UNIVERZITET CRNE GORE

Filozofski fakultet, Nikšić

Odsjek za psihologiju

Viktor E. Frankl

„Nečujan vapaj za smislom“

Esej

Prof Studenti:

dr Veselinka Milović

Nišavić Sandra 1826/15

Radović Nikolina 1806/15

Kijanović Strahinja 1815/15

Nikšić, 2017
 SADRŽAJ

O AUTORU..................................................................................................................................................... 3

UVOD .............................................................................................................................................................. 4

1. Gdje bolje početi nego od kritike psihoanalize? .............................................................................4

VOLJA ZA SMISAO.................................................................................................................................... 5
2.1. Psihoanaliza................................................................................................................. 5

2.2. Maslov........................................................................................................................ 6

SMISAO ŽIVOTA ........................................................................................................................ 7

3.1. Radi čega bismo uopšte opstajali? .............................................................................. 7

3.2. Čovjek je najnaprednija životinja, ali da li je to upravo njegov problem?....... .............7

4. Osobine smisla..............................................................................................................................8

4.1. Jedinstvenost............................................................................................................. 8

4.2 Kairo kvalitet.............................................................................................................. 8

4.3 Sumirano.................................................................................................................... 9

ODNOS LOGOTERAPIJE I SVAKODNEVNIH

POJAVA .......................................................................................................................... 9

5. Susret grupa.................................................................................................................................. 9

6. Seksualnost ili ljubav? ............................................................................................................... 11

7. Moderna književnost ................................................................................................................. 12

8. Sport .......................................................................................................................................... 13

PROLAZNOST i SMRTNOST.............................................................................................................. 14
9.1. Filozofksa pozicija logoterapije................................................................................. 14

PARADOKSALNA INTENCIJA ........................................................................................................ 14

10.1. Fobična stanja ........................................................................................................ 15

10.2 Opsesivno-kompulzivne neuroze ............................................................................ 15

DEREFLEKSIJA ..................................................................................................................................... 18

2
 O AUTORU

Viktor Emil Frankl, produkt specifičnog spoja teških životnih iskustava,

psiholoških interesovanja i rada sa nekim od najznačajnijih imena psihologije poput Sigmund
Frojda i Alfred Adlera.

Neosporivi naučni značaj ovog neurologa i psihijatra ogleda u činjenici njegovog

posjedovanja dva doktorata, jedan u medicini a drugi u filozofiji. Međutim njegovu opširnu
karijeru krasi i osnivanje logoterapije. Psihoterapije koja predstavlja produkt, proizišao iz
dana koje je Viktor Frankl proveo u Nacističkom logoru kao zatvorenik.

No ipak iz tog nemilog događaja, Frankl izlazi kao pobjednik. Noseći sa sobom,
uprkos svim poteškoćama, neukaljan pogled na svijet, a sem toga i jednu izuzetno novu,
pozitivnu i hrabru perspektivu na život. Logoterapija je upravo i orjentisana na veliku
značajnost sposobnosti pronalaženja smisla u ma kakvim i svim formama egzistencije.

3
 UVOD

1. Gdje bolje početi nego od kritike psihoanalize?

Kritiku psihoanalize koju Frank upućuje, odnosi se na neobraćanje pažnje, na kako

on kaže „ljudski momenat“. Ovim hoće reći, i uputiti pažnju na rizik koji proizilazi iz
pristupa psihoanalitara kojim oni teže „raskrinkati neurotičnu osobu“, lišiti je okova neuroze.
U čemu se Frank i slaže da je neophodno, no kad se u tome dostigne određena granica, on
smatra da je neophodno stati, jer se u daljem traganju kroz dušu pacijenta mogu pronaći samo
projekcije i prikrivena motivacija samih terapeuta.

Prilikom jednog predavanja Frankl je izjavio „Nisam spreman živjeti i radi svojih
reakcijskih oblika, niti sam spreman umrijeti radi svojih odbrambenih mehanizama“

Kada se pacijent i riješi poteškoća koje mu donosi neuroza, i kada neurotični

simptomi više nisu prisutni, osobe ostaju pred novim problem. Naime ukljanjanje neuroze za
sobom ostavlja prazninu. Prazninu izazvanu nedostatkom smisla, životnog smisla. Čija se
važnost ne može dovoljno naglasiti, što se vidi iz činjenice da su ljudi spremni svome smislu
posvetiti sve, pa i sopstveni život. Na suprotnoj strani tasa nedostatak smisla može dovesti do
izuzetnih poteškoća pa samoubistva, čak i onda kada su sve ostale čovjekove potrebe
zadovoljene.

4
 VOLJA ZA SMISAO

Značenje pojma „logoterapija“ bilo bi „liječenje smislom“. Ova se teorijska

perspektiva sastoji iz nekoliko važnih pitanja od kojih je prvo upravo volja za smislom.

Volja za smisao predstavlja pojam kojim Frankl karakteriše stalnu težnju svakog
čovjeka da uvijek stremi ka nekom cilju. Odnosno da uvijek traga za sopstvenim smislim, pa
kada taj smisao izgubi ili ga pak ostvari, čovjek ubrzo počinje traganje za sledećim. Upravo
ova spremnost za stalno traganje i obnovu, naziva se >voljom< za smislom. Volja za smislom
jeste jedan od aspekata logoterapije, i to onaj koji se odnosi na teoriju motivacije. Kao i u
uvodu ovog rada, korisna poštapica za ocrtavanje same logoterapije biće upravo psihoanaliza,
sa jedne, a sada i humanistička psihologija, sa druge strane.

