1.

Definicija psihologije, predmet proučavanja,

odnos sa drugim naukama?
Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um,
dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. Doslovno tako psihologija
znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Značenje pojma ostaje
nepromijenjeno sve do šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća, kada mu je
pridodano novo značenje u smislu "znanost o svijesti".

Moderna psihologija je prirodna i društvena znanost koja se bavi moždanim

procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Psihologija nastoji sustavnim
empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja pojedinca,
te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive. Među psihičke
procese ubrajamo razmišljanja, osjećaje (emocije), i motivacije.

Povijesno, psihologija je bila disciplina filozofije, iz koje se izdvojila 1879. godine

osnivanjem prvog psihologijskog laboratorija u Leipzigu od strane Wilhelm
WundtaJedan od utemeljitelja moderne psihologije bio je Zigmund Frojd, poznat
kao otac psihoanalize.

Discipline psihologije su:

 eksperimentalna psihologija - koja se bavi proučavanjem reakcija čovjeka na

namjerno inducirane podražaje, bilo fizičke, bilo socijalne.
 socijalna psihologija - koja proučava ljude i njihovo ponašanje u
međuzavisnosti s njihovom (ljudskom) okolinom, sve oblike međuljudskih
odnosa, te ponašanje grupe kao cjeline.
 klinička psihologija - koja proučava (i traži lijek) za patološke oblike
ponašanja
 ergonomija - koja proučava odnos čovjeka prema radu, te nastoji pronaći
načine što boljeg prilagođavanja rada čovjeku.
 životinjska psihologija koja postaje sve popularnija u svijetu, pa i kod nas.
2.Psihoanalitička teorija razvoja ličnosti. Freud?
Teorija i metoda dubinske psihologije koju je početkom 20. st. utemeljio Sigmund
Freud kako bi objasnio duševne procese kao i nastajanje i liječenje psiholoških
poremećaja. Predstavlja obuhvatan teorijski skup koji se između ostalog temelji
na sljedećim dvama postupcima:

1. Psihoanalitička teorija ličnost:

Psiha čovjeka prema Freudu podijeljena je u tri područja (instance): Id, Ego i
Superego. Id predstavlja iskonske biološke animalističke nagone čovjeka koji
nestaju poslije njihova zadovoljavanja. Superego predstavlja moralne i etičke
vrijednosti i norme društva. Takoreći predstavlja funkciju savjesti osobnosti.

Ego je posrednik između Ida i Superega. Ono je središnja instanca odlučivanja koja
pokušava uskladiti potrebe Ida s preduvjetima Superega.

2. Psihoanalitična razvojna psihologija: osnova razvoja psihoanalitične razvojne

psihologije jest razvoj libida (seksualnog nagona). Prema Freudovom konceptu
razdoblja života ovisno o dobnoj razini libido obilježava različite regije tijela
djeteta:

 oralna faza (prva godina života) - tijekom tog razdoblja usta su centar
tjelesnog uzbuđenja ili napetosti,
 analna faza (druga do treća godina života)- izražava fiksaciju na analnu fazu
i odnosi se prema svijetu putem želje za upravljanjem i moći,
 falusna faza (četvrta do šesta godina) - tijekom te faze postoji privlačnost
prema roditelju suprotnoga spola, a uzbuđenja i napetosti su usredotočene
na genitalije,
 latentna faza (sedma do deseta godina) - nastaje smanjenje seksualnih
nagona i interesa.,
  genitalna faza (od jedanaeste godine) - faza povezana s početkom
puberteta..

Kao moguće krize ili problemi unutar psihoseksualnog odgoja (fiksacije) mogu se
javiti Edipov kompleks, Elektrin kompleks ili zavist na penisu.

Teorija liječenja:

Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz
djetinjastva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su
primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu
potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali izazvati i
ponovno proživjeti, kako bi se u odraslij dobi mogli svladati.

Pacijent tijekom seanse treba ispripovijedati sve što mu padne na pamet

(slobodna asocijacija). Važni elementi psihoanalize su prenošenje i tumačenje
snova. Klasično psihoanalitičko liječenje traje nekoliko godina. Psihoanalitičke
škole koje i danas još postoje djelomično se znatno razlikuju jedna od druge. Tako
postoje oblici liječenja kao što je skraćena psihoanalitička terapija ili fokalna
terapija.

3. Mehanizmi odbrane?
Mehanizmi obrane su tehnike kojima se Ego služi za obranu od nagona (tj.
opasnih nagonskih pulzija) i nepodnošljive tenzije afekata. Osnovni cilj je
narcistička zaštita, izbjeći svaku vrstu nezadovoljstva, libido okrenuti ka Egu; i za
adaptaciju na vanjski svijet.

Kada ego koristi mehanizme obrane?

