SITUACIJSKA EFIKASNOST U NOGOMETU

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 886337.
ISBN 978-953-58237-0-4

autori
Goran Sporiš
Valentin Barišić
Fredi Fiorentini
Branimir Ujević
Mario Jovanović
Munir Talović
SURADNICI
Zoran Milanović, Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja Niš, Niš, Srbija
Mike Hughes, Middlesex University, London, United Kingdom
Roger Bartlett, School of Physical Education, University of Otago, New Zealand
Staff Murray, English Institute of Sport, United Kingdom
Michael T. Hughes, English Institute of Sport, United Kingdom
Chris White, English Institute of Sport, United Kingdom
Duncan Locke, English Institute of Sport, United Kingdom
Nic James, Middlesex University, London, United Kingdom
Julia Wells, English Institute of Sport, United Kingdom
Ivan Krakan, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Lucija Mudronja, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Zvonko Miljković, Strojarski fakultet, Slavonski Brod, Hrvatska
Franjo Prot, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Eldin Jelešković, Fakultet sporta i tjelesnog odgoja, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

RECENZENTI
prof.dr.sc. Dinko Vuleta, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
prof.dr.sc. Igor Jukić, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
prof.dr.sc. Rado Pišot, Univerza na Primorskem, Koper, Slovenija
prof.dr. Midhat Mekić , Fakultet sporta i tjelesnog odgoja Sarajevo, Bosna i Hercegovina
LEKTURA
mag.edu. Renata Bernić

korektura, DIZAJN i grafičko oblikovanje

Iva Udovičić

nakladnik
Lena sport d.o.o, Glina

tisak
Stega-tisak d.o.o, Zagreb

Glina, 2014.

© Sva prava zadržana.

Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni djelomično reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje, fotokopirati niti prenositi u
bilo kojem obliku i na bilo koji način bez pismenog dopuštenja autora i izdavača.
Goran Sporiš, Valentin Barišić, Fredi Fiorentini,
branimir ujević, mario jovanović i munir talović

SITUACIJSKA EFIKASNOST
U NOGOMETU

Glina, 2014.
4
sadržaj
11 SITUACIJSKA efikasnost I NOTACIJSKA ANALIZA
13 proces vođenja momčadi  
14 Zašto je potrebna objektivna povratna informacija

17   ANALIZA SPORTSKE IZVEDBE I USPJEŠNOSTI

19   Notacijska analiza
20   Područja primjene notacijske analize
Vrednovanje taktike
   Vrednovanje tehnike
Analiza kretanja i pokreta
  edukacija trenera i igrača
  Baze podataka o igri i modeliranje igre
25     Biomehanika-biomehanički pogled na analizu sportske izvedbe i uspješnosti

27 OSNOVNE VJEŠTINE ZA ANALIZU SPORTSKE IZVEDBE I SITUACIJSKE efikasnosti

29 Tehnička analiza sportske izvedbe i efikasnosti
31 Taktička analiza sportske izvedbe i situacijske efikasnosti
Sustavi s obilježavanjem – prikaz
Sustavi za praćenje

39 ISTRAŽIVANJA SITUACIJSKE efikasnosti U NOGOMETU

41   Pregled istraživanja situacijske efikasnosti u nogometu na našim prostorima
54   Ručna notacijska analiza
  Obrasci igre
Kazneni udarci
Analiza kretanja u nogometu
57   Računalna notacija

65 LOGIKA SPORTSKE ANALIZE

67   Logika dijagrama tijeka
69   Smjerovi analize

71 KAKO RAZVITI NOTACIJSKI SUSTAV

73   Sustav za prikupljanje podataka
Dijagrami raspršenosti
Tablice frekvencija
Serijski sustavi podataka
81 Općenito o sustavima prikupljanja podataka

87  PRIMJERI NOTACIJSKIH SUSTAVA

89   Generički notacijski sustavi igre na utakmici
Momčadski sportovi
  Usklađivanje sustava
96 Analiza kretanja igralištem
98   Radne definicije

5
   101 POUZDANOST I USPOREĐIVANJE PODATAKA
103 Pouzdanost
Što je slučajna pogreška?
Što je sistematska pogreška?
Smanjivanje pogreške mjerenja
Teorija pouzdanosti
107 Vrste pouzdanosti
Interni test valjanosti
Eksterni test valjanosti
   Uspoređivanje prikupljenih podataka –statistički postupci
Uspoređivanje grupa podataka preko aritmetičkih sredina
broja sportskih izvedbi

 113 ANALIZE PRIMIJENJENE U NOGOMETU I PRAKTIČNI ISHODI

115  Notacijska analiza nogometa
116   Znanstveno vrednovanje Reepovih analiza
117  Daljnja istraživanja
119  Praktični ishodi znanstvenih istraživanja
120  Praktičan primjer notacijske analize u vrhunskom nogometu
Radne definicije
  Valjanost i pouzdanost
123    Upotreba notacijske analize u komercijalne svrhe
124 Smjerovi budućih istraživanja notacijskom analizom
Sport kao dinamički samoorganizirajući sustav
Nejasna logika i umjetna neuronska mreža

 127  INTERPRETACIJA NOTACIJSKIH ANALIZA – BRITANSKA IGRA DUGIH DODAVANJA

130 Postizanje zgoditaka
132    Udarci na vrata i broj dodavanja lopte po posjedu lopte

137 TAKTIKA uspješnih VRHUNSKIH MOMČADI

 140   Cilj studije
 141   Rezultati

 147 UBACIVANJE LOPTE U IGRU

152 Stvaranje sustava za bilježenje podataka
Postupci
Analiza podataka
Pouzdanost
154 Taktike ubacivanja lopte u igru koje primjenjuju momčadi Premiershipa
159 Taktike ubacivanja lopte u igru koje koriste momčadi različitih razina
162 Taktike ubacivanja lopte u igru s obzirom na stanje rezultata u utakmici
164 Doprinos ubacivanja lopte u igru kod vrhunskih momčadi Premiershipa
165 Najčešće korištene taktike ubacivanja lopte u igru i njihovi učinci

 169 UBAČAJI LOPTE PRED VRATA I UDARCI NA VRATA NA SVJETSKIM PRVENSTVIMA U NOGOMETU
od 1986. do 1998. GODINE
173 Analiza svakih 15 minuta igre na utakmicama Svjetskoga prvenstva 1998. godine
174  Usporedba između dva svjetska prvenstva
Primarno područje za ubačaj lopte pred vrata

6
179 UDARCI IZ KUTA
182 Analiza broja udaraca iz kuta i udaraca na vrata
  Vrijeme izvođenja udarca iz kuta i pokušaji udaraca na vrata
Događaji koji prethode udarcu iz kuta
  Vrste udaraca iz kuta
Broj akcija iz kojih se stvaraju prilike za udarce na vrata
  Vrsta akcije koja rezultira pokušajem udarca na vrata
Konačni ishod udaraca iz kuta
broj igrača u obrani i napadu

 189 ZAMJENE IGRAČA

192 Matrica vrednovanja utjecaja zamjena
193 Definicije u matrici zamjena
198 Zamjene prema igračkim pozicijama
Razlozi za zamjene
Učinak zamjena

201 ANALIZE JEDANAESTERACA

 203  Analize kaznenih udaraca u nogometu
Biomehaničko istraživanje izvedbe kaznenih udaraca
Fiziološka analiza izvedbe kaznenih udaraca
Psihološka analiza kaznenih udaraca
 205  Analiza izvedbe kaznenih udaraca
  Analize izvedbi jedanaesteraca fokusirane na vratara
  Analiza izvođača kaznenog udarca
 213 Profiliranje

217 ANALIZA TEHNIKE VRHUNSKIH NOGOMETAŠA PREMA POZICIJI I USPJEŠNOSTI

 219 Individualne uloge u momčadskom okviru
 222 Radne definicije
 226   Raspodjela tehničkih vještina prema pozicijskoj ulozi
 231 Osvaja li turnir tehnički najosposobljenija momčad?

235 TAKTIČKI OBRASCI IGRE KOJI PROIZLAZE IZ VRATAROVE RASPODJELE LOPTI

 239  Analiza uloge vratara u određivanju obrazaca igre

243 LITERATURA

7
8
predgovor

U ljudskoj je prirodi uvijek nastojati biti bolji, brži, jači. Tjera nas želja
za dokazivanjem, za uspjehom, za pobjedom. To je naročito vidljivo u
vrhunskom, a i u sportu općenito. Svakom treneru je važno da se njegova
momčad razvija i bude što uspješnija, jer je u konačnici to odraz njegove
kvalitete.
Paralelno sa sportskim dostignućima raste potreba da se postignuti
rezultati zapišu, objasne, usporede, da se iz njih nešto nauči, da se koriste
kao povratna informacija kako bi se mogao postići još veći napredak. Da
bi rezultate uopće mogli uspoređivati potrebno je usuglasiti jedinstvene
sustave za bilježenje i obradu podataka.
Upravo je cilj ovog udžbenika približiti čitateljima kako postići spomenuto.
U udžbeniku su pomno razrađene teme koje nas vode kroz detaljnu analizu
nogometne igre, od vođenja momčadi, analizu tehnike i taktike igre, opisa
notacijskog sustava te razvoja vlastitog do interpretacije i obrade dobivenih
podataka. Udžbenik se sastoji od više, do u detalje razrađenih poglavlja kako
bi se čitatelji lakše mogli snaći i pratiti sadržaj.
Kako je ovo jedinstveni i prvi ovakav materijal u Republici Hrvatskoj,
koji se bavi detaljnim opisom svih segmenata nogometne igre, iskreno se
nadamo da će naići na odobravanje širokog kruga čitatelja te biti od koristi
kolegama profesorima, studentima, nogometnim, a i ostalim trenerima pa
i znalcima i zaljubljenicima u nogometnu igru.
Nogomet, kao jedan od najpopularnijih sportova današnjice uistinu
je zaslužio ovakav iscrpan znanstveni pristup, a ovaj udžbenik neka bude
poticaj za još bolji razvoj i uspjeh igre.
Hvala svim autorima na doprinosu, i hvala svim vidljivim i nevidljivim
suradnicima koji su omogućili nastanak ovog udžbenika.

Autori

9
SITUACIJSKA EFIKASNOST I NOTACIJSKA ANALIZA
Proces vođenja momčadi
Zašto je potrebna objektivna povratna informacija

11
SITUACIJSKA EFIKASNOST I NOTACIJSKA ANALIZA

Nogomet je kompleksan sport, vrlo zahtjevan s utakmice ili za vrijeme utakmice. Ručni i računalni
fiziološkog, informacijskog, tehničkog, taktičkog i notacijski sustavi omogućavaju prikupljanje informacija
psihološkog aspekta, tj. s aspekta vanjskih i unutarnjih o događajima na igralištu tijekom odigravanja
opterećenja igrača. Osobito su dobro istraženi faktori utakmice, koje se mogu upotrijebiti u razne svrhe, npr.
uspješnosti u nogometu, npr. fiziološki zahtjevi igre, za analiziranje kretanja igrača, ocjenjivanje njihove
učinak raznih trenažnih programa na promjene taktičke učinkovitosti/uspješnosti, ocjenjivanje njihove
antropološkog statusa nogometaša različite životne tehničke učinkovitosti/uspješnosti ili tek za prikupljanja
dobi i kvalitete, kondicijska priprema nogometaša i statističkih podataka o igri. Razvoj računalne i video
ozljede koje se javljaju u nogometnoj igri. tehnologije znatno je promijenio analizu sportske
No prije nego su se znanstvenici posvetili mjerenju izvedbe i uspješnosti, a onda posljedično i upotrebu
i ocjenjivanju uspješnosti igrača u igri, u stvarnoj rezultata tih analiza u procesu unaprjeđenja treninga
natjecateljskoj situaciji, na igralištu u službenoj i treniranosti sportaša (Milanović, 2010). Kako bi se
utakmici, pokušavali su na razne načine odrediti trenerima pružile točne i pouzdane informacije o
faktore uspješnosti, hipotetsku jednadžbu uspješnosti u njihovim igračima i momčadima, potrebno je da oni
nogometu, stvarali su brojne testove, mjere uspješnosti koji bilježe i analiziraju izvedbu i uspješnost budu
koje su, više ili manje, imitirale situacijske uvjete pa su iznimno uvježbani u primjeni tih metodoloških
ih mjerili ili u laboratorijima ili na terenu, pokušavali postupaka, pa primjena notacijskih sustava zahtijeva
su procijeniti utjecaj antropoloških dimenzija na sve veću specijalizaciju.
uspješnost nogometaša, koju su definirali na različite
načine, i primjenjivali su statističke postupke ne bi li
na temelju mjerljivih fenomena predvidjeli kakva će
biti struktura i razina uspješnosti pojedinih igrača , ali
i cijelih momčadi.
Svakome je treneru cilj unaprijediti sportske
rezultate svojih sportaša i momčadi. Da bi u tome uspio,
mora redovito dobivati, te sportašima proslijeđivati
povratne informacije o njihovoj uspješnosti. Istraživači
su u svojim mnogobrojnim radovima pokazali kako
ljudsko opažanje i pamćenje nisu dovoljno pouzdani
da bi se uzimali kao točan i objektivan pokazatelj
sportaševe izvedbe i njegove uspješnosti, posebice
kada se radi o kompleksnom sportu kao što je nogomet.
Stoga su prijeko potrebna objektivna sredstva mjerenja
uspješnosti sportaša kako bi se dobila prava, istinska
informacija i pouzdan uvid u sve aspekte sportske,
osobito situacijske, natjecateljske uspješnosti.
Trenerima je potrebna pomoć objektivnih istraživača
koji notiraju rezultate svojih promatranja ručno ili
računalno. Zabilješke notacija, koje poprimaju oblik
objektivnog mjerenja, mogu obuhvaćati razne oblike
video analiza u kojima se koriste obrađeni podaci, nakon

12
PROCES VOĐENJA MOMČADI

Odavno je poznato da treneri imaju značajnu ulogu u
razvoju svih sportaševih sposobnosti i znanja. Mnoga
istraživanja o odnosu trenera i igrača posljednjih godina
rezultirala su pokušajima mnogih autora da definiraju
proces vođenja ili treniranja, odnosno pokušajima
da se objasni što se podrazumijeva pod učinkovitim
vođenjem, tj. upravljanjem procesom treniranja i
natjecanja. Posljedično, analize planiranja, vođenja,
davanja uputa i promatranja postaju sve popularnije u
sklopu pokušaja sportskih znanstvenika da valoriziraju
uspješnost trenerskog vođenja.
„U potrazi za optimalnom sportskom izvedbom koja
donosi sportski uspjeh ključne su prave informacije. Što
su preciznije informacije upućene igraču, to će sportaš od
njih imati više koristi.“
Hughes i Franks (1997)
Franks i suradnici (1983) definirali su slijed, algoritam
trenažnog procesa. Tim algoritmom je proces treninga
definiran kroz tri faze: faza opažanja, analitička faza i
faza planiranja. Trener gleda utakmicu i oblikuje svoju
procjenu o pozitivnim i negativnim aspektima izvedbe
pojedinca ili momčadi. Često se rezultat, sportska
izvedba i uspješnost iz prijašnjih utakmica i treninga
koristi u izradi plana za pripremu za nadolazeće
utakmice. Kada se odigra ta iduća utakmica proces
opet kreće od početka. U toj zatvorenoj petlji trenažnog
procesa, međutim, postoji jedan velik problem, a to je
da se čitav proces temelji na trenerovoj subjektivnoj
procjeni.

Proces trenerskog vođenja u nogometu ima ključnu

ulogu za sportsku uspješnost tj. efikasnost. Možemo ga
opisati kao odnos između trenera i igrača kojemu je cilj
razvoj i unaprjeđenje sportske izvedbe. Proces vođenja
znatno utječe na sve aspekte izvedbe i uspješnosti, od
razvoja osnovnih vještina do razrade taktika i taktičkih
planova. Poznato je da proces treniranja nije neplansko
gomilanje izoliranih trenažnih podražaja, već je to
koordiniran i cjelovit proces. Tijekom tog procesa
neprekidno se odvija razvoj i usavršavanje igrača jer se
oni uvijek susreću s novim okruženjem i okolnostima.
Fairs (1987) opisuje trenerovo vođenje momčadi kao
«metodu pomaganja sportašima da zadovolje svoje
potrebe i riješe probleme u treningu i pripremi za
natjecanje».
Bit procesa treninga je potaknuti uočljive promjene u
natjecateljskom ponašanju sportaša. Treniranje i učenje
vještina uvelike ovisi o analizi učinaka ranijeg treninga
na poboljšanje sportaševe izvedbe i uspješnosti. Za
poboljšanje nastupa i kvalitetnu povratnu informaciju,
prijeko su potrebne prave, objektivne i mjerljive
informacije. U većini sportskih disciplina, trener
analizira uspješnost nizom kvalitativnih opažanja.

13
Zašto je potrebna objektivna povratna informacija
Primjena znanstvene metode objektivnog promatranja
omogućuje trenerima usmjeravanje pozornosti na
elemente sportske igre i trenažnoga, transformacijskoga
procesa koje smatraju ključnima za uspješnost svojih
sportaša. Na taj se način, planirajući treninge na temelju
nalaza provedenih analiza, mogu nadati da će poboljšati
sportsku izvedbu, a posljedično i situacijsku uspješnost
svojih igrača. Glavni problemi s kojima se suočavaju
treneri i analitičari danas su sljedeći:
• Kako osigurati pouzdanost promatranja?
• Kako biti siguran da je prikupljena dovoljna količina
informacija na temelju kojih bi se u potpunosti
mogla (i smjela) definirati sportska izvedba i
uspješnost pojedinih igrača i momčadi?
• Kako preoblikovati, transformirati podatke u
informacije korisne za praksu pojedinoga sporta?
(Hughes, 2005)
Prema Hughesu (2005), najveći problem za istraživača
u većini momčadskih sportova predstavlja uočavanje i
pamćenje svih akcija i događaja sa svih dijelova igrališta.
Treneri su u stanju pratiti i pamtiti samo neke dijelove
igre u određeno vrijeme, obično je to igra pred golom,
dok su informacije o igri i kretanju igrača na ostalim
dijelovima igrališta izgubljene. Upravo je to razlog
za trenerove ograničene povratne informacije nakon
utakmice, jer se temelje na tim djelomičnim spoznajama
o izvedbi cijele momčadi i/ili pojedinih igrača. U
memoriji trenera za vrijeme utakmice, većinom ostaju
zabilježene samo dvojbene odluke sudaca i iznimna
tehnička postignuća ili pogreške igrača. Navedeni
događaji se lako pamte, pa iskrivljuju trenerovu
procjenu ukupne utakmice. Većinu tako zapamćenih
dijelova utakmice možemo pronaći i u televizijskim
pregledima ključnih dijelova utakmice.
Ljudsko pamćenje je ograničeno, tako da je gotovo
nemoguće zapamtiti sve događaje koji su se dogodili za
vrijeme cjelokupnog natjecanja. Franks i Miller (1986)
su pokazali da nogometni treneri postižu jedva 45%
točnosti u svojim retrospektivnim analizama događaja
14
koji su se dogodili za vrijeme jednog poluvremena
utakmice (45 minuta). Iako postoje individualne razlike,
takvo brzo zaboravljanje ne iznenađuje, posebice s
obzirom na složene procese zapamćivanja i reprodukcije
informacija. Jednokratni događaji teško se pamte, a
i zaboravljanje je iznimno brzo. Osim toga, emocije i
pristranost znatno utječu na selektivnost pamćenja i
reprodukciju zapamćenog.
U većini momčadskih sportova, istraživači nisu
u mogućnosti uočiti i zapamtiti cijelu akciju koja se
odvija na cijelom igralištu. Budući da se trener u većini
slučajeva za vrijeme utakmice može koncentrirati
samo na ključne dijelove igrališta i na igrače s loptom,
mnoštvo informacija o igri i kretanju igrača na ostalim
dijelovima terena ostaje izgubljeno. Posljedično, trener
daje povratne informacije svojim igračima i momčadi
samo na temelju djelomičnih informacija o momčadi
ili pojedincu za vrijeme utakmice. Takva povratna
informacija zato nije adekvatna za optimiziranje igre
pojedinca ili čitave momčadi. Problemi povezani sa
subjektivnom procjenom, predstavljaju trenerima
gotovo nepremostive poteškoće, posebice ako
poboljšanje izvedbe i uspješnosti igrača ovisi isključivo
o trenerovim sposobnostima promatranja i uočavanja.
Usprkos tolikoj važnosti opažanja u procesu treninga,
vrlo malo istraživanja se bavi efikasnošću i točnošću
promatranja, a i to malo istraživanja pokazuje da
se od trenera ne može očekivati pamćenje niti 50%
informacija. Jedna od najvažnijih trenerovih zadaća je
da točno analizira i ocijeni izvedbu sportaša ili momčadi.
Iz onoga što je do sada navedeno moglo bi se zaključiti
da je gotovo nemoguće dati objektivnu informaciju,
pa se nameće zaključak da se koristeći povratnim
informacijama, izvedba može poboljšati samo slučajno.
Kako riješiti taj problem?
Objektivnost se može osigurati upotrebom video
zapisa, biomehaničkih sustava za detaljnu analizu ili
notacijskom analizom. Ručne notacijske analize su u
suštini vrlo precizne, ali imaju dvije mane: složenije
notacijske analize zahtijevaju znatno vrijeme za
osposobljavanje analitičara, a i za obradu informacija
je potrebno puno ljudskog rada, primjerice, za analizu
jedne utakmice i do 40 sati.
Uvođenje računalnih notacijskih sustava omogućilo
je rješavanje navedenih dvaju problema, osobito obradu
podataka. Bez obzira na to koriste li se u analizama u
realnom vremenu (za vrijeme same aktivnosti), ili u
analizama videozapisa nakon natjecanja, omogućuju
trenutačan pristup informacijama i njihovu jasnu
grafičku prezentaciju (grafovi, strukturni krugovi ili neki
drugi oblik grafičke prezentacije), razumljivu trenerima
i igračima. Sve veća sofisticiranost i sniženje cijena video
sustava vidno su poboljšali povratne informacije nakon
aktivnosti (Brown i Hughes, 1995). Primjena video
sustava prošla je put od gledanja snimke uz trenerov
subjektivni komentar do podrobne objektivne analize
notacijskim sustavom.
Računala mogu predstavljati dodatne probleme
kojih korisnici i programeri moraju biti svjesni, a to
su ljudske pogreške (slučajno pritiskanje pogrešne
tipke) te hardverske i softverske pogreške. Osobito
su problematične neotkrivene pogreške opažanja,
kada istraživač dobro ne shvaća situaciju ili pogrešno
postavlja poziciju. Takve se pogreške najčešće događaju
kada se provode analize u realnom vremenu, što
zahtijeva trenutačno unošenje informacija.
Kako bi se navedeni problemi umanjili, mora se
oprezno provjeriti valjanost računalnih notacijskih
sustava. Rezultati kompjuteriziranoga i ručnoga
notacijskoga sustava moraju se usporediti kako bi se
ocijenila učinkovitost oba sustava. Mora se provesti i test
pouzdanosti, kako za ručne, tako i za računalne sustave
obrade podataka, kako bi se procijenila učinkovitost
sustava i dosljednost dobivenih podataka.
Klasične analize sportskih događaja koristile su se
statističkom analizom događaja za koju su se podaci
prikupljali ručno. Dostupnost on-line računalnih
uređaja riješila je navedeni problem, budući da se
utakmica može prvo digitalno prezentirati pomoću
podataka koji su se izravno spremali u računalo, a
potom i dokumentirati odgovorima na upite o utakmici.
Najveća prednost ove metode prikupljanja podataka leži
u tome da je utakmica snimljena u cijelosti te pohranjena
na neki oblik vanjske memorije, čime se uspostavlja baza
podataka, iznimno snažno oruđe ako se njime znamo
koristiti.
Računalna notacijska analiza može biti iznimno korisna
momčadskim sportovima, a dobivene informacije se mogu
koristiti u nekoliko svrha (Franks i suradnici, 1983):
1. za dobivanje trenutačne povratne informacije
2. za razvoj baze podataka
3. za upozorenje na dijelove igre koje treba poboljšati
4. za vrednovanje (evaluaciju)
5. kao mehanizam za selektivno pretraživanje snimke
utakmice.
U procesu treninga važno je sve navedeno i razlog je za
analizu nastupa u natjecanju. Razvoj baze podataka je
ključan. Ako je baza podataka dovoljno velika, omogućit
će prognostičko modeliranje kao pomoć u analizi
pojedinog sporta, a posljedično će unaprijediti proces
sportskog treninga i uspješnost. No, kada možemo reći
da raspolažemo s dovoljno informacija? Neke smjernice
mogu se naći u radu Hughes, Evans i Wells (2001).
Da bi kompjuterske analize bile točne i pouzdane, moramo
biti sigurni da su svi sudionici prikupljanja i analize
podataka dobro osposobljeni za sve aspekte toga iznimno
složenoga posla. Postoje barem tri problema koje treba
riješiti žele li se dobiti objektivni, točni podaci iz sustava
kakav je, primjerice, Computerised Coach Analysis System
(Franks, Johnson i Sinclair, 1988). Prvo, trener mora biti
siguran da je dao jasne, objektivne i/ili potpune odrednice
ponašanja igrača koje treba pratiti. Nadalje, specifičnosti
motoričkog ponašanja igrača na igralištu ponekad je teško
uočiti zbog njihove minucioznosti ili složenosti, ali možda i
zbog skretanja istraživačeve pozornosti ili bilo kojih drugih
razloga koji istraživača mogu ometati. Konačno, istraživač
može biti loše uvježban, nemotiviran ili nekompetentan za
taj posao. Dva su osnovna cilja programa osposobljavanja
za upotrebu notacijske analize. Prvi je poučiti istraživača
prikupljanju podataka i tehnikama bilježenja podataka,
odnosno načinu unošenja podataka u računalo.
15
Drugi, puno složeniji zadatak, je poučiti istraživača
kategorijama motoričkog ponašanja i njihovim
radnim odrednicama (operativnim definicijama)
koje moraju biti kristalno jasne. Da bi bio adekvatno
uvježban, istraživač mora dobro poznavati navedene
odrednice, razumjeti ih i biti ih sposoban prepoznati u
različitim situacijama. Program osposobljavanja trebao
bi osposobiti istraživače za opserviranje, tj. istraživač
mora naučiti kamo i kako gledati i što tražiti. Program
mora osigurati i metode ocjenjivanja istraživačeva
napretka prema postavljenim ciljevima, razumijevanju
radnih odrednica i razvijanju vještina (opet provjere
pouzdanosti). Takva se procjena može koristiti i za
ocjenjivanje istraživačeva razumijevanja tehnika
bilježenja (Hughes, Franks i Nagelkerke, 1989). Zbog
mukotrpnog i dugotrajnog razvoja ranije navedenih
vještina, ti su zadaci postali odrednice specijalista za
analizu uspješnosti. Zbog nedostataka u sustavu ljudskog
opažanja i u pamćenju, nije realno od trenera očekivati
da zapamti dugačke dijelove nogometne igre. Koriste li,
međutim, objektivni istraživački sustav, treneri mogu
svoju pažnju usmjeriti na analizu onoga što smatraju
presudnim u izvedbi svojih igrača. Vjerojatnost da će
treneri poboljšati uspješnost svojih igrača znatno se
povećava planiranjem treninga na temelju računalnih
notacijskih analiza. Sustavi za ručnu i kompjuteriziranu
notacijsku analizu kao i svi biomehanički sustavi
za analizu sportske izvedbe dokazano pridonose
navedenim procesima. Stoga se jednostavan model
procesa treninga može proširiti uključivanjem nekih
aktualnih dosega računalne i video tehnologije.
16
SAŽETAK
Trenerova povratna informacija može snažno djelovati
na uspješnost igrača, no treneri moraju biti iznimno
pažljivi te znati kada i kako pružiti povratnu informaciju
da bi povećali njezin učinak. U prošlosti su se trenerove
povratne informacije temeljile na vlastitim subjektivnim
promatranjima, što se pokazalo problematičnim.
Pristranost, neobjektivnost, sustavne pogreške,
pretjerano isticanje nekih detalja i zanemarivanje drugih,
ograničenja pamćenja i promatranja, samo su neki od
problema povezanih sa subjektivnom procjenom. Dakle,
uspješan trenerski posao ovisi o prikupljanju i analizi
nepristranih, objektivnih podataka.
Definiranje ključnih elemenata izvedbe i
uspostavljanje učinkovitih metoda unosa podataka
osnova je za kvalitetno prikupljanje informacija i
njihovu analizu. Zapis ne bi trebao sadržavati samo
podatak o vrsti akcije, nego i vremenske oznake za
svaki događaj, tako da se kasnije natjecanje može
rekonstruirati. Digitalna oprema za snimanje i računala,
snažna su oruđa koja omogućavaju vrednovanje izvedbe
i uspješnosti za vrijeme kompleksnih i dinamičnih
aktivnosti u sportu. Video i DVD snimke omogućavaju
i usporeno reproduciranje snimke određenih pokreta i
puno detaljnije analize na svim područjima aktivnosti.
No, uz sve prednosti koje donose nove tehnologije,
postoje i određeni nedostaci. Obilje informacija, koje
donose video i računalne analize, može zatrpati trenera
i igrače, te ih zakočiti i, umjesto napredovanja u izvedbi i
uspješnosti, izazvati stagnaciju ili čak i nazadovanje. Da
se to ne bi dogodilo, trener mora notacijskoj analizi u
nogometu pristupiti s jasnom spoznajom o aktivnostima
koje su važne za dobru izvedbu i situacijsku uspješnost.
ANALIZA SPORTSKE IZVEDBE I USPJEŠNOSTI
Notacijska analiza
Područja primjene notacijske analize
Vrednovanje taktike
Vrednovanje tehnike
Analiza kretanja i pokreta
edukacija trenera i igrača
Baze podataka o igri i modeliranje igre
Biomehanika-biomehanički pogled na analizu sportske izvedbe i uspješnosti

17
ANALIZA SPORTSKE IZVEDBE I USPJEŠNOSTI
U ovome poglavlju pokušat ćemo detaljno opisati
analizu sportske izvedbe i uspješnosti, njezinu svrhu
i moguću primjenu. Sažeto će se predstaviti sličnosti
postupaka biomehaničke i notacijske analize te će
se pokazati kako se, primjenom teorija motoričkoga
učenja i kombiniranjem navedena dva postupka u
prikupljanju povratnih informacija, može pomoći
igračima, trenerima i sportskim menadžerima.
I biomehanika, i notacijska analiza i motorička
kontrola usmjerene su na analizu i poboljšanje sportske
izvedbe i uspješnosti. U tome se služe video analizom i
novim tehnologijama. Zahtijevaju pažljivo upravljanje
informacijama i sustavne tehnike opažanja radi
oblikovanja kvalitetne povratne informacije trenerima
i sportašima. Stvaraju teoretske modele, bazirane na
pokazateljima izvedbe i uspješnosti, koji su teorijski
usko povezani s ostalim disciplinama sportske znanosti.
Razlikuju se po tome što je biomehanička analiza
usmjerena na detalje individualne sportske tehnike, a
temelji se na mehanici i anatomiji.
18
Notacijska analiza proučava tehničke i taktičke
modele igre u nogometu, obrasce kretanja na igralištu
i strukture kretanja, primarno se bavi strategijom i
taktikom, a povijesno korijene ima u plesnoj i glazbenoj
notaciji. Pojedinci koji se bave notacijskom analizom
postupno uspostavljaju vlastite metodološke postupke
te ih povezuju s razvojem teorije za specifične probleme
povezane uz analizu podataka.
Praktična vrijednost analize uspješnosti leži u tome
da dobro izabrani pokazatelji izvedbe i uspješnosti
ukazuju na dobre ili loše izvedbe pojedinih tehnika ili
momčadskih nastupa. To pomaže trenerima da uoče
jake i slabe strane igrača, njihove nastupe, a podaci
olakšavaju usporednu analizu momčadi i igrača. Uz
navedeno, biomehanička analiza omogućava uočavanje
mehanike nastanka ozljeda ili rizične izvedbe tehnike,
a notacijska analiza pomaže u procjeni fizioloških i
psiholoških zahtjeva u sportu. Nizom primjera pokazat
će se zašto je analitičarima uspješnosti u sportu potreban
uniformiran pristup otkrivanju sličnosti i razlika među
igračima kao i njihovih pojedinačnih vještina.
NOTACIJSKA ANALIZA

Notacijska analiza je objektivan način bilježenja pokazatelja izvedbe i notacijska analiza

uspješnosti, čime se omogućava dosljedno i pouzdano kvantificiranje
ključnih događaja, a onda posljedično i kvantitativna i kvalitativna povratna
informacija koja je točna i objektivna. Ne zaboravimo da nema promjene u
izvedbi ni uspješnosti bez adekvatne povratne informacije. Takvu povratnu
informaciju može dati samo podrobna analiza utakmica i treninga.
Istraživanja u primijenjenoj psihologiji pokazuju da je sposobnost
prisjećanja pod snažnim utjecajem faktora koji uključuju istraživačeve
motive i vjerovanja. Trener nije objektivni istraživač događaja, stoga je
njegova percepcija selektivna i konstruktivna, a ne jednostavan proces
prikupljanja i čuvanja informacija.
Treneri su osjećali, svjesno ili podsvjesno, potrebu za točnom povratnom
informacijom te su desetljećima za to koristili jednostavne sustave za
prikupljanje podataka. Relativno nedavno su se znanstvenici i treneri počeli
koristiti notacijskom analizom kako bi odgovorili na ključna pitanja o
sportskoj izvedbi. Rani rad o analizi nogometne igre (Reep i Benjamin, 1968)
uočio je i popularizirao tadašnji direktor trenerske struke u Britanskom
nogometnom savezu, što je snažno utjecalo na modele igre u britanskom
nogometu, te je usvojen stil igranja „dugačkim loptama“. Općenito, prva
istraživanja pomoću notacijske analize u Velikoj Britaniji objavljena su
sredinom 70-ih godina 20. stoljeća. Objavljeni su brojni radovi temeljeni
na notacijskom sustavu u sportovima s reketom, čime je stvoren velik fond
ideja koje su se mogle koristiti i u analizi drugih sportova. Trenutačno se
ručni i računalni notacijski sustavi koriste podjednako, premda je jasno
da će, zbog svoje veće učinkovitosti i funkcionalnosti, računalni notacijski
sustavi prevladati, prije svega zahvaljujući dostupnosti baza podataka i
brzini kojom obrađuju podatke.

Za sada se metoda notacije najčešće primjenjuje na sljedećim područjima:

1. vrednovanje taktike
2. vrednovanje tehnike
3. analiza kretanja i strukture pokreta
4. stvaranje baza podataka o igri i modeliranje igre
5. edukacija trenera i igrača.

19
PODRUČJA PRIMJENE NOTACIJSKE ANALIZE

VREDNOVANJE TAKTIKE

Otkrivanje i definiranje taktičkih obrazaca u sportskim rezultat. Razvili su računalni notacijski sustav za analizu
igrama iznimno je plodan i često istraživan znanstveni nogometnih utakmica korištenjem posebne vrste
problem. Razvoj taktike, čak i „maturacija“ taktičkog tipkovnice, koju su nazvali „pojmovna tipkovnica“. To
mišljenja u nekom sportu može se promatrati kroz je podložak osjetljiv na dodir, koji se može programirati
različite razvojne faze sportaša u pojedinom sportu, za unos podataka u računalo. Time su omogućili
obično istraživanjima koji su dizajnirani da daju presjek podrobnu i točnu grafičku prezentaciju terena, a tipke
stanja. Evolucija taktičkih obrazaca i taktičkog mišljenja koje predstavljaju akcije i igrače su postale specifičnije
neraskidivo je povezana s razvojem tehnike, tjelesnom i programirane i dobro označene. Vrijeme proučavanja
psihičkom maturacijom i drugim faktorima. i osposobljavanja sustava za korištenje drastično se
Ocjenjivanje ili evaluacija je ključna komponenta skratilo, a unos podataka u računalo postao je puno
sporta jer treneru osigurava sredstva za uspostavljanje lakši, brži i točniji. Tako oblikovan sustav omogućio je
standarda za provedbu selekcije igrača i izvidništvo analizu taktičkih obrazaca igre i na razini momčadi i
(skauting). Ključna je pretpostavka za ocjenjivanje da na razini igrača, a uzimao je u obzir i rezultat utakmice.
ono mora biti provedeno što objektivnije sukladno Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća
sloganu Franksa i suradnika (1983): „Ako se može znanstvenici su se borili s pronalaženjem tehnologije
mjeriti – onda je to činjenica; ako se ne može mjeriti – i konstrukcijom alata koji bi omogućili prikupljanje i
onda je to mišljenje“. interpretaciju velike količine složenih podataka. Ti oblici
Sredinom 70-tih godina 20. stoljeća (C. Hughes, empirijskog modeliranja taktičkih profila osnova su za
1987) u britanskom su se nogometu okrenuli velik broj objavljenih radova na temu notacijske analize.
znanstvenim istraživanjima kako bi otkrili taktičke Usporedbom obrazaca igre uspješnih i neuspješnih
obrasce. Jedno od brojnih pitanja je bilo u koliko se momčadi i igrača na vrhunskim međunarodnim,
dodavanja može postići, ili najčešće postiže, pogodak. elitnim natjecanjima, svjetskim prvenstvima, npr.
Na temelju rezultata provedenih analiza je predloženo omogućeno je definiranje onih indikatora sportske
kao izuzetno dobro za uspješnu sportsku izvedbu, kada izvedbe i uspješnosti koji čine razliku između tih dviju
bi treneri savjetovali igračima da broj dodavanja u skupina momčadi. Takva vrsta istraživanja primijenjena
napadu svedu na tri ili i manje. Primjena istraživanja je u brojnim sportovima kako bi se naglasili taktički
se može poboljšati podrobnijom analizom potrebnih parametri koji određuju uspjeh, i gdje su se uspoređivali
parametara za poboljšanje rezultata. Do sada se, nažalost, uspješni obrasci igre.
najmanje pozornosti posvećivalo broju utakmica koje Većina će se primjera za taktičku primjenu notacije
bi trebalo analizirati za uspostavljanje prepoznatljivog pojaviti u drugom dijelu knjige koja donosi konkretne
sustava igre. A baš je broj utakmica ključna točka, s primjere primjene notacijske analize, no sada već
obzirom na to da svaka promjena obrasca i profila moramo naglasiti da su početni ciljevi korištenja
igre utječe na zadane ciljeve, osobito s obzirom na notacijske analize bili vezani uz analizu taktike.
ishod utakmice. Osim toga, momčadi mijenjaju svoj Zanimljiva tema proizlazi iz recentnih istraživanja:
sustav igre s obzirom na protivnika, iako se ti faktori definirani se taktički modeli mijenjaju s vremenom,
također do sada nisu uključivali u analizu. Nadalje, nije budući da igrači postaju bolje pripremljeni, jači, brži,
prikazano ni postojanje obrazaca igre specifičnih za veći, a mijenja se i oprema. Izvrstan pregled (Croucher,
pojedine igrače. Na sve od navedenog, su se u svome 1997) o primjeni strategija koje se koriste notacijskom
istraživanju osvrnuli Church i Hughes (1986), a radi analizom u različitim sportovima predstavlja na jednom
istraživanja prisutnosti obrazaca igre u nogometnim mjestu sve probleme, prednosti i mane vezane uz ovu
momčadima te traženja razloga koji bi objasnili konačan funkciju.

20
VREDNOVANJE TEHNIKE

Kvantitativno definiranje onih mjesta gdje tehnika podbacuje ili se osobite ističe
kvalitetom može biti vrlo praktično za trenere, ali i za sportske znanstvenike koji se
bave analizom izvedbe u različitim razvojnim fazama sportaša.
Tehničku procjenu su uveli Partridge i suradnici 1993. godine. Razvijen je
specijalizirani računalni sustav za analizu kojim upravlja osposobljeni istraživač,
analitičar, opažajući i bilježeći 38 ključnih trenutaka u realnom vremenu. Sustav je
prvi put korišten da bi se sažeto procijenila tehnička izvedba uspoređivanjem rezultata
analiza dviju različitih kvalitetnih razina, utakmica Svjetskoga prvenstva u nogometu
i Svjetskoga sveučilišnoga nogometnoga prvenstva 1990. godine. Iz rezultata se može
zaključiti da sveučilišni treneri moraju biti vrlo oprezni i selektivni kada žele primijeniti
modele izvedbe koji su bili prikladni za momčadi svjetskoga nogometnoga prvenstva
budući da postoji puno razlika koje onemogućavaju svaku usporedbu.
Na međunarodnoj, kvalitetnoj nogometnoj razini, gdje su razlike među momčadima
vrlo male, u prednosti će biti momčad koja je superiorna s aspekta fiziološke,
kondicijske pripremljenosti, a igrači imaju bolje motoričke sposobnosti. To stavlja
snažan naglasak na potrebu visoke tehničke pripremljenosti momčadi na elitnom nivou.
Unatoč literaturi koja već postoji na području notacijske analize, potrebna su i dodatna
istraživanja. Reilly i Holmes (1983) utvrdili su da bi daljnje istraživanje moglo uključiti
analizu izvedbe unutar natjecateljskog konteksta. Luhtanen (1988) je također pokazao
kako se upotrebom jednostavnog notacijskog sustava može doći do vlastite procjene
individualnih i momčadskih sposobnosti u uvjetima tijekom utakmice. Potrebu za
daljnjim istraživanjima na ovom području također je naglasio i Dufour (1993), koji je
naveo da se „tehničko-taktički profil može izgraditi u odnosu na idealni profil, uzmu li se
u obzir mjesto i funkcija igrača unutar momčadi“.
Kako navode McGarry i Franks (1996), informacije o tehničkoj izvedbi pojedinca i
profilu igrača mogu značajno izmijeniti ponašanje u igri i unaprijediti sportsku izvedbu
i uspješnost. Treneri koji prate natjecanje također vole komentirati informacije o
tehničkoj izvedbi (Franks i Goodman, 1986). Prilikom promatranja i analize, trenerima
može pomoći snimka događaja u nekom kodiranom obliku, osobito prilikom
utvrđivanja je li izvedba bila uspješna ili neuspješna (Franks i Goodman, 1986). Ako se
može provesti točna analiza tehničkih atributa za svaku igračku poziciju, tada njezini
rezultati mogu značajno utjecati na selekciju momčadi i sportsku pripremu (Bate, 1996).
U literaturi je, nasuprot navedena četiri područja, vrlo malo primjera analize tehnike,
osobito analize tehničko-taktičkih znanja u nogometu.

21
Hughes i Probert (2006) pokušali su objasniti ta područja:
1. analiziranjem egzaktnih tehničkih zahtjeva svake
igračke pozicije
2. korištenjem kvalitativnih podataka unutar
kvantitativnog sustava.
Cilj njihovog istraživanja bio je analizirati tehničke
sposobnosti svakog pojedinca koji je sudjelovao na
Europskom nogometnom prvenstvu 2004. godine u
Portugalu. Ta se mjera tehničkih sposobnosti temeljila
na sustavu prikupljanja subjektivnih podataka koji su
analizirali igračev tehnički doprinos tijekom igre. Autori
su se nadali da će uspjeti identificirati tehničke razlike
koje se javljaju među različitim igračkim pozicijama
i između uspješnih i neuspješnih momčadi. Podaci
su prikupljani tijekom utakmica ručnom notacijom
u obliku tablice. Tablica se sastojala od šest stupaca:
igračev broj, izveden tehničko-taktički element, ocjena
tehnike, pozicija na terenu, vrijeme akcije i ishod akcije
(ukoliko postoji).
Kvalitativna analiza tehnike korištenjem ručne
notacijske analize pokazala se pouzdanom na razini
značajnosti od P>0,95, i to i za interne i za eksterne
testove valjanosti korištenjem hi-kvadrat testa za
usporedbu promatrane i akcije i ocjene tehnike.
Značajne razlike (P<0,05) dobivene su između
distribucija frekvencija za sve tri vanjske pozicije,
obrana, sredina (vezni red) i napad, čime je potvrđena
postavljena hipoteza. Nije pronađena značajna razlika
između akumuliranih aritmetičkih sredina ocjena
tehnika sa svim ostalim indikatorima izvedbe.
Pojedinačna analiza varijabli ipak je pokazala
značajne razlike (P<0,05) između braniča i srednjih
igrača u dodavanju, ubačajima, šutiranju, igri glavom
i primanju lopte. Značajna razlika (P<0,05) također se
pokazala između braniča i napadača u svim varijablama
izvedbe, a isto tako i između srednjih igrača i napadača
vezano za varijablu oduzimanje lopte.
Nasuprot očekivanjima izraženima hipotezom, nije
pronađena značajna razlika (P<0,05) ni u distribuciji
podataka ni u tehničkoj kvaliteti igrača u polju između
uspješnih i neuspješnih momčadi. Značajna razlika
(P<0,05) između uspješnih i neuspješnih momčadi se,
međutim, pojavila u distribuciji frekvencija vratarovih
akcija.
22
Navedeni rezultati upućuje na potrebu da i igrači i
treneri podjednako moraju biti svjesni činjenice da
postoje značajne razlike među igračkim pozicijama u
nogometu.
Tako definirani rezultati mogu utjecati na trenera na dva
načina:
• Mogu mu pomoći u usmjeravanju određenih igrača
na pojedine igračke pozicije s obzirom na uočene
individualne tehničke atribute.
• Pokazati mu specifične aspekte izvedbe na svakoj
igračkoj poziciji, koji se mogu treningom ili zadržati
na istoj razini ili poboljšati (Bate, 1996).
Jednako tako, indikatori izvedbe kao što je broj udaraca
na vrata nisu sami po sebi dovoljni. Oni se moraju
izraziti detaljnije, npr. postaviti u odnos s postignutim
pogocima (postotak učinkovitosti udaraca na vrata).
Čak i tako izraženi, i bez obzira na to koliko snažni bili,
moraju se vrlo pažljivo analizirati, a po mogućnosti,
treba ih integrirati s mjerama o prilikama za upućivanje
udaraca na vrata.
Mnogi treneri traže gotove obrasce za pripremu
i trening vlastite momčadi i vrhunskih sportaša, a i
za igrače u razvoju, koji teže vrhunskom sportu, kod
najkvalitetnijih momčadi na najvišem nivou. Također,
specifične baze podataka, napravljene za određene
pojedince i/ili momčadi, mogu se upotrijebiti za
pripremu utakmice u očekivanju potencijalnih
protivnika. Modeliranje tehničkih postignuća mogu
primijeniti kineziolozi i sportski znanstvenici koji prate
momčadi u mnogim sportovima i oblikovati ih kao
temelj za sportsku pripremu na najvišem nivou.
ANALIZA KRETANJA I POKRETA EDUKACIJA TRENERA I IGRAČA
Reilly i Thomas (1976) evidentirali su i analizirali
intenzitet i opseg pojedinačnih odvojenih aktivnosti
tijekom nogometne utakmice. Kombinacijom ručne
notacijske analize i upotrebom diktafona, do detalja su
analizirali kretanja i strukture pokreta igrača u engleskoj
prvoj nogometnoj ligi. Bili su u mogućnosti specificirati
radno opterećenje na različitim pozicijama, udaljenosti
prevaljene u igri i postotak vremena koje su igrači
na pojedinim pozicijama proveli u klasifikacijskim
kategorijama kretanja (primjerice, hodanje, lagano
trčanje, sprint) po igralištu. Reilly je konstantno
dodavao podatke toj bazi što mu je omogućilo jasno
definiranje specifičnih fizioloških zahtjeva u nogometu.
Ovaj rad Reillyja i Thomasa postao je „zlatni“ standard
prema kojemu ostali slični istraživački projekti
uspoređuju svoje rezultate i procedure, a istraživački
nacrt je ponovljen u mnogim drugim istraživanjima
različitih sportova.
Moderni sustavi praćenja preuzeli su posao
prikupljanja podataka o kretanju igrača po igralištu, što
je ranije bio posao koji je oduzimao najviše vremena
tijekom notacijske analize. Napredna računalna
grafika, s druge strane, pridonosi lakom razumijevanju
prezentacije podataka. Modeliranje kretanja u
određenom sportu omogućilo je bolje razumijevanje
sporta, kao i razvoj specifičnih programa treninga za
poboljšanje struktura kretanja i pokreta, a tako i bolju
fizičku pripremljenost sportaša.
Općeprihvaćeno je da povratna informacija, ako se
prezentira u pravom trenutku i količini, igra veliku
ulogu u usvajanju novih motoričkih znanja i vještina, i u
poboljšanju izvedbe i uspješnosti. Nedavna su istraživanja
pokazala, međutim, da što je povratna informacija
objektivnija i ako je kvantificirana, snažnije utječe na
sportsku uspješnost. No, gotovo je nemoguće u stvarnim
natjecateljskim uvjetima izmjeriti točan udio povratne
informacije u poboljšanju uspješnosti jer bi se to moralo
provoditi u strogo kontroliranim eksperimentalnim
uvjetima kako bi se minimizirali učinci ostalih vanjskih
varijabli. Eksperimentalni dizajn je također otežan
s obzirom na to da rad s vrhunskim sportašima po
definiciji onemogućava velik broj ispitanika.
Hughes i Robertson (1998) su upotrijebili notacijsku
analizu kao dodatak raznim taktičkim modelima koji
su kreirani za skvoš. Ručni notacijski sustav upotrijebile
su momčadi mladih skvoš igrača Walesa tako da su
ih igračice i igrači sami popunjavali. Time su, vjeruje
se, podigli vlastitu razinu taktičke svijesti. Ova vrsta
praktične odgojne primjene notacijskih sustava
može se naći u mnogim sportovima npr. nogometu,
ragbiju, košarci, kriketu itd. Događaje notiraju članovi
momčadi, zamjene ili ozlijeđeni igrači, čime povećavaju
razumijevanje vlastitog sporta, ali i osiguravaju statistiku
o svojim momčadima.
23
BAZE PODATAKA O IGRI I MODELIRANJE IGRE
Momčadi i igrači često demonstriraju stereotipe u
načinu igre, a to su modeli koji uključuju i pozitivne
i negativne aspekte izvedbe. Obrasci igre stvaraju se
tijekom vremena, a model je točniji što je veća baza
podataka. Postavljeni model daje mogućnost usporedbe
s aktualnom izvedbom.
Modeliranje u natjecateljskom sportu je analitička
tehnika zbog toga što usmjerava pažnju onoga koji
modelira na ključne aspekte podataka koji oslikavaju
uspješnu izvedbu. Onaj koji modelira traži temelje
sportske izvedbe, što je pouzdan pokazatelj budućeg
sportskog ponašanja. Prema našim se spoznajama
stohastični modeli još nisu koristili za istraživanje
sporta na razini analize ponašanja. Ipak, procedura
modeliranja je već spremna i primjenjiva za sve sportove
te može donijeti korisne i zanimljive rezultate.
Kada se notacijska analiza jednom upotrijebi za
prikupljanje podataka koji dovoljno dobro definiraju
„norme“ ponašanja, tada se svi rezultati rada baziraju
na principima modeliranja. Implicitna je pretpostavka
notacijske analize da se unutar prezentiranja profila
izvedbe jedne momčadi ili pojedinca teži postizanju
„normativnog profila“. To samo po sebi znači da sve
varijable koje se analiziraju i uspoređuju moraju biti
stabilne. Mnogi znanstvenici pretpostavljaju da će se
to dogoditi ako analiziraju dovoljan broj izvedbi tj.
nastupa na natjecanju. Ali što predstavlja dovoljan broj?
U literaturi ne samo da ne postoji slaganje oko veličine
uzorka, već se razlike čine nepremostivima.
24
Navedeni problemi izazivaju niz vrlo ozbiljnih
praktičnih i teorijskih posljedica za analitičare koji
rade s trenerima i sportašima. Naime, da bi se izbjegla
nagađanja i impresije, ključno je da prezentirani profili
izvedbe/uspješnosti budu stabilni. Stoga se analitičar u
procesu analize i davanja povratne informacije o izvedbi
susreće s mnogo praktičnih poteškoća, kao što su čvrsti
rokovi i vremenski pritisak izazvan datumom sljedećeg
natjecanja, rasporedom ili ždrijebom momčadi. Tada
je trenerima potrebno, u vrlo kratkom roku koji se ne
može produžiti, osigurati točnu informaciju o što više
suparničkih igrača ili momčadi. Da bi se to ostvarilo,
potrebno je uspostaviti čitavu knjižnicu analitičkih
zapisa o momčadima i/ili igračima, koji se prikupljaju,
nadopunjuju, i osvježavaju cijelo vrijeme. Baze o
igračima moraju se redovito nadopunjavati analizama
nedavnih utakmica.
Dio znanstvenika je posegnuo i za nekim drugim
sofisticiranim tehnikama kao što su neuronske mreže,
teorija kaosa, neizrazita logika (engl. fuzzy logic) i teorija
katastrofe za prepoznavanje struktura, ili procesa, u
sportskom kontekstu. Svaki od tih sustavnih opisa, iako
nekompletan, može pomoći u našem razumijevanju
ponašanja u sportskom kontekstu. Nadalje, ti se opisi
u sportskom kontekstu ne moraju nužno međusobno
isključivati, a hibridni bi način opisivanja ili modeliranja
možda mogao biti prikladan u budućnosti.
Biomehanika –
biomehanički pogled na analizu
sportske izvedbe i uspješnosti

Biomehanika sporta se bavi finim detaljima individualne sportske tehnike, biomehanika sporta
dok se notacijska analiza bavi kretanjem kroz prostor i strukturama pokreta
u igrama ili momčadima. Nadalje, notacijska analiza više se bavi strategijom
i taktičkim pitanjima u sportu nego analizom tehnike. Te dvije discipline ne
dijele zajedničku prošlost.
Ipak su izraženije sličnosti između dviju grupa osoba koje analiziraju
izvedbu u ove dvije discipline nego razlike. Najvažnija sličnost postaje
evidentnom kada pogledamo i neke druge discipline znanosti o sportu,
kineziologije, npr. psihologiju i fiziologiju sporta (uključujući prehranu).
Objema je u žarištu zanimanja priprema sportaša za natjecanje. Osobe koje
analiziraju izvedbu se fokusiraju na izvedbu u natjecanju kako bi izvukle pouke
za poboljšanje uspješnosti, a to je isto i u biomehaničkoj i u notacijskoj analizi.
Obje se discipline primarno bave analizom i poboljšanjem izvedbe. Obje su
ukorijenjene u analizi ljudskoga kretanja. Obje se koriste video analizom i
tehnologijom utemeljenom na analizi snimaka. Premda su se obje razvile iz
ručnih sustava, sada obje discipline ovise o podršci računalnih sustava. Obje
su usmjerene na prikupljanje i obradu podataka. Obje produciraju mnoštvo
informacija, a to se ponekad smatra najvećom kvalitetom i biomehaničke i
notacijske analize. No, s druge strane, tom mnoštvu informacija potrebno je
posvetiti veliku pažnju i pozorno ih interpretirati prije prezentacije rezultata
sportašima i trenerima. Mnoge od tih važnih tema pokriva specijalno izdanje
časopisa „Journal of Sports Sciences and Performance Analysis“ koji se pojavio
u drugoj polovini 2002. godine.
Također, biomehaničari i osobe koje se bave notacijskom analizom
naglašavaju razvoj tehnika sustavnoga promatranja. Ovo je očitije u
notacijskoj analizi i u ponekad možda zanemarenom „kvalitativnom“
pristupu biomehaničkoj analizi nego u čisto kvanititativnoj „računalnoj
biomehaničkoj analizi“, koja se trenerima ponekad čini zastarjelom. Oba
pristupa su usmjerena na osiguravanje povratne informacije trenerima
i izvođačima, sportašima natjecateljima, a svrha je povratne informacije
poboljšanje izvedbe i uspješnosti, stoga svaka grupa istraživača ima što
naučiti i može preuzeti najbolja rješenja od svojih kolega iz drugih disciplina.
U teorijskim temeljima obiju disciplina su „važni, ključni događaji“ izvedbe.

25
To istodobno pomaže prezentaciji ključnih informacija
trenerima i sportašima jasno i jednostavno, što dokazuje SAŽETAK
i trenutačna popularnost paketa za biomehaničku
analizu kojima treneri jednostavno upravljaju, kao što Upotreba instrumenata za sustavnu opservaciju
su Silicon COACH (http://www.siliconcoach.com) i osigurava istraživačima metodu za prikupljanje
Quintic (http://quintic.com). Ovi se teorijski modeli podataka o ponašanju trenera i sportaša. Ti se podaci
mogu, barem načelno, prenijeti u sofisticiraniji pristup mogu analizirati i obrađivati na različite načine radi
umjetne inteligencije kao što su ekspertni sustavi i dobivanja opisnih profila koji se zatim prosljeđuju
procesiranje neuralnih mreža, čime se nudi, nadamo se, sportašima i trenerima kao povratne informacije o
prilika za uzbudljiv razvoj mehanizama za poboljšavanje njihovim akcijama. Napredak u računalnoj i video
izvedbe do sredine ovog desetljeća. Teorijski modeli tehnologiji učinio je sustavno promatranje učinkovitijim
su većinom specifični s obzirom na sport ili tehniku i osigurao je trenerima audio-vizualnu povratnu
koju analiziraju, ali s nekim opće važećim principima, informaciju o njihovom odnosu sa sportašima. Sljedeća
osobito za grupe sličnih sportova ili tehnika. Obje faza cjelovitog rješavanja problema praćenja situacijske
discipline čvrsto su teorijski i koncepcijski povezane uspješnosti u cjelini je uključivanje tih objektivnih
s ostalim područjima znanosti o sportu, kineziologiji sustava za opservaciju u sportsku praksu. Sljedeći korak
i informacijskim tehnologijama, npr. u dinamičkom u razvoju analize situacijske uspješnosti je opisivanje
sustavnom pristupu motoričkoj kontroli. cijelog procesa analize izvedbe i situacijske uspješnosti
Mnogi praktični problemi, koji bi mogli ugroziti generičkim terminima i njihova translacija u proces
poboljšanje izvedbe i situacijske uspješnosti, zajednički treninga, kako bi se notacijska analiza mogla koristiti
su i biomehanici i notacijskoj analizi. To uključuje u bilo kojem sportu.
optimiziranje povratne informacije trenerima i
sportašima, upravljanje kompleksnošću informacija,
pouzdanost i valjanost podataka i daljnju upotrebu
metoda umjetne inteligencije. Trenerima je biomehanika
vrijedna zato što identificira elemente izvedbe vezane
uz dobru ili lošu tehniku, time ukazujući na to kako
se tehnike mogu popraviti. Ona također omogućava
komparativnu analizu individualnih izvođača i pomaže
identificirati tehnike koje dovode do ozljede. Notacijska
analiza identificira indikatore izvedbe koji se odnose
na dobru i lošu izvedbu momčadi i/ili pojedinaca u
momčadi. Osnovna joj je orijentacija komparativna
analiza momčadi i igrača. Također, ona pomaže
definirati fiziološke i psihološke zahtjeve raznih igara
(Bartlett, 2001).
Od svih disciplina u sklopu kineziologije, razvoj
tehnologije je snažno, možda i ponajviše utjecao na
analizu izvedbe i situacijske uspješnosti tj. efikasnosti.
Digitalni video i poboljšanje računalnih procesora i
kapaciteta drastično su promijenili biomehaničku i
notacijsku analizu u posljednjih deset godina, osiguravši
puno brži povratni rezultat i puno realističniju povratnu
informaciju trenerima i izvođačima.

26
OSNOVNE VJEŠTINE ZA ANALIZU SPORTSKE
IZVEDBE I SITUACIJSKE EFIKASNOSTI
Tehnička analiza sportske izvedbe i uspješnosti
Taktička analiza sportske izvedbe i situacijske efikasnosti
sustavi s obilježavanjem – prikaz
Sustavi za praćenje

27
OSNOVNE VJEŠTINE ZA ANALIZU SPORTSKE IZVEDBE
I SITUACIJSKE efikasnosti

Opažanje igre je temeljna zadaća u procesu treninga.

Tradicionalno je opažanje ovisilo o trenerovu „dobrom
oku“ i sposobnosti da se uoče i najmanje promjene u
tehnici ili da se prepoznaju taktički obrasci igre. Mnogi
se treneri još uvijek uspješno oslanjaju na navedene
vještine, ali sniženja cijene video kamera te manje
dimenzije samog aparata, kao i povećanje njihove
funkcionalnosti učinili su snimanje i ponovno gledanje
događaja puno jednostavnijim i lakšim, čime su stvorene
mogućnosti za objektivno pregledavanje i analiziranje
izvedbe. Tako treneri ne moraju više temeljiti svoje
odluke samo na vlastitu pamćenju. Video kamere su
postale integralni dio trenerskih „kutija s alatom“ te nisu
više rezervirane samo za profesionalce.

28
Tehnička analiza izvedbe i uspješnosti

Razvoj informatičke tehnologije u nekoliko je posljednjih desetljeća

revolucionirao koncept analize izvedbe i uspješnosti. Prvobitni sustavi
notacijske analize temeljili su se na zapisivanju događaja rukom, što
je otežavalo davanje povratne informacije i stvaranje baza podataka.
Kompjuterizacija je, nasreću, prevladala navedene probleme, pa se sport
sada može prikazati digitalno, na računalu. Prvo tijekom prikupljanja
podataka, a potom pomoću odgovora na upite o čitavoj utakmici ili o
njezinim dijelovima. Kako je razvoj računalne tehnologije napredovao,
tako je prezentacija prikupljenih podataka sve više zadovoljavala i estetske
kriterije, a i postajala je sve intuitivnijom za trenere i sportaše, što je uvelike
olakšalo razumijevanje predstavljenih informacija. Danas je dosegnuta
razina na kojoj analitičari mogu prezentirati video isječke, uređene prema
pripadajućoj statistici utakmice, kako bi naglasili ključne točke.
Na tržištu postoji puno komercijalnih programskih paketa koji
omogućavaju tehničku i taktičku analizu sporta. U ovom kratkom pregledu
usmjerit ćemo se na pakete koji korisnicima omogućavaju sportsku analizu
tehničke izvedbe. Tradicionalno su se trenerske intervencije u tehnički
napredak sportaša/momčadi temeljile na subjektivnom opažanju sportaša
(Hughes i Franks, 2004). Taj protok informacija od trenera do sportaša
nazivamo procesom upravljanja. Kako su i treneri obično bili natjecatelji u
svome sportu, što znači da su stekli ogromno praktično i analitičko znanje
o nijansama i tehničkim pojedinostima tog sporta, moglo bi se pomisliti
kako su u izvrsnoj poziciji za pružanje objektivne povratne informacije
sportašima i/ili momčadima. Međutim, koristeći se metodologijom
primijenjenih istraživanja pamćenja, Franks i Miller (1986) su otkrili da se
nogometni treneri međunarodne kvalitetne razine mogu prisjetiti tek 42%
ključnih pokazatelja uspješnosti nogometaša na jednoj utakmici. Zbog toga
se gotovo 60% izvedbe zaboravlja, ili bude pogrešno zapamćeno, a upravo
bi tih istih 60% moglo sadržavati ključne faktore koji se odnose na uspješnu
ili neuspješnu izvedbu. Stoga informaciju izvučenu iz sjećanja ne možemo
koristiti za davanje povratnih informacija.
Franks (1993) je usporedio vrhunske gimnastičke trenere i trenere
početnike i utvrdio da ne postoji razlika između tih dviju skupina trenera u
sposobnosti uočavanja tehničkih razlika između dvije gimnastičke izvedbe.
Također je utvrdio kako su vrhunski elitni treneri bili skloniji uočiti
pogreške i tamo gdje ih nije bilo. Znajući da je točnost u analizi od iznimne
važnosti, postavlja se pitanje koliko su treneri uistinu precizni u analizi
tehnike (Franks i Miller, 1986).

29
„Točna analiza natjecanja je ulaznica za proces
upravljanja i podloga za unaprjeđenje izvedbe“. Težnja za
sve pouzdanijim povratnim informacijama te tehnološki
razvoj doveli su do sve češće upotrebe video zapisa
utakmica, čime se osigurao trajan zapis natjecateljske
izvedbe, a posljedično i veća točnost analiza nakon
utakmica (Hughes i Franks, 1997).
Ključni faktori za poboljšanje uspješnosti su točnost
analize i davanje povratne informacije, osobito trenutak
u kojemu se daje. Opsežno istraživanje Schmidta (1975)
je pokazalo da kvalitetna povratna informacija, kada
je dana u pravom trenutku, uvelike olakšava i ubrzava
učenje novih motoričkih znanja/vještina i poboljšanje
izvedbe i uspješnosti (Murray, Maylor i Hughes, 1998).
Ovo vrijedi i za kvalitativne i kvantitativne povratne
informacije, jer su obje esencijalno važne. Međutim,
istraživanje je pokazalo da je veći utjecaj kvantitativnih
i objektivnih povratnih informacija na izvedbu (Franks,
Goodman i Miller, 1983; Franks, 1997).
Kako su treneri i sportaši spoznali dobrobit od
objektivne povratne informacije za razvoj tehnike,
analiza izvedbe i situacijske efikasnosti sve se više i šire
koristi, a koncept je postao sastavni dio upravljanja
trenažnim procesom. Kada govorimo o povratnoj
informaciji, treba reći da nema objektivnijeg izvora od
video zapisa izvedbe. Naime, kada podatke izolirano
predstavljamo trenerima i sportašima, ne uspijevamo
prenijeti potpuno točnu i kompletnu informaciju niti je
ona njima instinktivno jasna. Međutim, kada podatke
potkrijepimo video zapisom, poruka koju želimo
proslijediti postaje puno snažnija.
Video zapis osigurava najrealniji i najrazumljiviji
oblik povratne informacije, a kada je još k tomu
povezan s kvantitativnom povratnom informacijom,
gotovo da igračima može jamčiti najbolje razumijevanje
informacije te mogućnosti za njezino korištenje u
modificiranju kasnijih izvedbi (Franks, 1997).
30
Tehnološki je razvoj posljednjih godina korisnicima
omogućio integraciju podataka i video zapisa i učinio
ih bržima i pristupačnijima. Digitalna je revolucija
silno promijenila načine davanja povratnih informacija,
osobito što se tiče rada u realnom vremenu. Puno je
općih računalnih programskih paketa u kojima je
istraživač samostalan.
Na tržištu su dostupni opći računalni programi:
Dartfish, Quintic, SiliconCoach i Focus. Oni korisnicima
omogućavaju da sami analiziraju tehniku. No, jako je
važno zapamtiti da je precizna kvantifikacija kretanja
i struktura pokreta jedino moguća u dosljednom i
preciznom sustavu. Svi računalni paketi omogućavaju
korisnicima uređivanje video isječaka, njihovo
istovremeno prikazivanje na podijeljenom ekranu i
uspoređivanje te dodavanje kuteva i crteža u video zapis.
Slika koja se analizira unutar softvera je dvodimenzionalna,
stoga je potreban oprez prilikom izračuna kuteva i brzine
tijela, budući da smjer kretanja najčešće nije pravocrtan.
Kada se pokreti izvode u raznim ravninama, doslovna
interpretacija vrijednosti može biti netočna, ali relativna
usporedba rezultata je korisna sve dok se koristi isti
protokol. U tom će slučaju biti ispravne usporedbe
sportaševe tehnike prije i nakon ozljede, prije i nakon
intervencije trenera te između sportaša i modela .
Taktička analiza sportske izvedbe i situacijske efikasnosti

SUSTAVI S OBILJEŽAVANJEM – PRIKAZ

Jednostavno rečeno, sustavi s obilježavanjem rade na principu integriranja sustavi s obilježavanjem

standardnog videozapisa izvedbe s računalnim sučeljem koje se sastoji od
određenog broja različitih podloga osjetljivih na dodir ili pokret mišem.
Svaku od tih označenih podloga korisnik dodaje u predložak koji predstavlja
određeni događaj ili akciju čiju izvedbu trener pokušava analizirati. U
trenutku kada se takva akcija pojavi na snimci, pritiskom na odgovarajuću
podlogu , akcija se pohranjuje i kao kratki film, video isječak (s mogućnošću
naizmjeničnog premotavanja prema naprijed ili prema natrag, odnosno na
vrijeme prije i poslije akcije) te kao tekstualna ili podatkovna baza podataka
iz koje se podaci za statističku analizu u većini paketa mogu jednostavno
prenijeti u računalni program kao što je Excel.
Fleksibilna priroda sustava ovog tipa znači da bi, ukoliko to želi,
trener mogao napraviti beskonačan broj predložaka za analizu gotovo
svakog aspekta izvedbe i situacijske uspješnosti. Međutim, prije kreiranja
analitičkog predloška, trener bi morao razmisliti o nekoliko ključnih stvari
i postaviti nekoliko ključnih pitanja.

31
1. Što se želi analizirati?

Ovo jednostavno pitanje predstavlja temelj uspješne analize izvedbe, no unatoč tome ono
trenerima često promakne. Od vitalne je važnosti poznavanje ključnih pokazatelja izvedbe
(tj. onoga što čini temelj uspješne izvedbe ili pak specifičnih područja izvedbe koja se
žele analizirati) kako bi se osigurala jezgrovita i svrsishodna analiza i korisne povratne
informacije.

2. Analizira li se u stvarnom vremenu ili naknadno?

Većina trenera analizirat će uspješnost odmah nakon izvedbe ili naknadno. Međutim, oni
treneri koji nemaju važnu ulogu u samoj izvedbi mogu analizirati, i analiziraju, igru za
vrijeme utakmice (ili treninga), tj. tijekom izvedbe, odnosno u stvarnom vremenu. U tom
bi slučaju predlošci za obilježavanje morali biti što jednostavniji budući da istraživač neće
biti u prilici zaustaviti ili premotati izvedbu na početak.

3. Koliko je vremena na raspolaganju za izradu analize?

Obilježavanje bitnih akcija i događaja, ovisno o dužini izvedbe, može biti vremenski vrlo
zahtjevna zadaća. Dakle, ako je za izradu analize na raspolaganju samo sat ili dva, predlošci
moraju biti jednostavni. Kada se malo priviknete na računalni program, količina koju ćete
moći obilježiti u određenom razdoblju će se povećati, što znači da ćete postupno moći
povećavati složenost analize koju treba obaviti u istom vremenskom odsječku.

4. Što dalje s analizom nakon obilježavanja?

Svrha analize i način upotrebe utjecat će na složenost predložaka za obilježavanje. Ako

samo želite obilježiti događaje kako bi grupirali akcije ili događaje (npr. sve udarce na vrata,
dodavanja, oduzimanja posjeda lopte) te ih potom koristiti samo kao alat za povratne
informacije u obliku videozapisa, izgled predloška može biti relativno jednostavan. Ako,
međutim, planirate statistički analizirati izvedbu kako bi dobili informacije o, npr. pojedinim
igračima/protivnicima, predložak će morati biti puno složeniji te će obilježavanje oduzeti
znatno više vremena. Povrh svega, ne smijete zaboraviti na vrijeme koje je potrebno za
izradu cijele statistike nakon što se podaci jednom prebace iz računalnog programa za
analizu u paket računalnih programa za statističku obradu.

Neki računalni programi za analizu taktike, sustavi za obilježavanje:

Dartfish – www.dartfish.com
Focus X2 – www.elitesportsanalysis.com
Amisco – www.sport-universal.com
ProZone – www.pzfootball.co.uk
Sportscode and GameBreaker – www.sportstec.com

Svi navedeni programi imaju prije spomenute funkcije kao što su fleksibilno kreiranje
predložaka, prebacivanje statistike te uređivanje video isječaka akcija/ događaja. Uz te
temeljne operacije, svi nude i mogućnost prilagodbe izgleda ekrana, kao i mogućnost
obilježavanja izvedbe uživo, izravno na video kameri. Još jedna, nedavno razvijena,
funkcija svih paketa odnosi se na integraciju alata za analizu tehnike, što trenerima
omogućava izravno obilježavanje slika koje su izvedene iz snimaka izvedbe i stvaranje
povratne informacije o tehničkim aspektima izvedbe (npr. položaj tijela ili kutevi dijelova
tijela u izvedbi tehnike).

32
SUSTAVI ZA PRAĆENJE
Sustavi za praćenje koriste se u profesionalnim klubovima
i organizacijama kako bi se dobila što potpunija analiza
izvedbe. Analiza se izrađuje pomoću određenog broja
(šest do osam) fiksnih kamera i senzora kako bi se
dobio dvodimenzionalni prikaz s visine iznad glave. U
ovom sustavu se ne obilježava samo svaka akcija, već se
prati kretanje svakog sportaša na terenu do desetinke
sekunde.
Posljednji računalni program, koji očito nije toliko
sofisticiran kao gore spomenuti sustavi za praćenje,
uz već spomenute taktičke i tehničke aspekte izvedbe
i situacijske uspješnosti, nudi trenerima i analitičarima
priliku za kvantificiranje i fizioloških aspekata izvedbe.
Ako se ovoj mogućnosti pridodaju današnje inovacije
većeg broja proizvođača računalnih programa koji
omogućavaju korištenje podataka iz drugih izvora, kao
što su monitori za frekvenciju srca i GPS jedinice, kako
bi se integrirale i sinkronizirale sa snimkama izvedbe,
trenerima je stvarno na raspolaganju obilje sredstava
za izradu sveukupne analize izvedbe i situacijske
uspješnosti.
Koja vrsta kamere?
Digitalne kamere danas su znatno kvalitetnije i cijenom
pristupačnije. Međutim, treba biti vrlo oprezan prilikom
kupnje kako bi se treneru i istraživaču kupila uistinu
korisna vrsta kamere.
Video analiza je postala stvarno prihvatljivo oruđe za
trenere.
Odabir kamere
Analogne kamere su još uvijek dostupne te one
predstavljaju izuzetno jeftinu metodu za snimanje
izvedbe, dokle god imate VHS ili slične uređaje. Ta
tehnologija, međutim, brzo zastarijeva, tako da
su dugoročne koristi od ulaganja u takvu kameru
ograničene. S obzirom na spomenuto, postoje dva
standardna tipa kamera u koje treba ulagati, a to su
digitalne i kamere visoke rezolucije.
Digitalne kamere nude odličnu kvalitetu slike i
raznovrsnost te korisnicima omogućavaju jednostavno
pregledavanje snimke na televizoru ili osobnom
računalu, kao i prebacivanje snimaka na DVD i/ili
osobno računalo (PC). Sve veći broj digitalnih kamera
ima ugrađen DVD snimač umjesto uređaja s mini
DV kasetama. Za njih je tipično da su veće, pa većina
računalnih programa za uređivanje videozapisa neće
dozvoliti da unesete ili uredite videozapis snimljen DVD
kamerom, zbog čega se bolje držati mini DV kamera.
Kamere visoke rezolucije (HD kamere) predstavljaju
sljedeću fazu u digitalnoj tehnologiji, no ona je relativno
nova i stoga još uvijek skupa. Pridodaju li se tomu i
troškovi dodatne opreme visoke rezolucije (tj. HD DVD
snimača, DV kaseta, DV kasetofona itd.), jasno je da će
danas ta vrsta tehnologije biti dostupna samo vrhunskim
trenerima, unutar profesionalnih organizacija.
Postoji niz značajki kojima se definiraju kvaliteta i
praktičnost video kamere. Navodimo popis značajki
koje bi mogle biti od pomoći prilikom odlučivanja o
tome koja bi kamera mogla biti najbolja za naše potrebe.
33
 SPAJANJE KAMERE – ULAZI/IZLAZI Jako je važno provjeriti odgovara li ulaz/izlaz na kameri koju želite kupiti
ulazu/izlazu na opremi s kojom želite povezati kameru. Uobičajeni i nužni
ulazi/izlazi uključuju sljedeće:
• DV ulaz/izlaz (poznat i kao I veza, firewire, IEEE394) kako bi se omogućilo
brzo prebacivanje podataka s kamere na računalo.
• S video/S VHS (za spajanje na video i TV te za spajanje na SCART i
analogne izvore)
• AV ulaz/izlaz (za spajanje s drugom kamerom ili s bilo kojim uređajem
koji ima analogni ulaz)
• Brzi USB (za spajanje s osobnim računalom bez firewire ulaza).

brzina slike Brzina slike se kod kamere odnosi na broj slika u sekundi. Što je brzina
veća, to je bolja kvaliteta slike. Obična kamera snima 25 slika u sekundi,
dok kamere s velikom brzinom snimaju i do 1000 slika u sekundi. Međutim,
kamere velike brzine su vrlo skupe te zahtijevaju stabiliziranje i dodatnu
opremu. Srećom, određeni broj računalnih programa danas može povećati
brzinu snimanja slike i tako poboljšati kvalitetu. Danas su također dostupne
i obične kamere koje snimaju 100 slika u sekundi.

mogućnost dugotrajnog rada Ova značajka je izuzetno korisna ako se radi o sportu ili aktivnosti koja
redovito traje dulje od jednog sata budući da omogućava da napravite
90-minutnu snimku na običnoj kaseti od 60 minuta, što je jako korisno za
momčadske sportove.

zumiranje Postoje dvije vrste zumiranja, optičko i digitalno. Optičko zumiranje odnosi
se na stvarne mogućnosti leća za povećavanje i obično se kreće u rasponu
između 8x i 20x, gdje je 20x puno poželjnije. Preporučamo oprez kod
digitalnog zumiranja koje samo povećava veličinu slike na račun njezine
kvalitete.

ccd čip Ovaj dio kamere registrira sliku. Neke kamere imaju samo jedan CCD čip,
no danas ih puno dolazi s tri čipa, čime se osigurava bolja kvaliteta snimke.

mehanizam za kasete Mora biti iznimno kvalitetan. U idealnoj varijanti bi se kaseta trebala
umetati u kameru i vaditi iz nje odozgo, budući da to znatno olakšava sam
proces snimanja.

zaslon kamere Važan dio ako se planira upotreba kamere na terenu za dobivanje trenutačne
povratne informacije. Treba pokušati nabaviti kameru sa što većim zaslonom
koji ima veliku rezoluciju.

veličina/prenosivost Potrebno je pronaći kompromis između veličine i prenosivosti. Manje

kamere su lakše za nošenje, no veće kamere nude veću zaštitu prilikom
pada, od udaraca itd.

proizvođač U većini slučajeva je bolje odabrati dobro poznatog proizvođača jer oni
nude višegodišnja jamstva za svoje proizvode. Isto tako, kameru treba kupiti
tamo gdje postoji dobra servisna služba za slučaj da nakon kupnje nešto s
kamerom ne bude u redu.

uređaj za pohranu podataka Odnosi se, prije svega, na memorijske kartice koje omogućavaju pohranu
video zapisa i slika, kao i izravno prebacivanje na prijenosno računalo ili
osobno računalo. Memorijske kartice su i mehanizam sigurnosne kopije za
34 slučaj da ponestane kasete.
Ostale značajke kamere

Prilikom kupnje kamere treba voditi računa i o sljedećim značajkama i funkcijama kamere.

Blenda prilagođava količinu svjetla na snimljenoj slici i utječe na čistoću brzina blende
slike. Veća brzina blende omogućuje snimanje čistije slike, ali zahtijeva bolje
uvjete osvjetljenja i minimalno pomicanje kamere.

Većina kamera ima unaprijed zadane postavke snimanja u kojima je unaprijed zadane postavke
definirano automatsko prilagođavanje fokusa i brzina blende. Postavke za
sportove predstavljaju vrijednu funkciju na kameri budući da omogućavaju
automatsku prilagodbu fokusa i brzine blende za snimanje iznimno
dinamičnih objekata.

Što je veći broj piksela, bolja je i kvaliteta snimke. broj točaka (pixela)

U nastavku je popis dodatne opreme za kameru koja omogućava povećanje dodatna oprema za kameru
kvalitete snimaka. Stoga će i za nju biti potrebno izdvojiti novac prilikom
kupovine kamere.

Kasete su dostupne u formatima od 60 i 83 minuta. dv kasete

Baterije će obično trajati otprilike 60 do 120 minuta. Baterija duga vijeka baterija duga vijeka
omogućit će do šest sati snimanja i reprodukcije.

