màšta ž

sposobnost stvaranja novih predodžbi neovisno o izravnim opažanjima [dati maha

mašti;pokvarena mašta; zagolicati maštu]; fantazij

osjećaj

1. psih. oblik doživljavanja koji, nasuprot objektivnom opažanju, izražava određeni

emotivni odnos [osjećaj usamljenosti reakcija na samoću ili otuđenje od
okoline; osjećaj krivnje reakcija nakon svjesnog kršenja neke moralne
norme; osjećaj manje vrijednosti reakcija pojedinca da je društveno onemogućen
(nemoćan); bez osjećaja; iz osjećaja dužnosti; s osjećajem]; čuvstvo
2. a. sposobnost da se osjeća; osjet (odnosi se na osjetila) b. fizički osjet
3. a. posebna emotivna reakcija [osjećaj beznađa] b. emotivna osjetljivost [to je
pogodilo moje osjećaje]
4. posebna sklonost za što [osjećaj za književnost]
5. mišljenje, shvaćanje, osobito iracionalno [imam osjećaj da ću ga naći

osjetiti

òsjetiti (se) svrš. 〈prez. -īm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. rad. òsjetio/òsjetila (se) ž〉

1. a. ispitati ili tražiti dodirom b. imati osjećaj dodira [osjetio sam nešto]
2. a. iskusiti [svi će osjetiti njegov gnjev]; oćutjeti b. izraziti ili biti svjestan
osjećaja, doživljaja ili uvjerenja; oćutjeti
3. imati poseban osjećaj ili reakciju na podražaj [osjetio sam potrebu da ga udarim]
4. znati [osjetio sam da u ovoj stvari ne griješim]
5. (se) a. doživjeti što na određen način b. biti u određenom psihofizičkom stanju

osjećati

òsjećati (koga, što, se) nesvrš. 〈prez. -ām (se), pril. sad. -ajūći (se), gl. im. -ānje〉
1. čuvstvovati ćutjeti, usp. osjetiti
2. a. imati dojam [osjećam da sam u pravu] b. smatrati, misliti [osjećam da valja
pregovarati]
3. (se) biti svjestan [osjećam se lijepo; ne osjećam se dobro]
4. imati, gajiti osjećaj prema kome (ljubavi, mržnje, žaljenja)

⃟ (možda) (čovjek) nešto osjeća 1. (formula kojom se izbjegava riječ »smrt«) u zn.
predosjeća smrt, osjeća da mu se bliži kraj 2. dosl. u zn. osjećati smrad, neugodnu
atmosferu i sl

osjètilo

osjètilo sr

anat.
1. jedna od pet urođenih mogućnosti čovjeka i životinje da uspostavi fizički odnos
s okolinom (vid, sluh, opip, okus, miris); čulo
2. dio uređaja koji reagira na podražaje; senzor

∆ mjerno osjetilo dio mjerila koji osjeća promjene mjerene fizikalne i kemijske
veličine i pretvara ih u signal pogodan za mjerenje

òsjet

òsjet m

1. doživljaj koji nastaje djelovanjem fizikalnog procesa na osjetilo; čulni opažaj

2. fil. onaj dio spoznaje koji zahvaća materijalne kvalitete objekta (protežnost,
boju, oblik, otpor, toplinu itd.)

pójam

pójam m 〈G -jma, N mn -jmovi, G -jmōvā〉

1. log. a. misaona sinteza bitnih, zajedničkih obilježja istovrsnih predmeta koja ima
opseg i sadržajb. element suda koji vrši funkciju subjekta ili predikata
2. razg. a. osnovno znanje o čemu b. mišljenje o komu ili čemu; predodžba

∆ jasan pojam log. pojam kojem znamo opseg;

konkretan pojam log. pojam kojem je oblik udružen s nositeljem (npr.
»mudrac«), opr. apstraktan pojam;
negativan pojam log. pojam koji predočuje odsutnost stvari ili
neznanje, opr. pozitivan pojam;
opseg pojma log. skup predmeta koje pojam može predstaviti ili kojima se može
pridijevati;
pozitivan pojam log. pojam koji predočuje stvar ili znanje, opr. negativan pojam;
sadržaj pojma log. skup bitnih oznaka koji čine definiciju i kvalitativnu stranu
pojma

