Igra staklenim perlama

Pokušaj opće shvatljiva uvoda u njezinu povijest

... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis reddere quam
entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori
plane aliter res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum
oculos proponere ut certas quasdam res,
quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas
quasi ut entia tractant, enti nascendique facultati
paululum appropinquant.

Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28

U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:

... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lakše i manje odgovorno prikazati nepostojeće od
postojećih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca
upravo obratno: ništa tako lako ne umakne prikazivanju riječima i ništa nije toliko potrebno ljudima
predočiti kao određene stvari čije postojanje nije
dokazivo ni vjerojatno, a koje se, međutim, upravo po tomu što ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao
postojeće, za korak približuju postojanju i mogućnosti
rođenja.

Nakanili smo u ovoj knjizi sačuvati ono malo biografske građe što je uzmogosmo pronaći o Josefu Knechtu,
učitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako
je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred činjenicom da ovaj pokušaj u neku ruku
proturječi zakonima i običajima što vladaju duhovnim
životom, ili se bar čini da im proturječi. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogućnosti savršeno
podređivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti,
jedno je od vrhovnih načela našega duhovnog života. A to se načelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito
primjenjivalo da je danas neobično teško - u
mnogim slučajevima čak posve nemoguće - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo služile,
iznaći biografske i psihološke pojedinosti; u mnogim
se slučajevima više ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog života naše
Provincije što je njezinu hijerarhijskom sustavu
anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju.

Što smo unatoč tomu postojani u svom pokušaju da pronađemo nešto o životu učitelja Igre, Josephusa III, te
da prizovemo obrise njegova lika, neće biti zbog
kulta ličnosti, ni zbog nedostatka poštovanja spram običaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu
služenja istini i znanosti. Stara je misao: što oštrije
i nemilosrdnije sročimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvaćamo i cijenimo misao
na kojoj se temelji anonimnost naših vlasti i
našega duhovnog života. Ali jedan pogled u pretpovijest baš toga duhovnog života, u razvitak Igre
staklenim perlama posebice, neizbježno nam pokazuje da
svaki stupanj razvoja, svaka razrada, svaka izmjena, svaki važan potez, bilo da se tumači kao napredan ili
nazadan, neosporno otkriva, doduše ne onog jedinog
i pravog njezina začetnika, ali zato njezino najjasnije naličje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu,
koji je postao oruđem preobrazbe i usavršavanja.

Dakako, ono što danas shvaćamo kao ličnost uvelike se razlikuje od onoga što su pod tim pojmom
razumijevali životopisci i povjesničari pređašnjih vremena.
Za njih je - naročito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - čini se, ili bi se
moglo reći, bit osobnosti bila u onome
što odudara, što je protivno propisanome, često čak i patološko, dok mi današnji počinjemo govoriti o
značajnim ličnostima tek onda kad susretnemo ljude
kojima je posvema uspjelo podrediti se općemu, izvan svega izvornoga i neuobičajenoga, i koji su se
usavršili u službi nadosobnome. Ako bolje pogledamo,
taj je ideal bio poznat već i starom vijeku: lik »mudraca« ili »savršenoga«, u starih Kineza, na primjer, ili
sokratovski ideal vrline, jedva da se razlikuje
od našega današnjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na
vrhuncima moći priznavala slična načela, te nas mnoge
od njihovih najvećih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjećaju na ranogrčke kipove; više se
doimaju kao klasični predstavnici tipova nego kao pojedinci.
Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog života koja je počela u dvadesetom stoljeću i koje smo
mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio
očito gotovo posve izgubio. Čudimo se kad se u životopisima onih vremena opširno priča o tomu koliko je
junak imao sestara ili koji su mu duševni ožiljci
i brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za
ljubav. Nas današnje ne zanima ni patologija ni
obiteljska povijest, ni nagonski život, ni probava ili nesanica nekog junaka; čak nam nije osobito važna
njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti
koje je sam birao za studij, lektira koju je najviše volio ili slično. Nama je naročite pažnje vrijedan tek onaj
junak koji je od prirode i odgojem stekao
takve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom
nije izgubio onu snažnu, svježu i divnu poletnost
što individuumu daje vrijednost i miris. A kad između pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te
sukobe shvaćamo kao kamen kušnje veličine neke ličnosti.
Koliko malo odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na kršenje ustaljena reda, toliko nam je
štovanja vrijedan spomen na žrtve, na one koji
su uistinu tragični.

Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje čini nam se
dopuštenim i prirodnim, jer ni u najsavršenijoj
hijerarhiji, u sustavu koji je i ponajviše lišen trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od
mrtvih i jednoličnih dijelova, nego živo tijelo,
sazdano od dijelova i oživljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj način i svoju slobodu i sudjeluje u
čudu življenja.

U tom smo smislu tragali za bilješkama o životu Meštra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta, a poglavito
za svime što je sam napisao, i došli smo tako
u posjed nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima čitanja.

Ono što nam je priopćiti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od članova Reda, posebice među
igračima Igre staklenim perlama, zasigurno već potpuno
ili djelomice poznato, pa se već stoga ova knjiga ne obraća samo tom krugu, nego se i mimo njega nada
sklonu čitatelju.

Za taj uži krug našoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako životu i pisanju našega junaka
želimo čitatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo
teška zadaća da radi onih manje upućenih štilaca ovoj knjizi proslovimo mali pučki uvod u smisao i povijest
Igre staklenim perlama. Naglašavamo da je uvod
pučki i takav će biti, te ne iziskuje objašnjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se
raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanju
ove teme još zadugo neće doći čas.
Neka se, dakle, od nas ne očekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni dostojniji i
spretniji autori od nas ne bi danas bili
dorasli. Ova će zadaća ostati prepuštena budućim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni
preduvjeti.

Ovaj bi naš sastavak ponajmanje imao biti nekim udžbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i neće nikad
biti napisan. Pravila ove Igre ne izučavaju se
nikako drukčije doli na uobičajen, propisan način, što iziskuje višegodišnji trud, a nikome od posvećenih ne
bi moglo biti od koristi da se pravila Igre
učine lakše savladivima.

Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su
djelomice sadržane različite znanosti i umjetnosti,
ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadržaji i rezultati gotovo svih
znanosti mogu izraziti i postaviti u međusobne
odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadržajima i vrednotama naše kulture, ona se
njima igra kao što se, u razdobljima u kojima su
cvjetale umjetnosti, možda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzvišene misli i sva
umjetnička djela što ih je čovječanstvo stvorilo u
svojim plodnim epohama, a koje su potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i
učinila intelektualnim posjedom, svom ovom golemom
građom duhovnih vrednota igra Igrač staklenim perlama kao što orguljaš svira na orguljama, a te su orgulje
vrhunski usavršene, tipke i pedale dotiču im
cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova
proizvesti čitav duhovni sadržaj svijeta. Ti
su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokušaji usavršavanja u njihovu redoslijedu ili broju
mogući bi bili još samo u teoriji: obogaćivanje
jezika Igre uključivanjem novih sadržaja podložno je najstrožem zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva
Igre. Pri tom se unutar toga čvrstog ustrojstva, odnosno
- da bismo slijedili sliku - unutar složenog mehanizma tih divovskih orgulja, igraču pojedincu pruža cijeli
jedan svijet mogućnosti i kombinacija, a gotovo
je nemoguće da su između tisuću ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim površno.
Kad bi se jednom i dogodilo da slučajno dva igrača
isti uži izbor tema učine sadržajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve različito, prema načinu
mišljenja, karakteru, raspoloženju i virtuoznosti
igrača.

Naposljetku, potpuno se prepušta nahođenju povjesničara kako će daleko ići unatrag u otkrivanju početaka i
pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka
velika ideja, ona zapravo nema početka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao
ideju, kao slutnju i viziju izraženu već u razna drevna
vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antičkoj kulturi, u helensko-gnostičkom krugu, ne manje u
starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-maurskoga
duhovnog života; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolastičko razdoblje i humanizam do
matematičarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog
stoljeća, pa do romantičkih filozofa i runa Novalisovih magičkih snova. Svakom kretanju duha prema
idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj
platoničkoj akademiji, svakoj društvenosti neke duhovne elite, svakom pokušaju zbližavanja između
egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokušaju pomirbe
između znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vječita ideja, koja je za nas
poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama.
Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti
duhovni svemir u koncentrične sustave i sjediniti
živa ljepota duhovnoga i umjetnosti s magičnom moći izričaja na način egzaktnih disciplina. U vrijeme kad
su gotovo istodobno glazba i matematika dosegle
klasiku, te su se discipline često zbližavale i međusobno oplođivale. Dva stoljeća ranije, u Nikole
Kuzanskog, nalazimo rečenice iz toga istog raspoloženja,
kao primjerice: »Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na način potencijalnosti, i prema
apsolutnoj nužnosti, da bi sve mjerio na način
jedinstva i jednostavnosti, kako to čini Bog, te prema nužnosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom
na svoju osobitost, i - napokon - oblikuje
se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju. Nadalje, duh mjeri
i simbolički, uspoređivanjem, kao da se služi
brojevima i geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadžbe.« Ne čini se, uostalom,
da samo ova Kuzanskijeva misao upućuje na našu
Igru staklenim perlama, ili da odgovara i proistječe iz sličnoga pravca kretanja mašte kao njezine igre
mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne,
čak mnoge slične odjeke.

Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vještina i žar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove
geometrije na teološko-filozofske pojmove u obliku
jednadžbi kojima će ih pojasniti, vrlo su, čini se, bliski duhu Igre, a ponekad čak i njegov latinski (u kojemu
su riječi često proizvoljno izmišljene,
ali tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogrešno tumačiti) podsjeća na slobodu i
razigranost jezika Igre.

Gotovo isto tako ubraja se među pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, što daje naslutiti već
motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne možemo
potkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one učene muzičare šesnaestog, sedamnaestog i
osamnaestog stoljeća koji su svoje skladbe zasnivali
na matematičkim spekulacijama. U starim književnostima često nalazimo legende o mudrim i magičnim
igrama što su ih smišljali učenjaci, svećenici, ili su
ih igrali na gostoljubivim plemićkim dvorovima, primjerice u obliku šaha u kojemu su figure i polja osim
ustaljenih imali i tajna značenja. Opće su poznata
kazivanja, bajke i priče s početka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetničkog, pripisivala
i moć ovladavanja dušama i narodima, moć
koja je čini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove države. Od stare Kine do grčkih mitova
stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom
životu ljudi pod vlašću glazbe. S tim kultom glazbe (»u vječnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme
tajna moć« - Novalis) najuže je povezana upravo Igra
staklenim perlama.

Spoznamo li ideju Igre kao vječnu i zato oduvijek postojeću i davno prije njezina uobličenja probuđenu,
tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima
svoju određenu povijest, o čijim ćemo najvažnijim etapama pokušati kratko izvijestiti.

Duhovni pokret, među čije brojne plodove pripadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama, ima svoje
počelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime što
mu ga je, na temelju iscrpnih istraživanja, dao književni povjesničar Plinius Ziegenhals: »feljtonističko
razdoblje«. Takva su imena zgodna, ali opasna
i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog života iz prošlosti nepravedno prosuđujemo. Ni
»feljtonističko« razdoblje ni u kojem smislu
nije bilo bez duha, čak ni siromašno duhom. Samo nije znalo, čini se, što bi s duhom započelo ili, bolje
rečeno, nije mu našlo primjereno mjesto i funkciju
u životnom i državnom gospodarstvu. Otvoreno govoreći, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo
tlo iz kojega je izniklo gotovo sve ono u čemu
su danas sadržana obilježja našega duhovnog života. Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike »buržoasko«
razdoblje, doba poklonstva zamašnom individualizmu,
i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajući tu atmosferu, onda bar jedno
znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmišljene
ili u biti pretjerano i pogrešno zabilježene, jer ih je veliki istražitelj potkrijepio nebrojenim književnim i
drugim dokumentima. Priklanjamo se učenjaku
koji je dosad jedini ovom »feljtonističkom« razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a pri tom nećemo
zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrštiti se nad
zabludama ili nepodopštinama dalekih vremena.

Počevši od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog života u Evropi imao je, čini se, dvije velike tendencije:
oslobađanje mišljenja i vjerovanja od svakog
autoritativnog utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine
Rimske crkve i - drugo - tajno ali strastveno traganje
za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom što iz njega samog proizlazi i njemu je
primjeren. Uopćavajući, može se gotovo reći: duh
je ovu često čudesno proturječnu bitku za dva međusobno načelno oprečna cilja uglavnom dobio.

Je li pobjeda opravdavala bezbrojne žrtve, je li današnji red duhovnoga života posve dostatan i hoće li
dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grčevi
i nepravde od progona heretika i lomača do sudbina mnogih »genija«, što su završili ludilom ili
samoubojstvom, učine žrtvama koje su imale smisla, nije
nam dopušteno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, možemo li
prihvatiti njezin »smisao«, posve je beznačajno.
Tako su se vodile i one bitke za »slobodu« duha koje su u kasnijem, feljtonističkom razdoblju dovele dotle
da je duh doista uživao nečuvenu i njemu samome
nepodnošljivu slobodu, utoliko što se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice državnog skrbništva, ali još
ne našavši pravi, vlastiti oblik zakona koji
bi poštivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri poniženja, potkupljivosti i samozataje
duha iz toga doba, o kojima priča Ziegenhals,
dijelom doista zapanjuju.

Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznačnu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje nazivamo, to
jest definiciju »feljtona«. Kako se čini, proizvodili
su se u milijunima kao naročito omiljen sastavni dio dnevne štampe, tvorili su glavnu hranu onim za
znanjem vapijućim čitaocima, izvješćivali su ili, bolje
rečeno, »naklapali« o tisućama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima
često rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals
tvrdi da je naišao na brojne radove koje je bio sklon tumačiti kao izrugivanje autora na vlastiti račun, jer bi
inače bili posve nerazumljivi. Lako je
vjerovati da se u tim člancima što su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za čije bi
se razumijevanje tek morao iznova pronaći
ključ. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim uredništvima, a dijelom su bili »slobodni« pisci,
često čak nazivani pjesnicima, ali se čini
da su mnogi od njih pripadali i staležu učenjaka, čak je bilo i uglednih nastavnika visokih škola. Omiljeni
sadržaji ovih napisa bile su anegdote iz života
čuvenih muškaraca i žena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao »Friedrich Nietzsche i ženska
moda oko 1870« ili »Najmilija jela skladatelja
Rossinija« ili »Uloga kućnih psetanaca u životu velikih kurtizana« i tome slično.

Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imućnih, kao »San o
umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove« ili »Pokušaji
kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike«, i stotinu sličnih. Čitamo li naslove što ih je Ziegenhals
naveo iz tih brbljarija, tada naše čuđenje
manje izaziva činjenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno štivo, a mnogo više činjenica
da su autori od ugleda, položaja i dobra
obrazovanja podržavali potrošnju tih ništavnih zanimljivosti svojim »usluživanjem«, kako se to tada
nazivalo: izraz uostalom označuje i ondašnji odnos
čovjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim ličnostima o svakodnevnim
stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje
- pri kojima su se na primjer poznati kemičari ili pijanisti virtuozi morali izjašnjavati o politici, popularni
glumci, plesači, gimnastičari, letači ili
čak pjesnici o prednostima i lošim stranama momaštva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako
dalje. U tome je jedino važno bilo spojiti kakvo
poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa pročitaju frapantni primjeri, on ih
navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je
u cijelu tu radinost bila umiješana i prilična količina ironije, možda čak neke demonske, očajničke ironije, u
to se tek vrlo teško možemo uživjeti; široke
mase, međutim, koje su u to vrijeme očito bile ponesene upadljivim čitalačkim žarom, primale su sve te
grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom ozbiljnošću.
Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na dražbi se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio
kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog
plemićkog imena bio umiješan u kakav skandal, čitaoci u tisućama podlistaka nisu saznavali tek puke
činjenice, nego bi još istoga ili idućeg dana dobivali
i hrpu anegdota, povijesnog, psihološkog, erotskog i drugog materijala o dotičnoj natuknici, o svakom
događaju dana slijevale bi se čitave rijeke žustrog
piskaranja, a način izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavještenja nosili su u svakom pogledu pečat
brzo i bez odgovornosti proizvedene robe široke
potrošnje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale čitateljstvo i pokretale
njegovu presićenost predmetima znanja;
o tome govori podulja Ziegenhalsova bilješka na čarobnu temu »Križaljka«.

Tisuće i tisuće ljudi koji su većim dijelom obavljali teške poslove i teško živjeli, sjedili su tada u svojim
slobodnim satima pognuti nad kvadrate i križeve
od slova, ispunjavajući njihove praznine prema utvrđenim pravilima igre. Čuvat ćemo se toga da vidimo
samo smiješnu i ludu stranu te igre, te ćemo se suzdržati
od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo
bezazlena djeca ili zaigrani Feačani, nego su
puni strepnje sjedili usred političkih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne
ratove i građanske ratove, pa njihove male
odgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije već odgovor na duboku potrebu da se zatvore oči,
da se po mogućnosti pobjegne pred nerješivim
problemima i zlogukim nagovještajima propasti u bezazleni svijet privida. Ustrajno su učili upravljati
automobilima, igrati složene kartaške igre i sanjarski
su se posvećivali rješavanju križaljki - jer, stajali su gotovo bespomoćni naspram smrti, strahu, boli i gladi,
crkva ih više nije mogla tješiti niti duh
savjetovati. Oni, koji su čitali tolike napise i slušali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da
pokušaju ojačati protiv straha, da u sebi svladaju
bojazan od smrti, živjeli su ne mareći više, ne vjerujući ni u kakvo sutra.

Održavana su i predavanja, pa moramo i ovoj nešto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati riječ. Osim
napisa, stručnjaci a i duhovni hajduci nudili
su u to vrijeme građanima - kojima je pojam odgoja još bio vrijedan štovanja, iako je bio lišen svoga
nekadanjeg značenja - i brojna predavanja, i to ne
samo u obliku prigodnih svečanih govora nego u divljoj konkurenciji i jedva shvatljivoj količini. U to
vrijeme građanin srednje velikoga grada ili njegova
supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake večeri, slušati predavanja
koja su ih teoretski poučavala o bilo kojem predmetu,
o umjetničkim djelima, o pjesnicima, učenjacima, istraživačima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja
su slušatelja ostavljala posve pasivnim i koja
su prešutno pretpostavljala nekakav odnos slušateljstva prema sadržaju, bilo kakvo predznanje,
pripremljenost i sposobnost poimanja, što u većini slučajeva
nije postojalo.
Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku
izlazio iz poštanske kočije i zavodio strasburške ili
wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su miješane određene količine pomodnih
intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj čaši,
pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar približno prepoznati. Ljudi su slušali predavanja
o piscima čija djela nisu nikad pročitali ili
ih nisu ni namjeravali čitati, gledajući pri tom možda i projekcije slika i boreći se, jednako kao s novinskim
podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnih
pojmova - lišenih svakog smisla - i djelićima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito
poništenje vrijednosti riječi, što je isprva samo
u tajnim i najužim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i osnažio
postavši ishodištem novoga duhovnog samoodgoja
i dostojanstva.

