MATEMATIČKI SIMBOL

ZA SVEPOSTOJEĆE - BOGA
NAJJEDNOSTAVNIJA OPĆA TEORIJA SVEGA

Nikola Ugrinović
Matematički simbol za Svepostojeće-Boga,
najjednostavnija opća teorija svega
Autor: Nikola Ugrinović

Donja Stubica,

2016.
 Matematički simbol za Svepostojeće-Boga,
najjednostavnija opća teorija svega

Autor:
NIKOLA UGRINOVIĆ

Nakladnik
VLASTITA NAKLADA NIKOLA UGRINOVIĆ

Urednik
NIKOLA UGRINOVIĆ

Dizajn i priprema za tisak

NIKOLA UGRINOVIĆ

Slika na omotu
Odabrao NIKOLA UGRINOVIĆ

Tisak
Studio za dizajn i tisak “ARKUŠ”
Donja Stubica

Donja Stubica,
2016.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
Pod brojem 000928276
ISBN 978-953-58947-4
Anici, Gordani, Tomislavu
 Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju,
Zatim im se nasilno suprotstavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazljive!

Arthur Schopenhauer (1788-1860)

BITNO O KNJIZI
Zašto sam napisao ovu knjigu
Čovjek kao znatiželjno biće oduvijek je nastojao upoznati sebe i stvarnost oko sebe. Kad već
jest zanima ga zašto jest i koji su mu životni zadaci. Odgovor na ta pitanja ovisi o prihvaćenim
primarnim idejama aksiomima. Ukoliko su istinite i odgovarajuće posložene, imamo veliku
šansu doseći istinu o sebi i stvarnosti oko nas. Budući nemamo znanja o temi o kojoj se u knjizi
raspravlja svako izloženo mišljenje, pa i moje, tretira se kao subjektivna a ne objektivna istina.
Želim naglasiti značaj svjetonazora na naše uobičajeno ponašanje, a pogotovo u stresnim i
kriznim situacijama. U današnje vrijeme je marginaliziran i neopravdano obezvrijeđen.
Primarne premise na temelju kojih izvlačim daljnje zaključke i razmišljanja izložena u knjizi
su sljedeće:
1. Nikad nije bilo stanje ne bitka, oduvijek postoji nešto.
2. To nešto što je oduvijek je živa i svjesna neizmjerljiva dualna sila koja prožima sve što
postoji, a u religijskim izvješćima se naziva Bog.
3. Svemir ili svemiri ako ih je više su alotropska modifikacija Božanske svijesti, i
predstavlja realiziranu mentalnu sliku Božanske svijesti.
4. Sve postojeće je dualno sadrži u sebi kvantnu i ne kvantnu stvarnost.
5. Međuodnos tih dvaju stvarnosti prikazan je matematičkom formulom koja ujedno
matematički simbolizira Prapočelo odnosno Svepostojeće, i predstavlja opću i
najjednostavniju teoriju funkcioniranja svega.
6. Preko komunikacije sa Božanskom svijesti možemo spoznati prošlost, sadašnjost i
moguću budućnost kvantne stvarnosti.
7. Ljudsko iskustvo je jedino znanje koje imamo, i unatoč manjkavosti koje nas mogu
dovesti u zabludu, temelj je na kojemu smijemo bazirati naša razmišljanja. Širenjem i
analizom naših zapažanja približavamo se ili spoznajemo istinu, rješavamo se zabluda.
Da rezimiramo: Bilo bi idealno kada bismo imali sigurnost da je ono što prezentiramo kao
znanje stvarno znanje o sebi, svijetu i o sudbini svega. No osuđeni smo na nesigurnost, možemo
samo vjerovati da posjedujemo znanje. Nažalost moramo pretpostaviti da ono što smatramo
znanjem može biti i velika zabluda. Razne filozofije i religije daju različite ali nesigurne
odgovore na postavljena pitanja, drugačije rečeno, možda imamo znanje ali ne možemo dokazati
da ga imamo. Zato su to vječna pitanja na koja sve generacije nastoje dati opće prihvatljiv

6
odgovor. Budući je tako, jedino što možemo je dati obrazloženja zašto neke tvrdnje smatramo
istinitima a neke neistinitima, znajući da su ta obrazloženja naša subjektivna prosudba.

7
PREDGOVOR
Rasprava nije metoda kojom se nešto dokazuje, tom metodom jedino što možemo je potaknuti
ljude na razmišljanje o temi o kojoj se raspravlja. Rasprave o Bogu kao izvoru svega postojećega
su u području pretpostavki te ne mogu biti shvaćene kao apsolutne istine, pa ni ovdje iznesena
moja razmišljanja. Zbog toga je svaka konstruktivna rasprava dobro došla i treba je prihvatiti.
Jako je dobro što različito razmišljamo, nije dobro ako se zbog toga međusobno ne poštujemo
kao što se to često dešava.
S obzirom na razinu svijesti, sposobnost komunikacije i razinu znanja kojim raspolažemo, kada
i dosegnemo neku istinu ne možemo sa sigurnošću procijeniti njezine dosege, pogotovo na
području filozofije kojom pokušavamo fragmentarnim istinama doseći kompletnu istinu o Svijetu i
nama. Ma s koliko informacija baratali, raspravljali i manipulirali njima, ne možemo reći jesu li
spoznaje ili zablude sve dok ih ne provjerimo.
Znanost je vrhunski doseg čovječanstva kada je u rukama pravih ljudi. Nažalost danas se
zloupotrebljava za proizvodnju razno raznih oružja i manipulaciju ljudima zloupotrebom
parcijalnih istina i nedokazanih teorija.
U knjizi matematičku formulu, koja je prikazana i na naslovnici knjige, nazivam formulom
Leonarda da Vinci-a ali nisam siguran da na to imam pravo.
Sjećam se doživljaja, kako sam prije desetak godina ili nešto više, gledao na televiziji emisiju
o Leonardu da Vinci-u u kojoj je uz ostale zanimljivosti o njemu, prikazan i njegov crtež Božjeg
oka. U emisiji je rečeno da to nije crtež Božjeg oka već da je to vjerojatno matematička formula u
kojoj su se zagubili brojevi na rubovima trokuta. Budući u knjizi gdje su prikazani svi njegovi
pronađeni crteži, a ni na izložbi o njemu, održanoj na Zagrebačkom velesajmu u Kineskom
paviljonu, nije bilo tog crteža, imam pravo pretpostaviti da taj moj doživljaj nije stvaran, već da je
to moja vizija o jednom od njegovih uradaka.
Budući se ne volim kititi tuđim perjem, iako moj doživljaj nije vizija nego istiniti doživljaj, i
nadalje ću je zvati imenom poznatog genija i govoriti o zagubljenom znanju koje sam ja nakon
nekoliko stoljeća ponovo otkrio i iznio na vidjelo.
Obzirom na dato objašnjenje moguće je da prikazana matematička formula nije formula
Leonarda da Vinci-a već je to moj uradak.
Autor

8
UVOD

9
RAČUNSKA OPERACIJA DIJELJENJA SA NULOM –
ALTERNATIVNO RAZMIŠLJANJE

UVOD
Kao gimnazijalcu profesor iz matematike rekao mi je da dijeljenje sa nulom nije moguće, da
zapravo ne znamo kako tu operaciju izvesti da bismo dobili zadovoljavajuće rješenje, te da iako
ne znamo koliko je a/0 vrijedi dogovor da je bilo koji broj veći ili manji od nule podijeljen sa
nulom (a/0) jednak beskonačnom.
Kao potvrdu teoriji da nije moguće i poželjno dijeliti sa nulom bio je rezultat jednadžbe, u
kojoj desna strana jednadžbe nije bila jednaka lijevoj, što rezultat dijeljenja sa nulom čini
apsurdnim. Za matematičare je taj rezultat bio i ostao neprihvatljiv i postaje dokazom da
dijeljenje sa nulom broja većeg ili manjeg od nule nije moguće, odnosno da je rezultat dijeljenja
sa nulom jedna od grešaka u matematičkoj logici. Daljnjim izlaganjima u ovom radu pokušat ću
dokazati da je taj zaključak netočan.
U ovom radu želim odgovoriti na dva pitanja.
Je li moguće izvesti matematičku operaciju dijeljenja s nulom broja većeg ili manjeg od nule i
dobiti provjerljivo točan rezultat?
Je li točna tvrdnja da je bilo koji broj veći ili manji od nule podijeljen sa nulom jednak
beskonačnom?
Prije nego odgovorim na postavljena pitanja podsjetio bih čitatelja da se u algebri nula tretira
kao običan broj u matematičkim operacijama zbrajanja, oduzimanja, množenja i potenciranja.
Budući dijeljenje možemo prikazati kao množenje, a množenje kao dijeljenje (6:3 = 6x 1/3 )
nema razloga da i u operaciji dijeljenja nulu ne tretiramo kao običan broj, odnosno treba
pretpostaviti da je dijeljenje sa nulom jednako moguće kao i množenje. Ima li to smisla gledano
sa pragmatičnog stanovišta nije primarna tema ovog rada. Prvo riješimo matematički dio
problema.

IZVEDBA I REZULTAT

RAČUNSKA OPERACIJA PROŠIRIVANJA JEDNADŽBE JEDINICOM

a -n = 1 / an = a / a n+1 = an / a n+n

10
 Proširivanje jednadžbe jedinicom moguće je izvesti asimetrično. Vrijednost jednadžbe se ne
mijenja.

RAČUNSKA OPERACIJA DIJELJENJA SA NULOM

a=0;n=1

0-1 = 1 / 01 = 0/0 1+1 = 0/02 = 0/0 x 0 = 0/0

Iz prikazanog primjera vidljivo je da je dijeljenje sa nulom bilo kojeg broja, tehnički izvedivo
kao i zbrajanje, oduzimanje, množenje i potenciranje sa nulom, sa napomenom da rezultat, za
razliku od navedenih matematičkih operacija, nije definiran, ali je jednoznačan, provjerljiv i
jednak je kvocijentu 0/0. Odgovorio sam na prvo pitanje iz uvodnog dijela. Dijeljenje sa nulom
je moguće, dobiven je provjerljiv i točan rezultat. Kada u jednadžbi a:0 = 0:0 pomnožimo
vanjski član jednadžbe sa vanjskim članom a nutarnji član sa nutarnjim članom jednadžbe
dobijemo rezultat 0 = 0 (desna strana jednadžbe jednaka je lijevoj).
Opće priznata tvrdnja je da je a/0=an/1 (beskonačno / jedan). Ako u toj jednadžbi, gdje a nije
jednako nuli, pomnožimo vanjski član sa vanjskim, a nutarnji sa nutarnjim dobijemo rezultat da
je a=0. Budući lijeva strana jednadžbe nije jednaka desnoj zaključujem da je rezultat netočan
odnosno a/0 nije jednako beskonačnom, ni bilo kojem broju sa brojevnog pravca, iz čega slijedi
da je razlomak a/0 nepoznate vrijednosti, ne može biti niti jedan poznati broj od plus
beskonačnosti do minus beskonačnosti, njegova vrijednost ispada iz poznatog nam brojevnog
sustava.
Vidimo da kada bilo koji broj koji je veći ili manji od nule dijelimo sa nulom dobijemo dva
rezultata. Jedan je jednadžba sa nedefiniranom vrijednosti (a/0=0/0), a drugi je, neočekivano,
nejednadžba (a/0=/=b/c). Kada nulu dijelimo sa samom sobom dobivamo dva rezultata, jedan je
definirana vrijednost b/c ali nije jednoznačan, a drugi je nedefinirana vrijednost a/0 odnosno
NaN (ne broj).
Dokazao sam da je a/0 = 0/0 = b/c te da a/0 =/= b/c uz uvjet da u nejednađžbi a i c nisu
jednaki nuli.
Povezanost i međuodnos dviju jednadžbi sa nejednadžbom prikazana je na slici jedan kao
formula koja povezuje do sada dva odvojena područja jednadžbe sa nejednadžbama.

11
 Slika 1. Grafički prikaz navedenog matematičkog izraza

Da bi prikazana formula na slici jedan bila ispravna vrijednosti a i c nisu jednake nuli.

RASPRAVA
Nula se po nekim karakteristikama razlikuje od svih drugih brojeva. U koordinatnim
sustavima označava ishodište, početak nekog događanja, na brojevnom pravcu ishodište
pozitivnih i negativnih brojeva i energetsko težište u fizici. Ima neka svojstva brojeva sa
definiranom kvantnom vrijednosti i neke kvalitete koje su samo za nju karakteristične.
Nula je središnji član u nizu cijelih brojeva i za razliku od svih drugih brojeva u tom nizu je bez
kvantne vrijednosti i služi nam kao oznaka za nešto čega nema ili ne postoji. Svi ostali brojevi u
tom sustavu kazuju nam koliko nečega ima ili kolika je vrijednost nečega.
Iako je broj bez kvantne vrijednosti nula ima niz funkcija unutar definiranog kvantnog
brojevnog sustava. U operacijama zbrajanja oduzimanja množenja i potenciranja sa
nulom dobijemo jednoznačan i definiran rezultat (00 je iznimka od tog pravila). U
operacijama zbrajanja i oduzimanja, za raliku od drugih brojeva, nula ne utječe na rezultat
odnosno primjenom tih operacija dobiva se rezultat kao da te operacije nisu ni urađene.
Bilo koji broj na nultu potenciju jednako je jedan, odnosno a0 jednako je a/a. Ako je tako
onda je nula na nultu potenciju jednako 0/0 a to može biti jednako jedan, ali može biti i bilo koji
drugi broj sa brojevnog pravca od plus do minus beskonačnosti, pa i beskonačno.
Obrazloženje: 0:0=5 Zašto? Zato što je 5x0=0 ; 0:0=10 zato što je 10x0=0 itd.
Vidimo da se i po toj operaciji nula razlikuje od ostalih brojeva. Ukoliko se nula nalazi iza
nekog broja sa definiranom vrijednošću njegova vrijednost se mijenja što ju čini sličnom ostalim
brojevima, međutim u slučaju decimalnih brojeva možemo dodavati koliko god hoćemo nula iza
zadnjeg broja sa definiranom vrijednosti koji se nalazi iza decimalnog zareza, (pr. 0,1000...),
odnosno ispred zadnjeg broja sa definiranom vrijednošću koji se nalazi ispred decimalnog zareza
(pr. 000...01,1) ili ispred decimalnog zareza bez broja sa definiranom vrijednosti ( pr. 000...0,1) a

12
da se vrijednost tog broja ne mijenja. Isto se događa ako ispred bilo kojeg cijelog broja
gomilamo nule.
Ako nulu priznajemo kao broj i poštujemo sva pravila koja vrijede za sve ostale brojeve pri
izvođenju matematičkih operacija onda trebamo prihvatiti i mogućnost dijeljenja sa nulom,
pogotovo kad znamo da dijeljenje možemo prikazati kao množenje, a množenje kao dijeljenje.
Budući da je rezultat dijeljenja nulom neuobičajen i neočekivan; bitno se razlikuje od svih
rezultata koje dobivamo kada se u nazivniku nalaze brojevi veći ili manji od nule, bitno je dati
pravilno tumačenje tih rezultata.
Za razliku od drugih brojeva kod kojih dijeljenjem dobivamo definiran i jednoznačan rezultat,
u dijeljenju sa nulom dobiveni rezultat nije ni jednoznačan ni definiran.
Omjer 0/0 može poprimiti bilo koju vrijednost od plus do minus beskonačnosti, no rezultat
omjera a/0 ( a je veće ili manje od nule), iako je jednak omjeru 0/0, ne može biti niti jedan
poznati broj od plus do minus beskonačnosti, odnosno za sada ne možemo i ne znamo odrediti
njegovu vrijednost ( vrijednost nam je nepoznata).
Kada bilo koji broj koji je veći ili manji od nule dijelimo sa nulom i ako pri tom poštujemo
ista pravila koja vrijede za ostale brojeve, dobijemo dva rezultata. Prvi je jednadžba sa
nedefiniranom vrijednosti (a/0=0/0).
Obrazloženje: (a:0=0:0) ; (a x 0=0 x 0) ; (0=0)
Drugi je, neočekivano, nejednadžba (a/0=/=b/c). Iz drugog rezultata vidljivo je da a/0 ne
može biti niti jedan broj sa brojevnog pravca pa ni beskonačno, budući se beskonačno nalazi na
krajnjim dijelovima brojevnog pravca, a rezultat od a/0 ne nalazi se na brojevnom pravcu, izvan
njega je.
Obrazloženje: Hipotetska tvrdnja: (a:0=5:1) ; (a x 1=0 x 5) ; (a=0)
Budući se radi o jednadžbi, desna strana jednadžbe mora biti jednaka lijevoj. U prikazanoj
jednadžbi to nije slučaj desna strana nije jednaka lijevoj budući a nije jednako nula. Taj i takav
rezultat je neprihvatljiv i apsurdan. Međutim ako gornji matematički izraz prikažemo kao
nejednadžbu rezultat je prihvatljiv logičan i najvažnije točan.Točno napisan gornji matematički
izraz izgleda ovako: (a:0=/=5:1) ; (a x 1=/=0 x 5) ; (a=/=0) Ako u prikazanoj nejednadžbi izraz
5:1 zamijenimo sa izrazom beskonačno : 1 dobivamo isti rezultat.
Sada znamo što a/0 nije, ili ne može biti ali ne znamo što a/0 jest. Hoćemo li ikada saznati?
Ne znam. Za sada možda smijemo reći da je rezultat a/0 jednako NaN (vrijednost koja nije broj).
Podijelimo li dva broja dobiveni rezultat provjeravamo tako da kvocijent pomnožimo sa
djeliteljem. Ako je umnožak kvocijenta i djelitelja jednak djeljeniku rezultat smatramo točnim.

13
Kada je djelitelj jednak nuli postavlja se pitanje kolika je vrijednost kvocijenta koji treba
pomnožiti djeliteljem da bi dobili vrijednost djeljenika.

Primjer: 6 : 2 = 3 jer je 3 x 2 = 6 ; 6 : 0 =X jer je X x 0 =6, X = ?

Mnogi matematičari postavljaju za njih retoričko pitanje postoji li broj koji pomnožen sa
nulom nije jednak nuli, odnosno postoji li x koji pomnožen sa nulom daje neki drugi broj ?
Matematičkim jezikom izraz kojim se to pita glasi: X x 0 = y/z , X = ?
Matematičari smatraju da svaki broj pomnožen sa nulom daje rezultat nulu, odnosno da ne
postoji x koji pomnožen sa nulom nije jednak nuli.
Unatoč takvom uvjerenju postoje dva broja koja odstupaju od tog pravila, pomnoženi sa
nulom nisu jednaki nuli. To su a/0 i 0/0. Brojevi 0/0 i a/0 pomnoženi sa nulom daju rezultat 0/0.
Našli smo vrijednost za X; X = 0/0 dakle 6:0=0/0. Budući je 0/0 = y/z kada za X uvrstimo
vrijednost 0/0 dobijemo rezultat 0/0 x 0 = 0/0 = 6 =9 = 99 itd. Dobili smo još jedan neočekivani
rezultat. 0/0 je nedeterminirana vrijednost a X/0 je nedefinirana vrijednost. Nula nema kvantnu
vrijednost, ali definira kvantno stanje, negira postojanje kvantnog.
Nula i X/0 direktno ukazuju na postojanje nekvantne stvarnosti a matematički izraz 0/0
indirektno ukazuje na postojanje nekvantne stvarnosti, odnosno podržava postojanje i nekvantne
i kvantne stvarnosti.
Ako u jednadžbi (a + b)×(a – b) / (a – b) = a×(a – b) / (a – b),u kojoj je a = b izvršimo
kraćenje jednadžba se transformira u nejednadžbu. Rezultat izraza a+b=a
treba preformulirati u izraz a+b=/=a. Takvom preformulacijom apsurdni rezultat postaje
prihvatljiv i razuman. Izvršenim kraćenjem izbacili smo iz jednadžbe omjer 0/0 kojim se množi
ili dijeli lijeva i desna strana jednadžbe.
Kada u bilo kojoj jednadžbi matematičkim manipulacijama nazivnik postane jednak nuli
jednadžba se transformira u nejednadžbu. Ti rezultati su za matematičara praktičara beskorisni i
zbunjujući, no za matematičara filozofa su iznenađujuće otkriće.
Transformaciju jednadžbe u nejednadžbu pod opisanim uvjetima trebalo bi smatrati
matematičkim teoremom (matematičkom pravilnošću), a ne kao do sada greškom u matematici.

Zaključci:
Moguće je dijeljenje sa nulom bilo kojeg broja većeg ili manjeg od nule. Rezultat dijeljenja je
jednadžba a/0 = 0/0 i nejednadžba a/0 =/= b/c.