⃟ nemati pojma ne znati ništa o čemu;

on je pojam za sebe on je poseban tip;
ubiti koga u pojam dokazati čije neznanje, onemogućiti koga u tome da djeluje
(npr. da ustraje u svojem mišljenju), oneraspoložiti koga, zamoriti, proizvesti
apatiju, potpuno razbiti čiju sposobnost djelovanja raznim sredstvima [ubio ga je u
pojam odličnim dokazima; ubio ga u pojam onim dosadnim predavanjem]

pȍjava

pȍjava ž

1. a. ono u čemu se što pojavljuje, manifestira vidljiva stvarnost, ono što je

pristupačno opažanju b.događaj, slučaj [nezgodna pojava]
2. a. pojavljivanje (koga na određenom mjestu u određeno vrijeme) b. priviđenje
[pojava duhova]
3. opći dojam, vanjština [lijepa pojava]

pòsljedica

pòsljedica ž

ono što nužno slijedi, nastaje, (pro)izlazi iz uzroka; konzekvencija [snositi

posljedice]

prédmet

prédmet m

1. nešto što se može vidjeti ili opipati, materijalni objekt; stvar [na stolu se nalaze
razni predmeti]
2. osoba ili stvar na koju je usmjereno djelovanje, osjećaji ili misli; cilj, objekt
[predmet smijeha;predmet napada]
3. a. ono što se oblikuje; građa [predmet rada] b. ono o čemu se govori, raspravlja
ili piše; sadržaj, tema [predmet rasprave; predmet umjetničke obrade]
4. oblast znanja, grana znanosti kao dio školske nastave [školski predmet]
5. a. pravn. i admin. postupak koji se vodi o nekom događaju b. admin. službeni
spis; akt

∆ tvrdi (tupi) predmet term. tvrdo (tupo) oruđe kojim je nanesena tjelesna ozljeda

⃟ držati se predmeta ne odvajati se od glavne misli;

skakati s predmeta na predmet govoriti nepovezano i nesistematično

rasuđívānje

rasuđívānje sr

1. 〈gl. im.〉, v. rasuđivati

2. log. umski postupak u kojem zaključak proizlazi iz razumnih premisa

Sud

4. log. iskaz kojim se što tvrdi ili poriče; sud se dijeli prema a. kvaliteti [afirmativan
sud;negativan sud; limitativan sud] b. modalitetu [problematičan
sud; apodiktičan sud] c.opsegu/kvantiteti [univerzalni sud; partikularni
sud; singularni sud] d. relaciji [kategorički sud; hipotetički sud; disjunktivni
sud] e. strukturi [jednostavni sud; složeni sud; kopulativni sud; konjunktivni
 sud; divizivni sud; disjunktivni sud]

ràzmisliti svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. rad. ràzmislio〉

1. ( ) odvagnuti u mislima da bi se donio sud ili izgradilo mišljenje; promisliti

2. (što) ocijeniti, razmotriti

razmòtriti

razmòtriti (što) svrš. 〈prez. ràzmotrīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ràzmotren〉

razgledati što s više strana; raspraviti, pretresti, proučiti, ispitati, usp. razmatra

rȁzūm

rȁzūm m

sposobnost poimanja, logičkog mišljenja, zaključivanja i rasuđivanja; um, pamet,

razboritost

⃟ hladan razum rasuđivanje koje nije sputano osjećajima;

privesti razumu urazumiti;
zdrav razum zdravo, logično, normalno rasuđivanje

slȉčnōst

slȉčnōst ž 〈G -osti, I -osti/-ošću〉

1. ukupnost osobina onih koji su slični/onoga što je slično; nalikovanje

2. mat. preslikavanje ravnine sa svojstvom da je omjer udaljenosti svakih dviju
točaka i udaljenosti njihovih slika jednak konstantnom pozitivnom broju (npr.
homotetija, izometrija); dva podskupa ravnine slična su ako postoji sličnost koja
jedan preslikava u drugi (npr. slični su trokuti s jednakim kutovima)
stvȃr

stvȃr ž 〈I -i/stvȃrju, G mn stvárī〉

1. a. svaka konkretna ili apstraktna činjenica zamišljena kao jedinka b. (čega) kao
stalna veza u zn. da je nešto ono što kaže riječ uz koju stoji [to je stvar navike]
2. materijalni predmet, ono što se posjeduje [ponesi stvari]
3. a. čin, ideje ili izraz b. događaj [dogodila se neugodna stvar] c. vrlina [dobra je
stvar biti strpljiv] d. interes [to nije moja stvar]
4. (u raznim kontekstima ili vezama riječi u zn. onoga o čemu se govori, što se vidi
ili što se podrazumijeva) [dobra stvar to je dobro, opr. loša stvar; to je moja
stvar ne miješajte se u to, o tome ne želim govoriti; to su takve stvari to je tako,
to su takvi postupci, to su takvi predmeti]
5. (u zn. muškog spolnog organa kad se ne želi nazvati vulgarnom riječju) [boli me
(puca mi) ona stvar baš me briga, svejedno mi je, ne tiče me se; nek ide u onu
stvar nek ide kvragu, neka nosi vrag]

