— 1 —

Joza Ivakić

Vrzino Kolo
ljubavna komedija u 4 čina

Zajednička predstava Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” Vinkovci

i Hrvatskoga kazališta u Pečuhu

Redateljsko vodstvo: Vjekoslav Janković

Kostimografija, scenografija, video projekcije: Saša Došen

Glazba: Igor Valeri

Koreograf: Danijel Šota

Scenski pokret: Petra Blašković

Harmonika: Andrej Pezić

Snimatelj: Davor Šarić

ULOGE TUMAČE

Ivan Ćaćić – ženskar Jotina

Matea Marušić – puštenica Julka

Katarina Baban – namiguša Kata

Denis Brižić – matori Tutljo

Hrvoje Seršić – kočoperni Čiko

Selena Andrić - ofrkuša Ljubica

Goran Smoljanović – stari Rogonja

Katarina Krištić – konobarica

Vladimir Andrić – harmonikaš/grabancijaš

Zorko Bagić – pomoćni harmonikaš/grabancijaš

varošani i plesači – Folklorni ansambl “Lisinski”, Vinkovci

Premijerna izvedba u Vinkovcima 10. studenoga 2017.

pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović,

u povodu 100. obljetnice kazališta u Vinkovcima

te 85. godišnjice smrti Joze Ivakića

— 2 — — 3 —
 VINKOVAČKI STOGODIŠNJAK GRADSKO KAZALIŠTE
I NJEGOV PATRON JOZA IVAKIĆ
Joza Ivakić (1879. – 1932.) kompletan je kazališni čovjek, koji je svojim radom
zastupljen u gotovo svim segmentima amaterskoga i profesionalnoga kazališnoga
života kao dramski pisac, dramaturg, redatelj, kazališni kritičar, prevoditelj,
arhivist, lektor i profesor Državne glumačke škole u Zagrebu.
Njegovi amaterski kazališni koraci
Vinkovcima i Karlovcu, uvertira su u
profesionalni kazališni rad koji je započeo
1915. postavši dramuturgom osječkoga
kazališta. Kreirao je kazlišni život Osijeka
od 1915. do 1917. te kao redatelj postavio
na scenu pedesetak dramskih djela u
otežavajućim okolnostima Prvoga svjetskoga
rata i atmosferi supremacije njemačkoga
jezičnoga i kulturnoga izraza u kazališnom
životu. Na poziv intendanta Julija Benešića,
oduševljena ortoepskim postignućima
glumaca pod podukom Joze Ivakića,
profesora klasične filologije i slavistike,
premješta se u Zagreb 1917., gdje se našao u konkurenciji velikana hrvatskoga
glumišta Raića, Gavelle, Strozzija, Krleže, Begovića, Vojnovića i Ogrizovića. Ondje
postavlja na pozornicu četrdesetak dramskih djela hrvatskih i stranih pisaca. Budući
da ostaje dosljedan nastojanju da se »naša narodna individualnost treba zrcaliti i
u kazalištu«, dobiva prepoznatljivu odrednicu redatelja narodnoga usmjerenja te
doseže svoj stvaralački vrhunac u posve drukčijem okruženju.
Ivakić je napisao i publicirao oko 280 kritika, članaka, recenzija i prikaza, feljtona
i kozerija, među kojima dominiraju kazalište kritike jer je bio službeni kazališni
kritičar Narodnih novina i urednik Savremenika. Postaje 1926. predavač, nastavnik
hrvatskoga jezika i redatelj pedagog Državne glumačke škole, gdje podučava studente
glume hrvatski jezik s posebnim naglaskom na dikciji i akcentologiji. Prevodio je
za kazališne potrebe drame ruskih, francuskih, njemačkih, poljskih, engleskih i
nordijskih književnika. Vodio je Arhiv HNK u Zagrebu od 1924. do svoje smrti
— 4 —
1932. Za Školu narodnoga zdravlja “Andrija Štampar” u Zagrebu Ivakić je napisao
scenarije i režirao dva namjenska igrana srednjometražna filma – Birtija (1929.) i
Grješnice (1930.).
Dramski mu opus obuhvaća nekoliko jednočinki i pet drama Inoče (1919.), Pouzdani
sastanak (1922.), Vrzino kolo (1980.), Proslava saveza pjevačkih društava (rukopis)
i Majstorica Ruža (rukopis), koje su kvalitativni prinos pučkome teatru u smislu
amalgamiranja pučkoga igrokaza s dramom kao visokohijerarhiziranim žanrom.
u
