1.

UVOD
- znanost OPPD proučava pravo i državu kao:
 zbiljske pojave – pojedinačne, historične, vremenski-prostorno uvjetovane
 činjenice zbilje i djelomično sredstvo ljudske volje
 pojave kojima je društvo pokretač, sredstvo i cilj
 dva različita, ali povezana sredstva
 dva sredstva koja mogu poprimiti samostalnu prirodu i cilj
- ona kod pravnika treba razviti smisao za:
o zbiljsko vremensko-prostorno određenje
o moguće povijesno-instrumentalno određenje
o otkrivanje i relativiziranje povijesne, društvene, gospodarske, ideologijske biti u nekoj državi i pravu
o određenje njihove pravne prirode
- spoznaje ove discipline ne bi trebalo shvaćati kao:
 dogmatske, vječne nepromjenjive pojave koje su same sebi svrha
 puka sredstva povijesnim uvjetima neograničene volje
- razdoblja u razvoju znanosti OPPD:
a) Antičko razdoblje (od 5. stoljeća prije Krista do 5. stoljeća poslije Krista)
b) Razdoblje ranog kršćanstva (od 4. do 12. stoljeća)
c) Glosatori (od 11. do 13. stoljeća)
d) Postglosatori ili Komentatori (od 13. do 16. stoljeća)
e) Elegantna pravna škola ili Francuska historijska škola (u 16. i 17. stoljeću)
f) Škola prirodnog prava (u 17. i 18. stoljeću)
g) Razvoj historije države i prava u 17. i 18. stoljeću
h) Historijska škola prava (u 19. stoljeću)

2. ANTIČKO RAZDOBLJE
- traje od 5. stoljeća prije Krista do 5. stoljeća poslije Krista
- državu i pravo, sve ljudsko i zemaljsko, u početku se smatra predmetom volje bogova (teokratska škola)
- unatoč promjenjivosti božje volje, postoje neke redovitosti i zakonitosti – uspostavlja se veza između božanskih istina i
povijesnih istina i zbivanja (običaji imaju atribut božanske pravde, a država i vlast snagu božanskog zakona)
- u 5. stoljeću prije Krista, u helenskom svijetu počinje racionalizacija razmišljanja o svijetu, pa i državi i pravu
- počinje se primjećivati samostalnost ovozemaljskih životnih zakonitosti u odnosu na bogove
- počinje proces izdvajanja znanosti iz teologije; u to vrijeme u Grčkoj se razvija filozofija, povijesna mudrost
- najstarije podatke o državi i pravu u helenskom svijetu daju logografi i perijegeti (Ilijada, Odiseja)
- nastaju dvije linije promišljanja o državi i pravu: kroz povijesne pojedinačnosti (Aristotel, Herodot) i kroz pojmovne
općenitosti (Platon, Sokrat)
 Herodot: Historija
- prozvan ocem povijesti; živio je u Maloj Aziji, diljem helenskog svijeta, u Egiptu, Perziji, pa ga se smatra kozmopolitom
- tijekom svojih putovanja dopunjavao svoje djelo, pišući totalnu povijest – o pojedinim zemljama, običajima, kulturama
- vidio je povijest kao igru sila kojom upravljaju bogovi, pa se često osporavala historijska vrijednost njegovog djela
- opisuje događaje širokog vremensko-prostornog raspona, ali bavi se i svojim vremenom
 Tukidid: Peloponeški rat
- grčki strateg iz Atene, sudjelovao u peloponeškim ratovima
- piše samo o svom vremenu, koristeći zbiljski rječnik bez mitologiziranja – smatran vrhuncem antičke povijesti
- daje širok uvid u helenski svijet, ali i moralno-političkom profilu Atenjana, o demokraciji i demagogiji, …
- njegovo djelo povezano je s političko-stranačkim spletkama tada aktualnim u njegovoj sredini
 Ksenofont: Helenika, Anabaza (Uspinjanje), Uspomene o Sokratu
- grčki vojskovođa, opisuje helenski svijet i Perziju svog vremena
- opisuje socijalnu psihu atenskog društva i demokracije govoreći o Sokratovoj sudbini
- kao i Tukidid, kritizira atensku demokraciju
 Platon: Država, Zakoni
- razvija mišljenje o državi kroz pojmovne općenitosti – svoju viziju idealne države nudi sicilijanskom tiraninu, jer je bila
potpuno neprihvatljiva u Ateni (kasnije postaje svjestan njene manjkavosti, pa ublažava svoje metode u Zakonima)
 Aristotel: Politeia (Državno uređenje), Politika, Ustav Atenski
- želi dokučiti državu i pravo pomoću iskustva o njima; s učenicima prikuplja građu o 158 polisa, uglavnom helenskim
- u Politici iznosi teoriju o historiji, državi i pravu