Ako se radi na otvorenom, bilo bi mudro uložiti u kupnju pokrivala za kišu pokrivalo za kišu
kako bi se zaštitila kamera. Plastične sportske kutije isto tako mogu potpuno
zaštiti kameru, a da ne umanjuju funkcionalnost snimanja.

U prijašnjem su odlomku istaknute bitne stavke koje je potrebno uzeti u praktični savjeti za
obzir prilikom kupovine ili korištenja video kamere za analizu. Međutim, korištenje kamere
upotreba snimki u procesu analize korisna je samo ako imate snimke dobre
kvalitete. Stoga, kako biste snimili najbolje moguće snimke, uzmite u obzir
i sljedeće savjete.

Tronožac omogućava fiksiranje kamere, čime se postiže lagano pomicanje tronožac

i naginjanje kamere tijekom snimanja izvedbe u sportu. Postavljanje
statičnog položaja kamere na tronošcu omogućava Vam da pustite kameru
snimati u namještenom položaju dok se Vi možete koncentrirati na vođenje
treninga. Poželjna bi bila mogućnost pomicanja tronošca u dvije dimenzije,
vodoravno i okomito, te da postoje postavke za prilagođavanje visine.
Osigurajte također i to da se tronožac može jednoliko pomicati i naginjati
te da nije prelagan, budući da mehanizam na nekima može dati isprekidane
snimke, , a trebao bi osigurati stabilnost u radu s kamerom. Iako je upotreba
tronošca najbolji izbor, ponekad on možda neće biti na raspolaganju te ćete
se za snimanje kraćih razdoblja morati zadovoljiti i inačicom u kojoj kameru
držite u ruci. Ako nemate tronožac, pokušajte pronaći ravan i stabilan
predmet (npr. stol) koji bi mogao poslužiti za stabiliziranje slike. Međutim,
ako planirate puno snimati, dobar tronožac bi trebao biti nezaobilazan dio
dodatne opreme.

35
 daljina i zumiranje Udaljenost i kadar ovise o cilju koji se želi postići analizom. Što se tiče daljine,
primjenjuje se konvencionalno pravilo: što ste dalje, na raspolaganju je šire
vidno polje. Upotreba širokokutnih leća može dodatno povećati vidno polje
(kadar), što može biti korisno u taktičkoj analizi momčadskih sportskih
igara. Postavljanje kamere u blizini akcije dat će detaljnije snimke, što je
dobro ako se želi analizirati tehnika, no može se pokazati kao poteškoća
ukoliko se pokuša pratiti i rezultat izvođenja tehnike tj. uspješnost. Stoga
je možda najbolji izbor postaviti kameru na određenu udaljenost od akcije
(široki kadar), te koristiti zumiranje ukoliko se radi o praćenju akcije u
krupnom planu.
Bitno je dobro razmisliti prije upotrebe funkcije zumiranja na kameri
budući da to zahtijeva vježbanje i iskustvo. Prije samog događaja pokušajte
odrediti razinu zumiranja za optimalno snimanje bitnih elemenata izvedbe
koji su u žarištu interesa i toga se pridržavajte tijekom snimanja. Pretjerano
zumiranje tijekom izvedbe može rezultirati snimkom koja se stalno mijenja,
što može negativno utjecati na analizu koja slijedi i iskriviti je, a i znatno
utjecati na trajanje baterije. Također je važno uzeti u obzir i kontekst
odvijanja ključnog dijela izvedbe koji je predmet zanimanja budući da ako
se zumira preblizu, može se dogoditi da određeni važni događaji ostanu
nezabilježeni.

kut snimanja Ovdje je bitno obratiti pažnju na dva aspekta. Prvi aspekt odnosi se na kut
po visini (vertikalne projekcije), koji je osobito važan za taktičku analizu
u sportskim igrama, kao što je nogomet, gdje su protivnici pomiješani na
terenu. Za te je sportove potrebna što veća visina s koje se snima zato što
omogućuje širu perspektivu razmještaja i kretanja igrača te, u konačnici,
taktičkih obrazaca igre. Za tehničku je analizu poželjno da kamera bude na
istoj razini s indikatorom izvedbe koji se analizira. Drugi aspekt se odnosi
na kut kamere u odnosu na tijek izvedbe. Općenito, kamera je najbolje
postavljena ako je u liniji s izvedbom ili pod kutom od 90º u odnosu na
izvedbu. To je osobito važno ako je u pitanju tehnička analiza u kojoj se prate
promjene položaja ekstremiteta i kutevi u zglobovima. Kada se snimanje
koristi za kvantifikaciju zglobnih kuteva i brzina, bitno je upozoriti na to da
vrijednosti koje se dobiju potječu samo iz dvije ravnine kretanja, pa ih se
treba promatrati samo kao relativne vrijednosti, a ne kao apsolutne.

napajanje i baterija Najgori mogući scenarij za svakog trenera ili istraživača koji koristi video
kameru je onaj u kojem ostane bez izvora napajanja. Ako nemate pristup
izvoru struje (isplati se kupiti dugačak produžni kabel), jedino što preostaje
je baterija. Sve kamere dolaze s baterijom, no one traju relativno kratko te je
preporučljivo kupiti bateriju dužeg trajanja koja može izdržati rad kamere
i do šest sati i koja će postati neizbježan dio opreme. Jedino na što morate
paziti je da napunite bateriju!

fizička okolina Nije svejedno snima li se u zatvorenom prostoru ili na otvorenom. Očito je
da nećete imati problema s vremenom kada ste u zatvorenom, no morate
osigurati dovoljno svjetla na borilištu. Kada radite na otvorenom, najvažnije
je razmisliti o vremenu te je preporučljivo da imate nešto, kao što je npr.
plastična sportska kutija, čime ćete zaštititi kameru od kiše i vlažnih uvjeta.
Također je vrlo važno doba dana u kojem snimate, osobito za sunčanih
dana, kada je presudno kako ćete postaviti kameru da biste izbjegli direktne
sunčane zrake i bljesak koji čini sliku mutnom. Pokušajte osigurati da je
kamera uvijek okrenuta suprotno od Sunca.
36
Ključna stvar kod snimanja na natjecanju je da dođete ranije i odmah razmatranja vezana uz
namjestite kameru i tronožac. To će osigurati optimalan položaj na kojem natjecanje
nećete imati problema s gledateljima koji bi ulazili u kadar tijekom snimanja.
Konačno, ovisno o važnosti samog događaja, možda će biti potrebno pribaviti
dozvolu za snimanje od organizatora kao i odgovarajuću akreditaciju.

SAŽETAK

Preporuke su dane kao ideja o tome što bi trebalo tražiti i na što bi trebalo
misliti prilikom kupnje opreme za snimanje. Važno je misliti o tome koliko
je novca na raspolaganju i o tome da treba maksimalno iskoristiti svu
postojeću opremu. Prijenosno ili osobno računalo otvara velike mogućnosti
za prenošenje i uređivanje snimaka s kamere. Doda li se tome činjenica
da su cijene računalnih programa za analizu sve niže, jasno je da je video
analiza stvarno postala prihvatljivo sredstvo za unaprjeđenje treninga.
No, svi ti aspekti specifični su za pojedine sportove i ovise o ciljevima
analize. Zbog toga je bitno pažljivo razmotriti sve čimbenike i odrediti
odgovarajuće protokole snimanja, čime se osigurava ponovljiva optimalna
kvaliteta snimaka. Moderne kamere su odlično pomoćno sredstvo treneru,
no ne mogu kompenzirati loše izabran položaj kamere ili pogrešnu razinu
zumiranja.

37
ISTRAŽIVANJA SITUACIJSKE EFIKASNOSTI
U NOGOMETU
Pregled istraživanja situacijske efikasnosti u nogometu na našim prostorima
Ručna notacijska analiza
Obrasci igre
Kazneni udarci
Analiza kretanja u nogometu
Računalna notacija

39
ISTRAŽIVANJA SITUACIJSKE efikasnosti U NOGOMETU

Hughes i Franks (2004) sugeriraju da se notacijska analiza primarno bavi

analizom kretanja, tehničkim i taktičkim vrednovanjem (evaluacijom) i
prikupljanjem statističkih podataka (kompilacija). Prema tome, notacijska
analiza je tehnika za analizu različitih aspekata izvedbe i situacijske efikasnosti
kroz proces koji uključuje trajni zapis sportskog događaja. Ona odražava
jedan od najvažnijih zadataka nogometnog trenera, a to je analizirati
sportsku izvedbu i situacijsku efikasnost kako bi se povratna informacija
mogla prenijeti igračima i koristiti za planiranje budućih treninga.
Moglo bi se, dakle, zaključiti da je notacijska analiza korisna za nogometne
trenere. Kako bi se utvrdilo je li to doista tako, potrebno je pokazati koje
to dodatne vrijednosti daje notacijska analiza tradicionalnim metodama,
poput subjektivnih opažanja koje provode treneri. U tomu su smislu Franks
i Miller (1986) pokazali da se treneri međunarodne kvalitete mogu prisjetiti
svega 40% situacija koje određuju sportsku izvedbu i situacijsku uspješnost,
s time da se znatno bolje prisjećaju detalja iz postavljenoga napada nego
ičega drugoga. Autori su zaključili kako bi oslanjanje na takve iskaze bilo
ne samo nepouzdano, nego i potpuno netočno.
Promidžbi potrebe za objektivnim i pouzdanim mehanizmom koji
bi pratio sportsku izvedbu i situacijsku uspješnost bilo kojim oblikom
bilježenja pokazatelja izvedbe (notacijska analiza) ne treba ništa više od
upravo predstavljena dokaza.
Olsen i Larsen su 1997. godine objavili da su se svi klubovi Prve norveške
lige na neki način koristili analizama utakmica. S obzirom na to da je Olsen
trener nacionalne vrste, ovo stajalište je još i važnije. U engleskim se ligama
trenutačno sve utakmice snimaju i kopija se dostavlja voditeljima svakog
tima odmah po završetku utakmice. Naravno, opseg upotrebe tih snimaka
je nepoznat budući da se, vjerojatni, rezultati analiza ne objavljuju i ostaju
tajnom (poslovnom), a uvid u njih imaju samo ovlašteni dužnosnici unutar
kluba. Međutim, nastavni plan i program za UEFA Pro licenciju, koja je
obvezna visoka kvalifikacija za sve veće nogometne zemlje (http://falerning.
thefa.com,), u sadržaj uključuje element kineziologije pod nazivom „Analiza
igre“ (kao i UEFA A i B licencije). Nogometni dužnosnici zaduženi za razvoj
trenerske struke svjesni su koliko je važno znanje i vještina analiziranja igre
i tehnike, premda se manje zna o analitičkim tehnikama koje treneri uistinu
primjenjuju na terenu. Stoga ne čudi da su autori većine objavljenih radova
na temu notacijske analize u nogometu znanstvenici istraživači, sveučilišni
profesori koje zanima nogomet i nisu nužno svi uključeni u trenažni proces.
U ovom će poglavlju biti predstavljena neka od najpoznatijih nogometnih
istraživanja prije identificiranja metodoloških problema koji se javljaju u
primjeni notacijske analize.

40
Pregled istraživanja situacijske efikasnosti u nogometu
na našim prostorima

U procesu programiranja stupnjevite sportske edukacije

i treninga za mlađe dobne kategorije u svakom
sportu, sportski učitelji i/ili treneri moraju izvrsno,
temeljito poznavati zahtjeve sportske pripreme vezane
uz specifičnosti karakteristika pojedine razvojne
dobi (biološke, ne kronološke), iz kojih specifičnih
karakteristika proizlaze i ciljevi, zadaci, planovi
i programi rada primjereni određenim dobnim
kategorijama (Trninić, 2006). Cilj rada s mladim
nogometašima je, prije svega, poticanje optimalnog
razvoja svih njihovih potencijala, unaprjeđenje
pojedinaca, ali i momčadi, davanjem iscrpnih, ali
poticajnih povratnih informacija o njihovoj izvedbi.
Pritom valja voditi računa o čimbenicima uspješnosti
svake dobne skupine.
U posljednjem desetljeću istraživanja na području
nogometa su postala osobito intenzivna. Nogometna
utakmica i analiza događaja u njoj na poseban način
je privlačila pažnju brojnih autora koji su često,
koristeći se video zapisima, identificirali i interpretirali
karakteristične pojave u nogometnoj igri. Značajan
doprinos znanstvenim istraživanjima nogometne igre
na svjetskoj razini dao je kongres “World Congress of
Science and Football”.

41
SAŽETI KRONOLOŠKI PREGLED NAJVAŽNIJIH ISTRAŽIVANJA NOGOMETNE IGRE I
USPJEŠNOSTI U IGRI NA NAŠIM PROSTORIMA

Elsner (1974) Elsner (1974) je, istražujući utjecaj nekih manifestnih i latentnih antropometrijskih i
motoričkih varijabli na uspjeh u nogometnoj igri, primijenio šest testova za procjenu
eksplozivne snage, šest testova za procjenu izokinetičke sile mišića nogu i jedanaest
antropometrijskih mjera na uzorku od 97 nogometaša. Faktorskom analizom izolirao
je po tri latentne antropometrijske i motoričke dimenzije. Primjenjujući regresijsku
analizu, dobio je rezultate na temelju kojih je mogao zaključiti da je postignuta
zadovoljavajuća prediktivna vrijednost cijelog manifestnog sustava varijabli budući
da sistem objašnjava 46% kriterijske varijance. Najveću prediktivnu vrijednost ima
podsustav manifestnih indikatora eksplozivne snage. Povezanost uspjeha u igri s
izoliranim latentnim dimenzijama je dosta niža, jer koeficijent determinacije iznosi
0,20. Ni testovi ni faktori izokinetičke sile značajno ne doprinose predikciji uspjeha.

Gabrijelić (1972) Gabrijelić (1972) je u svojem radu tretirao specijalne i situacijske sposobnosti
nogometaša, na uzorku od 32 polaznika eksperimentalne sportske škole nogometa,
dobne kategorije 11-12 godina i 13-14 godina. Utvrdio je kako situacijski psihomotorni
testovi predviđaju kompleksne sposobnosti u igri, a što bi moglo poslužiti modeliranju
baterije mjernih instrumenata za selekciju nogometaša. Primijenio je testove brzine
trčanja (sprint 20 m iz mjesta, sprint 40 m iz mjesta, brzine promjene pravca 4 x 5
m), test koordinacije u vođenju lopte tj. slalom i vođenje lopte u polukrugu, testove
eksplozivne snage (skok u vis, udarac glavom i snaga šuta), preciznost udarca lopte
nogom (pravolinijska preciznost gađanja cilja udarcem po lopti nogom) i manipulacija
loptom. Ovom baterijom testova uspio je definirati specifičnu brzinu trčanja nogometaša,
specifičnu preciznost gađanja nogom i specifičnu snagu nogometaša.

Gabrijelić (1977) Gabrijelić (1977) je proveo istraživanje na uzorku od 222 vrhunska sportaša i to: 52
nogometaša, 58 rukometaša, 54 košarkaša i 58 odbojkaša. Uzorak mjernih instrumenata
načinjen je od 19 varijabli. Za područje motorike 11, za kognitivne sposobnosti 4 te 4
konativne varijable.
Specifična motorika je bila zastupljena s tri posebna situacijska testa za svaku igru,
te 16 zajedničkih testova. Autor je izdvojio sljedeće latentne dimenzije nogometaša:
1. faktor generalnog neurotizma
2. faktor primarne inteligencije
3. faktor eksplozivne snage
4. faktor izdržljivosti u statičkoj i repetitivnoj snazi
5. faktor primarne preciznosti (BEEPolaran: ruka-noga)
6. faktor situacione preciznosti (BEEPolaran: elevaciona – korektivna preciznost),

te dva tipa nogometaša:

• prvi tip — visoka sposobnost manipulacije loptom i preciznost na kratkim
distancama;
• drugi tip — visoko razvijene trkačke sposobnosti (brzina, eksplozivna snaga,
preciznost na većoj distanci).
42
 Aubrecht (1981) Aubrecht (1981) je istražio latentnu strukturu situacijskih mjernih instrumenata za
procjenu brzine kretanja nogometaša, pri čemu je ekstrahirao četiri faktora:
1. faktor maksimalne brzine pravocrtnog trčanja
2. maksimalnu brzinu promjene pravca trčanja
3. brzinu upravljanja kretanja
4. frekvenciju pokreta.

Malčić (1982) Malčić (1982) je na uzorku od 120 ispitanika, dobi 14-16 godina, primijenio bateriju
testova za procjenu startne i maksimalne brzine trčanja treniranih i netreniranih
nogometaša s ciljem utvrđivanja odnosa. Diskriminacijskom analizom je utvrđeno da
se trenirana grupa razlikuje od netrenirane u testovima sprint 20 i 40 m, vjerojatno
zbog bolje tehnike starta i eksplozivne snage te zbog toga što je podvrgnuta trenažnom
procesu.

Aubrecht i Hošek-Momirović Aubrecht i Hošek-Momirović (1983) su na uzorku od 51 ispitanika, studenata Fakulteta

(1983) za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, prosječnih nogometnih sposobnosti, analizirali
relacije između morfoloških karakteristika i uspješnosti u nogometnoj igri. Morfološke
karakteristike bile su definirane kao latentne dimenzije odgovorne za longitudinalnu
dimenzionalnost skeleta, masno tkivo, volumen i masu tijela i transverzalnu
dimenzionalnost skeleta, a tretirane su kao skup prediktorskih varijabli. Uspješnost
u nogometnoj igri procijenjena je pomoću dva skupa varijabli koji su tretirani kao
kriterijski skupovi. Relacije prediktorskog i kriterijskih skupova procijenjene su
kanoničkom analizom kovarijance i jednom robusnom regresijskom procedurom.
Utvrđen je slab negativan utjecaj volumena i mase tijela na situacijsko-motoričke
sposobnosti, na kojima se zasniva tehnika nogometne igre, te nešto jači pozitivan
utjecaj morfoloških karakteristika na snagu udarca po lopti. Morfološke karakteristike
pokazale su jasan negativan utjecaj na manipulaciju loptom, a nisu nađene značajne
veze između morfoloških karakteristika i subjektivnih ocjena uspješnosti u igri.

Gabrijelić, Jerković, Aubrecht i
Elsner (1983)
Gabrijelić, Jerković, Aubrecht i Elsner (1983) su proveli ispitivanje na pozitivno
selekcioniranom uzorku od 51 studenta Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u
Zagrebu. Kvazikanoničkim (QCR) i kvaziregresijskim (SRA) postupkom analizirali su
povezanost situacijsko-motoričkih sposobnosti nogometaša i ocjene uspješnosti u
nogometnoj igri. Kvazikanonički faktor u prostoru situacijsko-motoričkih sposobnosti
ponajviše definiraju sljedeće varijable: brzina vođenja lopte, manipulacija loptom i snaga
udarca po lopti te preciznost pogađanja cilja, a nešto slabije brzina krivocrtnoga trčanja.
Odatle je taj kvazikanonički faktor moguće interpretirati u smislu opće sposobnosti
kretanja nogometaša s loptom. Kvazikanonički faktor u prostoru ocjena uspješnosti u
igri definira najveći broj kriterijskih varijabli, i to: opća ocjena uspješnosti u igri, ocjena
tehnike, ocjena stvaralaštva i ocjena taktike u napadu te ocjena odgovornosti i ocjena
angažiranosti. Na temelju navedenoga moguće je taj faktor interpretirati kao opću
uspješnost igranja nogometaša. Kvaziregresijska analiza je u osnovi dala slične rezultate.

Jerković (1986) Jerković (1986) je u svojoj disertaciji ispitivao relacije antropometrijskih,

dinamometrijskih i situacijsko-motoričkih dimenzija i uspjeha u nogometnoj igri. Na
uzorku od 169 studenata Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu primijenio je mjerne
instrumente hipotetski konstruirane kao uzorak prediktorskoga i kriterijskoga sustava
varijabli. Prediktorski sustav činilo je 16 antropometrijskih varijabli, 4 dinamometrijske
varijable te 21 situacijsko-motorička varijabla. Kriterijski sustav činilo je 7 specifičnih
mjera za procjenu uspješnosti u nogometnoj igri: ocjena uspješnosti tehnike, zatim
ocjene taktike napada i taktike obrane te ocjene za stvaralaštvo, odgovornost i ponašanje
i agresivnosti.

43
 Uz primjenu kanoničke korelacijske i regresijske analize rezultati istraživanja dali su
sljedeće zaključke:
• Građa lokomotornoga sustava nema izravne veze s efikasnošću gibanja (tehnike),
a ni s efikasnošću igre u fazi napada i obrane, jer ta svojstva nisu izravno vezana s
efektima funkcionalnih procesa upravljanja i regulacije gibanja u situacijskim uvjetima
nogometne igre.
• Faktor eksplozivne snage nogu i faktor preciznosti imaju značajan utjecaj na uspjeh u
navedenim kriterijskim varijablama.
• Faktor brzine krivocrtnoga trčanja ima dominantan utjecaj na kriterijsku varijablu
uspješnosti igre u fazi napada i fazi obrane (otkrivanje za prijem lopte i pokrivanje
protivničkih igrača).

Najveća prognostička moć za uspjeh u nogometnoj igri pripisuje se sljedećim varijablama:

snaga udarca nogom po lopti (SNESNO), elevaciona preciznost (SNEPE2O), elevaciona
preciznost na 20 metara (SNPENV) te brzina vođenja lopte (SNBV20).

Jerković, Marić, Šimenc Prateći 15 utakmica na Europskom nogometnom prvenstvu 1984. godine, održanom u
i Janković (1986) Francuskoj, Jerković, Marić, Šimenc i Janković (1986) su, na temelju podataka, prikupljenih
ručnom notacijom, analizirali završnice napada. Postignut je 41 pogodak ili 2,7 po
utakmici. 28 pogodaka (68,3%) je postignuto nakon akcija preko bočnih prostora igrališta
s tim da je prostor desnog krila bio nešto uspješniji od prostora lijevog krila (15 nasuprot 13
pogodaka). Od vrste dodavanja s bokova koja su prethodila pogocima, najviše pogodaka
je postignuto nakon ubacivanja lopte pred vrata paralelnim centaršutom (10), potom
dijagonalom unatrag (8), individualnim akcijama (5), dijagonalom naprijed (2) te udarcem
iz kuta (1). Centaršut duga paralela (4 pogotka) i centaršut duga dijagonala unatrag (6)
najučinkovitija su sredstva završnica napada preko bočnih prostora igrališta. Nakon akcija
kroz središnji prostor igrališta postignuto je tek 13 pogodaka (31,7%). Vezni igrači su bili
realizatori 21 pogotka, napadači 15, a braniči pet pogodaka.

Razum (1989) U Zagrebu su se 1987. godine održale Svjetske studentske igre, tzv. Univerzijada. Razuma
(1989) su na utakmicama nogometnoga turnira zanimali prekidi igre i TE-TA elementi
u završnicama napada. Analiza podataka prikupljenih ručnom notacijom pokazala je
nedvojben utjecaj prekida igre na uspješnost momčadi u osam promatranih utakmica.
Utvrđen je prosječni prekid napadačkih akcija po utakmici od 121 put. Prosječno su po
utakmici izvedena 42 udarca prema vratima, a iz kuta je taj prosjek iznosio 10 udaraca.
Od ukupno 33 postignuta pogotka, 16 (gotovo 50%) ih je postignuto nakon prekida igre,
što izravnim udarcem na vrata, što neizravnim izvođenjem slobodnoga udarca, a nakon
udaraca iz kuta postignuto je sedam pogodaka. Preporučeno je da se taktici igre nakon
prekida i u obrani i u napadu posveti znatan dio vremena u trenažnom procesu.

Barišić (1990) Na temelju ručne notacije i analize 18 varijabli osam završnih utakmica Svjetskoga
nogometnoga prvenstva u Italiji 1990. godine Barišiću (1990) je omogućeno da dođe do
nekih zaključaka o uspješno i neuspješno izvedenim TE-TA elementima u igri. Analizirao
je efikasnost dodavanja (kratka, srednja i duga) i oduzimanja lopte (uklizavanjem,
presijecanjem i osnovnim načinom). Utvrdio je da su pobjednici u sedam utakmica imali
veće i kvantitativne i kvalitativne pokazatelje efikasnosti dodavanja lopte. Rezultatski
uspješnije reprezentacije prosječno su izvele 23% više svih dodavanja lopte (i uspješnih
i neuspješnih), 26% više uspješnih i 13% manje neuspješnih dodavanja i izvele su i 27%
više uspješnih kratkih dodavanja te 26% više uspješnih srednjih dodavanja od rezultatski
manje uspješnih reprezentacija. Izvele su i 10% više uspješnih te 12% manje neuspješnih
dugih dodavanja od svojih rezultatski manje uspješnih konkurenata. Kratka dodavanja
bila su znatno učestalija od dugih dodavanja, a analiza oduzimanja lopte pokazala je kako

44
 se uklizavanje rijetko koristilo, no zato su se lopte puno više oduzimale presijecanjem
putanje lopte ispred protivnika, nogom (lopte koja dolazi po tlu) i glavom (lopte koja
dolazi zrakom). Usprkos analizama, konačan rezultat utakmice i pobjednik susreta nisu
se mogli dovesti u vezu s kvantitetom i kvalitetom oduzimanja lopte.

Jerković, Barišić Jerković, Barišić i Skoko (1992) razradili su osnovne karakteristike suvremene nogometne
i Skoko (1992) igre, a osobito ih je zanimala igra u obrani, točnije, zanimalo ih je kako se igra obrana
na vlastitoj polovini igrališta, a kako na protivničkoj polovini igrališta. Krenuli su od
pretpostavke da sve veći zahtjevi za održavanjem plitkih formacija momčadi aktualiziraju
igranje obrane već na protivničkoj polovini igrališta, tj. igranje aktivne ili proaktivne
obrane ili, kako se još naziva, pressinga. Takvo igranje obrane zahtijeva osposobljavanje
igrača za igru čovjek-na-čovjeka. U njihovom radu su definirani metodički postupci za
poučavanje igre čovjek-na-čovjeka tijekom razvoja protivničkoga napada i u prekidima
igre.

Štimac (1994) Štimac (1994) je proveo istraživanje o strukturi primanja i dodavanja lopte na
utakmicama Europskoga nogometnoga prvenstva u Švedskoj 1992. godine služeći se
ručnom notacijom. Ustanovio je kako postoji visoka korelacija između uspješnoga
dodavanja i uspješnoga primanja lopte, što je očekivani nalaz budući da su te dvije
akcije obostrano uzročno-posljedično vezane. Također je dobio izrazito negativnu
korelaciju između kriterijske varijable pozitivan ishod utakmice i prediktorske varijable
neuspješno primanje lopte.

Bukvić (1994) Bukvić (1994) je analizirao igru danske reprezentacije, koja je postala europskim
prvakom te godine, na Europskom nogometnom prvenstvu u Švedskoj 1992. godine.
Promatrajući i ručno bilježeći TE-TA elemente primanja, dodavanja i oduzimanja
lopte, udaraca u okvir vrata i izvan njega te broj postignutih pogodaka na završnim
utakmicama danske reprezentacije, zaključio je da su danski igrači ostvarili manji broj
dodavanja i primanja lopte od svojih protivnika, da su češće bili uspješniji od svojih
protivnika u oduzimanju lopte, da su jednostavnim akcijama, s malim brojem dodira
s loptom, dolazili u završnicu napada u kojoj su upućivali prosječno manje udaraca na
vrata od svojih protivnika, ali su bili znatno precizniji.

Jerković i Barišić (1997) Uspješnost momčadi na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Italiji, održanom
1990. godine, bila je predmetom istraživanja Jerkovića i Barišića (1997). Ručnom su
notacijom bilježeni situacijski parametri, a onda se klasičnom regresijskom analizom
pokušao utvrditi njihov utjecaj na postignute i primljene pogotke te na konačan ishod
utakmica. U prvom pokušaju nije dobivena statistički značajna povezanost između
uspješno ili neuspješno izvedenih TE-TA elemenata u igri i kriterijskih varijabli. U
nastavku istraživanja su izolirani samo neuspješno izvedeni TE-TA elementi kao
prediktori. Dobivena je statistički značajna multipla korelacija (0,073; P<0,05) između
skupa prediktorskih varijabli (neuspješno dodavanje lopte, neuspješno primanje
lopte, neuspješno oduzimanje lopte) i kriterijske varijable primljeni pogoci, čime je
objašnjeno 53% njene varijance. Od prediktorskih varijabli, najznačajniji doprinos
objašnjavanju kriterija primljeni pogoci dala je varijabla neuspješno dodavanje lopte
(beta 0,65; P<0,05).

45
 Barišić (1996) U istraživanju važnosti nekih antropoloških karakteristika za uspješnost igrača na
pozicijama vratara, središnjih braniča, krilnih braniča, veznih igrača i napadača, Barišić
(1996) je koristio ekspertnu procjenu nogometnih stručnjaka te strukturalnu analizu
pozicije igrača u nogometnoj igri na temelju antropoloških karakteristika. Generalni
zaključak bio bi da se nogometaši razlikuju s obzirom na poziciju na kojoj igraju.
Vratari predstavljaju posebnu jedinku nogometne momčadi, a odlikuju ih sljedeće
osobine i sposobnosti: brzina jednostavnih pokreta, brzina reakcije, eksplozivna snaga,
fleksibilnost, brzina alternativnih pokreta, koordinacija, anaerobni nelaktatni kapacitet
i longitudinalna dimenzionalnost skeleta. Oni su viši i teži od napadača, obrambenih i
veznih igrača. Ta razlika proizlazi iz njihove primarne zadaće i kretnih struktura koje
moraju izvršavati na terenu, a koje se razlikuju od kretnih struktura igrača u polju.
Igrače u polju odlikuje univerzalnost u TE-TA smislu, brzina reakcije, eksplozivna snaga,
brzina jednostavnih pokreta, agilnost, preciznost, koordinacija, repetitivna snaga,
brzina alternativnih pokreta, oba anaerobna kapacite te aerobna izdržljivost.

Neferović (1998) Neferović (1998) se u svom istraživanju o utjecaju uspješnosti ili neuspješnosti izvođenja
nekih TE-TA elemenata na ishod utakmica (pobjeda, poraz, neriješeno) Europskoga
nogometnoga prvenstva u Engleskoj 1996. godine poslužio ručnom notacijom. Uzorak
prediktora su činili sljedeći tehničko-taktički elementi: primanje lopte, dodavanje lopte,
oduzimanje lopte, frekvencija napada, frekvencija udaraca na vrata, broj ubacivanja
lopte pred vrata (centaršutevi) i prekidi igre (s aspekta napada). Multipla korelacija
između prediktorskoga skupa varijabli i kriterija iznosila je R=0,94, dok je koeficijent
determinacije multiple korelacije iznosio R2=0,89 (što znači da je skup prediktorskih
varijabli objasnio 89% kriterija). Osam prediktorskih varijabli je uspostavilo određenu
razinu povezanosti s kriterijima, dobivena je statistički značajna povezanost varijable
ukupan broj udaraca na vrata s kriterijem pozitivan ishod utakmice (P<0,01). Udarcima
nogom postignuto je 80% pogodaka, a glavom samo 20%. Prekidi igre se nisu pokazali
statistički značajnima za ishod utakmica, a većina kontinuiranih napada završavala je
centaršutom.

Pocrnjič (1999) Pocrnjič (1999) je na uzorku od 22 nogometaša proveo istraživanje radi utvrđivanja
prognostičkih vrijednosti ekspertnog modela za objektivno, računalno usmjeravanje,
selekciju i praćenje mladih nogometaša tijekom procesa treninga. Nogometaši su
testirani pomoću 11 mjera iz njihovoga školskoga sportskoga kartona, 14 morfoloških
i 16 motoričkih varijabli. Motorički je prostor bio pokriven sljedećim mjerama:
pretklon na klupi (fleksibilnost), poligon natraške (koordinacija), taping rukom (brzina
alternativnih pokreta), izdržaj u visu zgibom (mišićna statična izdržljivost gornjeg dijela
trupa i ruku), pretklon iz ležanja na leđima (mišićna dinamična izdržljivost trupa ili
repetitivna snaga), skok u dalj iz mjesta (eksplozivna snaga), trčanje 60 m (brzina),
trčanje 600 m (izdržljivost aerobna), suvanje medicinke boljom nogom (eksplozivna
snaga), sprint 20 m (brzina), sprint po polukrugu (brzina), taping nogom o zid
(brzina alternativnih pokreta), taping nogom o tlo (brzina alternativnih pokreta),
penjanje i spuštanje po klupici (osnovna koordinacija), spretnost na tlu (osnovna
koordinacija), prekorak u stranu (brzina promjene smjera ili krivocrtnoga kretanja),
trčanje s promjenom smjera pod kutom od 90° (brzina promjene smjera ili krivocrtnoga
kretanja), trčanje 4x5 m s promjenom smjera (brzina promjene smjera ili krivocrtnoga
kretanja), vođenje lopte po polukrugu (brzina vođenja lopte ili vještina manipulacije
loptom), kombinirani polukrug (brzina vođenja lopte ili vještina manipulacije loptom)
i vođenje lopte s promjenama smjera kretanja (brzina vođenja lopte ili vještina
manipulacije loptom). Pojedini testovi su evaluirani i prognostička im je vrijednost
ili snaga utvrđena računalnim progamima talent 1.0 i spex 1.2. te je dobivena ocjena
djelomične potencijalne uspješnosti mladih nogometaša. Pet je eksperata procjenjivalo

46
 uspješnost igrača tijekom tri utakmice ocjenama 1-5 (ocjena 1 - igrač je tako neuspješan
da se ističe neuspješnošću. Igra nekorisno ili je pasivan i nezainteresiran. Također je
slabih motoričkih, tehničkih, tehničkih, taktičkih i psihičkih sposobnosti i karakteristika.
A ocjena 5 - igrač je iznimno uspješan, superioran i po tome se ističe. Natprosječnih
je motoričkih, tehničkih i taktičkih sposobnosti. I psihološke su mu osobine podobne
zahtjevima nogometne igre.). Rezultati istraživanja potvrdili su važnost ekspertnih
modela u procesu usmjeravanja, selekcije i praćenja mladih nogometaša.

Šegota (2001) Šegota (2001) je za osnovni cilj istraživanja odabrao procjenu važnosti elemenata tehnike
koji se manifestiraju u nogometnoj igri, a radi selekcije igrača za igru na osnovnim
pozicijama u nogometnoj igri, vratar, obrambeni igrač, igrač veznog reda i napadač.
Upotrijebio je 21 element igre: kretanje bez lopte, vođenje lopte, udarac nogom s podloge,
udarac po lopti iz zraka, udarac po lopti u trenutku njezina odbijanja od podloge, udarci
glavom, primanje lopte na načelu amortizacije, primanje lopte nakon odbijanja od
podloge, prijenos lopte, oduzimanje lopte presijecanjem, oduzimanje lopte uklizavanjem,
oduzimanje lopte guranjem, osnovno oduzimanje lopte, driblinzi i fintiranje, tehnika
bacanja auta (ubacivanja lopte u igru sa strane), (vratarovo) osnovno hvatanje visokih,
poluvisokih i niskih lopti, (vratarovo) hvatanje lopte bacanjem (za loptom), boksanje
lopte, (vratarov) prijenos lopte, dodavanje lopte rukom, ubacivanje lopte (u igru) nogom.
Za procjenu važnosti svakog pojedinog elementa tehnike, odnosno za strukturalnu
analizu pozicija igrača, autor je koristio subjektivno mišljenje nogometnih stručnjaka.
Dobiveni su sljedeći rezultati:
• za centralne braniče su osobito važni sljedeći elementi: oduzimanje lopte presijecanjem,
oduzimanje lopte uklizavanjem, kretanje bez lopte i udarac nogom s podloge;
• za bočne braniče: primanje lopte na načelu amortizacije, osnovno oduzimanje lopte
i udarac nogom s podloge;
• vezni igrači: kretanje bez lopte, vođenje lopte, udarac nogom s podloge, primanje
lopte na načelu amortizacije, primanje lopte nakon odbijanja od podloge, prijenos
lopte te driblinzi i fintiranje;
• za napadače: kretanje bez lopte, vođenje lopte, primanje lopte na načelu amortizacije,
primanje lopte nakon odbijanja od podloge, driblinzi i fintiranje te sve vrste udarca
loptom.

Miljković, Jerković Miljković, Jerković i Šimenc (2002) su se poslužili videozapisom i ručnom notacijom za
i Šimenc (2002) procjenu igre igrača i momčadi u napadu. Provjerili su vrijednost modela za praćenje
nogometne igre u fazi napada na temelju utakmice između Brazila i Škotske koja je
odigrana na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Mjerenjem
varijabli akcija, tijela, prostora, položaja lopte, igrača, faza napada, tipa napada, prostora
prema tipu igrača, faza napada prema tipu igrača te tipu napada prema tipu igrača dali
su vrijedan doprinos analizi igre u fazi napada. Napad je definiran trenutkom dolaska
u posjed lopte te svim akcijama koje momčad izvodi do trenutka gubitka posjeda lopte.
Glavni doprinos je mogućnost razlikovanja različitih stilova igre dviju momčadi u napadu.
Igru brazilske momčadi obilježio je veći broj napadačkih akcija (58,7% nasuprot 41,3%
škotskih napadačkih akcija). Brazilci su dominirali terenom, tj. izveli su više akcija u
potprostorima na sredini igrališta i pred protivničkim vratima. Obrambeni bočni igrači
i vratari obiju momčadi sudjeluju pretežito u podfazi otvaranja napada, vezni igrači u
središnjici napada, a centralni i krilni napadači u završnici napada. U kontinuiranom
napadu najčešće sudjeluju vezni igrači (43,7%), potom krilni napadači (26,5%) te krilni
obrambeni igrači (13,3%). U protunapadima su najviše sudjelovali krilni napadači
(27,7%) i vezni igrači (25,3%). U poluprotunapadu je udio igrača sljedeći: vezni igrači su
sudjelovali u 40,7% akcija, krilni napadači u 36% i centralni napadači u 13,8% akcija, a
od 18 potprostora igrališta vezni su igrači svojim kretanjem pokrivali njih 15.

47
Miljković i Barišić (2002) Miljković i Barišić (2002) su u svom radu, primjenjujući varijable akcija, p-lopta, d-lopta
i tip napada i koristeći se statističkim paketom SPSS za Windows, npr. u utakmici Brazil
– Škotska, odigranoj na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine,
ustanovili da se radi o takvim razlikama u načinima igre u napadu tih dviju momčadi
da se može govoriti u dvije različite škole nogometa. Glavna karakteristika igre u
napadu reprezentacije Brazila su česta kratka dodavanja lopte ili tzv. „pass-igra“, što je
glavno obilježje južnoameričke škole nogometa. Igra škotske reprezentacije u napadu
se prepoznaje po dugačkim paraboličnim loptama i dominantnom napadu s bočnih
pozicija, što je jedna od glavnih značajki tzv. otočkog nogometa.

S. Jerković, M. Jerković i U Sportskom dijagnostičkom centru Kineziološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu su

Sporiš (2006) S. Jerković, M. Jerković i Sporiš (2006) ispitivali morfološke i funkcionalne pokazatelje
17 vrhunskih hrvatskih nogometaša te ih međusobno usporedili s obzirom na igračke
pozicije. Utvrđena je statistički značajna razlika među igračima prema poziciji na kojoj
igraju. U veznih igrača utvrđene su najviše vrijednosti VO2max, dok su obrambeni
igrači imali najveće vrijednosti primitka kisika pri anaerobnom pragu, a bili su i
najviši i najteži. Najniže vrijednosti maksimalne frekvencije disanja zabilježene su u
napadača. Vrijednosti aerobnoga kapaciteta hrvatskih nogometaša su kao podloga
situacijske uspješnosti u natjecanju unutar raspona objavljenih vrijednosti vrhunskih
svjetskih nogometaša, iako su im vrijednosti, osobito veznih igrača, na donjoj granici
preporučenih (59,92 ml/kg min-1).

Barišić (2007) Barišić (2007) je u svojoj doktorskoj disertaciji utvrdio strukturu i važnost taktičkih
sredstava u nogometnoj igri razvrstavši ih u homogene skupine te utvrdivši razlike među
dobivenim skupinama prema ocjenama eksperata. Taktička sredstva obrane (pozicije
prednjih obrambenih igrača, pozicije prednjih centralnih obrambenih igrača, pozicije
prednjih krilnih obrambenih igrača, pozicije zadnjih centralnih obrambenih igrača,
pozicije zadnjih krilnih obrambenih igrača, tranzicija iz faze napada u fazu obrane
nakon gubitka lopte u zoni završnice napada, tranzicija iz faze napada u fazu obrane
nakon gubitka lopte u zoni središnjice napada, tranzicija iz faze napada u fazu obrane
nakon gubitka lopte u zoni pripreme/otvaranja napada, potfaza šire obrane, potfaza
središnje obrane, potfaza uže obrane, kombinirana obrana, obrana u užoj zoni, obrana
u središnjoj zoni, obrana u široj zoni) i taktička sredstva napada (pozicije prednjih
napadača, pozicije centralnih veznih igrača, pozicije krilnih veznih napadača, pozicije
povučenih centralnih napadača, pozicije povučenih krilnih napadača, potfaza završnice
napada, potfaza središnjice napada, potfaza pripreme/otvaranja napada, tranzicija iz
faze obrane u fazu napada nakon oduzimanja lopte u široj zoni obrane, tranzicija iz
faze obrane u fazu napada nakon oduzimanja lopte u središnjoj zoni obrane, tranzicija
iz faze obrane u fazu napada nakon oduzimanja lopte u užoj zoni obrane, progresivni
napad – kontinuirani, progresivni napad – protunapad, varijabilni napad, regresivni
napad) opisana su nezavisnim varijablama. Uzorak entiteta su činila taktička sredstva
nogometne igre, tj. tehnički elementi napada i obrane koji su primijenjeni radi postizanja
pogotka, osvajanja terena, proigravanja u pravomu trenutku i zaustavljanja napadača.
Dijele se na individualna i skupna sredstva nogometne igre te na elemente napada i
obrane. Na temelju stručne literature autor je uporabio 117 entiteta:

48
udarci nogom po lopti s podloge
UDARCI NOGOM PO LOPTI KOJA DOLAZI ZRAKOM
(VOLEJI I ŠKARICE)
udarci nogom po lopti netom po njenu odbijanju
od podloge (poluvoleji)
udarci bližom nogom
udarci daljom nogom
udarac glavom bez skoka
udarac glavom iz skoka
udarac glavom u padu/letu
udarci na vrata s manje udaljenosti
udarci na vrata sa srednje udaljenosti
udarci na vrata s veće udaljenosti
varke
DRIBLINZI PREMA POLOŽAJU NAPADAČA I OBRAMBENOG
IGRAČA
driblinzi prema taktičkim ciljevima igre
vođenje lopte (DIO STOPALA)
vođenje lopte s obzirom na smjer kretanja
vođenje lopte s obzirom na brzinu kretanja
vođenje lopte prema taktičkim ciljevima
otkrivanja
udarac sredinom hrpta stopala
udarac unutarnjim dijelom hrpta stopala
udarac vanjskim dijelom hrpta stopala
udarac unutarnjom stranom stopala
udarac vanjskom stranom stopala
udarac vrhom stopala
udarac petom
prednji volej
bočni volej
prednje škarice
bočne škarice
škarice preko glave
prednji poluvolej
bočni poluvolej
do 10 m
do 10 m
do 10 m
poludistanca, s udaljenosti od 10 do 20 m
dribling unutarnjom stranom stopala
dribling vanjskom stranom stopala
dribling povlačenjem lopte potplatom
dribling povlačenjem lopte petom
dribling obilaženjem oko protivnika
varka tijelom+dribling vanjskom stranom stopala
varka lažni udarac+dribling vanjskom stranom stopala
varka lažni udarac+dribling unutarnjom stranom stopala
varka lažni udarac+dribling povlačenjem lopte potplatom
varka lažni udarac+dribling povlačenjem lopte petom
varka povlačenjem noge ispred lopte+dribling vanjskom stranom
stopala
varka povlačenjem noge iznad lopte+dribling vanjskom stranom
stopala
varka povlačenjem noge ispred lopte+dribling unutarnjom
stranom stopala
varka povlačenjem noge iznad lopte+ dribling unutarnjom
stranom stopala
dribling sučelice obrambenomu igraču
dribling s obrambenim igračem sa strane
dribling s obrambenim igračem straga
„nametnuti“ dribling (branič ga je nametnuo napadaču jer mu je
pokušao oduzeti ili izbiti loptu)
pozicijski dribling (napadač njime stvara povoljan položaj na
igralištu)
napadački dribling (stvaranje pozicije za udarac na vrata, najčešće
u zoni udarca na vrata)
sredinom hrpta stopala
unutarnjom stranom stopala
vanjskom stranom stopala
potplatom
pravocrtno vođenje lopte
cik-cak vođenje lopte
polukružno vođenje lopte
kružno vođenje lopte
vođenje lopte u osnovnom tempu kretanja
vođenje lopte u srednje brzom tempu kretanja
vođenje lopte u submaksimalnom i maksimalnom tempu kretanja
individualna akcija (najčešće u kombinaciji s driblingom za ulazak
u završnicu napada)
stvaranje povoljne pozicije za dodavanje ili za udarac na vrata
(najčešće u pripremi i središnjici napada)
stvarno otkrivanje (u suradnji sa suigračem predajom i prijemom
lopte)
zavaravajuće otkrivanje (stvaranje slobodnoga prostora za
suigrača)
podržavajuće otkrivanje (podrška suigraču za slučaj da ne uspije
suradnja dodavanjem s trećim suigračem)
osiguravajuće otkrivanje (indirektno sudjelovanje suigrača u
napadačkoj akciji do prijenosa težišta igre)
49
primanje lopte primanje parabolične lopte amortiziranjem sredinom hrpta
stopala
primanje parabolične lopte amortiziranjem unutarnjom stranom
stopala
primanje parabolične lopte amortiziranjem natkoljenicom
primanje parabolične lopte amortiziranjem prsima
primanje parabolične lopte amortiziranjem glavom
primanje lopte koja dolazi po podlozi amortiziranjem unutarnjom
stranom stopala
primanje parabolične lopte potplatom netom po njenu odbijanju
od podloge
primanje parabolične lopte unutarnjom stranom stopala netom po
njenu odbijanju od podloge
primanje parabolične lopte vanjskom stranom stopala netom po
njenu odbijanju od podloge
primanje parabolične lopte trupom netom po njenu odbijanju od
podloge
primanje parabolične lopte glavom netom po njenu odbijanju od
podloge
prijenos lopte koja dolazi po podlozi sredinom hrpta stopala
prijenos lopte koja dolazi po podlozi unutarnjom stranom stopala
prijenos lopte koja dolazi po podlozi vanjskom stranom stopala
prijenos parabolične lopte sredinom hrpta stopala
prijenos parabolične lopte unutarnjom stranom stopala
prijenos parabolične lopte vanjskom stranom stopala
prijenos parabolične lopte natkoljenicom
prijenos parabolične lopte prsima
prijenos parabolične lopte glavom
dodavanje lopte s obzirom na smjer dodavanje lopte ususuret suigraču
dodavanje lopte suigraču naprijed u slobodan prostor
dodavanje lopte suigraču natrag u slobodan prostor
dodavanje lopte suigraču po širini igrališta
povratna dodavanja
centaršut dijagonala prema naprijed
centaršut dijagonala prema natrag
centaršut paralela
dodavanje lopte s obzirom na udaljenost kratka dodavanja do 10 m
srednje duga dodavanja na udaljenosti između 10 i 30 m
duga dodavanja više od 30 m
promjene mjesta promjena mjesta radi učinkovite i pravodobne primopredaje lopte
promjena mjesta radi stvaranja slobodnoga prostora suigraču
promjena mjesta radi narušavanja rasporeda protivničkih
obrambenih igrača
pokrivanja pokrivanje napadača (pasivno pokrivanje)
striktno pokrivanje napadača (aktivno pokrivanje)
ometanja ometanje protivničkoga igrača
ometanje protivničkoga vratara
preuzimanje aktivno preuzimanje (promjena položaja u osnovnom rasporedu
momčadi)
pasivno preuzimanje (bez promjene položaja u osnovnom rasporedu
momčadi)
izbijanje lopte lopte koja dolazi po podlozi ispred protivnika
izbijanje parabolične lopte koja dolazi prema protivniku nogom
ispred njega
izbijanje lopte nogom ispred protivnika netom po njenu odbijanju
od podloge
izbijanje parabolične lopte koja dolazi prema protivniku glavom
ispred njega
izbijanje lopte glavom ispred protivnika netom po njenu odbijanju
od podloge

oduzimanje lopte ovisno o trenutku ulaska u oduzimanje lopte presijecanjem ispred protivnika prije no što ju
je primio
oduzimanje oduzimanje lopte presijecanjem u trenutku kada je napadač prima
oduzimanje lopte nakon što ju je napadač primio
oduzimanje lopte prema načinu osnovno frontalno oduzimanje (napadač i branič sučelice)
osnovno bočno oduzimanje (napadač i branič u bočnom odnosu)
osnovno oduzimanje straga (branič je iza napadača)
oduzimanje lopte izgurivanjem napadača iz linije vođenja
(remplanje)
prednje uklizavanje
bočno uklizavanje
stražnje uklizavanje
oduzimanje lopte na podlozi presijecanjem trajektorije gibanja
ispred napadača
oduzimanje parabolične lopte presijecanjem njene trajektorije
ispred napadača
oduzimanje lopte presijecanjem njene trajektorije nakon odbijanja
od podloge ispred napadača
50
Sporiš, Vučetić i M. Jerković
(2007)
Sporiš, Vučetić i M. Jerković (2007) istražili su postojanje korelacije između izvedbi
sprinta i udaraca nogom po lopti primjenom terenskih testova. Naime, udarac hrptom
stopala na vrata je sigurno za rezultat utakmice najvažniji i najčešće korišten tehničko-
taktički element nogometne igre. Da bi udarac bio uspješan, mora biti precizan i snažan,
a snaga i jakost su motoričke sposobnosti važne za uspješnost izvedbe i ostalih tehničko-
taktičkih elemenata u vrhunskom nogometu. Istraživanje je provedeno na 27 igrača
hrvatske nacionalne nogometne vrste U15 (dob 15,8±2,9 godina; visina 173,5±5,5 cm;
tjelesna težina 62,1±5,4 kg) tijekom priprema u Poreču. Ispitanici su sprintali na 30 m,
a fotoćelijama je mjereno vrijeme na 5, 10, 20 i 30 metara. Silina udarca mjerena je kao
brzina lopte radarskim pištoljem Stalker-Pro, Texas. Dobivene su korelacije između
brzine lopte i sve četiri varijable sprinta (r= od 0,49 do 0,54; P<0,05), kao i tjelesne mase
(r=0,53; P<0,05). Stupnjevita regresijska analiza (unatrag) pokazala je jednostavnu
soluciju u kojoj su brzina sprintanja na 30 m i tjelesna masa statistički značajni prediktori
koji su objasnili 52,6% kriterijske varijable uspješnost udarca po lopti sredinom hrpta
stopala. Radarski pištolj se pokazao pouzdanim mjernim instrumentom.

Sporiš, Talović, S. Jerković i
M. Jerković (2009)
Računalni program FocusX3 u svom su istraživanju koristili Sporiš, Talović, S. Jerković i
M. Jerković (2009), a svrha je bila ustanoviti razlike među momčadima koje su nastupile
na dva FIFA svjetska prvenstva (FIFA Svjetski kup 1998. i 2002. godine) s obzirom na
područje igrališta u kojem su se izvodile napadačke akcije. Zabilježeno je ukupno 2030
napada koji su se sastojali od 3226 akcija. Stražnje polje igrališta (trećina pred vlastitim
vratima), srednje polje i prednje polje (trećina pred protivnikovim vratima) opisani
su pomoću 12 varijabli: primanje lopte (od suigrača), ukupan broj izvedenih akcija
tijekom jednoga napada (posjeda lopte), dodavanje lopte (suigraču; dugo dodavanje, na
udaljenost veću od 25 m), dodavanje lopte (suigraču; kratko dodavanje, na udaljenost
od 5 do 6 m), dodavanje lopte (suigraču; srednje dugo dodavanje, na udaljenost do 25
m), borba za posjed lopte (oduzimanje lopte protivniku, oduzimanje presijecanjem ili
dolazak u posjed zbog protivnikova netočnoga dodavanja), primanje lopte i dodavanje
lopte (suigraču; dugo dodavanje, na udaljenost veću od 25 m), primanje lopte i
dodavanje lopte (suigraču; kratko dodavanje, na udaljenost od 5 do 6 m), primanje lopte
i dodavanje lopte (suigraču; srednje dugo dodavanje, na udaljenost do 25 m), driblanje
lopte preko većih udaljenosti (na udaljenost veću od 25 m), driblanje lopte na kratkim
udaljenostima (na udaljenost od 5 do 6 m), driblanje lopte na srednjim udaljenostima
(na udaljenosti do 25 m). Rezultati su pokazali kvantitativno povećanu zastupljenost
gotovo svih varijabli na Svjetskom prvenstvu 2002. godine. S obzirom na polja, dogodile
su se neke promjene. Između dva svjetska prvenstva u prednjem napadačkom polju se
dogodila taktička promjena u vidu veće kontrole lopte, a u stražnjem napadačkom polju
(u vlastitoj obrambenoj trećini), u 2002. godini je očitija tendencija prema tzv. sigurnoj
igri i obrani vrata. U srednjem polju je najočitiji porast zastupljenosti svih varijabli, što
govori o tome da je većina akcija, što se tiče napada, koncentrirana u srednjem polju
sve do stvaranja povoljne prilike za udarac na vrata. Diskriminacijska funkcija pokazala
je statistički najveće pozitivne promjene u varijablama duga dodavanja suigraču na
udaljenosti veće od 25 m i driblanje lopte na udaljenosti veće od 25 metara, dok se
negativna promjena dogodila u varijabli driblanje lopte na srednje udaljenosti (do 25 m).

Jelešković, Jozak, Talović, Odnosom između profila pripremljenosti nogometaša i njihove situacijske efikasnosti
Sporiš i Ramadanović pozabavili su se u svome radu Jelešković, Jozak, Talović, Sporiš i Ramadanović (2010).
(2010). Testirano je 11 nogometaša NK Dinamo Zagreb u sezoni 2008./09. godine. Izmjerene
su morfološke karakteristike: visina tijela, težina tijela i postotak potkožnoga masnoga
tkiva. Testom VO2max dobivene su sljedeće varijable: prosječni maksimalni unos kisika,
maksimalna frekvancija srca i maksimalna brzina trčanja. Pomoću računalnoga sustava
ProZone notacijskom se analizom utvrdila situacijska efikasnost ispitanika. Značajne

51
 su korelacije uspostavljene između ukupnoga broja dodanih lopti i broja uspješno
dodanih lopti (R=0,99), ukupnog broja dodanih lopti i broja neuspješno dodanih
lopti (R=0,79), broja neuspješno i uspješno dodanih lopti (R=0,71), prosječne duljine
sprinta i maksimalne brzine (R=0,83), kao i broja sprintova i broja neuspješno dodanih
lopti (R=0,63), ukupno prijeđene razdaljine u drugom poluvremenu i broja sprintova
(R=0,62), ukupno prijeđene razdaljine sprintom i broja neuspješno dodanih lopti
(R=0,67), ukupno prijeđene razdaljine sprintom i broja sprintova (R=0,91), visine i
težine (R=0,71), prosječnoga maksimalnog primitka kisika i ukupne udaljenosti
prijeđene sprintom (R=0,61), maksimalne brzine trčanja i broja sprintova (R=0,76).
Dobiveni rezultati samo potvrđuju spoznaju o kompleksnosti uspješnosti u nogometu
i pokazuju potrebu za novim istraživanjima na tom području.

Šamija, Sporiš, Jozak, Šamija, Sporiš, Jozak, Talović i Jelešković (2010) su se poslužili računalnom notacijom
Talović i Jelešković i programom ProZone3 kako bi deset pokazatelja situacijske efikasnosti ili uspješnosti
(2010) doveli u korelaciju s tri mjere morfoloških karakteristika i tri mjere kardiovaskularnoga
i dišnoga sustava jedanaestorice vrhunskih nogometaša NK Dinamo, Zagreb. U pet
nogometnih utakmica Prve hrvatske nogometne lige 2008./09. godine bilježila se
situacijska efikasnost jedanaestorice Dinamovih ispitanika te su dobivene sljedeće
kriterijske varijable: vrijeme trčanja maksimalnom brzinom, broj dodavanja lopte,
broj uspješnih dodavanja lopte, broj neuspješnih dodavanja lopte, prosječna brzina
sprintanja, prosječna duljina prijeđena sprintom, broj sprintova u utakmici, razdaljina
prijeđena u prvom poluvremenu, razdaljina prijeđena u drugom poluvremenu, razdaljina
prijeđena sprintom. U statističkoj obradi podataka koristili su korelacijsku analizu za
uspostavljanje veza među pojedinim varijablama istraživanja, a za uspostavljanje odnosa
skupa prediktorskih varijabli (morfološke i funkcionalne varijable) prema svakom
parametru situacijske efikasnosti kao kriterijskim varijablama koristio se niz regresijskih
analiza. Korelacijska analiza pokazala je da su neke varijable međusobno povezane, a
niz regresijskih analiza je pokazao da tako definiran skup prediktorskih varijabli nije
statistički značajno povezan (P<0,05) s pokazateljima situacijske uspješnosti, osim s
varijablom broj neuspješnih dodavanja. Zaključak istraživanja je da skup morfoloških
karakteristika i funkcionalnih sposobnosti nema prediktivnu vrijednost za pokazatelje
situacijske efikasnosti mjerenoga uzorka vrhunskih nogometaša.

Sporiš, James, Šamija, S ciljem utvrđivanja latentne strukture taktičkih sredstava u fazi napada i obrane u
Barišić i L. Milanović nogometu Sporiš, James, Šamija, Barišić i L. Milanović (2011) su definirali 117 taktičkih
(2011) sredstava nogometne igre čija je važnost procijenjena na 30 varijabli koje označavaju
temeljne segmente nogometne igre. Uzorak entiteta u ovom istraživanju predstavljaju
93 napadačka i 24 obrambena taktička sredstva koja su opisana pomoću 15 varijabli faze
napada i 15 varijabli faze obrane. Za određivanje karakteristika entiteta kroz ukupno 30
varijabli korišteno je ekspertno znanje desetorice kompetentnih nogometnih stručnjaka.
Eksperti su ocjenama od 0 do 5, na temelju vlastitih spoznaja, procijenili utjecaj svakog
entiteta (taktičkog sredstva) na pojedine varijable koje opisuju nogometnu igru u fazi
napada i fazi obrane. Na temelju vrijednosti koeficijenata objektivnosti utvrđen je visok
stupanj slaganja mišljenja eksperata oko predmeta mjerenja u svim atributima napada
i obrane. Faktorskom analizom pod komponentnim modelom uz Guttman–Kaiserov
kriterij dobiveno je ukupno pet značajnih latentnih dimenzija: faktor efikasnosti
završnice napada, faktor uspješnosti posjeda lopte, faktor efikasnosti protunapada,
faktor uspješnosti kombinirane obrane, faktor ometanja i „usmjeravanja“ pripreme
protivničkog napada. Istraživanjem je djelomično riješen problem hipotetske strukture
taktičkih sredstava nogometne igre prema fazama i potfazama igre, pozicijama napadača
i obrambenih igrača te vrstama igre u napadu i obrani. Ako je poznato koje strukture
kretanja najviše utječu na efikasnost neke igračke pozicije, zatim na uspješnost u
potfazama i načinima igre, moguće je kreirati trenažne istraživače kojima će se ciljano
52 utjecati na formiranje najvažnijih motoričkih znanja u nogometu.
 Milanović, Trajković, S namjerom da utvrde razlike među grupama taktičkih sredstava u napadu i obrani
Barišić, Dujić, Milanović, Trajković, Barišić, Dujić, Ljubičić i Sporiš (2011) su upotrijebili klaster i
Ljubičić i Sporiš diskriminacijsku analizu te ekspertno znanje deset nogometnih stručnjaka. Oni su,
(2011) ocjenama od 0 do 5, procijenili utjecaj svakoga taktičkoga sredstava (93 napadačka
i 24 obrambena taktička sredstva) na pojedine od 15 varijabli koje opisuju taktičko
djelovanje u napadu i 15 varijabli koje opisuju nogometnu igru u fazi obrane. Izračunate
su Malahanobisove distance među taktičkim sredstvima i prikazani su dijagrami
udruživanja u klastere. Za fazu napada su identificirane tri homogene skupine (klastera)
i nekoliko podgrupa taktičkih sredstava na nižoj razini, a za taktička sredstva obrane
utvrđene su četiri homogene skupine. Razlike među klasterima taktičkih sredstava
napada testirane su multivarijatnom diskriminacijskom analizom, a sredstva obrane
na univarijatnoj razini Kruskal-Wallisovim testom. Potvrđeno je da se klasteri taktičkih
sredstava mogu međusobno razlikovati što otvara prostor za ekonomičnije planiranje i
programiranje treninga tehnike i taktike (potencijalni potprogrami taktičke pripreme).

Sporiš, James, Vučetić, Sporiš, James, Vučetić, Jovanović, Ručević i Vlahović (2011) su u svome radu utvrđivali
Jovanović, Ručević razlike u eksplozivnim i morfološkim karakteristikama mladih hrvatskih nogometaša
i Vlahović (2011) u odnosu na njihovu igračku poziciju i povezanost između eksplozivnih karakteristika.
Istraživanje je provedeno na uzorku od 45 nogometaša (14-15 godina) u skladu
s njihovim igračkim pozicijama (obrambeni, vezni igrači i napadači). Na temelju
dobivenih rezultata analizirane su morfološke karakteristike, skakačke i sprinterske
sposobnosti. Rezultati su analizirani primjenom standardnih deskriptivnih parametara,
a razlike među grupama su procijenjene univarijatnom analizom varijance (ANOVA).
Pearsonov koeficijen korelacije je korišten za utvrđivanje povezanosti između
eksplozivnih karakteristika. Dobiveni rezultati su pokazali kako nema statistički
značajnih razlika u eksplozivnim karakteristikama u odnosu na igračke pozicije. Samo
su utvrđene statistički značajne razlike u nekim morfološkim karakteristikama kao što
su visina i težina, te je utvrđena linearna povezanost između skoro svih eksplozivnih
karakteristika. Igrači u ovom istraživanju su vrlo mladi i još nisu dosegnuli vrhunac
svoje karijere, pa će se i njihove pozicije mijenjati tijekom karijere.

53
Ručna notacijska analiza
OBRASCI IGRE
Reep i Benjamin (1968) su prikupili podatke iz 3213
utakmica između 1953. i 1969. godine i stvorili svoj
pristup analizi utakmice. Zanimale su ih akcije kao
što su dodavanje lopte i upućivanje udaraca na vrata, a
manje ih je zanimao radni učinak (volumen i intenzitet
kretanja) pojedinih igrača. Objavili su da je 80%
pogodaka postignuto iz akcija s tri ili manje dodavanja
lopte među suigračima te da je 50% svih pogodaka
postignuto iz posjeda lopte u posljednjoj četvrtini
napadačkoga dijela igrališta.
Bate (1988) je otkrio da je 94% pogodaka u
međunarodnom nogometu postignuto iz akcija koje
uključuju četiri i manje dodavanja, a 50-60% svih
kretanja koja su vodila do upućivanja udaraca na vrata
započelo je u prednjoj, napadačkoj trećini igrališta. Bate
je istražio aspekte šansi u nogometu i njihov utjecaj na
taktiku i strategiju u svjetlu rezultata koje su prezentirali
Reep i Benjamin (1968). Tvrdilo se da se golovi ne postižu
ukoliko napadačka momčad ne dođe u posjed lopte
te dok napadač, ili više njih, nije u napadačkoj trećini
terena. Što je veći broj posjeda lopte to je veća prilika za
ulazak u napadačku trećinu terena, a time se stvara i više
šansi za upućivanje udaraca na vrata i za zgoditak. Iz
toga je slijedilo da što je veći broj dodavanja po jednom
posjedu lopte to je manji broj ukupnih posjeda lopte
po utakmici, manji broj ulazaka u napadačku trećinu
te je manje ukupnih šansa za šutiranje na vrata. Bate
je odbacio koncept posjedovanja lopte i prihvatio
izravniju strategiju. Zaključio je da momčad, kako
bi povećala broj prilika za postizanje pogotka, treba
odigravati loptu naprijed, prema protivničkim vratima
kada je god to moguće, dakle, smanjiti broj dodavanja
u vlastitu kaznenom prostoru i unatrag, a povećati broj
dugih dodavanja naprijed, vođenje lopte prema naprijed
i što češće proigravati loptom u prostor prema naprijed.
Preporuke su u skladu s „direktnom metodom“ ili
„igrom dugih lopta“. Pristup se pokazao uspješnim u
nekim momčadima niže razine engleske lige. Upitno je
da li je to i recept za igru na višim kvalitetnim razinama,
ali objavljeni su podaci potaknuli raspravu koja je trajala
nekoliko desetljeća.
54
Hughes i Franks (2002) su pokušali pokazati da su te
analize možda previše pojednostavljene i da bi dublje
nedimenzionalne analize dale drugačije odgovore.
Pollard i suradnici (1988) koristili su Reepovu
i Benjaminovu (1968) metodu notacije kako bi
kvantitativno procijenili determinante i posljedice
različitih stilova igre. Sugeriralo se kako razrađen
stil igre ovisi o sekvencijama s mnogobrojnim
dodavanjima tijekom posjedovanja lopte, a da direktni
stil igre znatno ovisi o dugim dodavanjima prema
naprijed i dugim čišćenjima ispred vlastitih vrata
(vratarovim ispucavanjima). Također, saznalo se da
nema povezanosti između stupnja razrađenosti igre
i igre po boku (igra u širinu). Pollard i suradnici su
zaključili da je za trenera važno izgraditi profil stila igre
svakoga suparnika korištenjem ovog tipa kvantitativne
procjene stila igre.
Ručni notacijski sustav koji je razvio Ali (1988)
pratio je 13 osnovnih faktora u igri: vođenje lopte
(dribling), kratka dodavanja, duga dodavanja, pogotke,
zaleđa, udarce u okvir vrata, vratarovo presretanje
lopte, udarac glavom u okvir vrata, udarac glavom
izvan okvira vrata, presijecanje kratkoga dodavanja,
presijecanje dugoga dodavanja, udarac izvan okvira
vrata i pozicije slobodnog udarca. Sustavom se
pokušava utvrditi postoje li specifični i odredivi
obrasci napada te koliko je svaki obrazac utjecao na
rezultat utakmice. Promatrale su se samo sekvencije
igre u napadačkoj polovini igrališta, a zapisivalo se
u dijagrame koji su prikazivali napadačku polovinu
igrališta. Podaci su uneseni u računalo u terminima
X i Y koordinata na dijagramu igrališta (koordinatni
sustav) i uspoređeni u odnosu na obrazac i sastav.
Završna akcija svakoga tipa obrasca igre je analizirana
kako bi se odredio njezin utjecaj na igru. Ali je otkrio
da su obrasci napada, koji su se odvijali duž boka ili
uz bočne crte igrališta, bili uspješniji od onih koji su
se odvijali kroz sredinu igrališta, potom da je zaleđe
najvjerojatniji ishod dugačkoga dodavanja i da igra
koja uključuje velik broj dodavanja povećava izgled za
zgoditak.
Ali (1992) je analizirao obrasce igre nogometnih
klubova međunarodne kvalitete na pet utakmica koje
je odigrala reprezentacija Škotske u razdoblju od 1986.
do 1989. godine. Identificirao je pet tipova napadačkih
obrazaca igre, a svaki je predstavljen velikim brojem
napada. Također je definirao devet različitih tipova
završnih akcija. Analiza je pokazala postojanje značajne
povezanost između završnih akcija i obrazaca igre.
Autor je tvrdio da velik broj napada za svaki obrazac
prevladava problem malog broja analiziranih utakmica,
navodeći brojeve oko četrdeset, ali s devet mogućih
završnih akcija, što postavlja odnos između frekvencije
napada i završnih akcija od oko pet. To se čini preniskim
za statističku značajnost.
Harris i Reilly (1988) su razmotrili napadački uspjeh u
odnosu sa strategijom momčadi i konfiguracijom igrača
oko središta akcije, koncentrirajući se uglavnom na
poziciju napadača u odnosu na obranu i na cjelokupan
uspjeh svakog napadačkog dijela. Ovo je bilo prilično
drugačije od mnogih ranije spomenutih sustava koji su
nastojali razdvojiti svaki niz u pojedinačne, odvojene
akcije. Harris i Reilly predložili su indeks za opis omjera
napadača prema obrambenim igračima u svakom
pojedinom slučaju, a istovremeno su procjenjivali
prostor između obrambenoga igrača i napadača s
loptom. Sve se to analiziralo s obzirom na ishod napada
(uspjeh/srednji uspjeh/neuspjeh). Uspješan napad bio je
definiran kao napad s postignutim pogotkom, srednje
uspješan kao napad koji je završio udarcem na vrata
bez pogotka, a neuspješan napad bio je onaj koji nije
zaključen udarcem na vrata. U analizi uspješnih napada
se pokazala tendencija kreativnog stvaranja prostora
kroz koji je napadač mogao proći pokraj svoga braniča,
dok je za neuspješne napade bilo karakteristično
neuspjelo stvaranje prostora, ponajviše zbog dobro
organiziranih obrambenih linija.
Olsen, bivši trener norveške reprezentacije, i Larsen
(1997) su raspravljali o potrebi za boljom vezom
između „akademskoga“ i „praktičnoga“ pristupa
nogometnoj igri. Utvrdili su da je postojanje dobrog
protoka informacija između dva pristupa glavni razlog
norveškoga uspjeha u međunarodnom nogometu
posljednjih godina. Njihov cilj analize bio je:
1. mjeriti momčadsku učinkovitost brojanjem prilika
za gol
2. mjeriti tipove napada i njihovu učinkovitost
3. steći više znanja o sintaksi utakmice općenito
4. kvantitativno i kvalitativno analizirati svakog
igrača.
Rico i Bangsbo (1996) su u dizajniranju svojeg notacijskog
sustava za nogomet predstavili vrlo jasne radne definicije
elemenata koje prate, i to je izvrstan primjer za dobro
osmišljen sustav. Promatrali su igru danske nogometne
reprezentacije na Europskom prvenstvu 1992. godine
kako bi demonstrirali analize. Potter (1996 a,b) je također
predstavio sustav za notaciju u nogometu i prezentirao
bazu podataka sa Svjetskog kupa u nogometu (1994.
godine, sve 52 utakmice). Testovi valjanosti u članku su
dobri, a podaci su predstavljeni tako da ih mogu slijediti
i drugi istraživači.
Navedeni primjeri predstavljaju različite svrhe koje
notacijska analiza može ispuniti. Novija se istraživanja
koriste ručnom evidencijom za prikupljanje podataka,
a potom podatke obrađuju računalno. Pettit i Hughes
(2001) su koristili sustav ručne evidencije kako bi
analizirali sve utakmice Svjetskog prvenstva 1988.
godine, pomoću baze podataka u koju su podaci
uneseni. Sustav je dizajniran kao dijagram tijeka, stoga je
istraživač upisivao podatke iz polja u polje kako se akcija
pojavila, npr. prvo je uneseno vrijeme pojavljivanja
akcije, potom događaj koji je vodio do dijagonalnog
prijenosa lopte (centaršuta, ubacivanja sa strane) te
mjesto s kojega je lopta upućena i mjesto na koje je
upućena itd. Ako je nakon centaršuta uslijedio udarac
na vrata, dodali su se podaci, inače bi proces unošenja
podataka započinjao ispočetka za drugi ubačaj s boka.
Kako bi se ubrzao proces unošenja podataka koristile
su se kratice.
Sustav za analizu ubačaja i udaraca na vrata bio je
isti onaj koji su koristili Partridge i Franks u svojem
istraživanju (1989 a,b). Sve 64 utakmice sa Svjetskog
prvenstva 1998. godine evidentirane su poslije utakmica
(90 minuta+sudačko vrijeme), iako su produžeci i
jedanaesterci izostavljeni iz analiza. Analizirano je
vrijeme kada je odigran dijagonalni prijenos lopte, akcije
koje su dovele do ubačaja, momčad koja je izvela ubačaj,
prostor igrališta s kojega je centaršut izveden, prostor
igrališta u koji je centaršut izveden, vrsta centaršuta,
ubačaj ispred ili iza obrane, ishod dijagonalnoga
prijenosa lopte, ako ih je bilo: je li izvedeno dodavanje,
broj dodavanja u seriji, vrste udaraca na vrata, visina
udaraca, smjer udarca u odnosu na vratara, brzina
i namjera udarca, kontakt, smjer kretanja vratara te
ishod njegove akcije i posjed lopte, što je omogućilo
evidenciju frekvencija akcija. Korišten je hi-kvadrat
test kao statistički postupak determinacije jesu li se
pojavile statistički značajne razlike među utakmicama
završnog dijela svjetskih prvenstava odigranih 1986. i
1998. godine.
55
KAZNENI UDARCI
Tek je mali broj istraživanja proveden o kaznenim
udarcima. Koristeći ručni notacijski sustav Hughes i
Wells (2002) evidentirali su i analizirali 129 kaznenih
udaraca s namjerom da ispitaju:
• vrijeme za pripremu udarca
• broj koraka u zaletu na loptu
• brzinu zaleta
• brzinu lopte nakon udarca
• mjesto kamo je udarac upućen i ishod.
Dodatno su se bilježile i akcije vratara, postavljanje na
vratima, položaj tijela, kretanje tijekom približavanja
igrača, njegove prve kretnje i sljedeći smjerovi i ishodi.
Ukratko, rezultat istraživanja bio je sljedeći:
• obranjen je jedan od pet kaznenih udaraca (20%;
3/15), jedan od petnaest izvedenih kaznenih
udaraca bio je promašaj (7%; 1/15), a tri od četiri
izvedena penala završila su pogotkom (73%; 11/15)
• najbolji omjer uspjeha izvođenja kaznenih udaraca i
zaleta postignut je ravnomjernim zaletom od četiri,
pet i šest koraka
• dešnjaci i ljevaci bili su podjednako uspješni (u
postocima) u izvođenju kaznenih udraca
• nije obranjen ni jedan udarac na vrata izveden iznad
visine struka
• u izvedbi svakog kaznenog udarca vratar se pomicao
s crte vrata prema naprijed prije no što je igrač izveo
udarac
• iako je uzorak kaznenih udaraca malen, utvrđeno
je da su vratari koji se nisu unaprijed odlučili baciti
ulijevo ili udesno bili najuspješniji u obranama, s
najboljim omjerom obrana i promašaja.
Ovo je dobar primjer ručne notacije koji je osiguravao
precizne podatke na određenoj razini razvoja
kompjuterizacije. Naime, podaci su uneseni u Access
i analizirani u toj bazi podataka. Priroda podataka je
takva da analiza uspješnosti izvedbe kaznenih udaraca,
dakle, nečega što je zapravo zaokružen i odvojen tehnički
element, daje vrlo jasnu sliku o najučinkovitijem načinu
izvođenja i branjenja kaznenih udaraca/jedanaesteraca.
56
ANALIZA KRETANJA U NOGOMETU
Brook i Knowels (1974) su proveli istraživanje u kojem
su opisali metode i postupke za bilježenje i analizu
pokazatelja motoričkog ponašanja na nogometnom
igralištu, tj. kretanja igrača po igralištu te su utvrdili
pouzdanost te metode. Koristili su se stenografskim
simbolima za predstavljanje varijabli i mjernih
parametara. Nikad nije potvrđena valjanost sustava i
neka su pitanja ostala otvorena.
Definitivnu analizu kretanja u nogometu, upotrebom
ručne notacije, proveli su Reilly i Thomas (1976), koji su
zabilježili i analizirali intenzitet i ekstenzitet odvojenih
motoričkih aktivnosti tijekom utakmice. Kombinirali
su ručnu notaciju s upotrebom diktafona kako bi
detaljno analizirali kretanje nogometaša Prve engleske
nogometne lige. Metoda im je omogućila specifikaciju
tempa kretanja i radni učinak igrača na različitim
pozicijama, prijeđene udaljenosti tijekom igre te vrijeme
(u postocima) koje je svaka igračka pozicija provela
krećući se određenim načinom tijekom utakmice.
Također su uvrdili da je igrač prosječno u posjedu lopte
ili u kontaktu s njom manje od 2% vremena igre. Reilly
(1997) je konstantno nadograđivao tu bazu podataka, što
mu je omogućilo da jasno definira specifične fiziološke
zahtjeve u nogometu, kao i sve ostale zakonitosti u
nogometu. Rad Reillyja i Thomasa postao je standard
koji je služio ostalim sličnim istraživačkim projektima
kao referentni model s kojim su uspoređivali svoje
rezultate i postupke.
Withers i suradnici (1982) su proveli detaljnu analizu
obrazaca kretanja igrača u australskom profesionalnom
nogometu. Klasificirali su igrače u četiri kategorije:
zadnji bočni, stoper/branič, vezni igrači i napadači (N=
5, u svakoj grupi pozicija igrača). Igrači su snimljeni za
vrijeme igre, a na kraju utakmice su obaviješteni da su
snimani te ih se zamolilo da „kalibriraju“ razne vrste
kretanja, što znači da je svaki ispitanik potom snimljen
u centralnom krugu (dijametralno ga je prelazio) dok
je hodao, trčkarao, trčao, sprintao, kretao se bočno,
hodao natraške i trčkarao natraške. Izračunata je
prosječna duljina koraka za svakoga ispitanika za
svaki od navedenih načina kretanja. Dobiveni podaci
Withersa i suradnika uvelike su se slagali s nalazima
Reillyja i Thomasa (1976). Obje studije su pokazale da
igrači provedu 98% utakmice bez lopte te su se slagale
i u većini ostalih podataka. Jedina utvrđena razlika je u
vremenu mirovanja. Engleski prvoligaški igrači (Reilly
i Thomas, 1976) su tijekom utakmice mirovali s više od
143 s, a australski 45 s. Withers i suradnici su povezali
svoje iznimno detaljne analize podataka s trenažnim
metodama specifičnim za igru i poziciju.
Računalna notacija

Upotreba računala sama po sebi donosi poseban problem kojega bi

korisnici sustava i programeri morali biti svjesni. Vjerojatnost za pogreške
raste zbog mogućih grešaka istraživača ili grešaka hardvera i programa
istraživačke pogreške (softver). Istraživačke pogreške podrazumijevaju da korisnik sustava može
nenamjerno unijeti pogrešne podatke, npr. pritiskom pogrešne tipke na
tipkovnici. Svaki sustav je izložen i percepcijskim pogreškama koje nastaju
zato što je istraživač pogrešno interpretirao događaj ili zato što je neispravno
fiksirao pozicije igrača, pa istraživač misli da su uneseni točni podaci i kada
tome nije tako. Ovo se često događa u analizama u stvarnom vremenu
(dakle, kada se analiza provodi tijekom samog događaja) kada se podaci
moraju brzo unijeti.
Pogreške hardvera i programa dolaze s računalom ili s programima
koji upravljaju računalom. Takvi problemi mogu se izbjeći opreznim
programiranjem.
Kako bi se obje vrste problema svele na minimum, treba pažljivo
vrednovati računalni notacijski sustav. Rezultate oba notacijska sustava,
računalnog i ručnog, trebalo bi usporediti i kvantitativno procijeniti točnost
računalnoga notacijskog sustava.
Računala se tek u posljednje vrijeme koriste u notacijskim sustavima
zahvaljujući stavovima Franksa i suradnika (1983), koji su smatrali da
ta tehnologija olakšava manipulaciju podacima i njihovu prezentaciju
zahvaljujući svojoj učinkovitosti, a s time se složio i Hughes (1985).
Četiri su glavne svrhe notacije:

glavne svrhe notacije 1. analiza kretanja

2. taktičko vrednovanje igre
3. tehničko vrednovanje igre
4. statističko prikupljanje podataka.

