BAROK

španj. barrueco – nepravilan, neobrađen

TRAJANJE: 16. do 17. st.

KARAKTERISTIKE: suprotstavljanje renesansnim vrijednostima – nova duhovnost naspram

svjetovnosti, kičeni stil i isticanje stila i izraza.

PREDSTAVNIK: T. Tasso (Oslobođeni Jeruzalem - ep) – končeto - spajanje i usporedba

međusobno izravno nespojivih pojmova i predodžbi.

Pastirska drama Aminta – prijevod na hrv. Dinko Zlatarić – Ljubimir.

Kritika baroka – manirizam i barok viđeni kao kvarenje književnosti renesanse zbog
prekomjernosti u izrazu i njihovih kičenih značajki.

Značajniji europski književnici baroknog razdoblja bili su L. de Gongora (Samoće), Calderon

de la Barca (Život je san), G. Marino (Adonis – ep), J. Milton (Izgubljeni raj).

ZNAČAJKE:

 podvojenost, napetost između renesansnoga optimizma i pojačane religioznosti i

negiranja svjetovnog

 nezadovoljstvo, nesigurnost, pesimizam, razmišljanje o smrti i prolaznosti

 religiozna tematika, tema prolaznosti

 patetika, raskoš

 gomilanje stilskih sredstava, pretjerano ukrašavanje, bogata kićenost

 religioznost, misticizam, stilska razbarušenost, pretjerana izražajnost

PRVOTNO SHVAĆANJE BAROKA: H. Wolfflin – u likovnim djelima utvrdio da umjetnici

različitih razdoblja različito shvaćaju svijet te se to odrazilo u njihovim djelima

ŠPANJOLSKO KAZALIŠTE: Lope de Vega (Arkadija, La Dorotea), Tirso de Molina

(Seviljski varalica), Pedro Calderon de la Barca (Život je san)

MANIRIZAM – inačica baroka, kao opreka klasicizmu, veliča sve što je neobično, izobličeno
i proturječno klasicističkom, razumljivom i jasnom.
Začetnik manirizma: Italija- G. B. Marino (manirizam), Španjolska – L. de Gongora
(gongorizam).

reforma drame: broj činova se smanjuje na 3, odbacuje se Aristotelovo jedinstvo mjesta,

vremena i radnje, miješanje komičnoga i tragičnog, podređivanje ukusu publike, Reformu
provodi Lope de Vega.