2.1. Psihoanaliza

Logoterapiju, je Frankl, poredeći je sa psihoanalizom i njenim „dubinskim“

pristupom čovjeku, njegovim problemima i duši, iskoristio pojam „visinska psihologija“.
Čime je htjeo naglasiti upravo značajnost ljudskog momenta na koji se logoterapija orjentiše
kada je čovjekova duša „dubinski“ iscijeljena. Osim toga ovo se može posmatrati i kao
hronološka metafora, gdje logoterapijski postpci, mogu a i trebali bi slijediti nakon
psihoanalitčkih.

Za ideje koje propagira logoterapija, neophodno je bilo iznaći i empirijske potvrde,

jer bi ove u suprotnom bile samo skup lijepo zvučećih ideja. Na tome se i radilo te se kroz
brojna istraživanja tragalo za potvrdom konstrukta kakav je „volja za smislom“. Na ovom
planu, ukome je volja za smisao tretirana kao zasebna potreba, došlo se do rezultata koji
predstavljaju potvrdu postojanja iste. Ova su se istraživanja uglavnom odnosila na ispitivanje
subjektivnih doživljaja zadovoljstva sopstvenim životom, kod onih osoba kod kojih bi se
očekivale visoke procjene na osnovu nekih objektivnih postignuća, poput karijere, porodice i
slično.

5
 Jedno od ovih istraživanja, u kome je učestvovalo skoro 8000 studenata (7.948), sa
48 različitih fakulteta u Americi, bavilo se ciljevima i željama za budućnost koje su studenti
izrazili u različitim periodima života. Rezultati su ukazali na sledeću podjelu:

 16% studenata kao prvenstveni cilj izrazili su „zaraditi što više novca“
 78% studenata se pak orjentisalo na „pronalaženje svrhe i smisla života“

2.2. Maslov

Kao što je pomenuto, za drugu osnovu kojom bi oslikali granice logoterapije i

konkretno pojma volja za smisao, leži u humanističkoj psihologiji i radu Abraham Maslova.
Naime maslovljeva hijerarhija motiva predstavlja jedan od neizostavnih djelova svih
udžbenika psihologije, a uopšteno i sveukupne literature koja se bavi pitanjem motivacije.
Osnovna je ideja Maslova, kako bez zadovoljenja onih motiva koje je on odredio kao
hijerarhijski nižiš, ne može doći do zadovoljenja motiva koji su u istoj viši. Na ovom planu
on je našao brojne potvrde ali i naišao na kritike, međutim ono što je nama važno jeste
pitanje, koju poziciju u odnosu na hijerarhiju motiva zauzima volja za smislom.

Upravo u svom iskustvu i mnogim sličnim teškim iskustvima, poput ležanja u

smrtnoj postelji i neizlečivih bolesti, Frankl pronalazi kako volja za smislom odstupa od
Maslovljeve hijerarhije, ali odstupnicu čini ka višim nivoima. Htjelo se reći da je Frank
primijetio kako je Maslov u svom radu previdio činjenicu da i u ovako strašnim i teškim
situacijama ljudi kojima čak ni niže, osnovne, potrebe nisu zadovoljene mogu težiti nekim
uzvišenim idejama koje se mogu posmatrati kao smisao.

Za primjer daje pitanje, kako bismo objasnili fenomem koji se desio u toku rata.
Naime grupa vojnika, njih oko hiljadu, koji su trebali biti transportovani na bojni front, noć
prije njihovog transporta poljačkali su knjižaru. Svaki od ovih mladića sakrio je pod svojom
opremom po jednu ili dvije knjige.

Frankl ovo, i slične fenomene uzima kao potvrdu da je volja za smislom izdvojena
i stoji >iznad< ostalih ljudskih potreba, ma koliko god ove bile uzvišene.

Važnost snaženja volje za smislom kod ljudi, Frankl opisuje i kroz sopstvene
opaske načina kako su se ljudi u Aušvicu, ozloglašenom logoru smrti, ohrabrivali i
pronalazili razloge sopstvenog opstanka. Naime on govori o tome kako su oni koji bi sebi

6
pronašli neku svrhu, pa makar ova bila u budućnosti, najčešće u vidu nečega, što se mora
odraditi ili nekoga, ko iste čeka, može učiniti čudo na planu spremnosti da se čovjek bori za
sopstveni život.

Najveća vrijednost koju iz ovog iskustva izvlači i može se reći i lekcija jeste
sposobnost samotranscedencije, odnosno samoprevazilaženja. Što predstavlja neki vid šire
perspektive na život, što frank opisuje primjerom oka koje ima katarkt, ono može vidjeti
nešto poput oblaka, oko koje pak ima glaukom vidi sopstveni glaukom. Sa druge strane oko
koje je zdravo, uopšte ne vidi sebe, jer ono je samotranscedentno.

