MARIOLOGIJA

KRATKA PITANJA

1. Tko je prvi pisao i kada i gdje o mariologiji? Monah IVAN GEOMETAR (†990.) djelo
Marijin život.
2. Tko se naziva učiteljem Bezgrešne? IVAN DUNS SKOT.
3. Apokrifi koji govore o Mariji? Jakovljevo (proto)evanđelje, Izaijino uzašašće,
Salamonove ode, Trasituts Mariae, Pseudo-Meliton.
4. Predslike Marije u SZ? Mirijam, Sara, Rebeka, Ana, Ruta, Rahela, Judita, Estera.
5. Kako se na latinskom zove uzašašće, a kako uznesenje? Uzašašće – ascensio;
uznesenje – assumptio/grč. analepsis.
6. Prva mariologija (tko, gdje i kada)? *** PLACID NIGIDO Summa mariologiae 1602,
21623., Palermo.

7. Tko se prvi naziva doktor mariologije? BERNARD IZ CLAIRVAUXA.

8. Što znači pojam theotokos i tko taj pojam prvi upotrebljava? Bogorodica – ona koja
je začela Boga. Prvi upotrebljava ALEKSANDAR IZ ALEKSANDRIJE (†328.).
9. Nazivi dokumenata pape Pavla VI. koji govore o Mariji? Enciklike Christi Mater
(1966.) i Marialis Cultus (1974.) Važan je i nagovor od 21. studenog 1964. na zatvaranju
III. zasjedanja Koncila (u vezi naslov Marija Majka Crkve).
10. Koji je doprinos Efrema Sirskog za mariologiju? On je preteča dogme Immaculata
conceptio.
11. Što znači Marija na aramejskom? Kraljevska, princeza, gospođa, uzivšena koju Jahve
ljubi, proročica.
12. Latinski naziv za usnuće? Dormtio.
13. Što doslovno znači akathistos? Himan koji se pjeva stojeći.
14. Najvažniji doprinos mariologiji Atanazija Aleksandrijskog? ATANAZIJE za pravu
ljudsku Kristvu narav podastire dokaz Marijinog majčinstva, a njezino djevičansko
začeće mu je dokaz Kristove božanske naravi.
15. Najvažniji dokumneti sv. Ivana Pavla II koji se tiču mariologije? Enciklika
Redemptoris mater (1987.), Apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae (2002.).
16. Koje su Kristove, a koje Marijine zasluge za spasenje? Kristove zasluge su de
condigno – sudostojne, a Marijine de congruo – prikladne.
17. Vazdadjevica na latinskom i grčkom; dokumenti iz 374. god., dokument iz 1555.
god i koji ga je papa napisao? Lat. semepr virgo; grč. aeipartenos; 374. god: Ancoratus
EPIFANIJE; 1555. god: Cum quorumdam hominum, PAVAO IV.
18. Theotokos prvi spominje? Tko to navodi? Tek kasnije otkriveni? ALEKSANDAR IZ
ALEKSANDRIJE, naovodi TEODORET CIRSKI, te kasnije otkriveni HIPOLIT.
19. Marialis cultus napisao je tko, koje godine, koliko dijelova, koliko točaka? Dodatak
hrvatskom izdanju? PAVAO VI., 1974., 3 dijela, 55 točaka. Dodatak hrvatkom izdanju je
komentar TOMISLAVA ŠAGI-BUNIĆA Što hoće papa Pavao VI. postići s apostolskom
pobudnicom o štovanju Marije?

1|Mariologija
 20. Osam kamenčića? (1) Marijin fiat je sredstvo inkarnacije, (2) kao djevica ona je typus
Crkve, (3) ona je uzor u vjeri, a ne uzrok spasenja, (4) njena vjera je plod Duha Svetoga,
(5) ona je izabrana službenica eshatološkog dolaska Isusa Krista kao Bogočovjeka, (6)
ona je Bogorodica, (7) ona je djevičanska Bogomajka, (8) otna je typus čovjeka vjere,
typus Crkve.
21. Epifanije iz Salamine – doprinos mariologiji? Prvi navodi mariološke hereze
antidikomarijanite i kollyridijance. Također govori i o Marijinom tjelesnom uzensenju na
nebo.
22. Teolozi koji su doprinijeli razvoju dogme o bezgrešnom začeću BDM, tko je učitelj
Bezgrešne i kojim pojmom? Teolozi: ANZELMO, EADMER, WILHEM VON WARE, učitelj
bezgrešne: IVAN DUNS SKOT; pojam: praeservatio.
23. Značenje akathistos i koji himan u VIII. st. na zapadu? Akathistos – himan koji se moli
ili pjeva stojeći; na zapadu Ave maris stella.
24. Tko sustavno piše protiv marioloških hereza, koje djelo i koje hereze? EPIFANIJE
piše Panarion protiv antidikomarijanita i kollyridijanaca.

