Professional Documents
Culture Documents
Kako Čitati Sveto Pismo Stari Zavet PDF
Kako Čitati Sveto Pismo Stari Zavet PDF
STARI ZAVET
Aleksandar Ninković
KAKO ČITATI
SVETO PISMO
STARI ZAVET
Beogradska Nadbiskupija
Aleksandar Ninković
KAKO ČITATI SVETO PISMO
STARI ZAVET
Biblioteka
„Treći milenijum”
Izdavač
Beogradska nadbiskupija,
Svetozara Markovića 20, Beograd
Urednik izdanja
mons mr Stanislav Hočevar
Recezent
Prof. dr. Pero Vidović, DI
Lektura i korektura
Maksim Santini
Štampa
Euro Dream
Tiraž
1000 primeraka
Ovu knjigu posvećujem uspomeni na mog duhovnog
oca, u Gospodu usnuloga, p. Marka Kurolta, koji mi je
dao Sveto pismo u ruke i njime mi zapalio srce.
Извор: локална база података
COBISS.SR/NBS
271.2-242-277/-278
ISBN 978-86-89179-15-6
1.1. Uvod
1) Zapisano je na trajnom materijalu i definisano šta spada u Pismo, o čemu ćemo kasnije
govoriti, drugim rečima – opipljivo je, za razliku od Predaje koja nije baš tako lako „uhvatljiva“.
2) Kao što stoji u prologu Ivanovom evanđelju: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1, 1).
3) To je upravo ono što se desilo u protestantizmu kada je, posebno na početku reformacije,
Biblija uzeta kao jedini izvor Predaje, što se ogledalo u paroli pokreta sola scriptura – samo pismo.
4) To je bio slučaj posebno u vreme borbe protiv reformacije, kada se u Crkvi smatralo da je
individualno čitanje Biblije neka vrsta prihvatanja stavova reformacije. Sa druge strane, posebno
na Zapadu, nastankom devotio moderna i polaganim zamenjivanjem lectio divina s duhovnim
čitanjem, o čemu će kasnije biti reči, Biblija je opet gurana u stranu, doduše kao veoma važno
štivo, ali ne i preporučivo za široke mase neupućenih, dok su njeno mesto zauzimale duhovne
knjige koje su prepričavale ili tumačile samo Sveto pismo.
5) Kod katolika je Đulio Negrone (1553–1625), isusovac rodom iz Đenove, autor mnogih
istorijskih i duhovnih spisa, to izrazio ovako: Biblija predstavlja izvor, crkvena Predaja reku, a
hrišćanski pisci potočić. Činjenica je da hrišćani, a pre svega monasi tog vremena, a i posle njega,
10
do Božje Reči pokušavaju da dođu ne više direktno (preko Svetog pisma), nego čitajući duhovne
pisce.
6) Vincenzo Paglia, La Bibbia ridona il cuore, Leonardo International 2005.
7) Dogmatska konstitucija o Božjoj Objavi, iako je dokument Drugog vatikanskog sabora
Katoličke Crkve, odslikava učenje i istočnog i zapadnog hrišćanstva, ako ništa drugo a ono bar
u velikoj meri. Ovde citiramo dokumente Drugog vatikanskog sabora jer su oni, kao i neki
prethodni, uticali na razvoj biblijske nauke ne samo kod katolika, nego i kod pravoslavaca i
ostalih hrišćana. Naučni pristup, koji je nekim prethodnim dokumentima pokrenut a Drugim
vatikanskim saborom posebno podržan, doprineo je da naučno proučavanje uopšte, pa u velikoj
meri i duhovni pristup tekstu Biblije, bude konfesionalno „neutralno“, u takvoj meri da se danas
veoma često pojavljuju i zajednički prevodi Biblije na mnoge jezike, koje prihvataju svi hrišćani
jedne teritorije ili jezika.
8) Mario Masini, La Lectio Divina, Teologia, spiritualità, metodo, Milano, 2002.
11
16) U SZ-u u Jošuinoj knjizi (Knjizi Isusa Navina) pominje se kao teritorija koja je još ostala
neosvojena posle smrti Jošue: „Onda zemlja Giblijaca i sav Libanon prema istoku, od Baal Gada
u podnožju gore Hermona do Lebo Hamata“ (Jš 13, 5). Tragovi se takođe mogu naći i u 1 Kr 5,
18, gde se pominju stanovnici Gebala kao vrsni kamenoresci, a kod Ezekiela 27, 9 kao odlični
brodograditelji. Takođe u Ps 83, 8 pominje se Gebal za koji stručnjaci smatraju da se radi upravo
o toj staroj luci.
17) Nije redak slučaj da se pri prelasku imenâ, posebno naziva naselja, reka, planina i
sličnog, iz jednog jezika u drugi, ime promeni toliko da ostane samo zvučna sličnost. Recimo, u
Italiji blizu Trsta postoji mesto koje se zove Re di Puglia (Re di Pulja – što bi značilo Kralj Pulje,
što baš i nema nekog smisla, jer tamo nije bilo nikakvog kralja). Ime dolazi od slovenačkog imena
Sredi Polja, koje su očigledno Italijani tako čuli i shvatili na način kako ga danas izgovaraju.
18) Naravno, i te dodatne knjige nastale su među Jevrejima, ali razlikuju se po tome što
su neke nastale na grčkom, a neke su opstale samo u grčkom prevodu. O tome više govorimo u
tekstu koji sledi.
19) Kanon je spisak knjiga koje su od strane Crkve prihvaćene kao Bogom nadahnute.
O kanonu podrobnije u narednim temama.
14
20) Izvornici, ili izvorni tekstovi ne u smislu autografa – originalnih spisa, nego prepisa na
originalnom jeziku – hebrejskom ili aramejskom.
15
21) Petoknjižje – prvih pet knjiga Biblije, prvih pet Mojsijevih knjiga.
16
31) Postoji nekoliko podela knjiga NZ-a, ovde se misli na podelu: evanđelja s Delima
apostolskim, poslanice, Otkrivenje.
32) Te zbirke izreka današnja biblijska nauka naziva logije. Ti tekstovi su, uz neke dodatne
izvore, služili kao osnova za sastavljanje evanđelja. Podrobnije o tome kad budemo obrađivali
knjige NZ-a.
33) Za neke od poslanica smatra se da su ih sastavljali Pavlovi učenici ili sledbenici njegove
škole.
20
1) Zbog tradicije i jednostavnijeg izlaganja kažemo – jedna knjiga. Naravno, treba uvek
imati na umu da je Biblija zbirka knjiga – biblioteka.
2) Da bismo još jače istakli tu dimenziju, reći ćemo da se uvek mora imati na pameti da
je sve ono što postoji u Bibliji, svaka priča, pesma, opis istorijskog događaja, u svojoj suštini i na
prvom mestu nosilac poruke spasenja, a tek onda sve ostalo – i priča, i izveštaj, i pesma.
3) Taj jezik je bio aramejski. Aramejski jezik bio je u upotrebi još pre 2000. Godine pre
Hrista. Pripada semitskoj grupi jezika u koju spadaju i hebrejski, feničanski, ugaritski, moabitski
itd. Relativno mali deo teksta SZ-a sačuvan je na aramejskom, i to su delovi Daniela, Ezre, Jeremije
i Knjige Postanka, kao i nekoliko fraza i reči u NZ-u. Ipak, veoma je velika važnost aramejskog za
proučavanje Biblije jer on je bio međunarodni jezik na Bliskom istoku od 600. godine pre Hrista
pa sve do 700. godine posle Hrista, a bio je glavni govorni jezik u Palestini, Siriji i Mesopotamiji
u vreme nastajanja hrišćanstva, ali i rabinskog judaizma. Sam Isus govorio je aramejski kao i
Njegovi učenici, pa su način izražavanja i slike aramejskog jezika, budući da je i većini pisaca
NZ-a aramejski bio maternji jezik, izvršile velik uticaj i na sam tekst NZ-a. Uticaj aramejskog
takođe je velik i na tekst SZ-a, iako je, kako smo rekli, samo mali deo sačuvan na aramejskom
budući da su Jevreji, posebno posle Vavilonskog izgnanstva, prestali da govore hebrejski.
22
2.2. Razdoblja
4) U svojoj knjizi Matteo, Ortensio da Spinetoli navodi pismo nađeno u Mari od čoveka
zvanog La’um nekom Zimri-limu, iz kojeg se može zaključiti da je kralj pozvanima na dvor
obezbeđivao odgovarajuću odeću: „Ušli smo kod Hamurabija... Zimri-Adu, ja i Iarem-Adu.
Preobukli su nas u [ceremonijalnu] odeću, a takođe su preobukli i (neke od) Jamhada koji su ušli
s nama.“
23
2.2.1. Preistorija
5) Neki naučnici pominju da je u širu upotrebu ušao tako što su ga koristili studenti na
srednjevekovnim univerzitetima kao oznaku za grupu kolega koji govore istim jezikom, posebno
na univerzitetu u Parizu u XIV veku. Ipak, prvi put zabeležena upotreba reči nacija je iz 968.
godine i nalazimo je kod biskupa Kremone Liutpranda u pismu upućenom vizantijskom caru,
u kojem je branio svog cara Ota I i gde kaže: „Zemlja za koju kažete da pripada vašem carstvu,
pripada, kao što pokazuje nacionalnost i jezik, kraljevstvu Italije.“
25
koja bitno razdvaja Jevreje i ostale narode, jeste to što su umesto celog
dvora bogova prihvatili jednog Boga, jedinog Tvorca i Boga milosrđa.
Ta poruka proteže se sa prvih poglavlja Knjige Postanka na sve osta-
le spise i takav pogled na istoriju posebno je prisutan u vremenu
patrijarhâ.
8) Eponim je ime osobe po kojoj je neko pleme ili narod dobilo ime. To je proces koji je
u našem narodu dobro poznat – recimo, Petrovići su dobili ime po nekom pretku koji se zvao
Petar, ili imena plemenâ u Crnoj Gori, npr. Vasojevići, gde pripadnici tog plemena nemaju ista
prezimena. Podrobnije o tome može se naći u knjizi: Lawrence Boadt, Reading the Old Testament,
An Introduction, Paulist Press, 1984.
27
10) Ipak, neka novija istraživanja govore da su u izgradnji piramida učestvovali i slobodni
stanovnici, čak možda i dobrovoljno.
11) U Knjizi Izlaska (2 Moj) 12, 37 navodi se broj od 600.000 pešaka – muškaraca, osim
žena i dece. Taj broj po komentaru jerusalimske Biblije može da bude broj svekolikog izraelskog
naroda u vreme redaktora teksta i on je preteran. Sa druge strane, neki istoričari pominju broj ne
veći od 40-50.000 ljudi koji su krenuli s Mojsijem.
29
kanona, sve ostale knjige SZ-a samo tumače tih prvih pet knjiga – nego
i na ceo život Jevreja i kao naroda ali i kao pojedinaca. Svake subote –
šabata oni se tokom celog svog života, i to pokolenje za pokolenjem,
prisećaju i Izlaska i Saveza sklopljenog s Bogom.
Na tom putu koji je i put sklapanja Saveza s Bogom, ali i put či-
šćenja i učenja, hebrejska plemena postaju jedan narod, narod kojem
se ispunjava obećanje dato ocu Abrahamu da će njegovom potomstvu
dati Obećanu zemlju (Post 12, 7).
20) Jedan od učenika proroka Izaije čiji se tekstovi nalaze u sastavu Knjige proroka Izaije od
glave 40. do 66, koji je govorio u vreme izgnanstva, a kojeg nazivamo Tritoizaija.
21) Iako je na samom početku teksta trebalo da damo objašnjenje skraćenica i načina
označavanja biblijskih stihova, ovde ćemo dati samo najosnovnija uputstva. Svaka knjiga Biblije ima
pored imena i skraćenicu po kojoj se brže nalazi određeno mesto u tekstu, kao i brojčanu oznaku
glave i stiha na koji se ukazuje. Oznake tog tipa su, relativno govoreći, novijeg datuma, dok su od
samih početaka glave i stihovi označavani zbog lakšeg nalaženja. Današnje oznake glava i stihova
nisu uvek usaglašene u svakom biblijskom izdanju, ali je stepen saglasnosti ipak visok. Princip je da
prvo ide ime knjige u obliku skraćenice, zatim broj glave, pa broj stiha – npr. za Ezrinu knjigu prva
34
glava prvi stih: Ez 1, 1. – Ako je u pitanju nekoliko stihova, onda se navodi blok – npr. za Ezrinu
knjigu, prva glava, od prvog do petog stiha: Ez 1, 1–5. Nazivi skraćenica biblijskih knjiga nalaze se
u svakoj Bibliji, a mi ćemo ih dati na kraju s indeksom.
35
22) U to vreme radi se i prevod hebrejskog Svetog pisma na grčki jezik – nastaje Septuaginta
(LXX).
36
23) Naziv Veliki Herod je stekao svojom političkom sposobnošću i graditeljskim delima,
ali je ipak upamćen kao beskrupulozni ubica – ubio je svoja četiri sina, a i u NZ-u je poznat po
pokolju betlehemske (vitlejemske) dečice.
24) Hram je ipak bio završen tek 63. posle Hrista, odnosno sedam godina pre njegovog
potpunog uništenja u vreme opsade Jerusalima od strane Rimljana.
38
25) Posebno zato što su kraljevi u svojoj religijskoj indiferentnosti dozvoljavali i paganske
kultove, što tradicionalisti sa sela nikako nisu mogli da dozvole. Ipak, iako su bili čvrsto protiv
takvih stvari, selo je bilo veoma odano Davidovoj dinastiji pa se tako žestoko protivilo svakoj
uzurpaciji vlasti.
26) Poznata je priča u NZ-u o lopovu koji prokopava zid kuće. To je upravo i bilo moguće
jer su zidovi kuća bili zbijeni, ali i zato što su zidovi bili od blata i lako su se prokopavali.
27) Štala u kojoj se Isus rodio bila je ili pomoćna prostorija, ili štala u koju su se zimi
smeštale dragocene domaće životinje, a bila je izdubljena u steni.
39
Glavni trg u tako malim i zbijenim gradovima bio je tik izvan gradskih
zidina, kod glavnih vrata grada, ispred kojih je bio još jedan zaštitni
zid. Na tim trgovima okupljale su se ugledne glave porodica i tu su
se donosile odluke važne za grad. Na istom mestu se takođe vodila
trgovina.
Naravno, na raspolaganju nam je mali prostor da bi se dale sve
pojedinosti života, ali evo još jednog primera kolika je važnost pozna-
vanja uslova života za ispravno razumevanje biblijskog teksta: u Pesmi
nad pesmama 7, 5 stoji stih: „Nos ti je kao kula libanska što gleda pre-
ma Damasku.“ Današnji čitalac pomislio bi da je jadna devojka kojoj
pesnik govori ogromnog nosa i zrela za plastičnu operaciju, a ipak radi
se o tome da je pisac stihova bio oduševljen lepotom i dignitetom tog
dela devojčinog lica i uopšte nije mislio na veličinu, zato što su lepe
visoke kule bile ne samo ukras nego i garant sigurnosti jednog grada; a
kao dragoceni objekat često su korišćene da bi se opisala nečija lepota,
u ovom slučaju – lepota devojčinog nosa.
U ta vremena smatralo se da se čovek sastoji od tela, duha i duše.
Srce je bilo organ kojim se razmišljalo, a bubrezi su proizvodili oseća-
nja radosti, tuge ili straha. Trag takvog gledanja na telo imamo, reci-
mo, i danas u izrazu „osećam strah u stomaku“.
Ljudi su u to vreme živeli prosečno 45 godina, iako nije bilo ne-
uobičajeno da neko doživi i 70-80, ali to je bio češće izuzetak nego
pravilo.
Među Jevrejima pre izgona iznenađujući je odnos prema smrti i
onome što dolazi posle nje. Izgleda kao da je kod njih, za razliku od
ostalih paganskih naroda, sve bilo obrnuto. Dok su svi okolni naro-
di verovali u veliki broj bogova i za svaki događaj u životu imali po-
sebnog, Jevreji su verovali u jednog jedinog Boga, Tvorca svega sveta.
U isto vreme, dok su svi narodi čvrsto verovali u zagrobni život – po-
čevši od Egipćana čiji su faraoni sebi još za života gradili večne kuće
koje će im i na onom svetu obezbediti udobnost kakvu su uživali dok
su bili u životu, pa do naroda Mesopotamije koji su gajili nekakvu nadu
da će bar oni koji su za života bili heroji uživati nakon smrti, Jevreji
su razmišljali o smrti kao o potpunom kraju. Ako se i pomišljalo na
smrt, onda je to bilo mesto u Šeolu, mesto slično grčkom Hadu – gde
su mrtvi naslagani jedni preko drugih, bespomoćni i bez ikakve nade.
40
28) Na suđenju pred velikim sveštenikom Pavle koristi činjenicu da su fariseji nosioci
ideje života posle smrti: „Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika
u Vijeću: ’Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih’“ (Djela
apostolska 23, 6).
29) Kasnije se kroz istoriju to promenilo.
30) Zakon po kojem je brat ili najbliži rođak morao da uzme udovicu za ženu. Prvo dete iz
tog braka bilo bi legitimno dete preminulog brata ili rođaka, s pravom nasleđivanja zemlje.
