Professional Documents
Culture Documents
Sociologija Maksa Vebera
Sociologija Maksa Vebera
SOCIOLOŠKA HRESTOMATIJA VI
UREDNIK
RUDI SUPEK
SOCIOLOGIJA
MIHAJLO ĐURIC
MAKSA VEBERA
SOCIOLOGIJA
MAXA WEBERA
1 964
MATICA HRVATSKA
ŠTAMPARIJA „OGNJEN PRIČA", ZAGREB
ZAGREB
MIHAILO ĐURIĆ
t
UVOD
U sociološkim krugovima na Zapadu je tokom posle-
dnjih deset—petnaest godina naglo poraslo interesovanje i o-
duševljenje za delo Maksa Vebera (Max Weber), i može se
slobodno reći da je u ovom periodu Veberov uticaj dostigao
razmere kojima se meri samo uticaj najvećih među velikima.
Po gotovo nepodeljenom sudu merodavnih predstavnika za
padnoevropske i američke sociologije, Veber spada u red naj
većih i najznačajnijih mislilaca našeg stoleća, a čak i u širo
kim neakademskim krugovima Veberova dela uživaju danas
ugled klasičnih dela sociološke literature. Da ovo interesova
nje i oduševljenje za delo Maksa Vebera nije samo deklara
tivno po karakteru najbolje se vidi po tome što se od zavr
šetka drugog svetskog rata naovamo Veberove knjige sve
češće pojavljuju u novim nemačkim izdanjima i engleskim
prevodima 1 , i što sve veći broj sociologa mlađe generacije ori-
jentiše svoi rad prema izvesnim ključnim tačkama Vebero-
vog shvatanja čoveka i društva. Izuzev možda samo Marksa
(Marx) i donekle Frojda (Freud) — čiji uticaj, uostalom,
prelazi granice sociologije kao posebne društvene nauke — ni-
ko nije tako snažno i duboko podstakao sociološku maštu i
toliko obogatio sociološku misao kao što je to učinio Maks
1
Najveći broj novijih nemačkih izdanja priredio je Johannes
Winckelmann, koji je pojedina dela i dopunio nekim ranije neob
javljenim Veberovim rukopisima. Pregled najvažnijih engleskih
izdanja može se naći u knjizi: Reinhard Bendix, Max Weber: An
Intellectual Portrait (Garden City, N. Y.: Doubleday and Co., Inc.
1960) str. 10—11. Ο Veberovom uticaju na američku sociologiju
vidi Günther Roth und Reinhard Bendix, »Max Webers Einfluss
auf die amerikanische Soziologie«, Kölner Zeitschrift für Sozio
logie und Sozialpsychologie, XI/1 (1959), str. 38—53. Nedavno je
izašao iz štampe italijanski prevod Veberovog glavnog dela Pri
vreda i društvo, a u pripremi su i prevodi istog dela na španski i
francuski. Ovaj podatak navodi Johannes Winckelmann u svom
prikazu italijanskog prevoda: Kölner Zeitschrift für Soziologie
und Sozialpsychologie, XIV/4 (1962), str. 735—736.
7
Veber. U izvesnom smislu treba reći da se s Veberom može prava, ekonomije, privredne i kulturne istorije — Veber se
porediti samo još Emil Dirkem (Emile Durkheim), koji se, počeo baviti sociološkim problemima u poodmaklim godina
inače, toliko razlikuje od njega u nizu bitnih tačaka, uprkos ma, tako da ga je smrt zatekla upravo u trenutku kad je
tome što je u nekim drugim ne manje važnim tačkama toliko užurbano pripremao za štampu svoje monumentalno delo
blizak njemu. Da li je onda čudno što savremena sociologija Privreda i društvo. Ali nije sva nesreća u tome što Veber nije
u Veberu i Dirkemu slavi svoje prave osnivače, dok Konta dočekao objavljivanje dela u kome je pokušao da na siste
(Comte) i Spensera (Spencer), koji su joj pored imena dali matski način izloži svoje sociološko stanovište. Jer iako uvod
i prve teorijske podsticaje, ubraja samo u svoje najstarije na glava knjige Privreda i društvo sadrži obuhvatnu i logički
pokrovitelje? povezanu mrežu socioloških kategorija, uzeto u celini, ovo
Međutim, za svoga života Veber je jedva bio poznat van delo nije nikakav zaokrugljen sociološki sistem. U stvari, ovaj
granica svoje zemlje, a i u zemlji kojoj je toliko bio privr rad, koji predstavlja jedinstven pokušaj teorijske sinteze ne
žen njegov uticaj ni izdaleka nije bio tako dubok i obuhva- preglednog istorijskog materijala, ima izrazito fragmentaran
tan kao što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na današnju karakter, i to kako u spoljašnjem tako i u unutrašnjem po
situaciju. Mada je već u 29. godini postao redovni profesor gledu. Trebalo je, doista, vremena da se iza impozantne gra
— što je za nemačke prilike onoga doba bio događaj bez pre đe koju je Veber ovde izložio otkrije teorijski kostur na ko
sedana — i mada je među svojim kolegama i studentima, kao me ona počiva. Jer u trenutku Veberove iznenadne smrti ru
i među svojim savremenicima uopšte, uživao glas jednog od kopis dela bio je nepotpun i nedovršen do te mere da izdavač
korifeja nemačke nauke, njegove ideje nisu našle većeg odje nije znao čak ni kako da rasporedi pojedine partije po gla
ka u ondašnjem naučnom svetu. Koliko god da je rečju i de- vama i odeljcima.
lom aktivno učestvovao u političkom životu Nemačke, naro Ali treba odmah reći da se Veberovom iznenadnom smrću
čito poslednjih godina svog života, ostaje činjenica da u Ne- ne može u potpunosti objasniti to što je njegovo glavno soci
mačkoj svoga doba Veber nije osnovao nikakvu sociološku ološko delo došlo do nas u obliku manje ili više proizvoljno
školu koja bi bila nalik na školu njegovog nešto starijeg sa- združenih odlomaka. Jer gotovo sve što je Veber napisao nosi
vremenika Dirkema u Francuskoj. Uprkos tome što je fasci pečat provizornosti i nedovršenosti. U celini uzev, Veberova
nirao svoje slušaoce i čitaoce snagom i smelošću svojih shva- literarna zaostavština je samo jedan veliki fragment. I u to
tanja, Veber nije uspeo da okupi oko sebe krug idejnih pri me ničeg što bi njegovu vrednost činilo problematičnom. Ne
stalica. Utoliko je, svakako, karakteristično da su mnogi Ve- dovršenost Veberovog dela je upravo ono što nas najviše pri
berovi sunarodnici u njemu mnogo više gledali političkog vo vlači njemu i ona je, možda, najautentičniji dokaz izuzetne
đu nego naučnika i da je ubrzo posle svoje smrti Veber stekao veličine i snage Veberovog stvaralaštva 3 . Uostalom, sam Ve
reputaciju preživelog predstavnika političkog i naučnog libe ber je bio svestan toga da nauka nikad ne može da se domog
ralizma građanske epohe 2 . ne apsolutnog mira i savršenstva i da je ideja o zatvorenom
To što je uticaj Veberovih ideja na teorijska strujanja u sistemu naučnog saznanja nespojiva s prirodom naučnog po
sociologiji uzeo maha tek znatno posle njegove smrti stoji, sla. Za razliku od umetničkog dela, koje je u sebi zatvoreno
svakako, u vezi s tim što je Veber relativno vrlo kasno počeo i završeno, naučno saznanje je uvek podložno usavršavanju.
da sistematski razvija svoje sociološko stanovište. Ogledavši U najdubljem smislu reci, naučno saznanje je jedan besko
se najpre u nizu drugih oblasti društvenih nauka — u oblasti načan proces: sudbina svakog naučnog dostignuća je da bude
prevaziđeno, a najviši cilj svakog pravog naučnika je da dru-
2
Kratko obaveštenje o tome daje Karl Löwith, »Max Weber
und Karl Marx«, Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, * U toj nedovršenosti i fragmentarnosti Karl Jaspers je video
67 (1932), str. 57. Vidi i Paul Honigsheim, »Max Weber als Sozio najdublju i najoriginalniju manifestaciju Veberove filozofske
loge«, Kölner Virteljahrshefte für Sozialwissenschaft, 1/1 (1921), egzistencije. Vidi Karl Jaspers, Max Weber (Tübingen: J. C. B.
str. 32—41. Mohr/Paul Siebeck, 1921), passim.
8 9
ge podstakne na nova i viša dostignuća 4 . Stoga se s pravom ne da prosto nabrojimo pojedine Veberove sociološke ideje,
možemo pitati: nije li Veber, možda, namerno ostavio svoje oslobađajući ih samo slabosti i ograničenosti oblika u koji su
glavno delo u razasutim odlomcima, nagoveštavajući time da sabijene. S obzirom na ovako postavljen zadatak, prirodno je
ono u mnogo većem stepenu podleže sudbini da bude preva- što nećemo uvek govoriti samo ο Veberovim teorijskim reše-
ziđeno nego bilo koje drugo njegovo delo? njima, već i ο mnogim filozofskim, moralnim, društvenim i
Pomenimo uzgred još jednu okolnost koja je, verovatno, istorijskim problemima, kao i ο shvatanjima drugih mislilaca
otežala i još otežava brzo širenje i prihvatanje Veberovih so i istraživača. Razume se, to ne znači da time hoćemo da uma
cioloških shvatanja. U pitanju je, naime krajnja složenost, njimo značaj Veberove sociologije. Naprotiv, time hoćemo da
glomaznost i neprobojnost Veberovog načina izražavanja. što jasnije istaknemo njenu trajnu vrednost i njen duboki
Ostavljajući po strani čisto jezičke teškoće Veberovog stila ljudski smisao. Jer u nauci je stvarno veliko samo ono što
— u šta pre svega spada sklonost ka neverovatno dugim re otvara prostrane vidike i što nas obavezuje da uzmemo u ob
čenicama — najveća nevolja je u tome što Veber često zatr zir i šira društvena i kulturna strujanja s kojima je ono naj-
pava osnovnu ideju koju iznosi mnoštvom sporednih pojedi tešnje povezano.
nosti i što se upušta u razmatranje mnogih pitanja koja ne U osnovnim crtama, plan našeg izlaganja je nagovešten u
stoje u čvršćoj vezi ni s onim ο čemu je ranije bilo reci ni s analitičkom sadržaju koji se nalazi na kraju knjige.
onim što sleduje. Da sve to iziskuje ogromne napore da bi se
shvatilo šta Veber zapravo hoće da kaže, lako može proveriti
svako ko pročita makar samo nekoliko stranica bilo kog Ve
berovog teksta. U ovom nemaru prema jeziku i stilu ispo-
ljava se jedna važna osobina njegove ličnosti: gonjen neuto-
ljivom žeđi za novim saznanjima, zaokupljen radom na raz-
ličnim projektima i opsednut bogatstvom ideja i iskustve
nog materijala, Veber nije imao ni vremena ni volje da pazi
na oblik u kome iznosi svoje poglede. On prosto zahteva od
čitaoca da se pomuči pitanjima koja su i njemu samom zada
vala toliko muke.
Iz razumljivih razloga, u izlaganju koje sledi neće biti
reči ο svemu što je Vebera interesovalo. Uostalom, Veber je
bio izrazito enciklopedijski duh — što je, inače, krajnje ret-
ko u modernim uslovima — i teško je verovati da bi danas
iko mogao u celini oceniti vrednost svih pojedinih delova nje
gove ogromne literarne zaostavštine. U ograničenom prosto
ru koji nam stoji na raspolaganju mi ćemo se zadržati samo
na razmatranju Veberovih socioloških shvatanja, a zanemari-
ćemo Veberov doprinos drugim društvenim naukama. Pri
tom, pokušaćemo da rekonstruišemo Veberovo sociološko
shvatanje i pokažemo kako ono proizlazi iz jednog dubljeg
filozofsko-antropološkog i filozofsko-istorijskog stanovišta, a
4
Max Weber, »Wissenschaft als Beruf«, Gesammelte Aufsätze
zur Wissenschaftslehre (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck.
1922), str. 534—535.
10 11
I. ŽIVOT I DELO
AKADEMSKA KARIJERA
1
Opširniji podaci ο Veberovom životu i radu mogu se naći
u lepo i toplo napisanoj knjizi koju je objavila Veberova žena ne
koliko godina posle njegove smrti: Marianne Weber, Max Weber:
Ein Lebensbild (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1926).
Postoji i novije izdanje ove knjige iz 1950. godine. Vredan je pa
žnje i biografski deo u opširnom uvodu koji su napisali Hans
Η. Gerth i C. Wright Mills uz englesko izdanje nekih Veberovih
radova: From Max Weber: Essays in Sociology, Translated, edited
and with an Introduction by H. H. Gerth and C. Wright Mills
(New York: Oxford University Press, 1947), str. 3—44. Vidi i Paul
Honigsheim, »Max Weber in Heidelberg«, u Rene König und Jo-
hannes Winckelmann (Hrsg.), Max Weber zum Gedächtnis (Köln
und Opladen: Westdeutscher Verlag, 1963), str. 161—271.
13
oštrog objašnjenja u vezi s majkom, on se stalno osećao kri oporavio, tako da je ostatak života proveo kao poluinvalid. Iz
vim. Njegova žena Marijana, rođena Snitger (Schnitger), bila zdravstvenih razloga napustio je svoj univerzitetski položaj i
je jedna od prvih nemačkih žena koja je aktivno učestvovala živeo je u Hajdelbergu kao privatni naučnik. U jesen 1904. go
u akademskom i društvenom životu. Njegov mlađi brat Alfred dine putovao je u Sjedinjene Države Amerike da bi prisustvo
Veber, koji je tek nedavno umro, zauzima značajno mjesto u vao Kongresu za umetnost i nauku u Sent Luisu. Tu je održao
istoriji nemačke sociologije. i prvo javno predavanje posle bolesti koje je bilo odlično
Još odmalena Maks Veber je pokazivao izuzetnu obdare primljeno.
nost. Kao dečak je mnogo više voleo knjige nego igre sa svo Ali iako se povukao iz akademskog života, Maks Veber je
jim vršnjacima, a već u 15. godini pravio je opširne izvode nastavio da održava veze s naučnim svetom. Aktivno je uče
iz pročitanih knjiga i pisao prve istorijske oglede. Studirao je stvovao u radu Udruženja za društvenu politiku, 2 a zajedno
pravne nauke na univerzitetima u Hajdelbergu, Berlinu i Ge- sa Teniesom (Tönnies), Zimelom (Simmel) i drugim istaknu
tingenu, ali je slušao i predavanja iz istorije, ekonomije, filo tim nemačkim sociolozima bio je jedan od osnivača Nemač-
zofije i teologije. Među njegovim učiteljima najvažniji su bili kog sociološkog društva. Njemu lično je najviše godilo što je
Imanuel Beker (Immanuel Becker). Rudolf fon Gnajst (R. od 1904. godine počeo da uređuje časopis Arhiv za društvene
v. Gneist), Karl Knis (K. Knies), Herman Baumgarten (H. nauke zajedno sa Vernerom Zombartom (W. Sombart) i Edga-
Baumgarten), Adolf Goldšmit (A. Goldschmidt) i Kuno Fišer rom Jafeom (E. Jaffe). Ovo zbog toga što je na taj način do
(Κ. Fischer). Predmet njegove doktorske disertacije Prilog bio mogućnost da brzo i redovno objavljuje rezultate svojih
istoriji trgovačkih društava u srednjem veku nalazi se na gra proučavanja u obliku naučnih eseja i da polemiše s gledišti
nici između pravne i privredne istorije. Po završetku studija ma svojih kolega. Tek pred kraj života, 1918. godine, nasta
Veber je najpre jedno vreme služio u sudu, da bi ubrzo po vio je svoju univerzitetsku karijeru, najpre kao gost Univer
stao privatni docent na Berlinskom univerzitetu. Habilitovao ziteta u Beču, a zatim kao naslednik Luja Brentana (L. Bren
se radom Agrarna istorija Rima. Ovaj habilitacioni spis je ka tano) na Univerzitetu u Minhenu. Umro je od upale pluća 14.
snije poslužio kao osnov za njegovo čuveno delo Agrarni od juna 1920. godine, na vrhuncu svojih intelektualnih moći, tek
nosi u starom svetu koje sadrži čitavu ekonomsku, kulturnu što je bio napunio 56. godinu života.
i sociološku analizu antičkih društava.
Već 1893. godine Maks Veber je bio pozvan za redovnog
profesora ekonomije na Univerzitetu u Frajburgu, gde se na NAUČNE PREOKUPACIJE
ročito zbližio s poznatim filozofom Hajnrihom Rikertom (H.
Rickert). a posle dve godine preuzeo je ekonomsku katedru Naučni horizont Maksa Vebera bio je neobično širok. Po-
na Univerzitetu u Hajdelbergu kao naslednik Karla Knisa. čev od najopštijih filozofskih razmatranja, pa sve do najsit
Ovde je uspostavio prisne odnose s nizom istaknutih naučni nijih istorijskih pojedinosti i praktičnih društvenih pitanja,
ka, među kojima su mu najbliži bili Georg Jelinek (G. Jelli- on se interesovao za sve što je u vezi s čovekom i njegovom
nek) i Ernst Trelč (E. Troeltsch). Njegovu briljantnu aka sudbinom u društvu. U punom smislu reci, Veber je bio uni
demsku karijeru prekinula je teška bolest — prvi simptomi verzalan naučnik ili, ako se tako hoće, naučnik-filozof. I ma
bolesti javili su se već 1898. godine — koja je pune četiri go
dine gotovo do kraja paralisala njegov intelektualni život. Iz 2
Kao što već njegovo ime kaže, ovo udruženje je imalo pre
gleda da je u pitanju bio potpun nervni slom, izazvan delom težno praktičko-politićki karakter. Osnovano je 1873. godine, a
preteranim radom a delom konstitucionalnim činiocima. Pro jedan od njegovih glavnih ciljeva bio je da suzbije revolucionarne
veo je nekoliko nedelja u duševnoj bolnici, a zatim je dugo težnje Marksovih sledbenika i doprinese ostvarenju društvene
pravde mirnim putem. Osnivači ovog udruženja bili su mnogi
putovao, tražeći okrepljenja pod sunčanim podnebljem Italije istaknuti profesori i ljudi od pera, koje je neko duhovito nazvao
i po planinskim predelima Švajcarske. Nikad se nije sasvim »katedarskim socijalistima«.
14 15
koliko to danas izgledalo čudno, u njegovo doba je to bilo me je bilo stalo do nauke i koji se osećao pozvanim da uzme
sasvim prirodno. Čitava generacija naučnika kojoj je Veber učešće u sukobu koji je razdirao akademske krugove onoga
pripadao bila je generacija svestrano obrazovanih intelektua doba, morao je da pribavi pouzdana obaveštenja sa najrazli-
laca, a ne uskih stručnjaka. To je bilo uslovljeno određenim čitijih naučnih područja i da se osposobi za samostalno prila-
društvenim činiocima koji su u Nemačkoj, u periodu opšteg ženje mnogobrojnim pitanjima koja su relevantna za rešava-
prosperiteta između 1870. i 1914. godine, radikalno izmenili nje osnovnog teorijskog i filozofskog problema. Ovo je pogo
položaj prosvetnih i naučnih ustanova i omogućili stvaranje tovo bio neophodan preduslov za svaki kritički stav prema
takvog tipa ljudi. Među ovim činiocima naročito treba pome- pomenutim suprotnim težnjama i strujanjima.
nuti odsustvo društvenog pritiska da se nauka usmeri na re- U takvoj intelektualnoj atmosferi, punoj unutrašnje nape
šavanje praktičnih i neposredno korisnih zadataka, relativno tosti i nespokojstva, formirao se naučni lik Maksa Vebera. I
visok stepen autonomije nemačkih univerziteta i izrazito hu upravo zbog toga što se u Veberovoj ličnosti ukrštaju i pre
manistički duh koji je na njima preovladavao. Ako se tome lamaju najrazličitiji uticaji, svako poniranje u dublje slojeve
još doda da su univerzitetski profesori najčešće dolazili iz vi njegovog misaonog sveta pretpostavlja poznavanje specifič
ših slojeva nemačkog društva i da su bili dobro plaćeni — nih okolnosti sredine i vremena u kojima su njegove ideje
što znači da se nisu morali mnogo brinuti oko nasušnih pot nastale. Jer čitavo Veberovo naučno delo predstavlja, u stvari,
reba — i da mlade ljude na početku univerzitetske karijere gigantski pokušaj da se prevaziđu jednostranosti i ograniče
nije očekivalo nikakvo opterećenje predavanjima i drugim na nosti idealističke tradicije u nemačkoj pravnoj nauci i eko
stavnim dužnostima — što znači da su najveći deo vremena nomiji i da se produbi i proširi analitički okvir Marksovog
mogli posvetiti radu i istraživanju — onda nam neće biti te materijalističkog shvatanja. To što Veber nije uspeo da čvr
ško da shvatimo, kako su naučnici onoga doba mogli da sa šće poveže one suprotne težnje i strujanja i da stvori potpu
vladaju neverovatno velike, gotovo nepregledne mase nauč
niju teorijsku sintezu — da li, možda, zbog toga što je osećao
nog materijala i da stvore dela od trajne vrednosti.
mnogo više afiniteta prema Marksu nego prema bilo kom
Intelektualna atmosfera u Nemačkoj krajem 19. i počet
drugom misliocu, tako da je i pored svih ograda ostao jedan
kom 20. veka takođe je povoljno uticala na stvaranje nauč
od najvećih i najsamostalnijih revizionista? — nije nikakav
nika onakvog tipa kakvog je bio Veber.3 Usred oštrog sukoba
argument protiv genetičko-istorijskog prilaženja. Budući da
između idealističke tradicije u društvenim naukama — koja
je, oslanjajući se na Kantovo i Hegelovo učenje i Rankeovu samo stalno suočavanje ovih dveju velikih intelektualnih tra
istoriografiju, nastojala da povuče nepremostivu granicu iz dicija može da nas zaštiti od nepotrebnih nesporazuma oko
među prirodnih nauka i onih disciplina koje se bave prouča spoljašnjih i površnih pojedinosti, sistematsko izlaganje Ve-
vanjem čoveka, društva i ljudske kulture — i Marksovog ma berovog shvatanja najbolje je udružiti s razmatranjem nje
terijalističkog shvatanja istorije — koje je skrenulo pažnju govog intelektualnog zaleđa.
na izvanrednu važnost ekonomskog činioca u društvenom ži Veberovi rani naučni radovi ne pokazuju nikakvu izuzetnu
votu i u središte svih naučnih razmatranja postavilo pitanje samostalnost i originalnost. Oni su vrlo učeni, besprekorno
kapitalizma kao jedinstvenog društveno-ekonomskog sistema dokumentovani i strogo objektivni po karakteru, a kreću se
zasnovanog na specifičnim principima organizacije — bilo je
u okvirima istorijske škole, sa znatnim primesama Markso
teško zatvoriti se u neku usko stručnu oblast i zadovoljiti se
nekim sasvim specifičnim naučnim opredeljenjem. Onaj ko- vog materijalističkog shvatanja. Ali već u njima je jasno into
nirana jedna od Veberovih središnih tema, tema po kojoj je
3
Bliže ο tome u knjizi: H. Stuart Hughes, Consciousness and on najviše poznat i u naučnim krugovima i van njih, i na koju
Society: The Reorientation of European Social Thought 1890— se najpre pomišlja kad je reč ο njegovom sociološkom shva-
1930 (New York: Vintage Books, 19ol), str. 33—53, 67—74, 183— tanju — problem birokratije. I, što je naročito važno, već u
200, 229—248, 292—296, 317—318.
2 Sociologija Maksa Vebera 17
16
ovim ranim radovima Veber posvećuje izuzetnu pažnju dru
štvenim posledicama birokratizacije. Njega pre svega intere- vrednim dobrima istočno od Elbe može posmatrati kako sa
čisto ekonomskog stanovišta tako i sa stanovišta nacionalnih
suje sudbina čovekova u svetu u kome je »poredak« zamenio
interesa i, što ga je naročito uznemiravalo, da ova dva stano
»anarhiju proizvodnje«. Po ugledu na Marksa, koji je ovom
višta vode suprotnim zaključcima. U onom prvom slučaju,
pitanju takođe prišao sa humanističkog stanovišta, Veber se
rešenje je očigledno: pošto je poljska radna snaga jeftinija od
pita kakav će biti čovek budućnosti, to jest hoće li taj čovek
nemačke, ekonomski razlozi nalažu da se prihvate poljski
posedovati osobine koje čine ono što je ljudski veliko i pleme radnici. Ali u ovom drugom slučaju rešenje je još očigledni
nito u čovekovoj prirodi. Ove Veberove preokupacije najviše je: pošto regrutovanje poljskih radnika jača slovensku pene
su došle do izražaja u njegovom pristupnom predavanju Na traciju u nemačke oblasti, upotreba poljske radne snage na
cionalna država i ekonomska politika i na završetku njego nosi štetu nacionalnim interesima. Zanimljivo je da u ovom
vog dela Agrarni odnosi u starom svetu* ranom Veberovom radu ima mnogo više elemenata koji govore
Iz ovog ranog perioda Veberovog stvaralaštva treba pome- u prilog shvatanju da nauka treba da bude društveno i poli
nuti još dva rada. Jedno je rasprava ο berzi, a drugo anketa tički angažovana nego protiv tog shvatanja, što izgleda da ni
ο položaju poljoprivrednih radnika u istočnoj Njemačkoj. 5 je u skladu s gledištem koje je Veber kasnije tako uporno
Ovu anketu Veber je sproveo 1891. godine po ovlašćenju Udru zastupao. Da li se to može objasniti samo time što je Veber,
ženja za društvenu politiku, a njene rezultate objavio je 1892. koji je bio nacionalist po prevashodstvu, ovde imao pred so
u jednoj knjizi koja obuhvata preko 800 stranica. Ovaj rad bom jedno pitanje od vitalnog nacionalnog interesa, videće-
je karakterističan po tome što se Veber ovde prvi put suočio mo kasnije.
s jednim pitanjem koje ga je živo interesovalo i u njegovim
zrelim godinama. Pitanje ο kome je reč svodi se na ovo: da Tek u drugom periodu svoje naučne delatnosti, koji poči
li je društvene pojave mogućno proučavati nezavisno od po nje posle oporavka od teške bolesti, Veber uspeva da poste
litičkih obzira, to jest nezavisno od svih vrednosnih pretpo peno izgradi vlastito naučno stanovište. Razume se, ovaj pre
stavki? Jer Veber je ovde jasno uvideo da se pitanje zame- okret nije nastupio odjednom. Da bi uopšte mogao da priđe
ne nemačkih radnika poljskim radnicima na velikim poljopri- samostalnom radu, Veber se najpre morao osloboditi od uti-
caja svojih učitelja i neposrednih prethodnika. Stoga u ovom
4
Karakteristično je sledeće mesto iz Veberovog pristupnog drugom periodu njegovog stvaranja kritički rad prethodi si
predavanja: »Für den Traum von Frieden und Menschenglück stematskim pokušajima. Na samom početku novog perioda
steht über der Pforte der unbekannten Zukunft der Menschen Veber se najpre obračunava sa svojim ekonomskim učitelji
geschichte: lasciate ogni speranza. Nicht wie die Menschen der
Zukunft sich befinden, sondern wie sie sein werden, ist die Frage, ma Rošerom i Knisom i čitavom istorijskom školom kojoj i
die uns beim Denken über das Grab der eigenen Generation hi ova dvojica pripadaju. Ο ovom Veberovom obračunu s pro
naus bewegt, die auch in Wahrheit jeder wirtschaftspolitischen šlošću svedoči niz polemičkih i programskih članaka objavlje
Arbeit zugrunde liegt. Nicht das Wohlbefinden der Menschen, son
dern diejenigen Eigenschaften möchten wir in ihnen emporzüch nih uglavnom između 1903. i 1906. godine koji predstavljaju
ten, mit welchen wir die Empfindung verbinden, dass sie mensch dragocen prilog metodologiji društvenih nauka. 6 Naporedo s
liche Grösse und den Ade! unserer Natur ausmachen«, Max We ovim člancima, Veber objavljuje svoju čuvenu raspravu Pro
ber, Der Nationalstaat und die Volkswirtschaftspol tik (Freiburg
i. B. und Leipzig: J. C B. Mohr/ Paul Siebeck, 1895), str. 16—17. testantska etika i duh kapitalizma u kojoj nasuprot Marksu
Vidi i Max Weber, »Agrarverhältnisse im Altertum«, Gesammelte skreće pažnju na važnost idejnih činilaca u društvenom raz
Aufsätze zur Sozial- und Wirtschaftsgeschichte (Tübingen: J. C. vitku. I povrh svega, neprekidno zaokupljen uporednim prou-
B. Mohr/Paul Siebeck, 1924), str. 278.
5
Bliže podatke o ovim ranim Veberovim radovima daje Rein 6
Svi Veberovi metodološki članci objavljeni su kasnije u jed
hard Bendix, Max Weber: An Intellectual Portrait (Garden City,
N. Y.: Doubleday and Co., Inc., 1960), str. 37—70. noj knjizi: Max Weber, Gesammelte Aufsätze zur Wissenschafts
lehre (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1922).
18 2·
19
čavanjem velikih svetskih religija — proučavanjem koje je shvatanja često gube u masi pojedinosti i uzgrednih rešenja.
isto toliko nerazdvojno povezano s osnovnim tačkama nje Ali zato je njegovo shvatanje tako duboko ukorenjeno u isku
govog metodološkog programa koliko i s njegovim nastoja stvu. U tome je najveća snaga i najveće bogatstvo Veberove
njima da shvati i objasni prirodu i poreklo modernog kapita sociologije.
lizma — Veber stalno radi na razvijanju i produbljavanju so
ciološke teorije u želji da svoje raznovrsne naučne preokupa
cije sistematski poveže u skladnu celinu. Najbolje i najdublje ODNOS PREMA POLITICI
svedočanstvo ovih poslednjih nastojanja koja se protežu kroz
Maks Veber nije bio samo čovek od nauke. Pored strasti
čitav drugi period predstavlja već pomenuto posthumno ob
za nauku, on je strasno živeo i za politiku. Možda čak i više
javljeno delo Privreda i društvo na kome je Veber počeo da
nego za nauku. Interesovanje u ovom drugom pravcu obu-
radi, kako izgleda, još 1909. godine. zelo ga je vrlo rano, i sasvim je mogućno da bi on pošao pu
Ako se površno pregledaju Veberovi radovi, i to kako tem politike da nije imao tako brz uspeh u akademskoj ka
oni iz prvog tako i ovi iz drugog perioda njegovog stvaranja, rijeri. To se najbolje vidi iz jednog Veberovog pisma napisa
lako se može steći utisak da njima nedostaje dublja teorijska nog odmah posle završenih studija, u kome budući docent
podloga i da nema nikakve zajedničke niti koja bi ih povezi govori ο svojoj životnoj dilemi: »U ovom trenutku, čisto
vala. Spolja gledano, ovi radovi, doista, predstavljaju niz od naučna delatnost je za mene izgubila svaku draž, jer imam
vojenih istorijskih studija, tako da se neodložno nameće pi utisak da praktični interesi, koje pravo treba da reguliše,
obilato pružaju kombinacije koje se ne mogu shvatiti sred
tanje: šta je zapravo okosnica Veberove misli? Toliko su ti
stvima naše nauke. Zbog toga je u meni znatno popustila že
radovi pretrpani obiljem specifične istorijske građe i toliko lja da se bavim naukom radi nje same.« 8 Izgleda da je tek
oni zadiru u najrazličitije oblasti kulturnog i društvenog ži bolest definitivno pokopala Veberove ambicije da se oda po
vota različitih istorijskih epoha. Sam Veber je dobro znao u litici. Za čoveka koji je pretrpeo nervni slom i koji je stalno
čemu je glavni nedostatak njegove obimne književne pro morao da se kloni većih napora da bi održao duševnu ravno
dukcije i posljednjih godina svog života je svim silama po težu, doista nije bilo drugog izlaza. U mnogo čemu, Veberovo
kušavao da uspostavi čvršću vezu između razbacanih i nedo naučno delo je plod jedne lične tragedije.
vršenih odlomaka svog naučnog dela. Da ova veza postoji i da Ali iako je silom prilika morao da suzbije svoje političke
su se sva Veberova proučavanja, u stvari, rukovodila jednom sklonosti, Veber nikad nije prestao da se interesuje za poli
osnovnom idejom, u to nema nikakve sumnje. Uostalom, to tičke događaje. Zahvaljujući očevom položaju, on je rano
treba da pokaže naše dalje izlaganje. Ovde treba samo reći upoznao mnoge istaknute političke ličnosti onoga doba i brzo
da je Veber bio mislilac s malo sintetičkog dara 7 . Snažan i je uvideo loše strane Bizmarkovog režima. Još u svojim ra
dubok kao malo ko i pre i posle njega, on nije umeo da pođe nim radovima posvećenim razmatranju položaja poljoprivred
od relativno prostih teorijskih principa i jasnih alternativa — nih radnika u istočnoj Nemačkoj, Veber je oštro kritikovao
štaviše, on se strahovito plašio dogmatičkih implikacija ta nemačku aristokratiju, optužujući je da ne vodi računa ο na
kvog načina prilaženja — već se s mukom probijao do njih cionalnim interesima. Kad je 1905. godine izbila građanska
preko najudaljenijih stramputica. Njegovo interesovanje za revolucija u Rusiji, on je za kratko vreme naučio ruski da
iskustvene podatke bilo je više ekstenzivno nego intenzivno bi mogao da prati tok događaja iz ruskih novina. Napisao je
po karakteru, tako da se osnovne linije njegovog teorijskog dva dugačka članka ο ovim događajima u kojima je tvrdio
da u slučaju pobede ekstremne levice Rusija mora poći pu-
7
To je dobro istakao Talcott Parsons, The Structure of So 8
Marianne Weber, Max Weber: Ein Lebensbild (Tübingen: J.
cial Action (Glencoe, III.: The Free Press, 1949), str. 501. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1926), str. 173.
20 21
tem birokratizacije čitavog društvenog života». Poslednjih go mačke. I mada je pri tom manje imao u vidu vojnu moć ne
dina svog života Veber je bio vrlo aktivan na političkom po mačke države, a više njenu kulturno-istorijsku misiju, Veber
lju. Za vreme prvog svetskog rata bio je među prvima koji je bio pobornik politike sile u međunarodnim odnosima i
su pružili otpor politici cara Vilhelma I I . Već 1915. godine smatrao je da Nemačka mora da spašava Evropu kako od ru
napisao je jedan memorandum u kome se zalagao za zaklju ske tako i od anglosaksonske dominacije. Bilo je nečeg odveć
čenje separatnog mira. Bio je protiv vođenja bezobzirnog agresivnog u Veberovim političkim ocenama položaja Ne
rata na moru i upozoravao je vladajuće krugove da zbog toga mačke posle izgubljenog rata. Izgleda da je to bio najdublji
Sjedinjene Države mogu ući u rat protiv Nemačke. Bio je razlog koji je mnoge naveo da u njemu vide nemačkog Ma-
član komisije koja je sastavila poznati memorandum podnet kijavelija (Macchiavelli).
mirovnoj konferenciji u Versaju po kome je Nemačka bila
proglašena krivom za izbijanje rata. Posle rata, bio je jedan Pa ipak, malo je verovatno da bi Veber odobrio Hitlerov
od osnivača demokratske stranke u Nemačkoj, a učestvovao dolazak na vlast (kao što bi se na prvi pogled moglo pretpo
je i u radu komisije za pripremu Vajmarskog ustava. Hteo je staviti), ma koliko da je njegovo shvatanje ο ulozi koju treba
da se kandiduje za poslanika ustavotvorne skupštine, ali ova da igra izabrani predsednik republike u obnovljenoj Ne
njegova želja nije naišla na razumevanje kod rukovodstva mačkoj možda utrlo put diktaturi fašističkog vođe." U tome
stranke. Smrt ga je pretekla u daljim političkim planovima. bi ga sigurno morala sprečiti njegova istinska privrženost de-
Pada u oči da je Veberov politički horizont bio mnogo uži mokratiji i njegova duboka vera u vrednost lične slobode.
od njegovog naučnog horizonta. Najvećim delom, njegova po Jer uprkos nacionalnom osećanju koje ga je toliko zanosilo,
litička delatnost se inspirisala usko nacionalnim interesima 1 0 . Veber nije bio zaslepljeni šovinist. Uostalom, poznato je da
Onaj opšteljudski ideal koji je toliko rasplamsavao njegovu je on gajio duboke simpatije prema potlačenim društvenim
strast naučnika nije igrao nikakvu značajniju ulogu u nje
slojevima, da je podržavao liberalne tendencije u nemačkom
govim političkim istupanjima. Veber je uvek bio i ostao do-
sledan nemački nacionalist koji na svetsku politiku pre sve političkom životu i da je čak pomišljao da se učlani u rad
ga gleda kroz prizmu društvenog, kulturnog i ekonomskog ničku partiju. S obzirom na otvorenost i bespoštednost nje
potencijala svoje zemlje. Ono što ga je najviše privlačilo po gove kritike reakcionarnih nemačkih krugova onoga doba,
litici — koju je, inače, prvenstveno shvatao kao veštinu da mnogo je verovatnije da bi Veber završio u koncentracionom
se postigne ono što je mogućno — bila je veličina i slava Ne- logoru nego što bi preuzeo ulogu ideologa nacionalsocijali-
stičkog pokreta. U stvari, u Veberovoj političkoj delatnosti
9
Oba članka objavljena su neposredno posle revolucije. Vidi ima mnogo više romantičarskih nego realističkih prizvuka.
Max Weber, »Zur Lage der bürgerlichen Demokratie in Russland«, Poput jevrejskih proroka, koje je tako iscrpno opisao u svo
Archiv für Sqzialwissenschaft und Sozialpolitik, 22 (1906), str. jim studijama iz sociologije religije, Veber je dizao svoj glas
234—353, i »Russlands Uebergang zum Scheinkonstitutionalismus«, da bi koreo, pretio i opominjao svoje sunarodnike na stra
Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, 23 (1906), str.
165—401. Kasnije je Veber napisao i nekoliko manjih članaka ο hote koje ih čekaju. To što Veberova politička istupanja ne
daljem razvoju događaja u Rusiji. Iznenađuje brzina njegovog maju nikakav širi međunarodni značaj nije samo posledica
reagovanja
10
na aktualna društvena i politička zbivanja. njegovih nacionalističkih predrasuda. Ova ograničenost Ve-
Za šire razmatranje Veberove političke delatnosti, vidi J.
P. Mayer, Max Weber and German Politics, Second edition (Lon berovog shvatanja politike stoji u neposrednoj vezi s jednim
don: Faber and Faber Ltd., 1956), i Wolfgang J. Momsen, Max mnogo dubljim slojem njegovog pogleda na svet. Sta je dru-
Weber und die deutsche Politik 1890—1920 (Tubingen: J. C. B.
Mohr/Paul Siebeck, 1959). Niz zanimljivih zapažanja ο Vebero-
vom odnosu prema politici može se naći i u knjizi: Raymond 11
Vidi Wolfgang J. Momsen, »Zum Begriff der 'plebiszitaren
Aron, La sociologie allemande contemporaine (Paris: Librairie Führerdemokratie' bei Max Weber«, Kölner Zeitschrift für So
Felix Alcan, 1935), str. 123—133. ziologie und Sozialpsychologie, XV/2 (1963), str. 295—322.
22 23
go mogao da čini čovek koga su toliko mučile crne slutnje ο da je Veber bio tipičan neurotičar i da ga je razjedao Edipov
budućnosti čitave zapadnoevropske civilizacije nego da pod- kompleks. Ali, ako je to uopšte važno, psihoanaliza treba da
stiče uspavane energije svog naroda? kaže poslednju reč ο tome.
Rastrgnut između nauke i politike, Veber nikad nije bio Bilo bi teško nabrojati sve protivrečnosti koje je Veber
načisto s tim u čemu je smisao njegovog života. Sumnjao je nosio u sebi, a koje su duboko potresale njegov intelektual
u to da je pravi naučnik, ali nije uobražavao da je političar ni život. Evo najvažnijih protivrečnosti između kojih se Ve
od poziva. Osećao je da ove dve stvari ne mogu ići odvojeno, ber kretao: bio je racionalist po ubeđenju, a uviđao je svu
ali nije znao kako da ih poveže ujedno. Nije nimalo slučajno problematičnost racionalizacije društvenog života; smatrao
što je pred kraj života Veber objavio dve rasprave koje nose je da birokratska organizacija ima prednosti nad svim dru
karakteristične nazive Nauka kao poziv i Politika kao poziv. gim tipovima društvene organizacije, ali je strahovao da ona
Svoje bogato životno iskustvo on je ovde izrazio na ovaj na ugrožava demokratiju i ličnu slobodu; verovao je da se čovek
čin: da se nauka mora držati daleko od politike, to jest da mora do kraja založiti za svoju stvar, mada je znao da izme
naučnik kao naučnik ne sme da se upusti u političko i uopšte đu namere i ostvarenja zjapi čitava provalija; imao je puno
vrednosno procenjivanje pojava koje istražuje; i da politika razumevanja za ogromnu ulogu religije u društvenom životu,
neizbežno pretpostavlja nauku, to jest da političar kao poli a sam je bio »apsolutno religiozno nemuzikalan«, kako je
tičar mora znati šta nauka kaže ο ciljevima kojima se ruko sam jednom rekao za sebe; 13 verovao je da je vreme proroka
vodi i ο sredstvima koja upotrebljava. Na taj način Veber je nepovratno prošlo, da je moderno društvo bezbožno i da mo
verovao da mu je pošlo za rukom da u isti mah i spoji i raz deran čovek može da otkrije svoju dušu samo u intimnom
dvoji nauku i politiku: nauka treba da se uhvati u koštac krugu a ne i u javnosti, ali je u isti mah bio izuzetno jako
s gorućim moralnim i političkim problemima, iako ne može politički angažovan; bio je bez iluzija u pogledu tendencija
da ih resi, a politika treba da se orijentiše prema nauci, iako društvenog razvitka, ali je energično potvrđivao vrednost
ima svoju autonomnu logiku. Kasnije ćemo videti kojim se lične slobode i ljudskog dostojanstva; verovao je u snagu
filozofskim razlozima Veber rukovodio u zasnivanju ovog ličnih ideala i pogleda na svet, a oduševljavao se naučnim
shvatanja i kakve su posledice tog shvatanja. metodom i pbjektivnošću naučnog saznanja; ponosio se svo
jim rangom rezervnog pruskog oficira, iako se oštro suprot
stavljao pruskoj monarhiji i pruskom militarizmu; zalagao
LIČNOST I KARAKTER se da Nemačka prekine ratne operacije i zaključi separatni
mir, ali je žalio što ne može lično da ode na bojno polje; i
Kao čovek, Veber je imao tešku sudbinu. Bio je sav u sebi tako dalje.
podeljen, razdirale su ga sumnje svake vrste i strahovito je U Veberovom karakteru bilo je nečeg strogog i opakog,
patio. I to kako fizički tako i duševno. U njegovom životu nečeg što odbija. Prekomerno razdražljiv i plahovit, Veber
nije bilo mesta za pravu ljudsku radost. Svet u kome je ži- je sve ozbiljno uzimao srcu. čak i prema najbeznačajnijim
veo bio je turoban i nespokojan. Baš kao i u njegovom delu, stvarima svakodnevnog života on se odnosio tako kao da od
tako se i u njegovoj ličnosti ogleda čitava epoha kojoj je pri njih zavisi život ili smrt. Bio je nemilosrdan prema sebi i
12
padao. Prava priroda bolesti od koje je oboleo u najvećem prema drugima, i u svakom trenutku se osećao pozvanim da
rasponu svojih snaga i koja ga je pratila do smrti nije sasvim brani ljudsko dostojanstvo i naučnu istinu. Samo se time
može objasniti njegova upornost u vođenju mučnih sudskih
jasna, a malo se zna i ο tome zašto ga je toliko mučilo ose-
procesa oko ugrožene časti i njegova opširnost u kritici tuđih
ćanje krivice zbog očeve smrti. Ima razloga za pretpostavku
12
Uz ovo i dalje, vidi H. Stuart Hughes, op. cit., str. 288. " Marianne Weber, op. cit., str. 339.
24 25
shvatanja. Stoga je prirodno što su ga njegovi savremenici
mnogo više obasipali strahopoštovanjem nego ljubavlju.
Jedna ličnost koja je ostavljala utisak da je neopozivo opsed-
nuta demonskim silama — to je, uglavnom, bilo mišljenje
svih koji su Vebera poznavali — može da nas pridobije tek
na većem odstojanju. Pored toga što nam je njegovo delo
danas razumljivije i privlačnije, Veber nam je danas i kao
čovek bliži. II. FILOZOFSKE PRETPOSTAVKE
VEBEROVO SHVATANJE ČOVEKA
1
Uz izlaganje dalje u tekstu, vidi: Max Weber, »Politik als
Beruf«, Gesammelte politische Schriften (München und Leipzig
Drei Masken Verlag, 1921), str. 439—450; Max Weber, »Die 'Objek
tivität' sozialwissenschaftlicher und sozialpolitischer Erkenntnis«,
»Der Sinn der 'Wertfreiheit' der soziologischen und ökonomischen
Wissenschaften«, »Wissenschaft als Beruf«, Gesammelte Aufsätze
zur Wissenschaftslehre (Tübingen: J. C. B. Mohr/ Paul Siebeck,
1922), str. 149—161, 466-470, 545—555; Max Weber, »Debattenrede
über die Produktivität der Volkswirtschaft«, Gesammelte Aufsät
ze zur Soziologie und Sozialpolitik (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul
Siebeck, 1924), str. 417—420. Na filozofsko-antropološke osnove
Veberove sociologije skrenuo je pažnju Karl Löwith, »Max We
ber und Karl Marx«, Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpo
litik, 67 (1932), str. 53—99. 175—214. Ova rasprava snada među
najbolje što je dosad napisano ο Veberovom delu. Uspelo raz
matranje filozofsko-antropoloških osnova Veberovog shvatanja
nauke može se naći u knjizi: Dieter Henrich, Die Einheit der
Wissenschaftslehre Max Webers (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul
Siebeck, 1952).
26
27
U mnogo čemu, Veber obnavlja humanistički program ljudi ranijih epoha. U svetu koji je izgubio religiozno oseća-
filozofije prosvećenosti. Kao i mnogi drugi njegovi savreme- nje — kaže Veber — čovek može naći veru u svoje ideale
nici, on se oduševljava idejama velikih evropskih prosveti- samo u sebi samom. 2
telja. I to ne nekim njihovim specifičnim filozofskim reše- Ali da vidimo najpre malo bliže koji su osnovni elementi
njima, već onim što je najdublje i najtrajnije u njihovom na kojima Veber gradi svoje shvatanje čoveka. Kad kaže da
programu — njihovim shvatanjem da razum i sloboda čine je čovek racionalno biće, Veber ne misli samo da je čovek
suštinu ljudske prirode. U duhu humanističke tradicije filo biće koje ume da misli. Jer kad bi bilo drukčije, onda bi sva
zofije prosvećenosti, i sasvim u duhu tradicije klasične ne- ki čovek, već samim tim što je rođen kao čovek, ostvarivao
mačke filozofije, Veber stalno ima pred očima ideal slobod suštinu ljudske prirode. Po Veberovom mišljenju, racional
nog čoveka koji zna šta hoće i koji se oseća odgovornim za nost je, u stvari, jedna ljudska mogućnost, i to jedna od naj
ono što čini. I pored toga što je bio svestan da ljudski život viših mogućnosti. Stoga Veber smatra da je ona u isti mah
ima duboke korene u iracionalnoj oblasti i što je sumnjao krajnji cilj istorijskog čovečanstva. Racionalnost je prvobit
u mogućnost održavanja i razvijanja najplemenitijih ljudskih no data svim ljudima bez razlike, ali ona nalazi svoje ispu
osobina u svetu koji ide u pravcu sve potpunije racionaliza njenje samo u malom broju pojedinaca. I zahvaljujući tome
cije društvenog života, Veber je duboko verovao u vrednost što racionalnost shvata samo kao jednu ljudsku mogućnost,
razuma i lične slobode. Po njegovom mišljenju, život koji Veber je u stanju da objasni zašto u istoriji ima tako malo
nije prožet svešću ο sebi i svetu oko sebe predstavlja običan razuma i zašto čovek, uprkos bezumlju u kome živi, nikad ne
prirodni događaj, a čovek koji se prepušta doživljajima i tre može biti lišen svoje ljudskosti.
nutnim osećanjima i koji misli samo radi zadovoljenja svo
Prema tome, kad kaže da je čovek racionalno biće, Veber
jih sklonosti i strasti ostaje na najnižem, životinjskom nivou.
misli na nešto mnogo dublje. Po njegovom mišljenju, čovek
Ono što Veberovom shvatanju čoveka daje specifičnu boju
je obdaren sposobnošću da svesno živi svoj život i da da smi
i po čemu se ono najviše udaljava od ideala koji je prokla-
sao svetu koji ga okružuje. Pošto ova sposobnost predstavlja
movala filozofija prosvećenosti, to je istorijski duh koji kroz
najdublju ljudsku mogućnost, Veber smatra da je čoveku
njega provejava. Za razliku od filozofa epohe prosvećenosti,
svojstvena težnja ka racionalnosti. Ali čovek stvarno postaje
koji su imali malo razumevanja za istoriju i koji su, štaviše,
racionalno biće tek kad razum postavi kao najviši princip ži
nepokolebljivo verovali u postojanje apsolutnih i univerzal
vota, to jest kad ovlada svešću ο tome šta hoće i može, kad
nih vrednosti koje je mogućno racionalno opravdati, Veber
sebi trajno polaže račun ο krajnjem smislu svog delanja i
je sav bio prožet istorijskom svešću. U perspektivi svetske
kad poštuje jedinstvo i celovitost svoje ličnosti. Osnovna
istorije, koja je dominirala svim njegovim sociološkim pro
pretpostavka na kojoj počiva Veberovo uverenje da čovek
učavanjima, on nije mogao da otkrije ništa trajno i opšte,
može ostvariti svoju najdublju prirodu, svodi se na ovo: za
ništa što bi bilo apsolutno obavezno za sve ljude. Na podru
razliku od svih drugih živih bića, koja su neopozivo potči-
čju vrednosti on je video samo večnu i nepomirljivu borbu
njena prirodnoj nužnosti i koja tupo i nagonski reaguju na
između bogova i demona koji teže da se domognu vlasti nad
pojave bliže i dalje sredine, čovek je u stanju da se odluči
čovekovim životom. I upravo zbog toga što je toliko bio ispu
za život zasnovan na razumu. Ili drugim recima: čovek je u
njen istorijskom svešću i što je dobro znao da u modernom
stanju da probije mehanizam prirodne nužnosti i da se uz
svetu nema mesta prorocima koji bi autoritativno propisivali
digne nad životinjskom osnovom svoje egzistencije samo
tablicu vrednosti, Veber je sa zabrinutošću, ali i s upadlji
zbog toga što je slobodan, što je obdaren sposobnošću da se
vom gordošću govorio ο sudbini i dostojanstvu modernog čo
otrgne od fizičke i psihičke prinude i da svoje pobude i po
veka. On je zahtevao od modernog čoveka da smelo pogleda
našanje podredi kategorijama sredstvo—cilj.
u lice svom vremenu i da se pomiri sa saznanjem da mir nje
gove duše nikad ne može biti tako potpun i savršen kao mir 2
Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, str. 154, 547.
28
29
Karakteristično je da odnos između razuma i slobode Ve- što ono postavlja zahteve koji premašuju snage prosečnog
ber shvata na način koji se bitno razlikuje od shvatanja pro- čoveka i kojima čovek može da udovolji samo na vrhunskim
svećenosti. Dok je prosvećenost naivno verovala da je razum tačkama svog života. Ali ovo shvatanje odiše strogošću još
uslov slobode i da čovek, da bi bio slobodan, mora biti što više po tome što odbacuje svako mešanje dužnosti i osećanja.
više racionalan, Veber obrće ovaj odnos. On tvrdi da je slo Ako se tome još doda da je ono blisko Kantovoj etici i po
boda uslov razuma, i da samo slobodan čovek može postaviti tome što kao najviši princip morala proklamuje jedinstvo
razum kao najviši princip života. Time što odnos između ra racionalnog bića sa samim sobom u svakom mogućnom po
zuma i slobode posmatra iz sasvim drukčijeg ugla, Veber stupku, onda otpada svaka sumnja da je ovde u pitanju samo
uspeva da izbegne plitki optimizam filozofije prosvećenosti. J slučajna podudarnost. 4 Ovo shvatanje Veber naziva etikom
Nasuprot veri da razum predstavlja vrednost po. sebi, on odgovornosti i suprotstavlja ga jednom drugom shvatanju
otkriva iracionalne korene racionalne životne orijentacije. Po koje naziva etikom čiste volje.s
njegovom mišljenju, život zasnovan na razumu ima osnov u Veberovo etičko shvatanje teško je izraziti pomoću jedne
volji, jer je za njegovo ostvarenje neophodno angažovanje či proste formule. Ali njegov smisao je vrlo jasan. Najprostije
tave ličnosti. Drugim recima, Veber tvrdi da se ideal racio rečeno, Veber zahteva od čoveka samo jedno: da bude ono
nalnog načina života ne može dokazati racionalnim sredstvi što jeste ili, tačnije, da ostvari svoju ljudskost. Sta to znači,
ma. U vrednost i obaveznost ovog ideala može se samo vero- videćemo odmah.
vati. Što je možda još važnije, ovim obrtanjem odnosa izme
Pre svega, čovek koji racionalno dela mora znati šta stvar
đu razuma i slobode Veber nalazi čvrst oslonac koji mu omo
no hoće, to jest kakvo je idealno vrednosno značenje njego
gućuje da mnogo dublje shvati ulogu razuma u modernom
ve volje. Pošto je u svakoj konkretnoj životnoj situaciji izlo
društvu nego što su to učinili filozofi prosvećenosti i mnogi
drugi mislioci koji su pošli njihovim stopama. Umesto da se žen raznovrsnim podsticajima koji njegovoj volji nameću
spokojno prepusti veri da razum, nauka i opšte obrazovanje različita konkretna rešenja, čovek se ne sme olako prepustiti
doprinose oslobođenju ljudske ličnosti — a to je upravo ono doživljajima koji ga obuzimaju. Umesto da prihvati prvu mo
što je prosvećenost tako patetički proklamovala — Veber sta gućnost koja mu se nudi, on mora svesno zauzeti stav prema
vlja pod pitanje čitavu modernu civilizaciju baš zato što se stvarnosti. Svaki emotivno-afektivan sadržaj koji nesvesno
osniva na racionalnim temeljima. Jasnije nego bilo ko drugi ili polusvesno utiče na njegovu volju, čovek mora svesti na
od njegovih savremenika, on uviđa da razum i sloboda ne mo jedan jedinstven idealni imenitelj. Ili drugim recima, on mo
raju uvek ići zajedno i da porast racionalnosti ne obezbeđuje ra utvrditi na kojim se vrednosnim aksiomima ili posled-
i porast lične slobode. Ali na tome se ovde ne možemo duže njim vrednosnim principima osniva konkretan cilj za čije bi
zadržavati. To pitanje ćemo opširnije raspraviti u posebnom ostvarenje hteo da se založi. Ovo je neophodno zbog toga što
odeljku. je idealno vrednosno značenje konkretnih ciljeva koji se vo
lji najpre nameću prikriveno i što ovi ciljevi često pate od
unutrašnje protivrečnosti, to jest osnivaju se na različitim
vrednostima koje su međusobno nespojive. Međutim, kao što
PATOS ETIKE ODGOVORNOSTI
u teorijskoj oblasti važi stav logičke protivrečnosti, tako i u
praktičkoj oblasti važi stav emocionalne protivrečnosti: ne
U središtu Veberove filozofske antropologije nalazi se
jedno osobeno etičko shvatanje. Po strogosti koja kroz nje 4
ga probija, ovo shvatanje je vrlo blisko stanovištu Kantove Da je Veber poznavao Kantovu filozofiju i da je visoko ce-
praktičke filozofije. Njegova strogost ogleda se već u tome nio Kantovo učenje potvrđuje Marianne Weber, Max Weber: Ein
Lebensbild (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Sibeck, 1926), str. 165.
3
Vidi5 i Henrich Dieter, op. cit., str. 116, 1.
Uz ovo i dalje, vidi C. Wright Mills, The Sociological Ima U originalu stoji: »Verantwortungsethik« i »Gesinnungs
gination (New York: Oxford University Press, 1959), str. 165—176. ethik«. Ovaj posljednji izraz može se i drukčije prevesti.
30 31
može se u isti mah nešto hteti i ne hteti, ne može se jedna
stvarnosti. Jer kad stvarnost ne bi bila dostupna razumu,
ista vrednost prihvatati i odbacivati, niti se istovremeno
mogu usvajati dve suprotne vrednosti. 6 Stoga se prva i naj razjašnjenje smisaonih i stvarnih pretpostavki racionalnog
preča stvar koju čovek mora resiti sastoji u tome da sebi delanja predstavljalo bi običnu iluziju. U stvari, razjašnjenje
razjasni šta stvarno a ne prividno hoće. je mogućno baš zbog toga što stvarnost možemo shvatiti i
objasniti. I ukoliko je naše poznavanje stvarnosti potpunije
Ali to je samo prvi korak. Pošto je utvrdio kakvo je ideal
i pouzdanije, utoliko lakše možemo zadovoljiti onu etičku
no vrednosno značenje njegove volje, čovek mora da ispita
potrebu. Samo zahvaljujući znanju kojim raspolaže i samo u
u kakvom odnosu stoji vrednost u pitanju prema drugim
granicama tog znanja, čovek može da se uzdigne do svesti ο
vrednostima s kojima se on kao ličnost identifikuje. Da se ne
tome šta sve idealno i stvarno znači njegovo ponašanje i za
bi izgubio u mnoštvu mogućnih vrednosnih orijentacija i da bi
održao jedinstvo svog racionalnog bića, čovek mora biti do- šta je sve spreman da preuzme odgovornost na sebe. Razma
sledan u izboru između različitih mogućnosti. Bez obzira na tranje ο tome šta se može po pravilu ide zajedno s razma-
sve ostalo, njega mora krasiti intelektualno poštenje, to jest tranjem ο tome šta se hoće, ali ih u analitičke svrhe treba
on mora biti u stanju da izdrži sve konsekvencije svojih po- razlikovati. 7
slednjih i najdubljih životnih značenja. Jer život koji se sve- Time smo došli do najvažnije tačke Veberovog etičkog
sno vodi nije ništa drugo nego lanac konkretnih odluka pre shvatanja. Po Veberovom mišljenju, čovek koji racionalno
ko kojih čovek bira svoju vlastitu sudbinu i potvrđuje smi dela mora uzeti na sebe punu odgovornost za sve posledice
sao svog postojanja. svog delanja. On se ne srne zavaravati time da je sa etičkog
stanovišta važno samo kakva je njegova volja, odnosno kakve
S druge strane, čovek koji racionalno dela mora znati šta
su njegove namere i da, prema tome, odgovornost za rđave
može, to jest koja su sredstva podesna za ostvarenje želje
nog cilja i kakve posledice, pored eventualnog uspeha, može posledice koje mogu izazvati njegovi postupci pada na druge
izazvati upotreba tih sredstava u konkretnom slučaju. U a ne na njega. U stvari, osećanje ljudskog dostojanstva je ne
ovom drugom pravcu mora se ići zbog toga što je svako de- razdvojno povezano s osećanjem odgovornosti. Suočen s či
lanje uklopljeno u širi splet uzročnih veza i odnosa, tako da njenicom da postoji mnoštvo vrednosti i da između njih ne
ostvarenje konkretnog cilja zavisi od toga koliko čovek ume ma nikakvog strogo utvrđenog poretka, čovek ne može ostati
da se koristi poznavanjem ovih veza. S obzirom da svako za ravnodušan prema onome što neposredno ili posredno proiz
laganje za ostvarenje izvesnih ciljeva podrazumeva moguć lazi iz njegovog zalaganja za ostvarenje određenog cilja, niti
nost povrede nekih drugih vrednosti, čovek mora biti načisto srne uobraziti da su sve ostale vrednosti samo sredstvo ili
s tim koliki se i kakvi troškovi moraju podneti u konkret uslov njegovog delanja. Naprotiv, on mora da odmeri težinu
nom slučaju. Jer samo ako dobro zna u kakvom međusob ili relativnu važnost pojedinih vrednosti u konkretnom slu
nom odnosu stoje ciljevi, sredstva i propratne posledice, on čaju i mora da vodi računa ο mogućnim posledicama jednog
može doneti racionalnu odluku. određenog postupka ne samo s obzirom na postizanje vlasti
tog cilja, već i s obzirom na druge vrednosti. Jer čovek odgo
Veber je bio duboko ubeđen da ovo dvostruko razjašnje vara kako za željene tako i za neželjene posledice onoga što
nje osnovnih pretpostavki racionalnog delanja — u idealno- čini.
vrednosnoj i realno-uzročnoj ravni — može da dovede do že
ljenih rezultata ili, tačnije, da se u oba slučaja može doći do Za razliku od ovog shvatanja, koje je izrazito relativističko
pouzdanih rešenja. Moglo bi se čak reći da Veberovo etičko po karakteru, etika čiste volje apsolutizuje pojedine vredno
shvatanje uključuje u sebe postulat objektivnog saznanja sti. Po ovom drugom shvatanju, čiju neodrživost Veber po-
6
Naravno, samo u pogledu smisla. U životu je prividno jedin 7
U svom izlaganju Veber nije uvek vodio računa ο ovoj raz
stvo suprotnih vrednosti redovna pojava. Max Weber, op. cit.,
str. 469. lici. Vidi Alexander von Schelting, Max Webers Wissenschaftsleh
re (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1934), str. 19—25.
32
3 Sociologija Maksa Vebera 33
druge vrednosti, to pitanje nije u stanju da resi nijedna eti
ka na svetu. Ο tome mora da odluči svaki čovek za sebe, a u ma svom prvobitnom značenju. Zbog ove nemoći da ooezbedi
skladu sa svojim pogledom na svet. svoje ciljeve od mogućnih izopačenja, čovek lako može doći
S druge strane, ne postoji nikakav jedinstven sistem vred na misao da etika čiste volje ima prednost nad etikom odgo
nosti koji bi bio obavezan za sve, niti se može dokazati da vornosti. Jer ako se sve ne može do kraja predvideti, nije li
svi ljudi bezuslovno treba da teže nekoj određenoj vrednosti. onda bolje služiti jednom idealu iz čistog ubeđenja, radi nje
štaviše, u sferi vrednosti vlada nepomirljiv sukob između ga samog i bez obzira na posledice? Ali Veber zahteva od čo-
pojedinih elemenata, što znači da se nikad ne može živeti u veka da hrabro izdrži ovo iskušenje.
harmoniji sa svim vrednostima. Opšte je poznato, naime, da
nešto može biti istinito iako nije ni lepo ni dobro, a od Ničea
nema više nikakve sumnje da nešto može biti sveto ne samo FILOZOFSKO-ISTORIJSKA PERSPEKTIVA
nezavisno od toga što nije lepo, već baš zbog toga i utoliko
što nije lepo, kao što nešto može biti lepo ne samo nezavi Veberovo filozofsko-antropološko shvatanje je najtešnje
sno od toga što nije dobro, već upravo u tome što nije dobro. povezano s njegovim filozofsko-istorijskim shvatanjem. Kao
Situacija u kojoj se čovek nalazi je tragična do krajnjih gra i mnogi drugi veliki mislioci prošlog stoleća, Veber polazi od
nica mogućnosti. Jer već samim tim što se zalaže za ostva određene društveno-istorijske situacije, u uverenju da socio
renje jedne vrednosti, on neizbežno dolazi u sukob s drugim logija treba da se bavi problemima koje je istorija postavila
vrednostima. ili drugim recima: pošto sfera vrednosti ima na dnevni red, a ne nekim uskostručnim trivijalnostima.
izrazito antagonistički karakter, čovek teško može postići da Njega interesuju društvene posledice francuske revolucije ili,
sredstva kojima se služi i propratne posledice koje izaziva tačnije, poreklo, struktura i tendencije razvitka modernog
budu u skladu sa samom vrednošću koju želi da ostvari. Ovaj kapitalističkog društva koje je izgrađeno na idealima fran
neizbežan sukob kome je čovek izložen u procesu ostvariva cuske revolucije. Osnovna tema svih Veberovih socioloških
nja vrednosti, a koji je duboko zasnovan u samoj strukturi proučavanja je postojeći društveni poredak, a ne apstraktna
vrednosne sfere, ne može se izgladiti racionalnim putem. Kao sistematika društvenih oblika van vremena i prostora. Po
i u prethodnom slučaju, čovek mora sam da se odluči kome Veberovom mišljenju, sociologija ima za predmet jedno odre
će bogu služiti a kome će okrenuti leđa. đeno društvo, ono koje danas postoji na Zapadu, a njen za
Najzad, ali ne najmanje, etička iracionalnost sveta ogleda datak je da razume to društvo u njegovoj osobenosti i da
se u tome što je malo ko u stanju da postigne baš ono što objasni kako je došlo do toga da se ono razvije samo na Za
hoće. Pošto je unapred nemogućno do kraja predvideti sve padu. 1 0 Potpuno u duhu istorijske škole iz koje je potekao,
posledice koje će izazvati zalaganje za izvesne ciljeve, često Veber smatra da je kapitalističko društvo jedna istorijska
može doći do nepodudarnosti između prvobitne namere i kategorija, jedna karika u lancu istorijskog razvitka, jedan
stvarnih rezultata. U krajnjem slučaju, ova nepodudarnost stupanj u istoriji čovečanstva. A po ugledu na svoje učitelje
može uzeti strahovite razmere. Kad ono što je ostvareno ne i druge velike predstavnike društvene misli prošlog stoleća,
ma nikakve veze, već je, štaviše, sasvim suprotno onome što 10
se htelo, onda je tragedija ljudske sudbine na vrhuncu. Pozi Max Weber, »Vorbemerkung«, Gesammelte Aufsätze zur Re
ligionssoziologie, I (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1920),
vajući se na istorijsko iskustvo, Veber tvrdi da je apsolutna str. 1—l6. Uz izlaganje u tekstu vidi Siegfried Landshut, Kritik
nepodudarnost između namere i ostvarenja redovna pojava u der Soziologie (München und Leipzig: Duncker und Humblot,
9
oblasti politike. Ali i u drugim oblastima društvene delatno- 1929), str. 2—,10, 35—38, 61—63, 77—82; Hans Freyer, Soziologie
als Wirklichkeitsw'ssenschaft (Leipzig und Berlin: B. G. Teubner,
sti krajnji rezultat često stoji u paradoksalnom odnosu pre- 1930), str. 1—12, 156—158; Karl Löwith, loc. cit., str. 63—77; Her
bert Marcuse, Reason and Revolution: Hegel and the Rise of
9
Max Weber, Gesammelte politische Schriften, str. 437. Social Theory (New York: Oxford University Press, 1941), str.
258—262, 323—329.
36
37
U ovoj Veberovoj zastrašujućoj viziji modernog društva Razume se, bilo bi preterano tvrditi da je Veberova vizija
— jednog sveta koji obogaljuje i osakaćuje čoveka i u kome, društva istovetna s Marksovom vizijom.16 Za razliku od Mark-
prema onoj Ničeovoj (Nietzsche) krilatici koju Veber navodi sa, koji je optimistički gledao u budućnost, Veber je bio oko-
na krajnje dramatičnom završetku svoje studije Protestant reli pesimist. Po njegovom mišljenju, epoha bogato i svestra
ska etika i duh kapitalizma, ima mesta samo za stručnjake no razvijene ljudske ličnosti pripada dalekoj prošlosti i ne
bez duha i sladokusce bez srca — mogu se otkriti jasni tra može se više ponoviti, kao što se ne može ponoviti ni zlatno
13
govi Marksovog uticaja . Jer ono preobraćanje sredstava u ci doba stare Atine. I nasuprot Marksu, koji se zanosio verom
ljeve ο kome govori Veber u osnovi izražava istu misao koju da čovek može izmeniti svet i uspostaviti novo društvo u ko
je razvio Marks u svom čuvenom razmatranju ο fetiškom ka me neće biti otuđenih odnosa, Veber je smatrao da se proces
rakteru robe — da je u modernom svetu čovek pretvoren u racionalizacije ne može zaustaviti i da čovek nije u stanju da
stvar. Sam Veber bio je potpuno svestan srodnosti između izmeni ništa. Umesto društvene revolucije, Vebera su intere-
svog i Marksovog stanovišta. U jednom svom predavanju ko sovale samo mogućnosti u okviru postojećeg poretka. Stoga
je nosi naziv Socijalizam on ubedljivo pokazuje kako Markso- se on stalno pita: kako je mogućno obezbediti život dostojan
vo otkriće da je u kapitalističkom društvu radnik odvojen od čoveka u uslovima sveopšteg otuđenja? Ili tačnije: kako čo
sredstava rada važi i za druge oblasti društvenog života i vek, koji je osuđen da živi pod pritiskom moćnog mehanizma
izričito tvrdi da socijalistička formula »vladavina stvari nad birokratske društvene organizacije i koga podela rada poisto-
ljudima« znači isto što i njegova formula »vladavina sredsta većuje s njegovom delimičnom društvenom funkcijom, može
va nad ciljem«.14 Treba još pomenuti da je ovaj paradoksa da sačuva svoju slobodu i da uprkos svemu živi kao svesno
lan istorijski obrt na koji su Marks i Veber uprli prstom, i racionalno biće?
Georg Zimel uzdigao na stepen apsolutnog filozofskog prin Ali dosledno svom naučnom ubeđenju, Veber nigde ne
cipa 15 . Na širokom filozofskom planu Zimel utvrđuje da je odgovara na postavljeno pitanje. Kao što nigde nije jasno
Marksovo shvatanje ο fetiškom karakteru robe samo poseban izložio svoje filozofske pretpostavke, on je propustio da na
slučaj opšte sudbine svih kulturnih sadržaja, kao što je i piše i svoju filozofsku oporuku. Smatrao je da bi time zako
proces specijalizacije, koji demonskom neumoljivošću sve račio u oblast vrednosti i vrednosnih sudova i da bi na taj
dublje zahvata sve grane društvene delatnosti, samo poseban način zbrisao granice između nauke i politike. Možda je sva
oblik u kome se ispoljava sudbina čitave "kulture: da ono što veličina i slabost Veberovih socioloških proučavanja baš u
čovek stvara i što je namenjeno čoveku, zadobija samostalnu tome što postavljaju krajnje zloslutnu dijagnozu našeg vre
egzistenciju i potčinjava se imanentnoj logici razvitka. Ili dru mena, ali ne preporučuju nikakvu terapiju.
gim recima: da se svi proizvodi kulture otuđuju od svog iz
vora i od svog cilja. U ovom razdoru Zimel vidi tragediju
kulture. Jer kultura rađa iz svog krila ono što će je uništiti,
ono što će je lišiti smisla.
13
Ο sociološkom smislu Marksovog shvatania otuđenja opšir
no govori Vojin Milić, »Ideja otuđenja i savremena sociologija«,
u knjizi: Humanizam i socijalizam, Branko Bošnjak i Rudi Supek
(red.), (Zagreb: Naprijed, 1963), str. 90—106.
14
Max Weber, »Der Sozialismus«, Gesammelte Aufsätze zur So
ziologie und Sozialpolitik (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck,
1924), str. 498—499, 502.
16
15
Vidi Georg Simmel, »Der Begriff und die Tragödie der Kul Za šire razmatranje odnosa između Vebera i Marksa, vidi
tur«, Logos, II (1911), str. 1—25. Karl Löwith, loc. cit.
40 41
go što nude određena praktična rešenja. čitavo Veberovo bav
ljenje metodološkim pitanjima proisteklo je iz uverenja da
proučavanje društvene stvarnosti zahteva prethodno logičko
razjašnjenje formalnih i materijalnih pretpostavki od kojih
se u proučavanju mora poći, da u oblasti društvenih nauka
vlada krajnja zbrka u pogledu osnovnih pitanja, i da socio
III. METODOLOŠKI PROGRAM logiju tek treba zasnovati kao posebnu društvenu nauku. Uto
liko je teško složiti se s gledištem da su Veberova metodo
INTELEKTUALNO ZALEĐE loška razmatranja bila samo slučajan i usputan posao i da
je Veber, u stvari, gubio dragoceno vreme baveći se pitanjima
Više nego ijedan drugi sociolog pre njega, Veber se živo za koja nije imao dovoljno razumevanja. 1 Doduše, tačno je
interesovao za metodološka pitanja. Na početku druge faze da se Veber nije interesovao za metodologiju radi nje same,
svog naučnog stvaranja objavio je nekoliko obimnih meto zbog toga što je hteo da izgradi sistematsku teoriju nauke i
doloških rasprava (kojima je nešto kasnije, pored izvesnih
naučnog istraživanja. Ali iz toga nipošto ne proizlazi zaklju
manjih priloga, dodao još dve), a pred samu smrt napisao
čak da su Veberova metodološka shvatanja sporedan i manje
je sažet metodološki uvod za svoje glavno delo Privreda i
ili više slučajan proizvod njegove neutoljive žeđi za novim
društvo. Kao i toliki drugi njegovi naučni radovi, možda čak i
više nego ostali, svi Veberovi metodološki napisi nose pečat saznanjima, a najmanje da nemaju nikakve dublje veze s
provizornosti i nedovršenosti. Mada je kroz čitav drugi period njegovim sociološkim shvatanjem. U stvari, metodološka raz
svog naučnog stvaranja obraćao veliku pažnju na metodološ matranja su konstitutivan deo Veberove sociologije. Uprkos
ka pitanja, Veber nigde nije sistematski izložio svoj metodo tome što su mnoga njegova konkretna metodološka rešenja
loški program. Utoliko više zapanjuje činjenica da njegovi nejasna i problematična, nema nikakve sumnje da Veberova
mnogobrojni metodološki članci sadrže jedno jedinstveno gle sociologija umnogom predstavlja dosledno ostvarenje njego
dište. Da postojanost Veberovog interesovanja za metodološ vog metodološkog programa.
ka pitanja nije posledica neke njegove urođene sklonosti ka Koliko je Veberovo metodološko shvatanje povezano s nje
logičkim i epistemološkim razmatranjima, vidi se po tome što govim filozofskim shvatanjem, koliko je ono prožeto racio-
gotovo svi njegovi radovi iz ove oblasti imaju izrazito pole nalističkim elementima kao i njegovo shvatanje čoveka, po-
mički karakter. Veber se bavi metodološkim pitanjima prven kazaćemo u narednim odeljcima. Na ovom mestu treba reći
stveno zbog toga da bi kritički ispitao osnovanost vladajućih da je Veberova metodologija u isti mah proizvod jedne sas
gledišta i da bi na taj način osvetlio put vlastitim teorijskim
vim određene intelektualne situacije i da se može razumeti
i istraživačkim zamislima. I baš zbog toga što je Veberovo
samo ako obratimo pažnju i u ovom drugom pravcu. Jer sa
metodološko shvatanje poglavito izloženo u polemičkom kon
tekstu, njega je teško razumeti. mo ako se dobro poznaje širi okvir naučnih i filozofskih stru-
50 4* 51
kovanje društvenih od prirodnih nauka, mada, naravno, ne opovrgava gledište ikoje metodološku razliku između prirod
i za njihovo suprotstavljanje. nih i društvenih nauka pokušava da zasnuje na razlici u na
Najzad, po trećem shvatanju, iracionalnost bi trebalo da činu poimanja prirodnih i društvenih pojava.
stoji u vezi sa slobodom ljudske volje. Smatra se, naime, da Po ovom drugom gledištu, koje se neposredno nadovezuje
društvene nauke ne mogu da se služe opštim pojmovima i na neku od mnogobrojnih varijanti prethodnog gledišta, ap
da je besmisleno tragati za opštim pravilima društvenog ži straktni pojmovi su sasvim neprikladno sredstvo za sazna
vota zbog toga što je čovek slobodan i uvek može da postupi nje društvenih pojava. Pošto društvene pojave nisu obične
i drukčije nego što smera. Na ovaj prigovor Veber odgova činjenice, već pojave sa značenjima, njih možemo razumeti
ra kao i u prethodnom slučaju — obrtanjem oštrice argumen samo intuitivnim poniranjem u aktualna duševna stanja ljudi
ta protiv shvatanja koje se njime želi da dokaže. Po Vebero- koji su nosioci smisaonih sadržaja. Prema tome, naučnik ko
vom mišljenju, sloboda nema nikakve veze s iracionalnim ji se bavi proučavanjem društvene stvarnosti treba da umet-
već s racionalnim postupcima 1 2 . Suprotno onome što navede nički oblikuje doživljaj koji ima i da ga sugeriše svojim čita
no shvatanje tvrdi, čovek se oseća najslobodnijim onda kad ocima, a ne da stvara sistem apstraktnih pojmova. Protiv
racionalno dela, to jest kad na osnovu znanja kojim raspo ovog gledišta Veber navodi nekoliko razloga 13 . Pre svega, ovo
laže, a nezavisno od fizičke i psihičke prinude, bira najadek- gledište greši u tome što pitanje psihološkog porekla sazna
vatnija sredstva za postizanje određenog cilja. Samo onda kad nja mesa s pitanjem logičkih osnova njegovog važenja. Jer
je pod spoljašnjim pritiskom ili pod pritiskom emocionalnih mada se do novog saznanja, doista, najčešće dolazi intuitiv
poriva čovek ne zna šta čini, niti su drugi u stanju da shvate nim putem (i to kako u oblasti društvenih tako i u oblasti
njegove postupke. Ali takvo delanje, koje je očito iracionalno, prirodnih nauka), gola intuicija nije u stanju da dokaže ni
nije ni slobodno. U stvari, slobodno je samo racionalno de šta: proveravanje osnovanosti jednog saznanja može se spro
lanje. Razume se, to ne znači da je racionalno delanje slo vesti samo pomoću opštih pojmova. Druga, i ne manja zablu
bodno u metafizičkom smislu, to jest da je bezuzročno ili da da ovog gledišta je u tome što brka neposredno iskustvo sa
ima osnov u nekoj čistoj volji po sebi, već da je subjektivno saznanjem. U stvari, intuitivno doživljavanje nije nikakvo sa
osećanje slobode nerazdvojan pratilac racionalnog delanja. I znanje. Saznanje je uvek diskurzivno i pojmovno, a sastoji se
pošto odnos sredstvo—cilj nije ništa drugo nego ljudska tran- u selekciji i sistematizaciji elemenata neposrednog iskustva.
spozioija odnosa uzrok—posledica, Veber s pravom zaključuje Najzad, svojstvo neposredne očiglednosti i izvesnosti koje
da je ljudsko delanje podvrgnuto opštim pravilima i da je obično prati intuitivno poimanje smisaonih sadržaja nema
poznavanje tih pravila neophodna pretpostavka racionalnosti. onaj značaj koji mu se pridaje. Ono je samo jedan element
Kao što se vidi, već ovde, dakle u okviru metodoloških raz koji potkrepljuje osnovanost predloženog rešenja, ali ne i
matranja, javlja se onaj pojam koji je toliko karakterističan apsolutan dokaz. Intuitivno poimanje može biti tačno, ali mo
za Veberovu sociologiju — pojam racionalnosti i racionalnog že biti i pogrešno. U tome nema nikakve bitne razlike između
delanja koji uključuje u sebe odnos sredstvo—cilj. intuicije i čulnog opažanja. I ovo poslednje je očigledno i iz-
Pošto je na taj način pokazao da se pozivanjem na objek vesno u najvećem mogućnom stepenu. Pa ipak, na njega se
tivna svojstva društvene stvarnosti ne može opravdati teza ne možemo nekritički osloniti. Ono podleže proveravanju s
ο korenitoj razlici između prirodnih i društvenih nauka, Ve obzirom na teorijsko saznanje kojim raspolažemo. Utoliko,
ber prelazi na razmatranje u drugom pravcu. Sa isto toliko ni intuitivno poimanje smisaonih sadržaja ne može izbeći_
pažnje koliko je posvetio kritici ontološkog stanovišta, on proveru pomoću opštih pojmova i teorijskih principa.
12
Ibidem, str. 45-48, 64—67, 132—137. Vidi i Max Weber, 13
»Kritische Studien auf dem Gebiet der kulturwissenschaftlichen Kritici intuicionističkog stanovišta Veber je posvetio gotovo
Logik«, Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre (Tübingen: čitav treći deo svoje rasprave protiv Rošera i Knisa (loc. cit., str.
J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1922), str. 226—227. 105—137).
52 53
Ostavljajući po strani mnoge druge pojedinosti koje bi u rad, a ne izraz sumnje i razočaranja. U članku Objektivnost
okviru šireg razmatranja metodoloških pitanja svakako tre društvenonaučnog i društvenopolitičkog saznanja, koji je ob
balo uzeti u obzir 14 , na kraju ovog odeljka valja naglasiti da javljen 1904. godine, Veber ide korak dalje. Preuzevši dužnost
se Veberov obračun s prošlošću ne sastoji samo u kritici ide urednika časopisa Arhiv za društvene nauke i društvenu po
alističke tradicije u društvenim naukama. Isto tako, bilo bi litiku, on se oseća pobuđenim da iznova odredi lik i smernice
neumesno zaključiti da je svoju kritiku istorijske škole Ve- časopisa i da u isti mah iznese svoje načelno uverenje ο pri
ber doveo do kraja i da nije ostavio nimalo mesta sumnji u rodi i zadacima sociologije. Svi kasniji Veberovi radovi iz ob
metodološko jedinstvo prirodnih i društvenih nauka. U stva lasti metodologije kreću se utrvenim stazama: u njima se sa
ri, Veberova kritika idealizma ne podrazumeva bezrezervno mo dalje razvija i upotpunjava stanovište koje je u ovom
prihvatanje pozitivističkog programa 1 5 . U svojim metodološ članku proklamovano. Ali i pored sve opširnosti i temeljnosti
kim člancima Veber na nekoliko mesta izričito tvrdi da se kojima se odlikuje njegovo programsko izlaganje, Veberova
stvarnost ne može deduktivno izvesti iz opštih principa (što, argumentacija je daleko od toga da zadovoljava zahteve logič
u stvari, predstavlja napad na jednu od osnovnih tačaka svih ke strogosti. U pomenutom članku, a isto važi i za članke koji
varijanti pozitivizma) i da krajnji cilj prirodnih i društvenih su posle njega napisani, Veber je blistav, dubok i oštrouman,
nauka nije i ne može biti isti. Za razliku od prirodnih nauka, ali i težak, nerazumljiv i protivrečan. U celini uzev, njegovo
čiji se krajnji cilj sastoji u postavljanju mreže apstraktnih shvatanje ο prirodi i zadacima sociologije predstavlja meša-
pojmova i utvrđivanju opštih pravila zbivanja, društvene nau vinu tačnih, pogrešnih i irelevantnih zapažanja. U ovom odelj-
ke imaju za zadatak da objasne postojeću društvenu stvar ku razmotrićemo samo jedno, ključno pitanje Veberove me
nost u njenoj osobenosti i da protumače tu stvarnost s ob todologije, dok će ο ostalim pitanjima biti reci u narednim
zirom na kulturno značenje koje ima. U tom cilju, društvene odeljcima.
nauke moraju da stvore odgovarajući kategorijalni aparat, Da bi se bolje shvatile osnovne tačke Veberovog metodo
to jest sistem opštih pojmova i pravila, jer bez njega ne mo loškog programa, treba najpre pokazati koji su opšti ontolo
gu postići cilj kome teže. Ali pri tom treba imati na umu da ški i epistemološki principi ugrađeni u njegove temelje. Sam
je ovaj kategorijalni aparat obično pomoćno sredstvo, to jest Veber se malo zadržavao na ovim pitanjima. Smatrao je da
sredstvo za dolaženje do novih saznanja ο konkretnim poje su ona dovoljno obrađena u filozofskim delima njegovih sav-
dinačnim događajima, a ne cilj za sebe. On nema nikakvu remenika i da on ne bi imao šta da doda onome što su rekli
samostalnu vrednost, a najmanje bi trebalo misliti da mu pri Vindelband (Windelband), Zimel i Rikert. Naročito ovaj po-
pada onako istaknuto mesto u sistemu društvenonaučnog sa slednji. Svoj zadatak Veber je video samo u tome da pokaže
znanja koje ima teorija u sistemu prirodnonaučnog saznanja. kako se Rikertova filozofska shvatanja mogu upotrebiti u me
U sledećem odeljku razmotrićemo malo šire logičke posledi- todološkom kontekstu. S obzirom da Rikertovo stanovište pa
ce ove Veberove nedoslednosti. ti od poznatih ograničenosti Kantovog transcendentalnog ide
alizma, pravo je čudo kako je Veber uopšte uspeo da po
stavi nekoliko metodoloških principa od trajnog značaja. Ob
PRIRODA I ZADACI SOCIOLOGIJE jašnjenje bi, verovatno, trebalo tražiti u njegovoj prvobitnoj
kritičko-realističkoj i duboko pozitivističkoj inspiraciji. Ali
Nezadovoljan tuđim shvatanjima, Veber nije stao na pola to što Veberov metodološki program sadrži toliko problema
puta. Kao što je to uvek slučaj kad je u pitanju velika i sna tičnih i neprihvatljivih rešenja, možemo objasniti samo time
žna ličnost, kritika prethodnika je povod i podstrek za dalji što se on tako uporno držao Rikertovih shvatanja.
Veberovo shvatanje nauke i naučne delatnosti podrazume-
14
Vidi Alexander von Schelting, op. cit., str. 214—247.
15
va jedno specifično shvatanje stvarnosti. Zajedno s Rikertom,
Ο tome opširno govori Friedrich Η. Tenbruck, loc. cit., na Veber tvrdi da je stvarnost heterogeni kontinuum, to jest ne-
ročito str. 589—598.
55
54
16
pregledno i raznoliko mnoštvo pojava. U onom vidu u kome vim u skladu s Kantovim učenjem, on smatra da je stvarnost
nam se neposredno pokazuje, stvarnost je beskonačan lanac jedna amorfna i nepregledna masa koju tek čovek uobličava
uzroka i posledica. U njoj je sve međusobno povezano i ispre svojom delatnošću.. Jedva je potrebno reći da bi danas malo
pleteno do te mere, da nigde nema ni kraja ni početka. Cak ko mogao da prihvati ovakvo gledište. Naravno, to ne znači
i jedan majušan prostorno-vremenski isečak stvarnosti sadrži da je Veber grešio u svemu što je mislio ο prirodi stvarnosti
pravo obilje sastavnih elemenata koji su povezani mnogostru i naučnog saznanja. Jer stvarnost je, doista, neiscrpna u svo
kim vezama kako s onim što im prethodi tako i s onim što joj raznolikosti i bogatstvu, a naučno saznanje nema nikakve
dolazi iza njih. A to znači da je stvarnost i intenzivna a ne veze s pasivnim preslikavanjem stvarnosti onakve kakva po
samo ekstenzivna beskonačnost. Zbog toga što ima svojstvo stoji nezavisno od nas. Kao i znanje kojim raspolaže zdrav
heterogenog kontinuuma, stvarnost nikad ne možemo shvatiti razum ili narodna mudrost, naučno saznanje je stvaralačka
u potpunosti; krajnji rezultat takvog pokušaja bio bi besmi delatnost koja se sastoji u pojmovnoj obradi iskustvenih po
slen haos sudova ο nebrojenim pojedinačnim posmatranjima. dataka pomoću širih teorijskih principa. Ali Veber je previ-
Po sebi se razume da ovo shvatanje uzima stvarnost u naj deo dve stvari. Prvo, da stvarnost koju neposredno doživlja
širem smislu: stvarnost obuhvata sve što može biti predmet vamo i u kojoj neposredno živimo nije nikakvo haotično mno
neposrednog iskustva. Kad kaže da je stvarnost heterogeni štvo besmislenih pojedinosti, već jedna složena celina u ko
kontinuum, Veber ne pravi nikakvu razliku između prirodne joj postoje određeni strukturni odnosi nezavisno od subjekta
i društvene stvarnosti. Sve što je neposredno dato, bilo da je saznanja. I drugo, da naučna delatnost nije nikakvo proiz
u pitanju prirodno ili društveno iskustvo, ima svojstvo eksten voljno uobličavanje iskustvenog materijala koji nam stoji na
zivne ili intenzivne beskonačnosti.;I još nešto, Veber ne osta raspolaganju, već istraživanje objektivno postojećih veza i od
vlja mesta sumnji da ovo shvatanje ima ontološko značenje. nosa. Međutim, pošto je pošao od pogrešnih ontoloških i epi
Stvarnost je heterogeni kontinuum bez obzira na subjekta ko stemoloških pretpostavki, Veber nije imao drugog izlaza ne
ji je saznaje. Beskonačna raznovrsnost je njeno objektivno go da prihvati i Rikertovo shvatanje da se razlika između pri
svojstvo. Naučno saznanje stvarnosti je mogućno samo uko rodnih i društvenih nauka svodi na razliku u načinu prilaže-
liko se apstrahuje od ovog njenog svojstva. Ili drugim reci nja stvarnosti: prirodne nauke uspevaju da savladaju nepre
ma: nauka je u stanju da sazna samo jedan ograničeni deo glednu raznovrsnost stvarnosti na taj način što se interesuju
onoga što uzima za predmet svog proučavanja, onaj deo koji za ono što je opšte, što se uvek ponavlja, dok društvene nau
je bitan s obzirom na stanovište kojim se naučnik rukovodi, ke postižu isti cilj na taj način što se interesuju za pojedi
koji je vredan pažnje s obzirom na pravac njegovog intereso- načne pojave koje stoje u vezi s nekim vrednostima.
vanja 17 . Zbog toga je naučno saznanje uvek apstraktno i jed U okviru ovog razlikovanja između prirodnih i društvenih
nostrano. Ono nikad ne zahvata stvarnost u celini, već samo nauka Veber određuje prirodu i zadatke sociologije. Po nje
delimično. I pri tom treba znati da sama stvarnost ne govori govom mišljenju, Ip'olazna tačka sociološkog interesovanja je
ništa ο tome šta je u njoj vredno i važno saznati. Kriterijume 18
postojeća društvena stvarnost . Kao i sve druge društvene
izbora nauka mora da stvori sama i da ih tako reći spolja na nauke, sociologija ima kulturno-istorijski karakter i njen za
metne stvarnosti. datak je da razume postojeće društvo u njegovoj osobenosti,
Kao što se vidi, Veber je, povodeći se za Rikertom, u pot da objasni mehanizam njegovog nastanka i održavanja i da
punosti usvojio stanovište transcendentalnog idealizma. Sas- naznači perspektive njegovog daljeg razvitka. Doduše, ovu
18
16
Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, str. 171. Ibidem, str. 178. Uz ovo i dalje, vidi Siegfried Landshut,
17
Ibidem, str. 178. Vidi i Heinrich Rickert, op. cit., naročito Kritik der Soziologie (München und Leipzig: Duncker und Hum-
str. 257. Za dalje pojedinosti o tome, vidi Henrich Dieter, Die blot, 1929), str. 2—10, 35—38, 61—63. Slično i Hans Freyer, Sozio
Einheit der Wissenschaftslehre Max Webers (Tübingen: J. C. B. logie als Wirklichkeitswissenschaft (Leipzig und Berlin: B. G,
Mohr/Paul Siebeck, 1952), str. 25—35. Teubner, 1930), str. 148, 158.