1. kad je potrebno držati emocije unutar tolerantnih granica tijekom iznenadnih

promjena u emocionalnom životu (npr. gubitak voljene osobe),
2. kad se ponovno uspostavlja fiziološka homeostaza odgađanjem ili
preusmjeravanjem naglo pojačanih bioloških poriva, kao u adolescenciji kad su
izraženije seksualna pozornost i agresivnost,

3. kad je potreban predah tijekom krupnih promjena u životu koje ne mogu

odmah biti integrirane, kao u pubertetu, poslije opsežnih operacija, u
napredovanju na poslu i

4. kad se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima s važnim osobama,

bilo živima ili umrlima.

Mehanizmi:

1. Potiskivanje je usmjereno prema id-sadržajima i željama., te impulsima i

afektima. Potiskivanje je karakteristično za histeriju, premda se često javlja i u
drugim psihoneurotskim i psihičkim poremećajima. Dakle, za potiskivanje je bitno
da se nepoželjni instinktivni zahtjevi odstrane i drže izvan dosega svjesnoga.

2. Pomak se odnosi na pomicanje ili premještanje osjećaja ili kateksa (investicija)

poriva od jednog objekta na drugi koji se razlikuje od izvornog u nekom obliku ili
kvaliteti. Kao obrana, pomak dopušta simboličnu reprezentaciju izvornih ideja ili
objekata s drugom idejom ili objektom koji je slabije investiran i koji izaziva manje
boli.

3. Reakcija formacije jedna je od bazičnih ego-obrana koja osnažuje jedinku da

očituje neprihvatljive impulse pretvarajući ih u sasvim suprotne oblike. Reakcija
formacije jest obrana koja je karakteristična za opsesivno-kompulzivnu
psihoneurozu, ali se susreće i u drugim psihoneurozama. U slučajevima kada se
ova obrana veoma mnogo rabi na ranom stupnju psihoseksualnog razvoja,
odnosno razvoja ega, ona se može odraziti kao sastavni dio karaktera.

4. Izolacija je obrambeni mehanizam posebno karakterističan za opsesivno-

kompulzivu psihoneurozu u kojoj su elementi što pripadaju jedan drugome
odvojeni i tako se posebno doživljavaju. Izolacija kao obrambeni mehanizam
pripisuje se procesu cijepanja i odvajanja ideje, koje se sjećamo od afekta koji joj
je pripadao i koji je potisnut.

5. Racionalizacija je nesvjestan proces gdje se osoba, u pokušaju da sakrije od

sebe i od drugih motive svojeg aktualnog instinktivno obično determiniranog
ponašanja, brani dajući najčešće vrlo uvjerljiva racionalna objašnjenja. U procesu
racionalizacije postiže se kompromis koji je rezultat interakcije između primarnog
i sekundarnog procesa mišljenja, pri čemu se popušta pred impulsima ili
obranama: opravdanje treba da bude prihvatljivo za cijelu ličnost.

6. Intelektualizacija je kao obrana u veoma bliskoj vezi s racionalizacijom, a

odnosi se na ekscesivnu upotrebu intelektualnih mogućnosti kako bi se izbjegli
afektivni doživljaji i očitovanja.

7. Obrambeni mehanizam poricanja obilno se javlja u normalnom i u patološkom

stanju ljudi. Razumljivo je da upotreba tog mehanizma može varirati i on je uvijek
u odnosu prema afektu koji je udružen s idejom ili događajem. Ovaj obrambeni
mehanizam ne može ni u kojem slučaju potjerati ideju ili afekt u nesvjesno. Prema
tome, ova obrana zadržava do razumljive mjere djelotvornost ego-funkcija koje su
u odnosu prema svjesnoj percepciji i u odnosu prema stvarnosti. Konzistentno
slabljenje ovih funkcija ekscesivnom upotrebom poricanja može biti precipitirajući
činilac u psihozi.

8. Negacijom opažaji ne dolaze u svijesno u svojem izvornom obliku, već u obliku

negativa, tako da se opažaji nalaze u svijesnome, ali okrenuti u svoju suprotnost.
Čim se neka nepoželjni opažaj ili misao približi svijesti ili uđe u nju odmah se
negira. Tako bolesnici koji su bolesni od najtežih bolesti ne poriču da su bolesni,
ali su uvjereni da se radi o nekoj drugoj, lakšoj bolesti.

9. Projekcija je obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio ega, kroz koji
se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju vanjskom
objektu i tada ulaze u svijest kao iskrivljena percepcija vanjskog svijeta. Ovaj
mehanizam karakterističan je za psihotična stanja, ali se projekcija često javlja i pri
normalnim stanjima te kod neuroza.
10. Koristeći se regresijom kao mehanizmom obrane ego se pokušava vratiti na
jednu raniju fazu funkcioniranja libidnog razvoja kada su gratifikacije bile
osigurane. Ego poduzima sve ove manevre u namjeri da se izbjegne napetost i
konflikt koji je izazvan na sadašnjem stupnju razvoja. Ovdje treba naglasiti da je
regresija mehanizam obrane koji se često javlja i kod normalnih osoba i u
normalnim stanjima i zato ovaj mehanizam, ako se javlja pod određenim uvjetima,
smatramo normalnom pojavom.