Pospješio je proces raslojavanja pučkoga igrokaza na podvrste te obogatio novim
vrstama – pučkom tragedijom (Majstorica Ruža) i groteskom (Vrzino kolo).
Vrzino kolo, ljubavna komedija u četiri čina s prologom i epilogom, najdotjeranije
je Ivakićevo dramsko djelo, vrhunac njegove komediografske zrelosti, “vinkovačka
provincijalna Leda” (Vaupotić), živahnija i neposrednija od Krležine.
Vrzino kolo u režiji Joze Ivakića praizvedeno je 19. rujna 1931. u Zagrebu i odigrano
devet puta u kazališnoj sezoni, a ujedno je zadnja Ivakićeva režija i zadnje dramsko
djelo te ga Vaupotić naziva „posmrtnim labuđim pjevom Ivakićeve komediografske
zrelosti“. U osječkom kazalištu Vrzino kolo premijerno je izvedeno 25. prosinca
1931. u režiji Aleksandra Gavrilovića. Nakon toga Vrzino kolo odstajalo je u
rukopisu i najzad našalo svojega izdavača 1980. u Vinkovcima te prvi put tiskom
objavljeno u Zborniku sa znanstvenoga skupa Pučki teatar, održanoga 1978. u
povodu obilježavanja šezdesetogodišnjice vinkovačkoga kazališnoga života i stote
obljetnice rođenja Joze Ivakića.
Napokon je nakon 86 godina Vrzino kolo našlo svojega redatelja Vjekoslava
Jankovića i glumce Gradskoga kazališta Joza Ivakić i Hrvatskoga kazališta iz
Pečuha te povode svom ponovnom postavljanju na pozornicu o 100. obljetnici
vinkovačkoga kazališta i 85. godišnjici smrti svojega autora kada će se moći potvrditi
kao reprezentativni tekst hrvatske/slavonske dramske baštine i opravdati zaštitno
ime ustanove Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, gdje se s posebnim
senzibilitetom njeguje kazališna, književna, jezična i kulturna baština.
dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica,
upraviteljica Centra za zanastveni rad HAZU u Vinkovcima
i članica Kazališnoga vijeća Gradskoga kazališta “Joza Ivakić“ u Vinkovcima
— 5 —
 Autora znate: on je uvijek pisao komade i knjige od žena i od ljubavi.
Najposlije to je uvijek zanimljivo i uvijek će biti u modi, doklegod bude na
svijetu muških i ženskih!... I udaja je uvijek u modi; jer ženske, sve od reda,
ipak vole da se udadu.
— Joza Ivakić
Ideja je djela afirmacija ljubavi i voljbe iliti voljenja u svim oblicima. Emocije su
pokretači čovjeka i čovjekove kemije bez koje ne možemo. Emocije su ishodište
kako blagostanja tako i bolesti, a kraljica emocija je ljubav.
Vrzino kolo postoji kao toponim na Velebitu, prema pučkom vjerovanju mjesto gdje vile
plešu kolo u kojemu se stječu magična znanja. Značenje se mijenjalo, ali uvijek simbolizira
nešto teško razriješivo i zapetljano. U prenesenom smislu znači metež, nesređene prilike
i začarani krug. Vrzino kolo se danas upotrebljava kao izraz u zamršenim situacijama
kada svaki govornik ima svoju istinu. Sve što je bez kraja i početka te čini začarani krug,
circulus vitiosus.
prvi fatalni susreti obilježeni su neverbalnim, poput oči su nam se srele ili ostao sam
bez riječi dok se danas na društvenim mrežama komunicira pisanjem. Čovjek je
kroz povijest ono neizrecivo što spaja ljude pridavao višim silama da bi danas sam
stvorio paralelnu virtualnu stvarnost sa stvarnim administratorom. Komunikacija
je i neverbalna vještina koja se mora vježbati uživo i neposredno. Ljubav dolazi
potaknuta čulnim afektivnim dijelom koji često nije uvjetovan razumom, nego tko
zna kojim prirodnim vezama i silama. Vrzinim kolom. Zaplešimo!
doc. art. Vjekoslav Janković
A vidite, mnoga bi ljepotica ostala neudana, da nisu muškarci kao mala
djeca: kad im drugi hoće da preotmu igračku, za koju dosada ni marili nisu -
onda se i oni otimaju za nju.
— Joza Ivakić