56 57
odredbu o prirodi i zadacima sociologije Veber je kasnije de- vene stvarnosti 2 0 . Oni su verovali da je posle Hegelove smrti
limično izmenio utoliko što je apstraktnu kategoriju društve najzad došlo vreme da se filozofija, koja metafizičke princi
nog delanja stavio u središte sociološkog razmatranja". Ali pe uzdiže iznad stvarnosti i koja društvo i državu tumači po
ova izmena, mada pokazuje izvesno pomeranje u pravcu ap- moću ideje slobode, zameni sociologijom, to jest jednom
straktnc-analitičkog tretiranja socioloških problema, ne zna iskustvenom naukom koja će se držati samo činjenica i koja
či i napuštanje prvobitnog stanovišta. Ona samo bliže odre će proučavati ljudsko društvo sa stanovišta objektivne nuž
đuje Veberovo uverenje da iza svih složenih društvenih obli nosti. I doista, od Sen-Simona (Saint-Simon) i Konta, pa sve
ka koje sociologija hoće da razume i objasni stoji čovek kao do Marksa i Lorenca fon štajna (L. v. Stein), sociologija je
nosilac smisaono orijentisanog delanja. Ali ο tome malo ka bila zaokupljena samo jednim pitanjem — njeno glavno i
snije. jedino polje interesovanja bilo je pitanje porekla, strukture
Kad je reč ο Veberovom shvatanju odnosa između prirod i tendencija razvitka modernog društva u zapadnoj Evropi.
nih i društvenih nauka, treba najpre podsetiti na jednu važnu Ali mada je Veberovo shvatanje sociologije kao kulturno-
okolnost. Time što je sociologiju shvatio kao kulturno-istorij- -istorijske nauke razumljivo s obzirom na filozofsko-istorijsko
sku nauku i stavio joj u zadatak da proučava društvene i kul stanovište kojim se rukovodio, njegovo shvatanje ο prirodi
turne pojave u njihovoj osobenosti, Veber je, nesumnjivo, bio stvarnosti i naučnog saznanja nema nikakvog opravdanja.
dosledan svom osnovnom filozofsko-istorijskom ubeđenju. Čudno je, naime, da je čovek koga je toliko uznemiravao pro
Kao što smo ranije već videli, osnovni pokretač svih njego ces racionalizacije modernog društva, dakle jedno karakteri
vih naučnih interesovanja bila je težnja da shvati i objasni stično svojstvo same društvene stvarnosti, uopšte mogao da
moderno kapitalističko društvo, dakle jedan određen društve- nađe intiman pristup Kantovom učenju, koje stvarnost svodi
no-ekonomski sistem koji je nastao i razvio se u zapadnoj na bezobličnu masu, a naučniku dodeljuje ulogu tvorca svega
Evropi i Americi, a koji se bitno razlikuje od svih drugih što je u njoj značajno i vredno istražiti. U stvari, moderno
društveno-ekonomskih sistema koji su postojali i postoje u društvo nije nikakva nerazumljiva gomila pojedinosti, već je
drugim delovima sveta. I pošto su sve osnovne društvene nau dan određen društveno-ekonomski poredak koji nameće niz
ke za koje se u ono doba znalo imale bar koliko-toliko odre objektivnih zahteva i ograničenja s kojima se svakodnev
đen predmet proučavanja, a nijedna se nije bavila proučava no suočava svaki pojedinac koji u njemu živi, svejedno
njem postojećeg poretka kao globalnog društvenog oblika, da li takvo suočavanje za njega znači nešto poželjno i prihva
Veber je smatrao da se sociologija mora prihvatiti ovog po tljivo ili nešto neprijatno i nepodnošljivo. Prema tome, zada
sla. Nasuprot prvim pobornicima formalističkog pravca u so tak sociologije ne može biti u tome da stvori kriterijume po
ciologiji, koji su već u njegovo doba počeli da izgrađuju ap moću kojih će proizvoljno odrediti šta je važno i vredno znati
straktnu mrežu društvenih oblika van vremena i prostora, ο kapitalističkom društvu, već da otkrije najvažnije struktur
Veber je imao pred očima istorijsku misiju sociologije. On ne odnose koji postoje u samom društvu. Ili, drugim recima,
je dobro znao da su svi veliki protagonisti sociološke misli u ako sociologija uopšte hoće da se bavi proučavanjem društve
19. veku nastojali da sociologiju konstituišu kao nauku ο mo ne stvarnosti, onda ona mora da se usredsredi na ono što je
dernom kapitalističkom društvu. Podstaknuti čuvenom Hege- bitno u njoj, nezavisno od svih subjektivnih kriterijuma. Ko
lovom izjavom da je u društvu koje je stvoreno na idealima liko god bilo tačno da naučni problemi imaju smisla samo u
francuske revolucije čovečanstvo dostiglo stupanj zrelosti,
predstavnici najstarije sociološke generacije bili su jednodu 20
Tako i Hans Freyer, op. cit., str. 1—12. Uz izlaganje u tekstu
šni u tome da je sociologija duhovni korelat postojeće društ- vidi i Herbert Marcuse, Reason and Revolution: Hegel and the
Rise of Social Theory (New York: Oxford University Press, 1941),
19
M . W e b e r
str. 258—262, 323—329, i Barrington Moore, Jr., »Strategy in Social
- Wirtschaft und Gesellschaft (Tübingen: J. C. Β. Science«, Political Power and Social Theory (Cambridge, Mass.:
Mohr/Paul Siebeck, 1921), str. 1. Harvard University Press, 1958), str. 1ll—125.
58 59
okviru nekog šireg pojmovno-teorijskog konteksta, 2 1 ne ma primer, geologija i meteorologija), a ima društvenih nauka
nje je tačno i to da naučni pojmovi i teorije upućuju na koje su nedvosmisleno teorijski usmerene (na primer, eko
stvarne odnose zavisnosti koji vladaju u svetu oko nas 2 2 . Čak nomija i politika). Izgleda da je tokom vremena i sam Veber
bi se moglo reći da su naučni problemi utoliko značajniji uko sve više uviđao da se sociologija ne može izjednačiti s istori-
liko više zadiru u strukturu same stvarnosti. Ovo važi za sve jom. Mada ga interesovanje za postojeće kapitalističko dru
nauke bez izuzetka. A što se tiče sociologije, to je, očigledno. štvo nikad nije napuštalo, on je postepeno otkrivao da se bez
uslov bez koga se ne može. Uostalom, Veberova sociologija teorijskog mišljenja ne može postići ništa, č a k je u svom
najbolje pokazuje da su značajni naučni problemi nerazdvoj poslednjem metodološkom napisu izričito suprotstavio socio
no povezani s problemima koje nameće određena društveno- logiju istoriji. 24 Ali Veber nigde nije objasnio u kakvom od
istorijska situacija. nosu stoji njegovo novo shvatanje, po kome sociologija ima
Vratimo se sad na pitanje odnosa između prirodnih i dru za zadatak da stvori tipske pojmove i postavi opšta pravila
štvenih nauka. Videli smo već da je Veber pošao od pogre zbivanja, prema njegovom osnovnom uverenju da je sociolo
šnog shvatanja da nauka spolja nameće stvarnosti određene gija kulturno-istorijska nauka. Znači li to da je on naknadno
kriterijume, i da je razliku između prirodnih i društvenih hteo samo da skrene pažnju na važnost samostalnog razvija
nauka tražio u razlici između kriterijuma kojima se ove nja i usavršavanja pojmovno-teorijske mreže kao pomoćnog
nauke služe. Po njegovom mišljenju, prirodne nauke se inte sredstva sociološke analize ili je u okviru njegovog novog
resu ju za opšta svojstva i opšte odnose između pojava, dok shvatanja ovo pomoćno sredstvo najzad dobilo status kraj
se društvene nauke interesuju za pojedinačne događaje i njeg cilja? Sudeći po svemu što je Veber pružio u svom po
konkretne uzročne veze između njih. Prema tome, zaključio slednjem delu Privreda i društvo, izgleda da je mnogo boJje
je Veber,23 krajnji cilj kome prirodne nauke teže bitno se prihvatiti onu prvu mogućnost.
razlikuje od krajnjeg cilja društvenih nauka. Kod onih prvih, Ovaj zaključak se može potkrepiti i time što je Veber do
cilj je da se stvori sistem opštih pravila (zakona) koje je kraja bio privržen Rikertovom shvatanju da je »odnos prema
mogućno primeniti bez ikakvih ograničenja; kod ovih po- vrednostima« (Wertbeziehung) osnovni kriterijum kojim se
slednjih, cilj je da se shvate pojedinačni događaji. Drugim rukovode društvene nauke. Po Veberovom mišljenju, dru
recima, prirodne i društvene nauke se razlikuju po tome što štvene nauke uspevaju da savladaju nepreglednu raznolikost
imaju različit odnos prema pojedinačnim događajima, od stvarnosti na taj način što izdvajaju one pojave koje su rele
nosno prema opštim pravilima. Kod onih prvih, pojedinačno vantne s obzirom na izvesne vrednosti. Istina, unapred nije
je interesantno samo kao slučaj opšteg pravila; kod ovih po- jasno koje vrednosti Veber ima na umu. Jednom su to »naše«
slednjih, opšte pravilo je interesantno samo ukoliko može da vrednosti, drugi put »vrednosti koje važe u sredini koja se
posluži za objašnjenje pojedinačnog događaja. proučava«, treći put »univerzalne« vrednosti. Ali tu nam
Nasuprot Veberu, treba reći da se razlika koju on poku može pomoći ono što smo već utvrdili u jednom ranijem
šava da povuče nipošto ne podudara s razlikom između pri odeljku. Pošto je Veber bio duboko ubeđen da postoji više
rodnih i društvenih nauka. U stvari, ovde je reč ο razlici iz mogućnih vrednosti sistema i da u sferi vrednosti nema ni
među teorijskog i istorijskog načina posmatranja koja pod čeg što bi bilo trajno i opšteobavezno, biće da je on smatrao
jednako zadire u oblast prirodnih i društvenih nauka. Ima da se u proučavanju može poći od bilo kojih vrednosti. I
prirodnih nauka koje su izrazito istorijske po karakteru (na upravo zbog toga što vrednosti koje služe kao rukovodni
principi svakog proučavanja u oblasti društvenih nauka mo
21
Kako to Veber izričito kaže u svom članku ο objektivnosti gu biti različite, Veber je smatrao da društvene nauke znatno
društvenonaučnog
22
saznanja (loc. cit., str. 166). zaostaju iza prirodnih nauka u pogledu objektivnosti posti-
Nasuprot Veberu, to je dobro istakao Siegfried Landshut,
op. 23cit., str. 7. Drukčije Dieter Henrich, op. cit., str. 18—20.
Ibidem, str. 214. 24
Wirtschaft und Gesellschaft, str. 9.
60 61
gnutih rezultata. 2 5 Dok prirodne nauke opravdano računaju U uverenju da se ne može naći nikakva čvrsta tačka od
s tim da je interesovanje za opšte veze i odnose između po koje treba poći prilikom proučavanja društvene stvarnosti,
java postojano bez obzira na vreme i mesto — jer poznava Veber je, u stvari, stavio pod pitanje mogućnost kumulativ-
nje tih veza i odnosa doprinosi povećavanju ljudske moći nad nog razvoja u društvenim naukama. On je smatrao 2 7 da dru
prirodom — d r u š t v e n e nauke ne mogu da se pozovu na to da štvene nauke nikad ne mogu stvoriti zatvoren i sveobuhvatan
je kriterijum kojim se rukovode opšteprihvatljiv. Jer s pro- sistem pojmova koji bi bio prihvatljiv u opšteljudskim raz-
menom društvene sredine i istorijske epohe menjaju se i merama. Niti to može biti cilj kome ove nauke treba da teže.
vrednosti. Štaviše, jedan takav kategorijalni aparat koji bi definitivno
Naravno, bilo bi pogrešno zaključiti da je ovim shvata- određivao oblast i probleme kojima društvene nauke treba
njem Veber sankcionisao princip relativizma u društvenim da se bave, predstavljao bi nešto po sebi besmisleno. Pola
naukama. Neverovanje u mogućnost objektivne naučne isti zna tačka u društvenim naukama zauvek mora ostati pro-
ne na području društvenih proučavanja nije krajnji smisao menljiva, sve dok kineska ukočenost duhovnog života ne od-
njegovog priklanjanja idealističkom stanovištu. 26 Kad kaže da vikne ljude od toga da stalno postavljaju nova pitanja uvek
saznanje koje pružaju društvene nauke ne može biti objektiv neiscrpnoj stvarnosti koja ih okružuje. 28 Prema tome, u dru
no u onom smislu u kome je prirodnonaučno saznanje objek štvenim naukama se stalno moraju smenjivati različita i če
tivno po karakteru, Veber, u stvari, misli na nešto drugo. sto disparatna stanovišta pod kojima stvarnost za nas posta
Time hoće da kaže samo da je stepen zainteresovanosti za re je značajna u kulturnom pogledu. Otuda prethodni rezultati
zultate društvenih nauka po pravilu manji nego što je to slu društvenih proučavanja malo mogu da posluže kao podsti-
čaj kad su u pitanju rezultati prirodnih nauka. Pošto se dru caj za nova i viša dostignuća. Za razliku od prirodnih nauka,
štvena stvarnost ne može saznati drukčije nego izdvajanjem saznanje u društvenim naukama je mnogo više podložno ko
njenih pojedinih strana s obzirom na izvesne vrednosti, pred lebanju; ono je neizbežno privremeno, nedovršeno i hipote-
loženo objašnjenje, očigledno, ne može zadovoljiti sve. Ne tičko. Nema sumnje da se ovaj zaključak u potpunosti slaže
zbog toga što bi bilo nemogućno oceniti da li je ono što se sa shvatanjem da sama društvena stvarnost ne govori ništa
tvrdi osnovano ili nije — jer kad je istraživanje tačno spro- ο tome šta je u njoj važno i vredno ispitati, već da ο tome
vedeno, objašnjenje mora biti istinito, to jest ono mora va odlučuje naučnik služeći se izvesnim vrednosnim kriteriju-
žiti za sve koji istinu hoće — već zbog toga što svi nisu pod mom. Ali taj zaključak je isto toliko promašen kao i shvata-
jednako zainteresovani za onaj ugao posmatranja koji je na nje na kome počiva.
učnik izabrao. Drugim recima, Veber tvrdi da u oblasti dru
štvenih nauka postoji mnoštvo manje ili više prikladnih kri- U vezi s Veberovim shvatanjem odnosa između prirodnih
terijuma kojima se možemo rukovoditi, tako da naučno pro i društvenih nauka treba reći nešto više i ο jednom pitanju
učavanje društvene stvarnosti u izvesnom smislu uvek ostaje koje smo maločas dodirnuli, a koje upućuje na jednu vrlo
subjektivno obojeno: naučnik proučava onaj aspekt društve važnu tačku njegovog metodološkog programa. U pitanju je,
ne stvarnosti koji ga interesuje. Inače, kad je predmet pro naravno, Veberovo uvažavanje osnovne dogme pozitivističkog
učavanja određen s obzirom na neko vrednosno stanovište, shvatanja nauke. Uprkos tome što je kulturne vrednosti shva
onda se uzročne veze između pojava koje nas interesuju i tio kao rukovodne principe naučnog proučavanja društvene
drugih pojava mogu utvrditi nezavisno od bilo kojih vredno- stvarnosti i, utoliko, proglasio ih regulativnim idejama, Veber
snih kriterijuma, izuzev kriterij uma naučne istine. je bio jedan od najvatrenijih pobornika shvatanja ο vredno-
62 63
snoj neutralnosti društvenih nauka. Po njegovom mišljenju, VEBEROVO SHVATANJE DRUŠTVA
vrednosti služe kao kriterijumi pomoću kojih se određuje
predmet proučavanja, one upućuju naše interesovanje u od S obzirom da u središtu svih Veberovih socioloških pro
ređenom pravcu i pokazuju koje aspekte društvene stvarno učavanja stoji kapitalizam kao celovit društveno-ekonomski
sti treba proučiti. I to je sve. Time se njihova uloga završa sistem, očekivalo bi se da će polazna tačka njegovog poku
va. Operacija dovođenja u vezu s vrednostima, pomoću koje šaja da zasnuje sociologiju kao posebnu društvenu nauku biti
se, u stvari, određuje polazna tačka istraživanja, nema nika društvo kao relativno samostalna iskustvena celina, a ne po
jedinac. Drugim recima, očekivalo bi se da će u okviru svo
kve veze s vrednosnim procenjivanjem. U društvenim nauka-
jih metodoloških razmatranja Veber razviti jedno prevashod-
ma nema mesta vrednosnim sudovima. 29 Zadatak ovih nauka
no univerzalističko i realističko shvatanje društva, to jest
je da opišu i objasne stvarnost, a ne da ocene koliko je ona
jedno shvatanje po kome društvo predstavlja stvarnost po
u skladu s nekim idealom. U tom pogledu nema nikakve raz sebne vrste. Međutim, suprotno takvom očekivanju, Vebero-
like između prirodnih i društvenih nauka. Kao i prirodne vo shvatanje društva je izrazito individualističko i nominali
nauke, društvene nauke se moraju držati onoga što jeste i stičku po karakteru. Budući krajnje nepoverljiv prema meta
prepustiti filozofiji da raspravlja o tome šta treba da bude. fizičkim spekulacijama i stalno prezajući od mogućnosti hi-
Ovo ograničenje Veber uvodi zbog toga što smatra da u sferi postaziranja kolektivnih pojmova, to jest pretvaranja poj
vrednosti postoji nepomirljiv sukob između pojedinih eleme movnih apstrakcija u nadljudska suštastva,^Veber polazi od
nata i da je pluralizam krajnjih smisaonih orijentacija pre pojedinca. On smatra da se društvo može shvatiti samo kao
ma svetu praoinjenica istorijskog iskustva. Razume se, Veber proizvod ili način organizacije specifičnih radnji pojedinaca
ne tvrdi da nauka nema šta da traži na području vrednosti i da, prema tome, osnovna jedinica sociološke analize može
i da treba da se zaustavi pred njima. U stvari, objektivna biti samo čovek i njegovo delanje, odnosno delanje većeg
kritika vrednosti i vrednosnih sistema je jedan od vrlo va broja pojedinaca. 30 Ovo nominalističku shvatanje ima duboke
žnih zadataka koji se postavlja pred društvene nauke. Ali korene u Veberovoj kritici idealističke tradicije u društve
nauka nije u stanju da dokaže osnovanost nijednog vredno- nim naukama: ono se suprotstavlja organskom shvatanju
snog sistema niti pogleda na svet koji se na njemu osniva. društva koje je predstavljalo okosnicu gotovo svih važnijih
Nauka može samo da pomogne čoveku da otkrije šta stvarno teorijskih pokušaja u evropskoj društvenoj misli onoga do
hoće, to jest kakvo je idealno vrednosno značenje njegove ba. Zanimljivo je da je organsko shvatanje društva, koje se
volje, i šta može, to jest kakva su sredstva podesna za ostva u Nemačkoj uglavnom razvilo pod okriljem Hegelove ideali-
renje željenog cilja i kakve posledice, pored eventualnog
uspeha, može izazvati upotreba tih sredstava u konkretnom 30 Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, str. 415—416.
slučaju. Sve ostalo je stvar filozofskog razmatranja i, narav Uz izlaganje u tekstu vidi Hans H. Gerth and C. Wright Mills,
»Introduction«, From Max Weber: Essays in Sociology (New York:
no, moralne odluke. Oxford University Press, 1947), str. 53—61. Za šire razmatranje
logičkih pitanja, vidi Friedrich A. Hayek, The Counter-Revolution
29 of Science (Glencoe, 111: The Free Press, 1952), str. 25—35, 36—43,
Svoje shvatanje Veber je izložio na mnogim mestima, a na 53—63; Karl R. Popper, The Poverty of Historicism (London:
ročito u članku »Der Sinn der 'Wertfreiheit' der soziologischen Routledge and Kegan Paul, 1957), str. 17—19, 76—83, 147—150;
und ökonomischen Wissenschaften«, Gesammelte Aufsätze zur Quentin Gibson, The Logic of Social Enquiry (London: Routledge
Wissenschaftslehre, str. 451—502. Svojevremeno, njegovo shvata and Kegan Paul, 1960), str. 92—112. Zanimljiva zapažanja o druš-
nje je izazvalo žučne polemike. Ono je i danas aktualno. Vidi, na tveno-političkoj pozadini sukoba između individualističkog i uni-
primer, Ralf Dahrendorf, »Sozialwissenschaft und Werturteil«, verzalističkog shvatanja društva mogu se naći u knjizi Leon Bram-
Gesellschaft und Freiheit: Zur soziologischen Analyse der Gegen Bon, The Political Context of Sociology (Princeton, N. J.: Prin
wart (München: R. Piper, 1961), str. 27—48. ceton University Press, 1961), str. 11—26.
66 5* 67
da dovede do željenih rezultata, a kad je reč ο čoveku, on može biti osnov sociologije,32 Veber je, u stvari, pridavao
tvrdi da redukcionizam ne vodi nikud. Sta to bliže znači, po- izuzetan značaj psihičkim elementima kao uzročnim kompo
kazaćemo odmah. nentama ljudskog delanja. Stoga njegovo ograđivanje od psi
š t o se tiče čoveka, Veber usvaja gledište da se viši stup hologije ne treba uzeti ozbiljno. Ono je naknadno uneto u
njevi stvarnosti ne mogu svesti na niže. On smatra da se njegov metodološki uvod za delo Privreda i društvo, očito
ljudsko delanje ne može razumeti pomoću njegovih sastav pod uticajem Huserlovog (Husserl) fenomenološkog shvata-
nih elemenata. Ispitivanjem pojedinih elemenata mogu se, nja i Rikertove teorije razumevanja 33 , a nije u skladu ni s
doduše, dobiti dragocena saznanja ο uzročnim odnosima, ali mnogim drugim tačkama njegovog metodološkog programa ni
se ne može prodreti u središte same stvari, to jest ne može se s tim kako je on stvarno proučavao društvenu stvarnost.
shvatiti zašto čovek čini ono što čini a ne nešto drugo. Kao Međutim, individualna stanja svesti i volje nisu ni jedini
što se vidi, Veber, u stvari, tvrdi da je čovek jedna jedin ni najvažniji sastavni deo društvene stvarnosti, a još manje
stvena celina koju ne možemo svesti na zbir njenih delova. se pomoću njih može objasniti sve što se događa u društve
Međutim, kad pređe na razmatranje društva, Veber odbacuje nom životu. Cak bi se moglo reći da se pomoću subjektivnih
pomenuto shvatanje ο relativnoj samostalnosti pojedinih stu činilaca malo šta može objasniti. I to ne samo zbog toga što
pnjeva stvarnosti. On smatra da društvo nema nikakvih pose ljudi nisu u stanju da predvide sve mogućne posledice svog
bnih svojstava koja bi bila nezavisna od pojedinaca koji su delanja, tako da je krajnji rezultat često nešto sasvim drugo
njegovi članovi i da se u potpunosti može razumeti i objasni od onoga što se htelo da postigne, već pre svega zbog toga
ti pomoću pojmova koji upućuju na specifične individualne što u svakom društvu postoji niz manje ili više trajnih struk
radnje. Lako je otkriti da ovo odstupanje nema nikakvog op turnih oblika koji nameću određene granice ljudskom pona
ravdanja. Jer ako je redukcionističko stanovište neprikladno šanju i što svaka društvena situacija ima vlastitu, objektiv
u prvom slučaju, zašto bi trebalo verovati da je prikladnije nu logiku koja dejstvuje nezavisno od pojedinaca, njihovih
u drugom? namera i pobuda. Uostalom, kao sociolog, Veber je dobro znao
kako za ono tragično iskustvo potpunog raskoraka između
Dalje bi se moglo primetiti da se Veberovo shvatanje dru namere i ostvarenja, tako i za ulogu objektivnih činilaca u
štva osniva na pogrešnoj pretpostavci da su društvene poja društvenom životu. U svojim sociološkim proučavanjima on
ve prvenstveno subjektivne prirode. Mada umnogom pred se ne pridržava slepo svog nominalističkog shvatanja. Sta-
stavlja opravdanu reakciju na pozitivističko shvatanje, koje više, on primjenjuje jedan analitički postupak koji nesum
društvene pojave izjednačava sa stvarima, to jest uzima ih njivo prekoračuje okvire njegovog metodološkog programa.
kao nešto što postoji nezavisno od pojedinaca, Veberovo shva Uprkos tome što u svojim metodološkim razmatranjima daje
tanje ide predaleko. Ono precenjuje važnost psihičke strane prevagu subjektivnim činiocima i smatra da u središtu svih
društvenog života. Pošavši od ljudskog delanja kao osnovnog društvenih zbivanja stoji čovek sa svojim potrebama, želja
ma i namerama, Veber zanemaruje psihološke uzroke čim
elementa društvene stvarnosti, Veber završava u vodama sub-
pređe na sociološki teren. Njega interesuju pojedini društveni
jektivizma i psihološkog naturalizma. On veruje da je ljudsko
delanje izrazito voljno po karakteru, to jest da čovek uvek teži 32
Wirtschaft und Gesellschaft, str. 9.
ostvarenju izvesnih ciljeva, bilo svesno i namerno, bilo pod 33
Bilo bi, svakako, korisno proučiti u pojedinostima Veberov
pritiskom navike ili emocionalnih poriva. Zbog svega toga, odnos prema Huserlu. Inače, što se tiče njegovog odnosa prema
Rikertu, stvar je jasna: mada se u mnogim važnim tačkama
Veberov individualistički metod ima prevashodno psihološko držao Rikerta, Veber je precenjivao svoj dug prema njemu. Šta-
značenje. Uprkos tome što na jednom mestu izričito kaže da više, neka njegova vrlo važna metodološka rešenja nemaju nikak
sociologiju interesuju samo nestvarni smisaoni sadržaji a ne vih dodirnih tačaka s Rikertovim shvatanjem. Ο razlici između
Veberove i Rikertove teorije razumevanja, vidi Alexander von
stvarni psihički doživljaji i da, utoliko, psihologija nije i ne Schelting, op. cit., str. 370—373.
68 69
oblici u široj društveno-istorijskoj perspektivi i on objašnja Po Veberu, funkcionalno stanovište krije u sebi jednu
va mnoge društvene ustanove pomoću njihovih funkcija u opasnost. Ako se izgubi iz vida da su osnovni pojmovi funk
društvenom sistemu, a ne pomoću namera i pobuda pojedi cionalne analize obične heurističke maksime, onda može doći
naca koji u njima učestvuju. Jedan sociolog takvog ranga ka do strahovite zablude. U tom slučaju, naime, analitički instru
kvog je bio Veber, teško je mogao da učini išta drugo. menti lako mogu dobiti metafizički status. A time se zatvara
Pa ipak, i pored sve slabosti i ograničenosti Veberovog put sociološkom proučavanju. Jer sociološko proučavanje, po
shvatanja društva, treba reći da nominalizam nije poslednja Veberovom mišljenju, počinje tek onda kad se postavi pita
reč njegovog metodološkog programa. U svom poslednjem nje: čime se rukovode pojedinci koji učestvuju u nekom druš
radu posvećenom metodološkim pitanjima, u svom uvodu za tvenom odnosu ili, drugim recima, koje pobude određuju nji
delo Privreda i društvo, koji je napisao posle bogatog istra hovo delanje? Na taj način, Veber vjeruje da je na metodološ
živačkog iskustva, Veber odaje puno priznanje jednoj vari kom planu uspostavio čvrstu vezu između funkcionalnog sta
janti univerzalističkog shvatanja društva poznatoj pod ime novništva i svog nominalističkog shvatanja društva. Međutim,
nom sociološkog funkcionalizma. 34 U punom uverenju da ti bliže upoznavanje Veberove teorije društvene strukture i,
me nimalo ne dira u temelje svog metodološkog programa, možda još više, njegove teorije društvene organizacije poka-
Veber kaže da funkcionalno stanovište odlično može da po zaće da je Veber-sociolog bio daleko manje nominalistički
služi kao najopštiji orijentacioni okvir za sociološko prou nastrojen nego Veber-metodolog. Čak bi se moglo reći da je,
čavanje društvenih pojava. Staviše, on smatra da je heuristič u celini uzev, Veberova sociologija u velikoj meri prožeta
ka vrednost ovog stanovišta tako nesumnjiva da je izlišno funkcionalnim načinom mišljenja.
dokazivati njegovu važnost. Jer samo ovo stanovište je u sta
nju da skrene pažnju na izvesne tipične oblike društvenog
delanja koje je važno razumeti i protumačiti s obzirom na RAZUMEVANJE I UZROČNO OBJAŠNJENJE
značenja koja im pojedinci pridaju. Da bi se, naime, uopšte
moglo prići sociološkom proučavanju društvene stvarnosti, Ranije smo već rekli da Veberov obračun s prošlošću nije
mora se najpre znati koje je delanje u funkcionalnom pogle bio radikalan i da je njegova kritika idealističke tradicije u
du neophodno za održavanje društva u ravnoteži, to jest ka društvenim naukama, ma koliko oštra i duboka u pojedino
kvu ulogu ima neki oblik organizacije specifičnih radnji po stima, stala na pola puta. Tome treba dodati da je u pozitiv
jedinca u okviru društvenog sistema kao celine. Ali pošto je, nom razvijanju svog programa Veber pokazao izvanredno
zajedno s Diltajem, bio čvrsto uveren da se društvene nauke mnogo obzira prema idealističkim shvatanjima; mnogo više
razlikuju od prirodnih nauka po tome što imaju posla s psi nego što bi se verovalo da može pokazati čovek koji se ono
hičkim pojavama, Veber se nije upuštao u detaljnije razma likom žestinom sručio na svoje nekadašnje učitelje. Kao da
tranje funkcionalnog stanovišta u sociologiji. Njemu je iz je naknadno uvideo da potpun raskid s prošlošću ne vodi
gledalo da" se najpreči i najvažniji zadatak metodološkog raz nikud i da se sociologija ne može postaviti na čvrste temelje
matranja sastoji samo u tome da razvije sve logičke konse- napuštanjem idealističkih okvira, već samo povezivanjem
kvencije koje proističu usled pomenute razlike. Stoga se on najvažnijih elemenata idealističke i pozitivističke tradicije u
ograničava na nekoliko kratkih napomena. jednu skladnu celinu. Nastojanje u tom pravcu moglo se
34
zapaziti već kod izlaganja epistemoloških pretpostavki Ve
Ibidem, str. 7—9. Uz ovo i dalje, vidi i Talcott Parsons, berove metodologije. Uprkos tome što polazi od pozitivisti
»Introduciton«, Max Weber: The Theory of Social and Economic
Organization, Translated by A. M. Henderson and Talcott Prasons čkog shvatanja nauke, Veberovo razmatranje odnosa izme
(Glencoe, 111: The Free Press, 1947), str. 18—23. Opširno kritičko đu prirodnih i društvenih nauka sadrži niz idealističkih pri-
razmatranje funkcionalnog stanovišta u sociologiji može se naći mesa. Ali to se još jasnije može videti kad se pređe na de
ν mojoj knjizi Problemi sociološkog metoda (Beograd: Savre- taljnije upoznavanje Veberovih konkretnih metodoloških
mena škola, 1962), str. 263—310.
70 71
rešenja. U prvom redu u vezi s određivanjem prirode i za visi od naše prijemčivosti za različita duševna stanja koja uti
dataka sociologije. Kao što smo već pomenuli, Veber postavlja ču na pravac ljudskog delanja. Ali u svakom slučaju, sposob
sociologiji dvostruk zadatak: ona treba da razume i protu nost da se u mašti doživi pobuda koja leži u osnovi nekog po
mači društveno delanje, ali u isti mah i da uzročno objasni našanja nije neophodna pretpostavka razumevanja. Sposob
njegov tok i posledice. Kako treba shvatiti ovu karakteri nost za ovako doživljavanje samo povećava unutrašnju oči-
stičnu crtu Veberovog metodološkog programa? Kakav je od glednost smisaonog tumačenja. Prema tome, mogućno je ra-
nos između razumevanja i uzročnog objašnjenja u okviru Ve zumeti najrazličitije pobude kojima se ljudi rukovode, bez
berovog shvatanja sociologije? obzira da li je ponašanje racionalno ili iracionalno po karak
Ο samom pojmu razumevanja Veber nije rekao mnogo. teru, to jest nezavisno od toga da li pobude predstavljaju po
Smatrao je da je razumevanje osnovni metodološki postulat desno sredstvo za postizanje cilja koji se ima pred očima ili
društvenih nauka i da tu nema šta da se raspravlja. Pa ipak, sadrže samo običnu reakciju na neko uzbuđenje. Bitno je da
Veber je jasno stavio do znanja da razumevanje nije obično se pobude dovedu u vezu sa spoljašnjim ponašanjem.
intuitivno uživljavanje u duševna stanja drugih, niti doživ Ali Veber zna dobro da je saznanje koje se dobija pomo
ljavanje u mašti tuđih osećanja i raspoloženja (kao što su ću metoda razumevanja krajnje problematično. Uzeto za sebe,
mislili mnogi njegovi idealistički nastrojeni savremenici). Po razumevanje otkriva samo mogućnu vezu između unutrašnjeg
Veberovom mišljenju, 35 razumevanje je jedan oblik saznanja. stanja i spoljašnjeg toka događaja. Ono je daleko od toga da
I to jedan oblik saznanja koji je svojstven samo društvenim uspostavlja nesumnjivu vezu između uzroka i posledice. Ra
naukama. Razumevanje pretpostavlja istovetnost subjekta i zumevanje otežavaju dve stvari. S jedne strane, pojedinci če
objekta saznanja, a razlikuje se od drugih oblika saznanja po sto ni sami ne znaju kakvo je stvarno značenje njihovog de
tome što ima najviši stepen jasnosti i izvesnosti. Ono se sa lanja, delom zbog toga što su izloženi različitim, katkad i su
stoji u otkrivanju stvarnih psihičkih doživljaja, to jest unu protnim nadražajima, a delom i zbog toga što. razni procesi
trašnjih motiva koji predstavljaju smisaoni osnov ljudskog potiskivanja zamagljuju pravo stanje stvari. S druge strane,
delanja. I pošto u svetu prirodnih zbivanja nema nikakvih pojedini oblici ponašanja, koji spolja izgledaju isti ili slični,
unutrašnjih, subjektivnih elemenata koji dejstvuju kao uz često imaju sasvim različita značenja za one koji delaju. Je
ročni činioci, pomoću metoda razumevanja može se prići dini način da se razumevanje zaštiti od mogućnih proizvolj
samo čoveku a ne i prirodi. nosti bio bi ovaj: uporediti predloženo tumačenje sa stvar
U pozadini Veberovog shvatanja ο razumevanju kao osnov nim tokom događaja, to jest proveriti iskustvenim putem da
nom metodološkom postulatu društvenih nauka stoji uvere- li je ono što je smisaono adekvatno u isti mah i uzročno ade
nje da su idejni činioci jedna od vrlo važnih poluga ljudskog kvatno. Samo u slučaju pozitivnog ishoda ovog proveravanja
ponašanja. Drugim rečima, Veber insistira na metodu razu može se uzeti da predloženo tumačenje stvarno objašnjava za
mevanja samo zbog toga što značenja izjednačava sa stvar što neko čini ono što čini.
nim motivima. Štaviše, Veber smatra da je ljudsko delanje Kao što se vidi, razumevanje zauzima sasvim posebno me·
predmet sociologije samo ukoliko poseduje značenje. Pri tom, sto u okviru Veberovog shvatanja sociologije. Ono nema ni
on misli na subjektivno značenje koje ljudi pridaju svom spo- kakvu samostalnu ulogu, već predstavlja obično heurističko
ljašnjem ponašanju, a ne na neko objektivno »tačno« ili u sredstvo, to jest sredstvo pomoću koga se mogu postaviti na
metafizičkom smislu »pravo« značenje. U pitanju je, dakle, učne hipoteze. Osnovni princip naučnog objašnjenja ostaje
ono što ljudi stvarno misle u konkretnoj situaciji, a ne ono princip uzročnosti. 3 6 Na taj način Veber nesumnjivo daje pre-
što bi sa nekog određenog stanovišta trebalo da misle.'Inače,
razumevanje može biti intelektualno ili emocionalno, što za- 36
U svom članku ο objektivnosti društvenonaučnog saznanja
Veber izričito kaže da je ovaj princip pretpostavka naučne delat-
35
Ibidem, str. 3—4. Vidi i Dieter Henrich, op. cit., str. 44—65. nosti uopšte (loc. cit., str. 186).
72 73
vagu pozitivističkom stanovištu u društvenim naukama. Jer posvetio mnogo pažnje u svojim sociološkim proučavanjima,
pozitivističku shvatanje karakteriše upravo zahtev da se pri a pomoću kojih je nastajao da otkrije šire smisaone veze kon
proučavanju društvenih pojava primeni logika uzroka i po- kretnih pobuda kojima se ljudi rukovode u određenim isto-
sledice, to jest onaj isti princip kojim se služimo prilikom rijskim situacijama jesu protestantska teologija, bramanska
proučavanja prirodnih pojava. Ali pre nego što pređemo na filozofija, i tako dalje. Bliže ο tome u petoj glavi.
izlaganje Veberove sheme za proveravanje uzročne relevant- A sad da vidimo kako Veber rešava osnovno metodološko
nosti pojedinih činilaca, zadržimo se još malo na metodu ra pitanje — pitanje mogućnosti uzročnog objašnjenja društve
zumevanja. 37 U svom metodološkom programu Veber pominje nih pojava. Unapred treba reći da je ovde reč ο najvažnijem
jednu varijantu razumevanja koja apstrahuje od stvarnih psi i najvrednijem delu Veberovog metodološkog programa. Niko
hičkih doživljaja i bavi se značenjima van konteksta ljud pre Vebera nije bio toliko svestan logike uzročnog istraživa
skog delanja. Ovu drugu vrstu razumevanja Veber naziva »ne nja i niko pre njega nije tako jasno pokazao da je formalna
posredno razumevanje«, ali ne uspeva da je jasno odvoji od struktura uzročnog objašnjenja ista u svim slučajevima, bez
one ο kojoj je dosad bilo reci. Izgleda da je Veber hteo da obzira da li nas interesuju značajni istorijski događaji, pojave
prilagodi svoje shvatanje Rikertovoj teoriji razumevanja, a iz svakodnevnog života, prirodno zbivanje koje je lišeno zna
možda i da naknadno skrene pažnju na jednu važnu stranu čenja ili smisaono orijentisano ljudsko delanje 38 . Time je Ve
svog bogatog istraživačkog iskustva. U pitanju je razumevanje ber, u stvari, utvrdio da između prirodnih i društvenih nau
nestvarnih smisaonih sadržaja, to jest bezvremenih značenja ka nema nikakve bitne razlike ili, drugim recima, da sve nau
koja su apstrahovana iz stvarnih psihičkih procesa preko ko ke, ma kakav bio predmet njihovog proučavanja, počivaju na
jih se ispoljavaju. istim logičkim pretpostavkama, čudno je da sam Veber nije
Zadatak ove druge vrste razumevanja je da otkrije najdub izveo ovaj zaključak.
lje idealne korene smisaonih sadržaja koji leže u osnovi poje Veber se najpre pita: kako je uopšte mogućno utvrditi da
dinih motiva, to jest da uključi ove sadržaje u šire smisaone je jedan određeni činilac uzrok jedne određene pojave, kad
celine. Za razliku od pravca kojim se kreče razumevanje pr postoji beskonačno mnoštvo činilaca koji uslovljavaju tu poja
ve vrste, značenja se ovde uzimaju kao elementi jednog ide vu u njenom konkretnom obliku i kad je neophodno udruženo
alnog sistema, a ne kao delovi sheme sredstvo—cilj. Odnosi iz dejstvo svih tih činilaca da bi pojava mogla nastati? Ovo pi
među pojedinih elemenata nisu uzročni odnosi, već smisaoni tanje, očigledno, polazi od shvatanja da je stvarnost hetero
odnosi, što znači da svaki idealni sistem predstavlja skladnu geni kontinuum i ne vodi računa ο razlici između prirodne
celinu smisaono povezanih delova. Kad je u pitanju sistem i društvene stvarnosti. U najkraćim crtama, Veberov odgovor
ideja, onda je veza između pojedinih elemenata logičke pri na postavljeno pitanje glasi: uzročno objašnjenje je moguć
rode, što je samo jedan vid smisaone veze. Razume se, socio no pod ovim uslovima: 1) ako se potraže oni činioci koji su
logija se interesuje za ove idealne sisteme zbog toga što su relevantni za objašnjenje onog aspekta ili sastavnog dela po
oni posredno relevantni za razumevanje ljudskog delanja. Ali jave koji nas interesuje, a zanemare oni činioci koji su od
da bi se uopšte moglo govoriti ο relevantnosti pojedinih ide značaja i za njene ostale strane ili za pojavu u celini; i 2) ako
alnih sistema za razumevanje konkretnih motiva kojima se se zanemare oni činioci koji predstavljaju opšte uslove čita
ljudi rukovode, ovi sistemi se moraju najprije razumeti ne vog niza drugih pojava, to jest bez kojih ni mnoge druge po-
zavisno od svega ostalog, dakle sami za sebe i kao takvi. Naj
38
poznatiji primeri ovakvih idealnih sistema kojima je Veber Razne strane Veberovog shvatanja iscrpno razmatra Alexan
der von Schelting, op. cit., str. 255—i09. U znatno skraćenom i
uprošćenom obliku, Veberovo shvatanje izlaže na isti način i Tal-
Za šire razmatranje, vidi Alexander von Schelting, op. cit.,
37
cott Parsons, The Structure of Social Action (Glencoe, 111.: The
str. 353—399. Free Press, 1949), str. 610—624.
74 75
jave ne bi mogle nastati. Nema sumnje da je ovim odgovo perimentalnog proučavanja društvene stvarnosti. Smatrao je
rom Veber tačno pogodio u središte same stvari. Njime je da se to može postići u sasvim ograničenom obimu, i da od
jasno pokazao dve stvari: 1) da uzročno objašnjenje pretpo svih društvenih nauka samo psihologija može da pođe putem
stavlja apstraktno-analitičko određivanje same pojave koju eksperimentalne nauke, š t o se tiče sociologije, Veber nije re
treba objasniti, i 2) da prilikom nastojanja da se objasni ne kao ništa. Najverovatnije zbog toga što nije video nikakvu
ka pojava koja nas interesuje ima smisla pozvati se samo na mogućnost da se eksperimentalni metod upotrebi u sociološ
specifične uslove koji su nužni i dovoljni za nastupanje te kom proučavanju. Po njegovom mišljenju, sociologija je pr
pojave, a ne i na bilo šta što s njom stoji u vezi. venstveno upućena na uporedno-istorijski metod. Kao i Dir-
Pošto je utvrdio da je uzročno objašnjenje u načelu mo kem, možda čak i odlučnije od njega, Veber tvrdi da je upo
gućno bez obzira na složenost i isprepletenost područja koje redno-istorijski metod najbolje i najprikladnije sredstvo koje
istražujemo, Veber se usredsređuje na glavno pitanje. On ra sociologiji stoji na raspolaganju za proučavanje društvene uz-
zmatra formalnu stranu procesa koji podrazumeva svako kau ročnosti. 39 U nemogućnosti da stvarno manipuliše s činiocima
zalno istraživanje, to jest istraživanje koje nastoji da otkrije čiju uzročnu relevantnost hoće da proveri, sociologija mora
odnos između uzroka i posledice, i detaljno opisuje pojedine da se ograniči na istorijske analogije, to jest mora da prona
logičke operacije od kojih se sastoji postupak proveravanja đe takve istorijske situacije koje su približno jednake situa
osnovanosti predloženog objašnjenja. Međutim, ovde ne mo ciji koju treba objasniti, ali se razlikuju u pogledu činioca za
žemo opširno pretresati logičke uslove koje mora da zadovo koji se pretpostavlja da je uzročno relevantan. Idealno bi bi
lji svako uzročno objašnjenje ukoliko polaže pravo da bude lo, kaže Veber, kad bi se mogla pronaći takva istorijska situa
istinito. Navešćemo samo ono što je najvažnije u Veberovom cija koja se u svemu podudara s onom koja nas interesuje,
izlaganju. Potpuno u duhu Milovog kanona eksperimentalnog tako da u njoj nedostaje samo onaj činilac koji proveravamo.
istraživanja, Veber ističe da proveravanje uzročne relevantno- Ali pošto je ovaj ideal praktično nedostižan, u sociologiji ret-
sti jednog činioca zahteva uspostavljanje stroge kontrole nad ko kad možemo proveriti osnovanost nekog uzročnog objaš
nizom činilaca koji neposredno nisu predmet proučavanja, i njenja na sasvim zadovoljavajući način.
da se sastoji u poređenju jedne stvarne ili zamišljene situa
cije koja je u svemu ista ili slična onoj koja nas interesuje Što je još gore, često nismo u stanju da se poslužimo ni
i koju hoćemo da objasnimo, s tom razlikom što u njoj nedo istorijskim analogijama, ma koliko bile nesavršene, često je
staje onaj činilac čiju uzročnu, relevantnost ispitujemo. Dru mogućno upotrebiti samo imaginaran eksperiment, koji je,
gim recima, Veber tvrdi da u središtu svakog pokušaja da se kako i sam Veber kaže, sasvim nepouzdano sredstvo. Najpro
utvrdi da li je neko objašnjenje stvarno ili prividno stoji pi stije rečeno, imaginaran eksperiment predstavlja jedan oblik
tanje: šta bi se dogodilo kad činilac čiju relevantnost ispitu hipotetičke rekonstrukcije objektivno mogućnog razvoja pod
jemo ne bi postojao, to jest da li bi i bez tog činioca mogla promenjenim uslovima: pošto se najpre u mašti odstrani onaj
nastati pojava koja nas interesuje? Očigledno, Veber ima na činilac koji nas interesuje, ispituje se da li se u tom slučaju
umu upravo najstroži model za proveravanje uzročnih od moglo dogoditi ono što se stvarno dogodilo. Naravno, nije po
nosa — model eksperimenta. trebno da se pri tom do tančina predoči šta bi se dogodilo
Ali odmah treba preduprediti jedan mogućan nesporazum. kad činilac za koji pretpostavljamo da je uzročno relevantan
Veberova logička shema uzima eksperiment kao idealan obra
zac uzročnog istraživanja, ali ne polazi od shvatanja da je 39
Vidi, na primer, Max Weber, »Vorbemerkung«, Gesammelte
u svakom konkretnom slučaju stvarno mogućno menjati po Aufsätze zur Religionssoziologie, I (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul
jedine činioce i veštački stvarati najpogodnije uslove, što je Siebeck, 1920), str. 12, 15. Ο Veberovom odnosu prema istoriji
karakteristično za eksperiment kao istraživački postupak. Gak opširno govori H. Stuart Hughes, Consciousness and Society:
The Reorientation of European Social Thought 1890—1930 (New
bi se moglo reći da je Veber malo verovao u mogućnost eks- York: Vintage Books, 1961), str. 323—335.
76
77
ne bi postojao — takav pokušaj bi mogao da dovede do mon metodološkog programa. 4 0 Mada se često vraćao na ovo pita
struoznih rezultata. Dovoljno je samo utvrditi šta se ne bi nje, u nastojanju da što potpunije i tačnije izloži svoje shva
moglo dogoditi. I ako se pokaže da je pod promenjenim uslo-
tanje, Veber nije uspeo da pokaže u čemu se zapravo sastoji
vima nemogućno zamisliti da bi se dogodilo ono što se stvar
no dogodilo, onda je opravdano zaključiti da je činilac u pi metod idealnih tipova i kakva je njegova uloga u sociološkom
tanju relevantan u uzročnom pogledu. proučavanju. Stoga moramo zaci iza mnogobrojnih i često
protivrečnih Veberovih formulacija, kako bismo otkrili nji
Na kraju, treba pomenuti da je u svom razmatranju for hovo racionalno jezgro.
malnih uslova koje mora da zadovolji svako uzročno obja
šnjenje Veber prvenstveno mislio na objašnjenje pojedinačnih Najbolji i najpouzdaniji način da se prodre u središte Ve
događaja. Stoga se može steći utisak da logička shema koju berovog shvatanja idealnih tipova bio bi onaj preko izvesnih
smo upravo izložili mnogo više vodi računa ο istraživačkoj opštih pitanja. U tom pogledu najvažnije je obratiti pažnju
praksi istorije nego sociologije i da, utoliko, ne važi i za pro- na pitanje odnosa između pojma i stvarnosti u okviru Vebe
veravanje opštih hipoteza, to jest takvih hipoteza koje utvr rove metodologije. Već u svojoj kritici istorijske škole, Ve
đuju postojanje uzročne veze u masi slučajeva iste vrste. U ber odbacuje svaku pomisao na mogućnost potpunog i iscrp
stvari, takav utisak bio bi sasvim pogrešan. U pitanju je jed nog saznanja stvarnosti. Po njegovom mišljenju, saznanje je
na logička shema koja služi za proveravanje osnovanosti pre jedan aktivan, stvaralački proces, a ne pasivno odslikavanje.
dloženog objašnjenja bez obzira da li je reč ο opštim ili po Za saznanje je bitna pojmovna prerada stvarnosti, a ne intui
jedinačnim vezama između pojava. Kad se proverava uzroč tivno poniranje u nju. Ono podrazumeva izdvajanje izvesnih
na veza između pojedinačnih događaja, onda ova shema po pojava iz haotičnog mnoštva, podređivanje iskustvenog mate
staje nešto složenija, to jest u nju se moraju uključiti izvesni rijala određenom stanovištu, suvereno razdvajanje i spajanje
elementi koji nemaju uticaja na proveravanje opštih hipote
pojedinih elemenata. Odatle proizlazi da pojmovi nikad ne sa
za. Uostalom, lako se može videti da je u svom metodološkom
drže čitavu stvarnost, već mnogo manje. Oni imaju apstrak
uvodu za delo Privreda i društvo, gde je pomenuta logička
shema ponovo izložena u vrlo sažetom obliku, Veber imao na tan karakter. To dolazi otud što oni ne opisuju nijednu poja
umu proveravanje opštih hipoteza, a ne problem istorijskog vu u njenoj individualnosti, dakle vodeći računa ο svim nje
objašnjenja. nim svojstvima, već samo s obzirom na ono što je opšte na
njoj. Prema tome, svi pojmovi su u izvesnom smislu nestvar
ni i treba ih dobro razlikovati od pojava koje pomoću njih
obuhvatamo. Pojmovi su misaone tvorevine, podešeni za reša-
STVARNOST I IDEALAN TIP
vanje određenih problema, a ne nešto što-objektivno postoji.
Ostalo nam je još da se pozabavimo Veberovim shvata- U njima su sjedinjeni izvesni elementi i odnosi koji su za
njem idealnih tipova koje zauzima važno mesto u njegovom istraživača značajni sa nekog određenog stanovišta, a pomoću
metodološkom programu. Kao što ćemo odmah videti, ovo njih nepregledna raznovrsnost stvarnosti dobija određenu
shvatanje je bitan sastavni deo Veberovog shvatanja ο prirodi strukturu. U načelu, Veber smatra da ovo shvatanje ο odno
i zadacima sociologije, a u isti mah predstavlja dosledan za su između pojma i stvarnosti podjednako važi za sve nauke.
vršetak njegovog filozofsko-antropološkog shvatanja. Ono je 40
jedna od najpoznatijih tačaka Veberove metodologije i socio Uz izlaganje dalje u tekstu, vidi Siegfried Landshut, op. cit.,
str. 38—53; Hans Freyer, op. cit., str. 145—158; Alexander von
logije: kad se danas pomene Veberovo ime, onda se često mi Schelting, op. cit., str. 354—361; Talcott Parsons, op. cit., str.
sli baš na idealne tipove. Međutim, Veberovo shvatanje ideal 601—610; Dieter Henrich, op. cit., str. 83—103. Vidi i odeljak »Ve
nih tipova spada u najteže i najzamršenije strane njegovog berovo shvatanje idealnih tipova« u mojoj knjizi Problemi socio
loškog metoda, str. 133—139. /
78
79
Pa ipak, on nalazi da se ο apstraktnom karakteru socioloških proučava. U krajnjoj liniji to znači da je sociološki fikciona-
pojmova može govoriti i u jednom posebnom smislu ili, tač- lizam 42 ugaoni kamen Veberovog shvatanja društvene stvar
nije, da se jedna vrlo važna grupa socioloških pojmova u logič nosti.
kom pogledu znatno razlikuje od svih ostalih pojmova kojima Ali time još nismo u potpunosti razjasnili suštinu Vebe
se služe kako prirodne tako i društvene nauke. Ovu grupu rovog shvatanja. Ima jedna okolnost kojoj naknadno mora
pojmova koji imaju takva svojstva koja ne srećemo ni kod mo posvetiti punu pažnju, a koja je neobično važna za razu
jedne druge grupe pojmova, Veber naziva idealnim tipovima. mevanje čitavog Veberovog metodološkog programa. Iz ono
Druga stvar ο kojoj treba povesti računa u vezi s Vebero- ga što je napred rečeno proizlazi da je sociologija neizbežno
vim shvatanjem idealnih tipova tiče se samog predmeta koji upućena na metod idealnih tipova, jer samo na taj način
sociologija proučava. U pitanju je, naravno, unutrašnja, sub može da razgraniči različite tipove značenja i da pokaže koje
jektivna strana ljudskog delanja koja je dostupna smisao- značenje treba pripisati pojedincu ili pojedincima u zami
nom tumačenju i razumevanju. Po Veberovom mišljenju, za šljenom tipu društvenog delanja. Drugim recima, hoće da se
datak sociologije je da pronikne u smisaoni mehanizam ono kaže da svi idealnotipski pojmovi imaju fiktivan karakter,
ga što se u društvu događa, da otkrije unutrašnje pobude ko bez obzira da li se odnose na racionalno ili iracionalno dela
jima se ljudi rukovode, da protumači širi kontekst značenja nje. Ali iako je verovao da je mogućno i korisno stvoriti ta
u kome se ljudsko delanje odvija. Međutim, ovaj zadatak se kve idealne tipove koji bi otkrivali smisaone veze onih obli
ne može postići nikako drukčije nego stvaranjem idealnih ti ka ljudskog delanja kod kojih preovlađuju iracionalni činio
pova. Razlog je vrlo prost. Ο tome sam Veber kaže: »U naj ci, Veber se toga malo pridržavao u praksi, ćak treba reći da
većem broju slučajeva, društveno delanje protiče u mukloj i u tom pravcu nije učinio gotovo ništa. Smatrao je da najviši
tupavoj polusvesnosti ili nesvesnosti svog naumijenog znače stepen jasnosti i izvesnosti poseduje racionalno delanje, to
nja. Onaj koji dela mnogo više neodređeno oseća šta znači jest takvo delanje koje se u izboru sredstava racionalno ori-
njegovo delanje nego što zna ili je svestan njegove unutrašnje jentiše prema nekom cilju, i da sociologija treba da se usred-
strane. Daleko najčešće, društveno delanje je nagonsko ili ru sredi na ono što najpre možemo razumeti. Doduše, u stvar
tinsko. Pravo značenje delanja, bilo da je u pitanju racional nosti se racionalna shema sredstvo—cilj retko kad javlja u
no ili iracionalno delanje, uzdiže se do svesti samo u pojedi čistom vidu. Ali baš zbog toga što je racionalno delanje mno
nim prilikama, a kad su u pitanju oni oblici delanja koji su go razumljivije nego ono koje je uslovljeno iracionalnim po
masovni po svojim razmerama samo kod malog broja poje budama, Veber je mislio da sociologija prvenstveno treba
dinaca. U stvarnosti, potpuno svesno i jasno smisaono delanje da stvori racionalne idealne tipove. Samo pomoću njih može
je samo graničan slučaj«.41 Prema tome, ako uopšte hoće da se objasniti koliko na stvarno delanje utiču iracionalni či
razume ljudsko delanje, sociologija mora da stvori takve poj nioci i koliko ti činioci skreću njegov tok od čisto racional
move koji se znatno udaljuju od stvarnosti, ali koji su u naj nog pravca.
većem mogućnom stepenu smisaono adekvatni. Jer pošto su Utoliko, može se s pravom reći da Veberovo shvatanje
značenja bitan sastavni deo ljudskog delanja — bez obzira idealnih tipova počiva na racionalističkim temeljima. I po
da li su pojedinci svesni šta čine — sociologija ne može da što je metod idealnih tipova nerazdvojno povezan s metodom
se zadovolji time da utvrdi samo kako stvari stoje. Ona mo razumevanja, jasno je da u središtu Veberovog shvatanja ο
ra da postupa tako kao da ljudi stvarno znaju kakav je smi prirodi i zadacima sociologije stoji ideal čoveka koji razum
saoni osnov njihovog ponašanja. Samo na taj način sociolo postavlja kao najviši princip života. Razume se, to ne znači
gija može da nađe pravi ključ za razumevanje predmeta koji
42
To je dobro istakao Friedrich Η. Tenbruck, loc. cit., str.
625. Vidi i Raymond Aron, La sociologie allemande contemporaine
41 Wirtschaft und Gesellschaft, str. 10. (Paris: Librairie Felix Alcan, 1935), str. 105—106.
80 6 Sociologija Maksa Vebera 81
da je Veber podlegao racionalističkoj predrasudi da u ljud
skom životu stvarno preovlađuju racionalni elementi. Jer vlačnijeg i uzbudljivijeg od nastojanja da se nauka najtešnje
kad bi bilo drukčije, Veber ne bi govorio ο idealnim tipovi poveže s etikom, ne gubeći pri tom nimalo od svoje auto
ma. Kad bi prosečni ljudi doista bili racionalna bića, onda nomnosti?
smisaono tumačenje njihovog ponašanja ne bi imalo fikti Ali ako se Veberovo shvatanje idealnih tipova razmotri u
van karakter. U tom slučaju bi idealnotipska shema pred pojedinostima, slika se menja iz osnova, štaviše, u tom slu
stavljala stvarno objašnjenje, a ne samo nagoveštaj objek čaju treba reći da ono pati od velikih nedostataka. To se ja
tivnih mogućnosti. sno vidi već na prvi pogled. Veberovo shvatanje idealnih tipo
va sadrži niz različitih elemenata koji se, doduše, međusobno
U celini uzev, Veberovo shvatanje idealnih tipova zaslu
prepliću i dopunjavaju, ali koji, ipak, pripadaju različitim
žuje najveća priznanja. Ovo pogotovo ako se ima na umu
ravnima naučne sistematizacije i koje je relativno lako odvo
antropološka dimenzija u kojoj se kreće i na koju ukazuje. jiti jedne od drugih. To što Veberu nije pošlo za rukom da
Treba, doista, priznati da Veberovo shvatanje idealnih tipo jasno odredi logičku prirodu pojedinih analitičkih postupa
va otkriva jednu mogućnost prilaženja i saznanja koja mora ka koji potpadaju pod zajednički imenitelj »idealan tip« ne
zainteresovati svakog kome leži na srcu pitanje čoveka i nje treba da nas čudi. Cesto i najveći mislioci previde sasvim
gove sudbine u društvu. Ravnodušan može ostati samo onaj proste i očigledne činjenice. Uostalom, slabost Veberovog
kome je izmakla iz vida osnovna nit Veberovog nastojanja. shvatanja može se objasniti time što se Veber mnogo više in-
Jer Veberovo shvatanje, bar što se tiče osnovne ideje kojom teresovao za samu ideju idealnotipskog metoda nego za njenu
se rukovodi, otvara zadivljujuću perspektivu nauci koja hoće sistematsku logičku razradu. Treba još dodati da se dosta
da razume i objasni čoveka, društvo i kulturu. U mnogo če i preteruje kad se tvrdi da je Veberovo shvatanje idealnih
mu, metod idealnih tipova predstavlja novu i samosvojnu tipova nejasno, nedosledno i protivrečno. Veliko je pitanje da
verziju čuvene Sokratove dijalektičke veštine (τέχνη μαιευ li razdvajanje i razlučivanje pojedinih elemenata koje je Ve
τική )• U njemu je našao svoje ispunjenje osnovni zahtev ber udružio u svojoj metodološkoj zamisli može mnogo da
Veberove etike da čovek treba da bude ono što jeste, to jest obogati pojmovno-teorijski arsenal sociologije. Ali nema sum
racionalno biće. Ali u njemu je u isti mah došla do izražaja nje da se na taj način lako može izgubiti iz vida osnovna
značajna misao da sociološko saznanje ima smisla i oprav ideja Veberovog shvatanja.
danja samo ukoliko doprinosi tome da čovek bolje i dublje Osnovni nedostatak Veberovog shvatanja je u tome što
upozna samog sebe. Time što sociologiju upućuje da stvara pojmovno određivanje brka s hipotetičko-analitičkim razma
idealne tipove društvenog delanja koje se racionalno orijen- tranjem i na taj način zanemaruje razliku između upotrebe
tiše prema određenim ciljevima, Veber, u stvari, obavezuje idealnih tipova u cilju deskripcije i njihove upotrebe u cilju
sociologiju da bude od pomoći čoveku koji teži da ostvari objašnjenja. Veber govori čas ο tome da je idealan tip jedna
svoju najdublju prirodu. Jer samo zahvaljujući tome što se zamišljena, stilizovana slika konkretnih pojava, čas opet ο
udaljava od stvarnosti, što je racionalizuje do krajnjih mo tome da je idealan tip jedan analitički model koji pokazuje
gućnih granica, sociologija može da udovolji ovoj obavezi. nestvaran, ali objektivno mogućan tok događaja. Ali to nije
Kao nauka ο idealnotipskim oblicima racionalnog ponašanja, jedini nedostatak Veberovog shvatanja. Pored toga što je
ona pomaže čoveku da se uzdigne do svesti ο smisaonim i pomešao pomenute dve različite ravni naučne sistematizacije,
stvarnim pretpostavkama svog delanja i, u krajnjoj liniji, on nije jasno odvojio ni istorijsku od teorijske upotrebe ideal
podstiče i olakšava čovekovo oslobođenje 43 . Ima li ičeg pri- nih tipova. U njegovom izlaganju idealni tipovi preuzimaju
najrazličitije uloge: to su i pojmovi pomoću kojih shvatamo
»istorijske individuume«, to jest kolektivne istorijske pojave
43....
(kao što su, na primer, srednjovekovna varoška privreda, ki
neska patrimonijalna birokratija, italijanska renesansa, i to-
82
6· 83
me slično), kao i pojmovi pomoću kojih određujemo prirodu
izvesnih pojava bez obzira na vreme i mesto (na primer, cilj-
no-racionalno delanje, harizmatska vlast, birokratska organi
zacija, i tome slično), ali to su i ad-hoc stvorene sheme objek
tivno mogućnog toka jednog konkretnog događaja (na pri
mer, bitke kod Vaterloa), kao i apstraktno-analitićki modeli
koji se odnose na izvesne tipične situacije koje se ponavljaju IV. SISTEM SOCIOLOŠKIH KATEGORIJA
u društvenom životu (na primer, Grešemov zakon). Najzad,
što je ne manje važno, Veber greši i u tome što ne pravi jasnu ZAMISAO I OSTVARENJE
razliku između idealnih tipova kod kojih je smisaono tuma
Videli smo već da je Veber bio krajnje rezervisan prema
čenje nerazdvojno povezano s utvrđivanjem uzročnih odnosa
ideji da se u društvenim naukama, i posebno u sociologiji,
između pojava (u okviru zamišljene slike objektivno moguć
stvori jedan trajan i zatvoren teorijski sistem. Smatrao je da
nog toka događaja) i idealnih tipova koji utvrđuju samo smi-
nastojanje u tom pravcu nikad ne može uroditi plodom i, šta-
saone veze između izvesnih duhovnih sadržaja na osnovu nji
više, da je konačan sistem sociološkog saznanja u načelu ne
hove bezvremene idealne pripadnosti (na primer, ideal demo-
dostižan ideal. Po njegovom mišljenju, u oblasti društvenih
kratije, duh određene istorijske epohe, i tome slično). Da je
nauka nema kumulativnog razvoja, već se uvek mora početi
ova razlika ne manje važna od prethodnih, može se lako za
iz početka. Ovo zbog toga što kulturne vrednosti koje određu
ključiti već na osnovu onog što je rečeno u jednom ranijem
ju pravac sociološkog interesovanja ne pružaju čvrst i opšte-
odeljku.
prihvatljiv okvir u kome bi se stalno moglo graditi dalje na re
Daleko bi nas odvelo kad bismo hteli da podrobno objasni-
zultatima prethodnih pokušaja. Ali to nije bio ni jedini ni
no logičku osobenost svake od navedenih varijanti idealnih
najvažniji razlog Veberove skepse. Pored toga što je uviđao da
tipova. Ali, na sreću, to nije neophodno. U narednim glavama
je nemogućno ostvariti pomenuti ideal, Veber je smatrao da
imaćemo prilike da se upoznamo s pojedinim načinima upo
nije ni poželjno gajiti ambicije takve vrste. Ovo zbog toga što
trebe idealnih tipova na konkretnom sociološkom materijalu.
je zadatak sociologije da razume i objasni konkretnu društve
Uostalom, pošto se u svojim sociološkim proučavanjima Ve
nu stvarnost, a ne da stvori apstraktnu mrežu pojmova koja
ber obilato služio metodom idealnih tipova, svako kome je
obuhvata sve što se bilo kad i bilo gde u društvu dogodilo
stalo da se detaljnije upozna s tim metodom trebalo bi pre
ili moglo dogoditi.
svega da pogleda šta je Veber stvarno radio, a ne šta je ο
Pa ipak, Veberova sociologija nije zaokupljena samo isto-
svom radu mislio.
rijskim pitanjima, a još manje bi se moglo reći da joj nedo
staje dublja teorijska podloga. Pogotovo u poslednjem perio
du svog rada, Veber je znatno pomerio naglasak sa istorije u
pravcu teorijskog razmatranja. Pod pritiskom ogromnog isto-
rijskog materijala koji je godinama gotovo pomamno prikup
ljao, on je sve više osećao potrebu da jasno formuliše osnov
ne pojmove koji se moraju upotrebiti u svakom sociološkom
proučavanju, bez obzira da li je u pitanju moderno kapitali
stičko društvo ili neki drugi tip društva. Najupadljiviji simp
tom ove promene je novo određivanje prirode i zadataka soci
ologije. U uvodu za svoje glavno delo Privreda i društvo Ve
ber je naknadno stavio u zadatak sociologiji da stvori čiste
85
84
*
tipove i postavi opšta pravila zbivanja, dakle da formuliše tom slučaju, moralo bi se uzeti da Veberov sistem socioloških
opšte pojmove i hipoteze ο opštim vezama između pojava, i kategorija sadrži samo nepotpun i provizoran nacrt jedne
na taj način gotovo okrenuo leđa istoriji. Ali uprkos tome, apstraktne sheme onoga što je u društvu mogućno ili, ako
on se nikad nije odrekao istorijske perspektive: bio je do kra se tako hoće, jedan uprošćen prikaz društvenih odnosa i tvo
ja života ubeđen da teorijsko razmatranje nije krajnji cilj u revina van vremena i prostora. Drugim recima, to bi značilo
kome nalazi zadovoljenje naša težnja za saznanjem društve verovati da je pred kraj života Veber potpuno izgubio iz vida
nih pojava, već samo pomoćno sredstvo. Naravno, Veber se osnovno pitanje koje ga je toliko mučilo i kome je posvetio
nije zanosio preteranim nadama na uspeh svojih teorijskih sve svoje snage i prihvatio formalističko stanovište u socio
pokušaja. Ostao je i dalje pri svom prvobitnom uverenju da logiji po kome sve društvene odnose i tvorevine treba izdvo
sociologija ne može da stvori ništa trajno i konačno na poj- jiti iz istorijskog konteksta, preneti ih u apstraktnu ravan i
movno-teorijskom planu, mada je, očigledno, otišao mnogo sistematski srediti kao mogućne oblike društvenog života. Jed
dalje nego što je smerao. Kao da nije bio dovoljno svestan va je potrebno reći da u tako što ne može poverovati niko
prave prirode zadatka koga se latio. kome je pred očima Veberovo delo u celini.
Pogledajmo malo bliže čime se Veber rukovodio kad je U stvari, u svojim teorijskim razmatranjima Veber je išao
stvarao svoj sistem socioloških kategorija i kakvo je njegovo samostalnim putevima. Svoj kategorijalni aparat stvorio je
mesto u celini Veberovog shvatanja ο prirodi i zadacima so zbog toga što je verovao da su opšti pojmovi neophodno sred
ciologije. stvo sociološke analize, a ne zbog toga što je potpao pod uti-
Na prvi pogled, reklo bi se da ovaj sistem obiluje apstrakt- caj formalističkog pravca u sociologiji. Jedan od osnovnih za
no-shematskim konstrukcijama i da je u njemu, u stvari, do ključaka do koga je Veber došao u svojoj kritici idealističke
šla do izražaja jedna čisto formalistička težnja koja nema ni tradicije u društvenim naukama bio je upravo taj da se bez
kakve dublje veze s osnovnom, izrazito istorijskom orijenta opštih pojmova ne može objasniti ništa, ni u prirodi ni u
cijom Veberove sociologije. Taj utisak se može dobiti tim pre društvu. Prema tome, možemo s pravom pretpostaviti da se
što u Veberovom glavnom sociološkom delu ima izvesnih ele u svom teorijskom razmatranju Veber rukovodio nekim dub
menata koji podstiču na takvo tumačenje. I doista, izvestan ljim razlozima, a ne samo željom da se prilagodi tuđim shva-
broj predstavnika mlađe sociološke generacije pokušao je da tanjima. Najprostije rečeno, Veber je hteo da izgradi jedan
u tom smislu traži objašnjenje za Veberov izlet u oblast so što je mogućno širi i obuhvatniji pojmovno-teorijski sistem,
ciološke teorije, osuđujući ili veličajući rezultate do kojih je to jest da izdvoji i razvrsta osnovne društvene oblike koji se
došao. 1 Međutim, takvo tumačenje se ne može prihvatiti. Ono javljaju u svim društvima bez izuzetka i da ukaže na najvaž
ne odgovara ni Veberovom načinu mišljenja ni njegovom shva- nije činioce koji dejstvuju u društvenom životu i koji se
tanju logike sociološkog istraživanja, koliko god, inače, ostva moraju uzeti u obzir u svakom sociološkom proučavanju. Do
renje bilo daleko od zamisli. U protivnom, teško bi se mogao duše, treba reći da ovu zamisao nije uspeo da ostvari do kra
izbeći zaključak da je Veber bio običan epigon formalne so ja. U tome ga je sprečilo kako njegovo nominalističko shva-
ciologije (bar što se tiče osnovne teorijske orijentacije). U tanje društva tako i njegovo shvatanje ο razumevanju kao
osnovnom metodološkom postulatu društvenih nauka. Pošav-
1
ši od uverenja da je društvo samo zbir pojedinaca i da socio
Vidi, na primer, sledeća mesta: Siegfried Landshut, Kritik logija pre svega treba da se bavi proučavanjem ljudskog dela-
der Soziologie (München und Leipzig: Duncker und Humblot, nja koje se smisaono orijentiše prema nekom cilju, on se nije
1929), str. 34—35; Hans Freyer, Soziologie als Wirklichkeitswis
senschaft (Leipzig und Berlin: B. G. Teubner, 1930), str. 154; Tal- mnogo obazirao na šire kolektivne oblike koji nastaju u okvi
cott Parsons, The Structure of Social Action (Glencoe, 111.: The ru društvene strukture (klase, staleži, kaste) ili na planu kul
Free Press, 1949), str. 640; Barrington Moore, Jr., »Strategy in turnih razlika (etničke zajednice), niti je do kraja raščlanio
Social Science«, Political Power and Social Theory (Cambridge,
Mass.: Harvard University Press, 1958), str. 122. elemente društvene organizacije. Isto tako, on je zanemario
86 87
one činioce koji već po definiciji ostaju van sfere onoga što da se svi sociološki pojmovi svedu na idealne tipove nanela je
možemo razumeti, mada je, inače, znao da su ovi poslednji u velike štete samoj stvari. Pored toga, upotreba idealnotipskog
najmanju ruku isto toliko važni kao i oni prvi. 2 Na taj način, metoda je još više pojačala utisak da je Veberov kategorijal
Veber je drastično suzio sociološku perspektivu. U svoj kate- ni aparat samo logička konstrukcija apstraktnih mogućnosti
gorijalni aparat on nije uneo mnoge osnovne sociološke poj bez ikakvog konkretnog društveno-istorijskog sadržaja.
move kojih je sam bio akutno svestan i koje je stalno upotre Međutim, obe pomenute okolnosti samo otežavaju pravilno
bljavao u svojim sociološkim proučavanjima. Isto tako, heuri razumevanje Veberovog pojmovno-teorijskog sistema. Nijed
stička vrednost izvesnih pojmova koji su našli mesta u siste na od njih ne menja njegov logički status.
mu je sasvim problematična. Zbog toga se za Veberov poku
šaj teško može reći da je bez mane. Ali to ne umanjuje nje
gov značaj. Uostalom, ni do dan-danas sociologija nije uspela TIPOVI DRUŠTVENOG DELANJA
da stvori jedan sveobuhvatan pojmovnotcorijski sistem koji
bi bio prihvatljiv u najširim profesionalnim razmerama, iako Žarišna tačka Veberovog teorijskog sistema je pojam dru
je u novije vreme bilo dosta pokušaja da se to postigne. štvenog delanja, To je pojam kojim on počinje svoja razma
Pošto je u sociološkim krugovima široko rasprostranjeno tranja, koji najčešće upotrebljava i na koji se uvek vraća. I to
mišljenje da Veberov kategorijalni aparat stoji pod zname je sasvim· razumljivo. Po Veberovom mišljenju, 3 društveno
njem sociološkog formalizma, trebalo bi, možda, podrobnije delanje je osnovna jedinica sociološkog proučavanja, ono što
obrazložiti gledište koje je upravo izneto. Ali to ćemo učiniti sociologiju konstituiše kao nauku.
posredno u narednim odeljcima, kad pređemo na izlaganje sa Pre svega, Veber pravi oštru razliku između delanja i po
mog sistema. Na ovom mestu dovoljno je samo ukazati na našanja. Delanje je samo ono ponašanje koje ima neko zna
uzroke koji su doveli do nesporazuma. Kako izgleda, nespo čenje za onoga koji obavlja radnju. Drugim recima, delanje
razumi u vezi s prirodom Veberovih teorijskih nastojanja po se razlikuje od ponašanja po tome što ima unutrašnju, sub
tekli su iz dva razloga. S jedne strane, Veber je, očigledno, jektivnu stranu koju možemo razumeti. Inače, delanje obuh
precenjivao važnost klasifikacijskog momenta u razvijanju vata i propuštanje i trpljenje pored aktivnog činjenja. Dru
sociološke teorije, a zanemarivao rad na hipotetičkom obja
štveno delanje je posebna vrsta delanja. Da bi se neko pona
šnjavanju raznih iskustvenih odnosa. On je pošao od društve
šanje moglo svrstati u kategoriju društvenog delanja moraju
nog delanja kao osnovne sociološke kategorije i nastojao je
biti ispunjena dva uslova: 1) nosilac radnje, to jest onaj koji
da tačno pojmovno odredi sve ostale složenije društvene ob
dela mora pridavati neko značenje svom delanju, i 2) nosilac
like i tvorevine sistematskim uvođenjem relevantnih struk
radnje mora uzimati u obzir ponašanje drugih lica i smisaono
turnih činilaca. Time je svoj teorijski sistem doveo do ivice
formalističkog shematizma. S druge strane, Veber je verovao orijentisati svoje delanje prema njemu. Pri tom je, naravno,
da svi osnovni sociološki pojmovi imaju idealnotipski karak nevažno ko su druga lica — poznati pojedinci ili neodređeno
ter. To je jedna od bitnih tačaka njegovog metodološkog pro mnoštvo nepoznatih — i da li se uzima u obzir njihovo pro
grama. Za razliku od ostalih pojmova, idealni tipovi ne opisu šlo, sadašnje ili buduće ponašanje. Bitno je da tuđe ponaša
ju ono što stvarno postoji, već idealizuju pojedine aspekte ili nje služi kao tačka smisaone orijentacije, a ne samo kao uz
delove stvarno postojećih pojava, to jest određuju prirodu ročna komponenta vlastitog delanja. Prema tome, van katego
izvesnih pojava na smisaono najadekvatniji način. Ova težnja rije društvenog delanja ostaje ponašanje koje se orijentiše
prema prirodi i prirodnom zbivanju, kao i čisto subjektivno
2
Gotovo je neverovatno s kakvom je ležernošću on pomenuo doživljavanje, ukoliko pri tom ponašanje drugih ne igra ni-
ograničenost svog shvatanja ο prirodi i zadacima sociologije. Vidi
Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft (Tübingen: J. C. B.
Mohr/Paul Siebeck, 1921), str. 12. 3
Ibidem, str. 12.
88 89
kakvu ulogu. Ali na granici ove kategorije nalazi se i pona našanja i teži ostvarenju jednog cilja radi njega samog i bez
šanje pojedinaca u masi (takozvano »masovno ponašanje«), obzira na uspeh. Afektivno dela onaj koji se povodi za svojim
kao i podražavanje tuđeg ponašanja, jer između ponašanja i strastima i duševnim raspoloženjima i smisao delanja nalazi
pripadništva masi obično nema nikakve smisaone veze, a po u njemu samom a ne u postizanju nekog cilja van njega. Naj
dražavanje je najčešće čisto instinktivno po karakteru. zad, tradicionalno dela onaj koji se slepo drži ustaljenih na
Nema nikakve sumnje da je u ovim uvodnim odredbama vika, nezavisno od toga koliko to odgovara izmenjenim uslo-
Veber jasno izneo svoje sociološko stanovište. Ono je vrlo vima života. Po sebi se razume da ovi tipovi, kao i svi drugi
jednostavno, ali i prilično jednostrano. Ova jednostranost je, pojmovi, imaju apstraktno-analitički karakter, što znači da
doduše, delimično ublažena priznanjem da su i pojave bez se konkretno delanje nikad ne poklapa samo s jednim od
značenja relevantne u sociološkom kontekstu, ukoliko se jav njih, već najčešće predstavlja njihovu mešavinu.
ljaju kao povod, uslov, proizvod, podsticaj ili prepreka dru Naravno, ova tipologija je daleko od toga da bude potpu
štvenom delanju. Ali pošto se takve pojave ne mogu razu- na. To pada u oči već na prvi pogled. Kao što je i sam Veber
meti, one nužno ostaju na periferiji sociološkog interesovanja. istakao, ovde su uzeti u obzir samo osnovni tipovi društvenog
Pa ipak, treba reći da Veberovo sociološko stanovište zaslu delanja. I u tome nema ničeg što bi navodilo na sumnju.
žuje punu pažnju. U svojoj osnovi, ono je duboko antropolo Sasvim je izvesno da iscrpno nabrajanje svih mogućnosti u
ški promišljeno. Njime je Veber nedvosmisleno stavio do zna ovoj oblasti ne bi značilo nikakav napredak: sistematsko
nja dve stvari: 1) da sociologiju interesuje čovek u onome razvrstavanje, ma kako grubo i nesavršeno, uvek ima pred
što je najdublje ljudsko u njemu, dakle kao biće koje je ob nost nad običnim gomilanjem inventarskih brojeva. Ali upr-
dareno sposobnošću da svesno živi svoj život i da da smisao kos tome Veberova tipologija društvenog delanja zadaje velike
svetu koji ga okružuje, i 2) da veliki deo onoga što ljudi u teškoće. I pored toga što je njen logički osnov jasan, znače
svakodnevnom životu uzimaju kao nešto što se po sebi ra nje pojedinih tipova je teško uhvatljivo. 5 Ovo pogotovo ako se
zume, u stvari, pretpostavlja izvesne smisaone sadržaje bez ' ostane na terenu čisto apstraktnih razmatranja. Stoga Vebe-
kojih ne može da funkcioniše. Na taj način, Veber je usposta
rove apstraktne formulacije ne možemo uzeti odvojeno; njih
vio čvrstu vezu između svog antropološkog i sociološkog shva-
treba posmatrati u konkretnom sociološkom kontekstu.
tanja.
Sto se tiče ciljno-racionalnog i vrednosno-racionalnog de
Ali Veber nije ostao samo na uopštenom razmatranju lanja, situacija je relativno jednostavna. Ovdje je reč ο izve-
društvenog delanja. Važan korak u razvijanju njegovog poj- snim oblicima delanja kod kojih idealni zahtevi ulaze u sa
movno-teprijskog sistema predstavlja tipologija društvenog stav same definicije. U osnovi, oba racionalna tipa delanja
delanja. 4 U želji da što tačnije odredi predmet koji konstitui- imaju idealnotipsko značenje. Iza ovih dveju kategorija stoje
še sociologiju kao nauku, on razvrstava društveno delanje u dva osnovna i bitno različita etička stanovišta — etika odgo
četiri grupe. S obzirom na to koliko je unutrašnja, subjektiv vornosti i etika čiste volje — koje smo opširno izložili u dru
na strana u njemu izražena, društveno delanje može biti cilj- goj glavi. Mnogo je teže utvrditi šta Veber zapravo misli u
no-racionalno, vrednosno-racionalno, afektivno i tradicional pogledu preostala dva tipa delanja. Da je u oba slučaja reč
no. Već sami nazivi nagoveštavaju sadržaj ovih kategorija. ο izvesnim oblicima ponašanja koji odstupaju od racionalno
Ciljno-racionalno dela onaj koji bira najefikasnija sredstva za sti, stoji van svake sumnje. Ali veliko je pitanje da li se afek
ostvarenje izvesnih ciljeva, ali vodi računa i ο drugim moguć tivno i tradicionalno delanje mogu izjednačiti s racionalnim
nim ciljevima, to jest razmatra troškove koji se u konkret tipovima delanja u metodološkom pogledu. Još bi se nekako
nom slučaju moraju podneti. Vrednosno-racionalno dela onaj i moglo uzeti da se tradicionalno delanje orijentiše prema ne
koji veruje u apsolutnu vrednost nekog određenog oblika po- kim normativnim standardima, ali kategorija afektivnog dela-
4
Ibidem, str. 12—13. 5
Uz ovo i dalje, vidi Talcott Parsons, op. dt., str. 643—649.
90 91
nja je, očigledne, lišena takvih elemenata. Stoga se s pravom
možemo pitati da li je afektivno delanje uopšte trebalo uvr MATERIJALNI INTERESI I NORMATIVNI POREDAK
stiti u tipologiju društvenog delanja. Ovo utoliko pre što afek
Po svemu što je napred rečeno, može se s pravom zaklju
tivno delanje ne igra gotovo nikakvu ulogu u Veberovim soci
čiti da je Veberovo shvatanje društva izrazito individualističko
ološkim proučavanjima. Možda bi najbolje bilo pretpostaviti
i nominalisticko po karakteru. Ali mada društvo rasparčava na
da je afektivno delanje obična rezidualna kategorija koju je njegove sastojke i iskustveno polje sociološke analize ograni
Veber uneo u svoju tipološku shemu delom zbog toga što je čava na oblast društvenog delanja, Veber nije šlep za činje
znao da su iracionalni činioci važna poluga stvarnog ljudskog nice. Preko izdvojenih delova on se postepeno probija ka ce-
ponašanja, a dekan i zbog toga što je smatrao da se i iracio lini. Najvažniji korak u tom probijanju je upravo pred nama.
nalno ponašanje može razumeti kao i racionalno. Drukčije Po Veberovom mišljenju, oblast društvenog delanja ima jedno
stvar stoji s tradicionalnim delanjem. Budući da pojam tradi važno svojstvo: u njoj vlada red, a ne haos. Kao što u oblasti
cionalizma zauzima važno mesto u Veberovim sociološkim prirode možemo zapaziti izvesne pravilnosti u smenjivanju
proučavanjima, r,a ovo pitanje ćemo se vratiti kasnije. Zasad pojedinih događaja, tako možemo otkriti da i u društvu ima
treba reći samo da pojam tradicionalnog delanja ima idealno- izvesnih postojanih i relativno nepromenjivih odnosa, to jest
tipski status. U pitanju je jedan ideal ο tome šta čovek treba da se izvesna tipična značenja ponavljaju u delanju istih poje
da čini, a ne opis psihološkog mehanizma aktualnog pona dinaca ili da se javljaju u delanju različitih pojedinaca. 6 To je
šanja. jedno od najelementarnijih društvenih iskustava. U isti mah,
to je polazna tačka sociologije kao teorijske nauke. Usvojivši
Nema potrebe da ovde u pojedinostima navodimo sve ovu osnovnu pretpostavku, Veber utire put sociološkom raz
elemente Veberovog kategorijalnog sistema. Pomenimo još da matranju. Jer u središtu sociološkog razmatranja stoji pita
je pojam društvenog odnosa jedna od vrlo važnih karika u nje: otkud dolazi do toga da se društveno delanje javlja u traj
njegovom razvijanju. Ovaj pojam je važan zbog toga što pred nim i relativno nepromenljivim oblicima ili, drugim recima,
stavlja most između pojedinačnih radnji i širih društvenih koji su to činioci što uslovljavaju pravilnosti u društvenom
struktura. Pod društvenim odnosom Veber podrazumeva de životu?
lanje većeg broja pojedinaca koje se uzajamno smisaono Zanimljivo je da Veber pridaje izuzetnu važnost materijal
orijentiše i povezuje. Drugim recima, Veber tvrdi da se dru nim interesima u uspostavljanju trajnih i postojanih društve
štveni odnos sastoji u uzajamnom povezivanju spoljašnjih nih oblika. Na prvi pogled, moglo bi se pomisliti da je Vebe
radnji na osnovu odgovarajućih smisaonih sadržaja. Sve dok rovo isticanje materijalnih interesa kao jednog od najvažnijih
postoji verovatnoća da će se pojaviti određeni oblici smisaono kanala društvene uzročnosti proizvoljno i nepromišljeno i da
orijentisanog delanja, postoji i društveni odnos. Kad ova vero njegova konkretna sociološka proučavanja nimalo ne potvr
đuju umesnost ovog teorijskog upozorenja. Međutim, stvari
vatnoća padne na nulu, društveni odnos prestaje. Razume se,
stoje sasvim drukčije. Nije to nikakva slučajnost što svoja
uzajamnost u društvenom odnosu ne mora biti potpuna. Do teorijska razmatranja Veber započinje naglašavanjem važno
voljno je da značenje koje partneri pridaju svom delanju bar sti materijalnih interesa. To je u velikoj meri u skladu s nje
približno odgovara onome što se očekuje. A to znači da odsu govim shvatanjem racionalnosti, kao i s tim kako je on stvar
stvo uzajamnosti na smisaonom planu ne povlači odmah za no proučavao društvene pojave. Pre bi se moglo reći da
sobom i odsustvo uzajamne orijentacije delanja. Šta sve još iznenađuje to što je u svom pojmovno-teorijskom sistemu
uključuje u sebe pojam društvenog odnosa i kako pomoću Veber posvetio neuporedivo više pažnje razmatranju uloge
njega Veber izgrađuje čitavu morfologiju društvenog sistema, idejnih činilaca u društvenom životu nego raščlanjavanju
videćemo u posljednjem odeljku ove glave.
6
Vidi gore str. 50
92
93
društvenih okvira pod kojima podudarnost interesa dovodi onalnog delanja zauzima središno mesto u okviru njegovog
shvatanja sociologije.
do širih, kolektivnih reakcija. Ali ο tome malo kasnije. Po
gledajmo najpre šta Veber podrazumeva pod materijalnim in Međutim, ako se smisao Veberove apstraktne odredbe ma
teresima i u čemu vidi teorijsku važnost ovog pojma. Po Ve- terijalnih interesa potraži u kontekstu njegovih konkretnih
berovom mišljenju, veliki broj upadljivih pravilnosti u obla socioloških proučavanja, onda se mora otići korak dalje. U
sti društvenog delanja osniva se na tome što se ljudi orijen- tom slučaju je lako pokazati da pod materijalnim interesima
tišu prema vlastitom interesu, to jest nastoje da iskoriste po treba razumeti nešto mnogo dublje i važnije od tehničko-eko-
godnosti koje im data situacija pruža. Najčvršći i najpostoja nomske racionalnosti. U pitanju je, u stvari, suprotnost izme
niji odnosi u društvenom životu nastaju kao posledica odre đu životnih izgleda pojedinih kategorija ljudi koja je uslov-
đene konstelacije interesa. Ti odnosi su daleko manje podlož Ijena načinom raspodele i upotrebe ekonomskih dobara i uslu
ni kolebanju od onih koji se pomoću normi često uzalud na ga. U krajnjoj liniji, pojam materijalnih interesa obuhvata
stoje da iznude. Naročito ukoliko ljudi nisu zaslepljeni vla ekonomske interese u svojini nad dobrima i pogodnostima za
stitim subjektivnim ocenama, već vode računa i ο tuđim inte sticanje prihoda pod uslovima robnog tržišta, i nerazdvojno
resima. Jer ukoliko se tuđi interesi zanemare, može se izaz je povezan s pojmom društvene klase. Ovako shvaćeni, ma
vati otpor drugih, tako da se ljudi izlažu opasnosti da rade terijalni interesi su, nesumnjivo, jedan od najuticajnijih či
protiv sopstvenih interesa. nilaca u društvenom životu i ne treba se čuditi što je Veber
našao za potrebno da najpre ukaže na njihovu važnost. Uo
Pada u oči da je Veberovo razmatranje uloge materijalnih
stalom, Veberovi radovi iz sociologije religije pokazuju da je
činilaca u društvenom životu sasvim usko i jednostrano. Ono
udeo ovog činioca zamašan i u nastanku tako složenih i sup
se kreće u okvirima nominalističkog shvatanja društva, i isti
tilnih pojava kao što su religiozna shvatanja i verovanja, da
če u prednji plan čisto ciljno-racionalne elemente. Reč je sa
i ne govorimo ο tome koliko je u svojim drugim sociološkim
mo ο dobro shvaćenom ličnom interesu u smislu engleske
radovima Veber nastojao da pomoću njega objasni razne ob
ekonomske škole. 7 Da je to tačno, vidi se po tome što sam
like kolektivnog ponašanja. Kako bi i moglo biti drukčije,
Veber izričito kaže da se i u svim ostalim oblastima društve
kad Veberovo glavno sociološko delo već u samom naslovu
nog delanja može otkriti ona ista pojava koja je svojevreme
ističe ekonomsku stranu društvenog života kao nešto relativ
no tako živo zainteresovala ekonomske stručnjake — da u ve
no samostalno i različito od drugih društvenih činilaca? šte
likom broju slučajeva orijentacija prema vlastitom interesu
ta je samo što u svom pojmovno-teorijskom sistemu Veber
dovodi do sličnih reakcija. Drugim recima, Veber, u stvari,
nije rekao ništa određenije ο prirodi ovog činioca i mehaniz
ima pred očima zamišljenu sliku »ekonomskog čoveka« (ho
mu njegovog delovanja. Da je to učinio, onda bi veza između
mo oeconomicus), tako da delanje koje se orijentiše prema
različitih delova njegovog sociološkog shvatanja bila mnogo
vlastitom interesu uključuje u opštu shemu tehničko-ekonom-
jasnija. Stoga se na ovo pitanje moramo vratiti još jednom,
ske racionalnosti. Po njegovom mišljenju, rukovoditi se sop-
kad budemo izlagali Veberovo shvatanje društvene struktu
stvenim interesom ne znači ništa drugo nego birati najadek-
re i organizacije.
vatnija sredstva za postizanje racionalno postavljenih ciljeva.
Delanje uslovljeno materijalnim interesom je poseban slučaj Drugi činilac kome Veber pridaje izuzetnu važnost u uspo
ciljno-racionalnog delanja; ono je utoliko postojanije ukoliko stavljanju trajnih i postojanih društvenih oblika je prevas-
je više ciljno-racionalno po karakteru. Kao što se vidi, time hodno idejne prirode. Pored materijalnih interesa, uslovljenih
što je pridao izuzetnu važnost materijalnim interesima u uspo položajem koji pojedinci zauzimaju u društvenoj strukturi,
stavljanju trajnih i postojanih društvenih oblika, Veber je, Veber ukazuje na normativne elemente društvene organiza
u stvari, samo na drugi način, rekao da kategorija ciljno-raci- cije.8 Po njegovom mišljenju, učesnici u društvenom odnosu
8
7 Ibidem, str. 15.
Siegfried Landshut, op. cit., str. 54—61.
95
94
mogu orijentisati svoje delanje kako prema vlastito η intere tivnom poretku ili, drugim rečima, čime sve jedan poredak
su (koga se, doduše, po volji uvek mogu odreći), ta :o i pre obezbeđuje svoje poštovanje? Razmotrimo ukratko Vebero-
ma nekom normativnom poretku za koji veruju da ih oba ve odgovore na ova pitanja.
vezuje, to jest koji važi kao legitiman. Ovo poslednje je dale U skladu sa svojim osnovnim sociološkim shvatanjem, Ve
ko najvažniji način povezivanja pojedinačnih radnji sa širim ber ne pravi veliku razliku između razloga kojima se pojedin
društvenim zaleđem, budući da Veber ima na umu kulturne ci rukovode kad jedan normativni poredak priznaju kao le
vrednosti i normativne standarde na kojima se zasniva opšta gitiman i razloga zbog kojih ga se pridržavaju u praksi. 9 Naj
društvena organizacija: u pitanju su oni elementi društvenog većim delom, oni isti razlozi na kojima se osniva vera u legi
poretka koji određuju dozvoljene oblike individualne i uže timnost jednog poretka služe i kao unutrašnja poluga dela
grupne delatnosti i, utoliko, usmeravaju individualno i kolek nja koje se saobražava njegovim zahtevima. Kako izgleda, to
tivno ponašanje u određenom pravcu. Naravno, pri tom nije me se nema šta prigovoriti. Jedan poredak koji važi kao legi
bitno da li se pojedinci stvarno pridržavaju pojedinih normi timan zbog toga što je osveštan tradicijom, zbog toga što se
koje društvena organizacija štiti ili ih izbegavaju, odnosno pojedinci afektivno vezuju za njega ili što vrednosno-racional-
prikrivaju prekršaj ili se prijavljuju nadležnom organu poš no veruju u njegovu apsolutnu obaveznost, već samim tim u
to su normu prekršili. Jer u svim pomenutim slučajevima nor velikoj meri obezbeđuje i svoje poštovanje, š t a drugo mogu
mativni poredak važi kao nešto obavezno. To se vidi po tome da čine oni koji priznaju legitimnost jednom poretku na osno
što pojedinci uzimaju u obzir njegovo postojanje, bilo da ga vu vere u svetost tradicije, na osnovu emocionalne predano
poštuju ili krše. Sa sociološkog stanovišta, treba praviti oštru sti ili vrednosno-racionalne vere u ideal koji je u poretku ote
razliku između iskustvenog i normativnog važenja: za jedan lo tvoren, nego da iz tih istih razloga prilagode svoje delanje
normativni poredak može se reći da važi samo ukoliko po njegovim zahtevima? To što u Veberovom izlaganju ova po
stoji verovatnoća da će se u masi slučajeva delanje stvarno dudarnost nije dosledno sprovedena, već se na jednom me-
orijentisati prema njemu. stu pominje tradicija kao osnov legitimnosti, a religiozni mo
U više mahova, Veber ističe da normativni poredak koji tivi kao osnov efikasnosti, bitno ne menja ništa. Ο tom od
ima za sobom autoritet opšte društvene organizacije sadrži stupanju ovde nećemo voditi računa.
u sebi element prinude, jer se njegovo poštovanje štiti i spo- Pa ipak, teško je reći da je Veber do kraja održao ovaj
ljašnjim sankcijama. U osnovne tipove normativnog poretka princip — da oni isti razlozi koji služe kao osnov za prizna
Veber ubraja pravo i moralnu konvenciju. Razlika između nje legitimnosti jednom poretku u isti mah obezbeđuju i
prava i konvencije je u tome što u prvom slučaju postoji po njegovo poštovanje. To najbolje pokazuje poslednja tačka
sebna grupa ljudi koja se stara da poredak održi u važnosti, njegovog odgovora na gornja pitanja. Na odgovarajućim me-
dok u drugom slučaju sankciju primenjuje difuzno društvo. stima, Veber kaže da se svojstvo legitimnosti može pripisati
Ali Veber se ne zadovoljava samo time što normativni aspekt jednom poretku i na osnovu vere da je uspostavljen po za
društvenog delanja izdvaja iz složenog spleta društvenih čini konskom postupku, dok pojedinci mogu orijentisati svoje
laca i što u pravu i moralnoj konvenciji vidi osnovne idejne delanje prema njemu na čisto ciljno-racionalan način, to jest
poluge društvene organizacije; on nastoji da objasni i meha tako što će ga shvatiti kao spoljašnji uslov kome je korisno
nizam delovanja ovog činioca u društvenom životu. Ili tačnije: prilagoditi se u vlastitom interesu. Kako treba razumeti ova
on hoće da pokaže da gola prinuda nije jedini osnov efikasno objašnjenja? U pogledu ciljno-racionalnih motiva pomoću
sti društvene organizacije. U tom cilju, Veber postavlja dva kojih jedan poredak obezbeđuje svoje poštovanje, situacija
pitanja: 1) zašto pojedinci veruju da je neki normativni po 9
redak legitiman ili, drugim recima, čime se oni rukovode kad Talcott Parsons, op. cit., str. 651—652. Uz izlaganje u tekstu
jednom poretku pripisuju svojstvo moralnog autoriteta?, i 2) vidi i Johannes Winckelmann, Legitimität und Legalität in Max
Webers Herrschaftssoziologie (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul
zašto pojedinci orijentišu svoje delanje prema nekom norma- Siebeck, 1952), str. 26—39.