11. Koristeći se kontrafobičnim mehanizmom obrane ego pokušava udaljiti

fobičnu anksioznost ekscesivnim, a katkad prenagljenom i preuveličanom
aktivnošću, posebno u odnosu prema izvorima odakle dolazi strah ili briga za
nešto što je u okviru fobičnog doživljavanja.

12. Proces introjekcije, u kojem su kvalitete voljenog objekta internalizirane i

postaju dio vlastitog ega, igra bazičnu ulogu u ranom razvoju ega. Introjekcija služi
kao obrana kada se upotrebljava u odstranjivanju ili brisanju razlika između
subjekta i objekta. Kroz introjekciju je izbjegnuta bolna svijest o odvajanju ili o
prijetnji gubitka koju subjekt pretpostavlja.

13. Identifikacija koja igra veoma važnu, ključnu ulogu u ego-razvoju može
također biti iskorištena kao obrambeni mehanizam pod određenim okolnostima.
Identifikacija s voljenim objektom može poslužiti kao obrana protiv stvarne ili
prijeteće separacije od objekta ili potpunog gubitka objekta. Najšire prihvaćen
obrambeni mehanizam iz ovog kruga poznat je kao identifikacija s agresorom.

14. U uvjetima psihoanalitičkog liječenja "acting out" se pripisuje pražnjenju ili

gratifikaciji nekih oblika nesvjesnih konflikata kroz akciju, bez svjesne spoznaje o
izvorinim elementima samog konflikta i o njegovom porijeklu.

15. Uloga sublimacije izlazi široko izvan kruga funkcija koje imaju mehanizmi
obrane. Sublimacija je, uz ostalo, fundamentalan ishod borbi između različitih
psiholoških agencija čovjeka i ona igra važnu ulogu u zdravom psihološkom
funkcioniranju jedinke u društvu. U biti, sublimacija se pripisuje procesu u kojem
se energija investirana u spolni cilj okreće u drugom smjeru, koji je aseksualan i od
velike društvene vrijednosti.
4.Intelektualni razvoj po Piažeu?
Prema Piagetu, djeca ne mogu dostići maksimalno mogući stupanj kognitivnog
razvoja bez izlaganja poticajnim iskustvima. Piaget je tijekom svojih istraživanja
uočio da djeca određene dobi čine kvalitativno različite pogreške od djece drugih
dobnih skupina te da su aktivna u odnosu premasvojoj okolini. Taj samoaktivitet
djeteta koji je jedan od pokretača razvoja odražava njegov sociokonstruktivistički
pristup. Kognitivni razvoj, kako ga on razmatra, usmjeren je prema razumijevanju i
osmišljavanju vanjskog svijeta pa stoga djeca ne samo da imaju količinski manje
znanja od odraslih, već postoje značajne razlike u strukturiranosti znanja na
različitim dobnim skupinama.

Piaget je definirao inteligenciju kao „cjelovit sistem kognitivne adaptacije ljudske

vrste, koji se sastoji od znanja i kognitivnih funkcija integrirane u vidu
reprezentaciji znanja“. Time je formirao teoriju znanja poznatu kao
konstruktivizam. Inteligencija je za Piageta proces koji reprezentira bazično
značenje kojim se ljudska jedinka adaptira na okolinu. Budući da se konstrukcija
znanja događa tijekom interakcija sa socijalnom okolinom i aktivnim djelovanjem
djeteta njegov pristup predstavlja sociokonstruktivistički pogled na razvoj i znanje.

Razvoj govora također zauzima važno mjesto u Piagetovom radu. Piaget je

smatrao da jezik predstavlja refleksiju nivoa kognitivnog razvoja te da egocentrični
govor predstavlja vođenje komentara o svom ponašanju, a u sedmoj se godini
zamjenjuje socijalnim govorom.

Faze kognitivnog razvoja

Pri razmatranju faza kognitivnog razvoja u kontekstu teorije J. Piageta, potrebno

je naglasiti da svi pojedinci prolaze kroz sve faze, jednakim slijedom, no apsolutna
dob pojedinih faza nije kod svih jednaka. Slijed faza je pak univerzalan i
nepromjenjiv.

A).Senzomotorička faza U ovoj fazi koja traje od rođenja do kraja druge godine
života, dijete spoznaje svoju okolinu prvenstveno na osnovu motornih radnji (na
primjer, obilježja predmeta spoznaje motornom manipulacijom), ali i preko
senzornih organa (oko, uho, dodir…). Iz toga jasno proizlazi važnost optimalne
stimulacije u prvim mjesecima života. Za senzo-motornu inteligenciju na ovom
stupnju važne su aktivnosti kao što su refleksi, jednostavne navike, igre kao
imitacija, ali i početak vlastitih i novih oblika igara. U početku je dijete ovisno o
refleksima i urođenim shemama, a tek pred kraj razdoblja donekle uspjeva
oponašati i integrirati informacije. Glavni napredak u kognitivnom smislu povezan
je sa shvaćanjem stalnosti objekta što znači da je dijete u stanju predočavati
predmete i kada nisu u njegovom vidokrugu. Tipična eksperimentalna
manipulacija odnosi se na na tzv. „igre sakrivanja“. Naime, dijete u prvom dijelu
ove razvojne faze neće potražiti predmet (igračku) koja nije u njegovom vidnom
polju, dok će dijete pred kraje ove faze znati da igračka postoji iako ju je
eksperimentator „sakrio“. Stupanj senzomotoričke inteligencije može se podijeliti
na nekoliko podfaza.

