporavala da su odluke koje se odnose na pritvor donesene
nakon što su organi gonjenja saslušani bez prisustva
podnosioca zahtjeva ili njegovog zakonskog zastupnika, a na
njegov pisani zahtjev. Sud se priklonio mišljenju da je takav
postupak suprotan načelu “jednakosti oružja” koje je Komisija,
129
Almin DAUTBEGOVIĆ
u nekoliko odluka i mišljenja, ispravno podvela pod pojam

pravičnog suđenja (procès équitable), pomenutog u članu 6 (1).
Sud nije uzimao u obzir primjenjivost ovog načela na
razmatranje zahtjeva za privremeno oslobađanje.
23. Određeni članovi Komisije su u korist suprotnog stanovišta,
izraziti mišljenje da se takvi zahtjevi odnose na “građanska prava i
obaveze” i da u svakom predmetu koji se odnosi na ova prava,
shodno čl. 6 (1) treba osigurati pravično suđenje.
Ovaj argument se ne čini dobro zapaženim. Osim što daje
izrazito veliki obim konceptu “građanskih prava”, granice na
koje se Komisija mislila osloniti u brojnim prilikama, mora se
primijetiti da pravni lijekovi koji se odnose na pritvor
nedvojbeno pripadaju oblasti krivičnog prava i tekst odredbi
jasno određuje granice zahtjeva za pravično suđenje u
određenju...bilo koje krivične optužbe sa kojima su pravni
lijekovi u pitanju očito povezani.
Osim tog, član 6. (1) ne traži samo na suđenje bude pravično,

nego i da bude javno. Stoga je nemoguće održati da prvi zahtjev
bude primjenjiv na razmatranja zahtjeva bez priznanja da bi isto
važilo i za drugi. Javnost u takvim slučajevima nije u interesu
optužene osobe kako se uopćeno smatra.
24. Nije moguće opravdati primjenu načela “jednakosti

oružja” na procesne radnje protiv pritvora pozivanjem na član 5
(4), dok on zahtijeva da takve procesne radnje budu
dopuštene, utvrđujući da one treba da budu provedene pred
“sudom”. Ovaj izraz implicira da samo organi ovlašteni na
odlučivanje smiju imati pravosudni karakter, što znači, biti
nezavisni i od izvršne vlasti i od stranaka u predmetu, a to se ni
koji način ne odnosi na postupak koji će se voditi. Osim tog,
odredba u pitanju također propisuje da takvi pravnilijekovi
moraju biti određeni "brzo" (francuski tekst koristi nešto manje
izražajan pojam "à bref délai"). Ovo jasno pokazuje šta mora
bitiglavna briga mora u ovoj stvari. Cijeli pisani postupak pisani
ili usmena saslušanja stranaka u ispitivanju pravnih lijekova bi
bili razlog odugovlačenja što jevažno izbjeći u ovom polju.
130
25. Iz tih razloga Sud nalazi postupak kojim su se

vodiliaustrijski sudovi u ispitivanju podnosioca zahtjeva za
privremeno puštanje na slobodu ne krši niti član 5. (4) niti član
6. stava 1) Konvencije.
IZ OVIH RAZLOGA, SUD
Jednoglasno presuđuje da je došlo do povrede člana 5.

stava 3) Konvencije;
Smatra sa pet glasova za i dva protiv da nije došlo do
povrede člana 6. (1) Konvencije obzirom na dužinu postupka
protiv podnosioca zahtjeva;
Jednoglasno presuđuje da nije došlo do povrede člana 5.
(4), odnosno člana 6. (1) Konvencije u odnosu napostupak
praćen u razmatranju zahtjeva za privremeno puštanje na
slobodu podnesen od straneF. Neumeistera, i
Odlučuje, u skladu s tim, da su činjenice predmeta
objelodanjene u jednom od tri sporna pitanja – kršenju obaveza
Republike Austrije koje proističu iz Konvencije.
Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku, od čega je
francuski tekst autentičan, u Zgradiljudskih prava u
Strasbourgu, dvadeset sedmog dana juna 1968. godine.
H. ROLIN predsjednik
M.-A. EISSEN Zamjenik Sekretara u ime sekretara
MM. A. Holmbäck i M. Zekia, sudije, smatraju da je došlo do

povrede člana 6. (1)Konvencije obzirom na dužinu postupka
protiv podnosioca zahtjeva. Oni daju sebi za pravo u smislu
člana 51. (2) Konvencije i pravila 50. (2), Poslovnika Suda, da
dodaju svoja izdvojena mišljenja na presudu.
R. H. M. - A. E
131
Almin DAUTBEGOVIĆ
Izdvojeno mišljenje sudije HOLMBÄCKA
Kao što Sud navodi u presudi, period koji treba uzeti u obzir
prilikom odlučivanja da li se pridržavalo razumnog roka iz člana
6. (1) slučaja Neumeister, počelo je 23. februara 1961. godine.
Zatim, kako je pretres u slučaju otvoren 9. novembra 1964.
godine, taj period je trajao više od tri godine i osam mjeseci. Po
mom mišljenju, taj period jebio predugačak, pa se slažem s
Komisijom (Izvještaj od 27. maja 1966. godine, šest glasova za
i šest protiv sa presudnim glasom Predsjednika) da je član 6.
(1) povrijeđen u ovom slučaju. Dana 18. juna 1965. godine,
suđenje je odgođeno, te je predmetvraćen pred istražnog
sudiju. Suđenje je nastavljeno pred sudom 4. decembra 1967.
godine. Građa koja se nalazila pred sudom, po mom mišljenju,
nije dovoljna da se formira stav da li je to dodatno kašnjenje
također podrazumijeva povredu člana 6. (1) Konvencije.
POJEDINAČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE ZEKIE
Ne mogu da dijelim mišljenje svojih učenih kolega u

zaključku da u slučaju Neumeister nije bilo kršenjačlana 6. (1)
Evropske konvencije o ljudskim pravima u dijelu postupanja
austrijske vlasti. Predlažem da se ukratko osvrnem na svoje
razloge nezadovoljstva. Iskazi o činjenicama kao i argumenti i
podnesci, uključujući one relevantne premačlanu 6. (1)
Konvencije, su već utjelovljeni u glavnu presudu Suda koja je
već proslijeđena, pa obzirom da ih nemam, ne mogu ponovo da
ih izučim.
Neumeister je optužen 23. februara 1961. godine za s teške
prijevare prema relevantnim članovima austrijskog Krivičnog
zakona. Prevare su obuhvatale nekoliko milona šilinga.
Podnosilac zahtjeva je zadržan u pritvoru tokom dva perioda u
ukupnom trajanju od dvije godine, četiri mjeseca i dvadeset
jedan dan. Prvi period je počeo 24. februara 1961. godine, što
je dan nakon što je optužen, a završio se 12. maja 1961.
132
godine. Drugi period je počeo 12. jula 1962. godine i okončao6.

septembra 1964. godine. Na ovaj drugi datum, pušten je uz
jamčevinu. Postupak pred prvostepenim sudom za u bitnome
ista krivična djela za koja je i prvobitno optužen, počeo je 9.
novembra 1964. godine i nakon nekoliko mjeseci vijećanja,
suđenje odgođeno zbog dalje istrage. Pretres je ponovo otvoren
4. decembra 1967. godine, koji do danas uovom slučaju još nije
dovršen. Prošlo je više od sedam godina od kada je Neumeister
prvobitno optužen, a još nije dobio ni osuđujuću ni
oslobađajuću presudu.
Iako je istraga zatvorena 4. novembra 1963. godine,
suđenje nije počelo do 9. novembra 1964. godine, a u periodu
od petnaest mjeseci prije 1. novembra 1963. godine se čini da
je postojala izrazita aljkavost od strane istražnih organa.
Član 6. (1) kaže: "Radi utvrđivanja ... bilo koje krivične
optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično i javno
saslušanje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim,
zakonom ustanovljenim sudom". Stav 2. istog člana kaže:
"Svako ko je optužen za krivično djelo smatrat će se nevinim
dok se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom".
Riječi "u razumnom roku", javljaju se u prvom stavu člana
6. i riječi "smatrat će se nevinim" koje se pojavljuje u zadnjem
navedenom stavu, sigurno nisu bez praktičnog značaja. To je
nesumnjivo iznimno komplikovan slučaj sa nužno produženom
istragom i dugim proceduramaza pribavljanje dokaza iz
inostranstva. Niz djela navodno su počinjena od strane
podnosioca zahtjeva i brojnih osoba uz njega koje su upletene.
Bez obzira na poteškoće u pripremi i prezentaciji slučaja,
nisam u stanju uvjeriti sebe - čak i nakon određenih opravdanja
za kašnjenja uzrokovana potrebom duge istrage i poteškoća u
pribavljanju dokaza - da se tako dug period i kašnjenje između
datuma na koji jeNeumeister prvobitno optužen i datuma
okončanja suđenja, dakle datuma koje još nije poznat, može
smatrati usklađenim sa slovom i duhom člana 6. (1) Konvencije
koji sam upravo naveo.
133
Almin DAUTBEGOVIĆ
U demokratskom društvu, držati čovjeka u neizvjesnosti i

duševnoj agoniji sedam godina i više, u stanju nesigurnosti i ne
znajući šta će ga zadesiti, sa posljedičnim poteškoćama za
njega i njegovu porodicu u poslovanju i društvu, prema mom
mišljenju, predstavlja jasno kršenje prava koje mu je
zajamčeno na temelju člana 6. (1). Nema sumnje da je
poželjno, a pravosuđe to i zahtijeva da sud mora nastojati da
dozna istinu i cijelu istinu posebno u krivičnom predmetu, ali sa
izrazitim odugovlačenim postupkom, vrlo upitno hoće li poraziti
i služiti kraju pravde. Bilo bi bolje u takvim slučajevima,
presuditi u korist pojedinca, ako postoji sumnja u svijesti Suda.
Ja ovdje nemam nikakvesumnje da su prema okolnostima
ovog slučaja, austrijske vlasti prekršile član 6. (1) Konvencije.
134
2. Wemholff protiv Njemačke (1968)

SUD (VIJEĆE)
PREDMETWEMHOFF protiv NjEMAČKE

(Aplikacija n° 2122/64)
PRESUDA
STRAZBUR
27. juni 1968.
U predmetu ''Wemhoff'',
Evropski sud za ljudska prava, zasijedajući, shodno članu
43. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (''u
daljem tekstu: Konvencija'') i relevantnim odredbama Pravilnika
suda kao vijeće sastavljeno od sljedećih sudija: G.H. ROLIN,
Predsjednik, i MM.E. RODENBOURG, T. WOLD,H. MOSLER, M.
ZEKIA, A. FAVRE, S. BILGE, i također G.H. GOLSONG, registrar,
iG.EISSEN, zamjenik registrara
Odlučuju sljedeće:
POSTUPAK
1. Po zahtjevu na dan 7. oktobra 1966. Evropska komisija

za ljudska prava (u daljnjem tekstu kao ''Komisija'')uputila je
sudu ''Wemhoff'' predmet (pravilo 31 (2) pravila suda).
Predmet je proistekao iz aplikacije podnijetoj sa Komisijom od
strane Karl-Heinza Wemhoffa, njemačkog državljanina, protiv
Federalne Republike Njemačke. (Član 25 Konvencije)
135
Almin DAUTBEGOVIĆ
Zahtjev Komisije, uz koji je bio priložen izvještaj predviđen

u članu 31. Konvencije, podnešen je sa registrom suda u roku
od tri mjeseca utvrđenom u članovima 32. (1) i 47. Komisijase
odnosila prvenstveno na članove 44 i 48 (a) i na drugom mjestu
na deklaraciju od strane Vlade Federalne Republike Njemačke
(u daljnjem tekstu kao ''Vlada'') prepoznavajući obaveznu
jurisdikciju suda na temelju člana 46. Konvencije.
2. Na 7. novembra 1966. G. René Cassin, Predsjednik
suda,u prisutnosti zamjenika registrara, imena šest od sedam
sudija pozvanih da sjede kao članovi Komore spomenute iznad,
G. Hermann Mosler, izabrani sudija njemačke nacionalnosti,
započeo je po službenoj dužnosti pod članom 43. Konvencije,
predsjednik koji je također privukao mnogo imena triju
zamjenskih sudija. Jedan od sudija koji je određen kao član
Komore kasnije je spriječen u sudjelovanju u sjednicama;
zamijenjen je prvim zamjenskim sudijom.
3. Na 22. novembra 1966. predsjednik Komore utvrdio je
stavove agenta Vlade i delegata Komisije o postupku koji će
uslijediti. Po nalogu istog dana je odlučio da Komisija može
predstaviti svoju prvu molbu najkasnije do 20. decembra 1966.
i da Vlada odgovor na molbu treba imati do 15. aprila 1967. Na
Vladin zahtjev termin za dopis je produžen do 15. maja 1967.
(nalog 6. aprila 1967.).
Prva molba Komisije koju je Vlada primila u registrar u
određenom vremenskom roku je dopuštena.
4. U njegovom nalogu 6. aprila 1967. predsjednik Komore
dao je Komisiji do 1. septembra 1967. da podnese drugu
molbu. Ovo je primljeno u registar 3. augusta 1967.
5. Kao ovlašteni od strane predsjednika Komore u nalogu 8.
septembra 1967, Vlada je predala drugu i zadnju molbu 17.
novembra 1967.
6. Provodeći zahtjev Vlade, Komora ovlaštava agenta,savjet
i bivše savjetnike, 24. novembra 1967, da koriste njemački
jezik u usmenom postupku, te da je odgovornost Vlade da se
osigura tumačenje na francuski ili engleski njihovih usmenih
postupaka ili izjava (pravilo 27 (2) pravila o sudu).
136
7.6. i 10. januara 1968. predsjednik Komore uputio je

registrara da pozove komisiju da izda određene dokumente, koji
su stavljeni u dosije 8. i 11. januara 1968.
8. U skladu sa nalogom izdatim o strane predsjednika
Komore 21. novembra 1967, javna rasprava održana je u
zgradi za ljudska prava, Strasbourg, 9. i 10. januara 1968.
Pred sudom su se pojavili:
- za Komisiju: G. M. SØRENSEN,Glavni delegat, i MM. C.T.
EUSTATHIADES, F. ERMACORA i J.E.S. FAWCETT,
Delegati; -za Vladu:
G. W. BERTRAM, Ministar u Federalnom Ministarstvu Pravde
Agent, uz pomoć G. W. KRÜGER, Vladin direktor u
Federalnom Ministarstvu Pravde, G. D. SHULTZ, Senatsrat u
Berlinskom Ministarstvu Pravde, i G. H. Gross, viši državni
tužilac, i Javni ured tužioca, Berlin,Savjet.
Sud je saslušao izjave i tvrdnje:
- za Komisiju : od G. M. SØRENSEN;
- za Vladu: od MM. W. BERTRAM, H. GROSS i D. SCHULTZ.
9. januara 1968. sud je postavio Agentu za Vladu i
predstavnicima Komisije određena pitanja, na koja su odgovorili
10. januara.
Na isti dan, predsjednik Komore raspravu je proglasio
zatvorenom.
9.Na 1. februara i 25. aprila 1968. predsjednik Komore
uputio je arhivara da dobije od Komisije određene dodatne
informacije i dokumente, koje je Komisija dobila u februaru i
krajem aprila.
10. Nakon privatnog razmatranja sud je dao sadašnju
presudu.
137
Almin DAUTBEGOVIĆ
PREMA ČINJENICAMA
1. Zahtjevi postavljeni Komisiji su da se izloži slučaj Karl-

Heinza Wemhoffa sudu da bi sud mogao odlučiti da li ili ne
činjenice otkrivajubilo kakve prekršaje od strane Federalne
Republike Njemačke svoje obaveze prema Članovima 5 (3) i 6
(1) (čl. 5-3, čl. 6-1) Konvencije.
2. Činjenice slučaja, koje se pojavljuju u izvještaju
Komisije, molbama, dokumentima i dokazima podnesenim sudu
i usmenim iskazima od strane Komisije i Vlade, su u osnovi
kako slijedi:
3. K.H. Wemhoff, njemački državljanin rođen u Berlinu
1927,gdje i ima mjesto prebivališta. Do trenutka hapšenja, bio
je broker po profesiji.
4. Pod sumnjom da je uključen u djela pronevjere,
podnosilac molbe je uhapšen 9. novembra 1961. Nalog za
hapšenje (Haftbefehl) izdao je sljedeći dan okružni sud
(Amtsgericht) Berlin-Tiergarten koji je naložio njegovo vraćanje
u pritvor.
U nalogu je navedeno da je Wemhoff bio pod ozbiljnom
sumnjom zbog poticanja kršenja zloupotrebe položaja i
odavanja povjerljivih informacija (Anstiftung zur Untreue)
suprotno Odjeljku 266. i 48. Njemačkog Krivičnog zakona, kao
klijent August-Thyssen Banke u Berlinu rečeno mu je da je
poticao određene dužnosnike banke da pronevjere velike sume
novca. U nalogu je također navedeno da treba paziti, da
osumljičeni ostane u pritvoru, iz više opravdanih razloga
(Odjeljak 112 njemačkog zakona o Krivičnom postupku), jer:
- je vjerovatno da će dobiti značajnu kaznu;
- osobe umiješane u krivična djela ali još uvijek nepoznate
vlastima bi mogle biti upozorene, i
- jer je postojala opasnost da bi podnosilac molbe mogao
uništiti neke poslovne dokumente koje još nije bilo moguće
zaplijeniti.
138
Tokom istrage nalog je uspješno zamijenjen sa dvije

zatvorske kazne datirane 28. decembra 1961. i 8. januara
1962, obe izdate od strane okružnog suda. U njima je navedeno
da je Wemhoff bio pod ozbiljnom sumnjom da nastavi krivična
djela (fortgesetzter Betrug) suprotno Odjeljku 263. Krivičnog
zakona, dugotrajnog poticanja na prevaru (fortgesetzte Beihilfe
zum Betrug) suprotno Odjeljku 263. i 49. Zakonika i
dugotrajnog poticanja kršenja povjerenja (fortgesetzte Beihilfe
zur Untreue) suprotno Odjeljku 266. i 49. Zakonika.
5. Za vrijeme 1961. i 1962. podnosilac molbe zatražio je
par puta da bude oslobođen ali svi njegovi zahtjevi su odbijeni
od strane Berlinskih sudova koji su uputili na razloge već
navedene u nalogu za hapšenje. Osobito, u maju 1962, iznio je
neodređenu ponudu jamčevine, koja je odbijena od strane suda
za žalbe (Kammergericht) 25. juna 1962, na temelju opasnosti
od potiskovanja dokaza (Verdunkelungsgefahr) i štaviše
jamčevina nije mogla rastjerati ili umanjiti opasnost bježanja od
tadašnjeg slučaja. Na 8. augusta 1962, ponudio je jamčevinu
od 200,000 DM, ali je povukao ponudu dva dana kasnije.
6. U povodu ispitivanja po službenoj dužnosti (ex-officio) o

zakonitosti stavljanja u pritvor od strane okružnog suda,
Wemhoffov advokat je zatražio 20. marta 1963. uvjetni otpust
za bilo koje stanje koje bi se smatralo neophodnim, držao se
posebno tog da nije bilo opasnosti od potiskivanja dokaza niti
bježanja od slučaja, i da je učinio sve što je mogao da raščisti
poslove koji su upleteni. Dodao je da su svi njegovi korijeni bili u
Zapadnom Berlinu gdje je živio sa svojom ženom i djetetom i gdje
je njegova porodica preko stotinu i dvadeset godina posjedovala
draguljarnicu, i koju mu je njegov otac namjeravao vrlo brzo
prepisati. Dalje je naglašavao da je podnosio civilne akcije protiv
svojih dužnika pa se stoga morao pojaviti kao tužilac ispred par
okružnih sudova najmanje pet puta sedmično. S druge strane,
istaknuo je to da nije bilo moguće za njega pobjeći iz Zapadnog
Berlina: zbog svojih brojnih prethodnih putovanja bio je
takođervrlo poznat na berlinskom aerodromu da nije mogao uzeti
avion od tamo; nakon što je pritvoren par godina u Sovjetski
139
Almin DAUTBEGOVIĆ
Okupiranu Zonu, nije mogao ući ni na ovu teritoriju kao ni u

Istočni Berlin. Konačno činjenica da je ostao u Berlinu nakon
otkrića njegovih poslova prema Thyssen Banci 27. oktobra 1961.
jasno je pokazao da nikada nije imao nikakve namjere da bježi.
Ova molba je odbijena od Regionalnog suda (Landgericht)
Berlina 3. maja 1963, na sljedećim osnovama:
- podnosilac molbe je bio pod sumnjom da je počinio
navedena djela;
- činjenice nisu bile potpuno razmotrene i bile su posebno
uključene;
- ispostavilo se da je igrao značajnu ulogu u svim poslovima
pa se uzimalo u obzir da će vjerovatno dobiti posebno tešku
kaznu i stoga može biti osumnjičen da namjerava pobjeći;
- imao je važne veze na brodu i bilo je nemoguće, u
tadašnjem stanju početnog ispitivanja, da poreknu mogućnost
da je tamo imao imovinu;
- prijetnja njegovog financijskog kolapsa povećala je
opasnostbijega koji nije bio umanjen postojanjem njegove
porodične veze u Berlinu;
- dok je bilo sumnjivo da li je opasnost potiskivanja dokaza
dovoljna da se opravda nastavak pritvora; određeni razlozi i su i
dalje nagovještavali da takva opasnost postoji.
U drugoj žalbi (weitere Beschwerde) 16. maja 1963,
podnosilac molbe naznačio je da je bio osuđivan 1953. od strane
suda u Istočnoj Njemačkoj na deset godina krivičnog ropstva i da
je oslobođen u novembru 1957. Dodajući da je proglasio svoje
protivljenje komunizmu u više navrata, podnosilac molbe izjavio
je da je također bilo nemoguće za njega da bježi prolazeći kroz
Sovjetsku Okupacijsku Zonu vozom ili cestom.
Iz presude Regionalnog suda 7. aprila 1956. pojavljuje se
da je osuda pomenuta od strane podnosioca molbe bila u
poštovanje ilegalnog prijevoza dobara koje je pripadalo
izbjeglicama i također drvo za građu Zapadnog Berlina; ova
osuda je datirana 7. marta 1953.
140
Molba 16. maja 1963. je odbijena od strane suda za žalbe

5. augusta 1963. Iako je priznao da u ovoj fazi može biti neke
sumnje da još ima opasnosti o potiskivanju dokaza, sud,
uzimajući osnove odluke protiv kojih je žalba podnesena,
naglasio je da i dalje postoji sumnja da bi podnosilac
molbemogao pobjeći; i da se njegov produženi pritvor nije
sukobio sa zahtjevima Člana 5 (3) (čl. 5-3) Konvencije. Sud je
dodao da treba paziti da Wemhoff odbije pristati na poziv na
sud i da se pojavi pred sudskim vlastima na račun svog
karaktera za koji je medicinski stručnjak dao nepovoljno
mišljenje, koje je potvrđeno po njegovom ponašanju dok je u
pritvoru čekao suđenje.
7. Nekoliko aplikacija za uvjetni otpust odloženih u arhivu
od strane podnosioca molbe 1963. i 1964. su također odbijene
od strane Berlinskog suda na temeljima izjava sličnih izjavama
navedenim od strane suda za žalbe (drugostepenog suda) 5.
augusta 1963. Posebno, što je ovaj sud našao, u odluci
donesenoj 22. juna 1964. da rizik da će podnosilac molbe
pobjeći je veći nego u augustu 1963. Ustvari, bilo je vjerovatno
da će primiti značajno veću kaznu nego što se mislilo u
početku, au međuvremenu državno odvjetništvo je produžilo
optužbu podnosioca molbe za određena djela pod stečajnim
propisnikom za koja je rečeno da je počinio dok je bio u
pritvoru. S druge strane sud je razmatrao da još nije bilo
moguće da se predvidi da li bi podnosilac molbe, u slučaju
osude, bio uslovno pušten u sladu sa Odjeljkom 26. Krivičnog
zakona nakon odslužene dvije trećine kazne i bilo da, u slučaju
takve osude, vrijeme koje je proveo u pritvoru za vrijeme
suđenja bude uračunato kao dio njegove kazne.
Između 13. novembra 1961. i 3. novembra 1964.
podnosilac molbe podnosi 41 zahtjev uzimajući u obzir uslove
njegovog pritvora, od kojih je 16 prihvaćeno od strane
odgovornih vlasti dok je ostalih 25 odbijeno.
Za vrijeme njegove kazne bio je podvrgnut disciplinskom
kažnjavanju pet puta.
141
Almin DAUTBEGOVIĆ
8. Istraga je obuhvatala 13 osoba. Provedena je od strane

člana Berlinskog javnog ureda tužilaštva i trajala je od 9.
novembra 1961. do 24. februara 1964. bez ijednog važnog
prekida. Posebno, Wemhoff je bio ispitivan oko 40 puta.
Jedan od subjekata istrage je bio izuzetno complex
cheque manipulations na šta je odbrana i sumnjala (
paragraf 57 izvještaja komisije). Uključivalo je ispitivanje 169
izvještaja iz 13 banaka u Berlinu, 35 banaka u Zapadnoj
Njemačkoj i 8 banaka u Švicarskoj; provjerene transackije su
iznosile 776 miliona DM. U slučaju samog podnosioca molbe,
transakcija je iznosila 284.2 miliona DM koja su obuhvaćena
između 1. augusta 1960. i 27. oktobra 1961, i imala su utjecaj
na 53 računa u 26 banaka.
Nekoliko desetina svjedoka je ispitano u Federalnoj
Republici i u inozemstvu. U dodatku je obuhvaćeno 15 stručnih
mišljenja od nekoliko revizijskih preduzeća i računovođa i od
umirovljenog predsjednika Deutsche Bundesbank. Broj radnih
dana iznosio je 6,000. Izvještaj financijskih stručnjaka sam je
iznosio 1,500 strana. U vrijeme kada je optužba bila prioritetna
sudska evidencija sastojala se od 45 svezaka koji sadrže
10,000 stranica.
9. Na 23. aprila 1964, kada se istraga završila, optužnica -
dokument od 855 strana sa Regionalnim sudom Berlina; o tome
je obaviješten podnosilac molbe 2. maja 1964. Pokazuje da je
podnosilac molbe bio optužen za:
- dva slučaja dugotrajnog podsticanja na kršenje povjerenja;
- dugotrajna prevara u jednom od ova dva slučaja;
- jedan slučaj dugotrajnog podsticanja na kršenje povjerenja; i
- sedam djela pod Odjeljkom 239 (1) (i) i 241 Bankovnog
zakona (Konkursordnung).
Slučajevi podsticanja kršenja povjerenja, prevare i
podsticanja na kršenje povjerenja su posebno razmatrani oni
teški unutar značenja Odjeljka 266 (2) i 263 849 njemačkog
Krivičnog zakona.
142
10. Na osnovu optužnice, Regionalni Krivični sud 7. jula

1964, zamijenio je postojeći pritvor novim u kojem je navedeno
da je Wemhoff teškom sumnjom i da je počinio ista djela za
koja je optužen, za podsticanje kršenja povjerenja i
saučesništvo kao i za prevaru i dvije od sedam optužbi
Bankovnog zakona pomenutog iznad. U vezi sa posljednje
spomenutim optužbama, određen je pritvor, jer su postojali
razlozi da je u jesen 1961. Wemhoff povukao 100,000 DM sa
računa svoje supruge iz BankeCommerciale SA, Ženeva, i
sakrio ovaj iznos negdje. Dodaje se da je istina bila, barem
djelomično, za sumu od 140,000 DM isplaćenih Wemhoffu u
proljeće 1962 na račun koji vodi njegov agent u “Paoenberg-
Bank”, Berlin. Prema određenom pritvoru, još uvijek je
postojala opasnost da bi podnosilac molbe mogao pobjeći zbog
moguće kazne.
11. Po nalogu (Eroffnungsbeschluss) Regionalnog suda koja
datira iz 17. Jula 1964, podnosilac molbe i osam drugih
optuženih predati su prvostepenom sudu; Nalog je prekinuo
postupak protiv sljedeće četiri optužene osobe iz glavnog
postupka.
Postupak na pet od sedam djela bankrota za koja je
podnosilac molbe osumnječen je prekinut zbog glavnog
postupka; Kasnije su ukinuti (Einstellung) pod Odjeljkom 154
njemačkog Zakona o krivičnom postupku.
12. Suđenje podnosioca molbe otvoreno je 9. novembra
1964. U toku suđenja on je podnio 117 aplikacija za saslusanje
svjedoka, pokrivajući 230 tačaka. Izazvao je trojicu sudija i
četiri finansijska stručnjaka na temeljima pristrasnosti.
Regionalni sud saslusao je 97 svjedoka, tri medicinska
stručnjaka i četiri finansijska eksperta. Minute sa zapisnka o
saslusanjima iznose blizu 1000 stranica, za razliku od prliloga
koji se sastoje od oko 600 stranica.
15. februara 1965, Regionalni sud djeluje po Odjeljku 154.
njemačkog Zakona o krivičnom postupku, ukidajući postupak u
onim slučajevima prevare za koje je podnosilac molbe optužen
143
Almin DAUTBEGOVIĆ
da se dogodila prije početka juna 1961. Na 22 Februara 1965,

na glavnom pretresu je prekinuo dva djela pod Odjeljkom 239
(1) (i) Bankovnog zakona za koje je podnosilac molbe jos uvijek
bio procesuiran. Nekoliko mjeseci kasnije postupak koji se
odnosio na to također je ukinut (Odjeljak 154. Zakona o
krivičnom postupku).
Na 7. aprila 1965. regionalni sud je Wemhoffa proglasio
krivim za posebno ozbiljan slučaj produženog podsticaja kršenja
povjerenja (fortgesetzte Beihilfe zur Untreue, Odjeljak 266. i
49. krivičnog zakona) i osudio ga na šest godina i šest mjeseci
robije (Zuchthaus) i kaznom od 500 DM, period pritvora
računao se kao dio kazne. Sud je odredio da bi se podnosilac
molbe trebao držati u pritvoru zbog razloga navedenih u
krivičnom nalogu 7. jula 1964.
Presuda za podnosioca molbe je donesena u isto vrijeme
kao i za šest ostalih optuženih. Sastojala se od 292 stranice.
13. Nakon osude, Wemhoff je opet podnio zahtjev za
privremeni otpust u aprilu 1965, ali regionalni sud je odbio
njegov zahtjev 30. aprila 1965. Njegova molba protiv ove
odluke je odbijena od strane drugostepenog suda 17. maja
1965. Taj sud je ustanovio da je bilo vrlo vjerovatno da je
tajio velike sume novca i da je bio u velikim dugovima, pa je
postojala opasnost da bi mogao biti u iskušenju da
pobjegne.
14. Na 16. augusta 1965, podnosilac molbe zatražio je
privremeni otpustuz jamstvo od 50,000 DM (20,000 DM u
gotovini i 30,000 u obliku bankovne garancije njegova oca).
Nakon diskutovanja pitanja u kancelariji Javnog tužioca,
Wemhoff je povukao svoj zahtjev dva dana kasnije, uz
jamstvo od 100,000 DM. Ova ponuda je prihvaćena od strane
regionalnog suda 19. augusta 1965. Podnosilac molbe,
međutim, nije položio ovo jamstvo ali je 30. augusta 1965,
ponudio garanciju banci od 25,000 ili 50,000 DMkoje je bilo
obezbijeđeno od strane njegovog oca. Regionalni sud je odbio
ovu ponudu 6. septembra 1965. Podnosilac molbe osporio je
144
svoju odluku i ponudio jamstvo od 25,000 DM, ali je

drugostepeni sud odbio njegovu ponudu 29. oktobra 1965 na
temelju da jamstvo ovog iznosa nije bilo dovoljno za njegov
otpust ako je potrebno od 10,000 DM. Sud je odbio zahtjev 1.
decembra 1965. Utvrdio je da je iskušenje da Wemhoff
pobjegne i dalje veoma vjerovatno, jer:
- kazna preostala za odslužiti je bila znatna;
- podnosilac molbe je bio u dugovima koje vjerovatno
nikada ne bi mogao izmiriti; i
- sumnja da je negdje imao 200,000 DM, kao što je
navedeno u krivičnom nalogu 7. jula 1964, je očvrsnula za
vrijeme suđenja.
15. Na 17. decembra 1965 Federalni sud (Bundesgerichtshof)
odbio je molbu (Revision) podnijetu od podnosioca molbe u julu
1965. protiv njegove osude od strane regionalnog suda.
Vrijeme provedeno u pritvoru od početka suđenja 7. aprila, do
sada tri mjeseca, računalo se kao dio kazne.
16. 8. novembra 1966, nakon odsluženih dvije trećine svoje
kazne, Wemhoff je uvjetno pušten (u skladu sa Odjeljkom 26
krivičnog zakona) pod nalogom regionalnog suda datiranog 20.
oktobra 1966.
17. U originalnom zahtjevu podnijetom pred komisijom 9.
januara 1964, podnosilac molbe naveo je da je dužina njegove
robije narušila njegova prava po članu 5 (3) (čl.5-3) Konvencije
i da se dovede pred sud u dogledno vrijeme ili da bude pušten u
toku suđenja. Žalio se na činjenicu što odluke okružnog suda
datirane Na 20. marta 1963, regionalnog suda datirane 3. maja
1963. i drugostepenog suda datirane 5. augusta 1963. nisu
okončale pritvor. Zahtijevao je naknadu za štetu proizvedenu i
uzeo za pravo da se kasnije izjasni za tačan iznos svoje
naknade.
Na 2. jula 1964. Komisija je proglasila zahtjev prihvatljivim
uvažavajući član 5. (3) (čl. 5-3), i također, ex-officio, sa
upućivanjem na član 6. (1) (čl. 6-1).
145
Almin DAUTBEGOVIĆ
Na sljedeći zahtjev, Wemhoff ulaže tri druge pritužbe.28

septembra 1964. Komisija je objavila da je jedan od njih
nedopušten što je bilo očigledno kao i neosnovan; ostale dvije
nisu potvrđene od podnosioca molbe.
18. Slijedeći odluku kojom je dopustljiv izvorni zahtjev,
potkomisija utvrđuje činjenicama i bezuspješno traži prijateljsku
nagodbu (član 28. i 29. Konvencije )
19. Prije Komisije i Potkomisije podnosilac molbe je tvrdio da je
svrha člana 5 (3) (čl.5-3) bio da izbjegne pretjerano dugo lišavanje
slobode zbog opsega i dužine istrage. On je izjavio da su
zadržavanje i pritvor “posebna žrtva” nametnuti osobama, bili oni
krivi ili ne, za održavanje učinkovitog pravosuđa. Prema podnosiocu
molbe, to uključuje odstupanje od načela pretpostavke nevinosti
zajamčena članom 6. (2) (čl.6-2), i država nema pravo nastaviti
takav pritvor dok su društveni položaj, život, zdravlje, poslovni i
porodični život osobe uništeni, kao posjedice pritvora. Podnosilac
molbe ističe da pritvorena osoba je nezadovoljna svojom sudbinom
i mentalnim stanjem što postaje teže s protekom vremena, što je
podnosilac molbe također spomenuo u članu 3. (čl. 3) Konvencije.
Wemhoff je također predočio da bi bilo moguće baviti se
ovim slučajem brže, posebno, tako da ga podijele,
upošljavanjemnekoliko javnih tužilaca i ubrzavajući rad
stručnjaka. On je dodao da on sam nije prouzrokovao nikakvo
značajno kašnjenje (odgodu) u postupku, naprotiv pomogao je
javnom uredu tužioca da riješi transakcije.
Osim tog podnosilac molbe tvrdi da dužina njegove
očekivane kazne, njegova građansko-pravna odgovornostza
gubitak koji je pretrpjela Thyseen Bank čine dovoljno razloga za
sumnju da ne namjerava pobjeći. Njegova ponuda jamčevine i
činjenica da nakon otkrića Thyssen afere 17. oktobra 1961,
ostao je sa svojom porodicom u Berlinu do njegovog hapšenja
9. novembra, što dokazuje da nije imao namjere da bježi.
Na kraju Wemhoffje tvrdio da je bio žrtva povrede iz
člana 5 (3) premda konačni rezultat ovog suđenja, po
njegovom mišljenju, od odluke da li je ili ne dužina pritvora
146
dok se čeka suđenje razumna, ne može ovisiti o bilo kojoj

sljedećoj pojavi. Podnosilac molbe dodaje da, ako su
ispunjeni uslovi pritvora manje oštri od onih na doživotnoj
robiji, nesigurnost pritvorene osobe u svoju budućnost
predstavlja poseban teret koji ne postoji u slučaju osuđenog
zatvorenika.
20. Nakon neuspjeha u pokušaju da dogovore prijateljsku
nagobu načinjenu od strane potkomisije, na sjednici Komisije,
izrađen je izvještaj kako je i zahtijevano po članu 31.
Konvencije. Izvještaj je usvojen 01. aprila 1966. i prenesen
Odboru vijeća ministara Evrope 17. augusta 1966. Komisija
izražava sljedeće mišljenje koje će kasnije biti potvđeno od
strane Suda.
(a) sa sedam glasova na prema tri, podnosilac molbe nije
doveden na suđenje u razumnom rokuili je pušten poslije
ispitivanja, i stoga jepo članu 5. (3). Konvencije pravo u
konkretnom slučaju povrijeđeno.
(b) sa devet glasova na prema jedan, taj zaključak nije
mogao utjecati na činjenicu da seu presudiod 7. aprila 1965.
godine zahtijeva da period pritvora bude uračunat u kaznu;
(c) jednoglasno, da se podnosiocu molbe produži pritvor od
strane kompetentnog suda na temelju opasnosti od bjekstva,
potiskivanja dokaza, “zakonitog lišenja slobode” u skladu sa
članom 5. (1);
(d) jednoglasno, da ne može uzeti u obzir tvrdnju
podnosioca molbe za naknadu štete pod članom 5. (5), prije
nego:
(i) nadležni organ, imenovan od strane Suda ili Odbora

ministara, je dao rješenje na pitanje, da li je pravo iz člana 5.
(3) povrijeđeno; i
(ii) podnosilac molbe je imao šansu, obzirom na njegov

zahtjev za naknadu, iscrpiti, prema članu 26. Konvencije,
domaće pravne lijekove njemu dostupne po njemačkom
zakonu;
147
Almin DAUTBEGOVIĆ
(e) jednoglasno, čak i period od 9. novembra 1961. do 17.

decembra 1965. je uzet u obzir, član 6. (1) nije bio prekršen u
kriminalnom postupku protiv podnosioca molbe.
Ukratko, od deset članova Komisije koji su bili prisutni kada
je izvještaj usvojen, trojica nisu našla kršenje Federalne
Republike Njemačke pod obavezom Konvencije dok je većina
smatrala da je postojalo kršenje na jednoj tački, ali niti jednoj
više. Izvještaj iznosi četiri individualna mišljenja – jedno
podudarno i tri ostala nepodudarna.
Rasprava Komisije i Vlade
1. U pogledu Komisije, članom 5. (3) leži pravo osobe

uhapšene u skladu sa članom 5. (1) (c) ili da bude oslobođen
tokom suđenja ili da bude izveden na suđenje u razumno
vrijeme. Ako je osoba zadržana u pritvoru ne smije se
prekoračiti određeni period. Najveći problem, međutim je
odrediti tačno značenje riječi ''određeni period''. Komisija
smatra ovaj izraz nejasan i smatra da postoji nedostatak u
izrazu, sa rezultatom da nije moguće odrediti apstraktno
njegovo tačno značenje, koje može biti procijenjeno tačno pod
određenim okolnostima svakog slučaja.
2. Kako bi se olakšala takva procjena Komisija vjeruje da je
uglavnom potrebno ispitati pojedini slučaj u skladu sa sedam
sljedećih ''kriterija'' ili ''elemenata'':
(i) Stvarno trajanje pritvora.
U tom smislu, Komisija ne ukazuje na njegov izvještajkada
se odnosi na ''razuman period'' pomenut u članu 5 (3) da počne
i završi u in abstracto. Tokom usmenog postupka pred sudom,
glavni delegat Komisije je naveo probleme za koje je
Konvencija smatrala da su nastali kao posljedica ovog slučaja.
Pošto bi engleska verzija (''entitled to trial within a reasonable
time or to be released pending trial'') dopustila tumačenje za
period sa kraja uz otvaranje slučaja prije prvostepenog
suđenja, francuska verzija (''être jugée dans un délai
148
raisonnable ou libérée pendant la procedure'') bi pokrila duži

period, završavajući se sa datumom kada bi presuda bila
izrečena. Komisija nije iznijela nikakvo definitivno mišljenje na
ovo pitanje, ali na saslušanju glavni delegat je izrazio jasnu
prednost u prilog tumačenju zasnovanom na francuskom
tekstu, značenje koje je, za razliku od engleskog značenja,
jasno i nedvosmisleno i također rasprava njemačke vlade da je
englesku verziju Komisija odbila raspravom sa njemačkom
Vladom i da engleska verzija ne bi trebala biti prihvaćena iz
jednostavnog razloga da ograničava djelatnost države u manjoj
mjeri.
Komisija je naglasila važnost koja se veže za sud
rješavajući ovo pitanje interpretacije.
(ii) Dužina pritvora u skladu sa karakterom krivičnog djela,
propisana i kako se očekivalo u slučaju osude i bilo kakve
legalne odredbe dopuštajućiodređeni period pritvora u izvršenju
kazne koji bi mogao biti prekršaj. U ovoj tački Komisija je
primijetila da bi dužina kazne mogla variratiu skladu sa
karakterom pritužbeuzimajući u obzir da je kazna propisana i da
je za očekivati. Međutim, u utvrđivanju veze između prekršaja i
dužine kazne, neophodno je uzeti u obzir pretpostavku
nevinosti zajamčene od strane člana6. (2) Konvencije. Ako bi
dužina pritvora prišla preblizu dužini presude što se može
očekivati u slučaju osude, načelo pretpostavke nevinostine bi
bilo potpuno razmotreno;
(iii) građa, moral ili drugi učinci na pritvorenu osobu.
(iv) ponašanje optuženika:
(a) da li je doprinieo kašnjenju ili produženju istrage ili
suđenja?
(b) da li je postupak kasnio kao rezultat zahtjevaza otpust
tokom suđenja, molbi ili drugih pomoćnih sredstava
uspostavljenih od strane njega?
(c) da li je zatražio puštanje uz jamčevinu ili ponudio druge
garancije o pojavljivanju na suđenju?
149
Almin DAUTBEGOVIĆ
(v) poteškoće u istrazi slučaja (njegova složenost u odnosu

na činjenice i broj svjedoka ili suoptuženika, potreba za
nabavkom dokaza u inozemstvu itd).
(vi) način na koji je istraga provedena:
(a) primjenjiv sistem istrage;
(b) vođenje istrage od strane vlasti (marljivost prikazana od
strane njih baveći se slučajem i način na koji su organizovali
istragu).
(vii) ponašanje pravosudnih tijela zainteresovanih:
(a) u rješavanju zahtjeva za oslobađanje u toku suđenja,
(b) u izvršavanju suđenja.
3. Komisija tvrdi da racionalna shema ovog tipa čini

mogućim u svakom slučaju ''dosljedno tumačenje bez ikakvih
samovoljnih pojava''. Komisija napominje, međutim, da će
zaključak u bilo kojem slučaju biti ishod ukupne procjene svih
elemenata. Iako je ispitivanje nekih kriterija dovelo do
zaključka da je dužina pritvora razumna, zahtjev druge kriterije
može dovesti do suprotnog zaključka. Konačni utvrđeni
zaključak će ovisiti o relativnoj važnosti i značaju kriterija, ali
ovo ni u kojem slučaju ne isključuje ni jedan jedini kriterij od
odlučujuće važnosti u nekim slučajevima.
Komisija dodaje da se nastojalo prikriti, kroz spomenuti
kriterij, sve činjenice koje je obično moguće naći u slučajevima
pritvora, ali da se lista ne bi trebala smatrati iscrpnom, osim u
posebnim slučajevima, drugačijim od onih podnijetih sudu za
odluku u slučaju u pitanju, koje bi moglo opravdati pregled
drugog kriterija.
4. U ovom slučaju Komisija je utvrdila činjenice u rečenom
kriteriju i nastavila njihovu pravnu evaluaciju istom metodom
interpretacije.
150
Određene činjenice utvrđene od strane Komisije činile su se

važne u pogledu nekoliko kriterija. U nastavku će se naći
rezime mišljenja Komisije o raznim tačkama.
5. Obzirom na zahtjev prvog kriterija, da se izrekne dužina
Wemhoffova pritvora, Komisija je uzela u obzir period od 9.
novembra 1961. (datum njegova hapšenja) do 9. novembra
1964. (datum otvaranja suđenja pred regionalnim sudom).
Prema Komisiji stvarna dužina njegova pritvora (tri godine) čini
se da je priznanica za zaključak da je premašen ''razuman''
period.
6. Što se tiče ostalih kriterija navedenih iznad, Komisija
misli da zahtjev u sadašnjem slučaju opravdava isti zaključak.
Napominje se da se uzima u obzir i mogućnost privremenog
puštanja na slobodu podnosioca molbe po Odjeljku 26 krivičnog
zakona, i činjenica da se dužina pritvora računala kao dio
kazne. Komisija prihvata da ova posljednja mjera predstavlja
element usporediv ''olakšavanju okolnosti'', ali tvrdi da ni u kom
slučaju ne mijenja posebnost pritvora koji, ne u skladu sa
članom 5 (3), ostaje prekršaj Konvencije, iako je u izvršenju
kazne konačno izrečen izvještaj uzet za vrijeme pritvora.
7. Zahtjev trećeg kriterija, u mišljenju Komisije, također
vodi do zaključka da je dužina kazne pretjerana, u pogledu
štetnih efekata pritvora na porodicu podnosioca molbe; njegov
dugi pritvor rečeno je da je uništio njegov brak i narušio
njegovu blisku vezu sa njegovim roditeljima.
8. Komisija ne misli, što se tiče četvrtog kriterija, da je
ponašanje podnosioca molbe suštinski doprinijelo dužini
njegovog pritvora.
9. U procjeni petog kriterija Komisija razmatra da slučaj o
kojem je riječ bio vrlo velike složenosti, ne samo zbog prirode
računa i broja finansijskih transakcija uključenih, već također i
zbog broja optuženih i svjedoka koji su morali biti saslušani i
posljedica slučaja kako u Njemačkoj tako i u inozemstvu. Prema
Komisiji ove okolnosti, podrška i zaključak su da je dužina
pritvora razumna.
151
Almin DAUTBEGOVIĆ
10. Ispitivanje šestog i sedmog kriterijuma prema mišljenju

Komisije ne vodi do zaključka da je krivični postupak protiv
podnosioca zahtjeva bio znatno produžen krivnjom vlasti.
11. U svjetlu vrednovanja cjelokupnih različitih kriterija, i u
razmatranju svojstvenih okolnosti slučaja, Komisija pridaje
naročitu važnost stvarnoj dužini pritvora i zaključuje da podnosilac
zahtjeva nije doveden na suđenje u razumnom roku ili pušten u
toku ispitivanja, i da je time bio žrtva povrede člana 5. (3).
12. Treba dodati da je stav Komisije o nastavku pritvora
podnosioca zahtjeva, po nalogu nadleznih sudova zbog opasnosti od
bjekstva i suzbijanju dokaza, bio zakonit u smislu člana 5. (1) (c).
13. Komisija podržava članom 6. (1) koji postavlja pitanja o
tumačenju sličnih po članu 5. (3), a osobito u pogledu
“vremena” spomenutog u članu 6. (1). Međutim, prema
mišljenjuKomisije, pitanje je da li je razumno “vrijeme” za
potrebe člana 5. (3) ili člana 6. (1) treba ocjenjivati različito u
dva slučaja; Bivši, su namijenjeni za zaštitu fizičke slobode
pojedinca, koji zahtijeva strožiji zahtjev od njega, objekt koji
štiti pojedinca od dugog sudskog postupka bez obzira na
aktuelni pritvor. U ovom slučaju, krivični postupak odnosi se na
vrlo složene činjenice; nije bilo neopravdano produženo od
strane njemačkih pravosudnih organa. Dakle, Komisija dolazi do
zaključka da jepitanju razdoblje za pokretanje od 9. novembra
1961. do 17. decembra 1965, člana 6. (1) i da ono nije bilo
povrijeđeno u krivičnom postupku protiv podnosioca zahtjeva.
14. Na ročištu 9. januara 1968, Komisija je utvrdila sljedeće:
“Molimo sud da odluči:

1) da li je ili nije član 5. (3) Konvencije povrijeđen
pritvorom Wemhoffa od 9. novembra 1961. do 9. novembra
1964. ili naknadno;
2) da li je ili nije član 6. (1) Konvencije bio povrijeđen prema
trajanju krivičnog postupka protiv Wemhoffa između njegovog
hapšenja 9. novembra 1961. ili naknadno i presude Regionalnog
suda u Berlinu 7. aprila 1965. ili bilo kojeg drugog datuma.”
152
15. Njemačka vlada, sa svoje strane, naznačava da dijeli

mišljenje Komisije o nedostatku bilo kakve povrede iz člana 6.
(1) Konvencije.
16. Obzirom na tumačenje člana 5. (3) Konvencije i njegove
primjene u konkretnom slučaju, Vlada vjeruje da je razdoblje
koje Komisija uzima u obzir u svom izvještaju, od hapšenja (9.
novembra 1961) do otvaranja slučaja prije prvostepenog suda,
Regionalnog suda u Berlinu (9. novembra 1964).
Prema Vladi bitno je, barem u ovom predmetu, da se ne
oslanjaju na francuski tekst (“e droit d'etre jugee dans un delai
raisonnable ou liberee pendant la procedure”), što bi moglo
značiti duži period (do datuma donošenja presude) od jednog
prekida na dan otvaranja postupka, kao što je sugerirala
engleska verzija (“pravo na suđenje u razumnom roku ili da bude
pušten do početka suđenja”). To bi moglo dovesti do daljeg
ograničenja suverenosti država ugovornica. Štaviše, zahtjev iz
člana 5. (3) na francuskoj verziji omogućit će da se optuženom
pruži zaštita. Rezultat bi bio pretjerano prolongiranje (otezanje)
postupka, s opasnošću da je vrijeme za puštanje (oslobođenje)
moguće, jer taj period više nije “razuman”.
17. U općim uslovima Vlada izražava znatno prešućivanje
(ograđivanje) kako bi se metoda usvojila od strane Komisije – da
od postavljanja sedam “kriterijuma” – priznajući da odgovor
zavisi od okolnosti slučaja. Prema njegovom mišljenju Komisija
nije objektivna, prema svojoj strogoj raspodjeli činjenica prema
istim kriterijima, što doista neke od činjenica spominje u odnosu
da jedan od kriterija mora biti jednako relevantan kao i ostali.
18. Vlada također postavlja protiv Komsije mišljenje da
sljedeća razmatranja, prema njegovom mišljenju pokazuju
odsutnost bilo kakve povrede iz člana 5. (3) u slučaju
podnosioca zahtjeva.
19. Na stvarnu dužinu pritvora, Vlada postavlja prigovore.
Prema njegovom mišljenju, pridjev razuman, koji kvalificira
imenicu “vrijeme”, predstavlja kao povezane elemente;
apsolutni faktor koji predstavlja aktualnu dužinu pritvora ne
153
Almin DAUTBEGOVIĆ
može služiti kao kriterij za određivanje da li je dužina vremena

“razumna”. Osim tog, Vlada napominje da s tačke gledišta
Komisije, u procjeni petog kriterija, priznaje da složenost
istrage nastoji opravdati dužinu pritvora.Vlada stoga ne vidi da
nije moguće razmatrati “nerazumnu dužinu pritvora”. Štaviše,
Komisija nije naznačila u kojem trenutku pritvor prestaje,
prema njenom mišljenju, da bi bio “razuman”.
20. Ni Vlada ne dijeli mišljenje Komisije o poštivanju
drugog kriterija. Ističe da je mišljenje Komisije temeljeno
primarno na mogućnosti, predviđeno u Odjeljku 26. krivičnog
zakona, uvjetnog otpusta uhapšene osobe. Međutim, prema
Vladi, taj Odjeljak, čiji zahtjev zavisi o diskreciji suda, može
djelovati samo kad presuda postane konačna i, više precizno,
od momenta kada je osuđena osoba već odslužila dvije trećine
kazne; ne može se stoga opravdati zaključak da je dužina
pritvora bila ''nerazumna''. Štaviše, njemačke sudske vlasti su
odobrile uvjetnu slobodu podnosioca molbe kada je odslužio
dvije trećine svoje kazne. Ova odluka, koja datira iz 20. oktobra
1966, je bila u mogućnosti uzeti se tako rano jer se dužina
pritvora računa kao dio kazne.
Obzirom na raspravu Komisije taj pritvor predstavlja jasnu

situaciju čak i gdje je računat kao dio ili kao cjelina protiv
kazne, Vlada naglašava prednosti – koje nisu osporene – takve
kazne upoređene sa kaznom zatvora. Sa ovim je zaključeno da
je dužina kazne u korist podnosiocu molbe: da je kraća ,
Wemhoff bi morao duže provesti u robiji, koja bi stanje
njegove kazne učinila mnogo gorom.
21. U ocjenjivanju trećeg kriterija, Komisija je izostavila, u

pogledu Vlade, potvrditi postojanje neformalne veze između
Wemhoffove kazne i pogoršanja njegovog porodičnog života.
Vlada tvrdi da je Wemhoff bio osuđivan ranije i da je
podvrgnut većem periodu zatvora, rezultati bi bili jednako štetni
– doista, čak i teži – za njegov financijski i porodični položaj
nego oni u pritvoru. Iz ovog je zaključeno da procjena trećeg
kriterija Komisije nije osuđujuća.
154
22. U mišljenju Vlade, izvješća činjenica podnesenih od

Komisije u svjetlu četvrtog kriterija sadrže određene praznine.
Naravno, može biti priznato da brojni zahtjevi, molbe i ostali
pristupi, postavljeni u detalj u prilozima VIII i IX izvješća Komisije,
ne dozvoljavaju da se utvrdi da je Wemhoff uopćeno namjeravao
usporiti tok postupka. Prema Vladi, međutim, nema sumnje da je
ispitivanje slučaja time otegnuto. U ovom trenutku, Vlada također
naznačava da je regionalni sud Berlina odlučio 19. augusta 1965.
npr. nakon osude, da obustavi pritvor uz jamčevinu od 100,000
DM. Sud je, u svjetlu dokumenta svog posjedovanja otkrio da je
podnosilac molbe pohranio sumu od 100,000 DM na račun
otvoren na ime njegove žene u švicarskoj banci, i da je povukao
sumu kada su njegova djela izašla na vidjelo. U toku postupka, od
podnosioca molbe su data vrlo kontradiktorna objašnjenja ove
transakcije; sudske vlasti nisu bile u mogućnosti otkriti šta je
Wemhoff uradio s novcem. Koja god pozicija je bila, podnosilac
molbe nije pristao na jamčevinu ponuđenu od strane suda.
Prema Vladi, treba biti zaključeno da je zahtjev četvrtog
kriterija ne ovlaštava Komisiju da razmatra dužinu pritvora
nerazumnom.
23. Obzirom na zahtjev petog, šestog i sedmog kriterija,
Vlada tvrdi da dijeli mišljenje sa Komisijom.
24. U rješavanju kriminalnog slučaja kao ogroman i kao
cjelina, oboje kao činjenice i kao zakoni, kao i sam Wemhoff
slučaj, Vlada smatra da je metod procjene Komisije ne odobrava
cilj utvrđivanja da li je dužina pritvora bila razumna ili ne u skladu
sa članom 5. (3) Konvencije ili gdje bi u vremenu trebala biti
povučena crta između tog šta je ''razumno'' i šta ''nije razumno''.
Posebno, Vlada izražava svoje žaljenje da je u sljedećem
sistemu ''kriterija'' Komisija izgubila vidokrug razloga koji, u
pogledu sudskih vlasti, drže da je nastavak pritvora neophodan.
Opasnost da bi podnosilac molbe pobjegao je uzeta za ozbiljno
kroz kaznu, ne zbog težine vjerovatne kazne i učinka državne
odgovornosti ali i zbog finansijskog nesvjesnog postupka i
posebno neobjašnjivog odustajanja od 100,000 DM sa računa
na ime njegove žene u švicarskoj banci.
155
Almin DAUTBEGOVIĆ
25. Na saslušanju 9. januara 1968. Vlada je podnijela

sljedeće prijave
''Tražimo od ovog suda da donese presudu: da su odluke i
mjere uzete od strane njemačkih vlasti i suda u
Wemhoffovom slučaju primjerene obavezama za Federalnu
Republiku predviđene pod članovima 5. (3) i 6. (1) Konvencije.''
PREMA ZAKONU
1. U svom zahtjevu Komisiji od 9. Januara 1964,

Wemhoffse žalio, između ostalog, da je bio držan u pritvoru od
hapšenja 9. novembra 1961. Ovaj dio zahtjeva je proglašen
dopuštenim od strane Komisije, Sud je sada pozvan da odluči
da li je Wemhoffžrtva povrede Konvencije u pogledu činjenica
na koje se žalio.
2. Sud nalazi da je Wemhoff uhapšen i pritvoren u skladu
sa odredbama iz člana 5-1-c, s ciljem da se što prije dovede
pred zakonsku vlast, jer je postojala razumna sumnja da je
počinio djelo i razumne osnove za vjerovanje da je potrebno
kako bi se spriječilo njegovo bjekstvo nakon što ga je učinio.
Niti je demantirao da je tačno obaviješten o svom hapšenju, ili
da je neodložno doveden pred suca. Stoga je očito da nije došlo
do povrede u ovom slučaju iz člana 5. (1) (c) ili prvog dijela
člana 5. (3) Konvencije.
3. Postavlja se pitanje da li je došlo do kršenja od strane
njemačkih pravosudnih tijela druge dvije odredbe Konvencije,
drugi dio člana 5 (3), prema kojem je svako ko je uhapšen ili
pritvoren u skladu sa odredbom iz člana 5 (1) (c) ima “pravo na
suđenje u razumnom roku ili da se pusti tokom ispitivanja”, što
podrazumijeva “da se puštanje na slobodu može uvjetovati
jamstvom da će se pojaviti na suđenju”, i člana 6 (1) u mjeri u
kojoj se navodi “određivanje ... bilo koje krivične optužbe protiv
njega”, svako ima pravo da bude saslušan “... u razumnom
vremenu od strane ... suda ...”
156
A. U pogledu člana 5. (3) Konvencije
4. Sud razmatra da je od velike važnosti da opseg ove

odredbe mora biti jasno utvrđen. Kao i sama riječ “razumno” se
odnosi na vrijeme u kojem osoba ima pravo na suđenje, čista
gramatička interpretacija bi ostavila sudske autoritete sa
izborom između dvije obaveze, onaj koji vodi postupak do
presude u razumnom vremenu ili onaj koji pušta optuženog u
očekivanju ispitivanja.
5. Sud je posve siguran da takva interpretacija neće
zadovoljiti namjere Visoke Ugovorne Stranke. Nezamislivo je da
trebaju imati uvjerljivije činjenice. To bi, štaviše, bilo protivno
odredbi iz člana 6. (1) kao u dispozitivu.
Da bi razumjeli tačan opseg odredbe u pitanju, ona mora
biti postavljena iz konteksta.
Član 5 koji započinje sa afirmacijom na pravo svakoga na
slobodu i sigurnost ličnosti, ide na određivanje situacija i uslova
u kojem odstupanje od ovog načela može biti napravljeno,
posebno s ciljem održavanja javnog reda i mira, koji zahtijeva
da krivična djela budu kažnjena. Stoga je uglavnom u svjetlu
činjenica kada je u pritvoru osoba koja će biti tuženapred
nacionalnim sudovima eventualno nakon Evropskog suda, mora
utvrditi vrijeme koje je proteklo, iz bilo kojeg razloga, prije
nego što je presuda prošla sa optuženog i u nekoj fazi
premašila razumnu granicu, to jeste nametnuta veća žrtva nego
što je mogla da bude, u okolnostima slučaja, razumno je
očekivati od te osobe da se pretpostavlja da je nevina.
Drugim riječima, privremeni pritvor optužene osobe ne
smije, u skladu sa članom 5. (3), biti produžen izvan razumnog
vremena. Ovo je, šta više, tumačenje teksta obje njemačke
vlade i Komisije.
6. Drugo pitanje koje se odnosi na tumačenje člana 5. (3)
je potaknuto u toku saslušanja prije suda da je razdoblje
pritvora obuhvaćeno zahtjevom “u razumnom roku”. Dok je
Komisija izrazila svoje mišljenje u svom Izvještaju da je pojava
157
Almin DAUTBEGOVIĆ
optuženog pred prvostepenim sudom, koji je u ovom slučaju

zauzeo mjesto 9. novembra 1964, trebalo bi razmatrati kao kraj
pritvora, dužinu koja bi bila cijenjena, Predsjednik Komisije,
povlači da se Wemhoffov pritvor nastavio nakon njegovog
pojavljivanja pred Regionalnim sudom u Berlinu i koji se
također odnosi na izdvojeno mišljenje manjine unutar Komisije,
traži od suda tokom usmenog postupka da izrekne zakoniti
pritvor od 9. novembra 1961. do 9. novembra 1964. ili kasnijeg
datuma.
7. Sud ne može prihvatiti ovo ograničeno tumačenje. Tačno
je da engleski tekst Konvencije dozvoljava ovakvo tumačenje.
Riječ “suđenje”, koja se pojavljuje u dva navrata, se odnosi na
cijeli postupak prije suda, ne samo na njihov početak; riječi
“pravo na suđenje” nisu nužno izjednačene sa “pravo da se
izvede pred sud”, iako u kontekstu “u toku suđenja” mogu
zahtijevati puštanje na slobodu prije početka suđenja, odnosno
prije otvaranja suđenja.
Ali, dok engleski tekst dozvoljava dva tumačenja, francuska
verzija, koja je jednak autoritet, dozvoljava samo jedno. Prema
tome obaveza puštanja optužene osobe unutar razumnog
vremena se nastavlja sve dok ta osoba je “jugee”, koja je, do
dana donošenja presude nevina. Štaviše, mora biti oslobođen
“pendant la procedure”, vrlo širok izraz koji nedvojbeno pokriva
i suđenje i istragu.
8. Time suočeni sa dvije verzije ugovora koji su jednako
autentični ali ne tačno isti, sud mora, slijediti presedane
utvrđenog međunarodnog prava, tumačiti ih na način koji će ih
pomiriti koliko god je moguće. Obzirom na to da je to ugovor
izrađen prema zakonu,
Također je neophodno tražiti tumačenje koje je najprikladnije
kako bi se ostvario cilj i objekat ugovora, ne ono što bi ograničilo
u najvećoj mogućoj mjeri obavezu poduzetu od strane stranaka.
To je nemoguće vidjeti, stoga je zaštita od nepotrebno dugog
pritvora koji član 5. nastoji osigurati za osobe osumnječene za
krivična djela ne i duži od onog trenutka do donošenja presude a
ne prestaje u trenutku otvaranja suđenja.
158
9. Ostaje da se utvrdi da li na kraju razdoblja pritvora s

kojim član 5. (3), je dan u kojem osuda postaje pravomoćna ili
jednostavno na koji se naknada određuje, iako samo na sudu
prve instance.
Sud utvrđuje njegovo tumačenje.
Jedna okolnost pojavila se kao odlučujuća, naime, da je
osoba osuđena u prvoj instanci, da li je ili ne u pritvoru do ovog
trenutka član 5. (1) (a) koji odobrava lišenje slobode “nakon
osude”. Ovaj posljednji izraz ne može se tumačiti kao u slučaju
pravomoćne presude, zato će isključiti hapšenje na ročištu
osuđenih osoba koje će se pojaviti na suđenju, bez obzira na
pravni lijek još uvijek otvoren za njih. Sada se ova praksa često
slijedi u mnogim državama ugvornicama i ne mogu vjerovati da
su namjeravali da je se odreknu. To se nije moglo predvidjeti,
šta više, da je krivnja osobe koja je lišena slobode tokom
žalbenog postupka ili pregleda, osnovana tokom suđenja u
skladu sa zahtjevima iz člana 6 .To je nevažno, u tom smislu, da
li se pritvor nakon osude dogodio na temelju presude – kao u
Federativnoj Republici Njemačkoj – zbog posebne odluke kojom
se potvrđuje redoslijed pritvora. Osoba koja ima razlog za
prigovor zbog nastavka pritvora nakon osude, odnosno zbog
kašnjenja u određivanju njegove žalbe, ne može korisititi član 5.
(3) ali bi mogao eventualno izjaviti da je došlo do nepoštivanja
“razumnog vremena” predviđenog članom 6. (1).
Stoga, u ovom slučaju, razdoblje koje je razumno sud je
pozvan da razmotri, jer je trajalo od 9. novembra 1961. do 7.
aprila 1965.
10. Razumnost određivanja nastavka pritvora optuženim
osobama, mora biti ocijenjena u svakom slučaju, u skladu sa
svojim posebnim izgledima. Činjenice koje se mogu uzeti u
razmatranje su iznimno raznolike. Stoga, mogućnost široke
razlike je u mišljenjima u procjeni razumnosti datog pritvora.
11. S ciljem smanjenja rizika i obima tih razlika i mjera
intelektualne dicipline, predsjednik Komisije, naveo je u svom
obraćanju sudu da jeKomisija razvila pristup koji se sastoji kao
159
Almin DAUTBEGOVIĆ
što je navedeno od sedam kriterijuma čija primjena govori da

su pogodni za dobivanje procjene, povoljni ili drugačiji, od
dužine zatvora. Pregled različitih aspekata slučaja u svjetlu ovih
kriterija trebao je proizvesti procjenu svojih mogućnosti u
cjelini; relativna važnost pojedinih kriterija može varirati ovisno
od okolnosti slučaja.
12. Sud smatra da nije u stanju usvojiti ovu metodu. Prije
početka odnosno na postavljanje organa prema Konvenciji
trebalo bi se osigurati poštivanje angažmana u njoj poduzetih
od strane Visokih Ugovornih Stranaka, slučajeve navodnog
kršenja Člana 5 (3) koji moraju biti predmetom domaćih
pravnih sredstava a time i obrazloženja odluka nacionalne
pravosudne vlasti. Treba spomenuti okolnosti koje su ih dovele,
u općem interesu, da uzmu u obzir da je potrebno da se pritvori
osoba osumnječena za neko djelo ali ne i osuđena osoba. Isto
tako, takva osoba mora, u ostvarivanju svojih lijekova, pozvati
se na razloge koji imaju tendenciju da opovrgnu zaključke
izrađene od strane vlasti i osnovane od strane njih, kao i druge
okolnosti koje su u korist njegovog puštanja.
U svjetlu tih pokazivača, sud mora suditi da li su razlozi dati
od strane domaćih vlasti, koji opravdajunastavak pritvora,
relevantni i dosljedni da pokažu da privor nije bio bezrazložno
dugotrajan i suprotno Članu 5. (3) Konvencije.
13. Potjernica izdata na Wemhoffovo ime 9. novembra
1961. temeljena je na strahu da ako bude pušten na slobodu,
da će pobjeći i uništiti dokaze protiv njega, osobito u
komunikaciji sa osobama koje bi mogle biti uključene (izjava o
činjenicama paragraf 4). Pozivalo se na oba ova razloga sve do
5. augusta 1963. kada susudovi odbijaju mnoge Wemhoffove
molbe za puštanje na slobodu do suđenja.
Na taj datum, međutim, iako je istraga tek trebala biti
zaključena, drugostepeni sud sud je prihvatio da postoje neke
sumnje da li još uvijek postoji opasnost od potiskivanja dokaza,
ali smatra da je drugi razlog još uvijek na snazi (izjava o
činjenicama, paragraf 6), i isto obrazloženje je u kasnijoj odluci
o odbacivanju žalbe podnosioca zahtjeva.
160
14. Obzirom na postojanje opasnosti o sakrivanju dokaza,

sud smatra da je opravdana briga njemačkih sudova u pogledu
značaja krvičnog djela zbog kojeg je Wemhoff osumnječen i
izuzetne složenosti predmeta.
Zbog opasnosti od bjekstva, sud je mišljenja da, zbog
težine kazne koju optuženi može da očekuje u slučaju osude
može opravdano smatrati da je to faktor koji bi ga mogao
potaknuti da pobjegne – iako učinak takvog straha smanjuje
kako pritvor i dalje traje i, stoga, ravnoteža između kazne koji
optuženi može da očekuje se smanjuje, i mogućnosti teške
kazne nije dovoljna u tom smislu. Njemački sudovi moraju šta
više biti oprezni da bi podržali svoju tvrdnju da je postojala
opasnost od bjekstva pozivajući se na raniju fazu postupka i na
određene okolnosti koje se odnose na materijalni položaj i
ponašanje optuženog (izjava o činjenicama, paragrafi 6. i 7).
15. Sud želi međutim, naglasiti da zaključne riječi Člana 5
(3) Konvencije pokazuju da, kada je samo preostali razlozi za
nastavak pritvora strah da će optuženi pobjeći čime bi izbjegao
naknadno pojavljivanje na suđenju, njegovo puštanje u toku
sudskog procesa mora se odrediti tako da se od njega dobije
garancija koja će osigurati njegov dolazak.
To je izvan svake sumnje da, u finansijskom slučaju kao što
je u slučaju u kojem je Wehhoff bio uključen, bitan faktor u
takvim jamstvima trebao biti depozit sa velikom količinom za
jamčevinu i pružanje sigurnosti.
16. Pod ovim okolnostima sud nije mogao zaključiti da je
došlo do bilo kakvog kršenja dužnosti predviđenih Članom 5 (3)
osim ako je dužina Wemhoffovog privremenog pritvora
između 9. novembra 1961. i 7. aprila 1965. bila ili (a) zbog
sporosti istrage, koja je završena krajem februara 1964, ili (b)
zbog gubitka vremena koje se dogodilo ili između zatvaranja
istrage i otvaranja suđenja (9. novembar 1964.) ili konačno (c)
zbog dužine suđenja (koje je trajalo do 7. aprila 1965.). Ne
smije se sumnjati da, čak i kada je optužena osoba opravdano
u pritvoru tokom ovih različitih razdoblja zbog razloga javnog
interesa, može biti prekršen Člana 5 (3) ako, zbog bilo kakvog
uzroka, postupak se nastavlja za značajan period vremena.
161
Almin DAUTBEGOVIĆ
17. Na ovoj tački, sud dijeli mišljenje Komisije da bilo kakva

kritika ne smije biti izrečena na vođenje slučaja od strane
sudskih vlasti. Izuzetna dužina istrage i suđenja je opravdana
izuzetnom složenošću slučaja i daljnjim neizbježnim razlozima
odgode. Ne bi se trebalo predvidjeti da, dok je optužena osoba
u zatvoru ima pravo na svoj slučaj kao prioriteti provedena sa
ekspedicijom posebice, ovo ne smije stajati na putu napora
sudija da se razjasne potpuno činjenice u ishodu, da se oboma
da odbrana i optužba svih sadržaja za iznošenje svojih dokaza i
navođenje svojih slučajeva i da se proglasi kazna samo nakon
temeljnog prikaza o tome da li su djela bila ustvari počinjena.
B. Što se tiče Člana 6. (1) koji svima daje za pravo da

se njihov slučaj sasluša u razumnom roku
18. Sud je mišljenja da je precizan cilj ove krivične odredbe

da osigura da osuđena osoba ne mora biti optužena predugo i
da je kazna određena.
Tu stoga nema sumnje da period koji je uzet pod
razmatranje u primjeni ove odredbe traje najmanje do
oslobađajuće presude, čak i ako je ova odluka donesena u žalbi.
Tu osim tog nema razloga zašto se zaštita data osobi odnosi
protiv kašnjenja suda ne bi trebala završiti na prvom saslušanju
na suđenju: neopravdanim odlaganjem ili prekomjernom
odgodom od strane prvostepenih sudova.
19. Obzirom da bi se početak perioda trebao uzeti u
razmatranje, sud misli da mora teći od 9. novembra 1961,
datum na koji su prve žalbe izravnate protiv Wemhoffa i
njegovo uhapšenje je naređeno.
Na taj datum njegovo pravo na saslušanje unutar razumnog
vremena nastalo je tako da bi krivična optužba mogla biti
donijeta.
20. Razdoblje koje treba uzeti u razmatranje kako bi se
provjerilo da li se Član 6. (1) podudarao sa onim u Wemhoffovom
slučaju, u većem dijelu, s razdobljem pritvora obrađivano u
162
Članu 5. (3). Sud stoga, nakon što nisu naišli na neuspjeh od

strane pravosudnih tijela u svojoj dužnosti s posebnom
pažnjom prema toj odredbi, mora a fortiori utvrditi da nije bilo
suprotno obavezama sadržanim u Članu 6 (1) Konvencije. Čak i
ako je pregled postupka (revizije) bio duži, treba uzeti u obzir,
da svakako nije premašio razumni rok.
IZ TIH RAZLOGA SUD,
Drži, sa šest glasova naprema jedan, da nije bilo povrede

Člana 5 (3) Konvencije,
Drži, jednoglasno, dase činjenice predmeta ne smiju
objaviti jer bi to bilo kršenje od strane Federativne Republike
Njemačke svojih obaveza koje proizlaze iz Konvencije;
Pronalazi, stoga, da je pitanje da li je K.H. Wemhoff imao
pravo na naknadu da u odnosu na takve povrede ono ne
proizlazi.
Učinjeno na francuskom i engleskom, francuski tekst je
jednako vjerodostojan, u Human Rights Building, Strazbur,
ovog dvadeset i sedmog juna, 1968.
H. ROLIN G. GOLSONG
Predsjednik Pisar
163
Almin DAUTBEGOVIĆ
POJEDINAČNO MIŠLJENJE SUDIJE TERJE WOLD
I Prvo želim potaknuti proceduralno pitanje o kojem prema

mom mišljenju treba da odluči sud.
U svojoj molbi Komisiji od 9. januara 1964. Wemhoff
navodida je njegovo pravo prema Članu 5. (3) Konvencije da
bude doveden na suđenje “u razumnom roku” ili pušten u
toku ispitivanja, bilo povrijeđeno. Tražio je naknadu za
pretrpljenu štetu. U to vrijeme Wemhoff je priveden u pritvor,
Člana 5. (1) (c) Konvencije. Na 17. decembra 1965. Wemhoff je
primio pravomoćnu osuđujuću presudu. Osuđen je na šest
godina i šest mjeseci zatvorske kazne, a period pritvora
uračunat mu je u izdržavanje kazne. Pod ovim okolnostima,
moje je mišljenje da je teško vidjeti da li je u Wemhoffovom
slučaju bilo zapravo stvarnog pravnog interesa u odnosu na
pitanje da li je ili nije pritvor određen izvan razumnog vremena.
To je ustvari teško zamisliti da on ima bilo kakav zahtjev
za naknadu. Cijelo vrijeme koje je proveo u pritvoru oduzeto
mu je od kazne osim vrijeme od tri mjeseca tokom razdoblja
njegove žalbe Saveznom sudu.
Sud ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je utvrđeno da
jeWehmoff počinio veoma opasne zločine, i njegov zahtjev za
naknadu pritvora očigledno je neosnovan, Član 27. (2). Njegova
tvrdnja da su njegova prava u skladu sa Članom 5. (3)
povrijeđena, stoga, čisto teorijski interes predstavlja prema
mom mišljenju ni jedan slučaj prije Evropskog suda. Međutim,
pošto ja sam zauzimam ovo mišljenje, mislim da je nepotrebno
to razvijati sa moje tačke gledišta dalje.
II U odnosu na meritum Wemhoffova tvrdnja da su

prekršena prava koja su mu zagarantovana u Članu 5. (3),
smatram da treba odvojiti, podudarno mišljenju:
U svom zahtjevu Komisiji od 9. januara 1964. Wemhoff
navodi da mu je navodno prekršena dužina trajanja njegovog
pritvora prema Članu 5. (3) Konvencije, odnosno da se dovede
164
na suđenje u razumnom roku ili da bude pušten do suđenja.

Njegov zahtjev je proglašen dopuštenim od strane Komisije 2.
jula 1964. Kao posljedica slučaja od ranije na Sudu je da odluči
da je pritranje Wemhoffa trajalo preko razumnog vremena.
Prvo pitanje koje je sud morao da ispita i razriješi je upravo
dužina vremena koja je u Wemhoffovom slučaju kao osnova
za razmatranje Suda. Ovo pitanje u našem slučaju ima dva
aspekta. S jedne strane zabrinutost opće kompetencije Suda u
slučaju ovakve vrste. Wemhoffov zahtjev je od 9. januara 1964.
Ali njegov pritvor zapravo je trajao do 17. decembra 1965,
kada je presuda postala pravomoćna. Ima li Sud nadležnost da
se bavi ovim posljednjim periodom između 1964. i 1965. kada
je u stvarnosti ovaj posljednji period formalno u tužbi proglašen
dopuštenim do strane Komisije? Ovo je pitanje domašaja
slučaja prije Suda. Suočavamo se sa nastavkom načina
ponašanja njemačkih vlasti. To ide bez kazivanja da je
Wemhoff, kada je tvrdio da je pritvoren izvan razumnog
vremena, obuhvatio cijeli period privremenog pritvora od
početka do kraja. Kasniji datum od 9. januara 1964, datum
podnošenja zahtjeva, je međutim – nakon što je tužba
podignuta – postao sastavni dio predmeta. To se odnosi na
unutarnju praksu: to je situacija u vrijeme donošenja odluke
nacionalnih sudova u slučajevima ovakve vrste koji su uzeti u
razmatranje. Isto vrijedi i za Evropski sud. Komisija također u
dobrom smislu slijedi ovaj koncept u odnosu na činjenično
ograničenje slučaja. Ova žalba napisana 1963, ali Komisija nije
oklijevala da razmotri ni pritvor od novembra 1964.
Kasnijim činjeničnim razvojem u odnosu na pritvor bavile
su se obje strane; Komisija tokom postupka pred Sudom.
Predsjednik Komisije podsjetio je tokom procedure pred sudom
da je Wemhoffov pritvor u toku suđenja bio produžen izvan
njegove pojave pred regionalnim sudom, i on je zatražiood suda
da odluči zakonitost pritvora od 9. novembra 1961. - datum
njegovog hapšenja – do 9. novembra 1961. ili bilo kojeg
kasnijeg datuma. Slažem se da sud ima punu nadležnost da
odluči o zakonitosti pritvora za puni period dok se ne dovede
165
Almin DAUTBEGOVIĆ
kraju, iako ovo naravno ne zavisi od bilo kojeg formalnog

zahtjeva Komisije, nego od činjenice da slučaj doveden pred
sud obuhvata pitanje zakonitosti pritvora kao cjeline.
Drugi aspekt pitanja – čija je dužina vremena relevantna u
Wemhoffovom slučaju – je pitanje interpretacijeČlana 5 (3):
da li ''razuman'' vremenski limit za suđenje ili otpust u Članu 5
(3) znači vrijeme do početka suđenja, kraj suđenja u prvom
stepenu, ili vrijeme konačne presude nakon molbe? U tom
smislu držim se sljedećeg mišljenja. Naravno, interpretacija
predložena od njemačke Vlade i prihvaćena u izvješću Komisije,
koja daje kao krajnji period pojavljivanje uhapšene osobe pred
prvostepeni sud, može biti potvrđena engleskim tekstom. Riječ
''suđenje'' bez sumnje se odnosi na postupke pred sudom prvog
stepena, i riječi ''otpust u toku suđenja'' može se odnositi na
otpust tokom ovih postupaka.
Ova restriktivna interpretacija se, međutim, ne hvali.
''Suđenje'' je faza postupaka koji traju do presude. Sud
(proces) ne treba se s tog shvatiti u smislu otvaranja suđenja;
engleski tekst, štaviše ne govori ''pravo da se dovede pred
sud'',nego ''na suđenje''. Zaštita osigurana za optuženog može
se također smatrati kao trajna do kraja ''suđenja'', to jest, dok
se ne izda presuda.
Ako engleski tekst dopušta dvije interpretacije, francuski
tekst u drugu ruku dopušta samo jednu, koja je druga. Ona
osigurava, u stvari, da uhapšena osoba koja još nije bila
osuđivana mora biti ''jugé dans un délai raisonnable'', u čijem
odsustvu mora biti pušten ''pendant la proceduré'', koji bez
sumnje pokriva oba postupka pred prvostepenim sudom i
istragom također.
Uzimajući u obzir i francuski i engleski tekst, moj zaključak
je da period pod razmatranjem ide u doba kada je privremeno
hapšenje donijeto do kraja ili puštanjem ili presudom koja
predstavlja novu i nezavisnu osnovu pritvora sa rezultatom da
zatvorenik više nije u pritvoru u skladu sa odredbom paragrafa
1 (c) Člana 5.
166
Ostaje da je određeno ako se datum ''presude'' uzme u

razmatranje u ovom slučajuje da je izricanje presude u prvom
stepenu (7. april 1965.) ili onaj u kome je postao konačan (17.
decembar 1965.).
Moje mišljenje je da zaštita obezbjeđena od strane
Konvencije mora biti razmotrena kao trajna do konačne
presude, to jest u ovom slučaju do 17. decembra 1965. Istina
je da bi osuda koja još nije konačna mogla utjecati na procjenu
razumnosti nastavka privremenog pritvora tokom perioda koje
teče od proglašenja presude u prvom slučaju i do vremena kada
postane konačna, i mogućnost stoga ne može biti isključena da
bi čak tokom ovog perioda, pritvor mogao izgubiti svoj značajni
karakter.
U dodatku finalne presude 17. decembra 1965. od strane
Federalnog suda (Bundesgerichtshof) odbijajući Wemhoffovu
molbu, izričito propisuje da je vrijeme koje je ''proveo u
pritvoru'' nakon osude 7. aprila 1965. – u mjeri u kojoj je
premašilo tri mjeseca – bilo računato kao dio kazne. Ovo jasno
pokazuje da se pritvor Wemhoffa u skladu sa Članom 5. (1)
(c) nastavio do konačne presude, i ne vidim razlog zašto on ne
bi imao zaštitu Člana 5. (3) sav ovaj period.
Osim tog, Član 5. (1) (a) većinom, u mom mišljenju se nosi
sa osudom koja je ''pravno na snazi'' (rechtskräftig). To se
odnosi na presude krajnjeg slučaja ili na osude protiv kojih nije
podnesena molba.
III Drugo pitanje više generalnog karaktera pred sudom

glede opsega koje se pripisuje izrazu ''razumno'' u Članu 5. (3).
Ovo je pitanje velikog značaja. ''Razumno'' je pravni standard
korišten u Konvenciji kao i u mnogim nacionalnim zakonskim
odredbama – također krivičnog sadržaja. Ide bez kazivanja da
su njemačke vlasti, koje imaju direktno saznanje svih detalja i
implikacija u Wemhoffov slučaj u boljem položaju da procijene
da li je nastavak pritvora u bilo koje vrijeme razuman ili ne.
Ipak, kad je slučaj iznijet pred sud, sud mora odlučiti – kako u
167
Almin DAUTBEGOVIĆ
pogledu činjenica tako i zakona – da li Wemhoff nije bio

pušten u ''razumno vrijeme''. U pogledu na činjenice, sud se
mora osloniti na dokaze koji do sad ni u cjelini nisu bili
osporena tačka. U pogledu na zakon sud će morati odlučiti da li
su razlozi navedeni za stavljanje Wemhoffa u pritvor
relevantni što pravno može biti uzeto u razmatranje
Wemhoffovog slučaja, i drugo sud će morati da provodi
nadzor u pogledu pitanja da li će njemačke vlasti – primjenom
pravno relevantnih razloga za potvrđenje pritvora Wemhoffa -
have applied not to severe a yardstick of measurement in
evaluating the requirements of a case, kada Wemhoff nije bio
pušten prije njegove konačne presude u decembru 1965. Zadnji
dio zadatka je do sada najteži. U mom mišljenju presuda
njemačkih vlasti ne bi trebala biti preokrenuta osim ako sud
bude osuđen da je zloupotreba moći (détournement de pouvoir)
uzela mjesto – ili ako je jasno da je mjerilo mjerenja bilo
preoštro – to jest nerazumno.
Naravno, razumno je što je Komisija tražila da utvrdi listu
od sedam kriterija koji bi u slučaju pritvora u skladu sa članom
5 (3) mogao biti uzet u obzir i vrednovati se. Slažem se,
međutim, sa većinom mišljenja da sud ne može preporučiti ovaj
metod procedure. Prvo, lista nikada ne može biti kompletna, i u
skladu sa osnovama datim za pritvor u svakom specifičnom
slučaju, i ne listama osnova generalne postavke karaktera, koje
sud treba ispitati. Tu može – istina – biti osnova za nastavak
pritvora u specifičnom slučaju, koji nije bio specifično uspješan
od strane vlasti. U mom mišljenju sud, međutim, po pravilu
svoju odluku ne bi trebao temeljiti na dodatnim osnovama,
nego se ograničiti osnovama datim od strane nacionalnih vlasti
za potvrđenje pritvora i odlučiti prihvatiti okolnosti slučaja u
razmatranje ako ove osnove predstavljaju dovoljan razlog za
potvrđenje pritvora.
Međutim, u skladu sa okolnostima datim za produženje

pritvora, mora se uvijek uzeti u obzir da je termin ''razumno
vrijeme'' prvi i prije svega usmjeren na vlasti. Čak i ako svi
dobri razlozi za pritvor postoje, osoba u pritvoru ima pravo na
168
oslobođenje, ako se ne sudi u ''razumnom'' vremenu. Vlasti ne

mogu zadržati osobu u pritvoru na neodređeno vrijeme bez
nastavka sa njegovim slučajem u najbržem mogućem vremenu,
uzimajući u obzir da se nose sa osobom lišenom svoje slobode
koja samo čeka suđenje.
Budući da je utvrđeno toliko, sud je pod dužnošću da ispita
ili zahtjeve dobrog pravosuđa koji opravdavaju Wemhoffovo
zadržavanje u privremenom pritvoru od 9. novembra 1961. do
konačne presude 17. decembra 1965, to jest period od četiri
godine i deset dana.
U mom mišljenju, razlozi dati od strane njemačkih vlasti su
relevantni i primjerni, i uzimajući okolnosti slučaja u obzir,
pritvor Wemhoffa nije produžen izvan razumnog vremena. U
mom mišljenju ovo se odnosi na sav period pritvora do konačne
presude 17. decembra 1965.
U tom smislu ja se uglavnom pridržavam navedenih razloga
u većini mišljenja pod paragrafima 13. na 15, koji su po mom
mišljenju dovoljni.
IV U pogledu Člana 6. (1), u mjeri u kojoj svima osigurava
fer i javno saslušanje u razumnom vremenu u određivanju bilo
koje krivične optužbe protiv njega, nalazim dovoljnim da
iskažem da, što ste odlučili u slučaju Wemhoff u kom se ne
može naći kršenje Člana 5. (3) od strane njemačkih vlasti, i
uzimajući u obzir sav period Wemhoffovog pritvora, u
posljedicama nije bilo kršenja Člana 6. (1) Konvencije.
169
Almin DAUTBEGOVIĆ
INDIVIDULANO MIŠLJENJE SUDIJE A. FAVRE
Moje mišljenje razlikuje se od većine mišljenja Vijeća u

interpretaciji Člana 5. (3) Konvencije (paragraf 9. presude).
Iz ove odredbe proizlazi da osoba koja je u pritvoru

obzirom na njegovo objašnjenje za djelo, ima pravo na
suđenje u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do
suđenja. Ovdje se pitanje isključivo odnosi na razrješavanje
problema oko pritvora u toku suđenja. Šta je pitanje, da li
riječ “suđenje” se koristi u Članu 5. (3) (procedure” u
francuskom tekstu) uključuje konačnu presudu ili samo
presudu suda prve instance.
Niko ne poriče da optuženi mora imati koristi od zaštite od

Konvencije tokom svake faze postupka koji vodi do konačne
presude. Čini se prirodno i logično da mu je ova zaštita
osigurana primjenom tih pravila Konvencije koja posebno
uređuju hapšenje i pritvor, pravila koja se pojavljuju u Članu 5.
(1) i (3).
Presuda privlači razliku koja se odnosi na pravnu prirodu

pritvora ovisno o tome je li naređeno ili nastavljeno prije ili
poslije presude u prvom stepenu. Takva razlika nema temelja u
Konvenciji. U ograničavanju područja Člana 5. (3) kazni koja
traje do konačne presude prvog stepena, presuda suda nije u
skladu sa tim tačnim načelima koji su navedeni u tački 8.
Kada se suoči sa tekstom koji je izrađen kroz dva

različita jezika koji su jednako mjerodavni, ne baš
podudarni, sud mora prisvojiti značenje pravila koje najbolje
odgovara svrsi i predmetu ugovora. Dok engleski tekst
govori u paragrafu 3. o ''suđenju'', riječ koja se pojavljuje tu
sa tri različita značenja i čiji opseg može biti osporen, kao
što se vidi u presudi, francuski tekst je jasniji dok osigurava
u nedvosmislenim i općim uslovima da uhapšena osoba ima
pravo ''d'être jugée dans un délai raisonnable ou libérée
pendant la procedure''.
170
Interpretacija ove odredbe koja najbliže u skladu sa

zdravim razumom je ta čija svrha zahtijeva; sada ova svrha
treba da osigura najveći stepen zaštite optuženog koji je u
pritvoru dok postupak (procédure) traje, to jest, do konačne
presude.
Presuda suda se temelji na vjerovanju da ograničena
interpretacija Člana 5. (3) može biti održana uzimajući u obzir
da je pritvor opravdan, tokom žalbenog postupka, osudom koja
je izrečena. Pitanje može biti ostavljeno otvoreno ako su
odredbe Člana 5. (1) (a) primjenjive kada osuda još nije res
judicata. Međutim, privremeni pritvor može biti određen ili
nastavljen tokom žalbenog postupka podnijetog od strane
krivičnih vlasti nakon oslobađajuće presude. Ako postoji
situacija u kojoj optuženi zaslužuje korist iz zaštite pružene od
strane Konvencije, to je ta. Sada interpretacija koja je data
presudom poriče ovu zaštitu. Da li ovo znači da postoji praznina
u Članu 5? Tačna interpretacija paragrafa 3. bi ga lahko
popunila i dala mu kompletnu učinkovitost odredbe. Što se tiče
Člana 6. (1) Konvencije, koji se bavi sudskim postupkom, ne
sadrži, ne spominje niti nagovještava pritvor. Stoga nije
primjenjiv pritvor, kojim upravlja samo Član 5.
Iako optuženi formalno ima korist od zaštite osigurane
Članom 5. (3) do konačne presude, ova odredba mu nije od
pomoći zbog razloga navedenog u presudi, naročito zbog
opasnosti od bijega.
171
Almin DAUTBEGOVIĆ
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE POJEDINCA ZEKIA
Osobno se osjećam nemoćan opisati shvatanje i zaključke

mojih eminentnih kolega u ovom slučaju u vezi navodnog
prekršaja Člana 5. (3) Konvencije.
Izjavu o činjenicama i argumentima isturene od strane

stranaka nakon što je utjelovljena u uvodnom dijelu glavne
presude za mene se čini nepotrebnom da je ponavljam.
Wemhoff, podnosilac zahtjeva, je uhapšen i zadržan u

pritvoru bez prekida tri godine i pet mjeseci, sve do zaključka
njegovog suđenja, koje je završilo osudom.
Njegov pritvor započeo je 9. novembra 1961. i nastavio se

sve do kraja njegovog suđenja 7. aprila 1965.
On je osuđen na kaznu zatvora od šest godina i šest

mjeseci. Period pritvora uračunat mu je kao dio njegove kazne.
Wemhoff je bio optužen da je počinio prevare i

zloupotrenu povjerenja i slična djela.
Optužbe protiv njega sastoje se od velikog broja

finansijskih transakcija, druge osobe su bile uključene. Slučaj je
imao posljedice i u Njemačkoj i u inostranstvu.
U konkretnom slučaju, ovaj Sud, inter alia, je pozvan da

odluči da li je Wemhoffov pritvor za period od tri godine i pet
mjeseci prije objave presude od strane prvostepenog suda u
skladu sa Članom 5. (3) Konvencije. Odgovor zavisi da li je
trajanje njegovog pritvora bilo razumno unutar značenja Člana
5. (3). Odjeljak 3. glasi : “Svako uhapšen ili pritvoren... će bez
odgode biti doveden pred suca... i bit će i imat će pravo na
suđenje u razumnom vremenu ili biti pušten na slobodu do
početka suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano
jamstvom da će se pojaviti na suđenju.
Nekoliko zahtjeva sastavljenih od strane podnosioca

zahtjeva za dodjelu jamčevine tokom njegovog dugog pritvora
jeodbijeno,uglavnom zbog opasnosti od bjekstva i sakrivanja
172
dokaza. Iako nisam u potpunosti saglasan sa razlozima datim

za odbijanje jamčevine, to i nije stvar, međutim, trebam ući u
svrh moje procjene. Bilo da je Wemhoffu ispravno ili pogrešno
odbijena jamčevina, tokom njegovog dugog pritvora, to ne
oslobađa pravne ili sudske vlasti od obaveze da zaključe
njegovo suđenje u razumnom vremenu. Poenta ovog slučaja je
da li je utvrđivanje i u kojoj mjeri “razumnog vremena”
određeno u Članu 5. (3) u odnosu na činjenice i prateće
okolnosti slučaja kojim se bavimo.
Ovo nipošto nije lahak problem za riješiti. Komisija je

utvrdila svoju jurisprudenciju u pojedinim pitanjima koja se
rješavaju po sedam kriterijuma sistema što je objašnjeno u
glavnoj presudi. Ovaj Sud nije slijedio ovu metodu ali je
istaknuo “razloge date od strane nacionalnih vlasti što
opravdava nastavak pritvora” i pregled da li su takvi razlozi
“relativni i uvjerljivi da se odluči da li je pritvor bio nerazumno i
bezrazložno dugotrajan ili ne”.
Moj pristup problemu je na nešto drugačiji način. Bez
sumnje određeni kriterijumi i razmatranja koja se odnose na
prirodu krivičnih djela koja su navodno počinjena, kao i za
privođenje osobe sumnjive da ih je počinila kao i krivična
procedura konstruisana za rad policijskih stanica zemlje su od
iznimne važnosti u odlučivanju da li osoba treba biti uhapšena i
zadržana u pritvoru, i ako je već u pritvoru koliko dugo će
trajati prije završetka njegovog suđenja, uprkos tome, što
postoji rok iza kojeg lišavajući čovjeka njegove slobode nije
dopušten. Odlučujući faktor u tom smislu je sudski koncept
razumnosti. U nedostatku bilo koje odredbe u pravu ili ustavu
jedne države upravo pokazuje maksimum dužine vremena
koliko neosuđena osoba zatvorena u pritvoru do završetka
njegovog suđenja, što spada, u prvu instancu pred nacionalnim
sudovima i u konačnici na tom sudu u ostvarivanju njihove
nadležnosti za označavanje načela koji ukazuju kada takav
pritvor premaši granicu i postane nerazuman po Članu 5. (3).
Ne bi trebalo biti teško do jedinstvenosti mišljenja i prakse u
takvim stvarima i pojedinačnoj državi ili u državama u sudu ili
173
Almin DAUTBEGOVIĆ
sudovima na međunarodnom nivou gdje su odredbe koje se

bave relevantnim činjenicama (hapšenje, pritvor, istaraga, itd.)
krivičnog postupka su bitno iste. Ali je veoma teško u sudu ili
sudovima na međunarodnom nivou formirati koncenzus
sudskog mišljenja na povlačenje granica razumnosti, približno
kao što Član 5. (3) posmatra. Međutim, tokom vremena ovo bi
moglo postati moguće.
Pravni sistem zemlje uređuje odredbe krivičnog zakona i
procedure koje se odnose na postupak pred suđenje – kao što
su preliminarne upute, istraga i optužba – kao i prezentacija
slučaja sudu i snaga samog sudau ponovnom otvaranju istraga,
ima puno veze sa vremenom uzetom u zaključku suđenja. U
zemlji gdje sistem općeg prava slijedi vrijeme uzeto za
dovođenje optuženika prije prvostepenog suda, pokušaj
jerelativno kraći nego vrijeme potrebno za takvo suđenje u
kontinentalnom sistemu.
U prvom slučaju policija i tužiteljstvo su ti koji ispituju i
prikupljaju dokaze. Oni predstavljaju slučaj sudu ili za suđenje
ili – krivično djelo – za pripremu upita u svrhu prije upućivanja
Assizes. U drugom sistemu istragu provodi sudac i suđenje
optuženom počinje nakon što je sudska istarga zatvorena i
nakon odluke o ukidanju prije suđenja.
Prema sistemu općeg prava, nakon što je osoba optužena
on nije obavezan da kaže bilo šta ili da pomogne optužbi na bilo
koji način u istrazi, osim nakon što je uredno upozoren ako je
izabrao da nešto kaže. U kontinentalnom sistemu saslušanje i
suočenje sa osobom u pritvoru je normalna procedura i slučaj
je pripremljen tokom trajanja njegovog pritvora.
Dok je bivšem sistemu dovoljan dokaz da bi se podigao

prima facie slučaj protiv optužene osobe što se obično očekuje
da će biti dostupno prije nego što bude optužen i odveden u
pritvor, u drugom slučaju, tj. u kontinentalnom sistemu, čini se
da dostupnost takvog dokaza u ranijoj fazi nije nužno.
Informacija na zadovoljstvo pravosudnih dužnosnika izgleda
može biti dovoljna za hašenje i određivaje pritvora optuženom.
174
Kao posljedica tih temeljnih odstupanja u dva sistema,

osumnjičene osobe su, po pravilu, čuvane u pritvoru znatno
duže na kontinentu nego u slučajevima u Engleskoj ili u drugim
zemljama gdje preovladava sistem općeg prava.
Ako u Engleskoj čuvate optuženu osobu – iako se radi o
iznimno teškom slučaju – više od šest mjeseci bez da ga niste
doveli pred prvostepeni sud, ne prouzrokujete posljedice samo
u pravosudnim krugovima već će i pritisak javnosti biti veći.
Bilješka Habeas Corpusa bi sigurno lagala ako čovjek koji nije
počinio zločin bio izveden pred sud prije nekog assizes koji
povremeno tu sjedi tri puta godišnje. Šta ako držite neosuđenu
osobu tri godine i više? Naravno ovo će biti opisano kao
šokirajuće.
Moglo bi biti napomenuto da nismo zabrinuti sa englezom ili
sa općim pravnim sustavom. Pustiti osumnjičenog za zločin u
Engleskoj da uživa u većoj zaštiti i slobodi koju mu opće pravo
pruža. Štaviše, Član 60. Konvencije čuva prava i slobode
pojedinaca u državi ako su takva prava i slobode iznad
garantovanih Konvencije.
Naravno, primarno smo interesirani sa interpretacijom i
molbom bitnih Člana Konvencije, ali u našoj potrazi za
odgovarajućim razumijevanjem područja i opsega riječi
''razumo vrijeme'' koje se pojavljuju u Članu 5. (3) dopustivo
je, u mom pogledu, ispitati značenje u prilogu tih riječi u
sudskoj praksi u susjedskim državama ugovorne strane
Konvencije.
Međutim, tekst Konvencije – posebno članci koji se
odnose na pravo slobode i sigurnosti osobe – je u tolikoj
harmoniji sa općim pravom Engleske da se jedan u stvari
zapita da li Odjeljak I Konvencije nije pratio uzorak općeg
prava. Pretpostavka nevinosti čovjeka koji je počinio krivično
djelo se uzima u obzir sve dok se ne dokaže krivim pred
nadležnim sudom, je jedan od osnovnih principa engleskog
Krivičnog zakona i ovaj princip je upoznat sa Konvencijom
Članom 6. (2).
175
Almin DAUTBEGOVIĆ
Moja svrha je da ne povlačim usporedbu između općeg

prava i kontinentalnih sistema vladine krivične procedure. Ovi
sistemi koji su drugačiji po prirodi, jedan tužilački a drugi
istražni, koji mogu kao rezultat izazvati sumnjivu osobu da
bude zadržana duže ili kraće u skladu sa prevladavajućim
sistemom u državi u kojoj živi. Moja namjera nije dirati u
osnovanosti ili neosnovanosti ijednog sistema. Moja digresija je
naglasiti činjenicu da – ako u Engleskoj, član Vijeća Evrope –
koncept ''razumnog vremena'' u pogledu perioda pritvora
neosuđene osobe čekajući njegovo suđenje ne dozvoljava nam
da produžavamo vrijeme preko šest mjeseci čak i u ekstremno
teškom i komplikovanom slučaju, možemo li reći da u
uzdržljivim i sličnim slučajevima period kazne može biti šest
puta duži i može biti smatran razumnim i samim tim
odgovarajućim Konvenciji?
Konvencija namjerava postaviti određeni standard za pravo
slobode i sigurnosti osoba za ljude koji žive na teritoriji država
članica Savjeta Evrope. Razlike u standardima dakle u tim
državama ne mogu bitno biti velike. Dolazeći iz države gdje
sistem općeg prava dobiva, mogao sam nepisano biti pod
utjecajem ovog sistema.
Ono na šta upućujem je: Visoke Ugovorne Stranke koje su
potpisale Konvenciju, što je mnogostrani i zakonodavni
predmet ugovora, namjeren da osigura svima unutar njihovih
nadležnih prava i sloboda nabrojenih u Konvenciji, jedan čije
je pravo na slobodu određeno Članom 5 (čl. 5). Štaviše, iste
Partije odlučile su – što se pojavljuje u uvodu Konvencije – da
učine prvi korakda bi zajednički osigurale određena prava
utvrđena u Univerzalnoj Deklaraciji jer su “Istomišljenici i
imaju zajedničko naslijeđe političkih tradicija, ideala, sloboda i
vladavine prava”.
Iz gore navedenog može se zaključiti da Vlade potpisnice
Konvencije, namijenjene između ostalog, da postave zajedničke
standarde prava na slobodu, koji se ne mogu znatno razlikovati
od jedne do druge zemlje.
176
Rekao sam u početku moje presude da je veoma teško

dobiti konsenzus sudskih mišljenja na razini međunarodnih
sudova po ovom pitanju.
S poštovanjem sugerišem da slijedeći ih oni mogu poslužiti

kao ideja vodilja u razumijevanju i procjeni u općem smislu
pojma “razumnog vremena” po Članu 5. (3).
A. Konvencija, Članovi 1, 2, 5, 6, 7. i 8. izuzetno se bave

pravom na slobodu i sigurnost osobe. To zahtijeva da čovjek
koji je uhapšen treba odmah biti izveden pred sudca (Člana 5.
(3), i da zakonitost njegovog pritvaranja treba brzo odlučiti od
strane suda i njegovo puštanje narediti ako pritvor nije zakonit
(Člana 5. (4) .
Člana 6 (2) navodi: “Za svakog ko je optužen za krivično

djelo se pretpostavlja da je nevin dok ne ne dokaže njegova
krivnja u skladu sa pravom”. Ovo je temeljna odredba. Jasno
implicira da sve dok se ne dokaže njegova krivnja, ima pravo
da bude tretiran kao nevin. Ovo bi stalno trebalo imati na umu
u radu sa osobama koje se drže u pritvoru.
Smisao i važnost ovih članova ukazuje na zahtjev da treba

da se bude strog u pogledu oduzimanja vremena čovjekove
slobode. Slijedi da je odstupanje od ovih prava treba biti u
ograničenim periodima. Apsurdno je oduzeti čovjeku njegovu
slobodu na period od tri godine i više i tvrditi s druge strane na
temelju Člana 6 (2) (čl. 6-2) da ima pravo da se smatra
nevinim.
B. Ovo citiram iz Rezolucije (65) 11 Komiteta Ministara,

koja se odnosi na Član 5 (1) Konvencije. Iako Komitet nije
obavljao sudijsku funkciju, ipak oni su ipak predstavnici Visokih
Ugovornih Stranaka i utvrđivanjenamjera potpisnika Konvencije
je od velike pomoći u Člancima koji su njoj sadržani, pa je
dopušteno, po mom mišljenju, da citiram relevantni dio
Rezolucije poovom pitanju.
177
Almin DAUTBEGOVIĆ
Rezolucija (65) 11 navodi:

“(a) Pritvor ne smije biti obavezan. Pravosudno tijelo treba
donijeti odluku u svjetlu činjenica i okolnosti slučaja;
(b) Pritvor treba smatrati kao izvanrednu mjeru;
(c)Pritvor treba odrediti samo kada je strogo neophodan. Ni
u kom slučaju se ne smije primjeniti za punitive ends”.
Želim staviti naglasak na riječi “strogo neophodan” sadržane
u paragrafu (c).
C. Sigurnost države, provedba zakona u zemlji i javni red i

interes ne zahtjevaju određenu količinu žrtve prava na slobodu
građanstva. S druge strane, u demokratskom društvu pravo na
slobodu je jedno od vrijednih svojstava koje njeguju ljudi živjeći
u njemu. Treba postići balans između interesa države i prava na
slobodu subjekta.
Ako je čovjek, pretpostavimo nevin, držan pod nadzorom
godinama,ovo je granica koja ga uništi. Tačno je u slučaju
Wemhoff da je suđenje završilo osudom, ali je moglo završiti
oslobađajućom presudom također. Pritvaranjem čovjeka predugo
prije nego što se potrudio, bacate ga u očaj i volja i želja očajnog
čovjeka da odbrani svoju nevinost je materijalno umanjena.
Vjerujem da u svim sistemima zakona postoje uvijek načini
i sredstva izbjegavanja nerazumno dugih suđenja. U slučaju za
primjer, gdje su serije djela počinjene od strane čovjeka
zajedno sa drugim osobama, naravno tu je proceduralni uređaj
da odvoji slučaj jedne osobe od drugih i/ili da ograniči optužbe
protiv njega na određena djela i ako se tako ne učini čovjek
mora biti pod nadzorom veoma dug period. Zakonodavne vlasti
mogu nastaviti ili ukinuti postupke protiv čovjeka za preostala
djela. Duga nerazumna kašnjenja na suđenja će se izbjegavati.
Zbog razloga koje sam nastojao da objasnim, smatram da
postoji kršenje Člana 5 (3) (čl. 5-3) Konvencije u dijelu
Federalne Republike Njemačke za zadržavanje Wemhoffa pod
nadzorom dok se njegovo suđenje čekalo nerazumno dug period.
178
3. Letellier protiv Francuske (1991)
SUD (Vijeće)
PREDMET LETELLIER protiv Francuske

PRESUDA
STRASBOURG
26. juna 1991. godine
U slučaju Letellier,
Evropski sud za ljudska prava, zasijeda, u skladu s članom

43. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
("Konvencija") i relevantnih odredbi Poslovnika Suda, u vijeću
sastavljenom od sljedećih sudija: G. R. Ryssdal, predsjednik, G.
Thor Vilhjálmsson, G. F. Matscher, G. L.-E. Pettiti, G. R.
Macdonald, G. R. Bernhardt, G. A. Spielmann, G. De Meyer, G.
S.K. Martens, i g. M.-A. Eissen, Sekretara, i g. H. Petzold,
Zamjenik Sekretara,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. januara i 24.

maja 1991. godine,
Donosi sljedeću presudu koja je usvojena na dan

posljednjeg navedenog datuma:
179
Almin DAUTBEGOVIĆ
POSTUPAK
1. Predmet je predat Sudu od strane Evropske komisije za

ljudska prava ("Komisija") 21. maja 1990. godine, u
tromjesečnom razdoblju utvrđenom članom 32. § 1. i članom
47. Konvencije. Nastao je na temelju zahtjeva (br. 12369/86)
protiv Republike Francuske kojeg je podnijela Komisiji shodno
članu25. francuska državljanka, gospođa Monique Letellier, 21.
avgusta 1986. godine.
Zahtjev Komisije temelji se na članovima44. i 48. i na
deklaraciji kojom Francuska priznaje isključivu nadležnost Suda
(član 46). Cilj zahtjeva je ishoditi odlukuo Suda, da li činjenično
stanje u predmetu otkriva kršenje od strane tužene države svih
njenih obveza prema članu 5. § 3. i § 4. u pogledu zahtjeva o
brzini postupanja i razumnom roku.
2. U odgovoru na upit izrađen u skladu s pravilom 33. § 3.
(d) Poslovnika Suda, podnositeljica zahtjeva je izjavila da želi
sudjelovati u postupku i odredila advokata koji će je
zastupati(Pravilo 30).
3. Da bi se Vijeće formiralo, uključen jepo službenoj
dužnosti gospodin L.-E. Pettiti, izabrani sudija francuske
nacionalnosti (član 43. Konvencije), i g. R. Ryssdal, predsjednik
Suda (Pravilo 21. § 3. (b). Dana 24. maja 1990. godine, u
prisutnosti sekretara, predsjednik je žrijebom izvukao imena
ostalih sedam članova i to: gospodin Thor Vilhjálmsson, g. F.
Matscher, g. J. Pinheiro Farinha, g. R. Bernhardt, g. A.
Spielmann , g. J. De Meyer i g. SK Martens (Član 43.
Konvencije i Pravilo 21. § 4). Nakon tog g. R. Macdonald,
rezervni sudija, zamjenjuje gospodina Farinha Pinheira, koji nije
bio u mogućnosti sudjelovati u daljem razmatranju slučaja
(Pravilo 22 stav 1. i 24. stav 1.).
4. G. Ryssdal je preuzeo dužnost predsjednika vijeća (Pravilo
21 § 5), a preko sekretara jekonsultovao predstavnika francuske
vlade ("Vlada"), delegata Komisije, i zastupnika podnositeljice
zahtjeva zastupnik za potrebe pisanog postupka (Pravilo 37. §
180
1). U skladu s naredbom koja je nastala kao posljedica tog,

sekretar je primio prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju
člana 50 Konvencije, 28. juna 1990. godine na podnesak Vlade
od 19. oktobra. Dopisom od 9. novembra, zamjenik sekretara
Komisije je izvijestio sekretara da će delegat svoje primjedbe
iznijeti na saslušanju.
5. Nakon konsultovanja preko sekretara sa onima koji će se
pojavljivati pred Sudom, predsjednik je odredio 16. novembra
1990. godine da će se usmeni postupak otvoriti 23. januara
1991. godine (Pravilo 38).
6. Rasprava je održana u prisustvu javnosti u Zgradi

ljudskih prava u Strasbourgu, na predviđeni datum. Sud je prije
tog održao pripremni sastanak. Pred Sudom su se pojavili:
-Ispred Vlade: Gđa E. Belliard, zamjenik direktora za
pravne poslove, Ministarstvo vanjskih poslova, Zastupnik; G. B.
Gain, pomoćnik direktora za ljudska prava, Uprava za pravne
poslove, Ministarstvo vanjskih poslova; Miss M. Picard,
Magistrat, pomoć Upravi za pravne poslove, Ministarstvo
vanjskih poslova; Gospođa M. Ingall-Montagnier, Magistrat, (u
prijevodu s francuskog, magistrat je sudija) Pomoć u krivičnim
stvarima i Upravi za pomilovanja, Ministarstvo pravosuđa,
advokat;
- IspredKomisije: G. A. Weitzel, delegat;
- Ispred podnositeljice zahtjeva: Gđa D. Labadie, advokat,
savjetnik.
7. Sud je saslušao obraćanja gđe Belliard isprewd Vlade, g.
Weitzel ispred Komisije i gđa Labadie ispred podnositeljice
zahtjeva, kao i njihove odgovore na pitanja Suda. Povodom
rasprave predstavnici Vlade i podnositeljica zahtjeva su
podnijeli Sudu razne dokumente.
181
Almin DAUTBEGOVIĆ
ČINJENIČNO STANJE
I POSEBNE OKOLNOSTI PREDMETA
8. Gospođa Monique Merdy, rođena Letellier, francuska

državljanka s boravištem u La Varenne Saint-Hilaire (Val-de-
Marne), preuzela je bar-restoran u martu 1985. godine.
Majka je osmero djece iz dva braka, živječa je odvojenood
svog drugog supruga, g. Merdy-a koji je bio čuvar na
benzinskoj pumpi, te je u relevantno vrijeme živjela s trećim
čovjekom.
9. Dana 6. jula 1985. godine,g. Merdy je ubiijen metkom
ispaljenim iz automobila. Svjedok je uzeo registarski broj
vozila, a na isti dan je policija uhapsila g. Gerard Moysan-a,
za kojeg je utvrđeno u posjedu ima sačmaricu. On je priznao
da je pucao iz vatrenog oružja, ali je izjavio da je djelovao po
uputama podnositeljice zahtjeva On je tvrdio da je ona
pristala da mu plati, a jedan od njegovih prijatelja, gospodin
Michel Bredon - koji je također optužio podnositeljicu
zahtjeva - je izjavio da je dala iznos od40.000 francuskih
franaka za ubistvo njenog muža i dodatnih 2000 franaka za
nabavku oružja.
Gospođa Letellier je negirala ove optužbe iako je priznala
da je vidjela oružje kojim je ubistvo izvršeno, i javno izjavila da
se željela otarasiti mužai da je dala svoju suglasnost, "bez
previše razmišljanja" g. Moysanu koji je trebao izvršiti djelo.
Štaviše, ona navodi da je dala 2.000 franaka g. Moysan-u,
kojeg je opisala kao "jadno dijete", da sebi može kupiti
automobil.
10. Dana 8. jula 1985. godine, u toku prvog ispitivanja,
istražni sudija iz tribunal de grande instance (Okružni sud)
Créteil optužio je podnositeljicu zahtjeva za učestvovanje u
ubistvu i odredio joj pritvor.
182
A. Istražne radnje
1. Prvi zahtjev za oslobađanje od 20. decembra

