Teodiceja

1. Osim što je dijalektičan kakav je još filozofski govor o Bogu?

Na filozofskoj razini

2. Čime se bavi teologija prema Kantu?

Pod teologijom on općenito razumije spoznaju prabića i to bilo iz samog razuma (teologia
rationalis), bilo iz Objave (objavljena teologija).

3. Kakva je temeljna razlika između naravne i objavljene teologije?

Naravna teologija plazi od naravnog reda i penje se do najviše inteligencije (zaključuje na
nju), do „istinskjog redatelja“ i to je fizikoteologija (ovdje se misli na svrhovitost u svijetu –
5. dokaz sv. Tome, teleološki). Naravna teologija je naravna, prirodna po svojoj metodi,
obraća se prirodi, naravi.

4. Podjela teologije u Kanta?

Kant govori o teologiji u djelu Kritika čistog uma. Pod teologijom on općenito razumije
spoznaju prabića i to bilo iz samog razuma (teologia rationalis), bilo iz Objave (objavljena
teologija). Razumska teologija se dalje dijeli na naravnu i transcendentalnu teologiju. Ako se
prabiće misli samo kroz transcendentalne pojmove (ens oridinarium, ens entium i ens
realissimus) onda se ta teologija naziva transcendentalna teologija. Ako se transcendentalna
teologija obraća općenitom iskustvu onda je ona kozmoteologija, ili je ontoteologija kada se
želi spoznati Boga iz samih pojmova. Naravna teologija plazi od naravnog reda i penje se do
najviše inteligencije (zaključuje na nju), do „istinskjog redatelja“ i to je fizikoteologija (ovdje
se misli na svrhovitost u svijetu – 5. dokaz sv. Tome, teleološki). Naravna teologija je
naravna, prirodna po svojoj metodi, obraća se prirodi, naravi. Osim fizikoteologje Kant pod
naravnom teologijom poznaje i moralnu teologijhu koja se bavi moralnim zakonom,
obligirani smo činiti dobro. On to naziva kategoričkim imperativom.

5. Kantova podjela racionalne teologije?

Vidi pitanje br. 4.

1
6. Kakva je Kantova spoznajno – teorijska pozicija glede spoznaje Boga?
Kant odbacuje svaku teoretsku spoznaju Boga (teoretske znanosti su one koje se bave onim
što jest) i dopušta samo postulat praktičnog uma, postulat opstojnosti Božje.

7. Tri transcendentna pojma u Kantu?

Ens originarium (izvorno biće), ens realissimus (realno biće) i ens entium (biće bića).

8. Što znači sveti židovski četveroslov JHVH?

U SZ to je osobno ime Izraelova Boga. Znači Ja sam koji jesam.

9. Kada se u hrvatskom najprije spominje riječ „bog“?

U 12. st.

10. Koji su latinski glagoli od kojih se izvodi riječ religija?

Riječ religija dolazi od latinske riječi religio. Prema Ciceronu potjeće od riječi relegere što bi
značilo sve što spada na kult bogova nekako ponovo odčitava i tako se stvara religijska
praksa. Prema laktanciju dolazi od riječi religare, što bi značilo povezanosz s božanstvom.

11. Što je pisao Petar Lombard (1100. - 1160.) čije su spise komentirali skolastici?
Sententiarum libri quattor, koje će biti predložak za studij teologije u kasnijim razdobljima.
Unutra dosnosi citate iz sv. Pisma i patrističkih pisaca razrađene po temama: Trojstvo,
stvaranje, Utjelovljenje i sakramenti. Citati su popračeni komentarima, a studenti su imali
zadatak osmisliti navode. Prikupio je mnoge tekstove iz starine, osobito je velika važnost za
Augustinovo nasljeđe. Do 1215. postaje najvažniji priručnik.

12. Kada je živio sv. Toma i koju je Sumu najprije napisao?

U 13. st. Summa theologiae (Suma teologije) je nastala prije Summa contra gentiles (Suma
protiv pogana).

13. Definicija filozofije o Bogu?

Za filozfiju o Bogu možemo reči da je naravna teologija ili filozofijska teologija. Ona je
zasnovana ljudskim razumskim sposobnostima i događati će se na filozofirajući način. U
filozofiji o Bogu je Bog promatran pod vidikom znanosti i to ukoliko to možemo uvidjeti

2
našim razumom. Prema sv. Tomi filozofija o Bogu je nauka o sveobuhvatnom temelju svih
bića.

14. Materijalni i formalni objekt filozofije o Bogu?

Predmet filozofije o Bogu je Bog (Bog je materijalni objekt) pod vidikom prvog bića
(formalni objekt).

15. Ako u religiji postoji zajednica vjernika, što postoji u filozofiji?

Predmet razmišljanja. (?)

16. Kako razumijemo filozofiju u našem kolegiju?

Poseban način promatranja Boga u filozofiji određen je onim što je filozofija. Ona promatra
sve ukoliko se odnosi prema cijeloj zbilji. Filozofija pita o Prvom biću, postoji li i kako se
može spoznati. Mi ne možemo spoznati Boga od njega samoga, nego samo iz svijeta koji
pokazuje apsolut, a Bog je istinsko Apsolutno.

17. Koje je temeljno etičko načelo?

Čini dobro a izbjegavaj zlo.

18. Odnos morala i etike?

Etika je znanost o moralu, koja ima zadatak ne samo da nas upozna s time što je moral, koje
su njegove osnovne komponente, nego i da zauzme kritičko stanovište prema postojećoj
moralnoj praksi. Zadatak etike nije samo u tome da ukaže na različita gledanja ljudi, nego i da
izvrši vrijednosnu ocjenu i da ukaže na prave i istinske vrijednosti. Moral je skup pravila
određenog društva ili društvene skupine o sadržaju i načinu međusobnih odnosa ljudi i
ljudskih zajednica.

19. Etička vrednota u usporedbi s drugim vrednotama?

Postoji ideja kod nekih zannosti da je znanost slobodna od vrednota. Međutim, svaka je
zanost obvezatna prema istini, a istina je neka vrednota. Ne može se znanost osloboditi istine.
Etika počiva na voljnom i spoznajnom odobravanju bitka. I zato etička vrednota nije samo
primjer jedne vrednote pored druge (ima puno vrednota, pa onda ima i etička vrednota). Htjeti
istinu nije primjer jedne vrednote pored druge. To je temeljno etičko držanje koje strukturira
vrednotu. Inače sama etička vrednota je poštivanje svih drugih vrednota.

3
U diferenciranoj spoznaji vrednota ne spozanjemo samo različitost vrednota, nego i njihov
međusobni odnos. Nisu sve vrednote jednako vrijedne. Mi u osnovi znamo koju treba izabrati,
a koju u nekom trenutku pustiti. Etičke vrednote ne dolaze drugima, nego se sastoje u tome da
se djeluje prema objektivnom redu stvarnosti. Dakle, etička vrednota je poštivati neki
objektivni red stvarnosti. Etički živjeti ne znači biti oslobođen drugih vrijednosti, nego
poštivati njihov red.

20. Stupnjevi apstarkcije u Aristotela?

Aristotel razlikuje tri stupnja apstrakcije, na prvome je fizika, slijedi matematika, pa teologija
kao treći stupanj.

21. Shvaćanje teologije u povijesnom i sustavnom dijelu u Aristotela?

Kod Aristotela pojavljuje se ime theologik, i to u dva konteksta:
a) U povijesnom pregledu gdje se teolozi suprotstavljaju fizičarima. Fizičari su oni koji
razumom istražuju porijeklo stvari, dok su teolozi oni koji mitski tumače mastanak bogova
(teogonije/teognomnije).
b) Kad razlikuje tri stupnja apstrakcije (fizički, matematički i teološki), a tako i tri vrste
znanosti. Teologija kod njega ima posla s nepromijenjenim supstancijama.

22. Što je navještao Ksenofan o mnoštvu bogova i antropomorfizmu?

Ksenofan (6. st.) govorio je protiv antropomorfizama, te kako je jedan Bog nad svim
bogovima, koji nije nalik čovjeku (fr. B. 15), snagom uma sve pokreće (fr. B. 23), i Bogn je sa
sobom identičan, nepomičan, sve vidi (fr. 24).

23. Razlika filozofijskog i religijskog govora o Bogu?

Filozofija govori o Bogu pojmovno, a religija u slikama, odnosno simbolički

24. Koje su prednosti filozofijskog govora a koje religijskog govora?

Filozofski pojam Boga, transcendentnog Apsoluta pod određenim vidikom zaostaje za bogom
religije. U religiji je on Bog spasenja koji sebe objavljuje. Filozofski pojam Boga je proizvod
ljudskog naprezanja koje se razlikuje od religijskog boga koji se samoobjavljuje. No,
filozofski pojam boga je u određenom pogledu savršeniji od religijskog pojma boga nekih
ljudi. Pojam boga u filozofiji je i određeniji i manje ugrožen od antropomorfnih deformacija.
Međutim određeni antropomorfizam u religijama je neizbejžan jer religija govori u slikama i

4
simbolima (slike i simboli potječu iz ljudskog iskustva, pa teko imaju antropomorfnih crta).
Koliko je ta antropomorfnost neizbježna, ona može voditi i perverziji religioznog i magijskim
nastojanjima. Filozofsko suočavanje s problemom Boga bilo je za religiju pomoć u
prevladavanju magijskih elemenata. Kritika religije od strane filozofije pokazala se
unapređujuća za religiju.

25. Što kaže Prvi vatikanski sabor o spoznaji Boga?

„Sveta majka Crkva drži i uči da se Boga može sigurno spoznati i to kao počelo i svrhu svih
stvari prirodnim svjetlom ljudskog razuma.“

26. Razlika između transcendentnog i transcendentalnoga?

Transcendentan – koji prelazi granice iskustva; koji prelazio granice svijesti; nespoznatljiv;
koji se nalazi izvan granica prirodnog svijeta (npr. Bog); s onu stranu, onostran, natprirodan.
Transcendentalan – kod Kanta je to apriorni (o iskustvu neovisni) uvjet spoznaje, uvjet koji
tek upravo omogućuje iskustvo; transcendentalni su oblici naše svijesti: oblici opažanja
(prostor i vrijeme) i oblici mišljenja (kategorije razuma).

27. Zašto je filozofija o Bogu metafizika?

Filozofija o Bogu je metafizika jer se pita o onome što nadvisuje svako moguće iskustvo. U
metafizici s postavlja pitanje mogućnosti spozanje bića kao bića, te pitanje o mogućnosti
spoznaje nečega s onu stranu iskustva. Oba ova pitanja uključena su u pitanje znanstvene
spoznaje Bog kao Prvog bića koje nadilazi svako iskustvo i svaku spoznaju.

28. Koje tri teologije razlikuje T. Varro?

Mitsku – o bogovima pjesnika; političku – o državnim kultovima; fizičku – govori o naukama
filozofa o Bogu, kod Grka fizika je dobrim dijelom metafizika. Aristotel je naziva prirodna i li
naravna, jer joj je narav bila naturalna.

29. Gdje može nastati teodicejski problem?

Nastaje kada se pitamo ako je Bog Svemogući, Sveznajući i savršeno Dobar kako onda
postoji zlo u svijetu, ako je Bog ovakav onda ne bi trebalo biti zla na svijetu, znači li to da
nema Boga ili mu nedostaje nešto od ovoga, a ako mu nešto od ovoga nedostaje onda ga nema
ili aki je Bog savršen zašto i svijet nije savršen.

5
30. Što kod Kanta znači moguće iskustvo?
Kant je iskustvo shvaćao restriktivno (suženo), te ga je uzeo dvostruko restriktivno. S jedne
strane on shvaća da je sadržaj naše spoznaje dan kroz empirijsko iskustvo, a s druge strane
prešutno priznaje da samo ono pripada sadržaju osjetilne spoznaje što se može jasno i
jednoznačno izreći (pojmovi). Sve ono što dolazi od subjekta su formalni principi, a sadržaj
dolazi od iskustva. (?)

31. Podjela metafizike po Ch. Wolffu?

Wolff identificira metafiziku s općom filozofijom i razlikuje opću metafiziku ili ontologiju, te
specijanu metafiziku. Ona se dijeli na kozmologiju (svemir), psihologiju (čovjeka) i teologiju
(Bog).

32. Schleiermacherovo tumačenje spoznaje Boga?

Tvrdi da se Božja egzistencija može ne – racionalno utvrditi. Postoji neki osjećaj ovisnosti
kao takve. Ovaj osjećaj ne znači samo emocionalno, nego kao životna svijets, egzistencijalno
iskustvo zbilje. Nije to potpuno iracionalni način spoznavanja, ali se ipak razlikuje od čisto
racionalne i apstarktne spoznaje. Dakle, do Boga dolazimo preko osjećaja ovisnosti kao
takvog, jer se u svome bitku doživljavamo ovisnima, po tome osjećaju dolazimo do onoga
koji je neovisan.

