Professional Documents
Culture Documents
Uvod U Arhivistiku - Skripta
Uvod U Arhivistiku - Skripta
Univerzitet u Beogradu
2016.
Uvod u arhivistiku
Paleografija (paleos – star + grafos – pismo παλαιός+ γράφω) je pomoćna nauka koja se bavi
dvema oblastima.
1) postanak i razvoj pisma
Postoji onoliko paleografija koliko ima pisama (osnovne 3 paleografije kod nas: glagoljska,
ćirilska i latinska). Latinska paleografija ima oko 20 pisama.
2) materijali (podloge) i sredstva za pisanje (kojima se pisalo, urezivalo itd.)
Paleografija ne proučava samo službene spise, povelje i slično, nego i književne rukopise.
Paleografija ima 5 osnovnih zadataka:
1) da ispravno pročita i protumači stare tekstove
2) da odredi (bar približno) vreme i mesto nastanka nekog dokumenta (tako je paleografija
povezana sa hronologijom itd.)
3) da utvrdi originalnost (važno je utvrditi i falsifikat; postoje istorijski falsifikati koji su bitni jer
su proizveli neke posledice)
4) da utvrdi koliko je ruku pisalo dokument
5) da dobro prouči ilustracije i ornamentacije u dokumentima (one mogu da ukažu na vreme i
mesto nastanka dokumenta)
Najstariji materijal za pisanje je kamen, pa zatim glinene tablice (tvrd materijal, glina se peče)
Najstariji dokumenti, sem kamena, na glini su Ep o Gilgamešu, Hamurabijevi zakonici.
Drvo je važan tvrd materijal za pisanje koji se i danas koristi (školske table). Na drvetu se piše
kredom ili urezivanjem. Drvo je korišćeno i duboko u srednjem veku – Biblia pauperum
(Paupers’ Bible) → Biblija za siromašne, urezivalo se na drvetu i deljena je po vašarima,
sajmovima itd.
Kada se otkrije neki novi materijal za pisanje, ne znači da svi pre njega (odmah) prestaju da se
koriste.
Voštane tablice
Najstarija mekana podloga (materijal) za pisanje su voštane tablice. One su vrlo brzo zamenile i
potisnule glinene tablice iako su, paradoksalno, osetljivije.
Voska je bilo svuda, bio je jeftin; voštane tablice su mnogo praktičnije za pisanje i za brisanje,
što je bilo dobro za uštedu vremena. Obrada voštanih tablica nije zahtevala mnogo vremena.
Znači, voštane tablice su bile jeftine, lake za pripremu, pisanje, brisanje i pravljenje.
Spoljni deo je ispupčen, u sredini je udubljenje koje se napuni voskom. Ram može biti od drveta,
srebra itd. Vosak se razlije i ostavlja na suncu dok se ne stvrdne do izvesne mere.
Pisalo se tzv. stilusom (stilus). Stilus je najčešće od kostiju ili kamena. Jedan deo je zašiljen a
drugi pločast (jednim delom se pisalo a drugim brisalo).
Još jedna prednost voštanih tablica – može da se briše (na glinenim ne može). Zbog ove
prednosti su se njima, pored pisara, služili i učenici. Odatle potiče Horacijev savet mladom piscu
,,Često okreći pero (stilum)’’, tj. često ispravljaj ono što si napisao, često briši → više verzija.
Kod voštane tablice može da se koristi isti vosak za više pisanja.
Knjige su se pravile tako što su se tablice spajale zadnjim delom, lepilo se drvo na drvo.
Nazivi za tablice: diptih, triptih, poliptih (dve spojene tablice zovu se diptih, tri triptih itd.)
Više tablica spojenih u celinu – codex. Kodeks je knjiga od voštanih tablica, mada danas znači
nešto drugo. Postoje svedočantva da su voštane tablice prvi upotrebljavali Grci oko 5.veka p.n.e.
ali one nisu sačuvane.
Najstarije sačuvane tablice potiču iz 1.veka naše ere i nađene su u Pompeji (ovaj grad je zatrpao
vulkan Vezuv, pepeo ih je zaštitio od temperature). Bili su to neki trgovački ugovori i računi.
Najstarije voštane tablice u našim krajevima nađene su u Rumuniji, potiču iz 2.veka naše ere, iz
vremena cara Trajana. Nađene su u ostacima jednog rimskog naselja u Transilvaniji.
Voštane tablice imaju najmanje sačuvanih primeraka.
Rimljani su često koristili gips (isto su ga razlivali). Gipsom se bavi epigrafija, to je polutvrd
materijal; mekši je od gline a tvrđi od voska. Rimljani su gipsanu tablicu zvali album.
Voštane tablice su se u nekim delovima Italije i Francuske (jug) upotrebljavale još i na kraju 14. i
početkom 15.veka (oko 1400.godine).
Jedina velika prednost voštanih tablica je što mogu da se koriste ponovo. Glavna mana bila je što
su zauzimale previše prostora.
Papirus
Papirus je nastao u Egiptu, još pre oko 4500 godina. Brzo je potisnuo voštane tablice i proširio se
na Grčku i Rim. Problem je to što je bio skup, zavisio je od toga kako uspe setva na Nilu.
Papirus se pravio od srži (srčike) biljke papirus, koja je rasla u močvarama Gornjeg Nila (u
gornjim delovima Nila – današnja Ruanda). Posle su ga kultivisali, gajili.
Biljka je visoka 4m a samo od onog dela koji je u vodi (oko 80cm) se pravi papirus. Dosta je
ostajalo neiskorišćeno.
Papirus se jednostavno proizvodio. Srčika se sekla u trake (vrpce) i te trake se slažu jedna na
drugu uzduž pa onda poprečno pa opet uzduž (horizontalno i vertikalno), i tako u slojevima. Od
broja slojeva je zavisila debljina papirusa. Tanji papirusi su bili skuplji, 2 reda recimo su imali
papirusi korišćeni za pisma za vladara i slično. Svaki sloj se premazuje lepljivim brašnom
(kamilje ili obično stočno brašno sa dodatkom nečeg lepljivog).
Jedan sloj se zove sheda (optimalan broj je 20 sheda), 20 sheda (kompletan list papirusa) zvao se
plagula, 20 plagula činilo je skapus. [Skapus] sheda/plagula konačno pripremljena za pisanje
zvala se charta (karta).
Prednost papirusa:
nije se urezivalo, pisalo se mastilom, što je trajnije
sami određujete veličinu (određivanje veličine)
ekonomika čuvanja (savijali su ga u svitke → svitak – rotulus, na latinskom liber – knjiga)
3 kategorije papirusa:
1) egipatski papirusi – najstariji papirusi, nađeni u Egiptu. Pisani su orijentalnim jezicima i
pismima. Nema ih mnogo (6 je sačuvano) a čuvaju se u Londonu, Beču i Zagrebu.
2) herkulanski papirusi – nađeni u Herkulanumu, drugom gradu koji je stradao pored Pompeje
u 1.veku naše ere (udaljeni oko 20km, u Pompeji nađene samo voštane tablice a u Herkulanumu
samo papirus)
3) srednjovekovni papirusi – njih ima najviše (od kraja antike do kraja srednjeg veka) – npr.
Kumranski rukopisi
Herodot je posvedočio da je koža životinja korišćena još u 5.veku p.n.e. i nazivala se membrana
(prvi naziv pergamenta). Pergament je nazvan po Pergamu, ali tek 900 godina kasnije – u 4.veku
naše ere.
Sama proizvodnja pergamenta je nuspojava klanja životinja. Pravio se tako što se skinu dlake sa
kože, ta odrana koža je stajala nekoliko dana u živom kreču (koji je uništavao dlake i ostatke
mesa i mišića). Ta koža se kačila uglavnom na drvene okvire (ramove od drveta) i sušila na
suncu ili na dimu. Mazala se uljem da bi se dobilo na elastičnosti kože. Na kraju se glačala i
obrezivala u željenoj veličini. Na pergamentu se pisalo mastilom.
Palimpsest – tekst preko kog je ispisan drugi tekst. To je prvi tekst napisan na pergamentu.
Tako su pronađena Ciceronova dela i jedna verzija Plautovih dela (Ilija Crijević – dubrovački
humanista).
Papir (hartija)
3) moderna faza
Ova faza vezana je za dve godine u 18.veku – 1719. i 1752. i za dva imena – Reomir i Jakob
Kristijan Šefer. Izvodeći izvesne oglede vezane za sagorevanje drveta, francuski fizičar i biolog
Reomir je 1719. primetio da su vlakna trulog drveća izuzetna materija za pravljenje papira
(samleveno drvo – srž i kora – umesto lana i konoplje). Nakon tog zaključka zapisao je svoja
zapažanja o procesu pravljenja papira. Taj rukopis je pronašao sveštenik Jakob Kristijan Fon
Šefer i odlučio da to patentira 1752.godine. Drvo, celuloza je postalo osnovna sirovina za
proizvodnju papira.
Papir je i dan danas jedna od 6,7 najproduktivnijih grana industrije. Vrlo malo zemalja ima
fabriku papira. Do pre nekoliko godina postojala je jedna u Sremskoj Mitrovici, sada ne postoji
nijedna na Balkanu. Najveći proizvođači su Amerika i Kina. Papir je mnogo jeftiniji od
pergamenta. Gutenberg je prvu Bibliju štampao na pergamentu ali je brzo prešao na papir.
Svetlost je najopasniji protivnik papira i pergamenta.
Filigranologija
Najstariji filigrani nalaze se na papiru u radionici u italijanskom gradu koji se zove Fabriano (po
plemićkoj porodici koja ga je osnovala). Plemstvu je bilo zabranjeno da se bavi zanatima, nisu
smeli da osnivaju radionice; međutim, dozvoljeno im je bilo bavljenje zlatarstvom, keramikom i
proizvodnjom papira. Fabrika Fabriano je trajala do polovine 18.veka (i Gutenberg je štampao na
papiru proizvedenom u ovoj fabrici).
U početku su za filigrane korišćeni najjednostavniji oblici: krst, krug, trougao, zvezda. Kasnije
plemićke porodice u Italiji i Austriji koriste papire sa filigranima u vidu svojih grbova.U baroku
se razvija umetnost filigranologije. Barokni filigrani su raskošni, sa prikazima životinja i
mitoloških bića.
Filigranologija se kasno razvila kao nauka, početkom 20.veka. To je nauka izučavanja vodenih
žigova koja je veoma značajna jer se proučavanjem filigrana može utvrditi mesto i približno
vreme nastanka dokumenta (ako znamo kada je radila fabrika čiji vodeni znak se nalazi na papiru
na kojem je dokument napisan), kao i da li je neki dokument falsifikat. Prva provera za falsifikat
jeste vodeni žig.
Hitlerovi memoari (1922/23 – 1936) → po svemu sudeći (a 10 disciplina je to izučavalo) to je
bio original. Međutim, nije proveren filigran, koji je pokazao da je to iz peroda između 1945. i
1949 (magazin Štern).
Oblici rukopisa
Svitak od pergamenta je imao tu prednost što se mogao produžavati prišivanjem (ako nam je
falilo još papirusa pravi se drugi svitak). U Arhivu Srbije nalazi se najduži prišiveni pergament
na svetu – to je povelja Stefana Dečanskog iz 1330. godine o osnivanju manastira Dečani. Svitak
je dugačak 6m i 20cm a širok oko 30cm. Tragovi šivenja nisu vidljivi golim okom već se mogu
videti samo pod mikroskopom. Nije napravljen od fetusa već od vrlo mladog teleta.
Antički pergamenti čuvani su u glinenim ćupovima ili na policama a u srednjem veku u
metalnim valjcima (kao za diplome) koji su se zvali teke (latinski: teka) a kasnije kapsule (capsa
– capsae). Prve teke su korišćene u papskoj kancelariji.
2) kodeks
Kodeks je prvobitno označavao spojene voštane tablice. U srednjem veku kodeks je dobio novo
značenje – bio je sinonim za rukom pisanu knjigu. Najčešće je vezan za pergament. Kada su u
pitanju obimniji spisi bolje je organizovati pergament u kodeks nego u svitak. Knjige su bile
pisane na odvojenim listovima koji su kasnije vezivani (šiveni) i koričeni.
Prvi kodeksi su bili jevanđelja, cele biblije. Kodeks je preovladao sa razvojem papira.
Krajem 5. i početkom 6.veka hrišćanska crkva je uvidela da su kodeksi zgodno sredstvo za
širenje božije reči. Kratki odlomci iz Biblije, jevanđelja su u vidu kodeksa deljeni vernicima na
vašarima, propovedima. Potreba za praktičnim nošenjem tih Biblija za siromašne je doprinela
širenju kodeksa. Od uvođenja kodeksa uvećan je broj prepisanih dela (jevanđelja itd.) jer je
olakšano prepisivanje, a naročito čuvanje.
Kodeksi su se sastojali od listova. List se naziva folio. U kodeksu je sve bilo na jednom mestu i
obeležavale su se strane brojevima ili slovima abecede. U početku nije bilo obeležavanja
stranica, nije se znalo za paginu. Prvo su se obeležavali listovi (folijacija) a tek kasnije stranice
(paginacija).
Najobičnija praksa bila je prošivanje ili lepljenje 4 para listova (8 listova – 16 stranica) i to se
zvalo kvaternio. I danas je to optimalan način lepljenja i uvezivanja listova.
