HANDOUT - DIREKTIVA O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI 05/29 EZ

( Amar Arnaut, Medina Jašarević, Enisa Karasalihović, Azra Karić )

Direktiva 05/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) usvojena je zajedničkim

djelovanjem Evropskog parlamenta i Savjeta sredinom 2005. godine.
Nepoštenim poslovanjem se podrazumjeva svako činjenje ili nečinjenje trgovca, način
njegovog poslovanja ili predstavljanja ili komunikaciju, uključujući oglašavanje koje je
neposredno povezano sa promocijom, prodajom ili isporukom proizvoda potrošačima.
STRUKTURA - Strukturu direktive možemo predstaviti na sljedeći način: Prvi dio direktive
čini Generalna klauzula o nepoštenoj poslovnoj praksi kojoj je svrha da otkloni smetnje u
prometu roba i usluga na unutrašnjem tržištu. Drugi dio direktive čine odredbe kojima se
zabranjuju dvije osnovne kategorije nepoštenog djelovanja, a to su: zavaravajuća i agresivna
prodaja. Treći dio čine njena dva priloga ili aneksa. Prvi sadrži tzv. crnu listu, odnosno popis
komercijalne prakse koja je nedopuštena - Aneks I. U drugom prilogu je dat popis propisa koji
sadrže pravila oglašavanja i tržišnog komuniciranju sa potrošačima - Aneks II.
CILJ - U skladu sa članom 1. poglavlja 1. ove direktive, možemo reći da je njen cilj
prvenstveno da zaštiti ekonomske interese potrošača, ali i usmjerenje ka borbi od nepoštene
poslovne prakse u marketingu, prodaji (trgovini) ili poslije prodajni aktivnosti trgovca tokom
potrošačkih transakcija.
PIRAMIDALNI MEHANIZAM ISPITIVANJA NEPOŠTENE POSLOVNE PRAKSE
Kada ispitujemo da li određeni vid poslovanja možemo podvesti pod nepoštenu poslovnu
praksu, pristupamo trostepenom (piramidalnom) mehanizmu ispitivanja zaštite potrošača. U
sudskoj praksi je utvrđeno da ovaj piramidalni mehanizam ispitavanja ima imperativni
karakter, te su nadležni organi obavezni da prate redosljed ispitivanja. Nadležni organi prilikom
utvrđivanja da li određeno poslovanje potpada pod nepošteno, uvijek polaze od crne liste,
odnosno da li određeni vid poslovanja koje ispitujemo možemo podvesti pod tridesetjedan
primjer koji su navedeni u Ankesu 1 Direktive. Dalje ukoliko se ispitivano poslovanje ne može
podvesti pod trideset jedan primjer, onda su nadležni organi dužni da ispituju da li je ono
obuhvaćeno jednom od dvije kategorije nepoštenog poslovanja, a to su: zavaravajuća i
agresivna nepoštena poslovna praksa. I posljednje kada dođemo u situaciju da ne možemo
podvesti poslovanje ni pod crnu listu a ni pod agresivno ili zavaravajuće poslovanje, onda se
ono stavlja pod ''generalnu klauzulu'' nepoštene poslovne prakse.