33. Što želi reči princip sola fides i njegova slaba strana?
Želi reči da se do egzistencije može doći samo vjerom. Da bi čovjek pobjegao iz mreže uma
koji ga sputava mora jednom iskočiti, razbiti sve okove koji čovjeka stežu. Teži se za neko m
slobodom koju bi se steklo iskačući iz razumskih spona. Njegova slaba strana sastoji se u
tome da ako čovjek po sebi ne bi mogao ništa znati o Bogu ne bi mogao vjerovati, tj. ako po
svojoj naravi ne bi mogao ništa znati o Bogu ne bi mogao biti otvoren objavi. Čovjek po
naravi može spoznati da Bog postoji.

34. Diskusija iskustva općenito?

Ono što ni na kakav način nije u našem iskustvu o tome ne možemo ništa znati. Bog je
transcendentalna i osobna stvarnost i to se treba dokazati. Svaka tvrdnja o egzistenciji nečega
mora se temeljiti na iskustvu (gledanje onoga što jest). Moramo poči od toga da se iz iskustva
izvuče ono što je često na prvi pogled skriveno, što je sadržaj našeg iskustva. Pod iskustvom
ne razumijemo našu misaonu aktivnost, nego iskustvo je shvaćanje onoga što jest. Apriorni

6
momenti naše spoznaje se suiskusuju. Te apriorne momente odeđujemo kao: ideje, prvi
principi bitka i mišljenja, neposredni uvidi kao što su nužne istine razuma, kategorije
mišljenja. Ono što je iskustvo htjeli bi smo opisati kao prvobitna određenost zbiljom ili onaj
način spoznaje u kojoj je stvarnost našoj svijesti neposredno prisutna. U bašem iskustvu nije
sve jednako dano. Iskustvo je doduše jedan jedinstven ali ne i izdiferencirani čin. Kad tvrdimo
da je iskustvo neposredna i prvotan način spoznaje to nikako ne iskuljučuje određenu
procesnost, razmišljanje da se tematizira ono što je u iskustvu. Ni najoštroumnije mišljenje ne
može izvuči egzistenciju iz samog mišljenja, a bez iskustva. Osjetilni opažaji ne mogu
dohvatiti bitak stvari. On ne može biti jedini izvor tvrdnje da nešto egzistira. Osjetilni opažaj
samo registrira pojavu, registrira subjektivnu afekciju osjetila. Ono ne kaže ništa, ne donosi
nikakvu tvrdnju kao općevrijedeću. Do takve tvrdnje dolazimo tek djelovanjem razuma.To
djelovanje razuma doalzi do punog rascvata u sudu. Bez afirmativnog suda, bez afirmativne
izreke koja zahtjeva da ju se prihvati kao istinu nema spoznaje egzistencije. Sudom se
izražava iskustvo stvarnosti i bitka, tek u sudu iskazujemo to postoji ili ne postoji. Pod
iskustvom mislimo i ono su – prisutno uspoznajnom činu, pa treba malo muke da se to
tematizira. Iskustvo je ono nepodsredno prisutno u spoznaji, i to bilo izričito, bilo kao su –
dano.
Božje postojanje ne možemo utvrditi osim da je nekako (na neki način) nazočan u našem
iskustvu. Božju egzistenciju možemo dokazivati samo ako znanje o Bogu pripada u naše
iskustvo na neki način. Naša je zadaća da dokažemo da je Bog na neki način u našem
iskustvu, a to nije osjetilno iskustvo. Govori se o iskustvu bezuvjetnog. To je onaj koji je
apsolutna, punina bitka, on je temelj svih uvjeta. Postoji li ovakvo iskustvo? U prvom planu
naše spoznaje su pojedina bića, sadržaji naše svijesti, a ne bezuvjetno. Bezuvjetno je ipak
suspoznato u našoj spoznaju (određene sadržaje spoznajemo, a s njime suspoznajemo
bezuvjetno).

35. Koji je glavni uvjet da se čovjeka može nazvati slobodnim?

Slobodan izbor je moguć kada nijedan objekt ne određuje našu volju nužno. Uvjet za to je da
čovjek može shvatiti svaki pojedini predmet kao relativnu vrednotu.

36. Što je Božja bit?

Božja bit je biti.

7
37. Razum, um, instinkt i srce prema Pascalu?
Pascal tvrdi da se istina filozofije mora razlomiti da bi napravila mjesta istini evanđelja
odbacujući tako Boga filozofa i mudraca. Pascal baglašava da ga nikakva razumski izvodiva
spoznaja nije dovela do iskustva sigurnosti. On ima iskustvo Boga koji je djelovao u povijesti
i koji je u svim vremenima dosrtupan svim ljudima u vjeri. Descartesova racionalistička
filozofija ne zadovoljava Pascala: on stvlja ljubav i zanosnu, strastvenu vjeru iznad razuma,
jer smatra da je razum sam po sebi nemoćan da dođe do istine, a tamo gdje razum ne može
dospijeti, može srce, može ljubav... Srce je za nega intuitivni razum, intuicija. Smatra da u
Svemiru postoji hijerarhija koja obuhvaća tri sfere: na najnižem stupnju je sfera tjelesa, zatim
dolazi sfera duhova i napokon još beskonačnija, dolazi sfera ljubavi, koja ima za predmet
Boga. Boga spoznajemo samo srcem a ne rzumom: Vjera je Bog, osjetljiv srcu, a ne razumu.
Pascal kaže da se na Boga treba kladiti: ako dobijemo – dobili smo sve, ako izgubiom, nismo
ništa izgubili.

38. Što je agnosticizam?

Idealističko filozofsko učenje koje poriče mogućnost spoznaje objektivnog svijeta. U stvari
nema nićega što se ne bi dalo spoznati. Postoje samo stvari i pojave prirode koje na dotičnom
povijesnom stupnju razvitka znanosti još nisu spoznate

39. Zbog čega relativizam sam sebe dokida?

Relativizam je u svojoj radikalnoj formi teška zabluda. Svaki relativizam prešutno
pretpostavlja što sam niječe, bezuvjetno vrijedeće iskaze (barem jedan, da nema iskaza koji bi
vrijedio uvijek, posvuda i bez iznimke). Npr. spoznajući da su sve naše rečenice relativne mi
pretpostavljamo nešto pomoću čega se relativno razumije kao relativno. Pretpostavlja se jedno
apsolutno stajlište koje nije više relativno. Spoznajući da su sve naše rečenice relativne mi
pretpostavljamo nešto pomoću čega se relativno razumije kao relativno. Pretpostavlja se jedno
apsolutno stajelište koje više nije relativno.

40. Kakav je stav empirizma glede govora o Bogu?

Empirizam kaže ga je govor o Bogu besmislen, niti istinit niti neistinit. Postoje dvije vrste
smidlenog govora. Jeedan je o iskustvenoj zbilji (analitički), a drugi je formalni (o
matematičkim i logičkim pravilima). A kada je riječ o govoru o Bogu, to nije slučaj ni jdnog
ni drugog. Poteškoća empirizma je u tome što on nije našao kriterij za verifikaciju
neempirijskih rečenica. Nisu do kraja razradili što točno znači verificirati (odrediti istinitost).

8
41. Što znači riječ „fideizam“?
Ili „filozofija vjere“, je učenje koje stavlja vjeru na mjesto znanosti.

42. Slabe strane empirizma?

Vidi pitanje 40.

43. Što naučava relativizam?

Spoznajno – teorijski relativizam otklanja Božju spoznatljivost. Kaže da je nemoguće čovjeku
domisliti dokaze koji bi bili istiniti uvije, po svuda i bez iznimke (u odnosu na nešto je
istinito, a u odnosu na nešto drugo nije istinito). Pod ovakvom pretpostavkom krije se
prihvaćanje da se stvarnost Apsoluta iskuljučuje. Čovjek ne drži ništa za istinito, određen je
mnoštvom uvjeta pa su tako njegove tvrdnje određene (jedna je istina studenata, a druga
profesora).

44. Slaba strana relativizma?

Relativizam u mnogome ima pravo, mi zbilju ipak dohvaćamo pod jednim ograničenim
vidikom, relativno. Ono što god mi kažemo ovisi o jednom kontekstu koji se ne da lako
tematizirati. Istina je da je omo što mi govorimo uvjetovano. Ono što jest (objektivno)
shvaćeno je uvijek pod nekim vidikom i pitanje je da li ono što mi kažemo drugi razumiju u
istom smislu. Relativizam je u svojoj radikalnoj formi teška zabluda. Svaki relativizam
prešutno pretpostavlja što sam niječe, bezuvjetno vrijedeće iskaze (barem jedan, da nema
iskaza koji bi vrijedio uvijek, posvuda i bez iznimke). Npr. spoznajući da su sve naše rečenice
relativne mi pretpostavljamo nešto pomoću čega se relativno razumije kao relativno.
Pretpostavlja se jedno apsolutno stajlište koje nije više relativno. Spoznajući da su sve naše
rečenice relativne mi pretpostavljamo nešto pomoću čega se relativno razumije kao relativno.
Pretpostavlja se jedno apsolutno stajelište koje više nije relativno.

45. Što je transcendentalno iskustvo?

Transcendentalno iskustvo bitka je u određenom smislu iskustvo Boga. Time se misli ovo:
ono što je transcendentalnom iskustvu zbiljsko, ali po naravi ovoga iskustva netematski dano,
može se pokazati identično s transcendentalnim i osobnim Apsolutnim. Rahner kaže da se ono
odnosi na spoznaju kao takvu, a ne na sadržaj iskustva. Do njega dolazimo refleksijom na sam
spoznajni čin.

9
46. O čemu ovisi pravo tematiziranje transcendentalnog iskustva?
U transcendentalnom iskustvu je dano nešto zbiljsko, tu smo određeni bezuvjetnim
(bezuvjetnostima kao sloboda, vrednota i dr.) i to je nešto identično s transcendentnim i
osobnim Apsolutom. Do ovih sadržaja transcendentalnog iskustva, koji upućuju na
transcendentno dolazimo refleksijom promatrajući sami spoznajni čin. Isto tako dolazimo i do
sadržaja transcendentalnog iskustva. Ukoliko se pokazalo da postoji nešto kao
transcendentalno iskustvo bitka, utoliko se pokazje da se u njemu javlja bezuvjetnost pa onda
i sam njezin temelj – bezuvjetno samo.

47. Zašto se transcendentalno iskustvo nikada ne može do kraja tematizirati?

Daljnjom analizom transcendentalnog iskustva možemo razviti njegovu određenost i vidjeti
da je ono pozadinski implicitno određeno. No ne možemo mi nikada posvijetiti Apsolutno u
njegovoj jednoznačnosti da bi smo ga identificirali kao jedan predmet. Ono se ne da
identificirati kao neki pojedinačni predmet. Bezuvjetno je u jedinstvu sa svijetom i neizmjerno
nadilazi svijet.

48. Koje bezuvjetnosti su-spozanjemo u našim spoznajnim činima?

Bezuvjetnost bitka, bezuvjetnost istine, bezuvjetnost vrednote i bezuvjetnost slobode.

49. U čemu se sastoji bezuvjetnost bitka?

Prilikom svakog određenog bezuvjetnog iskustva čovjek je spontano susvijestan opće i nužne
određenosti bitka. U kontaktu sa zbiljom u našem razumu nastaju „sami od sebe“ uvidi koji se
odnose na osnovnu određenost bitka. Samo se tako, naime, može rastumačiti da su svakome
poznati osnovni principi bitka i mišljenja (princip neproturječja, princip dostatnog razloga).
Ovako se pokazuje temeljna određenost bitka. Svatko koji argumentira upire se na princip
neproturiječnosti. Ovaj princip je s jedne strane temelj izričitog govora i kao takav princip
mišljenja. On je istodobno i princip bitka koji izražava potpunu nepomirljivost između bitka i
ne – bitka. Kroz ovaj princip izriče se bezuvijetna vrijednost bitka. U svakome dokazivanju
ovaj se princip pretpostavlja i on se sam ne može dokazati. Ovdje se pokazuje bezuvjetnost
bitka, nepomirljivost ništavila i bitka. Bitak i ne – bitak se bezuvjetno isključuju, nešto ne
može pod istim vidikom biti i ne biti. Svako zaključivanje pretpostvalja ovaj princip, na
logičkom i ontološkom planu. U sustavu našeg razuma zbiljom shvaćamo da ovi principi
vrijede – bezuvjetnost bitka.