1985. godine
11. Dana 20. decembra 1985. godine,podnositeljica

zahtjeva je tražila njeno puštanje na slobodu tvrdeći da nije bilo
ozbiljnih dokaza o njenoj krivnji. Dodala je da posjeduje sve
potrebne garancije da će se pojaviti na suđenju: kuću, posao
koji je obavljala samostalno i njene osmero djece, od kojih su
neka još uvijek ovisila o njoj.
12. Dana 24. decembra 1985. godine, istražni sudija je

naredio njeno puštanje na slobodu u zamjenu za sudski nadzor
i naveo sljedeće razloge za svoju odluke:
"... U ovoj fazi postupka pritvor više nije potreban za proces
utvrđivanja istine; ... iako optužena daje jamstva da će se
pojaviti na suđenju koja su dovoljna da opravdaju njeno
oslobađanje, sudski nadzor se čini primjerenim".
On je naložio podnositeljici zahtjeva da ne ide izvan
određenih granica teritorije bez prethodnog odobrenja, da mu
se javlja jednom sedmično na odredeni dan i u određeno
vrijeme, da se pojavi na njegov poziv, da se ponaša u skladu s
ograničenjima koja se odnose na njene poslovne aktivnosti i da
se suzdrži od primanja posjeta ili sastajanja sa četiri imenovane
osobe, ili od stupanja u kontakt s njima na bilo koji način.
Zbog tog starateljstva suda (juge des tutelles), gospođi
Letellier je vraćeno skrbništvo nad njezino četvoro maloljetne
djece.
13. U žalbenom postupku pokrenutom od strane Javnog
tužilaštva Creteil, optužno odjeljenje (chambre d’accusation)
Žalbenog suda u Parizu bacilo je na stranu naredbu od22.
januara 1986. godine, tvrdeći da će nakon tog ostvarivati
isključivu nadležnost u pitanjima koja se tiču pritvora. Posebno
je navedeno sljedeće:
183
Almin DAUTBEGOVIĆ
"... Spis sadrži ... značajne dokaze koji ukazuju da je

optuženi bio saučesnik u ubistvu, što je iznimno teško krivično
djelo koje izazva veliko ometanje javnog reda i mira, i čija
težina se ne može smanjiti u kratkom vremenskom razdoblju od
šest mjeseci.
Istraga se nastavlja i potrebno je spriječiti bilo kakav
manevar u stanju da ometa uspostavu istine.
Osim tog, obzirom na težinu kazne koja je predviđena u
zakonu, postoje razlozi za strahda ona može tražiti načine da
izbjegne krivični postupak pokrenut protiv nje.
Nijedna mjera sudskog nadzora ne može biti tako
učinkovita u tim različitim pogledima.
Naposlijetku, pritvor ostaje jedini način sprječavanja
pritiska na svjedoke.
To je potrebno kako bi se zaštitio javni red od remećenja
uzrokovanog krivičnim djelom, te kako bi se osiguralo da su
optuženi i dalje na raspolaganje pravosudnim organima. ... ".
Kao rezultat tog, podnositeljica zahtjeva, koja je
oslobođena 24. decembra 1985. godine, vraćena je u zatvor 22.
januara 1986. godine.
14. Na ročištu održanom 16. januara 1986. godine,
gospoda Letellier je uložila podnesak odbrane. U njemu je
istakla da je čekala da se okonča glavna faza istrage prije nego
je podnijela zahtjev za oslobađanje, tako su svi svjedoci već
saslušani od strane policije ili istražnog sudije, održane su dvije
serije suočavanja sa g. Moysanomi sve službene radnje
komisija su iscrpljene. Dodatno je navela da se član 144 et seq.
Zakona o krivičnom postupku ni na koji način ne odnosi na
težinu navodnih krivičnih djela, kao jednog od uvjeta za
stavljanje i čuvanje optuženih u pritvoru i da stranke koje traže
odštetu (građansku) nisu podnijele nikakve primjedbe na njeno
puštanje na slobodu. Pozvala je da se prilikom podjele
optužnica potvrdi nalog od 24. decembra1985. godine kojim se
pušta na slobodu i stavlja podsudski nadzor, te navela da
184
nikada nije imala namjeru izbjegavati postupak, da će se

savjesno odnositi premasudskom nadzoru, čime bi mogla dati
čvrsta jamstva da će se pojaviti na sudu, te je izjavila da će
dalji zatvor uništiti, i finansijski i emocionalno, cijelu porodicu,
čija je jedina glava ostala upravo ona.
15. Gospođa Letellier je uložila žalbu Krivičnom odjeljenju
Kasacionog suda koji je istuodbio 21. aprila 1986. godine iz
sljedećih razloga:
"... Ukidanjem naloga za puštanje i stavljanje pod sudski
nadzor Monique Merdy, rođene Letellier, optužene za
učestvovanje u ubistvu muža, optužno odjeljenje, nakon što je
utvrdilo činjenično stanje i ukazalo na postojanje
nepodudarnosti između njenih izjava i drugih svjedočenja,
utvrdilo je da je djelo izazvalo remećenje javnog reda koje još
nije umanjeno, da je istraga nastavljena, da je važno spriječiti
pokušaj bilo kojeg manevra pogodnog da spriječi
ustanovljavanje istine ili vršenje pritiska na svjedoke, te da
težina kazne koja optuženoj povećava sumnju da će se ona
pojaviti na suđenju ako bude puštena. Optužno odjeljenje
smatra da ne postoji takva mjera sudskog nadzora dovoljno
učinkovita u ovim različitim situacijama.
To je Kasacioni sud uvjerilo da je optužno odjeljenje
odredilo nastavak pritvora Monique Merdy, rođene Letellier,
naredbom koja navodi konkretne razloge obzirom na posebne
okolnosti i slučajeve predviđene članovima 144 i 145 Zakona o
krivičnom postupku;..."
2. Drugi zahtjev za oslobađanje od 24. januara

1986. godine
16. Dana 24. januara 1986. godine, podnositeljica zahtjeva

je ponovo zatražio njeno puštanje na slobodu. Optužno
odjeljenje Žalbenog suda u Parizu je odbilo njen zahtjev
odlukom od 12. februara 1986. godine, slično svojoj ranijoj
odluci (vidi stav 13. ove presude).
185
Almin DAUTBEGOVIĆ
17. Na žalbu gđe Letellier, Kasacioni sud je ukinuo ovu

odluku 13. maja 1986. godine na osnovu činjenicetlu da je bilo
prekršeno pravo na odbranu jer niti podnositeljica zahtjeva, niti
njen branilac nisu bili obaviješteni o datumu određenom za
ispitivanje zahtjeva. To je vratilo predmetoptužnom odjeljenju
Žalbenog suda u Parizu suda, ali drugom vijeću.
18. Ovo naredno optužno odjeljenje jeodbacilo zahtjev od
17. septembra 1986. godine. Ono smatra da su "u svjetlu
dokaza .., ozbiljni razlozi za sumnju da je optuženi bio
saučesnik u ubistvu". Odjeljenje je zauzelo stav da je "pod
takvim okolnostima .., pritvor optužene [bio] nužan, uzimajući
u obzir ozbiljnost djela ... i dužinu trajanja kazne [koja joj je
prijetila], kako bi se osiguralo da će ostati na raspolaganju
pravosudnim organima i održavanje javnog reda i mira".
Također je odbacilo prigovore na temelju povrede člana 5.
§ 3 i § 4 Konvencije, ističući da ti prigovori nisu bili na temelju
bilo koje odredbe Zakona o krivičnom postupku i da je donijelo
svoju odluku uz depešu u skladu s tim zakonom.
19. Na ročištu održanom 16. septembra 1986. godine,
gospođa Letellier je uložila podnesak odbrane. U njemu je
zatražila od optužnog odjeljenja da naredi njeno puštanje na
slobodu ", jer povodom zahtjeva za puštanje nije saslušana u
razumnom roku" u smislu člana 5. § 3 Konvencije i da se unese
u službenu bilješku da ona nije prigovarala stavljanju pod
sudski nadzor.
20. Na žalbu gđe Letellier, Kasacioni sud je poništio odluku
23. decembra 1986. godine. Utvrdio je da Žalbeni sud nije
odgovorio na podneske u vezi s nepoštivanjem "razumnog
roka" iz člana 5. § 3.
21. Dana 17. marta 1987. godine, optužno odjeljenje
žalbenog suda Amiens suda odbilo je zahtjev, koji mu je bio
vraćen, iz sljedećih razloga:
"... ... se optužbe doista temelje na dovoljnom broju
relevantnih i objektivnih dokaza unatoč činjenici da optužena
tvrdi suprotno;
186
Uzimajući u obzir složenost predmeta i potrebnih istražnih

mjera, vrijeme potrebno za provođenje istrage je razumno za
zahtjeve Evropske konvencije. Obzirom na datum na koji
jegospođa Letellier pritvorena, na datum na koji joj je produžen
pritvor, postupak nikada nije bio zanemaren, što pregled spisa i
pokazuje;Prigovor gospođe Letellier da je premašen razumni
rok se također odnosi i na vrijeme potrebno za saslušanje
njenog zahtjeva za puštanje na slobodu. Ona prema tome
zaključuje po analogiji s članovima 194 i 574-1 francuskog
Zakona o krivičnom postupku, da je odluka trebala biti
donesena u roku između trideset dana i tri mjeseca;
Međutim, nijedna od odredbi tog zakona koje se izričito
odnose se na ovaj spor nije povrijeđena, a mora se priznati da
je razdoblje koje je proteklo od datuma podnošenja zahtjeva,
pa do današnje presude samo neizbježan rezultat raznih žalbi;
Konačno, nastavak pritvora podnositeljice zahtjeva je i
dalje potreban za očuvanje javnog reda i mira čije je remećenje
uzrokovano - prema sadašnjim rezultatima istrage - presudnim
činom poticanja na ubistvo g. Merdy-ja. Obim takvog remećenja u
odnosu nacijelu zajednicu, ne određuje se samo na temelju
popratnih reakcija žrtve, što je suprotno onome što tvrdi
odbrana ... ."
22. Podnositeljica zahtjeva je uložila žalbu na pravna pitanja.
Ona se između ostalog pozivala načlan 5. § 3 (čl. 5-3) Konvencije,
tvrdeći da optužno odjeljenje "nije uzelo u obzir da li je pritvor u
trajanju više od dvadeset i dva mjeseca, kada je istraga još nije
[bila] okončana, premašio razumni rok ". Ona također navodi
povredu člana 5. § 4 utoliko što period od osamdeset i tri dana
koja su protekla između presude Kasacionog suda 23. decembra
1986. godine i presude suda kojom je zahtjev vraćen, ne može
smatrati da zadovoljava uvjet brzine.
Kasacioni sud je odbio žalbu 15. juna 1987. godine na
sljedećim osnovama:
"... Da bi odgovorio na tvrdnje optužene, temeljene na
odredbama člana 5 § 3 Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda, na koje se ona žalila da su prekršene,
187
Almin DAUTBEGOVIĆ
sud kojem je zahtjev vraćen je našao da su, u vezi sa datumima

na koje je Monique Letellier određen i produžen pritvor, te u
odnosu na složenost slučaja i nužne istražne mjere, procesne
radnje izvedene u razumnom roku u smislu gore pomenute
Konvencije. Sud je našao da je vrijeme koje je proteklo između
dana podnošenja zahtjeva za puštanje za slobodu 24.januara
1986. godine sadašnja presude bilo neizbježan rezultat različitih
podnesenih žalbi, pomenutih u presudi.
Štaviše, u odbacivanju zahtjeva za oslobađenje i
produženju pritvora, optužno odjeljenje, nakon što se pozvalo
na osnove sumnje protiv Monique Letellier, navelo je da je ovo
drugo u svakom slučaju akcesorne prirode, iako su iskazi dva
glavna svjedoka u suprotnosti sa iskazom optužene. Prema
optužnom odjeljenju, ostaje nužno zadržati optuženu u pritvoru
u svrhu zaštite javnog reda od remećenja koje izaziva optužba
za ubistvo supruga.
U svjetlu gore pomenutih izjava, Kasacioni sud se zadovoljio
činjenicom da je optužno odjeljenje, pred koje nisu postavljane
tvrdnje temeljene na članu 5 § 4 Evropske Konvencije i koji nije
bio dužan prema zahtjevima člana 145-1, potparagraf 3 Zakona
o krivičnom postupku, koji se ne primjenjuje u postupcima protiv
mnogo ozbiljnijih krivičnih djela (matière criminelle), bez kršenja
odredbi na koje se poziva odbrana, donijelo svoju odluku navodeći
konkretne razloge obzirom na posebne okolnosti slučaja, pod
uvjetima i za slučajeve iscrpno navedene u članovima 144 i 145
Zakona o krivičnom postupku ... .”
3. Ostali zahtjevi za puštanje na slobodu
23. Tokom istrage, podnositeljica zahtjeva je podnijela šest

drugih zahtjeva za puštanje na slobodu: 14. februara, 21. marta,
19. novembra i 15. decembra 1986. godine, a zatim 31.marta i
5. avgusta 1987. godine. Optužno odjeljenje Žalbenog suda u
Parizu ih je odbilo5. marta, 10. aprila, 5. decembra i 23.
decmbra 1986. godine , odnosno 10. aprila i 24. avgusta 1987.
godine. Svoje odluke je temeljilo na sljedećim osnovama:
188
Presuda od 5.marta 1986. godine

"... Spis tako sadrži značajan dokaz upućuje na to da je
optužena učestvovala uubistvu, što je iznimno teško krivično
djelo koje je izazvalo veliko remećenje javnog reda, što je
težina koja se ne može smanjiti u kratkom vremenskom
razdoblju od sedam mjeseci. Istražne radnje se nastavljaju i
potrebno je spriječiti bilo koji pokušaj manevra pogodan da
omete uspostavljanje istine.
Osim tog, obzirom na težinu kazne, koja je predviđena u

zakonu postoje razlozi za strah da ona može tražiti način da
izbjegne krivično gonjenje pokrenutoprotiv nje. Ne postoji
mjera sudskog nadzora koja bi bila učinkovita u tim različitim
pogledima. U konačnici, pritvora je i dalje jedini način
sprječavanja utjecaja na svjedoke. Isti je potreban kako bi
zaštitio javni red od remećenja uzrokovanogkrivičnim djelom, a
kako bi se osiguralo da je optužena i dalje na raspolaganju
pravosudnim organima. ... "Presude od 10 aprila i 5. decembra
1986. godineIdentična prethodnoj odluci-vrlo slična onoj od 22.
januara 1986. godine (vidi stav 13. ove presude) - osim što
šesti stav nije bio uključen i što se prvi stav završio na riječi
"saučesnik". Presuda od 23. decembra 1986. godine"... U
takvim okolnostima postoje jake indicije za krivnju gospođe
Merdy, koje su nedavno izražene u presudi optužnog
odjeljenja5. decembra 1986. godine.Djela koja se gospođi
Merdy stavljaju na teret, predtsvljaju ozbiljno remećenje javnog
reda koje još uvijek traje. Osim tog, postoji opasnost da bi ona
ako bi bila oslobođena, zbog visine kazne koja joj prijeti,
nastojala izbjeći krivični postupak pokrenut protiv
nje.Ograničenja sudskog nadzora ne bi bila adekvatna u ovom
slučaju.Pritvor gospođe Merdy je potreban za očuvanje javnog
reda i mira od remećenja uzrokovanog krivičnim djelom, te
kako bi se osiguralo da će ona ostatiraspolaganju pravosudnim
organima.Presuda od 10. aprila 1987. godine"... Postoje snažne
indicije krivnje Monique Letellier , obzirom na dosljednost izjava
gospodina Moysan-a.Sudu nije priložen niti jedan novi dokaz
podesan da promijeni situaciju Monique Letellier po pitanju
189
Almin DAUTBEGOVIĆ
kazne zatvora. Produženje njenog pritvora je i dalje potrebno

za očuvanje javnog reda i mira od ozbiljnog remećenja
uzrokovanog krivičnim djelom, te kako bi se osiguralo da će se
ona pojaviti na suđenju. Jasno je da bi ograničenja sudskog
nadzora bila neaekvatna za postizanje tih ciljeva. ... ". Presuda
od 24. avgusta 1987. godine"... U sadašnjem stanju postupka,
Monique Letellier je subjekat naloga za prosljeđivanje
dokumenata glavnom javnom tužiocu od 8. jula 1987godine,
donesenog odstraneistražnog sudije Creteil, koji daje osnove za
pretpostavku da je istraga blizu okončanja, tako da će nadležni
sud moći donijeti presudu u razumnom roku. Kao posljedica
tog, pritvor je apsolutno potreban zbog posebno ozbiljnog
remećenja javnog reda uzrokovanog krivičnim djelom.Ima
razloga za strah da će se gospođa Letellier skriti kako biizbjegla
suđenje zbog visinekazne koja joj prijeti.Shodno tome, iznimno
je važno da optužena ostane u pritvoru kako bi se osiguralo
njeno prisustvo na suđenju.Ograničenja sudskog nadzora bi
zasigurno bila neadekvatna za postizanje ovih ciljeva. ...”
24. U podnescima odbrane koje je iznijela na ročištima
23.decembra 1986. godine, 3.marta 1987. godine i 10.aprila
1987. godine, gospođa Letellieir jenaglasila kontradiktornosti u
istrazi i u iskazima svjedoka. Štaviše, razmotrila je argumente
koji bi opravdali produženje njenog pritvora. Naglasila je,
dakada bi bila puštena iz pritvota, bila bi dostupna pravosudnim
organima, te da javni red ni na koji način ne bi bio ugrožen;
ponašala bi se u skladu sa zahtjevima sudsog nadzora i pružila
jake garancije za njeno pojavljivanje na sudu. Trajni pritvor bi
uništio cijelu porodicu, i emocionalno i finansijski, čija je sada
ona jedina glava. Tražila je privilegiju pretpostavke nevinosti,
fundamentalnog i neprekršivog načela francuskog prava.
U njenom podnesku od 3.marta 1987. godine, podnositeljica

zahtjeva se također pozvala na član 5 § 3 Konvencije. Navela je
da “..u skladu sa precedentnim pravom Evropskog suda za
ljudska prava, osnovi dati u odluci (odlukama), koje setiču
podnositeljice (podnosioca) za puštanje na slobodu su u jednu
ruku razmatrani skupa sa činjenicama koje je ona navela u
190
svojim zahtjevima, a u drugu ruku su učinili mogućim (za

nju)da oba ta osnova sadržana u presudi...od 12.februara 1986.
godine, u prethodnoj presudi od 22.januara 1986. godine, te u
sljedećim presudama ne budu niti relevantni niti dovoljni.” Ona
je dodala da stranke koje zahtijevaju odštetu, majka i sestra
oštećenog, nisu uložile nikakav odgovor kada je ona podnijela
zahtjeve za puštanje na slobodu u decembru 1985. godine,
januaru, februaru, martu, novembru i decembru 1986. godine,
dok su se energično protivili onim gospodina Moysan-a. Ovaj
zadnji argument je navela i u podnesku od 10.aprila 1987.
godine.
25. Slučaj je išao svojim tokom. Dana 26.maja 1987.
godine, istražni sudija je naredio okončanjeistrage i prijenos
spisa uredu javnog tužioca. Dana 1.jula, javni tužilac Créteil-a,
podnio je svoje konačne tvrdnje u spis kako bi spis poslao
uredu glavnog
Javnog tužioca Žalbenog suda. Ovu naredbu je donio
istražni sudija 8.jula.
B. Glavni pretres
26.Dana, 26.avgusta 1987. godine,optužno odjeljenje je

izvelo optuženu na pretres zbog optužbi da je:
“tokom 1985. godine u Val-de-Marne, prije manje od deset
godina bila saučesnik u pripremljenom ubistvu Bernard Merdy-a,
kojeg je 6. jula 1985. godine počinio Gérard Moysan, darovima,
obećanjima, prijetnjama, bez upotrebe vlasti ili moći, podstakla
na počinjenje ovog djela ili davala upute za njegovo počinjenje.”
27. Dana 9.septembra 1987. godine, ured javnog
tužilaštva Créteil je savjetovao branioca gospođe Letellier da
je “slučaj [bio] pogodan da se završi tokom prve četvrtine
1988. godine.” U pismu od 21.oktobra 1987, pomenuti
advokat je naveo da će biti nedostupan od 1.februara do
15.marta 1988. godine zbog sudjelovanja u drugom predmetu
pred sudom Assize, odjeljenja u Beču.
191
Almin DAUTBEGOVIĆ
28. Dana 23.marta 1988. godine, javni tužilac je obavijestio

advokata optužene da će se ročišta održati 9. i 10.maja 1988.
godine. Dana 10.maja 1988. godine, sud u Val-de-Marne Assize
jeosudio gospođu Letellier na tri godine zatvora zbog
učestvovanja u ubistvu. Gospodina Moysana je osudio na
petnaest godina zatvora, a gospodina Bredona oslobodio.
Podnositeljica zahtjeva nije podnijela žalbu na pravna

pitanja. Ona je puštena na slobodu 17.maja 1988. godine, pri
čemuje vrijeme provedeno u pritvoru do suđenja automatski
uračunato u kaznu (Član 24 Krivičnog zakona).
I IRELEVANTNI PROPISI
29. Odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose

na pritvor, primjenjive u odnosno vrijeme glase:
Član 144.
“U slučajevima koji se tiču manje ozbiljnih krivičnih djela

(matière correctionnelle), ako je zapriječena kazna jednaka ili
premašuje godinu dana zatvora u slučajevima flagrante delicto,
ili dvije godine zatvora u ostalim slučajevima, te ako su mjere
sudskog nadzora neadekvatne u odnosu na funkcije predviđene
članom 137, može se odrediti ili produžiti pritvor:
ako je pritvaranje optuženog jedino sredstvo zaštite dokaza

ili materijalnih tragova ili prevencije od utjecaja na svjedoke ili
žrtve ili ako postoji koluzijsk opasnost u odnosu na optuženog ili
saučesnike;
ako je pritvaranje nužno zbog zaštite javnog reda od

remećenja izazvanog krivičnim djelom, ili zbog zaštite
optuženog, da se okonča djelo ili spriječi njegovo ponavljanje ili
da se osigura da će optuženi biti na raspolaganju pravosudnim
organima. ...”
192
(Aktom od 6.jula 1989. godine je jasno predviđeno da se

član 144 primjenjuje na ozbiljnija krivična djela (matière
criminelle).)
Član 145.
“U slučajevima koji uključuju manje ozbiljna krivična djela,

optuženi će biti pritvorenna osnovu naredbekoja se može
donijeti u bilo kojoj fazi istragei koja mora sadržavati posebne
razloge koji se odnose na određene okolnostislučaja u odnosu
na odredbe člana 144. Ova naredba će optuženom biti
saopštena usmeno, nakon čega će primiti potpun pisani
primjerak; činjenica primitka će biti poznata na osnovu potpisa
optuženog koji se pohranjuje u spis.
Što se tiče ozbiljnijih krivičnih djela, pritvor je unaprijed
propisan, bez prethodne naredbe.
...
Istražni sudija će svoje odluke donijeti u vijeću, nakon
adversalnog ročišta u toku kojeg će saslušati tvrdnje javnog
tužioca, a potom odgovore ptuženog, te, ako je potrebno,
njegovog branioca. ...”
Član 148.
“Bez obzira na klasifikaciju krivičnih djela, optuženi ili njegov

advokat, mogu u bilo koje vrijeme podnijeti istražnom sudiji zahtjev
za puštanje na slobodu, uz obaveze utvrđene u prethodnom članu [i
to: obećanje date osobe da će se “pojaviti kada god se bude
zahtijevalo njeno prisustvo u različitim fazama postupka i da će
obavještavati istražnog sudiju o svim svojim potezima.” ].
Istražni sudija će odmah prenijeti spis javnom tužiocu za
njegove podneske. On će u isto vrijeme, na bilo koji način,
obavijestiti stranu koja traži naknadu štete da može podnijeti
svoje primjedbe. ...
193
Almin DAUTBEGOVIĆ
Istražni sudija će donijeti odluku u kojoj će navesti

konkretne razloge pod uvjetima predviđenim članom 145-1,
najkasnije u roku od pet dana od dana prenosa spisa javnom
tužiocu....
Naredba o puštanju optuženog na slobodu može biti
popraćena naredbom za stavljanje pod sudski nadzor. ... ".
Član 194.
"... [Optužno odjeljenje] će, dok se bude bavilo pitanjem

pritvora, donijeti odluku što je brže moguće, a najkasnije u
roku od trideset dana [petnaest od 1. oktobra 1988. godine]
nakon podnesene žalbe iz člana 186, u čijem nedostatku će
optuženibiti automatski pušten na slobodu, osim ako se narede
provjere zahtjeva ili ako nepredviđene i nepremostive okolnosti
spriječe da se o tom pitanju odluči u okviru roka predviđenog
trenutno važećim članom. ”
Član 567.-2
"Krivično odjeljenje će nakon ročišta po žalbi na presudu

optužnog odjeljenja zbog pogrešne primjene zakona u vezi
pritvora odlučiti u roku od tri mjeseca od dostavljanja spisa
Kasacionom sudu, u nedostatku koje će optuženi biti
automatski pušten na slobodu.
Žalilac ili njegov advokat će, pod prijetnjom da će njihov
zahtjev biti odbijen, uložiti žalbeni podnesak u kojem će iznijeti
svoje tvrdnje u roku od mjesec dana od prijema spisa, osim ako
iznimno predsjednik krivičnog odjeljenja ne odluči produžiti rok
za osam dana. Nakon isteka tog roka, ne može iznositi nove
tvrdnje niti ulagati nove podneske. ...”.
194
POSTUPAK PRED KOMISIJOM
30. U svom zahtjevu Komisiji (no.12369/86) od 21.avgusta

1986. godine, gospođa Letellier se žalila da je njen pritvor
premašio "razumni rok" predviđen članom 5. § 3 Konvencije.
Ona nadalje tvrdi da različiti sudovi koji su ispitivali njen
zahtjev za puštanje na slobodu od 24. januara 1986. godine
nisu odlučivali "brzo" kao što je propisano članom 5. § 4.
31. Komisija je zahtjev proglasila dopuštenim 13. marta

1989. godine. U svom izvještaju od 15. marta 1990. godine
(član 31), je izrazila mišljenje (jednoglasno)da je došlo do
povrede stava 3, a sa sedamnaest glasova za i jedan protiv, da
je došlo do povrede stava 4. člana 5.. Cjelokupan tekst
mišljenja Komisije i izdvojeno mišljenje koje prati izvještaj,
nalaze se u prilogu ove presude .
ZAVRŠNE TVRDNJE VLADE IZNESENE PRED SUDOM
32. Na ročištu je Vlada potvrdila navode iz njihovog

podneska, u kojem moli Sud da donese odluku kojom "smatra
da u ovom slučaju nije (bilo) povrede člana 5. § § 3 i 4
Konvencije ".
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 5. § 3
33.Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je dužinom trajanja

njenog pritvora povrijeđen član 5. §3, koji glasi:
"Svako uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama stava 1.
tačke c) ovog člana (čl. 5-1-c), ... ima pravo na suđenje u
razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na
slobodu može biti uvjetovano garancijama o pojavljivanju na
suđenju."
195
Almin DAUTBEGOVIĆ
Vlada je osporila tu tvrdnju.Komisija smatra da nakon 22.

januara 1986. godine (vidi stav 13. ove presude) osnovi za
držanje gospođe Letellier u pritvoruviše nisu bili razumna.
A. Razdoblje koje treba uzeti u obzir
34. Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 8. jula

1985. godine, datumom na koji je podnositeljica zahtjeva
pritvorena, a završilo se 10. maja 1988. godine, a sa presudom
suda Assize, to razdoblje je manje- od 24. decembra 1985.
godine do 22. januara 1986. godine,kada je bila pod sudskim
nadzorom (vidi stav 12. ove presude). Stoga je to razdoblje
trajalo dvije godine i devet mjeseci.
B. Razumnost dužine trajanja pritvora
35. Obaveza je nacionalnih sudskih vlasti da osiguraju da se

u konkretnom slučaju, istražnim pritvoromokrivljenog ne
premašuje razumni rok. U tu svrhu moraju ispitati sve
činjeniceza i protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa
koji to opravdavdava, s dužnim obzirom na načelo pretpostavke
nevinosti, poštovanja individualne slobode i ugraditi ih u svoje
odluke o zahtjevu za puštanje na slobodu. U biti, osnov svih
razloga navedenihutim odlukama, kao i tačnih činjenica
navedenih od strane podnositeljice zahtjeva u njenim žalbama,
je da je Sud pozvan odlučiti da li je došlo do povrede člana 5. § 3
(čl. 5-3) Konvencije (vidi, inter alia, Neumeister presuda od 27.
juna 1968. godine, Serija A br. 8, str. 37, § § 4-5).
Postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila

krivičo djelo je conditio sine qua non za valjanost stalnog
boravka u pritvoru (vidi Stögmüller presudu od 10. novembra
1969. godine, Serija A br. 9, str. 40, § 4), no, nakon određenog
vremenskog razdoblja, to više nije dovoljno. Sud tada mora
utvrditi da li i drugi razlozi navedeni od strane pravosudnih
196
tijela i dalje opravdavaju lišavanje slobode (ibid, i vidjeti

Wemhoff presudu od 27. juna 1968. godine, Serija a br. 7, str.
24-25, § 12, te Ringeisen presudu od 16. jula 1971. godine,
Serija A br. 13, str. 42, § 104). Kada su ti osnovi"relevantni" i
"dovoljni", sud također mora utvrditi da li su nadležni nacionalni
organi pokazali"posebnu marljivost" u vođenju postupka (vidi
Matznetter presudu 10. novembar 1969. godine, Serija A br.
10, p . 34, § 12, i B. v. Austria presuda od 28. marta 1990.
godine, Serija A br. 175, str. 16, § 42).
36. Da bi opravdali svoje odbijanje da puste na slobodu
gospođu Letellier ,optužno odjeljenje u Parizu i Žalbeni
sudAmiens su posebno naglasili da je pritvor bio nužan kako bi
se spriječio utjecaj na svjedoke, da postoji rizik od njenog
bjekstva zbog čega su se morale poduzeti protumjere, te da
sudski nadzor nije bio dovoljan za postizanje tih ciljeva i da bi
njeno puštanje nan slobodu značiloteško remećenje javnog
reda.
1. Opasnost od utjecaja na svjedoke
37. Vlada je istakla da se optužbe protiv gospođe

Letelliertemelje uglavnom na izjavama g. Moysana i g. Bredona
(vidi stav 9 gore).Ovaj drugi, koji je ispitan od strane istražnog
sudije 25. novembra 1985. godine, nije mogao, zbog njegovog
propusta da se pojavi, biti suočen s optuženom 17. decembra
1985. godine. Potreba da se izbjegne mogućipritisak koji bi
mogao dovesti do promjena u iskazima svjedoka prilikom
predviđenih suočavanja bio je jedan od razloga navedenih u
odluci optužnog odjeljenja u Parizu od 22. januara 1986.
godine(vidi stav 13.ove presude ).
38. Prema Evropskoj komisiji, iako je takva bojazanbila
uvjerljiva na početku istrage, ona više nije bila presudna nakon
brojnih ispitivanja svjedoka. Štaviše, ničim se nijepokazalo je
da je podnositeljica zahtjeva bila sklona prijetećim radnjama
tokom perioda u kojem je bila pod sudskim nadzorom (vidi
tačke 12-13 gore).
197
Almin DAUTBEGOVIĆ
39. Sud prihvata da je pravi rizik od utjecaja na svjedoke

mogao postojati u početku, ali smatra da je vremenom
smanjen, odnosnonestao. U stvari, nakon što je 5. decembra
1986. godine, sudovi se više nisu pozivali na takvu opasnost:
samo se u odlukama optužnog odjeljenja u Parizuod 22.
januara, 5. marta, 10. aprila i 5. decembra 1986. godine (vidi
tačke 13 i 23 gore) pritvor smatra pritvorajedinim načinom
suprostastavljanja ovom riziku.
U svakom slučaju, nakon 23.decembra 1986. godine (vidi
tačku 23 gore), trajni pritvor po ovom osnovu više nijue bio
opravdan.
2. Opasnost od bjekstva
40. Različite odluke optužnog odjeljenja u Parizu (vidi tačke

13, 16, 18. i 23. ove presude) temeljile su se na bojazni da će
podnositeljica zahtjeva izbjegavati suđenje zbog "težine kazne
koja joj prijeti po zakonu" i na potrebi da se osigura njen
ostanak na raspolaganju pravosudnim organima.
41. Komisija je primijetila da je tokom četiri sedmice koliko

je bila na slobodi - od 24.decembra 1985. godine do 22.
januara 1986. godine - podnositeljica zahtjeva ispunila obveze
iz sudskog nadzora i da nije pokušala pobjeći. Štaviše, za nju bi
bilo preteško da to učini obzirom da je bila majka malodobne
djece i vodilac poslovanja koje predstavlja njen jedini izvor
prihoda. Kako opasnost od bjekstva nije bila jasna od samog
početka, tako su i donesene odluke sadržavale neadekvatne
razloge u onoj mjeri u kojoj navedene okolnosti nisu bile u
stanju da uspostave takvu bojazan.
42. Vlada je smatrala da doista postoji opasnost od

bjekstva optužene. Ona se pozivala na težinu kazne koja je
gospođi Letellier prijetila i na dokaze protiv nje. Vlada je
također iznijela i dodatna razmatranja na koja nisu međutim,
sudske odluke u pitanju nisu pozvale.
198
43. Sud ističe da se takva opasnost ne može se

procjenjivati samo na temelju težine kazne koja prijeti, negoi
obzirom na niz drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi
postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti tako blijedom da
ne može opravdati istražni pritvor(vidi, mutatis mutandis,
Neumeister presuda citirano, serija A br. 8, str. 39, § 10). U
ovom slučaju u odlukama optužnog odjeljenja se nenavode
razlozi zbog kojih bi, bez obzira na gore navedene argumente
podnositeljice zahtjeva u prilog njenim zahtjevima za puštanje,
se smatralo da je opasnost od njenog bjekstva odlučujuća (vidi
tačke 14, 19 i 24 gore).
3. Neprikladnost sudskog nadzora
44. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, sudski

nadzor bi omogućio postizanje ciljeva kojima se teži. Nadalje,
ona je bila pod takvim nadzorom gotovo mjesec danabez
ikakvih problema, od 24. decembra 1985. godine do
22.januara 1986. godine (vidi tačke 12-13 gore), te je
naglasilasvoju spremnost da takav nadzor prihvati svaki put u
zamjenu za njeno puštanje na slobodu (vidi tačke 14, 19. i
24.ove presude).
45. Vlada je s druge strane, smatrala da taj sudski nadzor
ne bi bio dovoljan da se otklone posljedice i rizici navodnog
krivičnog djela.
46. Kada je jedini preostali razlog za stalni boravak u
pritvoru bojazan da će optuženi pobjeći i time izbjeći kasnije
pojavljivanje na suđenju, on mora biti pušten na sloboduako je
u poziciji osigurati odgovarajuća jamstva i time svoje
pojavljivanje, naprimjer, plaćanjem jamčevine (vidi presudu
Wemhoff, naprijed citirano,Serija A br. 7, str. 25, § 15).
Sud navodi, pri čemu se slaže s Komisijom, da optužno
odjeljenje nije ustanovilo da se u ovom slučaju ne radi o tome.
199
Almin DAUTBEGOVIĆ
4. Očuvanje javnog reda i mira
47. Odluke optužnog odjeljenja u Parizu od 22. januara, 5.

marta i 23. decembra 1986. godine, te 10. aprila i 24. avgusta
1987. godine (vidi tačke 13. i 23. ove presude), kao i optužnog
odjeljenja Amiens od 17. marta 1987. godine(vidi tačku 21. ove
presude ), naglašavaju potrebu da se zaštiti javni red od
remećenja uzrokovanog ubistvom g. Merdy-ja.
48. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je ometanja javnog
reda nisu mogla proizaći iz pukog počinjenja krivičnog djela.
49. Prema Evropskoj komisiji, opasnost od takvog remećenja,
koji podrazumijeva poremećaj i javnog mnijenja, nakon
puštanjaosumnjičenog, se ne može izvući samo iz težine
krivičnog djela ili troškova postupka protiv dotične osobe. Kako
bi se utvrdilo postoji li opasnost ove prirode, po mišljenju
Komisije, treba uzeti u obzir i druge faktore, kao što su stav i
ponašanje optuženog nakon što je pušten, što francuski sudovi
nisu učinili u ovom slučaju .
50. Za Vladu, s druge strane, ometanja javnog reda i mira
su generisana samim djelom i okolnostima u kojima je
počinjeno. Obzirom da predstavlja nepopravljiv napad na osobu
, svako ubistvo uveliko remeti javni red društva koje jamči
zaštitu ljudskih prava, od kojih poštovanje ljudskog životu
predstavlja bitnu vrijednost, kao što je i prikazano u članu 2.
(čl. 2) Konvencije. Nastali poremećaj je tim više dubok i trajan
jer je proizvod smišljenog i organiziranog ubistva. Postoje
snažne činjenice koje potvrđujuda je gospođa Letellier osmiislila
plan ubistva njenog muža i uputila treće lice da to učini u
zamjenu za novac.
51. Sud prihvata da, zbog njihove posebne težine i javnog
reagiranja na njih, određene djela mogu dovesti do društvenog
poremećaja koji može opravdati pritvor, barem za neko
vrijeme. U izuzetnim okolnostima ovaj faktor se može uzeti u
obzir za potrebe ove Konvencije, u mjeri u kojoj ga priznaje
domaći zakon - kao u članu 144. Zakona o krivičnom postupku
– pojam remećenja javnog reda uzrokovanog krivičnim djelom.
200
Međutim, ovaj razlog može se smatrati kao relevantan i

dostatan samo pod uvjetom da se temelji na činjenicama koje
mogu dokazati da bi puštanje optuženog na sloboduzapravo
poremetilo javni red. Osim tog, pritvor će i dalje biti legitiman
samo ako javni red i dalje ostaje ugrožen. Njegov nastavak se
ne može koristiti kao skrbnička kazna.
U ovom slučaju, ti uvjeti nisu bili zadovoljeni. Optužno
odjeljenje je procijenilo potrebu za nastavkom oduzimanja
slobode u čisto apstraktnom smislu, uzimajući u obzir samo
težinu krivičnog djela. To je odlučeno unatoč činjenici da je
podnositeljica isticala u svojim podenescima od 16. januara
1986 i 3. Marta, te 10. aprila 1987. godine da majka i sestra
žrtve nisu podnijele nikakve primjedbe na njene zahtjeva za
puštanje na slobodu, dok su energično osporavale one koje je
podnio g. Moysan (vidi tačke 14 i 24 gore); Francuski sudovi
ovo nisu osporili.
5. Zaključak
52. Sud stoga dolazi do zaključka da se barem od 23.

decembra 1986. godine (vidi tačku 39.ove presude), osporavani
pritvor prestao temeljiti na relevantnim i dovoljnim razlozima.
Odluka o puštanju optužene od 24. decembra 1985. godine
je donesena od strane sudskog službenika koji je imao najbolji
uvid u dokaze i mogao procijeniti okolnosti i ličnost gospođe
Letellier. U skladu s tim su navodinaknadnih presudaoptužnih
odjeljenja trebali biti više jasni i određeni, da ne kažemo manje
stereotipno objasniti zašto oni smatraju da je potrebno produžiti
pritvor.
53. Prema tome, došlo je do povrede člana 5. § 3.
201
Almin DAUTBEGOVIĆ
II. NAVODNA POVREDA ČLANA 5. § 4
54. Podnositeljica zahtjeva također navodi povredu člana 5.

§ 4, prema kojem:
"Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima
pravo na postupak u kojem će sud hitno odlučiti o zakonitosti
njegova pritvaranja, te odrediti njegovo puštanje ako je
pritvaranje bilo nezakonito."
Podnositeljica je smatrala da konačna odluka o njenom
zahtjevu za puštanje na slobodu od 24. januara 1986. godine,
odnosno odbijanje njene žalbe od strane Kasacionog suda 15.
juna1987. godine na odluke optužnog odjeljenja Žalbenog suda
Amiens od 17.marta 1987. godine (vidi tačke 16 , 21 i 22 gore),
nisu uslijedile “hitno”. Komisija se složila.
55. Vlada je osporila taj stav. Tvrdili su da se dužina
vremenskog razdoblja u pitanju može objasniti velikim
brojem žalbi gđe Letellier samo o proceduralnim pitanjima: u
trinaest mjeseci i tri sedmice, optužno odjeljenje je donijelo
tri odluke ,a Kasacioni sud dvije.Vrijeme koje je trebalo za
donošenje tih odlukani na koji način nije prekomjerno, niti se
moglo kritikovati jer je u stvari ono rezultat sistemske
upotrebe pravnih lijekova omogućenih prema francuskom
pravu.
56. Sud je imao određene dvojbe u vezi ukupne dužine
ispitivanja drugog zahtjeva za puštanje, naročito prije nego je
optužnno odjeljenje pozvano da odlučuje, nakon što mu je
prijašnju odluka ukinuo u Kasacioni sud.Ipak treba imati na
umu da podnositeljica zahtjevazadržala pravo da podnese dalje
zahtjeve u bilo kojem trenutku. I zaista je od 14. februara
1986. godine do 5.avgusta 1987. godinepodnijela šest drugih
zahtjeva, koji su svi rješavani u razdobljima od osam do
dvadeset dana (vidi tačku 23. ove presude).
57. Stoga, tu nije došlo do kršenja člana 5. § 4.
202
III. Primjena člana 50
58. Prema članu 50,

"Ako Sud utvrdi da je odluka ili mjera poduzeta od strane
pravosudnog organa ili bilo kojeg drugog organaVisoke
ugovorne stranke potpuno ili djelomično u suprotnosti s
obvezama koje proizlaze iz Konvencije, a unutarnje pravo
navedene stranke omogućava samo djelomičnu odštetuza
posljedice ove odluke ili mjere, odlukom suda, prema potrebi,
dodijelit će se pravedna naknadu povrijeđenoj stranci."
Prema ovoj odredbi, podnositeljica zahtjeva je tražila
naknadu štete i naknadu troškova.
A. Naknada štete
59. Gospođa Letellier je u prvom redu tražila 10.000

franakana ime nematerijalne štete i 435,000 franaka na ime
materijalne štete. Ovaj drugi iznos jepredstavljao polovinu
prometa koji je njen restoran mogao postići između hapšenja i
presude porotnog suda.
60. Vlada ne vidi nikakvu uzročnu vezu između povrede i
navodne materijalne štete koja proizlazi za podnosioca zahtjeva
iz njenog lišavanja slobode, jer će je ona u svakom slučaju kad
bude osuđena morati pretrpjeti. Nadalje, smatra da sama
odluka da je povrijeđena odredba Konvencije predstavlja
dovoljnu naknadu za nematerijalnu štetu.
61. Delegat Evropske komisije je izrazio mišljenje da bi joj
trebala biti dodijeljena naknadanematerijalne štete, a ako je
potrebno i materijalne štete, ali nije naveo niti jednu brojku.
62. Sud odbacuje zahtjev za naknadu materijalne štete, jer
je pritvora u cjelosti uračunat u kaznu. Što se tiče nematerijalne
štete, Sud smatra da sadašnja presuda predstavlja dovoljnu
satisfakciju.
203
Almin DAUTBEGOVIĆ
B. Troškovi i izdaci
63. Na ime troškova i izdataka u postupku pred

institucijama Konvencije, gospođa Letellier je tražila 21,433
franaka.
64.Vlada nije izrazila mišljenje o ovom pitanju.Delegat
Komisije je to prepustio na odluku Sudu.
65. Traženi iznos odgovara kriterijima utvrđenim od strane
Suda u njegovoj sudskoj praksi, te Sud u skladu s tim smatra
da je pravedno da joj se taj iznos dodijeli u cjelosti.
IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Presuđuje da je došlo do povrede člana 5. § 3 (čl. 5-3);

2. Presuđuje da nije došlo do povrede člana 5. § 4 (čl. 5-4);
3. Smatra da tužena država treba isplatiti podnositeljici
zahtjeva, u odnosu na troškove i izdatke, 21,433 francuskih
franaka;
4. Odbacuje ostatak zahtjeva za pravičnu naknadu.
Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, a dostavlja

se na javnu raspravu u Zgradu ljudskih prava, Strasbourg, 26.
juna 1991. godine.
Rolv RYSSDAL Marc-André EISSEN

predsjednik Sekretar
... Slučaj se nalazi pod brojem 29/1990/220/282.Prvi broj

je pozicija slučaja na listi slučajevim podnesenih Sudu u
određenoj godini (drugi broj). Posljednja dva broja pokazuju
poziciju slučaja na listi slučajev podnesenih Sudu od njegovog
osnivanja i na popisu odgovarajućih izvornih zahtjeva Komisiji.
204
... Izmjena i dopuna člana 11. Protokola br 8 (P8-11), koji je

stupio na snagu 1. januara 1990. godine
... Izmjene i dopune Poslovnika Suda koji je stupio na

snagu 1. aprila 1989. godine,a koje se primjenjuju na ovaj
slučaj.
... Napomena Sekretara: iz praktičnih razloga, ovaj dodatak

će se pojaviti samo u kucanom obliku presude (svezak207
serije A Sudskog glasnika), a primjerak Izvještaja Komisije je
moguće dobiti iz registra.
205
Almin DAUTBEGOVIĆ
4. Kemmache protiv Francuske (1991)
U predmetu Kemmache protiv Francuske*,

43. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
(''u daljem tekstu: Konvencija'')** i relevantnim odredbama
Pravilnika suda***, u vijeću sastavljenom od sljedećih sudija:
g-din R. Ryssdal, Predsjednik, g-din F. Golcuklu, g-din L.-E.
Pettiti, g-din C. Russo, g-din R. Bernhardt, g-din S.K.
Martens, g-đa E. Palm, g-din I. Foighel, g-din R. Pekkanen, a
u čijem se sastavu nalazio i g-din M.-A. Eissen, registrar, i g-
din H. Petzold, zamjenik registrara, nakon vijećanja
zatvorenog za javnost 21. marta i 22. oktobra 1991. godine,
izriče sljedeću presudu, usvojenu posljednjeg navedenog
datuma:
Zabilješke registrara
* Predmet je naveden pod brojem 41/1990/232/298 i

53/1990/244/315. Prvi broj, u svakom od ova dva propisana
broja, predstavlja mjesto predmeta na spisku koji se odnosi na
Sud u relevantnoj godini (drugi broj). Posljednja dva propisana
broja označavaju mjesto predmeta na spisku koji se odnosi na
Sud od njegovog osnivanja i na spisku proisteklih aplikacija
koje se podudaraju sa Komisijom.
** Dopunjen članom 11. Protokola br. 8 (P8-11), koji je

stupio na snagu 01. januara 1990. godine.
*** Amandmani Pravilnika suda koji su stupili na snagu 01.

aprila 1989. godine primjenjuju se na ovaj predmet.
206
POSTUPAK
1. Predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska

prava (''u daljem tekstu: Komisija'') u dvije faze, prva iz 11.
jula a druga iz 12. oktobra 1990. godine, u svakom slučaju prije
isteka roka od tri mjeseca propisanog članom 32. st. 1. i čl. 47
Konvencije. Predmet je proistekao iz aplikacija (nos. 12325/86 i
14992/89) protiv Francuske Republike, a aplikaciju je po osnovu
člana 25. Komisiji podnio francuski državljanin, g-din Michel
Kemmache, 01. avgusta 1986. godine, i 28. aprila 1989.
godine; Komisija nije naredila spajanje ove dvije aplikacije.
2. Komisija se u svom zahtjevu pozvala na članove 44. i 48.
te deklaraciju kojom je Francuska prihvatila obaveznu
nadležnost Suda (član 46.). Cilj zahtjeva je bio dobijanje odluke
Suda o tome da li predmetne činjenice ukazuju ili ne na kršenje
obaveza tužene države po osnovu člana 5. st. 3. i člana 6. st. 1.
Konvencije, posebno u pogledu zahtjeva ''razumnog vremena''.
3. U odgovoru na pitanje postavljeno shodno Pravilu 33. st.
3. tačka (d) Pravilnika Suda, aplikant je izjavio da želi da uzme
učešće u postupku i imenuje advokata koji će ga zastupati
(Pravilo 30.).
4. Vijeće koje je konstituisano za ispitivanje prvog od dva gore
spomenuta predmeta, uključivalo je ex officio g-dina L.-E. Pettiti,
izabranog sudiju francuske nacionalnosti (član 43. Konvencije), i g-
dina R. Ryssdala predsjednika Suda (Pravilo 22. st. 2. tačka (b)).
Dana 27. avgusta 1990. godine, u prisustvu registrara, predsjednik
je izabran većinom glasova ostalih sedam članova vijeća, po
imenima g-din F. Golcuklu, g-din C. Russo, g-din R. Bernhardt, g-
din S.K. Martens, g-đa E. Palm, g-din I. Foighel i g-din R. Pekkanen
(član 43. Konvencije i Pravilo 21. st. 4.).
5. Dana 15. oktobra 1990. godine, g-din Ryssdal je odlučio
da vijeće treba, također, razmatrati i drugi predmet te oba
predmeta ispitati simultano (Pravilo 21. st. 6. i 37. st. 3.). Dana
25. oktobra vijeće je naredilo spajanje ova dva predmeta
(Pravilo 37. st. 3).
207
Almin DAUTBEGOVIĆ
6. G-din Ryssdal je na sebe preuzeo dužnost predsjednika

vijeća (Pravilo 21. st. 5.), i preko registrara konsultovao agenta
Francuske Vlade (''u daljem tekstu: Vlada''), delegata Komisije i
advokata aplikanta o potrebi provođenja postupka u pismenoj
formi (Pravilo 37. st. 1.). U skladu sa redoslijedom posljedice
koja je nastupila, registrar je primio zahtjev aplikanta i Vlade
21. i 23. januara 1991. godine. Dana 11. februara aplikant je
podnio podnesak na odgovor, koji je sa odlaskom predsjednika,
dodan dokumentima pred Sud (Pravilo 37. st. 1. drugi pod-
stav). Vlada je na to odgovorila 14. marta. Dopisom iz 28.
februara, sekretar Komisije je obavijestio registrara da će
delegat svoja opažanja iznijeti na ročištu.
7. Predsjednik je 06. novembra 1990. godine konsultovao,
preko registrara, one koji će se pojaviti pred Sudom, te
obavijestio da će se javno ročište održati 19. marta 1991.
godine (Pravilo 38.).
8. Ročište je održano u prisustvu javnosti u Zgradi za
ljudska prava (Human Rights Building), Strazbur, zakazanog
dana. Sud je prethodno održao pripremno ročište.
Tu su se pred Sudom pojavili:
a) U ime Vlade: g-đa E. Belliard, zamjenica direktora
Odjeljenja za pravne poslove Ministarstva vanjskih poslova u
svojstvu agenta; g-đica M. Picard, službenica pri Odjeljenju za
pravne poslove Ministarstva vanjskih poslova; g-đica F. Travaillot,
službenica pri Odjeljenju za krivične stvari i pomilovanja
Ministarstva pravde; g-din P. Chambu, Odjel za ljudska prava
Ministarstva vanjskih poslova u svojstvu savjetnika;
b) U ime Komisije: g-din J.-C. Soyer, delegat,
c) U ime aplikanta: g-đa C. Meral, advokat u svojstvu
savjetnika.
Sud je saslušao govore g-đe Belliard u ime Vlade, g-dina
Soyera u ime Komisije i g-đe Meral u ime aplikanta, kao i
njihove odgovore na pitanja. Predstavnici Vlade i aplikanta su
predočili razne dokumente povodom ročišta i za kasnije.
208
ČINJENICE
9. G-din Michel Kemmache, francuske nacionalnosti,

trenutno služi kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.
Ranije je stanovao u Pantin-u gdje je bio zaposlen kao
recepcioner u jednom društvu hotela. Jedno vrijeme je bio
rukovodeći direktor tog društva i, prije tog, direktor nekoliko
društava u kojima je posjedovao dionice: koje su se sastojale iz
kockarnica, hotela i restorana. Njegov kriminalni dosije je otkrio
tri osude, uključujući kaznu zatvora u trajanju od pet godina za
tešku krađu.
I NAROČITE OKOLNOSTI PREDMETA
A. Postupak
1. Istražni postupak
a) Istraga u pogledu optužbi za prenos krivotvorenog

novca na teritoriju Francuske i nezakonitog stavljanja u
opticaj krivotvorenih papirnih novčanica
10. Dana 06. jula 1981. godine g-din Klaushofer,

državljanin Austrije nastanjen u Lihtenštajnu, i g-din Ceccio,
Talijan koji živi u Švicarskoj, uhvaćeni su na aerodromu u Nici
dok su pokušavali da promijene krivotvorenu papirnu novčanicu
od stotinu američkih dolara, u jednoj od banaka na aerodromu.
Njih dvojica su putovali u automobilu ukradenom u Holandiji,
koji je nosio lažni registarski broj Portugala. U njihovom
prtljagu je pronađeno 4.500 krivotvorenih novčanica od po 100
američkih dolara, skrivenu gomilu novca smotanu u duplom
iznosu. Dana 08. jula 1981. godine njih dvojica su optuženi za
prenos krivotvorenog novca na teritoriju Francuske te
nezakonito stavljanje u opticaj krivotvorenih papirnih
novčanica; određen im je pritvor.
209
Almin DAUTBEGOVIĆ
Ispitivanje je odvelo istražioce do aplikanta i Španca g-dina

Fernandeza, koje su g-din Klaushofer i g-din Ceccio navodno posjetili
u Monaku preko posrednika, Talijana, g-dina Caudullo-a, poznatog
po svojim kriminalnim radnjama. G-din Kemmache je bio, prema
tome, optužen 16. januara 1983. godine za ista djela kao i prva dva
optužena, te tim redom pritvoreni (vidi stav 25 gore).
11. Dana 24. februara 1984. godine, g-din Ceccio je rekao
istražnom sudiji da je, po instrukcijama svog advokata i u zamjenu
za iznos novca koji je platio aplikant, kasnije lažno izjavio da ga ne
poznaje. Sudija je, u pogledu ovog, pozvao g-dina Kemmache-a -
koji je u međuvremenu bio oslobođen pod sudskim nadzorom (vidi
stav 25 niže) - da bi ga ispitao 13. marta 1984. godine, na
razgovor koji je odložen za 20. mart 1984. godine.
Aplikant se nije pojavio tog dana. Jedan od njegovih advokata
je izjavio istražnom sudiji, u tu svrhu, da je primio telefonski poziv
od osobe čiji identitet nije mogao otkriti, informišući ga da je
automobilska nesreća spriječila g-dina Kemmache-a da se pojavi.
Kako god, svjedok koji je ispitan 23. marta, g-din Fernandez je
izjavio da su on i aplikant doputovali putem u Nicu, bez suočavanja
sa bilo kakvim poteškoćama, u veče 19. marta i da je njegov saputnik
u putovanju, nakon tog, bio u Nici tog dana, sve do oko 5 sati.
Kakva god da je istina bila, g-din Kemmache je bio ponovo
pritvoren 22. marta (vidi stav 26 niže).
12. Dana 29. juna 1984. godine, istražni sudija je naredio
zatvaranje istrage za glavno djelo i uputio predmet organima
gonjenja.
b) Istraga u pogledu optužbi za davanje lažnog

iskaza svjedoka i zavjeru u pogledu davanja lažnog
iskaza svjedoka
13. Kao rezultat svjedočenja g-dina Ceccio-a (vidi stav 11

iznad), druga sudska istraga g-dina Kemmache-a i dvije ostale
osobe, otvorena je 18. juna 1984. godine, po optužbama za
davanje lažnog iskaza svjedoka i zavjeru u pogledu davanja
lažnog iskaza svjedoka.
210
Dana 20. februara 1986. godine, istražni sudija je nakon

ispitivanja, optužio aplikanta za zavjeru u pogledu davanja
lažnog iskaza svjedoka. Dana 02. oktobra 1986. godine naredio
je zaključivanje istrage i predmet proslijedio organima
gonjenja.
2. Postupak suđenja
a) Postupak u pogledu glavnog djela (l'affaire criminelle)
14. Dana 28. avgusta 1984. godine, odjeljenje tužilaštva

(chambre d'accusation) Aix-en-Provence Apelacionog suda,
potvrdilo je optužnicu protiv g-dina Kemmache-a po optužbi za
prenos krivotvorenog novca na teritoriju Francuske i nezakonito
stavljanje u opticaj krivotvorenih papirnih novčanica, te ga
uputio na suđenje pred Alpes-Maritimes sud u Assize-u.
Aplikant se žalio prema shvatanju prava, da bi Kasacioni sud
ukinuo ovu odluku 20. novembra 1984. godine uz razloge da je
odjeljenje tužilaštva zanemarilo članove 83. i 84. Zakona o
krivičnom postupku, propuštajući da uoče da je istražni sudija
koji je zamijenio prvog istražnog sudiju, kasnije promijenio
mjesto, te da nije bio propisno izabran.
15. Odjeljenje tužilaštva Apelacionog suda u Grenoble-u je
postalo nadležno za predmet 07. januara 1985. godine, koje je
uputilo aplikanta na suđenje pred Alpes-Maritimes sud u Assize-
u. Aplikant se žalio prema shvatanju prava, te je Kasacioni sud
ukinuo ovu odluku iz 26. marta 1985. godine zbog nepostojanja
dovoljnh razloga.
16. Predmet je ponovo proslijeđen odjeljenju tužilaštva
Apelacionog suda u Grenoble-u kao nadležnom, koje je,
zasijedajući u drugačijem sastavu sudija, 15. maja 1985.
godine, uputilo g-dina Kemmache-a na suđenje pred Alpes-
Maritimes sudom u Assize-u. Ipak, po žalbi aplikanta, Kasacioni
sud je ukinuo odluku 17. jula 1985. godine, uz razloge da je
odjeljenje tužilaštva prekršilo član 202. Zakona o krivičnom
211
Almin DAUTBEGOVIĆ
postupku, oslanjajući se na činjenice koje nisu bile zastupljene

u dokumentu istražnog sudije, bez potrebe za dodatnim istražnim
radnjama ili optuživanjem aplikanta.
17. Predmet je proslijeđen odjeljenju tužilaštva Apelacionog
suda u Lyon-u, koje je 13. avgusta 1985. godine, uputilo g-dina
Kemmache-a na suđenje pred Alpes-Martimes sudom u
Assize-u, optužujući ga za djelo (zločin) savjesnog pomaganja i
podstrekavanja na prenos i upotrebu krivotvorenih stranih
papirnih novčanica na teritoriji Francuske te povezanog djela
(delit) nezakonitog stavljanja u opticaj takvih krivotvorenih
papirnih novčanica u području carina. Dana 29. oktobra 1985.
godine, Kasacioni sud je odbio žalbu aplikanta na odluku
Apelacionog suda.
18. Predmet je položen za suđenje pred Alpes-Maritimes
sudom u Assize-u, u prvoj četvrtini 1986. godine, ali je prema
naredbi iz 11. marta 1986. godine, predsjednik suda u Assize-u
odložio suđenje do sljedećeg zasijedanja, dok je aplikant bio
optužen za djelo (delit) zavjere u pogledu davanja lažnog
iskaza svjedoka (vdi stav 13 iznad) i dva predviđena postupka
su bila spojena.
19. Dana 19. novembra 1986. godine, francuske vlasti su
privremeno uručile g-dina Klaushofera i g-dina Ceccio-a
švicarskim vlastima na gonjenje prema paragrafu 8 Akta o
ekstradiciji stranaca iz 10. marta 1927. godine (vidi stav 38
niže), u vezi sa istragom za ubistvo u koje su bili umiješani u
toj zemlji.
G-din Klaushofer je vraćen u Francusku 26. februara 1990.
godine, te u Švicarskoj kažnjen kaznom zatvora u trajanju od
dvadeset godina; g-din Ceccio je vraćen 25. januara 1988.
godine, slijedeći sudsku odluku prema kojoj nije mogao
odgovoriti za potrebe predmeta.
20. Dana 12. juna 1990. godine, Alpes-Martimes sud u
Assize-u je odvojio postupke u pogledu aplikanta i g-dina
Klaushofera od onih vođenih protiv g-dina Ceccio-a, te odložio
raniji za sljedeće zasijedanje. To je učinio, posmatrajući u te
212
svrhe, aplikaciju savjetnika g-dina Klaushofera, kojeg su

podržavali advokati aplikanta, kao što je jasno iz sljedećeg
izvoda te odluke:
''... G-đa Boncompagni, savjetnica optuženog Stephan-a
Klaushofer-a, zahtijeva odlaganje predmeta, uglavnom po
osnovu da, kao što je istakla sudu 08. juna 1990. godine, nije
imala dovoljno vremena da prouči predmet u potpunosti;
nadalje, optuženi je izabrao novog advokata, g-dina Vergesa,
da sprovede njegovu odbranu;
G-din Peyrat i g-đa Meral, savjetnici optuženog Michela
Kemmache-a, pridružuju se ovoj aplikaciji, pozivajući se na
'nedjeljivost predmeta optuženih'; ...''
21. Kad je obznanjeno da će se ročište održati 13. i 14.
decembra 1990. godine, i pozvano da se o tome obavijesti
zatvor u Nici da će se oni zatvoriti dan ranije, aplikant je
predočio uvjerenje 10. decembra, dokazujući svoj boravak u
specijalizovanoj bolnici Ville Evrard (Neuilly-sur-Marne) 05.
decembra, govoreći o zlostavljanju kojem je bio izložen kao
žrtva u Nici prije nekoliko dana. Prema naredbi iz 13. decemba
1990. godine, predsjednik Alpes-Maritimes suda u Assize-u je
uočio da g-din Kemmache sebi nije pomogao da izbjegne
zatvor uprkos zaključcima medicinskih nalaza, izvađenih po
zahtjevu glavnog javnog tužioca i podnesenih 11. decembra,
prema kojima ga njegovo psihičko i mentalno stanje nije
spriječlo da se normalno pojavi pred sudom u Assize-u. Nakon
tog, naredio je odvajanje postupka protiv aplikanta od onog koji
se odnosi na g-dina Klaushofera, te odložio predmet do sljedeće
sjednice.
22. Dana 25. aprila 1991. godine, Alpes-Maritimes sud u
Assize-u kaznio je aplikanta - koji je bio ponovo uhapšen 14.
marta 1991. godine prema nalogu za hapšenje o kojem je
raspravljalo odjeljenje tužilaštva Apelacionog suda u Lyon-u 13.
avgusta 1985. godine (vidi paragraf 17 iznad) - kaznom zatvora
u trajanju od jedanaest godina te kaznom od 2.600.000
francuskih franaka. Sljedećeg dana, g-din Kemmache je uložio
žalbu Kasacionom sudu, o kojoj još nije odlučeno.
213
Almin DAUTBEGOVIĆ
b) Postupak u vezi sa djelom davanja lažnog iskaza

(l'affaire correctionnelle)
23. Dana 04. marta 1987. Godine, istražni sudija u Nici je

uputio g-dina Kemmache-a i saoptuženog na suđenje
Krivičnom sudu u Nici (tribunal correctionnel) po optužbama za
davanje lažnog iskaza svjedoka te zavjeri u pogledu davanja
lažnog iskaza svjedoka.
Dana 20. oktobra 1987. godine, obojica su bili oslobođeni
optužbi.
B. Pritvor
24. Tokom dva gore navedena propisana postupka, aplikant

je ostao u pritvoru ukupno više od tri godine.
1. Prvo pritvaranje (16. februar - 29. mart 1983.

godine)
25. Na dan kada je optužen za glavno djelo (zločin) 16.

februara1983. godine (vidi stav 10 iznad), g-din Kemmache je
bio pritvoren u zatvoru u Nici. Dana 29. marta 1983. godine,
pušten je pod sudskim nadzorom uz plaćanje osiguranja od
500.000 franaka; istražni sudija je odbio prvu molbu za
oslobođenje 25. februara 1983. godine.
2. Drugo pritvaranje (22. mart 1984. godine - 19.

decembar 1986. godine)
26. Prema nalogu za hapšenje iz 22. marta 1984. godine,

aplikant je zadržan i uhapšen na granici između Francuske i
Monaka te doveden pred istražnog sudiju tribunal de grande
instance u Nici. Kasnije tog dana je ponovo pritvoren u zatvoru
u Nici te mu je, 26. marta 1984. godine, naredio da se pojavi
214
pred njim. Istražni sudija je primijetio da je odavanje g-dina

Ceccio-a dalo osnova za sumnju da će pritisak možda nastati
uticajem na svjedoke (vidi stav 11 iznad) i g-din Kemmache
nije ispoštovao obavezu dolaska pred sud 20. marta.
27. Aplikant je onda podnio brojne aplikacije za
oslobođenje; tvrdio je da je nevin, izjavljujući da nijedna nova
činjenica nije opravdala potrebu za drugim nalogom, da nije
postojala opasnost od bjekstva, da nije zahtijevao da izbjegne
suđenje i da je njegovo prisustvo bilo neophodno zbog brige o
poslu; ponudio je da podnese, kao dodatno osiguranje, bilo koji
iznos koji utvrdi sud.
U podnesku kojeg je podnio na ročištu 10. maja 1984.
godine, 13. avgusta 1985. godine i 28. oktobra 1986. godine,
iznio je razloge za nepojavljivanje 20. marta 1984. godine (vidi
stavove 11 i 26 iznad). U prvom je iznio:
''[da] je do 20. marta 1984. godine ispoštovao uslove
sudskog nadzora kojima je bio izložen, da se dana kada [je]
došao u Nicu, gdje [je] doputovao 18. marta 1984. godine da
ispoštuje poziv istražnog sudije koji ga je trebao ispitati 20.
marta u 3 sata u ponedjeljak 19. marta, na putu do Miramasa
da posjeti ženu svog druga, njegovo auto pokvarilo te ga [je] to
spriječilo da pristupi saslušanju na kojem se trebao pojaviti
pred sudom.''
U drugom je iznio da ga je samo ''nesretan splet okolnosti,
koje je objasnio nadugačko,'' spriječio od javljanja istražnom
sudiji.
U trećem je izjavio kako slijedi:
''Michel Kemmache je u potpunosti postupao u dobroj vjeri
te dobra vjera ne može biti dovedena u pitanje kao što ... je i
činio, te se pritom, namjeravao javiti istražnom sudiji. Otišao je
u Nicu ranije 18. marta 1984. godine, sa namjerom da
prisustvuje ispitivanju zakazanom za 20. mart 1984. godine. U
vezi sa tim, prema pozivu koji je bio upućen 11. aprila 1982.
godine, g-đa Evelyne Monod, direktorica King George hotela u
Nici, je izjavila da je Michel Kemmache proveo dvije noći u
215
Almin DAUTBEGOVIĆ
njenom hotelu, te da je doputovao 18. marta 1984. godine, a

otišao 19. marta 1984. godine, i to poslije podne. Također je
otkriveno, svjedočenjem g-dina Charles-a Kaiser-a, dana 17.
jula 1984. godine, da ga je Michel Kemmache posjetio kući u
Miramas-u, u večeri 19. marta 1984. godine te da je tamo
ostao do jutra 20. marta 1984. godine. Kao rezultat mehaničkih
problema koji su zahvatili njegovo motorno vozilo, bio je
spriječen da se vrati u Nicu onog dana i u vrijeme koje je bilo
utvrđeno za saslušanje. Vještačenjem iz garaže B.M.W. u
Pavillon-sous-Bois, Bessin garaže, otkriveno je da je auto g-
dina Michela Kemmache-a zadržano na posmatranju od 24.
novembra 1983. godine do 10. februara 1984. godine, skoro tri
mjeseca, zato što je auto već imalo mehaničkih problema. Ipak,
uprkos ovoj maloj nesreći bez ozbiljnih posljedica, Michel
Kemmache je otišao narednog jutra, u jutro 21. marta,
istražnom sudiji koji je odlučio da odloži ispitivanje g-dina
Michela Kemmache-a za neki drugi datum. ...''
28. Sud se pozvao na pravilo za ove aplikacije, donoseći
ozbiljne odluke kojim ih odbija, iznoseći ih kao njegove bitne
razloge za nedostatak garancija da će se aplikant pojaviti na
suđenju, kojim je već pokušao izbjeći obavezu sudskog
nadzora, i rizik pritiska koji donosi uticaj na svjedoke, u
''svjetlu'' izlaganja g-dina Ceccio-a.
Odluka odjeljenja tužilaštva Aix-en-Provence Apelacionog
suda iz 10. maja 1984. godine
''... Djeluje da su rezultati uvjerenja ishodili shvatanju kako
je Kemmache proveo tri dana 19, 20 i 21. marta 1984. godine,
naročito izjave Fernandeza, koji je bio na njegovoj strani ta tri
dana, daleko od podupiranja izjava optuženog, kontradiktorno
njihovim, posebno u pogledu tvrdnji da je prešao put u pravcu
do Miramasa tokom kojeg se desila neočekivana mehanička
nesreća.
Ceccio-ve izjave o činjenicama u vezi sa lažnim
svjedočenjem za koje okrivljuje Kemmache-a, su s druge
strane podržane raznim dijelovima dodanim ovom aktu te
216
barem ove činjenice djelimično ukazuju na odluku optuženog da

se potrudi da izbjegne sankcije koje mu prijete, te da date
otkrije u trenutnom stanju kao dokaz protiv njega koji proizlazi
iz istrage;
Uzimajući u obzir ovaj dokaz, Kemmache-u prijeti kazna
za ozbiljan zločin te će njegovo puštanje na slobodu omogućiti
stvarnje pritiska uticajem na svjedoke, kao što je već pokušao
uraditi u vezi sa Ceccio-m, i ovo je nešto čega istražni sudija
nije bio svjestan kad je optuženog smjestio pod sudski nadzor,
kao i da se sporazumi sa trećim strankama u pogledu ometanja
iznošenja istine.
Također je neophodno da se on zadrži u pritvoru da bi se
zaštitio javni red od ozbiljnih uznemiravanja prouzrokovanih
djelima koja su u pitanju, koja su izvršena u kontekstu
internacionalnog prenosa krivotvorenih papirnih novčanica, kao
karakteristika organizovanih djela;
Nakon tog, Kemmache, koji je prethodno okrivljen, u
smislu težine ovih sankcija koje mu prijete i posljednjih
saznanja u pogledu njegovog ponašanja, se ne bi činio
spremnim da se pobrine za dovoljne garancije za njegovo
pojavljivanje na suđenju te se njegov pritvor sada pojavljuje
kao jedina mjera koja će osigurati da će sa sigurnošću ostati na
raspolaganju sudskim vlastima; ...''
suda iz 24. jula 1984. godine
“... Navodna djela su veoma ozbiljna kad se sastoje od
prenosa krivotvorenih papirnih novčanica koje organizuje strana
država; ...
U podnesku koji je njegov advokat podnio na zapisnik 10. jula
1984. godine, raspravljao je da ima trajnu adresu stanovanja, da
je poslovan čovjek, da ima porodicu i da je zbog tog sposoban da
obezbijedi sve garancije da će se pojaviti na suđenju; ...
Razumni dokaz postoji protiv optuženog, koji je bio ozbiljno
uključen u tok istrage;
217
Almin DAUTBEGOVIĆ
Kad je smješten pod sudski nadzor uz plaćanje osiguranja,

putovao je bez dozvole i bez valjanog razloga da bi se bavio
poslovnim aktivnostima u Parizu;
Nije ispoštovao pojavljivanje pred istražnim sudijom, koji
ga je morao ponovo uhapsiti;
On, zato, nije u mogućnosti da se pobrine za dovoljne
garancije da će se pojaviti na suđenju;
On se može savršeno lijepo ne pojaviti pred sudom u
Assize-u, očekivati kaznu za ozbiljno krivično djelo kao što je
podstrekavanje na bjekstvo;
Njegov pritvor je neophodan kao preventivna mjera; ...''
suda iz 07. avgusta 1984. godine
''... On je ipak umiješan u veći prenos krivotvorenih
američkih dolara u kojima je navodno igrao važnu ulogu,
razumni dokazi postoje protiv njega te on ne može pribaviti
garancije da će se pojaviti na suđenju; ...''
suda iz 28. avgusta 1984. godine
“... Postoje razumni dokazi protiv optuženog koji ga dovode
u vezu sa ozbiljnim djelima koja su podobna da ometaju javni
red a koji se mora očuvati;
Ovo dokazuje porijeklo izjava saoptuženog Ceccio-a koji je
formalno umiješan, ali i također ostala svjedočenja, te njegovo
prisustvo u restoranu u Monaku sa drugima koji su bili
umiješani u slučaj onog dana kada je izvršena dostava
krivotvorenih papirnih novčanica;
Michel Kemmache je prethodno okrivljen, te su garancije
da će se pojaviti na suđenju koje je predložio, nedovoljne;
Neophodno je zadržati ga u pritvoru da se osigura da će se
pojaviti na suđenju;
Njegova molba za oslobođenje, zbog tog, mora biti
odbijena; ...''
218

suda iz 09. oktobra 1984. godine
''... Postoje razumni dokazi protiv optuženog, kojem u tom
slučaju prijeti kazna za teže djelo;
Oslobađanje Kemmache-a bi vjerovatno omogućilo stvaranje
pritiska uticanjem na svjedoke te nezakonito dogovaranje sa
trećim strankama kojim se ometa otkrivanje istine;
zaštitio javni red od ozbiljnih uznemiravanja prouzrokovanih
djelima koja su u pitanju, a koja su izvršena u kontekstu
internacionalnog prenosa krivotvorenog papirnog novca, kao
karakteristika organizovanog djela;
Nakon tog, Kemmache koji je prethodno okrivljen, a u
pogledu težine sankcije koja mu prijeti te posljednjih saznanja
u pogledu njegovog ponašanja, neće moći biti u mogućnosti da
se pobrine za dovoljne garancije za svoje pojavljivanje na
suđenju te se njegov pritvor sada pojavljuje kao jedina mjera
da se sa sigurnošću osigura da će ostati na raspolaganju
sudskim vlastima; ...''
suda iz 13. novembra 1984. godine
''... Postoji razuman dokaz protiv optuženog kojem, prema
tome, prijeti kazna za teže djelo;
Prikazano u ovom stadiju, Kemmache poriče krivicu za
umiješanost u navedena djela, njegovo puštanje na slobodu bi mu
omogućilo stvaranje pritiska koji donosi uticaj na svjedoke, kao što
je već pokušao uraditi sa svojim saoptuženim Ceccio-m, koji je
prikazao svoj poduhvat u vezi sa ovim, te nezakonito dogovaranje
sa trećim strankama da se omete proces otkrivanja istine;

zaštitio javni red od ozbiljnih ometanja prouzrokovanih navodnim
djelom učešća u internacionalnom prenosu krivotvorenog novca,
kao karakteristika organizovanog djela;
219
Almin DAUTBEGOVIĆ
Nakon tog, obzirom da je prethodno okrivljen, u pogledu

težine kazne koja mu prijeti, Kemmache, koji je smješten pod
sudski nadzor, konačno je bio uhvaćen 22. marta 1984. godine
na granici Francuske i Monaka, jer nije mogao pribaviti dovoljne
garancije da će se pojaviti na suđenju te je njegovo pritvaranje
bilo neophodno da se osigura da će ostati na raspolaganju
sudskim vlastima; ...''
Odluke odjeljenja tužilaštva Apelacionog suda u Grenoble-u
iz 23. maja i 18. juna 1985. godine
''... Uprkos poricanjima Michela Kemmache-a, postoji
razuman dokaz za njegovu krivicu kao što je navedeno u odluci
iz 15. maja 1985. godine kojom se ovaj optuženi upućuje na
suđenje u Alpes-Maritimes sudu u Assize-u po optužbama za
korištenje teritorije Francuske i Monegasque za krivotvorenje
stranog novca i ... nezakoniti opticaj krivotvorenih papirnih
novčanica u području carina;
Ozbiljnost djela je ishodila dubokim i dugotrajnim
ometanjem javnog reda; Michel Kemmache je smješten u
pritvor po drugi put zato što nije ispoštovao poziv istražnog
sudije;
Ako se on oslobodi, postoji rizik da će izbjeći suđenje;
Mogao bi, također, kao što je već učinio u vezi sa Ceccio-m,
stvoriti pritisak uticajem na svjedoke;
Molba za oslobođenje koju je Michel Kemmache podnio,
prema tome, mora biti odbijena; ...''
Odluka odjeljenja tužilaštva Apelacionog suda u Lyon-u iz
13. avgusta 1985. godine
''... Navedena djela, u vezi sa kojima postoje ozbiljne i
složene indikacije za krivicu Kemmache-a, nisu kao što on
tvrdi bezazlena djela, ali su posebno opasna ona koja su
prouzrokovala značajno ometanje javnog reda;
Tačno je da Kemmache zaista ima stalnu adresu, ali već je
dva puta bio okrivljen te kažnjen kaznom dugotrajnog zatvora
za krađu;
220
Garancije da će se pojaviti na suđenju, za koje tvrdi da mu

mogu vjerovati, postale su sve sumnjičavije otkako je ponovo
pritvoren nakon vremena koje je proveo na slobodi zato što nije
ispoštovao poziv istražnog sudije;
U ovim okolnostima, njegove molbe za oslobađanje moraju
biti obje odbijene da bi se optuženi stavio na raspolaganje
sudskim vlastima u vezi sa kojim postoje ozbiljne indikacije za
krivicu te koji ne može pribaviti prave garancije da će se
pojaviti na suđenju u smislu zaštite javnog reda od ometanja
uzrokovanog djelom te da se izbjegne njegovo ponavljanje; ...''
Dana 17. jula i 3. septembra 1985. Godine, Krivično
odjeljenje Kasacionog suda nije priznalo dvije odluke odjeljenja
tužilaštva Apelacionog suda u Grenoble-u iz 23. maja i 18. juna
1985. godine, uz razloge da je sastav odjeljenja tužilaštva bio
nezakonit, ali je odbilo žalbu 29. oktobra 1985. Godine, uloženu
protiv odluke donsene u Lyon-u 13. avgusta 1985. godine.
29. Dana 18. aprila 1986. Godine, odjeljenje tužilaštva
Apelacionog suda u Lyon-u odbilo je dalje molbe, podnesene
01. aprila te zasnovane na članu 5, st. 3, Konvencije. Utvrđeno
je kako slijedi:
''... U ovom stadiju postupka postoje dovoljni dokazi da je
optuženi izvršio navedena djela, drugim riječima da je bio
vezan optužbom davanje lažnog iskaza, kao jedan od većih
organizatora prenosa krivotvorenih dolara;
Takva djela su uzrokovala ometanje javnog reda, kao važan
aspekt od kojeg ovisi povjerenje tih individua, poslovnih ljudi,
bankara i drugih ljudi koji su u mogućnosti da imaju novac, te
samo pritvor može spriječiti takvo ometanje;
Obzirom na kompleksnost činjenica, njihovu pojedinačnu
ozbiljnost i težinu kazne koja mu prijeti, pritvor u trajanju od dvije
do tri godine nije abnormalan u pogledu posljednje podnesenih
žalbi (Kasacionom sudu), koje su bile odbijene; tako da pravo
optuženog da se ispitaju u razumnom vremenu nije prekršeno,
posebno jer je ustanovio da nije nepovezan sa odlukom
Predsjenika suda u Assize-u u pogledu tog da se slučaj odloži; ...
221
Almin DAUTBEGOVIĆ
Nakon tog, obzirom na težinu kazne koja mu prijeti, samo

pritvor može osigurati da se optuženi pojavi na suđenju te
odstrani s njega, kao osobu sa dvije prethodne osude, iskušenje
da će ponovo pribjeći životu kriminala te da će se stvoriti
pritisak uticajem na svjedoke i saoptužene, je vijest prema
kojoj će nadolazeće oslobođenje možda biti prerano;
K tome, slijedi da, oba štite javni red od ometanja
uzrokovanog prenosom krivotvorenih papirnih novčanica te
sprečavanje ponavljanje djela kao i osiguranje da se optuženi
pojavi na suđenju te da se izbjegne pritisak koji donosi uticaj na
svjedoke i saoptužene, pritvor do suđenja je neophodan; ...''
Dana 16. jula 1986. godine, Krivično odjeljenje Kasacionog
suda je odbilo žalbu aplikanta na ovu odluku:
''U ''svjetlu'' ovih razloga i uzimajući u obzir novu činjenicu
na kojoj je predsjednik suda u Assize-u zasnovao odluku da
odloži predmet u interesima prave administracije pravde,
pronađeno je da je odjeljenje tužilaštva moglo, bez obzira na
činjenicu da su izvjesni dati razlozi bili suvišni, kao što i jesu,
uvažiti da će pravo optuženog biti iskušano u razumnom
vremenu te se nisu uzimali u obzir u ovoj instanci; ...''
30. Naredne odluke kojima su molbe za oslobođenje bile
odbijene, date su kasnije:
05. septembra 1986. godine
''... Kao što je odjeljenje tužilaštva već ranije odlučilo iz 18.
aprila 1986. godine, a u vezi sa prethodnim sličnim aplikacijama,
iz razloga koji su ostali u potpunosti valjani, odluka kojom se
optuženi upućuje na suđenje pokazuje da postoje dovoljni dokazi
da je optuženi, i samo njegova lična situacija bitna u ovim
odnosima, izvršio djelo o kojem se radi, naime, da je bio bez
uticaja na optužbe za davanje lažnog iskaza, kao jedan od
organizatora većeg prenosa krivotvorenih dolara;
Takva djela su uzrokovala ometanje javnog reda, kao
važnog aspekta od kojeg ovisi povjerenje pojedinaca, poslovnih
ljudi, bankara i drugih ljudi koji su u mogućnosti da imaju
novac, te samo pritvor može spriječiti takvo ometanje;
222
Obzirom na kompleksnost činjenica, njihovu pojedinačnu

ozbiljnost i težinu kazne koja mu prijeti, pritvor u trajanju od
dvije ili tri godine nije abnormalan, u pogledu posljednje
podnesenih žalbi (Kasacionom sudu), koje su odbijene; tako da
prava optuženog u pogledu razumnog vremena nisu ispoštovana,
posebno jer se nije činilo da je nepovezan sa odlukom
predsjednika suda u Assize-u da se predmet odloži; ...
Nakon tog, u pogledu težine kazne koja mu prijeti, samo
pritvor može osigurati da će se optuženi pojaviti na suđenju te
ga odstraniti kao osobu sa dvije prethodne osude, iskušenje da
će ponovo pribjeći životu kriminala te stvoriti pritisak uticajem
na svjedoke i saoptužene;
Iz ovog slijedi da, oba u pogledu zaštite javnog reda od
uznemiravanja uzrokovanog prenosom krivotvorenih papirnih
novčanica i da se spriječi ponavljanje djela kao i da se osigura
da se osuđeni pojavi na suđenju te da se izbjegne pritisak koji
donosi uticaj na svjedoke i saoptužene, pritvor ostaje
neophodan; ...''
20. septembra 1986. godine
''... Iz postupka djeluje da su u pitanju ozbiljne i odlučne
indikacije da je Kemmache bio jedan od organizatora veoma
velikog prenosa krivotvorenih papirnih novčanica u iznosu od
sto američkih dolara, dok su izjave Ceccio-a i Klaushofera bile
podržavane odlučnim izjavama g-đice Busson, Brahim i ostalih,
te po istinitim činjenicama i postojećim informacijama;
Takva djela se podrazumijevaju za javni red, kao važan
aspekt od kojeg ovisi povjerenje koje pojedinci, bankari i druge
osobe moraju biti u mogućnosti da ih imaju u novcu,
uznemiravanje koje samo pritvor može učiniti manje ozbiljnim;
Njegov kriminalni dosije (dvije osude) daje osnov za
sumnju da će se vratiti kriminalnom životu;
U ''svjetlu'' težine kazne koja mu prijeti, garancije da će se
pojaviti na suđenju su daleko od tog da su dovoljne;
223
Almin DAUTBEGOVIĆ
Konačno, da se oslobodi, Kemmache bi se mogao dovesti

u iskušenje da nastavi uticati na svoje saoptužene i svjedoke;
Prema tome, da se djelom prouzrokovano ometanje javnog
reda učini manje ozbiljnim i da se osigura da se optuženi, kao
što je to činio u prošlosti, ne odazove na pozive suda, da
izbjegne povratak životu kriminala i pritisku koji donosi uticaj
na svjedoke i saoptužene, pritvor ostaje neophodan; ...''
28. oktobra 1986. godine
''... Iako je pritvor, između ostalog, bio dug, narav i kompleksnost
slučaja, ogroman broj žalbi, te razvitak u vezi sa slučajem davanja
lažnog iskaza, objašnjava odlaganje zaključivanja postupka i
dovođenje optuženog pred sud na suđenje;
S obziorm na sve dokaze, ne djeluje, ipak, da je uključeni
period bio abnormalan i da se prava optuženog iznesena u
Konvenciji odnose na nepoštivanje;
U pogledu garancija da će se pojaviti na suđenju, Kemmache
se poziva na izvjesne datume kada je njegova žena izjavila da je
spremna da ga dočeka i da se pobrine za tri svjedočenja
poslodavaca koji kažu da su spremni da ga zaposle;
Iznio je da ga je istražni sudija oslobodio 29. marta 1983.
godine nakon njegovog pritvaranja 16. februara 1983. godine,
pod sudskim nadzorom, i onda je vraćen u pritvor 22. marta
1984. godine za nepoštivanje obaveza koje su mu nametnute;
tvrdio je da ga niko ne može prekoriti za njegovo ponašanje od
pogreške do današnjeg datuma, ne pripisujući njemu, to je bilo
samo na početku;
Tvrdnje u pogledu garancija koje je iznio g-din Kemmache
čine se iskrenim čak uprkos broju obećanja neposrednog
zaposljenja koje je donekle neobično u vrijeme nezaposlenosti
koja je zastupljena;
Ipak, obzirom na kriminalni dosije Kemmache-a i
ozbiljnosti kazne koja mu prijeti, postoji strah da će optuženi,
za kojeg se zna da ima veze u inostranstvu, pokušati da
izbjegne suđenje;
224
Obzirom na prirodu djela, također se strahuje i od

ponavljanja djela;
U ovim okolnostima neophodno je zadržati optuženog na
raspolaganju sudskim vlastima i to produžavanjem pritvora i
odbijanjem molbi za oslobođenje, što i nije baš opravdano; ... ''
Dana 09. oktobra i 06. novembra 1986. godine, Alpes-
Maritimes sud u Assize-u odbio je dvije nove molbe za
oslobođenje, iznoseći u odlukama identične razloge:
''... Kemmache ... se ne oslanja na bilo koju novu izjavu
koja podržava njegove nove molbe;
Djela za koja je Kemmache optužen su ozbiljna; prijeti mu
teška kazna; već je osuđivan za tešku krađu; strahuje se da će,
ako se oslobodi, stvoriti pritisak uticajem na svjedoke i tražeći
da izbjegne suđenje;
Neophodno je zadržati ga u pritvoru da bi se izbjegao
pritisak koji donosi uticaj na svjedoke i da se osigura da
optuženi ostane na raspolaganju sudskim vlastima; ...''
31. Ipak, 08. decembra 1986. godine naloženo je
oslobađanje g-dina Kemmache-a, pod sudskim nadzorom, iz
sljedećih razloga:
''... Istraga je zaključena i kao što je izvjesno, njegovi
saoptuženi su izručeni stranim državama, slučaj ne može biti
razmatran pred sudom u Assize-u za neko duže vrijeme;
Prikladno je u ovim okolnostima, u pogledu garancija za
njegovo pojavljivanje na suđenju za koje se pobrinuo Kemmache,
i u skladu sa izjavama avocat general, koji je izjavio da se ne
protivi zahtjevima za oslobođenje, naložiti privremeno puštanje
Kemmache-a, ipak pod sudskim nadzorom i uz plaćanje
osiguranja koje je određeno u iznosu od 300.000 franaka; ...''
Aplikant je bio oslobođen 19. decembra.
32. Dana 07. i 20. jula 1988. godine, aplikant je od
tužilaštva u Lyon-u te Aix-en-Provence Apelacionog suda
zahtijevao, odnosno, odštetu od osiguranja od 500.000 i
225
Almin DAUTBEGOVIĆ
300.000 franaka koje je platio (vidi stavove 25 i 31 gore). Dana

04. oktobra 1988. godine, Alpes-Maritimes sud u Assize-u je
naredio isplatu osiguranja i kompletno prilagođavanje uslovima
sudskog nadzora.
3. Treće pritvaranje (11. jun - 10. avgust 1990.

godine)
33. Alikantu je naređeno da se pojavi 12. 13. i 14. juna

1990. godine u Alpes-Maritimes sudu. Dana 11. Juna, izjavio je
da se pritvori prema relevantnom nalogu.
Od njihove odluke o odlaganju i prekidanju postupka protiv
g-dina Ceccio-a 12. juna 1990. godine (vidi stav 20 gore), sud
u Assize-u je odredio da se on zatvori u zatvor u Nici.
34. Aplikant je neuspješno podnio nekoliko molbi za
oslobođenje, ali konačno, 04. jula 1990. godine, odjeljenje
tužilaštva Aix-en-Provence Apelacionog suda dozvolilo je
njegovo puštanje pod sudskim nadzorom uz plaćanje
osiguranja od 800.000 franaka, za koje je dogovoreno 26.
jula, da se podijeli na osam otplata od po 100.000 franka za
svaku.
Aplikant je osporio odluku iz 04. jula 1990. godine, uz
razloge da ga je odjeljenje tužilaštva pogrešno smjestilo pod
sudski nadzor;on se pozvao, između ostalog, na član 5. st. 1, 3.
i 4. Konvencije i član 6. st. 1 i 2. Krivično odjeljenje Kasacionog
suda je odbilo žalbu 22. novembra 1990. godine.
35. G-din Kemmache je platio prvu otplatu u iznosu od
100.000 franaka 10. avgusta 1990. godine, onda drugu 10.
septembra. Kako su ga njegove finansijske prilike onemogućile
da isplati ostale otplate, dao je izjavu 10. septembra glavnom
javnom tužiocu u Aix-en-Provence Apelacionom sudu,
objašnjavajući da je bio spreman da ga pritvore; potvrdio je
ovo službeniku u pogledu pisma sudskog izvršioca iz 10.
oktobra.
226
36. U međuvremenu, dva puta se do sada žalio na

prilagođavanje sudskom nadzoru u pogledu obaveze da isplati
osiguranje. Odjeljenje tužilaštva je odbilo njegovu molbu 08.
avgusta i 05. septembra 1990. godine. Žalio se Kasacionom
sudu na ove odluke po osnovu, između ostalog, člana 5. st. 1,
3. i 4. Konvencije uz član 6. st. 1 i 2; njegove žalbe su odbijene
22. novembra i 20. decembra 1990. godine.
II RELEVANTNO ZAKONODAVSTVO
A. Pritvor do suđenja
37. Odredbe Zakona o krivičnom postupku u pogledu

pritvora do suđenja, koje se primjenjuju na ove slučajeve, su
kako slijedi:
Član 144
''U slučajevima koji uključuju 'manje ozbiljna' krivična djela

(matiere correctionnelle), ako kazna koja prijeti nije manja od
godine dana zatvora u slučajevma flagrante delicto (gnusnih
delikata), ili dvije godine zatvora u drugim slučajevima, i ako su
ograničenja sudskog nadzora neadekvatna u pogledu djelovanja
iznesenih u članu 137, pritvor do suđenja se naređuje ili
produžava:
1º Kad je pritvor do suđenja optuženog jedino sredstvo
zaštite svjedočenja ili materijalnih dokaza ili sprečavanja
pritiska koji donosi uticaj na svjedoke ili žrtve, ili postizanja
tajnih dogovora između optuženog i pomagača;
2º Kada je ovaj pritvor neophodan da se zaštiti javni red od
uznemiravanja uzrokovanog djelom ili da se zaštiti optuženi, da
se spriječi vršenje krivičnih djela ili spriječi njihovo ponavljanje
ili da se osigura da optuženi ostane na raspolaganju sudskim
vlastima. ...''
227
Almin DAUTBEGOVIĆ
(Akt iz 06. jula 1989. godine jasno to propisuje da se član

144 primjenjivao na kategoriju ''težih'' krivičnih djela (matiere
criminelle).)
Član 145
''U slučajevima koji uključuju 'manje ozbiljna' krivična

djela, optuženi treba biti smješten u pritvor do suđenja
praktično prema nalogu koji može biti nalaže u bilo kojem
stadiju istrage i koji mora dati posebne razloge za
upućivanje na posebne okolnosti slučaja u vezi sa
odredbama člana 144; ovaj nalog treba biti usmeno
saopšten optuženom koji treba dobiti puni primjerak tog;
potvrda o primitku, stog, treba biti potvrđena potpisom
optuženog na aktu u postupku.
U pogledu 'težih'' krivičnih djela, pritvor se određuje
nalogom, bez prethodnog naređivanja. ...
Istražni sudja treba da odluku donese u vijeću, nakon
saslušanja suprotstavljenih strana, u toku kojeg treba saslušati
izjave javnog tužioca, onda zapažanja optuženog i, ako je
potrebno, njegovog savjetnika. ...''
Član 148
''Bez obzira na kvalifikaciju djela, optuženi ili njegov

advokat može, u bilo koje vrijeme, istražnom sudiji podnijeti
molbu za oslobođenje, predmet obaveza propisani u
prethodnom članu [naime: postizanje dogovora sa osobom u
pogledu tog da se pojavi kad god se njegovo prisustvo zahtijeva
u različitim stadijima postupka te da se istražni sudija informiše
o svim njegovim kretanjima'].
Istražni sudija treba odmah podnijeti akt javnom
tužiocu na izjašnjenje. On treba u isto vrijeme, to znači,
obavijestiti stranku koja traži odštetu da može iznijeti svoja
zapažanja. ...
228
Istražni sudija treba donijeti odluku, po redu iznoseći

posebne razloge pod uslovima propisanim u članu 145-1, ne
kasnije od pet dana prateći komunikaciju javnog tužioca. ...
Kad je redoslijed oslobađanja optuženog izvršen, može

biti praćen nalogom njegovog smještanja pod sudski
nadzor. ...''
B. Izručenje stranaca
38. Paragraf 8 Akta o izručenju stranaca iz 10. marta 1927.

godine propisuje, kako slijedi:
''Kad je stranac gonjen, ili je okrivljen, u Francuskoj, Vlada

Francuske zahtijeva njegovo izručenje u vezi sa drugim djelima,
njegovo izručenje treba biti posljedica samo nakon što se
gonjenje okonča, i, u slučaju njegove osude, nakon odsluženja
kazne.
Ipak, ova odredba ne treba sprečavati stranca od

privremenog pojavljivanja pred sudom koje država zahtijeva,
kao predmet kojim se izražava uslov da se on vrati sve dok
strane sudske vlasti ne donesu presudu. ...''
39. U svojimm molbama (nos. 12325/86 i 14992/89), koje

su podnesene Komisiji 01. avgusta 1986. godine i 28. aprila
1989. godine, g-din Kemmache navodno krši, zapravo:
- Član 5. st. 2. Konvencije, uz razloge da nije bio informisan

''na vrijeme...iz razloga njegovog hapšenja i zbog optužbi protiv
njega''; član 5. st. 3, obzirom na dužinu pritvora; i član 6. st. 2.
zato što je princip presumpcije nevinosti prekršen;
- Član 6. st. 1. iako je glavni krivični postupak prevazišao

''razumno vrijeme''. On nije zahtijevao brzinu postupanja u
pogledu srodnih lažnih izjava sa kojima se postupalo.
229
Almin DAUTBEGOVIĆ
40. Dana 10. marta 1989. godine, Komisija je proglasila

neprihvatljivim pritužbe zasnovane na članu 5. st. 2. (za
neiscrpljivanje domaćih sredstava) i član 6. st. 2. (kao
očigledna neosnovanost); istog dana je proglasio ostale iz
prve molbe (npr. pritužbe pod članom 5. st. 2.) prihvatljivim i
onda, 07. juna 1990. godine, kojom je drugu molbu (član 6.
st. 1.) smatrao prihvatljivom u potpunosti. U svom izvještaju
iz 08. juna i 03. jula 1990. godine (član 31.), izneseno je
mišljenje, od trinaest glasova prema jednom, da je bilo
kršenja člana 5. st. 3. i, jednoglasno, da je bilo kršenja člana
6. st. 1. Cijeli tekst mišljenja Komisije i obrazloženje
mišljenja koje je sadržano u izvještaju umnoženo je kao
aneks ovoj presudi*.
*Zabilješke registrara: iz praktičnih razloga ovaj aneks će

se pojaviti samo sa printanom verzijom presude (Izdanje 218
Serija A Izdanja suda), ali kopija izvještaja Komisije je
dostupna iz arhive.
41. Dana 18. decembra 1990. godine i 11. aprila 1991.

godine, g-din Kemmache je podnio još dvije molbe Komisiji
(nos. 17621/91 i 18159/91); u prvoj se žalio na svoje treće
pritvaranje (vidi stavove 33-36 gore); u drugoj je tvrdio da je
njegovo ponovno hapšenje 14. marta 1991. godine bilo
neosnovano (vidi stav 22 gore).
ZAVRŠNE RIJEČI SUDU
42. Na saslušanju 19. marta 1991. godine, agent Vlade je

potvrdio izjave iznesene u svojim podnescima. U ovim izjavama
je zahtijevao od Suda da ustanovi da nije bilo propusta u
pogledu zahtijeva člana 5. st. 3 i člana 6. st. 1.
Advokat aplikanta je tražio od Suda da ustanovi povredu
istih odredaba i da dosudi svom klijentu kompenzaciju koju je
tražio.
230
PRAVO
I NAVODNA POVREDA ČLANA 5. st. 3.
43. G-din Kemmache se pozvao na član 5. st. 3, koji glasi

kako slijedi:
''Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa st. 1. tačka
(c) ovog člana ... treba biti pozvan na suđenje u razumnom
vremenu ili pušten dok čeka suđenje. Oslobođenje može biti
uslovljeno garancijama da će se pojaviti na suđenju.''
Vlada je razmotrila, prije svega, dužinu uskraćivanja
slobode koje nije bilo prekomjerno, u ''svjetlu'' kriterija koji su
nastali u sudskoj praksi.
Komisija je primijetila da, barem od 29. juna 1984. godine
(vidi stav 12 gore), pritvor aplikanta više nije bio zasnovan na
razumnim razlozima.
A. Vrijeme koje su uzima u razmatranje
44. Aplikant je izdržao četiri perioda u pritvoru do suđenja:

od 16. februara do 29. marta 1983. godine (vidi stav 25 gore),
od 22. marta 1984. godine do 19. decembra 1986. (vidi
stavove 26-31 gore), od 11. juna do 10. avgusta 1990. godine
(vidi stavove 33-35 gore) i od 14. marta do 25. aprila 1991.
godine (vidi stav 22 gore).
Samo prva dva perioda, koja su trajala pune dvije godine,
deset mjeseci i deset dana, se u ovoj instanci uzimaju u
razmatranje: ostali su, nakon 08. juna 1990. godine, na datum
kada je Komisija izvijestila navodnu povredu člana 5. st. 3, bili
usvojeni, i predmet su novih molbi koje još nisu riješene (vidi
stav 41 gore).
231
Almin DAUTBEGOVIĆ
B. Razumnost dužine trajanja dva relevantna perioda

pritvora
45. Na domaćim sudskim vlastima je da u prvom redu

osiguraju, u datom slučaju, da pritvor prije suđenja osuđene
osobe ne prevazilazi razumno vrijeme. Do samog kraja oni
moraju ispitati sve okolnosti, raspravljajući za ili protiv
postojanja istinskih zahtjeva kojim se opravdava javni interes,
sa pravom u pogledu principa presumpcije nevinosti, polazeći
od pravila poštivanja individualnih sloboda te iznoseći ih u
svojim odlukama po molbi za oslobođenje. Suštinski je, po
osnovu razloga datih u ovim odlukama te istinitih činjenica koje
je aplikant iznio u svojim žalbama, da je Sud pozvan da odluči
da li je ili nije bilo povrede člana 5. stav 3. (vidi, po najnovijem
ovlaštenju, presudu Letellier protiv Francuske iz 26. juna 1991.
godine, serija A, br. 207, str. 18, st. 35).
Kad se hapšenje zasniva na razumnoj sumnji da je osoba o
kojoj je riječ izvršila djelo, postojanje te sumnje je uslov sine
qua non za pravovaljanost produženog pritvora, ali, nakon
izvjesnog proteka vremena, nije dovoljna; Sud onda mora
otkriti da li ostali razlozi koje su naveli sudski autoriteti i dalje
opravdavaju uskraćivanje slobode ili ne. Kad su takvi razlozi
''relevantni'' i ''dovoljni'', Sud također mora otkriti da li su
kompetentni domaći autoriteti pokazali ''posebnu marljivost'' u
vođenju postupka (ibid, str. 18, st. 35).
1. Prvi pritvor
46. Prvi pritvor je počeo 16. februara 1983. godine i završio

narednog 29. marta, nakon približno šest sedmica. G-din
Kemmache je tvrdio da nije bio opravdan, ukazujući na,
između ostalog, brzinu sa kojom je oslobođen.
Po mišljenju Vlade, istražnom sudiji je to vrijeme bilo
potrebno da vodi, bez straha od bilo kakvog pritiska kojim se
utiče ili nezakonitim radnjama, početna ispitivanja i suočavanja
232
u presudnom stadiju postupka. Osim tog, složio se da oslobodi

aplikanta samo pod sudskim nadzorom te nakon plaćanja
znatnog osiguranja, obzirom na ozbiljnost navedenih djela te
rezultirajućeg rizika da bi optuženi mogao pobjeći.
Komisija se povukla da razmotri da li je aplikant zadovoljio
uslove koji su propisani.
47. Prema shvatanju Suda, priroda djela koje se ispituje i
zahtjevi istrage mogli bi opravdati pritvor o kojem se
raspravlja.
2. Drugi pritvor
48. Vrijeme koje je uzeto u razmatranje drugog pritvora

trajalo je od 22. marta 1984. godine do 19. decembra 1986.
godine, blizu dvije godine i devet mjeseci.
U odbijanju molbe za oslobođenje g-dina Kemmache-a,
relevantni sudovi su naveli četiri glavna razloga: ozbiljnost djela
i težina kazne koja prijeti; zahtjevi javnog reda; potreba da se
spriječi pritisak koji donosi uticaj na svjedoke i saoptužene; i
neophodnost sprečavanja bjekstva aplikanta.
a) Ozbiljnost djela i težina kazne koja prijeti
49. Vlada je ukazala i na ozbiljnost djela koje je g-din

Kemmache navodno izvršio i težinu kazne koja mu je prijetila:
pozvan je na suđenje u sud u Assize-u po optužbama za
pomaganje i podstrekavanje na djelo (zločin) prenosa i
falsifikovanja krivotvorenih papirnih novčanica u Francuskoj, te
za pomaganje i podstrekavanje povezanog djela (delit)
nezakonitog opticaja krivotvorenih papirnih novčanica; prijetio
mu je doživotni zatvor.
Prema aplikantu, s druge strane, uzimanjem u obzir ova
dva faktora kršio se princip presumpcije nevinosti.
233
Almin DAUTBEGOVIĆ
50. Postojanje i trajanje ozbiljnih indikacija o krivici osobe,

pokazalo se nesumnjivo konstituirajućim relevantnim faktorom,
ali Sud smatra, kao i Komisija, da oni sami po sebi ne mogu
opravdati tako dug period trajanja pritvora prije suđenja (vidi
stav 45 gore).
b) Zahtjevi javnog reda
51. Sa izuzetkom odjeljenja tužilaštva, Aix-en-Provence

Apelacioni sud u svojim odlukama iz 24. jula i 07. avgusta
1984. godine (vidi stav 28 gore) i Alpes-Maritimes sud iz
Assize-u u svojim odlukama iz 09. oktobra i 06. novembra
1986. godine (vidi stav 30 gore), kao sudovi pred kojima je
predmet iznesen jasno, snažno, u različitim rokovima, su iznijeli
potrebu da se zaštiti javni red od uznemiravanja uzrokovanog
djelima za koje je g-din Kemmache optužen.
Vlada je podržala ovo izlaganje, dok je aplikant zahtijevao
svoja prava.
Prema Komisiji, opasnost od takvog uznemiravanja, koje je
prema javnom mišljenju shvaćeno kao prosječno uznemiravanje
koje prati oslobađanje osumnjičenog, ne može doći samo od
težine zločina ili optužbi koje postoje protiv osobe o kojoj je
riječ.
52. Sud prihvata da, iz razloga njihove pojedinačne težine i
javne reakcije na njih, izvjesna djela mogu dati povoda
društvenim uznemiravanjima koja su u mogućnosti da
opravdaju pritvor prije suđenja, barem na određeno vrijeme.
U izuzetnim okolnostima, ovaj faktor se može stoga uzeti u
obzir za svrhe Konvencije, u svakom slučaju sve dok to domaće
pravo priznaje - kao u članu 144 francuskog Zakona o
krivičnom postupku - pojam uznemiravanja javnog reda
uzrokovanog djelom. Kako god, ovaj razlog se može uzeti u
obzir kao relevantan i dovoljan samo s tim što se zasniva na
činjenicama koje su spremne da ukažu na to da bi oslobođenje
234
optuženog zapravo omelo javni red. K tome, pritvor će i dalje

biti zakonit samo ako javnom redu zapravo ne bude prijećeno;
njegovo trajanje se ne može koristiti da se predvidi kazna
zatvora (vidi presudu Letellier protiv Francuske, gore navedenu,
serija A, br. 207, str. 21, st. 51).
U ovom slučaju ovi uslovi nisu bili zadovoljeni. Neka
odjeljenja tužilaštva su prepoznala potrebu da se nastavi
uskraćivanje slobode sa čisto apstraktne tačke gledišta,
uzimajući u razmatranje samo težinu djela (vidi, mutatis
mutandis, ista presuda, str. 21, st. 51). Ostali su se pozivali na
''povjerenje koje privatna lica, poslovni ljudi, bankari i druge
osobe moraju imati u novcu'' (vidi stavove 29-30 gore), takvo
njihovo zatvaranje treba da ostvari rezultate navedenih djela.
c) Rizik stvaranja pritiska koji donosi uticaj na

svjedoke i saoptužene
53. U Vladinom izlaganju, nove činjenice koje je g-din

Ceccio otkrio, opravdale su aplikantov pritvor: iznijeli su razloge
za sumnju da bi se stvorio pritisak uticajem na svjedoke i
saoptužene. Oslobođen je čim se ovaj rizik pojavio, drugim
riječima, na kraju krivičnog ispitivanja u ''manje ozbiljna'' djela
(instruction correctionnelle).
Aplikant je tvrdio da je tri godine bio zatvoren u istom zatvoru
kao i njegovi saoptuženi, g-din Klaushofer i g-din Ceccio.
Prema shvatanju Komisije, strah od tajnih dogovora i
uništenja dokaza bio je razumnjiv na početku istrage, ali kad je
jednom svjedok ispitan prilikom brojnih prilika, nije više mogao
igrati odlučujuću ulogu.
54. Sud iznosi da je, pritvor određen 22. marta 1984.
godine, određen u vezi sa ispitivanjem u vezi sa glavnim djelom
(procedure criminelle); nijedan takav nalog nije bio naložen u
kontekstu vezanih ispitivanja u slučaju davanja lažnog iskaza
(procedure criminelle). Mora biti poznato iz ovog da, nakon 29.
235
Almin DAUTBEGOVIĆ
juna 1984. godine (vidi stav 12 gore), na datum na koji je

istražni sudija ispitivanje u vezi sa glavnim djelom zaključio, je
rizik koji je bio u pitanju nestao i više nije mogao služiti kao
opravdanost za pritvor.
d) Opasnost od bjekstva aplikanta
55. Vlada je smatrala da je postojala opasnost od bjekstva

optuženog. Kad je pušten na slobodu pod sudskim nadzorom,
g-din Kemmache nije ispoštovao neke od svojih obaveza: dva
puta se, 13. i 20. marta 1984. godine, bez valjanog razloga,
nije javio istražnom sudiji.
Aplikant je iznio da je saslušanje zakazano za 13. mart
odloženo za 20. mart (vidi stav 11 gore); tvrdio je da ga je
kvar njegovog automobila spriječio da se pojavi pred sudom
tog dana. Dodao je da je nekoliko sati kasnije njegov advokat
u njegovom prisustvu telefonirao istražnog sudiju, koji je
rekao da je aplikant namjeravao da se javi sljedećeg dana.
Po mišljenju Komisije, nije se moglo automatski prihvatiti da
je postojao rizik od bjekstva aplikanta i da odluke po ovom
pitanju nisu dale dovoljne razloge tako brzo kao što nisu naveli
najslabiju činjenicu koja je u mogućnosti da ukaže na takav rizik.
56. Sud je opazio da je, u podnescima podnesenim da
potkrijepe tri njegove molbe za oslobođenje (vidi stav 27 gore),
aplikant iznio izvjesna objašnjenja u pogledu svog
nepojavljivanja 20. marta. Odjeljenje tužilaštva Aix-en-Provence
Apelacionog suda je iznijelo, kako god, u svojoj odluci iz 10.
maja 1984. godine:
''... rezultati ovjeravanja preduzeti su da se odredi kako je