41
31) Kao i sam Bog, i Njegovo ime je zagonetno. U Knjizi Izlaska 3, 14 Bog kaže Mojsiju:
„Ja sam koji jesam.“ Onda nastavlja: „Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ posla me k vama.“ Teolozi
ni danas nisu složni oko toga da li je Bog Izraelcima uopšte rekao svoje ime. „Ja jesam“ može da
znači i: „Reci da im Onaj (Bog) koji (zaista) postoji poručuje...“ Sa druge strane, Ja jesam kao
naziv jedinog bića iz kojeg su sva stvorenja dobila svoje postojanje, takođe savršeno odgovara toj
prirodi.
43
32) Naime, pisana reč je JHWH, ali tačkice kojima su iznad i ispod znakova za suglasnike
označavani samoglasnici bili su u stvari znaci za čitanje reči Adonaj. Pogrešno čitanje suglasnika
s ovim oznakama dovelo je do naziva Jehova. Jevreji su to činili kako bi čitače svetih tekstova
upozorili da se na tom mestu čita reč Gospodin, bez obzira na to što je Božje ime drugačije.
44
33) Po njoj je nazvano i stradanje jevrejskog naroda za vreme Drugog svetskog rata.
45
34) U NZ-u se tim nazivom prevodi reč synedrion, a koristi se i izraz sanhedrin. Sama reč
bukvalno znači sedeti sa... To je reč koju su Grci koristili sa značenjem skup, veće. Koristila se
za skupove na Areopagu u Atini, skupove gradskih saveta, saveta gradova saveznika, sastanke
rimskog senata itd.
35) Izvan Judeje Rrimljani nisu dozvoljavali delovanje Velikog veća, iako postoje podaci
koji govore da su Jevreji rado sledili uputstva Velikog veća ma gde se nalazili. Odlazak Savla
(budućeg Svetog Pavla) u Damask da bi suzbio hrišćane u tamošnjim zajednicama, govori tome u
prilog. Postoje i mišljenja da su se Jevreji van Jerusalima, ali i van Judeje, obraćali Velikom veću u
slučajevima kad sami nisu umeli ili znali da reše neki lokalni problem.
36) Pismoznanci.
47
37) Što je prvenstveno značilo da su brinuli o miru i redu, ali i o onima koji su ugrožavali
veru.
38) Retko se dešavalo da prokuratori ne potvrde smrtnu kaznu, što se vidi i iz Isusovog
slučaja.
39) Hasid, znači pobožan. To je sekta koja se strogo pridržavala Zakona. Iako su se pridružili
Makabejskom ustanku u borbi za religijske slobode i oslobođenje od paganstva osvajača, odmah
posle sticanja slobode odvojili su se od novonastale vladajuće klase jer ih politika nije zanimala.
Zato su pali u nemilost vladara. Za njih je bilo karakteristično da bi radije izdržali bacanje na
muke nego prekršili i najmanje pravilo, recimo obdržavanja subote. Pominju se u 1 Mak 2, 42.
S vremenom su polako nestajali mešajući se i stapajući se s farisejima.
48
40) Jedan od njihovih prvobitnih ciljeva jeste da se utvrdi sadržaj pisanog Zakona. Oni su
utvrdili ili „utvrdili“ da postoji 615 zapovesti, od kojih su 248 pozitivne a 365 negativne. Sledeći
korak bio je da se protumače tako da bi bilo nemoguće prekršiti ih slučajno ili iz neznanja.
41) Setimo se Pavlove odbrane u Djelima apostolskim 23, 6: „Pavao je znao da su oni
dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: ’Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi
se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.’“
42) Iako mnogi istraživači tvrde da su imali i odlučujuću reč u Veću.
43) Posle uništenja Hrama i ponovnog oživljavanja judaizma, koje su predvodili fariseji,
počela je i oštra borba protiv sve jačih hrišćanskih zajednica. U prvo vreme hrišćani se nisu
razlikovali, posebno u rasejanju, od ostalih Jevreja. Tako da su rabini sastavili molitvu zvanu
Amidah ili Osamnaest blagoslova, od kojih je dvanaesti „blagoslov“ bio u stvari kletva s molbom
49
Bogu da uništi sve jeretike i nevernike, odnosno hrišćane. Ta molitva se moli i danas, s tim što
je Nozerim (hrišćani – nazarećani) zamenjeno opštijim pojmom jeretici – nevernici. Upravo
ta mržnja protiv hrišćana, govore određeni bibličari, možda je i doprinela da se i fariseje jače
napadne u NZ-u.
44) Hebrejski Tzatoq.
50
Nisu bili samo protiv Rimljana, nego i protiv svakog Jevrejina koji
je bio za bilo koji oblik saradnje s Rimljanima. Oni su predvodili i
ustanak koji je doveo do uništenja Hrama i rasejanja Jevreja 70. go-
dine Njihova ekstremnija struja, ako je to uopšte bilo moguće, bili su
sikarioti. Ime su dobili po bodežu koji su nosili ispod odeće i kojim
su, posebno u gužvi na javnim mestima, ubijali političke protivnike
i saradnike Rima.
I pored teškog poraza koji su pretrpeli njima vođeni Jevreji, ziloti
su ostali značajna politička grupacija sve do sredine II veka.
Ono po čemu su bitni i za NZ, jesu stavovi nekih bibličara da je Juda
Iskaritoski, Isusov izdajnik, bio njihov član. I da su oni u Isusu videli
upravo onog mesiju koji će na vojnom polju poraziti paganske zavoje-
vače i jevrejskom narodu doneti toliko željenu slobodu. Kad su videli
da to nije bila Isusova namera, nego da Isus ne samo što se ne odupire
Rimljanima,45 nego i da je to što uči neka vrsta saživota s Rimljanima,46
moguće je da su se priključili zaveri saduceja i svešteničkih glavešina i
preko Jude im Ga predali.
Poslednja grupa koju ćemo pomenuti su eseni. Ni oni se ne po-
minju direktno u NZ-u, ali neka od učenja, posebno kod evanđeliste
Ivana imaju dodirne tačke s učenjem esena – što ne znači da su i
nastala pod njihovim uticajem, pri čemu neki istraživači smatraju da
im je Ivan Krstitelj bio bliži samim tim što je živeo životom veoma
sličnim njihovom, a i na samo nekoliko kilometara od jedne od nji-
hovih zajednica.
Eseni su kao zajednica nastali već negde oko II veka pre Hrista.
Poreklo imena im se ne zna i postoje mnoge pretpostavke o njegovom
značenju.47 Takođe, nije sigurno ni kako je sekta nastala.48 Jedna od
pretpostavki, zasnovanih na velikoj sličnosti s učenjem fariseja, govori
da su eseni možda bili njihov ekstremni ogranak.
45) Isus leči slugu rimskog oficira (satnika) – ziloti su možda i to videli kao izdajničko delo.
46) Slično farisejskim stavovima – zato ni fariseji nisu bili sa zilotima.
47) Neki naučnici pretpostavljaju da im ime dolazi od Hasid, kao i farisejima (pogledati
napomenu br. 6).
48) Iako smo za fariseje i saduceje upotrebili naziv grupa, priličan broj bibličara i za njih
koristi naziv „jevrejska sekta“. Ipak, zbog prirode esena, njihovog života i učenja možda je za njih
najbolji ovaj naziv, mada ne baš sasvim sa značenjem kakvo ta reč ima danas.
51
49) Veoma upadljiva je sličnost života današnjih, posebno pravoslavnih monaških zajednica
i esena. Počevši od strukture zajednica pa do načina primanja, tako da neki autori govore da su
eseni ostvarili uticaj u hrišćanstvu i u pogledu monaštva.
50) U iskopinama esenske zajednice blizu Mrtvog mora pronađen je veliki broj bazena
za ritualno pranje, a o držanju ritualne čistoće govori i podatak da ako kandidat za primanje u
zajednicu makar i slučajno dotakne člana zajednice, član mora potpuno da se opere jer ga je taj
dodir ritualno onečistio.
51) Ovo je verovatno i doprinelo očuvanju tekstova nađenih u jednoj od njihovih zajednica
u Kumranu blizu Mrtvog mora.
52) Jedan od njih čudi se kako je zajednica koja živi u beženstvu, a njeni članovi nemaju ni
novca ni zemlje, uspela da preživi i stalno se obnavlja.
53) Neki od stručnjaka drže da je taj sistem žrtava nije bio zasnovan na žrtvovanju životinja,
nego na ritualnim hlebovima.
52
54) U pećinama oko Kumrana 1947. godine nađeni su prvi ćupovi sa spisima esenske
zajednice. Pretpostavlja se da su ih eseni tu sakrili posle početka ustanka zilota protiv Rimljana.
Eseni su taj rat videli baš kao rat sila dobra protiv sila zla i priključili se ustanicima, ali u cilju
zaštite dragocenih spisa i da svetinje ne bi pale u ruke paganima, oni su ih sakrili u zapečaćene
ćupove i pohranili u obližnjim pećinama. Neki naučnici, posebno protivnici hrišćanstva, i dan-
danas govore da su nađeni mnogi spisi koji dokazuju jaku vezu hrišćana s esenskom zajednicom,
ali pošto su objavljena kritička izdanja nađenih rukopisa u kojima ni u tragovima nema takve
veze, te tvrdnje otpadaju.
55) Neke od njih pominje i čuveni jevrejski naučnik Vermes Geza u svojoj seriji knjiga o
Isusu, naravno iz jevrejskog ugla gledanja na Isusa, ali postoji primer i u NZ-u, iz Djela apostolskih
5, 34–39: „Ali ustade u Vijeću neki farizej imenom Gamaliel, zakonoznanac, kojega je poštovao
sav narod. On zapovjedi da ljude načas izvedu pa će vijećnicima: ’Izraelci, dobro promislite što
ćete s tim ljudima. Ta prije nekog vremena podiže se Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko
četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga se
u dane popisa podiže Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše
raspršiše. I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od
ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti, da se i s Bogom u ratu ne nađete.’“
– Eto i jedne od pozitivnih slika fariseja u NZ-u.
3. JEVREJSKA I HRIŠĆANSKA
LITERATURA
1) On reče: ’Idi, Daniele, ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka. Mnogi će se
očistiti, ubijeliti i prokušati; a bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazumjeti,
a umnici će razumjeti.’“
2) Ortodoksnost, pravovernost.
54
3) Doktrina ili učenje koje je od Crkve osuđeno kao pogrešno ili lažno.
4) Vreme nastanka biblijskih spisa.
5) Prevod SZ-a na grčki. Pogledati prvu temu.
6) O toj razlici govorili smo takođe u okviru prve teme.
7) To nije uvek negativna činjenica. Postoje spisi, zastupljeni u Svetom pismu, za koje
Crkva drži da su nadahnuti, a za koje se može reći da su pseudepigrafi – dela kao što su neke od
poslanica koje se pripisuju apostolu Pavlu, posebno poslanica Hebrejima, za koju svi relevantni
bibličari smatraju da je sigurno nije on pisao.
55
Najstariji apokrifni spisi Starog zaveta potiču iz III veka pre Hrista.
Velika većina nastala je u periodu od 70. godine do 100. godine posle
Hrista, iako ima i onih koji potiču iz IV i V veka posle Hrista. Mnoge
od tih tekstova napisali su Jevreji. Neke su sastavili Jevreji, ali su ih
dopisali ili preradili hrišćani, a neke su i napisali hrišćani koji su u ma-
njoj ili većoj meri koristili jevrejske tekstove ili usmene tradicije koje
potiču pre 70. godine8 pre Hrista. Gotovo uvek su ti tekstovi nastali
pod uticajem tekstova SZ-a; neki donose otkrovenja koja su pripisivana
starozavetnim ličnostima, neki su prerađene verzije ili dodaci staroza-
vetnih tekstova, neki od njih urađeni su u obliku psalama po uzoru na
Davidove psalme, a neki su u obliku jevrejskih mudrosnih spisa. Iako
su ti tekstovi nastali davno posle Abrahama, Mojsija, Davida, Salomo-
na, Jeremije, Izaije, Ezre i ostalih čuvenih ljudi, oni su namerno, ali bez
osnove, pripisivani njima.
Mnogi Jevreji su do stvaranja kanona spisa SZ-a i te spise sma-
trali nadahnutima i koristili ih u teološkim raspravama, naravno,
uvek razlikujući posebno mesto Petkonjižja u odnosu na ostale spi-
se i tradiciju. Taj odnos i danas se prepoznaje u judaizmu po tome
što se pored kanonskih knjiga Svetog pisma Starog zaveta9 kao osnov
vere priznaju i ostali tekstovi, posebno talmudski10. Taj odnos prema
ovim nekanonskim tekstovima može se videti i u nekim hrišćanskim
spisima kao i u tekstovima NZ-a, a najbolji primer je Poslanica Jude
apostola koji slobodno koristi nekoliko starozavetnih apokrifa kao što
11) Masada je drevno planinsko utvrđenje u jugoistočnom Izraelu, poznato kao poslednje
uporište Jevreja protiv Rimljana nakon pada Jerusalima 70. godine posle Hrista. Masada se nalazi
na vrhu planine u obliku romboida i zauzima sam vrh. Nalazi se na visini od 434 metra iznad nivoa
Mrtvog mora. Prvi je to utvrđenje podigao Jonatan Makabejac (143/142. godine pre Hrista), ali je
kasnije Herod na istom mestu izgradio kraljevsku citadelu sa zaštitnim bedemima, cisternom za
vodu koja je mogla da primi 750.000 litara vode. To je i omogućilo da 1000 branilaca, uključujući
u taj broj žene i decu, gotovo dve godine brani tvrđavu od rimske opsadne armije koja je brojala
15.000 ljudi. Na kraju, kada su Rimljani uspeli da probiju odbrambeni zid, da ne bi pali u ruke
paganima i neprijateljima, celokupna posada tvrđave, opet zajedno sa svojim ženama i decom,
izvršila je samoubistvo. Preživele su samo dve žene i petoro dece koji su preneli priču o hrabrim
braniocima. Danas je Masada mesto gde regruti Izraelske armije polažu zakletvu.
57
Kao što smo već napomenuli, naziv apokrifi nije baš najsrećni-
je rešenje, posebno što se tiče celokupne hrišćanske literature. Zato
neki pisci kada se radi o ranim hrišćanskim tekstovima radije govore
o ranohrišćanskoj literaturi, jer to je ipak širi pojam koji može da
obuhvati raznorodna dela koja su stvorili prvi pravoverni hrišćani,
ali i jeretici. Ipak, u užem smislu reči apokrifima zovemo ona neka-
nonska dela koja su po svojoj formi i sadržaju slična delima koja su
ušla u kanon NZ-a, ili, jednostavnije rečeno, ona dela koja žele da
oponašaju kanonske spise, često koristeći imena apostola kao svojih
autora.12
U jednoj od najvećih kolekcija hrišćanskih apokrifa pobrojano
je preko 100 takvih dela. Kao i spise NZ-a, i apokrife možemo da
podelimo na četiri grupe: apokrifna evanđelja, dela, poslanice i ot-
krovenja, a tu je i jedna posebna grupa koju zovemo agraphe – koja
predstavlja kolekcije izdvojenih reči i izreka koje razni autori pridaju
Isusu, a nema ih u evanđeljima.13 Kratko ćemo pomenuti ostale spise,
a malo duže ćemo se zadržati na evanđeljima jer su nam iz nekih od
njih došli vredni podaci.
Na prvom mestu i po broju su poslanice, i to Pseudo-Pavlove:
Laodicejcima, Aleksandrijcima, Treća poslanica Korinćanima, cela
prepiska apostola Pavla i Seneke.14 Često se tim pismima daje značaj
izgubljenih Pavlovih poslanica koje se pominju u njegovim kanonskim
12) Ostali spisi iako mogu da nose nazive slične spisima u NZ-u, kao što su Poslanica
Sv. Klementa rimskog Korinćanima, poslanice Sv. Ignatija Antiohijskog, Poslanica Filipljanima
Sv. Polikarpa, ne spadaju u apokrife nego u ranohrišćanske spise – eventualno u pseudepigrafe,
kao što je Barnabina poslanica, koja je u prvoj Crkvi imala ugled gotovo jednak današnjim
kanonskim spisima. U te ostale spise spadaju i dela namenjena verskoj obuci kandidata za
krštenje – katekumena, kao što je Didahe – Učenje dvanaest apostola ili Apostolska uputstva,
ali i apokaliptički spisi – spisi koji govore o budućim događajima, kao što je Pastir, čiji je autor
po nekim podacima Herma, brat pape Pija I. Međutim, čak i među onim delima koja smo ovde
posebno nazvali apokrifima postoji razlika i ona se, uopšteno govoreći, sastoji u tome što su neka
od njih dela jeretika, dela koja nose pogrešno učenje, a neka druga opet spadaju u ono što bismo
danas nazvali „popularnom“ literaturom.
13) Do nas je stiglo preko 200 takvih spisa.
14) Čuveni rimski govornik i filozof iz I veka posle Hrista. Podaci govore da je Pavle
verovatno susreo njegovog brata Galija 52. godine u Aheji. U prepisci se nalazi osam navodnih
pisama Seneke Pavlu i šest Pavlovih odgovora. Seneka tu Pavlu odaje priznanje na dubini misli i
mudrosti, ali mu prigovara da mu je stil loš pa ga poziva da to popravi. Pretpostavlja se da je spis
nastao u IV veku posle Hrista.
