Professional Documents
Culture Documents
Dženifer Matu - Drčna
Dženifer Matu - Drčna
D RČ N A
S engleskog prevela
Ivana Nešić
NASLOV ORIGINALA
Moxie by Jennifer Mathieu
Beograd, 2018.
Za sve žene tinejdžerskog uzrasta koje se bore za pravu stvar.
I za mog nastavnika građanskog vaspitanja iz četvrtog srednje, zbog toga što
me je nazvao „femi-nacijem“ pred čitavim razredom. Uvredili ste me, ali ste u
meni probudili i interesovanje za feminizam, tako da se zapravo ja zadnja
smejem.
Osveta se servira hladna, mamlaze.
PRVO POGLAVLJE
Moj nastavnik engleskog, gospodin Dejvis, rukom prelazi preko vojnički
kratko podšišane kose. Znoj mu orošava čelo i rumeni obrazi su mu naduvani.
Izgleda kao pijano bodljikavo prase.
To da je pijan možda je i tačno. Iako je utorak, pre ručka.
„Razgovaraćemo o simbolici dvanaestog stiha ove pesme“, najavljuje nam,
i ja uzimam olovku kako bih zapisala tačno ono što će reći kada nam bude
kazao šta zlatna svetlost iza plavih zavesa zapravo znači. Gospodin Dejvis kaže
da želi da razgovaramo o simbolici, ali to nije istina. Kad budemo radili test iz
ove nastavne jedinice, od nas će očekivati da napišemo ono što nam je ispričao
na času, od reči do reči.
Trepćem dok pokušavam da ostanem budna. Polovina đaka čačka
telefone, blago se smeškajući u pravcu svojih prepona. Osećam kako mi se
mozak pretvara u kašu.
„Vivijen, šta ti misliš?“, pita me gospodin Dejvis. Naravno.
„Pa“, kažem, uzmičući i zureći u fotokopirani primerak pesme na klupi.
„Am…“ Obrazi mi postaju grimizni. Zašto gospodin Dejvis mora da me proziva?
Zašto se ne okomi na nekog od onih što se smeškaju svojim preponama? Ja se
barem pretvaram da držim pažnju.
Nijedno od nas dvoje ništa ne govori, čini mi se, trećinu mog životnog
veka. Meškoljim se u stolici. Gospodin Dejvis zuri. Nesigurno grizem donju
usnu. Gospodin Dejvis zuri. Pretražujem mozak u potrazi za odgovorom, bilo
kakvim odgovorom, ali s pogledima svih uperenim u mene ne mogu da
razmišljam kako treba. Konačno, gospodin Dejvis odustaje.
„Lusi?“, kaže, prozivajući novu devojku, Lusi Emandes, čija je ruka u
vazduhu otkako je postavio pitanje. Bledo gleda u nju i čeka.
„Pa“, Lusi započinje i lepo se vidi da jedva čeka da krene, čak i sedi malo
uspravnije u stolici. „Ako razmislite o naratorovoj referenci iz 8. stiha, zapravo
se pitam ne ukazuje li svetlost na, a, ovaj, kako bismo to nazvali… kao, pomeraj
u naratorovom razumevanju…“
Iz zadnjeg dela prostorije začuje se nakašljavanje koje je prekida. Na
kraju kašlja provuku se reči „napravi mi sendvič“.
A onda dolazi i zbirka kikotaja i smeha, koji zazvuče kao škrt aplauz.
DRČNA 5
posmatram kako zuri u još uvek zatvorenu knjigu, kao da ju je neko njome
udario preko lica i još uvek pokušava da dođe do vazduha. Očigledno
pokušava da ne zaplače.
Kada konačno zazvoni, uzimam stvari i izlazim što brže mogu. Lusi je još
u stolici, oborene glave pakuje stvari u ranac.
Ugledam Klaudiju kako mi se približava niz hodnik. „Ćao“, kažem,
navlačeći ranac na ramena.
„Ćao“, odgovara, upućujući mi isti kez kao i uvek još otkako smo postale
najbolje drugarice u vrtiću, gde smo se zbližile zbog zajedničke ljubavi prema
stikerima i sladoledu od čokolade. „Šta se zbiva?“
Kradom pogledam da bih proverila da Mičel ili neki od njegovih drugara
nisu dovoljno blizu da mogu da me čuju. „Svi smo dobili domaći iz gramatike.