Kolo u svojoj kružnoj formi ritmičnoga kretanja prenosi ritualnu energiju na

izvođače kola. Zatvorenost plesača u zajedničkom, definiranom, ritualnom pokretu
dinamikom zaokuplja tjelesni nivo dok pogled kojega plesači u kolu upućuju,
aktivira mentalni nivo. Neverbalna komunikacija u kolu čini svako kolo vrzinim
kolom koje čudesno spaja, kao neka prapovijesna internetska društvena platforma.
Plesač kroz poglede u kolu i oslobođenost tijela, potaknut nagovaračima, kao što
su ritam, ponavljajući pokret tijela i dugo gledanje u nečije oči na suprotnoj strani
kola ili dodir ruku, stvara prostor oslobađanja te spaja duh i tijelo. U suvremenom
društvu imamo virtualne emocije i adrenalinske nagovarače koji su na malim
i velikim ekranima uvijek prisutni u vidu raznih društvenih platformi, igrica ili
sve dominantnijega YouTubea. Danas oni samo virtualno spajaju ljude koji ostaju
ipak sami u svojim sobama (ne znajući zašto su bijesni na cijeli svijet). Na svakoj
internetskoj platformi postoji Admin, odnosno administrator koji upravlja našim
tipkanim sadržajima nudeći nam mogućnosti predviđajući naše preferencije. Kroz
povijest administratorske titule pridavane su nekim višim silama, dodijeljivana su
im razna imena poput Ivakićeva Grabancijaša-Harmonikaša. U zbilji i umjetnosti

— 6 — — 7 —
 gore: Katarina Baban (na filmu: Vjekoslav Janković i Matea Marušić) gore: Ivan Ćaćić i Katarina Baban
dolje: Katarina Baban, Selena Andrić, Goran Smoljanović, Denis Brižić i Hrvoje Seršić dolje: Ivan Ćaćić, Goran Smoljanović, Katarina Krištić, Denis Brižić i Hrvoje Seršić
____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________

— 8 — — 9 —
 Ivan Ćaćić i Selena Andrić Matea Marušić i Vladimir Andrić
____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________