1
  Polibije: Opća historija
- veliki grčko-rimski historik, provodi 20 godina u Rimu kao talac doveden s Peloponeza
- Rimljani unatoč ratničkoj premoći ostaju intelektualno inferiorni u odnosu na helenističku kulturu, pa školovani Grci prenose
kulturno naslijeđe na Rim – Polibije opisuje razdoblje od 264. do 146. godine prije Krista, baveći se rimskim ustavom
- svoje djelo naziva pragmatičkom historijom, no sačuvano je samo 5 od ukupno 40 knjiga
 Eratosten: Geografija
- Grk iz Kirene, astronom i geograf, radio kao upravitelj biblioteke u Aleksandriji
- širenjem Starog svijeta javlja se potreba za stvaranjem paralelnog povijesnog prikaza, jer je dotad svaki grad povijest računao
prema vlastitom vremenu – stoga je Eratosten počeo stvarati zajedničku kronologiju, pri čemu je zajedničkim početkom
odredio pad Troje
 Maneto: Egipatska kronika (Aegyptiaca)
- veliki svećenik iz Heliopolisa, piše svoje djelo po želji Ptolomeja II.
- sačuvani su samo bitni dijelovi u prijepisu židovsko-grčkog povjesničara Josephusa Flaviusa

- vremenski, Rim obuhvaća Mediteran već od Polibija, stoga se to razdoblje smatra početkom povijesti rimske države i prava,
iako ono nije prisutno među svim narodima koji su pripadali Carstvu
- rimsko pravo i država su historijsko praktični, a vrlo je naglašena potreba povijesnog iskustva u trenutnoj vlasti
- u pogledu historije prava, rimski pravni pisci stoga pišu samo neke povijesno-pravne digresije:
 Sextus Pomponius: Enhiridion (o historiji nastanka prava i državnih službi)
 Gaj (o historiji Zakona 12 ploča) i Ulpijan (o historijskom razvoju darovanja)
- ovakvo stanje historijske pravne znanosti je posljedica rimskog pragmatizma, ali i vladajućih filozofija – epikurejske,
stoičke i skeptičke koje nisu poticale historijski empirizam
- poslije Polibijusa, Grci koji se bave historijom rimske države su Diodor Sikulski, Dionizije iz Halikarnasa i Strabon s Ponta
- među ostalim grčkim historicima ističu se još Josephus Flavius, Plutarh i Apijan, a važni Rimljani su Terrentius Varro
(Antiquitates), Marcus Tulius Cicero, Gaius Julius Cesar, Titus Livije, Cornelius Tacitus
- rimska povijest zbog političkog pragmatizma nije dosegnula grčke uzore; počinje razdoblje ranog kršćanstva

3. RAZDOBLJE RANOG KRŠĆANSTVA

- traje od 4. do 12. stoljeća poslije Krista
- u prvim stoljećima, kršćanstvo se razvija kao vjera izrabljivanih i poniženih, zbog čega ga rimska vlast progoni
- najokrutniji su progoni cara Dioklecijana krajem 3. stoljeća
- početkom 4. stoljeća, car Konstantin smatra da bi kršćanstvom mogao ujediniti brojne narode u Rimskom carstvu, pa 313.
godine donosi Milanski edikt – odonda počinje poistovjećivanje kršćanstva i rimske države
- tijekom Justinijanove vladavine, na drugom ekumenskom koncilu u Carigradu 553. godine, poslušna crkva (ecclesia
oboediens) postaje vladajuća crkva (ecclesia regans) – vjera kao ideologija postaje puko sredstvo vladanja
- car postaje najviši predstavnik boga na zemlji