14
 Iako rezultat dijeljenja izraza 0/0 može biti bilo koji broj od plus do minus beskonačnosti,
suprotno očekivanjima, rezultat dijeljenja izraza a/0 ne može biti niti jedan broj od plus do minus
beskonačnosti, pa ni beskonačno kako dogovorno prihvaćaju svi matematičari.
Vrijednost izraza a/0 nam je nepoznata, nalazi se izvan svih brojeva na brojevnom pravcu i za
sada u domeni nespoznatljivoga. Iako sazdan od brojeva koji su članovi poznatog nam brojevnog
sustava ne pripada mu. Unutar tog sustava on ne funkcionira, to je fantomski broj čija se
vrijednost i funkcija odvija u nekoj drugoj dimenziji, drugačijoj od poznatog nam svemira, koju
smo skloni nazivati transcendentalnom stvarnošću. Tu stvarnost nedefiniranih vrijednosti i
brojevni pravac koji ga tvori prikazujemo izrazom a/0, u kojem a može biti bilo koji broj sa
brojevnog pravca.
Izraz 0/0 je poveznica definirane stvarnosti (svijet koji tumačimo brojevnim sustavom od plus
do minus beskonačnosti - svemir u kojem živimo i djelujemo), sa nedefiniranom stvarnosti
(svijet izvan poznatog nam brojevnog sustava), koju u definiranoj stvarnosti predstavljaju dvije
nedefinirane vrijednosti a/0 i 0/0. Preko izraza 0/0 te dvije stvarnosti međusobno komuniciraju,
prožimaju se i preobražavaju jedna u drugu, i možemo ih prikazati brojevnim pravcem ….a/0 ….
0/0…b/c…..
Ako prihvatimo mogućnost transformacije jednadžbe u nejednadžbu kada matematičkim
manipulacijama nazivnik postane jednak nuli i to priznamo matematičkim teoremom, a ne
greškom kao do sada, onda dijeljenjem sa nulom bilo kojeg broja većeg ili manjeg od nule
dobijamo suvisli i logičan, a ne apsurdni rezultat.
Svaki razlomak sa nazivnikom većim ili manjim od nule, ili cijeli broj, ima dva rezultata,
jedan je nedefinirana vrijednost i jednaka je omjeru 0/0, a drugi je definirana nominalna
vrijednost b/c (rezultat su dvije jednadžbe), a rezultat omjera sa brojnikom većim ili manjim od
nule i nazivnikom jednakim nuli je jednadžba (a/0=0/0) i nejednadžba (a/0=/=b/c)
Formula na slici 1 i tvrdnje vezane uz nju vrijede uz uvjet da u omjeru a / 0 a nije jednak nuli,
a u omjeru b/c c nije jednak nuli.

SAŽETAK
Nula je središnji član u nizu cijelih brojeva i za razliku od svih drugih brojeva u tom nizu je
bez kvantne vrijednosti i služi nam kao oznaka za nešto čega nema ili ne postoji. Svi ostali
brojevi u tom sustavu kazuju nam koliko nečega ima ili kolika je vrijednost nečega. Iako je broj
bez kvantne vrijednosti nula ima niz funkcija unutar poznatog nam brojevnog sustava. (skup svih
brojeva od plus do minus beskonačnosti).
U operacijama zbrajanja, oduzimanja, množenja i potenciranja sa nulom dobijemo
jednoznačan i definiran rezultat (0° je izuzetak). Za razliku od drugih brojeva kod kojih
15
dijeljenjem dobijemo jednoznačan i definiran rezultat, u dijeljenju sa nulom dobiveni rezultat
nije ni jednoznačan ni definiran. Omjer 0/0 može poprimiti bilo koju vrijednost od plus do minus
beskonačnosti pa i vrijednost a/0. Dr. Anderson je rezultat izraza 0/0 izrazio matematičkim
izrazom 0/0 = fi u kojem fi predstavlja bilo koju vrijednost sa brojevnog pravca u kvantnoj
stvarnosti. Iako je sazdan od brojeva koji su članovi poznatog nam brojevnog sustava a/0 svojim
rezultatom iskače iz njega ( ne pripada mu). Unutar tog sustava on ne funkcionira, njegova
vrijednost je izvan svih brojeva na brojevnom pravcu, dakle ne može poprimiti vrijednost ni
jednog poznatog nam broja od plus do minus beskonačnosti, pa ni vrijednost an/1
(beskonačno/jedan) kako je dogovorno prihvaćeno (pod uvjetom da a nije jednako nuli), jer se
beskonačno, iako nedefinirana vrijednost, nalazi na krajnjim dijelovima brojevnog pravca.
Sada znamo što a/0 nije, ili ne može biti, ali ne znamo što a/0 jest. Hoćemo li ikada saznati?
Ne znam. Za sada možda smijemo reći da je a/0 jednako NaN (vrijednost koja nije broj).
a/0 i 0/0 su jedina dva broja koja pomnožena sa nulom ne daju rezultat nula već 0/0.
Kada bilo koji broj veći ili manji od nule dijelimo sa nulom kao rezultat dobivamo
nejednadžbu sa definiranom vrijednošću(a/0=/=b/c), i jednadžbu u kojoj rezultat nije definirana
vrijednost (a/0 = o/o).
Ako u jednadžbi (a + b)×(a – b) / (a – b) = a×(a – b) / (a – b),u kojoj je a = b izvršimo
kraćenje jednadžba se transformira u nejednadžbu. Rezultat izraza a+b=a treba preformulirati u
izraz a+b=/=a. Isto se dešava ako u bilo kojoj jednadžbi matematičkim manipulacijama nazivnik
postane jednak nuli, jednadžba se transformira u nejednadžbu.
Te rezultate trebamo priznati matematičkim teoremom (matematičkom pravilnošću), a ne kao
do sada, inzistirajući da rezultat mora biti jednadžba, smatrati greškom u matematici.

16
GLAVNA TEMA

17
ZAŠTO VJERUJEMO U BOGA
Uvod
Čitava naša znanost i svjetonazor ovise o primarnim premisama - aksiomima koje iako
nedokažljive prihvaćamo kao nepobitne istine, svjesni da nam je dostupna ne čitava već samo
parcijalna istina. Svo naše znanje je hipotetsko, nadgradnja bazirana na prihvaćenim aksiomima.
Promjenom ili nadopunom postojećih aksioma stvaramo novu znanost.
Često postavljamo pitanja na koja ne možemo dati odgovor koji bi bio prihvatljiv svim
ljudima.
Teme o kojima raspravljamo na ovim stranicama vječne su teme, mnogo je odgovora koji
mogu, ali ne moraju biti točni. Što nam je činiti ? Kako doći do istine?
Počnimo od početka, od naših spoznajnih mogućnosti.
Osim što je energetski sustav, svepostojeće je i informacijski sustav s kojim mi, kao dio tog
sustava, možemo komunicirati. Informacije u sve postojećem imaju karakteristike šifrirane
poruke sastoje se od energetskih vibracija koje sadrže sveznanje o svepostojećem. Kao što za
odgonetku sadržaja šifrirane poruke treba dešifrator tako i za pristup informacijama
svepostojećeg treba dešifrator. Ulogu dešifratora imaju sva svjesna bića u svemiru.
Naš energetski sklop je tako sazdan da u kontaktu (komunikaciji) sa energetskim vibracijama
izvan nas, očitava određene sadržaje, određenu količinu informacija koja je neophodna da bismo
mogli spoznavati stvarnost izvan nas, što je važno za naše održanje, funkcioniranje i kreiranje u
slobodi (mogućnost odabiranja) u toj stvarnosti. O našoj sposobnosti dešifriranja koja je izraz
naše sposobnosti da komuniciramo sa određenom količinom i vrstom energetskih vibracija ovisi
sagledavanje cjelovitosti svijeta naš svjetonazor.
Čovjek u potpunosti ne može spoznati mnogo toga, pa ni samoga sebe. Stupanj njegove
spoznaje dovoljan mu je da živi danas i tu i da uobliči neke orijentire za budućnost. Da bi živjeti
danas i tu u punini treba usvojiti određene oblike ponašanja za koje pretpostavljamo da
omogućuju naš samorazvoj. Ako ne znamo što očekujemo od života u beznađu smo, lutamo. Bez
nade nema kreativnosti nema prave komunikacije ni sa sobom ni sa okolinom.
Jedna od polaznih postavki koje zastupam je pretpostavka da je sve moguće dok se ne dokaže
suprotno.
Svaku ideju koju izlažemo kao tvrdnju, afirmativnu ili neafirmativnu, moramo moći dokazati.
Pretpostavke, uvjerenja ma kakva bila ne moramo. Poželjno je iznijeti obrazloženja zašto nečije
uvjerenje negiramo, odnosno zbog čega prihvaćamo, odnosno zauzimamo neutralan stav prema

18
iznesenom uvjerenju, radi kvalitete rasprave i radi eventualne procjene vjerodostojnosti
iznesenih uvjerenja.
Znači uvjerenja ateista i teista (vjernika) nije moguće ni potrebno dokazivati, obrazloženja za
jedno ili drugo uvjerenje su dobro došla.
Dogmatski razmišljamo kada nedokažljivu tvrdnju koja može biti istina ili zabluda, bez ikakve
sumnje prihvaćamo kao istinitu. Sve dokazano ne može biti dogma već znanstvena činjenica.
Stav koji većina ljudi pa i vjernika podržava je stav da kada nešto ne znamo priznajemo da ne
znamo, ali to ne znači da nemamo prava podržati neku ideju kao svoju subjektivnu istinu ako ona
ne proturječi poznatim nam znanstvenim činjenicama, ali jasno je da je ne smijemo proklamirati
kao dokazanu činjenicu nego kao naše uvjerenje.
Filozofija je područje znanosti u kojem, između ostalih i teisti i atesti iznašaju svoje hipoteze
koje nastoje potkrijepiti, kada je to moguće, znanstvenim istinama.
Znatiželja je jako važna za mentalno zdravlje i kreativnost. Sve smijemo pitati i dobro je da
pitamo, ali nažalost još uvijek za sada na sva pitanja ne možemo dati suvisle i prave odgovore, a
na neka nikakve.
Izgrađujući vlastitu osobnost, koristeći optimalno sve svoje talente, osposobljavamo se za optimalnu
komunikaciju sa samim sobom, svima i svime u svemiru, što nas osposobljuje da na putu znanja i
ljubavi ostvarimo slobodu, te prijelaz u drugu dimenziju gdje nastavljamo evoluciju svijesti. Dvije su
aktualne hipoteze jedna teistička tvrdi, Bog (Izvor, Prapočelo) je tvorac svemira, (svijest je primarna a
materija kao izraz te svijesti je sekundarna), druga ateistička tvrdi nema Boga, život i svijest su izraz
evolucije nežive materije(materija je primarna , a svijest sekundarna). Sve monoteističke religije
zastupaju istu za sve njih univerzalnu ideju, univerzum je uređeni sustav iza kojeg stoji tvorac
sustava( inteligencija), on mu daje smisao i smjernice razvoja, univerzum i tvorac čine funkcionalnu
cjelinu. Od čovjeka se očekuje da kao dio univerzuma ostvari optimalnu komunikaciju (suradnju) sa
sobom, svima i svime u svemiru, pa i sa Izvorom svega postojećeg, naravno u granicama svojih
mogućnosti. Čovjeku je dato na volju hoće li ili neće ispuniti očekivanja, i ostvariti daljnji razvoj u
nekoj drugoj dimenziji. Ateisti tvrde da se svemir kao uređeni i cjeloviti sustav razvija spontano i
funkcionira bez tvorca svemira, da su se život i svijest razvili evolucijom iz nežive materije, po
prirodnim zakonima, bez svrhovitog cilja i bez intervencije inteligencije, koja preko nas postaje svjesna
same sebe. Koju od iznesenih hipoteza je poželjno prihvatiti kao moguću istinu? Mudar čovjek, budući
nema objektivnog kriterija za procjenu koja je realnija, bira onu koja je za njega povoljnija, onu koja ga
čini snažnijim stabilnijim, onu koja je bolje usklađena sa njegovom naravi. Važno je da smo svakog
trenutka svjesni činjenice da ma kakav naš odabir bio može biti pogrešan, no nema nam druge moramo
odabrati i krenuti svojim putem, najugodnijim iako ne i ugodnim, putem znanja i ljubavi do slobode.
Prvo moramo odgovoriti na pitanje je li svijesnost primarna i tvorac svega postojećeg.

19
 Drugo pitanje na koje trebamo odgovoriti je li smrt kraj ljudskog života ili je transformacija
koja omogućava daljnji život u nekoj drugoj dimenziji.
Treće pitanje na koje tražimo odgovor je zašto Bog tvorac svega postojećeg dozvoljava da
nam se dešavaju loše stvari i ne samo nama nego i ostalim živim bićima.
Obrazloženja za Božju opstojnost možemo dati iz nekoliko tematski različitih počela:
1. Obrazloženje dato na temelju matematičko-filozofskih postavki,
2. Obrazloženje dato na temelju znanosti iz biologije
3. Obrazloženje dato na temelju ljudskog iskustva,
4. Obrazloženje dato na temelju poznavanja ljudske naravi,
5. Obrazloženje dato na temelju filozofskih postavki i
6. Obrazloženja data na temelju religijskih stajališta.

Obrazloženje dato na temelju matematičko-filozofskih postavki

Uvod
Brojevima definiramo kvantna stanja. Nula je nekvantna vrijednost (broj bez vrijednosti) koja
ima svoju ulogu u definiranom i nedefiniranom brojevnom sustavu. Sama označava nešto čega
nema, a u kombinaciji s drugim brojevima može utjecati na vrijednost broja čiji je sastavni dio,
ali i ne mora, ovisno o položaju unutar broja.
Ona jedina ima tu “privilegiju” da može, ali ne mora, utjecati na vrijednost broja čiji je
sastavni dio. Svi ostali brojevi ponašaju se drugačije, nužno mijenjaju vrijednost broja čiji su
sastavni dio. Vidimo da nula kao nekvantna vrijednost “pobjeđuje” determinizam ostalih brojeva
i omogućuje odabiranje, odnosno stupnjeve slobode.
Kada se nađe u nazivniku daje rezultate koji su neočekivani i koji mogu djelovati zbunjujuće.
Ako je vjerovati matematičkoj filozofiji, odnosno da su matematički teoremi (pravila) ugrađeni u
prirodne zakone, dijeljenje s nulom uvodi nas u transcendentalni nepoznati i nespoznatljivi svijet
nedefiniranih vrijednosti, nekvantne stvarnosti koji je jednako beskonačan i stvaran kao i svijet
(svemir) koji objašnjavamo definiranim brojevima, brojevima sa brojevnog pravca. Međutim, u
tom svijetu ne postoji veće i manje (kvantno stanje) sve je isto; xn / 0 = NaN (ne broj) i x-n / 0 =
NaN, što znači da se sve vrijednosti od plus beskonačnosti kroz nula i minus beskonačnosti kroz
nula stapaju u jednu jedinu nedefiniranu i nespoznatljivu vrijednost NaN, suprotno od događanja u
svijetu definiranih vrijednosti. Vidimo da se u svijetu (području) nedefiniranih vrijednosti mnoštvo

20
pretapa u jedno jedinstveno nekvantno, a ipak neizmjerno te ostaje neshvatljivo, to je svijet
mirovanja.

Rasprava
Ako prihvatimo postavke da je dijeljenje s nulom moguće i da je moguća transformacija
jednadžbe u nejednadžbu pod okolnostima prikazanim na slici 2 te da je a/0 broj nepoznate
vrijednosti NaN (ne broj), odnosno ne možemo mu pripisati niti jednu vrijednost od plus do minus
beskonačnosti, možemo postaviti hipotezu da postoje dva realiteta: područje nedefiniranih
vrijednosti, (a/0) i područje definiranih vrijednosti (b/c). Poveznica tih dvaju realiteta je omjer 0/0
koji obuhvaća jednu i drugu stvarnost. Omjer a/0 kao nedefiniranu vrijednost možemo koristiti kao
simbol za nespoznatljivu nekvantnu stvarnost, stvarnost koja se nalazi izvan nama poznatog
brojevnog sustava, a izraz b/c kao predstavnika definiranih vrijednosti možemo koristiti kao
simbol za poznatu i nepoznatu djelomično spoznatljivu kvantnu stvarnost, odnosno naš svemir, svu
stvarnost koju tumačimo nama poznatim brojevnim sustavom. Prožimanjem tih dvaju realiteta
predstavlja se sva postojeća stvarnost i ona unutar i ona izvan poznatog nam brojevnog sustava, a
označavamo je simbolom 0/0.
Rezultate dijeljenja s nulom Leonardo da Vinci# izrazio je formulom koja je u povijesti umjetnosti
poznata kao “Božje oko” (slika 1), crtež u obliku trokuta dvostrukih stranica u čijem se središtu
nalaze dvije koncentrične kružnice, a na čijim uglovima nedostaju brojevi koji su sada dopisani
(njegova zagonetka dana je nama da je riješimo). Ta formula s pragmatičnog gledišta nema uporabnu
vrijednost, no s filozofsko-znanstvenog stajališta je itekako značajna jer povezuje filozofsko-
religijska stajališta s matematikom, a preko nje i s ostalim znanostima, Izvor svega postojećega s
njegovim djelom (učinkom), svemirom, dijelom stvarnosti koji pokušavamo shvatiti i objasniti
definiranim vrijednostima (brojevima) s brojevnog pravca.

Slika 1. ˝Božje oko˝ Leonarda da Vincija izvorno

21
 Slika 2. ˝Božje oko˝ Leonarda da Vincija s nadopunom brojeva na uglovima trokuta

˝Božje oko˝ (slika 2) je slikovni prikaz formule koja prikazuje međuodnos dviju jednadžbi i
nejednadžbe kao cjeline u čijem se središtu nalazi slikovni prikaz matematičkog izraza 0/0. Formula
Leonarda da Vincia je matematički izraz koji predstavlja opću i najjednostavniju formulu
funkcioniranja svega postojećega, odnosno najjednostavniju teoriju svega i ukazuje na odnos Izvora i
njegovih emanacija svijesti u koje pripada i Svemir. Ta formula je zapravo matematički prikaz Izvora
svega postojećega – Boga, simbolički prikaz za svepostojeće.
Slika pokazuje da dva realiteta, nedefinirana, nekvantna i definirana kvantna stvarnost, koja
nisu isto, prožimanjem se povezuju i čine cjelinu svepostojeće, koje se diferencijacijom opet
dijeli na definiranu i nedefiniranu stvarnost. Ta dva suprotna procesa, diferencijacija i
prožimanje, odvijaju se istovremeno, u ravnoteži su, te omogućuju preobrazbu jednog realiteta u
drugi, i stapanje jednog sa drugim.
Ako slijedimo zakone matematičke logike za koje vjerujemo da su dio prirodnih zakona, kao
što su to i pravila dijalektike a poduprto i našim iskustvom, nedefiniranoj, nekvantnoj stvarnosti
inherentna svojstva bila bi nespoznatljivost, sloboda, moć u mirovanju, stabilnost, sposobnost
transformacije u bilo što kvantno odnosno kreativnost i svjesnost, što omogućuje namjeru
stvaralaštva i kreativnosti dominantne karakteristike (svojstva) Izvora svega postojećeg - Boga,
dok bi dominantne karakteristike definirane stvarnosti (dijela Njegove svijesti-materijalizirana
svijest) bile determinizam i snaga - sposobnost djelovanja. Prožimanjem tih dvaju sustava
omogućuje se realizacija namjeravanog, tako da Svepostojeće sadrži sva svojstva tih dvaju
stvarnosti. Determinizam omogućuje postojanje prirodnih zakona, “disciplinirano ponašanje”
supstance, a svijest i sloboda “olabavljenje” determiniranoga tako da i determinirano ima
različite stupnjeve slobode djelovanja. Svijest omogućuje elementarnim česticama stupanj
slobode djelovanja, a elementarne čestice (kvantna stanja) osiguravaju zakonitost djelovanja,
“ponašanje” po pravilima.
22
 Iz navedenih ideja zaključujemo da brojevi na vrhovima trokuta mogu biti pojmovno
višeznačni; a/0 u filozofsko-religijskim doktrinama označava simbolički Boga Oca, inicijatora,
planera svega postojećega (izvora i nosioca svijesti i svijest u mirovanju), ženski princip
djelovanja jin itd.; b/c simbolizira aktivni princip Tvorca svega postojećega, alotropsku
modifikaciju Njegove svijesti, kvantnu stvarnost koja nije On, ali je inherentni dio njega, “Sina”,
drugu božansku osobu, simbol svega stvorenoga, jang, muški princip djelovanja itd. Omjer 0/0
(ishodište/ishodište) simbolizira Svepostojeće u prožimanju, Tvorca (izvora - nosioca svijesti) i
Njegovu energiju, sveukupnu svijest, kako stacionarnu tako i dinamičku (dvije različite
supstance u prožimanju), treću božansku osobu Duha Svetoga, odnosno svu postojeću poznatu i
nepoznatu, djelomično spoznatljivu i nespoznatljivu (transcendentalnu) stvarnost. U ekonomiji
a/0 označava vrijednost koju ne koristimo (mrtvi kapital), a u fizici potencijalnu energiju
(energiju mirovanja).
Kroz prožimanje i diferencijaciju dvaju ishodišta, Izvora, nosioca svijesti i njegove energije
koja jest svijest, daju se opći postulati postojanja i funkcioniranja svega postojećega.
S matematičkog gledišta, da bi formula bila valjana, treba naglasiti da u razlomku a/0 a ne
smije biti jednak nuli, a u razlomku b/c c ne smije biti jednak nuli.
To je za sada jedina nam poznata formula koja povezuje religiju odnosno transcendentalno
počelo, Boga (tvorca svega postojećeg) sa znanošću, odnosno svemirom koji predstavlja njegovu
materijaliziranu svijest (energiju). Mogli bismo reći da svemir predstavlja alotropsku
modifikaciju njegove svijesti.
U područje nedefiniranih vrijednosti ulazimo pomoću naše svijesti (teoretske spoznaje iz
područja matematičkih znanosti). Možemo registrirati njegovo postojanje i ništa više. Zbog
nedostupnosti ostalim našim osjetilima taj realitet ne doživljavamo dovoljno stvarnim.
U područje definiranih vrijednosti ulazimo pomoću naših receptora, to je svijet u kojemu
živimo (svemir). Podatke dobivene preko receptora naša svijest obrađuje i interpretira. To je
svijet konačnosti u stalnom kretanju i mijeni, nama djelomično spoznatljiv i dostupan. U tom
svijetu spoznajemo učinke energetskih polja jednih na druge, no za energetsko polje kao
supstancu nemamo receptore, doživljavamo ga preko njegovih učinaka, a ne neposredno. U našoj
svijesti, ali samo u našoj svijesti, taj svijet ima i karakteristike beskonačnosti.
Stvarnost u kojoj mi živimo i transcendentalna stvarnost se međusobno prožimaju i tako ostvaruju
jednu skladnu funkcionalnu cjelinu, što znači da sve što jest je rezultanta tih dvaju stvarnosti,
odnosno sadrži u sebi komponente (dijelove) i definirane i nedefinirane stvarnosti.
Svaki razlomak i svaki broj ima dvije vrijednosti. Jedna je nedefinirana vrijednost 0/0, a druga
je definirana i jednoznačna; a/0 je izuzetak.