10
50. U čemu se satoji bezuvjetnost sebesvijesti?
Na ovo pitanje se odgovara protupitanjem dali mi znamo za neku egzistenciju nečega vani, ap
tek onda na svoju? Prvotno je znanje egzistencije saebe samoga. Tada postupamo po analogiji:
ono što znamo za svoju egzistenciju pripisujemo i drugima. Temelj isustva bezuvjetnog ili
Apsolutnog je sebesvijest. Sebesvjest se sastoji u tome da sam ja i spoznavalac i spoznat i ja
sam sam sebi prisutan. Ja znam time da sam prisutan sam u sebi, što znači egzistirati. Znam
što znači biti, iz prisutnosti samoga sebe. U sebesvijeti spoznata je stvarnost, ali i spoznaja je
stvarna. U sebesvijeti je bitak pri sebi. Bitak postaje sam sebe svjestan. I zato na temelju
sebesvijesti imao neposredan odnos prema bitku i onda prema bezuvjetnom samom.

51. U čemu se satoji bezuvjetnost isitne?

Ako netko nešto tvrdi, on pretpostavlja da je to istina. Pretpostavljajući to pretpostavlja
bezuvjetnost isitne, bez obzira ako se i vara. Čovjek zna da postoji bezuvjetna istina, zna da se
isitna i zabluda bezuvjetno isključuju. Ta se razlika ne da relativizirati. Govor kao medij
ljudske komunikacije ne bi bio moguć kad ne bi postojala razlika između istine i zablude. Ako
u povodima naše tvrdnje ili nijekanja ne stoji bezuvjetnost, razgovor bi bio apsolutno
nemoguć. Znajući za tu bezuvjetnu razliku mi možemo razgovarati. Istina obevzuje i u našoj
spoznaji suiskusuju se bezuvjetnosti. Spoznaja apsolutnog kao relativnog pretpostavlja
spoznaju apsolutnog , znači prisustvo apsolutnog iako netematskog. Poklapanje sa stvarnošću
znači istinu,a nepoklapanje sa stvarnošću znači neistinu.

52. U čemu se satoji bezuvjetnost vrednote?

Čovjek se ne može oteti bezuvjetnosti istine, ono što je istina je istina. Čovjek se ne može
osloboditi bezuvjetne spoznaje istine. Spoznaja se mora ravnati prema stvarnosti, ona je
norma naše spoznaje. Nas obvezje ono što jest. Obvezuje nas stvarnost jer je poklapanjem
mišljenja i stvarnosti istina. Živjeti u istini je vrijedno a u zabludi zlo. Ako nijećemo
objektivnost svakoga suda upadamo u proturiječje, dolazimo u kontradiktornost sami sa
sobom. Sud koji niječe svaku objektivnost sam sebe pobija, dokida. Znanost mora otkriti ono
što jest, mora otkriti istinu. Za to je obvezuje vrednota- Živjeti u istini je vrednota. Etika
počiva na voljnom i spoznajnom odobravanju bitka, tj. priznati istinu istinom, odnosno
spoznaju istinitom. Htjeti istinu je temeljno etičko držanje koje strukturira vrednotu, ali nije
primjer vrednote među vrednotama. Postoji neki objektivni red vrijednosti, neke su vrednote
višeg stupnja, neke nižeg, a neke još nižeg. Bit dobar znači poštivati objektivni red vrdnota.
Moralna ili etička vrdnota nije jedna među drugima, nego se postiže onda kada se poštuje

11
objektivni red vrijednosti. To znači biti etički, moralno dobar, odnosno, djelovati prema
objektivnom redu vrijednosti. Bez bezuvjetne norme u pozadini našeg prosuđivanja ne bi se
moglo govoriti o objektivnoj poredanosti vrijednosti, na temelju uvida u samu zbilju imemo
netematski uvid u objektivni red vrijednosti. Bezuvjetnost moralne obveze stoji čvrsto ako se
ne gleda na ono što ljudi govore, nego ono što se od drugih zahtjevaju (da budu ljudi).

53. U čemu se satoji bezuvjetnost slobode?

Kad govorimo o slobodi moramo govoriti o mogućnsoti sebe određenja. Čovjek u slobodi
sebe određuje. Ako se o čovjeku tvrdi da je on u osnovi slobodan, uključno se tvrdi
bezuvjetno jer sloboda pretpostavlja bezuvjetnost. Samo ono biće treba nazvati slobodno čiji
čini potejću od njega samoga. U slobodnom biću ne bi smjelo biti da se od drugoga kreće.
Sloboda znači moći se odrediti i da moji čini potječu od mene. Svaki slobodni čin je u
određenom smislu stvaralački početak. Tu se pokazuje određena bezuvjetnost. Nismo mi
naprosto bezuvjetni, mi smo uvjetovani bezuvjetnim (npr. uvjetovani smo onim što nam stoji
na raspolaganju). Sloboda i bezuvjetnost idu skupa. Čovjek pretpostvalja Apsolutno bez
obzira na svoju konačnost. Bezuvjetno su postavili kao temelj koji omogućuje slobodu. O
mogućnosti slobodnog izbora može biti govora kada biće čija narav nije određena na strogo
partikularne vrednote, nego je otvorena vrijednosti kao takvoj. Slobodni izbor je tada moguć
kada nijedan objekt ne određuje našu volju nužno. Uvjet za to je da čovjek može shvatiti svaki
pojedini predmet kao relativnu vrednotu. Čovjek svaki predmet kao relativno, a to je zato što
je čovjek otvoren prema vrednoti kao takvoj. Mi možemo spoznati relativnu vrijednost bilo
kojeg predmeta i zato nijedan predmet ne može nam biti nužnošću nametnut jer nijedan
predmet nije vrijednost kao takva. Tako čovjek zna za bezuvjetno.

54. U čemu se sastoji bezuvjetnost moralne obligacije?

Tu se radi o jednom prafenomenu koji se ne može svesti na nešto drugo, nego ga se može
samo opisivati. Ćudoredno (moralno) se odnosi na prosuđivanje ljudskoga djelovanja, odnosi
se na ljudske radnje, jesu li one dobre ili ne. Bezuvjetna moralna obligacija je nužnost na
način slobode. Nužno je da budeš dobar, ali si i slobodan. Kad izabereš dobro, čuvaš svoju
slobodu, a ako izabereš zlo, postaješ neslobodan i teško se vratiti na pravi put. U središtu
našega bića je da trebamo činiti doboro, aizbjegavati zlo. Kada smo postali svijesni sebe,
postali svmo svjesni moralne obligacije. Kako se budi naša svijest budi nam se i savjest koja
je u svijesti. Savjest je stanje svijesti koje prati naše svijesne čine, osuđujući ih ili
odobravajući. Bit moralne obligacije jest:

12
a) ona je bezuvjetno obvezivanje koje ostavlja mogućnost slobodnog izbora
b) ona je slobodi vlastita nužnost
Naša obligacija proizlazi iz Božje obligacije. Obligacija je utemeljena na bezuvjetnom
samom, znači tu su utemeljeni naše dostojanstvo, duhovnost, sloboda. Obligacija naspram
drugih se satoji u našem moralnom življenju, ako poštujemo red vrijednosti: ako nam je
dostojanstvo ispred novca. Čovjek nije heteronoman ( netko drugi nam propisuje zakone, to bi
bilo kad bi Bog bio izvan nas), nego je autonoman (slobodan), ali nije slobodan naprosto.
Pokazuje se da ljudi izgovaraju ćudoredne sudove. Govori se da su neki čini dobri, a neki loši,
tj. mi izražavamo sudove o vrijednosti. Posebnost ovih sudova sastoji se u tome da se ne
odnose na stvari nego na ljudske čine. Ovo stanje svijesti koje prati naše svijesne radnje,
odobravajući ih ili ne, jest savijest. U savjesti se javlja pratemeljno zananje u pogledu moralne
ili ćudoredne obveze ili odgovornosti. Čovjek može činiti zlo ali time ne poništava ćudorednu
obligaciju, on je samo ne vrši. Kad izreknemo jedna moralni sud pretpostavljamo da je za tog
čovjeka bilo moguće djelovati id rugačije i da taj čin nije plod nekog pritiska, nego je njegov
čin. Činjenica da ljudi donose moralne sudove pretpostavlja nešto o čovjeku bez obzira dali to
teoretski zastupa ili ne zastupa. Bez slobode nema ćudorednih sudova- Moralna vrednota nije
ovisna o drugim vrednotama. Ona je ovrednovnjenje drugih vrednota. Čovjek moralno djeluje
kada poštuje objektivni red vrednota. Moralno znači i svjesno živjeti, jer svejsno živjeti znači
živjeti slobodno. Ćudoredni sud nije stvar konstatacije, to je kategorički imperativ, a ne
hipotetički.

55. Kako je transcendentalno iskustvo u određenom smislu iskustvo Boga?

U svakom svijesnom činu prisutno je na neki način bezuvjetno. No, nikakvog izričitog
iskustva Boga nema. Transcendentalno iskustvo bitka je u određenom smislu iskustvo Boga.
Time se misli ovo: što je transcendentalnom iskustvu zbiljsko, ali po naravi ovoga iskustva
netematski dano, moež se pokazati da je identično s transcendentnim i osobnim Apsolutom. U
transcendentalnom iskustvu je dano nešto zbiljsko, tu smo određeni bezuvjetnim i to je nešto
identično s transcendentnim i osobnim Apsolutom. Do ovih sadržaja transcendentalnog
iskustva koji upućuju na transcendentno dolazimo refleksijom promatrajući sami spoznajni
čin. Isto tako dolazimo i do sadržaja transcendentalnog iskustva. Ukoliko se pokazalo da
postoji nešto kao transcendentalno iskustvo bitka , utoliko se pokazuje da se u njemu javlja
bezuvjetnost, a onda i sami njezin temej – bezuvjetno samo. Mi nemožemo posvijestit
Apsolutno u njegovoj jednoznačnosti, da bi smo ga identificirali kao jedna predmet. Ono se
ne da identificirati kao jedan pojedinačni predmet. Bezuvijetno je u jedinstvu sa svijetom i

13
neizmjerno nadilazi svijet. Apsolutno nije samo neka ideja ili postulat (zahtjev) naše svijesti,
nego je objektivna zbilja. Do toga smo došli analizirajući transcendentalno iskustvo gdje smo
se susreli s bezuvjetnom zbiljom.

56. Na temelju čega čovjek znade za subjektivnost svoje osjetilne i razumske spoznaje?
Na temelju samosvijeti subjektiviteta naše spoznaje. Što znači da u samom činu spoznaje ima
jedan elemenat kojega smo mi svijesni i prilikom spoznavanja bilo kojeg predmeta, a taj
elemenat nam čini znati da naša spoznaja nije potpuno objektivna. Mi smo svjesni da naša
osjetilna spoznaja nije potpuno objektivna nego i razumska. Osjetilni opažaj samo egistrira
pojavu, registrira subjektivnu afekciju osjetila. Ono ne kaže ništa, ne donosi nikakvu tvrdnju
kao općevrijedeću, do toga dolazimo tek djeovanjem razuma. Bez afirmativnog suda , bez
afirmativen izreke koja zahtjeva da ju se prihvati kao istinu nema spoznaje egzistencije.

57. Pomoću čega uzdižemo netematsku spoznaju na tematsku?

Refleksijom.

58. Zašto se ne može nijekati transcendentalno iskustvo a da ga se ne pretpostavi?

Hoćemo li preuzeti egzistencijalne konsekvence koje proizlaze iz bezuvjetnosti, ako mi na to
nismo spremni, svjesno ili nesvjesno mi ćemo pokrenuti mehanizme kako bi smo pokazali da
se nas to ne tiče. Moguće je da mi izričito niječemo sadržaj transcendentalnog iskustva.
Međutim, tu se događa, u tom nijekanju, da mi ne možemo zanijekati ako ga prvo ne
pretpostavimo. Možemo ga nijekati jedino u ime iskustva bezuvjetnosti. Nijednom od nas ne
može biti potpuno nepoznata Božja zbiljnost. U svakoj izričitoj spoznaji i u svakom svjesnom
činu implicira se jedan momenat bezuvjetnosti koji taj čin nadilazi. U tom momentu se
susreće bezuvjetno i tim bezuvjetnim izazvani. Kad mi govorimo ovo mi dajemo ime iskustvu
koje prati sve naše ljudske pozadinske djelatnosti. To je iskustvo prisutno uvijek kada smo
svijesni nečega i onda kada ne mislimo izričito transcendentalno iskustvo bitka.