 RAZVOJ KRŠĆANSKE DOGMATIKE

- počinje u 3. stoljeću; prije toga se kršćanska teologija svodila na apologetiku (obranu kršćanskog vjerovanja)
- razvija se neoplatonistička filozofija (Plotin, Apulej, Porfirije) koja će u kršćanstvu dominirati do 13. stoljeća
- u 4. stoljeću počinje djelovati najveći crkveni otac ranog kršćanstva, Aurelije Augustin:
o životno djelo u 22 knjige – De civitate Dei (O Božjoj državi)
o prihvaća postojanje i razuma i vjere – nije želio izgraditi potpuno racionalni sustav vjerovanja
o njegovo djelo moglo bi se svesti na Tertulijanovu misao: Credo quia absurdum (vjerujem jer je nerazumno)
o povijest je sukob dobra i zla (analogija sa sukobom grčko-rimske kulture i barbarskih Germana krajem 4. st.)
o on ne zamišlja nikakvu idealnu državu ni teokraciju – država je nužno, prirodno, prolazno zlo
o njegovo djelo dopunio je njegov učenik Orozije svojim djelom Historia contra paganos
o Augustin zastupa egzistencijalni realizam – i država i crkva nisu u mogućnosti upravljati poviješću
o kad one za to postanu sposobne, nastat će tomizam Tome Akvinskog, dan u djelu Summa theologica

 SUSTAVNO MIŠLJENJE O DRŽAVI I PRAVU

- na području mišljenja o državi i pravu, dosezi su vrlo slabi
- jedina zastupljena teorija je teorija crkve, koju predvodi Euzebije:
 biskup iz Palestinske Cezareje, najveći ranokršćanski historik („kršćanski Herodot“)
 glavna djela su mu Kronika svijeta iz 303. koju je na latinski preveo sv. Jeronim i Crkvena povijest, najvažnije vrelo
za prva tri stoljeća kršćanstva; njime Euzebije postaje „ocem crkvene povijesti“
- u razdoblju do 12. stoljeća, sve europske države su privremene i nepredvidive, pa nisu podobne za sustavno proučavanje
- slično je i s pravom koje je uglavnom običajno; ističe se jedino Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis)

2
- crkveno pravo je također običajno, a time i partikularno; temelji se na:
 kanonima – privatne zbirke zaključaka crkvenih sabora, od 6. stoljeća (canones)
 nomokanonima – državne odredbe o crkvi
- u razdoblju do 12. stoljeća, znanost historije države i prava je u velikom padu, kao i europsko društvo općenito
- u tom razdoblju počinje se širiti i razvijati islam preuzimanjem antičkog naslijeđa (klasična kultura islama od 8. do 12. st.)
- na islamsko-arapskim dosezima kršćanstvo se ponovno uspinje, pa u 12. stoljeću počinje skolastika
- sada se znanje ne temelji na opće-ideološkim, teološkim temeljima, nego nastaju novi samostalni ogranci
- jedan od njih je i pravna znanost

4. GLOSATORI
- u 10. stoljeću dolazi do gospodarskog, demografskog, kulturnog napretka Zapadne Europe – ona je politički rascjepkana i
podijeljena, pa taj prostor ujedinjuje kršćanstvo koje kao ideologija postaje vrsta vlasti
- dok je na Zapadu vjera počela nadzirati vlast, na Istoku vlast ima kontrolu nad vjerom
- na temelju sve većih razlika, 1054. dolazi do crkvenog raskola i počinju se suprotstavljati dvije crkve:
o katolička (grč. katolikos – opći, ekumenski, cjeloviti)
o pravoslavna (grč. ortodoksna – pravovjerna)
- razvoj poljoprivrede dovodi do demografskog rasta, a ovaj do razvoja pojedinih vještina obrta
- sve su češća i razvijenija gradska naselja, koja predstavljaju centar trgovine i obrtništva – zbog toga postaju privlačna
pljačkašima, pa ih se utvrđuje (takve srednjovjekovne utvrde nazivaju se burgovima, a njihovo stanovništvo buržoazijom)
- buržoaziju čine slobodni ljudi koji se uglavnom bave obrtništvom i trgovinom
- ove promjene karakteristične su za Zapad, a trgovina i križarski ratovi ubrzavaju takav proces i u islamskom svijetu i Bizantu
- razvojem trgovine sve je veća potreba za pismenim uobličenjem i pravnim određenjem poslovnih odnosa – pravo je tada
bilo običajno, a time i nedovoljno za svaki odnos preko običajno-mjesnih granica
- u Italiji je vrijedila Justinijanova kodifikacija, koja s vremenom počinje imati sve veći utjecaj:
o na istoku: 1045. u Carigradu osnovana pravna škola koja se bavi tim djelom
o na zapadu: u 10. stoljeću u samostanu Cluny počinje Gregorijanska reforma crkve, nazvana po papi Grguru
- do 12. stoljeća, svaka učenost je bila vezana za samostane i izolirana od mogućih pljački i napada
- pojavom obrta i trgovine, širenjem gradova, kultura i učenost smještaju se u grad paralelno s razvojem gotike i skolastike
- od 11. stoljeća, obrt i trgovina stvaraju pravni promet utemeljen na privatnom vlasništvu
- potrebno je pravno uobličiti poslovne odnose – to rade učeni ljudi, isprva svećenici (clerus – zajednica svećenika)
- oni se pritom služe Justinijanovom kodifikacijom, koju smatraju pravnom biblijom – rimsko pravo nije bilo nametnuto od
vlasti, nego je bilo najprihvatljivije zbog svoje pravne logičnosti
- društvene potrebe i praksa nisu shvaćene kao cjelina, nego kao niz pojedinačnih i posebnih pravnih odnosa za koje treba naći
pravno rješenje (lat. casus – slučaj)