DUŽA PITANJA

1. Dogma o Bogomajčinstvu?
Dogma o Bogomajčinstvu je definirna na Efeškom saboru 431. godine. Neki žele
razumjeti Bogomajčinstvo kao temeljno načelo cijele mariologije. BARTOLOMEJ govori o tri
tipa bogomaterinstva: najsavršenije, bitno i konaturalno. DILLENSCHENIDER govori o
mesijanskom materinstvu, SCHEEBEN bogozaručničkom, a SEMMELROTH od prasliku Crkve
(Urbild der Kirche). Marijno bogomajčinstvo se primarno temelji na hipostatskoj uniji u
Isusu, prema kojij se božanska i ljudska narav stapaju u Logosu. Ljudska narav se začinje u
Mariji, a božanska se poslije rođenja ne pripaja ljudskoj. Marija rađa božansku narav Logosa.
Bitno je naglasiti da se rađa ljudska narav božanske osobe Logosa, a božanska narav nije od
Marije. Od Marije je uzeta samo ljudska narav i ona je Bogorodica, a ne samo Isusova majka
(Kristorodica). Ona je Dei mater, Dei genetrix, Deipara.Theotokos prvi spominje
ALEKSANDAR, biskup Aleksandrije, a to navodi TEODORET CIRSKI i kasnije otkriveni HIPOLIT.
Moguće je da se radi o presliku naziva „majka božja“ za egipatsku božicu Izidu iz Ozirisa.
Pojam doslovno znači ona koja je začela Boga. Ona nije majka božanstva, nego utjelovljenog
Božjeg Sina. Pojam bogorodica prvo ističe istinu o Isus Kristu, a potom o Mariji, koja je prvo
začela duhom (vjerom) a onda tijelom. Nije majka samo po tijelu, već i po vjeri.

2. Matejeva mariologija?
Matej u svom evanđelju daje prostora relaciji povijesnog čovjeka Isusa prema Bogu.
Ovakvo sinovstvo i odnos prema Ocu začeto je Božjim zahvtom. Matej začeće Sina Božjega
prirpisuje silu Duha kao dokaz posebnog poslanja. Duh je na djelu pri Isusovom ljudskom
začeću, ali ne u smislu zamjene muškarca, nego nadnaravno-stovriteljski. Ovaj čin nije
empirijski nego nadempirijski i iskazuje da je samo Bog stvoritelj i temelj ljudske
egzistencije. Neki su Matejev opis začeća po Duhu smatrali mitološkim (Celzo, Julijan,
Marcion). U izraelskoj teologiji Bog djeluje po riječi, a ne mitološki. On ne spava sa ženom
poput poganskih bogova s boginjam, nego je djelotvoran snagom pneume. Isus nije pola
čovjek – pola božanstvo.

2|Mariologija
3. Kristološki okviri mariologije?
Drugi vatikanski sabor ističe da se Marija štuje u Crkvi s posebnom ljubavlju jer je
nerazrješivo združena s djelom spasenja svoga sina (SC). Prava posebnost Marije ne leži u
izoliranju ili odvajanju od drugih, nego puni smisao marijanskih dogmi leži u odnosi prema
spasenjskom činu pashalnog misterija Isusa Krista i u odnosu prema Crkvi kao zajednici
otkupljenih. Cijela kršćanska antropologija je kristocentrična. Time je i mariologija
kristocentrična, a kristologija je sadržaj marijanskih dogmi. Marija sve što ima duguje Kristu.
Mariologija je i poveznica kristologije i ekleziologije. Prvu herezu (doketizam) koja je
nijekala pravo tijelo Isusa Krista a time i njegovu ljudsku narav, mariološki pobija Pavao,
kad u Gal ističe da je Isus od žene rođen. Mariologija ne naučva da je Marija izuzeta od
spasenja i otkupljenja, već je po Kristovu djelu spasenja otkupljena na najsavršeniji način.