SMISAO ŽIVOTA

Kroz razvoj društva, prešli smo odveć etapu u kojoj je svakodnevica bila borba za
opstanak i očuvanje sopstvenog integriteta. Danas je pitanje opstanka riješeno, a postavljeno
je jedno potpuno novo.

3.1. Radi čega bismo uopšte opstajali?

Napredak čovječanstva dostigao je, sada već izuzetno davno, stadijum na kome je
zahvaljujući tehnologiji dovoljno svega 15% radne snage ljudi za opstanak cijele populacije.
Što dalje dovodi do rasta profesija čiji doprinos nije direktan, a sem toga i širenja slobodnog
vremena ljudi. Upravo to slobodno vrijeme prozor je u okviru koga se možda razvijaju
problemi i pitanja smisla života i postojanja.

3.2. Čovjek je najnaprednija životinja, ali da li je to upravo njegov problem?

Životinje opremljene urođenim instiktima i mnogim neophodnim refleksima imaju

pred sobom, već nižim mehanizmima, određen životni put. Zadovoljenje njihovih potreba
zahtjevan je zadatak u kome životinje provode cjelokupno svoje postojanje. Čovjek na svijet
ne dolazi tako opremljen. Ljudi pred sobom nemaju utabanu stazu, već se od njih u jednom
trenutku zahtjeva da tragaju za sopstvenom ili da se pak predaju konformističkim navikama,
poput većine. Da li se u ovakvim razmatranjima možda vidi jedna dublje razrađena ideja koju
je autor iste, Erih From nazvao „Bjekstvom od slobode“?
7
 Ovako posmatrano, moglo bi se reći da su nagoni ono što se prenosi genetski,
vrijednosti koje ljudi usvajaju pak tradicijama, a smisao se života ne prenosi generacijama
već je nešto što svako ponaosob mora iznaći.

4. Osobine smisla

4.1. Jedinstvenost

Jedna od karakteristika smisla života jeste jedinstvenost. Upravo ova karakteristika

koja bi se književno postmatrala, i jeste, lijep i zgodan ukras, pak čovjeku stvara izuzetne
poteškoće. Naime druga strana tog novčića jedinstvenosti upravo je vezanost smisla za
trenutna dešavanja u životu osobe. Iz čega dalje proizilazi i prolaznost smisla, on nije nešto
univezalno što se kao ćup sa blagom može pronaći jednom i zadržati.

Međutim samome životu, smisao apsolutno ne nedostaje, on je uvijek u svim

životnim situacijama prisutan, ono što manjka jeste ljudska sposobnost da smisao opazi i
prihvati.

4.2 Kairo kvalitet

Ova se osobina nadovezuje na prethodnu, naime na jedinstvenost i prolaznost koja

iz iste proizilazi. S obzirom da je smisao sadržan u određenim situacijama i prolazan, to znači
da ga mi zapravo moramo dograbiti na vrijeme, jer bingo nije samo prava stvar bilo kada, već
prava stvar u pravo vrijeme!

Te prilike za smislom koje nam život svakodnevno nudi mi moramo dograbiti

sopstvenom intencijom, što je dio na kome je motivacija (volja za smislom) bitna. Brojne su
ličnosti koje nam ukazuju na daleke puteve koje su prešle upravo zahvaljujući svojoj snazi da
ugrabe priliku, među kojima bi bili Džim Keri, Arnold Švarceneger, Silvester Stalone i mnogi
drugi, koji danas služe kao motivatori.

8
 4.3 Sumirano

Sve u svemu, ljudskom životu smisao se može prišiti kao objektivna činjenica.
Viktor Frank ovo odgovorno tvrdi, te smatra da samome životu nikada ne nedostaje smisao,
čak ni u patnji i smrti. On se uvijek može pronaći.

Ovo pak ne znači da logotarapeut može svome pacijentu napisati na cjedulji šta je
to smisao života, pa da se ovaj toga prisjeti kada god mu život zada nevolje, već mogu samo
zajedno raditi na sposobnosti pacijenta da ponovo opazi i dograbi smisao iz života.

ODNOS LOGOTERAPIJE I SVAKODNEVNIH

POJAVA

5. Susret grupa

Javlja se ideja da psihoterapija mora ući u ljudsku dimenziju , odnosno dimenziju

ljudskog fenomena, to predstavlja najvažniji zadatak pred psihologijom danas. Postavlja se
pitanje predstavlja li pokret “humanističke psihologije” stvarno preduzet korak u tom pravcu.
Smatra se da je potrebno odvojiti logoterapiju od humanističke psihologije kako bi se
problem mogao kritićki sagledati , tu se zapravo javlja pojam susreta. Pojam susreta je
potekao iz egzistencijalističke literature. U tom smislu susret se shvata kao odnos Mene i
Tebe, odnos koji može biti uspostavljen samo na području ljudskog i ličnog. Smatra se da je
tu nešto izostavljeno , a to je čitava dimenzija. To se može bolje razumjeti ako se pomene
teorija govora , koju je predložio Karl Buhler. On smatra da govor ima trostruku ulogu.