Mnogi, prije navedeni tradicionalni sustavi su se bavili statističkim analizama

sportskih događaja koji su se prethodno trebali ručno evidentirati. Upotreba
računala pomogla je u prevladavanju tog problema jer se utakmica mogla
prikazati prvo digitalno, pomoću baze podataka, izravno na računalu, a
kasnije se mogla dokumentirati odgovorima na pitanja koja se odnose na
igru (Franks i suradnici, 1983). Najveća prednost ove metode je u tome da
je utakmica obuhvaćena u cijelosti i pohranjena na računalu ili vanjskoj
memoriji. A tako započinje i stvaranje baze podataka koja postaje moćno
oruđe kada se jednom obradi, osobito za baze podataka momčadskih
sportova.

57
Jedan od prvih znatnijih iskoraka u računalnoj notaciji Na ta su se područja istraživanja usmjerili Church
načinili su Franks i suradnici (1983a) razvojem mini i Hughes (1986) u pokušaju da ispitaju postojanje
sustava koji se sastojao od tipkovnice u obliku tlocrta obrazaca igre unutar nogometne momčadi te mogu li
nogometnog igrališta na mini računalu i dizajniranjem se pronaći razlozi za objašnjenje rezultata utakmice.
programa koji je otkrivao frekvencijske podatke o Hughes, Robertson i Nicholson (1988) koristili su
raznim aspektima igre. Slijedila se putanja lopte tijekom se istom konceptualnom tipkovnicom i računalnom
igre, pa su se događaji u igri bez lopte morali razmatrati opremom koje su razvili Church i Hughes (1986), ali
posebno. Video je bio vremenski usklađen s tim mini- su izmijenili programsku podršku kako bi analizirali
računalom, tako da su se relevantni dijelovi utakmice završnicu Svjetskog prvenstva 1986. godine. Taktičke
mogli vizualno ponoviti tijekom kompjutorske analize. obrasce igre uspješnih momčadi, tj. momčadi koje
Mayhew i Wenger (1985) su izračunali vrijeme su ušle u poluzavršnicu, usporedili su sa stilom igre
koje su tri profesionalna igrača nogometa utrošila na neuspješnih momčadi, tj. momčadi koje su eliminirane
različite aktivnosti na utakmici, analizirajući video na kraju prvoga kola.
vrpce posebno dizajniranim računalnim programom.
Rezultati su pokazali da u igrača prevladava aerobna Glavni bi se rezultati mogli sažeti u sljedeće:
aktivnost te da su ispitanici tek 12% vremena igre • uspješne momčadi ostvarile su značajno više dodira
izvodili aktivnosti koje primarno aktiviraju anaerobne lopte tijekom jednog posjeda od neuspješnih
energetske mehanizme. Prosječno vrijeme od 4,4 s za momčadi
tako visoko intenzivan rad ukazuje da se uključivao • igrači neuspješnih momčadi značajno su više vodili
laktatni anaerobni sustav. Djelomično je opisana loptu, stvarajući različite obrasce igre, u svom
intervalna priroda nogometa i dani su prijedlozi za obrambenom prostoru od uspješnih momčadi
izradu specifičnih trenažnih programa za nogomet, • taj se osnovni obrazac igre odrazio i na dodavanje
no nacrt istraživanja ipak nije privukao pozornost kao lopte. Uspješne momčadi približavale su se prednjoj
što su je privukli radovi Reillyja i Thomasa (1976) ili šestini igrališta igrajući uglavnom po sredini i kroz
Withersa i suradnika (1982). sredinu igrališta, dok su neuspješne momčadi
Vrednovanje tj. evaluacija je esencijalna komponenta značajno više igrale preko bokova
sporta budući da osigurava treneru oruđe za potrebe • neuspješne momčadi su značajno više gubile posjed
selekcije i izviđanja pomoću utemeljenja normi, lopte u završnim šestinama igrališta (i u obrani i u
standarda iz modela stvorenih na analizama utakmica. napadu) od uspješnih momčadi.
Vrednovanje mora biti što je moguće objektivnije.
Jedan od glavnih zaključaka povezan s ranije
navedenim poznatim opservacijama nogometne igre
(C. Hughes, 1987) odnosi se na broj dodavanja lopte koja
dovode do zgoditka. Na temelju analiza, predloženo je
kako bi za poboljšanje izvedbe i situacijske efikasnosti
u nogometu bilo krajnje korisno da treneri savjetuju
igračima taktičke obrasce napada u kojima niz dodavanja
lopte ne bi prelazio brojku tri. Ta je primjena istraživanja
mogla biti još i bolja da se provela dublja analiza
parametara situacijske uspješnosti. Naime, uopće nije
uzet u obzir uvjet o broju utakmica koje treba analizirat
prije no što se utemelji prepoznatljiv sustav igre.
Minimilno potreban broj analiziranih utakmica je
ključna točka u notacijskoj analizi budući da svaka, i
najmanja promjena, obrasca i profila igre utječe na
izvedene zaključke, osobito ako se povežu s ishodima
utakmice. Momčadi mijenjaju svoje taktičke sustave
i obrasce igre i u odnosu na protivnike, što se u
ranijim notacijskim analizama uopće nije uzimalo u
obzir. Nadalje, postojanje obrazaca igre svojstvenih
pojedinim, iznimno kvalitetnim igračima nije bilo
nikako zabilježeno.

58
Lewis i Hughes (1988) su proširili prethodni rad dubljom
analizom samo napada izvedenih na istom prvenstvu, a
s namjerom da ispitaju stvaraju li neuspješne momčadi
(eliminirane nakon prvoga kola) drugačije navalne obrasce
igre od uspješnih momčadi (kvalificirane za poluzavršnicu).
Napad je definiran kao svako kretanje ili niz kretanja koji
su svoju kulminaciju postizali pokušajima upućivanja
udaraca na vrata, uspješno ili neuspješno. Podaci su
prikupljeni pomoću ukupno 37 varijabli pojedinih akcija
te 18 različitih podjela igrališta. Hi-kvadrat test za nezavisne
uzorke koristio se za uspoređivanje frekvencija akcijskih
varijabli uspješnih i neuspješnih momčadi, a s obzirom na
poziciju na terenu. Zaključak analize bio je da su uspješne
momčadi u napadu izvele značajno više dodavanja od
neuspješnih, osobito u posljednjem napadačkom dijelu
igrališta. Kao i u prethodnom radu Hughesa i suradnika,
uspješne momčadi značajno više koriste središnji dio terena
od onih neuspješnih. Nadalje, pokazalo se da se obrasci
igre u napadu uspješnih i neuspješnih momčadi značajno
razlikuju. Definirane su implikacije nalaza istraživanja
za optimizaciju sportskog treninga i pripreme kako bi se
povećala uspješnost u vrhunskom nogometu.
Partridge i Franks (1989) detaljno su analizirali
prilike za dijagonalni prijenos lopte (ubačaje s bočnih
pozicija) na utakmicama Svjetskoga prvenstva 1986.
godine. Podrobno su definirali kako su interpretirali
dijagonalni prijenos lopte i prikupljene podatke sa
sljedećih aspekata ubačenih lopti:
1. priprema napada
2. područje na kojem se priprema napad
3. područje s kojeg je dijagonalni prijenos lopte
izveden
4. vrste dijagonalnog prijenosa lopte
5. pozicije igrača i kretanje
6. specifični rezultati dijagonalnog prijenosa lopte
7. opći rezultat, ako prilika za ubačaj nije iskorištena.
Pedeset, od pedeset i dvije utakmice natjecanja, su
analizirane pomoću video snimaka, korištenjem
posebno dizajniranog softwera IBM XT Microcomputer
koji omogućava da svaki dio informacije o prilici
za ubačaj bude snimljen i pohranjen. To znači da je
zabilježeno vrijeme kada je izvedena svaka pojedina
akcija tijekom utakmice, kako bi se svaki primjer
mogao kasnije izdvojiti, kao i uobičajeni opisni detalji
utakmice, npr. mjesto održavanja, sastav momčadi
itd. Drugi program je napisan za transformiranje i
skidanje tih podataka u dBASE III+, nakon čega su upiti
upućivani u tu bazu podataka. Autori su saželi svoje
rezultate razmatrajući tzv. sljedeće „ključne faktore“:
1. iskoristi priliku za ubačaj lopte
• ako ciljani igrač može doći u kontakt s loptom;
• ako imate priliku ubaciti loptu iza obrane kako bi
eliminirali vratara;
2. ubačaj lopte bi trebalo izvesti
• prije svega, tamo kamo je moguće,
• iza obrambenih igrača,
• mimo bliže vratnice,
• oštro (ne lobom) i bez gubljenja vremena;
3.  ciljani igrači moraju biti u položaju za prijem
ubačene lopte na način
• da se individualnim kretanjem izbore s obrambenim
igračem za prednju poziciju prema vratima,
• da su što direktniji u akciji,
• da ne trče mimo bliže vratnice kako bi primili
ubačenu loptu,
• da uvijek nastoje uspostaviti kontakt s ubačenom
loptom;
4. prateći igrači se postavljaju tako da
• zatvaraju vrh kaznenog prostora,
• zatvaraju prostor oko dalje vratnice (čime
sprječavaju da ubačena lopta prođe kroz peterac);
5. dijagonalna ubacivanja lopte se ne bi smjela izvoditi
iz područja blizu zastavice postranične crte igrališta
  (aut-linije). Umjesto toga, igrač bi trebao voditi loptu
prema golu te ili izboriti udarac iz kuta ili pak ući u
kazneni prostor i izvesti ubačaj lopte do određenog
igrača.
U zaključku, autori povezuju svoje rezultate s njihovom
primjenom u praksi kako bi pomogli igračima u
razumijevanju njihovih uloga u uspješnoj izvedbi
dijagonalnih prebacivanja u nogometu.
59
 Na svjetskom kongresu Science and Football predstavljeni su brojni radovi o
računalnim analizama nogometne igre (sve je dokumentirano u zbornicima
radova: Reilly i suradnici, 1988; Reilly i suradnici, 1993; Reilly i suradnici,
1997). Slični zbornici radova World Congress Perfomance Analysis in Science
and Sport (Hughes, 1997; Hughes, 1999; Hughes i Tavares, 2001; Hughes i
Franks, 2001) nude ogromnu količinu radova o notacijskim analizama u
nogometu. Mnogi su radovi već predstavljeni ili će biti predstavljeni u knjizi
zbog njihova iznimna doprinosa razvoju računalne opreme i programa, kao
i njihova doprinosa istraživanju igara s loptom, osobito nogometne igre.
Gerisch i Reichelt (1993) su se koristili grafičkim prikazivanjem podataka
kako bi trenerima i igračima omogućili njihovo bolje razumijevanje. Njihove
analize, koncentrirane na konfrontacije igrača na utakmici, jedan na jedan,
predstavljene su grafovima kojima je osnova vrijeme, što omogućava
praćenje i rekonstrukciju tijeka utakmice. Njihov sustav bi također mogao
predstaviti slične analize, zasnovane na vremenu, i drugim varijablama
povezivanjem s video zapisom, čime se zadovoljava potreba igrača za
jednostavnom i preciznom povratnom informacijom.
Winkler (1992) je predstavio razumljivu, objektivnu i preciznu
dijagnozu igračeve izvedbe na treningu i na utakmici, služeći se računalom
upravljanim dvostrukim video sustavom. Sustavom su se procjenjivali
faktori fizičke kondicije angažirani u kontekstu treninga. Koristio se dvjema
video kamerama povezanima s računalom kako bi osigurao pregled čitavog
igrališta. To je omogućilo analizu svih igrača u momčadi tijekom cijele
utakmice, kada su bili u posjedu lopte i bez nje, što mnogi prijašnji sustavi
nisu omogućavali.
Doufor (1993) je predstavio analizu procjene pojedinačne i momčadske
izvedbe u tri područja: fizičkom, tehničkom i taktičkom. Koristio se
računalom potpomognutim povratnom video informacijom i specifičnim
algoritmom za statistiku. Demonstrirao je sposobnost svog računalnog
sustava provedbom precizne analize i pružanjem povratne informacije
trenerima i njihovim igračima i momčadima.
Yamanaka, Hughes i Lott (1993) su, upotrebom poboljšane, suvremenije
verzije sustava kojim su se koristili Hughes i suradnici (1988), prikazali
etničke razlike u međunarodnom nogometu analizirajući Svjetsko prvenstvo
1990. godine. Definirali su četiri etničke međunarodne grupe: britansko
otočje, Europa, Južna Amerika i zemlje u razvoju. Analizirali su obrasce igre
igrača na pojedinim igračkim pozicijama te su definirali i opisali različite
stilove igre te četiri grupe. Istim su se sustavom koristili i u studiji slučaja
Kameruna, reprezentacije koja je bila iznimno uspješna na tom svjetskom
prvenstvu. Usporedili su rezultate opservacije kamerunske igre s rezultatima
drugih grupa ne bi li otkrili kako su Kamerunci postali „nogometna nacija“.
Jinshan i suradnici (1993) su analizirali postignute pogotke i načine
(tehnički elementi) kojima su postignuti, na istom svjetskom prvenstvu te
su podatke usporedili s podacima za Svjetsko prevenstvo 1986. godine.
Partridge i Franks (1993) su se koristili digitaliziranom podlogom (pločom,
tipkovnicom), sličnom onoj kojom su se koristili Hughes i suradnici (1988),
kao i sofisticiranim sustavom da bi usporedili igru na svjetskom prvenstvu
s igrom na svjetskom sveučilišnom prvenstvu. Dobili su značajne razlike
u razini motoričkog znanja i vještine uspoređenih skupova igrača, osobito
u varijablama vođenja i dodavanja lopte. Na temelju rezultata su izradili
prijedloge za trenere sveučilišnih nogometnih momčadi.

60
Sofisticirane analize i definicije prostora za igru (Grehaigne i suradnici, 1996)
donijele su nove ideje i smjerove istraživanja u nogometu. Praktičan primjer
korištenja notacijske analize kao povratne informacije dali su Partridge i
Franks (1996). Autori su istražili aktualne efekte povratne informacije na
uspješnost. Iako su bili limitirani brojem ispitanika, istraživači su pokazali da
je povratna informacija proizvela korisne promjene gotovo u svim subjektima
te da je najbolji aspekt povratne informacije upravo promjena u stavu igrača i
njihovu razmišljanju o analizi njihove vlastite izvedbe i uspješnosti.
Na međunarodnim turnirima, momčadi su se prosuđivale na osnovi
njihove sposobnosti da pobijede. Kako bi postigli svoje pobjede, momčadi
moraju imati učinkovite načine da osvoje loptu, kreirati uspješne napade,
prije svega osvajanjem napadačke trećine terena, stvarati prilike za
postizanje pogodaka, kao i realizirati te prigode visokom učinkovitošću.
Ukupne odabrane kvalitativne i kvantitativne varijable izračunate su na
temelju ranga svih dobivenih varijabli, potom samo defenzivnih varijabli
te samo ofenzivnih varijabli. Izračunata je aritmetička sredina i standardne
devijacije varijabli uspješnosti igre te je konstruiran rang svake varijable.
Spearmanovi koeficijenti korelacije izračunati su između svih rangiranih
varijabli uspješnosti igre. Samo je varijabla uspješnih dodavanja na razini
momčadi objasnila uspjeh momčadi na EURU 2000. Francuska je bila najbolja
momčad prvenstva u uspješnosti dodavanja, prijema, trčanja s loptom i
‘remplanju’. Po postotku uspješnih dodavanja, Francuska je bila rangirana
na vrh svih momčadi. Snaga Italije bila je u obrani. Talijani su bili najbolji u
presjecanjima lopte i treći najbolji u remplanju. U aktivnostima dodavanja
zauzeli su 15. mjesto, dok su po postotku uspješnih dodavanja bili druga
momčad. U konačnici, kad su se obračunale sve analizirane varijable, Italija je
po uspješnosti u tim varijablama bila 13. Prema tim analizama, Nizozemska
je trebala biti bolje plasirana od 3. mjesta. Nizozemska je bila prva prema
posjedu lopte (na ukupnoj udaljenosti od 9,9 km) i druga prema broju
dodavanja i udaraca, a na samom vrhu po uspješnosti njihova izvođenja.
Budući da je Nizozemska dosta kontrolirala loptu, nije imala previše prilika
za presretanje ili duele. To je vidljivo u broju presretanja i duela. Njemačka
je tradicionalno jaka po posjedima lopte (druga), dodavanjima (druga)
i po broju udaraca na vrata (četvrta). Međutim, slabosti u igri njemačke
reprezentacije pronađene su u obrambenim aktivnostima presretanja (16.
mjesto) te oduzimanjima lopte uklizavanjem „remplanje“ i u duelima (15.
mjesto).Obično se u notacijskoj analizi koriste brojke, numerički podaci za
istraživanje i procjenjivanje kvalitete nogometne utakmice. Što se analize
taktičkih aspekata nogometnih utakmica tiče, evidentan je nedostatak
objavljenih istraživanja koja bi se ticala njihove teorijske osnove.
Luhtanen (1993) je statistički procijenio napadačke akcije s utakmica
Svjetskog prvenstva 1990. godine. Usporedio je broj napadačkih akcija i
učinkovitost momčadi poštujući njihov konačani poredak na natjecanju.
Rezultati su pokazali da 69% napada nisu završili izgubljenim posjedom
lopte (slobodni udarci, udarci iz kuta, ubacivanja i izboren kazneni udarac
u napadačkoj trećini terena), iz 28% napada stvorena je prilika za udarac na
vrata, a 9% napadačkih akcija rezultiralo je pogotkom. Ustanovio je također
da su uspješne momčadi (osim Argentine) gospodarile igrom velikim brojem
igrača u napadačkoj trećini te da su stvarale znatno više prilika za pogodak
od neuspješnih momčadi. Pobjednici Svjetskog prvenstva, reprezentacija
Njemačke, pokazala je najveću učinkovitost napada budući da su ih izveli
najviše te da su pritom imali najmanji broj izgubljenih lopti, a stvorili su i

61
najviše prilika za postizanje pogotka. Partridge i Franks
(1993) su također našli da je Njemačka imala najveći
postotak izgubljenih posjeda lopte u napadačkoj trećini
(61%), a najniži postotak u obrambenoj trećini igrališta
(7%).
Tiryaki i suradnici (1997) analizirali su napadačke
taktičke obrasce igre reprezentacije Švicarske za vrijeme
Svjetskog prvenstva 1994. godine. Utakmice protiv
SAD-a, Kolumbije, Rumunjske i Španjolske analizirane
su računalnim notacijskim sustavom, razvijenim u
Centru za notacijsku analizu Sveučilišta John Moores u
Liverpoolu. Studija je pokazala da je švicarska momčad
bila puno uspješnija u srednjem dijelu igrališta, a manje
učinkovita u napadačkim područjima igrališta.
Notacijska analiza snažno pridonosi poboljšanju
uspješnosti, čak toliko da se mogu postići i neočekivani
rezultati. Tako su Tiryaki i suradnici svoje spoznaje
(1997) upotrijebili u radu s turskom reprezentacijom
koja je iznenadila švicarsku momčad u kvalifikacijama za
završno natjecanje Europskoga prvenstva 1996. godine.
Luhtanen i suradnici (1997) koristili su se novim
sustavom notacijske analize kako bi usporedili igru
brazilske reprezentacije s protivnicima na Svjetskom
prvenstvu 1994. godine. Rezultati su pokazali da je Brazil
imao najviše uspješnih pokušaja napada u napadačkoj
trećini igrališta, najveći broj prilika za postizanje
pogodaka stvorenih u zoni šuta i najveći broj udaraca
upućenih na vrata iz prilika za postizanje pogotka.
Zanimljivo je da sve do Pearcea i Hughesa (2001),
koji su analizirali utjecaj zamjenskih igrača na rezultat
utakmica tijekom Europskoga nogometnoga prvenstva
2000. godine, nije bilo takvih analiza. Istraživanje
se sastojalo od dva dijela. U prvom dijelu su autori
evidentirali opće karakteristike svih 176 zamjena (igrača
koji su ušli u utakmicu s klupe). U drugom dijelu su
analizirali 24 zamjenska igrača kako bi procijenili njihov
utjecaj na uspješnost momčadi te jesu li izvedbe i igračka
uspješnost zamjena bile bolje od izvedbi i uspješnosti
zamijenjenih igrača. Istraživanje je provedeno pomoću
računalnog notacijskog sustava, koji je bio povezan s
videom. Analizirali su se podaci prikupljeni 15 minuta
prije zamjene igrača te 15 minuta nakon zamjene
kako bi se usporedile akcije koje je izvela momčad,
odnosno zamijenjeni igrač s akcijama koje su izvedene
(momčadski i pojedinačno) 15 minuta nakon zamjene.
Ciljano su odabrane ukupno 24 utakmice s EURO-a
2000-te u kojima su izvršene 24 zamjene kako bi uzorak
momčadi bio uravnotežen prema pobjedama, porazima
i neodlučenom rezultatu. Uspješnost u dva razdoblja
bila je vrednovana matricama vrijednosti, koje su
omogućile rangiranje varijabli prema važnosti. Te su se
matrice koristile i za procjenu uspješnosti momčadi i
62
za procjenu individualne uspješnosti tijekom 15 minuta
prije zamjene i 15 minuta poslije zamjene. Većina
zamjena se obavila u drugom poluvremenu, prije svega
iz taktičkih razloga. Najčešće su bili mijenjani igrači
na pozicijama veznih igrača, a vjerojatan razlog tome
je visok tempo igre na toj poziciji. Rezultati sugeriraju
da bi izmjene mogle pozitivno utjecati na uspješnost
momčadi (60% analiziranih zamjena pozitivno je
utjecalo na uspješnost). Pronađene su male razlike u
akcijama zamjena i igrača koji su zamijenjeni. Rezultati
upućuju na važan doprinos zamjena uspješnosti
momčadi te osobito na to da trenerima osiguravaju veću
taktičku fleksibilnost.
Neka istraživanja strategije u nogometu uspoređivala
su specifično ponašanje (obrasce kretanja), primjerice
frekvenciju trčanja s loptom na čitavom natjecanju,
npr. na utakmicama europskih prvenstava 1996. i
2000. godine (Luhtanen i suradnici, 2002), ili na razini
momčadi (Yamanaka i suradnici, 1993), pa su usporedili
reprezentacije koje su se natjecale na Svjetskom
prvenstvu 1990. godine. S namjerom da unaprijede
tu vrstu istraživanja, Hughes i suradnici (2001) su
predložili ocjenu strategija pojedinih momčadi kako bi
se utemeljili smisleni normativni profili. Druge analize
pak uspoređuju dodavanja s brojem dodira s loptom
koje napravi svaki igrač. U usporedbi s domaćim
utakmicama, na utakmicama europske razine zabilježen
je trend većeg broja dodavanja po postignutom golu,
više je pogodaka postignuto udarcima upućenima
izvan šeasnaesterca (12%), a strijelci su imali više dodira
lopte. Utvrđeno je da su se golovi postizali češće u
drugom poluvremenu na obje razine natjecanja. Nalazi
istraživanja su potvrdili ranije nalaze da momčad može
pokazati različite napadačke strategije za europska i
domaća natjecanja, iako su potrebna nova istraživanja
da bi se utvrdilo koliko protivnici utječu na izbor
taktike i strategiju. Stvaranje gol-prilika nakon ponovo
stečenog posjeda lopte također se puno istraživalo, ali
sva su istraživanja bila usredotočena na igru u srednjoj
i napadačkoj trećini terena.
Fleig i Hughes su (2004) podrobno analizirali
protunapade tijekom Svjetskoga prvenstva 2002. godine
koji su započinjali osvajanjem lopte unutar obrambene
trećine terena i rezultirali su ulaskom u napadačku
trećinu. Ukupno devet istraživača je prikupljalo i
analiziralo podatke računalnim notacijskim sustavom
iz ranije načinjenih snimaka utakmica.
Rana istraživanja o tome kako su se postizali golovi
u nogometu (Reep i Benjamin, 1968) oblikovala su
taktiku britanskog nogometa. Na većinu je trenera, više
ili manje, utjecala taktika koju su nazivali „igra dugim
loptama“ ili „izravna igra“, a tu su taktiku razvili i počeli
koristiti kao posljedicu upravo tih ranih znanstvenih
istraživanja. Podatke iz tih istraživanja, koji su objavljeni
u kasnim šezdesetim godinama 20. stoljeća, potvrdilo je
nekoliko grupa istraživača koji su ponovno analizirali
različita natjecanja u organizaciji FIFA-e, prije svega
svjetska prvenstva.
Hughes i Franks (2005) su iskoristili svoje odgovarajuće
baze podataka i analizirali broj dodavanja koji su
doveli do pogotka u dva finala svjetskih prvenstava
(FIFA). Rezultati su odgovarali onima iz prethodnih
istraživanja, ali kada su podaci bili normalizirani s
obzirom na učestalost pojedinih dodavanja određenih
duljina, dobili su rezultat da je više pogodaka postignuto
iz dugih sekvenci dodavanja nego iz kratkih sekvenci
dodavanja. Momčadi su izvele značajno više udaraca
na vrata iz dužeg posjeda lopte, ali je omjer postignutih
pogodaka iz tih udaraca bolji u 'direktnoj igri' nego u
'igri čuvanja posjeda'. Zaključno, analiza podataka o
udarcima upućenima na vrata uspješnih i neuspješnih
momčadi za različite dužine sekvenci dodavanja s
utakmica završnice Svjetskog prvenstva 1990. godine
pokazala je da su uspješne momčadi dužim sekvencama
dodavanja postigle više pogodaka po posjedu lopte u
odnosu na kraće sekvence dodavanja. Neuspješnim
momčadima nije koristila nikakva taktika.
Također je zaključeno da je izvorni rad Reepa i
Benjamina (1968), iako predstavlja ključni putokaz
u analizi nogometa, doveo samo do parcijalnog
razumijevanja istraživanoga fenomena. Rad Hughesa
i Franksa (2005) ne samo da je skinuo veo tajne s
podataka i igre dugim loptama, nego je isto tako otvorio
vrata mnogobrojnim istraživanjima i raspravama o
analiziranju pokazatelja sportske izvedbe i uspješnosti
(Hughes i Bartlett, 2002).
SAŽETAK
Područje analize izvedbe i situacijske uspješnosti
općenito se proširilo i znatno napredovalo u posljednja
dva desetljeća. I ovdje su razvoj tehnologije i znanstvena
istraživanja odradila svoje u svrhu razvoja, a pogotovo
razvoja sustava notacijske analize. Naravno, svatko bi želio
najnaprednije sustave, ali zbog njihove visoke cijene, oni su
dostupni samo najbogatijima i najuspješnijim sportskim
momčadima. Najveći skok u razvoju notacijske analize
dogodio se zahvaljujući smanjenju cijena računala i video
kamera, što je mnogim tvrtkama omogućilo da prodaju
specijalizirane programe za različite vrste analize sportske
izvedbe i uspješnosti. Stoga si danas većina sportskih
momčadi i pojedinaca može priuštiti nužnu opremu
za bilježenje/snimanje i analiziranje njihovih izvedbi.
Međutim, posjedovati opremu ne znači automatski i
njezinu učinkovitu upotrebu. Očekujemo da će u idućih
desetak godina postupak analiziranja izvedbe i situacijske
uspješnosti postati znatno jednostavniji. To će omogućiti
programi koji nude neki oblik interaktivne pomoći, a
istovremeno ne zahtijevaju formalnu naobrazbu iz područja
računalstva i statistike, niti umjetnu inteligenciju. S
porastom popularnosti notacijske analize u profesionalnom
sportu, raste i potreba za adekvatnom edukacijom sportskih
znanstvenika i trenera u ovom području. Trenutno
postoje mnogi programi podučavanja i istraživanja
kako bi udovoljili rastućim zahtjevima. Ovi programi će
ojačati notacijsku analizu kao disciplinu vodeći do boljih
istraživanja u smislu metodološkog napretka, primjerenijih
statističkih procedura i jednostavnijih tumačenja dobivenih
rezultata. Tako će se ove prednosti kao povratne informacije
vratiti u sportske organizacije, te ići u korist svim budućim
notacijskim analizama.
63
LOGIKA SPORTSKE ANALIZE
Logika dijagrama tijeka
Smjerovi analize

65
Logika sportske analize
Cilj je ovoga poglavlja pružiti čitateljima uvid u to kako
se različiti sportovi mogu analitički prikazati kao niz
odluka koje donose igrači i ograničenim brojem akcija
i njihovih mogućih ishoda. Ta logička progresija iz
odluke u odluku, odnosno iz akcije u akciju zapravo
su unutarnja struktura svojstvena svakom sportu.
Predstavljeni su dijagrami toka različitih sportova i
načini njihove konstrukcije, kao i načini za određivanje
važnih, ključnih događaja u sportovima. Sljedeći
korak u notacijskoj analizi je osmišljavanje sustavnog
prikupljanja i obrade podataka.
POSJED
LOPTE
IZGUBLJEN
Slika 5.1. Hijerarhijska struktura modela za predstavljanje događaja koji se pojavljuju u momčadskim igrama kao
što je nogomet.
66
Na početku je nužno reći nešto općenito o primjeni
analize u sportu. Kao što je već ranije rečeno, bit
treniranja sportaša je potaknuti vidljive promjene u
njihovu ponašanju. Analitičke metode koje se koriste za
mjerenje tih promjena u središtu su pozornosti u ovom
poglavlju. Objektivno izmjereni indikatori sportske
izvedbe i uspješnosti trebaju poslužiti kao temelj za
buduće planiranje svakog trenažnog procesa. Premda je
svima jasno kako je uspješnost potrebno kvantificirati,
ali i procijeniti njezine kvalitativne aspekte i kako su
oba aspekta podjednako važna, na temelju dosadašnjih
istraživanja područja čini se da je prvi aspekt dosta
zanemaren, a drugi je prepun inherentnih slabosti.
Stoga ćemo se u ovom poglavlju fokusirati na mjere,
indikatore uspješnosti koje je moguće prikupiti u
obliku podataka kako bi se kvantificirala uspješnost
u sportskom događaju, u ovom slučaju uspješnost u
nogometnoj utakmici.
Logika dijagrama tijeka

Utakmica nudi obilje raznolikih i opsežnih informacija. No neprekinuti

tijek akcija i dinamično okruženje čini objektivno prikupljanje podataka
zahtjevnim. Stoga svaka kvantitativna analiza mora biti strukturirana. S
obzirom na to da postoji jako puno načina prikupljanja informacija o bilo
kojem sportu, treba prije svega razmotriti dvije vrlo važne točke:

1. Obavezna konzultacija s najvećim ekspertima (npr. trenerima) o igri

koju se spremate analizirati.
2. Potencijalna upotreba informacija trebala bi biti vodič o tome kako bi
sustav trebalo dizajnirati. Npr. budite sigurni da ste unaprijed, prije no
što počnete bilo što drugo, sasvim jasno definirali sve zahtjeve koje ćete
postaviti pred sustav analize.

Prvi je korak napraviti dijagram tijeka ili logičku strukturu same igre. To znači da treba definirati moguće akcije
u igri i povezati te akcije s njihovim mogućim ishodima, čime se opisuje sekvencijski, ulančani tijek kojim se
utakmica može odvijati. U momčadskim sportovima kao što su nogomet, košarka, rukomet ili hokej na travi, Franks
i Goodman (1984) opisali su igru vrlo jednostavno preko dva modelna stanja igre. Ili je „naša“ momčad u posjedu
lopte ili „protivnička“. To bi trebao biti vrh onoga što Franks i Goodman nazivaju „hijerarhijom igre“. Predložili su
da sljedeća razina pitanja u hijerarhiji bude:

1. Gdje je na terenu naša momčad stekla ili izgubila posjed lopte?

2. Mogu li se ta područja lako identificirati? (npr. igralište je podijeljeno na 6
polja)
3. Tko je u momčadi stekao ili izgubio posjed?
4. Kako je posjed stečen ili izgubljen? Je li gubitak lopte ili posjed lopte
posljedica oduzimanja lopte/uklizavanja, presijecanja, prekršaja ili sličnih
akcija?

Pitanja postavljena pod slikom 5.1. mogu dati izrazito korisne informacije, iako je taj stupanj analize očito vrlo
jednostavan. Najbolje je unaprijed odrediti oblik u kojem bi željeli vidjet svoje podatke. Jednostavne tablične zapise
najčešće je i najlakše napraviti, a i jednostavno ih je prevesti u slikovni prikaz, koji je uvijek lakše razumjeti i usvojiti.
Puno detaljnije analize mogle bi se usmjeriti na pojedine tehničko-taktičke elemente koje pojedini igrači koriste
tijekom igre. One bi također mogle uključivati i fiziološke i psihološke parametre koji se bilježe, preslikavaju duž
vremenske osi za vrijeme nastupa. Bez obzira na to koliko su jednostavne ili složene planirane analize, uvijek treba
počinjati što je jednostavije moguće te postupno dodavati akcije i njihove ishode, djelić po djelić. U računalnoj
terminologiji to se može nazvati dodavanjem „podredova“.

67
Franks i Goodman (1984) predlažu jednostavne serije koraka ili zadataka koje treba poduzeti prije vrednovanja uspješnosti.
Prvi je baziran na gore spomenutim analizama i stanjima:

Zadatak 1: Opišite vaš sport od opće razine do specifične.

Sljedeći korak je funadamentalan za formiranje bilo kojeg analitičkog sustava procjene:
Zadatak 2: Postavite hijerarhiju ključnih faktora uspješnosti.
Finalni korak u procesu priprave je sljedeći:
Zadatak 3: Smislite metodu za bilježenje koja je učinkovita i jednostavno ju je naučiti.

AKCIJA ISHOD POSJED LOPTE

dodavanje dobar stečen
loš izgubljen

udarac izvan okvira izgubljen

iznad okvira izgubljen

blokiran stečen ili izgubljen
obranjen izgubljen
pogodak izgubljen
centaršut dobar stečen
loš izgubljen
udarac iz kuta dobar stečen
loš
vratarovo ubacivanje lopte u igru dobar stečen
loš
ubacivanje lopte u igru dobar stečen
loš izgubljen
vratarovo ubacivanje rukom dobar stečen
loš izgubljen
vratarovo ubacivanje nogom dobar stečen
loš izgubljen
slobodan udarac dodavanje, udarac itd.
kazneni udarac svi mogući ishodi

Slika 5.2. Neke akcije i njihovi ishodi.

Moguće je slijediti prirodni logički sekvencijalni tijek utakmice. Nakon što

je jedan od igrača osvojio posjed lopte, pred njim su brojne mogućnosti 1
izbora sljedeće akcije. Izbor i ishodi akcija određuju koja će momčad biti
u posjedu lopte, postizati pogotke, izvoditi slobodne udarce itd. Sustav se
naravno može učiniti još sofisticiranijim. Prilikom dizajniranja ove vrste 2
modela je teško odlučiti gdje treba stati, a da bi se još uvijek dobili željeni
rezultati.
Temeljni elementi - IGRAČ, POZICIJA, AKCIJA - iz slike 5.3. su ujedno i 3
temeljni elementi analitičkih sustava. Ako je VRIJEME također uključeno,
onda će to biti najsloženiji sustav. Rijetko su istodobno uključeni svi
elementi u sve sustave analize. Npr. ako smo analizirali napadačke obrasce
4
momčadi, nećemo trebati evidentirati brojeve igrača nego ćemo registrirati
samo poziciju na igralištu, akcije i ishod. Ako ćemo ispitivati radni učinak
igrača, onda ćemo bilježiti pozicije, akcije (stajanje, hodanje, lagano trčanje, Slika 5.3. Temeljni elementi svakoga
trčanje, sprint itd.) i, po mogućnosti, vrijeme. To su temeljni elementi svake sustava analize uspješnosti.
analize sporta.

68
Smjerovi analize
Iako postoje brojni čimbenici momčadske uspješnosti
koje je moguće opisati, samo je ograničen broj onih
prioritetnih čimbenika koji su funkcionalno korisni
s gledišta poboljšanja sportske izvedbe i uspješnosti.
Tijekom odlučivanja o tome koje su informacije korisne,
Franks, Goodman i Miller (1983) predložili su da bi
trenere trebala voditi tri elementa:
1. trenerska filozofija
2. primarni ciljevi igre
3. baza podataka s prethodne utakmice/prethodnih
utakmica.
Što to znači? Ako se ciljevi igre, primjerice, temelje na
načelima posjeda lopte, onda bi odgovore na važna,
prioritetna pitanja o uspješnosti trebalo dovesti u vezu
s posjedom lopte (npr. ukupan broj posjeda, gdje je
na terenu izgubljen i osvojen, tko je bio odgovoran za
osvajanje i gubitak posjeda lopte itd.). Trenerska filozofija
također može biti odgovorna za određene obrambene
i ofenzivne taktičke poteze ili čitavu strategiju igre u
kritičnim trenucima utakmice. Ako je to slučaj, onda bi
analize trebalo usmjeriti prema objektivnom brojenju,
registriranju rezultata tih određenih oblika defenzivnog
i ofenzivnog ponašanja tijekom tih razdoblja igre. Treba
primijetiti da su Franks i suradnici utvrdili sljedeće:
Najvažniji od ta tri elementa je stvaranje baze
podataka s prošle utakmice. S takvom bazom podataka
moguće je formulirati model igre sa zadovoljavajućom
snagom predikcije.
Kada bismo znali kada su i odakle postignuti golovi
u prošloj utakmici, mogli bismo konstruirati prediktivni
model igre (s visokom razinom vjerojatnosti događaja)
kao pomoć u planiranju treninga i sportskih izvedbi
i rezultata. Tehničko-taktički trening bi tada mogli
usmjeriti na uvježbavanje rješavanja najvjerojatnijih
tehničko-taktičkih situacija u igri. Trenerski posao
bi se tada mogao usmjeriti na postupno modeliranje
momčadi kako bi se što više približili profilu pobjednika.
Nakon što su vrhunski sportski stručnjaci definirali
sva značajna pitanja u vezi s igrom, nužno je odlučiti
koja nam je razina analize potrebna. Slika 5.3. ilustrira
najnižu, primarnu razinu analize momčadske igre.
Primjer proširuje već korišten nogometni model, ali
potrebno je ponovno naglasiti da se takva analiza može
jednako primijeniti i u drugim momčadskim igrama.
U obzir za prikupljanje informacija uzeta su četiri
područja: posjed lopte, dodavanje, udarci na vrata i
akcije nakon prekida igre. Naravno, unutar svake od tih
kategorija je dostupno puno više detalja. Npr. nakon što
je udarac izveden, iz analize ne bi trebalo biti vidljivo
samo je li udarac upućen u okvir vrata ili mimo njega,
nego i je li udarac obranjen ili je postignut pogodak.
Nije nevažno ni kako je promašen gol, je li udarac na
vrata završio pokraj gola, iznad ili i pokraj i iznad vrata?
Te su informacije iznimno važne i trebale bi utjecati na
ono što slijedi u trenerskoj praksi, tj. na treninzima.
Franks i suradnici (1983) su izjavili «informacija
dobivena iz akcija nakon prekida (udarac iz kuta,
ubacivanje i slobodni udarac) nije nevažna za definiciju
uspjeha ili neuspjeha.» Treneri bi trebali očekivati,
zahtijevati određenu razinu uspješnosti u izvedbi
akcija nakon prekida u igri kao što je nogomet.
Definicija uspješne izvedbe i uspješnosti svakako će
ovisiti o trenerovoj osobnoj filozofiji ili poimanju
dotičnog sporta. Trenerova se filozofija pretvara u
trenerova očekivanja i zahtjeve, koji bi igračima trebali
biti jasni, a tijekom trenažnog procesa se pretvoriti u
uvježbane tehničko-taktičke obrasce. Npr. slobodan
udarac dodijeljen u obrambenoj trećini igrališta trebao
bi biti prenesen u manje od tri poteza u napadačku
trećinu igrališta, dok bi slobodan udarac dodijeljen u
napadačkoj trećini igrališta trebao rezultirati udarcem
na vrata u manje od tri poteza. Ako se ta očekivanja ne
ostvare, onda se akcije nakon prekida registriraju kao
neuspješne.
69
Za takvu vrstu analize, tj. za prikupljanje podataka za
takvu vrstu analize potreban nam je cijeli tim stručnjaka
i vrlo detaljan i opširan, sveobuhvatan sustav evidencije.
Ipak, postoje samo dvije osnovne odvojene kategorije
u izvedbi i uspješnosti nogometaša koje se mogu
vrednovati. To su kretanje s loptom i kretanje bez lopte.
Ti oblici motoričkog ponašanja mogu se evidentirati
kumulativno, npr. ukupan broj trčanja u obranu, ili
se mogu iskazati kao omjer uspješnih/neuspješnih
izvedbi pojedinih tehničko-taktičkih elemenata, npr.
20 uspješnih i 10 neuspješnih kratkih dodavanja stvara
omjer uspjeh/neuspjeh od 2:1. Područje igrališta u
kojem se pojavljuju događaji moglo bi se, i trebalo
bi se, uključiti u evidenciju kako bi izračunima
i analizi dala nužna prostorna dimenzija. Tome
služi jednostavna podjela igrališta na šest jednakih
polja, čime se dobiva definicija napadačke, srednje i
obrambene trećine igrališta. U nekim istraživanjima
su se koristili općenitijim definicijama prostora
sve do kaznenog prostora koji su onda podrobnije
prostorno definirali (Church i Hughes, 1986; Hughes i
suradnici, 1988), budući da je to prostor od posebnog
interesa. Nadalje, moguće je prikupljati podatke koji se
odnose na fiziološke zahtjeve igre metodama mjerenja
frekvencije srca i razine laktata u krvi tijekom i/ili nakon
utakmice. Te se mjere zatim mogu povezati s tehničko-
taktičkim podacima, što u konačnici pruža zaokruženu
informaciju o svim aspektima izvedbe i uspješnosti
pojedinaca unutar momčadske igre.
Analiza igre može se primijeniti na način
demonstriran u ovom poglavlju za procjenu dijelova
momčadi, kao i za procjenu igre cijele momčadi te nekih
ili svih pojedinaca. Moguće je tako objektivno ocijeniti
učinkovitost napadačke, vezne i obrambene linije igrača
unutar momčadi, izabrati najbolju kombinaciju igrača
za pojedine zadatke te pratiti njihovu uspješnost.
70
SAŽETAK
Vrijedi ponoviti, prije bilo koje druge analize treba
provesti logičku analizu oblika i funkcije događaja
(tehničko-taktičkih elemenata i situacija) u sportu u tri
koraka:
Zadatak 1: Opisati sport od opće razine do specifične.
Zadatak 2: Rangirati ključne faktore uspješnosti po
važnosti.
Zadatak 3: Smisliti učinkovitu i jednostavnu metodu za
bilježenje.
Što je sport, momčadska igra kompleksnija, to više pažnje
treba posvetiti odlučivanju o tome što se zapravo traži
od analitičkog sustava. Koji će se dijelovi momčadi ili
pojedinci analizirati, koje su akcije i događaji najvažniji
i slično.
Sljedeći korak u logičkoj analizi je donošenje odluke
o razini na kojoj će se analiza provesti. Ako je riječ o
momčadskom sportu, koje dijelove momčadi planiramo
analizirati? Ili hoće li biti promatrani pojedinci? Ili
cijela momčad? Ova se vrsta odluke ne mora donositi
u individualnim sportovima, ali i tu treba odlučiti
o stupnju ili razini detalja koji će se na kraju analize
prikazati. Te se odluke moraju donijeti na samom
početku analitičkog procesa.
KAKO RAZVITI NOTACIJSKI SUSTAV
Sustav za prikupljanje podataka
Dijagrami raspršenosti
Tablice frekvencija
Serijski sustavi podataka
Općenito o sustavima prikupljanja podataka

71
KAKO RAZVITI NOTACIJSKI SUSTAV

Cilj ovoga poglavlja je da vam omogući razvijanje

vlastitog ručnog notacijskog sustava. Vrijede isti
temeljni principi bez obzira na razinu njegove složenosti.
Isti logički proces morate slijediti i ako želite razviti
računalni notacijski sustav, a u ovom poglavlju je opisan
temeljni dio tog razvojnog procesa.

72
Sustavi za prikupljanje podataka

Postoji nekoliko vrsta sustava za prikupljanje podataka DIJAGRAMI RASPRŠENOSTI

koji se okvirno mogu podijeliti u tri kategorije:
Dijagrami raspršenosti obično su jednostavni i najčešće
1. dijagrami raspršenosti korišteni za prikupljanje podataka o aktivnosti te
2. tablice frekvencija omogućuju trenutnu povratnu informaciju treneru i
3. serijski sustavi. sportašu. Obično se koriste u obliku crteža, na stranici
papira, kao shematski prikaz igrališta i na njemu
zabilježene akcije na pozicijama na kojima su se stvarno
i dogodile. Npr. razmotrimo situaciju u kojoj nogometni
trener želi znati gdje njegova momčad najčešće gubi
posjed lopte. Jednostavan plan igrališta omogućuje
bilježenje tih pozicija.

73
 Slika 6.1. Jednostavan dijagram raspršenosti za bilježenje pozicija
gubitka posjeda lopte u nogometu.

Što još trener treba znati ? Možda koji su igrači najviše skloni gubitku posjeda. Ako dodamo brojeve igrača koji su
izgubili posjed lopte, učinit ćemo sustav malo sofisticiranijim.

9
6
7 6
10 8

6
6

4
6
2

Slika 6.2. Jednostavan dijagram raspršenosti za bilježenje pozicija

u nogometu na kojima dolazi do gubitka posjeda lopte igrača
uključenih u analizu.

74
Što bi još trener trebao znati o problemu gubitka posjeda lopte? Možda mu akcije koje igrači izvode mogu dati bolji
uvid u relativne vrijednosti uspješnosti uključenih igrača.

9S
6P
7D 6C
10D 8D

8D

6P
6K

4P
6P
2K

Slika 6.3. Jednostavan dijagram raspršenosti za bilježenje

pozicija u nogometu na kojima dolazi do gubitka posjeda lopte,
s uključenim igračima i akcijama.

Znači, ako bilježimo i uključene akcije, trebat ćemo jednostavnu definiciju najčešćih akcija i nekih simbola:

D dodavanja
Vl vođenje lopte
Dpl dijagonalni prijenos lopte
U udarac
O oduzimanja lopte, uklizavanja

S obzirom na to da je ovaj postupak kompliciraniji, potrebno nam je malo preciznosti kako bi mogli skupljati
podatke onom brzinom kojom se odvija utakmica.

DIJAGRAMI RASPRŠENOSTI
PREDNOSTI MANE

- jednostavnost i brzina - ne zna se redoslijed događaja – nema uzastopnosti, ni oznake

- točnost - ako dovoljno vježbate, možete biti prilično precizni vremena.
- uobičajeno se vode za vrijeme utakmice
- trenutna povratna informacija
- obično nema potrebe za obradom podataka,

Moramo biti svjesni da postoji opasnost u interpretaciji takvih jednostavnih modela podataka, ne samo zbog toga
što im uobičajena točnost nije velika, nego i zato što jednostavni podaci mogu donijeti samo jednostavne analize.
Pokušaji dublje analize mogu jedino dovesti do problema.

75
TABLICE FREKVENCIJA

Tablice frekvencija predstavljaju još jedan uobičajeno

korišten model prikupljanja podataka koji omogućuje
brze, jednostavne analize izvedbe sportaša i momčadi.
Razmotrimo sada primjer u kojem bi trener želio znati
koji su igrači izveli koju akciju tijekom igre. Koristeći
tablicu frekvencija, kao što je prikazano primjerom
tablice 6.1., istraživač jednostavno može bilježiti
učestalost korištenja neke akcije određenog igrača u
momčadi.

AKCIJE 1 2 3 4 5 6…….
DODAVANJA ••••••• ••• ••••
VOĐENJE LOPTE ••• • ••
dijagonalni PRIJENOS LOPTE •••• •••• ••
UDARCI •• •
UKLIZAVANJE •••• •••• •
„REMPLANJE“ • ••

Tablica 6.1. Primjer jednostavne tablice frekvencija.

PREDNOSTI MANE

- jednostavnost i brzina - potreba za obradom podataka

- točnost - mogu biti precizne uz vježbanje - ne zna se redoslijed događaja - nema uzastopnosti, ulančanost
- uobičajeno se vode za vrijeme utakmice - opasnosti u interpretaciji ovih jednostavnih modela podataka.
- trenutna povratna informacija

76
SERIJSKI SUSTAVI PODATAKA

Bilježenje redoslijeda kojim se neki događaj odigrao,

daje istraživaču mogućnost detaljnije interpretacije
uspješnosti izvedbe. Tako se ključni događaj, kao
što je udarac na vrata u nogometu, može analizirati
ispitivanjem svih kretanja i TE-TA elemenata koji su
do odlučnog događaja doveli, a posljedično se može
ustanoviti postoje li ponavljajući obrasci događaja.
Te informacije su vrlo korisne treneru, ne samo kada
se radi o njegovim igračima, nego i o protivnicima.
Također, dobiveni obrasci mogu pomoći sportskim
znanstvenicima u razumijevanju različitih sportova.

PRVI KORAK:
Morate odlučiti što želite od sustava prije nego ga dizajnirate!

Ovo zvuči pomalo neobično, ali razlog leži u činjenici da notacijski sustavi donose
veliku količinu podataka. Ukoliko nemate kristalno jasnu ideju o tome koje podatke
želite prikupiti, možete otkriti da će vaš sustav prikupljati zbunjujuće i ponekad nevažne
informacije. Vrijeme koje provedete radeći na modelu kojim želite prikazati izlazne
podatke, korisno je utrošeno i može vas sačuvati od kasnijih frustracija. Važno je da to
također pojednostavljuje posao oko definiranja ulaznih podataka. Kada jednom odlučite
što želite, proces dizajniranja vašeg sustava prikupljenih podataka je jednostavan i
izravan. Za sve sustave analize vrijedi činjenica da je često najteži dio izdvojiti smislene
i važne podatke iz mase podataka. Najjednostavniji način započinjanja je razmatranje
temeljnog primjera. Nogometni trener može htjeti više informacija o obrascima
udaraca, ili o njihovu izostanku, za svoju momčad.

Zbog toga će trener trebati informacije iz sustava koje se sastoje od sljedećih podataka:
1. mjesto s kojega je izvedeno dodavanje koje prethodi udarcu (asistencija)
2. igrač koji je izveo dodavanje
3. vrsta dodavanja
4. mjesto s kojega je udarac na vrata izveden
5. igrač koji je izveo udarac
6. ishod udarca, npr. pogodak, obrana, blok, promašaj (pokraj vrata), promašaj (iznad
vrata), korner....

77
Podaci koje je potrebno zabilježiti u ovom primjeru relativno su jednostavni. U idućem
koraku ćemo notacijskim znakovima označiti svaku od gore navedenih varijabli. Prvo
je potrebno igralište podijeliti na segmente, tj. polja i svako od njih označiti brojkom podjela igrališta
ili slovom (obično su prednosti u korištenju izričito jednog ili drugog). Odluka o tome
kako bi površina za igranje trebala biti podijeljena nije uvijek tako jednostavna kako
se čini. Korištenje malih polja omogućuje preciznije lociranje pozicije na kojoj se neka
akcija dogodila, ali veći broj polja znači da morate prikupiti više podataka kako bi imali
značajan broj akcija u svakom polju. Ako dvojite, uvijek se priklonite jednostavnom
rješenju; najutjecajnije istraživanje u nogometu (Reep i Benjamin, 1968) je provedeno
tako da je igralište podijeljeno na tri dijela, na obrambenu, srednju i napadačku trećinu.
S druge strane, na slici 6.4. primjetna je suprotna krajnost definicije s velikim brojem
pozicijskih polja.
Za bilježenje položaja, igrača, akcije i drugoga korisno je imati simbole, šifre ili šifre, simboli, kodovi
kodove unesene u sustav, budući da to čini analizu podataka puno jednostavnijom.
Unos manjeg broja stavki također donosi uštedu vremena i često znači razliku između
mogućnosti i nemogućnosti bilježenja podataka tijekom utakmice. Igrače možemo
jednostavno identificirati po brojevima na njihovim majicama (ako ih, naravno, imaju), klasifikacija igrača
međutim, ukoliko postoji više od devet igrača u momčadi, moramo bilježiti dvije
znamenke umjesto jedne. U prošlosti su neki sustavi koristili slova za igrače s brojem
10 i 11. Na slici 6.4. korištena su slova umjesto brojeva za razlikovanje pojedinih polja
igrališta. To je važno zato što je za svako polje potrebno zapisati samo jednu informaciju
bez obzira o kojem se polju radilo. To se može činiti trivijalnim, ali kad sustavi bilježe
na tisuće podataka, svaka mala ušteda u dizajnu, u fazi razvoja, višestruko će povećati
učinkovitost sustava u budućnosti.
Pretpostavimo da je trener odlučio koristiti slova za obilježavanje dijelova terena,
a brojeve za igrače momčadi. Da li takvo označavanje pozicijskih polja izgleda kao
razuman plan? Prisutni su brojni potencijalni problemi. Upotreba slova «I», «L» i «O»
može kasnije prouzročiti probleme u računalnom očitavanju. Najčešće se bilježenje
obavlja brzo, stoga se lako mogu zamijeniti «I» i «L» , jedno slovo s drugim, a i brojkom
«1». Naravno slovo «O» se može zamijeniti slovom «Q» te ništicom «0».

A B C D E F

G H I J K L

M N O P R S

Slika 6.4. Definiranje pozicija na skici nogometnoga igrališta.

78
Glavni problem prethodno navedene skice igrališta je u
jednoj od definicija. Hoće li takva podjela igrališta dati
treneru dovoljno informacija o vitalnim, značajnim
dijelovima igrališta s kojih njegova momčad izvodi
udarce dobro ili loše? Čini se malo vjerojatnim. Zbog
toga su istraživači znali nejednako dijelili igralište,
nastojeći što preciznije definirati područja od najvećeg
interesa, a to je područje oko gola. Puno je načina kako
se ovo može provesti.
Jedan vrlo jednostavan uključuje korištenja prikaza
samo polovine igrališta, ali tako se gubi mogućnost
evidentiranja udaraca na vrata s vlastite polovine terena.
Drugi način u provođenju ovog postupka bit će
korištenje odsječaka gola, kao što je prikazano na slici
6.6. Ovo je korišteno u brojnim sustavima, i u košarci i
u nogometu, te je dalo dobre efekte. U obje igre postoji
optimalno područje iz kojeg se izvodi udarac i koje je
mnogo lakše definirati na ovaj način.

J K L M

F A
N P R S

G D B

H E C

Slika 6.5. Definiranje pozicija na skici nogometnog igrališta usmjereno na analiziranje napadačkih akcija.

N
N A
G
K D
P
P
L H E B
R
R C
J
M F

Slika 6.6. Definiranje pozicija na skici nogometnoga igrališta usmjereno na analizu napadačkih akcija.

79
Za naš primjer pretpostavimo da trener koristi shemu igrališta prikazanu na slici 6.5. i da su igrači identificirani
brojevima na majicama. Dvije akcije koje evidentiramo su dodavanje i udarac. Postoje četiri različite vrste dodavanja
koje su naši treneri definirali:

Dijagonalni prijenos lopte Dpl

Dodavanje po tlu Dpt
Dodavanje zrakom Dz
Dodavanje glavom Dg

Sada jedino trebamo odlučiti o mogućim ishodima druge akcijske varijable, tj. udaraca na vrata, i dobili smo
notacijski sustav. Trener je na ovom stupnju razvoja sustava odlučio ne praviti razliku između tipova udaraca, stoga je
potrebno bilježiti samo ishod udaraca. Budući da pišemo prvo slova, a potom brojke prilikom evidentiranja pozicija
i igrača, onda ćemo koristiti kodiranje slovima za ishode akcija. Brojni sustavi uključuju specifično izumljene
simbole, no kako bi ovaj primjer ostao jednostavan, zadržat ćemo se na brojčanim i alfanumeričkim simbolima za
prepoznavanje. Jednostavan znak bi bio:

POGODAK P
OBRANA O
ŠIROKO Š
VISOKO V
BLOK B
SKOK S

Trener sada može započeti s evidencijom igre. Primjer dobivenih podataka izgledat će kako je prikazano u tablici
ispod.

ASISTENCIJA S POZICIJE IGRAČ TIP DODAVANJA UDARAC S POZICIJE IGRAČ ISHOD

M 7 Dpl D 8 O
M 6 Dpt E 7 G
J 5 Dz B 9 G
K 9 Dg D 11 Š

Tablica 6.2. Primjer evidencije igre.

Na taj način trener, ili neki drugi istraživač/ analitičar, može bilježiti poziciju s koje je izveden udarac, tko ga je izveo
i koji je bio ishod udarca. Zbog načina na koji su ti podaci uneseni (broj, slovo, ponovno broj) i separacijskih linija
za svaki udarac, interpretacija podataka je relativno jednostavna.
Treba zapamtiti da su kodovi u ovom primjeru izabrani zbog jednostavnosti. Koristite ono što vam je najzgodnije
i što vam je najpoznatije. Iznad svega, neka vam sustav bude što je moguće jednostavniji i lakši.
Jedini problem s kojim se treneri nakon toga suočavaju je obrada podataka. Prije svega, potrebno je prikupiti
dovoljno podataka da bi se oni klasificirali kao značajni, a potom se može istražiti distribucija udaraca i njihovih
asistencija, u odnosu na igrača ili poziciju, zajedno s njihovim ishodima. Ovaj model obrade podataka je vrlo
značajan u većini oblika analiza i povratnih informacija. Analiza podataka je težak dio notacijskih analiza.
Prikazana tablica olakšava bilježenje navedenih podataka i smanjuje mogućnost pogreške, a lakše je interpretirati
podatke koji su već zabilježeni. Također je poželjno da i drugi lako razumiju sustav prikupljanja podataka. Odlučite
tko će se najviše koristiti vašim sustavom i prilagodite ga da bude razumljiv. Ukoliko je sustav samo za osobnu
upotrebu, provedite koliko je god vremena potrebno radeći na njemu da dobijete željene karakteristike.
Uvijek zapamtite da će drugi ljudi, kada budu koristili vaš sustav ili će im se predstavljati podaci iz vašeg sustava,
biti skloni procijeniti cijeli sustav samo na osnovi njegova izgleda.

80
OPĆENITO O SUSTAVIMA PRIKUPLJANJA PODATAKA

Što općenito možemo naučiti o notacijskoj analizi iz našega primjera? U

najopćenitijem modelu notacije zabilježeni su sljedeći parametri:

1. mjesto parametri modela notacije

2. igrač
3. akcija i posljedični ishodi
4. vrijeme.

Ovo je najobičnija moguća situacija u bilo kojoj analizi igre. U većini

notacijskih sustava bit će potrebne samo dvije ili tri od tih varijabli. U
individualnim sportovima, kao što su skvoš, tenis ili gimnastika, notacija
u koju je uključen jedan sportaš postaje jednostavnija. U momčadskim
sportovima je mnogo teže, ovisno o analizi i modelu izlaznih podataka. U
određenim situacijama, kada se bilježi kretanje i akcije jednog igrača, neće
biti potrebno bilježiti varijablu „igrač“ s obzirom na to da se notacija odnosi
samo na jednog izvođača. Vremenska varijabla ne koristi se često kao druge vremenska varijabla
varijable u notacijskom sustavu, jer ona povećava složenost sustava, iako
postoje neke analize koje će to zahtijevati. U analizama gdje su podaci o
brzini, ubrzanju i/ili intenzitetu rada poželjni, izlazni podaci će koristiti bazu
vremena. Reilly i Thomas (1976) proveli su ono što se sada može smatrati
klasičnom studijom analize pokreta u nogometu, koristeći se kombinacijom
ručne notacije sa štopericama i diktafonima. Varijable“pozicija“ i „akcija“
su gotovo uvijek uključene u notacijski sustav, iako postoje primjeri sustava
koji ne koriste niti jednu od navedenih. U konačnici, većina sustava će
koristiti dvije ili tri od gore navedenih varijabli, a vrlo je malo slučajeva gdje
je potrebno koristiti sve četiri. U našem primjeru smo evidentirali mjesto,
igrača, potom ishod akcije (udarca na vrata). Početak i kraj svake sekvence
označen je novim redom za svaki događaj.

Pozicija - način na koji je pozicija definirana u primjeru bio je dobar kao pozicija
i svaki drugi za evidenciju pozicijskih podataka. Potrebe sustava često
diktiraju definiciju koju sustav zahtijeva. Očito, što je definicija određenija,
informacija je preciznija. Kako bi definicija postala značajna potrebno je
prikupiti što više podataka. Međutim treba biti oprezan da se ne izgubimo
u previše podataka ili beskonačnom postupku prikupljanja jer naime,
notacija nije sama sebi svrha, i krajnji produkt bi trebao opravdati utrošeno
vrijeme. Stoga evidentiranje pozicije uvijek predstavlja kompromis između
preciznosti i količine podataka koji su nam na raspolaganju.

81
Igrač - zabilješka o tome koji je igrač izveo akciju nije bitno drugačija u igrač
većini sofisticiranih sustava. U individualnim sportovima sustav može
evidentirati samo jednog igrača, pa prema tome diferenciranje neće biti
potrebno.

Akcija - ono što je naš primjer učinilo relativno jednostavnim je činjenica akcija
da smo razmatrali samo dvije akcije: asistenciju i udarac na vrata. Ali čak
i tada, sustav za evidenciju i dalje zahtijeva četiri različite vrste dodavanja
(asistencije) i šest mogućih ishoda udaraca. Situaciju bi mogla zakomplicirati
želja da se sazna je li momčad vratila posjed lopte nakon obrane ili bloka.
Zato treba vrlo pažljivo razmotriti složenost situacije prilikom definiranja
svih mogućih akcija i njihovih možebitnih ishoda u igri kao što je nogomet.
Logična i strukturirana analiza je spregnuta s jasnom idejom o glavnoj
informaciji o igri i iz igre koja nam je potrebna, a rezultati te analize
tvore jezgru svakog notacijskog sustava. Prikladan, upravljiv sustav koji
će proizvesti pouzdane i suvisle podatke, mora se temeljiti na pažljivoj
analizi sporta koji se promatra. Duboko razumijevanje logike strukture igre
sporta koji se proučava podloga je na koju će se oslanjati cijela konstrukcija
notacijskog sustava.

Najvažniji aspekt definiranja bilo koje akcije i/ili njezina ishoda je potpuna
sigurnost kreatora sustava da su radne definicije akcija jasne i nedvosmislene.
Radna definicija akcije ili ishoda omogućuje vama, ali i drugima, dosljedno
interpretiranje događaja na isti način. Iskustvom je utvrđeno da je svaki
problem s pouzdanošću/ponovljivošću prikupljanja podataka gotovo uvijek
blisko povezan s jasnoćom radne definicije.

Prije novih primjera, nekoliko napomena koje bi trebalo zapamtiti:

1. Morate imati jasnu ideju o tome koje informacije želite od sustava.

2. Učinite prikupljanje i obradu podataka za početak što je moguće jednostavnijima. Izgradite svoj kompleksan
sustav u fazama, u skladu s onim što znate raditi i s čime se možete nositi.
3. Testirajte svoj sustav na malom dijelu utakmice ili događaja, koristeći se videom. Na taj način možete vježbati i
poboljšati svoje notacijske sposobnosti, a i saznati koliko ste precizni. Potom opet slijedi vježbanje i usavršavanje.
4. Testirajte sustav kako biste vidjeli je li prikupio podatke koje ste htjeli. Lako se zanijeti u fazi dizajniranja
sustava, dodajući i prikupljajući po malo podataka, sve dok cijela struktura nije poprimila enormne proporcije
i zaobišla izvorne ciljeve definirane na početku.
5. Što je vaš sustav složeniji to će vam više vremena trebati za njegovo usvajanje. Tijekom dodavanja povećala se i
količina izlaznih podataka, što znači znatno više posla pri obradi podataka. Npr. notacijski sustav koji su razvili
Sanderson i Way (1979) zahtijeva 5-8 sati učenja i 40 sati za obradu podataka s jedne utakmice.
Uvijek zapamtite:
NEKA BUDE JEDNOSTAVNO!
  Kad steknete iskustvo, samopouzdanje i brzinu, sustav možete nadograditi i učiniti ga kompleksnijim. Najvažnije
 je da imate potpuno obrađene izlazne podatke i da ste odlučili o dodatnim modelima izlaznih podataka.
6. Jednom kada ste došli do završne verzije vašeg sustava, kontinuirano testirajte sustav te ispitajte da li podaci
koje možete prikupiti daju odgovore na pitanja koja imate o svom sportu, a potom morate testirati njegovu
pouzdanost. Ovo ne mora nužno biti kompliciran postupak, a vrlo je važno znati kolika je pouzdanost vašeg
sustava.

82
PRIMJERI PODATAKA

Postoji ograničen broj oblika u kojima se podaci
pojavljuju. Najjednostavniji način da dobijete ideju kako
prezentirati podatke je da proučite sve postojeće oblike
prezentacije u polju notacijske analize. U rješavanje
tog problema uloženo je već puno truda i mašte, no
unatoč tome to područje notacijske analize i dalje ostaje
najmanje razvijeno. Iako su se neka istraživanja izravno
pozabavila problemom povratnih informacija (Franks
i Nagelkerke, 1988; Hughes i McGarry, 1989), ipak se
većina radova bori za održavanja koraka s tehnološkim
prednostima računalnih grafika i/ili interaktivnog videa.
Komparacija podataka je jedan od glavnih razloga
za prikupljanje podataka i formiranje baza podataka.
Statističke metode se koriste za testiranje da li se
uspoređene izvedbe značajno razlikuju i nisu li to sve
samo slučajni događaji. Statistika neće samo pokazati da
li su skupovi podataka različiti ili ne, nego će i odrediti
količinu podataka koju je potrebno prikupiti da bi
usporedba bila moguća. Ako ne poznajete statističke
postupke, konzultirajte se sa stručnjakom. Pomoć
također možete pronaći na fakultetu ili sveučilištu.
Namjeravate li se koristiti statistikom pri obradi svojih
podataka:
OPĆI ILI SAŽETI PODACI
Nastoji se da budu u obliku ukupnih vrijednosti
varijabli, a obično se odnose na akcije cijele momčadi
ili pojedinca. Ovakvi se podaci obično prikazuju u
tablicama, iako se za neke prilike mogu koristiti grafovi
i slike. Uobičajen statistički test u kojem koristimo
ovakvu formu podataka za utvrđivanje značajnih razlika
je t-test. Primjeri tih podataka prikazani su u tablici 6.3.
(Partridge i Franks, 1989).
FREKVENCIJE
Jasno predstavljanje distribucije frekvencija donosi
probleme koji modele za izlazne podatke čini malo
kompliciranijima. Dvodimenzionalne distribucije nisu
komplicirane. Graf, histogram i ostalo jasno će prikazati
svaki važan podatak. Npr. slike 6.7. i 6.8. pokazuju
distribuciju akcijske varijable, udarca, s drugom
varijablom, igračima. Obje pokazuju glavnu poantu
podatka, a to je da određeni igrači ne izvode udarce
toliko često kao neki drugi igrači.

Odluku o statističkim metodama donesite još u fazi

dizajniranja vašega sustava.

GRUPA A GRUPA B
ARGENTINA ITALIJA BUGARSKA J.KOREJA MEKSIKO PARAGVAJ BELGIJA IRAK

UKUPNO PRILIKE 53 48 43 48 36 46 42 39
ISKORIŠTENE 38 32 30 40 31 40 36 33
NEISKORIŠTENE 15 16 13 8 5 6 6 6
PROMAŠAJI 16 13 10 17 11 22 12 20
PROMAŠAJI OD UKUPNiH UDARACA 42% 41% 33% 42,5% 35,5% 55% 60% 61%
BLOKIRANI 7 7 12 12 4 5 GRUPA2A 5
BLOKIRANO OD UDARACA 18 21,5 40 30 13 12,5 3 15
GOLOVI 6 5 2 4 3 4 3 1

Tablica 6.3. Podaci o udarcima sa Svjetskoga nogometnoga prvenstva 1990. godine (Partridge i Franks, 1989a,b).

83
 8
Slika. 6.7. Primjer distribucije frekvencija udaraca po igraču.
0
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Slika 6.8. Različiti načini predstavljanja istih podataka distribucije frekvencija udaraca po igraču.
Prezentacija postaje zahtjevnija čim se uključi više
varijabli ili se ispituje distribucija po površini igrališta.
Područje za igru je obično dvodimenzionalan prostor,
ili se takvim smatra, a raspodjela broja akcija s obzirom
na poziciju (distribucija frekvencija) zahtijevat će tri
dimenzije , jednu za varijable, a druge dvije za prostor
igre. Ovaj problem se pokušavalo riješiti na brojne načine.
Izravan pristup je jedan od načina. Vrijednost varijable
upisuje se u odgovarajuće područje prikaza igrališta.
U stvari ovaj prikaz je malo bolji od tabličnog prikaza,
a pokazuje kako učestalost akcije varira u odnosu na
određena mjesta na igralištu. Idealno, da bi dobili jasnu
sliku raspodjele akcijske varijable u odnosu na mjesto
na igralištu, trebali bi se koristiti trodimenzionalnim
grafičkim prikazom. Sve dok je prezentacija odrađena
kvalitetno, na taj način možemo lakše razumjeti
podatke. Ipak, ni ovdje se sve ne odvija bez problema.
Prvo, kreiranje jasnog i razumljivog trodimenzionalnog
grafičkog prikaza vrlo je teško. A drugo, teškoće se
značajno povećavaju samom spoznajom da će bilo koja
manja frekvencija ostati skrivena iza veće frekvencije
podataka.
84
11
Sanderson i Way (1979) prihvatili su se ovog problema
na genijalan način, korištenjem, kako su sami nazvali,
uzdužnog (longitudinalno) i poprečnog (latitudinalno)
zbrajanja uzduž igrališta, u njihovu slučaju skvoš
igrališta. Npr. raspodjela udaraca zbrojena je kroz polja
igrališta (poprečna suma) kako bi dala uzdužni profil
udaraca. Slično tome, raspodjela udaraca zbrojena je
dužinom igrališta (longitudinalna suma) kako bi dala
lateralni profil udaraca. Tim načinom prezentacije
dva grafa omogućuju dvodimenzionalnu prezentaciju
trodimenzionalne distribucije udaraca po površini
igrališta. Hughes je primijenio taj oblik predstavljanja u
svom radu o skvošu, ali uglavnom radi usporedbe svojih
podataka sa Sandersonovim. Dok neki ljudi nemaju
problema u shvaćanju tih prostornih transpozicija,
primijećeno je da mnogi treneri i sportaši smatraju to
vrlo zbunjujućim. Prema tome, Hughes i McGarry (1989)
su probali naći rješenje za prezentiranje ovog modela
podataka korištenjem računalne grafike. U današnje
vrijeme većina baza podataka ima već integriranu
trodimenzionalnu grafiku. Najvažnija poanta je, i uvijek
će ostati, da bi prezentacija podataka trebala biti što
jasnija i jednostavnija.
ZAVISNI PODACI
Ulančani, sekvencijski podaci su nizovi odsječaka
akcija ili kretnih struktura koji se povezuju s obzirom
na poziciju igrača ili, najčešće, vrijeme. Primjer te
vrste podataka mogli bi biti obrasci dodavanja lopte
prilikom stvaranja gol prilika. Usporedba igre dviju
međunarodnih ragbi momčadi, npr. Francuske i
Engleske iz 1988. godine, dala bi vrlo različite putove
stvaranja prilika za polaganje. Francuska je u to doba
bila momčadi s izrazito trkačkom momčadi koja je
mogla dodavati te trčati s loptom bilo gdje na igralištu,
dok je pak Engleska u to vrijeme bila taktički nepokretna
i davala je prednost udarcima, bilo po preporuci trenera
bilo zbog straha od pogrešaka, tako da su engleski
ragbijaši rijetko trčali s loptom bez obzira što su imali
najbolje slijepo krilo, prvog i drugog centra i leteće krilo
tog vremena. Za usporedbu tih vrsta podataka, tj. za
testiranje značajnosti koriste se metode korelacije.
Slikovni pristup dobar je za prezentiranje ovog oblika
podataka. To je vrlo jednostavan grafički prikaz onoga
što bi inače bio tablični prikaz podataka, ali ništa manje
učinkovit.
Reilly i Thomas (1976) razvili su notacijski sustav koji
kombinira ručno evidentiranje i snimanje diktafonom
na audio traku. Sustav su koristili za proučavanje brzine
i radnog intenziteta igrača u nogometu. Oni su pratili
obrasce kretanja pojedinih igrača, bilježeći kinematiku
kretanja (npr. stajanje, hodanje, kaskanje, sprintanje),
i pozicije na igralištu gdje se ta kretanja odvijaju te
vremenske intervale u kojima su se kretanja odvila. To
im je omogućilo da izračunaju prijeđenu udaljenost
i ukupni radni učinak (intenzitet igre) na različitim
pozicijama u ekipi.
SAŽETAK
Teško možemo sažeti glavne značajke ovog poglavlja,
stoga dajemo sljedeće smjernice za razvoj i korištenje
notacijskog sustava.
• Budite sigurni da imate jasnu ideju o tome što želite
analizirati prije nego počnete. Ako je moguće, trebali
bi također znati kakvi će biti vaši izlazni podaci i u
kojom obliku. Potrebno je naravno dosta iskustva u
opažanju i bilježenju akcija određenog sporta kako
bi razvili svoj sustav. Dobrim planiranjem uštedjet
ćete dragocjeno vrijeme.
• Zadržite sustav za prikupljanje podataka što duže
možete što jednostavnijim. Ako se javi potreba da
sustav postane kompleksniji, promjene uvodite
jednu po jednu. Prije nove promjene sustava, budite
sigurni da ono što se načinili u prijašnjem koraku
potpuno funkcionira.
• Ako namjeravate koristiti statistiku za testiranje
svojih podataka i utvrđivanje značajnih razlika
ili traženje drugih spoznaja, također morate biti
sigurni u postupke koje namjeravate koristiti prije
no što počnete s prikupljanjem podataka. Većina
statističkih testova će zahtijevati minimalnu
količinu podataka, stoga će to, zapravo, odrediti
koliko utakmica morate evidentirati.
• Ako vaše podatke treba prezentirati ostalima, kao
što je obično i slučaj, trebate se jako potruditi da
oblik i stil prezentacije odgovara ljudima s kojima
ćete komunicirati. To posljednje uvijek zapamtite
zato jer ste se vi mučili s podacima neko vrijeme,
pa ono što se vama čini jednostavnim i očitim za
ostale može biti vrlo zbunjujuće. Ako dvojite, uvijek
se priklonite jednostavnosti.
85
PRIMJERI NOTACIJSKIH SUSTAVA
Generički notacijski sustavi igre na utakmici
Momčadski sportovi
Usklađivanje sustava
Analiza kretanja igralištem
Radne definicije

87
PRIMJERI NOTACIJSKIH SUSTAVA

Cilj je ovog poglavlja prikazati mnoštvo jednostavnih, a

učinkovitih primjera notacijskih sustava za različite vrste
sportova i različite svrhe, što uključuje analize utakmica
ili susreta u individualnim i momčadskim sportovima,
potom analize uspješnosti pojedinih sportaša, analize
kretanja na igralištu te analize struktura pokreta i
prijedloge za istraživanje sportova u kojima uspješnost
ovisi o tehničkoj perfekciji.

88
Generički notacijski sustavi igre na utakmici

Počinjemo s nekim generičkim primjerima koje su To su sljedeći sportovi:

razvili stručnjaci Centra za analizu sportske izvedbe
i uspješnosti iz Cardiffa za potrebe nastave, tj. kako bi 1. momčadski sportovi
studente sveučilišnog studija upoznali s područjem. • ragbi
Prvi primjeri prikazuju primjenu notacijskog sustava • nogomet
u sportovim u kojima se tijekom meča „sukobljuju“ dvije • hokej na travi
strane, dva pojedinca, dva para ili dvije momčadi. U tim
se sportovima uspješnost možda i najčešce procjenjuje 2. individualni sportovi
notacijskim sustavima. • tenis
• skvoš itd.

MOMČADSKI SPORTOVI

Prvi primjer notacijskog sustava je analiza dodavanja,

primjenjiva za svaki momčadski sport. Za svaki sustav
bit će potreban neki pregled podataka kako bi se podaci
o uspješnosti smjestili u kontekst.

A D G K

B E I M

C F J N

Slika 7.1. Prijedlog podjele terena za igru, moguća modifikacija prema specifičnim potrebama.

89
Prijedlozi akcija za nogomet koje će se bilježiti (moguća prilagodba za druge sportove)
D dodavanje
T trčanje s loptom
V vođenje lopte (duel s protivnikom)
Dpl dijagonalni prijenos lopte
DG dodavanje glavom
GK gubitak kontrole
U udarci na vrata

Ishodi:
G zgoditak
V previsoko, iznad okvira vrata
Š preširoko, izvan okvira vrata
S skokovi
B blokovi
GP gubitak posjeda

Ishodi (razlozi):
LD loše dodavanje
SP spriječio protivnik (presječeno dodavanje)
GK gubitak kontrole (nad loptom)

Koristite igračev broj s majice za identifikaciju igrača.

Predloženi oblik obrasca za prikupljanje podataka (tablica 7.1.) omogućit će ulančano bilježenje podataka. Model,
međutim, može biti jednostavno modificiran prema specifičnoj potrebi koju želite od sustava. Stupac za vrijeme nije
nužan ako ne želite izvoditi neke oblike vremenske analize podataka. Ako ste zainteresirani samo za analiziranje
obrazaca dodavanja momčadi, onda možda nećete htjeti otkrivati razliku između igrača, pa ni taj stupac neće biti
potreban, a sustav će biti još jednostavniji.

Domaća momčadi……………….. Gostujuća momčadi……………..

Datum……………………….. Mjesto održavanja………….
Natjecanje…………………… Rezultat…………………….

VRIJEME POZICIJA IGRAČ AKCIJA ISHOD

Tablica 7.1. Predloženi nacrt tablice, obrasca za prikupljanje podataka koji omogućuje dosljedno prikupljanje.

90
Koristite se odvojenim tablicama za svaku momčad i nastojte zabilježiti sve akcije u svakom posjedu. Koliko traje
pojedini posjed (u sekundama), koliko dodavanja se izvede, koliko akcija se izvede. Razdvojite posjede lopte
koji završavaju pogocima od onih koji završavaju udarcima na vrata kao i od onih koji završavaju dijagonalnim
prijenosom lopte (ubačajem pred vrata) ili gubitkom posjeda lopte. Analizirajte različite igrače s obzirom na
izvedene akcije i njihov položaj na terenu.
Već je rečeno da se sustav može lagano modificarati za primjenu u drugim sportovima, kao što su košarka, odbojka
ili ragbi, jednostavnim mijenjanjem prikaza i podjele terena, primjerenim definiranjem akcija i prekida igre.
U našem nogometnom primjeru pokazat ćemo primjenu notacijskog sustava na analizi kojoj je bio cilj
analizirati sposobnosti distribucije lopte desnoga beka. Stoga se evidentirala svaka akcija kojoj je subjekt desni bek
nogometnoga kluba Brook House, sudjelovao u igri ili dodavao loptu.

Sljedeći simboli i njihova značenja su korišteni za ostvarenje cilja:

• dodavanje, iznad simbola D, npr. DN2 je dodavanje nogom između 10 i 30 metara
(treba napomenuti da se ispucavanja ne broje ni u dovršena ni u neizvedena dodavanja)
• udarci na vrata iznad znakova za stopala ili glavu ispred kojih stoje (npr. N) za pogodak i X za promašaj
• uspješno dodavanje iznad simbola za stopala, glavu ili ruku
• neuspješno dodavanje iznad simbola za stopala, glavu ili ruku, zaokruženo.