∆ stvar po sebi fil. jedan od temeljnih pojmova I. Kanta, njime se označuje po sebi
postojeća o spoznajnom subjektu neovisna, dakle nespoznatljiva, noumenalna sfera

strȃst

strȃst ž 〈I -i/-ȃšću, G mn strástī〉

1. a. psih. vrlo snažan doživljaj čuvstvenog; neodoljiv nagon, požuda b. velik

entuzijazam za što [strast za nogometom]
2. trajna sklonost prema lijepom i uzvišenom [pisati sa strašću]
3. a. neodoljiva, goruća ljubav b. snažan libido [obuzdati strasti]

sùprotnōst

sùprotnōst ž 〈G -osti, I -osti/-ošću〉

1. osobina, stanje onoga što je nečemu suprotno; oprečnost

2. ono što se po svojim osobinama oštro razlikuje od drugoga

svójstvo
svójstvo sr 〈G mn svȏjstāvā/-ā〉

1. ono što je svojstveno komu ili čemu; karakteristika

2. lingv. misaona predodžba kojega predmeta koja služi za stvaranje i razgraničenje
pojma

Svjedočánstvo

svjedočánstvo sr 〈G mn svjedòčānstāvā/-ā〉

retor. ukupnost općih podataka koji govore o istinitosti čega i sl., ono što svojim
postojanjem svjedoči

téza

téza ž

1. stav koji treba dokazati, obraniti; postavka, tvrdnja

2. (ob. mn) ključna sažeta mjesta u nekom izlaganju ili raspravi
3. log. polazni stupanj dijalektičke trijade; pozitivna logička postavka [teza —
antiteza — sinteza]
4. zast. znanstveni rad za stjecanje doktorskog stupnja; disertacija
5. knjiž. nenaglašeni dio sloga, metričke stope ili akcentske cjeline, opr. arza

Um

1. a. fil. najviša spoznajna moć, ukupnost spoznaja na teorijskom i praktičnom

području [trpni um;djelatni um] b. razg. sposobnost pravilnog rasuđivanja;
razum [bistar um; bolestan um;pomračen um]
2. pren. umna osoba
⃟ imati (držati i sl.) na umu (koga, što) misliti (na koga, na što), pamtiti, povesti,
voditi računa, (po)brinuti se (o kome, o čemu);
ne silazi mi s uma stalno mislim (o tome);
pasti (doći) na um (kome) 1. sjetiti se 2. dosjetiti se;
pomračio mu se, poremetio mu se um poludio je;
pri bistrom umu pri čistoj svijesti;
s uma sići (skrenuti, šenuti i sl.) poludjeti;
smetnuti s uma zaboraviti;
što na umu to na drumu bez okolišanja i prešutkivanja, otvoreno govoriti

ùzrok

ùzrok m 〈N mn -oci〉

pojava koja izaziva drugu pojavu kao svoju posljedicu

veličìna

veličìna ž 〈G mn veličínā〉

1. svojstvo onoga što je veliko u različitim dimenzijama, usp. velik

2. ono što se može izmjeriti, što se može izraziti mjerom ili brojčanom vrijednošću
3. a. prvorazrednost svojstava koja izaziva poštovanje ili divljenje b. svojstvo
onoga što je veliko
4. dostojanstvo, moralna plemenitost

vȅza

vȅza ž 〈G mn vȇzā〉

1. duga uska i gipka traka koja služi za spajanje, povezivanje; vezica

2. suodnos između predmeta u prostoru ili u vremenu, odnos ili suodnos između
uzroka i posljedice
3. neki odnos među osobama [krvna veza srodstvo; prijateljska veza; poslovna
veza]
4. sustav djelatnosti i tehničkih uređaja radi uspostavljanja komunikacije na
udaljenost
5. mogućnost prijelaza u prijevozno sredstvo za drugi smjer; spoj, priključak
6. osoba koja prenosi priopćenja, zapovijedi i sl.; posrednik, kurir
7. dodir, doticaj, kontakt [imati blisku vezu s nekom osobom]
8. razg. a. smisao, bit, »kopča« b. probitačno poznanstvo, prijateljstvo s utjecajnim
osobama [imati vezu za zapošljavanje]