Kemmache proveo dane od 19, 20 i 21. marta 1984. godine,
naročito izjave Fernandeza, koji je bio na njegovoj strani ta tri
dana, daleko od podržavanja izjava optuženog, suprotno njima,
posebno u pogledu tvrdnje da se odlučio na put u Miramas u toku
kojeg se desio neočekivani mehanički kvar (vidi stav 28 gore).
236
Djeluje, iz dokumenata koje je g-din Kemmache predočio,

između ostalog, u Nici na datum na koji se trebao pojaviti pred
istržanim sudijom, da njegovo auto nije imalo bilo kakvih
mehaničkih problema (vidi stav 11 gore). Sudovi o kojima se
radilo su tako bili ubijeđeni da su povjerovali da je postojao rizik
da će on izbjeći suđenje. Kako god, nisu se dalje pouzdali na
takav rizik nakon 18. aprila 1986. godine tako da, barem
narednog dana, pritvor više nije bio opravdan u ovom slučaju.”
e) Zaključak
57. Ova razna razmatranja navela su Sud na zaključak da

se produženim pritvorom prekršio član 5. st. 3. u tako dugom
trajanju od 19. decembra 1986. godine.
II NAVODNA POVREDA ČLANA 6 st. 1.
58. U izjavi aplikanta, trajanje krivičnog postupka

(poursuites criminelles) pokrenutog protiv njega, prevazišlo je
razumno vrijeme u smislu značenja člana 6. st. 1, prema
kojem:
''U određivanju ... bilo koje krivične optužbe protiv njega,
svako ima pravo na ... saslušanje u razumnom vremenu od
strane ... tribunala ...''
Vlada se nije složila sa ovim stanovištem, dok ga je
Komisija prihvatila.
A. Vrijeme koje se uzima u razmatranje
59. Vrijeme koje se uzima u razmatranje počelo je 16.

februara 1983. godine, na datum kada je g-din Kemmache bio
optužen; te još nije okončano, jer Kasacioni sud još raspravlja
posljednju žalbu protiv odluke suda u Assize-u iz 25. aprila
1991. godine (vidi stavove 10 i 22 gore). Trajalo je, usljed tog,
skoro više od osam i po godina.
237
Almin DAUTBEGOVIĆ
B. Opravdanost dužine trajanja postupka
60. O opravdanosti dužine postupka raspravljano je u

''svjetlu'' posebnih okolnosti slučaja, u pogledu kriterija nastalih
u praksi Suda, posebno kompleksnost slučaja, ponašanje
aplikanta i nadležnosti vlasti (vidi, između mnogo drugih
autoriteta, presuda Manzoni protiv Italije iz 19. februara 1991.
godine, serija A, br. 195-B, str. 29, st. 17).
Svaki stadij postupka mora biti proveden obzirom na ove
kriterije.
1. Istraga (16. februar 1983 - 29. jun 1984. godine)
61. Istražni sudija je zaključio istragu i predmet proslijedio

organima gonjenja 29. juna 1984. godine, drugim riječima,
šesnaest mjeseci nakon optuživanja Kemmache-a. Takav
protek vremena se ne može uzeti u obzir kao prekomjeran u
ovoj instanci. U svakom slučaju, aplikant nije optužio sudiju, o
kojem se radilo, za nedostatak marljivosti.
2. Suđenje (nakon 29. juna 1984. godine)
a) Kompleksnost predmeta
62. Pred Komisijom, Vlada je navela kompleksnost

predmeta; pozvali su se na broj umiješanih izvršilaca i
pomagača, problem preciznih zakonskih kvalifikacija djela i
otvaranje istrage zbog davanja lažnog iskaza svjedoka i zavjere
u pogledu davanja lažnog iskaza svjedoka. Nisu se osvrnuli na
ovo sve dok predmet nije bio dostavljen sudu.
b) Ponašanje aplikanta
63. Također se ni Vlada nije osvrnula na kritike koje su

usmjerene protiv g-dina Kemmache-a zbog podnošenja brojnih
žalbi Kasacionom sudu; Komisija je smatrala takve kritike
neosnovanim. Oni su, s druge strane, izrazili zadovoljstvo da je
238
aplikant dva puta predlagao da se postupak prolongira: 12. juna

1990. godine, pozivajući se na molbu za odlaganje predmeta to
sljedećeg zasijedanja i ne slažući se sa razdvajanjem njegovog
predmeta od onog g-dina Klaushofer-a; 12. decembra 1990.
godine, ne iznoseći da se pritvori dan prije suđenja.
U prvom redu, aplikant je tvrdio da je želio da zaštiti prava
odbrane svog saoptuženog; s druge strane, tvrdio je da ga je
zlostavljanje, čija je bio žrtva, mentalno onesposobilo da se
pojavi na saslušanju 13. decembra 1990. godine.
Vlada se nije izjasnila po ovom pitanju.
64. Po mišljenju Suda, sudske vlasti ne mogu biti odgovorne
za prolongiranje koje je rezultovalo odlaganjem o kojem je
raspravljano dana 12. juna 1990. po molbi g-dina Klaushofera,
sa dogovorom g-dina Kammeche-a i uključujući razdvajanje od
predmeta g-dina Ceccio-a (vidi stav 20 gore). Aplikant se branio
dodatnim odlaganjem ne izjavljujući da želi da se vrati u zatvor
12. decembra 1990. godine, uprkos činjenici da ga prema
medicinskom izvještaju njegovo zdravstveno stanje nije spriječilo
da se pojavi pred sudom u Assize-u (vidi stav 21 gore).
c) Stav sudskih vlasti
65. Prema stavu Vlade, sudske vlasti se ne mogu kritikovati

za bilo kakvo odlaganje u vođenju predmeta. Dužina postupka
suđenja bila je očekivana zbog dvije okolnosti: postojanje
postupka protiv g-dina Kemmache-a za djelo davanja lažnog
iskaza (poursuites correctionnelles) i privremeno izručivanje
ostalih saoptuženih Švicarskoj.
i. Postupak za djelo davanja lažnog iskaza (poursuites

correctionnelles)
66. Postupak koji je u pitanju naveo je Predsjednika suda u
Assize-u, 11. marta 1986. godine, da odloži, do sljedećeg zasijedanja,
ispitivanje predmeta u vezi sa glavnim djelom. Ponovo prema Vladi,
ova odluka je bila objašnjena završnom vezom između dva postupka
i podudaranje sa interesima samog optuženog.
239
Almin DAUTBEGOVIĆ
Aplikant se nije složio da je drugi pokrenuti postupak imao

jasnu namjeru da ''poveća neprirodnost'' prvog akta; iznio je nakon
tog da je drugi pokrenuti postupak rezultovao oslobađanjem.
67. Sud smatra da je, uprkos postupku davanja lažnog

iskaza koji je, sam po sebi, bio veoma dug (18. jun 1984.
godine - 20. oktobar 1987. godine, vidi stav 13 i 23), imao je
uticaj u toku glavnog postupka, suprotno tvrdnji Vlade da ne
opravdava dužinu narednih postupaka.
ii. Izručivanje saoptuženih Švicarskoj

68. Vlada je priznala da je od 20. oktobra 1987. Godine,
glavni postupak (affaire criminelle) bio spreman za suđenje.
Iznijeli su, ipak, da su dva aplikantova saoptužena, g-din
Klaushofer i g-din Ceccio, bili privremeno izručeni švicarskim
sudskim vlastima 19. novembra 1986. godine da bi olakšali
istraživanje ubistva, u Siciliji, švicarske nacionalnosti.
Suđenje koje je u pitanju, koja je gonjeno po paragrafu 8
Akta o izručivanju stranaca iz 10. marta 1927. godine (vidi stav
38 gore), zasnivalo se na nekoliko razloga: činjenica da suđenje
u glavnom postupku nije bilo brzo, zato što se oslanja na tok
drugog postupka, poduhvat švicarskih vlasti da osobe odmah
vrati u pogledu francuskih sudskih vlasti, i težina djela
istraživanih u Švicarskoj i potreba za brzim postupkom, budući
da je u Francuskoj glavna istraga okončana i rizik da bi dokazi
mogli nestati, je nestao.
G-din Ceccio je vraćen u zatvor u Nicu 25. januara 1988.
godine nakon odluke u Švicarskoj 24. decembra 1987. godine
da nije mogao odgovoriti na zahtjeve slučaja; g-din Klaushofer
se nije vratio u Nicu do 26. februara 1990. godine, nakon što ga
je sud kaznio u toj zemlji sa dvadeset godina zatvora.
Nema sumnje da bi njihovo odsustvo, u teoriji, spriječilo
dovođenje g-dina Kemmache-a na suđenje ranije. Posebno,
ako nisu u mogućnosti da osiguraju povratak g-dina Klaushofera,
francuske sudske vlasti bi odvojile njegov predmet od predmeta
240
g-dina Kemmache-a i Ceccio-a. Odlučili su protiv tog zato što

su izjave g-dina Klaushofera ustanovile jedan od osnovnih
elemenata u gonjenju slučaja i osoba kojima prijeti veoma
teška kazna.
Dana 23. juna 1988. godine, u odgovoru na izlaganje
francuskih vlasti, švicarske vlasti su izrazile želju da odlože
povratak g-dina Klaushofera zbog odvijanja u njegovom
suđenju. Po završetku 23. maja 1989. godine, glavni javni
tužilac Aix-en-Provence Apelacionog suda obavijestio je
ministra pravde da prisustvo optuženog u Francuskoj ostaje
neophodno ali ''da se u interesima saradnje i uzajamne pomoći
u pogledu švicarskih vlasti ... on nije suprotstavio odlaganju
povratka Klaushofera pod uslovom da se on ne vrati kasnije od
01. januara 1990. godine''. G-din Klaushofer je vraćen u
Francusku 26. februara 1990. godine i, prema Vladi, predmet je
pomjeren za saslušanje sljedećeg zasjedanja Alpes-Marititmes
suda u Assize-u, 12. juna 1990. godine.
Ukratko, opet prema Vladi, odlaganje od dvije godine i
osam mjeseci u dostavljanju slučaja na suđenje, prekinuto je
neposredno nakon upravljanja švicarskih vlasti, koji su sami
sebe povezali sa zahtjevima njihovih postupaka.
69. Aplikant je tvrdio suprotno, da njegov saoptuženi nije
trebao biti izručen Švicarskoj sve do kraja postupka i da
suđenje nije trebalo početi prije 19. novembra 1986. godine.
Raspravljao je, nakon tog, da je njegov predmet trebao biti
odvojen od onog g-dina Klaushofera.
70. Kao i Komisija, Sud svojim argumentima nije uvjerio da
takvo razdvajanje predmeta nije moglo biti zamišljeno; također
treba biti pomenuto da je Alpes-Maritimes sud u Assize-u
usvojio, 12. juna 1990. godine, mjeru ove prirode u vezi sa g-
dinom Ceccio-m (vidi stav 20 gore).
Ispitivanje predmeta, u biti, ne otkriva bilo kakve poteškoće
sa postupanjem koje bi spriječilo sudijje od razmišljanja tokom
jednog zasijedanja iz prve polovine 1988. godine, u predmetu
koji proističe iz 16. februara 1983. godine.
241
Almin DAUTBEGOVIĆ
d) Zaključak
71. Uzimajući u obzir sve dokaze, Sud smatra da je

''razumno vrijeme'' opisano u članu 6. st. 1. bilo prevaziđeno.
III PRIMJENA ČLANA 50.
72. Prema članu 50.:

''Ako Sud utvrdi da je odluka ili mjera sudskog organa ili bilo
kojeg drugog organa visoke strane ugovornice (High Contracting
Party) u cjelini ili djelimično u suprotnostima sa obavezama koje
proističu iz ... Konvencije, i ako unutrašnje pravo spomenute
članice dozvoljava samo djelimično obeštećenje za posljedice ove
odluke ili mjere, odluka Suda treba, ako je to neophodno, pružiti
samo pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.''
73. U vezi sa povredom člana 5. st. 3, g-din Kemmache je
tražio 8.456.250 franaka za psihičku, nematerijalnu i duševnu
štetu i 1.200.000 franaka za finansijsku, profesionalnu,
materijalnu i socijalnu štetu (gubitak zarade: 1.000.000 franaka;
obezbjeđenje: 200.000 franaka). On je zahtijevao, k tome,
1.000.000 franaka za psihičku, nematerijalnu i materijalnu štetu
koju je navodno pretrpio kao rezultat povrede člana 6. stav 1.
Također je tražio, u vezi sa ove dvije povrede zajedno, 250.000
franaka za troškove postupka i razne honorare.
Vlada je uzela u obzir ove tvrdnje i iznijela stav da bi samo
priznanje povrede u svakom slučaju dovoljno pribavilo samo
satisfakciju.
Delegat Komisije smatra da pitanje nije spremno za donošenje
odluke kako glavni krivični postupak još nije bio zaključen.
74. The Court takes the view that the question is not ready
for decision as the main criminal proceedings have not yet been
concluded. Prema tome, treba biti rezervisano i dalja procedura
uređena tako da se uzme u obzir mogućnost dogovaranja
između odgovorne države i aplikanta (Pravilo 54 st. 1. i 4.
Pravilnika Suda).
242
1. Smatra da je postojala povreda člana 5. st 3. i člana 6.

st 1.;
2. Smatra da, pitanje ispitivanja molbe u vezi sa članom
50, nije spremno za donošenje odluke;
Prema tome,
a) zadržava čitavo navedeno ispitivanje;
b) poziva Vladu i aplikanta da podnesu napismeno, u
periodu od tri mjeseca nakon zaključivanja relevantnog
krivičnog postupka, njihova zapažanja o predmetu te da u
pojedinosti obavijeste o bilo kakvom dogovoru koji postignu
između sebe;
c) zadržava dalju proceduru i prepušta predsjedniku suda
nadležnost da sprovede istu, ako bude potrebe.
Presuda je sačinjena na engleskom i francuskom, i

objavljena na javnoj raspravi u Zgradi za ljudska prava (Human
Rights Building), Strazbur, 27. novembra 1991. godine.
Rolv Ryssdal Marc-AndreEISSEN

PredsjednikRegistrar
243
Almin DAUTBEGOVIĆ
5. Clooth protiv Belgije (1991)
Slučaj Clooth vs. Belgija*,
Evropski sud za ljudska prava zasijedajuci, u skladu sa

Članom 43. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i Osnovnih
sloboda ("Konvencija")** i bitnih odredbi Pravilnika suda**,
kao Vijeće donosi listu sljedećih sudaca: MrR. Ryssdal,
Predsjednik, Mrs D. Bindschedler-Robert, MrF. Gölcüklü, MrC.
Russo, MrA. Spielmann, MrJ. De Meyer, Mrs E. Palm,Mr. A.N.
Loizou, MrJ.M. Morenilla; kao i Mr M.-A. Eissen, Zapisničar, i Mr
H. Petzold, Zamjenik zapisničara,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. juna i 27.
novembra 1991, donijelo je sljedeću presudu koja je usvojena
27. novembra 1991.:
Zapisničareve bilješke:
* Broj slučaja : 49/1990/240/311. Prvi broj je broj slučaja
na listi slučajeva upućenih na Sud u datoj godini (drugi broj).
Zadnja dva broja predstavljaju broj slučaja na listi slučajeva
upućenih na Sud od svog osnivanja i broj na listi koji odgovara
podrijetlu zahtjeva upućenih Komisiji.
** U skladu sa izmjenama i dopunama Člana 11 of
Protokola br. 8 (P8-11), koje je nastupilo na snagu 1 januara
1990.
*** Izmjename i dopune Pravilnika suda koje je
nastupilo na snagu 1. Aprila 1989. koje se mogu primijeniti
na slučaj.
244
PROCEDURA
1. Slučaj je dat na sud 12. oktobra 1990. od strane

Evropske komisije za ljudska prava (“Komisije”) unutar
tromjesečnog perioda utvrđenim od strane Člana 32. st 1. i
Člana 47 (čl. 32-1, čl. 47) Konvencije. Slučaj je nastao iz
zahtjeva (broj 12718/87)protiv Kraljevine Belgije podnesen
pred Komisijom pod Članom 25. (čl.25) od strane belgijskog
državljanina Serge Clooth, 12. Februara 1987.
Zahtjev Komisije odnosi sena Članove 44. i 48. (čl. 44,čl.
48) i izjavu u kojoj Belgija priznaje neospornu nadležnost Suda
(Član 46) (čl. 46).Cilj ovog zahtjeva je donošenje odluke da li
činjenice slučaja otkrivaju kršenje obavezaod strane tužene
države u skladu sa Članom 5. st 3. (čl. 5-3) Konvencije.
2. U odgovoru na upit postavljenog u skladu sa Pravilom
33. St. 3 (d) Pravilnika suda, podnosilac zahtjeva je naveo
daželi sudjelovati u postupku i odredio je odvjetnika koji će ga
zastupati (pravilo 30).
3. Vijeće u formiranju uključilo je po službenoj dužnosti
gospodina J. De Meyera, izabranog sudiju Belgijanca (Član 43.
Konvencije) (čl 43) i gospodina Mr R. Ryssdala, predsjednika
suda (pravilo 31, par. 3) (b). 26. oktobra 1990. u prisustvu
zapisničara, Predsjednik je slučajnim odabirom izvukao imena
ostalih 7 članova: Mrs D.Bindschedler-Robert, Mr F. Gölcüklü, Mr
C. Russo, Mr A. Spielmann, Mrs E. Palm, Mr A.N. Loizou i Mr J.M.
Morenilla (Član 43. Konvencije i Pravilnika 21 par. 4) (čl. 43).
4. Gospodin Ryssdal, pretpostavljeni predsjednik Vijeća
(Pravilnik 21 para. 5), prema zapisničaru, konsultirao je agenta
belgijske vlade ("Vlada"), delegate Komisije i advokata
podnosioca zahtjeva zbog potrebe za pisanom procedurom
(Pravilo 37, par. 1). U skladu sa zakonom o posljedicama,
zapisničar je primio podnesak tužilaca 28. februara 1991. i
vladin podnesak 6. marta.Sekretar komisije je nagovjestio da
će delegat predstaviti svoje obzervacije na saslušanju
najkasnije do 25. marta.
245
Almin DAUTBEGOVIĆ
5. Konsultiranje pred zapisničarom za one koji će se pojaviti

pred sudom, predsjednik je odredio 31. Januara 1991. da će se
usmene procedure otvoriti 24 juna1991 (pravilo 38).
6. Saslušanje se održalo u javnosti zgrade za ljudska prava
u Strazburgu na zakazani dan. Sud je prije tog održao
pripremni sastanak. Pred sudom su se pojavili:
a) Na vladinoj strani: Mr J. Lathouwers, pravni službenik,
Ministarstvo pravde, Agent, Mr F. Huisman, advokat Savjetnik;
b) Na strani Komisije: Mr J.-C. Soyer, delegat
c) Na strani aplikanta (podnosioca zahtjeva): Mr Y. de
Gratie, advokat savjetnik;
Sud je saslušao obraćanje gospodina Huisman na strani
vlade, gospodina Soyer za komisiju i gospodina de Gratie za
aplikanta, kao i njihove odgovore na ova pitanja:
U POGLEDU ČINJENICA
I NAROČITE OKOLNOSTI PREDMETA
7. Serge Clooth, belgijske nacionalnosti, rođen 1964,

trenutno živi u Angleur (Belgium).
8. 13. septembra 1984, gospodin Eloy, istražni sudija na
Briselskom prvostupanjskom sudu, poslao ga je natrag u
pritvor. Podnosilac zahtjeva je bio jedan od osumnjičenih u
ubistvu i slučaju paleža, poznatijek kao “slušaj kuće gljjiva”, u
napuštenoj zgradi gdje je policija u februaru te godine našla
djelimično izgoren i osakaćen leš tinejdžerke.Njemačke vlasti
koje su zadržale gospodina Clootha u vezi sa drugim ubistvom,
imali su svoju teorijuali su ga morali pustiti zbog nedostatka
dokaza, ubrzo su ga deportovali u Belgiju. U to vrijeme
Cloothov kriminalni dosije pokazuje prethodne osude za
pokušaj teške krađe za koju je osuđen na do 2 mjeseca zatvora
(osuđen 30. juna 1983. na kriminalnom sudu Liježa, potvrđen
246
26. juna 1985. na sudu za žalbe u Liježu) i za dezerterstvo za

koji je osuđen na 1. mjesec suspenzije kao vojnička kazna
(osuđen 24. novembra 1983. na vojnom sudu Liježa).
A. Istraga
9. Sudac Eloy je sprovodio istragu slučaja sve do njegovog

odlaska na neodređeni dopust 30.septembra 1985. Prethodno
tome, bio je odsutan od suda iz zdravstvenih razloga ili na
dopustu od 4. marta do 14. juna, od 25. jula do 27. augusta i
od 28. augusta do 27. septembra 1985. Naredio je svoju zadnji
istražnu radnju – četrnaestu – 29. januara 1985. Do tada,
istražioci su napravili 104 raporta i 86 intervjua, nekoliko
istraživanja, zaplijena i suočavanja.Sam istražni sudac je lično
ispitivao 7 osoba i poslao 7 zvaničnih pisama njemačkim
vlastima.
10. 14. septembra 1984. poslao je 2 psihijatrijska
stručnjaka da ispitaju gospodina Clootha. Poslije nekoliko
podsjetnika, sumirali su raport 21. juna 1985. u kojem su
zaključili da Clooth pati od ozbiljnog mentalnog poremećaja
zbog čega nije u mogućnosti da kontroliše svoje postupke.
Izjavili su da “sud treba razmotriti da ga stavi na dugoročno
psihijatrijsko liječenje”. 23. septembra 1986. jedan od njih je
potvrdio svoju dijagnozu u svakom smislu.Na zahtjev
Cloothovog advokata još jedan strušnjak je dodijeljen 4. maja
1987.; u raportu od 10. juna osvrnuo se na hronični poremečaj
ličnosti gospodina Clootha što je vrlo opasno.
11. Sve do zakazanog sastanka 1. oktobra 1985. kod sudije
Van Espena, 2 istražna suca su zamijenila sudiju Eloya
(paragraf 9 iznad). 26. marta, 6. i 15. maja, 9. augusta i 9.
septembra 1985, naredili su da naručeni intervjui budu izvršeni
od kojih 2 su bila naručena od strane Cloothovog advokata. Od
26. marta do 17. oktobra 1985, od datuma prve istražne radnje
naručene od strane sudije Van Espena, istražioci su isporučili 9
raporta. Od 27. marta do 5.maja, nijedan dokument nije dodan
u dosije.
247
Almin DAUTBEGOVIĆ
12. Od 14. septembra 1984. do 17. oktobra 1985. istražne

sudiej su poduzele 20 naredbi za istražne radnje, 7 intervjua
optuženog, 4 sastanka sa stručnjacima, 4 seta zvaničnih
pisama, dvije odluke o naplati troškova, nalog za pretres i nalog
za pregled leša.
Tokom ovog perioda, policija je obavila između ostalog i
127 intervjua, 13 suočavanja, pretres i zapljenu, zadržali su
jednu osobu na ispitivanju, imali 2 hvatanja i jedno
“administrativno” hapšenje, obradili su najmanje 29 zahtjeva za
informacijama i potvrdama. Tokom istog perioda, izvučeni su
raporti od 25 stručnjaka. Gospodin Clooth je ispitan 16 puta
uključujući3 puta na njegov zahtjev i suočen je 7 puta sa
drugim osobama; izmjenjivao je svoju verziju događaja i načina
dok je proveo vrijeme na ispitivanju 11 puta.
13. 31. jula ili 1. augusta 1986, briselska policija je uzela
izjavu osobe koja je tvrdila da je otkrila, iz drugog izvora, ime
ubice. Svjedok je zahtjevao da ostane anoniman i odbio je
potpisati izjavu. Kada je izjava proslijeđena policijskim
inspektorima, zahtjevali su da se otkrije izvor. To je povuklo
mnoga pitanja koja su zaključena 6. januara 1987.
Do tada, istražne mjere, koje je sproveo istražni sudac od
31. jula 1986, proizvele su najmanje jedan intervju sa
gospodinom Cloothom, probleme s nalogom za pretres,
inspekciju lokacije i 7 naredbi za specijalne istražne mjere.
Policija je odradila 31 raport, pretragu, zapljenu, 14 zahtjeva za
informaciju i potvrde i odradila 23 intervjua, uključujući jedan
koji je lično zahtjevao Clooth.
Sudac Van Espen je također naredio intervju nakon što je
Clooth promjenio svoju verziju događaja na svom mjesečnom
pojavljivanju pred vijećem za provjeru/preglede (Review
Chamber).Prema vladi,koja u tom momentu nije proturiječila
Cloothu, rekli su da je Clooth dao 20 raznih verzija u toku istrage.
14. Do 17. novembra 1987, datuma puštanja Clootha, (vidi
par. 30 ispod), izvučeno je više od 175 raporta i bilješki otkad
je sudac Van Espen preuzeo slučaj (vidi par. 11).
248
B. Postupci pred istražnim organima
15. 17. septembra 1984. vijeće (chambre du conseil of the

Brussels tribunal de première instance) potvrdilo je pritvor
naređen 13 septembra (vidi par. 8).
16. 12 oktobra odlučeno je da Clooth treba ostati u pritvoru.
S poštovanjem prema ozbiljim i vanrednim okolnostima ukojima
su zakonske mjere bile uvjetovane (vidi par 32), navedena je
ozbiljnost djela koja ugrožavaju javnu sigurnost, zbog čega je
Clooth bio optužen ida je opasan za društvo i da postoji potreba
da se istraga nastavi iako postoje rizici.
17. I dok su glavni Cloothovi suoptuženici bili pušteni
između oktobra i decembra 1984, isto vijeće je produžilo pritvor
za jedan mjesec 29. oktobra,28. novembra i 28.
decembra1984. i potom 28. januara, 27. februara, 27. marta,
26. aprila, 23. maja i 21. juna 1985..Svakom prilikom su
smatrali da ozbiljne i izvanredne okolnosti utiču na javnu
sigurnost, što je zabilježeno 12. oktobra 1984. (vidi par. 16), i
zahtjevaju nastavak pritvora.
Na Cloothovu žalbu, odjel za tužbe (chambre des mises en
accusation) briselskog suda za žalbe potvrdilo je naredbu za 21.
jun na dan 5. jula. Sa svog gledišta, Cloothove brojne
ispovijedi, iako su sve bile prisilne, dale su osnovu za strah da
će biti meta represije od strane svojih poznanika.; i pošto
njegova najnovija verzija događaja nije bila potvrđena i pošto
nikakvi zaključci nisu izvučeni oko njegovog mentalnog
stanja,njegovo puštanje iz zatvora bi stvorilo “ozbiljnu prijetnju
javnoj sigurnosti” i rizikovalo bi se ometanje istrage.
18. Pozivajući se na iste osnove, s osvrtomna odluku od 5.
jula (vidi par. 17) chambre du conseil produžilo je zatvorske
mjere 19. jula, 19. augusta, 18. septembra, 18.oktobra, 18.
Novembra i 18. decembra 1985, potom i 17. januara, 14.
februara, 14. aprila, 14. maja, i 13.juna 1986.
19. 11. jula 1986. naredilo je daljnje produženje zatvora
navodeći sljedeće razloge:
249
Almin DAUTBEGOVIĆ
“... istraživani zločin je zbog svoje izvanredne težine i

ozbiljne prijetnje za javnu sigurnost. Optuženije pravio
priznanja i povlačio ih, ali precizni detalji koje je dao, daju nam
osnova za sumnju da je on počinio zločin; istraga se nastavlja,
najnovije istražne mjere od maja i juna 1986. vrše se sa
dužnim poštovanjem prema optuženom, koji je povlačenjem
svojih priznanja, naveo istražitelje da istražuju u svim mogućim
smjerovima da bi potvrdili počinitelje i suradnike; upo gledu
složenosti istrage...”
25 jula Briselski odjel za zatvorske kazne odbio je

Cloothovu žalbu zbog sljedećeg:
“postoje ozbiljne sumnje da je optuženi kriv za sudjelovanje

u ubostvu i podmetanju požara; ovi prekršaji potvrđuju totalno
nepoštivanje ljudskog života;
Ovo opasno stanje uma kombinirano sa otkrićem da je

optuženi još uvijek u stanju ozbiljne mentalne poremećenosti,
što ga čini nesposobnim za kontrolisanje njegovih djela i
zahtjeva dugoročnu psihijatrijsku njegu; pošto predstavlja
ozbiljnu prijetnju za sigurnost i postoji strah da će optuženi, ako
bude pušten, počiniti iste zločine;
Optuženikova priznanja pa povlačenja istih su otežale

istragu i zahtjevaju daljnja opsežna istraživanja.
Pogrešno je utvrđeno da je bilo narušavanja Člana 5. st 3.

(čl. 5-3) Konvencije za zaštitu ljudskih prava u ovom slučaju,
posebno u dijelu koji tvrdi da istraga nije napredovala zadnjih
mjeseci;
Dokazi negiraju ovu tvrdnju..”
Clooth sežalio Sudu za poništenja. Pozvao se, između

ostalog, na Član 5. st. 3. (čl. 5-3) Konvencije i kritizirao
Odjeljenje za kazne/zatvor za ne odgovaranje na dvije žalbe,
jedna koja se odnosi na nedostatak istražnih mjera tokom
vremena odlska sudca Eloya dok se druga odnosi na zakašnjeli
raport stručnjaka (vidi par. 9-12).
250
U procesu poništenja žalbe od 8. okotbra 1986. sud za

poništenja razlaže:
“navedeni razlozi o dužini istrage, sudstvo je odlučilo da svako
kašnjenje u procesu završavanja istražnih radnji koje se odnosi u
žalbi, nisu utjecale na dužinu istrage tako da Sud za žalbe nije
obavezan da razmotri da li su ova kašnjenja bila opravdana..”
20. U međuvremenu, sud je produžio zatvor za Clootha 11.
augusta i 10. septembra i Odjel za zatvor je poništio njegovu
žalbu 22. augustai 25. septembra.
Kasnije se pokazalo da su mnogobrojne istražne mjere,
ispitivanja i intervjui bili potrebni zbog ozbiljnosti zločina i zbog
optuženikovih neprestanih mjenjanja tvrdnji što je opravdalo
njegov produženi pritvor.Samo ponašanje optuženog je
pokazalo da bi njegovo puštanje bilo rizično za provođenje
istrage;prema mišljenju stručnjaka, on predstavlja “osnovanu
opasnost za društvo”
Optuženi je uložio žalbu Sudu za zatvor koja je odbačena 3
decembra 1986.
21. 10. oktobra Sud je naredio daljnje produženje zatvora,
koje je potvrdio odjel za zatvor 22. oktobra. 3 najnovija raporta
su svjedočila činjenici da je istraga provođena s marljivošću od
odluke od 25. septembra (par. 20) čija osnovanost i dalje stoji.
7. januara 1987. Sud za zatvor poništio je optuženikovu
žalbu; sud smatra da je odjel za zatvor zadovoljavajuće ispunio
zadatke i odgovorio na optužbe koje se odnose na kršenje člana
5. st. 3. zbog kašnjenja i odgađanja završetka važnih istražnih
mjera i nedostatka istražnih mjera od 13. maja do 4. juna i od
4 .juna do 31. jula 1986. kao i na propust policije da
identifikuje svjedoka (vidi par. 13).
22. 10. novembra 1986. s osvrtom na osnovu odluke od 22.
oktobra (vidi par. 21), Sud za zatvorske kazne ponovo je
odlučio da optuženi treba ostati u pritvoru.Na žalbi odjelu za
zatvor potvrđenojodlukom od 21. novembra, izneseno je da je
nova verzija događaja koju je dao optuženibitna za nastavak
ipotvrđivanje koje još uvijek traje.
251
Almin DAUTBEGOVIĆ
23. 10. decembra 1986. i 9. januara 1987. Sud za

zatvorske kazne je donio slične odluke. One su se temeljile na
odlukama od 21. novembra (vidi par 22) i odjel za pritvore ih je
potvrdio 24. decembra 1986. i 21. januara 1987.6 .februara
Sud za zatvorske kazne oslonio se na zadnju odluku te je još
jednom odbio da pusti optuženog.
24. 20. marta odjel za zatvor poništio je optuženikovu žalbu
protiv produženog pritvora naređenu 6. marta od strane suda;
sljedeći razlozi su navedeni:
“Faktori jedinstveni u slučaju optuženikove ličnosti
specificirani u odluci od 25. jula 1986, 25.septembra 1986, 22.
oktobra 1986, i 21. novembra 1986, formiraju ozbiljne i
izvanredne okolnosti koje brinu javnu sigurnost do te mjere da
je potrebno da se produženi pritvor nastavi...”
25. Sud za zatvor je iznio iste osnove 6. aprila 1987. koje
se tiču zadržavanja Clootha i zatvoru.16. aprila odjel za pritvor
je poništio njegovu žalbu. Obzirom na dodatni rizik od bijega,
također su nastale prijetnje javnoj sigurnosti koje su proizašle
iz ozbiljnosti navodnih prekršaja i optuženikovog mentalnog
stanja. Dodano je da “istraga se nastavlja bez prekida unatoč
uzastopnim priznanjima optuženog u različitim verzijama i
njegovog stava i ponašanja što u potpunosti objašnjava dužinu
njegove kazne”.
26. 4. maja, 3. junai 3. jula 1987.sud je i dalje produžavao
pritvor bazirajući svoje odluka na setu odluka od 20. marta i
16. aprila (vidi par.24 i 25). Tužilac je podnio žalbe protiv
naredbi od 4. maja i 3. jula; njegove žalbe su odbačene 15.
maja i 17. jula.u drugoj odluci je rečeno da službena pisma za
Luksemburg su u procesu poništenja i da nedavni psihijatrijski
izvještaj od 10. juna 1987. potvrđuje kako je duboko
poremećena optuženikova ličnost i da predstavlja opasnost za
druge (vidi par 10).
27. Ista razmatranja su navela sud da produže pritvor 3
augusta i 2 septembra 1987 i zatvorski odjel je potvrdio ove
odluke 11 augusta i 16 septembra.
252
28. U pismenom osvrtu od 11 jula,22 jula, 24 septembra i

22 oktobra 1986 i 16 aprila 1987 Clooth se žalio svakom
prigodom na odgađanje u provođenju istrage te je zahtjevao
svoje puštanje u skladu sa Čalnom 3 par 5 (čl 3-5)
Konvencije. Tvrdio je da niti njegova ličnost, niti optužbe
protiv njega i niti javna sigurnost mogu opravdati njegovo
produživanje zatvora.
29. 2 oktobra 1987 sud je odredio privremeno puštanje
gospodina Clootha ali zbog žalbe javnog tužioca, odjel je
povukao ovu odluku 16 oktobra 1987. Smatrano je da ozbiljne i
izvanredne okolnosti koje utiču na javnu sigurnost se odnose na
odluku od 20 marta i 16 aprila 1987 (vidi par. 24 i 25)
nastavljaju biti potreba za produženi pritvor optuženog;
uostalom razlozi oko njegovog mentalnog stanja (par,26) bili su
jedva održivi.
23 decembra 1987 Sud za poništenja objavio je da će
tužiočeva žalba biti lišena svrhe i da je njegova kazna otada
došla do kraja.
30. 2 novembra sud je odredio njegovo puštanje. Odjel za
zatvorske kazne je potvrdio ovu odluku 17 novembra navodeći
da je razumno vrijeme od Člana 5 par. 3 Konvencije
prekoračeno. Ipak je tuženi ostao u zatvoru zbog utvrđivanja
veze sa slučajem krađe.
31. 6 novembra 1990 sud je naredio da nemaju slučaj
protiv optuženog i njegovih suradnika; ova odluka je postala
finalna.
II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
32. U relevantno vrijeme, zatvor prije suđenja je

donesen na osnovu zakona od 20 aprila 1874, koji se
nekoliko puta mijenjao od datuma njegovog donošenja.
Glavne odredbe relevantne za sadašnji slučaj su oblikovane
kako slijedi:
253
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 1.
“poslije ispitivanja istražni sudija može odrediti zatvorsku
kaznu kada je prekršaj takav da zahtjeva zatvorsku kaznu
(emprisonnement correctionnel) od 3 mjeseca ili težu kaznu.
Ako je optuženi belgijski stanovnik, sudac može izdati
takvu naredbu samo u teškim i izvanrednim okolnostima, kada
je ova mjera u interesu javne sigurnosti.
Član 2.
Zatvorska naredba, u slučaju iz prethodnog člana, odredit
će težinu i izvanredne okolnosti i prijetnju javnoj sigurnosti te
opravdati hapšenje kada postoje izravni faktori u slučaju ili se
to odnosi na mentalno stanje počinioca.
Član 4.
Zatvorska kazna se neće nasilno provoditi akou 5 dana u sklopu
provođenja istrage sud to ne potvrdiposlije saslušanja izvještaja
istražnog sudije, viđenja državnog tužioca kao i optuženog.
Član 5.
Ako sud ne donese presudu u mjesecu poslije provođenja
istrage, optuženi će biti pušten , osim ako sud anonimno usvojenom
razumnom naredbom poslije saslušanja državnog tužioca,
optuženog ili njegovog branioca utvrdi ozbiljnost i izvanredne
okolnosti i prijetnju javnoj sigurnosti koje zahtjeva produženje
zatvorske kazne. Naredba treba potvrditi takve okolnosti, utvrditi
tačne činjenice u slučaju ili u optuženikovoj ličnosti.
Ista procedura će se nastavljati u mjesečnim intervalima
ako sud ne donese presudu do sljedećeg novog mjeseca.
Član 19.
Optuženi i tužiteljstvo mogu se žaliti odjelu za zatvorske
kazne zbog sudskih naredbi vezanih za slučaj u članu 4,5...
254
POSTUPCI PRED KOMISIJOM
33. U svom zahtjevu od 12 februara 1987 Komisiji, Clooth

se žalio na dužinu svog produženog pritvora.
Komisija je smatrala zahtjev prihvatljivim 9 maja 1989. U
svaom izvještaju od 10 jula 1990 (Član 31) izražava
jednoglasno mišljenje da je postojala povreda Člana 5 par. 3
Konvencije. Cijeli tekst mišljenja Komisije reproducira se kao
prilog ovoj presudi*.
*bilješka zapisničara: iz praktičnih razloga, ovaj prilog
(aneks) će se pojaviti samo u printanoj verziji presude (broj
225 serije A Sudskih objava)ali kopija komisijskog izvještaja se
može dobiti iz zapisnika.
ŠTO SE TIČE PRAVA
I NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5 PARAGRAFA 3
34. Prema podnosiocu zahtjeva, dužina njegovog

produženog pritvora je prekršaj Člana5 par. 3 koji glasi:
“svako ko je zatvoren ili zadržan u skladu sa pragrafom 1c
ovog Člana (čl 5-1-c) imat će pravo na suđenje u okviru
razu,nog vremena ili će biti pušten do suđenja. Puštanje mora
biti uvjetovano garancijom da će se dotični pojaviti na sudu”
Vlada je osporila ovaj član dok ga je Komisija potvrdila i
potpisala
A. Period koji se treba uzeti u obzir
35. Period koji se treba uzeti u obzir počinje 13 septembra

1984, datum Cloothovog hapšenja, i završava 17 novembra
1987odlukom odjela za zatvorske kazne koji potvrđuje njegovo
puštanje (vidi par 8 i 30).Činjenica da je ostao u zatvoru nije bitna
aali je problem što se to onda odnoi i na druge slučajeve (vidi
par.30). Upitna dužina zatvora traje 3 godine, 2 mjeseca i 4 dana.
255
Almin DAUTBEGOVIĆ
B. Razumna dužina zatvorske kazne
36. Na prvom mjestu za državno sudstvo je da osigura, u

ovom slučaju, zatvorsku kaznu prije suđenja za optuženog ali
da ne premašuje razumno vrijeme. Moraju se ispitati sve
okolnosti za i protiv postojanja osnovnog uvjeta koji opravdava
javni interes, obziromna pretpostavku o nevinosti, izuzetak u
pravilu zbog slobode pojedinca i sve to složiti u odluku o
zahtjevu za puštanje.U osnovi, svi razlozi koji su dati za ove
odluke i činjenice koje je spomenuo podnosilac zahtjeva za
svoje puštanje i u svojim žalbama, na sudu je da odluči da li je
bilo kršenja člana 5 par. 3 Konvencije.
Osnovana sumnja da je uhapšena osoba počinila prekršaj je
sine qua non za validnost produžene kazne, ali nakon
određenog vremena, to nije više dovoljan razlog; Sud mora
odlučiti da li su razlozi koje su navele sudske vlasti dovoljne za
opravdanje uskraćivanja slobode. Da li su ove osnove “važne”
ili “dovoljne”, sud također mora odlučiti da li su sposobne
državne vlasti pokazale “specijalnu marljivost” u provođenju
postupka (vidi, kao najnoviji autoritet Kemmache v.
Francuskogsuda 27 Novembra 1991, Serija A br. 218, p. 36,
para. 45).
37. U produživanje zatvorske kazne za g. Clootha, istražne
vlasti su se najprije oslanjale na ozbiljne indikacije o njegovoj
krivici, na opasnost od ponavljanja zločina, potrebama za
ispitivanjem kao i zbog straha od dosluha.Također je psotojala
opasnost da optuženi pobjegne.
1. Strah od ponavljanja
38. Vlada naglašava da zbog mentalnog poremećaja

tuženog i težine zločina za koji se sumnja da je počinio postoji
strah od ponavljanja zločina ako bude pušten, pošto su ga svi
psihijatrijski stručnjaci proglasili opasnim (vidi par. 10).
256
39. Po mišljenju komisije, sud može slobodno dati na važnosti

ovim sugestijama,ali smao na početku; onog momneta kada se
zaključi psihijatrijski izvještaj, sud treba preuzeti prigodnije mjere
u skladu sa Cloothovim mentalnim nedostacima.
40. Sud smatra da ozbiljnost optužbi može voditi do
ostavljanja osumnjičenog u zatvoru da bi se spriječio bilo
kakakv pokušaj daljnjeg počinjavanja zločina.Potrebno je,
pored ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna a mjera
prikladna u skladu sa okolnostima slučaja , prošlosti i ličnosti
dotičnog.
U sadašnjem slučaju, zločini za koje je osumnjičeni prije
osuđen ne mogu se porediti po ozbiljnosti sa trenutnim
optužbama (vidi par. 8). Stručni izvještaj od 21 juna 1985 koji
opisuje Clootha kao opasnog također spominje da mu je
potrebna psihijatrijska njega (vidi par 10). Ovakvi zaključci
doneseni 9 mjeseci poslije početka pritvora trebali su uvjeriti
sud da ne proširuju istragu bez terapijskih mjera.
Rizik od ponavljanja zločina ne opravdava produženi pritvor
od 21 juna 1985.
2. Potrebe istraživanja i rizik od tajnih dogovora

(dosluha)
41. Prema vladi, gospodin Clooth je značajno pridonio

kompliciranju slučaja sa svojim izmjenjenim iskazima. Pošto je
neprestano navodio istražitelje na nova ispitivanja, na njemu je
veliki dio odgovornosti za vremensko produženje istrage. Težina
zločina navela ih je da nijedan putostane neistražen, što
dokazuje opsežan kriminalni dosije, koji sadrži više od 350
izvještaja i bilješki. Bilo je također potrebno da se preduhitri
bilo koji pokušaj zastrašivanja svjedoka.
42. Komisija je smatrala da je ovaj argument, koji je bio
prihvatljiv na početku, postao upitan poslije prvih 15 mjeseci
istrage kada su imali mnogobrojna svjedočenja a minimalna
257
Almin DAUTBEGOVIĆ
otkrića. Prema njima, različite verzija događaja optuženika nisu

toliko rizik za ugrožavanje dokaza koliko su za nastavak daljnje
istrage. Da nije bilo tog rizika ova potreba je mogla opravdati
samo produženu istragu ali ne iukidanje slobode.
43. Sud smatra da je ovo vrlo komplikovan slučaj koji će
zahtijevati teška ispitivanja. Po svom navođenju (vidi par 12-
13) Clooth ih je značajno i svjesno odlagao. Vlasti vjeruju da bi
se on trebao držati u zatvoru da ne bi ugrozio istragu, što je
lako razmljivo.
Dugoročno, potrebe istrage nedovoljno opravdavaju
pritvaranje osumnjičenog; u normalnom razvoju događaja, rizik
se umanjuje nakon određenog vremena sprovođenja ispitivanja,
uzimaju se izjave i donose se zaključci i potvrde.
44. U sadašnjem slučaju,naredbe ili odluke od 5 jula 1985,
11 i 25 jula, 25 septembra, 21 novembra 1986, i 17 jula 1987
koje preciziraju uzrok ili svrhu istrage u toku koja isključuje
puštanje osumnjičenog, su rijetke (vidi par. 17, 19, 20, 22 i
26).Većina njih koje su jedva spomenute, sa više odlaganja, za
potrebe istrage kada nisu samo ograničeni na odnose, pomoću
stereotipne formule do ranije presude, usvojene prije više od 11
mjeseci u jednom drugom slučaju (13 juni 1986 do5 Jula 1985,
vidi par 17-18).
Iako su potrebe istrage proizašle iz ovako generalne i
apstraktne mode, nedovoljno opravdava neprestani pritvor.
45. Pored svega ovog, bilo je odlaganje u istrazi
Značajno se usporilo od janaura do oktobra1985 zbog
neprestanih promjena istražnog sudije (par. 9 i 11).
Bilo je i odlaganja prije podnošenja prvog izvještaja
psihijatra (vidi par 10) i prije identifikacije anonimnog svjedoka
koji je istupio u ljeto 1986 (vidi par 13).
46. Dokazi ne pokazuju da je optuženi bio pušten odmah
nakon završetka određenih specifičnih istražnih mjera (vidi par
29-30); ovo sugeriše da je sud mogao ranije narediti njegovo
puštanje.
258
3. Opasnost od bijega
47. Kada se 16 aprila 1987 potvrdilo produženje pritvora,

odjel za optužnice je po prvi put ukazalo na opasnost od
optuženikovog bijega. Ova odluka je služila kao osnova za 3
uzastopna produženja pritvora ( vidi par 25-26).
48. U vladinu odbranu, ovi strahovi su bili potpomognuti
činjenicom da je Clooth uhapšen u Njemačkoj i da je Belgija
morala tražiti njegovo isporučenje (par 8).
Kao i komisija, sud smatra da su takvi strahovi postali
beznačajni do vremena kada su tek izraženi, ne manje od 31
mjesec poslije Cloothovog hapšenja. Ove odluke nisu pružile
nijedan argument koji pokazuje da su ovi strahovi bili
opravdani.
4. Zaključak
49. U svjetlu ovih događaja, sud smatra da je dužina

Cloothovog produženog pritvora pretjerana i premašuje
razumno vrijeme prema članu 5 par 3
II PRIMJENA ČLANA 50
50. Prema Članu 50:

“Ako sud smatra da su odluke ili mjere od stranezakonske
vlasti ili bilo koje vlasti Visoke ugovorne stranke potpuno ili
djelomično u konfliktu sa obavezama iz ... Konvencije i ako
interni zakon dotične stranke dopušta da se napravi djelimična
popravka posljedica ovih mjera ili odluka, odluka suda će, ako
bude potrebno, priuštiti zadovoljenje oštećenoj stranci”.
Optuženi je tražio 1,520,000 belgijskih franaka nematerijalne
štete i 607,030 belgijskih franaka materijalne štete kao i
1,134,372 belgijskih franaka za troškove koje se odnose na
procese provođene na državnom sudu i u Strazburgu.
259
Almin DAUTBEGOVIĆ
51. Vlada je prigovorila, između ostalog, da podnosilac

zahtjeva nije pokrenuo postupak za naknadu štete na
raspolaganju prema belgijskom zakonu za bilo koju osobu
lišenu slobode u okolnostima suprotnim Članu 5 konvencije.
Delegat Komisije je primijetio datekst člana 50. (čl. 50)
preporučuje odlazaknacionalnim vlastima odgovornim za
stvaranje posljedica nađenih prekršaja.
52. Uzimajući u obzir okolnosti predmeta, Sud želi uzeti u
obzir naknadu koju g Clooth može dobiti prema domaćem
zakonu. Ako pitanje primjene Člana 50 nije spremno za odluku,
onda treba biti uzdržano.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Smatra da je bilo prekršaja Člana50 par. 3

2. Smatra da pitanje primjene Člana 50 nije spremno za
donošenje odluke;i prema tome
a) Zadržava cijelo navedeno pitanje
b) Poziva vladu i optuženog da unutar 3 mjeseca predaju
svoje pisane obzervacije i da obavijeste Sud o bilo kakvom
dogovoru postignutom između njih;
c) Zadržava daljnji postupak i prenosi na predsjednika Suda
moć da popravi isto ako bude bilo potrebe.
Urađeno na engleskom i francuskom i dostavljeno na
javnom saslušanjuu Zgradi za ljudska prava u Strazburgu, 12
decembra 1991.
Predsjednik
Alphonse SPIELMANN Marc-André EISSEN
Sudija Zapisničar
260
6. Tomasi protiv Francuske (1992)
SUD (VIJEĆE)
PREDMET TOMASI protiv FRANCUSKE
(Aplikacija br. 12850/87)
PRESUDA
STRAZBUR
27. avgust 1992. godine
U predmetu Tomasi protiv Francuske*,

43. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (''u
daljem tekstu: Konvencija'')** i relevantnim odredbama
Pravilnika suda, kao vijeće sastavljeno od sljedećih sudija: g-
din R. RYSSDAL, predsjednik, g-din R. BERNHARDT, g-din F.
GÖLCÜKLÜ, g-din F. MATSCHER, g-din L.-E. PETTITI, g-din C.
RUSSO, g-din A. SPIELMANN, g-din J. DE MEYER, g-din J.M.
MORENILLA,
a u čijem sastavu se nalazio i g-din M.-A. EISSEN, registrar,

i g-din H. PETZOLD, zamjenik registrara, nakon vijećanja
zatvorenog za javnost 27. februara i 25. juna 1992. godine,
izriče sljedeću presudu, usvojenu posljednjeg navedenog
datuma:
261
Almin DAUTBEGOVIĆ
POSTUPAK
1. Predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska

prava (''u daljem tekstu: Komisija''), pa onda Vlada Republike
Francuske (''u daljem tekstu: Vlada''), na dan 08. marta i 13.
maja 1991. godine, prije isteka roka od tri mjeseca
propisanog članom 32. st. 1. i 47. Konvencije. Predmet je
proistekao iz aplikacije (br. 12850/87) protiv Francuske
Republike, a aplikaciju je Komisiji, shodno članu 25, podnio
g-din Félix Tomasi, francuski državljanin, dana 10. marta
1987. godine.
Komisija se u svom zahtjevu pozvala na članove 44. i 48. i
na deklaraciju kojom je Francuska prihvatila obaveznu
nadležnost Suda (član 46); a Vladina aplikacija se odnosila na
član 48. Cilj zahtjeva i aplikacije je bio dobijanje odluke Suda o
tome da li predmetne činjenice ukazuju ili ne na kršenje
obaveza tužene države po osnovu člana 3, 5. st. 3. i 6. st. 1.
2. U odgovoru na pitanje postavljeno shodno Pravilu 33. st.
3. tačka (d) Pravilnika suda, aplikant je izjavio da želi da uzme
učešće u postupku i imenuje advokata koji će ga zastupati
(Pravilo 30).
3. Konstituisano vijeće je uključivalo ex officio g-dina L.-E.
Pettiti, izabranog sudiju francuskog državljanstva (član 43.
Konvencije), i g-dina R. Ryssdala, predsjednika Suda (Pravilo
21. st. 3. tačka (b)). Dana 22. marta 1991. godine, u prisustvu
registrara, predsjednik je izabran većinom glasova ostalih
sedam članova, po imenima g-đa D. Bindschedler-Robert, g-din
F. Matscher, g-din J. Pinheiro Farinha, g-din Vincent Evans, g-
din C. Russo, g-din R. Bernhardt i g-din J.M. Morenilla (član 43.
u vezi sa Konvencijom i Pravilo 21. st. 4.). Kasnije su, g-din F.
Gölcüklü, g-din A. Spielmann i g-din N. Valticos, sudije
zamjenici, zamijenili g-đu Bindschedler-Robert, g-dina Pinheiro
Frainha i g-dina Vincent Evans koji su napustili dužnost i čiji su
nasljednici, pred Sudom, preuzeli dužnosti prije rasprave
(Pravila 2. st. 3. i 22. st. 1).
262
4. G-din Ryssdal je na sebe preuzeo dužnost predsjednika

vijeća (Pravilo 21. st. 5) i, preko registrara, konsultovao agenta
Vlade, delegata Komisije i advokate aplikanta u pogledu
organizacije postupka (Pravila 37. st. 1. i 38). Prema redu
posljedice koja je nastupila, Vlada, aplikant i delegat Komisije
su podnijeli svoje podneske 05. novembra, 22. novembra i 13.
decembra 1991. godine, kao što je pomenuto.
Na dan 09. jula 1991. godine, Komisija je predočila
dokumente u postupku, prije nego što je to registrar zahtijevao
po instrukcijama predsjednika.
Dana 20. februara 1992. godine, jedan od advokata
aplikanta je pribavio razne dokumente po zahtijevu registrara ili
dozvole suda, kao što to predmet zahtijeva (Pravilo 37. st. 1. u
vezi s tim).
5. U skladu sa odlukom predsjednika, rasprava je održana u
prisustvu javnosti u Zgradi za ljudska prava u Strazburu, 25.
februara 1992. godine. Sud je prethodno održao pripremno
ročište.
Tu su se pred Sudom pojavili:

- U ime Vlade: g-din J.-P. PUISSOCHET, direktor
Odjeljenja za pravne poslove Ministarstva vanjskih poslova u
svojstvu agenta; g-din B. GAIN, rukovodilac Odjela za ljudska
prava Odjeljenja za pravne poslove Ministarstva vanjskih
poslova; g-đica M. PICARD, magistrat pri Odjeljenju za
pravne poslove Minsitarstva vanjskih poslova; g-din R.
RIERA, rukovodilac Odjela za parnicu i pravne poslove
Odjeljenja opštih sloboda i pravnih poslova Ministarstva
unutrašnjih poslova; g-din J. BOULARD, magistrat pri
Odjeljenju za krivične poslove i pomilovanja Ministarstva
pravde u svojstvu savjetnika;
- U ime Komisije: g-di H. g. SCHERMERS, delegat;
- U ime aplikanta g-din H. LECLERC, advokat; g-din V.

STAGNARA, advokat, savjetnik.
263
Almin DAUTBEGOVIĆ
Sud je saslušao govore g-dina Puissochet-a u ime Vlade, g-

dina Schermersa u ime Komisije, te g-dina Leclerca i g-dina
Stagnara u ime aplikanta, kao i njihove odgovore na
postavljena pitanja. Aplikant je također govorio pred Sudom.
Istog dana, Vlada je u spisu odgovorila na pitanja koja je Sud
postavio. Dana 07. aprila, jedan od advokata aplikanta je
registraru poslao pismo u vezi sa ovim pitanjima, zajedno sa
dokumentom, uz dozvolu Suda (Pravilo 37. st. 1. u vezi sa tim).
6. Na vijećanju 25. juna 1992. godine, g-din J. De Meyer,
sudija zamjenik, koji je prisustvovao raspravi, zamijenio je g-
dina Valticos, koji je bio spriječen da učestvuje u daljem
razmatranju predmeta. (Pravila 22. st. 1. i 24. st. 1).
ČINJENICE
7. G-din Félix Tomasi, francuski državljanin, rođen je

1952. godine, a nastanjen u Bastiji (Haute-Corse). On je i
trgovac i plaćeni računovođa. U vrijeme svog hapšenja, bio je
aktivni član Korzičke političke organizacije, koja predlaže
kandidate za lokalne izbore, čiji je on bio blagajnik.
8. Dana 23. marta 1983. godine, policija ga je zadržala u
njegovoj radnji te privela u policijski pritvor do 25. marta, u
centralnoj policijskoj stanici u Bastiji.
Osumnjičen je da je učestvovao u napadu na Sorbo-
Ocagnano (Haute-Corse) u večeri 11. februara 1982. godine,
odmaralište Inostrane vojske, koje nije bilo okupirano u to
vrijeme u godini. Viši korporal Rossi i vojnik Steinte, obojica
nenaoružani, bili su odgovorni za čuvanje i obezbjeđenje
centra, te pogođeni i ranjeni, prvi smrtonosno a drugi veoma
ozbiljno.
Napad je izvršen po komandi nekoliko osoba koje su na
sebi imali ''balaklava'' šljemove kako bi prikrili čitavo lice.
Narednog dana ''bivši-NFOK'' (Nacionalni front za oslobođenje
Korzike), pokret za nezavisnost koji je odlukom rasformiran,
priznali su odgovornost za napad te dvadeset i četiri druga
bombaška napada koji su izvršeni iste večeri.
264
9. Na dan 12. februara 1982. godine, tribunal de grande

instance u Bastiji otvorio je istragu u vezi sa optužbama za
ubistvo, pokušaj ubistva i nošenje oružja i municije kategorije 1 i
kategorije 4. Istog dana je istražni sudija izdao instrukcije za
dostavljanje dokaza komisiji (commission rogatoire) Regionalnom
krivičnom istražnom odjeljenju (RKIO) u Ajaccio-u.
I KRIVIČNI POSTUPAK POKRENUT PROTIV APLIKANTA
A. Istražni postupak (25. mart 1983. godine - 27. maj

1986. godine)
1. Postupak pokrenut u Bastiji (25. marta 1983.

godine - 22. maja 1985. godine)
(a) Istražne radnje
i. Sudija Pancrazi
10. Dana 25. marta 1983. godine, g-din Pancrazi, istražni

sudija u Bastiji, optužio je g-dina Tomasi i odredio mu pritvor
na prvom pojavljivanju pred njim koje je uslijedilo; preduzeo je
iste radnje kao u pogledu izvjesnog g-dina Pieri. Na dan 08.
aprila, ispitao je g-dina Tomasi u vezi sa njegovom navodnom
umiješanošću u djela.
11. Ispitao je svjedoke 28. 29, i 31. marta, 14. i 29. aprila,
19. i 30. maja i 02. juna 1983. godine.
Dana 19. maja, ispitao je g-dina Pieri i 26. maja druge

saoptužene, te g-dina Moracchini, koji je bio u pritvoru od 24.
marta 1983. godine. Organizovao je suočavanje između njih 30
i 31. maja, i onda 01. juna.
K tome, izdao je formalne instrukcije da se saslušaju kao
svjedoci 26. maja i 27. oktobra 1983. godine.
265
Almin DAUTBEGOVIĆ
12. Ponovno ispitivanje g-dina Tomasi i g-dina Pieri

preduzeto je 18. oktobra 1983. godine te ono g-dina Moracchini
21. novembra.
Dana 26. oktobra 1983. godine istražni sudija je posjetio
mjesto zločina.
ii. Sudija Huber
13. Predmet je proslijeđen drugom istražnom sudiji, g-dinu

Huberu, sa početkom od 02. januara 1984. godine.
G-din Pieri je pobjegao iz zatvora 22. januara 1984. godine;
u koji je bio vraćen 01. jula 1987. godine.
Od 04. maja 1984. godine do 10. januara 1985.godine, g-
din Huber je izdao nekoliko naredbi za uvrštavanje dokumenata
u spise i njihovo proslijeđivanje organima gonjenja.
Na dan 24. januara 1985. godine, odbio je zahtijev
aplikanta da se dokumenti dodaju dosjeu.
(b) Molbe za oslobođenje
14. G-din Tomasi je podnio jedanaest molbi za oslobođenje.

15. Istražni sudija ih je odbio redom 03. maja, 14. juna i 24.
oktobra 1983. godine, 02. januara 1984. godine, 24. januara, 20.
marta, 05. aprila, 18. aprila, 24. aprila, 03. maja i 07. maja 1985.
godine. Dana 06. juna 1984. godine, izdao je instrukcije da se
aplikant sasluša u Marseille-u o uslovima njegovog pritvaranja do
početka suđenja. Saslušanje je održano 18. juna.
16. Aplikant je zahtijevao da se riješe one iz 14. juna 1983.
godine, 02. januara 1984. godine, 24. januara i 20. marta
1985. godine, ali je odjeljenje tužilaštva (chambre d'accusation)
Apelacionog suda u Bastiji samo potvrdilo prethodne odluke 07.
jula 1983. godine, 26. juna 1984. godine, te 20. februara i 14.
aprila 1985. godine.
266
U presudi od 20. februara 1985. godine, konstatovali su

da je bilo neophodno produžiti pritvor da bi se izbjegao
pritisak koji donosi uticaj na svjedoke, da bi se spriječili
nedozvoljene tajne dogovore između pomagača, da bi se
zaštitio javni red (ordre public) od posljedica izazvanih
djelom te da se osigura da g-din Tomasi ostane na
raspolaganju sudskim vlastima.
(c) Zahtjev za prenos nadležnosti
17. Dana 17. januara 1985. godine, javni tužilac u Bastiji

zahtijevao je od glavnog javnog tužioca tog grada da se
nadležnost prenese iz razloga klime zastrašivanja koja je
vladala na ostrvu.
18. Na dan 25. marta, glavni javni tužilac Kasacionog suda
proslijedio je predmet Kasacionom sudu (krivično odjeljenje),
koji je donio odluku 22. maja; predmet je prenesen u
nadležnost istražnog sudije u Bordeaux-u ''u interesu
sprovođenja pravde'' (član 262. Zakona o krivičnom postupku).
2. Pokrenuti postupak u Bordou (22. maj 1985.

godine - 27. maj 1986. godine)
19. Dana 05. septembra 1985. godine, g-din Nicod, istražni

sudija u Bordou, ispitao je g-dina Tomasi po prvi i posljednji
put.
Ispitao je i g-dina Moracchini 01. oktobra 1985. godine i 13.
januara 1986. godine, te g-dina Satti - drugog saoptuženog -
15. novembra 1985. godine. Nakon tog, organizovao je
suočavanje između njih 13. decembra 1985. godine.
20. Dana 14. januara 1986. godine, istražni sudija je
odredio da se dokumenti proslijede organima gonjenja.
267
Almin DAUTBEGOVIĆ
Na dan 14. februara 1986. godine, javni tužilac u Bordou je

odlučio da spise predmeta uputi dalje u ured glavnog javnog
tužioca.
Od sredine marta do sredine aprila 1986. godine, istražni
sudija je dodao razne dokumente spisu. Dana 17. aprila naredio
je dalji prenos spisa predmeta organima gonjenja, što je
podržao ured javnog tužioca u Bordou.
Spis predmeta je upućen dalje u ured glavnog javnog
tužioca po odluci donesenoj 22. aprila 1986. godine.
(b) Molbe za oslobođenje
21. G-din Tomasi je podnio sedam molbi za oslobođenje.

Istražni sudija ih je odbio 31. maja, 07. juna, 29. juna, 13.
avgusta, 10. septembra i 08. oktobra 1985. godine te 14.
22. Na žalbe u pogledu određenih naredbi istražnog sudije,
odjeljenje tužilaštva Apelacionog suda u Bordou donijelo je odluku
kojom ih je potvrdilo 03. septembra i 29. oktobra 1985. godine.
Prva takva odluka odnosila se na posebnu težinu djela,
postojanje ''jasnih i uvjerljivih dokaza'', rizik od pritiska koji
može nastati uticajem na svjedoke, nedozvoljene tajne
dogovore i potrebu da se očuva javni red te da se osigura da se
aplikant pojavi na suđenju.
Druga odluka je sadržavala sljedeće razloge:
''Jasno je da su djela, za koje je apelant optužen, posebno
ozbiljna djela koja su čvrsto uticala na javni red, bez uzimanja
u obzir prikladnosti zapažanja savjetnika optuženog u pogledu
dužine tajanja postupka, djeluje ipak da je, kao što je istražni
sudija odlučio, produženi pritvor Tomasi-ja neophodan da se
zaštiti javni red od posljedica koje je uzrokovalo djelo o kojem
je riječ, te da se također izbjegne pritisak koji donosi uticaj na
svjedoke i nedozvoljena tajna dogovaranja kao i da se osigura
da se optuženi pojavi na suđenju;''
268
23. Te dvije odluke su dale povoda aplikantu da se žali

prema shvatanjima prava, a koje je krivično odjeljenje
Kasacionog suda odbilo 03. decembra 1985. godine i 22.
Posljednja odluka se zasnivala na sljedećim razlozima:
''U ''svjetlu'' dostupnih dokaza, Kasacioni sud je zadovoljan
jer je odjeljenje tužilaštva odlukom naredilo aplikantu produženi
pritvor, u kojoj iznosi razloge na kojim se ona zasniva, obzirom
na naročite okolnosti a koje su određene pod uslovima, i za
slučajeve predviđene u članu 144. Zakona o krivičnom
postupku; čini se, također, iznavoda odluke koji se nalaze u
ovom predmetu, kao što se i zahtijevalo pod članom 5. st. 1.
tačka (c) Konvencije, ... da postoji opravdana sumnja da je
optuženi izvršio djelo; nadalje slijedi da se, u pogledu
specifičnih okolnosti slučaja i postupka, dužina trajanja pritvora
čini opravdanom;''
B. Postupak suđenja (27. maj 1986. godine - 22.

oktobar 1988. godine)
1. Proces suđenja
(a) Prvi proces
24. Dana 27. maja 1986. godine, odjeljenje tužilaštva

Apelacionog suda u Bordou optužilo je g-dina Tomasi i g-dina
Pieri za ubistvo sa umišljajem, pokušaj ubistva sa umišljajem te
za nošenje oružja kategorije 1 i kategorije 4, zajedno za
odgovarajućom municijom; te ih procesuiralo - kao i g-dina
Moracchini i g-dina Satti - na suđenje pred Assize sudom u
Gironde-u.
25. Na dan 13. septembra 1986. godine, krivično odjeljenje
Kasacionog suda odobrilo je žalbu koju je aplikant podnio 27.
juna 1986. godine uz razloge da advokat odbrane nije bio
ovlašten da govori na raspravi tog 27. maja.
269
Almin DAUTBEGOVIĆ
Predmet su proslijedili odjeljenju tužilaštva Apelacionog

suda u Poitiers-u, obavještavajući sud da uputi optuženog na
suđenje pred Assize sudom u Gironde-u ako postoje osnovi za
njegovo optuživanje (član 611. Zakona o krivičnom postupku).
(b) Drugi proces
26. Dana 09. decembra 1986. godine, odjeljenje tužilaštva

Poitiers procesuiralo je g-dina Tomasi za suđenje na Assize
sudu u Gironde-u. Ova odluka nije dala povoda za ulaganje
žalbe prema shvatanjima prava.
(c) Treći proces
27. Dana 03. februara 1987. godine, odjeljenje tužilaštva

Apelacionog suda u Bordou je ustanovilo da nisu nadležni da
procesuiraju aplikanta - ali ne i njegova tri saoptužena - za
suđenje pred posebno ustanovljenim Assize sudom u Gironde-u,
drugim riječima Assize sud zasijeda bez porote. Ured glavnog
javnog tužioca je zahtijevao da se primijene odredbe Zakona
br. 86-1020 od 09. septembra 1986. godine, prema kojem se
osobama optuženim za djela terorizma mora suditi pred takvim
sudskim tijelom.
28. Dana 07. maja 1987. godine, Krivično odjeljenje
Kasacionog suda odbilo je žalbu po ovom predmetu koju je
uložio glavni javni tužilac Apelacionog suda u Bordou.
29. Na dan 16. juna 1987. godine, odjeljenje tužilaštva u
Poitiers-u prihvatilo je aplikaciju koju su podnijele vlasti
tužilaštva 20. maja 1987. godine i uputili aplikanta na suđenje
pred specijalno osnovanim Assize sudom u Gironde-u. Tu je
potvrđeno da su djela, za koja je g-din Tomasi bio optužen, bila
''u vezi sa pojedinačnim i zajedničkim poduhvatom potpomognutim
prijetnjom i strahom kao ozbiljnim narušavanjem javnog reda''
(član 706-16 Zakona o krivičnom postupku).
30. Dana 24. septembra 1987. godine, odjeljenje tužilaštva
Kasacinog suda odbilo je narednu žalbu aplikanta.
270
2. Molbe za oslobađanje
(a) Prva molba
31. Odlukom iz 27. maja 1986. godine (vidi stav 24 iznad),

odjeljenje tužilaštva u Bordou odbilo je molbu za oslobađanje
koju je g-din Tomasi podnio 06. maja. Izneseni su sljedeći
razlozi:
''Pritvor do suđenja, koji je počeo 25. marta 1983. godine,
sigurno je trajao veoma dugo. Ipak, objašnjenje za ovo leži u
sistematskom stavu kojeg je optuženi usvojio čije je značajne
poteškoće iskusio istražni sudija. Vrijeme pritvora, iako dugo,
samo po sebi ne predstavlja povredu Evropske konvencije za
ljudska prava. Suprotno tome, u ovom konkretnom slučaju
produžavanje pritvora čini se suštinskim, dajući izuzetnu
ozbiljnost djelu te činjenicu da Tomasi ne bi oklijevao da
pobjegne da ga oslobode.''
32. Aplikant je podnio žalbu prema shvatanjima prava, ali
krivično odjeljenje Kasacionog suda odbilo žalbu zasnovanu
na kršenju člana 5. st 3. Konvencije. Iz ovog proizlazi njihova
presuda od 13. septembra 1986. godine, koja glasi kako
slijedi:
''U svjetlu dostupnih dokaza, Kasacioni sud je zadovoljan da
je aplikantu tačno određen produženi pritvor u skladu sa
uslovima propisanim u članu 148-1 [Zakona o krivičnom
postupku], u odluci iznoseći posebne razloge, u pogledu
karakteristika slučaja kao što to zahtijeva član 145. tog zakona
i za slučajeve iscrpno navedene u članu 144.;
Nakon tog, odjeljenje tužilaštva je raspravljalo o
kompleksnosti i dužini postupka, iznoseći neograničena
vrednovanja činjenica, što je bilo dovoljno i bez
protivrječnosti i od kojeg je iznesen zaključak da dužina
pritvora do suđenja nije prevazišla razumno vrijeme [; slijedi]
da tvrdnje nisu uspjele ...''
271
Almin DAUTBEGOVIĆ
(b) Druga molba
33. G-din Tomasi je podnio novu molbu za oslobođenje 19.

januara 1987. godine. Odlukom iz 03. februara 1987. godine
(vidi stav 27 iznad) odjeljenje tužilaštva u Bordou iznijielo je da
je o nenadležnosti u procesuiranju odlučilo odjeljenje tužilaštva
u Poitiers-u.
(c) Treća molba
34. Dana 17. aprila 1987. godine, aplikant je podnio

narednu molbu za oslobođenje. Dana 28. aprila, odjeljenje
tužilaštva u Bordou odbilo je njegovu molbu uz razloge da je
procesuiranje bilo zasnovano na preciznim i detaljnim
razlozima, djela su bila naročito ozbiljna a pritvor je bio
neophodan da zaštiti javni red od posljedica kojima je bio
izložen.
(d) Četvrta molba
35. Aplikant je podnio narednu molbu za oslobođenje 22.

maja 1987. godine, odjeljenju tužilaštva Apelacionog suda u
Poitiers-u, koje ju je odbilo 02. juna uz sljedeće razloge:
''Borba protiv prijetnje svjedocima, policajcima i sudijama
plaćena je u toku istrage;
Sam prikaz ... djela koje je dovelo do optuživanja Tomasi-
ja, je dovoljan; pored činjenice da je navedeno djelo ozbiljno
narušilo javni red, da opravda produženi pritvor aplikanta;
postoji ozbiljna opasnost da bi, ako se on oslobodi, stupio u
kontakt sa članovima NFOK-a, koji bi, bez sumnje, bili spremni
da mu pomognu da izbjegne suđenje; ne čini se da ovaj
produženi pritvor predstavlja, u ovim okolnostima, nepoštivanje
odredaba Konvencije ...''
272
(e) Peta molba
36. Dana 06. novembra 1987. godine, aplikant je još jednom

podnio molbu za oslobođenje odjeljenju tužilaštva u Bordou. Na
dan 13. novembra, njegova molba je bila odbijena uzimajući u
obzir krajnju ozbiljnost navedenog djela i potrebu da se zaštiti
javni red od narušavanja koje je prouzrokvano usljed tog.
37. On je onda uložio žalbu prema shavatanjima prava,
koju je krivično odjeljenje Kasacionog suda odbilo 02. marta
1988. godine.
3. Suđenje
38. Dana 22. januara 1988. godine, predsjednik Apelacionog

suda u Bordou objavio je da će sjednica Assize suda započeti 16.
maja 1988. godine. Na dan 28. aprila, predsjednik je odlučio da
odloži otvaranje sjednice do 17. oktobra 1988. godine, prateći
izmjenu prepiske, u martu i aprilu, između ureda glavnog javnog
tužioca i savjetnika g-dina Tomasi i g-dina Pieri. Dana 15. jula i
23. septembra promijenio je sastav suda za suđenje.
39. Suđenje je održano od 17. do 22. oktobra 1988.
godine.Na posljednje navedeni datum, aplikant je bio oslobođen
optužbi i odmah oslobođen. Njegova tri saoptužena su dobili
kazne suspenzije u trajanju od jedne godine zatvora za nošenje
i posjedovanje - za slučaj potrebe - oružja kategorije 1.
C. Postupak odštete (18. april 1989. godine - 08.

novembar 1991. godine)
1. Aplikacija Odboru za naknadu štete
40. Dana 18. aprila 1989. godine, g-din Tomasi je

podnio zahtjev Odboru za naknadu štete Kasacionom sudu
pod članom 149. Zakona o krivičnom postupku. Prema ovoj
273
Almin DAUTBEGOVIĆ
odredbi, ...'' odšteta može biti dodijeljena osobi koju su

držali u pritvoru do suđenja tokom postupka okončanog
sudskom odlukom da nema predmeta (non-lieu) ili
oslobađajućom, kad ta odluka postane konačna, kada mu je
takav pritvor prouzrokovao štetu sasvim neobične i naročito
ozbiljne prirode''.
2. Izjave glavnog javnog tužioca Kasacionom sudu
41. Dana 05. juna 1991. godine, glavni javni tužilac

(procureur general) Kasacionog suda iznio je sljedeće izjave
Vijeću za odštetu:
''...
ZNAČAJ PRITVORA
Tokom njegovog pritvora, Tomasi je podnio dvadeset

molbi za oslobođenje, jedanaest molbi istražnom sudiji u Bastiji
i devet istražnom sudiji i odjeljenju tužilaštva u Bordou.
Doneseno je šest presuda kojim se potvrđuju odluke,
odjeljenje tužilaštva u Bastiji je donijelo četiri a dvije u
Bordou.
Konačno, dvama odlukama krivično odjeljenje Kasacionog
suda, od 17. oktobra i 02. marta 1988. godine, odbilo je
žalbe Tomasi-ja na dvije odluke odjeljenja tužilaštva iz
Bordoa.
U odlukama kojim su odbijene molbe za oslobođenje,
istražni sudija i odjeljenje tužilaštva naveli su razloge u
pogledu; posebne ozbiljnosti djela, prouzrokovanog
narušavanja javnog reda, potrebe da se osigura da optuženi
ostane na raspolaganju sudskim vlastima te rizika koji donosi
uticaj na svjedoke.”
274
RASPRAVA
1.Dužina postupka
. Od 12. februara 1982. godine, datuma kada je otvorena

istraga, do 25. marta 1983. godine, Tomasi još nije bio
obuhvaćen.
. Od 25. marta 1983. godine, datuma kada je Tomasi

optužen, do 18. decembra 1983. godine, datuma kada je
ponovo ispitan, postupak se razvijao u normalnom tempu
te nije bilo odlaganja. Od novembra 1983. godine do maja
1984. godine, postupak je usporen i sastojao se od mjera
koje su mogle biti preduzete ranije da su prijedlozi komisije
ili njihove naredbe izdavane ranije. Tako rezultat prijedloga
komisije u pogledu prizora žrtve nije raspravljan do 24.
marta 1984. godine; nije izdat do 27. oktobra 1983. godine
.., budući da je moglo biti opravdano na početku istrage.
Slično prijedlogu Komisije kojim daje instrukcije za, između
ostalog, ispitivanje žrtava i u Sorbo-Ocagnano kampu i za
proučavanje i namjere koje su ostvarene pod
pretpostavkom da o tome nije bilo raspravljano do 26.
maja 1983. godine ...
Pribavljeni dokaz, po prijedlogu Komisije, predočen je u

toku mjeseca marta i aprila 1984. godine, što je nesumljivo
prolongiralo postupak.
. Nedostatak odvijanja postupka između maja 1984. godine

i januara 1985. godine je nerazumljiv. Tako je, skoro tri
mjeseca proteklo od naredbe iz 04. maja 1984. godine te
proslijeđivanja papira organima gonjenja i dodatnih izjava
tužioca iz 31. jula 1984. godine, gdje je pozvao da se izvrši
balističko ispitivanje, koje se već dogodilo. Ono nije bilo gotovo
sve do narednog 15. novembra, tri i po mjeseca kasnije, tako
da je istražni sudija naredio odbijanje tog zahtjeva iz razloga
stručnih ispitivanja.
275
Almin DAUTBEGOVIĆ
. Od januara 1985. godine, vrijeme koje je bilo potrebno za

prenos dokumenata odjeljenju tužilaštva i onda Kasacionom
sudu i vraćanje spisa Bordou, čini se normalnim.
. S druge strane, ne prije 05. septembra 1985. godine,
više od tri mjeseca nakon što je predmet proslijeđen njemu,
istražni sudija je u Bordou izvršio svoju prvu značajnu
istražnu radnju ispitivanja Tomasi-ja, nakon što je odbio
naredne četiri molbe za oslobođenje iz četiri razloga. Ovaj
protek vremena čini se kao neumjeren obzirom na činjenicu
da istražni sudija mora dati prioritet predmetu u pogledu
osobe koja je zadržana u pritvoru do suđenja; on ima
dužnost da se upozna sa tim i da se istraga nastavi što je
prije moguće.
. Od septembra 1985. godine do 14. januara 1986. godine,
saslušavanja i suočavanja su bila nastavljena, po jedna istražna
radnja mjesečno. Ispitivanja preduzeta na kraće razmake
omogućila bi kraće trajanje postupka, značajno.
. Od januara 1986. godine do maja 1986. godine vrijeme
koje je bilo potrebno da se upotpuni spis i proslijedi Assize
sudu, čini se normalnim.
. S druge strane, od maja 1986. godine do marta/aprila
1988. godine, bilo je odlaganja postupka koje ne može, ni pod
kakvim okolnostima, biti opravdano žalbama koje je optuženi
podnio prema njihovim statusnim pravima.
. Konačno, treba uočiti da je odluka u toku marta i aprila
1988. godine prekinula održavanje sjednice u maju i zamijenila
je sjednicom koja je zakazana za 17. oktobar 1988. godine koja
je praćena uzajamnim dogovorom između organa gonjenja i
odbrane. U zaključku, obzirom na značaj i kompleksnost
predmeta, istraga je morala trajati duže nego prosječna. Ipak,
mogla je biti značajno skraćena bez raznih, gore navedenih,
odlaganja.
276
2. Nužnost zadržavanja Tomasi-ja u pritvoru tokom

postupka
Obzirom na prirodu i ozbiljnost djela te rezultate policijskog

ispitivanja, pritvor Tomasi-ja je u prvom bio opravdan, sve do
njegovog ponovnog ispitivanja 18. oktobra 1983. godine. Osim
tog, do tog datuma, Tomasi nije podnio molbu za oslobođenje.
Ipak, do 18. oktobra 1983. godine svjedoci su već bili saslušani a
suočavanja završena. Radnje preduzete nakon tog dana, posebno
prijedlozi Komisije i stručna ispitivanja, nisu se direktno odnosili
na Tomasi-ja, osim stručnog medicinskog ispitivanja preduzetog
prateći njegovu izjavu u pogledu uslova u policijskom pitvoru, koji
nije mogao opravdati njegov produženi pritvor.
Osim tog, mora se istaći da od 18. oktobra 1983. godine,
datuma ponovnog izvještaja, i 17. oktobra 1988. godine,
datuma kada je Assize sud otvorio sjednicu, drugim riječima pet
godina, Tomasi je samo jednom bio ispitan, 05. septembra
1985. godine, i to po njegovom zahtjevu.
Odluke kojima su odbijene njegove razne molbe za
oslobođenje zasnivale su se na izuzetnoj ozbiljnosti djela,
prouzrokovanom narušavanju javnog reda, neophodnosti da se
osigura da optuženi ostane na raspolaganju sudskim vlastima te
riziku od pritiska koji donosi uticaj na svjedoke.
Ozbiljnost djela, čak i neobične naravi, može biti razlog za
pritvor samo ako postoje dovoljni dokazi protiv osobe.
U ovom predmetu, optužbe su presudile protiv Tomasi-ja,
koji je uvijek tvrdio da je nevin, koji je štrajkovao glađu
nekoliko puta, isključivo zasnovane na izjavama Moracchini-a,
koje su bile daleko od preciznih kao što su oni tvrdili da su bile
tokom postupka.
Ustvari, prema raznim dokumentima iz postupka, i u
pojedinosti:
- izvještaj javnog tužioca glavnom javnom tužiocu u Bastiji
iz 11. aprila 1983. godine ..,
- zabilješka RKIO iz Ajjacio-a iz 08. juna 1983. godine ..,
277
Almin DAUTBEGOVIĆ
- zahtjev istražnog sudije u Bastiji za prenos nadležnosti

iz 10. januara 1985. godine .., Moracchini je izjavio da je
Tomasi predložio da učestvuje u 'nuit bleue' (noć
terorističkog nasilja) između 11. i 12. februara 1982.
godine, te preciznije, izvrši napad na kamp Inostrane vojske
Sorbo-Ocagnano.
Još ako se sve izjave Moracchini-ja pročitanju pažljivo,
može djelovati da, iako je izjavio da je Tomasi predložio da
učestvuje u 'nuit bleue', nijednom nije spomenuo napad na
kamp Inostrane vojske ...
Sasvim suprotno, Moracchini je uvijek tvrdio da je prvi put
čuo za napad dan nakon događaja. Tako, na primjer, u toku
saslušavanja na prvom pojavljivanju pred istražnim sudijom ...
Moracchini je izjavio kako slijedi:
'Bio sam svjestan da je Pieri poznavao Félixa Tomasi-ja.
Kasnije je predložio, između ostalog, da nekoliko dana ranije
treba da učestvujem u 'nuit bleue'. Odbio sam, ali nijednom nije
rekao kakav napad bio mogao očekivati da se izvrši. Što se
mene tiče, čuo sam samo za vojnike legije preko novina, u jutro
12. februara.'
Osim tog, treba primijetiti da svi svjedoci koji su potvrdili
Moracchini-jeve izjave, iznijeli su samo ono što im je on rekao.
Nijedan od njih nije bio direktni svjedok događaja.
K tome, ne izgleda da je oslobađanje Tomasi-ja, koji je
mogao pribaviti čvrste garancije da će se pojaviti na suđenju i
koji prethodno nije imao osuda, predstavljalo rizik od pritiska
koji donosi uticaj na svjedoke ili na Moracchini-ja, saoptuženog
koji je bio na slobodi.
Ustvari, Tomasi kao i Pieri i Moracchini, nije bio pritvoren
od više od godine dana nakon događaja, i Pieri koji je umiješan
preko istih svjedoka kao i Tomasi, pobjegao je iz zatvora 22.
januara 1984. godine i bio na slobodi tri i po godine do
hapšenja 01. jula 1987. godine, očigledno bez vršenja bilo
kakvog pritiska kojim se utiče na svjedoke.
278
Konačno, treba zapamtiti da je 10. marta 1987. godine,

Félix Tomasi podnio molbu Evropskoj komisiji za ljudska prava
pod članom 25. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava,
navodeći sljedeće pritužbe:
- prekomjerno trajanje njegovog pritvora do suđenja
(povreda člana 5. st 3. Konvencije);
- nehumano i ponižavajuće postupanje tokom njegovog
policijskog pritvora (povreda člana 3. Konvencije);
- prekomjerno trajanje istražnog postupka otvara naredne
pritužbe praćene građanskim izjavama (povreda člana 6. st 1.
Konvencije).
Ova aplikacija je bila predmet izvještaja Evropske komisije za
ljudska prava, usvojene 11. decembra 1990. godine, u kojoj je
Komisija proglasila aplikaciju prihvatljivom i iznijela mišljenje sa
dvadeset glasova prema dva da je postojala, u predmetu prema
ocjeni, povreda člana 3. Konvencije, sa trinaest glasova prema
jednom da je postojala povreda člana 6. st 1. Konvencije te,
jednoglasno, da je postojala povreda člana 5. st 3. Konvencije.
ZAKLJUČAK
U svjetlu raznih gore iznesenih razmatranja, a naročito

potresnih uslova njegovog pritvora, Félix Tomasi, koji je
proveo pet godina i skoro sedam mjeseci u pritvoru i u vezi sa
kojim je istraga dala samo slabe i nedovoljne dokaze, je zbog
tog pretrpio veliku štetu.
Iz svih ovih razloga, pozivam Odbor da mu dodijeli
prikladnu nakandu štete.''
3. Odluka Odbora za naknadu štete
42. Odlukom iz 08. novembra 1991. godine, koja nije

sadržavala navode o razlozima na kojima je zasnovana, Odbor
za nakandu štete dodijelilo je aplikantu 300.000 francuskih
franaka.
279
Almin DAUTBEGOVIĆ
II KRIVIČNI POSTUPAK KOJEG JE APLIKANT POKRENUO
A. Nastanak i podnošenje žalbe
43. G-din Tomasi je uhvaćen 23. marta 1983. godne u 9

ujutro (vidi stav 8 iznad). U policijskom pritvoru je ostao do 9
ujutro 25. marta, drugim riječima četrdeset i osam sati, sudija
Pancrazi je odobrio policiji da produži ta dvadeset i četiri sata u
6 ujutro 24. marta.
44. Tokom ovog perioda, aplikant je:

bio prisutan tokom pretresa njegove kuće 23. marta od
9.15 prije podne do 12.50 poslije podne;
bio nekoliko puta podvrgnut ispitivanju:
23. marta od 1.15 poslije podne do 2.30 poslije podne, od
5.30 poslije podne do 8. poslije podne i od 8.40 poslije podne
do 10.15 poslije podne, punih pet sati i dvadeset minuta;
24. marta od 1.30 prije podne do 2 prije podne, od 4 prije
podne do 4.45 prije podne, od 11 prije podne do 1 poslije
podne, od 3.40 poslije podne do 8 poslije podne i od 8.30
poslije podne do 9.20 poslije podne, punih osam sati i dvadeset
pet minuta;
25. marta od 4.30 prije podne do 4.50 prije podne,
dvadeset minuta;
je pregledao doktor 24. marta u 11 prije podne, koji je
zaključio da je njegovo zdravstveno stanje bilo podnošljivo sa
produženjem policijskog zadržavanja.
Aplikant je ponovo potpisao zapisnik koji je sastavljen na
kraju njegovog policijskog zadržavanja, ali je odbio da potpiše
onaj u vezi sa njegovim posljednjim ispitivanjem.
45. Dana 25. marta 1983. godine, kada se prvi puta pojavio
pred istražnim sudijom (vidi stav 10 iznad), dao je sljedeću
izjavu:
280
''Primio sam k znanju optužbe o kojima ste me obavijestili.

Deklarisani sam član CCN [Cunsulta di i cumitati naziunalisti].
Nisam član NFOK-a. Kasnije ću dati izjavu, u prisustvu svog
advokata, g-dina Stagnara.
Trebao bi dodati, ipak, da su me policijski službenici tukli
tokom policijskog zadržavanja; ne želim otkrivati njihova imena.
Nisu mi dopustili da se odmorim. Morao sam pitati doktora, koji
me je posjetio, da mi da da nešto jedem, jer su me ostavili bez
hrane i sve što sam imao za pojesti je bio jedan sendvič. Jutros su
me ostavili nagog ispred otvorenog prozora i to dva ili tri sata. Tek
su me onda obukli te pretukli. Ovo se nastavilo kontinuirano
tokom policijskog pritvaranja. Mogu vam pokazati tragove na
mojim grudima i krvavu gazu ispod mog lijevog uha.''
Sudija je riječi ''vidio, ispravio'' iznio na kraju ovog iskaza.
46. Dana 29. marta 1983. godine, g-din Tomasi je podnio
tužbu protiv nepoznatih osoba zajedno sa molbom da postupku
pristupi kao parnična stranka (constitution de partie civile), ''za
zlostavljanje koje su izvršili službenici u vršenju svoje dužnosti i
zloupotrebu službene dužnosti''.
Narednog dana viši istražni sudija je odredio da, aplikant
isplati svotu u iznosu od 1.200 franaka te proslijedio spise
uredu javnog tužioca.
B. Istražni postupak (29. mart 1983. godine - 06.

februar 1989. godine)
1. Postupak pokrenut u Bastiji (29. mart 1983.

godine - 20. mart 1985. godine)
i. Sudija Pancarazi
47. Dana 29. marta, g-din Pancrazi, istražni sudija, ispitao
je svjedoka doktora Bereni-ja, višeg medicinskog službenika u
zatvoru u Bastiji. Iznio je kako slijedi:
281
Almin DAUTBEGOVIĆ
''Ja sam medicinski službenik u Zatvorskoj službi i

pregledao sam g-dina Pieri-a po dolasku u zatvor i Félix
Tomasi, kao što radim i sa ostalim pacijentima.
...
U slučaju Félixa Tomasi-ja, opazio sam hematom iza
lijevog uha koji se neznatno proširio prema obrazu. Primijetio
sam malu površinsku ogrebotinu na grudima. K tome, Tomasi
se žalio na bol u glavi i vratu, kao i u njegovim nogama,
rukama i leđima, ali, kao što sam već izjavio, nisam bio u
mogućnosti da nađem objektivne dokaze koji podupiru ove
tvrdnje.
U oba slučaja, povrede su bile neznatne bez ozbiljnih
posljedica i nisu mogle dovesti do nesposobnosti za rad.''
48. Dana 25. marta 1983. godine, isti sudija je obavijestio

doktora Rovere-a, stručnjaka pri Apelacionom sudu u Bastiji, da
izvrši sljedeći posao:
''1. Utiče na ispitivanje povreda žrtve, bolesti ili
nesposobnosti, opiše ih, utvrdi njihove vjerovatne posljedice i
da mišljenje u pogledu njihovih uzroka;
2. Opiše stepen nesposobnosti i predvidi njeno moguće
trajanje.''
Doktor, koji je ispitao g-dina Tomasi 26. marta 1983.
godineu 12 u podne u zatvoru, u prisustvu istražnog sudije,
podnio je svoj izvještaj 30. marta. Izvještaj glasi kako slijedi:
“III. TRENUTNO STANJE
(1) Simptomi na koje se g-din Félix Tomasi žalio . su
akutna otalgija (bol) u lijevom uhu . akutna primarna i
sekundarna glavobolja . neznatna bol odzada . bolovi u gornjem
dijelu stomaku. Nije se žalio na druge simptome.
(2) Klinički pregled
...
282
(a) Opšti pregled:

. Težina: 60 kg; visina: 1.65 cm (procjena). Krvni pritisak:
11,5/7. Otkucaji srca: 84 otkucaja u minuti. Pregled srca i
pluća: normalan.
(b) Segment kostiju glave i lica:
- Dvije jedva vidljive ogrebotine, jedna na desnoj
sljepoočnici a druga iznad desne obrve - mali vodoravni podljev
na gornjem dijelu lijevog očnog kapka, dužine 2 cm, ljubičasto-
crvene boje - žalio se na bol na dodir u desnoj primarnoj regiji
lobanje - konjuktivno crvenilo u oba oka (pacijent je izjavio da
je ovo stanje imao prije zadržavanja u policiji), atraumatično u
početku - pregled nervnog sistema: zjenice jednake veličine,
pravilne i skupljene. Bez nistagmusa (treptanja očnim kapcima)
. Romberg (analiza centra za ravnotežu) negativan. Nema
asimetrije, nema nesklada mehaničkih pokreta - refleksi ćelija -
normalni. Bez devijacija u analizi kažiprsta i analizi vida - Lijevo
uho; podljev tamno-crvene boje, vruć i navodno bolan na dodir,
u vanjskom naboru ušne školjke i u zavoju ušne školjke .
Vanjski slušni kanal i bubna opna ne ukazuju na znakove
traumatične povrede.
(c) Vratna kičma:
- Ne ukazuje na tragove traume. Pritisak na procese
spinoze vratne kičme C1 i C2 navodno bolan. Nekontrolisani
pokreti vrata, zvukovi pucketanja u artikulaciji mogu se čuti na
strani pomjeranja glave (uobičajeno nakon tridesete godine).
Nema kontrakcije mišića.
(d) Torzo i stomak:
- Podljev strije (modrice) locirane kako slijedi: Jedna u
predjelu oko usta . a druga u predjelu grudne kosti . ostale tri u
predjelu regije srednjeg dijela stomaka . jedna u predjelu pod
desnim rebrom. Ovi tragovi su crvene boje, okruženi
ljubičastim, vidljivi pod neonskim svjetlom i navodno bolni na
dodir. - Nema abnormalnog povećanja jetre - nema uvećanja
žuči - neznatna otok abdomena.
283
Almin DAUTBEGOVIĆ
(e) Lumbarna regija:

- Ne ukazuje na tragove traumatizma. Nema ograničenja
kretanja trupa. Nema grčenja mišićnih ganglija.
(f) Lijevo rame:
Duž gornje strane pozadi s unutrašnje površine ruke postoji
podljev koji je crvene boje, na rubu ljubičast u najnižem dijelu,
dužine 8 cm, 4 cm u širinu, tvrdi da je bolno na dodir.
Ispod ovog podljeva, mogu se vidjeti još dva, okruglog
oblika, 1.5 cm u prečniku, manje svijetle boje.
IV. RASPRAVA I ZAKLJUČAK
G-din Félix Tomasi ima navedene simptome, kao što je
primijećeno u pregledu od 26. marta 1983. godine:
- Površinski podljev gornjeg lijevog očnog kapka, prednjeg
dijela grudi, u predjelu srednjeg dijela stomaka i ispod desnog
rebra, lijeve ruke i lijevog uha.
- Dvije jedva vidljive ogrebotine na koži na desnoj
sljepoočnici.
Podljev crvene boje na rubu ljubičast, ukazuje na
mogućnost da se odredi datum njihovog nastanka i to od dva
do četiri dana prije ispitivanja 26. marta 1983. godine.
Istovremeno prisustvo ogrebotina i podljeva ukazuje na
mogućnost da su ove povrede bile traumatične u početku; ipak,
biološke analize su mogle biti preduzete da se otklone drugi
medicinski uzroci. Njihova ozbiljnost i oblik ne ukazuju na to
kako su prvenstveno nastale; one su tako nastale prema izjavi
g-dina Tomasi, ali su isto tako mogle imati različito
traumatično porijeklo. Ove povrede uključuju privremenu
nesposobnost od ukupno tri dana.''
49. Dana 24. juna 1983. godine, sudija Pancrazi je ispitao
g-dina Tomasi-ja kao optuženog. Nakon što su stručni
medicinski izvještaji, u pogledu žrtve napada iz 12. februara
1982. godine, izneseni aplikantu i njegovom saoptuženom,
aplikant je izjavio:
284
''Povrede koje su uočene tokom ispitivanja koje je preduzeo

dr. Rovere te onda dr. Rocca i Ansaldi, bile su posljedica djela
nadređenog [D.], njegovog zamjenika [A.] i nekih drugih
službenika krivičnog istražnog odjeljenja. Tukli su me četrdeset
sati, non-stop. Nisam imao vremena da se odmorim. Ostavili su
me bez hrane i pića. Policijski službenik, kojeg bi mogao
prepoznati, prislonio je napunjen pištolj na moju sljepoočnicu
imoja usta, da me prisili da govorim. Pljunuli su me u lice
nekoliko puta. Ostavili su me nagog dio noći, u uredu, sa
otvorenim vratima i prozorima. To je bilo u martu. Skoro sve
vrijeme sam u policijskom pritvoru proveo stojeći, s lisicama na
rukama iza leđa. Šutnuli su mi glavu od zid, podlakticom su me
udarali u stomak te šamarali i šutali neprestano. Kad sam pao
na pod, ošamarili su me ili udarili da ustanem. Također su mi
prijetili da će me ubiti, nadređeni [D.] i službenik [A.] su mi
rekli da će me ubiti ako pokušam izaći. Također su rekli da će
mi ubiti roditelje. Rekli su da se desio napad na Lumio gdje su
osobe povrijeđene i da će se ista stvar desiti mojim roditeljima,
da će koristiti eksploziv da ih ubiju. Želio bi reći da sam, u vezi
sa povredom mog lijevog uha, a pritom i podljevom koje je dr.
Rovere uočio, krvario da budem precizniji moje uho je krvarilo,
što sam shvatio kad sam stavio komadić vate u moje uho. Ovo
je trajalo dvije nedjelje. Pitao sam da li bi mogao vidjeti
specijalistu i dr. Vellutini mi je rekao da sam imao probušenu
bubnu opnu. Također sam kasnije shvatio da mi je slomjen zub.
Zbog tog nisam bio u mogućnosti da ovo kažem stručnjacima.
Dr. Rocca i Ansaldi su izjavili da je podljev na lijevom očnom
kapku mogao ukazati na trag naočala; ali naočale sam nosio na
nosu i, iako mogu ostaviti tragove na nosu, one ne mogu, pod
bilo kojim okolnostima, ostaviti trag na gornjem dijelu oka.
ii. Sudija N'Guyen
50. Prateći podnošenje žalbe g-dina Tomasi-ja i zahtjeva

javnog tužioca, predsjednik tribunala de grande instance u
Bastiji, imenovao je drugog istražnog sudiju, g-dina N'Guyena,
285
Almin DAUTBEGOVIĆ
02. juna 1983. godine. Bez čekanja na ishod zahtjeva da se

zasnuje nadležnost suda (vidi stav 55. ispod), g-din N'Guyen je
već izabrao dva stručnjaka u Apelacionom sudu u Bastiji, dr.
Rocca i dr. Ansaldi, koji su ispitali aplikanta 29. marta 1983.
godine u zatvoru, te podnijeli njihov izvještaj 01. aprila. Ovaj
dokument sadrži, kako slijedi:
''REZIME ČINJENICA:
Pacijent je izjavio sljedeće:
'Dana 23. i 24. marta 1983. godine, tukli su me oko
trideset i šest sati. Neprestano su me udarali šakama i šutali
većinom u stomak, po glavi i licu.'
SIMPTOMI NA KOJE SE SADA ŽALI:

Pacijent se žali na sljedeće simptome: - bol u lijevom uhu; -
zujanje u ušima; - glavobolja; - bol u donjem dijelu leđa; - bol
u stomaku; - [nečitljivo].
KLINIČKO ISPITIVANjE IZVRŠENO NA DANAŠNjI DATUM

- Težina: 60 kg - visina: 1,65 cm - krvni pritsak: 13/8 -
puls: 72 u minuti.
1. Pregled lica i lobanje:
G-din Tomasi nosi kontaktne leće za daljinu.
Tokom pregleda smo primijetili sljedeće:
- mali podljev na gornjem očnom kapku, ljubičaste boje,
dužine 2 cm; - manju ogrebotinu u prečniku od 3 mm: 1 – u
predjelu desne sljepoočnice, 2 - iznad desne obrve.
U nastavku pregleda lica smo uočili:
- područje mišića žvalja je bilo naročito osjetljivo na
dodir, posebno desni; - na drugom mjestu, očni voljni pokreti
su bili normalni; - pregled osjetljive površine lica je bio
normalan;
- facijalna ekspresija je bila normalna.
286
Dalji pregled je otkrio:

- jasno, razvučeno crvenilo kože u resici lijevog uha; -
sposobnost sluha se činila normalnom, testirana kucanjem sata
i šaptanjem.
2. Pregled grudi i stomaka:
Pregled je pokazao:
- broj ogrebotina na koži u prečniku od nekoliko milimetara,
lociranih u predjelu desnog srednjeg dijela stomaka, u predjelu
usta, ispod desnog predjela torza i predjela lijeve uspravne
linije torza, blizu grudne kosti; - inače, plućno disanje, na dodir
i tapkanje torza normalan; - pregled stomaka je otkrio elastičan
stomak, bez bola; - pregled vanjskih genitalnih organa nije
pokazao podljeve, hematome, ožiljke, tragove, traume.
3. Pregled gornjih dijelova:
- Na lijevoj ruci, pozadi sa unutrašnje strane, na srednjem
dijelu ruke, podljev u dužini od 8 cm, 4 cm u širinu, ovalnog
oblika.
Podljev je bio žućkaste boje u sredini i zelenkaste pri rubu.
- Bila su, nakon tog, i dva mala podljeva blizu prvog
podljeva, okruglg oblika, u prečniku od oko 4 mm, također
zelene boje.
4. Pregled donjih dijelova:
Pregled je u potpunosti normalan.
5. Pregled nervnog sistema:
- Analiza centra za ravnotežu: negativan - nema devijacije
kažiprsta - čvrstoća mišića [nečitljivo] neoštećena - refleks
ćelija iznesen i simetričan - osjetljivost: normalna -
koordinacija: normalna.”
287
Almin DAUTBEGOVIĆ
RASPRAVA I ZAKLJUČAK
Nakon ispitivanja i preduzimanja punog kliničkog pregleda

g-dina Félix Tomasi-ja, primijetili smo sljedeće povrede:
- dva podljeva, mali na lijevom očnom kapku i ogroman na
lijevoj ruci;
- pritom, dvije ogrebotine su se proširile ka torzu i predjelu
uspravne linije na torzu i na lijevoj sljepoočnici i desnoj obrvi.
Ove ogrebotine su bile minimalne veličine.
Bolovi i zujanje u uhu iziskuju mišljenje specijaliste za uho,
grlo i nos.
Boja podljeva čini se mogućom da se utvrdi datum
nastanka trauma od prije četiri i osam dana. Podljev na lijevoj
ruci bi mogao biti posljedica jakog pritiska ruke i prstiju. Podljev
na lijevom gornjem očnom kapku može ukazati na oblik gornjeg
okvira naočala koje je nosio g-din Tomasi. Ogrebotine na koži
ne ukazuju na to da su nastale traumom. Nismo pronašli
nikakve ožiljke, izgorene tragove, ili neke druge povrede koje
su u mogućnosti da ukažu da su akti torture bili izvršeni.''
51. Dana 21. aprila 1983. godine, po zahtjevu istražnog
sudije, dva doktora su iznijela dalje svoje stručno mišljenje. U
njemu su zaključili: ''G-din Félix Tomasi-ju je određena
privremena nesposobnost od dva dana''.
52. Dana 01. jula 1983. godine, sudija N'Guyen je ispitao
aplikanta kao parničnu stranku u krivičnom postupku. G-din
Tomasi je izjavio sljedeće:
''- ... Mislim da smo došli u policijsku stanicu sredinom
dana. Oni su počeli da me ispituju, pišu prvi zapisnik. Rekao
sam da sam bio aktivni član CCN-a. Pitali su me da li znam
zašto sam ovdje. Ponovio sam da nije bio prvi put da su
zadržali članove CCN-a.
- To je bio trenutak kad su me počeli udarati; nadređeni [D.]
me šamarao uzastopno. Svaki put kada bi došao u ured,
''nahuškao'' bi svog čovjeka. Rekao je da su me morali primorati
da progovorim i da su morali koristiti sva sredstva da to postignu.
Udarao me dva dana za vrijeme policijskog pritvora.
288
- Njegov zamjenik [A.] me također udarao. Koristio je

podlakticu da bi me udarao po stomaku, govoreći da to neće
ostaviti nikakve tragove. Vukao me za kosu i glavom udarao o
zid. Još je ljudi bilo tu, ali ne znam im imena: bio je jedan niski,
tamnokosi čovjek, koji se, ja mislim, zvao [G.]. On me
ošamario i udario šakom. Također vam mogu reći i ime [L.]
zato što mi je rekao svoje ime. Također su tu bili i drugi, ali im
ne znam imena. Ovi ljudi su me neprekidno udarali, osim kad
sam pričao. Kad sam prestao pričati oni bi me udarali.
- Želim da bude jasno da su mi ruke bile u lisicama iza leđa
i da sam morao stajati petnaest centimetara od zida. To je
počelo od početka policijskog pritvora. Pregled tijela nije bio
izvršen u podrumu već na drugom spratu.
- Također, sjećam se da je bio čovjek koji se zvao [A.], iste
visine, proćelav. On me također udarao tokom pritvora u
policiji. On me prihvatio za glavu i udario o zid.
- Nisam se mogao odmoriti prve i druge večeri.
- Oko petnaest policijskih službenika me, smjenjujući se,
ispitivalo. Ponekad su bila trojica; često ih je bilo između deset i
petnaest. Skoro četrdeset i osam sati sam proveo u jednom
uredu.
- Ponovo su me skinuli u šest ujutro 25. marta. Do tad
nisam imao odmora, niti sam šta jeo ni pio.
- Prve večeri sam tražio hranu i vodu. Policajci mi ništa nisu
dali. Narednog dana kad sam tražio da dođe doktor, on je
došao. Rekao sam mu da su me neprestano tukli više od
dvadeset i četiri sata, da ništa nisam jeo ni pio, te da sam se
nosio sa torturama. Pokazao sam mu tragove udaranja po
stomaku i licu. Ništa nije odgovorio. Izmjerio mi je krvni
pritisak. Policajcu je rekao da mogu ustati. U međuvremenu,
pisao sam udruženju medicinara po ovom pitanju. Kad sam mu
rekao da nisam imao ništa jesti, pogledao je u policajaca.
Policajac je izgledao zbunjeno i pitao me šta želim. Rekao sam
da bi bi volio šolju kafe i sendvič. Odbili su da mi daju kafu i
rekli da ću je dobiti ako progovorim. Sendvič su bacili u kantu.
289
Almin DAUTBEGOVIĆ
Sve do sljedećeg jutra, opštinski policijski službenik (l'Urbanie)

mi je dao tri ili četiri kafe sa kroasanima i čokoladne kolačiće.
Zbog tog sam bio u veoma uzrujanom stanju kada sam došao u
sudnicu.
- Također bi trebao reći da je policijski službenik [L.]
izvadio pištolj iz opasača; bio je napunjen, te ga prislonio na
moju sljepoočnicu i usta. Primorao me da govorim. Ponovio sam
da nisam mogao izmisliti stvari. Pročitao mi je zapise ispitivanja
drugih. Rekao mi je da i ja trebam govoriti iste stvari.
- Nakon tog me je, [G.] pljunuo nekoliko puta u lice te
ošamario.
- [D.] koji je vršio torturu, često je dolazio u ured i nekoliko
puta pitao 'zar ga još nste obukli?'
- Kako je noć padala, odveli su me na drugo mjesto. I dalje
je bilo na drugom spratu ali se izvana nije moglo vidjeti unutra.
Tu su me u potpunosti ogolili. Ovo se desilo tokom druge noći.
Bio sam potpuno nag, u čarapama. [D.] je došao; pitao me
zašto mi nisu skinuli i čarape. Ošamario me i nastavio ispitivati
samo tako, sa otvorenim vratima i prozorima. Bila je hladna
martovska noć. To sam ponovio u sobi u koju su me stavili koja
se ne može vidjeti izvana. U drugoj sobi, bili su pažljiivi, da
spuste metalnu roletnu kad su uključili svijetlo.
- U jednom trenutku su mi dozvolili da sjednem. To je bilo
kad je [B.] došao. Uhvatio me za majicu i jaknu, te gurnuo.
Skinuo mi je lisice sa kojima su mi ruke bile vezane iza leđa i
ponudio mi da sjednem. Rekao je svim policijskim službenicima
i nadređenom da odu. Pitao me da li mi išta treba. Rekao sam
mu da bi volio otići do nužnika da se operem. Pustio me je, te
je onda pričao sa mnom sat vremena. Razgovarali smo skupa,
kao što mi danas pričamo.
- To se desilo 24-tog oko 8 do 10 sati uveče. [B.] je otišao.
Vratili su mi lisice i nastavili me udarati.
- Također trebam reći da su mi ramena i noge bile
umrtvljene. Ponekad su me toliko udarali da bi pao na pod.
Policajac me dizao šutajući me i udarajući me glavom o zid.
290
- Također su prijetili mojoj porodici. Prijetili su da će

raznijeti stan u kojem žive moji roditelji. Pričali su mi o ženi iz
Lumbia koja je raznesena i koja je bila povrijeđena te rekli da
će uraditi istu stvar da ubiju moje roditelje. Također su rekli da
će ubiti i porodice mog brata i sestre.
- Policijski službenik [L.] mi je rekao da će mi zatvoriti
radnju. Tako da je francuzi mogu kupiti. Rekao mi je da bi sve
ljude sa Korzike protjerao. Također mi je rekao da bi raznio i
prodavnicu.
- I meni su prijetili, također. Mučitelji su mi prijetili da će me
ubiti. Rekli su mi da će me odvesti u kamp vojske te da će me
ostaviti vojnicima. Mnoge druge stvari su se desile ali nemoguće
je da ispričam šta mi se sve desilo za tih četrdeset sati.
[A.] me nazvao lijevim igračem. Rekao je da je bio siguran
da sam glasao za Mitterand i da je ovo posljedica tog. Također
su rekli da je njih petnaest policajaca i da će njima vjerovati, te
da je bolje da se ne žalim. Rekli su mi da nije bilo lako
opštinskim policijskim službenicima zato što je bilo simpatizera
između njih te da nisu bili sigurni u pogledu njih. Želio bi reći
da, ako me oslobode, jer sam nevin, ako mi se nešto desi, neće
biti potrebno gledati dalje. Rekli su mi da će se nagoditi sa
mnom, ako me oslobode.''
53. Dopisom iz 03. jula 1983. godine, advokat aplikanta je
zahtijevao da istražni sudija organizuje suočavanje između
njegovog klijenta i službenika koji su učestvovali u ispitivanjima;
također je predložio da sudiji trebaju svjedočiti četiri osobe koje
su bile u pritvoru u isto vrijeme jer ''su oni mogli čuti ili vidjeti
nešto od bolesnog postupanja u policijskoj stanici u Bastiji'', kao
što je dr. Vellutini ''koji je bio pozvan da ispita g-dina Tomasi-ja,
koji se žalio na probleme koje ima sa ušima''. Pritom, tražio je da
se zapisnik u vezi sa prvim pojavljivanjem aplikanta pred sudijom
Pancrazijem uvrsti u spis predmeta.
54. Učešće u postupku nije udovoljilo ni Komisiji a ni Sudu
sa informacijama u pogledu istražnih radnji koje su mogle biti
preduzete između 01. jula 1983. godine i 15. januara 1985.
godine.
291
Almin DAUTBEGOVIĆ
(b) Zahtjev za imenovanje nadležnog suda
i. Prvi zahtjev
55. Dana 31. marta 1983. godine, javni tužilac u Bastiji je

podnio zahtjev krivičnom odjeljenju Kasacionog suda
zahtijevajući da se ''sud odgovoran za istragu ili suđenje
predmeta'' izabere. On je postupao prema članu 687. Zakona o
krivičnom postupku, koji se odnosi na predmete u kojima je
''prijedlog policijskog istražnog odjeljenja po zakonu kažnjiv kao
krivično djelo, navodno izvršeno u području u kojem on obavlja
svoje dužnosti''.
56. Dana 27. aprila 1983. godine, Kasacioni sud je odbio
zahtjev, zato što nije dao ni imena ni mjesto osoba koje su po
pravu trebale biti gonjene kao rezultat žalbi g-dina Tomasi-ja.
ii. Drugi zahtjev
57. Dana 15. januara 1985. godine, javni tužilac u Bastiji se

ponovo žalio krivičnom odjeljenju, tražeći imenovanje
nadležnog suda.
58. Dana 20. marta 1985. godine, Kasacioni sud je donio
svoju odluku. Naveo je nedostatak istražnih radnji preduzetih
nakon 01. jula 1983. godine, na datum kada je aplikant kao
parnična stranka u krivičnom postupku identifikovao osobe koje
je okrivio. Nakon tog, uputio je istražnog sudiju u Bordou da
istragu usmjeri na žalbe aplikanta.
292
2. Postupak u Bordou (20. Mart 1985. godine - 06.

februar 1989. godine)
(a) Pred istražnim sudijom (23. april 1985. godine -

23. jun 1987. godine)
i. Sudija Nicod
59. Dana 23. aprila 1985. godine, javni tužilac u Bordou

podnio je zahtjev za otvaranje istrage te je predsjednik
tribunala de grande insatance imenovao istražnog sudiju, g-
dina Nicoda.
60. Kasnije je ispitao g-dina Tomasi-ja samo jednom
prilikom, i to 05. septembra 1985. godine. Dana 24. septembra
spisu je dodao ovjerene kopije nekoliko dokumenata iz
predmeta otvorenog u Bastiji, u svakom pojedinačnom zapisu
policijskog pritvora i njegovog prvog pojavljivanja pred
istražnim sudijom kao i medicinske nalaze. Dopisom
adresiranim na sudiju 04. oktobra, aplikant je zahtijevao
suočavanje sa policijskim službenikom koji ga je ispitao. Dana
13. decembra 1985. godine i 13. januara 1986. godine, istražni
sudija je ispitao kao svjedoke osobe koje su bile zadržane u
policijskom pritvoru pod istim uslovima i u isto vrijeme kao i
aplikant. G-din Moracchini je izjavio da je vidio aplikanta
četvrtog dana u zatvoru u Bastiji i da je primijetio da ima
ožiljke na stomaku i da mu je iz uho curilo.
ii. Sudija Lebehot
61. G-din Nicod je izabran na novi položaj i predsjednik

tribunala de grande instance u Bordou ga je zamijenio 07.
januara 1987. godine, drugim sudijom, g-dinom Lebehot-om.
62. Dana 13. januara 1987. godine, posljednji prijedlog
izdala je Komisija direktoru Generalnog inspektorata nacionalne
policije kojim im je dao instrukcije da ga sprovede kroz istragu.
293
Almin DAUTBEGOVIĆ
Petnaest službenika policije koji su učestvovali u hapšenju,

preduzeli su pretrage i ispitivanja između 03. i 24. februara
1987. godine. Nijedan od njih nije priznao zlostavljanje osoba
zadržanih u policijskom pritvoru i nijedan od njih se nije suočio
sa g-dinom Tomasi-jem. Rezultati prijedloga komisije su
privukli pažnju suda 06. marta 1987. godine.
63. Dana 23. juna 1987. godine, istražni sudija je izdao
naredbu iznoseći da nema predmeta. Istaknuo je iste razloge
kao one koje je javni tužilac u Bordou iznio u izjavama
prethodnog dana:
''... obzirom na formalna i jasna poricanja službenika koja
su uzeta u obzir, optužbe koje je iznio žalilac, čak i ako su
potkrijepljene sa nekoliko objektivnih medicinskih zapažanja, ne
mogu same po sebi ustanoviti ozbiljne i složne indikacije za
krivnju kao što mogu opravdati jednu od nekoliko osoba koje su
optužene.''
(b) U tužilaštvu Apelacionog suda (26. jun 1987.

godine - 12. juli 1988. godine)
64. Dopisom iz 26. juna 1987. godine, g-din Tomasi se žalio

na naredbu o tome da nema predmeta odjeljenju tužilaštva
Apelacionog suda u Bordou. Žalio se, između ostalih stvari, da nije
bio suočen sa policijskim službenicima i da uslovi u policijskom
pritvoru nisu uzeti u obzir, posebno činjenica da mu je bubna
opna bila probijena kao što su i pokazala kasniji pregledi. Dana
12. oktobra, pisao je predsjedniku da organizuje suočavanje.
65. Odjeljenje tužilaštva donijelo je odluku 03. novembra
1987. godine. Prihvatili su žalbu aplikanta i, prije raspravljanja
o meritumu, naredili dalja ispitivanja. Dana 19. januara 1987.
godine, sudija nadležan za ova ispitivanja proslijedio je
prijedlog Komisije direktoru Generalnog inspektorata nacionalne
policije. Ostala tri policijska službenika su, tako, bila ispitana,
kao i četiri osobe - uključujući g-dina Filippi koji je bio u
policijskom pritvoru u isto vrijeme kao i g-din Tomasi, i
294
stručnjak za uh, grlo i nos - dr. Vellutini - koji ga je pregledao u

aprilu 1983. godine. Dana 28. januara 1988. godine, g-din
Filippi je izjavio da je vidio aplikanta u jutro 25. marta 1983.
godine. Lice g-dina Tomasi-ja je imalo ''podljeve i nateknuća'',
njegova kosa je bila ''prljava'', imao je ''podljeve na grudima,
stomaku i iznad njegovog desnog pazuha'', žalio se da su ga
''tukli sve vrijeme'' i da je ''čak izvadio zub iz svog džepa''.
Dana 25. februara 1988. godine, dr. Vellutini je izjavio
sljedeće:
''... Izvršio sam medicinska ispitivanja g-dina Félix Tomasi
kao pacijenta koji je bio na tretmanu ali nije ležao u bolnici u
Bastiji. Ne mogu odrediti datum, ali to je bilo u 1983. godini.
Liječio sam mu infekciju uha i vjerovatno probijenu bubnu
opnu. Pregledao sam ga jednom ili dva puta, ne više od tog.
Već sam ovo rekao istražnom sudiji N'Guyenu u vijeću. Moj
pregled je bio dio redovne konsultacije i nisam nikad izdao
nikakavo medicinsko uvjerenje u ovim okolnostima; samo sam
liječio pacijenta kojeg su mi doveli. ...''
Dana 18. aprila 1988. godine, sudija je podnio rezultate
daljih ispitivanja.
66. Dana 12. jula 1988. godine, odjeljenje tužilaštva je
prihvatilo naredbu o tome da nema predmeta, na sljedećimm
osnovama:
''... Nema sumnje da je Antoine Filippi, koji je zadržan u
policijskom pritvoru u isto vrijeme kad i Tomasi, tvrdio da je
primijetio u prostoriji policijske stanice da je njegovo lice kasnije
imalo ''podljeve i nateknuća'' te da je kasnije 'lično vidio da je
imao podljeve na grudima, stomaku i ispod desnog pazuha';
Njegov saoptuženi Joseph Moracchini je za ovaj dio izjavio
da su Tomasi-jeve 'grudi imale okrznuća i da mu je tekućina
curila iz uha';
Ove izjave se donekle dodaju zapažanjima istražnog sudije
kada je Tomasi došao do njegovog vijeća, naime, prisustvo
podljeva na grudima i crvenilo ispod lijevog uha, kao i one koje
je doktor iznio u raznim stadijima postupka;
295
Almin DAUTBEGOVIĆ
Tokom policijskog pritvora, 24. marta 1983. godine u 11

sati prije podne, dr. Gherardi je pregledao Tomasi-ja, koji mu
se žalio da su ga tukli, ali on lično nije opazio ništa u tom
stadiju. Kada je došao u zatvor, 25. marta 1983. godine,
Tomasi-ja je pregledao, kao dio sistematskog provjeravanja
političkih pristalica, viši medicinski službenik, dr. Bereni, koji je
uočio prisustvo hematoma iza lijevog uha koje se neznatno
pružalo dole prema obrazu i male površinske ogrebotine na
grudima i zabilježio da se aplikant žalio na bol u glavi, vratu,
nogama, rukama i leđima, bez ikakvih objektivnih simptoma.
Stručnjak, dr. Rovere, kojeg je izabrao istražni sudija,
pregledao je Tomasi-ja 26. marta 1983. godine u 12 sati i uočio
da je imao površinski podljev na lijevom gornjem očnom kapku,
na grudima i u predjelu srednjeg dijela stomaka i desnog rebra,
na lijevoj ruci i lijevom uhu, kao i dvije kožne ogrebotine, jedva
vidljive, na desnoj sljepoočnici; stručnjak je izjavio da crvenilo
podljeva sa ljubičastim na rubu može pomoći da se utvrdi datum
nihovog nastanka i to između dva i četri dana prije pregleda i
istaknuo da činjenica da su ogrebotine i podljevi bili prisutni
istovremeno, daju osnove za tvrdnje o njihovoj traumatičnoj
prirodi, ali ne ukazuju na trenutni uzrok traume; utvrdio je
privremenu nesposobnost u trajanju od ukupno tri dana.
Izvještaj stručnjaka za koji je odgovoran dr. Rocca i dr.