Mičel je smarao onu novu devojku, Lusi, i umesto da reši to s njim, gospodin
Dejvis je celom razredu dao dodatni domaći.“
„Da pogodim“, kaže Klaudija dok idemo niz hodnik. „Napravi mi sendvič?“
„O bože, kako li si pogodila?“, odgovaram s podrugljivim iznenađenjem u
glasu.
„Sasvim slučajno“, kaže Klaudija prevrćući očima. Sitnija je od mene, teme
joj doseže tik do mog ramena i moram da se nagnem kako bih je čula. Visoka
sam 178cm, a u trećem sam razredu srednje škole, i bojim se da možda još
rastem, ali Klaudija je veličine ukrasne figurice još od šestog razreda.
„To je takvo sranje“, mrmljam dok zastajemo kod mog ormarića. „A čak
nije ni originalni humor. 'Napravi mi sendvič'. Mislim, brate mili, mogao si
barem da smisliš nešto što nije po celom internetu još od osnovne škole.“
„Znam“, slaže se Klaudija, čekajući da iskopam kesu sa užinom iz
pećinskih ponora mog neurednog ormarića. „Ali razvedri se. Sigurna sam da
će pre ili kasnije odrasti.“
Pogledam je značajno i zasmejulji mi se u odgovor. To me vraća u vreme
kada je Mičel bio tek još jedno dete u našem razredu u Osnovnoj školi „Ist
Rokport“, a njegov tata iritantni nastavnik teksaške istorije za sedmi razred,
koji je voleo da prekraćuje vreme na času pokazujući nam zloglasne povrede s
ragbija na Jutjubu, sa sve otvorenim prelomima. Mičel je tada bio kao ujed
komarca. Iritantan, ali ga je lako zaboraviti ako prestanete da obraćate pažnju
na njega.
Ako premotamo pet godina unapred, gospodin Vilson je uspeo da se
probije kroz komplikovanu hijerarhiju državne škole „Ist Rokport“, i postane
direktor gimnazije „Ist Rokport“, a Mičel je dobio petnaest kilograma i grad je
otkrio da je u stanju da izvede savršen pas. I sada je savršeno prihvatljivo da
DRČNA 7
kojoj izgleda kao da je svega par godina starija od mene sada, možda
devetnaest ili dvadeset. Na fotografiji ima platinastoplav pramen u dugoj
tamnoj kosi i nosi ofucanu zelenu bebi dol haljinu i vojničke čizme. Plezi se u
kameru, a ruke su joj oko vrata druge devojke s tamnim očima i pirsingom na
obrvi. Niz maminu ruku je crnim markerom napisano BITKA – NE ŠMINKA.
Mama ne priča previše o svojim mlađim godinama, pre nego što je
upoznala tatu u Portlandu, ali kada priča uvek se smeška pomalo s ponosom,
možda sećajući se kako je završila srednju školu i odvezla se prastarom
tojotom koju je kupila od sopstvenog novca čak do države Vašington samo
zato što su tamo živeli i svirali njeni omiljeni bendovi. Bendovi imena poput
Heavens to Betsy i Exuse 17. Bendovi sastavljeni gotovo isključivo od devojaka
koje su svirale pank rok i govorile o jednakim pravima i pravile male novine
koje su nazivale zinovima.
Sebe su nazivale Riot Grrrls.
Mama je bila neobuzdana tada. Neobuzdana u smislu napola obrijane
glave i crnih martinki i ljubičastog karmina boje ozbiljne masnice. Iako je moja
mama prilično opuštena u poređenju s mnogim drugim mamama – tipa uvek
je bila otvorena sa mnom oko seksa i toga, i ne smeta joj ako povremeno
opsujem pred njom – i dalje mi je teško da pomirim devojku s polaroid fotke s
mamom koju danas poznajem. Mamom u uniformi medicinske sestre boje
lavande s leptirovima, koja jednom mesečno seda za kuhinjski sto da sravni
čekovnu knjižicu.