∆ časnik za vezu vojn. časnik koji dostavlja zapovijedi ili obavijesti viših
zapovjednika;
konferencijska veza tehn. mogućnost koju imaju korisnici telefona da istovremeno
obavljaju telefonski razgovor s više sugovornika

⃟ bez veze žarg. (to je) glupost (nepotrebno, promašeno, deplasirano, pogrešno
zamišljeno, loše usmjereno);
doći, stupiti u vezu s kim uspostaviti doticaj;
izravna, direktna veza veza između dva mjesta bez mijenjanja prijevoznog
sredstva;
nemati veze 1. (s kim, čim) ne biti u doticaju, nemati posla, ne biti u kontaktu, ne
biti umiješan u što2. (s čim) ne znati ništa o čemu, ne biti upućen, nemati znanja,
biti neznalica u čemu, biti bezveznjak;
nema veze žarg. nije važno, svejedno;
prekinuti vezu (s kim) napustiti, odbaciti svako druženje s kim;
rodbinske veze rodbinski odnosi;
to nema nikakve veze (s čim) to je nešto posve drugo;
u vezi s vašim dopisom... admin. formula kojom se započinje odgovor na dopis

pòvēzānōst

pòvēzānōst ž 〈G -osti, I -osti/-ošću〉

osobina onoga koji je (s kim) povezan, bliskost, zajedništvo; svojstvo onoga što je
(s čim) povezano, kontaktnost

vjerojátnōst

vjerojátnōst ž 〈G -osti, I -osti/-ošću〉

1. mogućnost da se što potvrdi, ostvari ili dogodi

2. log. mat. stupanj pouzdanosti koji se temelji na objektivnim činjenicama koje
upućuju na to kako se što može odvijati [račun vjerojatnosti]
∆ teorija vjerojatnosti mat. disciplina koja se bavi proučavanjem odnosa između
slučajnih događaja

vjȅrojātan

vjȅrojātan prid. 〈odr. -tnī〉

za kojega postoje veliki izgledi da se dogodi ili da se potvrdi [vjerojatno j

vȍlja1

vȍlja1 〈G mn vȏljā〉 ž

1. ljudsko racionalno svojstvo, sposobnost duha da što hoće, da se može odlučiti na

što
2. jako htijenje, čvrstina odluke, snaga duha, ustrajnost, upornost duha
3. izražena odluka, koja se ne mora izvršiti [posljednja volja oporuka, testament]
4. želja za čim [dobiti, imati volju za što željeti što postići]

čȋn

čȋn m 〈N mn čȉnovi/čȋni jez. knjiž.〉

1. ono što je učinjeno, rezultat radnje; djelo

2. činjenje, radnja, djelatnost, opr. mirovanje, v. mirovati
3. a. završni segment ciljno usmjerene radnje (npr. dramske) b. jedan od dijelova
kazališne predstave, usp. akt (3)
4. stupanj u nekoj hijerarhiji, osobito vojničkoj [generalski čin; časnički čin]
5. fil. ontološki pojam što označuje zbiljsku djelatnost nekog bića nasuprot
mogućnosti djelovanja

záključak

záključak m 〈G -čka, N mn -čci〉

1. log. misao sastavljena od dvaju ili više sudova, posljedica izlučena, izvučena iz
obrazloženja [donijeti zaključak; izvući zaključak; povući zaključak; neposredni
zaključak]; zaglavak
2. izvod iz šireg izlaganja; sažetak; rezime
3. konačni rezultat; završetak

zȁmīsao

zȁmīsao ž 〈G -sli〉

1. ono što se začne u mislima, što se smisli; namjera

2. osnovna ideja; plan, zamišljaj

zàmisliti

zàmisliti (se) svrš. 〈prez. -īm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. zàmišljen〉

1. (što) a. začeti, zasnovati nešto u mislima, u mašti; smisliti b. predočiti nešto u

mislima, u mašti
2. (se) predati se mislima, utonuti u misli; zadubiti se

⃟ zamisli (te) ti (vi) (to) u dijaloškoj situaciji za naglašavanje onoga što je rečeno kao
čega što se ne očekuje, što premašuje očekivanja u intenzitetu itd.; nevjerojatno!,
tko bi rekao, (ma) vidi (te) (vi) (to), ne bi čovjek pomislio

zàpaziti

zàpaziti (koga, što) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. zàpažen〉