Ansaldi, u vezi sa istragom pokrenutom protiv nepoznate osobe ...
[vidi stav 46 gore], otkrio je, u toku ispitivanja izvršenog 29.
marta, prisustvo dva podljeva, jedan mali na lijevom očnom
kapku koji je u mogućnosti da ukaže na oblik gornjeg okvira
naočala aplikanta, i drugi, veći, na lijevoj ruci, vjerovatno
posljedica veoma jakog pritiska ruke ili prstiju, kao i ogrebotine
koje su se pružale prema predjelu torza i uspravne linije na torzu,
na desnoj sljepoočnici i desnoj obrvi, koje ne ukazuju na bilo
kakav poseban uzrok traume. Mogućnost da je aplikant imao
probijenu bubnu opnu i uho koje je krvarilo, nije jasno potvrdio
dr. Vellutini, stručnjak za uho, grlo i nos, te je jasno porekao dr.
Rovere i Bereni. U svakom slučaju, uporedna studija raznih
posmatranja koju je napravilo nekoliko doktora i stručnjaka,
296
kratko nakon pretpostavljenog datuma preduzetih akata nasilja na

koje se Tomasi žalio, pokazala je da je postojala prava razlika
između takvog nasilja (udarci šakama i šutanje, udaranje
nadlakticom; udaranje glavom od zid skoro četrdeset sati) i
neznatna narav nastalih trauma koje se ne slažu i ne mogu se
odrediti. Službenici policije koji rade krivična istraživanja su uzeli u
obzir jasnost poricanja optužbi. Svako suočavanje je besmisleno u
ovom stadiju. Postoji sumnja u istinitost optužbi Tomasi-ja.''
(c) Pred Kasacionim sudom (21. juli 1988. godine -

06. februar 1989. godine)
67. Dana 21. jula 1988. godine, g-din Tomasi je podnio

žalbu prema shvatanjima prava, koju je krivično odjeljenje
Kasacionog suda proglasilo neprihvatljivom 06. februara 1989.
godine, po sljedećim razlozima:
''Po osnovu razloga iznesenih u presudi, Kasacioni sud je
zadovoljan da je, u podržavanju poštivanja o kojem se radi,
odjeljenje tužilaštva, nakon analiziranja činjenica sadržanih u
žalbi, iznijelo razloge od kojih su tačni oni da nisu postojali
dovoljni dokazi protiv bilo kojeg službenika da su izvršili djelo
zlostavljanja u vršenju svojih dužnosti;
Uložena žalba, kao i iznesene suprotstavljene činjenice te
pravo na koje se sudije oslanjaju, ne sadrži nikakve žalbe koje
je, pod članom 575. [Zakona o krivičnom postupku], parnična
stranka u krivičnom postupku ovlaštena da formuliše u
prihvatanju žalbe prema shvatanjima prava protiv odluke
odjeljenja tužilaštva da nema predmeta, gdje nijednu žalbu nije
podnio organ gonjenja.''
C. Kasniji razvoj
68. Po zahtjevu g-dina Tomasi-ja, dr. Bereni, koji je i dalje

bio glavni medicinski službenik u zatvoru u Bastiji, sastavio je
uvjerenje 04. jula 1989. godine, koje je dao aplikantu lično ''za
prikladne pravne svrhe''. Ovo uvjerenje je glasilo, kako slijedi:
297
Almin DAUTBEGOVIĆ
''Ja, potpisujem, dr. Bereni, ... u prilogu uvjeravam da sam

ispitao rentgenske snimke g-dina Tomasi-ja u bolnici Toga u
Bastiji 02. aprila 1983. godine. Rentgenski snimci lijeve
sljepoočnice pokazuju zadebljanja vanjske slušne ušne resice sa
probijenom bubnom opnom i prisustvo hemamtoma iza bubne
opne. Posebni ugao rentgenskog snimka (Hitz) strukture lica
pokazuje, na nivou ugriza gornje lijeve vilice, odsustvo prvog
kutnjaka. Prateći ova ispitivanja dr. Vellutini, viši savjetnik u
odjelu za uho, grlo i nos, propisao mu je za curenje iz uha
(Optipax) i ja sam mu propisao lijekove protiv bolova i tablete
za spavanje.''
69. U odgovoru na dopis iz 26. avgusta 1991. godine,
direktor regionalne bolnice u Bastiji razgovarao je sa
aplikantom oko sljedećih detalja:
''(a) Dodatna preduzeta posmatranja nisu otkrila nikakvu
novu informaciju o medicinskoj naravi s dodatkom one
pomenute u mom svjedočenju iz 04. jula 1989. godine u
pogledu tvoje posjete glavnoj bolnici u Bastiji kao pacijent koji
je bio na tretmanu ali bez liječnja u bolnici u odjeljenju za uho,
grlo i nos, vjerovatno 01. aprila 1983. godine.
(b) U vrijeme tvoje posjete, prethodna bolnica Toga nije
imala strukturni sistem za postupanje u konsultacijama sa
pacijentima koji ne ostaju u bolnici u specijalizovanim
odjeljenjima; u ovim okolnostima, samo u slučaju posjeta bez
hospizalizacije uz pregled specijaliste, medicinski nalaz nije bio
sistematski sastavljen (dr. Vellutini, koji je u to vrijeme bio
stručnjak za uho, grlo i nos u bolnici, kada ga je moj
odjelkontaktirao u vezi sa tvojim slučajem, nije bio u
mogućnosti da pribavi dalje informacije koje je možda
zapamtio).
(c) Ustvari, veoma je moguće da je rentgenski snimak ili
snimci u pogledu vas (kao što i jeste praksa u pogledu osoba
koje su pritvorene iz političikh razloga a nisu hospitalizovane)
odmah predati osobama u pratnji odgovornih osoba da te
predaju medicinskoj službi zatvora, bez potvrde da si u bolnici.
298
(d) Osim tog - u nevjerovatnom slučaju medicinski

dokumenti u pogledu vas su podneseni - premještanje novih
premisa prethodne bolnice i otvaranje nove bolnice, u 1985.
godini, uključuje mnogostruke prenose značajnih vrijednosti
nalaza i dokumenata, koji su mogli neizbježno rezultovati u
ometanju dokumenta.
(e) Pretraga dokumenata u pogledu g-dina Moracchini i g-
dina Pieri bila je također uzaludna. U svakom slučaju, teško
je vidjeti kako radnja koja, kao što predlažeš, može biti
preduzeta protiv bolnice u Bastiji, ni u formi aplikacije za
skup pravila ili u meritumu, moglo bi učiniti mogućim da se
pronađu medicinski dokumenti, čije prisustvo u arhivi je,
barem, visoko vjerovatno i koji se predmet u potpunosti, iako
neuspješno, traži.''
70. U njegovoj aplikaciji Komisiji iz 10. marta 1987. godine,

g-din Tomasi se pozvao na članove 3, 6. st. 1. i član 5. st 3.
Konvencije. Tvrdio je da je tokom policijskog pritvora pretrpio
nečovječna i ponižavajuća postupanja; također je kritikovao
dužinu postupka kojeg je pokrenuo u vezi sa takvim
tretmanom, konačno je tvrdio da je njegovo policijsko
pritvaranje prevazišlo ''razumno vrijeme''.
71. Komisija je proglasila aplikaciju prihvatljivom 13. marta
1990. godine. U svom izvještaju iz 11. decembra 1990. godine
(član 31.), iznijeli su stav da je bilo povrede člana 3. (dvanaest
glasova prema jednom), člana 6. st 1. (trinaest glasova prema
jednom) i člana 5. st 3. (jednoglasno). Čitav tekst njihovog
mišljenja i obrazloženja mišljenja sadržano u izvještaju je
umnoženo kao dodatak ovoj presudi*.
299
Almin DAUTBEGOVIĆ
ZAVRŠNE RIJEČI SUDU
72. U svom spisu, Vlada je od Suda tražila ''da ustanovi da

u prisutnom predmetu nije bilo povrede člana 5. st. 3, člana 3.
st. 1. Konvencije''.
73. U njihovom dijelu, advokati aplikanta su od Suda
zahtijevali da;
- ''Utvrde da je g-din Tomasi bio žrtva, tokom njegovog
pritvora u policijskoj stanici, nehumanog i ponižavajućeg
tretmana, kojim je izvršena povreda odredbe člana 3.
Konvencije.
- Izjavu da, postupak pokrenut protiv g-dina Tomasi-ja da
se odredi naknada štete za pretrpljenu štetu kao rezultat
takvog tretmana, nije vođen u razumnom vremenu, te krši
odredbu člana 6. st. 1. Konvencije.
- Izjavu da, u pritvoru do suđenja, g-dinu Tomasi-ju nije
suđeno u razumnom vremenu i nije bio oslobođen dok je čekao
suđenje, krši odredbu člana 5. st 3. Konvencije.
- Odrede iznos od 2.376.588 franaka za naknadu štete za
posljedice koje je pretrpio Félix Tomasi kao rezlutat povrede
koju su izvršile francuske vlaste u članu 5. st 3. Konvencije.
- Odrede iznos od 500.000 franaka za naknadu štete za
posljedice koje je pretrpio Félix Tomasi kao rezultat povrede
koju su izvršile francuske vlasti u članu 3. i 6. st 1. Konvencije.
- Izjavu da Republika Francuska treba biti odgovorna za
troškove, honorare i izdatke trenutnog postupka, uključujući
honorare za odbranu od 237.200 franaka.
Sa svim pridržanim pravima.''
74. U ovim pisanim razmatranjima, delegat Komisije je
pozvao Sud da odbije kao neprihvatljiv prigovor Vlade pod
članom 26. Konvencije.
300
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 5. st. 3
75. Prema aplikantu, dužinom njegovog pritvora do suđenja

prekršio se član 5. st. 3, koji glasi, kako slijedi:
''Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama
st. 1. tačke (c) ovog člana, ... ima pravo na suđenje u
razumnom vremenu ili na oslobađanje dok čeka suđenje.
Oslobađanje može biti uslovljeno garancijama da će se pojaviti
na suđenju.''
A. Vladini preliminarni prigovori
76. Vlada je iznijela dva prigovora u pogledu prihvatljivosti

aplikacije; oni su prvo prigovorili da aplikant nije iscrpio sve
domaće pravne lijekove i drugo da je izgubio status žrtve.
77. Shodno sudskoj praksi Suda (vidi, najskoriji izvor,
presudu u predmetu Drozd i Janousek protiv Francuske i
Španije od 26. juna 1992. godine, serija A, br. 240, str. 31-32,
st. 100), Sud smatra da ima nadležnost da ispita ove prigovore,
uprkos suprotnom shvatanju Komisije u pogledu ovog
prigovora.
1. Prigovor zasnovan na neiscrpljivanju domaćih

pravnih lijekova
78. Vlada je istakla, kao što su i učinili pred Komisijom, da

je g-din Tomasi uložio svoju aplikaciju Komisiji 10. marta
1987. godine, čak i prije podnošenja Odboru za naknadu štete
Kasacionog suda, što je on i učinio 18. aprila 1989. godine (vidi
stavove 1. i 40. gore). Stoga, naknada štete dodijeljena 08.
novembra 1991. godine (vidi stav 42. gore) učinila je žalbu pod
članom 5. st. 3. Konvencije, bespredmetnom.
301
Almin DAUTBEGOVIĆ
79. Kao što je i aplikant i delegat Komisije, Sud u prvom

primjenjuje pravo da se osigura prestanak uskraćivanja slobode
treba da se razdvoji od prava da se primi naknada štete za
takvo lišavanje. Sud dalje opaža da član 149. Zakona o
krivičnom postupku dodjelu naknade štete uslovljava
ispunjenjem posebnih uslova koji se ne zahtijevaju pod članom
5. st 3: kao što je donošenje ''odluke da [optuženi] nema
predmeta ili da ga oslobodi ''i postojanje štete koja je jasno
iznimne i posebno opasne prirode'' (vidi stav 40. gore).
Konačno, g-din Tomasi je uložio svoju aplikaciju u Strazburu
nakon četiri godine provedene u pritvoru. Prigovor, zbog tog,
mora biti odbačen.
2. Prigovor zasnovan na gubitku statusa žrtve
80. Prema Vladinom prigovoru, aplikant je izgubio status

''žrtve'' u smislu značenja člana 25. st 1. Konvencije. Odlukom
iz 08. novembra 1991. godine, dodijeljeno mu je 300.000
francuskih franaka, Odbor za naknadu štete je prepoznao da je
''razumno vrijeme'' prevaziđeno i da je rezultiralo velikom
štetom. Aplikant je osporio ovo stanovište.
81. Sud je u svom izlaganju istaknuo da mu je aplikacija
dostavljena po prvi puta na raspravi 25. februara 1992. godine i
da nije prekoračilo rok propisan u Pravilu 48. st 1. Pravilnika
suda. Uočljivo je, ipak, da je Vlada podnijela svoj prigovor prije
donošenja odluke Odbora za naknadu štete, tako da se njihov
prigovor ne može smatrati kao neblagovremen. S druge strane,
otvoreno je za kao i izjašanjavanje zasnovano na neiscrpljivanju
domaćh pravnih lijekova. Zbog tog je noesnovan.
B. Meritum žalbe
82. G-din Tomasi je smatrao dužinu svog pritvora do

suđenja prekomjernim; Vlada je ovo porekla, ali se Komisija
složila s njim.
302
83. Vrijeme koje je uzeto u razmatranje počelo je 23.

marta 1983. godine, datum aplikantovog hapšenja, te završio
22. oktobra 1988. godine sa njegovim oslobođenjem i to
donošenjem presude Assize suda u Girondeu kojim se oslobađa
optužbe (vidi stavove 8. i 29. iznad). Stoga, trajao je pet
godina i sedam mjeseci.
84. U prvom redu, na domaćim sudskim vlastima je da
osiguraju da, u datom slučaju pritvor prije suđenja optužene
osobe ne prevazilazi razumno vrijeme. Do samog kraja, oni
moraju ispitati sve okolnosti raspravljajući za ili protiv postojanja
istinskog zahtjeva opravdanja javnog reda, sa pravom u pogledu
principa presumpcije nevinosti, polazeći od pravila poštivanja
pojedinačnih sloboda i iznijeti ih u njihovim odlukama na
aplikacije za oslobođenje. Suštinski je, po osnovu razloga datih u
ovim odlukama i istinitih činjenica koje je aplikant spomenuo u
svojim molbama za oslobođenje i svojim žalbama za koje je Sud
pozvan da odluči da li ili nije bilo povrede člana 5. st. 3.
Postojanje razumne sumnje da je uhapšena osoba izvršila djelo
je uslov sine qua non za pravovaljanost produženog pritvora, ali,
nakon određenog proteka vremena, više nije dovoljna, Sud onda
mora otkriti da li razlozi koje su iznijele sudske vlasti i dalje
opravdavaju uskraćivanje slobode. Kada su takvi razlozi
''relevantni'' i ''dovoljni'', Sud mora, također, otkriti da li su
nadležni domaći autoriteti pokazali ''posebnu marljivost'' u
vođenju postupka (vidi, kao najskoriji izvor, presudu u predmetu
Clooth protiv Belgije iz 12. decembra 1991. godine, serija A, br.
225, str. 14, st. 36).
1. Razlozi za produženje pritvora
85. U odbijanju molbi za oslobođenje g-dina Tomasi-ja,

istražni autoriteti su iznijeli - odvojeno i zajedno - četiri glavna
razloga: ozbiljnost navodno počinjenog djela, zaštita javnog
reda, potreba da se spriječi pritisak koji donosi uticaj na
svjedoke i da se izbjegne dogovor saoptuženih; i opasnost od
bijega optuženog.
303
Almin DAUTBEGOVIĆ
(a) Ozbiljnost navodno počinjenog djela
86. Istražne sudije i odjeljenje tužilaštva su istakli posebnu

i neobičnu ozbiljnost djela za koje je aplikant bio optužen (vidi
stavove 22, 31, 34, 35 i 36 iznad).
87. Aplikant ovo nije porekao, ali je smatrao da nije

dovoljno opravdati pritvor prije suđenja za tako dug period
vremena, u odsustvu razloga kojim se sumnjiči od njegovog
članstva u nacionalnom pokretu. Vrijeme njegovog pritvaranja
se podudara sa vremenom koje bi zapravo osoba koja je
kažnjena na više od deset godina zatvora služila.
88. Vlada je istakla postojanost izjava saoptuženog, g-dina
Moracchini-ja, uključujući g-dina Tomasi-ja u pripremi i
organizaciji napada.
89. Postojanje i trajanje ozbiljnih indikacija za krivnju
osobe u smatra se nesumnjivo sastavnim relevantnim
faktorima, ali Sud smatra, kao i Komisija, da oni sami ne mogu
opravdati tako dug period pritvaranja prije suđenja.
(b) Očuvanje javnog reda
90. Većina sudova o kojima se radilo, snažno su istakli, čak

i sa veoma sličnim terminima, potrebu da se zaštti javni red od
narušavanja uzrokovanog djelom za koje je aplikant optužen
(vidi stavove 16, 22, 34, 35 i 36 iznad). Vlada je podržala ovu
argumentaciju, koju je aplikant iznio Komisiji.
91. Sud prihvata da, iz razloga njihove posebne ozbiljnosti i
javne reakcije na njih, izvjesna djela mogu dati povoda javnim
diskusijama koje su u mogućnosti da opravdaju trajanje
pritvora prije suđenja, bar za određeno vrijeme. U izuzetnim
okolnostima - i predmetima, očigledno, postojanje dovoljnih
dokaza (vidi stav 84. iznad) - stoga ovaj faktor može biti uzet u
obzir za svrhe Konvencije, u svakom slučaju ako to domaće
304
pravo priznaje - kao u članu 144. francuskog Zakona o

krivičnom postupku - pojam narušavanja javnog reda
uzrokovanog djelom. Kako god, ovaj razlog može biti uzet kao
relevantan i dovoljan samo pod uslovom da je zasnovan na
činjenicama koje su u mogućnosti da pokažu da bi oslobođenje
aplikanta zapravo narušilo javni red. Pritom, pritvor će i dalje
biti opravdan samo ako se ne bude prijetilo javnom redu;
njegovo produžavanje se ne može koristiti da se predvidi kazna
zatvora (vidi, kao najskoriji izvor, presudu u predmetu
Kemmache protiv Francuske od 27. novembra 1991. godine,
serija A, br.218, str. 25, st. 52). U ovom predmetu, istražne
sudije i odjeljenje tužilaštva su istakli potrebu da se nastavi
uskraćivanje slobode iz čisto apstraktnih shvatanja, jedino
ističući ozbiljnost djela (vidi mutatis mutandis, istu presudu, str.
25. st. 52) ili posmatranje njihovih posljedica. Kako god, napad
na odmaralište Inostrane vojske bio je umišljajni akt terorizma,
odgovornost za koju je tajna organizacija tvrdila da podržava
oružani napad. Rezultovao je smrću jednog čovjeka i veoma
teškim povredama drugog. Stoga je razumno pretpostaviti da je
postojao rizik od narušavanja javnog reda na početku, ali je
nestao nakon određenog vremena.
(c) Rizik pritiska vršenjem uticaja na svjedoke i

dogovora između saoptuženih
92. Nekoliko sudskih odluka, donesenih u ovom predmetu,

su se zasnivale na riziku pritiska koji nastaje vršenjem uticaja
na svjedoke - odjeljenje tužilažtva u Potiers-u čak se pozivalo
na ''borbu zastrašivanja'' - i na tajne dogovore između
saoptuženih; nisu, kako god, iznijele nikakve detalje u pogledu
takvog rizika (vidi stav 16, 22 i 35 iznad).
93. Prema Vladi, prijetnje protiv g-dina Moracchini-ja su
omogućile da se razmotri puštanje na slobodu g-dina Tomasi-
ja. G-din Tomasi bi bio u mogućnosti da poveća učinkovitost
pritiska kojim se utiče na g-dina Moracchini-ja a koji je bio na
početku gonjenja te koji je pokušao izvršiti samoubistvo.
305
Almin DAUTBEGOVIĆ
94. Aplikant je ovo porekao, budući da Komisija nije iznijela

mišljenje.
95. Prema mišljenju Komisije, otpočetka je postojao pravi
rizik da će pritisak možda nastati uticajem na svjedoke.
Postepeno je smanjen, ipak bez potpunog iščezavanja.
(d) Opasnost od bjekstva aplikanta
96. Vlada je iznijela da je postojala opasnost da bi aplikant

mogao pobjeći. Pozvali su se na ozbiljnost kazne koja prijeti g-
dinu Tomasi-ju. Također su iznijeli dokaze za svoje tvrdnje u
pogledu bijega g-dina Pieri-a koji je, suočivši se sa optužbom za
ista djela kao i aplikant te tvrdeći isto tako da je nevin, izbjegao
ponovno hapšenje i to tri i po godine. Konačno, istakli su
posebne okolnosti situacije na Korzici.
97. Aplikant je ponovio da je bio u mogućnosti da pribavi
dovoljne garancije da će se pojaviti na suđenju; ove garancije
su se sastojale iz njegovog položaja vlasnika prodavnice, da
nema policijski dosje i činjenicu da je imao dobar repute.
98. Sud ističe, u prvom redu, da se razlozi koje je iznijela
Vlada ne pojavljuju u donesenim sudskim presudama. Ove
odluke su u pretežnom dijelu zasnovane na potrebi da se osigura
da g-din Tomasi ostane na raspolaganju sudskim vlastima (vidi
stavove 16, 22, 31 i 35 iznad), ali samo jedan od njih - odluka
odjeljenja tužilaštva iz Poitiers-a od 22. maja 1987. godine -
odnosila se na posebne činjenice s tim u vezi: pomoć koju su
članovi bivšeg NFOK-a mogli dati aplikantu da mu omoguće da
izbjegne suđenje (vidi stav 35 iznad). K tome, Sud iznosi da
opasnost od bjekstva ne može biti procijenjena samo na osnovu
težine kazne koja prijeti; mora biti procijenjena obzirom na broj
drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi postojanje
opasnosti od bjekstva ili učiniti da se pojavi tako neznantno da
ne može opravdati pritvor dok ne počne suđenje (vidi, između
ostalog, presudu u predmetu Letellier protiv Francuske od 26.
juna 1991. godie, serija A, br. 207, str. 19. st. 43.). U ovom
306
predmetu, odluke sudskih istražnih organa su sadržavale jedva

neki razlog koji je mogao objasniti zašto, uprkos argumentima
koje je aplikant iznio u svojim mobama za oslobođenje, su oni
smatrali rizik njegovog bjekstva presudnim i zašto nisu pokušali
da ga spriječe, na primjer, zahtijevajući pojačano osiguranje i
smještanje pod sudski nadzor.
(e) Zaključak
99. U zaključku, neki od razloga za odbijanje molbi g-dina

Tomasi-ja su oba bila i relevantna i dovoljna, ali sa protekom
vremena postali su manje važni, a to je tako neophodno za
vođenje postupka.
2. Vođenje postupka
100. Prema aplikantu, predmet nije bio uopšte složen,

između ostalog, istraga je okončana već 01. oktobra 1983.
godine, na datum zaključivanja ispitivanja (vidi stav 12. iznad).
Kako god, postojale su brojne greške i propusti sudskih organa.
Posebno, javni tužilac je odbio da sačini optužnicu
(requisitions), zahtijevao je istražne radnje koje su već bile
preduzete, tražio je prenos nadležnosti sudova u Bastiji,
pokrenuo postupak pred nenadležnim sudom te smjestio
optuženog na značajnu udaljenost od istražnih organa. Aplikant
je potvrdio da je Zakon od 30. decembra 1986. godine,
zakomplikovao situaciju primjenjući zakon od 09. septembra
1986. godine na predmete o kojima još nije odlučeno, ali od tog
vremena g-din Tomasi je bio u pritvoru skoro četiri godine.
Žalio se da ga je istražni sudija ispitao samo jednom u pet
godina, 05. septembra 1985. godine u Bordou (vidi stav 19.
iznad). U odnosu na njegov lični doprinos, istaknuo je da je
podnio dvadeset i jednu od njegovih dvadeset i tri molbe za
oslobođenje nakon svog završnog ispitivanja (vidi stavove 14,
21, 31 i 33-36 iznad) i da je njegova žalba prema shvatanjima
307
Almin DAUTBEGOVIĆ
prava na odluku odjeljenja tužilaštva u Bordou od 27. maja

1986. godine dovela do odluke kojom je zaustavljeno kršenje
prava odbrane (vidi stav 25. iznad). Komisija se suštinski složila
sa mjestom aplikanta.
101. Vlada, u svom dijelu, nije smatrala dužinu pritvora o
kojem se radi nerazumnim. U prvom redu su istakli
kompleksnost postupka optuživanja aplikanta i njegova tri
saoptužena, zbog primjene Zakona 30. decembra 1986. godine
i zajedničke nadležnosti odjeljenja tužilaštva u Poitiers-u i
Bordou (vidi stavove 17-18 i 24-30). Također su iznijeli da
ritam u kojem su radnje preduzimane u postupku pokazuje da
su organi cijelo vrijeme postupali sa dužnom pažnjom, da su
dva odlaganja u istrazi bila rezultat nedostatka nadležnosti
sudije iz Bastije i primjene Zakona 30. decembra 1986. godine
(ibid.). Kritikovali su g-dina Tomasi-ja zbog podnošenja
nekoliko žalbi Kasacionom sudu, posebno protiv prve optužnice
objavljene dana 27. maja 1986. godine u Bordou (vidi stav 25.
iznad), što je, kako oni tvrde, značajno odložilo početak
suđenja. Konačno, oni su ukazali na ogroman broj molbi za
oslobođenje koje je aplikant podnio i iznijeli shvatanje da je on
bio djelimično odgovoran za dužinu njegovog pritvora.
102. Sud u potpunosti cijeni pravo optuženog koji se nalazi u

pritvoru da se njegov predmet ispita sa posebnom žurbom, ne
smije biti nerazumno spriječiti napore suda da svoj zadatak izvrši
sa dužnom pažnjom (vidi, između ostalog, presudu u predmetu
Toth protiv Austrije od 12. decembra 1991. godine, serija A, br.
224, str. 20-21, st. 77). Dokazi pokazuju da, ipak, u ovom
predmetu francuski sudovi nisu postupali sa neophodnom
brzinom. Čak, šta više, glavni javni tužilac Kasacionog suda je
priznao ovo u svom mišljenju iz 05. juna 1991. godine pred
Odborom za naknadu štete: istraga ''je mogla biti značajno
skraćena bez raznih odugovlačenja, posebno od novembra 1983.
godine do januara 1985. godine i od maja 1986. godine do aprila
1988. godine (vidi stav 41. gore). Prema tome, dužina trajanja
spornog pritvora se ne može u značajnoj mjeri pripisati
kompleksnosti predmeta ili postupanju podnosica aplikacije.
308
3. Zaključak
103. Prema tome, postojala je povreda člana 5. st 3.
II NAVODNA POVREDA ČLANA 3.
104. G-din Tomasi je tvrdio da je tokom vremena koje je

proveo u pritvoru u policijskoj stanici u Bastiji, pretrpio bolesni-
tretman protivan članu 3, prema kojem:
''Niko ne smije biti predmet torture ili nehumanog tretmana
ili kažnjavanja.''
105. Vlada je izjavila da je aplikant propustio da iscrpi

domaće pravne lijekove. Raspravljali su da je mogao podnijeti
tužbu protiv države za naknadu štete nastale usljed nezakonitog
postupanja državnih službenika u vršenju njihovih dužnosti.
106. Jedino izjava u pogledu propuštanja iscrpljivanja
domaćih pravnih lijekova koju je izjavila Vlada pred Komisijom u
kontekstu člana 3, odnosi se na sasvim drugu stvar a to je tvrdnja
da je aplikacija podnesena Strazburu bila preuranjena zato što u
momentu podnošenja aplikacije francuski sudovi još nisu bili
donijeli odluku. Sud, kao i delegat Komisije, iz ovoga zaklučuju da
je Vlada bila zaustavljena da se pozove na taj prigovor.
B. Suština prigovora
107. Obzirom na okolnosti ovog predmeta, prigovor g-dina

Tomasi-ja postavlja dva pitanja, koja su iako odvojena ipak
blisko povezana: prvi, da postoji uzročna veza između
postupanja koje je aplikant pretrpio tokom njegovog policijskog
pritvora i povrede koje su kasnije uočili istražni sudija i doktori;
i drugo, ako je to neophodno, ozbiljnost postupanja kojem je
bio izložen.
309
Almin DAUTBEGOVIĆ
1. Uzročna veza između postupanja na koje se žalio i

zabilježenih povreda
108. Prema aplikantu, zapažanja koje je izvršio istražni

sudija u Bastiji 25. marta 1983. godine i izvještaji nekoliko
doktora na kraju njegovog policijskog pritvora (vidi stavove 45,
47, 48 i 50 iznad) potvrđuju njegove izjave iako, kako je rekao,
zatvorske vlasti nisu dostavile rentgenske snimke napravljene
02. aprila 1983. godine u bolnici u Bastiji (vidi stav 68 gore).
Njegovo tijelo je imalo ožiljke koji imaju samo jedno porijeklo, a
to je bolesno postupanje nekih policijskih službenika koji su bili
odgovoroni za njegovo ispitivanje prema njemu u periodu od
četrdeset sati: šamarali su ga, šutali, udarali šakom, udarali
podlakticom, tjerali da dugo stoji bez naslona, vezali mu ruke
lisicama; pljuvali ga, tjerali ga da stoji go ispred otvorenog
prozora, uskraćivali mu hranu, prijetili vatrenim oružjem, itd.
109. Vlada je priznala tvrdnju da oni nisu mogli dati
objašnjenje za povrede, ali su tvrdili da nisu posljedica
postupanja kojem je g-din Tomasi bio izložen. Medicinski nalazi
su pokazali, prema njihovom mišljenju, da se neznatni navedeni
podljevi i ogrebotine nisu sastojali iz radnji nasilja koje je
aplikant opisao; nalaz koji je izdao glavni doktor u zatvoru u
Bastiji 04. jula 1989. godine nastao je mnogo vremena nakon
što se događaj desio i u potpunoj je suprotnosti sa prethodnim
nalazima. Hronologija održanih ispitivanja, koje aplikant nije
osporio, ni u kojem slučaju se ne podudaraju sa njegovim
navodima. Konačno, ostalih pet osoba u policijskom pritvoru u
to vrijeme nisu ništa ni primijetili ni čuli, i iako se jedan od njih
spominje da je g-din Tomasi izgubio zub, ovu činjenicu nisu
spomeuli doktori u posljednjih šest godina. Ukratko, jasna
sumnja postoji, koja isključuje svaku pretpostavku o postojanju
uzročne veze.
110. Sud je, kao i Komisija, svoje shvatanje zasnovao na
nekoliko posmatranja. U prvom redu, niko nije tvrdio da uočeni
ožiljci na tijelu aplikanta mogu datirati iz vremena prije nego
što je pritvoren ili da bi mogle poticati iz radnje koju je aplikant
310
preduzeo protiv samog sebe ili ponovo kao rezultat pokušaja

bijega. Pritom, na prvom pojavljivanju pred istražnim sudijom,
pažnju je usmjerio na ožiljke koje je imao na grudima i svom
uhu, sudija je to odmah zabilježio i odredio stručnjaka (vidi
stavove 45. i 48. iznad). Nadalje, četiri različita dokotra - jedan
od njih je bio službenik zatvorskih vlasti - su pregledali
optuženog u danima pred kraj policijskog pritvora. Njihova
uvjerenja sadrže precizna i jasna medicinska zapažanja i
ukazuju na datume postojanja povreda koje se podudaraju sa
vremenom provedenim u pritvoru prema pretpostavkama
policije (vidi stavove 47, 48 i 50 iznad).
111. Ovaj zaključak se Sudu čini bespotrebnim da ispita i

druge radnje za koje su tvrdili da su ih službenici preduzeli.
2. Ozbiljnost postupanja na koje se žalio
112. Pozivajući se na presudu Irske protiv Ujedinjenog

kraljevstva od 18. januara 1978. godine (serija A, br. 25),
aplikant je tvrdio da udarci koje je primio predstavljaju
nehumano i ponižavajuće postupanje. Ne samo da su mu
uzrokovali intenzivnu psihičku i duhovnu patnju; također su u
njemu probudili osjećaje straha, ozbiljnog bola,inferiornosti,
spremnosti da ga ponize i slome njegov psihički i moralni otpor.
Raspravljao je da je Sud zahtijevao poseban oprez u pogledu
posebnih karakteristika francuskog sistema u pogledu
policijskog pritvora, navodeći odsustvo advokata i nemogućnost
kontakta sa spoljnim svijetom.
113. Komisija je istakla ranjivost osobe koja je držana u
policijskom pritvoru i izrazila svoje čuđenje na vrijeme
određeno za ispitivanje aplikanta. Iako se posmatrane povrede
mogu učiniti relativno slabim, one ipak čine vanjski znak
upotrebe fizičke sile nad pojedincem lišenim slobode i zbog tog
inferiornijem položaju. Postupanje je, stoga, bilo i nečovječno i
ponižavajuće.
311
Almin DAUTBEGOVIĆ
114. Prema Vladi, s druge strane, ''minimalni nivo

ozbiljnosti'' koji zahtijeva sudska praksa (vidi gore navedenu
presudu u predmetu Irske protiv Ujedinjenog kraljevstva i
presudu Tyrer protiv Ujedinjenog kraljevstva od 25. aprila
1978. godine, serija A, br. 26) nije bio postignut. Bilo je
neophodno da se uzme u obzir ne samo da su povrede bile
male, već i činjenice slučaja: mladost i dobro zdravstveno
stanje g-dina Tomasi-ja, popriličnu dužinu ispitivanja
(četrnaest sati, od tog tri sata su bila tokom noći), ''naročite
okolnosti'' koje su postojale na Korzici u to vrijeme i činjenicu
da je bio osumnjičen za učestvovanje u terorističkom napadu
koji je rezultovao smrću jednog čovjeka i teškim povredama
drugog. Prema shvatanju Vlade, Komisijina interpretacija člana
3. u ovom predmetu zasnovana je na pogrešnom shvatanju
cilja te odredbe.
115. Sud ne može prihvatiti ovaj argument. Ne smatra da

treba ispitati sistem policijskog pritvora u Francuskoj i
navedeno pravilo koje postoji, ili, u ovom slučaju, dužinu i
vrijeme ispitivanja aplikanta. Smatra da je dovoljno da uoči da
medicinska uvjerenja i izvještaji, doneseni u potpunoj
neovisnosti medicinskih praktičara, pokazuju ogroman broj
udaraca koje je pretrpio g-din Tomasi te njihov intenzitet; ovo
su dva elementa koja su dovoljno ozbiljna da potvrde da je
takvo postupanje nečovječno i ponižavajuće. Zahtjevi
ispitivanja i nesumnjive poteškoće u borbi protiv kriminala,
posebno u pogledu terorizma, ne mogu rezultovati
ograničenjima u zaštiti fizičkog integriteta pojedinaca.
312
3. Zaključak
116. Prema tome, postoji povreda člana 3.
III NAVODNA POVREDA ČLANA 6. st. 1.
117. Aplikant se konačno žalio na vrijeme potrošeno na

ispitivanje njegove tužbe protiv nepoznatih osoba, podnesene
zajedno sa zahtijevom da se postupku pridruži kao parnična
stranka, u vezi sa bolesnim postupanjima koje je pretrpio
tokom svog policijskog pritvora. Pozvao se na član 6. st 1, koji
glasi kako slijedi:
''U određivanju njegovih građanskih prava i obaveza ..,
svako ima pravo na ... raspravu u razumnom vremenu od
strane ... tribunala ...''
118. Vlada je osporila, kao što su i učinili pred Komisijom,

da je aplikant propustio da iscrpi domaće pravne lijekove, kao i
da nije podigao tužbu protiv države za naknadu štete prema
članu 781-1 Zakona o sudskoj organizaciji.
119. Sud se ograničava na zapažanje da ovaj prigovor nije

izjavljen po prvi put prije saslušanja 25. februara 1992. godine,
i ne u rokovima propisanim u članu 48. st 1. Pravilnika suda.
B. Suština žalbe
1. Primjenjivost člana 6. st 1.
120. Prema shvatanju Vlade, sporni postupak ne spada u

okvir značenja pojma ''utvrđivanje ... građanskih prava i
obaveza''. Ulaganjem zahtjeva da učestvuje u postupku kao
građanska stranka, osoba koja je tvrdila da je povrijeđena
313
Almin DAUTBEGOVIĆ
krivičnim djelom pokreće krivično gonjenje ili se pridružuje

postupku koje je već pokrenuto od strane tužilaštva. Zahtijevao
je da se osigura osuđivanje i kažnjavanje počinioca krivičnog
djela i nije tražio nikakvu novčanu naknandu štete. Drugim
riječima, pokretanje istrage povodom ovog zahtjeva tiče se
postojanja krivičnog djela a ne utvrđivanja prava.
121. Kao i aplikant i Komisija, Sud ne može prihvatiti ovo

shvatanje. Član 85. Zakona o krivičnom postupku predviđa
mogućnost ulaganja žalbe sa zahtijevom da učestvuje u
postupku kao parnična stranka. Prema sudskoj praksi
Kasacionog suda (krim. 09. februar 1961. godine, dalloz 1961.
godine, str. 306), ta odredba jednostavno primjenje član 2. tog
zakona koji glasi, kako slijedi:
''Svako ko je lično pretrpio štetu uzrokovanu direktno
djelom [crime, delit or contravention] može pokrenuti parnični
postupak za naknadu štete. ...''
Istražni sudija će zaključiti da je parnična tužba
prihvatljiva - kao što je to učinio u ovoj instanci - ukoliko u
svjetlu gore iznesenih činjenica, on smatra da šteta postoji
kao i njena direktna veza sa krivičnim djelom (ibid.) Pravo na
naknadu štete koje je tražio g-din Tomasi stoga je ovisilo od
ishoda njegove tužbe, drugim riječima od osuđivanja
počinilaca postupanja na koje se on žali. To jeste građansko
pravo, uprkos činjenici da krivični sud ima nadležnost (vidi,
mutatis mutandis, presudu u predmetu Moreira de Azevedo
protiv Portugala od 23. oktobra 1990. godine, serija A, br.
189, str. 17. st. 67).
122. U zaključku, član 6. st 1. je bio primjenjiv.
2. Saglasnost sa članom 6. st 1.
123. Ostaje da se otkrije da li je ''razumno vrijeme'' bilo

prevaziđeno. Aplikant i Komisija su smatrali da jeste, dok je
Vlada ovo porekla.
314
(a) Vrijeme koje se uzima u razmatranje
124. Vrijeme koje se uzima u razmatranje počelo je 29.

marta 1983. godine, na datum kada je g-din Tomasi uložio
svoju žalbu, a završio se 06. februara 1989. godine, sa
donošenjem presude Kasacionog suda kojom je žalba odjeljenja
tužilaštva u Bordou proglašena neprihvatljivom (vidi stavove
46. i 47. iznad). Trajao je, prema tome, više od pet godina i
deset mjeseci.
(b) Opravdanost dužine postupka
125. Opravdanost dužine postupka određena je obzirom na

kriterije predviđene u sudskoj praksi Suda i u svjetlu okolnosti
slučaja, koje su u ovoj instanci što u ovom slučaju traži i
sveobuhvatnu ocjenu. Čitanje odluka datih u ovim postupcima
(vidi stavove 63, 66 i 67 iznad) pokazuje da predmet nije
uopšte bio naročito kompleksan. K tome, teško da je aplikant
doprinio odlaganju ishoda postupka time što je osporavao
odluku odjeljenja tužilaštva u Bordou kojom je odlučeno da
predmet nema osnova i što je tražio od odjeljenja da nalože
dalju istragu (vidi stav 64 gore). Odgovornost za odlaganje leži
suštinski na sudskim vlastima. Posebno, javni tužilac u Bastiji
dozvolio je da prođe više od godine i po vremena prije nego je
zatražio od Kasacionog suda da odabere nadležne istražne
organe (vidi stavove 57-58 iznad). Istražni sudija u Bordou
saslušao je g-dina Tomasi-ja samo jednom te ne izgleda da je
preduzeo ikakve istražne radnje od marta i septembra 1985.
godine, i od januara 1986. godine i januara 1987. godine (vidi
stavove 59-61 iznad).
Prema tome, postoji povreda člana 6. st 1.
315
Almin DAUTBEGOVIĆ
IV PRIMJENA ČLANA 50.
126. Prema članu 50:

''Ako Sud smatra da je odluka ili radnja preduzeta od strane
sudskog oragana ili nekog drugog organa visoke strane
ugovornice, u potpunosti ili djelimično u suprotnosti sa
obavezama koje proističu iz ... Konvencije, i ako unutrašnje pravo
navedene ugovornice dozvoljava samo polovično obeštećenje za
posljedice ove odluke ili radnje, odluka Suda treba, ako je to
neophodno, priuštiti samo naknadu štete oštećenoj strani.''
Aplikant je pod ovom odredbom tražio naknadu za štetu i
naknadu troškova.
A. Šteta
127. G-din Tomasi je razgraničio tri kategorije štete:

a) materijalnu štetu u iznosu od 900.000 franaka koja proizlazi
iz povrede člana 5. st. 3, koja se poklapa sa gubitkom zarade
(600.000 franaka) i trgovačkim prihodom (300.000 franaka);
b) štetu procijenjenu na ukupnu sumu od 200.000 franaka i
plaćanje, opet u vezi sa članom 5. st 3, u vezi sa trideset i tri
posjete kontinentu koje je obavila njegova porodica da bi ga
posjetili u zatvoru;
c) nematerijalnu štetu procijenjenu na 1.500.000 franaka,
naime 1.000.000 za povredu člana 5. st 3. i 500.000 za kršenje
članova 3. i 6.
128. Prema shvatanju Vlade, Odbor za naknadu štete je već
nadoknadio neku štetu vezano za prekomjerno trajanje pritvora
prije suđenja. Ako Sud ustanovi povredu člana 6. st. 1. i člana
3, njegova odluka bi pribavila dovoljno samo pravično zadovoljenje.
129. Delegat Komisije predložio je plaćanje iznosa koji
pokriva nematerijalnu i materijalnu štetu, ali Sudu prepušta da
procijeni vrijednost takvog iznosa.
316
130. Sud smatra da je aplikant neosporno zaslužio naknadu

materijalne i nematerijalne štete. Uzimajući u obzir razna
relevantna razmatranja, uključujući i odluku Odbora za naknadu
štete, i pravljenje procjene po osnovu pravičnosti u skladu sa
članom 50, dodjeljuje mu 700.000 franaka.
131. G-din Tomasi je također zahtijevao naknadu troškova i

izdataka. Za postupak pred francuskim sudovma, tražio je
276.500 franaka (g-din Leclerc i g-din Lachaud: 141.500
franaka; g-din Stagnara: 100.000 franaka g-din Boulanger:
5.000 franaka; g-đa Waquet: 30.000 franaka.). U vezi sa
postupkom pred organima Konvencije, zahtijevao je 237.200
franaka.
132. Vlada i delegat Komisije nisu iznijeili stav u pogledu
prvog iznosa. U pogledu drugog, Vlada se pozvala na ranije
odluke u predmetima koji su se ticali Francuske, gdje je
Komisija prepustila da Sud odluči o tome.
133. Pravljenje procjene po osnovu pravičnosti i uzimajući
u obzir kriterije koji se primjenjuju u ovom području, Sud
dodjeljuje aplikantu ukupnu sumu od 300.000 franaka.
1. Odbija Vladine preliminarne prigovore;

2. Smatra da je postojala povreda člana 5. st 3, člana 3. i
člana 6. st 1.;
3. Smatra da tužena država treba aplikantu isplatiti, u roku
od tri mjeseca, 700.000 (sedam stotina hiljada) francuskih
franaka za štetu i 300.000 (tri stotine hiljada) franaka u vezi sa
troškovima i izdacima;
4. Odbija ostatak zahtjeva za pravično zadovoljenje.
317
Almin DAUTBEGOVIĆ
Sačinjeno na engleskom i francuskom, te objavljeno na

javnoj raspravi u Zgradi za ljudska prava, Strazbur, 27. avgusta
1992. godine.
Marc-Andre EISSEN Rolv RYSSDAL

Registrar Predsjednik
U skladu sa članom 51. st. 2. Konvencije i Pravilom 53. st.
2. Pravilnika suda, izdvojeno mišljenje g-dina De Meyera je
priloženo ovoj presudi.
R.R
M.-A. E.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE DE MEYERA
(Prevod)
Bilo bi neugodno ako bi stavovi 107. do 115. presude

ostavili utisak da su udarci naneseni osumnjičenom u
policijskom pritvoru zabranjeni samo utoliko ako prevaziđu
određeni ''minimalni nivo ozbiljnosti''4, na primjer računajući
''ogroman broj'' takvih udaraca i njihov ''intenzitet''5.
Svako korištenje fizičke snage u vezi sa uskraćivanjem
slobode6 osobe povređuje ljudsko dostojanstvo, i zbog tog mora
biti smatrano povredom prava zagarantovanih pod članom 3.
Konvencije7.
Kao najozbiljniji oblik takvog postupanja, koji je bitan za
određivanje, gdje je to potrebno, bilo bi da se odredi da li je
došlo do mučenja8.
* Predmet je naveden pod brojem 27/1991/279/350. Prvi
broj predstavlja mjesto predmeta na listi predmeta Suda u
relevantnoj godini (drugi broj). Posljednja dva broja pokazuju
mjesto premeta na listi predmeta Suda od njegovog osnivanja i
na listi aplikacija koje se podudaraju i proističu od Komisije.
318
** Dopunjeno članom 11. Protokola br. 8, koji je stupio na

snagu 01. januara 1990. godine.
* Zabilješka registrara: iz praktičnih razloga ovaj aneks će
se pojaviti samo sa štampanomverzijom presude (vol. 241-A,
serija A Izdanja suda), ali je kopija izvještaja Komisije dostupna
u registru.
4
Presuda u predmetu Irske protiv Ujedinjenog kraljevstvaod
18. januara 1978. godine, serija A, br. 25, str. 65, st. 162. Vidi
također stavove 91. i 102. Izvještaja Komisije u ovom
predmetu.
5
Stav 115. ove presude.
6
Na primjer, u slučaju ''pokušaja bijega'' ili ''radnje
preduzete ... protiv samog sebe'' (mogućnosti predočene u
stavu 110. presude) ili protiv druge osobe.
7
Čak ako se nasilje sastoji samo od ''šamaranja ili udaraca
rukom u lice ili glavu''. Donekle je iznenađujuće da se Komisija
osjeća sposobnom da oprosti takve ''grubosti''; vidi, u vezi sa
ovim, njihov izvještaj od 1969. godine u predmetu Greek,
Yearbook, vol. 1, str. 501, i od 1976. godine u presudi u
predmetu Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, serija B, br. 23-
1, str. 388-389.
8
Mučenje sadrži ''pogoršanu ... formu okrutnosti,
nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja'': član
1. st 1. Rezolucije 3452 (XXX), koju je usvojila Generalna
skupština Ujedinjenih naroda 09. decembra 1975. godine. Vidi,
također, gore navedenu presudu u predmetu Irske protiv
Ujedinjenog kraljevstva, str. 66-67, st 167, i izdvojeno
mišljenje sudija Zekia, O'Donoghue i Evrigenis, ibid, str. 97,
106 i 136, kao i gore navedeni izvještaj Komisije u predmetu
Greek, str. 186, i predmet Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva,
str. 388.
319
Almin DAUTBEGOVIĆ
7. Mansur protiv Turske (1995)
U predmetu Mansur protiv Turske ,
Zasijeda Eurospki sud za ljudska prava u skladu sa Članom

43. (čl. 43.) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda (“Konvencija”) i relevantne odredbe Pravilnika o sudu
A(2) djeluje kao Vijeće sastavljeno od sljedećih sudaca: Mr R.
Ryssdal, Predsjednik, Mr R. Bernhardt, Mr F. Gölcüklü, Mr R.
Macdonald, Mr I. Foighel, Mr G. Mifsud Bonnici, Mr J.
Makarczyk, Mr D. Gotchev, Mr P. Jambrek, i također Mr H.
Petzold, Zapisničar
Zatvorenim zasjedanjem od 25. novembra 1994. i 23. maja

1995, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na zadnje
pomenuti datum:
Bilješke Zapisničara
1. Broj slučaja je 14/1994/461/542.Prvi broj je pozicija

slučaja na listi slučajeva koje se odnose na Sud u određenoj
godini (drugi broj). Dva zadnja broja ukazuju na poziciju slučaja
na listi slučajeva koje s eodnose na Sud od svog postanka, i na
listi odgovorenih zahtjeva upućenih Komisiji.
2. Pravilo A se primjenjuje na sve slučajeve koje se odnose
na Sud prije stupanja na snagu Protokola broj 9. (P9) a nakon
tog samo se primjenjuje na slučajeve koji se tiču Države koja
nije vezana tim Protokolom (P9). Oni odgovaraju Propisima koji
su stupili na snagu 1. januara 1983, koji je naknadno
izmijenjen nekoliko puta.
320
PROCEDURA
1. Slučaj je donesen na Sud od strane Evropske komisije za

ljudska prava (Komisije) 15. aprila 1994. unutar tromjesečnog
perioda utvđenog Članom 32. st. 1. i Članom 47. (čl. 32-1, čl.
47.) Konvencije. Nastao je na temelju zahtjeva (br. 16026/90)
protiv RepublikeTurske podnijete Komisiji pod Članom 25. (čl.
25.) od strane turskog državljanina, gospodina Sadi Mansura,
23. novembra 1989.
Zahtjev Komisije se odnosi naČlan 44. i 48. (čl 44 i čl 48) i

na deklaraciju kojom Turska prepoznaje obaveznu nadležnost
suda (Član 46). Predmet zahtjeva bio je naći rješenje o tome da
li činjenice koje su objavljene u slučaju otkrivaju kršenje, od
strane tužene države, njenih obaveza prema Članu 5. st. 3. i
Članu 6. st. 1. Konvencije.
2. U odgovoru na upit u skladu sa Pravilom 33. st.3. (d)

Pravilnika Suda A,podnosilac zahtjeva je naveo da on želi sudjelovati
u postupku i odredio je odvjetnika koji će ga zastupati (Pravilo 30).
3. Vijeće u procesu sastavljanja uključilo je po službenoj

dužnosti gospodina F. Gölcüklü, izabranog sudiju turske
nacionalnosti (Član 43. (čl. 43.) Konvencije), i gospodina R.
Ryssdal, predsjednika suda (Pravilo 21. st. 3. (b)).26. aprila
1994, u prisustvu zapisničara, predsjednik je slučajnim odabirom
izvukao imena ostalih 7 članova, R. Bernhardt, R. Macdonald, I.
Foighel, G. Mifsud Bonnici, J. Makarczyk, D. Gotchev i P.
Jambrek (Član 43. Konvencije i Pravila 21. st.4).
4. Kao predsjednik Vijeća, gospodin Ryssdal je djelujući

preko zapisničara, konsultirao agenta Vlade Turske (“Vladu”),
odvjetnika podnosioca zahtjeva i delegata Komisije o organizaciji
postupka (Pravilo 37. st. 1. i 38.). Na temelju naredbe kao
posljedice, zapisničar je primio podnesak Vlade i podnosioca
zahtjeva 1. i 5. augusta 1994. Delegat Komisije nije predao
nikakvu pisanu zapažanje.
5. 10. novembra 1994. Komisija je izradila dosije o prijašnjim

postupcima, na zahtjev Zapisničara prema uputama Predsjednika.
321
Almin DAUTBEGOVIĆ
6. U skladu sa Predsjednikovom odlukom, saslušanje se

održalo u javnosti u zgradi za ljudska prava, u Strazburgu, 22.
novembra 1994. Sud je održao pripremni sastanak prije tog.
Pred sudom su se pojavili:
a) za Vladu: M. Özmen, Agent; D. Akçay,Savjetnica;
b) za Komisiju: H. g. Schermers, Delegat;
c) za podnosioca zahtjeva T. Akillioglu, advokat – savjetnik;
Sud je saslušao obraćanja gospodina Özmen, gospođe

Akçay, gospodina Schermers i gospodina Akillioglu, također i
odgovore gospodina Akillioglua na njihova pitanja.
Vlada je u pismenoj formi poslala svoje odgovore
12decembra 1994.
U POGLEDU ČINJENICA
I OKOLNOSTI SLUČAJA
7. Gospodin Mansur, podrijetlom iz Irana, stekao je tursko

državljanstvo putem naturalizacije 5. maja 1989.
8. 12. juna 1981. Salonika sud za žalbe (Grčka) osudio ga
je na 4 godine zatvora zbog trgovine drogom između Turske i
Grčke.
A. Krivični procesi
9. Tri godine kasnije, s osvrtom na iste činjenice, 2 krivična

postupka su pokrenuta protiv podnosioca zahtjeva na Prvom i
Drugom porotnom sudu u Edirneu (Turska). Suđenja su
uporedno vršena sve do 6. maja 1987. kada je Drugi porotni
sud shvatio da je osnova u oba slučaja ista te je prepustio
nadležnost Prvom porotnom sudu (vidi par 14 i 27 ispod).
322
1. Procesi u Prvom porotnom sudu, Edirne
10. 8. aprila 1984, na kraju preliminarne istrage otvorene

poslije osude u Grčkoj, ured javnog tužioca Ipsale posvetio se
gospodinu Mansuru i A.D, njegovom navodnom saučesniku, na
suđenju u Prvom porotnom sudu, Edirne (“prvi sud”) za
optužbu o izvozu droge(član 403. Turskog krivičnog zakona,
vidi par. 35).
11. 1. maja 1984. sud je zatražio od grčkih vlasti

dokumente iz otvorenog krivičnog dosijea ova dva prekršioca
(zapise njihovih izjava, sudske i labaratorijske nalaze
konfiskovanih substanci).
4. oktobra 1984. grčko ministarstvo pravde odgovorilo je
da su ti dokumenti već dvaput poslani 30. juna i 23. novembra
1982.posredstvom Turske ambasade u Ateni.
12. 27. novembra 1985. prvi sud je naredio mišljenje
stručnjaka o substancama oduzetim u Grčkoj. 7. februara 1986,
Institut za forenzičku medicinu je podnio izvještaj, da zaključuje
samo na osnovu dosijea da je uzorak sadržavao heroin.
13. 31. marta i 21. novembra 1986. sud je pitao Tursko
ministarstvo pravde koje mjere su poduzete na njegovom
zahtjevu za prenošenje dokumenata.
14. Na saslušanju 1. maja 1987. saznao je da Drugi porotni
sud u Edirneu također pokušava dobiti iste dokumente, te se
zatražilo ujedinjenje oba slučaja što je određeno 6. maja (vidi
par. 9 i 27).
U međuvremenu, dati odgovor Grčkog suda nije zabrinuo
dotičnog A.D, samo je prvi sud zahtjevao precizne informacije o
svakoj vrsti droge oduzete iz Mansurovog auta u Grčkoj.
15. 12. aprila 1988. prvi sud je tražio od porotnog suda u
Ankari da prevede na turski mišljenje stručnjaka kojeg odrede
Grčke sudske vlasti 28. oktobra 1987.; a 19. jula 1988.
ponoviloje svoj zahtjev.
323
Almin DAUTBEGOVIĆ
16. porotni sud u Ankari nije uspio naći prevodioca pod

zakletvom i vratio je upitni dokument 7. novembra 1988.
17. 11. novembra 1988. prvi sud je napravio isti zahtjev za
porotni sud u Istanbulu koji to nije bio u mogućnosti da napravi
iz istih razloga koje je dao sud u Ankari.
18. Na saslušanju od 15. juna 1989. gospodin Mansur je
preveo izvještaj. Sud, unatoč što je izvještaj jedva
spomenuo da Mansur nije bio ovisnik, još jednom je zatražio
predavanje izvještaja stručnjaka o drogama zaplijenjenih u
Grčkoj.
19. 13. jula 1990. Ministarstvo pravde Turske proslijedilo je
upitni izvještaj prvom sudu, za koje je 19 jula 1990
bezuspješno pokušavao prevesti na Porotnom sudu u Ankari.
20. 19. februara 1991. prvi sud je osudio podnosioca

zahtjeva na 30 godina zatvora. Sud je ukazao da je Mansuri već
bio osuđen na 4 godine u Grčkoj iz istih razloga, i na osnovu
osude iz Grčke, opažanja sa Instituta forenzičke medicine i
Mansurijeva priznanja dokazali su da je substanca koju je
Mansuri izvozio bila heroin.
21. 30. aprila 1991. Sud za poništenja odbacio je
Mansurovu zakonsku žalbu.
22. 21. juna 1991, član 403. Krivičnog zakona izmijenjen je
Zakonom br. 3756, 5. juna 1991. (vidi par. 35) ,prvi sud je
smanjio kaznu određenu 19. februara 1991. na 10 godina
zatvora.
2. Procesi na Drugom porotnom sudu u Edirneu
23. Nakon što je pušten od strane grčkih vlasti 12.

septembra 1984, Mansur se vratio u Tursku. Bio je uprocesu
dobijanja turskog državljanstva kada je 1. novembra 1984,
uhapšen u Istanbulu u Uredu za registrovanje građanskog
statusa. U naredbi od 5 novembra od strane policijskog suda
324
Ipsale na zahtjev ureda javnog tužioca u Edirneu, smješten je u

zatvor na čekanje suđenja. Sljedeći dan, isti ured javnog
tužioca započeo je krivični proces protiv njega na Drugom
porotnom sudu u Edirneu (“drugi sud”)zbog prodaje droge.
24. 16. novembra 1985. sud je tražio od grčkih vlasti da
pošalju procjenu po kojoj je podnosilac zahtjeva bio osuđen i
labaratorijski nalaz kemijskih supstanci.
25. Dokumenti su primljeni 18. juna 1985. preko turskog
ministarstva pravde. 7. augusta 1985. drugi sud ih je poslao na
porotni sud u Ankari na prevod. Prevod je završen 9. oktobra
1985..
26. Na saslušanju od 25. oktobra 1985, drugi sud je
primjetio da nedostaje labaratorijski nalaz u primljenim
dokumentima. U odgovoru na ponovljeni zahtjev, grčke vlasti
su tvrdile da su dokumenti već dvaput slani Turskoj ambasadi u
Ateni. Onda je drugi sud podnio zahtjev turskom ministarstvu
pravde, koje je poslalo izvještaj 7. oktobra 1986..
Na upit da pošalju prevod izvještaja stručnjaka, Porotni sud
u Ankari je tvrdio da je izvjštaj već poslan na prevođenje.
27. Nakon odrađenog ispitivanja, drugi sud je utvrdio da se
podnosiocu zahtjeva već sudilo za isti prekršaj na Prvom
porotnom sudu u Edirneu. Onda je odlučilo 6. maja 1987.
odreći se nadčežnosti u korist navedenog (vidi par. 9 i 14).
B. Zatvor do početka suđenja
28. Mansurov pritvor počeo je 5. novembra 1984. (vidi par.

23). Ipsala policijski sud je kao razlog pritvaranja navela
prirodu prekršaja za koji je bio optužen.
29. 6. decembra 1984. drugi sud je odbio Mansurov zahtjev
da se ta odluka poništi.
30. Zatim je sud naredio da podnosilac zahtjeva treba
ostati u zatvoru
325
Almin DAUTBEGOVIĆ
17. decembra 1984, 5. februara i 10. aprila 1985,

“uzimajući u obzir prirodu navodno počinjenog zločina i sadržaj
dosijea”
25 saslušanja je održano između 7. juna 1985. i 22. aprila
1987, ne dajući razloge ili navodeći da “razlozi zbog kojih je
određena pritvorska kazna (još) uvijek vrijede”
31. Nakon što je drugi sud predao svoju nadležnost, prvi
sud je odredio da podnosilac zahtjeva treba ostati u pritvoru
a) na 17 saslušanja održanih između 12. maja 1987. i 2.
augusta 1988, bez navođenja određenih razloga
b) 29. augusta, 28. septembra, i 2. novembra 1988. “na
račun prirode krivičnog djela, optuženik stoji optužen za”
c) 30. novembra 1988. bez navođenja određenih razloga
d) 19 saslušanja održano je između 23. decembra 1988. i
26. juna 1990. uzimajući u obzir “prirodu prekršaja” i/ili “stanje
dokaza” i opet bez navođenja određenih razloga
e) 25. jula i 22. augusta 1990. bez navođenja određenih
razloga i
f) 11. septembra i 9.oktobra 1990. “na račun prirode
prekršaja”
32. 24. novembra 1987. gospodin Mansur je ukazao

Predsjedniku prvog suda da je već zatvoren više od 3 godine od
kojih su 2 nastale zbog dopisivanja između grčkih i turskih
sudskih vlasti te da prolazi kroz “veliku patnju” pogotovo zato
što je već odslužio 4 godine u Grčkoj za iste optužbe. Zahtjevao
je da se suđenje zaključi u ubrzanom procesu.
Sud nije odgovorio na ovaj zahtjev.
33. Gospodin Mansur je pušten 1. jula 1991..
326
II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
A. USTAV
34. Član 19 par. 7 Ustava omogućuje:

“Svako ko je lišen slobode iz bilo kojeg razloga ima pravo
na postupak na osnovukojeg će slučaj biti ubrzano zaključen od
strane suda i njegovo puštanje ako je pritvaranje bilo
nezakonito”
B. KRIVIČNI ZAKON
35. član 403 Krivičnog zakona koji je na snazi, omogućuje:

“prekršaj se kažnjava za ne manje od 10 godina zatvora za
proizvodnju, import i eksport opasnih droga bez dozvole ili
kršenja uslova postojeće dozvole.
Ako se u prethodnom paragrafu na droge odnosi heroin,
kokain, baza morfija ili hašiša, maksimalna kazna je doživotni
zatvor”.
Zakon broj 3756. od 5. juna 1991. mijenja tu odredbu,
zamjenjujući kaznu doživotnog zatvora propisanu za djelo
organizovanja izvoza teških opojnih supstanci na kaznu od
18 godina zatvora iosiguravanje smanjenja kazneu roku od
istog vremenskog perioda provedenog u pritvoru u
inozemstvu.
POSTUPCI PRED KOMISIJOM
36. Mansur se obratio Komisiji23. novembra 1989.. Žalio se

na dužinu u vezi obadva pritvora do čekanja suđenja (Član 5.
st. 3 (čl. 5-3) Konvencije) i na kriminalne procese koje se vode
protiv njega (član 6. st. 1) (čl. 6-1).
327
Almin DAUTBEGOVIĆ
37. Komisija je prihvatila ovu prijavu (br. 16026/90) 10.

jula 1991.. U svom izvještaju od 28. februara 1994, (Član 31)
(čl. 31), izrazilo je jednoglasno mišljenje da je došlo do kršenja
obje odredbe. Cijeli tekst komisijskog mišljenja stavljen je kao
aneks ove presude (1).
1. Bilješka zapisničara: iz praktičnih razloga, ovaj

dodatak/aneks će se pojaviti samo u printanoj verziji presude
(br 319-B Serija A Sudskih objava), ali je kopija komisijskog
izvještaja dostupna iz zabilješki.
ZAVRŠNA PREDAJA RUKOPISA SUDU OD STRANE VLADE
38. U svom podnesku Vlada je zatražila od Suda da dopusti

preliminarne primjedbe koje imaju ili da, kao alternativu,
usvoje da nije bilo prekršaja Člana 5. st. 3.ili Člana 6 st. 1.
Konvencije.
U POGLEDU ZAKONA
I UVODNA PROMATRANJA
39. Vlada smatra da se njihovu argumenti u ovom slučaju

trebaju razmotriti samo u slučaju da Turska prizna primarnu
nadležnost Suda u cjelosti.
U slučaju Loizidou v. Turkey, Vlada je utvrdila da
izjašnjavanje Turske od 22. januara 1990. pod Članom 46.
Konvencije ne može biti validna ako sud presudi da je
ograničenje ratione locibezvrijedno (nevalidno). Sud u svojoj
presudi od 23. marta 1995, dok je zadržavao upitno
ograničenje nevalidnim, izglasao je da dotična objava sadrži
validnu prihvatljivost svoje sposobnosti (Serija A br. 310, p. 32,
para. 98).
328
II VLADINE PRELIMINARNE PRIMJEDBE
40. Vlada je postavila 3 primjedbe o dopuštenosti, baziranje

na manjku ovlasti ratione temporis (razumno vrijeme), neuspjehu
da se iscrpe domaća pravna sredstva i gubitak statusa žrtve.
1. Nedostatak ovlasti ratione temporis (razumnog

vremena)
41. Vlada je ustvrdila da je 22. januara 1990, Turska

prepoznala primarne ovlasti Suda u slučaju “pitanja
postavljenih u pogledu činjeničnog stanja, uključujući presude
koje su na temelju takvih činjenica dogodile naknadno..” tog
datuma čija je namjera bila da se uklone iz vidokruga Sudskog
pregleda događaji koji su se pojavili prije datuma na koji je
objavljena deklaracija pod članom 46 Konvencije bila priložena.
U sadašnjem slučaju, Sudska ovlast ratione temporis također je
isključena zbog okolnosti događaja nastalih do 22. janaura
1990. zbog čije su prirode jedva bili “proširenja onih koji se
pojavljuju prije tog datuma”.
42. Delegat Komisije se raspravljao o tome da Sud ima
ovlast da se suoči sa slučajem od 22. januara 1987, datuma
kada je nastupilo na snagu pravo na individualnu peticiju.
43. Mansur se složio.
44. Imajući na umu izjašnjavanje Turske deklaracije pod
Članom 46. Konvencije, Sud smatra da se ne mogu uzeti u obzir
žalbe o događajima koji su se desili prije 22. januara 1990. i da
njihova ovlast rationa temporis pokriva smao period poslije tog
datuma. Kada su se ispitale žalbe koje se odnose na Član 5. st. 3
člana 6. st. 1.Konvencije, uzelo se u obzir stanje postupaka u
vrijeme kad je gore spomenuta deklaracija, bila priložena (vidi
između ostalih ovlasti i mutatis mutandis (potrebne promjene
koje se moraju napraviti), suđenje Neumeister v. Austria 27.
Juna 1968, Serija A br. 8, p. 38, para. 7 i suđenje Baggetta v.
Italy 25. Jun 1987, Serija A br. 119, p. 32, para. 20).
329
Almin DAUTBEGOVIĆ
Zbog tog se ne može prihvatiti vladin argument da se

činjenice načinjene do 22. januara 1990. isključuju iz procesa
kada su to samo ekstenzije već postojeće situacije. Od
navedenog datuma pa nadalje, sva Vladina djela i propusti ne
samo da se moraju pridržavati Konvencije nego moraju pokoriti
provjeri Konvencijskih institucija.
2. Neiscrpnost domaćih pravnih sredstava
45. Vlada se također izjasnila o neuspjehu da iscrpi

domaća pravna sredstva, napominjući da se gospodin Mansur
ponajprije zanemario da oslonina državne procedure Člana
19. st. 7. Ustava (vidi par 34) koje daje svakome koje
pritvoren do čekanja suđenja, pravo da mu se sudi u
razumnom vremenu. Također nije tražio olakšanje pod
zakonom br. 466, od 7. maja 1964. koje garantira osobama
koje su zakonski ili nezakonski u pritvoru dobivanje odštete u
slučaju da su bili oslobođeni i pušteni bez dovođenja na
suđenje, ili bili osuđeni.
46. Kao i delegat Komisije, Sud smatra da ova primjedba
nije pokrenuta u prihvatljivom stadiju za apliciranje. Zbog tog
je odbačena.
3. Gubljenje statusa žrtve
47. Konačno, Vlada je utvrdila da podnosilac zahtjeva više

ne može tvrditi da je žrtva prekršaja Konvencije jer je odobreno
značajno smanjenje njegove kazne od 21. juna 1991. nakon
stupanja na snagu Zakona br. 3756 (vidi par. 22) i jer je pušten
1. jula 1991.
48. Ponovo, Sud utvrđuje da ova primjedba nije predstavljena
Komisiji. I zbog tog mora biti odbačena.
330
III NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAVA 3. KONVENCIJE
49. Gospodin Mansur se žalio na dužinu pritvora do čekanja

suđenja.Smatrao je da je to suprotno Članu 5. st. 3. Konvencije
koja omogućuje:
“Svako ko je uhapšen ili zadržan u skladu sa paragrafom 1
(c) ovog Člana će... imati pravo na suđenje unutar razumnog
vremena ili puštanja do čekanja suđenja. Puštanje se uvjetuje
garancijom pojavljivanja na sudu”.
50. Vlada se protivila ovom viđenju ali ga je Komisija
prihvatila.
A. Period koji se uzima u razmatranje
51. Uzimajući u obzir zaključak u paragrafu 44 ove

presude, Sud samo može razmotriti period od jedne godine i 28
dana koje je nastalo između deklaracije kojom je Turska
priznala ovlasti Suda (22. Januara 1990.) i presude Prvog
porotničkog suda u Edirneu (19. Februara 1991.).Kada se
utvrđivalo da li je opravdan produžen pritvor podnosioca
zahtjeva poslije 22. januara 1990. po Članu 5. st. 3.
Konvencije, morala se uzeti u obzir činjenica da je dotični
zatvoren 5. novembra 1984. (vidi par. 23) i da je bio u pritvoru
skoro 5 godina i 3 mjeseca.
B. Razumnost dužine pritvora
52. Na prvom mjestu državnim sudskim vlastima je da

osiguraju, u datom slučaju, da dužina zatvorske kazne
optuženika dok čeka suđenje ne premaši razumno vrijeme.
Moraju istražiti sve činjenice za i protiv, uz pretpostavku
nevinosti kao iznimke pravilu ili iz poštovanja prema slobodi
pojedinca i donijeti odluku i razmotriti zahtjeve za puštanje. Iz
nabrojanih razloga, Sud mora odlučiti da li je bilo Prekršaja
Člana 5. St. 3. Konvencije (vidi suđenje Letellier v. France, 26
Juna 1991, Serija A br. 207 p. 18, para. 35).
331
Almin DAUTBEGOVIĆ
Razumna sumnja da je uhapšeni počinio prekršaj je uslov

sine qua non za validnost produženog pritvora;ali poslije
određenog vremena to nije dovoljan razlog; tada Sud mora
ustanoviti da li osnove iznesene od strane zakonskih vlasti
opravdavaju ukidanje slobode (suđenje Wemhoff v. Germany
27. Juna 1968, Serija A br. 7, pp. 24-25, st. 12, i
suđenjeRingeisen v. Austria, 16. Juli 1971, Serija A br. 13, p.
42, para. 104.). Da li su ove osnove “važne” i “dovoljne” Sud
također mora utvrditi da li su sposobne državne vlasti pokazale
“posebnu marljivost” u provođenju postupka (vidi suđenje
Matznetter v. Austria,10. Novembra 1969, Serija A br. 10, p.
34, para. 12; suđenje B. v. Austria od 28. Marta 1990, Serija A
br. 175, p. 16, para. 42. i suđenje Letellier, prethodno
navedeno, para. 35).
53. Tokom vremena pod sudskom ovlasti ratione temporis,
Prvi porotni sud u Edirneu (“prvi sud”) pregledao je 9 zahtjeva
za produženje pritvora za optuženog.
Kao osnovu za ne puštanje Mansura sud je naveo “prirodu
prekršaja” za koji je optužen i “dokaze” (par.31); u3 navrata je
propustilo da objasni svoju odluku.
Vlada je naglasila teškukaznu koju bi optuženi mogao
služiti, opasnost od bijega, uništavanje dokaza i rizik od
dosluha. Mansur nije imao stalno prebivalište u Turskoj, i ako
se pusti jednom, mogao bi ignorisati zaključke zakonskih vlasti
ili pobjeći od služenja kazne, čija se dužina tek treba utvrditi.
54. Optuženi se žalio na uzastopnost upitnih naredbi te je
naglasio da je oduvijek živio u Turskoj i radio kao trgovac na
Bazaru u Turskoj. I zbog tog je sud zanemario da pogleda u
stvarne činjenice njegove situacije.
55. Sud ističe da se opasnost od optuženikovog bijega ne
može procjenjivati samo na temelju ozbiljnosti riskirane kazne.
Moraju se promotriti i ostale bitne činjenice koje mogu potvrditi
postojanje opasnosti od bijega ili učiniti ih tako slabim da ne
mogu opravdati produženje zatvora ( vidi, mutatis mutandis,
suđenje Letellier par. 43).
332
U ovom slučaju, naredbe prvog suda potvrdile su

produženje zatvora koristeći isti stereotipni tekst, dok u ostala
3 navrata nisu dati razlozi.
56. Izraz “državni dokazi” može se shvatiti kao postojanje

ozbiljnih indikacija krivnje. Iako, uopšteno, ovo može biti bitan
faktor, u ovom slučaju, samo ne može opravdati produženje
zatvora (vidi suđenje Kemmache v France (1 i 2) od 27
Novembra 1991, Serija A br. 218, p. 24, para. 50).
57. U svjetlu ovih okolnosti, sud smatra da je produženim

zatvorom, u upitnom periodu, prekršen Član 5. st. 3.
Ovaj zaključak čini nepotrebnim da se pogleda način na koji

su sudske vlasti provodile slučaj.
IV NAVODNI PREKRŠAJ ČLANA 6. STAVA 1. KONVENCIJE
58. Nadalje, Mansur se žalio na dužinu sudskog procesa

pokrenutog protiv njega. Oslonio se na član 6. st. 1. Konvencije
koji omogućuje:
“u ukidanju kazne... i svake krivične optužbe protiv njega,
svako ima pravo na... saslušanje u okviru razumnog vremena..”
59. Vlada se protivila ovome, ali ga je Komisija prihvatila.
A. Period koji se uzima u razmatranje
60. Procedure su počele kada je optuženi bio priveden na

suđenje na Prvom porotničkom sudu u Edirneu, 18. aprila
1984..
Uzimajući u obzir zaključak iz paragrafa 44 ovog suđenja,
Sud samo može razmotriti period od 1 godine, 3 mjeseca i 8
dana koji su protekli između 22. januara 1990, datuma na koji
je Turska deklaracijom priznala nadležnost suda, i 30. aprila
1991. kada je Sud za poništenja potvrdio prvu sudsku presudu
(vidi par. 21). Također se mora uzeti u obzir i činjenica da su do
upitnog datuma, procedure trajale već više od 7 godina.
333
Almin DAUTBEGOVIĆ
B. Razumnost vremenskog trajanja procedura
61. Razumnost vremenskog trajanja procedura se treba

procijeniti u okviru posebnih okolnosti slučaja, uzevši kriterije
utvrđene sudskom praksom, posebno složenost slučaja,
ponašanje podnosioca zahtjeva i ponašanje vlasti (vidi suđenje
Kemmache (1 i 2) par. 60).
1. Složenost slučaja
62. Vlada je utvrdila da je slučaj složen , dijelom zato što je

bilo potrebno da se razjasne određena pitanja koja se odnose
na trgovinu drogom – posebno na vrstu i količinu droge i
dijelom zbog nedostatka suradnje grčkih vlasti koji su odlagali
dostavljanje dokumenata iz Masurijevog kriminalngo dosijea.
63. Prema delegatu Komisije, složenost slučaja koju je navela
Vlada, potpuno jepripisana pravosudnim tijelima,Vlada koja je
pokrenula dva seta postupaka protiv iste osobe, na osnovu istih
činjenica, i štoviše, pred dva različita suda u istom gradu.
64. Kao i podnosilac zahtjeva, i Sud naglašava da su traženi
dokumenti od grčkih vlasti poslani kroz tursku ambasadu u
Ateni (vidi par. 11 i 26), ali iz mnogobrojnih razloga, uključujući
i prekid komunikacije između raznih državnih službi i
nedostupnost prevodioca pod zakletvom – nije bilo moguće da
se iskoriste na vrijeme. 15. juna 1989. gospodin Mansur je lično
preveo dokumente (vidi par,18).Prvi porotnički sud u Edirneu
osudio ga je na osnovu presude Žalbenog suda Salonike, (vidi
par. 8), njegova priznanja i izvještaja od strane instituta za
forenzičku medicinu (vidi par. 20). I prema tome , slučaj se ne
može opisati kao složen.
2. Ponašanje/vladanje podnosioca zahtjeva
65. Sud primjećuje da Vlada nije imala nikakve pritužbe na

ponašanje optuženog u bilo kojem stadiju suđenja.
334
3. Ponašanje/vladanje sudskih vlasti
66. Prema Vladinom izvještaju, sudske vlasti se ne mogu

kritizirati zbogbilo kojeg odgađanja slučaja. Opreznost zbog
svoje državne odgovornosti u prevenciji trgovine drogom, nisu
mogli ubrzati postupak; čak suprotno, imali su dužnost da
pogledaju iz svih mogućih uglova način na koji bi se presuda
mogla izvršiti. Niti je prvi sud gubio vrijeme na primjenjivanju
slučaja gospodina Mansura na zakonodavne izmjene i dopune
od15. juna 1991. na osnovu kojih bi se odredilo potrebno
smanjenje kazne i odbijanje vremena koje je već proveo u
zatvoru u Grčkoj. Mansur bi na taj način mogao osigurati svoje
puštanje već1 jula iste godine.
67. Sud je svjestan opasnosti prodaje droge i potrebi
donošenja mjera koje bi to spriječile, ali u ovom slučaju, ne
može prihvatiti Vladin argument.
68. Član 6. st. 1. Konvencije garantuje svakome protiv
koga se vodi krivični postupak, pravo na konačnu odluku unutar
razumnog vremena ( vidi suđenje Adiletta i drugi v. Italije od
19. Februara 1991, Serija A br. 197-E, par. 17). Na ugovornim
državama (države koje su potpisale isti zajednički ugovor) je da
organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovi mogu ispuniti
svoje zahtjeve (vidi, mutatis mutandis, suđenje Vocaturo v.
Italy, 24 maja 1991, Serija A br. 206-C, p. 32, para. 17).
69. U ovom slučaju, Prvi porotnički sud u Edirneu nije primio
labaratorijski izvještaj o supstancama zaplijenjenim u Grčkoj sve
do 13. jula 1990.; 6 dana poslije poslao je zahtjev Porotničkom
sudu u Ankari, tražeći prevod izvještaja (vidi par. 19). Onda, 19.
februara 1991, osudio je optuženog na osnovu drugih dokaza jer
još uvijek nije dobio traženi prevod (vidi par 20 i 64).
Sud teško nalazi na razumijevanje o tome zašto su
procedure sprovođene na ovakav način, posebno zato što su Prvi
i Drugi porotnički sudovi u Edirneu ranije ustrajavali na zahtjevu
izvještaja i onda odgađali slučaj čekajući potvrdu o tome.
70. Na kraju se zaključuje, da je produžavanjemkrivičnih
procedura prekršen Član 6. st.1.
335
Almin DAUTBEGOVIĆ
V PRIMJENA ČLANA 50 KONVENCIJE
71. Pod Članom 50. Konvencije “ako sud smatra da je

naredba ili mjera donesena od strane zakonskih vlasti ili bilo
koje vlasti Ugovorne strane potpuno ili djelimično u konfliktu sa
obavezama... Konvencije i ako zakon napomenutih strana
dopušta samo djelimičnu popravku zbog posljedica spomenutih
naredbi ili mjera, odluka Suda će, ako je potrebno, dodijeliti
pravednu naknadu povrijeđenoj strani”.
A. Šteta
72. Gospodin Mansur je zahtjevao 850,000,000 Turskih lira

(TRL) za materijalnu štetu i 500,000,000 TRL za nematerijalnu
štetu. Tvrdio je da je tokom postupka bilo nemoguće da nastavi
sa svojim poslom i da su loši uvjeti zbog njegovog zatvaranja
imali trajne posljedice na njegovo zdravlje.
73. Vlada se osvrnula na svoje prethodne prigovore na
temelju neuspjeha da iscrpi sva domaća pravna sredstva i
gubitka statusa žrtve (vidi par. 45 i 47 ove presude) te je od
suda tražila da odbaci takve tvrdnje.
74. Delegat Evropske komisije je izrazio mišljenje da
podnosilac zahtjeva nije pretrpio nikakvu materijalnu štetu, jer je
vrijeme koje je proveo u zatvoru do čekanja suđenja odbijeno od
njegove kazne.Što se tiče nematerijalne štete, suma od 50,000 i
60,000 Francuskih franaka (FRF) bi bila dovoljna.
75. Sud se složio sa prvom tezom. Što se tiče druge,Mansur
je zbog nematerijalne štete dobio iznos od FRF 30,000.
B. Troškovi
76. Podnosilac zahtjeva je također zatražio naknadu za

odvjetničke troškove koje se tiču odbrane u Turskoj i pred
institucijama Konvencije, što je sumirao na sveukupan iznos od
TRL 300,000,000.
336
77. Vlada nije prigovarala na ovaj zahtjev.

78. Kao i delegat Komisije, i Sud primjećuje da u
Turskom zakonu ne postoje pravna sredstva u vezi dužine
postupka, tako da ti troškovi ne postoje; što se tiče troškova
ostvarenih pred institucijama Konvencije, smatra se da bi
razumna svota bila u iznosu od 30.000 FRF, što je manje za
iznos od 14,106.50 FRF koje plaća Vijeća Evrope zapravnu
pomoć.
ZBOG NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Odbacuje preliminarni prigovor o nedostatku nadležnosti

ratione temporis;
2. Odbacuje prigovor da domaća pravna sredstva nisu bila
iscrpljena;
3. Odbacuje prigovor na temelju gubitka statusa žrtve;
4. Presuđuje da je došlo do povrede Člana 5. stav 3.
Konvencije zbog dužine pritvora optuženog;
5. Smatra da je došlo do povrede Člana 6. stav 1.
Konvencije zbog dužine krivičnih procesa;
6. Smatra da odgovorna vlada treba platiti optuženom,
unutar 3 mjeseca, 30,000 (trideset hiljada) Francuskih franaka
zbog nematerijalne štete i 30,000 (trideset hiljada) Francuskih
franaka zbog troškova umanjeno za 14,106 (14 hiljada i sto
šest) franaka i 50 (pedeset) centima.
7. Odbacuje ostatak zahtjeva za pravednozadovoljenje.
Odrađeno na engleskom i francuskom jeziku i dostavljeno
na javnom saslušanju u Zgradi za ljudska prava u Strazburgu,
8. juna 1995..
Herbert PETZOLD Rolv RYSSDAL

Zapisničar Predsjednik
337
Almin DAUTBEGOVIĆ
8. Belchev protiv Bugarske (2004)
VIJEĆE EVROPE
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET BELCHEV protiv BUGARSKE

PRESUDA
STRASBOURG
8. april 2004
KONAČNA
2004/08/07
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u

članu 44. stavu 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim
izmjenama.
U slučaju Belchev protiv Bugarske,

Evropski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasijeda u Vijeću
u sastavu:
G. C.L. Rozakis, predsjednik, G. E. Levits, Gđa S. Botoucharova,
G. A. Kovler, G. V. Zagrebelsky, Gđa E. Steiner, G. K. Hajiyev,
sudije, i g. S. Quesada, zamjenik sekretara Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 18. marta 2004.
godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
338
POSTUPAK
1. Predmet jepokrenuozahtjevom (br. 39270/98) protiv

Republike Bugarske, nakon što jepodnesen Evropskoj komisiji
za ljudska prava ("Komisija") na temelju bivšeg člana 25.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
("Konvencija ") bugarski državljanin, g. Anton Belchev Belchev
(" podnosilac ") dana 24. septembra 1997. godine.
2. Podnosioca zahtjeva je zastupao g. M. Ekimdjiev,
branilac u Plovdivu. Bugarski Vladu ("Vlada") su predstavljali
njeni zastupnici, gđa V. Djidjeva i gđa M. Dimova iz Ministarstva
pravosuđa. U pismu od 8. aprila 2003. godine,podnosilac
zahtjeva je uložio prigovor na ovlasti vladinih zastupnikai
pozvao Sud da ignoriše primjedbe koje sudostaviliu ime Vlade.
Dana 18. marta 2004. godine, Sud je odlučio da odbije prigovor
podnosioca.
3.Podnosilac zahtjeva je posebno naveo, da je nakon
njegova hapšenja nije bio izveden pred sudiju ili drugog
ovlaštenog službenika kao zakonom određeno tijelo sudske
vlasti, da su razlozi na koje se pozivaju nacionalne vlasti da ga
zadrže u pritvoru bili nedovoljni, danije imao ostvarivo pravo na
naknadu u odnosu na navodne povrede člana 5. Konvencije, te
da je sudski postupak protiv njega trajao nerazumno dugo.
4. Zahtjev je proslijeđen sudu 1. novembra 1998. godine,
kada je Protokol broj 11 uz Konvenciju stupio na snagu (član 5.
§ 2. Protokola br. 11).
5. Zahtjev je prvobitno dodijeljen Četvrtom odjelu Suda
(pravilo 52, § 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće
koje je trebalo razmatrati predmet (član 27. § 1. Konvencije)
bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26, § 1.
6. Odlukom od 11. maja 2000. godine, Sud (Četvrti odjel)
je zahtjev proglasio djelimično nedopuštenim.
7. Dana 1. novembra 2001. godine, Sud je izmijenio sastav
svojih Odjela (Pravilo 25, § 1). Ovaj je predmet dodijeljen
novosastavljenom Prvom odjelu (Pravilo 52, § 1).
339
Almin DAUTBEGOVIĆ
8. Odlukom od 6. februara 2003. godine, Sud (Prvi odjel) je

zahtjev proglasio djelimično dopuštenim.
9. Podnosilaczahtjeva, ali ne i Vlada,je podnio očitovanje o
osnovanosti zahtjeva (Pravilo 59, § 1).
ČINJENICE
I OKOLNOSTI PREDMETA
10. Podnosilac zahtjeva je rođen 1957. godine, živi u Plovdivu.
A. Krivični postupak protiv podnosioca zahtjeva
1. Preliminarna istraga
11. Dana 11. marta 1996. godine,Okružno tužilaštvo

Plovdiva je otvorilo istragu protiv g. Hamanova, menadžera
banke podružnice, i nekoliko drugih, u vezi s brojem finansijskih
transakcija koje su oni obavili (vidi Yankov protiv Bugarske, br.
39084/97, § 11, 11. decembra 2003,; Hamanov protiv
Bugarske, br. 44062/98, § 11, 8. aprila 2004.)
12. U toku istrage, g. Hamanov je optužen, između ostalog,
da je jamčio u ime banke - bez prava da to učini - devet
mjenica izdatih od strane kompanija koje se odnose na
13. Na nepreciziran datum, u novembru 1996. godine, u
toku ispitivanja, g. Hamanov je izjavio da je podnosilaczahtjeva
zatraži da mu se jamči bez pokrića. Na temelju ove izjave
istražilac je odlučio optužiti podnosioca zahtjeva da je poticao i
podržavao g. Hamanova da počine navodno krivično djelo.
14. Dana 14. novembra1996. godine,podnosilac zahtjeva
je optužen na temelju člana 282 § § 2 i 3 u vezi s članom
20. § § 3 i 4. Krivičnog zakona ("KZ") da je poticao i
340
podržavao g. Hamanova nakršenje njegove profesionalne

dužnosti s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi
za sebe i druge.
15. Ukupno je optuženo osam lica. Optužbe su mijenjane

nekoliko puta u toku istrage.
16. Tokom istrage, koja je trajala oko četrnaest mjeseci,

istražilac je saslušao četrdeset i sedam svjedoka, istraživani su
mnogobrojni finansijski i bankarski dokumenti, naređena
vještačenja, i preduzetipretresi.
17. Dana 5. Maja1997. godine, istraga je završena i spis je

poslan tužiocu.
18. Dana 1. jula 1997. godine,tužilac podnosiOkružnom

sudu Plovdivatrideset dvije stranice optužnice sadvadeset
svezaka sa materijalnim dokazima u prilogu.
2.Suđenje
19. Prvo ročište je održano od 17. do 30. septembra 1997.

godine. Pred Okružnim sudom u Plovdivu su saslušani optuženi,
kao i nekoliko svjedoka i vještaka. Neki svjedoci nisu pristupili.
I tužilaštvo i odbrana su zatražili odgodu.
20. Suđenje se nastavilo25. novembra 1997. godine.

Okružni sud je saslušao nekoliko svjedoka. Deset svjedoka
jebilo odsutno jer nisu bili adekvatno pozvani, a drugi opet, iako
su bili pozvani, nisu se pojavili. Suđenje je odgođeno do 7.
21. Suđenje je nastavljeno 7. i 8. januara 1998. Godine.

Sud je odgodio nastavak za9. April jer se neki svjedoci nisu
pojavili i naložio dodatni finansijski izvještaj.
22. Ročište zakazano za 9. april 1998. godine odgođeno je

za 6. maj, a zatim ponovnoza 19. oktobarzbog bolesti jednog
od suoptuženika podnosioca zahtjeva.
341
Almin DAUTBEGOVIĆ
23. Dana 19. oktobra 1998. godine, Okružni sud je održao

svoju posljednju raspravu kada su izložene završne riječi
stranaka.
24. Dana 30.oktobra 1998. godine, Okružni sud je utvrdio
da je podnosilac zahtjeva kriv zbog poticanja i podržavanja g.
Hamanova da jamči u ime banke, bez prava na to, devet
mjenica bez pokrića. Osuđen na šest godina zatvora te mu je
zabranjeno sudjelovanje u finansijskom poslovanju za razdoblje
od devet godina.
25.Obrazloženje presude Okružnog suda je pohranjeno u
registar tog suda na nepreciziranog datuma krajem januara
1999. godine.
26. Nekoliko puta tokom postupka, spis je bio nedostupan
kako bi bio proslijeđennadležnom sudu za ispitivanje žalbi
podnesenih od strane suoptuženika podnosioca zahtjeva , a
koje se tiču njihovog pritvora. U praksi, na takve žalbe, cijeli
spisse prosljeđujezajedno sa žalbom.
27. Tokom postupka, Okružni sud, a kasnije i Regionalni
sud su tražili pomoć policije prilikom utvrđivanja adresa
svjedoka i osiguranja njihoveprisutnosti.
3. Postupak po žalbi
28. Dana 26. novembra1998. Godine, podnosilac zahtjeva

se žalioprotiv njegove presude i kazne.
29. Više od godinu dana kasnije, 6. decembra 1999.
godine, Regionalni sud u Plovdivuodržao je prvo ročište, koje je
odgođeno do 13. marta 2000. godine zbog zdravstvenih
problema podnosioca zahtjeva.
30. 13. i 14. marta 2000. godine, Regionalni sud je
nastavio svoju raspravu u tom predmetu.
31. Dana 5. juna 2000. godine,Regionalni sud je ukinuo
presudu nižeg suda i predmet vratio u fazu preliminarne
istrage.
342
4. Obnovljenapreliminarnaistraga
32. Regionalnog Tužiteljstvo, obzirom da je regionalna suda

presuda je nejasno ili pogrešan, tražio na žalbu protiv njega ili
zatražiti njegovo tumačenje. Tu uslijedila spor o roku za tu žalbu,
koju je donio gonjenja vlasti Vrhovnog suda Kasacijskog. Dana
27. studenog 2000 taj sud odbio zahtjev tužiteljstva.
33. Ništa nije učinjeno u slučaju tog, barem do aprila 2003,
datum najnovijim informacijama iz stranke. U to vrijeme istraga u
predmetu podnosioca zahtjeva bio u toku pred tijelima gonjenja.
B. Pritvor podnosioca zahtjeva
34. Dana 14. novembra 1996. Godine, podnosilaczahtjeva

je uhapšen i doveden pred istražioca koji je odlučio da ga
zadrži. Ta je odluka potvrđena je isti dan od strane Okružnog
tužilaštva.
35. Nanepreciziran datum krajem novembra ili početkom
decembra 1996. godine, podnosilaczahtjeva je podnio
Okružnom tužilaštvu zahtjev za puštanje. On je tvrdio da protiv
njega nema dokaza da je počinilo krivično djelo. Također, on je
imao stalnu adresu i nije mogao ometati istragu.
36. Dana 3. decembra1996. Godine, Okružnotužilaštvo je
odbacilo zahtjev s obrazloženjem da je podnosilac zahtjeva bio
optužen za ozbiljno krivično djelo s umišljajem, za koje je zakonom
predviđen pritvor. Svjedočenja dvojice svjedoka kao i neki
dokumenati pokazuju da je podnosilac zahtjevaučestvovao
unezakonitom ponašanju. Okružno tužilaštvo je također našlo
vjerojatnost da bi podnosilac zahtjeva mogao pokušati sakriti važne
dokumente koji se odnose na činjenice djela zakoje je optužen.
37. Dana 4.decembra 1996. godine, podnosilac zahtjevase
žalio Regionalnom Tužilaštvu. On je tvrdio da ne postoji
opasnostnjegovogbijega, jer je imao stalnu adresu, kao niti
opasnost ometanja istrage.
343
Almin DAUTBEGOVIĆ
38. Žalba je odbijena 18. decembra 1996. godine.

Regionalno tužilaštvo smatra da budući je podnosilac zahtjeva
bio optužen za ozbiljno krivično djelo sa umišljajem, je morao
biti pritvoren na temelju stava 1. člana 152. Zakona o
krivičnom postupku ("ZKP"). On je mogao biti pušten samo, ako
se mogao primijeniti izuzetak predviđen u stavu 2 istog člana.
Međutim, to nije bio slučaj, jer je postojao rizik da bi na slobodi
mogao ometati istragu podmićivanjem svjedoka i skrivanjem
dokumenata, uzevši u obzir složenost predmeta, veliki broj
svjedoka koje je trebalo ispitati kaoi potrebu za organizovanjem
suočavanja podnosioca zahtjeva i nekih svjedoka.
39. Dana 20. decembra 1996. godine, podnosilaczahtjeva
se žalio Glavnog tužiocu. On je tvrdio da nije bilo dokaza protiv
njega da je počinio krivično djelo i da se Regionalna tužilaštvo
nije oslonilo na konkretne činjenice koje opravdavaju zaključak
da je podnosilac zahtjeva mogao pobjeći ili mijenjati dokaze.
40. Dana 17. januara1997. godine, Ured glavnog tužioca je

odbio žalbu. To se slagalo sa obrazloženjem nižih tužilaštava,
ali se oslanjalo una činjenicu da je u toku još jedna istraga
protiv podnosiocazahtjeva koja je, na temelju člana 152, stava
3 ZKP-a, zabranjivalabilo kakvu mogućnost za puštanja na
slobodu. Ta istraga je pokrenuta tokom 1980-ih, a 1997. godine
jejoš uvijek bila u toku, bez naznake za početak suđenja.
41. Dana 18. februara 1997. godine, podnosilac zahtjeva je
tražio puštanje na slobodu, tvrdeći, između ostalog, da je
njegovo zdravstveno stanje takvo da pritvor može biti opasan
za njega.
42. Dana 26. februara 1997. godine, podnosilac zahtjeva
poslan je u bolnicu na liječnički pregled.
43. Dana 4. marta 1997. godine,Regionalno tužilaštvo je
odbilo zahtjev podnosioca za puštanje na slobodu iz
zdravstvenih razloga, ali je naredio njegovo prebacivanje u
bolnicu. Ovo se odnosilo na ranije nalaze o razlozima zbog kojih
je podnosilac zahtjeva ostao u pritvoru.
344
44. Dana 14. marta 1997. godine, podnosilac je uputio zahtjev

Uredu glavnog tužioca za puštanje na slobodu iz zdravstvenih
razloga. Zahtjev je dalje upućen Regionalnom tužilaštvu.
45. Nakon razmatranja zahtjeva, 25. marta 1997. godine,
Regionalno tužilaštvo jenaredilo puštanje na slobodu podnosioca
zahtjeva. Ova odluka se zasnivala na zaključku medicinskih
stručnjaka, uz napomenu da podnosilac zahtjeva neće biti u
mogućnosti održavati potrebni dijetetski režim i proći potrebni
ljekarski nadzor, akobi se iz bolnice vratio u pritvorsku jedinicu.
Osim tog, predmetnitužiilac i istražilac su došli do zaključka da
su svi materijalni dokaziprikupljeni i da činjenično stanje
razjašnjeno. Dakle, nije bilo rizika da bi podnosilac zahtjeva
mogao manipulisati dokazima. Istraga je i dalje trajala samo
obzirom na činjenicu da su postojale određene poteškoće u
pozivanja svjedoka. Konačno, nije bilo naznaka ni da će
podnosilac zahtjeva pobjeći. Što se tiče činjenice da je u toku
još jedna istraga protiv njega, Tužilaštvo je utvrdilo da to ne bi
trebalo biti korišteno na štetu podnosioca zahtjeva jer je
pomenuta istraga trajala već više od deset godina.
46. Dana 28. marta 1997. godine, podnosilac zahtjeva je

platio kauciju, te je pušten na slobodu.
IIMJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Djelo za koje je podnosilac zahtjeva bio optužen
47. Članom 282 § 1. KZ propisano je:
"Osoba (koja u ostvarivanju funkcije upravljanja tuđom

imovinom ili vrši službenu funkciju), koja djeluje protivno svojim
profesionalnim dužnostima ili iste zanemaruje ili zloupotrijebisvoje
ovlasti ili prava u smislupribavljanja imovinske koristi za sebe ili
drugog ili štete na drugog, pa tako uzrokuje značajnu štetu,
kaznit će se kaznom zatvora do pet godina ... "
345
Almin DAUTBEGOVIĆ
48. Član 282 § 3, čitan zajedno sa prvim i drugim stavom

iste odredbe, predviđa tri do deset godina zatvora u vrlo teškim
slučajevima kada je štetna posljedica velika ili je počinilac
visoko pozicionirana osoba.
49. Član 20. § 3. KZ definiše "podstrekača" kao onoga koji
s umišljajem potiče druge da počine krivično djelo. Član 20. § 4
definira "huškača", kao onaga koji umišljajno pomaže drugom u
činjenju krivičnog djela, i to upućivanjem, savjetovanjem,
nuđenjem pomoći i sl. Oba ( i podstrekač i pomagač) su
sudionici u učinjenju krivičnog djela i da su kažnjavaju se na isti
način kao i direktni izvršilac, uzimajući u obzir prirodu i stepen
njihovog učestvovanja.(član 21. § 1).
B. Odredbe o pritvoru
1. Nadležnost određivanja pritvora
50. U odgovarajuće vrijeme prije reformi ZKP-a od

1.januara 2000. godine,uhapšena osoba je vođena pred
istražioca koji je odlučivao da li bi optuženi trebao biti zadržan u
pritvoru. Odluka istražioca je morala biti odobrena od strane
tužioca.Uloga istražioca i tužilaca u bugarskom pravusu sažete
uparagrafima 25-29 sudske presude u predmetu Nikolova protiv
Bugarske ([GC], br. 31195/96, ECHR 1999-II).
2. Zakonski kriteriji i praksa koji se odnose na

zahtjeve i opravdanje za pritvor
51. Pritvoru je regulisan članom 152. ZKP-a, koji u

relevantnom dijelu glasi:
"1. Pritvor će se odrediti(u slučajevima osnovane sumnje?)
kada je s umišljajem počinjeno ozbiljno krivično djelo.
2. U slučajevima iz stava 1. pritvor se ne mora izreći ako ne
postoji rizik da će optuženi izbjegavati pravdu, opstruirati
istragu, ili počiniti novo krivično djelo. ..."
346
52. "Ozbiljno" krivično djelo je definisano članom 93. stav

7. KZ-a kao krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora
preko pet godina.
53. Vrhovni sud je presudio da nije nadležnost sudova,
prilikom pregleda žalbu na pritvor, da ispituju je li postojalo
dovoljno dokaza protiv pritvorenika. Sudovi moraju ispitati
samo formalnu valjanost naredbe o pritvoru (опред. № 24 от
23 май 1995 г. По н.д. № 268/95 г. На ВС І н.о.).
54. Prema praksi Vrhovnog suda u relevantno vrijeme (ona
je sada postala barem djelomično zastarjela kao posljedica
izmjena i dopuna koje su stupile na snagu 1. januara 2000.
godine), član 152 § 1 zahtijeva da osoba koja je optužena za
ozbiljno djelo učinjeno s umišljajem bude pritvorena. Izuzetakje
bio samo moguć, u skladu s članom 152. § 2, kada je bilo jasno
da nema nikakve sumnje da postoji opasnost od bijega ili
sakrivanja ili su mogućnosti za ponovno učinjenje krivičnog
djela objektivno isključene kao, na primjer, u slučaju
pritvorenika koji je bio ozbiljno bolestan, starije osobe ili osobe
kojoj je već ograničeno kretanje po drugim osnovama kao što
je izdržavanje kazne po presudi.(опред. № 1 от 4 май 1992 г
по н.д. № 1/92 г на ВС І н.о.;.... опред № 48 от 2 октомври
1995 г по н . д № 583/95 г на ВС І н.о.;.. опред № 78 от 6
ноември 1995 г по н.д. 768/95 г)....
55. Stav 3. člana 152, koji je bio na snazi do augusta 1997.
godine, predviđao je obaveznu mjeru pritvora, bez izuzetka
ukoliko je u toku postupak za drugo krivično djelo protiv istog
okrivljenog, odnosno ukoliko se radi o povratniku.
56. Dana 21. marta 1997. godine,Vrhovni kasacioni sud je
ispitao zahtjev glavnog tužioca za tumačenječlana 152. ZKP-
a.Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da član 152 § 3 zakonaje nije
skladu sa Ustavom, Konvencijom i Međunarodnim paktom o
građanskim i političkim pravima. Stoga je odlučio dostaviti
predmet Ustavnom sudu koji je nadležan odlučivati o
usklađenosti zakona s ustavom i međunarodnim ugovorima.
Konačno, Ustavni sud nije da li osporenu odredbu treba
smatrati ukinutom s danom 11. august 1997. godine.
347
Almin DAUTBEGOVIĆ
C. Zakon o državnoj odgovornosti za štetu
57. Odjeljak 2 Zakona o državnoj odgovornosti za štetu iz

1988. godine ("Закон за отговорността на държавата за
вреди, причинени на граждани"), propisuje, kao relevantno:
"Državaće biti odgovorna za štetu nanesenu [fizičkim
osobama] od strane organa ... istrage, tužitlaštva, sudova ...
za:
1. nezakoniti pritvora .., ako [naredba za pritvor] nije
dovoljno pravno utemeljena.”
58. Objavljena sudska praksa u odjeljku 2 (1) Zakona je
oskudna. U posljednje dvije presude Vrhovni kasacionisud je
presudio da se naredbe za pritvor moraju posebno "izdvojiti
zbog nedostatka pravnih osnova" - te da odgovornosti države
rastekada se krivični postupak obustavizbog tog što optužbe
nisu dokazane (реш. № 859/2001 г. от 10 септември 2001 г.
по г.д. № 2017/2000 г. на ВКС) ili kada je optuženioslobođen
(реш. № 978/2001 г. от 10 юли 2001 г. по г.д. № 1036/2001
г. на ВКС). Prihvaćeno shvatanje je da je u takvim slučajevima
naredba o pritvoru retroaktivno je lišena pravnih osnova
obzirom da se ispostavilo da su optužbe neosnovane.
59. S druge strane, Vlada nije obavijestila sud niti o jednoj
uspjeloj tužbi na temelju člana 2 (1) Zakona u pogledu
nezakonitih naredbi za pritvor u vezi sa krivičnim postupcima
koji su u toku ili postupcima koji su završeni konačnom
presudom. Čini se preovlađujuće okončanje pritvora u toku
krivičnog postupka nikada nisu bili smatrani kao odluke kojima
se "izdvajaju zbog nedostatka pravnih osnova" u smislu člana
2. (1) Zakona. Također, izrazi "nezakonit" i "nedostatak pravnih
osnova" očito se odnose na nezakonitosti prema domaćem
pravu.
60. Prema članu 2.stavu 2 Zakona, u određenim
okolnostima može se podnijeti zahtjev za namirenje štete
uzrokovane "nezakonitim podizanjem krivičnih optužbi". Takav
zahtjev može se podnijeti samo ako je optuženi oslobođen
348
optužbe na sudu ili je krivični postupak obustavljen od strane

suda ili ovlaštenih lica krivičnog gonjenja s obrazloženjem da
optuženi nije bio počinilac, da činjenice ne čine krivično djelo ili
da je krivični postupak pokrenut nakon isteka roka relevantnog
zazastaru ili unatoč relevantne amnestije. U suprotnosti s
rješenjem donesenim na temelju člaka 2. (1) (vidi stav 58
gore), Vrhovni kasacioni sud je presudio da ne postoji
odgovornost koja proizlazi iz člana 2. (2) gdje je krivični
postupak obustavljen u fazi prije suđenja zbog tog što optužba
nije dokazana (реш. № 1085/2001 г. от 26 юли 2001 г. по г.д.
№ 2263/2000 г. на ВКС ІV г.о.).
61. Osobe koje traže naknadu štete uzrokovane odlukama
istražnih i pravosudnih tijela ili sudova u okolnostima koja su u
domenu Zakona o državnoj odgovornosti za štetu nemaju pravo
ulaganja zahtjeva pod općim zakonskim uvjetima jer je Zakon
lex specialis i isključuje primjenu općeg režim na podnošenje
zahtjeva (član 8. (1) Zakona;.... реш № 1370/1992 г от 16
декември 1992 г, по г.д. № 1181/1992 г на ВС ІV г.о.).Vlada
nije imala niti jedan uspješan zahtjev po općim uvjetima a da
se ticao nezakonitog pritvora.
ZAKON
I NAVODNA POVREDA ČLANA 5. STAVA 3. KONVENCIJE
A. Navodnu povreda prava mora biti podnesena pred

sudiju ili drugog službenika zakonom ovlaštenog na
vršenje sudskevlasti u smislu člana 5. § 3. Konvencije
62. Podnosilac zahtjeva je prigovorio na temelju člana 5. § 3.