23
 Stoga možemo pretpostaviti da svaka konačna i definirana vrijednost ima svog predstavnika
(svoj trag - matricu) u nedefiniranom području odnosno u nespoznatljivoj stvarnosti. To bi
trebalo vrijediti i za sva postojeća energetska polja u svemiru, uključujući i čestice. Ako je to
točno, svemir, naša stvarnost, je kopija slike svemira u Božjem umu.
Da Vincijeva formula sugerira zaključak da svepostojeća jedinstvena stvarnost funkcionira po
principu kontradiktornosti, odnosno dijalektike - u konačnom nalazimo beskonačnost, a u
beskonačnosti mnogo konačnosti. Masa je građena od energetskih kvanata, čestica koji nemaju
masu. Foton ima svojstva čestice i energetskog vala zbog načina kretanja, odnosno kada bi
mogao biti u fazi mirovanja, bio bi samo čestica.
Što je nazivnik u razlomku manji, kvocijent ima veću vrijednost te postoji težnja,
približavajući nazivnik nultoj vrijednosti, da razlomak postane beskonačna vrijednost. Međutim,
kada nazivnik postane jednak nuli, to se ne događa, a/0 =/= beskonačno/1 (uz uvjet da a nije
jednak nuli), događa se neočekivani obrat - jednadžba se preobrazi (transformira) u nejednadžbu
(iz jednog područja u njemu suprotno).
Iz navedenog možemo pretpostaviti da je a/0 zapravo točka preobrazbe iz koje se iz jednog
područja ulazi u drugo njemu suprotno (iz područja jednadžbi ušli smo u područje nejednadžbi).
Izgleda da su zona beskonačnosti i točka a/0 zone transformacije u kojima se događaju sve
moguće preobrazbe, odnosno zone u kojima se suprotnosti transformiraju jedna u drugu te se
tako omogućuje i održava njihova ravnoteža.

Obrazloženje dato na temelju znanosti iz biologije

Biogeneza je u našem svemiru činjenica, u biologiji još uvjek vrijedi pravilo živo iz živoga,
ali abiogeneza bez sudjelovanja inteligencije (spontana abiogeneza) nije, to je tvrdnja bez
pokrića, ta ideja shvaćena kao pretpostavka nema nikakve znanstvene osnove. Za one koji je
prihvaćaju kao činjenicu je dogma, odnosno konstrukt čovjeka koji za sada ne podržava niti
jedan oblik čovjekovog iskustva, nije ni teoretsko ni eksperimentalno (znanstveno) ni doživljeno
(bilo gdje uočeno) iskustvo.

Abiogeneza inducirana inteligencijom je ideja iz Biblije i najvjerojatnije će uskoro biti

potvrđena kao moguća. Mnogo tisuća radnih sati je uloženo u pokušaju da ljudska inteligencija
ostvari živu stanicu iz nežive tvari. Stvaranje žive jedinke u laboratoriju ne može biti dokaz za
spontanu abiogenezu, već samo dokaz da je pod utjecajem inteligencije, ovaj put ljudske,
moguća abiogeneza.

Navedene tvrdnje su za sada neosporive činjenice. Na temelju tih činjenica imamo pravo
zaključiti da je živa materija ili energija izvor svega postojećeg a ne neživa.

24
 Budući su sva živa stvorenja uređeni sustavi, a s obzirom na naše dosadašnje iskustvo, da iza
svakog uređenog sustava stoji inteligencija, imamo pravo pretpostaviti da je inteligencija
inherentno svojstvo žive materije koja je izvor svega postojećeg.

Obrazloženje dato na temelju ljudskog iskustva

Iskustvo nas uči, a ono je jedino znanje koje imamo i koje možemo svjedočiti, sve drugo je
nagađanje, da iza svakog uređenog i više ili manje složenog sustava stoji tvorac i organizator
sustava odnosno neka inteligencija. Kada vidim knjigu, zgradu, most, isušeno korito rijeke ne
moram vidjeti autora knjige, zgrade, mosta ili rijeku, iskustvo mi govori da oni moraju postojati ili
su postojali, da to nije moglo nastati spontano ni za sto milijardi godina.

Svemir je puno složeniji i uređeniji sustav od bilo čega što je čovjek napravio. Funkcionira
već milijardama godina i postavlja se pitanje je li moguće da je nastao, i da se razvija spontano
bez prisustva inteligencije, možda, ali naše iskustvo to ne potvrđuje.

Prirodni zakoni reguliraju ponašanje energetskih kvanata i energetskih polja u svemiru, sve
fizikalno kemijske reakcije, koje se između njih dešavaju. Dakle svemir je organizirani i
programirani energetski sustav koji funkcionira kao jedna cjelina. Za prirodne zakone možemo
reči da su potprogrami koji sačinjavaju jedan cjeloviti programski sustav koji možemo nazvati
“Program funkcioniranja svemira.”

Iza zakona stoji zakonodavac, odnosno iza programa programer, ne moram ga vidjeti ne
moram ga ćuti njegovo djelo govori da on mora postojati. Svemir kao inteligentno uređen i
programiran sustav svjedoči svog djelatnika, Tvorca svemira izvor svega postojećega. Drugim
riječima, postojanje svemira je dovoljan, pravi i najuvjerljiviji dokaz za Njegovo postojanje, on
ga svjedoči.

Obrazloženje dato na temelju poznavanja ljudske naravi

Ljudska narav zahtijeva da zadovoljimo sve svoje biološke i psihičke potrebe, kroz znanje o
sebi i prirodi i ostvarenje optimalne komunikacije sa sobom te svima i svime u svemiru.

Čovjeku je jedna od inherentnih potreba znati zašto postoji, zašto nešto treba i hoće učiniti,
odnosno zašto je nepoželjno nešto učiniti, dali svojim djelovanjem ispunjava svrhu postojanja,
odnosno postavlja si pitanje dali je to što čini dobro ili loše za njega. Bez odgovora na to pitanje
ne djeluje, drugim riječima traži motiv, dovojlno dobar razlog da se nešto učini ili ne učini. O
odgovoru na to pitanje ovisi dali ćemo prihvatiti živjeti u istini ili iluziji, zdravlju ili bolesti, koju
ćemo skalu vrijednosti poštivati , kakav ćemo svjetonazor prihvatiti, teistički, ateistički ili neki
treći.

25
 Za dobiti pravi odgovor na ta pitanja potrebno je na temelju iskustava predaka (naših učitelja)
i nas samih izgraditi vlastiti svjetonazor koji će biti u skladu s našom naravi.

Kao žive jedinke imamo potrebu razviti svoju osobnost i mentalnu zrelost kroz komunikaciju
sa drugim jedinkama iste vrste.

Mentalna zrelost podrazumijeva spoznajne mogućnosti, životno iskustvo, obrazovanje,

stupanj emotivne inteligencije, moral-etičnost (odgovornost prema sebi i drugima ).

Naši nastupi, naše ideje, odnos prema našim i tuđim idejama, suvislost izlaganja ideja, odnos
prema drugima, najkompetentnije pokazuju stupanj mentalne zrelosti svakoga od nas. Za dostići
mentalnu zrelost moram aktivno sudjelovati u njezinu razvoju čitavog života. Biološka zrelost
odvija se više-manje spontano i završava se neposredno nakon faze adolescencije.
Odgovarajućim opterećivanjem (treningom) svih struktura mentalnih i bioloških održavamo ih i
razvijamo.

Na temelju tisućgodišnjih iskustava, da bismo zadani cilj ostvarili, moramo poštivati pravilo: “Ne
čini drugome ono što ne želiš da drugi učine tebi, a čini ono što želiš da i drugi učine tebi”.

Ovim postulatima dobrovoljno smo ograničili slobodu mogućih odabira ponašanja, odričući
se čina koja usporavaju ili spriječavaju ostvarenje mentalne zrelosti i osobnosti.

Ostvarenje osobnosti vrlo je zahtijevan zadatak, traži kompletan angažman (aktivnost)

pojedinca i osoba s kojima se komunicira, što znači da i mi moramo podržati druge osobe s
kojima komuniciramo, a koje rade na ostvarenju svoje osobnosti.

Na tom putu koji traje čitav život, često nailazimo na zamke koje nas odvode na stranputicu u
slijepu ulicu. Zato je životni put prikazan alegorijski kao labirint kroz koji se, izbjegavajući
slijepe ulice, probijamo do cilja.

Najopasnija zamka je gubitak slobode zbog razvoja ovisnosti o bilo komu ili bilo čemu, o
novcu znanosti, religiji, umjetnosti, učiteljima, alkoholu, drogi, hrani, ženi i td., stvaramo navike
kojih se ne možemo osloboditi. Najopasnija je ovisnost o moći i novcu, jer te ovisnosti osim
pojedinaca pogađaju i zajednicu u kojoj ovisnici žive i djeluju. Da tragedija bude veća ovisnici o
moći i novcu tretiraju se u našem društvu, za razliku od drugih ovisnika koji se nalaze na
marginama društva, kao društvena avangarda koja kreira i bitno utječe na razvoj tog istog
društva.

Gubitkom slobode dolazi do poremećaja mentalnih funkcija, koje dovode do agresije i

autoagresije, odnosno asocijalnog ponašanja, gubi se osjećaj za realno, neminovno slijede loši
odabiri.

26
 U naš psihički sklop ugrađene su inherentne težnje, težnja ka savršenstvu – optimalno se razviti
i funkcionirati kao jedinka i kao društveno biće ( ostvariti slobodu, moć, kreativnost, uspješnost),
besmrtnosti- težnja ka trajanju, apsolutnoj sreći - ostvariti optimalnu komunikaciju sa samim
sobom i okolinom (ljubav), apsolutnoj spoznaji (sveznanju), tražimo odgovor o smislu života.
Ignorirajući inherentno u sebi, što većina nas čini, postajemo lutalice, gubimo životne orijentire,
skloniji smo pogrešnom zaključivanju o dobru za nas.

Prihvatimo li ateističko stanovište javlja se niz dilema na koje teško možemo dati
zadovoljavajući odgovor, ako uopće možemo. Evo nekih:

Ostvarenje mentalne zrelosti i vlastite osobnosti je cilj i zadatak svakoga od nas, za života na
Zemlji, to smatram nepobitnom činjenicom, ali zagonetka je, koja je svrha postizanja tog cilja?

Ideja i težnja (namjera) o životu kao bezvremenskoj vječnoj kategoriji trajnom svojstvu
materije je imanentna i inherentna ljudskom biću, zašto ako nije moguća?

Tko nam je usadio težnju da spoznamo smisao života, (cilj smo već definirali) razlog
postojanja, glupu i besmislenu težnju ako nema podlogu u realitetu?

Strah, ili u najmanju ruku, nelagoda koja se javlja pri pomisli na smrt kao završetku života,
nije li mogući dokaz da s tom idejom nešto nije u redu? Ako je prestanak života stvarnost ne bi li
bilo normalno da je prihvaćamo sa ravnodušnošću ili eventualnim veseljem? Zašto nam je
priroda ugradila strah od neminovnog, a ne hrabrost za prihvaćanje neminovnosti, odnosno zašto
neugodu a ne ugodu za neminovno? Nitko zdrav a i mnogi bolesni ne žele umrijeti borimo se
svim raspoloživim sredstvima da što dulje živimo. Čemu nagon za životom, za trajanjem, ako je
smrt ništavilo, neminovnost? Bilo bi logično da nakon prestanka reproduktivne sposobnosti i
nagon za životom prestane djelovati, kako bi se bez nelagode pripremili za neminovno.

Čemu težnja za apsolutnom spoznajom kada mi je i ograničeno znanje dovoljno za

preživljavanje i reprodukciju, odnosno za održanje vrste?

Težnja da trajno razvijam mentalne sposobnosti do savršenstva , težnja za probijanjem granica

uobičajene percepcije, čemu kad i s ograničenima mogu funkcionirati, ili čak i bez njih?

Nekoliko milijardi godina je prošlo da bi se pojavio život na Zemlji, još nekoliko milijardi
godina trebalo je da bi se pojavila svjesna bića koja spoznaju sebe i svijet koji ih okružuje, da bi
ta ista bića bespovratno bila uništavana za nekoliko desetaka godina koliko traje njihov život,
kakvog to smisla ima?

I ne samo to, već ta ista bića koja se smatraju vrhuncem evolucijske piramide iz straha pred
snagom prirode navodno gube sposobnost realne prosudbe, izmišljaju nepostojeća bića kojima se

27
mole klanjaju i prinose žrtve, a o njihovom postojanju ili nepostojanju raspravljaju već nekoliko
tisuća godina i imaju namjeru još toliko. Ako je ta tvrdnja ateista točna, ispada da smo mi greška
prirode. Je li nas poželjno tretirati kao grešku prirode?

Imam svijest, spoznaju o sebi i drugima. Čemu ? Da bih shvatio da mnoge težnje koje imaju
snagu nagona ne mogu zadovoljiti, i postaviti si još jedno besmisleno pitanje: “Nisam li ja greška
prirode”? Ispada da bih bez zdravog razuma i spoznaja o besmislu i smrti, bez suvišnih dilema,
mogao živjeti kao i svi ostali sisavci u skladu sa prirodom.

S pravom se pitamo zbog čega težimo nečemu što je navodno neostvarivo?

Kako to da većina nas navodno razvija ovisnost o nepostojećem biću ?

Da razvijamo ovisnost o postojećim stvarima, to je nepobitna činjenica, ali da možemo razviti

ovisnost o nekom ili nečem nepostojećem, takvog iskustva nemamo. Ako težimo neostvarivom i
postajemo ovisnici o nepostojećem onda s nama nešto nije u redu.

Jesmo li mi evolucijska greška prirode? Ja mislim da nismo.

Čovjek voli ići linijom manjeg otpora kada mu to životna situacija dozvoljava izbjegava ili
odgađa rješavanje zahtjevnih zadataka u koje spada i razvoj osobnosti, te negira ili izbjegava
priznavanje autoriteta (roditelja, učitelja, Boga) koji zahtijevaju od njega odgovorno ponašanje.
Većina nema pojma što je to mentalna zrelost i kako je doseći, čak se i ne trude da to saznaju.
Razlikuje se od drugih bića svoje okoline po tome što stvara najveću mjeru nereda u prirodi
(okolišu u kojem žive). Vodi besmislene ratove, većinu svog rada troši na stvaranje oružja kojim
može uništiti sebe kao vrstu.

To su neki od razloga zbog kojih se poželjan scenarij koji omogućuje poželjan svjetonazor
baziran na znanju, kreativnosti, ljubavi i moći rijetko dešava.

Na temelju iznesenih razmišljanja, priznavajući autoritet Boga smatram da je teistički

svjetonazor usklađeniji sa ljudskom naravi, da daje realnije odgovore na egzistencijalna pitanja
koja su inherentna ljudskoj naravi, te da su filozofski stavovi vjernika koji se odnose na božju
opstojnost manje dogmatični od ateističkih.

Na tom putu samoostvarenja potrebni su nam učitelji kojima možemo bezrezervno vjerovati,
ali istodobno moramo biti i dovoljno budni, odnosno senzibilni da na vrijeme otkrijemo pokušaj
zlouporabe odnosno manipulacije.

Pravi učitelji uče nas djelovanju i podnošenju opterećenja, prenose nam praktična znanja, oni
su treneri naše duše i tijela.

28
 Najkvalitetniji odnos učenika i učitelja je kada on brine i razvija našu osobnost, a mi se brinemo i
osiguravamo njegovu egzistenciju. Takav odnos poželjan je i između liječnika i pacijenta.

Odgovor na pitanje kako optimalno ostvariti takav odnos je multidisciplinaran.

Obrazloženje dato na temelju filozofskih postavki

Filozofija je disciplina koja nastoji (pokušava) sve spoznaje dobivene iz područja prirodnih i
društvenih znanosti ujediniti u jednu funkcionalnu cjelinu i odijeliti zablude od znanstveno
dokazanih činjenica. Unatoč dobroj volji da to ne učinimo, često griješimo u slaganju znanstvene
slike svijeta. Slični smo čovjeku koji nastoji složiti sliku iz mnoštva puzzli koje razasute leže na
podu. Svaka puzzla predstavlja jednu znanstvenu, ali parcijalnu istinu koju treba staviti na pravo
mjesto, no stvar se jako zakomplicira ako se među razbacanim puzzlama nalaze i one koje ne
pripadaju slici koju slažemo (zablude u znanosti). Vidimo da unatoč raspolaganju točnim
znanstvenim činjenicama, uz pretpostavku da smo prepoznali i riješili se svih zabluda (suvišnih
puzzli), možemo jako pogriješiti u pokušaju slaganja smislene, odnosno istinite slike svijeta što
znači da unatoč raspolaganju parcijalnim istinama možemo ostvariti pogrešnu sliku svijeta, ako
ih ne posložimo na prava mjesta, ako ih povežemo na krivi način.

Kada raspravljamo o postojanju, o početku bitka, sami sa sobom ili sa drugima, suočavamo se
sa dilemama koje nismo u stanju riješiti na zadovoljstvo svih koji o tom razmišljaju.

O nastanku svemira nemamo znanja ni sa Bogom ni bez njega, raspolažemo samo sa

pretpostavkama, znanstvenim hipotezama.

Zašto pretpostavljamo da je postojanje oduvijek i da nikad nije bilo stanje nepostojanja?

Zašto svemir iz nečega a ne iz ničega ?

Ako pretpostavimo da je stanje nepostojanja primarno stanje i da se iz stanja ništavila stvorilo

nešto, a znamo da je stvaranje rad, značilo bi da pretpostavljamo da je to nešto stvaralo samo
sebe, odnosno da je moglo raditi i prije nego je postojalo, zaključak koji je apsurdan, što nas
navodi da prihvatimo, suprotnu ideju od iznesene, a ta je da je oduvijek bilo nešto, odnosno da je
stanje nepostojanja, kao primarno stanje za nas neprihvatljivo.
E, ako je to tako postavljamo drugo pitanje što je primarno što je oduvijek, vječno prisutna
inteligentna sila koja je oformila svemir te život i svijest u njemu planiranom evolucijom, ili su
svemir te život i svijest u njemu oformljeni od vječne i nežive materije spontanom evolucijom.
Raspravljamo o Bogu kao kreativnoj i stvaralačkoj sili svega postojećeg o njezinu postojanju
odnosno nepostojanju. Da bismo došli do bilo kakvih rezultata moramo znati i objasniti koje su
posljedice naših uvjerenja, naših tvrdnji, koje zaključke možemo iz njih izvesti.

29
 Tvrdnje “vjerujemo da Bog postoji”, odnosno “ne vjerujemo da Bog postoji”, su sekundarni
zaključci teista odnosno ateista iz primarnih filozofskih ideja jednih i drugih. Teisti su na temelju
upoznavanja Prirode i čovjekove naravi, znači na temelju usvojenih znanstvenih činjenica o
čovjeku i razvoju svemira i svega u njemu, došli do zaključka: Razvoj svemira te života i svijesti
u njemu nisu se mogli desiti bez utjecaja inteligencije. Tu vječnu inteligentnu živu silu nazvali su
Bog i smatraju ga tvorcem svemira, odnosno sveg postojećeg. Smrt nije kraj egzistencije,
pretpostavlja se da predstavlja preobrazbu koja nam omogućuje život u nekoj drugoj dimenziji i
sudjelovanje u daljnjoj evoluciji svijesti.