59
„šta nas čeka“ na onom svetu, ali kao i kod delâ neki od tih spisa pru-
žaju nam i značajne podatke vredne pri proučavanju određenih uče-
nja hrišćanstva. Apokalipsa Pavlova, koja govori o Pavlovom viđenju
Hrista, koji mu daje zadatak da propoveda pokoru narodima i gde
ga anđeo vodi do zlatnog grada gde su pravednici Hristovi, ali i do
ognjene reke gde trpe duše grešnika i bezbožnika.16 Spis je značajan
za angelologiju, posebno za učenje o anđelima čuvarima.17 Petrova
apokalipsa daje podroban opis lepota raja i strahota pakla. Opisuje
poslednji sud i kazne onih koji su zaslužili pakao. To delo bilo je viso-
ko cenjeno u starini (nastalo je početkom II veka) pa je ponegde bilo
uvrštavano i u kanon svetih spisa. Izvršilo je uticaj na književnost u
opisivanju paklenih muka. Naravno, postoje i druge apokalipse, ali
one su kasnijeg datuma od ovih dveju koje smo naveli.
Najbitnija grupa apokrifnih spisa su apokrifna evanđelja, upravo
zbog toga što im je cilj bio da se, na neki način, „takmiče“ s kanonskim
evanđeljima, često koristeći imena apostola kao „garant“ ispravnosti i
verodostojnosti. Mnoga od njih došla su do nas samo u fragmentima,
mnoga su citirali rani crkveni pisci, a veliki broj postao je dostupan
otkrićem rukopisa u Nag Hamadiju, u Egiptu blizu Kaira.18
Sva kanonska evanđelja slede okvirno sledeću strukturu: 1) Ivan
Krstitelj i krštenje Isusovo; 2) poziv učenika; 3) Isusovo učenje i isce-
ljenja, što uključuje sukob s jevrejskim oponentima; 4) poslednji dani
u Jerusalimu; 5) suđenje i stradanje Isusovo; 6) priča o praznom grobu
i 7) pojavljivanje Isusa pred učenicima. Apokrifna evanđelja ne drže
se te strukture nego razvijaju neku od tema kanonskih evanđelja tako
da imamo: 1) evanđelja koja govore o čudesnom Isusovom rođenju
16) U te opise uključeni su i biskupi, sveštenici, đakoni, svi grešnici i jeretici – što je uticalo
i na umetnike srednjeg veka, a među njima i na Dantea.
17) Svako ljudsko biće čuva po jedan anđeo. Oni Boga obaveštavaju o svakom dobrom i
zlom delu onoga koga čuvaju i oni su ti koji posle smrti vode dušu u nebo.
18) Trinaest koptskih kodeksa koji su tu bili zakopani oko 400. godine, koji obuhvataju oko
40 različitih rasprava. Tekstovi potiču najverovatnije iz manastira koji je bio povezan sa Svetim
Pahomijem (292–348), koji je sam bio pravoveran, ali u rukopisima se vidi gnostički uticaj koji je
počeo da prodire u manastir. Kopti su inače istočni hrišćani (danas u Egiptu tako zovu hrišćansku
manjinu), a od V veka su bili monofiziti – pristalice jeresi po kojoj Isus, iako je bio u ljudskom
telu, ipak ima samo božansku prirodu, a ne božansku i ljudsku kako uči pravoverno hrišćanstvo.
Gnoza ili gnosticizam takođe je jeres prvih vekova hrišćanstva – u početku veoma jaka i protiv
nje su se borili najveći crkveni oci tih vekova – koja je po svom učenju bila zapravo politeistička
(mnogobožačka).
61
19) U grčkom tekstu Tominog detinjeg evanđelja, gde je Isus predstavljen kao samovoljno
derište, stoji ova priča: „To dete Isus, kad je imao pet godina igrao se u plićaku potoka i sakupljao
vode koje su tekle u barice i činio ih u trenutku čistim, čineći sve to samo svojom rečju. I imajući
mekanu glinu, od nje je napravio dvanaest vrabaca, a bila je subota kad je to načinio, a bilo je i
mnogo druge dece koja su se igrala s njim. I neki Jevrejin, kad je video šta je Isus učinio, da se
igrao za vreme subote, odmah ode i javi to njegovom ocu Josipu: ’Slušaj, tvoj sin je na potoku,
uzeo je glinu i načinio dvanaest malih ptičica i prekršio je subotu.’ I Josip dođe na to mesto i vide;
i podvikne mu govoreći: ’Zašto činiš te stvari koje nisu dozvoljene da se čine subotom?’ Ali Isus
samo udari dlanom o dlan i uzviknu vrapčićima: ’Hajde!’ I poleteše vrapčići te odoše cvrkućući.
I kad su Jevreji to videli, zadivili su se te odoše i rekoše svojim glavarima ono što su videli da je
Isus učinio.“
U petoj glavi istog evanđelja stoji i mnogo oštrija slika: „Nakon toga krenuo je [Isus] kroz
selo, a dete je projurilo pored njega i udarilo ga o rame. Isus, izazvan, reče mu: ’Nećeš ti stići tamo
kuda si se zajurio.’ I u istom trenu ono pade mrtvo. Ali jedan od onih koji su to posmatrali reče:
’Kako se ovo dete rodilo, jer svaka njegova reč je završeno delo!’“ Ali takođe ima i pozitivnijih
delova: „Isus se igrao na gornjem spratu neke kuće, ali jedno od dece koja su se igrala s njim
pade sa sprata i pogibe. Ostala deca kada su to videla pobegoše i Isus osta sam. I roditelji mrtvog
deteta optužiše Isusa da ga je gurnuo da padne. I Isus reče: ’Nisam ga gurnuo’, ali oni ga jednako
optuživahu. Tada Isus skoči dole sa krova i stade pored mrtvog deteta i uzviknu jakim glasom
govoreći: ’Zeno’, jer mu je to bilo ime, ’ustani i reci mi, da li sam te ja gurnuo?’ I on umah ustade
i reče: ’Ne, Gospode, nisi me ti gurnuo dole, nego si me podigao iz mrtvih.’ I kada to videše bili
su zadivljeni, a roditelji deteta slavili su Boga po znacima koje su videli i poklonili su se Isusu.“
62
udovcem koji je već imao sinove. Spis posebno naglašava Marijino traj-
no devičanstvo (pre, za vreme i posle rođenja).20
Od svih apokrifnih evanđelja nekako je najviše pažnje privuklo
Tomino evanđelje. Reč je, u stvari, o zbirci od 120 Isusovih izreka.
Izreke nisu povezane pričom kao u kanonskim evanđeljima. Ono što
je doprinelo popularnosti tog dela je veliki broj izreka koje se nalaze
i u sinoptičkim kanonskim evanđeljima; iako one nikad nisu sasvim
identične, a često su i menjane tako da podržavaju gnostičku jeres.
Postoje brojne teorije o vremenu i načinu nastanka tog spisa. Počevši
od onih koje tvrde da je, u stvari, to najstariji hrišćanski tekst, ili ba-
rem jednako star kao i kanonska evanđelja, pa do tvrdnji da je tekst
nastao upravo korišćenjem već postojećih evanđelja. Biće da je ipak u
pitanju ovo drugo tumačenje, tako da taj tekst i dalje ostaje značajan,
ali ne tako što nam pomaže da vidimo razvoj tradicije pre nastanka si-
noptičkih evanđelja, nego kako je tekla upotreba sinoptičkih tekstova
nakon što su oni već bili poznati, posebno evanđelja po Mateju i Luki
kojima je Tomino najbliže.
Svi ovi tekstovi, apokrifne poslanice, dela, otkrovenja i evanđelja
ipak nam na prvom mestu potvrđuju jedno – a to je da je tradicija o
Isusu i Njegovo učenje zaista verodostojno preneto, jer čak i u onim
delima koja su pod jakim uticajem jeretičkih učenja može da se vidi
snažna podloga izvornog učenja koja se, ipak, najasnije nalazi u kanon-
skim tekstovima.
20) Ovako stoji u evanđelju: „I babica uzviknu govoreći: ’Danas mi je osvanuo veliki dan, jer
sam videla novost veliku!’ I babica iziđe iz pećine i sretne je Saloma. I reče babica Salomi: ’Saloma,
Saloma, novost veliku moram da ti kažem! Devica je rodila i učinila što je prirodi nemoguće!’
A Saloma joj odgovori: ’Neka živi moj Gospod Bog, ali dok ne ispitam i proverim njeno stanje
[devičanstvo] neću poverovati da je devica rodila.’ I babica ode i reče Mariji: ’Pripremi se jer nije
mala rasprava nastala oko tebe.’ I Saloma je pregleda i kriknu govoreći: ’Jao meni na mojoj zloći
i neveri! Jer sam iskušavala živoga Boga, gledaj, moja ruka otpade od mene u vatri!’ I pade na
kolena pred Gospodom govoreći: ’O, Bože mojih otaca, seti se da sam seme Abrahamovo, Isakovo
i Jakovljevo: nemoj činiti od mene javnu sramotu pred decom Izraelovom, već me ozdravi jer
ti znaš, Gospode, da sam u tvoje ime lečila, i od tebe dobijala nagradu.’ I, eto, anđeo Gospodnji
se pojavi govoreći joj: ’Saloma, Saloma, Gospod ti se smilovao: uzmi svoju ruku i prinesi je
novorođenčetu i podigni ga, i to će ti biti spasenje i radost.’ I Saloma dođe i uzme ga govoreći:
’Slaviću ga, jer je velik Kralj rođen Izraelu.’ I gle, u taj tren Saloma bî izlečena.“
4. POTRAGA ZA SMISLOM
1) Ne samo Biblije, jer hermeneutička pravila koriste se i prilikom proučavanja druge,
svetovne literature.
64
2) Pri čemu kritički metod ne znači kritikovanje, nego objektivno analiziranje nekog aspekta
teksta.
67
3) Termin eshatologija nastao je od grčke reči eschatos, što znači poslednji, zadnji, krajnji.
Počeli su da ga koriste teolozi u ranom XIX veku da bi ukazali na deo sistematske teologije koja se
bavi hrišćanskim verovanjima koja se tiču smrti, života posle smrti, poslednjeg suda i uskrsnuća.
69
nje i s Duhom Svetim, jer kako je rekao Sveti Jeronim: „Ne možemo
shvatiti Pisma bez pomoći Duha Svetog.“ To opet znači da ako neko
i ima visoke škole i znanje egzegetskih metoda, a nema Duha Svetog,
Biblija stoji pred njim zatvorena. Upoređujući Pismo s orgomnim mo-
rem koje moramo da pređemo maleckom barkom naše inteligencije –
što je nemoguće – Origen kaže da ako Bog dâ povoljni „vetar“4 Duha
krhkoj barci naše inteligencije, možemo da stignemo do luke
dubokog razumevanja Pisma. Evanđelista Ivan ide i dalje, pa u svo-
joj poslanici (1 Iv 2, 27)5 govori da oni koji su primili „pomazanje“
od Duha Svetog imaju i znanje (1 Iv 2, 20) i da ih to pomazanje uči
svemu, pa im ne trebaju drugi učitelji. Dakle, hrišćani koji su primili
„pomazanje“ – u krštenju, u potvrdi i po ostalim sakramentima / sve-
tim tajnama – dobili su dar Duha Svetoga i On ih vodi u razumevanju
Pisma, tako da nema mesta strahu da nam je nemoguće otkriti šta
Bog želi da nam poruči.
4) Igrajući se grčkom reči pneuma koja znači i vetar, ali i duh kao i Duh.
5) „A vi – Pomazanje koje primiste od Njega u vama ostaje i ne treba da vas itko poučava.
Nego Njegovo vas Pomazanje uči o svemu, a istinito je i nije laž, pa kao što vas je ono naučilo,
ostanite u njemu.”
5. OBJAVA, INSPIRACIJA,
NEPOGREŠIVOST (ISTINITOST) PISMA
1) Knjiga je prvobitno bila zamišljena kao celovita, iz jednog dela, ali zbog obimnosti ipak
smo je podelili na dve knjige. Prva se bavi opštim uvodom i čitanjem Starog zaveta – i imate je u
rukama, a druga se odnosi na Novi zavet.
2) Bolje rečeno – opis grupe knjiga, jer nećemo se baviti posebno svakom od knjiga Biblije.
Za tako nešto bio bi nam potreban daleko veći prostor od onog kojim ovde raspolažemo.
76
3) „2, 20 A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate. 21 Ne pisah vam zato što ne biste
znali istine, nego jer je znate i jer znate da nikakva laž nije od istine...27 A vi – Pomazanje koje
primiste od Njega u vama ostaje i ne treba da vas itko poučava. Nego Njegovo vas Pomazanje uči
o svemu, a istinito je i nije laž, pa kao što vas je ono naučilo, ostanite u njemu.“
4) „1, 20 Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno 21
jer nikada proroštvo ne bî ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od
Boga govorili. 2, 1 Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja,
onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na
se brzu propast.“
77
5) Naravno, naći smisao teksta uvek zahteva određenu količinu znanja – što ga je više, to
smo u prilici bolje da razumemo šta tekst poručuje. To znači da oni koji i u svom svakodnevnom
životu žele da primenjuju Bibliju, makar i ne želeći da se stirktno bave teologijom, moraju da
produbljuju svoje znanje o Bibliji, odnosno da se bave proučavanjem onoga o čemu smo govorili
unutar prvih pet tema.
6) Moralno-hrišćanski smisao.
78
Međutim, taj prevod nije bio bukvalan,11 nego više parafraza i tumače-
nje onoga što se čitalo.12 Tog načina držali su se i hrišćanski komenta-
tori Biblije svih vremena.
Sa druge strane, dok je targumsko tumačenje i dalje bilo Božja Reč
a ne razmišljanje nekog od učitelja, midraš je tumačenje koje ima taj
lični pečat. Midrašista isključuje mogućnost bilo kakve težnje da je
njegovo tumačenje jedino ispravno, što je u skladu sa slikom čekića
koji udarajući pravi mnoge varnice.
Midraš je tako i postao način tumačenja prvih crkvenih otaca, a
često se nalazi i u samom NZ-u, posebno kod Svetog Pavla. Čak i sama
koncepcija o četiri značenja Pisma izvire iz samog midraškog načina
tumačenja Pisma.
Možda ne bi bilo pogrešno reći da će i metod koji ćemo ovde i
u sledećim temama ponuditi, biti zasnovan upravo na koncepcijama
hrišćanskog načina korišćenja midraša, koji je, kako rekosmo, čest i
kod crkvenih otaca, pa kao što autori jevrejskih midraša kažu da nji-
hova tumačenja nisu jedina moguća, tako i ja ističem da primeri na-
čina tumačenja koje ću ovde izneti nisu jedini mogući – ali dodajem
još jednu napomenu: cilj ovih tekstova i nije tumačenje konkretnih
tekstova, nego želja da se pokažu principi tumačenja, da bi svaki čita-
lac u svom privatnom susretu s Božjom Rečju u Bibliji mogao da dođe
do tumačenja koja će mu pomoći da svoj život što je to moguće više
suobliči Hristovom.13
11) Problem sa svim prevodima uvek je – naći pravi odnos između prevođenja samih reči
teksta i ideja koje se prenose tekstom, pa je i prevod u većini slučajeva zapravo tumačenje ideje s
pokušajem da se što vernije i bliže prenesu i značenja konkretnih izvornih reči.
12) Rabi Juda, koji se pominje u Vavilonskom talmudu, ističe dva principa unutar kojih
targumista mora da se nađe: „Ako prevodi na apsolutno bukvalnan način, onda je falsifikator;
ako nešto doda čini svetogrđe.“
13) Za Svetog Avgustina taj susret je bio preko reči Poslanice Rimljanima: bio je duboko
zahvaćen manihejskom jeresi, ali je jednog dana, kako sam kaže u svojim Ispovestima, čuo glas
koji mu govori – „Uzmi, čitaj, uzmi, čitaj.“ Znajući da Bog često govori ljudima po Svetom pismu,
uzeo je poslanice Svetog Pavla i slučajno otvorio Poslanicu Rimljanima 13, 13–14: „Kao po
danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u prilježništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru, 14 nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo,
ne pogodujte požudama.“ To je bila poruka koja ga je „pogodila“ i na osnovu koje se obratio.
Nesumnjivo, za svakoga od nas postoji poruka u Bibliji koja može da nas „prodrma“ i vrati na
pravi put, a da za nekog drugog to mesto ne znači mnogo.
80
14) U stvari, oni koji sebe zovu hrišćanima a odbacuju Stari zavet i ne bi mogli da se nazovu
hrišćanima.
15) Već smo govorili da su Mojsijevih pet knjiga, Tora – srce i ceo Zakon, a da su za Jevreje
ostale knjige samo objašnjenje Zakona.
16) Ilija je uzor svih proroka i predstavlja sve one koji su govorili u Božje ime.