4. Lukina mariologija?
Luka ističe Mariju ne samo u povijesnom nego i u soteriološkom smislu kao typus
susreta čovjeka i Boga, poziva i odziva, vjere i djela. Luka zna za nadnaravni i izvanredni
Božji zahvat po Duhu, On slikovito govori o „osjenjenju“ kao iz oblaka iz kojega silazi Božja
sila (dynamis). Takvu sliku imamo i u SZ, sliku osjenjanja Božjom snagom. Mariju ističe kao
čvrstu osobnost i pridaje joj veliku važnost u sudbonosnim trenucima Crkve. Marija je
također i u dvorani posljednje večere, tu je slika Pracrkve na koji silazi sila Duha Svetoga. Mt
i Lk spominju događaj Marijinih zaruka s Josipom, i to je slika plastičnog prikaza da Bog
treba ljude da ga prate. Lk donosi i hvalospjeve. Magnificat je odraz povećanog štovanja
Marije i prepoznavanja Božjeg djela. Nadahnut je psalmima i Aninim hvalospjevom (1 Sam).
Pavao VI. Magnficatom povezje stari novi Izrael, naziva ga pjesmom mesijanskih vremena, a
Ivan Pavao II. pjesmom Crkve na hodočasničkom putu vjere. Kod Lk imamo i Zaharijin
(Blagoslovljen) i Šimunov (Sad otpuštaš) hvalospjev koji potječu iz judeokršćanskih krugova.
Marija je misloti puna jer se utjelovljenje Riječi, tj. hipostatsko sjedinjenje Sina Božjega s
ljudskom naravi ostvaruje i dovršuje u njoj. GALOT kaže da Marija ne pripada hipostatskom
sjedinjenju, već redu hipostatskog sjedinjenja.

5. Dogma o Bezgrešnom začeću i o Marijinu uznesenju?

BEZGREŠNO ZAČEĆE: Ovdje se vidi tradicija Crkve lex credendi – lex orandi. Kolijevka
dogme je prvo liturgija Crkve. Za ovu dogmu nemamo biblijskih navoda. Svoj fiat Marija je
mogla izreći samo ako je milosti puna i to od njenog začeća. Lk daje naslutiti da Marija
„sumnja“ kada nalazi Isusa u Hramu, što aludira na grešnost naravi. IRENEJ govori o Marijinu
čišćenju (mendatio), a drugi govore o posvećenju u krilu majke. Istočni teolozi prvo govore o
pasivnom oslobođenju, a potom o preventivnoj zaštiti od krivnje pri njezinu začeću. Za
razvitak dogme su zaslužni ANZELMO koji govori o aktivnom (od roditelja) i pasivnom
začeću. Pasivno može biti bezgrešno, iako roditeljski dio može biti grešan. EADMER donosi
pak sliku kestena koji može biti zaštićen od uboda. VON WARE i DUNS SCOT govore o da je
Kristovo spasenjsko djelo unaprijed prenešeno na Marijino začeće. DUNS SCOT je Učitelj
Bezgrešne. S druge strane BERNARD ističe da je Marija začeta u bračnim zagrljajima i da nije
sveta začeta, već da je posvećena poslije. BONAVENTURA i ALBERT VELIKI uvode u svoje
redove blagdan Bezgrešnog začeća. On kaže da je Isus Mariju zaštitio od istočnoga grijega.
Trident isitče da je to Marijina privilegija, a SIKSTO IV. gleda na Mariju kao djevicu prije i
poslije poroda i bezgrešnu prije i poslije začeća. Konačno u jeku borbi protiv bajanizma i
jansenizma PIO IX. 8. prosinca 1854. definira dogmu bulom Ineffabilis Deus. Bit Marijine
bezgrešnosti temelji se na nemogućnosti grješnosti obizirom da je unarijed očuvana. Bila je

3|Mariologija
oslobođena požude (concupiscientia). Nije oslobođena trpljenja, pa ni smrti kao posljedice
izvornoga grijeha. Neki žele naglasiti da nije umrla, što bi se protivili Kristovoj smrti.
UZNESENJE: Pojam uznesenje ističe pasivnu dimenziju, znači biti uznesene ne vlastitom
snagom. Latinska riječ za uznesenje je assumptio (grčka analepsis). Za Kristovo uzašašće
primjenjuje se pojam ascensio. PIO XII. je apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus
od 1. studenog 1950. proglasio dogmu o uznesenju blažene djevice Marije na nebo. Već je
1946. poslao pismo biskupima da se izjasne o dogmi. U dogmi on definira da je BDM
završivši put zemaljskog života, tijelom i dušom uznesena na nebo. Dogma u biti izražava
postizanje savršenosti u milosti uskrslog Krista, a izbjegava izravno govoriti o Marijinoj
smrti, nego kaže da je nakon završetka tijeka ovozemaljskog života uzeta na nebo. Dogma je
temeljena na refleksiji Crkve od 6. st., a ne na dokazima SP i tradicije. Razloge kasne
dogmatizacije imamo u tome da je zapadna teologija imala poteškoće graditi neku dogmu na
apokrifnoj literaturi. Dogma se mogla proglasiti već u skolastici, ali je otkrivena navodno
protivna misao iz pseudo-Jeronimovog pisma Cogitis me te pseudo-Augustinove propovijedi
Adest nobis. Jedan apokrif iz 6. st. spominje tjelesno uznesenje što je bilo podloga blagdanu
Marijina usnuća u Carigradu. Ovdje se u svemu Marija predstavlja kao prototip vjernika
kojega čeka ista stvarnost. Marijino uznesenje je posebno sudioništvo u uskrsnuću Isusovu i
anticipacija uskrsnuća svih ljudi.