Ateisti su također na temelju usvojenih znanstvenih činjenica o čovjeku i svemiru zaključili:

svemir postoji, imamo znanstvenu teoriju o njegovom postanku, život i svijest u svemiru su
prisutni, imamo znanstvenu teoriju kako su se mogli razviti.

Boga nitko nije doživio nijednim osjetilom( Mojsije i sv. Pavao se ne računaju), ne znamo
gdje bi mogao biti, njegovo djelovanje u svemiru ne primjećujemo, sve što se dešava u svemiru
možemo objasniti i bez njega, nemamo razloga pretpostaviti da on postoji, ne vjerujemo da on
postoji. Na temelju znanstvenih činjenica koje smo usvojili i na temelju našeg iskustva tvrdimo
da se svemir razvio revolucijom primarne materije( Veliki prasak ), a sve u njemu evolucijom
nežive tvari, znači i život i svijest također, smrt je kraj ljudske egzistencije i svih živih bića.

Paralelnom analizom jedne i druge ideje, odnosno iznošenjem pretpostavki zašto smatramo da
je jedna od ideja točna odnosno netočna možemo doći, odnosno približiti se vjerojatnoj istini,
dokazati jednu ili drugu ideju za sada ne možemo.dok ne znamo koja je teorija realnija teistička
ili ateistička, smatram da bi trebali prihvatiti onu koja je za nas ljude povoljnija, a to je po mom
dubokom uvjerenju teistička teorija, jer ona djeluje stimulativnije na ljude u ostvarivanju
optimalne komunikacije sa samim sobom, jedinkama iste vrste i okolinom. Teže prihvaćamo
pravila ponašanja, koja nas čine socijalno osjetljivima, skloniji smo hedonizmu i stjecanu
materijalnih dobara, i razvoju ovisnosti, skloniji zanemarivanju razvoja osobnosti ako prihvatimo
pesimistički stav ateista, nego ako prihvatim optimistički stav teista.

Ateisti vjeruju da teisti žive u lažnoj nadi da Bog postoji, a mi teisti vjerujemo da ateisti žive u
lažnoj nadi da Bog ne postoji.

Ako prihvaćamo tvrdnju da je materija djelotvoran princip svjesnosti, ali da je bez svjesnosti
slijepa, a svjesnost bez materije nedjelotvorna, ali je nosioc spoznaje i kao takva osmišljava njezino
djelovanje, onda prihvaćamo ideju da je materija oduvijek kao i svjesnost, čiji je djelotvorni
princip. Znači svjesnost i materija su jedinstvena funkcionalna cjelina.

30
 Ponovno i ovdje dokazujemo djelotvornost dijalektičkog načina razmišljanja. Tezi, svjesnost
je vječna i primarna, suprotstavljena je antiteza materija (u užem smislu) je vječna i primarna.
Sintezom tih dvaju ideja dobili smo novu, i svjesnost i materija (u užem smislu) su primarne i
oduvijek. Nosioc svjesnosti je usmjeritelj i kontrolor ponašanja materije.

Jedan dio stvarnosti doživljavamo pomoću naših receptora, koje naša svijest obrađuje i
interpretira, a jedan dio samo preko naše svijesti.

Bog nije dostupan našim receptorima, ne hvatamo ga ni jednim našim osjetilom, kao ni naše
misli, emocije i predodžbe (mentalne slike), ali ni bilo koja druga supstanca i energija pa ne
tvrdimo da ne postoje. Naš mentalni sklop definiram kao energiju iako za pojam energije i
nemam neku zadovoljavajuću definiciju. Zašto? Zato što supstanca energije izmiče našoj
percepciji, ono što percipiramo to su učinci energije kao kvantnih polja koja su u međusobnoj
interakciji. Znači i Boga možemo doživjeti samo preko njegovih učinaka. E tu dolazi do glavnog
prijepora između ateista i teista ono što ja smatram da se ne može dešavati bez učešća
inteligencije ateisti smatraju da može.

Ateisti tvrde da je svemir nastao velikim praskom, a da uopće nemaju potrebe objasniti si
što je taj veliki prasak izazvalo, zašto i kako je do njega došlo. Tvrde, širenje svemira i njegov
daljnji razvoj odvija se po prirodnim zakonima, a da ih ne zanima odakle prirodni zakoni, kako
su nastali, zašto svemir nije kaotični sustav bez prirodnih zakona kako bi bilo za očekivati,
tvrde da se život razvio iz mrtve materije bez ikakvih dokaza za tu tvrdnju, a uopće se ne pitaju
odakle materiji svojstvo da evoluira, koji je smisao evolucije, čemu služi, kuda smjera, ne
pitaju se kako je moguće da se dva svojstva koje materija nije imala nekoliko milijardi godina
život i samospoznaja odjednom bez ikakvog razloga i potrebe pojave, postanu dio stvarnosti, te
kako je moguće da tako mukotrpno stečeno svojstvo samospoznaje bespovratno bude uništeno
za nekoliko desetaka godina, ako promatramo trajanje života pojedinca, odnosno nekoliko
tisuća godina ako promatramo vrstu, koja je svrha razvoja osobnosti kada je za ugodan život
dostatna samo kontrola agresivnosti.

Zapravo ateisti tvrde da je svemir samorazvijajući i samoodrživ sustav koji se razvija bez
ikakvog cilja i svrhe, bez ikakvog razloga, a, da zato nemaju nikakvih dokaza, za tu tvrdnju nema
nikakvog primjera u našem iskustvu. Svojstvo planskog razvoja iz jednostavne u složeniju
jedinicu, odnosno prijelaz iz pasivnog u aktivno stanje je svojstvo života a ne mrtve materije
(razvoj sjemena u biljku).

Analizirajmo za sada najaktualniju hipotezu prirodoznanstvenika o postanku svemira teorijom

Velikog praska. Eksplozijom vrlo guste i teške energije sažete na veličinu nevidljive točke u
djeliću sekunde oslobodila se golema količina energije koja se prvo pretvorila u gravitaciju a

31
stvorene su i subatomske čestice od kojih je izgrađen čitav svemir. Kroz milijarde godina preko
prirodnih zakona evolucijom materije formiran je svemir kao uređeni sustav te život i svijest u
njemu kakve sada poznajemo.

Ako je tome tako, a znanstvenici tvrde da jest, onda se postavlja pitanje jesu li ti znanstvenici
svjesni da primarnoj energiji svedenoj na adimenzionalnu točku koja je postojala prije Velikog
praska pridaju svojstva klice u sjemenki ( svojstvo latentnog života) u kojoj postoje sve
informacije ( energetska matrica) da se razvije struktura određene kvalitete, veličine i oblika,
odnosno o primarnoj energiji govore kao o kozmičkoj sjemenci.
Postavlja se pitanje zašto se svemir razvio tako kako se razvio a ne nekako drugačije i bi li se
uopće mogao razviti da u primarnoj energiji nisu ugrađene informacije (energetska matrica) po
kojima se razvijao. Pitam se može li se razviti bilo koji uređeni sustav a da u njega nije ugrađena
energetska matrica (shema, plan) po kojoj se razvija ? Naše iskustvo ne ukazuje na to da je
moguće, već ukazuje da se iza uređenog sustava vrlo visoke složenosti kakav je svemir krije
inteligencija. Vidimo da i teorija velikog praska, ukoliko se dokaže da je točna više govori u
prilog da je inteligentna i živa sila izvor svega postojećeg.

Ako prihvatimo tvrdnju ateista gubimo bilo kakvu mogućnost stvaranja logičnog koncepta koji
bi odgovorio na pitanja kako je došlo do pojave prirodnih zakonitosti koje su uvjetovale
diferencijaciju energije na sile privlačenja i odbijanja, odnosno na sile koje rastaču i sile koje
izgrađuju, i što je pokrenulo eksploziju primarne energije.
Neki vjernici su skloni ideji da je tvorac svemira, izvor svega postojećega, Bog stvarao svemir iz
ničega iako naše iskustvo to ne potvrđuje. Ja sam sklon (čini mi se logičnije) pretpostaviti da su
svemir ili svemiri ukoliko ih je više, dio transformirane njegove svijesti (energije), odnosno
alotropska modifikacija njegove svijesti, kojom si omogućuje djelotvornost.

Ateisti tvrde: “Svemir postoji, život i svijest u njemu postoje, trenutačno ne možemo dokazati
da je njegovo postojanje i održavanje moguće bez učešća inteligencije, ali to se i ne mora
dokazivati jer je očito da je tako”. Nije li to dogmatski pristup za koji optužuju nas vjernike?

Često postavljamo pitanje pa gdje je taj Bog tvorac svemira, gdje se on nalazi? On je svugdje
gdje je i svemir, gdje smo mi, svemir je prožet njime, svemir je dio njega, mi smo dio njega,
njegove organele, njegove funkcionalne jedinice, kao što su stanice-funkcionalne jedinice dio
nas, diferencirane kako bi kao jedinstveni sustav mogle funkcionirati, svemir i sve u njemu je
alotropska modifikacija njegove svijesti. Znači sve u svemiru ima razlog postojanja, odnosno
određenu funkciju i stoga je sve jednako vrijedno.

Kroz prispodobu nastojim obrazložiti zašto ne možemo spoznati cjelovitog Boga, zašto
imamo doživljaj da se s nama igra skrivača.

32
 Može li stanica dio nas, kada bi mogla razmišljati, biti svjesna čovjeka i vidjeti sebe kao
sastavni dio njega? Da. Može li unutar njega spoznati njegovu veličinu i oblik? Ne. Može li
čovjek unutar stana velikog nebodera spoznati oblik i veličinu nebodera? Po meni ne može.

Unutar krvnih žila čovjeka htjeti doživjeti cjelovitog čovjeka je besmisao ono što se može
doživjeti to su krvne stanice koje se kreću unutar plazme po određenim pravilima kojih se dio
može uočiti(spoznati), ali cjelovitog čovjeka ne može se doživjeti i spoznati unutar njega.

Iz istih razloga ne možemo spoznati cjelovitog Boga, tvorca svemira, pa ni sam svemir, već
samo spoznati da smo dio nečeg većeg, dio cjeline koja funkcionira po određenim zakonima da
smo dio vrlo dobro uređenog sustava i da u tom sustavu imamo određene funkcije isto kao i
krvne stanice unutar sustava čovjeka.

Ako si sićušni dio nekog ili nečeg koje u sebi sadrži xn informacija i u stanju je obrađivati xn
informacija, a tvoj kapacitet primanja i prerade informacija je nekoliko milijardi puta manji onda
je jasno zašto ne možeš spoznati to nešto.

Za Boga kažemo da je građen od duhovne supstance, supstance za koju vjerujemo da se bitno

razlikuje od supstance od koje je građen svemir i sve u njemu. Tu tvrdnju potvrđuje formula
Leonarda da Vinci-a koja je matematički simbol za Svepostojeće. Izvor svega i Svepostojeće su
isto.

Sva supstanca (vidljiva i nevidljiva) u koju ubrajamo i energiju, nije dostupna našim
receptorima direktno već preko svog djelovanja. Kao svaku drugu supstancu i njega spoznajemo
jedino preko njegovog djelovanja i djela, svemira koji predstavlja uređeni sustav koji funkcionira
nekoliko milijardi godina. Postojanje svemira kao uređenog sustava je najuvjerljiviji dokaz za
postojanje Boga.

Da rezimiramo, tri su razloga zbog kojih ne možemo spoznati Boga:

1. Supstanca i energija su nespoznatljivi, percipiramo ih preko njihovih učinaka.

2. Unutar sustava možemo spoznati samo neke komponente tog sustava, ali ne i čitav sustav.

3. Zbog nesrazmjera u veličini sustava i sposobnosti obrade podataka tih dvaju sustava manji
sustav ne može spoznati veći sustav u cijelosti.

Iz spoznaje o uređenosti sustava i da smo dio tog sustava možemo nejasno naslutiti da postoji
inteligentna cjelina čiji smo dio.

Neki ljudi koji su iz bilo koji razloga zapali u komu, opisali su kada su se iz nje izvukli, da su
doživjeli izlazak svoje svijesti iz oštećenog i nepokretnog tijela i detaljno su opisali što su

33
liječnici i rodbina prisutna kraj njihovog nepokretnog tijela govorili ili činili dok su ih
oživljavali. Te opise su prisutni liječnici i rodbina potvrdili kao točne.

To ukazuje na mogućnost postojanja vanosjetilne odnosno vantjelesne percepcije (OBE) onog

energetskog dijela čovjeka kojeg nazivamo dušom. Na pitanje kako je to moguće, vjerojatno će
znanost u skoroj budućnosti dati adekvatan odgovor.

Smatram da su OBE (out of body experiance) vanosjetilna percepcija jer opisuju stvarne
događaje koji se dešavaju u vrijeme besvjesnog stanja pacijenta; a NDE (near death experiance )
prihvaćam kao moguću vanosjetilnu percepciju, koja ukazuje na mogućnost postojanja života
nakon smrti u nekoj drugoj dimenziji.
Svi koji su doživjeli NDE ako to nisu bili postaju vjernici i društveno pozitivnije osobe nego što
su bile prije NDE, barem po opisima iz literature koja opisuje takva stanja.

Obrazloženja data na temelju religijskih stajališta

Tri velike monoteističke religije judaizam, kršćanstvo i islam preko svojih svetih knjiga Biblije,
Thore i Kura°na iznose svoje objave o Bogu dogmama i etičkim normama, najčešće pomoću
prispodoba, koje trebamo poštivati kako bi si olakšali život na Zemlji, ostvarili ciljeve zbog kojih
smo rođeni i tako ostvarili pravo na život vječni u nekoj drugoj dimenziji. U Bibliji se o Njemu
govori kao Izvoru materijalne (kvantne) stvarnosti, što se razlikuje od Njega, nije On. Organizator je
sustava kojim se svemir (kvantna stvarnost) održava u optimalnoj funkciji i razvoju, u dinamičkoj
ravnoteži. Po Bibliji On o sebi kaže “Ja sam onaj koji jesam” i ništa više, jer više od toga i ne
možemo razumjeti, jastvo nažalost izmiče našoj spoznaji.

Zaključak
Sa filozofskog gledišta rasprava o Bogu kao izvoru svega postojećeg je rasprava o
kozmologiji. Raspravljamo o razvoju svemira odnosno što ga je pokrenulo, svrsi postojanja
svemira i odnosu Boga i svemira.

Kada govorimo o postanku svemira onda se susrećemo s nekoliko prijepornih ideja oko kojih
do danas nije uspostavljeno suglasje.

Prva dilema oko koje ne postoji suglasje jest dilema je li iz ništavila nastalo nešto ili je nešto
bilo oduvijek.

Druga dilema oko koje nema suglasja jest dilema je li to nešto što je nastalo ili bilo oduvijek
imalo svojstvo života i bilo svjesno sebe od kad postoji, ili je bilo beživotno i nesvjesno.

34
 Treća dilema oko koje nema suglasja jest dilema je li to nešto što je svjesno i živo oformilo to
nešto što je neživo i nesvjesno, ili je to nešto što je neživo i nesvjesno oformilo sve što je živo i
svjesno.

To su dileme, a sad prelazim na činjenice. Činjenica je da postoji nešto što je živo i svjesno
sebe i nečeg izvan sebe, činjenica je da postoji i nešto što je neživo i nesvjesno i te činjenice nije
potrebno dodatno dokazivati.

Činjenica je da je, za sada, nedokazivo što je primarno, što je oformilo svemir, nešto živo i
svjesno čije postojanje je dokazano, ili nešto neživo i nesvjesno čije postojanje je također
dokazano. Ono što bi željeli dokazati, a ne možemo, je uloga živog i svjesnog odnosno neživog i
nesvjesnog u stvaranju svemira te života i svijesti u njemu. Ono što možemo je dati obrazloženja
znanstvena ili neka druga zbog kojih prihvaćamo jednu od pretpostavki.

Iz navedenog jasno je da je tvrdnja gospodina B. Russell-a i inih ateista, da je rasprava o ulozi

živog i svjesnog u nastanku svemira jednaka tvrdnji o čajniku koji kruži eliptičnom putanjom
oko Sunca između Zemlje i Marsa, zabluda izrečena zbog neznanja što je prijeporno u raspravi
ateista (materijalista) i teista (idealista), ili je provokacija kako bi se rasprava dovela u slijepu
ulicu, odnosno prebacila na krivi kolosijek.

Tvrdnja ateista da oni ne trebaju dokazivati svoje ideje a mi teisti moramo i da je znanost na
njihovoj strani je dogma koje se oni grčevito drže, iako znaju da je ta teza ne održiva i da je nisu
u stanju suvislo obrazložiti.

Ako pojam “nešto” u ovom izlaganju zamijenimo sa pojmom biće ili bitak, obje riječi imaju
isto značenje, a bitak definiramo kao nešto što stvara i omogućuje postojanje svega, te duh i
Boga, metafizičke pojmove, definiramo kao bitak, onda je sa stajališta ateista i materijalista Bog,
Duh i Bitak neživa i besvjesna tvar, a sa stajališta teista i idealista Bog, Duh i Bitak (sinonimi)
živa i svjesna tvar.

Koja je od pretpostavki uvjerljivija i vjerodostojnija, koja se bolje slaže sa našim iskustvom,

odlučuju sudionici rasprave. Svatko od nas ima svoju istinu koja je bazirana na informacijama
koje su nam dostupne i koje smo usvojili kao vjerojatno istinite.

Duh je svestrano energetsko polje nosioc sveukupne svjesnosti koja predstavlja Njegovu
energiju, tvorac ideja, emocija i predođbi, te sve-postojeće kvantne i nekvantne stvarnosti. Duh
kao nosioc svijesti i njegova svijest odnosno energija su dvije različite energije, nisu isto.

Naše znanje o svepostojećoj i definiranoj stvarnosti je vrlo šturo. Sve što o njoj možemo reći
je da ona jest, da je djelotvorna, da mi jesmo dio te stvarnosti i da djelomično možemo spoznati

35
kako ona funkcionira. Sama supstanca odnosno energija izmiče našoj spoznaji, možemo je samo
detektirati.

Ako prihvaćamo ove tvrdnje kao istinite onda je jasno da je i Bog kao svestrano energetsko
polje nespoznatljiv. Svemir možemo smatrati realiziranim mentalnim slikama izvora svega
postojećega.

Neživu tvar ili silu doživljavamo kao pasivnu i nekreativnu silu. Impuls za pokretanje
zaustavljanje, oblikovanje nje same dolazi izvana, znači ona je pokretana i oblikovana. Nasuprot
tome živu i svjesnu silu doživljavamo kao aktivnu i kreativnu silu. Impuls za pokretanje,
zaustavljanje, oblikovanje dolazi iznutra iz nje same, ona se pokreće, zaustavlja, oblikuje sebe i sve
oko sebe. Svijest je najsnažnija, najkreativnija i najdjelotvornija sila u Svijetu i nama.

Biogeneza je znanstvena činjenica, u biologiji još uvijek vrijedi pravilo živo iz živoga, ali
abiogeneza bez sudjelovanja inteligencije (spontana abiogeneza) nije.

Abiogeneza inducirana inteligencijom je ideja iz Biblije i najvjerojatnije će uskoro biti

potvrđena kao moguća. Eventualno ostvarenje žive jedinke u laboratoriju ne može biti dokaz za
spontanu abiogenezu, već samo dokaz da je pod utjecajem inteligencije, ovaj put ljudske,
moguća abiogeneza.

Navedene tvrdnje su za sada neosporive činjenice. Na temelju tih činjenica pretpostavljamo

da je živa supstanca izvor svega postojećeg a ne neživa.

Budući su sva živa stvorenja uređeni sustavi, a s obzirom na naše dosadašnje iskustvo da iza
svakog uređenog sustava stoji inteligencija, imamo pravo pretpostaviti da je svijest inherentno
svojstvo žive supstance za koju idealisti vjeruju da je izvor svega postojećeg.

Pod pojmom Boga, odnosno božanske sile, podrazumijevam kreativnu silu stvaratelja
svepostojećega. Ako prihvatimo tu definiciju onda je pojam “ateisti” krivi naziv za ljude koji
zastupaju filozofsku doktrinu materijalizma o postanku svemira. Oni kao i mi imaju svoga Boga,
Prapočelo, Tvorca svega postojećega, no oni svome tvorcu svega postojećega ili ti bogu, iako ga
tako ne nazivaju, daju drugačija svojstva.

Da ponovimo ateisti zastupaju materijalistički svjetonazor, vjeruju i tvrde da je neživa tvar

početak svega, svemira, života i svijesti u njemu; neživa tvar je njihov Bog, Tvorac svega
postojećeg; nedokažljiva njihova istina, bitna premisa njihove religije ili ti vjerovanja.