Dodavanja/Čišćenje/Udarci Udaljenosti Oznake (simboli)

Nogom <10 metara N1
10-30 metara n2
>10-30 metara n3
Glavom <10 metara g1
10-30 metara g2
>10-30 metara g3
rukom <10 metara r1
10-30 metara r2
>10-30 metara r3
Tablica 7.2. Analiza sposobnosti distribucije lopte desnog beka.

Primjer zabilježenog podatka izgledao bi ovako:

DG3 12,37
a znači sljedeće: lopta dodana, iznesena glavom na udaljenosti od 30 metara ili više, a akcija se dogodila u 12. minuti
i 37. sekundi poluvremena. Ti se podaci unesu u odgovarajući stupac obrasca za prikupljanje podataka.

91
Podaci su se u našem primjeru prikupljali tijekom 45 minuta (jedno poluvrijeme) na utakmici lokalne nedjeljne
nogometne lige.

Informacije o utakmici

Datum = 29.10.1989.
Vrijeme početka = 12:09

Prvo poluvrijeme: NK Bow & Arrow protiv NK Brook House

(crne i bijele pruge) (plave i tamnoplave pruge)

rezultat na poluvremenu 1:3

Iz rezultata koji slijede vidljivo je da su obavljene sljedeće analize:

1. Broj dodira s loptom = 29

2. Broj dodira lopte svim načinima:

• broj kontakata lopte stopalom = 21
• broj kontakata lopte glavom = 3
• broj ubacivanja sa strane ili u igru = 5

3. Postotak dodira ostvaren nekim načinom:

• stopalo = 21/29 = 72,4%
• glava = 3/29 = 10,4%
• ubacivanja = 5/29 = 17,2%

4. Broj neuspješnih dodavanja (tj. pogrešaka) označenih zaokruženim simbolima = 9

5. Broj pogrešaka u bilo kojem načinu dodira lopte:

• stopalo = 8
• glava = 0
• ubačaji = 1

6. Postotak pogrešaka u bilo kojem načinu dodira lopte:

• stopalo = 8/9 = 88,9%
• glava = 0/9 = 0%
• ubačaji = 1/9 = 11,1%

7. Distribucija, dodavanje lopte na različite udaljenosti:

A ukupna analiza
• ukupno < 10 metara = 14 (stopalom = 12, glavom = 1, ubacivanja = 1)
• ukupno 10-30 metara = 11 (stopalom = 5, glavom = 2, ubacivanja = 4)
• ukupno > 30 metara = 4 (stopalom = 4, glavom = 0, ubacivanja = 0)
UKUPNO: 29

Postoci ukupnih analiza distribucije lopte A

< 10 metara = 48,3 % (stopalom = 85,7%, glavom = 7,1%, ubacivanja = 7,1%)
10-30 metara = 37,9% ( stopalom = 45,5%, glavom = 18,2%, ubacivanja = 37,.4%)
< 30 metara = 13,8% (stopalom = 100%)

92
 B analiza uspješnih, dovršenih dodavanja (ne uključuje čišćenja, ispucavanja):
• ukupno < 10 metara = 3 (stopalom = 2, glavom = 0, ubacivanja = 1)
• ukupno 10-30 metara = 6 (stopalom = 3, glavom = 0, ubacivanja = 3)
• ukupno > 30 metara = 2 (stopalom = 2, glavom = 0, ubacivanja = 0)
UKUPNO: 11
*uključuje jedan uspješan udarac na vrata

Postoci analizirani uspješnih dodavanja B

ukupno < 10 metara = 27,3% (stopalom = 66,7%, ubacivanja = 33,3%)
ukupno 10-30 metara = 54,6% (stopalom = 50%, ubacivanja = 50%)
ukupno > 30 metara = 18,2% (stopalom = 100%)

C analiza neuspješnih dodavanja (ne uključuje čišćenje):

• ukupno < 10 metara = 6 (stopalom = 6)
• ukupno 10-30 metara = 2 (stopalom = 1, ubacivanja = 1)
• ukupno > 30 metara = 1 (stopalom = 1)
UKUPNO: 9

Postoci analiziranih neuspješnih dodavanja C

ukupno < 10 metara = 66,7% (stopalom = 100%)
ukupno 10-30 metara = 22,2% (stopalom = 50%, ubacivanja = 50%)
ukupno > 30 metara = 1 (stopalom = 100)%)

8. Omjer: izvedena dodavanja prema ukupnom broju dodavanja = 11/20= 0,55

omjer: neuspješna dodavanja prema ukupnom broju dodavanja = 9/20 = 0,45
(napomena: ne uključuje čišćenje)

9. Analiza čišćenja, ispucavanja

• ukupan broj čišćenja = 9
• ukupan broj čišćenja na svakoj udaljenosti:
ukupno < 10 metara = 5 (stopalom = 100%, glavom = 1)
ukupno 10-30 metara = 3 (stopalom = 50%, glavom = 2)
ukupno > 30 metara = 1 (stopalom = 100 %)

Postoci
ukupno < 10 metara = 55,6% (stopalom = 80%, glavom = 20%)
ukupno 10-30 metara = 33,3% (stopalom = 33,3%, ubacivanja = 66,7%%)
ukupno > 30 metara = 11,1% (stopalom = 100 %)

10. Tablica 7.3. Shema igre praćenog igrača

Dijelovi utakmice Broj dodira lopte Uspješno Neuspješno Čišćenje
0-5 min 2 1 1 0
5-10 min 2 0 1 0
10-15 min 4 1 2 1
15-20 min 4 1 1 2
20-25 min 3 3 0 0
25-30 min 3 1 2 0
30-35 min 1 0 0 1
35-40 min 3 1 0 2
40-45 min 4 3* 1 0
45-50 min 3 0 1 2
(* uključuje jedan uspješan pokušaj udarca na vrata)

93
 18% 11%
55% 67%

27% 22%

Slika 7.2. Prikaz broja izvedenih dodavanja. Slika 7.3. Prikaz broja nedovršenih, neuspješnih dodavanja.

11%
56%

33%

Slika 7.4. Prikaz broja čišćenja.

20

15

10

Slika 7.5. Prikaz postotaka aktivnosti u prvom poluvremenu.

94
 Samo jedno poluvrijeme nogometne utakmice nikako
ne može pružiti značajnu količinu podataka iz kojih bi
se mogli izvesti relevantni zaključci, ali ovaj primjer daje
ideju o tome kako analizirati i predstaviti podatke, pa bi
bilo dobro napisati i nekoliko navoda o interpretiranim
podacima. Većina je dodira lopte desnoga beka (72,4%)
bila izvedena stopalom, ali taj postotak vodi i većoj
količini pogrešaka, 88,9% ih je načinjeno stopalom.
Otprilike podjednak broj dodavanja izveden je na
udaljenostima manjima od 10 metara i između 10 i
30 metara, odnosno 48,3% i 37,9%. Unatoč gotovo
jednakoj raspodjeli, igrač je bio dva puta uspješniji u
dodavanjima na udaljenosti između 10 i 30 metara nago
u dodavanjima na udaljenosti manjoj od 10 metara.
Ovaj uspjeh na srednjoj udaljenosti (10-30 metara)
preslika je činjenice da je igrač napravio samo 1/5
ukupnih pogrešaka na toj udaljenosti. Ovom analizom je
utvrđeno da je igrač izveo 10% više uspješnih dodavanja
(ne uključujući čišćenja) nego neuspješnih dodavanja.
Analizom izvedenih čišćenja pokazano je da ih je
većina provedena na kratkim udaljenostima manjima
od 10 metara. Kako smjer raspodjele nije evidentiran,
ovaj aspekt čišćenja je teško interpretirati, ali dio
objašnjenja može biti u tome da zadnji bočni igrači
igraju pokraj poprečne (tj. gol-aut) crte igrališta, pa
im je najsigurnije čišćenje izvesti preko te crte koja je
u mnogim situacijama manje od 10 metara od mjesta
igre. Ispitanikova razdoblja intenzivne uključenosti u
igru bila su vremenski uravnoteženo raspoređena kroz
cijelo poluvrijeme bez i jednog pasivnog petominutnog
razdoblja. Još općenitiji komentar traži malen doprinos
koji je dodavanje lopte glavom dalo igri. Taj se nalaz
može objasniti stilom protivnikove igre, zbog relativno
niskih napadača protivnik nije uputio gotovo ni jedno
dodavanje prema napadačima kroz zrak.
SMJER IGRE
DESNOG ZADNJEG IGRAČA
Slika 7.6. Shematski dijagram nogometnog igrališta. Prikazuje predloženu podjelu igrališta na mrežu koja omogućuje evidenciju.
USKLAĐIVANJE SUSTAVA
Prvi primjer notacijskog sustava je analiza dodavanja,
primjenjiva za svaki momčadski sport. Za svaki sustav
bit će potreban neki pregled podataka kako bi se podaci
o uspješnosti smjestili u kontekst.
Sustav za prikupljanje podataka može se učiniti još
detaljnijim:
1. Podijelite li podatke o dodavanjima lopte stopalom
na dodavanje lijevim i dodavanje desnim stopalom,
ispred već poznatih simbola doći će simbol za nogu
- D ili L. Npr., LN = dodavanje lopte zrakom lijevom
nogom na 10 metara ili manje.
2. Evidencija prekršaja i isključenja (dobivanje kartona
i isključenja).
3. Evidencija udaraca na vrata različitih ishoda
različitim simbolima = U; npr. ULN, != uspješan
udarac na vrata lijevim stopalom s udaljenosti
manje od 10 metara od gola UG, X = neuspješan
pokušaj udarca na vrata glavom s udaljenosti manje
od 10 metara od gola.
4. Moguće je uvesti i bilježenje podataka o oduzimanju
lopte uklizavanjem, no to izlazi izvan okvira cilja
analize, a to je „sposobnost distribuiranja lopti
desnog zadnjeg obrambenog igrača“.
5. Koristite se mrežom u notiranju. Mreža bi mogla
biti dizajnirana na temelju mjerenja dužine i širine
igrališta te dijeljenjem u devet istih polja (slika 7.6.).
Takva mreža olakšava bilježenje podataka o tome
odakle je i kamo zadnji desni uputio loptu.
LN(9) SN(8) DN(7)
LV (6) SV (5) DV (4)
LO (3) SO (2) DO (1)
95
Analiza kretanja igralištem

Analiza kretanja igrača po igralištu je vrlo uobičajen

način primjene notacijskog sustava u gotovo svim
sportovima prije svega kao sredstvo za procjenu
specifičnih fizioloških zahtjeva svakog sporta. Ovdje
će se predstaviti specifičan primjer analize pojedinca
u momčadskom sportu. I, naravno, te se ideje mogu
primijeniti na sve sportove.

ANALIZA KRETANJA IGRALIŠTEM

U ovom je primjeru notacijski sustav primijenjen s ciljem da se analiziraju

svi obrasci kretanja vrhunskih nogometaša te, ako je moguće, da se otkriju
razlike u tim obrascima kretanja prema igračkim pozicijama na temelju
njihove usporedbe.

Probnim ispitivanjem, koje je trajalo desetak minuta, ustanovile su se probni sustav

prednosti i slabosti sustava. Pokazalo se da je sustav prikupio ogromnu
količinu podataka, ali je bio presložen. Stoga je trebalo donijeti tešku odluku
kojom se mora postići kompromis između ograničenja ručne notacije i
željene količine prikupljenih podataka. Sustav ručnog bilježenja stoga se
mora revidirati i ponovno vrednovati kako bi se potvrdila učinkovitost
metode.

Snimljena je nogometna utakmica (N=1), međunarodnoga karaktera, završna metoda

odigrana između Njemačke i Španjolske, 2006. godine. Lokacija kamere
je nepoznata, no pretpostavlja se da je kamera bila postavljena negdje na
središnjoj crti. Utakmica je pogledana po jednom za svaku disciplinu (N=
3), za ukupno tri igrača, po jednom za napadača, veznog i obrambenog
igrača u trajanju od 20 minuta.
Zbog nedostatka tehnološke opreme, vrijeme kretanja mjereno je
zapornim satom (štopericom) i metodom slučajnog uzorka. Za praćenje je
odabrana momčad Španjolske. Prije toga su operativno definirani obrasci
kretanja, a za bilježenje podataka bila su potrebna dva istraživača.

96
 Kretanje Stenografski simboli
Mirovanje M
Hodanje H
Lagano trčanje (jogging) J
Bočno kretanje dokorakom ∆
Sprintanje *
Aktivnosti povezane s igrom U

Tablica 7.4. Stenografski simboli i njihova značenja.

Prilagodbom obiju teorija, i one Hughesa i Franksa (2004), kao i one Franksa i Goodmana (1984), smišljen je
jednostavan dijagram tijeka primjeren za ovo istraživanje (slika 7.7.).

OGRANIČENJA

Jedno od ograničenja ovog istraživanja je vremensko ograničenje, nepostojanje tehnološke opreme za mjerenje
vremena te činjenica da podatke bilježe dva istraživača (povećana mogućnost za nastanak sistematske pogreške
zbog nenamjerne pogreške, npr. unos pogrešnog simbola). Osim toga, uslijed kontinuirane prirode trčanja, teško
je jasno odijeliti kretanje u tako oštro odvojene, diskretne kategorije kao što su sprintanje i lagano trčanje.

MIROVANJE

ŠPANJOLS
KA

POSJED SREDNJI HODANJE

LOPTE
ENI
OBRAMB

SPRINTANJE

Slika 7.7. Hijerarhijski model vremenske analize u nogometu.

97
RADNE DEFINICIJE

Mirovanje - stajanje, sjedenje, ležanje ili istezanje - PRIKUPLJENI PODACI

aktivnosti koje nisu naporne.
Hodanje (naprijed, natrag, bočno) - stražnja noga ne
napušta podlogu dok prednja ne ostvari kontakt s
podlogom. Ovo kretanje je sporo po svojoj prirodi.
Trčanje (naprijed, unatrag) - radi se o sporim kretnjama
trčanja bez očitog, iscrpljujućeg napora.
Sprintanje - eksplozivno kretanje koje uključuje strelovitu
ekstenziju kuka i koljena. Ubrzanje (akceleracija) je
očito.
I tablica 7.5. i slika 7.8. prikazuju da se na poziciji
napadača, u nogometu, od ukupno 20 minuta igre,
sprinta 5,57 minuta (26%), trči 5,23 minute i hoda 5,07
minuta. Možemo pretpostaviti da bi napadač trebao
češće sprintati i trčati za vrijeme utakmice, budući
da upravo te kratkotrajne eksplozivne aktivnosti
kroz prostor stvaraju prilike za pogodak na utakmici.
Suprotno tome, napadač je utrošio samo 1,28 minutu
od promatranog vremena na aktivnosti vezane za igru.

Aktivnosti u vezi s igrom - svaka situacija u kojoj je Kretanje Vrijeme (min)

igrač u kontaktu s loptom ili pokušava doći u kontakt s Sprintanje 5,57
lopotom, a uključuje sljedeće TE-TA elemente: udarac
Trčanje 5,23
na vrata, vođenje lopte, slobodni udarci, dodavanja,
'remplanje', uklizavanje, usmjeravanje lopte, lopte uz Hodanje 5,07
bočnu liniju... Bočno kretanje dokorakom 1,05
Mirovanje 3,08
UKUPNO 20
Aktivnosti u igri 1,28

Tablica 7.5. Obrasci kretanja napadača.

25

20

15

10

0 Slika 7.8. Dijagram obrazaca kretanja napadača.

98
Tablica 7.6. i slika 7.9. prikazuju rezultate praćenja Kretanje Vrijeme (min)
kretanja veznoga igrača. U usporedbi s napadačem, vezni Sprintanje 5,24
igrač provodi više vremena u širem rasponu aktivnost, Trčanje 6,41
što može biti uzrokovano njegovom specifičnom
Hodanje 3,52
ulogom, tj. povezivanjem obrane i napadača, što čini
Bočno kretanje dokorakom 2,01
tako da izvršava i napadačke zadatke, koji se sastoje od
kratkotrajnih brzih prodora (23% vremena trčanje), i Mirovanje 2,82
obrambene zadatke, kada se kreće bočno dokorakom UKUPNO: 20
(11% vremena) ili usmjerava loptu i 'rempla'. Povrh Aktivnosti u igri 3,07
toga, ta njegova uloga otkriva zašto vezni igrač izvodi
više aktivnosti u igri (3,07 minuta). Tablica 7.6. Obrasci kretanja veznoga igrača.

25

20

15

10

0 Slika 7.9. Dijagram obrazaca kretanja veznog igrača.

Obrasci ponašanja obrambenog igrača, kao što Kretanje Vrijeme (min)

prikazuju tablica 7.7. i slika 7.10., slični su obrascima Sprintanje 3,37
kretanja veznih (9% aktivnosti je utrošeno na bočno
Trčanje 5,01
kretanje dokorakom, što je povezano s 'remplanjem'
i usmjeravanjem lopte, aktivnostima svojstvenim Hodanje 4,55
braničima). To je suprotno od napadača koji se bočno Bočno kretanje dokorakom 2,48
kretao dokorakom samo 5% vremena. Nadalje, i branič Mirovanje 4,59
i vezni igrač utrošili su više vemena u aktivnostima koje UKUPNO: 20
su u vezi s igrom, što upućuje na to da je momčad težila Aktivnosti u igri 2,42
obrambenoj taktici više nego napadačkoj.
Tablica 7.7. Obrasci kretanja braniča.

25

20

15

10

0 Slika 7.10. Dijagram obrazaca kretanja braniča.

99
 Kretanje Aritmetička sredina i standardna devijacija
Sprintanje 4,71 ± 1,18
Trčanje 4,55 ± 0,75
Hodanje 4,78 ± 0,79
Bočno kretanje dokorakom 1,85 ± 0,73
Mirovanje 3,5 ± 0,96
Aktivnosti u igri 2,26 ± 0,91

Tablica 7.8. Obrasci kretanja prosječnoga nogometaša.

PRIMJENA

Za vrijeme natjecanja ne možemo izravno mjeriti

parametre kao što su frekvencija srca, tjelesna
temperatura ili respiracijski parametri. Vremenska
analiza kretanja, treneru pomaže u procjenjivanju
fiziološkog stanja (pripremljenosti) igrača. Stoga se
vremenska analiza kretanja koristi za sljedeće svrhe u
trenerskoj praksi:

Kao pomoć treneru u izradi preciznih, individualiziranih

kondicijskih trenažnih programa koji će razvijati
specifične fiziološke sustave potrebne za vrijeme
natjecanja.
• Kao pouzdan, objektivan izvor povratne informacije
igračima (Hughes i Franks, 2004).
• Time što vrednuje važne i učinkovite aspekte
natjecanja, analiza kretanja potiče i trenere i igrače
na usvajanje racionalnog i sustavnog pristupa za
poboljšanje sportske izvedbe i uspješnosti.
• Smanjuje nepredvidljivost (Lyle, 2002).

SAŽETAK

Predstavljeni su jednostavni i praktični primjeri

notacijskih sustava za nogomet. Notacijski se sustavi
mogu prilagoditi i drugim sportovima.

100
POUZDANOST I USPOREĐIVANJE PODATAKA
Pouzdanost
Što je slučajna pogreška?
Što je sistematska pogreška?
Smanjivanje pogreške mjerenja
Teorija pouzdanosti
Vrste pouzdanosti
Interni test valjanosti
Eksterni test valjanosti
Uspoređivanje prikupljenih podataka –statistički postupci
Uspoređivanje grupa podataka preko aritmetičkih sredina broja sportskih izvedbi

101
POUZDANOST I USPOREĐIVANJE PODATAKA

Prilikom prikupljanja bilo kojeg oblika podataka bilo

kojom vrstom opreme uvijek se može pojaviti neka
vrsta pogreške. Notacijska analiza nije iznimka. Dakle,
pogreške su neminovne, ali je važno znati njihovu
veličinu. Da bismo to saznali, moramo provjeriti
ponovljivost ili pouzdanost i preciznost opreme, a to
će nam potom pokazati i stupanj preciznosti istraživača
koji tu opremu koristi. U slučaju da donosimo zaključke
na temelju grupa podataka, znamo da su doneseni uz
potencijalnu pogrešku istraživača ili opreme.
Postoje brojne sličnosti u prirodi podataka dobivenih
notacijskom analizom sporta. Iako su Atkinson i
Neville (1998) izradili konačni sažetak o tehnikama
procjenjivanja pouzdanosti u sportskoj medicini,
nije zabilježen nijedan sličan rad koji bi preporučio
određene tehnike u analizi situacijske uspješnosti za
rješavanje nekih uobičajenih problema povezanih s tim
oblikom podataka. Od kada su Hughes, Cooper i Nevill
(2002) predstavili svoj rad o pouzdanosti i statističkim
postupcima, prezentacija pouzdanosti i primjena
ispravnih statističkih tehnika jako su napredovale. Neki
od problema, uzrokovani nesigurnošću, objašnjeni su
u nastavku:

• Od vitalne je važnosti da pouzdanost sustava bude

jasno predstavljena na način koji je usklađen s
namjeravanom analizom podataka. Podaci moraju
biti testirani na isti način, do svake pojedinosti,
kako će biti obrađeni u kasnijim analizama.
• Jasno je da nije dovoljna samo primjena testa razlika
aritmetičkih sredina ili medijana (t-test, ANOVA,
Mann-Whitneyjev test, Kruskal-Wallisov test, hi-
kvadrat test), nego bi također trebalo primijeniti
postupke apsolutnih razlika aritmetičkih sredina i
medijana.

Ciljevi ovoga poglavlja su istražiti pitanja povezana s

pouzdanošću i kasnijim analizama podataka koji su
prikupljeni za analizu situacijske efikasnosti.

102
Pouzdanost
Razmotrimo neke od uobičajenih postavki o metodama
ispitivanja pouzdanosti. Svaki postupak sastoji se od dva
dijela: prave sposobnosti (ili prave razine sposobnosti)
sudionika u mjerenju i slučajne pogreške. Zanima nas
mjera, rezultat na testu, ukupna slika samopouzdanja,
težina vagane osobe.
Jedan od načina za rješavanje tog problema je revizija
jednostavnog modela stvarnog rezultata i to tako da se
komponenta pogreške podijeli na dvije potkomponente:
na slučajnu i sistematsku pogrešku. Ovdje ćemo potražiti
razlike između te dvije vrste pogreške i pokušati otkriti
njihov utjecaj na naše istraživanje.
ŠTO JE SLUČAJNA POGREŠKA?
Slučajnu pogrešku uzrokuje bilo koji faktor koji slučajno
djeluje na mjerenje bilo koje varijable u uzorku. Npr.
raspoloženje neke osobe u bilo kojoj prilici može
uzrokovati bolju ili lošiji izvedbu, tj. veću ili manju
uspješnost. Tijekom testiranja neka djeca mogu biti
dobro raspoložena, dok druga mogu biti loše volje
ili potištena. Ako raspoloženje utječe na njihovu
uspješnost u testu, dobiveni rezultati mogu biti ili
bolji ili lošiji. Važan podatak o slučajnoj pogrešci je
da ona nema stalan učinak na cijeli ispitivani uzorak,
nego sporadično mijenja dobivene rezultate nabolje ili
nagore. To znači da, kada bi mogli vidjeti sve slučajne
pogreške u raspodjeli, njihov učinak bi bio ništavan, tj.
= 0, što znači da bi broj slučajnih pogrešaka koje imaju
pozitivan i negativan učinak biti jednak. Važno svojstvo
slučajne pogreške je i to da ona dodaje raznolikost
podacima, ali ne utječe na prosječnu uspješnost izvedbe
cijele grupe. Zbog toga se slučajna pogreška ponekad
naziva ili smatra bukom. U notacijskoj analizi primjer
slučajne pogreške je odabir mjesta akcije kada se ona
odvija blizu jedne od zamišljenih crta koje dijele igralište
na polja, tako vam se prvi put čini kako se akcija događa
u jednom polju, a drugi put u susjednom polju.
103
ŠTO JE SISTEMATSKA POGREŠKA?
Sustavnu, sistematsku pogrešku uzrokuje bilo koji faktor
sa sustavnim utjecajem na mjerenje bilo koje varijable
u uzorku. Npr. ako se u učionici u kojoj učenici pišu
test čuje buka prometa, ta buka bi mogla utjecati na
rezultate sve djece, u ovom slučaju bi ih vjerojatno
promijenila nagore. Za razliku od slučajne pogreške,
sistematska pogreška ima tendenciju biti dosljedna,
bilo to u pozitivnom ili negativnom smislu. Zbog toga
se sistematska pogreška u mjerenju ponekad smatra
odstupanjem. Glavni razlog za pojavljivanje sistematske
pogreške u notacijskoj analizi su radne definicije akcija.
Ako su te definicije nejasne, onda će neki događaji,
za razliku od drugih, konzistentno biti pogrešno
interpretirani.
104
SMANJIVANJE POGREŠKE MJERENJA
Kako možemo smanjiti bilo slučajne bilo sistematske
pogreške tijekom postupka mjerenja?
• Neki od postupaka koje možemo provesti su probno
testiranje mjernih instrumenata, zatim oblikovanje
mjernih instrumenata da bi bili ergonomski što
učinkovitiji (učiniti ih jednostavnima za korištenje)
i, naravno, puno vježbati.
• Drugo, ako podatke prikuplja više istraživača
(ili provodite istraživanje pouzdanosti među
istraživačima), morate se uvjeriti da ste ih temeljito
podučili kako oni ne bi nesvjesno ili iz nepažnje
uvodili pogreške mjerenja.
• Treće, kad prikupljate podatke za svoje istraživanje,
morate sve temeljito provjeriti više puta. Svi ulazni
podaci za računalnu analizu trebali bi se također
dva puta provjeriti, no za to u praksi gotovo nikada
nema dovoljno vremena.
• Četvrto, možete se koristiti statističkim metodama
kako bi umanjili pogreške mjerenja. Te su metode
različite, od sasvim jednostavnih formula, koje
možete primijeniti izravno na svoje podatke, do jako
kompliciranih procedura modeliranja za otkrivanje
veličine pogreške i njezinih učinaka.
TEORIJA POUZDANOSTI

Što je pouzdanost? Do sada smo ovaj izraz često koristili u kontekstu Pouzdanost je omjer ili razlomak.
znanstvenih istraživanja, ali što on zapravo znači? Možda dobijete ideju U svakodnevnom govoru taj omjer
ako razmislite o tome kako koristimo riječ «pouzdan» u svakodnevnom možemo definirati kao:
govoru. Npr. često govorimo o automobilima kao pouzdanima: «Moj je auto
pouzdan». U novinarstvu ljudi obično govore o «pouzdanom izvoru». U oba Stvarna vrijednost mjerenja
slučaja, riječ pouzdan znači povjerljivost i vjerodostojnost. U istraživanju, Ukupna mjera
izraz pouzdan, općenito govoreći, označava povjerljivost, ali ta definicija nije
dovoljno precizna. Što, zapravo, znači imati pouzdanu mjeru ili opažanje
u kontekstu istraživanja? Razlog zbog kojeg ‘povjerljivost’ ne predstavlja
dovoljno dobar opis je taj da jako lako može biti pomiješana s idejom o
valjanom mjerom. Zasigurno, kada govorimo o pouzdanoj mjeri, mislimo
na onu koja je i pouzdana i valjana. Znači, kada pokušavamo definirati
pouzdanost, moramo biti malo precizniji. U znanstvenom istraživanju
izraz pouzdanost znači ‘ponovljivost’ ili ‘dosljednost’. Mjera se smatra
pouzdanom ako nam daje iste rezultate u svakom ponovljenom mjerenju
(podrazumijevajući da se ne mijenja ono što mjerimo). Istražimo malo
detaljnije što znači da je neka mjera „dosljedna“ i „ponovljiva“.
Možete razmišljati o pouzdanosti kao o proporciji „točnosti, istinitosti“
u vašem postupku mjerenja. Postoji mnogo teorija o pouzdanosti koje su
lako dostupne u priručnicima i na internetu, ali u konačnici, potreba je
ovog poglavlja da praktično procijeni pouzdanost notacijskog sustava.
Stoga nastojimo procijeniti točnost sustava kao mjeru razlika između grupa
podataka s gledišta iste izvedbe, uspješno preuzete s video snimke. Budući
da je riječ o analizi iste izvedbe, razlike bi trebale biti jednake. Ponekad jesu,
no mnogo češće nisu. Moramo izmjeriti te razlike tako da, kada kasnije
uspoređujemo grupe podataka iz različitih izvedbi, možemo biti sigurni
kako razlike između te dvije grupe podataka nisu posljedica pogrešaka u
mjerenju, nego posljedica različitih stilova igre.

stvarna vrijednost mjerenja UKUPNA MJERA - POGREŠKE MJERENJA

=
ukupna mjera ukupna mjera

Pretvorimo li te omjere u postotke, dobijemo:

stvarna vrijednost mjerenja UKUPNA MJERA - POGREŠKE MJERENJA

% = %
ukupna mjera ukupna mjera

Zato: % pouzdanosti = % [1 – pogreška mjerenja/(ukupna mjera)]

ili % pouzdanost = 100 % – % pogreška mjerenja

105

Možemo dobiti procjenu pouzdanosti dvije grupa S1 S1 S2 Razlike Mod
očitanja podataka računanjem razlike između dvije Udarci 2 3 -1 1
grupe u postocima. Ovo nije isto kao postotak pogreške,
Dodavanja 10 12 2 2
ali nadamo se da je blizu.
Pogreške 4 2 -2 2
5

Tablica 8.1. Primjer pouzdanosti podataka.

Provedimo jednostavan test pouzdanosti na dvije grupe podataka - S1 i S2.

Imamo dva vrlo jednostavna skupa očitanja, preuzeta iz video snimke izvedbe jednog igrača, napadača, u prvom
poluvremenu nogometne utakmice. Prvi zabilježeni podaci u poluvremenu dali su vrijednosti ispod S1, a kada
smo snimili druge vrijednosti, one su bile ispod S2. Kako bi izračunali točnost, prvo računamo razlike, pogrešku
mjerenja. Razlika u udarcima na vrata iznosila je 1, razlika u dodavanjima 2, razlika u pogreškama također 2, pa
je tako ukupan zbroj razlika bio 5, a ukupan broj ulaznih podataka je bio ili 16 ili 17, ovisno da li ste uzeli S1 ili S2
kao precizniji.

Budimo precizni i uzmimo aritmetičku sredinu ta dva očitanja, koja iznosi 16.5 i onda:
• postotak pogreške= 5/16.5 x 100 = 30,30 % pogreške.

Stoga se može reći da je postotak pouzdanosti 69,7 %. Ispitajmo matematički što smo napravili, kako bi mogli doći
do opće formule za mnogo složenije situacije. Ako razmotrimo matematički izraz:

∑([S1-S2]),

ona znači zbrojiti (∑) razlike ([S1-S2]) između dvije grupe podataka S1 i S2. Ovo je blizu onoga što trebamo, ali
ako ponovno pogledamo naš primjer podataka iz tablice 8.1., u stupcu razlika možemo vidjeti da je razlika između
S1 i S2 u pogreškama igre -2. U našem izračunu to smo uzeli kao apsolutnu vrijednost. Zanimaju nas razlike, a
ne vrijednost, čak ni to je li broj pogrešaka u S1 veći od onoga u S2. Matematički izraz za to je mod (skraćeno od
'modulus' – uzmite pozitivnu vrijednost od), dakle, naš izraz bi trebao glasiti:

∑(mod[S1-S2]).

Za dobivanje omjera pogreške mjerenja potrebno je to podijeliti s ukupnim brojem očitavanja, koja su prosjek dvije
grupe, S1 i S2, tj. zbrojite sva očitavanja u S1 i u S2, potom ih zbrojite zajedno te podijelite sa 2:

∑[S1+S2] / 2.

Dakle, omjer pogreške može se izraziti kao:

omjer ukupnih razlika / ukupan broj očitavanja = (∑(mod[S1-S2]) / ∑[S1+S2]/2).

Ili, ako pretvorimo ovaj omjer pogreške u postotak, dobijemo:

% pogreške = (∑(mod[S1-S2]) / ∑[S1+S2]/2) * 100 % .

Ovo izgleda kao komplicirana formula, koja bi mogla impresionirati prijatelje i rodbinu, ali u stvarnosti to je samo
omjer između ukupnih razlika i ukupnih očitavanja. Stoga, ako vam je preteška za primjenu, uvijek se možete vratiti
osnovnim principima.

106
vrste pouzdanosti

Pouzdanost nije moguće točno izračunati i umjesto toga je moramo

procijeniti. To nastojanje obično je nepotpuno, tj. nesavršeno. Mi ćemo
razmotriti dvije kategorije procjene pouzdanosti, od kojih svaka procjenjuje interni test valjanosti
pouzdanost na drukčiji način.

Interni test valjanosti: koristi se za ocjenjivanje dosljednosti mjerenja iste eksterni test valjanosti
izvedbe koju ocjenjuje isti istraživač u višekratnim mjerenjima.

Eksterni test valjanosti: koristi se za ocjenjivanje stupnja slaganja različitih

istraživača, tj. do kojeg se stupnja različiti istraživači slažu u procjeni iste
pojave.

INTERNI TEST VALJANOSTI

Ovaj stvarni ispit preciznosti vaših mjerenja koristi vaš sustav uspješnosti. Najbolje je ostaviti neki vremenski
razmak između prikupljanja dvije grupe podataka kako bi se smanjili učinci pamćenja. Ispitivanje pouzdanosti
trebalo bi provesti nakon što je vaš sustav procjenjivanja situacijske uspješnosti konačno uobličen, i to nakon
određenog vremena vježbanja. Što više vježbate, postajete točniji. U ovom bi trenutku bilo dobro, provjere radi,
prikupiti najmanje tri grupe podataka. Ako su razlike između S1 i S2 značajno veće od razlika između S2 i S3, to
znači da istraživač mora još učiti i vježbati (slika 8.2.).

S2-S3
S1-S2

S1 S2 S3

Slika 8.1. Primjer krivulje učenja za povećanje preciznosti - smanjenje razlika.

Ako je tomu tako, nakon još malo vježbanja trebamo provesti drugi test kako bi se uvjerili da smo dostigli najviši
stupanj točnosti u analizi situacijske uspješnosti. Bilježimo novu grupu podataka o istoj izvedbi, kao grupu S4 itd.
Kada je izračunata pouzdanost dostigla prihvatljivi nivo, a to može biti i slobodna procjena istraživača i ne mora
biti 5%, moramo u obzir uzeti da je ta sposobnost ponavljanja procjene (to je ono što smo mjerili) faktor djelovanja
određenog istraživača i sustava, a ne samo sustava. Kako bi utvrdili da je riječ o pouzdanosti sustava, moramo
provesti jedan od testova valjanosti.

107
EKSTERNI TEST VALJANOSTI

Dakle, kako možete utvrditi jesu li dva istraživača dosljedna u svojim

promatranjima? Svakako trebate provesti eksterni test valjanosti izvan
okvira mjerenja za svoje istraživanje. Najbolji način za to je da napravite
probno ili neovisno istraživanje. Ako se vaše istraživanje proteže kroz duže
vrijeme, možda ćete s vremena na vrijeme ponovno htjeti postaviti norme,
kako biste se uvjerili da se vaši istraživači ne mijenjaju.
Dva su glavna načina za procjenjivanje eksterne valjanosti/pouzdanosti.
Ako se vaše mjerenje sastoji od kategorija akcija, istraživači provjeravaju
kojoj kategoriji svako opažanje pripada te tako možete izračunati postotak
podudarnosti, slaganja među istraživačima ranije navedenom općom
formulom. Ili se jednostavno možete koristiti ‘osnovnim principima’.
Recimo da imate 100 opažanja koja su zabilježila dva istraživača. Istraživač
može označiti samo jednu od tri kategorije za svako opažanje. Zamislite da u
86 od 100 opažanja istraživači označe istu kategoriju. U tom slučaju postotak
podudaranja bi bio 86%.
Najvažnije je da su oba istraživača već provela interni test valjanosti,
čime su procijenili osobnu razinu vještine rada u sustavu. Jednostavnije je
ako su se oba testirala na istoj video snimci iste izvedbe. I u tom je slučaju
uobičajeno usporediti njihove posljednje grupe podataka, S3 ili S4.

PRIMJERI PODATAKA

Razmotrimo mnogo složeniji primjer. Pet istraživača analiziralo je utakmice

svjetskoga prvenstva. Svaki je promatrao i bilježio istu utakmicu dva puta,
a podaci su bili dostupni za provjeravanje internim i eksternim testovima
valjanosti. Bilježeni su podaci za učestalost tj. frekvenciju jednostavnih
varijabla akcija. Prihvatljiv način za testiranje tih istraživača bila bi primjena
hi-kvadrat testa i postotak razlika za interne testove valjanosti te Kruskal-
Wallisova testa i postotak razlika za eksterne testove valjanosti. Hi-kvadrat
i Kruskal-Wallisov test više prikazuju oblik grupe podataka nego stvarne
razlike, stoga treba primijeniti i drugi, jednostavni test razlike. Međutim,
moramo biti oprezni i u definiranju i u provedbi testa za postatak razlika.
Ukupan postotak razlika prikazuje zadovoljavajuću kvalitetnu razinu
analize, a svi istraživači variraju 5% ili manje. Oni su predstavljeni po
formuli (∑(mod[V1-V2])/ Vmean)*100 za svakoga istraživača. Budući da
je očekivana razina podudaranja u ovom istraživanju bila postavljena na
5%, svi su podaci trebali biti ispod te razine. Postoji sličnost u predstavljanju
podataka na ovaj način s grafikonom Blanda i Altmana. Vizualna snaga
grafikona leži u mogućnosti trenutnog pokazivanja onih mjera koje
prekoračuju granice podudaranja.

108
 8
zbroj(mod[V1-V2]Vmean) · 100%

6
5 • •
4
• •
3
2 •
1
0

Slika 8.2. Cjelokupni podaci iz studije pouzdanosti, interni test valjanosti, predstavljen kao prikaz točnosti svakoga
istraživača.

Obrađeni podaci su zapravo interni test valjanosti za USPOREĐIVANJE PRIKUPLJENIH PODATAKA –

pouzdanost svake varijable. Razlike između prvog STATISTIČKI POSTUPCI
i drugog testa prikazane su kao postotak srednjih
vrijednosti pojedinih istraživača za određenu varijablu. Kao što smo napomenuli ranije, podaci notacijskih
Postoci pogreške za svaku varijablu variraju više analiza nastoje biti slični, što je dobra vijest, ali loša je
od očekivanoga, ovisno o tome koliko je bilo teško vijest da su to gotovo uvijek neparametrijski podaci. To
prepoznati definirane akcije. Te varijacije mogu ovisiti znači da možemo propisati statističke metode koje bi se
i o tome koliko je točno istraživač definirao akcije, morale koristiti, ali uvijek iz kruga neparametrijskih
zatim o osposobljenosti istraživača, a možda se radi testova. Donedavno, čak i 2000. godine, bilo je teško
o prihvaćenim teškoćama u promatranju određene nabaviti program koji bi obradio testove, no danas su
varijable. Neka opažanja je mnogo teže obaviti od SPSS programi (vodeći programski paket za statističku
drugih, npr. identifikacija igrača u nogometnoj utakmici. analizu) i drugi statistički programi lako dostupni i
Logično je onda da imamo različite razine očekivane mogu se preuzeti besplatno s interneta.
preciznosti za različite varijable. Različiti stupnjevi
točnosti su prihvatljivi zbog prirode podataka koji se
mjere (Hughes i Franks, 1991; Wilson i Barnes, 1998).
Podatke za procjenu eksterne valjanosti dobijemo
kad aritmetičku sredinu rezultata svakog istraživača
usporedimo s aritmetičkim sredinama rezultata svih
uključenih istraživača za svaku pojedinu varijablu.
Ti se podaci zatim, u obliku postotaka za svaku
akciju mogu predstaviti na grafikonu. Također mogu
biti predstavljeni grafikonom za svakog istraživača
kako bismo testirali koji su istraživači više, ili manje,
pouzdani te koliko su uopće pouzdani. Grafikoni su
iznimno korisni jer nam ukazuju na varijable koje najviše
doprinose narušavanju očekivane razine pouzdanosti.

109
USPOREĐIVANJE GRUPA PODATAKA PREKO ARITMETIČKIH SREDINA BROJA SPORTSKIH IZVEDBI

Prosjek podataka po izvedbi, dobiven iz serije izvedbi

Slika 8.3. Uspoređivanje grupa.

Uzmimo jednostavan primjer dvije grupe podataka, npr. broj udaraca na

vrata (dvije momčadi) po utakmici, i tako za svaku utakmicu Premier lige
protiv svih suparnika. Podaci bi mogli biti normalno raspoređeni, ali su i
dalje neparametrijski s obzirom na to da su frekvencije. Kada se na grafikonu
prikažu dvije grupe podataka, kao udarci na vrata po utakmici, oni se mogu
odražavati kao dvije distribucije prikazane na slici 8.3. Vidljivo je da su
aritmetičke sredine različite, kao i izgled podataka oko svake aritmetičke
sredine (varijanca). Trebamo više načina za usporedbu oba aspekta grupa
podataka.

Mjerenje apsolutne razlike između aritmetičkih sredina i medijana

Najjednostavniji način rješavanja ovoga problema je korištenje ranije

spomenute formule za postotak razlike. Odluka istraživača je da odredi koji
se postotak razlike smatra značajnim.

Mjerenje varijance oko aritmetičke sredine i medijana

S obzirom na to da su podaci neparametrijski, onda bi se za testiranje tih

razlika trebao koristiti Mann-Whitneyjev test, koji je ekvivalentan t-testu za
parametrijske podatke. Ponovno je na istraživaču odluka da odredi koja se
razina vjerojatnosti P smatra statistički značajnom jer to ne mora uvijek biti
P<0,05. Ako postoji više od dvije grupe podataka (tri grupe ili više), onda za
testiranje razlika možemo koristiti Kruskal-Wallisov test, koji je ekvivalentan
analizi varijance (ANOVA) za parametrijske podatke, a potom post-hoc test,
primjenom Mann-Whitneyjeva testa, kako bismo odredili postoje li razlike
između 1. i 2. momčadi te 2. i 3. momčadi ili 3. i 1. momčadi itd.

110
Prosječni podaci po izvedbi uzeti iz niza izvedbi i raspodijeljeni po
terenu ili među igračima

Grupe podataka distribuirane kroz brojna polja, bilo podjele igrališta ili
možda igrača, najbolje se mogu usporediti primjenom hi-kvadrat testa, koji
je neparametrijski test. Ponovno je odluka na istraživaču da odredi koja će
se P-razina smatrati statistički značajnom.
Hughes i suradnici (2002) su zaključili kako hi-kvadrat analiza i
Kruskal-Wallisov test nisu dovoljno osjetljivi na prilično velike promjene
unutar podataka, stoga predlažu upotrebu postotka razlika jer olakšava
interpretaciju razlika.

SAŽETAK

Utvrđeno je da mnogi radovi s analizom situacijske uspješnosti ne donose

podatke o testovima pouzdanosti, a i kada to čine, pokazuje se da nisu
primijenjeni odgovarajući statistički postupci za testiranje pouzdanosti,
kao i za ukupnu obradu podataka. Mnoga su istraživanja u prošlosti
koristila parametrijske testove, ali utvrđeno je da su ti testovi neznatno
manje osjetljivi od neparametrijskih testova i nisu dobro reagirali na velike
razlike unutar podataka. Opće prihvaćeni testovi za uspoređivanje grupa
neparametrijskih podataka, hi-kvadrat test i Kruskal-Wallisov test, pokazali
su se neosjetljivima na prilično velike promjene unutar podataka. Čini se
kako je jednostavan postotni račun najbolji pokazatelj pouzdanosti, ali je
dokazano da i ta testiranja mogu biti pogrešna i zbunjujuća.

Trebalo bi primjenjivati sljedeće smjernice:

• Podaci bi u početku trebali zadržati sekvencijsku prirodu te bi se svaki

podatak trebao usporediti s drugim.
• Svaku obradu podataka treba pažljivo ispitati budući da ti postupci
mogu prikriti izvorne pogreške opažanja.
• Ispitivanje pouzdanosti treba provoditi do istih detalja analize kao i
naknadno obrađene podatke.
• Potrebne su precizne definicije varijabli uključenih u izračun postotaka
pri testiranju pouzdanosti.
• Preporučljivo je da se izračuni temelje na

(∑(mod[V1-V2])/ Vmean)*100 %,

(gdje su V1 i V2 varijable, Vmean njihova aritmetička sredina, mod je

skraćeno od modulus i ∑ znači zbroj).

Jednadžba se koristi za računanje postotka pogreške za svaku varijablu

uključenu u sustav promatranja. Rezultati su uneseni na grafikon za svaku
varijablu i za svakog istraživača, što daje trenutačnu predodžbu o testu
pouzdanosti.

111
ANALIZE PRIMIJENJENE U NOGOMETU
ˇ ISHODI
I PRAKTICNI
Notacijska analiza nogometa
Znanstveno vrednovanje Reepovih analiza
Daljnja istraživanja
Praktični ishodi znanstvenih istraživanja
Praktičan primjer notacijske analize u vrhunskom nogometu
Radne definicije
Valjanost i pouzdanost
Upotreba notacijske analize u komercijalne svrhe
Smjerovi budućih istraživanja notacijskom analizom
Sport kao dinamički samoorganizirajući sustav
Nejasna logika i umjetna neuronska mreža

113
ANALIZE PRIMIJENJENE U NOGOMETU I PRAKTIČNI ISHODI
Notacijska analiza je mehanizam koji osigurava točne i
pouzdane informacija o sportskim događajima. Sljedeće
pitanje s trenerskoga stajališta je kako informaciju
dobivenu tom tehnikom prikazati, te kako je
najučinkovitije upotrijebiti? Odgovor na ta dva pitanja
smo zapravo već dali. Notacijska analiza je tehnika
koja služi za dobivanje informacija koje su odgovori na
specifična pitanja. Ona sama ne postavlja pitanje niti
može dati odgovor na nepostojeća pitanja, a osnovna
joj je svrha opisati, više ili manje detaljno i kompleksno
sportsku izvedbu i uspješnost.
Dobar primjer za to kako notacijska analiza daje
isključivo od nje tražene informacije opisan je u
sljedećem primjeru. Pretpostavimo da trener želi
procijeniti karakteristike kretanja svojih igrača po
igralištu. Istraživač može izmjeriti željene karakteristike
i nalaze proslijediti treneru, no metodologija kojom
će se koristiti bit će određena opremom koja mu je
na raspolaganju. Jedna od prvih popularnih metoda
(Reilly i Thomas, 1976) uključuje kodiranje kretanja
igrača kao stajanje, hodanje, trčkaranje (kaskanje),
trčanje i sprintanje. Te informacije, zajedno s podacima
o pozicijama na igralištu i trajanjem svake aktivnosti,
omogućuju izračunavanje prijeđenih udaljenosti te
na taj način i mjerenje radnog učinka igrača. Iako je
taj sustav podložan pogreškama, koje proizlaze iz
poteškoća da istraživač svaku aktivnost igrača točno
svrsta u kategoriju kretanja (npr. kada točno trčkaranje
prelazi u trčanje), te su informacije prvi put omogućile
nogometnim trenerima da trening prilagode zahtjevima
koji proizlaze iz natjecanja. U posljednje su vrijeme
uvedena mnoga tehnološka rješenja, poput srčanih
monitora, praćenja igrača GPS-om i sl. Njima se
zapravo pribavljaju iste informacije, samo puno većom
točnošću. S trenerova stajališta ta točnost može biti
poželjna i presudna, ali ponekad i preskupa.
114
Za razliku od trenera koji odluke donosi na temelju
sjećanja na ono što se u natjecanju dogodilo, notacijska
analiza bilježi detalje sportskoga nastupa i time
osigurava točnost. I istraživači i treneri teže tome da
osiguraju uspješnost na temelju podataka, bez obzira
na njihov format. I treneri i istraživači imaju zajednički
cilj, ali važno je napomenuti da postoji značajna razlika
u njihovu pristupu problemu.
Glavna barijera usvajanju analitičkoga pristupa, tj.
upotrebi notacijskog sustava u procjenjivanju sportske
uspješnosti je kompleksnost sustava i vrijeme potrebno
za kodiranja varijabli, prikupljanje podataka, analizu i
interpretaciju dobivenih podataka, što osim vremena
zahtijeva i novac. Mnoge profesionalne sportske
momčadi danas zapošljavaju specijalizirane analitičare
koji provode notacijsku analizu pod nadzorom glavnog
trenera. Da bismo pojasnili ulogu notacijskog analitičara,
ilustrirali informacije prikupljene procesom notacije
i ispitali vrijednost koje ti napori imaju u trenažnom
procesu i vođenju utakmica, predstavit ćemo zaključke
prijašnjih istraživanja o nogometu. Također ćemo dati
neke smjernice i dobre primjere primjene notacijske
analize u vrhunskim profesionalnim nogometnim
klubovima. Dotaknut ćemo se i pitanja kako tehnološka
otkrića i napredak u metodologiji utječu na daljnju
upotrebu notacijske analize.
Notacijska analiza nogometa
0.5
0.4 •
0.3
•
0.2
•
0.1
•
•
0.0 • ••
0 12 34 56
Slika 9.1. Distribucija dodavanja za 578 utakmica, igranih između 1953. i 1967. godine (Reep i Benjamin, 1968).
Vjerojatno najutjecajniji i najkontroverzniji britanski
notacijski analitičar bio je Charles Reep, koji je preminuo
2002. godine (Pollard, 2002). Posvetio je više od pola
stoljeća podrobnom analiziranju nogometa i ostalih
sportova. Većina njegovih radova ostala je neobjavljena,
no njegovo je nasljeđe „igra dugih dodavanja ili lopta”,
koju još nazivaju i izravna igra. U ovom stilu igre taktički
je naglašen izravan, brzi prijenos lopte na protivničku
polovinu igrališta, po mogućnosti u protivnikov
kazneni prostor, velikim brojem dugih dodavanja iz
vlastitih obrambenih i veznih pozicija. Reepov prvi rad
govorio je o strukturi nogometa koja je gotovo određena
konstantama (Reep i Benjamin, 1968). Njegov rad je
toliko utjecao na mnoge istraživače i nogometne trenere,
klupske i reprezentativne, da su stil igre svojih momčadi
prilagodili njegovim otkrićima. Reep i Benjamin su
proučili distribuciju dodavanja u velikom broju posjeda
lopte. U grafičkom prikazu su rezultati dali negativnu
binomnu distribuciju (slika 9.1.).
Međutim manji uzorci ne slijede nužno tu
distribuciju. To se čini nevažnim u usporedbi s nalazom
da su nogometne utakmice vrlo predvidljive na velikom
uzorku podataka. Statističari prepoznaju taj fenomen
pod nazivom „zakon velikih brojeva”. Prvi ga je dokazao
švicarski matematičar James Bernoulli, 1713. godine.
Reep i njegovi suradnici su najpoznatji po sljedećim
zaključcima: u prosjeku je potrebno 10 udaraca na
vrata da se postigne jedan zgoditak (Reep i Benjamin,
1968), 50% zgoditaka postignuto je iz posjeda lopte koji
uključuje jedno ili bez dodavanja (manje od jednog
dodavanja ili bez dodavanja su izravni slobodni udarci
7
i kazneni udarci), a 80% posto pogodaka iz posjeda
lopte koji uključuju tri i manje dodavanja (Bate, 1988).
Nadalje, preuzimanje posjeda lopte na protivničkoj
polovini igrališta osigurava puno prilika za postizanje
zgoditka (Reep i Benjamin, 1968).
Te su tvrdnje donesene na temelju analiza više od
2000 utakmica, pretežno britanskog nogometa, tijekom
50 godina. Opsežnost Reepova rada, iako većinom
neobjavljenog, znači da njegova promatranja i zaključke
treba ozbiljno vrednovati. Također je povezan s igrom
dugih dodavanja ili izravnom igrom, koja je u V.Britaniji
popularnija nego igdje drugdje u svijetu. Logika koja
stoji iza ove taktičke varijante govori u prilog što češćem
unošenju lopte u protivnički kazneni prostor jer se time
povećavaju šanse za postizanje pogotka.
Bate (1988) također napominje važnost posjeda lopte
kratkoga trajanja, kojih treba biti što više, budući da se
na taj način stvara više situacija za postizanje zgoditka
na utakmici, pa je i veća vjerojatnost da će se pogodak
postići. To gledište naglašava važnost kvantitete posjeda
lopte u kritičnim zonama igrališta, tj. u kaznenom
prostoru, i broj izglednih prilika kao faktor uspješnosti.
Zagovarači igre „posjeda lopte“ u nogometu naglašavaju
kvalitetu posjeda lopte i protive se igri dugih dodavanja
ili izravnoj igri, iako je drugi pristup povijesno dokazan.
Postoje momčadi koje u svojim redovima nemaju puno
tehnički vještih nogometaša, a ipak postižu zavidne
rezultate. Najpoznatija od njih je možda norveška
nacionalna selekcija koja je objavila detalje vezane za
svoje analize te strategiju dugih dodavanja (Olsen i
Larsen, 1997).
115
Znanstveno vrednovanje Reepovih analiza

Hughes i Franks (2005) su analizirali sve utakmice dodir s loptom, tada bi zgoditak bio klasificiran kao
svjetskih prvenstava 1990. i 1994. godine da bi otkrili pogodak nakon posjeda lopte bez dodavanja. No, ako
jesu li nalazi Reepa i Benjamina (1968) još uvijek važeći. bi kraj posjeda bilo definirano „protivnikovo svrhovito,
Rezultati su ukazali na mnogo sličnosti, pa je tako smisleno dodirivanje lopte“, tada bi isti pogodak bio
približno 80% pogodaka postignuto nakon posjeda klasificiran kao pogodak iz posjeda lopte od šest
lopte s četiri i manje dodavanja. Hughes i Franks dodavanja. Taj dodatak od jedne riječi u definiciji može
pokazuju kako je bilo više posjeda lopte bez dodavanja znatno utjecati na rezultate istraživanja. Nažalost, detalji
od posjeda lopte s jednim dodavanjem, te više posjeda poput navedenoga, odnosno, točne radne definicije
lopte s jednim dodavanjem nego s dva itd. Uspjeli su se rijetko objavljuju u radovima, tako da je potreban
ukloniti nejednakost usporedbom broja pogodaka za oprez u interpretaciji rezultata bilo kojeg rada koji nije
svakih 1000 posjeda lopte. Kada su podaci normalizirani eksplicitno definirao pojmove bilježenja i analize.
na taj način (npr. broj pogodaka postignutih iz posjeda Omiljena interpretacija Reepovih nalaza je da se u
lopte s jednim dodavanjem podijeljen s brojem posjeda nogometu mora primijeniti „izravan pristup”. No, kao
s jednim dodavanjem te pomnožen s tisuću) zaključak što su Reep i Benjamin (1968) izjavili „bez obzira na to
se dramatično promijenio. što jedna momčad ima nadmoć u broju udaraca na vrata,
Posjed lopte od tri do sedam dodavanja nosi veću to ne znači da, pukom slučajnošću, protivnička momčad
vjerojatnost za postizanje pogodaka od kraćih ili dužih ne može pobijediti”. Prema Lyonsu (1997), a Reep je često
posjeda, mjerenoga brojem dodavanja lopte. Očito je naglašavao da je njegov rad pogrešno protumačen, bi
razlog za Reepov nalaz da je 50% pogodaka postignuto stoga trebalo dati alternativno tumačenje. Ono bi glasilo
iz posjeda lopte koji se sastojao od samo jednoga ili čak otprilike ovako: „U situacijama kada je teško ili nije
nijednoga dodavanja bila činjenica da se većina posjeda moguće, točno i kvalitetno dodati loptu suigraču koji je
lopte u tadašnjem nogometu sastojala od jednog ili u izglednoj poziciji za upućivanje udarca na vrata, ima
nijednog dodavanja. Uzevši u obzir vrijednosti iz rada smisla pokušati loptu ubaciti u zonu udarca jer se prilika
Hughesa i Franksa, čini se da je omjer posjeda lopte od za postizanje pogotka može stvoriti slučajno.“
jednog ili nijednog dodavanja prema posjedima od dva
dodavanja ili više 1,8 : 1. Ovo možda zvuči nemoguće,
poglavito kada se promatraju europske i južnoameričke
momčadi, ali objašnjenje leži u metodama analiza.
Tipična notacijska analiza definira kriterije za
podjelu akcija prema kategorijama. Za klasificiranje
posjeda lopte prema broju dodavanja čini se logičnim
završiti posjed lopte kada protivnik ostvari kontakt
s loptom. No, razmislite o posjedu s pet prethodnih
dodavanja koji završava ubacivanjem lopte na bližu
vratnicu. Loptu presijeca i odbija obrambeni igrač
prema rubu kaznenoga prostora, a na tu odbijenu loptu
dotrčava napadač i postiže zgoditak. Kako bi taj zgoditak
trebalo zabilježiti? To, naravno ovisi o kriterijima koji
su definirani prije prikupljanja podataka, poznatima
još i pod nazivom radne, operativne definicije, koje
koristi istraživač. Ako definicija posjeda zahtijeva samo

116
Daljnja istraživanja
Tenga i Larsen (2003) su predložili da norveška
reprezentacija igra pressing prvih 15 minuta utakmice,
tj. da upotrijebe taktiku striktnoga pokrivanja napadača
kako bi prisilili protivnika na pogreške i preuzeli
posjed lopte, a da zatim, idućih 15 minuta, smanje
intenzitet obrambenog pritiska na protivnike. Ako u
takvoj taktičkoj situaciji notacijski analitičar ne podijeli
utakmicu na niski obrambeni pritisak i visoki obrambeni
pritisak (tempo), tada će prikupljeni podaci biti vrlo
zbunjujući. Tenga i Larsen su analizirali utakmicu
između Norveške, za koju je postavljena hipoteza da
se koristi izravnom taktikom igre (duga dodavanja
izravno u protivničku polovinu igrališta), i Brazila, koji
teži neizravnoj taktici napada (mnogo dodavanja u svim
smjerovima na različite udaljenosti). Dakle, suparnika
koji imaju potpuno različite stilove igre. Zanimalo ih
je hoće li se tehnikom notacijske analize ta razlika i
pokazati. Utakmica je izabrana za analizu zato što su
obje momčadi dobro poznate po svojim stilovima igre
koji se nalaze na suprotnim polovima kontinuuma,
izravna-neizravna igra. Naravno, uvijek treba biti jako
oprezan kada se interpretiraju nalazi analize samo jedne
utakmice, jer pojedini događaji tijekom utakmice, poput
ozljede ključnog igrača, crveni kartoni i sl. mogu, zbog
ograničenog broja prikupljenih podataka, dovesti do
toga da se momčad prikaže u neočekivanom svjetlu,
tj. stil igre koji nije reprezentativan (stoga prikupljeni
podaci ove utakmice imaju vrlo slabu prediktivnu
snagu). Prikupljene su 23 napadačke varijable i 18
obrambenih varijabli. Autori su identificirali osam
varijabli u kojima se pokazala relativno velika razlika
između momčadi i osam varijabli s relativno malim
razlikama. Na veliko iznenađenje otkrili su da postoji
gotovo identičan obrazac i frekvencija brze izgradnje
napada kroz središnji dio igrališta isključivo dodavanjem
lopte po tlu (koje je Norveška inače koristila tri puta
više nego Brazil). Stoga se postavlja pitanje je li nalaz o
podjednakim frekvencijama brzih napada kroz središnji
dio igrališta nešto iznimno? Moguće je da više nikada
Norveška i Brazil ne prikažu iste frekvencije napada kroz
središnji dio igrališta. Npr. Norveška je ovaj put mogla
igrati više takvih napada nego inače, dok je Brazil
mogao imati manje tih istih napada nego uobičajeno
zbog nekih posebnih događanja na toj utakmici.
Posljednja dva desetljeća istraživači su se posvetili
ispitivanju metoda za stvaranje profila sportske
uspješnosti, tj. kako uspoređivati izvedbe i uspješnost
kroz vrijeme (Hughes, Evans i Wells, 2001; Jones, James i
Mellalieu, 2004). Indikatori uspješnosti izvedbe ili, kako
su ih definirali Hughes i Bartlett (2002), “selekcija, ili
kombinacija akcijskih varijabli kojima je cilj definirati
pojedine ili sve aspekte igre”, su izabrani ili sustavni
zapisi o ekipi, ili momčadima, koji su nastali tijekom
niza utakmica. Podaci prikupljeni za svaki indikator
izvedbe tijekom utakmice, standardizirani su prema
podacima s prethodnih utakmica i prikazani nekom
vrstom dijagrama.
Predstavljanje izvedbe i uspješnosti momčadi u
odnosu na prethodne izvedbe daje treneru dobar
uvid u pojedine aspekte igre koji se mijenjaju. Da bi
ilustrirali ovaj postupak, predstavljamo analizu deset
utakmica britanske vrhunske nogometne momčadi
(nakon događaja), koja je provedena programskim
paketom Noldus „Observer Video Pro” za mjerenje
ponašanja (Noldus Information Technology, 1995).
Izabrali smo trinaest indikatora uspješnosti izvedbe
iz istraživanja Taylora i suradnika (2005). Podaci za
desetu utakmicu su izvedeni iz prethodnih devet
utakmica (Jones i suradnici, 2004). Ova transformacija
je prikazana u sljedećoj jednadžbi (preuzeto iz Jones i
suradnici, 2004):
x-Mdn
transformirani rezultati = 15* ( ) + 50
IQR
gdje je:
x = indikator izvedbe za desetu utakmicu
Mdn = medijan
IQR - inter-kvartil ranga za prethodnih devet utakmica.
117
Izračunavanje je relativno lagano, dok je, naprotiv,
teorija iza te transformacije puno složenija. Rezultati
ovog dijagrama su jednostavni za interpretiranje.
Standardizirana vrijednost indikatora izvedbe s
vrijednošću 50 ukazuje na to da je sportska izvedba na
istoj razini uspješnosti kao u prethodnim utakmicama.
Standardizirane vrijednosti veće od 65 ukazuju na to
da je uspješnost sportske izvedbe iznad 75. percentila,
a vrijednost manja od 35 da je ispod 25. percentila.
Kao što se može vidjeti na dijagramu (slika 9.2.),
analizirana momčadi je pobijedila rezultatom 4-3.
Pregledaju li se podaci o izvedbi ili situacijskoj
uspješnosti, vidi se kako indikatori ukazuju na to
da je bilo vrlo malo uspješnih oduzimanja lopte
(58% uspješnosti u usporedbi s očekivanih 75%).
Taj podatak može biti jedno od objašnjenja zašto su
primili tri pogotka. Stoga se taj podatak može smatrati
„upozoravajućom varijablom“ treneru koji bi se
trebao fokusirati na taj dio igre, pokušati proniknuti u
uzroke te trening usmjeriti na taj segment. Još su dva
zabrinjavajuća pokazatelja igre.
To je broj žutih kartona i ispucavanje lopte iz opasne zone
(čišćenje). Oba pokazatelja upućuju na snažan protivnički
pritisak, vjerojatno zato što je protivnička momčad htjela
što prije postići pogodak nakon primljenog zgoditka.
Pozitivna je činjenica da je momčad stvorila veći broj
prilika za udarac na vrata (N=18) i imala više presječenih
protivničkih dodavanja (N=23) nego što je to uobičajeno.
Povratne informacije mogu se davati ili na razini
igre čitave momčadi (kao što je gore navedeno), ili na
razini pozicija, npr. svi vezni igrači, ili na individualnoj
razini. Pri tome je bitno zapamtiti sljedeće: bez obzira
na to kome je namijenjena povratna informacija, svi
uključeni moraju biti svjesni da sportska izvedba i
uspješnost prirodno variraju od utakmice do utakmice,
stoga neobične vrijednosti s jedne utakmice ne ukazuju
nužno ni na loš ni na izvanredan nastup momčadi,
linije ili pojedinca. Mnogo je bolje i uvjerljivije ako se
opća tendencija igre bilježi kroz određeni period. Slika
9.2. ukazuje na to da igrač D nije bio vrlo uspješan u
zračnim duelima u usporedbi s ostalim braničima
(Taylor i suradnici, 2005).

8
70
60
50
40
30
20
10
0

Slika 9.2. Usporedba igre tijekom zračnih dvoboja s ishodima za četiri braniča koji igraju u vrhunskoj britanskoj
momčadi.

Predstavljeni profil sportske izvedbe i uspješnosti

za igrača D nastao je na osnovi podataka iz šest
utakmica, što se smatra razumnim brojem utakmica
za reprezentativnost tipične izvedbe (premda taj broj
ovisi o tipičnoj varijabilnosti izvedbe između utakmica;
Hughes i suradnici, 2001). Uistinu, svaka utakmica je
jedinstven događaj, stoga je svako prikupljanje podataka
s utakmica zapravo slučajni uzorak iz populacije
utakmica. Time svaki manji uzorak skriva u sebi
potencijalnu pogrešku da se odražava na varijabilnost
svojstvenu svim nastupima momčadi.

118
Praktični ishodi znanstvenih istraživanja

Znanstvenike i njihov rad se procjenjuje prema strogosti

primijenjenih metoda, stoga trenerima njihovi nalazi
najčešće nisu izravno praktično upotrebljivi. Ako je
znanstvene nalaze teško interpretirati, tada je njihova
praktična upotreba minimalna. Dobar primjer koji
premošćuje jaz između znastvenog rada i praktičnoga
savjeta bio je rad objavljen u Soccer Journal 1989.
godine. Partridge i Franks (1989a,b) su proveli detaljnu
analizu prilika za ubačaj lopte pred vrata tijekom
završnih utakmica Svjetskoga prvenstva 1986. godine.
Objavili su dobre primjere radnih definicija za prilike
za ubačaj lopte pred vrata i ostale važne događaje koji
su doveli do centaršuteva, pozicije igrača, vrste ubačaja
lopte pred vrata i ishode ubačaja (Partridge i Franks,
1989a). Rezultati su pokazali da prilike za ubačaj nisu
uvijek bile iskorištene i to je dovelo do gubitka posjeda
lopte u 42% slučajeva. Autori su trenerima uputili i
specifične savjete na temelju rezultata svoga istraživanja.
Npr. upozorili su na to da su najučinkovitiji ubačaji
lopte bili oni iza obrane, ali dalje od vratara kako on
ne bi mogao presjeći ubačaj. Dakle, autori ne samo
da predstavljaju rezultate svoga istraživanja i tumače
njihovu važnost, već daju i praktične savjete trenerima
koje mogu upotrijebiti u treningu i natjecanju te na taj
način unaprijediti sportsku izvedbu i uspješnost svojih
igrača u navedenom segmentu igre.

119
Praktičan primjer notacijske analize u vrhunskom
nogometu

Praktična upotrebljivost prezentiranih rezultata notacijske analize je posebice

važna. Stoga je prva zadaća notacijske analize utvrditi koje to indikatore
sportske izvedbe i uspješnosti treneri trebaju. U sljedećem primjeru, koji
trenutačno koriste vrhunske nogometne momčadi, to su četiri indikatora
izvedbe: udarci na vrata, udarci iz kuta (korneri), dodavanja lopte u zonu
za udarac na vrata i posjedi lopte preuzeti na protivničkoj polovini igrališta.
Kao primjer tipičnoga broja utakmica za procjenu forme momčadi, uzet je
uzorak od šest uzastopnih utakmica.

RADNE DEFINICIJE
Definiran je svaki indikator sportske uspješnosti.
Udarci su bilježeni kada je izveden udarac na vrata, a
klasificirao se kao u udarac u okvir vrata ili udarac izvan
okvira. Pokušaj postizanja pogotka nije se bilježio ako je
obrambeni igrač blokirao udarac na vrata tako da lopta
nije ni došla do gola. Parcijalni blokovi poput skrenutih
lopti, bilježili su se kao pokušaj postizanja pogotka.
Udarci iz kuta i ulasci u kritičnu zonu za postizanje
zgoditka bilježeni su kao frekvencija događaja. Kritična
zona za postizanje pogotka je definirana kao polukrug
u kaznenom prostoru koji obuhvaća i oznaku 11
metara (slika 9.3.). Budući da ta zona na igralištu nije
označena, očekivale su se neke pogreške u kodiranju, ali
smo ih procijenili kao metrijsku karakateristiku interne
valjanosti. Posjed lopte preuzet na protivničkoj polovini
igrališta definiran je situacijama u igri kada je momčad
preuzela posjed lopte protivniku i to kada je lociran
prvi dodir lopte promatrane momčadi u protivničkoj
polovini igrališta. Da bi se zabilježilo preuzimanje
posjeda, protivnici su morali jasno kontrolirati loptu
u svom posjedu. Npr. ako je vratar praćene momčadi
ispucao loptu na protivničku polovinu, a obrambeni
je igrač u zračom duelu ostvario kontakt s loptom, to
nije bilježeno kao preuzeti posjed čak ako je napadač
nakon toga i oduzeo loptu protivniku. Također ako je
obrambeni igrač izbacio loptu izvan igrališta, ubacivanje
lopte dodijeljeno promatranoj momčadi nije se bilježilo
kao posjed preuzete lopte u protivničkoj polovini Slika 9.3. Zona igrališta kritična za postizanje pogotka
(zasjenjena) u odnosu na kazneni prostor.
igrališta.
120
VALJANOST I POUZDANOST

Uvijek kada se provodi notacijska analiza, potrebno je utvrditi kojom

točnošću istraživač/analitičar kodira varijable (valjanost). Drugim riječima,
kada kodira događaj kao udarac na vrata, moramo provjeriti je li taj
događaj uistinu bio udarac na vrata. Svaka sistematska pogreška analitičara,
primjerice bilježenje dodavanja kao neuspješnog kada je ustvari bilo
uspješno, smanjuje valjanost analize. Ta vrsta pogreške obično je rezultat
pogrešnog tumačenja radnih definicija, pod pretpostavkom da su same
definicije točne. Naime, ako definicije nisu točne, tada analitičar događaje
ili stanja igre može dosljedno netočno kodirati (stvarati varijable). Jedini
način za rješavanje ovog problema je, prvo, biti potpuno siguran da su radne
definicije dobro smišljene, točne i razumljive svim analitičarima te, drugo,
provjeriti kodiranje analitičara utakmicom „zlatnog standarda“. „Zlatni
standard“ predstavlja temeljitu provjeru analitičara utakmicom koju su
kodirali i procijenili iskusni sportski treneri i notacijski stručnjaci. Naravno
da analitičare ne možemo tako provjeravati u svakodnevnom poslu, no
ponekad je potrebno, barem u fazi učenja, utvrditi razinu razumijevanja
pojedinih radnih definicija događaja koji se mogu pogrešno protumačiti.
U praksi se treneri i analitičari moraju dogovoriti oko definicija na samom
početku, a nakon toga se neke analize mogu provesti i provjeriti analizom
video snimke. Ako su definicije precizne i jasne tada je i ovaj metodički
pristup dovoljno točan da bi zadovoljio kriterije valjanosti. Za procjenu
analitičarovih varijabli i kodiranja se koriste iste metode koje se koriste za
provjeru pouzdanosti pogreške mjerenja u kodiranju varijabli.

80
70
60
50
40
30
20
10
0

Slika 9.4. Medijan vrijednosti za indikatore uspješnosti uspoređen sa standardiziranim vrijednostima protivnika.

121
Pokazatelji uspješnosti izvedbe u ovoj studiji prikazani su zajedno sa standardiziranim vrijednostima u odnosu
na protivnikove vrijednosti (slika 9.4.). Time je medijan vrijednosti, za šest utakmica, svakog indikatora izvedbe
uspoređen s protivnikovim vrijednostima uzetima iz istih šest utakmica (Jones i suradnici, 2004). Cjelokupna slika
ukazuje na to da je analizirana momčad nadigrala protivnike u analiziranim indikatorima uspješnosti. Stvarni
rezultati utakmica, odnosno rezultatska uspješnost promatrane momčadi, međutim, nisu bili osobito dobri (jedna
pobjeda, dvije neriješene utakmice i dva poraza), stoga je dijagram na slici 9.5. poslužio kao motivacijsko sredstvo
za igrače. Naime, igračima je rečeno da je njihova sportska izvedba i uspješnost bila dobra unatoč lošim sportskim
rezultatima koje pokazuju rezultati utakmica.

24

22

20

18

16

14

12

10

Slika 9.5. Usporedba ulazaka u zonu kritičnu za postizanje zgoditaka (šest utakmica).

Detaljne informacije vezane za natjecateljsku izvedbu i situacijsku uspješnost su prikazane u sumarnom obliku
(slika 9.5.) i za svaku utakmicu odvojeno kao linijski dijagram. Ovdje je očito da je treća utakmica sasvim drugačijeg
profila te da je protivnička momčad bila bolja od promatrane u praćenom indikatoru.
U praćenju izvedbe i uspješnosti tijekom sezone korišten je histogram za usporedbu dva para od po šest utakmica
(slika 9.6.). Za usporedbu udaraca na vrata iz slike 9.6. zabilježeno je da je analizirana momčad popravila svoj
postotak udaraca u okvir vrata sa 42,7% na 51,9%, iako se frekvencija udaraca smanjila.

90
80
70
60
50
40
30
20
10
0

1-6 7-12 1-6 7-12

Slika 9.6. Udarci na vrata analizirane momčadi uspoređeni s protivničkom momčadi (šest utakmica).

122
Upotreba notacijske analize u komercijalne svrhe

Očiti primjer rastuće popularnosti notacijske analize je broj tvrtki koje

proizvode sustave za analizu sportske uspješnosti. Tehnološki najrazvijeniji
sustavi su ProZone 3 i Amico System. Ti sustavi funkcioniraju tako da se ProZone 3
oko igrališta postave posebno konstruirani senzori i kamere. Na taj se Amico System
način prikupljeni podaci obrađuju računalnim programom koji obrađuje
slike pomoću posebne metodologije i na taj način precizno računalno
simulira kretanje svih igrača u igri. ProZone 3, pored ostalih, koriste i u deset
klubova engleske Premier lige, Uefin tehnički odbor Lige prvaka i Velški
nogometni savez. Amico System je europska tvrtka, stoga se može naći kod
puno europskih momčadi, a i u šest klubova Premiershipa. Vrlo malo se zna
vezano za detalje tih sustava, a klubovi koji ih koriste, što znači da plaćaju za
njihovo korištenje, ne žele dijeliti informacije. Oba proizvoda su relativno
skupa (visoki troškovi instalacije, osobito sustava za prikupljanje podataka,
i analize, ProZone 3 treba 120 sati rada da kodira jednu utakmicu), stoga su
tvrtke usmjerene na velike klubove i organizacije.
Ostali proizvodi su namijenjeni manjim klubovima sa slabijom
financijskom situacijom. Najčešće se koriste SportsCode i Gamebreaker koje SportsCode
je promovirao SportsTec (www.sportstecinternational.com). Tvrtka tvrdi Gamebreaker
kako su njezini proizvodi upotrebljeni u više od 20 različitih sportova i
predstavila je popis suradnje s više od 100 organizacija. Ovaj tip sustava
omogućuje korisniku kodiranje različitih događaja tijekom natjecanja.
Kodovi su vremenski povezani s video zapisom igre, što treneru omogućuje
da jednostavno i brzo odabere pojedine događaje koje želi izolirano
pogledati. Za pohranu podataka su potrebni mediji kao CD ROM-ovi i
DVD-ovi ili tvrdi računalni disk.
Postoje i dobro poznata softverska rješenja, poput Dartfish (www.dartfish Dartfish
.com), Observer (www.noldus.com) i Focus X2 (www.elitesportsanalysis. Observer
com). Nedavno je ProZone proširio paletu proizvoda dodavanjem programa Focus X2
MatchInsight koji dopušta samokodiranje utakmica iz jedne kamere, čime MatchInsight
su se troškovi dosta snizili, a zadržana je razina analitičkih rezultata. Organizer
Tvrtka razvija programsku podršku kojom bi se omogućilo višestruko
uspoređivanje utakmica i analiziranje trendova, vjerojatno kao odgovor na
nedavno pojavljivanje sličnog proizvoda Organizer, tvrtke Amisco.

123
SMJEROVI BUDUĆIH ISTRAŽIVANJA NOTACIJSKOM ANALIZOM

Jedan je od ciljeva analitičara bio predviđanje buduće sportske izvedbe i

uspješnosti na temelju prijašnjih, što je poznato pod nazivom „modeliranje “modeliranje uspješnosti izvedbe”
uspješnosti izvedbe”. To se smatra važnim ciljem i analitičara i trenera
budući da je taktičko planiranje na temelju protivnikovih i vlastitih slabosti,
jakih strana i omiljenih taktičkih zamisli moguće jedino ako je sportska
izvedba i uspješnost ponovljiva. Postavlja se pitanje: „Do koje se mjere
izvedbe ponavljaju?“
Razmotrimo dva primjera. U momčadskom sportu poput nogometa
postoje 22 igrača na igralištu koji ulaze u raznolike odnose. U dvije grupe
od po jedanaest igrača, igrači međusobno surađuju da bi se suprotstavili
drugoj grupi jedanaestorice izvodeći velik broj različitih akcija u različitim
dijelovima igrališta. Te složene situacije ne osiguravaju lako uočljive
ponavljajuće obrasce igre. Nasuprot tomu, skvoš uključuje samo dva igrača,
ako se isključe igre parova, na relativno malenom igralištu s većim brojem
limitirajućih akcija (udaraca). Znanstvenici su stoga, očekivano, pokušali
procijeniti ponovljivost izvedbe u sportovima poput skvoša prije nego su
razmatrali sportove poput nogometa.
Neočekivano, McGarry i Franks (1996) nisu pronašli ponovljivu sportsku
izvedbu i uspješnost, ili ponovljiv motorički odgovor na slične situacije, za
nezavisne uzorke pojedinačnih igrača skvoša. Otkrili su da su nepromjenjivi
obrasci udaraca vjerojatniji ako su analize složenije, premda su uspjeli
nadzirati samo dva prethodna udarca. Ako usporedimo ovu situaciju s
nogometom, složenost problema se otkriva u svoj svojoj veličini i postaje
jasno zašto sve donedavna analize nisu dovele do značajnijih zaključaka.
Izgleda da novi softver Theme (www.noldus.com) može prepoznati
kompleksne ponavljajuće obrasce (koji se nazivaju T-obrasci) u masi
podataka. T-obrazac je definiran kao kombinacija događaja u kojemu se T-obrazac
isti događaji odvijaju istim redom i ostaju relativno nepromjenjivi (Borrie
i suradnici, 2002). Objavljeni radovi koji su koristili Theme primarno su
proučavali ponašanje životinja, s iznimkom Borrie i suradnika (2002), koji
su promatrali igru s loptom u nogometu. Oni su prepoznali neke obrasce
momčadske igre, npr. jedan obrazac koji se ponovio tri puta tijekom prvog
poluvremena kvalifikacijske utakmice Europskog prvenstva 1998. godine,
a obrazac se sastojao od dodavanja kroz četiri (od 18) polja igrališta. Autori
navode da su takve vrste obrazaca teško prepoznatljive bez tehnološke
pomoći. Zaključuju, također da postoje mnogi privremeni obrasci igre u
nogometu. Upotrebljivost ovog pristupa postat će očita u budućnosti kada
će biti moguće provesti daljnja istraživanja vezana za ponovljivost izvedbe
u pojedinačnom ili momčadskom sportu.