6. Ekleziološki okvir mariologije?

Blaženi IZAK opat Stelle donosi predivan tekst o odnosu Marije i Crkve. Za njega su
Marija i Crkva jedna majka i mnoge majke, jedna djevica i mnoge djeice. Obje su začele po
istom Duhu, bez požude. Obje su bez grijeha porodile potomstvo. Jedna je bez grijeha prodila
Glavu, a druga tijelo otupuštenjem grijeha. Obje su majke Kristove, ali jedna bez druge nije
porodila čitavoga Krista. Svaka je vjerna zaručnica Božje Riječi. Marija nije izvan niti iznad
Crkve, već je od početka do kraja preodličan član Crkve. U njoj Crkva prepoznaje samu sebe.
Marija je majka Crkve, a Crkva majka svih koji vjeruju. SCHNEIDER ističe da Marija prethodi
Crkvi, da je Crkva u Mariji, da je Marija u Crkvi i da je Marija Crkva. Marija je slika i uzor
Crkve. Ona je majka Krista i majka Crkve, ali ne na isti način. Isusova majka je rođenjem, a
majka kršćana posinjenjem. Crkva je uvijek gledala Mariju kroz Isusa, a Isusa kroz Mariju.

7. Ivanova mariologija?
Ivan nikada ne naziva Mariju imenom, a samo je dva puta oslovljava s „Majka
Isusova“. Vrlo često spominje samo „majka“ i „ženo“. Ivanova teologija naglašva objavu čije
djelovanje otkriva Božju slavu i moć. Marija je poput ogledala u kojem se zrcale
veličanstvena djela Božja. Ivan Mariju ne predstavlja povijesno i biografski. On je uokviruje u
Isusovo javno djelovanje. Spominje je u Kani Galilejskoj i pod križem. Kod njega Marija stoji
direktno pod križem (kod sinoptika podalje). Tu se naznačuje njeno opće i novo majčinstvo.
U toj sceni je primarna ekleziološka dimenzija. Marija je u vjeri slika Crkve, a Isus je znak na
koji Marija ukazuje.

4|Mariologija
8. Pneumatološki okvir mariologije?
Postoji opasnost da se zanemari pneumatološka dimenzija mariologije. MÜHLEN je
doduše naglašavao opasnost pneumatološkog predstavljanja na način da Marija zasjeni
Duha tako da bi sam Duh Sveti bio podložan Mariji. Duh je Mariju uresio darovima kakve
nije udijelio nikome drugome. Mnogobrojni oci govore o tom tajanstvenom odnostu poput
Ambrozija, Jeronima i Severusa Antiohijskog. Duh je Mariju oblikovao kao novo stvorenje,
on u njoj izvodi svetost, on je u njoj učinio plodnim njezino djevičanstvo, ona je mjesto gdje
je počinula Riječ. Duh je vrelo iz kojeg izvire punina njezine milosti.

9. Dogma o Marijinom djevičanstvu

U SZ je djevičanstvo značilo sramotu u smislu neplodnosti te nije propagirano kao
ideal. Izaijina pozitivna vizija „evo djevica će začeti i roditi sina“ ima prvotno značenje mlade
neudate žene (almah), a ne prave djevice (betulah). Starozavjetno shvaćanje djevičanstva
poprima svoje dublje značenje u kontekstu obećanja i Saveza. Eseni žive u djevičanstvu, a
Izrael poprima značenje djevice. Odnso ljubavi između Jahve i Izraela dokazuje posebni
Božji zahvati. Nositelji obećanja ne dolaze na svijet običnim putem, nego zahvatom Božje
svemoći. Mt i Lk ne donose povijesne izvještaje i djevičanstvo se prikazuje kao oznaka
majčinstva. Marija ostaje trajna neokaljana djevica prije (virginitas ante partum), za vrijeme
(virginitas in partu) i poslije poroda (virginitas post partum). To je percipirano na
Lateranskoj sinodi 649. god. Marija je začela bez ljudskog sjemena i rodila bez povrede
svoga djevičanstva koje ostaje netaknuto i poslije poroda. Epifanijev Ancoratus (374. god.)
označava Mariju kao „uvijek djevicu“ (semper virgo, aeipartenos) Aeipartenos potječe iz
Konstitucija i potvrđuje cjelovitost djevičanstva. Sinoda u Milanu 379. god. govori o trajnom
djevičanstvu, a to potvrđuju i Drugi sabor u Carigradu 553. god i Lateranska sinoda 649. god.

5|Mariologija