7 Sociologija Maksa Vebera 97
96
je relativno jasna. U krajnjoj liniji, Veber hoće da kaže da čuje jedva nekoliko šturih reči ovom činiocu. Valjda zbog
pojedinci mogu orijentisati svoje delanje prema nekom po toga što smatra da je u pitanju nešto periferno u odnosu na
retku bez obzira na to što ga intimno ne usvajaju. Uprkos njegovo sociološko shvatanje. U svakom slučaju, ovaj činilac
tome što u njemu ne vide ništa po sebi dobro i vredno po ne igra gotovo nikakvu ulogu u Veberovim sociološkim pro
štovanja, oni se mogu poslužiti njime kao sredstvom za ostva učavanjima. Uključujući ga u svoj pojmovno-teorijski sistem
renje vlastitih ciljeva. Treba samo dodati da se u ovom slu Veber kaže ο njemu samo ovo: da relativno postojani dru
čaju ciljna racionalnost ne mora oslanjati na stanovište eti štveni oblici mogu nastati i na osnovu toga što se nešto čini
ke odgovornosti; ona može biti i izraz golog oportunizma. na jedan određen način, bilo zbog toga što se tako oduvek
Ovu poslednju mogućnost Veber nije dovoljno jasno istakao. činilo, bilo zbog toga što je to novo i moderno. Naravno, mi
Ali njegovo izlaganje prećutno sadrži i upozorenje u tom sli se pre svega na pravilnosti koje nastaju u užim sektori
pravcu. ma društvenog sistema, a samo izuzetno i u globalnim dru
Mnogo je teže razumeti zašto je priznanje legitimnosti na štvenim razmerama. I pošto nema nikakve obaveze da se po
osnovu vere u zakonsku formu Veber izdvojio u posebnu jedinci pridržavaju postojeće prakse u stvarima ο kojima sa
grupu, kad ovu veru nije uzeo u obzir kao unutrašnji motiv mi mogu da odlučuju, pravilnosti ove vrste iščezavaju čim
kojim poredak obezbeđuje svoje poštovanje. Jer materijalna prestane stvarno upražnjavanje.
zainteresovanost ne izgleda da bi mogla biti adekvatna pro-
tivteža idealnom sadržaju vere u zakonski postupak. Ovo po
gotovo ako se ima u vidu Veberovo shvatanje ovog posled- ELEMENTI DRUŠTVENE MORFOLOGIJE
njeg. Po njegovom mišljenju, priznanje legitimnosti na osno
vu vere u zakonsku formu javlja se u dva slučaja: 1) kad je Daleko bi nas odvelo kad bismo hteli da podrobno izlo
poredak dogovorom ustanovljen, to jest kad se svi slažu da žimo sve što je Veber smatrao za potrebno da uključi u svoj
poredak treba da bude takav kakav jeste, i 2) kad poredak pojmovno-teorijski sistem. Uprkos tome što polazi od jedno
nameće jedna vlast za koju se smatra da je legitimna i da stranih pretpostavki, Veberov kategorijalni aparat je toliko
joj svi duguju poslušnost. Nije li umesno pretpostaviti da će razvijen i razgranat, da bi trebalo napisati čitavu knjigu ako
oni koji veruju da je jedan poredak legitiman zato što je bi se htelo da prodre dublje u sve njegove složenije slojeve.
ustanovljen po zakonskom postupku, biti spremni da upravo Radi uštede prostora, ovde ćemo pomenuti samo najvažnije
zbog toga orijentišu svoje delanje prema njemu? Ako se tako društvene oblike koje Veber određuje pomoću pojma dru
nešto ne može pretpostaviti, onda bi i one druge pretpostav štvenog odnosa.
ke koje veličaju snagu tradicionalne privrženosti, afektivnog Pre svega, Veber razlikuje zajednicu od društva". To su
vezivanja i vrednosno-racionalnog uvažavanja trebalo staviti čisti tipovi društvenog odnosa. Društveni odnos ima karak
pod pitanje. ter zajednice ukoliko učesnici u odnosu osećaju da pripada
Na kraju, pomenimo još da pravilnosti u društvenom ju jedan drugom kao deo iste celine. Osećanje ο zajedničkom
životu Veber ne objašnjava samo materijalnim interesima i pripadništvu može se javiti kako na afektivnoj tako i na tra
normativnim elementima društvene organizacije. U svom iz dicionalnoj osnovi. Ali da bi uopšte moglo biti reci ο društve
laganju on skreće pažnju i na mogućnost da se delanje ori- nom odnosu, potrebno je da ovo osećanje na bilo koji način
jentiše prema društvenoj praksi, to jest prema ustaljenom na podstakne jednu grupu ljudi da uzajamno orijentišu svoje
činu postupanja u stvarima koje društvena organizacija pre 11
pušta slobodnoj inicijativi pojedinaca 10 . Doduše, Veber posve- U svom izlaganju Veber upotrebljava izraze »Vergemein
schaftung« i »Vergesellschaftung« za koje se ne može naći ade
kvatna zamena u našem jeziku. Niz zanimljivih napomena u
10
Ibidem, str. 15. Opširnije ο tome Talcott Parsons, op cit., vezi s Veberovim shvataniem zajednice i društva daje Talcott
str. 677—«86. Parsons, op. cit., str. 686—694.
98 7* 99
delanje. Društveni odnos ima karakter društva ukoliko uče pri letimičnom poređenju, tako da se na njoj ne treba po
snici u odnosu sporazumno usklađuju svoje interese u težnji sebno zadržavati. Uostalom, Veber postiže tačnost u pojmov
da zadovolje neku određenu potrebu ili postignu neki odre nom određivanju baš zahvaljujući tome što sužava obim ovih
đen cilj. Ovo usklađivanje interesa može biti vrednosno-ra- pojmova. Sužavanje ide u dva pravca. S jedne strane, Veber
cionalno, ukoliko pojedinci veruju da ih obavezuje pristanak zanemaruje globalne društvene okvire: zajednica i društvo
koji su dali, ili ciljno-racionalno, ukoliko oni orijentišu svo nisu više svojstva određenih društveno-istorijskih epoha ili,
je delanje prema očekivanju da će partneri biti lojalni. Po tačnije, simptomi određenih stanja društvenog sistema kao
što su u pitanju čisti tipovi društvenog odnosa, teško je na celine, već samo tipovi društvenog odnosa koji se mogu ja
vesti konkretne primere zajednice i društva koji bi u potpu viti u svim društvima bez razlike. S druge strane, Veber za
nosti odgovarali apstraktnim odredbama. Pominjući slučaje nemaruje istorijsku dimenziju: zajednica i društvo ne pred
ve koji im se najviše približavaju, Veber kaže da najveći broj stavljaju više određene faze društvenog razvitka koje srne-
stvarnih odnosa ima delom karakter zajednice a delom ka njuju jedna drugu, već apstraktne mogućnosti društvenog ži
rakter društva. vota koje koegzistiraju jedna pored druge. Na taj način Ve
Opšte je poznato da pojmovi zajednice i društva zauzima ber je, očigledno, ostao u okvirima svog individualističkog
ju vidno mesto u istoriji sociologije. Njima se služio već i i nominalističkog shvatanja, ali je propustio da razmotri ono
Marks, i to u izlaganju izvesnih ključnih tačaka svog socio što bi sa sociološkog stanovišta bilo najvažnije: ima li ma
loškog shvatanja 12 , a na sistematski način ih je bliže odredio kakvu heurističku vrednost pretpostavka da postoje izvesni
Ferdinand Tenies u svom klasičnom delu Zajednica i dru stupnjevi u društvenom razvitku, kad društveni odnosi koji
štvo". I pored izvesnih manje važnih razlika, svi Veberovi imaju karakter zajednice ili društva preovlađuju do te mere
prethodnici su se slagali u tome da zajednica i društvo pred da daju pečat čitavom razdoblju? U svojim konkretnim socio
stavljaju dve različite i, štaviše, suprotne društveno-istorijske loškim proučavanjima Veber je bio mnogo jasniji i otvoreniji
kategorije: dok zajednica označava organsko jedinstvo, dru u tom pogledu. Proces racionalizacije modernog društva —
štvo predstavlja običan mehanički agregat. Stoga je sasvim ra što je, u stvari, osnovna tema njegove sociologije — može se
zumljivo što je i Veber uključio ove pojmove u svoj katego- shvatiti samo kao proces rastvaranja složenog tkiva mnogo
rijalni aparat i što je čitav drugi odeljak svog glavnog dela brojnih zajednica feudalne epohe i uspostavljanja prevlasti
posvetio razmatranju najrazličitijih tipova zajednice i dru robnog tržišta u najrazličitijim sektorima modernog kapitali
štva. Jedva treba reći da se Veber nigde nije pozabavio raz stičkog društva.
matranjem Marksovog načina upotrebe ovih pojmova. On je Ali, vratimo se na ono što nas ovde neposredno interesuje.
samo usput odao priznanje Teniesovim nastojanjima, ali se Pošto je najpre razmotrio pitanje sukoba i borbe kao mo
ogradio od njegovih rezultata. Obe okolnosti svedoče da Ve gućnih oblika društvenog odnosa (naravno, držeći se istih
ber hoće da se razlikuje od svojih prethodnik* 4 . U čemu je razmera kao i prilikom razmatranja pitanja zajednice i dru
ta razlika? štva), Veber uvodi pojam društvene grupe 14 . U izvesnom
Najprostije rečeno, razlika je u tome što Veber mnogo smislu, ovaj pojam obuhvata najtrajnije oblike povezivanja
tačnije određuje značenje ovih pojmova, ali u isti mah znat pojedinačnih radnji, i, utoliko, predstavlja završnu kariku
no sužava njihov iskustveni domašaj. Prva stvar je jasna već Veberovog pojmovno-teorijskog sistema. Za pojam društvene
grupe je od najveće važnosti razlikovanje između otvorenih
12
Kao što je dobro poznato, Marks je u razotuđenom društvu i zatvorenih društvenih odnosa. Pod otvorenim odnosom tre-
video slobodnu zajednicu svestrano razvijenih ljudi. Vidi ο tome
Karl Löwith, »Max Weber und Karl Marx«, Archiv für Sozial 14
Veberov izraz je »Verband«. Ni za njega nema odgovaraju
wissenschaft
13
und Sozialpolitik, 67 (1932), str. 99, 201—202. ćeg izraza u našem jeziku. Izraz »društvena grupa« ne ističe do-
Ferdinand Tönnies, Gemeinschaft und Gesellschaft (Berlin: Toljno element vlasti koji je bitan za Veberovo shvatanje.
Karl Curtius, 1887).
101
100
ba razumet? takav odnos u kome mogu uzeti učešća svi koji li je uspostavljen slobodnim dogovorom između svih člano
to žele. Nasuprot tome, zatvoren društveni odnos monopolise va ili nametnut manjini od strane većine — pretpostavlja va
izvesne pogodnosti za učesnike u odnosu, i to tako što svo žnost osnovnih društvenih ustanova pomoću kojih društvo
jim pravilima ograničava učešće onih koji su van odnosa ili određuje dozvoljene oblike individualne i uže grupne delat-
članstvo vezuje za ispunjenje određenih uslova. Naravno, ova nosti. Drugim recima, to znači da grupno delanje mora biti
razlika je relativna, što znači da način i stepen otvorenosti u skladu s pravnim i konvencionalnim poretkom; u protiv
odnosno zatvorenosti jednog odnosa mogu biti različiti. Ve- nom, grupa je nezakonita. Isto tako, vlast starešine grupe i
ber određuje pojam grupe vodeći računa ο razlici između upravnog aparata, koja se sastoji u verovatnoći da će odre
otvorenih i zatvorenih društvenih odnosa. Po njegovom mi đeni ljudi iznuditi poslušnost od onih koji su im potčinjeni,
šljenju, društvena grupa može biti samo zatvoren društveni pretpostavlja postojanje širih izvora društvene moći. Vlast
odnos. Ali svaki zatvoren odnos nema već samim tim i svoj koja nema za sobom autoritet opšte društvene organizacije
stvo grupe. Da bi se uopšte moglo govoriti ο društvenoj gru nije legitimna, već uzurpirana. S druge strane, Veber zavr
pi, neophodno je da postoje određeni ljudi — starešina gru šava svoje izlaganje upućivanjem na državu i crkvu. Po nje
pe i, eventualno, upravni aparat — koji imaju za zadatak da govom mišljenju, država i crkva su najvažnije društvene gru
obezbede poštovanje normativnog poretka koji važi za gru pe. Od drugih grupa one se razlikuju po tome što predsta
pu 15 . Po Veberu, društvena grupa postoji sve dotle dok po vljaju izrazito prinudne organizacije i što imaju monopolski
stoji verovatnoća da će nadležni organi delati u pomenutom položaj na određenoj teritoriji, odnosno prema određenim
pravcu. Pri tom je nevažno da li se ova verovatnoća osniva licima: dok država monopolise upotrebu fizičkog nasilja u
na tradicionalnim, afektivnim ili vrednosno-racionalnim mo okviru određene geografske oblasti, crkva monopolise upo
tivima (vazalska zakletva, osećanje dužnosti prema službi) trebu psihičke prinude prema onima koji su rođenjem po
ili na ciljno-racionalnim interesima (primanje plate), članovi stali njeni članovi.
grupe vezuju se za grupu na dva načina: 1) time što učestvu Time smo, uglavnom, razmotrili sve osnovne tačke Vebe-
ju u grupnom delanju kojim rukovode starešina grupe i rovog pojmovno-teorijskog sistema. Iz nešto drukčijeg ugla,
upravni aparat, i 2) time što orijentišu svoje delanje prema na neka pitanja koja su ovde samo dodirnuta vratićemo se
normama koje regulišu izvesna pitanja koja se ne tiču gru u daljem izlaganju.
pe kao celine, već samo njenih članova (ukoliko normativni
poredak grupe sadrži i takve elemente).
I pored toga što pojmu društvene grupe posvećuje rela
tivno najviše prostora, Veber mahom ostaje na čisto formal
nom terenu, š t o je još gore, njemu nedostaje jasna sociolo
ška perspektiva. Pa ipak, globalni okvir stoji u pozadini svih
njegovih pojmovnih odredaba. To se naročito lepo vidi na pri-
meru ο kome je upravo reč. U razvijanju svog shvatanja gru
pe, Veber stalno proširuje društveni horizont. Pre svega, on
jasno pokazuje da se grupe ne stvaraju u društvenom vakuu
mu, već u okviru globalne društvene organizacije. U krajnjoj
liniji, normativni poredak svake grupe koja postoji u okviru
jednog konkretnog društvenog sistema — i to bez obzira da
15
Tu se već jasno vidi da Veberov pojam obuhvata društvene
tvorevine kod kojih postoje odnosi gospodarenja i potčinjenosti.
102 103
isti mah, to pokazuje da je Veber održao čvrstu vezu sa svo
jim prethodnicima. Jer uprkos tome što su zauzimali različi
te stavove prema postojećem društvenom poretku, svi veliki
društveni mislioci 19. veka slagali su se u tome da je moder
no kapitalističko društvo bitno drukčije od svih drugih tipo
va društva. Ova jednodušnost Veberovih prethodnika u shva-
V. PRIRODA I POREKLO KAPITALIZMA tanju prirode modernog društva nije bila slučajna. Nju je
uslovilo to što su svi oni odreda bili pod neposrednim ili po
KAPITALIZAM KAO DRUŠTVENO-EKONOMSKI SISTEM srednim uticajem Hegelove filozofije istorije. Preko istorij
ske škole, taj uticaj nije mimoišao ni Vebera.
Osnovni predmet svih Veberovih socioloških proučavanja Ali dok su mnogi idealistički orijentisani predstavnici isto
je moderno kapitalističko društvo kao jedinstven i celovit rijske škole pribegavali metafizičkim konstrukcijama i u
društveno-ekonomski sistem, čak i onda kad ide sasvim da mnogobrojnim ustanovama i odnosima modernog kapitali
leko u prošlost, Veber ne gubi iz vida društveno-ekonomsku stičkog društva videli izraz jednog specifičnog duha, to jest
situaciju u kojoj se nalazi čovek modernog doba. Njegova go jednog kulturno-istorijskog principa koji nema ničeg zajed
tovo univerzalna istorijska radoznalost ima duboke korene ničkog s kulturno-istorijskim principima drugih epoha, Ve
u sadašnjosti: Veber se interesuje za indijski kastinski sistem ber se držao grubih činjenica 2 . Strahovito nepoverljiv prema
i kinesku religiju, za agrarne odnose u starom svetu i sred- metafizici svake vrste, on je razliku između modernog dru
njovekovne trgovačke korporacije, kao i za mnoge druge štva i svih drugih tipova društva tražio na mnogo opipljivi-
ekonomske, političke i kulturne pojave najrazličitijih istorij- jem planu — u oblasti privrede i organizacije privrednog ži
skih epoha, pre svega zbog toga što hoće da shvati i objasni vota. Pre svega u procesu proizvodnje. U tom pogledu, on se
postojeću društvenu stvarnost 1 . U punom smislu reci, Vebe- u potpunosti slagao s Marksom. Kao što je osnivač naučnog
rova sociologija je savremena istorija ili, tačnije, uporedna socijalizma već u jednom od svojih ranih radova došao do
istorija savremenog društva. zaključka da zakon tržišta neograničeno vlada čitavim kapi
U ovom nastojanju da društveno-ekonomski sistem zapad talističkim svetom i nevidljivom rukom uzdiže i ruši carstva
nog sveta oštro odvoji od svih drugih društveno-ekonomskih i narode 3 , tako je i Veber, doduše u jednom od svojih posled-
sistema i da u središte svih naučnih interesovanja stavi pita njih radova, u uvodnom razmatranju za novo izdanje svoje
nje čovekove sudbine u uslovima kapitalističke privredne i prve istorijsko-sociološke studije iz drugog perioda stvara
društvene organizacije Veber se rukovodio određenim filo nja, utvrdio da je privreda najsudbonosnija sila modernog
zofsko-istorijskim razlozima. Mada načelno nije poricao kon društva 4 . Sve ostale razlike u drugim sektorima društvenog
tinuitet društveno-istorijskog procesa u celini, on je smatrao
da je moderno kapitalističko društvo jedinstvena i izuzetna 2
Za šire razmatranje odnosa između Veberovog i Marksovog
pojava, da predstavlja poseban stupanj društvenog razvitka shvatanja, vidi Talcott Parsons, The Structure of Social Action
i da nikad i nigde nije postojalo ništa slično njemu. Za Vebe- (Glencoe, 111.: The Free Press, 1949), str. 503—513, i naročito Karl
ra je to bio najnesumnjiviji podatak društvenog i istorijskog Löwith, »Max Weber und Karl Marx« Archiv für Sozialwissen
iskustva. To pokazuje da je ogorčeni kritičar Rošera i Knisa schaft und Sozialpolitik, 67 (1932), str. 53—62, 97—99, 207—214.
3
imao dosta razumevanja za stremljenja istorijske škole i, Karl Marx i Friedrich Engels, »Njemačka ideologija«, Rani
radovi, preveo Stanko Bošnjak, redaktor Predrag Vranicki (Za
štaviše, da je naginjao kulturno-istorijskom relativizmu. U greb: Naprijed, 1961), str. 357.
4
Max Weber, »Vorbemerkung«, Gesammelte Aufsätze zur
1
To je lepo primetio Raymond Aron, La sociologie allemande Religionssoziologie, I (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1920),
contemporaine (Paris: Librairie Felix Alcan, 1935), str. 133—134. str. 4.
104 105
života Veber je nastojao da objasni pomoću onih osobenih dat kao faktički nepromenljiva ljuštura u kojoj ima da živi.
crta koje je otkrio u privredi kapitalističkog društva. Ovaj poredak nameće pojedincu, ukoliko je upleten u mrežu
Već samim tim što je za polaznu tačku svog razmatranja tržišta, određene norme privrednog delanja. Fabrikant koji
uzeo proces proizvodnje, Veber je umnogom odredio i pra trajno dela suprotno tim normama biće isto tako nepogrešno
vac daljeg izlaganja. U razmatranju prirode kapitalističkog ekonomski uništen, kao što će i radnik koji ne ume ili neće
privrednog poretka 5 on se u velikoj meri drži Marksa. Idući da im se prilagodi ostati bez posla i biti izbačen na ulicu.« 6
Marksovim stopama, on kaže da kapitalističku privredu pre Drugim recima, Veber, u stvari, tvrdi da kapitalistički sistem
svega karakteriše orijentacija prema dobiti. I to ne izolova- ima prinudan karakter u odnosu na sve koji učestvuju u pri
nih pojedinaca, već privrednih preduzeća na kojima se teme vrednoj delatnosti, to jest da objektivno postoji u onom
lji kapitalistička privredna organizacija. Ali to je samo naj- istom smislu u kome je to i Marks utvrdio.
opštija odredba koja ne kazuje mnogo. Po Veberovom mi Ali na tome se završava Veberovo oslanjanje na Marksa.
šljenju, kapitalistički privredni poredak predstavlja složen U daljem razmatranju prirode kapitalističkog privrednog po
sistem međusobno povezanih privrednih preduzeća koja ra retka ova dva mislioca se udaljuju jedan od drugog. Mada
cionalno, trajno i sistematski teže sticanju dobiti korišće- je i Veber uviđao veliku važnost klasne borbe u modernom
njem pogodnosti na robnom tržištu. Bez obzira na stepen društvu, on joj nije pridavao odlučujući značaj. Svoje shva-
tehničke razvijenosti i specifičnost pojedinih konkretnih obli tanje kapitalizma Veber je izgradio uzimajući u obzir neke
ka u kojima se javlja, kapitalistički privredni poredak pret
druge elemente, a ne samo one od kojih je Marks pošao. Nje
postavlja postojanje slobodnog tržišta i klase slobodnih rad
ga je prvenstveno interesovao specifičan oblik organizacije
nika odvojenih od sredstava proizvodnje, a sastoji se u orga-
nizovanju privredne delatnosti na bazi stroge podele rada, privrednog života, a ne sukob između dveju osnovnih dru
tačnom vođenju poslovnih knjiga i stalnom ulaganju kapita štvenih klasa koje imaju suprotne interese u procesu proiz
la u nove poslove. U kapitalizmu je profit krajnji cilj svake vodnje i dinamika kapitalističke privrede, što je toliko za
privredne delatnosti, ali u isti mah i mera društvenog uspeha. okupljalo Marksovu misao. Zbog toga se Marks i Veber zna
Razume se, težnja za sticanjem profita nema nikakve veze tno razlikuju u oceni kapitalističkog sistema kao celine. Dok
s gramžljivošću privatnih kapitalista ili njihovom pohlepom je Marks svuda video samo suprotnost interesa i anarhiju
za novcem. U pitanju je jedno objektivno svojstvo samog si proizvodnje, Veber je kapitalističku privredu shvatio kao
stema ο kome pojedinci moraju voditi računa bez obzira na najviši oblik racionalne organizacije. Po njegovom mišljenju,
subjektivne želje i namere. U krajnjoj liniji, to znači da ro kapitalistička privreda je najdalje otišla u pravcu kojim ide
bno tržište, i to samom logikom svojih zahteva, bitno sužava čitavo moderno društvo — u pravcu sve potpunijeg podređi
obim mogućnih ljudskih odluka i postupaka. Sasvim u duhu vanja svih društvenih delatnosti kategorijama sredstvo—cilj.
Marksovog shvatanja, Veber kaže: »Današnji, kapitalistički
privredni poredak je jedan čudovišan kosmos u koji pojedi Da bi što jasnije odredio svoje stanovište, Veber uvodi
nac dospeva rođenjem i koji je za njega, bar kao pojedinca, jednu važnu razliku. On razlikuje moderan industrijski ili
7
građanski kapitalizam od političkog kapitalizma . Najrazliči-
5
je varijante ovog poslednjeg postojale su u svim epohama
Uz ovo i dalje vidi Max Weber, »Die protestantische Ethik und ljudske istorije. Za razliku od modernog kapitalizma, gde se
der Geist des Kapitalismus«, Gesammelte Aufsätze zur Religions
soziologie, I (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1920), str. težnja za sticanjem dobiti zadovoljava racionalnim i discipli-
30—62; Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft (Tubingen: J. novanim radom, korišćenjem pogodnosti koje pruža situaci-
C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1921), str,. 48—53, 59—62, 95—97; Max
Weber, Wirtschaftsgeschichte, Aus den nachgelassenen Vorlesun
gen herausgegeben von. S Hellmann und M. Palyi (München und • Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 37.
Leipzig: Duncker und Humblot, 1923), str. 238—240, 300—315. ' Ibidem, str. 41—43. Vidi i Wirtschaftsgeschichte, str. 286—287.
106 107
ja na tržištu — i koji Veber zbog toga naziva i miroljubivim TRADICIONALIZAM I EKONOMSKI RACIONALIZAM
kapitalizmom — politički kapitalizam ima prevashodno avan
turistički karakter. Za njega je karakteristično sticanje dobi Mada osnovnu razliku između modernog kapitalističkog
ti putem beskrupulozne špekulacije ili korišćenjem preroga društva i svih drugih tipova društva prvenstveno traži na ma
tiva moći nad pobeđenim neprijateljem ili osvojenom terito- terijalnom planu, Veber se ne zadovoljava prostim nabraja
rijom. Miroljubivi, građanski kapitalizam kao društveno-eko- njem spoljašnjih elemenata kapitalističke privredne organi
nomski sistem postoji samo na Zapadu, i to u razvijenom zacije. U skladu s jednim od osnovnih postulata svog meto
dološkog programa, po kome sociologija treba da razume i
obliku tek od sredine 19. veka, mada se već u 15. veku javlja
protumači društvene pojave a ne samo da ih uzročno objasni,
ju prvi zameci kapitalističkih preduzeća koja zadovoljavaju
on posvećuje veliku pažnju unutrašnjoj, subjektivnoj strani
svakodnevne potrebe na racionalnoj osnovi. ljudskog ponašanja u uslovima kapitalističke privrede i na
Iz razumljivih razloga, ovde ne možemo opširnije izlagati stoji da otkrije najdublje smisaone korene privredne delatno-
Veberovo shvatanje kapitalizma. Onaj ko bi hteo da se de sti koja se orijentiše na sticanje dobiti. Može se bez preteri-
taljnije upozna s Veberovim gledištem ο ovom pitanju tre vanja reći da Veberova rasprava Protestantska etika i duh
balo bi pre svega da obrati pažnju na izlaganja u drugoj gla kapitalizma predstavlja klasičan primer primene metoda ra-
vi njegovog dela Privreda i društvo i u četvrtoj glavi njegove zumevanja i povezivanja ovog metoda s uzročnim objašnje
Privredne istorije*. Ο tome ovde ne može biti reci. Ali pošto njem. U narednim odeljcima imaćemo prilike da vidimo sa
racionalna organizacija proizvodnje — u čemu Veber vidi koliko doslednosti i umešnosti Veber na delu ostvaruje me
osnovno svojstvo kapitalističke privrede — predstavlja samo todološke principe do kojih je došao u polemici sa svojim
učiteljima i prethodnicima. U čemu se sastoji prvi korak u
poseban slučaj jednog mnogo opštijeg principa društvene or
tom pravcu videćemo odmah.
ganizacije, nije ni neophodno zadržavati se duže na tome. U
Po Veberovom mišljenju, kapitalistički privredni poredak
perspektivi koja je sa sociološkog stanovišta mnogo privlač-
nije samo običan skup mehanički povezanih ustanova i od
nija, to će biti tema posebnog odeljka ο birokratiji u slede- nosa koji se sam od sebe održava u dinamičkoj ravnoteži.
ćoj glavi. Međutim, u daljem izlaganju moramo pomenuti Konstitutivni princip kapitalističkog načina proizvodnje je
jednu važnu stranu Veberovog shvatanja. I to tim pre što kapitalistički duh, to jest jedan specifičan pogled na svet i
ona predstavlja most za razumevanje Veberovog objašnjenja jedna osobena privredna etika 9 . U svojoj osnovi, kapitalisti-
geneze modernog kapitalizma kao društveno-ekonomskog si
9
stema. U pitanju je skup izvesnih karakterističnih shvatanja Izraz »privredna etika« Veber retko upotrebljava u čisto
i stavova prema osnovnim životnim pitanjima koja su ma svetovnom kontekstu. U svojim uporedno-istorijskim studijama,
on govori ο privrednoj etici velikih svetskih religija. Pod privred
sovno rasprostranjena u svim zemljama u kojima je privred nom etikom jedne religije on podrazumeva praktičke podsticaje
ni život organizovan na racionalnim temeljima, a u kojima na delanje koji se zasnivaju na određenom religioznom stavu
se, kako to sam Veber kaže, ispoljava »duh« kapitalizma, to prema svetu i životu, a ne etički ideal koji je zapisan u teološkim
spisima. Max Weber, »Die Wirtschaftsethik der Weltreligionen«,
jest etos kapitalističke privrede. Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I (Tübingen: J. C.
B. Mohr/Paul Siebeck, 1920), str. 238. Ο kapitalističkom duhu vidi
Max Weber, Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, str.
8
Opširan komentar ο ovoj strani Veberovog dela, naročito 30—62. Sa malim odstupanjima, isto shvatanje je izloženo i u
onih shvatanja koja su izložena u knjizi Privreda i društvo, daje Wirtschaftsgeschichte, str. 300—315. Uz izlaganje dalje u tekstu,
Talcott Parsons, »Introduction«, Max Weber: The Theory of So vidi Talcott Parsons, The Structure of Social Action (Glencoe,
cial and Economic Organization, Translated by A. M. Handerson III.: The Free Press, 1949), str. 513—516. Opširan prikaz Vebero-
\'og shvatanja. ali bez ikakvog samostalnijeg stava, može se naći
and Talcott Parsons (Glencoe, 111.: The Free Press, 1947), str. u knjizi Reinhard Bendix, Max Weber: An Intellectual Portrait
30—55. (Garden City, N. Y.: Doubleday and C, Inc., 1960), str. 72—85.
108 109
čki duh se suprotstavlja tradicionalizmu, to jest pogledu na đuje beskrupulozno bogaćenje. To stoji u vezi s tim što u ka
svet i shvatanju privredne delatnosti svih prethodnih istorij- pitalističkom privrednom poretku nema mesta eudemonistič-
skih epoha. Utoliko, bilo bi pogrešno misliti da ovaj duh ima kim i hedonističkim sklonostima: od čoveka se traži da pre
univerzalno značenje i da se može izjednačiti s ljudskom pri dano obavlja svoj poziv, ne radi toga da bi uživao u materi
rodom uopšte. Sva problematičnost privredne i društvene or jalnim dobrima koja je stekao, već da bi osetio duhovno za
ganizacije modernog sveta je baš u tome što je kapitalistički dovoljstvo u samom radu.
duh tako jedinstvena i izuzetna pojava. Ovde se ne možemo upuštati u podrobnije raščlanjivanje
Pod kapitalističkim duhom mogu se razumeti razne stvari. navedenih odredaba. Možemo samo reći da Veberovo shvata
U zavisnosti od prirode problema koji podstiče maštu istra nje ima smisla i opravdanja samo pod uslovom da se kapita
živača, pojedine strane ove složene pojave mogu se rastavlja listički duh shvati kao opšte pravilo privrednog života. U pro
ti i sastavljati na razne načine, i unapred je jasno da nikad tivnom, pođe li se od toga da je ovaj duh svojstvo pojedina
ne može biti potpune saglasnosti u tome koje bi značenje tre ca, to jest jedna ljudska mogućnost, teško se može izbeći za
balo uzeti kao tačno i autentično. Stoga Veber naglašava da ključak da je on postojao i van granica zapadne Evrope i
ono što on razume pod kapitalističkim duhom ne mora biti Amerike. Opšte je poznato da kapitalistička etika poziva ima
bitno i sa nekog drugog stanovišta. Time hoće da kaže da izvesne zametke u dalekoj prošlosti. Oduvek je bilo vrednih
njegovo shvatanje ima idealnotipsko a ne metafizičko znače i marljivih pojedinaca koji su bolje i spretnije tekli imovinu
nje. Po Veberu, kapitalistički duh pre svega karakteriše po od drugih, koji su radili uporno i bez predaha, koji su nasto
zitivan stav prema privrednoj delatnosti. U svetu koji je za jali da poboljšaju i što racionalnije organizuju proizvodnju,
dojen ovim duhom, težnja za sticanjem dobiti i povećava koji su se klonili toga da uživaju u stečenom bogatstvu i koji
njem materijalnog bogatstva važi kao osnovna i najsvetija su svoj imetak delimično upotrebljavali i kao kapital, to jest
dužnost svakog čoveka. Nasuprot tradicionalističkom shvata ulagali ga u nove poslove, a ne samo kao sredstvo za život.
nju, po kome je privredna delatnost nešto sramno, prljavo i Ali u modernom kapitalističkom društvu ovaj duh nije više
nedostojno ili, u najboljem slučaju, nešto što se mora pri samo svojstvo retkih i darovitih pojedinaca koji prkose tra
hvatiti kao nužno zlo, kao sredstvo za zadovoljenje životnih dicionalističkom stavu prema privrednoj delatnosti, već po
potreba, kapitalistički duh donosi novo vrednosno određenje gled na svet i način života čitavih grupa ljudi 11 . To je osnov
— da sticanje materijalnih dobara zaslužuje poštovanje kao na razlika koju stalno treba imati na umu. U modernom sve
cilj po sebi. tu, kapitalistički duh je nešto obično i svakidašnje, nešto što
se samo po sebi razume, što nikog ne začuđuje.
Ovoj osnovnoj odredbi kapitalističkog duha Veber dodaje
niz drugih. Tako, između ostalog, kapitalistički duh ne posta Pre nego što pređemo na pitanje geneze kapitalističkog
vlja nikakve granice težnji za sticanjem materijalnih dobara. duha — što je jedna od ključnih tačaka Veberovih sociolo
Nema nikakvih merila na osnovu kojih bi se moglo utvrditi ških proučavanja — dodajmo još jedno objašnjenje. Kao što
kad je dovoljno stečeno, već čovek mora stalno i neprekidno prethodno izlaganje pokazuje, osobenost i izuzetnost kapita
da radi, sve dok je zdrav i snažan. A u toj težnji ka bezgra lističkog duha u poređenju s tradicionalističkim odnosom
ničnom bogaćenju čovek se ne sme držati ustaljenih oblika prema privrednoj delatnosti Veber je pre svega video u eko
privređivanja, već uvek treba da iznalazi nove puteve koji nomskom racionalizmu. Po njegovom mišljenju, kapitalisti
10
bolje i potpunije odgovaraju konkretnoj situaciji . S druge čki duh je najviši i najčistiji izraz ekonomskog racionalizma.
strane, kapitalistička etika sankcioniše samo pošten i disci- Trajno i smišljeno orijentisanje privredne delatnosti na stica
plinovan napor da se poveća materijalno bogatstvo, a osu- nje dobiti i neograničeno povećavanje materijalnih dobara
jeste i ostaje bitna crta kapitalističkog duha. Svuda gde se
10
Ovaj dinamički element Veber je naročito često isticao. Tal- 11
cott Parsons, op. cit., str. 514. Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 37.
110 Ill
pojavio, i u svim fazama svog razvitka, kapitalistički duh je vredni poredak koji ima spoljašnji oblik kapitalističke orga
bio nosilac procesa racionalizacije privrednog života. Glavna nizacije može da funkcioniše i na čisto tradicionalističkoj
prepreka njegovom širenju je tradicionalizam, koji žigoše osnovi 11 . Tek kad se kapitalistički duh udruži s kapitalistič
svaku težnju ka sticanju dobiti i koji u privrednoj delatnosti kim oblikom organizacije privrednog života dobija se potpu
vidi samo sredstvo za zadovoljenje životnih potreba, onako na slika modernog kapitalizma kao društveno-ekonomskog
kako se uobičajeno shvataju. Nepomirljivost sukoba između sistema.
tradicionalističkog i kapitalističkog duha potiče otud što tra S druge strane, Veber se posebno interesovao za poreklo
dicionalizam ima duboke korene u ljudskoj prirodi i prirodi kapitalističkog načina proizvodnje. Time što je kapitalistički
same stvari. S manje ili više odstupanja, tradicionalizam je duh uključio u svoj opis kapitalističkog poretka, on je, u stva
preovladavao u čitavoj pretkapitalističkoj epohi 12 . U tradicio ri, tačno odredio ugao iz koga namerava da priđe predmetu
nalističkoj privredi ni radnik ni poslodavac nemaju mnogo koji ga interesuje. Držeći se svog osnovnog uverenja da so
razumevanja za patos kapitalističke etike poziva. S jedne ciologija treba da otkrije kako neposredne pobude kojima se
strane, radnik više voli da manje radi nego da više zaradi, na ljudi rukovode tako i širi smisaoni kontekst njihovog dela-
poslu je komotan i ležeran do krajnjih granica i ne ume da nja, on smatra da je pitanje nastanka kapitalističkog duha
se lako prilagodi novom načinu rada. S druge strane, poslo jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja pred onog ko
davac ne vodi računa ο tome da obezbedi proizvodnju robe
me je stalo da razume i objasni postojeću društvenu stvar
standardnog kvaliteta, zadovoljava se prihodom koji mu omo
nost. Jer mada je potpuno razvijen kapitalistički sistem u
gućuje dobar život i održava lične i neposredne veze kako
s radnicima tako i s mušterijama. Kao što se vidi, tradicio stanju da održava i podstiče rasplamsavanje kapitalističkog
nalistički odnos prema privrednoj delatnosti je dijametralno duha kod ljudi koji žive u njemu, on ga nije mogao stvoriti.
suprotan izrazito racionalističkoj orijentaciji kapitalističkog Drugim recima, Veber tvrdi da kapitalistički duh nije prost
duha. odblesak materijalne osnove, već samostalna sila. Staviše, na
stanak kapitalističkog privrednog poretka se ne može razu-
meti i objasniti drukčije nego pomoću idejnih činilaca koji
RELIGIOZNI OSNOVI KAPITALISTIČKE PRIVREDE su ugrađeni u njegove temelje. Stoga Veber pokreće pitanje:
zašto se kapitalistički duh rodio samo na Zapadu i koliki je
Zašto je Veber pridavao toliku važnost unutrašnjoj, su njegov udeo u stvaranju modernog kapitalizma kao društve
bjektivnoj strani kapitalističkog načina proizvodnje i zašto no-ekonomskog sistema?
je toliko nastojao da što tačnije razgraniči kapitalistički duh Po Veberovom mišljenju, kapitalistički privredni poredak
od tradicionalističkog odnosa prema privredi, pomenuli smo ima duboke korene u religioznoj oblasti. Presudnu ulogu u
već u prethodnom odeljku. Ali tek sad možemo potpuno ja stvaranju moralnih i političkih preduslova koji su omogućili
sno videti šta je on time hteo da postigne. Proširujući svoje uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje odigrao je
razmatranje kapitalističke privrede u pomenutom pravcu, religiozni pokret reformacije u 16. i 17. veku ili, tačnije, asket
Veber je pre svega hteo da kaže ovo: da se kapitalistički ski protestantizam koji se razvio u krilu reformisane, pre-
oblik privredne organizacije kao konkretan društveno-eko-
svega kalvinističke crkve. Da bi dokazao ovu na izgled para
nomski sistem koji danas postoji na Zapadu ne može za
doksalnu tvrdnju da je moderni kapitalizam (doduše ne u
misliti bez određenih idejnih elemenata. Drugim recima, Ve
ber tvrdi da bi sam opis modernog kapitalizma bio nepotpun celini, ali u jednom svom važnom vidu), nastao pod uticajem
kad bi se iz njega izostavio kapitalistički duh. Jer jedan pri- određenih religioznih shvatanja i strujanja — što je svoje-
13
12
Ibidem, str. 45. Ibidem, str. 49.
116 117
protestantskih maturanata u školama koje pripremaju za koga čovek može poznati vlastito stanje milosti, vremenom
tehničke, zanatske i trgovačke pozive upadljivo veći od broja sve više jača shvatanje da je sticanje materijalnih dobara
katoličkih maturanata, a znatno manji u gimnazijama klasič dozvoljeno i Bogu ugodno, ukoliko se postiže poštenim za
nog tipa. Razume se, pomenuti statistički podaci se ne mogu laganjem na poslu. Na taj način, Veber tvrdi da se ono gr
uzeti kao nesumnjiv dokaz. Njih je mogućno objasniti i čisto čevito traženje Božjeg carstva — koje je karakteristično za
ekonomskim razlozima, to jest time da su najimućniji slo prve nosioce protestantskog pokreta — postepeno rastvorilo
jevi nemačkog društva u 16. veku imali najviše sklonosti ka u trezvenu vrlinu profesionalne delatnosti. Ali, kao ni pret
crkvenoj revoluciji i da je različit stav protestanata i katolika hodne dve, tako ni ova poslednja okolnost ne dokazuje da
prema obrazovanju posledica prvobitnih imovinskih razlika. između protestantske etike i kapitalističkog duha postoji uz
Zbog toga se Veber ne zadržava mnogo na statističkim broje- ročna veza. Ostaje otvoreno pitanje zašto je protestantska
jevima, niti preduzima samostalna istraživanja u tom pravcu. etika pretrpela pomenute promene, to jest šta je uslovilo
Mnogo više pažnje i daleko veću važnost Veber pridaje slabljenje religioznih osnova ideje poziva. Da li je pomeranje
vremenskom redosledu između pojava koje ispituje. On sma naglaska sa čisto religioznih motiva ka utilitarističkom indivi
tra da već sama činjenica što je kapitalistički duh istorijski dualizmu izazvano unutrašnjim razlozima ili je to posledica
nastao i počeo da se širi u periodu posle reformacije nedvo
nastojanja protestantskih vođa da svoje shvatanje prilagode
smisleno upućuje na zaključak da je asketski protestantizam
objektivnim društvenim kretanjima i privrednom razvitku?
mogao biti samo uzrok kapitalističkog duha, a nikako njegova
posledica. Jer kako bi pojava koja se javlja kasnije mogla I samom Veberu je bilo jasno da navedeni dokazi nemaju
uticati na pojavu koja joj vremenski prethodi? Ali, mada se takvu snagu kakva se u nauci zahteva i, štaviše, bio je pot
ovom zaključku ne može prigovoriti ništa sa metodološke puno ubeđen da se uzročna veza između protestantske etike
strane, pitanje je koliko vremenski redosled između kapita i kapitalističkog duha teško može dokazati neposrednim pu
lističkog duha i reformacije stvarno odgovara Veberovoj pret tem. Ali on nije prezao od toga da se upusti u dalekosežna
postavci. Može se s punim pravom primetiti da je kapita uporedno-istorijska proučavanja kako bi na posredan način
listički duh uveliko cvetao već u 15. veku u Veneciji i Firenci, što temeljitije proverio uzročnu adekvatnost odnosa između
kao i u južnoj Nemačkoj i Flandriji, dakle u periodu koji ovih dveju pojava. Umesto da dalje nabraja okolnosti koje
prethodi reformaciji i u zemljama koje su, bar nominalno, bi mogle da potkrepe tvrdnju da je kapitalistički duh nastao
bile potpuno katoličke. Prema tome, to što je kapitalistički pod uticajem određenih elemenata protestantske etike, Veber
način proizvodnje počeo da uzima maha u Holandiji i Engle kreće obrnutim putem: on nastoji da utvrdi zašto se kapitali
skoj u 16. i 17. veku, dakle pošto je reformacija već obišla stički način proizvodnje nije javio nigde drugde sem na Za
gotovo čitavu Evropu, može se objasniti i na drukčiji način, padu i da li se ovo odsustvo može dovesti u vezu s tim što
recimo uticajem tehničko-ekonomskih činilaca, a ne time nijedna velika svetska religija nije razvila privrednu etiku ko
što je onaj religiozan pokret najpre omogućio buđenje kapi ja bi bila nalik na privrednu etiku asketskog protestantizma. 2 0
talističkog duha. Pošto ovo posredno dokazivanje uzročne veze između prote
S treće strane, Veber posebno naglašava da je tokom vre stantske etike i kapitalističkog duha zauzima važno mesto u
mena i sama protestantska etika pretrpela znatne promene celini Veberovog sociološkog shvatanja, njemu ćemo posvetiti
i da je prvobitna, čisto religiozna prinuda na sistematski rad poseban odeljak.
i racionalno vođenje života postepeno ustupila mesto ovoze
maljskom utilitarizmu. Detaljnim ispitivanjem teoloških spi 20
sa, Veber pokazuje da religiozni koren ideje poziva postepeno Ο metodološkoj strani ovog postupka opširno govori Alexan-
der von Schelting, Max Webers Wissenschaftslehre (Tübingen: J C
slabi i u okviru protestantskog pogleda na svet: umesto prvo B. Mohr/Paul Siebeck, 1934), str. 281—309. Vidi i Talcott Parsons,
bitnog shvatanja, po kome je rad najvažnije sredstvo pomoću op. cit., 539—542.
118 119
21
UPOREDNA ISTORIJA KAPITALIZMA čavanja. To bi nas odvelo na razmatranje mnogih pitanja
koja prelaze okvire ovog rada. Za naše potrebe, dovoljno je
Po osnovnoj ideji koja se provlači kroz njih kao crvena samo naznačiti opšti karakter i krajnje rezultate tih prouča
nit, Veberova uporedno-istorijska proučavanja predstavljaju vanja. Kao što smo maločas već rekli, Veberova uporedno-
direktan produžetak studije Protestantska etika i duh kapi -istorijska proučavanja su neposredno povezana s pitanjem
talizma. U njima se iscrpno razmatra privredna etika velikih nastanka modernog kapitalizma. U nameri da proveri uzročnu
religija starog Istoka, u koje Veber ubraja konfučijanstvo i adekvatnost odnosa između protestantske etike i kapitalisti
taoizam u Kini, hinduizam i budizam u Indiji, kao i staro čkog duha, Veber traga za istorijskim primerima društvenog
jevrejstvo. Svojim opsežnim radovima iz ove oblasti (koji su razvitka koji približno odgovaraju situaciji koja je postojala
najpre objavljeni u nizu članaka u Arhivu za društvene nauke u zapadnoj Evropi početkom Novog doba i usredsređuje se
u periodu između 1915. i 1919. godine), 21 Veber je nameravao na ispitivanje uticaja religioznih činilaca na privredni život.
da doda i studije o prvobitnom hrišćanstvu i islamu, 22 ali ovu Naravno, u istoriji je nemogućno naći primere koji bi na ide
zamisao nije uspeo da ostvari. Doduše, treba reći da Veberova alan način zadovoljavali stroge zahteve uzročne analize. Ali,
uporedno-istorijska proučavanja nemaju čvrst logički okvir Veber nije mnogo zabrinut zbog toga. On svesno žrtvuje me
koji bi jasno stavljao do znanja da u središtu interesovanja todološki postulat preciznosti u korist realističkog postupka,
stoji pitanje prirode i porekla modernog kapitalističkog pri u uverenju da je proveravanje polazne pretpostavke mnogo
vrednog i društvenog poretka. Isto tako, treba reći da ova bolje sprovesti na konkretnim nego na hipotetičkim događa
proučavanja nisu isključivo podređena pomenutom osnovnom jima.
zadatku (ovo naročito važi za studiju Staro Jevrejstvo). Sta- Detaljnim ispitivanjem mnogobrojnih elemenata društvene
više, usled obilja iskustvenog materijala koji se u njima iz strukture Kine i Indije u periodu koji je prethodio stvaranju
nosi i usled toga što izlaganje često skreće na mnoga velikih religioznih sistema kcnfučijanstva i hinduizma, Veber
druga pitanja koja se tiču uticaja društvenih činilaca na reli utvrđuje da je opšta situacija u tim zemljama bila isto toliko
gijski razvitak, Veberova uporedno-istorijska proučavanja povoljna za razvitak kapitalističke privrede kao i u zapadnoj
prikrivaju osnovnu ideju često do te mere da se ona gotovo Evropi u odgovarajućem periodu, to jest na pragu reforma-
potpuno gubi iz vida, pogotovo pri brzom i površnom čitanju. cije. U izvesnom pogledu, naročito u slučaju Kine, čak i mno
Da bi se pravilno shvatila metodološka i teorijska važnost go povoljnija, kad se sve uzme u obzir. Pa ipak, kapitalizam
ovih uporedno-istorijskih proučavanja, treba imati na umu se pojavio samo na Zapadu. Zašto?
ono što je sam Veber rekao u uvodnoj belešci za prvu knjigu Naravno, kad se kaže da je opšta društvena situacija u
svojih Sabranih članaka iz sociologije religije: da ga ovde Kini, Indiji i zapadnoj Evropi (u odgovrajućim istorijskim
prvenstveno interesuje ono što je relevantno za razumevanje razdobljima) bila približno podjednako povoljna za razvitak
i objašnjenje zapadnoevropskog kulturnog razvitka. kapitalističke privrede, onda to ne treba shvatiti tako kao da
je ona bila u dlaku ista i da su svi elementi bili ravnomerno
Ovde ne možemo izlagati, čak ni u sasvim sažetom obliku, raspoređeni. Tako, na primer, 24 u Kini je postojala gotovo
bogatu građu Veberovih opsežnih uporedno-istorijskih prou- neograničena sloboda u privrednom životu i saobraćaju, bo
gatstvo je bilo na velikoj ceni, tehnika proizvodnje na rela
21 Ti radovi su kasnije izdati u tri knjige: Max Weber, Gesam tivno visokom stupnju, a u državi je vladao trajan mir posle
melte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, II, II (Tübingen: J. C.
B. Mohr/Paul Siebeck, 1920, 1921). 23 Taj zadatak je uspešno resio Reinhard Bendix, op. cit., str.
22 O ovim namerama Veber govori na samom početku svojih 117—264.
uporedno-istorijskih proučavanja velikih svetskih religija. Vidi 24 Max Weber, »Konfuzianismus und Taoismus«, Gesammelte
Max Weber, »Die Wirtschaftsethik der Weltreligionen«, Gesam Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 391, 435, 447, 524, 535—536,
melte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 237—238. 529—530.
120 121
epohe velikih unutrašnjih sukoba i trzavica. U poređenju sa od onoga što je specifično za moderan zapadnoevropski ka
stanjem u evropskim zemljama, ove okolnosti su bile mnogo pitalizam koji čitavu organizaciju privrednog i društvenog
povoljnije za razvitak kapitalističkog načina proizvodnje. Ali, života postavlja na racionalne osnove, čime se, dakle, može
za razliku od evropskih zemalja, u Kini je bilo i nekih nepo objasniti odsustvo kapitalističkog razvitka u Kini i Indiji?
voljnih okolnosti (dovoljno je samo pomenuti da je pravni Po Veberovom mišljenju, to se može objasniti samo utir
poredak bio nedovoljno razvijen, da je birokratska uprava čajem religioznih činilaca. Jer velike religije starog Istoka
imala izrazito patrimonijalne crte i da je novčana privreda nisu bile u stanju da razviju pozitivan odnos prema radu i
bila tek u povoju), dok su na Zapadu delovali neki drugi ovozemaljskim stvarima u onom smislu u kome je to učinio
činioci kojih nije bilo u Kini, a koji su sprečavali kapitalis asketski protestantizam, a što je toliko karakteristično za duh
tički razvitak (na primer, feudalna i esnafska zatvorenost i koji prožima kapitalističku privredu. Dok je protestantizam
postojanje najrazličitijih monopola koji ograničavaju trgovač odbacivao svaku vrstu eudemonizma i hedonizma i u isti mah
ki saobraćaj). Slično i u Indiji. 25 U mnogo čemu, Indija je bila potvrđivao vrednost predanog i sistematskog rada na uspo
nalik na Kinu, naročito u pogledu razvijenosti zanatske veš- stavljanju Božjeg carstva na zemlji — što je tek omogućilo
tine i trgovine. I politička organizacija nije bila mnogo druk raskid s tradicionalističkim odnosom prema privrednoj de-
čija od one koja je postojala u Kini. Doduše, Indija ima latnosti i dobilo svoj najviši izraz u ideji poziva, bez
svojih osobenosti. Najupadljiviji element društvene struk
koje se ne može zamisliti funkcionisanje modernog kapitalis
ture u Indiji jesu kaste. Ali kastinski sistem nije oduvek
tičkog privrednog pokreta — dotle su konfučijanstvo i hin
postojao, i bilo bi pogrešno misliti da je on predstavljao glav
duizam samo doprineli učvršćivanju tradicionalizma u priv
nu prepreku kapitalističkom razvitku. U stvari, u vreme stva
rednom i društvenom životu. Konfučijanstvo se teško može
ranja velikih religijskih sistema u Indiji je bilo bar isto to
nazvati religijom u pravom smislu reci. Ono nije imalo ni
liko društvene pokretljivosti koliko i u Evropi u srednjem
veku. Kaste predstavljaju krajnji proizvod dugog razvitka. kakvu metafizičku podlogu, niti se uopšte interesovalo za
Problem se sastoji baš u tome zašto je u Indiji razvitak otišao onozemaljsku sudbinu čovekovu. To je bilo čisto ovozemalj
u tom pravcu, a ne u onom kojim se krenulo na Zapadu. sko i krajnje utilitarističko učenje koje je bogatstvo, dug ži
vot i dobro ime smatralo najvišim vrlinama. U okviru ovog
Ali, uprkos tome što su u Kini i Indiji postojale mnoge
učenja, pozitivan stav prema svetu uključivao je i pozitivan
okolnosti za koje se na osnovu opšteg znanja kojim raspola
stav prema postojećem društvenom poretku.. Etički ideal kon-
žemo mora reći da predstavljaju neophodan preduslov kapi
fučijanstva sastojao se u racionalnom prilagođavanju svetu,
talističke privrede, to nije bilo dovoljno da razvitak privred
nog života u tim zemljama stvarno krene tim putem. Cak ni a ne u racionalnom gospodarenju nad njim. Sa svoje strane,
u Kini, gde je opšta konstelacija različitih činilaca bila naj hinduizam je razvio panteističko shvatanje sveta koje je u
povoljnija, nema ničeg što bi bilo nalik na moderan kapita Indiji oduvek bilo osnovna orijentacija svih religioznih po
listički poredak koji danas postoji na Zapadu. Sve što se u kreta, naročito bramanske religiozne filozofije. Dužnost sva
Kini može naći, to su razni oblici političkog kapitalizma koji kog vernika je da predano vrši ono što priliči položaju koji
koristi prerogative vlasti u cilju nagomilavanja materijalnog zauzima u kastinskom sistemu. Samo na taj način čovek može
bogatstva — a koji je, po Veberovim recima, često slavio da poboljša svoje izglede na bolju inkarnaciju u budućem
prave orgije 26 — kao i izvesni oblici trgovačkog kapitalizma životu. Krajnji ideal je spajanje čoveka s bezličnim božan
koji živi od špekulacije na tržištu. Ali nigde nema ni traga stvom. Sve ostalo je obična iluzija. Da bi se postigao večni
život, treba okrenuti leđa svim ovozemaljskim stvarima.
25
Max Weber, »Hinduismus und Buddhismus«, Gesammelte Očigledno, ovaj asketski stav ima spekulativnu i kvijetističku
Aufsätze zur Religionssoziologie, II, str, 1—5, 45—51, 102—103, podlogu. Tu nema nikakvog zahteva za racionalnim preure
26 đenjem sveta. Nad telom se mora zagospodariti; ali ne zato
Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, 1, str. 393.
122 123
da bi se ono moglo upotrebiti kao oruđe za ostvarenje nekog nja starog jevrejstva (naročito s obzirom na dalekosežne im
transcendentnog ideala, već da bi se načinilo bezopasnim. plikacije etičkog racionalizma starozavetnih proroka) i što
Slična shvatanja se mogu naći i u drugim velikim religi nije stigao da razmotri privrednu etiku islama i neprotestant-
oznim sistemima u Kini i Indiji. Glavni konkurent konfuči- skih grana hrišćanstva. Jer kod svih pomenutih religija na
janstvu u Kini bio je taoizam. To je bila čisto mistička i lazimo izvesna shvatanja za koja se s pravom može pretpo
kontemplativna religija. U njoj je došao do izražaja krajnje staviti da su daleko manje mogla nepovoljno uticati na kapi
negativan stav prema ovozemaljskom životu i društvenoj de- talistički razvitak nego shvatanja velikih religija starog Istoka.
latnosti uopšte, tako da se jedva može govoriti ο privrednoj Ovo pogotovo važi za staro jevrejstvo i razne hrišćanske vero-
etici ovog religioznog pokreta. U Indiji je budizam izveo ra ispovesti, budući da kod njih dominira vera u jedan transcen
dikalne zaključke u odnosu na društveni život. To je bio anti- dentan ideal i da je težnja za preuređenjem sveta putem
kastinski pokret koji se suprotstavljao svakoj racionalnoj asketskog delovanja njihova manje ili više zajednička podlo
privrednoj etici. Polazeći od shvatanja da je ovaj svet samo ga. Izgleda da je i sam Veber bio duboko svestan svetsko-
dolina plaća, budizam je osuđivao svaki aktivan dodir s ovo istorijskog značaja starojevrejske profetije, kad je u uvodu
zemaljskim stvarima. Po Veberu, asketska orijentacija tao- svog spisa Staro Jevrejstvo28 istakao da etička shvatanja koja
izma i budizma ima izrazito onozemaljsko značenje. su nastala u Palestini označavaju prekretnicu u kulturnom
Pošto je tako opširno razmotrio etička shvatanja velikih razvitku čovečanstva i predstavljaju osnov svih etičkih shva
religija starog Istoka, Veber zaključuje da je njegova polazna tanja u Evropi i na bliskom Istoku.
pretpostavka tačna. Protestantska etika je jedina religiozna Ali bez obzira na ovaj nedostatak, treba reći da Veberovo
etika koja u smisaonom pogledu odgovara kapitalističkom du posredno dokazivanje uzročne veze između asketskog prote
hu i jedino je ona mogla da utiče na stvaranje modernog ka stantizma i kapitalističkog duha spada u najjače delove nje
pitalizma kao društveno-ekonomskog sistema. Ukoliko su govih konkretnih istorijsko-socioloških proučavanja. Ono daje
etička shvatanja velikih azijskih religija uopšte uticala na snažnu podršku njegovoj polaznoj pretpostavci. U punom smi
privredni život, to nije moglo biti u pravcu racionalizacije slu reči, to je obrazac naučne analize društvene uzročnosti. To
privrede koji odgovara modernom kapitalističkom razvitku. što Veber nije uspeo da kaže ništa određenije ο tome koliki
Jer stav ovih religija prema postojećem privrednom i dru je udeo protestantske etike u stvaranju kapitalizma kao dru
štvenom poretku bio je sasvim konzervativan. 27 Tu nije bilo štveno-ekonomskog sistema (i to procentualno, u odnosu pre
ničeg što bi podsticalo na revolucionaran preobražaj stvarno ma drugim činiocima koji su takođe povoljno uticali u istom
sti — da se putem racionalnog i sistematskog rada ostvari pravcu), nimalo ne umanjuje vrednost njegovih rezultata. Jer
jedan transcendentan ideal. Šteta je samo što je Veber tako u pitanjima takve vrste, to jest kad je reč ο jednoj konkret
malo vodio računa ο svojoj osnovnoj ideji prilikom proučava- noj društveno-istorijskoj pojavi koja je proizvod dejstva naj-
različitijih činilaca, mera uticaja se teško može izraziti po
27
Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 512—536, moću brojeva. Čak se možda uopšte ne može izraziti. To je
II, str. 363—378. To što je krajem prošlog i početkom ovog veka dobro znao i sam Veber, pa se zadovoljavao time što je tvrdio
Japan usvojio zapadnoevropski stil života i kapitalistički način da je uticaj protestantske etike, po njegovom dubokom ube-
proizvodnje i što se poslednjih godina u nizu azijskih i afričkih đenju, morao biti vrlo veliki.
29
124 125
32
VEBEROVA KRITIKA ISTORIJSKOG MATERIJALIZMA verzitetu u Beču — njemu nikad nije padalo na pamet da
u celini ospori vrednost Marksovom stanovištu. Još manje je
Na ovom mestu treba samo u nekoliko reči razmotriti je hteo da, nasuprot Marksu, stvori neku idealističku teoriju
dno pitanje koje je ranije davalo povoda mnogobrojnim ne istorije. Smisao Veberove tvrdnje da su određena religiozna
sporazumima, a koje je u izvesnom smislu bitno za razume- shvatanja doprinela razvijanju i učvršćenju kapitalističkog
vanje Veberovog sociološkog shvatanja. Reč je, naravno, ο načina proizvodnje nije u tome da je religija krajnji uzrok
ulozi idejnih činilaca u društvenom životu. Po jednom gledištu svih društvenih pojava. Na jednom mestu, Veber čak izričito
koje se i dan-danas može čuti, a koje obično uzima za primer odbacuje svaku pomisao da je reformacija stvorila moderni
studiju Protestantska etika i duh kapitalizma, Veberovo shva- (kapitalizam kao društveno-ekonomski sistem. Isto tako, on
tanje društva i istorije je u osnovi idealističko i, utoliko, su nigde ne kaže da je kapitalistički duh mogao nastati samo
protno duhu i slovu Marksovog materijalističkog shvatanja.3* pod uticajem protestantske etike i da nikakvi drugi činioci
Za razliku od Marksa, koji je pridavao največu važnost eko sem religioznih nisu uticali na stvaranje modernog kapitali
nomskim i tehničkim činiocima, Veber je išao obrnutim pu zma. U stvari, takvo tumačenje bilo bi protivno osnovnom
tem; on je polazio od toga da su idejni činioci glavna pokre metodološkom principu koji je Veber proklamovao na po
tačka snaga društvenog i istorijskog razvitka. Suvišno je na četku drugog perioda svog stvaranja i koga se manje ili više
voditi ovde imena danas već gotovo sasvim zaboravljenih pi dosledno pridržavao i u svojim najranijim radovima. Suprot
saca koji su prvi skrenuli pažnju na tobož korenitu razliku no pomenutom gledištu, Veber nije verovao da ideje vladaju
između Veberovog i Marksovog gledanja na problem društve svetom, a najmanje mu je bila bliska pomisao da se sve dru
ne uzročnosti. Više posredno nego neposredno, kod nas je ovo štvene pojave u potpunosti mogu objasniti pomoću jednog
gledište izneo Slobodan Jovanović u svojoj sjajno napisanoj, jedinog činioca. On je odveć dobro vladao nepreglednim is-
ali u mnogo čemu jednostranoj raspravi ο Marksu u kojoj je torijskim materijalom da bi mogao biti sklon ma kakvom
bez ikakvih ubedljivih razloga koji bi to opravdavali, Vebera naivnom uprošćavanju.
svrstao među antimarksiste. 3 1 Inače, u marksističkoj publi Sve što je Veber imao na umu kad je prišao proučavanju
cistici se ovo gledište često nekritički ponavlja, i to kako kod odnosa između religije i društva, svodi se na ovo: da su ide
nas tako i na strani. alni interesi isto toliko važna i moćna poluga ljudskog delanja
Međutim, gledište koje u Veberu vidi predstavnika ide kao i materijalni interesi. 33 Pogotovo kad neki sistem religioz
alističkog shvatanja istorije nema nikakvog osnova. Ono je nih shvatanja kanališe te interese u određenom pravcu. U tom
posledica nerazumevanja ili nedovoljnog poznavanja Vebe smislu, Veber postavlja sebi tačno određen zadatak. Njega
rovog dela. Jer, mada je sam Veber često naglašavao da nje interesuje kakav je uticaj na privredni život imala činjenica
gova istorijsko-socioloska proučavanja velikih svetskih re da su u 16. i 17. veku privrženici protestantskog pokreta bili
ligija sadrže »pozitivnu kritiku istorijskog materijalizma« — snažno zaokupljeni pitanjem spasenja. Ili, drugim recima, on
štaviše, on je pod tim nazivom držao i jedan kurs na uni- hoće da utvrdi u kojoj su meri izveseni specifični religiozni
32
30
Koliko je sam Veber doprineo tome da se njegovo shvatanje Marianne Weber, Max Weber: Ein Lebensbild (Tübingen:
protumači u antimarksističkom smislu, pokazao je Karl Löwith, J. C.
33
B. Mohr/Paul Siebeck, 1926), str. 617.
loc. cit., str. 207—214. Uz izlaganje u tekstu, vidi i H. Stuart Hu Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 252:
ghes, Consciousness and Society; The Reorientation of European »Interessen (materielle und ideelle), nicht: Ideen, beherrschen
Social Thought 1890—1930 (New York: Vintage Books, 1961), str. unmittelbar das Handeln der Menschen. Aber: die 'Weltbilder',
316—318. weiche durch 'Ideen' geschaffen wurden, haben sehr oft als Wei
31
Slobodan Jovanović, »Marks«, Iz istorije političkih doktrina chensteller die Bahnen bestimmt, in denen die Dynamik der
(Beograd: Geca Kon A. D., 1935), str. 627. Slično i Veljko Korać, Interessen das Handeln fortbewegte. Nach dem Weltbild richtete
Marks i savremena sociologija (Beograd: Kultura, 1962), str. sich ja: 'wovon' und 'wozu' man 'erlöst' sein wollte und — nicht
310—311. zu vergessen: — konnte.«
126 127
interesi uticali na stvaranje i širenje kapitalističkog duha. Kao što se vidi, Veber se klonio dogmatizma i doktrinar-
Pri tom, njemu je bilo jasno da objašnjenje do koga se na stva svake vrste. Zajedno s mnogim drugim velikim misli
taj način može doći mora biti parcijalno i jednostrano. Po ocima i pobornicima pozitivističkog shvatanja nauke i naučne
njegovom mišljenju, protestantizam nije uzrok kapitalizma, delatnosti, on je smatrao da metafizičkim konstrukcijama
već samo jedan od uzroka izvesnih njegovih sastavnih delova. nema mesta u nauci. Suprotno gledištu koje smo gore po-
Prema tome, pitanje nastanka kapitalizma kao društveno-
menuli, Veber nije verovao u prednost idealističkog nad ma
-ekonomskog sistema Veber i dalje ostavlja otvorenim,
terijalističkim pogledom na društvo i ljudsku istoriju. Šta-
Naravno, to ne znači da je Veber načelno odustajao od više, bio je strahovito nepoverljiv prema Hegelu i njegovim
potpunijih i svestranijih zahvata prilikom proučavanja geneze sledbenicima i imao je malo poštovanja za one koji religio
modernog kapitalizma, niti da je grešio kad se ograničavao na znim ili nekim drugim spiritualnim činiocima objašnjavaju
ispitivanje uticaja religioznih činilaca na kapitalistički raz sve i svašta. Po njegovom mišljenju, nauka može i treba da
vitak. Sa metodološke strane, njegov postupak je bio sasvim ispituje pojave sa različitih strana, ali se mora čuvati od toga
ispravan. S obzirom na strahovitu isprepletenost uzajamnih
da bilo koje stanovište pretvori u apsolutan princip uzročnog
uticaja između materijalne osnove, društvenih i političkih
objašnjenja. Jer, mada sve pojave mogu biti uslovljene i onim
oblika organizacije i duhovnih sadržaja u periodu reformacije,
specifičnim činiocem kojem jedno stanovište pridaje najveću
drukčije se i nije moglo postupiti. Naučno objašnjenje uvek
važnost, teško je pretpostaviti da ima takvih pojava koje su
ima apstraktno-analitički karakter. Ako se uopšte hoće da
uslovljene samo tim jednim činiocem. U pitanju su alter
dođe do nekih rezultata ο uzročnoj relevantnosti izvesnih či
nativni, a ne ekskluzivni uzročni nizovi. U tom smislu, Veber
nilaca za objašnjenje neke pojave koja nas interesuje, onda
se ne može odjednom poći u svim pravcima, već se mora kaže da je traganje za religioznim osnovama moderne kapi
izabrati jedan. Uostalom, na završetku svoje studije Prote talističke privrede samo jedan u nizu mogućnih i oprav
stantska etika i duh kapitalizma Veber ocrtava čitav program danih načina prilaženja, kao što i traganje za ekonomskim
za dalja istraživanja u vezi s pitanjem koje je pokrenuo. 3 4 On uzrocima reformacije predstavlja jedno od mnogobrojnih sta
kaže da bi u cilju odmeravanja veličine uticaja asketskog novišta koje se može usvojiti, pre ili posle nekih drugih. 35
protestantizma na nastanak kapitalističkog načina proizvodnje Posmatran iz ovog ugla, Veberov stav prema Marksu bio je
trebalo dalje ispitati ulogu humanističkog racionalizma i nje više pozitivan nego kritičan. Ali, u svakom slučaju, to nije
govih životnih ideala, zatim ulogu filozofskog i naučnog po bio neprijateljski stav. Po Veberu, Marks je učinio veliku
gleda na svet t kao i ulogu tehničkog razvitka i drugih kul stvar kad je prišao proučavanju društvenih i kulturnih po
turnih činilaca. S druge strane, trebalo bi ispitati začetke java sa ekonomskog stanovišta. Time je postavio jedan heu
ovozemaljske askeze u srednjem veku i detaljno razmotriti ristički princip od izvanredne važnosti. Ali, dosledno svom
promene koje je asketski protestantizam pretrpeo sve do svog osnovnom naučnom uverenju, Veber se kritički odnosio pre
rastvaranja u čistom utilitarističkom individualizmu. Najzad, ma svakom preteranom uvažavanju ekonomskog stanovišta.
trebalo bi ispitati koliko su drugi društveni, ekonomski i Po njegovom mišljenju, Marksov princip je parcijalan i je
kulturni činioci uticali na nastanak i širenje same protestant dnostran, kao i svaki drugi mogućan heuristički princip. Ma
ske askeze. Tek posle tog može se dati potpunije objašnjenje koliko bio važan i plodan, on nema apsolutnu vrednost. Eko
zašto se kapitalistički duh javio na Zapadu i zašto je, napore- nomija nije ključ kojim se mogu otvarati sva vrata. To je
tio sa širenjem ovog duha, došlo do uspostavljanja kapitali ono što je karakteristično za Veberov stav prema materija
stičkog društvenog i privrednog poretka. lističkom shvatanju istorije.
34
Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I, str. 204—205. 35
Ibidem, str. 205—206.
128 9 Sociologija Maksa Vebera 129
U stvari, Veber se samo bunio protiv dogmatičkih zastra
njivanja izvesnih Marksovih sledbenika koji su pokušavali da
na krajnje uprošćen i shematski način objasne čitavu istoriju
pomoću ekonomije. Ali, kao što je poznato, od takvih sled
benika se i sam Marks ograđivao. Utoliko, treba reći da Ve-
berova kritika uopšte ne pogađa tvorca istorijskog materija
lizma. Jer dogmatizam i doktrinarstvo nisu odlike Marksovog
načina mišljenja.
VI. DRUŠTVENA STRUKTURA
I ORGANIZACIJA
METODOLOŠKO STANOVIŠTE
1
Tako i Talcott Parsons, »Introduction«, Max Weber: The
Theory of Social and Economic Organization, Translated by A. M.
Henderson and Talcott Parsons (Glencoe, 111.: The Free Press,
1947), str. 78.
130 9* 131
metodološke zamisli: dok je na jednoj strani jasno stavio do strukture, kao i pojmovi harizme, racionalne i tradicionalne
znanja kako treba razumeti njegovo stanovište, dotle je na vlasti, koji služe kao osnovna analitička sredstva za prouča
drugoj ostavio mesta raznovrsnim nagađanjima. Pre nego što vanje društvene organizacije, sadrže mnoge elemente koji ote
pokušamo da odredimo opšti okvir i smernice Veberovih žavaju pravilno tumačenje. I pored toga što je bio temeljno
uporedno-istorijskih proučavanja društvene strukture i orga logički i metodološki obrazovan, Veber nije umeo da jasno
nizacije, podsetimo još jednom na metodološko stanovište ko razgraniči dve različite ravni pojmovne obrade društveno-
jim se on rukovodio u svojoj sociologiji religije. istorijskog materijala, štaviše, dao je povoda da se njegovo
Osnovni problem koji je Veber nastojao da reši pomoću shvatanje protumači u smislu teorije unilinearnog društve
svojih uporedno-istorijskih proučavanja velikih svetskih re nog razvitka 2 . Taj utisak se dobija već u vezi s tim
ligija bio je izrazito teorijske prirode. Mada nema nikakve kako je on odredio pojmove klase i staleža. Po nekim
sumnje da Veberova studija Protestantska etika i duh kapi karakterističnim formulacijama, reklo bi se da su ovi poj
talizma predstavlja značajan doprinos razumevanju istorij movi pre svega zamišljeni kao konkretno-istorijske kate
skih okolnosti koje su uticale na nastanak modernog kapita gorije i da je staleški poredak i klasno diferenciranje Veber
lizma, njen značaj nije samo u tome. Bar isto toliko je zna prvenstveno shvatio kao dva tipična stupnja u razvitku ljud
čajno i to što je preko nje Veber skrenuo pažnju na izvesne skog društva. Ali taj utisak još više pojačava Veberovo shva
idejne činioce koji su od izvanredne važnosti za razumevanje tanje institucionalizacije društvene moći, a naročito to kako
ljudskog društva uopšte. Da je to tačno, vidi se i po tome je on gledao na sudbinu harizmatskih pokreta u istoriji i što
kako je Veber nastavio svoje proučavanje religioznih osnova je strukturu i dinamiku različitih sistema društvene organi
kapitalističke privrede. Umesto da se upusti u sve detaljnije zacije pre svega posmatrao sa stanovišta racionalizacije.
i detaljnije ispitivanje specifičnih istorijskih okolnosti koje U stvari, ovakvo tumačenje uporedno-istorijske orijentaci
su dovele do stvaranja modernog kapitalističkog društva, on je Veberovog shvatanja društvene strukture i organizacije ne
je krenuo sasvim drugim putem. Počeo je da traga za isto- ma dovoljno opravdanja. Veber nije bio nikakav pobornik evo-
rijskim situacijama koje približno odgovaraju situaciji u lucionizma u sociologiji, niti je uopšte verovao da ljudsko dru
Evropi na pragu reformacije i usredsredio se na razmatra štvo napreduje od nižih oblika ka višim. Prezajući od moguć
nje društvenih posledica različitih religioznih shvatanja. U nosti da se heuristički principi pretvore u metafizičke dogme,
punom smislu reči, Veberova uporedno-istorijska proučava on se klonio svakog filozofskog tumačenja istorije 3 . Mada je
nja velikih svetskih religija predstavljaju instrument teorij duboko uvažavao izvesne osobene crte zapadne kulture, on
skog zaključivanja. Pomoću njih, Veber je hteo da postigne nije bio fanatički pristalica racionalizacije društvenog života.
nešto sasvim određeno — da izdvoji jedan određeni činilac Nigde u svojim radovima on nije rekao da zapadno društvo
iz šireg spleta društvenih činilaca i da proveri njegovu uz predstavlja najviši stupanj u istoriji čovečanstva, ni izričito
ročnu relevantnost pod različitim uslovima. U tome se on u
potpunosti pridržavao shvatanja koje je razvio u svom me 2
Uz ovo i dalje, vidi Η. Η. Gerth and C. Wright Mills, »Intro
todološkom programu, a kome se ni dan-danas ne može ništa duction«, From Max Weber: Essays in Sociology (New York:
prigovoriti. Jer do zaključka ο uzročnoj relevantnosti bilo Oxford University Press, 1947), str. 51, i Hans Freyer, Soziologie
kog činioca može se doći samo proučavanjem slučajeva koji als Wirklichkeitswissenschaft (Leipzig und Berlin: B. G. Teubner,
1930), str. 156—157, 266—267.
su slični u jednom a različiti u nekom drugom pogledu. 3
U tom pogledu, karakteristično je jedno mesto iz njegovog
Međutim, Veberova uporedno-istorijska proučavanja najvažnijeg dela iz prvog perioda stvaranja: »Das Kontinuum der
strukture i organizacije modernog evropskog društva nema mitellandisch-europäischen Kulturentwicklung kannte bisher we
der abgeschlossene 'Kreislaufe' noch eine eindeutig orientierte
ju ovako jasno i u osnovi jednostavno teorijsko značenje. 'gradlinige' Entwicklung«, Max Weber, »Agrarverhältnisse im
Pojmovi klase, staleža i kaste, koji zauzimaju središno mesto Altertum«, Gesammelte Aufsätze zur Sozial- und Wirtschaftsge
u Veberovom analitičkom aparatu za proučavanje društvene schichte (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1924), str. 278.
132 133
ni prećutno. čak bi se moglo reći da je Veber imao vrlo raz ili više srećnu mešavinu raznorodnih elemenata, sociološki
vijena čula za tamne strane modernog razvitka i da je prili pojmovi moraju imati idealnotipski karakter. Doduše, Veber
kom proučavanja pojedinih društvenih procesa i oblika, na nije uvek vodio dovoljno računa ο ovom dvostrukom zadatku
ročito različitih sistema društvene organizacije, pre svega na sociologije u svim fazama svog stvaranja. Ali sistem sociolo
stojao da otkrije unutrašnje klice koje vode propasti. Ali, na ških kategorija koji je stvorio pred kraj života pokazuje ko
ravno, to ga nije navelo da istoriju shvati kao proces kvare liko mu je ležala na srcu teorijska strana pitanja.
nja i nazadovanja. U skladu sa svojim shvatanjem da vred- Velika je šteta što nijedno od pomenutih analitičkih sred
nosnim sudovima nema mesta u nauci, on se ustručavao od stava za proučavanje društvene strukture i organizacije Ve
filozofskih uopštavanja. Gotovo sa sokratovskom ironijom, ber nije uneo u svoj pojmovno-teorijski sistem. Da je to uči
tvrdio je da se nimalo ne razume u filozofiju. Uostalom, već nio, bilo bi mnogo lakše izložiti i razmotriti njegovo sociolo
u jednom od svojih prvih radova iz drugog perioda stvara ško shvatanje u celini i mnoge teškoće u tumačenju bile bi
nja, u članku Rošer i Knis i logički problemi istorijske eko izbegnute. Ipak, treba reći da je i u okviru svojih uporedno-
nomske nauke, on je podvrgao oštroj kritici teoriju uniline- istorijskih proučavanja strukture i organizacije modernog ev
arnog društvenog razvitka 4 i bilo bi, doista, čudno da je na ropskog društva Veber dovoljno jasno nagovestio da klase,
knadno ipak usvojio neku varijantu shvatanja koje je prvo staleži i kaste nisu nikakvi primeri konkretnih istorijskih
bitno tako energično odbacio. oblika društvene slojevitosti, već apstraktno-analitičke kate
Kao što se vidi, Veberova uporedno-istorijska proučava gorije, to jest pojmovi koji upućuju na izvesne činioce koji
nja strukture i organizacije modernog evropskog društva sa uvek i svugde, u svim istorijskim epohama, mogu uticati na
mo prividno podržavaju evolucionističko stanovište. Koliko obrazovanje širih, kolektivnih oblika u društvenoj strukturi,
god bilo tačno da je svojim nebrižljivim izlaganjem sam Ve baš kao što je na tolikim mestima izričito utvrdio da čisti ti
ber najviše doprineo stvaranju pogrešnog utiska, situacija povi legitimne vlasti označavaju izvesne mogućne oblike dru
ipak nije tako beznadežna kao što na prvi pogled izgleda, šta- štvene organizacije koji se u konkretnim istorijskim situaci
više, osnovna ideja kojom se on rukovodio kad je prišao pro jama uvek javljaju u kombinaciji s drugim oblicima. U tom
učavanju društvene strukture i organizacije na uporedno-isto- smislu treba razumeti i mnoga Veberova prećutna upozore
rijski način može se relativno lako otkriti. Dovoljno je samo nja. Možda najveću podršku tumačenju koje ovde predlaže
setiti se toga kakvu je ulogu Veber pridavao idealnotipskom mo 5 daje okolnost što je Veber stalno iznova tragao za racio
metodu u proučavanju društvene stvarnosti. Kao što smo u nalnim elementima u Kini, Indiji, Egiptu i drugim velikim
jednom ranijem odeljku već istakli, on je bio mišljenja da kulturama koje je proučavao i što je tako neumorno otkri
su opšti pojmovi neophodno pomoćno sredstvo naučne ana vao karakteristične crte harizme i tradicionalizma u zapad
lize i da se bez njih ni u sociologiji ne može postići ništa. nom svetu.
Baš zbog toga što sociologija ima za zadatak da razume i Da bismo što jasnije pokazali u čemu se sastoji najvažniji
objasni postojeću društvenu stvarnost, ona mora stvoriti po i najtrajniji deo Veberovog doprinosa savremenoj sociologi
seban kategorijalni aparat, da bi u nepreglednoj masi pojedi ji, ovde se ne možemo zadržavati na svim pojedinostima nje
nosti uopšte mogla da odvoji ono što je bitno od onoga što gove uporedno-istorijske analize modernog kapitalističkog dru
je sporedno. I pošto se u društvenom životu na najrazličitije štva. U cilju što veće uštede prostora, najpre ćemo kritički
načine ukrštaju racionalna stremljenja s iracionalnim pobu razmotriti Veberov pojmovno-teorijski aparat za proučava
dama, što znači da sve društvene pojave predstavljaju manje nje društvene strukture i organizacije. Naravno, pri tom mo-
4
Max Weber, »Röscher und Knies und die logischen Probleme 5
Slično gledište zastupa Reinhard Bendix, Max Weber: An
der historischen Nationalökonomie«, Gesammelte Aufsätze zur
Wissenschaftslehre (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1922), Intellectual Portrait (Garden City, N. Y.: Doubleday and Co., Inc.,
str. 40—42. 1960), str. 326—329.
134 135
ramo zanemariti neiscrpno bogatstvo konkretnog materijala u osnovi svih raspravljanja ο društvenoj strukturi. Kratkoće
na kome Veber demonstrira način upotrebe ovog aparata. radi, zadržaćemo se samo na onim pitanjima koja su u teo
Tek u poslednjim odeljcima ćemo se malo šire pozabaviti Ve- rijskom pogledu najvažnija. Ali najpre valja načiniti neko
berovom dijagnozom društvene situacije u periodu pred i ne liko opštih napomena. To može samo da olakša razumevanje
posredno posle prvog svetskog rata. širih, filozofskih osnova Veberovog shvatanja.
Otkad postoji ljudsko društvo, postoje i društveno prizna
te razlike između ljudi. Podela društva na klase ili slojeve
DIMENZIJE DRUŠTVENE SLOJEVITOSTI koji zauzimaju različite položaje u društvenoj strukturi je
gotovo univerzalna pojava ljudske istorije 8 . U različitim tipo
Svoje shvatanje društvene strukture Veber je izložio na vima društvene organizacije nejednakost između ljudi je ma
sasvim fragmentaran i nepotpun način. U izvesnim tačkama, nje ili više oštro izražena, ali svuda bez izuzetka ona ima
on čak nije ni dovoljno jasno rekao ono što je imao na umu. relativno trajne oblike. Naravno, društvena nejednakost nije
Pa ipak, mnogi savremeni poznavaoci Veberove sociologije isto što i nejednakost između ljudi u fizičkim ili intelektual
smatraju da njegovo shvatanje ima trajnu vrednost i da pred nim sposobnostima, mada donekle stoji u vezi s njom. U pi
stavlja najbolji, najširi i najadekvatniji okvir za sociološko tanju su razlike koje ljudi stiču zahvaljujući tome što žive u
proučavanje društvene strukture 6 . Istini za volju, treba reći određenom društvu. Razvrstavanje ljudi u određene klase ili
da to nije opšte mišljenje. Ima i danas pisaca koji tvrde da slojeve zasniva se na izvesnim društvenim merilima, a ne na
je shvatanje društvene strukture jedan od najslabijih delova njihovim prirodnim ili biološkim osobinama. Nijedno dru
Veberove sociologije7. Bilo kako mu drago, činjenice govore štvo koje je dosad postojalo ili postoji u svetu, izuzev možda
da je Veber najviše uticao na savremenu sociologiju baš svo donekle najprostije oblike prvobitnih plemenskih zajednica,
jim shvatanjem društvene strukture. Naravno, to ne znači da nije bilo potpuno homogeno. Samo u utopističkim romanima
savremena sociologija nije otišla ni korak dalje od Vebera i postoje društva u kojima su ljudi potpuno izjednačeni u dru
da niko drugi sem njega nije doprineo stvaranju i razvijanju štvenom pogledu. Razlike koje društvo uspostavlja ogledaju
pojmovno-teorijskog aparata za proučavanje društvene struk se u tome što ljudi vrše različite funkcije u društvenoj podeli
ture. Tako što mogao bi da pretpostavi samo onaj koji ne rada, zauzimaju različite položaje na lestvici društvene hije
poznaje dovoljno ni istoriju sociologije ni sadašnje stanje u rarhije i u različitom stepenu učestvuju u raspodeli najviše
sociološkoj teoriji. Međutim, ovde ne možemo izlagati Vebe- cenjenih društvenih dobara i usluga. Time što stvara razlike
rovo shvatanje u celini, niti možemo podrobnije razmatrati između pojedinih društvenih položaja, svako društvo sankcio-
kakvu je ulogu ono odigralo u razvitku socioloških shvata- niše neki oblik nejednakosti između ljudi.
nja ο društvenoj strukturi. Još manje možemo uzeti u siste Pošto se podela društva na klase ili slojeve javlja gotovo
matsko pretresanje problem društvene nejednakosti, koji leži u svim istorijskim epohama, sasvim je razumljivo što su već
i oni koji su prvi počeli da razmišljaju ο društvu i načelima
6
Vidi, na primer, sledeće radove: Kurt B. Meyer, »The Theory društvene organizacije obratili pažnju na ovu pojavu. Može
of Social Classes«, Transactions of the Second World Congress se bez preterivanja reći da je problem društvene nejednako
of Sociology, II (London: International Sociological Association, sti oduvek bio u središtu svih filozofskih i političkih raspra
1954), str. 332; Milton Gordon, Class in American Sociology
(Durham. N. C: Duke University Press, 1958), str. 15; C. Wright vljanja ο društvenim pojavama. Još od antičkog doba, za pro
Mills (ed.), Images of Man: The Classic Tradition in Sociological blem društvene nejednakosti su se živo interesovali filozofi
Thinking (New York: George Braziller, 1960), str. 13. i politički reformatori najrazličitijih pravaca i ubeđenja. šta-
7 Zanimljivo je da takvo mišljenje zastupa i Pitirim Sorokin,
mada je njegovo shvatanje društvene strukture u osnovi veberov- 8
sko. Vidi Pitirim Sorokin, Society, Culture and Personality Vidi Ralf Dahrendorf, Veber den Ursprung der Ungleichheit
(New York: Harper and Brothers, 1947), str. 271. unter den Menschen (Tübingen: J.C.B. Mohr/Paul Siebeck, 1961).
136 137
više, nema nijednog značajnijeg mislioca iz bliže ili dalje pro Mada je društvena misao vrlo rano otkrila da se sve dru
šlosti kome je izmakla iz vida činjenica da u svim društvima štvene razlike između ljudi u krajnjoj liniji svode na razlike
postoje manje ili veće razlike između ljudi i koji je propu u materijalnom bogatstvu i pogodnostima za sticanje dohot
stio da na neki način zauzme stav prema toj činjenici, bilo ka ili, drugim rečima, da je privatna svojina uzrok podele
pozitivan ili kritički. To jasno pokazuje da problem društve društva na klase ili slojeve koji zauzimaju različite položaje
ne nejednakosti spada u red najdubljih, ali i najtežih i naj- u društvenoj strukturi, ipak se ekonomsko tumačenje dru
zamršenijih problema koji se mogu postaviti u vezi s čove- štvene nejednakosti obično vezuje za ime Karla Marksa. To
kom i njegovim položajem u društvu. Jer ovde se sustiču nije nimalo slučajno. Jer Marks je prvi uzdigao ovo otkriće
mnogobrojna pitanja koja nisu samo od teorijske, već i od na stepen opšteg principa i zahvaljujući njemu ono je po
dalekosežne praktičke važnosti. stalo poznato u čitavom svetu, kako kao žarište teorijskog
Istorijski gledano, nastanak sociologije kao posebne dru mišljenja, tako i kao oruđe revolucionarnog delovanja 10 . Do
štvene nauke pada u vreme definitivnog uspostavljanja kapi duše, Marks nigde nije na sistematski način pokazao kako i
talističkog načina proizvodnje i podudara se s prvim pokuša pod kojim uslovima razlike u ekonomskim interesima dovo
jima sistematskog proučavanja novonastale društveno-isto- de do podele društva na klase, ma koliko da se za sve što je
rijske situacije 9 . Nad kolevkom sociologije bilo je ispisano napisao s pravom može reći da je u neku ruku povezano s pi
saznanje da je moderno društvo koje je izgrađeno na ideali tanjem stvaranja i borbe između klasa. Kako izgleda, on je
ma francuske revolucije, u stvari, klasno društvo, to jest da to nameravao da učini u poslednjoj knjizi Kapitala. Ali u to
je feudalni sistem staleške hijerarhije u njemu samo zame- me ga je pretekla smrt. Rukopis glave posvećene društvenim
njen novim oblicima nejednakosti između ljudi. Ali i u ka klasama prekida se posle nepune stranice, tek pošto je nago-
snijem razvitku sociologije problem društvene nejednakosti veštena tema izlaganja.
zauzima vidno mesto. Koliko god da je u međuvremenu iz Pa ipak, Marksovo shvatanje je lako rekonstruisati. Treba
gubila oštricu društvene kritike i smisao za racionalno pro- se samo držati čvornih tačaka koje povezuju mnogostruke
cenjivanje postojećih društvenih odnosa — što se najbolje niti njegove analize kapitalističkog društva. Po Marksovom
vidi po tome da je izraz »društvena nejednakost«, u kome se mišljenju, društvene klase se javljaju sa porastom proizvod
jasno oseća prizvuk osude, postepeno zamenjen neutralnim nih snaga, proširenjem društvene podele rada, nagomilava
izrazom »društvena slojevitost« — sociologija nikad nije pot njem bogatstva i uspostavljanjem privatne svojine. Ukratko,
puno napustila prvobitno polje svojih interesovanja. Uprkos Marks tvrdi da se podela društva na klase osniva na svojin-
pomeranju naglaska sa filozofsko-istorijskog na naučno pri- skim odnosima u oblasti proizvodnje. U istoriji čovečanstva
laženje društvenoj stvarnosti, u njoj su se trajno održali oni Marks razlikuje nekoliko osnovnih tipova društvene organi
podsticaji koji su uslovili njen nastanak. I u tome nema ni zacije, prema načinu proizvodnje koji u njima preovlađuje.
čeg što bi bilo čudno. Pojam društvenog položaja je osnovno U svakom od tih tipova društvene organizacije postoji odre
analitičko oruđe sociologije ili, ako se tako hoće, to je jedna đen sistem društvenih odnosa koji učvršćuje dati način raspo-
od glavnih tačaka u koordinatnom sistemu sociološkog nači dele svojine nad sredstvima za proizvodnju. Po Marksu, kla
na mišljenja. sna podela društva ima oblik dihotomne podele. U svakom
društvu postoje dve osnovne klase koje imaju suprotne inte
9 rese. Ove dve klase se razlikuju po mnogim obeležjima: jed-
Tako i Barrington Moore, Jr., »Strategy in Social Science«,
Political Power and Social Theory (Cambridge, Mass.: Harvard
University Press, 1958), str. 113. Vidi i Herbert Marcuse, Reason 10
Na razne načine, to se ističe u mnogim radovima objavlje
and Revolution: Hegel and the Rise of Social Theory (New York: nim u zborniku: Reinhard Bendix and Seymour Μ. Lipset (eds.),
Oxford University Press, 1941), str. 251—257, 273—276, 285—287, Class, Status and Power: A Reader in Social Stratification (Glen-
320—322. coe, 111.: The Free Press, 1953).