Teisti vjeruju i tvrde da je živa svijest početak svemira, života i svijesti u njemu, živa svijest
odnosno živa tvar koja ima sposobnost samospoznaje je njihov Bog, tvorac svega postojećeg,
nedokažljiva njihova istina, bitna premisa njihove religije ili ti vjerovanja.

36
 U tim premisama je bitna razlika između ateističkog i teističkog vjerovanja i iz njih proizlaze i
sve ostale razlike.

S obzirom na do danas poznate činjenice ne možemo dokazati što je primarno; možemo samo
pretpostavljati, odnosno izlagati činjenice ili ideje koje zagovaraju odnosno opovrgavaju jednu ili
drugu ideju.

Ateizam nudi besmisao postojanja, smrt kao kraj ljudskog postojanja i djelovanja, stvaranje
života i svijesti u svemiru bez utjecaja inteligencije nasumičnom metodom pokušaja i pogreške,
svodi komunikaciju samo na materijalno, što bitno utječe na usvajanje i poštivanje etičkih i
estetskih normi, odnosno na oblike ljudskog ponašanja; propagiraju samo hedonizam,
destimuliraju rad na samorazvoju, rad na evoluciji mentalne sfere, što onemogućuje probijanje
granica normalne percepcije. To ima za posljedicu stimuliranje razvoja raznih oblika ovisnosti
što pak uvjetuje razne oblike disfunkcija (psihičkih i fizičkih) u ljudskim zajednicama.

S druge strane teizam nudi smisao svega postojećeg, suradnju sa Izvorom svega postojećeg, daje
racionalno obrazloženje zašto red a ne kaos u svemiru, daje smisao evoluciji i ljudskom životu, smrt
tretira kao preobrazbu života u nekoj drugoj dimenziji, širi mogućnosti ljudske komunikacije na
duhovno odnosno na čitavo ljudsko biće, preporuča, osmišljava i stimulira rad na aktivnom razvoju
mentalnog sklopa za što je potreban veliki stupanj samodiscipline, upornosti i rada na sebi, smanjuje
sklonost razvoja ovisnosti nudeći optimističku koncepciju života, osim komunikacije sa materijalnim
inzistira na komunikaciji sa duhovnim.

Znači prijepor između ateista i teista je koga ili što ćemo prihvatiti za Tvorca svega
postojećega, čijeg Boga materijalističkog neživu i besvjesnu silu, ili teističkog živu i svjesnu silu,
odnosno nije prijepor između materijalista (ateista) i idealista (teista), da li postoji tvorac svega
postojećega, već koja mu svojstva pridajemo, i glavni prijepor oko kojeg se sporimo u našoj
raspravi je koji svjetonazor je za nas sa filozofskog stanovišta prihvatljiviji materijalistički ili
idealistički.

Ako prihvatimo ideju da je materija bez svijesti slijepa, a svijest bez materije nedjelotvorna,
onda nam postaje jasan razlog postojanja materijalne stvarnosti. Ona je djelotvorni princip
Tvorca, Izvora svega postojećega. Materija i svjesnost imaju jednaki značaj za funkcioniranje
svepostojećeg. Prihvaćanjem ideje da je svemir alotropska modifikacija Božanske svijesti,
odnosno njegove energije ujedinili smo ideje panteizma i teizma u jedinstvenu funkcionalnu
cjelinu.

Svemir možemo definirati kao beskrajan konglomerat energetskih polja. Ta energetska polja
nazivamo energetskim emanacijama koje se šire iz Izvora nezamislivih veličina kojeg nazivamo

37
Izvorom svega postojećeg. Izvor svega postojećeg i njegove emanacije su kvalitativno različite
energije, On je nosioc svijesti izvor emanacija svijesti. Svemir je dio emitiranih emanacija
svijesti, predstavlja alotropsku modifikaciju svijesti Izvora.

Odnos Izvora i njegovih emanacija svijesti u koje pripada i svemir prikazan je matematičkim
izrazom, formulom Leonarda da Vincia koja predstavlja opću i najednostavniju formulu
funkcioniranja svega postojećega, koja je prikazana na slici 2.

Sa stajališta kršćanstva predstavlja trojednoga Boga, Oca , Sina i Duha svetoga.

Na adekvatan način rješava i ujedinjuje ideje teizma i panteizma. Sve je Bog, ali svemir nije
Bog.

Prema kineskoj filozofiji ista formula ukazuje na odnos dvaju suprotnih sila jin-a i jang-a koji
čine svepostojeće.

Slaže se sa zakonima dijalektike pokazuje odnose između suprotnih ideja teze i antiteze i
njihovo spajanje u novu – sintezu.

U kvantnoj fizici prikazuje opći odnos polja nulte točke i subatomskih čestica.

Ako prihvatimo matematičku logiku kao dio prirodnih zakona Svepostojećega, onda možemo
prihvatiti ideju o postojanju kvantne i nekvantne stvarnosti a formula sa slike 2 ukazuje na
međuodnose tih dvaju stvarnosti.

38
TKO SMO I ZAŠTO SMO?
Uvod
Ja jesam, znam da jesam, znam da sam nositelj svijesti. Tko sam? Ne znam, mogu spoznati
svoje funkcije svoju narav, ali sebe kao energetsko polje, supstancijalni dio sebe ne mogu.

Osim mene znam da postoji bezbroj energetskih polja različite veličine, oblika, vibracije i
strukture i da sa nekima od njih mogu komunicirati, povezan sam sa svima direktno ili
indirektno, njih spoznajem preko nekih njihovih funkcija. To što spoznajem, a nije ja, a čiji sam
dio nazivam svijetom svemirom kozmosom, stvarnošću izvan sebe.

Budući sam dio svemira pretpostavljam da funkcioniram po istim zakonima, da su zakoni

logike dio zakona svemira, te da postoji podudarnost između njih i da sam zato dio te stvarnosti
kadar spoznati. Na temelju vlastitog iskustva i dostupnih spoznaja mogu pretpostaviti da sam
organela Izvora svega postojećeg.

O ČOVJEKU
Čovjek je živo biće, vrlo složeno i strukturirano energetsko polje, koje je biološki definirano
sa psihičkom nadgradnjom potencijalno definiranom, što znači da se taj dio energetske strukture
doživotno razvija. Biološki, čovjek je živo biće, dvonožni sisavac uspravna hoda, sa
diferencijacijom prednjih ekstremiteta u ruke.

Potencijalno definirana psihička nadgradnja podrazumijeva potrebu i želju čovjeka da razvija

svoju osobnost u zajednici, da razvija komunikaciju sa sobom, svijetom, jedinkama iste vrste i
Izvorom svega postojećeg. Svjestan sebe i okoline, teži proširenju znanja o sebi i drugima i što je
najvažnije da djeluje kao kreativno i slobodno biće, odnosno da sačuva ili proširi mogućnost
odabiranja i percepcije. Ne trudeći se da realizira svoj energetski dio, psihu, živi kao i svi ostali
sisavci koji nemaju te mogućnosti.

Prvi stupanj čovjekova razvoja odvija se u maternici žene, kada dosegne potrebni stupanj
razvoja, izlaskom iz maternice ostvaruje drugi stupanj potrebnog razvoja u maternici planete
Zemlja, da bi nakon smrti koja je zapravo ponovno rođenje u nama nepoznatoj dimenziji
nastavio daljnji razvoj osobnosti. Ukoliko se iz bilo kojih razloga ne postigne potrebna zrelost u
prvoj i/ili drugoj maternici to znači kraj egzistencije (prava smrt) dotične osobe ukoliko
reinkarnacija nije moguća.

Mi vjernici smatramo da je materijalno tijelo energetski dio čovjeka, instrument koji

omogućuje duši energetskom dijelu čovjeka, da komunicira i djeluje u ovoj vremensko

39
prostornoj dimenziji, instrument koji optimalno funkcionira dok je neoštećen. Neoštećeno tijelo i
duša su jedinstvena energetska struktura koja se kao takva nalazi i djeluje u ovom vremensko
prostornom kontinuumu kao jedinstvena funkcionalna cjelina, koju smo nazvali živo biće,
preciznije čovjek.

Kada iz bilo kojih razloga dođe do oštećenja te jedinstvene energetske strukture, ovisno o
stupnju oštećenja, može doći do kompletne ili djelomične disocijacije te jedinstvene energetske
strukture koja se odražava u disocijaciji funkcija tih oštećenih energetskih struktura.

Ukoliko i kada dođe do kompletnog odvajanja duše koju još nazivamo i psihičkim tijelom, od
energetskog dijela kojeg nazivamo materijalnim tijelom, znamo da se to

materijalno tijelo raspada, umire, dok o sudbini psihičkog tijela kao energetske

strukture koja više nije sposobna sa nama komunicirati, a niti mi sa njom, možemo samo
nagađati, da li se reinkarnira ili u nekoj drugoj dimenziji nastavlja evoluciju svijesti.

Različite religije i filozofski sustavi daju različita tumačenja.

Jedno od bitnih svojstava čovjeka je njegova sloboda, mogućnost odabiranja.

Biti slobodan znači da bilo kada, bilo gdje i bilo s kim možemo se ponašati kako hoćemo.
Takav oblik ponašanja nazivamo apsolutnom slobodom ili anarhičnim ponašanjem što smatramo
društveno nepoželjnim ponašanjem, jer takvo ponašanje ometa slobodu drugih ljudi, može oštetiti
njihovo zdravlje, a i zdravlje samog pojedinca koji se tako ponaša.

Da bismo mogli optimalno funkcionirati kao jedinka i društveno biće moramo svjesno sami
ograničiti svoju slobodu i prihvatiti pravilo ponašanja, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi
čini tebi.

Ne rađamo se kao slobodna bića, već to postižemo odrastanjem pod kontrolom svojih
roditelja i naših učitelja. Sa punoljetnošću dobivamo mogućnost da samostalno povećavamo svoj
stupanj slobode, poštujući slobodu drugih.

Kao društveno biće ostvarujemo svoju slobodu kao pripadnik naroda, na određenom teritoriju
u vlastitoj državi, a kao jedinka najčešće kao sudionik obitelji.

Sloboda nam omogućuje da optimalno funkcioniramo kao kreativna, ispunjena i sretna bića.

Ako iz bilo kojeg razloga izgubimo slobodu, bilo da nam je netko oduzme silom, ili je
izgubimo zbog upadanja u zamku ovisnosti koja je izmakla samokontroli ( droga, hrana, alkohol,
novac, neka osoba, ili neki drugi oblik ovisnosti) postajemo nesretni, nekreativni i na kraju
bolesni fizički i / ili psihički.

40
 Po našem uvjerenju čovjek se nalazi na vrhu evolucijske piramide živih bića, pa se s pravom
očekuje da se odgovorno i samodisciplinirano ponaša u ostvarivanju ciljeva zbog kojih je rođen.
Od njega se očekuje da bude najkreativnije i najkomunikativnije biće svemira, no međutim
ponašanje i rezultati su poražavajući. Danas čovjek funkcionira kao biće koje ostvaruje najveću
mjeru nereda u prirodi.

Čini se da je vjera u Tvorca svemira imanentna i inherentna čovjekova potreba koju ako ne
ostvari u punini gubi motivaciju za ostvarenje osobnosti i često zaluta u labirintu života u slijepe
ulice, zbog neprepoznavanja puta koji nas vodi do cilja kojem težimo. Ostvarenje osobnosti je,
čini se, nužan preduvjet za sudjelovanje u evoluciji svijesti i u nekoj drugoj dimenziji. Ostvariti
vjeru u punini znači ostvariti optimalnu suradnju sa Tvorcem svemira, preko njegovih zastupnika
koji brinu o nama, poštujući preporuke koje omogućuju optimalni samorazvoj svima nama.

Obdareni najvećim stupnjem svijesti i slobode od nas se traži i najveći stupanj angažiranosti i
odgovornosti u sudjelovanju razvoja svih darovanih nam talenata na putu znanja i ljubavi,
potencijalno definiranih realiziranim genotipom odnosno fenotipom.

Obdareni sviješću koja nam omogućuje znanje o sebi i svemiru nismo dobili nikakve
privilegije, tretirani smo kao i ostala bića svemira. Svi oblici života sudjeluju u ostvarivanju
Božjih planova.

Na našu žalost idilična atmosfera nije predviđena za nikoga pa ni za nas ljude dijelimo
sudbinu ostalih živih bića. Između Boga i nas ne vladaju odnosi roditelja i djeteta, u kojem
roditelj štiti dijete od svih nevolja što većina od nas želi i očekuje.

Podržava partnerski odnos jer mi smo njegov djelotvorni princip, traži suradnju, dati su nam
svi uvjeti da to ostvarimo ako želimo, ali za razliku od drugih vrsta dato nam je na volju hoćemo
li surađivati ili ne, ako surađujemo rastemo, razvijamo svoju osobnost, kreativni smo, osjećamo
se potpunima, ispunjeni zadovoljstvom sobom i drugima, ako ne propadamo, nitko nas ne
kažnjava ma što god uradili, kažnjavamo odnosno nagrađujemo sami sebe. Vrijedi pravilo možeš
što hoćeš, ali ne i dokle hoćeš. Kada smo u nevolji traži maksimalni angažman nas samih kako bi
se izvukli iz nevolje, zahtijeva ljudsku solidarnost u rješavanju svih naših problema, i ako su ti
uvjeti zadovoljeni, tek tada možemo očekivati njegovu pomoć ako je iskreno i u punoj vjeri
zatražimo. Nažalost rijetko kad tako činimo.

Bog nije ni dobar ni zao, za njega i svemir te kategorije ne postoje. Dobro i zlo su naše
subjektivne procjene događanja oko nas i naših postupaka koje trebamo i koristimo u
svakodnevnom životu, znači ne rađamo se ni dobri ni zli, stupanj disfunkcionalnosti ovisi o
kvaliteti odgoja, i kvaliteti nutrienata koje koristimo, za svoju sudbinu dobru ili lošu jedino smo

41
mi odgovorni, odnos Boga i čovjeka je partnerski, a ne roditeljski, ne mazi nas ali i ne kažnjava.
Ako postoji zagrobni život na što ukazuje imanentna nam težnja ka besmrtnosti i NDE, onda je
smrt preobrazba, a ne kraj.

Često si postavljamo pitanje zašto čovjek kao biološko biće, dvonožni sisavac, zanemaruje
razvoj psihičkog dijela sebe, zašto se najčešće ponaša kao sisavac (ponašanje slično
životinjskom), a ne kao humano biće ( mudar čovjek), odnosno zašto dolazi do stranputica u
razvoju naše svijesti( psihičkog dijela nas).

Znamo li čemu trebamo težiti, kako ostvariti naše težnje, zašto ih želimo ostvariti, jesmo li
svjesni posljedica naših ostvarenja, jesmo li spremni snositi posljedice naših čina?

Za odgovoriti na ta pitanja potrebno je upoznati ljudsku narav, te mogućnosti djelovanja i

spoznajne mogućnosti čovjeka.

Što je ljudska narav? Po meni imanentne (urođene) i inherentne težnje (svojstva) koje treba
razviti (ostvariti) do određenog stupnja za ovozemaljskog života kako bismo se osposobili za
život u nekoj drugoj dimenziji i da neke od njih u potpunosti ostvarimo za života u toj drugoj
dimenziji, u drugačijim uvjetima sa drugačijom konstitucijom.

Tko smo? Koja umijeća moramo usvojiti da bismo optimalno funkcionirali kao jedinka u
društvu čiji smo dio, na dobrobit jedinke i društva ? U naš psihički sklop ugrađene su inherentne
težnje, težnja ka “savršenstvu” – optimalno se razviti i funkcionirati kao jedinka i kao društveno
biće, besmrtnosti, apsolutnoj sreći (biti zadovoljan načinom življenja), apsolutnoj spoznaji
(zadovoljiti znatiželju, težnja sveznanju), ostvariti optimalnu komunikaciju (ljubav), živjeti u
slobodi i biti kreativan i moćan.

Na putu ostvarivanja svoje osobnosti često vrludamo, zapadamo u niz stranputica slijepih
ulica. Zbog neznanja i nemotiviranosti da ovlada umijećima bez kojih je ostvarivanje osobnosti
nemoguće, većina ljudi današnjice je dezorijentirana, sklona komoditetu i nekreativnosti, rad
smatra kaznom, sklona je licemjerju i oholosti jer nisu sposobni ni motivirani za razvoj
osobnosti, prihvaćaju životnu formulu use, nase i podase i tako bitno smanjuju sposobnost
komunikacije i osiromašuju sadržaj života, povećavaju stupanj disfunkcionalnosti,odnosno
zapadaju u depresiju i bolest.

Oholost, lijenost, pohlepa i licemjerje su najveći neprijatelji čovjeka, jer ga degradiraju po

ponašanju ispod bilo koje životinjske vrste, oduzimaju mu slobodu i bitno smanjuju sposobnost
komunikacije, što dovodi do dezorijentacije i slijepila duha, odnosno čitavog čovjeka, a
posljedica je samouništenje.

42
 Oni koji blefiranjem pokušavaju zadobiti poštovanje postaju licemjeri, umjesto osobnosti
prezentiraju oholost i narcisoidnost, umjesto mudrošću služe se nadmudrivanjem.

Zlouporabom moći ulijevamo strah, oduzimamo slobodu drugoj osobi, zanemarujemo tuđe
potrebe brinemo samo o svojima.

Kako bismo izbjegli takav scenarij potrebno je da čovjek kao misaono biće, biće odgovorno
za svoja djela, vjernik kada je znanje nedostupno, na putu znanja i ljubavi u slobodi koristeći
optimalno sve svoje talente ostvaruje svoju osobnost. U poniznosti služi i služe mu, stiče
mudrost, zna svoje dosege domenu svoga djelovanja, poštujući druge bude poštivan;
zanemarujući bilo koji od svojih talenata, ili čineći radnje protiv vlastite savjesti, čini grijeh
protiv sebe i zajednice u kojoj živi, obezvređuje božje darove, a na taj način i sebe, potrošeni
nemamo snage izvući se iz nevolje. Rijetki to ipak uspiju.

Svaki čin koji čovjeka čini snažnijim, stabilnijim, djelotvornijim, slobodnijim, zdravijim,
korisnijim sebi i zajednici je poželjno činiti, sve što ga čini manje vrijednim poželjno je
izbjegavati. To što je poželjno činiti nazivamo vrlinama, a nepoželjna djelovanja manama.

Moć, kreativnost, djelotvornost i znatiželja, ako nisam njihov rob, već su oni moji sluge, su
prozori duha kroz koje doživljavam i otkrivam snagu i ljepotu prirode i svrhu života, postajem
svjestan vlastite unutarnje ljepote i snage, ostvarujem optimalnu komunikaciju sa sobom, svima i
svime u svemiru, koristeći i razvijajući sve svoje talente, ostvarujem čovjeka u svoj njegovoj
punini, čovjeka koji optimalno koristi sve svoje potencijale, čovjeka koji želi biti sličan Bogu.

Često zamjenjujemo sredstva i ciljeve u životu i to nam se često osvećuje.

Ljubav, zadovoljstvo i sloboda (oblici komunikacije) shvaćeni kao svrha života uništavaju ti
život, umanjujući ti sposobnost komunikacije, ali ako ih shvatiš kao sredstva neophodna za
razvoj osobnosti ostvaruješ kreativnost i puninu života.

Znanost i vjera su dva paralelna sustava, oba čovjeku potrebna, da bi optimalno funkcionirao i
ostvario samorazvoj i kao jedinka i kao socijalno (društveno) biće. Svaka od njih ima svoje
metode kojima se služi za ostvarenje svojih ciljeva. Metode koje koristi znanost ne koristi
religija i obrnuto, no obje koriste našu svijest - analitički sustav koji analizom utisaka
(informacija) koje dobivamo preko naših osjetila slaže, sortira i povezuje te informacije u
funkcionalnu cjelinu, formira spoznaju o nama i svijetu izvan nas.

Čitava naša znanost i svjetonazor ovise o primarnim premisama – aksiomima. Što se tiče
naših spoznajnih dosega smatram da energija i masa kao supstanca izmiču našoj spoznaji no
njihov međuodnos i funkcioniranje su djelomično u domeni naše spoznaje.

43
 Teško je raspravljati o Bogu i njegovim postupcima zato jer nismo u stanju sagledati cjelinu,
to nadmašuje naše spoznajne mogućnosti, pred sobom imamo vrlo mali i magloviti holografski
prikaz te cjeline, a jako je lako zalutati u magli ako nisi oprezan.

Boga shvaćam kao energetsko polje, živo biće svjesno sebe i stvarnosti oko sebe, nemjerljive
veličine, snage, inteligencije i emocionalne inteligencije, čija se svijest manifestira kao nama
poznati svemir. I mi predstavljamo dio te svijesti. Boga kao tvorca svemira ne bi trebalo shvatiti
kao svemogućega, već kao najmoćnije biće u svemiru. Smatramo ga djelotvornom silom
svemira, izvorom svega postojećeg, nedostupnog našim receptorima. Kakav je odnos njega i
svemira kao dijela njegove svijesti ne znam, možda sličan odnosu naše svijesti i nas samih,
međutim i taj odnos mi je zagonetan.