Konvencije da nakon hapšenja nije odmah izveden pred sudiju
ili drugog službenika zakonom ovlaštenog na vršenje sudske
vlasti.
63. Član 5. § 3. Konvencije predviđa, kao relevantno:
349
Almin DAUTBEGOVIĆ

tačke c) ovoga člana mora bez odgode biti izveden pred sudiju
ili drugog službenika zakonom ovlaštenog na vršenje sudske
vlasti.”
64. Podnosilac zahtjeva je naveo da niti istražilac koji ga
je odlučio zadržati, niti tužilac koji je potvrdio tu odluku se
nemogu smatrati neovisnim u vršenju sudske vlasti. On
upućuje na mišljenja Suda u slučajevima Assenov i drugi
(presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaja o presudama
i odlukama 1998-VIII, str. 3299, § § 147-150) i Nikolova
(citirano, § § 50-51 ).
65. Vlada je prihvatila da se ne može smatrati de je
bugarski zakon u relevantno vrijeme smatrati u skladu s članom
5. § 3. Ona tvrdi, međutim, da uvođenje sudske kontrole
hapšenja osumnjičenih nije bilo moguće bez promjene zakona
na prvom mjestu. U vezi s time, ona je obavijestila Sud da
izmjene i dopune ZKP-a, koje su na snazi od 1. januara 2000.
godine, uvode potpunu pravosudnu kontrolu u odnosu na bilo
koje mjere koje utječu na prava pojedinaca tokom istražne faze
krivičnog postupka.
66. U prethodnim presudama koje se tiču sistema pritvora
dok suđenje traje kakav je postojao u Bugarskoj do 1. januara
2000. godine, Sud je utvrdio da se ni istražioci pred koje su
optuženi dovedeni, kao ni tužioci koji su odobrili odluke o pritvoru
ne mogu smatrati "službenim osobama ovlaštene zakonom na
vršenje sudske vlasti" u smislu člana 5. § 3. Konvencije (vidi
Assenov i drugi, naprijed citirano, str 2298-99, § § 144-50,
Nikolova, naprijed citirano, § § 49-53, i Shishkov protiv Bugarske,
br 38822/97, § § 52-54, ECHR 2003 - ... (ekstrakti))..
67. Ovaj slučaj se također odnosi na pritvor u toku
suđenja,a prije 1. januara 2000godine. Nakon hapšenja je
podnosilac zahtjeva izveden pred istražioca koji nije imao
ovlasti donijeti obavezujuću odluku o pritvoru. U svakom
slučaju, ni istražilac, ni tužilac koji je potvrdio odluku opritvor u
nisu bili dovoljno neovisni i nepristrani u smislu člana 5, stava
350
3, obzirom na praktične uloge koje imaju ukrivičnom gonjenju i

njihovo potencijalno sudjelovanje kao stranke ukrivičnom
postupku (vidi stavove 34. i 50. ove presude).Sud upućuje na
svoj stav u vezi mjerodavnog domaćeg prava sadržan u presudi
Nikolova (vidi stavove 28, 29. i 49-53 te presude).
68. Iz tog slijedi da je došlo do povrede prava podnosioca
zahtjeva da se dovede pred sud, ili drugog službenika
ovlaštenog zakonom na vršenje sudske vlasti u smislu člana 5.
§ 3. Konvencije.
B. Navodna povredu prava na suđenje u razumnom roku

ili puštanje na slobodu do početka suđenja
69. Podnosilac zahtjeva je prigovorio na temelju člana 5.

stava 3. Konvencije da je njegov pritvor je trajao neopravdano i
nerazumno dugo.
70. Član 5. § 3. Konvencije predviđa, kao relevantno:
tačke c) ovoga člana ... ima pravo na suđenje u razumnom roku
ili puštanje na slobodu do početka suđenja. ... "
71. Pozivajući se na presude Suda u slučajevima Shishkov
(citirano, § § 57-67) i Nikolov protiv Bugarske (br. 38884/97, §
§ 66-77, 30. januara 2003. godine), podnosilac zahtjeva je
tvrdio da su razlozi na koje su se nacionalna tijela pozivala,
kako bi ga zadržali u pritvoru, bili nedovoljni.
72. Vlada nije komentarisala ovaj prigovor.
73. Sud primjećuje da je podnosilac zahtjeva bio je
uhapšen 14. novembra 1996. godine, a da je pušten uz kauciju
28. marta 1997. godine (vidi stavove 34. i 46. ove presude).
Razdoblje koje treba ispitati je, dakle, četiri mjeseca i četrnaest
dana.
74. Postojanost osnovane sumnje da je uhapšena osoba je
počinila krivično djelo je conditio sine qua non za zakonitost i
stalni boravak u pritvoru, ali nakon određenog vremenskog
351
Almin DAUTBEGOVIĆ
razdoblja ona više nije dovoljna. U takvim slučajevima, Sud

mora utvrditi da li još uvijek postoje i drugi razlozi navedeni od
strane pravosudnih tijela koji opravdavaju lišavanje slobode.
Kada se ti razlozi "relevantni" i "dovoljni", Sud mora utvrditi da
li su nadležne nacionalne vlasti pokazale "posebnu marljivost" u
vođenju postupka (vidi Labita v. Italy [GC], br. 26772/95, § §
152-53, ECHR 2000-IV).
75. U svojoj konačnoj odluci o dopuštenosti od 6.
februara 2003. godine, u konkretnom slučaju sud je odbacio
zahtjev podnosioca kao očigledno neosnovan u smislu
tvrdnje da nije bilo osnovane sumnje da je počinio krivično
djelo.Podnosilac zahtjeva je bio u pritvoru na temelju
sumnje da je poticao i podržavao g. Hamanova ukršenju
njegove profesionalne dužnosti u svrhu sticanja nezakonite
dobiti za sebe i druge.
76. Što se tiče razloga za nastavak pritvora, Sud primjećuje
da je u slučaju Ilijkov protiv Bugarske (br. 33977/97, 26. jula
2001. godine),pravosudni organi u kritičnom razdoblju
primjenjuju zakon i praksukojom se uspostavlja pretpostavka
da je pritvor u toku suđenja uvijek potreban u slučajevima
kadazapriječena kazna nadilazi određeni pragu ozbiljnosti.
Pretpostavka je osporiva samo u iznimnim okolnostima u
kojima je čak i hipotetička mogućnost bijega ili sakrivanja,
ponovnog učinjenja krivičnog djela ili dogovora za učinjenje,
isključena zbog teške bolesti ili drugih vanrednih faktora.
Štaviše, teret dokazivanja takvih okolnosti je bio na
pritvoreniku, a u nedostatku doakaza jebiodužan ostati u
pritvoru dok suđenje traje. Navedena načela se temelje načlanu
152. § § 1 i 2 ZKP-a, sročena u relevantno vrijeme, te praksi
Vrhovnog suda u toj fazi.
77. U vrijeme pritvora podnosioca zahtjeva, te odredbe su
još uvijek bile na snazi, a prevladala je iista praksa.
78. Sud je ipak morao ispitati jesu li te odredbe i praksa, koji su
bili jasno nesuklađeni sačlanom 5. § 3. Konvencije (vidi Ilijkov,
naprijed citirano, § § 84-87), zapravo primijenjeni u
konkretnom slučaju.
352
79. Sud napominje da, kada je odbijen zahtjev podnosioca

za puštanje na slobodu da je Okružno tužilaštvo pomenulo tu
pretpostavku u svom obrazloženju. Regionalno tužilaštvo se
također oslanja na tu pretpostavku (vidi tačke 36 i 38 gore).
Istina je da su, kako bi se isključila primjena izuzetka iz stava
2. člana 152. ZKP-a, pravosudni organi ustvrdili da postoji
vjerovatnoća da će podnosilac zahtjeva pokušati sakriti
dokumente i potplatiti svjedoke. Međutim, oni ne pružaju
nikakvo obrazloženje u prilog tim tvrdnjama koje su čisto
deklarativne prirode (vidi Nikolov, naprijed citirano, § 73). S
tim u vezi Sud podsjeća da “gdje se za potrebe istrage poziva
na...opće i apstraktne razloge” ...oni nisu dovoljni da se
opravda nastavak pritvora (vidi Clooth v. Belgium, presuda od
12. decembra1991. godine, Serija A br. 225, str. 16, § 44).
80. Štoviše, prilikom ispitivanja žalbe podnosioca zahtjeva
na odbijanje Regionalnog tužilaštva odbijanja da ga pusti, Ured
glavnog tužioca jeprimijenio drugu odredbu ZKP-a, stav 3 član
152, kojim je isključena svaka mogućnost puštanja osobe protiv
koje se vodi više od jedne istrage (vidi stav 40. ove presude).
To je značajano u smislu da je odvajanje, odnosno spajanje
krivičnih istraga bilo nešto o čemu su odlučivalo tužilaštvo bez
sudske kontrole. Taj pristup nije bio u skladu s članom 5. § 3.
Konvencije (vidi Nankov protiv Bugarske, br. 28882/95, § § 83 i
84, Izvještaj Komisije od 25. maja 1998. godine i Yankov, gore
citirana, § 173).
81. Sud stoga smatra da odgovarajući organi nisu opravdali
mjere pritvora podnosioca zahtjeva u trajanju od četiri mjeseca
i četrnaest dana. U takvim okolnostima nije potrebno ispitati je
li postupak bio vođen s dužnom revnošću.
82. Sud se nijeobazirao na činjenicu da su se većina
slučajeva koji se odnose na dužinu trajanja pritvorau kojima je
odlučivao odnosili naduže lišavanja slobode, te da se u skladu s
timperiod od četiri mjeseca i četrnaest dana može smatrati
relativno kratkim razdobljem u pritvoru. Član 5. § 3.
Konvencije, međutim, ne može se promatrati kao bezuvjetno
353
Almin DAUTBEGOVIĆ
odobravanje pritvora za određeno razdoblje. Opravdanje za bilo

koje razdoblje u pritvoru, bez obzira koliko kratko, mora biti
uvjerljivo argumentovano od strane ovlašteih organa. To se nije
dogodilo u ovom slučaju.
83. Sud stoga nalazi da je došlo do povrede prava
podnosioca zahtjeva na temelju člana 5. § 3. Konvencije na
suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do početka
suđenja.
II NAVODNA POVREDA ČLANA 5. § 5. KONVENCIJE
84. Podnosilac zahtjeva se žalio na osnovu člana 5 § 5

Konvencije da nije ispoštovano njegovo pravo na naknadu
povodom navodne povrede člana 5.
85. Član 5 § 5 Konvencije predviđa:
“Svako ko je bio predmetom hapšenja ili pritvaranja,
suprotno odredbama ovog člana, ima pravo na naknadu štete.”
86. Podnosilac zahtjeva je naveo da prema bugarskom
pravu nije bilo moguće dobiti odštetu zbog pritvora protivnog
Konvenciji, ali jeste bilo moguće prema zahtjevima Zakona o
krivičnom postupku. On je naglasio da nije postojao niti jedan
presedan u kojem je pritvoreniku dodijeljena odšteta pod tim
uvjetima.
87. Vlada je tvrdila da, obzirom da nije bilo kršenja
procesnih stavova člana 5, ne javlja senikakv problem u vezi s
članom 5 § 5. S druge strane,tvrdili su i da je podnosilac
zahtjeva mogao tražiti naknadu štete ili po općim pravilima o
deliktima ili prema Zakonu o državnoj odgovornosti za štetu.
88. Sud je naveo da je istražni pritvor podnosioca zahtjeva
prekršio njegovo pravo da odmah bude izveden pred sudiju ili
drugi organ ovlašten da vrši pravosudnu funkciju (vidi stav 68
gore) i njegovo pravo na suđenje u razunom roku ili puštanje
na slobodu do suđenja (vidi stav 83 gore).
354
89. Slijedi da je član 5 § 5 Konvencije ovdje primjenjiv. Sud

stoga mora ustanoviti da li je u ovom slučaju bugarsko pravo
omogućilo podnosiocu zahtjeva pravo na naknadu štete zbog
povreda člana 5 Konvencije.
90. U odjeljku 2(1) Zakona o državnoj odgovornosti za

štetu, osoba koja je bila u pritvoru može tražiti odštetu samo
ako je pritvor bio određen “u nedostatku pravnih osnova”. Ovaj
izraz se prevashodno odnosi na nezakonitost unutar domaćeg
prava. Sve dotle dok to može biti uzeto iz oskudne prakse
vezane za ovu odredbu, odjeljak 2(1) će biti primjenjivan samo
na slučajeve gdje su krivični postupci okončani na način da
optužbe nisu bile dokazane ili da je optuženi oslobođen (vidi
stavove 57-59 gore).
91. U ovom slučaju, za istražni zatvor podnosioca zahtjeva,
sud je smatrao da je u potpunosti u skladu sa zahtjevima
domaćeg prava i da postupak protiv njega još uvijek traje.
Stoga, podnosilac zahtjeva nema pravo na naknadu štete u
skladu sa odjeljkom 2(1) Zakona o državnoj odgovornosti za
štetu. Ni odjeljak 2(2) ovog Zakona nije primjenjiv (vidi stav 60
gore).
92. Iz tog slijedi da u slučaju podnosioca zahtjeva, Zakon o
državnoj odgovornosti za štetu ne predviđa pravo na naknadu
štete.
93.Štaviše, ovo pravo se ne garantuje niti jednom drugom
odredbom bugarskog prava (vidi stav 61 gore).
94. Sud je našao da bugarsko pravo nije omogućilo
podnosiocu zahtjevana naknadu štete, kako to zahtijeva član 5
§ 5 Konvencije. Stoga je ovdje prekršena ta odredba.
355
Almin DAUTBEGOVIĆ
III NAVODNA POVREDA ČLANA 6. § 1. KONVENCIJE
95. Podnosilac zahtjeva je prigovorio na temelju člana 6.

stava 1. Konvencije zbog dužine krivičnog postupka protiv njega.
96. Članom 6. § 1. Konvencije propisano je, kao relevantno:
"Radi utvrđivanja ... bilo koje krivičnee optužbe protiv
njega, svako ima pravo na ... suđenje u razumnom roku od
strane ... suda ... "
97. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da je istraga završena u
razumnom roku, ali je naveo da je došlo do kašnjenja tokom
suđenja i žalbe. Konkretno, suđenje pred Okružnim sudom je
održavano u nerazumno dugim intervalima. Također, dugo
vremena je proteklo od iznošenja obrazloženjaOkružnog suda u
januaru 1999. godine do prvog ročištu pred Regionalnim
sudom. Nadalje, slučaj je vraćen u fazu istrage i bilo je
vjerojatno da će se nastaviti još nekoliko godina. Što se tiče
ponašanja podnosioca zahtjeva, niti jedno jedino ročište nije
bilo odgođeno isključivo iz njegovih razloga.
98. Prema mišljenju vlade, nadležni organi su radili na
slučaju s potrebnom pažnjom, naročito tokom istrage. Slučaj je
vrlo složen: odnosi se na osam osoba optuženih za krivična
djela vezana za složeno finansijsko poslovanje. Spis se sastojao
od dvadeset veziva. U fazi pretresa tužilaštvo je pozvalo
približno šezdeset svjedoka, a odbrana je pozvala još više.
Poteškoće u pozivanju toliko svjedoka su neizbježne i toje
izazivalo odgađanja.Podnosilac zahtjevaili neko odsuoptuženika
je bio odgovoran za niz odgoda zbog bolesti ili su tražili da
prilože dodatne dokaze.Okružni i Regionalni sud su poduzeli sve
potrebne mjere za smanjenje kašnjenja:zakazivali su navedena
ročišta u intervalima od tri mjesecaitražili policijsku pomoć pri
pozivanju svjedoka.
99. Sud primjećuje da je podnosilac zahtjeva bio uključen u
postupak od 14. novembra 1996. godine. U aprilu 2003. godine,
prema posljednjim informacijama od stranaka, postupak je u bio
356
u fazi preliminarne istrage. 5. juna 2000. godine, presuda je

ukinuta od strane Regionalnog sudai predmet vraćen u fazu
istrage (vidi stavove 13-14 i 33 gore).
100. Razdoblje koje treba ispitati je stoga trajalo više od
sedam godina do tada.
101. Sud primjećuje da je krivični postupak protiv
podnosioca zahtjeva bio i činjenično i pravno složen. Bilo
optuženo nekoliko osoba da su počinile krivična djela u odnosu
na veći broj finansijskih transakcija (vidi tačke 11-15 gore).
102. Do oktobra 1998. godine, kada je podnosilac zahtjeva
bio osuđen od strane Okružnog suda, nije bilo značajnijeg
kašnjenja kojesepripisuje organima. Međutim, Okružni sud je
održao prvo ročište po žalbi podnosiocau decembru 1999.
godine, više od godinu dana nakon podnošenja žalbe. Nadalje,
ništa nije učinjeno na predmetu od 5. juna 2000.
godine.Postupak je još uvijek u fazi preliminarne istrage. (vidi
stav 33. ove presude).
103. Uzimajući u obzir kriterije utvrđene u svojoj sudskoj
praksi za ocjenu razumnosti dužine postupka (vidi, između
mnogih drugih izvora, Pélissier i Sassi v. France [GC], br.
25444/94, ECHR 1999-II i Pedersen i Baadsgaard v. Danska,
br. 49017/99, 19. juna 2003), Sud smatra da dužina krivičnog
postupka protiv podnosioca zahtjeva nije zadovoljila zahtjev
razumnog roka iz člana 6. stava 1. Konvencije.
104. Iz tog slijedi da je došlo do povrede te odredbe.
IV O PRIMJENI ČLANA 41. KONVENCIJE
105. Član 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i
dodatnih protokola, te ako unutarnje pravo omogućava samo
djelomičnu odštetu zainteresovane ugovorne stranke, Sud će,
prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj
stranci."
357
Almin DAUTBEGOVIĆ
A. Šteta
106. Podnosilac zahtjeva potražuje 6.800 eura za

nematerijalnu štetu. On je napravio detaljne podneske u
odnosu na svaku povredu Konvencije u njegovom slučaju, s
naglaskom na težinu predmeta, a u vezi s nekim od presuda
Suda.
107. Pozivajući se na neke od presuda Suda u prethodnim
sličnim slučajevima protiv Bugarske, Vlada je tvrdila da je
zahtjev bio prevelik, osobito u pogledu životnog standarda u
Bugarskoj.
108. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a odlučujući na
pravičnoj osnovi, Sud podnosiocu zahtjeva dosuđuje 2.500 EUR
na ime nematerijalne štete.
109. Podnosilac zahtjeva potražuje 4,675 eura za 93 sati i

30 minuta pravnog posla na Strasbourg postupku, 50 eura po
satu. Tražio jeidodatnih439 eura za troškove prijevoda (58
stranica), kopiranje, slanje i troškove režija. Podnosilacje
priložio i ugovore o isplati njegovom advokatu ,listu njegovog
utrošenog vremena i poštanske potvrde. On je zatražio da
iznosi koje dosudi Sud po ovom osnovu budu isplaćeni izravno
njegovom zakonskom zastupniku, g. M. Ekimdjievu.
110. Vlada je izjavila da: (i) zahtjev za naknadu za prijevod
i drugie troškove, osim poštarine, nema osnovu u
dokumentima, (ii) broj sati koji je bio potreban advokatu je
pretjeran, i taj posao je mogao uraditi za polovinu navedenog
vremena i (iii) satnica od 50 eura je prekomjerna, uzevši u
obzir životni standard u Bugarskoj.
111. Sud primjećuje da je podnosilac zahtjeva podnio
ugovore o naknadi njegovom advokatu, listu utrošenog
vremena, te da je zatražio da se troškovi isplate izravno
njegovom advokatu, g. M. Ekimdjievu.
358
112. Sud smatra da je broj utrošenih sati koji su

naveliprekomjeran i da je potrebno smanjenje na toj osnovi.
Također smatra da se smanjenje treba primijeniti zbog činjenice
da su neki od prigovora podnosioca proglašeni nedopuštenim
(vidjeti tačke 6. i 8. ove presude). Također, zahtjev za troškove
prevođenja nije podržan od strane relevantnih dokumenata.Sud
nadalje primjećuje da je isti advokat zastupa pred njim g.
Yankova, g. Hamanova i g. Belcheva, koji su svi suoptuženici u
istom krivičnom postupku (vidi stav 2 gore, Yankov, naprijed
citirano, § 2 i Hamanov, naprijed citirano, § 2). U takvim
okolnostima, uzimajući u obzir preklapanja u činjenicama i
pritužbe u njihovimzahtjevima, Sud smatra da je daljnje
smanjenjeprikladno.
113. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore i uključujući
630 eura koje je primio kao pravne pomoć od Vijeća Evrope,
Sud dosuđuje 2.000 EUR na ime troškova i izdataka,koji se
imaju platitiizravno zakonskom zastupniku podnosiocazahtjeva
g. M. Ekimdjievu.
C. Zatezna kamata
114. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata odredi

prema najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke kojoj
treba dodati tri postotna boda.
1. Presuđuje da je došlo do povrede člana 5. § 3.

Konvencije u smislu danakon hapšenja podnosilac zahtjeva nije
odmahizvedenpred sudiju ili drugog službenika zakonom
ovlaštenog na vršenje sudske vlasti.

Konvencije u tome da pritvor podnosioca zahtjeva nije bio
opravdan tokom cijelog njegovog trajanja
359
Almin DAUTBEGOVIĆ
3. Presuđuje da je došlo do povrede člana 5. § 5 Konvencije

u smislu da bugarski zakon nije omogućio podnosiocu zahtjeva
ostvarivo pravo na naknadu štete;

Konvencije;
5. Presuđuje da tužena država treba platiti u roku od tri

mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s
članom 44. § 2. Konvencije, sljedeće iznose koje treba
pretvoriti u bugarski levs prema kursu važećem na dan
zaključenja:
(i) 2.500 EUR (dvije hiljade i petsto eura) na ime

nematerijalne štete, plaća se podnosiocu zahtjeva lično;
(ii) 2.000 EUR (dvije hiljade eura) na ime troškova i

izdataka, plaća se izravno zakonskom zastupniku podnosioca
zahtjeva g. M. Ekimdjievu;
(iii) sve poreze koje bude potrebno zaračunati na naprijed

navedene iznose;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do

namirenja isplate zatezne kamatena naprijed navedene iznose
po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske
centralne banke tokom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri
postotna boda;
6. Odbacuje se ostatak zahtjeva podnosioca zahtjeva za

pravednu naknadu.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom
obliku dana 8. aprila 2004. godine, u skladu s pravilom 77, § §
2 i 3. Poslovnika Suda.
Santiago Quesada Christos Rozakis

Zamjenik Sekretara predsjednika
360
9. Mamedova protiv Rusije (2006)
PREDMET MAMEDOVA protiv RUSIJE

(Aplikacija br. 7064/05)
PRESUDA
STRAZBUR
01. jun 2006. godine
KONAČNA
23/10/2006
Ova presuda će postati konačna pod okolnostima iznesenim

u članu 44. st 2. Konvencije. Može biti predmet izdavačke
revizije.
U predmetu Mamedova protiv Rusije,

Evropski sud za ljudska prava (Prvi paragraf), zasijedajući
kao Vijeće sastavljeno od: g-dina C.L. Rozakis, predsjednik, g-
đe N. Vajić, g-dina A. Kovler, g-đe E. Steiner, g-dina K.Hajiyev,
g-dina D. Spielmann, g-dina S.E. Jebens, sudije, i g-dina S.
Nielsen, registrara paragrafa, vijećalo je, bez prisustva javnosti,
11. maja 2006. godine, te izreklo sljedeću presudu, koja je
usvojena tog datuma:
361
Almin DAUTBEGOVIĆ
POSTUPAK
1. Predmet je proistekao iz aplikacije (br. 7064/05) protiv

Ruske federacije koju je Sudu, pod članom 34. Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (''u daljem tekstu:
Konvencija'') podnijela ruska državljanka, g-đa Olga Vagidovna
Mamedova, 06. januara 2005. godine.
2. Aplikanticu su pred Sudom zastupali g-din M.

Ovchinnikov i g-din F. Bagryanskiy, advokati sa praksom u
Vladimiru. Rusku Vladu (''u daljem tekstu: Vlada'') su zastupali
g-din P. Laptev, zastupnik Ruske federacije pred Evropskim
sudom za ljudska prava.
3. Aplikacija se nalazi u Prvom paragrafu Suda (Pravilo 52.
st. 1. Pravilnika Suda). U tom paragrafu, Vijeće koje je
razmatralo predmet (član 27. st 1. Konvencije) ustanovljeno je
kao što je i određeno u Pravilu 26. st 1.
4. Dana 21. juna 2005. godine, Sud je odlučio da aplikaciju
predstavi Vladi. Pod odredbom člana 29. st 3. Konvencije,
odlučio je da ispita meritum aplikacije u isto vrijeme kao i njenu
prihvatljivost. Predsjednik je donio odluku po prioritetu
postupanja sa aplikacijom (Pravilo 41. Pravilnika Suda).
5. Vlada se nije slagala sa spajanjem ispitivanja
prihvatljivosti i merituma aplikacije. Nakon što je ispitao
prigovor Vlade, Sud ga je odbio.
ČINJENICE
6. Aplikantica je rođena 1974. godine, i živi u Vladimiru,

Rusija.
362
A. Krivični postupak protiv aplikantice
1. Hapšenje aplikantice te smještanje u pritvor
7. Dana 20. jula 2004. godine, otvorena je krivična istraga

u vezi sa finansijskom prevarom koju je navodno izvršila
aplikantica u zavjeri sa još jednom osobom.
8. Dana 22. jula 2004. godine, pretresen je stan
aplikantice, te je ona bila obaviještena o sumnjama protiv nje.
9. Dana 23. jula 2004. godine, aplikantica je uhapšena i

optužena za višestruku prevaru, djelo pod članom 159. st 3.
Ruskog Krivičnog zakona.
10. Dana 24. jula 2004. godine, Frunzenskiy distrikt sud u
Vladimiru odredio je pritvaranje aplikantice po osnovama da je
osumničena za ozbiljno krivično djelo te da bi mogla pobjeći jer
je njen pomagač već pobjegao. Također bi mogla uništiti dokaze
zato što neki dokumenti još nisu bili pribavljeni.
11. Dana 26. jula 2004. godine, aplikantica je otpremila
svoj žalbeni akt. Tražila je blaže preventivne mjere te molila
Sud da uzme u obzir da je optužena za finansijski zločin, da
nema krivični dosje, da ima trajno mjesto prebivališta i
zaposlenje u Vladimiru, porodične veze, postojan način života
te dvoje maloljetne djece u dobi od četiri i tri godine. Da je
htjela, mogla je pobjeći nakon pretresanja njenog stana.
Činjenicom da nije bježala od pravde dokazala je da nije imala
takvu namjeru. Također se žalila na nehumane uslove u
pritvoru i tražila oslobađanje da se pojavi pred apelacionim
sudom.
12. Dana 10. avgusta 2004. godine, Regionalni sud u
Vladimiru se složio sa naredbom za pritvaranje iz 24. jula 2004.
godine, smatrajući da je ono bilo zakonito, dovoljno razumno i
opravdano. Prema shvatanju Regionalnog suda, Distrikt sud je
ispravno procijenio ''karakter'' aplikantice te druge materijale
koje je podnio tužilac. Zasijedanje u vezi sa žalbom je održano
363
Almin DAUTBEGOVIĆ
u prisustvu tužioca koji je ponovio argumente iznesene pred

Distrikt sudom, te dva savjetnika aplikantice. Zahtjev aplikantice
da je puste da bi se pojavila, bio je zbunjujući zato što su njeni
argumenti bili jasno izneseni u njenom žalbenom aktu te se
nisu zahtijevala dodatna razjašnjavanja.
2. Produženje pritvora do 23. novembra 2004. godine
13. Dana 22. septembra 2004. godine, Frunzenskiy Distrikt

sud je produžio pritvor aplikantici do 23. novembra 2004.
godine. Sud je svoju odluku zasnovao na težini optužbe protiv
aplikantice te na mogućnosti da bi mogla pobjeći ili ometati
pravdu.
14. Dana 27. septembra 2004. godine, aplikantica se žalila.

Žalila se da odluka iz 22. septembra 2004. godine, nije bila
dovoljno motivisana, da sud nije uzeo u obzir njenu ličnu
situaciju, da su uslovi u njenom pritvoru bili nehumani. Tražila
je oslobađanje uz kauciju.
15. Zasijedanje u vezi sa žalbom je bilo raspoređeno za 19.

oktobar 2004. godine. Tog dana zasijedanje je odloženo zato
što aplikantica nije bila dovedena u sudnicu.
16. Dana 03. novembra 2004. godine, Regionalni sud u

Vladimiru je smatrao da nisu postojali razlozi za mijenjanje
preventivnih mjera te podržao odluku iz 22. septembra 2004.
godine.
3. Produženje pritvora do 23. decembra 2004. godine
17. Dana 22. novembra 2004. godine, Frunzenskiy Distrikt

sud je produžio pritvor aplikantici do 23. decembra 2004.
godine, iznoseći sljedeće:
''... neophodno je izvršiti mnoge istražne radnje sa učešćem
[aplikantice].
364
[Aplikantica] je optužena za ozbiljno krivično djelo. Osim

tog, dokumenti podneseni u postupku optuživanja pokazuju da,
ako se jednom oslobodi, [aplikantica] može bježati od pravde te
se miješati u otkrivanje istine.
Sud ne vidi razloge da mijenja ili poništava preventivne
mjere na koje se [aplikantica] žalila.
18. Dana 01. decembra 2004. godine, aplikantica je
podnijela žalbeni akt. Dana 27. decembra 2004. godine,
Regionalni sud u Vladimiru je prihvatio ovu odluku. Smatrao je
da je odluka bila zakonita i dovoljno razumna.”
4. Produženje pritvora do 23. januara 2005. godine
19. Dana 22. decembra 2004. godine, Frunzenskiy Distrikt

sud je produžio pritvor aplikantici do 23. januara 2005. godine,
s obziorm na težinu optužbi i potrebu za daljim ispitivanjima.
Sud je također napomenuo da je aplikantica mogla pobjeći,
ometati pravdu ili ponoviti djelo.
20. Dana 27. decembra 2004. godine, aplikantica se žalila.
Pozvala se, posebno, na nehumane uslove u pritvoru i tražila
oslobađanje uz kauciju.
21. Dana 01. februara 2005. godine, Regionalni sud u
Vladimiru je prihvatio odluku iz 22. decembra 2004. godine.
Posebno, apelacioni sud je primijetio da se ''uslovi u pritvoru
nisu mogli uzeti u obzir kad se odlučuje o produženju pritvora''.
5. Produženje pritvora do 20. marta 2005. godine
22. Dana 21. januara 2005. godine, Frunzenskiy Distrikt

sud je produžio pritvor aplikantici do 20. marta 2005. godine.
Obrazloženje je bilo slično onom u odluci iz 22. decembra 2004.
godine.
23. Dana 24. januara 2005. godine, aplikantica je iznijela
poentu žalbe. Iznijela je da je provela skoro šest mjeseci u
pritvoru i da je dalje produženje bilo dopušteno prema
365
Almin DAUTBEGOVIĆ
domaćem pravu samo ako je predmet bio naročito kompleksan.

Postupak optuživanja nije pokazao da je njen predmet bio
naročito kompleksan. Niti su dokazali da je pokušala pobjeći ili
se miješati u otkrivanje istine. Organi gonjenja su pretražili stan
aplikantice i kancelariju i zaplijenili sve papire; iz tog razloga
ona nije mogla uništiti bilo kakve dokaze. Aplikantica je tražila
da sud uzme u obzir njenu ličnu situacju - da je majka dvoje
maloljetne djece sa trajnim prebivalištem i zaposlenjem u
Vladimiru - i nehumane uslove u njenom pritvoru do početka
suđenja. Žalila se da joj nije bila pružena mogućnost da prouči
materijale koje je tužilac podnio kojim opravdava svoje
zahtjeve za produženje.
24. Dana 22. februara 2005. godine, Regionalni sud u
Vladimiru prihvatio je odluku iz 21. januara 2005. godine.
Apelacioni sud je prihvatio obrazlaganje prvostepenog suda.
Dalje je smatrao:
''Mišljenje advokata [aplikantice] da je, kad se razmatra
produženje pritvora, neophodno uzeti u obzir uslove u pritvoru
do početka suđenja, nema uporište u domaćem pravu...
Pravila krivičnog postupka (čl. 108 i 109 ruskog Zakona o
krivičnom postupku) ne određuju otkrivanje materijala koje je
tužilac podnio kojim opravdava zahtjev za produženje. Niti
zahtijevaju da sud treba čuti mišljenje stranaka o kojima se
radi [u vezi sa ovim materijalima].''
6. Produženje pritvora do 20. maja 2005. godine
25. Dana 18. marta 2005. godine, Frunzenskiy distrikt sud

odredio je produženje pritvora aplikantici do 20. maja 2005.
godine. Smatrali su da je aplikantica optužena za ozbiljno
krivično djelo, da je bilo neophodno sprovesti dodatna ispitivanja
i da nije bilo razloga za mijenjanje preventivnih mjera.
26. Dana 24. marta 2005. godine, aplikantica je uložila
žalbu. Dana 19. aprila 2005. godine, Regionalni sud u Vladimiru
je prihvatio odluku.
366
7. Produženje pritvora do 20. juna 2005. godine
27. Dana 19. maja 2005. godine, Frunzenskiy distrikt sud je

produžio pritvor aplikantici do 20. juna 2005. godine. Smatrali
su da je produženje bilo ''objektivno opravdano'' zbog
kompleksnosti predmeta, težine optužbe i rizika od bjekstva
aplikantice ili njenog miješanja u otkrivanje istine.
28. Dana 27. maja 2005. godine, aplikantica se žalila.
Ponovo je iznijela argumente iznesene u srži žalbe iz 24.
januara 2005. godine te dodala da joj je otac bio ozbiljno
bolestan. Dana 21. juna 2005. godine, Regionalni sud u
Vladimiru odbio je žalbu.
8. Produženje pritvora do 20. jula 2005. godine
29. Dana 17. juna 2005. godine, Frunzenskiy distrikt sud je

produžio pritvor aplikantici do 20. jula 2005. godine. Osvrnuo
se na kompleksnost predmeta (spis predmeta sadrži 13
knjigovezaca), potrebu za daljim ispitivanjima, težinu optužbe i
rizik od bjekstva aplikantice ili miješanja u otkrivanje istine.
30. Dana 28. jula 2005. godine, Regionalni sud u Vladimiru
je prihvatio odluku o žalbi.
9. Dalja produženja pritvora aplikantice i njeno

oslobađenje
31. Dana 14. jula 2005. godine, istraga je okončana te je

aplikantica bila upućena na suđenje. Advokati aplikantice su
molili sud da je oslobode.
32. Dana 19. jula 2005. godine, Leninskiy distrikt sud u
Vladimiru odredio je prvo zasijedanje za 02. avgust 2005.
godine, i odredio da aplikantica treba da ostane u pritvoru.
33. Dana 02. avgusta 2005. godine, Leninskiy distrikt sud
je ustanovio da predmet nije bio spreman za razmatranje u
meritumu zato što aplikantica nije imala dovoljno vremena da
367
Almin DAUTBEGOVIĆ
prouči spise predmeta i uputio predmet na dalja ispitivanja.

Odredio je da aplikantica treba da ostane u pritvoru u
međuvremenu.
34. Dana 04. avgusta 2005. godine, tužilac na dužnosti u
Vladimiru je promijenio preventivne mjere. Aplikantica je bila
oslobođena ali joj je naređeno da ne napušta grad.
B. Uslovi u pritvoru aplikantice
35. Aplikantica je bila zadržana u određenom pritvoru br. IZ

-33/1 u regiji Vladimir.
1. Broj zatvorenika po ćeliji
36. Prema uvjerenju nadležne administracije iz 11. avgusta

2005. godine, koje je Vlada donijela, aplikantica je bila
zadržana u četiri ćelije opisane kako slijedi: ćelije br. 73 i 74
(22 m², 18 kreveta na sprat, 15 zatvorenika u prosjeku), ćelija
br. 69 (24 m², 21 krevet na sprat, 14 zatvorenika u prosjeku) i
ćelija br. 70 (25 m², 15 kreveta na sprat, 10 zatvorenika u
prosjeku). Vlada je iznijela da je aplikantica sve vrijeme imala
odvojeni krevet.
37. Aplikantica se nije prepirala oko mjera ćelije i broja
kreveta. Ona se nije složila, ipak, sa brojem zatvorenika koje je
Vlada potvrdila. Prema njoj, od jula 2004. do marta 2005.
godine držali su je u ćeliji br. 73 zajedno sa od 15 do 22
zatvorenika; od 02. do 04. marta 2005. godine, bila je
zatvorena u ćeliji br. 69 u kojoj je bilo smješteno 14
zatvorenika zbog političkog uvjerenja; zatim i od 18. maja
2005. godine dijelila je ćeliju br. 70 sa još 10 zatvorenika; i od
19. maja 2005. godine premještena je ponovo u ćeliju br. 74 u
kojoj se može smjestiti do 20 zatvorenika. U ćelijama br. 73 i
74 nije uvijek imala odvojen kevet.
368
2. Sanitarni uslovi i instalacije, zaliha temperature i vode
38. Vlada je iznijela, oslanjajući se na uvjerenje nadležne

administracije iz 11. avgusta 2005. godine, da su sve ćelije bile
opremljene sa čučavcima. Čučavac nije bio prekriven, ali je bio
odvojen od područja gdje se boravilo i to u visinu od jednog
metra zida od cigle i dodatnu zavjesu u visini od 1.2 metra.
Jednom sedmično, zatvorenici su bili snabdjeveni sa
deterdžentom (soda i hlor). Sto za objedovanje je bio smješten
tri metra od čučavca. Zatvorenicima je bilo dopušteno da se
jednom sedmično tuširaju. Ćelije su bile, razumije se,
prozračivane kroz otvore prozora i vrata. Ventilatori su bili
pribavljeni po zahtjevu. Nije bilo dostupne vruće vode ali je bilo
dozvoljeno da zatvorenici koriste uključene grijalice. Osim tog,
vruća voda za veš i ključala voda za piće su bili raspoređeni.
Jednom sedmično, zatvorenici su bili snabdjeveni sa čistim
posteljinama, ručnicima i potrepštinama za kuhinju. Ćelije su
bile opremljene sa fluorescentnim lampama koje su radile
tokom dana i noći.
39. Aplikantica se nije složila sa opisom Vlade i izjavila da
su sanitarni uslovi bili nezadovoljavajući. Ćelije su vrvjele
insektima, pacovima i miševima. Zatvorenici su morali prati veš
u sobi, stvarajući prekomjernu vlagu u ćelijama. Nije bilo
vještačkog sistema prozračivanja. Ventilator je bilo pribavljen
samo u junu 2005. godine. Prozori su bili prekriveni sa tankim
metalnim šipkama koje su zaustavile pristup prirodnom svjetlu.
Vještačko svijetlo se nikad nije gasilo čime je ometan san
aplikantice.
40. Aplikantica je osporila opis Vlade u pogledu uslova
toaleta. Čučavac je čišćen neredovno i bio je veoma prljav i
zaudarao je. Čak šta više, nije bio prekriven; zatvorenici su
zaglavili plastičnu bocu u rupu da bi spriječili širenje mirisa.
Zavjese nisu bile pribavljene te su zatvorenici morali vješati
čaršafe što nije pružalo dovoljno privatnosti. Stvari za toalet
nisu bile raspoređene, ušteda od 100 grama sode i hlora te 33
grama sapuna za veš sedmično.
369
Almin DAUTBEGOVIĆ
41. Aplikantici je bilo dozvoljeno da se tušira jednom

sedmično. Čitava ćelija je bila na raspolaganju petnaest minuta
za tuširanje, iako je bilo samo četiri izvorišta. Sapun je bio
dijeljen nakon tuširanja. Bilo je jako hladno zimi u prostoriji za
tuširanje. Danima kada je morala na sud ili kada joj je dolazila
porodica, aplikantica je propuštala svoju šansu da se istušira.
3. Kretanje vani
42. Vlada je iznijela da je aplikantica imala sat vremena

šetnje dnevno.
43. Aplikantica je priznala da je sat vremena šetnje bilo
organizovano svaki dan. Ipak, danima za tuširanje,
zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da izlaze vani. Svi zatvorenici
u ćeliji su često ostajali u sobi kao kolektivna kazna za
disciplinarno djelo koje izvrši jedna zatvorenica. Dvorišta za
šetanje su bila ograđena zidovima od cigle u visini od 2.5
metara sa šipkama na vrhu. Bili su prekriveni metalnim krovom
sa rupom od jednog metra između krova i vrha zidova. Ljeti je
bilo jako vruće i zagušljivo unutra zato što je sunce grijalo krov.
Većina dvorišta je iznosila 9 m², do 10 ljudi je bilo pušteno u
dvorište odjednom.
II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
44. Od 01. jula 2002. godine, materijom krivičnog prava

raspolagao je Zakon o krivičnom postupku Ruske federacije
(Zakon br. 174-FZ iz 18. decembra 2001. godine, ''ZKP'').
45. ''Preventivne mjere'' ili ''mjere restrikcije'' uključuju
obećanje da ne napušta grad ili područje, ličnu sigurnost,
kauciju i pritvor (član 98.). Ako je potrebno, od osumnjičenog
ili optuženog se može tražiti da da obećanje da će se pojaviti
(član 112.).
370
46. Kad se odlučuje o preventivnim mjerama, od

nadležne vlasti se zahtijeva da razmotri da li postoje
''dovoljni razlozi za vjerovanje'' da bi optuženi pobjegao
tokom istrage ili suđenja, da će ponoviti djelo, ili zaustaviti
otkrivanje istine (član 97.). Također se mora uzeti u obzir
težina optužbi, informacija o karakteru optuženog, njegova ili
njena profesija, dob, zdravstveno stanje, porodični status i
druge okolnosti (član 99.).
47. Sud može odrediti pritvor ako optužba nosi kaznu od
barem dvije godine zatvora, pod uslovom da manje restriktivne
preventivne mjere ne mogu biti primjenjene (član 108. st. 1.).
48. Nakon hapšenja, osumnjičeni se smješta u pritvor
dok ''čeka istragu''. Maksimalno dozvoljeno trajanje pritvora,
dok se ''čeka istraga'', je dva mjeseca ali može biti produženo
za do osamnaest mjeseci u ''izuzetnim okolnostima'' (član
109. st. 1-3.). Vrijeme pritvora do ''početka istrage'' računa
se od dana kada tužilac proslijedi predmet sudu za suđenje
(član 109. st 9.).
49. Od datuma kada tužilac proslijedi predmet sudu za
suđenje, pritvor optuženog je ''pred sudom'' (ili ''tokom
suđenja''). Vrijeme pritvora ''tokom suđenja'' se računa do
datuma donošenja presude. Ne mora redovno proteći šest
mjeseci, ali ako se predmet tiče ozbiljnih ili naročito
ozbiljnih krivičnih djela, sud za suđenje može odobriti jedno
ili više produženja ali ne duže od tri mjeseca za svaki (član
255. st 2 i 3.).
50. Žalba može biti uložena višem sudu u roku od tri dana
na sudsku odluku kojom se pritvor određuje ili produžava.
Apelacioni sud mora odlučiti o žalbi u roku od tri dana nakon
njenog priznanja. (član 108. st 10.).
371
Almin DAUTBEGOVIĆ
III RELEVANTNA MEĐUNARODNA SREDSTVA
51. Standardna minimalna pravila za postupanje sa

zatvorenicima, usvojena na Prvom kongresu Ujedinjenih nacija
na Sprečavanju zločina i postupanju sa okrivljenima, održanom
u Ženevi 1955. godine, te odobrena od strane Ekonomskog i
socijalnog vijeća rezolucijom 663 C (24) iz 31. jula 1957.
godine i 2076 (62) iz 13. maja 1977. godine, određuje u
pojedinosti, sljedeće:
''10. Sav smještaj namijenjen za upotrebu zatvorenika a
posebno sav smještaj za spavanje treba udovoljiti zahtjevima
zdravlja, uzimajući u obzir plaćanje do ... minimuma prostora
poda, osvjetljenja, grijanja i prozračenja...
11. U svim mjestima gdje zatvorenici trebaju živjeti ili raditi,
(a) Prozori trebaju biti dovoljno veliki da omoguće
zatvorenicima da čitaju ili rade uz prirodno svijetlo, i trebaju biti
tako napravljeni da omoguće ulazak svježeg zraka bez obzira
da li ima ili nema vještačkog prozračivanja;
(b) Vještačko svijetlo treba biti na dovoljnom raspolaganju
zatvorenicima da čitaju ili rade bez povrede očnog vida.
12. Sanitarne instalacije trebaju biti odgovarajuće da
svakom zatvoreniku omoguće da izvrši svoje prirodne potrebe
kad je to potrebno te na čist i pristojan način.
13. Odgovarajuće instalacije za kupanje i tuširanje trebaju
biti postavljene tako da svakom zatvoreniku treba biti
omogućeno i potrebno da se okupa ili istušira... barem jednom
sedmično u blagoj klimi.
14. Sve plitke posude u ustanovi koje zatvorenici redovno
koriste trebaju biti precizno održavane i pažljivo čišćene sve
vrijeme.
15. Od zatvorenika se zahtijeva da svoju odjeću održavaju
čistom, i do samog kraja trebaju biti snabdjeveni sa vodom i
takvim sredstvima za toalet koja su neophodna za zdravlje i
čistoću...
372
19. Svakom zatvoreniku treba... biti obezbjeđen odvojen

krevet, te odvojena i odgovarajuća posteljina koja treba biti
čista kad se koristi, držana u dobrom stanju i mijenjana
dovoljno često da se održi njena čistoća.
21. (1) Svaki zatvorenik... treba imati barem sat vremena
prikladne šetnje dnevno na svježem zraku ako to vremenske
prilike dozvoljavaju.''
52. Relevantni izvodi iz Drugog generalnog izvještaja
Evropske komisije za Prevenciju mučenja i nehumanog te
ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (KMN) glase kako
slijedi:
''46. Pretrpavanje je problem od neposrednog značaja za
mandat KMN-a. Sve usluge i radnje će u zatvoru imati suprotno
dejstvo ako se zahtijeva snabdjevanje za više zatvorenika nego
što je to bilo planirano za smještaj... Osim tog, stepen
gomilanja u zatvoru, ili u njegovom pojedinom dijelu, može biti
takav da sam po sebi bude nehuman ili ponižavajući sa
psihičkog stanovišta.
48. Posebno treba biti spomenuto vani prilikom šetanja.
Zahtjev da zatvorenicima treba biti omogućena barem
jednosatna dnevna šetnja na svježem zraku je većinski
prihvaćena kao osnovna garancija... Također je opšta istina da
omogućavanje vanjskih šetnji treba biti opravdano prostrano...
49. Gotovi pristup odgovarajućem toaletu te olakšavanje i
održavanje dobrih higijenskih standarda su suštinske
komponente ljudske sredine...
20. KMN bi dodala da se naročito uzimalo u obzir kad se
naiđe na kombinaciju pretrpavanja, siromašnog režima
aktivnosti i neodgovarajući pristup toaletu/mogućnosti pranja u
istoj ustanovi. Nagomilani rezultat takvih uslova može dokazati
krajnju štetu zatvorenicima.''
53. Relevantni izvodi iz Desetog generalnog izvještaja KMN-
a, glavni uslovi pritvora žena [KMN/inf (200) 13], glase kako
slijedi:
373
Almin DAUTBEGOVIĆ
''21. ...u svim državama članicama Vijeća Evrope, žene

zatvorenici predstavljaju u poređenju znatnu manjinu osoba
lišenih slobode. Ovo može jako koštati države da donesu
odvojene odredbe za žene u pritvoru, sa posljedicom da se
one često drže na malom broju lokacija (tom prilikom, daleko
od njihovih domova i onih od kojih djeca ovise), pod
pretpostavkama koje su prvobitno određene za (i mogu ih
dijeliti) muške zatvorenike. U ovim okolnostima, zahtijeva se
naročita briga da se osigura da se žene lišene slobode drže u
sigurnom i pristojnom pritvorskom okruženju...
30. Komisija također želi da privuče pažnju na broj
higijenskih i zdravstvenih problema u vezi sa kojima se potrebe
žena lišenih slobode značajno razlikuju od onih muških.
31. Posebne higijenske potrebe žena trebaju biti
zadovoljene na odgovarajući način. Spremni pristup
sanitarijama i olakšavanje pranja, sigurno raspolaganje
sredstvima za uklanjanje krvavih mrlja sa robe, kao i zaliha
higijenskih stvari, kao što su sanitarni peškiri i tamponi, su
od posebnog značaja.
Nedostatak pribavljanja takvih osnovnih neophodnosti
može dovesti do, samog po sebi, ponižavajućeg postupanja.''
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 3. KONVENCIJE
54. Aplikantica se žalila da je uslovima u njenom pritvoru

do suđenja br. IZ-33/1 izvršena povreda člana 3. Konvencije,
koji glasi kao slijedi:
''Niko ne može biti predmet mučenja ili ponižavajućeg
postupanja ili kažnjavanja.''
374
A. Prihvatljivost
55. Vlada je raspravljala da aplikanitca nije iscrpila sva

domaća pravna sredstva koja su joj bila dostupna. Posebno,
nije se žalila na uslove u pritvoru Uredu regionalnog tužioca u
Vladimiru ili Odjeljenju za nadgledanje zakonitosti administracije
krivičnog kažnjavanja Ureda glavnog tužioca, ili sudu.
56. Aplikantica je izjavla da je podnijela pritužbu o
oskudnim uslovima u pritvoru na svakom zasijedanju suda. Ona
je uporno spominjala nehumane uslove u svakom žalbenom
aktu. Ipak, sudovi su ignorisali njene pritužbe ili odgovarali da
su ''uslovi bili jednaki za sve''. Nije se žalila Uredu tužioca zato
što takva aplikacija nije bila djelotvorno sredstvo. Tužioci su bili
prisutni na zasijedanjima suda, čuli su njene pritužbe i imali su
priliku da pročitaju njene žalbene akte. Ipak, ostali su pasivni i
nisu preduzeli nikakve mjere da riješe situaciju.
57. Sud ističe da se aplikantica ponovno žalila na
ponižavajuće uslove u njenom pritvoru do suđenja i to
apelacionim sudovima. Ove pritužbe su također privukle pažnju
tužioca. Sud stoga smatra da su vlasti bile dovoljno svjesne
aplikanticine situacije. Istina je da nije podnijela odvojene
pritužbe sudovima, uredu tužioca ili drugim agencijama države
kao što to Vlada predlaže. Ipak, Vlada nije pokazala kakvu
reparaciju su mogle ove vlasti pružiti aplikantici, uzimajući u
obzir da su problemi nastali u uslovima pritvora bili očigledno
strukturne prirode i nisu se samo odnosili na njenu ličnu
situaciju (vidi Moiseyev protiv Rusije (dec.), br. 62936/00, 09
decembar 2004. godine; Kalashnikov protiv Rusije (dec.), br.
47095/99, 18. septembar 2001. godine). Sud stoga smatra da
ova pritužba ne može biti odbijena zbog propuštanja da se
iscrpe domaća pravna sredstva.
58. Sud primjećuje da ova pritužba nije jasno osnovana u
smislu značenja člana 35. st. 3. Konvencije. Dalje primjećuje da
nije neprihvatljiva na bilo kojim drugim osnovama. Stoga mora
biti proglašena prihvatljivom.
375
Almin DAUTBEGOVIĆ
B. Meritum
1. Izjave stranaka
59. Vlada je potvrdila da su ćelije bile pretrpane jer su novčane

radnje izvršene u uređajima. Pretrpavanje je moglo uzrokovati
neku vrstu neudobnosti aplikantice, ipak vlasti nisu imale namjeru
da je ponižavaju. Uslovi njenog pritvora su inače bili zadovoljavajući.
Imala je poseban krevet i posteljinu sve vrijeme, sanitarne i
higijenske norme su bile ispoštavane. Mogla je izlaziti dnevno.
Rezime, uslovi aplikanticinog pritvora su bili spojivi sa članom 3.
60. Aplikantica je proglasila Vladin opis uslova u pritvoru br.
IZ-33/1 kao činjeničnu neistinu. Usmjerila je pažnju suda na
činjenicu da Vlada nije ukazala na tačan broj zatvorenika ali je
samo spomenula prosječan broj. Ustvari, broj zatvorenika po ćeliji
je bio veći nego onaj kojeg je iznijela Vlada i ona nije uvijek imala
krevet samo za sebe. Novčane radnje u uređajima su bile nepotpun
izgovor za njeno smještanje u pretrpanim zgradama. Pritom, ćelije
su bile tamne, hladne, natrpane, ispunjene parazitima. Toaletni
uređaji su bili prljavi i zaudarali su i nisu pružali privatnost.
Posteljina je bila prljava i poderana. Nije bilo vruće vode, vode za
piće nije bila obezbjeđena. Hrana je bila jako slabe kvalitete. Nije
postojala stvarna prilika da se izađe vani šetati zato što su dvorišta
za šetanje bila pretrpana i također prekrivena sa metalnim
krovovima koji su ozbiljno ograničavali prolazak svježeg zraka.
2. Mišljenje suda
61. Stranke su raspravljale o aktuelnim uslovima aplikanticinog

pritvora br. IZ-33/1 u Vladimir području. Ipak, nema potrebe
da Sud utvrdi istinitost svake povrede, zato što povredu člana
3. razmatra po osnovu činjenica koje su iznesene ili ih
odgovorna Vlada nije osporila, iz sljedećih razloga.
62. Stranke su se uglavnom složile da su ćelije br. IZ-33/1
bile prenatrpane. U ćeliji br. 69, 73 i 74 zatvorenicima je bilo
dozvoljeno manje od 2 m² ličnog prostora. Za više od godinu
dana aplikantica je bila zatvorena u svojoj ćeliji dan i noć, osim
jednog sata dnevno vanjske šetnje.
376
63. Bez obzira da li je pretrpavanje bilo očekivano da se

održavaju poslovi ili drugi uzroci su nebitni za analize Suda, na
službeniku odgovorne Vlade je da organizuje sistem kazni na
takav način da osigura poštovanje dostojanstva zatvorenika, u
pogledu finansijskih ili logističkih poteškoća.
64. Sud je učestalo ustanovio povredu člana 3. Konvencije
uzimajući u obzir nedostatak ličnog prostora dostupnog
zatvorenicima (vidi Khudoyorov protiv Rusije, br. 6847/02, st.
104 et seq, ECHR 2005-... izvodi); Labzov protiv Rusije, br.
62208/00, st. 44 et seq, 16. jun 2005. godine; Novoselov protiv
Rusije, br. 66460/01, st. 41 et seq, 02. jun 2005. godine;
Mayzit protiv Rusije, br. 63378/00, st. 39 et seq, 20. januar
2005. godine; Kalashnikov protiv Rusije, br. 47095/99, st. 97 et
seq, ECHR 2002-VI; Peers protiv Grčke, br. 28524/95, st. 69 et
seq, ECHR 2001-III).
65. Uzimajući u obzir sudsku praksu u vezi sa predmetom i
materijale koje su stranke podnijele, Sud primjećuje da Vlada
nije iznijela nikakvu činjenicu ili argument koji su ubjedljivi da
se donese različit zaključak u aktuelnom predmetu. To da je
aplikantica bila obavezna da živi, spava i koristi toalet u istoj
ćeliji sa mnogim drugim zatvorenicima bilo je dovoljno da
izazove zabrinutost ili neprijatnost takvog intenziteta
prevazilazeći neizbježan nivo neotklonjive patnje u pritvoru, i
izaziva u njoj osjećaje straha, patnje i inferiornosti zbog kojih
se osjeća poniženom i manje vrijednom.
66. Prema argumentu Vlade da vlasti nisu imale namjeru da
aplikantica pati, Sud ponavlja da iako pitanje da li je svrha
postupanja bila ponižavajuća, manje vrijedna ili nije, žrtva je
faktor koji se uzima u obzir, nepostojanje bilo koje takve svrhe
isključuje utvrđivanje povrede člana 3. (vidi Kalashnikov, gore
navedenu, st. 101.; Peers, gore navedenu, st. 74.).
67. Stoga je postojala povreda člana 3. Konvencije

uzimajući u obzir uslove pritvora aplikantice u zgradi br. IZ-
33/1.
377
Almin DAUTBEGOVIĆ
II NAVODNA POVREDA ČLANA 5. st. 3. KONVENCIJE
68. Aplikantica se žalila na povredu svog prava na suđenje

u razumnom vremenu i navela da naredba za pritvor nije
zasnovana na dovoljnim razlozima. Ona se pozvala na član 5. st
3. Konvencije koji glasi, kako slijedi:
''Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama
paragrafa 1. tačka (c) ovog člana treba imati... pravo na
suđenje u razumnom vremenu ili oslobađanje dok čeka
suđenje. Oslobađanje može biti uslovljeno garancijama da će se
pojaviti na suđenju.''
A. Prihvatljivost
69. Sud ističe da ova pritužba nije očigledno osnovana u

smislu značenja člana 35. st. 3. Konvencije. Dalje ističe da nije
neprihvatljiva sa bilo kojeg drugog osnova. Zbog tog mora biti
proglašena prihvatljivom.
B. Meritum
1. Izjave stranaka
70. Vlada je izjavila da je aplikanticin pritvor bio zasnovan

na dovoljnim razlozima. Određen joj je pritvor zato što je bila
osmunjičena za tešku prevaru koja predstavlja ozbiljno krivično
djelo. Postojali su razlozi za vjerovanje da bi mogla pobjeći zato
što je njen pomagač i otac njene dvoje maloljetne djece
pobjegao. Mogla je uništiti dokaze i ometati utvrđivanje istine,
čija namjera je bila potvrđena snimanjem njenog telefonskog
razgovora sa neidentifikovanom osobom. Aplikantica je
upozorila osobu o skorom dolasku i provali policije i tjerala
njega ili nju da uništi dokumente te da izbriše fajlove sa
kompjutera. Ova snimanja su ispitali sudovi. Pritvor aplikantice
je produžen zato što je njen predmet bio kompleksan te je
378
postojala potreba za daljim ispitivanjima. Čak šta više,

ispitivanje je spriječila aplikantica koja je odbila da svjedoči, da
da primjerak rukopisa i potpisa te se nije složila da se snimi
njen primjerak glasa. Također je postojao rizik da će ponovo
izvršiti djelo, uticati na svjedoke, prijetiti im, krivotvoriti dokaze
ili opstruirati istragu na neki drugi način.
71. Aplikantica nije osporila da je njen prvobitni smještaj u
pritvor bio opravdan. Svojom pritužbom se usredotočila na
prekomjerno trajanje pritvora. Nisu postojali ''relevantni i
dovoljni'' razlozi da je drže u pritvoru tako dug period vremena.
Predmet nije bio kompleksan. Iskoristila je pravo da ne
inkriminiše sebe. Te njeno odbijanje da da svjedočenje ili
rukopis, potpis i primjerak glasa nije mogao opravdati njen
pritvor. Nije se mogla smatrati odgovornom za činjenicu da se
njen saoptuženi krije. Izjava Vlade da bi ona mogla pobjeći bila
je hipotetička i nije bila potkrijepljena bilo kakvim dokazom.
S druge strane, da je pobjegla, morala bi se odvojiti od
svoje maloljetne djece i izgubiti posao. Obzirom da je uhapšena
na dan kada je uslijedilo pretresanje njenog stana, imala je
vremena u izobilju da pobjegne da je poželjela. Nije mogla
uništiti dokaze zato što su njen dom i kancelarija pretraženi te
su svi dokumenti bili zaplijenjeni i uvršteni u spis predmeta. Što
se tiče snimanja telefonskih razgovora, nisu ih ispitali domaći
sudovi te se sudovi nisu osvrnuli na njih u naredbi za pritvor.
Također nije postojao dokaz da bi mogla ponoviti djelo.
2. Mišljenje Suda
72. Aplikantica je pritvorena 23. jula 2004. godine. Dana

04. avgusta 2005. godine, bila je oslobođena. Tako da je
vrijeme koje je bilo potrebno za razmatranje trajalo neznatno
više od godinu dana.
73. Stranke se ne prepiru da je aplikanticin pritvor
prvobitno naložila razumna sumnja njene umiješanosti u
poslove višestruke prevare. Sud ponavlja da je postojanje
379
Almin DAUTBEGOVIĆ
razumne sumnje da je uhapšena osoba izvršila djelo, uslov sine

qua non zakonitosti produženog pritvora. Ipak, nakon izvjesnog
proteka vremena više nije dovoljna. U takvim predmetima, Sud
mora utvrditi da li drugi razlozi koje su sudske vlasti iznijele,
nastavljaju da opravdaju lišavanje slobode. Kad su takvi razlozi
''relevantni'' i ''dovoljni'', Sud također mora osigurati da li su
nadležne nacionalne vlasti iskazale ''posebnu marljivost'' u
vođenju postupka (vidi Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95,
st. 152 i 153, ECHR 2000-IV).
74. Ispitivanjem zakonitosti i opravdanja za produženi
pritvor aplikantice, regionalni i distrikt sudovi su se istrajno
pozvali na težinu optužbi kao glavni faktor za razmišljanje o
potencijalu aplikantice da pobjegne, opstruiše tok pravde ili
ponovi djelo. Ipak, Sud je ponovo smatrao da, iako je težina
kazne s kojom se suočila bitan element u razmatranju rizika od
bjekstva ili ponavljanja djela, potreba da se nastavi lišavanje
slobode ne može biti smatrana sa čisto apstraktne tačke
gledišta, uzimajući u razmatranje samo težinu djela. Niti se
produženje pritvora može koristiti da se očekuje kazna zatovra
(vidi Letellier protiv Francuske, presuda iz 26. juna 1991.
godine, serija A, br. 207, st. 51.; također vidi Panchenko protiv
Rusije, br. 45100/98, st. 102, 08. februar 2005. godine, Goral
protiv Poljske, br. 38654/97, st. 68, 30. oktobar 2003. godine,
Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, st. 81, 26. juli 2006.
godine). Ovo je naročito istina u predmetima, kao što je ovaj,
gdje je pravnu određenost činjenica - i takvu kaznu s kojom se
aplikantica suočava - odredio tužilac bez sudske kontrole
ispitivanja da li prikupljeni dokazi podupiru razumnu sumnju da
je aplikantica izvršila djelo za koje je optužuju ili nije (vidi
Rokhlina protiv Rusije, br. 54071/00, st. 66, april 2005 godine).
75. Ostaje neizvjesno da li su domaći sudovi utvrdili i
uvjerljivo ukazali ili ne na postojanje određenih činjenica koje
podupiru njihove zaključke da bi aplikantica mogla pobjeći,
opstruirati pravdu ili ponoviti djelo. Sud u vezi sa ovim ponavlja
da je službenik domaćih vlasti utvrdio postojanje određenih
činjenica relevantnih da obrazlože produženi pritvor. Premještanje
380
tereta dokazivanja na pritvorenu osobu u takvom predmetu je

pogubno za ''prevrtanje'' člana 5. Konvencije, odredba koja čini
pritvor izuzetnim odstupanjem od prava na slobodu i jedinim
koje je samo dopušteno u iscrpno imenovanom i striktno
definisanom predmetom. (vidi Rokhlina, gore navedenu, st.
67.; Ilijkov, gore navedenu, st. 54-85).
76. Domaći sudovi su procjenjivali potencijal aplikantice da
pobjegne pozivajući se na činjenicu da se njen pomagač krije.
Prema shvatanju Suda, ponašanje saoptuženog ne može biti
odlučujući faktor za presuđivanje rizika bjekstva zatvorenika.
Takva procjena treba biti zasnovana na ličnim okolnostima
zatvorenika. U ovom slučaju, domaći sudovi nisu ukazali ni na
kakve aspekte karaktera ili ponašanja aplikantice koji bi
opravdali njihov zaključak da je ona predstavljala stvarni rizik
bjekstva. Aplikantica se, s druge strane, stalno pozivala na
činjenice ublažavanja rizika njenog bjekstva. Ipak, domaći
sudovi nisu posvetili pažnju raspravljanju aplikanticinih
argumenata da ona nema krivični dosje, da ima trajno mjesto
prebivališta i zaposlenje u Vladimiru, stabilan način života,
dvoje maloljetne djece, i da je njen otac ozbiljno bolestan. Nisu
raspravljali o činjenici da je aplikantica imala mogućnost da
pobjegne nakon pretresanja njenog stana ali je ona ostala na
raspolaganju istražnim organima. U ovim okolnostima, Sud
smatra da postojanje rizika bjekstva nije utvrđeno u ovom
slučaju.
77. Sud dalje ističe da su pod članom 5. st. 3. sudske
vlasti obavezne da razmatraju alternativne mjere osiguranja
pojavljivanja optuženog na suđenju kada odlučuje da li on ili
ona treba biti oslobođen ili pritvoren. U međuvremnu,
odredbe proklamuju ne samo pravo na ''suđenje u razumom
vremenu ili oslobađanje dok čeka suđenje'' ali i također
propisuje da ''oslobođenje može biti uslovljeno garancijama
da će se pojaviti na suđenju'' (vidi Sulaoja protiv Estonije,
br. 55939/00, st. 64. in fine, 15. februar 2005. godine;
Jablonski protiv Poljske, br. 33492/96, st. 83, 21. decembar
2000. godine).
381
Almin DAUTBEGOVIĆ
78. U ovom slučaju, tokom čitavog trajanja aplikanticinog

pritvora, vlasti nisu razmotrile mogućnost osiguravanja njenog
prisustva koristeći blaže preventivne mjere, iako su advokati
aplikantice više puta zahtijevali njeno oslobođenje uz kauciju ili
pod obećanjem da neće napustiti grad - ''preventivne mjere''
koje su jasno određene ruskim zakonom da osigura podesno
sprovođenje krivičnog postupka (vidi stav 45 iznad). Niti su
domaći sudovi objasnili u svojim odlukama zašto ne alternative
za uskraćivanje slobode ne bi osigurale da će suđenje pratiti
svoj odgovarajući tok. Ovaj propust je učinjen sve više
neobjašnjivim uz činjenicu da novi Zakon o krivičnom postupku
jasno zahtijeva da domaći sudovi razmatraju manje restriktivne
domaće mjere kao alternativu pritvoru (vidi stav 47 iznad).
79. Sam drugi razlog za produženje pritvora aplikantice bio
je mišljenje domaćih sudova da je aplikantica mogla uništiti
dokaze, opstruirati pravdu ili ponoviti djelo. Sud prihvata da u
prvobitnim stadijima istrage, rizik miješanja aplikantice u
pravdu je mogao opravdati njeno zadržavanje u pritvoru. Ipak,
nakon što su dokazi bili prikupljeni, taj razlog je postao nebitan.
Čak šta više, domaće vlasti nisu navele razloge zašto su
vjerovali da je postojao takav rizik. Vlada se osvrnula na zapise
telefonskog razgovora aplikantice te izjavila da je ona mogla
prijetiti svjedocima ili krivotvoriti dokaze. Sud ponavlja da nije
njihova dužnost da preuzmu mjesto državnih vlasti koji su
odredili aplikanticin pritvor i upotpuniti svoje sopstvene analize
o činjenicama o kojima se raspravljalo ili protiv pritvora (vidi
Nikolov protiv Bugarske, br. 388884/97, st. 74, 30. januar
2003. godine; Labita, gore navedenu, st. 152.). Ovo se odnosilo
na okolnosti u postupcima po prvi puta pred sudom i domaći
sudovi ih nikad nisu spomenuli u svojim odlukama.
80. Sud dalje opaža da se odluke o produžavanju
aplikanticinog pritvora nisu posebno odnosile na njenu ličnu
stuaciju. Domaći sudovi su u većini odluka koristili iste kratke
formule i stereotipne izraze. Odluke distrikt suda iz 19. jula i
02. avgusta 2005. godine, nisu dale bilo kakve razloge za
produžavanje pritvora aplikantice. Samo su istakli da
382
''aplikantica treba ostati u pritvoru''. Čak ''zapada za oči'' da je

do tog vremena aplikantica već provela godinu dana u pritvoru,
istraga je okončana a predmet je proslijeđen na suđenje.
81. Također je čudno da je u odluci iz 22. februara 2005.
godine, Regionalni sud smatrao da nije bilo potrebno čuti
mišljenje stranaka u pogledu materijala koje je podnio tužilac da
opravda zahtjev za produženjem. U vezi sa ovim Sud se poziva
na to da član 5. st 3. obavezuje ''službenika'' da se sasluša kao
optuženi, da ispita sve činjenice raspravljajući za i protiv pritvora
prije suđenja i da u odluci o pritvoru iznese činjenice po osnovu
kojih je ta odluka zasnovana (vidi Hood protiv Ujedinjenog
Kraljevstva (GC), br. 27267/95, st. 60, ECHR 1999-I; Schiesser
protiv Švicarske, presuda iz 04. decembra 1979. godine, serija
A, br. 34, st. 31). Zbog tog, produženje pritvora aplikantice bez
saslušanja mišljenja, a dajući joj mogućnost da tumači
materijale koje je podnio tužilac i uzimajući u pravi obzir njene
argumente u prilog oslobađanju, je nespojivo sa garancijama
predviđenim u članu 5. st. 3. Konvencije.
82. Konačno, Sud opaža da ni u kojem stadiju postupka,
domaće vlasti nisu razmotrile da li je dužina aplikanticinog
pritvora prevazišla ''razumno vrijeme'' ili nije. Takve analize se
trebaju posebno istaknuti u domaćim odlukama nakon što je
aplikantica provela više mjeseci u pritvoru, ipak test razumnog
vremena nikad nije bio primijenjen.
83. Uzimajući u obzir gore navedeno, Sud smatra da su
propuštanjem da prikupe određene činjenice ili razmotre
alternativne ''preventivne mjere'' te oslanjanjem suštinski na težinu
optužbi, vlasti produžile pritvor aplikantici po osnovama koje se ne
mogu smatrati kao ''bitne i dovoljne''. U ovim okolnostima nije
neophodno ispitati da li je predmet bio kompleksan ili ne, i da li je
postupak bio sproveden sa ''posebnom marljivošću'' ili ne. Ipak, u
ovom predmetu, Sud ne može a da se ne složi sa tvrdnjom Vlade
da je aplikantica odbijanjem da svjedoči usporila postupak i
proizvela odlaganje koje joj se moglo pripisati. Aplikantica nije bila
obavezana da sarađuje sa vlastima i ona se ne može kriviti za
preuzimanje pune prednosti njenog prava da ćuti (vidi, mutatis
mutandis, Yagci i Sargin protiv Turske, presuda iz 08. juna 1995.
383
Almin DAUTBEGOVIĆ
godine, serija A, br. 319-A, st. 66.; W. protiv Švicarske, presuda iz

26. januara 1993. godine, serija A, br. 254-A, st. 42.). Dužnost je
bila na tužiocima da prikupe dokaze i sprovedu istragu na takav
način koji osigurava da se aplikantici sudi u razumnom vremenu.
Sud nije uvjeren argumentom Vlade da su se odlaganja u istrazi
mogla pripisati aplikantici.
84. Zbog tog je postojala povreda člana 5. st. 3. Konvencije.
III NAVODNA POVREDA ČLANA 5. st. 4. KONVENCIJE
85. Aplikantica se žalila pod članom 5. st. 4. Konvencije da

joj nije bilo omogućeno da učestvuje na ročištu za žalbu iz 10.
avgusta 2004. godine. Dalje se žalila da sudovi nisu brzo
razmatrali njene žalbe protiv naredbe za pritvor iz 22.
septembra, 22. novembra i 22. decembra 2004. godine, te 21.
januara 2005. godine. Član 5. st. 4. glasi kako slijedi:
''Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem treba
imati pravo da učestvuje u postupku prilikom čega o zakonitosti
njegovog pritvora sud treba brzo odlučiti i narediti njegovo
oslobađanje ako pritvor nije zakonit.''
A. Prihvatljivost
86. Sud ističe da ova pritužba nije očigledno osnovana u

smislu značenja člana 35. st. 3. Konvencije. Dalje ističe da nije
neprihvatljivo po bilo kojim drugim osnovama. Zbog tog mora
biti proglašena prihvatljivom.
B. Meritum
1. Izostanak sa ročišta za žalbu iz 10. avgusta 2004.

godine
87. Vlada je izjavila da je odbijanje aplikantice da se pojavi

spojivo sa domaćim pravom koje ograničava pravo osobama
koje su okrivljene ili oslobođene optužbi da se pojave pred
apelacionim sudom. U svakom slučaju, argumenti aplikantice su
384
bili jasno izneseni u njenim žalbama te nisu bila potrebna

dodatna razjašnjavanja. Advokati aplikantice su bili prisutni na
ročištu za žalbu, koje je osiguralo poštivanje prava odbrane.
Vlada je dodala da je aplikantica bila prisutna na ročištu za
žalbu iz 03. novembra 2004. godine i da nije tražila da se ne
pojavi na sljedećim ročištima.
88. Aplikantica je priznala da su njeni advokati učestvovali

na ročištima 10. avgusta 2004. godine. Tvrdila je ipak da se
njeno prisustvo zahtijevalo zato što je planirala da opiše sudu
grozne uslove u pritvoru. Raspravljala je da ju je praksa koju su
usvojili domaći sudovi natjerala da bira između ličnog prisustva
i dozvoljenog predstavljanja. Iako je propuštanje da se pojavi
na ročištu 03. novembra 2004. godine bilo između ostalog
gotovo, ta činjenica je samo dokazala da su sudovi postupali sa
njenim zahtjevima na arbitraran način. Ona nije tražila da se ne
pojavi na daljim ročištima zbog nehumanih uslova prevoza do
sudnice.
89. Sud se poziva na to da, praktično po članu 5. st. 4,
uhapšena ili pritvorena osoba ima pravo da postupak podvrgne
pregledu suda u vezi sa proceduralnim i bitnim uslovima koji su
suštinski za ''zakonitost'', u smislu člana 5. st 1, njegovog ili
njenog lišavanja slobode (vidi Brogan i drugi protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, presuda iz 29. novemebra 1988. godine, serija A,
br. 154-B, st. 65.). Iako nije uvijek neophodno da postupak
prema članu 5. st. 4. prate iste garancije kao one koje se
zahtijevaju pod članom 6. st. 1. Konvencije za krivičnu i(li)
litigaciju, mora imati sudski karakter te osigurati garancije
prikladne tom tipu lišavanja slobode koje je u pitanju (vidi
Reinprecht protiv Austrije, br. 67175/01, st. 31, ECHR 2005-...,
sa daljim upućivanjem). Postupak mora biti suprotstavljen i
mora uvijek osigurati jednakost suprotstavljenih stranaka. U
slučaju osobe čiji pritvor potpada pod rang člana 5. st. 1. tačka
(c), zahtijeva se ročište (vidi Trzaska protiv Poljske, br.
25792/94. st. 74, 11. juli 2000. godine). Mogućnost da se
zatvorenici saslušaju jedan po jedan ili kroz neku formu radnji,
385
Almin DAUTBEGOVIĆ
spada među osnovne garancije postupka sprovedenog u

predmetu lišavanja slobode (vidi Kampanis protiv Grčke,
presuda iz 13. jula 1995. godine, serija A, br. 318-B, st. 47.).
90. Sud opaža da je 10. avgusta 2004. godine, aplikanticina
žalba protiv prvobitne naredbe za pritvor bila ispitana. Tužilac i
savjetnik aplikantice su prisustvovali ročištu za žalbu, ali ne i
aplikantica lično, uprkos njenom zahtjevu u tu svrhu.
91. Sud na početku ističe da je aplikantica tražila da se ne
pojavi pred apelacionim sudomda bi molila za oslobođenje po
osnovama blisko povezanim sa njenom ličnom situacijom.
Planirala je, prvo, da opiše grozne uslove njenog pritvora, o
kojima njen savjetnik nije imao saznanja iz prve ruke. Samo je
sama aplikantica mogla opisati uslove i odgovoriti na pitanja
sudije, ako iko. Nadalje, to je bila njena prva prilika da privuče
pažnju domaćih sudova na ovu materiju, za koje nije mogla
imati ptrethodno znanje o uslovima u pritvoru na saslušanju iz
24. jula 2004. godine, kada je ona pritvorena. Drugo, djeluje da
je apelacioni sud svoje razloge pronašao u procijeni ''karaktera''
aplikantice. To je učinio na osnovu pisanih dokumenata bez
ispitivanja aplikantice lično i pružajući joj mogućnost da opiše
svoju ličnu situaciju. Sud konačno smatra da je po prvi puta bilo
da je apelacioni sud ispitao činjenice raspravljajući za i protiv
njenog smještanja u pritvor. Dajući važnost prvom postupku po
žalbi, oslanjanje apelacionog suda na karakter aplikantice, i
njenu namjeru da moli za oslobođenje računajući posebne
uslove njenog pritvora, njeno prisustvo se zahtijevalo da se
zadovolji obavještenje i instrukcije njenog savjetnika (vidi
Graužinis protiv Litvanije, br. 37975/97, st. 34, 10. oktobar
2000. godine).
92. Prema gornjem shvatanju, Sud smatra da je odbijanje
zahtjeva za nepojavljivanje pred apelacionim sudom iz 10.
avgusta 2004. godine, lišilo aplikanticu korisne kontrole
zakonitosti njenog pritvora koje zahtijeva član 5. st. 4.
Konvencije.
93. Zbog tog postoji povreda člana 5. st. 4. Konvencije.
386
2. Brzina ispitivanja
94. Vlada je izjavila da su aplikanticine žalbe bile ispitane u

vremenskim rokovimautvrđenim u domaćem pravu.
95. Aplikantica je istakla da je njeno pravo na slobodu bilo
varljivo i da je ona bila pritvorena u nehumanim uslovima. Zbog
tog je brzo ispitivanje njenih žalbi bilo suštinsko.
96. Sud ističe da je domaćim sudovima trebalo tideset-
šest, dvadeset-šest, trideset-šest, i dvadeset-devet dana da
ispitaju žalbe aplikantice na naredbu o pritvoru (vidi stavove
14, 18, 20 i 23 iznad). Ništa ne ukazuje na to da je
aplikantica, ulaganjem žalbi, doprinijela odlaganju u njihovom
ispitivanju. Sud smatra da se ova četiri perioda ne mogu
smatrati spojivim sa ''brzinom'' koju zahtijeva član 5. st. 4,
posebno uzimajući u obzir da je njihovo ukupno trajanje bilo
pripisivano vlastima (vidi, na primjer, Rehbock protiv
Slovenije, br. 29462/95, st. 85-86, ECHR 2000-XII, gdje
ispitivanje postupka koji je trajao dvadeset-tri dana, nije bilo
''brzo'').
97. Zbog tog postoji povreda člana 5. st. 4. Konvencije.
IV PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
98. Član 41. Konvencije određuje:

''Ako Sud smatra da postoji povreda Konvencije kao i
Protokola, i ako unutrašnje pravo članica Visoke ugovornice na
koju se odnosilo dozvoljava samo djelimičnu reparaciju, Sud
treba, ako je neophodno, pružiti samo naknadu štete oštećenoj
stranci.''
A. Šteta
99. Aplikantica je tražila 100.000 evra (EUR) u vezi sa

nematerijalnom štetom.
387
Almin DAUTBEGOVIĆ
100. Vlada je smatrala da je zahtjev bio neprihvatljiv i

neosnovan. Utvrđivanje povrede bi samo po sebi ustanovilo kao
dovoljnu samu naknadu štete.
101. Sud ističe da je ustanovio kombinaciju ozbiljnih
povreda u ovom slučaju. Aplikantica je provela godinu dana u
pritvoru, u nehumanim i ponižavajućim uslovima. Njen pritvor
nije bio zasnovan na dovoljnim razlozima. Njena žalba protiv
prvobitne naredbe za pritvor je bila ispitana u njenom odsustvu.
Konačno, raznim prilikama osporeno joj je pravo na zakonitost
njenog pritvora koji je ispitan brzo. U ovim okolnostima, sud
smatra da patnja i frustracija aplikantice ne može biti
nadoknađena samo utvrđivanjem povrede. Sud je davanjem
svog mišljenja na pravičnim osnovima, dodijelio aplikantici
16.000 eura (EUR) u vezi sa nematerijalnom štetom, plus svaku
taksu koja se treba platiti u vezi sa tim.
102. Oslanjajući se na pismene dokaze i platne liste

advokata, aplikantica je tražila 6.150 eura (EUR) za zastupanje
g-dina Ovchinnikov i 1.750 euro (EUR) za zastupanje g-dina
Bagryanskiy koji je proveo 123 i 35 sati odnosno za
pripremanje oblika aplikacije, razmatranje i zahtjev samo za
naknadu štete. Aplikantica i predstavnici su se dogovorili da će
njihov posao biti plaćen po cijeni od 50 eura (EUR) po satu.
103. Vlada je smatrala prevelikim iznose koje je zahtijevala
aplikantica. Izjavili su da aplikantica nije pokazala da su njeni
zastupnici u međuvremenu utrošili to vrijeme pripremajući
aplikaciju.
104. Prema sudskoj praksi suda, aplikantica ima pravo na
isplatu njegovih troškova i izdataka u onoj mjeri u kojoj je
prikazano da su ovi zapravo i neophodno bili utrošeni te
razumni u pogledu kvantuma. U ovom predmetu, obzirom na
dokumente u njegovom posjedu i gornje kriterije, Sud smatra
razumnim da dodijeli iznos od 4.500 eura (EUR), plus svaku
taksu koja se treba platiti u vezi sa tim iznosom.
388
C. Kamata
105. Sud smatra prikladnom da se kamata treba zasnivati

na ograničenom pozajmljivanju iznosa Evropskoj centralnoj
banci, kojoj treba biti dodana tri procenta.
1. Proglašava aplikaciju prihvatljivom;

2. Presuđuje da postoji povreda člana 3. Konvencije
uzimajući u obzir uslove aplikanticinog pritvora u zgradi br. IZ-
33/1 u području Vladimira;
3. Presuđuje da postoji povreda člana 5. st. 3. Konvencije;
4. Presuđuje da postoji povreda člana 5. st. 4. Konvencije
uzimajući u obzir odbijanje da se pojavi u postupku po žalbi 10.
avgusta 2004. godine;
5. Presuđuje da postoji povreda člana 5. st. 4. Konvencije
uzimajući u obzir dužinu postupanja sa aplikanticinim žalbama
na naredbu o pritvoru iz 22. septembra, 22. novembra i 22.
decembra 2004. godine, i 21. januara 2005. godine;
6. Presuđuje
(a) da odgovorna država treba platiti aplikantici, u roku od
tri mjeseca od datuma konačnosti presude shodno članu 44. st.
2. Konvencije, proizlaze iznosi koji su se promijenili u ruske
rublje u cijenu koja se primjenjuje od datuma donošenja
odluke:
(i) EUR 16.000 (šesnaest hiljada eura) za nematerijalnu
štetu;
(ii) EUR 4.500 (četiri hiljade i petsto eura) za troškove i
izdatke;
(iii) svaku taksu koja se treba platiti na gornje iznose;
389
Almin DAUTBEGOVIĆ
(b) istekom gore navedena tri mjeseca od donošenja

odluke, kamata treba biti plaćena na gornje iznose u procentu
jednakom graničnom pozajmljenom iznosu Evropskoj centralnoj
banci tokom vremena neplaćanja, plus tri procenta;
7. Odbija preostale aplikanticine zahtjeve samo za naknadu
štete.
Napisana na engleskom, te pismeno objavljena 01. juna

2006. godine, slijedeći Pravilo 77. st. 2 i 3. Pravilnika suda.
Christos RozakisSoren Nielsen

predsjednikregistrar
Shodno članu 45. st. 2. Konvencije i Pravilu 74. st. 2.

Pravilnika suda, spojeno izdvojeno mišljenje g-dina C.L. Rozakis
i g-đe N. Vajić je dodano ovoj presudi.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA ROZAKIS I VAJIĆ
Zajedno smo glasali sa drugim sudijama u vijeću za

povredu člana 5. st. 4. Konvencije u okolnostima ovog
predmeta, zato što smo ustanovili da aplikantica nije imala
priliku da se lično pojavi pred apelacionim sudom ''da bi molila
za oslobođenje uz razloge tijesno povezane uz njenu ličnu
situaciju'' (stav 91. presude). Vidi također stav 12. činjenica
predmeta). Date činjenice da je apelacioni sud procijenio
posebnu važnost karaktera aplikantice, njeno lično pojavljivanje
moglo je pomoći apelacionom sudu da sa više jasnoće procijeni
ovo pitanje, i mogla je biti data mogućnost aplikantici da svoju
poziciju djelotvorno brani (vidi, mutatis mutandis, Grauzinis
protiv Litvanije, stav 34.).
Još uvijek imamo čvrste sumnje u pogledu drugog člana
argumentacije Vijeća, koje smatra da da je aplikanticino lično
pojavljivanje također bilo neophodno, da bi ona bila u poziciji
390
da objasni grozne uslove svog pritvora, ''o kojem njen savjetnik

nije imao dovoljna saznanja'' (ibid). Smatramo da lične pritužbe
o uslovima u pritvoru, iako one mogu utvrditi razlog za
pozivanje i(li) povredu člana 3. Konvencije, ne dovode do
stepena zaštite člana 5, stav 4, na koje svako ko je lišen
slobode hapšenjem ili pritvaranjem učestvuje u postupku ''u
kojem sud o zakonitosti njegovog pritvora treba brzo odlučiti te
narediti njegovo oslobađanje ako je pritvor nezakonit''.
Iako se upotreba riječi ''zakonitost'' i ''zakonit'', u smislu
pritvora, može smatrati kao zaklon istih takvih situacija gdje su
uslovi pritvora prekršili unutrašnje pravo ili samu Konvenciju,
sudska praksa Suda u Strazburu nikad nije tumačila tu odredbu
na ovaj način. Termini ''zakonitost'' i ''zakonit'' neprestano su
tumačeni kao uključivanje samo proceduralnih garancija
sadržanih u državnom pravu ili Konvenciji, te nebavljenje
uslovima pritvora. Nakon svega, ispitivanje zakonitosti nije
teorijska praksa, ali je povezana sa zahtjevom za oslobađanje
pritvorene osobe, ako se pritvor pokaže nezakonitim i mi veoma
sumnjamo da ishod sudske odluke, u slučaju da su uslovi
pritvora ispoštovali unutrašnje ili međunarodne standarde,
predstavlja oslobađanje pritvorene osbe. Očigledno takva
pritužba, da je sudovi prihvate, mogla je dovesti do promjene
uslova u pritvoru, ali ne i oslobađanje. Iz ovog razloga,
prizivanje pritvorenih osoba ovim uslovima ne može stvoriti
razloge za primjenu člana 5. st. 4, iako, priznajući potpada pod
zaštitu drugih članova Konvencije.
391
Almin DAUTBEGOVIĆ
10. Peša protiv Hrvatske (2010)
VIJEĆE EVROPE
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET PEŠA protiv HRVATSKE

PRESUDA
STRASBOURG
8. aprila 2010.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u

članu 44. stavu 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim
izmjenama.
U predmetu Peša protiv Hrvatske,

Evropski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u
vijeću u sastavu:
g. Christos Rozakis, predsjednik, gđa Nina Vajić, g. Anatoly
Kovler, gđa Elisabeth Steiner, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean
Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, suci, i g. Soren Nielsen,
sekretar odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 18. marta 2010.
godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
392
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju

zahtjeva (br. 40523/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 25.
augusta 2008. godine hrvatski državljanin g. Robert Peša
("podnosilac zahtjeva") podnio Sudu na temelju člana 34.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
("Konvencija").
2. Podnosioca zahtjeva zastupala je gđa. V. Drenški Lasan,
odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je
njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
3. Dana 26. augusta 2008. godine predsjednik Prvog odjela
odlučio je zahtjevu dati prvenstvo u postupanju u skladu s
pravilom 41. Poslovnika Suda.
4. Dana 25. studenog 2008. godine predsjednik Prvog
odjela odlučio je Vladu obavijestiti o prigovorima podnosioca
zahtjeva koji se odnose na uvjete i osnove njegovog pritvora,
postupak koji se odnosi na zakonitost pritvora i na pravo
podnosioca zahtjeva na pošteno suđenje i na pravo da se
smatra nevinim. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati
dopuštenost i osnovanost zahtjeva (član 29. stav 3.).
ČINJENICE
5. Podnosilac zahtjeva je rođen 1965. godine i živi u Zagrebu.
1. Krivični postupak protiv podnosioca zahtjeva
(a) Istraga
6. Podnosilac zahtjeva je bio potpredsjednik Hrvatskog

fonda za privatizaciju – “HFP”), državne agencije nadležne za
privatizaciju sve imovine u državnom vlasništvu. Dana 16. juna
393
Almin DAUTBEGOVIĆ
2007. godine podnosilac zahtjeva je uhapšen pod sumnjom da

je primao mito te mu je određen pritvor. Podnosilac zahtjeva je
smješten u Zatvor u Zagrebu, gdje je ostao do 18. marta 2009.
godine, kad je pušten. Predmet je u nacionalnoj štampi poznat
kao slučaj “Maestro”.
7. Nakon zahtjeva koji je 19. juna 2007. godine podnio

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala –
“USKOK” istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu
pokrenuo je dana 20. juna 2007. godine istragu u odnosu na
podnosioca zahtjeva, nekoliko drugih zaposlenika HFP-a i
nekih drugih osoba. Glede podnosioca zahtjeva, ustanovljena
je osnovana sumnja da je primao mito. Istraga je nekoliko
puta proširivana kako bi obuhvatila naknadno otkrivena
daljnja krivična djela.
8. Nekoliko okrivljenika uložilo je žalbu protiv odluke kojom
je naložena istraga.
9. Od 12. do 21. juna 2007. godine policija je obavila
pretragu ureda okrivljenika koje su oni koristili u HFP-u, nekih
drugih prostorija, računalne opreme i nekih vozila koja su
koristili okrivljenici, te je oduzela veliki broj dokumenata koji su
na kraju bili dostavljeni državno odvjetničkim i istražnim
tijelima.
10. Od 21. do 26. juna 2007. godine državno odvjetništvo
je obavilo informativne razgovore s dvije osobe.
11. Dana 2. jula 2007. godine Županijski sud u Zagrebu
odbio je žalbe protiv rješenja o provođenju istrage.
12. Od 4. do 13. jula 2007. godine, nakon naloga koje je
izdao istražni sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad,
obavljene su pretrage računalnih programa i mobilnih telefona
nekih okrivljenika i drugih osoba.
13. Dana 5. jula 2007. godine istražni sudac je naredio
Zagrebačkoj banci i Erste & Steiermärkische Banci da dostave
podatke koji se odnose na račune okrivljenika.
394
14. Dana 11. jula 2007. godine policija je obavijestila

USKOK, koji je postupao kao tijelo krivičnog progona u ovome
predmetu, o poduzetim koracima, kao što su informativni
razgovori s dvije osobe i oduzimanje daljnje opsežne
dokumentacije bitne za ovaj predmet. Tokom augusta i
septembra 2007. godine policija je prikupila daljnju
dokumentaciju povezanu s navodnim kriminalnim aktivnostima
okrivljenika. Dana 20. septembra 2007. godine policija je
obavila razgovor s još jednom osobom.
15. Dana 3. oktobra 2007. godine proširena je istraga u
odnosu na podnosioca zahtjeva zbog krivičnih djela zloupotrebe
položaja i ovlasti.
16. Dana 29. studenog 2007. godine policija je obavila
informativni razgovor s još jednim svjedokom.
17. Dana 30. studenog 2007. godine istražni sudac naložio
je vještaku da izradi transkript 100 video zapisa i 219 audio
zapisa i brojnih telefonskih razgovora.
18. Tokom istrage, istražni sudac je izveo dokaze
saslušanjem okrivljenika dana 18. i 20. juna 2007, 2, 3. i 22.
oktobra 2007. i 3. 12. i 14. decembra 2007. godine. Izveo je i
dokaz saslušanjem pedeset četiri svjedoka dana 17, 19, 23. i
24. jula 2007. godine, 17. 19. i 21. septembra 2007. godine, 3.
oktobra 2007. godine, 19, 21. i 26. studenog 2007. godine, 3. i
4. decembra 2007. godine i 8, 9. i 11. januara 2008. godine.
(b) Suđenje u krivičnom postupku
19. Dana 13. februara 2008. godine USKOK je podnio

optužnicu protiv deset osoba, uključujući i podnosioca zahtjeva.
Optužbe podnesene protiv podnosioca zahtjeva sastojale su se
od krivičnih djela primanja mita i zloupotrebe položaja i ovlasti
kao potpredsjednika HFP-a. Dana 19. februara 2008. godine
optužnica je dostavljena okrivljenicima, od kojih je samo jedan
uložio prigovor protiv nje između 21. februara i 6. marta 2008.
godine.
395
Almin DAUTBEGOVIĆ
20. Dana 30. aprila 2008. godine Županijski sud u Zagrebu

vratio je optužnicu USKOK-u radi uklanjanja nedostataka u roku
od tri dana. Dana 9. maja Županijskom sudu u Zagrebu
dostavljen je ispravak optužnice. Optužnica je postala
pravomoćna dana 27. maja 2008. godine.
21. Dana 27. maja 2008. godine izvanraspravno vijeće
Županijskog suda u Zagrebu izdvojilo je određene dokumente iz
spisa predmeta. Dana 6. juna 2008. godine jedan od
okrivljenika uložio je žalbu, koju je Vrhovni sud odbio dana 9.
juna 2008. godine.
22. Dana 24. oktobra 2008. godine raspravno vijeće

odredilo je vještačenje o daljnjim audio i video zapisima. Nalaz i
mišljenje dostavljeni su 7. studenog 2008. godine.
23. Jedan broj ročišta održan je između 10. studenog 2008.
i 12. maja 2009, kada je Županijski sud donio presudu kojom je
podnosioca proglasio krivim za uzimanje mita, te ga osudio na
dvije godine zatvora. Dana 15. maja 2009. godine presuda je
javno objavljena. Okrivljenici su uložili svoje žalbe i postupak
po žalbi je u ovome trenutku u toku.
2. Uvjeti u pritvoru podnosioca zahtjeva
24. Od 18. juna 2007. do 10. oktobra 2008. godine

podnosilac zahtjeva dijelio je ćeliju veličine 21,10 m2 sa šest
drugih pritvorenika.
25. Prema podnosiocu zahtjeva, prostor WC-a nije bio
potpuno zaklonjen i pritvorenici su ponekada u jutro morali
koristiti boce kako bi mokrili, jer nisu mogli čekati na svoj red.
Pritvorenici su pušili u ćeliji iako u njoj nije bilo nikakvog
prozračivanja. Sve je to stvaralo nesnošljiv zapušten miris,
posebice ljeti kad bi se temperatura popela iznad 30 stepeni
Celzijusa. Pristup prirodnom svjetlu bio je također loš. Hrana se
posluživala u ćeliji. Međutim, budući da nije bilo dovoljno
mjesta da svi pritvorenici istovremeno jedu hranu, svađe oko
hrane bile su česte. Ćelija je bila namještena sa sedam kreveta,
396
jednim stolom i četiri stolice. Ćelija je bila toliko pretrpana da

nije bilo prostora za kretanje, iako je podnosiocu zahtjeva
kretanje bilo potrebno jer je imao bolesne vene. Nadalje, imao
je problema sa prostatom, za što nije primio nikakvu liječničku
pomoć. U travnju 2008. godine jedan pritvorenik pokušao je
samoubojstvo, a jedan drugi je svojom rukom razbio prozorsko
okno. Nije bilo nikakvih rekreativnih aktivnosti. Podnosilac
zahtjeva tvrdi da su mu ovi uvjeti uzrokovali psihičke probleme,
ali ga psihijatar nije pregledao, iako je to tražio.
26. Prema navodima Vlade, ćelija je imala četiri prozora,
svaki veličine 86 puta 87 centimetara. Podnosilac zahtjeva je
primao tri obroka dnevno. U nekoliko navrata pregledao ga je
psihijatar te mu propisao tablete za spavanje, koje je prestao
uzimati u prosincu 2008. godine. Pregledao ga je i kirurg u vezi
s problemima koje je imao s varikoznim venama, te mu je
prepisan i davan odgovarajući lijek. Odobren je zahtjev
podnosioca zahtjeva da pribavi biljne lijekove izvan zatvora.
27. Od 10. oktobra do 18. decembra 2008. godine
podnosilac zahtjeva dijelio je jednu drugu ćeliju iste veličine i
sličnih uvjeta s pet drugih pritvorenika.
28. Od 18. decembra 2008. godine do 18. marta 2008.
godine podnosilac zahtjeva bio je smješten u jednokrevetnu
ćeliju veličine 9,97m2.
29. Prema navodima podnosioca zahtjeva, on je zatražio da
bude smješten u samicu kako bi mogao pripremiti svoju
obranu, što mu je bilo nemoguće u njegovim prethodnim
ćelijama zbog naprijed opisanih prenapučenih uvjeta a i
obzirom na složenost krivičnog predmeta protiv njega. Kao
ilustraciju ovog posljednjega, podnosilac zahtjeva tvrdi da se
spis krivičnog predmeta protiv njega sastoji od preko osam
hiljada stranica i da u njegovim prethodnim ćelijama nije bilo
dovoljno mjesta čak ni da drži presliku svih mjerodavnih
dokumenata iz spisa, a kamo li da ih prouči.
30. Za cijelo vrijeme dok je bio u pritvoru, podnosilac
zahtjeva smio je provoditi dva sata dnevno na svježem zraku.
397
Almin DAUTBEGOVIĆ
3. Rješenja koja se tiču zadržavanja/pritvora podnosioca

zahtjeva
31. Dana 17. juna 2007. godine istražni sudac Županijskog

suda u Zagrebu odredio je zadržavanja podnosioca zahtjeva od
strane policije do 16.45 sati dana 18. juna 2007. godine, na
temelju člana 98, stava 1. Zakona o krivičnom postupku.
suda u Zagrebu odredio je zadržavanje podnosioca zahtjeva do
17.45 sati dana 19. juna 2007. godine, na temelju člana 98,
stava 2. Zakona o krivičnom postupku.

suda u Zagrebu odredio je pritvor podnosiocu zahtjeva na
temelju člana 102, stava 1, tačke 2. i 3. Zakona o krivičnom
postupku, te naveo da se njegov pritvor treba računati od 16.
juna 2007. u 16.45 sati te da može trajati najduže mjesec
dana. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
“Razloge za određivanje pritvora protiv osumnjičenih, a
temeljem čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP-a nalazim u činjenici, da će
u toku ovog krivičnog postupka biti nužno ispitati veći broj
svjedoka koji imaju saznanja vezanih za izvršenje krivičnih
djela od strane osumnjičenika. Naime, I, II, III i IV
osumnjičenici djelatnici su Hrvatskog fonda za privatizaciju u
kojem su i zaposleni između ostalih i svjedoci G. I. kao
predsjednik HFP-a, F. J. sekretar HFP-a, B. S. tajnica u HFP-u,
M. B. rukovodilac u HFP-u, Z. R. i V.S. također zaposleni u HFP-
u, LJ. Ž. i J. I. zaposleni u Sektoru prodaje HFP-a i drugi s
kojima se I-IV osum. Dobro poznaju. Pa postoji opravdana
bojazan da bi osumnjičenici boravkom na slobodi mogli utjecati
na ove kao i ostale svjedoke u smislu podešavanja njihovih
iskaza odnosno usklađenja sa svojom obranom.
… Što se tiče II osumnjičenog Roberta Peša isti je pokazao
izuzetno visoki stepen kriminalne volje u poduzimanju niza
protupravnih radnji kroz duže vremensko razdoblje, čime je
prouzročio veliku materijalnu štetu kršeći kao djelatnik HFP-a
zakonom propisana pravila ponašanja.
398
… Sva ova postupanja osumnjičenika i dalje opravdavaju

bojazan da bi svojim boravkom na slobodi, a pogotovo I do IV
osum. Koji su i dalje djelatnici Hrvatskog fonda za privatizaciju,
te cijeneći njihove funkcije utjecaj kojeg imaju u svojstvu
potpredsjednika HFP-a, … nastavili s vršenjem inkriminiranih im
i drugih krivičnih djela.”
34. Dana 29. juna 2007. godine podnosilac zahtjeva
razriješen je svoje dužnosti odlukom predsjednika HFP-a.
35. Podnosilac zahtjeva i drugi osumnjičenici žalili su se
protiv navedenog rješenja. Dana 2. jula 2007. godine
izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu potvrdilo je
pritvor podnosiocu zahtjeva pozivajući se na član 102, stav 1,
tačku 2. Zakona o krivičnom postupu i ukinulo pobijano rješenje
glede osnove iz člana 102, stava 1, tačke 3. Zakona o krivičnom
postupku. U tom je dijelu pobijano rješenje vraćeno istražnom
sucu na ponovno odlučivanje. Mjerodavni dio rješenja o žalbi
glasi kako slijedi:
“Žalbe okrivljenika u odnosu na određivanje pritvora
po čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP nisu osnovane.
U odnosu na razloge za primjenu mjere pritvora prema … II
… okrivljenima temeljem zakonske osnove iz čl. 102. st. 1. toč.
3. ZKP i ovo vijeće nalazi, da ista u odnosu na naprijed
spomenute okrivljenike egzistira.
Rješenjem o provođenju istrage … osnovano je sumnjiv da
je počinio … II-okrivljenik krivično djelo iz čl. 347. st. 1. KZ …
… II-okrivljenik osnovano je sumnjiv da je kao
potpredsjednik HFP, odnosno kao visoki pozicionirani državni
službenik koristio svoj položaj, te kao takav primio obećanje
dara da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju
ne bi smio obaviti, jer je njegova primarna zadaća bila štiti
imovinske interese RH. Na taj način isti je također iskazao visok
stepen kriminalne volje i upornost u protupravnom postupanju.
… Sve naprijed navedeno, u odnosu na … II … -okrivljene, i po
ocjeni ovog vijeća u svojoj ukupnosti čini one osobite okolnosti
koje opravdavaju realnu bojazan da bi okrivljenici boravkom na
399
Almin DAUTBEGOVIĆ
slobodi mogli nastaviti s činjenjem istih ili istovrsnih krivičnih

djela. Zbog izloženog nužna je primjena mjere pritvora prema
…II…-okrivljenima i temeljem zakonske osnove iz čl. 102. st. 1.
toč. 3. ZKP.
Po službenoj dužnosti, a u odnosu na na određivanje
pritvora po čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP
… Naime, izrekom pobijanog Rješenja je …II…-okrivljeniku
određen pritvor iz osnove čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP, dok iz
obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je … određen
pritvor i po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP. Obzirom na ovu
proturječnost nije moguće ispitati ni osnovanost žalbenih
prigovora, jer nije jasno da li je okrivljenicima osim po čl. 102.
st. 1. toč. 3. ZKP odlukom istražnog suca određen i pritvor po
čl. 102. st. 1. toč 2. ZKP.”
36. U rješenju od 5. jula 2007. godine istražni sudac