1
CRNA LISTA - Prvi korak utvrđivanja nepoštenosti u poslovanju jeste da nadležni organ
ustanovi da li određena radnja spada pod ''31 primjer'' navedenih u Aneksu I koji predstavlja
univerzalnu crnu listu. Crna lista pomaže državama posebno onim koje je upotrebljavaju, te
ona time garantuje pošteno tržišno natjecanje, zatim štiti potrošača od nepoštene poslovne
prakse subjekata na taj način što nudi upoznavanje sa listom primjera, a samim tim daje mu
mogućnost i prepoznavanje primjera takve prakse, a sve ovo doprinosi što većoj pravnoj
sigurnosti. Aneksom I Direktive propisana je crna lista zavaravajuće poslovne prakse koja
obuhvata dvadeset i tri radnje, zatim crna lista za agresivnu poslovnu praksu koju čine oko 8
taksativno pobrojanih radnji.
ZAVARAVAJUĆA POSLOVNA PRAKSA – Do prevarnog poslovanja može da dođe
prevarnim činjenjem ili prevarnim nečinjenjem. Prema čl. 6 stav 1 i čl. 7 stav 1 Direktive,
trgovačka praksa će se smatrati kao prevarna (dovođenje potrošača u zabludu), ako sadrži
netačne informacije, pa je zato lažna ili na bilo koji način, uključujući pretjeranu prezentaciju
obmanjuje potrošača ili postoji mogućnost da obmane prosječnog potrošača, čak i u slučaju
kada su informacije činjenično korektne u odnosu na jedan ili više elemenata, ili u oba slučaja
prouzrokuje ili postoji vjerovatnoća da će proizvesti posljedicu da potrošač zaključi poslovnu
transakciju koju inače ne bi zaključio (prevarno činjenje ), ali također će se smatrati prevarnom
ukoliko se izostave sve potrebne informacije, ili kada trgovac namjerno sakrije ili kaže nejasne,
dvosmislene informacije i na osnovu kojih potrošač donese odluku, koju ne bi donio (prevarno
nečinjenje). Generalno govoreći, nedopuštenom poslovnom praksom u smislu Direktive smatra
se poslovna praksa koja uključuje: davanje opšte prevarnih informacija, stvaranje zabune u
odnosu na proizvode konkurenata, nepoštivanje obaveza iz kodeksa ponašanja.
Prevarna reklama - Prevarna reklama ima za cilj da privuče što veći broj klijenata da kupe
njihov proizvod.
Informisanje o cijeni - Zabranjeno je informisanje potrošača koje je prevarno ili zbunjujuće
(misleading), a koje se odnosi na cijenu, način njenog formiranja, kao i na tzv. specijalnu cijenu
ili posebnu ponudu (a specific price advantage). Kako pokazuje praksa nadležnih organa u
mnogim državama, najčešći vid prevarnog djelovanja posredstvom informacije o cijeni jeste
reklamiranje ili oglašavanje neprimjereno visoke cijene koju navodno imaju ili će imati
konkurenti, a suprotno tome je ponuđena cijena znatno niža-tzv. nuđenje nestvarne
maloprodajne cijene.
Zbunjujuće informisanje - Direktiva izričito zabranjuje i komercijalnu praksu, uključujući
uporednu reklamu, kojom se stvara zabuna u odnosu na proizvod, žig, firmu, ili neki drugi znak
razlikovanja konkurenta. Naravno, pod uslovom da upravo to za posljedicu ima poremećaj

2
ekonomskog ponašanja prosječnog potrošača, odnosno zahvaljujući tome prosječan potrošač
donese ili može donijeti odluku o kupovini određenog proizvoda ili korišćenju određene
usluge, a koju, da ima korektnu informaciju ne bi donio.
AGRESIVNA POSLOVNA PRAKSA - Da bi se određena radnja mogla podvesti kao
agresivno poslovno ponašanje, potrebno je u svakom slučaju utvrditi ključne pretpostavke koje
podrazumijevaju:
Uznemiravanje; ili
Nedopušten uticaj; ili
Prinudu.
GENERALNA KLAUZULA – Ukoliko određena radnja ne potpada pod prethodna dva
osnova nepoštene poslovne prakse, onda ispitujemo da li ta radnja obuhvaćena generalnom
klauzulom. Poslovna praksa koja se smatra nepoštenom mora da ispuni kumulativno dva
uvjeta: prvi uvjet podrazumjeva da je praksa suprotna pravilima profesionalne pažnje ili,
prilikom poslovanja sa potrošačima profesionalni partner nepostupa sa stepenom pažnje, koji
se zahtjeva u poslovima kojim se bavi, odnosno u oblasti u kojoj djeluje. Drugi uvjet
podrazumjeva, da takva praksa negativno utiče na ekonomsko ponašanje potrošača, i dovodi
ga u zabludu prilikom donošenja odluke o kupovine određenog proizvoda. U skladu sa
direktivom izričito je zabranjeno svako nepošteno poslovanje, bilo da je riječ o zavaravajućem
ili agresivnom postupanju.
IMPLEMENTACIJA DIREKTIVE U NAŠE PRAVO - U ZZP opširno su regulisana dva
osnovna prava potrošača, pravo na informaciju i pravo na raskid ugovora bez ikakvog
obrazloženja. Pri tome je informisanje potrošača o njegovim pravima, prije svih od strane
trgovca u predugovornoj fazi, osnovna pretpostavka da potrošač dobije priliku da svoja prava
koristi. Direktive EU implementirane su u ZZP sa mnogo grešaka u prevodu, uz nedostatak
sistematičnosti i razumijevanja svrhe propisa od strane zakonodavca BiH, zbog toga je,
potrebna nužne provedbe reforme ZZP. Pošto Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nije
implementirana u zakonodavstvo BiH, neophodno bi bilo u reviziji ZZP-a BiH ugraditi
tzv.veliku generalnu klauzulu, na način da nepoštena poslovna praksa, odnosno svaka
nepoštena radnja, propuštanje, način ponašanja ili predstavljanja, poslovna komunikacija,
uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište, koju je poduzeo trgovac, a izravno je
povezana s reklamom, prodajom ili isporukom proizvoda potrošaču, bude ex lege zabranjena.
ODREDBE ZOO KOJE SE MOGU TUMAČITI U SKALDU SA DIREKTIVOM - Iako
Direktiva nije implementirana u naše pravo, prema ZOO-u mogle bi se uočit neke odredbe koje
mogu da ispune svrhu direktive ( Član 61, 63 , 133, 141 ZOO), a to je zaštita potrošača kao