Nesigurnost i patvorenost duhovnog života onoga vremena, koje je umnogome inače ipak pokazalo djelatnu
moć i veličinu, objašnjavamo mi današnji ljudi kao
neki simptom prestravljenosti što je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata
pred njim ispriječilo Ništa: velika materijalna
bijeda, razdoblje političkih i ratničkih oluja i preko noći izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema
vlastitoj moći i dostojanstvu, čak prema vlastitom
postojanju. K tome je, u raspoloženju sloma i rasapa, to vrijeme doživjelo još i vrlo visoka duhovna
dostignuća, medu ostalim začetke znanosti o glazbi,
koju smo zahvalno naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prošlosti lijepo i smisleno odrediti
mjesto u svjetskoj povijesti, toliko je svaka
suvremenost nesposobna za vlastito određenje, pa je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuća i
zahtjeva na vrlo skromnu razinu, baš među intelektualcima
stala harati strahovita nesigurnost i očaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (već od Nietzscheova doba
ponegdje naslućivano) da su mladost i stvaralačko
razdoblje naše kulture prošli, da je već počelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopćim
predosjećajem što su ga mnogi nezgrapno opisivali,
tumačilo različito zastrašujuće znamenje Vremena: pusta mehanizacija života, nagli pad morala, bezvjernost
naroda, patvorenost umjetnosti.

Bilo je kao u onoj čudesnoj kineskoj bajci, zazvučala je »glazba propasti«: kao što bas orgulja dugo tutnji,
lebdjela je nad desetljećima, uvukla se u spodobi
korupcije u škole, časopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duševne bolesti u nutrinu većine
suvremenih umjetnika i kritičara koje je još bilo
moguće ozbiljno shvaćati; razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima.
Držanje spram tog neprijatelja, što je tako prodro
i više se nikakvom čarolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se šutke spoznati i
stojički podnositi, to su radili i mnogi od
najboljih. Moglo se pokušati poreći je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pružali
mnoge olake mete napada; osim toga, tko se
uhvatio ukoštac s prorocima što su prijetili, naišao je na odziv građana i imao je utjecaja, jer je građanima
pretpostavka da više nema kulture za koju
su još jučer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma dičili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako
draga umjetnost, nisu više ni pravi odgoj ni prava
umjetnost, činila im se ništa manje drskom i nepodnošljivom od nagle novčane inflacije i prijetnje njihovu
imetku što je dolazila od revolucija. Osim toga,
bilo je i cinična držanja protiv tog raspoloženja propasti, išlo se plesati i svaka se briga za budućnost
proglašavala staromodnom ludošću, u veselim podliscima
pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom feljtonističkom svijetu, na vlastiti račun
izgrađenom od papira, s nekom samoubilačkom
slašću otkrivala posvemašnja duhovna izopačenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane
cinički hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra
kako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, ćudoređe, čestitost, već i sama Evropa i cijeli »svijet«. U
dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosni
pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo uništiti preživjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego što je
u kulturi opet postalo moguće prodrijeti
u bit i uspostaviti novi poredak.

Međutim, u tim prijelazima desetljećima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja i svoje
prividne samozataje, u umjetnika, profesora i
feljtonista, u svijesti pojedinaca dospijevala do najistančanije budnosti i samoispitivanja.

Već usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlučno ostale vjerne duhu i
svim snagama nastojale spasiti srž dobre tradicije,
reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas možemo razaznati te postupke,
čini se da se postupak samoispitivanja, osvješćivanja
i svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest učenjaka pribjeglaje
istraživanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer
je upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonističkom svijetu pročula su se
dva seminara što su njegovala uzorno čistu i
savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utješno osmjehnuti tim nastojanjima beznačajno male i
hrabre kohorte, dogodilo se baš u to najmračnije
doba ono divno čudo, posve slučajno, ali djelujući kao božanska potvrda: pronađeno je jedanaest rukopisa
Johanna Sebastiana Bacha iz negdašnjeg posjeda
njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopačenosti bila je bratovština Putnika na Istok,
čija su braća njegovala više dušu nego duh, stanovitu
pobožnost i strahopočitanje. Baš otuda je naš današnji oblik duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio
značajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije.
I u novom načinu poimanja biti naše kulture i mogućnosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici
na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitičkom
ulogom koliko svojom, na starim tajnim vježbama zasnovanom, sposobnošću magičnog poniranja u daleka
vremena i kulturne prilike. Među njima je tako bilo
glazbenika i pjevača, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali izvoditi sa savršenom izvornom
čistoćom, dakle svirati i pjevati na primjer
neku glazbu iz 1600. ili 1650. godine točno tako kao da su još posve nepoznati svi u međuvremenu stečeni
načini, usavršenja i vještine. Bilo je to nešto
nečuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela
toliko maha, da se radi izvođenja i dirigentova »shvaćanja«
gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvješćuju nas da su slušaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja,
a dijelom pažljivo slušali, vjerujući da prvi
put u životu čuju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz
Händelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda,
s naivnošću i čednošću iz nekoga drugog vremena i svijeta.

Jedan je član u dvorani bratovštine, između Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savršeno nalik
onima kakve bi bio dao izraditi Johann Sebastian
Bach da je za to imao sredstava i mogućnosti. Graditelj orgulja krio je - prema načelu bratovštine koje je
već u ono vrijeme bilo na snazi - svoje ime
i prozvao se Silbermann, po svome preteči iz osamnaestog stoljeća.

Time smo se približili vrelima iz kojih je nastao naš današnji pojam kulture. Jedno od važnijih bila je
najmlađa znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro
zatim naglo uznapredovala matematika, k tome je pridošla kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u
najužoj svezi s novim shvaćanjem i tumačenjem
glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvažni stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi
ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer
je to svakome poznato. Najvažniji posljedak toga novog stava, štoviše, toga novog svrstavanja u kulturni
tijek, bilo je posvemašnje odricanje od stvaranja
umjetničkih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje važna - kruna
svega: Igra staklenim perlama.

Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doživljavao svoj najveći procvat, postajala
predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveći zamislivi
utjecaj na početke Igre. Mi, baštinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralačkih
razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog
stoljeća, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja pređašnjih vremena
(uključujući i samo razdoblje klasične glazbe). Dakako,
kao nasljednici, imamo spram klasične glazbe u svakom pogledu drukčiji odnos nego ljudi stvaralačkih
razdoblja; naše produhovljeno i od rezignirane melankolije
ne uvijek dovoljno oslobođeno štovanje prave glazbe nešto je posve drugo od ponizne i naivne radosti
muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti
kao sretnijima, jer vrlo često uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala.

Već desetljećima više ne smatramo filozofiju ili pjesništvo - kao što je činilo gotovo cijelo dvadeseto
stoljeće - već samo matematiku i glazbu velikim
i trajnim dostignućima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do našeg vremena.