U ovoj teoriji javlja se pojam pseudogovora. Pseudogovor predstavlja način

samoizražavanja i ništa više , najčešće ne nailazi na odaziv sagovornika. Način na koji pričaju
neki shizofrenici može se okarakterisati kao takav. Treba obratiti pažnju i na ulogu
međuljudske i međusobne komunikacije , iz toga prizilazi izraz “ svjesni odnos
intencionalnosti “. Što predstavlja upućenost doživljaja na predmete. A svi ti predmeti na
9
koje se odnosi govor , sve to sačinjava jednu strukturnu cjelinu , odnosno svijet smisla , a taj
kosmos smisla se naziva “logos”. Psihologija koja želi zavrijediti svoje ime mora obratiti
pažnju na oba dijela svoga imena – na logos jednako kao i na psihu. Frankl smatra da
nikakav istinski razgovor nije moguć ukoliko nije prisutna dimenzija logosa. Razgovor bez
logosa zapravo predstavlja uzajaman monolog. Tu se javlja pojam samotranscendencije.
Samotranscendencija predstavlja traganje za smislom koji treba ispuniti.

„ Biti čvjek prvenstveno znači uspostaviti dobar odnos prema nečemu izvan sebe i
živjeti za nešto izvan sebe“. Samotransdencija takodje predstavlja i traganje za drugim bićem
, drugom osobom koja bi se voljela. Ona se javlja bilo da čovjek sebe transcedenira kroz
ispunjavanje smisla ili kroz susret sa voljenom osobom; u orvom slučaji se radi o neosobnom
logosu, dok se u drugom slučaju radi o osobnom logosu. Za razliku od tradicionalnog pojma
susreta , javlja se i konvencionalni pojam susreta kakav predlaže većina literature s područja
humanističke psihologije. Oni čovjeka posmatraju kao monadu – zatvorenu organsku jedinicu
u kojoj samotranscedentni odnosi nemaju pristupa. Ovakvim gledištem pojam susreta
umjesto da bude humanistički on je zapravo mehanistički. “ Libidna hudraulika” koju je
predložio Peter R. Hofstatter, još uvijek prožima veliki dio pojma susret – grupe. Primjer za
to je žena koja se pridružila susret- grupi. Ona se jako ljutila i uzbudjivala zbog svog bivšeg
supruga od koje se razvela. Voditelj grupe joj je dao da probuši balon- igračku kako bi
ispuhala svoju agresivnost i ljutnju. Balon je zapravo trebao nadomijestiti stvaran objekat ,
odnosno supruga, medjutim balon je zapravo bio nadomjestak za ženu, kao subjekt
ekspolozije. Svrha je zapravo bila da se žena spriječi da ne “ eksplodira” . Nakon ispuhavanja
balona ona bi trebala osjetiti olakšanje. Medjutim to što je ona zapravo ispuhala svoju ljutnju
nije ništa promijenilo nije ništa promijenilo, razlozi ljutnje su i dalje tu. Mehanističko
shvatanje čovjeka prožima to da navodi pacijenta da posmatra sebe kao “ libidnu hidrauliku”
. Na taj način čovjek zaboravlja da je ljudsko biće i da je sposobno učiniti nešto sad datom
situacijom.

Humanistički obrazac pospješuje to da se javlja svijest o tome da je čovjek

slobodan da , ako je moguće mijenja svij svijet nabolje, odnosno da se sam promijeni nabolje.
Tako bi na primjer ova rastavljena žena. Pomirila se sa svojom sudbinom i krenula dalje. To
neugodno iskustvo će pretvoriti u pozitivno. Ono na šta se treba osvrnuti jeste osjećaj tuge.
Zamislimo kakva bi bila reakcija osobe koja tuguje za voljenim bićem i koja je dobila
sredstvo za smirenje. Zatvoriti oči pred stvarnošću ne znači i rastanak od stvarnosti. To što
10
osoba trenutno spava i mirna je, ne poništava činjenicu da je njena voljena osoba mrtva i da je
više neće biti. Vilhem Vunt ovo naziva psohologija bez psihe. Ono što je veoma bitno u
čovjekovoj psihin jeste zapravo potreba za bliskošću. Ona je toliko velika da je samo jedan
korak do seksualnog promiskuiteta. Moglo bi se reći da su ljudi razuzdani zato što ne mogu
savladati svoje emocije , odnosno ne mogu se suzdržati da ih ne dijele sa drugim ljudima.
Emocije kao rešenje koje nam se nalazi pri ruci , ne može se tek tako uvlačiti u igru. To nije
nigdje tako vidljibo kao u vezi sa srećom: sreća jedostavno mora doći i za njom se ne može
trčati. On je nešto što se jednoistavno mora dogoditi i mi joj to moramo dopustiti. Štp joj više
težimo to ćemo rpije promašiti svoj cilj. Kao primjer za to možemo navesti istraživanje
jednog studenta koji je pristuoio jednoj susret – grupi. Ljudi su od njega tražilipretjeranu
bliskost. Osjećao se neiskrenim dok je grlio sve te ljude. Prisiljavao se da bude osjećajan, a to
zapravo nije bio. Što se više trudio to je bilo teže. Treba prihvatiti činjenicu da u životu
čovjeka postoje neke stvari koje se ne mogu tražiti i zahtjevatii.