3
strane koja je u informacionom deficitu. Za nastanak jednog punovažnog ugovora neophodno
je da su izjave date slobodno, bez prinude, da nisu date u zabludi ili usled prevare. Zabluda,
prevara i prijetnja predstavljaju razloge za rušljivost ugovora i označavaju se zajedničkim
nazivom mane volje (član 61 ZOO).
ODREDBE ZZP KOJE SE MOGU TUMAČITI U SKLADU SA DIREKTIVOM - U
skladu sa članom 7 ZZP BiH, mogli bismo reći da je ZZP zaštitio potrošača tako što je ukazao
na obavezu trgovca da prema potrošaču postupa u skladu sa ''dobrim poslovnim običajima.''
Također je ZZP pružio i zaštitu od bilo kakve diskriminacije potrošača, što znači da svi
potrošači imaju jednaka prava prilikom kupovine određenog proizvoda (osim npr. kada je riječ
o trudnicamam, penzionerima njima se mogu dati neke prednosti ali zakon izričito propisuje
da se takve skupine trebaju označiti). S druge strane trgovac je dužan da prema članu 8 ZZP da
prodaju određenog proizvoda objavi na unaprijed naznačenom mjestu, sa naznačenom cijenom
i sa istaknutim rokom upotrebom.
Nadalje u članu 10 ZZP, regulisana je situacija ukoliko bi proizvod imao materijalne
nedostatke, te da ne bi došlo do nesporazuma sa potrošačem, proizvođač je dužan da ga na to
upozori, ili bar odvoji proizvod od ostalih proizvoda, da stavi naznaku da sadrži nedostatak,
smanji mu cijenu ili slično. Ukoliko proizvodu ističe rok trajanja, a i dalje je u prodaji, dužan
je da naznači skori istek roka kao razlog smanjenja cijena ili slično.
Nepoštenom poslovnom praksom prema ZPP može se podrazumijevati nedopušteno
oglašavanje, koje predstavlja neprimjereno, prevarno i dvosmisleno. (Glava VII ZZP
Oglašavanje proizvoda i usluga). Prema članu 29 stav 5 i 6 ZZP neprimjereno oglašavanje
podrazumjeva ono koje imaju uvredljiv sadržaj, ili sadrži elemente koje uzrokuje bilo koju
vrstu štete. Članom 29 stav 7 ZZP, prevarnim oglašavanjem podrazumijevamo oglasne poruke
putem kojih se potrošač moze varati ili prevariti, odnosno čl. 29 st. 8 propisuje da se također
može iskoristiti neznanje, neiskustvo potrošača te mu odvući pažnju od važnih karakeristika
ponuda, te se može utjecati na njegovo privredno ponašanje ili se može štetiti drugim
učesnicima u tržišnoj utakmici.
ZAŠTITA POTROŠAČA - je novija oblast u našem pravnom sistemu, jer je naše
zakonodavstvo dosta kasno počelo posvećivati pažnju ovoj problematici. Potrošači u Bosni i
Hercegovini su slabo zaštičeni, zbog toga što još uvijek nije implementirana Direktiva o
nepoštenoj poslovnoj praksi. Ukoliko dođe do povrede prava potrošača, potrošač može svoja
prava zaštiti putem sudske i vansudske zaštite. Prema zakonskoj regulativi subjekti odgovorni
za zaštitu potrošača na nivou BiH su: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u
BiH, Omdusman za zaštitu potrošača u BiH, Vijeće za zaštitu potrošača u BiH, Konkurencijsko

4
vijeće BiH, Nadležni organi enititeta i Brčko Distrikta BiH, Kancelarija za konkurenciju i
zaštitu potrošača u FBiH i RS-a, BiH, Udruženja potrošača, Obrazovne institucije i mediji,
Inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom. Najvažniju ulogu imaju udruženja za zaštitu
potrošača, čiji je osnovni cilj zaštita kako pojedinačnih tako i kolektivnih prava potrošača.
Udruženja za zaštitu potrošača moraju djelovati nezavisno od trgovaca i ne smiju sticati
finansijska sredstva od trgovaca. Udruženja potrošača predstavljaju veoma bitan subjekt u
sistemu zaštite potrošača jer imaju uloge posrednika između trgovaca, potrošača i nadležnih
organa kojima je zakonom propisana obaveza zaštite pojedinačnih i zajedničkih interesa
potrošača. Ovlašteni su za podizanje kolektivnih tužbi u cilju zaštite kolektivnih prava
potrošača.
SUDSKA PRAKSA
Presuda broj 1: Team for Travel Gmbh