Prva, prednja strana lista zvala se recto, ona se obeležavala. Strana nasuprot nje (zadnja strana
lista) zvala se verso, pa se pri citiranju navodi recimo 211.list → 211r. ili 211.v.
Na papirusima i pergamentima nije bilo margina. Margine nastaju sa kodeksom. Unutrašnja
margina je ostavljala prostor za vezivanje, da ne bi tekst bio pokriven kada se list uveže u
kodeks. Spoljna margina je nastala zbog simetrije.
1.3.2016
Iluminacije
Iluminacije se moraju poznavati jer nam pomažu da utvrdimo poreklo rukopisa. Ilumancije su
značajne za utvrđivanje autorstva i vremena nastanka rukopisa.
Čak i slični tekstovi su različiti po iluminacijama. Vrlo retko se dešava da je pisar istovremeno i
iluminator (Miroslavljevo jevanđelje – jedan čovek pisao, drugi radio minijature, iluminacije).
Ilustracije su iscrtavane istim mastilom kojim je pisan tekst.
Prve iluminacije su zapravo bile ilustracije, tj. predstavljale su pojedine scene iz rukopisa.
Javljaju se jos u IV, V i VI veku (Vergilije, rukopis iz 4.veka; ilustrovana scena dvoboja u
Homerovoj Ilijadi iz 5.veka). Prava umetnost iluminiranja razvila se u 7.veku u Vizantiji, tada
nastaju prave iluminacije. U 13. i 14.veku Grci su dolazili na naše prostore da podučavaju ili je
naš narod išao u Carigrad.
Inicijali su poseban deo iluminacije, početna slova nekog poglavlja ili paragrafa u prepisu. Prvo
slovo je bogato ukrašeno. Prvo su bili jednostavni geometrijski inicijali, zatim zoomorfni
(životinje, ptice, takođe i čudovišta, zmajevi, aždaje – Stari zavet, Eva, zmija obmotana oko
slova T) i antropomorfni (najčešće sveci). Ovi (antropomorfni) inicijali nazivaju se minijature
jer su najčešće oslikani tamno-crvenom bojom (minius – net:minium). Najbolji, najznačajniji
svetski minijaturista bio je Dalmatinac Julije Klović (doba renesanse, 16.vek). Osnovao je svoju
školu u Raveni i imao je oko 15 učenika.
Sredstva za pisanje
Prvo mastilo koje se upotrebljavalo je bila biljka iđirot. Ta biljka je bila veoma popularna, rasla
je u celom Sredozemlju. Imala je halucinogeno dejstvo (i za zadovoljstvo i za medicinske svrhe)
i bila je veoma moćan afrodizijak. To je prva vrsta mastila, pisalo se tečnošću koja je izrazito
crna.
Vremenom se kao najbolje sredstvo pokazalo ptičije pero, zvano penna. Ptičije pero je bilo
elastičnije i savitljivije, moglo se oštriti da dobijete deblju i tanju stranu.Mogla je da se pod
različitim uglom kontroliše debljina linije što je dovelo do razvoja tehnike pisanja i do nastanka
kaligrafije (sa pojavom pera sa razvila kaligrafija). Za inicijale i minijature koristila se slikarska
četkica, kist. Pisalo se na skriptorijumu. Skriptorijum je bio sto za pisanje sa ravnom pločom i
jednom nogom. U pisarskim radionicama se pisalo stojeći. Pera su se čuvala u kalamarijumu,
tj.pernici.
Razvoj pisma
Paleografija proučava sredstva za pisanje, istorijski razvoj i oblike pisma. Ima onoliko
paleografija koliko ima pisama. 3 nama najznačajnije su latinska paleografija (ali to nije
latinica), glagoljica i ćirilica.
Sa opšteg, teorijskog stanovišta pismo je svaki sistem vidljivih oblika koji nešto znači (svaki
sistem vidljivih znakova koji daju neka obaveštenja), ali tu bi onda spadali i crteži. U užem
smislu (međunarodno prihvaćena definicija), pismo je sistem koji vizuelno reprodukuje glasovni
sistem govornog jezika, tj. pismo je grafički izraz jezika.
4 vrste pisama:
1) piktografsko ili slikovno pismo
Ovo pismo je najstarije. Znak (piktogram) je slika predmeta i označava samo taj predmet i ništa
drugo. Problem slikovnog pisma je što se pomoću njega ne može protumačiti pismo, kako su oni
to pričali, ne možemo rekonstruisati jezik (jer znakovi ne predstavljaju zvukovne reči). Prvi
tragovi piktografskog pisma nađeni su u Mesopotamiji i to je sumersko pismo. Prvobitni zapisi
su bili na kamenu, najstariji nađeni takvi spomenici potiču iz 3900.p.n.e. Kasnije je pisano na
glinenim pločicama, najstarije pronađene su iz 3200.p.n.e. Sumeri su prvi počeli da pišu na
pločicama, s leva na desno. Ovo pismo se još naziva i klinasto pismo, jer je nastalo na tvrdim
materijalima (kamen, glina) pa se urezivalo klinom. Na ovom pismu je napisan Ep o Gilgamešu.
Vremenom je u ideografskom pismu znak (ideogram) kao simbol postao čitava reč (prerastao u
grafički znak za reč). Prvi su Egipćani počeli da sklapaju reči u rečenice. Najstariji primerci
hijeroglifskog pisma potiču iz otprilike 3500.godine p.n.e., pre nego što su Sumeri počeli da
koriste glinene pločice. Vremenom se ovo pismo sve više uprošćavalo i išlo ka silabičkom
pismu.
Od feničanskog pisma nastala su sva moderna pisma. Feničansko pismo je najstarije pronađeno
alfabetsko pismo i iz njega su se razvila 3 pisma (aramejsko, arapsko i grčko)
Feničansko pismo
Iz aramejskog pisma se razvilo hebrejsko pismo, koje se i danas koristi. Druga grana razvoja
→ feničanskog pisma dala je arapsko pismo. Treća grana razvoja dala je grčko pismo. Grci su prvo
← pisali bustrofedon (obostrano pisanje) – prvi red s leva na desno, drugi red s desna na levo, i
→ tako naizmenično, a kasnije samo s leva na desno. Znakove su uzeli iz feničanskog pisma, a
dodali su znakove za vokale. Grčko pismo je imalo u proseku od 22 do 27 znakova, a kasnije se
ustalio alfabet od 24. znaka. U 7-8.veku p.n.e. grčko pismo stiže u grčke kolonije na jugu Italije
(Sicilija itd.) i tada dolazi u kontakt sa ljudima drugih kultura, sa etruriskim pismom i polako
stvara latinsko pismo. Od grčkog pisma su najpre nastala latinska pisma, a potom i slovenska
pisma. Bilo je mnogo latinskih pisama (danas postoji samo jedno – latinica) i 2 slovenska pisma.
Latinska paleografija
2) kvadratna kapitala
Arhajska kapitala je vremenom dobila stilizovaniji, svečaniji oblik koji se zvao kvadratna
kapitala. Koristila se za pisanje po papirusu, bila je prilagođena pisanju na manjim površinama.
Kvadratna kapitala predstavlja prilagođavanje arhajske kapitale mekom materijalu.
Sa kvadratnom kapitalom počinju skraćenice i ligature (spojena slova).
arhajska → pismo gde su slova bila jasno odvojena, za pisanje na tvrdom materijalu
kvadratna → za brzopis, za pisanje na mekom materijalu, od ovog pisma se razvila kurzivna
kapitala
3) kurzivna kapitala
Predstavlja prilagođavanje kvadratne kapitale tvrdom materijalu. Ovim pismom se najpre pisalo
na kamenoj podlozi (nadgrobni spomenici, zidovi), ali je najviše upotrebljavana na glinenim
pločicama i voštanim tablicama.
4) kurzivna majuskula
Predstavlja prebacivanje kurzivne kapitale na još mekše materijale. Nastala je u 1.veku naše ere,
u Rimu, u doba Nerona. To je brzopis, što je bilo jako praktično za pisanje na papirusu i
pergamentu i pogodno za pisma, ugovore itd. Slova ovog pisma su nejednakih dimenzija, krajnje
uprošćena i zbog toga dosta teško čitljiva. Sve je više ligatura (nekad i po 7-8 spojenih slova).
Sve to je uticalo da se slova deformišu i izgube prepoznatljiv oblik.
(•)M I● F (I) A
5) kurzivna minuskula
Dalji stepen razgradnje pisma (dalja deformacija kurzivne majuskule). Slova su bila još manja,
samim tim još nečitljivija.
6) uncijala
Uncijala je svečano ili ustavno pismo, zovemo ga još i knjiško pismo. Nastaje u 3.veku naše ere
a korišćeno je sve do 9.veka (u Vizantiji do 10.veka). Prva jevanđelja (iz 4.veka) su pisana ovim
pismom. Mnogo više čuva uticaje grčkog alfabeta, koristili ga obrazovani slojevi. U 90%
sačuvanih dokumenata pisano je perom.Ovo je jako lepo pismo sa pravilnim i čitkim slovima.
Upotreba ligatura je bila strogo zabranjena. Skraćenica ima, ali su bile tačno utvrđene, npr.
skraćivana su sveta imena – nomina sacra. Postojala je oznaka za skraćenicu ~ i ona se pisala
iznad skraćenice. Geografski pojmovi (toponimi) su takođe skraćivani.
~ ~ ~ ~ ~
DS (Deus) IHS (Isus Hrist) SNS (Santus)* MDLN (Milano) CPLS (Constantinopolis)
Upravo po ovim pismima su nastala
2) LATINSKA PISMA SREDNJEG VEKA
1) kurija
Kurija je najstarije latinsko pismo srednjeg veka, nazvanio po papskoj kancelariji (kurija). Vrlo
je slično uncijali, sa svečanim slovima, fino pisano. I dalje se koristi u najvažnijim papskim
dokumentima
3) karolina
Nastala od merovingike po nalogu Karla Velikog (njemu nije odgovarala merovingika pa je
izvršio reformu), po kome je i dobila ime (ali tek kasnije, u 10 veku). Korišćena je do sredine
13.veka. Ovo je prvo univerzalno pismo koje se proširilo po zapadnoj, srednjoj, čak i severnoj
Evropi (sve do Skandinavije).
Karolina ima sledeće odlike:
izuzetno pravilna i čitljiva slova
apsolutno odvajanje slova (nema ligatura), svako slovo zasebno
nije svečano pismo (izbegavaju se ukrasu, jer su nekad takva pisma bila komplikovana)
skraćenice su izuzetno reke, gotovo da ih nema (uglavnom nomina sacra)
izbegavaju se diftonzi (zbog toga ga kritikovali: puellae → puelle, nema a jer se ne čita)
Humanisti (poput Petrarke, Bokača) su prigrlili ovo pismo, uzeli ga kao model, pa je to bilo i
prvo pismo koje je postalo tip slova u štamparstvu. Karolinom je pisano sve do pojave latinice u
17.-18.veku. Jedini koji su se dugo opirali ovom pismu su Goti – Germani
4) gotica
Nastala je negde u 12.veku i trajala do 15.veka, a u štamparstvu sve do druge polovine 19.veka.
Čak i danas ustav u Nemačkoj mora biti odštampan i na latinici i na gotici. Upotrebljavana je
uporedo s karolinom i ovo pismo se najviše očuvalo po manastirima.
Gotica je derivat karoline – sve osobine karoline važe i za nju ali ovo je više geometrijsko pismo,
slova su i duža, viša i šiljata, a linije su se lomile. Bila je popularna u štamparstvu, jer su se lako
pravili kalupi za slova. Novine su štampane na gotici. Gotica je ista kao karolina samo je razlika
u obliku.
3) MODERNO LATINSKO PISMO
Naziva se latinica.
Pored univerzalne latinice, postoje i posebne nacionalne latinice slovenskih naroda: poljska,
češka i srpska/hrvatska latinica, koje su prilagođene glasovnim sistemima ovih jezika, i to
pomoću dijakritičkih znakova ili diftonga.Tako sesrpska/hrvatska latinica razlikuje od
univerzalne po slovima sa dijakritičkim znakovima: č, ć, đ, š, ž; kao i po diftonzima
(dvoglasima): dž, lj, nj. Latinska pisma su imala izvesna slova za brojčanu vrednost (test: rimski
brojevi – tri primera, jednocifreni, dvocifreni, trocifreni brojevi). Za celokupni brojni sistem
dovoljno je sedam slova latinice, tj.njihova kombinacija:
I–1
V–5
X – 10
L – 50 (pojavilo se tek u 12.veku, pre toga je pisano XXXXX)
C – 100
D – 500 (pojavilo se tek u 12.veku)
M – 1000
8.3.2016
Slovenska pisma
(Slovenska paleografija)
Ćirilo (Konstantin) i Metodije su bili grčka braća iz Soluna, koji su širili prismenost i hrišćanstvo
među nepismenim Slovenima u Velikomoravskoj kneževini i Panoniji. Oni su stvorili glagoljicu,
prvo pismo Slovena. Ovo pismo naziv je dobilo po glagolu ’glagolati’, što znači ’govoriti’.
Nakon njihove smrti njihovi učenici su nastavili njihov prosvetiteljski rad.