59. Može li se od nekoga naučiti transcendentalno iskustvo?

Ako želimo govoriti o Bogu moramo izlagati sadržaj našeg iskustva. Drugog načina govora o
Bogu nema. Treba izložiti našu određenost zbiljom (iskustvo).

60. Zašto nam Bog nije spoznatljiv kao pojedinačni predmet?

14
U svakom svjesnom činu prisutno je na neki način bezuvjetno. No izričitog iskustva boga
nema. Ako pod iskustvom podrazumejvamo direktnu i jednoznačnu spoznaju predmeta, onda
Boga ne možemo tako spoznati. Mi Apsolutno nikako ne možemo posvijestiti u njegovoj
jednoznačnosti da bi smo ga identificirali kao jedna predmet. Ono se ne da identificirati kao
neki pojedinačni predmet. Bezuvjetno je u jedinstvu sa svijetom i neizmjerno nadilazi svijet.
Iskustvo Boga nije pojedičani predemt nego pozadinsko iskustvo bitka (transcendentalno
iskustvo) koje iskusujemo prilikom svakog spoznajnog čina pojedinačnih predmeta. Bog nije
usporediv s onim što je neposredno vidljivo.

61. Što znači riječ „apsolutan“ kada je riječ o Bogu?

Da je bezuvjetan, u jedinstvu sa svijetom i neizmjerno ga nadilazi. Apsolutno nije samo neka
ideja ili postulat naše svijesti, nego objektivna zbilja. Do toga smo došli analizirajući
transcendentalno iskustvo gdje smo se susreli s bezuvjetnom zbiljom. Bezuvjetno je mjerilo
svake naše spozanje i svakog našeg određivanja vrednote. Ovdje se radi o određenom
egzistencijalnom bezuvjetnom koje određuje cijeli naš život.
Apsolutno je potpuno, savršeno, oslobođeno od svih uvjeta i ograničenja, bezuvjetno,
beskonačno, neostavljeno, ens a se – biće po sebi, ima utemeljenje svoga bitka u sebi.

62. Nominalna definicija teodiceje?

Teodiceja dolazi od dvije grčke riječi: theos (bog) i dike (božica pravde Dike, pravda,
opravdanje, rasprava na sudu). Boga se zove na raspravu da se opravda (iustificatio Dei) pred
nama jer je dopustio da ima zla u svijetu. Bog je u monoteističkim religijama: svemoguć,
sveznajuć i savršeno dobar. Mi u svijetu vidimo zlo pa ga stavljamo na teret onoga koji ga je
stvorio. U Grčkoj se smatralo da Bog nie stvorio svijet, nego da je svijet iz demijurga, pa se
problem zla Boga ne tiče. Teodiceja se javlja tamo gdje se vjeruje da je Bog stvorio svijet.
Nominalna definicija: teodiceja, θεός = Bog + δίκη = pravda, opravdanje, rasprava na sudu;
Δίκη = božica Pravde, koja je jedan vječni nepromjenjivi zakon bitka, ona je rekla Parmenidu
„Biće jest, nebiće nije.“, δίκη = zakon koji vlada svime, vječni zakon kojem su podložni svi
bogovi; „iustificatio Dei“ – opravdanje Boga pred činjenicama zla u svijetu.

63. Materijalni i formalni objekt filozofije o Bogu?

Vidi pitanje br. 14.

64. Filozofija o Bogu u odnosu prema prirodnim znanostima?

15
Filozofija o Bogu i prirodne znanosti međusobno su povezane i trebaju se pomagati. Još je sv.
Toma Akvinski rekao, a enciklika „Fides et ratio“ ponovila, da se istina ne može proturječiti
samoj sebi pa odatle slijedi da ni prirodoznanstvene istine ne mogu proturječiti istinama vjere.
Dakle, teodiceja mora treba uvažiti pozitivne spoznaje prirodnih tnanosti kao i njihove
kompetencije u predmetima kojima se bave. Postoje humanističke i prirodne znanosti, u njima
i u njihovoj metodi se neće tražiti filozofija, što ne znaći da njihovi rezultati neće biti polazište
za filozofiju o Bogu (polazište za refleksiju o Bogu). Ipak značajna razlika između filozofije o
Bogu i prirodnih znanosti je u tome što je filozofija o Bogu metafizika, jer ima posla s Onime
što potpuno nadvisuje osjetilno iskustvo (fiziku). Iako ima nekih iskustava koja upućuju na
Boga (kozmološki, antropološki) nema direktnog iskustva Boga.

65. Filozofija o Bogu u odnosu prema nadnaravnoj objavi?

Filozofija o Bogu apstrahira od nadnaravne objave. U filozofiji o Bogu držimo se naravnog
svijetla razuma. Prvi vatikanski koncil o tome govori da čovjek može svojim „naravnim
svijetlom razuma“ spoznati da Bog postoji. Filozofija o Bogu mora biti kritička znanost, no,
može uzeti i razloge iz neposrednih uvida, npr. iz religioznog iskustva. Međutim ti uvidi se
neće uzeti zdravo za gotovo nego samo ako se mogu pojmovno fiksirati. Pod riječju Bog se
razumije ono na što se odnosimo u našem religioznom iskustvu zadnjem cilju molitve, vjere i
nade. Za kršćanina to je Bog stvaranje, Objave. U filozofiji o Bogu je bog promatran pod
vidikom znanosti i to ukoliko to možemo vidjeti našim razumom. Pascal oštro djeli Boga
filozofa i Boga Abrahamovog, Izakovog i Jakovljeva. No, ovo nas ne treba smetatijer se ne
može raditi o dva boga, nego se tu radi o dva načina govora o Bogu.

66. Filozofija o Bogu u odnosu prema ontologiji?

Filozofska pitanja pogađaju sveukupno razumijevanje sveukupne zbilje. Tu se jedino ona
mogu postaviti, u sveukupnoj zbilji. Pitanje ne znači mogućnost spoznaje Boga, nego
mogućnost filozofije o Bogu kao filozofske discipline. Ona nužno stoji u kontekstu metafizike
i opće ontologije, te u okviru spoznajne teorije. Filozofija o bogu je metafizikajer se pita o
onome što nadvisuje svako moguće iskustvo. U metafizici se postavlja pitanje mogućnosti
spoznaje bića kako bića (ontologija), te pitanje mogućnosti spoznaje nečega s onu stranu
iskustva (opća metafizika). Ova dva pitanja uključena su u pitanje znanstvene spoznaje Boga
kao Prvog bića koje nadilazi svako iskustvo i svaku spoznaju.

67. Koji su neracionalni putevi k Bogu?

16
Kant kaže da racionalnim putem nije moguće doći do Boga jer o Bogu nema ništa iskustveno,
zato je potrebno sve prebaciti na etiku i prihvatiti vjerom. Moralni zakon Kant doživljava kao
kategorički imperativ: to je nužna i nedvojbena činjenica – činiti dobro i izbjegavati zlo. Kant
tvrdi da se Božja egzistencija može dopustiti kao postulat praktičnog uma. Po Kantovu
mišljenju praktični um shvaća bezuvjetnu vrijednost moralnog zakona i to kao neovisnog od
sudova osjetilnog iskustva. Iz činjenice morala neposredno se pokazuje sloboda volje, jer ako
smo spoznali činjenicu morala neposredno se pokazuje sloboda volje, jer ako smo spoznali
činjenicu morala (kategorički imperativ) onda može samo onaj koji je slobodan biti obvezan.
Postulat je ono što se može prihvatiti iako se teoretski ne može dokazati. Iz ove spoznaje
slijede dalje besmrtnost duše i božja egzistencija, dakle tri postulata. Za Kanta je sigurno da
život koji odgovara moralnom zakonu treba držati za najveće dobro.
F. Schleiermacher tvrdi da se Božja egzistencija može ne – racionalno utvrditi. Postoji neki
osjećaj ovisnosti kao takve. Ovaj osjećaj ne znači samo emocionalno, nego kao životna
svijets, egzistencijalno iskustvo zbilje. Nije to potpuno iracionalni način spoznavanja, ali se
ipak razlikuje od čisto racionalne i apstarktne spoznaje. Dakle, do Boga dolazimo preko
osjećaja ovisnosti kao takvog, jer se u svome bitku doživljavamo ovisnima, po tome osjećaju
dolazimo do onoga koji je neovisan.Dakle, on govori o osjećaju ovisnosti, to je doživljaj
ovisnosti naprosto: mi nismo apsolutni nego smo uvjetovana bića. To nije samo emocionalan
osjećaj već životna svijest.
Karl Barth je predstavnik protestantske misli. On kaže da se samo vjerom „sola fide“ može
doći do spoznaje Božje egzistencije.

68. Ako se ne suzuje ljudsko iskustvo na osjetilno kakvo bi se još iskustvo moglo
spomenuti?
Filozofija o Bogu je metafizika, jer ima posla s onim što potpuno nadvisuje osjetilno iskustvo.
Iskustvo imamo kada smo mi kao spoznajni subjekt određeni zbiljom. Tako da razlikujemo
dvije vrste iskustva (spoznaje): osjetilna – spoznaja pojedinačnih predmeta, nešto djeluje
preko osjetila, pa to iskusimo; transcendentalna – to je tematsko iskustvo bitka koje se događa
u svakom činu spoznaje.

69. Egzistencijalni moment u spoznaji Boga?

Egzistencijalni moment u spoznaji Boga možemo promatrati na različite načine. S jedne
strane čovjek Boga može spoznati u svome životu i u životima drugih. Osobito ga se može
spoznati u tzv. „egzistencijalnim“ situacijama: tjeskoba, patnja, gubitak voljene osobe i sl. S

17
druge strane, spoznaja Boga i prihvaćanje te spoznaje u životu mijenja čovjekov život,
mijenja njegovu egzistenciju.prvotno je znanje egzistencije samoga sebe, a tada postupamo po
analogiji: ono što znamo za svoju egzistenciju pripisujemo i drugima.

70. Može li čovjeku Božja zbilja biti posve nepoznata?

Nema nikoga tko o Bogu ništa ne zna. Zna jer poštuje bezuvjetnu moralnu obligaciju koja ga
upućuje nas Bezuvjetnog.

71. Smije li se unaprijed svojevoljno stavljati granice mogućoj spoznaji?

Granice spoznaje moraju uvijek biti otvorene. Čovjek treba zadržati otvorenost prema novim
spoznajama kako onim prirodo – znanstvenim, tako i otvorenost spoznavanju Boga, premda
ga nikad do kraja ne možemo spoznati. Spoznajom granice svoje spoznaje, čovjek sam time tu
granicu nadilazi. Naša spoznaja počinje osjetilnošću ali njome ne završava. Čovjek je
duhovan jer je otvoren prema beskonačnom, ništa ga konačno ne može zarobiti. Aristotel kaže
da su onaj koji spozanje i ono što spoznaje u činu spoznaje jedno ( inače ne bi bilo spoznaje),
a to je isključeno Božjom Apsolutnošću. Ljudski um je načelno otovren za beskonačno, ali
može spoznati samo konačno.

72. Kada valja neku tvrdnju prihvatiti kao istinitu?

Kao istinitu treba prihvatiti onu tvrdnju koja se poklapa sa stvarnošću.

73. Ima li dokaza za Božje postojanje?

Dokaza za Božje postojanje ima i oni dobivaju ime po onome iz čega se izvode. Odnosno,
osnovna im je razlika u polazištu, a tri su temeljne vrste polazišta u dokazivanju Božje
opstojnosti: ontologijski dokaz – iz pojma; kozmološki – iz prirode; antroploški – polazi od
čovjeka.

74. Specifičnost dokaza za Božje postojanje?

Svaka znanost ima svoju misao postojanja. Ako se govori o dokazima, mora se znati da
znanost ima dokaze koji su njezinoj metodi dostupni. Direktne spoznaje o Bogu nema, već
samo indirektna, analogna. Dokazivanje Božjeg postojanja je drugačije od uobičajenih
prirodnih dokazivanja stvari. Prirodna znanosti si ne može postaviti pitanje o Bogu jer ona
proučava u ograničenosti. No, znanstvenik može krenuti u dokazivanje i ispitivanje Boga. Ima
mnogo dokaza, a razlikuju se po polazištu koje mora biti zbiljsko, relano, da bi smo mogli

18
zaključiti da postoji zbiljski Bog. U filozofiji i teologiji potreban je određeni stupanj
izobrazbe kako bi pratili neko dokazivanje. Jedva da postoji takav dokaz koji svi mogu
razumjeti, ali čovjek je razumsko biće i teži razumijevanju. Kad dokazujemo, uviđamo i kad
uviđamo, dokazujemo. Dokazivanje Božjeg postojanja u najtemeljitijem je smislu
artikuliranje implicitnog iskustva Boga (eksplicitnog iskustva Boga nema, jer ga nitko ne
može zamjetiti osjetilima). Ako ni na takav način ne bi imali isustvo Boga ne bi Ga mogli
dokazati.
Puno je dokaza za Božje postojanje. Vrsta dokaza ovidsi o onome što se dokazuje, a o tome
ovisi i način dokazivanja. Za svaku tvrdnju se iznose argumenti. Bog je jedinstveno biće zato
će i dokazi za Božje postojanje biti drugačiji, posebni. Bog je posebno biće jer nema istog ili
sličnog bića. Između bog i svijeta više je različitosti nego sličnosti.