81
događaj koji bi govorio o Isusu, a koji u prvi mah nisu primetili – i, kao
što svedoči Markovo evanđelje koje je po starosti odmah iza Pavlovih
poslanica,17 došli su do Ivanovog krštenja Isusa u Jordanu. To krštenje
smatrano je početkom Isusovog delovanja. Međutim, uskrsna svetlost
išla je još dublje i dalje. Dublje razmišljajući o Isusu Hristu – Mesiji,
hrišćani su zaključili da je, naravno, Uskrsnuće temelj naše vere, ali da je
i Njegovo rođenje bitan događaj, i to već vidimo kod Mateja i Luke koji
su svoja evanđelja sastavili nekih dvadesetak godina posle Marka. Ali
ni tu nije bio kraj. Duh Sveti poveo je hrišćane dalje, opet po uskrsnoj
svetlosti – i tu već imamo svedočanstvo evanđeliste Ivana u prologu
njegovog evanđelja: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i
Riječ bijaše Bog“ – Isus je ona Reč po kojoj je Bog stvorio svet. Sada je
tom uskrsnom svetlošću krajem I veka bio obuhvaćen i ceo Stari zavet.
Upravo to je pozicija sa koje ćemo i mi posmatrati tekstove Starog
zaveta.
6.4. Petoknjižje
17) I na taj način Markovo evanđelje nosi najvažnija učenja do kojih su hrišćani dotad došli
razmišljajući o Isusu.
18) Prvih pet knjiga ili, kako je ih mi danas nazivamo Petoknjižje, zapisano je negde u
vreme povratka Jevreja iz Vavilonskog izgnanstva i služile su pre svega u hramskoj službi – gde
su čitani tekstovi iz njih (postoji svedočanstvo o tome u knjizi Nehemijinoj, 8. glava). Kako su
tada postojali samo svici, knjige koje su pisane tako da su se listovi lepili jedan iza drugog i tako
činili traku, svitak sa celom knjigom Zakona bio bi veoma nepraktičan za službu, pa je knjiga
izdeljena na pet približno podjednakih delova zgodnijih za korišćenje. Otuda i današnja podela i
naziv – Petoknjižje.
82
19) Na sličan način u Katoličkoj Crkvi daju imena papskim pismima i saborskim
dokumentima.
20) Prevod naziva Torah kao Zakon opet je rezultat grčkog prevoda te reči. Upotrebljena je
reč Nomos, što znači zakon. Ipak, bolji bi bio prevod učenje, uputstvo.
21) Pomenućemo četiri predaje koje se primećuju u tekstovima Petoknjižja, a koje ponekad
stoje u tekstovima jedna iza druge – na konkretnom primeru to ćemo videti već u tekstu koji
ćemo ovde dati kao primer tumačenja tekstova Petoknjižja. Ali postoji još jedna važna činjenica
koja govori u prilog redaktorima – a to je sam tekst iz Knjige Ponovljenog zakona, ili pete knjige
Mojsijeve, 34, 5–12, koja govori o Mojsijevoj smrti – naravno da on sam nije to mogao da sastavi.
Sa druge strane, bilo je raznih hipoteza ko bi mogao da bude konačni sastavljač. Od toga da je
Jošua (Isus Navin), naslednik Mojsijev, posle njegove smrti sastavio te knjige, do stava Svetog
Jeronima koji je držao da je knjige sačinio Ezra na osnovu tekstova koji je za sobom ostavio sam
Mojsije.
22) Mit, kao literarna forma, govori o bogovima i herojima i njihovim delima nezavisnim
od istorijskog, geografskog ili hronološkog konteksta – ipak, kako navodi J. Alberto Soggin u
svojoj knjizi Uvod u Stari zavet: „Bilo bi pogrešno reći da mit pripada svetu fantazije, bio on
religijski ili ne, a još bi pogrešnije bilo reči da pripada svetu bajki. Mit pre pripada svetu kulta.“
Mit na taj način izražava jedno religijsko iskustvo koje sasvim lako može da bude i deo sećanja
83
naroda na neki istorijski događaj – kako mi danas gledamo na istoriju – koji možda ne može da
se dokaže, a koji se prilagodio religijskom ritualu.
23) O važnosti literarnih formi već smo govorili povodom 4. teme. Ovde bismo još jednom
podvukli veliki značaj poznavanja tih formi i mogućnost razlikovanja jednih od drugih za
pravilno razumevanje teksta, posebno prilikom utvrđivanja literarnog, bukvalnog značenja. Ako
bih to izrekao u karikiranom obliku, izgledalo bi ovako: onaj ko ne zna čemu služi i šta je zapravo
uputstvo za mašinu za pranje veša, bio bi veoma razočaran u pesničko umeće pisca uputstva ako
bi u tom uputstvu pokušao da traži poeziju. Zato bar u osnovnim crtama moramo da poznajemo
84
kojoj literarnoj formi pripada određeni tekst koji proučavamo, da u njemu ne bismo tražili ono
čega tu nema.
24) Kao i mit, i legenda ima u današnjem rečniku dimenziju nečeg izmišljenog. Ipak,
legenda ima kao osnovu stvarni događaj ili osobu. Hrišćanstvo je preuzelo tu formu opisujući
živote svetaca.
85
25) Od Deuteronomijum – ili Ponovljeni zakon. Taj izvor nalazi se u toj knjizi.
86
26) Reči napisane italikom očigledno imaju poseban značaj za razumevanje poruke.
88
5
Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako
je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6 Jahve se pokaja
i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. 7 Reče Jahve:
„Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri,
puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.“
8
Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim.
27) Za vrstu analize kojom ćemo se mi baviti to nije od velike važnosti. Pošto u samom
tekstu postoje tri izvora: J, P i tekstovi sastavljača – označavaćemo ih ovako: jahvističke – J tekstove
ćemo označiti italikom. Sveštenički tekstovi – P – biće ispisani normalnim tekstom, a tekstovi
sastavljača biće podvučeni.
90
14
Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s
prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom. 15
A pravit ćeš je ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu,
pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. 16 Na korablji načini otvor
za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na korablji načini sa
strane; neka ima donji, srednji i gornji kat.
pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti.
18
A s tobom ću učiniti Savez; ti ćeš ući u korablju – ti i s tobom
tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova. 19 A od svega što je živo –
od svih bića – uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preži-
vi, i neka budu muško i žensko. 20 Od ptica prema njihovim vrstama,
od životinja prema njihovim vrstama i od svih stvorova što po tlu puze
prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi.
21
Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrane tebi i njima.“
22
Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio.
3) 7, 1 Onda Jahve reče Noi: „Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju,
jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom
vremenu.
2
Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: muž-
jaka i njegovu ženku. 3 Isto tako od ptica nebeskih po sedam
parova – mužjaka i ženku – da im se sjeme sačuva na zemlji.
4
Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i
četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam
ga načinio.“
5
Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.
6
Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju.
7
I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi,
njegova žena i žene sinova njegovih. 8 Od čistih životinja i od
životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi,
9
uđe po dvoje – mužjak i ženka – u korablju s Noom, kako je
Bog naredio Noi.
4) 10 A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.
91
11
U dan onaj – šeststote godine Noina života, mjeseca
drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori
bezdana, rastvore se ustave nebeske. 12 I udari dažd na
zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. 13 Onog
dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i
Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; 14 oni,
pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu,
ptice i svakovrsna krilata stvorenja, 15 uđu u korablju s
Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života.
16
Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića,
kako je Bog naredio Noi.
Onda Jahve zatvori za njim vrata.
5) 17 Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana;
vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko
iznad zemlje.
18
Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a kora-
blja plovila površinom.
19
Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom,
tako te prekriše sva najviša brda pod nebom.
20
Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda.
21
Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice,
stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. 22 Sve što u svo-
jim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na
kopnu – izgibe. 23 Istrijebi se svako biće s površja zemalj-
skog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se
izbrisa sa zemlje.
Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji.
24
Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.
2
Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd
s neba prestade. 3 Polako se povlačile vode sa zemlje.
92
5
Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a
prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.
7) Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što
6
ga je načinio na korablji;
7
ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše
dok se vode sa zemlje nisu isušile.
8
Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.
9
Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu
u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu;
on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.
10
Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.
11
Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj
svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa
zemlje.
12
Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se
nije vratila.
13
–Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca,
prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.
16
„Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih
sinova s tobom.
17
Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom:
ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom
vrve, plode se i na zemlji množe!“
93
18
I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene
sinova njegovih. 19 Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi
stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za
vrstom.
9) I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih
20
28) Kao što smo napomenuli, 9. glavu nećemo obraditi nego ćemo je posmatrati kao
jedinstvenu poruku sklapanja Saveza s čovekom.
94
Bog govori Noi kada da uđe u barku, Bog daje da počne potop, da vode
rastu i On odlučuje o prestanku potopa, On sklanja vode i suši zemlju
i On govori Noi kada da izađe iz barke. Akcija je potpuno na Božjoj
strani – naša je samo volja da se priklonimo Bogu i da sarađujemo.
Pogledajmo sada malo podrobnije tekst.29
Ovaj uvodni deo, kako smo rekli, uvodi nas u priču o Noi i daje
nam razlog zbog čega je Bog odlučio da potopom uništi iskvareno
čovečanstvo.
Tekst se može podeliti na dva dela: Post 6, 1–5 i 6–8. Prvi deo teksta
oduvek je predstavljao jedan od najtežih delova Biblije: Ko su sinovi
Božji, ko su Nefili koji se pominju u 6, 4? Na to su razni tumači različito
odgovarali. Postojala su tumačenja u kojima se smatralo da su sinovi
Božji pali anđeli, ali to se nikako nije uklapalo u potpunu sliku i poru-
ku teksta. Danas većina tumača smatra da se naziv sinovi Božji u stvari
odnosi ili na naslednike Šeta, odnosno Enoša – njegovog sina, za kojeg
Biblija kaže: „Šetu se rodi sin, komu on nadjenu ime Enoš. Tada se
počelo zazivati ime Jahvino“, ili se naziv odnosi na kraljeve koji su bili
smatrani Božjim pomazanicima i čija je dužnost bila da čuvaju i brinu
o Božjem narodu. Kako god, bili oni kraljevi ili sinovi Enoša – pred-
stavljali su ljude koji je trebalo da idu Božjim putevima, a to nisu radili
– nego još gore: radili su sve suprotno. Biblija kaže da je Bog video da
je ljudska pokvarenost sve veća – i zaista, ako se pročita tekst od 4. gla-
ve pa nadalje, vidi se da se zlo umnožava. Počelo je s bratoubistvom,
nastavilo se s Lamekom koji je prvi uzeo dve žene30 – a sada i oni koji
29) Postoji više načina analize teksta – jedan je dat u primeru iz Matejevog evanđelja – to
je podroban način, kada se obraća pažnja na svaku reč pojedinačno i tako se pokušava doći do
smisla teksta. Drugi način je proučiti poruku „bloka“ teksta, obraćajući pažnju više na one glavne
delove teksta. Naravno, oba načina mogu da se kombinuju i puna analiza je ona koja može da nam
donese najviše ploda i počiva na toj kombinaciji; međutim, ovde ne možemo tako da uradimo,
što zbog ograničenosti prostora, što zbog toga što nam, kako rekosmo, i nije cilj konkretno
tumačenje, nego pokazati principe tumačenja. U ovoj „podrobnoj“ analizi razmišljaćemo na
prvom mestu o značenju bloka teksta, a ne o odnosu svake pojedine reči ili ključnih reči.
30) I to je jedan od simbola razvratnosti ljudi. Prilikom stvaranja žene „bit će njih dvoje
jedno tijelo“ – a evo ovde već među prvim naslednicima vidimo da se krši i ta Božja uredba – da
ne govorimo o mahnitoj Lamekovoj osvetoljubivosti (Post 2, 24).
96
Vode rastu i sve biva uništeno, osim Noe i onih s njim u barci.
I tada se Bog seti Noe. Nakon što se to desilo, staju vode i počinju da
opadaju. Opet se po pravedniku i zbog njega svet spasava.
Prvo što Noa čini jeste podizanje žrtvenika i prinošenje žrtve Bogu.
Značajna je i Božja izjava – iako zna da su misli čovečje opake od nje-
govog početka, više ga neće kažnjavati, ni njega ni ostalo stvorenje zbog
njega. Novo stvorenje rođeno je u potopnim vodama – Bog mu daje
milosti i vremena da izabere pravi put. Ako su Adam i Eva izbačeni iz
raja i prisiljeni da žive u svetu koji su sami izabrali svojim otpadniš-
tvom od Boga – novo stvorenje, nastalo krštenjem u potopnim voda-
ma, živi u svetu koji je pripremljen za njega. Sada čovek ponovo ima
potpunu odgovornost nad svetom koji mu je poveren, ali ima pomoć
od Boga koji mu je taj svet pripravio.
6.6. Zaključak
ćemo iz njega izvući više koristi. Ono što bismo iz ovog teksta mogli da
izvučemo kao opšti zaključak za nas bilo bi: Bog je onaj koji prvi kreće
ka nama, na nama je samo da prihvatimo Božji spasenjski plan i da ga
doslovno sledimo ako želimo spasenje. Ali mi nismo odgovorni samo
za sebe – prihvatanjem ili odbijanjem Boga mi preuzimamo odgovor-
nost ne samo za sebe, nego i za sve druge koji u nama vide primer i na
koje svojim životima vršimo uticaj – kako na osobe, tako i na priro-
du oko nas samih. Nijedan čovek nije toliko mali da ne bi još nekoga
mogao da povuče sa sobom u propast ili ga povede u spasenje.
7. ISTORIJA OČIMA VERE
1) O podeli knjiga Starog zaveta već je bilo reči u prvom poglavlju.
2) Reč prorok potiče od grčke reči profetes, koja znači „govoriti u nečije ime“, a u isto vreme
ona je prevod hebrejske reči nabi, koja znači „onaj koji je pozvan“, ali i govornik.
102
3) Knjiga Jošuina, kao i knjige Ponovljenog zakona, o Sudijama, Samuelove i Knjiga o
Kraljevima, deo su velike deuteronomističke povesti, odnosno skup predaja i dokumenata koji su
obrađeni u redakciji koju zovemo deuteronomistička. Nastanak i poslednje uređivanje te zbirke
zbilo se za vreme Vavilonskog izgnanstva. O samoj redakciji govorili smo u prethodnom poglavlju.
103
Iako pripadaju jednoj povesti, kao što smo rekli, ove knjige nisu
nikako iste. Svaka ima svojih osobenosti, pa čak i same knjige sadrže
u sebi ne jedan kontinuirani, nego ceo niz izveštaja u različitim lite-
rarnim formama. To je veoma bitno znati kad se pristupa potrazi za
smislom tih tekstova. Sa druge strane, treba držati na pameti da se ti
izveštaji zasnivaju na realnim, istorijskim događajima, što opet isti-
če potrebu da se bar u osnovnim crtama poznaje to vreme, istorijske
okolnosti u kojima se to dešavalo, a opet sve u cilju boljeg razumeva-
nja duhovne poruke tih događaja. Važna je još jedna napomena – ove
knjige, bez obzira na to što možda izgledaju drugačije od ostalih spisa
Biblije, ipak imaju čvrste veze, posebno s proročkim spisima, jer su
proroci delovali upravo u tim vremenima o kojima se govori u isto-
rijskim knjigama. Ovde ćemo dati samo osnovne podatke o knjigama
koje spadaju u istorijske, pri čemu ćemo napomenuti i koji su proroci
bili aktivni u to vreme. Poznavanje proročkih spisa onih proroka koji
su govorili u vreme koje izlaže pojedina knjiga može znatno da pojasni
i okolnosti samih događaja, a to poznavanje takođe je znatna pomoć
za nalaženje poruke koju tražimo u istorijskim knjigama.
5) Ceo Stari zavet često je dovođen u pitanje – opet od strane nedobronamernih ili onih koji
ne znaju kako se Biblija čita – zbog surovosti na koje se u njemu nailazi. Naravno da je surovosti
bilo u to vreme, kao i danas, ali poruka Biblije je nešto sasvim drugo, a često surovost u Bibliji, kao
što je slučaj s Jošuinom knjigom, govori o sasvim drugim stvarima – sámo neprijateljstvo prema
domorodačkim Kanaancima u stvari je mržnja prema njihovim idolima. Bog se ne može deliti –
ili se klanjamo Bogu ili idolima, ili idemo za grehom ili za Božjim primerom. Sredine nema i zato
je potrebno heremom uništiti svaki koren greha u srcu da bi se moglo ići za Bogom. Kanaanci su
samo upotrebljeni kao slika greha i otpadništva od Boga – a da je zaista tako vidi se i po tome
da ako bi bila tačna slika o zatiranju Kananaaca, teško da bi ijedan uspeo da preživi osvajanje,
međutim, Kanaanci su vekovima ostali među Jevrejima, zajedno sa svojim paganskim bogovima
čineći da i Jevreji stalno padaju u bezboštvo. Drugi dokaz je sama Biblija, počevši od Knjige Sudija
pa nadalje, gde se opisuje naporno, dugotrajno i postepeno zauzimanje Kanaana od strane Jevreja.
6) Od 34 pojavljivanja u celoj Bibliji reči herem – koja označava zatiranje svega u osvojenom
naselju – ta reč se devet puta susreće u Jošuinoj knjizi.
105
daju komentar i na ono što čine narodne vođe u vreme samog autora.
Čitavo delo ima jedinstvenu poruku koju iznosi s čvrstim uverenjem:
Jahve je dao Izraelu zemlju, a da bi je zadržao Izrael mora da se poko-
rava Božjoj volji. U toj poruci su i Jevreji u izgnanstvu videli poruku
nade za sebe – ako se vrate Bogu, Bog će se sažaliti na njih i osloboditi
ih novog ropstva. Govoreći o poruci knjige, pater Celestin Tomić kaže:
„Ova istina da se Jahve bori za Izrael, te da Izrael sve mora primati kao
dar iz Njegovih ruku, te da dioba plemena ne smije stvarati zavist i
bratoubilačke ratove bila je poruka ove proročke knjige kroz vijekove.