Moravski knez Rastislav zatražio je od vizantijskog cara Mihaila episkopa i sveštenike koji će
propovedati na slovenskom jeziku hrišćansku veru, tražio je pomoć protiv germanizacije (jer su
na području Rastislavljeve države hrišćanstvo širili franački sveštenici). Vizantija mu je poslala
Ćirila i Metodija. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremila: Ćirilo je, verovatno uz pomoć
Metodija, sastavio prvo slovensko pismo - glagoljicu oko 863.godine i na jezik makedonskih
Slovena iz okoline Soluna preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj način su stvorili prvi
slovenski književni jezik i postavili temelje slovenskoj književnosti. Ćirilicu su najverovatnije
stvorili Ćirilovi učenici krajem 9.veka u Preslavskoj školi.
Ćirilo i Metodije su stvorili prvo slovensko pismo (glagoljicu) prema grčkom minuskulnom
pismu i prvu slovensku azbuku (po ugledu na grčki alfabet). Glagoljicom su se označavali
glasovi staroslovenskog jezika. Iz ovog perioda nema pisanih spomenika. Ipak, glagoljski
spomenici srpskoslovenskog jezika, koji potiču iz 11. i 12.veka svedoče da je ovo pismo
najverovatnije imalo 36 znakova (slova).
osnova glagoljice → grčka minuskula
osnova azbuke → grčki alfabet
Glagoljica se brzo proširila kao pismo među Slovenima u Vizantiji, Balkanu, Moravskoj, Češkoj,
Italiji. Stigla je i do Rusije (gde se upotrebljavala do 12.veka – crkva, zapisi popa Upira). U
Bugarskoj se u drugoj polovini 11.veka glagoljica dugo opirala ćirilici.
U glagoljici je uspostavljen azbučni red (prema grčkom alfabetu) a slova su, opet po ugledu na
grčki alfabet, imala imena: az, buki, vjedi, glagolj, dobro, est..., i tako dalje.
Posle utamničenja Rastislava, Ćirilove smrti u Rimu i ubistva Metodija u Moravskoj, njihovi
učenici otišli su u
→ Ohrid (Ohridska škola) – Kliment i Naum
→ Preslav, u Bugarskoj (Preslavska škola) – Konstantin
U to vreme, početkom 10. veka, izvršena je reforma pisma, i to novo pismo (reformisana,
uređena glagoljica) nazvano je ćirilica, u počast preminulom tvorcu slovenskog pisma, svetom
Ćirilu (svetovno ime: Konstantin). Glagoljica je polako zamenjena ćirilicom. Crkvenoslovenski
je pisan ćirilicom.
Na prvim spomenicima ćirilice ima nekih slova iz glagoljice, ali ona će se vrlo brzo izgubiti
(v – ü, ћ – Vuk ga kasnije reaktivirao). Natpisa na glagoljici gotovo da nema.
I ovo pismo bilo je stilizovano, u većini slučajeva je isti red slova kao u glagoljici.
Ovo pismo nije oblo, već geometrijsko, uglasto (dakle, sa oštrijim potezima). Ćirilica je pismo
sa puno ligatura i skraćenica (zgodna je za ligature jer je uglasto pismo), ali i sa tzv.
prejotovanim slovima (to će kasnije Vuk promeniti, unaprediti jotovanjem).
Ćirilični tekstovi nisu imali podelu na rečenice. Ćirilica je bolje odražavala govor, glasove, ali je
važno znati da to još uvek nije bilo fonetsko pismo. Recimo, za glas o su postojala dva znaka: ◊
ω, za glas i takođe: I, И. Svako slovo ima svoje ime. Početnih 6 slova čine jednu priču: Ja
slovima ovim svedočim / govorim – dobro je živeti.
Slova imaju brojčanu vrednost (za ispit – jedan jednocifreni i jedan dvocifreni broj). Б nema
brojčanu vrednost, jer je sveto slovo (reč Bog).
~ - iznad svakog slova, to je bila oznaka da je u pitanju broj, + oznaka za 1000
а–1
в–2
г–3
д–4
е–5
s–6
з–7
и–8
ж–9
I – 10
к – 20
л – 30
м – 40
N – 50
? – 60 (neće biti na ispitu)
o – 70
п – 80
ч – 90
е – 100 (r)
~
54 – NД 1000 → + ã 50000 → + Ñ
Ćirilicu koristi deo južnih Slovena (Srbi, Bugari, Makedonci), istočni Sloveni (Rusi, Ukrajinci),
zatim Oseti, Tadžikistanci, Turkmeni, Tatari. Rumuni su do sredine 19.veka koristili ćirilicu,
tada su naglo prešli na latinicu. Iz rumuske ćirilice Vuk je uzeo znak za slovo đ. Jedini narod koji
je u novije vreme prešao na ćirilicu su Mongoli (1919 – dekret da se napusti latinica, arapsko
pismo).
Kriptografija
Kriptografija je pomoćna nauka vezana za paleografiju. Vezuje se za širu definiciju pisma (sve
ono što je zapisano), ali nas interesuje kriptografija vezana za slova. Tajnopisanije je pisanje
tajnim slovima, skriveno pisanje.
Prve kriptografske poruke možemo naći još kod Spartanaca, oni su svoje poruke slali
kriptografskim pismom. Jedan od prvih velikih vojskovođa koji je koristio šifrovane poruke bio
je Julije Cezar. Na primer, svom delu De bello Gallico on govori o stvaranju tajnog pisma.
Cezar je svako slovo pomerao za 3 mesta unapred, takvu poruku mogli su da dešifruju samo oni
koji su poznavali to njegovo pravilo.
Svako kriptografsko pismo mora da ima 2 elementa:
algoritam (način šifriranja)
ključ
Arapi su značajno unapredili šifriranje tokom 8. i 9.veka, oni su šifrirali Kuran kad su shvatili da
su progonjeni. Jedan rukopis s početka 7.veka (oko 630.godine) dešifrovan je u 11.veku, ima
gomilu bespotrebnih reči, 3 puta deblja knjiga od Kurana.
Blez de Vižner (18.vek) je bio fransucki sveštenik koji je stvorio metod šifrovanja koji je
korišćen do 20.veka. Svako slovo može da menja bilo koje slovo, može da se zameni sa 25
različitih slova u zavisnosti od toga na kom se mestu nalazi. To je nakomplikovaniji algoritam,
sva slova mogu da se zamene.
Ćirilska kriptografija:
1) ubacivanje glagoljskog ili grčkog slova umesto ćiriličnog – najprostiji model
2) potpuno izmenimo slova po određenom ključu (slično onome što je radio Cezar)
3) poluslova – nedovršena slova
4) dopunjena slova – slova sa dodatim crticama, kvačicama itd.
Već od 14.veka dva najpopularnija modela su:
5) tablica zamena (parovi suglasnika zajedno znače neko slovo npr. rn – a, pt – b)
6) brojna kriptografija – svako slovo (većina slova) ima brojnu vrednost. Npr umesto slova И:
~ ~ ~ ~
И = SB ( S + B = И ) 6+2 = 8
Diplomatika
Diplomatika je nauka koja pročava stare diplome (zovemo ih i isprave ili povelje).
Postoje dve vrste izvora o prošlosti:
narativni (o bližim događajima iz prošlosti)
diplomatički (dugotrajniji, dugovečniji)
Definicija: Diplomatika je pomoćna (istorijska) nauka koja proučava isprave ili povelje da bi
utvrdila njihovu autentičnost (a samim tim i njihovu vrednost kao istorijskog svedočanstva).
Definicija: Isprava ili povelja je pisano svedočanstvo o nekom pravnom činu sastavljeno u
tačno propisanom obliku.
Diplomatika je nauka koja potiče s kraja 17.veka. Otac diplomatike je Žan Mabijon. Njegovo
najznačajnije delo je De re diplomatica (O diplomatici) iz 1681.
Diploma je reč koja potiče iz grčkog jezika (znači isto isto što i diptih – voštana tablica). U
rimsko doba diploma je predstavljala dopuštenje od strane senata ili cara nekome da se služi
državnom poštanskom službom ili da se bavi poštanskom zanatom; a predstavljala je i dekret
koji se daje veteranima prilikom časnog otpuštanja iz službe. U srednjem veku, diploma je
označavala vladarske privilegije (ispravu koju izdaje vladar ili visoki feudalac, dakle neka vlast).
U doba humanizma označavala je (svečanu) ispravu ili povelju srednjovekovnog vladara,
feudalca, crkvenih velikodostojnika.
I pored ove podele, diplome je teško jasno svrstati u date kategorije. Humanizam je bio veliki
podsticaj za razvoj diplomatike. Zbog pojave velikog broja falsifikata, humanisti su počeli da
proučavaju dokumente da ne bi bili prevareni.
Frančesko Petrarka je dosta doprineo diplomatici, on je utvrdio da je diploma kojom su Cezar i
Neron navodno dali neke privilegije Habzburgovcima falsfikat. Još jedan bitan falsifikat (što je
utvrđeno diplomatikom) je darovnica cara Konstantina (u kojoj on na samrti navodno daruje papi
Silvestru I i njegovim naslednicima pravo na svetovnu i duhovnu vlast nad Italijom i svim
drugim zapadnoevropskim zemljama).
Dva bitna događaja u prvoj polovini 17.veka su znatno ubrzala razvoj diplomatike:
1) Tridesetogodišnji rat (1618-1648)
U ovom ratu, vođenom u prvoj polovini 17.veka između katolika i protestanata, spaljivane su
mnoge crkve, biblioteke itd. i tako su nestale mnoge isprave i povelje na kojima su temeljena
vlasnička prava. Posle toga je nastalo mnogo falsifikata tih spisa i trebalo je utvrditi šta je
autentično a šta nije (diplomatički rat).
Još jedna bitna osoba za razvoj diplomatike je bio Venecijanac, štampar Šipijon Mafej, koji je
objavio delo Istorija diplomatike. Ovo delo je pokazalo da je diplomatika mlada kao nauka.
Otac moderne diplomatike je Austrijanac Teodor fon Sikel. On je 1854.godine u Beču osnovao
Austrijski institut za proučavanje istorijskih izvora, što je prva paleografska i diplomatička škola
u svetu. Napisao je delo Crtice iz diplomatike, u 8 tomova, svaki tom po 1000 strana. Izneo je
načela diplomatike i propratio ih gomilom pisanih izvora sve od antike. Tamo ima oko 400
glagoljskih, ćirilskih spomenika. On je uveo ono što se i danas koristi – način na koji se analizira.
U 20.veku značajan je Franc Dolger koji je 1956.godine objavio delo Vizantijska diplomatika.
Ovo delo tiče se svih naroda koji su bili u Vizantijskom kulturnom i državnom krugu, ne samo
Vizantinaca. U tom delu ima i gomila naših srednjovekovnih spomenika (na srpskoslovenskom i
bugarskoslovenskom).
15.3.2016
Diplomatika
1) peticija – trenutak kada primalac isprave inicira njeno izdavanje, uputi molbu ili zahtev i onda
destinator/izdavalac (ona osoba kojoj je upućen taj zahtev) daje pozitivan ili negativan odgovor.
Postoje neke isprave koje vladar izdaje bez peticije. Već u ovoj fazi su se mogli dovoditi svedoci.
2) pravni čin – može biti unilateralan (volja samo destinatora - tvorca isprave) i bilateralan
(zajednička volja i tvorca i primaoca isprave)
3) autorova naredba – nalog da se sastavi isprava (naredba je najčešće usmena, ali ima i
pismenih)
4) sastavljanje koncepta – koncept se još naziva i minuta (minut – odsečak, izrezak; odatle je
ovaj termin prodro u merenje vremena), to je vrsta nedovršenog teksta. Koncept se podnosi
autoru na uvid. Kada autor odobri kocenpt sledi:
5) pisanje originala
6) rekognicija – prepoznavanje (autor prepoznaje da original odgovara njegovoj volji, da je to
hteo da kaže). Da bi original bio potpun mora da ima sva najvažnija obeležja – potpise i pečate.
7) konvalidacija – overa. Uključuje potpis autora isprave (onog ko izdaje ispravu) i stavlja se
pečat. Tim pečatom je isprava priznata kao original.
8) registrovanje isprave – da bi isprava bila priznata autor mora da je registruje, da bi imao
dokaz. Registre (koje danas nazivamo delovodni protokoli) su imali Karlo Veliki i papa. Registar
je bio od koristi kada bi novi vladar došao na vlast, ljudi su iz poštovanja želeli da im novi vladar
potvrdi te isprave, ponovo se prepisivalo.
9) tradicija – uručenje, predavanje isprave notaru, primaocu, obavljala se pred svedocima.
Uključuje i zapisnik o predaji isprave (bilo je nekih zanimljivih zapisa u Italiji – kada je padala
kiša pa su morali da uručenje pomere za drugi dan). U srednjem veku je uručivanje isprave uvek
bilo javno.
2) fiktivni original
Ovo je tekst o nečemu što se uopšte nije odigralo, nije bilo pravnog čina, ali je dokument overen.
Falsifikovani su i pečat i potpis (dočepate se pečata i potpisa tobožnjeg autora, koji o tome,
naravno, nije ništa znao), ali je tekst izmišljen, piše se o nečemu što se nije dogodilo. Ovo je ono
što je uradio biskup Dominik.
3) istorijski falsifikat
Ovo je isprava o pravnom činu koji se nije dogodio, pečat i potpis su falsifikovani.