6. Seksualnost ili ljubav?

Ne može se govoriti o ljudskoj seksualnosti a da se ne govori o ljubavi. Čovjek je

biće koje zahvaljujući samotranscedentnom kvalitetu ljudske stvarnosti prvenstveno
zaokuplja traženje nečeg izvan sebe, bilo da se radi o smislu koji treba ispuniti , ili od drugom
ljudskom biću koje treba zavoljeti. Takav ljubavni susret sasvim isključuje mogućnost da se
drugo ljudsko biće samo kopristi kao puko sredstvo kako bi se došlo di cilja. Takav odnos bi
bio čisto masturbiranje ( ovako se ponašaju neurotični pacijenti). Kada neurotičari pričaju o
načinu na koji se ponašaju prema svojim partnerima oni često kažu da zapravo masturbiraju
nad njima. Freud je smatrao da je po sredini razlika izmedju ciljeva koje imaju nagoni i
porivi. Cilj seksualnog odnosa bi bio da se smanji seksualna napetost , dok objekat
predstavlja seksualni partner.

Medjutim Frank smatra da je tako samo kad je u pitanju neurotična seksualnost. Za

osobu koja je zrela partner nije nikakav objekt, odrasla osoba parnera smatra subjektom,
odnsosno drugim ljudskim bićem koji ima svoje jedinstvene osobine. Čovjek koji nije u
stanju da voli neizbježno završava u promiskuitetu. Promiskuitet i pornografija su regresivni i

11
smatraju se simptomom retardacije u seskualnom sazrijevanju svakog čovjeka. i seksualnom
životu imamo pojam traganje za srećom. Što se više teži da se postigne sreća to ćemo se više
udaljiti od nje. Primjer za to može biti čovjek koji se previse zaokulja brigom oko vlastite
potencije ima i više made da postane impotentan. Iti slučaj bio bi sa ženom koja nastoji samoj
sebi dokazati da može doživjeti orgazam, što se više trudi to je veća mogućnost da ostane
frigidna. Seksualne neuroze se uglavnom javljaju u ovakvim slučajevima.

7. Moderna književnost

U ovom dijelu knjige se raspravlja o tome koliko se knjige koje su napisali

mentalno oboljeli ljudi mogu primijeniti kao terapija ljudima koji se nalaze u istoj ili sličnoj
situaciji. Odnosno da li se knjige mogu primijeniti kao terapija. Prisutnost nekog patološkog
stanja nikako ne umanjuje vrijednost piščeva djela , nego jednako kao što ne govori protiv
njega, ne govori ni njemu u prilog. Nijedan pisac koji je bolovao od psihoze nije stvorio djelo
zahvaljujući njoj , nego samo njjoj uprkos. Bolest nikako nije stvaralačka. Medjutim ,
Holderlin je bolovao od pareze , a Niče od shizofrenije , ali to niako ne umanjuje vrijednost
njihovih djela. Poatavlja se pitanje zašto je čitaocu tako bitno rakrinkavanje autora. Stvar je u
tome , da ako čujemo da je Gete bio isto tako neurotičan – u najmanju ruku kao i svaki drugi
čovjek , to nam se, čini se , može pružiti kao olakšanje. Svejedno je da li su korijenu
književnih djela normalni ili abnormalni , odnosno svjesni ili nesvjesni, ostaje činjenica da se
pisanje smatra činom kojim pisac sam sebe izražava. Kao i zdravo oko koje samo sebe ne
vidi , čovjek ispunjava sam sebe kada zaboravlja i kada ne misli na sebe , kada se
jedniostavno daje. Zaboravljajući sebe postaje osjećajniji , a dajući sebe kreativniji. Pisci koji
su i sami prošli kroz pakao osjećanja besmislenosti života, mogu svoje patnje priložiti kao
žrtvu na oltar čovječanstva. Takvi pisci mogu pomoći čitaocu koji muči iste mukev da
prevlada to stanje. Najmanje što pisac može učinjeti jeste da u čitaocu izazove osjećaj
solidarnosti. U tom slučaju simpotm postaje terapija. Postoji dosta slučajeva gdje je knjiga
pomogla ljudima koji su bili na samrti ili u zatvoru. Potpuno je shvatljivo da i običan čovjek
možizvući mnogo koristi iz knjiga. Isto je jasno koliko daleko seže odgovornost pisca koji je
napisao knjigu.

12
 8. Sport

Frankl govori o sportu u najširem mogućem smislu što znači o sportu kao ljudskom
fenomenu. Čovjek je biće koje ima svije određene potrebe , a nastoji ih se riješiti u obliku
“redukcije nagona” tj. Samo da bi održao i uspostavio unutrašnju ravnotežu koja se naziva
homeostaza.

Kao suprotnost hipotezama homeostaze iznijeta su četiri stave , (1) Nije tačno da
je čovjek zaokupljen redukcijom napetosti , njemu je napetost potrebna (2) Iz tog razloga, on
živi u stalnom traganju napetosti. (3) U današnjem svijetu nema dovoljno takvih situacija,
tako da je to (4) razlog što čovjek ponekad sam izaziva i stvara napeta stanja. Otuda se on
posvećuje sportu. Čovjek je radoznalo biće , želi odrediti granice svojih mogućnosti , no kako
im se primiče tako i pomiče te granice .