138 139
na od njih je bogata, druga je siromašna; jedna uživa veliki sociološkim krugovima, danas gotovo više niko ne govori ο
društveni ugled, druga obavlja delatnosti koje se u društvu društvenoj nejednakosti niti poziva na društvenu revoluciju
malo cene; jedna poseduje veliku društvenu moć i presudno koja će učiniti kraj svim društvenim razlikama između ljudi i
utiče na razne društvene procese i odnose, druga je nemoćna uspostaviti besklasno društvo. U najboljem slučaju, to se čini
i manje ili više zavisi od one prve. Ali u osnovi svih ovih dru samo onda kad je reč ο zemljama koje pripadaju drukčijem
štvenih razlika nalazi se jedan činilac koji je od presudnog tipu društvene organizacije nego vlastita zemlja.
značaja — svojina nad sredstvima za proizvodnju.
Pošto ova poslednja razlika stoji u vezi s Veberovim shva
Vratimo se sad na Vebera. Ne treba da nas mnogo brine tanjem ο prirodi i zadacima društvenih nauka, koje ima du
to što je gornji prikaz Marksovog shvatanja grub i uprošćen. boko filozofsko opravdanje, nema potrebe da ovde ponavlja
U krajnjoj liniji, ovaj prikaz predstavlja samo provizoran mo ono što smo u jednom ranijem odeljku već utvrdili. U
nacrt Veberovog intelektualnog zaleđa, i ništa više. To nije daljem izlaganju valja se zadržati malo duže samo na onoj
nikakva sistematska rekonstrukcija nedovršene glave treće prvoj razlici.
knjige Marksovog Kapitala11. Ali za naše potrebe, tih nekoli Najprostije rečeno, Veber smatra da poreklo svih klasnih
ko opštih napomena je sasvim dovoljno. Jer Veberovo shva- razlika treba tražiti u sferi raspodele materijalnog bogatstva
tanje društvene strukture ima dosta dodirnih tačaka s Mar- i pogodnosti za sticanje dohotka ili, drugim recima, da je po-
ksovim shvatanjem. Doduše, u nekim važnim pitanjima Ve- dela društva na klase prvenstveno uslovljena ekonomskim
ber se jasno razlikuje od Marksa. Razlike su dvojake priro činiocima. U tome je on sasvim saglasan s Marksom. š t o je
de. S jedne strane, Veber proširuje Marksov pojmovno-teo-
ne manje važno, Veber smatra da je klasna podela društva
rijski okvir za proučavanje društvene strukture: pored eko
bitno dihotomna po karakteru. I u tome je njegovo gledište
nomskog činioca, on uzima u obzir i neke druge činioce. Po
blisko Marksovom. Po Veberu, u svakom društvu postoje dve
njegovom mišljenju 12 , materijalno bogatstvo, društveni ugled
osnovne klase — vladajuća klasa, koja poseduje materijalno
i društvena moć predstavljaju tri osnovne i relativno samo
bogatstvo, to jest sredstva za proizvodnju ili neka druga sred
stalne dimenzije društvene slojevitosti koje je nemogućno
stva za sticanje zarade, i podvlašćena klasa, koja ne posedu
svesti na jedan zajednički imenitelj. Kao što se vidi, Veber
zastupa višedimenzionalno shvatanje društvene strukture. U je ništa. Doduše, Veber napominje da se svaka od ovih dveju
tom pogledu, njegov uticaj na teorijska strujanja u savreme- klasa dalje diferencira prema vrsti svojine kojom pripadnici
noj sociologiji je neobično jak. S druge strane, Veber napu klase raspolažu, odnosno prema vrsti usluga koje su oni u
šta Marksov aktivistički stav prema društvu. Njega ne inte- stanju da ponude na tržištu. Ali on se ne zadržava duže na
resuju praktičko-političke implikacije sociološkog proučava tim razlikama. Kao što je poznato, ni Marks nije poklanjao
nja društvene stvarnosti niti njeno revolucionarno menjanje. mnogo pažnje takozvanim srednjim klasama (u koje je ubra
On hoće samo da razume postojeću društvenu stvarnost u jao sitne sopstvenike i slobodne profesije). On je smatrao da
njenoj osobenosti i da je uzročno objasni. Shodno tome, u je njihova uloga u sukobu koji razdire čitavo društvo potpu
njegovom izlaganju preovlađuje upotreba izraza »društvena no beznačajna ili, tačnije, da tokom vremena pripadnici tih
slojevitost« umesto izraza »društvena nejednakost«. Od Vebe klasa moraju preći ili na stranu onih koji imaju efektivnu
ra, ova zamena je gotovo opšte prihvaćena. U profesionalnim privatnu svojinu i brane svoj povlašćeni položaj u društvu
ili na stranu onih koji nemaju ništa i nastoje da radikalno iz-
11
Jedan takav pokušaj može se naći u knjizi: Ralf Dahrendorf, mene postojeće svojinske odnose. Jedva treba reći da Veber
Class and Class Conflict in Industrial Society (Stanford: Stanford nije išao tako daleko u razmatranju krajnjih posledica klasne
University Press, 1959), str. 9—18. podele društva. Mada je znao da razlike u interesu mogu iza
12
Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft (Tübingen: J. C. Β. zvati oštre sukobe između suprotstavljenih strana, njega nije
Mohr/Paul Siebeck, 1921/22), str. 631.
140 141
zanosila vizija revolucionarnog preobražaja društva. Za razli jedne klase mogu postati svesni svog položaja i preduzeti od
ku od Marksa, on nije verovao da je klasna borba glavna po govarajuće korake radi zaštite zajedničkih interesa. Ali do
kretačka snaga društvenog razvitka. toga ne mora doći. Uostalom, čak i kad je klasna svest raz
Ali, uprkos tome, Veber je preuzeo osnovnu ideju Mar- vijena, klasno delanje može biti difuzno. Ipak, Veber smatra
ksovog ekonomskog tumačenja društvene nejednakosti. Po da pripadnici pojedinih klasa po pravilu reaguju na sličan
njemu, klasne razlike su u prvom redu ekonomske razlike. način na ekonomske situacije u pravcu koji najviše odgovara
Osnovni kriterijum po kome se određuje klasna pripadnost je prosečnom interesu svih. Ali on nigde bliže ne pokazuje koji
ste položaj na robnom tržištu. To je ono što najdublje poga činioci podstiču, odnosno sputavaju razvijanje klasne svesti
đa svakog pojedinca. Usled razlike u položaju na robnom tr i zaoštravanje klasne borbe. On samo primećuje da se naj
žištu, pojedinci imaju različite izglede u životu: oni koji po-
ogorčenija borba vodi između onih koji se na tržištu poja
seduju materijalno bogatstvo mogu pribaviti sebi sva dru
vljuju kao neposredni protivnici, mada oni koji stoje iza sce
štveno cenjena dobra, a mogu i pretvoriti to bogatstvo u ka
ne često izvlače mnogo više nezaslužene dobiti. Kao što se
pital i na taj način povećati svoju ekonomsku moć, dok oni
koji nemaju ništa mogu samo da prodaju svoje usluge, to jest vidi, ovaj deo Veberovog shvatanja ima velikih praznina. On
svoju radnu snagu. Zanimljivo je da klasni položaj Veber ne znatno zaostaje iza Marksove analize.
posmatra kroz prizmu društveno-profesionalne delatnosti. On Međutim, to je samo jedna strana stvari. Kao što smo već
smatra da klasne razlike nisu samo posledica razlike u do pomenuli, Veber je otišao mnogo dalje od Marksa u jednom
hotku koji pojedinci stiču ličnim zalaganjem, to jest posle drugom pogledu. On smatra da društvene razlike između Iju
dica razlike u visini novčanih naknada koje oni dobijaju za di nisu samo klasne razlike ili, drugim recima, da se u kla
obavljanje određenih zanimanja u nekom sektoru društvene snoj podeli društva ispoljava samo jedna dimenzija društve
delatnosti. Svoje razmatranje ο klasama i klasnoj podeli dru ne slojevitosti. Druge dve dimenzije društvene slojevitosti
štva Veber uopšte ne povezuje s pitanjem lične sposobnosti jesu društveni ugled i društvena moć. Ali, treba odmah reći
pojedinaca koja dolazi do izražaja kroz njihovo učešće u si da su Veberove odredbe ovih drugih činilaca više nego nedo
stemu društvene podele rada. Kao i Marks, on pre svega ima voljne. Što se tiče društvenog ugleda, situacija je, ipak, do
u vidu razlike u raspodeli materijalnog bogatstva koje se odr
nekle jasna. Pod društvenim ugledom Veber podrazumeva
žavaju putem nasleđa, a ne razlike u stečenom dohotku". U
raspodelu časti i prestiža među društvenim slojevima. U pi
tom pogledu, savremena sociologija se malo drži i Marksa i
Vebera. Danas se smatra da je zanimanje jedan od najvažni tanju je društvena ocena značaja pojedinih kategorija ljudi
jih indikatora društvenog položaja, pa prema tome i klasne ili, tačnije, uvažavanje koje društvo ukazuje izvesnim ljudi
pripadnosti. Ostaje otvoreno pitanje da li ovo odstupanje ma koji se međusobno smatraju jednakim, a na koje oni po
treba shvatiti samo kao ideološko ulepšavanje izvesnih pro- lažu pravo zbog toga što imaju izvesne kulturne osobenosti,
mena u savremenom društvu ili u tome treba videti specifi to jest što se pridržavaju određenog stila u vođenju života,
čan teorijski napredak. što žive na određen način. Po Veberu, raspodela društvenog
ugleda ne podudara se s raspodelom materijalnog bogatstva.
Inače, Veber s pravom naglašava da su klase obični dru Štaviše, često se događa da oni koji poseduju veliku ekonom
štveni agregati, a ne organizovane grupe. Klase su sastavlje sku moć ne uživaju nikakav društveni ugled, i obratno. Ali
ne od pojedinaca sličnog ekonomskog položaja. Pripadnici tokom vremena po pravilu dolazi do uspostavljanja ravnote
13
že između ovih dveju dimenzija društvene slojevitosti. Kako
Za šire razmatranje ovog pitanja, vidi Egon Ε. Bergel, bi i moglo biti drukčije, kad održavanje određenog stila u vo
Social Stratification (New York: McGraw-Hill Book Co., Inc.,
1962), str. 180—201. đenju života pretpostavlja potrošnju materijalnih dobara?
142 143
15
tanja . Ostavljajući po strani mnogobrojne teškoće na koje
Da bi što jasnije istakao relativnu samostalnost društve
nailazi primena ovog pojma u neposrednoj istraživačkoj pra
nog ugleda prema klasnom položaju, Veber uvodi pojam sta
14 ksi, treba reći da je Veberova neprolazna zasluga što je po
leža . Sve društvene razlike koje se tiču ocene časti i presti
kazao da društvena moć nije pasivan odblesak ni ekonom
ža, on naziva staleškim razlikama, š t o je još važnije, on sma
ske moći ni društvenog ugleda. U poređenju s tim, manje je
tra da se te razlike po pravilu kristališu u relativno trajnim
važno što je on propustio da utvrdi u kom stepenu društve
društvenim oblicima. Po njegovom mišljenju, staleške razli
na moć zavisi od položaja koji neko zauzima u određenom
ke snažno utiču na stvaranje društvenih slojeva kao realnih
tipu društvene organizacije. Tim pre što ga je u tome, kako
društvenih oblika. Pojedinci koji imaju određene kulturne
izgleda, sprečilo uverenje da se pojam moći uopšte ne može
karakteristike i uživaju sličan ugled u društvu obrazuju po
tačno odrediti i da svaki oblik uticaja na ponašanje drugih
seban društveni sloj u kome se odvija najveći broj neformal
koji ima izvesnu institucionalnu podlogu potpada pod pojam
nih i prisnih međuličnih odnosa. Ovo ograničavanje društve
vlasti. Na to pitanje vratićemo se u sledećem odeljku.
nog saobraćaja na staleški krug, naročito u pogledu sklapa
nja bračnih veza, može biti čisto konvencionalno po karakte Time što je odvojio tri osnovne dimenzije društvene slo
ru. Ali ono može biti i formalno regulisano pravnim poret jevitosti i pokazao da društveni položaj sačinjavaju tri rela
kom koji štiti opšta društvena organizacija. Kad ograničava tivno samostalne komponente, Veber je načinio otkriće od
nje društvenog saobraćaja na pripadnike određenog kruga prvorazrednog sociološkog značaja. Ne manje je važno i to
dovede do potpune endogamne zatvorenosti i kad ograniča što je on prvi primetio da je odnos između raspodele mate
vanje počne da štiti i određeni ritual, pored prava i konven rijalnog bogatstva, društvenog ugleda i društvene moći vrlo
cije, onda se staleška grupa pretvara u kastu. To se obično kolebljiv, tako da pojedinci ili pojedine grupe ljudi mogu za
događa onda kad se smatra da su razlike na kojima se osni uzimati sasvim različita mesta na pomenutim lestvicama dru
va staleška slojevitost etničke prirode. štvene hijerarhije, naročito u periodima naglih društvenih
promena izazvanih ratnim potresima ili tehničko-ekonom-
Ο trećoj dimenziji društvene slojevitosti Veber je rekao skim pomeranjima, mada je veza između ovih triju dimenzi
najmanje. Pomenuo je samo toliko da pod društvenom moći ja društvene slojevitosti vrlo čvrsta u periodima relativnog
treba razumeti sposobnost da se utiče na ponašanje drugih mira i društvene ravnoteže 16 . Naravno, pitanje odnosa između
i da političke stranke predstavljaju organizovane grupe pre različitih dimenzija društvene slojevitosti zahteva mnogo sve-
ko kojih pripadnici pojedinih klasa ili slojeva brane svoje stranije ispitivanje od onog koje je Veber pružio.
interese i nastoje da nametnu svoju volju državi. Ali, mada
sam Veber nije učinio ništa više od prvog koraka, on je ja
sno odredio pravac u kome treba dalje raditi. Uostalom, Ve-
POJAM VLASTI
berov pokušaj je poslužio kao polazna tačka gotovo svim no
vijim pokušajima da se bliže odredi priroda društvene moći.
Ipak, na čisto pojmovnom planu ima još dosta nerešenih pi- Tokom celog svog života, Veber je razmišljao ο mestu,
ulozi i uslovima razvijanja i održavanja slobode u ljudskom
14
Nemački izraz »Stand« ima dvojako značenje. S jedne strane, društvu. Naročito mu je zadavalo brige pitanje granica legi
»Stand« označava položaj na lestvici društvene hijerarhije, po timne upotrebe prinude i fizičkog nasilja u odnosima između
gotovo takav položaj koji se u društvu visoko ceni. S druge strane, ljudi. Njegovo interesovanje za ovu stranu društvenog živo
»Stand« označava stalež kao konkretan društveno-istorijski oblik ta graničilo se gotovo sa opsesijom: kao malo ko i pre i po
u srednjovekovnom sistemu društvene slojevitosti. Po svemu sle njega, on je stalno naglašavao da prinuda i fizičko nasi-
sudeći, Veber ima na umu ono prvo značenje, ali sa znatnim pri-
mesama ovog posljednjeg. Ova nijansa je potpuno izgubljena
u engleskim izdanjima, gde se »Stand« dosledno prevodi sa 15
Vidi Milton Gordon, op. cit., str. 14.
»status«. Pošto u našem jeziku izraz »stalež« obuhvata oba pome- 16
nuta značenja, najbolje je zadržati se na njemu. Max Weber, op. cit., str. 639.
10 Sociologija Maksa Vebera 145
144
lje igraju neobično važnu ulogu u društvenom životu". I to nije ništa drugo nego »verovatnoća da će određena lica po
ne samo u moderno doba, već u svim epohama ljudske isto- slušati jednu zapovest određenog sadržaja« 20 . I pored svih
rije. Među društvenim činiocima kojima je Veber poklanjao prigovora koji se mogu staviti na račun navedenih odredaba,
najveću pažnju u svojim sociološkim proučavanjima izuzetno teško je poreći da je Veber ovde tačno uočio ono što je naj
mesto zauzimaju moć i vlast. U svim oblastima društvenog važnije. U krajnjoj liniji, bitna razlika između moći i vlasti
života, čak i u najintimnijim odnosima između ljudi, on je za- je u tome što se u prvom slučaju odnos gospodarenja i pot-
pažao prisustvo ovih činilaca. Za njega, ljudsko društvo se u
činjenosti uspostavlja čisto faktičkim putem, dok je u dru
krajnjoj liniji svodilo na odnose gospodarenja i potčinjeno-
sti. Očigledno, bilo bi teško pretpostaviti da se Veber intere- gom slučaju ovaj odnos utvrđen normativnim poretkom dru
sovao za problem prinude i fizičkog nasilja samo zbog toga štvene organizacije.
što je smatrao da se moderno kapitalističko društvo sve više Nije ovde mesto da se detaljno raščlanjava Veberovo shva-
razvija u pravcu koji ugrožava ličnu slobodu i ljudsko dosto tanje moći. Tačno je, nesumnjivo, da se moć sastoji u spo
janstvo. U stvari, njegovo interesovanje bilo je motivisano sobnosti da se utiče na ponašanje drugih, da se ona javlja u
dubljim, teorijskim razlozima. Ono je poteklo iz ubeđenja da najrazličitijim oblicima i da su gotovo svi društveni odnosi
su prinuda i fizičko nasilje najelementarnije i najrasprostra u izvesnoj meri prožeti prinudnom uzajamnošću. Isto tako,
njenije pojave društvenog života uopšte. tačno je da se sociologija ne može baviti proučavanjem svih
Pogledajmo kakvo značenje Veber pridaje pojmovima moć oblika u kojima se moć ispoljava. Utoliko je opravdano Ve
i vlast i razmotrimo analitičku vrednost njegovih odredaba. berovo nastojanje da moć oštro razgraniči od vlasti. Ali baš
Budući da se u savremenoj sociologiji sve doskora poklanjalo zbog toga što je ovo razgraničenje Veber izveo na tako strog
malo pažnje pitanjima društvene organizacije, tako da u toj način, treba naglasiti da je vlast, u stvari, samo jedan oblik
oblasti vlada prava zbrka 18 , razmatranje Veberovih odredaba moći. U slučaju vlasti, odnos gospodarenja i potčinjenosti
može biti isto toliko zanimljivo koliko i poučno.
ima institucionalnu podlogu: taj odnos regulišu izvesni nor
Najpre treba reći da se Veber nije zadovoljavao praznim mativni standardi koji imaju za sobom autoritet društvene
i neodređenim nagoveštajima; naprotiv, on je težio da posti organizacije. Drugim recima, to znači da je vlast institucio-
gne najveću mogućnu pojmovnu tačnost. U svom sistemu so nalizovana moć. Po tome se ona razlikuje od svih drugih obli
cioloških kategorija on je oštro odvojio moć od vlasti. Po ka moći, na primer od ekonomske moći, koja se osniva na
njemu, moć označava »svaki stepen verovatnoće da se na određenoj konstelaciji interesa, šteta je što Veber nije do
metne svoja volja u jednom društvenom odnosu uprkos otpo kraja shvatio da pojam moći predstavlja važnu kariku koja
ru, bez obzira na čemu počiva ova verovatnoća« 19 , dok vlast povezuje teoriju društvene strukture s teorijom društvene
17
organizacije.
To je dobro primetio Talcott Parsons, »Introduction«, Max
Weber: The Theory of Social and Economic Organization, Trans Pošto pojam vlasti zauzima središno mesto u Veberovom
lated by A. M. Henderson and Talcott Parsons (Glencoe, III.: The analitičkom aparatu za proučavanje društvene organizacije,
Free Press, 1947), str. 56.
18
ovde se valja zadržati malo duže na njemu. Naravno, ne u
Iz relativno oskudne sociološke literature, izdvaja se svojom tom cilju da bi se još jednom ponovilo ono što je Veber iz
vrednošću rad: Renate Mayntz, Soziologie der Organisation (Ham
burg: Rowohlt, 1963). Uz izlaganje u tekstu vidi i Robert Bier- ričito rekao, već da bi se pokazalo šta sve prećutno podrazu-
stedt, »The Problem of Authority«, Morroe Berger, Theodore meva njegovo shvatanje. Preglednosti radi, Veberovu odred
Abel and Charles H. Page (eds.). Freedom and Control in Modern
Society (New York: D. Van Nostrand Co., Inc., 1954), str. bu vlasti treba rastaviti na njene sastavne elemente i obja-
67—81.
19
Max Weber, op. cit., str. 28. 20
Ibidem, str. 28.
146 10* 147
21
sniti šta svaki od njih sadrži . Osnovni elementi na kojima onima koji su dužni da slušaju. Oblast u kojoj je kontrola
je Veber izgradio svoje shvatanje vlasti bili bi ovi: dozvoljena može biti uža ili šira; ali u svakom slučaju, ta
1. Vlast postoji samo u okviru društvene organizacije. oblast je tačno određena. Vlast se sastoji u izdavanju odre
Ona je bitno svojstvo organizovanih društvenih oblika, sve đenih upozorenja i određenih zabrana, što zavisi od prirode
jedno da li je u pitanju globalno društvo u celini ili neki nje društvene organizacije koja obezbeđuje njeno vršenje. Isto
gov uži deo (društvene grupe). Onde gde nema organizacije, tako, vlast se obraća određenim licima, onima koji zadovo
nema ni vlasti. Između difuznih kolektivnih društvenih obli ljavaju određene kriterijume, koji zauzimaju određene dru
ka koji se obrazuju u okviru društvene strukture ne postoji štvene položaje. Ona nema nikakvog uticaja na one koji su
odnos vlasti, mada postoji hijerarhijski odnos. Vlast podra- van organizacije.
zumeva hijerarhiju, ali svaka hijerarhija nije već samim tim
5. Vlast nameće, održava i štiti društvena organizacija. A
i vlast.
to znači da se neposlušnost vlasti kažnjava po određenom
2. Vlast je institucionalizovani odnos gospodarenja i pot- postupku. Nema vlasti koja nije sankcionisana. U krajnjoj li
činjenosti. Ona se osniva na normativnom poretku društvene niji, vlast se oslanja na prinudu, ć a k i kad je u pitanju do
organizacije, tako da nema nikakve veze s ličnim osobinama brovoljna organizacija, poštovanje vlasti je obavezno, a ka
učesnika u odnosu. Doduše, vršenje vlasti je retko kad oslo moli kad se za članstvo u organizaciji ne traži dobrovoljan
bođeno svih psiholoških primesa. U društvenom saobraćaju, pristanak. Vlast uvek sadrži u sebi element prinude, bez ob
pojedinci cene jedni druge ne samo s obzirom na to koliko zira na stepen moralne saglasnosti unutar same organizacije.
je njihovo ponašanje u skladu s onim što je propisano za od
Kao što se vidi, Veberovo shvatanje vlasti je mnogo du
ređeni položaj, nego i s obzirom na lične osobine onih koji
te položaje zauzimaju. Samo u idealnom slučaju, odnos vla blje nego što na jprvi pogled izgleda. Ono sadrži mnoga zapa
sti je potpuno obezličen. Ali uprkos tome, vlast uvek ima in žanja od trajnog značaja.
stitucionalnu podlogu: to je odnos između društvenih polo
žaja, a ne između ličnosti.
3. Onde gde postoji odnos vlasti, raspodela prava i dužno RACIONALNA, TRADICIONALNA I HARIZMATSKA VLAST
sti je obostrana. Od onih koji zauzimaju više položaje očeku
je se da pomoću naredbi, upozorenja ili zabrana kontrolišu Pitanje opravdanja vlasti zauzima važno mesto u Vebero-
ponašanje onih koji zauzimaju niže položaje (naravno u gra vom razmatranju društvene organizacije. I to ne sa filozof
nicama svoje nadležnosti), a od ovih poslednjih očekuje se skog, već u prvom redu sa sociološkog stanovišta. Po Vebe-
da usklade svoje ponašanje s onim što se od njih traži (na rovom mišljenju, odnos između onih koji imaju pravo da
ravno, ukoliko zahtev postavlja nadležan organ). Time se ho zapovedaju i onih koji su dužni da slušaju ima unutrašnju,
će da kaže da je vlast takav odnos u kome nema mesta ni subjektivnu stranu koju možemo razumeti. To što neko uspe-
ličnoj samovolji ni slepoj poslušnosti. šno utiče na ponašanje drugih još ne znači da postoji odnos
4. Vlast ima specifično obeležje. Za razliku od moći, koja vlasti. Za odnos vlasti je karakteristično upravo to što nor
se rasprostire difuzno, vlast se kreće u određenim granica mativni poredak društvene organizacije sankcioniše pravo
ma. Ona nikad ne znači uspostavljanje potpune kontrole nad zapovedanja i što učesnici u odnosu veruju u njegovu legi
timnost: oni koji vrše vlast smatraju da imaju legitimno
21
U izlaganju u tekstu, vidi Max Weber, op. cit., str. 603—612, pravo da naređuju, a oni koji se pokoravaju vlasti smatraju
Pored već pomenutog Bierstedtovog članka, vidi i Ralf Dahren- da je ta vlast sastavni deo normativnog poretka kome se du
dorf, op. cit., str. 166—167. Kao što ćemo videti u sledećem odeljku, guje poslušnost. Pod normalnim okolnostima, vera u legitim
Veberovo shvatanje vlasti sadrži izvesne elemente koji su speci nost vlasti je neprikosnovena i održavanje ove vere je jedno
fični samo za jedan tip vlasti — za onaj koji Veber naziva
racionalnom vlašću. od najmoćnijih sredstava kojim se obezbeđuje uspešno funk-
148 149
cionisanje društvene organizacije. Ali u periodima krize ova onih koji imaju pravo da zapovedaju i onih koji su dužni da
vera može biti uzdrmana, što izaziva dalekosežne posledice. slušaju. U razmatranju različitih tipova legitimne vlasti dr-
Ali na toj strani pitanja ne treba se dalje zadržavati. Ο žaćemo se Veberovog redosleda 23 . Kao što se moglo očekivati,
tome je već bilo reči u jednom ranijem odeljku. Ovde treba Veber najpre govori ο racionalnoj vlasti (polazeći od uvere-
samo reći da je Veber naknadno delimično izmenio svoje nja da vlast u modernom društvu ima mnoga karakteristična
shvatanje. Dok je ranije tvrdio da pojedinci mogu pripisati svojstva racionalnog tipa), pa zatim uvodi druga dva tipa vla
svojstvo legitimnosti jednom poretku na četiri načina — sti, nastojeći da ih što bolje odredi nasuprot onom prvom.
na osnovu tradicije, na osnovu afektivnog uvažavanja, na Racionalna vlast (koju Veber naziva i zakonskom vlaš
osnovu vere u njegovu apsolutnu obaveznost, ili na osnovu ću) 2 4 predstavlja specifičan pronalazak zapadne kulture. U
toga što je poredak uspostavljen po zakonskom postupku — tehničkom pogledu, to je najsavršeniji tip vlasti. U njoj je
on je naknadno našao da postoje samo tri načina opravda ovaploćena ideja apstraktne vladavine, to jest vladavine bez
nja vlasti. Po njemu, legitimna vlast može biti racionalna, ličnog zakona. Racionalna vlast počiva na opštim pravilima
tradicionalna ili harizmatska. Nije jasno kako treba razume- koja podjednako važe za sve koji zadovoljavaju određene kri-
ti ovo odstupanje 2 2 . Otkud samo tri čista tipa legitimne vlasti, terijume, bilo da su u pitanju oni s najvećim ovlašćenjima,
kad postoje četiri osnovna načina smisaone orijentacije u članovi upravnog aparata koji pomažu u vršenju vlasti ili obi
svetu kojima odgovaraju četiri načina opravdanja normativ- čni članovi društvene organizacije. Ova pravila utvrđuju
nog poretka? Simptomatično je da Veber ne kaže ništa ο to način upravljanja društvenim poslovima i oblast nadležnosti
me zašto je u svojoj shemi čistih tipova legitimne vlasti izo pojedinih upravnih organa. Racionalna vlast je opravdana sa
stavio četvrti tip društvenog delanja. Da li je time možda pre- mo ukoliko je vrši nadležan organ po utvrđenom postupku.
ćutno priznao da afektivno delanje (ukoliko je u pitanju obi Da bi jedna naredba bila punovažna, mora biti izdata u pisa
čno nagonsko reagovanje u kome nema ni traga od vredno- nom obliku. Racionalna vlast je trajan društveni oblik. Ona
sne racionalizacije) ostaje s one strane polja sociološkog in- podrazumeva odvajanje službene dužnosti od privatnih pos
teresovanja i da u okviru tipologije društvenog delanja ova lova i odvajanje javne svojine od lične svojine članova orga
kategorija ima čisto rezidualno značenje? nizacije. Vlast pripada pojedincima samo ukoliko zauzimaju
Pažljiv čitalac otkriće lako da Veberovi tipovi racionalne, određene položaje, ukoliko vrše određene službene dužnosti,
tradicionalne i harizmatske vlasti imaju idealnotipski status. ukoliko čine ono što im je stavljeno u nadležnost. Mimo toga,
Kao i svi drugi sociološki pojmovi, to su apstraktno-analiti- nosioci najviše vlasti i članovi upravnog aparata tretiraju se
čke konstrukcije koje treba da omoguće sociološko prouča kao obični građani. U privatnom životu, nema nikakve razlike
vanje konkretnih pojava. U stvarnosti nema čistih primera između njih i drugih članova organizacije, onih koji su dužni
nijednog od navedenih tipova vlasti. Mogu se naći samo takvi da slušaju. Ovi poslednji, koji su između sebe jednaki u prav
primeri koji manje ili više odgovaraju jednom od njih ili, što nom pogledu, pokoravaju se bezličnom pravilu, a ne licu koje
je još češći slučaj, koji predstavljaju mešavinu raznih tipova. izdaje konkretnu naredbu.
Inače, razlika između pojedinih tipova legitimne vlasti nije Racionalna vlast postoji kako u modernoj državi, tako i
samo u tome što im je osnov važenja različit (mada je to glav u privatnim kapitalističkim preduzećima i raznim dobrovolj
ni kriterijum), nego i u tome što je svakom od njih svojstven nim udruženjima, ukoliko raspolažu brojnijim upravnim apa-
odgovarajući način organizacije upravnog aparata i što se u
23
svakom od njih na bitno drukčiji način regulišu odnosi između Naravno, to nije neophodno. Mogućno je izmeniti redosled
izlaganja. Da bi pokazao kako Veber nije bio pristalica teorije
22
To nije uspeo da pokaže ni Johannes Winckelmann, Legiti unilinearnog društvenog razvitka, to je učinio Reinhard Bendix,
mität und Legalität in Max Weoers Herrschaftssoziologie (Tübin op. cit., str. 299, 22.
24
gen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1952), str. 31—39, iako je posve Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, str. 124—130,
tio dosta pažnje tom pitanju. 650—678.
150 151
ratom koji je hijerarhijski uređen. Racionalna vlast uzima može sastojati i od lica koja ne zavise od gospodara, već uži
oblik birokratske organizacije onda kad se pred nju postav vaju društveni ugled na osnovu vlastitog položaja (staleži).
ljaju obimni i složeni upravni zadaci. Veberovo shvatanje bi- To je slučaj u feudalnom društvu. U patrimonijalnom reži
rokratije izložićemo u sledećem odeljku. mu, vlast je samo prividno podeljena između gospodara i up
Tradicionalna vlast 25 se osniva na veri u svetost postojećih ravnog aparata. Budući da nema nikakvih garantija protiv
društvenih normi i ustanova. Uzima se da je obavezno živeti samovolje gospodara, članovi upravnog aparata su u svemu
onako kako se oduvek živelo. U ovom tipu vlasti, normativni potčinjeni njegovim naredbama. U tome je njihov položaj sa
poredak važi kao legitiman baš zbog toga što niko ne zna kad svim nalik na položaj ostalih podanika. Jer oni nemaju nikak
je i kako stvoren, a ne zato što ga je uspostavila nadležna vu određenu oblast delovanja koja bi im bila trajno stavljena
društvena instancija po propisanom postupku. Tradicionalna u nadležnost. Međutim, u feudalnom društvu postoji jasna
vlast je nepoverljiva prema svemu što nije osveštano dugo podela vlasti između gospodara i upravnog aparata. Na osno
trajnim upražnjavanjem. Čak i kad se uvodi neka novina u vu privilegije, koja po pravilu ima oblik ugovora, članovi up
društveni život, tvrdi se da je u pitanju nešto što je od dav ravnog aparata dobijaju pravo da obavljaju izvesne službene
nina bilo u važnosti, ali da je u međuvremenu palo u zaborav dužnosti. Razume se, oni se obavezuju na poslušnost gospo
i da se sada ponovo vraća na snagu. Tradicionalna vlast ne daru time što polažu zakletvu vernosti. Ali u okviru svoje pri
poznaje i ne priznaje nikakvo novo zakonodavstvo. U sistemu vilegije oni su zaštićeni od njegove samovolje. Po tome je fe
tradicionalne vlasti, pravo zapovedanja nije strogo odvojeno udalni oblik tradicionalne vlasti mnogo bliži racionalnom ti
od ličnosti. Isto tako, nema jasne razlike između privatne i pu nego patrimonijalan oblik, mada i ovaj poslednji ima iz
javne svojine. Odnos vlasti je pre difuzan nego specifičan. vesne elemente racionalne organizacije (stroga disciplina).
Oni koji imaju pravo da zapoveđaju odnose se prema onima Po Veberu 26 , razlika između patrimonijalne i feudalne vlada
koji su dužni da slušaju kao gospodari prema podanicima. vine je od bitnog značaja za sociologiju prebirokratske epohe.
Gospodari uživaju lični autoritet zahvaljujući položaju koji Poslednji tip legitimne vlasti je harizmatska vlast 27 . To je
su dobili u nasleđe. Podanici se pokoravaju naredbama gos vlast koja ne poznaje nikakva pravila, ni racionalno usposta
podara iz poštovanja prema ličnosti koja zauzima položaj os- vljena ni tradicionalna. Za razliku od prva dva tipa, koji pred
veštan tradicijom. Normativni poredak se sastoji od konkret stavljaju trajne oblike društvene organizacije i služe zadovo
nih pravila koja nejednako tretiraju različite kategorije ljudi. ljenju svakodnevnih potreba društva, harizmatski tip vlasti
Naredbe gospodara su legitimne ukoliko su u skladu s nor je izrazito prelazna pojava 28 . On se obično javlja u periodima
mativnim poretkom, ali postoji i oblast u kojoj gospodar mo krize, kad postojeći društveni poredak nije u stanju da zado
že da odlučuje prema svom nahođenju i milosti. volji izuzetne potrebe koje su naglo izbile u prvi plan. U iz-
U sistemu tradicionalne vlasti, upravni aparat igra daleko vesnom smislu, to je ono što ovom tipu daje revolucionarno
podređeniju ulogu nego u sistemu racionalne vlasti. Doduše, obeležje. Harizmatski vođa je uvek radikalno nastrojen: on
ne može se uopšteno reći da je njegova uloga beznačajna, stavlja pod pitanje postojeće društvene norme i ustanove ti
štaviše, u tom pogledu postoji bitna razlika između patrimo- me što ide do samog korena stvari. Harizmatska vlast se os-
nijalnog i feudalnog oblika tradicionalne vlasti. Na tradicio
nalnim osnovama, upravni aparat može biti organizovan na 26
Max Weber, »Die drei reinen Typen der legitimen Herr
dva načina. On se može sastojati od lica koja potpuno zavise schaft«, Preussische Jahrbücher, 187 (1922), str. 5.
27
od gospodara i zauzimaju određene položaje samo dotle dok Reč »harizma« potiče iz grčkog jezika i znači dar milosti,
uživaju njegovu naklonost (domaće sluge, rođaci, ljubimci). milošta. Kako sam Veber kaže, izraz »harizmatska vlast« upotre-
To je slučaj u patrimonijalnom režimu. Ali upravni aparat se bio je prvi Rudolf Sohm u jednom specifičnom konteksu, prou
čavajući pravo starohrišćanskih opština. Vidi Max Weber, Wirt
schaft und Gesellschaft, str. 124, 753—754.
28
25
Ibidem, str. 130—140, 679—723, 724—752. Ibidem, str. 140—168, 753—757.
152 153
niva na veri u izuzetna lična svojstva onoga koji polaže pravo odnos između nosioca harizme i njegovih pristalica pretvara
da bude vođa u stvarima koje ne trpe odlaganja, a tiču se se u institucionalni oblik gospodarenja i potčinjenosti. Pro
čitavog društva ili nekog njegovog užeg dela. Harizmatski vo ces obezličenja harizme može ići u dva pravca — u pravcu
đa može biti prorok, heroj, demagog ili bilo šta drugo. Spo uspostavljanja tradicionalnog ili racionalnog tipa vlasti.
redno je da li je misija vođe dobra ili rđava u vrednosnom
smislu. Važno je samo da on delom potvrđuje da raspolaže
izuzetnom snagom i natprosečnim sposobnostima. Njegova NAČELA BIROKRATSKE ORGANIZACIJE
vlast je nerazdvojno vezana za njegovu ličnost. On vlada samo
dotle dok je u stanju da nađe pristalice, to jest dok ljudi ve- U svakodnevnom razgovoru, izraz »birokratija« ima po
ruju da mu duguju poslušnost. Čim nema uspeha u stvari grdno značenje. Njime se žigošu pojave odugovlačenja, spo
koje se latio, harizmatski vođa gubi i poverenje svojih prista rosti i bezdušnosti u radu organa državne uprave ili nekih
lica. Napušten od njih, on gubi vlast. drugih društvenih organizacija. Tako, na primer, svaki pos
Po Veberovom mišljenju, harizmatski pokret je plod ko tupak zvaničnog predstavnika određenog društvenog položaja
lektivnog entuzijazma, mada je nosilac harizme uvek indivi koji vređa interese ili dostojanstvo građana naziva se biro
dualni vođa. Inače, nema nikakvih pravila koja regulišu od kratskim postupkom, a svako državno nadleštvo ili privred
nos između harizmatskog vođe i njegovih pristalica. Ovi pos- no preduzeće koje zapošljava veliki broj službenika, ali spo
ro i neuredno izvršava postavljene zadatke naziva se leglom
lednji nemaju ni nadležnosti ni privilegiju da čine ma šta na
birokratije. Po sebi se razume da Veberovo shvatanje biro-
svoju ruku i za svoj račun. S vremena na vreme, vođa im mo kratije nema nikakve veze s ovim popularnim shvatanjem.
že poveriti izvesne zadatke, ali on uvek može povući ovlaš- Izraz »birokratija« Veber ne upotrebljava u pogrdnom smi
ćenje koje je dao. Kao što se vidi, harizmatski tip ne zadovo slu. Pod birokratijom on podrazumeva najracionalniji oblik
ljava osnovne uslove definicije vlasti koju je sam Veber pos društvene organizacije ili, tačnije, takav društveni mehani
tavio. Budući da odnos između harizmatskog vođe i njegovih zam koji sistematski usklađuje rad velikog broja pojedinaca
pristalica ima prvenstveno psihološko značenje, pre bi se mo i s najvećim mogućnim uspehom ostvaruje postavljene zadat
glo reći da je ovde u pitanju odnos moći nego vlasti. Jer ni ke, svejedno da li u okviru državne uprave, vojske, privrede
kakvi institucionalni činioci ne nalažu i ne obezbeđuju pošto ili neke druge grane društvene delatnosti 3 0 . Po Veberovom
vanje naredbe harizmatskog vođe. Svakome je ostavljeno na mišljenju, za birokratiju je karakteristično upravo nešto obr
volju da vođu prizna ili da ga odbaci. Jedino pristalice mogu nuto od onoga što se u svakodnevnom razgovoru obično ima
negodovati protiv onih koji se drže po strani. Ali ova sankci na umu. U punom smislu reci, birokratija predstavlja najsa-
ja je potpuno neformalna. Situacija se iz osnova menja tek vršeniji način upravljanja društvenim poslovima. U pitanju
kad harizmatski pokret zadobije šire priznanje. U tom slu
30
čaju, vera u izuzetna lična svojstva vođe prestaje da bude Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, str. 650—678. Za
odlučujući činilac. Potreba za uspostavljanjem čvršće orga šire razmatranje sadašnjeg stanja u oblasti sociološkog prouča
vanja birokratije, vidi Robert Κ. Merton et al. (eds.), Reader in
nizacije dovodi do obezličenja2* harizme. Prvobitan čisto lični Bureaucracy (Glencoe, 111.: The Free Press, 1952). Odličan uvod,
sa podacima ο novijoj literaturi, predstavlja knjiga: Peter Μ.
29 Blau, Bureaucracy in Modern Society (New York: Random House,
Kad govori ο preobražaju harizmatske vlasti, Veber upotre 1956). Kod nas je o Veberovom shvatanju birokratije prvi pisao
bljava dva izraza. »Versachlichung des Charisma« i »Veralltägli- Eugen Pusić, »Idealni tip birokracije Maxa Webera i svojstva
chung des Charisma«. Ti izrazi nisu istovetni. Ima čak i neke racionalne uprave«, Sociologija, 1960/2, str. 80—92. Sasvim štur
suptilne razlike keju Veber nagoveštava pomoću njih. Izraz i neodređen prikaz Veberovog shvatanja daje i Jovan Đorđević,
»obezličenje harizme« nije doslovan prevod nijednog od pome- Ogled ο birokratiji i birokratizmu (Beograd: Kultura, 1962),
nutih izraza, mada u osnovi tačno izražava Veberovu misao. str. 19—22.
154 155
je skup izvesnih organizacionih principa koji omogućuju us- položaj nadgleda r a d onih koji zauzimaju neposredno niže
pešno obavljanje raznih društvenih delatnosti većih razmera. položaje. Nadzor uključuje i pravo postavljenja, unapređenja
Naravno, Veber misli na idealnotipski model birokratije, a ne i otpuštanja. Jedinstvo organizacije obezbeđuju opšta pravila
na prosečna svojstva konkretnih birokratskih struktura. koja utvrđuju odgovornost svakog člana organizacije i njiho
Kao konkretna društveno-istorijska tvorevina, birokratija ve međusobne odnose. Službeni poslovi se obavljaju na osno
nije nova pojava. U rudimentarnom obliku, ona je postojala vu pisanih dokumenata, i to u duhu formalističke bezličnosti,
u Egiptu i Kini (kao i u nekim drugim zemljama starog sve bez strasti i mržnje, nezavisno od ličnih sklonosti i simpatija.
ta), a izvesnih elemenata birokratske organizacije bilo je i u Ovo nezainteresovano prilaženje ogleda se kako u odnosu pre
rimskoj imperiji i vizantijskom carstvu. Ali u moderno doba, ma članovima organizacije tako i u odnosu prema klijentima.
birokratija dobija novo ruho i razvija mnoge svoje skrivene Nagrada za rad u organizaciji sastoji se u tačno utvrđenoj
mogućnosti. Naporedo s uspostavljanjem racionalnog prav plati (obično u novčanom obliku) sa izgledima na unapređe
nog poretka i racionalne vlasti uopšte, ona se javlja kao naj nje i starosno obezbeđenje (penzija). Podobnost za preuzima
viši izraz bezlične vladavine zakona. Zahvaljujući tome, ona nje određenih položaja u organizaciji ceni se prema stručnim
je u velikoj meri ubrzala društveni preobražaj i omogućila kvalifikacijama koje se po pravilu stiču dugogodišnjim školo
korišćenje tekovina industrijske revolucije. Od polovine 19. vanjem, a može se i proveriti nekim racionalnim postupkom.
veka, proces birokratizacije je uzeo daleko šire razmere nego Diploma ο položenom stručnom ispitu je bitan preduslov za
ikad ranije u prošlosti. U modernom društvu, birokratiju sre nameštenje, a često i za napredovanje u službi.
ćemo na svakom koraku; ona zauzima središno mesto u mre U okviru šireg razmatranja ο nastanku moderne države,
ži društvenih ustanova i prožima gotovo sve strane društve Veber navodi niz društveno-istorijskih uslova koji su podsta-
nog života. Utoliko, treba reći da je Veber dobro osetio u kli razvitak birokratije. 3 2 Pre svega, birokratija pretpostavlja
čemu je osnovni problem koji je istorija postavila na dnevni novčanu privredu i razvijen poreski sistem. To omogućuje re
red kad je prišao sociološkom proučavanju birokratije i bi dovno nagrađivanje članova organizacije u tačno utvrđenim
rokratskog načina upravljanja. iznosima. Doduše, ovo nije apsolutan uslov. Ima konkretnih
primera birokratske organizacije kod kojih se ne primenjuje
Po Veberu 31 , birokratska organizacija podrazumeva visok novčani oblik naknade za rad u organizaciji, već naknada u
stepen društvene podele rada. Svaki član organizacije zauzi naturi. Ali birokratska organizacija koja svoje članove nagra
ma određen položaj i ima tačno utvrđena prava i obaveze. đuje u naturi nije u stanju da održi disciplinu u organizaciji
To je ono što sačinjava njegovu službenu dužnost. Sfera slu niti da podstakne na predano vršenje poverenih dužnosti.
žbene dužnosti je strogo odvojena od sfere privatnih poslo Ovo zbog toga što se naknada u naturi obično dodeljuje ne
va. Različiti položaji u okviru organizacije povezani su na ta redovno i u neujednačenim iznosima. U takvoj situaciji, uvek
kav način da sačinjavaju strog hijerarhijski sistem viših i ni postoji opasnost da članovi organizacije prisvoje sebi pravo
žih stupnjeva vlasti. Svaki član organizacije koji zauzima viši da se po svom nahođenju obeštete za rad u organizaciji ili da
31 napuste posao. To pokazuje da je redovna plata, pogotovo
Dosledno svom osnovnom metodološkom uverenju, Veber
stvara idealan tip birokratije. To je izazvalo mnogobrojne nespo plata u novcu, važan element birokratske organizacije. Time
razume u vezi s mogućnošću upotrebe Veberovog modela u empi se postižu dve stvari: članovi organizacije dolaze u odnos pot
rijskom istraživanju. Na mogućnost da se idealnotipska obeležja pune ekonomske zavisnosti prema organizaciji u kojoj rade,
birokratije shvate kao kvantitativne promenljive ukazao je ne ali se u isti mah podstiču da savesno obavljaju svoju službe-
davno Stanley Η. Udy, Jr., »'Bureaucracy' and 'Rationality' in We
ber's Organization Theory: An Empirical Study«, American Socio 32
logical Review, Vol. 24, No. 6 (December, 1959), str. 791—795. Vidi Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, str. 655—660. Vidi
i Richard Η. Hall, »The Concept of Bureaucracy: An Empirical i Max Weber, Wirtschftsgeschichte, Aus den nachgelassenen
Assessment«, American Journal of Sociology, Vol. 69, No. 1 (July, Vorlesungen herausgegeben von S. Hellmann und M. Palyi (Mün
1963), str. 32—40. chen und Leipzig: Duncker und Humblot 1923), str. 289—300.
156 157
nu dužnost. Očigledno, plata u novcu je mnogo podesniji ob žbu jednog moćnog društvenog mehanizma koji raspolaže
lik naknade za rad u organizaciji nego plata u naturi. tim sredstvima. Zahvaljujući tome što se sredstva upravlja
S druge strane, proces birokratizacije je tesno povezan s nja sve više koncentrišu u rukama vladajuće manjine, biro
pojavom složenih i obimnih upravnih zadataka koji se teško kratska mašina raste i pojedinac sve više zavisi od nje.
mogu resiti bez angažovanja većeg broja pojedinaca. U sta Naporedo s razmatranjem opštih uslova koji podstiču pro
rom Egiptu, potreba za regulisanjem rečnih tokova i navod ces birokratizacije, Veber razmatra način funkcionisanja bi
njavanjem ogromnih površina uslovila je nastanak prve ve rokratske mašine. Mada je svestan toga da birokratija može
like birokratije u istoriji. U drugim zemljama je u istom služiti različitim ciljevima, on se malo zadržava na toj strani
pravcu delovala potreba za stvaranjem jake vojske koja se pitanja. Njega posebno interesuje samo instrumentalna racio
s uspehom može suprotstaviti spoljnjem neprijatelju, kao i nalnost birokratske organizacije. U tehničkom pogledu, biro
potreba za redovnim i sistematskim ubiranjem poreza. U no kratija nadmašuje sve druge oblike društvene organizacije,
vije vreme, proces birokratizacije je ubrzala potreba za stva kao što i mašinska proizvodnja nadmašuje sve druge oblike
ranjem jake centralne vlasti i održavanjem unutrašnjeg reda proizvodnje pomoću ručnog rada. Staviše, nijedna mašina na
i mira, kao i potreba za razvijanjem javnih službi i korišće- svetu ne radi tako uspešno kao ova ljudska mašina. U svom
njem tehničkih pronalazaka (naročito u oblasti transporta i izlaganju, Veber navodi čitav niz prednosti birokratskog na
poštanskog saopraćaja). U vezi s tim stoje i potrebe moderne čina upravljanja nad nebirokratskim. Najvažnije prednosti
kapitalističke privrede koja zahteva racionalno odmeravanje bile bi ove: tačnost, brzina, jednoobraznost poslovanja, po
poslovnog rizika i racionalno vođenje poslovnih knjiga. Na znavanje dokumenata, trajnost, predvidljivost, stroga potčinje-
ravno, Veber ne tvrdi da su ove potrebe automatski stvorile nost, ušteda na materijalnim i ličnim rashodima 3 4 . Sve je to
birokratiju kao sredstvo koje će ih zadovoljiti. On samo kaže mogućno samo zbog toga što birokratija obezličuje vršenje
da je postojanje tih potreba pomoglo u traženju takvog obli službenih dužnosti i što je svaka birokratska mera proraču
ka društvene organizacije koji omogućuje uspešno resavanje nata do krajnjih granica mogućnosti.
složenih upravnih zadataka velikih razmera. š t o se tiče društvenih i kulturnih posledica birokratizaci
U treću grupu društveno-istorijskih uslova spada ono što je, Veber je video mnogo dalje od svojih savremenika. Po nje
Veber naziva »koncentracijom sredstava upravljanja« 33 . Ovaj govom mišljenju, birokratija je najmoćnija sila koja niveliše
izraz podseća na jednu Marksovu misao kojoj Veber daje šire društvene i ekonomske razlike između ljudi. U prebirokrat-
tumačenje. U pitanju je jedan proces koji se javlja ne samo skoj eposi, vršenje upravnih funkcija bilo je privilegija imuć
u privredi nego i u državnoj upravi, vojsci i političkim stran nih i uglednih. Od položaja koji neko zauzima na jednoj od
kama, pa čak i u oblasti kulture. Usled kvantitativnog poras lestvica društvene hijerarhije zavisilo je kakvo će mesto do
ta i porasta složenosti društvenih potreba i zadataka, razne biti u upravnom aparatu. Međutim, birokratija je ukinula
društvene organizacije monopolišu sredstva za zadovoljava ove plutokratske privilegije i zavela upravu pomoću stručno
nje tih potreba i obavljanje pojedinih delatnosti. Pojedinac kvalifikovanih i plaćenih činovnika, bez obzira na njihov dru
više nije u stanju da se slobodno bavi svojom profesional štveni i ekonomski položaj 35 . Pored toga što je nivelisala dru
nom delatnošću, jer to premašuje njegove finansijske moguć štvene i ekonomske razlike, birokratija je unela i dalekosežne
nosti. U modernom društvu, radnik je odvojen od sredstava promene u sistem obrazovanja i vaspitanja. Umesto ljudi sta
državne uprave, član stranke od sredstava za vođenje politi rog kova, koje pokreću lične simpatije i naklonosti, birokra
ke, naučnik od sredstava naučnog istraživanja, i tako dalje. tija traži objektivne stručnjake koji su u ljudskom pogledu
Ta sredstva prisvajaju razne društvene organizacije, naročito nezainteresovani. Zbog toga je ona razgranala mrežu vaspit-
država. Na taj način, pojedinac je prinuđen da se stavi u slu-
34
Ibidem, str. 660—661.
35
33
Wirtschaft und Gesellschaft, str. 665—666. Ibidem, str. 666.
158 159
nih ustanova u kojima se mnogo veća važnost pridaje nauci štvene organizacije. To je sasvim u skladu s njegovim osnov
i tehnici nego filozofiji i klasičnoj literaturi. Uopšte uzev, bi- nim uverenjem da u ljudskim odnosima nema ničeg što bi
rokratija pretpostavlja stručno znanje humanističkom obra bilo imuno prema promeni i da svaka društvena ustanova
zovanju. Ideal birokratske epohe je stručnjak za određenu nosi u sebi klice vlastite propasti". Najdalje u tom pravcu
vrstu posla, a ne svestrano razvijena ličnost. Veber je otišao prilikom razmatranja harizmatske vlasti, ma
U mnogo čemu, Veberovo shvatanje birokratije je prožeto da i u njegovim izlaganjima o tradicionalnoj i racionalnoj
36
funkcionalnim načinom mišljenja . Mada izričito ne kaže vlasti, naročito u onim delovima koji se odnose na moderno
ništa što bi potvrđivalo taj zaključak, Veber daje jedno izra kapitalističko društvo, ima dosta elemenata koji upućuju na
zito funkcionalno objašnjenje birokratskog načina upravlja tu stranu pitanja. Koliko god da je često naglašavao trajnost,
nja. To se vidi po tome što on, u krajnjoj liniji, nastoji da nezamenljivost i neuništivost birokratske mašine, Veber je
pokaže kako pojedini elementi birokratske organizacije do dobro znao da vera u legitimnost racionalne vlasti može biti
prinose njenom održavanju i omogućuju njeno uspešno funk- dovedena u sumnju i da se između različitih društvenih sna
cionisanje. Ali upravo zbog toga što Veber ima na umu ideal- ga vodi stalna borba oko toga ko će zagospodariti ovom ma
notipski model birokratije a ne prosečna svojstva konkretnih šinom. Utoliko, njemu je bilo jasno da i birokratska organi
birokratskih struktura, njegovo shvatanje je nepotpuno i ne zacija može pretrpeti znatne promene, uprkos tome što je
dovoljno iskustveno zasnovano, štaviše, ono stvara pogrešan bio duboko ubeđen da se ne može uništiti.
utisak da je birokratska organizacija mnogo čvršća nego što Kao što smo ranije već videli, harizmatska vlast je izra
je to stvarno slučaj i da svi elementi te organizacije podjed zito revolucionarna sila. Najpogodnije tlo za širenje harizmat-
nako unapređuju njenu efikasnost. Ipak, bilo bi pogrešno skog pokreta jeste stanje društvene anomije (u smislu poz
misliti da se Veber interesovao samo za čisto formalnu stra nate Dirkemove odredbe). Kad vera u legitimnost postojeće
nu birokratske organizacije, da je potcenjivao važnost ispiti vlasti oslabi i kad se postojeći društveni poredak pokaže ne
vanja raznih manje ili više postojanih ali zvanično neprizna sposobnim da zadovolji izuzetne potrebe koje su naglo izbile
tih odstupanja od formalnih zahteva i da je imao malo razu- u prvi plan — svejedno da li je u pitanju poredak osveštan
mevanja za unutrašnje suprotnosti koje razdiru birokratsku tradicijom ili poredak uspostavljen po zakonskom postupku
strukturu. U tom pogledu, on je bio mnogo više realistički — onda uvek postoji mogućnost obraćanja harizmatskom
nastrojen od mnogih savremenih funkcionalista. Ali ta pita vođi. U situaciji psihološke napetosti i nesigurnosti, koja pra
nja ne možemo ovde opširno pretresati. U jednom specifič ti proces društvene dezorganizacije, stvara se uverenje da je
nom kontekstu, o njima će ukratko biti reci u sledećem samo ličnost izuzetne snage i natprosečnih sposobnosti u sta
odeljku. nju da pokaže izlaz iz krize i da obnovi društveno jedinstvo.
Ali budući da harizmatska vlast ima psihološke korene i da
se u potpunosti svodi na odnos između konkretnih ličnosti,
UZROCI DRUŠTVENIH PROMENA Veber je s pravom tvrdio da se ona može održati na duže
vreme i postati podloga trajnog poretka samo ukoliko radi
Svoje shvatanje društvene organizacije Veber je protkao kalno izmeni svoju unutrašnju strukturu.
mnogobrojnim zapažanjima o uzrocima društvenih promena. Proces pretvaranja harizmatske vlasti od jednog čisto lič
Mada nigde nije na sistematski način utvrdio šta je to što nog odnosa u institucionalan odnos gospodarenja i potčinje-
ljudsko društvo goni napred, to jest koji uzroci izazivaju dru nosti počinje čim harizmatski pokret zadobije veliki broj
štveno kretanje i menjanje, on je posvetio mnogo pažnje pristalica, dakle čim stekne izglede na trajno održavanje i
unutrašnjim izvorima nestabilnosti u različitim tipovima dru- suoči se s praktičnim pitanjima svakidašnjice. Po Veberu,
37
36 To je primetio i Peter M. Blau, op. cit., str. 32—33. Slično i Talcott Parsons, op. cit., s0r 84.
164 165
ni nameravao da uradi. Smatrao je da se to mora prepustiti zacija priprema teren za novu vrstu ropstva. Otuđena od čo
istoričarima, a da je zadatak sociologa samo da stvori pode veka kome treba da služi, ona lako prelazi u neki oblik tra
sne pojmove koje u tom cilju treba upotrebiti. dicionalizma, bilo neposredno ili posredstvom nekog hariz-
Ο unutrašnjim suprotnostima i razvojnim tendencijama matskog pokreta. U svojim političkim člancima Veber je jasno
racionalne vlasti Veber je takođe rekao niz važnih stvari. Mo predočio mogućnost otvorene reakcije na liberalne i demo
žda čak mnogo važnijih, dubljih i originalnijih nego ο uzro kratske ustanove modernog evropskog društva 4 4 .
cima i procesima transformacije harizmatske i tradicionalne Iz razumljivih razloga, ovde neće biti reči ο Veberovoj
vlasti. U celini i u pojedinostima, Veberovo razmatranje ra kritici konkretnih prilika u Nemačkoj krajem prošlog i po
cionalne vlasti u kretanju je puno mračnih naslućivanja. Ako četkom ovog veka, iako ova kritika u mnogo čemu predsta
se ima na umu da se u svom izlaganju Veber usredsređuje vlja obrazac realističkog političkog rasuđivanja. Možemo
na moderno kapitalističko društvo, onda je to lako razumeti. samo uopšteno reći da je Veberovo razmatranje društveno-
Naravno, Veber ne proriče neizbežnu propast zapadne kul -istorijske situacije u periodu pred i neposredno posle prvog
ture. Ali on jasno uočava pravac kretanja i upozorava na opa svetskog rata duboko antropološki zasnovano. Ali, bilo bi po
snosti koje prete. grešno zaključiti da Veber žali modernog čoveka zbog toga
Po Veberovom mišljenju, racionalna vlast je jedna dina što ga društvo prisiljava da se specijalizuje za određenu vrstu
mička sila koja stalno stvara nešto suprotno onome što želi delatnosti i što mu uskraćuje mogućnost da svestrano razvije
da stvori. Kao i prethodna dva tipa vlasti, i ona nosi u sebi sve svoje potencijalne sposobnosti. Veberovo shvatanje čoveka
klice vlastite propasti. Mada predstavlja najviši proizvod čo- ne uključuje u sebe ideal svestrano razvijene ličnosti. Po Ve-
vekove težnje da se oslobodi od mnogostrukih tradicionalnih beru, suštinu ljudske prirode čine razum i sloboda. U skladu
stega i okova i da sve društvene ustanove prilagodi svojim s tim, Veber zahteva od čoveka samo dve stvari: da sebi raz
potrebama i mogućnostima, racionalna vlast je u isti mah i jasni šta hoće i može i da preuzme odgovornost za ono što
najveća prepreka na putu čovekovog oslobođenja. 43 štaviše, čini. Za Vebera je suprotnost između čoveka i stručnjaka re
ona neizbežno vodi u birokratski apsolutizam. Najdublji uz levantna samo ukoliko otežava ispunjenje ovih zahteva. Ina
rok nestabilnosti racionalne društvene organizacije Veber vi če, Veber je bio duboko ubeđen da u modernim uslovima
di u tome što ona razbija jedinstvo i celovitost ličnosti, što čovek mora biti stručno obrazovan i da može stvoriti nešto
odnose između konkretnih ljudi svodi na odnose između ap veliko samo ako se sav preda svojoj profesionalnoj delatno
straktnih društvenih položaja i što usađuje osećanje nesigur sti. »Puritanac je hteo da bude čovek od poziva, mi to moramo
nosti i bespomoćnosti u ljudske duše. Drugim recima, Veber biti«, kaže Veber u svojoj studiji Protestantska etika i duh
tvrdi da onaj isti element racionalne vlasti koji omogućuje kapitalizma. U ovim recima ima mnogo više herojskog po
njeno uspešno delovanje — to jest stroga podela rada i oštro tvrđivanja nego sentimentalne rezignacije. Budući i sam dete
odvajanje sfere službene dužnosti od sfere privatnih interesa
— ugrožava same temelje na kojima ta vlast počiva. Jer upra 44
To donekle podseća na gledište koje je izneo Osvald Spen
vo time što do kraja produbljuje suprotnost između čoveka gler u svom čuvenom delu Propast Zapada, mada je sličnost iz
i stručnjaka, što čoveka poistovećuje s njegovom delimičnom među Veberovog i špenglerovog shvatanja mnogo manja nego
što na prvi pogled izgleda. Ο Veberovom odnosu prema Špengleru
funkcijom u društvenoj podeli rada i što od svih svojih čla vidi Marianne Weber, Max Weber,: Ein Lebensbild (Tübingen:
nova zahteva da precizno izvršavaju dužnosti čiji dublji smi J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1926), str. 685—686. Vidi i H. Stuart
sao ne poznaju i ne razumeju, racionalna društvena organi- Hughes, Consciousness and Society: The Reorientation of
European Social Thought 1890—1930 (New York: Vintage Books,
43
1961), str. 332—333.
Na to pitanje Veber se stalno vraća u svojim političkim 45
Max Weber, »Die protestantische Ethik und der Geist des
člancima. Vidi naročito Max Weber, »Parlament und Regierung Kapitalismus«, Gesammelte Aufsätze Jtur Religionssoziologie, I
im neugeordneten Deutschland«, Gesammelte politische Schrif (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, 1920), str. 203.
ten (München: Drei Masken Verlag, 1921), str. 126—260.
166 167
modernog doba, Veber smatra da je stručno obrazovanje ne je sveopšta racinalizacija i birokratizacija društvenog života
ophodna pretpostavka svake stvaralačke delatnosti i društve neizbežna, besmisleno je verovati da socijalizam može unapre-
nog napretka uopšte. U stvari, Veber je sa zabrinutošću gle diti stvar čovekovog oslobođenja. Covekova sudbina u dru
dao na proces sveopšte racionalizacije društvenog života samo štvu je zapečaćena. U tom pogledu, sasvim je nevažno da li
zbog toga što je smatrao da birokratija guši čoveka, spre je privreda organizovana na kapitalističkoj ili na socijalistič
čava ga da živi kao racionalno biće i pretvara u stvar, u auto koj osnovi.
mat bez svesti i odgovornosti. Svoja zapažanja ο socijalističkom društvu Veber je izneo
Saznanje da je sve potpunija birokratizacija društvenog sasvim ukratko, u nekoliko jednostavnih, ali smelih poteza.
života neizbežna i da u budućnosti nema nikakvih izgleda za Kao da je strahovao da time zalazi u oblast vrednosti i vred-
radikalan društveni preobražaj provejava kroz čitavo Vebe- nosnih sudova. To je sasvim u skladu s njegovim shvatanjem
rovo delo. ο prirodi i zadacima sociologije. Držeći se metodoloških prin
cipa do kojih je došao na početku druge faze svog stvaranja,
Veber je smatrao da se budući tok društvenog razvitka ne
BIROKRATIJA, KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM može tačno i do tančina predvideti i da u nauci nema mesta
nekontrolisanoj igri mašte. U okviru sociološkog proučavanja
Ostaje još jedno pitanje koje treba spomenuti uz Vebe- postojeće društvene stvarnosti mogu se samo u najopštijim
rovo shvatanje birokratije. To pitanje je danas naročito akut crtama predočiti tendencije razvitka s obzirom na odnos iz
no, a tiče se položaja birokratije u socijalističkom društvu. među različitih društvenih snaga koje dejstvuju u određenoj
Mada je živeo u vreme kad je socijalizam kao društveno-eko- istorijskoj situaciji. I to je sve. Po Veberovom mišljenju, bu
nomski sistem bio tek na pomolu, Veber je išao daleko ispred dućnost se ne sastoji u običnom ponavljanju prošlosti, već u
događaja. Na raznim mestima u svom delu Privreda i društvo, odlučivanju za jednu od postojećih alternativa. Nepoverljiv
u mnogim svojim političkim člancima i, naročito, u jednom prema metafizici svake vrste, Veber nije verovao u nužne za
predavanju koje je održao 1918. godine u Beču,46 on je izrazio kone društvenog razvitka. Bilo mu je sasvim tuđe i neprihvat
sumnju u mogućnost ukidanja birokratije u socijalističkom ljivo Hegelovo shvatanje koje slobodu svodi na saznanje to
društvu. Čak je tvrdio da će birokratske tendencije još više božnje istorijske nužnosti. Smatrao je da se sloboda sastoji
ojačati u socijalizmu i da će u tom novom društvu birokra u samoodređenju. Biti slobodan, znači moći birati. Naravno,
tija trijumfovati nad čovekom. Po njegovim recima, socijali Veber nije mislio da čovek slobodno stvara i same alternative.
zam može doneti samo »diktaturu birokratije« a ne »diktaturu Sloboda izbora je ograničena istorijskim okvirima. Ne može
proletarijata«. se bilo šta učiniti u bilo koje doba. U svakom društvu postoje
Ovim skeptičkim stavom prema krajnjem ishodu socija određene tendencije koje ograničavaju polje mogućnih alter
lističkog eksperimenta koji je upravo pred njegovim očima za nativa. U modernom društvu, to polje je sasvim usko. Prak
počinjao u Sovjetskom Savezu, Veber je do krajnjih konse- tično ne postoji nikakva mogućnost za slobodan izbor i efika
kvencija razvio svoje pesimističko shvatanje društva i ljud sno ljudsko delovanje u širim društvenim razmerima. U tom
ske istorije. Njegova osnovna teza mogla bi se formulisati ova smislu treba razumeti Veberovu tvrdnju da budućnost pri
ko: čovek ne može rastočiti okove koje je sam sebi pripre pada birokratiji.
mio, ni u bližoj ni u daljoj budućnosti. Ili još tačnije: pošto Ali, čime Veber obrazlaže svoju tvrdnju da će birokratija
46
i birokratski način upravljanja produžiti svoj vek i u budu
Max Weber, »Der Sozialismus«, Gesammelte Aufsätze zur ćem socijalističkom društvu? Zašto u socijalizmu moraju ja
Soziologie und Sozialpolitik (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Sie
beck, 1924), str. 492—518, naročito str. 508. čati birokratske tendencije?
168 169
Odgovor ne treba tražiti daleko. To Veberu, 47 socijalizam Kao što se vidi, Veber je, u stvari, stavio socijalizam na
pre svega karakteriše planska privreda u uslovima društvene istu liniju s državnim kapitalizmom. Mada je dobro znao da
svojine nad sredstvima za proizvodnju. U tome je bitna raz se pod socijalizmom mogu razumeti različite stvari, on je mi
lika između socijalizma i kapitalizma. U kapitalističkom priv slio samo na jednu varijantu socijalizma koja je vrlo bliska
rednom poretku vlada zakon slobodnog tržišta. Čitava privre državnom kapitalizmu, ali koja ima malo veze s Marksovim
da se nalazi u rukama privatnih kapitalista preduzetnika. Kao shvatanjem budućeg društva. Praktično ostvarenje socijali
vlasnici sredstava za proizvodnju, kapitalisti pribavljaju po stičkih načela Veber je vezivao za proširenje državnih funk
trebne sirovine, iznajmljuju tuđu radnu snagu i na svoj rizik, cija u oblasti privrede. Koliko god da je on na taj način
a u nadi da će steći dobit, proizvode određenu vrstu robe ko umnogom tačno predvideo budući tok događaja — i to ne sa
ju prodaju na tržištu. U privrednom poretku koji se zasniva mo u pogledu onoga što se dogodilo u mnogim kapitalističkim
na socijalističkim načelima nema slobodnog tržišta niti se pri zemljama posle njegove smrti, već i u pogledu onoga što se
vredna delatnost obavlja s izgledima na ličnu dobit. Nasuprot događalo u socijalističkom svetu u doba Staljinove vladavine
privatno-kapitalističkom načinu zadovoljavanja ekonomskih — time nisu iscrpene sve mogućnsoti. Ukratko, treba reći da
potreba, socijalizam uspostavlja društvenu svojinu i plansku je Veberovo shvatanje nepotpuno. Da je imao prilike da se
privredu. U krajnjoj liniji, to znači da država uzima u svoje upozna s raznolikim iskustvom socijalističke prakse u perio
ruke sredstva za proizvodnju i sama postaje kapitalist predu- du posle drugog svetskog rata, možda bi on u izvesnim tač-
zetnik. Na taj način se odstranjuje konkurencija između pri kama drukčije mislio o tome šta nas čeka u budućnosti. U
vatnih kapitalista i zavodi strogi red u privredi. svakom slučaju, bilo bi neumesno prebacivati Veberu da je
Međutim, ukidanjem privatne svojine nad sredstvima za bio zaslepljeni neprijatelj socijalizma i radničkog pokreta
proizvodnju i uspostavljanjem planske privrede ne postiže se uopšte. Isto tako, bilo bi pogrešno misliti da mu je neprija
ništa. Pre svega, radnik i dalje ostaje odvojen od sredstava za teljski stav prema socijalizmu zamaglio pogled. U velikoj rne-
proizvodnju. On ne može postati vlasnik ni rudnika, ni visokih ri, njegova vizija budućnosti se surovo obistinila, štaviše,
peći, ni železnica, ni fabrika. Niti to može postati neka udru može se reći da je Veber dao dosta korisnih podsticaja za
žena grupa radnika. Tako nešto je nemogućno već zbog pri razmišljanje o mestu i ulozi birokratije u socijalističkom dru
rode moderne tehnike. 4 * Položaj radnika nije bitno izmenjen štvu.
time što nad njim stoji državni funkcioner umesto privatnog Ali, time još nismo došli do kraja. Kad bi se sve što je Ve
kapitalista. Može se čak s pravom pretpostaviti da će nje ber rekao na temu čovek u modernom društvu svelo na for
gov položaj biti samo otežan kad država preuzme rukovođenje mulu: društveni razvitak nezadrživo ide u susret diktaturi bi
privredom. Jer protiv države se ne može štrajkovati. S druge rokratije, to nas ne bi moralo mnogo potresti. U tom slučaju,
strane, plansko rukovođenje privredom zahteva ogromno po Veberovo sociološko shvatanje bilo bi bledo, siromašno, bez
većanje upravnog aparata. Bez stručno obrazovanog činov- snage. Njemu bi nedostajala filozofska poenta. Međutim, ono
ništva, država ne može zavesti red u privredi. Ako privredu ima baš jednu takvu poentu.
prepusti diletantima, nastaće haos i dezorganizacija. Prema U čemu je, dakle, pravi smisao Veberove sociologiie?
tome, ukoliko ekonomske potrebe uopšte hoće da zadovolji Besumnje. Veber je bio pesimist. Po njegovom mišljenju,
na racionalan način, socijalizam mora zadržati birokratiju. A čovekov položaj je beznadežan, kako u kapitalističkom tako
ukoliko u tome hoće da bude još racionalniji od kapitalistič i u socijalističkom društvu. Nema izlaza na širem društvenom
kog sistema, on mora do kraja razviti birokratske tendencije. planu. Napredovanje i pobedonosno širenje birokratije se ne
Tu nema drugog izbora. može zaustaviti. Ali iako je bio ubeđen da je sve potpunija
racionalizacija i birokratizacija društvenog života neizbežna,
47
Ibidem, str. 500. Veber se stalno pitao: može li se nekako pomoći čoveku koji
48 Ibidem, str. 499. je osuđen da živi pod pritiskom moćne birokratske mašine?
170 171
Može li se bar donekle spasti ono što je najveće i najplemeni koji se grčevito drže svog malog društvenog položaja i teže
tije u ljudskoj prirodi? Koliko su ta pitanja zaokupljala nje da se domognu nešto većeg. Kao i u egipatskim papirusima,
možete videti kako ova pojava igra sve veću ulogu u našem
govu misao i podsticala njegovo naučno stvaranje najbolje
upravnom sistemu i, naročito, među našim današnjim studen
pokazuje jedno mesto iz onog čuvenog govora koji je on odr
tima, koji su izdanak tog sistema. Ova strasna čežnja za bi
žao u Udruženju za društvenu politiku još 1909. godine. U tom
rokratijom, koju su danas mnogi ispoljili, navodi čoveka na
govoru, Veber je upečatljivo izneo svoje humanističko stano
očajanje. Kao da bi demon bojažljivosti — s kojim Nemac i
vište. Pošto je ovo mesto vrlo važno, navešćemo ga u celini: 49
inače najbolje ume da izađe na kraj — trebalo sam da drži
»Zamislite posledice onog procesa sveopšte birokratiza- kormilo politike u svojim rukama. I kao da bi trebalo da se
cije i racionalizacije koji nam se već približava. U privatnim svi mi namerno preobrazimo u ljude koji osećaju potrebu za
preduzećima velike industrije, kao i u svim drugim privrednim poretkom i ničim drugim sem za poretkom, koji postaju ner
preduzećima koja su organizovana na moderan način, na sva vozni i preplašeni kad taj poredak za trenutak popusti i koji
kom koraku susrećemo racionalnu računicu. Pomoću nje se su bespomoćni kad se iščupaju iz potpune prilagođenosti tom
svaki radnik pretvara u jedan točkić ove mašine i sve više in poretku. Da u svetu sve više preovlađuje takav tip ljudi — to
timno priprema da se tako i oseća i da se samo pita može li je pravac u kome se već krećemo. Ali glavno pitanje nije u
od tog malog točkica postati malo veći. Uzmite za primer au tome kako možemo pomoći i ubrzati taj razvitak, već šta mo
toritativnu vlast države ili opštine u monarhijskom obliku žemo suprotstaviti ovoj mašini da bismo spasli ostatak čo-
vladavine. To živo podseća na stari Egipat, koji je od vrha do večanstva od ovog rasparčavanja ljudske duše, od ove apso
dna bio prožet ovim duhom »malih službenih položaja«. Do lutne prevlasti birokratskih životnih ideala.«
dana današnjeg nije postojala birokratija koja bi se mogla Doduše, Veber ne odgovara izričito na pitanje koje je sebi
porediti s birokratijom u starom Egiptu. To je jasno svakome postavio. On nigde ne kaže kako se čovek može odupreti bi
ko poznaje istoriju upravnog sistema u starom svetu. Isto rokratskoj mašini. Jasno je tek toliko da je on pomišljao na
tako, jasno je da danas nezadrživo idemo u susret jednom strogo individualan otpor izdvojenih i neorganizovanih poje
razvitku koji je sasvim nalik na ovaj uzor, izuzev što se za dinaca. Mogućnost na koju Veber ukazuje ima protestantsko
sniva na drugim temeljima, na temeljima koji su u tehničkom obeležje. U otuđenom svetu, čovek treba da živi ponosno i pr
pogledu savršeniji, koji su mnogo više racionalni i mehanički. kosno. A čitavim njegovim bićem treba da struji patos etike
Pitanje koje nas interesuje nije u tome: kako se može izme- odgovornosti. Nejasno je, međutim, koliko je Veber verovao
niti tok ovog razvitka? — jer to se ne može učiniti, već: šta da je ova mogućnost dostupna svima i da li bi svaki prosečan
će iz toga proisteći? Mi rado priznajemo da se na čelu našeg čovek mogao imati uspeha u takvom nastojanju. To pitanje
upravnog aparata nalaze časni i daroviti ljudi i da uprkos svim je ostalo čak i bez odgovora između redova. Teško je pretpo
izuzecima ti ljudi imaju izgleda da se uzdignu u činovničkoj staviti da je to bila gola slučajnost. Uostalom, ranije je već
hijerarhiji, baš kao što i univerziteti (uprkos svim izuzecima) rečeno zašto je Veber propustio da napiše svoju filozofsku
pružaju mogućnost za selekciju darovitih. Ali ma koliko bila oporuku. Ovde možemo dodati nekoliko završnih napomena.
strašna pomisao da bi svet jednom mogao biti naseljen samo Po Veberu, čovek se ne srne skrušeno prikloniti sudbini. On
profesorima — morali bismo pobeći na pusto ostrvo kad bi joj se mora privremeno potčiniti samo zato da bi je u sebi
se tako što dogodilo — još strasnija je pomisao da svet treba trajno savladao. Usred one ljušture od čelika koju je sam oko
da bude naseljen samo onim malim točkićima, malim ljudima sebe sagradio, čovek se mora boriti za svoje dostojanstvo. Kao
pojedinac, i to baš kao stručnjak koji se sav predaje svom
49
Max Weber, »Debattenrede über 'Die wirtschaftlichen Unter pozivu, on može probiti mrežu sveopšte zavisnosti i potčinje-
nehmungen der Geimeinden'«, Gesammelte Aufsätze zur Soziolo nosti i održati jedinstvo svoje ličnosti. Potrebno je samo da
gie und Sozialpolitik (Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck, bude odlučan i istrajan u tome. U svakom konkretnom slu-
1924), str. 413—414.
173
172
čaju, čovek mora znati šta hoće i može i mora preuzeti na se
be odgovornost za ono što čini. Pitanje odgovornosti je od
presudne važnosti. 50 Jedno je odgovornost koju neko oseća
prema organizaciji čiji je član a s obzirom na službu koju u
njoj vrši. To je odgovornost ropskih duša koje su potpuno
prilagođene birokratskoj mašini. Drugo je odgovornost koju
neko oseća pred samim sobom za svoju stvar. To je odgovor
nost herojskih priroda. Samo ova poslednja vrsta odgovorno
sti omogućuje život dostojan čoveka u uslovima sveopšteg otu
đenja.
50
Uz ovo i dalje vidi Gesammelte politische Schriften, str.
154. Vidi i Karl Löwith, »Max Weber und Karl Marx«. Archiv für
Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, 67 (1932), str. 91—98.
174
I. NAUKA I POLITIKA1
NAUKA KAO POZIV
180 181
liko sa više savesti izbegava da svojim slušaocima nametne roci preuzmu njegovu ulogu u vašim slušaonicama. Na taj
način možete postići samo jedno: pokazaćete da uopšte ni
ili sugeriše svoj sopstveni stav.
ste shvatili pravo značenje one sudbinske činjenice koju sam
Shvatanje koje vam ovde iznosim polazi od osnovne či
maločas pomenuo — da danas nema proroka koga mnogi iz
njenice da život, sve dok ostaje u sebi i dok se posmatra iz
naše najmlađe generacije tako željno iščekuju. Unutrašnjim
njega samog, poznaje samo večnu borbu između bogova. Ili,
interesima jednog čoveka koji je stvarno religiozno muzika
rečeno neposredno, ovo shvatanje polazi od toga da postoji
lan nikad se ne može učiniti usluga time što će se od njega
nepomirljiva borba između različitih krajnjih mogućnih sta
i drugih prikriti ona osnovna činjenica da mu je suđeno da
novišta prema životu i da se između njih mora birati. Da li
živi u doba u kome nema ni bogova ni proroka ili time što će
pod takvim okolnostima nauka može postati za nekog poziv
mu se u zamenu ponuditi proroštvo sa katedre. Izgleda mi
kojim je vredno baviti se i da li je ona sama objektivno po
da bi se protiv toga moralo pobuniti njegovo religiozno
ziv vredan uvažavanja, to je opet vrednosno pitanje ο kome
čuvstvo.
u univerzitetskoj slušaonici ne može biti govora. Jer potvr
A sad, vi možete reći: Ali kakav stav treba zauzeti prema
dan odgovor je pretpostavka da bi se ovde uopšte moglo uči
činjenici da postoji teologija i da ona polaže pravo da bude
ti. Ja lično potvrdno odgovaram na to pitanje već svojim ra
nauka. Nemojmo se mnogo paštiti oko odgovora. Doduše,
dom, ali i sa stanovišta koje mrzi intelektualizam kao najgo
teologija i dogme ne postoje svugde, ali ipak njihovo posto
reg đavola, kao što to danas čini i omladina (ili samo uobra-
janje nije vezano samo za hrišćanstvo. Idući natrag u pro
žava da čini). Jer u tom slučaju za ovu omladinu važi reč:
šlost, možemo ih naći u vrlo razvijenom obliku i u islamu,
»Razmisli dobro, đavo je star, treba ostariti da bi ga se mo
maniheizmu, gnozi, orfizmu, parsizmu, budizmu, hinduistič
glo razumeti.« Tu se ne misli na starost u smislu krštenice.
kim sektama, taoizmu i Upanišadama i, naravno, u jevrej-
Reč je samo ο tome da onaj kome je stalo da izađe na kraj
stvu. Razume se, stepen njihovog sistematskog razvitka je
s tim đavolom ne sme pobeći od njega, što danas mnogi rado
vrlo različit. Nije nimalo slučajno što je zapadno hrišćanstvo
čine. Jer đavolji putevi se moraju najpre do kraja obuhvatiti
— za razliku od onoga što imaju Jevreji — razvilo teologiju
pogledom, da bi se mogla videti njegova snaga i njegove
na mnogo sistematičniji način (ili je bar težilo da to učini).
granice. Na Zapadu je razvitak teologije u tom pravcu bio od izvan
Nauka je danas jedan stručno organizovan poziv koji se rednoga istorijskog značaja. To je bio proizvod helenskog
nalazi u službi samoosvešćivanja i saznanja odnosa između či duha. I kao što sva teologija na Zapadu vodi poreklo od he
njenica. To nije milostinja preko koje nam vidoviti ljudi i lenskog duha, tako i sva teologija na Istoku, očigledno, poti
proroci daruju sredstva spasenja i otkrovenja, niti je to sa če iz indijskog mišljenja. Uopšte uzev, teologija je intelektual
stavni deo razmišljanja mudraca i filozofa ο smislu sveta. na racionalizacija religioznih vrednosti. Nema nauke koja bi
Treba biti načisto s tim da je to neizbežan uslov naše isto- bila apsolutno slobodna od svih pretpostavki, i nijedna nauka
rijske situacije od koje ne možemo pobeći, ako hoćemo da ne može dokazati svoju vrednost čoveku koji te pretpostavke
ostanemo verni sami sebi. I ako se ponovo setite Tolstoja i za odbacuje. Razume se, svaka teologija dodaje izvesne specifič
pitate: »Ako nauka nije u stanju, ko će odgovoriti na pitanje: ne pretpostavke kojima opravdava svoj rad i svoje postoja
,šta treba da činimo i kako treba da uredimo naš život?' ili, nje. Ove pretpostavke mogu biti različite po smislu i obimu.
rečeno slikovitim jezikom kojim smo se večeras poslužili: Svaka teologija, uključujući i hinduističku, pretpostavlja da
,kome od zavađenih bogova treba da služimo i, ako je to neki svet mora imati neki smisao i pitanje je samo u tome kako
sasvim drugi bog, ko je on?'« — onda vam treba reći da to je mogućno protumačiti ovaj smisao i učiniti ga razumljivim.
može učiniti samo prorok ili spasitelj. A kad takvog nema ili
To je sasvim ista situacija kao ona u Kantovoj teoriji sa
se više ne veruje u njegovo poslanstvo, onda ga sigurno ne
znanja. Kant je pošao od pretpostavke: »Naučna istina po
ćete prisiliti da se pojavi time što ćete hiljadama profesora
stoji i važi«, pa je onda postavio pitanje: »Pod kakvim pret-
prepustiti da kao od države plaćeni ili povlašćeni mali pro-
183
182
postavkama je to mogućno u smisaonom pogledu?« Mnogi čin tumače svoj ljudski odnos prema zajednici, mada u tome
moderni estetičari (stvarno ili izričito, kao na primer G. v. možda ima i pogrešnog tumačenja vlastitih namera. Tačno je
da svaki akt pravog bratstva može uključivati u sebe i zna
Lukacs) polaze od pretpostavke: »Umetnička dela postoje«,
nje da se time dodaje nešto trajno jednom nadličnom car
pa zatim pitaju: »Kako je mogućno zamisliti njihovo posto stvu, ali ja sumnjam da se dostojanstvo čisto ljudskih odno
janje?« sa prema zajednici može povećati onim religioznim tumače
Po pravilu, teologije se ne zadovoljavaju samo onom bitno njima. Ali to više ne spada u našu temu.
religioznom i filozofskom pretpostavkom. One obično polaze
Sudbina je našeg doba — koje karakteriše racionalizacija
od jedne dalje pretpostavke da su određena otkrovenja va i intelektualizacija i, pre svega, uklanjanje svih čarolija iz
žno sredstvo spasenja i da tek ona omogućuju smisaon način sveta — da su se upravo one krajnje i najsublimnije vredno-
života. Zbog toga se u ta otkrovenja mora verovati. I dalje, sti povukle iz javnosti u transcendentno carstvo mističkog
teologije pretpostavljaju da određena subjektivna stanja i života ili u bratstvo neposrednih odnosa između pojedinaca.
radnje imaju svojstvo svetosti, to jest da sačinjavaju reli Nije to slučajno što je naša najveća umetnost intimna a ne
giozan način života ili bar jedan njegov deo. I pitanje je onda monumentalna po karakteru i što danas samo u najužim
u ovom: Kako se te pretpostavke, koje treba bezuslovno pri krugovima, u odnosu čoveka prema čoveku, u pianissimu,
hvatiti, mogu smisaono protumačiti u okviru opšte slike sve pulzira ono nešto što odgovara proročkoj pneumi koja je ra
ta? Pri tom, za teologiju su one pretpostavke van granica nije kao silovit plamen išla kroz velike zajednice i stapala
nauke. To nije nešto što se zna u uobičajenom smislu, već ih ujedno. Ako pokušamo da iznudimo i izmislimo monumen
nešto što se ima. Teologija ne može da zameni veru ili ona talan stil u umetnosti, onda mogu nastati samo žalosne nakaze
druga sveta stanja onome koji ih nema. A pogotovo to ne kakvih toliko ima u spomenicima poslednjih 20 godina. A
može učiniti nikakva druga nauka, štaviše, u svakoj »pozi ako pokušamo da izmislimo neku novu religiju, bez novog,
tivnoj« teologiji vernik dostiže onu tačku na kojoj važi Augu- pravog proroštva, onda će nastati nešto slično u pogledu
stinov stav: credo non quod, sed quia absurdum est. Naj unutrašnje vrednosti, ali još gore u pogledu posledica. I naj
važnija osobina pozitivno religioznog čoveka je sposobnost za zad, proroštvo sa katedre može da stvori samo sekte fanati
ovo virtuozno delo »intelektualne žrtve«. To pokazuje da je ka, a nikako pravu zajednicu.
napetost između vrednosne sfere nauke i vrednosne sfere re
Onome koji ne može muški da podnese sudbinu našeg
ligioznog spasenja nepremostiva, uprkos tome ili možda baš
doba, treba reći: neka se radije vrati, ćutke i bez uobičajene
kao posledica toga što teologija prikriva tu činjenicu.
renegatske reklame, prosto i jednostavno, u krilo stare crkve
Po pravilu, intelektualnu žrtvu prinosi samo učenik pro
čije su ruke širom otvorene i spremne da mu se smiluju. To
roku, odnosno vernik crkvi. Dosad nijedno novo proroštvo
mu neće teško pasti. Pri tom, on mora na neki način da pri
nije nastalo zbog toga što (i ja ovde namerno ponavljam sli
nese intelektualnu žrtvu. To je neizbežno. Ako on to stvarno
ku koja je mnogima bila uvredljiva) neki moderni intelek
može, onda ga zbog toga nećemo nagrditi. Jer jedna takva
tualci imaju potrebu da svoje duše snabdeju tako reći ga-
intelektualna žrtva u korist bezuslovne religiozne predanosti
rantovano pravim antiknim stvarima i što se pri tom prise-
je u etičkom pogledu ipak nešto drugo nego ono izbegavanje
ćaju da religija spada u takve stvari i da im ona nedostaje.
dužnosti jednostavnog intelektualnog poštenja, do čega do
U zamenu za pravu religiju oni ukrašavaju domaće kapele
lazi kad čovek nema hrabrosti da sebi jasno predoči svoje
sličicama svetaca iz svih zemalja sveta ili izazivaju najrazli-
krajnje stanovište, već ovu dužnost sebi olakšava slabačkim
čitije doživljaje kojima pripisuju dostojanstvo mističke sve
relativiranjem stvari. Po mom mišljenju, bezuslovna religi
tosti, da bi s tim otišli da torbare na knjižarskom tržištu. To
ozna predanost je nešto više od onog proroštva sa katedre
je obična podvala ili samoobmana. Ali to je nešto sasvim
kome nije jasno da u univerzitetskim slušaonicama nijedna
ozbiljno i istinsko kad neki mladi ljudi koji su poslednjih
druga vrlina ne važi osim vrline jednostavnog intelektualnog
godina mirno izrasli na religiozan, kosmički ili mistički na-
185
184
poštenja. Ovo poštenje nam nalaže da utvrdimo sledeće: da Ali ovde je reč ο sredstvima, i zaraćene strane mogu sa isto
je za mnoge od onih koji danas nestrpljivo iščekuju nove pro toliko subjektivnog poštenja da polažu pravo da su njihove
roke i spasitelje situacija ista kao ona iz lepe edomitske pe- krajnje namere plemenite. »Ko se lati mača, od mača će i
sme stražara iz vremena izgnanstva koja je uključena u Isa- poginuti«, i borba je svugde borba. Dakle — etika Besede
ijino proroštvo: »Čuje se glas sa Sira u Edomu: Stražaru, ko na gori?
liko će još trajati noć? Stražar reče: Doći će jutro, ali još je Beseda na gori — to jest apsolutna etika jevanđelja —
noć. Ako hoćete da pitate, dođite opet drugi put.« Narod mnogo je ozbiljnija stvar nego što veruju oni koji ove zapo-
kome je to bilo rečeno, pitao je i uporno čekao više nego dva vesti rado pominju. S njom se ne može zbijati šala. Za nju
milenijuma, i mi poznajemo njegovu potresnu sudbinu. Iz važi ono što je rečeno za princip uzročnosti u nauci: to nije
toga treba izvući pouku: da se ništa ne može postići samo kočija koja se može po volji zaustaviti da bi se u nju ušlo
čekanjem i priželjkivanjem i da treba postupiti drukčije. Mo ili iz nje izašlo. Njen smisao je samo u ovom: sve ili ništa.
ramo se prihvatiti posla i nastojati da zadovoljimo zahteve Ko to nije shvatio, taj je promašio ono najvažnije. Kao onaj
dana, i to kako u ljudskom tako i u profesionalnom pogledu. bogati mladić za koga je rečeno: »Otišao je tužan, jer je imao
A to je prosto i jednostavno, kad svaki nađe i posluša svog veliko bogatstvo.« Jevanđelska zapovest je bezuslovna i ne
demona koji drži u ruci konce njegovog života. dvosmislena: podaj sve što imaš, apsolutno sve. Na to će po
litičar reći da je to u društvenom pogledu besmislena zapo
vest, sve dok je ne prihvate svi. Zbog toga je on za poreze i
POLITIKA KAO POZIV konfiskacije — jednom rečju za prinudno regulisanje odnosa
između ljudi. Međutim, suština etičke zapovesti je u tome što
. . . Ali, kakav je stvarni odnos između etike i politike? Da se uopšte ne interesuje za društvene posledice. Ili uzmimo
li je tačno da etika i politika nemaju baš ničeg zajedničkog, za primer zapovest: »pruži i drugi obraz«. Ova zapovest je
kao što se katkad kaže? Ili je tačno obrnuto, da ista etika bezuslovna i ne pita otkud drugome pravo da udara. Očigled
važi za političko delanje kao i za svako drugo? Cesto se mi no, to je etika bez dostojanstva — izuzev za sveca. A to znači:
sli da se ove dve tvrdnje međusobno isključuju i da samo čovek mora biti svetac u svemu, bar što se tiče namere, mora
jedna od njih može biti tačna. Ali, da li je istina da bilo koja živeti kao Isus, apostoli, sveti Franja i njima slični. Samo
etika na svetu može postaviti zahteve istog sadržaja za erot onda ova etika ima smisla i predstavlja izraz njegovog dosto
ske i poslovne, porodične i službene odnose, za odnose pre janstva. Inače, ništa od svega toga. Jer kad se u skladu sa
ma bračnom drugu, piljarici, sinu, suparniku, prijatelju ili akosmičkom etikom ljubavi kaže »Ne opiri se zlu silom«,
optuženom? Može li za etičke zahteve koji se postavljaju po onda za političara važi obrnut stav: »Zlu treba da se odupreš
litici stvarno biti bez ikakvog značaja to što se ona služi jed sliom, inače ćeš biti odgovoran zbog toga što se zlo u svetu
nim sasvim specifičnim sredstvom, kakvo je moć koja ima povećava.«
za sobom nasilje? Zar ne vidimo da ideolozi boljševizma i Onaj ko hoće da dela po etici jevanđelja, taj treba da se
spartakizma postižu iste rezultate kao i bilo koji militaristi uzdrži od štrajka — jer štrajk podrazumeva prinudu — i
čki diktator baš zbog toga što upotrebljavaju ovo sredstvo može da se priključi sindikatima. A pre svega, on ne srne da
politike? Po čemu se drugom razlikuje vlast radničkih i voj govori ο revoluciji. Jer etika jevanđelja nas ne uči tome da
ničkih saveta od vlasti bilo kog predstavnika starog režima, je građanski rat jedino legitiman rat. Pacifist koji se drži
sem po ličnosti vlastodržaca i njihovom diletantizmu? Po jevanđelja odbiće da nosi oružje. U Nemaokoj se to prepo
čemu se razlikuje polemika većine predstavnika tobožnje ručivalo kao etička dužnost da se okonča rat i da se na taj
nove etike protiv njihovih suparnika (koji su ih i sami zbog način prekine sa svakim ratom. Političar će reći da bi jedi
toga kritikovali) od politike bilo kojih drugih demagoga? Ne no pouzdano sredstvo kojim se rat može diskreditovati za
ko će reći: po tome što je imala plemenite namere! Dobro. svako dogledno vreme bio mir na bazi status quo. Jer tada
187
186
koji veruje u etiku odgovornosti računa baš s onim proseč-
bi se narodi zapitali: zašto je rat bio vođen? Time bi se rat
nim nedostacima ljudi. Kao što je Fichte tačno rekao, on
doveo ad absurdum. Ali to je sada nemogućno. Jer za po-
nema nikakvog prava da pretpostavi njihovu dobrotu i savr
bednike, ili bar za jedan deo onih koji su pobedili, rat će se šenost, i on oseća da ne može prevaliti na druge teret za po
politički isplatiti. A odgovornost za to snose oni koji su nam sledice svog delanja, ukoliko je mogao da ih predvidi. On
onemogućili da se odupremo. I kad prođe period iscrpljeno mora reći: ove posledice se uračunavaju mom delanju. Onaj
sti, diskreditovan će biti mir a ne rat. To je posledica apso koji veruje u etiku čiste volje oseća se odgovornim samo za
lutne etike. to da se ne ugasi plamen čiste namere, na primer plamen pro
Najzad, razmotrimo dužnost kazivanja istine. Za apso testa protiv nepravde društvenog poretka. Cilj njegovih po
lutnu etiku, to je bezuslovna dužnost. Prema tome, zaklju stupaka, koji su sasvim iracionalni sa stanovišta mogućnog
čilo se da treba objaviti sva dokumenta, pogotovo ona koja uspeha, jeste samo u tome da se ponovo upali onaj plamen.
terete vlastitu zemlju, i da na osnovu tih jednostranih pu Njegovi postupci mogu i treba da imaju samo egzemplarnu
blikacija treba priznati krivicu za izbijanje rata, jednostrano, vrednost.
bezuslovno, bez obzira na posledice. Političar će otkriti da
Ali ni time problem nije iscrpen. Nijedna etika na svetu
se time neće unaprediti istina, već da će je naprotiv zloupo
ne može zaobići činjenicu da je u mnogim slučajevima posti
treba i razobručene strasti zamračiti; da samo svestrano i
zanje dobrih ciljeva skopčano s upotrebom etički sumnji
plansko ispitivanje sprovedeno preko onih koji nisu zasle-
vih ili bar opasnih sredstava, kao i s mogućnošću ili verovat-
pljeni stranačkim obzirima može dovesti do rezultata; i da
noćom rđavih propratnih posledica. I nijedna etika na svetu
svaki drukčiji postupak može imati takve posledice za čitav
ne može da kaže kad i u kom obimu etički dobar cilj oprav
narod koje se decenijama ne mogu popraviti. Ali apsolutna
dava etički opasna sredstva i propratne posledice.
etika uopšte ne pita za posledice. To je najvažnija tačka.