Osobe i događaji pomenuti u toj ispravi su najčešće izmišljeni, javljaju se i imena (osobe) koja
ne postoje. Prve dve vrste falsifikata imaju elemente originala (izmenjeni original je original sa
izmenama, a fiktivni original je originalan po nekim elementima).
4) imitativni falsifikat
Na osnovu originala destinar (primalac) napravi fiktivnu kopiju, ali sa određenim izmenama, a
onda uništi original. Nekad su ovakvi falsifikati nastajali iz dobrih namera, kada se izgubi
original, ljudi su onda pravili replike tih izgubljenih dokumenata.
Falsifikati su se najčešće pravili kad nema prepisa kod autora, a najviše falsifikata imamo u
crkvi. Od 262 isprave Karla Velikog vezanih za crkvu čak 108 je falsifikovano, a za 40-ak se
pretpostavlja da su falsifikati. Primaoci su oni koji su najčešće pravili falsifikate, posebno kada je
reč o testamentima.
Na ispitu ćemo dobiti povelju, treba da napišemo delove (nema potrebe da pišemo npr. ’’uvodni
deo’’ nego samo delove, te manje celine).
Isprave i povelje odlikuje formulativnost. Svaka isprava/povelja ima 3 skupine činilaca, 3 glavna
dela, od kojih se svaki sastoji od manjih celina.
1) PROTOKOL (uvodni deo)
Ima 4 dela.
1) invokacija – prizivanje božjeg imena koje može biti iskazano rečima (verbalna invokacija: u
ime Boga; u ime Oca, Sina i Duha Svetoga; u ime Hrista; neka mi Bog bude svedok) ili nekim
znakom (simbolička invokacija – najčešće znak krsta). Invokacija nije osnovni deo isprave.
Posle invokacije slede 2 najvažnija dela protokola:
2) intitulacija – ime i titula autora isprave (onoga čija je volja iskazana ispravom), npr. Ja,
Stefan Dušan, car... Moće biti propraćena devocionom formulom (devociona formula: milošću
Božjom)
3) inskripcija – ime i titula primaoca, destinatara (onoga kome je isprava upućena), npr vernom
kralju Vukašinu. To može da bude samo jedan čovek, a može biti i univerzalna inskripcija
(kada se odnosi na narod, npr. svima kojih se ovo tiče, plemiću i svima na znanje)
4) salutacija – formula pozdrava, način obraćanja primaocu, npr. pozdravljam te u Hristovo ime,
papa: pozdravljam očinski i očinski blagosiljam. Salutacija može da izostane, nije važan deo.
4) dispozicija (odluka) – ključni, najvažniji deo isprave. To je potvrda pravnog čina, volja
autora, tj.predmet same isprave. Precizira šta se tom ispravom odobrava (ili ne odobrava), uslove
pod kojima se to čini (ako postoje) i rok trajanja. Dispozicija često može početi formulom: zbog
toga određujemo/darujemo/naređujemo/nalažemo/dozvoljavamo...
5) sankcija – pretnja onome koji opovrgava volju autora iskazanu ispravom, ali i onome ko bi tu
ispravu falsifikovao. To je pretnja duhovnom ili tzv.temporalnom kaznom (imamo i kombinacije
– pretnja i duhovnom i temporalnom kaznom). Često se pretilo i novčanim kaznama. Što je
vladar plašljiviji to je strašnija pretnja duhovnom kaznom.
Primer sankcije: stići će vas Božija kazna, Dušan Silni: da mu se kuća spali a zemlja solju pospe.
(neće biti na testu) Hijerograf – gledamo dva teksta iste isprave, prati se ključ, kada se slože ta
dva teksta dobije se original. Primer: darujem zemlju – daremlju...
1) subskripcija – potpisi autora i, eventualno, svedoka. Ima i nekih isprava bez potpisa, nekima
je bio dovoljan pečat.
2) datacija – vreme i mesto nastanka isprave (mesec, praznik, dan – tek od 12.veka)
3) aprekacija – završna želja, izvesna formula (božje ime, prizivanje sreće/božije pomoći) koja
dolazi na kraju isprave, mada se često izostavlja. Ona odgovara invokaciji na početku po
principu da sve počinje i završava se spominjanjem boga i prizivanjem božje pomoći.
Najčešće amin, i svrši se ova isprava s božijom pomoći, nek je s božijom pomoći, Papa: Felicite
(sa srećom)
Sfragistika (od grčke reči σφραγις – sfragis, što znači pečat) je pomoćna nauka diplomatike
(pomoćna istorijska nauka) koja proučava pečate (sredstva za overavanje isprava). Proučava
oblik, izgled pečata i slično (ne proučava današnje pečate koji su od mastila). U srednjem veku
pečat je obično bio otisak žiga u nekoj metalnoj materiji (rastopi se metal pa se otisne žig). Sam
žig je najčešće od voska, ali su mogli biti i od zlata ili srebra. Pečat je služio za overavanje, kao
znak/simbol osobe kojoj pripada (nekada nije bilo potpisa), ali i za zatvaranje dokumenta – zbog
sigurnosti, vidi se da li je vosak lomljen – da li je dokument otvaran (do 19. i početka 20.veka).
Sfragistika je značajna, jer se pomoću pečata može ustanoviti originalnost i autentičnost neke
isprave, tj. utvrditi falsifikat (lakše je falsifikovati potpis nego pečat).
Sfragistika proučava 5 stvari:
1) način na koji je pečat pričvršćen za ispravu
Postojale su dve vrste pečata: utisnuti (pečat je direkno utisnut na ispravu ili kovertu) i viseći
(najčešće korišćeni kad su u pitanju svici, vezivao se pantljikom)
2) materijal od kog je pečat izrađen
Materijal je veoma važan. Koriščeni su vosak i metal (zlato, srebro ili olovo). Papski pečat je
samo od metala (srebrni ili olovni). Bojeni vosak nije bio mnogo popularan u srednjem veku
(Nemanjići ga nikada nisu koristili), korišćen je samo žuti. U 18. i 19.veku se pečati već boje
(uglavnom u crveno).
3) žig pečata – može biti jednostrani ili dvostrani. Dvostrani su bolji, jer otežavaju falsifikovanje
(kao na novcu što postoje dve strane – lik i grb).
4) oblik pečata – okrugli ili ovalni
5) lik pečata - ono što je na pečatu. Svaki lik se sastoji od grba (slike) na kome je najčešće slika
vladara čiji je pečat, ili sveca, a ponekad neke životinje ili biljke, i od legende (koja ima 2
oblika: natpis koji ide oko te slike, bliži je liku i opis koji je na rubu pečata)
Za vreme vladavine Milutina novac i pečat su bili isti. Pečati iz 16. i 17.veka sve manje imaju
likove vladara. U srednjem veku na pečatima je uglavnom predstavljan vladar ili svetac, kasnije
najrazličitije slike. Lorenco Mediči je imao pečat na kom probada divljeg vepra.
22.3.2016
Genealogija
Genealogija ili rodoslovlje (od grčke reči genos, što znači rod; net: γενεα - genea - rod, pleme,
koleno + λόγος - lógos - reč, govor) je pomoćna istorijska nauka koja proučava poreklo, razvoj i
grananje porodica (rodova). Istorija genealogije je starija nego što genealogija postoji kao nauka
(od 18.veka). Rodoslovi su nezamenljiv izvor za upoznavanje jednog naroda i društva, pomažu u
određivanju autentičnosti, vremena i mesta nastanka dokumenta.
Običaj sastavljanja rodoslova je veoma star. Vezan je, uglavnom, za stalež, i rodoslovi su služili
da se ustanovi staleška pripadnost i prava koja iz nje proizilaze. Prve rodoslove (mitske)
nalazimo još u Bibliji, na početku Novog zaveta. U starom Rimu rodoslove – često lažne i
fantastične – sastavljale su patricijske porodice u želji da dokažu poreklo od nekog božanstva.
Od srednjeg veka, posebno u vreme renesanse i baroka, bilo je mnogo lažnih rodoslova (sa
lažnim podacima), koje su najčešće pravili pretendenti na presto i/ili na plemićku titulu, ne samo
zbog sujete nego zbog moći, pozicije ili novca (penzija).
Npr. porodica Vojinović (kojoj pripada Ivo Vojinović, prijatelj Iva Andrića) iz Dubrovnika je
napravila celu lažnu genealogiju, kako bi dobili plemićku titulu. Čak su i sahranjeni na
plemićkom groblju.
Još jedan primer je lažni grof Đorđe Branković (1645-1711), veoma značajan za srpsku
istoriografiju, pisac Slavenoserbske hronike – obimne istorije Srbije i slovenskih naroda u 5
tomova. Imao je političke ambicije. Branković je priložio lažni rodoslov kojim je svoje poreklo
dovodio u vezu sa despotom Đurđem Brankovićem, čime je podupirao svoje pravo na srpski
presto. Taj rodoslov je sačuvan, samo je jedan Lazar izmišljen, sve ostalo je vrlo tačno i
pouzdano. Đorđe je u zatvoru proveo 23 godine, ali nije hteo da se odrekne svoje plemićle
titule.
U 18.veku autsrijski grof Valdemar fon Šmetau je priložio lažni rodoslov po kome on vodi
poreklo od Nemanjića, hteo je da mu Austrijanci daju da bude kralj Srbije.
Letopis popa Dukljanina (poznat još i pod nazivom Barski rodoslov – Bar je oduvek bio upravno
sedište crkve, prvo zajedničke, potom katoličke) je značajan jer je autor kroz razne priče izložio
veze imeđu ljudi o kojima je pisao.
U doba Nemanjića (najvećeg uspona Srbije) nema rodoslova. U njihovo vreme su pisana žitija,
koja jesu neka vrsta rodoslova. Druga vrsta rodoslova koja je bila zastupljena u ovo vreme, su
freske (kao primitivan vid slikovnog rodoslova). Rodoslovi su prepisivani u manastirima i
prenošeni s naraštaja na naraštaj.
Pisanje rodoslova u Srbiji počinje u drugoj polovini 14.veka i prvoj polovini 15.veka. Počinje
kada Nemanjićka država slabi – kada centralna vlast slabi (još za vreme cara Uroša, posle smrti
Dušana Silnog).
Marvo Orbin, dubrovački benediktinski monah i istoričar, objavio je delo Kraljevstvo Slovena
1601.godine. U tom delu date su genealoške tablice za mnoštvo plemićkih porodica.
Genealoške tablice donosi i Jovan Rajić u svom delu Istorija Bugara, Hrvata i Srba (1794).
(?) U svojim radovima Ularac nekad daje genaloške tablice, razbija mitove, dokazuje da ne
postoje legitimna povezivanja na Nemanjiće.
Nastavljajući rad Konstantina Porfirogeneta i Ularca, Aleksa Ivić, jedan od najvećih srpskih
istoričara, objavljuje prvu modernu genealogiju u delu Rodoslovne tablice srpskih dinastija i
vlastele (1919). Ovo delo je od velikog značaja iz dva razloga: u njemu po prvi put imamo
rodoslove ne samo dinastija, nego i vlastele; po prvi put u istoriji on ubacuje i žene u rodoslov,
može da se prati i ženska linija, do tada postoji veliki nedostatak.
Pre Alekse Ivića žene su se spominjale samo u dubrovačim genealogijama, što je bilo bitno jer u
Dubrovačkoj republici žene nisu delile miraz s mužem.
Tek od 20. veka u rodoslovne tablice unose se i ženski potomci.
Ustavom iz 1886.godine žene su postale ravnopravne u nasleđivanju. Pre toga žene, ludaci i
ubice nisu mogli ništa da naslede.
Porodica Damjanović / Dejanović vodi poreklo od vizantijskog cara Dragaša po ženskoj liniji.
Jakšići su dali potomka Ivana Groznog.
Postoje 3 vrste rodoslova:
1) verbalni – u vidu knjiga, u kojima se beleže ime i prezime, datum rođenja, srodstvo ili titule
članova neke porodice ili šire zajednice. U njima se daju najpotpuniji podaci, ali nisu baš zgodni
za pregledanje. Dubrovčani su to rešavali tako što su pisali brojeve pored imena (npr. broj 6 se
venčava sa rimskim brojem VII itd). Žitija bi spadala u ovu vrstu rodoslova.
2) slikovni rodoslovi – takođe u vidu knjiga, ali sa slikama ili fotografijama članova porodice sa
imenima, titulama i godinama rođenja i smrti. U slikovne rodoslove spadaju i freske. Englezi su
u 14.veku najčešće koristili ovu vrstu rodoslova (imali su verbalne rodoslove pa bi se slikali
portreti, redom kako se kretala porodična loza)
3) tablični rodoslovi
U stablu je najstariji član u korenu, a u tabličnim najstariji član je na vrhu. Rodoslov kreće od
najstarijeg poznatog člana pa se izvode rodoslovi sporednih članova, po muškoj i ženskoj liniji.
Tablični rodoslovi su najpregledniji. Veličina rodoslova zavisi od grananja, koliko želite/koliko
je potrebno da se ide. U tabličnim rodoslovima, pored ličnosti (imena) insistiramo na 3 podatka:
rođenje, venčanje i smrt.