Postavlja se pitanje raspolažemo li sa dovoljnim kvantumom znanja da odgovorimo na sva ili

barem većinu egzistencijalnih pitanja na koje čovjek vjekovima traži odgovor. Ono što je kvark u
odnosu na čovjeka, to je čovjek u odnosu na svemir, isto vrijedi i za količinu čovjekovog
trenutačnog znanja o svemiru u odnosu na neznanje o svemiru. Ispravno je postaviti pitanje:
“Imam li pravo na temelju trenutačnog znanja donositi zaključke o funkcioniranju sveukupnog
svemira?” Mozaik znanja treba oprezno slagati kockicu po kockicu sa spoznajom da često nismo
sigurni jesmo li je stavili na pravo mjesto.

Za učiniti bilo što kako valja, pa i ostvarivanje vlastite naravi, moramo imati znanje, moć i
volju da to učinimo. Znanje stičemo komunikacijom, moć raspoloživom energijom, a volju
motivacijom i odlukom o sudjelovanju u nekom djelu, odnosno imamo misaoni i emocionalni
pristanak nas samih da učinimo to djelo. Nedostaje li bilo koja od te tri sposobnosti, bezuspješni
smo u djelovanju.

Osim što je preporuka, čovjek ima i potrebu ostvariti svoju osobnost za života na zemlji. Ima
potrebu biti i imati. Sebe izražava preko svojih sposobnosti (talenata), a za imati bilo što mora
imati moć i znanje za uzeti, zadržati i održavati materijalna i duhovna dobra, što podrazumijeva
optimalnu komunikaciju sa materijalnim i duhovnim dobrima, te optimalnu komunikaciju sa
sobom i drugima.

Kada su ta stremljenja (težnje) u ravnoteži ( optimalno razvijene) onda dosižemo optimum

razvoja – optimalnu koordinaciju i funkciju sustava (sa energetskog stanovišta - sa što manje
energije postići optimalni učinak), mir, i uravnoteženost. Čovjek treba biti svjestan svojih
ograničenja i svojih mogućnosti da ostvari željeno.

44
 Čovjek ima potrebu biti poštovan - ostvariti društveni status znanjem i moći, te optimalnom
komunikacijom. Svojom djelotvornošću u kriznim situacijama ljudi pokazuju stupanj moći.
Plemenit čovjek osim zadovoljenja osobnih potreba ostvaruje ili pomaže ostvariti potrebe drugih.

Čovjekom od znanja postajemo usvajajući enciklopedijsko znanje (informacije) i sticanjem

iskustva, a kreativni postajemo stvarajući nove vrijednosti.

Kada čovjek zakaže u ostvarivanju svojih težnji, svoje naravi, zbog nedovoljnog angažmana
(lijenost) ili zanemarivanja neke važne djelatnosti, postaje licemjer želi ostaviti dojam da jest, a
nije, postaje zavidan (tuga i želja za nečim što nemaš a poželjno je imati), spreman je oteti ono
što želi imati (ostvarivanje potrebe prečacem – otimačina, laž, krađa), ostvaruje jedno dobro
zanemarujući, odnosno lišavajući se ostalih dobara bitnih za napredak (zato su prečaci loši).

Poželjno ljudsko ponašanje postižemo stvaranjem simbiotskih veza koje omogućuju

optimalnu suradnju pojedinca i okoline.

Naše mane ili greške umanjuju našu djelotvornost, ako ih njegujemo, umjesto pokušaja da ih
prevladamo, kreatori smo nepoželjnog ljudskog ponašanja. Takvo ponašanje šteti pojedincu i
društvu.

Zlouporaba moći i pameti česta je i uobičajena praksa kroz vjekove, podržavanje i

ostvarivanje nepravednog poretka dovodi do trajnih sukoba unutar takve zajednice, što može
rezultirati i samouništenjem.

Prakticiranje narcizma i elitizma dovodi do stvaranja agresivnih pojedinaca i grupacija

(nacizam, staljinizam, rasizam, šovinizam itd.) koji smatraju da je njihova dužnost uništavati
jedinke manje vrijedne od njih.

Diplomacija ne zakazuje ukoliko je demonstracija moći i može se suprotstaviti agresivnom

ponašanju, svrha joj je uskladiti suprotne interese.

Po mom sudu pametni i jaki je vrlo rijetka kombinacija, najčešće su ili samo jaki ili samo
pametni. Pametni i jaki ne zloupotrebljavaju svoju moć već pomažu i štite slabije od sebe, za
razliku od pametnih i slabih i jakih a glupih, kada se takvi slože počinju nevolje.

Stajalište nekih ateista i nas teista je da je naš život, život istinski odraslog čovjeka, mudrog
čovjeka onoliko smislen, pun i divan koliko ga mi sami činimo takvim, a mi zaista možemo i
dužni smo sebi stvoriti divan život. Ostvarenje te ideje jedan je od razloga zašto trebamo raditi
na razvoju svoje osobnosti i prihvatiti komunikaciju koja omogućuje realizaciju simbiotskih
odnosa između ljudi, i ljudi i okoline.

45
 Znači da i ateisti i teisti mogu naći zajednički nazivnik odnosno odgovor na pitanje kako treba
živjeti, odnosno kako je poželjno živjeti (barem u najopćenitijem smislu), ali mi teisti smatramo
da ta spoznaja nije dovoljna za ostvarenje potpune sreće (ispunjenosti života) i nije dovoljno
motivirajuća za sudjelovanje u evoluciji vlastite osobnosti za većinu ljudi. Tražimo odgovor na
pitanje zbog čega živimo, zbog čega postojimo, koja je svrha našeg postojanja. To je za nas teiste
jednako važna spoznaja kao i spoznaja kako živjeti. Na to drugo pitanje ateisti ne daju odgovor.
Neki od teista (vjernika) smatraju da je nužno ostvariti određeni stupanj vlastite osobnosti (sa
reinkarnacijom ili bez nje) da bi smo se osposobili za život poslije smrti u nekoj drugoj
dimenziji, i da je to jedan od mogućih odgovora na drugo pitanje.

Daljnje neslaganje ateista i teista proizlazi iz odgovora na pitanje zbog čega čovjek današnjice
ne ostvaruje život dostojan čovjeka, što ga demotivira da to čini, da ne poštuje stajalište istinski
odraslog odnosno mudrog čovjeka.

Ukazujemo prstom jedni na druge, ateisti kažu: “Vi vjernici zbog svoje zatucanosti i
netolerancije izazivate sukobe između pripadnika različitih religija i doprinosite u znatnoj mjeri
asocijalnom ponašanju pojedinih skupina u društvu”, a mi teisti optužujemo ateiste da zbog
sužavanja komunikacije samo na materijalno, zanemarujući psihički (duhovni) razvoj čovjeka
potiču njegovu agresivnost i težnju za životom od tuđega rada (otimačinu materijalnih dobara) i
nude mu životnu formulu use, nase, i podase, destimulirajući ga da radi na samorazvoju, nudeći
mu komoditet kao glavno geslo ponašanja.

Znači naš zadatak je kreirati sebe jer smo nedovršeni, pomagati jedni drugima u tome, razviti
sebe kao kreativno biće razvijajući sve svoje talente, svoju osobnost, osposobiti se za optimalnu
komunikaciju sa samim sobom, svima i svime u svemiru, omogućiti samorazvoj sebi i drugima
što nas osposobljuje da na putu znanja i ljubavi ostvarimo slobodu, te prijelaz u drugu dimenziju
gdje nastavljamo evoluciju svijesti.

Kako ostvariti zadani cilj? Ostvarivanje optimalne komunikacije sa sobom i drugima znači
upoznati samoga sebe upoznati okolinu u kojoj živiš i djeluješ, ostvariti simbiotski odnos sa
okolinom.

Tako si omogućujemo optimalno korištenje svih darova tvorca svemira, ostvarujemo vlastito
blagostanje i evoluciju svijesti u koju smo uključeni, pritom omogućujemo ili barem ne ometamo
i ne spriječavamo komunikaciju okoline s drugima i sobom. To smatram dobrim odnosno
društveno poželjnim ponašanjem.

Sve nevolje koje nas snalaze uvjetovane su neadekvatnom komunikacijom sa sobom i

okolinom, podcjenjujemo i Njega i njegove darove, ne koristimo ih, pravimo od njih mrtvi

46
kapital, svaku djelatnost koja zahtjeva veći i trajni angažman smatramo kaznom umjesto šansom
za samorazvoj i najčešće tvrdimo da je Bog u odnosu na nas prezahtjevan.

Jedan od mogućih odgovora ili objašnjenja zašto dominira zlo u svijetu možemo naći u
nesposobnosti pravog komuniciranja čovjeka sa sobom i svijetom.

Sotona ili bilo koja druga neprijateljska sila nema veću moć nad nama nego što bi je mi mogli
imati nad njom kada bi poštivali sve darove tvorca Svemira koje nam je dao na raspolaganje.
Nažalost ne poštujemo i ne koristimo mnoge darove tvorca Svemira. Slobode se odričemo i
postajemo ovisnici o koječemu, vlastita pamet nam smeta uništavamo je alkoholom i drogom,
komunikaciju ne njegujemo, suzili smo je na materijalno, duhovne vrednote nisu naša stvarnost
ne prepoznajemo ih, ne upoznajemo sebe ni životnu okolinu u dovoljnoj mjeri, vlastite talente
zanemarujemo, ne razvijamo osobnost već oholost, vremenom se razbacujemo kao da ćemo
živjeti vječno, zdravlje zanemarujemo i čudimo se kad se razbolimo, njegujući negativne emocije
udaljujemo se od pozitivnih, ne uočavamo i ne prepoznajemo ih, umjesto sebe pokušavamo
popravljati druge, umjesto simbiotskih odnosa njegujemo podjarmljivanje i licemjerje, važno
nam je ostaviti dojam da smo netko (blefiramo) umjesto da postanemo netko, umjesto uživanja u
kreativnosti uranjamo u dosadu i izolaciju, njegujemo lijenost umjesto marljivosti. Plodove
takvog ponašanja ubiremo kao patnju, prazninu, izgubljenost i trajno nezadovoljstvo sobom i
okolinom, te postajemo nesposobni preuzeti odgovornost za posljedice takvog ponašanja, svi su
nam krivi samo mi ne.

Kada se ne razvijamo propadamo, postajemo agresivni i skloni manipulaciji drugima,

postajemo iskrivljena slika Božjeg djelovanja.

Živimo nažalost u nezdravom okruženju punom negativnih emocija, gubeći vrijeme na njih
bježe nam pozitivne emocije, i tako si smanjujemo kvalitetu života.

Negativne emocije, predodžbe i misli onemogućuju ili usporavaju samorazvoj, mogu

uzrokovati samouništenje ili uništenje okoline (zato ih i nazivamo negativnima), dok

pozitivni osjećaji, misli i predodžbe omogućuju samorazvoj i razvoj okoline, te zbog toga i
preporučujemo njihovo prakticiranje.

Svoju kreativnost izražavamo na dva načina, jedan je kreirati sebe, raditi na sebi i tako
ostvarivati svoju osobnost (optimizacija psihičkog statusa), a drugi je kreirati sebe kao
umjetnika, koji kreira okolinu, mijenja okoliš, prilagođava ga svojim potrebama, okružuje se
svojim umjetničkim djelima, zadovoljava svoju potrebu za funkcionalnim i lijepim.

Svoje ideje, osjećaje i predodžbe izražavamo preko slikarstva-dvodimenzionalne kreativnosti,

kiparstva trodimenzionalne kreativnosti, glazbe adimenzionalne apstraktne umjetnosti koja se širi

47
prostorom. Glazba predstavlja neartikuliranu (negovornu) komunikaciju, njome ispunjavamo
prostor emocijama, stvaramo ozračje (raspoloženje), predstavlja komunikaciju (djelatnost) koja u
nama budi razne emocije ugodne i neugodne. Pjevanjem spajamo glazbu kao neartikuliranu
(negovornu) umjetnost sa književnošću, koja predstavlja artikuliranu (verbalnu) umjetnost.
Emocije u nama pobuđuju ideje i predodžbe (mentalne slike), koje možemo materijalizirati preko
kiparstva i slikarstva.

Književnost predstavlja informacijsku umjetnost koja apstraktnim znakovljem (slovima i

brojkama) prenosi sadržaj našeg uma (intelekta) naše misli, mentalne slike i emocije na drugog
čovjeka (rezonantna komunikacija), koja kao i sva druga umjetnost ima i veliki pedagoški
značaj. Omogućuje odgajateljima i pojedincu stjecanje životnog iskustva i prenošenje životnih
iskustava, na mlađe generacije, suočavanje sa raznim životnim situacijama bez štetnih posljedica.

48
ETIKA
Etika je nauka o ponašanju, podučava nas kako je poželjno ponašati se da bismo živjeli u
skladu sa sobom i svijetom. Etičke norme predstavljaju milenijsko iskustvo čovječanstva o
poželjnom i nepoželjnom ponašanju, a za nas vjernike su obvezujuće budući su nam dane i
objavom u Bibliji. Tvrdnju nekih društvenih grupacija da su etičke norme dogovorna kategorija
smatram netočnom i pogubnom za ljudsku zajednicu. Dosadašnje iskustvo pokazuje da je
nemoguće postići dogovor o bilo čemu koji bi poštivali svi ili većina stanovnika Zemlje, vrijedi
pravilo: Još se nije rodio koji bi svima ugodio.

Uloga etičkih normi je održavati i omogućiti fizičko i psihičko zdravlje cjelokupnog društva i
čovjeka kao jedinke, odnosno omogućiti čovjeku da optimalno funkcionira kao jedinka i
društveno biće, spriječiti razvoj disfunkcije njegovog mentalnog sklopa, odnosno uskladiti i
uravnotežiti suprotnosti koje postoje u ljudskoj naravi i ljudskom društvu, te definirati
međuodnose čovjeka i okoliša te čovjeka i ostalih živih bića, odnosno ostvariti simbiotske
odnose sa svima i svime kada je to moguće. Ideje o vladanju ljudima, odnosno ograničavanju
njihovih sloboda su manje poželjne od ideja međusobne suradnje i tolerancije. Ispoljavanje moći
ostvarivanjem privilegija, ometanjem sloboda i prava drugih, ostvarivanjem života od tuđeg rada
predstavlja zloupotrebu moći što dovodi do poremećaja psihofizičkog stanja pojedinca koji se
tako ponaša, i nakon izvjesnog vremena počinje se manifestirati kao bolest, što predstavlja
umanjenje a ne povećanje moći.

Normativi koji nisu u službi zdravlja nisu bitni, mogu se ali i ne moraju prakticirati, ali ako
podržavaju zadovoljenje estetskih normi poželjno je pridržavati ih se.

Pridržavanje etičkih normi omogućuje čovjeku optimalnu komunikaciju sa samim sobom i

okolinom, odnosno optimalan samorazvoj kao kreativnog i slobodnog bića, te zbog toga
obvezuje svakog čovjeka bez obzira na svjetonazor, odnosno bez obzira je li ateista odnosno
materijalista ili teista odnosno idealista.

Opća etička norma koja, moglo bi se reći, vrijedi bez iznimke, glasi: Ne čini drugima ono, što
ne želiš da drugi učine tebi. Čini drugima ono što želiš da drugi učine tebi ukoliko dobiješ njihov
pristanak za to, drugim riječima djeluj po savjesti uvažavajući potrebe druge osobe. Kada se
odigra neko nepoželjno ponašanje poželjno je sanirati učinjenu štetu tako da posljedice štete po
počinitelja i onoga kojemu je šteta učinjena budu što manje, znači vrijedi pravilo kad već ne
možeš odabrati dobro, od dva zla odaberi manje. Nepoštivanjem etičkih normi naše ponašanje
možemo okarakterizirati kao autoagresivno ponašanje, odnosno nepoželjno ponašanje.

49
 Ukoliko nismo mazohisti, ako od dva dobra možemo odabrati za sebe bolje onda ćemo
odabrati za sebe veće dobro, ako od dva zla možemo birati manje odabrat ćemo manje zlo.

Ljudi su ono što čine, a ne ono za što se deklariraju.

Tvrditi da teisti bježe od života, odgovornosti, i da ih njihovo uvjerenje čini agresivnima

dokaz je nerazumijevanja religije i motiva koji reguliraju ljudsko ponašanje.

U prošlom stoljeću ateisti su dobili priliku da budu avangarda ljudskog društva, nažalost
prokockali su ju kao i teisti prije njih. Dok god svojim ponašanjem, bez obzira kako se
deklariramo, promoviramo oholost, licemjerje, lijenost, agresivnost, življenje od tuđeg rada,
klanjanje kapitalu a ne čovjeku, nema napretka, nema dovoljno dobre i sveobuhvatne
komunikacije koja osigurava ostvarenje simbiotskog odnosa sa prirodom i nama samima.

Većina ljudi ponaša se kao bezvjerci iako se deklariraju kao vjernici, ne poštuju izvor svega
postojećeg, psuju ga, zanovijetaju, smatraju da bi oni svijet bolje uredili nego što je to On učinio,
ne poštuju pravila ponašanja koja preporučuje, ne poštuju u dovoljnoj mjeri čak ni sebe, ne brinu
o svom zdravlju, ne kritični su, za sve što doživljavaju kao zlo, okrivljuju drugoga, sebe smatraju
žrtvama a ne odgovornima. Uobičajeno je postalo, što povijest dokazuje, da se krše etičke norme,
a posljedice tog kršenja vide se i očituju u današnjici; dominiraju, pohlepa, oholost, licemjerje i
lijenost; sve to kao posljedica disfunkcije čovjekovog mentalnog sklopa koja se očituje kao
insuficijencija komunikacije sa sobom i okolinom a dešava se zbog pomanjkanja vjere a ne zbog
vjere. Skala vrijednosti je totalno poremećena, moćnici umjesto dobročinitelja postaju
zlostavljači. To je uobičajeno ali nenormalno, nezdravo ponašanje za koje su krivci agresivni,
arogantni i moćni pojedinci, koji se mogu deklarirati kao vjernici ali po djelovanju to nisu.
Fanatizam i dogmatizam ma s koje strane dolazio ateističke ili teističke je za društvo poguban.

Čovjek praktični vjernik se drugačije ponaša, poštuje sebe, poštuje druge, poštuje tvorca
svega postojećeg, usvaja pravila ponašanja koja mu omogućuju da djeluje u skladu sa svojom
naravi, svojim uvjerenjima (po savjesti).

Što podrazumijevamo pod poželjnim ponašanjem koje je usklađeno sa ljudskom naravi? To je

ponašanje koje nas kao energetsko polje čini stabilnijima, sposobnijima da podnesemo
opterećenja (stres) kojima smo svakodnevno izloženi, što znači da nas je teže oštetiti, zdraviji
smo.

Takvo ponašanje preporuča se svim ljudima bez obzira na svjetonazor, koji zastupaju.
Zanemarivanjem i negiranjem ideja o moralnom poretku svijeta ne postaje se jači već slabiji,
umjesto vlastite osobnosti (psihičke snage, kreativnosti i stabilnosti) razvijamo njene surogate
ponos(oholost), komoditet (lijenost), što posljedično dovodi do licemjerja.

50
 Motivacija je vrlo važan čimbenik koji utječe na ljudsko ponašanje, tvrditi da svjetonazor ne
utječe na motivaciju po meni je krivo. Vjera može biti jedan od motivatora vlastitog razvoja, ali i
ne mora, svaki ljudski čin pa i vjera može se zloupotrebiti i koristiti kao manipulativno sredstvo.

Oni koji shvaćaju da je puno ugodnije živjeti ako njeguju simbiotske odnose podržavaju ih a
oni drugi postaju u većoj ili manjoj mjeri mučitelji i zagađivači okoline u kojoj djeluju.

Da bismo naučili biti dobri odnosno ostvarili ozračje koje nam omogućuje razviti simbiotske
odnose sa svijetom, što znači odnose koji omogućuju optimalno mentalno sazrijevanje sviju nas,
moramo se naučiti optimalno komunicirati sa sobom i svijetom. Da li je to moguće ostvariti bez
ostvarene komunikacije sa Izvorom svega postojećeg ne znam ali po mom uvjerenju, s obzirom
na dosadašnje ostvarene oblike ponašanja ( mentalna atrofija, moralna i ekonomska kriza, porast
agresivnosti i raznih ovisnosti) nije moguće. Bez vjere skloniji smo uživanju nego radu na
mukotrpnom samorazvoju na putu znanja i ljubavi, pod parolom život je samo jedan i treba ga
iskoristiti. Parola je parcijalna istina koju ateisti drugačije shvaćaju i tumače od teista. Po mom
uvjerenju nesposobnost odgovarajuće komunikacije sa svijetom i sobom koju bismo trebali učiti
cijeloga života glavni je razlog svih naših nevolja i patnji u 99% slučajeva.

Sedam smrtnih grijeha i deset zapovjedi Božjih ukazuje nam koje oblike ponašanja trebamo
izbjegavati jer su štetne za naše psihofizičko stanje, odnosno koje ponašanje je poželjno i
omogućuje naš psihofizički razvoj kako bismo u nekoj drugoj dimenziji nastavili sudjelovati u
evoluciji svijesti.