— 10 — — 11 —
— 12 — — 13 —
 VJEKOSLAV JANKOVIĆ rođen je u Vrbanji 1969., gdje i
danas prebiva na šokačkom stanu te radi na svojemu seoskom
gospodarstvu. Pedagošku gimnaziju završava u Županji 1987.
Studira agronomiju 1988. – 1990. Položio je prijamni ispit na
Akademiji dramskih umjetnosti – Zagreb, na dislociranom
studiju u Osijeku 1990. Prekinuo je studij te pristupa ZNG.
Izlazi iz specijalne policije kao službena osoba s ovlaštenjima
u zvanju inspektora (1992.). Ponovno polaže prijamni ispit
na Akademiji dramskih umjetnosti 1992. Diplomira s izvrsnim uspjehom 1996.
Ulazi u angažman HNK u Osijeku 1994., gdje je i danas uz povremena gostovanja u
drugim kazalištima, filmu i televiziji. Odigrao je više od pedeset uloga, režirao desetak
predstava, studentskih filmova, javnih manifestacija i kratkih radijskih formi. Počinje
raditi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2008. Od 2012. docent je za umjetničko
polje Kazališna umjetnost (scenske i medijske umjetnosti) te na Umjetničkoj akademiji u
Osijeku osposobljava studente za filmsku glumu. Ravnatelj je drame HNK u Osijeku
2011. – 2015., gdje kreira repertoar kojim HNK u Osijeku dobiva nekoliko prestižnih
nagrada za najbolje predstave u Republici Hrvatskoj te pozive na brojne festivale u
zemlji i inozemstvu. Oženjen je i otac dvoje djece.
SAŠA DOŠEN, diplomirala je grafički dizajn (specijalizirala
animirani film) na Central St Martins College of Art & Design
u Londonu. Doktorat znanosti (teatrologija i dramatologija)
stječe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao
autorica likovnih rješenja za kazališne produkcije od 2000.
godine surađivala je s HNK u Osijeku, Dječjim kazalištem Branka
Mihaljevića u Osijeku, Gradskim kazalištem “Joza Ivakić” u
Vinkovcima, Kazalištem u Virovitici, Gradskim kazalištem u
Požegi, Gradskim kazalištem Trešnja u Zagrebu i Zagrebačkim kazalištem lutaka. Za
svoj rad na području lutkarstva primila je 2011. Nagradu za najinventivniju, likovno
najdosljedniju te najoriginalniju kreaciju lutaka za predstavu U potrazi za čudovištima
na 23. SLUK-u. Nominirana je 2015. godine za Nagradu hrvatskoga glumišta za
najbolju kazališnu kostimografiju u predstavi 260 dana. Od 2007. zaposlena je na
Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje je sudjelovala u osmišljavanju i implementaciji
studijskih programa BA Kazališno oblikovanje, MA Oblikovanje i tehnologija lutke,
MA scenografija i MA kostimografija.
— 14 —
IGOR VALERI bavi se skladanjem i aranžiranjem te kao
glazbenik sudjeluje u brojnim scenskim izvedbama. Dosad je
komponirao i izvodio scensku glazbu za dramske predstave
Dobro došli u rat! (1992.), Kidaj od svoje žene (1993.), Pokvarenjak
(1994.), Šetnja po krovu, Mačak u vreći (1997.), Bećarac, Utvare,
Tartuffe (1998.),Tako je (ako vam se čini), Žetveni Ples, Inoče
(1999.), Male komedije, Alaska Jack, Tango drugi put (2000.), Ima
zločina i zločina, Jedan dan istine Tone Patrljiča (2001.), Kažiprst,
Ujak Vanja (2002.), Uhvaćen u mrežu, Idiot (2003.), Gospodin
lovac, Macbeth, Naranča u oblacima (2004.), Vodena koka, Cyrano de Bergerac (2005.),
Šokica, za balete i glazbeno-scenske projekte Aska i Vuk te Zaplešimo kroz povijest
(2005.). Često surađuje na projektima Osječkoga ljeta kulture, između ostaloga na
projektima Rosenkranz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda, Završnica Samuela
Becketa, Velika, velika zemlja Oz Nine Mitrović te Unterstadt Ivane Šojat Kuči za koju je
dobio nagradu “Veljko Maričić” na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci 2013.
za najbolju scensku glazbu, u predstavi koja je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta
(2012.), Hotel, slobodan promet G. Feydeaua (2013.), Tolstojeva Ana Karenjina (2014.),