 DJELOVANJE ŠKOLE
- početkom 12. stoljeća, Irnerius u Bologni osniva pravnu školu u kojoj poučava rimsko pravo
- njeni učenici proučavaju Corpus iuris civilis tako da pišu tumačenje riječi i sadržaja
- to tumačenje nazivalo se glossama, a dijelile su se na:
 glossae interlineales – pisane između redaka (inter lineas)
 glossae marginales – pisane na rubu teksta (in margine)
- proučavali su se samo oni dijelovi Kodifikacije potrebni u praksi (najviše obvezno pravo)
- glosatori su rimsko pravo proučavali:
 pragmatično – glavno mjerilo je svrha, korist i istina proučavanja
 kazuistički – praksa je niz pojedinačnih slučajeva koji traže rješenje
 fragmentarno – proučavaju se dijelovi potrebni u praksi
 antihistorijski – ne zanimaju ih promjene i razvoj rimskog prava
 dogmatski – tumače Corpus kao nepromjenjivi autoritativni sud, iako im on nije nametnut od vlasti
- ovim načinom proučavanja glosatori su izgradili dogmatsko-pozitivnu metodu kasnijeg europskog praktičnog prava
- nakon bolonjske, osnivaju se i druge pravne škole u sjevernoj Italiji (Pavia, Padova)
- najpoznatiji Irneriusovi sljedbenici postaju: Martinus, Bulgarus, Jacobus, Hugo, a kasnije Azo i Accursius
- glosatorski stil proučavanja rimskog prava naziva se mos docendi italicus
- pritom se javio problem razlikovanja među tumačenjima različitih glosatora, pa je slavni bolonjski učitelj Franciscus
Accursius sredinom 13. stoljeća objavio djelo Glossa magistralis seu ordinaria – tu je ujedinio sve najpoznatije glose tako što
ih je poredao ispod odredbe rimskog prava na koju se odnose (ovime počinje škola postglosatora)

3
 5. POSTGLOSATORI
- djeluju u razdoblju od 13. do 16. stoljeća, bave se rimskim pravom u tumačenju glosatora
- kako su glose narasle do opsežnih objašnjenja (aparatus), kasnije ih se prepisuje samostalno
- glose su katkad bile u obliku traktata, opširnog izlaganja nekog pravnog pitanja
- nastoje ukloniti razlike među tumačenjima glosatora i utvrditi zajedničko mišljenje učitelja (communis opinio doctorum)
- u 13. stoljeću otvaraju se brojne pravne škole (Perugia, Pistoia, Pisa, Paris, Toulouse, Oxford, Salamanca)
- novac postaje uobičajen, koristi se u brojnim gradovima; stvaraju se nove vrste zajednica profesora i studenata (universitas)
- nastaju prve zbirke običajnog prava, a raste i interes za rimsko javno pravo
- započinje stvaranje državnog stručnog sudsko-upravnog osoblja, a potrebe za pravnicima i dalje rastu
- rimsko pravno naslijeđe sve više prodire u Zapadnu Europu
- postglosatori nastavljaju iste metode kao i glosatori, razvijajući pravnu tehniku i terminologiju
- pritom se izdvajaju:
 Cinus de Pistoia
 Bartolus de Sassoferato – najvažniji postglosator, nastoji ukloniti razlike u pojedinim recepcijama rimskog prava;
označava početak međunarodnog privatnog prava
 Baldus de Ubaldis
- krajem 15. stoljeća nastaju prve nacionalne države u obliku neograničenih monarhija (Engleska, Španjolska, Francuska)
- vladari kao subjekti sui generis počinju tražiti uporište uređenja države i prava u rimskoj tradiciji