Faza refleksa

koja traje do kraja prvog mjeseca života određena je jednostavnim, biološki

određenim refleksima te automatskim reakcijama na podražaje iz okoline.
Kognitivni razvoj u tom periodu odnosi se na postepeno usmjeravanje na sve veći
broj predmeta i događaja u djetetovoj neposrednoj okolini.

Razvoj senzomotoričkih shema

druga je podfaza koja traje od početka drugog do četvrtog mjeseca života. Tu je

fazu Piaget nazvao fazom primarnih cirkularnih reakcija, a to su ustvari kognitivne
strukture najranijeg djetinjstva poput usmjerenosti na vlastito tijelo.
Karakteristično za ovaj period je da se sheme usavršavaju, a s vremenom se
neovisne pojedinačne sheme povezuju.

Treća je podfaza sekundarnih cirkularnih reakcija , koja traje do kraja desetog

mjeseca života gdje je ponašanje djeteta usmjereno više prema van i dolazi do
odmaka od usmjerenosti na vlastito tijelo.
Koordinacija sekundarnih cirkularnih reakcija

naziv je četvrte podfaze (Oakley, 2004), a traje do kraja prve godine. Obilježena je
kombiniranjem shema usmjerenih rješavanju problema ili postizanje nekog cilja.
Primjer je pomicanje igračaka s puta kako bi došao do nekog željenog objekta.

Podfaza tercijarnih cirkularnih reakcija traje do 18. mjeseca, a značajna je zbog

sve većeg istraživačkog ponašanja djeteta koje je sada moguće zbog usavršenog
hoda i općenito kretnji, odnosno zahvaljujući motornom razvoju. Takvim
istraživanjima dijete spoznaje svijet oko sebe, na primjer stavljajući različite stvari
u usta, dijete uči da nemaju svi predmeti ugodan okus. Stupanj senzomotoričke

inteligencije završava šestom podfazom koja se naziva

internalna reprezentacija i traje do kraja druge godine života. U toj podfazi,

dijete spoznaje da se ljudi i predmeti mogu prezentirati na simboličkoj razini, što
je moguće opaziti u djetetovoj igri u kojoj koristi predmete na simboličkoj razini
(na primjer, šalicu kao brodić). Dijete u ovoj fazi nudi sve složenija rješenja
problemnih situacija, a jedno od najznačajnijih postignuća je stalnost objekta.

B) Faza predoperacijske misli

Ova faza kognitivnog razvoja javlja se ulaskom djeteta u treću godinu života, a taj
je početak obilježen brojnim promjenama u djetetovom funkcioniranju. Ključne
promjene u u djetetovom razvoju odnose se na usvajanje hodanja, savladavanje
govora, verbaliziranje vlastitih misli i aktivnosti, korištenje jezika i animizam
(pridavanje osjećaja neživim bićima). Osnovna značjka ovog razdoblja je
egocentrično mišljenje što ustvari znači da dijete gleda na svijet isključivo iz
vlastite perspektive. To je vrlo lako uočljivo i iz svakodnevnog života
trogodišnjaka, kao na primjer, kada preko telefona pokazuje nekome igračku koju
drži u ruci, ne razumijevajući da osoba s druge strane linije ne može istu vidjeti.
Dakle, dijete još ne shvaća da nemaju svi istu perspektivu kao i ono samo. Pored
egocentričnosti, djetetovo je mišljenje u ovoj razvojnoj fazi centrirano (usmjereno
samo na jedan aspekt podražajne situacije) i konkretno (značajno je više
usmjereno na predmete koji se nalaze u blizini ili su povezani s trenutnom
situacijom). Činjenicu da trogodišnjak ili četvreogodišnjak ne zna odgovoriti na
pitanje Ima li tvoj brat brata? možemo objasniti ireverzibilnošću mišljenja u
predoperacijskoj fazi razvoja, a to znači da dijete još ne može povezivati uzajamno
ovisne predodžbe. Tipični eksperimenti koje je Piaget provodio na djeci ovog
uzrasta, a kojim je istraživao egocentričnost mišljenja zove se Test tri planine (The
Three Mountains Test). Sastojao se od trodimenzionalne makete planina različite
visine i boje, a od djeteta se tražilo da odabere crtže koji predtsvalja način na koji
ono vidi te planine. Zatim se od djeteta tražilo da odabere crtež na kojem je
predtsvaljeno kako neka druga osoba s neke druge pozicije vidi te planine, no
djeca u ovoj fazi razvoja najčešće uvijek biraju crtež koji prikazuje planine na način
kako ih dijete vidi (Oakley, 2004).

c) .Faza konkretnih operacija (7 do 11 godina)

Naziv ove faze određen je činjenicom da je stupanj karakteriziran razvojem

strategija i pravila za objašnjavanje i istraživanje svijeta oko sebe, a konkretne
stoga što je dijete u mogućnosti primijeniti te strategije na stvari koje su tu i sada.

