ARH IVISTI KA

POJAM, PREDMET I ZADACI

Pojam
Arhivistika kao (društvena/informacijska) nauka se bavi proučavanjem
unapređenja metodologije stručnog rada u arhivskoj djelatnosti, utvrđivanjem
stručnih i naučnih principa, propisa i standarda u ophođenju sa arhivskom građom
kao predmetom svog rada od njenog nastajanja do valorizacije njene vrijednosti.

Arhivistika je relativno novija (mlada) nauka, iako su zapisi ili dokumenti,

koji su predmet njezinog bavljenja stari koliko i čovječanstvo. Arhivistika se za
status nauke izborila u 19, a posebno u 20. stoljeću. U proučavanju složene arhivske
problematike primjenjuje naučnu metodologiju na način da teorijske postavke,
primjenom naučnih principa i načela, potvrđuje u arhivskoj praksi, odnosno kroz
praktična iskustva dolazi do naučnih sinteza.
 Karakter predmeta proučavanja arhivistike (to je arhivska građa) čini ovu
nauku više praktičnom nego teorijskom disciplinom. Zato je za nju uspješna je
ona metoda koja može da odgovori na dva fundamentalna zahtjeva:
◦ Da osigura najpotpunije i najracionalnije čuvanje i očuvanje ukupne
arhivske građe i
◦ Da omogući najbrži, najjednostavniji i najefikasniji pristup do činjenica
i informacija iz sačuvane arhivske građe.

Arhivistika je nastala iz praktičnih potreba društva, u vrijeme masovne produkcije

akata od strane administracije tokom 16. stoljeća. Kao rezultat tehnološkog napretka
čovječanstva (posebno izum mašina za pisanje) doveli su da su isprave, kao rijetke
dokumente pisane rukom na pergamentu i papiru, počele zamjenjivati sve veće
količine spisa (akata) nastalih na pisaćim strojevima. Suočavajući se sa
hiperprodukcijom papirnih dokumenata državna administracija je iz praktičnih
potreba nastojala uvesti red rukovanja sa istima. Potrebe uvođenja reda među aktima
na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće u zemljama zapadne Evrope počinju dobijati i prva
teorijska razmatranja, čime i započinje razvoj arhivističke nauke.

Međutim, sve do 19. stoljeća dominirao je oblik kancelarijskih arhiva koji su

bili zatvorene ustanove u rukama državnih činovnika. Arhivi su služili čuvanju
dokumenata kao dokaznih sredstava i praktičnim potrebama administracije. Takav
status i uloga arhiva počinje se mijenjati nakon građanske revolucije u Francuskoj
(1789. god.), kada započinje proces izdvajanja arhiva iz okvira administracije. U 19.
stoljeću karakter arhiva se značajno mijenja – osnivaju se državni arhivi, proglašava
se načelo javnosti arhivske građe a arhivistika se profilira kao zasebna naučna
diciplina koja postepeno počinje uobličavati svoje principe i načela.

Zadaci arhivistike
 U skladu sa društvenim razvojem i nivoom društvenih potreba, evoluirali su i zadaci
arhivistike kao naučne discipline.
Zadaci arhivistike su u tijesnoj vezi sa zadacima arhivske službe i samih arhiva. S
toga je najčešće arhivistika definirana kao nauka o arhivima, tj. ustanovama koje
vode brigu o ukupnoj produkciji dokumenata. Međutim, zadaci savremene
arhivistike znatno su širi i obuhvataju čitav niz teoretskih i praktičnih pojmova u
djelovanju arhiva i niz arhivskih operacija sa arhivskom građom.
Savremena arhivistika daje odgovore na pitanja koja se tiču arhivske građe od
njenog nastajanja, preko evidentiranja i organizovanog prikupljanja, pravne, fizičke i
tehničko-tehnološke zaštite, vrednovanja, stručne arhivističke i informatičke obrade,
sve do publikovanja i korištenja u različite svrhe (za ostvarenje prava pojedinca i
institucija, za naučne, kulturno-obrazovne i druge svrhe).

Istražujući kako su i na koje načine u različitim vremenskim razdobljima pojedini

dokumenti spajani u veće cjeline, kakva je struktura tih skupina dokumenata, kako je
izvršen njihov raspored arhivisti su došli do spoznaje o organskom jedinstvu
arhivskih dokumenata u skupine arhivskih dokumenata na osnovu njihove
provenijencije, koji je postao temeljni arhivistički princip.
Arhivi, kao ustanove primijenjene arhivistike, bave se stručnim pitanjima nastajanja
dokumenata te njihovog adekvatnog vrednovanja; pitanjima njihovog arhivističkog
sređivanja i obrade te izradom informativnih sredstava kao svojevrsnog posrednika
između arhivske građe i njenih korisnika.