6. ELEGANTNA PRAVNA ŠKOLA

- poznata i kao Francuska historijska škola, traje u 16. i 17. stoljeću
- povećava se gradsko stanovništvo, unutar kojega dolazi do raslojavanja
- počinje privatizacija feuda i zamjene feudalne vojne službe porezima; buržoazija preuzima učenost
- stvaraju se temelji za nacionalne vjere, a uloga univerzalnog kršćanstva slabi
- svjetovni vladari pomoću vjere žele postati tvorci duha nacije („vladar po božjoj milosti“)
- prizivaju legalizam i na polju morala (npr. indulgencije), pa se javlja i otpor (Lutherovih 95 teza 1517.)
- uzdizanjem renesanse i humanizma počinje odvajanje kršćanske vjere i morala i poseže se za antičkim naslijeđem kao
vremenom kad duhovnu kulturu još nije preuzela politička dogma kršćanstva
- sva ova događanja utjecat će na nastanak i razvoj Elegantne pravne škole
- osim općih uvjeta renesanse, bitne odrednice ove škole su i političke prilike u Francuskoj 16. stoljeća
- francusku stalešku kraljevinu obilježava slabljenje skupštine staleža i jačanje moći kraljeva
- stoga je početkom 16. stoljeća u Francuskoj prisutan apsolutizam
- Elegantna škola nastaje na francuskom dvoru, kojeg u to vrijeme simbolizira kraljica-majka Katarina Medicci
- ona predstavlja sponu u prijenosu rimskih pravnih i političkih ideja s papskog dvora na francuski
- europski kraljevi žele svoj apsolutizam opravdati rimskim pravom koje jedino ima svojstvo znanstvene istine
 Machiavelli: Vladar, 1513. (njegov nepotpuni realizam nije donio nikakve nove spoznaje europskim vladarima)
 Jean Bodin: Šest knjiga o državi, 1576. (teorijski-pravno uobličena ideja apsolutne monarhije, bit države je suverenost)
 DJELOVANJE ŠKOLE
- u 16. stoljeću, rimsko pravo se ne proučava u Italiji nego zapadnije, u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj
- proučava se klasično doba sa svojim pravnim vrelima iz prva 3 stoljeća nove ere, a ne samo Kodifikacija i glose
- rađa se historijska pravna metoda, jer se proučava povijesni slijed promjena i razvoja prava kroz zbiljski život
- osim pravnih instituta, proučavaju se i društveno povijesne prilike u kojima su oni nastali
- elegantni pravnici zbog opsežnosti razlikuju:
o historiju zakona (historia legum)
o historiju pravne zbilje (historia iuris)
o historiju starina (antiquitates iuris)
- metoda ove škole poučavanja zove se mos docendi Gallicus/francicus, jer se razvija uglavnom u Francuskoj
- glavni predstavnici su Francuzi Cujacius, Jacobus, Donnelus, Balduinus, Duarenus, Baro, Hotomanus i Talijan Alciatus
- po njima, pravna znanost je slijepa bez historijske metode (Sine historia caecam esse iurisprudentiam.)
- unutar ove škole postojalo je i proturječje – rimsko pravo počiva na državnom zakonodavnom apsolutizmu, što je protivno
svemu što bi ograničavalo državu u njenoj svemoći
 Ulpianus: Quod principi placuit, legis habet vigorem. (Što se vladaru sviđa, to ima snagu zakona.)
 Ulpianus: Princeps legibus solutus est. (Vladar je oslobođen zakona.)
 Ulpianus: Principis officium te vetat esse pium. (Vladarska služba ti zabranjuje da budeš pošten.)
 Oboedientia est legis essentia (Poslušnost je bit zakona)