75. Razlika između argumenta i dokaza?

Dokaz je očevidna argumentacija. Argument je teorijski govor, a dokaz je materijalni,
opipljivi ili vidljivi argument. Potrebno je promotriti i one argumente koji govore za za Božju
egzistenciju, kao i one koji ju odbijaju. Dokaz je neoboriv a argumentacija ne. Dokaz u sebi
sadrži argumentaciju.
Pod dokazom se podrazumjeva svaki misaoni tijek koji pokazuje istinu jedne izreke navodeći
razloge koji izričito govore za istinu te izreke. Odnosno, dokazivanje je iznošenje argumenata
za određenu tvrdnju, a da bi argument postao dokaz mora imati istinite premise i biti logički
pravilno proveden. Dakle, dokaz sadrži argumente.

76. Koje su antroploške činjenice koje upućuje na zaključak da Bog postoji?

a) čovjek u traženju smisla života
b) bezuvjetna moralna obligacija
c) opće uvjerenje ljudskog roda

77. Što iz svijeta potiče na zaključak da Bog postoji?

Sv. Toma izvodi pet dokaza, činjenica, iz svijeta koje upućuju da Bog postoji: kretanje, red
uzroka, moguće i nužno biće, stupnjevi bivstvovanja, svrhovitost.

78. Koja ideja, prema Descartesu, upućuje na to da mora postojati Bog?

Descartes spoznaje sigurnost Božje egzistencije iz dvaju elemenata, s jedne strane iz vlastite
egzistencije a s druge strane iz predodžbe o najsavršenijem biću. On tvrdi da nešto ne može

19
nastati iz ništa, niti iz nečega manje savršenog. Već puka predodžba najsavršenijeg bića
zahtjeva neki uzrok, a taj uzrok može biti samo ona supstancija koja je uistinu beskonačna, jer
je niti jedan konačni ljudski duh ne može proizvesti. Tvrdi da ideja najsavršenijeg bića ne
može potjecati od čovjeka koji je nesavršeno biće, uzrok ove urođene ideje može biti samo
ona supstancija koja je beskonačna i savršena.

79. Koji pojam, prema Anselmu, upućuje na to da mora postojati Bog?

Pojam: ono od čega se ništa veće ne može misliti. Odnosno: Biće od kojega se ništa veće ne
može misliti mora postojsti.

80. Izvedi Anselmov unum argumentum (tzv. ontologijski dokaz)?

Sv. Anselmo htio je naći unum argumentum za ostojnost Božju. Taj dokaz dao je u svome
djelu Proslogion (1077.). Pošao je od pojma koji je i prije bio poznat, a to je pojam da je Bog
biće od kojega se veće ne može misliti. Kad kaže bilo tko riječ Bog on pod tim misli, kaže
Anselmo, biće od kojega se veće ne može misliti. Ali Anselmo sad polazeći od tog pojma
dodaje previ argument. Kako to izvodi: Biće od kojeg se veće ne može zamisliti mora
postojati. Zašto mora postojati prema Anselmu? Ako biće od kojega se veće ne može zamisliti
ne postoji ili ako ga se misli nepostojećim (tj. ako je samo u našim mislima) onda u stvari ono
nije biće od kojega se veće ne može misliti jer ga se može misliti da je u zbiljizato biće od
kojega se veće ne može misliti mora postojati. Odnosno, ako je biće od kojega se ništa veće
ne može misliti samo u umu onda nije biće, a ako biće od kojega se ništa veće ne može misliti
možemo pojmiti u zbilji tako ono biće u umu nije biće od kojega se veće ne može misliti nego
je ono u zbilji biće od kojega se veće ne može misliti.

81. Izvedi Prvi Tomin put?

Polazište mu je zbuvanje (gibanje), osjetilno zamjetljiva činjenica kretanja u svijetu. Zbivanje
je svaka vrsta promjene. Sigurno je naime i to ustanovljeno preko osjetila da se u svijetu nešto
zbiva. A sve što se zbiva prima gibanje od nekog drugog bića. Ono što pokreće neko biće se
nalazi u zbilji, a ono što je pokrenuto je u mogućnosti. Izvesti nešto iz mogućnosti u zbilju
može samo zbiljsko biće. Nemoguće je da je jedno te isto biće pod istim vidikom i istodobno
u stanju i zbiljnosti i mogućnosti. Neko biće je uvijek pokrenuto od nekog drugog bića. Taj
lanac pak ne može ići u beskraj (regresus infinitum). Aristotel je rekao da negdje treba stati jer
ako nema prvoga koji giblje druge a sam nije pokrenut i sam se ne giblje, tj. ako nema prvoga

20
koji je utemeljen u sebi samome onda nema ni cijelog ovog niza. Niza ima prema tome mora
biti i neprekinutog pokretnika.

82. Izvedi Drugi Tomin put?

Drugi put polazi od tvornog uzroka (proizvoditelja). Ustanovljujemo da u ovom svijetu
osjetilnih bića opstoji sustav tvornih uzroka. Takođe nikad nismo vidjeli da bi nešto samo
sebe proizvelo. Uvijek je nešto proizvedeno od dugoga. No i ovdje ne možemo ići u beskraj.
Postavlja se pitanje tko može početi taj red proizvoditelja? Ukoliko se uzrok uklanja, uklanja
se i učinak. Učinka ima prema tome treba postojati i uzrok koji je prvi i kojega svi nazivaju
Bogom.

83. Izvedi Treći Tomin put?

Treći put polazi od nenužnog (mogućeg, kontingentnog, ograničenog) i nužnog bića. Među
stvarima nalazimo neke koje mogu biti i ne – biti (rađaju se i propadaju). Nemoguće je da je
sve tako postojalo oduvijek jer ono što može ne – biti katkada ne postoji. Ako dakle sve može
ne – biti, nekoć u svijetu nije bilo ničega, jer ono što nije počinje postojati samo po nečemu
što jest. Ako dakle nije bilo nikakvog bića, bilo je nemoguće da nešto počne postojati, pa tako
ni sad ne bi bilo ničega, što je očevidno krivo. Nisu dakle sva bića samo nenužna, već treba u
svijetu biti i nečega nužnoga. Sve pak nužno ili prima uzrok svoje nužnosti od drugdje ili ga
ne prima. No nije moguće da se kod stvari koje imaju uzrok svoje nužnosti ide u beskonačno.
Stoga je potrebno prihvatiti nešto što je nužno po sebi i ne prima uzrok svoje nužnosti od
drugdje, nego je nužno za sve druge stvari, a to svi zovu Bogom.

84. Izvedi Četvrti Tomin put?

Polazište mu je stupnjevitost bivstvovanja u svijetu, dakle različiti vrijednosni stupnjevi koji
se nalaze u stvarima.Toma zamjećuje da postoji jedna objektivni red vrijednosti.
Ustanovljujemo da su neka bića više ili manje dobra, plemenita, istinita (istinitije je ono biće
koje je više biće, koje je na višem stupnju bivovanja). Na kojem je stupnju bivovanja neko
biće mi mjerimo prema nekoj punini. Dakle, postoji neka punina istine, dobrote, plemenitosti i
dosljedno tome punina bivstvovanja. Jedinka neke vrste kojoj pripisujemo puninu neke
kvalitete uzrokuje te kvalitete svim drugim jedinkama koje imaju u nižim stupnjevima.
Prema tome postoji nešto što svim bićima uzročno podaruje biti, bivovati. Ono što ima esse
daje esse drugim bićima koji nemaju esse u punini. Nešto posjeduje onoliko savršenosti

21
koliko ima bitka. Što viđe biće sudjeluje na bitku ono je bliže, srodnije svim drugim bićima
(jer svi oni sudjeluju na bitku). Što više biće sudjeluje na bitku ono je savršenije (istinitije je)
pa je onda istodobno i različito od istine drugih bića, tj. ima veću razliku od drugih (jer je
identičnije samome sebi). Na ovome se uvidu (u zbilju) temelji analogni govor.

85. Izvedi Peti Tomin dokaz?

Ovaj put polazi od činjenice svrhovitosti u svijetu. Postavlja se pitanje kako ustanovljujemo tu
svrhovitost? Vidimo da u svijetu neka bića kojima nedostaje razuma, a djeluju svrhovito, što
se pokazuje u tome da svagda i na isti način izvode radnje da bi polučili učinak. Iz toga
vidimo da svoj cilj postižu namjerno, a ne slučajno. Ali bića kojima nedostaje spoznajna moć
teže nekom cilju samo ako ih je tamo usmjerilo neko biće koje je spoznajno obdareno (kao što
strijelac usmjeruje strijelu). Prema tome postoji neko umno biće koje sva bića usmjeruje
prema svrsi, a to biće nazivamo Bogom.

86. Bezuvjetna moralna obligacija kao činjenica koja upućuje na zaključak da postoji
Bog?
Vidi pitanje br. 54.

87. Težnja za smislom kao činjenica koja upućuje na zaključak da postoji Bog?
Smisao je posebno povezan s razumijevanjem, a to znači da smisao rasvjetljuje našu
egzistenciju u njenom totalitetu. Kada kažemo da nešto ima smisla držimo da je ono dobro i
vrijedno i da može biti cilj neke težnje. Tako promatran smisao angažira ne samo razum nego
čitavi život. Tako dolazi do poklapanja subjekta i objekta. Zato smisao ima ono što nas
ispunjava, što odgovara našim potrebama, što ispunjava naš zahtjeva za sigurnošću i što nas
osposobljava da prihvatimo sebe i našu okolinu. U takvim stanjima u kojima možemo
prihvatiti sebe i druge kažemo da ima smisla. U ovom aktivnom poklapanju mene s mojim
svijetom i svijeta sa mnom leži smisao našeg života. Smisao nam se pokazuje u harmoniji
nutarnjeg i vanjskog. Ali čovjeku uvijek nešto nedostaje. Mi se ne bi mogli razočarati da ne
slutimo smisao i puninu. Razočaranje ima jednu pozitivnu ulogu. Ikad imamo taj doživljaj
smisla i harmonije, kada osjećamo blaženstvo, to se brzo rasprši i taj trenutak ne možemo
zadržati. Ostaje sječanje na te trenutke i nada. U nama nikada nije nastupio potpuni mrak i
besmisao. Ima stanja kada kažemo isplati se živjeti. Takva su iskustva harmonije ipak
nekakve točke orijentacije u našem životu. Pogonska snaga svih naših aktivnosti je zahtjeva
za smislom, a ona se u našem djelovanju pokazuje u:

22
a) ljudsko djelovanje nije moguće bez shvaćanja smisla – postoje dvije vrste ljudskih čina:
actus hominus (čin čovjeka) – to su neslobodni i nesvjesni ljudski čini, i actus humanis
(ljudski čini) – to su slobodni, svjesni ljudski čini. Samo ovi drugi spadaju u smisleno ljudsko
djelovanje. Na području ljudskog djelovanja ne događa se ništa bez smisla i nakane. Cilj ej
uvijek ono što ima smisao. Čovjek je sposoban za nevjerojatna dostignuća ako zna za smisao
svoga djelovanja.
b) djelovanje koje ima smisla, dobiva smisao od nečeg drugog – smislena radnja uvijek
pokazuje na nešto drugočovjek nije tu da se ispuni i ostvari. Sebeispunjenje može se postići
ako činimo nešto drugo. Čovjek znači biti upućen preko sebe na nešto ili nekoga koji ga
ispunjuje.
c) naše pojedine radnje imaju samo tada smisao ako život kao cjelina ima smisao – kada
se postavlja pitanje o smislu života, pitamo se i za nešto što ne treba nikakvog daljenje
utemeljenja – za bezuvjetno. Potraga za smislom života je potraga za onim posljednjim –
bezuvjetnim. Uvijek se za apsolutnu postavlja jedna vrijednost na koju se odnose sve naše
druge vrijednoati. Ona postaje središte našeg života i daje nam čitavi smisao. Ako pak nema
jedne takve centralne vrijednosti onda je čovjek potpuno izgubljen i živi u egzistencijalnom
vakumu.
d) mi i u pozitivnim i u negativnim iskustvima potvrđujemo vrijednost smisla – koje
ukazuje na ono bezuvjetno smisleno. Uvjerenje u smislenost života ukazuje na nešto izvan
granica života što je vječno i što zakon propadljivosti ne dodiruje. Težnja za smislom
pokazuje na bezuvjetni i zadnji temelj svega. Ljudskom životu smisao može dati samo
transcendentalna bezuvjetna zbilja. Našem osobnom svjesnom životu daje smisao prva
stvarnost koja je osobna, jedan vječni apsolut „ti“ i čijem biću pripada da bivuje kao osoba na
jedan sasvim drugačiji način.
e) temeljna usmjerenost po naravi ne može biti bezpredmetna – činjenica je da mi
reflektiramo smisao i u radnjama ga pretpostavljamo. U našem djelovanju mi iskusujemo
težnju za smislom i težnja za smislom omogućuje svaku našu djelatnost. Ova potreba za
smislom nije biološka nego se javlja kao naravna duhovna potreba, i ona ne može biti
bezpredmetna. Nešto dokazujemo uvijek nečim drugim, a ovdje nema ništa drugo. Njezino
prihvaćanje se ne može također izričito zanijekati a da se ne pretpostavi da zbilja nije
apsurdna. Temeljna razumljivost prirode se nikada ne može izričito zanijekati, a da se prije
toga ne pretpostavi. Svaki koji tvrdi nešto pretpostavlja neku razumljivost