Navještenje P. Claudela (2014.), Moć zemlje Janka Matka (2015.). Suosnivač je i član
ansambla TangOs (2014.), koji djeluje i nastupa diljem zemlje i šire.
DANIJEL ŠOTA umjetnički je ravnatelj Folklornog ansambla
“Lisinski” i voditelj Državne smotre Hrvatskoga izvornog folklora.
Ove godine slavi 45 godina svoje plesačke karijere te karijere
voditelja pjevanja i plesa. Autor je nekoliko koreografija
plesova Hrvatskoga folklora kao i voditelj seminara scenskoga
nastupa te predsjednik izbornih i ocjenjivačkih smotri ili
festivala folklora u zemlji i inozemstvu. Nakon 45 godina rada,
koreografija za ovu predstavu na neki način kruna je njegove
bogate karijere.
PETRA BERNARDA BLAŠKOVIĆ rođena je u Puli 1974.
godine. Od malih nogu bavi se plesom, te paralelno s redovnom
naobrazbom, pohađa i glazbenu školu gdje maturira kao
teoretičar i instrumentalist. Svoje školovanje nastavlja u Italiji
specijalizirajući se u Orff-schulwerk metodi, radeći na glasu,
instrumentariju i tijelu. Magistrira glumu i lutkarstvo na
Umjetničkoj akademiji u Osijeku gdje joj dodjeljuju Dekanovu
nagradu. Karijera je vodi paralelno kroz dramski izričaj, režiju,
— 15 —
dramsko pisanje i koreografiju. Godine 2006. dobija Specijalno priznanje za scenski
pokret na XXIII susretima pozorišta BiH, te Nagradu za scenski pokret na VI Festivalu
drame BiH za predstavu “Zagrljenici” (M. Žalica), redatelja Roberta Raponje, kazališta
SARTR iz Sarajeva. Od 2011. stalna je članica dramskog ansambla Hrvatskog Narodnog
Kazališta u Osijeku, gdje surađuje i kao asistent režije u operi, te glumi u opereti i
baletnim predstavama. Od 2012. umjetnička je voditeljica nagrađivanog projekta
Istra Inspirit, Istarske županije, za kojeg piše dramske tekstove i potpisuje režiju. Kao
koreograf surađuje skazalištima diljem regije. Autorica je brojnih dječjih, lutkarskih,
plesnih i dramskih predstava i radio emisije za djecu.
ANDREJ PEZIĆ rođen je 22. studenog 1985. godine u Banja Luci.
Glazbeno obrazovanje započeo je s deset godina. Godine 2009.
upisuje u Puli pri Odjelu za glazbu studij klasične harmonike u
klasi doc. art. Franka Božca. Studij nastavlja i završava u klasi
asistenta Igora Krizmana pod vodstvom mentora izv. prof. art.
Boruta Zagoranskog. Tijekom školovanja sudjeluje na raznim
natjecanjima: I. nagrada na regionalnom te II. nagrada na
državnom natjecanju u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih
i plesnih pedagoga 2010. godine. Nastupajući s kvintetom 2009.
godine na državnom natjecanju komornih sastava u Opatiji osvojio je prvu nagradu koja
je ujedno bila apsolutna s najvećim brojem postignutih bodova u svim kategorijama
te treću nagradu u kategoriji tria. Nastupajući s raznim orkestrima osvojio je mnoge
nagrade u Hrvatskoj i šire. Sa svojim učenicima je osvojio osam prvih i tri druge nagrade
na državnim i međunarodnim natjecanjima. Nastupao je u Albaniji, Bosni i Hercegovini,
Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, a istaknuo bi turneju koncerata u Kini u travnju 2017. godine
sa tamburaškom školom Batorek iz Osijeka. Trenutno radi u Umjetničkoj školi u Belom
Manastiru te surađuje sa raznim glazbenim i dramskim sastavima.
IVAN ĆAĆIĆ rođen je 15. svibnja 1984. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2013.
diplomirao je glumu i lutkarstvo. Surađivao je s kazalištima
u Vinkovcima, Karlovcu, Zagrebu, Sisku, Požegi i s HNK u
Osijeku. Diplomirao je ulogom Paulina u duodrami Ay Carmela.
Sudjelovao na lutkarskim festivalima u Poljskoj, Mađarskoj,
Slovačkoj i Sloveniji. Od 2013. do ulaska u angažman HNK u
Osijeku 2015. god. radio je kao asistent na Umjetničkoj akademiji
u Osijeku. Trenutno u HNK u Osijeku igra u predstavama 260
dana i Moć zemlje. Završio je osnovnu glazbenu školu, smjer
tambura. Pjevao je u akademskom bendu Ubogi Lazar.