Moramo sebi jasno predočiti da se svako delanje koje je Nasilje je najvažnije sredstvo politike. I koliko je sa etič
etički usmereno može rukovoditi jednom od dveju bitno raz kog stanovišta velika napetost između sredstava i ciljeva mo
ličitih i nepomirljivo suprotnih maksima — ono može biti žete videti iz ovog primera. Kao što svi znaju, revolucionarni
usmereno prema etici čiste volje ili prema etici odgovornosti. socijalisti (Zimmerwaldovog pravca) su još za vreme rata
Naravno, to ne znači da je etika čiste volje isto što i odsu proklamovali princip koji bi se ovako mogao sažeto formu-
stvo odgovornosti, a etika odgovornosti isto što i odsustvo lisati: »Ako treba da biramo između dveju mogućnosti: ili
čiste volje. Nije reč ο tome. Ali postoji suprotnost duboka kao još nekoliko godina rata, pa onda revolucija, ili sada mir, a
ponor između delanja koje se rukvodi maksimom etike čiste revolucija nikad, mi onda biramo: još nekoliko godina rata!«
volje — koja u religioznom obliku glasi: »Hrišćanin čini ono Na dalje pitanje: »šta bi ta revolucija mogla da donese?«
što je pravo, a uspeh ostavlja Bogu« — i delanja koje se ru svaki naučno obrazovan socijalist bi odgovorio: da nema ni
kovodi maksimom etike odgovornosti — koja nalaže čoveku govora ο prelasku na privredu koja bi se mogla nazvati soci
da uzme u obzir posledice svog delanja koje se mogu pred- jalističkom u njegovom smislu, već da će ponovo biti uspo
stavljena buržoaska privreda, s tom razlikom što će se moći
videti. ukloniti feudalni elementi i dinastički ostaci. I da bi se do
Jednom ubeđenom sindikalnom funkcioneru koji veruje šlo do tog skromnog rezultata, oni su za »još nekoliko godina
u etiku čiste volje možete i te kako ubedljivb pokazati da će rata«! Može se s pravom reći da bi čovek koji ima borbeno
njegovo delanje povećati izglede reakcije, pojačati tlačenje socijalističkto ubeđenje mogao odbiti cilj koji zahteva takva
njegove klase i omesti njen uspon — ali na njega to neće sredstva. A stvari su upravo takve kod boljševizma i sparta-
ostaviti nikakav utisak. Kad neka radnja koja je preduzeta kizma i uopšte kod svih vrsta revolucionarnog socijalizma. I
iz čiste volje dovede do rđavih posledica, onda on smatra da sasvim je smešno kad ovi pokreti etički osuđuju predstav
za to nije odgovoran onaj koji dela, već glupost drugih ljudi nike starog režima, naročito pobornike politike sa pozicija
ili volja božja koja ih je takvim načinila. Nasuprot tome, onaj
189
188
sile, zbog toga što upotrebljavaju ista sredstva — koliko god Ovaj problem, koji se osniva na iskustvu etičke iracional
bilo opravdano to što odbacuju njihove ciljeve. nosti sveta, bio je pokretačka snaga čitavog religioznog raz
Izgleda da etika čiste volje mora propasti baš ovde, na vitka. Indijsko učenje ο karmi, persijski dualizam, prvobitan
pitanju opravdanja sredstava pomoću ciljeva. U stvari, teo greh, predestinacija i Deus absconditus — sve je to poteklo
rijski uzev, ona ima samo jednu mogućnost: da osudi i od iz tog iskustva. Stari hrišćani su dobro znali da svetom vla
baci svako delanje koje se služi etički opasnim sredstvima. daju demoni i da onaj koji se upušta u politiku, to jest upo
To je logično. Međutim, kad gledamo šta se stvarno zbiva, trebljava moć i nasilje kao sredstva, zaključuje pakt s demon
skim silama i da za njegovo delanje nije tačno da iz dobra
primetićemo da se pobornik etike čiste volje iznenada pre
može proisteći samo dobro a iz zla samo zlo, već često upra
obraća u hilijastičkog proroka. Tako, na primer, oni koji
vo obrnuto. Ko to ne vidi, taj je, doista, dete u političkom
upravo propovedaju »ljubav protiv nasilja« već u sledećem
pogledu.
trenutku pozivaju na nasilje — na poslednje nasilje koje će
onda uspostaviti stanje u kome više neće biti nikakvog nasi Religiozna etika se na različite načine postavljala prema
lja. Na sličan način, naši oficiri govore vojnicima pre svake činjenici da smo mi stavljeni u različite životne sfere koje
ofanzive: to je poslednja ofanziva, ona će dovesti do pobe- podležu različitim zakonima. Helenski politeizam je prinosio
de, a time i do mira. Pobornik etike čiste volje ne podnosi žrtve i Afroditi i Heri, i Dionisiju i Apolonu, i znao je da su
etičku iracionalnost sveta. On je kosmičko-etički racionalist. ovi bogovi često u međusobnom sukobu. Hinduistički pore
Oni među vama koji poznaju Dostojevskog setiće se scene dak života propisivao je različite zakone (dharma) za razli
s Velikim inkvizitorom gde je ovaj problem izvrsno razmo čita zanimanja i na taj način ih zauvek kastinski odvojio jod
tren. Nemogućno je podvesti pod istu kapu etiku čiste volje ne od drugih i utvrdio im mesto u društvenoj hijerarhiji, čo-
' i etiku odgovornosti, i čim se načini ma kakav ustupak prin vek koji je rođen u određenoj kasti nije mogao da izbegne
cipu da cilj opravdava sredstvo, onda se ne može etički pro sudbini, izuzev prilikom ponovnog rođenja u budućem živo
pisati koji cilj treba da opravda koja sredstva. tu. Kastinski poredak je određivao i odstojanje pojedinih za
Moj kolega F. W. Förster, koga lično veoma cenim zbog nimanja prema najvišim religioznim dobrima spasenja. Na
toga što je nesumnjivo iskren i pošten, ali čija politička shva- taj način, bilo je mogućno izgraditi zakone za svaku pojedi
tanja bezuslovno odbacujem, veruje da se ova teškoća može nu kastu, od asketa i bramana do lupeža i prostitutki, u skla
otkloniti jednom prostom tezom: iz dobra može proizaći du s prirodom odnosnih zanimanja. Tu spadaju i rat i poli
samo dobro, a iz zla samo zlo. Ali u tom slučaju čitav ovaj tika. Uključivanje rata u celokupnost životnih sfera sprove-
splet pitanja ne bi postojao. Zapanjujuće je da je 2.500 godi deno je u svetom spisu Bhagavadgita, u razgovoru između
na posle Upanišada mogla ugledati sveta takva teza. Ne samo Krišne i Ardune. »Čini ono što se mora činiti«, to jest ono
čitav tok svetske istorije, već svako savesno ispitivanje sva što je obavezno prema zakonu koji važi za kastu ratnika i
kodnevnog iskustva pokazuje upravo nešto suprotno. Razvi što je objektivno nužno s obzirom na ratni cilj. Prema hin
tak svih religija na zemlji osniva se na tome da je tačno su duističkom verovanju, to ne škodi religioznom spasenju, već
protno. Prastari problem teodiceje sastoji se u pitanju: ga potpomaže. Indijskom ratniku koji umire herojskom smr
kako je jedna sila za koju se tvrdi da je u isti mah ću Indrino carstvo je oduvek bilo osigurano, baš kao i Wal
halla teutonskom ratniku. A nirvanu bi onaj prvi isto tako
i svemoćna i dobra mogla stvoriti takav iracionalan svet ne-
prezrivo odbio kao i ovaj poslednji hrišćanski raj s anđeo
skrivljene patnje, nekažnjene nepravde i nepopravljive glu
skim horovima. Ova specijalizacija je omogućila indijskoj
posti. Ili ta sila nije svemoćna ili nije dobra, ili životom upra
etici da na sasvim slobodan i gotovo radikalan način priđe
vljaju sasvim drukčiji principi izravnavanja i odmazde, ta
politici, vodeći računa ο unutrašnjoj prirodi ove kraljevske
kvi koje možemo metafizički protumačiti ili takvi koji će za-
veštine.
uvek ostati nedostupni našem tumačenju.
190 191
Stvarno radikalan makijavelizam u popularnom smislu
glo biti. Osobenost svih etičkih problema politike uslovljava
reči je klasično zastupljen u indijskoj literaturi (u spisu
to što se u rukama ljudskih grupa nalazi specifično sredstvo
Kautaliva Arthasastra, davno pre Hrista, možda iz vremena legitimnog nasilja.
Ćandva-gupta). U poređenju s tim, Macchiavellijev Principe
je bezazlen. Kao što je poznato, u katoličkoj etici — kojoj je Svaki ko paktira s ovim sredstvom radi postizanja bilo
profesor Förster blizak — postoji posebna etika za one koji kakvih ciljeva — a to čini svaki političar — izložen je speci
su obdareni harizmom svetog života (consilia evangelica). Tu fičnim posledicama. To naročito važi za borca za veru, bilo
se pored kaluđera, koji ne sme da prolije krv ni da teži sti- da je ovaj religiozan čovek ili revolucionar. Uzmdmo spokoj
canju materijalnih dobara, nalaze pobožan vitez i građanin, no za primer naše doba. Ko hoće nasiljem da ostvari apso
kojima je dozvoljeno bilo ono prvo bilo ovo drugo. U skladu lutnu pravdu na zemlji, taj mora imati sledbenike, to jest
s osnovnim pretpostavkama hrišćanske vere, gradiranje etič aparat sastavljen od ljudi. Ovom aparatu on mora staviti u
kih zahteva i organsko povezivanje tih zahteva s učenjem α izgled izvesne nužne unutrašnje ili spoljašnje nagrade — ne
spasenju moralo je biti manje dosledno nego u Indiji. Shva- besku ili zemaljsku nadnicu — inače neće funkcionisati. U
tanje ο prvobitnom grehu i pokvarenosti sveta omogućilo je uslovima moderne klasne borbe, unutrašnje nagrade se sa
da se nasilje relativno lako uključi u etiku kao sredstvo disci stoje u zadovoljenju mržnje i želje za osvetom i u zadovo
pline protiv greha i jeretika koji ugrožavaju duše. ljenju lažne etičke potrebe za tim da se ima pravo i da se
protivnici oklevetaju kao jeretici. U spoljašnje nagrade spa
Međutim, zahtevi Besede na gori, koja je izrazit pri daju: pustolovina, pobeda, plen, moć i pljačka. Vođa i uspeh
mer akosmičke etike čiste volje, kao i religiozno prirodno njegove stvari u potpunosti zavise od toga kako ovaj aparat
pravo koje postavlja apsolutne zahteve, zadržali su svoju re funkcioniše. Prema tome, presudnu ulogu imaju pobude
volucionarnu snagu i izbijali u prvi plan s elementarnom že aparata, a ne pobude kojima se vođa rukovodi. Jer on mora
stinom gotovo u svim periodima društvenih potresa. Zahva trajno obezbediti svojim sledbenicima — crvenoj gardi, špi
ljujući njima, pojavile su se mnoge radikalno pacifističke junima i agitatorima — pomenute nagrade. Šta on pod tim
sekte, a jedna od njih je u Pensilvaniji pokušala da stvori uslovima stvarno može postići, nije u njegovoj moći, već to
državu koja neće primenjivati nasilje prema drugim država određuju pobude njegovih sledbenika, koje su sa etičkog sta
ma. Ovaj eksperiment se tragično završio, jer kad je izbio novišta obično niske. Ove je mogućno obuzdati samo ukoli
rat za nezavisnost kvekeri nisu mogli da se late oružja i ko manji deo sledbenika — jer nikad se nije dogodilo da to
bore za svoje ideale, mada se rat vodio baš zbog tih ideala. bude većina — pošteno veruje u ličnost vođe i oduševljava se
Nasuprot tome, protestantizam je obično opravdavao dr njegovim poduhvatom. Ali ova vera, čak i kad je subjektivno
žavu kao božansku ustanovu, pa prema tome i nasilje kao najpoštenija, u vrlo velikom broju slučajeva služi samo kao
sredstvo. Pogotovo je opravdavao najvišu državnu vlast. Eti etičko opravdanje želje za osvetom, moći, plenom i pljačkom.
čku odgovornost za vođenje rata Luther je prevaljivao na U tome se ne smemo zavaravati lepim rečima. Jer materijali
najvišu vlast i smatrao je da niko ne može biti kriv zbog stičko shvatanje istorije nije kočija na koju se po volji mo
toga što se toj vlasti pokorava u stvarima koje nemaju veze žemo popeti i ona se ne može zaustaviti ni pred nosiocima
s verom. Sa svoje strane, kalvinizam je u načelu priznavao revolucije. Posle emocionalne revolucije dolazi tradicionali
nasilje kao sredstvo za odbranu vere i opravdavao je verski stička rutina svakodnevnog života. Mučenik za veru, a pre
rat, što je u islamu oduvek bilo sastavni deo života. Kao što svega sama vera nestaju ili, što se još češće događa, postaju
se vidi, problem političke etike nije nešto specifično za mo sastavni deo konvencionalne fraze skučenih i kratkovidih po
derno bezbožništvo koje potiče iz renesansnog kulta heroja. litičkih tehničara. Ovaj razvitak je naročito brz kad je u pi
tanju verska borba, jer ovu borbu vode i inspirišu prave
Sve religije su se nosile s tim problemom i to s različitim
vođe, to jest proroci revolucije. Jer ovde je, kao i kod svakog
uspehom. Po svemu što je napred rečeno, drukčije i nije mo-
drugog aparata kojim vođa raspolaže, osiromašenje i obezli-
198 199
procesa nema nikakvog smisaonog, to jest razumljivog dela- stupaju od naših vlastitih krajnjih vrednosti, utoliko je teže
nja, dok u drugim slučajevima to mogu otkriti samo struč da ih razumemo doživljavanjem u mašti. U zavisnosti od
njaci. Mistički doživljaji koje je nemogućno adekvatno saop- okolnosti slučaja, mi se moramo zadovoljiti čisto intelektu
štiti pomoću reči nerazumljivi su onome koji nije prijemčiv alnim tumačenjem, a kad nam i to ne pođe za rukom, mora
za njih. Ali sposobnost da neko zamisli sebe kako dela na mo ih prosto prihvatiti kao nešto što je dato. U ovom posled-
sličan način kao neko drugi nije neophodna pretpostavka ra- njem slučaju moramo pokušati da razumemo delanje koje se
zumevanja: »nije potrebno da neko bude Cezar, da bi Cezara rukovodi tim vrednostima na osnovu bilo čega što omoguću
razumeo«. Sposobnost za potpuno imaginarno doživljavanje je njihovo intelektualno tumačenje ili približno doživljavanje
ili uživljavanje u stanja drugih može da poveća unutrašnju u mašti. U ovu grupu spadaju, na primer, mnogi religiozni i
očiglednost smisaonog tumačenja, ali nije njegov bitan uslov. karitativni podvizi za onoga koji je neosetljiv prema vred
Često su razumljivi i nerazumljivi sastojci nekog procesa po- nostima koje stoje iza njih. Ili izvesni oblici racionalističkog
mešani i spojeni ujedno. fanatizma (»ljudska prava«) za onoga koji oseća krajnju od
3. Kao i nauka uopšte, tako i svako tumačenje teži za tim vratnost prema takvim shvatanjima.
da bude jasno i izvesno. Jasnost i izvesnost u razumevanju Izvesna duševna stanja, kao što su strah, srdžba, často-
može biti racionalna (i u tom slučaju logička ili matematič ljublje, zavist, ljubomora, ljubav, oduševljenje, gordost, osve
ka) ili intuitivna po karakteru (to jest, emocionalno-emfati- toljubivost, poštovanje, predanost i požude svake vrste, kao i
čka ili umetničko-receptivna). U oblasti delanja, jasno i iz izvesne reakcije koje iz tih stanja nastaju, a ikoje su iracio
vesno u racionalnom smislu je pre svega ono što možemo bez nalne po karakteru sa stanovišta ciljno-racionalnog delanja,
ostatka intelektualno shvatiti u širem kontekstu značenja. možemo doživeti u mašti s većom jasnošću i izvesnošou uko
Intuitivno jasno i izvesno je razumevanje jednog delanja kad liko smo više prijemčivi za njih. Ali u svakom slučaju, čak i
možemo da u mašti doživimo ovo delanje u njegovom emo kad ova stanja apsolutno premašuju naše sposobnosti, mi
cionalnom kontekstu. Najviši stepen racionalnog razumeva- možemo emocionalno razumeti njihovo značenje i intelektu
nja, to jest neposrednog i nedvosmislenog intelektualnog smi alno protumačiti njihov uticaj ina pravac delanja i izbor od
saonog poimanja postaji kod matematičkih i logičkih iskaza govarajućih sredstava.
koji su međusobno povezani. Mi razumemo sasvim jasno Za potrebe tipološke naučne analize najbolje je sve ira
šta znači ikad neko u mislima ili u cilju dokaza upotrebi stav cionalne, afektivno uslovljene smisaone veze ponašanja shva
2 x 2 = 4, ili Pitagorinu teoremu, ili kad neko tačno izvede lo titi i istražiti kao odstupanja od jednog pojmovno izgrađenog
gički lanac zaključivanja u skladu s našim načinom mišlje čistog tipa ciljno-racionalnog delanja. Tako, na primer, pa
nja. Na isti način mi razumemo šta jedno lice radi kad na nika na berzi može se najprikladnije objasniti ako se najpre
osnovu nama poznatih iskustvenih činjenica bira određena utvrdi kakav bi tok imalo delanje bez uticaja iraoionalnih
sredstva za postizanje dzvesnih ciljeva. Svako tumačenje jed afekata, a zatim uvedu one iracionalne komponente kao smet
nog takvog delanja koje se u izboru sredstava racionalno ori- nje. Isto tako, prilikom proučavanja jedne političke ili voj
jentiše prema nekom cilju poseduje najviši stepen jasnosti i ničke akcije najbolje je najpre utvrditi kakav bi bio tok rad
izvesnosti. U manjoj, ali za potrebe objašnjenja još uvek do nje kad hi se poznavale sve okolnosti i sve namere učesnika,
voljnoj meri, mi smo u stanju da razumemo i zablude (uklju i kad bi izbor sredstava bio strogo racionalno određen na
čujući i zbrke u pogledu izvesnih problema) za koje smo i osnovu onoga čemu nas uči iskustvo. Tek zatim je mogućno
sami prijemčivi, ili čiji nastanak možemo da otkrijemo dntu- ispitati koliko iracionalni činioci utiču na odstupanje od ovog
itivno-introspektivnim putem. tipa. Prema tome, zamišljanje jednog racionalnog delanja, ko
Nasuprot tome, često nismo u stanju da potpuno razume je je baš zbog toga što je racionalno lako razumljivo, služi so
mo mnoge krajnje ciljeve i vrednosti prema kojima se ljud ciologiji kao tip (idealan tip) pomoću koga se može razumeti
sko delanje može orijentisati. I ukoliko oni radikalnije od- koliko na stvarno delanje utiču iracionalni činioci svake vrste
200 201
(afekti, zablude) i koliko ti činioci skreću njegov tok od čisto nično stanje je isto kao i kod drugih nerazumljivih pojava.
racionalnog pravca. Ali ove činjenice mora uzeti u obzir kao nešto što je dato
U tom smislu, i samo sa razloga metodološke podesnosti, kako onaj koji praktično dela tako i onaj koji hoće samo da
može se reći da je metod sociologije racionalistički. Razume ih razume.
se, ovaj postupak je samo metodološko sredstvo i, prema to Sasvim je mogućno da buduće istraživanje otkrije nera
me, ne treba misliti da podrazumeva neku racionalističku zumljive pravilnosti iza izrazito smisaonog ponašanja, mada
predrasudu sociologije ili verovanje da u ljudskom životu je dosad malo postignuto u tom pravcu. Tako, na primer,
stvarno preovlađuju racionalni elementi. Jer time nije re razlike u biološkom nasleđu (rase) sociologija bi trebalo da
čeno ništa ο tome koliko racionalno razmatranje ciljeva u uzme kao nešto što je dato, isto tako kao i fiziološke činje
stvarnosti doista utiče na delanje. Ali treba priznati da opas nice ο potrebi za hranom ili ο uticaju starenja na delanje.
nost od racionalističkih tumačenja postoji. Čitavo iskustvo Ovo bi trebalo učiniti onda i ukoliko ima nesumnjivih statis
na žalost pokazuje da ova opasnost postoji. tičkih dokaza da ove pojave stvarno utiču na ponašanje za
4. U svim naukama ο delanju moraju se uzeti u obzir pro koje se sociologija interesuje, naročito na društveno delanje
cesi i pojave koji nemaju nikakvo značenje, ali koji predstav u njegovoj vezi sa značenjem. Priznanje da su ovi činioci važ
ljaju povod, rezultat, podstrek ili smetnju ljudskom delanju. ni u kauzalnom pogledu ne bi ni najmanje izmenilo specifi
Ono što je lišeno značenja nije isto što i beživotno ili neljud čan zadatak sociologije (niti nauke ο delanju uopšte) da tu
sko. Svaki veštački proizvod, na primer jedna mašina, može mači delanje pomoću značenja koje mu pojedinac ili poje
se razumeti samo s obzirom na značenje koje stvaranje i dinci pripisuju. Ona bi samo na izvesnim tačkama morala da
upotreba ovog proizvoda ima ili će imati za ljudsko delanje. uvede nerazumljive činioce u širi kompleks pobuda koje nas
Nezavisno od značenja takav predmet ostaje potpuno nera toji da razume tumačeći njihovo značenje. Tako se, na pri
zumljiv. Ono što je na njemu razumljivo ili shvatljivo jeste mer, može pokazati da postoje izvesni tipični odnosi zavisno
njegov odnos prema ljudskom delanju, bilo kao sredstvo ili sti između učestalosti određenih pravaca ili stepena određe
kao cilj koji pojedincu ili pojedincima lebdi pred očima i ne vrste racionalnosti i indeksa lobanje ili boje kože ili ne
prema kome oni orijentišu svoje delanje. Samo pomoću ovih kih drugih nasleđenih fizioloških svojstava.
kategorija mogućno je razumeti takve predmete. Oni procesi 5. Razumevanje može biti dvojako. Najpre neposredno ra-
ili predmeti, svejedno da li živi, neživi, vanljudski ili ljudski, zumevanje značenja jedne radnje (uključujući i verbalnu
koji nemaju značenje i koji prema delanju ne stoje u odnosu izjavu). Tako, na primer, mi neposredno razumemo smisao
sredstvo ili cilj, već predstavljaju samo njegov povod, pod stava 2 x 2 = 4 kad ga čujemo ili pročitamo. To je neposred
strek ili smetnju, ostaju nerazumljivi. Mogućno je da je kre no racionalno razumevanje misli. Isto tako, mi razumemo iz-
tanje Dolartove struje početkom 12. veka imalo istorijsko liv srdžbe koja se ispoljava u izrazu lica, uzvicima i iracional
značenje kao povod za dalekosežna migraciona pomeranja nim pokretima. To je neposredno iracionalno razumevanje
stanovništva. Isto tako, od prvorazrednog sociološkog znače duševnih stanja. Na sličan način mi razumemo ponašanje dr-
nja je činjenica ljudske smrtnosti kao i uopšte organski ci voseče ili nekog drugog koji hvata bravu da bi zatvorio vrata
klus života od bespomoćnosti deteta pa sve do bespomoćno ili podiže pušku na neku životinju. To je neposredno racio
sti starca, jer se ljudsko delanje na različite načine orijenti- nalno razumevanje radnji.
salo i orijentiše prema njima. U jednu drugu grupu činilaca Ali razumevanje može biti i razumevanje putem objašnje
koji nemaju značenje spadaju izvesne psihičke i psiho-fizio- nja. Mi razumemo na osnovu pobuda koje neko ima kakvo on
loše pojave (umor, vežbanje, pamćenje, i tako dalje, ali i značenje pridaje stavu 2 x 2 = 4 kad ga izgovori ili napiše u
neka tipična stanja euforije kod određenih oblika asketskog određenom trenutku i pod određenim okolnostima. U ovom
mučenja, ili tipične promene u reakcijama pojedinaca prema slučaju razumevanje je postignuto kad znamo da se neko
brzini, načinu, tačnosti, i tome slično). U krajnoj liniji, činje- bavi trgovačkom računicom, naučnim dokazivanjem, tehnič-
202 203
kim izračunavanjem ili nekim drugim poslom u koji ovaj
ovaj tok (berza), pa i tada samo približno onome koji je
stav spada kao njegov sastavni deo. To je racionalno irazu-
utvrđen u idealnom tipu. (O naučnoj upotrebi idealnih tipo
mevanje pobuda koje se sastoji u uključivanju jednog stava
va vidi Arhiv za društvene nauke, XIX, str. 64., i niže No. 8.)
u širi kontekst značenja. Isto tako, mi razumemo seču drva
Svako tumačenje teži da postigne jasnost i izvesnost. Ali
ili podizanje oružja ne samo neposredno, već i na osnovu po
ma koliko bilo jasno i izvesno, smisaono tumačenje ne može
buda, kad znamo da drvoseča radi da bi zaradio, ili da bi
polagati pravo da već zbog toga bude adekvatno uzročno ob
podmirio vlastite potrebe, ili da bi se (racionalno) oporavio,
jašnjenje. Uzeto za sebe, ono uvek ostaje samo jedna moguć
ili zato što iracionalno reaguje na neko uzbuđenje. Na sličan
na naučna hipoteza. 1) Svesne pobude i razna »potiskivanja«
način razumemo i pobude koje ima onaj koji puca kad zna
često mogu da prikriju i samom pojedincu stvarno značenje
mo da on radi po naređenju radi izvršenja presude ili zato
njegovog delanja, tako da i subjektivno pošteno samoispiti-
što se bori protiv neprijatelja (racionalan slučaj), ili zbog
vanje ima samo relativnu vrednost. U tom slučaju zadatak je
osvete (afektivno), što predstavlja iracionalan slučaj. Najzad,
sociologije da utvrdi i protumači ovo značenje, bez obzira što
mi razumemo pomoću pobuda izliv srdžbe, kad znamo da u
ono nije, ili bar nije potpuno dospelo u svest onoga koji dela.
osnovi leži ljubomora, bolesna sujeta ili povređeno osećanje
To je graničan slučaj smisaonog tumačenja. 2) Spoljašnji
časti. Svi ovi slučajevi uslovljeni su afektima, to jest iracio
procesi delanja koji nam izgledaju isti ili slični mogu imati
nalnim pobudama. Ali sve navedene radnje uključene su u
sasvim različito značenje za nosioca ili nosioce radnje. I ma
šire smisaone veze čije razumevanje predstavlja objašnjenje
da su takve situacije iste po vrsti, mi moramo razumeti da je
stvarnog toka tih radnji. Prema tome, za jednu nauku koja
delanje po smislu vrlo različito, možda čak suprotno. (Pri-
se bavi proučavanjem smisla ljudskog delanja, objašnjenje
mere navodi Simmel, Problemi filozofije istorije.) 3) U da-
znači poimanje smisaone veze u koju spada jedno razumljivo
tim situacijama ljudi su često izloženi suprotnim, protivreč-
delanje na osnovu značenja koje mu pripada. (O kauzalnoj
nim nadražajima, ali mi ih sve možemo razumeti. Doduše, iz
važnosti ovog objašnjenja vidi niže No. 6.) U svim ovim slu
iskustva znamo da je u velikom broju slučajeva nemogućno
čajevima, čak i kod afektivnih procesa, značenje koje jedno
oceniti relativnu jačinu suprotnih, mada podjednako razum
zbivanje ima, uključujući i širi kontekst značenja, nazvaće-
ljivih pobuda, i da naše tumačenje nikad ne može biti pouz
mo »intencionalnim« značenjem. Time odstupamo od uobiča
dano. Samo stvarni ishod borbe različitih motiva daje pouz
jene upotrebe, po kojoj ο nameri može biti reci samo u slu
dan osnov za zaključak.
čaju racionalnog i ciljno naumljenog delanja.
Prema tome, proveravanje predloženog tumačenja njego
6. U svim ovim slučajevima, razumevanje znači poimanje
vim poređenjem sa stvarnim tokom događaja je neophodno,
na osnovu tumačenja, i to: 1) stvarno nameravanog značenja
kao i kod svih drugih naučnih hipoteza. Nažalost, ovaj način
u pojedinačnom slučaju (prilikom istorijskog proučavanja),
proveravanja može dovesti do relativno tačnih rezultata sa
ili 2) prosečnog ili približno nameravanog značenja (prilikom
mo u nekim specifičnim slučajevima podesnim za psihološko
sociološkog posmatranja masovnih pojava), ili 3) idealnotip-
eksperimentisanje. S različitim uspehom, isti postupak je
skog značenja koje nauka stvara za čist tip (idealan tip) jed
mogućno primeniti i na ograničen broj masovnih pojava koje
ne učestale pojave. Najbolji primer za ovakve idealnotipske
proučavamo statističkim putem. Za sve ostale slučajeve preo-
tvorevine jesu pojmovi i »zakoni« čiste ekonomske teorije.
staje nam samo mogućnost poređenja najvećeg mogućnog bro
U njima se utvrđuje kakav bi tok uzelo jedno određeno ljud
ja istorijskih događaja ili događaja iz svakodnevnog života
sko delanje kad bi bilo strogo ciljno-racionalno orijentisano,
koji su isti po vrsti, ali koji se razlikuju u jednoj važnoj tač-
neometeno uticajem zablude i afektivnih činilaca, d kad bi
ki, u pogledu odnosa prema pobudi ili podstreku čiju prakti
bilo potpuno i nedvosmisleno orijentisano prema jednom
čnu važnost ispitujemo. To je osnovni zadatak uporedne so
cilju, to jest prema postizanju najveće mogućne ekonomske
ciologije. Na žalost, često je mogućno upotrebiti samo nepo
koristi. Stvarno delanje samo u «retkim slučajevima uzima
uzdano sredstvo imaginarnog eksperimenta koji se sastoji u
204 205
odstranjivanju u mašti izvesnih sastavnih delova lanca pobu možemo utvrditi da njegovi sastavni delovi stoje u tipič
da i razvijanju verovatnog toka događaja koji bi tada usle- noj (ili, kako se kaže, tačnoj) smisaonoj vezi. Nasuprot tome,
dio, kako bi se na taj način došlo do uzročnog objašnjenja. izraz »uzročno adekvatno« označava niz procesa koji idu je
Na primer, takozvani Greshamov zakon predstavlja racio dan za drugim, ali samo ukoliko u skladu s utvrđenim isku
nalno jasno i izvesno tumačenje ljudskog delanja pod datim stvenim pravilima postoji verovatnoća da se ovaj niz uvek
uslovima i pod idealnotipskom pretpostavkom čisto ciljno-ra- odvija na isti način. Primer za smisaono adekvatno ponaša
cionalnog delanja. Koliko se u životu stvarno dela u skladu nje je tačno rešenje jednog aritmetičkog problema u skladu
s ovim zakonom može pokazati samo statistički materijal o s postojećim normama .računanja i mišljenja. Primer za uz
iščezavanju manje vrednih novčanih jedinica iz saobraćaja. ročno adekvatno ponašanje je statistička verovatnoća da će
U ovom slučaju iskustvo pokazuje visok stepen tačnosti. U na osnovu utvrđenih iskustvenih pravila, a u vezi s usvojenim
stvari, put saznanja je bio ovaj: najpre su bile poznate činje normama, pomenuti problem biti rešen na tačan ili pogrešan
nice iskustva, a zatim je dato tumačenje. Bez ovakvog uspe- način (uzimajući u obzir i tipičnu grešku u brojanju i tipič
log tumačenja, naša potreba za uzročnim objašnjenjem bi nu zbrku u pogledu problema). Prema tome, uzročno objaš
ostala nezadovoljena. S druge strane, bez dokaza da se mi njenje znači utvrđivanje jednog pravila verovatnoće koje je
saonim putem utvrđeni tok zbivanja u izvesnom obimu stvar u idealnom slučaju određeno u numeričkom obliku, a po ko
no javlja, jedan »zakon«, ma koliko jasan i izvestan, bio bi me posle jednog određenog vidljivog događaja (unutrašnjeg
neupotrebljiv za saznanje stvarnog delanja. U ovom slučaju ili spoljašnjeg) sleduje ili zajedno s njim nastupa jedan dru
je podudarnost između smisaone adekvatnosti i iskustvenog gi određen događaj.
proveravanja nesumnjiva, i pošto je broj slučajeva dovoljno Tačno uzročno tumačenje jednog konkretnog delanja znači
veliki, može se smatrati da je proveravanje s uspehom zavr saznanje spoljačnjeg toka i pobuda, i razumevanje njihove
šeno. Uzmimo za drugi primer ingenioznu hipotezu Ed. Me- smisaone veze. Tačno uzročno tumačenje jednog tipičnog de
yera o kauzalnoj važnosti borbi na Maratonu, kod Salamine lanja znači utvrđivanje da je proces za koji se tvrdi da je
i Plateje za specifičnost razvoja helenske, a time i zapadno tipičan u bilo kom stepenu smisaono adekvatan i u isti mah
evropske kulture. Ova hipoteza je izvedena iz smisaonog tu u bilo kom stepenu kauzalno adekvatan. Ako nedostaje ade
mačenja izvesnih simptomatičnih procesa, kao što su stavovi kvatnosti u pogledu smisla, onda je u pitanju nerazumljiva
helenskih proroštava i proroka prema Persijancima. Ova hi ili samo nepotpuno razumljiva verovatnoća, makar pravil
poteza se može proveriti samo pomoću primera koji poka nost spoljašnjeg ili psihičkog procesa bila najveća, a stepen
zuju držanje Persijanaca kao pobednika u Jerusalimu, Egip njene verovatnoće izražen pomoću brojeva. S druge strane,
tu i Maloj Aziji, ali ovo proveravanje u mnogo čemu nužno sa sociološkog stanovišta čak i najjasnija adekvatnost u po
ne zadovoljava. Stoga se ovde moramo osloniti na mišljenje gledu smisla predstavlja tačno uzročno objašnjenje samo
da je hipoteza u racionalnom pogledu prihvatljiva. Međutim, ukoliko ima dokaza o postojanju verovatnoće da delanje
u mnogim slučajevima istorijskih objašnjenja koja izgledaju stvarno ima onaj tok koji je smisaono adekvatan. Pri tom je
vrlo prihvatljiva nemogućno je primeniti onaj postupak pro važno utvrditi relativnu učestalost ili približavanje u proseku
veravanja koji je u gornjem primeru bio izvodljiv. Kad stvari ili u čistom tipu. Samo takve statističke pravilnosti koje od
tako stoje, onda objašnjenje nužno i zauvek ostaje hipotetič- govaraju razumljivom značenju jednog društvenog delanja
ko po karakteru. predstavljaju razumljive tipove delanja u smislu koji je ovde
7. Pod pobudom podrazumevamo značenje koje onome upotrebljen, dakle »sociološka pravila«. Samo takve racional
koji dela ili posmatraču izgleda kao smisaono adekvatan os- ne tvorevine jednog smisaono razumljivog delanja jesu socio
nov njegovog ponašanja. Izraz »smisaono adekvatno« označa loški tipovi stvarnog zbivanja koji se u stvarnosti mogu naći
va ponašanje koje se povezano odvija, ali samo ukoliko u bar u nekom približnom obliku. Ali na žalost nije uvek tako
skladu s našim uobičajenim načinom mišljenja i osećanja da naporedo s otkrivanjem adekvatnosti u pogledu smisla ra-
207
206
ste i stvarna verovatnoća učestalosti odgovarajućeg zbivanja. možemo i pokušati da utvrdimo izvesna pravila (»zakone«)
U svakom konkretnom slučaju samo spoljašnje iskustvo mo na osnovu prethodnih posmatranja. Isto tako, pojedinačne
že da pokaže da li je tako ili drukčije. pojave možemo da objasnimo pomoću ovih pravila, to jest
Postoji statistika događaja koji nemaju nikakvo značenje, da ih podvedemo pod njih. Ali smisaono tumačenje delanja
isto tako kao što postoji statistika događaja sa značenjem. uzima u obzir ove činjenice i pravila na isti način kao i sve
U onu prvu grupu spadaju statistički podaci koji govore o ostale okolnosti, na primer fizičke, astronomske, geološke,
stopama smrtnosti, visini zamorenosti, stepenu proizvodnosti meteorološke, geografske, botaničke, zoološke, fiziološke i
određenih mašina, količini vodenog taloga, i tome slično. So anatomske činjenice, psihopatološka stanja koja su lišena
ciološka statistika odnosi se samo na ovu drugu grupu poja značenja, ili prirodne uslove tehničkih procesa.
va (statistika zločina, statistika profesionalnih distribucija, Za neke druge ciljeve saznanja (na primer pravničko sa
statistika cena, statistika obrađivanja zemljišta). Naravno, znanje) ili za praktične potrebe, može biti podesno i čak
ima dosta slučajeva kad su obe komponente zastupljene, na neizbežno da se izvesne društvene tvorevine, kao što su drža
primer statistika žetve. va, udruženje, akcionarsku društvo ili zadužbina, shvate kao
8. Po sebi se razume da nisu ništa manje važni procesi i pojedinci, to jest kao nosioci prava i obaveza ili kao izvršite
pravilnosti koji se, budući da su nerazumljivi, ne mogu naz lji pravno relevantnih radnji. Ali za smisaono tumačenje
vati sociološkim pojavama ili pravilima u smislu u kome se delanja kome sociologija teži, ove tvorevine treba shvatiti sa
ova reč ovde upotrebljava. To važi i za sociologiju kojom se mo kao proizvod i način organizacije specifičnih radnji poje
ovde bavimo, a koja se ograničava na proučavanje pojava dinaca, jer samo ovi mogu biti nosioci smisaono orijentisa-
koje je mogućno razumeti, mada ovo shvatanje sociologije nog delanja. Pa ipak, i vodeći računa o svojim ciljevima, so-,
nikome ne treba nametati. Ali ma koliko bile važne, pomenu- ciologija ne može ignorisati one kolektivne pojmove koji su
te pojave sa metodološkog stanovišta moramo razlikovati od proizvod drukčijeg načina posmatranja. Jer prema onim ko
razumljivog delanja: one predstavljaju uslove, povode, smet lektivnim pojmovima tumačenje delanja stoji u dvostrukom
nje ili podstreke delanju. odnosu. Pre svega, sociologija je često prinuđena da upotrebi
9. Delanje u smislu smisaone orijentacije ponašanja koja slične kolektivne pojmove (a često i da preuzme iste izraze),
se može razumeti postoji samo kao ponašanje jednog ili ve kako bi stvorila razumljivu terminologiju. Tako, na primer,
ćeg broja pojedinaca. u pravničkom jeziku i u svakodnevnom razgovoru izraz »dr
Za druge ciljeve saznanja može biti korisno ili neophodno žava« označava u isti mah i pravni pojam države i onu poja
da se pojedinac na primer shvati kao zbir ćelija ili kao splet vu društvenog delanja za koju pravne norme hoće da važe.
biohemijskih reakcija, a njegov duševni život kao nešto što š t o se tiče sociologije, pojava koju označava izraz »država«
je sastavljeno od različitih elemenata, bez obzira kako su ovi ne sastoji se samo od pravno relevantnih elemenata. I narav
elementi bliže određeni. Nema nikakve sumnje da se na taj no, za sociologiju nema nikakve kolektivne ličnosti koja dela.
način mogu dobiti djragocena saznanja o uzročnim odnosima. Kad sociologija govori o državi, naciji, akcionarskom dru
Ali mi nismo u stanju da razumemo ponašanje tih elemenata štvu, porodici, vojnom korpusu ili sličnim tvorevimana, ona
koje je izraženo u obliku pravila. To je tačno čak i kad su misli samo na određeni tok stvarnog ili mogućnog društvenog
u pitanju psihološki elementi, jer što tačnije shvatimo ove delanja pojedinaca. Na taj način ona daje pravnom pojmu
elemente sa stanovišta prirodnih nauka, to ih manje možemo sasvim drukčije značenje, mada ga preuzima zbog njegove
pojmiti u njihovom značenju. Međutim, za sociologiju u ovde tačnosti i rasprostranjenosti njegove upotrebe.
upotrebljenom smislu reči (a isto tako i za istoriju), pred S druge strane, smisaono tumačenje delanja mora da uz
met saznanja je upravo smisaona veza delanja. Ponašanje fi me u obzir jednu izvanredno važnu činjenicu: da pojmovi o
zioloških jedinica, recimo ćelija, ili nekih drugih psiholoških kolektivnim tvorevinama kojima se služe zdrav razum i prav
elemenata, možemo da posmatramo (bar u principu), a na ili neka druga nauka postoje kao predstave u glavama lju-
214 215
prazni. U naknadu za to, sociološki pojmovi su mnogo tačnije štvenog delanja kojima se služi ekonomska teorija apstraktne
određeni. Ovo zbog toga što su oni u najvećem mogućnom ste- ili daleko od stvarnosti, jer se kod njih uvek postavlja pitanje
penu smisaono adekvatni. Dosad su već mnogi primetili da je kakav bi tok uzelo jedno delanje u idealnom slučaju, to jest
to mogućno postići samo kad su u pitanju pojmovi i pravila kad bi bilo čisto racionalno orijentisano prema ekonomskom
koji se odnose na racionalne pojave. Ali sociologija teži da cilju. Ali ove tvorevine mogu da nam pomognu da razumemo
shvati i iracionalne pojave (mističke, proročke, religiozne ili i stvarno delanje na koje utiču prepreke tradicije, afekti i za
afektivne) pomoću teorijskih pojmova koji su u smisaonom blude i koje se, prema tome, ne rukovodi samo obzirima pre
pogledu adekvatni. U svim ovim slučajevima, bilo racional ma ekonomskim ciljevima. Ovo se može desiti onda: 1) kad
nim ili iracionalnim, sociologija se udaljava od stvarnosti, ali proučavamo delanje na koje (u svakom konkretnom slučaju ili
nam u isti mah pomaže da je shvatimo, i to time što poka u masi slučajeva) pored drugih utiču i ekonomski činioci, ili
zuje u kom stepenu približavanja je mogućno podvesti neku 2) kad na osnovu utvrđenog stepena odstupanja stvarnog po
istorijsku pojavu pod jedan ili više takvih pojmova. Tako, na našanja od idealnotipskog modela lakše možemo da otkrije
primer, jedna ista istorijska pojava može biti feudalna u jed mo njegove prave pobude. Isti postupak bi trebalo primeniti
nom delu svojih sastavnih elemenata, u drugom delu patri- i onda kad pomoću idealnotipske tvorevine hoćemo da razu
monijalna, u trećem birokratska, a u četvrtom harizmatska memo posledice jedne mističke orijentacije prema životu, na
po karakteru. Da bi se dalo značenje ovim izrazima, sociolo primer u oblasti politike i privrede. Što je idealan tip oštriji
gija mora da stvori čiste ili idealne tipove pomenutih struk i jasniji ili, drugim rečima, što je apstraktniji i nestvarniji, to
tura koji su u logičkom pogledu jedinstveni i koji su u najve će bolje poslužiti u naučne svrhe, i to kako u terminološkom
ćoj mogućnoj meri smisaono adekvatni. Ali upravo zbog toga i klasifikacijskom, tako i u heurističkom pogledu. U osnovi
u stvarnosti se ne može naći nijedna konkretna pojava koja na isti način postupa i istorija kad pokušava da uzročno ob
bi potpuno odgovarala ovim apsolutno idealnim ili čistim jasni pojedinačne događaje. Tako, na primer, ako se hoće da
oblicima, kao što u stvarnosti nema nijedne fizičke reakcije objasni rat od 1866. godine, onda se mora najpre u mašti pre
koja se odvija u uslovima apsolutno praznog prostora. So dočiti kako bi, u slučaju idealne ciljne racionalnosti, Moltke
ciološka kazuistika je mogućna samo posredstvom čistih ili i Benedek postupili kad bi potpuno znali kako svoju tako i
idealnih tipova. Po sebi je jasno da pored ovih tipova socio protivničku situaciju. Tek zatim je mogućno uporediti ovu za
logija može po potrebi da se posluži i prosečnim tipovima koji mišljenu sliku sa stvarnim tokom događaja kako bi se uzroč
imaju empirijsko-statistički karakter, ali metodološko razma no objasnilo opaženo odstupanje. Ovo odstupanje može biti
tranje pojmova ove vrste je nepotrebno. Pa ipak, kad se u so uslovljeno različitim činiocima, počev od pogrešnog obave-
ciološkom kontekstu govori ο tipičnim slučajevima, onda se, štenja, zablude, greške i ličnog temperamenta, pa sve do iz-
ako nije drukčije rečeno, uvek misli na idealne tipove. Ovi ti vesnih obzira koji nemaju nikakve veze s vojničkom stra
povi mogu biti racionalni ili iracionalni (iako su većma, a u tegijom. Kao što se vidi, ovde je takođe upotrebljen idealan
ekonomskoj teoriji uvek racionalni), ali moraju biti smisao tip ciljno-racionalnog delanja, mada više prećutno nego iz
no adekvatni. ričito.
Važno je uočiti da se u oblasti sociološkog proučavanja Ali teorijski pojmovi kojima se sociologija služi imaju ide-
mogu stvoriti prosečni tipovi koji su približno nedvosmisleni alnotipski karakter kako sa objektivnog tako i sa subjektiv
samo onda kad su u pitanju gradualne razlike između kvali nog stanovišta. U najvećem broju slučajeva, društveno delanje
tativno istovrsnih smisaono određenih ponašanja. Takvih slu protiče u mukloj i tupavoj polusvesnosti ili nesvesnosti svog
čajeva ima, ali na delanje za koje se interesuju istorija i so naumljenog značenja. Onaj koji dela mnogo više neodređeno
ciologija daleko najčešće utiču kvalitativno raznovrsne pobude oseća šta znači njegovo delanje nego što zna ili je svestan
kod kojih se ne može govoriti ο proseku u pravom smislu njegove unutrašnje strane. Daleko najčešće, društveno dela
reči. U tom smislu kažemo da su idealnotipske tvorevine c\ru- nje je nagonsko ili rutinsko. Pravo značenje delanja, bilo da
216 217
je u pitanju racionalno ili iracionalno delanje, uzdiže se do je društvena samo ako treći poštuju stvarnu moć raspolaga
svesti samo u pojedinim prilikama, a kad su u pitanju oni nja privrednim dobrima koju neko poseduje. U materijalnom
oblici delanja koji su masovni po svojim razmerama samo pogledu ona je društvena samo ako onaj koji dela uzima u ob
kod malog broja pojedinaca. U stvarnosti, potpuno svesno i zir buduće želje trećih lica i način svoje potrošnje ili štednje
jasno smisaono delanje je samo graničan slučaj. Ovu okolnost orijentiše prema tim željama. Ili ako prilikom proizvodnje
mora da uzme u obzir svako istorijsko i sociološko posma- uzima za osnov svoje orijentacije buduće želje trećih.
tranje prilikom proučavanja društvene stvarnosti. Ali to ne
srne da spreći sociologiju da stvori svoje pojmove na taj na 3. Svaki dodir između ljudi nema društveni karakter, već
čin što će razgraničiti mogućne tipove značenja, to jest što će samo ono ponašanje koje se smisaono orijentiše prema pona
uzeti kao da je delanje stvarno smisaono orijentisano. A kad šanju drugih. Na primer, sudar dvojice biciklista je običan
je u pitanju posmatranje stvarnosti u njenoj konkretnosti, prirodan događaj. Ali njihov pokušaj da izbegnu sudar ili vre-
ona mora da uzme u obzir postojeće odstupanje i da utvrdi đanje, tuča ili prijateljski razgovor posle sudara spadaju u
njegov stepen i pravac. društveno delanje.
često se mora izabrati između nejasnih i jasnih, a zatim 4. Društveno delanje nije identično s delanjem više lica
i između idealnih i idealnotipskih izraza. U ovom slučaju treba istim po vrsti niti sa svakim delanjem koje je pod uticajem
se uvek odlučiti za ove poslednje. Sa metodološkog stanovi ponašanja drugih lica. Tako, na primer, kad u slučaju kiše
šta, to je za nauku najbolje. (Vidi ο svemu tome autorov čla
veći broj ljudi zatečenih na ulici istovremeno otvori kišobra
nak u časopisu Arhiv za društvene nauke, XIX.)
ne, onda delanje jednih obično nije orijentisano prema dela-
nju drugih, nego je delanje svih na isti način orijentisano
B. POJAM DRUŠTVENOG DELANJA prema potrebi zaštite od kvašenja. Poznato je da na delanje
pojedinaca jako utiče činjenica da se neko nalazi usred mase
1. Društveno delanje (uključujući i propuštanje ili trplje koja se skupila na jednom mestu. Delanje uslovljeno posred
nje) može biti orijentisano prema prošlom, sadašnjem ili u stvom mase predstavlja predmet one vrste proučavanja za
budućnosti očekivanom ponašanju drugih (osveta za ranije koju je Le Bon uveo naziv »psihologija gomile«. Isto tako,
napade, odbrana od sadašnjeg ili obezbeđenje protiv budućih raštrkane mase mogu simultano ili sukcesivno da utiču na
napada). Ovi »drugi« mogu biti pojedinci koje poznaje onaj ponašanje pojedinaca, na primer pomoću štampe. Određene
koji dela ili neodređeno mnoštvo sasvim nepoznatih. Tako, vrste reagovanja su mogućne samo zbog toga što se pojedinac
ma primer, novac je sredstvo razmene koje onaj koji dela pri oseća delom mase, mada ova ista okolnost može da oteža ne
hvata zbog toga što očekuje da će veliki broj nepoznatih i ne ke druge vrste reagovanja. Stoga je mogućno da jedan odre
određenih drugih lica biti spreman da ga prihvati prilikom đen događaj ili određeno ljudsko ponašanje izazovu najrazll·
neke buduće razmene. čitija osećanja; radost, srdžbu, oduševljenje, očajanje ili stra
2. Nije svako delanje, čak ni spoljašnje delanje, društveno sti svake vrste, što se ne bi dogodilo, ili bar ne tako lako,
u ovde utvrđenom smislu. Spoljašnje delanje nije društveno kad bi pojedinac bio sam. I pri tom nije neophodno (ili
ako se orijentiše samo prema očekivanom ponašanju mrtvih bar u velikom broju slučajeva nije neophodno) da postoji ne
predmeta. Subjektivno doživljavanje je društveno delanje sa
ka smisaona veza između ponašanja pojedinca i činjenice da
mo ako se orijentiše prema ponašanju drugih. Na primer,
je on pripadnik mase. Jedno takvo delanje koje je u svom
religiozno ponašanje nije društveno ako ostaje u granicama
kontemplacije ili usamljeničke molitve. Privredna delatnost toku uslovljeno samo time što je pojedinac pripadnik mase i
jednog pojedinca je društvena po karakteru samo ako uzima koje, prema tome, nije smisaono orijentisano, ne bi bilo dru
u obzir ponašanje trećih lica. Formalno uzev, ova delatnost štveno delanje ο kome je ovde reč. Ali prirodno je što je ova
213 219
razlika vrlo kolebljiva. Jer ne samo kod demogoga, već često
i kod njegove publike može postojati različit stepen smisao- II. TIPOVI DRUŠTVENOG DELANJA
nog odnosa prema činjenici mase; i ma kakav bio ovaj odnos,
on se može različito tumačiti. Kao i svako drago delanje, društveno delanje se može raz
Ali ni golo podražavanje tuđeg delanja, na čiji je značaj G. vrstati u četiri grupe: 1) ciljno-racionalno delanje, kad neko
Tard s pravom skrenuo pažnju, ne može se shvatiti kao spe dela u skladu s izvesnim očekivanjima u pogledu ponašanja
cifično društveno delanje. Ovo pogotovo kad je podražavanje predmeta spoljašnjeg sveta i drugih ljudi, koristeći ova oče
čisto instinktivno po karakteru, bez svesne orijentacije sop- kivanja kao uslove ili sredstva za postizanje vlastitih ciljeva
stvenog delanja prema tuđem. Ali granica je i ovde kolebljiva, kojima racionalno teži; 2) vrednosno-racionalno delanje, kad
tako da je često teško otkriti razliku. Gola Činjenica da se neko neko dela na osnovu svesne vere u apsolutnu vrednost jednog
oblika ponašanja, bilo da je ovo etičko, estetsko, religiozno ili
služi jednim svrsishodnim postupkom koji je naučio od dru
kakvo drugo, i to samo radi njega i bez obzira na uspeh; 3)
gog nije društveno delanje u našem smislu. Jer u ovom slu afektivno delanje, kad neko afektivno, i naročito emocionalno
čaju delanje se ne orijentiše prema ponašanju drugog lica, dela, povodeći se za aktualnim afektima i duševnim stanjem;
već prema izvesnim objektivnim činjenicama koje je onaj ko 4) tradicionalno delanje, kad neko dela naviknut dugim pona
je dela naučio posmatranjem ovog ponašanja. Stoga je njego vljanjem.
vo delanje uzročno a ne i smisaono određeno tuđim delanjem. 1. Strogo tradicionalno ponašanje nalazi se na granici ono
S druge strane, ako se tuđe delanje podražava zbog toga što je ga što se može nazvati smisaono orijentisanim delanjem, a
pomodno, tradicionalno, uzorno ili otmeno, ili iz sličnih raz često i iza nje. U tome je ono nalik na čisto instinktivno po
loga, onda je ono smisaono orijentisano bilo prema ponašanju dražavanje ο kome je gore bilo reći. Jer tradicionalno pona
onih koji se podražavaju bilo prema trećim licima, ili zajedno. šanje je često samo tupo reagovanje na naviknute nadražaje
Razume se, između ova dva tipa podražavanja postoji bezbroj u pravcu koji je jednom usvojen. Najveći deo svakodnevnog
prelaza. Oba navedena slučaja, ponašanje u masi i podražava ponašanja na koje su ljudi navikli približava se ovom tipu.
nje, predstavljaju granične slučajeve društvenog delanja, što Ali tradicionalno ponašanje spada u sistematiku društvenog
se često može reći i za tradicionalno delanje (vidi sledeći ode- delanja ne samo kao graničan slučaj, već i zbog toga što vezi
vanje za ono što je naviknuto može biti svesno u različitom
ljak). To dolazi otud što je u navedenim, kao i u nekim dru
stepenu i različitom smislu. U tom slučaju, ovaj tip delanja
gim slučajevima, teško tačno utvrditi da li postoji orijenta se približava tipu br. 2. Ali ο tome kasnije.
cija prema tuđem ponašanju i kakvo se značenje pridaje vla
stitom delanju. Daleko najčešće, onaj koji dela nije svestan 2. Isto tako, čisto afektivno ponašanje nalazi se na granici,
a često i iza granice onoga što se svesno orijentiše prema ne
Sta čini, a još manje potpuno svestan. I već zbog toga teško
kom značenju. Na primer, ono se može sastojati u nekontroli-
je pouzdano odvojiti goli uticaj od smisaone orijentacije. Ali sanoj reakciji na neki izuzetan nadražaj. Kad se afektivno
njih treba pojmovno razlikovati, mada je čisto instinktivno uslovljeno delanje javlja u obliku svesnog oslobođenja od
podražavanje u najmanju ruku isto toliko važno u sociološ duševnih raspinjanja, onda je to slučaj sublimacije. Tu se
kom pogledu koliko i društveno delanje u pravom smislu već nalazimo na pragu racionalizacije u jednom od dva nave
reči. Za onu vrstu sociologije koju ovde razvijamo, društveno dena smisla (vrednosno-racionalno ili ciljno-racionalno dela
delanje je središni predmet proučavanja, ono što je konsti- nje), doduše ne uvek, ali najčešće.
tuiše kao nauku. Ali time nije rečeno ništa što se tiče važno 3. Afektivno i vrednosno-racionalno delanje razlikuju se po
sti ovog predmeta u poređenju sa ostalim pojavama koje so tome što se ovo poslednje dosledno planski orijentiše prema
ciologija proučava. izvesnim krajnjim vrednostima koje svesno razvija. Inače,
njima je zajedničko to što onaj koji dela smisao delanja ne
nalazi u postizanju nekog cilja koji leži izvan, već u samom
220
221
delanju kao takvom. Afektivno dela onaj koji zadovoljava svo ta, apsolutno dobro ili apsolutna dužnost. Ali apsolutna ciljna
ju potrebu za neposrednom osvetom, uživanjem, predanošću, racionalnost delanja je u suštini samo zamišljen graničan
kontemplativnim blaženstvom ili za rasterećenjem duševnih slučaj.
napetosti, bilo da su ove niske ili sublimne prirode. 5. Teško je naći konkretne slučajeve delanja, naročito
čisto vrednosno-racionalno dela onaj koji, bez obzira na društvenog delanja, koje bi bilo orijentisano samo u jednom
posledice koje se mogu predvideti, dela u službi svog uvere- ili drugom pravcu. Isto tako, navedene načine orijentacije ne
nja ο tome šta je dužnost, dostojanstvo, lepota, božanski na treba shvatiti kao iscrpno nabrajanje svih mogućnosti u ovoj
log, poštovanje ili važnost jedne stvari, bez obzira u čemu se oblasti, već samo kao pojmovno čiste tipove koji su stvoreni
ona sastoji. U smislu naše terminologije, vrednosno-racional za potrebe sociološkog proučavanja, a kojima se stvarno de
no delanje je uvek delanje u skladu s izvesnim zapovestima lanje manje ili više približava ili, što je još češći slučaj, od
ili zahtevima za koje onaj koji dela veruje da ga obavezuju. kojih je ovo sastavljeno. Korisnost ove klasifikacije može da
Ο vrednosnoj racionalnosti biće reči samo ukoliko se ljudsko pokaže samo-njena uspešna priprema.
delanje orijentiše prema takvim zahtevima, što je slučaj u
različitom, najčešće u prilično ograničenom stepenu. Kao što
ćemo videti, važnost ovog načina delanja je dovoljno velika III. POJAM DRUŠTVENOG ODNOSA
da bismo ga izdvojili u poseban tip, mada treba primetiti da
ovde nismo pokušali da pružimo jednu u bilo kom pogledu Izraz »društveni odnos« treba da znači ponašanje većeg
iscrpnu klasifikaciju tipova delanja. broja pojedinaca ukoliko je u svom smisaonom sadržaju po
4. Ciljno-racionalno dela onaj koji orijentiše svoje delanje našanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentisano.
prema cilju, sredstvima i propratnim posledicama i pri tom Prema tome, društveni odnos se potpuno i isključivo sastoji
racionalno odmerava odnos između sredstava i ciljeva, odnos u verovatnoći da će se na neki način delovati, bez obzira na
između ciljeva i propratnih posledica i najzad odnos između čemu se osniva ova verovatnoća.
različitih mogućnih ciljeva. U svakom slučaju, onaj koji ciljno- 1. Kao što se vidi, bitna pojmovna oznaka je da postoji
-racionalno dela ne dela ni afektivno (a pogotovo ne emocio makar i najmanji stepen uzajamnog odnosa između delanja
nalno) niti u skladu s tradicijom. Izbor između alternativnih jedne i druge strane. Sadržaj odnosa može biti sasvim razli
i suprotnih ciljeva i posledica može biti vrednosno-racianalno čit: borba, neprijateljstvo, seksualna ljubav, prijateljstvo, po
orijentisan: u tom slučaju delanje je ciljno-racionalno samo u štovanje, ekonomska razmena, ispunjenje, izbegavanje ili ras
pogledu izbora sredstava. S druge strane, umesto da vredno kid nekog sporazuma, ekonomska, erotska ili neka druga vr
sno-racionalno bira između alternativnih i suprotnih ciljeva, sta utakmice, članstvo u jednoj staleškoj, nacionalnoj ili klas
onaj koji dela može ove ciljeve shvatiti kao date subjektivne noj zajednici (ako u ovim poslednjim slučajevima golo član
želje, srediti ih u jedan niz prema stepenu njihove važnosti, a stvo u zajednici uopšte može da proizvede društveno delanje,
zatim orijentisati svoje delanje prema njima na takav način ο čemu kasnije). Ali pojam ne kaže ništa ο tome da li u od
da po mogućstvu redom svaku od njih zadovolji (princip gra nosu između onih koji delaju vlada solidarnost ili upravo ne
nične korisnosti). Prema tome, vrednosno-racionalna orijen što suprotno.
tacija delanja može stajati u različitim odnosima prema cilj- 2. Što se tiče značenja, ovde je uvek u pitanju ili značenje
no-racionalnoj. Ali sa stanovišta ciljne racionalnosti, vredno- koje stvarno imaju na umu učesnici, ili prosečno ili u čistom
sna racionalnost je uvek iracionalna. I to utoliko više ukoliko tipu stvoreno značenje, a ne neko normativno, tačno ili u me
je vrednost prema kojoj,se delanje orijentiše uzdignuta na tafizičkom smislu pravo značenje, čak i kad je reč ο takozva
nivo apsolutne vrednosti. Jer onaj koji dela sve manje raz nim »društvenim tvorevinama«, kao što su država, crkva, u-
matra posledice svog delanja što se više predaje jednoj vred druženje, brak i tome slično, društveni odnos se sastoji samo
nosti radi nje same, bilo da je u pitanju čisto osećanje, lepo- i isključivo u verovatnoći da je postojalo, da postoji ili da će
222 223
4. Jedan društveni odnos može biti sasvim kratkotrajan,
postojati delanje koje se po svom smisaonom sadržaju na a može trajati duže vreme. Ovo poslednje onda kad postoji
određen način vezuje za neko drugo delanje. Ovo treba uvek verovatnoća ponovnog javljanja ponašanja koje odgovara
imati na umu da bi se izbeglo hipostaziranje ovih pojmova. značenju i koje se stoga očekuje. Da bi se izbegao pogrešan
Tako, na primer, jedna država prestaje da postoji u socio utisak, treba stalno imati na umu da postojanje društvenog
loškom smislu čim više nema verovatnoće da će se pojaviti odnosa ne znači ništa više nego postojanje manjeg ili većeg
određeni oblici smisaono orijentisanog društvenog delanja. stepena verovatnoće da će nastupiti jedno u smisaonom po
Ova verovatnoća može biti vrlo visoka ili sasvim niska. Ali u gledu odgovarajuće delanje. Prema tome, kad kažemo da pri
svakom slučaju, samo u onom smislu i u onoj meri u kojoj jateljstvo ili država postoje ili da su postojali, onda to znači
ona stvarno postoji ili se može oceniti da je postojala, posto samo da mi koji posmatramo zaključujemo da postoji ili da
jao je ili postoji odgovarajući društveni odnos. Nemogućno je postojala verovatnoća da će se na osnovu određenog drža
je naći nikakav drugi jasan smisao u tvrdnji da jedna odre nja određenih ljudi u proseku delati na određen način, i ni
đena država još uvek postoji ili da je više nema. šta više (vidi gore No. 2.). Kao što se vidi, ona alternativa
3. Time nije rečeno da kod međusobno povezanog delanja koja se neizbežno javlja prilikom posmatranja sa pravnog sta
u jednom konkretnom slučaju učesnici pridaju isto značenje novišta, to jest da jedno pravno pravilo određenog sadržaja
društvenom odnosu u kome se nalaze ili da se intimno na od važi ili ne važi u pravnom pogledu ili da jedan pravni odnos
govarajući način smisaono postavljaju prema svom partneru postoji ili ne postoji, ne važi za sociološko posmatranje.
i da, prema tome, postoji uzajamnost u ovom smislu. Prija 5. Značenje jednog društvenog odnosa može se menjati.
teljstvo, ljubav, poštovanje, pridržavanje ugovora i patrioti Na primer, jedan politički odnos koji se prvobitno osnivao na
zam na jednoj strani mogu naići na sasvim drukčije držanje solidarnosti može preći u sukob interesa. U takvim slučajevi
druge strane. U tom slučaju, učesnici pridaju različito znače ma, pitanje je samo terminološke celishodnosti i stepena po
nje svom delanju i utoliko je društveni odnos objektivno je stojanosti promene hoće li se reći da je uspostavljen nov od
nos ili da je odnos koji i dalje postoji dobio novo značenje.
dnostran sa stanovišta obeju strana. Ali i tad je delanje upu
Isto tako, mogućno je da značenje jednog odnosa delimično
ćeno jedno na drugo ukoliko onaj koji dela pretpostavlja (mo bude trajno, a delimično promenljivo.
žda potpuno ili delimično pogrešno) određeno držanje svog 6. Smisaoni sadržaj koji trajno konstituiše jedan društve
partnera prema sebi i orijentiše svoje delanje prema tim oče ni odnos može se izraziti pomoću maksima kojih se učesnici
kivanjima. Jer ovo može da utiče, a najčešće i utiče na tok u odnosu prosečno ili približno pridržavaju u skladu s očeki
delanja i oblik odnosa. Pa ipak, jedan odnos je objektivno vanjem njihovih partnera. To će utoliko više biti slučaj uko
obostran samo ukoliko je u skladu s prosečnim očekivanjima liko je delanje po svom karakteru više racionalno orijenti-
svakog od učesnika značenje isto za obe strane. Tako, na pri sano, bilo da je u pitanju ciljna ili vrednosna racionalnost.
mer, držanje deteta prema ocu je u najmanju ruku približno Razume se, mnogo je lakše racionalno formulisati smisaoni
onome što otac u konkretnom slučaju prosečno ili tipično sadržaj jednog poslovnog ugovora nego jednog erotskog ili
očekuje. Jedan društveni odnos koji se osniva na potpuno i uopšte afektivnog odnosa.
korenito uzajamnom smisaono odgovarajućem držanju je u 7. Ο značenju jednog društvenog odnosa može se postići
stvarnosti samo graničan slučaj. Ali u skladu s našom termi saglasnošt putem sporazuma. To znači da učesnici u odnosu
nologijom odsustvo uzajamnosti bi isključivalo postojanje obećavaju jedni drugima ili trećim licima kakvo će biti nji
društvenog odnosa samo ako bi to imalo za posledicu odsu hovo buduće ponašanje. U tom slučaju, svaki učesnik, ukoliko
racionalno dela, računa s tim, mada s različitim stepenom si
stvo uzajamne orijentacije delanja učesnika. Kao i drugde,
gurnosti, da će drugi orijentisati svoje delanje prema smislu
i ovde su svi oblici prelaza u stvarnosti pre pravilo nego izu
sporazuma kako ga on razume. A on sam orijentiše svoje de-
zetak.
15 Sociologija Maksa Vebera
225
224
lanje prema ovom očekivanju delom ciljno-racionalno, vodeći nije ništa što važi, jer niko ne zahteva njegovo poštovanje.
računa da li će drugi biti manje ili više lojalni, a delom vred- Naravno, prelaz od običaja ka obaveznim konvencionalnim
nosno-racionalno, »na osnovu osećanja dužnosti da se pridr pravilima i pravu je gradualan. Svugde je ono što je stvarno
žava sporazuma u smislu koji sam ima na umu. Toliko se ο uspostavljeno bilo izvor onoga što je postalo obavezno. Da
tome ovde može reći. Za dalje pojedinosti vidi odeljke IX i nas je, na primer, običaj da se ujutru uzima doručak. Ali ne
XIII. ma nikakve obaveze da se to čini (izuzev za hotelske goste) i
to nije bio uvek običaj. Nasuprot tome, način odevanja, čak i
gde je nastao iz običaja, danas nije više samo običaj, već i
IV. NAČINI ORIJENTACIJE DRUŠTVENOG DELANJA konvencija. Ο upotrebi i običaju je još uvek vredno pročitati
odgovarajuće delove u drugoj knjizi Iheringovog dela Cilj u
U oblasti društvenog delanja mogu se zapaziti izvesne is pravu. Vidi i K. Oertmann, Pravno regulisanje i trgovački obi
kustvene pravilnosti, to jest može se otkriti da se izvesna ti čaji (1914), kao i E. Weigelinovu knjigu Običaj, pravo i moral
pična značenja ponavljaju u delanju istih pojedinaca ili da (1919), koji se slaže sa mnom protiv Stammlera.
se javljaju u delanju različitih pojedinaca. Sociologija se ba 3. Veliki broj upadljivih pravilnosti u oblasti društvenog
vi proučavanjem tipova društvenog delanja, za razliku od delanja nipošto ne počiva na orijentaciji prema bilo kakvoj
istorije koja nastoji da uzročno objasni pojedinačne događa vrsti norme za koju se veruje da važi, niti na običaju, već
je koji su značajni, to jest koji su od uticaja na ljudsku sud samo na činjenici da određeno društveno delanje po prirodi
binu. stvari u prošeku najbolje odgovara normalnim interesima sa
Stvarno postojeća verovatnoća jedne pravilnosti u orijen mih učesnika onako kako ih oni subjektivno ocenjuju. Ovo
taciji društvenog delanja može da se nazove upotreba, ukoli pre svega važi za ekonomsko delanje, na primer, kod pravil
ko verovatnoću njenog održavanja unutar jedne grupe ljudi nosti koje se uspostavljaju u obrazovanju cena na slobodnom
određuje samo stvarno postojeće upražnjavanje. Upotrebu tržištu, ali ne samo za ovu vrstu delanja. Tako trgovci na trži
možemo nazvati običajem, ukoliko se stvarno vršenje osniva štu orijentišu svoje ponašanje kao sredstvo prema vlastitom
na dugom ponavljanju i uživljavanju. Ali ona se može shvatiti tipičnom ekonomskom interesu kao cilju i prema tipičnim
i kao pravilnost koja je uslovljena korišćenjem pogodnosti očekivanjima u pogledu budućeg ponašanja drugih kao uslo-
izvesne situacije u vlastitom interesu (upotreba uslovljena in vima da se onaj cilj postigne. I ukoliko je njihovo delanje vi
teresima), ukoliko verovatnoću njenog održavanja određuje še ciljno-racionalno, utoliko će oni više slično reagovati na
samo čisto ciljno-racionalna orijentacija delanja pojedinaca date situacije. Na taj način nastaju sličnosti, pravilnosti i po
prema sličnim očekivanjima. stojanosti u njihovom držanju i delanju, koje su često daleko
1. Upotreba uključuje u sebe i modu. Za razliku od obi postojanije nego što bi bile kad bi se njihovo delanje orijen-
čaja, i upravo nasuprot njemu, upotreba se može nazvati mo tisalo prema normama i dužnostima koje važe kao obavezne
dom, ukoliko je sama činjenica novine određenog ponašanja za jednu grupu ljudi. Ova pojava, to jest činjenica da orijen
osnov orijentacije delanja. Moda je vrlo bliska konvenciji, tacija prema golom vlastitom ili tuđem interesu može da iza
jer obe većma nastaju iz želje za sticanjem društvenog ugle zove posledice koje su nalik na one koje se pomoću normi
da. Ali ο njoj ovde više neće biti reci. često uzalud nastoje da iznude, izazvala je živo interesovanje
2. Za razliku od konvencije i prava, običaj je pravilo koje naročito u ekonomskoj oblasti. Štaviše, to je bio jedan od
ne obezbeđuje nikakva spoljašnja sankcija. Onaj koji dela uzroka nastanka ekonomije kao nauke. Ali na sličan način isto
pridržava se običaja slobodno, bilo zbog toga što prosto ne važi i za sve ostale oblasti delanja. U svojoj čistoti i unutraš
misli ο njemu, bilo zbog toga što je to ugodno, ili iz nekih njoj slobodi ova pojava predstavlja polarnu suprotnost sva
drugih razloga, ali u nadi da će se iz istih razloga i drugi ve- koj vrsti unutrašnje vezanosti koja se stiče golim privikava
rovatno pridržavati odnosnog pravila. U tom smislu, običaj njem na ono što je uobičajeno ili predanosti izvesnim norma-
226 15
227
ma u koje se vrednosno-racionalno veruje. Jedan od bitnih secu ili u nedelji, onda je to običaj stečen dugim ponavlja
uslova racionalizacije delanja sastoji se u tome da se unutra njem ili proizvod neke vrste orijentacije prema vlastitom
šnje pokoravanje običaju zameni planskim prilagođavanjem interesu. Ali kad se jedan službenik pojavi svakodnevno u
situaciji u vlastitom interesu. Razume se, ovaj postupak ne određeno vreme u svojoj kancelariji, onda to nije uslovljeno
iscrpljuje pojam racionalizacije delanja. Jer pored navedenog, samo time što je on uobičajio da tako čini ili što je to u nje
ovaj proces se može sprovesti kako u pozitivnom pravcu sve- govom interesu koga bi se po volji mogao odreći. Po pravilu,
sne vrednosne racionalizacije, tako i u negativnom pravcu na ovo delanje je uslovljeno važenjem jednog poretka (pravila
štetu običaja i afektivnog delanja ili, najzad, u korist jednog koja regulišu pitanja službe), kome on mora da se povinuje,
čisto ciljno-racionalnog delanja, a na štetu vere u apsolutne delom zbog toga što bi kršenje dovelo do neželjenih posledi-
vrednosti. Ο ovoj neodređenosti značenja pojma racionaliza ca, a delom i zbog toga što bi to bilo protivno njegovom vred
cije biće češće reči u daljem izlaganju. (Potpuna pojmovna nosno-racionalno shvaćenom osećanju dužnosti (koje, dodu
odredba na kraju!) še, dejstvuje u različitom stepenu).
4. Postojanost golog običaja osniva se bitno na tome da 2. Smisaoni sadržaj jednog društvenog odnosa nazvaćemo
onaj koji svoje delanje ne orijentiše prema njemu dela ne poretkom samo ukoliko se delanje prosečno ili približno ori
prikladno, to jest mora da pretrpi manje ili veće nezgode i jentiše prema izvesnim određenim maksimama. A ο važenju
nevolje, sve dotle dok delanje većine drugih s kojima on do ovog poretka govorićemo samo ukoliko orijentacija prema
lazi u dodir računa s postojanjem običaja i svoje ponašanje tim maksimama u najmanju ruku nastaje i zbog toga što se
orijentiše prema njemu. smatra da one za delanje na bilo koji način važe kao nešto
Slično tome, postojanost situacije koja se može iskoristiti što obavezuje ili kao nešto što predstavlja uzor koji je vred-
u vlastitom interesu osniva se na tome što onaj koji svoje no podražavati. Razume se, delanje pojedinaca prema jednom
delanje orijentiše prema interesima drugih i, utoliko, ne ra poretku orijentiše se iz vrlo različitih razloga. Ali okolnost
čuna s njima, izaziva njihov otpor ili može da dobije nešto što da pored ostalih razloga i sam poredak lebdi pred očima onih
nije ni hteo ni predvideo. Stoga se on izlaže opasnosti da radi koji delaju kao nešto što treba da važi (u smislu uzora ili
na štetu svog sopstvenog interesa. obaveze), povećava verovatnoću da će se delanje orijentisati
prema njemu, često u vrlo značajnom stepenu. Uopšte uzev,
jedan poredak koga se pojedinci pridržavaju samo iz ciljno-
V. POJAM LEGITIMNOG PORETKA -racionalnih pobuda je mnogo nepostojaniji nego onaj pre
ma kome se oni orijentišu na osnovu običaja, na osnovu du
Delanje, naročito društveno delanje, i opet naročito dru gog ponavljanja istog ponašanja. Ovo. poslednje je daleko
štveni odnos, učesnici mogu orijentisati prema predstavi ο najčešća vrsta unutrašnjeg držanja. Ali i ovaj poredak je još
postojanju jednog legitimnog poretka. Verovatnoća da će se uvek mnogo manje postojan nego poredak koji uživa ugled
stvarno tako dogoditi može se nazvati važenjem poretka u da je uzoran ili obavezan, to jest da je legitiman. Razume se,
pitanju. u stvarnosti postoji niz blagih prelaza između čisto tradicio
1. Prema tome, važenje jednog poretka označava nešto nalne ili čisto ciljno-racionalne orijentacije prema jednom
više nego samo pravilnost u toku društvenog delanja koja poretku i orijentacije na osnovu vere u njegovu legitimnost.
je uslovljena običajem ili korišćenjem date situacije u vlasti 3. Delanje se može orijentisati prema važenju jednog po
tom interesu. Kad, na primer, preduzeća za prenos namešta- retka i na drukčiji način, a ne samo pridržavajući se njego
ja redovno pribegavaju oglašavanju u vreme selidbenih ro vog prosečno razumljivog značenja, č a k i u slučaju izbega-
kova, onda je ova pravilnost uslovljena željom da se posto vanja ili povrede njegovog prosečno razumljivog značenja,
jeće pogodnosti iskoriste u sopstvenom interesu. Kad neki verovatnoća da taj poredak u bilo kom stepenu važi kao oba
prodavač posećuje određene kupce u određene dane u me· vezan može uticati na delanje. Pre svega, to može biti tačno
228 229
sa stanovišta ciljne racionalnosti. Lopov orijentiše svoje de- najgore, on je poredak proglasio za »oblik« društvenog dela-
lanje prema važenju krivičnog zakona time što se prikriva. nja, a zatim je pokušao da ga dovede u vezu sa »sadržajem«,
To da jedan poredak važi za izvesnu grupu ljudi ogleda se u na sličan način na koji se »oblik« i »sadržaj« povezuju u teo
tome što pojedinci moraju da prikriju prekršaj. Ali nezavi riji saznanja. Ο ostalim njegovim zabludama ovde nećemo
sno od ovog graničnog slučaja, često se povreda jednog po govoriti. U stvari, jedno delanje koje je prvenstveno ekonom
retka ograničava na manje ili više brojne delimične prekr sko po karakteru orijentiše se prema predstavi koja se ima
šaje, ili se povreda nastoji da prikaže, s različitim stepenom u pogledu oskudnosti izvesnih sredstava za zadovoljenje ljud
vere, kao nešto što je legitimno. S druge strane, postoji više skih potreba, a s obzirom na potrebe onoga koji dela i s ob
različitih shvatanja ο značenju poretka. Ali sa sociološkog zirom na sadašnje i buduće ponašanje trećih lica koja po
stanovišta svaki poredak važi samo u onom stepenu u kome mišljaju na ista sredstva. Ali u isti mah, u izboru odgovara
stvarno utiče na ponašanje. Za sociologiju nema nikakve te jućih mera onaj koji dela orijentiše se pored toga i prema
škoće u tome što u okviru jedne iste grupe ljudi može posto onim porecima koji za njega važe kao zakoni i konvencije,
jati više različitih i međusobno suprotnih poredaka koji važe. to jest za koje zna da će, u slučaju povrede, doći do određe
Jer čak i jedan isti pojedinac može orijentisati svoje delanje ne reakcije trećih lica. Ovo sasvim prosto iskustveno stanje
prema porecima koji su međusobno suprotni. I to se može Stammler je na beznadežan način zamrsio, naročito time što
dogoditi ne samo sukcesivno, što je svakidašnji slučaj, već i je utvrdio da ne može postojati nikakav uzročni odnos izme
u istoj konkretnoj radnji. Lice koje se bori u duelu s drugim đu poretka i stvarnog delanja. Tačno je da između pravno-
orijentiše svoje delanje prema kodeksu časti, ali u isti mah, dogmatskog ili normativnog važenja jednog poretka i isku
i to time što svoje delanje prikriva ili se, obrnuto, prijavljuje stvenog procesa ne postoji nikakav uzročni odnos. U ovom
sudu, ono uzima u obzir i krivični zakon. Doduše, kad je iz- kontekstu postavlja se samo pitanje da li se poredak koji je
begavanje ili povreda prosečno shvaćenog smisla jednog po tačno protumačen u pravnom pogledu odnosi na konkretan
retka postala pravilo, onda se mora reći da poredak važi slučaj. Pitanje je, dakle, samo u tome da li jedan poredak
samo u ograničenom obimu i, u krajnjem slučaju, da više treba da važi za konkretan slučaj u normativnom smislu i,
uopšte ne važi. Prema tome, za razliku od pravne nauke, za ako treba, u čemu se sastoji ono što on tvrdi da je obavezno
sociologiju ne postoji apsolutna alternativa između važenja za taj slučaj. Ali između verovatnoće da će se delanje orijen
i nevaženja jednog određenog poretka. Već između ovih kraj tisati prema predstavi ο važenju jednog u proseku na odre
njih slučajeva postoje blagi prelazi i, kao što je već pome- đen način shvaćenog poretka i ekonomskog delanja postoji
nuto, međusobno protivrečni poreci mogu važiti jedan pored u datom slučaju uzročni odnos u sasvim uobičajenom smislu
drugog, što znači da svaki od njih važi samo ukoliko postoji reči. Za sociologiju je upravo samo ova verovatnoća orijen
verovatnoća da će se delanje stvarno orijentisati prema tacije prema jednoj predstavi ono što čini da poredak važi.
njemu.
Oni koji poznaju relevantnu literaturu setiće se kakvu
ulogu igra pojam poretka u napred pomenutoj knjizi R. VI. TIPOVI LEGITIMNOG PORETKA
Stammlera koja je sjajno napisana, kao i svi drugi njegovi
radovi, ali koja je u osnovi pogrešna i unosi katastrofalnu Legitimnost jednog poretka može se obezbediti i zaštititi
pometnju. (Vidi ο tome moju kritiku navedenu u uvodnoj na dva načina: 1) čisto unutrašnjim pobudama, i to a) afek-
napomeni koja je u zlovolji zbog stvorene zbrke na nesreću tivno, to jest na osnovu emocionalne predanosti, b) vredno-
napisana u odveć oštrom tonu.) Stammler je propustio da sno-racionalrio, to jest na osnovu vere da poredak u pitanju,
načini razliku između iskustvenog i normativnog važenja, kao kao izraz najviših etičkih, estetskih ili nekih drugih vredno-
što je i prevideo da se društveno delanje ne orijentiše samo sti, apsolutno važi, c) religiozno, to jest na osnovu vere da
prema izvesnim porecima. Ali što je sa logičkog stanovišta spasenje zavisi od održavanja poretka; i 2) na osnovu očeki-
230 231
vanja specifičnih spoljašnjih posledica, to jest korišćenjem pojedinac, a zbog toga što postoji konvencionalna osuda, pri-
izvesnih pogodnosti koje situacija pruža u vlastitom interesu. menjuje ova često drastična prinudna sredstva, a ne neka
Jedan poredak treba nazvati konvencijom, ukoliko se nje grupa ljudi kojoj je povereno da to čini.
govo važenje spolja obezbeđuje verovatnoćom da će svako 2. Kad govorimo ο pravu, za nas je najvažnije to što pos
odstupanje u okviru jedne određene grupe ljudi naići na re toji jedna grupa ljudi koja primenjuje prinudu (mada se za
lativno opštu i praktično opipljivu osudu. Jedan poredak tre druge potrebe ovaj pojam može odrediti i na sasvim druk
ba nazvati pravom, ukoliko se spolja obezbeđuje verovatno čiji način). Razume se, ova grupa ljudi nipošto ne mora biti
ćom upotrebe fizičke ili psihičke prinude u cilju da se iznudi nalik na ono što je danas uobičajeno. Pogotovo nije neophod
održavanje ili kazni povreda, a što spada u nadležnost jedne no da postoji jedna sudska instancija. Čak i pleme može da
grupe ljudi specijalno za to određene. Ο konvenciji, pored sačinjava takvu grupu ljudi (u slučaju krvne osvete i neslo
Iheringa, vidi i O. Wedgelin, na nav. mestu, i F. Tönnies, ge), ukoliko postoje ma kakva pravila koja propisuju način
Običaj (1909). njegovog reagovanja. Ali ovaj slučaj se nalazi na granici ono
1. Pod konvencijom treba razumeti običaj koji važi kao ga što se još može nazvati pravnom prinudom. Kao što je
obavezan u okviru jedne grupe ljudi i koji je zaštićen od po poznato, međunarodnom pravu se često osporava karakter
vrede time što se svako odstupanje osuđuje. Za razliku od prava zbog toga što nema nikakve naddržavne prinudne sile.
prava u ovde upotrebljenom smislu, kod konvencije nedosta U stvari, i u skladu s ovde usvojenom terminologijom, ne mo
je jedna grupa ljudi koja je nadležna za primenu sankcije. že se nazvati pravom jedan poredak koji je spolja zaštićen
Kad Stammler hoće da odvoji konvenciju od prava pomoću samo očekivanjem da će doći do osude i represalijama ošte
pojma autonomne pokornosti, onda to nije u skladu s uobi ćenih strana, dakle pomoću konvencije i korišćenjem date
čajenim načinom upotrebe, a ni njegovi primeri nisu srećno situacije u sopstvenom interesu, ali gde nema jedne grupe
odabrani. Poštovanje konvencije, na primer uobičajenog na ljudi koja se stara za njegovo održavanje. Pa ipak, u okviru
čina pozdravljanja, načina odevanja koji važi kao pristojan, pravne terminologije može biti prihvatljivo upravo obratno.
ili raznih pravila koja određuju oblik i sadržaj društvenog
U svakom slučaju, irelevantno je kakva su sredstva pri
saobraćaja, predstavlja nešto što se od pojedinca ozbiljno za-
nude. Tu spada i »bratska opomena«, koja je bila uobičajena
hteva i očekuje; njemu nije ostavljeno na volju da čini što
hoće, kao što je to, na primer, slučaj kod običaja da se hrana kod mnogih religioznih sekti kao najvažnije sredstvo blage
priprema na određen način. Povreda konvencije, na primer prinude protiv grešnika, kad je posebna grupa ljudi delovala
povreda društvenog ugleda, često izaziva krajnje teške posle- po utvrđenom postupku. Isto važi i za cenzuru kao sredstvo
dice, na primer bojkot od strane pripadnika jedne staleške da se obezbedi poštovanje izvesnih moralnih normi, i naroči
grupe. I ova kazna može biti teža od bilo kakve pravne pri to za psihičku prinudu koja je postala specifično sredstvo
nude. Jedino što ovde nedostaje, to je posebna grupa ljudi crkvenog odgoja. Postoji pravo hijerokratskih i političkih or
koja treba da se stara za održavanje poretka (kao što su su- ganizacija, kao i pravo koje štiti autoritet porodice ili raznih
dije, advokati, upravni službenici, izvršitelji, i tako dalje). udruženja, č a k i pravila jednog komentara važe kao pravo u
Ali prelaz je postepen. Slučaj konvencionalnog obezbeđenja skladu s našom pojmovnom odredbom. Po sebi se razume da
jednog poretka koji je vrlo nalik na pravno obezbeđenje je tu spada član 888, odeljak 2. Nemačkog građanskog parničnog
organizovani bojkot kojim se formalno pre ti. U skladu s na postupka koji govori ο pravima koja se ne mogu izvršiti.
šom terminologijom, to bi već bilo sredstvo pravne prinude. Oblici pravnog jezika jesu »leges imperfectae« i »prirodne
Nas ovde ne interesuje to što se konvencija, pored gole osu obligacije«, u kojima se posredno navode granice ili uslovi
de, može zaštititi i drugim sredstvima, na primer upotrebom za primenu prinude. Utoliko je i jedan prinudno zaveden tr
domaćeg autoriteta protiv ponašanja koje je protivno kon govački običaj pravno pravilo. (Vidi članove 157. i 242. Nemač
venciji. Jer ono što je od najvećeg značaja, to je da ovde sam kog građanskog zakonika.) Ο pojmu »dobrog običaja«, to jest
232 233
običaja koji svi odobravaju i koji je stoga pravno sankcioni- VII. OSNOVI LEGITIMNOSTI JEDNOG PORETKA
san, vidi Max Rumelin, u Spomenici Th. Haringu (1918).
3. Za jedan poredak koji važi nije neophodno da ima opšti Oni koji delaju mogu pripisati legitimnost jednom poret
ili apstraktan karakter. Razlika između pravnog pravila i pra ku na sledeći način: 1) na osnovu tradicije, koja uvažava ono
vne odluke jednog konkretnog slučaja, na koju smo danas što je oduvek postojalo, 2) na osnovu afektivne, naročito
toliko naviknuti, nije uvek bila tako jasna. Jedan poredak emocionalne vere, koja uvažava ono što je novootkriveno ili
može se javiti i kao poredak koji važi samo za jednu konkret što služi kao uzor vredan podražavanja, 3) na osnovu vred-
nu situaciju. Pojedinosti ο tome spadaju u sociologiju prava. nosno-racionalne vere, koja uvažava ono što se smatra da
Ukoliko nije drukčije rečeno, ovde ćemo se služiti modernim apsolutno važi, i 4) na osnovu toga što je poredak uspostav
razlikovanjem između pravnog pravila i pravne odluke. ljen na način za koji se veruje da je u skladu sa zakonom.