Otkako smo se - barem općenito uzevši - odrekli nadmetanja u stvaralaštvu s tim generacijama, otkako smo
odbacili kult prevlasti harmonije i isključivo
osjetilne dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljeća, počevši negdje od Beethovena i
početaka romantike, vjerujemo da - na svoj način,
dakako, na svoj nekreativni, epigonski način, ali sa strahopočitanjem! - jasnije i ispravnije razaznajemo
sliku kulture koju smo naslijedili. Više nikako
nismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralačkim porivom iz tih vremena, pa nam se to što su se u
petnaestom i šesnaestom stoljeću stilovi u glazbi mogli
tako dugo održati neizmijenjeno čistima čini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, čini se neshvatljivim
kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko
uopće ne može pronaći ništa loše, da još i osamnaesto stoljeće, stoljeće u kojemu je započela degeneracija,
izbacuje čitav vatromet stilova, moda i škola,
blistajući kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome što danas zovemo klasičnom glazbom
spoznali duh, krepost i pobožnost tih pokoljenja,
a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili ništa ne držimo do teologije ili crkvene kulture
osamnaestog stoljeća, ili do filozofije prosvjetiteljstva,
ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju kršćanske kulture.

Odnos naše kulture prema glazbi ima, uostalom, još jedan pradavni i prečasni uzor, i njemu Igra staklenim
perlama iskazuje najdublje štovanje. U bajoslovnoj
Kini »starih kraljeva« bila je, sjećamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodećih uloga u državnom i dvorskom
životu; gotovo se poistovjećivalo napredovanje
glazbe s prilikama u kulturi i moralu, štoviše, u samom carstvu, a muzički su majstori morali strogo paziti
na čistoću i čuvanje »starih tonaliteta«.

Ako bi se u glazbi što pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i države. Pjesnici kazivahu
strašne priče o zabranjenim, đavolskim i nebu
stranim tonalitetima, kao o »Glazbi propasti« Čing Šanga i Čing Cea, pri čijem bi se bezočnom izvođenju
na kraljevskom dvoru odmah nebo smračilo, zidine
se potresle i počele rušiti, a vladar i carstvo doživjeli bi pad. Umjesto mnogo riječi starih pisaca navest
ćemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi
Lu Bu Veova rukopisa »Proljeće i Jesen«.
»Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo stvara dva
pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.«

***

Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga višnjeg, tada se glazba
može ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu
stramputicama, glazba se može usavršiti. Savršena glazba ima svoj uzrok. Ona niče iz ravnovjesja.
Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smisla
svijeta. Zbog toga se o glazbi može govoriti samo sa čovjekom koji je spoznao smisao svijeta.

***

Glazba počiva na skladu između neba i zemlje, na suglasju između tmine i svjetla.

***

Države u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne žive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije vedra.
Stoga: što je muzika opojnija, to ljudi postaju
sjetnijima, a zemlja ugroženijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.

Ono što su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i Ču-Sin stvarali su
zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali
lijepima, a masovne efekte zanimljivima. Težili su za novim i neobičnim učinkom zvukova, za tonovima
kakve još nijedno uho nije čulo; nastojali su jedan
drugoga nadmašiti, pa su prevršili svaku mjeru i svrhu.

***

Uzrok propasti države Ču bilo je otkriće magične glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se zapravo
posve udaljuje od biti glazbe. A zato što se
udaljila od biti prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunđa i život se
poremeti. Sve dolazi otuda što se pogrešno tumači
narav glazbe i što se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga.

Stoga je glazba jednog staloženog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnotežena. Glazba
nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopačene.
Glazba države u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugrožena.«

***

Riječi ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao svake
glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnička djelatnost,
glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila čarolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije.

Počevši s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja) bila
je moćno i prokušano sredstvo kojim se brojno
mnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje, usklađivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opće stanje, i
hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vječnih
sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, čista i pramoćna narav - narav čarolije -
mnogo duže sačuvala u glazbi nego u drugim
umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesničara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do
Goetheovih novela. U praksi ni marš ni ples nikada nisu
izgubili svoje značenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!
***

O počelima Igre staklenim perlama ispripovjedit ćemo sad ukratko ono što je najvrednije znati. Nastala je,
čini se, istodobno u Njemačkoj i u Engleskoj,
doduše u obje zemlje kao vježba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i učenjaka koji su radili i
studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako
se prispodobi početni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz
vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim
oznakama nota među kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog
stoljeća ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujućim
obiljem skraćenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slično, zbog kojih tiskanje takvih partitura često stvara
teške tehničke probleme.

Igra u početku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamćenja i kombiniranja, među studentima i
glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj
i u Njemačkoj, još prije nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kölnu, gdje je dobila i ime što
ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,
premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa.

Počevši s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja) bila
je moćno i prokušano sredstvo kojim se brojno
mnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje, usklađivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opće stanje, i
hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vječnih
sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, čista i pramoćna narav - narav čarolije -
mnogo duže sačuvala u glazbi nego u drugim
umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesničara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do
Goetheovih novela. U praksi ni marš ni ples nikada nisu
izgubili svoje značenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

***

O počelima Igre staklenim perlama ispripovjedit ćemo sad ukratko ono što je najvrednije znati. Nastala je,
čini se, istodobno u Njemačkoj i u Engleskoj,
doduše u obje zemlje kao vježba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i učenjaka koji su radili i
studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako
se prispodobi početni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz
vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim
oznakama nota među kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog
stoljeća ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujućim
obiljem skraćenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slično, zbog kojih tiskanje takvih partitura često stvara
teške tehničke probleme.

Igra u početku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamćenja i kombiniranja, među studentima i
glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj
i u Njemačkoj, još prije nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kölnu, gdje je dobila i ime što
ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,
premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa.

Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafičkim znakovima služio
izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo čudan, ali
pametan i druželjubiv, glazbeni teoretičar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o
»Procvatu i propasti kontrapunkta«, zatekao je kod
učenika u kölnskom seminaru već razmjerno razvijenu naviku igranja: u skraćenim formulama svoje
znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motive
ili početke klasičnih kompozicija, na što je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom dotičnog komada
bilo - još bolje - višim ili nižim glasom, odnosno
kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vježba pamćenja i improviziranja kakva je vjerojatno
nekada bila slično uvriježena (makar ne i teoretski
u formulama, nego praktično na čembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih ućenika glazbe i
kontrapunkta u doba Schütza, Pachelbela i Bacha. Bastian
Perrot, poklonik bavljenja ručnim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio više glasovira i klavikorda po
uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadao
Putnicima na Istok i o kojemu legenda kaže da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni
način, s visoko svinutim lukom i ručno reguliranim
strunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne dječje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s
nekuliko tuceta žica na koje su se mogle nanizati
staklene perle u različitim veličinama, oblicima i bojama. Žice su odgovarale notnim crtama, perle
vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz staklenih
perli tako gradio glazbene citate ili izmišljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih
suprotstavljao. Što se tiče tehnike, to
je doduše bila igrarija, ali se đacima svidjela, pa je postala modom koja se oponašala i u Engleskoj, i neko
su se vrijeme muzičke vježbe izvodile na taj
primitivno-ljupki način. I, kao što često biva, jedna trajna i značajna institucija dobila je tako svoje ime od
prolazne i sporedne stvari. Ono što je
poslije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih žica s povješanim perlama, još i danas nosi u narodu
već uvriježeno ime: Igra staklenim perlama.