4
- u ovim izrekama traži se uporište nastajuće zakonodavne suverenosti svake države, što vodi do zatvaranja država u vlastito
pravo i njegovu isključivost – zbog toga je ova škola bila kratkotrajna
7. ŠKOLA PRIRODNOG PRAVA
- europsko gospodarsko težište pomiče se na gradski Zapad, a temelji se na trgovini i obrtu
- poljoprivreda počiva na radu slobodnih seljaka, a novac i ekonomija počinju upravljati društvenim životom
- u takvoj okolini razvija se intelektualni i moralni individualizam
- osnovna društvena vrijednost postaje razborit i marljiv pojedinac – razum i rad su najuzvišenije vrline
- čovjeka se počinje shvaćati kao biće razuma; on se rađa kao tabula rasa, a samoostvaruje se vlastitim znanjem
- pritom je pojam zdravog razuma izjednačen s pojmom logičke uvjerljivosti – zato temeljem svakog mišljenja i znanja postaju
matematika (kao geometrija) i fizika (kao mehanika) – one su se protezale na sva polja bitka i mišljenja
- ovakva shvaćanja plod su racionalističke filozofije 17. stoljeća koju predvodi Rene Descartes
- uočava se da je razum svojstven svim ljudima, pa stoga čini opću pojedinačnost
- u ovakvom razmišljanju nema mjesta za povijesno iskustvo i relativizam, kao ni za vrijednosni sud – temelj je logička istina
- ljudi postaju razumni kad vlastitim razumom dosegnu logičku istinu, a potom ta logika upravlja njihovim postupcima
- stoga se odbacuju povijesna praksa i slojevitost duha i duše
- što se tiče međudržavnih prilika u Europi početkom 17. stoljeća, europske apsolutne monarhije šire trgovačko-kolonijalne
staze po cijelom svijetu, pa dolaze u kontakt s raznim narodima i vjerama
- istovremeno se u Europi vodi 30-godišnji rat, koji okvirno ima vjerski izgled, kao borba katolika i protestanata
- europski međudržavni odnosi više ne počivaju na kršćanskom jedinstvu, a apsolutna državna suverenost mora naći granicu
koja bi omogućila odnose među državama i građanima različitog naslijeđa – takve okolnosti pogoduju nastanku Škole
prirodnog prava
 DJELOVANJE ŠKOLE
- počinje 1625. godine, kad je Hugo Grotius objavio knjigu O pravu rata i mira (De iure belli ac pacis)
- predstavnici: Grotius, Locke, Puffendorf, Wolf, Montesquieu, Voltaire, enciklopedisti, …
- ova škola ima obilježja moralno-političke filozofije; glavna metoda je racionalistička
- odbijaju se historija i iskustvo, tj. usvajanje dogmatskog i apstraktnog racionalizma
- predstavnici škole prirodnog prava poistovjećuju sve logičko, racionalno s mogućim, zbiljskim
- taj apstraktni voluntarizam i intelektualni dogmatizam čine ih prosvijećenim etatistima
- unutar ove škole razvijaju se neke oprečne političke doktrine:
 totalitarni etatizam, Hobbes
 liberalni i ograničeni etatizam i legalizam, Locke
 liberalni individualizam sličan aristokratskom liberalizmu, Montesquieu
 kolektivistički totalitarizam, Rousseau
- racionalističkom metodom moglo se dospjeti do raznih pravnih i ustavnih rješenja, stoga je dolazilo do razilaženja o vlasti:
 Hobbes: svaka de facto vlast je legitimna
 Rousseau: legitimna je država u kojoj zakonodavnu vlast vrši sav narod
- do neslaganja dolazi i po pitanju odnosa između raznih vlasti:
 Montesquieu: samo države s podjelom vlasti neće se pretvoriti u diktaturu (teorija o podjeli vlasti)
 Rousseau: suvereni zakonodavac treba određivati sve ostale nadležnosti (teorija o jedinstvu vlasti)
- svi predstavnici ove škole usvajaju nekoliko političkih aksioma:
o svi ljudi se rađaju jednaki i slobodni, i po tome su braća
o čovjek je vlasnik svoje slobode i svog rada – kada svoj rad utjelovi u prirodu onda postaje i vlasnikom tog dijela
prirode, proizvoda
- već u 18. stoljeću počinje intelektualna destrukcija ove škole, društveni realizam počinje potiskivati politički racionalizam
 Montesquieu – započinje literaturom (Perzijska pisma) koju uzdiže do političke filozofije (O duhu zakona)
 David Hume – razum se razlikuje na razini deduktivne spoznaje, razini empirizma, razini vrijednosnog polja, te razini
društvenog polja (Rasprava o ljudskom razumu)
 Burke – ljudsko biće je složeno; razum ima površnu ulogu, ističe kolektivnu inteligenciju i civilizaciju
- započinje nacionalni idealizam i romantizam
- unatoč antihistoricizmu, ova škola dovodi do novih spoznaja o historiji – počinju se razlikovati mišljenja o prirodnom pravu
- neki ga vide kao povijesnu zbilju a neki kao metodološku pretpostavku (ove spoznaje povezane su sa suverenitetom i
legitimitetom vlasti – legitimna je samo ona vlast koja počiva na pristanku onih nad kojima vlada)
- javlja se pitanje: Je li jednom dati pristanak dovoljna osnova legitimitetu vlasti, ili je legitimna samo ona vlast koja ima
pristanak žive generacije kojom vlada?
- prvoj opciji sklonija je struja monarhizma, dok drugu zagovaraju pripadnici demokratske struje (Rousseau)
- ova škola ima važnu ulogu u političkim zbivanjima 18. stoljeća – na njenim postavkama baziraju se državno-pravni akti
doneseni nakon američke i francuske revolucije