— 16 —
MATEA MARUŠIĆ rođena je 1993. u Osijeku. Završava
2012. Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku. Tijekom
srednjoškolskoga školovanja pohađa klasični balet u HNK
Osijek pod vodstvom Vuka Ognjenovića. Upisuje 2012. glumu
na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu te s izvrsnim
uspjehom u klasi prof. Senada Bašića 2016. stječe diplomu
ulogom Julije u predstavi Gospođica Julija. Tijekom studiranja
na Akademiji scenskih umjetnosti ostvaruje brojne zapažene
uloge, a ostvaruje i pojedine uloge u profesionalnim kratkim
filmovima. U kazalištu trenutno uz ansambl, radi i kao voditeljica dramskoga studija.
KATARINA BABAN rođena je 20. lipnja 1988. u Osijeku,
gdje je diplomirala na Umjetničkoj akademiji 2012. Dosada
je radila u brojnim kazalištima diljem Hrvatske, počevši od
HNK u Osijeku preko Teatra Gavran, Male scene, Scene Gorica,
Zorin-doma te u nekoliko navrata u Kazalištu “Joza Ivakić” u
Vinkovcima. Radila je na nekoliko televizijskih projekata kao
što su televizijske serije Tajne, Najbolje godine te Zlatni dvori.
Uz glumački posao osnovala je svoj dizajnerski brand Lilith te
se tome posvetila u podjednakoj mjeri kao i glumačkom poslu.
DENIS BRIŽIĆ rođen je u Rijeci sunčanoga svibanjskoga ili onovremenski rečeno
majskoga jutra, u devet sati i deset minuta (prije marende, značajno zbog nastupnoga
izgleda tijekom života) godine 1961. na blagdan Blažene Marije Pomoćnice ili
onovremenski rečeno u predvečerje Dana mladosti. Nakon doktorata u vrtiću,
magisterija u osnovnoj školi, diplome u gimnaziji i magistarskoga zanata na Akademiji
dramske umjetnosti u Zagrebu, studija glume u Rijeci, ipak ostvaruje životni san i biva
primljen u Benkovačke mažoretkinje – sumo seniorke. Stalni je i aktivni član udruge
„Lik i djelo Denisa Brižića“, a otkako je učlanjenjem gospodina
B. K. članstvo poraslo za ciglih 100 % odlučio je mjesto
doživotnoga predsjednika prepustiti potonjem. S vremena na
vrijeme, povremeno, u slobodno vrijeme, za vrijeme i u neko
vrijeme glumi uz neizbježnu konstataciju da s njime predstave
„dobivaju na težini“. Stalni je član ansambla Hrvatske drame
Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci od 1990.
godine. Pokatkada putuje i snima i glumi i izvan rodne mu
Rijeke, na priliku u Vinkovcima. I to je to.
— 17 —
 HRVOJE SERŠIĆ rođen je 5. studenoga 1981. u Osijeku,
gdje 1998. završava Osnovnu glazbenu školu Franje Kuhača u
Osijeku, smjer gitara. U Osijeku završava 2000. Prirodoslovno-
matematičku gimnaziju, a 2008. završava magistarski studij
Glume i lutkarstva na Kazališnom odsjeku Umjetničke
akademije u Bratislavi. Pohađao je brojne radionice i seminare
(Laban, Bunraku, Commedia dell’arte), a od lipnja 2008. asistent
je na Odsjeku kazališne umjetnosti, smjer gluma i lutkarstvo,
Umjetničke akademije u Osijeku, gdje sudjeluje u izvođenju
nastave kolegija Lutkarske animacije. Postaje 2012. docent na Umjetničkoj akademiji
u Osijeku, 2016, doktorira na Umjetničkoj akademiji u Bratislavi, Slovačka (VŠMU).
SELENA ANDRIĆ rođena je 10. listopada 1988. u Vinkovcima.
Završila je Gimnaziju M. A. Reljkovića u Vinkovcima (smjer
opće gimnazije), a potom i Umjetničku akademiju u Osijeku,
stekavši titulu mag. glume i lutkarstva. Trenutno je na
doktorskom studiju Izvedbene i vizualne umjetnosti u Osijeku.
Radi kao asistentica na scenskom govoru i glumi na Umjetničkoj
akademiji u Osijeku te glumi u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku,
Požegi, Pečuhu... Sudjelovala je na međunarodnom simpoziju
za istraživanje govora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Sinkronizirala je film Imagine za otvaranje Motovun film-festivala 2013. te glumila u
dokumentarnom filmu Veljka Bulajića Mjesto sjećanja Vukovar. Tečno govori engleski