* - rođenje
∆ - venčanje
† - smrt
Na vrhu se piše ’’Genealogija porodice __________’’ (prezime). Zato pored imena u tablici ne
pišemo prezime. Kada je u pitanju venčanje jako je bitno ime osobe sa kojom se neko venčava
(može i devojačko prezime žene ako se zna), eventualno se mogu dodati datum ili godina
venčanja. Iza godina se ne stavljaju tačke! Mora se krenuti od muškarca. Za sve što ne znamo ide
znak pitanja. Kada su deca u pitanju, u principu ne moramo da obeležimo da li su iz prvog ili
drugog braka. Ako je neko živ ne stavljamo znak za smrt.
Primer:
Heraldika
Heraldika je pomoćna istorijska nauka koja proučava grbove. Vrlo je bliska genealogiji,
heraldikom se isto dokazuje poreklo. Razvijala se kao posebna nauka, ali je uglavnom pratila
genealogiju.
Grbovi su nastali reltivno kasno, tek krajem 12.veka u zapadnoj Evropi. Prvobitna namena
grbova bila je raspoznavanje učesnika na viteškim turnirima, jer su lica bila prekrivena vizirom.
Po štitovima su crtani grbovi porodica iz kojih dolaze vitezovi koji se bore. Potom su grbovi
dodatno potvrđivali pripadnost određenoj vlastelskoj porodici i vrlo brzo su postali simbolična
identifikacija te vlastelske porodice. U 14.veku u Engleskoj i Francuskoj grbovi dobijaju pravni
značaj. Za vreme Nemanjića kod nas nije bilo grbova, a nije ih bilo ni u Vizantiji. Kod nas se
grbovi javljaju kad i genealogija. Ima ih sporadično od 14.veka, ali nisu imali pravni značaj. Prvi
ih stavljaju Lazarevići, Jakšići i Brankovići, da bi potvrdili da su vlastela. Sačuvani su i grbovi
bosanskih vladara Kotromanića i zetskih feudalaca Balšića.
Od 16. veka javlja se fiktivna heraldika i lažni grbovi (mada je svaka heraldika fiktivna, niko se
nije rodio sa grbom, neko je morao da ih smisli).
U bici kod Lepanta, 1571. godine, između Španije i Turske, kao pomorski kapetan učestvovao je
i Dubrovčanin Petar Ohmućević. On je, u stvari, Petar Grgurić – običan seljak (a kasnije
pomorac) iz Slanog kraj Dubrovnika. Međutim, da bi dobio od Španaca penziju koja se
dodeljivala samo plemićima, trebalo je da dokaže da je vlastelin pa je lukavo uzeo prezime
bosanske vlastelske porodice Ohmućević, a svoj grb sačinio na osnovu lažnih rodoslova. Španci
su ga priznali za plemića. Sačinio je i grbove stvarnih i fiktivnih porodica, i tako sastavio prvi
grbovnik, tj. heraldički zbornik u svetu, u kome se nalazi 150 grbova. Od toga je ¾ grbova
tačno, zbog čega je ovaj grbovnik istorijski vrlo važan.
U 19. veku uspostavila se praksa da grb vladarske porodice bude i grb države. Prvi su Petrovići
(Njegoš itd) na našim prostorima (Crna Gora) uzeli svoj grb da bude grb države, za vreme
vladavine Danila Petrovića. Državni grb ima samo štit.
Postojali su i grbovi gradova (ali grb Firence npr. nije grb Medičijevih). Tek od 17.veka
vojvodstva u Italiji imaju grbove.
Postoje podaci da je Milutin prvi imao grb, ali to nije potvrđeno. Kao grb je imao vepra. Rogovi
su simbol moći, simbol pobede, aluzija na lov. Obrenovići nisu imali značajan grb – to nije bio
grb države, a bio je stilizovan prilikom krunisanja Milana za kralja. Tada se prvi put 4 ocila
javljaju na grbu. Taj grb ima dve krune Obrenovićka i Nemanjićka. Karađorđevići prave grb tek
kad se stvarala Jugoslavija.
Grb se obično sastoji od štita (koji je obavezan), kacige i plašta (koji nisu obavezni). Štit je
centralni deo grba i na njemu se nalazila neka grbovna slika (obično životinje, biljke, simbolične
oznake poput krsta, nebeska tela, antropomorfni oblici). Grbovna slika obojena je raznim,
istaknutim bojama, s tim da važi pravilo da nikad ista boja ne ide na istu boju, niti metal na metal
(kaciga nikad ne ide na štit). Štit služi protiv uroka, od metala je.
Grb Lazarevića – zeleni štit, dvoglavi orao itd. Grb Obrenovića
29.3.2016
Hronologija
Hronologija je pomoćna istorijska nauka koja proučava računanje vremena kroz istoriju. Nastala
je relativno kasno sa potrebom da prouči kako se kroz istoriju računalo vreme, kakvi postoje
kalendari, vremenski odsečci. Služi da pomogne u datiranju starih dokumenata, isprava, povelja.
Hronologija postoji jer su ljudi na razne načine računali vreme. Svaka civilizacija je imala svoje
kalendare i računala vreme na svoj način, najčešće uz ciklus prirode – po prirodnim pojavama.
Egipćani su, na primer, pratili vreme poplava Nila i vreme suše; imali su tri godišnja doba.
Agrarna društva su imala vreme rada i vreme praznovanja (najviše neradnih dana zimi, kad nema
obrade zemljišta).
Kasnije su ljudi zaključili da nebeska tela utiču na Zemlju. Još od Egipćana, pa preko
Mesopotamaca, Grka, Rimljana ljudi su shvatili da se vreme računa prema kretanju nebeskih
tela, da astronomski ciklusi utiču na život na Zemlji, na prirodne promene.
Kako je društvo napredovalo (od Rimljana) – utvrdilo se da ima problema s tačnim određivanjem
vremenskih odsečaka. Na primer, dan u proseku traje 24h, ali zapravo (zavisno od brzine
kretanja Zemlje oko svoje ose) može da traje od 23:59:39 do 24:00:30. Već kod meseca imamo
veliki problem, javlja se i do 14 sati razlike – mesec može da traje od 29 dana 6 sati do 29 dana
20 sati; prosek je 29 dana 12 sati 44 minuta 3 sekunde (sinodički mesec).
Solarna godina je za 20ak minuta duža od tropske godine. Kod tropske godine se na svakih 1000
godina gubi 5 sekundi. Kod starih naroda se javlja problem jer su oni uglavnom ralunali solarne
godine, oni su gledali ono što oni vide sa svog položaja. Od renesanse se računa tropska godina
Dužina tropske godine (ovo je važno znati): 365 dana 5 sati 48 minuta 46 sekundi
Svi kalendari se baziraju na ovome.
U jednom kratkom periodu u nekim državama je kao početak godine uzet 7.novembar (bitan
datum, zbog Francuske buržoaske revolucije i Oktobarske revolucije). U Azerbejdžanu su
meseci nazivani po članovima porodice, tako da je godina imala čak 21 mesec.
Hronologija se razvila kao nauka u doba renesanse (sa razvojem astronomske i astrološke
nauke). Tek u 18.veku se astronomija razvila kao nauka, bez povezanosti sa astrologijom (Ruđer
Bošković – naš značajan astronom).
Papa Grgur XIII je doveo do reforme kalendara, po njemu je nazvan novi - gregorijanski
kalendar. Toj reformi prethodile su brojne rasprave, podstaknut tim raspravama Francuz Žozef
Žispis, koga mnogi smatraju ocem hronologije, napisao je delo De emendatione temporum (O
određivanju vremena - 1583). Žispis je zasnovao hronologiju, dao joj ime (predložio naziv, koji
je u 18.veku i prihvaćen). Predložio je postupke kojima bi se različiti načini računanja vremena
preveli na julijanski kalendar (mnogi narodi su imali neke načine da prebace svoje kalendare na
julijanski kalendar, a posle je sa julijanskog lakše prebaciti u gregorijanski kalendar).
Hronologija se bavi raznim odsečcima vremena. Najvažniji odsečci vremena: dan, sedmica,
mesec, godina, era. Godina i era su najveći izazov za hronologiju.
DAN
Određivanje dana u datumu počelo je tek u 12.veku (pre toga se beležio eventualno praznik).
Rimljane je interesovala noć, koju su delili na 4 vigilie (noćne straže, smene straže).
Interesovanje za dan se javilo s nastankom časovnika (s podelom na sate), što je bilo tek u
14.veku. Na prvim časovnicima sat je deljen na četvrtine (na 15 minuta). Međutim, taj satni
mehanizam nije uticao na ljude, oni su dane i dalje računali prema prirodnim odsečcima. Tek od
podele dana na sate počinje bivati važno kog dana se nešto desilo.
3) građanski dan – traje 24 časa, od ponoći do ponoći. Prednost je što ne zavisi od godišnjeg
doba. Koristi se od 16.veka u Austriji, nemačkim državama, a u 17.veku se svuda širi. Može da
bude podeljen i na dva dela od 12 sati ali je standard da se deli na 24 sata.
Bilo je raznih drugih načina računanja sati. Po manastirima u Italiji i južnoj Francuskoj su se sati
određivali po molitvama. U srpskoslovenskim rukopisima za termin sat se koristilo ’’godina’’, pa
tako u tipicima možemo videti da piše npr. ne ići na molitvu dok ne prođu 3 godine.
SEDMICA
Nedelja ili sedmica je najmanje važan odsečak vremena, ali počela je da se upotrebljava ranije od
dana. Sedmica je posledica urbanizacije, ljudi su hteli da odrede kad je vreme rada a kad vreme
odmora.
Sedmice se javljaju sporadično u nekim delovima istorije još kod Egipćana. Kod njih je nedelja
trajala 10 dana. Rimljani su u 2.veku pre naše ere počeli da dele na nedelje, njihova nedelja je
trajala 9 dana, a dani nisu imali imena. Dani se ovako obeležavali kod Rimljana:
A B C D E F G H I
4.dan je dan za donošenje odluka, dan odmora, dan za ceremonije (zbog toga je dan iskrcavanja
u Normandiju tokom II svetkog rata nazvan dan D)
Sedmicu su izmislili Jevreji, podelili su je na 7 dana (oni su pratili lunarni kalendar). Kod njih je
prvi dan bio subota (dan odmora, dan posvećenosti bogu, dan molitve). Kod hriščana je prvi dan
nedelja (to je dan kad je Isus vaskrsao), nije ponedeljak – to je prvi radni dan (utorak – od
nedelje drugi dan, sreda – u sredini nedelje).
Ostali narodi preuzeli nazive iz rimskog doba. Rimljani od kraja 1.veka p.n.e. pod uticajem
Jevreja preuzeimaju nedelju od 7 dana. Prvi su Rimljani danima u nedelji dali imena (ovo je
važno znati). I Jevreji su kasnije počeli da nazivaju dane (prvi su to uradili Sefardi u Andaluziji),
pre toga su imali naziv samo za subotu.
MESEC
Problem se javlja kod onih naroda koji su godinu računali po mesecu, 29 dana recimo ima svaki
mesec, pa se posle javi posle višak i slično. Na nivou meseca to ne izazove tolike probleme, ali
se razlika primeti kada su godine u pitanju.
2) none – otpočinjale su petog ili sedmog dana u mesecu. Sedmog dana u mesecu otpočinjale su
kod 4 meseca, to su mart, maj, jul i oktobar.
Kad bismo negde videli da piše 6.dan kalendi u aprilu, znali bismo da je to greška, jer u aprilu
kalende traju prvih 5 dana.
prvi dan nona u januaru – 5.janiar
prvi dan nona u martu – 7.mart
3) ide – počinjale su trinaestog dana u svakom mesecu, sem u martu, maju, julu i oktobru kada
su počinjale petnaestog dana u mesecu. Martovske ide se smatraju za baksuzni dan (15.marta je
Cezar ubijen).
4.dan ida u januaru – 17.januar
4.dan ida u martu – 19.mart
Vremenom se razvio drugi način datiranja dana u mesecu, prvenstveno u Italiji, Španiji i južnoj
Francuskoj:
2) BOLONJSKI NAČIN
Po ovom načinu, koji je mnogo jednostavniji od rismskog, mesec se delio na dve polovine –
intrante (’ulazak’ – prva polovina, traje 15 ili 16 dana) i restante (’ostatak’ – druga polovina,
traje 15 dana).
ako mesec ima 30 dana: 15i + 15r
ako mesec ima 31 dan – 16i + 15r
7r u avgustu– 23.avgust
3) SAVREMENI NAČIN
Način na koji računamo danas (od 1.do poslednjeg dana meseca)
Na našim prostorima za nazive meseci koristili su se ili stari slovenski nazivi za mesece ili tzv.
srpski praznični jalendar (meseci su nazivani po centralnom prazniku u mesecu – praznik se
određuje prema julijanskom kalendaru).
Opšteslovenski nazivi za mesece (na našim prostorima, gde su živeli slovenski narodi):
januar – sečanj (seče se drvo)
februar – veljača (teško je reći koje je poreklo ovog naziva)
mart – ožujak (prvi naziv ovog meseca je bio ojužak; metateza likvida – zamena, npr Zagreb se
pre zvao Zabreg; lažljiv, varljiv mesec)
april – travanj (trava okopnjava i pojavljuje se ispod snega)
maj – svibanj (sviba/menja se kora drveta - istog korena kao reč svrbeti; pupe (svibe) pupoljci)
jun – lipanj (cvetaju lipe)
jul – srpanj (mesec kada se kosi srpom)
avgust – kolovoz (vozi se to što se žanje)
septembar – rujan (vino; mesec kada se ruji/sazreva i postaje zlatno/rujno)
oktobar – listopad
novembar – studeni
decembar – prosinac (prvi,sitan sneg kao proso)
Smenjuju se prirodni ritmovi, prirordni ciklus (pre svega za proleće i leto) i ritam poljskih radova
(srpanj i kolovoz).