5
- unatoč ograničenosti političkog i intelektualnog voluntarizma, racionalizma i dogmatizma, škola prirodnog prava ostavlja
značajan trag u razvoju znanosti o pravu i državi
8. RAZVOJ HISTORIJE DRŽAVE I PRAVA
- škola prirodnog prava u 17. i 18. stoljeću neuspješno je pokušala zamijeniti vladajuću kršćansku političku doktrinu
- u pogledu samog prava, škola prirodnog prava otklanja historicizam, običajni empirizam i relativizam – naglašava čistu
racionalno-pravnu konstrukciju koja je djelo savršenog pravnog razuma
- ona teži izradi savršenih zakona – ne po mogućnostima u vremenu, nego po apstraktno-logičkoj utemeljenosti
- u stvarnosti, do 17. stoljeća još su postojala različita običajna prava – tada dolazi do stvaranja jedinstvenih nacionalnih
država u obliku apsolutnih monarhija (Francuska, Španjolska) i javlja se potreba za općenacionalnim pravnim običajima
- to potiče razvoj nacionalno-pravne historije
- dok je u katoličkim zemljama svaki racionalizam imao izgled škole prirodnog prava, u protestantskoj Njemačkoj nije
potisnuta historija – ona se povezuje s razumom; predvodnik ovakvog razmišljanja bio je Leibniz

 GOTTFRIED WILHELM LEIBNIZ: Nova metoda

- izgrađuje povijesni relativizam – ne osporava razum, ali relativizira spoznaju
- u svojoj filozofiji o društvu i pravu, naglašava da je svijet povezan i jedinstven (misao o evoluciji)
- sadašnjost u sebi nosi i prošlost i budućnost – cjelovita društvena spoznaja moguća je samo kao historijska spoznaja o svim
dijelovima cjeline (ove teze čine Leibniza osnivačem teorije o historiji prava)
- potiče sakupljanje podataka za pregled opće pravne povijesti (theatrum legale)
- on razlikuje unutarnju i vanjsku pravnu historiju, koje mogu biti nacionalne i opće:
 unutarnja – proučava pravne i državno-pravne institute (ako proučava više pravnih sustava – opća)
 vanjska – proučava sve društvene pojave povezane s pravom (ako proučava više društava – opća)

 MONTESQUIEU: O duhu zakona

- preuzima velik dio Leibnizovog učenja
- duh, odnosno opću bit prava određuju utjecaji među zakonima i društveno-prirodnom sredinom
- prirodnu sredinu kroz povijest ne uobličuju samo fizička, nego i duhovna svojstva čovjeka
- novost u njegovom učenju predstavlja veza između društvenih i izvan-društvenih uvjeta sredine – zakoni su blisko
povezani s načinom na koji ljudi namiču sredstva za život
 izlaže političku filozofiju koristeći pozitivno-historijsku metodu
 pritom izgrađuje suvremeno politološko i ustavno-pravno nazivlje
 pravo stavlja iznad trenutnih nosilaca vlasti, vidi ga kao jamac slobode
 izgrađuje teoriju podjele vlasti i naglašava razliku između naroda i države