Ta je poruka i danas prisutna: da sve što imamo i posjedujemo uživamo
sa zahvalnošću prema Bogu, da uklonimo bratoubilački i svaki rat te
da živimo u predanoj vjeri i uzajamnoj ljubavi, oslanjajući se na Boga
koji je prisutan i u našem vremenu i u našem životu kao i u svjetskim
zbivanjima. Knjigu moramo čitati očima vjere, da otkrijemo Božju pri-
sutnost na djelu. Tada i danas.“ Ovu poslednju preporuku i ja bih još
jednom podvukao kao najznačajniju za one koji u Jošuinoj knjizi žele
da pronađu i poruku za sebe.
7) Reč šofet koju prevodimo sa sudija ipak nema značenje koje ima reč sudija. To nije osoba
koja kroji pravdu, nego je branitelj ljudske osobe i njenih prava, vođa plemena, spasitelj naroda.
106
8) Ulazak u Kanaan je dugotrajan, pojedinačan – svako pleme za sebe, retko zajedno.
Osvajanje je nepotpuno i potvrđuje istorijsku sliku: ostvaruje se nekad vojnim pobedama, nekada
naseljavanjem i asimilacijom lokalnog stanovništva, a nekad životom uz domorodačke narode.
107
kao kazna nego kao pozitivno narodno dostignuće: Ovo će biti pravo
kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe
kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima.
Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju,
žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova boj-
na kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti,
da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i
vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu
od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svo-
jim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše
volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu
od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednoga dana
budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas
neće uslišati u onaj dan!
Ovaj spis već je blizu i naše današnje istoriografije. Sad su na sce-
ni već ličnosti koje se mogu sagledati i merilima današnjih istoričara.
To nisu više samo priče pune narodnih legendi, epova, ulepšanih po-
vesti o junacima, iako i toga još ima, to su već dela ljudi koji su sasvim
izvesno postojali, ali to je i dalje takođe prvenstveno Božja poruka,
sada još čvršće sjedinjena sa svakodnevnim životom naroda i pojedi-
naca. Bog još jasnije želi da nam pokaže koliko je živ i koliko je pri-
sutan i u našem svakidašnjem životu – Samuel, Šaul i David živeli su
na zemlji i njihov život bio je u čvrstoj vezi s tim kako su se odnosili
prema Bogu. Ako je njihov život bio takav, ako su bolje živeli kada su
bili verni Bogu, a uvek lošije kada su Bogu okretali leđa – i nama će
biti isto tako.
12) Druga knjiga Letopisa završava se istim tekstom kojim počinje Knjiga Ezrina.
111
Pod ovim imenom postoje četiri knjige, od kojih prve dve spa-
daju u kanon svetih knjiga katolika i pravoslavaca i pripadaju grupi
koju nazivamo deuterokanonskim knjigama, a druge dve su apokrifni
spisi koji koriste isti naziv.14 Knjige makabejske dobile su ime po Judi
Makabeju, trećem sinu sveštenika Matatije, koji je 167. godine pre
Hrista poveo ustanak protiv Antioha IV. Ime „Makabejac“ verovat-
no dolazi od reči maqqabyahu, što znači „od Boga određen“, ali ima
i drugačijih mišljenja. Jedno od njih je da ime znači „čekić“, a neki
istraživači misle da bi moglo značiti i „čekićoglavi“, označavajući
možda fizički nedostatak Jude. Ipak, verovatnija su prva dva. To dru-
go – jer Juda je bio udarna pesnica revolta, pa bi mu odgovarao naziv
„čekić“, a prvo značenje, koje je možda ipak bliže od svih, zato što bi
ono isticalo važnost i značaj Jude, pri čemu se i u samoj Prvoj knjizi
makabejskoj takođe pominje Juda kao vođa naroda Božjega.
Prva knjiga makabejska izvorno je pisana na hebrejskom, ali je
do nas došla samo u grčkom prevodu. Iako bi se pomislilo da je grč-
ki jezik bio razlog zašto te knjige nisu ušle u kanon jevrejskih svetih
spisa, većina naučnika smatra da nisu ušle zbog drugih stvari. Naime,
14) U Septuaginti se nalaze sve četiri knjige, a u staroslovenskoj Bibliji, kao i u poslednjem
izdanju sindoske Biblije SPC-a, treća Makabejcima.
113
Knjige makabejske prikazuju nam narod koji želi da živi, ali kojem
je vera važnija od samog života. Kada su se svi navikli na život bez
sukoba, počinju progoni. Mnogi su uvereni da se ništa ne može učiniti
protiv tako velike sile kao što je bila sila Seleuka i da su rizici suvi-
še veliki da bi se krenulo protiv njih. Ali tada Duh Božji nadahnjuje
nove junake po kojima će narod ponovo steći osećaj samopoštovanja,
boreći se za ona prava koja će ih ponovo učiniti ljudima i pravim
vernicima. Jevrejski narod našao se sam pred ugnjetačima i njihovi
rimski saveznici nisu im mnogo pomogli. Jevreji su se oslonili na svoje
sopstvene snage i tada im je i Bog pomogao.
Makabejski rat je primer svetog rata. Ti ratovi takođe su pokazali
da sveti rat ne rešava sva pitanja. Uhvaćeni u zamku vojnih problema
i političkih igara, naslednici Makabejaca veoma brzo su pali u zamku
materijalizma i zato su postali omraženi i prezreni od pravih vernika.
7.8. Ruta
Sada slede četiri spisa koji samo uslovno mogu zaista i da se svrstaju
u istorijske spise. Prvi od njih je Knjiga o Ruti. To je najkraći spis Starog
zaveta i u jevrejskoj Bibliji nalazi se među „Spisima“. Ipak, Septuaginta
ga smešta odmah iza Knjiga o Sudijama a ispred Samuelovih knjiga.
Ona je drugi deo pet prazničnih svitaka i čitala se na Pedesetnicu.
Ova prelepa kratka priča bavi se događajima koji bi trebalo da su
se desili za vreme sudija. Izgleda da je razlog što su je u Septuaginti
smestili iza Knjige o Sudijama sam njen početak: U ono vrijeme kada
su vladali suci...
115
16) Po Zakonu iz Pnz 25, 5–10, ako braća žive zajedno i jedan od njih umre bez dece, jedan
od braće mora da uzme njegovu udovicu za ženu i prvorođeno dete iz te veze zakonski se smatra
detetom preminulog brata. Brat može da odbije da izvrši tu dužnost, i to mora da učini pred
starešinama grada, ali to je sramotan čin (udovica mu uzima sandalu i baca je, pljuje ga i proklinje
pred svima jer nije želeo da podigne ime svom preminulom bratu). Samo ime levirat potiče iz
latinskog i njime se prevodila reč yabam (dever). Samo dva slučaja se pominju u SZ-u, oba je
teško interpretirati i samo delimično odgovaraju zakonu u Pnz-u: to je u pričama o Tamari i Ruti.
Postoje paralele s ovim običajem i među ostalim narodima Bliskog istoka, posebno susedima
Izraela. Hamurabijev zakonik ga ne pominje, ali u asirskom zakoniku ipak je nekoliko stavova
posvećeno leviratu. Takođe u tom zakoniku obuhvataju se i supruge koje su bile samo verene,
ali brak još nije bio konzumiran. Neki od hititskih zakonika takođe pominju tu instituciju , ali
nisu toliko podrobni. Rasprave o funkciji levirata su mnogobrojne. Neki smatraju da je levirat
način prenošenja vere predaka, neki u njemu vide upućivanje na patrijarhalnu organizaciju
društva. Ali bez obzira na levirat kod drugih, SZ daje zadovoljavajuće objašnjenje. Osnovni razlog
za postojanje levirata je produženje „imena“ ili „ kuće“ muškog naslednika – tako da je muško
dete (najverovatnije prvorođeni dečak) smatran detetom preminulog. Levirat takođe naglašava
važnost porodičnih veza. Drugi razlog, jednako važan, posebno za Izrael s obzirom na Božje
obećanje Obećane zemlje – jeste zaštita od otuđenja porodične imovine. Taj razlog se pominje u
Pnz 25, 5, gde se kao uslov za levirat postavlja da braća žive zajedno, a to se objašnjava i u priči
o Ruti – pravo kupovine i preuzimanja zemljišta je povezano s uzimanjem udovice preminulog.
Isti motiv pominje se i u zakonodavstvu vezanom za jubilarnu godinu (Lv 25), kao i u zakonu o
kćerkama koje su bez dece (Br 36, 2–9).
116
7.9. Tobija
7.10. Judita
17) Postoje fragmenti Tobije nađeni u Kumranu ispisani na hebrejskom, ali ne i ceo spis.
117
7.11. Estera
4
Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše k Samuelu u Ramu.
5
I rekoše mu: „Eto, ti si ostario,
a tvoji sinovi ne idu tvojim stopama.
Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao što je to kod
svih naroda.“
6
Ali Samuelu nije bilo drago što su rekli: „Daj nam kralja da nam
vlada!“
Zato se Samuel pomoli Jahvi.
121
7
A Jahve reče Samuelu: „Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe
traži,
jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kra-
ljujem nad njima.
8
Sve što su činili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz
Egipta pa do današnjega dana – ostavili su mene i služili
tuđim bogovima – tako oni čine i tebi.
9
Sada, dakle, poslušaj njihov zahtjev,
ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja koji će vladati
nad njima.“
10
Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja.
18
I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami
izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!“
122
19
Narod nije htio poslušati Samuelova glasa nego reče:
„Ne! Hoćemo da kralj vlada nad nama! 20 Tako ćemo i mi biti
kao svi narodi:
sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove.“
21
Kad je Samuel čuo što narod govori, kaza sve Jahvi.
22
A Jahve reče Samuelu: „Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!“
(1–3) Prvi stihovi nas uvode u problem. Samuel je ostario i svoje si-
nove je postavio za sudije u Izraelu. Iako to ne mora da bude nužno loše,
ipak kao da tim uvodom sveti pisac želi da povuče paralelu s Elijem i
njegovim sinovima. Na to kao da ukazuje već sama formulacija stiha:
Eli je bio već vrlo star, ali ipak je čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu
Izraelu (1 Sam 2, 22). Ni Samuelovi sinovi izgleda da nisu bili ništa bolji
od Elijevih; i oni su primali mito, izvrtali pravdu i gledali samo svoju
korist. Kao što smo napomenuli u opisu ovih knjiga, sveti pisac je kori-
stio razne predaje, iz Jude i iz Izraela, ne menjajući ih – tako da je ovde
sasvim verovatno upravo deo predaje koja je nastala u Izraelu i koja je
123
dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve
vas neće uslišati u onaj dan! Ne zato što Bog to ne želi, nego zato što
neke naše odluke dovode do takvih posledica da Boga sprečavaju da
nam direktno pomogne. Jednom kad su izabrali kralja, povratka više
nema.
(19–20) I pored svih upozorenja, narodne vođe potvrđuju svoju
već donesenu odluku i time potvrđuju i prihvataju sve ono što je Bog
prethodno rekao – pa prihvataju i to da ih Bog neće uslišiti ako se
predomisle.
(21–22) Ipak, poruka i ovog teksta je da Bog nikad ne diže ruke
od svog naroda, pa čak ni kad odbijaju Njegovu pomoć. Bog još
jednom daje nalog Samuelu da im postavi kralja, ali to ne prepušta
samo Samuelu. Kralja im On sam bira i posvećuje, opet po Samuelu.
Bog svaku situaciju okreće na dobro. Narod je poželeo da živi kao
drugi, da svi budu okupljeni oko jednog središta – iako su to uradi-
li na pogrešan način, Bog ne dopušta da to učine sasvim pogrešno.
Kada je stvoren, čovek je dobio ulogu saradnika Božjeg u obdržavan-
ju sveta. I premda je tu ulogu često pogrešno shvatao, Bog se često
stavljao u ulogu pomoćnika čovečjeg da bi omogućio da ljudska dela,
iako često pogrešna, na kraju ne budu takva. Čovek je zatražio kral-
ja, pa neka bar taj kralj bude miljenik Božji koji je u stanju da kao i
prethodne sudije vodi Božji narod pravim stazama.
7.13.2. Zaključak
Upravo zbog toga Psaltir je i idealna molitva, jer izlazi iz srca i izri-
če sámo stanje duše, njene najdublje težnje i potrebe. Psaltir pokazuje
svu silinu poverenja u Boga, poverenje u Onoga koji može i znamo da
hoće da nam pomogne. Zato je Psaltir oduvek i omiljeni i najlepši mo-
litvenik. Oni koji prebacuju hrišćanima, ali i Jevrejima, da se mole kao
pagani, koristeći kao formule već gotove molitve, ne shvataju još jednu
dimenziju psalama, a to je da su psalmi, budući da je u njima izraže-
no sve što čovek duhovno može da izrazi, idealna škola „jezika“ kojim
može da se razgovara s Bogom. Alonso Schökel, poznati bibličar, rekao
je da kao što dete uči govor slušajući govor majke, prvo ponavljajući te
iste reči bez razumevanja, dok s vremenom ne shvati značenje tih reči
i na kraju ne počne da izražava svoje želje i potrebe tim rečima, sada
ih kombinujući po svojoj želji, tako se i jezik molitve, jezik razgovora s
Bogom, najbolje uči prvo ponavljajući „fraze“ koje čujemo od drugih,
da bismo kasnije i mi sami mogli tako da govorimo. Budući da psalmi
predstavljaju, kako smo rekli, samog čoveka, u isto vreme predstavljaju
i pokazuju njegovo odrastanje. Zato u psalmima postoje i nesavršeno-
sti kao što su mržnja, osveta, proklinjanje – znaci odrastanja civilizacije
– to, sa druge strane, kako naglašava pater Celestin Tomić, pokazuje da
Bog prihvata molitvu onakvu kakvu je čovek sposoban da moli.
Često se govori da je Psaltir i sažetak Starog zaveta, ne u nekom
smislu da je Božja poruka koja je u ostalim knjigama podrobno izraže-
na ovde skraćena, nego da su se u psalmima susreli sama Božja Reč koja
čoveka mami da najiskrenijim vapajem duše odgovori na taj svekoliki
poziv koji je upućen Božjim otkrovenjem. U psalmima se dešava upravo
to. Božja Reč i ljudska duša sjedinjeni pevaju jedno drugom i odgovara-
ju na pesmu spasenja. I zato su psalmi toliko omiljeni jer prepoznajemo
snagu Božje Reči u njima, ali vidimo i oblesak sopstvene duše u pesmi
generacija koje su ih spevale.
na Njega. I zaista, citat koji smo naveli je s početka 22. psalma, ali i „Bože, u ruke tvoje predajem
duh svoj“ je deo psalma (31, 6). Psalam je uslišena molitva onoga ko se pouzdao u Boga, jer onaj
ko ne biva uslišen ne može ni da peva. Roland Meynet (La Pasqua del Signore, EDB, Bologna,
2001) izrazio je to ovako tumačeći Mt 27, 46: „Psalam koji je Isus započeo na krstu završava sa
spasenjem i hvalospevom, ali ako je Matej stavio na usne Isusove samo početak psalma, to je
zbog toga da se pokaže da je Isus zaista osetio stanje napuštenosti onoga koji, dotičući samo dno,
ima utisak, iskušenje da poveruje da ga je Bog zaista napustio. No ako se u svojem beznađu ipak
okrene ka Bogu i postavi Mu pitanje, to je zato što i dalje veruje, uprkos svemu, da ga Bog još sluša
i da još može da ga spase. Potpuno beznađe je nemo.“
131
4) „Ta sam David veli u Knjizi psalama: Reče Gospod Gospodinu mojemu: ’Sjedi mi
zdesna’“ (Lk 20, 42) i „Pisano je doista u Knjizi psalama: Njegova kuća nek opusti, nek ne bude
stanovnika u njoj! Njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!“(Dj 1, 10).
5) Jedan od rukopisa koji sadrži tekst SZ-a.
132
6) To se vidi i iz samih „podnaslova“ psalama, koji ukazuju na njihovu liturgijsku upotrebu.
Često ti podnaslovi upućuju na vrstu instrumenata koji se koriste pri pevanju određenog psalma,
ili naziv melodije uz koju se neki psalam peva.
7) Pripisivanje Psaltira Davidu pripada jevrejskoj tradiciji koja Mojsija takođe označava kao
autora Petoknjižja, a Salomona kao autora većine mudrosnih spisa SZ-a.
8) Doduše, po nekim autorima sasvim je moguće da je to umeće, iako prisutno u narodnom
sećanju, došlo iz kraljevske ideologije, a ne kao istorijska činjenica.
9) „Svi su oni pod vodstvom svoga oca Asafa te Jedutuna i Hemana pjevali u Jahvinu Domu
uz cimbale, harfe i citre za službu u Božjem Domu, po kraljevoj uredbi. Bilo ih je, s njihovom
braćom, uvježbanih u pjevanju Jahvinih pjesama, dvjesta osamdeset i osam, sve samih vještaka“
(Prva Letopisa, 25, 6–7).