5.4.2016
Hronologija
Sledeći nazivi za mesece mogu se naći u brojnim dokumentima do kraja 18. i početka 19.veka
(na prostorima Bosne, Srbije, Kosova, Makedonije itd). Nazivi za mesece davani su po nazivima
glavnih crkvenih praznika (po julijanskom kalendaru, koji je i sad prihvaćen u našoj crkvi). U
našem narodu za svaku nedelju pre crkvenog praznika postoji naziv.
Nema Uskršnjeg meseca jer je pomični praznik, samo po nepomičnim praznicima u kalendaru se
nazivaju meseci. Na testu će sigurno biti pitanje u kom dobijemo 3 meseca pa da ih napišemo na
slovenskim (starim) nazivima i nazivima crkveno-narodnog kalendara.
GODINA
Godina je najstariji vremenski odsečak. To je primarni odsečak vremena u istoriji na osnovu kog
se brojalo i određivao se kalendar.
Godinu su označavali još Egipćani, a zbog njihove povezanosti sa istokom (sa Asircima i
Mesopotamijom) moguće da su i ti narodi označavali godine, ali to ne znamo.
Egipćani su prvi imali godinu od 365 dana (moguće pitanje na testu). Još od 3000.godine p.n.e.
oni su imali solarnu godinu od 365 dana. Pratili su prirodne pojave, pre svega poplave Nila. Prvi
su zapazili da godina ne traje tačno 365 dana, to su videli jer su poplave iz veka u vek sve više
kasnile. Uhvatili su ritam kašnjenja i za vreme Kleopatre zaključili da godina traje 365 i ¼ dana.
Shvatili su i da na 1460 godina njihov kalendar kasni jedan dan. 238.godine p.n.e. oni su prvi
uveli prestupni dan u godini. Njihov kalendar je najsličniji modernom kalendaru. Egipćani nisu
imali mesece, imali su 3 godišnja doba – poplava, setva, žetva. Ta godišnja doba nisu bila
istovetna, zavisila su od toga kad će Nil da poplavi.
2) Numina godina
Peti rimski kralj (net:drugi) Numa je izvršio reformu kalendara. On je dodao još dva meseca
(januar i februar, januar nazvan po Janusu, februar po starom etrurskom božanstvu vatre), tako
daod tada rimski kalendar ima 12 meseci, a godina je dobila 365 dana. Do kraja rimskog carstva
godina je počinjala 1.marta. Numina godina završavala se 28.februara.
Po Cezarovoj želji i ideji astronom Sosigena je izvršio reformu kalendara. Po toj reformi godina
ima 365 dana i 6 sati. Sosigena shvata da je od početka rismkog računanja vremena (koje počinje
od osnivanja Rima 753.godine p.n.e.) do tad (46.godine p.n.e) - znači u periodu od 706 godina -
došlo do velike razlike između kalendarske i prirodne godine, a to je bila razlika od 67 dana.
Trebalo je dodati tih 67 dana, pa je zbog toga 46.godina p.n.e. trajala 432 dana.
Tada je prvi put uveden prestupni dan u godini, a smatrali su ga za nesrećan dan. Svake četvrte
godine umeće se još jedan dan, jer se za četiri godine nakupi 24 sata viška.
Međutim, ni ovaj kalendar nije bio precizan. Naime, prirodna godina traje 365 dana, 5 sati, 48
minuta, 46 sekundi. Znači, julijanska godina duža je od prirodne za 11 minuta i 14 sekundi. To
znači da na svakih 128 godina ponovo dolazi do razlike od jednog celog dana.
Gregorijanski kalendar
1582.godine papa Grgur XIII je proglasio gregorijanski kalendar.
Papa Grgur XIII je shvatio da julijanska godina traje duže od prirodne godine, pa se na svakih
128 godina stvara razlika od jednog dana. Od uvođenja julijanske godine (46.p.n.e) pa do 1582.
godine stvorila se razlika od 10 dana. On okuplja astronome, naučnike i matematičare iz čitavog
sveta da bi rešili taj problem i predložili izmenu kalendara. Tvroci reforme julijanskog
kalenadara su nemački astronom Klavijus, napuljski fizičar i astronom Lili, i dubrovački
astronom i matematičar Nikola Nalješković. Nalješković je dao predlog o rešenju problema i taj
njegov predlog je prihvaćen. Gregorijanski kalendar (koji je modifikacija julijanskog kalendara)
papa je ozvaničio 24.februara 1582. godine putem papske bule. Tada mu nije dato ime, ali
kasnije je po papi Grguru nazvan gregorijanski.
Pored odlike da se prati solarni, a ne tropski kalendar, papskom bulom propisana su sledeća
pravila:
prolećna ravnodnevnica se pomera s 11. na 21.mart (sada znamo da se ona menja)
iz kalendara će se uztostaviti 10 dana, tako da posle 5.oktobra 1582.godine ide 15.oktobar a ne
6. oktobar (jer se od vremena Cezara, od uvođenja julijanske godine (46.godine p.n.e.) pa do
1582.godine stvorila se razlika od 10 dana između kalendara i prirodnog vremena)
godina ima 365 dana, svaka 4.godina se naziva prestupnom i imaće 366 dana, a taj dan će biti u
februaru
Od vekovnih godina (poslednjih godina u veku) prestupne su samo one koje kada se podele sa
4 na kraju daju dve nule, takva sledeća godina je 2400. Znači, po gregorijanskom kalendaru
prestupne 1600. i 200.godina, a 1700./1800./1900. nisu prestupne. Između 1696. i 1704.godine
po gregorijanskom kalendaru nema prestupne godine, a po julijanskom ima.
(net: prestupne su one vekovne godine koje se bez ikakvog ostatka dele sa 400 – znači prestupne
godine su 1600, 2000, 2400. godina itd; greorijanski kalendar uveo je tzv.’sekularno pravilo’ da
su godine deljive sa 100 (sekularne godine) proste, osim ako su deljive sa 400, u kom su slučaju
prestupne. To znači da su godine 1700, 1800, 1900, 2100 itd. prestupne po julijanskom a proste
po gregorijanskom kalendaru).
Dakle, početna razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendarea je 10 dana, a danas iznos
13 dana. 2200. godine uvećaće se na 14 dana (što znači da će Božić po julijanskom kalendaru
padati od tada 8.januara po gregorijanskom kalendaru)
Ni ovaj kalendar, naravno, nije savršen (nijedan kalendar ne može biti potpuno precizan), i ovde
će se stvoriti određena razlika, ali će se ona svesti na mali deo. Razlika između prirodne (solarne,
sunčeve) i tropske godine po gregorijanskom kalendaru je 26 sekundi, tako da će se u ovom
kalendaru razlika od jednog dana javiti 4902.godine (3320 godina nakon uvođenja).
Tokom 20.veka gotovo sve pravoslavne zemlje su prešle na upotrebu gregorijanskog kalendara
(u svetovne svrhe). Njihove pravoslavne crkve, međutim, nisu želele da koriste ’’katolički’’
kalendar, već su tražile usvajanje novog kalendara koji bi bio precizniji od gregorijanskog.
Zbog toga je u Istanbulu sazvan veliki crkveni sabor (ekumenski sabor).
Na tom saboru je 1.5.1923.godine (na netu piše 30.5.1923) svoj predlog reforme kalendara izneo
Milutin Milanković u ime srpske pravoslavne crkve (iako ona i dalje koristi julijanski kalendar).
Po tom kalendaru prestupne su samo one godine koje podeljenje sa 900 daju broj sa decimalnim
ostatkom .2 ili .6. Po Milankovićevom kalendaru razlika između tropske i prirodne godine bi bila
samo 2 sekunde. Po njegovoj reformi višak od jednog dana bi nastao tek posle 43200 godina.
Ono što je još značajno je da se istočne crkve usvajanjem ovog kalendara ne bi odrekle
julijanskog kalendara. Crkva bi ostala na ovom kalendaru, a Uskrs bi samo 6 godina pao u
različito vreme. Carigradska patrijaršija je prva pravoslavna crkva koja je prešla na gregorijanski
kalendar (1597).
U pravoslavnoj crkvi postoji pomičan praznik Uskrs. Grci su pre slavili Uskrs po julijanskom
kalendaru, a Bugari to i dalje rade. To je živi praznik (Isus svake godine biva razapet i svake
godine vasrksava). Pomera se prema glavnom jevrejskom prazniku, a to je Pasha. Pasha je dan
kad je Isus razapet i uvek pada u petak, a Uskrs je treći dan posle Pashe (treći dan Isusovog
raspeća) i uvek pada u nedelju. Po julijanskom kalendaru Pasha zavisi od punog meseca, to je
pomični praznik.
Po gregorijanskom kalendaru Uskrs pada mesec dana pre Pashe, pa ispada da Isus vaskrsava
mesec dana pre nego što su ga razapeli. Zbog toga Bugari i dalje slave Uskrs po julijanskom
kalendaru, a do 1963.godine isti slučaj je bio sa Grčkom. Kod Milankovića bi se samo 6 puta
javila ta nelogičnost – da je Uskrs pre Pashe.
- moguće pitanje na ispitu: ko je izradio poslednju reformu kalendara (koja još nije prihvaćena)?
Milutin Milanković
STILOVI
Stilovi podrazumevaju početak računanja određene godine. Počeci era vezuju se za stilove (kada
godina počinje). Kroz istoriju se javljaju najrazličitiji stilovi.
Npr. kog Grka je računanje vremena počinjalo 15.jula.
Najvažniji stilovi:
1) mletački stil (mos venetus)
To je rimski stil, bio je u praksi Rimljana još pre julijanskog kalendara. Venecijanci su računali
vreme kao Rimljani, to su radili sve do Napoleonovih osvajanja. Po ovom stilu godina počinje
1.marta, a traje do 28. ili 29.februara. Zaostaje za našim računanjem 2 meseca.
net: Ovaj stil se koristio u Veneciji i u Dalmaciji koja je sva (sem Dubrovnika) bila pod
mletačkom vlašću, sve do početka 19. veka.
2) vizantijski stil
Ovo je drugi najčešći stil. Po njemu godina počinje 1.septembra.
Vizantinci su računali godine od stvaranja sveta - oni su se držali jednog grčkog astronoma koji
je tvrdio da je svet stvoren baš 1.septembra. (net:) Ovaj stil je nastao u Vizantiji, a najduže se
zadržao u južnoj Italiji, sve do kraja 16. veka. Po tom stilu 2016.godina još nije ni počela,
današnji datum (5.4.2016) bi po ovom stilu bio 5.4.2015.
3) stilus incarnationis
Godina počinje na Blagovesti, 25. marta (inkarnacija – blagovest). Ovaj stil je sličan
venecijanskom (mletačkom). Po ovom stilu su računali Balšići, vladari Zete i Duklje.
net: Ona zaostaje za našim računanjem, pa je 2016. godina počela 25. marta 2016, i trajaće do
24. marta 2017.godine.
4) stilus nativitatus
Godina počinje rođenjem Isusa Hrista, na Božić – 25.decembra, dakle 7 dana pre našeg
računanja. Net: 25.decembar 2015. po našem računanju je 25.decembar 2016 po ovom stilu.
5) galski stil
Po ovom stilu godina počinje na Uskrs, što znači da po gregorijanskom kalendaru može da padne
od 22. marta do 25.aprila. Ovo je veoma nezgodan stil računanja početka godine jer je Uskrs
pomičan praznik. Ipak, u nekim delovima Francuske (posebno na jugu) ovaj stil se održao čak do
kraja 18.veka.
6) stilus circumcisionis
To je hrišćanski stil po kome mi računamo. Godina počinje 1.januara. To je dan obrezanja Isusa
Hrista, dan obrezanja Gospodnjeg (Isus je obrezan 1.januara).
Srpska crkva je rano, već u 12. i 13.veku, napustila vizantijsko računanje vremena i počela da
računa 1.januar kao početak godine. Papa Inoćentije XII je pod pretnjom ekskomunikacije
naredio da se prihvati ovaj stil, tako da su 1691. svi crkveni kalendari prešli na računanje od
1.januara (i Venecija je posle 50 godina opiranja morala da ga prihvati).
12.4.2016
ERE
Era je odsek vremena od izabranog trenutka početka do trenutka kada se era računa, do danas.
Izabrani tren početka znači da ga je neko izabrao, odredio, naredio kao prvi dan računanja
vremena. Svaka era počinje sa prvom godinom, prvim danom.
Olimpijska era je najstarija. Nastala je oko 500 godina pre hrišćanske ere. Po Olimpijskoj eri
početak računanja vremena je od prve Olimpijade (za njih je prva godina bila godina prve
Olimpijade). Olimpijada je ciklus od 4 godine između dve Olimpijske igre.
Sledeća era je rimska era. Ona se nije tako nazivala od početka, bilo je i drugih era u Rimu, ali
one su bile prolazne. Računala je vreme od stvaranja grada Rima (od Romulovog osnivanja
Rima). Označavali su npr. 18 AUC – ab urbe conditum (od osnivanja grada) - 18.godina od
osnivanja grada. Uvedena je u vreme konzula, prilično kasno. Konzuli su imali i svoju eru –
konzulska era. Njihova era je zgodna za računanje vremena jer je početak godine od 1.janura, ali
nezgodna je jer bismo morali znati kad je koji konzul vladao.
