La Jetée by Chris Marker

O filmu

La Jetée je francuski crno-bijeli kratki science fiction film snimljen 1962. u režiji Chrisa
Markera. Neimenovani protagonist, čiji lik tumači Davos Hanich, je muškarac koji je nakon Trećeg
svjetskog rata život proveo ispod ruševina Pariza i koga naučnici vremeplovom šalju u prošlost kako bi
pokušao spriječiti katastrofu. Radnja prikazuje kako mu pri tome pomaže žena (čiji lik tumači Hélène
Chatelain) koju je prije rata kao dijete slučajno sreo na pariškom aerodromu.

La Jetée je privukao pažnju prilično inventivnim tretmanom motiva vremenskog putovanja i vremenskog
paradoksa, ali najviše svojim neobičnim stilom; film se, naime, gotovo u potpunosti sastoji od fotografija,
pri čemu radnju objašnjava nevidljivi narator kome glas posuđuje Jean Négroni.

La Jetée je danas najpoznatiji po tom:e što je američkom sineastu Terryju Gilliamu pružio inspiraciju za
njegov hvaljeni film 12 Monkeysiz 1995. godine, a po čijim motivima je početkom 2015. snimljena
i istoimena TV-serija.

Preuzeto sa Wikipedia.org

Smatram da foto-roman La Jetée možemo nazvati filmom jer nam priča priču jednako dobro
bez pokretnih kao film koji je u osnovi projekcija pokretnih slika. Za proizvodnju ovog filma korišteni su
svi elementi koji se koriste za proizvodnju filma sa pokretnom slikom. U filmu imamo montažu koja
odredjuje ritam filma i tim se utiče na emocije u filmu , montaza uz zvuk pojačava emocije , ona budi u
nama emocije u zavisnosti od brzine promjene fotografija u filmu, a glas ili muzika prati tu emociju.
Mislim da autor nije bježao od pokretnih slika , već je smatrao da njima nije mogo reći ono što je uspio
projekcijom ovih slika, on je iskoristio pokretne slike u ovom filmu u momentu kada fotografija nije bila
dovoljna da dočara pravi doživljaj. On je svojim umijećem pokazao moć fotogarfije i kada nije pokretna ,
pametno je koristio plan i ugao snimanja fotografije da bi pojačao moć priče. Projekcija ovih fotografija
budi u nama moć povezivanja pa mi imamo osjećaj kao i kod “klasičnog filma” a ne samo proojekciju
fotografija, tom doživljaju jako pomaže zvuk odnosno muzika, razni zvučni efekti ili glas naratora. U
ovom filmu je pokazano koliko je taj osećaj reditelja bitan jer je mi možemo koristiti pokretne slike i ne
uspjeti napraviti film.

Ono što čini La Jetée čini filmom je to očekivanje tokom prikaza fotografija jer on na primjer prikaže više
fotografija ljudi koji trče na aerodromu , a zatim jednog koji je pao i još to isprati odgovarajućim zvukom
i mi možemo zaključiti da je on upucan iako nismo vidjeli da su na njega pucali zato možemo reći da je
ovo film.

Miljan Vučelić