133
10) Broj psalama je 150, iako se u LXX nalazi i 151. psalam koji govori o Davidovoj borbi
protiv Golijata – ali taj psalam nije ušao ni u jevrejski ni u hrišćanski kanon. Takođe, već smo
napomenuli da se pesničke forme slične psalmima nalaze i po mnogim drugim knjigama, od
kojih su neke veoma slične psalmima iz Psaltira. Postoji takođe i veći broj apokrifnih psalama.
11) Vezano za broj pojavljivanja imena Jahve ili Elohim u psalmima.
12) Ime Jahve pojavljuje se 272 puta.
13) Ime Jahve pojavljuje se 339 puta.
14) Ime Elohim pojavljuje se 200 puta.
15) Recimo, u jahvističkoj kolekciji 1–41 ime Jahve pojavljuje se 272 puta, a Elohim samo
15 puta.
134
Hebrejski LXX
1–8 1–8
9–10 9
11–113 10–112
114–115 113
116 114–115
117–146 116–145
147 146–147
148–150 148–150
18) Prisutno je, takođe, i himnično zahvaljivanje, posebno u srednjem delu psalma.
139
1
{Molitva. Davidova. } Prigni uho svoje, Jahve, i usliši me jer sam
bijedan i ubog.
2
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi; spasi slugu svoga koji se uzda
u te! Ti si moj Bog;
3
o Gospode, smiluj mi se jer povazdan vapijem k tebi.
4
Razveseli dušu sluge svoga jer k tebi, Jahve, dušu uzdižem.
5
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi pre-
ma svima koji te zazivaju.
6
Slušaj, Jahve, molitvu moju i pazi na glas vapaja mog.
7
U dan tjeskobe vapijem k tebi jer ćeš me uslišati.
8
Nema ti ravna među bozima, Gospode, nema djela kakvo
je tvoje.
9
Svi narodi što ih stvori doći će i klanjat se tebi, o Jahve, i
slavit će ime tvoje.
10
Jer ti si velik i činiš čudesa: ti si jedini Bog.
11
Uči me, Jahve, svojemu putu da hodim vje-
ran tebi, usmjeri srce moje da se boji imena
tvojega!
12
Hvalit ću te, Gospode, Bože moj, svim srcem svojim,
slavit ću ime tvoje dovijeka,
13
jer tvoje ljubavi prema meni ima izobila, istrgao si moju
dušu iz dubine Podzemlja.
14
O Bože, oholice se digoše na me, mnoštvo silnika život
mi vreba i nemaju tebe pred očima.
15
ali ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu
– sama ljubav i vjernost.
16
Pogledaj na me i smiluj se meni; daj svome sluzi snage svoje i spasi
sina sluškinje svoje!
17
Daj mi milostivo znak naklonosti svoje, da vide moji mrzitelji i da se
postide, jer si mi ti, o Jahve, pomogao, ti me utješio.
140
1) Te knjige su: Mudre izreke (naziv koji se koristi u hrvatskoj katoličkoj literaturi,
u SPC-u naziv te knjige je Priče Solomonove, u Engleskoj Proverbs); Job (ili Jov); Propovjednik
(SPC – Knjiga propovednikova ili Eklizijast, hebrejski Qoheleth, eng. Ecclesiastes); i dve koje
pripadaju deuterokanonskim knjigama, odnosno koje dolaze iz Aleksandrijskog kanona LXX:
Knjiga mudrosti (SPC – Knjiga Premudrosti Solomonove, eng. The Wisdom of Solomon) i Knjiga
Sirahova (SPC – Knjiga Isusa sina Sirahova ili Ekleziastik, eng. Sirach, Ecclesiasticus). U mudrosne
knjige se ubraja i Pesma nad pesmama.
145
priušti seljak, nego dvoranin ili neki imućan čovek – pripadnik vla-
dajuće klase, a to su podupirali i sami vladari. Kada je David počeo
da formira carstvo, jedno od najvećih u ta vremena, za to carstvo bili
su mu potrebni upravnici, administratori, vešte diplomate. Ali iako je
mudrost te vrste bila povezana s dvorom, u mnogim biblijskim izve-
štajima mudrost se povezuje i s veštinom – veštinom drvodelje ili bilo
kojeg drugog zanatlije – tako da je u Davidovo vreme pojam mudrosti
i bio vezan za one koji su delovali kao učitelji ili su bili zanatlije.
Mudrosna literatura koristi mnoge posebne literarne forme, kao
što su poslovice, zagonetke i basne. Poslednje dve često se javljaju kod
naroda Mesopotamije i Egipta, a ono što je karakteristično za Jevreje
su poslovice – zagonetke i basne daleko su ređe. Poslovica je, kao i kod
drugih naroda, veoma važan element mudrosti jer sadrži pročišćeno
iskustvo lekcija iz prošlosti, ljudsko iskustvo koje je univerzalno, a oču-
vano u sažetoj formi malene poruke čija je svrha podučavanje. Ona je
idealno prilagođena društvu koje je svoje znanje i iskustvo prenosilo
memorisanjem i imalo samo nekolicinu obrazovanih koji su bili u sta-
nju da čitaju.2
2) U biblijska vremena, vreme Starog i Novog zaveta pa čak i nakon njih, umeće čitanja nije
uvek bilo povezano s umećem pisanja. To nije baš tako teško shvatiti ni danas – svako ko zna bar
jedan strani jezik zna razliku između pasivnog znanja tog jezika, razumevanja kad se nešto kaže
ili pročita, i aktivnog znanja kad sam čovek treba da kaže neku misao ili da nešto zapiše „iz glave“.
3) O Salomonu smo već rekli nekoliko reči povodom druge teme ove kateheze.
4) „Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti
Egipta. Bio je mudriji od svih ljudi, od Etana Ezrahanina, od Hemana, Kalkola i Darde, sinova
Maholovih; njegovo se ime pronosilo među svim narodima unaokolo. Izrekao je tri tisuće mudrih
izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet. Zborio je o drveću: od cedra što je na Libanonu
pa do izopa što klija na zidu; raspravljao je o životinjama, o pticama, o gmazovima i o ribama.
Dolazili su od sviju naroda da čuju mudrost Salomonovu, od svih zemaljskih kraljeva koji su čuli
glas o njegovoj mudrosti.“
147
Mnogi ovoj podeli, kao poseban deo, dodaju 31, 10–31, s nazivom
„Pohvala vrsnoj ženi“.
Knjiga Mudrih izreka prošla je dugačak proces nastajanja. Već i na
prvi pogled može se videti različitost zbirki koje se nalaze u njoj. Prvih
pet pripadaju Salomonovoj tradiciji, dok poslednje dve zbirke izgleda
da su adaptacije egipatske zbirke Amenemopeta.
Kao što je slučaj i s psalmima, i vreme nastanka zbirki kao i pojedi-
načnih izreka teško je odrediti. Što se tiče prvih pet zbirki, većina istra-
živača smatra da je druga najstarija. Prva zbirka smatra se najmlađom,
5) Jedna talmudska legenda govori da je Salomon napisao Pesmu nad pesmama u svojoj
raskalašnoj mladosti, Mudre izreke kad je stasao – u srednjim godinama, a Propovednika u svojoj
starosti – čak se navodi da je pod stare dane postao i prosjak, lutao od grada do grada i da je u to
vreme i nastala Knjiga propovednikova.
148
9.2. Job
7) Autor ove knjige koristi kao osnovu za svoju priču legendarni lik edomskog šeika.
Ali sam lik Joba možda ima veze i s jednim od triju pravednika koje Ezekiel pominje u 14, 14.
8) Korisno je da se zna da u vreme kada je ova knjiga nastajala Jevreji nisu imali jasan pojam
o tome šta se dešava s dušama umrlih – smatrali su da duše ipak ne nestaju nego da imaju neku
vrstu postojanja u šeolu, ali kakvo je to postojanje – ostajalo je vrlo maglovito. Sa druge strane,
takvo verovanje doprinelo je i mišljenju da se nagrade za dobra i kazne za loša dela primaju već
ovde za zemaljskog života.
9) Ime „satana“ na hebrejskom znači – protivnik, optuživač. U uvodu u knjigu gde se
pominje satana, on nije predstavljen kao neprijatelj Bogu, kao što je slučaj u kasnijem jevrejstvu i
hrišćanstvu, nego je samo jedan od anđela na Božjem „dvoru“, čiji je poseban zadatak da nadgleda
šta se dešava na zemlji.
150
U svakom slučaju, ono što se nalazi između tih dveju izjava, iako
stvara utisak pesimizma, u isto vreme otkriva čoveka koji je u potrazi
za odgovorima na najdublja pitanja ljudskog postojanja, pa je po tome
Knjiga propovednikova slična, a neki kažu da čak razvija ako ne kon-
kretne teme, a ono tendenciju traganja za odgovorima na suštinska
pitanja kao u Knjizi o Jobu. Naravno, jedna takva potraga zahteva mno-
go lutanja, životnog iskustva i razmišljanja i sva ta iskustva koja pisac
iznosi pokreću i u čitaocu pitanja, pa je i reakcija na knjigu različita.
Iako većina vidi njenog autora kao melanholičnog čoveka, čoveka koji
više naglašava negativne nego pozitivne vidove života, sa druge stra-
ne priličan je broj onih koji u autoru ipak vide optimistu – propoved-
nik veruje da je život lep i dobar, da pruža priliku za sreću. Za jedne
on je skeptik, za druge fatalista, materijalista, ateista – ali ipak onaj ko
pažljivo čita Knjigu propovednika u njoj će pre svega naći čoveka dubo-
ke vere, koji poznaje problem o kojem piše, ali i pored toga što ne vidi
rešenje, ne postaje ni skeptik, ni agnostik ni ateista.
Knjiga propovednikova po svim svojim karakteristikama čvrsto
pripada mudrosnoj književnosti upravo zato što se bavi istraživanjem
ljudskog iskustva na svim nivoima. On postavlja pitanja o stvaranju,
pravdi, odnosu pravednika spram zlih, mudrih i ludih, navodi veliki
broj poslovica za koje misli da će pomoći u svakodnevnom životu.
Jedan stav je za njega karakterističan – on shvata da Bog upravlja svim
stvarima i da čovek ne može da zna šta Bog čini i zašto, pa je tako na
nama ljudima kao najbolji odgovor to da uživamo u onome što Bog
daje, sada i na najbolji način – ali i to imajući uvek na umu „strah
Gospodnji’!
Iako je knjiga pripisana Salomonu, pravi autor je nepoznati
jevrejski mudrac iz vremena nakon povratka iz Vavilonskog izgnan-
stva. Fragmenti knjige nađeni su i u kumranskoj zajednici i potiču
oko 150. godine pre Hrista, a većina istraživača vreme njenog nastan-
ka stavlja u III vek pre Hrista. Autor sebe zove „Qohelet“, što bi na
hebrejskom značilo „Onaj koji se obraća zajednici“. Češći naziv koji
koristimo za tu knjigu je „Eklezijast“ i dolazi nam iz Jeronimovog
prevoda na latinski grčkog izraza iz Septuaginte, koji je prevodilac na
grčki upotrebio prevodeći reč „qoheleth“. Tako sâm naziv ne predstav-
lja ime nego funkciju koju je pisac obavljao. Ta funkcija pripisivala se
152
10) Svako slovo u hebrejskom ima i svoju numeričku vrednost, odnosno predstavlja
određeni broj.
153
slici ličnog odnosa prema Bogu i Crkvi. Iz tih razloga ovaj put ne da-
jemo primer, nego pozivamo svakog čitaoca da sam pristupi tekstovi-
ma imajući u vidu ono što je rečeno u ovom poglavlju.
10. PROROCI
1) Rekli bismo da u istorijskim knjigama naglasak leži na događajima koji se odnose na ceo
narod i imaju značaja za ceo narod, uključujući pritom sve bitne aspekte života zajednice – odluke
vođa i ponašanje naroda u odnosu na Božju volju, ali i delovanje tadašnjih proroka kako bi narodu
na prvom mestu objasnili i ukazali na to šta je Božja volja, a potom ih i poveli tim putem. Kod delâ
literarnih proroka, iako je nemoguće odvojiti istorijska dešavanja i poruku proroka, naglasak je na
onome što Bog poručuje po prorocima, odnosno na samom učenju-vođenju određenog proroka,
sad ne više toliko kao dela celokupne realnosti nacije.
2) Najvažnije razlike između ovih dveju grupa, osim navedenog, bile bi: 1) literarni proroci
udaljeniji su od kulta i naglasak njihove poruke je na etičkom monoteizmu, o čemu će biti reči
malo kasnije; 2) oni odbacuju nacionalistički pogled predliterarnih (ili narodnih) proroka i zalažu
se za univerzalistički pristup; 3) predliterarni prorocima je jedna od glavnih funkcija da predviđaju
budućnost, literarnim da objašnjavaju sadašnjost i time menjaju budućnost; 4) predliterarni proroci
često nastupaju u grupama i žive u grupama, literarni nastupaju sami; 5) predliterarni proroci često
prorokuju u ekstazi, uz muziku, literarni u potpunoj trezvenosti sasvim kontrolišu svoje osećaje.
3) Kao i svaka podela i ova ima svojih mana jer dela predliterarnih proroka ipak su zapisana,
doduše u okviru istorijskih knjiga, a i neka od dela literarnih proroka nisu njihova dela nego dela
njihovih učenika.
160
4) „Prophet and Prophesy“, Walter S. Wurzburger, Encyclopaedia Judaica [CD ROM],
Jerusalem, 1997.
5) „Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru
načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu“ (Iz 49, 2).
„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina
izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te“ (Jr 1, 5).
6) „Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?“ (Am 3, 8).
161
daje i snagu! 7 Ipak, iako je prorok onaj koji je izabran, a ne onaj koji
bira, on ostaje slobodan. Iako je svestan da je obuhvaćen Božjom reč-
ju i da je u neposrednom odnosu s Bogom, on je i dalje sposoban da
reaguje, da odgovara, pa čak i da stupa u dijalog s Bogom. Božje iza-
branje ne isključuje prorokovu ličnu slobodu i njegovu individualnost,
pa je tako i sama Božja poruka obojena prorokovim ličnim tonovima.
Upravo zato i ne postoje dva proroka koji su prorokovali na isti način.
Proroci su koristili razne načine izražavanja da bi preneli Božju
objavu, Božju volju koja im je predana. Kad su se izražavali pisanom ili
izgovorenom rečju, činili su to kroz molitvu, himne, parabole, osude,
propovedi, uputstva, pisma, ruganje, zakonske objave itd. Međutim,
proroci se nisu izražavali samo rečima, nego i mnogim simboličnim
delima,8 čudima, pa je i njihov lični život često predstavljao sredstvo
iznošenja poruke. Izaija je dao simbolička imena svojim sinovima;9
Jeremijino odustajanje od ženidbe i od stvaranja porodice znak je da
će i roditelji i deca Izraela nestati od mača i gladi;10 Hošeina ženidba
bludnicom znak je otpadništva Izraela od Boga...11
Proročki poziv bio je uvek poziv pojedincu, ali proroci su često
imali učenike koji su, prihvatajući Božju poruku izrečenu od učitelja,
nastavljali da je čuvaju, šire i produbljuju. Često su upravo ti učenici
proročki zaslužni i za to što mi danas imamo zapisana dela i učenja
proroka, što posebno važi za predliterarne proroke, odnosno proroke
koji iza sebe nisu ostavili spise, iako takođe važi i za literarne proroke
jer su često, ako ne celi spisi, a ono sigurno delovi tih spisa delo pro-
ročkih učenika. Takođe, u Starom zavetu pominju se i sinovi proroka,
iako nije baš najasnija njihova uloga u proročkom pokretu.
7) „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bî
kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više“
(Jer 20, 9).
8) „U to vrijeme reče Jahve po Izaiji, sinu Amosovu: ’Hajde, skini kostrijet s bokova i obuću
izuj s nogu.’ On to učini te iđaše gol i bos. Tada reče Jahve: ’Kao što je sluga moj Izaija tri godine
išao gol i bos kao znak i znamenje Egiptu i Kušu, tako će kralj asirski odvesti sužnje iz Egipta i
izgnanike iz Kuša, mlade i stare, gole i bose, otkrivenih zadnjica, sramote Egipta’“ (Iz 20, 2–4).
9) „Približih se proročici te ona zače i rodi sina. Jahve mi reče: ’Nazovi ga Maher Šalal Haš
Baz, jer prije no što dijete počne tepati ‘tata’ i ‘mama’, nosit će se pred kralja asirskog sve bogatstvo
Damaska i plijen Samarije’“ (Iz 8, 3–4).
10) Jr 16, 1 i dalje.
11) „Početak riječi Jahvinih Hošei. Jahve reče Hošei: ’Idi, oženi se bludnicom i izrodi djecu
bludničku, jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve!’“ (Hoš 1, 2–3).
162
12) „U naprsnik za presuđivanje neka se stave i ’Urim’ i ’Tumim’ da i oni budu na Aronovu
srcu kad bude dolazio pred Jahvu. Tako neka Aron uvijek na svom srcu pred Jahvom nosi presudu
sinova Izraelovih“ (Izl 20, 30).
13) „Kad je David doznao da mu Šaul snuje zlo, reče svećeniku Ebjataru: ’Donesi oplećak
[Efod]!’“ (1 Sam 23, 9).