Iz toga proizilazi da se u svakom sportskom nadmetanju čovjek zapravo nadmeće

sam sa sobom. On je svoj vlastiti suparnik. Što čovjek više nastoji da se takmiči sa ljudima i
pobijedi ih, to je zapravo manje u stanju da potpuno ostvari i iskoristi svoje mogućnosti.
“Pokušaj dati sve od sebe, vjerojatno je da ćeš pobijediti; naprotiv , nastojiš li pobijediti ,
imaš sve izglede da izgubiš”. Navešćemo primjer austrijske fudbalske ekipe koja je , u
susretu sa Mađarima , u poluvremenu gubila sa rezultatom 0:2. Austrijanci su bili potišteni i
obeshrabreni kako je reako njihov trener. Medjutim oni su nakon pauze bastavili uodličnom
raspoloženju. Što se dogodilo? Njihov trener, rekao im je da još uvijek imaju prilike
promijeniti rezultat , ali ih isto tako neće kriviti ako izgube , tako ih je zapravo ohrabrio i
pomogao im da zaista daju sve od sebe. Konačni rezultat je bio vrujedan pažnje 2:2. Smatra
se da se logoterapija može veoma korisno primijeniti u sportu. Naime u sportu postoji mnogo
stvari koje mogu uticati na ponašanje pojedinca i na ponašanje grupe kao cjeline , a koje se
mogu ispraviti upravo logoterapijskom tehhnikom. Waren Jeffrey Byers , koji je godinama
bio trener plivanja, objavio je neka svoja iskustva u vezi primjene logoterapijske na atletiku i
plivanje. Atletičare najviše zaokupljuje misao da pobijedi trkača iz susjedne staze. Takav će
se plivač neprestano okretati i gledati protivnika da bi video kako se stvari odvijaju. Prilikom
treniranja on je zapravo naglašavao činjenicu da se mora plivati samo vlastita trka. Atletičar
će najbolje plivati ako nastoji da bude svoj vlastiti protivnik. To su samo neki od načina na
koji je logoterapija uticala na sport .
13
 PROLAZNOST i SMRTNOST

Da bi odredili teorijsku poziciju logoterapije, možemo se upravo osloniti na dva, sa

filozofskog nivoa različita aspekta. Jedan od ovih pruža nam humanistička psihologija a drugi
se odnosi na kvijetizam, egzistecijalističke psihologije.

9.1. Filozofska pozicija logoterapije

U opisu i odrednici filozofskog stanovišta koje je u osnovi logoterapije, Viktor

Frank se služi analogijom sa pješčanim satom, na kome istovremeno objašnjava i stanovišta
humanizma i kvijetizma.

Ukoliko pješčani sat posmatramo tako da nam njegov gornji dio predstavlja
budućnost (onu koja će tek nastupiti), uzan prolaz kroz koji pjesak mora proći predstavlja
sadašnjost a donji dio pješčanog sata predstavlja prošlost. Egzistencijalizam vidi samo onaj
uzan prolaz sadašnjosti, ne obraćajući pažnju na prošlost i budućnost, dok kvijetizam pješčani
sat vidi kao cjelinu, ali pjesak posmatra kao nepokretnu materiju. Logoterapija svoje mjesto
nalazi negdje između kvijetizma i egzistencijalizma.

Logoterapija se zalaže za optimizam prošlosti, naspram egzistencijalističkog

pesimizma sadašnjosti. Još jedan slikovit primjer bio bi pesimista koji sa žaljenjem i strahom
primjećuje da otkidajući listove sa svog zidnog kalendara on svakim danom postaje sve tanji i
tanji. Dok optimista otkinute listove slaže po strani, na gomilu predhodno otrgnutih.

Sve je prolazno i sve je vječno, bilo bi stanovište sa kog polazi logoterapija. Mi treba
da preuzmemo odgovornost za ono sto postaje dio prošlosti, dio vječnosti. Svijet je list papira
na koji mi biramo sta će biti ispisano (aktivizam budućnosti- mi odlucujemo).

PARADOKSALNA INTENCIJA

Paradoksalna intencija se koristi od 1929. godine. To je izuzetno važno jer su neke

od najznačajnijih bihevioralnih tehnika, u čijoj se osnovi mogu pronaći ideje zasnovane
upravo na paradoksalnoj intenciji, započele svoju primjenu tek 60-ih godina XX vijeka.
Logoterapija se od tada pokazala korisna u slučajevima opsesivno-kompulzivnih i fobičnih
stanja i predstavlja kratkotrajni, brz i efikasan oblik liječenja.

14
 10.1. Fobična stanja

Mehanizam paradoksalne intencije kada su u pitanju fobična stanja bi se mogao

objasniti začaranim krugom u okviru kog simptom izaziva fobiju, a fobija podstiče pojavu
simptoma, a ponovna pojava simptoma pojačava fobiju. Jedna od najtipičnijih reakcija na taj
„strah od straha“ jeste „bjeg od straha“ gdje pacijent počinje u potpunosti izbjegavati sve one
situacije koje u njemu izazivaju osjećaj straha. Dakle pacijent se boji posledica koje mogu
izazvati njegovi napadi anksioznosti, tako nastaje „strah od straha“. Na žalost taj strah od
straha samo pojačava fobiju. Zatim dolazi do bjega od straha, i to predstavlja početnu tačku
neuroze. Razvoj takve fobije se može spriječiti upravo ako ga suočimo sa samom situacijom
koje se boji.