Jedva dva-tri desetljeća kasnije Igra je, čini se, među studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je
zato preuzeli matematičari, i dugo je jedno
od obilježja u povijesti Igre bilo to što je nju uvijek radije prihvaćala i njome se služila ona znanost koja je
upravo doživljavala svoj procvat ili preporod,
te je Igru i dalje razvijala. Matematičari su Igru usavršili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u
nešto uzvišeno; ona je stekla nešto nalik
na svijest o sebi i svojim mogućnostima, a to se zbivalo usporedo s općim razvitkom tadašnje kulturne
svijesti nakon što je prebrodila veliku krizu i -
kako se izrazio Plinius Ziegenhals - »snašla se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada
prilikama kakve su približno odgovarale kasnoj
antici, odnosno helenističko-aleksandrinskom razdoblju.«

Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat ćemo sada dovršiti svoju skicu povijesti Igre staklenim perlama, te
ustvrđujemo: prešavši od glazbenih u matematičke
seminare (promjena koja se još brže zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemačkoj), Igra je bila tako
daleko doprla u svome razvoju da su se njome
s pomoću posebnih znakova i skraćenica mogli izraziti matematički postupci; Igrači su, uzajamno
razvijajući Igru, jedan drugoga posluživali tim apstraktnim
formulama i predstavljali jedan drugome mogućnosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematičko-
astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost,
budnost i koncentraciju. Među matematičarima je već tada ugled dobrog igrača Igre staklenim perlama
mnogo značio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematičara.

S vremenom su Igru preuzimale i oponašale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na svoja
područja, kao što je dokazano za klasičnu filologiju i
logiku. Analitičko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvaćani u
fizikalno-matematičke formule.

Nešto malo poslije počela se filologija služiti tom metodom i mjeriti jezičke tvorevine onako kako se u
fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila
i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je već iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako
su se među apstraktnim formulama, dobivenim na
taj način, počeli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu
igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik
Igre, sačinjen od formula, skraćenica i mogućnosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine
posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formula
i dijalozima u formulama. Igra nije značila samo vježbu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjećaj
pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematičara koji
su se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaša - i s formalnom strogošću, te su u tome
nalazili užitak koji im je olakšavao već tada
među ljudima duha dosljedno provođeno odricanje od svjetovnih užitaka i težnji. Igra staklenim perlama
imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom
i u iznova probuđenoj želji za krajnje egzaktnim vježbama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga
duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio.
Duhovni život feljtonističkog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odrođenom biljkom
koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture
što su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti
duhovnim naukama, nisu time više mislili obilaženje
visokih škola, na kojima bi im čuveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdašnjeg
visokog obrazovanja, morali su sad isto tako
strogo i još strože i metodičnije učiti nego što su nekad morali inženjeri na politehnikumima. Morali su se
strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici
i aristotelovsko-skolastičkim vježbama pročišćavati i krijepiti svoju moć rasuđivanja i uz to se naučiti
odricati svih onih dobara što su prije toga nizu
učenih pokoljenja bila vrijedna težnje: odricati se brze i olake novčane zarade, ugleda i javnih počasti,
novinskih pohvala, brakova sa kćerima bankara
i tvomičara, razmaženosti i luksuza u materijalnom životu.

Pjesnici s visokim nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kućama, priznati liječnici s
odlikovanjima i livriranom poslugom, akademici s bogatim
suprugama i blistavim salonima, kemičari sa savjetničkim namještenjima u industriji, filozofi s tvornicama
podlistaka i zanosnim predavanjima u prepunim
dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure iščezle i do danas se više nisu ponovo pojavile.
Dakako, bilo je još mnogo nadarenih mladih ljudi
kojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih počasti, bogatstva, ugleda i luksuza
nisu više vodili kroz predavaonice, seminare
i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u očima svijeta bila pala pod stečaj, a to su
nadomjestila novim osvajanjem skrušeno-fanatične predanosti
duhu. Oni talenti, koji su više stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti leđa duhovnosti - jer je ona
postala neprivlačnom - i poći za onim zvanjima
u kojima se zadržala mogućnost probitka i zarađivanja novca.

Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli pobliže prikazati kako se duh nakon svoga pročišćavanja uspio
probiti i u državi. Ubrzo se pokazalo da je samo
nekoliko pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno ošteti i praktični
život, pa su znanje i odgovomost bili sve rjeđi
i u svim višim zanimanjima, i u tehničkima, i tako je njegovanje duha u narodu i u državi, a poglavito cijelo
školstvo, malo-pomalo prešlo u isključivu
nadležnost duhovnika. Tako su škole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod
nadzorom Rimske crkve, još u rukama onih anonimnih
redova koji se popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu
javnom mišljenju povremeno biti neugodne, ma koliko
se pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo prednjači; održava je i štiti ne samo njezin
integritet, sposobnost odricanja od svih dobara
i privilegija izuzevši duhovne, nego i odavno opće usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nužnosti te
stroge škole za održanje civilizacije.
Zna se ili predmnijeva: kad mišljenje jednom ne bude čisto i budno, a duh više ne bude cijenjen, tada ni
brodovi ni automobili uskoro neće ići ispravno,
tada će se i inženjerovu računalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i
burzama, tada će nastati kaos. Trebalo je, napokon,
prilično vremena dok je svoj put prokrčila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike -
industriji, trgovini i tako dalje - nužno potrebni
zajednički temelji duhovnog morala i poštenja.

U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo još nešto, a to je sposobnost svestranosti, izdizanja iznad
svih pojedinačnih disciplina znanosti. Astronomi,
grecisti, latinisti, skolastici, studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je
Igra za svaki pojedini fakultet, za svaku
disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila. Trebalo je pol stoljeća dok je napravljen
prvi korak u premošćivanju tih granica.
Razlog takvoj sporosti bio je bez dvojbe više moralne nego formalne i tehničke naravi: sredstva za mostove
bila bi se već našla, ali kraj toliko strogog
morala novonastale duhovnosti postojao je puritanski zazor od zastranjivanja, od miješanja disciplina i
kategorija, duboka i opravdana plahost i bojazan
od povratka grijesima površnosti i feljtonizma.