23
88. Izvedi noološki dokaz?
Augustin u svom noološkom dokazu kaže da se u traganju za istinom ujedno promišlja i istina
o Bogu i Bog kao istina koja nosi cjelinu stvorenoga. Nađena istina se mora zamišljati kao
Bog – postoji nešto više od razuma, a to je Bog. Augustin kaže da um nije u potpunom
posjedu takve istine, nego teži da bi ju jednom posjedovao. Dokaz počinje postavkom o
vlastitoj egzistencijikao najsigurnijoj. Istraživanje spoznaje počinje promatranjem osjetilnog
zamječivanja. To zamječivanje nije dovoljno nego je upućeno na više spoznaje.

89. Kantova kritika ontologijskog dokaza?

Kant kaže da je Bog samo ideja našeg uma koji ima regulativnu i heurističku funkciju. Naš
um jednostavno ima potebu za takvim bićem koje je ens originarium, ens entium i ens
nessesarium. To je naravna potreba našega uma i to je samo ideja našeg uma. Dali toj ideji
nešto odgovra ili ne mi to po Kant ne možemo dokazati. Možemo dokazivati samo ono o
čemu imamo osjetilne zamjedbe. Kant kaže kako egzistencija nije sadržana u pojum te se do
nje može doći samo iskustvom (aposteriori), a ne analizom samog pojma, prije iskustva
(apriori). Egzistencija nije realan predikat- Kad je egzistencija sadržana u pojmu onda je to
analitički sud. Međutim egzistencija je uvijek sintetički sud. Ona se može pridodati jedino ako
imamo nečega. O Bogu nemamo nikakvog iskustva pa tako mu ne možemo pridodati
egzistenciju.

90. Kako Kant svodi kozmologijski dokaza na ontologijski?

Kozmološki dokaz polazi od bića koja su slučajna (nastaju, nestaju, mjenjaju se) i zaključuje
da mora postojati neko nužno biće kao njihov uzrok. Dakle, taj dokaz polazi od iskustva i
stavlja u osnovu nešto što postoji i traži mu uzrok, sve do uzroka koji ima temelj u samome
sebi. Nakon toge treba odrediti to nužno biće, a to je moguće jedino preko pojma najrelanijeg
bića koje jedino apriori određuje nužno biće. Kod ontologijskog dokaza put je obrnut; on od
pojma najrelanijeg bića zaključuje da to biće mora biti nužno, tj. da nužno egzistira. Znači da
je kozmološki dokaz samo obrnut ontologijski dokaz, jer kozmološki od nužnog bića
zaključuje na najrealnije, a ontologijski od pojma najrealnijeg zaključuje ono što mora biti
nužno. U tome se upravo sastoji Kantova kritika, jer on kaže da je kozmološki samo iz
pojmova izvedeni ontologijski, jer kozmološki počinje od iskustva, ali kad je tu zapeo
poslužio se ontologijskim, kojega Kant ne prihvaća, jer ontologijski iz samog pojma
najrelanijeg bića zaključuje na nužnost njegove egzistencije, a za Kanta egzistencija ništa ne
pridodaje pojmu, već je ona samo njegova pozicija.

24
91. Što je Božja bit?
Vidi pitanje br. 36.

92. Kako spoznajemo Božju bit?

Bit je sveukupnost odogovora na pitanje što je to? Spoznajući da Bog postoji spoznajemo
Božju bit. Božja bit je bezuvjetna naprosto: polazimo od uvjetovanosti bića i zaključujemo da
ne može sve biti uvjetovano jer izvana nema ništa. Među bićima mora biti beuzvjetno koje
nosi temelj svoga bitka u sebi. Božja bit je beskrajna, jer je njemu bit biti. Time je on jedini
lijep, dobar, jedan i istinit. Njegov bitak i bit se poistovjećuju.

93. Pozitivni Božji atributi?

Bog je mudar, dobar, svemoguć, bezuvjetan, nužan, transcedentan, imanentan, apsolutan.

94. Negativni Božji atributi?

Bog je beskonačan (nije konačan), nije sastavlje, nepromjenjiv (nije promljenjljiv),
neograničen je.

95. Transcendencija prema svijetu i imanencija Božja u svijetu?

Bog je na temelju svoje bezuvjetnosti i beskonačne punine bitka od svijeta različit, nad njime
besknačno uzvišen, sasvim transcendentan, dok je s druge strane on usprkos ili bolje rečeno
zbog svojeg nasuprot svijetu savršeno drugačijeg načina bivovanja u svijet posve prisutan, sve
prožima, njemu je potpuno imanentan, tj. on se razlikuje od svijeta kao jedna stvar od druge.
Bog nas nadilazi neizmjerno po bitku. Ona naprosto jest, njemu su bit i bitak isto. Ono što nas
najviše nadilazi je Bog – transcendentira. Ali on je i imanentan svijetu, posvudašnjost Božja.
Ali on nije ni svijet ni dio svijeta, a i nadilazi ga. Ovo je govor o blizini božjoj. Augustin kaže:
Bog nam je bliži nego što smo mi sami sebi. Što znači da mi svoj bitka ne spoznajemo tako
dobro kao što ga Bog poznaje. Put do Boga vodi preko stvorenja. Ključ za upoznavanje Boga
je odnos Boga i svijeta. Sv. Toma kaže da je Bog najunutarnjije prisutan u svemu. Bog jest
transcendentan, ali zato što on bivstvuje na sasvim drugačiji način to mu omogućuje da je
imanentan. Bog nas istovremeno neizmjerno nadvisuje i neizmjerno nam je blizu.

96. U kakvom su odnosu transcendencija i imanencija svijeta?

25
Vidi pitanje br. 95.

97. Što naučava deizam?

Naučava da je bog stvorio svijet, a poslije toga se od njega udaljio i više nema nikakve
povezanosti s njim. On je različito biće od svijeta. Engleski i francusku prosvjetitelji su
naučavali da je Bog stvorio svijet savršeno različit od sebe, ali se nakon stvaranja svijeta, kao
majstor koji je završio posao, povukao od svijeta i prepustio ga njegovoj sudbini. Iz ove
perspektive Bog je samo jedno različito biće od svijeta, koje je uzrok samo nastajanja, ali ne i
daljnjeg postojanja svijeta.

98. Što naučava panenteizam?

On je splet deističkih i panteističkih motiva. Naučava kako je i svijet u Bogu, samo je Bog još
veći od svijeta.

99. Što naučava panteizam?

U usporedbi sa deizmom on je više „filozofijska“ zabluda koja nadilazi vulgarne predodžbe
deizma. Naučava kako je „sve Bog“. Sve svodi na jedinstvo, stvarnost mora biti jedna, a
prividi mnoštva su modusi jedne supstancije. On u svemu što jest vidi Boga samoga ili
najmanje pojavljivanja božanskoga.

100. Što naučava teizam?

Teizam je vjerovanje da je Bog stvorio svijet, da postoji vrhovno dobro biće koje je začetnik
(uzrok) svijeta. On njime upravlja i podržava ga. On je transcendentan i imanentan.

101. Što naučava politeizam?

U politeizmu su prisutni deistički i panteistički mitovi, i zajedno spleteni. Božanstva
politeizma su na neki način personificirane prirodne sile, koje se prikazuje u ljudskom ili pod
nekim okolnostima u životinjskom obliku kao pojedinačna bića.

102. Uvjeti mogućnosti Božje posvudašnjosti?

Bog je bezgraničan jer mu je bit bitak, bit mu nije ograničena po bitku. Vidi pitanje br. 95.

103. Božja daljina i blizina?

26
Vidi pitanje br. 95.

104. Analogni govor o Bogu?

Analogni govor o Bogu je kada se jedan predikat pridaje u djelomično istom i djelomično
različitom značenju. Zaključivanje po analogiji je zaključivanje po sličnosti. O Bogu je
moguće govoriti jedino dijalektički, odnosno analogno. Što god se o Bogu kaže mora biti
analogni govor. Jedan od analognih pojmova je i biće. U taj govor spada trostruki put:
a) potvrđivanje ili teza (via affirmationis) – o Bogu se najprije tvrdi, Bog je dobar. Mi za
dobrotu znamo iz našeg iskustva, a ta dobrota je ograničena.
b) negacija ili antiteza (via negationis) – kažemo: Bog je dobar na naš ograničeni način,
čime niječemo granive dobrote, da bi se oslobodila ograničena dobrota. Pojam dobrote je
analogan.
c) nadilaženje ili sinteza (via eminentiae) – pseudodionizije kaže da Bog nadilazi
ograničenost ljudske dobrote. Bogu se ne mogu pripisivati ograničeni pojmovi, a mogu mu se
pripisati oni atributi koji u sebi ne uključuju ograničenja. Dobrota sam apo sebi ne uključuje
ograničenje i svaka dobra stvar participira dobrotu.

105. Dijalektički govor o Bogu?

Vidi pitanje br. 104.
O Bogu možemo govoriti analogno (slično ali i neizmjerno različito) i dijalektičkim načinom.
Što god o Bogu kažemo uvijek je analogno. Trostruki put spoznaje Boga ne znači tri različite
stvarnosti Boga nego su to tri vidika naše spoznaje. Teza, antiteza i sinteza su momenti
spoznavanja. Dijalektički put pokazuje se uvijek nužan za govor o onome što se ne da
jednoznačno iskazati. Dijalektički put je tvrdnja/protutvrdnja i uzdizanje na viši stupanj
spoznaje/sinteza.

106. Slikoviti i simbolički govor o Bogu?

To je ne-filozofsko – znanstveni način govora o Bogu. Religiozni jezik, prije svega religiozno
pjesništvo i molitva upotrebljavaju spontane slike i simbole, kad govore o Bogu ili mus e
mole. ne postoji strah da se Boga „snizi“ na naš nivo i tako ga se antropomorfno prikaže. Jer
onome koji upotrebljava slike i simboličke izraze nikada neći doći na pamet, da ih tumači kao
egzaktna opisivanja mišljene stvarnosti. Naša spoznaja treba proći kroz materijalno a kroz to
materijalno spozanjemo duhovno.Ovo je životniji i konkretniji govor ali je opsaniji zbog
antropomorfizama, zato pojmovni govor pomaže slikovitom da ne zaluta. Razlog primjeni

27
simbola i uopće za prenešeni smisao govornih znakova nutarnje je jedinstvo osjetne spoznaje
sa spoznajom razuma i uma.

107. Što je biće savršenije, jeli time bliže (sličnije) ili dalje (različitije) od Boga?
Vidi pitanje br. 84. Što više biće sudjeluje na bitku ono je savršenije (istinitije je) pa je onda
istodobno i različito od istine drugih bića, tj. ima veću razliku od drugih (jer je identičnije
samome sebi). Na ovome se uvidu (u zbilji) temelji analogni govor. Analogni govor se temelji
na bitku. Zadnji temelj da se riječi mogu primjenjivati analogno i time proširivati njihovo
značenje jest analogija bića u bitku. Svako biće participira na bitku. Svako biće se upravo u
tome slaže u čemu se razlikuje ( po tome što su bića). Savršenstva iz ovog svijeta moramo
zanijekati kada ih pripisujemo Bogu i učiniti to u eminentnom smislu. Neko je biće savršenije
time što više sudjeluje u bitku i tim je više ono samo – različitije od drugih bića.