124
SPORT KAO DINAMIČKI SAMOORGANIZIRAJUĆI SUSTAV

Poteškoće u procjeni složenih sportskih izvedbi u Uspješnost u sportu, osobito u momčadskim sportskim
potrazi za ponovljivim obrascima igre navele su neke igrama, pretpostavlja puno faktora. Mnogobrojne
istraživače da ponovno procijene metodologije koje taktičke varijante, motoričke vještine i znanja, strategija
se trenutačno koriste. Jedan takav primjer je pristup igre, samo su neki. Znanstvenička potreba da razumiju,
procjeni natjecanja kao “dinamičkog sustava”. Taj modeliraju i predvide kako sve te komponente utječu
termin se koristi pri opisivanju sustava čije ponašanje na završni proizvod tj. sportsku uspješnost, dovela je do
ima samoorganizacijska svojstva, tj. red i ponovljivost primjene različitih pristupa.
je rezultat promjena unutar sustava koji se suprotstavlja Uistinu, konstantno se razvijaju novi pristupi, često
vanjskim utjecajima (McGarry i Perl, 2004). posuđujući metode i ideje od drugih znanstvenih
McGarry i suradnici (1999) su razmotrili pravilnost disciplina. Naime, poglavito u ranom stadiju, te se nove
kretanja igrača skvoša kao potencijalni dinamički tehnike mogu činiti složenima i ponekad ograničenima.
sustav. Nezavisni su istraživači gledali izmjenu udaraca Početni nalazi i prve spoznaje su često razočaravajuće
u službenom meču da vide mogu li utvrditi promjene u smislu da otkrivaju kako se znanstvena hipoteza
u ponašanju (ponašajne tranzicije), koje su nazvali pokazala neodrživom. Obično se u početku ne očekuju
„perturbacije”, koje mijenjaju karakteristike meča ili velika otkrića ni zaključci koji bi sportskim trenerima
perturbiraju sustav između stabilnosti (nepromjenjivost) bili dovoljno jednostavni i praktični. Ipak, potencijal
i nestabilnosti (promjenjivost) ponašanja. McGarry tih novih metoda da racionaliziraju naše razumijevanje
i suradnici (1999) su klasificirali udarac za koji je kompleksnih sportskih situacija nikako se ne smije
primijećeno da mijenja karakteristike izmjene udaraca iz zanemariti.
stabilna izmjena u nestabilna izmjena kao perturbacijski
„napad”, a suprotnu tranziciju, iz nestabilne izmjene
udaraca u stabilnu, kao perturbacijsko „odstupanje”. Te
perturbacije pouzdano razlikuju (također u nogometu,
Hughes i suradnici, 1997) (P<0,01) stručnjaci za razliku
od manje stručnih osoba.
Gore navedeno istraživanje je pokušaj promatranja
sportskog natjecanja na drugačiji način. Umjesto
da se svi oblici motoričkog ponašanja smatraju
jednakima, predložena je ideja da su neka kretanja i
kretnje tj. perturbacije možda važnije od ostalih. To
se čini razumnim pristupom i spoznaje iz takve vrste
istraživanja izazivaju nas da razmotrimo kako se
razvijaju odnosi suprotstavljenosti između momčadi i
odnosu suradnje unutar momčadi, što bi moglo dovesti
do novih zaključaka o profilima igre ili dosljednog
motoričkog ponašanja unutar različitih sportova.

125
NEJASNA LOGIKA (FUZZY LOGIC) I
UMJETNA NEURONSKA MREŽA
Jedna od metoda za donošenje konačnih zaključaka iz
složenih i višeznačnih procesa donošenja odluka zove
se „nejasna/fuzzy logika”. Originalno je nastala kao
način procesiranja podataka uključivanjem samo dijela
prikupljenih podataka, a tek je sedamdesetih godina
prošloga stoljeća, kada su računala postala dostupna
za procesiranje ogromne količine podataka, računanje
utemeljeno na načelu „ako X i Y tada Z“ postalo korisno
u mnogim kontekstima.
Metoda je primijenjena i u sportu. Primjerice,
Wiemeyer (2003) je upotrijebio nejasnu logiku da
procijeni nogometaše kako bi ustanovio koje pozicije
najbolje odgovaraju njihovim profilima. Weimeyer
tvrdi da treneri mogu primijeniti neka pravila kod
usmjeravanja igrača na neku od igračkih pozicija.
Npr. ako je igrač vješt u postizanja zgoditaka, dobro
igra glavom i preuzima odgovornost za svoje akcije
bez straha od rizika, tada je najbolja pozicija za toga
igrača u vrhu napada. Takav način razmišljanja, tj.
primjena pravila „AKO...ONDA“ u nesigurnom kriteriju
iste je logičke strukture kao i nejasna logika. Čini se
da bi ova tehnika mogla ponuditi sportu puno toga s
aspekta donošenja kompleksnih odluka, premda u
praksi složenost primjene nejasne logike zahtijeva velika
ulaganja vremena i računalnog znanja. Oblikovanje
pravila i upravljanje njima također traži suradnju sa
sportskim stručnjacima, no teško da će se postići njihovo
slaganje oko važnosti koje će dodijeliti pojedinim
elementima igre. Budući razvoj na ovom području
ovisi o znanstvenicima i akademskim institucijama, a
pristup do danas nije toliko razvijen da bi ga treneri
mogli izravno koristiti.
Slaba točka sustava nejasne logike je potreba za
analitičarem koji u suradnji s trenerima ili ostalim
stručnjacima u sportu, definira pravila za uključivanje
podataka. Premda je jaka strana metode njezina
sposobnost da upravlja različitim pravilima za različite
kriterije, ta pravila znanstvenici tek moraju jednoznačno
definirati. Računski model koji taj proces odvodi korak
dalje zove se umjetna neuralna mreža (artificial neural
network - ANN). Razvijena na principu živčanih stanica
126
i njihove interakcije, ova vrsta modela sposobna je
prepoznati nove veze koje se zasnivaju na prethodnim
spoznajama (Perl, 2002). Poput nejasne logike i
ova, u sportskom kontekstu nova, tehnika ima velik
potencijal, ali u skoroj budućnosti samo kao predmet
akademskih istraživanja. Bartlett (2004) je preispitao
svoja predviđanja iz 1995. godine koja se tiču umjetne
inteligencije (nejasne logike, ANN i genetski programi)
i zaključio da, iako postoji veliki potencijal, trenutačni
istraživački rezultati ostaju maleni. Jedan od mogućih
razloga je relativna skupoća povezana s razvojem takvih
sustava.
SAŽETAK
Tehnologija i znanost igraju važnu ulogu i u razvoju
notacijske analize. Trenutačno su možda najpoželjniji
najrazvijeniji sustavi, ali njihova cijena ih čini
nedostupnima širem krugu sportskih momčadi i
organizacija. Naime, kao što su dosadašnji primjeri
pokazali, sasvim su prihvatljivi i sustavi niže tehnološke
razvijenosti za procjenjivanje kretanja i kretnji u
nogometu. Znatno sniženje cijena računalnih i video
sustava posljednjih dvadesetak godina dovelo je do
toga da mnoge tvrtke nude specijalizirane programe za
različite tipove analiza sportske izvedbe i uspješnosti,
tako da si većina momčadi i pojedinačnih sportaša
može priuštiti opremu potrebnu za bilježenje i analizu
izvedbe i uspješnosti. Pretpostavljamo da će u idućim
desetljećima analiza sportske izvedbe postajati sve
jednostavnija. To će biti omogućeno usavršavanjem
programa s interaktivnom pomoći, što će smanjiti
potrebu za računalnom i statističkom stručnošću.
Također, s rastom popularnosti notacijske analize
u vrhunskom sportu raste i potreba za adekvatnim
educiranjem znanstvenika na tom području. Ti
zahtjevi ojačat će notacijsku analizu kao disciplinu koja
vodi kvalitetnijim istraživanjima, i to metodološkim
napretkom, prikladnijim statističkim metodama i
jednostavnijim rezultatima.
INTERPRETACIJA NOTACIJSKIH ANALIZA –
BRITANSKA IGRA DUGIH DODAVANJA
Postizanje zgoditaka
Udarci na vrata i broj dodavanja lopte po posjedu lopte

127
INTERPRETACIJA NOTACIJSKIH ANALIZA –
BRITANSKA IGRA DUGIH DODAVANJA
Taktika i brzina igre momčadi u Britanskom nogometnom
savezu razlikuje se od stila igre ostalih europskih
i svjetskih momčadi. To se pokazalo (Yamanaka i
suradnici, 1993) na najvišim natjecateljskim razinama,
npr. na FIFA Svjetskom prvenstvu 1990. godine, ali isto
se tako pokazuje i u većini klupskih natjecanja. Jedan od
razloga za tu polarizaciju taktike može se protumačiti
vratimo li se događajima koji su uslijedili nakon Reepove
analize nogometnih utakmica.
Reep je prikupio podatke o 3213 utakmica između
1953. i 1968. godine (Reep i Benjamin, 1968). Njihovi
podaci o postignutih zgodicima i nizovima dodavanja
tijekom jednoga posjeda lopte, analizirani su statističkim
metodama i prikazani kao negativna binominalna
distribucija. Ideja je proširena i na ostale momčadske
sportove s loptom (Reep i suradnici, 1971), iako modeli
nisu primijenjeni u praksi pojedinih sportova.
Analize Reepa i suradnika donijele su dvije glavne
spoznaje. Prvo, približno 80% zgoditaka postignuto je
nakon niza od tri ili manje dodavanja i, drugo, prosječno
je postignut po jedan zgoditak na svakih deset udaraca
na vrata. Te nalaze je potvrdilo nekoliko istraživačkih
skupina koje su analizirale finalne utakmice FIFA
svjetskih prvenstava (Franks, Goodman i Miller, 1983;
Hughes i suradnici, 1988; Partridge i Franks, 1989a,b;
Franks, Partridge i Nagelkerke, 1990; Grehaigne, 1999). Niz
trenera je iskoristilo te rezultate za razvoj jednostavnoga
taktičkog pristupa nogometnoj igri, a to je maksimalno
iskoristiti „šansu” za dobrobit vlastite momčadi. Ukratko,
taktička implikacija Reepovih nalaza bila je da momčadi
u posjedu lopte što izravnije prenese loptu u zonu udarca,
s najmanjim mogućim brojem dodavanja (Franks, 1996).
Bate (1988) je proširio neke od tih ideja promatrajući
„šansu” u nogometu i njenu povezanost s taktikom i
strategijom uz pomoć rezultata Reepa i Benjamina (1968)
i podataka iz radova koje je prikupio Hughes (1987). Bate
(1988) je odbacio koncept „igre čuvanja posjeda lopte”
i zagovarao je izravniju strategiju s manje dodavanja
tijekom posjeda lopte. Kao što se i pretpostavlja, ta taktika
potakla je dosta rasprave kako u trenerskom tako i u
istraživačkom okruženju (Franks, 1989).
128
Koristeći se tom strategijom, puno je momčadi postiglo
uspjeh, poglavito u napredovanju iz nižih liga britanskog
nogometa. Uistinu, Irska i Norveška su premašile sva
očekivanja na međunarodnoj sceni, koristeći se malenim
brojem dodavanja tijekom posjeda lopte s ograničenim
igračkim sredstvima. Ipak, vrlo malo momčadi je
postiglo uspjeh na najvišoj razini natjecanja koristeći se
taktikom „izravne igre” (osvajanje europskih ili svjetskih
prvenstava). Unatoč tome, ta je taktika prožela igru svih
klubova u britanskom nogometu.
Činjenica da uspješne momčadi (prvaci liga, svjetski
prvaci, europski prvaci itd.) nisu koristile „izravnu igru”
ukazuje na to da postoji rezerva u interpretaciji tih
podataka. Hughes i suradnici (1988) su istražili obrasce
igre uspješnih (onih momčadi koje su se plasirale u
poluzavršnice) i neuspješnih momčadi (izbačenih na
kraju prve faze natjecanja) na Svjetskom prvenstvu
1986. godine. Autori su ustanovili da uspješne momčadi
ostvaruju značajno više dodira s loptom po posjedu
nego neuspješne momčadi. Ako se razmotri stil igre
momčadi svjetskih i europskih prvaka, interpretacija
empirijskog modela Reepa i Benjamina (1968), kako su je
protumačili i predstavili istraživači i treneri, npr. Hughes
(1973), Franks (1988), Bate (1988), ne pristaje stvarnim
karakteristikama igre momčadi svih kvalitetnih razina
nogometa.
Hughes i Franks (2005) su naveli kako je općeprihvaćena
činjenica da „80% zgoditaka proizlazi iz tri i manje
dodavanja” možda pogrešno protumačena. U matematici
se, kada se tretiraju nejednake frekvencije događanja,
ishodi normaliziraju tako da se broj ishoda dijeli s
frekvencijama njihovih događanja. Ta ideja nije do
tada uopće bila primijenjena u analizi sportske izvedbe.
Hughes i Franks su na raspolaganju za analizu imali
relativno veliku bazu podataka s utakmica svjetskih
prvenstava 1990. i 1994. godine pa su mogli ponovno
analizirati pogotke, udarce na vrata i trajanje posjeda
lopte. Svrha njihova rada bila je normalizirati podatke
da bi ispitali različita tumačenja, posebice usporedbe
uspješnih i neuspješnih momčadi.
Analizirane su baze podataka s utakmica FIFA svjetskih
prvenstava u nogometu 1990. (Italija) i 1994. godine
(Sjedinjene Američke Države). Natjecanja su opažale
i notirale dvije istraživačke skupine, a oba notacijska
sustava su nezavisno testirana za valjanost i pouzdanost
(Yamanaka i suradnici, 1993; Partridge i Franks,
1989a). Svaki sustav je dao drugačiji aspekt podataka
iz nogometnih utakmica, stoga su se koristile obje
baze. Baze podataka su ponovno pregledane za točnost
unutar sustava i dobiveni su postoci slaganja iznad 99%
za udarce na vrata, zgoditke i dodavanja po posjedu.
Sekvence dodavanja po posjedu za jednu ekipu
definirane su kao broj dodavanja. Sekvenca dodavanja
0 (nula) označavala je namjeravano dodavanje lopte
koje je, dodirom lopte, onemogućio protivnik. Sekvenca
dodavanja 1 je označavala svjesno dodavanje pri čemu
je suigrač dotaknuo loptu i potom je odmah drugi dodir
ostvarila protivnička momčad. Sekvenca dodavanja 2 je
završena kada protivnik ostvari treći dodir lopte nakon
što su igrači analizirane momčadi ostvarili dva dodira
lopte.
Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine sudjelovale su
24 momčadi i analizirane su ukupno 52 utakmice, dok
je 1994. godine broj sudionika povećan na 32 momčadi
i na ukupno 64 utakmice.

129
Postizanje zgoditaka

Prikupljeni podaci o postignutim zgodicima na „sekvence dodavanja” po posjedu (slika 10.1.) slažu se s rezultatima
Reepa i Benjamina (1968). U 1990. godini, 84% zgoditaka postignuto je iz posjeda lopte s četiri i manje dodavanja,
a 1994. godine je tako bilo postignuto 80%. Ipak, postoji odstupanje u podacima kao što je prikazano na slici 10.1.,
jer su duže sekvence dodavanja imale manju frekvenciju zgoditaka. Postoji razlika i u broju momčadi (16 i 24),
stoga i u broju utakmica (52 i 64) na dva turnira.
8
70
60
50
40
30
20
10
0
00 1
12 2 3
34 4 5
56 6 7
78 8 >8
>8

Slika 10.1. Obrasci postizanja zgoditaka s obzirom na različita trajanja posjeda lopte, mjerena brojem dodavanja na
utakmicama Svjetskih nogometnih prvenstava 1990. i 1994. godine.

18000
16000
14000
12000
10000
8000
6000
4000
2000

0 1 2 3 4 5 6 7 8 >8

Slika 10.2. Frekvencija trajanja pojedinačnih posjeda lopte prema broju dodavanja lopte na utakmicama Svjetskih
nogometnih prvenstava 1990. i 1994. godine.

130
Priroda distribucije sekvenci dodavanja, kako je prikazana na slici 10.2., ukazuje na neospornu činjenicu da je 80%
zgoditaka postignuto iz četiri ili manje dodavanja, no njen oblik daje za pravo da se ponudi i drugačija interpretacija
od one Reepa i Benjamina. Naime, na utakmicama je zabilježena viša frekvencija posjeda lopte s malim brojem
dodavanja nego s većim brojem dodavanja. Stoga se postavlja pitanje je li uistinu postizanje zgoditaka ili i samo
upućivanje udaraca na vrata ovisno o broju dodavanja po posjedu lopte?

12
10 •
8 • •
6 • • • • • •
4
2
•
0
00 12
1 2 334 4 556 6 78
7 8 >8
>8

Slika 10.3. Analiza prosječnoga broja zgoditaka postignutih na 1000 posjeda lopte na utakmicama Svjetskih prvenstava
1990. i 1994. godine.

Najveći broj dodavanja po posjedu lopte tijekom svjetskog prvenstva 1990. godine bio je približno sedam dodavanja
po posjedu, dok je 1994. godine taj broj iznosio šest dodavanja po posjedu (slika 10.4.). Iako se ta razlika u podacima
možda može protumačiti i kao pogreška mjerenja, ali isto tako i kao individualna varijanca (zbog momčadi koje
sudjeluju) i/ili kao okolinska razlika između dva promatrana turnira. Također je moguće izgraditi profile pojedinih
zemalja i/ili usporediti britansku reprezentaciju s ostalim vrhunskim momčadima poput Brazila, Njemačke i Italije.

8
14
12
• •
10 • • •
8 • •
• • •
6 •
• •
• • •
4 • •
1994.
• •
• •

2 • • 1990.
0
00 112 2 334 4 556 6 78
7 8 >8
>8

Slika 10.4. Analiza broja zgoditaka postignutih na svakih 1000 posjeda lopte na utakmicama Svjetskih prvenstava
1990. i 1994. godine.

131
Udarci na vrata i broj dodavanja lopte po posjedu lopte

Zato što je otprilike potrebno deset udaraca na vrata da bi se postigao jedan pogodak, slična analiza za udarce može
otkriti više informacija o procesu postizanja zgoditaka. Frekvencija udaraca na vrata u odnosu na broj dodavanja
po posjedu lopte dala je sličan profil onomu za pogotke, 80% udaraca 1990. godine uputilo se na vrata nakon četiri
i manje dodavanja unutar jednog posjeda lopte, dok za 1994. godinu taj postotak iznosi 77% (slika 10.5.).

8
700
600
500
400
300
200
100
0
0 1 2 3 4 5 6 7 8 >8

Slika 10.5. Frekvencija udaraca u odnosu na broj dodavanja po posjedu lopte na dva svjetska prvenstva.

Kada se podaci normaliziraju s obzirom na frekvencije broja dodavanja, dobije se distribucija podataka koja je
prikazana na slici 10.6., slična oblikom distribuciji za zgoditke (slike 10.3. i 10.4.). Podaci iz 1990. godine maksimum
imaju u posjedu lopte od sedam dodavanja, a podaci iz 1994. godine u posjedu od četiri dodavanja. Za oba svjetska
prvenstva aritmetička sredina iznosi pet dodavanja po posjedu lopte. Za duže posjede lopte, više dodavanja, vezana
je veća frekvencija udaraca po 1000 posjeda lopte.
8
140
120 • •
• • •
• •
100 • •
80 •
• • • • •
•
• • • •
60 • •
40 •
• 1994.
•
• • •
• • •

20 1990.
0
0 1 2 3 4 5 6 7 8 >8

Slika 10.6. Frekvencija udaraca na vrata na 1000 posjeda lopte za različit broj dodavanja po posjedu lopte tijekom
Svjetskih prvenstava 1990. i 1994. godine.
132
 Broj udaraca/zgoditaka na 1000 posjeda lopte
Posjed lopte 1990. godina 1994. godina Arit. sredina
0 9,1 8,9 9,0
1 12,6 9,2 11,9
2 8,4 14,5 11,45
3 7,1 10,4 8,75
4 6,45 7,8 7,13
Arit. sredina 0–4 dodavanja/posjed 8,7 10,2 9,5
5 19,8 10,8 15,3
6 9,3 7,5 8,4
7 9 28 18,5
8 14 14,5 14,3
>8 12 25,7 18,85
Arit. sredina 5–8 dodavanja/posjed 12,8 17,3 15,1

Tablica 10.1. Omjeri udaraca na vrata za Svjetska prvenstva održana 1990. i 1994. godine zajedno
s trajanjem posjeda lopte.

Podaci u tablici 10.1. prikazuju broj udaraca na vrata koji je potreban

za postizanje zgoditka za različit broj dodavanja lopte tijekom posjeda
(normaliziran na 1000 posjeda). Ukupna aritmetička sredina kratkih
sekvenci dodavanja (malen broj dodavanja) vrlo je blizu omjeru udarci na
vrata/postignuti zgodici koje su pronašli Reep i Benjamin (1968). Aritmetičke
sredine omjera pretvaranja posjeda koji traje 0-4 dodavanja uspoređene su
s aritmetičkim sredinama posjeda koji traju 5-8 dodavanja pomoću t-testa.
Sekvence dodavanja koje dulje traju, značajnije su više (t = -2,59; df = 6;
P<0,05; ω2=0,27; % povećanje = 56% između dvije aritmetičke sredine).
Razlika je značajna za aritmetičke sredine budući da prosjek smanjuje
varijancu podataka. Smatramo da se trendovi i razlike u podacima i njihovim
aritmetičkim sredinama mogu pripisati efikasnosti bržeg napada koji remeti
obrambene linije i akcije. Tijekom dugih posjeda lopte u izgradnji napada,
obrana ima više vremena za organizaciju i zbijanje redova.
Ako momčad ima sposobnost zadržavanja posjeda lopte, tada ima veće
šanse za stvaranje prilika za udarac na vrata, ali se postotak konverzije
udaraca na vrata u pogotke smanjuje dužim trajanjem posjeda (većim
brojem dodavanja). Je li tada bolje koristiti kraće sekvence dodavanja
(izravna igra, što manji broj dodavanja), zbog boljeg omjera pretvaranja
udaraca u zgoditke, ili duže sekvence dodavanja nakon kojih postoji veća
vjerojatnost za upućivanje udarca na vrata?

133
Daljnje analize Svjetskoga prvenstva 1990. godine
po momčadima pokazale su još neke zanimljive
trendove. Sve momčadi koje su došle do osmine finala
kategorizirane su kao uspješne (Engleska, Italija,
Njemačka, Argentina, Irska, Kamerun, Čehoslovačka i
Rusija), a sve momčadi koje nisu prošle prvi krug kao
neuspješne (Austrija, Škotska, Egipat, SAD, Kostarika,
Koreja, Švedska i Ujedinjeni Arapski Emirati).
Analizirani su podaci udaraca na vrata tih momčadi za
različito trajanje posjeda. Pojedinačne trendove bilo je
teško prepoznati, ali kada se podaci za svaku momčad
u odgovarajućoj grupi zbroje i izračunaju aritemtičke
sredine za svaki niz dodavanja po posjedu, tada se
dobije jasnija slika (slika 10.7.). Podaci izgledaju kao
da su linerani ili možda polinomni, stoga su oba skupa
prikazana grafički (slika 10.8.). Regresijska analiza
dva skupa podataka pokazuje da su podaci uspješnih
momčadi bliže obliku ravne crte (r=0,69; SE=21,06)
nego podaci neuspješnih momčadi (r=0,38; SE=21,5),
iako bi, zbog sličnih vrijednosti standardne pogreške
(SE), pogreška predviđanja korištenjem ove jednadžbe
bila približno ±42 udarca na 1000 posjeda (P<0,05) za
oba skupa podataka, što je neprihvatljivo za ove raspone
vrijednosti.

160
140
120 • •
• •
100
• • • •
80 • •
60 • •• • •
• • •
40
• •
20 •
0 •
0 1 2 3 4 5 6 7 8 >8

Slika 10.7. Aritmetička sredina broja udaraca/1000* posjeda za uspješne i neuspješne momčadi Svjetskoga prvenstva
1990. godine.

134
 160
140
120 • •
• •
100
• • • •
80
• • •
60 • • • •
• • •
40
• •
20
0
0 1 2 3 4 5 6 7 8 >8

neuspješne momčadi
Slika 10.8. Aritmetička sredina udaraca/(1000 posjeda) za uspješne (•) i neuspješne (•) momčadi, s različitim grafičkim
tumačenjima.

Podaci ukazuju na sličan trend analiza za uspješne
i neuspješne momčadi koje imaju slične pokazatelje
udaraca s manjim brojem dodavanja tijekom posjeda,
ali ti podaci se razilaze kod dužih posjeda lopte. Podaci
su prikazani u tablici 10.2., a pokazuje se razlika između
broja udaraca uspješnih i neuspješnih momčadi u
odnosu na različito trajanje posjeda. T-test pokazuje da
dvije grupe značajno drugačije upućuju udarce na vrata
nakon dugih i kratkih posjeda lopte (P<0,05). Razlika
između broja udaraca na 1000 posjeda (dugih i kratkih)
za uspješne momčadi je značajno drugačiji (P<0,01), ali
nije bilo značajnih razlika kod neuspješnih momčadi.
Kombiniranje podataka udaraca po posjedu s omjerom
pretvaranja udaraca na vrata u zgoditke moglo bi dati
odgovor na pitanje je li za postizanje pogodaka bolja
taktika kratkih ili dugih posjeda lopte. To smo pokušali
prikazati u tablici 10.2. Podaci pokazuju da, iako je omjer
udarci/zgodici manji za duže posjede, oni su, sveukupno
gledajući, ustvari efikasniji način postizanja zgoditaka.
Za trenere je problem kako uravnotežiti igru dužeg
posjeda lopte s britkom igrom i većim rizikom gubitka
lopte.

Udarci i zgodici na 1000 posjeda lopte

uspješne momčadi neuspješne momčadi

Posjed udarci predviđeni udarci predviđeni

Trajanje udarci zgodici zgodici udarci zgodici zgodici

0 70 9,4 7,4 50 9,4 5,3

>8 125 14,8 8,5 75 14,8 5,1

Tablica 10.2. Sumirani podaci o postizanju zgoditaka za uspješne i neuspješne momčadi prema posjedu na Svjetskom
prvenstvu 1990. godine.

135
Općeprihvaćeno je da uspješne momčadi imaju bolji
omjer pretvorbe udaraca na vrata u pogotke nego
neuspješne momčadi, ali čak i bez tih omjera pretvorbe
može se vidjeti da duži posjedi lopte mogu i trebaju
proizvesti bolji rezultat. Poteškoću za trenera predstavlja
određivanje razine TE-TA sposobnosti vlastite momčadi
i pronalaženje adekvatne taktike. Čini se da je taktički
princip izravne igre primjeren samo kada razina TE-
TA sposobnosti momčadi nije dovoljna za zadržavanje
posjeda lopte.
Zanimljivost tih podataka za analitičara uspješnosti
leži u tome da iako su podaci Reepa i suradnika (1968,
1971) u ovom primjeru ponovljeni, korištenjem
različitih analiza iz istih se podataka mogu izvesti
različita tumačenja. Analize korištene u našem primjeru
prikladne su za takav tip podataka. Nismo time pobili
rad Reepa i suradnika, ustvari, potvrdili smo njihove
analize na drugačijoj kvalitetnoj razini. No, isto je tako
očito da je potreban daljnji istraživački rad na procjeni
metoda koje se koriste u analizi sportske izvedbe
i uspješnosti momčadi u momčadskim sportskim
igrama s loptom. Naime, umjesto do sada uobičajenih
jednostavnih prikaza u mnogim publikacijama o
sportskoj izvedbi i situacijskoj uspješnosti, puno je
više pozornosti potrebno posvetiti normaliziranju
frekvencija podataka (Hughes i Bartlett, 2002). Naš bi
se primjer daljnjim radom mogao proširiti korištenjem
veće količine podataka, kao i određivanjem kolika nam
je količina podataka potrebna za utvrđivanje profila
uspješnosti izvedbe, budući da su neka istraživanja
pokazala da se nalazi o udarcima na vrata i postizanju
pogodaka stabiliziraju s manje utakmica no što je bilo
očekivano (Hughes, Evans i Wells, 2001; Hughes, Nevill,
Cooper i Brown, 2003).
Ovdje prikazani podaci repliciraju one koje su ranije
predstavili Reep i Benjamin (1968). Ipak, kada se isti
podaci normaliziraju frekvencijama broja dodavanja
po posjedu lopte, otkriva se sljedeće:
• Uspješne momčadi imale su značajno više udaraca
na vrata iz posjeda s dužim nizovima dodavanja
(veći broj dodavanja) nego s kraćim.
• Omjer pretvorbe udaraca na vrata u zgoditke je
bolji za izravnu igru nego za igru s dugim posjedom
lopte.
• Usporedba uspješnih i neuspješnih momčadi na
Svjetskom prvenstvu 1990. godine pokazuje razlike
između dvije grupe u pretvorbi posjeda lopte u
udarce na vrata, gdje su uspješne momčadi imale
bolji omjer. Ove razlike nisu bile značajne, ali
ukazuju na snažan trend u podacima.
136
Način na koji su Reep i Benjamin (1968) prikazali
podatke doveo je do djelomičnoga (ne)razumijevanja
istraženoga fenomena. Preporuka je da se frekvencije
podataka normaliziraju s obzirom na važnost i doprinos
koji daju ukupnom setu podataka.
SAŽETAK
Rana istraživanja o tome kako su postizani zgodici u
nogometu (Reep i Benjamin, 1968) oblikovala su taktiku
britanskoga nogometa. Većina trenera je bila pod
većim ili manjim utjecajem, taktike koja se naziva „igra
dugih dodavanja“ ili „izravna igra“, koja je posljedica
navedenoga istraživanja. Podatke tog istraživanja,
objavljenoga u kasnim šezdesetim godinama 20.
stoljeća, ponovno je provjerilo, analizama različitih
utakmica FIFA svjetskih prvenstava, nekoliko različitih
istraživačkih skupina. U našem primjeru je analiziran
broj dodavanja koji je doveo do postizanja zgoditaka
na dva FIFA svjetska prvenstva. Rezultati su potvrdili
prethodno istraživanje, ali kada su podaci normalizirani
zajedno s frekvencijama trajanja posjeda (broja
dodavanja po posjedu), vidjelo se da je više zgoditaka
postignuto iz dužeg posjeda nego iz izravne igre.
Momčadi su uputile značajno više udaraca na vrata po
posjedu nakon većeg broja dodavanja, ali omjer udaraca/
pogodaka je bolji za izravnu igru nego za igru s dugim
posjedom lopte. Analiza podataka udaraca na vrata
za uspješne i neuspješne momčadi različitih trajanja
posjeda tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva
1990. godine, međutim, ukazuje na to da su uspješne
momčadi postigle više pogodaka iz dužh posjeda
lopte. Za neuspješne momčadi nije se iskristalizirala
nijedna taktika. Dalje je zaključeno kako je izvorni rad
Reepa i Benjamina (1968), iako kamen temeljac za sve
kasnije nogometne analize, doveo do djelomičnoga (ne)
razumijevanja istražene pojave.
 ˇ
TAKTIKA USPJEŠNIH VRHUNSKIH MOMCADI
Cilj studije
Rezultati

137
TAKTIKA USPJEŠNIH VRHUNSKIH MOMČADI
Nogomet je vrlo emocionalna igra, prepuna radosti i
očaja, trijumfa i tragedije. Takvi ekstremi mogu se vidjeti
za vrijeme samo jedne utakmice, što donosi ushićenje i
dramu u živote milijuna ljudi diljem svijeta.
(Hughes, 1990)
Iako je Međunarodna nogometna federacija osnovana već
1863. godine, tek su 1958. godine održane prve utakmice
kontinentalnoga prvenstva Europe. Dok se nogomet
kao sport neprekidno unaprjeđuje, i svojim statusom
i financijama, dotle svaka momčadi ili pojedinac teži
postati bolji u svakom mogućem segmentu toga sporta.
Nogometni treneri priželjkuju uspjeh svojih momčadi
i teže postati najboljima u natjecanjima u kojima
sudjeluju. Premda postoje brojna područja kineziologije
koja su svojim spoznajama korisna trenerima u njihovu
radu, i kojima se treneri sve više obraćaju, sve više
raste pozornost koja se posvećuje točnim i detaljnim
analizama utakmica notacijskom analizom. Analiza
utakmica u kontekstu trenerskoga posla je sredstvo za
poboljšanje sportske izvedbe i uspješnosti, a vrhunskim
sportašima ona omogućava usavršavanje.
Da bi bili uspješni u nogometu, morate postizati
pogotke. Istraživanjem kako se dolazi do situacija za
postizanje zgoditaka, a razumijevanje i znanje kako
redovito stvarati prilike za pogotke iznimno je korisno
igračima i trenerima koji žele uspjeh. Analiza utakmica
se u nogometu može upotrijebiti za procjenu različitih
aspekata igre. Tiryaki i suradnici (1997) su pokazali
kako analiza može pomoći u postizanju neočekivanih
rezultata. Istraživačka momčadi radila je s turskom
izabranom vrstom koja je iznenadila Švicarsku i
kvalificirala se za Europsko prvenstvo 1966. godine.
Na međunarodnim turnirima, o momčadima se
prosuđuje na temelju njihove sposobnosti da pobijede
u utakmicama. Da bi pobijedila, momčadi mora biti
učinkovita u oduzimanju posjeda lopte, stvaranju prilika
za postizanje zgoditaka i u realiziranju tih prilika.
138
Church i Hughes (1986) su pomoću svoje pojmovne
tipkovnice analizirali šest utakmica koje je odigrao
nogometni klub Liverpool tijekom sezone 1985/86.
Došli su do puno vrijednih zaključaka, od kojih
izdvajamo najvažnije:
• Momčadi su izvele više dodavanja u utakmicama
koje su gubile nego u utakmicama koje su dobivale.
• Posjed lopte gubio se češće u utakmicama koje je
momčad izgubila.
• Izveden je veći broj udaraca na vrata u izgubljenim
nego u dobivenim utakmicama.
Kako smo već spominjali, Hughes, Robertson i Nicholson
(1988) su upotrijebili istu pojmovnu tipkovnicu i
hardverski sustav koji su razvili Church i Hughes (1986),
ali su tome dodali modificirani softver kako bi analizirali
igru na završnom turniru Svjetskog prvenstva 1986.
godine. Obrasci igre uspješnih momčadi, onih koje su
uspjele doći do polufinala, uspoređeni su s obrascima
igre neuspješnih momčadi, onih koje su eliminirane na
kraju prvoga kruga natjecanja. Otkrili su da su uspješne
momčadi odigrale značajno veći broj dodavanja po
posjedu nego neuspješne momčadi. Njihovo opažanje
je pokazalo da je postojala značajna razlika u obrascima
igranja između uspješnih i neuspješnih momčadi i da se
ti obrasci mogu detaljno opisati.
Hughes i Lewis (1988) proširili su ovaj rad analizom
samo faze napada kako bi utvrdili koriste li neuspješne
momčadi drugačije obrasce napadanja od uspješnih
momčadi. Napad je definiran kao svaki potez ili
sekvenca poteza koja je završavala udarcem na vrata, bio
on uspješan ili neuspješan. Zaključeno je da uspješne
momčadi češće dodaju loptu od neuspješnih momčadi
kada napadaju, osobito u posljednjem napadačkom
dijelu igrališta. Kao u prethodnom radu Hughesa i
suradnika (1988), pokazano je da su uspješne momčadi
značajnije više koristile sredinu igrališta od neuspješnih
momčadi.
Ručnim notacijskim sustavom, koji je razvio Ali
(1987), zabilježeno je 13 osnovnih faktora igre. Podaci
su uneseni u računalo u obliku X i Y koordinata na
dijagramu igrališta te uspoređeni u relaciji s obrascima
i sastavnim elementima aktivnosti. Finalne akcije svake
vrste obrasca su analizirane da se utvrdi njihov utjecaj
na igru. Pronađeno je da su napadački obrasci koji se
razvijaju po bočnim pozicijama uspješniji nego oni kroz
sredinu igrališta. Najčešći rezultat dugog dodavanja je
bilo zaleđe, a razrađene akcije koje uključuju veći broj
dodavanja povećavaju vjerojatnost za postizanje pogotka.
Partridge i Franks (1989 a,b) su proveli detaljnu
analizu prilika za ubačaj lopte pred vrata na utakmicama
Svjetskoga prvenstva iz 1986. godine. Pažljivo su
definirali ubačaj lopte i prikupili sljedeće podatke:
• izgradnja igre,
• područje izgradnje igre,
• pozicija iz koje je izveden ubačaj,
• vrsta ubačaja,
• igračeva pozicija i kretanje,
• specifični rezultat ubačaja,
• opći rezultat, ako nije iskorištena prilika za ubačaj
lopte.
Pedeset od 52 utakmice su analizirane iz video zapisa,
korištenjem posebno dizajniranoga softvera koji
omogućuje pohranjivanje svakog djelića informacije
povezanih s prilikom za ubačaj lopte ispred vrata.
Autori su sumirali podatke i pokušali definirati ključne
faktore za uspješan ubačaj lopte, npr. stvorena prilika
za postizanje zgoditka. Partridge i Franks su dali popis
faktora i zaključno povezali svoje rezultate istraživanja
s trenerskom praksom kako bi igračima pomogli da
razumiju svoju ulogu u uspješnoj izvedbi ubačaja lopte
u nogometu.
Luhtanen (1993) je statistički procijenio ofenzivne
akcije sa Svjetskog prvenstva 1990. godine. Usporedio
je broj uspješnih akcija i njihovu učinkovitost među
momčadima prema pozicijama na kojima je momčad
završila natjecanje. Rezultati su pokazali da 69% napada
nije izgubljeno (napadačima je bio dodijeljen slobodan
udarac, udarac iz kuta, ubacivanje lopte sa strane ili
kazneni udarac, osvojeni u posljednjoj trećini igrališta),
28 % napada je proizvelo priliku za postizanje pogotka,
a 9% je rezultiralo zgoditkom. Također je pronađeno da
uspješne momčadi (s iznimkom Argentine), dominiraju
napadačkom trećinom igrališta brojem igrača i stvaraju
više prilika za postizanje zgoditaka. Pokazalo se da su
pobjednici svjetskog prvenstva (Njemačka), momčad s
naučinkovitijim napadom s obzirom na to da su izveli
najveći broj napada, imali najmanji broj izgubljenih
napada i ostvarili najveći broj prilika za postizanje
zgoditka. Partridge i Franks (1993) su pronašli da
se najveći postotak gubitka posjeda lopte događa u
napadačkoj trećini (61%), a najmanji u obrambenoj
trećini (7%).
Tiryaki i suradnici (1997) su analizirali napadačke
obrasce nacionalne vrste Švicarske tijekom Svjetskog
prvenstva 1994. godine. Analizirane su utakmica
Švicarske protiv SAD-a, Kolumbije, Rumunjske i
Španjolske pomoću računalnog notacijskog sustava,
razvijenoga u Centru za notacijsku analizu Sveučilišta
John Moores, Liverpool. Istraživanje je ustanovilo da
je švicarska momčadi učinkovita u sredini, a manje
učinkovita u napadačkoj trećini.
Luhtanen i suradnici (2002) su izabrali ofenzivne i
defenzivne varijable igrača u polju i vratara na Euru
2000. godine, i pokušali povezati rezultate s plasmanom
momčadi na kraju turnira. Poredak na Svjetskom
prvenstvu 1998. godine je objašnjen izračunavanjem
korelacijskoga koeficijenta pozicije na turniru i sljedećih
varijabli: rang posjeda lopte prema prijeđenoj udaljenosti,
dodavanjima, prijemu lopte, trčanju s loptom, udarcima
na vrata, presretanjima lopte, uklizavanjima i duel-igri.
Izabrane sumarne kvantitatvne i kvalitativne varijable
izračunate su pomoću poretka svih prikupljenih
varijabli, zatim samo obrambenih i samo napadačkih
varijabli. Samo je varijabla uspješna dodavanja na razini
momčadi objasnila uspjeh na Europskom nogometnom
prvenstvu 2000. godine.
Kako smo već spominjali, Francuska je bila najbolja
momčad u izvedbi dodavanja, prijema lopte, trčanja s
loptom i uklizavanja. I u postotku uspješnih dodavanja
je Francuska bila najbolja momčad. Snaga Italije je bila u
obrani. Italija je bila najbolja u presretanju lopte te treća u
klizećim startovima. U dodavačkim aktivnostima Italija
je bila tek 15., ali je u postotku uspješnih dodavanja
bila druga. U sveukupnom poretku, uzevši u obzir sve
varijable, Italija je bila 13. Ova analiza bi Nizozemskoj
dala bolji poredak od 3. mjesta. Nizozemska je bila
najbolja u posjedu lopte (9,9 km) i druga u količini
dodavanja i udaraca na vrata, a bila je blizu vrha poretka
u pripadajućoj uspješnoj realizaciji. Nizozemska je
dosta kontrolirala loptu u svojim utakmicama, te zato
nije imala priliku postići bolje rezultate u presretanju
lopte i duelima. Njemačka je tradicionalno bila snažna
u posjedu lopte (2.), dodavanjima (2.) i broju pokušaja
postizanja pogodaka (4.). Ipak, pronađene su slabosti
u obrambenim aktivnostima presretanja lopte (16.) i
klizećim startovima i duelima (15.).
139
Cilj studije

Cilj je studije bio razviti ručni notacijski sustav koji bi riješio istraživački problem,
tj. podaci prikupljeni notacijskim sustavom su trebali pokazati sve udarce na vrata te
posjede koji su doveli do tih udaraca, za uspješne i neuspješne momčadi na Europskom
nogometnom prvenstvu 2000. godine. Četiri momčadi koje su igrale u polufinalnim
utakmicama klasificirane su kao uspješne, dok su osam, koje se nisu kvalificirale za
utakmice četvrtzavršnice, smatrane neuspješnima. Usporedba između uspješnih i
neuspješnih momčadi odnosila se na napadački stil igranja koji kulminira udarcem
na vrata.
Dvanaest momčadi je izabrano za analizu. Četiri polufinalista: Francuska, Italija,
Nizozemska i Portugal. I osam momčadi koje nisu prošle grupnu fazu natjecanja:
Engleska, Njemačka, Norveška, Slovenija, Švedska, Belgija, Danska i Češka. Analizirane
su sve utakmice tih momčadi (22 utakmice za uspješne momčadi i 24 utakmice za
neuspješne momčadi), počevši od faze grupa sve do završetka finala.
Prvo je oblikovan probni sustav kako bi se utvrdila uspješnost. Testiran je originalan
sustav, a mnoga su područja prilagođena da bi studija bila točnija, pouzdana i učinkovita.
Kada je notacijski sustav jednom oblikovan, provjerena je njegova pouzdanosti.
Upotrebljena je sljedeća jednadžba:

%Error= ☐MOD(S1-S2) ∙ 100

☐☐☐S2

MOD znači modul (mora biti pozitivan broj)

S1 označava prvi set rezultata
S2 označava razliku u broju između drugog i prvog seta rezultata.

Ukupna brojka dobivena usporedbom prvoga i drugoga seta bila je 96,2%.

Ukupna brojka dobivena usporedbom prvoga i trećega seta bila je 96,4%.

Modificirani dijagram Blanda i Altmana prikazuje pouzdanost različitih varijabli iz

čega se vidi da neke varijable nisu bile dobro definirane. Uslijedio je dodatni trening
istraživača i treće testiranje. Brojka dobivena usporedbom drugoga i trećega seta
bila je 99,3%. Svi indikatori pouzdanosti bili su prihvatljivi za nastavak istraživanja.
Također su upotrijebljeni hi-kvadrat testovi u testiranju podataka u potrazi za
razlikama u tri skupa podataka, ali nisu pronađene značajne razlike (P>0,05).
Analiza izgradnje napada do udarca na vrata pokazuje da se podaci poklapaju
s onima Reepa i Benjamina (1968), oko 80% zgoditaka postignuto je nakon četiri i
manje dodavanja. Uspješne momčadi su iskoristile duži posjed lopte (20,9%) više od
neuspješnih momčadi (16,6%).

140
Rezultati

Analiza rezultata je podijeljena na pet dijelova:

• analiza izgradnje napada,

• analiza zona igranja,
• analiza korištenja širine igrališta,
• analiza udaraca na vrata i
• vremenska analiza.

Idući grafikoni predstavljaju područja gdje su se pojavile najveće statistički značajne razlike.

uspješno neuspješno uspješno neuspješno uspješno neuspješno

ukupno ukupno prosjek prosjek postotak postotak
0 10 5 0,45 0,21 23,2 27,8
1 11 5 0,50 0,21 25,6 27,8
2 7 1 0,32 0,04 16,3 5,6
3 3 2 0,14 0,08 7,0 11,1
4 3 2 0,14 0,08 7,0 11,1
5+ 9 3 0,41 0,13 20,9 16,6

Hi-kvadrat (za zgoditke) = 1876 Značajnost = nema značajnosti

Tablica 11.1. Broj dodavanja u napadu koja su dovela do postizanja zgoditka.

Tablica 11.1. pokazuje da nema značajnih razlika

između uspješnih i neuspješnih momčadi u broju
dodavanja u napadima koji su doveli do postizanja
zgoditaka. Broj zgoditaka postignutih bez dodavanje
(0), i iz jednog i dva dodavanja vrlo su slični. 65,1% za
uspješne momčadi i 61,2% za neuspješne momčadi.
Slično vrijedi i za zgoditke postignute nakon tri ili više
dodavanja u napadu, 34,9% za uspješne momčadi i
38,8% za neuspješne momčadi.

141
 uspješne momčadi broj dodavanja neuspješne momčadi
13,5% 1 : 7,4 0 6,3% 1 : 16,0
14,9% 1 : 6,7 1 5,6% 1 : 17,8
14,6% 1 : 6,9 2 2,0% 1 : 49,0
10,3% 1 : 9,7 3 9,1% 1 : 11,0
10,3% 1 : 9,7 4 9,5% 1 : 10,5
15,5% 1 : 6,4 5+ 6,5% 1 : 15,3

Tablica 11.2. Postotak pretvorbe i omjer udaraca/zgoditaka za broj dodavanja u napadu.

25

20

15

%
10

Slika 11.1. Usporedba postotaka uspješnih i neuspješnih dodavanja za vrstu posljednjega dodavanja koje je dovelo do
udarca na vrata.

50
45
40
35
30
% 25
20
15
10
5
0
1 2 3 4 5

Slika 11.2. Usporedba postotaka uspješnih udaraca na vrata prema igračkim pozicijama s kojih su upućeni udarci na
vrata.

142
 40
70
60
50
40
%
30
20
10
0

Slika 11.3. Usporedba postotaka uspješnih udaraca na vrata prema vrsti dodira s loptom u trenutku upućivanja udarca
na vrata.
40

60
50
40
% 30
20
10
0

Slika 11.4. Usporedba postotaka uspješnih udaraca na vrata prema vrsti udarca upućenoga na vrata.

40
35
30
25
% 20
15
10
5
0

Slika 11.5. Usporedba postotaka uspješnih i neuspješnih udaraca za dio tijela koji upućuje udarac na vrata.

143
 40
35
30
25
% 20
15
10
5
0
zgoditak

Slika 11.6. Usporedba postotaka uspješnih i neuspješnih udaraca na vrata.

40

60
50
40
% 30
20
10
0

Slika 11.7. Usporedba postotaka uspješnih i neuspješnih napada prema ukupnom trajanju napada koji je doveo do
zgoditka.

144
Uspješne momčadi koriste više dodavanja koja razbijaju
obrambene redove (dodavanja kroz sredinu i preko
obrane), dok se igra neuspješnih momčadi temeljila
na dodavanjima po zraku (ubačaji, dugo dodavanje
na glavu), koja je teže kontrolirati i bliža su izravnom
stilu igranja. Uspješne momčadi teže upotrebi i kratkih
i dugih dodavanja, ukupno 36,5% svih posljednjih
dodavanja, koja pokazuju kako igraju po tlu, od noge
do noge, dakle, kako uspijevaju zadržati posjed i igrati s
posjedom lopte. Nalazi također sugeriraju da uspješne
momčadi imaju veći fond igrača različitih kvaliteta, što
im omogućuje mijenjanje stila igre.
Slika 11.2. ističe razlike između uspješnih i
neuspješnih momčadi prema poziciji igrača koji upućuje
udarac na vrata. Nalazi povezani s postotkom udaraca
koji upute napadači vrlo vjerojatno ukazuje na to da
uspješne momčadi imaju vrhunske napadače koji su
dovoljno sposobni i samopouzdani upućivati udarce na
vrata iz iole izgledne situacije. Također ukazuje na to da
uspješne momčadi mogu proslijediti loptu napadačima
češće od neuspješnih momčadi koje se pouzdaju u
udarce ostalih igrača.
Neuspješne momčadi su izvele više udaraca u zrak,
imali su više igre glavom i poluvolej udaraca (slika 11.3.),
uputile su 10,6% više udaraca od uspješnih momčadi
ovim načinom. Slika 11.4. prikazuje da je najtočnija
vrsta udarca na vrata plasirani udarac, koji su više
koristile uspješne momčadi. To se možda može pripisati
opuštenosti i koncentriranosti napadača uspješnih
momčadi pred vratima, dok su neuspješne momčadi
bile pod većim pritiskom postizanja pogotka i igrači su
češće birali snažne udarce na vrata umjesto preciznih.
Uspješne momčadi su uputile više inovativnijih udaraca
na vrata, poput lob udaraca ili felšanih lopta (20,1% od
ukupnih udaraca). Neuspješne momčadi su uputile
samo 11,8% takvih vrsta udaraca na vrata.
Slika 11.5. pokazuje da su neuspješne momčadi
uputile više udaraca glavom od uspješnih momčadi.
Ovo otkriće moglo bi biti povezano s brojem ubačaja
koje su neuspješne momčadi izvodile iz prekida: udarci
iz kuta, ubačaji, slobodni udarci i pristup stvaranja
prilika dugim loptama.
Značajna razlika, naravno, postoji kada se momčadi
uspoređuje po ishodu udaraca, jer je to područje igre
koje donosi pobjedu ili znači poraz (slika 11.6.). Kao
što je i očekivano, uspješne momčadi su postigle gotovo
dva puta više pogodaka od neuspješnih momčadi.
Postotak promašenih udaraca, obrana i blokova je viši
u neuspješnih momčadi, a to je faktor koji je pridonio
njihovom slabijem plasmanu na Euru 2000. godine. Taj
podatak odražava nesposobnost neuspješnih momčadi
da realiziraju prilike za postizanje zgoditaka.
Napadačka reakcija se smatra važnim faktorom. Slika
11.7. prikazuje da više od polovine napada neuspješnih
momčadi, koji su doveli do udarca na vrata, nisu trajali
dulje od 5 sekundi, dok su uspješne momčadi u istom
pokazatelju imale samo 40,1% svih svojih napada. Taj
nalaz povezuje se s činjenicom da neuspješne momčadi
generiraju velik postotak udaraca na vrata kroz
slobodne udarce, za čiju je izvedbu potrebno nekoliko
sekundi. Također može biti povezan s činjenicom da
su neuspješne momčadi imale problema s razbijanjem
protivničke obrane, što je rezultiralo kraćim trajanjem
napada i udarcima iz veće udaljenosti.
SAŽETAK I PREPORUKE
Uspješne momčadi su u svom posjedu uspjele zadržati
loptu kroz duže vrijeme, koristeći taktiku s posjedom lopte.
Igrači uspješnih momčadi bili su sposobni započeti napade
na svojoj polovini igrališta i stvarati prilike za udarac na
vrata kako bi ušli u napadačku trećinu igrališta. Zbog izbora
igrača, uspješne su momčadi mogle primijeniti širi spektar
napada i udaraca na vrata. Neuspješne momčadi su bile
predvidive u napadu i nisu mogle zadržati loptu na podlozi,
a pokušavale su postići pogodak s veće udaljenosti, stoga
nisu postigle dovoljan broj pogodaka.
• Uspješne momčadi na svjetskim prvenstvima
dominiraju središnjicom terena kroz koju stvaraju
napadačke akcije prema kaznenom prostoru. Tada
imaju široko postavljene igrače kao opciju širokog
proigravanja u posljednjoj četvrtini igrališta (Hughes i
suradnici, 1988; Lewis i Hughes, 1988; Ali i suradnici,
1988).
• Uspješne momčadi su dulje u posjedu lopte (Hughes
i suradnici, 1988; Luhtanen i suradnici, 1997, 2002;
Hughes i Franks, 2005).
• Uspješne momčadi mogu, izvodeći duga i kratka
proigravanja, prijeći s loptom iz obrane do pozicija,
dobrih za upućivanje udarca na vrata (Church i Hughes,
1988; Partridge i Franks, 1989 a,b; Olsen i Larsen, 1997;
Hook i Hughes, 2002).
• Neuspješne momčadi se osobito oslanjaju na duga
dodavanja i udarce iz daljine.
• Uspješne momčadi stoga imaju bolji omjer udaraca
upućenih na vrata i postignutih pogodaka od
neuspješnih momčadi, što je ključni indikator sportske
uspješnosti u nogometu (Hughes i suradnici, 1988;
Franks i Partridge, 1989a, b; Hook i Hughes, 2002;
Luhtanen i suradnici, 2002; Japheth i Hughes, 2001).
• Uspješne momčadi vode loptu i trče s njom, manje u
vlastitoj obrambenoj trećini, zbog čega i manje gube
posjed lopte u toj zoni igrališta.
145
UBACIVANJE LOPTE U IGRU
Stvaranje sustava za bilježenje podataka
Postupci
Analiza podataka
Pouzdanost
taktike ubacivanja lopte u igru koje primjenjuju momčadi Premiershipa
Taktike ubacivanja lopte u igru koje koriste momčadi različitih razina igračke kvalitete
Taktike ubacivanja lopte u igru s obzirom na stanje rezultata u utakmici
Doprinos ubacivanja lopte u igru kod vrhunskih momčadi Premiershipa
Najčešće korištene taktike ubacivanja lopte u igru i njihovi učinci

147
UBACIVANJE LOPTE U IGRU

Ubacivanje lopte u igru najučestalija je akcija nastavka Zbog toga se preporuča procijeniti element ubacivanja
nakon prekida igre u nogometu. Prosječno, momčad lopte u igru upotrebom notacijske analize jer nosi
međunarodne kvalitete izvede između 15 i 23 ubacivanja snažan potencijal za poboljšanje sportskih postignuća
lopte u igru za vrijeme utakmice (u usporedbi sa nogometnih momčadi, a posljedično i uspjeha trenera
10 udaraca iz kuta i 6 slobodnih udaraca u završnoj i igrača, a sve na radost navijača. Analiza će prikazati
napadačkoj trećini), od čega se znatan dio (40,5%) izvede precizan razvoj ubacivanja i pri tome omogućiti
u završnoj trećini (Olsen i Larsen, 1997; Yamanaka i trenerima donošenje informiranih taktičkih odluka. U
suradnici, 2002). Prema Hughesu (1980), toliki broj teoriji, takva istraživanja bi trebala omogućiti povećanje
ubacivanja lopte u igru, već je sam po sebi opravdanje izglednih prilika za pogodak i broja udaraca na vrata iz
za istraživanje o njihovoj upotrebi. Dodatni impuls ubacivanja.
za ovakvo istraživanje pružaju jedinstvena obilježja
ubacivanja lopte u igru i dobrobiti koje naknadno
donose momčadi. Posebice zbog toga, što naizgled po
gol neopasna akcija ubacivanja lopte, navodi braniče da
se opuste više nego bilo koja druga akcija ili situacija na
utakmici. Stoga, za napadačku momčad to predstavljaju
idealne prilike za brzi ulazak u zonu napada. Daljnja
dobrobit koju napadu donose ubacivanja lopte u igru,
je činjenica da dopuštaju neometano predavanje,
dodavanje lopte u kazneni prostor te na taj način
omogućuju, bez pritiska koji često uzrokuje netočnost,
ponovno započinjanje igre u napadu bez opasnosti od
zaleđa (Simon i Reeves, 1994; Reed, 2004).
Taj TE-TA element daje napadačima znatnu
prednost pred njihovim protivnicima u obrani, koji
moraju djelovati izvan svoje „ugodne zone“ da bi
otklonili opasnost od svojih vrata. Unatoč svem svojem
napadačkom potencijalu, ubacivanje lopte u igru tek
treba dobiti puno, dubinsko i nezavisno istraživanje, što
je vidljivo kada se pogledaju sveobuhvatna istraživanja
o udarcu iz kuta (Taylor, James i Mellalieu, 2005a; Hill i
Hughes, 2001) ili izvođenju kaznenih udaraca (Morya i
suradnici, 2005; Hughes i Wells, 2002) u kojima se koristila
notacijska analiza. Kako ne postoje detaljne informacije
o ubacivanjima lopte u igru, taktika koja se koristila
u tim slučajevima bazirala se najčešće na trenerovu
osobnom mišljenju i/ili na njegovim sklonostima.
Budući da su takve taktičke osnove subjektivne i ne
predstavljaju najbolju izvedbu, ne iznenađuje da su
momčadi najčešće podbacivali u iskorištavanju izrazito
napadačkih potencijala ubacivanja lopte u igru.

148
Svrha je ovoga poglavlja predstaviti kvantitativnu
analizu ubacivanja lopte u igru u prednjem napadačkom
polju u vrhunskom nogometu.
Pokušat će se odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Koje se taktike ubacivanja lopte u igru najčešće
koriste u profesionalnim nogometnim momčadima?
2. Koje su taktike ubacivanja najučinkovitije
za stvaranje prigoda za udarac na vrata u
profesionalnom nogometu?
3. Upotrebljavaju li momčadi različitih igračkih
kvalitetnih razina i različite taktike ubacivanja?
4. Upotrebljavaju li momčadi, ovisno o stanju rezultata
u igri, pobjeda, poraz ili neriješeno, različite taktike
ubacivanja lopte u igru?
Stručnjak za notacijsku analizu prvo je identificirao, a
potom i procijenio specifične indikatore za ubacivanje
lopte u igru. To je bila osnova za prikupljanje podataka
o ubacivanjima koja su izvele momčadi Premiershipa
u sezoni 2006./07. Odabranih 16 utakmica (igra
32 momčadi) snimljeno je i analizirano naknadno,
pri čemu se koristio posebno kreirani sustav ručne
notacije. Baze podataka su bile naknadno upotpunjene
kako bi dopustile identifikaciju najčešće korištenih i
najefikasnijih taktika ubacivanja te kako bi omogućile
usporedbu taktika koje su korištene u momčadima
različitih igračkih kvaliteta i različitih rezultatskih stanja
u utakmicma.
Uspješnost jedne momčadi činila su sva napadačka
ubacivanja lopte u igru jedne momčadi u jednoj
utakmici. Uzorak utakmica je pomno izabran kako bi se
osigurala reprezentativnost uzorka te da bi se omogućila
usporedba momčadi različitih igračkih kvalitetnih
razina:
• 4 prvoplasirane momčadi s 10 utakmica
• momčadi iz sredine ljestvice s 12 utakmica
• 8 manje kvalitetnih momčadi (dno ljestvice) s 10
utakmica.
Sveukupno je bilo zabilježeno 368 ubacivanja sa strane.
Od tih ubačaja, 87 su izvele četiri vrhunske momčadi,
161 ubacivanje su izvele srednje kvalitetne momčadi,
a 120 je izvelo osam najmanje kvalitetnih momčadi. S
obzirom na rezultatski status utakmice, 63 zabilježena
ubacivanja su izvele pobjedničke momčadi, 188
ubacivanja je izvedeno u utakmicama bez pobjednika,
a 117 ubacivanja u igru su izvele poražene momčadi.
Za određivanje taktika ubacivanja lopte u igru
razvijen je niz specifičnih indikatora uspješnosti. Prvo,
pregledana je postojeća literatura o TE-TA elementima
prekida igre iz različitih sportova, kako bi se napravio
sveobuhvatan popis ranije prihvaćenih mjera taktičkog
ponašanja. Sve primijenjene mjere bile su označene i
grupirane u kategorije općenito za sve situacije nakon
prekida igre (mjesto na igralištu odakle je i kamo
upućena lopta, pripremne tehnike za izvođenjeTE-TA
elementa, stilovi/tehnike korištene prilikom izvođenja
elementa). Te su kategorije potom modificirane kako bi
se dobio niz pokazatelja uspješnosti koji su specifični
za ubacivanje lopte u nogometu. Kako bi se postigla
objektivnost, svakom je indikatoru potom pridružen
niz mogućih ishoda ili odgovora suigrača. Takav popis
je pregledao i ocijenio iskusan notacijski analitičar. Tako
utemeljeni indikatori uspješnosti ubacivanja lopte u igru
i reakcije suigrača prikazani su u tablici 12.1. Za točnu
identifikaciju i kodiranje mjesta na igralištu s kojega se
ubacivalo i prema kojemu se bacalo napadačka je trećina
podijeljena mrežom u 11 polja (slika 12.1).
149

Indikator uspješnosti
Igračka pozicija bacača
Dio igrališta od kuda je izvedeno ubacivanje
Brzina kojom je izvedeno ubacivanje
Smjer ubacivanja
Dio terena prema kojemu je ubacivanje lopte
usmjereno
Dio tijela korišten pri kontroli lopte u Noga
prijemu
Odgovor primatelja (suigrača)
Posljedica ubacivanja
Mogući ishodi i odgovori
Bilješke
suigrača
Branič
Centralni
Napadač
1, 2, 3, 9, 10, 11 Određeno upotrebom mreže polja na
igralištu (slika 12.1.)
Brzo (ispod 6 s)
Sporo (iznad 6 s)
Naprijed (prema vratima na koja se napada)
Natrag (od vrata na koja se napada)
Postrance
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, nije u napadačkoj Određeno područjem u kojem je došlo
trećini do prvoga kontakt suigrača s loptom;
utemeljeno na mreži polja na igralištu
(slika 12.1.)
Određeno dijelom tijela korištenim prilikom
Koljeno prvoga kontakta suigrača s loptom nakon
Prsa ubacivanja
Glava
Ruke (odnosi se na vratara)
Dodavanje iz prvoga kontakta (ali ne natrag
ubacivatelju)
Dodavanja natrag ubacivatelju iz jednoga
kontakta
Potrebna su dva kontakta da bi se
kontroliralo i dodalo loptu (ali ne natrag
ubacivatelju)
Potrebna su dva kontakta da bi se lopta
kontrolirala i vratila ubacivatelju
Potrebna su tri ili više kontakata prije
dodavanja
Suigrač nije primio loptu (lopta je išla iz
igre bez kontakta s bilo kojim suigračem/
protivnički branič ostvaruje prvi kontakt
s loptom)
zgoditak Određeno stanjem igre 5s nakon ubacivanja
Udarac u okvir vrata lopte u igru.*
Udarac izvan okvira vrata
Ubačaj pred vrata s izgubljenim posjedom
lopte
Osvojen prekid igre (udarac iz kuta/
ubacivanje sa strane/ slobodan udarac)
Dopušten protivniku prekid igre (ubacivanje
sa strane/ slobodan udarac/ vratarovo
ispucavanje lopte)
ostalo (izgubljen posjed lopte bez ubacivanja
lopte u igru, završetak utakmice)

Bilješka: * To je bilo preinačeno kao rezultat probnog istatraživanja. Za glavno istraživanje nije
postavljeno vremensko ograničenje za određivanje ishoda ubacivanja.

Tablica 12.1. Indikatori izvedbe i uspješnosti ubacivanja lopte u igru i mogući odgovori.

150
 1 4 6 9
5

2 10
7

3 8 11

nije u napadačkoj trećini

Napomena: „Nije u napadačkoj trećini“ je zabilježena za ubacivanja lopte u središnji dio igrališta i
obrambenu trećinu.

Slika 12.1. Mreža polja u napadačkoj trećini kojom se određivala lokacija ubacivanja lopte u igru.

151
Stvaranja sustava za bilježenje podataka

Za bilježenje je izabran ručni notacijski sustav. U

skladu s uspješnim pristupom Hughesa i Petita (2001)
te Hughesa i Wellsa (2002) sustav je napravljen tako da
bi analizirao ubacivanja u igru na temelju računalne
baze podataka u koju su podaci prebačeni nakon ručne
notacije događaja. Kako pokazuje tablica 12.2., stupci su
grupirani na način da se indikatori prirodno pojavljuju,
a uvedeni su i neki simboli kako bi se olakšao proces
praćenja i bilježenja (tablica 12.3.).

Područje
Kvaliteta Status Pozicija Područje kamo je Odgovor
Momčadi Brzina Smjer Dio tijela Ishod
igre utakmice igrača bacanja bačena primatelja
lopta
Reading S N B 10 > N Glava 9 NIJEPR promašaj
Tottenham S N V 1 > I Stopalo 2 3T okvir

Tablica 12.2. Sustav unosa korišten za analize ubacivanja lopte u igru i primjeri podataka.

Odgovor indikatora izvedbe Kratica Odgovor indikatora izvedbe Kratica

Kvaliteta momčadi   Gornje 4 momčadi G Korišteni GK
Sredina tablice S dio dijela Ruke (vratar primio loptu)
Donjih 8 momčadi D
Akcija 1K
Status utakmice Pobjeda P primatelja Dodavanje jednim kontaktom 1kb
Neriješeno N Jednim kontaktom vraćanje bacaču 2k
Gubitak G Dodavanje s dva kontakta 2kb
Vraćanje bacaču nakon dva kontakta 3k
Pozicija igrača Branič B
Tri kontakta ili više kontakata nijepr
Vezni V
Loptu nije primio suigrač
Napadač N
Ishod zgoditak GOL
Brzina bacanja Brzo <
Udarac u okvir vrata okvir
Sporo >
Udarac izvan okvira vrata promašaj
Smjer bacanja Naprijed N Ubačaj pred vrata, ali izgubljen posjed c-gp
Iza I Osvojen prekid igre pi
Postrance S Protivniku prepušten prekid igre ppi
Ostalo ostalo
Korišteni dio dijela Ruke (vratar primio loptu) GK
Akcija primatelja Dodavanje jednim kontaktom 1K
Jednim kontaktom vraćanje bacaču 1KB
Dodavanje s dva kontakta 2K
Vraćanje bacaču nakon dva kontakta 2KB
Tri kontakta ili više kontakata 3K
Loptu nije primio suigrač NIJEPR
Ishod zgoditak GOL
Udarac u okvir vrata OKVIR
Udarac izvan okvira vrata PROMAŠAJ
Ubačaj pred vrata, ali izgubljen posjed C-GP
Osvojen prekid igre PI
Protivniku prepušten prekid igre PPI
Ostalo ostalo

Tablica 12.3. Skraćenice i simboli korišteni pri unosu podataka.

152
POSTUPCI POUZDANOST

Utakmice su snimljene kako bi se omogućila analiza
nakon događaja. Potom su zabilježena sva ubacivanja
lopte u igru izvedena iz završne, napadačke trećine.
Gdje i kada je bilo potrebno, DVD se zaustavljao, vraćao
i/ili se izvođenje gledalo usporeno kako bi se jamčila
točnost prikupljenih podataka. Kada se kodiranje
jednom završilo, svi podaci su bili udruženi za analizu
u posebno formuliranim tablicama Microsoft Excela.
Dosljednost unosa podataka bila je testirana internim
i eksternim testovima valjanosti. Interna valjanost/
pouzdanost je utvrđena na temelju istraživačeva
bilježenja jedne slučajno izabrane utakmice u dvije
prigode, odvojene trotjednim periodom (kako bi
se uklonio efekt pamćenja). Sukladno prethodnim
istraživanjima o taktici igre, razina značajnosti određena
je na 5% pogrešaka za sve varijable osim mjesta
prema kojem se i s kojeg se lopta ubacivala, za koje je
prihvatljiva razina pogreške bila 10% u prostornom
razlikovanju (Hughes, 2002; Tucker, 2004; Taylor,
2005b). Za potvrdu eksterne valjanosti/pouzdanosti
jednu slučajno odabranu utakmicu notirao je drugi
neovisni istraživač. Skup podataka drugog istraživača
uspoređen je sa skupom istraživačevih podataka s istim
razinama pogreške za varijable kao u testiranju interne
pouzdanosti.

ANALIZA PODATAKA

Završna analiza uključila je 350 ubacivanja lopte u igru

sa strane. Posebno su analizirane taktike ubacivanja
lopte sa strane za različite statuse utakmice (pobjeda,
poraz, neriješeno) kako bi se u analizi našao podjednak
broj momčadi iz svake kvalitetne kategorije te kako bi
rezultati bili reprezentativni za taktike koje koriste sve
momčadi Premiershipa. Ta je ciljana analiza uključila
210 ubacivanja, od čega su 46 ubacivanja izvele momčadi
koje su pobjeđivale u tim trenucima, 85 je uzeto kada
je rezultat bio izjednačen te je 79 ubacivanja izvedeno
kada su momčadi gubile.
Za otkrivanje najučinkovitije taktike ubacivanja lopte
u igru izračunata je deskriptivna statistika (frekvencije
i relativni postoci) svih varijabli. Taktike ubacivanja
koje su koristile momčadi različitih igračkih standarda
u različitim rezultatskim statusima predstavljene su
u kontingencijskim tablicama. Podaci prezentirani
u tim tablicama, prvo su analizirani na općoj razini
izračunavanjem i uspoređivanjem postotaka za
pojedine grupe. Budući da su svi nizovi podataka bili
nominalni, za naknadne statističke analize su se koristile
neparametrijske metode (Hughes, Cooper i Nevill, 2002).
Konkretnije, hi-kvadrat test nezavisnosti korišten je za
testiranje značajne razlike između frekvencije profila
svih poduzoraka. Stupanj značajnosti za statističku
analizu je bio P<0,05.

153
Taktike ubacivanja lopte u igru koje primjenjuju momčadi
Premiershipa

Pozicija igrača koji izvodi ubacivanje

Glavninu ubacivanja (72%) su izveli obrambeni igrači, slijede igrači sredine

terena (26%), a samo 2% ubacivanja su izveli napadači.

Brzina ubacivanja lopte u igru

Glavnina (73,1%) ubacivanja izvedena je za šest ili više sekundi poslije

dodjeljivanja prava za ubacivanje lopte sa strane (sporo). U odnosu na polje
iz kojega su ubacivanja upućena, brza su se ubacivanja češće koristila iz
područja zadnje trećine nego kada su se izvodila iz polja uz korner zastavice
(34,8% odnosno 19,9%), no razlika nije bila značajna (hi-kvadrat=8,256,
df=5, P=0,1). Sporo ubacivanje lopte u igru sa strane bilo je najredovitije
korišteno ubacivanje u svakom polju (tablica 12.4.).

DIO TERENA S BRZINA BACANJA

KOJEGA JE BRZO SPORO
UBACIVANJE IZVRŠENO
N % N %
1 11 18,3 49 81,7
2 10 23,3 33 76,7
3 22 39,3 34 60,7
9 12 21,4 44 78,6
10 19 27,1 51 72,9
11 20 30,3 45 69,2
Sva polja 94 26,9 256 73,1

Bilješka. Mreža polja napadačke trećine prikazana je u slici 20.1. n= konačan broj, %= postotak
Tablica 12.4. Brzina ubacivanja u odnosu na dio polja iz kojega je izvedeno.

154
Smjer ubacivanja lopte u igru

Gotovo polovina (48,3%) analiziranih ubacivanja bačena je prema naprijed, 38% je odigrano unatrag i 13,7% na
stranu. Slika 12.2. prikazuje broj ubacivanja odigranih u pojedinim smjerovima iz specifičnih polja iz kojih su
izvedena. Dok je glavnina ubacivanja lopte u igru izvedenih u visini završne trećine ili ispred kaznenog prostora
bila izvedena prema naprijed, ubacivanja iz područja korner zastavice pretežno su odigrana unatrag.

25% 23,2%

31,7% 21,4%

43,3% 55,4%

55,8% 60%

2,3% 7,1%

41,9% 32,9%

57,1% 66,2%

3,6% 13,8%

39,3% 20%

nije u napadačkoj trećini

Bilješka. Za svaki polukrug:

gornja vrijednost = ubacivanja prema naprijed
srednja vrijednost = ubacivanja postrance
donja vrijednost = ubacivanja prema natrag.
Slika 12.2. Smjer ubacivanja lopte u igru u odnosu na dio polja iz kojega su izvedena.

polje iz PODRUČJE PRIMANJA

kojega
je ubacivanje Nije u
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 napadačkoj
izvedeno trećini

1 n 31 7 5 10 5 0 0 0 2 0 0 0
% 51,7 11,7 8,3 16,7 8,3 0,0 0,0 0,0 3,3 0,0 0,0 0,0
2 n 11 17 9 4 0 0 1 1 0 0 0 0
% 25,6 39,5 20,9 9,4 0,0 0,0 2,3 2,3 0,0 0,0 0,0 0,0
3 n 5 11 11 5 0 0 6 0 0 1 0 17
% 8,9 19,6 19,6 8,9 0,0 0,0 10,8 0,0 0,0 1,8 0,0 30,4
9 n 1 0 0 0 4 6 0 0 11 20 4 0

% 1,8 0,0 0,0 0,0 7,1 28,6 0,0 0,0 19,6 35,8 7,1 0,0
10 n 0 0 0 0 3 9 1 1 14 32 7 3
% 0,0 0,0 0,0 0,0 4,3 12,9 1,4 1,4 20,0 45,7 10,0 4,3
11 n 0 0 0 1 2 7 4 1 8 13 25 4
% 0,0 0,0 0,0 1,5 3,1 10,7 6,2 1,5 12,3 20 38,5 6,2
Sva polja n 48 35 25 20 14 32 12 3 35 66 36 24
% 13,7 10,0 7,1 5,7 4,0 9,1 3,4 0,9 10,0 18,9 10,3 6,9

Bilješka. n= konačni broj, %= relativni postotak.

Tablica 12.5. Dio polja iz kojega je ubacivanje izvedeno u odnosu na dio polja u koji je lopta bačena.

155
Dio igrališta prema kojem se lopta ubacivala

Kako prikazuje tablica 12.5., najčešća (70% svih ubacivanja) su bila

ubacivanja lopte u igru na bokove (polja 1, 2, 3, 9, 10 i 11). Ubacivanja u
kazneni prostor (polja 4, 5 i 6) činila su 18,8% od svih ubacivanja i bilo je
najvjerojatnije da će se pojaviti kada su se ubacivanja izvodila iz područja
uz korner zastavicu (polja 1 i 9). Od tih ubacivanja, glavnina (74,3%) je
odigrana na prvu vratnicu, 14,3% lopta bilo je ubačeno u sredinu kaznenog
prostora i 11,4% na drugu vratnicu.

Dio tijela korišten za kontrolu lopte ubačene u igru sa strane i

odgovori primatelja

Dok su gotovo 2/3 (62,6%) ubacivanja odigrane na suigračevo stopalo,

odgovor primatelja je najčešće bio korištenje tri dodira lopte (tablica 12.6.).
Isključujući ubacivanja koja je prihvatio vratar, koljeno je bilo najmanje
korišteni dio tijela za kontrolu ubačene lopte i igrači su najmanje odgovarali
na prijem ubačene lopte dva puta dodirujući lopte prije no što su je vratili
bacaču (tablica 12.6.).

Dio odgovor primatelja

tijela 1K 1KB 2K 2KB 3K NIJEPR Total (%)
Stopalo 17 57 43 22 61 19 219 (62,6%)
Koljeno 0 1 2 2 8 0 13 (3,7%)
Prsa 4 2 9 6 20 1 42 (12,0%)
Glava 21 0 0 0 1 49 71 (20,3%)
Drugo 0 0 0 0 0 5 5 (1,4%)
Ukupno (%) 42 (12,0%) 60 (17,1%) 54 (15,4%) 30 (8,6%) 90 (25,7%) 74 (21,4%) 350

Bilješka. 1K= dodavanje iz prve, 1KB= povratna iz prve, 2K= dodavanje iz 2 dodira, 2KB= povratna iz 2
dodira, 3K= 3 dodira; NIJEPR= nije primio.
Tablica 12.6. Dio tijela korišten za kontrolu ubačene lopte i odgovori primatelja.

Ishodi ubacivanja: najviše i najmanje djelotvorne taktike

ubacivanja lopte u igru

Tablica 12.7. pokazuje da je 57 od 350 analiziranih ubacivanja lopte u igru

(ili 16,3%) rezultiralo udarcem na vrata, a pet (ili 1,4%) pogotkom. Najčešći
ishod ubacivanja je bio „drugo“ (više od trećine svih analiziranih ubacivanja
lopte u igru).

156
 Ishod n %
zgoditak 5 1,4
Udarac u okvir vrata 31 8,9
Udarac izvan okvira 21 6,0
vrata
Osvojen prekid igre 74 21,2
Protivniku prepušten 46 13,1
prekid igre
Ubačaj pred vrata, ali 41 11,7
izgubljen posjed
Drugo 132 37,7
Total 350 100,0

Bilješka. Drugo=ubačaji koji su rezultirali ili (1) gubitkom posjeda lopte bez presijecanja ili
(2) krajem igre (završni zvižduk); n= konačni broj, %= relativni postotak.

Tablica 12.7. Ishod ubacivanja lopte u igru.

Brzina ubacivanja lopte u igru

Brza ubacivanja lopte u igru češće su bila uključena u pripremu pogotka

nego spora ubacivanja (2,1% vs 1,2%). Kako je prikazano u tablici 12.8., brza
ubacivanja također češće sudjeluju u pripremi prilika za upućivanje udaraca
na vrata nego spora ubacivanja (postotak udaraca u ili izvan okvira vrata ili
pogodak = 20,2% odnosno 14,9%) i za njih je postojala manja vjerojatnost
da će rezultirati gubitkom posjeda lopte. Unatoč tim razlikama, nije bilo
značajne korelacije između brzine ubacivanja i ishoda ubacivanja (hi-
kvadrat=6,113, df=6, P=0,4).

brzina ubačaja
Ishod brzo sporo
n % n %
zgoditak 2 2,1 3 1,2
Udarac u okvir vrata 12 12,8 19 7,4
Udarac izvan okvira vrata 5 5,3 16 6,3
Osvojen prekid igre 22 23,4 52 20,3
Protivniku prepušten prekid igre 15 16,0 31 12,1
Ubačaj prije gubitka posjeda lopte 8 8,5 33 12,9
Ostalo 30 31,0 102 39,0

Bilješka. Ostalo= ubačaji koji su rezultirali ili (1) gubitkom posjeda lopte bez presijecanja ili (2)
krajem igre (završni zvižduk); n= konačni broj, %= relativni postotak.

Tablica 12.8. Ishod ubacivanja u odnosu na brzinu izvođenja.

157
Dio polja u koji se ubacivalo

Iz slike 12.3. se može vidjeti da se iz ubacivanja odigranih u središnji dio terena rjeđe stvarala prilika za udarac na
vrata od ubacivanja na bokove (6,7% vs 15,9 %). Polje u koji se lopta ubacivala s najvećim postotkom rezultirajućih
udaraca na vrata bio je kazneni prostor (19,7%), a slijedi ga polje na početku napadačke trećine (18%). Razlike
između dijela polja u koji se lopta ubacivala i ishoda ubacivanja nisu bile statistički značajne (hi-kvadrat=22,621,
df=27, P=0,7).

4/14
4/48 5/20 28,6% 4/32 6/35
8,3% 25% 12,5% 17,1%

6/35 1/12 12/66

17,1% 8,3% 18,2%

5/25 0/3 6/36

20% 0% 16,7%

4/24
16,7%

Bilješka. Ubacivanje lopte koje je rezultiralo udarcem na vrata bilo je svako ubacivanje zabilježeno
kao „pogodak“, „udarac u okvir“ ili „ udarac izvan okvira“. Prikazane vrijednosti pokazuju broj
ubacivanja koja su rezultirala udarcem na vrata, ukupni broj ubacivanja odigranih u to polje.

Slika 12.3. Broj i postotak ubacivanja koja su rezultirala udarcem na vrata u odnosu na polja u koja su ubacivanja
odigrana.

Reakcija primatelja

Povratna lopta iz dva dodira bila je najuspješnija taktika za upućivanje udarca na vrata nakon ubacivanja lopte
(23,3%), a slijedi je dodavanje iz dva dodira (22,2%). Kako prikazuje tablica 12.8., povratna lopta iz prve i dodavanje
nakon tri dodira lopte, bile su primateljeve akcije koje su najrjeđe dovodile do udarca na vrata (13,3% odnosno
14,4%). S obzirom na ishod koji utječe na posjed lopte, dodavanje lopte iz prve kao odgovor primatelja najčešće je
rezultiralo gubitkom posjeda, dok je gubitak posjeda lopte bio najmanje vjerojatan kada je primatelj kontrolirao
loptu s dva dodira (tablica 12.9.).

odgovor primatelja
Ishod 1k 1kb 2k 2kb 3k nijepr
n % n % n % n % n % n %
Udarac na vrata 8 19,0 8 13,3 12 22,2 7 23,3 13 14,4 9 12,2
Osvojen prekid igre 7 16,7 12 20,0 10 18,5 4 13,3 22 24,4 19 25,7
protivniku
5 11,9 10 16,7 7 13,0 4 13,3 12 13,3 8 10,8
prepušten prekid igre
Gubitak posjeda lopte 22 52,4 30 50,0 25 46,3 15 50,0 43 47,8 38 51,4

Bilješka. 1K= dodavanje iz prve, 1KB= povratna iz prve, 2K= dodavanje iz 2 dodira, 2KB= povratna iz 2
dodira, 3K= 3 dodira; NIJEPR= nije primio
Tablica 12.9. Ishod ubacivanja lopte u igru u odnosu na reakciju primatelja.