Kod djeteta se pojavljuje mogućnost logičkog razmišljanja i mogućnost

konzervacije na poznatim i konkretnim sadržajima (stvaranje pojmova, uviđanje
odnosa i rješavanje problema). Pojam konzervacije se odnosi na spoznaju o tome
da se kvantitativna svojstva nekog predmeta ili skupa predmeta ne mijenjaju
ukoliko se ništa predmetu ne oduzme ili doda, bez obzira na promjenu vanjskog
izgleda. Eksperimenti s konzervacijom su ključni dio Piagetove teorije. Kako bi
dijete moglo konzervirati, mora razumjeti koncepte kompenzacije (npr. širina
jedne čaše se kompenzira visinom druge čaše) i reverzibilnosti (ako raširite niz
bombona, jednako tako ih možete slkupinti pa ih je jednak broj). Dijete s
vremenom u ovoj fazi nauči konzervirati na brojevima, volumenu, dužini,
težini...... U ovoj fazi, dijete razvija sposobnost serijacije, odnosno nizanja
predmeta prema nekom svojstvu. Također, dijete usvaja i načelo tranzitivnosti
koje se odnosi na sposobnost zaključivanja o odnosu između dva predmeta na
osnovi znanja o njihovom odnosu prema trećem predmetu (ako je Maja veća od
Ivane, a Ivana veća od Mateje, da li je Mateja veća od Maje?). Faza konkretnih
operacija obilježena je i klasifikacijom kao sposobnošću uočavanja nadređenog
načela koje omogućava logičko razvrstavanje predmeta u skupini (zadaci
grupiranja likova prema određenom kriteriju i sl.)

D)Faza formalnih operacija (od 12 do 16 godina)

Ono što obilježava ovu fazu je mogućnost djeteta da se odvaja od aktualnih i

vidljivih problema te da može rješavati i hipotetičke probleme, pa su stoga glavna
postignuća ove faze hipotetsko deduktivno zaključivanje i sustavno rješavanje
problema. To je moguće zbog razvoja apstraktnog mišljenja. Kognitivni razvoj u
ovoj fazi predstavlja osnovu i za psihosocijalni razvoj u kontekstu teorije Erika
Eriklsona, budući da se mlada osoba zahvaljujući apstraktnom mišljenju i
hipotetskom deduktivnom zaključivanju može baviti mogućnostima, a ne samo
aktualnim i konkretnim. To mladima omogućava da postavljaju pitanja o tome što
mogu postati, kakvi mogu biti i čime se baviti, a upravo to je osnova za krizu
identiteta, odnosno forimranje identiteta kao optimalnog rješenja adolescentske
krize, odnosno glavnog razvojnog zadatka u adolescenciji (vidi Erikson –teorija
psihosocijalnog razvoja).

Implikacije Piagetove teorije za obrazovanje

Piaget je u obrazovanje uveo poučavanje usmjereno na učenika, pri čemu se uloga

učitelja i uloga učenika značajno promijenila. Učitelj je iz uloge prenositelja
znanja, postao moderator i kreator uvjeta za stjecanje znanja, a uloga učenika se
promijenila iz uloge pasivnog primatelja znaja (asocijativizam, biheviorizam) u
ulogu aktivnog kreatora vlastitih spoznaja i znanja. Načelo spremnosti proizlazi iz
Piagetove ideje o asimilaciji, a znači da se obrazovna iskustva djetetu ne događaju
već se moraju asimilirati u postojeće spoznajne strukture. Naime, poučavanje koje
je daleko od djetetove spoznajne razine neće imati pozitivan ishod. Načelo
motiviranosti za kognitivnu aktivnost odnosi se ne činjenicu da obrazovni kontekst
koji je prenapredan ili prejednostavan neće učeniku biti zanimljiv, već je potrebno
da sadržaj bude neznatno iznad djetetove trenutne razine. S obzirom na
Piagetovo poimanje inteligencije kao procesa i aktivnog djelovanja, jasno je da
prednost u nastavnom radu treba dati aktivnim obrazovnim metodama u kojima
učenici imaju priliku aktivno djelovati kako bi konstruirali vlastito znanje. U
suvremenom odgojno-obrazovnom sustavu, od učenika se očekuje aktivno
sudjelovanje u procesu učenja pri čemu njegova uspješnost ovisi o
metakognitivnim i motivacijskim činiteljima koji se stječu socijalizacijom. Nadalje,
Piaget je smatrao vršnjačke interakcije jednim od izvora spoznajnog razvoja. Iz
toga jasno proizlazi važnost grupnog rada i suradničkog učenja koje daje
mogućnost djeci za razmatranje perspektive drugih.

5. Moralni razvoj po Piažeu i Kolbergu. Svojstva.

Kohlbergova teorija moralnog razvoja prilagodba je psihološke teorije
koju je izvorno osmislio Jean Piaget. Lawrence Kohlberg počeo je rad na
svojoj teoriji još kao student sveučilišta u Chicagu, i s godinama je razvio
svoju teoriju.