jezik, a služi se još njemačkim i španjolskim.
GORAN SMOLJANOVIĆ 2004. upisuje studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj
akademiji u Osijeku. Tijekom studija igra na lutkarskim i dramskim festivalima u
Italiji, Poljskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Preddiplomski studij završava 2008. Upisuje 2012.
diplomski studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Stipendist je
Grada Bjelovara tijekom cijeloga studiranja. Do sada je igrao u
dramskim predstavama za djecu i odrasle u produkciji kazališta
iz Zagreba, Osijeka, Pečuha, Siska, Bjelovara, Zadra i Vukovara.
Osnivač je i ravnatelj umjetničke organizacije Teatar to go.
Dobitnik je Erasmus-stipendije za stručno osposobljavanje
u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Autor je i redatelj sljedećih
predstava: Izgubljeni poklon (teatar sjene i svjetla), dječja
lutkarska predstava, Bjelovarsko kazalište, Bjelovar, sezona
2012./2013., Kažem ti..., edukativna dramska predstava,
— 18 —
Bjelovarsko kazalište, Bjelovar, sezona 2012./2013., Pobuna lutaka, dječja lutkarska
predstava, Zadarsko kazalište lutaka, Zadar, sezoni 2013./2014., Slagalica, lutkarska
predstava za mlade i odrasle, U. O. Teatar to go, sezona 2014./2015., Uspavanka za
Uspavanka, dječja lutkarska predstava, U. O. Teatar to go, sezona 2015./2016.
KATARINA KRIŠTIĆ rođena je 31. srpnja 1991. u Vinkovcima.
Po upisu Prirodoslovne gimnazije u Osijeku počinje se amaterski
baviti glumom. Još kao amaterska glumica nagrađivana je za svoj
rad te je upis na Akademiju dramskih umjetnosti (smjer: gluma)
bio logičan slijed. Završila je 2016. preddiplomski studij glume
kao jedna od najboljih studenata. Osim na Akademiji, o glumi je
učila i na raznim radionicama koje je pohađala. Sudjelovala je na
raznim međunarodnim festivalima te osvojila nekoliko vrijednih
nagrada i priznanja. Osim u kazalištu ostvarila se i na filmu.
VLADIMIR ANDRIĆ rođen je u Vinkovcima 1984. Od
najranijega djetinjstva “skače” po sceni i pred kraj osnovne
škole postaje član amaterskoga ansambla Gradskoga kazališta
“Joza Ivakić” u Vinkovcima, gdje ostvaruje broje zapažene
uloge u dječjim i večernjim predstavama. Akademiju dramskih
umjetnosti u Tuzli upisuje 2005. te 2010. diplomira kao jedan
od najboljih studenata u klasi profesora Vlade Keroševića.
Kao profesionalni glumac Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” u
Vinkovcima glumi u više od 30 predstava, također režira i piše
predstave, koje godinama uveseljavaju vinkovačku publiku. Dobitnik je nagrade Zoranov
brk za odigranu ulogu u predstavi Nećeš, razbojniče! na Festivalu Zorana Radmilovića u
Zaječaru. Bavi se režiranjem kratkih animiranih i igranih filmova te glazbenih video
spotova. Autor je dugometražnoga dokumentarnog filma Ovčara, neispričana priča i
ono što je najvažnije – suprug je Katarine i tata male Ruže Andrić.
ZORKO BAGIĆ rođen je 03. listopada 1975. godine. Član je
dramskog studija, a kasnije i ansambla Gradskog kazališta
“Joza Ivakić” od njegov obnove 2003. godine. Glumio je u većini
dramskih, dječjih te lutkarskih predstava s repertoara kazališta
tijekom posljednjih 15 godina vjernosti kazalištu. Glumački
kruh povremeno zarađuje izvan matičnog kazališta. Zaposlen
u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” od 2006. godine.
— 19 —
FOLKLORNI ANSAMBL “LISINSKI”, VINKOVCI jedini je folklorni ansambl
Vukovarsko-srijemske županije koji u svojem programu ima plesove cijele Hrvatske
s vlastitim fondom narodnih nošnji za njih. Svoj bogati i reprezentativni program
pokazali su na najvećim svjetskim festivalima u Europi, Americi i Australiji, a na
brojnim festivalima osvojili su prve nagrade za kvalitetu nastupa pjevanja, plesa i
odijevanja tradicijske nošnje.