158
Taktike ubacivanja lopte u igru koje koriste momčadi
različitih razina igračke kvalitete

Brzina ubacivanja

Brzina ubacivanja lopte u igru bila je pod znatnim utjecajem igračke kvalitete
momčadi (hi-kvadrat=5,339, df=2, P=0,06). Najbolje četiri momčadi i
najslabije plasirane momčadi (osam momčadi) imale su znatno više brzih
ubacivanja sa strane od srednje kvalitetnih momčadi. Unatoč tome, sporo se
ubacivanje lopte u igru i dalje više izvodi u momčadima različitih igračkih
kvaliteta (tablica 12.10.)

brzina ubacivanja od dosuđenog

Kvaliteta momčadi brzo sporo
n % n %
Gornje 4 momčadi 25 30,1 58 69,9
Sredina tablice 32 20,8 122 79,2
Donjih 8 momčadi 37 32,7 76 67,3

Bilješka. 1K= dodavanje iz prve, 1KB= povratna iz prve, 2K= dodavanje iz 2 dodira, 2KB= povratna iz 2
dodira, 3K= 3 dodira; NIJEPR= nije primio
Tablica 12.10. Brzina ubacivanja lopte u igru u odnosu na igračku kvalitetu momčadi.

Dio polja u koji se ubacivalo

Nije bilo značajne povezanosti između kvalitete momčadi (plasman) i dijela

igrališta (polja) u koji se ubacivalo (hi-kvadrat= 25,933, df= 18, P= 0,1),
ali su najbolje četiri momčadi odigravale veći postotak (12%) ubacivanja u
srednji dio igrališta i u obrambenu trećinu nego srednje kvalitetne momčadi
(5,2%) ili najniže plasiranih osam momčadi (5,3%) (slika 12.4.). Najniže
plasiranih osam momčadi odigralo je veći postotak ubacivanja u kazneni
prostor nego četiri najbolje momčadi i srednje kvalitetne momčadi (27,5%,
10,8% odnosno 16,3%) i bilo je najmanje vjerojatno da će ubacivati loptu
prema poljima uz korner zastavice (slika 12.4.).

159
 T=12 (14,5) T=2 (2,4) T=2 (2,4) T=5 (6) T=10 (12)
M=26 (17) M=4 (2,6) M=8 (5,2) M=13 (8,5) M=14 (9,2)
B=10 (8,8) B=14 (12,4) B=3 (2,7) B=14 (12,4) B=11 (9,7)

T=10 (12) T=1 (1,2) T=17 (20,5)

M=16 (10,5) M=4 (2,6) M=31 (20,3)
B=9 (8) B=7 (6,2) B=18 (15,9)

T=5 (6) T=0 (0) T=9 (10,8)

M=10 (6,5) M=3 (2) M=16 (10,5)
B=10 (8,8) B=0 (0) B=11 (9,7)

T=10 (12)
M=5 (5,2)
B=6 (5,3)

Bilješka. G = najbolje plasirane 4 momčadi, S = srednje kvalitetne momčadi, B = najnižih 8 momčadi;

za svaki status pojedine utakmice: prva vrijednost = ukupni broj ubacivanja odigranih u polje;
vrijednost u zagradama = postotak.
Slika 12.4. Dio igrališta kamo su lopte ubacivane prema igračkoj kvaliteti momčadi.

Dio tijela korišten za kontrolu ubačene lopte i odgovor

primatelja-suigrača

Dio tijela korišten za kontrolu ubačene lopte i odgovor primatelja su bili

pod značajnim utjecajem kvalitete momčadi (hi-kvadrat= 19,047, df= 8,
P=0,01 i hi-kvadrat= 30,495, df= 10, P= 0,0007). Dok su igrači iz četiri
najbolje momčadi redovito odigravali povratnu loptu na bacača iz prve,
igrači iz srednje kvalitetnih momčadi češće su odgovarali akcijom od tri
dodira lopte (tablica 12.11.). U najniže plasiranih osam momčadi najčešće
zabilježena reakcija primatelja bila je da suigrač nije primio ubačenu loptu
(31,9%), što znači da su protivnici presijecali ubačene lopte oduzimajući
posjed ili je ponovno izbacujući izvan granica igrališta. S obzirom na dio
tijela korišten za kontrolu ubačene lopte, igrači najbolje četiri momčadi
su prihvaćali puno veći postotak ubačenih lopta stopalom (73,5%) nego
momčadi srednje kvalitete (62,9%) i najniže plasiranih osam momčadi
(54%), a u tim momčadima je vjerojatnost bila najmanja da će lopta biti
ubačena na suigračeva prsa i/ili glavu (tablica 12.11.).

160
 igračka kvaliteta momčadi
gornje sredina donjih 8
Pokazatelji uspješnosti 4 momčadi tablice na tablici

n % n % n %
Dio tijela
Stopalo 61 73,5 97 62,9 61 54,0
Koljeno 4 4,8 7 4,5 2 1,8
Prsa 6 7,2 23 14,9 13 11,5
Glava 11 13,3 24 15,6 36 31,9
Bez kontakta 1 1,2 3 1,9 1 0,9
Reakcija primatelja lopte
1K 11 13,3 19 12,3 12 10,6
1KB 27 32,5 22 14,3 11 9,7
2K 12 14,5 22 14,3 20 17,7
2KB 7 8,4 15 9,7 8 7,1
3K 17 20,5 47 30,5 26 23,0
NIJEPR 9 10,8 29 18,8 36 31,9

Bilješka. 1K= dodavanje iz prve, 1KB= povratna iz prve, 2K= dodavanje iz 2 dodira, 2KB= povratna iz 2
dodira, 3K= 3 dodira; NIJEPR= nije primio; n= konačni broj, %= relativni postotak.
Tablica 12.11. Dijelovi tijela korišteni za kontrolu ubačene lopte i odgovor primatelja u odnosu na igračku kvalitetu
momčadi.

161
Taktike ubacivanja lopte u igru s obzirom na stanje
rezultata u utakmici

Brzina ubacivanja lopte od trenutka dosuđivanja

Stanje rezultata u utakmici značajno je utjecalo na brzinu ubacivanja lopte

u igru (hi-kvadrat=7,661, df=2, P=0,02). Konkretnije, momčadi koje su
gubile, ostvarile su veći postotak brzih ubacivanja nego momčadi koje su
pobjeđivale ili igrale neriješeno (tablica 12.12.). Unatoč tome, sve momčadi
su uglavno sporo ubacivale loptu u igru sa strane.

Brzina ubacivanja lopte

u igru sa strane
Stanje rezultata u utakmici brzo sporo

n % n %
Pobjeda 9 19.6 37 80,4
Neriješeno 14 16.5 71 83.5
Poraz 27 34.2 52 65.8

Tablica 12.12. Brzina ubacivanja lopte u odnosu na rezultatski status utakmice.

Dio igrališta u koji se lopta ubacivala i smjer ubacivanja

Slika 12.5. prikazuje da su momčadi koje su gubile odigrale veći postotak

(21,5%) ubacivanja u kazneni prostor nego momčadi koje su igrale
izjednačeno (15,3%) ili momčadi koje su pobjeđivale (19,6%) (hi-
kvadrat=18,952, df=18, P=0,3). Premda nije bilo značajnog odnosa između
statusa utakmice i smjera ubacivanja (hi-kvadrat=1,853, df= 4, P= 0,7),
momčadi koje su gubile također su odigrale veći postotak ubacivanja prema
natrag nego momčadi koje su igrale izjednačeno ili pobjeđivale (41,8%,
34,1% odnosno 34,8%)

162
 W=6 (13) W=5 (10,7) W=1 (2,2) W=3 (6,5) W=9 (19,6)
D=12 (14,1) D=2 (2,4) D=4 (4,7) D=7 (8,2) D=8 (9,4)
L=13 (16,5) B=4 (5,1) L=4 (5,1) L=7 (8,9) L=5 (6,3)

W=5 (10,7) W=1 (2,2) W=6 (13)

D=14 (16,5) D=0 (0) D=18 (21,2)
L=5 (6,3) L=4 (5,1) L=14 (17,7)

W=3 (6,5) W=0 (0) W=5 (10,7)

D=5 (5,9) D=1 (1,2) D=9 (10,6)
L=9 (11,4) L=0 (0) L=7 (8,9)

W=2 (4,3)
D=5 (5,9)
L=5 (6,3)

Bilješka. P = pobjedničke momčadi, N = momčadi koje su igrale neriješeno, G = poražene momčadi; za

svaki status utakmice: prva vrijednost = ukupni broj ubacivanja odigranih u polje; , vrijednost u
zagradama = postotak.
Slika 12.5. Dio igrališta u koji su ubacivanja odigrana u odnosu na rezultatsko stanje utakmice.

Dio tijela korišten za kontrolu ubačene lopte i reakcija primatelja-suigrača

Dobiveni podaci za dio tijela kojim se primala ubačena lopta i reakcija primatelja u odnosu na rezultatski status
utakmice prikazani su u tablici 12.13. Iako su poražene momčadi odigrale veći postotak ubacivanja na suigračevo
stopalo nego pobjedničke momčadi ili momčadi koje su igrale neriješeno (69,9%, 52,2%, odnosno 51,8%) te dok
su primatelji ubacivanja iz pobjedničkih momčadi uglavnom uspijevali smiriti loptu jednim dodirom i/ili je vratiti
ubacivatelju iz prve (1K i 1KB), i to sve značajno više nego igrači iz momčadi koje su igrale neriješeno ili iz
poraženih momčadi (37%, 29,7% odnosno 26,6%), status utakmice nije značajno utjecao na bilo koji indikator
uspješnosti (hi-kvadrat=13,082, df=8, P=0,1, odnosno hi-kvadrat=6,757, df=10, P=0,7).

stanje rezultata u utakmici

pobjeda neriješeno poraz

n % n % n %
Dio tijela
Stopalo 24 52,2 44 51,8 55 69,6
Koljeno 1 2,2 2 8,2 2 2,5
Prsa 8 17,4 4 14,1 4 5,1
Glava 12 26,1 15 24,7 15 19
Bez kontakta 1 2,2 1 1,2 3 3,8
Reakcija primatelja lopte
1K 8 17,4 7 8,2 6 7,6
1KB 9 19,6 18 21,2 15 19
2K 7 15,2 13 15,3 10 12,7
2KB 4 8,7 5 5,9 10 12,7
3K 10 21,7 22 25,9 18 22,8
NIJEPR 8 17,4 20 23,5 20 25,3

Tablica 12.13. Dijelovi tijela korišteni za kontrolu lopte ubačene u igru i odgovori primatelja u odnosu na status
utakmice.

163
Doprinos ubacivanja lopte u igru kod vrhunskih momčadi
Premiershipa

U prosjeku se po utakmici izvedu 23 napadačka

ubacivanja lopte u igru sa strane u utakmicama
Premiershipa, što potvrđuje znatan doprinos toga TE-
TA elementa igri i njegov znatan potencijalan utjecaj
na ishod utakmice. Usprkos tomu što se u utakmicama
redovito izvode, ubacivanja rijetko dovode do pogotka
(1:70) ili stvaranja prilika za pogodak, odnosno
za udarac na vrata (1:9). Ovaj omjer mogućnosti i
realizacije je znatno manji od omjera za druge TE-TA
elemente nakon prekida igre, tj. udarce iz kuta (1:36)
(Taylor, 2005a; Hill i Hughes, 2001; Olsen i Larsen, 1997)
i slobodne udarce (1:11) (Olsen i Larsen, 1997) i oslikava
nesposobnost momčadi da iskoriste sav napadački
potencijal ubacivanja. Pereni i Di Cesare (1997) su tu
slabost igre pripisali nedostatku znanja među trenerima
koji ne znaju što je učinkovito ubacivanje lopte u igru, pa
postavljaju neprikladnu taktiku. Rezultati predstavljeni
u ovom poglavlju podupiru njihove zaključke. Npr.
premda je ustanovljeno da primateljeva kontrola lopte
s tri dodira najmanje doprinosi (14,4%) postizanju
pogotka ili stvaranju prilike za pogodak, to je bila
najčešća akcija primatelja ubačene lopte u momčadima
Premiershipa. Takvi nalazi pokazuju koliko je snažna
potreba da se treneri koriste analizom sportske izvedbe
i uspješnosti u procesu taktičkog planiranja i donošenja
odluka.

164
Najčešće korištene taktike ubacivanja lopte u igru i njihovi
učinci
Glavnina (73,1%) ubacivanja dodijeljena momčadima
Premiershipa izvedena je polako (uz odgodu od
najmanje šest sekundi od dodjeljivanja prava na
ubacivanje). Reed (2004) daje vrlo dobro objašnjenje
za to te smatra da odgoda izvođenja ubacivanja lopte u
igru sa strane omogućava napadačkim momčadima da
se više igrača, iz veznog i obrambenog reda, priključi
napadu, tj. da uđu u napadačku trećinu. Takvo što ne
bi bilo moguće kad bi se ubacivanje izvodilo brzo, a
očito su istražene momčadi željele upravo priključenje
veznih i obrambenih igrača napadu. Naime, strateška
formacija 4-5-1 je postala uobičajena u nogometu
Premiershipa. Premda učinkovita, ova postava ostavlja
momčadi sa samo jednim napadačem za napad u
otvorenoj igri. Time što se dodatni igrači priključuju
osamljenom napadaču u napadačkoj trećini nakon
prekida igre, povećava se pritisak na protivničku obranu
i vjerojatnost za postizanje pogotka (Reed, 2004). Iz te
perspektive, spora ubacivanja su korisna i potrebna. S
druge strane, ona su puno manje učinkovita od brzih
ubacivanja lopte s aspekta stvaranja prilike za pogodak.
Što se tiče mjesta na koja su upućene ubačene lopte,
momčadi su odigrale većinu ubacivanja (70%) u polja
na bokovima napadačke trećine, što upućuje na to da
momčadi Premiershipa napade izgrađuju ponajviše
preko svojih krilnih, bočnih igrača. Ubacivanja lopte
u taj prostor imala su veći postotak stvorenih prilika
za pogodak (15,9%) nego ubacivanja u središnju zonu
igrališta (isključujući kazneni prostor) (6,7%).
Hewer i James (2004) su u svom istraživanju
ustanovili da momčadi odigravaju lopte u širinu za
vrijeme izgradnje napada zbog toga što se utvrdilo da
krila imaju 39% asistencija za pogodak u Premiershipu.
Hughes i Churchill (2005) te Fleig i Hughes (2001) došli
su do istovjetnih preporuka utemeljenih na njihovim
analizama napada i protunapada u međunarodnom
nogometu. Ustanovili su da je dijagonalni prijenos lopte
(ubačaj, centaršut) s bočnih položaja bio najučinkovitije
sredstvo za postizanje pogodaka. Premda su ubacivanja
u polja na bokovima igrališta sveukupno bila najčešća,
ubacivanja lopte izvedena iz područja korner zastavica
većinom su bila usmjerena u kazneni prostor. Imamo li
na umu važnost oba TE-TA elemenata za prodiranje u
kazneni prostor i stvaranje prigoda za pogodak (Hewer
i James, 2004), kao i poteškoće s kojima se momčadi
susreću kada pokušavaju prodrijeti u kazneni prostor
otvorenom igrom (Hughes i Petit, 2001), ne iznenađuje
upotreba takve taktike nakon prekida igre.
Suigrači koji primaju ubačenu loptu obično trebaju
tri ili više dodira lopte da bi je kontrolirali prije
dodavanja ili neke druge akcije, što govori o sporom
građenju napada nakon ubacivanja lopte u igru sa
strane. Stoga ne čudi nizak postotak uspješnosti takve
taktike. Prilika za pogodak ili za upućivanje udarca na
vrata pojavila se samo u 14,4% ubacivanja sa strane.
Premda se čini kako je brza igra u napadu nakon
ubacivanja učinkovitija glede prilika za pogodak
nego igra čuvanja posjeda lopte, Garganta i suradnici
(2002) su kritizirali mišljenje da je igra iz prve (jedan
dodir lopte) najučinkovitiji oblik nogometa. Utvrdili
su kako je igraču često potrebno više dodira lopte
za uspostavljanje dobre kontrole nad njom ili za
učinkovito trčanje s loptom, tj. za povećanje izgleda
za postizanje pogotka. Tako u našem primjeru vidimo
da je reakcija primatelja ubačene lopte s dva dodira
učinkovitija za stvaranje prilike za pogodak nego
reakcija od jednog dodira lopte. Osim toga, pokazala
se tendencija gubljenja posjeda lopte baš nakon
ubacivanja u kojima je primatelj imao samo jedan
dodir lopte, tj. kada je dodavao iz prve. Stoga, iako
je poželjno da momčadi brzo manevriraju loptom i
prodiru brzo nakon ubacivanja, nije nužno da to čine
iz prve, tj. nakon samo jednog dodira lopte.
165
Dva indikatora uspješnosti bila su značajno određena
razinom kvalitete momčadi: dio tijela kojim se
kontrolirala ubačena lopta i odgovor tj. reakcija
primatelja, suigrača (P<0,05).
Rezultati našeg primjera u skladu su s nalazima
dosadašnjih istraživanja koja su pokazala odstupanja
u taktici otvorene igre momčadi različitih razina
kvalitete (npr. Hughes, 1988; Japhet i Hughes, 2001;
Hook i Hughes, 2001) i potvrdila taktičke različitosti
akcija nakon prekida igre. Nalaz kako srednje kvalitetne
momčadi (plasirane u sredini tablice) koriste tri dodira
loptom u odgovoru primatelja, značajno više nego
najbolje četiri momčadi (koje primarno koriste jedan
dodir), podrazumijeva primjenu različitih strategija
napada nakon ubacivanja lopte sa strane. Dok se srednje
kvalitetne momčadi služe igrom držanja posjeda lopte,
najbolje četiri momčadi više brzo grade napad ili češče
koriste izravnu igru. Naravno, o takvim taktičkim
različitostima ne smijemo zaključivati samo na temelju
nalaza iz našeg primjera. Naime, budući da je narav oba
indikatora iznimno tehnička, moguće je da i korišteni
dio tijela i odgovor primatelja odražavaju više tehničku
vještinu igrača, a manje taktiku momčadi.
Momčadi koje su gubile češće su koristile različite
taktike ubacivanja od onih koje su pobjeđivale ili
igrale neriješeno, podupirući tvrdnju da je uspješnost
u nogometu situacijski determinirana i da ovisi o
kontekstu utakmice (Higham, 2005; Gerisch i Reichelt,
1993). Nalazi iz našeg primjera ponovno potvrđuju
pojam psihološki impuls, koji predviđa promjene
u izvedbi i uspješnosti momčadi nakon postizanja/
primanja pogotka (Vallerang, 1988; Higham, 2005),
kao i za nalaze novijih empirijskih radova Donoghuea
i Tenga (2001) te Bloomfielda (2005) koji izvještavaju
o varijacijama individualnog stila igre i stila igre cijele
momčadi u skladu s promjenama rezultata. Pojavila
se jedna specifična nejednakost među momčadima
različitih rezultatskih statusa u utakmicama s obzirom
na dio igrališta u koji se lopta ubacivala sa strane.
Momčadi koje su pobjeđivale ili igrale neriješeno manje
su lopti ubacivale u kazneni prostor nego momčadi koje
su gubile. Kao moguće objašnjenje možemo uzeti nalaz
Hughesa i suradnika (2001) kako pobjedničke momčadi,
ili one koje su odigrale neriješeno, rjeđe pokušavaju
napadačke prodore što obavezno uključuje ulazak
u kazneni prostor, nego momčadi koje su utakmicu
izgubile, i to zato što nemaju potrebu „juriti rezultat“.
Vjerojatno zbog ovog posljednjega, momčadi koje gube
upućuju što više lopti, pa i bacanjem sa strane, u kazneni
prostor, odakle je najviša vjerojatnost za postizanje
pogotka (Hewer i James, 2004). Značajne razlike koje
postoje između pobjedničkih i momčadi koje su gubile,
166
s obzirom na potrebu postizanja pogotka i napadačke
namjere (Hughes, 2001; James, 2004; Bloomfield, 2005)
također nude objašnjenja za nalaz da su momčadi
koje gube izvele više brzih ubacivanja nego momčadi
koje su pobjeđivale. Zasigurno, zbog veće potrebe
da realiziraju napade i postignu pogodak što prije,
gubitničke momčadi su pokazale veću želju da zadrže
loptu u igri i održe svoj tempo napadanja (Higham,
2005), i to usmjeravanjem ubacivanja od suparničkoga
gola (u polje s manje igrača) i višekratnim dodirivanjem
lopte prilikom primanja ubačene lopte (za osiguranje
kontrole). Suprotno tomu, pobjedničke momčadi su,
usredotočene na zadržavanje posjeda i usporavanje igre
(Bloomfield i suradnici, 2005; Jones i suradnici, 2004),
izvele manji postotak ubacivanja prema natrag nego
momčadi koje su izgubile (34,8% prema 26,6%) i češće
su odigravale loptu iz prve u odgovoru na ubacivanje
sa strane (37.0% prema 26.6%). Premda su se pokazale
razlike između pobjedničkih i gubitničkih momčadi i
momčadi koje su igrale neriješeno u svim indikatorima
uspješnosti, važno je naglasiti da su značajni bili samo
oni za brzinu ubacivanja (P<0,05). Objašnjenje ovoga
može opet biti izvučeno iz pojma psihološki impuls.
Zasigurno, jedno od glavnih načela teorije Valleranda
i suradnika (1988) je to da promjena u psihološkom
impulsu može objasniti mnoge kognitivne promjene,
kao što su promjene u motivaciji, te da se razlikuju
od igrača do igrača (Vallerand i suradnici, 1988). Nije
moguće očekivati da će sve momčadi istog rezultatskog
statusa utakmice prikazati jedan igrački stil ili taktiku.
Stoga treba biti oprezan u tumačenju nalaza iz našeg
primjera.
SAŽETAK

S obzirom na taktike ubacivanja lopte u igru sa strane, vidjeli smo da su

momčadi Premiershipa najviše izvodile ubacivanje lopte u igru polako,
ubacivale loptu na stopalo i/ili u bočne dijelove igrališta te kontrolirale
ubačenu loptu s tri ili više dodira prije no što bi je primatelj dodao
dalje. S obzirom na ishod različitih taktika ubacivanja, pokazalo se da su
ubačaji koji su izvedeni brzo, u kazneni prostor i koje je primatelj uspio
kontrolirati i dodati dalje nakon samo dva dodira lopte, imali najveću
vjerojatnost da će rezultirati udarcem na vrata ili pogotkom, te su
procijenjeni najučinkovitijima. Iako su taktike momčadi varirale do nekih
granica u odnosu na igračku kvalitetu (plasman na tablici) i/ili rezultatski
status utakmice, te varijacije nisu bile značajne. Nasuprot tome, dio tijela
korišten za kontrolu ubačene lopte i reakcija primatelja-suigrača bili su
pod značajnim utjecajem igračke kvalitete momčadi u smislu da su četiri
najbolje momčadi više igrale stopalom i koristile povratnu loptu iz prve,
značajno više nego srednje kvalitetne momčadi i najmanje kvalitetnih
osam momčadi. K tome, momčadi koje su gubile utakmice značajno su se
razlikovale od ostalih momčadi (pobjedničke momčadi i one koje su igrale
neriješeno) po brzini izvođenja ubacivanja (izvele su značajno veći postotak
brzih ubacivanja). Naš je primjer pokazao i dvije bitne činjenice. Ubacivanja
lopte u igru su neosporni i vrlo čest TE-TA element nogometne igre, no
momčadi ne uspijevaju dovoljno iskoristiti njihov napadački potencijal.

Stoga bismo preporučili sljedeće:

• Prvo, činjenica da se po utakmici izvede velik broj ubacivanja lopte u

igru sa strane, a stvori relativno malo prilika za pogodak, govori o tome
da je taj TE-TA element igre područje u kojemu se može puno raditi na
unaprjeđenju igre i uspješnosti.
• Pokazalo se da su ubacivanja izvedena brzo i upućena u kazneni prostor
bila najučinkovitija, stoga ih preporučamao.
• Nadalje, čini se važnim da igrači koji primaju ubačenu loptu ne
izvedu više od dva dodira za kontrolu i predaju lopte kako bi povećali
mogućnosti za uspješan prodor i nastavak napada.
• Premda su se neke taktike ubacivanja lopte u igru pokazale učinkovitijma
od drugih, pa ih zbog toga preporučamo, nužno je da momčadi variraju
taktike ubacivanja kako ne bi bili predvidivi i kako bi stvorili neizvjesnost
među suparničkim braničima.
• Kada smišljaju kako se braniti od ubacivanja sa strane, treneri bi trebali
planirati strategije obrane od ubačenih lopta na bokove i na stopalo
primatelja.

167
 ˇ LOPTE PRED VRATA I UDARCI NA
UBACAJI
VRATA NA SVJETSKIM PRVESTVIMA U
NOGOMETU OD 1986. DO 1998. GODINE
Analiza svakih 15 minuta igre na utakmicama Svjetskoga prvenstva 1998. godine
Usporedba između dva svjetska prvenstva
Primarno područje za ubačaj lopte pred vrata

169
UBAČAJI LOPTE PRED VRATA I UDARCI NA VRATA NA SVJETSKIM
PRVENSTVIMA U NOGOMETU OD 1986. DO 1998. GODINE

Analizom najboljih na svijetu dobiva se uvid u specifične situacijske parametre koji se

nakon analize natjecanja pretaču u proces treninga, čime se unaprjeđuje igra. Nakon
analiziranja svjetskog prvenstva 1986. godine, Partridge i Franks (1989) su izvijestili da
su svi osim jednog pogotka proizašli iz ubačaja lopte u prostor iza obrane. Treneri bi
trebali planirati trenažni proces na temelju takvih otkrića kako bi igrači naučili stvarati
što izglednije prilike za pogodak nakon ubačaja lopte pred vrata, što bi donijelo veći
broj pogodaka na utakmicama.
Naime, Hughes (1996) je utvrdio da je nogomet posljednjih trideset godina, s aspekta
broja pogodaka, slijedio negativni i uglavnom obrambeni trend. Jednostavna statistika
ilustrira tu izjavu. Na Svjetskom prvenstvu 1954. godine, postignuto je 140 pogodaka
u 26 utakmica, prosječno 5,4 po utakmici. Godine 1986. u dva puta više utakmica
postignuta su 132 pogotka, prosječno 2,5 po utakmici. Tablica 13.1. pokazuje prosječan
broj pogodaka svjetskih prvenstava od 1930. do 1958. Naime, od Svjetskog prvenstva
1962. godine do onoga u Francuskoj 1998. godine prosjek je bio 2,2 do 3 gola po utakmici.
Činjenica da se postiže manje zgoditaka u nogometu nego prije 40 godina može
biti posljedica manjeg broja udaraca upućenih na vrata i manjeg broja ubačenih lopta
pred vrata. Stoga su to vrlo snažni razlozi zašto igrači moraju iskoristiti svaku ukazanu
priliku za postizanje pogotka, a osobito stoga što ne završava svaki ubačaj prilikom za
udarac na vrata.

GODINA UTAKMICE ZGODICI ZGODICI PO UTAKMICI

1930. 18 70 3,9
1934. 17 69 4,1
1938. 18 84 4,7
1950. 22 88 4
1954. 26 140 5,4
1958. 35 126 3,6
1962. 32 89 2,8
1966. 32 89 2,6
1970. 32 95 3
1974. 38 97 2,6
1978. 38 102 2,7
1982. 52 146 2,8
1986. 52 132 2,5
1990. 52 116 2,2 Tablica 13.1. Broj odigranih utakmica, broj
1994. 52 141 2,7 postignutih zgoditaka i prosječan broj zgoditaka
po utakmici za svako SP od 1930. do 1998.
1998. 64 171 2,7 godine (Nawrat i Hutchings, 1996).

170
Cilj rada Hughesa i Petita (2001), iz kojega je preuzeta
većina podataka za ovo poglavlje, bio je analizirati sve
utakmice Svjetskog prvenstva 1998. godine i vidjeti
postoji li prepoznatljiv trend da pojedina vrsta ubačaja
lopte iz određenih prostora igrališta stvara više prilika
za upućivanje udarca na vrata nego neka druga vrsta
ubačaja iz drugih pozicija. Razmotrit će se i prilike za
upućivanje udarca te je li pojedini tip udarca uspješniji
od ostalih.
Može se povući usporedba sa studijom Franksa i
Partridgea o ubačajima pred vrata i prilikama za udarce
na vrata na utakmicama Svjetskoga prvenstva 1986.
godine da bi se vidjelo je li se broj udaraca i ubačaja
povećao ili smanjio te postoje li razlike u vrstama
ubačaja lopte i mjestima na koje se ubacivalo. U tih
dvanaest godina između dva prvenstva, nogomet je
doživio mnoge promjene, poput promjena pravila. Npr.
zabranjeni su klizeći start s leđa i vraćanje lopte vrataru,
što je potaknulo napadački stil igranja, a time se povećao
broj prilika za udarce na vrata i ubačaje. Trenažni
proces posljednjih je godina sve više pod znanstvenim
utjecajem, mnoge momčadi surađuju s kineziolozima i
ostalim stručnjacima, a promjene je također doživjela i
oprema (kopačke i lopte) koja se koristi.
Svrha je ovoga poglavlja pokazati objektivnu
kvantitativnu analizu ubačaja lopte pred vrata
(centaršutevi) i udaraca na vrata u vrhunskom
nogometu s utakmica Svjetskoga prvenstva 1998.
godine te usporediti rezultate s rezultatima istih analiza
s utakmica Svjetskoga prvenstva 1986. godine ne bi li
se otkrile i utvrdile promjene u stilu igranja tijekom
dvanaestogodišnjeg razdoblja.
Notacijskom analizom obrađene su sve utakmice sa
Svjetskoga prvenstva 1998. godine koje su bile snimljene
zemaljskom i satelitskom televizijskom opremom
instituta Sveučilišta Wales iz Cardiffa. Sve su utakmice
snimljene i pohranjene na medij što je omogućilo
notiranje podataka poslije događaja. Podaci su uneseni
u posebno dizajniranu bazu podataka.
Sustav je dizajniran da poštuje redoslijed, poput
dijagrama tijeka, a istraživač je bilježio svaku akciju od
polja do polja igrališta. Npr. najprije se unese vrijeme,
nakon toga akcija koja je prethodila, pozicija s koje je
ubačaj izveden, pozicija prema kojoj je lopta ubačena, je
li izveden udarac na vrata. Nakon toga je niz podataka
zaključen i dodan u bazu, a istraživač je bio spreman za
unos novih podataka za sljedeći ubačaj lopte. Korištene
su skraćenice da se ubrza proces unosa podataka.
Istraživanje je provedeno sustavom dizajniranim
za analizu ubačaja i udaraca na vrata, a stvorena je i
baza podataka u koju su podaci uneseni. Pouzdanost
je provjerena metodom testa-retesta (ponovno
testiranje je provedeno tjedan dana kasnije) na
utakmici poluzavršnice između Engleske i Španjolske
na Europskom prvenstvu 1996. godine. Sve utakmice
sa Svjetskoga prvenstva 1998. godine su notirane nakon
događaja kao razdoblja od 90 minuta igre, a produžeci i
jedanaesterci nisu bili uključeni u analizu.
Prikupljene su frekvencije pojavljivanja sljedećih
varijabli:
• vrijeme kada je ubačaj izveden,
• prethodni događaj,
• momčad koja je izvela ubačaj,
• pozicija s koje je lopta ubačena,
• područje kamo je lopta ubačena,
• vrsta ubačaja,
• zatim je li ubačaj izveden ispred ili iza obrane,
• rezultat ubačaja, a potom, ako se nešto od toga
dogodilo,
• je li izvedeno dodavanje,
• broj dodavanja u sekvenci,
• vrsta udarca na vrata,
• visina udarca na vrata,
• smjer u odnosu na vratara,
• brzina i namjera udarca,
• dodir,
• ishod i
• posjed lopte.
Primijenjen je hi-kvadrat test kao statistička metoda za
utvrđivanje razlika između utakmica SP 1986. i 1998.
godine.
171
POUZDANOST

Dosljednost unosa podataka bila je testirana internim

i eksternim testovima valjanosti. Interna valjanost/
pouzdanost je utvrđena na temelju istraživačeva
bilježenja jedne slučajno izabrane utakmice u dvije
prigode, odvojene trotjednim periodom (kako bi
se uklonio efekt pamćenja). Sukladno prethodnim
istraživanjima o taktici igre, razina značajnosti određena
je na 5% pogrešaka za sve varijable osim mjesta
prema kojem se i s kojeg se lopta ubacivala, za koje je
prihvatljiva razina pogreške bila 10% u prostornom
razlikovanju (Hughes, 2002; Tucker, 2004; Taylor,
2005b). Za potvrdu eksterne valjanosti/pouzdanosti
jednu slučajno odabranu utakmicu notirao je drugi
neovisni istraživač. Skup podataka drugog istraživača
uspoređen je sa skupom istraživačevih podataka s istim
razinama pogreške za varijable kao u testiranju interne
pouzdanosti.

172
Analiza svakih 15 minuta igre na utakmicama
SP 1998. godine

Nije bilo značajne razlike (P<0,05) u broju ubačaja Jinshan i suradnici (1993) su otkrili da se za svakih 15
između prvoga i drugog poluvremena. Više ubačaja minuta utakmice broj pogodaka postupno povećava
pred vrata izvedeno je u posljednjih 15 minuta oba (osim perioda između 30. i 45. minute), a da je najviše
poluvremena (slika 13.1.). Razlog može biti pritisak, pogodaka postignuto između 75. i 90. minute. Rezultati
želja momčadi u napadu da postigne pogodak prije u našem primjeru su slični rezultatima Jinshana i
kraja poluvremena ili utakmice. Iako je razdoblja igre suradnika budući da se vidi postupno povećanje
od 30. do 45. minute proizvelo najviše ubačaja pred pogodaka iz prilika nakon ubačaja lopte nakon 15-30
vrata, taj je period igre proizveo samo sedam pogodaka minuta igre. Više je pogodaka postignuto u drugom
(slika 13.2.). Možda je razlog u tome što se momčadi poluvremenu, s time da je 26% zgoditaka postignuto iz
uspješno brane svakako nastojeći ne primiti pogodak ubačaja lopte posljednjih 15 minuta igre. Ti se nalazi
prije poluvremena. slažu s nalazima Hughesa (1987) koji je pronašao da je
od 76 pogodaka 30% postignuto tijekom posljednjih 15
minuta utakmice.
Čini se kako se šanse za postizanje zgoditaka
380 povećavaju kako utakmica napreduje, ali zašto je
360 to tako? Reilly (1996) je utvrdio da se to ne može
objasniti padom radne sposobnosti jer se ona logično
340
događa podjednako u obje momčadi. Možda jedno
320 od objašnjenja leži u činjenici da obrambeni igrači
300 postupno gube na oštrini svojih reakcija i koncentraciji
zbog čega napadači dolaze u blagu prednost kako se
280
utakmica približava kraju.
1. do 15. 15. do 30. 30. do 45. 45. do 60. 60. do 75. 75. do 90.

Slika 13.1. Broj ubačaja pred vrata na Svjetskom prvenstvu 1998. godine tijekom svakih 15 minuta igre.
8
14
12
10
8
6
4
2
0
1. do 15. 15. do 30. 30. do 45. 45. do 60. 60. do 75. 75. do 90.

Slika13.2. Broj zgoditaka na SP 1998. godine tijekom svakih 15 minuta igre.

173
Usporedba između dva svjetska prvenstva

Velik broj lopti ubačen je ispred obrambenih igrača tijekom Svjetskog

prvenstva 1998. godine, odnosno 30,5% u usporedbi sa 24,9% ubačenih
1986. godine. Iako ubačaji ispred obrambenih igrača ne stvaraju tako dobre
situacije za postizanje zgoditka kao ubačaji iza obrambenih igrača, svejedno
se mogu izvesti udarci na vrata. Budući da je godine 1998. bilo puno više
udaraca na vrata nego 1986. godine, izvedeno je i više udaraca na vrata, 34%
u odnosu na 29% 1986. godine. Ne samo da je pronađena značajna razlika
(P<0,05) u broju ubačaja iza obrambenih igrača između dva SP-a, nego je
čak 10% udaraca na vrata, za koje su stvorene prilike ubačajem lopte iza
obrambenih igrača, 1998. godine rezultiralo postizanjem pogotka, dok je
1986. godine samo 1% takvih udaraca doveo do zgoditaka.
Značajna je razlika (P<0,05) između dva SP pronađena i u broju
blokiranih ubačaja. Godine 1998. blokirano je 9,5% ubačaja, dok je 1986.
godine blokirano 21,2% ubačaja ili suigrači nisu došli do ubačene lopte.
Razlog tome može biti što je veći broj ubačaja bio upućen 1998. godine,
nakon izrađenih akcija iz dubine igrališta , dok se to 1986. godine nije
događalo. Naime, braniči obično nisu dovoljno koncentrirani da bi zatvarali
„rupe u obrani“ kada je lopta kod igrača dublje u polju jer ne osjećaju da
njihovim vratima prijeti opasnost.

Ukupno ubačaja % ukupnih zgodici

udarci na vrata
pred vrata
1986. 1998. 1986. 1998. 1986. 1998. 1986. 1998.
Ispred obrane 356 625 24,9% 30,5% 85 (29%) 116 (34%) 1 12
Iza obrane 769 1231 53,9% 60,0% 213 (71%) 227 (66%) 37 41

Tablica 13.2. Usporedba ubačaja pred vrata odigranih ispred i iza obrambenih igrača na utakmicama SP 1986. i
1998. godine s udarcima na vrata i zgodicima.

174
 1986.
Ukupan broj udarci na postignuti
Vrsta %
ubačaja vrata zgodici
Ubačaj zakrivljene lopte (felša) 310 21,8% 92 14
Ubačaj podbodenom loptom 157 10,9% 43 3
Ubačaj rezane lopte 153 10,9% 34 3
Ubačaj oštre ravne lopte 60 4,3% 16 1
Visoko odigrana lopta na drugu vratnicu 278 19,6% 54 4
Ubačaj parabolom 22 1,6% 8 0
Ubačaj na igrača 61 4,3% 25 9
Povlačenje unatrag 83 5,8% 29 4
Blokirano/Bez kontakta 302 21,0% 0 0
1998.
Ukupan broj udarci na postignuti
Vrsta %
ubačaja vrata zgodici
Ubačaj zakrivljene lopte (felša) 478 23,3% 125 19
Ubačaj podbodenom loptom 298 14,5% 53 6
Ubačaj rezane lopte 166 9,1% 8 1
Ubačaj oštre ravne lopte 29 1,4% 6 2
Visoko odigrana lopta na drugu vratnicu 331 16,1% 72 6
Ubačaj parabolom 9 0,4% 1 0
Ubačaj na igrača 228 12% 50 12
Povlačenje unatrag 123 6% 27 7
Blokirano/Bez kontakta 388 19% 0 0

Tablica 13.3. Usporedba vrsta ubačaja pred vrata na utakmicama SP 1986. i 1998. godine zajedno s udarcima na
vrata i zgodicima.

Kao što su Partridge i Franks (1989) sugerirali, ubačaji pred vrata ne bi se

smjeli upućivati iz područja blizu kornerske zastavice. Pronađeni su slični
rezultati na utakmicama Svjetskoga prvenstva 1998. godine jer je iz 215
ubačaja s boka, sa širokih pozicija, samo njih 30 dovelo do izvedbe udarca
na vrata, s ukupno tri postignuta zgoditka. Kao što su citirani autori već
naveli, postoje brojni razlozi za tako nizak omjer ubačenih lopta i postignutih
pogodaka, no jedan od najvažnijih je položaj igrača koji izvodi centaršut.
Njegov položaj na igralištu odredit će što će biti lakše izvesti, ubačaj ispred
ili iza braniča.

175
PRIMARNO PODRUČJE ZA UBAČAJ
LOPTE PRED VRATA
Obrana teži zatvaranju sredine igrališta zbog najveće
koncentracije igrača, kako bi skrenula napad na bokove,
tj. dalje od opasne zone po vlastita vrata. Stoga je
iznimno važno da momčad učinkovito napada preko
bočnih pozicija. Kada se lopta ubacuje s bočnih pozicija,
trebala bi biti upućena u srce kaznenog prostora, tj.
okvirno u peterac i malo iza njega prema oznaci za
izvođenje jedanaesterca. Taj se prostor još naziva i
primarno područje za ubačaj lopte. C. Hughes (1996)
je utvrdio da se iz tog područja nakon ubačaja lopte
postigne četiri od pet zgoditaka. Kada se lopta ubacuje u
to područje igrališta, putanja lopte mora biti zakrivljena
(felšana lopta) iza obrane kako bi zaobišla vratara.
Takav ubačaj, naime, prisiljava braniče da raščišćavaju
opasnost po vlastita vrata iz, za njih, nepovoljnih
pozicija (pod pritiskom napadača i licem okrenuti
vratima). Ubačaj iza obrane trebao bi biti ispod razine
glave tako da se obrana nije u mogućnosti postaviti za
nadolazeći ubačaj. To je važno za učinkovitost napada
budući da podaci pokazuju da su obrambeni igrači
spremni dočekati većinu ubačaja pred vrata. Naime, od
ukupno 796 ubačaja pred vrata (1998. godine), samo su
344 završila udarcem na vrata.
Ako je moguće, loptu treba ubaciti u primarno
područje za ubačaj. Nije uvijek moguće ubaciti loptu u
to područje zakrivljenom putanjom, pa su se napadači
prisiljeni snaći, tj. pronaći drugo rješenje za udarac na
vrata. Npr. kada je napadač blizu poprečne crte igrališta,
dobro se povući unatrag, dublje u polje, najbolje do
visine jedanaesterca, ili uputiti vrlo oštru loptu u
primarno područje ili laganiju loptu, lob prebaciti na
drugu vratnicu. Što je lopta bliže poprečnoj granici
igrališta, to je veća vjerojatnost da će vratar pokrivati
dalju polovinu vrata, stoga bi bilo mudro da igrač
loptu ubaci u sebi bliži dio primarnog područja. Što je
lopta bliže visini jedanaesterca, to je veća vjerojatnost
za izravan udarac na vrata, stoga će vratar pokrivati
bližu polovinu svojih vrata. U tom slučaju igrač treba
loptu ubaciti u dalju polovinu primarnog područja.
Ubačaj treba izvesti što prije (ne „vući“ loptu) tako da se
braniči nemaju vremena pripremiti za obranu i čišćenje.
Naravno da rano izvođenje ubačaja nema smisla ako
napadači nisu postavljeni za prijem spomenutoga
ubačaja, stoga također treba pričekati da suigrači odrade
svoj dio zadatka.
176
UDARCI
Udarci ne samo da su najzanimljiviji dio nogometa,
već i najzanimljiviji dio napadačke igre. Često smo kao
gledatelji zadovoljni stvorenim prilikama, ali nismo
zadovoljni brojem prilika koje su pretvorene u pogotke.
Partridge i Franks (1989) su izvijestili da su (Svjetsko
prvenstvo 1986. godine) 22 pogotka (58%) bila rezultat
udarca nogom, a 16 pogodaka (42%) glavom, a svi osim
jednog pogotka bili su rezultat prijema lopte ubačene
iza obrambenih igrača. Slični rezultati su pronađeni
analizom Svjetskog prvenstva 1998. godine kada su 32
pogotka (60%) postignuta nogom, a 21 glavom (40%)
(tablica 13.4.).
Iako više udaraca izvedenih nogom bude blokirano,
vratari obrane manje udaraca na vrata izvedenih nogom
nego onih izvedenih glavom. Naime, udarac izveden
nogom je silovitiji, lopta se brže kreće, a i udarac je
precizniji od udaraca glavom, pa je manje promašenih
udaraca nogom nego onih glavom. Stoga se preporuča ,
ako je ikako moguće, izvesti ubačaj na suigračevu nogu.
Sugestiju podupiru rezultati: 1986. godine je od 61
ubačaja dodanog na suigračevu nogu njih 25 rezultiralo
udarcem na vrata koji su donijeli 9 zgoditaka, dok je
od 83 ubačaja koji su izvučeni unatrag, njih 29 završilo
udarcem na vrata, ali su postignuta samo četiri zgoditka.
Godine 1998. 12 zgoditaka je postignuto iz ubačaja
dodanih na nogu, a samo sedam zgoditaka iz ubačaja
izvučenih unatrag.
Najbolje prilike za postizanje pogotka bile su one u
kojima je udarac upućen s tla, zato što ta vrsta udarca
omogućuje bolju kontrolu lopte nego volej ili poluvolej.
Lopta bi trebala biti upućena nisko, prema jednoj ili
drugoj vratnici (vratar teško može pokriti svu širinu
vrata). Često je jednostavnije i učinkovitije udarac
uputiti prema bližoj vratnici, ali ako je bliža vratnica
pokrivena tijekom kornera ili slobodnih udaraca, tada
je udarac poprijeko vrata najbolja opcija. Ako udarac
preko vratara ne prijeđe poprečnu graničnu crtu, tada
je vrlo vjerojatno da će vratar odbiti loptu, pa je udarac
na vrata moguće uputiti prihvaćanjem odbijene lopte.
Ako je moguće, udarac na vrata treba ili plasirati ili
ga snažno uputiti. Plasirani udarac je točniji, ali je let
lopte spor, pa vratar možda i stigne obraniti svoja vrata.
Godine 1998. od plasiranih udaraca na vrata 16.7%
je završilo zgoditkom, dok je 9.8% snažnih udaraca
završilo pogotkom.
 Vrsta udarca Ukupno Blokirano zgoditak Izvan okvira Obrana
Glava 206 2 21 114 69
Noga 237 46 32 107 52
Visina
Ispod struka 147 32 21 52 42
Struk - glava 131 13 22 42 54
Glava + 164 1 10 126 27
Dodir
S tla 141 32 19 61 29
Poluvolej 51 9 6 19 17
Volej 44 4 7 27 6
Smjer u odnosu na vratnice
Bliža vratnica 188 7 27 104 50
Sredina vrata 81 3 10 29 39
Druga vratnica 140 2 16 88 34
Smjer u odnosu na vratara
Poprijeko 76 1 6 46 23
U vratara 40 3 0 0 0
Preko vratara 73 0 2 60 11
Pokraj vratara 220 8 45 115 52
Brzina i namjera
Lagano iznad 20 6 2 9 3
Snažan ubačaj 163 32 16 84 31
Lob 58 0 1 41 16
Prenesen 5 0 1 1 3
Plasiran 197 7 33 87 70

Tablica 13.4. Analiza vrsta udaraca nakon ubačaja lopte pred vrata (SP 1998. godine).

SAŽETAK

O ubačajima lopte bi mogli zaključiti nešto vrlo slično zaključku Partridga

i Franksa (1989 a,b), a to bi bili tzv. „ključni faktori“ za uspješno ubacivanje
lopte u zonu za udarac na vrata:

1. Iskoristi priliku za ubačaj lopte ako:

• ciljani suigrač može doći do ubačene lopte i
• ako postoji mogućnost za ubacivanja iza obrambenih igrača i tako da
se vratar „izbaci“ iz igre.

2. Ubačaj bi morao biti odigran:

• iz prvog dodira, kad postoji takva mogućnost,
• iza obrambenih igrača,
• mimo bliže vratnice i
• lopta mora što kraće vrijeme biti u zraku.

177
UDARCI IZ KUTA
Analiza broja udaraca iz kuta i udaraca na vrata
Vrijeme izvođenja udarca iz kuta i pokušaji udaraca na vrata
Događaji koji prethode udarcu iz kuta
Vrste udaraca iz kuta
Broj akcija iz kojih se stvaraju prilike za udarce na vrata
Vrsta akcije koja rezultira pokušajem udarca na vrata
Konačni ishod udaraca iz kuta
broj igrača u obrani i napadu

179
UDARCI IZ KUTA

Ručne notacijske sustave nalazimo već pedesetih i Upravo je iz kornera postignuto puno pogodaka
šezdesetih godina kada su Reep i Benjamin (1968) na nogometnim utakmicama, i u amaterskom i u
prikupili i analizirali podatke sa 3213 utakmica od profesionalnom sportu. Postoje mnoge napadačke, ali
1953. do 1968. godine. Došli su do važnih zaključaka i obrambene strategije za udarac iz kuta.
o modelima igre, od kojih neke još i danas smatramo Za razliku od centaršuteva, koji su pomno istraženi
važećima (80% pogodaka je ostvareno iz sekvenci od tri na različitim elitnim natjecanjima, fragment u kojem
dodavanja ili manje). Reilly i Thomas (1976) su proveli se igra nastavlja udarcem iz kuta nije bio predmetom
vrlo iscrpno istraživanje analize kretanja u nogometu istraživanja, što iznenađuje jer je izvođenje udarca iz
na igračima prve nogometne lige. Utvrdili su brzinu kuta izvrsna prilika da se lopta brzo dovede u protivnički
kretanja na svakoj poziciji kao i prijeđenu udaljenost šesnaesterac, a k tomu je neovisan TE-TA element igre.
na svakoj poziciji, a našli su i da je igrač u kontaktu s Hughes i Hill (2001) su, na temelju video snimaka,
loptom manje od 2% vremena utakmice (Hughes, 1997). analizirali udarce iz kuta i podaci njihova istraživanja
Iako su ručni notacijski sustavi točni, potrebno je puno čine glavni dio ovoga poglavlja čija je tema kako
vremena za unos podataka kao i za pripremu i obradu osigurati objektivnu i kvantitativnu analizu udaraca
informacija koje treneri mogu koristiti. Stoga su se iz kuta u vrhunskom nogometu te iz tih podataka
istraživači nogometa posljednja dva desetljeća okrenuli oblikovati praktičan predložak za bolje izvođenje tog
računalima (Hughes i suradnici, 1988; Yamanaka i TE-TA elementa igre.
suradnici, 1993).
Za prvi napredak u računalnoj notacijskoj analizi u
nogometu zaslužan je Franks (1983) koji je analizirao
Svjetsko prvenstvo 1982. godine. Hughes i Church
(1986) su se za analizu šest utakmica NK Liverpool,
u sezoni 1985./86., koristili alternativnim sustavom
računalne notacijske analize u kojoj je ključna bila
pojmovna tipkovnica. Došli su do brojnih zaključaka
o modelima igre, npr. momčadi su više dodavale loptu
kada su u utakmici gubili nego kada su vodili (Hughes
i Franks, 1997). Pomoću računala su u posljednih deset
godina provedena opsežna istraživanja o modelima igre
i kretanju igrača, a njihove karakteristike omogućuju
učinkovito predstavljanje podataka pomoću dijagrama
koji su razumljivi trenerima i igračima.
Ono što iznenađuje kada se analiziraju prethodna
istraživanja je nedostatak rezultata o akcijama nakon
prekida igre, a to se ponajprije odnosi na udarce iz kuta.
Udarci iz kuta su važan aspekt nogometne utakmice s
obzirom na to da omogućuju napadačima slobodno
dodavanje ili udarac u protivnički šesnaesterac, prostor
iz kojega se postiže najviše pogodaka.

180
Za analizu udaraca iz kuta dizajniran je poseban sustav,
a baza podataka je kreirana u računalnom programu
Excell.
Za utvrđivanje interne pouzdanosti korištena je
metoda testa-retesta (provedena s razmakom od tjedan
dana) na udarcima iz kuta (N pouzdanost=60) na šest
utakmica prvenstva. Drugi test pouzdanosti proveden
je na dvjema varijablama upotrebom iste metode kao
i u prethodnom slučaju, ali je sada primijenjen hi-
kvadrat test za utvrđivanje statistički značajne razlike.
Svi udarci iz kuta s trideset i jedne odigrane utakmice
(N utakmica=31) evidentirani su za vrijeme igre od 90
minuta plus sudačka nadoknada, ako je bilo ozljeda.
Podaci su se unosili sljedećim redoslijedom:
• vrijeme udarca iz kuta,
• događaji koji su doveli do dodjeljivanja udarca iz
kuta,
• napadačka momčad,
• broj igrača u napadu,
• broj igrača u obrani,
• strana s koje se izvodi udarac,
• vrsta udarca iz kuta,
• zona prvoga kontakta,
• slijed događaja nakon toga i
• konačni ishod udarca iz kuta.
Kao statistička metoda za utvrđivanje razlike među
podacima korišten je hi-kvadrat test.
POUZDANOST
Pouzdanost je testirana na uzorku udaraca iz kuta sa
šest utakmica (N pouzdanost=60). Za izračunavanje
pouzdanosti rezultata korišten je postotak pogreške.
Sustav je dokazao pouzdanost na devet od jedanaest
varijabli pri pogrešci od P≤0,05. Dvije varijable koje
premašuju grešku od 0,05 su vrsta udarca iz kuta te
broj igrača u obrani prilikom izvedbe udarca iz kuta.
Te pogreške možemo pripisati video snimci utakmice
zato što istraživač nije imao dobar pregled terena ili pak
pogrešci samog istraživača.
Zbog toga je proveden i drugi test pouzdanosti deset
dana nakon prvoga, kojemu su bile podvrgnute samo
dvije varijable koje su prešle dozvoljenu granicu od
0,05. Rezultati drugog testiranja bilježe grešku od 2,8%
za obje varijable. Hi-kvadrat test je također primijenjen
na jednoj varijabli (obrambeni igrači) i utvrđeno je
da nema statistički značajne razlike između testova
(P≤0,05). Iz toga je zaključeno da je korišteni sustav
pouzdan te da pogreška za pouzdanost iznosi 2,27%
manje od pogreške koju su predložili Atkinson i Neville
(1998) (P≤0,05).
181
Analiza broja udaraca iz kuta i udaraca na vrata

U prvenstvu je izvedeno ukupno 338 udaraca iz kuta (na 31 utakmici, N=31), prosječno
10,9 udaraca iz kuta po utakmici. Od navedenih udaraca iz kuta, 23 (7%) je završilo kao
pokušaji postizanja pogotka udarcem u okvir vrata, a 45 (13%) ih je završilo samo kao
promašeni udarci na vrata, dakle kao udarci koji ne rezultiraju pogotkom. To znači da
se na svakih pet udaraca iz kuta ostvari jedna šansa za postizanje pogotka. Od ukupno
85 pogodaka na prvenstvu, šest (7%) ih je postignuto izravno udarcem iz kuta.
Olsen i Larsen (1997) su proveli analizu različitih vrsta napada i strategija igre
norveške nogometne reperezentacije i njihovih protivnika tijekom 1994. godine.
Prikupljeni podaci slažu se u mnogim faktorima s podacima iz našeg primjera. Tako
je prosječan broj udaraca iz kuta po utakmici u njihovu istraživanju iznosio 10,4, što
je vrlo blizu podacima iz našeg primjera gdje je prosječan broj udaraca iz kuta iznosio
10,9. Postotak pokušaja udaraca na vrata iznosio je 15, što je samo 5% niže od naših
rezultata.
Od 68 pokušaja udaraca na vrata nakon udarca iz kuta, samo šest ih je završilo
pogotkom. Stoga izvođenje udarca iz kuta predstavlja priliku za pogodak u omjeru od
11:1 ili u postocima samo 9%, što podupire nalaze prijašnjih istraživanja u dijelu koji se
odnosi na udarce na vrata i postignute zgoditke. Navedeni podaci također podržavaju
rezultate istraživanja Franksa i Patridgea (1989) te Petita i Hughesa (2001), u kojima su
analizirani ubačaji pred vrata s utakmica Svjetskoga prvenstva iz 1986. godine. Njihovi
rezultati o dijagonalnim ubacivanjima lopte pred vrata imali su jednak omjer s udarcima
na vrata kao i naš primjer.

BROJ broj
% iz
Broj akcija pokušaja udaraca broj
Ukupno % ukupno udaraca
događaja zgoditka bez pokušaja
iz kuta
udarcem zgoditka
0 12 4
1 148 44 5 28 33 22
2 63 18 7 9 16 22
3 76 22 7 7 14 18
4 30 9 3 1 4 13
5 ili više 9 3 1 0 1 11
Ukupno 338 100 23 45 68 -

Tablica 14.1. Broj akcija iz kojih su izvedeni udarci na vrata.

182
VRIJEME IZVOĐENJA UDARCA IZ KUTA I POKUŠAJI UDARACA NA VRATA

Nije utvrđena statistički značajna razlika (P<0,05)

između broja udaraca iz kuta u prvom i drugom
poluvremenu. Također, nije utvrđena statistički
značajna razlika (P<0,05) u broju udaraca između
trećina poluvremena, iako je uočen veći broj udaraca
iz kuta tijekom prvih petnaest minuta igre u odnosu na
sva ostala razdoblja igre.
Statistički značajna razlika (P<0,05) nije pronađena
ni u pokušajima udaraca na vrata između prvoga i
drugoga poluvremena utakmica turnira, iako su se
pojavili karakteristični modeli igre za oba poluvremena.

DOGAĐAJI KOJI PRETHODE UDARCU IZ KUTA

Pronađena je statistički značajna razlika (P<0,05) među

događajima koji vode do dodjeljivanja udarca iz kuta.
Prosječno 33% udaraca iz kuta u prvenstvu proizlazi
iz čišćenja obrambenih igrača. Taj nalaz pomalo
iznenađuje s obzirom na to da su, prema mišljenju
stručnjaka, udarci iz kuta obično rezultat obrambenoga
bloka prilikom dijagonalnoga prijenosa lopte (ovdje
samo 22%) i prilikom „remplanja“ i uklizavanja, tj.
izguravanja napadača iz linije vođenja lopte (ovdje
19%). Podaci upućuju na to da primarno obrambene
akcije dovode do udarca iz kuta za napadače.

VRSTE UDARACA IZ KUTA

Pronađene su statistički značajne razlike (P<0,05) Jedini izuzetak u ovim rezultatima je udarac iz kuta na
među vrstama udaraca iz kuta prema vratima (unutra drugu vratnicu i malo prema natrag, gdje su šanse za
zakrivljena lopta), od gola (zakrivljena lopta prema stvaranje gol prilike 50%. To znači da su udarci iz kuta
van) i ravnih udaraca. Pronađena je statistički značajna na drugu vratnicu i na rub kaznenog prostora efikasni
razlika (P<0,05) u vrstama udaraca iz kuta i pokušaja u mijenjanju kuta ubačaja zato što mijenjaju percepciju
udaraca na vrata. Postoji mnogo različitih udaraca iz obrambenih igrača koji pokušavaju predvidjeti gdje će
kuta, a obično većina izvedenih udaraca iz kuta završi lopta pasti.
daleko od gola (felša prema van), kao visoko odigrana
lopta ili dugoputujuća, ali rezana lopta prema vratima,
oba podatka, svaki sa 17% udjela. Ne iznenađuje, stoga,
da su obje vrste slijedili udarci na vrata (13 za prvu i
15 za drugu vrstu kornera). Naravno, dio toga čine
miješani rezultati koji se odnose na vrste udaraca iz
kuta i pokušaje udaraca na vrata. Iz rezultata je vidljivo
kako je postotak svih udaraca na vrata nakon udarca iz
kuta 10-25%, što znači da svaki izvedeni udarac iz kuta
stvara tek 10-25% šanse za upućivanje udarca na vrata.

183
BROJ AKCIJA IZ KOJIH SE STVARAJU PRILIKE ZA UDARCE NA VRATA

Pronađena je statistički značajna razlika (P<0,05) u

broju akcija koje prethode udarcu iz kuta. Također je
utvrđena i statistički značajna razlika (P<0,05) između
broja akcija i pokušaja udaraca na vrata. Većina udaraca
iz kuta se dodjeljuje nakon jedne akcije (44% ukupnih
udaraca iz kuta), a samo 3% iz pet ili više akcija. U
akcijama koje rezultiraju golom, i jedna i dvije akcije
imaju jednake rezultate, 22% svaka, dok se pogodak
postiže samo u 9% slučajeva izvede li se nakon kornera
pet ili više akcija. Rezultati sugeriraju da momčad ima
manje šanse postići pogodak nakon kornera ako izvodi
više dodavanja ili akcija.

Broj događaja ili akcije Opis događaja

1 Udarac u okvir vrata – zgoditak!
2 Udarac u okvir vrata – obranjena lopta i zadržan posjed
3 Udarac u okvir vrata – udarac skrenut u stranu
4 Udarac u okvir vrata – udarac skrenut iznad grede
5 Udarac u okvir vrata – udarac skrenut u stranu i iznad grede
6 Udarac u okvir vrata – udarac odbijen natrag u igru
7 Udarac izvan okvira vrata – vratnica/greda, lopta odbijena u igru
8 Udarac izvan okvira vrata – vratnica/greda, lopta odbijena izvan igrališta
9 Udarac izvan okvira vrata – iznad grede
10 Udarac izvan okvira vrata – desno ili lijevo od vratnica
11 Udarac izvan okvira vrata – iznad i izvan vratnica

Tablica 14.2. Broj i opis događaja- udarci na vratara.

184
Područje prvoga kontakta

3 0,5 7 17 22 4 0,5 0 0,5

(27) (20) (18)

7 3 16 13 1 0

(40) (25) (25) (16)

0 3 1 0
(25) (100)

Slika 14.1. Dio terena gdje je došlo do prvoga kontakta s loptom (u postocima) nakon udarca iz kuta te pokušaji udarca
na vrata s lijeve strane vrata (pokušaji udaraca na vrata nalaze se u zagradama).

Nisu pronađene statistički značajne razlike (P<0,05)
između izvedenih udaraca iz kuta s lijeve i desne strane
vrata s obzirom na područje prvog dodira. Također
nisu pronađene statistički značajne razlike ni između
broja udaraca iz kuta koji su potrebni za postizanje
pogotka s lijeve i desne strane vrata. Međutim, neke
razlike ipak postoje. Na lijevoj strani je veći postotak
udaraca iz kuta rezultirao udarcima na vrata nakon
prvoga kontakta ostvarenoga u poljima 4, 5 i 6 u odnosu
na desnu stranu. Na desnoj strani je veći postotak
pokušaja udarca na vrata nakon izvedenoga kornera s
prvim kontaktom u poljima 11, 12, 13, i 14 nego onih
izvedenih na lijevoj strani.
Navedeni podaci sugeriraju da postoji razlika u načinu
na koji momčadi napadaju iz kuta s obzirom na stranu
s koje izvode udarac iz kuta. Na vrhunskoj kvalitetnoj
razini normalno je da specijalisti za ubačaje pred vrata
izvode i udarac iz kuta (Kormelink i Severens, 1999). Oni
ga izvode s obje strane i to, čini se, utječe na to kamo će
lopta biti upućena. Kako je većini igrača dominantna
desna noga, kad izvode udarac iz kuta s lijeve strane,
mogu izvesti zakrivljeni udarac (s felšom) i s rotacijom
lopte, čime osiguravaju putanju lopte prema vratima.

0,5 0 0,5 2 16 18 5 0 3
(22) (6) (13) (40)
2 5 24 18 2 3
(50) (25) (30)

0,5 0,5 0 0,5

Slika 14.2. Postotak terena gdje je došlo do prvoga kontakta s loptom i postotak udaraca iz kuta s pokušajima udaraca
na vrata s desne strane vrata (pokušaji udaraca na vrata nalaze se u zagradama).

185
VRSTA AKCIJE KOJA REZULTIRA USPJEŠNE I NEUSPJEŠNE MOMČADI
POKUŠAJEM UDARCA NA VRATA

Nisu pronađene statistički značajne razlike (P<0,05)
u akcijama izvođenja udaraca na vrata glavom ili
stopalom. Pretpostavilo se da će više udaraca na vrata,
koji dolaze iz kornera, biti izvedeno glavom zbog same
prirode udarca iz kuta (momčadi loptu ubacuju u
primarno područje zrakom). Međutim, iako je nakon
kornera izvedeno više udaraca na vrata glavom, nije
bilo statistički značajnih razlika u odnosu na udarce na
vrata stopalom. Na prvenstvu je 50 % pogodaka koji su
postignuti nakon udarca iz kuta izvedeno stopalom, a
50% glavom. Partridge i Franks (1989) su, analizirajući
samo pogotke, a ne i pokušaje postizanja pogodaka
na SP 1986. godine, nakon ubačaja lopte pred vrata,
dobili da je 58% postignuto iz kontakta stopalom, a
42% iz prijema lopte glavom. Rezultati istraživanja
udaraca iz kuta pokazali su da je 55% pokušaja udaraca
na vrata ostvareno iz kontakta glavom, a 45% iz
kontakta stopalom. Razliku možemo pripisati prirodi
i različitim načinima izvođenja ubacivanja lopte pred
vrata iz otvorene igre i udarcem iz kuta. Utvrđeno je
da su ubačaji iz otvorene igre niži i snažniji, ponekad
izvedeni po podlozi igrališta, dok ubačaji pred vrata
udarcem iz kuta viši, uglavnom iznad visine glave (preko
obrambenih igrača). Igračima je lakše pucati prema golu
stopalom ako lopta koju primaju dolazi ispod pojasa, a
glavom ako lopta dolazi iznad pojasa.
Kad analiziramo pokušaje postizanja pogodaka,
saznajemo da 33% svih udaraca na vrata promašuje
okvir vrata jer lopta odlazi pokraj vrata, čemu treba
dodati i 22% ostalih promašaja. Od udaraca na vrata,
9% ih rezultira pogotkom, 7% ih obrani vratar, a 25%
završi u bloku, pa skrenuta lopta promašuje okvir vrata.
Nisu pronađene statistički značajne razlike (P>0,05) u
napadima između uspješnih i neuspješnih momčadi
na razini natjecanja po grupama. Korištene varijable
u analizi momčadi pokazale su slične rezultate i za
uspješne i za neuspješne momčadi. Uzmimo za primjer
omjer udaraca na vrata iz udarca iz kuta, kod uspješnih
momčadi on je 6,7 : 1, dok za neuspješne momčadi taj
omjer iznosi 6,0 : 1. Postotak udaraca iz kuta koje su
riješili obrambeni igrači je 57% za uspješne momčadi i
52% za neuspješne momčadi, što nagovještava da igrači
iz uspješnih momčadi bolje brane udarce iz kuta. Vratari
su, međutim, u obrani udaraca iz kuta pokazali drugačije
udjele. Vratari neuspješnih momčadi su obranili 19%
udaraca iz kuta, a uspješnih 15%. Nalaz sugerira da su
vratari neuspješnih momčadi imali manje povjerenja
u svoju obranu i njihove obrambene akcije. Jedna od
možda najznačajnijih razlika pojavila se u postignutim
golovima. Uspješne momčadi postigle su tri pogotka
iz deset pokušaja (gol: pokušaj 1:3), dok neuspješne
momčadi nisu postigle niti jedan pogodak iz trinaest
pokušaja (0:13).

KONAČNI ISHOD UDARACA IZ KUTA

Pronađene su statistički značajne razlike (P<0,05) za

konačni ishod udaraca iz kuta na prvenstvu. Ukupno
50% udaraca iz kuta očistili su, ispucali obrambeni igrači
ili su se uspješno obranili. Vratari su sudjelovali u obrani
20% udaraca iz kuta, a 20% udaraca iz kuta proizvelo je
pokušaj postizanja pogotka udarcem na vrata, od čega
je ukupno 2% završilo pogotkom.

186
BROJ IGRAČA U OBRANI I NAPADU

S obzirom na prirodu prikupljenih rezultata o broju

igrača u obrani i napadu, statistički mjerni instrumenti
se nisu koristili za utvrđivanje statistički značajne razlike.
Evidentiran je broj igrača koji se nalaze u napadu i
u obrani tijekom izvođenja udarca iz kuta. Na turniru
je bilo ukupno dvadeset različitih kombinacija u broju
igrača u obrani i u napadu (npr. 6-4, 7-4, 7-5). Prosječan
broj igrača u obrani prilikom izvođenja udarca iz kuta
iznosi pet, dok je prosječan broj igrača u napadu tijekom
izvođenja udarca iz kuta osam. Rezultati pokazuju da su
94 udarca iz kuta (28%) izvedena s pet igrača u napadu
i osam igrača u obrani. Ukupan broj izvedenih udaraca
iz kuta s pet igrača u napadu je 166 ili 49%. Ovo ukazuje
na to da momčadi imaju običaj ostaviti četiri igrača
izvan šesnaesterca kako bi bili osiguranje u slučaju
protunapada protivničke momčadi.

BROJ IGRAČA U napadu

3 4 5 6 7

1
4 0 0 0 0
(0)

1 1
5 0 0 0
(0) (0)
BROJ IGRAČA U obrani

3 12
6 0 0 0
(0) (7)

5 27 23 1
7 0
(0) (22) (13) (100)
1 32 94 24
8 0
(0) (25) (20) (13)
16 46 30
9 0 3
(50) (17) (20)
3 6
10 0 0 3
(33) (16)

Slika 14.3. Tablica frekvencija pokazuje broj igrača u napadu u odnosu na

broj igrača u obrani za svaki udarac iz kuta (% udaraca iz kuta koji su
završili zgoditkom nalaze se u zagradama).

187
SAŽETAK

Statistički značajne razlike utvrđene su među događajima koji vode do

udarca iz kuta, vrstama udaraca iz kuta, pokušajima udaraca na vrata nakon
izvedenoga kornera i akcijama nakon izvođenja udarca iz kuta. Također,
pronađene su značajne razlike i za broj događaja koji prethode udarcima na
vrata te za konačne ishode udarca iz kuta. Statističkom analizom je utvrđeno
da nema statistički značajnih razlika ni u jednoj od preostalih varijabli, kao
što su:

• broj udaraca iz kuta u prvom i drugom poluvremenu,

• broj kornera izveden svakih 15 minuta igre,
• broj udaraca na vrata u prvom i drugom poluvremenu,
• broj udaraca iz kuta izvedenih s desne i lijeve strane s obzirom na polje
prvoga kontakta te
• broj udaraca na vrata izveden nakon kornera s lijeve i desne strane.

Analogno tome nisu utvrđene statistički značajne razlike između udaraca

na vrata glavom i stopalom, ili između uspješnih i neuspješnih momčadi te
u broju igrača u obrani i napadu.
Rezultati su pokazali da je najučinkovitija vrsta udarca iz kuta onaj
zakrivljeni udarac koji se uvija ili prema golu ili od njega, upućen iznad
glava igrača (ili podboden ili visok), gdje suigrač prvi kontakt s loptom
ostvaruje u primarnom području za ubačaj (za udarce iz kuta s lijeve strane)
ili na području oko druge vratnice (za udarce izvedene s desne strane). Broj
akcija nakon izvedenoga kornera trebalo bi ograničiti na najviše dvije kako
bi se stvorila izgledna prilika za postizanje pogotka. Utvrđeno je i da kratki
udarci iz kuta u kojima lopta odlazi od vrata, mogu biti jako učinkoviti u
stvaranju prilike za postizanje pogotka, ali tu vrstu udarca iz kuta treba rjeđe
igrati kako bi se obrambena momčad uspjela iznenaditi.

188
 ˇ
ZAMJENE IGRACA
Matrica vrednovanja utjecaja zamjena
Definicije u matrici zamjena
Zamjene prema igračkim pozicijama
Razlozi za zamjene
Učinak zamjena

189
ZAMJENE IGRAČA

Iako je nogomet glavni predmet istraživanja notacijskih analitičara

posljednjih pet desetljeća, a zamjene pozitivno ili negativno utječu na
rezultat nogometnih utakmica još od promjene pravila u šezdesetima, niti
jedno istraživanje nije provedeno o tom važnom dijelu igre. U modernoj igri
kakva se igra danas, puno bržim tempom i većim intenzitetom, momčadi
učestalo koriste zamjene kako bi ili osvježile sastav na igralištu zamjenom
umornih igrača ili kako bi prilagodile svoj taktički koncept zahtjevima igre.
Iako zamjene igraju važnu ulogu u današnjem sportskom okruženju, jako
je malo istraživanja koja se odnose na utjecaj zamjena na tijek utakmice i
njihov učinak.
Zamjene su sportaši koji sjede na klupi, gledaju utakmicu i čekaju da
ih trener pogleda i pošalje na zagrijavanje. „Sjedenje na klupi“ učestalo se
koristi kao fraza za ulogu pričuvnih igrača, i to je dio sportskog iskustva
koji svi sportaši pokušavaju izbjeći. Tijekom proteklog desetljeća postojalo
je pravilo o maksimalno tri zamjene (FIFA).
Svrha ovog poglavlja je dati uvid u istraživanje koje su proveli Hughes
i Hill (2001). Oni su analizirali zamjene tijekom Europskog nogometnog
prvenstva 2000. godine. Istraživanje je podijeljeno u dva dijela. U prvom
su dijelu zabilježili opće karakteristike svih 176 zamjena koje su provedene
tijekom turnira, a u drugom dijelu su se opredijelili za 24 zamjene (igrači koji
su u igru ušli s klupe) koje su nastavili proučavati kako bi procijenili njihov
utjecaj na igru i uspješnost njihovih momčadi te ustanovili je li sportska
izvedba i uspješnost zamjene bila bolja od izvedbe zamijenjenoga igrača.
Istraživanje je provedeno računalnim sustavom bilježenja (Yamanaka i
suradnici, 1993) u procesu analize video snimaka. Podaci su se prikupljali
tako da su se bilježili intervali igre koji su obuhvaćali razdoblje od 15 minuta
prije izmjene do 15 minuta poslije izmjene. Podaci su se analizirali tako
da se uspoređivao broj timskih i individualnih akcija izvedenih tijekom
prvih 15 minuta s brojem akcija koje su bile izvedene u drugih 15 minuta.
Izabrane su 24 utakmice s Eura 2000. godine, i izmjene provedene tijekom
njih kako bi se broj momčadi uravnotežio s obzirom na pobjedu, poraz i
neriješen rezultat.

190
 GRUPA A GRUPA B GRUPA C GRUPA D
Njemačka-Rumunjska Belgija-Švedska Španjolska-Norveška Francuska-Danska
Portugal-Engleska Turska-Italija Jugoslavija-Slovenija Nizozemska-Češka
Rumunjska-Portugal Belgija-Italija Slovenija-Španjolska Češka-Francuska
Engleska-Njemačka Švedska-Turska Norveška-Jugoslavija Danska-Nizozemska
Njemačka-Portugal Belgija-Turska Jugoslavija-Španjolska Nizozemska-Francuska
Rumunjska-Engleska Švedska-Italija Slovenija-Norveška Danska-Češka

ČETVRTINA ZAVRŠNICE POLUZAVRŠNICA ZAVRŠNICA

Italija-Rumunjska
Turska-Portugal Nizozemska-Italija Francuska-Italija
Francuska-Španjolska Francuska-Portugal (pouzdanost studije)
Nizozemska-Jugoslavija

Tablica 15.1. Pokazuje utakmice koje su korištene za analizu u prvom dijelu istraživanja.

Jednom kada su se podaci formulirali, bilo je neophodno da se zamjene podijele u tri potkategorije ovisno o tome
je li njihova momčad pobijedila, izgubila ili odigrala neriješeno.

momčad je pobjeđivala momčad je gubila momčad je igrala neriješeno

- Barmby (Eng) - Ballack (Ger) - Mutu (Rom)
- Ergün (Tur) - Oktay (Tur) - Hamann (Ger)
- Baggio (Ita) - Ganea (Rom) - Fukal (Czech)
- De Boer (Hol) - Tøfting (Den) - Djorkaeff (Fra)
- Carew (Nor) - Alfonso (Spa) - Sá Pinto (Por)
- Nilis (Bel) - Osmanovski (Swe) - Ganea (Rom)
- Urzaiz (Spa) - Mendieta (Spa) - Conceição (Por)
- Del Piero (Ita) - Suat (Tur) - Barmby (Eng)

Tablica 15.2. Pokazuje igrače koji su odabrani za analizu.

Jednom kada su formulirani podaci o sve 24 zamjene, rezultati su

uspoređeni upotrebom programa nogometne frekvencije i dodavanja u
nogometu. Kako bi se procijenio učinak svake zamjene, koristila se matrica
vrednovanja učinaka zamjena (matrica zamjene) kojom se svaka varijabla
uspješnosti izvedbe svake zamjene ocjenjivala te potom rangirala. Nakon
što su analizirani podaci o svakoj zamjeni, zamjene su uspoređene prema
kriteriju njihova utjecaja na izvedbu i uspješnost momčadi, a uspoređena je i
njihova sportska izvedba i uspješnost s izvedbom igrača kojega su zamijenili.
Matrične vrijednosti su nakon toga prikazane na kontinuumu kako bi se
prikazalo koliki je opseg učinka zamjena na utakmice.

191
Matrica vrednovanja utjecaja zamjena (matrica zamjene)

Kako bi se ocijenila količina utjecaja koju je zamjena
imala u konkretnoj utakmici, zamjene se uspoređuju
prema matrici zamjena. Za svaku varijablu utvrđeno je
da li je ona faktor koji utječe na igru i, ako je tako, ima li
pozitivan ili negativan utjecaj na igru. Tada se varijable
rangiraju prema učinku.
Matrica vrednovanja je usmjerena na to da zamjena
pozitivno utječe na igru. Stoga ako se za zamjenu
zabilježi veća frekvencija akcija nego za zamijenjenog
igrača, tada će to biti interpretirano kao pozitivan faktor.

Faktor utjecaja Pozitivno / Negativno /

Varijabla izvedbe Rang / Višestruk
DA/NE Nijedno
Ispucavanje iz vratarova prostora Ne / 0
Izbacivanje rukom iz vratarova Ne / 0
prostora
Obrana vrata Ne / 0
Uhvaćena lopta (vratar) Ne / 0
Dodavanje Da Pozitivno X2
Dodavanje (V) – (N) Da Pozitivno X2
Trčanje Da Pozitivno X2
Vođenje lopte Da Pozitivno X2
Čišćenje Ne / 0
Igra glavom Ne / 0
Ubačaj pred vrata (centaršut) Da Pozitivno X2
Prekršaj Ne / 0
Udarac Da Pozitivno X5
- Visoko Ne / 0
- Široko Ne / 0
- Blokada Ne / 0
- Obranjen Ne / 0
- zgoditak Da Pozitivno X 10
- Odbijanje lopte Ne / 0
Gubitak posjeda Da Negativno X -2
Ubacivanje sa strane Ne / 0
Udarac iz kuta Da Pozitivno X2
Slobodan udarac Ne / 0
Izgubljena kontrola Da Negativno X -2
Jedanaesterac Ne / 0
- zgoditak Da Pozitivno X5
- Promašaj Ne Negativno X -3
Broj posjeda lopte (akcija) Da

Tablica 15.3. Prikazuje odluke koje prethode odlučivanju o konačnom rangu.

192
Definicije u matrici zamjena

OBRANA VEZNI NAPAD

RED

Slika 15.1. Grafički prikaz tri glavna područja igre jedne momčadi u
jednom poluvremenu na igralištu. Smjer i područja igre su obratna za
protivnika.

Prezentacija podataka

Podaci predstavljeni u rezultatima podijeljeni su u dva dijela:

1. Individualne analize – u ovom dijelu nalaze se 24 zamjene koje su
analizirane te, osobito, analiza učinka zamjena.
2. Opći pregled – ovaj dio pruža pregled svih 176 zamjena, tj. igrača s
klupe, korištenih tijekom Europskoga nogometnoga prvenstva 2000.
godine.

