Bosansko srednjovijekovno društvo

U srednjem vijeku na tlu današnje Bosne i Hercegovine izdigla se srednjovjekovna

bosanska država. Od 12. stoljeća kao banovina, a 1377. godine postala je
kraljevstvo. U tom cijelom razdoblju su banovi i kraljevi priznavali hrvatsko-ugarske
kraljeve za svoje seniore. Bosnu je titulu kraljevstva priznao papa (koji je u zapadnom
svijetu jedini imao pravo dodjelivati taj naslov) tek 1461. Njezinu konačnu
propast 1463. godine uzrokovalo je Osmansko carstvo. Tako je Bosna postojala 2.
godine kao priznata kraljevina, 84 kao nerpiznata kraljevina, a 197 godina kao
banovina. U cijelom tom razdoblju, ona je bila zavisna zemlja i hrvatsko-ugarski
vazal.
Ovisno o razvoju, srednjovjekovna Bosna je poznata pod imenima Banovina
Bosna i Kraljevina Bosna ili skupnim imenom Srednjovjekovna Bosna.

-Razvoj feudalizma
Pod utjecajem naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora u Bosni se počelo
raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi rano feudalnog
društva. Do kraja 9. stoljeća Bosna je postala država s razvijenim feudalnim
karakteristikama. Feudalni sustav zasniva se na nasljeđu plemića, koja je uobičajena
u zapadnoeuropskim zemljama. Ono predstavlja trajnu svojinu s vazalnim odnosima
zasnovanim na sustavu vjerne službe i vjere između seniora kao gospodara
i vazala kao podanika.
U lokalnom društvu je postojala bitna razlika između naroda i plemstva, iako tamošnji
plemići nisu imali nasljedno pravo. Moćniji plemići su postavljali i
svrgavali banove i kraljeve. Potkraj srednjega vijeka okupljali su se na sluzbenim
državnim "vijećima" da raspravljaju o nasljeđivanju vladara i drugim važnim političkim
poslovima. Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizirane državne kancelarije, u
kojima su često, poslije četrdesetih godina 14. stoljeće, radili i franjevci. Spisi su se
pisali na slavenskom ili latinskom. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaju
bosanski plemići koja vodi mladu državu. Velika moć plemića nije dopuštala da se
razvije sustav pronija koji pretpostavlja jaču vladarevu vlast. Prema ekonomskoj moći
plemići se dijele na: velmože, vlastelu i vlastelinčiće. Oni su imali feudalne posjede
koje su dobili za različite vojne zasluge u ratu pomažući vladaru koji je sa svojom
dinastijom bio na čelu hijerarhije društva. Stvarna je moć ovisila o količini zemlje, a
rang je više ovisio o službi. Oni koji su obavljali najvažnije državne službe zvali su se
velmože, a niži službenici nosili su titulu kneza. Župan (stara slavenska titula) je bio
negdje između te dvije razine. Krupni velmože imaju pod sobom čitav niz većih ili
manjih plemića. Predstavnici velikih vlastelinskih rodova bili su vojvode.
Građanska klasa se sporo razvijala, a najčešće su bili katolici. Stranci, u prvom redu
Dubrovčani, ostali su stalno važan činitelj u unutrašnjoj i vanjskoj trgovini Bosne. S
razvojem rudarstva i privrede jača i domaće građanstvo.
Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su zavisni ljudi odnosno kmetovi koji su
pripadali vladaru ili vlasteli. Crkva bosanska nije imala feudalnih vlastelinstava pa
prema tome ni zavisnih seljaka. Svaka kuća zemljoradnika i stočara (Vlasi) je
godišnje plaćala jedan dukat. Potkraj samostalnosti Bosne položaj seljaka se
pogoršava. Ali slobodno seljaštvo nije potpuno iščezlo.
Do 14. stoljeća u Bosni je ropstvo bilo vrlo razvijeno. Najviše se robova izvozila
početkom 15. stoljeća, a Bosna je bila ozloglašena kao zemlja prodaje ljudi. Postojao
je i robovski rad (de genere servorum Bosniensium). Mnogi robovi (većina ratni
zarobljenici) su se prodavali ili kupovali na velikoj tržnici roblja u Dubrovniku te zatim
izvozili u katoličke zemlje (u Veneciju, Firencu, Genovu, Siciliju,
južnu Francusku i Kataloniju).
-Državno uređenje i politika
U razvijenom srednjem vijeku Bosna je najprije bila banovina na čelu koje je stajao
ban. Zemlja je bila podjeljena na župe. Značajnu ulogu u političkom životu odigrale
su susjedne sile: Bizant, Kraljevina Ugarska, Srbija, Zeta, a kasnije i Osmanlijsko
carstvo, s obzirom na položaj Bosne kao granične međe hrvatskog kraljevstva. Od
bana Mateja Ninoslava, vladari Bosne pripadali su jednoj obitelji, dinastiji Kotromanić.
Od 1377 Bosna je postala samoproglašenom kraljevina kad se Tvrtko I.
Kotromanić okrunio za kralja. Njeni vladari će tu titulu nositi sve do gubitka državne
samostalnosti 1463. Ali suverenitet vladara je često bio ograničen zbog moćnih
plemića. Područje Bosne je bilo podijeljeno u nekoliko zasebnih upravnih jedinica:
Bosnu, Hum, Travunju, Soli, Usoru, Završje i Donje kraje. Osim Tvrtka I. nijedan
vladar nije bio bogatiji od velikaša. Dvije najveće plemićke obitelji koje su krojile
državnu politiku nakon Tvrtkove smrti su Hrvatinići i Kosače.
Za svog postojanja Bosna je bila 197 godina banovina (1180-1377), a 86 godina
kraljevina (1377-1463). Realna razlika između dva statusa je samo u tituli, vladari su
vazali i službenici hrvatsko-ugarskih kraljeva, a sve zemlje kojima su vladali, osim
Raške su se smatrale dijelom tog kraljevstva.
Prihodi vladara su bili: davanja od zemlje, jedan dukat po kući, različite carine,
trgovina od brodova, određeni postotak metala (urbura), prihodi od kovnica, “stonski
dohodak ” od Dubrovnika (500 perpera), a otkad je proglašeno kraljevstvo i
“svetodmitarski ” od 2,000 perpera. Bladar je u miru upravljao zemljom te izdavao
povelje. Njegovu vlast je ograničavao državni sabor - stanak, u kojem sudjeluje
isključivo vlastela gdje se rješavaju važniji državni poslovi unutarnje ili vanjske
politike te o dodjeljivanju ili oduzimanju posjeda velmožama.
Općenito, u srednjem vijeku na tlu Bosne i Hercegovine postojale su tri crkve koje je
prakticiralo izmješano slavensko stanovništvo. Po nekim procjenama na području
srednjovjekovne Bosne uoči turskog osvajanja je živjelo 850.000 - 900.000
stanovnika, sljedećeg vjerskog sastava:

 katolika oko 750.000 ili 85,22 %.

 kršćana oko 80.000 ili 9,09 %.
 pravoslavaca oko 50.000 ili 5,68 %.