gore: Matea Marušić i Ivan Ćaćić

dolje: Ivan Ćaćić, Vladimir Andrić i Matea Marušić
____________________________________________________________________

— 20 — — 21 —
95 godina Dilja, Vinkovci
Na ovim se prostorima živi preko 8.000 godina i isto toliko se izrađuju predmeti od gline.
Iz antičkih vremena imamo pronađenih preko 80 lončarskih peći što je dokaz da naš bazen
obiluje kvalitetnom glinom. Nije stoga čudno da se tradicija proizvodnje opekarskih
proizvoda prenosila stoljećima da bi u industrijskoj revoluciji dosegla visoke standarde
koji se i od tada stalno uzdižu. Bohnova ciglana počinje raditi 1922. kao jedna u nizu
ciglana koje su industrijalci pokrenuli u slavonsko–vojvođanskom bazenu i to se smatra
početkom rada tvornice opekarskih proizvoda u Vinkovcima, čiji je danas sljedbenik Dilj.
Proizvodnja se održala kroz sva burna vremena i ratove, mijenjala se i modernizirala
kroz sve faze razvoja tehnologija, prenosila su se znanja s koljena na koljeno i održavala
tradicija i danas kada slavimo 95 godina ponosno možemo reći da smo tu i dalje i da smo
snažni. Imamo najkvalitetniju sirovinu i imamo ljude koji znaju, imamo uz to i snagu
koju nam daje Nexe Grupa i danas smo jedan od najznačajnijih gospodarskih subjekata u
opekarskoj industriji na području šire regije.
Hvala svima koji su doprinijeli i doprinose kontinuitetu Dilja! Oni su zaslužni za sve
naše rođendane!
Dražen Ivezić

Inspicijent: Zorko Bagić / Šef scene i tehnike: Boris Suhovski

Oblikovanje svjetla i tona: Dražen Bulat / Majstor pozornice: Bogdan Pjevac

Zahvaljujemo se na glazbenoj pomoći tamburaškom sastavu Romanca

Nakladnik: Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, Vinkovci i Hrvatsko kazalište, Pečuh

Za nakladnika: Zdenko Rečić, ravnatelj, Slaven Vidaković, ravnatelj
Grafičko oblikovanje: Saša Došen / Marketing: Mirela Čikvari / Računovodstvo: Tihana Musa, Josipa Mišić

Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, Vinkovci

Hrvatskih žrtava 2, 32100 Vinkovci, Hrvatska
www.kazalište-vinkovci.hr / marketing@kazaliste-vinkovci.hr / blagajna@kazaliste-vinkovci.hr
+385 32 338 752 / +385 91 269 2104

Hrvatsko kazalište, Pečuh

Anina ulica 17, 7621 Pečuh, Mađarska
www.horvatszinhaz.hu / phsz@hotmail.hu / +36 72 210 197

— 22 — — 23 —
— 24 —