14) „Jahve siđe u oblaku i poče s njim govoriti. Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i
stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više
nikad ne učiniše“ (Br 11, 25).
15) Prorok Elizej kaže: „’Sada mi dovedite svirača.’ I dok je glazbenik svirao, siđe ruka
Jahvina nada nj“ (2 Kr 3, 15).
16) Igra se, doduše, pominje samo u slučaju kanaanskih proroka Baala u 1 Kr 18, 26.
Taj aspekt veoma je sličan onome što i danas postoji u islamu unutar derviškog pokreta.
163
17) Balak, moapski kralj, naređuje Bileamu da prokune Izrael, međutim, Bogom nadahnuti
Bileam tri puta blagosilja Izrael (Br 22, 1 i dalje).
164
10.2. Amos
10.3. Hošea
10.4. Izaija
20) Dužina svitka (knjige su se čitale odmotavanjem svitka) bila je određena njegovom
praktičnom upotrebljivošću. Dugačkim svitkom teško se moglo rukovati, pa je tako to ponekad
bio i kriterijum za određivanje veličine teksta koji bi pripao određenoj knjizi.
168
21) Ovde treba podsetiti na ono što je već rečeno o nastanku proročkih knjiga – nismo
sigurni ko je napisao konkretan tekst. To je možda bio sam prorok Izaija, ali možda i njegovi
neposredni ili kasniji učenici koji su, pamteći izreke i učenje svog učitelja, sve to zapisali.
169
22) „I Jahve reče Izaiji: ’Iziđi pred Ahaza, ti i sin tvoj Šear Jašub, do nakraj vodovoda gornjeg
ribnjaka na putu u Valjarevo polje“ (Iz 7, 3).
„Približih se proročici te ona zače i rodi sina. Jahve mi reče: ’Nazovi ga Maher Šalal Haš
Baz, jer prije no što dijete počne tepati ‘tata’ i ‘mama’, nosit će se pred kralja asirskog sve bogatstvo
Damaska i plijen Samarije’“ (Iz 8, 3–4).
23) Kao i kod Hošee, ova simbolička imena nagoveštavaju kakvu sudbinu narod može da
očekuje: za zle sud i uništenje, za „ostatak“ obraćenje i spas. Sasvim je moguće da ta imena ipak
nisu bila prava imena njegove dece, kao ni kod Hošee.
170
U vreme kada Asirci sve jače nadiru i prema Judi, kada okolne
zemlje padaju pod vlast Asirije, Izaija posmatra svoj narod kako se uzda
u svoje sile, osećajući lažnu sigurnost dok Asirci napreduju. Taj lažni
ponos, ta oholost i jeste glavna tema Izaije. On govori o Bogu kao Svecu
Izraelovom koji je uspostavio večni Savez s Izraelom i koji ne može da
izneveri svoj narod. On je Bog koji vodi svoj narod i ne napušta ga, pa
ga i vraća na pravi put kad skrene sa njega, kao što je u njegovo vreme
takođe počelo da se dešava. Tada Bog deluje u istoriji svojom božan-
skom mudrošću, provodeći svoj plan za ljudski rod. Ljudski planovi
u susretu s onim božanskim propadaju, pa tako propadaju i pokušaji
da se suprotstavimo Božjim planovima. Ne prepoznavajući u napre-
dovanju Asirije znakove Božjeg plana, vođeni spostvenim ponosom i
„mudrošću“, narodne vođe povele su narod u stradanje, navlačeći na
narod Božju kaznu. Ipak, Božja kazna nikad nije odmazda, nego je uvek
pouka i lek koji vodi na put oporavka. Izaija i njegovi kasniji učenici tu
nadu stavljaju u temelj poruke. U toj poruci nade je i znak Emanuela,24
Boga s nama, koji naveštava patnje, ali je i obećanje stvaranja novog
razdoblja „mesijanskog“ kraljevstva.
Autor dêla knjige od 40–55. poglavlja, koji nazivamo Deuteroiza-
ijom ili drugim Izaijom, anoniman je – o njemu ne znamo ništa osim
da je delovao u vreme Vavilonskog izgnanstva, a to, opet, saznajemo
iz samog teksta koji je bitno različit od teksta koji se nalazi ispred 40.
glave knjige. Zajedno s propovedanjem Jeremije, s kojim deli mnoge
zajedničke karakteristike, njegova poruka označena je u hrišćanskoj
tradiciji kao vrhunac starozavetne misli. Taj deo knjige takođe je jedan
24) „Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: ’Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za
sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.’ Ali Ahaz odgovori: ’Ne, neću iskati i neću iskušavati
Jahvu.’ Tada reče Izaija: ’Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom
dodijavate! Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će
mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat zlo i birati dobro. Jer
prije nego dječak nauči odbacivat zlo i birati dobro, opustjet će zemlja, zbog koje strepiš, od dvaju
kraljeva. Protiv tebe i protiv tvog naroda i protiv kuće oca tvojega dovest će Jahve dane kakvih ne
bijaše otkad se Efrajim odvoji od Jude – kralja asirskoga. U dan onaj zazviždat će Jahve muhama
na ušću egipatskih rijeka i pčelama u zemlji asirskoj da dođu i popadaju po strmim dolovima, po
rasjelinama stijena, po svim trnjacima i svim pojilištima. U dan onaj Gospod će obrijati britvom
najmljenom s onu stranu Eufrata – kraljem asirskim – kosu s glave, dlake s nogu i bradu s obraza.
U dan onaj svatko će hraniti po kravu i dvije ovce i od obilja mlijeka koje će mu dati hranit će se
vrhnjem; vrhnjem i medom hranit će se koji god u zemlji preostanu. U dan onaj gdje god bijaše
tisuću čokota, vrijednih tisuću srebrnika, izrast će drač i trnje. Onamo će polaziti sa strijelom i
lukom, jer sva će zemlja u drač i trnje zarasti. A po svim gorama gdje se motikom kopalo nitko
više neće ići, strašeći se trnja i drača: onuda će goveda pasti i gaziti ovce’“ (Iz 7, 10–25).
171
25) Četiri su pesme o Sluzi Jahvinom i nalaze se u 42, 1–9; 49, 1–6; 50, 4–9; 52, 13 – 53, 12.
26) „U to vrijeme posla vavilonski kralj Merodak-Baladan, sin Baladanov, pisma s darom
Ezekiji, jer bijaše čuo da se razbolio i ozdravio. Ezekija se obradova tome i pokaza poslanicima
svoju riznicu – srebro, zlato, miomirise, mirisavo ulje – svoju oružanu i sve što je bilo u skladištima.
Nije bilo ničega u njegovu dvoru i svemu njegovu gospodarstvu što im Ezekija nije pokazao“ (2
Kr 20, 12–13).
172
što dovodi do toga da nedužni pate. Zato Bog kao svoj sud odlaže
ispunjenje obećanja; ipak, On ne čeka da se i lično umeša da bi se
postigla pravda za izabrane. Kao i Deuteroizaija, i Tritoizaija nosi
poruku nade, Evanđelje, radosnu vest. Isus to proroštvo primenjuje
na sebi27 i sam predstavlja ispunjenje te nade.
10.5. Mihej
27) „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest
donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje
sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim
ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu
zahvalnicu mjesto duha očajna. I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim – na slavu
Njegovu“ (Iz 61, 1–3).
28) Proročanstvo Mih 4, 1–4; Iz 2, 2–5 i sl.
29) Mihej je, naravno, bio savremenik proroku Izaiji iliti prvom Izaiji.
174
30) „Glavari njegovi sude prema mítu, svećenici njegovi poučavaju radi zarade, proroci
njegovi bale za novac. A na Jahvu se oni pozivaju i govore: ’Nije li Jahve u našoj sredini? Neće na
nas zlo navaliti’“ (Mih 3, 11).
31) „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj
koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve ostaviti
dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. On će se
uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Jahvinom, veličanstvom imena Boga svojega. Oni će
u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir! Ako
Asirci provale u našu zemlju, ako stupe u naše dvore, podići ćemo na njih sedam pastira, osam
narodnih knezova“ (Mih 5, 1–4).
175
10.6. Sefanija
10.7. Nahum
10.8. Habakuk
10.9. Jeremija
majčine utrobe.32 Bog bira, ne čovek, ali Bog daje i snagu. Poruka za
koju je određen nije Jeremijina poruka nego Božja, pa je i snaga Bož-
ja.33 Ali iako je zadatak koji mora da obavi težak, toliko da ponekad
želi i da odustane, Božja reč prosto izvire iz njega kao bujica koju ne
može da zaustavi.34 Božja reč postala je deo njegove suštine, njegovog
bića.
Kao što je već rečeno, o Jeremiji znamo više nego o bilo kojem
drugom proroku. Rodio se u Ananotu, selu na nekih šest kilometa-
ra severoistočno od Jerusalima. Otac Hilkija bio je sveštenik. Postoji
pretpostavka da je on potomak Ebjatara, Davidovog sveštenika koga
je Salomon proterao u Ananot (1 Kr 2, 26), tako da ne čudi što je i sam
Jeremija odmalena bio određen za sveštenika. Jeremija je osetio poziv
oko 625. godine, dok je još bio mladić, s otprilike 25 godina. Njegovo
poslanje počelo je za vreme kraljevanja Jošije i nastavilo se do vlada-
vine kralja Sidikije, i iza tog vremena. Proživeo je dane nade, a zatim i
uništenje naroda.
Tri su razdoblja u kojima je Jeremija bio aktivan. Prvi period je
za vreme vladavine kralja Jošije. Verska situacija u Judeji je loša. Jošija
je mladi kralj koji još nije uspeo da prevlada Manašeovo otpadništvo.
Jeremija, pod uticajem svog prethodnika Hošee, podseća na Savez s
Bogom kao na pitanje ljubavi između Boga i Izraela, ljubavi koju sim-
boliše brak muža i žene. Ako Izabrani narod ne odustane od prihvata-
nja idola, razarajuća invazija sa Severa biće Božja kazna za to preljub-
ništvo – iako ni sam Jeremija nije bio siguran koja sila bi to mogla da
bude, čak se nadao da može da se obnovi i kraljevstvo Izraela. Kralj
Jošija započinje versku reformu 621. godine i to je vreme kad Jeremi-
ja privremeno prestaje s aktivnošću. Komentatori pretpostavljaju da
je razlog za to ćutanje bilo apsolutno slaganje s onim što čini Jošija,
pa tako nema razloga za propovedanje glavnog elementa njegovog
32) „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila
majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te“ (Jer 1, 5).
33) „’I borit će se s tobom, al’ te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim’, riječ je
Jahvina“ (Jer 11, 19).
34) „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu
bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više“
(Jer 20, 9).
179
10.10. Tužaljke
10.11. Ezekiel
35) Često su i sami životi proroka služili kao proročanstva narodu – setimo se samo proroka
Hošee. Tako je i s Ezekielom. Jedan od najrečitijih primera za to je upravo smrt njegove žene (24,
15–22), što je i jedna od najdirljivijih scena u SZ-u.
182
10.12. Hagaj
10.13. Zaharija
10.14. Malahija
36) „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj
Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Jahve nad Vojskama“
(Mal 3, 1).
„Proroštvo. Riječ Gospodnja Izraelu po Malahiji“ (Mal 1, 1).
187
obećanja koja želi da ispuni svom narodu. Posle Malahije nastaje 400
godina tišine, ali kad je vreme došlo nebo se otvorilo da proslavi do-
lazak Mesije.
10.15. Obadija
10.16. Joel
Autor ove knjige je Joel ben Petuel, Joel sin Petuela. Samo njegov
ime znači – Jahve je Bog, i pojavljuje se u ovoj knjizi i najviše u Prvoj
knjizi Letopisa, kao i Prvoj Samuelovoj, Ezri i Nehemiji. Četrnaest lju-
di u Starom zavetu nosi to ime.
Kao što već često govorimo, i kao što je tipično za knjige Starog
zaveta, nemamo biografskih podataka o autoru. Ipak, tekst jasno stav-
lja do znanja jednu stvar – autor je visoko cenio hramsko bogosluže-
nje. U knjizi možemo naći mnogo termina vezanih za kult, kao što su
nazivi žrtava, svečanih okupljanja, učesnika u bogosluženju...
Knjiga proroka Joela jedna je od šest među manjim prorocima
kod koje ne postoji precizno datiranje njenog nastanka, tako da do
datuma dolazimo analizom samog sadržaja teksta. Iako, kao i u slučaju
proroka Obadije, ima onih koji ovu knjigu smeštaju pre Vavilonskog
izgnanstva, većina ipak drži da je nastala u vreme posle njega, i to
uglavnom na osnovu toga što se u tekstu ne pojavljuju ni kralj ni dvor.
Polazeći od toga pretpostavlja se da je knjiga nastala kad te institucije
nisu više postojale. Pošto se ne pominju ni Vavilon ni njegovi vladari,
iako su oni uništili Hram, a hramsko bogosluženje ovde igra veliku
ulogu, nastanak knjige smešta se negde posle 515. godine, kad je Hram
već bio obnovljen.
Izuzetna snaga i važnost Knjige proroka Joela leži u poruci da Bož-
je poruke često mogu da dođu i u obliku prirodnih nesreća. Vreme u
kojem narod živi za vreme Joela je mirno, nema zanimanja za politiku.
Ezra je proglasio Zakon, Hram je obnovljen, vlada i nekakvo blagosta-
nje, ali nema verskog oduševljenja. Vlada jedan oblik materijalizma.
Odjednom – nesreća. Navala skakavaca i sva letina bî uništena. Sada
svi pohrle u Hram da se mole Bogu i prizovu pomoć. Tada i prorok
ustaje.
Prorok uči da Bog može da upotrebi i prirodne nesreće da bi uz-
drmao svoj narod, probudio kod njega svest o Božjoj volji. Svaka kata-
strofa te vrste može da učini ljude osetljivijima da čuju i spremnijima
da slede Božju reč.
Apostol Petar koristi Joelovo proroštvo o izlivanju Duha Svetog
(3, 1–2) da bi objasnio događaje za vreme Pedesetnice (Dj 2, 16–21)
189
– i baš kao što je i Joel prorokovao – Duh Sveti se izlio na sve râne
Isusove sledbenike koji su se okupili u Jerusalimu na molitvu, a to
proroštvo nastavlja i danas svoju aktuelnost, jer Duh Sveti i danas
se izliva na sve koji veruju u Isusa Hrista i čekaju Njegov ponovni
dolazak.
10.17. Baruh
10.18. Daniel
10.19. Jona
način. Postupak je kao i uvek sledeći: uvek pre čitanja prizove se pomoć
Duha Svetog – jer On je Tumač teksta, ne mi; tekst se pažljivo pročita,
prouči se sa što više strana (šta je sam pisac hteo da kaže, o čemu tekst
govori, koja su glavna pitanja...); potom valja pustiti Duha Svetog da ti
u srce donese poruku za tebe, da bi se najzad, što je najvažniji deo, zbog
čega Pismo i postoji – otkriveno primenilo u svom životu.
Ako tako postupimo, nijedan tekst Svetog pisma ne bi trebalo da
nam bude težak za razumevanje. Treba samo imati na umu da je pone-
kad potrebno više vremena da se dođe do poruke, nekad manje – i da
ne treba žuriti. Sve to važi takođe za poruke koje se nalaze u spisima
proroka Ezekiela.
1
I spusti se na me ruka Jahvina
i Jahve me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju.
2
Provede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini ve-
oma mnogo i bijahu sasvim suhe! 3 Reče mi: „Sine čovječji, mogu
195
11
Reče mi: „Sine čovječji, te kosti – to je sav dom Izraelov. Evo,
oni vele: ’Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!’ 12 Zato
prorokuj i reci im. ’Ovako govori Jahve Gospod: Ja ću otvoriti vaše
grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u
zemlju Izraelovu! 13 I znat ćete da sam ja Jahve kad otvorim grobove
vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! 14 I duh svoj
udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete
da ja, Jahve, govorim i činim’ – riječ je Jahve Gospoda.“
10.20.3. Komentar
39) Kod Ezekiela se preko 50 puta javlja izraz „i dođe mi reč Gospodnja“, a izraz
„spusti se na mene ruka Jahvina“ desetak puta.
196
obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i
znat ćete da sam ja Jahve – treći put.
Bog stvara novi život. Očigledno da su kosturi prethodno bili žive
osobe – Bog im je stvorio i taj život. Bog nije stvorio smrt, smrt smo
sami stvorili kad smo izabrali da se odmetnemo od Boga, pa ipak, Bog
ne želi da smrt večno vlada, Bog ne želi da budemo mrtvi nego živi,
zato On uvek nudi novi život i ako smo onaj prethodno svojom kri-
vicom ugrozili ili izgubili. Duhovno mrtvi ponovo mogu da ustanu i
da ožive po Božjoj Reči, ali ta reč dolazi po drugim ljudima. Ezekiel
je Božji glasnik. On govori u Božje ime i Bog po njemu želi da oživi
mrtve. Ako bismo hteli da vidimo koji je to govor danas, govor koji
oživljava – taj govor je Evanđelje Božje koje se širi po nama, ljudima –
drugim ljudima, ljudima koji u svetu smrti imaju potrebu za novim ži-
votom. Ali Bog nas po Ezekielu uči da se to čini s velikim strpljenjem.