Jevrejska/Hebrejska era je prva računala daleku prošlost – računala je vreme od stvaranja sveta
(po jevrejskoj tradiciji). Jevreji su kroz istoriju imali godine različite dužine od 354/355, 365 i
384 dana, ali mi ćemo uzeti najjednostavnije računanje vremena.
Era po kojoj mi računamo je hrišćanska era. Zbog globalizacije se svuda proširila. Usvojena je
tek u 4.veku nove ere, za vreme prvog Vaseljenskog sabora u Nikeji, 325.godine. Sazvao ga je
Vizantijski car Konstantin (car istočnog rimskog carstva); jedna od odlika bila je da crkva odbaci
rimsko računanje vremena. Brzo se složili da računaju vreme od Hristovog rođenja, ali dva veka
nisu mogli da se dogovore kad je Hrist rođen. Ovo je rešio Dionisije Mali, učenik Dionisija
Velikog. Dionsije Mali je 532.godine (tad vlada Justinijan) obznanio da je Isus rođen 25.12.753.
godine AUC. Tada je odlučeno da nova era ima da nastupi od 1.januara 754 AUC.
1.januar 754. godine rimskog kalendara postao je 1.januar prve godine hrišćanskog kalendara.
Broji se unazad za sve što se pre toga desilo (p.n.e.).
Stvar koja je izazvala veliku zbrku je to da je 1.januar 754 AUC postao 1.januar prve godine
nove ere, ali 31.decembar 753 AUC (dan pre prvog januara) je postao 31.decembar prve godine
pre nove ere. Između 5.godine p.n.e. i 5.godine n.e. fali 9 godina a ne 10, fali nulta godina.
(te godine se, koja fali, nije ništa desilo). Hrišćansko računanje vremena počelo je da se koristi u
7. veku nove ere a potpuno je usvojeno u 8.veku nove ere. Svi hrišćani su prešli na hrišćansko
računanje vremena u 8.veku, osim Grka.
Naravno, vremenom se pokazalo da je Isus bio stariji nego što se tada mislilo. Na osnovu
proučavanja vladavine i života cara Iroda, zaključeno je da je Isusrođen 6 ili 7 godina pre nove
ere.
Sledi vizantijska ili carigradska era, koja računa vreme od osnivanja sveta. Ovo je era koja je
najvažnija za nas jer je veliki broj naših dokumenata datiran baš po ovoj eri.
Najmlađa je muhamedanska era. Može se zvati i islamska, ali to nije baš tačno. Računa vreme
od trenutka prelaska Muhameda iz Meke u Medinu (taj prelazak se zove Hidžra), a to je bilo u
7.veku po hrišćanskom vremenu.
Vizantinci su dosta računali po ovoj eri do 8. i 9. veka, ali od 9.veka definitivno računaju vreme
po vizantijskoj eri.
Za ispit poneti digitron, ne može telefon. Rešenje će uvek biti u našoj eri. Ostale ere će biti po 2
primera na testu, jevrejska samo jedan.
OLIMPIJSKA ERA
Počela oko 5.veka p.n.e. a Timej sa Sicilije je matematički objasnio oko 3.veka p.n.e.
U Egiptu se za vreme Kleopatrine vladavine računalo po Olimpijskoj eri. Po ovoj eri računalo se
sve do 4.veka naše ere kada je car Teodosije (339.godine) zabranio Olimpijske igre (kao
paganske, a zabranio je druge vere osim hrišćanstva) i zabranio Olimpijsko računanje vremena.
Helenski Grci obeležavaju godine po Olimpijskoj eri.
Prve Olimpijske igre bile su u leto 776. godine p.n.e. Za početak računanja vremena uzet je 1.jul
776.p.n.e.
Primeri za vežbanje:
1) 523 Ol IV 3.novembar 2) 666 Ol IV 12.oktobar 3) 457 Ol I 21.februar
I – 522 x 4 = 2088 I – 665x4 = 2660 I – 456x4 = 1824
II – 2088 + 4 = 2092 II – 2660 + 4 = 2664 II – 1824 + 1 = 1825
III – 2092 – 776 = 1316 III - 2664 – 776 = 1888 III – 1825 – 775 = 1050
Datum: 3.11.1316.godine Datum: 12.10.1888.godine Datum: 21.2.1050.godine
RIMSKA ERA
Primeri za vežbanje:
1) 14.mart 2321.godine 2321-752 = 1569 Datum: 14.mart 1569.godine
2) 22.septembar 2144. 2144 – 753 = 1391 Datum: 22.septembar 1391.godine
JEVREJSKA ERA
Računa vreme od postanka sveta, a to je, po ovoj eri, 1.januar 3761.godine p.n.e.
Od godine koju dobijemo oduzmemo 3761. U 19.veku kod nas je vreme najčešće računato po
ovoj eri.
8.jun 4796.godine 4796-3761=1035 Datum: 8.jun 1035.godine
VIZANTIJSKA ERA
Za nas najznačajnija zbog velikog broja dokumenata. Za nas je još značajna i muhamedanska era
(18-19. vek) zbog mnoštva turskih doumenata.
Vežbanje:
1) 24.april 6001. 6001-5508 = 493 Datum: 24.april 493.godine
2) 30.novembar 7089. 7089-5509 = 1580 Datum: 30.11.1580.
MUHAMEDANSKA ERA
Sa njom ima više problema. Hidžra (datum prelaska Muhameda iz Meke u Medinu) je 16.jul
622. nove ere. Sad se ne oduzima nego dodaje:
ako se nešto desilo pre 16.jula dodajemo 622
a ako se desilo posle 16.jula dodajemo 621
Muslimani vreme računaju po lunarnom kalendaru (u proseku im godina traje 354 dana), zato
moramo ukalkulisati tih 11 dana.
19.4.2016
Vežbanje:
u ime Svete Trojice – invokacija
uz Božju milost...ja, ... – intitulacija
svim vernicima... – inskripcija
pozdrav... – salutacija
pošto se... želimo da se ovom ispravom svima da na znanje – arenga
svima na znanje – promulgacija
da smo uz saglasnost naroda...dali zetu i ćerki... – dispozicija
svako ko osporava...od Boga proklet – sankcija
pečat – koroboracija
datacija
neka je Bogu hvala – aprekacija
u ime oca, sina... – invokacija
ja i moj sin Stepan... – intitulacija
pošto smo čuli...a znajući... – naracija (obrazlaže se zašto se donosi odluka)
da mu se niko... – dispozicija
sankcija
pečatom našim s grbom... – koroboracija
datacija
aprekacija
Hrišćanske crkve nisu određivale datum Uskrsa posmatranjem Meseca (moralo se gledati kako
idu Mesečeve mene) kao što su to činili Jevreji. Jevrejski kalendar je dugo bio kombinacija
solarnog i lunarnog kalendara.
Pošto je Uskrs najvažniji hrišćanski praznik, tačan datum praznovanja je bio razlog više
rasprava. Prva rasprava o datumu Uskrsa bila je 154.godine, kada su se sastali rimski episkop
Aniset i biskup Smirne Polikarp. Predmet rasprave je bio odnos Uskrsa i Pashe, ono zbog čega se
od strane nekih crkava ne prihvata gregorijanski kalendar.
Na Prvom vaseljenskom Saboru u Nikeji 325.godine (sabor svih hrišćana), doneta je odluka
da mora da se utvrdi zajednički datum Uskrsa (ali je ostalo na tome) i odlučeno je da Uskrs uvek
mora da pada u nedelju. Pre toga je Uskrs padao 14.dana Nisana (jevrejski mesec), bez obzira na
to kog dana u nedelji to pada. (net) Iako je na saboru doneto nekoliko praktičnih odluka koje su
poslužile kao smernice za računanje datuma, bilo je potrebno da prođe nekoliko vekova da bi se
usvojila opšta metoda prihvaćena u hrišćanstvu, a prema kojoj se Uskrs slavi u prvi nedelju posle
prvog punog meseca po prolećnoj ravnodnevnici.
Redni broj godine u devetnaestogodišnjem ciklusu (ili, drugim rečima, broj godine u ciklusu od
19 godina) se naziva zlatni broj (z). Zlatni broj se dobija tako što godinu za koju hoćemo da
izračunamo Uskrs podelimo sa 19. Na ostatak od toga dodamo 1 i to je zlatni broj. Najmanji
zlatni broj je 1 a najveći 18.
z = (G:19) → ostatak +1
nama treba ostatak od ovoga pa +1
U julijanskom kalendaru, epakt se računa na 22.mart, najraniji mogući prihvatljivi dan Uskrsa.
Situacija se ponavlja svakih 19 godina, što znači da postoji samo 19 mogućih datuma na koje
pada crkveni puni mesec u intervalu od 21.marta do 18.aprila, uključujući i te datume.
Po julijanskom kalendaru pun mesec može pasti samo u 19 dana, a ne 29 (kao što je slučaj u
gregorijanskom kalendaru). Ovaj način računanja omogućava veoma precizno predviđanje. Tako
znamo datume Uskrsa sve do 326.godine.
2033. godine Uskrs će biti istog datuma kao 2014.godine.
(profesor: epakt - najraniji dan tog meseca kad može pasti Uskrs; julijanski kalendar zanemaruje
jedan dan ostatka, kao i Dionisije Mali)
Moramo znati kad počinje mesec Nisan kod Jevreja (moramo znati kad je pun mesec)
Pun mesec može pasti po gregorijanskom između 21.marta i 18.aprila, a po julijanskom to bi bilo
između 3.aprila i 1.maja.
U gregorijanskom kalendaru najraniji datum Uskrsa je 22.mart (ako pun mesec pada 21.marta
u subotu), a najkasniji ako 18.april pada u ponedeljak, onda Uskrs pada 24.aprila. Znači, u
gregorijanskom kalendaru Uskrs može da padne bilo kog dana izmešu 22.marta i 24.aprila.
U julijanskom kalendaru, Uskrs mora da padne u nedelju. Uskrs kod nas može pasti između
4.aprila i 8.maja.
2017. godine – 3.aprila će biti pun mesec, 16.aprila pun mesec po našem kalendaru, što je
nedelja. Po našem će onda Uskrs biti 23.aprila, jer se ne slavi Uskrs tog dana ako pun mesec
pada u nedelju.
26.4.2016
VEŽBANJE
Bitno je pisati postupak na ispitu, ako je dobar postupak a netačan rezultat, dobija se pola
bodova.
Olimpijska era
1) 601 Ol II 8.februar 3) 511 Ol III 18.novembar
I – 600x4 = 2400 I – 510x4 = 2040
II – 2400 + 2 = 2402 II – 2040 + 3 = 20143
III – 2402 – 775 = 1627 III – 2043 – 776 = 1267
Datum: 8.februar 1627. Datum: 18.novembar 1267.
Rimska era
Treba znati da počinje 21.aprila 753.godine p.n.e.
1) 18.4.2306 2306-752 = 1554 Datum: 18.april 1554.godine
2) 17.10.1924. 1924–753 = 1171 Datum: 17.oktobar 1171.godine
3) 4.3.2012. 2012-752 = 1260 Datum: 4.mart 1260.godine
Jevrejska era
1) 18.5.5006. 5006-3761=1245 Datum: 18.maj 1245.godine
Muhamedanska era
1) 12.februar 1346. 2) 27.avgust 972. 3) 15.decembar 705.
I – 1346 + 622 = 1968 I – 972 + 621 = 1593 I – 705 + 621 = 1326
II – 1346 x 11 = 14806 II – 972 x 11 = 10692 II – 705 x 11 = 7755
III – 134806 : 365 = 40 III – 10692 : 365 = 29 III – 7755 : 365 = 21
IV – 1968 – 40 = 1928 IV – 1593 – 29 = 1564 IV – 1326 – 21 = 1305
Datum: 12.2.1928.godine Datum: 27.8.1564.godine Datum: 15.12.1305.godine
Vizantijska era
1) 1.jun 5808. 5808 – 5508 = 300 Datum: 1.jun 300.godine
2) 12.septembar 6402. 6402 – 5509 = 893 Datum: 12.septembar 893.godine
3) 13.decembar 7000. 7000 – 5509 = 1491 Datum: 13.decembar 1491.godine
Za isprave će reći koliko ima delova isprave u datom odlomku, a mi ćemo da odredimo koji su,
lakše je za proveravanje.
Isprava (8 delova):
U ime Gospoda našeg Isusa Hrista, Amen. Veličanstveni gospodin Uroš, po milosti Božijoj
presvetli kralj Raške, videvši da mesto ovo beše bez hrama u kome se blagodarni narod može
Bogu moliti, nalaže da se sagradi crkva u čast svetih mučenika Srđa i Vakha od temelja do krova
i za nastojnika joj odredi nekadašnjeg skadarskog opata Petra. Ovo neka je obznanjeno svima
kojih se tiče. I neka niko ne prestupi ovu naredbu gospodina Uroša jer će Bogu platiti, a kralju
odgovarati. Na rođenje uzvišenog sina Device Marije 1318.godine. Bogu zahvaljujemo.
Egdotika je nauka koja se bavi teorijom i praksom proučavanja i izdavanja istorijskih izvora.