10.2 Opsesivno-kompulzivne neuroze

Osoba oboljela od opsesivno-kompulzivne neuroze razvija „strah od same sebe“.

Osoba biva zaokupljena osjećajem da će učiniti nešto loše, izvršiti samoubistvo ili čak
ubistvo. Obilježje opsesivno-kompulzivnog pacijenta jeste „strah od opsesije i prisile“. Opet
imamo taj začarani krug u okviru kog, u situaciji opsesivno-kompulzivnog poremećaja borba
protiv straha od opsesije i prisile samo pojačava taj strah.
Taj mehanizam povratne sprege se može prekinuti upravo pomoću paradoksalne
intencije. Dakle pacijenta treba da navedemo da poželi da se dogodi upravo ono čega se boji,
na taj način postižemo da se pacijent sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem prestane
boriti sa svojim opsesijama i prisilama, pa sada ono što je predstavljalo patološki strah sada
postaje paradoksalna želja.
Da bi se bolje razumjeli ovi mehanizmi povratne sprege i način na koji se u takvim
situacijama koristi paradoksalna intencija, Viktor Frankl navodi veliki broj primera pacijenata
sa najrazličitijim problemima i njihova iskustva sa paradoksalnom intencijom. Mi ćemo
izdvojiti samo one najzanimljivije:
 Kao primjer liječenja opsesivno-kompulzivne neuroze Frankl govori o čovjeku koji je
imao prisilu da svako veče, pred spavanje, provjeri da li su vrata zaključana. Situacija
je odmakla kontroli pa je pacijent u roku od dva minuta po deset puta provjeravao

15
 vrata. Ono što mu je predloženo od strane autora ove knjige je da pokuša postaviti
novi rekord! Na početku je pacijentu ideja doktora zvučala besmisleno, ali nakon
samo tri dana osjećaj prisile je nestao.
 Sledeći primer prikazuje način na koji se paradoksalna intencija može iskoristiti u
liječenju histerije. Naime pacijentkinja sa ovom dijagnozom patila je od treskavice
tijela i drhtanja. Tarapeut je u ovom slučaju na jedan dosta komičan način upotrebio
paradoksalnu intenciju, predložio je pacijentkinji da se takmiče u drhtanju. Nakon
samo par minuta „takmičenja“ pacijentkinja je odustala od takmičenja i sasvim mirno
popila kafu, ne prosuvši ni kapi, što prije upotrebe ove metode nije bila u stanju
učiniti.
 Paradoksalna intencija se može iskoristiti i u liječenju klaustrofobije. Primer za to
jeste i slučaj pacijentkinje K. koja je bolovala od klaustrofobije duzi vremenski
period. Njen strah se generalizovao na putovanja avionom, boravak u bioskopu,
pozorištu, robnim kućama i svim drugim ograničenim prostorima. Predloženo joj je
da kada osjeti anksioznost zbog neke situacije koje se boji, umjesto da se bori protiv
tog osjećaja jednostavno pokuša pretjerivati u fizičkim izrazima tih simptomima.
Zatim je primjenjen modifikovani oblik Jakobsonove progresivne relaksacije. Nakon
otpuštanja iz bolnice od nje je traženo da se upusti u sve one situacije kojih se
predhodno plašila. Nakon samo par dana, pacijentkinja vratila se u bolnicu sa dobrim
vjestima.
 Još jedan zanimljiv primer kako paradoksalna intencija može biti korisna u
svakodnevnom životu jeste primer učenice srednje škole Linde, koja je imala strah od
javnog nastupa. U situaciji kada bi trebala da održi javni govor Linda se suočavala sa
strahom koji bi u potpunosti prevladao nad njenim tijelom, takod a ona nije bila u
stanju da govori, ni da stoji na vlastitim nogama. Modifikacija ponašanja joj nije
pomogla tako da tarapeut odlučio da pokuša sa paradoksalnom intencijom. Njoj je
savjetovano da sledećeg dana, akda bude trebalo da održi govor, pred svima pokaže
koliko je grozna, neka plače, jeca i znoji se sto je više moguće. Sledećeg dana, Linda
je održala govor i dobila najveću moguću ocenu.
 Ovaj metod logoterapije primjenjiv je i u liječenju mucanja u okviru kog ga je
moguće kombinovati sa sugestivnim liječenjem. To možemo objasniti primerom
mladića koji je već duže vremena imao problema sa mucanjem. Često je nastojao
uvježbavati ono što treba da kaže, ali bi se svaki put uplašio i zbunio.Savjet koji je
16
 dobio od svog psihijatra bio je da sledećeg vikenda izađe sa prijateljima i pokaže im
ustvari koliko je on primjeran i zabavan mucavac, uz prigovor da ni u tome
vjerovatno neće uspjeti kao što ni predhodnih godina nije uspjevao pravilno govoriti.
Paradoksalna intencija se pokazala uspješnom i u ovom slučaju.
 Posebno zanimljiv primer primjene ovog metoda jeste primer pacijenta sa dijagnozom
opsesivno-kompulzivne neuroze koji je još od djetinstva bolovao od bakteriofobije.
Taj se strah tokom godina generalizovao i proširio u sve sfere njegovog života, pa je
pročitavši članak o shizofrenoj pacijentkinji koja je iskopala svoje oči, njega počela
da zaokuplja ta ideja. Razmisljao je kako bi se moglo dogoditi da on nekome iskopa
oči. Stalno se osvrtao kada bi prošao pored drugih pacijenata da provjeri da nije
slučajno nekome iskopao oči. Poseban strah pokazivao je kada bi prolazio kroz dječije
odjeljenje bolnice. Primjena paradoksalne intencije u njegom slučaju ogledala se u
tome da mu je savjetovano da izgovara i ponavlja određene rečenice kao na primer:
„Hajde da već jednom iskopamo te oči, prvo ćemo uhvatiti sve pacijente, zatim
ljekare, na kraju ćemo izaći na ulice da i tamo iskopamo ljudima oči. Niko neće ostati
zastićen“. Na početku se kretao kroz bolnicu izgovarajući ove rečenice( naravno uz
prisustvo ljekara), zatim kroz dječje odelenje bolnice. Polako je doslo do povlačenja
opsesivnih misli i pacijent je otpušten iz bolnice. U novim, nepoznatim situacijama
opsesivne misli su se ponovo javljale, ali je pacijent sada imao kontrolu, sam je
osmisljavao nove rečenice koje su mu pomogle da se sa oslobodi opsesivnih misli. Par
mjeseci nakon izlaska iz bolnice opsesivne misli su se vratile, ali je paradoksalna
intencija i ovaj put uspješno pomogla pacijentu.
 Kada su u pitanju neka psihotična stanja kao na primer shizofrenija, paradoksalna
intencija se i tu pokazala kao korisna. To možemo prikazati na primeru pacijenta koji
je imao slušne halucinacije i nije mogao da spava od glasova koji su ga ismijavali.
Doktor mu je odbio dati tabletu za spavanje i predložio mu da umjesto što pokušava
da ignoriše te glasove upravo na njih obrati pažnju. Nakon sat vremena doktor je
otišao da provjeri pacijenta, međutim ovaj je čvrsto spavao.