Postoji nekoliko metoda za testiranje pouzdanosti sustava. U našem su

primjeru provedena oba testa pouzdanosti, interni i eksterni test valjanosti,
na temelju prvoga poluvremena utakmice Francuska - Italija. Istraživači su
podatke bilježili tri puta, nakon čega su se bilješke uspoređivale s bilješkama
preostala dva istraživača koji su isto tako bilježili utakmicu. Potom je
proveden jednostavan test pouzdanosti u kojemu su se uspoređivali skupovi
podataka.
Da bi se utvrdio postotak pouzdanosti, korištena je metoda testa-retesta
prema sljedećoj formuli (Hughes i suradnici, 2002):

∑Mod (S1-S2)
POUZDANOST = ∙100
∑ (S1)
gdje su S1 = podaci iz testa 1; S2 = podaci iz testa 2; Σ = suma.

193
Rezultat je bio 96,7% i 96,5% (μ = 96,6%) za svako mjerenje posebno.
Rezultat za Francusku je iznosio 96,3% i 97,8% (μ = 97,1%). Rezultati
pokazuju visoku razinu pouzdanosti (P<0,05). Očito je da je drugo mjerenje
pouzdanosti (S2-S3) točnije nego prvi test. To pokazuje da već i nakon
analize dviju utakmica istraživač postaje pouzdaniji i točniji.
Test eksterne pouzdanosti proveden je s dva istraživača koji su jednom
notirali utakmicu, a nakon toga su uspoređeni njihovi rezultati. Rezultati
prikazani u postocima također pokazuju visoku razinu pouzdanosti, 91,4%
i 92,6%.
Nakon pažljivog ispitivanja došlo se do zaključka da je matrica zamjena
najpogodniji oblik analize za ovo specifično područje interesa. Matrica
ne otkriva samo razliku između dviju varijable, nego pruža mogućnost za
obračun važnih akcija, kao što su pogoci, udarci i ubačaji pred vrata. Iako je
ova metoda najpogodnija za istraživanje, treba napomenuti da su pojedine
varijable subjektivno rangirane s istraživačeva gledišta.
Istraživanje je podijeljeno u dva dijela. Prvi dio obuhvaća opće
karakteristike zamjena u tijeku čitavoga Europskoga prvenstva 2000.
godine. Drugi dio istraživanja obuhvaća analizu učinka zamjena na izvedbu
i uspješnost momčadi, ali i procjenu jesu li zamjene bile uspješnije od
zamijenjenih igrača.

Prezentacija podataka

Velika količina podataka prikupljena je o svih 176 zamjena u tijeku turnira.

Kad zamjene ulaze u igru

Od svih zamjena, 98% ih se obavi u drugom poluvremenu utakmice, obično

između 75. i 80. minute.
Sportska izvedba i uspješnost između dva poluvremena ocjenjena je
matricom vrednovanja koja omogućuje rangiranje varijabli prema važnosti.
Te matrice su tada primijenjene na momčadsku izvedbu i na pojedinačnu
izvedbu 15 minuta prije i 15 minuta nakon obavljene zamjene. Glavnina
zamjena obavlja se u drugom poluvremenu utakmice i to najčešće iz
taktičkih razloga. Najfrekventnija pozicija za zamjenu je pozicija veznog
igrača, što najvjerojatnije proizlazi iz njihova visokog radnog intenziteta,
odnosno velikog broja pretrčanih kilometara u tijeku utakmice. Rezultati
isto tako ukazuju na to da zamjena može utjecati na izvedbu momčadi,
60% analiziranih zamjena pozitivno je utjecalo na igru svoje momčadi.
Pronađena je mala razlika između akcija zamjene i igrača koji je zamijenjen.
Te spoznaje nam sugeriraju da zamjene znatno doprinose momčadskoj
izvedbi i situacijskoj uspješnosti te omogućavaju treneru veću taktičku
fleksibilnost.

194
 Negativan učinak Nema učinka Pozitivan učinak
29,1% 12,5% 58,4%
Utjecaj na momčadsku izvedbu
(7 zamjena) (3 zamjene) (14 zamjena)
Usporedba izvedbe zamjene s 25% 37,5% 37,5%
izvedbom zamijenjenoga igrača (6 zamjena) (9 zamjena) (9 zamjena)

Tablica 15.4. Pregled doprinosa zamjena izvedbi i situacijskoj efikasnosti.

Varijable Aritmetička sredina Standardna devijacija Medijan

Matrica zamjena (n=24) 1,79 13,13 2
Kada je momčad pobjeđivala (n=8) 2 9,12 2
Kada je momčad gubila
-3,75 13,58 1
(n=8)
Kada je momčad igrala neriješeno (n=8) 5,53 15,03 2,50

Tablica 15.5. Statistika za usporedbu rezultata matrice zamjene sa zamijenjenim igračem.

Varijable Aritmetička sredina Standardna devijacija Medijan

Matrica zamjena (n=24) 16 46,72 14,50
Kada je momčad pobjeđivala (n=8) -13,3 44,80 -20,5
Kada je momčad gubila
38,9 37,2 52
(n=8)
Kada je momčad igrala neriješeno (n=8) 22,4 46,4 14

Tablica 15.6. Deskriptivna statistika za rezultat matrice i za doprinos zamjena momčadskoj situacijskoj efikasnosti.

195
 Zamjena Razlika u postocima između Jesu li frekvencije akcija Matrične vrijednosti
Prezime (država) akcija prije i poslije zamjene pozitivne ili nagativne (bodovi)
5 akcija +5 (100%)
Barmby (Eng) 5
(45%) -0 (0%)
40 akcija +2 (6%)
Ballack (Ger) -31
(566%) -32 (94%)
23 akcije +1 (4%)
Mutu (Rom) -15
(209%) -22 (96%)
12 akcija +8 (67%)
Hamann (Ger) 12
(66%) -4 (33%)
17 akcija +15 (88%)
Tøfting (Den) 2
(71%) -2 (12%)
12 akcija +7 (58%)
Alfonso (Spa) 0
(63%) -5 (42%)
13 akcija +6 (79%)
Osmanovski (Swe) -15
(144%) -7 (21%)
12 akcija +11 (92%)
Carew (Nor) -7
(80%) -1 (8%)
25 akcija +21 (84%)
Nilis (Bel) 15
(93%) -4 (16%)
11 akcija +11 (100%)
Mendieta (Spa) 13
(735%) 0 (0%)
6 akcija +3 (50%)
Suat (Tur) -5
(86%) -3 (50%)
5 akcija +5 (100%)
Fukal (Czech) 2
(56%) 0 (0%)
8 akcija +7 (88%)
Oktay (Tur) 4
(62%) -1 (12%)
23 akcije +18 (78%)
Djorkaeff (Fra) 37
(70%) -5 (22%)
5 akcija +2 (40%)
Sá Pinto (Por) 3
(125%) -3 (60%)
12 akcija +9 (75%)
Del Piero (Ita) 5
(67%) -3 (15%0
7 akcija +4 (57%)
Conceição (Por) 8
(64%) -3 (43%)
13 akcija +11 (85%)
Urzaiz (Spa) 12
(65%) -2 (15%)
9 akcija +2 (22%)
Ergün (Tur) -1
(180%) -7 (78%)
11 akcija +5 (45%)
Ganea (Rom) 2
(110%) -6 (55%)
11 akcija +1 (9%)
Baggio (Ita) -12
(183%) -10 (91%)
13 akcija +7 (54%)
Barmby (Eng) 14
(130%) -6 (46%)
22 akcije +6 (27%)
Ganea (Rom) -4
(200%) -16 (73%)
15 akcija +6 (40%)
De Boer (Hol) -1
(100%) -9 (60%)

bez učinka: -5 – 5
blago negativan učinak: -5 – -10
blago pozitivan učinak: 5 – 10
negativan učinak: <-10
pozitivan učinak: >10

Tablica 15.7. Individualne razlike nakon provedenih zamjena igrača.

196
 Zamjena Razlika u postocima između Jesu li frekvencije akcija Matrične vrijednosti
Prezime (država) akcija prije i poslije zamjene pozitivne ili nagativne (bodovi)
39 akcija +12 (31%)
Barmby (Eng) -22
(30%) -27 (69%)
35 akcija +23 (66%)
Ballack (Ger) 15
(18%) -12 (34%)
50 akcija +22 (44%)
Mutu (Rom) -48
(34%) -28 (56%)
40 akcija +27 (68%)
Hamann (Ger) 53
(27%) -13 (32%)
40 akcija +28 (70%)
Tøfting (Den) 39
(24%) -12 (30%)
68 akcija +63 (93%)
Alfonso (Spa) 74
(29%) -5 (7%)
50 akcija +19 (38%)
Osmanovski (Swe) 4
(36%) -31 (62%)
43 akcije +24 (56%)
Carew (Nor) -39
(37%) -19 (44%)
88 akcija +51 (58%)
Nilis (Bel) 43
(55%) -37 (42%)
68 akcija +63 (93%)
Mendieta (Spa) 74
(29%) -5 (7%)
67 akcija +53 (79%)
Suat (Tur) 65
(45%) -14 (21%)
55 akcija +30 (55%)
Fukal (Czech) 38
(36%) -25 (45%)
67 akcija +53 (79%)
Oktay (Tur) 65
(45%) -14 (21%)
64 akcije +52 (81%)
Djorkaeff (Fra) 110
(36%) -12 (19%)
32 akcije +18 (56%)
Sá Pinto (Por) 14
(30%) -14 (44%)
35 akcija +20 (57%)
Del Piero (Ita) 35
(25%) -15 (43%)
32 akcije +18 (56%)
Conceição (Por) 14
(25%) -14 (44%)
38 akcija +25 (66%)
Urzaiz (Spa) 35
(23%) -13 (34%)
26 akcija +9 (35%)
Ergün (Tur) 14
(22%) -17 (65%)
37 akcija +9 (24%)
Ganea (Rom) -19
(23%) -28 (76%)
74 akcije +16 (22%)
Baggio (Ita) -25
(71%) -58 (78%)
52 akcije +13 (25%)
Barmby (Eng) -94
(42%) -39 (75%)
70 akcija +19 (27%)
Ganea (Rom) 3
(43%) -51 (73%)
51 akcija +24 (47%)
De Boer (Hol) -29
(28%) -27 (53%)

bez učinka: -10 – 10

blago negativan učinak: -10 – -40
blago pozitivan učinak: 10 – 40
negativan učinak: <-40
pozitivan učinak: >40

Tablica 15.8. Razlike momčadi nakon što su zamjene obavljene.

197
Zamjene prema igračkim pozicijama

Istraživanja pokazuju da se u 47,1% slučajeva zamjenjuju

igrači u veznom redu, zatim slijede zamjene u napadu s
33,8%, a najmanji postotak zamjena obavi se u obrani,
19,1%. Upravo taj veći postotak koji se javlja u veznom
redu možemo povezati s ranijim istraživanjima koja su
pokazala da vezni igrači pokrivaju najveći dio terena
i prevaljuju najveće distance (Reilly i Thomas, 1976;
Withers, Maricic, Wasilewski i Kelly, 1982; Ekblom,
1986). Taj podatak podržava i istraživanje koje pokazuje
da vezni igrači u engleskoj ligi imaju veći VO2 max od
igrača koji igraju na drugim pozicijama.
Kada uspoređujemo zamjenu igrača s rezultatom
momčadi koja izvodi zamjenu, očigledno je da postoji
povezanost između te dvije varijable. Zabilježeno je da su
u momčadima koje imaju rezultatsko vodstvo zamjene
igrale ili u veznom redu ili u napadu, što je pomalo
neobično jer bi se očekivalo da će treneri pojačavati
obranu svježijim, energičnijim igračem. No, pojačavanje
obrane moglo bi donijeti kontraefekt, jer bi novi igrač
u obrani mogao narušiti koheziju obrambenih redova
i igru obrane kao cjeline. Sljedeći razlog zašto treneri
više mijenjaju vezne igrače i napadače kada su u vodstvu
leži u tome što na taj način mijenjaju taktiku tako što
umjesto veznog igrača ubace još jednog obrambenog
kako bi zaštitili svoje vodstvo.

198
Razlozi za zamjene
Svaka momčad u nogometu smije napraviti tri zamjene
po utakmici. Od 31 odigrane utakmice, 85% momčadi
iskoristilo je sve tri, 13% dvije, a samo 2% momčadi
jednu zamjenu. U svakoj utakmici izvršena je barem
jedna zamjena što upućuje na to da su treneri voljni
mijenjati strukturu momčadi kako bi promijenili taktiku
igre te ostvarili željeni uspjeh. Rezultati ukazuju na to da
su prvenstveni razlozi za zamjenjivanje igrača taktičke
prirode. 86% zamjena obavljeno je zbog taktičkih
razloga, a 9% zamjena može se smatrati zamjenama za
oduzimanje vremena jer su momčadi u vodstvu pozvale
zamjenu u 85. minuti ili kasnije.
Samo 5% zamjena obavljeno je zbog ozljede igrača
na terenu. No, taj se podatak može i pogrešno tumačiti
budući da, kako su pokazali Crawford i Treadwell (1994),
samo 33% ozlijeđenih igrača dobije zamjenu. Ostalih
67% nastavlja igrati usprkos ozljedi.
Učinak zamjena
Učinak zamjena se utvrđivao na temelju dva kriterija.
Prvi je bio učinak zamjene za situacijsku uspješnost
momčadi u 15 minuta provedenih u igri. Drugi kriterij
je uključivao usporedbu akcija igrača koji je napustio
igru i igrača koji je ušao u igru.
INDIVIDUALNI UČINAK ZAMJENE
Učinak zamjene mjerio se usporedbom broja akcija koje
su izveli zamijenjeni igrač i zamjena koja je ušla u igru.
Tablica 15.5. pokazuje da aritmetička sredina matrice za
sve 24 izvršene zamjene iznosi 1,79. Ipak, u ovom slučaju
aritmetička sredina nije najreprezentativniji parametar
zbog velike standardne devijacije. Veća potvrda učinka
zamjene leži u podatku da je 37,5% zamjena igralo
bolje i bilo uspješnije od igrača koje su zamijenili, da
je 25% zamjena imalo lošiju izvedbu od igrača koje su
zamijenili, pa ih se kategoriziralo kao zamjene koje su
imale negativan učinak na utakmicu, dok preostalih
37,5% zamjena nije imalo nikakav utjecaj na igru svoje
momčadi ili, ako ga je i bilo, nije bio značajan.
199
UČINAK ZAMJENA NA
MOMČADSKU USPJEŠNOST SAŽETAK

Istraživanja o tome kakav je doprinos zamjene

momčadskoj uspješnosti (na temelju centralnih Cilj istraživanja bio je analizirati zamjene tijekom
vrijednosti) pokazala su da zamjene pozitivno utječu Europskog prvenstva 2000. godine. Osigurani su
na igru. Tablica 15.3. pokazuje da aritmetička sredina podaci o dva specifična područja vezana uz zamjene:
matrice iznosi 16 bodova, što odgovara zoni umjereno opće karakteristike zamjena i njihov utjecaj na sportsku
pozitivnog učinka. Dalje, izraženo u postocima, gotovo izvedbu i situacijsku uspješnost. Otkriveno je da se većina
60% svih zamjena pozitivno je doprinijelo momčadskoj zamjena obavi u drugom poluvremenu utakmice i to
uspješnosti. gotovo isključivo iz taktičkih razloga. Najčešće mijenjani
Od 24 analizirane zamjene, svaka momčad je imala igrači bili su iz veznog reda, što se može objasniti velikim
drugačiji scenarij u trenutku obavljanja zamjene. radnim učinkom (visokim intenzitetom i volumenom
Zamjene su ravnopravno podijeljene u tri kategorije igre) igrača na tim pozicijama.
ovisno o tome je li u trenutku zamjenjivanja njihova Zaključeno je da oko 60% zamjena utječe na
momčad vodila, gubila ili igrala neriješeno. To smo situacijsku uspješnost svoje momčadi, bilo pozitivno
učinili kako bi ustanovili da li trenutačni rezultat utječe bilo negativno. Istraživanje je također otkrilo da je 8%
na to kako je zamjena igrala. svih analiziranih zamjena postiglo pogodak.
Tablica 15.5. pokazuje da mnoge zamjene igraju bolje
kada njihove momčadi gube ili je rezultat neriješen. Čini
se da postoji zajednički trend poboljšanja situacijske
uspješnosti i momčadi i pojedinaca koji donose igrači s
klupe. To poboljšanje izvedbe bi mogao objasniti veliki
broj faktora.
Da bi se usporedile akcije prije i nakon zamjene,
koristila se matrica zamjena, a podaci su nakon toga
prikazani u kontinuumu. Najučestaliji problem koji
se javljao tijekom istraživanja bio je bilježenje broja
akcija za svaku momčad. Otkriveno je da period od 15
minuta koji se bilježio nije pružio dovoljan broj akcija
da bi zadovoljio statističke zakonitosti. To je učinilo
proces posebno problematičnim kada je bila riječ o
individualnim usporedbama, gdje je frekvencija akcija
rijetko bila dvoznamenkasti broj.
Za većinu analiziranih zamjena nije bilo drugih
rješenja budući da je većina zamjena ušla u igru na samo
15-20 minuta. Daljnji otežavajući element za sustav
notacije činile su ozljede ili postignuti pogodak tijekom
bilježenog vremena od 15 minuta, jer su se u tom slučaju
sigurno gubile dvije minute igre, što je izravno utjecalo
na usporedbu između prvoga i drugog analiziranog
perioda od 15 minuta.

200
ANALIZE JEDANAESTERACA
Analize kaznenih udaraca u nogometu
Biomehaničko istraživanje izvedbe kaznenih udaraca
Fiziološka analiza izvedbe kaznenih udaraca
Psihološka analiza kaznenih udaraca
Analiza izvedbe kaznenih udaraca
Analize izvedbi jedanaesteraca fokusirane na vratara
Analiza izvođača kaznenog udarca
Profiliranje

201
ANALIZE JEDANAESTERACA

Kazneni udarci i jedanaesterci za igrače, ali i navijače donose posebno uzbuđenje i

neizvjesnost. Izvođenje udaraca s jedanaest metara može uvelike pomoći karijeri
nogometaša, ali je može i uništiti. Mnogi nogometni menadžeri i treneri ih smatraju
lutrijom, a njihovo vježbanje gubitkom vremena, jer u situacijskim uvjetima
problem predstavlja pritisak koji igrač osjeća u trenutku izvođenja, a taj pritisak nije
moguće umjetno stvoriti niti unaprijed uvježbati njegovo podnošenje. O izvođenju
jedanaesteraca u natjecanju za pobjednika je proveden tek mali broj istraživanja, a
većina ih se temeljila na uspješnosti vratara.
Franks i Harvey (1997) su istražili znakove koje vratari mogu upotrijebiti za
predviđanje smjera udarca na analizi jedanaesteraca sa svjetskih prvenstava u
organizaciji FIFA-e. Razmotrili su nekoliko prepoznatljivih znakova, ali su zaključili
da samo tri znaka pouzdano predviđaju smjer udarca iznad prihvatljive razine od 80%.
Položaj stopala druge noge, na koju je oslonjen, smatraju najprimjerenijim znakom zato
što vrataru osigurava vrijeme potrebno za obrambenu reakciju prema smjeru lopte. U
eksperimentu se koristila laboratorijska simulacija položaja noge na koju je oslonjen,
kako bi se testiralo može li trening poboljšati izvedbu vratara. Ispitanici su značajno
poboljšali točnost i vrijeme svojih reakcija.
Iskusni vratari i vratari početnici reagirali su na slike prikazane na filmu
pomicanjem komandne palice. Ponašanje ispitanika prilikom vizualne percepcije
istraživalo se sustavom za registraciju pomaka oka. Vrhunski vratari koristili su se
mnogo učinkovitijom strategijom pretraživanja i uočavanja, a bili su i puno precizniji
u predviđanju smjera kaznenih udaraca za što su koristili znakove noge s kojom
se izvodi udarac, noge na koju je oslonjen i prostora oko lopte. Autori su dali vrlo
podroban pregled istraživanog predmeta i raspravili implikacije za poboljšanje vještine
predviđanja smjera lopte u izvođenju i obrani kaznenih udaraca.
Cilj je primjera u ovom poglavlju pokazati kako se notacijska analiza koristi u
procjeni uspješnosti izvođača kaznenih udaraca/jedanaesteraca i vratara prilikom
branjenja jedanaesteraca na utakmicama završnog turnira FIFA svjetskih prvenstava i
iz završnih utakmica Europske lige prvaka.

utemeljenje jedanaesterca

Kazneni udarci se u nogometu izvode od 1891. godine (www.thefa.com), a jedanaesterci

datiraju iz 70-tih godina (Miller, 1999). Miller pripisuje zaslugu za pojave jedanaesteraca
bivšem njemačkom sucu Karlu Waldu, koji je predložio način za okončavanje
izjednačene igre. Jedanaesterci slijede načela izvođenja kaznenog udarca, no prate ih
dodatni faktori i pravila izvođenja, što im daje posebnu vrijednost. Prema McMorrisu
i suradnicima (1993), jedanaesterci donose silnu napetost, primjereno svom snažnom
utjecaju na konačan ishod utakmice.

202
Analize kaznenih udaraca u nogometu

Hughes i Wells (2002) opisuju jedanaesterce kao

predmet legendi, zanesenosti, uzbuđenja, straha i
pritiska. Navedeno se dovodi u vezu sa samo nekoliko
komponenata koje okružuju misteriju kaznenog udarca,
a zabilježene su u istraživačkoj literaturi i pristupu
kojim se žele otkriti ključni čimbenici uspješne izvedbe
kaznenog udarca. Lees (1996) izvještava da je udarac
unutarnjom stranom stopala najčešće analizirana
vještina u nogometu, a povezuje je s tipičnom
strategijom izvođenja kaznenih udaraca. Ovo je primjer
kako su kazneni udarci analizirani na različite načine
u disciplinama kineziologije. Svaka disciplina nametala
je vlastitu metodologiju tako da rezultati nisu uvijek
pogodni za prenošenje u praksu. Ipak, svako istraživanje
nosi poneku informaciju korisnu trenerima.

BIOMEHANIČKO ISTRAŽIVANJE IZVEDBE KAZNENIH UDARACA

Asami i suradnici (1976) istražili su energetsku učinkovitost udaraca

nogom po lopti s biomehaničkog aspekta. Rezultati njihova istraživanja
govore kako potreba da igrač zadovolji oba preduvjeta za uspješno izveden
kazneni udarac, točnost i snagu, traži kompromis, tj. smanjuje maksimalnu
brzinu lopte na otprilike 80%. Nalaz je u skladu s drugim istraživanjima
koja su proučavala optimizaciju izvedbe kaznenog udarca (Hughes i Wells,
2002). Mnogi biomehaničari (Luhtanen, 1984, 1988; Isokawa i Lees, 1988;
Lees i Nolan 2002) su proučavali kinematiku i kinetiku udaraca nogom u
nogometu i ustanovili su relativne kuteve i brzinu ekstremiteta prilikom
optimalnog izvođenja udarca unutarnjom stranom stopala. Tako su našli
da su se optimalne brzine kretale od 17 do 28 ms, optimalni pristupni kut
za postizanje maksimalne brzine zamaha bio je između 0 i 30 stupnjeva,
da je udarac nogom po lopti niz rotacijskih pokreta kojima je cilj stvoriti
kinematički lanac kretnji kroz razne tjelesne segmente te da obje brzine,
okretanja tijela i lopte, opadaju kako zahtjevi za povećanjem preciznosti
rastu. S time se slažu i Asami i suradnici (1976) i Hughes i Wells (2001), ali
osim navedenih poruka, teško je u kinetičkim i kinematičkim analizama
naći išta više što bi se moglo provesti u praksi sportskog treninga.

203
FIZIOLOŠKA ANALIZA IZVEDBE
KAZNENIH UDARACA
Većina fizioloških istraživanja o kaznenim udarcima
fokusirala se na povezivanje brzine lopte i izmjerene
snage sudionika (Hoshizaki, 1984; Cabri i suradnici,
1988; Poulmedis, 1988; Narici i suradnici, 1988; Sforza
i suradnici, 1997; De Proft i suradnici, 1998), obično
s namjerom da se otkrije kako maksimizirati brzinu
lopte. Kao što smo već rekli, povećanje brzine lopte
smanjuje točnost udarca pa opada i učinkovitost
izvedbe kaznenog udarca. Međutim, taj nalaz upućuje
na potrebu za povećanjem igračeve snage, budući da će
se tako povećati brzina i silina kojom noga udara loptu
pa će 80% siline udarca, što je optimum za postizanje
točnosti udarca, dati veću brzinu lopti od brzine koju
može dati nerazvijeni igrač.
Jordet i suradnici (2007) istražili su ulogu stresa,
vještine, motoričkog znanja i umora na ishode udaraca
i izdvojili su umor kao ključnu fiziološku sastavnicu
uspješnog kaznenog udarca, tj. kao ključni faktor za
uspješnu izvedbu jedanaesteraca, nakon 120 minuta
igre. Kondicija i jakost postaju utoliko važnije kad
neuromuskularni umor umanji koordinaciju i točnost
izvođenja udaraca.
204
PSIHOLOŠKA ANALIZA KAZNENIH
UDARACA
Mnogo je vrlo važnih informacija iz ovog područja
istraživanja koje bi trebalo prenijeti u praksu. Jordet i
suradnici (2007) su sposobnosti pojedinca da se suoči sa
stresom i psihološkim pritiskom te da ih dobro podnese,
dali ključnu ulogu u svom istraživanju o ulozi stresa,
vještine i umora na ishode udaraca nogom po lopti. I
treneri i igrači bi morali voditi računa o „mentalnoj
čvrstoći“ kada rade na poboljšanju uspješnosti izvođenja
jedanaesteraca. Psihološke varijable su ostvarile snažniju
vezu s ishodom jedanaesterca nego ostale varijable, tj.
varijable vještine i fiziološke varijable. Baker i suradnici
(2006) su otkrili da fiksiranje pogledom, igra odlučujuću
ulogu u sprječavanju neželjenih učinaka izvođenja
kaznenih udaraca. Vizualna pozornost usmjerena
na mjesto kamo igrač želi uputiti loptu povećala je
uspješnost izvedbe jedanaesterca.
Brojni nogometni stručnjaci se slažu da su
jedanaesterci čista lutrija te da njihovo izvođenje ne
treba trenirati i uvježbavati. Ali istraživanja pokazuju
da baš takav stav, „jedanaesterac je čista sreća“, povećava
vjerojatnost za promašaj. Jordet i suradnici (2006) su u
članku, nazvanim „Nogomet kao ruski rulet“, istražili
samoprocijenjenu razinu kontrole i anksioznosti tijekom
izvođenja jedanaesteraca na velikim natjecanjima.
Pronašli su kako oni igrači koji jedanaesterce smatraju
lutrijom promašuju češće od onih koji smatraju da je
sudbina tj. uspješnost izvođenja u njihovim rukama
(nogama). Barbour (1992) govori o tome da je za
uspješno izvođenje jedanaesteraca potrebno potpuno
drugačije stanje duha od onoga koje je potrebno za
uspješno igranje nogometa tijekom utakmice. Geisler
i Leith (1997) su potvrdili da su samopouzdanje i
samopoštovanje igrača jako važni za uspjeh u izvođenju
kaznenih udaraca.
Analiza izvedbe kaznenih udaraca

Većina dosadašnjih istraživanja o jedanaestercima ba-

vila se vratarima, vjerojatno zbog očigledne prednosti
izvođača kaznenih udaraca (Franks i McGarry, 1999).
D’Arcy (2000) je pokazao tu prednost brojkama. Od po-
četka izvođenja jedanaesteraca na turnirima rezultati
idu u prilog izvođačima udaraca budući da je prosječ-
na razina konverzije udaraca u pogotke visoka (76%).
Hughes i Wells (2002) su dobili omjer od 73% prema
27% u korist izvođača jedanaesteraca. Bar-Eli i suradnici
(2005) su pokazali složenost situacije izvođenja jedana-
esterca, ali su utvrdili, što je izazvalo dosta rasprave u
nogometnim krugovima, da igrač i vratar djeluju neo-
visno jedan o drugome.

ANALIZE IZVEDBI JEDANAESTERACA

FOKUSIRANE NA VRATARA
35

30
Hughes i Wells (2002) su, unatoč relativno maloj količini
podataka (N kaznenih udaraca=129), došli do nekih 25
zanimljivih zaključaka. Unatoč jasnim pravilima o
kretanju, u 80% analiziranih jedanaesteraca, vratari se 20
kreću s crte i po crti prije no što izvođač udari loptu.
Kretanje prema naprijed donosi najveći postotak obrana. 15
Williams i Burwitz (1993) analizirali su kako vratari
koriste znakove koje šalje izvođač za vrijeme zaleta na 10
loptu. Utvrdili su da iskusni vratari mogu uspješno
percipirati znakove koje izvođač nesvjesno odaje 5
prije udarca i koristiti ih za predviđanje smjera lopte.
McMorris i Colenso (1996) spominju anticipaciju, 0
vrijeme reakcije i iskorištavanje znakova kao ključne
faktore uspješnog donošenja odluke u koju stranu
krenuti u obrani jedanaesterca. I opet, vrhunski vratari Slika 16.1. Kretanje vratara i ishod toga kretanja prije
to izvode bolje od početnika koji ih kopiraju. udarca lopte.

205
100
90
80
70
60
50
40
30
20
10
0

Slika 16.2. Načini kretanja vratara (u postocima) i ishodi toga kretanja prije udarca po lopti.

Franks i Harvey (1997) utvrdili su da je percepcija

(„čitanje znakova“) pokreta noge na koju se oslanja,
ključni, determinirajući faktor za predviđanje smjera
jedanaesterca. Smatraju da položaj stopala pokazuje
vjerojatni smjer lopte. Uspješnost vratara s kojima su
radili bitno se poboljšala nakon treninga u kojem su
koristili tu tehniku. Brojna su istraživanja (Morya, 2001;
Chiappori i suradnici, 2002; Savelsbergh i suradnici,
2002) ispitivala povezanost između izvođača i vratara.
Ključnim trenutkom za vrijeme vratarove reakcije
smatraju „točku s koje nema povratka“ (250 ms prije
kontakta noge i lopte).

206
ANALIZA IZVOĐAČA KAZNENOGA UDARCA

Istraživanje Hughes i Wells (2002) donijelo je neke interesantne i

transparentne zaključke, sukladne zaključcima nekih ranijih istraživanja
(Kuhn, 1988; Morya, 2003; 2005; Van der Kamp, 2006).
Literatura daje logičko uporište za uklanjanje stava kako razina uspješnosti
izvođenja kaznenog udarca ne može biti poboljšana tehničkim treningom.
Istraživanje se u tom smislu oslanja na uspjeh njemačke reprezentacije (92%)
u pretvaranju kaznenih udaraca u pogotke.

lopta noga Brzina

Broj Prilazak broj broj završno Postavljanje
postavljena Putanja kojom lopte Smjer
Izvođač kaznenih lopti za koraka koraka izvođenje Zalet noge za Dio stopala
i početak zaleta izvodi (silina udarca
udaraca izvođenje unatrag zaleta udarca oslonac
izvođenja udarca udarac udarca)

lijevo unutarnja lijevo

De Kock 1 04:26:00 04:48:02 14 8 04:58:20 polagan ulijevo desna 100
polukružno strana 2

srednji lijevo vanjska lijevo

Zidane 1 04:58:20 05:29:06 7 5 05:38:14 udesno desna 75
tempo polukružno strana 4

srednji vanjska lijevo

R. De Boar 2 05:38:14 05:57:00 7 4 06:04:15 pravocrtno pravocrtno desna 75
tempo strana 4

Tablica 16.1. Ulazni podaci za akcije izvođača kaznenih udaraca.

Notacijski sustav je dizajniran kako bi omogućio izravno unošenje podataka o 129 kaznenih udaraca u program Access.

Opažale su se i bilježile sljedeće varijable:

• vrijeme pripreme za udarac,
• broja koraka u zaletu prema lopti,
• relativni tempo zaleta prema lopti,
• brzina lopte nakon udarca,
• smjer udarene lopte ili smjer udarca i
• ishod udarca (tablica 16.1.).

Također su evidentirane akcije vratara:

• pozicija,
• građa tijela,
• vratarovi pokreti za vrijeme izvođačeva zaleta prema lopti,
• vratarov prvi pokret i smjer kretanja nakon toga,
• ishod obrambene akcije (tablica 16.2.).

207
 Vratarovo
Položaj Izvedeno Ako
Vratarov Inicijalni bacanje
Vratar vratarova kretanje Ishod obranjeno,
položaj pokret za loptom
tijela vratara kako?
(parada)

Bez
Sredina Skupljen u
Mirovanje Naprijed bacanja za zgoditak
vrata počučnju
loptom

U s pr ava n , Bočno Bacanje

Sredina
Van der Sar ruke i noge dokoračno Naprijed dolje zgoditak
vrata
široko kretanje lijevo

Bacanje
Sredina Skupljen u
Mirovanje Naprijed dolje zgoditak
vrata počučnju
desno

Tablica 16.2. Sustav ulaznih podataka za akcije vratara.

Interni test valjanosti na 50 kaznenih udaraca rezultirao je slaganjem od 96 do 100%,

ovisno o analiziranim podacima. Nažalost, sve video snimke nisu bile podjednake, pa
je za neke podatke total 128, a za neke 127. Kako bi se pokazala snaga ovog tipa analize
provedene su studije slučaja za dvije nacionalne vrste, Englesku i Njemačku.
Rezultati u tablici 16.3. pokazuju kaznene udarce općenito, gdje se vidi da je obranjen
jedan udarac od pet kaznenih udaraca (3/15), potom da je u 15 udaraca zabilježen po
jedan promašaj (1/15), a da su tri od četiri udarca završila zgoditkom (11/15).

Odluke pri izvođenju kaznenih udaraca

Izvođač kaznenog udarca suočen je s nizom jednostavnih odluka, od toga koliko snažno
udariti loptu, da li loptu usmjeriti, ako da, kamo je uputiti itd. Potom izvođač mora
odlučiti o tempu zaleta i broju koraka u zaletu kako bi ostvario ranije donesene odluke.
Ishod Frekvencija %
zgodici 94 73
Promašaji 9 7
Obrane 26 20

Tablica 16.3. Ishodi kaznenih udaraca.

Silina udarca po lopti

Najveći postotak izvođača usmjerava loptu (70%, 87/128) udarajući je silinom

od 75% maksimalne snage. To je najučinkovitiji način izvođenja kaznenih
udaraca . Bilo je uspješno samo 47% slabih udaraca (53% ih je obranjeno!), a
udarac po lopti maksimalnom silinom donio je postotak uspješnosti od 63%
(31% udaraca bilo je izvan okvira vrata), dok usmjeravanje lopte silinom od
75% donosi 81% uspjeha.
Frekvencija pogodaka, promašaja i obrana znak je relativnog uspjeha
različitih vrsta udaraca, ali su ti istraživački podaci iskrivljeni različitim
brojem svake vrste udaraca. Ako ih ne iskažemo kao frekvencije nego kao
postotke, dobivamo nešto jasniju sliku. Kako silina udarca raste, postotak
obrana se smanjuje, ali raste postotak promašaja. Poruka je jasna: ako igrači
poboljšaju preciznost pri većim silinama udarca, postići će više zgoditaka.

208
PRILAŽENJE LOPTI

Tempo kretanja tijekom prilaženja lopti (zalet

za udarac)

Izvođač kaznenog udarca suočen je s nizom jednostavnih

odluka, od toga koliko snažno udariti loptu, da li loptu
usmjeriti, ako da, kamo je uputiti itd. Potom izvođač
mora odlučiti o tempu zaleta i broju koraka u zaletu
kako bi ostvario ranije donesene odluke.

80
70
60
50
40
30
zgoditak
20
10
0

Slika 16.3. Frekvencije različitih ishoda udaraca izvedenih različitim silinama, koje su izražene postocima ukupnih
vrijednosti svakog niza.

Slike 16.4. i 16.5. pokazuju slične podatke o silini udarca. 50

Balansiran i ravnomjeran zalet daje manje promašaja, 40
manje obrana, ali viši postotak postignutih pogodaka. 30
Sporiji zalet, kojim izvođač nastoji prikriti namjeru, 20
zgoditak
rezultira visokim postotkom obrana. Velika brzina 10
daje i visok postotak obrana i promašaja. Zanimljiv 0
dio tih podataka je da su igrači različito uspješni kada
kombiniraju brzi zalet sa silinom udarca od 75%.

90

60

zgoditak
30

Slike 16.4. i 16.5. Frekvencije ishoda svih načina prilaženja lopti. Frekvencije izražene kao postoci od ukupnog broja
svake vrste zaleta (prilaženja lopti).

209
70
60
50
40
30 zgoditak
20
10
0

Slika 16.6. Brzi zalet s različitim silinama udaraca s pojedinačnim ishodima.

100
90
80
70
60
50
40
30
zgoditak
20
10
0

Slika 16.7. Srednje brzi zalet s različitim silinama udaraca i pojedinačnim ishodima.

80
70
60
50
40
30
zgoditak
20
10
0

Slika 16.8. Spori zalet s različitom silinom udarca po lopti i pojedinačnim ishodima.

Slike 16.7. i 16.8. pokazuju kako je igračima teško kombinirati brzinu zaleta i silinu udarca, a zadržati razinu
točnosti. Ako usporedite te podatke s cjelokupnom uspješnošću, 73% zgoditaka, 7% promašaja i 20% obrana, samo
zalet srednjeg tempa daje bolje rezultate, ali se tada udarci ne izvode 100% silinom.

210
Broj koraka u zaletu

Normalizirani podaci na slici 16.9. pokazuju da je

balansirani zalet duži od pet koraka bolji nego zalet
od četiri ili šest koraka u smislu postotka uspješnosti
kaznenog udarca. Iako se zalet od tri i osam čine još
i boljima, treba znati da je uzorak tih podataka jako
malen.

90
80
70
60
50
40
30
zgoditak
20
10
0

Slika 16.9. Frekvencije ishoda u vezi sa svakim od različitih tempa zaleta koji su izraženi kao postotak ukupnog broja
udaraca i broja koraka zaleta. Izrazito malen i velik broj koraka zaleta uklonjeni su zbog malog uzorka u primjeru.

Stopalo kojim se izvodi udarac

Normalizirani podaci pokazuju da nema statistički

značajne razlike u izvedbi jedanaesterca lijevom i
desnom nogom.

Smjer udarca

Da bi se analizirao smjer udarca, površina vrata je

podijeljena na osam polja, a prostor oko vratnica na
četiri polja kako bi se definirali promašaji.

211
Smjer udarca

Da bi se analizirao smjer udarca, površina vrata je podijeljena na osam polja,

a prostor oko vratnica na četiri polja kako bi se definirali promašaji.

100

Slika 16.10. Stanična podjela gola i okolice za frekvenciju smjera izvođača udarca (promašaji su ekstrapolirani u
gornjim ćelijama).

Ako povežemo podatke s ove dvije slike, može se izračunati postotak

učinkovitosti udarca na vrata, u svaki dio vrata. Omjer konverzije udarca u
pogodak šalje jasnu poruku o udarcu koji ide po tlu, osobito blizu vratara.
Podizanje lopte znači da udarac neće biti obranjen (nijedan udarac u gornje
dijelove vrata nije bio obranjen, ali je prisutan faktor promašaja). Vidljivo je
da su vratari uspješniji u obranama u svoju desnu stranu, a izvođači udaraca
su manje uspješni u svoju lijevu stranu.

50

Slika 16.11. Pojedini postoci omjera konverzije udarca u zgoditke u različitim dijelovima vrata.

212
profiliraNJE

Izvedbe i uspješnost engleske izabrane vrste

Analizirani podaci za Englesku uzeti su s četiri turnira:

Njemačka poraz 5-4

Njemačka poraz 5-6
Argentina poraz 5-4
Španjolska pobjeda   4-2

Engleska je izvela 20 jedanaesteraca, od toga su postigli 15 zgoditaka,

promašili jedan, a četiri su udarca obranili protivnički vratari.

• To znači da je njihov ukupan postotak uspješnosti bio iznad prosjeka

usprkos činjenici da su izgubili tri od četiri udarca.

zgodici Promašaji Obrane

Prosječno (75% snage) 81% 1% 18%
Engleska (75% snage) 82% 0% 18%
Prosječno (100% snage) 63% 31% 7%
Engleska (100% snage) 33% 33% 33%

• Četiri od pet obrana i promašaja bili su kazneni udarci izvedeni iz

brzoga zaleta, premda su dva udarca izvedena silinom od 75%.
• Preciznost udarca je ključna. Od četiri udarca, jedan precizan udarac
je bio obranjen, a tri ostale obrane su sve bile upućene u L3 i završile
kao promašaji.

213
Izvedbe i uspješnost njemačke izabrane vrste

Analizirani podaci za Njemačku uzeti su s pet turnira:

Engleska pobjeda 5-4

Engleska pobjeda 6-5
Češka poraz 5-4
Francuska pobjeda 5-4
Meksiko pobjeda 4-1

Njemačka je izvela 24 jedanaesterca, postigla 22 zgoditka, imala jedan

promašaj i jednu obranu.

• To znači da je njihov ukupan postotak uspješnosti bio znatno iznad

prosjeka.

zgodici Promašaji Obrane

Prosjek 73% 7% 20%
njemačka 92% 4% 4%

• Tempo udaraca pokazuje tri spora udarca (jedna obrana), 13 pri tempu
od 75% (sve zgodici), sedam od osam zgoditaka silinom od 100%, jedan
promašaj.

zgodici Promašaji Obrane

Prosječno (75% snage) 81% 0% 19%
njemačka (75% snage) 100% 0% 0%
Prosječno (100% snage) 63% 31% 7%
njemačka (100% snage) 88% 12% 0%

• Opet je ključna preciznost udarca. Samo tri netočna udarca, jedan

zgoditak. Iznenađujuće, Nijemci su bili vrlo precizni pri 100% silini
udarca po lopti, i to je bila stvarna razlika između Engleske i Njemačke.
Podaci govore da je to vjerojatno rezultat podrobnih analiza, treninga
i vježbanja.
• McGarry i Franks (2000) su istražili utjecaj redoslijeda izvođenja
kaznenih udaraca na uspjeh u jedanaestercima. Predlažu da se redoslijed
određuje na izračunu vjerojatnosti, ukratko, svoje najbolje izvođače
kaznenih udaraca morate sačuvati za četvrti i peti jedanaesterac kada
pritisak postaje gotovo neizdrživ. No, i izvođenje jedanaesteraca treba
dobro započeti, zar ne?
• Iz podataka našeg primjera proizlaze prilično jasne poruke. „Natjecanje
unutar natjecanja“, kako se još imenuje izvođenje jedanaesteraca, daje
priliku za jednostavniju analizu od otvorene igre.

214
Zaključci bi se mogli sažeti ovako:

• Jedan od pet udaraca bude obranjen (20%; 3/15), jedan od petnaest udaraca bude promašen (7%; 1/15), a tri
od četiri udarca budu pretvoreni u zgoditke (73%; 11/15).

Silina udarca (%) Frekvencija ZGODITAK Promašaj Obrana

50% 12% 47% 0% 53%
75% 70% 81% 1% 18%
100% 18% 63 % 31% 7%

Tablica 16.4. Pojedinačna frekvencija različitih tempa izvođenja udaraca na vrata s ishodima izraženim u
postocima.

• Gotovo 25% udaraca izvedenih iz brzoga zaleta bude obranjeno, najvjerojatnije zbog toga što se udarac izvodi
silinom od 50% ili 75%.
• Najbolji postotak uspješnosti izvedbe jedanaesteraca postiže se iz jednolikog zaleta, i to iz 4, 5 i 6 koraka zaleta.
• Nema utjecaja lateralnosti u postotku uspjeha, i ljevaci i dešnjaci su podjednako uspješni kada frekvencije
izrazimo postocima.

lijevi kut desni kut

% uspješnosti zgoditak % uspješnosti zgoditak
Gornji kut 88 77 77 88
Donji kut 72 25 44 78

• Nema udaraca iznad visine struke koji su bili obranjeni.

• U izvedbi svakog jedanaesterca vratar se pomaknuo s crte vrata prema naprijed prije nego je izvođač udario
loptu.
• Iako skup podataka nije velik, vratari koji naprave korak naprijed ili ostanu stajati dok se izvođač približava
lopti imaju najbolje postotke obrana i promašaja.
• Profil njemačkih izvođača kaznenih udaraca pokazuju konzistentnost bitno drugačiju od prosječne, što ukazuje
na studiozan rad.

Podaci našeg primjera potvrđuju da postoje optimalne strategije u izvođenju i obrani kaznenih udaraca. Uz
istraživanja Franka i Harveya (1997) te Savelsbergha i suradnika (2002) o vratarima, upućuju na koji je način moguće
poboljšati uspješnost izvedbe jedanaesteraca, tj. tog TE-TA elementa koji se smatra zatvorenom motoričkom
vještinom. Nadamo se da će i treneri u nogometu, toj najpopularnijoj momčadskoj igri na svijetu, slijediti metode
dobro poznate u individualnim sportovima, a to je naglašavanje perfekcije u izvođenju tehničkih elemenata.

215
SAŽETAK I PRAKTIČNE IMPLIKACIJE

• Da bi igrači zadovoljili zahtjeve i točnosti i snage udarca s jedanaest metara, obično reduciraju maksimalnu
silinu udarca (80% maksimuma).
• Povećanje igračeve snage će donijeti povećanje siline udarca (posljedično, povećanje brzine lopte), pa će 80%
siline, vrijednost sile kojom igrač pogađa loptu za maksimum preciznosti, dati puno veći impuls lopti nego
prije.
• Vizualna pozornost usmjerena na mjesto (dio vrata) koje igrač želi pogoditi loptom, povećava uspješnost.
• Oni igrači koji uspjeh u izvođenju kaznenih udaraca smatraju lutrijom puno su češće griješili od onih koji su
vjerovali u svoju izvedbu.
• Vratarovim kretanjem prema naprijed obranjen je najveći broj udaraca, ali ako se podaci izraze kao postotak,
stajanje na crti i čekanje osigurava najviši stupanj uspjeha.
• Postotak obranjenih jedanaesteraca može se povećati radi li se s vratarima na tehnici i predviđanju.
• Usmjeravanje lopte silinom od 75% donosi 81% uspješnosti izvođenja jedanaesteraca.
• Uravnotežen, jednolik zalet duži od pet koraka smatra se najboljim.
• Visok udarac neće biti obranjen (nijedan udarac u gornja polja gola nije bio obranjen, ali savjetujemo oprez
zbog visokog postotka promašaja).
• Vidljivo je da su vratari uspješniji u obranama na svoju desnu stranu (izvođači su manje uspješni u lijevu
stranu).
• Najbolji izvođači trebaju izvoditi četvrti i peti jedanaesterac.

Na temelju istraženoga, savjetujemo sljedeće (možda neće sve biti primjenjivo u svakom klubu):

1. Uvedite natjecanje i smislite nagrade, npr. žuta majica, u izvođenju jedanaesteraca u svoj trening (najbolje na
kraju treninga). To znači da bi igrači mogli izvesti 20-tak jedanaesteraca tjedno. Vratare treba rotirati kako bi
se suočili s raznim izvođačima.
2. Svi treneri trebaju podržavati filozofiju vježbanja izvođenja jedanaesteraca.
3. Snimite sva natjecanja u izvođenju jedanaesteraca i analizirajte ih kao u našem primjeru. Analitičar će napraviti
tjedni profil svakog igrača na temelju podataka od prethodnih tjedana, što je izvrstan temelj za usporedbu
igrača među sobom, ali i s podacima o drugim izvođačima.
4. Informirajte igrače o rezultatima analize izvođenja jedanaesteraca. Iz podataka identificirajte njihovu
najuspješniju vrstu jedanaesterca. Ako je potreban i alternativni udarac, potaknite ih da vježbaju čim više..
5. Zapamtite da podizanje lopte znači da udarac neće biti obranjen, ali isto tako znači visoku vjerojatnost da će
biti promašaj. Koliko su igrači pouzdani izvođači visokih udaraca?
6. Zapamtite i ako radite s vratarima na povećanju uspješnosti obrana, onda će se to odraziti na rezultate izvođača!!
7. Razgovarajte s igračima o pouzdanju, fiksiranju pogledom, govoru tijela, pokažite im snimke, naglašavajući
dobro i loše.
8. Navedenim načinom ćete dobiti detaljan profil svojih izvođača i vratara pa ih možete rangirati kako biste znali
kada koga postaviti u redoslijedu izvođenja jedanaesteraca .
9. Odlučite o strategiji redoslijeda, npr. neka dobar igrač izvede prvi jedanaesterac, ali sačuvajte sljedeća dva
najbolja za četvrti i peti jedanaesterac. Postoje i drugi redoslijedi, no sami morate odlučiti o vlastitom.
Zapamtite da morate voditi računa i o tome u kakvom su vam stanju (umor, ozljeda) planirani izvođači nakon
120 minuta igre!?

216
ANALIZA TEHNIKE VRHUSKIH NOGOMETAŠA
PREMA POZICIJI I USPJEŠNOSTI
Individualne uloge u momčadskom okviru
Radne definicije
Valjanost i pouzdanost
Raspodjela tehničkih vještina prema pozicijskoj ulozi
Osvaja li turnir tehnički najosposobljenija momčad?

217
ANALIZA TEHNIKE VRHUNSKIH NOGOMETAŠA
PREMA POZICIJI I USPJEšnosti

Vještina i tehnika su se vrlo rijetko procjenjivale u

analizi uspješnosti u nogometu. To je zona od koje
notacijski analitičari zaziru, a biomehaničarima su draži
individualni sportovi jer dopuštaju izvođenje tehničkih
elemenata u laboratorijskim uvjetima. Partridge i
suradnici (1993) su za provedbu analize tehnike razvili
specijaliziran računalni sustav s 38 ključnih događaja
(stanja igre ili akcija) čije pojavljivanje osposobljeni
istraživač unosi u realnom vremenu. Autori su sustav
koristili kako bi što kompletnije vrednovali kvalitetu
i uspješnost izvedbe tehničkih elemenata nogometne
igre na dvije različite razine kvalitete, FIFA Svjetsko
prvenstvo 1990. godine i Svjetsko studentsko nogometno
prvenstvo. Rezultati upozoravaju studentske trenere da
budu vrlo selektivni ako i kada predstavljaju modele
igre nacionalnih ekipa kao prikladan model za igranje
studentskih momčadi zato što su se pokazale velike
razlike između igre momčadi dviju kvalitetnih razina,
a to čini svaku usporedbu nevažećom.
Na međunarodnoj kvalitetnoj razini, gdje o ishodu
utakmice odlučuju detalji i vrlo male razlike između
momčadi, u prednosti će biti momčad koja je nadmoćna
u fiziološkim i motoričkim sposobnostima (Reilly i
Holmes, 1983). Time se ističe koliko je važna tehnička
osposobljenost momčadi elitnog ranga.

218
Individualne uloge u momčadskom okviru

Iako momčad čini jedanaest igrača, svaki od njih mora preuzeti specifičnu ulogu, funkciju
i zadatke kako bi momčad djelovala kao cjelina i postigla željene rezultate i uspjeh.
Podsvjesno, i igrači i treneri posjeduju opće znanje o tome koje su TE-TA vještine
i sposobnosti potrebne za igranje na određenoj poziciji u nogometu. Postoji vrlo malo
istraživanja koja bi to shvaćanje ili podržala ili dovela u pitanje. Kvalitetna sveobuhvatna
analiza tehnike kao preduvjet koji igrač mora zadovoljavati da bi mogao igrati na
pojedinoj poziciji omogućila bi kvalitetnije planiranje trenažnog procesa i određivanje
što točnijih profila igrača.
Mnoge stručne publikacije namjenjene trenerima, navode da igrači moraju
zadovoljiti neke preduvjete za igranje na određenoj poziciji u nogometu (Smith,
1973; Cook,1982). Te se publikacije, međutim, temelje na osobnom mišljenju, a ne na
egzaktnim epidemiološkim istraživanjima, te tu postoje mnoge nejasnoće. Wiemeyer
(2003) je intervjuirao 14 trenera momčadi različitih kvaliteta kako bi utvrdio tehničke
zahtjeve za pojedinu poziciju. U samo jednom slučaju su se svi treneri složili oko
funkcija jedne igračke pozicije. Ipak, mnoge su opće osobine bile očite (tablica 17.1.).
Uloga vratara i njegove odgovornosti također su opisane (Hughes, 1981).

Vratar preuzima pet glavnih zona odgovornosti unutar momčadi: vratar

• obrana udaraca upućenih na njegova/njezina vrata

• obrana ili sprječavanje dijagonalnog prijenosa lopte (centaršutova) kroz peterac
• potpora obrani
• raspodjela lopte
• organizacija obrane u akcijama nakon prekida igre.

Zadaci i funkcija pojedinaca u momčadi variraju ovisno o tome je li momčad u posjedu

lopte ili se brani od napada protivničkih igrača (Van Lingen, 1997).

Pozicija Tehnički zahtjevi

Vratar pozicijska igra (postavljanje prema lopti), vrijeme reakcije, mirnoća
Libero kontrola lopte, organizacijske vještine, obrambena igra
Srednji branič obrambena igra, igra glavom
Bočni igrač (krilo) tjelesna pripremljenost, igra jedan na jedan
Vezni igrač (defenzivni) obrambena igra, trkačke sposobnosti, dodavanje
Vezni igrač (ofenzivni) tehničke vještine, dodavanje, kreativnost, udarac na vrata
Napadač brzina, igra jedan na jedan, udarac na vrata

Tablica 17.1. Zahtjevi za pojedine pozicije (Wiemeyer, 2003).

219
 Pozicija Tehnički zahtjevi
Vratar točno distribuirati lopte, komunicirati
Libero osigurati protočnost lopte, okretati strane, odigravati loptu naprijed
Srednji branič poduprijeti izgradnju igre
Bočni igrač (krilo) dobro ubacivati pred vrata, postići zgoditak
Vezni igrač (defenzivni) ne zadržavati, ne vući loptu previše, okretati stranu
Vezni igrač (ofenzivni) pružiti potporu napadu, postavljanje u poziciju za zgoditak
Napadač postići zgoditak, prihvaćati duge lopte

Tablica 17.2. Individualni zadaci igrača kada je momčad u posjedu lopte (Van Lingen, 1997).

Pozicija Tehnički zahtjevi

Vratar Spriječiti zgoditak, organizirati obranu, biti u pripravnosti
Libero Pokrivati napadače, zatvarati prostor
Srednji branič Markirati igrača, kontrolirati obranu
Bočni igrač (krilo) Sprječavati ubacivanje lopte pred vrata, pokrivati igrača
Vezni igrač (defenzivni) Kontrolirati igru, markirati igrača
Vezni igrač (ofenzivni) Poduprijeti obranu, razmišljati obrambeno
Napadač Držati protivnike ispred sebe

Tablica 17.3. Individualni zadaci igrača kada momčad nije u posjedu lopte (Van Lingen, 1997).

Unatoč većoj količini literature u ovom području notacijske analize, postoji

jako puno prostora za daljnja istraživanja, osobito o TE-TA znanjima i
vještinama potrebnima za uspjeh u natjecanju. Luhtanen (1988) je prepoznao
kako će, koristeći se sličnim notacijskim sustavom, doći do evaluacije
individualnih i momčadskih vještina u uvjetima natjecanja.
Kao što su Franks i McGarry ustanovili (1996), informacije o
individualnoj tehničkoj uspješnoj izvedbi i TE-TA profili igrača mogu
znakovito mijenjati igračko ponašanje i unaprijediti situacijsku uspješnost.
Objektivno prikupljeni podaci o tehničkoj izvedbi puno su korisniji od
površnih komentara trenera nakon natjecanja. Bilježenje događaja u nekom
kodiranom obliku pomaže treneru da oblikuje svoja opažanja i komentare,
osobito ako se definira uspješnost izvedbe svake vještine (Franks i Goodman,
1986).

Točna analiza tehničkih sposobnosti svakog igrača po poziciji može značajno

utjecati na selekciju igrača i trening (Bate, 1996). U literaturi postoji svega
nekoliko primjera tehničke analize.
Zbog toga je naš primjer inovativan na dva načina:

• analizira tehničke zahtjeve tipične za svaku poziciju

• koristi kvalitativne podatke unutar kvantitativnog sustava.

220
U primjeru se analiziraju sve individualne tehničke
vještine igrača na Europskom nogometnom prvenstvu u
Portugalu 2004. godine. Analiza se temelji na subjektivno
izvučenom kontinuumu koji analizira tehničke kretnje
igrača kroz utakmicu. Uspoređene su izvedbe igrača
na pojedinim igračkim pozicijama te profili uspješnih
i neuspješnih momčadi.
Istraživanje se provodilo naknadno, nakon događaja,
sustavom ručne notacijske analize koji su primijenila
četiri istraživača kako bi prikupili podatke iz svake
utakmice Europskog prvenstva 2004. godine. Sustav je
oblikovan tako da bi se dobio što točniji prikaz izvođenja
tehničkih elemenata na svakoj igračkoj poziciji na ovom
elitnom natjecanju. Analiza je prenesena na papir crnom
i plavom tintom kako bi se razlikovale dvije momčadi.
Provedeno je probno istraživanje kako bi se istraživač
upoznao sa sustavom i postupkom istraživanja.
Puno se vremena posvetilo osposobljavanju istraživača
zbog toga što je više istraživača sudjelovalo u opažanju
i bilježenju, kako bi se osigurala dosljednost i točnost
svih uključenih u analize utakmica. Nakon toga, dva su
istraživača samostalno analizirala prvih deset minuta
završnice EP.
Uspoređeni su rezultati te se raspravljalo o
nesuglasicama. Taj proces je ponovljen tri puta, sve dok
rezultati između istraživača nisu postali pouzdani.
Prikupljeni su podaci s 31 utakmice odigrane na
Europskom prvenstvu 2004. godine. Broj ispitanika se
mijenjao tijekom istraživanja s obzirom na promjene
u selekcijama momčadi i zamjene koje su obavljene
tijekom utakmica. Svaki od četiri istraživača bio je
zadužen za analizu najmanje sedam utakmica. Za naš
primjer, istraživač je trebao bilježiti utakmice skupine B
i jednu utakmicu četvrtzavršnice:

Skupina B:

Švicarska – Hrvatska Francuska – Engleska

Engleska – Švicarska Hrvatska – Francuska

Švicarska – Francuska Hrvatska – Engleska

Četvrtina završnice:
Francuska – Grčka

Istraživač je utakmicu gledao kao video snimku, a nakon svake akcije koju je neki igrač izveo, video se zaustavljao
kako bi zabilježio podatke o toj akciji. Akcije su se bilježile određenim redoslijedom u prethodno sastavljen obrazac
za prikupljanje podataka:

1. uključeni igrač
2. izveden tehnički element
3. ocjena izvedbe tehničkog elementa
4. dio terena gdje je tehnika izvedena
5. rezultat izvedenog tehničkog elementa (npr. zgoditak)
6. vrijeme kada je tehnički element izveden.

Koristile su se olovke različitih boja kako bi se dvije momčadi razlikovale na obrascu za prikupljanje podataka, a
to je omogućavalo trenutačno prepoznavanje perioda posjeda lopte pojedine momčadi. Ta metoda prikupljanja
podataka sačuvala je ulančanu prirodu igre time što su i podaci ostali povezani u nizove.

221
Radne definicije

Bilo je važno uspostaviti operativne definicije kao

kategorije u koje su svrstavane sve akcije igrača. Sljedeće
definicije jedinstveno su prihvatili svi istraživači, što je
osiguralo dosljedno prikupljanje podataka.
Kako bi se prikupili podaci o tome koje je tehničke
elemente nogometne igre izveo koji igrač, korištena je
baza tehničkih elemenata predstavljena u tablicama
17.4., 17.5. i 17.6. te na slici 17.1.

Tehnika Radne definicije

D = dodavanje
P = primanje lopte
Ud = udarac
TL = trčanje s loptom
V = vođenje
G = igra glavom
U = ubačaj pred vrata,centaršut
Uk = uklizavanje
SU = slobodni udarac
KU = kazneni udarac/jedanaesterac Udarac s 11 metara
Ub = ubacivanje lopte rukom
Kako je lopta prenesena od jednoga igrača do drugoga
Pokušaj igrača da primiri loptu i zadrži je u posjedu
Pokušaj igrača da postigne zgoditak
Igrač se kreće u bilo kojem smjeru s loptom
Igrač zadrži loptu u posjedu nakon protivnikova pokušaja da
je otme (dribling)
Prijenos lopte glavom u bilo kojem smjeru
Igrač horizontalno ili dijagonalno ubaci loptu u protivnički
kazneni prostor
Pokušaj oduzimanja lopte protivniku uklizavanjem ili u duelu
Svaki slobodni udarac koji izvede napadač
Vraćanje lopte u igru rukama

Tablica 17.4. Operativne definicije tehničkih elemenata za igru igrača u polju.

Tehnika Operativne definicije

O = obrana Vratar je spriječio loptu da uđe u vrata
H = hvatanje lopte Vratar je loptu uhvatio u zraku i zadržao je u posjedu
B = boksanje lopte Vratar je loptu šakama udaljio od svojih vrata
Ubv = ubacivanje lopte rukom Vratar loptu ubacuje u igru rukom
I = ispucavanje lopte Ispucavanje, bilo iz zraka (spuštena lopta) ili s podloge
Dv = dodavanje Prijenos lopte stopalom do drugoga igrača

Tablica 17.5. Operativne definicije tehničkih elemenata za igru vratara.

222
 Ocjena Operativne definicije
+3 Odlična tehnika izvedena pod pritiskom protivničkog igrača
+2 Jako dobra tehnika izvedena pod laganim pritiskom protivničkog igrača
+1 Dobra tehnika izvedena bez pritiska
0 Prosječna, standardna tehnika
-1 Slaba tehnika izvedena pod pritiskom protivničkog igrača
-2 Jako slaba tehnika izvedena pod laganim pritiskom protivničkog igrača
-3 Neprihvatljiva tehnika izvedena bez pritiska

Tablica 17.6. Kontinuum tehničkih ocjena.

Dogovoren je i kontinuum tehničkih ocjena (tablica 17.6.), dodijeljen svakoj izvedenoj tehnici. I površina na kojoj
se igralo također je podijeljena na različita polja kako bi se omogućila detaljnija analiza tehnike izvedene u igri.
Teren je podijeljen na strateške i lako prepoznatljive zone (slika 17.1.). James i suradnici (2002) su dodali podvrste
kaznenog prostora kako bi omogućili dublju analizu tih kritičnih zona igrališta.

1 4 7 10

A D F C

B E 2 5 8 11 E B

C F D A

3 6 9 12

Slika 17.1. Primjer podjele igrališta (James i suradnici, 2002).

Podaci su svrstani u tablicu i uneseni u programski paket Microsoft Excel za analizu. Koristio se nezavisni hi-kvadrat
test da bi se utvrdilo jesu li razlike među rezultatima statistički značajne. Da bi definirana razlika bila značajna, P
vrijednost mora biti 0,05 ili niža (P<0,05).

223
VALJANOST I POUZDANOST

Važno je da se jasno prikaže pouzdanost sustava za

prikupljanje podataka (Hughes i suradnici, 2002).
Kao što je ranije rečeno, svi istraživači su prošli kroz
niz treninga da bi dobro upoznali sustav i osigurali
pouzdanost podataka. Pouzdanost rezultata može
se vidjeti u tablicama 17.7. i 17.8. Interna i eksterna
valjanost utvrđene su kombinacijom postotka pogreške
i hi-kvadrat testa za nezavisne uzorke.

Opis varijable T2 T3 aps. razlika Aritm. sred. % pogreške

D 62 62 0 62 0
P 32 33 1 32.5 3.07
Ud 1 1 0 1 0
TL 3 3 0 3 0
V 3 3 0 3 0
G 10 10 0 10 0
U 0 1 1 0,5 200
Uk 11 11 0 11 0
SU 1 1 0 1 0
KU 0 0 0 0 0
Ub 2 2 0 2 0
O 0 0 0 0 0
H 0 0 0 0 0
B 0 0 0 0 0
Ubv 0 0 0 0 0
I 0 0 0 0 0
Dv 2 2 0 2 0
UKUPNO 127 129 2 128
Hi-kvadrat
0,99
P vrijednost
%
1,56
pogreške ukupno

Tablica 17.7. Interna pouzdanost ocjenjivanja akcija između T2 i T3.

224
 Opis varijable Istraživač 1 T3 Istraživač 2 T3 aps. razlika Aritm. sred.
D 62 63 1 62.5
P 33 35 2 34
Ud 1 1 0 1
TL 3 2 1 2.5
V 3 6 3 4,5
G 10 10 0 10
U 1 1 0 1
Uk 11 11 0 11
SU 1 1 0 1
KU 0 0 0 0
Ub 2 2 0 2
O 0 0 0 0
H 0 0 0 0
B 0 0 0 0
Ubv 0 0 0 0
I 0 0 0 0
Dv 2 2 0 2
UKUPNO 129 134 7 131.5
Hi-kvadrat
0,99
P vrijednost
%
5,32
pogreške ukupno

Tablica 17.8. Eksterna pouzdanost ocjenjivanja akcija za prepoznavanje varijabli.

P vrijednost, koja iznosi 0,99, predstavlja visoku internu pouzdanost i prihvatljiva je na razini značajnosti od 95%.
Iako mjera apsolutne varijance, postotak pogreške, iznosi 5,32%, to je prihvaćeno kao vrlo dobra razina točnosti s
obzirom na subjektivnu i kvalitativnu prirodu podataka.

225
Raspodjela tehničkih vještina prema pozicijskoj ulozi

Slike 17.2. – 17.5. prikazuju distribuciju frekvencija akcija igrača po igračkim pozicijama
u sedam utakmica. Slika 17.6. prikazuje distribuciju frekvencija ukupnog broja akcija
izvedenih na svakoj poziciji. Vidi se kako vezni igrači konstantno imaju najveću
frekvenciju gotovo svih varijabli, osim u igri glavom, uklizavanju i ubacivanju lopte sa
strane, koje dominiraju kod obrambenih igrača.
Hi-kvadrat test za nezavisne uzorke ukazuje na značajnu razliku između distribucija
frekvencija obrambenih i veznih igrača (P<0,05), obrambenih igrača i napadača (P<0,05)
te između veznih igrača i napadača (P<0,05). Taj bi se trend vjerojatno mogao objasniti
različitim brojem ispitanika po svakoj poziciji i različitim načinima igre. Kako bi se
dobili što točniji podaci, bolje je upotrijebiti aritmetičku sredinu distribucije kvalitete
izvedene tehnike po pozicijama.
Iskazivanje aritmetičke sredine ocjene tehnike prema poziciji (slika 17.7.) pokazuje
izrazito odstupanje od ukupne distribucije frekvencija. Od toga da nisu bili najviše
rangirani ni u čemu (slika 17.6.), napadači sada postaju najviše rangirani u primanju
lopte (0,95), trčanju s loptom (1,29), vođenju lopte (1,3) i u izvedbi slobodnih udaraca
(1,0). Obrambeni igrači i dalje ostaju najviše rangirani u udarcima glavom (1,10),
uklizavanju (1,28) i, sada, udarcima na vrata (0,71). Vezni igrači su zadržali svoj visoki
rang u dodavanju (0,95) i ubacivanju na vrata (0,90).
Dobivene P vrijednosti hi-kvadrat testa pokazuju da ne postoji značajna razlika
između prosječne ocjene kvalitete po igračkim pozicijama (P<0,05).

50

40

30
%

20

10

Slika 17.2. Distribucija vratara u akcijama s loptom.

226
 50

40

30
%

20

10

Slika 17.3. Distribucija obrambenih igrača u akcijama s loptom.

50

40

30
%

20

10

Slika 17.4. Distribucija veznih igrača u akcijama s loptom.

50
41
40

30
%
21
20

11
10 7 8
5 4 3

Slika 17.5. Distribucija napadača u akcijama s loptom.

227
 2000

1800

1600

1400

1200

1000

800

600

400

200

Slika 17.6. Usporedba tehničkih elemenata koje su izveli obrambeni i vezni igrači te napadači.

1,4
1,2
1
0,8
0,6
0,4
0,2
0

Slika 17.7. Prosječna ocjena kvalitete korištenih tehničkih elemenata prema igračkim pozicijama.

228
DISTRIBUCIJA OCJENA IZVEDBE TEHNIČKIH ELEMENATA PREMA IGRAČKIM
POZICIJAMA ZA ODABRANE VARIJABLE

Važno je da se jasno prikaže pouzdanost sustava za

prikupljanje podataka (Hughes i suradnici, 2002).
Kao što je ranije rečeno, svi istraživači su prošli kroz
niz treninga da bi dobro upoznali sustav i osigurali
pouzdanost podataka. Pouzdanost rezultata može
se vidjeti u tablicama 17.7. i 17.8. Interna i eksterna
valjanost utvrđene su kombinacijom postotka pogreške
i hi-kvadrat testa za nezavisne uzorke.

Dodavanje

800

600

400

200

0
-3 -2 -1 01 2 3

Slika 17.8. Distribucija ocjena tehničkog elementa dodavanje za obrambene igrače.

1200

1000

800

600

400

200

0
-3 -2 -1 01 2 3

Slika 17.9. Distribucija ocjena tehničkog elementa dodavanje za vezne igrače.

229
 250

200

150

100

50

0
-3 -2 -1 01 2 3

Slika 17.10. Distribucija ocjena tehničkog elementa dodavanje za napadače.

Sve su pozicije pokazale da su najfrekventnija dodavanja

ona ocijenjena sa +1 i 0. Osim dodavanja ocijenjenoga
sa +2, sva ostala dodavanja bila su niskofrekventna.
Značajna je razlika pronađena između distribucije
dodavanja obrambenih i veznih igrača (P<0,05) te
između obrambenih igrača i napadača (P<0,05). Nema
značajne razlike između veznih igrača i napadača
(P>0,05).

Udarac na vrata Uklizavanje

Distribucija frekvencija udaraca na vrata bitno se
razlikuje od distribucije dodavanja. Više podataka
se može vidjeti na dvjema suprotnim stranama
kontinuuma, posebice za vezne igrače i napadače.
Hi-kvadrat test otkriva značajnu razliku između
obrambenih i veznih igrača (P<0,05) te obrambenih
igrača i napadača (P<0,05).
Većina uklizavanja obrambenih i veznih igrača ocijenjena
je ocjenama +1 ili +2. Uklizavanja napadača pokazala
su se puno nestalnijima, a ocjene su pozicionirane
na suprotnoj strani ljestvice. Hi-kvadrat test ističe te
razlike otkrivanjem značajne razlike između uklizavanja
napadača te uklizavanja obrambenih i veznih igrača
(P<0,05).

Igra glavom Primanje lopte

Iako obrambeni igrači imaju najveću frekvenciju Primanje lopte pokazuje mnogo veću distribuciju ocjena
igranja glavom, imaju vrlo malo udaraca glavom koji su izvedbe tehničkih elemenata po igračkim pozicijama u
ocijenjeni negativnom ocjenom. Igra glavom u napadača usporedbi s ostalim varijablama izvedbe. Nije pronađena
je mnogo nestalnija s puno većim rasponom podataka. značajna razlika između veznih igrača i napadača u
Varijabla igra glavom također pokazuje značajnu ocjenama trčanja s loptom (P>0,05). Značajna razlika
razliku između obrambenih i veznih igrača (P<0,05) te pronađena je između obrambenih i veznih igrača
obrambenih igrača i napadača (P<0,05). (P<0,05) te obrambenih igrača i napadača (P<0,05).

Ubačaj pred vrata (centaršut)
Podaci pokazuju nestalnu prirodu kvalitete ubacivanja
lopte za sve igračke pozicije na Europskom prvenstvu
2004. godine. Sve pozicije pokazuju i odličnu i
neprihvatljivu tehniku ubacivanja pred vrata u velikom
broju akcija. Obrambeni i vezni igrači (P<0,05) i
obrambeni igrači i napadači (P<0,05) opet su se
značajno razlikovali.

230
Osvaja li turnir tehnički najosposobljenija momčad?

Zbrajanjem svih tehničkih ocjena za svakog igrača i svaku akciju moguće je

definirati tehničku ocjenu za momčad. Zanimljivo je bilo onda usporediti te
ocjene s aktualnom pozicijom na kraju turnira (tablice 17.9. i 17.10.).
Najveća razlika između ocjena tehničkih elemenata i završne pozicije
na tablici pojavila se kod Grčke koja se može vidjeti u tablici 17.10. Grci
su osvojili turnir, ali su bili na desetom mjesto po prosječnoj ocjeni
tehnike, što pokazuje da Grčka nije bila tehnički najbolja momčad na
turniru. To dokazuje da biti najbolji u tehnici nije ključno za osvajanje
velikog internacionalnog natjecanja u nogometu. Organizacija, taktika i
povezanost osigurava momčadi solidnu platformu na kojoj može izgraditi
dobru situacijsku uspješnost i priželjkivani sportski rezultat. Grčko
osvajanje EP 2004. godine jedan je od najvećih šokova koji su viđeni na
nekom međunarodnom nogometnom turniru. Takvo nešto se vjerojatno
ne bi moglo dogoditi u puno drugih sportova. Na početku turnira Grčka je
bila rangirana među posljednjih pet ekipa, što ih je činilo autsajderima na
turniru. No, takva neizvjesnost predstavlja ono što nogomet čini atraktivnim
za natjecatelje i gledatelje. Utjecaj faktora slučajnosti je uvijek visok zbog
toga što se na nogometnoj utakmici postigne malo pogodaka (prosjek tri
pogotka po utakmici).
Treba istaknuti da je nekoliko momčadi imalo sličnu ocjenu tehnike i
završnu poziciju na turniru. Nizozemska je bila četvrta u jednom i drugom,
što znači da su im rezultati jednaki. Češka je završila kao 3. na turniru, a
kao 1. po tehničkoj ocjeni, što je vrlo slično i dokazuje da su mogli biti
tehnički najbolja momčad na turniru, a da su ipak mogli tijesno izgubiti u
polufinalnom ogledu zbog nedostatka koncentracije. Letonija i Švicarska su
još dvije momčadi koje imaju jako slične ocjene i pozicije.

231
 završni rangirana
prosječna prosječna
plasman obrambeni vezni
Momčad vratari napadači ocjena ocjena
na igrači igrači
turniru tehnike tehnike

grčka 1 1,3 0,7 0,8 0,5 0,8 10

portugal 2 0,7 0,7 1,1 1,1 0,9 7
češka 3 1,3 1,1 1,1 0,9 1,01 1
nizozemska 4 1,2 0,9 0,9 1,1 1 4
francuska 5 0,6 0,4 0,7 0,8 0,6 15
engleska 6 0,7 0,7 0,8 1 0,8 10
švedska 7 1,1 0,7 0,9 1,5 1,1 1
danska 8 1,1 0,9 0,9 1,4 1,1 1
italija 9 1 1 0,8 1 1 4
španjolska 10 1,3 0,7 0,7 0,9 0,9 7
rusija 11 1,1 0,6 0,5 1,3 0,9 7
hrvatska 12 1,1 0,7 0,7 0,8 0,8 10
njemačka 13 1,4 0,8 0,8 1,2 1 4
letonija 14 0,8 0,6 0,5 0,5 0,6 15
švicarska 15 0,8 0,6 0,6 0,6 0,7 14
bugarska 16 1,2 0,8 0,8 0,4 0,8 10

Tablica 17.9. Prosječna ocjena tehnike i završni plasman za svaku poziciju i svaku momčad na kraju turnira.

trk s vođenje igra

Momčad ocjena dodavanje primanje udarac uklizavanje ubacivanje ukupno
loptom glavom

grčka 1 0,6 0,9 0,2 1,5 0,7 0,9 0,4 1,2 0,8
portugal 2 1 1 1 1,1 0 1,3 0,4 0,6 0,8
češka 3 0,9 1 0,7 1,7 0,5 1,3 1,3 0,5 0,9
nizozemska 4 0,9 0,9 0,8 1,4 0,6 1,8 1,3 0,6 1
francuska 5 0,6 0,9 -0,3 1 1,1 1,7 0,4 0,2 0,7
engleska 6 0,6 0,7 0,6 0,7 0,8 1,2 0,9 0,1 0,7
švedska 7 0,7 0,7 0,9 1 1,7 1,2 0,8 0,2 0,9
danska 8 0,9 0,7 0,6 1,5 0 1,7 1,3 0,6 0,9
italija 9 0,6 0,8 0,8 1,4 1,2 1,1 1 0,3 0,9
španjolska 10 1.1 0,7 0,3 0,6 -0,8 0,8 0,7 0,8 0,5
rusija 11 0,5 0,5 0,4 1,2 0,4 0,5 1 1 0,7
hrvatska 12 0,4 1 0,4 0,6 1,1 1,3 1,5 0,3 0,8
njemačka 13 0,5 0,7 0,5 1,1 0,2 1,6 1,2 1,2 0,9
letonija 14 0,1 0,7 0,1 1 0,6 1,7 1,1 0,9 0,8
švicarska 15 0,6 0,3 0,3 1,2 0,7 0,4 0,8 0,6 0,6
bugarska 16 0,9 0,9 -0,6 1,1 0,9 1,2 0,8 1,7 0,9

Tablica 17.10. Prosječni rezultat tehnike za svaku izvedenu vještinu i završni plasman za svaku momčad.

232
SAŽETAK I PRAKTIČNE IMPLIKACIJE

• Kvalitativna analiza tehnike, provedena ručnim notacijskim sustavom, s aspekta interne i eksterne dosljednosti
u promatranju akcija i ocjenjivanju izvedbi se pokazala kao pouzdana (P>0,95).
• Značajna razlika (P<0,05) je utvrđena između distribucije frekvencija sve tri pozicije igrača u polju, tj.
obrambenih igrača, veznih igrača i napadača.
• Individualna analiza varijabli pokazala je također značajnu razliku (P<0,.05) u dodavanju, ubacivanju,
udarcima, igri glavom i prijemu lopte između obrambenih i veznih igrača. Značajna razlika (P<0,05) također je
dobivena između obrambenih igrača i napadača u svim varijablama izvedbe, a između veznih igrača i napadača
u distribuciji tehnike uklizavanja.
• Nije otkrivena značajna razlika (P<0,05) između distribucije frekvencija ili tehničke ocjene igrača u polju,
između uspješnih i neuspješnih momčadi, što odbacuje hipotezu da značajna razlika postoji. Ipak je pronađena
značajna razlika (P<0,05) u distribuciji frekvencija vratarskih akcija između uspješnih i neuspješnih momčadi.
• Postoji nekoliko interesantnih poruka koje treba uzeti iz analize podataka, ali one imaju malu praktičnu
vrijednost za trenera. Primjer potvrđuje da različite pozicije u nogometu zahtijevaju i različite tehničke vještine.
Također ukazuje na to da pobjeda na natjecanju ne ovisi samo o tehničkim vještinama, nego i o timskom radu,
fizičkoj pripremljenosti, mentalnoj pripremi i o razumnoj taktici koju momčad razumije i prihvaća.
• Primijenjena analiza se osobito preporuča za promatranje i vrednovanje kvalitete igrača koje klub želi kupiti
ili dovesti u svoje redove.