Činom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim potezom, spoznaji o
vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i
mogućnost univerzalnog usavršavanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono što je Igri donijelo taj
napredak. Jedan švicarski znanstvenik na polju glazbe,
ujedno fanatični ljubitelj matematike, dao je Igri nov smjer i time mogućnost vrhunskog razvitka.
Građansko se ime toga velikog čovjeka više ne da utvrditi,
njegovo vrijeme nije više poznavalo kult ličnosti na duhovnom polju, on u povijesti i dalje živi kao Lusor
(isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak,
kao svaki pronalazak, bio je doduše njegovo osobno dostignuće i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke
privatne potrebe i težnje, nego je bio pokrenut
mnogo jačim »motorom«.

Među intelektualcima njegova vremena posvuda se osjećala strastvena želja za mogućnošću iskazivanja
novih misaonih sadržaja, čeznulo se za filozofijom,
za sintezom, osjećalo se nedostatnim dotadašnje blaženstvo u čistoj povučenosti u svojoj disciplini; tu i
tamo probio bi pokoji znanstvenik granice svoje
znanosti pokušavajući prodrijeti u općenito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim
bi se mogla obuhvatiti nova duhovna iskustva i
njime se izmjenjivati. O tome naročito podrobno svjedoči napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga
vremena, pod naslovom »Kinesko upozorenje«. Začetnik
toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati
učenjak na svom području - u kineskoj filologiji,
raspravlja o opasnostima s kojima će se suoćiti znanost i duhovni odgoj, unatoč njihovu hrabrom držanju,
ako se odreknu pokušaja da izgrade međunarodni
znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako grafički izraziti i ono najsloženije
bez isključivanja osobne mašte i domišljatosti,
a koji bi svim učenjacima svijeta bio razumljiv. Najznačajniji korak prema ispunjenju toga cilja učinio je
Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim
perlama izumio osnovna načela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu
matematika i glazba imaju jednaki udjel i kojim je moguće
povezati astronomske i glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na zajednički nazivnik. Ako time ni u
kojem pogledu i nije dovršen razvitak, našoj
je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to vrijeme položio temelje za sve što će potom slijediti u njezinoj
povijesti.
Igra staklenim perlama, nekoć izuzetna zabava čas matematičara, čas filologa ili glazbenika, stala je sad
privlačiti sve više i više istinskih intelektualaca
pod svoju vlast. Obraćale su joj se mnoge stare akademije, mnoge lože i poglavito drevni Savez putnika na
Istok. Čak i nekolicina katoličkih redova osjetila
je tu novi dašak duha i dala se očarati Igrom, pa joj se u nekim benediktinskim samostanima posvećivalo
toliko pažnje da je već tada postalo akutno pitanje,
koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podržavaju i podnose Igru ili da je
zabrane.

Od velikog djela čovjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono što je još danas: pojam
svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvišeni kult, Unio
mystica, mistični savez svih razdvojenih članova jedne Universitas litterarum. Ona je u našem životu
preuzela ulogu dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne
filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na primjer, često je nazivana i izrazom koji je potekao još iz
pjesništva feljtonističke epohe i u kojemu
je u to vrijeme mnogi duh naslućivao cilj svojih težnji: magični teatar.

lako se tada tehnički i opsegom građe Igra staklenim perlama od svojih početaka razrasla do u beskonačno,
a po duhovnim zahtjevima spram Igrača postala
velikim umijećem i znanošću, u Baselčevo joj je vrijeme još nedostajalo nešto bitno. Dotad je, naime, svaka
igra značila nizanje, redanje, grupiranje i
suprotstavljanje koncentriranih predodžbi s mnogih područja misaonog i lijepog, bila je brzo podsjećanje na
nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni
kratak let po carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara školstva, a posebice iz navika i
običaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridošao
pojam kontemplacije. Pokazala se nevolja da oni vještog pamćenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i
blistavo, te brzim nizanjem bezbrojnih predodžbi
mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malo-pomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a
kontemplacija je postala važnim sastojkom Igre, za
gledatelje i slušatelje svake igre čak najvažnijim. U tome se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije više
bilo važno brzom pozornošću i izvježbanim
pamćenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne igre, nego se pojavio zahtjev za
dubljom i duševnom predanošću. Nakon svakog
znaka, što bi ga vođa Igre prizvao, u tišini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadržaj, njegovo izvorište i njegov
smisao, i svaki bi suigrač tako bio prinuđen
da snažno i organski zazove svu sadržajnost takva znaka. Tehniku i vještine u postupku kontemplacije
donosili su svi članovi Reda i društava Igre staklenim
perlama iz elitnih škola u kojima se umijeću kontemplacije i meditacije posvećivala najveća pažnja. Tako se
spriječilo da se hijeroglifi Igre izrode u
puka slova.

Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unatoč svojoj popularnosti među učenim ljudima bila tek
predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati čovjek
sam, udvoje i s više igrača, a one naročito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se,
razumije se, bilježile, pa bi se - putujući iz grada
u grad i iz jedne zemlje u drugu - pročule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo počela
obogaćivati jednom novom ulogom, pretvarajući
se u javnu svečanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i naročito se mlađi njome marljivo bave.
Ali pod nazivom »Igra staklenim perlama« danas
svatko ponajprije misli ipak na svečane, javne Igre. One se održavaju pod vodstvom malobrojnih, suverenih
Meštara, koji su u svakoj zemlji podređeni Meštru
Igre, Magistru ludi, uz pobožno sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost slušatelja iz svih krajeva
svijeta. Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima,
i, dok se slavi takva Igra, svi suigrači i slušatelji žive suzdržano i samozatajno, po točnim propisima koji
zadiru i u trajanje spavanja, u apsolutnoj
zadubljenosti, nalik strogu isposničkom životu što su ga vodili sudionici jedne vježbe svetoga Ignacija.

Tome bi se moglo još samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjeničnoj vlasti sad ove sad one
znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog
jezika koji je Igračima omogućio da osmišljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u
međusobne odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana
s glazbom i odvijala se većinom prema glazbenim ili matematičkim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri
teme bile su utvrđene, izvedene, varirane i doživjele
bi posve sličnu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla započeti
zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom
jedne od Bachovih fuga ili nekom Leibnizovom rečenicom ili stihom iz Upanišada, pa se od takve teme, već
prema namjeri i darovitosti Igrača, probuđena
ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili razrađivati ili obogatiti u izrazu pomoću aluzija na srodne predodžbe.