Dinamičan razvoj društvenog života te pojava informatičkih tehnologija u drugoj

polovini 20. stoljeća postavili su pred arhivistiku nove zadatke. Nastali su novi
nosioci informacija a sa njima i nove vrste arhivske građe. Tehnološke su
mogućnosti za zaštitu arhivske građe znatno izmijenjene. U nastojanju da se dođe
što brže do brze i efikasne informacije ne posvećuje se dovoljna pažnja brizi o
trajnosti zapisa, što pred arhive i arhivsku službu donosi nove zadatke. Arhivistika se
u svemu tome snašla, prolazeći put od klasične društvene nauke do informacijske
nauke gdje joj je, po predmetu njenog rada, i odgovarajuće mjesto.

Predmet arhivistike
Imajući u vidu ciljeve i zadatke koji se postavljaju pred arhivistiku, većina arhivskih
stručnjaka predmetom njena razmatranja smatra:
1. ARHIVSKU TEORIJU
2. ARHIVSKU TEHNIKU
3. HISTORIJAT ARHIVA
4. ARHIVSKO ZAKONODAVSTVO i
5. ARHIVSKU PRAKSU
1. Arhivska teorija , često nazivana „čista arhivistika“ bavi se pitanjima
principa i metoda rada u arhivu, naročito:
- pitanjima arhivske terminologije
- odnosa arhiva prema srodnim ustanovama (muzeji, biblioteke, zavodi
za zaštitu spomenika)
- pitanjima nastanka, sastava i unutrašnje organizacije arhivske službe
- pitanjima vrednovanja arhivske građe (odabiranje, izlučivanje, kriteriji
utvrđivanja trajne vrijednosti građe i dr.)
- principima i metodama rada na sređivanju, sistematizaciji i
klasifikaciji arhivske građe
- pitanjima izrade informativnih sredstava o arhivskoj građi (izbor
sistema, principa i metoda rada pri njihovoj izradi)
- Pitanjima korišćenja arhivske građe za administrativne, naučne i
kulturne potrebe i
- Pitanjima objavljivanja arhivske građe

2. Arhivska tehnika tretira pitanja tehničko-tehnološke zaštite arhivske građe

kao što su:
- izgradnja arhivskih objekata i njihovo unutrašnje uređenje (radni i
spremišni prostor)
- preduzimanje mjera tehničko-tehnološke zaštite arhivske građe od
elementarnih nepogoda (požar, poplave, zemljotres ratna opasnost), od
štetnih uticaja toplote, prašine, vlage, svjetlosti, štetočina biljnog i
životinjskog porijekla, mikroorganizama, od različitih oblika otuđenja
itd.
- Zaštita arhivske građe (restauracija, konzervacija, knjigovezački
poslovi i sl.)
- Mjere zaštite arhivske građe putem snimanja (skeniranja,
mikrofilmovanja i sl.)

3. Historijat arhiva obuhvata izučavanje historijskog razvoja arhiva:

- principi i metode rada u arhivima
- organizacija rada arhivskih ustanova
- istraživanje postanka i razvoja arhivske službe

4. Arhivsko zakonodavstvo proučava pitanja pravne zaštite arhivske građe a

naročito:
- pravo vlasništva nad arhivalijama
- primjena međunarodnih propisa o zaštiti arhivske građe u uvjetima
mira i rata
- pitanja vlasništva privatne arhivske građe
- pitanja koja se tiču statusa arhiva u društvu (naučne, historijske,
kulturne, administrativne i informativne prirode)
 - pitanja koordinacije stručnog rada i funkcioniranja arhivske slućžbe
jedne zemlje
- pitanje članstva u odgovarajućim tijelima i organima Međunarodnog
arhivskog vijeća (MAV-a) itd.

5. Arhivska praksa (primijenjena arhivistika) bavi se svim praktičnim

arhivskim pitanjima, kao što su:
- zaštita arhivske građe u nastajanju
- primjena principa i načina valorizacije, odabiranja i izlučivanja
arhivske građe u nastajanju
- preuzimanje arhivske građe od imalaca
- pitanja sređivanja i obrade arhivske građe u arhivu
- pružanje informacija korisnicima arhivske građe
- pitanja organizacije rada arhiva
- pitanja obrazovanja arhivskih kadrova
- pitanjima primjene arhivskih standarda u poslovima sa arhivskom
građom u arhivu (evidencije o prijemu građe, o korišćenju, o
mikrofilmovanoj i skeniranoj građi), o
- konzervaciji i restauraciji građe, o uvjetnosti arhivskih spremišta.