51
RAZMIŠLJANJA IZ RASPRAVA SA ATEISTIMA
Teizam je širi pojam od pojma religije. Svaki religiozan čovjek je teista, ali teista ne mora
nužno biti religiozan, ne mora biti pripadnik niti jedne od postojećih religija.

Od ateista se ne traži da govore o Bogu nego da daju obrazloženja koja ukazuju da je ideja
koja tvrdi da su život i svijest svojstva nežive materije nastala evolucijom iste, spontanom
abiogenezom, bliže istini (logičnija, znanstveno održivija) od ideje koja tvrdi da je materija
svojstvo univerzalne svijesti i da su se život i svjesna bića razvila evolucijom koju je omogućila
ta ista univerzalna svijest (abiogeneza inducirana sviješću).

Bitna svojstva o kojima ne možemo raspravljati, već ih moramo prihvatiti ili odbaciti ideju o
Bogu, je tvrdnja da je on djelotvorna, kreativna svjesna sila, tvorac svega postojećega, izvor
svega. To je bit monoteizma. U objavi je rečeno “Ja sam onaj koji jesam” i ništa više. Sva ostala
svojstva koja mu pridajemo nisu bitna, već nadodana svojstva o kojima se može raspravljati. Ta
svojstva koja mu pridajemo imaju svrhu ukazati da izvan njega ne postoji ni jedna sila koja bi ga
ograničavala u djelovanju, ograničenja ako postoje proizlaze iz njega samoga odnosno njegove
naravi.

Da bismo izbjegli logičke proturječnosti u opisivanju njegovih sposobnosti poželjno je izbjegavati

pojmove kao što su svemogući, sveznajući, savršeni, nadnaravni, svevišnji, jer ti pojmovi ne
pripadaju objektivnoj stvarnosti, već se odnose na naše procjene Njegovog djelovanja.

Čini mi se ispravnijim reći da ne postoji ništa moćnije od njega, ništa djelotvornije i

funkcionalnije od njega i da se njegova energetska struktura bitno razlikuje od energetske strukture
Svemira. Ako prihvatimo ideju da je energija nespoznatljiva, ali da su djelomično spoznatljivi njezini
učinci i da zbog toga imamo manjkavu definiciju energije koja glasi: Energija je sposobnost vršenja
radnje, a ujedno pohranitelj i prenositelj svih postojećih informacija, jasno je da i energetska struktura
koja je izvor svega postojećega mora također biti nespoznatljiva. Budući je nespoznatljiva,
nevidljiva, nemjerljiva, drugačija od svih poznatih energetskih struktura nedokažljiva je, možemo
naslutiti i prihvatiti njezino postojanje samo po njezinim učincima.

Kada kažemo duh, duhovna supstanca, duhovna energija, duhovno energetsko polje želimo
naglasiti da se ona bitno razlikuje od supstance i energije našega Svemira i nas samih. Duh je
svestrano energetsko polje nositelj sveukupne svjesnosti tvorac ideja, emocija i predodžbi, te sve-
postojeće definirane i nedefinirane stvarnosti. Energija svijesti i duhovna supstanca kao nositelj
svijesti međusobno se prožimaju i čine funkcionalnu cjelinu. Kada razgovaramo o Svepostojećem
onda vrijedi ideja da je ono dualno, a kada raspravljamo o Svemiru vrijedi ideja monizma, sve je

52
jedno. Iz navedenih ideja proizlazi zaključak da dvoje čini trećeg, odnosno dvije supstance kroz
prožimanje čine jedinstvenu funkcionalnu strukturu.

Jedino što postoji je Tvorac svega postojećeg, Izvor svega postojećeg, Bog čije su sastavnice
nekvantna i kvantna stvarnost, dvije različite energetske strukture, koje prožimanjem čine
Svepostojeće.

Ovo bismo mogli reći i na drugi način.

Bitak označava nešto što postoji esenciju svega. Svepostojeće sadrži dvije esencije koje se
prožimaju i ne mogu postojati jedna bez druge, čine funkcionalnu cjelinu. Jedna je životnost a
druga je svjesnost. Životnost je nosioc svjesnosti on je rađa, jedno se oslanja na drugo, ne mogu
jedno bez drugoga, međusobno se prožimaju. Životnost nazivamo duhom, a svjesnost njegovom
energijom. Te dvije esencije dvije stvarnosti koje se prožimaju čine Svepostojeće.

U kršćanskoj dogmatici, Svepostojeće se naziva Bog koji je definiran kao trojstvo. Dvije
esencije životnost (Bog otac) i svjesnost (Bog sin rođen od oca) prožimaju se jedan s drugim i
čine treću božansku osobu Duha svetoga Svepostojeće.

Svemir ili svemiri ako ih je više su alotropska modifikacija svjesnosti druge esencije, sina
koja omogućuje djelotvornost duha. Svemir je instrument duha (životnosti) preko kojeg se on
manifestira i djeluje uvjetno rečeno izvan sebe u sinu u svijesnosti. Da rezimiramo, Otac
(životnost-nosioc svijesti) manifestira se i djeluje preko alotropske modifikacije svjesnosti,
njegove energije, (sina) s kojim čini nedjeljivu cjelinu. Da podsjetim alotropska modifikacija
svijesti je svemir i sve u njemu pa i mi.

Svaki pokušaj objašnjavanja nespoznatljivog ograničen je našom semantikom i zato može

djelovati nerazumljivo.

Životnost doživljavamo kao nepromjenjivu varijablu, sva živa bića su jednako živa, međutim
svjesnost doživljavamo kao promjenjivu varijablu, sva živa bića nemaju isti stupanj svijesti.

Koliko mi znamo čovjek ,od svih živih bića, posjeduje najveći stupanj svijesti i slobode
djelovanja odnosno mogućnosti odabiranja, ali je i najmanje dovršeno biće. Zadatak mu je
sudjelovati u evoluciji svijesti i tako razviti i iskoristiti sve svoje potencijale. Rastemo razvijajući
psihički dio sebe upijajući duhovno, jezikom kršćanske dogmatike rečeno je: “Jedite i pijte ovo
su tijelo i krv moja, ovo činite meni na spomen”. Drugim riječima opijajte se mnome jer jedino
tako možete rasti i doseći besmrtnost, odnosno kraljevstvo nebesko.

Iako nije moja, prihvaćam ovu definiciju u potpunosti.

53
 Duša je životna snaga, središte mišljenja, htijenja i osjećanja, poima se kao djelomično
samostalna bit u čovjeku, predstavlja osobnost u budnom stanju svijesti, a nakon smrti živi
samostalno u novom egzistencijskom obličju u onostranosti. Značenje pojma duše pokazuje na
unutarnje načelo života, vitalnost što se očituje u navlastitom tjelesnom gibanju, nasuprot
neživomu, što se pokreće izvana. Duša i tijelo nisu dvije zbiljnosti na čovjeku, nego je zbiljski
samo jedan i cjelovit čovjek, posve duša i posve tijelo, jedno je zbiljnost drugoga. Psiha je grčki,
a anima latinski naziv za dušu.

Živo ima sposobnost samoobnavljanja, iscjeljenja, a neživo pokazuje tendenciju ka raspadanju.

Dakle po nama vjernicima psiha, anima ili duša je besmrtni dio čovjeka. Kada umrem moja
duša nastavlja misliti i osjećati. Bitno svojstvo duše je da razmišlja osjeća i zna. Ona je
energetski životni princip čovjeka, a mozak je djelotvorni princip duše, instrument preko kojeg
se duša manifestira u vanjskom svijetu. Bez duše čovjek je hrpa stanica koje individualno mogu
još neko vrijeme funkcionirati. Jasno je da isto vrijedi i za mozak.

I državu i crkvu čine ljudi ili ti društvena zajednica koja ima sve mane i vrline kao i pojedinci
koji su članovi tih zajednica, znači kakav narod takva i država odnosno crkva. Tvrditi da su teisti
slabići, nesposobni, i pokvareni, a da su ateisti, suprotno od toga, neshvaćena manjina i
avangarda ovog društva, maltretirana od nas vjernika, znači živjeti u velikoj zabludi. Većina ljudi
danas smatra, bez obzira na svjetonazor teistički ili ateistički, da je etika za ograničene i
gubitnike, a kao posljedica takvog licemjernog stava je društvo kakvo poznajemo, ne poštuje se
ništa, iskorištava se beskrupulozno sve i svakoga. Možemo varati drugoga da jesmo ono što
nismo, ali sebe ne možemo, kad se pogledamo u ogledalu znamo točno gdje spadamo u kojoj
smo kategoriji socijalnih ili asocijalnih tipova. Ako i kada se probudi savjest počinje
samokažnjavanje. Samosažaljenje u takvoj situaciji je besmisleno i još jedan znak licemjerja.
Znači crkva i država to smo mi, ne postoje izvan nas. Kritizirati ih besmisleno je, ono što ima
jedino smisla je shvatiti, a zatim i učiniti, popravljati sebe, a na taj način i crkvu i državu kojih
smo sudionici.

Vjerovati znači pretpostavljati da su ideje koje zastupaš istinite iako su nedokažljive. Sa tog
stanovišta i ateisti i teisti su vjernici, a poneki od njih i dogmatici.

Malo je onih koji su u stanju suvislo obrazložiti zašto ateizam ili teizam prihvaćaju kao
doktrinu. Većina ne zna zašto se opredijelila za jedno od tih stajališta, niti se trudi saznati, idu
linijom manjeg otpora, ko papagaji nekritički prihvaćaju i ponavljaju tuđa mišljenja pod izlikom
da imaju “pametnijeg” posla i nemaju vremena za “filozofiranje”.

54
 U dosadašnjim raspravama ateisti, ili oni koji se kao takvi deklariraju, nisu iznijeli ni jednu
znanstvenu činjenicu koja bi ukazivala da je njihova doktrina istinita odnosno da teistička to nije.

Kritikom bilo koje religije najčešće, nekompetentnih osoba, ne može se niti dokazati niti
opovrgnuti doktrina teista. Probajmo preformulirati pitanje “zašto neki ljudi vjeruju u nadnarav,
a neki ne”u pitanje, zašto neki ljudi vjeruju da je svijest izvor svega postojećeg, odnosno da je
neživa tvar izvor svega postojećeg, odnosno koje znanstvene činjenice ukazuju na točnost prve
odnosno druge ideje.

Neki od ateista priznaju da ateizam ne počiva na znanosti već da se bazira na psihičkim

razlozima i to je točno. Ne podnose autoritete, smatraju da ograničavaju njihovu slobodu.

Na temelju znanstvenih istina možemo reći da je trenutačno jezičac vage skloniji teističkim
tezama nego ateističkim. Trenutačne spoznaje iz biologije, kvantne fizike i matematičke logike
daju veću vjerodostojnost teističkoj tezi.

Ateistički koncept jest filozofski pravac koji smo nazvali materijalizam, a koji tvrdi da su se
veliki prasak i evolucija odigrali spontano bez utjecaja svijesti odnosno da je neživa materija
izvor svega postojećeg pa i života i svijesti. Mi teisti tvrdimo da bez utjecaja svijesti ni Veliki
prasak ni evolucija ne bi bili mogući, odnosno tvrdimo da je živa svijest izvor svega postojećeg
pa i primarne energije u koju su bile utisnute osnovne informacije koje su omogućile naglu
ekspanziju iste i razvoj svih energetskih struktura Svemira.

Ako je multisvemirska teorija točna i ako je točno da su svi svemiri pa i naš alotropska
modifikacija Njegove svijesti, odnosno Njegove energije i da je kvantna stvarnost njegov
djelotvorni princip i kao takav dio njega, onda je On Svepostojeće. Postoji samo On, a mi i
Svemir smo njegove djelotvorne i dinamičke energetske strukture pomoću kojih djeluje. Znači,
Svemir nije Bog, Svemir i mi smo dio Njega.

Slučajno znači djelovati bez cilja i svrhe. Evolucija je po ateistima slučajan i bespotreban
fenomen. Kome su potrebna živa bića pa bi to trebalo biti važno da se održe? Do sada su nam
jedino dali do znanja da naša obrazloženja njima nisu dovoljno uvjerljiva da bi teizam prihvatili
kao svjetonazor. Nisu nam dali niti obrazloženja, po kojima bi mi teisti trebali shvatiti da njihov
svjetonazor ima bilo kakvu podlogu u realitetu, ni filozofskih ni prirodno-znanstvenih.

Red i nered nisu objektivne kategorije već naša subjektivna procjena estetike nekog stanja, no
izvjestan stupanj nedefiniranog ponašanja kvantnih čestica unutar energetskih polja jest jedno od
mnogobrojnih pravila po kojima se materija ponaša.

Tvrditi da postoji samo kaos uz priznavanje postojanja prirodnih zakona, po meni je nerealno,
odnosno netočno. U kaotičnom sustavu ne postoje zakonitosti, to je sustav apsolutne slobode ili

55
ti anarhije. Sam Svemir ne može biti perpetum mobile, jer nije samostalan sustav, već to jest u
zajednici sa Tvorcem svemira kao dijelom Njega. Budući je evolucija Svemira trajan proces on
ne može biti stacionaran. Zakoni termodinamike kao i Njutnovi zakoni imaju ograničenu
domenu djelovanja , ne pokrivaju sve uvjete egzistencije.

Za opstanak života nisu potrebni višestanični organizmi jer su jednostanični organizmi puno
otporniji na promjene okoline, te se tijek evolucije mogao zaustaviti na jednostaničnim
organizmima, a nije, zašto?

Bog je oduvijek. Neživa tvar je oduvijek. Što je točno? Ako prihvatimo dijalektički način
razmišljanja oboje je točno.

U ovoj raspravi ne zastupam kršćane već teiste, pa je citiranje Biblije bespotrebno, rekli smo
znanost odgovara na pitanje kako, religija na tko i zašto.

Matematičke jednadžbe Stephen-a W. Havkinga koje dokazuju da za pokretanje procesa

stvaranja Svemira nije bila potrebna nikakva vanjska pokretačka sila već da je čitav proces
pokrenut iznutra, iz primarne energije same su točne, ali interpretacije tih jednadžbi su, po meni
krive.

Bitna razlika između žive i nežive tvari je u činjenici da jedino živa tvar ima sposobnost
pokretanja iz sebe, to je bitno svojstvo po kojem ona pokazuje svoju vitalnost, dok neživa tvar tu
sposobnost nema, ona mora bit pokrenuta od nekoga ili nečega. Znači da primarnoj energiji moramo
pripisati svojstvo latentnog života (kozmičkog sjemena), koje se može samopokrenuti ako su u njega
ugrađene informacije koje mu to omogućuju. Međutim ugradba informacija, barem po našem
ljudskom iskustvu, traži ugraditelja, kreacionistu (inteligentnu silu), koji je iskreirao hardver
(primarnu energiju) i softver energetsku matricu nosioca informacija koja je omogućila
samopokretanje i nakon toga početnu diferencijaciju struktura. Slikovito rečeno netko je sjeme
morao posijati i zaliti da bi ono samopokrenulo svoj razvoj.

Postoji i druga mogućnost interpretacije, a ta je da bi se primarna energija mogla samopokrenuti

mora to htjeti, što znači da joj osim svojstva života moramo pripisati i svojstvo svjesnosti, znanja o
sebi, kako bi mogla nešto htjeti, a tu živu i svjesnu silu koja je samopokrenula (pokrenula iz sebe)
razvoj Svemira ljudi su nazvali Bog. Drugim riječima Havking-ove jednadžbe ne isključuju Boga,
već suprotno, upravo ga dokazuju, ukoliko ih prihvaćamo kao točne.

Ne samo da poštujem dijalektički način razmišljanja, već smatram da i Svemir funkcionira po

zakonima dijalektike. Suprotnosti se ne sukobljavaju već nadopunjuju, suradnjom i prožimanjem
suprotnosti stvaraju se nove vrijednosti.

56
 Nitko, ama baš nitko ne može zanijekati važnost života na Zemlji, pa ni kršćani i oni to ne
čine. Dapače, jako su svjesni činjenice da o načinu života na Zemlji ovisi njihova daljnja sudbina
u životu nakon smrti, koju smatraju preobrazbom, nastavkom života u nekoj drugoj dimenziji.

Najgore , po meni, prolaze oni koji osim lešine i nešto malo izmeta nisu ostavili nikakvog
traga iza svog života, bez obzira kakav svjetonazor zastupali ateistički ili teistički. No ne može se
reći da su sasvim beskorisni, jer njihovi ostaci služe kao hrana nekim drugim bićima.

Ateizam zaogrnut surovim kapitalizmom, komunizmom i fašizmom pokazao je i još uvijek

pokazuje svoje dosege i moć.

Ako je čovjek sposoban komunicirati jedino sa materijalnim, ako je hedonizam jedino što je
sposoban prakticirati, onda je parazitizam najčešći oblik njegovog ponašanja.

Vjernici se nemaju koga bojati osim zlonamjernih i agresivnih ljudi. Bog je partner vjerniku u
mjeri u kojoj je vjernik partner Bogu, ne kažnjava ga, vjernik pred Njim kleči ne iz straha već iz
poštovanja. Prava molitva upućena Bogu omogućuje čovjeku razvoj osobnosti, prosjačenjem
vrijeđamo i Njega i sebe. Sve darove svemira dao nam je na raspolaganje. Zadatak nam je
osposobiti se da ih dohvatimo i koristimo za dobrobit sebe i svijeta.

Kada sam tražio da se definira prostor, energija, tvar kao poseban vid energije, misao, emocije
i predodžbe, ponadao sam se da će netko od ateista priznati da za te pojmove nemamo pravih
definicija, jednostavno zato što ti pojmovi izmiču našoj spoznaji, energija je nespoznatljiva. Ono
što spoznajemo to su njezini međuučinci, djelovanje jednog energetskog polja na drugo
energetsko polje.

U uobičajenom žargonu vrijeme prevodimo kao trajanje nečega, a prostor kao prazninu u
kojoj je nešto.

Ateizam, a ne teizam je glavni dirigent naše beskrupulozne civilizacije, sve preporuke tvorca
Svemira se ignoriraju i ismijavaju. Humani odnosi su iznimka, praktički iluzija.

Kada govorimo o istini, smatram da je bolje govoriti o parcijalnim istinama nego o relativnim.
Preslagivanjem parcijalnih istina približavamo se ili udaljujemo od cjelovite istine koja označuje
spoznaju čitavog Svemira, a koja nam je nedostupna. Parcijalne istine jednako su dostupne i
teistima i ateistima, razlikujemo se u preslagivanju.

S obzirom na razinu svijesti, sposobnost komunikacije i razinu znanja kojim raspolažemo, kada
i dosegnemo neku istinu ne možemo sa sigurnošću procijeniti njezine dosege, pogotovo na
području filozofije kojom pokušavamo fragmentarnim istinama doseći kompletnu istinu o svijetu i
nama. Ma s koliko informacija baratali, raspravljali i manipulirali njima, ne možemo reći jesu li

57
spoznaje ili zablude sve dok ih ne provjerimo. Na temelju dostupnih spoznaja i naših sklonosti
stvaramo zaključke o sebi, okolini i tijeku sudbine o mogućnostima našeg razvoja.

Dilema o nama je da li naš razvoj završava smrću ili je smrt preobrazba za život u nekoj drugoj
dimenziji.

Netočna je tvrdnja da se mladim ljudima ugrađuje religiozni čip, točno je da se djeci a

pogotovo adolescentima ugrađuje ateistički čip preko prirodnih znanosti koje zastupaju u većini
slučajeva ateističke ideje o postanku svemira i čovjeka. Ponašanje odraslog čovjeka uvjerava ga
da je kapital vrjedniji od čovjeka, a hedonizam važniji od razvoja osobnosti. Umjesto
simbiotskim odnosima podučava ga se parazitizmu i agresiji. Preporučeni kršćanski etički
kodeks se ignorira. Plodove takve ideologije svi osjećamo.

Dosadašnja praksa je pokazala da ništa ne možeš tako dobro učiniti ili iskazati, a da se ne bi
moglo pokuditi, a niti možeš nešto tako loše učiniti ili iskazati da se ne bi moglo pohvaliti, ako to
netko poželi. Sve ovisi o tome jesi li tom nekom simpatičan ili nisi. Isto tako svako čovjekovo
djelo ili ideja mogu biti iskorištene (zloupotrebljene) kao opravdanje za ostvarenje nečijih ideja
koje su za tog nekog ili manju grupaciju korisne, a štetne za sve ostale.

Ako nismo skloni diskreditaciji sugovornika koji drugačije misli nastojati ćemo shvatiti što je
autor htio reći i to pravilno interpretirati.

Moderni svijet sa modernim pojedincem trenutno je u slijepoj ulici, zbog nesposobnosti,

odnosno vrlo sužene sposobnosti komunikacije sa sobom i drugima.

Zloupotreba moći i pameti česta je i uobičajena praksa kroz vjekove, podržavanje i

ostvarivanje nepravednog poretka dovodi do trajnih sukoba unutar takve zajednice, što može
rezultirati i samouništenjem.