Šest Kohlbergovih stupnjeva možemo grupirati u tri stadija/faze

 Predkonvencionalni ili predmoralni stadij

 Konvencionalni ili dogovorni stadij
 Postkonvencionalni ili autonomni stadij

Predkonvencionalni ili predmoralni stadij

U oba stadija predkonvencionalne faze (od rođenja do 9-te godine

djeteta) naglasak je uglavnom na fizičkim posledicama naše aktivnosti,
bez obzira na to, što je ispravno a što nije (u moralnom smislu).

Na predkonvencionalnom ili predmoralnom nivou su uglavnom deca od

rođenja do 9-te godine života. Pošto deca nemaju lični etički kod,
oblikuju ga po standardima odraslih, autoriteta koji je izvan njih.
Naglasak je na fizičkim posledicama aktivnosti, bez obzira na to, šta je
ispravno a šta nije u moralnom smislu. Prva faza na ovom nivou je
poslušnost i kazna, u kojoj se dete ponaša dobro, u skladu sa
prihvaćenim standardima, koje su utvrdili autoriteti kako bi izbeglo da
bude kažnjeno. Drugu fazu karakteriše takođe egocentrično, ali
relativnije mišljenje. Deca priznaju da različiti pojedinci imaju različite
stavove, a ispravno postaje ono što služi za zadovoljavanje sopstvenih
potreba, ponekad i tuđih, bez uzimanja u obzir društvenih merila.

Konvencionalni ili dogovorni stadij

U konvencionalnom stadiju (9-15 godina) ponašanje je pod velikim

pritiskom društvenih dogovora, pravila i zakona. Konvencionalnom ili
konformističkom nivou pripada većina odraslih i dece, obično od 9 do
15 godina. Kako je ponašanje pod velikim pritiskom društvenih
dogovora, pravila i zakona, osoba se konformira društvenom redu i
pravilima, jer smatra da je samo po sebi vredno opravdati očekivanja i
pravila svoje porodice, grupe, nacije. Treća faza ovog nivoa, pod
nazivom "dobra devojčica/dečak" podrazumeva ponašanja u kojem
osoba pokušava da traži odobrenje od drugih, ispuni očekivanja, da se
dopada i pomaže drugima. U četvrtoj fazi osoba postaje svesna širih
pravila društva, poštovanja zakona, autoriteta, reda i mira, da bi ih se
pridržavala i izbegla krivicu.

Postkonvencionalni ili autonomni stadij

U postkonvencionalnom ili autonomnom nivou osoba stvara

autonomne moralne principe na osnovu individualnih prava i pravde.
Samo 10 do 15% ljudi je u stanju da dođe do vrste apstraktnog
razmišljanja, koje je neophodno za fazu 5 ili 6. U središtu faze 5 je
postizanje društvenog ugovora, dobrobiti za sve ljude kako bi osnovna
prava bila zaštićena i zato treba da postoje demokratske procedure za
izmenu nepravednih zakona i poboljšanje društva. Faza 6 nastaje iz
potrebe da se razreši konflikt između vrednosti ljudskih prava i
demokratskih procedura i podrazumeva odlučivanje po savesti i
samostalno izabranim etičkim principima, koji imaju logičku
opravdanost i opštost. Ali, nekada demokratske procedure mogu da
vode ugružavanju ljudskih prava, kao kada na primer većina glasa za
zakone koji su nepravedni prema manjini.

6.Eriksonova teorija razvoja ličnosti.Faze?

Razvoj ličnosti i formiranje identiteta odvija se kroz osam faza. Svaka
faza ima svoje specifične razvojne zadatke i svaka predstavlja
potencijalno kriznu situaciju.

Faza sticanja osnovnog poverenja – traje tokom prve godine života.

Osnovni zadatak je izgrađivanje osnovnog poverenja koje je temelj
kasnijeg samoprihvatanja, ljubavi prema drugima i temelj nade.
Poverenje se formira pod uticajem toplog prihvatajućeg odnosa s
majkom. Međutim, ako taj odnos nije zadovoljavajuć, umesto osnovnog
poverenja izgrađuje se osnovno nepoverenje koje obeležava dalji put ka
idnetitetu.

Faza sticanja autonomije – traje tokom druge godine. Detetov motorni

razvoj (sve veći radijus kretanja, razvoj govora, iskustvo s roditeljima
oko navikavanja na čistoću) i druge okolnosti u ovom periodu
omogućavaju detetu da sebe doživi kao samostalno, autonomno biće.
Zadatak ove faze je sticanje samopouzadanja, osećanja moći i ponosa.
Ali, odrasli svojim oštrim zahtevima često dovode do toga da umesto da
sebe doživi kao moćno, dete počinje sebe da doživljava kao prljavo,
loše, neposlušno.