108. Definicije stvaranja?

Grčka filozofija nije poznavala pojam stvaranja. Ona je nadvaldala predodžbe politeističke
pučke religije i prodrla do tvrdnje jedinstva božanske stvarnosti, a ipak nije rastumačila odnos
ove božanske stvarnosti prema svijetu. Ona nije poznavala pojam stvaranja , eventualno je
imala pojam oblikovanja kaosa u kozmos (Demijurg). Pojam stvaranja nastao je unutar
religije Izraela. Stvaranje ide zajedno s jedinim i transcendentalnim Bogom. Postanak kaže da
je Bog sve stvorio stvaralačkom Riječi, tek se u 2Mak 7,28 govori da je Bog stvorio ni iz čega
(ex nihilo). U sredenjem vijeku i patristici stvorila je slijedeće definicije:
a) Stvaranje je proizvođenje svijeta ili stvari ni iz čega – Božje se stvaranje razlikuje od
ljudskoga , jer Bogu ne treba nikakva tvar. Time se naglašava apsolutni Božji suverenitet,
Božja neovisnost o bilo čemu.
b) Stvaranje je proizvođenej stvari prema čitavoj njezinoj zbilji – stvaralačka Božja
djelatnost određuje se prema onome što je proizvedeno. Sve što postoji rezultat je stvaranja.
Ništa ne izmiče stvaranju.
c) Stvaranje je proizvodnja bića kao bića – sinteza je prethodnih dviju definicija.
Proizvodnja svega onoga što biće čini bićem.
Stvaranje mora proći trostruki put: 1. teza (tvrdnja): Bog je stvorio; 2. antiteza (nijekanje):
Bog ne stvara na čovjekov način; 3. sinteza (nadilaženje): Božje stvarenje neizmjeno nadilazi
čovjekovo stvaranje – Hegel.
109. Tradicionalno tumačenje stvaranja u usporedbi s umjetnikovim stvaranjem?

28
Bog stvara po analogiji zanatlije ili umjetnika koji nešto producira. Ta se usporedba najčešće
upotrebljavala kroz srednji vijek. U iskustvu nemamo stvaranje nečega iz ničega, pa se zato
koristimo ovim znanjem kojem imamo imamo nekakvo iskustvo. Govori se o djelovanju
prema vani kada je rezultat djelatnosti izvan samog djelatnika. Primjer za to je djelatnost
kipara ukoliko je rezultat rada od nejga različito umjetničko djelo. Riječ je o imanentnoj
djelatnosti kada djelatnost usavršava djelatnika, dakle, kada rezultat ostaje u djelatniku.

110. Božje stvaranje u usporedbi s ljudskim imanentnim djelovanjem?

Bez imanentnog djelovanja, sebedogađanja, nema nikakvog djelovanja prema vani. Dok u
stvarnosti ne može postojati djelatnost usmjerena prema čisto vani, čisto imanentna djelatnost
nije samo moguća, nego je ona nužno vlastitost apsolutnog. Bog, apsolutni bitak, u isto
vrijeme je apsolutna, čista dinamika, imanentna djelatnost, actus purus. Stoga je također
Božja stvaralačka djelatnost u prvoj liniji imanentna aktivnost, stvorenje se razlikuje od Boga
na temelju kao svoje nesavršenosti tako također od Boga dobivene savršenosti. Iz toga
proizlazi da bi također trebalo polaziti od iskustva unutarsvjetske imanentne djelatnosti u
utvrđivanju stvaranja. Pojam stvaranja, do kojega se dolazi na ovaj način, pribavio bi od
početka važnost jedinstvu Boga i svijeta.

111. Što je to kontinuirano stvaranje?

Anselmo u Proslogionu govori o creatio continua. To znači da Bog neprestano stvara. On je
čista imanentna djelatnost, actus purus.

112. Treba li uzeti u obzir obje paradigme u tumačenju Božjeg stvaralačkog čina:
usporedbu s umjetnikovim djelovanjem i usporedbu s ljudskim imanentnim
djelovanjem i što pri tome treba učiniti da bi usporedbe dobile na vrijednosti?
Sve tri ranije navedene definicije su prema analogiji zanatlije. Čovjek na temelju svoje volje
nešto proizvodi nešto od sebe različito. Božja stvaralačka moć, za razliku od čovjeka, ništa ne
pretpostavlja i istodobno ničim nije ograničena. Svemogućnost se odnosi na ono što u sebi
nije proturječno, na ono što je po sebi moguće. Bog mora biti sveznajuć, svemoguć i savršen.
Bog poštuje ono što je samo sa sobom identično i to je znak najvećeg savršenstva. Svaki
identitet se onda temelji na Bogu. Znak nesavršenosti bi bio kada trokut ne bi bio identičan
sam sa sobom. Božanska stvaralačka djelatnost je identična s božanskim bitkom. Sva
stvorenja su u Bogu ali ne tako da su djelovi Boga. Kada Bog stvara nastaje nešto drugo od
Boga. Ono je različito od Boga po svojoj participaciji na bitku, po svom bivovanju. Uvijek se

29
Božja transcendencija naglašava više nego njegova imanencija (zbog opsanosti od
panteizma)Pojam stvaranja se određuje: actio transiens – djelovanje prema vani; actio
imanense – učinak djelovanja ostaje u djelatniku (npr. razmišljanje). Imanentno djelovanje je
kada djelatnost usavršava djelatnika i kada rezultat ostaje u djelatnuku (vitalne i duhovne
aktivnosti). U svakoj našoj aktivnosti prisutna su oba momenta, samo je nekad više naglašen
jedan, a nekad više drugi. Aktivnost konačnog bića ne može nikad biti posve imanentno
djelovanje. Nemamo nikad čisto sebeostvarenje. Sbe uvijek ostvarujemo kroz nešto. Što biće
više participira na bitku time je njegovo imanentno djelovanje veće i obrnuto. Nema nijednog
ograničenog bića koje bi potpuno djelovalo ili samo prema vani ili samo prema unutra. Božja
aktivnost je u prvom redu imanentna aktivnost, bog uvijek djeluje imanentno, no ta djelatnost
se može nazvati djelatnost prema van ukoliko to biće stvoreno od Boga koje nije po sebi nešto
drugo nego samo ukoliko je nesavršeno biće i ukoliko bitak dobiva od Boga. I Božje stvaranje
je nekakvo imanentno djelovanje. Imanentno djelovanje među stvorenjima znači
samoostvarivanje ili usavršavanje samoga sebe. Sigurno je da se Bog kao punina bitka ne
može ni na kakav način usavršavati. Možemo govoriti o nekakvom Božjem samoostvarenju.
Naše samoostvarenje je uvijek iz nekakve nesavršenosti, no božje ostvarenje je sasvim
slobodno, tj. nije mu potrebno ništa drugo. Njegovo stvaranje je darivanje ili priopćavanje
samoga sebe tako da drugoga proizvodi kao samostalnog. Svako je biće odbljesak Božjeg
bića.

113. Kako to da se poklapaju Božja sloboda i Božja nužnost?

Božje stvaranje je stvaralački čin i shvaća se kao Božje samoostvarenje, to nije stvaranje iz
potrebe. Bog stvara slobodno i iz ljubavi. Bog je nužan i slobodan od svoga djelovanja. U
stvaranju je prisutna nesebična Božja darežljivost. Postoji uvjetovana nužnost: ako svijet
postoji on nužno ovisi o Bogu, ali nije nužno da svijet postoji od strane Boga. Dakle stvaranje
je nenužno, po Božjoj odluci, tj. slobodno ostvareno sebedarje Božje.

114. Ako sva bića imaju zajedništvo po bitku, čime se druga bića razlikuju od Boga?
Bog je punina bitka i u njemu su jedinom istovjetni bit i bitak. Naš je bitak ograničen, a Božji
je bitak neograničen. I taj ograničeni bitak nije naš, nego je primljen, uvjetovani bitak, jer mi
smo dogodljiva, nenužna bića. Svako biće je na svoj naćin biće. Svatko ima svoj bitak, a ni
jedno biće ga nema posve isto – bit je na drugi naćin ostvarena u svakom biću.

115. Zašto je Bog nepromjenjiv?

30
Bog se ne ozbiljuje niti usavršava imanentnim djelovanjem jer se ne može ni na koji način
usavršavati – ne može biti više nego što jest, jer mu je bit biti, i potpuno je savršen.
Intenzitetom Božje bivstvovanja nastaju druga bića, ali on time ništa ne gubi, niti dobiva – ne
mijenja se.

116. Je li Bog causa sui (svoj uzrok)?

Bezuvjetno biće Bog nije causa sui (svoj razlog – Spinoza), već je on ratio sui (svoje
opravdanje – Leibniz). To apsolutno biće nije navezano na neko drugo, samo se u sebi
utemeljuje.

117. Zašto se ne može u redu uzroka po sebi ići u beskraj (regrsus infinitum)?
Nije moguće zato jer u beskraju nema prvoga. Nužno mora postojati neko samostalno nužno
biće čija nužnost ne ovisi ni o čemu, a o kome ovisi nužnost drugih bića. Odnosno, postoji
biće čija nužnost ne potjeće ni od koga. To biće temelj svega bitka ima u sebi. Procedere in
infinitum se javlja kod pet Tominih putova za dokaz Boga. Naime, iz spoznaje gibanja,
nužnosti i proizvoditelja u svijetu ne može se ići u beskraj, mora se nakeko doći do jednog
bića koje je nepokrenuto, koje je prvi proizvoditelj, biće koje je nužno.

118. U čemu se satoji teodicejski problem?

Vidi pitanje br. 29. i br. 62.
Kako je moguće da unatoč zlu u svijetu postoji savršeno dobar, svemogući i sveznajući Bog?
Ako je bog savršeno dobar, onda bi i svijet trebao biti dobar, a u svijetu ima zla. Teodiceja je
opravdanje Bog pred činjenicom zla u svijetu – iustificatio Dei. Zlo je privatio boni, nedostak
dobra koje bi neko biće po svojoj naravi terbalo imati. Tko nijeće Božju egzistenciju zbog zla,
nijeće smisao čovjeka. Smisao čovjekova života ne ide bez utemeljenja Božje egzistencije.
Bog se vezao na čovjeka po bitku, što znači kad stvori nešto, poštuje to što je stvorio.

119. Koje vrste zla spominje Leibniz?

Metafizičko, moralno i fizičko zlo.

120. U čemu se satoji metafizičko zlo?

31
To nije zlo po sebi, nego se tako zove jer su tvari i svijet ograničeni, ne posjeduju puninu
bitka – iz ograničenosti svijeta izvodi se nedostatak savršenosti, tj. nepunina bitka. Iz ovoga
zla proizlaze fizičko i moralno zlo.

121. Što je moralno zlo?

Kada ne radimo kako bi smo kao razumska bića trebali raditi. To je zlo nešto šrotiv razuma za
što se razumno biće u punoj svijeti odlučuje.odgovornost moralnog zla pada na našu volju.

122. Što je fizičko zlo?

Na svijetu nikada nema posvemašnjeg mira, uvijek nas nešto fizički uznemirava. Fizičko zlo
je kada neki procesi u prirodi dotaknu nas i ugroze nas u nekom fizičkom vidiku.

123. Što je Božje sveznanje i naša sloboda?

Teodiceja želi pokazati da je Bog svemoguć, sveznajući savršeno dobar. A čovjek s druge
strane posjeduje um da vidi, razum da razumije, kreaciju da znanje primjedni itd. Bog nas je
stvorio kao konačna bića koja se potpuno slobodno mogu odlučiti – nije isključeno ni da se
odlučimo za zlo. Bog sve vidi i zna za što ćemo se mi odlučiti i zašto ćemo se odlučiti baš za
to.

124. Jesu li pomirljivi pojmovi evolucija i stvaranje i kako?

Evolucija i stvaranje se ne protive. Evolucija se događa u svijetu, svijet se razvija, a sam čin
stvaranja se ne događa u svijetu nego u Bogu. Svijet je učinak Božjeg stvaralačkog čina. Kad
se Bog svede na demijurga koji dizajnira svijet, onda se javlja konkurencija svijeta i evolucije.

125. Izvedi dokaz da mora postojati nužno biće?

Polazi od teze: Bitak svakog bića potvrđuje nužnost apsolutno nužnog bića koje samo sebe
utemeljuje. 1. korak: ako nešto postoji, postoji biće, koje ima temelj svog bitka u sebi, koje je
bezuvjetno i apsolutno i koje ne traži bitak u drugome. Naš razum ne može prihvatiti da bi
nešto nastalo ni iz čega, jer razum traži utemeljenje svega. 2. korak: bezuvjetno biće niti je
dio svijeta, niti je identično sa svijetom, drugačije je. To biće je transcendentno svijetu, tako
da njegova imanencija u svijet nije dokinuta. Bezuvjetno biće nije causa sui već ratio sui. 3.
korak: to bezuvjetno – transcendentno biće mi nazivamo Bogom. Bog mora biti i osobno
biće, jer je nemoguće da temelj svega bude neko neosobno biće. Ne može temelj sve zbilje pa
i naše biti neosoban.