Prakticiranje narcizma i elitizma dovodi do stvaranja agresivnih pojedinaca i

grupacija(nacizam, staljinizam, rasizam,šovinizam i td.) koji smatraju da je njihova dužnost
uništavati jedinke manje vrijedne od njih.

Diplomacija sama, ako je ne prati moć, zakazuje i ne može se suprotstaviti agresivnom

ponašanju.

Nauk crkve za široki puk pučanima nije bio dovoljno uvjerljiv, jer oni koji su ga propagirali
nisu ga se, barem ne u dovoljnoj mjeri, pridržavali. Suviše su svjetovno živjeli i duhovnost
zanemarili. Kad nemaš dobrog učitelja ni učenik ne može biti dobar. Ni najbolja poruka ako se
nameće silom ne prihvaća se, ne nailazi na plodno tlo.

58
 Za postati dobar svećenik ili liječnik nije dovoljno steći zvanje(završiti fakultet ), važnije od
zvanja je imati poziv (postati umjetnik u zvanju), a to možeš jedino ako si talentiran i voliš posao
koji radiš. Mnogi su iz materijalnih pobuda i težnje za lagodnim životom prihvatili to zvanje.

Da rezimiramo: Bilo bi idealno kada bismo imali sigurnost da je ono što prezentiramo kao
znanje stvarno znanje o sebi, svijetu i o sudbini svega. No osuđeni smo na nesigurnost, možemo
samo vjerovati da posjedujemo znanje. Nažalost moramo pretpostaviti da ono što smatramo
znanjem može biti i velika zabluda. Razne filozofije i religije daju različite ali nesigurne
odgovore na postavljena pitanja, drugačije rečeno, možda imamo znanje ali ne možemo dokazati
da ga imamo. Zato su to vječna pitanja na koja sve generacije nastoje dati opće prihvatljiv
odgovor. Budući je tako, jedino što možemo je dati obrazloženja zašto neke tvrdnje smatramo
istinitima a neke neistinitima, znajući da su ta obrazloženja naša subjektivna prosudba.

59
ŠTO JE VRIJEME?
Kada govorimo o vremenu, to je naš način da kažemo da nešto traje, odnosno da postoji. Bez
nečega što nazivamo supstancom nema što trajati nema što biti pa nema ni vremena. Vrijeme kao
i gibanje označava jedno od stanja supstance, ni vrijeme ni gibanje bez supstance ne postoje.
Ako tako shvatimo pojam vremena onda je jasno da se nešto što opisuje stanje supstance ne
može niti kretati niti mirovati, ti pojmovi se vezuju za supstancu, a ne za svojstva supstance.
Pojam vremena je vanprostorna kategorija i kao takva ne može se kretati ni u kojem pravcu.
Kada kažemo da vrijeme teče onda zapravo koristimo jezičnu frazu kojom izražavamo da sve u
kvantnoj stvarnosti ima svoj početak, trajanje i kraj. Tim pojmom služimo se da bismo se uspjeli
sporazumjeti i razlučiti, što traje, što je prestalo trajati, ili što očekujemo da će trajati, odnosno
što je postojalo i prije nas, što postoji dok mi postojimo i ono za što vjerujemo da će postojati
polije nas. Kada kažemo prošlost onda kažemo da je nešto trajalo i da je prestalo trajati, kada
kažemo sadašnjost kažemo da nešto još uvijek traje, a kada kažemo budućnost onda kažemo da
pretpostavljamo da će to nešto trajati i nadalje. Prošlost je neizmjerno dugačka, sadašnjost je
neizmjerno mala, a budućnost je neizvjesna, ne znamo koliko će trajati. Izričaj da mjerimo
vrijeme je netočan, ta jezična fraza nam omogućuje da se sporazumijevamo o dužini trajanja
nečega, neke pojave, ili nekog stanja. Vrijeme je nemjerljiva kategorija. Kada kažemo da
mjerimo vrijeme, mi zapravo mjerimo, odnosno uspoređujemo periodično kretanje ili vibriranje
jednog sustava koje je jednoliko i konstanto( sa za nas beznačajnim oscilacijama), sa nekim
drugim sustavom promjenjivog gibanja odnosno vibriranja. Sustav koji se jednoliko i periodički
kreće konstantnom brzinom služi nam kao mjerni instrument( sat, rotacija Zemlje oko vlastite
osi, ili Sunca) kojim određujemo trajanje nekog stanja pojave ili supstance,odnosno energetskog
kvanta, stavljamo u omjer ta dva pojma.

Enstein je iznio teoriju, a eksperiment sa atomskim satovima ju je potvrdio, da brzina kojom

se kreće neki sustav utječe na gibanje, odnosno oscilacije, unutar sustava koji se kreće , što je
veća brzina sustava koji se kreće to se više usporava gibanje, oscilirajuće ili neko drugo, unutar
tog sustava, slikovito rečeno “kazaljke“ tog sata sporije zatvaraju puni krug od onog koji miruje
na Zemlji. Kada kažemo da je vrijeme relativno zapravo tvrdimo da isti odsječak vremena
možemo doživljavati na različite načine ovisno o našem psihičkom stanju. Isti odsječak vremena
doživljavamo kao trenutak ili kao „vječnost“.

Kada govorimo o putovanju kroz vrijeme u prošlost ili budućnost zapravo govorimo o
stupanju u kontakt naše svijesti i našeg informatičkog sustava sa informatičkim sustavom
svemira, koji je dio informatičkog sustava božanske svijesti u kojem postoje svi podaci o onom

60
što se je dogodilo u prošlosti i o onom što će se dogoditi u budućnosti (ulazak u božanski
softver). Možemo reći da uobičajeni pojam za sadašnjost označava našu komunikaciju sa
energetskim poljima izvan nas, naš doživljaj energetskih polja koja kontaktiramo našim
receptorima , dok je putovanje kroz vrijeme komunikacija naše svijesti sa informacijskim
sustavom Tvorca svega postojećega u dijelu svijesti u kojoj su pohranjene sve informacije o
prošlim i budućim zbivanjima. Naša svijest se kreće unutar svijesti Tvorca svemira koja je u
mirovanju u odnosu na nas.

61
RASPRAVA O PROSTORU
Mnogi su se filozofi i matematičari bavili pitanjem prostora i pokušali ga definirati sa više ili
manje uspjeha.

Definicija prostora u matematici je: “Beskonačno širenje trodimenzionalne regije u kojoj sva
materija egzistira”, ili - “Prostor je skup, sa određenim svojstvima i dodatnom strukturom”.

Definicija u filozofiji: “Prostor je dio fundamentalne strukture univerzuma, skup dimenzija u

kojima su objekti odvojeni i locirani, imaju oblik i veličinu, i kroz koji se mogu kretati” - ili
suprotno - “Prostor je dio matematičke apstrakcije, sa kojim uspoređujemo i kvantificiramo:
razdaljinu između objekata, njihovu veličinu i oblik, kao i njihove brzine. Prostor nije entitet.”

Definicija prostora u fizici: “Prostor je fundamentalna jedinica/mjera, što znači da se ne može

definirati ičim fundamentalnijim od samoga sebe.”

Definicija u psihologiji: “Prostor je način promatranja fizičke pojave nekog objekta.”

Moja definicija: “Prostor ili praznina pripada u nedefiniranu nekvantnu stvarnost, dio je te
stvarnosti, i u njoj postoji sva definirana odnosno kvantna stvarnost, bezgranična je, i potpuno
ispunjena“.

U svakodnevnom životu prostor doživljavamo kao prazninu u kojoj se nalazi nešto što
nazivam kvantnom stvarnošću.

Ukoliko prazninu definiramo kao nebitak (nepostojanje) onda već nakon prve rečenice
imamo problem koji je čini mi se nerješiv, postojanje ništavila. Može li postojati ništavilo
odnosno nepostojanje? Ako se složimo sa definicijom da sve što postoji jest nešto, a da riječju
ništavilo negiramo postojanje bilo čega, onda prostor kao prazninu ne možemo prihvatiti,
odnosno ne možemo prihvatiti postojanje praznine. S tog stanovišta prihvatiti postojanje
praznine značilo bi prihvatiti tvrdnju da je i ništa zapravo nešto, što je apsurdno.

Kada poželimo iz točke A stići u točku B krećemo na put kroz prostor u vremenu da
stignemo na željeno mjesto. Gibanje doživljavamo kao prevladavanje razdaljine između dvije
točke u prostoru. Vrijeme i gibanje lako prihvaćamo kao svojstva supstance, jer ih tako i
doživljavamo, međutim prostor doživljavamo kao nešto što je neovisno o supstanci kao nešto u
čemu supstanca postoji i kreće se nekom određenom brzinom. Stoga teško prihvaćamo
pretpostavku da je i prostor svojstvo supstance uvjetovano kretanjem i veličinom supstance i da
se ponaša kao promjenjiva varijabla. Ako prihvatimo mišljenje da supstanca i njezino kretanje
stvaraju prostor a ne da prostor omogućuje gibanje i postojanje supstance, nameće se pitanje što

62
gibanje zapravo jest ako nije prevladavanje udaljenosti između dviju točaka, odnosno što
zapravo jest ta udaljenost. Čini mi se da bi jedini pravi odgovor bio da je to sposobnost
energetskih polja odnosno kvanata, koji se nalaze u različitim točkama svemira, a u koje
spadamo i mi, da uspostave ili prekinu međusobnu komunikaciju kada se zato ispune uvjeti.
Znamo da se iza doživljaja zvuka kriju vibracije zračnih čestica u određenom intervalu koje
preko naših receptora registriramo i obradom u centralnom nervnom sistemu doživljavamo kao
zvuk i da na isti način obradom elektromagnetskih vibracija određenog intervalnog područja te
vibracije doživljavamo kao svjetlost odnosno toplinu, no na pitanje što se krije iza doživljaja
prostora i njegovog širenja za sada čini se ne možemo dati suvisli odgovor. Možda se odgovor
krije, kao i za mnoge druge spoznaje o našem svemiru u domeni nespoznatljivog, nekvantnog,
što nije sinonim za nebitak. Ukoliko priznajemo nekvantnu stvarnost čije postojanje podržava
matematička znanost, onda prostor jest nešto što je nama neshvatljivo ali je jednako stvarno kao i
kvantna stvarnost. Zato definiram prostor ili prazninu kao dio nedefinirane, nekvantne
stvarnosti, u kojoj postoji sva definirana, odnosno kvantna stvarnost koja ima karakteristike
konačnosti, za razliku od nedefinirane,nekvantne stvarnosti koja je bezgranična, i potpuno
ispunjena.

63
DODATAK

64
PRIJEDLOG RJEŠENJA BEAL-OVOG TEOREMA
ODNOSNO PRETPOSTAVKE
Autor: Nikola Ugrinović

Uvod
Teksaški milijarder, samouki matematičar Andrew Beal pokušavajući riješiti 350 godina star
matematički problem Fermatov posljednji teorem 1993. godine osmislio je naizgled vrlo
jednostavan i lako riješiv matematički teorem koji je poznat kao Bealova pretpostavka Ax + By
= Cz, odnosno Ax + By = Cz koji unatoč brojnim pokušajima ni do danas nije riješen. Bealova
pretpostavka traži da se dokaže da za Ax + By = Cz, uz uvjet da su A, B i C pozitivni cijeli
brojevi različite vrijednosti a x, y i z pozitivni cijeli brojevi veći od dva, a svaki od brojeva mora
biti različite vrijednosti, ne postoji rješenje unutar skupa N pozitivnih cijelih brojeva i A, B i C
su coprime.
Ili neznatno preformulirano:
Dopusti da A, B, C, x, y, i z budu pozitivni cijeli brojevi i da x, y, z budu veći od 2. Ako je Ax
+ By = Cz onda A, B i C imaju zajednički faktor.

Rješenje
Uvrštavanjem nule kao neutralnog broja u niz prirodnih brojeva, znači korištenjem N0 skupa,
Bealov matematički problem u formi jednadžbe postaje rješiv, i to samo u slučaju kada ga
svedemo na matematički problem u kojem je Ax odnosno By jednako Cx, a to ostvarujemo
ukoliko je Ax ili By jednako nula.
Rješenje glasi: Ax + By = Cz za A = 4 ; B = 0 ; C = 2 X = 6; y = 14; z = 12

46 + 014 = 212 ili (8/2)6 + ( 0/2)14 = (4/2)12 ili (2x2)6+(2x0)14=(2x1)12

Za Ax + By = Cz, gdje A, B, C, x,y i z, imaju iste vrijednosti kao i u jednadžbi Ax
+ By = Cz uvrštavanjem dobijemo rezultat: (4x6) + (0x14) = (2x12), odnosno 24 = 24.

Zajednički prim faktor je broj 2 djelitelj, množenik ili množitelj ovisno o tome kako
jednadžbu prikazujemo.
Ponuđeno rješenje treba prihvatiti kao dokaz da ne postoji rješenje za Beal-ov teorem unutar
N skupa prirodnih brojeva.

65
 Rasprava
Ukoliko prihvaćamo kao dokaz tvrdnju da je jedino moguće rješenje Beal-ovog teorema
unutar skupa N0, odnosno da je Beal-ov teorem Ax + By = Cz neriješiv unutar skupa N, skupa
pozitivnih prirodnih brojeva, onda Beal-ovu pretpostavku Ax + By = Cz uz zadane uvjete
prihvaćamo kao netočnu, odnosno tvrdimo kao i on sam da je njegov teorem nerješiv
korištenjem tog skupa.
Andrew Wiles je 1995. godine riješio Fermatov posljednji teorem, koji je specijalni oblik
Beal-ovog teorema, dokazavši Shimura-Taniyamin teorem i tako dokazao neriješivost
Fermat-ovog teorema unutar skupa N.
Posljednji Fermatov teorem an + bn =cn nije rješiv ni unutar skupa N0. Za an ili bn = 0
dobijemo rezultat bn = cn odnosno an = cn. Budući je nemoguće da za različite baze a
jednaki eksponent rezultat bude jednadžba, prihvaćamo tvrdnju da je rezultat
nejednadžba bn =/=cn odnosno an =/= cn. Budući unutar šireg skupa N0 Fermatov teorem
nije rješiv onda ne može biti rješiv ni unutar N skupa koji je uži od skupa N0. To bi mogao
biti jednostavni dokaz s kojim je raspolagao Fermat kada je tvrdio da njegov teorem uz
zadane uvjete nije rješiv unutar skupa N.
Ako se dozvoljava da je a ili b=c onda ovako modificiran Fermatov teorem može biti
riješiv unutar skupa N0.
Unutar skupa N moguće je rješenje ako su A ili B jednaki C i takva jednadžba prikazuje se
matematičkim izrazom Ax + By = Bz ili Az desna strana jednaka je lijevoj. Ukoliko Beal-ovu
jednadžbu napišemo u obliku Ax + By = Bz odnosno Az, onda unatoč činjenici da A i B, te x,y i z
zadržavaju istu vrijednost koju imaju i u prethodnoj jednadžbi desna strana više nije jednaka
lijevoj, te se to rješenje unutar skupa N ne može smatrati točnim, jer ne zadovoljava zadane
uvjete. Primjer: 26 + 43 = 27 desna strana jednaka je lijevoj; (2x6)+(4x3)=(2x7) sada desna strana
nije jednaka lijevoj.
Nejednadžba Ax +By =/= Cz je matematički (općim brojevima) izražena tvrdnja da ne
postoje pozitivni cijeli brojevi u N skupu za jednadžbu Ax +By = Cz pod zadanim uvjetima
opisanim u uvodu. Ukoliko ne priznajemo da je Bel-ov teorem rješiv samo unutar skupa N0
treba ga shvatiti kao logički nedokažljivu činjenicu, kao aksiom u matematici koji potvrđujemo
ali ne dokazujemo uzastopnim pokušajima uvrštavanja pozitivnih brojeva u zadanu jednadžbu
pod zadanim uvjetima. Dobiveni rezultati su u svim pokušajima nejednadžbe a ne jednadžba.
Nemogućnost da definiramo najveći mogući broj prirodnim brojevima u matematičkoj znanosti
čini Bealov matematički teorem nedokažljivim tom metodom.

66
 Godel je 1931 objavio revolucionarno djelo “O formalno neodlučivim tvrdnjama” koje danas
citiraju ne samo matematičari već i filozofi i neurobiolozi. On je dokazao da su u matematici
paradoksi neizbježni i da postoje matematičke tvrdnje koje su istinite, a koje nikada ne ćemo biti
u stanju dokazati.
Međutim ako dozvolimo uvrštavanje nule kao neutralnog broja u niz prirodnih brojeva onda
je Bealovu pretpostavku kao jednadžbu vrlo jednostavno riješiti odnosno utvrđujemo da je
matematički izraz Ax +By = Cz uz zadane uvjete moguće riješiti.
Ako imamo točan rezultat nekog matematičkog problema postavljam pitanje: Postoji li
jednadžba, odnosno matematički izraz koji ima dva točna rješenja pod zadanim uvjetima u dva
skupa širem i užem, odnosno ako imamo točno rješenje unutar šireg skupa može li postojati
točno rješenje unutar užeg skupa? Koliko je meni poznato svaka jednadžba pod zadanim
uvjetima može imati samo jedno točno rješenje. Ako netko tvrdi da za bilo koju jednadžbu pod
zadanim uvjetima postoje dva točna rješenja neka da primjer.

Zaključci
1. Budući da nije moguće definirati najveći prirodni broj, uzastopnim pokušajima uvrštavanja
pozitivnih brojeva u jednadžbu nije moguće dokazati Beal-ov teorem tom metodom.
2. Ako dozvolimo uvrštavanje nule u u niz prirodnih brojeva formirajući skup No, onda unutar
tog skupa rješenje jednadžbe, matematičkog problema poznatog kao Baelova pretpostavka
postaje moguće i tu činjenicu treba prihvatiti kao dokaz da je Beal-ova pretpostavka o
nepostojanju rješenja njegovog teorema unutar skupa N pozitivnih prirodnih brojeva točna, jer
unutar N skupa ne može biti zadovoljen nužan uvjet pojednostavljenja teorema na jednadžbu
Ax, odnosno By = Cz.
3. Sličan matematički problem, Fermat-ov posljednji teorem, koji predstavlja specijalan oblik
BEAL-ovog teorema dokazali su 1995. godine Andrew Wiles i Richard Taylor, više od 350
godina nakon što je napisan, dokazavši Shimura-Taniyamin teorem. To rješenje Fermat-ovog
teorema treba prihvatiti kao dokaz da ni Beal-ov teorem, kao opći oblik Fermat-ovog teorema,
nije moguće riješiti unutar skupa N i prihvatiti ponuđeno rješenje unutar skupa N0.
4. Poznato je da bilo koja jednadžba pod zadanim uvjetima može imati samo jedno točno
rješenje, a to rješenje je prezentirano i nalazi se unutar skupa No, i zadovoljava sve
kriterije koje je autor jednadžbe postavio.
5. Ukoliko tvrdnje iz točaka 2-4 ne prihvaćamo kao dokaz da je rješenje Bael-ovog teorema
jedino moguće unutar skupa No, onda moramo prihvatiti kao činjenicu da je hipoteza za
rješenje Beal-ovog teorema prikazana kao nejednadžba Ax +By =/= Cz uz zadane uvjete,
matematički nedokažljiva činjenica odnosno matematički aksiom. Ako čitavu znanost

67
baziranu na aksiomima prihvaćamo kao neprikosnovenu istinu kao spoznajnu činjenicu onda
bismo i rješenje Beal-ovog matematičkog teorema trebali prihvatiti kao znanstvenu činjenicu
kao aksiom u matematičkoj znanosti.

68
 Deskriptori-glavni pojmovi i riječi: dijeljenje s nulom, matematička logika, matematička
formula-opća teorija svega, Bog-Prapočelo, duh, svijest, energija, Božanska energija-njegova
svijest, svemir-alotropska modifikacija Božanske svijesti, etika-dobro vrline, zlo - mane,
mentalno sazrijevanje, komunikacija- poželjna, nepoželjna, čovjek, spoznaja, narav, životni
ciljevi, umjetnost, biogeneza, abiogeneza, kvantna i nekvantna stvarnost, svepostojeće, iskustvo,
filozofija, religija, ateizam-materijalizam, teizam-idealizam, dijalektika

69
SADRŽAJ
Bitno o knjizi .................................................................................................................................................. 6
Predgovor ...................................................................................................................................................... 8
Računska operacija dijeljenja sa nulom – alternativno razmišljanje .......................................................... 10
Zašto vjerujemo u boga .............................................................................................................................. 18
Tko smo i zašto smo? .................................................................................................................................. 39
Etika............................................................................................................................................................. 49
Razmišljanja iz rasprava sa ateistima .......................................................................................................... 52
Što je vrijeme? ............................................................................................................................................ 60
Rasprava o prostoru .................................................................................................................................... 62
Prijedlog rješenja beal-ovog teorema odnosno pretpostavke ................................................................... 65
Deskriptori .................................................................................................................................................. 69

70