Dok je početnik možda bio kadar pomoću znakova Igre postavljati paralele između klasične skladbe i
formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra
je od početne teme slobodno mogla voditi do neograničenih kombinacija. U jednoj školi Igrača dugo se
rado igralo konfrontirajući dvije suprotne teme ili
ideje, vodeći jednu uz drugu i jednu protiv druge do konačnog harmoničnog spajanja, kao što se može
spojiti zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica.
Naročito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu posve ravnopravno i nepristrano vođene, te
da se iz teze i antiteze izvede po mogućnosti
glatka sinteza. Uopće, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skeptičnim, disharmoničnim ishodom
nisu bile omiljene i povremeno su čak bile zabranjivane.
To je duboko povezano sa smislom koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrače. A to je značilo
odabrani simbolski oblik traganja za savršenstvom, neku
vrstu uzvišene alkemije, približavanje onom u sebi jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i
mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao što su pobožni mislioci
pređašnjih vremena tumačili život ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a mnogostrukost pojavnog
svijeta držali dovršenom i domišljenom tek u božanskom
Jedinstvu, tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom
svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i
umjetnosti, igrajući sebe u stremljenju ka savršenom, ka čistom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti.
»Realizirati« je bio omiljeli izraz u Igrača,
a svoje su činjenje osjećali kao put od Postajanja k Bitku, od mogućega ka stvarnome. Neka nam se ovdje
dopusti da još jednom podsjetimo na prije navedene
rečenice Nikole Kuzanskoga.

U znakovni jezik Igre prihvaćeni su, dakako, i izrazi iz kršćanske teologije, ukoliko su bili klasično
oblikovani pa se činilo da pripadaju općim kulturnim
dobrima, tako da je neki od glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva rečenica nekoga crkvenog
oca ili iz latinskog misala mogla jednako lako
i točno biti izražena i prihvaćena u Igri kao i kakav geometrijski aksiom ili Mozartova melodija.

Jedva da bi bilo odviše odvažno reći: za uski krug istinskih Igrača staklenim perlama Igra je imala približno
jednako značenje kao služba Božja, a pri tom
se suzdržavala od bilo kakve vlastite teologije.

U borbi za svoje postojanje između neduhovnih svjetskih sila Igrači staklenim perlama i Rimska crkva bili
su odviše upućeni jedni na druge a da bi se bilo
moglo zahtijevati opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to često bilo našlo povoda, jer su kod obiju
sila intelektualno poštenje i istinski poriv
za oštrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaženja. To se ipak nije nikad provelo. Rim se zadovoljavao
time što se spram Igre odnosio čas dobronamjernije
čas odbojnije, jer su i u bratovštinama i u višem i najvišem kleru bili mnogi nadareni pripadnici Igrača.
Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister
ludi, bila je pod zaštitom Reda i Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao
sušta uljudnost i samo viteštvo. Papa Pio XV,
koji je još kao kardinal bio dobar i gorljiv Igrač staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od
Igre - poput svojih preteča - nego je pokušao
i s njom obračunati; došlo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije
nego što je došlo do toga, a u jednoj mnogo
čitanoj biografiji toga nimalo beznačajnog čovjeka prikazuje se njegov odnos spram Igre staklenim perlama
kao žestoka strast koju je kao papa mogao obuzdati
još samo u neprijateljskom obliku.

Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i družbe, iako su je već odavno prijateljski
potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doživjela je svoje
javno ustanovljenje ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj
je zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija
i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Meštra uzdignute
na razinu duhovnih svetkovina.

Magister bi, dakako, kao i svi visoki i najviši duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbližih,
nitko mu nije znao vlastita imena. Samo službenim,
velikim Igrama, za koje je bio nadležan Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i međunarodna
sredstva razglašavanja, kao radio i slično.

Uz ravnanje javnim Igrama, Meštrova je dužnost bilo unapređivanje Igre i škola Igre, a svaki je Magister
prije svega morao najstrože bdjeti nad daljnjim
razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je odlučiti o usvajanju (što se danas još jedva
događa) novih znakova i formula u sastojke Igre,
o eventualnim dopunama pravila Igre, o poželjnosti ili izlišnosti uključivanja novih oblasti. Promatramo li
Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika,
tada sve komisije Igara u pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Meštara - zajedno čine jednu
akademiju koja nadzire sadržaj, daljnje razviće i održavanje
čistoće toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje arhive Igre, a to znači sveukupne dosad iskušane i
prihvaćene znakove i ključeve, kojih je broj
odavno postao mnogo većim od broja starih kineskih pismena. Za Igrača Igre staklenim perlama uglavnom
je dostatno predznanje što ga je stekao završnim
ispitom na nekoj višoj školi učenosti, poglavito, međutim, na nekoj elitnoj školi, ali se prešutno
pretpostavlja natprosječno vladanje jednom od vodećih
znanosti ili glazbom. Postati članom komisije Igara ili, štoviše, steći naziv Magister ludi, bio je san gotovo
svakog petnaestogodišnjaka u elitnim školama.
Ali, već bi među doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije
aktivno služiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem
izgrađivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre marljivo proučavali vještine Igre i vježbali se u meditiranju, te su
za »velikih« Igara tvorili onaj najuži
krug pobožnih i privrženih sudionika koji javnim Igrama daje svečano obilježje i koji ih štiti od toga da se
izopače u običan dekorativni čin. Za te prave
Igrače i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni svećenik, gotovo neko božanstvo.

Za svakoga samostalnog Igrača, međutim, a čak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama ponajprije znači
muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef
Knecht jedhom govorio o biti klasične glazbe:

»Smatramo da je klasična glazba srž i pojam naše kulture, jer je ona njezin najjasniji, najsvojstveniji izraz i
očitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljeđe
antike i kršćanstva, duh vedre i hrabre pobožnosti, nenadmašivo viteški moral. Jer, moral naposljetku znači
svako vrsno očitovanje kulture, uzor ljudskog
ponašanja sažet u izraz. Ta između 1500. i 1800. godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izražajna
sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - štoviše,
moral - svugdje je isti. Ljudsko držanje koje se izražava u klasičnoj glazbi uvijek je bilo jednako, ono
uvijek počiva na istoj vrsti životne spoznaje
i teži k istoj vrsti nadmoćnosti nad slijepim slučajem. Klasična glazba znači: svijest o tragičnosti ljudskog
postojanja i potvrda čovjekove sudbine, odvažnost,
vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od Händela ili Couperina ili prenježno izražavanje uzvišene
ćutilnosti kao u mnogih Talijana ili Mozarta, ili
opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno. Unatoč, jedan prkos spram smrti,
nešto viteško i neki prizvuk nadljudskog smijeha,
besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvuči i naša Igra staklenim perlama i naš cijeli život, Djelo i Patnja.«

Te je riječi zapisao jedan Knechtov đak. Njima završavamo razmatranje o Igri staklenim perlama.