Županijskog suda u Zagrebu odredio je pritvor podnosioca
zahtjeva i temeljem iz člana 102, stava 1, tačke 2. Zakona o
krivičnom postupku. Ponovio je iste razloge kao i u svojem
prethodnom rješenju od 20. juna 2007. godine.
37. Dana 12. jula 2007. godine isti sudac produžio je pritvor
podnosioca zahtjeva do 16. septembra 2007. godine temeljem
člana 102, stava 1, tačke 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku.
38. Dana 13. februara 2008. godine podignuta je pred
Županijskim sudom u Zagrebu optužnica protiv podnosioca
zahtjeva i drugih okrivljenika.
39. Dana 15. februara 2008. godine izvanraspravno vijeće
Županijskog suda u Zagrebu produžilo je pritvor podnosiocu
zahtjeva temeljem člana 102, stava 1, tačke 4. Zakona o
krivičnom postupku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
"Na temelju podignute optužnice postoji osnovana sumnja
da su I-V… okrivljenici počinili krivična djela navedena u
optužnici, što je sukladno odredbi člana 102. stava 1, ZKP opći
zakonski uvjet da bi se pritvor mogao produžiti.
400
… II okrivljeni Robert Peša … se podignutom optužnicom

terete da su krivična djela počinili kao potpredsjednici
Hrvatskog fonda za privatizaciju (u daljenjem tekstu: HFP)…
Odredbom člana 3. Zakona o HFP (“Narodne novine” broj:
84/92, 70/93, 76/93, 19/94, 52/94, 87/96) propisano je da se
HFP osnova radi provođenja i dovršenja postupka privatizacije
imovine, koja je HFP-u na temelju Zakona o pretvorbi
društvenih poduzeća privremeno prenesena, …
Odredbom člana 4. Zakona o HFP propisano je da HFP
obavlja stručne i upravne poslove koji se odnose na:
privatizaciju …
Važnost i značaj HFP u ekonomskom životu Republike
Hrvatske, uloga navedenih okrivljenika u inkriminiranim
aktivnostima, činjenica da su obnašali određene funkcije u HFP i
prema činjeničnom opisu zloupotrijebili te funkcije, počinivši
mnoge nepravilnosti i lažno prezentujući zakonitost potrebnih
radnji, s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, čime su
narušili ugled HFP kojemu je između ostalog povjereno
provođenje i dovršenje postupka privatizacije i upravljanje
imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i izazvali sumnju
cjelokupne javnosti u pravilnost i zakonitost rada HFP, po
mišljenju Vijeća, predstavlja one posebne teške okolnosti djela
zbog kojih je produženje pritvora protiv …II… okrivljenika
neophodno iz razloga u članu 102. stav 1. tačka 4. ZKP-a.”
40. I podnosilac zahtjeva i državno odvjetništvo podnijeli su
žalbe protiv navedenog rješenja. Dana 14. marta 2008. godine
Vrhovni sud je odbio žalbu podnosioca zahtjeva. Usvojio je
žalbu državnog odvjetnika i naložio pritvor podnosioca zahtjeva
i temeljem člana 102, stava 1, tačke 2. Zakona o krivičnom
postupku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
"Opisanim postupcima ovih okrivljenika oni su, motivirani
osobnom korišću postupali kroz koruptivnu aktivnost suprotno
zadaći funkcija koje su obavljali u procesu privatizacije, a time i
suprotno svrsi postojanja Fonda. Takvom djelatnošću, osim što
su pribavili sebi značajnu imovinsku korist oni su u javnosti
401
Almin DAUTBEGOVIĆ
kako zainteresiranoj za djelatnost Fonda, tako i općoj javnosti,

svojim postupcima oživljavali sliku devijantnog načina pretvorbe
vlasništva, a time su ugrozili i ugled temeljnih institucija države.
Provodeći privatizacijski proces ovi okrivljenici su bili dužni
štititi imovinske interese Hrvatskog fonda za privatizaciju,
odnosno Republike Hrvatske kao nosioca vlasničkih prava na
nekretninama koji su predmet inkriminacije. U uvjetima tržišnog
ekonomije dužni su bili ostvariti preduvjete poštene tržišne
utakmice, omogućiti svim ponuđačima sudjelovanje i ravnopravan
položaj u javnom nadmetanju i predložiti Vladi Republike Hrvatske
odabir najpovoljnije ponude isključivo u interesu prodavaoca,
Hrvatskog fonda za privatizaciju odnosno RH i samih društava
koje su bile predmet prodaje, a sve radi postizanja cilja
određenog u Zakonu o privatizaciji. Činjenice da su ovi okrivljenici
imali navedene funkcije u Hrvatskom fondu za privatizaciju, koji
ima izuzetan značaj i važnost u procesu privatizacije, oni su
ovakvim postupkom u znatnoj mjeri smanjili ugled Hrvatskog
fonda za privatizacije u postupku provođenja i dovršenja postupka
privatizacije i upravljanja imovinom u vlasništvu Republike
Hrvatske. Sve je to imalo za posljedicu sumnje šire javnosti u
zakonitost i pravilnost cjelokupnog rada Hrvatskog fonda za
privatizaciju. Ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju
sadržaje koji u znatnoj mjeri nadilaze radnju i popratne okolnosti
koje se ustanovljuju kod izvršenja takvog krivičnog djela za koje
se vodi krivični postupak. Time one predstavljaju posebno teške
okolnosti krivičnog djela radi kojih je protiv okrivljenih …R. P,…
neophodno produženje pritvora prvostepeni sud opravdano
produžuje pritvor po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP.
… … sud smatra da … u odnosu na okrivljenike … Roberta
Peše…, postoje zakonski osnovi za produženje pritvora i po
osnovi čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP …
… svjedok J. K. nije saslušan u dosadašnjem toku postupka.
Radi se o svjedoku koji ima neposredna saznanja, kako to
ukazuju podaci u spisu, o odlučnim i važnim činjenicama
inkriminirane djelatnosti navedenim okrivljenicima, koji istog
poznaju … ukazuje na postojanje osnovane sumnje da bi ti
okrivljenici boravkom na slobodi utjecali na tog svjedoka…”
402
41. Dana 9. aprila 2008. godine podnosilac zahtjeva podnio

je ustavnu tužbu. Dana 30. aprila 2008. godine Ustavni sud je
djelomično potvrdio odluku Vrhovnog suda o produženju
pritvora podnosioca zahtjeva temeljem člana 102, stava 1,
tačke 4. Zakona o krivičnom postupku. Međutim, ukinuo je dio
pobijane odluke glede osnove iz člana 102, stava 1, tačke 2.
Zakona o krivičnom postupku. U tom je dijelu predmet vraćen
Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
42. Dana 12. maja 2008. godine Vrhovni sud je odbio žalbu
koju je uložilo državno odvjetništvo protiv odluke Županijskog
suda u Zagrebu od 15. februara 2008. godine. Tako je daljnji
pritvor podnosioca zahtjeva bio određen samo temeljem člana
102, stava 1, tačke 4. Zakona o krivičnom postupku.
43. Dana 12.. maja 2008. godine podnositelj zahtjeva
podnio je prijedlog za ukidanje pritvora.
44. Dana 14. maja 2008. godine izvanraspravno vijeće
zahtjeva temeljem člana 102, stava 1. tačke 4. Zakona o krivičnom
postupku i istovremeno odbilo njegov prijedlog za ukidanje pritvora.
45. Dana 20. maja 2008. godine podnosilac zahtjeva žalio
se protiv navedenih odluka. Dana 9. juna 2008. godine Vrhovni
sud odbio je žalbu podnosioca zahtjeva. Dana 24. juna 2008. godine
podnosilac zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv navedenih
odluka Županijskog suda i Vrhovnog suda. Podnosilac zahtjeva je
također naveo da su uvjeti njegovog pritvora bili nečovječni.
46. Dana 10. jula 2008. godine Uprava Zatvora u Zagrebu
dozvolila je nadzor telefonskih razgovora između podnosioca
zahtjeva i njegove braniteljice, gđe V.D.L.
47. Dana 8. augusta 2008. godine izvanraspravno vijeće
zahtjeva temeljem člana 102, stava 1, tačke 4. Zakona o
krivičnom postupku, ponavljajući isto obrazloženje kako i u
svojoj odluci od 15. februara 2008. godine. Dana 11. augusta
2008. godine podnosilac zahtjeva je uložio žalbu u kojoj je,
inter alia, ponovio svoje navode da su uvjeti njegovog pritvora
nečovječni. Dana 19. septembra 2008. godine Vrhovni sud je
403
Almin DAUTBEGOVIĆ
odbio žalbu podnosioca zahtjeva, pri čemu se nije osvrnuo na

navode podnosioca zahtjeva o uvjetima njegovog pritvora.
Razmotrio je pitanje zakonitosti pritvora podnosioca zahtjeva i
podrobno analizirao težinu optužbi i konkretnu okolnost
navodnog načina na koji su djela bila počinjena.
48. Dana 25. septembra 2008. godine utvrđeno je da je
ustavna tužba podnosioca zahtjeva od 24. juna 2008. godine
nedopuštena iz razloga što pobijana rješenja više nisu bila na
snazi budući je, u međuvremenu, dana 8. augusta 2008. godine
bilo doneseno novo rješenje o njegovom pritvoru.
49. Dana 29. septembra 2008. godine podnosilac zahtjeva
podnio je ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog suda u
Zagrebu od 8. augusta 2008. godine i rješenja Vrhovnog suda
od 19. septembra 2008. godine. Između ostalih stvari, ponovio
je svoje prigovore na uvjete svog pritvora.
50. Dana 24. oktobra 2008. godine Uprava Zatvora u
Zagrebu dozvolila je telefonske pozive bez nadzora između
podnosioca zahtjeva i njegove braniteljice, gđe V.D.L.
51. Dana 19. studenog 2008. godine Županijski sud u
Zagrebu produžio je pritvor podnosiocu zahtjeva. Podnosilac
zahtjeva je uložio žalbu.
52. Dana 18. decembra 2008. godine Ustavni sud je utvrdio
da je ustavna tužba podnosioca zahtjeva od 29. septembra
2008. godine nedopuštena iz razloga što pobijana rješenja više
nisu bile na snazi, budući je u međuvremenu dana 29. studenog
2008. godine doneseno novo rješenje o njegovom pritvoru.
53. Dana 4. februara 2009. godine Vrhovni sud je potvrdio
rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenog 2008.
godine. Podnosilac zahtjeva podnio je ustavnu tužbu.
54. Dana 17. marta 2009. godine Ustavni sud je prihvatio
ustavnu tužbu podnosioca zahtjeva i ukinuo rješenje Vrhovnog
suda od 4. februara 2009. godine i rješenje Županijskog suda u
Zagrebu od 19. studenog 2008. godine. U izreci odluke utvrdio
je povredu prava podnosioca zahtjeva na čovječno postupanje
prema njemu i poštivanje njegovog dostojanstva. Također je
404
naložio Vladi da prilagodi objekt Zatvora u Zagrebu potrebama

pritvorenika u razumnome roku, ne dužem od pet godina.
Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
[Glede prava na slobodu]
4. … Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenom rješenju
navodi da ta prava podnosiocu nisu povrijeđena, jer je
nesumnjivo ispunjen prvi uvjet za određivanje pritvora kad je na
temelju optužnice “nedvojbeno utvrđeno postojanje osnovane
sumnje u počinjenje krivičnih djela od strane optuženika, a što je
opća pretpostavka određivanja pritvora iz odredbe člana 102.
stava 1. ZKP-a”. Neosnovanim je Vrhovni sud Republike Hrvatske
ocijenio i tumačenje pritvorske osnove iz člana 102. stava 1. tačke
4. ZKP-a na način da je njezina svrha osiguranje prisustvovanja
optuženika krivičnom postupku i da se može primijeniti samo ako
se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. …
8. … da se nekome oduzme sloboda samo zbog osnovane
sumnje da je počinio određeno (teško) krivično djelo, onda se u
primjeni takve odredbe naročito značajnim čini zahtjev da tijela
krivičnog postupka s posebnom pažnjom ispituju svako produženje
pritvora po toj osnovi. Sama činjenica daljnjeg postojanja osnovane
sumnje u tom smislu nije dostatna da bi se, nakon stanovitog
proteka vremena, opravdao pritvor. Potrebno je, prema praksi
Evropskog suda za ljudska prava, u takvim slučajevima razmotriti
dva uvjeta za njegovu primjenu: a) jesu li razlozi koji ga
opravdavaju i dalje "relevantni i dostatni", te b) jesu li tijela
krivičnog postupka u vođenju postupka iskazala "posebnu
marnost". Samo u slučaju ako su oba uvjeta ispunjena, razdoblje
provedeno u produženom pritvoru može se smatrati razboritim…
9. …Propustom Vrhovnog suda Republike Hrvatske da bez
valjanog objašnjenja prema načelu razmjernosti ocijeni
prikladnost, nužnost i primjerenost daljnjeg zadržavanja u
pritvoru podnosioca po osnovi iz člana 102. stava 1. tačke 4.
ZKP-a, odnosno samo konstatacija da "(...) ovo načelo
dosadašnjim boravkom optuženika u pritvoru za sada nije
ugroženo." podnosiocu je, prema ocjeni Ustavnog suda,
povrijeđeno njegovo ustavno pravo na osobnu slobodu. …
405
Almin DAUTBEGOVIĆ
9. 2. …Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno primjećuje da

u primjeni načela razmjernosti “osim vremena provedenog u
pritvoru valja imati na umu i razmjer između konkretne težine te
broja krivičnih djela za koja se optuženik tereti kao i kazne koje se
može očekivati prema stanju spisa ako bude proglašen krivim”.
No, pritom mu iz vida izmiču dvije važne činjenice: (a) činjenica
da je podnosilac optužen za krivična djela za koja se može po
zakonu izreći kazna od jedne do deset godina zatvora te da … po
odredbi člana 109. stava 1. tačke 4. ZKP-a, do donošenja
prvostepene presude pritvor može trajati najduže dvije godine, s
time da se po odredbi člana 28. stava 3. Zakona o Uredu za
suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta … može produžiti
za još šest mjeseci; (b) činjenica da se podnosilac nalazi u
pritvoru već više od 1 godine i 8 mjeseci, a da se ne može u ovom
času s izvjesnošću reći koliko će još dokazni postupak i glavna
rasprava do donošenja prvostepene presude trajati. Potpuna
primjena načela razmjernosti, u smislu onog što je ranije rečeno o
pogledu njegovog “testa” prikladnosti, nužnosti i uravnoteženosti,
nesumnjivo traži uvažavanje ovih dviju okolnosti. Samo tada se u
konačnici može ispravno ocijeniti je li u konkretnom slučaju javni
interes da se podnosiocu produžuje pritvor tokom krivičnog
postupka – u kojem tek treba odlučiti o njegovoj krivnji za
inkriminirana krivična djela – preteže nad Ustavom i Evropskom
konvencijom zajamčenim pravom na osobnu slobodu. …
[Glede zabrane mučenja]
Ustavni sud napominje kako odredbe člana 74. stava 3.
Zakona o izvršavanju kazne zatvora propisuju, uz ostalo,
prostorni standard za jednog zatvorenika na sljedeći način:
Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste,
suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici
mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.
… činjenica prenapučenosti zatvora u Zagrebu ne može
prihvatiti kao objašnjenje za loš položaj podnosioca u svjetlu
njegova smještaja u spornoj ćeliji te uvjeta života u njoj.
Pritom, Ustavni sud upozorava da se radi o pritvoreniku, a ne o
406
zatvoreniku, kojem se u smislu pretpostavke okrivljenikove

nedužnosti, kako je ranije istaknuto, ustavno pravo na osobnu
slobodu smije manje ograničiti nego zatvoreniku.
17.2. Ocjenjujući kvalitetu medicinske pomoći, Ustavni sud
prihvaća navode uprave Zatvora u Zagrebu o zadovoljavajućem
stepenu te pomoći. Međutim, uprava zatvora mora, vodeći računa
o općem načelu suzbijanja štetnih učinaka prenapučenosti
pojačanom skrbi za pritvorenike i zatvorenike, uspostaviti za
pritvorenike standarde korištenja dodatne medicinske pomoći
angažovanjem vanjskih liječničkih usluga, koje neće ovisiti o
diskrecijskoj ocjene uprave zatvora.
17.3. Konačno, Ustavni sud ocjenjuje da je pravni režim
posjeta članova obitelji pritvorenicima i zatvorenicima, u
uvjetima prenapučenosti, neprimjeren, kako u pogledu dužine
dopuštenog kontakta, tako i u pogledu procedure koja se na
članove obitelji … i koja … bitno umanjuje smisao takvih
kontakata… …
22. Ustavni sud je iz razloga navedenih u tačkama … 17.
ocijenio da su podnosiocu uvjetima smještaja i života u zatvoru
za izvršavanje pritvora, koji u svojoj ukupnosti predstavljaju
ponižavajuće postupanje, povrijeđena ustavna prava zajamčena
članom 23. i 25. stavom 1. Ustava, kao i odredbom člana 3.
Evropske konvencije.
Ustavni sud nije razmatrao mogućnost dodjele pravične
naknade podnosiocu za ove povrede ustavnih odnosno
konvencijskih prava, jer u hrvatskom pravnom poretku za to
postoji drugo, djelotvorno pravno sredstvo (v. odluku Ustavnog
suda broj: U-III-1437/07 od 23. aprila 2008.). …”
55. Dana 18. marta 2009. godine podnosilac zahtjeva je
pušten.
56. Dana 29. aprila 2009. godine podnosilac zahtjeva
podnio je državnom odvjetništvu zahtjev za naknadu štete,
tražeći da se u toj stvari postigne nagodba.
407
Almin DAUTBEGOVIĆ
4. Izjave nekih visoko rangiranih državnih dužnosnika

u medijima
57. Dana 17. juna 2007. godine u nedjeljnom izdanju

nacionalnih dnevnih novina Nedjeljni jutarnji objavljen je članak
pod naslovom “Mito U HFP-u: 6 uhapšenih”. Članak počinje
kako slijedi:
“ZAGREB – Šest uhapšenih, od kojih su tri potpredsjednici
Hrvatskog fonda za privatizaciju, potraga za sedmom osobom
te potrošenih više od 800 hiljada, možda i 1,3 miliona eura iz
državne blagajne za mito osobama u HFP-u, rezultat su
jednogodišnje krim obrade, …”
58. U tom je članu citirana slijedeća izjava direktora
policije:
“Da bi popili kafu s vama i pustili vas u igru, u namještanje
poslova za kupnju imovine iz HFP-a, bilo je potrebno platiti 50
hiljada eura”, kazao je Marijan Benko, direktor Policije…”
59. Dana 17. juna 2007. godine u nacionalnim dnevnim
novinama 24 sata objavljen je članak pod naslovom “Uzeli
milione eura”. Citirana je slijedeća izjava Glavnog državnog
odvjetnika:
“-Da bi vas saslušali, odnosno otišli s vama na kafu, tražili
su 50.000 eura…”
novinama 24 sata objavljen je članak pod naslovom “Najveći
korupcijski skandal”. Ponovno je citirana slijedeća izjava
Glavnog državnog odvjetnika:
“Državni odvjetnik Mladen Bajić rekao je kako su tokom
istrage osumnjičeni bili nezasitno pohlepni. Samo da bi započeli
ikakav razgovor o poslu, tražili su 50.000 eura, kako su
govorili, za kavicu.”
novinama Večernji list objavljen je slijedeći citat iz izjave koju
je dao g. Ivo Sanader, Predsjednik Vlade:
408
“U Fondu za privatizaciju posrijedi je bio organizirani

kriminal, rekao je premijer Sanader. –Ne mora biti da su u
svakom projektu zajedno sudjelovala trojica potpredsjednika
Fonda, ali vjerojatno je da je svaki od njih radio s nizom drugih
ljudi, pa se u tom smislu može govoriti o organizovanom
kriminalu.”
novinama Jutarnji list objavljen je članak pod naslovom
“Predsjednik Mesić: Tri tenora dobit će orkestar”. Mjerodavni
dio člana glasi kako slijedi:
“ZAGREB – Istraga o korupciji će se proširiti i na druge
institucije, nije dovoljno riješiti samo Hrvatski fond za
privatizaciju. On je centar korupcije, no kao hobotnica
proširen je dalje. Akcije Maestro samo je jedan pravac
djelovanja, a bit će ih više. Melodija se zna i uštimava, a i
partitura je zadana. Tri tenora dobit će orkestar – rekao je
predsjednik Mesić…”
II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
63. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne

novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst),
113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001
(pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak)) propisuje kako
slijedi:
Član 23.
“Niko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku
zlostavljanja … .”
Član 25.
“Sa svakim se uhapšenikom i osuđenikom mora postupati
čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. …”
409
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 28.
“Svako je nedužan i niko ga ne može smatrati krivim za
krivično djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne
utvrdi krivnja.”
64. Član 62, stav 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu
(Narodne novine br. 29/2002) glasi kako slijedi:
Član 62.
"(1) Svako može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu
ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti,
tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili
pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim
pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela,
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena
Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i
područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno
pravo) …”
65. Mjerodavne odredbe Zakona o krivičnom postupku
(Narodne novine br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999,
58/2002 i 62/2003, 178/2004 i 115/2006) propisuju kako
slijedi:
Član 3.
(1) Svako je nedužan i niko ga ne može smatrati krivim za
krivično djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne
utvrdi krivnja.
Mjere opreza
Član 90.
(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz člana 102. ovog
Zakona zbog kojih je moguće odrediti pritvor, sud će, ako se
ista svrha može ostvariti i nekom od mjera opreza propisanih
ovim članom, obrazloženim rješenjem naložiti okrivljeniku
provođenje jedne ili više mjera….
410
(2) Mjere opreza jesu:

1) zabrana napuštanja boravišta,
2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,
3) obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj
osobi ili državnom tijelu,
4) zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana
uspostav¬ljanja ili održavanja veze s određenom osobom,
5) zabrana poduzimanja određene poslovne aktivnosti,
6) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz
državne granice,
7) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim
vozilom. ….”
8. Općenite odredbe o pritvoru
Član 101.
(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne
može ostvariti drugom mjerom [opreza].
(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen,
pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.
(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju,
vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenog
krivičnog djela, kazne koja se….može očekivati u postupku i
potrebe određivanja i trajanja pritvora.
(4) Sudska tijela pred kojima se vodi postupak postupat će
u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno, te po
službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti
za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.
411
Almin DAUTBEGOVIĆ
9. Osnove za određivanje pritvora
Član 102.
“(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba
počinila krivično djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:
….
2) ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti,
postupak ili da će ometati krivični postupak utjecajem na
svjedoke, sudionike ili prikrivače,
3) ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti
krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo…
4) ako su u pitanju krivična djela: ubojstva, razbojništva,
silovanja, terorizma, otmice, zloupotrebe opojnih droga, iznude,
zloupotrebe ovlasti u ekonomskom poslovanju, zloupotrebe
položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje krivičnog djela ili
kojeg drugog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora
od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog
posebno teških okolnosti djela.”
Član 106.
(1) Pritvor određen rješenjem istražnog suca….
(2) Iz opravdanih razloga istražni sudac…može pritvor
tokom istrage produžiti i to prvi puta za još najviše dva
mjeseca, a zatim za još najviše tri mjeseca.
(3) Ukupno trajanje pritvora u istrazi ne može prijeći šest
mjeseci….”
Član 107.
“…
(2) Nakon podnošenja optužnice…[sudsko ]vijeće…. će ispitati
svaka dva mjeseca postoje li i dalje zakonski uvjeti za pritvor…”
Osnove zbog kojih se [prvostepena] presuda može pobijati
412
Član 366.
[Prvostepena] presuda se može pobijati:
1) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
2) zbog povrede Krivičnog zakona,
3) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja,
4) zbog odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju
imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka,
imovinskopravnim zahtjevima te zbog odluke o objavi presude
u sredstvima javnog priopćavanja.”
66. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine br. 35/2005 i 42/2008) propisuju kako slijedi:
Član 19.
“(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu
svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim
zakonom.
(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona
razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje,
ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog
života, slobodu i dr. ime, odnosno firmu, poslovnu tajnu,
slobodu privređivanja i dr.”
Član 1046.
“Šteta je … povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).”
67. Mjerodavni dio člana 186.(a) Zakona o parničnom

postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99,
88/01 i 117/03) glasi kako slijedi:
“Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike
Hrvat¬ske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom
državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.
413
Almin DAUTBEGOVIĆ
…
Ako zahtjev iz stava 1. ovog člana ne bude prihvaćen ili o
njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova
podnošenja, podnosilac zahtjeva može podnijeti tužbu
nadležnom sudu. …”
68. Mjerodavne odredbe Zakona o izvršavanju kazne

zatvora, (Narodne novine br. 128/1999 i 190/2003) glase kako
slijedi:
SUDSKA ZAŠTITA PROTIV POSTUPKA I ODLUKE

UPRAVE KAZNIONICE, ODNOSNO ZATVORA
Član 17.
“(1) Protiv postupka i odluke kojom se zatvorenik
nezakonito prikraćuje ili ograničava u nekom pravu iz ovog
Zakona zatvorenik može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu.
(2) O zahtjevu za sudsku zaštitu odlučuje sudac izvršenja.”
Član 74.
“ … Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste,
suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici
mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora. …”
69. U odluci br. U-III-1437/2007 od 23. aprila 2008. godine

Ustavni sud je utvrdio da su uvjeti pritvora zatvorenika, P.M. u
Kaznionici u Lepoglavi predstavljali nečovječno postupanje.
Razmotrio je i zahtjev P.M.-a za pravičnom naknadom.
Mjerodavni dijelovi odluke glase:
Ustavni sud posebno neprihvatljivim smatra stajalište
[nižih] sudova da se u ovom slučaju ne može dosuditi naknada
neimovinske štete prema članu 200. Zakona o obveznim
odnosima, jer da se radi o pravnom nepriznatom obliku
naknade štete.
414
…
Hrvatski Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine",
broj 35/05.) je u članu 1046. definisao neimovinsku štetu kao
povredu prava osobnosti. Drugim riječima, svaka povreda prava
osobnosti predstavlja neimovinsku štetu.
Pojam prava osobnosti Zakon o obveznim odnosima daje u
članu 19. stavu 2. gdje se kao prava osobnosti u smislu tog
Zakona navode: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje,
ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog
života, sloboda i dr.
… valja zaključiti da je u ovom slučaju došlo do povrede
ljudskog ustavnog i osobnog dobra, jer je podnosilac bio u
zatvorskim uvjetima koji nisu sukladni standardima koji su
propisani Zakonom o izdržavanju kazne zatvora, a isti su
protivni i pravnom standardu koji je propisan članom 25.
stavom 1. Ustava. Zbog tog su sudovi dužni odrediti odštetu i
za tu povredu ljudskog dostojanstva. …”
PRAVO
I NAVODNA POVREDA ČLANA 3. I ČLANA 5, STAVA 3.

KONVENCIJE
70. Podnosilac zahtjeva prigovara na temelju člana 3.

Konvencije uvjetima svojega pritvora. Nadalje prigovara na
temelju člana 5, stava 3. trajanju svog pritvora te tvrdi da su
razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi kad su odredili
produženje njegovog pritvora bili nedostatni i neodgovarajući
tokom cijelog njegovog pritvora. Član 3. i član 5. glase:
Član 3.
“Niko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili
ponižavajućem postupanju ili kazni.“
415
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 5. stav 3.
Svako uhapšen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavom

1.c) ovog člana mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili
pred drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti, i ima pravo
u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja.
Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da
će ta osoba pristupiti suđenju.
A. Dopuštenost
71. Vlada tvrdi da nakon odluke Ustavnog suda od 17.

marta 2009. godine podnosilac zahtjeva više nije mogao tvrditi
da je žrtva povreda navedenih na temelju člana 3. i člana 5,
stava 3. Konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio povredu tih
odredbi. Nadalje, glede prigovora podnosioca zahtjeva na
temelju člana 3. Konvencije (uvjeti njegovog pritvora),
nacionalno je pravo naknadno omogućilo podnosiocu zahtjeva
potraživati naknadu štete u građanskom postupku protiv
države.
72. Podnosilac zahtjeva osporava te tvrdnje.
1. Opća načela
73. Sud smatra da su pitanje ima li podnosilac zahtjeva

položaj žrtve i pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava
bitno povezana u okolnostima ovog predmeta, te da ih stoga
treba zajedno razmotriti.
74. Glede položaja žrtve podnosioca zahtjeva, Sud ponavlja
da on može, na temelju člana 34. Konvencije “primati zahtjeve
bilo koje fizičke osobe… koji tvrde da su žrtve povrede prava
priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je
počinila jedna visoka ugovorna stranka.” Prvo je na nacionalnim
vlastima da isprave svaku navodnu povredu Konvencije. U tom
pogledu, pitanje može li podnosilac zahtjeva tvrditi da je žrtva
navodne povrede mjerodavno je u svim fazama postupka koji
416
se vodi na temelju Konvencije (vidi predmete Burdov v. Russia,

br. 59498/00, stav 30, ECHR 2002-III i Trepashkin v. Russia,
br. 36898/03, stav 67, 19. jula 2007.).
75. Sud također ponavlja da neka odluka ili mjera koja je
povoljna za podnosioca zahtjeva u načelu nije dostatna da bi ga
se lišilo njegovog položaja “žrtve”, osim ako su nacionalne vlasti
priznale, bilo izričito ili u biti, povredu Konvencije te za nju dale i
zadovoljštinu (vidi predmete Amuur v. France, 25. juna 1996,
stav 36, Reports of Judgments and Decisions 1996-III i Dalban
v. Romania [GC], br. 28114/95, stav 44, ECHR 1999-VI). Takvo
priznanje i zadovoljština obično su rezultat procesa iscrpljivanja
domaćih pravnih sredstava (vidi predmet Koç and Tambaş v.
Turkey (dec.), br. 46947/99, 24. februara 2005.).
76. Sud nadalje ponavlja da su mehanizmi zaštite temeljnih
prava uspostavljeni Konvencijom, supsidijarni u odnosu na
nacionalne sustave koji čuvaju ljudska prava. Konvencija ne
određuje državama ugovornicama neki zadani način za
osiguranje djelotvorne primjene Konvencije unutar njihovog
internog prava. Izbor najprikladnijega načina da se to postigne
u načelu je stvar domaćih vlasti, koje su u trajnom kontaktu s
vitalnim snagama svojih zemalja i u boljem su položaju
procijeniti mogućnosti i resurse koje im daju njihovi odnosni
domaći pravni sustavi (vidi predmete Swedish Engine Drivers'
Union v. Sweden, 6. februara 1976, stav 50, Series A br. 20;
Chapman v. the United Kingdom [GC], br. 27238/95, stav 91,
ECHR 2001-I i Sisojeva and Others v. Latvia [GC], br.
60654/00, stav 90, ECHR 2007-II).
77. Glede iscrpljivanja domaćih pravnih sredstva, Sud
ponavlja da se on, u skladu s članom 35, stavom 1. Konvencije,
može nekim pitanjem baviti samo nakon što budu iscrpljena sva
domaća pravna sredstva. Svrha člana 35. je dati svim
državama ugovornicama priliku da spriječe ili isprave povrede
navedene protiv njih prije nego što ti navodi budu dostavljeni
Sudu (vidi, na primjer, predmete Hentrich v. France, 22.
septembra 1994, stav 33, Series A br. 296-A i Remli v. France,
23. aprila 1996, stav 33, Reports 1996-II). Tako prigovor
417
Almin DAUTBEGOVIĆ
podnesen Sudu treba prvo biti podnesen ogovarajućim

nacionalnim sudovima, barem u biti, u skladu s formalnim
zahtjevima domaćega prava i u propisanim rokovima. Drugačije
stajalište značilo bi dupliciranje domaćega procesa s postupkom
pred Sudom, što bi se teško moglo smatrati spojivim sa
supsidijarnim značajem Konvencije (vidi predmet Gavril Yosifov
v. Bulgaria, br. 74012/01, stav 42, 6. novembar 2008.). Ipak,
obveza iscrpiti domaća pravna sredstva zahtijeva samo da
podnosilac zahtjeva redovnim putem koristi pravna sredstva
koja su djelotvorna, dostatna i pristupačna u odnosu na
njegove pritužbe na temelju Konvencije (vidi predmete Balogh
v. Hungary, br. 47940/99, stav 30, 20. jula 2004. i John
Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), br.
27023/03, 28. juna 2005.).
2. Primjena ovih načela na ovaj predmet
(a) Član 3.
78. Sud bilježi da je u svojoj odluci od 17. marta 2009.

godine Ustavni sud izričito utvrdio povredu člana 3. Konvencije
glede uvjeta pritvora podnosioca zahtjeva. Presudio je da opći
uvjeti njegovog pritvora predstavljaju ponižavajuće postupanje
prema njemu. Utvrđenja Ustavnog suda obuhvatila su cijelo
razdoblje tokom kojeg je podnosilac zahtjeva bio u pritvoru.
79. Po mišljenju Suda, ova utvrđenja Ustavnog suda
nedvojbeno predstavljaju odluku u korist podnosioca zahtjeva,
čime su mjerodavne nacionalne vlasti izričito priznale povredu
njegovog prava da ne bude podvrgnut postupanju protivnome
članu 3. Konvencije.
80. Sud smatra da zadovoljština u okolnostima podnosioca
zahtjeva ima dva vida: jedan je micanje podnosioca zahtjeva iz
okolnosti pritvora koje su protivne članu 3. Konvencije, a drugi je
moguće dosuđivanje naknade štete za vrijeme tokom kojega je
bio u takvim uvjetima. S tim u vezi Sud bilježi da je podnosilac
zahtjeva bio pušten odmah nakon odluke Ustavnog suda.
418
Nadalje, Sud bilježi da je pravo na poštivanje nečije “osobnosti”

zaštićeno na temelju člana 19. Zakona o obveznim odnosima i da
se sve povrede tog prava priznaju kao osnove za dosuđivanje
naknade štete na temelju člana 1046. istog zakona u odnosu na
nematerijalnu štetu. Sud isto tako prima na znanje odluku
Ustavnog suda br. U-III-1437/2007 od 23. aprila 2008. – vidi
stav 73. ove presude), koju je dostavila Vlada, u kojoj je Ustavni
sud izričito naveo da u slučaju kad on utvrdi da je podnosilac
zahtjeva bio pritvoren u neprihvatljivim uvjetima, on ima pravo
na naknadu štete od države. Ovaj pristup Ustavnog suda jasno
naznačuje da osoba u položaju podnosioca zahtjeva ima priznato
pravo, na temelju domaćeg prava, tražiti naknadu od države.
81. Sud primjećuje da je podnosilac zahtjeva uistinu tražio
naknadu štete od države i da postupak s tim u vezi sada traje
pred nadležnim građanskim sudom. Iako se pokretanje
građanskog postupka za naknadu štete ne može samo po sebi
smatrati djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na
nepovoljne zatvorske uvjete, taj postupak, u kombinaciji s
odlukom Ustavnog suda kojom se nalaže trenutačno puštanje
podnosioca zahtjeva, u okolnostima ovog predmeta,
zadovoljava zahtjeve djelotvornosti (vidi, mutatis mutandis,
Štitić v. Croatia (dec.), br. 9660/03, 9. novembar 2006.).
82. Stoga je, budući da je postupak koji se odnosi na
zahtjev podnosioca zahtjeva za naknadu štete još uvijek u toku,
ovaj dio zahtjeva preuranjen. Slijedi da mora biti odbačen u
skladu s članom 35, stavovima 1. i 4. Konvencije.
(b) Član 5. stav 3.
83. Sud prvo primjećuje da je podnosilac zahtjeva

prigovorio da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi
kad su naložili i produžili njegov pritvor bili nedostatni i
neodgovarajući tokom cijelog njegovog pritvora. Glede odluke
Ustavnog suda od 17. marta 2009. godine, njome je ukinuta
odluka Vrhovnog suda od 4. februara 2009. godine s osnova što
taj sud nije utvrdio da bi bila ispunjena dva uvjeta za
419
Almin DAUTBEGOVIĆ
određivanje daljnjega pritvora: (a) jesu li razlozi koji

opravdavaju lišenje slobode bili još uvijek “relevantni i dostatni”
i (b) jesu li mjerodavne vlasti iskazale “posebnu marnost” u
provođenju postupka. Po mišljenju Ustavnog suda “samo u
slučaju ako su oba uvjeta ispunjena, razdoblje provedeno u
produženom pritvoru može se smatrati razboritim.”
84. Prije odluke Ustavnog suda od 17. marta 2009. godine
u postupku pred nacionalnim sudovima, podnosilac zahtjeva
uložio je nekoliko ustavnih tužbi koje su ili bile odbijene ili
utvrđene nedopuštenima. U svojoj se odluci od 17. marta
2009. godine Ustavni sud nije nigdje osvrnuo na ukupno
trajanje pritvora podnosioca zahtjeva. On je samo ukinuo
odluku Vrhovnog suda od 4. februara 2009. godine, bez bilo
kakvog utvrđenja je li došlo do povrede prava podnosioca
zahtjeva na temelju člana 5, stava 3. Konvencije. Još je od
veće važnosti za pitanje položaja žrtve podnosioca zahtjeva to
što on nema nikakvo pravo na temelju nacionalnog prava
tražiti bilo kakvu naknadu u vezi sa svojim prigovorom o
trajanju njegovog pritvora. Stog se, u okolnostima ovog
predmeta, ne može reći da je podnosilac zahtjeva izgubio svoj
položaj žrtve glede svog prigovora na temelju člana 5, stava 3.
Konvencije.
85. Slijedi da prigovor Vlade treba biti odbijen.
86. Sud nadalje smatra da ovaj prigovor nije očigledno
neosnovan u smislu člana 35, stava 3. Konvencije. Nadalje
smatra da nije nedopušten po bilo kojoj osnovi. Stog treba
utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
87. Podnosilac zahtjeva tvrdi da su osnove za određivanje i

produživanje njegovog pritvora bile nedostatne, posebice
osnove na temelju člana 102, stava 1. tačke 4. Zakona o
krivičnom postupku.
420
88. Vlada tvrdi da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni

sudovi za određivanje i produženje pritvora podnosioca
zahtjeva – time da su oni, prije optužnice protiv njega bili,
opasnost da bi mogao utjecati na svjedoke, opasnost da bi
mogao ponoviti krivično djelo i težina optužbi, a nakon
optužnice, samo težina optužbi – bili relevantni i dostatni.
89. Vlada također tvrdi da je, zbog težine optužbi protiv
podnosioca zahtjeva, njegovo puštanje moglo dovesti do javnih
nereda. Objasnili su da je podnosilac zahtjeva bio jedan od
potpredsjednika HFP-a, ustanove koja je bila nadležna za
proces privatizacije u Hrvatskoj i koja je imala značajnu ulogu u
ekonomskom životu u zemlji. Kao takav, podnosilac zahtjeva je
uživao javno povjerenje, kojemu je naškodio zloupotrebom
svojega položaja. Istovremeno je nekoliko rukovodioca visoke
razine HFP-a bilo uhapšeno zbog sumnje na korupciju, što je
dodalo težini optužbe.
90. Nadalje tvrde da je krivični postupak protiv podnosioca
zahtjeva bio vrlo složen, budući se odnosio na brojne navode o
krivičnoj aktivnosti od strane deset okrivljenika.
2. Ocjena Suda
91. Sud ponavlja da na temelju drugog dijela člana 5, stava

3, osoba kojoj se na teret stavlja krivično djelo, mora uvijek biti
puštena za vrijeme suđenja, osim ako država može dokazati
postojanje “mjerodavnih i dostatnih” razloga koji opravdavaju
daljnje trajanje pritvora te osobe (vidi predmet Yagci and
Sargin v. Turkey, 8. juna 1995, stav 52, Series A br. 319-A).
Štoviše, domaći sudovi “moraju ispitati sve činjenice koje daju
argumente za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog
interesa koji opravdava, uz dužno poštivanje načela
predmnijeve nevinosti, odstupanje od pravila poštivanja
pojedinačne slobode te ih moraju navesti u svojim odlukama o
zahtjevima za puštanje na slobodu (vidi predmet Letellier v.
France, 26. juna 1991, stav 35, Series A br. 207).
421
Almin DAUTBEGOVIĆ
92. Sud nadalje ponavlja da je opstojnost osnovane sumnje

da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine
qua non za zakonitost produženog pritvora, ali da nakon
proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda
kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se
dokazalo ne samo da postoji istinska “osnovana sumnja”, nego i
da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji,
bez obzira na predmnijevu nevinosti, pretežu nad pravom na
slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v.
France, 23. septembra 1998, stav 102, Reports 1998-VII), s
time da je prvenstvena svrha drugog dijela člana 5, stava 3.
tražiti privremeno puštanje na slobodu okrivljenika tokom
suđenja (vidi predmete Garycki v. Poland, br. 14348/02, stav
39, 6. februara 2007. i McKay v. the United Kingdom [GC], br.
543/03, stav 41, ECHR 2006-X).
93. Sud primjećuje da je razdoblje pritvora podnosioca
zahtjeva započelo 16. juna 2007. godine, kad je prvo bio
uhapšen, a završilo 18. marta 2009. godine, kad je pušten.
Tako je ono trajalo jednu godinu, devet mjeseci i dva dana.
94. U svojim odlukama o produženju pritvora podnosioca
zahtjeva vlasti su se prvenstveno oslonile na tri osnove, i to
ozbiljnu narav krivičnog djela za koje je optužen, opasnost da
bi mogao utjecati na svjedoke i opasnost da bi, ako bi bio na
slobodi, mogao ponovno počiniti krivično djelo.
(a) Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela
95. Sud smatra da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do

tog da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do
suđenja kako bi spriječili bilo kakve pokušaje da počini daljnja
krivična djela. No, međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je
da opasnost bude vjerojatna a mjera odgovarajuća, u svjetlu
okolnosti predmeta, a osobito prošlosti i osobnosti dotične
osobe (vidi predmet Clooth v. Belgium, 12. decembra 1991,
stav 40, Series A br. 225).
422
96. Sud bilježi da podnosilac zahtjeva nije do tada bio

evidentiran u krivičnoj evidenciji i da nije obavljena nikakva
stručna procjena vjerojatnosti da će on ponovno počiniti
krivično djelo. Nadalje, budući da je optužen za počinjenje
krivičnih djela blisko povezanih s njegovim položajem kao
jednog od potpredsjednik HFP-a, nakon što je bio razriješen te
dužnosti dana 29. juna 2007. godine, nije opstala nikakva
opasnost da će on ponoviti krivično djelo.
97. Osnova koja se temelji na riziku ponovnog počinjenja
nije stoga samo po sebi opravdala nastavak pritvora podnosioca
zahtjeva nakon 29. juna 2007. godine.
(b) Opasnost da će utjecati na svjedoke
98. Sud priznaje da je predmet podnosioca zahtjeva bio

vrlo složen, te je bilo nužno izvršiti teške izvide. Neki od
svjedoka bili su zaposlenici HFP-a, u kojemu je podnosilac
zahtjeva bio na visokom položaju. Uvjerenje vlasti da je on
stoga trebao biti držan u pritvoru kako bi ga se spriječilo da
bude u mogućnosti utjecati na svjedoke lako je za razumjeti,
barem na početku.
99. Međutim, dugoročno, zahtjevi istrage nisu dostatni za
opravdanje pritvora osumnjičenika: u redovnom toku događaja
navedeni rizici se smanjuju s protekom vremena kako se
provode izvidi, uzimaju izjave i obavljaju verifikacije (vidi
naprijed citirani predmet Clooth, stav 43.).
100. Sud bilježi da su do 13. februara 2008. godine, kad je
podnesena optužnica, bili izvedeni dokazi saslušanjem pred
istražnim sucem svih svjedoka koji su bili zaposlenici HFP-a.
Stoga opasnost da bi podnosilac zahtjeva mogao utjecati na
svjedoke više nije postojala nakon tog datuma. Iz tog se treba
izvesti da je nakon dana 13. februara 2008. godine, datuma
kad je podignuta optužnica protiv podnosioca zahtjeva, rizik o
kojemu je riječ nestao i da više nije mogao služiti kao
opravdanje za njegov pritvor.
423
Almin DAUTBEGOVIĆ
(c) Zaštita javnog poretka
101. Sud primjećuje da se Vlada pozvala i na zaštitu javnog

poretka kao osnovu za pritvor podnosioca zahtjeva, iako to
nacionalni sudovi nisu izričito spomenuli. Ovi su se, međutim,
pozvali na štetu koju je navodno ponašanje podnosioca
zahtjeva uzrokovalo u odnosu na povjerenje javnosti. U svakom
slučaju, Sud prihvaća da pojedina krivična djela, zbog svoje
osobite težine i reakcije javnosti na njih, mogu dovesti do
uznemirenja javnosti koje može opravdati pritvor prije suđenja,
barem određeno vrijeme.
102. U iznimnim okolnostima – i očito, podložno tome da
postoje dostatni dokazi – ovaj se faktor dakle može uzeti u obzir u
svrhu Konvencije. Međutim, ova se osnova može smatrati
relevantnom i dostatnom samo ako se temelji na činjenicama koje
mogu pokazati da bi puštanje okrivljenika u stvari bilo protivno
javnom poretku Nadalje, pritvor će i dalje biti legitiman samo ako
javni poredak ostane ugrožen; njegov nastavak ne može se
koristiti kao anticipacija kazne zatvora. (vidi predmete Kemmache
v. France, 27. novembar 1991, stav 52, Series A br. 218 i Tomasi
v. France, 27. augusta 1992, stav 91, Series A br. 241-A).
103. Sud konačno bilježi da hrvatsko pravo ne priznaje
pojam protivnosti javnom poretku uzrokovane krivičnim djelom
kao osnovu za pritvor. Nadalje, nacionalni sudovi nisu objasnili
zašto je bio potreban produženi pritvor podnosioca zahtjeva
kako bi se spriječila uznemirenost javnosti i nisu ispitali je li
podnosilac zahtjeva predstavljao opasnost za javnu sigurnost.
Stoga se tvrdnje Vlade koje se pozivaju na zaštitu javnog
poretka ne mogu smatrati dostatnima za određivanje ili
produženje pritvora podnosioca zahtjeva.
(d) Ozbiljnost navodnih krivičnih djela
104. Sud je opetovano presudio da se, iako strogost

sankcije s kojom je okrivljenik suočen jest mjerodavni
element pri procjeni rizika od skrivanja ili ponovnog
424
počinjenja krivičnog djela, potreba da se nastavi lišenje

slobode ne može se procijeniti iz čisto apstraktnog gledišta,
uzimajući u obzir samo težinu djela. Produženje pritvora ne
može se koristiti niti na način da se anticipira kazna zatvora
(vidi predmete Belevitskiy v. Russia, br. 72967/01, stav 101,
1. marta 2007.; Panchenko v. Russia, br. 45100/98, stav
102, 8. februara 2005.; Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02,
stav 180, ECHR 2005-X i Ilijkov v. Bulgaria, br. 33977/96,
stav 81, 26. jula 2001.).
105. U ovome su predmetu od 15. februara 2008, odmah

nakon što je počelo suđenje, do 18. marta 2009. godine,
domaći sudovi produživali pritvor podnosioca zahtjeva samo s
osnove osobito teških okolnosti pod kojima je navodno počinio
krivična djela o kojima je riječ. To razdoblje je trajalo jednu
godinu, jedan mjesec i tri dana.
106. Glede naravi krivičnih djela koja se stavljaju na teret
podnosiocu zahtjeva u ovome predmetu, Sud bilježi da je on
optužen za počinjenje krivičnih djela povezanih s primanjem
mita u svojstvu jednog od potpredsjednika HFP-a. I dok Sud
prihvaća da su optužbe protiv podnosioca zahtjeva bile
ozbiljne i da su nacionalni sudovi utvrdili da su navodna
krivična djela za sobom povlačila veliki stepen kriminalne
odlučnosti za poduzimanje jednog broja nezakonitih koraka
kroz duže razdoblje, Sud bilježi da objašnjenja koja su dali
nacionalni sudovi s tim u vezi nisu dostatna i relevantna za
produženje pritvora podnosioca zahtjeva nakon 15. februara
2008. godine. Niti jedan element koji su predočili nacionalni
sudovi nije mogao dokazati da je podnosilac zahtjeva
predstavljao trajnu opasnost ili da bi njegovo puštanje na bilo
koji način štetilo vođenju krivičnog postupka protiv njega.
107. Sud nadalje naglašava da su vlasti, kad odlučuju o
tome treba li osobu pustiti na slobodu ili zadržati u pritvoru,
obvezne, na temelju člana 5, stava 3. razmotriti alternativne
načine jamstva njegovog pojavljivanja na suđenju. Uistinu, taj
član ne jamči samo pravo “na suđenje u razumnome roku ili
425
Almin DAUTBEGOVIĆ
puštanje na slobodu dok traje suđenje, već se puštanje na

slobodu može uvjetovati jamstvima za pojavljivanje na sudu”
(vidi predmet Jabłoński v. Poland, br. 33492/96, stav 83, 21.
decembra 2000.). Sud u ovome predmetu bilježi da nema
nikakve izričite naznake da bi tokom cijelog razdoblja pritvora
podnosioca zahtjeva vlasti predvidjele bilo kakva druga
jamstva kojima bi bio cilj osigurati njegovu nazočnost na
suđenju. One nisu niti razmotrile mogućnost osiguranja
njegove nazočnosti na suđenju tako što bi mu izrekle, na
temelju člana 90. Zakona o krivičnom postupku, druge
“preventivne mjere” kojima je izričita namjena osigurati
pravilno vođenje krivičnog postupka.
108. Sud bilježi da podnosilac zahtjeva nije bio

višestruki počinilac i da je bio optužen za financijska krivična
djela a ne za zločine koji bi sadržavali nasilni element. Sud
stoga nalazi da su pozivajući se isključivo na težinu optužbi
vlasti produžile pritvor podnosioca zahtjeva u razdoblju od
15. februara 2008. godine do 18. marta 2009. godine s
osnova koje se ne može smatrati “dostatnima”. U takvim
okolnostima nije potrebno ispitati je li postupak bio vođen uz
“posebnu revnost”.
109. Stoga je došlo do povrede člana 5, stava 3.
Konvencije.
II NAVODNA POVREDA ČLANA 5. STAVA 4. KONVENCIJE
110. Podnosilac zahtjeva prigovara da postupak koji se

odnosi na zakonitost njegovog pritvora nije bio u skladu s
jamstvima na temelju člana 5, stava 4. Konvencije, koji glasi
kako slijedi:
“4. Svako ko je lišen slobode hapšenjemili pritvaranjem ima
pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o
zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na
slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.”
426
A. Dopuštenost
111. Sud bilježi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan

u smislu člana 35, stava 3. Konvencije. Nadaje bilježi da nije
nedopušten po nekoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je
dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
112. Podnosilac zahtjeva tvrdi da se Vrhovni sud, kad je

preispitivao rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 8. augusta
2008. godine kojim mu je produžen pritvor, u svojoj odluci od
19. septembra 2008. godine, nije očitovao o njegovim
navodima da su uvjeti njegovog pritvora bili nečovječni. Nadalje
tvrdi da je u istom postupku Ustavni sud utvrdio da je njegova
ustavna tužba od 29. septembra 2008. godine nedopuštena
isključivo s osnova da je u međuvremenu bila donesena nova
odluka kojom je produžen njegov pritvor. Isto se dogodilo s
njegovom ustavnom tužbom od 24. juna 2008. godine. Po
mišljenju podnosioca zahtjeva, takva praksa protivna je
zahtjevima člana 5, stava 4. Konvencije.
113. Vlada tvrdi da je pritvor podnosioca zahtjeva bio često
preispitivan od strane nadležnih sudova po službenoj dužnosti i
da je podnosilac zahtjeva također imao mogućnost na temelju
domaćega prava zatražiti da mu se ukine pritvor. Podnosilac
zahtjeva je uvijek mogao podnijeti žalbu Vrhovnom sudu protiv
svakog rješenja o produženju njegovog pritvora i o njegovim se
žalbama brzo odlučivalo. Glede ovlasti Ustavnog suda u
stvarima koje se tiču pritvora, Vlada tvrdi da je on ovlašten
preispitati odluke kojima se određuje i produžuje pritvor i
ukinuti te odluke kad utvrdi da su suprotne pravu na osobnu
slobodu, zajamčenom Ustavom i Konvencijom. Međutim,
zahtjevi člana 5, stava 4. bili su u Hrvatskoj ispunjeni kroz
sudsku zaštitu od strane nižih sudova, uključujući i Vrhovni sud,
te ne mogu ići tako daleko da budu primjenjivi na postupak koji
se odnosi na ustavnu tužbu.
427
Almin DAUTBEGOVIĆ
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
114. Sud ponavlja da je svrha člana 5, stava 4.

uhapšenim i pritvorenim osobama osigurati pravo na sudski
nadzor zakonitosti mjere kojoj su podvrgnuti (vidi mutatis
mutandis, predmete De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium,
18. juna 1971, stav 76, Series A br. 12 i Ismoilov and Others
v. Russia, br. 2947/06, stav 145, 24. aprila 2008.). Pravno
sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru
kako bi ta osoba mogla dobiti brzo sudsko preispitivanje
zakonitosti pritvora, koje bi moglo dovesti, kad je to
odgovarajuće, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu.
Postojanje pravnog sredstva koje traži član 5, stav 4. mora
biti dostatno izvjesno, ne samo u teoriji nego također i u
praksi, bez čega će mu nedostajati dostupnosti i
djelotvornosti koje su potrebne u svrhu te odredbe (vidi,
mutatis mutandis, predmete Stoichkov v.Bulgaria, br.
9808/02, stav 66. in fine, 24. marta 2005. i Vachev v.
Bulgaria, br. 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII).
Dostupnost pravnog lijeka podrazumijeva, inter alia, da
okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve
da podnosiocima zahtjeva daju stvarnu mogućnost korištenja
tog pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka
v. Belgium, br. 51564/99, stavci 46. i 55, ECHR 2002.).
(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet
115. Sud prvo bilježi da na temelju mjerodavnog domaćeg

prava pritvor tokom istrage mora preispitati istražni sudac
nakon mjesec dana i onda ponovno nakon dva mjeseca i tri
mjeseca (član 107. Zakona o krivičnom postupku). Nakon što
bude podignuta optužnica, sud mora preispitivati pritvor svaka
dva mjeseca. Sud bilježi da su domaći sudovi u okolnostima
ovog predmeta u mnogo navrata preispitali zakonitost pritvora
428
116. Podnosilac zahtjeva mogao je podnositi zahtjeve da ga

se pusti na slobodu. Mogao je uložiti žalbu Vrhovnom sudu protiv
svake odluke Županijskog suda u Zagrebu kojom je određen, a
kasnije produživan, njegov pritvor. Sud nalazi da su nacionalni
sudovi periodično i automatski preispitivali pritvor podnosioca
zahtjeva te dali obrazloženje produženja pritvora. Podnosilac
zahtjeva je svaki puta mogao podnijeti žalbu Vrhovnom sudu kao
i ustavnu tužbu. Međutim, Sud će se baviti pitanjem jesu li
odluka Vrhovnog suda od 19. septembra 2008. godine i odluke
Ustavnog suda od 25. septembra i 18. decembra 2008. godine
bile u skladu s članom 5, stavom 4. Konvencije.
(i) Odluka Vrhovnog suda od 19. septembra 2008.
117. Sud bilježi da je u svojoj žalbi Vrhovnom sudu od 11.

augusta 2008. godine podnosilac zahtjeva pobijao zakonitost
svog pritvora te je isto tako prigovorio da su uvjeti njegovog
pritvora bili nečovječni. Vrhovni sud se nije, odbivši njegovu
žalbu od 19. septembra 2008. godine, osvrnuo na te navode. S
tim u vezi Sud ponavlja da član 5, stav 4. Konvencije uhapšenoj
ili pritvorenoj osobi daje pravo na preispitivanje, u odnosu na
procesne i materijalne uvjete koji su bitni za “zakonitost” u
smislu Konvencije, njihovog lišenja slobode. To znači da
nadležni sud treba ispitati ne samo pridržava li se domaće
pravo procesnih zahtjeva, nego i razumnost sumnje koja je
osnov hapšenja, te legitimnost svrhe koja se želi postići
hapšenjem, te pritvora koji iz tog proizlazi (vidi predmet
Butkevičius v. Lithuania, br. 48297/99, stav 43, ECHR 2002-II).
118. Sud bilježi da je u postupku koji je kulminirao
odlukom Vrhovnog suda od 19. septembra 2008. godine
Županijski sud u Zagrebu, postupajući kao prvostepeni sud,
produžio pritvor podnosioca zahtjeva dana 8. augusta 2008.
godine. Citirao je mjerodavne procesne odredbe koje
postavljaju osnove za produženje pritvora te dao razloge koji
opravdavaju daljnji pritvor podnosioca zahtjeva, i to “osobito
teške okolnosti” pod kojima je navodno počinio krivično djelo za
koje ga se tereti, a koje su okolnosti podrobno opisane (vidi
stav 47. u kojem se upućuje na stav 39. ove presude).
429
Almin DAUTBEGOVIĆ
119. Glede odluke Vrhovnog suda od 19. septembra 2008.

godine, ona je potvrdila nalaze pobijane odluke Županijskog
suda u Zagrebu i još jednom detaljno navela konkretne
okolnosti u kojima su navodno bila počinjena djela.
120. Po mišljenju Suda, i Županijski sud u Zagrebu i
Vrhovni sud zadovoljili su zahtjeve navedene u sudskoj praksi
Suda, budući da su se bavili procesnim i materijalnim uvjetima
koji su bili bitni za “zakonitost” daljnjeg pritvora podnosioca
zahtjeva u smislu Konvencije.
121. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud nalazi da nije došlo
do povrede člana 5, stava 4. Konvencije glede odluke Vrhovnog
suda od 19. septembra 2008. godine.
(ii) Odluke Ustavnog suda od 25. septembra i 18. decembra

2008.
122. Sud nadalje bilježi da nacionalni sistem također

dozvoljava ustavnu tužbu protiv svakog rješenja Vrhovnog suda o
žalbi koja se odnosi na pritvor. Međutim, Sud bilježi da će prema
svojoj praksi Ustavni sud utvrditi da je nedopuštena svaka
ustavna tužba, kad je, prije nego što je donio odluku, u
međuvremenu doneseno novo rješenje o produženju pritvora.
Tako je utvrđeno da su ustavne tužbe podnosioca zahtjeva od 24.
juna i 29. septembra 2008. godine nedopuštene s tih osnova.
123. S tim u vezi Sud ponavlja da, prema njegovoj sudskoj
praksi, član 5, stav 4. sadržava, kao i član 6. stav 1. pravo pristupa
sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja
ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov v.
Bulgaria, br. 38822/97, stavci 82.-90, ECHR 2003-I i Bochev v.
Bulgaria, br. 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008.).
124. Nadalje, član 5, stav 4. ne tjera države ugovornice da
uspostave drugu razinu nadležnosti za ispitivanje zahtjeva za
puštanje iz pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sistem
mora u načelu dati pritvorenicima ista jamstva u žalbenom
postupku kao i u prvom stepenu (vidi predmet Toth v. Austria,
12. decembra 1991, stav 84, Series A br. 224; vidi također
430
predmete Rutten v. the Netherlands, br. 32605/96, stav 53, 24.

jula 2001.; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stav 42, 31. januara
2002. i Svipsta v. Latvia, br. 66820/01, stav 129, ECHR 2006-
III). Sud smatra da se ovo jednako primjenjuje u sustavu koji
predviđa ustavnu tužbu protiv odluka kojima se određuje i
produžuje pritvor.
125. Međutim, hrvatski sistem, iako dozvoljava ustavnu
tužbu, ostavlja Ustavnom sudu mogućnost da čeka na novo
rješenje o produženju pritvora i da tada utvrdi da je ustavna
tužba protiv prethodnog rješenja o pritvoru nedopuštena. Tako,
iako je podnosilac zahtjeva podnio ustavnu tužbu protiv rješenja
Vrhovnog suda od 9. juna 2008. godine, Ustavni sud nije odlučio o
ustavnoj tužbi podnosioca zahtjeva do 25. septembra 2008.
godine, a tada je samo utvrdio da je ustavna tužba nedopuštena
jer je u međuvremenu bilo doneseno novo rješenje. Ista je
situacija ponovljena kad je dana 18. decembra 2008. godine
utvrđeno od strane Ustavnog suda da je ustavna tužba
podnosioca zahtjeva od 29. septembra 2008. godine nedopuštena
(vidi stavke 48. i 52.). Sud nalazi da nije bilo dovoljno brzo
odlučeno o ustavnim tužbama podnosioca zahtjeva od 24. juna i
29. septembra 2008. godine te da je bilo dozvoljeno da pitanje
ustavnosti njegovog pritvora ostane nerješavano.
126. Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije brzo odlučio
o ustavnim tužbama podnosioca zahtjeva od 24. juna i 29.
septembra 2008. godine učinilo je nemogućim osigurati pravilno
i smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje njegovog
pritvora, kako je to predviđeno nacionalnim pravom. Time što
su ustavne tužbe podnosioca zahtjeva utvrđene nedopuštenima
samo zato što su u međuvremenu bila donesena nova rješenja
o produženju pritvora, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev “da
okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da
podnosiocima zahtjeva daju realnu mogućnost korištenja
pravnog sredstva” (vidi stav 92. ove presude). Tako nije ispunio
svoju obvezu iz člana 5, stava 4. Konvencije da preispita
zakonitost pritvora podnosioca zahtjeva. Stoga je došlo do
povrede te odredbe.
431
Almin DAUTBEGOVIĆ
III NAVODNE POVREDE ČLANA 6. KONVENCIJE
127. Podnosilac zahtjeva nadalje prigovara da je krivični

postupak protiv njega bio nepošten jer sudovi nisu bili
nepristrani, nije mu bilo dano odgovarajuće vrijeme i
mogućnosti da pripremi svoju obranu i nije se mogao braniti uz
pravnu pomoć po svom odabiru, posebice u svjetlu loših uvjeta
njegovog pritvora, što ga je spriječilo da pripremi svoju obranu.
Isto tako prigovara da su izjave nekih visokih državnih
dužnosnika u medijima bile protivne predmnijevi nevinosti.
Pozvao se na član 6, stavke 1. 2. i 3(b) i (c) Konvencije, čiji
mjerodavni dio glasi kako slijedi:
1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza … u slučaju
podizanja optužnice za krivično djelo protiv njega svako ima
pravo da sud pravično ispita njegov slučaj.
2. Svako optužen za krivično djelo smatrat će se nevinim
sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.
3. Svako optužen za krivično djelo ima najmanje sljedeća
prava:
…
b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu
svoje obrane;
c) da se brani sam ili uz branioca po vlastitom izboru, a ako
nema dovoljno sredstava platiti branioca, ima pravo na
besplatnog branioca, kad to nalažu interesi pravde;…”
A. Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
128. Vlada tvrdi da su prigovori podnosioca zahtjeva na

temelju člana 6. preuranjeni jer je krivični postupak protiv njega
još uvijek u toku i da on može uložiti iste prigovore koristeći razna
pravna sredstva predviđena domaćim pravom, kao što je žalba
432
protiv prvostepene presude i ustavna tužba. Sva prava na koja se

poziva podnositelj zahtjeva pred Sudom zajamčena su raznim
odredbama Zakona o krivičnom postupku i Ustavom, i, uz to,
Konvencija je u Hrvatskoj izravno primjenjiva.
129. Podnositelj zahtjeva se slaže da je mogao ulagati iste
prigovore u svojoj žalbi, osim prigovora na temelju člana 6,
stava 2. Konvencije.
2. Ocjena Suda
(a) Član 6, stavci 1. i 3(b) i (c) Konvencije
130. Sud bilježi da je krivični postupak protiv podnosioca

zahtjeva u ovome trenutku u toku pred Vrhovnim sudom, kao
žalbenim sudom u ovoj stvari. Podnosilac zahtjeva može uložiti
svoje prigovore na temelju člana 6, stava 1. i 3. (a) i (c) Konvencije
i u svojoj žalbi i, konačno, u svojoj ustavnoj tužbi. Iz tih razloga, i u
svjetlu supsidijarne prirode mehanizama Konvencije, Sud se slaže s
Vladom da je ovaj dio zahtjeva preuranjen budući da je krivični
postupak protiv podnosioca zahtjeva još uvijek u toku.
131. Slijedi da ovaj dio zahtjeva treba odbaciti na temelju
člana 35, stava 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih
pravnih sredstava.
(b) Član 6, stav 2. Konvencije
132. Sud primjećuje da su pobijane izjave dali određeni

visoki državni dužnosnici te da su objavljene u novinama.
Protivno tvrdnji Vlade, ove izjave ne mogu poslužiti kao osnova
za žalbu ili bilo koje drugo pravno sredstvo u kontekstu
krivičnog postupka protiv podnosioca zahtjeva, budući da se,
prema domaćem pravu, takva osnova sastoji od činjeničnih
pogrešaka i pravnih pogrešaka kao i procesnih pogrešaka.
Pobijane izjave ne spadaju niti u jednu od ovih kategorija.
Nadalje, pravna sredstva dostupna podnosiocu zahtjeva u
kontekstu krivičnog postupka protiv njega mogu se koristiti u
433
Almin DAUTBEGOVIĆ
odnosu na presude i druge odluke donesene u tome postupku,

a ne u odnosu na izjave koje su dali javni dužnosnici u
medijima.
133. Glede mogućnosti ulaganja ustavne tužbe zbog
navodne povrede prava podnosioca zahtjeva da ga se smatra
nevinim, Sud bilježi da iako je to pravo zajamčeno Ustavom,
ustavna se tužba može podnijeti samo protiv odluke koju je
donijelo nadležno tijelo vlasti. Međutim, glede pobijanih izjava
nije donesena nikakva odluka i stoga protiv njih nema nikakve
ustavne tužbe.
134. Slijedi da prigovor Vlade o iscrpljivanju domaćih
pravnih sredstava treba odbiti.
135. Sud dalje smatra da ovaj prigovor nije očito
neosnovan u smislu člana 35, stava 3. Konvencije. Nadalje
bilježi da nije nedopušten po niti jednoj drugoj osnovi. Stoga
treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
136. Podnosilac zahtjeva tvrdi da pobijane izjave četiri

visoka državna dužnosnika, objavljene u danima neposredno
nakon njegovog hapšenja, predstavljaju proglašenje njegove
krivnje prije nego ga je sud proglasio krivim, što predstavlja
povredu njegovog prava da ga se smatra nevinim.
137. Vlada naglašava važnost HFP-a u ekonomskom i
javnom životu Hrvatske, što opravdava interes javnosti da bude
informisana o njegovim aktivnostima. Glede pobijanih odluka,
Vlada naglašava da nisu spominjana imena osumnjičenika i da
u vrijeme kad su članci o kojima se radi objavljeni još uvijek
nije bilo otkriveno koji od četiri potpredsjednika HFP-a je bio
uhapšen. Pobijane izjave nisu naznačile da su državni
dužnosnici o kojima je riječ spomenuli bilo kakve kriminalne
aktivnosti ili dali svoje mišljenje o krivnji podnosioca zahtjeva u
odnosu na bilo koje krivično djelo.
434
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
138. Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u

stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog krivičnog
suđenja koje se traži u stavu 1. (vidi predmete Deweer v.
Belgium, 27. februara 1980, Series A br. 35, stav 56. i Allenet
de Ribemont v. France, 10. februara 1995, Series A br. 308,
stav 35.). U svom relevantnom aspektu član 6, stav 2. ima za
cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje
prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (vidi
predmete Khuzhin and Others v. Russia, br. 13470/02, stav 93,
23. oktobar 2008. i Matijašević v. Serbia, br. 23037/04, stav
45, ECHR 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno
izražavanje od strane samog suda mišljenja da je osoba
“optužena za krivično djelo” kriva prije nego joj je to dokazano
prema zakonu (vidi predmet Minelli v. Switzerland, 25. marta
1983, Series A br. 62) ali također obuhvaća i izjave državnih
dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je
osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane
nadležne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de
Ribemont, stav 41. i predmete Daktaras v. Lithuania, br.
42095/98, stavke 41.-43, ECHR 2000-X i Butkevičius v.
Lithuania, br. 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II).
139. Sloboda izražavanja, zajamčena članom 10.
Konvencije uključuje slobodu primati i davati informacije. Stoga
član 6, stav 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o
krivičnim istragama koje su u toku, ali traži da to čine uz svu
potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštivana predmnijeva
nevinosti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont
stav 38. i predmet Karakaş and Yeşilirmak v. Turkey, br.
43925/985, stav 50, 28. juna 2005.).
140. Sud je smatrao da je u demokratskom društvu
neizbježno priopćiti informacije kad su podignute ozbiljne
optužbe za zloupotrebu položaja i ovlasti (vidi naprijed citirani
predmet Butkevičius, stav 50.).
435
Almin DAUTBEGOVIĆ
141. Treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave da je

neko tek osumnjičen za počinjenje krivičnog djela i jasne izjave,
dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio krivično
djelo o kojemu je riječ. Sud je dosljedno naglašavao važnost
biranja riječi od strane javnih dužnosnika u njihovim izjavama
prije nego je nekoj osobi suđeno i ona utvrđena krivom za neko
određeno krivično djelo (vid naprijed citirani predmet Daktaras i
predmete Böhmer v. Germany, br. 37568/97, stavke 54. i 56, 3.
oktobar 2002. i Nešťák v. Slovakia, br. 65559/01, stavke 88. i
89, 27. februara 2007.). Isto je tako naglasio važnost poštivanja
predmnijeve nevinosti tokom konferencije za štampu od strane
državnih dužnosnika (vidi naprijed citirani predmet Butkevičius,
stavke 50.-52. i predmete Lavents v. Latvia, br. 58442/00, stav
122, 28. novembar 2002. i Y.B. and Others v. Turkey, br.
48173/99 i 48319/99, stavke 49. 51, 28. oktobra 2004.). Ipak,
predstavlja li neka izjava javnog dužnosnika povredu načela
predmnijeve nevinosti mora bit utvrđeno u kontekstu konkretnih
okolnosti u kojima je dana pobijana izjava (vidi predmet Adolf v.
Austria, 26. marta 1982, stavci 36.-41, Series A br. 49). U
svakom slučaju, izražena mišljenja ne mogu predstavljati izjave
od strane javnog dužnosnika o tome da je podnosilac zahtjeva
kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on ili ona kriv i
prejudiciralo ocjenu činjenica od strane nadležne sudske vlasti
(vidi naprijed citirani predmet Butkevičius, stav 53.).
(b) Primjena tih načela na ovaj predmet
142. Sud uviđa da je podnosilac zahtjeva imao važan

položaj u državnoj agenciji koja se bavi privatizacijom sve
imovine u državnom vlasništvu i da su njegove aktivnosti bile
od velikog interesa za opću javnost. U vrijeme navodnog
krivičnog djela od najviših se državnih dužnosnika, uključujući
posebice Glavnog državnog odvjetnika i Direktora policije,
tražilo da obavještavaju javnost o navodnom djelu i krivičnom
postupku koji je iz njega slijedio. Međutim, ova dužnost da se
obavještava javnost ne može opravdati sve moguće izbore
riječi, nego treba biti obavljena tako da se poštuje pravo
osumnjičenika da ih se smatra nevinima.
436
143. Sud isto tako ima na umu da su izjave o kojima je

riječ dane samo jedan dan (u slučaju Direktora policije i
Glavnog državnog odvjetnika) i četiri dana (u drugim
slučajevima) nakon hapšenja podnosioca zahtjeva. Međutim,
bilo je osobito važno u ovoj početnoj fazi, čak i prije nego je
pokrenut krivični postupak protiv podnosioca zahtjeva, da se ne
daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumačiti kao da, po
mišljenju određenih važnih javnih dužnosnika, potvrđuju
njegovu krivnju (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani
predmet Butkevičius, stav 51.).
144. Sud bilježi da su u ovome predmetu pobijane izjave

dali Glavni državni odvjetnik, Direktor policije, Predsjednik
Vlade i Predsjednik Republike, u kontekstu neovisnom od
samog krivičnog postupka. Sud će sada nastaviti ispitivati
odvojeno svaku od tih izjava koje su dale dotične osobe.
145. Sud bilježi da je Direktor policije citiran da je rekao

“Da bi popili kafu s vama i pustili vas u igru, u namještanje
poslova za kupnju imovine iz HFP-a bilo je potrebno platiti 50
tisuća eura”, a to je izjava koja je upućivala na već uhapšene
potpredsjednike HFP-a. Glavni državni odvjetnik je citiran da je
rekao “osumnjičeni bili nezasitno pohlepni. Samo da bi započeli
ikakav razgovor o poslu, tražili su 50.000 eura”.
146. Sud ne može prihvatiti tvrdnje Vlade da ime

podnosioca zahtjeva nije bilo spomenuto i da u to vrijeme nije
bio poznat identitet osumnjičenika. Sud bilježi da je podnositelj
zahtjeva bio uhapšen pod sumnjom da je uzimao mito u
svojstvu jednog od potpredsjednika HFP-a dana 16. juna 2007.
godine i da su stoga pobijane izjave Direktora policije i Glavnog
državnog odvjetnika, objavljene 18. juna 2007. godine u članu
koji se ticao navodnih krivičnih aktivnosti visoko pozicioniranih
zaposlenika HFP-a jasno upućivale, inter alia, na podnosioca
zahtjeva.
147. Izjave Direktora policije i Glavnog državnog odvjetnika

nisu bile ograničene na to da opišu status postupka koji je bio u
toku ili “stanje sumnje” protiv podnosioca zahtjeva, nego su
437
Almin DAUTBEGOVIĆ
bile iznošene kao utvrđena činjenica, bez ikakve zadrške glede

tog jesu li osumnjičenici počinili radnju uzimanja mita, radi čega
je podnositelj bio uhapšen.
148. Glede izjava Predsjednika Vlade, Sud primjećuje da je
on ustvrdio da je u HFP-u bilo organiziranog zločina i iako je
priznao da tri potpredsjednika možda nisu sudjelovala u
svakom projektu, on je također implicirao da su bili uključeni u
organizirani zločin. Sud primjećuje da je jasno da se ova izjava
također ticala podnosioca zahtjeva, budući je on bio jedan od tri
potpredsjednika HFP-a i pobijane izjave su upućivale na
kriminalnu aktivnost u vezi s kojom je podnosilac zahtjeva bio
uhapšen.
149. Glede pobijane izjave Predsjednika Mesića, Sud
primjećuje da je on imenovao HFP kao središte korupcije i
implicirao da su tri tenora bili dio tog. Iako je koristio
metaforične izraze jasno je da je izraz “tri tenora” upućivao na
tri uhapšena potpredsjednika HFP-a, od kojih je jedan bio
podnosilac zahtjeva. Sud smatra da izričaj pobijane izjave ide
dalje od tog da se samo kaže da je podnosilac zahtjeva
osumnjičen glede optužbi za korupciju. Upotrijebljeni izrazi
označavaju tri potpredsjednika HFP-a, implicirajući da su bili dio
korupcije u HFP-u.
150. Sud smatra da su ove izjave od strane javnih
dužnosnika predstavljale izjavu o krivnji podnosioca zahtjeva i
prejudicirale ocjenu činjenica od strane nadležne sudske vlasti.
Budući da su dužnosnici o kojima je riječ bili na visokim
položajima, oni su trebali postupati s osobitim oprezom u svom
izboru riječi za opisivanje krivičnog postupka protiv podnosioca
zahtjeva koji je u toku. Međutim, obzirom na sadržaj njihovih
izjava, kako je to podcrtano u prednjem tekstu, Sud nalazi da
su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je
podnosilac zahtjeva kriv prije nego mu je krivnja dokazana u
skladu sa zakonom.
151. U skladu s navedenim Sud nalazi da je došlo do
povrede prava podnosioca zahtjeva da ga se smatra nevinim.
Stoga je došlo do povrede člana 6, stava 2. Konvencije.
438
IV NAVODNA POVREDA ČLANA 14. KONVENCIJE
152. Na kraju, podnosilac zahtjeva prigovara da je

diskriminiran.
153. U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u
mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj
nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na
postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz tog slijedi da je
nedopušten prema članu 35. stavu 3. kao očigledno neosnovan
i da ga treba odbiti na temelju člana 35. stava 4. Konvencije.
V PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
154. Član 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih
protokola, a unutarnje pravo zainteresovane visoke ugovorne
stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema
potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
155. Podnosilac zahtjeva potražuje 60.000 eura (EUR) na ime

nematerijalne štete u vezi sa svojim prigovorom na temelju člana
3. Konvencije. On potražuje i 12.862 EUR na ime materijalne
štete na ime nastalih troškova liječenja koje mu je bilo potrebno
zbog pogoršanja njegovog zdravlja tokom pritvora.
156. Vlada tvrdi da je podnosilac zahtjeva, nakon utvrđenja
Ustavnog suda glede njegovih prigovora na temelju člana 3.
Konvencije, mogao tražiti naknadu od države. U svakom
slučaju, tražena naknada je prekomjerna.
157. Sud primjećuje da su prigovori podnosioca zahtjeva na
temelju člana 3. Konvencije utvrđeni nedopuštenima i da on
nije podnio nikakav zahtjev za naknadu materijalne ili
nematerijalne štete u vezi sa svojim ostalim prigovorima. Stoga
odbija taj zahtjev.
439
Almin DAUTBEGOVIĆ
158. Podnosilac zahtjeva potražuje i 5.605 EUR na ime

troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima u
postupku koji se odnosi na određivanje pritvora i produženje
pritvora podnosioca zahtjeva i 4.388,45 EUR za one nastale
pred Sudom.
159. Vlada tvrdi da podnosilac zahtjeva nije imao pravo na
troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima.
160. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac zahtjeva ima

pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je
dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je
njihova količina razumna. Glede domaćeg postupka koji se tiče
odluka o određivanju i produženju pritvora podnosioca
zahtjeva, Sud se slaže se, budući da im je u biti cilj bio
ispraviti neke od povreda Konvencije navedenih pred Sudom,
ovi domaći pravni troškovi mogu se uzeti u obzir pri ocjeni
zahtjeva za naknadu troškova (vidi predmet Scordino v. Italy
(bro. 1) [GC], br. 36813/97, stav 284, ECHR 2006-V). U
ovome predmetu, obzirom na informacije koje posjeduje i na
navedena mjerila, Sud podnosiocu zahtjeva dosuđuje iznos od
5.600 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred
nacionalnim vlastima. Glede postupka na temelju Konvencije,
ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u
usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim podnosiocu
zahtjeva, kojega je zastupala odvjetnica, dosuditi iznos od
4.300 EUR uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat na te
iznose.
C. Zatezna kamata
161. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji

na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj
za tri postotna boda.
440
1. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na osnove pritvora

podnosioca zahtjeva, pravo podnosioca zahtjeva na preispitivanje
njegovog pritvora kao i njegovo pravo da ga se smatra nevinim
dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. presuđuje da je došlo do povrede člana 5, stava 3.

Konvencije;

Konvencije u odnosu na odluku Vrhovnog suda od 19.
septembra 2008. godine;

Konvencije glede odluka Ustavnog suda od 25. septembra i 18.
decembra 2008. godine;

Konvencije;
6. presuđuje
(a) da tužena država podnosiocu zahtjeva treba, u roku od

tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s
članom 44. stavom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 9,900 EUR
(devet hiljada devet stotina eura) uz sav porez koji bi mogao
biti zaračunat podnosiocu zahtjeva na ime troškova i izdataka, a
koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države po stopi
primjenjivoj na datum namirenja;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do

namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata
prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske
centralne banke tokom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri
postotna boda;
7. Odbija ostatak zahtjeva podnosioca zahtjeva za

pravičnom naknadom.
441
Almin DAUTBEGOVIĆ
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom

obliku dana 8. aprila 2010. godine u skladu s pravilom 77.
stavovima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Soren Nielsen Christos Rozakis

Sekretar Predsjednik
442
IV DIO
NAJVAŽNIJE PRESUDE
USTAVNOG SUDA BOSNE i
HERCEGOVINE
443
Almin DAUTBEGOVIĆ
1. PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA

OPTUŽNICE
- ZBOG MOGUĆEG UTJECAJA NA
SVJEDOKE -
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u

predmetu broj AP 6/08, rješavajući apelaciju Neđe Zeljaje, na
osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16.
stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i
3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj
60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica,
Miodrag Simović, potpredsjednik, Valerija Galić,
potpredsjednica, Mato Tadić, sudija, Krstan Simić, sudija na
sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOST I I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Neđe Zeljaje.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-
07/419 od 7. decembra 2007. godine i broj X-KR-07/419 od 30.
novembra 2007. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan
da odmah donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
444
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od osam

dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud
Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja
ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog
suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Zeljaje podnesena
protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/419 od
7. decembra 2007. godine, broj X-KR-07/419 od 30. novembra
2007. godine i broj X-KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine u
odnosu na član II/3.d) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te
član 5. stav 4. i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Zeljaje
podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-
KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine, broj X-KR-07/419
od 30. novembra 2007. godine i broj X-KR-07/419 od 29.
novembra 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”,
“Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”,
“Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku
Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENjE
I Uvod
1. Neđo Zeljaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika,
kojeg zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Sokoca, podnio
je 28. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja
Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-
KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine, Rješenja Suda BiH
broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Suda
BiH broj X-KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine.
445
Almin DAUTBEGOVIĆ
II Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od
Suda BiH je zatraženo 20. februara 2008. godine, a od učesnika
u postupku Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Tužilaštvo BiH) 11. marta 2008. godine da dostave odgovore na
apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 9. marta, a Tužilaštvo BiH
20. marta 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda,
odgovori su dostavljeni apelantu 24. marta 2008. godine.
III Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i
dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na
sljedeći način:
6. Tužilaštvo BiH je protiv apelanta vodilo istragu zbog
osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv
čovječnosti iz člana 172. u vezi sa članom 173. Krivičnog
zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). U fazi istrage Sud BiH
je Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 31. augusta 2007. godine
odbio prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu odredi mjera
pritvora, pa je, umjesto tog, odredio mjeru zabrane iz člana
126.a stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH (u
daljnjem tekstu: ZKPBiH) prema kojoj se apelant morao svaki
dan javljati u Stanicu javne sigurnosti Kalinovik. U daljnjem
toku istrage Sud BiH Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 31.
oktobra 2007. godine je apelantu produžio trajanje određene
mjere zabrane, a u rješenju je konstatirano da se mjera provodi
u skladu sa rješenjem kojim je određena i da apelant
pravovremeno i potpuno izvršava i poštuje određenu mjeru.
7. Sud BiH je, dalje, Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 19.
novembra 2007. godine proglasio tajnim sve lične podatke
osvjedocima za koje su, prema prijedlogu Tužilaštva BiH,
tražene mjere zaštite. Ovim rješenjem je određeno da će prava
imena i prezimena i ostali lični podaci svjedoka identificiranih
446
pred Sudom BiH ostati tajna i nakon podnošenja optužnice, a

Tužilaštvu BiH je naloženo da odbrani otkrije prava imena i
prezimena svjedoka najmanje 30 dana prije svjedočenja.
8. Tužilaštvo BiH je 23. novembra 2007. godine podnijelo
optužnicu protiv apelanta zbog navedenog krivičnog djela. Uz
optužnicu Tužilaštvo BiH je Sudu BiH dostavilo i prijedlog da se
apelantu i drugim optuženim u istom predmetu odredi mjera
pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b)
ZKPBiH. Ovaj prijedlog Tužilaštvo BiH je, između ostalog,
obrazložilo i time da “postoji osnovana bojazan da će [apelant]
ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike u
ovom krivičnom djelu”. Ovakav stav Tužilaštvo BiH je
obrazložilo na sljedeći način: “Ovaj zaključak se temelji na
činjenici da je djelo koje se [apelantu] stavlja na teret
počinjeno u udruženom zločinačkom poduhvatu sa više
saizvršilaca, a u čijoj je komandnoj strukturi [apelant] vrlo
visoko pozicioniran obzirom na funkciju komandira SJB
Kalinovik koju je obavljao u vrijeme počinjenja krivičnog djela.
Kada se te činjenice povežu s tim da će osumnjičenom, nakon
potvrđivanja optužnice, biti dostupni dokazi protiv njega, to
jasno upućuje na zaključak da osumnjičeni nakon tog ima dosta
jači motiv da izvrši utjecaj na svjedoke i saizvršioce ne samo
one koji direktno terete njega nego i na ostale svjedoke koji
terete druge osumnjičene obzirom na njegovu komandnu
funkciju i činjenicu da je optužen za udruženi zločinački
poduhvat. Također, [apelantu] će biti dostupni podaci o
svjedocima koji su dali iskaze u ovom krivičnom predmetu, te
će na taj način moći izvršiti utjecaj na njih kako bi izmijenili
svoj iskaz na glavnom pretresu, a za to ima i te kako jak motiv
obzirom na težinu djela koje mu se stavlja na teret.” Tužilaštvo
BiH je, dalje, navelo da apelant živi u Kalinoviku “gdje, također,
redovno dolaze i svjedoci u ovom predmetu kako direktne
žrtve, tako i članovi porodica žrtava, što kod velikog broja
svjedoka izaziva strah i bojazan obzirom na vrlo visoku funkciju
koju je [apelant] obavljao u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Ova činjenica je potvrđena i u iskazu svjedoka F, kao i na
primjeru većeg broja svjedoka koji su tražili zaštitne mjere”.
447
Almin DAUTBEGOVIĆ
Osim ovih razloga, Tužilaštvo BiH je istaklo da bi apelantov

boravak na slobodi za vrijeme suđenja “sasvim izvjesno, a
imajući u vidu prirodu djela za koje se tereti i ranjivost
svjedoka, doveo do tjeskobe i nelagode kod svjedoka, koji bi
svoja svjedočenja trebali dati u atmosferi lišenoj straha i
pritisaka, i to na glavnom pretresu pred Sudom BiH”.
9. Sud BiH je 28. novembra 2007. godine potvrdio optužnicu,
nakon čega je Rješenjem broj X-KR-07/419 od 29. novembra
2007. godine apelantu odredio mjeru pritvora zbog razloga
predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Ovim rješenjem
je određeno da pritvor može trajati do okončanja glavnog
pretresa, a najduže tri godine od dana donošenja rješenja,
odnosno 29. novembra 2010. godine, a da će se kontrola
opravdanosti pritvora vršiti po proteku svaka dva mjeseca od
dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju ove odluke
Sud BiH je naveo da je ocijenio činjenicu da će biti potrebno
saslušati veliki broj svjedoka, prvenstveno žrtava i članova
njihovih porodica, od kojih neki žive na teritoriji na kojoj optuženi
imaju mjesto prebivališta, kao i svjedoka koji su učestvovali u
događajima za koje se apelant i drugi optuženi terete “ali koji
nemaju status optuženih, a koji su ujedno komšije, poznanici, pa
čak i prijatelji optuženih”. Sud BiH je, dalje, naveo da su u ovoj
fazi krivičnog postupka osigurani dokazi potrebni za potvrđivanje
optužnice, ali da glavni pretres nije počeo, “te je neophodno
obezbijediti da svjedoci budu saslušani bez prijetnji i pritisaka”.
10. Dalje, “prema ocjeni suda, upravo u ovoj fazi postupka
potrebno je obezbijediti svjedocima da slobodno daju iskaz, bez
straha od odmazde, a do čega bi, prema mišljenju suda, moglo
doći ukoliko bi se optuženi našli na slobodi”. Sud BiH ističe da je
ocijenio činjenicu “da je tek u ovoj fazi postupka optuženima u
potpunosti poznat identitet svjedoka, kao i njihove izjave na
osnovu kojih se zasniva optužba protiv njih”. Sud BiH,
prihvativši u cijelosti argumentaciju Tužilaštva BiH, zaključio je
da bi “boravak optuženih na slobodi, sasvim izvjesno, imajući u
vidu prirodu djela za koja se terete i ranjivost svjedoka, doveo
do tjeskobe i nelagode kod svjedoka, koji bi svoja svjedočenja
448
trebali dati u atmosferi lišenoj straha i pritiska, što osnovano

upućuje na zaključak da, u konkretnom, to sve čini navedene
okolnosti naročitim i takvim da ukazuju da i zbog tog postoji
opasnost od utjecaja na svjedoke” zbog čega je opravdano
apelantu i drugim optuženim odrediti mjeru pritvora prema
članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. U odnosu na apelanta Sud
BiH je dodatno ocijenio činjenicu “da se istraga, prema
tužiočevim navodima, provodi i protiv lica koja su nadležna za
izvršenje mjera zabrane i koja su zajedno sa optuženim činila
udruženi zločinački poduhvat, uz to imajući u vidu funkciju
komandira SJB Kalinovik, koju je obavljao [apelant] u
inkriminirano vrijeme”, navodeći da to “neupitno ukazuje na
zaključak da u ovoj fazi postupka mjere zabrane nisu
svrsishodne, niti efikasne, te se njima ne može postići svrha
mjere pritvora, odnosno njima se ne može spriječiti utjecaj na
svjedoke, te time ometanje krivičnog postupka u ovoj fazi”.
11. U odnosu na prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu
odredi pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1.
tačka a), Sud BiH je utvrdio da je takav prijedlog neosnovan,
ocjenjujući činjenicu da je apelant penzioner, lošeg imovnog
stanja s prijavljenom adresom boravišta koju nije mijenjao duži
vremenski period, te da nema dvojno državljanstvo. Također,
Sud BiH je naveo da sudu nisu predočeni bilo kakvi dokazi da je
apelant bio u bjekstvu, ili da je pokušao da pobjegne kako bi
bio nedostupan pravosudnim organima, konstatujući da se
apelant “uredno odazivao na pozive suda”, kao i da činjenica da
je optužnica potvrđena “sama po sebi ne predstavlja odlučnu
činjenicu na osnovu koje bi se moglo utvrditi postojanje
opasnosti od bjekstva optuženih”.
12. Apelantu je prvostepeno rješenje uručeno 29. novembra
2007. godine, kada je i lišen slobode i sproveden u KPZ Kula, a
njegovom braniocu rješenje je uručeno 1. decembra 2007.
godine. Budući da je rok za žalbu protiv prvostepenog rješenja
bio 24 sata, apelant je osporio prvostepeno rješenje istog dana
kad mu je i uručeno s napomenom da će pravnu argumentaciju
dati njegov branilac. Branilac je žalbu izjavio 1. decembra 2007.
449
Almin DAUTBEGOVIĆ
godine. Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-07/419 od 30.

novembra 2007. godine odbio žalbu koju je izjavio apelant, a
Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine
odbio je žalbu koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio
apelantov branilac i branioci drugih optuženih. U oba rješenja
Sud BiH je naveo da osporeno prvostepeno rješenje sadrži
konkretne razloge koji su doveli sud do zaključka da postoje
konkretne okolnosti koje ukazuju na to da postoje razlozi za
mjeru pritvora. Dalje, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak
iz prvostepenog rješenja o opravdanosti pritvora u odnosu na
razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, ponavljajući iste
razloge koji su navedeni i u prvostepenom rješenju i ističući da
činjenica “da su svjedoci saslušani u istrazi, ne znači da su
dokazi, u smislu člana 132. stav 2. ZKPBiH, i obezbijeđeni, jer
svjedoci tek treba da se saslušaju na glavnom pretresu”.
13. Također, Vijeće Suda BiH je prihvatilo zaključak iz
prvostepenog rješenja da se, zbog sumnje da je u izvršenju
predmetnog djela učestvovao veći broj saizvršilaca protiv kojih
Tužilaštvo BiH vodi istragu i koji se nalaze na slobodi, te zbog
ozbiljnosti optužbi koje im se stavljaju na teret, nedvosmisleno
može smatrati da bi boravak optuženih na slobodi, “imajući u
vidu prirodu djela za koja se terete, doveo do tjeskobe i
nelagode kod svjedoka, a i mogućih kontakata sa izvršiocima”.
Dalje, Vijeće Suda BiH je navelo i da je apelant do određivanja
pritvora bio na slobodi uz određene mjere zabrane, ali je
zaključilo da je prvostepeno rješenje pravilno obrazloženo “zato
što mjere zabrane u ovom trenutku ne bi mogle ispuniti svrhu
zbog koje se pritvor određuje, čak i u slučaju da se optuženi
preseli u drugo mjesto, kako se to u žalbi predlaže”. Uzevši u
obzir i činjenicu da se istraga, prema tužiočevim navodima, vodi
i protiv lica koja su nadležna za izvršenje mjera zabrane a koja
su, prema tim navodima, zajedno sa optuženim činila krivično
udruženi zločinački poduhvat, Vijeće je zaključilo da postoje
objektivni razlozi zbog kojih se mjerama zabrane ne može
spriječiti utjecaj na svjedoke i saizvršioce, a time ni ometanje
krivičnog postupka u ovoj fazi.
450
IV Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima
prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u
daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično
suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 2. i stav 3. tač. a) i d) Evropske konvencije, pravo na
djelotvoran pravni lijek iz člana 13. i pravo na nediskriminaciju
iz člana 14. Evropske konvencije.
15. U obrazloženju svojih navoda u vezi s kršenjem člana 5.
stav 3. Evropske konvencije apelant navodi da predloženu
mjeru pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1.
tačka b) ZKPBiH Tužilaštvo BiH nije potkrijepilo nijednim
dokazom, a da je “apstraktno navođenje činjenica nedovoljno
za postojanje ovog zakonskog razloga za određivanje pritvora”.
Apelant navodi da Tužilaštvo nije dalo konkretiziran prijedlog s
neophodnim dokazima da je apelant lično ili posredstvom
drugog lica izvršio, odnosno pokušao da izvrši utjecaj na nekog
svjedoka ili eventualnog saizvršioca, odnosno da Tužilaštvo BiH
nije dalo nijedan dokaz kojim bi potkrijepilo tvrdnje da bi
apelant ometao krivični postupak na ovaj način. Apelant dalje
navodi da se “koluzijska opasnost završava ili postaje manje
vjerovatna okončanjem pojedinih faza krivičnog postupka i
obezbjeđenjem dokaza koje je Tužilaštvo nesmetano pribavilo”.
Također, apelant navodi da je Vijeće Suda BiH u istražnom
postupku utvrdilo da je neosnovano odrediti pritvor apelantu,
već je u toj fazi postupka apelantu izrečena blaža mjera-mjera
zabrane iako je pritvor bio predložen zbog razloga propisanih
članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKPBiH.
16. Apelant navodi da je Sud BiH i u drugim sličnim
slučajevima usvojio stav da i u situaciji u kojoj su optuženom
poznata imena svjedoka ne postoji razlog za određivanje
pritvora iz tačke b) člana 132. ZKPBiH, “jer još uvijek nije
konkretizovana naročita koluziona opasnost”, navodeći kao
451
Almin DAUTBEGOVIĆ
primjer Rješenje Suda BiH broj X-KRN-06/290 od 2. novembra

2006. godine u kojem je naglašeno da “razlozi za pritvor
moraju biti konkretno egzistentni i objektivno manifestovani”.
Apelant smatra da to pokazuje da Sud BiH različito primjenjuje
odredbu člana 132. stav 1. tačka b) u različitim slučajevima
zbog čega smatra da je i diskriminiran. Dalje, apelant navodi da
je neosnovan i stav suda o postojanju mogućnosti utjecaja na
eventualne saučesnike i prikrivače, jer bi to bilo relevantno
samo u situaciji da je pokušano da se izvrši utjecaj ili da je već
izvršen. Apelant ukazuje da, prema navodima Tužilaštva BiH,
pojedini eventualni saizvršioci i ne žive u apelantovom mjestu
prebivališta i nedostupni su i organima gonjenja, a apelantu,
osim imena lica koje navodi optužnica a koji nisu na području
BiH, nisu poznati ostali navodni saizvršioci, pa nije jasno kako
bi bilo moguće utjecati na njih. Apelant smatra da ne postoje
stvarni i zakonski razlozi da se njemu odredi pritvor, naročito
imajući u vidu da je rješenjem Suda BiH konstatirano da je
apelant u cijelosti poštivao mjeru zabrane koja mu je određena
u istražnom postupku.
17. Apelant, također, navodi da je predložio sudu da se
izreknu i druge mjere zabrane kumulativno sa već izrečenom
mjerom čije bi izvršenje moglo biti provođeno van područja
općine Kalinovik. Apelant je u vezi s tim priložio Sudu BiH
dokaze o suvlasništvu na porodičnoj stambenoj kući, te o
mogućnosti provođenja izrečene mjere zabrane na području
općine Ilidža, ali Sud BiH to nije ocijenio. Dalje, apelant ističe
da je Sud BiH, prema prijedlogu Tužilaštva BiH, Rješenjem X-
KRN-07/419 od 19. novembra 2007. godine odredio mjere
zaštite za osam svjedoka čiji identitet nije poznat optuženom u
ovoj fazi krivičnog postupka.
18. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na pravično
suđenje, i to, prije svega, pretpostavka o nevinosti iz člana 6.
stav 2. Evropske konvencije, tako što je u osporenom
prvostepenom rješenju Sud BiH naveo: “[...] u odnosu na
[apelanta] Sud je dodatno cijenio činjenicu da se istraga, prema
navodima tužioca, provodi i protiv lica koja su nadležna za
izvršenje mjera zabrane i koja su zajedno sa optuženim činila
452
udruženi zločinački poduhvat” iz čega sud zaključuje o

nesvrsishodnosti određivanja mjere zabrane. Apelant, također,
navodi da on i njegov branilac nisu upoznati ni sa jednim
dokazom koji upućuje na to da je pokrenuta istraga protiv
nekog lica nadležnog za provođenje mjera zabrane u odnosu na
apelanta “osim informacija iz sredstava javnog informisanja”.
Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje
prekršeno i zato što je o apelantovim žalbama a zatim i
njegovog branioca odlučeno posebnim rješenjima iako su, kako
navodi, “optuženi i njegov branilac jedan procesni subjekt”.
Apelant smatra da je na ovaj način prekršeno i apelantovo
pravo na branioca i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je
odlučivanje o žalbi koju je apelant lično izjavio, bez
odgovarajuće pravne argumentacije svog branioca,
predstavljalo bespredmetan i nedjelotvoran pravni lijek. Osim
tog, apelant smatra da mu je na ovaj način uskraćeno i pravo
na adekvatnu i efikasnu odbranu i efikasan pristup sudu, čime
je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH smatra da su

neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo
iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije time što mu je određen
pritvor, a nije ostavljena na snazi ranije izrečena mjera
zabrane. Naime, Sud BiH smatra da, iako su mjere zabrane
imale svrhu u istrazi, potvrđivanjem optužnice je “nastala nova
faza postupka, faza u kojoj predstoji glavni pretres”. Budući da
se očekuje da svjedoci koji su u istrazi saslušani pristupe
glavnompretresu, Sud BiH smatra da razlozi koji su postojali
prije nastupanja ove faze dobivaju jači intenzitet nakon
potvrđivanja optužnice, te da je potrebno da se svjedoci na
glavnom pretresu saslušaju bez straha od prijetnji i pritisaka.
Zbog tog je Sud BiH smatrao da mjere zabrane u konkretnoj
fazi u kojoj se postupak nalazi ne bi ispunile svrhu zbog koje se
pritvor određuje. Također, Sud BiH smatra da su neosnovani i
navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3, člana 13. i člana 5.
stav 4. Evropske konvencije. Naime, Sud BiH navodi da je
453
Almin DAUTBEGOVIĆ
apelantova žalba primljena prije žalbe koju je izjavio njegov

branilac, a odluka o žalbi mora da se donese u roku od 48 sati,
kako je propisano članom 136. stav 6. ZKPBiH. Također, Sud
BiH navodi da odlučivanje o apelantovoj žalbi nije ni na koji
način utjecalo na odlučivanje o žalbi koju je podnio njegov
branilac.
20. Tužilaštvo BiH, nakon iscrpnog navođenja standarda
Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski
sud), navodi da se Tužilaštvo “u potpunosti pridružuje
obrazloženju koje je dao Sud BiH u pobijanim rješenjima”,
posebno u vezi s postojanjem razloga za određivanje pritvora.
Budući da slijedi faza glavnog pretresa, bit će neophodno
saslušati svjedoke “u atmosferi oslobođenoj od straha od
odmazde”. Dalje, Tužilaštvo BiH navodi da je u kontekstu
postojanja ovog razloga za određivanje pritvora posebno
značajan “razlog straha od eventualnog naknadnog svjedočenja
koji je iskazao svjedok S.H. u svojoj izjavi datoj pred
Tužilaštvom”. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH uzeo u obzir
sve okolnosti u skladu sa zakonom i praksom koje su bitne za
postojanje razloga za određivanje pritvora apelantu, što je u
cijelosti u skladu sa zahtjevima iz člana 5. Evropske konvencije.
Također, Tužilaštvo smatra da je koluziona opasnost konkretno
i adekvatno obrazložena u osporenim rješenjima, kao i pitanje
svrshishodnosti izricanja mjere pritvora u odnosu na mjere
zabrane. Tužilaštvo BiH, također, osporava i navode koji se tiču
prava na pravično suđenje, konkretno prava na odbranu, kao i
prava ne djelotvoran pravni lijek. U vezi s posljednjim,
Tužilaštvo BiH smatra da nije potrebno ispitivati da li je sporni
postupak pred Sudom BiH ispunio sve zahtjeve iz člana 13.
Evropske konvencije, jer ovaj postupak ima specifičnu pravnu
prirodu, te da u konkretnom slučaju ne treba prelaziti granice
određene članom 5. stav 4. Evropske konvencije u okviru kojeg
se ispituje postojanje djelotvornog pravnog lijeka koji mora
imati sudski karakter. Također, Tužilaštvo osporava i
apelantove navode o diskriminaciji.
454
V Relevantni propisi
21. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i
Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 36/03,
26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,
53/07 i 76/06) relevantne odredbe glase:
Član 126.
(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi
mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u
inozemstvo, Sud mu može obrazloženim rješenjem zabraniti da
bez odobrenja napusti mjesto boravišta.
(2) Uz mjeru iz stava 1. ovog člana optuženom može biti
zabranjeno posjećivanje određenih mjesta, ili sastajanje sa
određenim licima, ili naređeno da se povremeno javlja
određenom organu, ili privremeno oduzeta putna isprava ili
vozačka dozvola, kao i zabranjeno preduzimanje određenih
poslovnih aktivnosti.
[...]
Član 131.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim
u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti
drugom mjerom.
vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih
organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im
pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
odmah pustiti na slobodu.
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo
krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
455
Almin DAUTBEGOVIĆ
[...] b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti,

postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati
krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili
prikrivače,
[...]
Član 134.
[...]
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u
času pritvaranja. [...]
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti
žalbu vijeću (član 24. stav 6) u roku od 24 sata od prijema
rješenja.[...]
(6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana, vijeće koje
odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 137.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon
njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja
prvostepene presude pritvor može trajati najduže:
[...] tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana
kazna dugotrajnog zatvora. [...]
VIDopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u
pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu
predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i
Hercegovini.
456
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda,

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv
presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi
djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se
podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac
apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom
lijeku kojeg je koristio.
24. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske
konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b)
Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka
14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima
koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora
zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda
glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv
efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku
od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o
posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih
slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena.
25. Apelant osporava rješenja Suda BiH broj X-KR-07/419
od 30. novembra 2007. godine i broj X-KRN-07/419 od 7.
decembra 2007. godine kojim mu je određen pritvor, navodeći,
između ostalog, da je tim rješenjem prekršeno i njegovo pravo
na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine
i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim
navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant
ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima
457
Almin DAUTBEGOVIĆ
ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa

praksom Ustavnog i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan
princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u
cjelini. Obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni
proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi
postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog
tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li
je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno
ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera,
Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra
1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka
broj U63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u
“Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta
još nije okončan, već je donesena odluka o određivanju pritvora
apelantu. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu
prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
27. Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog
kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, te zbog kršenja prava iz čl. 13.
i 14. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima Ustavni sud
zapaža da protiv rješenja koja apelant osporava nema drugih
djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na
to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 28.
decembra 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60
dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog
suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i
uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije
očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi
formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete
u pogledu dopustivosti.
458
VIIMeritum
29. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su
njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, te prava
iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom
dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska
prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...]
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne
smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i
u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu
privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana
sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje
valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da,
nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama
stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili
drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i
mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje
na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati
garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili
lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u
kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko
ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.[...]
a) Član 5. stav 3. Evropske konvencije
32. Apelant smatra da je odluka kojom je apelantu određen

pritvor suprotna članu 5. stav 3. Evropske konvencije zato što,
kako navodi, Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne
459
Almin DAUTBEGOVIĆ
opasnosti da će apelant, ukoliko ostane na slobodi, utječući na

svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak, te
što nije razmotrio mogućnost da postigne isti procesni cilj
nekim blažim sredstvima, odnosno alternativnim mjerama.
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba
člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno
slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije,
tj. da je lišavanje “zakonito” u smislu navedenog člana, a
obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih
lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3.
Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva
pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese
pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
Pritom je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode
počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine
qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon
određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li
za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski
sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine,
aplikacija broj 25792/94, stav 63).
34. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog
suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti
određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina
krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan
element za odlučivanje. Zbog tog, Evropski sud prihvata da
ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju
inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u
obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da
ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po
sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud,
Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine,
aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
35. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je
odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio
krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud
neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su
460
postojali drugi relevantni razlozi da mu bude određen pritvor

nakon podnošenja optužnice, odnosno navodi da sud u odluci o
pritvoru nije te razloge konkretizirao i objektivizirao. U vezi s
tim Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen nakon
podnošenja optužnice zbog razloga predviđenih članom 132.
stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzijske
opasnosti, tj. kad postoje naročite okolnosti koje ukazuju,
između ostalog, da će optuženi ometati krivični postupak
utječući na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
36. Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu prvi put
određen tek nakon potvrđivanja optužnice za krivično djelo
zločina protiv čovječnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da to
nije bio prvi put da su razmatrani razlozi za određivanje
pritvora apelantu. Naime, tokom vođenja istrage Sud BiH je
Rješenjem od 31. augusta 2007. godine odbio prijedlog
Tužilaštva BiH da se odredi mjera pritvora apelantu, obrazlažući
da “uloženi dokazi ne ukazuju na konkretnu opasnost koja
prijeti svjedocima, niti na neugodnost koju su eventualno već
doživjeli”, kao i da “mogućnost utjecaja na saučesnike, također,
nije konkretizovana”, ali je utvrđeno da postoje okolnosti koje
opravdavaju određivanje mjera zabrane. Sud BiH je, dalje,
Rješenjem od 31. oktobra 2007. godine ocijenio da i dalje
postoje okolnosti koje opravdavaju da se produži mjera zabrane
apelantu, konstatujući da se određene mjere provode kako je
naloženo i da apelant ispunjava naložene obaveze.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su svi

svjedoci saslušani u istrazi, te da su Rješenjem Suda BiH od 19.
novembra 2007. godine, dakle, prije potvrđivanja optužnice,
proglašeni tajnim svi lični podaci svjedoka za koje je Tužilaštvo
BiH tražilo mjere zaštite, kako bi se “omogućilo njihovo
nesmetano svjedočenje pred Sudom BiH bez psihičkih i fizičkih
posljedica po njih obzirom na to da svjedoci potječu iz istog
geografskog područja odakle potječu i osumnjičeni i često
borave na tom području, te iz tih razloga osjećaju nesigurnost
ili nelagodu pri dolasku u mjesto prebivališta osumnjičenih,
odnosno na područje općine Kalinovik”. Sud BiH je pri
461
Almin DAUTBEGOVIĆ
donošenju ovog rješenja uzeo u obzir prirodu i težinu krivičnog

djela koje se apelantu stavlja na teret, a imao je u vidu i
činjenicu da su “neki od svjedoka ozbiljno fizički ili psihički
traumatizovani okolnostima pod kojim je izvršeno krivično
djelo”, kao i da “izvjestan broj svjedoka uslovljava svoje
svjedočenje određivanjem mjera zaštite”.
38. Pri ovakvom stanju stvari, Ustavni sud ne može prihvatiti
argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti
u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje
pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj
na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje
pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije
dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost,
već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili
konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan
pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju.
Tužilaštvo BiH u vezi s tim nije predložilo, niti izvelo bilo kakve
dokaze, već je svoj prijedlog zasnovalo isključivo na
pretpostavkama koje je Sud BiH prihvatio, ali nije valjano
obrazložio konkretnu opasnost koja prijeti svjedocima. Činjenica
je da se u konkretnom slučaju radi o žrtvama ili članovima
porodica žrtava veoma teškog i delikatnog krivičnog djela, ali ta
činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da
zadovolji standarde iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, već se
razlozi za pritvor moraju posmatrati u svjetlu konkretnih
okolnosti, a jedna od tih okolnosti je i činjenica da su svjedocima
koji osjećaju nelagodu i nesigurnost već određene mjere zaštite.
Postupajući na ovaj način, Sud BiH je, u suštini, teret dokazivanja
prebacio na apelanta, što je suprotno pravilima iz člana 5.
Evropske konvencije prema kojim je pritvor izuzetna mjera
ograničavanja prava na slobodu, koja je dopuštena samo u
slučajevima tačno pobrojanim u tom članu i pod striktno
definiranim uvjetima (op. cit. presuda Ilijkov, stav 85).
39. Dalje, Ustavni sud zapaža da su svi svjedoci saslušani u

istrazi, što znači da bi za postojanje pritvorskog osnova prema
kojem je apelantu određen pritvor u konkretnom slučaju bilo
462
potrebno da se utvrdi da postoje nove okolnosti, i to u odnosu

na svakog pojedinog svjedoka, o čemu Tužilaštvo ništa nije
navelo, niti je Sud BiH posebno ocijenio. Ustavni sud smatra da
se pritvor prema ovom osnovu ne može u cijelosti isključiti u
fazi glavne rasprave, odnosno kad su svjedoci već saslušani u
istrazi, ali u konkretnom slučaju nisu navedene bilo kakve
posebne i konkretne okolnosti koje bi to opravdale. Činjenica da
će apelantu nakon potvrđivanja optužnice biti omogućen uvid u
sve dokaze protiv njega sama po sebi nije dovoljna da bi se
zaključilo da postoji opravdana bojazan da će apelant
utjecanjem na svjedoke ometati krivični postupak. Ovo tim prije
što su za sve svjedoke za koje je to ocijenjeno opravdanim
određene mjere zaštite, odnosno njihovi lični podaci su tajna
dok Sud BiH ne odluči drugačije. S druge strane, čak i da su
apelantu poznata sva imena svjedoka, sama ta činjenica ne bi
bila dovoljna, jer bi Sud BiH morao utvrditi da je apelant
posredno ili neposredno utjecao ili pokušao da utječe na
svjedoke. To de facto i de iure znači da se određene opasnosti
za ometanje krivičnog postupka moraju restriktivno tumačiti i
da s vremenom neke od njih prestaju da postoje. U konkretnom
slučaju mjera pritvora je dopuštena, kako je to Sud BiH
obrazložio, upravo da bi se omogućilo nesmetano svjedočenje
svjedoka koji su u istrazi dali svoje iskaze, a nekim od njih su
određene i mjere zaštite svjedoka. U takvim okolnostima Sud
BiH je propustio da preciznije i konkretnije obrazloži na čemu
zasniva svoj zaključak da je prvostepenim rješenjem pravilno
zaključeno da će apelant u narednoj fazi postupka utjecati ili
pokušati da utječena svjedoke i eventualne saizvršioce, a
naročito na svjedoke pod zaštitom, i koje konkretne okolnosti
na takvu mogućnost upućuju, te da je samo mjerom pritvora,
kao procesnom mjerom koja najteže pogađa optuženog,
moguće ostvariti cilj koji je Sud BiH već imao u vidu pri
određivanjumjera zaštite svjedoka.
40. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je
osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana 5.
stav 3. Evropske konvencije.
463
Almin DAUTBEGOVIĆ
b) Član 5. stav 4. i član 13. Evropske konvencije

41. Apelant smatra da mu je donošenjem rješenja o žalbi,
koju je apelant lično izjavio protiv prvostepenog rješenja, a
zatim i o žalbi koju je protiv istog rješenja izjavio apelantov
branilac, prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske
konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.
42. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član
5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode
hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti
takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim
organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati
nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i
puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i
Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine,
serija A broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti
“proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu
vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu “značajno manje” od
garancija u krivičnom postupku, kad je rezultat lišavanja
slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije
podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u
postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje
zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti
donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti
osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti
djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da
se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili
zloupotrebe ovlaštenja.
43. Ustavni su zapaža da ZKPBiH u članu 134. propisuje da
se rješenje o pritvoru predaje licu na koje se odnosi u času
pritvaranja, da je protiv rješenja o pritvoru moguće izjaviti
žalbu u roku od 24 sata od prijema tog rješenja, te da je vijeće
koje odlučuje o žalbi dužno da donese odluku u roku od 48 sati.
U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeno
rješenje kojim je određen pritvor apelantu lično uručeno
prilikom hapšenja, 29. novembra 2007. godine, te da je apelant
464
protiv tog rješenja izjavio žalbu u propisanom roku od 24 sata,

kao i da je naveo da će posebnu pravnu argumentaciju dati
njegov branilac, kojem je rješenje uručeno 1. decembra 2007.
godine. Branilac je, također, izjavio žalbu u roku od 24 sata od
dana prijema, pa je Sud BiH o svakoj žalbi odlučio u roku koji je
propisan zakonom. Ustavni sud smatra da sama činjenica da su
protiv prvostepenog rješenja izjavljene dvije žalbe i donesene
dvije odluke ne predstavlja kršenje prava iz člana 5. stav 4.
Naime, zakon propisuje da postoji pravni lijek kojim se odluka o
pritvoru može osporavati, te hitni rokovi u kojim se, obzirom na
prirodu ove mjere lišavanja slobode, mora odlučivati, a u
konkretnom slučaju ove odredbe u cijelosti su poštivane.
44. Stoga, činjenica da je Sud BiH odlučio o dvije žalbe
protiv istog rješenja u dva odvojena rješenja ne znači da je
apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo da koristi propisani
pravni lijek protiv rješenja o pritvoru, niti da je prekršena neka
procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske
konvencije. Obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra
da nije potrebno posebno razmatrati eventualno kršenje prava
na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
c) Navodi o diskriminaciji
45. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršen

član 14. Evropske konvencije, odnosno da je diskriminiran zato
što je u sličnim slučajevima Sud BiH usvajao drugačiji stav.
47. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz
člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj
član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na
nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može
pozvati samo u vezi sa “uživanjem prava i sloboda garantiranih
Evropskom konvencijom”. Ustavni sud podsjeća na praksu
Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji
samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne
postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman
(vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima,
presuda od 23. jula 1968, serija A broj 6).
465
Almin DAUTBEGOVIĆ
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant

žali na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 5. Evropske
konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojem osnovu
smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojem bi se osnovu
trebalo da ocjenjuje, navodno, različit tretman, niti nudi bilo
kakve dokaze kojima bi svoje tvrdnje o diskriminaciji potkrijepio.
Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da Sud BiH donosi
drugačije odluke o pritvoru u predmetima koji mogu, prema
nekim elementima, biti slični ne znači da postoji diskriminacija
prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima
donesu različite odluke. Naime, kako je to Ustavni sud već
obrazložio, postojanje osnova za pritvor mora se ocjenjivati u
svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa
se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka obzirom na
okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi,
diskriminaciju premanekom zabranjenom osnovu.
49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije
prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom
II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske
konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će
utječući na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan
nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi
objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji
ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se
odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i
težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne
istrage protiv saučesnika.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav
4. Evropske konvencije kad je sud odlučio o žalbama protiv odluke
o pritvoru, koje su odvojeno podnijeli apelant injegov branilac,
odvojenim rješenjima koja je donio u roku propisanom zakonom.
466
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na

nediskrimanciju iz člana 14. u vezi sa članom 5. Evropske
konvencije kad apelant svoje navode zasniva isključivo na
činjenici da je u drugom predmetu sud drugačije odlučio, budući
da drugačija odluka suda u odnosu na pojedine učesnike u
postupku ne predstavlja različit tretman.
53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1, 2.
i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je
odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke
Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
467
Almin DAUTBEGOVIĆ
2. OBLIGATORAN PRITVOR
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u

predmetu broj AP 498/11, rješavajući apelaciju Pere
Tokalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i
3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni
glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u
sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić,
potpredsjednica, Constance Grewe, potpredsjednica, Seada
Palavrić, potpredsjednica, Tudor Pantiru, sudija, Mato Tadić,
sudija, Mirsad Ćeman, sudija, Margarita Caca-Nikolovska,
sudija, Zlatko Knežević, sudija, na sjednici održanoj 15. jula
2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Pere Tokalića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz

člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda u postupku okončanom Rješenjem Suda Bosne i
Hercegovine broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da po
hitnom postupku preduzme odgovarajuće mjere u cilju izmjena
odredaba člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku
Bosne i Hercegovine radi osiguranja poštivanja prava iz člana
II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske
468
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u roku

od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti
Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s
ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Tokalića,
podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-
13/10 od 24. januara 2011. godine u odnosu na član II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava
Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i
Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i
"Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I Uvod
1. Pero Tokalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog
Travnika, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna,
podnio je 2. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv
Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud
BiH) broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine.

Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. februara 2011. godine da
dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 3. juna 2011.
godine zatražio od Suda BiH na uvid spis broj KPV-01/09.
469
Almin DAUTBEGOVIĆ
3. Tužilaštvo BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 16.

februara 2011. godine, a Sud BiH 21. februara 2011. godine.
Sud BiH je 6. juna 2011. godine dostavio na uvid traženi spis.
odgovor Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljen je apelantu 25.
februara 2011. godine.

sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara
2010. godine apelant je proglašen krivim za produženo krivično
djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. u vezi s čl. 33. i 55.
Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri
godine. Dalje, navedenom presudom apelant je oslobođen od
optužbe da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209.
stav 2. u vezi sa čl. 54. i 29. Krivičnog zakona Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
7. Odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelanta protiv
prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj KPŽ-13/10
od 15. oktobra 2010. godine kojom je uvažena žalba Tužilaštva
BiH u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio prvostepene
presude, te u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, a
apelantova žalba je uvažena u dijelu koji se odnosi na
uračunavanje pritvora u izrečenu kaznu. Slijedom tog,
prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena tako što je
apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo pranja
novca iz člana 209. stav 2. u vezi s čl. 54. i 29. KZ BiH, pa mu
je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju
od dvije godine, dok mu je za produženo krivično djelo utaje
poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u
trajanju od četiri godine. Predmetnom presudom apelantu je,
na osnovu člana 53. KZ BiH, izrečena jedinstvena kazna zatvora
470
u trajanju od pet godina u koju se uračunava vrijeme koje je

apelant proveo u pritvoru od 23. do 24. novembra 2004. godine
i od 11. do 20. januara 2005. godine.
8. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara
2011. godine apelantu je određen pritvor za koji je navedeno
da po tom rješenju može trajati do upućivanja na izdržavanje
kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne. U
obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Presudom tog
suda broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine apelant
proglašen krivim za produženo krivično djelo utaje poreza iz
člana 273. stav 3. u vezi s čl. 33. i 55. KZ FBiH, a da je
oslobođen od optužbe da je počinio produženo krivično djelo
pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi s čl. 54. i 29. KZ BiH.
Međutim, Sud BiH je istakao da je drugostepenom Presudom
tog suda broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine
preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na
oslobađajući dio prvostepene presude i u odnosu na odluku o
krivičnopravnoj sankciji, na način kako je navedeno u izreci
presude, pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u
trajanju od pet godina. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je
odredbama člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) propisano
da će sud, ako izrekne presudu na kaznu zatvora od pet
godina ili težu kaznu, odmah odrediti ili produžiti pritvor, te da
se u tim slučajevima donosi posebno rješenje, s tim da žalba
protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. Obzirom na
navedeno, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju
ispunjeni uslovi propisani citiranom zakonskom odredbom za
određivanje pritvora apelantu, te je odlučio kao u izreci
rješenja shodno odredbama člana 138. stav 1. u vezi sa
stavom 6. ZKP BiH.
9. U predmetnom rješenju u "pouci o pravnom lijeku" je
navedeno da protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba.
471
Almin DAUTBEGOVIĆ
IV Apelacija
10. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem
povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:
Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i
porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu
iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola
broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i
prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te
pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske
konvencije. Apelant navodi da je izreka navedenog rješenja
protivrječna sama sebi, kao i zakonskim odredbama kojima je
propisana moguća dužina trajanja postupka, te da su mu zbog
načina na koji mu je određen pritvor povrijeđena naprijed
navedena prava. Apelant navodi da nije imao pravo žalbe protiv
navedenog rješenja, iako iz odredaba člana 138. stav 1. ZKP-a
BiH proizlazi da je u predmetnom slučaju dozvoljena žalba
protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant smatra da mu je
na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Budući da nije imao pravo žalbe protiv rješenja o određivanju
pritvora, apelant smatra da mu je samim tim povrijeđeno pravo
na djelotvoran pravni lijek. U pogledu prava na pravično
suđenje, apelant je samo naveo da mu je povrijeđeno
"univerzalno pravo, pravo na pravni lijek u krivičnom postupku i
druga prava u vezi s krivičnim postupkom", s tim da nije
posebno obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava.
11. Nadalje, apelant navodi da mu u roku od 48 sati nakon
pritvaranja nije data mogućnost da se javi porodici i braniocu,
niti je u tom roku rješenje o određivanju pritvora dostavljeno
njegovom braniocu, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno
pravo na privatni i porodični život, te prepisku. Također,
apelant navodi da je u toku krivičnog postupka određeno
472
jamstvo, koje se sastoji od upisa hipoteke na nekretninama

koje su vlasništvo njegove supruge, odnosno koje su njegovo
vlasništvo po osnovu bračne tekovine sa dijelom ½. U vezi s
tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu,
budući da je Sud BiH donio rješenje o određivanju pritvora, a
da je propustio da ukine jamstvo i naloži brisanje upisane
hipoteke. Konačno, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo
na slobodu kretanja i prebivališta, budući da mu je određeno
izvršenje mjere pritvora u ustanovi koja je van njegovog
prebivališta.
12. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u
konkretnom slučaju nije radilo o određivanju pritvora nakon
izricanja prvostepene presude, već nakon donošenja
drugostepene presude kojom je preinačena prvostepena
presuda. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je odredbama
člana 314. stav 2. ZKP-a BiH propisano "ako su se zbog
preinačenja prvostepene presude stekli uslovi da se odredi,
odnosno ukine pritvor na osnovu člana 138. st. 1. i 2. ovog
zakona, vijeće apelacionog odjeljenja će o tome donijeti
posebno rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba". Pritom,
Sud BiH je naveo da je žalba protiv rješenja o određivanju
pritvora dopuštena kada odluku o pritvoru donosi prvostepeno
vijeće, nakon izricanja prvostepene presude, a što ovdje nije
slučaj. U pogledu apelantovih navoda da mu 48 sati nije
omogućeno da se javi porodici i braniocu, Sud BiH je naveo da
je udovoljio svim apelantovim zahtjevima u vezi s telefonskim
kontaktima i posjetama čim su takvi zahtjevi dostavljeni sudu u
skladu s Pravilnikom o kućnom redu. Što se tiče apelantovih
prigovora da mu je određeno izvršenje mjere pritvora u
ustanovi koja je van njegovog prebivališta, Sud BiH je istakao
da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju mjere pritvora, a
ne o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora kada postoji
obaveza da se postupa u skladu s Pravilnikom o kriterijima za
upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora,
473
Almin DAUTBEGOVIĆ
odnosno kada se vodi računa i o mjestu prebivališta osuđenog.

Nadalje, Sud BiH je naveo da je tačna apelantova tvrdnja da je
obaveza suda da nakon određivanja pritvora donese rješenje o
ukidanju jamstva. Međutim, Sud BiH je istakao da to ne znači
da se rješenje o ukidanju jamstva mora donijeti istovremeno s
rješenjem o određivanju pritvora, budući da to ne proizlazi iz
odredaba člana 129. stav 2. ZKP-a BiH. Sud BiH je naveo da se
pritom moraju imati u vidu i odredbe člana 130. ZKP-a BiH
kojima je propisana nadležnost za donošenje rješenja o
ukidanju jamstva, kao i obaveza da se prije donošenja rješenja
sasluša tužilac. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je
apelant u međuvremenu upućen na izdržavanje kazne zatvora,
te da je rješenjem Suda BiH od 18. februara 2011. godine
jamstvo ukinuto.
13. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je
apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav
1. ZKP-a BiH kojima je propisano obavezno određivanje pritvora
u situaciji kada je optuženom izrečena kazna zatvora u trajanju
od pet godina ili teža kazna. Zatim, Tužilaštvo BiH je navelo da
je odredbama člana 45. ZKP BiH propisano da osumnjičeni,
odnosno optuženi, mora imati branioca dok pritvor traje, te da
je prema tome apelantu omogućeno da se u prisustvu svog
branioca izjasni u pogledu činjenica koje su mu stavljene na
teret. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da su neosnovani
apelantovi navodi u pogledu nedonošenja rješenja o ukidanju
jamstva, budući da je odredbama člana 129. stav 3. ZKP BiH
propisano da će jamstvo biti ukinuto kada osuđeni počne
izdržavati kaznu zatvora.
474
14. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik

BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05,
46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08,
12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 129. stav 3.

Prestanak jamstva
(3) Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se
ukida tek kad osuđeni počne izdržavati kaznu.
Član 130.
Rješenje o jamstvu
U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju
donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja
optužnice – sudija za prethodno saslušanje, a nakon
dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu
zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik
vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se
jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužioca.
Član 134. stav 3.

Nadležnost za određivanje pritvora
(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi
u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja
Član 138. st. 1. i 6.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može
optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će biti produžen
ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog
postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje
krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. Ako izrekne presudu
475
Almin DAUTBEGOVIĆ
na kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, Sud će odmah

odrediti ili produžiti pritvor. U ovim slučajevima donosi se
posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo
izvršenje.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu
je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u
pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do
isteka trajanja izrečene kazne.
Član 144. st. 4. i 5.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i
braniocem
(4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel ali ima pravo, u
skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o
svom trošku obavljati telefonske razgovore. […]
(5) Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s
braniocem.
Član 171. stav 4.

Sadržaj osobnog dostavljanja
(4) Ako optuženi ima branioca, optužnica i sve odluke od
čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne
stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostavit će se braniocu
i optuženom po odredbama člana 170. ovog zakona. U tom
slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na
žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili
braniocu. […]
Član 314. stav 2.

Preinačenje prvostepene presude
(2) Ako su se zbog preinačenja prvostepene presude stekli
uvjeti da se odredi, odnosno ukine pritvor na osnovu člana 138.
st. 1. i 2. ovog zakona, vijeće apelacionog odjeljenja će o tome
donijeti posebno rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba.
476
VI Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet
spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda,

presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom

je Rješenje Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011.
godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova
mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je
primio 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 2.
februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je
propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno,
apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila
Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana,
niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije
dopustiva.

Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove
VII Meritum
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem
Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), f), k) i m)
Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske
konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku
konvenciju.
477
Almin DAUTBEGOVIĆ
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

20. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom
dijelu glasi:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u
skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[...]
kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko
ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
[...]
22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem o
određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i
sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u
više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti
ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5.
Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti
proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode
dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži
pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je
jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski
sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav
pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske
konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen
slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn,
478
od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24.

oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode
ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje
proceduralnih zahtjeva ZKP-a BiH koji je primijenjen u
konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz
23. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje
razmatrao u Odluci broj AP 573/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o
dopustivosti i meritumu od 29. aprila 2009. godine, objavljena
u "Službenom glasniku BiH" broj 75/09, dostupna na web-
stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci
Ustavni sud je usvojio apelaciju podnesenu protiv rješenja
redovnih sudova o pritvoru, te utvrdio povredu člana II/3.d)
konvencije. Naime, navedenim rješenjima apelantu je određen
pritvor u skladu s odredbama člana 348. stav 1. Zakona o
krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je
propisano da "kada sud izrekne presudu kojom se optuženi
osuđuje na pet godina zatvora ili težu kaznu, vijeće će odrediti
pritvor ako se optuženi već ne nalazi u pritvoru". U vezi s tim,
Ustavni sud je ukazao da je nesporno da je apelantu određen
pritvor u skladu s domaćim zakonom. Međutim, Ustavni sud je
ukazao da je Evropski sud za ljudska prava konzistentno
ponavljao da je to nespojivo s Evropskom konvencijom, i da je
svaki pritvor koji je zasnovan na takvoj odredbi nezakonit (vidi
Evropski sud, Fox Campbell i Harley protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine i 27. marta
1991. godine, serija A broj 182). Obzirom na to, Ustavni sud je
zaključio da navedene odredbe domaćeg zakona koje propisuju
"obligatoran pritvor" nisu u skladu s članom 5. stav 1. Evropske
konvencije.
24. Ako dovedemo apelantov slučaj u kontekst navedene
prakse Ustavnog suda, evidentno je da je u konkretnom slučaju
Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011.
godine apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana
138. stav 1. ZKP BiH koja propisuje "obligatorni pritvor" jer je,
479
Almin DAUTBEGOVIĆ
prema navedenoj odredbi (koja je u suštini identična sa

odredbom na osnovu koje su redovni sudovi donijeli svoje
odluke koje su bile predmet ocjene u Odluci AP 573/07), jedini
uslov za određivanje pritvora – postojanje presude kojom je
izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža kazna.
Dakle, nadležni sud u apelantovom slučaju nije mogao izvršiti
individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti
ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle
opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz
člana 5. Evropske konvencije, već je razloge za pritvor
zasnovao isključivo na činjenici da je apelantu pravomoćnom
presudom izrečena kazna zatvora od pet godina. To u konačnici
znači da je odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH uklonjena
sudska sloboda odlučivanja što je, kako je već naprijed
navedeno, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda,
nespojivo s garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
25. Obzirom da predmetna apelacija pokreće isto pravno
pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 573/07
od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi
koji su navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku,
te je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo
pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne
i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
26. Osim tog, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u
svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku
iz apelacione jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj
to utiče na pitanje ostvarivanja pojedinih prava iz Evropske
konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu
broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u
"Službenom glasniku BiH" broj 38/07, dostupna na web-stranici
Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pritom, Ustavni sud
naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik
općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi
zakon koji nije u skladu s njim, da je Evropska konvencija, u
skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena
480
bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i

Hercegovini, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine,
dužni da primjenjuju prava garantovana u Evropskoj konvenciji.
U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno
proizlazi da je apelantu određen pritvor u skladu s domaćim
zakonom, odnosno na način kako je to propisano odredbama
člana 138. stav 1. ZKP-a BiH, ali da navedene zakonske
odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u
kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je
neophodno naložiti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da
preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi izmjene
odredaba člana 138. stav 1. ZKP-a BiH, za koje je Ustavni sud
zaključio da nisu u skladu s garancijama iz člana 5. stav 1.
Evropske konvencije, odnosno koje ne zadovoljavaju potreban
zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz
28. Obzirom na zaključak u pogledu povrede člana 5. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno
posebno razmatrati navodne povrede člana 5. stav 4. Evropske
konvencije.
Ostali navodi
29. Zatim, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem

povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, te prepisku iz
člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske
konvencije. Naime, apelant povredu navedenih prava obrazlaže
time da mu u roku od 48 sati nakon pritvaranja nije data
mogućnost da se javi porodici i braniocu, kao i da rješenje o
određivanju pritvora nije u tom roku dostavljeno njegovom
braniocu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da,
suprotno apelantovim navodima, nijednom odredbom ZKP-a
BiH nije izričito propisano da se pritvorenom licu mora
481
Almin DAUTBEGOVIĆ
omogućiti kontakt s porodicom i braniocem "u roku od 48 sati"

nakon pritvaranja. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana
144. st. 4. i 5. ZKP-a BiH propisano da pritvoreno lice ima
pravo da, u skladu s kućnim redom, o svom trošku obavlja
telefonske razgovore, te da ima pravo na slobodnu i neometanu
vezu s braniocem. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz spisa
Suda BiH broj KPV-01/09, da je apelant 25. januara 2011.
godine, putem KPZ Tuzla, uputio zahtjev Sudu BiH da mu
dozvoli telefonski razgovor s braniocem. U vezi s tim, Ustavni
sud zapaža da je Sud BiH 27. januara 2011. godine, u skladu s
članom 144. stav 1. ZKP-a BiH, odobrio apelantu da ga posjeti
branilac, te mu dao saglasnost da obavlja telefonske razgovore
s braniocem. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH,
postupajući po zahtjevu apelantovog branioca istog dana kada
je i podnesen zahtjev, tj. 26. januara 2011. godine, odobrio da
apelanta stalno posjećuju članovi njegove porodice. Što se tiče
apelantovih navoda da rješenje o određivanju pritvora nije
dostavljeno njegovom braniocu u određenom roku, Ustavni sud
zapaža da je predmetno rješenje dostavljeno apelantovom
braniocu 26. januara 2011. godine, te ponovo ukazuje da
nijednom odredbom ZKP-a BiH nije izričito propisano da se to
rješenje mora dostaviti braniocu "u roku od 48 sati", kako to
apelant ističe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da
su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični
život, te prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 8. Evropske konvencije, neosnovani.
30. Također, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem
povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Naime, apelant povredu navedenog prava obrazlaže time da je
Sud BiH donio rješenje o određivanju pritvora, a da je propustio
da ukine jamstvo i naloži brisanje upisane hipoteke. U vezi s
ovim apelacionim navodima Ustavni sud zapaža da iz
predmetnog spisa Suda BiH proizlazi da je taj sud donio
Rješenje broj KPV-01/09 od 18. februara 2011. godine kojim je
ukinuo jamstvo koje je bilo određeno apelantu (u fazi istrage
rješenjem sudije za prethodni postupak od 24. novembra 2004.
482
godine – dakle kao mjera kojom se obezbjeđuje apelantovo

prisustvo u toku trajanja samog krivičnog postupka). Tim
rješenjem Sud BiH (od 18. februara 2011. godine) je naložio
brisanje hipoteke upisane u korist Bosne i Hercegovine na
nekretninama koje su vlasništvo apelantove supruge s dijelom
6/7, budući da je apelant 18. februara 2011. godine stupio na
izdržavanje kazne zatvora na osnovu naredbe tog suda od 14.
februara 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je
Sud BiH navedeno rješenje donio na osnovu odredbe člana 129.
stav 3. ZKP BiH kojom je propisano da se, u slučaju kada je
presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo ukida tek kada
osuđeni počne izdržavati kaznu. Dakle, iz navedenog jasno
proizlazi da je Sud BiH, pri donošenju rješenja o ukidanju
jamstva, postupio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
31. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su
neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem
povrijeđeno pravo na imovinu, budući da je tim rješenjem
odlučivano isključivo o određivanju pritvora apelantu. S druge
strane, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP-a BiH, Ustavni
sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, nije postojala
obaveza Suda BiH da istovremeno s određivanjem pritvora
apelantu osporenim rješenjem ukine jamstvo koje je doneseno
u toku trajanja predmetnog krivičnog postupa u kojem se
odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta. Pored tog,
Ustavni sud ukazuje da se jamstvo određuje i ukida posebnim
rješenjem shodno odredbama člana 130. ZKP BiH. U tom
smislu, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem o
određivanju pritvora nije ni moglo odlučivati o ukidanju
jamstva, te samim tim ni o bilo čijim imovinskim pravima.
Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju
prava na imovinu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim
rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža
da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji navodna
483
Almin DAUTBEGOVIĆ
povreda ovog prava. Naime, apelant je samo paušalno naveo

da mu je povrijeđeno "univerzalno pravo, pravo na pravni lijek
u krivičnom postupku i druga prava u vezi sa krivičnim
postupkom" iz člana 6. Evropske konvencije. Obzirom na to da
apelant, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve
argumente kojima bi potkrijepio tvrdnje o povredi člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije,
Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
33. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno
pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava
Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se predmetnim
rješenjem ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su
garantovana navedenim članom. Naime, Ustavni sud zapaža da
bi povreda ovog prava bila moguća u situaciji da je apelantu
izrečena mjera kojom mu se zabranjuje da bez odobrenja
napusti mjesto boravišta što je regulirano odredbom člana 126.
ZKP BiH. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj
situaciji, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
34. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi člana 5.
stav 4. Evropske konvencije, koji je lex specialis u odnosu na
član 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da samim tim
nije potrebno posebno razmatrati ni apelantove navode o
povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske
konvencije.
VIII Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana

konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano
na zakonskoj odredbi koja propisuje "obligatoran pritvor",
odnosno kada sud nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene
mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih
okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu
u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije. Osim tog,
Ustavni sud zaključuje da predmetna zakonska odredba ne
484
zadovoljava potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se

poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja prava iz
člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske
konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada činjenice
konkretnog predmeta ni na koji način ne ukazuju na povredu
ovih prava. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede
prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelant, osim
paušalnih navoda, ne ponudi bilo kakve argumente koji bi mogli
ukazati na kršenje tog prava.
37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog
suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove
odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Tudora Pantirua suprotno
odluci.
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU

SUDIJE TUDORA PANTIRUA
Drugostepeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine je 15.

oktobra 2010. godine osudilo apelanta Peru Tokalića na kaznu
zatvora u trajanju od pet godina. Presuda je konačna i protiv
nje nije dozvoljena žalba.
Rješenjem broj KPŽ-13/10 istog Suda od 24. januara 2011.
godine, Pero Tokalić je pritvoren… do upućivanja na izdržavanje
kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
U žalbi pred Ustavnim sudom BiH apelant se žali da mu je
rješenjem o pritvoru povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i
485
Almin DAUTBEGOVIĆ
Evropske konvencije “… zbog načina na koji je određen pritvor”.

Apelant također navodi da nije imao pravo žalbe protiv
navedenog rješenja, iako iz odredaba člana 138. stav 1. ZKP
BiH proizlazi da je u predmetnom slučaju dozvoljena žalba
protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant smatra da mu je
na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Budući da nije imao pravo žalbe protiv rješenja o određivanju
pritvora, apelant smatra da mu je samim tim povrijeđeno pravo
na djelotvoran pravni lijek.
Ustavni sud se djelimično složio sa žalbom i utvrdio
“povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d)
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u
postupku okončanom Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj
KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine…”
Uzimajući u obzir utvrđenje koje se odnosi na povredu
člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nije smatrao
neophodnim da ispita navode o povredi člana 5. stav 4.
Ustavni sud je također odlučio te … nalaže Vijeću ministara
Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku preduzme
odgovarajuće mjere u cilju izmjena odredaba člana 138. stav 1.
Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Ne mogu se složiti s odlukom Ustavnog suda iz sljedećih
razloga:
Ustavni sud je obrazložio povredu člana 5. stav 1. Evropske
konvencije činjenicom da je … Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-
13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u
skladu sa odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koja propisuje
“obligatorni pritvor” jer je prema navedenoj odredbi (koja je u
suštini identična sa odredbom na osnovu koje su redovni sudovi
donijeli svoje odluke koje su bile predmet ocjene u Odluci AP
573/07) jedini uvjet za određivanje pritvora – postojanje
presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet
godina ili teža kazna. Dakle, nadležni sud u apelantovom
486
slučaju nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti

se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje
bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu
garancija iz člana 5. Evropske konvencije, već je razloge za
pritvor zasnovao isključivo na činjenici da je apelantu
pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora od pet godina.
To u konačnici znači da je odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH
uklonjena sudska sloboda odlučivanja što je, kako je već
naprijed navedeno, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda
nespojivo sa garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Obzirom da predmetna apelacija pokreće isto pravno
pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 573/07
od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi
koji su navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku,
te je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo
pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne
i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Očigledno je da je apelant bio pritvoren nakon što ga je Sud
BiH osudio na kaznu lišavanja slobode u trajanju od pet godina.
U rješenju o pritvoru izričito se navodi da je apelant pritvoren u
vezi s konačnom presudom Suda BiH, kojom je osuđen na
kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
Član 5. stav 1.a. Konvencije dozvoljava zakonito lišavanje
slobode po presudi nadležnog suda.
Apelant nikad nije osporavao u svojoj žalbi zakonitost
presude Suda BiH kojom je osuđen, niti je osporavao
nadležnost tog suda. Nije precizirao u svojoj žalbi šta je bilo
pogrešno u vezi s “načinom na koji je određen pritvor”. Njegova
glavna pritužba se zapravo tiče nemogućnosti da se žali protiv
rješenja o pritvoru u skladu s članom 5. stav 4. Konvencije.
U svojoj presudi Iribarne Perez protiv Francuske od 24.
oktobra 1995. godine (tačka 30-1) Evropski sud za ljudska
prava smatra da: “Preispitivanje koje zahtijeva član 5. stav 4.
inkorporirano je u odluci kojom se osoba lišava slobode kada tu
487
Almin DAUTBEGOVIĆ
odluku donese sud po okončanju sudskog postupka; ovo je, na

primjer, slučaj kada se kazna zatvora odredi po 'presudi
nadležnog suda' u smislu člana 5. stav 1.a. Konvencije.”
Imajući u vidu navedeno, smatram neopravdanim zaključak
Ustavnog suda da je član 5. stav 1. Konvencije bio povrijeđen
zbog tog što je …Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24.
januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu s
odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koji propisuje
“obligatorni pritvor”, jer je prema navedenoj odredbi jedini
uvjet za određivanje pritvora – postojanje presude kojom je
izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža kazna.
Član 5. stav 1. dozvoljava pritvor osobe po presudi
nadležnog suda bez nametanja ograničenja koja se odnose na
dužinu zatvorske kazne koju određuje sud u presudi. Stoga,
član 138. stav 1. ZKP BiH, kojim se zahtijeva hapšenje samo
onih osoba koje su osuđene na kaznu zatvora u trajanju od pet
godina i duže, nameće viši standard zaštite od onog koji je
sadržan u članu 5. stav 1. Konvencije, i ne može dovesti do
povrede ovog člana kao što je to zaključio Ustavni sud u svojoj
odluci.
488
3. DVOJNO DRŽAVLJANSTVO

predmetu broj AP 1150/10, rješavajući apelaciju M. R, na
osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16.
stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i člana 61. st. 1, 2.
i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni
glasnik Bosne i Hercegovine” br. 60/05, 64/08 i 51/09), u
sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić,
potpredsjednica, Seada Palavrić, potpredsjednica, Mato Tadić,
sudija, Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 14. septembra
2010. godine donio je
Djelimično se usvaja apelacija M. R.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz

tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, u odnosu na razloge za određivanje i
produženje pritvora, iz člana 197. stav 1.a) Zakona o krivičnom
postupku Republike Srpske, određenog Rješenjem Vrhovnog
suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila
2010. godine, kao i rješenjima Okružnog suda u Banjoj Luci -
Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal i najteže oblike
privrednog kriminala broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila
2010. godine, broj 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010.
godine i broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010.
godine.
489
Almin DAUTBEGOVIĆ
Odbija se kao neosnovana apelacija M. R. podnesena protiv

Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-
000 110 od 29. aprila 2010. godine, kao i rješenja Okružnog
suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani
kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-09-
000 012-p od 22. aprila 2010. godine, broj 011-0-Kv-10-000
009-p od 29. marta 2010. godine i broj 011-0-Kpp-10-000 032-
p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava
na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c, kao i člana 5. st. 2, 3. i
4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R. podnesena
protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-
10-000 110 od 29. aprila 2010. godine, kao i rješenja Okružnog
suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani
kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-09-
000 012-p od 22. aprila 2010. godine, broj 011-0-Kv-10-000
009-p od 29. marta 2010. godine i broj 011-0-Kpp-10-000 032-
p od24. marta 2010. godine, u odnosu na pravo na pravično
sloboda zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i
“Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I Uvod
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg
zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 2.
aprila 2010 godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju koja je registrirana pod
490
brojem AP 1150/10, protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj

Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike
privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-
0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i Rješenja
Okružnog suda broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta
2010. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje
privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje
pobijanih rješenja, jer sud o žalbi protiv prvostepenog rješenja
nije odlučio u zakonom propisanom roku, zbog čega je apelant
trebao biti pušten iz pritvora.
2. Apelant je 7. maja 2010. godine Ustavnom sudu podnio

apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 1608/10, protiv
Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:
Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010.
godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-KV-09-000 012-p
od 22. aprila 2010. godine. Apelant je, opet, podnio zahtjev za
donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio
Okružnom sudu da preispita svoju odluku te utvrdi koji su to
razlozi za produženje pritvora, navodeći svaki dokaz koji treba
obezbijediti, kao i da utvrdi da li je pritvor trajao razumno
vrijeme i da se umjesto pritvora primijeni blaža mjera.

Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebno
tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika
privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) zatraženo
je 16. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju
broj AP 1150/10.
4. Odgovor na apelaciju Tužilaštvo je dostavilo 26. aprila

2010. godine, a Okružni sud 26. aprila 2010. godine.

odgovori na apelaciju broj AP 1150/10 dostavljeni su apelantu
24. maja 2010. godine.
491
Almin DAUTBEGOVIĆ
6. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP

1150/10 od 28. aprila 2010. godine kojom je odbio apelantov
zahtjev za donošenje privremene mjere.
Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 7. juna 2010.
godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1608/10.
8. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju
dostavili 14. juna 2010. godine.
odgovori na apelaciju broj AP 1608/10 Vrhovnog i Okružnog
suda dostavljeni su apelantu 16. juna 2010. godine.
10. Obzirom na to da apelacije br. AP 1150/10 i AP
1608/10 ukazuju na isti činjenični i pravni supstrat, te da je
riječ o istoj stranci u redovnom postupku, Ustavni sud je, u
skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio
odluku o spajanju navedenih predmeta u kojima će voditi jedan
postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1150/10.

11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda
i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na
sljedeći način.
Određivanje mjere pritvora u trajanju od 30 dana

12. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda
broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine
apelantu je, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo
organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2. Krivičnog zakona
Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br.
49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS), u
vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog djela ili
ovlaštenja u podstrekavanju i pomaganju iz člana 347. stav 4. u
vezi sa stavom 3. KZ RS, u vezi s čl. 24. i 25. istog zakona i
492
krivičnim djelom manipulacije cijena i širenja lažnih informacija iz

člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. a) i b) Zakona o tržištu
hartija od vrijednosti (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj
92/06), određen pritvor zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav
1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku - prečišćeni tekst
(“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 100/09, u daljnjem
tekstu: ZKP RS) u trajanju najduže do mjesec dana, počevši od
23. marta 2010. godine u 10,00 sati, kao dana i časa lišavanja
slobode, tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do
23. aprila 2010. godine do 10,00 sati.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nakon
obrazloženog prijedloga za određivanje pritvora koji je podnijelo
tužilaštvo pod brojem KT-ST-11/10 od 24. marta 2010. godine,
sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio rješenje o
određivanju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim licima,
protiv kojih tužilaštvo vodi istragu, da su počinili krivična djela
pobliže označena izrekom ovog rješenja. Prijedlog tužilaštva je
obrazložen postojanjem osnovane sumnje da su apelant i ostali
osumnjičeni, u periodu od 1. aprila 2009. godine do 13. augusta
2009. godine, kao pripadnici zločinačkog udruženja (s ciljem
pribavljanja protupravne imovinske koristi članovima udruženja
koje je organizirano radi izvršenja krivičnih djela zloupotrebe
službenog položaja ili ovlaštenja, te manipulacija cijenama i
širenja lažnih informacija na štetu preduzeća “Medicinska
elektronika” a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: “Medicinska
elektronika”), imali zadatak da izvrše manipulacije u cijenama na
tržištu hartija od vrijednosti te da utiču na smanjenje cijene
akcija preduzeća “Medicinska elektronika”, sve radi nezakonitog
pribavljanja 34,95% akcija preduzeća “Medicinska elektronika” iz
portfelja akcijskog fonda i fonda za restituciju Republike Srpske,
kojima je upravljala Investiciona razvojna banka Republike
Srpske (u daljnjem tekstu: IRB RS). U obrazloženju za
određivanje pritvora naglašeno je da su zločinačko udruženje
činili: Ž. K. u svojstvu direktora preduzeća “Medicinska
elektronika”, B. G. u svojstvu direktora IRB RS-a, D. C. u
svojstvu rukovodioca odjeljenja za upravljanje portfeljem hartija
od vrijednosti IRB RS-a i člana Nadzornog odbora preduzeća
493
Almin DAUTBEGOVIĆ
“Medicinska elektronika”, N. B. u svojstvu rukovodioca odjeljenja

za plasmane privredi u Sektoru za plasmane IRB RS-a i člana
Upravnog odbora preduzeća “Medicinska elektronika”, te apelant
kao direktor preduzeća “Grand Trade” d.o.o. Banja Luka. Okružni
sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali
osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret,
kako je to opisano u činjeničnom opisu naredbe za provođenje
istrage tužilaštva od 24. marta 2010. godine. U vezi sa
postojanjem zakonskih uvjeta za određivanje pritvora apelantu,
Okružni sud je ocijenio da je opravdan pritvorski osnov iz člana
197. stav 1. tač. a) i b) ZKP RS-a, jer je, kako to stoji u naredbi
tužilaštva a što ni sam apelant ne spori, apelant državljanin
Republike Srbije gdje ima imovinu (nekretnine), a obzirom na
težinu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, za što je
predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina za krivično
djelo iz člana 383.a) stav 2. KZ RS, zatim kazna zatvora od dvije
do 10 godina za krivično djelo iz člana 347. stav 4. u vezi sa
stavom 3. i čl. 24. i 25. KZ RS (jer se izvršilac može kazniti kao
da je to krivično djelo sam učinio), to sve predstavlja okolnosti
koje ukazuju na opasnost od bijega, pogotovo kod činjenice da
apelant s pasošem Republike Srbije bez problema može napustiti
i tu teritoriju. Okružni sud je obrazložio da postoji i pritvorski
osnov iz člana 197. stav 1. tačka b) (zbog bojazni uticanja na
svjedoke i mogućnosti ometanja krivičnog postupaka, kao i
činjenice da tužilaštvo tek treba da utvrdi identitet uprave IRB
RS-a koji su 13. augusta 2009. godine prisustvovali sjednici IRB
RS-a) jer iz naredbe za provođenje istrage tužilaštva proizlazi da
je u daljnjem toku istrage potrebno saslušati 30 svjedoka na
okolnost prodaje akcija preduzeća “Medicinska elektronika” po
cijeni od 0,05 KM po akciji, te na okolnost dobijanja novčane
naknade za vrijednost akcija mimo berze. Prema navedenom,
apelantu i ostalim osumnjičenim je određen pritvor na osnovu
člana 199. stav 1. ZKP-a.
14. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 011-0-Kv-10-

000 009-P od 29. marta 2010. godine odbilo kao neosnovane
žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv rješenja
Okružnog suda od 24. marta 2010. godine, dok je uvažavanjem
494
žalbe tužilaštva preinačilo rješenje Okružnog suda od 24. marta

2010. godine, tako da je apelantu i ostalim osumnjičenim
određen pritvor i po pritvorskom osnovu iz tačke g) stava 1.
člana 197. ZKP RS-a. U obrazloženju rješenja je navedeno da je
sud, ispitujući rješenje od 24. marta 2010. godine u dijelu koji
se osporava žalbom tužilaštva i uvidom u priloge spisa, utvrdio
da je žalba tužilaštva osnovana, te da je neprihvatljiv zaključak
ovog suda u pogledu nepostojanja objektivnih uvjeta za
određivanje pritvora apelantu po pritvorskom osnovu iz tačke g)
stava 1. člana 197. ZKP RS-a (puštanje na slobodu rezultiralo bi
stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda), jer se za
krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći
kazna zatvora deset godina i više, čime je po ocjeni ovog suda
svakako ispunjen i objektivni uvjet za određivanje pritvora i po
navedenom pritvorskom osnovu. Sud je odbio kao neosnovane
apelantove žalbene navode da se pobijano rješenje zasniva na
pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom
činjeničnom stanju, kojim apelant osporava postojanje
osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu
stavljena na teret, kao i zbog nepostojanja posebnih pritvorskih
osnova u konkretnom slučaju. Suprotno apelantovim tvrdnjama
zaključeno je da su sudovi, u osporenom rješenju, dali iscrpno
obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje da je
apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a
koje u cijelosti kao pravilno prihvata i vijeće ovog suda.
Također, vijeće je zaključilo da će se u daljnjem toku istrage
detaljno konkretizirati uloga svakog od osumnjičenih u izvršenju
ovih krivičnih djela, a što i jeste smisao istrage. Vijeće ovog
suda je dalje odbilo kao neosnovane apelantove žalbene navode
u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tač. a) i b)
stava 1. člana 197. ZKP RS-a, jer zaključke u pobijanom
rješenju o osnovanosti posebnih pritvorskih razloga u cijelosti
kao pravilne prihvata i ovo vijeće. Iz navedenih razloga vijeće
Okružnog suda je na osnovu člana 336. stav 3. ZKP RS-a
donijelo odluku kao u izreci ovog rješenja.
495
Almin DAUTBEGOVIĆ
Produženje mjere pritvora za 60 dana
15. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 011-0-Kv-09-

000 012-p od 22. aprila 2010. godine produžilo pritvor apelantu
i ostalim osumnjičenim koji je prvobitno određen rješenjem
sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 011-0-Kpp-
10-000 032-p od 24. marta 2010. godine, koje je potvrđeno
odlukom tog suda od 29. marta 2010. godine za još dva
mjeseca, tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže
do 23. juna 2010. godine.
16. U obrazloženju rješenja Okružnog suda od 22. aprila
2010. godine navedeno je da je tužilaštvo 16. aprila 2010.
godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i
ostalim osumnjičenim, zbog osnovane sumnje da su počinili
krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2,
u vezi s članom 347. stav 4. KZ RS-a za još dva mjeseca, i to
apelantu iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom
197. stav 1. tač. a), b) i g). Uz prijedlog za produženje
pritvora priloženi su dokazi prikupljeni u fazi istrage: iskazi
osumnjičenih kao svjedoka, iskazi brojnih saslušanih
svjedoka, iz čega je, prema navodima tužilaštva, proizlazilo
da je apelant pribavio imovinsku korist koja se ogleda u
razlici tržišne vrijednosti akcija preduzeća “Medicinska
elektronika” na dan 1. aprila 2009. godine u iznosu ne
manjem od 1.303.984,51 KM.
17. Vijeće Okružnog suda je prihvatilo prijedlog tužilaštva o
postojanju posebnih pritvorskih razloga u vezi s apelantom, u
pogledu pritvorskog osnova propisanog članom 197. stav 1.
tačka a) ZKP-a RS-a, jer je kao nespornu činjenicu utvrdilo da
apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i
državljanstvo Republike Srbije, gdje posjeduje nekretnine, tj.
kuću u mjestu Čelarevo kod Novog Sada, te da posjeduje pasoš
Republike Srbije. Također, činjenica da je za apelanta proširena
istraga ukazuje da za njega egzistira pritvorski osnov iz tačke
a) stav 1. člana 197. ZKP RS-a, jer postoji opasnost od
njegovog bijega.
496
18. Okružni sud je dalje zaključio da za apelanta i dalje

egzistira pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP
RS-a, obzirom na način izvršenja i težinu krivičnog djela koje
mu se kao osumnjičenom stavlja na teret, a obzirom na
činjenicu da je u ovom predmetu istraga proširena, pa postoji
osnovana sumnja da bi apelant boravkom na slobodi mogao da
sakrije, uništi, falsifikuje ili izmijeni dokaze iz kojih proizlaze
radnje izvršenja krivičnog djela, kao i da bi boravkom na
slobodi mogao utiče na svjedoke. Naime, osumnjičeni N. B. u
svom iskazu, iznoseći svoju odbranu u svojstvu osumnjičenog,
direktno i neposredno tereti apelanta i ostale osumnjičene za
izvršenje predmetnog krivičnog djela, pa ova činjenica
predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi ostali
osumnjičeni i apelant boravkom na slobodi mogli ometati
krivični postupak uticanjem na N. B, u smislu da promijeni svoj
iskaz ili da ga prilagodi odbrani apelanta i ostalih osumnjičenih.
Također, iz iskaza osumnjičenog V. M. proizlazi da ga je apelant
već kontaktirao, “da mu je uručio poklon i obećao radno mjesto
u svom preduzeću kada ovaj to poželi” što također ukazuje na
apelantovu spremnost da na slobodi utiče na svjedoke i druge
osumnjičene. Osim toga, uvidom u listing apelantovih
telefonskih poziva proizlazi da je već pozivao pojedine članove
IRB RS-a na koje je također istraga proširena, što jasno
ukazuje da je apelant s pojedinim članovima IRB RS-a bio u
kontaktu i u vrijeme kada je na sjednici IRB RS-a prihvaćena
njegova ponuda za preuzimanje akcija preduzeća “Medicinska
elektronika”, te da su radnje izvršenja krivičnog djela koje mu
se stavljaju na teret i radnje izvršenja krivičnog djela koje se
stavljaju na teret osumnjičenim članovima uprave IRB RS-a
usko povezane, a što također ukazuje da bi apelant boravkom
na slobodi mogao ometati krivični postupak uticanjem na
osumnjičene članove IRB RS-a, u čemu se stiče osnov za
produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim po tački b)
stav 1. člana 197. ZKP RS-a.
19. Konačno, kad je u pitanju pritvorski osnov iz tačke g)
stav 1. člana 197. ZKP RS-a, prema ocjeni vijeća egzistiraju
vanredne okolnosti koje krivična djela koja se apelantu i ostalim
497
Almin DAUTBEGOVIĆ
osumnjičenim stavljaju na teret čine posebno teškim, te bi

njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom
narušavanja javnog reda. Tako su se, zbog nemogućnosti
radnika da uđu u krug preduzeća i na svoja radna mjesta,
krajem januara i početkom februara 2010. godine u više
navrata javno okupljali radnici “Medicinske elektronike” i
“Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite”.
Bili su to organizirani protesti u kojima je i policija bila prisiljena
da intervenira. Naime, došlo je do uznemiravanja radnika i
njihovih porodica, kao i lica koja su u toj ustanovi ostvarivala
zdravstvenu zaštitu, ali i šire javnosti. Na ovaj način su radnici
“Medicinske elektronike” i njihove porodice dovedeni u
nezavidnu socijalnu situaciju, pa stoga postoji opravdana
bojazan da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih
osumnjičenih, koji su osumnjičeni da su direktno doprinijeli toj
situaciji, imalo za posljedicu revolt i protest radnika ovog
preduzeća, u čemu se stiče osnov za pritvor iz tačke g) stav 1.
člana 197. ZKP RS-a.
20. Prema tome, vijeće Okružnog suda smatra opravdanim
produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim za još dva
mjeseca, cijeneći obim i složenost istrage kao i radnje koje
tužilaštvo planira preduzeti, konstatujući da se time neće
dovesti u pitanje poštivanje obaveza iz člana 196. stav 4. ZKP
RS-a i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
21. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-10-000 110 od
29. aprila 2010. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i
ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda
broj 011-0-Kv-09-000 012-p.
22. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud odbio
kao neosnovane apelantove žalbene navode u vezi sa
zakonitošću pobijanog rješenja, zaključivši da su oni istaknuti
paušalno, pa ih sud nije mogao ispitati na osnovu takvog
paušalnog prigovora pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja.
U odnosu na apelantove navode kojima se, po ocjeni suda,
pokušalo dovesti u sumnju pravilnost zaključka iz pobijanog
rješenja po kojem postoji osnovana sumnja da je počinio
498
krivična djela za koja se protiv njega vodi istraga, ovaj sud je

cijenio da je takav zaključak pravilan, zbog tog što obrazloženje
pobijanog rješenja ukazuje na to iz kojih dokaza ta osnovana
sumnja proizlazi, pri čemu je analiziran sadržaj tih dokaza i šta
iz njih, u pogledu potvrđivanja osnovane sumnje, proizlazi.
23. Vrhovni sud je dalje ocijenio da su neosnovani

apelantovi žalbeni navodi u pogledu postojanja posebnih
razloga za produžavanje pritvora po pritvorskom osnovu iz
člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a, jer smatra da je
prvostepeni sud pravilno zaključio da, zbog tog što apelant
pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Srbije,
posjeduje nepokretnu imovinu u Republici Srbiji i pasoš
Republike Srbije, te obzirom da je u odnosu na njega proširena
istraga, sve ukazuje da postoji opasnost od njegovog bijega.
Prema tome, analizom apelantovih prigovora, Vrhovni sud
smatra da apelant niti jednim od navoda žalbe ne dovodi u
sumnju pravilnost zaključka da postoji opasnosti od bijega,
isticanjem činjenice da je porodični čovjek, poslovno vezan za
svoje prebivalište i da se svrha, umjesto određivanja pritvora
po ovom osnovu, mogla ostvariti i mjerama zabrane uz
oduzimanje putnih isprava i lične karte. Imajući u vidu težinu
krivičnog djela zbog kojeg se protiv apelanta vodi istraga, kao i
navedene činjenice sadržane u pobijanom rješenju, Vrhovni sud
zaključuje da se apelantovim žalbenim navodima ne dovodi u
sumnju pravilnost zaključka pobijanog rješenja u dijelu koji se
odnosi na opasnost od bijega i u tome sadržanog razloga za
produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP
RS-a.
24. Ovaj sud, također, smatra da je pravilan zaključak iz

pobijanog rješenja o razlozima za produženje pritvora iz člana
197. stav 1. tačka b) ZKP RS-a, zbog tog što je prvostepeni sud
pravilno naveo razloge u odnosu na apelanta i ostale
osumnjičene, dajući za takav zaključak sveobuhvatne i valjane
razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dalje, sud smatra
neosnovanim žalbene navode apelanta dane postoje razlozi za
pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS-a, zbog
499
Almin DAUTBEGOVIĆ
tog što se po ocjeni Vrhovnog suda pod vanrednim okolnostima

u smislu navedene odredbe zakona imaju smatrati posebne
okolnosti izvedene iz težine načina izvršenja krivičnog djela ili
posljedice, kako to pravilno nalazi prvostepeni sud. Žalbe
također pogrešno prenaglašavaju i pokušavaju dovesti u
sumnju pravilnost činjenice o ispoljenim protestima radnika, što
uz naglašavanje posebne težine krivičnog djela, kao i vanrednih
okolnosti, samo dodatno pojačava zaključak da postoji stvarna
prijetnja narušavanja javnog reda ukoliko bi se apelant i ostali
osumnjičeni našli na slobodi. Isto tako, Vrhovni sud smatra da
su neosnovani apelantovi navodi da je pobijanim rješenjem
povrijeđena odredba člana 196. stav 4. ZKP RS-a, kojom je
propisana obaveza svih organa da postupaju sa posebnom
hitnošću u situaciji kada se osumnjičeni nalazi u pritvoru, jer
razlozi koji su navedeni u obrazloženju zaključka pobijanog
rješenja o produženju pritvora, težina krivičnih djela za koje se
vodi istraga, činjenica da je istraga proširena na apelanta i na
druga lica, kao i druge radnje u potpunosti opravdavaju odluku
o produženju pritvora apelantu za još dva mjeseca.
IV Apelacija
25. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je
osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz
člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske
daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na ličnu
slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 5. stav 1. tačka c, te člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske
konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.
26. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima
povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog
činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer
kako ističe odredbe ZKP-а ne propisuju razloge navedene u
obrazloženju pobijanih rješenja kao razloge za određivanje
500
pritvora. U vezi s povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost,

apelant navodi da pobijana rješenja ne daju razloge iz kojih se
može osnovano zaključiti da će ometati istragu uticanjem na
svjedoke. U vezi s razlozima za određivanje pritvora apelant, u
suštini, osporava postojanje osnovane sumnje za određivanje
pritvora. Dalje, apelant navodi da mu prije određivanja mjere
pritvora nisu predočeni dokazi kojim je tužilaštvo raspolagalo i
na kojima je zasnivalo svoj prijedlog za određivanje pritvora i
koje je prezentiralo sudu s ciljem da opravda svoj prijedlog, te
da se zbog tog o tim dokazima nije mogao izjasniti. Također,
apelant navodi da je sud o žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog
rješenja kojim mu je određen pritvor odlučio nakon isteka roka
od 48 sati za odlučivanje o žalbi, koji je propisan odredbama
ZKP-a.
27. Apelant dalje naglašava da okolnost da neko lice ima
dvojno državljanstvo ne ukazuje na opasnost od bijega, jer je
izjavio da je spreman da se odazove svakom pozivu suda i na
taj način je pokazao i dokazao da nema namjeru da bježi.
Oduzimanjem putnih isprava bi se, kako navodi, postigla svrha i
otklonila ta sumnja od njegovog bijega. Apelant osporava
razlog za produžavanje pritvora koji se zasniva na postojanju
opasnosti od falsificiranja dokaza, te uništavanja i sakrivanja
drugih tragova važnih za vođenje ovog postupka, jer smatra da
sud ne obrazlaže o kojim dokazima se radi, kao i da bi njegovo
puštanje na slobodu uticalo na svjedoke, jer smatra da listing
telefonskih poziva nije dokaz da je bilo razgovora između lica
koja sud navodi i da su telefone koristila lica koja posjeduju
telefonske brojeve navedene u listingu.
28. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana
196. stav 4. ZKP RS-a zato što mu je pritvor produžen zbog
saslušanja 27 svjedoka, da je do sada saslušano svega 10
svjedoka, te da je ovakav način rada suda protivan navedenoj
odredbi zakona. Kao razlog za produženje pritvora navedeno je
i proširenje istrage u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene,
a tužilaštvo, kako apelant navodi, nije dokazalo da postoji
osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se
501
Almin DAUTBEGOVIĆ
proširenjem istrage stavlja na teret. Također smatra da sud nije

konkretizirao činjenice koje ukazuju da je lično ili preko drugih
osoba pokušao uticati na svjedoke, što po njegovom sudu
rješenje u tom dijelu čini neosnovanim.
29. Za postojanje pritvorskog osnova zbog vanrednih
okolnosti koje su nastale kao posljedica izvršenja krivičnog
djela, apelant smatra da sud nije utvrdio da postoje te
vanredne okolnosti koje onemogućavaju funkcioniranje
državnih organa i da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo
prijetnjom narušavanja javnog reda.
30. U vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek
apelant tvrdi da se sud nije izjasnio o njegovim navodima iz
žalbe i razlozima zbog kojih nisu prihvaćeni ti navodi.
31. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u
cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenim rješenjima, jer je
za svoju odluku o određivanju pritvora dao dovoljno razloga a
da pritom nije povrijedio apelantova prava. Osim tog, smatra
da se činjenice i razlozi koje apelant navodi u apelaciji ne mogu
smatrati činjenicama kojima mu se povređuju prava garantirana
Ustavom i Evropskom konvencijom.
32. U odgovoru na apelaciju tužilaštvo je navelo da su
apelantovi navodi neosnovani, da je prijedlog za određivanje
pritvora imao dovoljno osnova da sud zaključi da postoje
pritvorski osnovi, te da je sud odluku o određivanju pritvora
apelantu donio na osnovu sveobuhvatne analize dokaza na
kojima se zasniva. S tim u vezi smatra da je apelacija
neosnovana, odnosno da postupanjem tužilaštva i suda nisu
prekršena apelantova prava na zakonito lišavanje slobode kao i
ostala prava koja apelant navodi u apelaciji.
33. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sudje naveo da
apelantove prigovore sadržane u apelaciji smatra neosnovanim,
te da u svemu ostaje kod razloga iz rješenja.
502
34. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske
(“Službeni glasnik RS” br. 50/03, 111/04 i 115/04) relevantne
odredbe glase:
Član 196.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima
propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog
tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog,
odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor
predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za
produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka
iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog
osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih
organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im
pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora
koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište,
odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca.
Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne
sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća.
(7) Protiv riješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje
pritvora žalba je dozvoljena.
(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od
značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.
503
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 197.
Razlozi za pritvor

krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju
na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti,
izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični
postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični
postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će
ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo
ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela
može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu
za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža
kazna, a koje je posebno teško obzirom na način izvršenja ili
posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo
stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se
ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI Dopustivost
35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet
spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda,
lijeku koji je koristio.
504
Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i

Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
37. Apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem

Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010.
godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično
suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični
postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka
od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje,
jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave
u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od
narednih faza istog tog postupka. Slijedom tog, nije moguće,
u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok
se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud,
Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6.
decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni
sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18,
objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj
38/03).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da
osporeno rješenje ne predstavlja odluku koja je rezultat
cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu
utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je
riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno
o jednoj fazi postupka. Obzirom na to, Ustavni sud
zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o
kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
preuranjena.
39. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14.
Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao
nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao
u dispozitivu ove odluke.
505
Almin DAUTBEGOVIĆ
Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i

Hercegovine te čl. 5. i 13. Evropske konvencije
je Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29.
aprila 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih
pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno
rješenje apelant je primio 30. aprila 2010. godine, a apelacija je
podnesena 7. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je
propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
41. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz
člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno
(prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog
zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu
ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII Meritum
43. Apelant osporava rješenja Vrhovnog suda i Okružnog
suda tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana
II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i
st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.
Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom
dijelu glasi:
(…)
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
506
c. zakonitog hapšenja ili lišenjа slobode radi privođenja

nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je
ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da
se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon
izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji
razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
44. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se
nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i
produžavanju pritvora i poziva se na kršenje prava na slobodu
ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav
1. tačka c. i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant
smatra da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivična djela za
koja se tereti, što je i opći uvjet za određivanje i produžavanje
pritvora, da pobijana rješenja ne daju osnovane razloge iz kojih se
može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na mogućnost
njegovog bijega, utemeljene na činjenici da posjeduje dvojno
državljanstvo i nekretnine u Republici Srbiji, da bi ukoliko se nađe
na slobodi ometao istragu uticanjem na svjedoke, falsifikovanjem,
uništavanjem i sakrivanjem dokaza, te da ne postoji pritvorski
osnov zbog tzv. vanrednih okolnosti nastalih kao posljedica
navodnog izvršenja predmetnog krivičnog djela. Osim tog, apelant
se žali da mu prije određivanja mjere pritvora nisu predočeni
dokazi kojima je tužilaštvo raspolagalo i koje je prezentiralo sudu s
ciljem da opravda prijedlog za određivanje pritvora i da se o tim
507
Almin DAUTBEGOVIĆ
dokazima nije mogao izjasniti, kao i da je Okružni sud o žalbi

izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja kojim mu je određen
pritvor odlučio nakon isteka roka od 48 sati, koji je propisan
odredbama ZKP RS-a. Također smatra da sud nije imao zakonski
osnov da mu pritvor produži za još dva mjeseca i da Vrhovni sud
nije u zakonom predviđenom roku odlučio o žalbi na rješenje o
45. Ustavni sud naglašava da pravo na slobodu ličnosti
spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5.
Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti
proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni
se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva
...u skladu s nacionalnim pravom... koje uz to mora biti
usklađeno i sa standardima utvrđenim članom 5. Evropske
konvencije.
46. Ustavni sud također ukazuje da odredba člana 5. stav
3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode
u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Da bi
lišavanje slobode bilo “zakonito” u smislu navedenog člana ono
treba obuhvatati podjednako i proceduralnu i materijalnu
zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje
člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast
preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru
donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene
zakonom. Pritom je postojanje osnovane sumnje da je osoba
lišena slobode počinila krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali,
to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora
procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi
(vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula
2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema
daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od
okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju
na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i
značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad
principom poštivanja slobode pojedinca.
508
47. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud

primjećuje da je Okružni sud, analizirajući dokumentaciju
vezanu za određivanje pritvora apelantu kao i prijedlog
tužilaštva, zaključio da su ispunjeni posebni zakonski uvjeti za
određivanje pritvora apelantu iz člana 197. stav 1. tač. a), b) i
g) ZKP RS-a. Ustavni sud naglašava da se u daljem dijelu
obrazloženja neće baviti ispitivanjem postojanja općih razloga
za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKP RS-a, obzirom
da Ustavni sud smatra da nesporno postojanje naredbe za
provođenje istrage, u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene,
dovoljno ukazuje da postoje opći razlozi za određivanje
apelantovog pritvora, te će se, u nastavku, ograničiti na
ispitivanje postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora
iz člana 197. stav 1. tač. a), b) i g) ZKP RS-a.
Određivanje i produženje pritvora na osnovu člana

197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a u odnosu na član 5. stav
1. tačka c. Evropske konvencije
48. U vezi s postojanjem razloga za određivanje pritvora na

osnovu odredbi člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a, Ustavni sud
ističe da činjenica da apelant posjeduje pasoš Republike Srbije,
odnosno da ima dvojno državljanstvo, da posjeduje nekretnine-
kuću u Republici Srbiji, sama po sebi ne može biti valjan i
opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da
postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog
bijega, niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje
posjeduje državljanstvo susjedne države te imovinu u njoj, po
automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od
pravde u Bosni i Hercegovini. Analizirajući razloge i okolnosti na
osnovu kojih je apelantu određen i produžen pritvor po navedenoj
osnovi, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud pritvorski osnov iz
člana 197. stav 1. tačka a)ZKP RS-a ničim nije dokazao, odnosno
da nije dao bilo kakve razloge da postoje okolnosti koje ukazuju
makar na vjerovatnoću da apelant ima namjeru ili sklonost ka
bježanju ili izigravanju pravde, osim paušalnih navoda da apelant
posjeduje dvojno državljanstvo (BiH i R Srbija) te da sa pasošem
Republike Srbije bez problema može napustiti teritoriju te države.
509
Almin DAUTBEGOVIĆ
Prema tome, Ustavni sud smatra da se Okružni sud proizvoljno

pozvao na postojanje razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka
a) ZKP RS-a, jer u konkretnom slučaju ne postoji bilo kakvo
obrazloženje koje bi ukazivalo da postoji apelantova namjera ili
sklonost ka bježanju, odnosno izbjegavanju pravde. Navedene
nedostatke iz rješenja Okružnog suda nije otklonio ni Vrhovni sud
rješavajući o apelantovoj žalbi.
49. Imajućiu vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u
konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na
Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije u
odnosu na razloge za određivanje pritvora, koji su osporenim
rješenjima određeni na osnovu člana 197. stav 1. tačka c) ZKP
RS-a (opasnost od bjekstva).
Određivanje i produženje pritvora na osnovu člana

197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS-a u odnosu na ostale
aspekte člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije
50. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja

zakonitosti daljeg produžetka apelantovog pritvora neće (i ne
treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno
navedenih u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Kroz
praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju konstantno
podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje odnosno
dalje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) “rizik od
prikrivanja dokaza” (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27.
juna 1968. godine), b) “ozbiljnost prekršaja” (vidi presudu u
predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c)
“implicitna opasnost utjecaja na svjedoke” (vidi presudu u
predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) “opasnost od
dosluha (dogovora)” (vidi presudu u predmetu B protiv Austrije
od 28. marta 1990. godine), e) “rizik od pritiska na svjedoke”
(vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine), i
f) “očuvanje javnog reda” (vidi presudu u predmetu Letellier od
26. juna 1991. godine). Ustavni sud je mišljenja kako su
navedeni razlozi za postojanje pritvora sadržani u odredbama
člana 197. stav 1. tač. a), b) v) i g) ZKP RS-a.
510
51. Okružni sud je, obrazlažući postojanje razloga za određivanje

pritvora na osnovu člana 197. stav 1. tačka b) (ometanje istrage
uticanjem na svjedoke) naglasio kako je utvrđeno da je apelant već
pozivao pojedine članove IRB RS-a, dok su radnje izvršenja
krivičnog djela koje se stavljaju na teret apelantu i radnje izvršenja
krivičnog djela koje se stavljaju na teret osumnjičenim članovima
IRB RS-a usko povezane, što sve ukazuje da bi apelant boravkom
na slobodi mogao ometati krivični postupak uticanjem na osumnjičene
članove IRB RS-a. Po mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je
argumentirano obrazložio da je osumnjičeni N. B. u svom iskazu,
iznoseći svoju odbranu u svojstvu osumnjičenog, direktno i
neposredno teretio apelanta i ostale osumnjičene za izvršenje
predmetnog krivičnog djela, pa ova činjenica predstavlja naročite
okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao
ometati krivični postupak uticanjem na N. B, u smislu da ovaj
svjedok promijeni svoj iskaz ili da ga prilagodi odbrani ostalih
osumnjičenih. Osim tog, činjenica koja proizlazi iz iskaza
osumnjičenog V. M, da ga je apelant već kontaktirao, da mu je
uručio poklon i obećao radno mjesto u svom preduzeću kada ovaj
to poželi, također ukazuje na apelantovu spremnost da na slobodi
utiče na svjedoke i druge osumnjičene, što sve, po ocjeni Ustavnog
suda, ukazuje da postoje valjani i opravdani razlozi za određivanje i
produžavanje pritvora.
52. Kad je u pitanju pritvorski osnov iz tačke g) stav 1. člana
197. ZKP RS-a, Okružni sud je obrazložio, na način koji Ustavni
sud ne smatra proizvoljnim, da egzistiraju vanredne okolnosti koje
krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na
teret čine posebno teškim, te da bi njihovo puštanje na slobodu
rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, zbog
tog što su se dogodila javna okupljanja radnika “Medicinske
elektronike”, odnosno organizirani protesti, jer su njihove porodice
dovedene u nezavidnu socijalnu situaciju, pa stoga postoji
opravdana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu, budući
da se sumnjiče da su direktno doprinijeli toj situaciji, imalo za
posljedicu revolt i protest radnika ovog preduzeća u čemu se stiče
osnov za pritvor iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKP RS-a. Ove
razloge je potvrdio i Vrhovni sud rješavajući o apelantovoj žalbi.
511
Almin DAUTBEGOVIĆ
53. Stoga, Ustavni sud smatra da je određivanje apelantovog

pritvora, na osnovu postojanja posebnih razloga iz člana 197.
stav 1. tač. b) i g) ZKP RS, u skladu s ostalim aspektima
apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana
II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 5. stav 1.
tačka c. Evropske konvencije.
Određivanje i produženje pritvora u odnosu na

standarde člana 5. stav 2. Evropske konvencije
54. Što se tiče apelantovih navoda da, u postupku kada mu

je rješenjem Okružnog suda određen i produžen pritvor što je
kasnije i potvrdio Vrhovni sud rješavajući o žalbi, nije bio
upoznat s razlozima i dokazima na kojima je tužilaštvo zasnivalo
prijedlog za određivanje pritvora, odnosno šta su osnovi sumnje i
okolnosti koje mu se stavljaju na teret, Ustavni sud, uvidom u
Zapisnik o saslušanju osumnjičenih na okolnost razloga zbog
kojih se predlaže pritvor od 24. marta 2010. godine, zaključuje
da je apelantu i njegovom braniocu prethodno dostavljen
obrazložen prijedlog tužilaštva za određivanje pritvora, s
dokazima koje je tužilaštvo dostavilo i sudu. Prema tome,
Ustavni sud smatra da je apelant bio upoznat sa razlozima i
dokazima na kojima je tužilaštvo zasnivalo prijedlog za
određivanje i produženje pritvora, odnosno šta su osnovi sumnje
i okolnosti koje mu se stavljaju na teret. Stoga Ustavni sud
smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i
sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine,
odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
Određivanje i produženje pritvora u odnosu na

standarde člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije
55. Što se tiče apelantovog pozivanja na početak suđenja u
razumnom roku, u postupku kada mu je rješenjima Okružnog
suda određen i produžen pritvor a što je potvrđeno i odlukom
Vrhovnog suda o apelantovoj žalbi, Ustavni sud naglašava da član
5. stav 3. Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice
lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo
512
službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast kao i da

mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na
slobodu do suđenja. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je
nesporno da je apelant u konkretnom slučaju bio izveden pred
sudiju za prethodni postupak, pred kojim je imao priliku dati svoju
izjavu. Ustavni sud smatra da dužina konkretnog pritvora ne dovodi
u pitanje poštivanje apelantovog prava iz člana 5. stav 3. Evropske
konvencije, obzirom da je pritvor određen i produžen u granicama
koje su predviđene zakonom nakon zakonito provedene procedure,
dok se istovremeno radi o složenom predmetu koji zahtijeva
vođenje istrage u pogledu složenih pitanja kao što su manipulacije
cijenama ili nezakonite berzanske transakcije, za što je nedvojbeno
potrebno vrijeme. Osim tog, Ustavni sud ne može reći da je
tužilaštvo bilo neaktivno u konkretnom slučaju, jer su u okviru
prvobitno određenog pritvora, tj. u roku od 30 dana, saslušali 10
svjedoka, dok su naveli da im je za saslušanje ostalih 20 svjedoka
kao i za izvođenje dodatnih istražnih radnji, obzirom da je došlo do
proširenja istrage, potrebno još 60 dana. Po mišljenju Ustavnog
suda navedeno ne ukazuje da je prilikom određivanja i produžavanja
pritvora bilo proizvoljnosti u radu Okružnog i Vrhovnog suda, koji
produženje pritvora opravdavaju zaista racionalnim razlozima,
te da stoga nije ni došlo do povrede apelantovog prava na
Hercegovine, odnosno člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
56. Ustavni sud će ispitati apelantove navode da su vijeća
Okružnog i Vrhovnog suda, odlučujući o apelantovim žalbama
izjavljenim protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora,
odlučila nakon isteka roka od 48 sati (koji je propisan
relevantnim odredbama ZKP RS-a), te da je zbog tog došlo do
povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
57. Navedena odredba Evropske konvencije daje pravo licu
koje je lišeno slobode da izjavi žalbu kako bi sud ...u kratkom
roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode.... Ustavni sud
ukazuje da prema praksi Evropskog suda član 5. stav 4.
Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu
zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da
pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o
513
Almin DAUTBEGOVIĆ
lišavanju slobode. Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske

konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu
osoba lišena slobode i garantira licu lišenom slobode da mora
imati pristup sudu da bi mogao ispitati zakonitost kako
inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te
mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze
iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije su da nadzor
mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu
pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se
razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo
preispitivanje desi što je moguće prije.
58. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju
ispoštovane sve garancije člana 5. stav 4. Apelant je imao
pravo da izjavi žalbu protiv rješenja o određivanju i produženju
pritvora, koju su razmatrala vijeća Okružnog i Vrhovnog suda.
U svim prilikama apelant je bio saslušan a imao je i stručnu
pomoć branioca, dok su sudska vijeća o apelantovim žalbama
rješavala u vrlo kratkim rokovima te nema bilo kakvih naznaka
da je u tom dijelu došlo do kršenja relevantnih odredaba ZKP
RS-a. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije
došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost
ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno
člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
59. Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud smatra da
rješenjima o određivanju i produženju pritvora nije povrijeđeno
apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine, te u odnosu na ostale aspekte iz
člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na
standarde propisane članom 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek

60. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na
djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
Ustavni sud je mišljenja da ne treba ulaziti u ispitivanje takvih
navoda, obzirom da je apelant povredu prava na djelotvoran
pravni lijek zasnivao na neuvažavanju njegove žalbe na
514
rješenje o određivanju pritvora, koju je podnio na osnovu člana

5. stav 4. Evropske konvencije, a Ustavni sud je u ranijem
dijelu odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do
povrede apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske
konvencije.
VIII Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog
prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske
konvencije, jer je određivanje i produžavanje pritvora samo
zbog činjenice da posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u
Republici Srbiji bilo proizvoljno u pogledu postojanja opravdanih
i valjanih razloga iz člana 197. stav 1. tačka a), jer redovni
sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje da postoji vjerovatnoća
da apelant ima namjeru da bježi, odnosno da izbjegava
eventualno suđenje u Bosni i Hercegovini.
62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na
Hercegovine u odnosu na ostale aspekte člana 5. stav 1. tačka
c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde iz člana
5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.
63. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1,
2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
dispozitivu ove odluke.
64. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu,
nema osnova za razmatranje apelantovog ponovnog prijedloga
za donošenje privremene mjere od 7. maja 2010. godine.
515
Almin DAUTBEGOVIĆ
4. PRITVOR NAKON PRAVOMOĆNOSTI

PRESUDE

predmetu broj AP 1426/05, rješavajući apelaciju Dine
Menzilovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja
2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj
60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica;
Miodrag Simović, potpredsjednik; Valerija Galić,
potpredsjednica; Mato Tadić, sudija; Jovo Rosić, sudija; na
sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je
Djelimično se usvaja apelacija Dine Menzilovića.

sloboda u vezi sa lišavanjem slobode Dine Menzilovića nakon
pravosnažnosti Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine do
sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dine Menzilovića i
Dževada Hazića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-169/05 od 18. maja
2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Travniku broj K-
14/04 od 26. novembra 2004. godine u odnosu na navode o
povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne
i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu
516
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dine Menzilovića

podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj Kž-539/04 od 17. decembra 2004. godine
zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Hazića
podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku
broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine zbog proteka roka
za podnošenje apelacije.
Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u
OBRAZLOŽENJE
I Uvod
1. Dino Menzilović i Dževad Hazić (u daljnjem tekstu:
apelanti), koje zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice,
podnijeli su 6. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-169/05 od 18. maja
2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku
(u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-14/04 od 26.
novembra 2004. godine. Apelant Dino Menzilović je apelaciju
podnio i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Kž-539/04 od
17. decembra 2004. godine i zbog lišavanja slobode nakon
pravosnažnosti Presude Vrhovnog suda broj Kž-169/05 od 18.
maja 2005. godine do sprovođenja na izdržavanje kazne
zatvora. Apelant Dževad Hazić je apelaciju podnio i protiv
Rješenja Kantonalnog suda broj K-14/04 od 26. novembra
2004. godine. Apelanti su 28. augusta 2006. godine podnijeli
dopunu apelacije.
517
Almin DAUTBEGOVIĆ
IIPostupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika
Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i
Kantonalnog tužilaštva u Novom Travniku (u daljnjem tekstu:
Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. augusta 2005. godine,
odnosno 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na
apelaciju, a31. augusta 2006. godine, odnosno 1. septembra
2006. godine, da dostave odgovore na dopunu apelacije.
3. Vrhovni sud je 26. augusta 2005. godine i 7. septembra
2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, odnosno dopunu
apelacije, Kantonalni sud je 29. augusta 2005. godine i 7.
septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju,
odnosno dopunu apelacije, a Kantonalno tužilaštvo 12.
septembra 2005. godine i 12. septembra 2006. godine dostavilo
je odgovor na apelaciju, odnosno dopunu apelacije.
odgovori na apelaciju i dopunu apelacije su dostavljeni
apelantima 13. septembra 2006. godine.

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i
sljedeći način:
a) Činjenice u vezi sa postupkom donošenja osporenih
presuda
6. Kantonalni sud je Presudom broj K-14/04 od 26.
novembra 2004. godine apelante proglasio krivim za krivično
djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1.
Krivičnog zakona Federacije BiH, te u vezi sa članom 31. tog
zakona i osudio na pojedinačne kazne zatvora u trajanju od
pet godina. Apelanti su proglašenim krivim jer su upali u
poslovnicu banke u Donjem Vakufu i maskirani crnim kapama
preko glave oružjem prijetili službenicama banke, zatim,
otuđili manju količinu novca iz metalne kase ispod pulta. U
518
daljnjoj namjeri spriječile su ih službenice banke aktiviranjem

alarma nakon čega su sa novcem pobjegli i policija ih je
ubrzo uhapsila. U toku postupka provedeni su dokazi
saslušanjem svjedoka, i to službenica banke, zatim,
svjedokinje koja se nalazila izvan objekta banke i policajaca
koji su uhapsili apelante. Također je saslušan i svjedok
odbrane na glavnom pretresu. Dalje, izveden je niz
materijalnih dokaza, među kojima i uvid u zapisnik o uviđaju
Policijske stanice Donji Vakuf, te uvid u fotodokumentaciju u
prilog navedenom zapisniku. Zatim je izvršen uvid u potvrde
o privremenom oduzimanju predmeta, provjeru promjene
ličnih podataka za apelanta Dinu Menzilovića. Također je
izvršen uvid u novčanice koje su pronađene kod apelanata uz
provjeru serijskih brojeva, a na glavnom pretresu su, prilikom
izvođenja dokaza, neposredno pregledani jedna maskirna
kapa crne boje sa prorezima za oči i usta, lisice za vezivanje,
par medicinskih rukavica, plastična crna vreća i crna torba sa
naramenicama. Kantonalni sud je nesporno utvrdio način na
koji je izvršen upad u banku, zatim, činjenicu da su apelanti
pobjegli iz banke nakon što je uključen alarm. Dalje je
utvrđeno da su apelanti automobilom marke “Hyundai”
pobjegli sa mjesta događaja, ali su ih ubrzo zaustavili
policajci koji su čuli alarm i potrčali u pravcubanke, te
ugledali sporno vozilo nakon što je na njega ukazala
svjedokinja koja se nalazila u neposrednoj blizini banke.
Izvršen je uviđaj oduzetih inkriminirajućih predmeta,
uključujući i pištolj, kapu “fantomku”, crnu torbu u kojoj je
pronađen novac i dokument iz banke, tačnije rekapitulacija
novca od prethodnog dana. Apelanti su u toku postupka
osporili validnost potvrda o oduzetim predmetima, navodeći
da su podaci u potvrdama usklađivani naknadno sa podacima
koje je policija dobila od zaposlenika banke koja je bila
opljačkana. Kantonalni sud je navode odbio kao neosnovane,
obrazlažući da su potvrde validne, jer na njima nema
prekriženih predmeta, kako je iznijela odbrana, nego su
prekriženi određeni redni brojevi iz tehničkih razloga,
odnosno zbog nemogućnosti da svi predmeti, zbog brojnosti,
519
Almin DAUTBEGOVIĆ
budu upisani u za to predviđene rubrike. Također,Kantonalni

sud je zaključio da nema oduzetih predmeta navedenih u
potvrdama koji se “preklapaju”, suprotno navodima odbrane
da su u dva navrata oduzimani istovjetni predmeti.
Kantonalni sud je u dispozitivu presude naveo da se, u skladu
sa članom 57. Krivičnog zakona Federacije BiH, apelantima u
izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to
Dini Menziloviću vremenski period od 7. maja 2004. godine
pa dalje do pravosnažnosti presude, a Dževadu Haziću
vremenski period od 7. maja 2004. godine do 26. novembra
2004. godine. Apelanti su protiv presude uložili žalbu
Vrhovnom sudu.
7. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-169/05 od 18. maja
2005. godine djelimično uvažio žalbe apelanata i preinačio
Presudu Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine u
odluci o kazni, tako da ih je osudio na kazne zatvora u trajanju
od po četiri godine, a u ostalom dijelu je prvostepena presuda
ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane
žalbene prigovore da je izreka prvostepene presude
nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude, te da
nema razloga o odlučnim činjenicama, zaključivši da je
prvostepeni sud uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza je
utvrdio odlučne činjenice u postupku, te da se sve inkriminacije
koje su opisane u izreci osporene presude u odnosu na apelante
zasnivaju na činjeničnom stanju utvrđenom na osnovu
izvedenih dokaza na glavnom pretresu. U odnosu na žalbene
prigovore da je povrijeđeno pravo apalanata na odbranu
propustima u radu policije, u vezi sa propustom da se vještače
tragovi obuće, te papilarne linije na oduzetom pištolju, Vrhovni
sud je ocijenio osnovanim ali je zaključio da nisu takvog
karaktera da bi predstavljali grubo kršenje prava na odbranu,
jer je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pomoću brojnih
dokaza ustanovljeno da ne postoji dilema da je sporni pištolj
pripadao apelantima i da je iskorišten na opisani način prilikom
izvršenja krivičnog djela.
520
b) Činjenice u vezi sa postupkom donošenja rješenja

o pritvoru apelanata
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kpp-18/04 od 8. maja
2004. godine odredio apelantima pritvor od 7. maja 2004.
godine u trajanju od mjesec dana od dana lišavanja slobode, i
to na osnovu pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tač. b), c)
i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem
tekstu: ZKPFBiH).
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-23/04 od 31. maja
2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj
Kž-216/04 od 15. juna 2004. godine, u postupku po žalbi
apelanta Dine Menzilovića produžio apelantima pritvor na daljnji
period od dva mjeseca. Nakon toga je ponovo Kantonalni sud,
po sudiji za prethodno saslušanje,Rješenjem broj Kps-10/04 od
2. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem tog suda
broj Kv-29/04 od 15. jula 2004. godine, produžio pritvor
apelantima za dva mjeseca zbograzloga predviđenih u članu
146. stav 1. tač. a) i d) ZKP FBiH.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj K-14/04 od 2.
septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem
Vrhovnog suda broj KŽ-397/04 od 21. septembra 2004. godine,
u postupku po žalbi apelanta Dževada Hazića, apelantima
produžio pritvor za još dva mjeseca, a zatim Rješenjem broj
Kv-43/04 od 25. oktobra 2004. godine za još dva mjeseca.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj K-14/04 od 26.
novembra 2004. godine ukinuo pritvor apelantu Dževadu Haziću
sa danom donošenja rješenja i naložio odmah da se pusti iz
pritvora, a apelantu Dini Menziloviću produžio je pritvor do
pravosnažnosti osuđujuće presude tog suda. Ovo rješenje je
dostavljeno apelantu Dževadu Haziću 26. novembra 2004. godine.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-539/04 od 17.
decembra 2004. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta
Dine Menzilovića i potvrdio Rješenje Kantonalnog suda od 26.
novembra 2004. godine. Ovo rješenje je dostavljeno apelantu
Dini Menziloviću 11. januara 2005. godine.
521
Almin DAUTBEGOVIĆ
13. Apelant Dino Menzilović nije pušten na slobodu nakon

pravosnažnosti osuđujuće presude 18. maja 2005. godine, a
sproveden je iz pritvorske jedinice Kazneno-popravnog zavoda
Busovača 23. juna 2005. godine na izdržavanje kazne zatvora u
Kazneno-popravni zavod u Zenici na osnovu uputnog akta
Općinskog suda u Travniku broj Iks-149/05 od 23. juna 2005.
godine. U uputnom aktu je navedeno da se apelantu Dini
Menziloviću u kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u
pritvoru od 7. maja 2004. godine pa do sprovođenja na
izdržavanje kazne.
IV Apelacija
a) Navodi iz apelacije i dopune apelacije

14. Apelanti su naveli da je njihovo pravo na odbranu
povrijeđeno u fazi istrage s obzirom na toda nisu osigurani
materijalni dokazi o sačuvanju tragova na oduzetom pištolju.
Također, premamišljenju apelanata, propust je učinjen time što
kantonalni tužilac nije u fazi istrage naložio da se izvede vještačenje
papilarnih linija na oduzetom pištolju. Na taj način je, prema
mišljenju apelanata, propušteno u fazi istrage da se utvrdi
egzaktnom naučnom metodom da li je oduzeti pištolj bio u rukama
jednog od apelanata, a provođenje ovog dokaza na glavnom
pretresu je bilo kasno, odnosno tehnički neizvodivo. Također, prema
navodima apelanata, nisu provedeni materijalni dokazi vještačenja
pronađenog traga otiska stopala, a radilo se o dokazu koji bi išao u
prilog odbrani. Apelanti su naveli da ih je neprovođenje navedenih
dokaza dovelo u nepovoljan položaj tokom suđenja, jer se ovi
propusti u istrazi nisu mogli naknadno otkloniti.
15. Dalje, apelanti su naveli da su presude zasnovane
dijelom i na materijalnim dokazima – potvrdama o oduzetim
predmetima koje su formalno manjkave na šta je odbrana
ukazivala u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbi na
prvostepenu presudu. Ipak, prvostepeni sud, a i drugostepeni
sud u postupku po žalbi, prema mišljenju apelanata, zanemarili
su navode o manjkavosti ovih dokaza. Apelanti smatraju da je
522
povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u odnosu

napravo na odbranu i zbog propusta da se utvrdi da li u banci
postoji trezor i koja količina novca je bila u trezoru na dan
pljačke. Utvrđivanje te činjenice apelanti smatraju bitnim jer, i
ako bi se na osnovu dokaza zaista utvrdilo da su apelanti
počinili navedeno krivično djelo, činjenica da postoji veća
količina novca u trezoru ukazivala bi da se radilo o pokušaju
izvršenja, a ne o dovršenom krivičnom djelu.
16. Apelant Dževad Hazić, u dopuni apelacije, naveo je da je
u toku istrage od njega iznuđen iskaz, ali da mu je onemogućeno
da u toku postupka putem medicinskog vještačenja objasni način i
uzrok iznuđivanja, te da su, stoga, sudovi morali izuzeti taj dokaz
koji je bio pribavljen na nezakonit način.
17. Obzirom na sve prethodno izneseno, apelanti smatraju
da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske
daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno i pravo na
Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer im je
nezakonito produžavan pritvor nakon 7. juna 2004. godine.
Dalje, apelant Dino Menzilović smatra da je bio nezakonito
zadržan u pritvoru, odnosno lišen slobode, u periodu od
pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne
koje je uslijedilo kasnije s obzirom na to da je taj period proveo
u pritvoru bez rješenja o produženju pritvora, odnosno bez bilo
kakvog drugog valjanog sudskog akta.
b) Odgovor na apelaciju i dopunu apelacije

19. Vrhovni sud je naveo da se na navode apelanata o
određenim propustima radnika policije, na koje je ukazano u
žalbama na prvostepenu presudu, sud očitovao i da su ti navodi bili
predmet prvostepene i drugostepene presude. Suština odgovora na
te navode sastoji se u tome da ti propusti nisu bili takvog karaktera
523
Almin DAUTBEGOVIĆ
da bi predstavljali kršenje prava apelanata na odbranu, jer na

osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja pomoću ostalih
brojnih izvedenih dokaza nije ostala bilo kakva sumnja o tome da
su upravo apelanti počinioci krivičnog djela za koje su osuđeni. Što
se tiče navoda o nepravilnostima u vezi sa produženjem pritvora,
za koji je određeno da će trajati do pravosnažnosti presude,
Vrhovni sud je odgovorio da je nužno ukazati da je o pritvoru
odlučivao posebnim rješenjima protiv kojih je bila dopuštena
posebna žalba. Predloženo je da se apelacija odbije kao
neosnovana. U odnosu na navod apelanta Dine Menzilovića da je
nezakonito zadržan u pritvoru nakon pravosnažnosti presude,
Vrhovni sud je naveo da je apelant momentom pravosnažnosti
presude stekao status osuđenog lica nakon čega slijedi njegovo
upućivanje na izdržavanje kazne. Činjenica da je protekao određeni
period nakon pravosnažnosti presude pa do upućivanja na
izdržavanje kazne, prema nalazu Vrhovnog suda, nije posebno
značajna a posebno nema značaj koji joj se daje u apelaciji.
20. Kantonalni sud je naveo da nije povrijeđeno pravo
apelanata na odbranu, te da su imali fer i pravičan postupak.
Predloženo vještačenje otiska papilarnih linija i otiska obuće
objektivno nije bilo moguće izvesti u toku postupka pred
sudom, pa je odbrana odustala od tih vještačenja. Prema
mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano se navodi da je
osuđujuća presuda zasnovana samo na posrednim dokazima,
upravo suprotno, presuda se zasniva na objektivnim dokazima.
Također, odbrana nije predložila da se uz isključenje javnosti
sasluša svjedokinja-službenica banke u vezi sa količinom novca
koja se uobičajeno nalazi u trezoru banke s obzirom na to da je
taj podatak bio službena tajna. U skladu s tim, neosnovan je
navod apelanata da je neosnovano odbijeno ispitivanje
svjedokinje u vezi sa tom okolnošću. U vezi sa navodom o
nezakonito produženom pritvoru apelantu Dinu Menziloviću,
Kantonalni sud je naveo da je pritvor produžen zbog postojanja
objektivne opasnosti od bjekstva, jer je apelant u vrijeme
lišavanja slobode kod sebe posjedovao više različitih
dokumenata, što je osnovano upućivalo da bi u slučaju puštanja
na slobodu pobjegao.
524
21. Kantonalno tužilaštvo je navelo da nije bilo povrede

prava na odbranu apelanata. Navedeno je da, i ukoliko je bilo
propusta policije u istrazi,oni nisu takve prirode da
predstavljaju grubo kršenje prava na odbranu, kako je
navedeno u apelaciji.Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja,
dalje je navedeno u odgovoru (vještačenja, potvrde o oduzetim
predmetima, novac, kapa “fantomka”, lisice, pištolj,
krivotvorene isprave i dr.), ne postoji dilema o tome da je
predmetni pištolj pripadao optuženima, da se nalazio u rukama
optuženih, koji je korišten prilikom izvršenja krivičnog djela.
Oduzeti pištolj, koji je bio u rukama jednog od apelanata,
odmah je dostavljen na balističko vještačenje u MUP
Sarajevo.Pri ovakvom stanju stvari, kako je navedeno, na
određeni način nije ni potrebno vještačenje papilarnih linija, jer
je tačno utvrđeno da pištolj pripada apelantima i da su ga držali
u ruci. I sami apelanti su u toku istrage priznali izvršenje
krivičnog djela, opisali mjesto, vrijeme i način izvršenja i pod
kojim okolnostima i nisu tada stavljali nikakve primjedbe na
provođenje istrage. Prethodni navodi se odnose i na navode u
vezi sa vještačenjem otisaka stopala, a također i na navode o
manjkavosti potvrda o oduzetim predmetima.
22. Krivični zakon Federacije BiH (“Službene novine
Federacije BiH” br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04)
“Član 289. st. 1. i 2.
Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će
direktno napasti na njegov život ili tijelo oduzme tuđu
pokretninu sa ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili
drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno
prisvoji,kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.
Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neko lice s
namjerom teško tjelesno ozlijeđeno, ili je krivično djelo
počinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje
ili opasno oruđe, počinilac će se kazniti kaznom zatvoranajmanje
pet godina.”
525
Almin DAUTBEGOVIĆ
Zakon o krivičnom postupku (“Službene novine

Federacije BiH” br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04)
“Član 145.
Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u
ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvaritidrugom
mjerom.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno

vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost svih organa
koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju
pravnu pomoć je da postupaju sa posebnom hitnosti.
U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu

razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah
pustiti na slobodu.
Član 148.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude
1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će
optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako
postoje razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a, c i d ovog zakona, a
optuženiku koji se nalazi u pritvoru ukinut će se pritvor ako za
pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U
ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv
rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
....
3) Pritvor koji je određen ili produžen po odredbama stava

1. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, ali
najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u
prvostepenoj presudi.
4) Na zahtjev optuženog, koji se nakon izricanja kazne

zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća
može optuženog uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije
pravosnažnosti presude.
526
Član 192. stav 1.

Presuda postaje pravosnažna kada se više ne može
osporavati žalbom ili kada žalba nije dopuštena.”
VI Dopustivost
Hercegovini.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje

Vrhovnog suda broj Kž-539/04 od 17. decembra 2004.
godine, odnosno Rješenje Kantonalnog suda broj K-
14/04 od 26. novembra 2004. godine
26. Apelanti su naveli da je zakonski osnov za lišavanje
slobode u odnosu na njih dvojicu možda i postojao prilikom
određivanja pritvora, ali da je u međuvremenu prestao da
postoji, te da je, stoga, njihov pritvor bio nezakonit sve od
rješenja od 7. juna 2004. godine pa dalje, te da je zbog toga
došlo do povrede njihovog prava na slobodu i sigurnost iz člana
konvencije. Potrebno je utvrditi da li je apelacija u ovom dijelu
podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16.
stav 1. Pravila Ustavnog suda.
527
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

“1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su
protiv presude, odnosno odluke koja se njome
osporava,iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema
zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je
podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom
pravnom lijeku kojeg je koristio.
slučajeva:
(4) protekao jerok za podnošenje apelacije;
[...]”
26. Ustavni sud je utvrdio da je apelantima Rješenjem
Kantonalnog suda od 7. maja 2004. godine određen pritvor od
mjesec dana nakon čega je pritvor sukcesivno produžavan
obojici apelanata. Apelantu Dževadu Haziću pritvor je ukinut
Rješenjem Kantonalnog suda od 24. novembra 2004. godine, a
apelantu Dini Menziloviću istim rješenjem produžen do
pravosnažnosti osuđujuće presude od 26. novembra 2004.
godine, što je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda od 17.
decembra 2004. godine. Dakle, o pritvoru apelanata je konačno
odlučeno prethodnim rješenjima koja su apelantima dostavljena
26. novembra 2004. godine, odnosno 11. januara 2005. godine,
a navode o povredi ovog prava apelant Dino Menzilović je iznio
u apelaciji koja je podnesena 5. jula 2005. godine, odnosno
apelant Dževad Hazić u dopuni apelacije koja je podnesena 28.
augusta 2006. godine, tj. nakon što je protekao rok za
podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila
Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio
da je apelacija u ovom dijelu podnesena nepravovremeno,
odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su
apelanti primili osporena rješenja.
27. U smislu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog
suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant
podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje.
528
b) Dopustivost apelacije Dine Menzilovića u odnosu

na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti
iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
stav 1. Evropske konvencije u vezi sa lišavanjem slobode
od dana pravosnažnosti Presude Kantonalnog suda broj
K-14/04 od 26. novembra 2004. godine do sprovođenja
na izdržavanje kazne zatvora prema toj presudi
28. Apelant Dino Menzilović je osporio i zakonitost njegovog
lišavanja slobode u periodu nakon nastupanja pravosnažnosti
Presude Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine,
smatrajući da se radilo o nazakonitom lišavanju slobode s
obzirom na to da je njegov pritvor određen do pravosnažnosti
presude, a po nastupanju pravosnažnosti 18. maja 2005.
godine on niti je pušten iz pritvora, niti je odmah upućen na
izdržavanje kazne.
29. U vezi sa prethodnim navodima, Ustavni sud je utvrdio
da je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-169/05, kojom je
djelomično preinačena pravostepena osuđujuća presuda,
donesena 18. maja 2005. godine, te da je njena pravosnažnost,
odnosno pravosnažnost Presude Kantonalnog suda od26.
novembra 2004. godine u dijelu koji nije preinačen presudom
Vrhovnog suda, nastupila tog datuma. S obzirom na to da je
navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u odnosu na ovaj
period lišavanja slobode apelant Dino Menzilović istakao u svojoj
apelaciji od 5. jula 2005. godine, u ovom dijelu je apelacija
podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16.
stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu
ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda,
jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki
drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu u
odnosu na apelanta Dinu Menzilovića ispunjava uvjete u
pogledu dopustivosti.
529
Almin DAUTBEGOVIĆ
c) Dopustivost apelacije u odnosu na ostale navode o

povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. stav 1. Evropske konvencije
31. U odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u
konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda
Vrhovnog suda broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine protiv
koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema
zakonu. Zatim, osporena presuda, radi dostavljanja stranama u
postupku, primljena je u Kantonalnom sudu 3. juna 2005.
godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2005. godine,tj. u roku
od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila
Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana
16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima
facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog
kojeg apelacija nije dopustiva.
VII Meritum
33. Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke
analizirao je dopustivost predmetne apelacije i zaključio da je
apelacija dopustiva u odnosu na dio navoda apelanta Dine
Menzilovića o povredi njegovog prava na slobodu i sigurnost
ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija dopustiva u
odnosu na oba apelanta u vezi sa njihovim navodima o povredi
prava na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud će,
stoga, u narednim stavovima meritorno ispitati ove navode.
34. Ustavni sud, na prvom mjestu, ispitat će dio navoda
apelanta Dine Menzilovića o povredi njegovog prava iz člana
konvencije.
530
a) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“3. Katalog prava
(…)
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

(…).”
Član 5. stav 1. a)Evropske konvencije glasi:
“1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne
smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim slučajevima u skladu
sa zakonom propisanim postupkom:
a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nedležnog suda;

...”
35. Apelant je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda od
26. novembra 2004. godine određeno trajanje njegovog
pritvora najduže do pravosnažnosti presude, a s obzirom na to
da je Presuda Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine
postala pravosnažna 18. maja 2005. godine, danom donošenja
drugostepene presude, apelant Dino Menzilović morao je biti
pušten iz pritvora odmah po pravosnažnosti ili odmah upućen
na izdržavanje kazne, u skladu sa Zakonom o izvršenju
krivičnih sankcija u Federaciji BiH.
36. Vrhovni sud je naveo da je nakon pravosnažnosti

osuđujuće presude apelant Dino Menzilović stekao status
osuđenog lica nakon čega slijedi njegovo upućivanje u ustanovu
za izdržavanje kazne zatvora. Činjenica da je protekao određeni
period nakon pravosnažnosti presude pa do upućivanja na
izdržavanje kazne, prema nalazu tog suda, nije posebno
značajno a posebno nema značaj na koji se ukazuje u apelaciji i
dopuni apelacije.
531
Almin DAUTBEGOVIĆ
37. U konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je

lišavanje slobode apelanta Dine Menzilovića za navedeni
vremenski period bilo u skladu sa odredbama ZKPFBiH,
odnosno sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.
38. Član 148. ZKP FBiH propisuje uvjete za određivanje
pritvora nakon izricanja presude, i to tako da “pritvor koji je
određen ili produžen prema odredbama stava 1. ovog člana
može trajati do pravosnažnosti presude, ali najduže dok ne
istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj
presudi”.
39. Član 5. Evropske konvencije štiti pravo na slobodu i
sigurnost ličnosti, te detaljno navodi okolnosti pod kojima neko
može biti lišen slobode i, također, navodi da svako lišavanje
slobode mora biti u skladu sa zakonom pri čemu zakon mora
biti usklađen sa evropskim standardima i posebno Evropskom
konvencijom.
40. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, “Bosna i
Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo
međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda”. Pravo na
ličnu slobodu je osnovno ljudsko pravo i kao takvo je
inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine. Ograničenja tog
prava su predviđena relevantnim zakonima u Bosni i
Hercegovini kojima je regulirano lišavanje slobode.
41. U konkretnom slučaju pravosnažnost presude je
nastupila donošenjem Presude Vrhovnog suda 18. maja 2005.
godine, u smislu člana 192. ZKPFBiH, i prema Rješenju
Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine o produženju
pritvora apelantu Dini Menziloviću, nakon pravosnažnosti
presude nije bilo više zakonskog osnova da apelant bude
zadržan u pritvoru. Tačno je da je apelant, nakon
pravosnažnosti presude, stekao status osuđenog lica. Međutim,
to nije automatski značilo da je nadležni sud bio ovlašten da
apelanta zadrži u pritvoru, odnosno lišenog slobode do
upućivanja na izdržavanje kazne. Ne može se prihvatiti stav
Vrhovnog suda da nije relevantan protek određenog
532
vremenskog perioda koji je apelant proveo u pritvoru nakon

pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne
zatvora, jer za takav stav nema zakonskog uporišta. U slučaju
apelanta Dine Menzilovića, taj vremenski period je trajao više
od mjesec dana i ne može se opravdati administrativnim
preprekama, čak ni da se radilo o značajno kraćem vremenskom
trajanju. Naime, lišavanje slobode predstavlja situaciju u kojoj
lice koje je toj mjeri podvrgnuto može biti izloženo ograničenju ili
ugrožavanju niza drugih prava, npr., prava na porodični život,
zatim, u drastičnim slučajevima prava na zabranu mučenja,
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnјavanja. U vezi s
tim, Ustavni sud želi ukazati na stav Evropskog suda za ljudska
prava prema kojem je “lista izuzetaka od prava na slobodu i
sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije
ograničena i samo dosljedno tumačenje tih izuzetaka će biti u
skladu sa ciljem ovog člana, a to je osiguranje da niko ne bude
proizvoljno lišen njene/njegove slobode (vidi, inter alia, presudu
u predmetu Giulia Manzoni protiv Italije od 1. jula 1997. godine,
Izvještaji 1997-IV, str. 1191, stav 25, i presudu u predmetu
Quinn protiv Francuske od 22. marta 1995. godine, serija A, broj
311, str. 17-18, stav 42)”.
42. U slučaju apelanta Dine Menzilovića nesporno je došlo

do arbitrarnog lišavanja slobode u vremenskom periodu od
pravosnažnosti osuđujuće presude do upućivanja na izdržavanje
kazne zatvora. Prema Presudi Kantonalnog suda od 26.
novembra 2004. godine, njemu je u kaznu zatvora uračunato
vrijeme koje je on proveo u pritvoru od 7. maja 2004. godine
do pravosnažnosti presude, a u izreci presude Vrhovnog suda
navedeno je da mu se u kaznu zatvora uračunava vrijeme
provedeno u pritvoru od 7. maja 2004. godine pa dalje. S
obzirom na to da je članom 148. Zakona o krivičnom postupku
propisano da pritvor koji je određen ili produžen prema
odredbama iz stava 1. tog člana (koji propisuje određivanje
pritvora nakon izricanja presude) može trajati do
pravosnažnosti presude, jedino pravilno tumačenje je da je
presudom Vrhovnog suda obuhvaćen pritvor do pravosnažnosti
533
Almin DAUTBEGOVIĆ
te presude. Naime, Zakon o krivičnom postupku ne poznaje

pritvor nakon pravosnažnosti presude i stoga se ne može
prihvatiti da formulacija u presudi Vrhovnog suda “nadalje”
podrazumijeva da se to odnosi i na apelantovo lišavanje
slobode nakon pravosnažnosti presude do upućivanja na
izdržavanje kazne zatvora.Prema navedenom, apelantovo
lišavanje slobode nakon pravosnažnosti presude do upućivanja
na izdržavanje kazne zatvora nije bilo obuhvaćeno relevantnom
sudskom odlukom.
43. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je
došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana
konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska
[....]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim
stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.”
Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili
osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima
pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku
pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]”
44. Član 6. Evropske konvencije je nesporno u konkretnom
slučaju primjenjiv, jer se u postupku donošenja osporenih
presuda utvrđivala krivična optužba protiv apelanata. Ustavni
sud će, stoga, razmotriti, u vezi sa navodima iz apelacije, da li
je krivični postupak protiv apelanata zadovoljio standarde
pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije.
534
45. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje

u najvećem dijelu se odnose na način na koji su osigurani
dokazi u toku postupka, odnosno na način na koji su izvođeni
dokazi u toku postupka pred sudom. Apelanti posebno smatraju
spornim što u toku istrage nije izvršeno vještačenje papilarnih
linija sa oduzetog pištolja, odnosno što nisu uzeti tragovi obuće
koju su nosili apelanti na dan izvršenja krivičnog djela. Također,
smatraju da su manjkave i potvrde o oduzetim predmetima
koje kao takve, prema mišljenju apelanata, nisu mogle
predstavljati materijalni dokaz u postupku. Prema mišljenju
apelanata, sporno je i što sud nije utvrdio tačan iznos novca
koji se uobičajeno nalazi u trezoru banke koja je bila opljačkana
što je utjecalo na kvalifikaciju krivičnog djela.
46. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da su ovi navodi

apelanata već izneseni u toku postupka i da se o njima sud
očitovao, te ih smatraju neosnovanim s obzirom na nesporno
činjenično stanje i dokaze izvedene u toku postupka. Takvo
mišljenje je iznijelo i Kantonalno tužilaštvo.
47. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da njegov
zadatak nije da daje ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto
redovnih sudova, odnosno da ne može ispitivati da li postoji
dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko utvrđene
činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju
proizvoljno i neprihvatljivo (Odluka Ustavnog suda broj U 62/01
od 5. aprila 2002. godine, objavljena u “Službenom glasniku
Bosne i Hercegovine” broj 24/02). Imajući u vidu navedeno
stanovište, Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje načina na
koji je proveden dokazni postupak protiv apelanata, odnosno na
koji su način utvrđene činjenice, jer iz osporenih presuda ne
proizlazi da su činjenice u postupku utvrđene proizvoljno. Naime,
u postupku pred prvostepenim sudom izveden je niz materijalnih
dokaza i saslušano je nekoliko svjedoka optužbe i jedan
predloženi svjedok odbrane i na osnovu tako utvrđenih činjenica
prvostepeni sud je zaključio da su se u radnjama apelanata
ostvarila sva bitna obilježja bića krivičnog djela razbojništva iz
člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Vrhovni sud je
odbio kao neosnovane žalbene prigovore da je izreka prvostepene
535
Almin DAUTBEGOVIĆ
presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi a i razlozima

presude, zaključivši da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje
presude, a u odnosu na odlučne činjenice, dao valjane i uvjerljive
razloge, te da je prvostepeni sud sasvim uvjerljivo obrazložio na
osnovu kojih dokaza je utvrdio odlučne činjenice. Vrhovni sud je
ocijenio kao osnovano ukazivanje u žalbi na određene propuste
policije u fazi istrage, ali je zaključio da oni nisu bili takve prirode
da bi predstavljali grubo kršenje prava na odbranu apelanata s
obzirom na nesporno utvrđenje da je sporni pištolj pripadao
apelantima i da je korišten prilikom izvršenja krivičnog djela.
Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove navode apelanata nije
bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, te da, stoga,
nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. Također,
nije došlo ni do povrede osnovnih procesnih prava koja apelanti
imaju u postupku, posebno imajući u vidu činjenicu da su apelanti
imali advokata koji ih je zastupao i koji je aktivno učestvovao u
postupku. Apelantima je data prilika da u postupku pred sudom
iznesu svoje argumente i predlažu dokaze, tako da su i u tom
smislu zadovoljeni principi pravičnog suđenja. Ustavni sud nije
našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje su mogle
utjecati na pravo apelanata na pravično suđenje.
48. U dopuni apelacije koju su apelanti podnijeli 28. augusta
2006. godine u najvećem dijelu su ponovljeni navodi izneseni u
apelaciji. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni
u apelaciji. Apelant Dževad Hazić u dopuni apelacije naveo je da
je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer je njegov iskaz u
toku istrage iznuđen nezakonitom primjenom sile, te da je takav
iskaz morao biti izuzet iz dokaznog materijala što nije učinjeno. U
vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila
Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje
obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada
je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku
kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na
podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti
dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na
nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog
roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne
536
može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da

apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene
odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak
povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60
dana. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije
podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1.
Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti,
nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni
sud se neće upustiti u razmatranje ovog navoda apelanta
Dževada Hazića.
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
VIII Zaključak
50. Ustavni sud je utvrdio povredu prava na slobodu i
sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. stav 1. Evropske konvencije, jer je jedan od apelanata zadržan u
pritvoru nakon pravosnažnosti njegove osuđujuće presude iako je u
rješenju o produženju pritvora navedeno da će pritvor trajati do
pravosnažnosti presude. S obzirom na nepostojanje zakonske
osnove da se lice zadrži u pritvoru nakon pravosnažnosti presude,
sudovi su dužni takvo lice pustiti na slobodu do upućivanja na
izdržavanje kazne. Ustavni sud je zaključio da je krivični postupak
protiv apelanata vođen na način koji zadovoljava standarde prava
na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 6. Evropske konvencije.
51. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1, 2.
i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
Predsjednica
Hatidža Hadžiosmanović
537
Almin DAUTBEGOVIĆ
5. SUDSKA KONTROLA PRITVORA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u

predmetu broj AP 1518/10, rješavajući apelaciju Šemsudina
Salčina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine” br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag
Simović, predsjednik, Valerija Galić, potpredsjednica, Seada
Palavrić, potpredsjednica, Mato Tadić, sudija, Mirsad Ćeman,
sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je
Djelimično se usvaja apelacija Šemsudina Salčina.

tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, zbog tog što nije bila izvršena obavezna
dvomjesečna kontrola opravdanosti apelantovog pritvora iz
člana 151. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH,
određenog Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 K
003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šemsudina Salčina
podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine br. 07 0 K 003284 10 Kž 8 od 5. jula 2010. godine
i 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine, rješenja
Kantonalnog suda Mostar br. 07 0 K 003284 10 Kv 12 od 25.
juna 2010. godine, 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010.
godine i 07 0 K 003284 10 Kv 6 od 26. marta 2010. godine, u
odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz
tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu
538

Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u
OBRAZLOŽENJE
I Uvod
1. Šemsudin Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz
Mostara, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva,
podnio je 29. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), a 18.
juna 2010. godine i 19. jula 2010. godine dopune apelacije
protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 07 0 K 003284 10 Kž 8 od
5. jula 2010. godine i 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila
2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u
daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 07 0 K 003284 10 Kv 12
od 25. juna 2010. godine, 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10.
juna 2010. godine i 07 0 K 003284 10 Kv 6 od 26. marta
2010. godine.

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda,
od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva
Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo
je 7. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 11. maja 2010. godine dostavio
odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 14. maja 2010. godine.
Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu
15. juna 2010. godine.
539
Almin DAUTBEGOVIĆ

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i
sljedeći način.
6. Na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K
003284 09 Kpp od 16. septembra 2009. godine apelant je bio u
pritvoru Krivično-popravnog zavoda u Mostaru od 16.
septembra 2009. godine. Nakon tog, apelantu je pritvor više
puta produžavan na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona
o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu:
ZKPFBiH).
7. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K
003284 10 Kv 6 od 26. marta 2010. godine, koje je potvrđeno
Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7.
aprila 2010. godine, apelantu je produžen pritvor, ali najduže
dvije godine, računajući od 5. marta 2010. godine kao dana
potvrđivanja optužnice, s tim da će se pritvor ukinuti ukoliko
prvostepena presuda ne bude donesena u navedenom roku, a
apelant pustiti na slobodu. Kontrola opravdanosti trajanja
pritvora, kako je dalje navedeno u izreci rješenja, vršit će se
svaka dva mjeseca računajući od dana donošenja posljednjeg
rješenja o produženju pritvora.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da
prema stanju spisa postoji osnovana sumnja da su apelant i
ostali osumnjičeni počinili krivično djelo neovlaštene
proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238.
stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i
Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03,
37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu KZFBiH), zbog
kojeg se protiv apelanta i ostalih osumnjičenih vodi istraga.
Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza
brojnih svjedoka, brojnih potvrda o privremenom oduzimanju
predmeta, te transkripta snimljenih telefonskih razgovora.
Dalje, ispitujući tužiočev prijedlog o produženju pritvora po
osnovu tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, Kantonalni sud je
540
naveo da postoje i naročite okolnosti koje opravdaju bojazan da

bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli
ponoviti navedeno krivično djelo. Također je naveo da su
naročite okolnosti konkretizirane u vidu ranije osuđivanosti svih
optuženih za isto krivično djelo, što proizlazi iz dostavljenih
dokaza - izvoda iz krivične evidencije Policijske uprave Mostar.
Kantonalni sud je, također, obrazložio da su u konkretnom
slučaju naročite okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH
kratak period od pravosnažnosti ranijih osuđujućih presuda, a
posebno od izdržanih kazni prema tim presudama pa do perioda
početka preduzimanih istih krivičnopravnih radnji naznačenih u
optužnici. Imajući u vidu takvo ponašanje apelanta i ostalih
optuženih u periodu od više godina, činjenicu da postoji poznati
stalni izvor snabdijevanja većim količinama droge, a zatim i broj
slučajeva prodaje heroina, Kantonalni sud je zaključio da se
radi o naročitim okolnostima koje ukazuju na to da bi apelant i
ostali optuženi boravkom na slobodi najvjerovatnije ponovo
stupili u kontakt sa licem koje ih je snabdijevalo drogom, te da
bi drogu stavljali u promet, odnosno bojazan da bi počinili iste
krivičnopravne radnje koje su sadržane u optužnici.
9. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odbijene su kao
neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih. U obrazloženju
rješenja Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni
prigovori kojim se osporava ocjena prvostepenog suda o
postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi
počinili predmetno krivično djelo budući da je prvostepeni sud,
na osnovu dokaza koje je izveo, to pravilno utvrdio, te istakao
da u ovoj fazi postupka sud ne ocjenjuje apsolutnu dokazanost
odlučnih činjenica. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je
argumentirana i pravilna ocjena prvostepenog suda da postoje
naročite okolnosti i naročito važni razlozi za produženje
pritvora, te da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva za
produženje pritvora dovoljno jasan. U odnosu na apelantove
žalbene prigovore da su netačni podaci iz krivične evidencije o
njegovoj ranijoj osuđivanosti, a na koje se pozvao prvostepeni
sud, Vrhovni sud je obrazložio da se radi o službenim podacima
541
Almin DAUTBEGOVIĆ
Ministarstva unutrašnjih poslova u koje Vrhovni sud i

prvostepeni sud nemaju razloga da sumnjaju. Osim tog, kako je
dalje navedeno, apelant za svoje tvrdnje o nevjerodostojnosti
podataka iz krivične evidencije, koji se nalaze u spisu
predmeta, nije priložio bilo kakve dokaze. Odgovarajući na
navode odbrane da se mjera pritvora zamijeni blažim mjerama
iz člana 140. ZKPFBiH, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni
sud pravilno zaključio da te mjere ne bi onemogućile apelanta i
ostale optužene u ponavljanju predmetnog krivičnog djela.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kv
11 od 10. juna 2010. godine apelantu je i dalje produžen
pritvor. U obrazloženju rješenja je navedeno da se rok od dva
mjeseca za kontrolu opravdanosti trajanja pritvora računa od
dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U konkretnom
slučaju, kako je smatrao Kantonalni sud, to znači da se rok
računa od 7. aprila 2010. godine kada je Vrhovni sud donio
rješenje povodom žalbi optuženih. Osim tog, Kantonalni sud je
naveo da se apelantu pritvor i dalje produžava jer niti jedan
razlog zbog kojeg je pritvor produžen pravosnažnim rješenjem
Kantonalnog suda od 26. marta 2010. godine nije prestao da
postoji, odnosno nije došlo do izmjena koje bi dovodile u pitanje
opravdanost produženog pritvora.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 7
od 21. juna 2010. godine uvažene su žalbe apelanta i njegovog
branioca, te je Rješenje Kantonalnog suda broj07 0 K 003284
10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine ukinuto i predmet je vraćen
prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju
rješenja Vrhovni sud je naveo da, budući da u izreci osporenog
rješenja nije označena dužina trajanja pritvora apelantu, već je
neodređeno navedeno “da mu se pritvor produžava”, navedena
nepreciznost, prema ocjeni Vrhovnog suda, čini izreku
osporenog rješenja nerazumljivom. Vrhovni sud je zaključio da
je na taj način prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba
krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, kako
je to pravilno ukazano i u apelantovoj žalbi. Vrhovni sud je,
dalje, obrazložio da je za produženje pritvora, prema članu 146.
542
stav 1. tačka c) ZKPFBiH, potrebno da su kumulativno ispunjeni

svi propisani zakonski uvjeti. Stoga je prvostepeni sud bio dužan
navesti potpune i određene razloge na osnovu kojih je zaključio
da je ispunjen svaki od tih uvjeta. Vrhovni sud je utvrdio da u
obrazloženju osporenog rješenja nisu navedeni relevantni razlozi
zbog kojih bi se moglo prihvatiti da su ispunjeni svi potrebni
uvjeti za produženje pritvora iz spomenutog zakonskog osnova.
Kako osporeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama,
prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je učinio još jednu
bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1.
tačka k) ZKPFBiH. Osim tog, prvostepeni sud je, na apelantovu
štetu, prekoračio zakonski rok kontrole pritvora optuženom.
Naime, kontrola osnovanosti daljnjeg trajanja pritvora apelantu
izvršena je tek 10. juna 2010. godine, iako je posljednje rješenje
o produženju pritvora prvostepeni sud donio 26. marta 2010.
godine. Na osnovu tog slijedi da je, kako je utvrdio Vrhovni sud,
prvostepeni sud dvomjesečnu kontrolu pritvora trebao izvršiti
najkasnije do 26. maja 2010. godine. Time su nepravilno
primijenjene odredbe procesnog zakona na apelantovu štetu, na
šta je Vrhovni sud samo ukazao, jer, kako je dalje obrazložio,
nije u situaciji da otkloni navedene propuste prvostepenog suda.
12. Rješavajući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je

donio Rješenje broj 07 0 K 003284 10 Kv 12 od 25. juna 2010.
godine. Tim rješenjem je apelantu produžen pritvor do izricanja
prvostepene presude, ali najduže dvije godine, računajući od 5.
marta 2010. godine kao dana potvrđivanja optužnice, s tim da,
ukoliko prvostepena presuda ne bude donesena najdalje u
navedenom roku, pritvor će se ukinuti, a apelant pustiti na
slobodu. Kontrola opravdanosti trajanja pritvora, kako je dalje
navedeno u izreci rješenja, vršit će se po isteku dva mjeseca,
računajući od dana pravosnažnosti tog rješenja o produženju
pritvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da, obzirom na to
da je posljednje rješenje o pritvoru postalo pravosnažno 7.
aprila 2010. godine, kontrolu opravdanosti trajanja pritvora je
trebalo izvršiti nakon 7. juna 2010. godine, te je u tom smislu
Kantonalni sud donio rješenje o produženju pritvora 10. juna
543
Almin DAUTBEGOVIĆ
2010. godine, a koje je ukinuto rješenjem Vrhovnog suda.