Faza sticanja inicijative – dešava se u toku predškolskog uzrasta. Ovde

dete postaje sposobno da kroz igru i maštu menja realnost. Zadatak je
izgrađivanje inicijative koja će kasnije biti osnova za težnju ka
postignuću. Umesto inicijative može se tvoriti stid, otpor i agresija
prema svemu što je novo i neistraženo, a osećanje krivice može da prati
svaki pokušaj traganja za rešenjima koja se ne uklapaju u uobičajene,
poznate okvire.

Faza usvajanja odgovornosti – odnosi se na školsko dete. Niti u jedno

drugo vreme dete nije spremnije da uči brzo i zainteresovano, da
odraste u smislu deljenja dužnosti, discipline, rada. Pojavljuje se učitelj s
kojim dete mora da se identifikuje da bi uspešno preživelo ovu razvojnu
fazu. Uporedo se menja odnos i prema roditeljima i prema sebi.
Nevešti i nezainteresovani učitelji, nevešti i suviše protektivni roditelji
neće razvijati detetovu samostalnost i učiti ga da se sopstvenim trudom
može doći do rezultata. Preterana zaštita i poređenje sa rezultatima
druge dece mogu dovesti do nesamostalnosti ili osećanja nemoći i
inferiornosti. Posledica ovoga je neusvajanje odogvornosti, ali i
razvijanja osećanja manje vrednosti.

Adolescencija – predstavlja najburniji period u životnom ciklusu jer se u

njemu prelamaju svi problemi i sva loša rešenja iz ranijih razvojnih faza.
Sada se mladi suočavaju s izmenjenim telesnim izgledom, sa snažnim
seksualnim potrebama i s izmenjenim stavom okoline. Postepeno
uključivanje vremenske dimenzije budućnosti u shvatanje vremena
omogućava adolescentu da stvara svoj životni projekat. Razvoj
apstraktnog mišljenja pomaže mu da i etičke kategorije razume same
po sebi. Sukobi sa ranijim identifikacionim uzorima (roditeljima) postaju
sve neminovniji. Ove promene imaju za cilj sintetizovanje svega što se
dogodilo u ranijim razvojnim fazama i izgrađivanje pouzdanog i
stabilnog osećanja identiteta. Umesto identiteta koji omogućava
adolescentu da sebe doživi kao jedinstveno i neponovljivo biće i donese
odluke za dalji život, mogu nastati konfuzija identita, izolovanost,
strepnja, neodlučnost i sumnja u pogledu sopstvene budućnosti.

Faza intimnosti – odigrava se po završetku ili pred kraj faze

adolescencije. Zadatak je uspostavljanje bliskosti i intimnosti s drugim
osobama. Neuspeh vodi usamljivanju, strahu od intimnosti. Umesto
intimnosti razvija se pseudointimnost. Telesni kontakti često tada služe
kao zamena za osećanje potpunog pripadanja, a zarobljavanje druge
osobe i sputavanje njene slobode kao danak nemogućnosti da se
partner prihvati bez straha za sopstveni identitet – seksualni život
postaje potraga za samim sobom.

Faza stvaranja – u ovoj fazi, osoba je spremna da formira sopstvenu

porodicu i da podiže potomke. Neuspeh u ovoj fazi vodi usamljenosti i
osećanju duboke uskraćenosti i nezadovoljstva.

Faza integracije – odnosi se na sintezu svih dotadašnjih životnih

iskustava. Ona predstavlja prihvatanje čovekovog jedinog životnog
ciklusa – prihvatanje činjenice da je svako odgovoran za sopstveni život.
Ovu fazu možemo nazvati i fazom mudrosti. Međutim, umesto
pomirenja sa sobom i svojim izborima, osoba nastavlja život sa
osećanjem da je mogla više, da su je nesrećne spoljašnje okolnosti
omele, da je život trebalo drugačije da proživi – javljaju se naknadni
pokušaju ostvarivanja integriteta (okrenutost sebi, traganje za smislom
života, psihosomatske smetnje, hronično nezadovoljstvo sobom i
drugima, priklanjanje isnstitucijama i njenim pravilima, kompulzivan
rad, mrzovolja prema svemu što je novo, raste i razvija se). Loša rešenja
mogu se videti i u depresivnim krizama.

7.Inteligencija, teorija i vrste inteligencije?

Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz
iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih
pojmova i korištenja prethodnih znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne
pomaže stereotipno nagonsko ponašanje. Još se definira kao sposobnost brzog i
učinkovitog snalaženja u novim i nepoznatim situacijama, a postoji i apstraktna
definicija da je "inteligencija ono što se mjeri testovima inteligencije".

Po nekim definicijama inteligencija je determinirana brzinom učenja i/ili završnom

razinom složenosti naučenog, osobito kod inteligencije životinja. Učenje
omogućuje razvoj inteligencije, a inteligencija olakšava učenje. Riječ je o
dinamičkom procesu međusobnog pojačavanja ili slabljenja, a ne uzročno
posljedičnom odnosu.

Nativisti pripisuju inteligenciju jedino naslijeđu (Spearman, Bart). Empiristi kažu

da se inteligencija formira isključivo zbog okolinskih utjecaja.