1. uočiti
2. postajući svjestan čijih osobina ili vrijednosti, izdvojiti ga u svijesti ili u
namjerama od drugih, od drugoga u vrsti ili od okoline
òpaziti

òpaziti (koga, što) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. òpažen〉

1. primiti osjetilom vida a. ugledati, vidjeti, spaziti b. zapaziti, primijetiti

2. jasno uočiti umom ili osjetilima; razaznati
3. shvatiti, ili postati svjestan čega; otkriti

primijétiti

primijétiti (koga, što) svrš. 〈prez. prìmijētīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. prìmijēćen〉

1. opaziti, ugledati
2. prigovoriti, zamjeriti, napomenuti, skrenuti pažnju, usput kazati, pripomenuti

✧pri- + prasl. *mětiti: opažati (rus. métit', bug. s-mětam: mislim) ← ie. *meh1t-
(lat. metiri: mjeriti,grč. mȇtis: um)

zapážānje

zapážānje sr

1. 〈gl. im.〉, v. zapažati

2. kraće oblikovano i izrečeno mišljenje ili znanje o čemu

opážānje

opážānje sr

1. 〈gl. im.〉, v. opažati

2. motrenje, zapažanje, primjećivanje, zamjećivanje, opservacija [samo-
 opažanje; objektivno opažanje]

prímjedba

prímjedba ž 〈G mn -dābā/-ī〉

1. riječi kojima se dopunjava rečeno ili napisano [pismena primjedba; usmena

primjedba]; napomena, opaska, pripomena
2. prigovor, zamjerka

količìna

količìna ž 〈G mn količínā〉

term. (pojam koji označava) svojstvo veličine, mnoštva, proširenosti, stupnja

rasprostranjenosti u prostoru; kolikoća, kvantiteta

iskústvo

iskústvo sr 〈G mn ìskūstāvā/-ā〉

1. trenutno promatranje ili praktično poznavanje činjenica ili događaja

2. znanje ili vještina kao posljedica toga
3. događaj ili serija događaja koji obogaćuju osobnost i znanje [lijepo, ružno
iskustvo; iskustvo studiranja, rada]
4. eufem. ono što se spoznalo intimnim odnosom s drugom osobom

idéja

idéja ž

1. predočavanje neke stvari putem biti pojma [u riječi »stol« leži ideja svih stolova
na svijetu]
2. shvaćanje, misaono oblikovanje, način shvaćanja (čega) [glavna ideja
knjige; nove ideje;hrabre ideje]
3. nadahnuće, poticaj, prijedlog, zamisao [lansirati ideju]
4. fil. pov. a. istinito biće, trajna bit stvari (Platon) b. ono što je objektivno istinito
(Hegel)

dȍkāz

dȍkāz (dókaz) m

1. činjenica ili argument kojemu je cilj da utvrdi istinu u vezi s nekom činjenicom,
ukupnost razloga koji omogućuju da se utvrdi istinitost neke tvrdnje te
postojanje ili nepostojanje nekog čina ili djela [dokaz teorema; bjelodan (itd.)
dokaz]
2. proces prosudbe čega: test [dokaz njegova znanja je ova knjiga

dȕh

dȕh m 〈V dȕše, N mn dȕsi/dùhovi〉

1. svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje

2. opće prevladavajuće psihičko i moralno stanje, temeljno, misaono, spoznajno,
moralno ili koje drugo svojstvo [duh književnog djela; duh demokratskog
društva; duh vremena]
3. rel. bestjelesno biće

dúša

dúša ž 〈V dẉšo, N mn dẉše〉

1. rel. nematerijalni princip čovjekova života (prema tijelu)

2. ukupnost čovjekovih osjećaja, svijesti i karakternih osobin

autonòmija

autonòmija ž
1. psih. upravljanje samim sobom, nezavisnost od vanjskih utjecaja na duhovni i
moralni integritet osobe; samostalnost
2. pol. pravo stanovništva užeg područja da samostalno rješava stvari unutrašnje
uprave i sl., neovisno o upravno-teritorijalnoj jedinici; samouprava
3. mogućnost samostalnog rada nekog uređaja ili stroja [autonomija rada
prijenosnika]