Kantonalni sud je smatrao da, obzirom na to da se ne radi o
rokovima čije isticanje ima za posljedicu ukidanje pritvora zbog
isteka njegovog trajanja, nije došlo do bitne nepravilnosti u
primjeni procesnog zakona na apelantovu štetu. Navedena
nepravilnost, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne bi rezultirala
izmjenom pravosnažnog rješenja o produženju pritvora u
apelantovu korist, to jeste ukidanjem pritvora, jer pravosnažno
rješenje o produženju pritvora je i dalje na snazi. U odnosu na
razloge za produženje pritvora, Kantonalni sud je obrazložio razloge
iz rješenja od 26. marta 2010. godine, na koje se i pozvao.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 8
od 5. jula 2010. godine apelantova žalba je djelimično uvažena,
te je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kv 12
od 25. juna 2010. godine preinačeno u izreci tako da se
apelantu produžava pritvor za dva mjeseca, s tim da se početak
trajanja pritvora apelantu računa od 26. maja 2010. godine i
može trajati najduže do 26. jula 2010. godine ili do nove odluke
suda.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni
sud pogrešno primijenio važeće odredbe procesnog zakona
kada je naveo da će se kontrola opravdanosti trajanja pritvora
vršiti po isteku dva mjeseca, računajući od dana pravosnažnosti
rješenja o produženju pritvora, iako odredba člana 151. stav 1.
ZKPFBiH jasno propisuje da će se kontrola opravdanosti
trajanja pritvora vršiti svaka dva mjeseca, računajući od dana
donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora. Vrhovni
sud je zaključio da je prvostepeni sud time počinio bitne
povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1.
tačka k) i člana 312. stav 2. ZKPFBiH jer je izreka osporenog
rješenja nerazumljiva, a na apelantovu štetu je pogrešno
primijenjena i odredba člana 151. stav 1. ZKPFBiH. Vrhovni sud
je, dalje, istakao da je u konkretnom slučaju kontrola pritvora
apelantu trebala biti izvršena najkasnije do 26. maja 2010.
godine. Obzirom na činjenicu da se radi o pritvoru i da postoje
strogi vremenski okviri za pojedine faze pritvora, Vrhovni sud je
544
smatrao da je nedopustivo da je u konkretnom slučaju

nižestepeni sud prvo rješenje o pritvoru donio tek 26. marta
2010. godine, iako je optužnica protiv apelanta bila potvrđena
5. marta 2010. godine. Drugu bitnu pogrešku u vezi sa
primjenom odredaba procesnog zakona nižestepeni sud je
počinio kada je kontrolu pritvora izvršio tek 10. juna 2010.
godine, umjesto do 26. maja 2010. godine. Zbog tog je, kako je
zaključio Vrhovni sud, prvostepeni sud, na apelantovu štetu,
prekoračio zakonski rok kontrole osnovanosti trajanja pritvora
apelantu. Međutim, Vrhovni sud je istakao da nije u situaciji da
otkloni navedene propuste u ovoj fazi postupka.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo i da nisu osnovani
apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i
nepravilno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa postojanjem
osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor, a također i u vezi
sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga iz tačke c) stava 1.
člana 146. ZKPFBiH. Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud,
donoseći osporeno rješenje, nije povrijedio ni odredbe člana 5.
st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na
koje se apelant poziva u žalbi, jer je apelant lišen slobode u
postupku koji je proveden u skladu sa važećim odredbama
procesnog zakona. Osim tog, zakonitost određivanja pritvora
apelantu je već nekoliko puta preispitivana, kako u okviru
prvostepenog suda, tako i u žalbenom postupku. Suprotno
tvrdnjama u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je utvrdio da su u
osporenom rješenju navedeni jasni i konkretni razlozi o
postojanju posebnih razloga za pritvor iz člana 146. stav 1.
tačka c) ZKPFBiH, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. U
odnosu na apelantov žalbeni prigovor da je od izdržane kazne
pa do preduzimanja novih krivičnopravnih radnji prošlo osam
mjeseci, Vrhovni sud je istakao da je irelevantno da li je nakon
izdržane kazne pa do predmetnih događaja proteklo svega dva
mjeseca, kako je naveo prvostepeni sud, ili osam mjeseci, kako
je naveo apelant u žalbi, jer se u svakom slučaju radi o
relativno kratkom periodu.
545
Almin DAUTBEGOVIĆ
16. Kantonalni sud je 9. jula 2010. godine, na osnovu

sporazuma o priznanju krivnje, donio Presudu broj 07 0 K
004309 10 K, kojom je apelanta proglasio krivim za izvršenje
krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet
opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH i osuđen na kaznu
zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Navedenom
presudom apelant je obavezan da plati novčani iznos od
16.160,00 KM, koji je razmjeran ukupno pribavljenoj
imovinskoj koristi ostvarenoj prodajom opojne droge heroin.
Istom presudom apelant je oslobođen plaćanja troškova
krivičnog postupka i nagrade i nužnih izdataka za branioca po
službenoj dužnosti.
IV Apelacija
17. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i
stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Apelant je istakao da Vrhovni sud Rješenjem broj 07 0 K
003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine nije razmatrao niti
odlučivao o žalbi apelantovog branioca. Dalje je istakao da je
Vrhovni sud u izreci navedenog rješenja naveo da se odbijaju
kao neosnovane žalbe apelanta i optuženog B. T, dok je u
obrazloženju rješenja navedeno da su žalbe blagovremeno
izjavili apelant lično i njegov branilac. Međutim, prema
apelantovom mišljenju, Vrhovni sud nije naveo da je razmatrao
braniočevu žalbu, niti kakva je odluka povodom te žalbe, zbog
čega mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske
konvencije. Apelant je, dalje, naveo da su sudovi zasnovali
odluku na dokazu u kojem je pogrešno navedena apelantova
prethodna osuđivanost, kao i drugi pogrešni podaci o
prethodnim osudama. Dalje, apelant je istakao da su sudovi:
“[…] paušalno, netačno i uopćeno utvrdili opasnost od
ponavljanja krivičnog djela bez konkretizacije te opasnosti”.
546
Naime, apelant smatra da sudovi nisu proveli dokaze i nesporno

utvrdili da su osnovani razlozi za određivanje pritvora, već su
samo paušalno naveli da postoje naročite okolnosti koje
opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo.
Prema apelantovom mišljenju, nije prihvatljivo oslanjati se na
sumnju u pogledu njegove krivnje i na osnovu te sumnje
zaključiti da postoji osnov za bojazan da će optuženi ponoviti
krivično djelo. Dalje, smatra da sudovi nisu ispoštovali dužnost
da umjesto pritvora razmotre i odrede blaže mjere za
osiguranje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog
postupka iz člana 137. ZKP FBiH, na koje je apelantova odbrana
ukazivala. Apelant je, također, naveo da sudovi nisu odredili
tačan sat početka pritvora, kao ni sat do kada pritvor može
trajati. Dalje je istakao da je Kantonalni sud u rješenju od 26.
marta 2010. godine, u obrazloženju na 4. stranici u 7. pasusu,
pogrešno naveo da se apelant tereti za izvršenje krivičnog djela
iz člana 238. stav 2. KZ FBiH, umjesto za krivično djelo iz člana
238. stav 2, a u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Apelant je, također,
istakao da je nezakonito držan u pritvoru od 26. maja 2010.
godine do 10. juna 2010. godine zbog tog što Kantonalni sud
nije poštivao dvomjesečni rok kontrole pritvora. Dalje je
obrazložio da je 7. juna 2010. godine pred Kantonalnim sudom
održana statusna konferencija u vezi sa predmetom u kojem je
apelant jedan od pet preostalih optuženih. Apelantov branilac je
na konferenciji usmeno skrenuo pažnju sudu na nezakonitost
apelantovog držanja u pritvoru nakon 26. maja 2010. godine.
Kantonalni sud je apelantovom braniocu odgovorio da postoji
stav Kantonalnog suda da se ne vrši kontrola opravdanosti
pritvora svaka dva mjeseca, kako to propisuje ZKPFBiH u članu
151, već se to vrši samo po uloženom podnesku optuženog i
branioca. Nakon tog, apelant je 8. juna 2010. godine dostavio
pismeni prijedlog da mu se ukine pritvor, a njegov branilac je
isti prijedlog dostavio 10. juna 2010. godine. Međutim, kako je
dalje navedeno, sud nije uzeo u razmatranje navedene
prijedloge.
547
Almin DAUTBEGOVIĆ
18. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da je apelant
neosnovano naveo da mu je pritvor iz osnova člana 146. stav 1.
tačka c) ZKPFBiH produžen na osnovu nevjerodostojnih
podataka iz krivične evidencije MUP-a Policijske uprave Mostar,
a iz kojih proizlazi da je apelant više puta osuđivan za istovrsno
krivično djelo, kako je to obrazloženo u predmetnim rješenjima.
Dalje se ističe da za takve svoje paušalne tvrdnje apelant uz
apelaciju nije priložio bilo kakve dokaze, pa čak ni kopije
presuda na koje se poziva, a iz kojih bi proizlazili suprotni
zaključci. Naprotiv, apelant je uz apelaciju priložio potvrdu o
uvjetnom otpuštanju sa izdržane kazne zatvora od 5. decembra
2008. godine, čime, de facto, dodatno potkrepljuje zaključke u
rješenjima da je ranije izrečene zatvorske kazne za istovrsna
krivična djela izdržao prije kritičnih događaja. Osim tog, iz
obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantova
ranija osuđivanost za ista krivična djela ocijenjena u vezi sa
okolnostima i načinom činjenja predmetnog krivičnog djela.
Vrhovni sud je istakao da su u vezi sa općim razlogom za
pritvor iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH, kao i u vezi sa posebnim
pritvorskim razlogom interakcijske opasnosti iz tačke c) člana
146. stav 1. ZKP FBiH, dati jasni, uvjerljivi i argumentirani
razlozi, koje paušalni apelantovi navodi ne dovode u pitanje.
Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana
jer se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju prava na koja se
apelant pozvao.
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je
apelant tvrdnje o nevjerodostojnosti izvoda iz krivične
evidencije mogao iznijeti u žalbi na rješenje, a i dokazivati
prilaganjem presuda o osuđivanosti. Kantonalni sud je naveo da
se radi o činjeničnom pitanju koje je taj sud riješio tako što je
prihvatio kao vjerodostojan izvod iz krivične evidencije. U
odnosu na apelantove prigovore u vezi sa pritvorskim razlozima
iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo
da se radi o činjenicama koje je sud pravilno utvrdio, te
predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
548
20. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH
(“Službene novine FBiH” br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04,
28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe
glase:
Član 145. stav 4.
vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u
pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom
postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s
posebnom hitnosti.
Član 146. stav 1. tačka c)

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno
licepočinilokrivično djelo pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti
krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će
učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se
izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna;
Član 148. st. 2. i 3.

(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime lica koje se
lišava slobode, krivično djelo koje mu se stavlja na teret,
zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na
žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u
momentu pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišavanja
Član 149.
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija
za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za
određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak
pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja
slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u
pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
549
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 151. stav 1.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije
njegovo izvršenje.
VI Dopustivost
pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu
Hercegovini.
je Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7.
aprila 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih
pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje
apelant je primio 14. aprila 2010. godine. Apelacija je
podnesena 29. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako
je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4.
Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie)
neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg
apelacija nije dopustiva.
550
VII Meritum
25. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i
stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

dijelu glasi:
d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja
to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da
se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja
krivičnog djela, pobjegne;
28. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je
osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo
na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
551
Almin DAUTBEGOVIĆ
Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4.

Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih
odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja
u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske
konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen
slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom
redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH,
koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji, uz to, mora biti
usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3.
Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u
skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je
lišavanje “zakonito” u smislu navedenog člana, a obuhvata
podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica.
Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3.
Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva
pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese
pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
Pritom je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode
počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine
qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to
nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora
procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi
2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema
daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od
okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju
na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i
značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad
principom poštivanja slobode pojedinca.
30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju
apelantu pritvor produžen iz osnova koji propisuje odredba
člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Uzimajući u obzir vrlo
detaljna obrazloženja koja su u vezi sa tim pritvorskim
osnovom dali sudovi, Ustavni sud smatra da su sudovi
razmotrili i dali jasne i dovoljne razloge o tome zašto nisu
552
prihvatili prijedlog odbrane da se mjera pritvora zamijeni blažim

mjerama, kao i zašto su kao dokaz prihvatili podatke o
apelantovoj ranijoj osuđivanosti iz krivične evidencije Policijske
uprave Mostar. U skladu sa navedenim, Ustavni sud uočava da
je organ sudske vlasti produžio pritvor apelantu, da su sudovi
dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor produžava, te
da postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti
predmetno krivično djelo predstavlja važan i značajan opći
interes koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu
pojedinca. Osim tog, Ustavni sud zapaža da apelant svoje
navode o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije
zasniva isključivo na svom viđenju okolnosti koje su sudovi
ocijenili i uzeli u obzir prilikom odlučivanja. Stoga, Ustavni sud
zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da redovni
sudovi nisu pravilno i nesporno utvrdili razloge da mu se pritvor
produži, odnosno Ustavni sud ocjenjuje da u odnosu na
istaknute navode koji se tiču davanja razloga za produženje
pritvora nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3.
31. Međutim, drugi aspekt člana 5. stav 3. Evropske
konvencije na koji se apelant žali odnosi se na obavezu
kontinuirane kontrole pritvora u periodičnim intervalima, što je
jedan od elemenata “promptnosti” koju zahtijeva navedeni član.
Naime, apelant se žali da je Kantonalni sud kontrolu
opravdanosti produženja pritvora izvršio nezakonito, to jeste
tek 10. juna, umjesto 26. maja 2010. godine, dakle po isteku
14 dana od donošenja prethodnog rješenja. U vezi s tim,
Ustavni sud ukazuje na to da je, prema standardima člana 5.
stav 3. Evropske konvencije, poštivanje zahtjeva za
“promptnošću” sudske revizije pritvora jedna od vitalnih
garancija protiv proizvoljnosti. U skladu s tim, na vlastima koje
vode pritvor je obaveza da u redovnim intervalima preispitaju
opravdanost produžetka pritvora i da ti intervali ne pređu
propisane rokove. U konkretnom slučaju, Ustavni sud
primjećuje da je Vrhovni sud u rješenju od 5. jula 2010. godine
nedvosmisleno zaključio da je Kantonalni sud prilikom kontrole
pritvora postupao nezakonito zato što je na apelantovu štetu
553
Almin DAUTBEGOVIĆ
prekoračio zakonski rok kontrole osnovanosti trajanja pritvora

apelantu (14 dana). Međutim, Vrhovni sud je zaključio da,
uprkos tome, u konkretnoj fazi krivičnog postupka nije u
situaciji “da navedene propuste otkloni”. Osim tog, Ustavni sud
ističe da je na statusnoj konferenciji pred Kantonalnim sudom,
koja je u vezi sa konkretnim predmetom održana 7. juna 2010.
godine, apelantov branilac usmeno skrenuo pažnju sudu na
nezakonitost apelantovog držanja u pritvoru nakon 26. maja
2010. godine. Međutim, Kantonalni sud je apelantovom
braniocu odgovorio da postoji stav Kantonalnog suda da se ne
vrši kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, kako to
propisuje ZKPFBiH u članu 151, već se to vrši samo po
uloženom podnesku optuženog i branioca.
32. Ustavni sud ističe da je odredbom člana 151. stav 1.
ZKPFBiH propisano da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po
isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg
rješenja o pritvoru. Ustavni sud ukazuje na to da “zakonitost” u
konkretnom slučaju treba posmatrati u okviru domaćeg zakona
i strogo formalno. Prema mišljenju Ustavnog suda, zakonito je
samo ono što u potpunosti odgovara tekstu zakona. U
konkretnom slučaju, sastavni dio zakonskog teksta je i
obavezna kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca.
Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije postupao “promptno”
u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je 10. juna
2010. godine sa zakašnjenjem od 14 dana obavio obaveznu
zakonsku kontrolu apelantovog pritvora, čime je istovremeno
prekršen i princip “zakonitosti” pritvora iz člana 5. stav 1.c)
Evropske konvencije.Ustavni sud, stoga, zaključuje da u odnosu
na obavezu periodične sudske revizije pritvora u konkretnom
slučaju postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. u vezi sa
stavom 1. tačka c) Evropske konvencije.
33. U odnosu na apelantove navode da su mu povrijeđena
prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zbog tog što u
rješenjima o produženju pritvora sudovi nisu odredili tačan sat
početka pritvora, kao ni sat do kada pritvor može trajati, te
obzirom na prethodni zaključak koji se tiče propusta nadležnih
554
vlasti da preispitaju pritvor u zakonom predviđenom roku, kao i

na činjenicu da ZKPFBiH ne sadrži izričitu odredbu o obavezi
određivanja sata početka trajanja pritvora i sata do kada pritvor
može trajati, Ustavni sud smatra da ove navode ne treba
posebno ispitivati.
34. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud u
rješenju od 7. aprila 2010. godine nije naveo kako je odlučio o
žalbi njegovog branioca, zbog čega mu je, kako ističe, povrijeđeno
pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža
da je u navedenom rješenju u obrazloženju navedeno da je
apelant izjavio žalbu lično i putem svog branioca. Ustavni sud
zapaža da je Vrhovni sud u spomenutom rješenju odlučio o
žalbenim navodima apelanta i drugih optuženih, pritom ih
navodeći kao pojedinačne navode ili zajedničke navode optuženih.
Ustavni sud zapaža da iz sadržaja žalbe koju je apelantov branilac
uputio Kantonalnom sudu 31. marta 2010. godine proizlazi da je
navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno i o žalbenim
prigovorima koje je uputio apelantov branilac. Prema ocjeni
Ustavnog suda, time što u rješenju nije precizirano da se radi i o
žalbi apelantovog branioca nije povrijeđeno apelantovo pravo na
žalbu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim tog, Ustavni
sud zapaža da je apelant u konkretnom postupku uložio više žalbi
protiv rješenja o produženju pritvora o kojima je Vrhovni sud
odlučio u kratkim rokovima u smislu značenja člana 5. stav 4.
VIII Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog
prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka
c) Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što je
Kantonalni sud, donoseći Rješenje broj 07 0 K 003284 10 Kv 11
od 10. juna 2010. godine, propustio da u zakonom propisanom
roku izvrši obaveznu dvomjesečnu zakonsku kontrolu
opravdanosti apelantovog pritvora, zbog čega je apelantov
pritvor u periodu od 14 dana bio nezakonit.
555
Almin DAUTBEGOVIĆ
36. S druge strane, ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav

3. Evropske konvencije u odnosu na opravdanost produženja
pritvora, budući da su sudovi u vezi s tim dali dovoljne i jasne
razloge koji ni na koji način ne upućuju na proizvoljnost u
odlučivanju. Također, ne postoji ni kršenje prava iz člana 5.
stav 4. Evropske konvencije kada je sud odlučio o prigovorima
iznesenim u žalbi optuženog i u posebnoj žalbi njegovog
branioca iako formalno nije naveo da je odlučivao i o žalbi koju
je izjavio branilac.
37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog
suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik
Prof. dr. Miodrag Simović
556
6. PROCEDURALNE GARANCIJE
PRILIKOM ODREĐIVANJA I PRODUŽENJA
PRITVORA

predmetu broj AP 3619/08, rješavajući apelaciju Nasera
Orića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog
suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine” br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić,
predsjednica, Miodrag Simović, potpredsjednik, Valerija Galić,
potpredsjednica, Krstan Simić, sudija, Mirsad Ćeman, sudija, na
sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je
Usvaja se apelacija Nasera Orića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana

konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u
odnosu na rješenja o određivanju i produženju pritvora, i to:
- Rješenje Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od
26. decembra 2008. godine,
- Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv 3 od
18. decembra 2008. godine,
- Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-08-
000433 od 5. novembra 2008. godine i
- Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-KV-08 00
1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine.
557
Almin DAUTBEGOVIĆ

OBRAZLOŽENJE
I Uvod
1. Naser Orić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa
Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 19. novembra
2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda
u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-
08-000433 od 5. novembra 2008. godine i Rješenja Općinskog
suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-
KV-08 00 1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008.
godine. Apelant je 9. januara 2009. godine podnio novu
apelaciju žaleći se na Rješenje Kantonalnog suda broj 650 K
064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine i Rješenje
Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv 3 od 18. decembra
2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje
privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom
sudu da odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema
odluke Ustavnog suda, izvede i sasluša apelanta pred nadležnim
sudom na okolnosti produženja pritvora u vezi sa proširenjem
istrage. Apelant je 19. januara 2009. godine dopunio apelacije
tražeći da se spoje predmeti br. AP 3619/08 i AP 52/09, da se
vodi jedinstven postupak i donese jedna odluka.

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od
Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 12. decembra 2008.
godine i 16. januara 2009. godine da dostave odgovore na
apelacije. Od Kantonalnog tužilaštva odgovor na apelacije je
zatražen 12. februara 2009. godine.
558
3. Kantonalni sud je odgovore na apelaciju dostavio 4.

decembra 2008. godine i 26. januara 2009. godine, Općinski
sud 12. decembra 2008. godine i 26. januara 2009. godine, a
Kantonalno tužilaštvo 17. februara 2009. godine.
odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 17.
februara 2009. godine i 5. marta 2009. godine.
5. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog
suda, odlučio da spoji u jedan predmet apelacije br. AP 3619/08
i AP 52/09 pod brojem AP 3619/08, jer se radi o nadležnosti
Ustavnog suda prema istom činjeničnom i pravnom pitanju
povodom kojeg Ustavni sud može da vodi jedan postupak i
donese jednu odluku.

sljedeći način.
AP 3619/08
7. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je 5. oktobra 2008.
godine, pod brojem KT-2757/08, podnijelo prijedlog za
određivanje pritvora za osumnjičenog i još dva lica (protiv kojih
je, u međuvremenu, istraga obustavljena) na osnovu člana 146.
stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije
Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i
Hercegovine” broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
Prijedlog za određivanje pritvora je podnesen zbog osnovane
sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo iznude iz
člana 295. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i
Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”
br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04; u daljnjem tekstu: KZFBiH), u
vezi sa članom 55. tog Zakona, i krivično djelo nedopuštenog
držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1.
KZFBiH. Osnovana sumnja je proistekla iz dokumentacije koju
559
Almin DAUTBEGOVIĆ
je tužilac priložio uz prijedlog za određivanje pritvora,

uključujući i izjave svjedoka (oštećene) O. Đ. da je zbog
ozbiljne prijetnje osumnjičenog da će joj likvidirati supruga, O.
S, bila prisiljena da osumnjičenim predaje određene iznose
novca, kao i da proda svoje putničko motorno vozilo, tako da je
osumnjičenim ukupno predala 202.000 KM.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KPP-08-001 085 od
5. oktobra 2008. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od
jedan mjesec počevši od dana lišavanja slobode, tj. od 3. oktobra
2008. godine. U obrazloženju rješenja o određivanju pritvora
navedeni su razlozi za određivanje pritvora na osnovu člana 146.
stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH. Sud je naveo da su osumnjičeni
prijetili svjedoku i zastrašivali ga, da se svjedok nalazio u stalnom
strahu, te da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu,
mogli utjecati na već zastrašenog svjedoka da promijeni iskaz, pa
je, prema mišljenju suda, ispunjen poseban razlog pritvaranja iz
člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Dalje je u obrazloženju
navedeno da, pošto su osumnjičeni navodno u dužem
vremenskom periodu, od 2002. godine, iznuđivali novac od
oštećene, sud smatra da postoje naročite okolnosti koje
opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo
prema oštećenoj, pa je ispunjen i posebni pritvorski razlog iz
člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. I konačno, prema mišljenju
suda, osumnjičenim je bilo neophodno odrediti pritvor i na osnovu
člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH radi sigurnosti građana i
njihove imovine. Sud je naveo da neophodnost određivanja
pritvora radi sigurnosti građana proizlazi iz posebnog načina na
koji je počinjeno krivično djelo koje se ogleda u iznuđivanju novca
od oštećene u vremenskom periodu od oko sedam godina,
otimanju vozila od oštećene, kao i težini prouzrokovane posljedice
ako se ima u vidu da je od oštećene oduzeto 202.000 KM.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Kv-08-001620
(065-OKPP-08-00 1085) od 8. oktobra 2008. godine djelimično
je uvažena žalba branioca i apelanta. Naime, Rješenje sudije za
prethodni postupak broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra
2008. godine preinačeno je u pogledu odluke o trajanju mjere
560
pritvora, tako da se pritvor osumnjičenom apelantu treba

računati od 3. oktobra 2008. godine od 21,45 sati pa dalje. Sud
je ocijenio da je u odnosu na apelanta u izreci prvostepenog
rješenja trebalo naznačiti da osumnjičenom mjera pritvora teče
od 3. oktobra 2008. godine od 21,45 sati, a ne, kako je
naznačeno u prvostepenom rješenju, od 16,00 sati.
10. Sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je
osumnjičeni apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na
teret. U odnosu na tačku b) člana 146. ZKPFBiH, vijeće
prvostepenog suda je utvrdilo da postoji bojazan da će
osumnjičeni boravkom na slobodi utjecati na svjedoka-oštećenu,
kako je to konkretizovano prvostepenim rješenjem, a
potkrijepljeno materijalnom dokumentacijom i iskazom oštećene.
Sud je naveo i da postoje okolnosti koje ukazuju da bi
osumnjičeni mogao ponoviti krivično djelo, što je, također, uvjet
za određivanje pritvora iz tačke c) člana 146. ZKPFBiH. I najzad,
visina zaprijećene kazne za izvršeno krivično djelo ukazuje na
opravdanost potrebe da se apelantu odredi mjera pritvora.
11. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KV-08 00 1723
(065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine, koje je
potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-08-
000433 od 5. novembra 2008. godine, apelantu je produžen
pritvor i utvrđeno da pritvor može trajati najviše dva mjeseca
počevši od 30. oktobra 2008. godine ili do nove odluke suda.
12. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da
svjedoci K. DŽ. i O. Z, koji su bili osumnjičeni, nisu uopće
saslušani tako da se na njih može utjecati. Time su se, osim već
pokazane realne činjenice straha oštećene i njezinog muža,
stekli uvjeti za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav
1. tačka b) ZKPFBiH. Sud je zaključio da postoji određena tzv.
koluzijska opasnost koja se očituje u mogućem negativnom
utjecaju osumnjičenog na kvalitet dokaznog postupka. Dalje je
obrazloženo da je, kada se uzme u obzir upornost
osumnjičenog u vršenju krivičnog djela, te način na koji je
pokazivao svoj odnos prilikom njegovog vršenja, sud zaključio
da su to sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će
561
Almin DAUTBEGOVIĆ
osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo prema

oštećenoj, pa je sud zaključio da su u potpunosti ispunjeni i
uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. I konačno, sud je
naveo da su, u pogledu primjene člana 146. stav 1. tačka d)
ZKPFBiH ispunjena oba kumulativna uvjeta jer se radi o
krivičnom djelu sa zaprijećenom kaznom zatvora od 10 godina i
činjenici da bi neprocesuiranje učinjenog krivičnog djela
izazvalo veliki strah i nesigurnost za slobodu i imovinu građana
na području Kantona Sarajevo, pa i šire. I najzad, sud je naveo
da je za određivanje pritvora, osim zakonskih razloga, uporište
našao i u odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska
konvencija), prema kojoj se kao osnovne tekovine čovjeka štite
njegova sloboda i imovina, koje moraju na adekvatan način
zaštititi prvenstveno sudovi od kojih građani s pravom očekuju
zaštitu. Odbijajući kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca,
Kantonalni sud je prihvatio razloge koje je naveo Općinski sud.
13. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv
od 26. novembra 2008. godine apelantu je ukinut pritvor i
određeno je da se pusti na slobodu odmah, odnosno 27.
novembra 2008. godine.
14. Vijeće Općinskog suda je, odlučujući o mjeri produženja
pritvora, utvrdilo da je prijedlog u cijelosti neosnovan. U
pogledu osnova za produženje pritvora iz člana 146. stav 1.
tačka b) ZKPFBiH vijeće je utvrdilo da su prestali razlozi koje je
navodio tužilac koji, osim uopćene konstatacije da kod svjedoka
postoji strah jer ih optuženi poznaje, nije konkretizovao radnje
koje je optuženi preduzeo prema svjedoku od započinjanja
krivičnog postupka. Dalje, u pritvorskim razlozima iz člana 146.
stav 1. tačka c) ZKPFBiH vijeće je našlo da se samo uopćeno
navodi da postoji opravdana bojazan da će boravkom na slobodi
optuženi ponoviti krivično djelo, a kao razlog se navode radnje
iz činjeničnog opisa krivičnog djela. Za produženje mjere
pritvora sudu su trebali biti predočeni dokazi da se radi o
višestrukom povratniku u vršenju istih ili sličnih krivičnih djela.
Vijeće je usvojilo stav da mjera pritvora ne može zamijeniti
562
zatvor kao vrstu sankcije zbog same svoje prirode, jer trajanje
pritvora mora biti svedeno na najkraće neophodno vrijeme, a
zatvor kao vrsta sankcije izriče se nakon okončanja glavnog
pretresa, ukoliko se dokaže da je neko izvršio krivično djelo. I
konačno, u pogledu osnova za produženje pritvora iz člana 146.
stav 1. tačka d) ZKPFBiH, vijeće je utvrdilo da uopćena
konstatacija da je u Kantonu Sarajevo i šire u cijeloj Bosni i
Hercegovini u stalnom porastu izvršenje krivičnih djela koja se
stavljaju i optuženom na teret, ne može biti polazna osnova za
zaključak da je time ispunjen uvjet iz tačke d) koja govori o
sigurnosti građana i imovine od inkriminisanih radnji optuženog.
15. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 65 0 K
064513 08 Kž od 5. decembra 2008. godine djelimično uvažilo
žalbu kantonalnog tužioca i ukinulo Rješenje Općinskog suda broj
65 0 K 064513 08 Kv od 26. novembra 2008. godine. Također je
naložilo prvostepenom sudu da detaljno i pažljivo preispita da li i
dalje egzistiraju svi kriteriji za produženje pritvora iz člana 146.
stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Kantonalni sud je ukazao da se radi o
prijedlogu za produženje pritvora prema istom osnovu, pa je
prvostepeni sud trebalo da ocijeni jesu li prestali razlozi za daljnje
trajanje pritvora prema ovom osnovu. Dalje, kantonalni tužilac je
trebalo da dokaže da se radi o licu koje je sklono vršenju krivičnih
djela. U tom smislu je naveo da pitanje je li optuženi bio osuđivan
ili nije ne može biti jedino i isključivo mjerilo za ocjenu da li
postoje naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak da postoji
opasnost od ponavljanja krivičnih djela. I bez osuđivanosti može
se zaključiti da optuženi može ponoviti krivično djelo (brojnost
krivičnopravnih radnji-produženo krivično djelo, više krivičnih
djela, način izvršenja krivičnih djela i dr.). Dalje, Kantonalni sud
navodi da je i u pogledu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH
izostalo obrazloženje prvostepenog suda o prestanku razloga za
produženje mjere pritvora optuženom, već samo ponavlja
činjenični opis iz krivičnog djela iznude.
16. Nakon tog, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K

064513 08 Kv od 5. decembra 2008. godine apelantu je određen
pritvor koji prema ovom rješenju traje od dana i sata lišavanja
563
Almin DAUTBEGOVIĆ
slobode, a može trajati dva mjeseca, ili do nove odluke suda.

Odlučujući o mjeri pritvora, sud je smatrao da postoje razlozi za
određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tač. c) i d)
ZKPFBiH. Vijeće Općinskog suda je smatralo da i dalje postoje
razlozi navedeni u Rješenju Općinskog suda broj 065-0-Kv-08-
001723 od 30. oktobra 2008. godine koji su kao takvi prihvaćeni
i potvrđeni Odlukom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000
433 od 5. novembra 2008. godine, jer postoje naročite okolnosti
koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno
dovršiti krivično djelo. U pogledu člana 146. stav 1. tačka d)
ZKPFBiH, vijeće je utvrdilo da postoji osnov za određivanje mjere
pritvora, jer se radi o krivičnom djelu sa zaprijećenom kaznom
zatvora od 10 godina, kao i da je istim djelom prouzrokovana
šteta i pribavljena imovinska korist koja prelazi iznos od 100.000
KM. Od oštećene je, također, traženo da proda nekretnine koje
posjeduje, pa bi, zaključuje sud, puštanjem na slobodu
optuženog bila ugrožena sigurnost građana i imovine.
17. Zatim, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 064513
08 Kz 2 od 12. decembra 2008. godine uvažio i žalbu branioca i
optuženog, te Rješenje Općinskog suda broj 65-0-K 064513 08
KV od 5. decembra 2008. godine ukinuo i predmet vratio
prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Povodom
prijedloga tužilaštva za produženje mjere pritvora, prema ocjeni
Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u ponovnom postupku
trebalo da provede istu proceduru zakazivanja sjednice
vanraspravnog vijeća kao i ranije, a nakon potvrđene optužnice
na koju se pozivaju obje strane u postupku zajedno sa
braniocem optuženog, s ciljem da se optuženi neposredno
izjasni pred sudom. Prvostepeni sud je 5. decembra 2008.
godine, bez pozivanja stranaka na sjednicu vijeća, odlučio da se
optuženom odredi mjera pritvora. Kantonalni sud u ovome vidi
povredu, ne samo člana 312. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH nego i
povredu člana 5. stav 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. I konačno, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K

064513 08 Kv 3 od 18. decembra 2008. godine, koje je
potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08
564
KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine, apelantu je određen

pritvor koji može trajati dva mjeseca, a koji se računa od 6.
decembra 2008. godine od 10,15 sati kao dana i sata lišavanja
slobode do nove odluke suda. Odlučujući o prijedlogu tužilaštva,
vijeće Općinskog suda je utvrdilo da postoje razlozi za
određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.
Razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH vijeće vidi u
tome što iz samog činjeničnog opisa optužnice koja je stupila na
pravnu snagu proizlazi da je optuženi u dužem vremenskom
periodu iznuđivao novac od oštećene.Time je pokazao upornost
u vršenju krivičnog djela što predstavlja naročitu okolnost koja
opravdava bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo prema
oštećenoj. Razloge iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH sud
vidi u tome što se optuženom stavlja na teret krivično djelo za
koje se može izreći kazna zatvora do 10 godina, kao i da način
na koji optuženi vrši krivičnopravne radnje predstavlja opasnost
za imovinu oštećenih.
IV Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima
povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske
konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi prvenstveno
u tome što sud nije proveo dokaze i nesporno utvrdio da su
osnovani razlozi za određivanje pritvora već je samo naveo
zakonski tekst. Apelant dalje navodi da je sud donio navedena
rješenja o određivanju i produženju pritvora, a da prije tog
apelant nije izveden pred sudiju, te saslušan u “vezi sa
pitanjima koja se odnose na produžavanje pritvora prema
naredbi za proširenje istrage na druga djela”. Apelant je
detaljno iznio hronologiju postupka određivanja i produženja
mjere pritvora, iznoseći argumente u svoju korist i osporavajući
postojanje zakonskih osnova i razloga za određivanje te mjere.
U principu, najveći broj tih razloga koje je apelant isticao u
apelaciji već je navodio i u žalbama koje je izjavljivao na
565
Almin DAUTBEGOVIĆ
prvostepena rješenja (nepostojanje straha od utjecaja na

svjedoke, neuvjerljivost dokaza o apelantovom utjecaju na tok
istrage, dovođenje u pitanje sumnje da je apelant izvršio djela
koja mu se stavljaju na teret, poricanje da je u dužem
vremenskom periodu iznuđivao novac od oštećene, nedokazana
prijetnja imovini građana, strah da će ponoviti krivično djelo i
sl.). Apelant navodi da je sud samo paušalno naveo da postoje
naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi
ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, ne nudeći dokaze za
to. I vezano za ostale pritvorske osnove, apelant navodi da
osporena rješenja ne sadrže razloge o bitnim činjenicama za
određivanje pritvora, odnosno da su ti razlozi kontradiktorni i
nejasni, pa i suprotni sadržaju dokaza na koje se sud poziva.
Konkretno, u pogledu pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1.
tačka b) ZKPFBiH apelant navodi da se sud ne može bazirati na
postojanje apstraktnog straha oštećene i njezinog muža, nego
na konkretne dokaze da je apelant lično ili preko drugih lica
pokušao da utječe na svjedoke ili tok istrage. U suštini, apelant
osporava postojanje dokaza i razloga za određivanje i
produženje pritvora iz svih zakonskih razloga na koje su se
pozvali sudovi. Nije prihvatljivo, navodi apelant, oslanjati se na
sumnju u pogledu krivice optuženog i na osnovu sumnji
zaključivati da postoji osnov za bojazan da će optuženi ponoviti
krivično djelo, što je stav koji je praksa Evropskog suda
isključila (predmeti Stögmüller protiv Austrije, Cloth protiv
Belgije i dr.). Tužilac je, navodi se dalje u apelaciji, očigledno
povrijedio zakon kada apelanta nije odmah pustio na slobodu.
20. Apelant je dalje naveo da je nedopustivo da se sud pri
određivanju i produženju pritvora poziva na medijsku pažnju
koju je izazvao konkretan slučaj, što je suprotno sudskoj praksi
Evropskog suda (slučaj Campell, Fell i Hartly) u kojoj je izražen
stav da podlijeganje vanjskim pritiscima predstavlja tipičan
primjer povrede principa nezavisnosti sudstva. Sumirajući
razloge za koje smatra da su doveli do povrede prava na
slobodu i sigurnost, apelant navodi da su sudovi, donoseći
osporena rješenja, pokazali proizvoljnost u odlučivanju o
njegovom lišavanju slobode i sigurnosti. Posebno, postupajući
566
protivno dokazima u spisu i pomjerajući vrijeme lišavanja

slobode za pet sati u odnosu na vrijeme kada se ono desilo, sud
je povrijedio pravo optuženog na tačnu registraciju vremena
lišavanja slobode. I najzad, sud je navedena ustavna prava
povrijedio kada nije dopustio braniocu da iznese argumente o
navedenom propustu. Time je povrijeđen princip ravnopravnog
razmatranja argumenata obje strane - i odbrane i optužbe.
Povredu ovog principa apelant vidi u činjenici da su sudovi
paušalno odbili argumente odbrane koja se protivila produženju
pritvora. Apelant, konačno, navodi da mu je, u skladu sa
članom 5. Evropske konvencije, “trebalo predočiti proširenje
optužbe radi davanja iskaza na okolnosti produženja pritvora”,
pri tom se pozivajući na odluku Ustavnog suda u predmetu broj
AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine.
21. Apelant smatra da je sud, također, zanemario obavezu da
ispita zakonitost apelantovog daljnjeg zadržavanja u pritvoru u
smislu člana 153. stav 3. ZKPFBiH, obzirom na to da su nadležni
organi dužni da odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, predaju
apelanta tužiocu, što su oni navodno učinili sa zakašnjenjem.
Apelant, također, navodi da član 5. Evropske konvencije zahtijeva
da sudska vlast mora preispitati sva odlučna pitanja u vezi sa
pritvorom, te da se odluka o pritvoru mora donijeti pozivom
isključivo na objektivne, zakonom predviđene kriterije koji su i
dokazani i utvrđeni. Iako je postojanje osnovane sumnje za djelo
za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje i produženje
pritvora ipak se, nakon izvjesnog vremena, mora procijeniti da li
za određivanje pritvora, a naročito za njegovo produženje, postoje
dovoljni i relevantni razlozi, jer ozbiljnost optužbi i težina
zaprijećene kazne ne mogu biti argumenti koji sami po sebi
opravdavaju produženje pritvora.
22. Imajući u vidu izloženo, apelant predlaže da se zatraži
dostavljanje kompletnog spisa ovog krivičnog predmeta, da se
povodom apelacije hitno postupa i donese odluka kojom će se
apelacija usvojiti kao osnovana. Također, apelant predlaže da
se ukinu osporena rješenja i da se Općinskom sudu naloži da
odmah donese novu odluku u skladu sa članom II/3.d) Ustava
567
Almin DAUTBEGOVIĆ
Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Apelant navodi da se iz naredbe za pretres Općinskog suda od
5. novembra 2008. godine vidi da je protiv osumnjičenog
proširena istraga i na krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz
člana 183. KZFBiH, o čemu mu nije data mogućnost da se
izjasni. Zbog tog je apelant predložio donošenje privremene
mjere kojom će Ustavni sud naložiti Općinskom sudu da se
apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema
odluke Ustavnog suda, izvede i sasluša pred nadležnim sudom
na okolnosti produženja pritvora u vezi sa proširenjem istrage.
23. U odgovorima na apelaciju Općinskog suda navodi se da
je apelantu pritvor određen u skladu sa Evropskom konvencijom
i pozitivnim propisima i da je u prvom planu bila zaštita interesa
osumnjičenog, a sam branilac osumnjičenog je imao vremena
koliko mu je bilo potrebno za njegovu odbranu. Apelant je
prilikom određivanja pritvora saslušan. Također je bio pozvan na
sjednicu vanraspravnog vijeća na kojoj je iznio zašto se protivi
određivanju pritvora na prijedlog Kantonalnog tužilaštva.
24. U odgovorima na apelaciju Kantonalnog suda navodi se
da sud smatra da ničim nisu povrijeđena apelantova prava na
koja se žali i da ne postoje nezakonitosti i povrede krivičnog
postupka koje apelant navodi. Kantonalni sud ističe da je
prvostepeni sud donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje
o određivanju pritvora, pravilno obrazloživši razloge iz člana
146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH koje i ovaj sud prihvata
kao osnovane i zbog čega je i odbio apelantovu žalbu. Zbog tog
Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva navodi
se da je Općinski sud pravilno utvrdio postojanje razloga za
određivanje i produženje pritvora apelantu, u skladu sa zakonskim
odredbama. Kantonalno tužilaštvo osporava apelantove navode
da su mu prekršena ljudska prava zbog tog što su ga zadržali
policijski organi, kao i da su pritvorski razlozi pravilno utvrđeni.
Kantonalno tužilaštvo, stoga, predlaže da se apelacija odbije
kao neosnovana.
568
26. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i
Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 35/03,
37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase:
Član 145.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim
u ovom zakonu i samo ako se ista svrhane može ostvariti
drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće
potrebno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je
svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji
im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
Član 146.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice
počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti
ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili
ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak
utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će
ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano krivično djelo ili
će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela
može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,
d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći
kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina
počinjenja ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora
neophodno je zasigurnost građanaili imovine. [....]
Član 148.
[....]
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi
umomentu pritvaranja. [....]
569
Almin DAUTBEGOVIĆ
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti

žalbu vijeću (član 25. stav 6) u roku od 24 sata od prijema
rješenja. [....]
(6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana vijeće koje
odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 151.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije
nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg
njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice,pritvor može trajati najduže
jednu godinu. Ako za to vrijemene bude izrečena prvostepena
presuda, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu.
[....]
VI Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja
su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora
zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Apelant osporava navedena rješenja zbog kršenja prava
iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4.
Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud
zapaža da protiv rješenja koja apelant osporava nema drugih
djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom
na to da je apelacija protiv osporenog Rješenja Kantonalnog
suda broj 009-0-KŽ-08-000433 od 5. novembra 2008. godine u
570
predmetu broj AP 3619/08 podnesena 19. novembra 2008.

godine, a apelacija protiv osporenog Rješenja Kantonalnog suda
broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine u
predmetu broj AP 52/09 podnesena 9. januara 2009. godine,
proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana kako je
propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno,
apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana
16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima
facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog
kojeg apelacija nije dopustiva.
VII Meritum
31. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu
njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
dijelu glasi:
[…]
c. zakonitog hapšenja ili lišenjа slobode radi privođenja
to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se
to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja
krivičnog djela, pobjegne.
571
Almin DAUTBEGOVIĆ

4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili

34. Apelant smatra da su odluke redovnih sudova, kojima
mu je određena i produžena mjera pritvora, suprotne članu 5.
stav 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da su sudovi
odredili ovu mjeru na nezakonit način navodeći da je određivanje
i produženje pritvora “neophodno zbog postojanja navodne
bojazni da će apelant nastaviti vršiti krivična djela prema
oštećenoj i zbog sigurnosti imovine građana”. Pritom, apelant
navodi da nije izvršena dublja analiza dokaza niti konkretna
individualizacija njegovih radnji za koje je sud smatrao da
ukazuju na konkretno postojanje stvarne opasnosti da će se on,
ako bude na slobodi, nastaviti baviti radnjama za koje je
optužen, odnosno ponoviti krivično djelo, kako prema oštećenoj,
tako i prema građanima, i time ugroziti njihovu imovinu.
35. Sudovi su se prilikom određivanja i produženja pritvora
pozvali na odredbe člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH
tvrdeći da postoje uvjeti koje ZKPFBiH propisuje za određivanje
pritvora. Dakle, sudovi su osporenim rješenjima naveli da
naročite okolnosti izvršenja krivičnog djela opravdavaju bojazan
da će ponoviti krivično djelo, ili će dovršiti pokušano krivično
djelo, ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti. I najzad, sudovi su
tvrdili da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna
zatvora od 10 godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenjaili
posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora je neophodno za
572
sigurnost građana ili imovine. U suštini, apelant zahtijeva da se

preispita zakonitost njegovog lišavanja slobode i puštanje na
slobodu ako se utvrdi da je lišavanje slobode nezakonito, a u
skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredbe člana 5. stav
3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u
skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je
lišavanje “zakonito” u smislu navedenog člana i da obuhvata
podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski
sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije
zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom,
te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije
predviđene zakonom. Pritom je postojanje osnovane sumnje da je
lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio
sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon
određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li za
pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija
broj 25792/94, stav 63).
37. Ustavni sud, također, ukazuje i na praksu Evropskog
suda. Naime, Evropski sud je zaključio da je pri odlučivanju o
opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom
težina krivičnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan
element za odlučivanje. Zbog tog Evropski sud prihvata da
ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju
inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u
obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da
ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po
sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud,
Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine,
aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donosili više
rješenja kojima je određivan i produžavan pritvor i pritom se
pozivajući na različite zakonske osnove za određivanje pritvora.
Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen Rješenjem
Općinskog suda broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra
573
Almin DAUTBEGOVIĆ
2008. godine u trajanju od jedan mjesec počevši od dana

lišavanja slobode. Kao razloge koji opravdavaju ovu mjeru sud
je naveo da su osumnjičeni zastrašivali i prijetili svjedoku i da
se svjedok nalazio u stalnom strahu. Također, navode da bi
njihovim puštanjem na slobodu osumnjičeni mogli utjecati na
svjedoka, koji je već zastrašen, kako bi promijenio iskaz, pa je,
prema mišljenju suda, ispunjen posebni pritvorski razlog iz
člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Dalje je u obrazloženju
navedeno da, pošto je osumnjičeni navodno u vremenskom
periodu od 2002. godine iznuđivao novac od oštećene, sud
smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan
da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, pa je
ispunjen i poseban razlog za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH. I konačno, prema mišljenju suda, osumnjičenom je
bilo neophodno odrediti pritvor i na osnovu člana 146. stav 1.
tačka d) ZKPFBiH radi sigurnosti građana i njihove imovine. Sud
je naveo da neophodnost da se odredi pritvor radi sigurnosti
građana proizlazi iz posebnog načina počinjenja krivičnog djela
koje se ogleda u iznuđivanju novca od oštećene za vremenski
period od oko sedam godina, otimanju vozila od oštećene, kao i
težini prouzrokovane posljedice imajući u vidu da je od
oštećene oduzeto 202.000 KM.
39. Razlozi koji su izneseni u navedenom rješenju su kasnije

ponavljani i svodili su se, uglavnom, na navođenje zakonskog
teksta, bez navođenja konkretnih dokaza koji opravdavaju
neophodnost određivanja pritvora. Razlozi za pritvor iz člana
146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH se odnose na osporena
rješenja iz apelacije broj AP 3619/08, a razlozi za pritvor iz člana
146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH tiču se apelacije broj AP 52/09.
Apelantu je, također, određen pritvor i Rješenjem Općinskog
suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 5. decembra 2008. godine, uz
sumarno navođenje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač.
c) i d) ZKPFBiH, bez konkretnih dokaza za određivanje mjere
pritvora. Posebno je važno naglasiti da je Općinski sud donio
Rješenje broj 65 0 K 064513 08 Kv od 26. novembra 2008.
godine kojim je apelantu ukinut pritvor i određeno da se pusti na
574
slobodu odmah, odnosno 27. novembra 2008. godine. Sud je

analizirao sve razloge za određivanje i produženje pritvora i u
osporenim rješenjima našao kršenje, ne samo krivičnopravnih
zakonskih odredbi nego i odredbi člana 5. stav 3. Evropske
konvencije, onako kako je izneseno u tački 13. ove odluke.
Ustavni sud zapaža da se u kasnijem postupanju prema apelantu
sudovi nisu držali ovih uputstava niti razloga koje je, ukidajući
prvostepena rješenja, iznosio Kantonalni sud. Tako je Kantonalni
sud utvrdio da je prvostepeni sud, bez pozivanja stranaka na
sjednicu vijeća, rješenjem od 5. decembra 2008. godine, odlučio
da se optuženom odredi mjera pritvora i tako počinio povredu,
ne samo člana 312. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH nego i povredu
člana 5. stav 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Zatim, Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KV-08 00

1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine, koje
je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-08-
000433 od 5. novembra 2008. godine, produžen je pritvor
apelantu i utvrđeno da on može trajati najviše dva mjeseca
počevši od 30. oktobra 2008. godine do nove odluke suda.
Redovni sudovi su zaključili da se mora uzeti u obzir upornost
osumnjičenog u vršenju krivičnog djela, te način na koji je
pokazivao svoj odnos prilikom njegovog vršenja. Sudovi su naveli
da su to sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će
osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo prema
oštećenoj, kao i da bi neprocesuiranje učinjenog krivičnog djela
izazvalo veliki strah i nesigurnost za slobodu i imovinu građana.
Osim navođenja zakonskih odredaba sudovi nisu ponudili nikakve
dokaze niti su konkretizovali pojedine apelantove radnje na koje
bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o određivanju i
produženju pritvora. Tako se u Rješenju Općinskog suda broj 065-
0-KPP-08-001-085 od 5. oktobra 2008. godine navodi da postoje
“naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni
ponoviti krivično djelo prema oštećenoj”, a da nije obrazloženo
kojim se dokazima to potkrepljuje. Zatim se u Rješenju Općinskog
suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 5. decembra 2008. godine
navodi “da i dalje postoje razlozi” za određivanje pritvora, ne
575
Almin DAUTBEGOVIĆ
precizirajući niti dokazujući o kojim konkretnim razlozima se radi.

Isto obrazloženje sud je ponovio donošenjem novih rješenja o
određivanju i produženju pritvora, a nakon kratkotrajnog puštanja
apelanta na slobodu.
41. Kada je riječ o vremenu od kada teče mjera pritvora,
Općinski sud je zaključio da je u prvostepenom Rješenju sudije za
prethodni postupak broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra
2008. godine trebalo utvrditi da pritvor za osumnjičenog apelanta
treba računati od 3. oktobra 2008. godine od 21,45 sati pa dalje.
To je zbog tog što je u Zapisniku o lišavanju slobode Federalne
uprave policije, Sektor kriminalističke policije Sarajevo, broj 13/5-
1-33 od 3. oktobra 2008. godine vidljivo “da je Naser Orić lišen
slobode 3. oktobra 2008. godine u 21,45 sati”. Sud nije imao
razloga da sumnja u istinitost ovih podataka, koje je u cijelosti
smatrao tačnim, istinitim i ničim objektivno dovedenim u sumnju,
pa je preinačio dio prvostepenog rješenja u vezi sa početkom
računanja trajanja mjere pritvora.
42. U pogledu obrazloženja iz člana 146. stav 2. tačka c)
ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da primjena ovog pritvorskog
osnova ovisi o dva pravna standarda: kao prvo, potrebno je da
bude ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora (postojanje
osnovane sumnje da je optuženi počinio krivično djelo), te da,
uz to, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da
će optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo, odnosno učiniti
krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći
kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Konkretne okolnosti
koje sudovi u obrazloženjima rješenja o pritvoru prema tački c)
člana 146. ZKPFBiH najčešće navode općenito se tiču okolnosti
izvršenog krivičnog djela, ličnih svojstava optuženog i socijalnih
faktora. Kao što je već navedeno, sud se u odnosu na lica lišena
slobode i produženje pritvora ne može oslanjati na pretpostavke
i apstraktne tvrdnje, jer moraju postojati konkretne činjenične
okolnosti koje će podržati tvrdnju tužioca i eventualnu sudsku
odluku. Zbog tog se u ovakvim situacijama ništa ne smije
pretpostavljati već se svakoj činjenici mora dati njezin pravi
pravno relevantni značaj.
576
43. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud zaključuje da

postoji zakonski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH
“obzirom na to da je optuženi u dužem vremenskom periodu
iznuđivao novac od oštećene u iznosu preko 100.000 KM,
prisvojio putničko vozilo i tako pokazao upornost u vršenju
krivičnog djela, što dovoljno ukazuje da bi boravkom na slobodi
nastavio sa vršenjem istog ili sličnog krivičnog djela”. Iz
navedenog je sud zaključio da je spomenuti zakonski razlog za
mjeru pritvora zaista prisutan. Međutim, kada bi se prihvatila
ova konstrukcija, sudovi bi unaprijed, a da nisu vidjeli niti jedan
jedini dokaz i suprotno osnovnim pravnim principima, prihvatili
krivicu optuženog za krivična djela koja mu se stavljaju na
teret, odnosno prihvatili bi da je apelant kriv za djela za koja
još nije ni optužen. Takva praksa je suprotna osnovnim
krivičnopravnim principima presumpcije nevinosti i in dubio pro
reo sadržanim u članu 6. stav 2. Evropske konvencije i njoj
saglasnim odredbama čl. 3. i 146. ZKPFBiH. Nije prihvatljivo
oslanjati se samo na sumnju u pogledu krivice osumnjičenog
ako nema konkretnih dokaza o individualiziranoj apelantovoj
krivici. Naime, samo eventualna prethodna osuđivanost
optuženog može biti pravno relevantna, i u tom smislu člana
146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH osporenih rješenja nije
potkrijepljena dokazima niti dovoljno individualizirana.
44. Prema odredbi člana 146. stav 2. tačka d) ZKPFBiH,
pritvor se može odrediti ako su u pitanju krivična djela
predviđena u krivičnom zakonu i za koja je zaprijećena kazna
zatvora od 10 godina ili teža kazna, a to je neophodno za
sigurnost građana i imovine zbog načina izvršenja ili posljedica
krivičnog djela. Osnovi za određivanje pritvora prema ovoj
odredbi razlikuju se od ranije važećih, koji su uvijek bili
povezani sa vjerovatnom djelatnošću optuženog, u postupku ili
van njega. Primarni cilj pritvora određenog prema ovom osnovu
je očuvanje sigurnosti, a procesni ciljevi su neznatni. U slučaju
kada se radi o krivičnom djelu terorizma, što ovdje nije slučaj,
smatra se da postoji pretpostavka, koja se može osporavati, da
je ugrožena sigurnost građana i imovine. Kako je apelant
577
Almin DAUTBEGOVIĆ
osumnjičen za krivična djela iznude i nedopušteno držanje

oružja ili eksplozivnih materija, primjena ovog pritvorskog
osnova je iziskivala krajnji oprez. Pitanje je da li se radnje za
koje se apelant tereti mogu kvalifikovati kao radnje kojima se
ugrožava sigurnost građana ili imovine. Kao i kod prethodnog
osnova, rješenjima kojima je određen i produžen pritvor su
nedostajali konkretni dokazi da je apelant ugrožavao sigurnost i
imovinu građana. Redovni sudovi su se zadovoljili uopćenim
zakonskim formulacijama, a da nisu konkretizovali kojim
radnjama i u čemu vide opasnost za sigurnost građana ili
imovine. U vezi sa osjetljivim pitanjem kao što je pritvor
Ustavni sud ponovo naglašava da se sudovi ne mogu oslanjati
samo na sumnju u pogledu krivice osumnjičenog ako nema
konkretnih dokaza o individualiziranoj krivici protiv apelanta. U
tom pogledu, uz obrazloženja člana 146. stav 1. tačka d)
ZKPFBiH osporenih rješenja nisu ponuđeni važeći dokazi, niti su
u tom smislu osporena rješenja dovoljno konkretizovana da bi
se zadovoljili zakonski uvjeti za određivanje i produženje mjere
pritvora.
45. Pri ovakvom stanju stvari, Ustavni sud u konkretnom

slučaju ne može prihvatiti kao opravdane uopćene razloge
iznesene u osporenim rješenjima, a koji su dati bez ikakve
individualizacije zašto apelantu treba odrediti i produžiti pritvor.
Data uopćena obrazloženja bi se mogla odnositi na sve
osumnjičene za krivična djela, jer se navodi samo kako postoje
pretpostavke da će biti ponovljeno krivično djelo i da će biti
ugrožena imovina građana, što samo po sebi, bez konkretnih
dokaza i činjenica o tome, nisu dovoljni razlozi za pritvor.
Naime, samo postojanje pretpostavki da bi navedeno
apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne
može samo pretpostavljati takvu mogućnost, već mora imati
argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i
argumentirane radnje i postupci da je apelant lično ili posredno
pokušao da djeluje na opisani način, koji bi bili valjani pravni
razlozi i osnov za određivanje i produženje pritvora u
konkretnom slučaju.
578
46. Činjenica je da se u konkretnom slučaju apelantu

stavlja na teret izvršenje krivičnog djela iznude i nedopuštenog
držanja oružja ili eksplozivnih materija. Međutim, te činjenice
same po sebi nisu, kako je već rečeno, dovoljne kao
obrazloženje za produženje pritvora čime u tom smislu
osporena rješenja ne zadovoljavaju standarde iz člana 5. stav
3. Evropske konvencije. Razlozi za određivanje i produženje
pritvora se moraju posmatrati u svjetlu konkretnih okolnosti
pojedinačnog krivičnog djela i učinioca i izvedenim dokazima
koji ovakvu mjeru u cijelosti opravdaju. U konkretnom slučaju
redovni sudovi nisu u obrazloženjima osporenih rješenja
ponudili dokaze da su postupili na takav način. Ustavni sud
zapaža da rješenja koja se odnose na određivanje i zadržavanje
apelanta u pritvoru nisu bila zasnovana na konkretnoj analizi
dokaza niti opravdanosti i neophodnosti takve mjere, nego
samo na pretpostavci suda da će apelant ponoviti krivično djelo,
odnosno presumpciji suda da je određivanje pritvora neophodno
za sigurnost građana ili imovine. Redovni sudovi su propustili da
preciznije i konkretnije obrazlože na čemu zasnivaju svoje
zaključke da postoji mogućnost da će apelant nastaviti svoje
djelovanje i da će i dalje prijetiti opasnost, kako za oštećenu,
tako i za imovinu građana. Posebno je neprihvatljivo navođenje
razloga kao što je medijski pritisak i pritisak javnosti na
nadležne organe u slučaju neprocesuiranja krivičnog djela koje
je apelantu stavljeno na teret, jer se na taj način implicira da
nadležni sudski organi nisu nezavisni i nepristrani u svom radu,
a što je, također, jedna od garancija na koju apelant ima pravo
i prema članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav
1. Evropske konvencije.
47. Pravna priroda i struktura krivičnog postupka zasniva se
na strogim principima izvjesnosti i sigurnosti kako bi se
osigurale garancije domaćeg zakonodavstva i Evropske
konvencije da niko ne može biti osuđen prije nego se to dokaže
u zakonom predviđenom krivičnom postupku. Sama primjena
krivičnopravnih odredaba koje se zasnivaju za apstraktnoj i
nedokazanoj opasnosti da će jedno lice, ma za kakvo krivično
579
Almin DAUTBEGOVIĆ
djelo bilo osumnjičeno, ponoviti takvo djelo, nije valjan pravni

razlog i osnov da se donese odluka kojom se ugrožava sloboda i
sigurnost pojedinca. Apstraktna, nedokazana opasnost da će to
lice predstavljati prijetnju imovini građana, što je jedan od
razloga koji su sudovi naveli, također se ubraja u ovu kategoriju
osnova koji se ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Zbog
svog značaja, osnov za određivanje pritvora treba, ne samo
navesti nego i posebno dokazati i obrazložiti jer je to od
presudne važnosti pri ocjeni da li su u konkretnom slučaju
primijenjene odredbe o određivanju mjere pritvora kojom se
može postići svrha, što je i eksplicitna odredba člana 145.
ZKPFBiH. U obrazloženju treba istaći konkretne činjenice koje
opravdavaju primjenu pritvora, što je u ovom slučaju izostalo,
jer se samo navođenje teksta zakona i odredbe konkretnog
člana, bez njihovog analiziranja i dokazivanja, mora smatrati
nezakonitim. Sud se u odnosu na lica lišena slobode i
produženja pritvora ne može oslanjati na pretpostavke i tvrdnje
in abstracto, jer moraju postojati konkretne činjenične okolnosti
koje će podržati navode tužioca i eventualnu sudsku odluku.
Razlozi za produžetak pritvora bit će prihvatljivi samo ako su
doista primjenjivi na okolnosti datog lica (vidi Evropski sud,
odluke Stögmüller protiv Austrije, serija A, br. 9, 10, 11, 69
(1979-1980), 1 EHRR 155; i Clooth protiv Belgije, broj
12718/87, serija A, broj 225, 12.19 91 (1992), 14 EHRR 717).
48. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnih prava na

slobodu i sigurnost na koje se apelant žali, obzirom na to da je
Rješenjem Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26.
decembra 2008. godine vremenski određeno trajanje
produženja pritvora apelantu i utvrđeno da on “može trajati do
6. februara 2009. godine”, što znači da je pritvor prema ovom
rješenju istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o
ukidanju osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra
dovoljnim što je ukazao na propuste pri utvrđivanju i
produženju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud, pri
određivanju i produženju mjere pritvora, mora osigurati
garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.
580
49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je osporenim

rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

50. U svjetlu zaključka o povredi apelantovih prava iz člana
konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno
razmatrati apelantove navode o kršenju člana 5. stav 4.
Evropske konvencije jer će redovni sud, na osnovu naloga
Ustavnog suda, u ponovnom postupku donošenja odluke o
apelantovom pritvoru razmotriti i ovo pitanje.
VIII Zaključak
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije
u situaciji kada je apelantu određen i produžen pritvor samo na
osnovu pretpostavke suda da, zbog prirode i težine krivičnog djela
za koje se apelant tereti, postoji mogućnost da apelant nastavi
svoje djelovanje - u vezi sa krivičnim djelom iznude i
nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Takva
pretpostavka i navodi, u konkretnom slučaju, nisu dovoljno
obrazloženi individualiziranim i valjanim razlozima koji bi
objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji
ozbiljan rizik da će pokušati da nastavi svoje djelovanje, kako
prema oštećenoj, tako i prema građanima.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom
predmetu, nije neophodno razmatrati apelantov zahtjev za
donošenje privremene mjere.
581
Almin DAUTBEGOVIĆ
7. OZBILJNOST OPTUŽBI I TEŽINA

ZAPRIJEČENE KAZNE KAO RAZLOG ZA
PRITVOR
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u

predmetu broj AP 2095/08, rješavajući apelaciju Jugoslava
Erakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2.
alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 60/05 i
64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica, Miodrag
Simović, potpredsjednik, Valerija Galić, potpredsjednica, Krstan
Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija, na sjednici održanoj 13.
maja 2009. godine donio je
Djelimično se usvaja apelacija Jugoslava Erakovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine

i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda u vezi sa lišavanjem slobode Jugoslava
Erakovića na osnovu Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske
broj 118-0-Kž-08-000 098 od 16. juna 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jugoslava Erakovića
podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske
broj 118-0-Kž-08-000 098 od 16. juna 2008. godine i Rješenja
Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebni odjel za organizirani i
najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-Kv-08-000 009
od 3. juna 2008. godine, u odnosu na član 5. stav 4. Evropske
582
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jugoslava

Erakovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike
Srpske broj 118-0-Kž-08-000 098 od 16. juna 2008. godine i
Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebni odjel za
organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-Kv-
08-000 009 od 3. juna 2008. godine, u odnosu na član II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I Uvod
1. Jugoslav Eraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz
Bijeljine, kojeg zastupaju Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog
Sarajeva i Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 14.
jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine
(u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda
Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-
Kž-08-000 098 od 16. juna 2008. godine i Rješenja Okružnog
suda u Banjoj Luci, Posebni odjel za organizirani i najteže oblike
privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj
118-0-Kž-08-000 009-p od 3. juna 2008. godine. Apelant je
istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere
kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenih rješenja.

Vrhovnog suda, Okružnog suda i učesnika u postupku,
Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebno tužilaštvo za
suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala -
Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), je 18. jula
2008. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
583
Almin DAUTBEGOVIĆ
3. Vrhovni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore 28. jula

2008. godine, a Okružni sud 31. jula 2008. godine.
odgovori su dostavljeni apelantu 29. septembra 2008. godine.
5. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog
suda je 22. aprila 2009. godine zatraženo da dostavi
informaciju o apelantovom trenutnom statusu u pogledu tog da
li se još uvijek nalazi u pritvoru, kao i o tome da li je predmetni
krivični postupak protiv apelanta u toku.
6. Vrhovni sud je 29. aprila 2009. godine obavijestio
Ustavni sud da je optuženi Jugoslav Eraković Presudom
Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-08-000 009 od 5.
decembra 2008. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od
18 (osamnaest) godina zbog krivičnog djela teškog ubistva iz
člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. Krivičnog
zakona Republike Srpske (“Službeni glasnik RS” broj 49/03).
Postupak povodom žalbi optuženog, njegovih branilaca,
roditelja optuženog i specijalnog tužioca vodi se u Vrhovnom
sudu pod brojem 118-0-Kž-09-000 022. Sjednica vijeća je
održana 14. aprila 2009. godine, a u toku je izrada
drugostepene odluke. Jugoslav Eraković se nalazi u pritvoru u
Krivično-popravnom zavodu Banja Luka neprekidno od 4.
februara 2008. godine.

sljedeći način.
8. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Kv-08-000 009-p
od 3. juna 2008. godine, na osnovu člana 194. st. 1. i 2.
Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem
tekstu: ZKPRS), optuženom apelantu produžio pritvor nakon
potvrđivanja optužnice Tužilaštva broj KT-ST 5/08 od 30. maja
2008. godine. Prema navedenom rješenju, pritvor može trajati
najduže do jedne godine nakon potvrđivanja optužnice i prije
584
izricanja prvostepene presude, s timšto će se kontrola

opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od
dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
9. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da

je predmetnom optužnicom Tužilaštvo apelantu stavilo na teret
da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 2.
u vezi sa stavom 1. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske
(u daljnjem tekstu: KZRS). Sudija za prethodno saslušanje je
potvrdio optužnicu 2. juna 2008. godine. U navedenoj optužnici
Tužilaštvo je dalo i prijedlog da se na osnovu člana 194. stav 1.
ZKPRS apelantu produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice
do okončanja glavnog pretresa, zbog pritvorskih razloga iz
člana 189. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS (“Službeni glasnik
Republike Srpske” broj 50/03).
10. Vijeće Okružnog suda je, razmatrajući podneseni prijedlog

Tužilaštva, odlučilo da se apelantu pritvor produži nakon
potvrđivanja optužnice, iz razloga navedenih u članu 189. stav 1.
tačka g) ZKPRS. Sud je istakao da je sudija za prethodno
saslušanje Okružnog suda potvrdio optužnicu. Time je utvrđeno
postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo
koje mu se stavlja na teret, pa je ispunjen opći uvjet za
određivanje, odnosno produženje pritvora, propisan članom 189.
stav 1. ZKPRS. Sud je ocijenio da su istovremeno ispunjeni i
posebni uvjeti za produženje pritvora apelantu iz razloga određenih
članom 189. stav 1. tačka g) ZKPRS navodeći da je, prije svega, za
produženje pritvora po ovom osnovu ispunjen objektivni uvjet, jer
se za predmetno krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju
od 10 godina ili teža kazna (dugotrajni zatvor). Osim tog, sud je
istakao da su ispunjeni i subjektivni uvjeti za produženje pritvora
apelantu po ovom osnovu. Ti uvjeti, kako je sud obrazložio,
proizlaze naročito iz načina izvršenja krivičnog djela koje se
apelantu stavlja na teret i posljedice koja je nastupila, ali i iz drugih
okolnosti koje prate način izvršenja istog djela. To sve upućuje na
pouzdan zaključak da je produženje pritvora apelantu neophodno
radi sigurnosti građana, naročito zbog tog “što su predmetno
krivično djelo unaprijed pripremila, isplanirala i organizirala dva lica
585
Almin DAUTBEGOVIĆ
i što je učinjeno iz bezobzirne osvete, u strogom centru Bijeljine, na

parking prostoru, gdje je za vrijeme rada ili prilikom zatvaranja
ugostiteljskih objekata za očekivati prisustvo više građana i
prolaznika”. Dalje, sud je naveo da je apelant “u pravcu oštećenog
ispalio šesnaest hitaca, od kojih ga je veći broj pogodio, jedan u
tjeme glave, ispaljen iz neposredne blizine. Nakon tog, [apelant] je
sa drugim, za sada nepoznatim licem, brzo napustio lice mjesta,
udaljivši se u pravcu Janje i u putu su prethodno pripremljenim
benzinom zapalili vozilo, sa svim stvarima koje su odbacili, u
namjeri da unište sve tragove izvršenja djela”. Predmetno vozilo,
kako je dalje sud naveo, samo brzom intervencijom stanara kuće u
neposrednoj blizini i stjecajem sretnih okolnosti, nije potpuno
izgorjelo (tako da su ostali predmeti potrebni za različita
vještačenja na osnovu kojih je i utvrđeno da je apelant počinilac
predmetnog krivičnog djela). Sud je zaključio, imajući u vidu
situaciju da su se građani Bijeljine već od ranije osjećali nesigurno
zbog izvršenja više ubistava na tom području, od kojih mnoga nisu
rasvijetljena, da je sasvim izvjesno da je izvršenjem konkretnog
djela došlo do još intenzivnijeg osjećaja ugroženosti sigurnosti
građana Bijeljine, pa i šireg područja, u čemu se stječe osnov za
produženje pritvora apelantu i u ovoj fazi postupka, iz razloga
propisanog članom 189. stav 1. tačka g) ZKPRS.
11. Okružni sud je, također, istakao da je prema ovom
osnovu postojanje razloga za produženje pritvora već utvrđeno
pravosnažnim Rješenjem sudije za prethodni postupak ovog suda
broj 011-0- Kpp-08-000005-p od 6. februara 2008. godine, kao i
pravosnažnim Rješenjem istog odjela ovog suda broj 011-0-Kv-
08-000 003-p od 3. marta 2008. godine, te pravosnažnim
Rješenjem Posebnog odjela Vrhovnog suda Republike Srpske broj
118-0-Kv-08-000003 od 30. aprila 2008. godine. Sud je ustanovio
da od donošenja navedenih rješenja nije dovedena u pitanje
pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima su zasnovani zaključci o
postojanju pritvorskog osnova, jer okolnosti koje karakteriziraju
način na koji je izvršeno predmetno krivično djelo ukazuju na
takav stepen opasnosti tog djela i apelanta, kao njegovog
počinioca, tako da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim da
se apelant zadrži u pritvoru.
586
12. Nasuprot navedenom, sud je utvrdio da u konkretnom

slučaju ne postoje razlozi za produženje pritvora apelantu
prema članu 189. stav 1. tačka b) ZKPRS ističući da je
produženje pritvora u smislu navedene zakonske odredbe
neopravdano zbog tog što činjenično nije verificiran neposredan
ili posredan apelantov pokušaj da utječe na svjedoke ili na
saučesnika. Okružni sud je zaključio daotpada tzv. koluziona
opasnost, odnosno opasnost da će optuženi ometati krivični
postupak utjecajem na svjedoke, odnosno saučesnike djela.
13. Dalje, sud je istakao da nakon potvrđivanja optužnice i
prije izricanja prvostepene presude, u skladu sa noveliranim
članom 194. stav 2. tačka d) ZKPRS, pritvor bi apelantu mogao
trajati najduže tri godine jer se za krivično djelo teškog ubistva
iz člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. KZRS može
izreći i kazna dugotrajnog zatvora. Ali, u skladu sa prijedlogom
Tužilaštva, apelantu je pritvor produžen najduže do jedne
godine.
14. Vrhovni sud je, rješavajući o apelantovoj žalbi protiv
prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj 118-0-Kž-08-000
098 od 16. juna 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu
apelantovu žalbu. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje
osporenog rješenja sadrži razloge o postojanju, kako
objektivnog (u visini zaprijećene kazne za krivično djelo koje
se apelantu stavlja na teret), tako i posebnih uvjeta (izvedenih
iz načina izvršenja krivičnog djela i posljedice) za produženje
pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 189. stav 1. tačka g)
ZKP, odnosno da se u razlozima istog rješenja pravilno
naglašavaju okolnosti koje prate način izvršenja krivičnog
djela. Vrhovni sud je zaključio da okolnost, koja je navedenau
žalbi, da je od izvršenja krivičnog djela prošlo više od pet
godina ne isključuje postojanje razloga za produženje pritvora
prema ovom pritvorskom osnovu kada se ima u vidu da je
izvršilac krivičnog djela u tom periodu bio nepoznat, te da je
jedan od saizvršilaca, kako to proizlazi iz optužnice, još uvijek
nepoznat.
587
Almin DAUTBEGOVIĆ
IV Apelacija
15. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama o
produženju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost
ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st.
1.c), 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i
pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da
mu je ovo pravo povrijeđeno tako “što mu je produžen pritvor
bez postojanja uvjeta za produženje, odnosno bez konkretnih
argumenata koji upućuju na postojanje objektivnih, konkretnih i
dokazanih radnji koje su pravno valjana osnova za produženje
pritvora prema osnovu člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS,
uslijed čega se on pojavljuje kao proizvoljan”. U obrazloženju
svojih navoda apelant ističe da je kod predmetnog pritvorskog
razloga potrebno sa sigurnošću dokazati da je uslijed načina
izvršenja i posljedica krivičnog djela pritvor neophodan radi
sigurnosti građana i imovine. Apelant smatra da se sud prilikom
odlučivanja u ovakvoj situaciji ne može oslanjati na pretpostavke
i tvrdnje in abstracto, već moraju postojati konkretne činjenične
okolnosti koje će podržati tvrdnju Tužilaštva u pogledu
produženja pritvora. Apelant smatra da “hipotetičko obrazloženje
i Tužilaštva i sudova da je krivično djelo učinjeno na mjestu gdje
je za vrijeme rada ili prilikom zatvaranja ugostiteljskih objekata
za očekivati prisustvo više građana bez ikakve veze sa stvarnim
događajem (nije bilo nikoga od građana na licu mjesta), kao i
donošenje zaključaka o opasnosti apelanta zasnovanih na
tautološkom izražaju Tužilaštva (pripremljeno, isplanirano i
organizirano ubistvo) i činjenici da je na području Republike
Srpske izvršeno više ubistava koja nisu rasvijetljena, daleko su
od zadovoljenja minimuma uvjeta za određivanje pritvora po
navedenom osnovu”.
16. Apelant je, također, naveo da ranija nesigurnost
građana zbog drugih krivičnih djela sa kojima apelant nema
nikakve veze i hipoteza da je sada došlo do još intenzivnijeg
588
osjećaja (kao subjektivne kategorije) ugroženosti i da on postoji

nakon više od pet godina nakon izvršenja krivičnog djela, ne
predstavlja osnov za produženje pritvora zbog razloga iz člana
189. stav 1. ZKPRS. Apelant predlaže da se ukine rješenje
Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak, jer mu je
prekršeno i pravo na pravično suđenje ističući da sud pojedine
njegove žalbene navode uopće nije razmatrao. Apelant smatra
da je prijedlog za donošenje privremene mjere opravdan tražeći
da se odmah pusti na slobodu do donošenja konačne odluke
Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su
neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana
5. st. 3. i 4. Evropske konvencije time što mu je produžen pritvor.
Naime, Vrhovni sud smatra da je Okružni sud u rješenju o
produženju pritvora na osnovu člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS
dao valjane razloge, koje je i Vrhovni sud prihvatio, odlučujući o
žalbi protiv tog rješenja, a iz kojih proizlazi da se blažom mjerom,
osim mjere pritvora, ne može osigurati nesmetano vođenje
krivičnog postupka protiv apelanta. Dalje, razlozi prvostepenog
rješenja koji se sastoje u tome da bi boravkom na slobodi apelant
mogao dovesti do ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine, a koji su
izneseni na stranici 4. prvostepenog rješenja kao i na stranici 2.
drugostepenog rješenja, predstavljaju uvjerljivu argumentaciju za
pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS. Također,
apelantove tvrdnje da drugostepeni sud nije odgovorio na sve
njegove žalbene navode Vrhovni sud ne prihvata ističući da navodi
apelacije nisu osnovani, kao ni prijedlog da se odredi privremena
mjera.
18. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da se iz
rješenja o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak i
rješenja o produženju pritvora vijeća Okružnog suda vidi da su
iscrpno dati razlozi za određivanje pritvora apelantu. Također su
obrazloženi i dokazi iz kojih proizlazi osnovanost sumnje da je
apelant učinio krivično djelo na način i pod okolnostima kako
589
Almin DAUTBEGOVIĆ
mu je detaljno optužbom stavljeno na teret. Optužnicu je

potvrdio sudija za prethodno saslušanje i prethodno su odbijeni
braniočevi prigovori na istu optužnicu. U svakom rješenju sud je
dao obrazloženje, razloge koji opravdavaju lišenje slobode radi
pravilnosti provođenja krivičnog postupka, odnosno glavnog
pretresa i presuđenja u ovom predmetu. Okružni sud smatra,
imajući u vidu restriktivnost pritvora koju nalažu konvencije i
odredbe ZKPRS, da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno
apelantovo pravo na slobodu i sigurnost, jer je pritvor jedina
opravdana mjera zasnovana na razlozima i dokazima
osnovanosti sumnje, pa je ta mjera opravdana i zakonita.
19. Tužilaštvo osporava navode apelacije i ističe da je
apelant, prema optužnici Specijalnog tužilaštva od 30. maja
2008. godine, optužen da je počinio krivično djelo teškog
ubistva iz člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. KZRS
i iznosi hronologiju odlučivanja prvostepenog i drugostepenog
suda. Tužilaštvo smatra da se Vrhovni sud pravilno rukovodio
odredbama zakona (iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS)
naglašavajući da je za navedeno krivično djelo zaprijećena
kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog
zatvora čime je ispunjen prvi objektivni uvjet za produženje
pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Nadalje, način izvršenja
krivičnog djela ili posljedica krivičnog djela, kao daljnji
alternativno postavljeni zakonski uvjeti za produženje pritvora
prema ovom pritvorskom osnovu, koji su neophodni za
sigurnost građana ili imovine, također su, i to oba, ispunjeni.
Apelantu se optužnicom stavlja na teret da je navedeno krivično
djelo počinio 25. juna 2002. godine (zajedno sa još jednim
nepoznatim licem) na organiziran način, odnosno izvršenju
djela su prethodile detaljne pripreme (nabavljanje putničkog
motornog vozila lažnih registarskih tablica, oružja, upotreba
kapa tzv. fantomki radi maskiranja, benzina kojim je kasnije
vozilo zapaljeno radi uništavanja tragova). Tom prilikom je u
samom centru Bijeljine ispalio čak šesnaest projektila od kojih
je osam direktno pogodilo i usmrtilo Slobodana Ilića. Dalje,
Tužilaštvo smatra da opisani način izvršenja i posljedica ovog
krivičnog djela ukazuju na to da je bilo neophodno produžiti
590
pritvor apelantu radi sigurnosti građana. Okolnost da je ovo

krivično djelo počinjeno u 2002. godini nikako ne utječe na to
da se građani nakon šest godina osjećaju sigurni u jednoj
manjoj sredini uzimajući u obzir činjenicu da je jedan izvršilac
ovog teškog ubistva, koji je godinama bio nepoznat, sada
otkriven i poznat, dok drugi izvršilac još uvijek nije otkriven.
Također, Tužilaštvo smatra da navodi apelacije o navodno
“hipotetičkom obrazloženju” Tužilaštva i nadležnih sudova,
nisu osnovani, niti su povrijeđena apelantova prava iz člana
II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske
konvencije.
20. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske
(“Službeni glasnik RS” br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i
68/07) relevantne odredbe glase:
Član 191. stav 1.

(1) Pritvor određuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a
nakon što sudija za prethodni postupak ili prethodno saslušanje
ispita osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga
zbog kojih se pritvor predlaže.
Član 188.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima
predviđenim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće
neophodno vrijeme. Dužnost je svih organa koji učestvuju u
krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da
postupaju s posebnom hitnosti ako se osumnjičeni, odnosno
optuženi nalazi u pritvoru.
prestanu razlozi na osnovu kojih je određen i pritvoreno lice
591
Almin DAUTBEGOVIĆ
Član 189.
krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...] g) ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći
kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a uslijed načina
izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora
neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada
se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji
pretpostavka koja se može osporavati, da je ugrožena sigurnost
građana i imovine.
[...]
Član 194.
Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon
nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg
njegovo izvršenje.
Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene
presude, pritvor može trajati najduže:
jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana
kazna zatvora do pet godina;
jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje
je propisana kazna zatvora do deset godina;
dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana
kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog
zatvora;
tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana
kazna dugotrajnog zatvora.
[...]
592
VI Dopustivost
Hercegovini.
23. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske
konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b)
Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14.
Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u
pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu
Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su
protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava,
iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i
ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac
slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena.
593
Almin DAUTBEGOVIĆ
24. Apelant osporava navedena rješenja kojima mu je

produžen pritvor navodeći, između ostalog, da mu je tim
rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske
konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud
podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati
pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati
odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog
suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip
pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini.
Obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni
proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi
postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog
tog postupka. Slijedom tog, nije moguće, u principu, utvrditi da
li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak
pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6.
decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni
sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18,
objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj
38/03).
25. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta
u vrijeme podnošenja apelacije još nije bio okončan, već je bila
donesena odluka o produženju pritvora protiv apelanta. U
međuvremenu, apelant je osuđen prvostepenom presudom
Okružnog suda na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, ali je
žalbeni postupak pred Vrhovnim sudom još u toku. Stoga su
navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično
Evropske konvencije preuranjeni.
26. Međutim, apelant opovrgava osporavana rješenja i zbog
kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije. U vezi s tim
navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koje apelant
osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih
prema zakonu. Obzirom na to da je apelacija protiv navedenih
594
rješenja podnesena 14. jula 2008. godine, proizlazi da je

podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16.
stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na
ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila
Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a
ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije
dopustiva.
Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na član
II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske
konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII Meritum
28. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu
njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 5. st. 1.c) 3. i 4. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom
dijelu glasi:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...]
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu
privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana
sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje
valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da,
nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[...]
595
Almin DAUTBEGOVIĆ

stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili
kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko
ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.[...]

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5.
stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u
skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje
“zakonito” u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i
proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je
zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije
zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom,
te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne,
zakonom predviđene kriterije. Pritom je postojanje osnovane
sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se
stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje
pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se
mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi
2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
32. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog
suda koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti
određivanja ili produženja pritvora protiv osumnjičenog ili
optuženog, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret
svakako relevantan element za odlučivanje. Stoga, Evropski
sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne
predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu
opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno
596
naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne može biti argument

koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi
Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001.
godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81), već da je
neophodno u takvim slučajevima utvrditi i da li postoje drugi
razlozi koji takvu odluku opravdavaju. Kada su takvi razlozi
“relevantni” i “dovoljni”, onda se mora utvrditi i da li su
nadležne vlasti pokazale “naročitu revnost” u vođenju postupka
(idem, stav 77). Također, Evropski sud je istakao i da
produženje pritvora može biti opravdano u datom slučaju samo
ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opravdan
javni interes koji, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad
pravom na poštovanje slobode pojedinca (idem, stav 84).
33. U konkretnom slučaju, apelant osporava da su postojali
relevantni razlozi da mu bude i dalje produžena mjera pritvora
nakon podnošenja optužnice, odnosno tvrdi da sudovi u
odlukama o produženju pritvora nisu konkretizirali i
objektivizirali razloge.
34. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud uočava da
se apelantu stavlja na teret krivično djelo “teško ubistvo” iz
člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. KZRS.
Otkrivanje odgovornih za ubistvo, kao i za druga krivična djela,
te potreba da se zaštiti sigurnost građana, svakako predstavlja
opći (javni) interes. Ipak, nadležne vlasti ne smiju zanemariti
potrebu zaštite ljudskih prava optuženih za krivična djela, već
je potrebno uspostavitiravnotežu između potreba javnog
interesa i prava optuženih, što je u slučaju pritvora moguće
analiziranjem razlogaza određivanje ili produženje pritvora i
njihovom konkretizacijom, koliko god je to moguće.
35. Okružni i Vrhovni sud su se u osporenim odlukama
pozvali na način na koji je počinjeno predmetno djelo koje se
apelantu stavlja na teret, posljedicu koja je nastupila i okolnosti
koje su pratile način izvršenja krivičnog djela, što je, prema
zaključku sudova, upućivalo na produženje pritvora apelantu
radi sigurnosti građana. Ustavni sud zapaža da su sudovi
navedeni zaključak o neophodnosti produženja pritvora
597
Almin DAUTBEGOVIĆ
obrazložili tako što su naveli da su “predmetno krivično djelo

unaprijed pripremila, isplanirala i organizirala dva lica i da je
učinjeno iz bezobzirne osvete u centru grada”. Sudovi su
zaključili (imajući u vidu i ranija rješenja o pritvoru) da se na
osnovu tog stiče osnov za produženje pritvora apelantu i u
konkretnoj fazi postupka, iz razloga propisanog članom 189.
stav 1. tačka g) ZKPRS jer je “sasvim izvjesno, u situaciji kada
su se građani Bijeljine već od ranije osjećali nesigurno zbog
izvršenja više ubistava na tom području, od kojih mnoga nisu
rasvijetljena, da je izvršenjem predmetnog krivičnog djela došlo
do još intenzivnijeg osjećaja ugroženosti sigurnosti građana, pa
i šireg područja”.
36. Pri ovakvom stanju stvari, Ustavni sud, u konkretnom
slučaju, imajući u vidu član 5. Evropske konvencije, prema
kojem je pritvor izuzetna mjera ograničavanja prava na slobodu
koja je dopuštena samo u slučajevima tačno nabrojanim u tom
članu i pod striktno definiranim uvjetima (op. cit, presuda
Ilijkov, stav 85), ne može prihvatiti da izneseni razlozi u
osporenim rješenjima opravdavaju izrečenu mjeru. Ustavni sud
smatra da je u konkretnom slučaju izostala potrebna analiza
razloga za produženje pritvora i njihova konkretizacija koliko
god je to moguće. Naime, obrazloženja iz ranijih rješenja o
apelantovom pritvorune mogu biti razlog za produženje
pritvora, jer je kod svakog produženja potrebno ocjenjivati
objektivne okolnosti koje postoje u vrijeme donošenja odluke.
Također, produženje pritvora se ne može zasnivati na
činjenicama koje se apelantu stavljaju na teret kao obilježje
krivičnog djela za koje se tereti i povodom kojeg se i vodi
krivični postupak u kojem će se tek dokazivati da li je optužba
protiv apelanta osnovana. Ustavni sud zapaža da bi formulacija
da su “predmetno krivično djelo unaprijed pripremila, isplanirala
i organizirala dva lica i da je učinjeno iz bezobzirne osvete u
centru grada”, koja je navedena kao razlog za produženje
pritvora, mogla eventualno pokrenuti i pitanje kršenja prava na
presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Međutim, kako apelant to pitanje nije postavio u apelaciji,
Ustavni sud ga neće ni ispitivati.
598
37. Dalje, Ustavni sud je već ukazao da ozbiljnost optužbi i

težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik za
određivanje pritvora, ali da ne može biti argument koji, sam po
sebi, može opravdati produženje pritvora, već moraju postojati
drugi razlozi koji produženje pritvora opravdavaju (vidi stav 31.
ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je kao razlog za
produženje pritvora navedeno to što nadležni organi nisu riješili
mnoga ubistva na konkretnom području. Međutim, ta činjenica
nema nikakve veze niti utjecaja na konkretnu situaciju budući da
se propust nadležnih organa da istraže i rasvijetle druga ubistva
ne može staviti na teret apelantu, odnosno to ne može biti razlog
da se apelantu produži pritvor. Također, samo postojanje
pretpostavki o ugroženosti sigurnosti građana nije dovoljno, jer
sud ne može samo pretpostavljati takvu mogućnost već mora
imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti koje
opravdavaju produženje pritvora po ovom osnovu u konkretnom
slučaju. Ovo naročito zato što je od izvršenja krivičnog djela koje
je apelantu stavljeno na teret prošlo više od pet godina, a sudovi
u osporenim rješenjima nisu obrazložili zbog čega smatraju da bi
upravo zbog tog krivičnog djela došlo do narušavanja sigurnosti
građana u vrijeme donošenja osporenih odluka. Osim tog,
Ustavni sud zapaža da nadležni sudovi nisu ni ispitivali
mogućnost izricanja drugih blažih mjera predviđenih zakonom.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je
osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana
konvencije.
b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

39. Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih rješenja
prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
40. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 5.
stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode
hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje
zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred
sudskim organom koji mora biti neovisan i nepristran i koji
599
Almin DAUTBEGOVIĆ
mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja

može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De
Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra
1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Ovaj organ mora,
također, pružiti “proceduralne garancije koje su odgovarajuće
za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu “značajno
manje” od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje
slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito,
ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu
pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje
zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti
donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti
osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti
djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost
ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili
zloupotrebe ovlaštenja.
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenica
da je protiv prvostepenog rješenja u skladu sa relevantnim
odredbama ZKP apelant mogao i da jeste uložio žalbu
Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja o produženju
pritvora, sama po sebi, govori da mu nije uskraćeno pravo iz
člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, ZKPRS propisuje
postojanje pravnog lijeka kojim se odluka o pritvoru, odnosno
odluka o produženju pritvora može osporavati, te hitne rokove
u kojima se, obzirom na prirodu ove mjere lišenja slobode,
mora odlučivati. Ustavni sud smatra da su u konkretnom
slučaju ove zakonske odredbe u cijelosti poštovane.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantu nije, na bilo koji
način, bilo uskraćeno pravo da koristi propisani pravni lijek
protiv rješenja o produženju pritvoru, niti da je prekršena neka
procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske
konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
43. Imajući u vidu informacije koje je dostavio Vrhovni sud
29. aprila 2009. godine, Ustavni sud je donio odluku kao u
dispozitivu ne razmatrajući eventualne nove razloge za
produženje pritvora nakon podnošenja apelacije obzirom na to
600
da apelant u tom smislu nije obavještavao Ustavni sud, niti je

dopunjavao navode prvobitno podnesene apelacije kojom je
osporavao rješenje o određivanju pritvora Vrhovnog suda od
16. juna 2008. godine.
VIII Zaključak
konvencije u situaciji kada je apelantu produžen pritvor samo
na osnovu pretpostavke suda da zbog prirode i težine krivičnog
djela za koje se apelant tereti postoji mogućnost ugrožavanja
sigurnosti građana i imovine, a takva bojazan nije obrazložena
konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali da
javni interes zaštite građana preteže nad pravom pojedinca iz
člana 5. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje
da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kad
je sud o žalbi protiv odluke o produženju pritvora, koju je
apelant podnio, odlučio rješenjem koje je donio u zakonom
propisanom roku.
45. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1, 2.
i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
Predsjednica
Seada Palavrić
601
Almin DAUTBEGOVIĆ
LITERATURA
1. Aleksić Ž, Škulić, M, 2004, Kriminalistika, Dosije,

Beograd.
2. Bayer V, »Zakon o krivičnom postupku Jugoslavije, s
komentarom i sudskom praksom“, Zagreb, 1987;
3. Bejatović S, 2008, Krivično procesno pravo, drugo
izmenjeno i dopunjeno izdanje, JP “Službeni glasnik”,
Beograd.
4. Bojanić N. 2007, Kriminalistička procedura istraživanja
kod krivičnog djela silovanje, Doktorska disertacija,
5. Dautbegović A, “Dokazivanje, metodi i sredstva čijom
primjenom se u krivičnom postupku krše ljudska prava i
slobode garantovana Ustavom BiH” , UNZE, Zenica, 2008;
6. Dautbegović A, “Pravo na djelotvorni pravni lijek u
svjetlu posljednjih izmjena i dopuna ZKP BiH “Društvena
istraživanja, časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, br.
3. Zenica, 2008;
7. Dautbegović A, “Pravna klinika krivičnog procesnog
prava” Dom štampe u Zenici, 2011.
8. Dautbegović A, “Pritvor u praksi sudova u Bosni i
Hercegovini”, Časopis Pravnog fakulteta u Travniku br. ? . god.
2012.
9. Đurđević Z,Tripalo D, “Trajanje pritvora u svjetlu
međunarodnih standarda te domaćeg prava i prakse,
(Zagreb),Hrvatski ljetopis za krivično pravo i praksu vol 13. br.
2/2006 str. 551-596
10. Filipović, Lj.: Neki aspekti položaja optuženog prema
novom krivičnoprocesnom zakonodavstvu, Pravo i pravda 4.
(2005) str. 227-239.;
602
11. Franjić B, 2011, Kriminalističko forenzički aspekti

upotrebe vatrenog oružja na šakama osumnjičenog, Magistarski
rad, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
12. Grubač M, 2002, Krivično procesno pravo, Uvod i opšti
dio, Beograd.
13. Grubač M, 2006, Krivično procesno pravo, četvrto
izmenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Univerziteta
Union i JP Službeni glasnik, Beograd
14. Gomien D,2007, Evropska konvencija o ljudskim
pravima. Zadar: Naklada d.o.o. i Pravni fakultet Sveučilišta u
Rijeci, Rijeka.
15. Halilović H; 2003, Prikriveni istražilac-kriminalistički i
pravni pristup, Magistarski rad, Fakultet kriminalističkih nauka,
Sarajevo
16. Ilić, M.: Krivično procesno pravo, Drugo izmijenjeno i
dopunjeno izdanje, Priredila H. Sijerčić - Čolić, Sarajevo, 2001.;
17. Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska
prava, Knjiga 1 i 2, Sarajevo, 2001;
18. Jekić Z, 2001, Krivično procesno pravo, Beograd.
19. Josipović I, (198) Uhićenje i pritvor, Zagreb: Targa,
268-459.
20. Josipović I, (1993) Uhićenje i pritvor u međunarodnom
pravu s posebnim osvrtom na uređenje hapšenja i pritvora u
Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima te praksu Evropske
komisije i suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu, br. 6, 659-699.
21. Josipović I, (1994) Neka pitanja preventivnog lišenja
lobode u hrvatskom krivičnom postupku, Hrvatski ljetopis za
krivično pravo i praksu br. 1, 162-178.
22. Josipović I, (1998) 5. radionica: Mjere opreza i 6.
radionica: Pritvor, Hrvatski ljetopis za krivično pravo i praksu
br. 1, 270-274.
603
Almin DAUTBEGOVIĆ
23. Josipović, I, (2000) Novo hrvatsko pritvorsko pravo:

raskorak između želja i rezultata, Hrvatski letopis za krivično
pravo i praksu br. 2, 789-801.
24. Korajlić N, 2008, Kriminalistička metodika, Fakultet
kriminalističkih nauka, Sarajevo.
25. Krapac D. 2003, Krivično procesno pravo. Prva knjiga:
Institucije,drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne
novine, Zagreb.
26. Krapac D, 1991, Načela u pribavljanju okrivljenikova
iskaza te pretragama stana i prostorija u krivičnom postupku
prema novom ustavnom uređenju u Republici Hrvatskoj, Zbronik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, broj 1, godina 41, Zagreb.
27. Krapac D, 1999, Izdvajanje zapisnika o nezakonitoj
pretrazi (komentar sudske prakse), Hrvatski ljetopis za krivično
pravo i praksu god. 6, broj 1, Zagreb.
28. Milošević M, Stevanović Č, 1997, Krivično procesno
pravo, Beograd.
29. Modly D, Korajlić, N, 2002, Kriminalistički rječnik,
Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj.
30. Mršić G, (2003) Osnove za određivanje pritvora,
Hrvatska pravna revija, br. 7, 93-99.
31. Mršić G, (2002) Pritvor kao mjera osiguranja nazočnosti
okrivljenika u krivičnom postupku, Hrvatska pravna revija, br.
11, 143-149.
32. Pavišić, B, 2001, Komentar Zakona o krivičnom
postupku, drugo izdanje, knjiga I, Pravni fakultet, Rijeka;
33. Petrić B, 1988, Komentar Zakona o krivičnom postupku
I Knjiga, Treće izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd.
34. Petrović B, Jovašević D, 2005, Krivično pravo II,
Krivično pravo Posebni dio, Pravni fakultet Sarajevo,
35. Petrović V, 1951, Predavanje iz krivičnog sudskog
postupka, Beograd.
36. Pavlović, F, (1995) Pritvor i ustavna tužba, Odvjetnik,
br. 7-8, 23-28.
604
37. Pavlović, F, (1999) Komentar na tekst "Neki aspekti

primjene zakonskih odredbi o pritvoru po novom Zakonu o
krivičnom postupku" Darka Maržića, Odvjetnik br. 5-6, 61-62.
38. Pavlović, F, (2005) Ustavni sud - jamac zakonitosti odluka
o određivanju i produljenju pritvora u krivičnom postupku,
Aktualna pitana krivičnog zakonodavstva - 2005, 101-164.
39. Radulović D, 2002, Krivično procesno pravo, Podgorica.
40. Sijerčić - Čolić H, Hadžiomeragić M, ..., 2005, KOMENTARI
zakona o krivičnom/krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini,
Savjet/Vijeće Evrope i Evropska komisija, Sarajevo;
41. Sijerčić - Čolić H, 2008, Krivično procesno pravo, Knjiga II,
Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet, Sarajevo;
42. Sijerčić - Čolić H, 2006, Reforma krivičnog postupka u Bosni
i Hercegovini, Ljudska prava, br. 1 i 2. Sarajevo, str. 97 – 106.;
43. Simović, M, Nova rješenja ZKP-a, Srpska pravna misao,
br. 41. Banja Luka, 2007. str. 53 – 99.;
44. Simović M, Tajić H, 2007, Zbirka sudskih odluka iz
krivično - pravne materije, ( knjiga druga) Privredna štampa
d.o.o, Sarajevo;
45. Simović M, Tajić H, 2010, Zbirka sudskih odluka iz
krivično - pravne materije, Privredna štampa d.o.o, Sarajevo;
46. Simović N. M, 2005, Pretresanje stana, prostorija i
osoba, Centar za promociju civilnog društva,Pravni savjetnik br.
9, godina 5, Sarajevo.
47. Simović N. M, 2009, Krivično procesno pravo, Uvod i
opšti dio, Pravni fakultet Bihać, Bihać.
48. Sjerčić - Čolić, H, Vuleta D, Hadžiomeragić, M; 1999;
301 Hadžiomeragić, M, 1999, Komentar Zakona o krivičnom
postupku, OSCE - Ured za demokratizaciju, Sarajevo.
49. Vasiljević T. I Grubač M.: Komentar zakona o krivičnom
postupku – četvrto dopunjeno izdanje 1990 god. “Savremena
administracija” Beograd
605
Almin DAUTBEGOVIĆ
ZAKONI:
1) Krivični zakon Bosne i Hercegovine ;

2) Krivični zakon Federacije BosneHercegovine;
3) Krivični zakon RS;
4) Krivični zakon BD;
5) Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine;
6) Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i
Hercegovine; 7) Zakon o krivičnom postupku RS;
8) Zakon o krivičnom postupku BD;
9) Zakon o krivičnom postupku SRJ ;
10) Zakon o krivičnom postupku SRJ;
11) Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih
svjedoka;
12) Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog
suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i
korištenju dokaza pribavljenih od međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u
Bosni i Hercegovine, “Službeni glasnik BiH”, broj 61/04, 46/06,
53/06;
13) Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u BiH;
14) Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim
stvarima; 15) Zakon o krivičnom postupku Republike Hrvatske;
16) Zakonik o krivičnom postupku Republike Crne Gore;
17) Zakonik o krivičnom postupku Republike Srbije.
606
INTERNET:
1) Ustavni sud BiH - www.ccbh.ba;

2) Ustavni sud FBiH - www.ustavnisudfbih.ba;
3) Ustavni sud RS - www.ustavnisud.org;
4) Sud BiH - www.sudbih. gov.ba;
5) Vrhovni sud FBiH - www.vsfbih.ba;
6) Vrhovni sud RS -www.vrhovnisudrs.com;
7) Tužilaštvo BiH - www.tuzilastvobih. gov.ba;
8) Apelacioni sud BD BiH - www.asbd.ba;
9) Visoko sudsko i tužilačko vijeće - www.hjpc.ba;
10) Ustavni sud Republike Hrvatske- www.usud.hr;
11) Ustavni sud Republike Srbije- www.ustavni.sud.rs;
12) Ustavni sud Crne Gore - www.ustavnisudcg.co.me;
13) Vrhovni sud Republike Hrvatske - www.vsrh.hr;
14) Vrhovni Kasacioni sud Republike Srbije- www.vk.sud.rs;
15) Vrhovni sud Crne Gore - www.vrhsudcg. gov.me;
16) Evropski sud za ljudska prava - www.echr.coe.int;
607
Almin DAUTBEGOVIĆ
O AUTORU
Almin Dautbegović rođen je 14. 02. 1960.
godine u Jablanici. Pravni fakultet je završio 1982.
godine na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, a
pravosudni ispit položio 1989. godine. Od 1991.
godine do danas, obavlja advokatsku djelatnost sa
sjedištem kancelarije u Zenici. Advokatsku praksu je
prekidao na period od dvije godine, u kojem
vremenu je imenovan na dužnost sudije Osnovnog
suda u Konjicu, koju je obavljao sve do 1994. godine, kada je nastavio
sa advokatskom praksom. U advokatskoj praksi preferira odbrane u
krivičnim predmetima. Nalazi se na listi advokata odjela I i II Suda Bosne
i Hercegovine. Delegat je u skupštini Advokatske komore FBiH i član je
njenog Nadzornog odbora.
Postdiplomski studij završio i magistarsku tezu pod nazivom
“Ostvarivanje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava u
ustavnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine” odbranio na Univerzitetu
Apeiron u Banja Luci, 20.04.2007. godine. Doktorsku disertaciju pod
nazivom »Dokazivanje, metodi i sredstva čijom primjenom se u
krivičnom postupku krše ljudska prava i slobode garantovane Ustavom
Bosne i Hercegovine” odbranio na Pravnom fakultetu Univerziteta u
Zenici u 28.03 2008. godine. Za docenta na nastavni predmet Krivično
procesno pravo I i Krivično procesno pravo II na Pravnom fakultetu u
Zenici izabran je 24.12.2008. godine, a na nastavni predmet Penologija i
Viktimologija na istom fakultetu 01.12.2010. godine.
U školskoj 2008/09. godini na ovom Fakultetu po ugovoru je
angažovan u nastavi na predmetima KRIVIČNO PROCESNO PRAVO I
i II, Klinici krivičnog procesnog prava, a od školske 2009/10 godine i
na predmetu PENOLOGIJA. Na posljednjem završenom ciklusu
postiplomskog studija na Pravnom fakultetu u Zenici bio je
angažovan na predmetu Krivično procesno pravo. Pored Pravnog
fakulteta u Zenici, u školskoj 2008/09 godini, angažovan je na
Fakultetu za javnu upravu u Sarajevu na predmetu »Upravno-pravni
unutarnji poslovi”. U izdanju ovog fakulteta objavio je udžbenik po
kojem se predaje istoimeni predmet.
Objavio jeviše radova u zemlji i inostranstvu, te ukupno osam
knjiga.
608

Pritvor U BiH-knjiga

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pritvor U BiH-knjiga

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PRITVOR U BiH - zakonska regulativa i sudska praksa

Pritvor u Bosni i Hercegovini - zakonska regulativa i

Izdavač: Univerzitet u Travniku

Za izdavača: Prof.dr.sc. Rasim Dacić

Štamparija: Graforad Zenica

PRITVOR U BOSNI i HERCEGOVINI

3. PRITVOR U SUSJEDNIM ZEMLJAMA ....................................20

4. HISTORIJAT PRITVORSKE MATERIJE U BIH ......................33

5. PRITVORSKA MATERIJA U AKTUELNIM PROCESNIM

6. PERIODIČNA KONTROLA PRITVORA ...................................68

PRITVOR U BOSNI I HERCEGOVINI

U našem ustavnopravnom poretku pritvor je definisan kao

radi nesmetanog vođenja postupka, te ukoliko se ista svrha ne

u smislu jačanja garancija na pravično suđenje i svođenja

Uređenje pritvora u procesnim zakonima Bosne i

2.1. OBAVEZE ZAKONODAVCA PRI UREĐENJU

Čl. 1. Konvencije, obavezuje države potpisnice da osiguraju

2.1.1. Prezumpcija nevinosti

Konvencija jamči pretpostavku nevinosti u okviru prava

2.1.2. Legitimni razlozi za pritvor

Pod legitimnim razlozima za pritvor podrazumijevaju se

2.1.3. Pravo da bude obaviješten

Ugrađujući konvencijske obaveze u nacionalno zakonodavstvo,

2.1.4. Pravo na dovođenje pred sud u najkraćem roku

Svako uhapšeno ili pritvoreno lice mora se u najkraćem

5. st. 3. Iz tog jasno proizlazi da period od četrnaest ili više

2.1.5. Pravo na suđenje u razumnom roku

Prema Čl. 5. st. 3. svako uhapšeno ili pritvoreno lice ima

2.1.6. Pravo na sudsko osporavanje zakonitosti pritvora

Odredba Čl. 5. st. 4. Konvencije garantuje pravo licu

Osoba kojoj je oduzeta sloboda ima pravo pokrenuti

Konvencija prema kriteriju naknadne moguće kontrole

Prvu kategoriju čine oduzimanja slobode sudskom odlukom

Pravo osobe lišene slobode na pristup sudu zbog

Propisivanje postupka u kojem osoba može osporavati

2.1.7. Pravo na donošenje brze odluke

Odredba Čl. 5. st. 4. Konvencije izričito garantuje postupak

2.1.8. Periodična kontrola pritvora

Sadržaj obaveza koje odredba Čl. 5. st. 4. nameće

samo ako se ponovno utvrdi, uz poštivanje istih garancija, da i

2.2. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE

Vijeće Evrope donijelo je dvije preporuke važne za pravni

Druga preporuka je u vezi sa povećanjem zatvorske

3. PRITVOR U SUSJEDNIM ZEMLJAMA

3.1. PRITVORSKA MATERIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

3.1.1. Uopće o pritvorskoj materiji u RH

Materija pritvora u Republici Hrvatskoj je smještena u

slobodu, a koji uključuju zaštitu slobode i prava drugih ljudi,

3.1.2. Sličnosti i razlike u odnosu na procesne zakone

Obzirom da su obje države u obavezi da u krivičnoprocesne

1) Pritvor po rješenju tužioca (državnog odvjetnika)

Odredbom Čl. 120. Zakona o krivičnom postupku RH je

osobe lišene slobode, u vremenu od 24 časa, u kojem je dužan

Zakon o krivičnom postupku RH, za razliku od procesnih

Procesni zakoni u BiH ne poznaju kućni zatvor ili pritvor

napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda,

3) Osnove za određivanje istražnog zatvora

Zakon o krivičnom postupku RH je osnove za određivanje

Posebnosti ZKP RH u odnosu na procesno zakonodavstvo u

Procesni zakoni u BiH za razliku od ZKP RH nisu predvidjeli

4) Postupak produženja i ukidanja pritvora

Za razliku od procesnih zakona u BiH, ZKP RH je detaljnije

suca o toku istrage radi ocjene pravovremenosti poduzimanja