 Neokolinski utjecaji na inteligenciju:

 naslijeđeno (predvidljiv doprinos roditelja)

 urođeno (definirano mutacijama i segregacijama u genima)

 konstitucijonalno (varijabilnost u tjelesnoj građi i funkcioniranju)

  kongenitalno (razvoj u maternici)

VRSTE INTELIGENCIJE

1.Lingvistička (jezička, verbalna) inteligencija – Lingvistička inteligencija

podrazumijeva naglašeni interes prema riječima i načinu na koji se riječi koriste u
čitanju, pisanju i govoru. Ona također uključuje uživanje u igrama s riječima,
stranim jezicima, pričanju priča, kreativnom pisanju ili čitanju. Osobe kod kojih je
razvijenija lingvistička inteligencija vole čitati knjige, stripove, novine, pišu pjesme
i priče, uglavnom nemaju problema sa javnim nastupanjem i govorenjem, dobri su
komunikatori i sl.

2.Glazbena inteligencija – Osobe koje imaju razvijenu glazbenu inteligenciju, osim

što vole i uživaju u glazbi, bolje razumiju ritam, melodiju i zvučne motive, lako
pamte melodije, osjećaju razliku između raznovrsnih instrumenata koji sviraju u
isto vrijeme imaju razvijeniju ovu vrstu inteligencije. Također uživaju u
aktivnostima kao što su pjevanje, sviranje nekog instrumenta, slušanje muzike i
rado odlaze na koncerte.

3.Logičko- matematička inteligencija – Ova inteligencija podrazumijeva lako

poznavanje i primjenu brojeva i matematičkih pojmova, pronalaženje obrazaca i
lakoću u uočavanju odnosa, uzroka i posljedica u nauci. Ova vrsta inteligencije
dolazi do izražaja u : rješavanju problema i zagonetki, rješavanju matematičkih
zadataka napamet, korištenju računala i učenju kompjuterskih programa i jezika,
predstavljanju činjenica pomoću mapa, kao i u pronalaženju rješenja u
detektivskim pričama. Ono što povezuje sve ove različite aktivnosti, a što je ključni
element ove inteligencije, jeste logika koja se koristi kao sredstvo u rješavanju
problema.

4.Prostorna ili spacijalna inteligencija – Ono što je svojstveno za ovu inteligenciju

je da se u ovom slučaju radi o učenju i razmišljanju u slikama. Osobe koje imaju
naglašenu ovu vrstu inteligencije bolje pamte lica nego imena, vole crtanjem ili
skiciranjem izražavati svoje ideje, uživaju dok sastavljaju i rastavljaju stvari,
primjećuju stil odijevanja, automobile ili druge stvari iz života, češće crtaju ili
nešto črčkaju, uočavaju oblike u svijetu oko sebe, uživaju dok gledaju filmove.
Neki ljudi tu inteligenciju iskazuju kroz aktivnosti kao što su likovna umjetnost,
fotografija, film ili dizajn, dok je drugi izražavaju kroz arhitekturu, modelarstvo,
građevinarstvo ili pronalazaštvo.

8.Ličnost, temperament, karakter, motivacija?

 Temperament je sklonost ka određenom načinu reagovanja i određenim
raspoloženjima.

 Ličnost jedan je od temeljnih pojmova psihologije koji se odnosi na

neponovljiv, relativno čvrsto integriran, stabilan i kompleksan psihički sklop
osobina, koji određuje karakteristično i dosljedno ponašanje individue. U te
karakteristike spadaju intelektualne sposobnosti, sustav vrijednosti, motivi,
emocije, ciljevi i namjere, način ponašanja.

 Pojam karaktera se pojavljuje u okviru mnogih teorija ličnosti, bilo kao

osnovni ili prateći pojam u objašnjenju individualnog reagovanja pojedinca.
Podrazumeva se da je karakter spoj različitih osobina nekog pojedinca koji
daje celovitu sliku te osobe, ali ono oko čega se različiti teoretičari ne slažu
jeste koje vrste osobina se smatraju karakternim osobinama. Karakter se
često izjednačava sa ličnošću u celini, pa se sa tim terminom koristi
naizmenično, ali može da predstavlja i uži pojam, pa kao takav najčešće
označava osobeni sklop pretežno socijalnih aspekata u strukturi ličnosti,
motivacionih, moralnih ili konativnih.

 Motivacija je utjecaj koji izaziva, usmjerava i održava željeno ponašanje

ljudi. jedna od najčešće spominjanih teorija motivacije je upravo teorija
hijerarhija potreba Abrahama Maslowa (engl.). On je zaključio da kada se
jedna skupina potreba zadovolji ona prestaje biti motivator. Također
smatra da su potrebe niže razine uvjet za potrebe više razine, tj. da svatko
slijedi hijerarhiju potreba. Osnovne ljudske potrebe prema važnosti
(fiziološke potrebe,hrana, voda, stan, toplota,poreba za sigurnosti, fizička
sigurnost i sigurnost od gubitka posla i imovine,potrebe za povezivanjem, za
samopoštovanjem..)