4. Jedan poredak koji je zaštićen spoljašnjim sankcijama Ovo poslednje može se dogoditi u dva slučaja: a) kad se svi
može se pored toga štititi i unutrašnjim uverenjima pojedi zainteresovani slažu da jedan poredak treba uspostaviti, i b)
naca. Odnos između prava, konvencije i etike za sociologiju kad poredak nameće jedna vlast za koju se smatra da je le
ne predstavlja nikakav problem. Sa sociološkog stanovišta, gitimna i da joj svi duguju poslušnost.
etičko merilo je ono kome ljudi pripisuju izvesnu vrednost i Izuzev nekoliko drugih pojmova koje ćemo malo kasnije
za koje veruju da treba da važi kao norma njihovog delanja. odrediti, sve dalje pojedinosti koje se tiču ovih pitanja spa
U tom slučaju, ovo delanje polaže pravo da je etički dobro, daju u političku sociologiju i sociologiju prava. Zasad je po
baš kao što se i delanje koje polaže pravo da je lepo meri trebno dodati samo nekoliko napomena.
pomoću estetskih merila. Ovako shvaćene, etičke norme mo 1. Priznaje legitimnosti jednom poretku na osnovu vere
gu duboko da utiču na delanje ljudi, iako nisu zaštićene ni da je tradicija nešto sveto predstavlja najopštiji i najizvorniji
kakvim spoljašnjim sankcijama. To je pogotovo slučaj onda slučaj. Strah od magijskih kazni pojačava psihički otpor pro
kad je njihova povreda bez uticaja na tuđe interese. tiv svake promene uobičajenog načina delanja, a u istom
S druge strane, etičke norme se često mogu zaštititi i reli pravcu dejstvuju i najrazličitiji interesi koji teže da održe
gioznim razlozima. Ali u smislu ovde upotrebljene terminolo jedan poredak čim je ovaj jednom uspostavljen. (O tome ka
gije one se mogu zaštititi i konvencionalnim sredstvima, na snije u glavi III.)
primer osudom povrede ili bojkotom, ali i pravno, na primer 2. Svesno stvaranje novog poretka bilo je prvobitno goto
krivičnim gonjenjem, policijskim merama ili građansko-prav- vo uvek delo proroštva ili bar predskazanja za koje se vero-
nim sankcijama. Svaki etički sistem koji u sociološkom po valo da je sveto, sve do statuta starih grčkih zakonodavaca.
gledu važi obično se štiti pomoću konvencije, to jest time što U tim slučajevima, pokoravanje je zavisilo od vere u legitim
postoji verovatnoća da će povreda izazvati osudu. S druga
nost proroka. U doba strogog tradicionalizma, jedan novi po
strane, nije neophodno da svaki poredak koji je konvencio
redak, to jest poredak za koji se misli da je nov, nije mogao
nalno ili pravno zaštićen polaže pravo da važi kao etička nor
ma. Jer pravna pravila, mnogo češće nego konvencionalna, biti objavljen kao takav, već se za njega tvrdilo da je oduvek
mogu biti uspostavljena čisto ciljno-racionalno. Sa sociološ važio, ali da niko nije tačno znao njegov sadržaj ili da je pri
kog stanovišta ne može se nikako drukčije odlučiti da li je vremeno bio bačen u zasenak, tako da je tek sad otkriven u
dan poredak koji važi u jednoj društvenoj grupi spada u ob svojoj pravoj boji.
last etike ili u neku drugu oblast (recimo u konvenciju ili 3. Prirodno pravo predstavlja najčistiji tip poretka koji
pravo) nego na osnovu onog istog pojma ο tome šta je »eti važi na osnovu vrednosno-racionalne vere u njegovu legitim
čko« koga se pridržavaju pripadnici grupe u pitanju. Stoga se nost. Mada je u poređenju s njegovim idealnim zahtevima
sa ovog stanovišta ο tome ne može reći ništa uopšteno. stvarni uticaj prirodnog prava na delanje ograničen, ipak tre-
234 235
ba priznati da ovaj uticaj postoji, i to u meri koja nije za VIII. POJAM BORBE
potcenjivanje. Ali prirodno pravo treba razlikovati kako od
otkrivenog i konvencionalnog, tako i od tradicionalnog prava. Jedan društveni odnos treba nazvati borbom, ukoliko se
4. Vera u zakonsku formu je danas najčešći osnov legitim delanje orijentiše u nameri da sprovede volju onoga koji dela
nog važenja jednog poretka: priznaje se ono što je u formal nasuprot otporu jednog ili više njegovih partnera. Miroljubi
nom pogledu tačno i što je ustanovljeno po propisanom pos vo sredstvo borbe bilo bi ono koje ne podrazumeva upotrebu
tupku. Pri tom je razlika između poretka koji je dogovorom aktualnog fizičkog nasilja. Miroljubivu borbu treba nazvati
uspostavljen i poretka koji je nametnut relativna po karak takmičenjem, ukoliko se sastoji u formalno miroljubivom na
teru. Jer čim dogovor na kome počiva jedan poredak nije jed stojanju da se dobije kontrola nad izvesnim pogodnostima za
nodušan, što se u prošlosti često smatralo da je neophodan kojima i drugi teže. Jedno takmičenje treba nazvati regulisa-
uslov stvarne legitimnosti, onda to znači da se oni koji imaju nim takmičenjem, ukoliko se ono u pogledu ciljeva i sredsta
drukčiju volju stvarno pokoravaju većini, to jest da je pore va orijentiše prema nekom poretku. Životnu borbu između
pojedinaca ili tipova ljudi za opstanak, koja je često latentna,
dak nametnut manjini. Ovo se često događa, kao što se često
treba nazvati selekcijom. Ukoliko je u pitanju borba oko iz-
događa i da manjina nasilno i bezobzirno nametne većini je
vesnih pogodnosti važnih za one koji žive, onda je to društve
dan poredak koji odgovara njenim idealima, a koji tokom na selekcija. A ukoliko je u pitanju borba za održavanje izve-
vremena priznaju kao legitiman i oni koji su mu se prvobitno snih nasleđenih svojstava, onda je to biološka selekcija.
protivili. Onde gde postoji glasanje kao zakonsko sredstvo ko 1. Postoji bezbroj postepenih prelaza najrazličitije vrste
jim se poredak stvara ili menja, često se događa da volja ma od krvave borbe, koja odbacuje sva pravila i teži fizičkom
njine dobije formalnu većinu i da se većina pokori manjini. uništenju protivnika, do viteške borbe koja je regulisana kon
U tom slučaju, vladavina većine je gola iluzija. Vera u zakon vencionalnim obzirima i sportskog takmičenja koje je reguli-
sku formu poretka koji je dogovorom uspostavljen je relativ sano pravilima igre. Klasičan primer viteške borbe je heral-
no vrlo stara, a može se katkad naći i kod takozvanih primi dov poziv pre bitke kod Fontenoja: »Messieurs les Anglais,
tivnih naroda. Ali u ovim slučajevima se zakonska forma po tirez les premiers.« Isto tako, postoji bezbroj postepenih pre
retka gotovo uvek potkrepljuje i autoritetom proroštva. laza od, recimo, slobodnog nadmetanja mladih ljudi za naklo
nost jedne žene do konkurentske borbe za ekonomsku korist
5. Kad nisu u pitanju samo strah ili ciljno-racionalne po koja se povinuje uslovima tržišta ili do umetničkih takmiče
bude, već postoje i izvesna shvatanja ο zakonskom postupku, nja koja podležu određenim pravilima ili, najzad, do izbornih
onda spremnost da se poštuje poredak koji je nametnut od borbi. Pojmovno odvajanje nasilne borbe od svih ostalih obli
strane manjine ili većine pretpostavlja veru da je vlast koja ka miroljubive borbe opravdava se time što su sredstva koja
taj poredak nameće u bilo kom pogledu legitimna. Ο tome se ovde upotrebljavaju specifična i što su posledice upotrebe
će odvojeno biti reči u XIII i XVI odeljku, kao i u glavi I I I . tih sredstava u sociološkom pogledu sasvim osobite.
6. Po pravilu, spremnost da se poštuje jedan poredak us- 2. Uprkos uticaju mnogih slučajnih i sudbinskih činilaca,
svaki tipičan oblik borbe i utakmice koji se javlja u širim ra-
lovljavaju kako najraznovrsnije konstelacije interesa, tako i
zmerama na kraju dovodi do selekcije onih kod kojih su u
mešavina vezanosti za tradiciju i vere u zakonsku formu, sem
prošeku jače zastupljene lične osobine važne za uspeh. Koje
kad je u pitanju potpuno nov poredak. Razume se, u velikom su osobine važne — da li više fizičke snage ili beskrupuloz
broju slučajeva onaj koji dela u skladu s onim što jedan po nog lukavstva, više duhovne snage ili snage pluća i demagoš
redak zahteva od njega nije čak ni svestan da li je u pitanju ke tehnike, više odanosti prema pretpostavljenima ili sposob
običaj, konvencija ili pravo. Tada sociologija treba da dokuči nosti da se laska masi, više stvaralačke originalnosti ili spo
tipičan osnov važenja. sobnosti za duševno prilagođavanje, više izuzetnih sposobnos-
236 237
ti ili onih koje ima prosečna masa — sve to zavisi od uslova To se može dogoditi na različite načine. Pre svega, ljudsko
pod kojima se borba ili takmičenje odvija. Među ove uslove delanje može svesno težiti da izmeni određene društvene od
spadaju i poreci prema kojima se orijentiše ponašanje učes nose (to jest neko drugo delanje koje mu po značenju odgo
nika u borbi, bilo tradicionalno ili vrednosno odnosno ciljno-
-racionalno. Jer svaki poredak utiče na ishod društvene se vara) ili da ih omete u njihovom nastanku i održavanju. Ta
lekcije. ko, na primer, država se može uništiti ratom ili revolucijom,
zavera se može brutalno suzbiti, prostitucija se može sprečiti
Nije svaki proces društvene selekcije borba u našem srni· policijskim merama, praksa zelenaškog poslovanja može se
slu. Pod društvenom selekcijom treba najpre razumeti samo iskoreniti uskraćivanjem pravne zaštite ili kažnjavanjem.
ovo: da izvesni tipovi ponašanja i, eventualno, odgovarajućih
Isto tako, na društvene odnose se može uticati stvaranjem
ličnih osobina, imaju prednost nad drugim, jer pružaju više
mogućnosti da se zadobije neki određen društveni odnos određenih pogodnosti za jednu kategoriju na račun druge.
(kao voljeno biće, muž, poslanik, činovnik, izvođač radova, Ove ciljeve mogu postavljati sebi kako pojedinci tako i orga-
direktor, poslovan čovek od uspeha, i tako dalje). Ali time nizovane grupe pojedinaca. S druge strane, može postojati
nije rečeno ništa ο tome hoće li se ove društvene prednosti bezbroj najrazličitijih neželjenih propratnih posledica i rele
ostvariti u procesu borbe, a još manje hoće li društvena se vantnih uslova društvenog delanja koji utiču da određeni
lekcija poboljšati ili pokvariti biološke izglede za opstanak društveni odnosi (to jest uvek odgovarajuće delanje) imaju
određenog tipa. sve manje izgleda da se održe ili da nastanu. Sve mogućne
Ο borbi ćemo govoriti samo onda kad postoji stvarna vrste prirodnih i kulturnih uslova utiču na neki način na to
utakmica. Naše dosadašnje iskustvo pokazuje da je borba, u kakve će izglede imati pojedini društveni odnosi. Svima stoji
stvari, neizbežna samo u smislu selekcije, a da je načelno na volju da i u takvim slučajevima govore ο selekciji društve
neizbežna samo u smislu biološke selekcije. Selekcija je več- nih odnosa, na primer odnosa između političkih organizacija,
na zbog toga što se ne može izmisliti nikakvo sredstvo da se u kojoj pobeđuje onaj koji je najjači u smislu najbolje prila
ona potpuno isključi. Čak i jedan strogo pacifistički poredak gođenog. Ali pri tom treba imati na umu da ova takozvana
može samo da zabrani upotrebu određenih sredstava borbe selekcija nema nikakve veze sa selekcijom ljudskih tipova u
ili da odredi njen predmet i reguliše njen pravac, ali ništa vi društvenom ili biološkom pogledu i da ovde u svakom kon
še. A to znači da u otvorenoj utakmici ili u procesu latentne kretnom slučaju treba ispitati koji uzroci dovode do promene
društvene ili biološke selekcije (kad se pođe od utopijske
pretpostavke da je utakmica odstranjena) uvek postoje neka u izgledima pojedinih oblika društvenog delanja i društve
druga sredstva borbe koja vode pobedi i da ova sredstva daju nih odnosa, to jest koji uzroci razbijaju jedan društveni od
povoljnije izglede onima koji njima raspolažu, bilo da su ih nos, a koji mu omogućuju da se održi na račun drugih. Po
dobili nasleđem ili stekli vaspitanjem. Društvena selekcija je sebi se razume da su ovi uzroci mnogostruki i da je za njih
iskustvena, a biološka selekcija načelna granica koja spreča neprikladno upotrebiti jedan jedinstven izraz. Jer uvek pos
va isključenje borbe. toji opasnost da se u empirijsko istraživanje nekritički unesu
3. Treba praviti razliku između borbe pojedinaca za op izvesne vrednosne ocene, a pre svega da se opravda uspeh
stanak i borbe i selekcije društvenih odnosa. U poslednjem koji je u jednom konkretnom slučaju postignut zahvaljujući
slučaju ovi pojmovi se mogu upotrebiti samo u prenosnom nekom posebnom, dakle slučajnom uzroku. Poslednjih godi
smislu. Jer odnosi postoje samo kao ljudsko delanje koje ima na je bilo odveć mnogo takvih pokušaja. U stvari, to što je
određen smisaoni sadržaj. Prema tome, selekcija ili borba iz jedan određen društveni odnos u konkretnom slučaju bio
među njih znači samo da je tokom vremena određen tip de- isključen usled nekih posebnih uzroka, ne dokazuje da je on
lanja potisnut drugim, büo da su u pitanju isti ili drugi ljudi. i uopšte nepodesan da se održi.
238 239
IX. TIPOVI DRUŠTVENOG ODNOSA: nika koji drugarski dele dobro i zlo. Najpodesniji primer
3
ZAJEDNICA I DRUŠTVO ovog tipa jeste porodica. Ali najveći deo društvenih odnosa
ima delom karakter zajednice, a delom karakter društva. U
Pod zajednicom treba razumeti takav društveni odnos u svakom društvenom odnosu, ma koliko bio ciljno-racionalan
kome se orijentacija društvenog delanja, svejedno da li u po karakteru i sračunat samo na zadovoljenje određene po
konkretnom slučaju, u prošeku ili u čistom tipu, osniva na trebe (kakav je, na primer, odnos između kupca i mušterije),
subjektivnom osećanju učesnika (koje može biti afektivno ili mogu se javiti i izvesne emocionalne vrednosti koje prekora
tradicionalno po karakteru) da pripadaju jedan drugom kao čuju željeni cilj. Svako društvo koje nije stvoreno samo radi
deo iste celine. postizanja nekog neposrednog cilja, već traje duže vreme, na
Pod društvom treba razumeti takav društveni odnos u ko neki način naginje tome, iako u vrlo različitom stepenu. Jer
me se orijentacija društvenog delanja osniva na racionalno u takvim društvima se uspostavljaju trajni odnosi između is
motivisanom kompromisu interesa ili njihovom povezivanju, tih lica i oni se unapred ne mogu ograničiti samo na pojedi
svejedno da li je u pitanju vrednosna ili ciljna racionalnost. načne stručne delatnosti. To se događa u društvima u istoj
Za društvo je tipično (ali ne i neizbežno) da se osniva na ra vojničkoj jedinici, u istom školskom razredu, u istoj kance
cionalnom sporazumu, uz obostran pristanak partnera. U tom lariji ili radionici. Isto tako može se dogoditi i obratno, da
slučaju, delanje se orijentiše ili vrednosno-racionalno, prema svi ili izvestan broj učesnika u nekom društvenom odnosu
veri da pristanak koji je dat obavezuje, ili ciljno-racionalno, koji ima svojstvo zajednice orijentišu ovaj odnos u ciljno-ra-
prema očekivanju da če partneri biti lojalni. cionalnom pravcu, bilo potpuno ili delimično. Tako, na pri
1. Naša terminologija podseća na razlikovanje koje je na mer, postoje velike razlike u tome da li članovi jedne poro
činio F. Tönnies u svom pionirskom radu Zajednica i društvo. dice ovu osećaju kao zajednicu ili je koriste kao društvo. Po
Ali Tönnies je dao ovom razlikovanju jedno specifično znače jam društva je ovde namerno određen na sasvim uopšten
nje koje bi za naše potrebe bilo nepodesno. Najčistiji tipovi način i stoga obuhvata vrlo različite grupe pojava.
društva jesu: 1) strogo ciljno-racionalno i slobodno ugovore 3. Po značenju koje joj se pridaje, zajednica najčešće
na razmena na tržištu, koja predstavlja stvarni kompromis predstavlja najradikalniju suprotnost borbi. Ali pri tom tre
suprotnih, ali komplementarnih interesa; 2) udruženje uspo ba znati da je nasilje svake vrste nad onima koji su duševno
stavljeno radi postizanja nekog cilja, to jest slobodno ugovo mekši redovna pojava čak i u najintimnijim zajednicama, i
reno neprekidno delanje koje se orijentiše samo prema izves- da se, kako drugde tako i u zajednici, odvija proces selekcije
nim spoljašnjim interesima učesnika, bilo ekonomskim ili ne koji pojedinim tipovima daje različite izglede u borbi za op
kim drugim; 3) udruženje jednomišljenika zasnovano na stanak. S druge strane, društvo se često sastoji samo u kom
vrednosno-racionalnim motivima, na primer religiozna sekta, promisu suprotnih interesa; u njemu su samo delimično is
ukoliko ona apstrahuje od emotivnih i afaktivnih interesa, ključeni povodi za sukob ili određena sredstva borbe (ili se
već hoće samo da služi samoj stvari (što se u stvarnosti do bar to pokušava), ali ostaje suprotnost interesa i utakmica
gađa sasvim izuzetno). između partnera oko povoljnijih izgleda. Borba i zajednica su
2. Zajednica može da počiva na bilo kakvoj afektivnoj, relativni pojmovi. Borba može biti vrlo različita, što zavisi od
emotivnoj ili tradicionalnoj osnovi: religiozno bratstvo, erot sredstava (nasilna ili miroljubiva) i od stepena bezobzirnosti
ski odnos, odnos poštovanja, nacionalna zajednica, četa voj- njihove upotrebe. Ali, kao što je već rečeno, svaki poredak
koji reguliše društveno delanje dopušta selekciju u nadmeta
3
Vergemeinschaftung i Vergesellschaftung. U našem jeziku nju različitih ljudskih tipova oko životnih šansi.
nema izraza koji bi odgovarali ovim složenicama. U prevodu je 4. Ne treba misliti da svako postojanje zajedničkih oso
dato značenje prostih oblika Gemeinschaft i Gesellschaft, koji
ne sadrže jednu važnu nijansu. Ovo osiromašenje se nije moglo bina, zajedničke situacije ili zajedničkog ponašanja podrazu-
izbeći. — Primedba prevodioca. meva postojanje jedne zajednice. Tako, na primer, zajednič-
244 245
rak u tom pravcu mogu, mada ne moraju biti »radnički sa- lim učesnicima (solidarni članovi) ili da se delanje određenih
veti« koji su uspostavljeni u Nemačkoj 1918.), priželjkivanje učesnika (zastupnika) pripiše svim ostalima koje oni pred
izvesnih radnih mesta i njihovo posedovanje može se razviti stavljaju, tako da ovi uživaju korist i trpe štetu.
od običnog sporazuma između radničkih predstavnika i vlas U skladu s važećim poretkom, zastupanje može biti: 1) sa-
nika u pogledu uslova za zapošljavanje do prava na određeno movlasno prisvojeno u bilo kom obliku i stepenu, 2) trajno
radno mesto. Prvi stupanj u tom razvoju bila bi zabrana ot ili privremeno dodeljeno na osnovu izvesnih kriterij uma, ili
puštanja radnika bez saglasnosti radničkih predstavnika. Ali 3) trajno ili privremeno preneto putem naimenovanja, to jest
sve pojedinosti koje se tiču ovog pitanja spadaju u posebno na osnovu određene odluke učesnika ili trećih lica. O uslovi-
proučavanje. ma pod kojima društveni odnosi (zajednice ili društva) posta
Najviši stepen davanja izvesnih pogodnosti u trajnu svoji ju odnosi solidarnosti ili zastupanja može se uopšteno reći
nu postoji onda kad se izvesna prava pojedinaca ili određenih samo ovo: da je najvažnije u kojoj meri se njihovo delanje
grupa (na primer, domaćinstva, plemena ili porodice) štite orijentiše prema nasilnoj borbi ili prema miroljubivoj razme-
tako da u slučaju smrti ona prelaze na određene naslednike ni kao svom cilju. Ali pored toga, od odlučnog značaja mogu
ili što ih nosilac još za života može ustupiti bilo kojim trećim biti i mnoge druge okolnosti koje treba utvrditi posebnim
licima. U ovom poslednjem slučaju, treća lica postaju učesni proučavanjem. Doduše, ove druge okolnosti su manje važne
ci u društvenom odnosu samim prenošenjem tih prava, što u odnosima koji teže postizanju čisto idealnih ciljeva miro
znači da je odnos relativno otvoren prema onima koji su van ljubivim sredstvima. Pojava solidarnosti ili zastupništva čes
njega. Ovo samo ukoliko sticanje članstva nije vezano za pris to ide naporedo sa stepenom zatvorenosti jednog odnosa pre
tanak ostalih privilegovanih učesnika. ma onima koji su van njega, ali ne uvek.
4. Motivi za zatvaranje jednog društvenog odnosa mogu 1. Pripisivanje odgovornosti praktično može da znači i pa
biti trojaki: 1) uvažavanje kvaliteta i prestiža, a samim tim i sivnu i aktivnu solidarnost: svi učesnici su odgovorni za dela
izgleda na zadobijanje ugleda ili čak i dobiti koji iz toga mo nje jednog, kao i on sam, a zajedno s njim svi su ovlašćeni da
gu da proisteknu. Kao primere možemo navesti zajednice as uživaju u koristi koju je njegovo delanje proizvelo. Odgovor
keta, monaške redove (naročito prosjačke redove u Indiji), nost može biti prema duhovima ili bogovima, to jest može
religiozne sekte (Puritanci!), grupe ratnika, grupe službenika biti religiozno orijentisana. Ali odgovornost može biti i prema
ministarstava ili drugih činovnika, grupe građana koje imaju ljudima, i u tom slučaju konvencionalna (krvna osveta protiv
politički značaj (kao u antičko doba), udruženja zanatlija; i pomoću saplemenika, represalije prema varoškom stanovni
2) oskudica pogodnosti u poređenju s potrebama potrošnje štvu ili nekoj drugoj zemlji) ili pravna (kažnjavanje srodni
(obim sredstava za život). Kao primer može da posluži mono ka, ukućana, članova iste opštine, lično obavezivanje ukućana
pol potrošnje, naročito u krajiškim zajednicama; 3) oskudica ili trgovačkih partnera da jedni drugima plate dugove). I so
u mogućnostima za sticanje izvesnih pogodnosti (obim mo lidarnost prema bogovima je imala važne istorijske posledice
gućnosti za sticanje). To je slučaj kod trgovačkih monopola, (naročito za starojevrejske, starohrišćanske i prve puritanske
naročito kod esnafskih i starih ribarskih organizacija. Veći opštine).
nom se motiv 1) prepliće s motivima 2) i 3). S druge strane, pripisivanje odgovornosti može da znači
samo da su na osnovu konvencionalnog ili pravnog poretka
učesnici u jednom zatvorenom odnosu zakonski ovlašćeni da
XI. ZASTUPANJE I ODGOVORNOST raspolažu bilo kakvim pogodnostima (naročito ekonomskim)
koje je njihov zastupnik stvorio. Primer za to je punovažno
U skladu s tradicionalno ili zakonski uspostavljenim po raspolaganje uprave jednog udruženja ili predstavnika jedne
retkom, jedan društveni odnos može imati za posledicu da se političke ili ekonomske organizacije dobrima koja prema po
određene vrste delanja svakog učesnika pripisuju svim osta- retku treba da služe ciljevima udruženja ili organizacije.
246 247
2. Solidarnost postoji u sledećim tipičnim slučajevima: a) glava porodice, uprava udruženja, poslovođa, knez, predsed-
u tradicionalnim zajednicama zasnovanim na rođenju ili ži nik države, poglavar crkve — čije je delanje usmereno na odr
votnim navikama (na primer domaćinstvo i pleme); b) u za žavanje grupnog poretka. Ovo je dovoljno zbog toga što ova
tvorenim odnosima koji vlastitom silom obezbeđuju mono specifična vrsta delanja, to jest delanje koje nameće jedan
polski položaj u pogledu izvesnih pogodnosti (na primer po poredak, a ne samo delanje koje se orijentiše prema njemu,
litičke grupe, naročito u prošlosti, ali i danas, naročito u vre- dodaje zatvorenom društvenom odnosu jedno novo svojstvo
me rata); c) u udruženjima za sticanje dobiti u kojima poslo koje je sa sociološkog stanovišta neobično važno. Jer svaka
ve vode sami učesnici (na primer otvoreno trgovačko druš zatvorena zajednica ili društvo nije grupa. To važi za erotski
tvo); d) pod izvesnim okolnostima u radničkim udruženjima odnos ili za pleme bez starešine.
(na primer artel). 2. Postojanje grupe zavisi samo od prisustva starešine i,
Na tipičan način, zastupanje se javlja u udruženjima koja eventualno, upravnog aparata. Ili, tačnije, od toga da li po
teže određenim ciljevima i u pravno zasnovanim grupama, stoji verovatnoća da će lica kojima se stavljeno u zadatak da
naročito kad se mora upravljati izvesnom imovinom koja je održe grupni poredak delati u tom pravcu u slučaju potrebe.
skupljena da služi ostvarenju tih ciljeva. Sa pojmovne strane je nevažno na čemu se osniva ovo očeki
3. Pravo zastupanja se dodeljuje na osnovu izvesnih krite- vanje, na tradicionalnoj, afektivnoj ili vrednosno-racionalnoj
rijuma, na primer po starešinstvu ili nekom sličnom pravilu. predanosti (vazalska dužnost, dužnost prema nadleštvu ili
4. Sve bliže što se tiče ovih stvari ne može se izložiti na službi) ili na ciljno-racionalnim interesima (primanje plate).
uopšten način, već samo u okviru posebnih socioloških prou Prema tome, u skladu s našom terminologijom, grupa se sa
čavanja. Najstarija i najopštija pojava koja spada u ovu ob stoji samo u verovatnoći da će nastupiti delanje koje je ori
last jeste represalija, i to kako u obliku osvete tako i u obliku jentisano u pomenutom pravcu. Ako nema nikakve verovat-
uzimanja u zalogu. , noće da će određeno telo ili određeno lice delati na takav
način, onda za nas postoji samo društveni odnos, ali ne i gru
pa. Sve dok postoji verovatnoća onog delanja, sve dotle po
XII. POJAM GRUPE stoji i grupa, uprkos tome što se menjaju lica čije je delanje
orijentisano prema poretku o kome je reč. Naša definicija
Jedan društveni odnos koji je zatvoren ili koji pomoću ima za cilj da obuhvati upravo ovo stanje stvari koje je sa
pravila ograničava prijem novih članova treba nazvati gru sociološkog stanovišta najvažnije.
pom, ukoliko određeni ljudi, recimo starešina grupe i možda 3. a) Pored delanja upravnog aparata i delanja kojim ovaj
upravni aparat, imaju za zadatak da svojim ponašanjem oču rukovodi, može se javiti i specifično delanje učesnika koje
vaju njegov poredak. U isti mah, starešina grupe i upravni teži da obezbedi važnost grupnog poretka (na primer, dopri
aparat imaju i pravo da zastupaju grupu. Izvršna vlast se nosi ili lične usluge svake vrste: služba porotnika, služba u
nalazi u rukama starešine grupe i onih koji rade u upravnom vojsci, i tako dalje), b) Važeći poredak može da sadrži i nor
aparatu. Ova vlast se može prisvojiti ili se može odrediti po me prema kojima treba da se orijentiše delanje članova gru
moću pravila koja važe za grupu i trajno ili privremeno ustu pe, i to u stvarima koje se ne tiču same grupe (na primer
piti onim licima koja su izabrana na osnovu posebnih krite- građansko pravo, koje reguliše privatno ekonomsko delanje,
rijuma i po posebnom postupku. U grupno delanje spada le služi interesima pojedinaca, a ne obezbeđuje važnost grupnog
gitimno delanje upravnog aparata koje na osnovu izvršne ili poretka). U prvom slučaju možemo govoriti o delanju koje se
zastupničke vlasti teži da održi u važnosti poredak grupe, ili orijentiše prema grupi, a u drugom o delanju koje grupa re
delanje članova grupe kojim rukovodi upravni aparat. guliše. Grupnim delanjem treba nazvati delanje aparata i de
1. Za pojam grupe je nevažno da li je u pitanju zajednica lanje kojim taj aparat planski rukovodi, a koje se orijentiše
ili društvo. Dovoljno je samo da postoji starešina grupe — prema grupi. Grupno delanje bi, na primer, bilo učestvovanje
248 249
u ratu koji vodi država, ili plaćanje nekog doprinosa koji je menute uslove, koje određuje svaki poredak, može da spada
odredila uprava udruženja, ili ugovor koji zaključuje stare- i pristanak određenih članova ili delova grupe, ili bar to da
šina grupe a koji obavezuje sve članove (vidi odeljak XI), prethodno treba čuti njihovo mišljenje, ali pored toga i bilo
najzad čitavo pravosuđe i upravni postupak (vidi odeljak šta drugo.
XIV).
Poredak jedne grupe može biti nametnut kako članovima
Jedna grupa može biti autonomna ili heteronomna, ali i tako i onima koji nisu članovi, naravno pod određenim okol
autokefalna ili heterokefalna. Za razliku od heteronomije, gde
nostima. To će biti slučaj naročito onda kad se nečlanovi na
je grupni poredak nametnut spolja, autonomija znači da su,
laze u nekom odnosu prema teritoriji na kojoj grupa deluje
bez obzira na sve ostale okolnosti, poredak uspostavili sami
(prisutvo, rođenje, preduzimanje izvesnih radnji na toj teri
članovi grupe po svojoj volji. Autokefalija znači da su stare-
šina i upravni aparat postavljeni na osnovu poretka same toriji). Jedna grupa čiji poredak u načelu oktroiše teritori
grupe, za razliku od heterokefalije, gde su ovi organi, bez ob jalno važenje može se nazvati teritorijalnom grupom, sve
zira na ostale okolnosti, postavljeni spolja. jedno da li njen poredak polaže pravo samo na teritorijalno
Heterokefalija postoji, na primer, kod naimenovanja gu važenje prema svojim članovima (što je mogućno ili se bar
vernera kanadskih provincija od strane centralne vlade Ka događa u ograničenom obimu).
nade. Jedna heterokefalna grupa može biti autonomna, a au 1. U smislu naše terminologije, jedan poredak je uvek na
tokefalna heteronomna. Isto tako, jedna grupa može biti de- metnut kad nije stvoren slobodnim ličnim dogovorom svih
limično jedno ili drugo u oba pravca. Autokefalne države-čla- učesnika. Prema tome, nametnuta je i odluka većine kojoj se
nice nemačkog carstva bile su heteronomne u sferi nadležno manjina pokorava. Stoga legitimnost vladavine većine dugo
sti carstva uprkos autokefaliji, a autonomne u sferi vlastite vremena nije bila priznata ili je bila problematična (kod sta
nadležnosti (u crkvenim i Školskim stvarima). U sastavu Ne- leža u srednjem veku, a u novije vreme u ruskoj opštini). U
mačke, oblast Elzasa i Lorene bila je autonomna u ograniče tom slučaju je za sociologiju od presudnog značaja samo
nom obimu, ali heterokefalna, jer je car postavljao namesni-
stvarno postojeće stanje stvari.
ka. Svi ovi elementi mogu katkad biti prisutni samo delimič-
no. Jednu grupu koja je u isti mah potpuno heteronomna i 3. Pojam ustava koji je ovde upotrebljen, upotrebio je i
potpuno heterokefalna (kao puk u jednoj vojsci) najčešće Lassalle. On nije identičan s pisanim ustavom, to jest s usta
treba shvatiti kao deo neke šire grupe. Ali da li je to slučaj, vom u pravom smislu reči. Sa sociološkog stanovišta, pitanje
zavisi od stvarne mere samostalnosti u orijentaciji delanja u se sastoji samo u ovom: kad, zbog čega i u kojoj meri, možda
konkretnom slučaju. U terminološkom pogledu to je pitanje i pod kojim posebnim uslovima (na primer uz odobravanje
čisto praktične prirode. bogova ili sveštenika ili pristanak izbornog tela) članovi gru
pe pokorno slede volju starešine grupe. I dalje: pod kojim
okolnostima starešini grupe stoji na raspolaganju upravni
XIII. POREDAK U GRUPI aparat i grupno delanje kad on izdaje zapovesti i, naročito,
kad nameće nova pravila.
Zakonski uspostavljen poredak jednog društva može na
4. Glavni tip nametnutog poretka koji važi u okviru jedne
stati na dva načina: 1) slobodnim dogovorom, ili 2) nameta
njem i pokoravanjem. Izvršna vlast jedne grupe može pola teritorije predstavljaju norme krivičnog prava i mnoga druga
gati pravo na legitimnu moć da nametne novi poredak. Pod pravna pravila političkih grupa kod kojih je prisustvo, rođe
ustavom jedne grupe treba razumeti verovatnoću, koja se me- nje, preduzimanje ili izvršenje neke radnje na teritoriji gru
nja po obimu, vrsti i uslovima, da će se članovi grupe povi pe uslov za primenu poretka. (Uporedi pojam »teritorijalno
novati pravilima koje nameće postojeća izvršna vlast. U po- telo« koji upotrebljavaju Gierke i Preuss.)
250 251
XIV. UPRAVNI I REGULATIVNI POREDAK Ustanova je grupa čiji poredak reguliše određenu sferu de-
latnosti i koja relativno uspešno nameće ovaj poredak svima
Jedan poredak koji reguliše grupno delanje može se na koji zadovoljavaju određene kriterijume.
zvati upravnim poretkom. Jedan poredak koji reguliše druge 1. Pod pojam organizacije potpada i obavljanje političkih,
oblike društvenog delanja i jamči pojedincima uživanje onih crkvenih i trgovačkih poslova, ukoliko je zadovoljen kriteri-
pogodnosti koje im tim regulisanjem otvara može se nazvati jum trajne orijentacije prema cilju.
regulativnim poretkom. Grupa koja se orijentiše samo prema 2. Udruženje i ustanova su grupe s racionalno (planski)
prvom tipu poretka može se nazvati upravnom grupom, a ona uspostavljenim porecima. Ili, tačnije, ukoliko jedna grupa
koja se orijentiše samo prema ovom poslednjem regulativ- ima racionalno uspostavljen poredak treba je nazvati udru
nom grupom. ženjem ili ustanovom. Ustanova je pre svega država, zajedno
1. Po sebi se razume da najveći broj postojećih grupa ima sa svim njenim heterokefalnim grupama, a zatim i crkva,
oba svojstva. Primer čisto regulativne grupe bila bi teorijska ukoliko je njen poredak racionalno uspostavljen. Poredak
konstrukcija pravne države zasnovane na apsolutnom prin jedne ustanove polaže pravo da važi za sve koji zadovoljavaju
cipu laissez faire (što bi, doduše, pretpostavljalo prepuštanje određene kriterijume (rođenje, boravak, korišćenje izvesnih
kontrole nad finansijama čistoj privatnoj privredi). povlastica), svejedno da li je pojedinac u pitanju lično pri
stupio, kao što je to slučaj kod udruženja, odnosno uzeo
2. O pojmu grupnog delanja vidi odeljak XII, No. 3. Pod učešća u njegovom uspostavljanju, ili nije. Stoga su ustanove
pojam upravnog poretka spadaju sva pravila koja regulisu u sasvim specifičnom smislu nametnuti poreci. Ustanova po
kako ponašanje upravnog aparata tako i ponašanje članova gotovo može biti teritorijalna grupa.
grupe prema grupi, to jest koja utvrđuju ciljeve čije ostvare 3. Razlika između udruženja i ustanove je relativna. Pra
nje poredak grupe nastoji da obezbedi time što planski pro vila jednog udruženja mogu uticati na interese onih koji nisu
pisuje kako treba da deluju njegov upravni aparat i njegovi njegovi članovi, i priznanje važnosti ovog poretka može im
članovi. U jednoj ekonomskoj organizaciji zasnovanoj na pot se stoga nametnuti, bilo putem uzurpacije i upotrebe sile ko
puno komunističkim principima tu bi spadalo čitavo društve jom udruženje raspolaže, bilo pomoću zakonski uspostavlje
no delanje, a u jednoj apsolutno pravnoj državi samo delat- nog poretka (na primer pravo koje reguliše poslove akcio
nost sudija, policijskih nadleštava, porotnika, vojnika, zako narskih društava).
nodavca i birača. U najopštijim linijama, mada ne i u svim 4. Jedva treba naglasiti da udruženje i ustanova nisu je
pojedinostima, granica između upravnog i regulativnog po dino mogućni tipovi grupe. Uostalom, to su samo polarne su
retka podudara se s onim što se u političkoj grupi razlikuje protnosti (tako u religioznoj oblasti: sekta i crkva).
kao javno i privatno pravo. Bliže o tome u sociologiji prava.
252 253
1. Sa sociološkog stanovišta, pojam moći je amorfan. Sve njen upravni aparat s uspehom polaže pravo na monopol le
mogućne osobine jednog čoveka i sve mogućne okolnosti mo gitimne fizičke sile za održavanje poretka. Za društveno de-
gu nekoga staviti u položaj da u datoj situaciji svoju volju lanje, a naročito za grupno delanje, treba reći da je politički
nametne drugima. Stoga sociološki pojam vlasti mora biti orijentisano onda i ukoliko ono teži da utiče na vršenje vla
precizniji i može da znači samo verovatnoću da se za jednu sti u jednoj političkoj grupi, a naročito na prisvajanje, pri
zapovest nađe poslušnost. nudno oduzimanje, ponovnu raspodelu ili dodeljivanje izvršne
2. Pojam discipline uključuje u sebe naviknutost koja je vlasti.
karakteristična za nekritičku i bespogovornu poslušnost masa. Jednu grupu s vlašću treba nazvati hijerokratskom grupom
Postojanje vlasti je vezano samo za aktualno prisustvo li onda i ukoliko se radi obezbeđenja njenog poretka upotre
ca koje uspešno naređuje drugom, ali ne bezuslovno i za po bljava psihička prinuda putem davanja ili uskraćivanja sred
stojanje upravnog aparata ili grupe. Ali u najvećem broju stava spasenja (hijerokratska prinuda). Jednu hijerokratsku
slučajeva vlast obično pretpostavlja bar jedno ili drugo. Jednu organizaciju treba nazvati crkvom kad i ukoliko njen aparat
grupu treba nazvati grupom s vlašću, ukoliko su na osnovu polaže pravo na monopol legitimne hijerokratske prinude.
važećeg poretka njeni članovi podvrgnuti odnosima vlasti. 1. Po sebi se razume da upotreba fizičke sile nije ni jedno
1. Otac porodice vlada bez upravnog aparata. Jedan bedu- ni najuobičajenije sredstvo uprave u političkim grupama, šta-
inski poglavica, koji ubira prihode od karavana, ljudi i imo više, starešine ovih grupa su se oduvek služile svim mogućnim
vine koji prelaze preko njegovog utvrđenja, vlada nad svim sredstvima za ostvarenje svojih ciljeva. Ali u svakom slučaju,
tim neodređenim i uvek drugim pojedincima koji su, iako ne pretnja silom, i kad je to potrebno njena stvarna upotreba,
pripadaju nikakvoj grupi, dospeli u određenu situaciju, i sa predstavlja specifično sredstvo političkih grupa, njihov ulti
mo dotle dok se u toj situaciji nalaze. On to čini pomoću svo ma ratio, kad druga sredstva iznevere. Fizičku silu kao legi
je pratnje koja mu u datom slučaju služi kao upravni aparat timno sredstvo ne upotrebljavaju samo političke grupe, već
za primenu prinude. Teorijski bi bilo mogućno zamisliti jednu i pleme, porodične zadruge, a u srednjem veku pod izvesnim
takvu vlast koju vrši jedan jedini čovek bez ikakvog uprav okolnostima svi koji su ovlašćeni da nose oružje. Pored toga
nog aparata. što u najmanju ruku upotrebljava i fizičku silu za obezbeđe-
2. Grupa u kojoj postoji upravni aparat je uvek u izve- nje svog poretka, za političku grupu je karakteristično da
snom stepenu grupa s vlašću. Ali pojam je relativan. Obična vlast njenog upravnog aparata polaže pravo da važi na jed
grupa s vlašću je u isti mah i upravna grupa. Osobenost gru noj teritoriji, i ovo svoje pravo upravni aparat obezbeđuje si
pe određuju mnogi činioci: način na koji se upravlja: karak lom. Grupe koje upotrebljavaju fizičku silu, a imaju i ovo
ter lica nad kojima se upravlja i domašaj efektivne upotrebe drugo svojstvo — bile to seoske zajednice ili čak pojedine
vlasti. Prva dva činioca u najvećoj mogućnoj meri zavise od porodične zadruge ili esnafski savezi i radnička udruženja
vrste legitimnih osnova na kojima vlast počiva. (O tome vidi (»saveti«) — moraju se utoliko nazvati političkim grupama.
niže, glava III.) 2. Jednu političku grupu, uključujući tu i državu, ne mo
žemo odrediti navođenjem ciljeva kojima se grupno delanje
rukovodi. Počev od brige da se obezbedi ishrana, pa sve do
XVII. POLITIČKE I HIJEROKRATSKE GRUPE potpore umetnosti, nije bilo nijednog cilja koji političke gru
pe nisu s vremena na vreme težile da postignu, kao što nije
Grupu s vlašću treba nazvati političkom grupom onda i bilo nijedne političke grupe koja nije imala za cilj da obez
ukoliko njen opstanak i važenje njenog poretka u okviru od bedi ličnu sigurnost i organizuje pravosuđe. Stoga se politički
ređene geografske oblasti neprekidno obezbeđuje upravni karakter jedne grupe može odrediti samo pomoću sredstava
aparat upotrebom ili pretnjom upotrebe fizičke sile. Jednu kojima se služi, to jest pomoću fizičke sile. Ovo sredstvo —
političku organizaciju treba nazvati državom kad i ukoliko koje pod izvesnim okolnostima može postati cilj za sebe —
254 255
nije svojstveno samo političkoj grupi, ali je specifično za nju i koji nastoje da obavežu ne samo članove grupe koji su to
i predstavlja neophodan sastavni deo njenog bića. uglavnom postali rođenjem, već u širokom obimu i čitavo de
Naša definicija ne odgovara sasvim svakodnevnoj upotre lanje koje se odvija na podvlašćenoj teritoriji. Prema tome,
bi. Ali ako se uobičajeno shvatanje ne načini preciznijim, ono moderna država je teritorijalna ustanova. I dalje: da je upo
je neupotrebljivo. U svakodnevnom razgovoru, govori se o de treba fizičke sile danas legitimna samo ukoliko je država do
viznoj politici narodne banke, o finansijskoj politici uprave zvoljava i naređuje. Tako, na primer, pravo koje ima otac da
jednog udruženja, o školskoj politici jedne lokalne zajednice, kažnjava svoju decu je ostatak nekadašnjeg izvornog prava
i pri tom se misli na planski postupak i sistematsko vođenje starešine porodice da raspolaže čak i životima dece i robova.
određenih poslova. Isto tako, na karakterističan način se go Ovaj monopolski karakter državne vlasti je bitno svojstvo
vori o političkoj strani ili domašaju neke delatnosti, ili o po njenog današnjeg položaja, baš kao i to što ona ima karakter
litičkim činovnicima, političkim novinama, političkoj revolu racionalne ustanove i trajne organizacije.
ciji, političkom udruženju, političkoj stranci ili političkim 4. Odlučujući kriterijum za pojam hijerokratske grupe ne
posledicama, za razliku od ekonomske, kulturne ili religiozne može biti vrsta spasonosnih dobara koja se stavljaju u iz
strane određenih pojava i zbivanja i pri tom se ima na umu gled, to jest da li su ona ovozemaljska, onozemaljska, mate
sve ono što je od ma kakvog značaja za odnose vlasti u jed rijalna ili duhovna, već samo činjenica da je njihovo davanje
noj političkoj grupi (naročito državi), to jest sve što može osnov duhovne vlasti nad ljudima. Nasuprot tome, a u skladu
da izazove, spreči ili ubrza njeno uspostavljanje, promenu ili s uobičajenim shvatanjem, za pojam crkve je karakteristično
uništenje, za razliku od onih pojava i zbivanja koji nemaju dvo: da je to jedna racionalna ustanova s čvrstom organiza
nikakve veze s tim. Kao što se vidi, i u svakodnevnom razgo cijom koja polaže pravo na monopolsku vlast. Inače, crkva
voru se ono što je zajedničko za oblast političkih pojava tra teži da uspostavi hijerokratsku vlast na teritorijalnoj osnovi
ži u sredstvima, to jest u načinu pomoću koga državna vlast (parohije), mada se način na koji ona pokušava da obezbedi
dela, nezavisno od ciljeva kojima služi. Stoga se može reći da svoj monopolski položaj razlikuje od slučaja do slučaja. Ali
naša definicija, time što oštro naglašava ono što je specifič istorijski gledano, za crkvu nije bitno uspostavljanje mono
no, to jest da politička grupa počiva na stvarnoj ili mogućnoj pola vlasti na određenoj teritoriji kao kod političkih grupa.
upotrebi sile, samo tačnije određuje ono što imamo na umu i Ovo je pogotovo tačno danas. To što crkva ima karakter usta
u svakodnevnom razgovoru. Doduše, u svakodnevnom razgo nove, i naročito okolnost da neko postaje član jedne crkve ro
voru se političkim grupama nazivaju ne samo grupe koje su đenjem, jasno odvaja crkvu od sekte. Za ovu poslednju je
nosioci legitimne upotrebe fizičke sile, već i političke stranke karakteristično da predstavlja jedno udruženje i da njeni čla
i klubovi koji teže da izrazito nasilnim putem utiču na politič novi mogu postati samo oni koji su u religioznom pogledu
ko grupno delanje. Mi ćemo ovu vrstu društvenog delanja, to kvalifikovani. (Bliže o tome spada u sociologiju religije.)
jest društveno delanje koje je politički orijentisano, razliko
vati od pravog političkog delanja, koje je grupno delanje po
litičkih grupa u smislu koji je utvrđen u odeljku XII, No. 3.
3. Pošto je pojam države tek u moderno doba potpuno
razvijen, najbolje je odrediti ga u skladu s modernim tipom
države, ali pri tom treba apstrahovati od njenih materijalnih
ciljeva koji su vrlo promenljivi. Za današnju državu je u for
malnom pogledu karakteristično da ona ima jedan upravni i
pravni poredak koji se na zakonski način mogu menjati, pre
ma kojima se orijentiše organizovano grupno delanje uprav
nog aparata (koje je isto tako na zakonski način utvrđeno)
260 261
zapadnog kapitalizma nasuprot drugim oblicima. I u Simme- Za pojam kapitalizma važno je samo ovo: da na privredno
lovoj Filozofiji novca ima nečeg s čim se ne slažem: novčana delanje presudno utiče stvarna orijentacija prema oceni nov
privreda je odviše izjednačena s kapitalizmom, na štetu izla čanog uspeha u poređenju s ocenom novčanog uloga. U ovom
ganja. U Sombartovim spisima, a pre svega u najnovijem iz smislu, kapitalizam i kapitalistička preduzeća, zajedno s ka
danju njegovog krasnog glavnog dela o kapitalizmu, odveć pitalističkim računom koji je donekle racionalizovan, mogu
je zapostavljeno, i to u korist izvesnih razvojnih činilaca koji se naći u svim kulturnim zemljama sveta, sudeći po ekonom
su delovali svuda u svetu, ono što je, bar sa stanovišta mog skim dokumentima kojima raspolažemo. To je bio slučaj u
problema, za Zapad specifično: racionalna organizacija rada.) Kini, Indiji, Vavilonu, Egiptu, u sredozemnoj antici, u sred
Onde gde se racionalno teži kapitalističkoj zaradi, delanje se njem veku, kao i u Novo doba. I to ne samo izolovani poje
orijentiše prema kapitalističkom računu. A to znači: kapita dinačni poduhvati, već čitavi privredni sistemi koji su uklju
list planski upotrebljava materijalan ili ljudski korisan uči čivali u sebe sve nove i nove pojedinačne kapitalističke podu
nak, tako da prilikom obračuna novčane vrednosti stečenih hvate i trajna preduzeća. Doduše, trgovina dugo vremena
dobara prihod od njegovog posla treba da premaši kapital, nije imala karakter naših preduzeća već se odvijala u nizu
to jest procenjenu vrednost sredstava koja su pomoću raz- pojedinačnih poduhvata, da bi tek postepeno, orijentišući se
mene upotrebljena za sticanje zarade. A kad je u pitanju je prema pojedinim granama, dobila izvesnu organizaciju u po
dno preduzeće koje trajno posluje, onda periodična procena našanju veletrgovaca. U svakom slučaju, kapitalističko predu
novčane vrednosti stečenih dobara treba uvek iznova da pre zeće i kapitalistički preduzetnik, i to ne samo kao povremeni
mašuje kapital. Bez obzira da li je u pitanju roba koja je in već kao trajan preduzetnik, jesu prastare pojave koje su opšte
natura data jednom putujućem trgovcu, a koja može da do rasprostranjene u najvećem mogućnom stepenu.
nese drugu robu in natura kao krajnji prihod, ili fabrika čiji Pa ipak, Zapad ima izuzetno značenje. To se najbolje vidi
sastavni delovi (zgrade, mašine, zalihe u novcu, sirovine, po po tome što je Zapad stvorio vrste, oblike i pravce kapitali
luproizvodi i gotovi proizvodi) predstavljaju potraživanja zma koji nigde nisu postojali. U celom svetu je bilo trgovaca,
kojima nasuprot stoje odgovarajuće obaveze — uvek je od veletrgovaca i trgovaca na malo, trgovaca koji sede na mestu
presudnog značaja ovo: da se pravi obračun kapitala u nov i onih koji putuju, bilo je kreditnih poslova svake vrste, bilo
cu, bilo u modernom obliku pomoću knjige bilansa ili na neki je banaka s najrazličitijim ali u osnovi sličnim funkcijama
drugi primitivan i površan način. I to kako na početku posla koje su obavljale i naše banke, bar u 16. veku. Isto tako, bilo
(početni bilans), tako i u toku njegovog izvođenja: pre svake je široko rasprostranjeno, čak i u organizovanom obliku, pre
pojedinačne radnje (kalkulacija), prilikom kontrole i prove- komorsko kreditiranje i komanditno poslovanje. Svuda gde je
ravanja korisnosti posla (ponovna kalkulacija), sve do kraja: postojala javna blagajna na novčanoj osnovi, kao u Vavilonu,
da bi se utvrdila dobit (završni bilans). Na primer, početni Grčkoj, Indiji, Kini i Rimu, pojavio se i zajmodavac koji fi-
bilans jedne komende sastoji se u utvrđivanju novčane vred nansira ratove i gusarske poduhvate ili omogućuje nabavke
nosti dobara razmenjenih između stranaka (ukoliko ova do i građevine svake vrste. Njega vidimo čas kao kolonijalnog
bra već unapred nemaju novčani oblik), završni bilans u preduzetnika koji vodi prekomorsku politiku, čas kao vlasni
oceni raspodele dobiti ili štete, dok se kalkulacija nalazi u ka ili korisnika plantaža s robovima i prisilno dovedenim
osnovi svake pojedinačne radnje onih koji se služe komen- radnicima, čas kao zakupca poreza, državnih dobara i javnih
dom (u racionalnom slučaju). U svim oblicima kapitalistič službi, čas kao finansijera koji pomaže stranačke vođe u iz
kog preduzeća do danas, pogotovo kad okolnosti to ne izis bornoj borbi ili kondotijere u vođenju građanskih ratova;
kuju, katkad nema ni tačnog obračuna ni procene, već se po najzad, vidimo ga kao špekulanta u novčanim operacijama
stupa odoka na tradicionalan i konvencionalan način. Ali to najrazličitije vrste. Ovaj tip preduzetnika — kapitalistički pu
je nešto što se odnosi samo na stepen racionalnosti kapitali stolov — postojao je u celom svetu. S izuzetkom trgovačkih,
stičkog načina privređivanja. kreditnih i bankarskih poslova, delanje kapitalističkog pu-
262 263
stolova je čisto iracionalno-špekulantsko po karakteru, ili se slovnih knjiga i pravno odvajanje imovine preduzeća od lične
orijentiše prema zaradi nasilnim putem, pre svega prema za imovine. (Razume se, ovu suprotnost ne treba shvatiti apso
radi putem pljačke (ratnička ili fiskalna pljačka). lutno. Iz kapitalizma koji se orijentiše u političkom pravcu
Različite vrste kapitalizma koje poznaje Zapad — špeku — pre svega iz kapitalizma koji se osniva na zakupu poreza
lantski, kolonijalni i finansijski kapitalizam u miru, a pre — izrasla su već u sredozemnoj i orijentalnoj antici, ali i u
svega onaj oblik kapitalizma koji se orijentiše prema ratu Kini i Indiji, racionalna trajna preduzeća kod kojih je vođe
— nose i danas svoj pečat, a njemu su nalik, danas kao i odu- nje knjiga moglo da ima racionalan karakter. To zaključuje
vek, izvesni oblici međunarodne veletrgovine. Ali pored toga, mo po oskudnim odlomcima iz tih knjiga koji su došli do
na Zapadu je u Novo doba stvorena jedna sasvim drukčija nas. Uostalom, politički orijentisan »pustolovni« kapitalizam
vrsta kapitalizma koja nigde na zemlji nije postojala: racio je u najtešnjoj vezi s racionalnim kapitalističkim poslovanjem
nalna kapitalistička organizacija formalno slobodnog rada. modernih banaka, koje se razvilo iz poslova vođenih u politi
Na drugim mestima se mogu naći samo početni stupnjevi ove čke i ratne svrhe. Tipičan primer za to je engleska banka. Ka
vrste kapitalizma. Organizacija neslobodnog rada je dostigla rakteristično je, na primer, držanje Patersona, koji je tipičan
izvestan stepen racionalnosti samo na plantažama, donekle i »promoter«, prema članovima direktorijuma: ovi su ga posta
u antičkim ergasterijama, a još manje početkom Novog doba vili na položaj, a on ih je ubrzo okarakterisao kao »The Puri
na kmetovskim imanjima ili u vlastelinskim radionicama do tan usurers of Grocers' Hall«. Slično je bilo i držanje ove
maće industrije s robovskom ili kmetovskom radnom sna »najsolidnije« banke povodom jednog sumnjivog posla na Ju
gom. Van Zapada, domaća industrija zasnovana na slobodnom žnom moru. Kao što se vidi, pomenuta suprotnost je sasvim
radu je samo sporadična pojava, a široko rasprostranjena relativna. Ali ona postoji. Uopšte uzev, i sem pojedinih izuze
upotreba nadničarske radne snage nije dovela do stvaranja taka, racionalnu organizaciju rada nisu stvorili veliki »pro
manufakture, a još manje do stvaranja jedne racionalne or moters«, a ni Jevreji, koji su tipični nosioci finansijskog i po
ganizacije za učenje zanata, kao što je to bio slučaj na Zapa litičkog kapitalizma. To je delo sasvim drukčijeg tipa ljudi.)
du u srednjem veku. Od toga ima samo neznatnih izuzetaka Na drugim mestima, razvitak je išao u jednom pravcu koji
(naročito državni monopoli), ali se i ovi znatno razlikuju od je omogućio stvaranje preduzeća za sticanje zarade u okviru
modernih privrednih organizacija. Ali racionalno privredno kneževskih ili vlastelinskih domaćih gazdinstava. I pored
preduzeće koje se orijentiše prema izgledima robnog tržišta, mnogih prividnih srodnosti, ovaj razvitak znatno odstupa i,
a ne prema izgledima za nasilnu, političku ili iracionalnu špe štaviše, direktno je suprotan onome što se dogodilo na Za
kulaciju, nije jedina osobena crta zapadnog kapitalizma. Mo padu. To je već Rodbertus tačno uočio.
derna racionalna organizacija kapitalističkog preduzeća pret Ali sve ove sposobnosti zapadno-evropskog kapitalizma
postavlja druga dva važna elementa: odvajanje domaćeg gaz dobile su svoje današnje značenje tek zahvaljujući kapitalisti
dinstva od preduzeća, što preovlađuje u čitavom današnjem čkoj organizaciji rada. S tim stoji u vezi i ono što se obično
privrednom životu, i u tesnoj vezi s tim: racionalno vođenje naziva komercijalizovanje, to jest sve šira upotreba hartija
knjiga. Prostorno odvajanje mesta na kome se radi ili proda od vrednosti i racionalizovanje trgovačke špekulacije, to jest
je od kuće u kojoj se stanuje postojalo je i drugde (u orijen stvaranje berze. Jer bez racionalne kapitalističke organizacije
talnim bazarima i ergasterijama drugih kulturnih oblasti). rada, sve ovo, uključujući i komercijalizovanje privrednog ži
Isto tako, stvaranje kapitalističkih udruženja s odvojenim po vota, ne bi bilo mogućno ili bar ne bi bilo tako dalekosežno.
slovnim računom postojalo je na Istoku i u antici. Ali u po- Pre svega u odnosu na društvenu strukturu i, u vezi s njom,
ređenju s modernim osamostaljivanjem preduzeća za sticanje u odnosu na specifične probleme s kojima se moderni Zapad
zarade, to su samo začeci. Ovo pre svega zbog toga što su ne susreće. Isto tako, tačna kalkulacija, koja je preduslov za sve
dostajala ili nisu bila dovoljno razvijena kulturna sredstva ostalo, mogućna je samo na tlu slobodnog rada. I pošto svet
koja obezbeđuju ovu samostalnost — racionalno vođenje po- izvan modernog Zapada nije znao za racionalnu organizaciju
264 265
rada, on nije znao ni za racionalni socijalizam. Razume se, osniva na matematičkim, eksperimentalnim i racionalnim te
kao što je poznavao varošku privredu, varošku politiku snab- meljima. Sa svoje strane, razvoj zapadne nauke i tehnike do
devanja životnim namirnicama, merkantilizam i politiku bla bio je i dobija značajne podsticaje od kapitalističkih interesa
gostanja, racionisanje obroka, plansku privredu, protekcioni za njihovu ekonomsku primenljivost. Doduše, nastanak zapa
zam i teorije laissez-faire (u Kini), svet je isto tako znao i za dne nauke nije uslovljen tim izgledima. I Indusi su računali
najrazličitije oblike komunističkog i socijalističkog načina i bavili se algebrom; štaviše, oni su pronašli sistem položaj
privređivanja: patrijarhalni, religiozni ili vojnički komuni nih brojeva koji je poslužio razvoju kapitalizma na Zapadu,
zam, državni socijalizam (u Egiptu), kao i za kartele i orga ali koji u Indiji nije stvorio ni modernu kalkulaciju ni mo
nizacije potrošača. Ali kao što je svuda izuzev na Zapadu ne derno knjigovodstvo. Kapitalistički interesi nisu uslovili ni
dostajao pojam građanina i pojam buržoazije, tako je isto nastanak matematike i mehanike. Ali tehničku primenu nauč
nedostajao i pojam proletarijata kao klase; i pošto nije bilo nih otkrića, dakle ono što je najvažnije za način života najši
racionalne organizacije slobodnog rada, on je morao nedosta rih masa, uslovile su ekonomske premije koje su na Zapadu
jati. To je tačno uprkos tome što je svuda na svetu varoško upravo na to ciljale.
stanovništvo imalo povlašćen položaj na tržištu i što su svuda Ove premije su potekle iz osobenosti društvenog poretka
postojali esnafi i gilde i najrazličitije pravne granice između na Zapadu. Stoga se mora postaviti pitanje: iz kojih su sas
varoši i sela. Klasne borbe između poverilaca i dužnika, izme tavnih delova ovog poretka one potekle, jer svi nisu bili pod
đu zemljoposednika i seljaka, kmetova i zakupaca, između tr jednako važni. U one koji su nesumnjivo važni spada racio
govaca i potrošača, oduvek su svuda postojale pod najrazli- nalna struktura prava i uprave. Jer moderan racionalni kapi
čitijim okolnostima. Ali na drugim mestima se mogu naći talizam iziskuje kako racionalna tehnička sredstva rada tako i
samo u začecima borbe između dobavljača robe i mušterija racionalno pravo i sistem upravljanja zasnovan na formalnim
koje su na Zapadu započele već u srednjem veku. Međutim, pravilima. Bez ovih preduslova mogu postojati pustolovni i
potpuno nedostaje moderna suprotnost između kapitalista i trgovačko- špekulantski kapitalizam i sve mogućne vrste kapi
slobodnog radnika. I zbog toga nisu mogli postojati oni pro talizma koji se orijentiše prema politici, ali ne može postojati
blemi koje poznaje moderni socijalizam. racionalno privatno privredno preduzeće s osnovnim kapita
Sa čisto ekonomskog stanovišta, središni problem svetske lom i pouzdanom kalkulacijom. Takvo jedno pravo i takav
istorije kulture predstavlja nastanak građanskog kapitalizma jedan sistem upravljanja, koji su u pravno-tehničkom i for
s njegovom racionalnom organizacijom slobodnog rada, a ne malnom pogledu razvijeni do savršenstva, samo je Zapad sta
razvoj različitih oblika kapitalističke delatnosti, tip pustolov vio na raspolaganje privredi. Stoga se moramo pitati otkud
nog kapitalizma ili kapitalizma koji se orijentiše prema trgo Zapad ima takvo pravo? Pored ostalih okolnosti, kapitalistič
vini, ratu i politici i izgledima na dobit koje oni pružaju. Sa ki interesi su nesumnjivo prokrčili put vladavini stručno ob
kulturno-istorijskog stanovišta to znači da nas interesuje na razovanog staleža pravnika u pravosuđu i upravi. To pokazuje
stanak zapadnog građanstva u njegovoj osobenosti, koji je svako dublje proučavanje. Ali nipošto samo ili poglavito ti
nerazdvojno povezan s nastankom kapitalističke organizacije interesi. I nisu oni iz sebe stvorili ono pravo, već su u tome
rada, ali se ne poklapa s njim. Jer građanin u staleškom smi učestvovale i sasvim drukčije sile. Zašto kapitalistički interesi
slu je postojao i pre razvitka specifično zapadnog kapitaliz nisu stvorili to isto u Kini ili Indiji? Zašto oni tamo nisu od
ma. Doduše, samo na Zapadu. Opšte je poznato da je specifi veli ni naučni ni umetnički ni državni ni privredni razvitak
čno moderan zapadni kapitalizam u znatnoj meri uslovljen i na put racionalizacije koji je svojstven Zapadu?
razvojem tehničkih mogućnosti. Njegova racionalnost je da Jer u svim navedenim slučajevima osobenosti zapadne
nas bitno uslovljena time što je mogućno proračunati najvaž kulture u pitanju je, očigledno, jedan specifičan oblik racio
nije tehničke činioce. A to znači da zapadni kapitalizam pret nalizma. Kao što će kasnije izlaganje jasno pokazati, pod
postavlja zapadnu nauku, naročito prirodnu nauku koja se ovim izrazom mogu se razumeti sasvim različite stvari. Tako,
266 267
nim etičkim shvatanjima Prema tome, ove članke ne treba
na primer, postoje racionalizacije mističke kontemplacije, shvatiti kao sveobuhvatne kulturne analize (čak ni u sažetom
dakle jednog ponašanja koje je, gledano iz drugih životnih obliku). Jer oni samo naglašavaju, i to namerno, ono što je
oblasti, specifično iracionalno. Isto tako, postoje racionaliza u svim kulturnim zemljama stajalo i stoji nasuprot zapad
cije privrede, tehnike, naučnog rada, obrazovanja, pravosuđa nom kulturnom razvitku. A to znači da se oni posve orijenti-
i uprave. I dalje, svaka od ovih oblasti može se racionalizo- šu prema onome što je sa ovog stanovišta značajno za opisi
vati sa stanovišta sasvim različitih vrednosti i vrednosnih ori vanje zapadnog razvitka. S obzirom na ovaj cilj nije se moglo
jentacija, i što je racionalno sa jednog stanovišta, može biti drukčije postupiti. Ali da bi se izbegli nesporazumi, ovde se
iracionalno sa drugog. U različitom stepenu, racionalizovanje mora izričito upozoriti na ograničenost cilja.
različitih životnih oblasti je postojalo u svim svetskim kultu I u jednom drugom pogledu domašaj ovih članaka je ogra
rama. U kulturno-istorijskom pogledu je važno samo ovo: ko ničen. Po sebi se razume da sinolog, indolog, semitist i egip-
je životne oblasti su racionalizovane i u kom pravcu? Prema tolog neće u njima naći ništa novo. Poželjno bi bilo samo da
tome, naš zadatak se sastoji u tome da shvatimo osobenost oni ne nađu ništa što je bitno za samu stvar, a što bi morali
zapadnog racionalizma, naročito modernog zapadnog raciona oceniti kao pogrešno. Pisac ne zna da li mu je pošlo za rukom
lizma, i da objasnimo njegov nastanak. S obzirom na izvan da se ovom idealu približi bar u onoj meri koja je dostupna
rednu važnost privrede, svaki pokušaj objašnjenja mora pre nestručnjaku. Ali njemu je jasno da onaj ko je upućen na
svega uzeti u obzir ekonomske uslove. Ali pri tom se ne srne prevode i nije u stanju da se samostalno služi izvorima koji
zanemariti i obrnuta uzročna veza. Jer u svom nastanku, su često predmet žučnih prepirki u stručnoj literaturi, ima
ekonomski racionalizam zavisi kako od racionalne tehnike i dovoljno razloga da misli vrlo skromno o vrednosti svog rada.
racionalnog prava, tako i od sposobnosti i sklonosti ljudi za Ovo utoliko pre što je broj prevoda stvarnih izvora, to jest
određene oblike praktično-iracionalnog načina života. Onde natpisa na spomenicima i pisanih dokumenata još uvek nez
gde postoje prepreke duševne prirode, razvitak racionalnog natan u poređenju s onim što postoji i što je važno. Ovo na
ekonomskog načina života mora naići na težak unutrašnji ot ročito važi za Kinu. Iz toga proizlazi da ovi članci imaju sa
por. U najznačajnije elemente koji oblikuju način života spa svim provizoran karakter, naročito oni del ovi koji se odnose
dale su svuda u prošlosti magične i religiozne sile i etička na Aziju. Ali i moje znanje jevrejske istorije je sasvim nedo
shvatanja koja se zasnivaju na veri u njih. O njima je reč u voljno. Samo stručnjacima pripada poslednja reč. Ovi članci
skupljenim i dopunjenim člancima koji slede. su upravo i napisani zbog toga što dosad nije bilo stručnih
Na čelo su stavljena dva starija članka koji pokušavaju da radova s ovim posebnim ciljem i sa ovog posebnog stanovišta.
u jednoj važnoj tački bliže priđu najtežoj strani problema, U mnogo većoj meri nego što to u krajnjoj liniji važi za svaki
to jest da objasne kako određeni religiozni sadržaji uslovlja- naučni posao, njima je suđeno da ubrzo budu prevaziđeni.
vaju privredno osećanje ili etos jednog oblika privrede, i to Kad su u pitanju radovi ovakve vrste, nikako se ne može iz-
na primeru veze između modernog privrednog etosa i racio beći zalaženje u druge stručne oblasti, ma koliko to bilo po-
nalne etike asketskog protestantizma. Ovde se, dakle, prati dozrivo; ali čovek se onda mora pomiriti s onim što mu je
samo jedna strana uzročnog odnosa. Kasniji članci o privred pošlo za rukom.
noj etici svetskih religija, koji daju pregled odnosa najvažni Zahvaljujući modi i oduševljenju za književnike, danas se
jih kulturnih religija prema privredi i društvenoj strukturi rado veruje da je mogućno lišiti se stručnjaka ili degradirati
njihove sredine, nastoje da prate obe strane uzročnog odnosa, ga na stepen radnika koji je potčinjen vizionaru. Gotovo sve
ali samo onoliko koliko je neophodno da bi se omogućilo po- nauke duguju nešto diletantima; često upravo diletanti otva
ređenje s evropskim razvitkom koji treba dalje proučavati. raju dragocene perspektive. Ali proglasiti diletantizam za
Jer samo na taj način se može donekle tačno utvrditi uzročna princip nauke, značilo bi njen kraj. Onaj ko hoće »viziju«,
relevantnost onih elemenata zapadne religiozne privredne eti neka ide u bioskop ili pozorište — tamo će mu se danas obi-
ke koji su joj svojstveni nasuprot drugim religioznim privred-
269
268
glavna podloga ovog razvitka. Pisac priznaje da je lično sklon
lato dati, čak i u literarnom obliku, ono što nas ovde intere- tome da prizna izvanredan značaj biološkim činiocima. Ali
suje. (Jedva treba reći da tu ne spadaju pokušaji K. Jasper- uprkos velikim dostignućima antropologije, ja još uvek ne
sa u njegovoj knjizi Psihologija pogleda na svet, 1919, ni Kla vidim kako se u razvitku koji ovde proučavamo može egzakt
gesa, u Karakterologiji, i slične studije, koje se od našeg po no utvrditi ili samo približno nagovestiti udeo bioloških čini
kušaja razlikuju u pogledu polazne tačke. Ali ovde nije mesto laca. Trebalo bi upravo postaviti kao jedan od zadataka socio
za iscrpno raspravljanje.) Ali prozaičnom izlaganju naših loških i istorijskih proučavanja da se najpre otkriju svi oni
strogo empirijskih proučavanja ništa nije toliko tuđe kao ovo uticaji i uzročni lanci koji se mogu na zadovoljavajući način
shvatanje. I hteo bih da dodam: ko želi propoved, neka ide objasniti pomoću reagovanja na sudbinska zbivanja i okolnu
na religiozni skup. Ovde nećemo nijednom rečju pomenuti sredinu. Tek onda, a pogotovo kad uporedna neurologija i
kakav je vrednosni odnos između pojedinih kultura koje psihologija rasa više odmaknu u pravcu kojim se danas kreću
uporedno proučavamo. Istina je da istorija ljudskih sudbina i koji u pojedinostima toliko obećava, možda će se doći do
mora uzbuditi dušu onoga koji je pogledom obuhvatio jedan zadovoljavajućih rezultata koji su relevantni i za naš pro
njen isečak. Ali on će dobro učiniti ako svoje sitne lične ko blem. Zasad izgleda da je ona pretpostavka neosnovana i da
mentare zadrži za sebe, kao što se to čini pred prizorom koji bi upućivanje na nasledne osobine značilo prebrzo odustaja
pružaju more ili visoke planine. Osim ako se neko oseća po nje od toga da se sazna ono što je danas mogućno saznati i
zvanim i obdarenim za umetničko stvaranje ili za proročke nepromišljeno pomeranje problema na zasad nepoznate či
zahteve. U najvećem broju ostalih slučajeva, mnogo priče o nioce.
intuiciji prikriva samo odsustvo distancije prema predmetu,
koje treba oceniti upravo onako kao i slično držanje prema
ljudima.
Treba još objasniti zašto se ovde nismo dovoljno poslužili
rezultatima etnografskih istraživanja, što bi bilo neophodno
za produbljeno izlaganje naročito azijatske religioznosti. To
nije učinjeno samo zbog toga što ljudska radna sposobnost
ima svoje granice. Glavni razlog je u tome što je trebalo utvr
diti religioznu etiku onih društvenih slojeva koji su bili nosi
oci kulture određenih oblasti. U pitanju je, dakle, uticaj na
čina života tih slojeva. Potpuno je tačno da se osobenost ovog
uticaja može shvatiti samo ako se uporede rezultati etnograf
skog istraživanja. Stoga treba priznati i naglasiti da ovde pos
toji praznina na šta etnograf ima pravo da prigovori. Prili
kom sistematskog izlaganja sociologije religije nadam se da
ću donekle moći da popunim ovu prazninu. Ali to prelazi
okvire ovih izlaganja koja imaju ograničen cilj. Ovde smo se
morali zadovoljiti da po mogućnosti otkrijemo tačke za pore-
đenje s našim zapadnim kulturnim religijama.
Na kraju, pomenimo i antropološku stranu problema. Kad
u različitim oblastima života koje su prividno nastale neza
visno jedne od drugih uvek iznova nalazimo da su se određe
ni oblici racionalnosti razvili na Zapadu, i samo tamo, onda
se prirodno nameće pretpostavka da su nasledne osobine
271
270
gatstvom ili bar s izvesnom imućnošću. A upravo veliki broj
najbogatijih i privredno najrazvijenijih oblasti Nemačke, na
ročito mnoge bogate varoši, prišli su protestantizmu u 16.
veku, i posledice toga i danas dobro dolaze protestantima u
ekonomskoj borbi za opstanak.
Ali postavlja se jedno istorijsko pitanje: zašto su ekonom
IV. PROTESTANTSKA ETIKA I DUH ski razvijenije oblasti imale ovu osobito snažnu sklonost ka
crkvenoj revoluciji? I odgovor nipošto nije tako jednostavan
KAPITALIZMA5 kao što bi se na prvi pogled moglo poverovati. Razume se,
odbacivanje ekonomskog tradicionalizma je bitno doprinelo
VEROISPOVEST I DRUŠTVENA SLOJEVITOST
stvaranju nepoverenja prema religioznoj tradiciji, kao što je
i ojačalo sklonost ka pobuni protiv tradicionalnih autoriteta.
Statistika zanimanja jedne u verskom pogledu mešovite
Ali pri tom treba uzeti u obzir ono što se danas često zabo
zemlje otkriva s upadljivom učestalošću pretežno protestant
ravlja: da reformacija nije značila potpuno uklanjanje crkve
ski karakter klase kapitalista i industrijalaca, kao i viših,
ne vlasti iz života, već zamenjivanje dotadašnjeg oblika jed
stručno obrazovanih slojeva radničke klase, naročito tehnič nim drugim. I to zamenjivanje jedne krajnje komotne, prak
kog i trgovačkog osoblja modernih preduzeća. O ovoj pojavi tično jedva primetne, često gotovo samo još formalne vlasti
se u više mahova živo govorilo u katoličkoj štampi i literaturi jednom vlašću koja u najvećem mogućnom stepenu zadire u
i na katoličkim skupovima u Nemačkoj. Ona je jasno izraže sve oblasti privatne i javne delatnosti i koja na beskrajno te
na u statističkim brojevima ne samo onde gde se razlika u žak i strog način reguliše čitav način života. Vlast katoličke
veri poklapa s razlikom u nacionalnoj pripadnosti, a time i u crkve — koja je ranije još više nego sada bila »okrutna pre
stepenu kulturnog razvitka — kao što je slučaj između Ne- ma jereticima a blaga prema grešnicima« — podnose i danas
maca i Poljaka u istočnim oblastima Nemačke — već gotovo narodi koji imaju sasvim modernu privredu, kao što su je
svuda gde je kapitalistički razvitak u vreme svog rascvata podnosile najbogatije i ekonomski najrazvijenije oblasti na
imao slobodne ruke da stanovništvo raslojava prema svojim izmaku 15. veka. Vladavina kalvinizma kakva je postojala u
potrebama. I ukoliko je bilo više slobode u tom pogledu, uto 16. veku u Zenevi i škotskoj, krajem 16. i početkom 17. veka
liko je ona pojava jasnije izražena. Doduše, relativno znatno u većem delu Holandije, u 17. veku u Novoj Engleskoj i po
veće učešće protestanata u kapitalističkoj svojini i pretežno vremeno u samoj Engleskoj, bila bi za nas najnepodnošljiviji
protestantski karakter viših slojeva radnika u velikim moder oblik kontrole nad pojedincem koji se može zamisliti. Upravo
nim preduzećima možemo delimično objasniti istorijskim ra tako su je i shvatili široki slojevi starog plemstva onoga doba
zlozima, po kojima verska pripadnost nije uzrok ekonomskih u ženevi, Holandiji i Engleskoj. Ono što su reformatori u on
pojava, već u izvesnom smislu njihova posledica. Učešće u dašnjim ekonomski najrazvijenijim zemljama našli da treba
onim ekonomskim funkcijama, koje pretpostavljaju delom ka kuditi nije bilo to što je crkva previše gospodarila životom,
pitalističku svojinu, delom skupo obrazovanje, a većinom i već što je to premalo činila. Kako je došlo do toga da su ove
jedno i drugo, danas je povezano s istorijski nasleđenim bo- ekonomski najrazvijenije zemlje i, kao što ćemo još videti,
upravo ekonomski sve jači slojevi građanske klase u tim zem
5
Max Weber, »Die protestantische Ethik und der Geist des ljama, ne samo strpljivo podnosili dotad nepoznatu puritan
Kapitalismus«, Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie sku tiraniju, već u njenu obranu izgradili jedan oblik heroj
(Tübingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebe;k, 1920), Bd. I, S. 17—23, 3933 stva (»the last od our heroisms«, kako Carlyle s pravom ka
35—44, 44—45, 48, 50, 51—52, 53—55, 60—62, 63—69, 81—83, 84,' že) koji je građanskoj klasi kao klasi retko kad ranije bio
87—89, 93—94, 102—103, 104—106, 108, 190—206 (sa ispuštanjem svojstven, a za koji ona kasnije nikad više nije znala?
beležaka ispod teksta). — Preveo Mihailo Đurić.
276 277
Za šest funti godišnje možeš upotrebiti 100 funti, pod pret Franklinu sve vrline samo utoliko vrline ukoliko su in con
postavkom da si poznat kao pametan i čestit čovek. Ko sva creto od koristi pojedincu, i da je goli privid dovoljan svuda
kodnevno beskorisno utroši jedan groš, taj beskorisno troši gde se njime može postići isto. Uostalom, za strogi utilitarizam
godišnje šest funti, a to je cena za upotrebu 100 funti. Ko to je neizbežan zaključak. Ono što Nemci već odavno osećaju
svakodnevno rasipa jedan deo svog vremena u vrednosti od kao pritvornost američkog načina života, ovde zatičemo in
jednog groša (a to može biti samo par minuta), gubi godiš flagranti.
nje, kad se sračuna dan na dan, upotrebu od 100 funti. Ko Ali stvari nipošto nisu tako proste. Ne samo Franklinov
beskorisno proćerda vreme u vrednosti od pet šilinga, gubi karakter, koji se ispoljava u retkoj iskrenosti njegove Auto
pet šilinga, a mogao bi još pet da baci u more. Ko izgubi pet biografije, već i okolnost što saznanje o korisnosti vrline on
šilinga, gubi ne samo tu sumu, već i sve ostalo što se pomo svodi na otkrovenje kojim ga je Bog hteo da uputi na put
ću nje moglo zaraditi, što može da naraste do sasvim značaj vrline, pokazuju da ovde ima i nečeg drugog a ne samo per-
ne sume kad mlad čovek dostigne duboku starost.« vazom optočenih egoističkih maksima. Ono što čini »sum-
Tim recima — kojima se Ferdinand Kiirnberger ruga u mum bonum« ove etike, sticanje novca, i uvek sticanje što
svojoj duhovitoj slici američke kulture kao tobožnjem sim više novca, uz strogo izbegavanje svakog prirodnog uživanja,
bolu vere Jenkija — propovedao je Benjamin Franklin. Nema potpuno je lišeno svih eudemonističkih i hedonističkih eleme
nikakve sumnje da u ovim recima na karakterističan način nata, tako je čisto zamišljeno kao cilj po sebi, da se nasuprot
provejava duh kapitalizma, mada treba priznati da one ne sreći ili koristi pojedanca na svaki način javlja kao nešto
sadrže sve što se pod tim duhom može razumeti. Zadržimo potpuno transcendentno i apsolutno iracionalno. Za čoveka je
se još malo na ovom svedočanstvu čiju životnu mudrost sticanje zarade sada postalo cilj života, a ne više sredstvo za
Kiirnberger svodi na ovo: »Od goveda se pravi loj, a od ljudi zadovoljenje njegovih materijalnih životnih potreba. Za zdra
novac.« Odmah pada u oči da je ovoj »filozofiji tvrdičluka« vu pamet, to je apsolutno besmisleno preobraćanje jednog,
svojstven ideal časnog čoveka koji je dostojan kredita, a pre da tako kažemo, prirodnog reda stvari. Ali u tome se upravo
svega misao da je pojedinac dužan da uvećava svoj kapital ogleda glavni motiv kapitalizma, nešto što je ovome isto toli
bez obzira na potrebe koje ima, već samo uvećavanja radi. ko svojstveno koliko je tuđe čoveku koji nije dodirnut nje
I što je naročito važno: da se ovde ne prapoveda samo obič govim dahom. I još nešto. U njemu je izraženo jedno oseća-
na tehnika života, već jedna samosvojna etika, i da se povre nje koje se neposredno dodiruje s izvesnim religioznim shva-
da tih etičkih normi ne shvata kao ludost, već kao zaboravlja tanjima. Ako se, naime, postavi pitanje: zašto od čoveka tre
nje dužnosti. Ovde nije reč samo o poslovnoj umešnosti — ba praviti novac, Benjamin Franklin odgovara u svojoj Auto
tako nešto može se naći i drugde i dovoljno često — već o biografiji jednom biblijskom izrekom koju mu je njegov stro
jednom etosu, i to je upravo ono što nas i n t e r e s u j e . . . go kalvinistički zadojen otac u mladosti urezao u dušu: »Vi
Razume se, sve Franklinove moralne pridike imaju utili- diš li čoveka krepkog na poslu, taj će pred carevima stajati.«
tarističku podlogu: poštenje je korisno, jer donosi kredit, a U okviru modernog privrednog poretka, sticanje novca na
isto tako tačnost, vrednoća i umerenost. To su vrline samo zakonom dozvoljen način je rezultat i izraz valjanosti na
zbog toga što koriste. A odatle bi proizašlo da je privid poš poslu. I kao što se lako može videti, ova valjanost je upravo
tenja dovoljan onde gde može da posluži istom cilju, i da bi alfa i omega Franklinovog morala, i ona se pominje kako na
svaki dodatak tome Franklin morao da osudi kao neproduk navedenim mestima tako i u svim njegovim drugim spisima.
tivno rasipanje. I doista, svako ko u njegovoj Autobiografiji U stvari, osećanje dužnosti prema pozivu je karakteristič
pročita priču o tome kako je on prihvatio one vrline, ili izla no za društvenu etiku kapitalističke kulture i u izvesnom
ganja o koristi koju donosi strogo održavanje privida skrom smislu predstavlja njen konstitutivan princip. Ova osobita ide
nosti, to jest namerno umanjivanje vlastitih zasluga da bi se ja koja nam je danas tako dobro poznata, iako je po sebi
zadobilo opšte priznanje, mora doći do zaključka da su po tako malo razumljiva, svodi se na ovo: da pojedinac ima odre-
278 279
đene obaveze prema svojoj profesionalnoj delatnosti, ma u ponegde propovednici i studenti zajedno s malograđanima,
čemu se ona sastojala, bilo da je u pitanju upotreba vlastite zanatlijama i farmerima podstakli poslovnu preduzimljivost
radne snage ili samo vlastitih materijalnih dobara (kapital). u tim kolonijama iz religioznih razloga. Prema tome, u ovim
Razume se. to ne znači da je ova ideja izrasla samo na tlu slučajevima je uzročni odnos obrnut od onoga koji bi trebalo
kapitalizma, ali mi ćemo tek kasnije pokušati da otkrijemo postulirati sa materijalističkog stanovišta. Ali mladost ovih
njeno poreklo u prošlosti. Još manje se time hoće da kaže ideja je mnogo trnovitija nego što teoretičari »nadgradnje«
da je za moderni kapitalizam subjektivno usvajanje ove etič pretpostavljaju, i njihov razvitak ne ide na isti način kao raz
ke maksime od strane njegovih pojedinačnih nosilaca, reci vitak jednog cveta. Kapitalistički duh u smislu u kome smo
mo kapitalista ili radnika modernih kapitalističkih preduzeća, ovaj pojam dosad uspeli da odredimo imao je da se probija
bitan uslov njegovog daljeg postojanja. Današnji kapitalistič u teškoj borbi protiv čitave sprege neprijateljskih sila.
ki privredni poredak je jedan čudovišan kosmos u koji poje Ono shvatanje koje je našlo izraza u navedenim izlaga
dinac dospeva rođenjem i koji je za njega, bar kao pojedinca, njima Benjamina Franklina, a koje je naišlo na odobravanje
dat kao faktički nepromenljiva ljuštura u kojoj ima da živi. čitavog jednog naroda, bilo bi u antici i srednjem veku žigo-
Ovaj poredak nameće pojedincu, ukoliko je upleten u mrežu sano kao izraz najgadnijeg tvrdičluka i jednog apsolutno ne
tržišta, određene norme privrednog delanja. Fabrikant koji dostojnog osećanja, kao što to i danas redovno čine one dru
trajno dela suprotno tim normama biće isto tako nepogrešno štvene grupe koje najmanje učestvuju u modernoj kapitalis
ekonomski uništen, kao što će i radnik koji ne ume ili neće tičkoj privredi ili koje najmanje umeju da joj se prilagode.
da im se prilagodi, ostati bez posla i biti izbačen na ulicu. I to ne zbog toga što bi težnja za sticanjem zarade bila nešto
Kapitalizam koji je danas zavladao u privrednom životu nepoznato ili nerazvijeno u pretkapitalističkim epohama, kako
podiže i stvara putem ekonomske selekcije privredne subjek se to često kaže, ili zato što bi izvan građanskog kapitalizma
te koji su mu potrebni — kapitaliste i radnike. Ali upravo pohlepa za novcem (auri sacra fames) onda ili danas bila
ovde možemo neposredno osetiti koliko je ograničena vred- manja nego u specifično kapitalističkoj sferi, kako se moder
nost pojma selekcije kao sredstva za objašnjenje istorijskih ni romantičari zavaravaju. Jer razlika između kapitalističkog
pojava. Jer da bi onaj oblik načina života i shvatanja poziva i pretkapitalističkog duha nije u tome. Gramzljivost kineskih
koji je prilagođen osobenostima kapitalizma mogao biti oda mandarina, rimskih aristokrata i modernih zemljoposednika
bran, to jest da bi mogao odneti pobedu nad drugima, on može da izdrži poređenje. A srebroljubivost napuljskih koči-
očigledno mora najpre nastati, i to ne kod izdvojenih pojedi jaša i lađara ili azijatskih predstavnika sličnih zanimanja,
naca, već kao pogled na svet koga nose grupe ljudi. Prema baš kao i južnoevropskih ili azijatskih zanatlija, ispoljavala se
tome, ovaj nastanak je upravo ono što treba objasniti. Mi će čak na daleko prodorniji i beskrupulozniji način nego srebro
mo tek kasnije podrobnije govoriti o shvatanju naivnog isto- ljubivost jednog Engleza u sličnom slučaju. To svako može
rijskog materijalizma, po kome se takve »ideje« pojavljuju da iskusi na vlastitoj koži. Upravo apsolutna beskrupuloznost
kao »odraz« ili »nadgradnja« ekonomskih situacija. Na ovom u isticanju vlastitih interesa prilikom sticanja zarade je sa
mestu je dovoljno upozoriti na dve stvari. Prvo, da je u do svim specifična osobina onih zemalja koje su po zapadnim
movini Benjamina Franklina (Massachusetts) kapitalistički merilima zaostale u kapitalističkom razvitku. Kao što svaki
duh u onom smislu koji mu se ovde pridaje nesumnjivo pos fabrikant zna, jedna od glavnih prepreka kapitalističkom raz
tojao i pre kapitalističkog razvitka. To zaključujemo po tome vitku u tim zemljama, recimo u Italiji za razliku od Nemačke,
što se već 1632. godine jadikovalo zbog izvesnih specifičnih jeste u tome što radnicima nedostaje »coscienziositä«. Kapi
pojava zelenaštva u Novoj Engleskoj za razliku od drugih ob talizmu nije potreban radnik koji praktično otelovljuje nedis-
lasti Amerike. I drugo, da je ovaj duh bio znatno manje raz ciplinovano »liberum arbitrium«, isto tako kao što mu je malo
vijen u susednim kolonijama — kasnije južnim državama potreban poslovan čovek koji je po svom spoljašnjem izgledu
Američke Unije — ali da su uprkos tome veliki kapitalisti, a apsolutno beskrupulozan. To smo mogli da zapazimo već kod
280 281
Franklina. Prema tome, razlika se ne sastoji u manje ili više može nazvati tradicionalizmom. I ovde se moramo uzdržati
snažnom razvijanju ma kakvog nagona prema novcu. Ono od pokušaja da damo konačnu definiciju, već ćemo na izves
»auri sacra fames« je isto toliko staro koliko i istorija čove- nim primerima razjasniti, razume se samo provizorno, šta
čanstva za koju znamo. Ali, i to je jedino što je važno, oni pod tim treba razumeti. Počnimo odozdo, od radnika.
koji su se tome bez uzdržavanja predali kao nagonu — kao
Nadnica na akord je tehničko sredstvo kojim se moderan
onaj holandski kapetan koji je »radi zarade hteo da putuje
kapitalist obično služi da bi povećao intenzitet rada, to jest
kroz pakao, makar i jedra opalio« — nipošto nisu bili nosioci
da bi od svojih radnika postigao najveći mogućan radni uči
onog shvatanja iz koga se rodio specifično moderan kapita
nak . . . Ali radnik na poljoprivrednom dobru koji se plaća po
listički duh kao masovna pojava.
akordnom sistemu nije toliko zainteresovan da više zaradi
U svim istorijskim epohama ljudi su beskrupulozno tekli
koliko da manje radi. On ne postavlja pitanje: koliko mogu
imovinu, bez obzira na ma kakve norme, kadgod je to bilo
da zaradim za jedan dan, ako bih radio najviše što mogu, već:
mogućno. Sa strancima ili pripadnicima drugih plemena bilo
koliko moram da radim da bih zaradio određenu sumu novca
je dozvoljeno trgovati kako se zna i ume, baš kao što se mo
koju sam i dosad primao i koja podmiruje moje ustaljene
glo i ratovati protiv njih ili gusariti; ono što je bilo zabranje
potrebe? To je upravo primer onog shvatanja koje treba na
no u odnosima između članova grupe smatralo se da je mo
zvati tradicionalizmom: po prirodi, čovek ne želi da zaradi
ralno prema onima spolja. I kao što je pustolovni kapitali
novac, i što više novca, već hoće prosto da živi, da živi onako
zam postojao u svim privrednim sistemima koji su znali za
kako je navikao, i da zaradi samo onoliko koliko mu je neop
novac (ili nešto slično novcu) i koji su davali mogućnost da
hodno. Svuda gde je nastojao da poveća produktivnost ljud
se raspoloživa sredstva upotrebe u cilju sticanja dobiti, kroz
skog rada povećavanjem njegove intenzivnosti, moderni ka
komendu, zakup dažbina, državni zajam, finansiranje ratova,
pitalizam je nailazio na beskrajno žilav otpor ovog glavnog
kneževskih dvorova ili činovnika, tako je svuda postojalo i
motiva pretkapitalističke privrede. To se svuda događa i da
ono pustolovno raspoloženje koje prkosi svakoj etici. Apso
nas, i utoliko više ukoliko je radništvo na koje je upućen za-
lutna i svesna bezobzirnost u težnji da se stekne dobit bila je
ostalije sa kapitalističkog stanovišta. I pošto je pokušaj da se
često najtešnje povezana s najstrožijim pokoravanjem tradi
probudi težnja za zaradom povećavanjem nadnica ostao bez
ciji. A sa slabljenjem tradicije i manje ili više odlučnim pro
uspeha, bilo je blisko pameti da se pokuša s obrnutim sred
diranjem slobodnog načina privređivanja u unutrašnjost dru
stvom: da se snižavanjem nadnica radnici prinude da rade
štvenih grupa, ovaj novi duh obično niko nije prihvatao kao
više nego ranije da bi održali svoje dotadašnje zarade. Ne-
nešto što je u etičkom pogledu dobro i čemu treba povlađi
pristrasnom posmatraču i dan-danas izgleda da niža nadnica
vati, već su ga svi samo faktički tolerisali, bilo kao nešto što
i veći profit stoje u vezi, i da sve ono što se više plati u obliku
je sa etičkog stanovišta neutralno, bilo kao nešto što je do
nadnica mora značiti odgovarajuće snižavanje profita. Od
duše neugodno, ali na žalost neizbežno. I što je naročito važ
svog početka kapitalizam je stalno iznova kretao tim putem,
no, to je bio praktičan stav ne samo svih etičkih učenja, već i
i vekovima se verovalo da su niske nadnice produktivne, to
prosečnih ljudi pretkapitalističke epohe, to jest epohe u kojoj
jest da povećavaju radni učinak. Jer kao što je Pieter de la
racionalno korišćenje kapitala i racionalna kapitalistička or
Cour rekao — i to, kao što ćemo videti, sasvim u duhu starog
ganizacija rada još uvek nisu postali glavne sile prema koji
kalvinizma — narod radi samo zbog toga što je siromašan i
ma se mora orijentisati privredno delanje. A upravo ovaj stav
samo dotle dok je siromašan. Ali dejstvo ovog prividno tako
je svuda bio najjača unutrašnja prepreka prilagođavanju lju
oprobanog sredstva je o g r a n i č e n o . . .
di na pretpostavke građanske kapitalističke privrede.
Glavni protivnik kapitalističkog duha u smislu određenog Vratimo se ponovo u naše doba i obratimo se sada po
načina vođenja života koji je zaogrnut izvesnim etičkim mak slovnim ljudima, da bismo i ovde razjasnili značenje tradi
simama bio je i ostaje onaj oblik osećanja i ponašanja koji se cionalizma . . .
282 283
Organizacija jedne banke, izvesne trgovine na veliko, jed dakle najpre liberalna prosvećenost prava podloga jednog
ne veće robne kuće ili najzad jedne velike radnje koja pro takvog poslovnog načina života. Uopše uzev, danas je, u stvari,
izvodi manufakturnu robu mogućna je samo u obliku kapita sasvim tako. Ne samo da nema nikakvog redovnog odnosa
lističkog preduzeća. Pa ipak, sva ova preduzeća mogu se vodi između načina vođenja života i religioznih shvatanja, već onde
ti u strago tradicionalističkom duhu: poslovi velikih banaka gde takav odnos postoji, on je obično, ili bar u Nemačkoj,
koje izdaju novčanice ne mogu se voditi nikako drugačije; pre negativne vrste. Ljudi ispunjeni kapitalističkim duhom da
komorska trgovina se odvajkada osnivala na monopolima i nas su obično bar ravnodušni, ako ne i neprijateljski raspo
uzansama strogo tradicionalnim po karakteru; u trgovini na loženi prema crkvi. Za njihove prirode žudne dela malo je
malo — i ovde nije reč o sitnim dangubama koji danas vape privlačna pomisao na pobožnu dosadu raja: religija im izgleda
za državnom pomoći — revolucionarni proces koji dokrajčuje kao sredstvo da se za života na zemlji ljudi odvrate od rada.
stari tradicionalizam je još uvek u punom toku, onaj isti pro Ako bi ih neko pitao kakav je smisao njihove neumorne jur
ces koji je razneo stari sistem snabdevanja tržišta robom s njave koja im nikad ne dozvoljava da se raduju stečenoj
kojim je moderan domaći rad srodan samo po obliku . . . imovini, tako da život mora izgledati besmislen i pored čisto
Po našim današnjim pojmovima, sve do sredine prošlog ovozemaljske orijentacije, oni bi, ako uopšte znaju za neki
veka život poslovnih ljudi je bio prilično ugodan, naročito odgovor, mogli odgovoriti: »briga za decu i unučad«. I pošto
onih koji su radili u mnogim granama kontinentalne tekstil ovaj moto nije nešto što bi bilo specifično za njih, već se može
ne industrije . . . Ako se ima u vidu čisto trgovaćko-poslovni naći i kod tradicionalistički orijentisanih ljudi, oni bi pre mo
karakter preduzeća, objektivna strana ekonomskog procesa rali reći: da je neprekidan rad na poslu postao neophodan
i način vođenja poslovnih knjiga, onda se mora priznati da je uslov njihovog života. U stvari, to je jedino tačno objašnje
to u svemu bio kapitalistički oblik organizacije. Ali ako se nje njihovih pobuda. Jer sa stanovišta lične sreće to je upravo
ima u vidu duh kojim su organizatori proizvodnje bili nadah ono što njihov način života čini tako iracionalnim — da čovek
nuti, onda treba reći da je to bila tradicionalistička privreda. živi za svoj posao, a ne obratno.