 GOTTINGENSKA ŠKOLA PRAVA

- glavni predstavnici ove škole su J.H. Pitter i Gustav Hugo
 J.H. Pitter
- osnivač Gottingenske škole prava, pod utjecajem Leibniza i Montesquieua
- proučava njemačko državno pravo, što vodi u historiju jer je krajem 18. stoljeća Njemačko carstvo jedva postojalo
- stoga Pitter ukazuje na srednji vijek kad je ono bilo politički stvarno
- ističe samostalnost pravne historije koja osim pravnih instituta proučava i promjene u ozbiljenju pravnih normi
 Gustav Hugo
- bavi se građanskim pravom, tražeći izvor prava
- smatra da stvaralac prava nije država, nego je ono ishod postupnog stvaralačkog razvoja, rezultat narodnog običaja
- država izdavanjem zakona samo uobličuje ono što već postoji u narodnoj svijesti
- zagovara empirijsku metodu u pravnoj historiji, dok historijska metoda ima značenje organskog razvoja prava
- također razlikuje vanjsku i unutarnju pravnu kulturu, ali sužava njihov objekt:
o vanjska – proučava pravna vrela i njihov razvoj
o unutarnja – proučava razvoj pravnih instituta i grana

6
 9. HISTORIJSKA ŠKOLA PRAVA
 UVJETI NASTANKA
- temelji ove škole postavljeni su za trajanja Njemačkog klasičnog idealizma (Hegel, Kant, Fichte, Schelling)
- ovo učenje nastaje i na temelju iskustva francuske revolucije i njenih međunarodnih posljedica
- razmeđe 18. i 19. stoljeća obilježila su 2 genija, Napoleon i Hegel
- Hegel 1807. objavljuje Fenomenologiju duha, u kojem razvija svoju filozofiju povijesti i prava
- u njoj ističe kako društvene pojave nisu slučajnost, nego njima vladaju zakoni; jedinka univerzalne ljudske povijesti je nacija
- kad je 1814. Napoleon abdicirao, u Njemačkoj se javljaju protivnici Napoleonova zakonika, pa je on opozvan
- iste godine A. Thibaut objavljuje brošuru O potrebi općeg građanskog prava za Njemačku, u kojoj zagovara donošenje
unificiranog njemačkog građanskog zakonika, po uzoru na Code civil

 DJELOVANJE
- glavni predstavnik ove škole je Friedrich Karl von Savigny, koji se protivi Thibautovom prijedlogu
- 1815. objavljuje brošuru O pozivu našeg vremena u pogledu zakonodavstva i pravne znanosti
- uspostavlja svoju filozofiju prava kojom postaje osnivač Historijske škole prava
- naglašava nacionalnu posebnost prava koje je dio duha nacije
- pravo je izraz općih uvjeta života i sredine jednog naroda
- stupanj nacionalne posebnosti i njena različitost određuje stupanj usvajanja stranog – nešto strano može prodirati u duh nacije
ako ga ona već sadržava, pa joj onda to zapravo nije strano
- pravo svakog naroda prolazi kroz prirodni razvoj koji ima 3 stupnja:
1) stupanj narodnog običajnog prava
2) stupanj znanstvenog prava
3) stupanj ozakonjenja kodifikacije
- svakom stupnju ovog razvoja odgovara opće stanje duha nacije, ali i uvjeti i način života
- osim Savignyja, za historijsku pravnu školu važni su još:
 Georg Friedrich Puchta – proširuje Savignyjevu teoriju, te ju povezuje sa Schellingovom romantičarskom
filozofijom; proučava i državu: smatra da je monarhija najbolji oblik vladavine, feudalne udruge su najbolji jamac
slobode, vlast je od boga (Običajno pravo, 1828.)
 Edward Gans – osporava teorijske postavke Historijske škole zajedno s Hegelom; njen glavni nedostatak je
preumanjena uloga države u stvaranju prava, jer je ona utjelovljenje duha nacije pa treba biti i stvaralac prava
 Baltazar Bogišić – proučava narodna prava južnih Slavena (Opći imovinski zakon za kneževinu Crnu Goru, 1888.)

- cilj i učinak ove škole bio je proučavanje njemačkog narodnog prava

- nakon obnove njemačkih država 1815. uspostavljeno je ranije pravo – Njemačka još nije imala jedinstveni građanski zakonik
zbog tog nejedinstva, a ne zbog Historijske škole (čak i kad je 1871. stvoreno Njemačko carstvo, prošlo je 30 godina do
nastanka Njemačkog građanskog zakonika, 1900.)
- unatoč tome, Historijska pravna škola imala je snažan politički učinak