Činjenično stanje koje proizilazi iz ove presude možemo prikazati na ovaj način: U konkretnom
slučaju radi se o dvije konkurentske putničke agencije iz Austrije koje se bave davanjem
instrukcija iz skijanja, i u sklopu toga organizuju zimovanja na atraktivnim turističkim
destinacijama. U sklopu brošure koju agencije nude se nalaze ponude za zimsku sezonu 2012
.godine. Agencija broj dva je određene objekte odredila kao ekskluzivne što znači da niti jedna
druga agencija ne može nuditi zimovanja i druge aktivnosti na tim lokacijama bez saglasnosti
agencije broj dva jer ona ima sklopljene ugovore sa više tih objekata. Problem nastaje kada
kokurentska agencija zauzima iste objekte kao i agencija broj dva i to na iste datume. Agencija
broj dva je već 2010.godine podjelila brošure sa svojim programom. Konkurentska agencija
smatra da je agencija broj dva povrijedila svoje ugovorne obvaveze dajući lažne podatke o
ekskluzivnosti tih objekata jer je i agencija broj jedan rezervisala iste objekte. Agencija broj
jedan se žali na povredu odredaba zabrane nepoštene poslovne prakse i tražili su od suda da
zabrani agenciji broj dva da u svojim brošurama navodi netačne podatke o ekskluzivnosti jer
te iste objekte može rezervisati agencija broj jedan.

Mišljenje Suda:

Sud u svojoj presudi navodi da se Direktiva ne bavi ugovornim pravom, te zbog toga pravila o
važenju ugovora se ne tiču ove Direktive. Sud, naime, smatra da agencija broj jedan nije u
pravu jer agencija broj dva ne krši odredbe nepoštene poslovne prakse. Naše mišljenje se
razlikuje od mišljenja suda EU. U konkretnom slučaju smatramo da su povrijeđene odredbe
nepoštene poslovne prakse, jer je agencija broj dva putem prevarne reklame unutar svojih

5
brošura privlačila svoje klijente. Takođe, i navedene brošure također predstavljaju vid reklame
u kojima je navedena agencija lažno promovisala ekskluzivnost svojih destinacij, i time klijente
dovela u zabludu u pogledu kvaliteta usluga koje ova agencija pruža. Svaki klijent bi nakon
upoznavanja sa brošurom zaključio da je agencija broj dva, jedina koja pruža usluge na
atraktivnim destinacijama. Tako bi svaki klijent došao do zaključka da ova agencija pruža
usluge daleko bolje kvalitete od konkurenata, čime bi konkurente na određeni način
diskriminisali i stavili u nepovoljan položaj.

Presuda broj 2: AGCM protiv Trento Sviluppo i Centrale Adriatica

Činjenično stanje koje proizilazi iz ove presude možemo prikazati na ovaj način:

Zahtjev za prethodno pitanje, na temelju člana 267 UFEU, uputio je Consiglio di Statuto.
Zahtjev je podnesen u okviru postupka između Trento Sviluppo i Centrale Adriatica, protiv
Tijela za tržišno natjecanje i tržište (AGCM) u Italiji. AGCM je poslovnu praksu tih društava
označio „ zavaravajućom“. Zahtjev se odnosi na tumačenje članka 6 stav 1 Direktive. Prvo
društvo upravlja većim brojem velikih supermarketa u pokrajini Trento koji su povezani
trgovačkim lancem COOP, čiji je član navedeno društvo. Drugo društvo pruža usluge
članovima grupacije COOP, čiji je, takođe član. Drugo društvo je organizovalo promociju u
sklopu koje su neki proizvodi bili nuđeni po izuzetno povoljnijim cijenama. U letku koji su
dijelili u okviru promocije, nalazio se i prijenosni računar. Kada je jedan od potrošača, na
osnovu letka sa promocije, za vrijeme trajanja promocije, došao u supermarket Trento,
prijenosni računar nije bio dostupan, zbog čega se žalio AGCM-u.

Mišljenje Suda:

Poslovna praksa mora se smatrati zavaravajućom u smislu članka 6 stava 1 Direktive, onda
kada takva praksa, s jedne strane, sadržava lažne informacije ili za koju je vjerovatno da će
zavarati prosječnog potrošača, a s druge strane, kada je ona takve naravi da navodi potrošača
da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio. Dakle, Sud je stava da se ovakav način prakse
poslovnog subjekta prema potrošaču smatra zavaravajućom radnjom.