U osnovi onoga što možemo nazvati etosom ovih poslovnih lju Razume se, pri tom izvesnu ulogu igra osećanje moći i u-
di stajalo je: tradicionalni troškovi života, tradicionalna visina gleda koje proističe iz činjenice da se nešto ima: onde gde
dobiti, tradicionalna mera rada, tradicionalan način vođenja je mašta čitavog jednog naroda upravljena samo na nešto
poslova i ophođenja prema radnicima i mušterijama, kao i što je u kvantitativnom pogledu veliko, kao u Sjedinjenim
tradicionalan način zadobijanja mušterija i prodaje proiz Državama Amerike, ova romantika brojeva neodoljivo deluje
vedenih dobara. na »pesnike« među trgovcima. Ali oni koji su njom obuzeti
Ali u jednom trenutku ova lagodnost je iznenadno bila na nisu ni vodeći ni trajno uspešni kapitalistički preduzetnici.
rušena, mada pri tom često bez ikakve načelne promene u I najzad, uobičajeni životni put nemačkih kapitalističkih po-
obliku organizacije... I ovu spolja neupadljivu, ali daleko rodica-skorojevića, koje su nalazile utočišta u prisvajanju
sežnu promenu koja je u ekonomski život unela novi duh nisu plemićkih imanja i titula, i čiji su sinovi svojim ponašanjem
izazvali ni veliki bankari ni vratolomni i beskrupulozni špe na univerzitetu i u oficirskom koru pokušavali da prikriju
kulanti ili ekonomski pustolovi kakvih je bilo u svim epo svoje poreklo, predstavlja epigonski i dekadentan proizvod.
hama privredne istorije, već ljudi sa strogo građanskim na Idealan tip kapitalističkog preduzetnika, koji je i u Nemačkoj
zorima i načelima koji su rasli u surovoj školi života, razbo imao svoje značajne predstavnike, nema ničeg zajedničkog
riti i odvažni u isti mah, a pre svega trezveno i postojano, s takvim grubljim ili finijim pokondirenim tikvama. On zazire
oštro i potpuno predani samoj stvari. od pretvaranja i nepotrebnih troškova, kao i od svesnog uži
vanja u sopstvenoj moći. Isto tako, njemu je pre neugodno
Može se pomisliti da ove lične moralne osobine nemaju
da prihvati spoljašnje znake društvenog poštovanja kojim je
nikakve veze s bilo kakvim etičkim maksimama ili religioznim
okružen. Drugim recima, njegov način života često ima izve-
shvatanjima, i da je sposobnost za oslobođenje od tradicije,
284 285
sne astetske crte, kao što se jasno vidi u ranije navedenoj Izgleda, dakle, da se razvitak kapitalističkog duha naj
Franklinovoj propovedi. I upravo istorijsko značenje ove va prostije može razumeti kao deo opšteg razvitka racionalizma,
žne pojave treba bliže objasniti. U izvesnoj meri on je hladan i da se mora objasniti na osnovu načelnog stava ovog posled-
u svojoj skromnosti, što je mnogo iskrenije od one uzdrža- njeg prema osnovnim životnim problemima. Pri tom, prote
nosti koju tako pametno preporučuje Benjamin Franklin. On stantizam istorijski dolazi u obzir samo utoliko što je odigrao
nema ništa za sebe od svog bogatstva, izuzev iracionalnog izvesnu ulogu kao prvi plod racionalističkog pogleda na život.
osećanja da dobro vrši svoj poziv. Samo čim se ozbiljno pokuša tako nešto, odmah se može uvi-
A to je upravo ono što čoveku pretkapitalističke epohe iz deti da to nije nimalo jednostavno. Ovo već zbog toga što isto-
gleda tako nepojmljivo i zagonetno, tako prljavo i dostojno rija racionalizma nipošto ne pokazuje postepen razvitak koji
prezrenja. To što je nekome mogao postati cilj života da ode naporedo teče u svim pojedinim životnim oblastima. Racio-
u grob pretrpan novcem i materijalnim dobrima, njemu iz nalizovanje privatnog prava, to jest pojmovno uprošćavanje
gleda objašnjivo samo kao proizvod perverznog nagona »auri i raščlanjavanje pravnog materijala, dostiglo je dosad najviši
sacra fames« . . . oblik u rimskom pravu poznog antičkog doba. Ali ono je sa
Osnovni motiv moderne privrede mnogi pisci vide u eko svim zaostalo u izvesnim zemljama koje su ekonomski najviše
nomskom racionalizmu. Tako i Sombart u svojim u mnogo racionalizovane, naročito u Engleskoj, gde je renesansa rim
čemu tačnim i uticajnim izlaganjima. To je besumnje oprav skog prava svojevremeno propala zbog moći velikih pravnič
dano, ako se pod tim podrazumeva ono proširenje produk kih esnafa, dok se njegova vladavina održala u katoličkim ob
tivnosti rada koje je proces proizvodnje oslobodilo od prirod lastima južne Evrope. Kapitalistički najrazvijenije zemlje 18.
nih organskih ograničenja ljudske ličnosti, raščlanjavanjem
ovog procesa sa naučnog stanovišta. Nema nikakve sumnje da veka nisu bile ni jedino ni glavno mesto gde se negovala čisto
proces racionalizacije u oblasti tehnike i ekonomije uslovlja- ovozemaljska racionalna filozofija. Upravo u romansko-kato-
va zamašan deo životnih ideala modernog građanskog dru ličkim zemljama, volterijanizam je i danas opšta svojina viših
štva: rad u službi jednog racionalnog oblika snabdevanja čo- i, što je praktično važnije, srednjih društvenih slojeva. Ako
večanstva materijalnim dobrima je uvek lebdeo pred očima se pod »praktičnim racionalizmom« razume onaj način vođe
zastupnika kapitalističkog duha kao cilj koji ukazuje pravac nja života koji čitav svet svesno dovodi u vezu s ovozemalj
njihovim životnim ambicijama. Treba samo pročitati Frank- skim interesima pojedinačnog ja, onda je ovaj životni stil bio
linov opis njegovih životnih nastojanja da poboljša komu i ostao tipično svojstvo slobodnih naroda, kakvi su po krvi
nalne službe Filadelfije, da bi se tako reći rukama opipala ova i mesu Italijani i Francuzi, i mogli smo se već uveriti da to ni
očigledna istina. Radost i gordost što se mnogim ljudima daje pošto nije tlo na kome prvenstveno uspeva onaj odnos čo-
posao i što se pomaže ekonomski procvat rodnog mesta u veka prema pozivu kao prema dužnosti koji je kapitalizmu
onom smislu reci koji kapitalizam s tim vezuje — sve to spa toliko potreban.
da u specifične i nesumnjivo idealistički zamišljene životne Život se može racionalizovati sa sasvim različitih stanovi
radosti modernih poslovnih ljudi. I razume se, jedna od os šta i u sasvim različitim pravcima. Ova prosta tvrdnja, koja
novnih osobina privatne kapitalističke privrede je u tome što
se često zaboravlja, trebalo bi da stoji na čelu svake studije
je ona racionalizovana na osnovu strogo računskog predra
čuna i što je planski i trezveno orijentisana na postizanje koja se bavi racionalizmom. Racionalizam je istorijski pojam
ekonomskog uspeha, za razliku od primitivnog načina proiz koji u sebe uključuje mnoštvo suprotnosti, i naš je zadatak
vodnje i potrošnje koji neguju seljaci, od povlašćenog talji- da utvrdimo kako je nastao ovaj konkretan oblik racionalnog
ganja starih esnafskih zanatlija, ili od pustolovnog kapitali mišljenja i života iz koga je izrasla ideja poziva i ona preda
zma koji se upravlja prema političkim izgledima i iracional nost pozivu koja je sa stanovišta čisto eudemonističkih inte
noj špekulaciji. resa tako iracionalna, a što je bilo i ostaje jedan od karakte-
286 287
rističnih sastavnih delova naše kapitalističke kulture. Nas smislu. Prema tome, u pojmu poziva dolazi do izražaja sre-
ovde interesuje upravo poreklo onog iracionalnog elementa dišna dogma svih protestantskih sekti koja odbacuje kato
koji se nalazi u ovom kao i u svakom drugom pojmu poziva. ličko razlikovanje hrišćanskih moralnih zapovesti u praecepta
i consilia i koja kao jedino sredstvo da se živi onako kako je
Bogu ugodno priznanje ne prevazilaženje ovozemaljske etike
LUTHEROVO SHVATANJE POZIVA kaluđerskom askezom, već ispunjavanje ovozemaljskih du
žnosti, onih koje proizlaze iz životnog položaja svakog poje
Očevidno je da se već u nemačkoj reci »Beruf« (poziv), a dinca i koje upravo zbog toga postaju njegov poziv . . .
možda još jasnije u engleskoj reci »calling« oseća izvestan re Kad u istraživanju odnosa između staroprotestantske eti
ligiozni prizvuk — to jest da je u pitanju zadatak koga je Bog ke i razvitka kapitalističkog duha polazimo od učenja Calvi-
postavio — i to se oseća sve jače što je veći naglasak na ovoj novog, kalvinizma i drugih puritanskih sekti, to ne znači da
reci u konkretnom slučaju. Ako istorijski pratimo ovu reč očekujemo da ćemo kod pojedinih osnivača ili predstavnika
kroz pojedine kulturne jezike, videćemo najpre da narodi kla ovih religioznih zajednica otkriti da je cilj njihovog životnog
sične starine i pretežno katolički narodi nemaju nikakav izraz dela u bilo kom smislu bilo buđenje onoga što ovde nazivamo
slične boje za ono što nazivamo pozivom (u smislu životne kapitalističkim duhom. Mi ne možemo da verujemo da je te
uloge ili ograničene radne oblasti), dok ga svi pretežno pro žnja ka svetovnim dobrima, shvaćena kao cilj za sebe, bilo
testantski narodi imaju. I dalje, videćemo da u tome nema kome od njih važila kao etička vrednost. I pre svega, treba
nikakvog udela neka etnički uslovljena osobenost pojedinih jednom zauvek utvrditi: ni kod jednog od reformatora, u koje
jezika, na primer »germanski narodni duh«, već da ta reč u ubrajamo i takve ljude kakvi su Menno, George Fox i Wesley,
svom današnjem značenju potiče iz biblijskih prevoda, i to programi etičke reforme nikad nisu stajali u središtu. Oni
iz duha prevodioca a ne iz duha originala. Izgleda da je u nisu bili osnivači društava za »etičku kulturu« ili predstavnici
Lutherovom prevodu biblije upotrebljena u našem današnjem humanitarnih težnji društvene reforme ili kulturnih ideala.
smislu najpre na jednom mestu Isusa Siraha ( I I , 20 i 21). Spas duše, i samo to, bio je stožer njihovog života i delova-
Ona je zatim vrlo brzo dobila današnje značenje u profanim nja. Svi njihovi etički ciljevi, kao i praktična dejstva njihovih
jezicima svih protestantskih naroda, dok se u ranijoj profanoj učenja kretali su se oko toga i bili su samo posledice čisto
literaturi nije mogao primetiti nikakav trag u tom pravcu, a religioznih motiva. I stoga moramo shvatiti da je kulturno
dejstvo reformacije dobrim delom — as našeg posebnog sta
u proročkoj literaturi, koliko može da se vidi, samo kod jed
novišta možda čak i pretežno — bilo nepredviđena i neželjena
nog nemačkog mistika čiji je uticaj na Luthera poznat.
posledica rada reformatora, često vrlo daleko ili čak nasup
I kao što je značenje reči novo, tako je i misao nova i pro rot svemu što je njima samima lebdelo pred očima.
izvod reformacije. To bi trebalo da je poznato u najopštijim Utoliko bi ova studija jednim svojim skromnim delom
crtama. Ali to ne treba shvatiti tako kao da u srednjem veku mogla možda da predstavlja prilog proučavanju načina na ko
i čak u pozno helenističko doba nije bilo nikakvih tragova ji ideje dejstvuju u istoriji. Ali da ne bi došlo ni do kakvih
onog uvažavanja svetovnog svakodnevnog rada koje je pri zabuna u pogledu smisla u kome se ovde utvrđuje uticaj či
sutno u pojmu poziva. O tome će kasnije biti reci. U svakom sto idealnih motiva, na kraju ovih uvodnih razmatranja treba
slučaju, neosporno novo bilo je najpre jedno: da ispunjava dodati nekoliko napomena.
nje dužnosti u okviru svetovnih poziva predstavlja najviši iz Pre svega, treba izričito naglasiti da u takvim studijama
raz etičkog samopotvrđivanja. To je bila neizbežna posledica nipošto nije reč o pokušaju da se u bilo kom smislu oceni
shvatanja o religioznom značenju svetovnog svakodnevnog vrednost misaonog sadržaja reformacije, ni sa društveno-po-
rada, i to je bilo ono što je stvorilo pojam poziva u ovom litičkog ni sa religioznog stanovišta. Za naše ciljeve, mi ćemo
294 295
osnivali plantaže s najmljenom radnom snagom i hteli da Metodisti su svuda vredni i štedljivi, pa se i njihova svojina
žive na vlastelinski način i specifično građanskog shvatanja povećava. Stoga kod njih u odgovarajućem stepenu rastu gor-
puritanaca. dost, oholost, strast, telesni i drugi zemaljski prohtevi. Na taj
Pod svim okolnostima — i to je mnogo važnije od gole po način ostaje, doduše, oblik religije, ali postepeno iščezava duh.
moći u stvaranju kapitala — puritansko shvatanje života je Zar nema nikakvog sredstva da se spreči ovo neprekidno pro
potpomoglo razvijanje građanskog, to jest u ekonomskom po padanje čiste religije? Mi ne smemo sprečiti ljude da budu
gledu racionalnog načina vođenja života: ono je bilo njegov vredni i štedljivi. Mi moramo opomenuti sve hrišćane da tre
najvažniji i, štaviše, njegov jedini dosledan nosilac. Ovo shva ba da zarade sve što mogu i da treba da uštede sve što mogu,
tanje je stajalo nad kolevkom modernog poslovnog čoveka. jednom rečju da treba da postanu bogati.« (Za ovim sleduje
Istina, puritanski životni ideali nisu izdržali teško iskušenje opomena da oni koji »zarade sve što mogu i uštede sve što
bogatstva. Najiskrenije privrženike puritanskog duha često mogu« treba da »daju sve što mogu«, da bi stekli milost i
nalazimo u redovima slojeva koji su u usponu (malograđani, blago na nebu.) Kao što se vidi, to je do najsitnijih pojedi
farmeri i »beati possidentes«), spremni da se odreknu starih nosti ona veza koju smo ovde osvetlili.
ideala. Slično i kod kvekera. Bila je to ista sudbina kojoj je Ekonomski uticaj onih moćnih religioznih pokreta čiji se
podlegla i prethodnica ovozemaljske askeze, manastirska as značaj za privredni razvitak prvenstveno ogleda u njihovom
keza srednjeg veka: kad je racionalno vođenje privrede uzelo asketskom i pedagoškom delovanju uzeo je maha, kako to i
maha na mestu gde je život strogo regulisan i potrošnja spu Wesley kaže, tek pošto je vrhunac čisto religioznog entuzija
tana, onda se moralo pribeći neposrednom »oplemenjivanju« zma bio prevaziđen, pošto se grč traženja Božjeg carstva po
stečenog imetka — kao u doba pre verskog raskola — ili se stepeno rastvorio u trezvenu vrlinu profesionalne delatnosti,
morala razbiti manastirska stega i otpočeti s mnogobrojnim pošto je religiozni koren odumro i ustupio mesto ovozemalj
reformacijama. Čitava istorija pravilnika pojedinih kaluđer skom utilitarizmu. Ili, kao što je rekao Dowden, tek pošto je
skih redova je u izvesnom smislu stalna borba s problemom u mašti širokih slojeva mesto usamljenog Bunyjanskog hodo
svetovnih posledica svojine. U ogromnoj meri, to isto važi i za časnika koji obuzet težnjom ka nebeskom carstvu žuri kroz
ovozemaljsku askezu puritanizma. Snažno oživljavanje meto- »vašar taštine« zauzeo Robinson Crusoe, izolovani poslovan
dizma, koje prethodi procvatu engleske industrije krajem 18. čovek koji usput obavlja i misionarski posao. A kad je zatim
veka, može se s pravom uporediti s jednom takvom reforma- zavladao princip »to make the best of both worlds«, onda je
cijom manastira. Ovde možemo navesti jedan odlomak čiji je čista savest morala biti uvrštena u red sredstava koja služe
autor John Wesley, a koji je sasvim podesan da posluži kao ugodnom građanskom životu, kako je to i Dowden primetio
moto za sve što je napred rečeno. Jer on pokazuje da su vođi i kako to lepo kaže nemačka poslovica o »mekanim jastuci
asketskih pravaca bili potpuno svesni prividno tako para ma«. Svojoj utilitarističkoj naslednici zaveštala je ona religio
doksalnih veza koje su ovde izložene, i čak u istom smislu. zno uskomešana epoha 17. veka pre svega čistu savest pri
Wesley piše: sticanju novca — recimo spokojno: farisejski čistu savest —
»Bojim se toga: gde god se bogatstvo povećalo, u istoj me ukoliko se samo sticanje odvijalo na zakonski dozvoljen na
ri je opala unutrašnja sadržina religije. Stoga ne vidim kako čin. Svaki trag onog »Deo placere vix potest« iščezao je za-
bi, po prirodi stvari, ma kakvo ponovno buđenje prave reli uvek. Nastao je jedan specifično građanski etos poziva.
gioznosti moglo da potraje duže vremena. Jer religija nužno Svestan toga da je u Božjoj milosti i da ga Bog blagosilja,
stvara vrednoću (industry) i štedljivost (frugality), a to dvoje građanski preduzetnik je mogao da ide za svojim interesima
dovodi do bogatstva. Ali kad bogatstvo raste, onda rastu gor- i trebalo je da to čini, pod uslovom da se kreće u granicama
dost i ljubav prema svetu, u svim njihovim oblicima. Prema formalne korektnosti i da ne rasipa svoje bogatstvo na neu-
tome, kako bi metodizam, to jest jedna religija srca, mogao da Ijudan način. Pored toga, moć religiozne askeze stavila mu je
se održi u današnjem stanju, kad cveta kao ozelenelo drvo? na raspolaganje trezvene, savesne i neobično marljive radni-
296 297
ke koji su se hvatali za rad kao bogomželjeni životni cilj. Uz Očevidno je da su produktivnost rada u kapitalističkom
to ga je ona umirivala uveravanjem da je nejednaka rasno- smislu reči snažno unapredili težnja ka Božjem carstvu, za
dela dobara ovog sveta sasvim posebno delo Božje promisli, snovana isključivo na ispunjenju radne dužnosti kao poziva,
i da uvođenjem ovih razlika i davanjem posebne milosti Bog i stroga askeza, koja je crkveni zapt nametnula upravo kla
ostvaruje svoje tajne, nama nepoznate ciljeve. Već kod Cal- sama bez imovine. Za modernog radnika je shvatanje rada
vina nalazimo onu često pominjanu izreku da narod, to jest kao poziva postalo isto tako karakteristično kao i za kapita
masa radnika i zanatlija, ostaje poslušna Bogu samo ako se lista odgovarajuće shvatanje zarade. Ovo novo stanje stvari
drži u siromaštvu. Ovu izreku su Holanđani (Pieter de la je tačno shvatio William Petty, jedan pronicljivi anglikanski
Court i drugi) sekularizovali na ovaj način: da ljudi rade sa posmatrač, kad je holandsku privrednu moć u 17. veku ob
mo kad ih nevolja na to nagoni, a ova formulacija osnovnog jasnio time što su mnogobrojni holandski disidenti (kalvini-
motiva kapitalističke privrede je dalje prešla u teoriju o pro sti i baptisti) bili ljudi koji su »rad i marljivost smatrali svo
duktivnosti niskih nadnica. I ovde je jednoj misli, sa odumi jom dužnošću prema Bogu«. Onom organskom društvenom
ranjem njenog religioznog korena, neopaženo podmetnut uti- uređenju, to jest savezu između države i crkve sa fiskalno-
litaristički smisao. To je sasvim u skladu sa shemom razvitka monopolističkim akcentima na hrišćansko-društvenoj podlo
koju smo stalno iznova posmatrali. Srednjovekovna etika nije zi, koje mu je dao anglikanizam pod Stuartima, puritanizam
samo trpela božjaštvo, već ga je čak glorifikovala u prosjač je suprotstavio individualističke pobude ka racionalnom i za
kim redovima. I svetovni prosjaci su katkad nazivani stale konskom sticanju zarade na osnovu vlastite umešnosti i ini
žom, jer su imućnima pružali mogućnost da milostinjom čine cijative. Ovo zbog toga što su puritanci uvek i svugde bili stra
dobra dela. Ovom shvatanju je bliska i anglikanska društve sni protivnici ovog oblika državno povlašćenog trgovačkog i
na etika Stuarta. Tek je puritanska askeza, učestvujući u do kolonijalnog kapitalizma. I dok je monopolska industrija u
nošenju strogog engleskog zakonodavstva protiv sirotinje, Engleskoj, koja je bila državno povlašćena, ubrzo sasvim iš
unela bitnu promenu. A ona je to mogla da učini samo zbog čezla, individualizam je bio jedan od najvažnijih činilaca u
toga što protestantske sekte i strogo puritanske zajednice stvaranju industrije bez oslonca na vrhovnu vlast, delimično
stvarno nisu znale za božjaštvo među svojim članovima. čak i protiv nje. Puritanci su odbijali svaku saradnju s dvor
S druge strane, jedna pijetistička sekta je glorifikovala skim ljudima i projektantima velikokapitalističkog kova, po
radnika odanog pozivu koji ne teži za zaradom, već koji ob što su ovi za njih bili pripadnici jedne u etičkom pogledu
daren harizmom Hristovih učenika živi po uzoru na apostole. podozrive klase. Oni su se ponosili svojim naprednijim gra
Slična shvatanja bila su u početku još radikalnije raspro đanskim poslovnim moralom, zbog čega su ih oni krugovi
stranjena među krstiteljima. Razume se, čitava asketska lite žestoko progonili. Još je Defoe predlagao da se borba protiv
ratura gotovo svih veroispovesti bila je prožeta shvatanjem disidenata dobije bojkotom zamene banaka i otkazivanjem
depoa. Suprotnost između ova dva oblika kapitalističkog pri
da je onaj koji savesno radi uz nisku nadnicu, kad mu već
vređivanja išla je umnogom naporedo s religioznim suprotno
život nije pružio nikakvu drugu mogućnost, Bogu najmiliji. U
stima. Protivnici nekonformista su se u 18. veku stalno iznova
tome protestantska askeza nije donela ništa novo. Ali ona je
rugali ovima kao nosiocima »spirit of shopkeepers«, i proga
silno produbila ovo shvatanje i, što je za naše razmatranje o njali ih kao kob staroengleskih ideala. U tome je razlika iz
njenom u t k a j u jedino važno, dala je snažan psihološki pod- među puritanskog i jevrejskog privrednog etosa, a već su i
strek time što je rad proglasila za poziv, za najbolje i u kraj savremenici znali da je onaj prvi a ne ovaj poslednji bio gra
njoj liniji jedino sredstvo pomoću koga pojedinac može po đanski privredni etos.
stati siguran u vlastito stanje milosti. Ali time što je i kapi
Jedan od bitnih sastavnih delova modernog kapitalističkog
talističko sticanje novca protumačila kao poziv, ona je oza duha i ne samo ovog, već i čitave moderne kulture — racio
konila eksploataciju ove specifične spremnosti za rad. nalno vođenje života na osnovu ideje poziva — rodio se iz
298 299
duha hrišćanske askeze. To je ono što bi trebalo da proizlazi iz slednica askeze, izgleda da najzad bledi, a misao o dužnosti
prethodnih izlaganja. Neka se sad još jednom pročita Fran- prema pozivu kruži u našem životu kao priviđenje nekadaš
klinova rasprava koja je pomenuta na početku ovog članka, njih religioznih sadržaja. Onde gde se ispunjenje dužnosti ne
pa će se videti da su bitni elementi shvatanja koje smo onde može neposredno dovesti u vezu s najvišim duhovnim kultur
nazvali duhom kapitalizma upravo oni isti kojima smo ušli nim vrednostima, ili obrnuto, gde pojedinac ne oseća da je
u trag ispitujući sadržaj puritanske askeze poziva, samo bez ispunjenje dužnosti ekonomska prinuda, danas više nije po
religioznog temelja koji je već kod Franklina iščezao. trebno tumačenje ove misli. U Sjedinjenim Državama Ame
Misao da moderan rad po pozivu nosi asketski pečat nije rike, gde se najviše rasplamsala, težnja za sticanjem zarade
nova. Na vrhuncu svoje životne mudrosti, u Godinama luta je lišena svog religiozno-etičkog značenja i najčešće se udru
nja, i u drugom delu svog Fausta, koji je napisao pred kraj žuje s čisto agonalnim strastima, tako da dobija upravo ka
života, Goethe nas je učio da je ograničavanje na stručni rad, rakter sporta. Još niko ne zna ko će ubuduće stanovati u onoj
uz odricanje od faustovske svestranosti ljudske prirode, u da ljušturi i da li će se na kraju ovog čudovišnog razvitka poja
našnjem svetu bitan uslov svakog delanja koje je od vredno- viti sasvim novi proroci ili snažan preporod starih shvatanja
sti. Da danas delo i odricanje neizbežno uslovljavaju jedno i ideala. Ili će na kraju, ako nijedno od toga dvoga, doći do
drugo, ovaj osnovni asketski motiv građanskog stila života jednog stanja mehanizovane okamenjenosti koje na grčevit
— ako se uopšte hoće da to bude stil, a ne golo postojanje način samo sebi pridaje najveću važnost. U tom slučaju bi za
»poslednje ljude« ovog kulturnog razvitka lako mogla postati
bez njega — bila je Goetheova životna oporuka. Za njega je
istinom ona reč: »Stručnjaci bez duha, sladokusci bez srca:
ovo saznanje značilo bolan rastanak s jednim vremenom bo
ova ništarija uobražava da se uspela na jedan stupanj ljudske
gato i svestrano razvijene ljudske ličnosti, koje se u toku na
istorije koji ranije nikad nije bio dostignut.«
šeg kulturnog razvitka više ne može ponoviti, kao ni zlatno
doba stare Atine. Puritanac je hteo da bude čovek od poziva, Ali time dospevamo u oblast vrednosnih sudova i mišlje
mi to moramo biti. Jer otkako je askeza preneta iz kaluđer nja zasnovanih na veri kojima ovo čisto istorijsko izlaganje
ske ćelije u sferu profesionalne delatnosti i otkako je počela ne treba da bude opterećeno. Jer naš zadatak je bio u tome
da potčinjava sebi moral ovozemaljskog života, ona je dopri- da u najkraćim crtama pokažemo kakav značaj ima asketski
nela stvaranju modernog privrednog poretka koji je vezan za racionalizam za sadržaj društveno-političke etike i, prema to
tehničke i ekonomske pretpostavke mehaničko-mašinske pro me, za oblik organizacije i način funkcionisanja društvenih
izvodnje. A ovaj moćni mehanizam prisiljava danas, i prisilja- zajednica od religioznog skupa do države. Posle toga, trebalo
vaće možda sve dok se ne ohladi i poslednji cent fosilnog go bi ispitati odnos asketskog racionalizma prema humanistič
riva, na određen stil života sve one koji su se u njemu rodili, kom racionalizmu i njegovim životnim idealima i kulturnim
bez obzira da li neposredno učestvuju u privrednoj delatnosti uticajima, a zatim prema razvitku filozofskog i naučnog em
ili ne. Po Baxterovom mišljenju, briga za spoljašnjim dobri pirizma, prema tehničkom razvitku i prema duhovnim kul
ma trebalo bi da bude na leđima njegovih svetaca samo kao turnim dobrima. I najzad, trebalo bi pratiti njegovo istorijsko
»lak ogrtač koji se u svako doba može odbaciti«. Ali sudbina nastajanje od srednjovekovnih začetaka ovozemaljske askeze
je htela da ogrtač postane ljuštura tvrda kao čelik. Time što sve do njegovog rastvaranja u čistom utilitarizmu i kroz po
je askeza nastojala da preuredi svet i da dejstvuje u njemu, jedine oblasti u kojima se proširila asketska religioznost. Tek
spoljašnja dobra ovog sveta stekla su sve veću i najzad neiz- na osnovu toga bilo bi mogućno utvrditi meru kulturnog zna
bežnu moć nad čovekom kao nikad ranije u istoriji. Danas čaja asketskog protestantizma u poređenju prema drugim
je njen duh nestao iz ove ljušture — da li zauvek, ko zna? U plastičnim elementima moderne kulture. Ovde smo samo po
svakom slučaju, pobedničkom kapitalizmu, otkako počiva na kušali da u jednoj važnoj tački svedemo na njegove motive
mehaničkim temeljima, ovaj oslonac više nije potreban. I uticaj i oblik uticaja asketskog protestantizma. Dalje bi tre
optimističko raspoloženje prosvećenosti, koja je radosna na- balo obelodaniti i način na koji je protestantska askeza u
300 301
svom postojanju i svojoj osobenosti uslovljena ukupnošću
društvenih i kulturnih činilaca, naročito ekonomskim činio
cima. Jer mada moderan čovek i pored najbolje volje nije u
stanju da sebi predstavi od kolikog su značaja bili religiozni
sadržaji svesti za način života, kulturu i karakter naroda, ipak
ne može biti naša namera da namesto jednog jednostranog
materijalističkog tumačenja postavimo jedno isto tako jedno 6
strano spiritualističko uzročno tumačenje kulture i istorije.
V. KLASE, STALEŽI I STRANKE
Oba su podjednako mogućna, ali i jedno i drugo podjednako EKONOMSKA MOC I DRUŠTVENI POREDAK
malo služe istorijskoj istini, ako polažu pravo da budu zavr
šetak istraživanja, a ne njegova priprema.
Svaki pravni poredak neposredno utiče na raspodelu moći
u okviru jedne zajednice, i to kako ekonomske tako i svih
drugih oblika moći. Ovo važi za svaki pravni poredak, a ne
samo za onaj koji štiti država. Uopšte uzev, pod izrazom
»moć« ovde podrazumevamo verovatnoću da jedan čovek ili
grupa ljudi sprovedu svoju volju u nekom društvenom odno
su čak i nasuprot otporu drugih učesnika. Razume se, eko
nomska moć nije isto što i moć uopšte. štaviše, ekonomska
moć može nastati kao posledica moći koja se osniva na nekim
drugim razlozima, čovek ne teži moći samo radi ekonomskih
ciljeva, to jest da bi se obogatio. Svaka moć, pa prema tome
i ekonomska, može se ceniti i radi nje same, i često je težnja
ka moći uslovljena društvenim ugledom koji njeno posedova-
nje daje. Ali svaka moć ne daje društveni ugled. Tipičan ame
rički »boss«, kao i tipičan veliki špekulant, svesno se odriču
društvenog ugleda. Uopšte uzev, čisto ekonomska moć, a na
ročito gola moć novca, nipošto ne predstavljaju priznati osnov
društvenog ugleda. S druge strane, moć nije jedini osnov
društvenog ugleda. Naprotiv, društveni ugled (ili prestiž)
može biti osnov moći, kako političke tako i ekonomske, kao
što je često i bio. Pravni poredak može da jamči i moć i ugled,
ali pod normalnim okolnostima to nije njihov osnovni izvor.
Pre bi se moglo reći da je pravni poredak dopunski činilac
koji povećava verovatnoću posedovanja moći i ugleda, ali ih
ne može uvek obezbediti.
302 303
nazvati društvenim poretkom. Prema pravnom poretku, dru
štveni poredak se odnosi slično kao i ekonomski poredak. Ali jesu osnovne kategorije svih klasnih položaja, bez obzira da
društveni i ekonomski poredak nisu istovetni, jer ovaj posle- li dejstvuju u utakmici cena ili u konkurentskoj borbi.
dnji obuhvata samo način raspodele i upotrebe ekonomskih Ali u okviru ovih osnovnih kategorija klasni položaji se
dobara i usluga. Naravno, ekonomski poredak u visokom ste- dalje dele prema vrsti svojine koja se može upotrebiti za sti
penu utiče na društveni poredak, kao što i ovaj povratno uti canje zarade, s jedne strane, i prema vrsti usluga koje se na
če na njega. tržištu mogu pružiti, s druge strane. Posedovanje kuća za
Klase, staleži i stranke jesu pojave raspodele moći u okvi stanovanje, posedovanje radionica, stovarišta, prodavnica ili
ru jedne zajednice. obradivog zemljišta, bilo da su u pitanju velike ili male par
cele (kvantitativna razlika s mogućnim kvalitativnim posle-
dicama), posedovanje rudnika, stoke, ljudi (robova), raspo
laganje pokretnim sredstvima za proizvodnju ili bilo kakvim
USLOVLJENOST KLASNOG POLOŽAJA POLOŽAJEM NA drugim sredstvima za sticanje zarade, raspolaganje novcem
TRŽIŠTU ili predmetima koji se lako mogu zameniti za novac, raspo
laganje proizvodima sopstvenog ili tuđeg rada, bez obzira
U smislu koji je ovde utvrđen, klase nisu zajednice, mada koliko su ti proizvodi podesni za neposrednu upotrebu u ci
predstavljaju mogućan i čest osnov zajedničkog delanja. O lju uživanja, raspolaganje različitim vrstama monopola koji
klasi možemo govoriti onda kad postoji jedan specifičan uz se mogu prenositi — to su najvažnije razlike koje određuju
ročni činilac koji određuje životne izglede izvesnog broja lju klasne položaje onih koji imaju. U isti mah, ove razlike odre
di, ali samo ukoliko ovaj činilac predstavlja ekonomske inte đuju i značenje koje vlasnici mogu dati i daju načinu upo
rese u svojini nad dobrima i pogodnostima za sticanje priho trebe svoje imovine, pogotovo imovine čija se vrednost izra
da pod uslovima robnog tržišta (klasni položaj). žava pomoću novca. Shodno tome, oni koji imaju mogu pri
Da način raspodele materijalnih dobara između ljudi koji padati klasi rentijera ili klasi preduzetnika.
dolaze na tržište u cilju razmene stvara specifične životne iz
glede — to je jedna od najosnovnijih ekonomskih činjenica. Isto tako, oni koji nemaju nikakve svojine već rade za ra
U skladu sa zakonom granične korisnosti, postojeći način ras čun drugih diferenciraju se prema vrsti posla koji obavljaju
podele isključuje iz utakmice za najviše cenjenim dobrima i prema tome da li su stalno zaposleni na istom mestu ili ra
one koji nemaju ništa u korist onih koji imaju i monopolise de povremeno. Ali za pojam klase je uvek zajedničko ovo: da
sticanje ovih dobara za njih. Pod istim ostalim uslovima, po je vrsta izgleda na tržištu ona instancija koja predstavlja za
stojeći način raspodele monopolise pogodnosti za sticanje za jednički uslov sudbine pojedinaca. U ovom smislu, klasni po
rade za one koji, budući da imaju izvesna dobra, nisu neod- ložaj je u krajnjoj liniji položaj na tržištu. Uticaj gole svojine
ložno upućeni na razmenu, a isto tako povećava, bar uopšte, kao takve, koja među odgajivačima stoke daje punu vlast vla
njihovu moć u utakmici cena. Jer oni koji nemaju ništa mogu sniku stoke nad onima koji nemaju kao nad robovima ili slu
da ponude samo svoje usluge (bilo u prirodnom obliku, bilo gama, predstavlja samo predstupanj stvarnog obrazovanja
u obliku proizvoda svoga rada) i njih moraju ustupiti po sva klasa. Ali u pozajmici stoke i oštrini dužničkog prava koje va
ku cenu da bi uopšte mogli da održe goli život. Postojeći na ži u takvim zajednicama pojavljuje se prvi put gola svojina
čin raspodele monopolise za one koji imaju materijalna dobra kao činilac koji odlučuje o sudbini pojedinca. To je nešto sa
mogućnost prenošenja tih dobara iz sfere bogatstva u sferu svim suprotno onome što nalazimo u zemljoradničkim zajed
kapitala, i na taj način obezbeđuje neposredno ili posredno nicama koje počivaju na radu. Odnos između poverioca i duž
učešće u dobiti koja proizlazi iz funkcije organizovanja i upra nika je postao osnov klasnog položaja tek u onim varošima u
vljanja privrednim poslovima. Sve ovo samo ukoliko važe kojima je plutokratija uspostavila jedno još uvek primitivno
uslovi čistog tržišta. Prema tome, svojina i nemanje svojine kreditno tržište sa stopama interesa koje rastu shodno težini
položaja i s faktičkim monopolizovanjem pozajmice. Time po-
304 20 Sociologija Maksa Vebera
305
činju klasne borbe. Nasuprot tome, oni ljudi na čiju sudbinu tava, zavisi od opštih kulturnih uslova, naročito onih intelek
ne utiče šansa da za sebe upotrebe dobra i usluge na tržištu, tualne vrste. Ali to zavisi i od stepena nastalih suprotnosti,
što je, na primer, slučaj s robovima, nisu klasa u tehničkom naročito od providnosti veze između uzroka i posledica klas
smislu reci, već samo staleška grupa. nog položaja. Jer ma koliko bili različiti životni izgledi, isku
stvo pokazuje da odatle nipošto ne proizlazi klasno delanje,
to jest zajedničko delanje pripadnika jedne klase. Treba pra
ZAJEDNIČKO DELANJE KOJE PROISTICE IZ KLASNIH viti jasnu razliku između uslovljenosti klasnim položajem i
INTERESA dejstva klasnog položaja. Jer samo u tom slučaju razlike u
životnim izgledima mogu se shvatiti ne kao nešto što je pros
U skladu s našom terminologijom, glavni činilac koji do to dato i što treba prihvatiti, već kao nešto što proizlazi: 1) iz
vodi do stvaranja klasa jesu ekonomski interesi, i to oni koji date raspodele svojine, ili 2) iz strukture konkretnog eko
su vezani za postojanje tržišta. Pa ipak, pojam klasnog inte nomskog poretka. I samo u tom slučaju pojedinci mogu rea-
resa je višesmislen. Cak i kao iskustveni pojam, on je neod govati protiv postojećih razlika ne samo povremenim iracio
ređen, čim se pod njim podrazumeva nešto drugo nego stvar nalnim protestima, već i u obliku racionalnih društava. Bilo
ni pravac interesa koji s izvesnom verovatnoćom proističe je klasnih položaja prve vrste, i to u specifično golom i pro
iz klasnog položaja i koji je u prošeku isti za one koji se na vidnom obliku, u gradskim centrima antike i srednjeg veka,
laze u istom položaju. Ali pri istom klasnom položaju i istim naročito onda kad je taktičkim monopolizovanjem trgovine
ostalim okolnostima, pravac u kome će, na primer, jedan od industrijskim proizvodima i namirnicama bila nagomilana
ređeni radnik verovatno težiti da zadovolji svoje interese velika moć, ali pod izvesnim okolnostima i u seoskoj privredi
može biti vrlo različit, što zavisi od toga da li je on prema najrazličitijih perioda, kad se zemlja sve više koristila u cilju
svojim urođenim sposobnostima visoko, prosečno ili rđavo profita. Najvažniji istorijski primer druge vrste je klasni po
kvalifikovan za određeni posao. Isto tako, pravac interesa se ložaj modernog proletarijata.
može menjati u skladu s tim da li manji ili veći deo onih
koji se nalaze u istom klasnom položaju učestvuje u nekom
zajedničkom delanju ili stvara neko društvo (na primer, sin VRSTE KLASNIH BORBI
dikat) od koga pojedinac može ili ne može da očekuje odre
đene rezultate. U svakom slučaju, stvaranje jednog društva Prema tome, svaka klasa može postati nosilac bilo kog od
ili preduzimanje nekog zajedničkog delanja na osnovu zajed bezbrojnih, mogućnih oblika klasnog delanja. Ali to nije neiz-
ničkog klasnog položaja nipošto nije opšta pojava, štaviše, bežno. U svakom slučaju, klasa nije zajednica, i ako bismo
uticaj klasnog položaja može se ograničiti na stvaranje jed hteli da je pojmovno izjednačimo sa zajednicom, to bi dovelo
nog bitno sličnog načina reagovanja, to jest masovnog dela do izopačenosti. To što ljudi koji se nalaze u istom klasnom
nja u smislu naše terminologije. Ali čak ni to ne mora biti položaju po pravilu reaguju masovnim delanjem na tako
njegova posledica. Često nastaje samo amorfno zajedničko osetljive situacije kakve su ekonomske u pravcu koji je naj-
delanje. Primer za to je poznato »gunđanje« radnika u etici adekvatniji prosečnom interesu svih — jedna činjenica koja
starog Istoka, to jest moralna osuda ponašanja gospodara, je za razumevanje istorijskih događaja isto toliko važna koli
što je u svom praktičnom značenju verovatno istovetno s jed ko i u osnovi jednostavna — ne sme na kraju da dovede do
nom sve više rasprostranjenom tipičnom pojavom najnovijeg one vrste pseudonaučnog operisanja s pojmom klase i klas
industrijskog razvitka, sa usporavanjem ili smišljenim ogra nog interesa koje je danas uobičajenp i koje je našlo klasičan
ničavanjem radnog učinka na osnovu prećutnog sporazuma. izraz u tvrdnji jednog darovitog pisca: da se pojedinac dodu
U kojoj meri iz masovnog delanja pripadnika jedne klase še može prevariti u oceni svog interesa, ali da je klasa nepo-
nastaje zajedničko delanje i eventualno uspostavljanje druš- grešna u tome.
20* 307
306
Ali mada same po sebi klase nisu zajednice, ipak klasni zanatsku proizvodnju. U antici i u srednjem veku postoje
položaji nastaju samo na terenu zajedničkog delanja. Među samo izvesni zameci borbe oko nadnica. Ove borbe su se pos
tim, zajedničko delanje koje proizvodi klasne položaje u suš tepeno sve više počele rasprostirati tek u Novo doba. U rani
tini nije delanje pripadnika iste klase, već delanje između pri jim istorijskim periodima, borbe oko nadnica su znatno zao-
padnika različitih klasa. Na primer, zajedničko delanje koje stajale ne samo iza robovskih ustanaka nego i iza borbi na
neposredno određuje klasni položaj radnika i kapitalista je robnom tržištu.
ste: tržište radne snage, robno tržište i kapitalističkp predu- U antičko doba i u srednjem veku oni koji su bili bez
zeće. Sa svoje strane, postojanje kapitalističkog preduzeća svojine bunili su se protiv monopola, protiv prava preče ku
pretpostavlja postojanje jednog specifičnog zajedničkog dela povine, protiv prodaje na veliko, protiv povlačenja robe sa
nja koje je tako podešeno da štiti svojinu nad dobrima kao tržišta da bi se povećala cena. Danas je, međutim, osnovna
takvu, naročito načelno slobodnu moć raspolaganja sredstva stvar određivanje cene radne snage. Prelaz predstavljaju one
ma proizvodnje, dakle postojanje jednog specifičnog pravnog borbe oko pristupa tržištu i oko određivanja cene proizvoda
poretka. Svaka vrsta klasnog položaja a pre svega onog koji koje su se vodile između snabdevača i zanatlija domaće radi
se osniva na moći svojine kao takve, dolazi do najčistijeg iz nosti na prelasku u Novo doba. Ovde je vredno spomenuti i
ražaja onda kad su svi ostali činioci koji utiču na uzajamne jednu opšiu pojavu, to jest da su klasne suprotnosti koje su
odnose po mogućstvu isključeni, tako da moć svojine na trži uslovljene položajem na tržištu najžešće između onih koji
štu dobije najveću mogućnu važnost. stvarno i neposredno učestvuju u borbi cena kao protivnici.
Dosledno sprovođenje golog principa tržišta ometaju sta Bes radnika ne pogađa toliko rentijera, akcionara ili bankara,
leži, koji nas ovde pre svega interesiraju sa tog stanovišta. već gotovo isključivo fabrikanta ili direktora preduzeća koji
Pre nego što pređemo da ih ukratko razmotrimo, napomeni se pojavljuje kao neposredan protivnik u borbi cena. Ovo
mo još da se uopšteno ne može reći mnogo šta o specifičnoj uprkos tome što u kase onih prvih pritiče mnogo više neza
vrsti antagonizma između klasa (u ovde utvrđenom smislu). služene dobiti nego u kase ovih poslednjih. Ovo prosto činje
Veliko pomeranje koje se zbilo od prošlosti do danas može nično stanje je često bilo od presudnog značaja za ulogu klas
se na ovaj način sažeto izraziti: da se borba koja je uslovlje- nog položaja u stvaranju političkih stranaka. Ono je, na pri
na klasnim položajem sve više pomerala od potrošačkog kre mer, omogućilo najrazličitije varijante patrijarhalnog socija
dita najpre ka konkurentskoj borbi na robnom tržištu, a za lizma, a isto tako i nekad česte pokušaje saveza ugroženih
tim ka borbi cena na tržištu radne snage. Klasne borbe u an staleških slojeva s proletarijatom protiv buržoazije.
tičkom svetu — ako su to stvarno bile klasne borbe, a ne sta-
leške borbe — bile su najpre borbe seljaka i zanatlija kojima
je pretilo dužničko ropstvo protiv varoških poverilaca. Jer STALEŠKI UGLED
dužničko ropstvo bilo je normalna posledica razlike u bogat
stvu, kako među odgajivačima stoke, tako i u trgovačkim va Nasuprot klasama, staleži su redovno zajednice, mada čes
rošima, naročito morskim pristaništima. Dužnički odnos je to amorfne vrste. Nasuprot klasnom položaju, koji je čisto
podsticao klasno delanje sve do Katilininog doba. Pored toga, ekonomski uslovljen, izrazom »staleški položaj« obeležićemo
sa sve boljim snabdevanjem varoši žitom spolja, nastale su svaku tipičnu komponentu životne sudbine ljudi koja je uslo-
borbe oko sredstava za ishranu. Te borbe su se pre svega vo vljena specifičnom, bilo pozitivnom ili negativnom, društve
dile oko snabdevanja hlebom i oko cena hlebu, a trajale su nom ocenom ugleda koji se vezuje za bilo kakvo zajedničko
tokom antičkog doba i kroz čitav srednji vek: oni koji su bili svojstvo mnogih pojedinaca. Ugled se može pripisati i jednom
bez svojine udruživali su se protiv onih koji su stvarno ili to- klasnom položaju, jer su klasne razlike na najraznovrsnije
bož bili za poskupljenje hleba, ali se borba zatim proširivala načine povezane sa staleškim razlikama. Kao što je već poz
na borbu oko svih stvari koje su važne za vođenje života i za nato, sama svojina ne dovodi uvek do priznanja staleškog
308 309
ugleda, ali ipak po pravilu s protekom vremena. U sistemu Na karakterističan način stvara se danas u Sjedinjenim
privrede organizovanog susedstva koji je postojao u celom Državama Amerike, i to u okvirima tradicionalne demokrati-
je, staleška slojevitost na osnovu konvencionalnog stila u vo
svetu, najbogatiji čovek je bio i poglavica, što je čista oznaka
đenju života. Tako, na primer, smatra se da samo stanovnici
ugleda. U takozvanoj čistoj modernoj demokratiji, u kojoj
određenih ulica (»the Street«) pripadaju društvu (»society«)
pojedinci ne uživaju nikakve izričito priznate staleške privi
i da su podobni za uspostavljanje društvenih veza, to jest da
legije, događa se da okretne igre igraju između sebe samo pri
se mogu posetiti i pozvati u posetu. A iznad svega, zahteva se
padnici približno istih poreskih grupa (što je, kako se priča, strogo pridržavanje mode koja vlada u »društvu«, i to u ste-
slučaj u izvesnim manjim švajcarskim varošima). Ali staleški penu koji je nepoznat u Nemačkoj. Ovaj zahtev se odnosi i
ugled se ne mora nužno vezivati za klasni položaj, štaviše, on na muškarce, jer strogo pridržavanje vladajućeg načina oda
po pravilu stoji u oštroj suprotnosti prema pretenzijama gole vanja pokazuje da neko polaže pravo na to da bude gentle
svojine. man, što u najmanju ruku prima facie i odlučuje da se drugi
Istoj staleškoj grupi mogu pripadati i onaj koji ima svo ophode s njim kao s gentlemanom. A ovo priznanje je isto
jinu i onaj koji je nema. Cesto je to skopčano s vidljivim pc- tako važno za njegove izglede da se dobro zaposli i pre svega
sledicama: toliko može biti opasna ova jednakost društvene da uspostavi društvene i bračne veze s uglednim porodicama,
ocene na duže vreme. Staleška jednakost američkih gentle- kao što je u Nemačkoj važno da neko bude sposoban da pruži
mena ogleda se, na primer, u tome što van čisto stručne pod zadovoljenje u dvoboju.
ređenosti na poslu i najbogatiji »šef« tretira svog službenika
Uostalom, različiti krugovi uzurpiraju staleški ugled: iz-
kao sebi ravnog kad uveče igra s njim bilijar ili karte u klubu.
vesne porodice koje su dugo vremena nastanjene u Americi
Jer onde gde još vlada stara tradicija, bilo bi svima mrsko i koje su, prema tome, imućne (na primer, »F. F. V.« =
kad bi šef hteo da udostoji svog službenika blagonaklonošću »first families of Virginia«), stvarni ili tobožnji potomci »in
koja jasno ističe na videlo razliku u položaju. A to je upravo dijanske princeze« Pocahonte, potomci onih koji su išli na
nešto čega se nemački »šef« nipošto ne bi mogao odreći. U hodočašće, pripadnici jedne teško dostupne religiozne sekte,
tome je i najvažniji razlog što nemački način ophođenja u i najrazličitije vrste društvenih grupa koje se po bilo čemu
Americi nikad nije bio u stanju da stekne privlačnu snagu razlikuju od drugih. U ovom slučaju, u pitanju je staleška
koju imaju američki klubovi. slojevitost koja je čisto konvencionalna po karakteru. Ona se
uglavnom osniva na uzurpaciji, što je po pravilu izvor gotovo
svih staleških razlika. Ali put odavde do uspostavljanja po
GARANTIJE STALEŠKE SLOJEVITOSTI zitivnih ili negativnih pravnih privilegija je lako preći, čim
se ljudi stvarno priviknu na određenu slojevitost društvenog
Po svom sadržaju, staleški ugled se obično izražava u tome poretka, tako da, usled stabilizacije ekonomske moći, i sam
što se od svakog koji hoće da pripada krugu pre svega očekuje poredak postaje stabilan.
određen stil u vođenju života. U vezi s tim stoje ograničenja
društvenog saobraćaja na staleški krug, naročito u pogledu
sklapanja bračnih veza, što može da dovede do potpune en- ETNIČKO ODVAJANJE I KASTE
dogamne zatvorenosti. Razume se, ova ograničenja se ne od
nose na saobraćaj koji služi ekonomskim ili poslovnim cilje Onde gde se u razvijanju staleške slojevitosti otišlo do
vima. Cim nije u pitanju pojedinačno i u društvenom pogledu kraja, staleška grupa se pretvara u zatvorenu kastu. A to zna
irelevantno podražavanje tuđeg načina života, već sporazumno či da staleške razlike sada štite ne samo konvencija i pravo,
već i ritual, tako da za pripadnike »više« kaste svaki fizički
zajedničko delanje u određenom pravcu, onda je u toku pro
dodir s članom jedne kaste za koju se smatra da je »niža«
ces koji stvara staleške razlike.
311
310
važi kao ritualno nečist i sraman žig koji se mora religiozno Samo kod negativno povlašćenih staleža dolazi do speci
ispaštati. Pojedine kaste stvaraju sasvim posebne kultove i fične promene u osećanju dostojanstva. (Pod ovim posled-
bogove. njim misli se na subjektivno taloženje društvenog ugleda i
Uopšte uzev, staleška slojevitost dostiže ovaj najviši stu konvencionalnih zahteva koje pozitivno povlašćeni stalež po
panj onde gde se smatra da su razlike koje se nalaze u nje stavlja svojim članovima u pogledu načina vođenja života.)
noj osnovi etničke prirode. Kasta je upravo normalan oblik Kod pozitivno povlašćenih staleža osećanje dostojanstva od
u kome po pravilu žive jedna pored druge zajednice koje ve- nosi se, naravno, na njihovo »biće« koje ne zna ni za šta iz
ruju u krvno srodstvo i koje svojim članovima zabranjuju nad sebe, na njihovu »lepotu i valjanost« (καλοκαγαθία). Nji
hovo carstvo je »od ovoga sveta«, i oni žive za sadašnjost i
bračne veze i društveni saobraćaj s onima spolja. To je po
od velike prošlosti. Kod negativno povlašćenih slojeva oseća
java na koju nailazimo naročito kod »parija«-naroda, a ras
nje dostojanstva se, naravno, može odnositi na neko ovoze
prostranjena je širom sveta. Ovi narodi predstavljaju zajedni
maljsko ili onozemaljsko stanje koje se nalazi s one strane
ce koje su stekle specifične tradicije u obavljanju izvesnih sadašnjosti. Ili, drugim recima, ono se mora pothranjivati ve-
zanimanja, naročito onih zanatske prirode, i koje neguju veru rom u neku misiju koju je proviđenje odredilo i verom da
u svoje etničko jedinstvo. Oni žive u najrazličitijim politič »izabrani narod« uživa poseban ugled pred Bogom, tako da
kim zajednicama, bez ikakvog dodira s drugim narodima, će na onom svetu »poslednji biti prvi« ili da će na ovaj svet
sem kad se to nikako ne može izbeći, i uživaju položaj koji doći spasilac i obelodaniti skriveni ugled odbačenog »parija«-
je u pravnom pogledu neizvestan. Zbog toga što je njihovo naroda ili staleža. To je, u stvari, pravi izvor religioznosti
učešće u ekonomskom životu neophodno, njih trpe, a katkad »parija«-staleža, a ne neki »ressentiment« koji je tako snažno
im čak daju i izvesne povlastice. Najimpresivniji istorijski naglasio Nietzsche u svojoj mnogo hvaljenoj konstrukciji (u
primer ovakvog naroda jesu Jevreji. Genealogiji morala). Uzgred budi rečeno, ovaj »ressentiment«
Staleško odvajanje koje je preraslo u kastu razlikuje se ima ograničen domašaj i uopšte se ne može primeniti na bu
od čisto etničkog odvajanja po tome što ono pretvara hori dizam koji je jedan od glavnih Nietzscheovih primera.
zontalan raspored nepovezanih etničkih grupa koje postoje Uostalom, etničko poreklo staleških grupa nipošto nije
jedna pored druge u vertikalan sistem društvene hijerarhije. normalna pojava. Naprotiv. I pošto se subjektivno osećanje
Tačnije rečeno: ono spaja prosto društvo etnički odvojenih pripadništva jednoj etničkoj zajednici ne osniva ni na kakvim
zajednica u specifično političko zajedničko delanje. Po svo objektivnim »rasnim razlikama«, to se s pravom može reći da
jim posledicama, ove dve vrste odvajanja se razlikuju u sle- je rasno zasnivanje staleške slojevitosti pitanje koje treba
dećem: horizontalan karakter etničkog odvajanja uslovljava rešavati od slučaja do slučaja. Stalež je često sredstvo za
uzajamno odbijanje i prezir, ali dopušta svakoj zajednici da stvaranje čistog i dobro odgojenog antropološkog tipa. Jer
svoj ugled smatra najvišim; kastinsko odvajanje stvara dru stalež snažno utiče na stvaranje ekstremnih tipova i osniva
štvenu hijerarhiju i priznaje da povlašćene kaste i staleži, se na selekciji pojedinaca koji imaju određene lične osobine
zbog toga što vrše određene funkcije u političkom društvu (stalež ratnika, na primer, bira one koji su u fizičkom i psi
(ratnici, sveštenici, zanatlije koji su u političkom pogledu hičkom pogledu podesni za ratovanje). Ali selekcija nije ni
važni za vođenje rata i izgradnju), imaju više ugleda od dru jedini ni najvažniji način stvaranja staleža. U najmanju ruku
gih. Ali čak i najprezreniji »parija«-narod nastavlja da na neki je oduvek isto toliko važna i politička pripadnost. Isto se
način neguje ono što je za etničke i staleške zajednice pod može reći za klasni položaj koji je danas čak daleko najva
jednako karakteristično: veru u specifičan vlastiti ugled. To žniji. Jer na mogućnost da se vodi staleški način života, oči
je slučaj s Jevrejima. gledno, utiču i ekonomski činioci.
312 313
STALESKE POVLASTICE
čim se ova koristi u cilju zarade, ili bar kad je njeno obavlja
nje skopčano s teškim fizičkim naprezanjem, kao što, na pri
Praktično gledano, staleška slojevitost ide zajedno s rao
mer, vajar radi kao zidar u svom prašnjavom mantilu, za ra
nopolizovanjem idealnih i materijalnih dobara ili pogodnosti,
zliku od slikara s njegovim ateljeom koji je nalik na salon ili
i to na način koji nam je već poznat kao tipičan. Pored spe
muzičara čiji je način vežbanja staleški prihvatljiv.
cifičnog staleškog ugleda, koji se uvek osniva na odstojanju
i isključivosti, i izvesnih počasnih prava, kao što su pravo na
određenu nošnju, pravo na određenu hranu koja je zabra
EKONOMSKI USLOVI I POSLEDICE STALEŠKE
njena drugima, pravo na nošenje oružja, što je s obzirom na
posledicc osetna prednost, pravo na neprofesionalno, dakle SLOJEVITOSTI
diletantsku bavljenje određenim umetnostima (na primer
sviranje na određenim instrumentima), ovde nailazimo i na To što se onaj koji dela u cilju zarade često diskvalifikuje
niz najraznovrsnijih materijalnih monopola. Ovi materijalni kao takav, neposredna je posledica principa staleške slojevi
monopoli su najjači oslonac staleške isključivosti; oni su ret- tosti koji je svojstven društvenom poretku, kao i toga što je
ko kad dovoljni sami po sebi, ali gotovo uvek dejstvuju bar ovaj princip suprotan raspodeli moći koja se upravlja isklju
delimično. Da bi se obezbedio staleški brak, pored monopola čivo prema tržištu. Ova dva činioca deluju pored nekih drugih
na ruku ćerki iz određenih porodica, postoji i monopol na koje ćemo kasnije pomenuti.
potencijalne mladoženje koji pripadaju odgovarajućoj staleš- Kao što smo ranije već videli, tržište i ekonomski procesi
koj grupi radi zbrinjavanja tih istih ćerki. š t o se jedan sta koji se na njemu odvijaju ne poznaju nikakve lične razlike:
lež više zatvara u sebe, konvencionalne povlastice na određe na njemu vladaju stvarni interesi. Tržište ne zna ništa ο ugle
na zanimanja koje uživaju njegovi članovi prerastaju u pra du. Međutim, staleški poredak znači upravo nešto obrnuto:
vi monopol na određene službe. slojevitost prema ugledu i staleškom načinu vođenja života.
On bi bio u korenu ugrožen kad bi čisto ekonomska zarada
Predmet staleškog monopolizovanja jesu određena dobra, i gola ekonomska moć koja nosi na sebi žig svog vanstaleškog
u koja na tipičan način svuda spadaju određena »viteška do porekla mogli da podare onome koji ih je stekao isti ugled
bra«, a isto tako često i svojina nad robovima ili slugama, na koji polažu pravo oni koji su za to zainteresovani zbog to
i najzad određene privredne grane. Način monopolizovanja ga što život vode na određen način. Ovo pogotovo kad bi oni
ovih dobara može biti pozitivan, kad samo određeni stalež prvi postali ugledniji od ovih poslednjih, jer kod onih koji
srne da ih ima i da ih stiče, ili negativan, kad određeni stalež uživaju isti staleški ugled svojina predstavlja jedan dodatak
ne srne da ih ima ni da ih stiče da bi održao svoj specifičan na koji se ne obraća mnogo pažnje. Stoga svi oni koji su za
stil života. Jer pošto je za staleški ugled stil života od pre interesovani za stalešku slojevitost reaguju vrlo oštro protiv
sudnog značaja, staleži su specifičan nosilac svih konvencija: pretenzija čisto ekonomske zarade, i većma utoliko oštrije,
svako »stilizovanje« života, bez obzira kako se ispoljava, ima ukoliko osećaju da su više ugroženi. Calderonov odnos pre
staleško poreklo ili ga bar staleži konzerviraju. Ali iako se ma seljacima, koji je pun poštovanja, nasuprot očevidnom
principi staleške konvencije znatno razlikuju, oni imaju iz- preziru prema »prostom svetu« (canaille) koji u isto vreme
vesne tipične crte, naročito kod najpovlašćenijih slojeva. nalazimo kod Shakespearea, pokazuje kakva razlika postoji u
Uopšte uzev, staleški povlašćene grupe su staleški diskvali- načinu reagovanja koji je svojstven jednom učvršćenom sta
fikovane za običan fizički rad, što sad počinje da se uvodi u leškom poretku i jednom staleškom poretku koji je u eko
Americi, upravo nasuprot staroj tradiciji. Svaka racionalna nomskom pogledu nesiguran. To je izraz jednog stanja koje
delatnost u cilju sticanja zarade, naročito organizovanje pro se svuda ponovo javlja. Upravo stoga, staleški povlašćene gru
izvodnje, vrlo često važi kao posao koji je u staleškom pogledu pe nikad ne prihvataju »skorojevića« (parvenu) bez ikakve
nedostojan. Isto se misli i za umetničku i književnu delatnost, rezerve, ma koliko njegov stil života bio prilagođen njihovom.
314
315
One prihvataju tek njegove potomke koji su odgojeni u sta- no visok stepen ravnodušnosti prema sticanju ekonomskih
leškoj konvenciji njihovog sloja i koji nikad nisu uprljali sta- dobara, što su Bramani na najrazličitije načine tražili.
leški ugled radom u cilju zarade. Ο opštim ekonomskim uslovima koji omogućuju prevlast
što se tiče uticaja staleške slojevitosti, može se utvrditi staleške slojevitosti može se reći samo ovo: da staleškoj slo
samo jedna važna posledica: staleška slojevitost sprečava slo jevitosti pogoduje relativna postojanost u načinu sticanja i
bodan razvoj tržišta. Najpre u pogledu onih dobara koja sta raspodele dobara, dok je svaki tehničko-ekonomski potres i
leži neposredno povlače iz slobodnog saobraćaja putem mo preokret ugrožava i ističe u prednji plan klasni položaj. Epohe
nopola, bilo pravno ili konvencionalno. Tako, na primer, na- i zemlje u kojima pretežnu važnost ima klasni položaj jesu
sleđena dobra su bila monopolizovana u mnogim helenskim po pravilu epohe tehničko-ekonomskih preokreta, dok svako
varošima u periodu učvršćenja staleških razlika, a prvobitno usporavanje ekonomskih pomeranja odmah vodi porastu sta
i u Rimu (kako pokazuje stara formula optužbe protiv ra leških struktura i ponovo uspostavlja važnost društvenog
sipnika), kao i dobra vitezova, seljaka, sveštenika, i pre svega ugleda.
klijentela esnafskih zanata ili trgovačkih gilda. Time je tržište
ograničeno, a moć gole svojine, koja daje pečat stvaranju kla
sa, potisnuta u pozadinu. Posledice ovog procesa mogu biti POLITIČKE STRANKE
vrlo različite i one nipošto ne vode nužno u pravcu ublažava
nja suprotnosti ekonomske situacije. Naprotiv, one ih često Dok se prava postojbina klasa nalazi u oblasti ekonomskog
učvršćuju. Ali u svakom slučaju, onde gde staleška slojevi
poretka, a prava postojbina staleža u oblasti društvenog po
tost tako snažno prožima jednu zajednicu, kao što je bio slu
čaj u svim političkim zajednicama antike i srednjeg veka, ne retka, to jest u sferi raspodele ugleda — odakle i klase i sta
može se govoriti ο stvarno slobodnoj konkurenciji na tržištu leži utiču na pravni poredak i opet trpe njihov uticaj — dotle
u današnjem smislu reci. Ali ima i mnogo dubljih posledica stranke pre svega obitavaju u sferi moći.
staleške slojevitosti nego što je povlačenje izvesnih dobara Delanje stranaka se pre svega orijentiše na zadobijanje
sa tržišta. Pomenuta suprotnost između staleškog i čisto eko društvene moći, što znači da one utiču na zajedničko delanje
nomskog poretka uslovljava da se u mnogim slučajevima sta- bez obzira na to kakav je njegov sadržaj. U načelu, stranke
leško shvatanje ugleda zgraža od onoga što je specifično za mogu postojati u jednom klubu, kao i u jednoj državi. Za ra
tržište, od pogađanja oko cene, čak i između pojedinih staleža, zliku od zajedničkog delanja klasa i staleža, kod kojih može
a katkad uopšte zabranjuje pogađanje između pripadnika is biti i drukčije, zajedničko delanje stranaka uvek ima karak
tog staleža. Stoga svugde ima staleža, i to su obično oni naj- ter društva. Jer delanje stranaka je uvek usmereno prema ne
uticajniji, koji smatraju sramnim svaku vrstu javnog učešća kom cilju kome planski teži. Ovaj cilj može biti neka odre
u sticanju zarade. đena stvar, recimo ostvarenje jednog programa radi idealnih
Na sasvim uprošćen način moglo bi se reći da se klase raz ili materijalnih ciljeva, ili nešto čisto lično, recimo obezbe-
likuju na osnovu njihovog odnosa prema proizvodnji i stica đeje prihoda i moći, a na osnovu toga i ugleda za vođe i pri
nju ekonomskih dobara, a staleži na osnovu njihove potrošnje stalice stranke. Obično je cilj svake stranke i jedno i drugo.
dobara u obliku specifičnog stila života, čak i jedna profe Zbog toga stranke mogu postojati samo u okviru zajednica
sionalna grupa predstavlja stalež, jer obično polaže pravo na koje su na bilo koji način društveno organizovane, to jest
društveni ugled na osnovu specifičnog stila života koji vodi koje imaju bilo kakav racionalan poredak i jedan aparat sa
eventualno zahvaljujući svom pozivu. Doduše, razlike između stavljen od ljudi koji su spremni da ga sprovedu. Jer cilj stra
pojedinih staleža se često mešaju, a čak oni staleži koji su naka je da utiču na taj aparat i da ga po mogućstvu popune
najoštrije odvojeni od drugih po svom ugledu, kao indijske svojim pristalicama.
kaste, pokazuju danas, mada u određenim granicama, relativ-
316 317
U jednom konkretnom slučaju stranke mogu da zastupaju u periodu verskih ratova. Tako je bilo i u slučaju solidarnosti
interese koji su uslovljeni klasnim ili staleškim položajem i interesa između zemljoposednika (međunarodni kongres ze-
da u skladu s tim regrutuju svoje pristalice. Ali nije potrebno mljoposednika), između kneževa (Sveta Alijansa, Karlsbadske
da one budu ni čisto klasne ni čisto staleške stranke. I najče odluke), između socijalističkih radnika i između konzervati-
šće su one to samo delimično, a često ni jedno ni drugo. Stran vaca (čežnja konzervativnih pruskih krugova za ruskom inter
ke mogu predstavljati efemerne ili trajne strukture, a njihova vencijom 1850. godine). Ali njihov cilj nije nužno bio uspo
stavljanje jedne međunarodne političke vlasti, što bi značilo
sredstva za postizanje moći mogu biti vrlo različita, od gole
teritorijalne vlasti, već pre svega uticanje na postojeću vlast
sile ma koje vrste do vrbovanja izbornih glasova grubim ili
suptilnim sredstvima. Tu spadaju novac, društveni uticaj, pro
paganda, sugestija i nespretno obmanjivanje, sve do manje ili
više grube ili veste taktičke opstrukcije u parlamentarnim
telima.
Sa sociološkog stanovišta, stranke se bitno razlikuju s ob
zirom na strukturu zajedničkog delanja na koje teže da utiču.
Isto tako, stranke se razlikuju po tome da li u zajednici po
stoji staleška ili klasna slojevitost. Ali iznad svega, stranke se
razlikuju po tome kakva je struktura vladavine u okviru jed
ne zajednice. Jer stranačke vođe se obično interesuju da osvo
je zajednicu. Po svom opštem pojmu, koga se ovde pridrža
vamo, stranke nisu tek proizvod specifično modernih oblika
vladavine: ovim pojmom obuhvatamo i antičke i srednjove-
kovne »stranke«, iako je njihova struktura bitno različita od
strukture modernih stranaka. Ali pošto vladavina može biti
različita u strukturnom pogledu, to se ne može reći ništa ο
strukturi stranaka ako se pri tom ne govori i ο strukturnim
oblicima društvene vlasti. Jer stranke predstavljaju društvene
tvorevine koje se bore za vlast, i često su organizovane na
strogo autoritativan način. 0 ovoj središnjoj pojavi društve
nog života biće odmah reci.
Ο klasama, staležima i strankama treba reći još ovo: da
one nužno pretpostavljaju najšire društvo, a naročito zajed
ničko delanje u političkom smislu. Ali to ne znači da su one
vezane za granice jedne političke zajednice. Naprotiv, oduvek
su društva, čak i ona koja pomišljaju na zajedničku upotre
bu vojne sile, delovala preko granica političke organizacije.
Tako je bilo u staroj Grčkoj, u slučaju solidarnosti interesa
između oligarha ili između demokrata, u srednjem veku iz
među gvelfa ili između gibelina, kao i u kalvinističkoj stranci
318 319
treba nazvati nadleštvom. Upravni aparat se sastoji od činov
nika koje postavlja najviši organ; oni koji slušaju jesu čla
novi grupe (građani, kolege).
Poslušnost se ne duguje licu koje samovlasno prisvaja pra
vo da nešto zahteva, već ustanovljenom pravilu koje jedino
merodavno utvrđuje kome se i ukoliko treba povinovati. Čak
i onaj koji naređuje, u trenutku kad zapovest izdaje, pokorava
VI. TRI ČISTA TIPA LEGITIMNE VLASTI7 se jednom pravilu — zakonu ili službenom propisu, dakle jed
noj formalnoj i apstraktnoj normi. Tip onoga koji naređuje je
Vlast, to jest verovatnoća da se za jednu određenu zapo- pretpostavljeni starešina, a njegovo pravo zapovedanja u okvi
vest pribavi poslušnost, može počivati na različitim motivima ru stvarne nadležnosti opravdava ustanovljeno pravilo. Raz
onih koji se pokoravaju. Ona može biti uslovljena time što graničenje nadležnosti počiva na specijalizaciji prema prirodi
oni koji se pokoravaju nastoje da datu situaciju iskoriste u stvari i prema stručnim zahtevima koji se postavljaju činov
sopstvenom interesu, dakle čisto ciljno-racionalnim procenji- nicima u njihovu poslu. Tip činovnika je školovan stručni či
vanjem šta je korisno a šta štetno. S druge strane, ona može novnik. Njegov odnos u službi počiva na ugovoru i sadrži pra
biti uslovljena običajem, to jest tupim privikavanjem na jed vo na platu i pravo na penziju. Ono prvo utvrđuje se prema
nu određenu vrstu delanja. I, najzad, ona može biti uslovlje rangu službe a ne prema količini rada, a ovo drugo prema
na čisto afektivnim motivima, to jest samo ličnom sklonošću utvrđenim pravilima za napredovanje u službi. Posao koji
onih koji se pokoravaju. Ali vlast koja bi počivala samo na činovnik obavlja je njegov poziv na osnovu stvarne službene
takvim osnovama bila bi relativno nepostojana. Stoga oni ko dužnosti. Njegov ideal je da posao obavi »sine ira et studio«,
ji naređuju i oni koji slušaju obično opravdavaju vlast izve- bez uticaja motiva ili emocionalnih činilaca, slobodno od sa
snim unutrašnjim razlozima, razlozima koji ukazuju na njenu movolje i neuračunljivosti, naročito bez uvažavanja ličnosti,
legitimnost, i uzdrmavanje vere u legitimnost vlasti obično strogo formalistički i u skladu s racionalnim pravilima, a
ima dalekosežne posledice. U sasvim čistom obliku postoje onde gde ova otkazuju u skladu s interesima službe. Dužnost
samo tri legitimna osnova vlasti, od kojih svaki — razume se pokoravanja je postupno raspoređena u hijerarhiji organa, s
u čistom tipu — ima bitno različitu strukturu upravnog apa podvrgavanjem nižih pod više i regulisanim postupkom žalbe.
rata i služi se bitno različitim sredstvima upravljanja. Osnov tehničkog funkcionisanja je disciplina u organizaciji.
1. U tip zakonske vlasti spada, razume se, ne samo mo
derna struktura države i opštine, već i odnos vlasti u privat
ZAKONSKA VLAST nom kapitalističkom preduzeću, u grupi koja se rukovodi ne
kim ciljem ili u udruženju bilo kakve vrste, ukoliko ovo ras
Zakonska vlast je ona vlast koja je propisno ustanovljena. polaže većim hijerarhijski uređenim upravnim aparatom. Mo
Najčistiji tip je birokratska vlast. Osnovno uverenje je da derne političke grupe su samo najistaknutiji predstavnici ovog
bilo kakvo pravo može biti stvoreno i promenjeno na način tipa. Vlast u privatnom kapitalističkom preduzeću je delimi-
koji u formalnom pogledu odgovara unapred utvrđenim pra čno heteronomna — jer poredak koji obavezuje njegove čla
vilima. Grupa s vlašću može biti izborna ili postavljena, ali nove delimično propisuje država — i potpuno heterokefalna
u svakom slučaju ona ima oblik organizacije (kao i svi njeni u odnosu prema aparatu za prinudu — jer ove funkcije obično'
delovi). Jedan heteronoman i heterokefalan deo organizacije vrše državni sudski i policijski organi — ali ono je autoke
falno ukoliko više raste njegova birokratska upravna organi
7
Max Weber, »Die drei reinen Typen der legitimen Herrschaft«, zacija. To što je pristupanje privatnom kapitalističkom pre
Preussische Jahrbücher, Bd. 187 (1922), S. 1—12. — Preveo Mihailo duzeću formalno slobodno, ne menja njegov karakter grupe
Đurić.
21 Sociologija Maksa Vebera 321
320
s vlašću, jer i otpuštanje s posla je formalno slobodno, i ova TRADICIONALNA VLAST
okolnost, zahvaljujući uslovima tržišta radne snage, obično
prisiljava radnike da se potčine normama preduzeća. Razma Tradicionalna vlast se zasniva na veri u svetost oduvek
tranje ekonomskih osnova vlasti će još jasnije pokazati u postojećeg poretka i najviše vlasti. Najčistiji tip je patrijar
čemu se sastoji ovo sociološko srodstvo između privatnog ka halna vlast. Grupa s vlašću je zajednica, onaj koji zapoveda
pitalističkog preduzeća i moderne državne vlasti. To što se je gospodar, oni koji slušaju podanici, a upravni aparat sluge.
Poslušnost se duguje ličnosti iz pijeteta, to jest zbog njenog
kapitalističko preduzeće osniva na ugovoru čini ga najistak
ličnog dostojanstva koje je osveštano poreklom. Sadržaj za-
nutijim tipom zakonskog odnosa vlasti.
povesti određuju tradicionalne norme, tako da bi bezobzir
2. U tehničkom pogledu, birokratija je najčistiji tip zakon nim gaženjem tradicije gospodar ugrozio legitimnost svoje
ske vlasti. Ali nijedna se vlast ne vrši samo birokratski, to vlasti koja počiva samo na njenoj svetosti. Smatra se da je u
jest pomoću činovnika koji su ugovorom angažovani i posta načelu nemogućno stvoriti novo pravo nasuprot tradicional
vljeni. To je sasvim nemogućno. Najviši vrhovi političkih gru nim normama. Kad je reč ο saznanju jedne zapovesti, najva
pa jesu kraljevi (nasledno-harizmatski vladaoci) ili predstav žnije je to da ona »oduvek važi« ( na osnovu mudrosti). Izuzev
nici koje bira narod (dakle plebiscitarno-harizmatski vla normi tradicije, volja gospodara je ograničena samo onim što
daoci) ili neko parlamentarno telo. U ovom poslednjem slu u konkretnom slučaju nameće osećanje pravičnosti, dakle na
čaju stvarno vladaju članovi tih tela ili harizmatske odnosno krajnje elastičan način. Stoga se vlast gospodara razdvaja na
oblast u kojoj je on strogo vezan za tradiciju, i oblast njego
ugledne vođe političkih stranaka koje u njima imaju većinu.
ve slobodne volje i milosti, gde on vlada prema sklonosti i
Isto tako, ni upravni aparat nije gotovo nigde čisto birokrat
odvratnosti, to jest prema merilima na koje utiče njegovo
ski, već u upravi na najrazličitije načine učestvuju delom u- čisto lično zadovoljtsvo.
gledni ljudi, delom predstavnici interesnih grupa. Ovi posled-
nji daleko najviše u takozvanoj samoupravi. Ali najvažnije Ukoliko se uprava i raspravljanje sporova uopšte zasniva
je to da kontinuiran rad pretežno i u sve većoj meri počiva ju na nekim principima, onda su to principi materijalne etič
ke pravde i pravičnosti ili principi utilitarističke celishodno-
na birokratskim snagama. Čitav istorijski razvitak moderne
sti, a ne principi formalne prirode, kao što je slučaj kod za
države je identičan s istorijom modernog činovništva i biro
konske vlasti. Sasvim na isti način postupa i upravni aparat.
kratske organizacije, kao što je i čitav razvitak modernog
Ovaj se sastoji od onih koji su lično zavisni (ukućani ili kućni
kapitalizma identičan sa sve većom birokratizacijom privred pomoćnici) ili od srodnika i ličnih prijatelja (ljubimci) ili od
ne organizacije. Učešće birokratskih oblika vlasti svuda raste. onih koji su vezani ličnom zakletvom vernosti (vazali, tribu-
3. Birokratija nije jedini tip zakonske vlasti. Ovde spadaju tarni kneževi). Ovde nedostaje birokratski pojam kompeten
činovništvo po turnusu i činovništvo izabrano kockom ili na cije kao sfere objektivno razgraničene nadležnosti. Obim legi
neki drugi način, uprava parlamenta i komiteta i svi oblici timne vlasti zapovedanja jednog sluge upravlja se prema ćudi
kolegijalnih tela vlasti i uprave, ukoliko se njihove nadlež gospodara, koju on sam može upotrebiti u svim važnijim pri
nosti osnivaju na utvrđenim pravilima i ukoliko vršenje pra likama. U stvari, ova vlast se u velikoj meri upravlja prema
va vlasti odgovara tipu zakonskog upravljanja. U vreme na tome šta sebi mogu da dopuste sluge prema onima koji su
stajanja moderne države kolegijalna tela su bitno doprinela dužni da im se pokoravaju. U upravnom aparatu ne vlada
razvitku zakonskog oblika vlasti. Za svoj nastanak njima na objektivna službena dužnost niti službena disciplina, već lična
ročito treba da zahvali pojam nadleštva. S druge strane, u vernost slugu.
predistoriji moderne činovničke uprave, a u demokratskim Ali s obzirom na položaj upravnog aparata, treba razliko
državama i dan-danas, veliku ulogu igra izborno činovništvo. vati dva karakteristična oblika:
324 325
je literatima reč (postoji tipična suprotnost između bramana Upravni aparat se bira prema harizmi i ličnoj predanosti,
i mandarina, i nasuprot njima između budističkog i hrišćan- a ne prema stručnim kvalifikacijama (kao činovnik), prema
skog sveštenstva). Ali vladavina pomoću literata se uvek pri staležu (kao staleški upravni aparat) ili prema porodičnoj
bližava staleškom tipu. Ovaj tip nedvosmisleno predstavlja ili nekoj drugoj vrsti lične zavisnosti (kao patrijarhalni uprav
plemićka uprava, a u najčistijem obliku feudalizam, koji ni aparat). Ovde nema ni racionalnog pojma nadležnosti ni
umesto objektivne i racionalne službene dužnosti postavlja staleškog pojma privilegije. Za obim legitimacije sledbenika
sasvim ličan odnos vernosti i apeluje na stalešku čast. ili učenika kome je poveren neki zadatak merodavno je samo
U poređenju s patrijarhalizmom, svaka staleška vlast koja to da ga je poslao vođa i da ima ličnu harizmatsku kvalifi
počiva na manje ili više čvrstom prisvajanju upravne moći je kaciju. Upravi — ako je to ime uopšte adekvatno — nedostaje
utoliko bliža zakonskoj vlasti ukoliko usled garantija koje bilo kakva orijentacija prema pravilima, svejedno da li su
okružuju nadležnosti povlašćenih ona ima karakter izuzetnog ova racionalno ustanovljena ili tradicionalna. Za upravu je ka
pravnog osnova. Ovo je posledica staleške podele vlasti i ne rakteristično aktualno otkrovenje i aktualno stvaranje, delo i
dostaje patrijarhalnim strukturama s njihovim aparatima ko primer, odlučivanje od slučaja do slučaja, dakle na svaki na
ji su potpuno prepušteni samovolji gospodara. S druge stra čin nešto iracionalno sa stanovišta poretka koji je racionalno
ne, stroga disciplina i odsustvo samouprave u sistemu patri ustanovljen. Ona nije vezana za tradiciju. Za proroka važi:
jarhalne vlasti su u tehničkom pogledu bliži službenoj disci »Zapisano je, ali ja vam kažem.« Legitimni poreci nestaju pred
plini zakonske vlasti nego uprava u sistemu staleške vlasti novim poretkom koji stvara ratni heroj snagom svog mača
koja je zbog prisvajanja razbijena i pri tom stereotipno uo ili pred revolucionarnim »prirodnim pravom« koje demagog
bličena. U Evropi je korišćenje plebejaca (pravnika) u službi proklamuje i sugeriše. Pravi oblik harizmatskog zakonodav
vladara bilo upravo prethodnica moderne države. stva i pravosuđa sastoji se u tome što vođa ili mudrac obja
vljuje odluku, a zajednica ratnika ili vernika je prihvata.
Ova odluka je obavezna, ukoliko nasuprot njoj ne stoji neka
konkretna zapovest koju je izdao drugi, a koja polaže pravo
HARIZMATSKA VLAST
na harizmatsko važenje. U ovom poslednjem slučaju reč je
ο borbi između vođa u kojoj samo na jednoj strani može
Harizmatska vlast se zasniva na afektivnoj predanosti lič
biti pravo a na drugoj nepravo koje treba ispaštati. Ο ishodu
nosti vođe i njenim božanskim svojstvima (harizma), naro
ove borbe odlučuje samo poverenje zajednice.
čito magičnim sposobnostima, proročkoj snazi ili junaštvu,
duhovnoj i besedničkoj moći. Izvor lične predanosti je oduše a) Tip harizmatske vlasti je prvi briljantno opisao R.
Sohm u svojoj knjizi Crkveno pravo starohrišćanskih opština,
vljenje za večno novo, za ono što je nesvakidašnje, što ranije
mada još uvek ne znajući da je u pitanju jedan tip. Od tada
nikad nije postojalo. Najčistiji tipovi jesu vlast proroka, rat
se ovaj izraze često upotrebljava, ali bez uviđanja njegovog
nih heroja i velikih demagoga. Grupa s vlašću je zajednica u domašaja.
bratstvu ili pratnji. Tip onoga koji zapoveda jeste vođa. Tip U prošlosti su bili poznati izvesni začeci zakonske vlasti
onoga koji sluša jeste učenik. Poslušnost se duguje samo vođi, (koja nipošto nije potpuno nedostajala), ali podela svih
i to zbog njegovih izuzetnih ličnih osobina, a ne zbog toga što odnosa vlasti svodila se uglavnom na tradiciju i harizmu. Po
on zauzima određen položaj ili uživa tradicionalno dostojan red indijanskog »ekonomskog poglavice« (Sachem), koji je
stvo. Stoga se njemu duguje poslušnost samo dotle dok mu bitno tradicionalna figura, stoji harizmatski vojskovođa (ko
se te osobine pripisuju, to jest dok se njegova harizma osve- ji odgovara nemačkom hercogu) sa svojom pratnjom. Lovački
dočuje potrebnim dokazima. Njegova vlast prestaje kad ga i ratni pohodi, kojima je potreban vođa nesvakidašnjih oso
njegov Bog »napusti« ili kad mase izgube veru u njegovu ju bina, jesu svetovna postojbina, dok je magija duhovna po
načku snagu ili njegovo svojstvo vođe. stojbina harizmatskog vodstva. Zajedno s prorocima i voj-
326 327
skovođama svih vremena stolećima se održava i harizmat- s usađenom verom u važnost formalne legalnosti: kad se uz
ska vladavina nad ljudima. Harizmatski političar — demagog drma jedno od njih postavljanjem izvesnih neobičnih zahte
— je proizvod zapadne države-grada. U Jerusalimu, koji je va koji su suprotni tradiciji, onda nesvakidašnji neuspeh koji
bio grad-država, on se pojavio samo u religioznoj odeći, kao uništava prestiž ili povreda uobičajene formalne zakonske tač-
prorok, ali je atinsko uređenje od Periklovih i Efijaltovih re nosti uzdrmavaju u istoj meri i veru u legitimnost. Ali kod
formi bilo potpuno skrojeno po njemu, tako da bez njega svih odnosa vlasti, stvarno ili trajno pokoravanje onih koji
državna mašina ne bi mogla da funkcioniše ni jednog tre su dužni da slušaju pre svega obezbeđuje upravni aparat čije
nutka. je delanje neprekidno usmereno na sprovođenje poretka i
b) Harizmatski autoritet počiva na veri u proroka, na pri neposredno ili posredno iznuđavanje pokornosti vlasti. Osigu
znanju koje harizmatski vojskovođa, heroj ulice ili demagog ranje ovog delanja kojim se ostvaruje vlast je ono što se mi
lično nalaze, i koji pada zajedno s njima. Pa ipak, harizmat- sli pod izrazom »organizacija«. Od presudnog značaja za lo
ska vlast ne crpi svoj autoritet iz ovog priznanja podvlašćenih. jalnost upravnog aparata suverenovoj vlasti je njegova kako
Već obrnuto, vera i priznanje smatraju se dužnošću čije ispu idealna tako i materijalna solidarnost interesa sa suverenom.
njenje harizmatski vođa zahteva za sebe i čiju povredu on Uopšte uzev, za odnos suverena prema upravnom aparatu va
kažnjava. Harizmatski autoritet je jedna od velikih revolu ži ovo: da je suveren po pravilu jači od svakog pojedinca koji
cionarnih sila istorije, ali u svom čistom obliku on ima pot mu se suprotstavlja, i to zbog toga što je svaki član aparata,
puno autoritaran, gospodarski karakter. kad je odvojen od drugih, solidaran s njim, ali on je slabiji
c) Po sebi se razume da je izraz »harizma« ovde upotre- od svih njih zajedno kad se udruže, što su oni katkad i činili
bljen u vrednosno-neutralnom smislu. Manijački bes nordij u prošlosti, a čine i danas. Ali potrebno je da se članovi
skog ratnika, čuda i otkrića bilo kojeg tajnog proroštva, Kre- upravnog aparata dogovore i stvore određen plan da bi op
ontov demagoški dar — sve to je za sociologiju isto toliko strukcijom ili svesnom protivakcijom omeli uticaj suverena
harizma koliko i osobine jednog Napoleona, Hrista ili Peri- na grupno delanje i time paralisali njegovu vlast. Isto tako,
kla. Jer za nas je od najveće važnosti samo to da li su ti lju potrebno je stvoriti jedan vlastiti upravni aparat.
di važili i delovali kao harizmatske vođe, to jest da li su našli d) Harizmatska vlast je jedan specifično nesvakidašnji i
priznanje. Za to je osnovna pretpostavka osvedočenje. Da bi čisto ličan društveni odnos. Kad trajno postoji, a najkasnije
dokazao da je po božjoj milosti, harizmatski vođa mora či onda kad nestane ličnog nosioca harizme — u ovom posled-
niti čuda, mora imati uspeha, mora donositi dobra svojim njem slučaju samo ukoliko se ona odmah ne gasi, već na bilo
sledbenicima ili podanicima. On važi kao takav samo dotle koji način nastavlja da postoji, tako da autoritet vođe prela
dok to može. Ako nema uspeha, njegova vlast popušta. Onde zi na naslednike — harizmatski odnos vlasti ima tendenciju
gde je postojao, harizmatski pojam božje milosti je imao da postane nešto svakidašnje uglavnom na tri načina: 1) pre
dalekosežne posledice. Položaj kineskog cara je bio ugrožen tvaranjem poretka u tradiciju. Umesto da nosilac harizme ili
čim su suša, poplave, ratni neuspesi ili druge nevolje doveli harizmatski kvalifikovan upravni aparat stalno iznova stva
u pitanje da li je on u milosti neba. On je morao da se javno raju novo pravo i izdaju nove upravne zapovesti uspostavlja
optužuje i kaje, a kad su se nedaće uporno redale jedna za se autoritet prvih odluka i presuda koje oni podržavaju ili
drugom mogao je biti svrgnut s prestola i eventualno biti pri- koje se njima pripisuju; 2) preobraćanjem harizmatskog
net na žrtvu. Od svakog se proroka zahtevalo da čudom po upravnog aparata koji je sastavljen od učenika ili sledbenika
tvrdi svoju veru (čak i od Luthera). u zakonski ili staleški aparat, i to tako što ovaj sam preuzi
Isto tako, odnosi vlasti koji najvećma imaju karakter za ma izvesne prerogative vlasti ili što mu se prerogative poseb
konskih odnosa, počivaju na mešovitim osnovama, ukoliko nom privilegijom daju u svojinu (feud, prebenda); 3) pre-
na održavanje njihove stabilnosti utiče i vera u legitimnost. inačavanjem značenja same harizme. Za to je od presudnog
Tradicionalno privikavanje i prestiž (harizma) udružuju se značaja kako će se rešiti problem naslednika, što iz idealnih,
328 329
a često pre svega iz materijalnih razloga predstavlja goruće i novi nosilac harizme mora se tačno utvrditi prema pomenu-
pitanje. Postoji više mogućnih rešenja: golo pasivno iščeki tim pravilima i metodima. Pravila koja se tiču ličnosti nikad
vanje da se pojavi novi vođa koji je harizmatski potvrđen ili nisu jedinstvena, ma koliko bila stroga. Samo na srednjove-
kvalifikovan obično zamenuje aktivno delanje da se on pro kovnom Zapadu i u Japanu je sasvim nedvosmisleno prodrlo
nađe, naročito ako se dugo čeka na njegovu pojavu, a posto pravo primogeniture na krunu. Ovo pravo je znatno dopri-
je jaki interesi, svejedno kakve vrste, da grupa s vlašću i da nelo učvršćenju tamošnje vlasti, pošto su svi drugi oblici da
lje postoji. vali povoda za unutrašnje sukobe.
a) traganjem za osobenim znacima harizmatske kvalifi
U tom slučaju, vera se ne odnosi više na ličnost kao takvu,
kacije. Prilično čest tip je traženje novog Dalaj Lame. Na taj
već na legitimnog naslednika dinastije. Cisto aktualan i ne
način se strogo ličan, nesvakidašnji karakter harizme pretva
svakidašnji karakter harizme je snažno preobraćen u tradi
ra u svojstvo koje je mogućno utvrditi pravilima.
ciju, a i pojam božje milosti je dobio sasvim drukčije zna
b) proroštvom, žrebom ili nekim drugim tehničkim po čenje ( = vođa po svom punom pravu, a ne na osnovu lične
stupkom obeležavanja. Na taj način se vera u ličnost onoga harizme koju priznaju podvlašćeni). Time je polaganje prava
koji je harizmatski kvalifikovan pretvara u veru u tehnički da se bude vođa potpuno odvojeno od ličnih osobina.
postupak koji je upotrebljen.
c) obeležavanjem onoga koji je harizmatski kvalifikovan. 4. Preko ritualnog obezličenja harizme, to jest verovanjem
1. Preko samog nosioca harizme. Određivanje naslednika da je harizma jedno magijsko svojstvo koje se može preneti
je vrlo čest oblik, kako kod proroka tako i kod vojskovođa. ili proizvesti određenim hirurškim postupkom: miropomaza-
Time se vera u ličnu legitimnost harizme pretvara u veru u njem, stavljanjem ruku jedne preko druge ili nekim drugim
u legitimno sticanje vlasti na osnovu pravne ili božanske de- sakralnim aktima.
signacije. U tom slučaju, vera se više ne odnosi na ličnost nosioca
2. Preko harizmatski kvalifikovanih učenika ili sledbeni- harizme — štaviše, polaganje prava da se bude vođa je pot
ka uz pristanak religiozne odnosno vojničke opštine. Od spo puno nezavisno od njenih svojstava (što je naročito jasno
rednog je značaja to što se ovaj postupak shvata kao izbor sprovedeno u katoličkom principu po. kome sveštenik ima
no pravo, odnosno kao pravo prethodnog izbora. Ovaj mode character indelebilis) — već na delotvornost određenog sa
ran pojam treba držati što dalje. Po prvobitnom shvatanju, kralnog akta.
ovde nije u pitanju glasanje ο kandidatima između kojih se 5. Harizmatski princip legitimnosti, koji se po njegovom
može slobodno birati, već utvrđivanje i priznavanje pravog osnovnom smislu tumači autoritarno, može se protumačiti i
vođe koji je harizmatski kvalifikovan i koji je pozvan da na antiautoritaran način. Stvarno važenje harizmatske vla
bude naslednik. Pri tom se polazilo od postulata da mora biti sti počiva na tome što podvlašćeni priznaju da određeno lice
mogućno postići jednoglasnost i da odsustvo jednoglasnosti ima harizmatsku kvalifikaciju i potvrdu. U duhu pravog
znači lutanje i slabost. shvatanja harizme, ovo priznanje se duguje legitimnom pre
U svakom slučaju, vera se više nije odnosila na ličnost kao tendentu zbog toga što je kvalifikovan. Međutim, ovom odno
takvu, već na tačno i punovažno obeleženu (i možda introni- su se lako može dati i drukčije značenje: da je slobodno pri
zovanu) ličnost vođe na koju već ukazuje i moć imovine ko znanje podvlašćenih pretpostavka legitimnosti i njen osnov
jom on raspolaže. (demokratska legitimnost). U tom slučaju, priznanje postaje
3. Preko nasledne harizme, a u skladu sa shvatanjem da izbor, a vođa koji je legitimisan zahvaljujući vlastitoj harizmi
harizmatska kvalifikacija leži u krvi. postaje silnik po milosti i mandatu podvlašćenih. Istorijski
Ovde se najpre može pomišljati na nasledno pravo na gledano, designacija od strane sledbenika, aklamacija vojni
vlast. Ova misao je postala vladajuća samo na Zapadu u sred čke ili religiozne opštine, kao i plebiscit, često su imali ka
njem veku. Cesto je harizma vezana samo za određeno pleme rakter izbora putem glasanja: time je onaj koji na osnovu
330 331
svojih harizmatskih svojstava polaže pravo da bude vođa
pretvoren u činovnika koga podvlašćeni biraju po volji.