Istorijski izvori su sve što je zapisano (rukom pisano) – od diplomatičkih izvora do književnih
dela. Kod nas se, po ruskom modelu, ova nauka zove arheografija. Egdotika se razvila iz
potrebe da se izda rukopis, da se pronađe optimalni, najstariji oblik rukopisa. Naglo se razvila
posle pronalaska štampe. Prvi proučavaoci Biblije su još od 4-5. veka tragali za primarnim
tekstom jevanđelja, Starog i Novog zaveta. Dolazi do kanonizacije biblijskih tekstova,same
Biblije. Prvi proučavaoci Biblije bili su prvi egdotičari.
Egdotika pomaže da se utvrdi autentičnost dokumenta i rukopisa, jer rukopisi nemaju jedan
primerak (bilo je dosta kopija i prepisa). Egdotika treba da, kad ima više primeraka, odredi pravi
(originalni rukopis), da utvrdi koji rukopis je prepis, koji je stariji, noviji itd. Za neka dela nema
originala, samo prepisa, tada treba naći najpotpuniji, najverniji, često je najstariji (ali ne mora da
bude).
Najlakši zadatak egdotika ima kada proučava originial ili autograf (sam autor je pisao delo -
bitan je kod književnih dela, ne kod isprava i povelja), a izazov je kada postoji više istovetnih
tekstova, a nema originala, pa treba odrediti koji je od tih prepisa najpribližniji originalu.
Fiktivni prototekst znači da ne postoji originalan, prvobitni tekst (mada može da se napravi na
osnovu više istovetnih dokumenata).
Egdotika vrši raznovrsnu analizu, proučava terminologiju, stil pisanja, sam rukopis itd.
Rani egdotičari - srednjevekovni monasi i pisari, morali da odluče šta će da prepišu.
4 etape:
1) recenzija
Recenzija rukopisa podrazumeva proučavanje svih prepisa istog dokumenta. Potrebno je naći sve
prepise tog dokumenta, a ako je dokument očuvan samo u jednom prepisu onda je jednostavno,
opisujemo taj rukopis. Izatov je kada postoji više prepisa, onda utvrđujemo odnos među njima,
ko je koji napisao, bitna je hronologija (kojim redom su ti prepisi nastali). Moguća su odstupanja
jednog prepisa od drugog. Čak i ako je originalni dokument izgubljen, postoji i originalan prepis
i prepis prepisa.
2) eliminacija
Odbacujemo tzv. istovetne kopije. Ako, na primer, postoje četiri istovetne kopije, ostavlja se ona
najstarija. Od 43 cela epa, Lahman je ih je sveo na 11, koji imaju razlike među sobom.
3) egzaminacija – ispitivanje
Ovo je strogo filološki posao, to mora da radi filolog. Filolozi u ovoj etapi ispravljaju jezičke
greške, gledaju stil, da li je neko mogao nešto da napiše, idu do arhetipa - od koga počinje
grananje ostalih rukopisa. Utvrđuju i odstupanja od norme, jezičke i pravopisne greške (koje
govore o odsustvu ili prisustvu neke norme).
4) emendacija
Emendacija je konačno utvrđivanje teksta originala (fiktivnog prototeksta), vrši se na dva načina:
izabere se (zaključi se) jedan od tih prepisa, ne nužno najstariji, za original
donosi se odluka za jednu kombinaciju, za jedno izdanje tog prepisa, često se ubacuju i
elementi drugih prepisa
To je izbor teksta (ne nužno jednog) za koji ćemo se odlučiti, štampati.
Prva dva (spoljašnji opis i istorijat rukopisa) spadaju u istorijsku metodu, to uglavnom rade
paleografi, diplomatičari. Unutrašnji opis rukopisa spada u filološku metodu.
1) SPOLJAŠNJI OPIS RUKOPISA
Pre svega mora da ima podatke tzv. ubifikacije – gde je smešten, kod koga i gde se nalazi. Ako
je rukopis u privatnom vlasništvu, reći će se gde je. Ako se nalazi u nekoj bibliteci, muzeju ili
arhivu, navodi se gde je smešten, kao i tačna signatura gde se rukopis može naći.
Bitno je utvrđivanje materijala rukopisa. Određene oznake postoje (svaki rukopis se mora
označiti), npr. codex membranum (pergament) – cod.membr. ali uglavnom se stavi samo
membr. ili chart. Oznaka za palimpsest je membr.rescr. Kada je u pitanju hartija (chart.), na
koju se stavlja vodeni znak (čemu su doprineli Mošin i Brike, najveći svetski filigranolozi),
navodi se broj vodenog znaka.
U spoljašnji opis rukopisa spada vreme nastanka rukopisa (vreme nastanka ne spada u istorijat
rukopisa). Vreme može da bude tačno ili aproksimativno (približno). Ako smo sami svojim
rasuđivanjem, ispitivanjem došli do dana nastanka dokumenta, onda ga pišemo u uglastim
zagradama, a ako piše u dokumentu, samo ga normalno napišemo. Znači, kada vreme ne piše u
tekstu rukopisa, stavlja se u uglaste zagrade. Na primer, ako imamo pismo, a na koverti piše
datum, onda se on stavlja u uglaste zagrade – samo ako je datum u samom pismu, onda ga
pišemo bez uglastih zagrada.
Pored vremena, bitno je i mesto, zbog širenja, posebno za literarna naučna dela. Bitno je znati u
kom je mestu nastao rukopis, to će uputiti na filološke elemente rukopisa (nije isto da li je, na
primer, rukopis nastao u raškoj ili u ohridskoj školi i sl).
Bitna je i folijacija (danas postoji i paginacija) – u arhivima se nikad ne stavljaju stranice nego
listovi. Broj listova u rukopisu piše se arapskim ciframa. Rimske cifre se koriste ako postoje
neke neobeležene strane.
Egdotičar mora da navede da li ta folijacija postoji, da li piše, ili ju je egdotičar izmislio. Mora se
naznačiti da li je neka stranica preskočena, duplirana, da li stranice imaju kustode (reči koje
označavaju početak i kraj stranice) itd.
2) ISTORIJAT RUKOPISA
Sastoji se iz 8 stvari, najobimnije su prve dve.
Istorijat rukopisa je tradicija rukopisa – kako je urezan, šta je bilo s njim posle nastanka, da li je
povez kidan pa rađen ponovo, koliko ima svežanja, itd. Naročito ispituje da li je bilo naknadnih
dopisivanjima.
1) Prvi deo opisuje svežnjeve (ovo, naravno, ne važi za jednu ili dve strane, tu nema šta da se
svezuje). Ovo pre svega važi za literarne rukopise.
Navodi se format rukopisa (ne listova nego celog rukopisa). Obično ima 8 ° - 8 listova, odnosno
16 stranica, to je kvaterno. Danas može da se sveže i 50 listova, svezivanje je dosta napredovalo,
ali i dalje se najčešće stavlja 8°. Broj svežnjeva je broj ovih kvaterna (ili osmina).
Nekad su svežnjevi pomešani. Slobodno se mogu stavljati oznake svežnjeva, one se pišu u
donjem desnom uglu. Milan Rešetar je još u dubrovačkim i bokokotorskim rukopisima to
označavao. Svežnjevi se obično obeležavaju kao određeno slovo i arapski broj, da se ne
pomešaju kasnije. Na primer, od A1 – A8 za prvi svežanj, od B1 – B8 drugi svežanj itd.
došao
juče... _____ __ __
_____ __ __
_____ _ _ __
_____ __ __
došao
Opisuje se izgled stranica – da li se pišu u redovima ili kolumnama, i koliko ima kolumna
(najčešće ih ima dve). Bitno je i koliko ima redova. Margine su takođe veoma važne, naročito
kad su u pitanju prepisi. Bitno je da li postoje obe bočne margine ili postoji samo unutrašnja
margina (tako se pre radilo zbog povezivanja), da li postoje donje i gornje margine (često ih
nema kod starih rukopisa), i da li je prepisivač sam dodavao margine, tada više pažnje posvetimo
tome. Možda je prepisivač imao više rukopisa pa nas može uputiti.
17.5.2016
2) paleografski podaci
Najvažniji su, naravno, podaci o pismu. Pismo (npr. ako je latinsko) nam može govoriti o starini
rukopisa, zatim u kom delu Evrope ili Mediterana je nastao koji prepis, možemo videti da li je u
pitanju neka pisarska škola koja ima specifične poteze/slova (najviše za isprave i povelje).
Podaci paleografske prirode nam kazuju čiji je rukopis, koliko ga je ruku pisalo (često na osnovu
službenih rukopisa možemo videti ko je šta prepisivao), da li ima naknadnih dopisivanja,
dodataka ili brisanja, precrtavanja.
Kod nas je, u 17.veku, bilo prepisivača koji su sve slabije znali srpskoslovenski jezik, unosili su
elemente narodnog govora. Neki konzervativniji i obrazovaniji prepisivači brisali su te narodne
reči ili pisali na srpskoslovenskom jeziku.
Mastilo je takođe vema važno, postoje aparati koji mogu da pokažu starost mastila. Postoje
mastila iz raznih doba. Minijature i iluminacije mnogo govore o pisarskoj školi.
Analaizira se i povez (kada su u pitanju obimniji rukopisi, koji se svezuju), može da nam ukaže
na primarnost rukopisa. Bitan je materijal poveza (karton, od drveta, pozlaćeni povez). U Italiji,
Francuskoj, Nemačkoj radionice su pravile poveze još u 16.veku.
Ex libris (beleška o vlasniku određene knjige → rukopisa) je veoma značajan, mnogo govori o
rukopisu, pomaže u traganju za drugim rukopisima istog književnog dela. Važan je za
utvrđivanje postojanja više rukopisa istog dela. Ukazuje na starinu, hronološku primarnost,
vrednost rukopisa. Često spadaju u oblast primenjene umetnosti (npr. u baroku).
Tek u unutrašnjem opisu određujemo ime autora rukopisa/dela/vladara koji je izdao povelju ili
ispravu. Rukopis koji nema autora, ne sadrži ime autora, se zove adespotni rukopis. Ako je
rukopis adespotni a mi smo utvrdili ko je autor, podatak stavljamo u uglastu zagradu. Sve što se
utvrdi a ne sadrži se u rukopisu stavlja se u uglaste zagrade.
Postoje i mešoviti rukopisi sastavljeni od više dela, oni se nazivaju codex miscellaneum
(abligati ?). Ta dela nisu povezana, nisu od istog autora. Autor isprava/povelja je onaj ko izdaje a
ne ko piše.
Pored imena autora, bitan je i naslov rukopisa. Isprave/povelje uglavnom nemaju naslov –
možemo staviti prvu rečenicu ili šta je taj rukopis (molba, žalba, sankcija) kao naslov.
Anepigrafno delo (anepigrafni rukopis) je delo (rukopis) koji nema naslov. Slobodni smo da
naslov stavimo sami prema sadržaju (u uglastim zagradama). Naslov isprave može biti jedna
rečenica o onome o čemu se radi. Moramo biti veoma oprazni – mnogi rukopisi, naročito
književnih dela, nisu bili stavljani kao danas, čak i u štampanim knjigama se težilo da bude isto
kao rukopis, a uglavnom nije bilo naslova. Kolofon je naslov koji se stavlja na kraj određene
knjige (ovim se završava Apulejeva knjiga zvana Zlatni magarac). Nastaje problem kada postoje
rukopisi istih dela, a imaju različite naslove, pa onda ne znamo koji je naslov pravi.
Prilikom egdotičke analize treba izdvojiti incipit (prvi stih, rečenica) i explicit, mada često ne
moraju mnogo da znače. Za pravi incipit, explicit uzme se naracija i dispozicija (prva rečenica
naracije i poslednja dispozicije).
Vrlo često su prepisivači imali sopstvene posvete, oni su dodavali svoje posvete, zbog toga ih
treba pažljivo čitati (jedan prepisivač je u 18.veku, tokom prepisivanja rukopisa Nikole
Malješkovića, dodao pesmu kao posvetu svom sinu, dugo se mislilo da je to Malješković
napisao). Ako utvrdimo, shvatimo da je to posveta samog autora, možemo često utvrditi vreme
kad je nastalo književno delo.
Bitno je i da li neki rukopisi imaju glose. Glose su jezički tumači. Neki rukopisi imaju tumačenje
određenih reči, to nam isto ukazuje na starost rukopisa.
Postile su zapisnici čistalaca na margini. Dešavalo se da postile otkriju čije je delo („ovaj sam
rukopis dobio od toga i toga, mnogo se družio sa tim i tim, koji je napisao to delo“).
Kada postoji puno verzija, prave se hronološke tablice rukopisa (određuje se koji je rukopis
najstariji, pa se ide ka mlađim prepisima). Ljubomir Stojanović je, na primer, objavio knjigu sa
870 isprava, povelja i raznih zapisa. Bilo je oko 145000 verzija za tih 870 zapisa. Nije detaljno
opisivao analizu, mora je da se odluči za jedan tekst. Davao je indeks autora i indeks mesta koja
se pominju u rukopisu.
Vladimir Mošin je bio jedan od najboljih egdotičara. Njegovo veoma važno delo je Opis ćirilskih
rukopisa (nažalost, samo je prvi deo uspeo da završi), u 3 toma. Prevedeno je na 6,7 jezika, i
jedno je od najboljih egdotičkih analiza.