Postaju sve lakši i lakši za podnijeti. Hibridni Čovjek svijetom kroči kao kameleon; Na kafi jedno, u kući drugo, na pijanci treće... Četvrto, peto negdje drugdje govori, Radi Vjeruje. Iskreno ili pod pritiskom, najmanje je važno; Boje se same mijenjaju, bez da osjetiš bilo kakvu Nelagodu kad iz crne prelaziš u bijelu. Nelagoda je stvar prošlosti i procesa mučne evolucije Vatrenog krštenja u tranzicijskom prostoru Iz kojeg se rađa i u kojem umire Hibridni Čovjek. Sve lakše podnosi otrove i kataklizme... Prvi sigurno bole. Drugi manje. Treći se samo osjete. I onda se rodi, izađe iz maternice povijesti Bolno shvativši da je sa prošlošću gotovo I da je sada ponovo rođen Da živi U izgubljenom prostoru Sa smiješnim dilemama On, Hibridni čovjek, spreman da se mijenja Kako vjetrovi pušu i kako nevidljivi slikar U trenu odluči. Jebiga, zasigurno kaže, Žao mi je, zasigurno pomisli Kasno je, zasigurno shvati Transakcija je izvršena, tranzicija traje A moje je, zasigurno tvrdi, da živim Kao podanik svima i kao lažna ikona Strašnoga uspeća Bogova ideje o novosvjetskom Globalnom Svačijem Ničijem Itekako nečijem O, kako samo nečijem poretku stvari... Historija je mrtva, doživjela je kraj Vapio je jedan čovjek krajem prošloga vijeka I svi su mu se uglas smijali, ne znajući da Ma koliko se smijali, ma koliko tvrdili drugačije Stvoren je Hibridni Čovjek Bez Ideje Bez smisla Bez igdje ičega...