Na isti način nastaje i harizmatski princip po kome op-
ština (oružana ili religiozna) mora da prizna proklamovano
harizmatsko zakonodavstvo. Jer to što različite i suprotne
naredbe mogu konkurisati jedna drugoj, tako da se odluka
ο tome koja je naredba tačna donosi harizmatskim sredstvi VII. BIROKRATIJA8
ma, a u krajnjoj liniji priznanjem opštine — lako se može
preobraziti u zakonsko shvatanje po kome podvlašćeni slo SVOJSTVA BIROKRATIJE
bodno odlučuju ο tome koje pravo treba da važi i po kome
je prebrojavanje glasova legitimno sredstvo u tom cilju (prin Specifičan način funkcionisanja moderne birokratije ogle
cip većine). da se u sledećem:
U tom slučaju, razlika između izabranog vođe i izabranog I. Postoji princip nadležnosti pojedinih organa za obavlja
činovnika ostaje samo razlika u značenju koje izabranik pri nje službenih poslova, po kome su nadležnosti strogo utvrđe
daje svom ponašanju i koje, zahvaljujući ličnim svojstvima ne opštim pravilima, to jest zakonima ili upravnim aktima.
kojima raspolaže, može da prida svom ponašanju prema 1) Redovne delatnosti koje su neophodne za ostvarenje cilje
upravnom aparatu i prema podvlašćenim: činovnik će se u va birokratskih struktura strogo su raspodeljene kao službe
svemu ponašati kao mandator svog pretpostavljenog, to jest ne dužnosti. 2) Vlast zapovedanja koja je neophodna za vrše
birača, a vođa kao onaj koji je odgovoran samo sebi samom. nje ovih dužnosti je isto tako strogo raspodeljena, a u pogle
Prema tome, sve dok s uspehom polaže pravo na poverenje du prinudnih sredstava koja su pojedinim organima stavlje
birača, vođa će u svemu delati prema svom nahođenju (auto na na raspolaganje (bilo da su u pitanju fizička, sakralna ili
ritarna demokratija), a ne kao činovnik, u skladu s izričitom neka druga sredstva) strogo ograničena pravilima. 3) Da bi
ili pretpostavljenom voljom birača koja je izražena u impe se obezbedilo redovno i trajno vršenje ovih dužnosti i odgo
rativnom mandatu. varajućih prava, vodi se planska briga oko postavljanja lica
s propisnim kvalifikacijama.
U javnopravnoj oblasti ova tri elementa konstituišu bi-
rokatsku vlast, a u privatnopravnoj oblasti birokratsko ru
kovođenje poslovima. Ovako shvaćena, birokratija je potpu
no razvijena u političkim i crkvenim zajednicama tek u mo
dernoj državi, a u privrednom životu tek u onim tvorevina
ma modernog kapitalizma koje su najdalje napredovale. Traj
na birokratska vlast s tačno utvrđenim nadležnostima nije
pravilo već izuzetak. Tako je bilo čak i u onim prostranim
političkim tvorevinama kakve su postojale na starom Istoku,
u germanskim i mongolskim osvajačkim carstvima, a i u mno
gim feudalnim državama. U svim ovim slučajevima najvažni
je mere je preduzimao vladalac uz pomoć svojih ličnih pove-
8
Max Weber, »Bürokratie«, Wirtschaft und Gesellschaft (Tü
bingen: J. C. B. Mohr/Paul Siebeck 1922), Dritter Teil, Kap. VI,
str. 650—678. — Preveo Mihailo Đurić.
333
332
renika, prijatelja ili dvorskih slugu čija ovlašćenja nisu bila tancima je tuđe shvatanje da je delatnost državnih nadlešta-
tačno utvrđena, već privremeno data za svaki konkretan va bitno različita od delatnosti privatnih privrednih pre
slučaj. duzeća.
I I . Postoji princip hijerarhije položaja i prelaznih instan IV. Obavljanje službenih dužnosti, ili bar svih specijali-
cija, to jest jedan strogo utvrđen sistem podređenih i nadre zovanih dužnosti — a to je upravo specifično moderno —
đenih organa s pravom nadzora viših nad nižim i mogućno obično pretpostavlja temeljito stručno školovanje. To u sve
šću da se pojedinci žale višoj instanciji na postupak nižeg većoj meri važi i za moderne upravnike i nameštenike pri
organa. U potpuno razvijenom tipu ova hijerarhija organa je vatnih privrednih preduzeća, kao i za državne činovnike.
monokratski uređena. Princip organizacije na hijerarhijskoj V. Kad je u pitanju služba koja je potpuno razvijena,
osnovi zastupljen je kod svih birokratskih struktura: u dr onda obavljanje službene delatnosti angažuje čitavu radnu
žavnim i crkvenim zajednicama, u organizaciji velikih politi sposobnost činovnika, bez obzira što njegovo radno vreme u
čkih stranaka, u velikim privatnim preduzećima, bez obzira birou može biti strogo ograničeno. U normalnim slučajevima
hoće li se privatne instancije nazvati organima ili nekako to je takođe proizvod dugog razvitka, kako u javnim tako i u
drukčije. Ali kad je princip nadležnosti potpuno sproveden, privatnim službama. Nekad je po pravilu bilo obrnuto: po
bar u javnim službama, onda hijerarhijska podređenost ne slovi su se usput obavljali i u vidu službe.
znači da je viši organ ovlašćen da prosto preuzme poslove ni VI. Činovnici obavljaju službene dužnosti na osnovu op-
žeg. Pravilo je upravo nešto suprotno tome i stoga samo nad štih pravila koja su manje ili više postojana i iscrpna i koja
ležan organ može da obavlja određene poslove, i nijedan se mogu naučiti. Poznavanje ovih pravila predstavlja posebnu
veštinu kojom činovnici raspolažu. Ona obuhvata pravnu
drugi.
nauku, nauku ο upravi i nauku ο privrednom poslovanju.
I I I . Birokratsko vođenje poslova počiva na aktima ili pi
sanim dokumentima (koji se čuvaju u originalu ili u nacr Vezanost moderne birokratije za pravila duboko se kore-
tu) i na aparatu nižih činovnika i pisara svake vrste. Svi či ni u njenoj prirodi. Moderna naučna teorija, na primer, tvrdi
novnici koji rade u jednom nadleštvu, zajedno s odgovaraju da zakonsko ovlašćenje koje ima neki organ da reguliše od
ćim materijalnim sredstvima i pisanim dokumentima, sači ređenu oblast društvenog života ne daje ovom pravo da to
njavaju »biro«. U privatnim preduzećima »biro« se često zo čini od slučaja do slučaja, već samo na apstraktan način.
ve i »kancelarija«. U načelu, moderna organizacija javnih slu To je sasvim suprotno praksi koja vlada u patrimonijalizmu,
žbi odvaja biro od privatne kuće za stanovanje. Jer ona od po kojoj se svi društveni odnosi, ukoliko nisu osveštani tra
vaja službenu delatnost od sfere privatnog života, kao i slu dicijom, regulišu pomoću individualnih privilegija i darova
žbeni novac i sredstva od privatne svojine činovnika. Ovo sta milosti.
nje je svuda proizvod dugog razvitka. Danas je ovo odvaja
nje podjednako sprovedeno u javnim i privatnim preduzeći POLOŽAJ ČINOVNIKA
ma, a kod ovih poslednjih proteže se i na samog vodećeg ka
pitalista. U načelu, kancelarija je odvojena od domaćeg ga Posledice koje iz toga proističu za unutrašnji i spoljašnji
zdinstva, poslovna korespondencija od privatne, a imovina položaj činovnika bile bi ove:
preduzeća od privatne imovine. Ovo odvajanje je oštrije I. Služba je poziv. To se ogleda najpre u tome što se za-
ukoliko je doslednije sproveden moderan tip vođenja poslova. hteva sticanje propisanog obrazovanja, a to za duže vreme
Počeci ovog procesa nalaze se već u srednjem veku. Karakte angažuje sve radne sposobnosti, i što je propisan ispit predu-
ristično je da se moderan kapitalist ponaša kao »prvi činov slov za nameštenje. Zatim u tome što položaj činovnika ima
nik« svog preduzeća, kao što i vladalac specifično birokrat karakter dužnosti, a to utiče na unutrašnju strukturu njego
ske moderne države sebe naziva njenim »prvim slugom«. Za vih odnosa na ovaj način. Pravno i faktički, smatra se da vr
razliku od Nemaca, kontinentalnim Evropljanima i Ameri- šenje određene službe nije izvor koji se može iskoristiti za
335
334
sticanje rente ili nekih sporednih prihoda, kao što je to obi lih staleških konvencija činovnik pretežno regrutuje iz redo
čno bilo u srednjem veku, a često gotovo sve do naših dana, va društveno i ekonomski povlašćenih slojeva. Ovi uslovi su
niti uobičajena razmena usluga za novčanu naknadu, kao u postojali u zemljama stare kulture. Posedovanje dokaza ο
slučaju ugovora ο radu. Suprotno tome, smatra se da stupa stručnim kvalifikacijama, što je obično preduslov za namešte-
nje u službu, čak i kad je u pitanju privatna privreda, znači nje, povećava udeo staleškog momenta u društvenom polo
preuzimanje specifične obaveze na vernost službi u zamenu žaju činovnika. Ο tome će kasnije biti više reci. U izvesnim
za obezbeđenje egzistencije. Za specifičan karakter moderne slučajevima, na primer u nemačkoj vojsci, važnost ovog sta
vernosti službi od najvećeg je značaja da ona ne uspostavlja leškog činioca upadljivo i izričito priznaje propis po kome
odnos prema jednom licu, kao što je, na primer, slučaj s va prihvatanje onih koji pretenduju na činovničku karijeru za
zalskom ili učeničkom vernošću u feudalnom ili patrimoni- visi od pristanka (»izbor«) članova pojedinih činovničkih tela
jalnom odnosu vlasti. U čistom tipu, ona se odnosi na jednu (recimo oficirskog kora). Slične pojave, koje dovode do goto
bezličnu stvar ili cilj. Razume se, iza ovog cilja obično stoje vo esnafskog zatvaranja činovničkog staleža, mogu se naći u
izvesne kulturne vrednosti (u koje spadaju država, crkva, tipičnom obliku na tlu patrimonijalnog, naročito prebendal-
opština, stranka, preduzeće) za koje se veruje da su u jednoj nog činovništva prošlosti. Težnja da se ove pojave ponovo
zajednici ostvarene. Ove kulturne vrednosti ideološki ulepša- ožive u izmenjenom obliku može se naći i kod modernih bi
vaju cilj u pitanju i služe kao zamena za zemaljskog ili nad rokrata, a igrala je izvesnu ulogu i u zahtevima proletarizo-
zemaljskog ličnog gospodara. vanih stručnih činovnika (»treći element«) za vreme ruske
Tako, na primer, smatra se da politički činovnik, bar onaj revolucije.
u potpuno razvijenoj modernoj državi, nije lični sluga vla Društveni ugled činovnika je obično nizak onde gde je po
daoca. Za razliku od ranohrišćanskih vremena, biskup, sve- treba za stručno obrazovanom upravom mala, a vladavina
štenik i propovednik nisu više nosioci čisto lične harizme. staleških konvencija izrazito slaba. To je slučaj u svim novo-
Nadzemaljska sredstva spasenja oni više ne dele na osnovu naseljenim oblastima, pogotovo u Sjedinjenim Državama
ličnog naloga njihovog Boga kome su jedino odgovorni za Amerike, i to usled velikih mogućnosti za sticanje zarade i
ono što čine, već svima koji im izgledaju dostojni tih sred izrazite nepostojanosti društvene strukture.
stava i koji to od njih traže. Uprkos tome što se staro shva-
2. Čist tip birokratskog činovnika je naimenovan od jedne
tanje još uvek održava, biskupi, sveštenici i propovednici po
više instancije. Jedan činovnik koji je izabran od onih nad
stali su činovnici u službi jednog cilja koji je u današnjoj
kojima treba da upravlja nije više čisto birokratska figura.
crkvi u isti mah i preobraćen u stvar i ideološki ulepšan.
Razume se, to što izbor formalno postoji još uvek ne znači da
II. Pri svem tom, lični položaj činovnika dobija ove se iza izbora ne krije naimenovanje — u okviru države naro
oblike: čito naimenovanje od strane šefa stranke. Da li je tako ili
1. Moderan činovnik uvek teži, i za razliku od podvlašće- drukčije ne zavisi samo od pravnih propisa, već od načina
nih većinom uživa poseban staleški društveni ugled. Ovo važi funkcionisanja stranačkih mehanizama. Kad su dobro organi-
za sve činovnike bez razlike, bilo da su javni ili privatni. zovane, političke stranke mogu da preobraze formalno slobo
Njegov društveni položaj jamče propisi koji utvrđuju rang dan izbor u obično klicanje kandidatu koga je odredio šef
službe, a kod političkih činovnika posebne krivićnopravne stranke ili, što se češće događa, u mirnu, pravilima regulisa-
odredbe koje zabranjuju vređanje činovnika i preziranje dr nu borbu oko glasova za jednog od dvojice određenih kan
žavnih i crkvenih organa. Stvarni društveni položaj činovnika didata.
je obično najveći onda kad postoji preka potreba za stručno Ali u svakom slučaju, određivanje činovnika putem izbo
obrazovanim upravnim aparatom, kad su društvene razlike ra u kome učestvuju podvlašćeni ublažava strogost hijerar
oštro izražene i kad se usled društvene raspodele moći ili hijske podređenosti. U načelu, činovnik koji je naimenovan
usled skupocenosti propisanog stručnog obrazovanja i osta- putem izbora ima izvesnu samostalnost prema činovniku
340 341
Već prosto dodeljivanje tačno određenih proizvoda iz vla nog gazdovanja. S druge strane, gospodar se pri tom odriče
darevih zaliha ili iz njegovih tekućih prihoda u naturi, što je kontrole i odustaje od korišćenja svog prava na ubiranje po
hiljadama godina bilo pravilo u Egiptu i Kini, a zatim u ka- reza. U zavisnosti od stepena slobode koja je data činovniku
snorimskoj monarhiji i na drugim mestima, lako može da i zakupcu službe ili zakupcu poreza, postojanost ovog prava
znači prvi korak koji činovnicima omogućuje prisvajanje po- može biti ugrožena bezobzirnim iskorišćavanjem. Jer za razli
reskih izvora i korišćenje tih izvora kao privatne svojine. Na ku od suverena, kapitalist nije trajno zainteresovan da ubi-
knada u naturi štiti činovnike od često oštrih kolebanja ku ra porez.
povne moći novca. Ali ako prinadležnosti koje se zasnivaju Način davanja poreza u zakup ili prenošenja poreske vla
na porezima u naturi pritiču neredovno, što se uvek događa sti može biti vrlo različit. U zavisnosti od odnosa snaga izme
kad je suverena vlast nemarna u ubiranju ovih poreza, onda đu suverena i zakupca prevagu može dobiti interes zakupca
se činovnik neposredno obraća poreskim obveznicima koji da slobodno koristi pravo ubiranja poreza ili interes suvere
potpadaju pod njegovu nadležnost, s ovlašćenjem ili bez nje na da ovo pravo trajno održi. U carstvu Ptolomeja sistem za
ga. Da bi se činovnik zaštitio od onih kolebanja, obično mu kupa poreza osnivao se na zajedničkom ili oprečnom delova-
se daje u zalog ili se prenosi na njega pravo ubiranja poreza, nju ovih motiva: odstranjenje kolebanja u prihodima, mo
ili mu se daje na korišćenje deo suverenove plodne zemlje. gućnost stvaranja državnog budžeta, osiguranje platežne spo
To čini svaka centralna vlast koja nije sasvim kruto organi- sobnosti podanika putem zaštite od neekonomske eksploata
zovana, bilo dragovoljno bilo zbog toga što je činovnici na to cije, uspostavljanje državne kontrole nad zakupčevim prima
nagone. Kad se usvojio taj način nagrađivanja, činovnik može njima u cilju prisvajanja mogućnog maksimuma. I mada je
zadovoljiti svoje potrebe u visini svog zahteva na platu, a ovde, kao i u Grčkoj i Rimu, zakupac još uvek bio privatni
ostatak treba da preda suverenu. Ali pošto je ovo skopčano kapitalist, ubiranje poreza, koje se vršilo na birokratski na
s velikim iskušenjima, tako da suveren većma nije zadovoljan čin, kontrolisala je država, a zakupčeva dobit se sastojala
ishodom, to se činovnička plata utvrđuje u novcu. Tako je samo u jednom delu mogućnog viška iznad zakupne sume
bilo u istoriji nemačkog činovništva, a najviše u svim satrap (koja je, u stvari, bila zajemčena suma), a njegov rizik u mo
skim upravama na Istoku: činovnik je dužan da preda odre gućnosti da ubrani porez bude manji od te sume.
đeni iznos, a višak zadržava za sebe. Cisto ekonomsko shvatanje službe, po kome ona predsta
U ovakvim slučajevima činovnik je u ekonomskom pogledu vlja izvor činovnikovih privatnih prihoda, može da dovede i
vrlo sličan zakupcu. I doista, često se može naići na pravi od do neposredne prodaje službe. To se događa onda kad suve
nos zakupa službe, uključujući i davanje službe onome koji ren ima potrebe ne samo za tekućim prihodima već za kapi
najviše nudi. Na terenu privatne privrede, preobraćanje kme- talom u novcu, na primer za vođenje rata ili za plaćanje du
tovskog poretka u zakupački odnos je jedan od najvažnijih gova. Kao redovna ustanova, prodaja službe je postojala u
među mnogobrojnim primerima. Na taj način suveren može svim modernim državama, i to kako prodaja obične sineku
da prenese teret pretvaranja naturalnih prinadležnosti u no re, tako i prodaja vrlo ozbiljne službe, na primer oficirskih
vac na činovnika koji službu drži u zakupu ili kome je plata ovlašćenja. U ostacima, ova se ustanova održala sve do po
tačno utvrđena u novčanoj vrednosti. U staro doba to se do četka 19. veka. U pojedinačnim slučajevima, ekonomsko zna
gađalo mnogim orijentalnim namesnicima. Tom cilju pre sve čenje takvih prodaja može se menjati, tako da plaćena suma
ga služi izdavanje u zakup javnog prava na ubiranje poreza delimično ili u potpunosti ima karakter kaucije za vernost u
umesto da se to čini u vlastitoj režiji. Na taj način stvara se službi. Ali to nije bilo opšte pravilo.
mogućnost da se finansije preobrate u sistem državnog bu Svako prepuštanje činovnicima da se u vlastite svrhe ko
džeta. To je značajan napredak, jer to znači da tačan prora riste dobrima, dažbinama i uslugama koje pripadaju samo
čun prihoda i rashoda može zameniti proizvoljno trošenje po suverenu znači napuštanje čistog tipa birokratske organizaci
stojećih zaliha u naturi, što je tipično za rane stadijume jav- je. Činovnik koji se nalazi u takvom položaju ima pravo svo-
342 343
jine na službu. To je pogotovo tako onda kad su službena nju, postići tačnost koja bi bila nalik na tačnost činovnika
dužnost i naknada povezani na takav način da činovnik ne današnjeg Zapada koji su namešteni na osnovu ugovora.
ustupa suverenu nikakve prihode prikupljene od građana ko U zemljama starog doba s naturalnom privredom, egipat
ji su njemu prepušteni, već raspolaže ovima u svoje privatne ski činovnici su bili robovi faraona, ako ne pravno, ono stvar
svrhe, a u zamenu pruža suverenu izvesne usluge ličnog, voj no. Rimski zemljoposednici su rado poveravali robovima ne
ničkog, političkog ili crkvenog karaktera. posredno vođenje novčanih poslova, zbog mogućnosti da ih
Ο prihodima i prebendalnoj organizaciji službe govoriće- podvrgnu mučenju. Slično se težilo da se postigne u Kini iz
mo onda kad suveren, radi ekonomskog osiguranja službe, dašnom upotrebom bambusove trske kao disciplinskog sred
činovnicima trajno dodeljuje izvesna dobra kao naknadu za stva. Ali izgledi na postojano funkcionisanje sredstava nepo
ispunjenje stvarnih ili fiktivnih službenih dužnosti. Ova do sredne prinude su krajnje nepovoljni. Iskustvo pokazuje da
bra se mogu sastojati u tačno utvrđenom dohotku u obliku relativno optimalne mogućnosti da se postigne uspeh i održi
materijalnih predmeta ili u ekonomskom korišćenju zemlje strogi mehanizam birokratskog aparata pruža obezbeđena pla-
ili drugih izvora. Prelaz od ovakve prebendalne organizacije ta u novcu s izgledima na karijeru koja ne zavisi od golog slu
službe ka plaćenom činovništvu je sasvim blag. U antici i čaja i samovolje. U istom pravcu dejstvuju stroga disciplina i
srednjem veku, kao i u Novo doba, ekonomska potpora sve- kontrola, ukoliko ne vređaju činovnikovo osećanje časti, kao
štenstvu je često bila prebendalna po karakteru, ali isti oblik i razvijanje svesti ο staleškom ugledu i mogućnost javne kri
se može naći gotovo u svim epohama i u drugim oblastima. tike. Sa svim tim, birokratski aparat funkcioniše pouzdanije
U kineskom sakralnom pravu, specifično prebendalan karak nego bilo kakvo pravno porobljavanje. Snažno staleško oseća
ter svih službi primoravao je činovnika koji je u žalosti da nje činovnika je ne samo u skladu s njegovom spremnošću za
napusti svoju službu za koju se smatralo da je čist izvor pri bezvoljno potčinjavanje pretpostavljenim starešinama, već
hoda i ništa više. Jer u periodu ritualne žalosti za ocem ili je — kao i kod oficira — posledica takvog potčinjavanja.
nekim drugim porodičnim autoritetom bilo je propisano uz Ovo zbog toga što staleško osećanje uravnotežava činovniko
državanje od uživanja u svojini (prvobitno zbog toga da se vo osećanje sopstvenog dostojanstva. Cisto bezličan karakter
izbegne zla volja umrlog starešine kome je ona pripadala). službe, s načelnim odvajanjem privatne sfere činovnika od
njegove službene delatnosti, olakšava uključivanje činovnika
Dalji korak u pravcu udaljavanja od čisto plaćene birokra- u jednom zauvek utvrđene uslove birokratskog mehanizma
tije je učinjen onda kad su činovnicima podarena ne samo koji se osniva na disciplini.
ekonomska prava već i suverenove privilegije, pod uslovom
da čine izvesne lične usluge suverenu. Ova podarena prava na Prema tome, iako potpuno razvijena novčana privreda
vršenje vlasti mogu biti različita, tako da kod političkih či nije neophodan uslov birokratizacije, kao specifično trajna
novnika, na primer, mogu biti više vlastelinska ili više slu struktura, birokratija ipak pretpostavlja postojanje stalnih
žbena po karakteru. U oba slučaja, a naročito u poslednjem, prihoda radi svog održavanja. Onde gde se ovaj prihod ne
specifično svojstvo birokratske organizacije je potpuno uni može pribaviti iz privatnog profita — kao kod birokratskih
šteno i mi se nalazimo u oblasti feudalne organizacije vlasti. organizacija velikih modernih preduzeća — ili iz zemljišne
rente — kao kod zemijoposednika — čvrst poreski sistem je
Svi oblici nagrađivanja činovnika u naturi doprinose la preduslov trajnog postojanja birokratske uprave. Iz pome-
bavljenju birokratskog mehanizma, a naročito slabe hijerar nutih i opštih razloga, samo razvijena novčana privreda pru
hijsku podređenost. Ova podređenost je najoštrije razvijena ža pouzdan osnov za takav sistem. Stepen birokratizacije
u modernoj činovničkoj disciplini. Samo onde gde je podvr uprave u varoškim opštinama s potpuno odvojenom novča
gavanje činovnika suverenu bilo čisto lično i apsolutno, kao nom privredom bio je često relativno zamašniji nego u mno
u upravi koja se služila robovima ili nameštenicima koji se go većim teritorijalnim državama istog perioda. Ali čim su
tretiraju kao robovi, može se, bar pri energičnom rukovođe- ove poslednje bile u stanju da stvore uređen sistem dažbina,
344 345
birokratija se kod njih razvila u mnogo širem obimu nego u Zapadu tokom srednjeg veka sve više birokratske po karak
državama-gradovima. Sve dok su države-gradovi umerenih teru. Tome je doprinela i dalekosežna srodnost društvene
razmera, za njih je najadekvatnija težnja ka kolegijalnoj strukture, što je opet bilo posledica i drugi vid negdašnjeg
upravi najuglednijih po bogatstvu. Jer pravi teren za biro- političkog jedinstva. Obe ove pojave idu zajedno s tradicio
kratizovanje uprave je oduvek bio onde gde su se na speci nalnim stereotipnim uobličavanjem kulture, što potpomaže
fičan način razvili upravni zadaci, a naročito gde su ti zadaci nepostojanu ravnotežu. Te pojave su bile tako snažne, da su
kvantitativno narasli. se čak i grandiozni pokušaji ekspanzije, kakvi su bili krsta-
ški ratovi, mogli preduzimati tako reći kao privatni poduhva
ti, uprkos nedostatku intenzivnog političkog jedinstva. Ali
KVANTITATIVNO RAZVIJANJE UPRAVNIH ZADATAKA propast krstaških ratova i njihov često iracionalan politički
tok stajao je u vezi s tim što nije bilo jedne jedinstvene i
U političkoj oblasti, klasičan teren birokratizacije jesu ve jake političke vlasti koja bi ih poduprla. I nema nikakve sum
lika država i masovna politička stranka. nje da su se klice jake »moderne« države u srednjem veku po
Razume se, to ne znači da je svaka istorijski poznata i javile zajedno s razvitkom birokratskih struktura. I dalje, da
prava tvorevina velike države donela sa sobom birokratsku su ove u birokratskom pogledu najrazvijenije političke struk
upravu. Jer postojanost jedne velike države koja je jednom ture razbile društvene konglomerate koji su u osnovi poči
uspostavljena, ili jedinstvenost kulture koju je ona stvorila, vali na labilnoj ravnoteži.
nije uvek bila vezana za birokratsku strukturu države. Do Raspad antičkog Rimskog Carstva bio je delimično uslov-
duše, oba ta elementa su u velikoj meri bila zastupljena u ljen birokratizacijom njegove vojske i činovničkog aparata.
kineskom carstvu. Mnogobrojna velika crnačka carstva bila Ova birokratizacija se mogla sprovesti samo istovremenim
su efemerna po trajanju, kao i mnoge slične tvorevine, prven sprovođenjem jednog metoda državne raspodele tereta koji
stveno zbog toga što im je nedostajao činovnički aparat. je morao da dovede do relativnog porasta u značaju natural
Isto tako, carstvo Karolinga se raspalo s raspadom njegove ne privrede. Takvi individualni činioci uvek igraju neku ulogu.
činovničke organizacije, mada je ova bila pretežno patrimo- Može se reći da i jačina spoljašnje i unutrašnje državne de-
nijalne a ne birokratske prirode. Ali čisto vremenski gledano, latnosti, to jest njena ekspanzivna udarna snaga i njen uticaj
carstvo kalifa i ono što mu je prethodilo na azijatskom tlu na kulturu stoje u direktnom odnosu prema stepenu biro
trajalo je vrlo dugo, iako je imalo bitno patrimonijalnu i pre- kratizacije. Što se tiče političke tvorevine, Rimsko Carstvo i
bendalnu organizaciju. Slično je bilo i sa Svetim Rimskim Britanska Imperija, počivale su upravo u svojim najeks
Carstvom, iako mu je birokratija potpuno nedostajala. Ali sva panzivnijim periodima, samo u neznatnom stepenu na biro
ova carstva predstavljaju kulturno jedinstvo koje je bar pri kratskim temeljima. Država Normana u Engleskoj sprovela
bližno bilo isto tako čvrsto kao i ono koje obično stvaraju je strogu organizaciju na osnovu feudalne hijerarhije. U ve
birokratske uprave. likoj meri, ona je dobila svoje jedinstvo i udarnu snagu za
Staro Rimsko Carstvo se iznutra raspalo uprkos sve većoj hvaljujući birokratizaciji kraljevskih finansija, koja je u pore-
birokratizaciji. i čak u toku njenog sprovođenja. Ovo zbog đenju s drugim političkim strukturama feudalne epohe bila
toga što je način na koji je država raspodeljivala poreske te vrlo stroga. Kasnije, engleska država nije učestvovala u kon
rete pogodovao naturalnoj privredi. S obzirom na intenzitet tinentalnom razvitku ka birokratizmu, već je zadržala upravu
njihovog čisto političkog jedinstva, vremensko trajanje onih uglednih ljudi. Kao i republikanska uprava Rima, tako je i
najpre pomenutih tvorevina bilo je bitno nepostojano i no engleska uprava uglednih ljudi bila proizvod relativnog odsu
minalno, sa sve slabijom sposobnošću za političko delovanje. stva kontinentalnih uticaja i izvesnih sasvim individualnih
Njihovo relativno veliko kulturno jedinstvo bilo je proizvod preduslova koji danas nestaju. U ove posebne preduslove
crkvenih organizacija koje su bile strogo jedinstvene, a na spada izlišnost velike stajaće vojske koja je, zbog toga što ima
346 347
suvozemne granice s drugim državama, potrebna kontinen Pravac ovog razvoja i njegovi povodi mogu biti vrlo različiti.
talnoj državi s istim ekspanzivnim težnjama. Stoga je i u Ri U najstarijoj zemlji birokratske državne uprave, u Egiptu,
mu birokratizacija napredovala s prelaskom od obalskih na tehničko-ekonomska neophodnost uspostavljanja i održavanja
suvozemne granice. Uostalom, u rimskoj strukturi političke čitave mreže za navodnjavanje ogromnih površina stvorila je
vladavine, strogo vojnički karakter vlasti magistrata — za mehanizam pisara i činovnika, koji je još u rano doba našao
koju u tom obliku nisu znali drugi narodi — zamenjivao je svoje drugo veliko zaposlenje u vojnički organizovanoj građe
odsustvo birokratskog aparata s njegovom tehničkom efikas vinskoj delatnosti. Kao što je već pomenuto, proces birokra
nošću, njegovom preciznošću i zatvorenošću u obavljanju u- tizacije je izazvan potrebama koje su nastale usled stvaranja
pravnih funkcija, naročito van gradskih granica, kao što je i stajaćih vojski i razvitka finansija. U modernoj državi na to
izuzetan položaj senata obezbeđivao kontinuitet uprave. Je su nagonili i sve veći zadaci koji su se postavljali pred upravu
dan od preduslova za izlišnost birokratije u Rimu i Engle usled rastuće složenosti kulture.
skoj bio je taj što je državna vlast sve više smanjivala obim Mada su i države s vladom uglednih ljudi (Rim, Engleska,
svojih funkcija u zemlji, to jest ograničavala se na ono što je Venecija) preduzimale značajne poduhvate ekspanzije, naroči
državni razlog neposredno zahtevao. to prekomorske ekspanzije, u njima je intenzitet uprave, to
Na početku Novog doba, državna vlast je svugde na kon jest preuzimanje u nadležnost države i trajno obavljanje naj
tinentu dospela u ruke onih kneževa koji su na najbezobzir- većeg mogućnog broja zadataka, bio vrlo slab (u poređenju s
niji način pošli putem birokratizacije uprave. Očevidno je birokratskim državama). Ovo naročito u Rimu i Engleskoj.
da velika moderna država u tehničkom pogledu zavisi od bi Ali u oba slučaja je struktura državne vlasti snažno uticala
rokratske osnove, i to utoliko više ukoliko je veća i moćnija. na kulturu, mada relativno manje na oblik državne organiza
Sjedinjene Države Amerike još uvek nemaju karakter jedne cije i državne kontrole. Ovo počev od pravosuđa do vaspita-
države koja je u tehničkom pogledu sasvim birokratizovana. nja. Sa svoje strane, ovi sve veći kulturni zahtevi bili su
Ali sa sve većim spoljašnjim trenjima i porastom potrebe za uslovljeni, doduše u različitom stepenu, porastom bogatstva
jedinstvenom upravom u zemlji, one postepeno neizbežno do- kod najuticajnijih slojeva u državi. Utoliko je porast birokra
bijaju oblik birokratske strukture. Delimično nebirokratski tizacije funkcija porasta svojine koja se upotrebljava u po
oblik društvene strukture Sjedinjenih Država Amerike je ma trošne svrhe i porasta rafinovane tehnike u spoljašnjem uo-
terijalno uravnotežen strogo birokratskom strukturom vla- bličavanju života koja odgovara datim mogućnostima. Sve to
dajućih političkih stranaka kojima rukovode profesionalni utiče na standard života i uslovljava porast subjektivnog ose-
stručnjaci za organizaciona pitanja i pitanja izborne taktike. ćanja neophodnosti organizovanog, kolektivnog i međulokal-
Porast birokratske organizacije svih pravih masovnih stra nog, dakle birokratskog staranja oko najrazličitijih životnih
naka očigledno pokazuje da je kvantitativan element najvaž potreba koje su ranije bile nepoznate ili podmirene pomoću
nija poluga birokratizacije društvenih struktura. U masovne lokalne ili privatne privrede.
stranke spadaju nemačka socijaldemokratska partija i obe Među čisto političkim činiocima koji uslovljavaju biro-
»istorijske« američke partije koje su birokratizovane u naj kratizaciju naročito postojano dejstvuje rastuća potreba dru
većem mogućnom stepenu. štva za redom i zaštitom (policija) u svim oblastima, naroči
to društva koje je naviknuto na apsolutno umirenje. Direktan
put vodi od čisto sakralnog ili arbitražnog raspravljanja krv
KVALITATIVNE PROMENE UPRAVNIH ZADATAKA ne nesloge, koje prava i bezbednost pojedinaca štiti samo za
kletvom i dužnošću osvete njegovih saplemenika, do današ
Intenzivno i kvalitativno proširenje i unutrašnje razvija njeg položaja policajca koji je »predstavnik Boga na zemlji«.
nje obima upravnih zadataka mnogo više podstiče na biro- Među ostalim činiocima pre svega dejstvuju mnogobrojni
kratizaciju nego njihov ekstenzivan i kvantitativan porast. takozvani socijalnopolitički zadaci koje na državu svaljuju za-
348 349
interesovane grupe ili koje država nasilno uzurpira, bilo iz naročito u njenom monokratskom obliku. Za razliku od svih
razloga politike sile bilo iz ideoloških pobuda. Razume se, ovi kolegijalnih oblika uprave ili od počasnih oblika u kojima se
zadaci su u velikoj meri ekonomski uslovljeni. služba obavlja kao sporedno zanimanje, kod monokratskog
Najzad, među bitno tehničkim činiocima koji uslovljavaju oblika birokratske uprave poslove obavljaju inokosni stručni
birokratizaciju u obzir dolaze specifično moderna sredstva činovnici. Kad su u pitanju složeni zadaci, plaćeni birokrat
saobraćaja (javni drumski i vodeni putevi, železnica, telegraf, ski rad je ne samo tačniji, već u krajnjoj liniji i jeftiniji od
i tako dalje), kojima nužno ili iz razloga tehničke efikasnosti formalno besplatne počasne službe.
mora upravljati javna privreda. U mnogo čemu, moderna Počasna služba je sporedno zanimanje, i već zbog toga
sredstva saobraćaja igraju danas sličnu ulogu kao kanali u obično funkcioniše sporije. Pošto je manje shematizovana,
Mesopotamiji ili regulacije Nila na starom Istoku. S druge ona je manje precizna i manje jedinstvena, a pošto je nezavis
strane, stepen razvitka saobraćajnih sredstava je vrlo važan nija, nepostojanija i mnogo više upućena na neekonomsko
uslov za mogućnost birokratske uprave, mada nije jedini. Bi dobavljanje i korišćenje pomoćnih činovnika i kancelarijskog
rokratska centralizacija u Egiptu, zasnovana na gotovo čisto aparata, ona je često mnogo skuplja od birokratskog rada. To
naturalnoprivrednoj osnovi, nikad ne bi mogla dostići stvarno je osobito slučaj onda kad se ne misli samo na troškove javne
dostignuti stupanj bez prirodne saobraćajnice Nila. U cilju kase u gotovu — koji su po pravilu neuporedivo veći kod bi
unapređenja birokratske centralizacije, u modernoj Persiji rokratske uprave nego kod uprave zasnovane na počasnoj
činovnici koji rade u telegrafskoj službi imaju za zadatak da službi — već i na ekonomsku štetu koju trpe podvlašćeni
obaveštavaju šaha ο svim događajima u provinciji bez obzira usled gubljenja vremena i nedostatka tačnosti. Mogućnost
na starešine lokalnih vlasti, a pored toga svi građani imaju uprave koja se zasniva na počasnoj službi trajno postoji sa
pravo neposredne telegrafske pritužbe. Modernom zapadnom mo onde gde se poslovi na zadovoljavajući način mogu svršiti
državom može se upravljati onako kako se stvarno upravlja kao sporedno zanimanje. Ona dostiže svoje granice sjcvalita-
samo zahvaljujući tome što država kontroliše telegrafsku tivnim porastom zadataka koji se pred upravu posfavljaju,
mrežu i ima na raspolaganju poštu i železnice. danas čak i u Engleskoj. S druge strane, kolegijalno organi-
Sa svoje strane, železnice najtešnje zavise od razvitka me· zovan rad uslovljava sukobe i odlaganja i zahteva kompro
đulokalnog saobraćaja masovnih dobara. Zbog toga razvitak mise između suprotstavljenih interesa i gledišta. Stoga je on
saobraćaja masovnih dobara spada u činioce koji su prouzro neprecizniji i nezavisniji, ali i manje jedinstven i sporiji. Sav
kovala nastanak moderne države. Kao što smo ranije videli, napredak pruske upravne organizacije ogleda se i ogledaće
to ne važi bezuslovno i za prošlost. se i ubuduće u napretku birokratskog, naročito monokratskog
principa.
Zahtev za što je mogućno više brzim, tačnim, jedinstvenim
TEHNIČKE PREDNOSTI BIROKRATSKE ORGANIZACIJE i trajnim obavljanjem službenih poslova danas pre svega po
stavlja moderan kapitalistički privredni saobraćaj. Po pravilu,
Osnovni razlog za prodiranje birokratske organizacije je velika moderna kapitalistička preduzeća jesu nedostižni uzori
oduvek bio njena čisto tehnička nadmoćnost nad svim dru strogo birokratske organizacije. Njihovo poslovanje gotovo
gim oblicima organizacije. Potpuno razvijen birokratski me bez izuzetka počiva na sve većoj tačnosti, postojanosti i pre
hanizam odnosi se prema drugim oblicima organizacije isto svega brzini pojedinih operacija. A to je opet uslovljeno oso-
kao mašina prema nemašinskim oblicima proizvodnje. benošću modernih saobraćajnih sredstava, u koje između
Tačnost, brzina, nedvosmislenost, poznavanje dokumenata, ostalog spada i služba obaveštavanja putem štampe. Izvan
trajnost, uviđavnost, jedinstvo, stroga potčinjenost, ušteda redno povećanje brzine u prenošenju javnih saopštenja, eko
na materijalnim i ličnim rashodima — sve to je uzdignuto nomskih i čisto političkih vesti snažno utiče na ubrzanje tem
na najviši mogućan stupanj u strogo birokratskoj upravi, pa reakcije uprave na date situacije. U tom pogledu, obično
350 351
se najviše može postići pomoću strogo birokratske organiza prava je išla pod ruku s birokratizacijom pravosuđa i prodira
cije. (Ovde nećemo govoriti ο tome da birokratski aparat njem racionalno školovanih stručnjaka umesto starog sud
može da stvori i stvara određene smetnje koje otežavaju re- skog postupka koji je bio vezan za tradiciju ili iracionalne
pretpostavke.
šavanje individualnog slučaja na najprikladniji način.)
Ali iznad svega, birokratizacija daje najviše mogućnosti
za sprovođenje principa podele rada prema čisto objektivnim
merilima. Ovo zbog toga što se pojedini poslovi poveravaju BIROKRATIJA I PRAVO
funkcionerima koji su stručni za te poslove i koji dugom
praksom uče sve više i više. Objektivno i stručno obavljanje Nasuprot racionalnoj primeni prava na osnovu strogo for
poslova prvenstveno znači obavljanje poslova u skladu s ra malnih pravnih pojmova stoji jedan oblik primene prava
cionalnim pravilima i »bez obzira na ličnost«. Ovo »bez ob koji se prvenstveno vezuje za svetu tradiciju. Konkretan slu
zira na ličnost« je parola tržišta i uopšte svih odnosa u kojima čaj koji se ne može rešiti na osnovu tradicije rešava se pomo
se teži samo za golim ekonomskim interesima. Dosledno spro ću harizmatske pravde (to jest pomoću proroštva, proročkih
vođenje birokratske vladavine znači nivelisanje staleškog ugle izreka ili božjeg suda) ili na druga dva načina koji nas ovde
da; i ukoliko princip slobodnog tržišta nije u isti mah ogra jedino interesuju: 1) pomoću neformalnih odluka zasnovanih
ničen, dosledno sprovedena birokratska vladavina znači uni na određenim etičkim ili drugim praktičkim vrednosnim su
verzalnu vladavinu klasnog položaja. To što se ova konse- dovima (»kadijina pravda«, kako je to zgodno nazvao R.
kvencija birokratske vladavine nije svuda pojavila naporedo Schmidt), ili 2) pomoću formalnih odluka done tih ne na osno
sa stepenom birokratizäcije, posledica je postojanja različi vu racionalnih pojmova, već pozivanjem na analogne slučaje
tih principa pomoću kojih političke zajednice mogu da zado ve i tumačenjem ranijih konkretnih presuda (»empirijska
volje svoje potrebe. Za modernu birokratiju je od izvanredne pravda«).
važnosti onaj drugi element, racionalna pravila. Osobenost Kadijina pravda ne zna ni za kakvo racionalno obrazlože
moderne kulture, naročito njene tehničko-ekonomske osnove, nje odluke u našem smislu. Isto tako ni empirijska pravda u
je upravo u tome što ona zahteva mogućnost racionalne pro- čistom tipu. Konkretan vrednosni karakter kadijine pravde
cene uspeha. može da dovede do proročkog prekida sa svakom tradicijom,
U specifičnom smislu, za potpuno razvijenu birokratiju a empirijska pravda može da se sublimiše i racionalizuje u
važi i princip »sine ira et studio«. Svoju osobitu prirodu, koja veštinu. I pošto u svim nebirokratskim oblicima vladavine
je kapitalizmu dobro došla, birokratija razvija sve potpunije naporedo postoje sfera stroge vezanosti za tradiciju i sfera
što se više »dehumanizuje«, to jest što više uspeva da vršenje suverenove slobodne volje i milosti, to su kombinacije i pre-
službenih poslova oslobodi od uticaja ljubavi, mržnje i drugih lazni oblici između ova dva principa vrlo česti. Ο tome će biti
čisto ličnih i emocionalnih elemenata koje je nemogućno pro više reči na drugom mestu.
računati. Ovo specifično svojstvo birokratije često se slavi kao Kao što je Mendelssohn pokazao, u Engleskoj je i danas za
njena vrlina. Umesto ljudi starog kova, koje pokreću lične mašan deo sudske pravde, u stvari, kadijina pravda, i to u
simpatije i naklonosti, milosrđe i zahvalnost, moderna kul stepenu koji se teško može zamisliti na kontinentu. Nemački
tura, koja je složena i specijalizovana, traži objektivne struč porotni sud, koji ne daje nikakvo obrazloženje svojih presu
njake koji su u ljudskom pogledu nezainteresovani. A sve to da, u praksi funkcioniše na isti način kao i engleski sudovi.
pruža birokratska struktura, i to u najpovoljnijoj kombina I stoga ne treba misliti da su demokratski principi pravde
ciji. Po pravilu, tek je birokratija utrla put pravosuđu koje
identični s racionalnom primenom prava (u smislu formalne
sprovodi jedno pojmovno sređeno i racionalizovano pravo, a
racionalnosti). U stvari, po pravilu je suprotno, kao što ćemo
na osnovu tehnički savršenih zakona koje je najpre stvorilo
kasno Rimsko Carstvo. U srednjem veku, recepcija rimskog videti drugom prilikom. S druge strane, engleska i američka
356 357
što bi to mogla da učini »kabinetska pravda« jednog apsolut može potpuno razviti vojnička disciplina i tehnička obuka,
nog vladaoca. U uslovima masovne demokratije, javno mne· bar u onom visokom stepenu koji je karakterističan za mo
nje predstavlja zajedničko delanje koje se rađa iz iracional derno doba.
nih osećanja i koje obično insceniraju i oblikuju štampa i
stranačke vođe. Istorijski gledano, birokratizacija vojske je svuda bila
sprovedena naporedo s prevaljivanjem vojne službe sa imuć
nih na siromašne. Pre toga, vojna služba je bila počasna po
vlastica imućnih. Inače, siromašni ljudi na koje se prevalji
KONCENTRACIJA UPRAVNIH SREDSTAVA vao teret vojne službe bili su i domoroci, kao u vojskama rim
skih vojskovođa pozne republike i carstva i u modernim voj
Birokratska struktura ide ruku pod ruku s koncentraci skama sve do 19. veka, ali i stranci, kao u najamnim vojska
jom materijalnih sredstava organizacije u rukama gospodara. ma svih vremena. Ovaj proces je na tipičan način išao ruku
Do ove koncentracije je na poznat tipičan način došlo u razvit pod ruku s opštim porastom materijalne i duhovne kulture.
ku velikih privatnih kapitalističkih preduzeća, koja je u tome Pored toga, na to je svuda uticao i porast gustine stanovni
našla svoje bitno obeležje. Odgovarajući proces se odigrao i u štva, kao i porast intenziteta i napregnutosti ekonomskog ra
javnim zajednicama. da, što je uslovilo sve veću neophodnost radnih ljudi za rat
Za birokratski vođenu vojsku faraona, vojsku pozne Rim ne ciljeve. Ostavljajući po strani periode snažnih ideoloških
ske Republike i principata, a pre svega za vojsku moderne voj zanosa, imućni slojevi s rafinovanom, naročito varoškom kul
ničke države, karakteristično je da su njihova oprema i snab- turom po pravilu imaju malo sklonosti i malo su sposobni
devanje poticali iz suverenovih magacina. Po tome se biro za grube poslove običnih vojnika. Pod istim ostalim okolnosti
kratska vojska razlikuje od narodne vojske agrarnih plemena, ma, pripadnici imućnih slojeva koji potiču sa sela su u naj
vojske građana antičkih varoši, milicije ranih srednjovekov- manju ruku obično bolje kvalifikovani i imaju više sklono
nih gradova i svih feudalnih vojski. Jer kod ovih drugih, vojni sti za oficirski poziv. To se potire samo onde gde sve veća
obveznici bili su dužni da sami nabave opremu i da se sami mogućnost upotrebe mašina prilikom vođenja ratnih opera
brinu oko snabdevanja. cija zahteva od vođa da steknu svojstva tehničara.
U naše doba, rat je borba mašina. I upravo zbog toga da Birokratizacija ratne mašine može biti sprovedena u obli
nas su magacini tehnički neophodni, baš kao što i vladavina ku privatnog kapitalističkog preduzeća, kao i svaki drugi po
mašina u industriji zahteva koncentraciju sredstava proiz sao. Sve do početka 19. veka, privatni kapitalisti su na razli
vodnje. Međuiim, birokratske vojske prošlosti, koje je opre čite načine opremali i upravljali najamnim vojskama na Za
mao i snabdevao suveren, nastale su većinom onda kad je dru padu. Za vreme tridesetogodišnjeg rata, u Brandenburgu je
štveni i ekonomski razvitak apsolutno ili relativno umanjio vojnik još uvek većinom bio sopstvenik materijalnih sredsta
sloj građana koji su ekonomski sposobni da sami sebi priba va svog posla. On je imao oružje, konje i odeću, mada ga je
ve vojnu opremu, tako da njihov broj više nije bio dovoljan već i država u ulozi liferanta donekle snabdevala time. Kasni
za stvaranje vojske kakva je bila tražena. U najmanju ruku, je je u pruskoj stajaćoj vojsci komandir čete bio sopstvenik
broj građana je bio relativno smanjen, to jest u poređenju sa materijalnih sredstava za vođenje rata, a tek od Tilzitskog
stepenom moći na koju je država pretendovala. Jer samo je mira je koncentracija ovih sredstava konačno prešla u ruke
birokratski oblik vojske omogućio stvaranje profesionalne države. Od tada je sprovedeno i uniformisanje, koje je ranije
stajaće vojske koja je neophodna za uspostavljanje trajnog uglavnom bilo prepušteno nahođenju komandanta puka, uko
mira u velikim teritorijalnim državama i za vođenje ratova liko kralj nije podario određene uniforme pojedinim delovi-
protiv udaljenih neprijatelja, naročito protiv prekomorskih ma svojih trupa (najpre 1620. svojoj telesnoj gardi, a zatim
neprijatelja. Isto tako, obično se samo u birokratskoj vojsci mnogo češće pod Friedrichom II).
358 359
Stoga su još u 18. veku izrazi »puk« i »bataljon« imali NIVELISANJE DRUŠTVENIH RAZLIKA
drukčije značenje nego danas. Samo je bataljon bio taktička
jedinica (danas su to oboje), dok je puk bio ekonomska or Birokratska organizacija je obično došla na vlast na osno
ganizacija stvorena zahvaljujući tome što je pukovnik imao vu nivelisanja ekonomskih i društvenih razlika. Ovo nivelisa-
položaj preduzetnika. Poluslužbeni pomorski ratni poduhvati nje je u najmanju ruku bilo relativno, a odnosilo se na važ
(kao đenovski »maonae«) i snabdevanje vojske spadaju u nost tih razlika za preuzimanje upravnih funkcija.
prva džinovska privatnokapitalistička preduzeća s obimnom Birokratija je naročito neizbežna propratna pojava moder
ne masovne demokratije nasuprot demokratskoj samoupravi
birokratskom strukturom. Nacionalizacija ovih preduzeća ima
malih homogenih jedinica. To već zbog karakterističnog prin
svoju modernu paralelu u nacionalizaciji železnica (koje je
cipa birokratije — apstraktne pravilnosti u vršenju vlasti.
država kontrolisala od početka). Jer ova pravilnost proizlazi iz zahteva za pravnom jednakošću
I u ostalim oblastima, birokratizacija uprave ide isto tako u ličnom i objektivnom smislu, dakle iz odvratnosti prema
ruku pod ruku s koncentracijom sredstava organizacije. Sta privilegijama i iz načelnog odbacivanja prakse rešavanja od
ra satrapska i namesnička uprava, kao i uprava pomoću za- slučaja do slučaja. Ali ova pravilnost proizlazi i iz društvenih
kupaca i kupaca službe, a najviše uprava pomoću feudalnih preduslova nastanka birokratije. Svako nebirokratsko upra
vazala, decentralise materijalna sredstva organizacije: lokalne vljanje jednom velikom društvenom strukturom na neki na
potrebe provincije, uključujući i troškove vojske i nižih či čin počiva na tome da su postojeće društvene, materijalne ili
novnika, plaćaju se obično unapred iz lokalnih prihoda, a sa počasne povlastice skopčane s upravnim funkcijama i dužno
stima. To po pravilu znači da neposredno ili posredno eko
mo višak dospeva u centralnu blagajnu. Činovnik koji je služ
nomsko ili društveno iskorišćavanje položaja, što svaka vrsta
bu dobio u feud upravlja sasvim ο svom trošku. Međutim,
upravne delatnosti daje svojim nosiocima, predstavlja nakna
birokratska država stavlja sve upravne troškove na svoj bu du za njegovo preuzimanje.
džet i oprema sve niže instancije tekućim sredstvima, a način
Stoga birokratizacija i demokratizacija unutar državne
upotrebe tih sredstava određuje i kontroliše. Za ekonomičnost uprave znače porast novčanih izdataka iz javne blagajne. Ovo
uprave to znači isto što i za veliko centralizovano kapitali uprkos tome što je birokratska uprava obično ekonomičnija
stičko preduzeće. od svih drugih oblika uprave. Sve do najnovijeg vremena —
U oblasti naučnog istraživanja i pedagoške delatnosti, bi bar sa stanovišta državne blagajne — najjeftiniji način zado
rokratizacija univerzitetskih instituta je funkcija sve većih voljavanja potreba uprave bilo je prepuštanje gotovo čitave
lokalne uprave i niže sudske vlasti zemljoposednicima u istoč
potreba za materijalnim sredstvima organizacije. Prvi primer
noj Pruskoj. Isti je slučaj i s upravom izbornih sudova u En
velikog preduzeća u ovoj oblasti bila je Liebigova laborato gleskoj. Masovna demokratija koja ukida feudalne, patrimoni-
rija u Gisenu. Koncentracijom ovih sredstava u rukama jalne i, bar što se tiče namere, plutokratske povlastice u u-
upravnika instituta koje država povlašćuje, masa istraživača i pravi, neizbežno mora da zavede plaćeni profesionalan rad
docenata biva odvojena od svojih sredstava proizvodnje na umesto istorijski nasleđene uprave uglednih ljudi koji službu
isti način kao što je kapitalističko preduzeće odvojilo radnike vrše povremeno u obliku sporednog zanimanja.
od njihovih sredstava. Ovo ne važi samo za državne strukture. Jer nije to slu
čajno što su upravo demokratske masovne stranke potpuno
Ali uprkos svim tim nesumnjivim prednostima, birokratija prekinule s tradicionalnom vladavinom uglednih ljudi zasno
je svuda bila relativno kasni proizvod razvitka. Tome su do- vanom na ličnim odnosima i ličnom uvažavanju (koja još uvek
prinele mnogobrojne smetnje, koje su tek pod određenim preovlađuje kod starih konzervativnih i liberalnih stranaka)
društvenim i političkim uslovima konačno nestale. i organizovale se birokratski pod vodstvom stranačkih činov-
360 361
nika, profesionalnih stranačkih i sindikalnih sekretara, i tako Ali time ona neizbežno dolazi u sukob s birokratskim tenden
dalje. U Nemačkoj se to dogodilo sa socijalnom demokratijom cijama koje sama proizvodi boreći se protiv vladavine ugled
i agrarnim pokretom, u Engleskoj s Gladstone-Chamberlain- nih ljudi. Stoga sasvim nepreciznu oznaku »demokratizacija«
ovom caucus-demokratijom koja je od 70. godine najpre bila ovde ne možemo upotrebiti, ukoliko se pod tim misli na naj
organizovana u Birmingemu, a u Americi s obema stranka veće mogućno smanjivanje vlasti profesionalnih činovnika u
ma od vremena Jacksonove uprave. U Francuskoj su stalno korist najveće mogućne neposredne vlasti demosa, što prakti
iznova propadali pokušaji da se političke stranke strogo orga- čno znači njegovih stranačkih vođa. Ovde je najvažnije samo
nizuju na osnovu izbornog sistema koji takvu organizaciju iz- nivelisanje podvlašćene grupe nasuprot vladajućoj birokrat
nuđava, i to prvenstveno zbog toga što su se lokalni krugovi ski uređenoj grupi koja pri tom može zauzeti sasvim auto
uglednih ljudi protivili neizbežnom procesu birokratizacije kratski položaj, kako faktički tako i formalno.
političkog života koji je zahvatio čitavu zemlju i lomio njihov U Rusiji nailazimo na jednu karakterističnu prelaznu po
uticaj. Svaki napredak u izbornoj tehnici, na primer sistem javu u razvitku birokratije: mjestničestvo je svojim propisi
srazmernog predstavništva, koji računa s brojevima, značio je ma razbilo položaj starog spahijskog plemstva i time uslovilo
zamenu starog plemstva službenim plemstvom. Nešto slično
za njih jačanje međulokalne birokratske organizacije strana
znači u Kini ocenjivanje ranga prema broju položenih ispita
ka, a time i sve veću vlast stranačke birokratije i discipline, i stečenim kvalifikacijama za službu, ali s konsekvencijama
uz isključenje njihovog uticaja. koje su, bar u teorijskom pogledu, još oštrije. U Francuskoj
Napredak birokratizacije u državnoj upravi je pojava koja" su revolucija, i naročito bonapartizam, učinili birokratiju sve
ide uporedo s demokratijom, kao što se jasno vidi u Fran moćnom. U katoličkoj crkvi je uklanjanje najpre feudalnih a
cuskoj i Severnoj Americi, a sada i u Engleskoj. Razume se, zatim i svih samostalnih lokalnih vlasti i njihovo pretvaranje
pri tom stalno treba imati na umu da izraz »demokratizacija« u čiste funkcionere centralne instancije — proces koji je za
može da zavede na pogrešan put. Jer sam »demos« u smislu počeo Grgur VII, a koji je na osnovu odluke Tridentskog i
jedne amorfne mase nikad ne upravlja većim grupama. U Vatikanskog sabora završio Pius X svojim ediktima — bilo
stvari, njime upravlja drugi, a menja se samo način selekcije povezano sa stalnim porastom faktičkog značaja formalno ne
šefova uprave i stepen uticaja koji su izvesni krugovi iz re zavisnih kapelana, što je pre svega omogućila politička orga
dova demosa u stanju da izvrše na sadržaj i pravac upravne nizacija katolicizma. To je značilo napredak birokratije i u
delatnosti, pod dejstvom takozvanog javnog mnenja. U isti mah pasivne demokratizacije, to jest napredak u niveli-
smislu koji ovde imamo na umu, demokratizacija ne mora nu sanju podvlašćenih. Zamena vojske koju su ugledni ljudi sami
opremali birokratskom vojskom je isto tako proces pasivne
žno da znači porast aktivnog učešća podvlašćenih u vlasti
demokratizacije, u smislu u kome je to i svako uspostavlja
unutar određene društvene strukture. To može biti posledica nje apsolutne vojničke monarhije umesto feudalne države ili
ovog procesa, ali ne mora. republike uglednih ljudi. Uprkos svim osobenostima, to je u
Upravo ovde treba izričito naglasiti da politički pojam de- načelu važilo već i za državni razvitak u Egiptu. U rimskom
mokratije, koji je konsekvencija načela pravne jednakosti principatu je birokratizacija provincijskih uprava, na primer
podvlašćenih, obuhvata i ove postulate: 1) sprečavanje raz u oblasti prikupljanja poreza, išla ruku pod ruku s uklanja
vitka jednog zatvorenog staleža činovnika, u interesu opšte njem plutokratske vladavine jedne klase kapitalista koja je
pristupačnosti svih službi, i 2) svođenje vlasti činovnika na pod republikom bila svemoćna, a na taj način najzad i samog
najmanju meru, u interesu što potpunijeg proširenja uticajne antičkog kapitalizma.
sfere javnog mnenja. Prema tome, kad god je mogućno, de- Po sebi je jasno da kod ovakvih procesa demokratizacije
mokratija teži da ograniči rok trajanja službe putem izbora gotovo uvek igraju neku ulogu i neki ekonomski uslovi. Vrlo
koji se može opozvati i bez obzira na stručne kvalifikacije. često, klase koje su nastale pod uticajem ekonomskih čini-
363
362
laća, bez obzira da li imaju plutokratski, malograđanski ili TRAJAN KARAKTER BIROKRATSKE MAŠINE
proleterski karakter, stvaraju političku moć (koja može imati
legitiman ili cezaristički pečat), da bi pomoću nje pribavile Kad je jednom potpuno uspostavljena, birokratija spada u
ekonomsku ili društvenu korist. S druge strane, mogućno je, društvene strukture koje je najteže razoriti. Birokratizacija
je ono specifično sredstvo pomoću koga se zajedničko delanje
a istorija svedoči da ima takvih slučajeva u kojima je inicija
prevodi u racionalno uređeno društveno delanje. Kao instru
tiva dolazila odozgo i imala čisto politički karakter, tako da ment podruštvljavanja odnosa vlasti, birokratija je oduvek
su pojedine klase izvlačile korist iz političkih konstelacija, bila i ostaje prvorazredno sredstvo moći u rukama onoga koji
naročito spoljnopolitičkih, služeći se ekonomskim i društve raspolaže birokratskim aparatom. Jer pod istim ostalim
nim suprotnostima i klasnim interesima za postizanje čisto uslovima, planski uređeno i vođeno društveno delanje je nad
političkih ciljeva. Radi toga je politička moć odbacivala su moćnije od svakog masovnog ili zajedničkog delanja koje mu
protstavljene klase iz svoje gotovo uvek nepostojane ravno se suprotstavlja. Onde gde je birokratizacija uprave jednom
teže i pozivala u borbu njihove latentne suprotnosti u inte potpuno sprovedena, stvoren je jedan oblik odnosa vlasti ko
resima. Ο tome se teško može reći nešto uopšteno. ji je praktično nesalomljiv.
Obim i pravac uticaja ekonomskih činilaca je vrlo različit, Nijedan činovnik se ne može izbaviti iz zagrljaja aparata
u kome je učauren. Za razliku od uglednih ljudi, koji službu
baš kao i uticaj političkih odnosa moći. Prelazak na discipli-
vrše počasno i kao sporedno zanimanje, profesionalan činov
novanu borbu pomoću hop li ta u staroj Grčkoj, i sve veći zna nik je čitavim svojim materijalnim i duhovnim postojanjem
čaj flote u Atini, omogućio je onim slojevima naroda na čijim okovan za svoju delatnost. U najvećem broju slučajeva, on
je leđima bio teret vojne službe da se domognu političke je samo jedan zavrtanj u mehanizmu koji neprekidno radi i
vlasti. Ali isti razvitak je samo povremeno i prividno uzdrmao koji mu propisuje utvrđen pravac kretanja. Činovniku je po-
vladavinu činovničkog plemstva u Rimu. Mada je moderna vereno obavljanje izvesnih specijalizovanih zadataka, i on
masovna vojska svuda bila sredstvo za lomljenje moći ugled obično nije u stanju da stavi u pokret niti da zaustavi ovaj
nih ljudi, ona nikad nije postala poluga aktivne, već samo mehanizam, već to čini samo onaj koji stoji na krajnjem
pasivne demokratizacije. Tome je, svakako, doprinelo to što vrhu. Na taj način je svaki činovnik prikovan za birokratsku
je antička građanska vojska ekonomski počivala na samoopre- mašinu kao i svi njeni funkcioneri, i zajedno s njima on se
manju, dok se potrebe moderne vojske podmiruju na biro interesuje samo za to da ova mašina nastavi da funkcioniše i
kratski način. da se održi vlast koja se društveno vrši.
Kad je birokratski aparat vlasti jednom uspostavljen,
Pošto se prodiranje birokratske strukture zasniva na nje
podvlašćeni ga se ne mogu odreći niti ga mogu zameniti, jer
noj tehničkoj nadmoćnosti, to ovde nailazimo na istu pojavu on počiva na stručnom obrazovanju, specijalizaciji i podeše-
kao i u svim drugim oblastima tehnike: da je ovo prodiranje nosti za rutinsko i virtuozno obavljanje pojedinih funkcija
najsporije išlo upravo onde gde su stariji strukturni oblici koje su planski povezane. Ako činovnik prekine svoj posao
bili tehnički dobro razvijeni i funkcionalno prilagođeni po ili ako je u poslu nasilno sprečen, onda nastupa haos, i da bi
stojećim potrebama. To je, na primer, bio slučaj s upravom se taj haos savladao teško je na brzu ruku naći zamenu iz re
uglednih ljudi u Engleskoj, i stoga je Engleska najsporije pod dova podvlašćenih. To važi kako za javnu upravu tako i za
legla birokratizaciji ili, tačnije, taj proces je tek delimično u upravu u privatnim privrednim preduzećima. Materijalna
toku. To je isto što i ona pojava da oblasti u kojima je si sudbina masa sve više i više zavisi od stalnog i tačnog funk-
stem osvetljenja na gas ili železnice na parnu vuču visoko cionisanja rastuće birokratske organizacije privatnog kapita
lizma. Zbog toga ideja ο mogućnosti odstranjenja ove organi
razvijen ulaganjem velikih kapitala pružaju veći otpor elek
zacije postaje sve više utopistička.
trifikaciji nego potpuno nove oblasti.
365
364
U javnim i privatnim organizacijama, osnov čitavog po EKONOMSKE I DRUŠTVENE POSLEDICE
retka sve više postaju upravni akti i činovnička disciplina, to BIROKRATIZACIJE
jest podešenost činovnika da tačno izvršavaju delatnost na
koju su naviknuti. To pre svega važi za disciplinu, ma koliko Jasno je da birokratska organizacija jedne društvene, a
bio veliki praktičan značaj upravljanja u skladu s aktima. naročito jedne političke strukture, može imati i obično ima
dalekosežne ekonomske posledice. Kakve posledice? Razume
Naivno gledište bakunjinizma da se uništavanjem akata u isti se, to zavisi od ekonomske i društvene raspodele moći u sva
mah može uništiti i osnov stečenih prava i vlasti zaboravlja kom pojedinom slučaju, a naročito od oblasti koju zauzima
da podešenost ljudi na održavanje naviknutih normi i službe birokratski mehanizam u nastajanju, dakle od pravca koji
nih propisa ostaje i dalje, nezavisno od akata. Svaka reorga mu daju sile koje se njime služe. Cesto je to dovelo do krip-
nizacija potučenih ili rasturenih trupa, kao i svako ponovno toplutokratske raspodele moći.
uspostavljanje upravnog poretka koji je uništen pobunom,
panikom ili nekom drugom katastrofom, sprovodi se tako što U Engleskoj, a naročito u Sjedinjenim Državama Ameri
se apeluje na podešenost na pokorno uključivanje u one po ke, iza birokratske partijske organizacije obično stoje partij
retke, na šta su naviknuti i činovnici i podvlašćeni. I kad ski pokrovitelji koji ih finansiraju i na taj način u velikoj
ovaj apel uspe, onda poremećeni mehanizam ponovo počinje meri utiču na njih. Poznato je, na primer, pokroviteljstvo nad
takozvanom teškom industrijom piva u Engleskoj, koja je
da radi. imala veliki broj glasača, i nad ligom Hanza u Nemačkoj. U
Objektivna neophodnost aparata koji jednom postoji, za moderno doba su birokratizacija i društveno nivelisanje unu
jedno s bezličnošću koja mu je svojstvena, znači da je on, tar političkih, a naročito državnih struktura, zajedno s ukida
za razliku od feudalnih poredaka koji počivaju na ličnom po njem lokalnih i feudalnih privilegija, često išli naruku kapi
štovanju, spreman da radi za svakog koji je jednom umeo da talističkim interesima i, štaviše, bili neposredno povezani
se domogne vlasti nad njim. Jedan racionalno uređen činov s njima. Tako je bilo u velikom istorijskom savezu apsolutne
nički sistem nastavlja da funkcioniše besprekorno kad nepri kneževske moći s kapitalističkim interesima. Jer, uopšte uzev,
jatelj okupira zemlju, menjajući samo najviše vrhove, jer to pravno nivelisanje i razbijanje čvrsto postavljenih lokalnih
je u životnom interesu svih učesnika, uključujući pre svega struktura kojima vladaju ugledni ljudi, obično proširuje
samog neprijatelja. obim kapitalističkog kretanja. Ali s druge strane treba oče
U toku svoje dugogodišnje vladavine, Bismarck je uklonio kivati povoljan uticaj birokratizacije na malograđanske inte
sve samostalne državnike i svoje ministarske kolege doveo u rese koji teže da obezbede tradicionalnu ishranu ili na držav-
bezuslovnu birokratsku zavisnost. Ali kad je odstupio od vla no-socijalističke interese koji sužavaju izglede na privatnu
sti, on je na svoje iznenađenje otkrio da su ovi i dalje spo zaradu. Za to ima dovoljno različitih istorijski značajnih pri-
kojno i istrajno nastavili da upravljaju svojim službama, kao mera, naročito u antici, a to se može dogoditi i u Nemačkoj
da nije nestalo genijalnog gospodara i tvorca tih bednih stvo u dogledno vreme.
renja, već je bilo koja figura u birokratskoj mašini zamenje- Različite posledice političke organizacije koja je bar u
na nekom drugom. I pored svih promena suverena u Fran načelu bila slična u Egiptu pod faraonima i u helenističko i
cuskoj od vremena prvog carstva, mašina vlasti je ostala u rimsko doba pokazuju da ekonomski značaj birokratizacije
suštini nepromenjena. Jer iz čisto tehničkih razloga, a i za može biti vrlo različit, već prema tome u kom pravcu dej-
hvaljujući svojoj unutrašnjoj racionalnoj strukturi, ova ma stvuju ostali činioci. Gola činjenica birokratske organizacije
šina onemogućuje svaku revoluciju u smislu nasilnog stvara ne govori još ništa određeno ο konkretnom pravcu njenog
nja sasvim novih oblika vlasti. Na klasičan način Francuska ekonomskog uticaja koji je uvek na neki način prisutan. U
pokazuje kako je ovaj proces umesto revolucije uveo državne svakom slučaju, ona ne govori onoliko koliko se bar ο nje
udare. Jer sve uspešne promene u Francuskoj svode se, u nom relativno nivelišućem društvenom uticaju može reći. U
stvari, na ovo poslednje.
367
366
tom pogledu treba imati na umu da je birokratija kao takva ovlađuje ropski rad i gde slobodni ljudi zaziru od rada kao
jedan precizan instrument koji se može staviti na raspologa- od nečeg što je sramotno, robovi morali zauzimati moćan po
nje sasvim različitim interesima vlasti, kako čisto političkim, ložaj, budući da su oni bar isto toliko neophodni koliko i da
tako i čisto ekonomskim, ili bilo kakvim drugim. Zbog toga nas činovnici i proleteri. Prema tome, na osnovu takvih raz
ne treba preterivati u isticanju da ona ide naporedo s demo loga se ne može a priori odlučiti da li moć birokratije raste.
kratizacijom, mada je to tipično za nju. Pod izvesnim uslovi Izgleda da se tome protivi pridolazak ekonomski zaintereso-
ma, i slojevi feudalnih gospodara su uzimali u svoju službu vanih lica ili drugih stručnjaka koji nisu činovnici, pridola
onaj instrument, a postoji i mogućnost da se birokratizacija zak nestručnih laičkih predstavnika, kao i stvaranje lokalnih,
uprave namerno poveže sa stvaranjem staleža ili da je na to međulokalnih ili centralnih parlamentarnih ili drugih pred
prisile postojeće grupe društvene moći. To se dogodilo u rim stavničkih ili profesionalnih organa. Koliko je tačno to što
skom principatu i u mnogim oblicima apsolutističke državne tako izgleda, videćemo u jednoj drugoj glavi; to ne spada u
strukture. Izričito zadržavanje izvesnih službi za određene ovo čisto formalno i kazuističko razmatranje. Ovde se uopšte-
staleže je vrlo često, stvarno zadržavanje još češće. Demo no može reći samo ovo:
kratizacija čitavog društva u modernom smislu reci, bilo Moć potpuno razvijene birokratije je uvek vrlo velika, a
stvarna ili samo formalna, je vrlo povoljno tlo za birokrati* pod normalnim okolnostima takva da nadmašuje sve. Svejed
zaciju, mada nije jedino mogućno. Jer birokratija teži samo no da li je gospodar kome ona služi narod koji je naoružan
da niveliše one sile koje joj stoje na putu u onoj oblasti koju oružjem zakonodavne inicijative, referenduma i prava da po
namerava da zauzme. Treba dobro voditi računa ο onome što stavlja činovnike, ili parlament koji je izabran na više aristo
smo već više puta istakli i ο čemu će još biti reci: da je de kratskoj ili više demokratskoj osnovi i naoružan pravnom ili
mokratija protivnik vladavine birokratije, uprkos tome ili faktičkom merodavnošću glasanja ο poverenju, ili predsednik
možda baš zato što ona neizbežno ali nedovoljno potpomaže koga bira narod, ili nasledan apsolutni ili ustavni monarh, —
birokratizaciju. Pod izvesnim uslovima, demokratija stvara prema školovanom činovniku koji radi u upravnoj organiza
osetne teškoće i prepreke birokratskoj organizaciji. Zbog to ciji on se uvek nalazi u položaju diletanta prema stručnjaku.
ga u svakom istorijskom slučaju treba paziti u kom poseb Ovu nadmoćnost profesionalnih stručnjaka svaka birokra
nom pravcu se birokratizacija razvila. tija nastoji da poveća time što drži u tajnosti njihovo zna
nje i njihove namere. Po svojoj tendenciji, birokratska upra
va je uvek uprava koja isključuje javnost. Koliko može, biro
MOĆ BIROKRATIJE kratija skriva svoje znanje i delanje od kritike. Pruske crkve
ne vlasti prete sada da preduzmu disciplinske mere protiv
Birokratizacija modernih država je svuda napredovala. sveštenika koji na bilo koji način dozvoljavaju trećim licima
Ali ostaje otvoreno pitanje da li je svuda porasla i moć biro da se upoznaju s prekorima koji su njima upućeni i drugim
kratije u državi. crkvenim kaznama. Ovo zbog toga što sveštenik time daje
To što je birokratska organizacija tehnički najrazvijenije mogućnost da se kritikuje sama crkvena vlast. Računski či
sredstvo moći u rukama onoga koji njom raspolaže, ne kaže novnici persijskog šaha napravili su od budžetske veštine
još ništa ο tome kakvu snagu može da ima birokratija unu tajno učenje i služili su se tajnim pismom. Službena pruska
tar određene društvene strukture. Ο tome ne odlučuje ni sve statistika objavljuje samo ono što ne može štetiti namerama
veća neophodnost činovništva, koje je naraslo do milionskih samodržačke birokratije. U određenim oblastima uprave te
brojeva, kao što ni ekonomska neophodnost proletarijata, upr žnja za čuvanjem tajne proizlazi iz prirode stvari: na nju na
kos mišljenju predstavnika proleterskog pokreta, ne određu ilazimo svuda gde je reČ ο interesima moći određene struk
je meru njegove društvene i političke moći. Jer kad bi ne ture vlasti prema spolja, bilo prema ekonomskim suparnici
ophodnost bila od odlučnog značaja, onda bi onde gde pre- ma jednog privatnog preduzeća, ili u političkim strukturama
374 375
vlja pojmovno razdvajanje države kao apstraktnog nosioca francuskoj, engleskoj i američkoj birokratiji, ili samo u ogra
suverenih prava i tvorca pravnih normi od svih ličnih ovlašće- ničenoj meri. Ovde su školovanje i služba u organizacijama
nja pojedinaca. Ovi pojmovni oblici morali su biti još tuđi političkih stranaka služili kao zamena za njih.
prebirokratskoj, naročito patrimonijalnoj i feudalnoj struk Demokratija zauzima podvojen stav prema stručnim ispi
turi vlasti. Ovo pojmovno razdvajanje privatne i javne obla tima, kao i prema svim ostalim pojavama birokratizacije,
sti bilo je najpre sprovedeno u varoškim opštinama. Jer čim iako sama potpomaže njihov razvitak. S jedne strane, stručni
je uvedena praksa periodičnog izbora nosilaca pojedinih slu ispiti za nju znače, ili bar izgleda da znače, biranje kvalifiko-
žbi u tim opštinama, nijedan pojedinac koji vrši vlast, čak i vanih ljudi iz svih društvenih slojeva, umesto vladavine ugled
kad je u pitanju najviša vlast, nije više bio identičan s čove- nih ljudi. S druge strane, demokratija se pribojava da stručni
kom koji poseduje vlast kao svoje lično pravo. Ali ono raz ispiti, na osnovu kojih se dobija dokaz ο stepenu obrazova
dvajanje je načelno sprovedeno tek s potpunim obezličenjem nja, mogu stvoriti jednu povlašćenu kastu, pa se stoga bori
vršenja službe u birokratiji i s racionalnom sistematizacijom protiv njih.
prava. Najzad, stručni Ispiti su postojali i u prebirokratskim i
polubirokratskim epohama. Njihova prva i redovna istorijska
postaja bila je u prebendalno organizovanim sistemima vla
RACIONALIZACIJA OBRAZOVANJA I VASPITANJA sti. Očekivanje prebende, najpre duhovne prebende — kao
na islamskom Istoku i u zapadnom srednjem veku — a za
Ovde ne možemo uopšteno raščlanjavati dalekosežne kul tim i svetovne prebende — što je naročito karakteristično za
turne posledice koje izaziva prodiranje racionalne birokrat Kinu — to je bila tipična nagrada zbog koje su ljudi učili i
ske strukture vlasti, nezavisno od oblasti koju birokratizaci- bili ispitivani. Ali ovi ispiti su, u stvari, samo delimično imali
ja zahvata. Razume se, birokratija unapređuje racionalistički stručan karakter.
način života. Ali pojam racionalizma uključuje u sebe vrlo Tek je moderan proces potpune birokratizacije doveo do
različite sadržaje. Sasvim uopšteno može se reći samo ovo: nezadrživog razvitka racionalnog sistema stručnih ispita.
da birokratizacija svake vlasti snažno potpomaže razvitak ra Stručno školovanje i stručni ispiti uvezeni su postepeno u
cionalne objektivnosti i stručnosti i ubrzava stvaranje tipa Ameriku posle reforme javnih službi, a i u druge zemlje je
čoveka od poziva i struke. Posledice ovog procesa su jako ovaj sistem prodro iz Nemačke koja je njegovo glavno ras-
razgranate, ali ovde možemo samo ukratko nagovestiti jedan plodno mesto u Evropi. Porast birokratizacije uprave pove
njegov važan sastavni deo — uticaj na oblik vaspitanja i ćava važnost stručnih ispita u Engleskoj, a pokušaj zamene
obrazovanja. stare polupatrimonijalne birokratije modernom birokratijom
Vaspitne ustanove na evropskom kontinentu, naročito one preneo ih je u Kinu (umesto starog sistema ispita koji je sa
više po rangu — univerziteti, tehničke velike škole, trgovačke svim drukčije ustrojen). Birokratizacija kapitalizma i potreba
akademije, gimnazije i druge srednje škole — nalaze se pod za stručno školovanim tehničarima, trgovačkim pomoćnicima
i drugim službenicima pronosi sistem stručnih ispita svuda
dominantnim uticajem potreba za onom vrstom obrazovanja
po svetu. Ovaj razvitak ubrzava pre svega to što se na osno
koja je sve više neophodna modernoj birokratiji — stručno vu diplome ο položenom stručnom ispitu stiče društveni
školovanje i sistem stručnih ispita. ugled, i to utoliko više ukoliko društveni ugled donosi i eko
Stručni ispit u današnjem smislu postojao je i postoji i nomsku korist. Danas je diploma ο stepenu obrazovanja isto
van pravih birokratskih struktura. Na primer, danas postoji što je u prošlosti bilo raspitivanje za pretke, bar onde gde
stručni ispit za slobodne profesije lekara i advokata i u esnaf- je plemstvo sačuvalo društvenu moć: pretpostavka za jedna
ski organizovanim zanatima. Stručni ispit nije neizbežna pro- kost po poreklu, kvalifikacija za kanoništvo ili za državnu
pratna pojava birokratizacije. Njih dugo uopšte nije bilo u službu.
376 377
Uvođenje diploma na univerzitetima, tehničkim školama i kratija, i to kako u trgovačkoj kancelariji tako i u javnoj slu
trgovačkim akademijama, kao i poziv za uvođenje sličnih di žbi, nosilac jednog specifično staleškog razvitka, kao što su
ploma u svim oblastima, doprinosi stvaranju jednog povlašće- to bili sasvim drukčije uobličeni nosioci službi u prošlosti.
nog sloja u birou i kancelariji. Oni koji ove diplome imaju Mi smo već ranije ukazali na to da birokratija obično koristi
mogu da polažu pravo da se žene ćerkama uglednih ljudi (to ova staleška svojstva zbog toga što svojom tehničkom upo-
važi i za one koji rade u kancelarijama), da budu pripušteni trebljivošću ona doprinose ostvarenju njenih specifičnih za
u krugove koji se pridržavaju nekog kodeksa časti, da budu dataka.
nagrađeni prema staleškom kriterijumu a ne prema učinku, Demokratija se protivi upravo ovom neizbežno staleškom
da im se osigura napredak u službi i zbrinjavanje u starosti, karakteru birokratije. Ona nastoji da umesto postavljenih či
a pre svega da zadobiju monopol na položaje koji su dru novnika uvede izbor činovnika na kratak period, a umesto
štveno i ekonomski korisni. Kad sa svih strana čujemo kako redovnog disciplinskog postupka smenjivanje činovnika pu
se zahteva uvođenje redovnog školovanja i stručnih ispita, tem narodnog glasanja. Na taj način, demokratija teži da sa
onda razlog za to, naravno, ne treba tražiti u iznenadno pro movoljno postupanje hijerarhijski pretpostavljenog starešine
buđenom nagonu za obrazovanjem, već u težnji da se ogra zameni isto tako samovoljnim postupanjem podvlašćenih, od
niči broj onih koji se nude za te položaje i da se ovi mono- nosno šefova političkih stranaka koji njima vladaju.
polišu za one koji imaju diplome ο stepenu obrazovanja. Da Društveni prestiž koji se zasniva na određenom vaspita-
nas je ispit univerzalno sredstvo za monopolizovanje polo nju i obrazovanju nipošto nije nešto što je specifično za bi
žaja, i zbog toga se ispiti nezadrživo šire. I pošto školovanje rokratiju. Naprotiv. Samo u drugim strukturama vlasti ovaj
koje je neophodno za sticanje diplome ο stepenu obrazovanja prestiž počiva na bitno drukčijim osnovama. U tako različi
iziskuje zamašne troškove, pored toga što se za to vreme ne tim sistemima kao što su feudalna, teokratska i patrimonijal-
primaju nikakve prinadležnosti, ona težnja znači potiskivanje na struktura vlasti, u engleskoj upravi uglednih ljudi, u sta-
talenta (ili potiskivanje harizme) u korist svojine. Jer du rokineskoj patrimonijalnoj birokratiji, kao i pod vladavinom
hovni troškovi diplome ο stepenu obrazovanja su uvek ne demagoga u takozvanoj helenskoj demokratiji, cilj vaspita-
znatni, a s porastom broja tih diploma troškovi ne rastu, već nja i osnov društvenog ugleda bio je kulturan i prosvećen
opadaju. čovek — kako se to naziva pravim imenom — a ne stručnjak.
Zahtev da se vodi riterski način života, koji je u Nemačkoj Izraz kulturan čovek je ovde upotrebljen u vrednosno neu
nekad predstavljao kvalifikaciju za feud, zamenjen je uče tralnom smislu. Pod njim se misli da vaspitanje ima za cilj
šćem u njegovom današnjem rudimentarnom obliku u stu da stvori čoveka koji živi na način koji se smatra kulturnim,
dentskim savezima na univerzitetima koji dodeljuju diplo a ne da pruži specijalizovanu stručnu obuku. Ideal obrazo
me ο obrazovanju. U anglosaksonskim zemljama istu funkci vanja, koji je nosio pečat strukture vlasti i društvenih uslova
ju vrše sportski i društveni klubovi. S druge strane, birokra- za pripadnost vladajućem sloju, bila je kulturna i prosvećena
tija svuda teži da razvije pravo na službu time što stvara re ličnost, svejedno da li u viteškom ili asketskom duhu, u lite
dovan disciplinski postupak i što zabranjuje starešinama da rarnom (kao u Kini), gimnastičko-muzičkom (kao u staroj
sasvim samovoljno raspolažu s podređenim činovnicima. Bi- Grčkoj) ili u konvencionalno-gospodskom duhu (kao u anglo
rokratija teži da obezbedi položaj činovnika, njegovo uredno saksonskim zemljama). Kvalifikacija vladajućeg sloja počiva
napredovanje i zbrinjavanje u starosti. U tome birokratiju la je na tome da se ima više kulturnih osobina (u vrednosno-
podupire demokratsko raspoloženje onih koji su dužni da se neutralnom smislu koji ovde dajemo tom pojmu), a ne da se
pokoravaju, a koji traže da se vlast svede na najmanju mo raspolaže stručnim znanjem. Razume se, pri tom se poklanja
gućnu meru. Oni koji ovo raspoloženje gaje veruju da u sva la velika pažnja stručno vojničkim, teološkim i pravničkim
kom slabljenju samovoljnog postupanja suverena s činovni sposobnostima. Ali u helenskom, srednjovekovnom i kineskom
cima mogu da vide slabljenje njegove vlasti. Utoliko je biro- obrazovanju težište nije bilo na onim elementima vaspitanja
378 379
koji su u stručnom pogledu korisni, već na sasvim drugim.
Iza svih savremenih raspravljanja ο osnovama sistema obra
zovanja, naročito na najvažnijim tačkama, krije se, u stvari,
borba između tipa čoveka-stručnjaka i starog tipa kulturnog
i prosvećenog čoveka. Ovu borbu uslovljava nezadrživo ši
renje birokratizacije svih javnih i privatnih odnosa vlasti i
porast važnosti stručnog znanja, i ona zadire u sva najin SADRŽAJ
timnija pitanja kulture.
U toku svog širenja i prodiranja birokratska organizacija SOCIOLOGIJA MAXA WEBERA
je morala da savlada sve one bitno negativne činioce koji su
Uvod 7
ometali nivelisanje društvenih razlika. Pored toga, s njom
su se ukrštali i ukrštaju se oblici strukture upravljanja koji I. život i delo 13
se zasnivaju na različitim principima, što je gore delimično Akadamska karijera 13
već pomenuto. Daleko bi nas odvelo ako bismo ovde hteli da Naučne preokupacije 15
razmotrimo sve stvarno postojeće tipove uprave. Stoga ćemo Odnos prema politici 21
Ličnost i karakter 24
samo ukratko pomenuti najvažnije strukturne principe, i to
u sasvim uprošćenoj shemi. Pri tom ćemo stalno sebi posta II. Filozofske pretpostavke . . . . . . . . 27
vljati sledeća pitanja: 1) koliko su oni ekonomski uslovljeni Veberovo shvatanje čoveka 27
i koliko su pogodnosti za njihov razvitak stvorene drugim, na Patos etike odgovornosti . . . . . . . . 30
primer, čisto političkim okolnostima ili autonomnom zako Etička iracionalnost sveta 34
Filozofsko-istorij ska perspektiva 37
nitošću koja leži u osnovi njihove tehničke strukture?, i 2)
da li i koje specifično ekonomske posledice utiču na njihovo III. Metodološki program 42
razvijanje? Razume se, pri tom od početka treba imati na umu Intelektualno zaleđe 42
kolebljivost i prelazni karakter svih ovih organizacionih prin Obračun s prošlošću 48
cipa. Njihove čiste tipove treba shvatiti samo kao granične Priroda i zadaci sociologije 54
Veberovo shvatanje društva 65
slučajeve koji su korisni i neophodni u analitičke svrhe, a iz Razumevanje i uzročno objašnjenje . . . . . 71
među kojih se kretala i kreće istorijska stvarnost koja se Stvarnost i idealan tip 78
gotovo uvek javlja u mešovitim oblicima.
IV. Sistem socioloških kategorija, . . . . . . 85
Birokratska struktura je svuda kasni proizvod razvitka. Zamisao i ostvarenje 85
Sto dalje idemo u prošlost, to je za oblike vlasti sve tipičniji Tipovi društvenog delanja 89
nedostatak birokratije i činovništva uopšte. Birokratija ima Materijalni interesi i normativni poredak . . . . 93
racionalan karakter: njen izgled određuju pravila, ciljevi, Elementi društvene morfologije 99
sredstva, objektivna bezličnost. Stoga su njen nastanak i nje V. Priroda i poreklo kapitalizma 104
no širenje svuda imali revolucionarne posledice u onom smi Kapitalizam kao društveno-ekonomski sistem . . 104
slu ο kome će još biti reci. Isto važi i za napredak racionali Tradicionalizam i ekonomski racionalizam . . . 109
zma uopšte na svim područjima. Pri tom je birokratija uni Religiozni osnovi kapitalističke privrede . . . . 112
štila one strukturne oblike vlasti koji nisu imali racionalan Uporedna istorija kapitalizma 120
Veberova kritika istorijskog materijalizma . . . 126
karakter u ovom posebnom smislu. Stoga se postavlja pitanje:
koje su to strukture bile? VI. Društvena struktura 1 organizacija . . . . 131
Metodološko stanovište 131
Dimenzije društvene slojevitosti 136
380
Pojam vlasti 145 Staleške povlastice 314
Racionalna, tradicionalna i harizmatska vlast . 149 Ekonomski uslovi i posledice staleške slojevitosti . 315
Načela birokratske organizacije 155
Uzroci društvenih promena 160 Političke stranke 317
Birokratija, kapitalizam i socijalizam . . . . . 168 VI. Tri čista tipa legitimne vlasti 320
Zakonska vlast 320
Tradicionalna vlast 323
PREVODI IZ VEBEROVOG DELA Harizmatska vlast 326
I. Nauka i politika 177 YIL Birokratija 333
Nauka kao poziv 177 Svojstva birokratije 333
Politika kao poziv 186 Položaj činovnika 335
Pretpostavke i uzroci birokratizacije 341
II. Osnovni sociološki pojmovi 198 Kvantitativno razvijanje upravnih zadataka . . . 346
I. Pojam sociologije i značenje društvenog delanja 199 Kvalitativne promene upravnih zadataka . . . 348
a ) Metodološki osnovi sociologije . . . . 199 Tehničke prednosti birokratske organizacije . . 350
b) Pojam društvenog delanja 218 Birokratija i pravo 353
I I . Tipovi društvenog delanja 221 Koncentracija upravnih sredstava 358
III. Pojam društvenog odnosa 223 Nivelisanje društvenih razlika 361
IV. Načini organizacije društvenog delanja . . . 226 Trajan karakter birokratske mašine 365
V. Pojam legitimnog poretka 228 Ekonomske i društvene posledice birokratizacije . . 367
VI. Tipovi legitimnog poretka 231 Moć birokratije 368
VII. Osnovi legitimnosti jednog poretka . . . . 235 Razvojni stupnjevi birokratije 372
VIII. Pojam borbe 237 Racionalizacija obrazovanja i vaspitanja . . . 376
IX. Tipovi društvenog odnosa: zajednica i društvo 240
X. Otvoreni i zatvoreni odnosi 243
XI. Zastupanje i odgovornost 246
XII. Pojam grupe 248
XIII. Poredak u grupi 250
XIV. Upravni i regulativni poredak 251
XV. Tipovi grupe 252
XVI. Moć i vlast 253
XVII. Političke i hijerokratske grupe . . . 254
III. Racionalizam zapadne kulture 258
IV. Protestantska etika i duh kapitalizma 272
Veroispovest i društvena slojevitost 272
Duh kapitalizma 275
Lutherovo shvatanje poziva . . . . . . . 288
Religiozni osnovi ovozemaljske askeze . . . . 291
Askeza i kapitalistički duh 294
V. Klase, staleži i stranke, 303
Ekonomska moć i društveni poredak 303
Uslov'jenost klasnog položaja položajem na tržištu . 304
Zajedničko delanje koje proističe iz klasnih interesa 306
Vrste klasnih borbi 307
Staleški ugled 309
Garantije staleške slojevitosti 310
Etničko odvajanje i kaste 311
382