32
126. Da bi nužno biće moglo biti nužno, kakvo ono mora biti?
Pitamo se kojim se pojmovima može odrediti nužno biće? Spekulativna spoznaja je ona koja
ide prema predmetu o kojem nemamo nikakva iskustva. Ako um misli prabiće, to može samo
transcendentalnim pojmovima.
a) ens orginarium (izvorno biće)
b) ens realissimus (apsolutno najrelanije biće, ono biće kojem je u biti biti)
c) ens entium (biće bića)

127. Navedi nekoliko pojmova kojima filozofi izražavaju ono što monoteističke religije
nazivaju Bogom?
Bog filozofa je Bog kojim se od Platona uvijek bavila prirodna teologija i o kojemu je
oblikovala pojmove kao što su: Ideja dobra u sebi (Platon), Nepokrenuti pokretač (Aristotel),
Actus purus, Najsavršenije biće, Najrealnija bit, ens a se, misao misli, Jedno, Istinito,
apsolutno Potrebno, prva supstancija, totalitet svih uvjeta, apsolutno, Bitak bivstvujućeg,
razlog svih razloga. Bog religije je živi Bog, tvorac života, stvoritelj neba i zemlje, a prije
svega on je osobni Bog.

128. Ako religija ne govori o Bogu pojmovno, kako govori?

Religija govori u slikama i simbolima, koji potječu iz iskustva tako da imaju antropomorfnih
crta. Religijski govor o Bogu može biti bogatiji od filozofskog govora, ali on može biti i
neprecizan jer je pun simbola, slika i usporedbi.

129. Imaju li mitovi pozitivnu ulogu u govoru o Bogu?

Imaju. Schelling kaže: „Bog je onostran, pa ne možemo govoriti o njemu kao o čovjeku.“
Religijski govor o Bogu je mitski govor.

130. Prednosti filozofskog govora o Bogu?

Filozofski pojam Boga je u određenom pogledu svršeniji od religijskog pojma Boga nekih
ljudi. Pojam Boga u filozofiji je određeniji i manje ugrožen od antropomorfnih deformacija.

131. Prednosti religijskog govora o Bogu?

33
Bog religije je živi Bog, tvorac života, stvoritelj neba i zemlje, no prije svega to je osobni
Bog. Religiozni pojmovi o Bogu bliži su čovjeku.

132. Koji su uvjeti da čovjek može biti biće koje pita?

Neograničena je čovjekova želja za znanjem. Čovjek se zanima za sve. Pitamo se o
pojedinome i o mnogome ili nabrajamo pojedina bića, ili pitamo čime oni pripadaju cjelini.
Pokušavamo razumjeti sebe i svijet u kojem se nalazimo. Kao treba tumačiti svijet je jedna
vrsta pitanja. Odakle potiče sve i što su zadnji temelji druga je vrsta pitanja. Ova špitanja nas
se tiču osobno. Ovisno o odgovoru na ta pitanja razumijemo sebe, svijet i druge ljude. Šitamo
se o cjelini. S obzirom da je čovjek razumsko biće i sam teži k razumijevanju.

133. Kada se obično čovjek budi na pitanje i filozofiranje?

Kada promatra, čudi se i divi, onda si i postavlja pitanja odakle sve to. Poticaji za pitanje i
filozofiranje mogu biti trenuci divljenja i sreće, npr. ljepota prirode može nas navesti da
govorimo o božanskom. Pitanja mogu imati svoj izvor i u iskustvima prestrašenosti i nesreće.
Čovjek je opterećen krivnjom, boli i smrću pa razmišlja o smislu života. Čovjek promatra zlo
u svijetu i postavlja si pitanja koja izazivaju otvorenost za ono moćno, pravedno i dobro. Ta
pitanaj su upravljena nekoj nadsvjesnijoj moći koja je moćnija od tijeka svijeta. Vidi i pitanje
br. 132.

134. Ako je čovjek vremenito biće, znači li to da ne može svojim pitanjima preko tih
granica?
Kada čovjek preuzme svoje zadaće u svijetu, mora postavljati pitanja koja sežu ponad svijeta,
želili razumjeti sebe is voj svijet. Čovjek ulazi u svijet i vrijeme, a da iz vlastitog uvid ane
može znati, otkuda, zašto i kamo mu se događa to ulaženje. Vrijeme u svijetu ima prolazan
karakter i čovjek je toj biti vremena podvrgnut neovisno o svojoj volji. Kada postavljamo
filozofsko pitanje, pokušavamo dokinuti prolaznost vremena. Prema Kuzanskome i sama duša
gleda na vječnost života i ujedno traži puninu u vrmenu u kojoj bi mogla naći mir.

135. Iako nekako možemo spoznati da Bog postoji, što ne možemo posve spoznati?
Ne možemo spoznati njegovu bit.

136. Što kaže Toma u drugom pitanju Teološke sume o znanju o Bogu?

34
Postojanje Boga nije članak vjere, nego njena prethodnica. Tko ne može shvatiti dokazivanje,
mora kao predmet vjerovanja prihvatiti ono što je po sebi predmet dokazivanja. U
dokazivanju Božjeg postojanja, može se poći od značenja imena „Bog“. Iz Božjih učinaka
može se dokazati njegovo postojanje, premda ga po njima ne možemo savršeno spoznati u
njegovoj biti.

137. Kako nam je Bog poznat prema Pseudodioniziju?

U pitanje se postavlja sam Bog: kako Ga spoznajemo i što o njemu možemo reći? On razlikuje
tri puta govora o Bogu. Afirmativan teologija – drži se Sv. Pisma, riječ Pisma povezuje se s
Platonovom tradicijom, npr. „Bog je dobar.“ U slijedećoj fazi negativna/apofatička
teologija, takvi izrazi moraju biti nadiđeni. Bog je drugačiji od svega što mi možemo misliti
ili reći, zato je on „naddobar, nadbivstvujući“ (Plotin: Bog je nadbiće). Svaka izreka o Bogu
pokazuje preko sebe, niti je svijetlo niti je tama. On je spoznatljiv u nijekanju, zato nije samo
spoznatljiv ili nadspoznatljiv, nadnespoznatljiv. Tako je spoznatljiv kao nadnespoznatljiv.
Spoznaja je kao nespoznaja u znanju o neznanju. Treba se uputiti iznad toga, a to je zadatak
mistične teologije, koja uzima sadržaje iskustva i prenosi ih na Boga. Time nastupa i treća
faza simbolička teologija – gdje se ti izrazi samo u prenesenom smislu odnose na Boga.

138. Na što se treba posebno paziti kada se želi izvoditi dokaze za Božje postojanje?
Dokazi za Božje postojanje moraju se razlikovati od dokaza prirodnih znanosti jer one
proučavaju ograničebnosti, pa ne mogu postaviti pitanje o Bogu. Dokazivanje Božjeg
postojanja drugačije je od uobičajenog prirodnog dokazivanja stvari. U dokazivanju možemo
poći iz raznih polazišta (čovjek, svijet, priroda). U dokazivanju se kreće od realnog , zbiljskog
da bi smo zaključili da postoji zbiljski Bog.

139. Koje su tri vrste ateizma poznate?

Teoretski – gledište koje ima teoriju da Boga nema, danas se pretvorilo u agnosticizam.
Praktični – živjeti kao da Boga nema.
Indiferentizam – čovjeka nije briga za Boga. Indiferentan može biti s obzirom na govor o
Bogu, ali u praktičnosti ne može biti.

140. Kako feuerbach tumači nastajanje ideje Boga?

35
On kaže da je Bog bio jegova prva misao, druga da mu je um, a čovjek treća i zadnja. Kod
njega priroda ima prioritet kao postojanje. Bog je u početku bio polazišna točka. Smatrao je
da religija treba biti podvrgnuta razumu, da ju treba pročistiti. Kaže da je religija velika
iluzija. Kaže da razum treba prosvjetliti vjeru. Veliča čovjeka koji može misliti Boga, stoga
zastupa da teologija treba biti antropologija. Iako kaže da u nama postoji misao o
beskonačnom Bogu, a onda činimo pogrešku kad tu misao smatramo stvarnošću. To nije
prava beskonačnost, već samo beskonačnost naše svijesti.

141. Tko je „ubio Boga“ prema Nietzscheu?

U djelu Tako je govorio Zaratustra, kaže da smo mi „ubili Boga“ svojim vladanjem i
ponašanjem. On kaže: dok se Boga nijeće ispražanjava se beskonačnost. Tu prazninu on
tumači kao priliku za nastajanje nadčovjeka. Nietzscheov čovjek koji sebe vidi na putu prema
nadčovjeku, doživljava Boga kao najveću ugrozu svojega bivstvovanja i nikako nije spreman
podvrgnuti mu se. Sada je pak umro taj Bog! Vi, viš ljudi, taj Bog bio je vaša najveća
opsanost. Otkako on leži u grobu, vi ste tek opet uskrnuli. Sada tek dolazi veliko podne, sada
če tek čovjek viši postati – gospodar! Ateizam nastupa kao emancipacija višeg čovjeka koji se
nastoji osloboditi Božjeg skrbništva.

142. U kojem se razdoblju ljudske misli najviše ističe skeptički pluralizam?

Nakon što je djelomično zanesenjačko oduševljenje za ideju nadčovjeka i njegovu volju za
moći zbog zloporaba moći u diktaturama i ratovima 20. st., koji su prezirali čovjeka, izgubilo
svoju privlačnu snagu, počeo se ateizam preoblikovati u skeptički pluralizam. Odbijanje
Božje egzistencije nastupa kao ateizam radi čovjeka, a skepsa promatra metafiziku kao i
kritiku metafizike jednako kritički i mogla bi sama misao o Bogu postati opasnom.
Postmoderno mišljenje niječe jedinstvo razuma i propagira pluralitet čime promiče tvrdnju o
jednakovrijednosti mnogih razuma.

143. Koja filozofija prema Aristotelu mora postai teologijom?

Metafizika (opća ontologija ili prva filozofija) bavi se bićem ukoliko je biće, a filozofija o
Bogu se bavi puninom bitka. Teologija i teodiceja čine jezgru metafizike. Metafizika ne polazi
od Boga nego od svijeta, od bića koja su osjetilima zamjetljiva, i to su pojedinačna bića, koja
su u neprestanom kretanju i promjenama. Kod Aristotela, prva filozofija mora završiti u Bogu.
Jer promatrajući ta bića, ona se kreću, a mi možemo ići u beskraj jer u fizici u beskonačnosti
nema prvoga, a onda nema ni cijelog niza kretanja. Niza kretanja ima, dakle mora biti prvoga.

36
Zato postoji jedan prvi, nepokrenuti pokretač. Bog je čista zbilja, čista energija i u naravi mu
je djelatnost. Tako filozofija postaje teologija.

144. Kako Bog upravlja svijetom prema Aristotelu (kojim od četriju uzroka)?
Aristotel razlikuje četiri uzroka: materijalni, formalni, finalni i djelatni. Bog svijetom upravlja
finalnim (svršnim) uzrokom, jer se sve kreće prema njemu.

145. Može li se od samoga pitanja dospjeti do uvjeta svega uvjetovanog?

Možemo, jer samim time što pitamo uviđamo da nemamo apsolutno znanje, tj. das nismo
savršeni nego uvjetovani, tj. kontingentni. A ta spoznaja nas upućuje na to da mora postojati
uvjet svega uvjetovanog. Taj niz pitanja jednom mora doći do kraja, a na kraju niz stoji
početak, odnosno uvjet svega uvjetovanog.

146. Razlika između puke afektivnosti i Pascalvog shvaćanja srca?

Vidi pitanje br. 37.

147. Kako je Božje gledanje razumjevao Nikola Kuzanski?

Čisto subjektivno. Duša zapaža da se ono protežno nalazi u nepromjenjivu bitku, ali da
promjena pretpostavlja vrijeme. Bog je za Kuzanskog čista subjektivnost, a stvara time što u
– gleda biće. Bog je jedna i jedina praslika kao oblikujuća praslika i kao takav on proizvodi
slike same. Bog može biti uključen u čovjekovo gledanje samo zato jer je čovjek sa svoje
strane utemeljen na gledanju samome, to znači u Bogu koa pretpostavci ljudskoga gledanja.

37