Ono što smo već donekle istakli jeste sličnost izmedju paradoksalne intencije i velikog
broja tehnika koje se koriste u behavior- terapiji. Neke od tih tehnika su:flooding, produženo
izlaganje, modelovanje, izlaganje in-vivo...

17
 DEREFLEKSIJA

U okviru logoterapije za liječenje seksualno-neurotskog sidroma koristi se tehnika

pod nazivom derefleksija. Za ovu tehniku je kao i za predhodnu karakteristična pacijentova
borba, u ovom slučaju on se ne bori protiv nečega nego za nešto, dakle bori se da postigne
zadovoljstvo u seksualnom životu. U okviru logoterapijskog pristupa ovom sindromu
koristimo izraze hiper-intencija (prekomjerna želja) i hiper-refleksija ( prekomjerna pažnja).
Ova dva fenomena jačaju jedan drugog tako da opet imamo mehanizam povratne
sprege.Pacijentova očajna težnja savršenosti u seksualnom životu (hiper-intencija) može biti
razlog njegove impotencije.

Da bi se razbio taj začarani krug uvodi se derefleksija koju možemo objasniti kroz
par primera:

 U jednom od njih govori se o načinu koji je smišljen da bi se jedan pacijent

oslobodio osjećaja da njegov partner od njega nešto zahtjeva. Njemu je
predloženo da svojoj partnerki kaže da je doktor zabranio da imaju seksualne
odnose određeno vrijeme. Tako je omogućeno da se njegova seksualnost iskreno
izrazi, jer je ne sprečava osjećaj zahtjeva sa suprotne strane.
 Primer sa devojkom koja ima problem sa impotentnim momkom. Njoj je
savjetovano da svom momku saopšti da ne smije da se upušta u seksualne odnose
mjesec dana. Sledeće nedelje je djevojka javila svom ljekaru da je metoda bila
uspješna. Nakon mjecec dana došlo je do ponovnog vraćanja na staro stanje ali je
djevojka uspjela da osmisli nov način da pomogne svom momku.
 Mlada žena sa problemom frigidnosti koja je bila pod uticajem psihoanlitičke
literature, previše vremena u toku seksualnog čina je posvećivala sebi, ne
obraćajući pažnju na partnera. Njoj je predloženo da dok čeka konsultacije sa
ljekarom i početak liječenja ne mari na orgazam, već da se trudi da pokaže svom
partneru da ga iskreno voli. Ono što je očekivano dogodilo se samo nekoliko dana
od predloga.
 Sledeći primer tiče se trajanja samog odnosa, u okviru koga je upotrebljena
kombinacija derefleksije i paradoksalne intencije. Pacijentu je savjetovano da ne

18
brine o preranoj ejakuaciji, jer tu ne može ništa učiniti već da u narednim danima
pokuša da jednostavno, zadovolji sebe. Problem je nakon par nedelja u potpunosti
nestao.

19