233
234
 ˇ OBRASCI IGRE KOJI PROIZLAZE IZ
TAKTICKI
VRATAROVE RASPODJELE LOPTI
Analiza uloge vratara u određivanju obrazaca igre

235
TAKTIČKI OBRASCI IGRE KOJI PROIZLAZE IZ
VRATAROVE RASPODJELE LOPTI
Istraživanja vezana uz obrasce igre u nogometu pretežno
su usmjerena na igrače u polju (Reep i Benjamin, 1968;
Olsen, 1988; Hughes i Bate, 1988; Hughes, 1990; Jinshan
i suradnici, 1993; Yamanaka i suradnici, 1993; Garganta
i suradnici, 1995). Gotovo da ne postoje istraživanja
koja bi u obzir uzimala ulogu vratara u pokretanju
napadačkih akcija i njegov utjecaj na obrasce.
Vratari, kao zadnja crta obrane, nedvojbeno igraju
važnu ulogu u utakmici i utječu na situacijsku uspješnost
svoje momčadi. Uz njihovu tipičnu obrambenu ulogu
kao „zaustavljača udaraca“, vratari su u idealnoj poziciji
iz koje mogu „čitati“ igru , budući da su izolirani i da
se igra uglavnom odvija ispred njih. Osim toga, vratari
imaju najviše vremena za držanje lopte bez pritiska.
Prema pravilu iz 2000. godine imaju šest sekundi za
držanje lopte u svojem prostoru. Zbog toga su vratari
suočeni s nižim rizikom od gubitka lopte nego igrači u
polju koji su pod stalnim pritiskom protivničkih igrača
(Franks, 1996). To produženo vrijeme posjeda znači
da su vratari uvjerljivo u prednosti iz koje mogu bolje
procijeniti igru, a onda i utjecati na nju.
Cilj je našeg primjera analizirati ulogu vratara u
određivanju obrazaca igre. Drugim riječima, pokazati da
je zadnja linija obrane, vratar, ustvari prva linija napada,
isto kao što se i napad opisuje kao prva linija obrane.
Olsen (1988) tvrdi da, kako igra postaje defenzivnija,
takve napadačke inovacije koje uključuju vratara, koji
je u poželjnoj i optimalnoj poziciji da procijeni situaciju
i brzo reagira, mogu taktiku učiniti efikasnijom ako se
temelje na vrataru kao upravljaču napadačkih akcija.
Wooster i Hughes (2002) istraživali su raspodjelu lopti
vratara uspješnih i neuspješnih momčadi tijekom
Europskoga nogometnoga prvenstva 2000. godine.
236
Ručni notacijski sustav bio je osmišljen kako bi
omogućio analizu taktičkih obrazaca igre koji kreće od
vratarove raspodjele lopti.
Istraženi su sljedeći dijelovi igre:
• učestalost vratarovih akcija tijekom utakmice
• vrijeme utakmice tijekom kojega je vratarova
taktika primijenjena
• dijelovi igrališta u koje su vratari najčešće
distribuirali loptu
• načini na koje su se razvijali napadački manevri
nakon vratarove raspodjele lopte i razlozi njihova
uspjeha ili neuspjeha
• najučinkovitija vratarova taktika, u smislu da je
stvorila najveći broj prilika za pogodak.
Uzorak populacije su činile vrhunske muške
internacionalne momčadi koje su bile sudionici
Europskoga nogometnoga prvenstva 2000. godine. U
svrhu istraživanja, sve vratarove raspodjele lopti, bilo
uspješnih bilo neuspješnih momčadi (tablica 18.1.)
zabilježene su i uspoređene, zajedno s posljedičnim
akcijama igrača u polju. Primijenjen je interni test
valjanosti kako bi potvrdio konačni sustav (98,2% razina
pouzdanosti). Korišteni su Mann-Whitneyjev U test i hi-
kvadrat test kako bi se utvrdila značajna razlika između
dviju grupa momčadi u zadanim varijablama.
 Uspješne momčadi Neuspješne momčadi
Nizozemska Švedska
Portugal Danska
Italija Njemačka
Francuska Slovenija

Tablica 18.1. Uspješne i neuspješne momčadi analizirane u istraživanju.

Ispucavanje iz ruke Vl Vl ubacivanje rukom total

Neuspješne 10,1 45% 7,8 34% 4,7 21% 22,6
Uspješne 9,9 48% 5,4 26% 5,3 26% 20,6

Tablica 18.2. Aritmetička sredina učestalosti svih tipova raspodjele lopte uspješnih i neuspješnih momčadi.

50

40

30

20

10

0
švedska danska njemačka slovenija nizozemska portugal italija francuska

Slika 18.1. Aritmetička sredina učestalosti vratarove raspodjele lopte (i tipova raspodjele) za svaku momčad.

20

15

10

5
uspješno

neuspješno
0

Slika 18.2. Aritmetička sredina učestalosti vratarove raspodjele lopte prema vremenskom periodu za uspješne i
neuspješne momčadi.

237
 Dio igrališta Ukupan broj upućenih lopti A.S. Izgubljen posjed A.S. Lopta u posjedu A.S.
Obrambena trećina 63 (24%) 21 29 (46%) 9,7 34 (54%) 11,3
Srednja trećina 87 (33%) 29 65 (75%) 21,7 22 (25%) 7,3
Napadačka trećina 109 (42%) 36,3 70 (64%) 23,3 39 (36%) 13

Tablica 18.3. Frekvencija i rezultat vratarove raspodjele lopte prema trećinama, neuspješne momčadi.

Zona terena u posjedu Ukupan broj upućenih lopti A.S. Izgubljen posjed A.S. Lopta A.S.

Obrambena trećina 157 (35%) 28,5 70 (45%) 12.7 87 (55%) 15,8

Srednja trećina 189 (41%) 34,4 126 (67%) 22,9 63 (33%) 11,5
Napadačka trećina 111 (24%) 20,2 55 (49,5%) 10 56 (50,5%) 10,2

Tablica 18.4. Frekvencija i rezultat vratarove raspodjele lopte prema trećinama, uspješne momčadi.

Slika 18.3. Postotak prilika za zgoditak od ukupne raspodjele lopti upućene prema svim dijelovima terena od strane
vratara za uspješne i neuspješne momčadi.

14

12

10

0
12 34 56 78 91 01 11 21 31 41 5

Slika 18.4. Frekvencija prilika za zgoditak s obzirom na dužinu dodavanja, uspješne momčadi.
238
analiza uloge vratara u određivanju obrazaca igre
Tijekom 26 analiziranih utakmica zabilježen je ukupan
broj od 1126 lopti koje su vratari uputili u igru (prosječno
43,3 po utakmici, približno jedna svake dvije minute).
Nadalje, od 67 postignutih pogodaka iz 26 analiziranih
utakmica tijekom EP 2000. godine, 16 pogodaka (24%)
postignuto je izravno loptom koju je uputio vratar.
Kao što se i očekivalo, frekvencija vratarovih akcija
bila je veća u neuspješnih momčadi nego u uspješnih
momčadi (tablica 18.1. i slika 18.1.). Razlog tome leži u
činjenici da su vratari neuspješnih momčadi vjerojatno
bili pod većim pritiskom protivničkih igrača nego
vratari uspješnih momčadi. Otkrivena je značajna
razlika (P<0,05) u periodu vratarove raspodjele lopte
između uspješnih i neuspješnih momčadi (slika 18.2.),
što je vjerojatno posljedica većeg pritiska pod kojim su
vratari neuspješnih momčadi bili tijekom utakmica (što
je utjecalo na povećanje njihove uključenosti u igru), a
što se više bližio kraj utakmice, to su angažiranije lovili
rezultat utakmice koju su gubili (a to je, pak, utjecalo na
smanjenje njihove uključenosti u igru). Obratno vrijedi
za vratare uspješnih momčadi čija raspodjela lopta raste
postupno tijekom igre i doživljava vrhunac u periodu
između 76. i 90. minute, kada su vratari vjerojatno pod
pritiskom momčadi koja "lovi rezultat", pa vratar „troši
vrijeme".
Postoji značajna razlika (P<0,05) u frekvenciji
vrsta vratarove raspodjele lopti između uspješnih
i neuspješnih momčadi. Ranije su se bacanja i
ispucavanja lopte koristila podjednako, dok danas do
izražaja više dolaze ispucavanja (tablica 18.1. i slika
18.1.). Još značajnije od vrste raspodjele lopti je dio
terena koji obje momčadi koriste za raspodjelu lopti
(slika 18.3. i 18.4.). Vratari neuspješnih momčadi
najviše distribuiraju loptu u polja 5 i 8 (centralni dio
srednje završne trećine), dok se raspodjela lopti na
bokove terena svodi na svega nekoliko, što ukazuje da
je distribucija vratara neuspješnih momčadi direktna i
predvidiva. Iako vratari uspješnih momčadi isto tako
preferiraju distribuciju u centralni dio igrališta, nastoje
mijenjati polje distribucije. Kod uspješnih momčadi
ne dominira nijedno polje terena (kao polje 8 kod
neuspješnih ekipa), te je očigledno da vratari uspješnih
momčadi koriste i krila u napadačkim akcijama.
Vratari neuspješnih momčadi favoriziraju raspodjelu
prema napadačkoj trećini terena, nakon čega slijede
podjednake raspodjele prema sredini terena i
obrambenoj trećini (tablica 18.3.). S druge strane,
vratari uspješnih momčadi favoriziraju distribuciju
prema sredini terena, nakon čega slijedi ravnopravna
raspodjela prema obrambenoj i napadačkoj trećini
(tablica 18.4.). Tako da se vratari neuspješnih momčadi
usredotočuju na direktnu igru i realiziraju duga
dodavanja, dok vratari uspješnih momčadi preferiraju
izvođenje napada kratkim dodavanjima i teže posjedu
239
lopte. Iz tih distribucija se vidi značajna razlika (P<0,05)
u frekvenciji vratarove distribucije u napadačku trećinu
uspješnih i neuspješnih momčadi (tablica 18.3. i 18.4.).
Za uspješne i neuspješne momčadi najefikasnija taktika
vratarove kontrole lopte u napadačkoj trećini temelji se
na distribuciji lopte u vlastitu obrambenu trećinu. Iako
vratarova distribucija lopte (neuspješnih momčadi) u
napadačku trećinu pokazuje najveću aritmetičku sredinu
frekvencije „kontrolirane“ distribucije, samo 36% od
svih distribucija u tu zonu je završilo loptom u posjedu,
a 64% je rezultiralo gubitkom lopte. S druge strane,
uspješne momčadi su bile efikasnije u zadržavanju
posjeda u završnoj trećini nakon dugih dodavanja time
što su kontrolirale 50,5% od svih vratarovih dodavanja
u tu zonu. Nalazi se mogu objasniti Hughesovom (1990)
sugestijom kako sposobnost igrača da prvim dodirom
stavi loptu pod kontrolu daje više vremena i prostora
za manevriranje i zadržavanje posjeda. To bi značilo da
viša razina TE-TA vještina igrača uspješnih momčadi
objašnjava njihovu uspješnost u kontroli lopte u tim
poljima terena (naročito u napadačkoj trećini).
Na osnovi podataka o „kontroliranoj“ vratarovoj
distribuciji, kombiniranjem podataka o udarcima
na vrata s posjedom lopte, dokazano je da uspješne
momčadi imaju veću efikasnost u prilikama za pogodak
nakon vratarove distribucije lopte od neuspješnih
momčadi (s 14,2% od ukupnog broja distribucija
koje vode prema prilikama za pogodak prema 9,7%
kod neuspješnih momčadi). Momčad s najvećom
efikasnošću u prilikama za pogodak nakon vratarovih
akcija je bio Portugal koji je pretvorio 18,2% vratarovih
distribucija u priliku za pogodak. Gledajući vratarovu
distribuciju lopti u obrambenu trećinu, vidimo da su
obje momčadi zabilježile visoku frekvenciju prilika za
pogodak. Ta spoznaja podupire pretpostavke Hughesa
i suradnika (1988) i Hughesa i Franksa (2004) da je
strategija kratkih dodavanja efikasnija za vrhunske
momčadi kada se stvaraju prilike za pogodak. Činjenica
da vratari neuspješnih momčadi najmanje koriste
kratka dodavanja vjerojatno je jedan od razloga njihova
lošeg uspjeha na turniru. Kada su neuspješne momčadi
i koristile kratka dodavanja, bilo je to vrlo uspješno
jer su protivnici uglavnom očekivali duga dodavanja
(najčešće korištenu akciju njihovih vratara). Zbog
toga je protivnička obrana i bila postavljena duboko
u polju i pozivala neuspješnu momčad da ih napadne
kratkim dodavanjima i igrajući na posjed lopte. Razlog
što uspješne momčadi stvaraju više prilika za pogodak
od neuspješnih nakon širenja iz ove zone vjerojatno leži
u tome što uspješne momčadi imaju kvalitetnije igrače
koji mogu zadržati loptu u posjedu, prijeći u napadačku
trećinu i pretvoriti posjed lopte u priliku za pogodak.
240
Vratarova distribucija lopti u napadačku trećinu
predstavlja najefikasniju napadačku strategiju za
uspješne momčadi koje, iako stvaraju manje prilika
za pogodak nego distribucijom u obrambenu trećinu,
bilježe najveći postotak prilika za pogodak od ukupnog
broja distribucija. Razlog za uspjeh uspješnih momčadi
iz dugih dodavanja vjerojatno leži u kvaliteti njihovih
igrača koji su u stanju kontrolirati i zadržati loptu u
posjedu te i nakon gubitka vratiti loptu u posjed. Njihovi
superiorni rezultati mogli bi se pripisati načinu na koji
uspješne momčadi zadržavaju element iznenađenja
mijenjajući način igre (dok je igra neuspješnih momčadi
direktna i predvidljiva po prirodi). Tu tvrdnju su
potkrijepili Hughes i Franks (2004) koji su sugerirali
da u igri na posjed lopte, koji bi s vještim igračima
trebao rezultirati većim brojem udaraca na vrata, s
oštrim dugim loptama i većim rizikom u igri, znači
manje udaraca na vrata što se više igra na posjed lopte,
a momčadi bi trebale imati više prilika za pogodak.
Vratarova distribucija u srednju trećinu dala je slabije
rezultate u pogledu udaraca na vrata za obje uspoređene
skupine od onih upućenih u obrambenu ili napadačku
trećinu. To potvrđuje nalaze Olsena (1988) koji je našao
da nema značajnih dokaza koji bi ukazivali na veću
učinkovitost igre kroz sredinu.
Od 90 prilika za pogodak koje su nastale nakon
vratarove distribucije lopte, 44 (48%) je nastalo
nakon ponovno stečenog posjeda. Manje nego ranije
iznesen broj (Hughes, 1973; Franks, 1988), iako i dalje
pokazuje koliko je važno da momčad (u ovom slučaju
prateći distribuciju vratara) izaziva snažan pritisak na
protivničke igrače u njihovoj „zadnjoj trećini“ kako bi
izazvali preokret u posjedu lopte u toj zoni (Hughes,
1990; Garganta i suradnici, 1995).
SAŽETAK I PRAKTIČNE IMPLIKACIJE
Cilj je pokazati doprinos vratara u djelotvornim uzorcima
igre. Vratari igraju važnu ulogu u određivanju obrazaca
igre svojom distribucijom lopti. Nalazi otkrivaju da
vrijeme u kojem je odigrana vratarova distribucija
ovisi o kvaliteti momčadi, dijelu utakmice i incidenciji
postignutih pogodaka na utakmicama. Nadalje, iako je
otkriveno da tip distribucije (ispucavanja, ispucavanja
iz ruke ili bacanja) neće direktno utjecati na igru,
očito je da će zona terena u koju se igra širi nakon
distribucije voditi potpuno drugačijim načinima igre i
razinama uspješnosti. Rezultati pokazuju da dok vratari
uspješnih momčadi pokušavaju mijenjati način igre
različitim distribucijama, vratari neuspješnih momčadi
su direktniji i predvidljiviji.
I kratka i duga dodavanja vratara pokazuju se značajno
efikasnijima (P<0,05) u probijanju protivničke završne
trećine i stvaranju prilika za pogodak od distribucije u
srednju trećinu igrališta. Čini se kako njihova efikasnost
ovisi o tome je li momčad sposobna mijenjati način
igre i koristiti svaku taktiku štedljivo kako ne bi postali
predvidljivi. Osim toga, da bi mogli koristiti i „igru na
posjed“ i „direktnu igru“, momčad mora posjedovati
igrače koji imaju dovoljno velike sposobnosti da bi
mogli kontrolirati, zadržati i ako je potrebno ponovo
preuzeti posjed nakon vratarovih distribucija.
Bez obzira na odabranu metodu distribucije, otkriveno
je da su uspješne momčadi efikasnije u napadima koje
započinje vratar nego neuspješne momčadi. Može se
zaključiti da su vratari uspješnih momčadi efikasniji od
svojih kolega u neuspješnim momčadima u iniciranju
ofenzivnih manevara. Ipak, treba znati da je odlučujući
faktor u određivanju hoće li vratarova distribucija biti
uspješna ili ne ono što nakon prijema lopte rade njegovi
suigrači. Unatoč tome, istraživanje je pokazalo da vratar
prikladnom distribucijom točnih i raznolikih dodavanja
postaje ključni faktor u određivanju načina igre te tako
utječe na ukupni uspjeh momčadi.
Treneri bi trebali naučiti cijeniti tu vratarovu ulogu i
uvesti aktivniju igru vratara u planiranje taktike.
• Jasno je da raznovrsna vratarova distribucija lopta
stvara veći broji prilika za pogodak.
• Toga moraju biti svjesni svi igrači i nastojati se
osloboditi za prijem vratarove lopte.
• Učiniti svoje igrače, posebice vratare, svjesnima
ispravnih taktičkih odluka, da djeluju u skladu s
rezultatskim statusom utakmice.
• Trenirati kratka dodavanja, i pobrinuti se da svi
igrači shvaćaju kako odgovornost nije samo na
jednom igraču koji se oslobodio, nego i na svim
ostalim igračima koji trebaju pružiti potporu i
dodatne opcije.
• Trenirati srednja i duga dodavanja. Koristiti igrače
koji imaju dobru skok igru i koji imaju dobre
sposobnosti za zadržavanje lopte u posjedu.
• Odrediti igrače koji će osigurati potporu igračima
na koje se upućuje lopta kako bi se zadržao posjed.
Tako da bi imali dva ili tri igrača koje vratar može
iskoristiti. Potporni igrači trebaju isto tako utjecati
na zadržavanje posjeda lopte.
• Razviti signale koje će vratar pokazivati kako bi
svatko znao što će vratar učiniti.
241
LITERATURA

243
Alderson, J., Fuller, N. , Treadwell, P. (1990). Match
Analysis in Sport: A ‘State of Art’ Review. Leeds:
National Coaching Foundation.
Alexier, D., McClements, K., Simmons, J. (1988).
Calculating to win. New Scientist, 10, 30-33.
Alexiet McNeill, R. (1992). Simple models in human
movement. Human Movement Science, 11, 3-9.
Alexiet McNeill, R. (1999). Simple models of muscle
action in human movement. Book of Abstracts
of the XVIIth Congress of the of Biomechanics,
August 8-13, 1999 (p. 14), Calgary, Alberta, Canada.
Ali, A.H. (1988). A statistical analysis of tactical
movement patterns in soccet. U T. Reilly, A. Lees,
K. Davids & W. Murphy (ur.), Science and Football.
London: E & F Spon.
Ali, A.H. (1992). Analysis of pattems of play of
an international soccer team. U T. Reilly (ur.),
Sci¬ence andFootball II. London: E & F Spon.
Allen, P., Wells, J., Hughes, M. (2001). Performance
profiles of elite U17 and U19 male juni-ors. U M.
Hughes & I.M. Franks (ur.), pass.com. (str. 203-212).
Cardiff: CPA, UWIC.
Armstrong, C.W., Hoffman, S.J. (1979). Effects of
teaching experience, knowledge of performer
competence, and knowledge of performance
outcome on performance error identification.
Research Quarter¬ly, 50, 318-327.
Asami, T., Togarie, H., Oshashi, J. (1988). Analysis
of movement patterns of referees during soccer
matches. U T. Reilly, A. Lees, K. Davids & W. Murphy
(ur.), Science and Football (str. 341-345). London:
E & F Spon.
Asami, T., Togarie, H., Kikuchi, T. (1976). Energy
efficiency of ball kicking. In Biomechanics (Eds P.V.
Komi). Baltimore MD, University Park Press. 135-140
Atkinson, G., Nevill, A. (1998). Statistical methods
for assessing measurement error (reliability)
in variables relevant to sports medicine. Sports
Medicine, 26, 217-238.
Aubrecht, V. (1981). Faktorska struktura
nekih situacijskih testova brzine nogometaša.
Kineziologija, 10(1-2), 101-114.
Aubrecht, V., Hošek-Momirović, A. (1983). Relacije
morfoloških karakteristika i uspješnosti u
nogometu. Kineziologija, 15(2), 63-68.
244
Bakker, F.C., Oudejans, R.R.D., Binsch, O., Kamp, J., van
der. (2006). Penalty shooting and gaze behaviour:
unwanted effects of the wish not to miss.
International Journal of Sport Psychology. 37,2/3.
pp. 265-280. (24).
Barbour, S. (1992). Penalty kicks and sport
psychology. Soccer Journal. 37 (1), 47-52.
Bar-Eli, Michael, Azar, O.H., Ritov, Ilana, Keidar-
Levin, Yael, Schein, Galit (2005). Action bias among
elite soccer goalkeepers: The case of penalty
kicks. Journal of Economic Psychology.
pp.1-16.
Barišić, V. (1990). Strukturalna analiza nekih TE-TA
elemenat nogometne igre na završnim utakmicama
Svjetskog prvenstva Italija '90. (Diplomski rad).
Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.
Barišić, V. (1996). Strukturalna analiza nogometne
igre na temelju nekih antropometrijskih
karakteristika. (Magistarski rad, Sveučilište u
Zagrebu). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu,
Sveučilište u Zagrebu.
Barišić, V. (2007). Kineziološka analiza taktičkih
sredstava u nogometnoj igri. (Doktorska
disertacija, Sveučilište u Zagrebu). Zagreb:
Kineziološki fakultet.
Bartlett, R.M. (1999). Sports Biomechanics: Reducing
Injury and Improving Performance. London: E & FN
Spon.
Bartlett, R.M. (2000). Performance analysis:
Is it the bringing together of biomechanics
and notational analysis or an illusion? U J.R.
Blackwell (ur.), Proceedings of Oral Sessions,
XIX International Symposium on Biomechanics in
Sports (str. 328-331). San Francisco: University of
San Francisco.
Bartlett, R.M. (2001). Performance analysis: can
bringing together biomechanics and notational
analysis benefit coaches? The International
Journal of Performance Analysis in Sport at http://
www.catchword.com.titles/14748185 pp. 122-126.
Bartlett, R.M. (2004). Artificial intelligence in
performance analysis. In P. O’Donoghue and M.
Hughes (eds.) Notational Analysis of Sport VI, (In
press).
Bate, R. (1988). Football chance: tactics and
strategy. U T. Reilly, A. Lees, K. Davids & W. Murphy
(ur.), Science and Football. London: E & F Spon.
Bloomfield J.R., Polman R.C.J, O'Donoghue P.G.
(2005).Effects of score-line on team strategies
in FA
Premier League Soccer. J Sports Sci,. 23: 192-193
Bloomfield J.R., Polman, R.C.J., O'Donoghue P.G.
(2005) Effects of score-line on intensity of play
in midfield and forward players in the FA Premier
League. J Sports Sci,. 23: 191-192.
Brackenridge, L., Alderson, G.J.K. (1985). Match
Analysis (str. 1-7). Leeds: National Coaching
Foundation.
Brooke, J.D., Knowles, J.E. (1974). A movement
analysis of player behaviour in soccer match
perfor¬mance. British Proceedings of Sport
Psychology, 246-256.
Brown, D., Hughes, M.D. (1995). The effectiveness
of quantitative and qualitative feedback on
per¬formance in squash. U T. Reillv. M.D. Hughes &
A. Lees (ur.), Science and Racket Sports (str. 232-
237). London: E & FN Spon.
Bukvić, B. (1994). Analiza nekih tehničko-
taktičkih elemenata na završnim utakmicama
Europskoga prvenstva Švedska '92. (Diplomski
rad). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.
Cabri, J., De Proft, E., Dufour, W., Clarys, J.P (1988).
The relationship between musucular strength
and kick performance, in Science and Football
(eds T. Reilly, A. Lees, K. Davids and W.J Murphy), E.
& F.N. Spon, London, pp. 186-193.
Carlson, B.R., McKenzie, T.L. (1984). Computer
technology for recording, storing, and
analyzing temporal data in physical activity
settings. Journal of Teaching in Physical
Education, 4(1), 24-29.
Charter, A., Potter, G. (2001a). Where does all
the time go? In M.D. Hughes (ur.), Notational
Anal¬ysis of Sport - III, Cardiff: UWIC, str. 220-223.
Charter, A., Potter, G. (2001b). 207 tries. In M.D.
Hughes (Ur.), Notational Analysis of Sport - III,
Cardiff: UWIC, str. 224-228.
Catterall, C, Reilly, T. Atkinson, G., Coldwells,
A. (1993). Analysis of the work rates and heart
rates of association football referees. British
Journal of Sports Medecine, 27, 193-196.
Chapman, A.E., Sierson, D.J. (1990). Muscular
Coordination in Sporting Skills. U J.M. Winters,
S.L.-Y. Woo (ur.), Multiple Muscle Systems:
Biomechanics and Movement Organization (str.
608-620). New York: Springer-Verlag.
Chervenjakov, M., Dimitrov, G. (1988). Assessment
of the playing effectiveness of soccer players.
U T. Reilly, A. Lees, K. Davids & W. Murphy (ur.),
Science and Football. London: E & F Spon.
Church, S., Hughes, M.D. (1986). Patterns of play in
association football - A computerised anal¬ysis.
Communication to First World Congress of
Science and Football, Liverpool, 13th-17th April.
Chiappori, P. A., Levitt, S., Groseclose, T. (2002).
Testing mixed-strategy equilibria when players
are heterogeneous: The case of penalty kicks in
soccer. American Economic Review, 92, 1138-1151.
Cook, M. (1982). Soccer coaching and team
management. United Kingdom: EP publishing Ltd.
Croucher, J.S. (1997). The use of notational
analysis in determining optimal strategies in
sports. U M. Hughes (ur.), Notational Analysis of
Sport - I & II (str. 3-21). Cardiff: UWIC.
D’Arcy, M. (2000). The winning shots – An analysis
of techniques used in the 1998 World Cup, and the
goalkeepers’ reaction. Soccer Journal; pp.19-21.
De Proft, E., Cabri, J., Dufour, W., Clarys, J.P (1988).
Strength training and kick performance in
soccer, in Science and Football (eds T. Reilly,
A. Lees, K. Davids and W.J Murphy), E. & F.N. Spon,
London, pp. 108-13.
Dowrick, P.W. (1991). Practical Guide to Using
Video in the Behavioural Sciences. New York:John
Wi¬ley.
Dufour, W. (1993). Observation techniques of
human behaviour. U T. Reilly (ur.), Science and
Football II. London: E & F Spon.
Ekblom, B. (1986). Applied Physiology of Soccer.
Sports Medicine, 3, 50 – 56.Elsner, B. (1974).
Vpliv nekaterih manifestnih in latentnih
antropometrijskih in motoričnih spremenljivk
na uspeh v igri nogometa. (Magistarski rad,
Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u
Zagrebu). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.
Eniseler, N., DoSan, B., Aydin, S., Ustiin, S.V.,
Tabkiran, Y. (2000). Area and time analysis of
duels in matches of the Turkish football team
in elimination stages of the European Cup. U M.
245
Hu¬ghes (ur.), Notational Analysis of Sport III
(str. 121-132). Cardiff: CPA, UWIC,.
Fairs, J. R. (1987). The coaching process: The
essence of coaching. Sports Coach, 11(1), 17-19.
Fleig , G., Hughes, M. (2004). Counter attacks in
the 2002 World Cup for association football.
In:Performnce Analysis of Sport VI (edited by
Pete O’ Donoghue and Mike Hughes), pp. 103 - 112.
Cardiff: UWIC.
Franks, I.M. (1988). Analysis of Association
Football. Soccer Journal, September/October,
35-43.
Franks, I.M. (1992). Computer technology and
the education of soccer coaches. U T. Reilly
(ur.), Science and Football II. London: E & F Spon.
Franks, I.M. (1993). The effects of experience on
the detection and location of performance
differences in a gymnastic technique. Research
Quarterly for Exercise and Sport, 64(2), 227-231.
Franks, I.M. (1996). Use of feedback by coaches
and players. U T. Reilly, J. Bangsbo & M. Hughes
(ur.), Science and Football III. London: E & FN
Spon.
Franks, I.M. (1996b). The science of match
analysis. U T. Reilly (ur.), Science and Soccer,
London: E & FN Spon.
Franks, I.M. (1997) Use of feedback by coaches
and players. In Science and Football III (edited
by T. Reilly, J. Bangsbo & M. Hughes), pp. 267-278.
London: E&FN Spon.
Franks, I.M. (2000). The structure of sport and
the collection of relevant data. U A. Baca (ur.),
Computer Science in Sport (str. 226-240). Vienna:
OBV, HPT.
Franks, I.M., Goodman, D. (1984). A hierarchical
approach to performance analysis. SPORTS, June.
Franks, I.M., Goodman, D. (1986a). A systematic
approach to analyzing sports performance.
Journal of Sports Sciences, 4, 49-59.
Franks, I.M., Goodman, D. (1986b). Computer-
assisted technical analysis of sport. Coaching
Revieiv, May/June, 58-64.
Franks, I.M., Harvey, T. (1997). Cues for
goalkeepers. Soccer Journal, May-June, 30-38.
246
Franks, I.M., Maile, L.J. (1991). The Use of Video
in Sport Skill Acquisition. U P.W. Dowrick (ur.),
Practical Guide to Using Video in the Behavioural
Sciences. New York: John Wiley.
Franks, I.M., McGarry T. (1996). The science of
match analysis. In Science and Soccer (edited by
T. Reilly.), pp. 363-375. London: E&FN Spon.
Franks, I.M., McGarry, T. (1999). "From notation to
training: Analysis of the penalty kick." Insight
2(3): 24-26.
Franks, I.M., Miller, G. (1986). Eyewitness testimony
in sport. Journal of Sport Behavior, 9, 39-45.
Franks, I.M., Miller, G. (1991). Training coaches
to observe and remember. Journal of Sports
Sci¬ences, 9, 285-297.
Franks, I.M., Nagelkerke, P. (1988). The use of
computer Interactive video technology in sport
analysis. Ergonomics, 31, 99, 1593-1603.
Franks, I.M., Elliot, M., johnson, R. (1985). Paper
presented at the Canadian Psychomotor
Confe¬rence, Montreal, October.
Franks, I.M., Goodman, D., Miller, G. (1983a).
Analysis of performance: Qualitative or
Quantitative. SPORTS, March.
Franks, I.M., Goodman, D., Miller, G. (1983b).
Human factors in sport systems: An empirical
investigation of events in team games. U
Proceedings of the Human Factors Society - 27th
Annual Meeting, str. 383-386.
Franks, I.M., Goodman, D., Paterson, D. (1986).
The real time analysis of sport: an overview.
Canadian Journal of Sports Sciences, 11, 55-57.
Franks, I.M., Johnson, R., Sinclair, G.D. (1988).
The development of a computerised coaching
analysis system for recording behaviour in
sporting environments. Journal of Teaching
Physical Education, 8, 23-32.
Franks, I.M., Nagelkerke, P., Goodman, D. (1989).
Computer controlled video: an inexpensive IBM
based system. Computers in Education, 13(1), 33-
44.
Franks, I.M., Wilson, G.E., Goodman, D. (1987).
Analyzing a team sport with the aid of
computers. Canadian Journal of Sports Sciences,
12, 120-125.
Franks, I.M., Sinclair, G.D., Thomson, W. , Goodman,
D. (1986). Analysis of the coaching process. SPORTS,
January.
Gabrijelić, M. (1972). Neke situacione psihomotorne
sposobnosti potencijalno i aktualno značajne
za uspjeh djece u nogometnoj igri. Kineziologija,
2(1),11-21.
Gabrijelić, M. (1977). Manifestne i latentne
dimenzije vrhunskih sportaša u nekim momčadskim
sportskim igrama u motoričkom, kognitivnom i
konativnom prostoru. (Doktorska disertacija,
Sveučilište u Zagrebu). Zagreb: Fakultet za fi
zičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.
Gabrijelić, M., Jerković, S., Aubrecht, V., Elsner, B.
(1983). Relacije situacionomotoričkih faktora i
ocjena uspjeha nogometaša. Kineziologija, 15(2),
53–61.
Garganta, J., Goncalyes, G. (1996). Comparison of
successful attacking play in male and female
Portuguese national soccer teams. U M.D. Hughes
(ur.), Notational Analysis of Sport - I & II (str. 79-
85). Cardiff: UWIC.
Garganta, J., Maia, J., Basto, F. (1997). Analysis of
goal scoring patterns of European top level
soccer teams. U T. Reilly, J. Bangsbo & M.D. Hughes
(ur.), Science and Football III (str. 246-250).
London: E & FN Spon.
Geisler, G. W. W.; Leith, L. M. (1997). The effects of
self-esteem, self-efficacy, and audience presence
on soccer penalty shot performance. Journal of
Sport Behavior Vol. 20 No. 3 pp. 322-337 Gerisch, G.
i Reichelt, M. (1993). Computer- and video-aided
analysis of football games. U T. Reilly, J. Clarys
& A. Stibbe (ur.), Science and Football II (str. 167-
173). London: E & FN Spon.
Goodwin, J.E., Meeuwsen, H.J. (1995). Using
biwidth knowledge of results to alter relative
frequencies during motor skill acquisition.
Research Quarterly for Exercise and Sport, 66,
99-104.
Grant, B.C., Ballard, K.D., Glynn, T.L. (1990). Teacher
feedback intervention, motor-on-task behavior,
and successful task performance. Journal of
Teaching in Phjsical Education, 9, 123-139.
Grehaigne, J.-F. (2001). Computerised analysis
of soccer. elJPAS (International Journal of
Performance Analysis of Sport, electronic), 1,
48-57.
Grehaigne, J.-F., Bouthier, D., David, B. (1996). Soccer:
the players’ action zone in a team. U M.D. Hughes
(ur.). Notational Analysis of Sport - I & II (str. 27-
38). Cardiff: UWIC.
Haken, H. (1983). Advanced synergetics: instability
hierarchies of self-organizing systems and
devices. New York: Springer-Verlag.
Haken, H., Kelso, J.A.S., Bunz, H.A. (1985). Theoretical
model of phase transitions in human hi movements.
Biological Cybernetics, 51, 347-356.
Harris, S., Reilly, T. (1988). Space, teamwork and
attacking success in soccer. U T. Reilly, A. Lees, K.
Davids & W. Murphy (ur.), Science and Football.
London: E & F Spon.
Hawkins, A.H., Wiegi, R.L. (1989). West Virginia
University teaching evaluation system and
feedback taxonomy. In P.W. Darst, D.B. Zakrajsek,
V.H. Mancini Analyzing Physical Education and
Sport Instruction, Champaign, IL: Human Kinetk
277-293.
Herborn, R. (1989). Video Analysis of Association
Football: the long ball theory. Cardiff Institute
of Higher Education. Unpublished undergraduate
dissertation.
Hill, A., Hughes, M.D. (2001). Corner kicks in the
European Championships for Association Football,
2000. In M.D. Hughes & I.M. Franks (Eds.), PASS.COM
(pp. 284-294). Cardiff, UK: UWIC.
Hodges, N.J., Franks, I.M. (2000). Focus of attention
and coordination bias: Implications for learning
a novel bimanual task. Human Movement Science,
19, 843-848.
Hodges, N.J., Franks, I.M. (2001). Learning a
coordination skill: Interactive efft instruction
and feedback. Research Quarterly for Exercise
and Sport, 72, 132-142.
Hodges, N.J., Franks, I.M. (2002a). Learning as a
function of coordination Building upon pre-
prac¬tice behaviours. Human Movement Science,
21, 231-258.
Hodges, NJ., Franks, I.M. (2002b). Modelling
coaching practice: The role of information and
demonstration. Journal of Sports Sciences, 20,
1-19.
Hodges, NJ., Franks, I.M. (2003). Instructions,
demonstrations and learning process: creating
247
or constraining movement options. In A.M. Williams
Hodges and M.A. Scott (Ur.), Skill Acquisition in
Sport: Research, Theory and Practice. London, UK:
Routledge.
Hodges, NJ., Hayes, S.J., Eaves, D., Horn, R., Williams,
A.M. (2003). The soccer skills through ball-
trajectory matching strategies. Paper presented
at the Fifth Congress for Science and Soceer,
Lisbon, Portugal.
Hook, C. and Hughes, M. (2002). Patterns of play
leading to shots in ‘Euro 2000’. In (eds. M. Hughes
and I.M. Franks) pass.com, Cardiff: CPA, UWIC, pp. 295
– 302.
Hook C, Hughes MD. Patterns of play leading to
shots in Euro 2000. In: Pass. com. Ed: CPA (Center for
Performance Analysis). 2001. Cardiff: UWIC. 295-302.
Hoshizaki, T.B. (1984). Strength and conditioning
in the soccer kick. In J. Tearauds (Eds). Sport
Biomechanics: Proceedings of International
Conference of Sport Biomechanics. Pp. 271-275. Del
Mar.
Hughes, C. (1973). Football Tactics and Teamwork.
Wakefield: E.P. Publishing.
Hughes, C. (1980). Soccer tactics and skills. London:
Queen Anne Press.
Hughes, C. (1990). The winning formula : Soccer
skills and tactics. U.K.: Collins
Hughes, C. (1987). The Football Association
Coaching Book of Soccer Tactics and Skills.
London: Queen Anne Press.
Hughes, C. (1996). Soccer Skills: Tactics and
Teamwork. London: Diamond Books.
Hughes, M.D. (1996). Notational Analysis. In T. Reilly
(ed) Science and Soccer. London: E. & F.N. Spon, pp.
343-362. ISBN NO: 0 419 18880 0 (392 pages).
Hughes, M.D. (2005). Notational Analysis. In
R. Bartlett, C. Gratton and C. G. Rolf (eds.)
Encyclopedia of International Sports Studies.
London: Routledge.
Hughes, M. (1999). Developments in computerised
notation of sport. Second World Congress of
Computers in Sport Science, Vienna, September.
Hughes, M. (1988). Computerised notation analysis
in field games. Ergonomics, 31, 1585-1592.
248
Hughes, M. (1993). Notational analysis of football.
In Science and Football II (edited by T. Reilly, J.
Clarys and A. Stibbe), str. 151-159. London: E & FN
Spon.
Hughes, M.D. (Ur.). (1997). Notational Analysis of
Sport - I & II, Cardiff: UWIC.
Hughes, M. (1997). Computerised notation systems
in sport. In M. Hughes (Ur.). Notational Analysis of
Sport - I & II. Cardiff: UWIC, str. 27-43.
Hughes, M.D. (ur.). (2000a). Notational Analysis of
Sport - III, Cardiff: UWIC.
Hughes, M. (2000b). Do perturbations exist in
soccer? In M. Hughes (ur.). Notational Analysis
of Sport - III, Cardiff: UWIC, str. 16-24.
Hughes, M. (2001a). Perturbations and critical
incidents in soccer. In M. Hughes and F. Tavares
(Ur.), Notational Analysis of Sport IV, Porto:
Faculty of Sports Sciences and Education,
University of Porto, Portugal, str. 23-33.
Hughes, M. (2001b). From analysis to coaching -
the need for objective feedback. UKSI Website:
www. uksi.com, November.
Hughes, M. (2002). Analysing patterns of play in
soccer and other team sports. UKSI Website: www.
uksi. com, January.
Hughes, M. (2002). How to develop a notation
system. UKSI Website: www.uksi.com, September.
Hughes, M., Adair, S., Beeston, D. (2000). Midfield
and defensive performance profiles in the
1994 World Cup for soccer. In M. Hughes (Ur.).
Notational Analysis of Sport – III. Cardiff: UWIC,
str. 129-141.
Hughes, M. i Bartlett, R. (2002). Editorial - Special
edition on performance analysis. Journal of
Sports Sciences, 20, 735-737.
Hughes, M., Bartlett, R. (2002). The use of
performance indicators in performance
analysis. Journal of Sports Sciences, 20, 739-754.
Notational Analysis of Sport IV, Porto: Faculty
of Sports Sciences and Education, University of
Porto, Portugal, str. 184-190.
Hughes, M., Charlish, P. (1988). The development
and validation of a computerised notation
system for American football. Journal of Sports
Sciences, 6, 253-254.
Hughes, M., Cooper, S.-M., Nevill, A. (2002).
Analysis procedures for non-parametric data
from performance analysis. elJPAS, 2, 6-20.
Hughes, M, Cooper, S.-M., Nevill, A., Brown, S.
(2003). An example of reliability testing and
establishing performance profiles for non-
parametric data from performance analysis.
International Journal of Computers and Sports
Sciences.
Hughes, M.D. and Churchill, S. (2005). Attacking
profiles of successful and unsuccessful teams
in Copa America 2001. In: T. Reilly, J. Cabri and
D. Araujo (Eds.), Science and Football V, London:
E. and F. Spon, pp. 219 - 224.
Hughes, M., Evans, S., Wells, J. (2001). Establishing
normative profiles in performance analysis.
Electronic International Journal of
Performance Analysis of Sport, 1, 4-27.
Hughes, M., Franks, I.M. (1991). A time-motion
analysis of squash players using a mixed-image
video tracking system. Ergonomics, 37, 23-29.
Hughes, M., Franks, I.M. (ur.). (1997). Notational
Analysis of Sport. London: E & FN Spon.
Hughes, M.D. i Franks, I.M. (ur.) (2001). pass.com.
Cardiff: UWIC.
Hughes, M., Franks, I.M. (2002). Analysis of
passing sequences, shots and goals in soccer.
Journal of Sports Science.
Hughes, M.D. and Franks, I.M. (2004). Notational
Analysis of Sport II – Improving Coaching and
Performance in Sport. E & F Spon. London
Hughes, M.D., Franks, I.M. (2005) Possession
length and goal-scoring in soccer. Journal of
Sport Sciences, 23, 509 - 514.
Hughes, M.T. , Hughes, M.D. (2005). The evolution
of computerised notational analysis through
the example of squash. International Journal
of Computers in Sport Science, 4, 5 – 20.
Hughes, M., Franks, I.M., Nagelkerke, P. (1989).
A video system for the quantitative motion
analysis of athletes in competitive sport.
Journal of Human Movement Studies, 17, 212-
227.
Hughes, M., McGarry, T. (1989). Computerised
notational analysis of squash. U M. Hughes
(ur.), Science in Squash. Liverpool Polytechnic.
Hughes, M., Ponting, R., Murray, S., james, N. (2002).
Some example of computerised systems for
feed¬back in performance analysis. Published at:
www.uksi.com, October.
Hughes, M., Probert, G. (2006). A technical analysis
of elite male soccer players by position and
success. . In Dancs, H., Hughes, M. and O’Donoghue,
P. (eds) Notational Analysis of Sport - VII , Cardiff
: UWIC, pp. 76 – 91.
Hughes, M., Robertson, C. (1998). Using
computerised notational analyisis to create a
template for elite squash and its subsequent
use in designing hi notation systems for player
development. Un A. Lees, I. Maynard, M. Hughes and
T. Reilly (ur.), Science and Racket Sports II (str.
227-234). London E & FN Spon.
Hughes, M., Sykes, I. (1994). Computerised
notational analysis of the effects of the law
changes in soccer upon patterns of play. Journal
of Sport Sciences, 12, 1, 180.
Hughes, M., Tavares, F. (ur.). (2001). Notational
Analysis of Sport – IV. Porto: Faculty of Sports
Sciences and Education.
Hughes, M., Taylor, M. (1998). A comparison of
patterns of play between the top under 18 junior
tennis players in Britain and the rest of the
world. U Lees, I. Maynard, M. Hughes and T. Reilly
(ur.), Science and Racket Sports II A. (str. 260-264).
London: E & FN Spon.
Hughes, M., Robertson, K., Nicholson, A. (1988).
An analysis of 1984 World Cup of association
football. U T. Reilly, A. Lees, K. Davids i W. Murphy
(ur.), Science and Football (str. 363-367). London:
E & FN Spon.
Hughes, M., Wells, J. (2002). Analysis of penalties
taken in shoot-outs. elJPAS International Journal
of Performance Analysis Sport (Electronic), 2, 55-
72.
Hughes, M., Williams, J. (2002). Using analysis to
examine rule changes and game structures in
team sports. UKSI Website: www.uksi.com, May.
Hutchinson, A. (1970). Labanotation - The System
of Analysing and Recording Movement. London:
Oxford University Press.
Ivanjko, A., Vučetić, V., Matković, B., Nekić, B. (2005).
Cross references analysis of football players
of 1st Croatian football league on the test
300 yards shuttle run at two time points. U D.
249
Milanovic & F. Prot (ur.), Proceedings Book of 4th
International Scientifi Conference “Science and
Profession - Challenge for the Future” (str.133-
135). Zagreb: Faculty of Kinesiology, University
of Zagreb.
Isokawa, M., Lees, A. (1988) A biomechanical
analysis of the instep kick motion in soccer,
in Science and Football (eds T. Reilly, A. Lees, K.
Davids and W.J Murphy), E. & F.N. Spon, London, pp.
449-55.
James N., Mellalieu S.D., Hollely C. (2002) Analysis
of strategies in soccer as a function of European
and domestic competition. International Journal
of Performance Analysis in Sport 2(1), 81-103.
Japheth, A., Hughes, M. (2001). The playing patterns
of France and their opponents in the World
Cup for association football, 1998, and the
Championships, 2000. U M. Hughes and I.M.
Franks (ur.), pass.com (str. 277-285). Cardiff: CPA,
UWI,.
Jelešković, E., Jozak, H., Talović, M., Sporiš, G.,
Ramadanović, M. (2010). Correlation between
fitness profile and situation efficiency in soccer.
Homo Sporticus, 12(2), 11-16.
Jerković, S. (1986). Rel acije između
antropometrijskih, dinamometrijskih i
situaciono-motoričkih dimenzija i uspjeha
u nogometnoj igri. (Doktorska disertacija,
Sveučilište u Zagrebu), Zagreb: Fakultet za
fizičku kulturu, Sveučilište u Zagrebu.
Jerković, S., Barišić, V. (1997). Analiza utjecaja nekih
situacijskih parametara na uspješnost u završnim
utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva
Italija '90. In D. Milanović (ur.), Proceedings of
the 1st International Scientific Conference on
Kinesiology „Kinesiology – the Present and the
Future“, Dubrovnik, 25-28 September, 1997 (str.
107-109). Zagreb: Faculty of Physical Education.
Jerković, S., Barišić, V., Skoko, I. (1992). Metodika
obuke presing igre u fazi obrane. Nogomet –
službeno glasilo ZNS, 1, 9-13.
Jerković, S., Jerković, M., Sporiš, G. (2006).
Spiroergometric parameters of elite soccer
players. Hrvatski športskomedicinski vjesnik, 21,
108-112.
Jerković, S., Marić, J., Šimenc, Z., Janković, V. (1986).
Strukturalna analiza krilne pozicije napada
i njene efikasnosti na Evropskom prvenstvu u
250
nogometu 1984. u Francuskoj. ELAN – časopis
fizičke kulture, IB, 138-149.
Jerković, S., Ujević, B., Mihačić, V., Perić, T., Jerković,
S. (2004). Positional and age related differences
in motoric tests among Croatian national
football team members. In D. Milanović & F. Prot
(ur.), Proceedings Book of 4th International
Scientifi c Conference, Opatija 2004, “Science and
Profession-Challenge for the Future” (str. 519-
521). Zagreb: Faculty of Kinesiology, University
of Zagreb.
Jinshan, X., Xiaoke, C, Yamanaka, K., Matsumoto, M.
(1993). Analysis of the goals in the 14th World
Cup. U T. Reilly, J. Clarys & A. Stibbe (ur.), Science
and Football II (str. 203-205). London: E & FN Spon.
Johnson, R.B., Franks, I.M. (1991). Measuring the
reliability of a computer-aided systematic
observation instrument. Canadian Journal of
Sports Sciences, 16, 45-57.
Jones P, James N, Mellalieu SD Possession as a
Performance Indicator in Soccer. Int J Per An
Sport, 2004. 4: 98-102.
Jordet, G., Hartman, E., Visscher, C., Koen, A.,
Lemmink, P.M. (2007). Kicks from the penalty mark
in soccer: the role of stress, skill and fatigue
for kick outcomes. Journal of Sports Sciences. 25
(2): 121-129.
Katz, L., Liebermann, D.G., Morey Sorrentino,
R. (2001). A preliminary analysis of coaches’
attitudes to the use of technology and science
in sport. In M. Hughes and I.M. Franks (ur.), pass.
com (str. 77-81). Cardiff: CPA, UWIC.
Knudsen, D.V., Morrison, C.S. (1997). Qualitative
Analysis of Human Movement. Champaign, IL:
Hu¬man Kinetics.
Kormelink, H., Seeverens, T. (1999). Match
Analysis and Game Preparation. Reedswain:
Pennsylvania.
Krebs, H.I., Hogan, R, Aisen, M.L., Volpe, B.T.
(1998). Robot-Aided Neuro-Rehabilitation. IEEE
Transactions in Rehabilitation Engineering, 6,
75-87.
Kreighbaum, E, Barthels, K.M. (1990). Biomechanics:
A Qualitative Approach for Studying Human
Movement. New York: MacMillan.
Kugler, P.N., Kelso, J.A.S., Turvey, M.T. (1980). On the
concept of coordinative structures as dissipative
structures: 1. Theoretical lines of convergence.
In G.E. Stelmach and J. Requin (ur.), Tutorials in
motor behavior (str. 3-47). Amsterdam, Elsevier.
Kuhn W. (1988) Penalty-kick strategies for
shooters and goalkeepers. In Science and
Football. (eds) T. Reily, A. Lees, K. Davids and W.J.
Murphy) London; E & FN Spon. ; pp. 489-492
Li, M.F., McLeod, P. (2000). From eye movements to
actions: how batsmen Kit the ball. Neuroscience,
3, 1340-1345.
Lapham, A.C., Bartlett, R.M. (1995). The use of
artificial intelligence in the analysis of sports
performance: A review of applications in human
gait analysis and future directions for sports
biomechanics. Journal of Sports Sciences. 13, 229-
237.
Lees, A. (2002). Technique analysis in sports: A
critical review. Journal of Sports Sciences, 20,
813-828.
Lees, A., Nolan, L. (1998). The biomechanics of
soccer: A review. Journal of Sports Sciences, 16,
211-234.
Lewis, M., Hughes, M.D. (1988). Attacking play in
the 1986 World Cup of association football.
Jour¬nal of Sports Sciences, 6, 169.
Liao, C., Masters, R.S.W. (2001). Analogy learning:
A means to implicit motor learning. Journal of
Sports Sciences, 19, 307-319.
Liddle, S.D., O’Donoghue, P.G. (1998). Notational
Analysis of Rallies in European Circuit
Badmin¬ton. In Science and Racket Sports II
(Editors Lees, A., Maynard, I., Hughes, M. and Reilly,
T.), E & FN Spon.
Liddle, S.D., Murphy, M.H., Bleakley, E.W. (1996). A
comparison of the demis of singles and doubles
badminton among elite male players: a heart
rate and time/motion analysis, Journal of Human
Movement Studies, 29(4), 159-176.
Liebermann, D.G. (1997). Temporal structure as a
primitive of movement for skill acquisition. In
Procee¬dings of the World Conference of Sport
Psychology (edited by M. Bar-Eli and R. Lidor),
Wingate Institute, Israel, str. 496-499.
Liebermann, D.G., McClements, J., Katz, L., Franks,
I.M., Hughes, M. (2002). Advances in the application
of information technology to sport performance.
Joumal of Sports Sciences, 20, 755-769.
Luhtanen, P. (1984). Development of biomechanical
model of instep kicking in football Players.
Report of the Finnish FA 1/1984. Helsinki,
Finalnd. In B.Ekblom (1994). Handbook of Sports
Medicine Football (Soccer).Blackwell Scientific
Publications: London.pp.80 -115.
Luhtanen, P. (1988). Kinematics and kinetics of
maximal instep kicking in soccer. In (Eds) T.Reilly,
A. Lees., K. Davids. and W.J. Murphy. Science and
Football. Pp.441-448. E and FN SPON. London.
Luhtanen, P.H. (1993). A statistical evaluation of
offensive actions in soccer at World Cup level
in Italy 1990. U T. Reilly, J. Clarys & A. Stibbe (ur.),
Science and Football II (str. 215- 220). London: E
& FN Spon.
Luhtanen, P.H., Korhonen, A., Ilkka, V. (1997). A
new notational analysis system with special
reference to the comparison of Brazil and its
opponents in the World Cup 1994. U T. Reilly, J.
Bangsbo & M. Hughes (ur.), Science and Football
III. London.
Luhtanen, P., Belinskiy, A., Hayrinen, M., Vanttinen,
T. (2002). A computer aided team analysis of the
EURO 2000 in soccer. International Journal of
Performance Analysis in Sports, 1, 74-83.
Lyle, J. (2002) Sports coaching concepts:
A framework for coaches’ behaviour.
London:Routledge.
Lynch, G., Wells, J., Hughes, M. (2001). Performance
profiles of elite under 17 and under 19 female
juniors. U M. Hughes & I.M. Franks (ur.), pass.com
(str. 195-202). Cardiff: CPA, UWIC.
Lyons, K. (1988). Using video in sport. Huddersfield:
Springfield Books.
Lyons, K. (1992). The use of nota¬tional analysis in
sport. Touch, Autumn.
Lyons, K. (1996). Lloyd Messersmith. U M. Hughes
(ur.), Notational Analysis of Sport - I & II (str. 49-
59). Cardiff: UWIC.
Lyons, K., Hughes, M.D. (1996). The science of chaos.
New Scientist, July.
Magill, R.A. (1989). Motor learning: Concepts and
applications. C. Brown Publishers, Iowa.
251
Magill, R.A. (2001). Motor learning: Concepts and
applications (6th int.ed.). Singapo¬re: McGraw-
Hill International Editions.
Malčić, B. (1982). Odnosi između startne i
maksimalne brzine trčanja treniranih i
netreniranih nogometaša mlađih uzrasnih
kategorija od 14 do 16 godina. (Diplomski rad).
Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u
Zagrebu.
Marascuilo, L.A., Busk, P.L. (1987). Loglinear models:
A way to study main effects and interactions
for multidimensional contingency tables
with categorical data. Journal of Counseling
Psychology, 34, 443-455.
Martens, R., Burwitz, L., Zuckerman, J. (1976).
Modeling effects on motor performance. Research
Qu¬arterly, 47, 277-291.
Masters, R.S.W. (1992). Knowledge, nerves and
know-how: The role of explicit versus implicit
knowledge in the breakdown of a complex
motor skill under pressure. British Journal of
Psychology, 83, 343-358.
Masters, R.S.W. (2000). Theoretical aspects of
implicit learning in sport. International Journal
of Sport Psychology, 31, 530-541.
Mayhew, S.R., Wenger, H.A. (1985). Time-motion
analysis of professional soccer. Journal of Human
Movement Studies, 11, 49-52.
McCullagh, P. (1987). Model similarity effects on
motor performance. Journal of Sports Psychology,
9, 249-260.
McCullagh, P., Weiss, M.R. (2001). Modeling:
Considerations for motor skill performance
and psychological responses. In R.N. Singer, H.A.
Hausenblas and CM. Janelle (Ur.), Hibook of Sport
Psyc¬hology: Second edition (str. 205-238). Wiley
Publishers.
McDonald, M. (1984). Avoiding the pitfalls of
player selection. Coaching Science Update, 41-45.
McGarry, T., Franks, I.M. (1996a). Analysing
championship squash match play: In search of a
system description. U S. Haake (ur.), The Engineering
of Sport (str. 263-269). Rotterdam: Balkema.
McGarry, T., Franks, I.M. (1996b). In search of
invariance in championship squash. U M.D. Hughes
(ur.), Notational Analysis of Sport - I & II (str. 281-
288). Cardiff: UWIC.
252
McGarry, T., Franks, I.M. (1996c). Development,
application and limitation of a stochastic
Markov model in explaining championship
squash performance. Research Quarterly for
Exercise and Sport, 67, 406-415.
McGarry, T., Franks, I.M. (1996d). In search of
invariant athletic behaviour in competitive
sport systems: An example from championship
squash match-play. Journal of Sports Sciences,
14, 445-456.
McGarry T., Franks I.M. (2000). The penalty shoot-
out is used to break tied games in the knock-
out stages of soccer competition. J Sports Sci.
2000 Jun;18(6):401-9.
McGarry, T., Khan, M.A., Franks, I.M. (1999). On the
presence and absence of behavioural traits in
sport: An example from championship squash
match-play. Journal of Sports Sciences, 17, 297-
311.
McGarry, T., Ierson, D.I., Wallace, S.A., Hughes,
M.D., Franks, I.M. (2002). Sport competition as a
dynamical self-organizing system. Journal of
Sports Sciences, 20, 771-781.
McGarry, T., Perl, J. (2004). Models of Sports
Contests-Markov processes,dynamical systems
and neural networks. In Hughes, M. & Franks, M.
(Eds.). Notational Analysis of Sport (pp. 227-242).
London: Routledge, Taylor & Francis.
McKenna, M.J., Patrick, J.D., Sistrom, E.R.,
Chennells, M.H.D. (1988). Computer-video
analysis of activity patterns in Australian
rules football. U T. Reilly, A. Lees, K. Davids & W.
Murphy (ur.), Science and Football. London: E &
F Spon.
McKenzie, T.L. (1981). Modification, transfer,
and maintenance of the verbal behavior of
an experienced physical education teacher: A
single-subject analysis. Journal of Teaching in
Physical Education, In¬troductory Issue, 48-56.
McKenzie, T.L., Carlson, B.R. (1984). Computer
technology for exercise and sport pedagogy:
recor¬ding, storing and analyzing interval
data. Journal of Teaching in Physical Education,
3, 17-27.
McKenzie, T.L., Clark, E.K., McKenzie, R. (1984).
Instructional strategies: Influence on teacher
and student behaviour. Journal of Teaching in
Physical Education, Winter, 20-28.
McMorris, T., Colenso, S. (1996). Anticipation of
professional goalkeepers when facing right-
and left-footed penalty kicks. Perceptual and
Motor Skills, 82, 931-934.
McMorris, T., Copeman, R., Corcoran, D.,
Saunders, G., Potter, S. (1993). Anticipation of
soccer goalkeepers facing penalty kicks. In
Science and Football II (eds) by T. Reily, J. Clarys
and A. Stibbe), pp 250-253. London: E & FN Spon.
Medley, D. (1979). The effectiveness of teachers.
In P. Peterson i H. Walberg (Ur.), Research on
Teaching: Concepts, Findings and Implications.
Berkeley, CA: McCutchan.
Meltzoff, A.N., Moore, M.K. (1977). Imitation of
facial and manual gestures by human neonates.
Science, 198, 74-78.
Metzler, M.(1979). The measurement of
academic learning time in physical education.
Unpublished doc¬toral dissertation, The Ohio
State University, Columbus.
Metzler, M. (1981). A multi-observational system
for supervising student teachers in physical
education. The Physical Educator, 3, 152-159.
Metzler, M.W. (1984). ALT-PE micro computer
data collection system/version 1.0 [Computer
pro¬gram]. Blacksburg, VA: Metzsoft.
Metzler, M. (1989). A review of research on
time in sport pedagogy. Journal of Teaching in
Physical Education, 8, 87-103.
Michaels, C.F., Carello, C. (1981). Direct
Perception. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-
Hall.
Milanović, D. (2010). Teorija i metodika
treninga. Primjenjena kineziologija u sportu.
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Milanović, Z., Trajković, N., Barišić, V., Dujić,
I., Ljubičić, M., Sporiš, G. (2011). Discriminant
analysis of soccer tactical elements in the
phases of attack and defense determined by
cluster analysis. Homo Sporticus, 13(1), 12-20.
Miljković, Z., Barišić, V. (2002.). Contribution to
the comparative analysis of play in terms of
various football schools. In Proceedings of
the 3rd International Scientific Conference
on Kinesiology New Perspectives, Opatija 25-29
September 2002. (pp. 636-639). Zagreb: Faculty of
Kinesiology University of Zagreb.
Miljković, Z., Jerković, S., Šimenc, Z. (2002.).
Evaluation of a model of monitoring individual
and team performance during attack in a
competetive soccer game. Kinesiology, 34(1),
73-85.
Miller, A.W. (1992). Systematic observation
behavior similarities of various youth sport
soccer coa¬ches. The Physical Educator, 49,
136-143.
Miller, C. (1999). He always puts it to the right:
a history of penalty kicks; London: Orion.pp
1-48.
More, K. (1994). Analysis and modification of
verbal coaching behaviour: the utility of a
data driven intervention strategy. Unpublished
Masters’ dissertation, University of British
Columbia, BC, Canada.
More, K.G., Franks, I.M. (1996). Analysis and
modification of verbal coaching behaviour:
The useful¬ness of a data driven intervention
strategy. Journal of Sports Sciences, 14, 523-543.
More, K.G., Franks, I.M., McGarry, T., Partridge,
D. (1992). Analysis of coaching behaviors: The
effectiveness of using a computer-aided system.
Paper presented to the Canadian Society for
Psyc¬homotor Learning and Sport Psychology,
Saskatoon, Saskatchewan.
More K.G., McGarry, T., Partridge, D., Franks, I.M.
(1996). A computer-assisted analysis of verbal
coaching behavior in soccer. Journal of Sport
Behavior, 19, 319-337.
Morya E., Ranvaud R., Pinheiro W.M. (2001). The
point of no return in a simulated penalty
kick situation. International Society of Sport
Psychology: Proceedings of the 10th World
Congress of Sport Psychology (edited by A.
Papaioannou, M. Goudas and Y. Theodorakis) pp.
75-77.
Morya, E. Ranvauld, r., Pinheiro. W.M (2003).
Dynamics of visual feedback in a laboratory
simulation of a penalty kick. Journal of Sports
Sciences, 21, 87-95. Taylor and Franics Group
(Health Sciences).
Morya, E., Hamilton, B., Lees, A., Ranvaud, R. (2005).
Evolving penalty kick strategies World Cup and
club matches 2000-2002. In Science and Football
V. Eds T. Reilly, J. Cabri and D. Araujo. London:
Routledge.pp237-242.
253
Mosteller, F. (1979). A resistant analysis of 1971
and 1972 professional football. In J.H.Goldstein
(Ur.). Sports, Games and Play. New Jersey: Lawrence
Erlbaum Associates, str. 371-401.
Murray, S., Maylor, D., Hughes, M. (1998). The
effect of computerised analysis as feedback on
per¬formance of elite squash players. In A. Lees,
I. Maynard, M. Hughes i T. Reilly (ur.), Science and
Racket Sports II (str. 235-240). London: E & FN
Spon.
Narici, M.V., Sirtori, M.D., Morgan, P. (1988).
Maximum ball velocity and peak torques of hip
flexor and knee extensor muscles, in Science and
Football (eds T. Reilly, A. Lees, K. Davids and W.J
Murphy), E. & F.N. Spon, London, pp. 429-33.
Nawrat, C., Hutchings, S. (1996). The Sunday
Times lllustrated History of Football. London:
Hamlyn.
Neferović, V. (1998). Analiza nekih tehničko-
taktičkih elemenata u nogometu na Europskom
prvenstvu 1996. godine. (Diplomski rad). Zagreb:
Fakultet za fizičku kulturu.
Nevill, A.M., Atkinson, G., Hughes, M.D., Cooper,
S.-M. (2002). Statistical methods for analysing
sport performance and notational analysis
data. Journal of Sports Sciences, 20, 829-844.
Newell, K.M. (1991). Motor skill acquisition.
Annual Review of Psychology, 42, 213-237.
Newell, K.M., Corcos, D.M. (1993). Isues in
Variability and Motor Control. Champaign, IL:
Human Kinetics.
Newell, K.M., Carlton, M.J., Antoniou, A. (1990).
The interaction of criterion and feedback
informa¬tion in learning a drawing task.
Journal of Motor Behavior, 22, 8-20.
O’Donoghue, P., Parker, D. (2002). Time-
motion analysis of FA Premier League soccer
competiti¬on. In M. Hughes and L.M. Franks (Ur.),
pass.com, Cardiff: CPA, UWIC, str. 258-261.
O’Donoghue, P.G. (2001). The CAPTAIN System. In M.
Hughes and F. Tavares (Ur.). Notational Analysis
of Sport IV, Porto, Portugal, str. 239-249.
O’Donoghue, P.G. (2001). Time-motion analysis
of work-rate in elite soccer. In M. Hughes and
F. Tavares (Ur.). Notational Analysis of Sport IV,
Porto, Portugal, str. 71-79.
254
O’Donoghue, P.G., Tenga, A. (2001), The effect of
score-line on work rate in elite soccer, Journal
of Sports Sciences, 19, 25-26.
O’Hare, M. (1995). In a league of their own. New
Scientist, 30 September 1995, 1997, 30-35.
Ohashi, J., Togari, H., Isokawa, M., Suzuki, S. (1988).
Measuring movement speeds and distances
covered during soccer matchplay. U T. Reilly,
A. Lees, K. Davids & W. Murphy (ur.), Science and
Football (edited by T. Reilly, A. Lees, K. Davids and
W.J. Murphy), pp 329-333. E & FN Spon.
Olsen, E. (1988). An analysis of goal scoring
strategies in the world championship in Mexico
1986, In Science and football (eds, Reilly, T., Lees,
A., Davids, K. and Murphy, W.J.). London: E. and F. N.
Spon. pp. 373-376.
Olsen, E., Larsen, O. (1997). Use of match analysis by
coaches. In T. Reilly, J. Bangsbo & M.D. Hughes (ur.),
Science and Football III (str. 209-220). London: E
& FN Spon.
Partridge, D., Franks, I.M. (1989a). A detailed
analysis of crossing opportunities from the 1986
World Cup. (Part I). Soccer Journal, May-June, 47-
50.
Partridge, D., Franks, I.M. (1989b). A detailed
analysis of crossing opportunities from the 1986
World Cup. (Part II). Soccer Journal, June-July, 45-
48.
Partridge, D., Franks, I.M. (1990). A comparative
analysis of technical performance: USA and West
Germany in the 1990 World Cup Finals. Soccer
Journal, Nov-Dec, 57-62.
Partridge, D., Franks, I.M. (1993). Computer-aided
analysis of sport performance: An example from
soccer. The Physical Educator, 50, 208-215.
Partridge, D., Franks, I.M. (1996). Analyzing and
modifying coaching behaviours by means of
com¬puter aided observation. The Physical
Educator, 53, 8-23.
Patrick, J.D., Mackenna, M.J. (1988). CABER - a
computer system for football analysis. U T.
Reilly, A. Lees, K. Davids & W. Murphy (ur.), Science
and Football. London: E & F Spon.
Pearce, M., Hughes, M. (2001). Substitutions in
Euro 2000. U M. Hughes & I.M. Franks (ur), pass.com
(str. 303-317). Cardiff: CPA, UWIC.
Perl, J. (2002a). Game analysis and control by
means of continuously learning networks.
International Journal of Performance Analysis
in Sport, 2, 21-35.
Perl, J. (2002b). Adaptation, antagonism and
system dynamics. In G. Ghent, D. Kluka i D. Jones
(ur.), Perspectives. The multidisciplinary series
of physical education and sport science, 4 (str.
105-125). Oxford: Meyer & Meyer Sport.
Pettit, A., Hughes, M.D. (2001). Crossing and
shooting patterns in the 1986 and 1998 World
Cups for soccer. U M. Hughes & I.M. Franks (ur.)
pass.com (str. 267-276). Cardiff: CPA, UWIC.
Pocrnjič, M. (199). Prognostična vrednost
ekspertnih modelov za usmerjanje, izbiranje
in nadzorovanje procesa treniranja mladih
nogometašev. (Doktorska disertacija, Univerza v
Ljubljani). Ljubljana: Fakulteta za šport.
Pollard, R. (2002). Home Advantage in Soccer:
Variations in its Magnitude and a Literature
Review of the Inter-related Factors Associated
with its Existence. Journal of Sport Behavior .
Jun2006, Vol. 29 Issue 2, p169-189. 21p.
Potter, G. (1996a). Hi notation of the 1994 World
Cup. U M. Hughes (ur.), Notational Analysis of
Sport - I & II (str. 113-122). Cardiff: UWIC.
Potter, G. (1996b). A case study of English’s
performance in the Five Nations’ championship
over a 3 year period (1992-1994). U M. Hughes (ur.),
Notational Analysis of Spor- I & II (str. 193-202).
Cardiff: UWIC.
Potter, G., Hughes, M. (2001). Modelling in
competitive sports. U M. Hughes & F. Tavares (ur.),
Notational Analysis of Sport - IV (str. 67-83).
Cardiff: UWIC.
Purdy, J.G. (1977). Computers and sports: From
football play analysis to the Olympic games. In S.P.
La¬dany and R.E. Machol (Ur.). Optimal Strategies
in Sports. Amsterdam, North Holli: str. 196-205.
Putnam, C.A. (1993). Sequential motions of
body segments in striking and throwing skills
- descriptions and explanations. Journal of
Biomechanics, 26, 125-135.
Razum, B. (1989). Analiza nekih prekida igre i
tehničko-taktičkih elemenata na utakmicama
nogometnoga turnira Univerzijada '87.
(Diplomski rad). Zagreb: Fakultet za fizičku
kulturu.
Rebelo, A.N., soares, J.M.C. (1996). A comparative
study of time-motion analysis during the two
halves of a soccer game. U M. Hughes (ur.),
Notational Analysis of Sport - I & II (str. 69-72).
Cardiff: UWIC.
Rebelo, A.N., Soares, J.M.C. (1996). Endurance
capacity of soccer players during preseason
and during playing season. U M. Hughes (Ur.).
Notational Analysis of Sport - I & II, Cardiff: UWIC,
str. 73-78.
Reep, C., Benjamin, B. (1968). Skill and chance
in association football. Journal of the Royal
Statistical Society, Series A, 131, 581-585.
Reep, C, Pollard, R., Benjamin, B. (1971). Skill and
chance in bali games. Journal of the Royal
Statistical Society, 134, 623-629.
Reilly, T. (1996), Motion analysis and physiological
demands, In Science and Soccer (Editor: Reilly, T.),
E & FN Spon, 65-81.
Reilly, T. (ur.). (1997). Science and Soccer. London:
E & FN Spon.
Reilly, T. (ur.). (2003). Science and Soccer II.
London: E & FN Spon.
Reilly, T., Holmes, M. (1983). A Preliminary analysis
of selected soccer skills. Physical Education
Review, 6(1), 64-71.
Reilly, T., Thomas, V. (1976). A motion analysis
of work-rate in different positional roles in
professional football match-play. Journal of
Human Movement Studies, 2,87-97.
Reilly, T., Bangsbo, J., Hughes, M. (ur.). (1997).
Science and Football III. London: E & FN Spon.
Reilly, T., Clarys, J., Stibbe, A. (ur.). (1993). Science
and Football II. London: E & FN Spon.
Reilly, T., Hughes, M., Lees, A. (ur.). (1995). Science
and Racket Sports. London: E & FN Spon.
Reilly, T., Lees, A., Davids, K., Murphy, W. (ur.). (1988).
Science and Football. London: E & FN Spon.
Rico, J. i Bangsbo, J. (1996). Coding system to
evaluate actions with the ball during a soccer
match. U M. Hughes (ur.), Notational Analysis of
Sport - I & II (str. 95-90). Cardiff: UWIC.
Russell, D. (1986). A study of passing movements
in relation to strikes at goal in Association
255
Football. Bedford College of Higher Education.
Unpublished undergraduate dissertation.
Sanderson, F.H., Way, K.I.M. (1979) The development
of objective methods of game analysis in squosh
rackets. British Journal of sports Medicine,
11(4), 188.
Savelsbergh, G.J.P., William, A. M., Van der Kamp,
J. , Ward, P. (2002). Visual search, anticipation
and expertise in soccer goalkeepers. Journal of
Sports Sciences, 20 279-287.
Segrave, J.O. , Ciancio, C.A. (1990). An observational
study of a successful Pop Warner football coach.
Journal of Teaching in Physical Education, 9,
294-306.
Sforza, C., Dugnani, S., Mauro, F., Torri, L., Ferrario,
V.F. (1997). Repeatability of the football penalty:
a statistical evaluation by the morphological
variation analysis. In Science and Football III
(eds). T. Reilly, J. Bangsbo and M. Hughes, pp. 240-
246.
Sharp, R. (1986). Presentation: Notation Workshop
in the Commonwealth Games Conference on
Sport Science. Glasgow.
Shea, C.H., Wulf, G. (1999). Enhancing motor
learning through external-focus instructions
and feedback. Human Movement Science, 18, 553-
571.
Shephard, R.J. (1999). Biology and medicine of
soccer: An update. Journal of Sports Sciences,
17, 757-786.
Sherwood, D.E., Rios, V. (2001). Divided attention
in bimanual aiming movements: Effects on
move¬ment accuracy. Research Quarterly for
Exercise and Sport, 72, 210-218.
Siedentop, D. (1991). Developing teaching skills
in physical education (3rd ed.). Mountain View,
CA: Mayfleld.
Sinclair, G.D. (1989). Feedback analysis profile.
In P.W. Darst, D.B. Zakrajsek, V.H. Mancini (Ur.),
Ana¬lyzing Physical Education and Sport
Instruction. Champaign, IL: Human Kinetics, str.
361-368.
Smith, M. (1973). Success in Football. Butler and
Tanner: London.
Spinks, W., Reilly, T., Murphy, A. (2002), Science and
Football IV. London: E & FN
256
Sporiš, G., James, N., Šamija, K., Barišić, V., Milanović, L.
(2012). Latent Structure of soccer in the phases of
attack and defense. Collegium Antropologicum.
Sporiš, G., James, N., Vučetić, V., Jovanović, M.,Rucevic,
M., Vlahović, T. (2011). Are there any differences
in power performance and morphological
characteristics of Croatian adolescent soccer
players according to the team position? Collegium
Antropologicum.
Sporiš, G., Talović, M., Jerković, S., Jerković, M.
(2009). Differences between two World Cups
concerning the field areas and actions during
attack. U M. Hughes, H Dancs, et al. (ur.), Research
in Sport Science (str. 161-169). Cardiff: Data2Win;
Szombathely: University of West Hungary.
Sporiš, G., Vučetić, V., Jerković, M. (2007) Relationship
between kicking and sprinting performance.
elInternational Journal of Performance Analysis
in Sport, 6, 120-129.
Šamija, K., Sporiš, K., Jozak, H., Talović, M., Jelešković,
E. (2010). Correlation between the indicators
of situational efficiency, morphological
characteristics and functional abilities of
football players. Sport Science, 3(2), 39-44.
Šegota, D. (2001). Strukturalna analiza nogometne
igre na temelju elemenata tehnike manifestiranih
u nogometnoj igri. (Magistarski rad, Sveučilište
u Zagrebu). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu
Sveučilišta u Zagrebu.
Štimac, M. (1994). Strukturalna analiza primanja i
dodavanja lopte na utakmicama prvenstva Europe
Švedska '92. (Diplomski rad). Zagreb: Fakultet za
fizičku kulturu.
Taylor, S., Hughes, M.D. (1988). Computerised
notational analysis: a voice interactive system.
Journal of Sports Sciencess. 6, 255.
Taylor, J.B., James, N., Mellalieu, S.D. (2005).
Notational analysis of corner kicks in English
Premier League soccer. In T. Reilly, D. Aranjo
& J. Cabri (Eds.), Science and Football V : The
Proceedings of the Fifth World Congress on
Football (pp. 229-234). London, UK: Routledge.
Tenga, A., Larsen (2003). Testing the Validity of
Match Analysis to describe Playing Styles in
Football, International Journal of Performance
Analysis in Sport 11/2003; 3(2):90-102.
Tiryaki, G., Cicek, S., Erdogan, A.T., Kalay, F., Atalay,
A.T., Tuncel, F. (1997). The analysis of the offen¬sive
patterns of the Switzerland soccer team in the
World Cup, 1994. U M. Hughes (ur.), Notational
Analysis of Sport - I&II (str. 91-98). Cardiff: UWIC.
Treadwell, P.J. (1996). Building knowledge in
sports science: the potential of sports notation.
In M. Hughes (ur.). Notational Analysis of Sport -
I & II, Cardiff: UWIC, str. 43-48.
Trninić, S. (2006). Selekcija, priprema i vođenje
košarkaša i momčadi. Zagreb: Vikta – Marko.
Van Der Kamp, J. (2006). A field simulation study
of the effectiveness of penalty kick strategies
in soccer: late alterations of kick direction
increase errors and reduced accuracy. Journal
of Sports Sciences, 24 (5):467-477. Taylor and
Francis Group.
Van Lingen, B. (1997). Coaching Soccer. Reedswain,
Spring City: USA.
Vickers, J.N. (1996). Visual control when aiming
at a far target. Journal of Experimental
Psychology: Human Perception and Performance,
2, 342-354.
Vincent, W. (1999). Statistics in Kinesiology,
Champaign, IL: Human Kinetics.
Vogt, S. (1996). The concept of event generation
in movement imitation ‒ neural and behavioral
aspects. Corpus, Psyche et Societas, 3, 119-132.
Wade, A. (1967). The F.A. Guide to Training and
Coaching. London: Heineman.
Wells, G.L., Leippe, M. (1981). How do triers
of fact infer the accuracy of eyewitness
identifications? Using memory for peripheral
detail can be misleading. Journal of Applied
Psychology, 66, 682-687.
Wiemeyer, J. (2003). Who should play in which
position in soccer? Empirical evidence and
unconventional modelling. International
Journal of Performance Analysis in Sport - E, Vol.
3: No 1, pp.1-18.
Williams, A. M., Burwitz, L. (1993). Advance cue
utilization in soccer. In Science and Football,
II, (Eds.) T. Reilly, J.Clarys, and A. Stibbe (pp. 239-
243). London: E and FN Spon.
Wilson, K., Barnes, C.A. (1998). Reliability and
validity of a computer based notational analysis
sy¬stem for competitive table tennis. U A. Lees, I.
Maynard, M. Hughes & T. Reilly (ur.), Science and
Racket Sports (str. 265-268). London: E & FN Spon.
Winkler, W. (1988). Match analysis and
improvement of performance in soccer with the
aid of compu¬ter controlled dual video systems
(CCDVS). U T. Reilly, A. Lees, K. Davids & W. Murphy
(ur.), Science and Football. London: E & F Spon.
Winkler, W. (1992). Computer-controlled
assessment ‒ computer and video-technology
for the diagnosis of a player’s performance in
soccer training. U T. Reilly (ur.), Science and
Football II. London: E & F Spon.
Winkler, W. (1996). Computer/video analysis in
German soccer. U M. Hughes (ur.), Notational
Analysis of Sport - I & II (str. 19-31). Cardiff: UWIC.
Winterbottom, W. (1959). Soccer voaching.
Kingswood: The Naldrett Press.
Winters, J.M., Woo, S.L-Y. (1990). Multiple
muscle systems: Biomechanics and movement
organization. New York: Springer.
Withers R.T., Maricic, Z., Wasilewski, S., Kelly,
L. (1982). Match analyses of Australian
professional soccer players. Journal of Human
Movement Studies, 8, 158-176
Wooster, B. , Hughes, M. (2001). Playing patterns
ensuing from the distribution of goalkeepers
in elite men’s association football. In (eds. M.
Hughes and I.M. Franks) pass.com, Cardiff: CPA,
UWIC, pp. 317 – 326.
Wulf, G., Shea, C.H. (2003). Understanding the role
of augmented feed-back: The good, the bad, and
the ugly. U A.M. Williams, NJ. Hodges & M.A. Scott
(ur.), Skill acquisition in sport: Research, Theory
and Practice. London: Routledge.
Yamanaka, K., Hughes, M., Lott, M. (1993). An
analysis of playing patterns in the 1990 World
Cup for association football. U T. Reilly (ur.),
Science and Football II (str. 206-214). London: E
& F Spon.
Yeadon, M.R., Challis, J.H. (1992). Future Directions
for Performance Related Research in Sports
Biomechanics. London: The Sports Council.
Zaal, F.TJ.M., Michaels, C.F. (1999). Catching and
judging fly balls in CAVETM. U M.A. Grealy & J.A.
Thompson (ur.), Studies in Perception and Action
V (str. 148-152). Manwah, NJ: Lawrence Erlbaum.
257
258
Zahvaljujemo sponzorima na ukazanom povjerenju:

259