Ezekiel prvi put treba da navede da postoji poruka nade i ta poruka
nade treba da privuče pažnju, da zainteresuje mrtve kosti. Posle toga
Ezekiel u drugom obraćanju treba da govori o tome šta je poruka nade
– oživećete! Treće obraćanje je još podrobnije – kako dolazi do oživ-
ljavanja i šta je krajnji rezultat: znaćete da sam ja Jahve, vaš Bog, koji se
brine za vas. Ako se okrenete meni, smrti više nema! I naše propove-
danje Evanđelja mora da bude takvo: strpljivo i uporno.
I zaista, još dok je govorio nasta šuškanje i pomicanje kostiju,
naraslo je i meso po kostima. Jednom beznadežno mrtve, suve kosti
sada ponovo liče na ljude – ali, dodaje Ezekiel, duh još ne bijaše u
njima.
Propoved Evanđelja, naše molitve, mogu da ožive duhovno mr-
tve. Onaj ko se trudi da živi po savesti, ko pokušava da sluša šta kaže
Gospod, počinje da liči na čoveka – ipak, da bi bio potpuni čovek, slika
Božja, potreban je duh kojeg Bog daje, a mi verujemo i ispovedamo
da ga Bog daje na prvom mestu po sakramentima, po svetim tajnama.
I eto Ezekiela koji prorokujući priziva Duh nad oživela trupla, i Duh
siđe na njih, kao krsne vode, i oni oživeše, stadoše na noge i broj im je
veoma velik, neprebrojiv. I ovde se opet vidi kolika je važnost čoveka
kao Božjeg saradnika: pozvani smo da naveštavamo reč Božju, strpljivo
i sistematski, pozvani smo da tom rečju oživljavamo mrtve – pozva-
ni smo da im po sakramentima i po službenicima sakramenata Crkve
198
Zagreb, 18.08.2016.
Abraham, 25, 29
Adam i Eva, 24
Adonaj, 43, Vidi Jahve, JHWH
Agraphe, 58
Alegorijski metod tumačenja, 67
Alegorijsko značenje pisma, 76, Vidi Četvorostruko značenje pisma
Alegorijsko-dogmatski smisao, 68
Aleksandar, 34
Aleksandar Balas, 35
Amonci, 26
Amos, 166
Anagoško značenje pisma, 76, Vidi Četvorostruko značenje pisma
Anđeli, 48
Antioh III, 35
Apirim 26, Vidi Habiru, Hebrej
Apokalipsa Pavlova, 60
Apokrif, 17, 53
Apokrifi Novog zaveta, 58
Apokrifna evanđelja, 60
Aramejski jezik, 21
Arhelaj, 37
Arheologija, 25
Asaf, 132
Augustus, 36
Avelj, 24
Beliar, 57
Ben Sira, 154
Berith, 13, Vidi Zavet
204
Besmrtnost duše, 51
Betšeba, 32
Blagoslovi, 84
Božja objava, 9, 24
Božja poruka, 21, 64
Božje ime, 42, Vidi Jahve, JHWH
Brak, 29
Bubrezi, 39
Buduće-spasenjsko značenje pisma, 76
Bukvalno značenje pisma, 76
Byblos, 13
Četiri značenja, 76
Četvorostuki smisao pisma, 68
Čitanje Biblije, 10
Darije, 34
David, 30, 105, 109, 132
Deca, 40
Degeneracija vere, 51
Dela Pavla i Tekle, 59
Demerije I, 35
Deportacija, 33
Deuterokanon, 153
Deuterokanonske knjige, 17
Deuterokanonski spisi, 54, 154
Diathēkē, 13, Vidi Zavet
Diktatura, 36
Doslovno značenje, 67, Vidi Četvorostruko značenje pisma
Dualizam, 51
Duhovni smisao, 67
Dvanaest plemena, 26
Ebed, 42
Edom, 187
Egipat, 27, 35
Egzegeza, 63, 66
Eklezijast, 151
Eli, 122
205
Eponim, 26
Eseni, 50, 52
Estera, 117
Etiologija, 84
Etiopski Henok, 56
Evanđelja, 19
Ezra, 34, 109
Faraon Ramzes II, 28
Farizeji, 15, 46, 48
Feničani, 12
Filip, 37
Filistejci, 30
Filona, 153
Galileja, 37
Gebal, Gebhal, 13 Vidi Byblos
Grad, 38
Gradsko stanovništvo, 38
Grci, 34
Habiru, 26
Had, 39
Hamurabijev zakon, 41
Hasidejci, 47, 190
Hasmonejci, 36
Hebrej, 26
Helenizacija, 34
Herem, 104
Hermeneutika, 63
Herod Antipa, 37
Herod Veliki, 37
Herodot, 34
Herodovci, 36
Hiksi, 27, 28
Hirkana II, 36
Hram, 14, 31, 33, 34, 35, 37, 43, 45, 48
Hramska služba, 45
Hramsko bogosluženje, 51
206
Hrišćanstvo, 37
Hvalospevne himne, 136
Idumeja, 37
Ime – Biblija, 12
Imena plemena, 27
Inspiracija, 71, 72
Ispravnost, 53
Istina, 10
Istorija, 23
Istorijska, 23
Istorijske knjige, 15
Istorijske, 15
Istorijski psalmi, 138
Isusovo učenje, 10
Ivan Hirkan, 36
Izabrani narod, 25
Izgnanstvo, 33
Izlazak, 28
Izrael, 32, 42
Izraelci, 24
Izreke Isusove, 19
Izvori, 84
Izvorni tekst, 20
Izvornici, 14
Jahve, 42
Jakov, 26
Jamnija, 14
Jehova, 43
Jeremija, 33
Jeres, 54
Jeroboam, 32
Jerusalim, 32, 36
Jevreji, 24
JHWH, 42
Joel ben Petuel, 188
Jonatan, 35
207
Jošua, 29
Jubal luka, 12, Vidi Byblos
Juda Iskaritoski, 50
Juda, 32
Judeja, 37
Judita, 116
Julije Cezar, 36
Kain, 24
Kanaan, 38
Kanon jevrejskih spisa, 15
Kanon, 13, 20, 29, 53
Kasniji proroci, 159
Kateheza, 68
Kir, 33
Kleopatra, 35
Ključna vremena, 23
Knjiga Brojeva, 83
Knjiga Henokova, 56
Knjiga Isusa Navina, 88
Knjiga Izlaska, 68
Knjiga Jošuina, 87
Knjiga Jubileja, 46
Knjiga Letopisa, 109
Knjiga Levitskog zakonika, 83
Knjiga Mudrosti, 154
Knjiga o Kraljevima, 108
Knjiga o Sudijama, 105
Knjiga Ponovljenog zakona, 83
Knjiga Postanka, 82
knjige Mojsijeve, 81
knjige Starog zaveta, 12
knjige SZ-a, 12
Književnici, 46
Kovčeg Saveza, 31, 33
Kraljevski psalmi, 137
Kraljevstvo Juda, 32
208
Kritički metodi, 66
Kserkses, 34
Kult, 18
Kumran, 132
Legenda, 84, 106
Legende, 59
Levirat, 29
Levirat, leviratski brak, 115
Leviti, 45
Literarna kritika, 16
Literarne forme, 66, 83
Literarno značenje pisma, 76
Liturgija, 11
Liturgijski psalmi, 138
Livije, 34
Lot, 26
LXX, 14, Vidi Septuaginta
Makabejci, 35, 112
Makabejski ustanak, 35, 47
Makedonija, 34
Mariamna, 37
Marko Antonije, 36
Masada, 56
Meditacija, 10
Medresa, 55
Mesija, 57
Midraš, 55, 78, 79
Mišna, 55
Mit, 82
Mitovi, 17
Moaba, 26
Mojsije, 12, 27, 87
Mojsijev Zakon, 104
Molitva, 10
Monarhija, 30
Monoteizam, 26
209
Moralno značenje, 67
Moralno-hrišćansko značenje Pisma, 76
Mudrosna književnost, 143
Mudrosni psalmi, 137
Mudrost, 143
Nabi’, 160
Nabukodonosor, 33
Nacija, 24
Način čitanja Biblije, 12
Nadahnutosti Svetog pisma, 71
Nag Hamadi, 60
Narod, 29
Nefili, 95
Nehemija, 34, 109
Nepogrešivost, 71
Objava, 8, 10, 18, 21, 71
Oktavijan, 36
Oporuka dvanaest patrijarhâ, 57
Origenova hermeneutika, 68
Osamnaest blagoslova, 48
Osvajanje Obećane zemlje, 29
Paganski narodi, 24
Palestina, 35, 37
Paljenica, 44
Parash, 47, Vidi Farisej, Perushim
Pasha, 45
Patrijarsi, 17, 25, 26
Pavlove poslanice, 19
Pax Augustiana, 36
Pedesetnica, 45
Pentateuh, 81
Pereja, 37
Persijanci, 34
Petoknjižje, 15, 18, 27, 33, 81, 102
Petrova apokalipsa, 60
Ploče sa Deset Božjih Zapovesti, 31
210
Pobuna, 35
Podela knjiga – kanon, 15
Politeizam, 26
Polunomadi, 26
Pomirnica, 44
Pompej, 36
Porodica, 40
Poučne knjige, 15
Povratnici, 34
Predaja, 12, 17
Predaje Starog zaveta, 12
Predaje, 84
Prinosnica, 44
Prokurator, 37
Prolomej, 36
Prophetes, 160
Propovednik, 152
Proroci, 15
Prorok, 101, 160
Protoevanđelje Jakovljevo, 61
Proučavanje Biblije, 10
Provincija, 36
Prozbeni psalmi, 136
Prva Henokova: 56
Psalmi pouzdanja, 137
Psaltir, 130
Pseudepigrafi, 54
Ptolomej, 35
Ptolomejevići, 35
Qoheleth, 151
Quo Vadis, 59
Rabbi, 45
Raniji proroci, 159
Rano gvozdeno doba, 30
Ranohrišćanska literatura, 58
Raspeće, 37
211
Razlika u kanonu, 13
Reč Božja, 9
Redaktori, 82
Reformacija, 10, 15,
Rex socius, 37
Rim, 36
Rimljani, 36
Ritual, 84
Robovi, 41
Robovlasništvo, 41
Rodoslov, 84
Rukopis, 20
Ruta, 114
Sabat, 45
Saduceji, 46, 47, 49
Sakramenti, 11
Salomon, 32, 132, 153, 156
Salomona, 31
Samarija, 32, 37
Samaritanci, 33
Samuel, 31, 105, 107, 122
Satana, 149
Saveza na Sionu, 28
Seleuk, 35
Seleukovići, 35
Semitski narod, 28
Senat, 36
Seosko stanovništvo, 38
Sepher Tehillim, 131
Septuaginta, 14
Sikarioti, 50
Simon, 36
Sin čovečiji, 56
Sinagoga, 43, 48
Sinedrion, 46, 47
Sinovi Izraelovi, 26
212
Sirah, 155
Sirija, 36
Sistem žrtvovanja, 51
Sluge (ebed) Jahvea, 42
Smrt, 40
Spisi, 15
Srce, 39
Stari zavet, 80
Sudija, 105
Sudije, 31
Sveštenici, 45
Sveta predaja, 9
Svetilišta, 42
Sveto pismo, 9, 10
Sveto Trojstvo, 11
Svitak, 167
Šator sastanka, 43
Šaul, 31, 105
Šeol, 39
Šopet, 31
Talmud, 42, 55
Tanaka, 15
Targum, 78
Tehillim, 131
Telo, duh i duša, 39
Teološko značenje pisma, 76
Tertulijan, 56
Testament, 13, Vidi Zavet
Tetragram, 42
Tetrarsi, 37
Tiranija, 35
Tobija, 116
Tomino evanđelje, 62
Tora, 82
Tore, 48
Tradicije, 18
213
Trg, 39
Tri smisla, 67
Tridentski koncil, 20
Tropološko značenje pisma, 68, Vidi Četvorostruko značenje pisma
Učenje o anđelima, 56
Ugovor, 13, Vidi Zavet
Uputstvo za život, 11
Uskrsnuće, 37, 48, 51,
Usmeno prenošenje predaje, 19
Uzvišice, 42
Vavilon, 34, 40, 132
Veliki sveštenik, 36
Veliko veće, 46, 47
Zadok, 49
Zagrobni život, 40
Zahvalni psalmi, 137
Zajednica u Kumranu, 51
Zakon, 15, 47, 51, 84
Zapisivanje knjiga Zakona, 34
Zavet – stari i novi, 13
Zemlja obećanja, 29
Zevs, 35
Ziloti, 49
Žena, 40
Život nakon smrti, 40
Žrtva za greh, 44
Žrtve, 44
SKRAĆENICE NAZIVA
BIBLIJSKIH KNJIGA
STARI ZAVET
Ob Obadija
Jon Jona
Mih Mihej
Nah Nahum
Hab Habakuk
Sef Sefanija
Hag Hagaj
Zah Zaharija
Mal Malahija
NOVI ZAVET
Mt Evanđelje po Mateju
Mk Evanđelje po Marku
Lk Evanđelje po Luki
Iv Evanđelje po Ivanu
Dj Djela apostolska
Rim Poslanica Rimljanima
1 Kor 1. poslanica Korinćanima
2 Kor 2. poslanica Korinćanima
Gal Poslanica Galaćanima
Ef Poslanica Efežanima
Fil Poslanica Filipljanima
Kol Poslanica Kološanima
218
Roberts, B.J. The Old Testament Text and Versions, Cardiff: University
of Wales, 1951
Sandmel, S., The Hebrew Scriptures: An Introduction to Their Litera-
ture and Religious Ideas New York: Knopf, 1963
Schurer, E., The History of the Jewish People in the Age of Jesus Christ
175 B.C. – A.D. 135: A New English Version Revisted and Edited
ed. G. Vermes, F. Millar et al.; 3 vols. Edinburgh: Clark, 1987
Soggin J.A., Introduction to the Old Testament., Westminster/John Knox
Press., 1989.
Stemberger G., Il Midrash. Uso rabbinico della Bibbia. Introduzione,
testi, commenti., EDB, 2006.
Thackeray, H.St.J., A Grammar of the Old Testament in Greek
according to the Septuagint vol.1; Cambridge, UK: University
Press, 1909; repr., 1978
The Cambridge Ancient History 3rd, ed.; ed. I.E.S. Edwards et. Al.;
Cambridge, UK: University Press, 1970 –; (CAH)
The Cambridge History of the Bible, Cambridge, UK: University Press,
1963, 1969, 1970; (CHB)
The expositor’s Bible Commentary with the New Interantional Version
of the Holy Bible Grand Rapids, MI: Zondervan, 1976-
The New Interntional Commentary on the Old Testament Grand Eerd-
mans, 1965.; (NICOT)
Theological Dictionary of the Old Testament Grand Rapides,MI: Eerd-
mans, 1974, 1977 –; (TDOT)
The Text of the New Testament: An introduction to the Critical Editions
and to the Theory and practice of Modern Textual Criticism, Grand
Rapides, MI: Eerdmans; Leiden:Brill, 1987; (NT)
Tomić, C., Praoci Izraela, Verbum, 1978.
Tomić C., Pristup Bibliji, Verbum, 1986.
Tomić C., U zemlji obećanja., Verbum, 1980.
Tomić C., Začeci židovstva., Verbum; 1988.
Tov. E, The Text-Critical use of the Septuagint in Biblical Research,
Jerusalem Biblical Studies 3, Jerusalem: Simor, 1981
Tyindale Old Testament Commentaries London: Tyndale Downers
Grove, IL: Inter-Varsity 1964 –; ( TynOTC)
Word Biblical Commentary Waco, TX: Word Books, 1982- ; (WBC)
224
UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . str. 7
2. REČ U VREMENU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 21
2.1. Istorija Saveza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 21
2.2. Razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 22
2.2.1. Preistorija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 24
2.2.2. Vreme patrijarhâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 25
2.2.3. Izlazak i Mojsije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 27
2.2.4. Osvajanje Obećane zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 29
2.2.5. Vreme sudija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 30
2.2.6. Početak monarhije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 30
2.2.7. Raspad jedinstvene države
do izgnanstva u Vavilon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 32
2.2.8. Vavilonsko izgnanstvo (587–539) . . . . . . . . . . . . . . » 33
2.2.9. Vreme posle izgnanstva (539–333).
Persijska era. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 33
2.2.10. Grčka era (333–63. godina pre Hrista) . . . . . . . . » 34
2.2.11. Makabejski ustanak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 35
2.2.12. Vladavina Rima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 36
2.3. Život i običaji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 38
2.4. Verski život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 42
2.5. Jevrejske verske institucije i grupe
u novozavetnom vremenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 45
226
4. POTRAGA ZA SMISLOM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 63
5. OBJAVA, INSPIRACIJA,
NEPOGREŠIVOST (ISTINITOST) PISMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 71
8. PSALMI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 129
8.1. Naziv i struktura, nastanak psalama . . . . . . . . . . . . . . . . . » 131
8.2. Literarne vrste . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 135
8.3 Tumačenje psalama (Psalam 86) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 138
R E C E N Z I J A . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 199
I N D E K S A U T O R A . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 201
I N D E K S P O J M O VA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 203
S K R A Ć E N I C E N A Z I VA
B I B L I J S K I H K N J I G A . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 215
B I B L I O G R A F I A . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 219
S A D R Ž A J . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . » 225