Meškoljim se kako bih se udobnije smestila na krevetu i zurim u stranicu
jednog od Riot Grrrrls fanzina. Na njemu je isečena figura Čudesne Žene iz
starinskog stripa s rukama na kukovima, koja deluje opako. Devojka koja je
napravila fanzin nacrtala je reči koje izlaze iz usta Čudesne Žene, kojima
upozorava muškarce da se ne petljaju s njom dok ide ulicom, sem ako ne žele
da budu odalamljeni po faci. Smejem se na tu sliku. Dok prelistavam strane,
shvatam da želim da čudesna Žena ide u srednju školu „Ist Rokport“ i da je na
svim predavanjima na koja idem s Mičelom Vilsonom. Kada Džoan Džet
zamjauče tražeći večeru, moram da se prisilim da spakujem kutiju i ćušnem je
u mamin ormar. Ne umem da objasnim zašto, ali od nečega u toj kutiji osetim
se bolje. Nekako shvaćeno. Što je čudno jer su Riot Grrrls postojale pre milion
godina i nijedna od tih devojaka me ne poznaje. Ali ne mogu a da ne poželim
da ja poznajem njih.
vreline, od temena do vrha nožnih prstiju, ali ne osećam sram. „E pa, ja mislim
da je to totalno seksistički.“ Dobar je osećaj izreći to naglas.
„Valjda bi se od direktorovog sina mogli očekivati bolji maniri“, kaže
Bajka, zanemarujući moju poslednju primedbu.
„Možeš li da zamisliš šta bi Liza napravila oko tako nečega?“, deda kaže
odjednom, podižući pogled sa enčilada na baku. „Mislim, možeš li uopšte da
predočiš sebi?“
Radoznalo pogledam Deku. „Šta?“, pitam. „Šta bi mama napravila?“
„Ne želim ni da razmišljam o tome“, kaže Bajka, podižući ruku poput
saobraćajca koji nam naređuje da stanemo.
„Tvoja majka ne bi napravila samo jednu stvar“, nastavlja deka, grebući
po tanjiru da bi sakupio poslednji zalogaj. „Bio bi to čitav spisak. Započela bi
peticijom. Napravila veliki transparent i nosala ga po školi. Eksplodirala od
besa.“
Naravno da bi moja majka uradila sve te stvari. Priče o njenom
tinejdžerskom buntu započele su mnogo pre no što je prešla na Severozapadni
Pacifik i priključila se pokretu Riot Grrrls. Kao ono kad se pojavila u gimnaziji
„Ist Rokport“ kose obojene u „Manično-panična pesma sirene“ plavu dan
nakon što je direktor propisao da pravilo odevanja više ne dozvoljava
neprirodne boje kose. Suspendovana je na nedelju dana, i deda i baba su
morali da potroše čitavo bogatstvo da se ta boja prefarba, a da joj se ne uništi
kosa. Nakratko zamišljam kakav li je osećaj bio ići hodnikom škole dok svi
bulje u tebe jer ti je kosa boje plavog step soka. Premirem od sramote samo
razmišljajući o tome.
„Problem je u tome što je tvoja majka uvek tražila kavgu“, nastavlja Bajka
pre nego što će iskapiti ostatak ledenog čaja. „Drčnija je nego što je dobro za
nju. I to joj je mnogo otežalo život. A i nama, ma koliko je voleli.“
„Aha, znam“, kažem. Već sam čula ceo ovaj govor. I to možda jeste otežalo
život Bajki i Deki, ali devojci sa fotke iz kutije MOJA PROTRAĆENA MLADOST
život kao da nije bio tako težak. Delovalo je kao da se zabavlja. Delovalo je kao
da je uživala da započinje borbu, čak i ako ne bi uvek pobedila.
„Dobra vest“, zaključuje Bajka, „jeste da je buntovnički gen izgleda bio
neka čudna mutacija.“ Osmehne mi se i krene da slaže prljave sudove.
„Naša savesna Vivijen“, dodaje i Deka. Čak se i pruži I razbaruši mi kosu
svojom velikom, žuljevitom dedovskom rukom, kao da imam deset godina.
Uzvratim mu osmeh, ali najednom se nakostrešim. Ne volim da se osećam
nakostrešeno prema dedi. Ili Bajki. Ali ne volim ni kad me nazivaju savesnom.
Čak iako je to verovatno – ne, sigurno – tačno. Tako da ništa ne govorim. Samo
se nasmešim i pokušam da zakopam nakostrešenost.
DRČNA 13
„Aham, samo sam umorna“, kaže mršteći se i zahvatajući još jednu veliku
kašiku. „Bili smo zatrpani od trenutka kad sam ušla na vrata pa dok nisam
izašla.“
„Nešto gadno ili strašno?“, pitam. Posmatram je dok guta sladoled i obara
glavu na naslon, nakratko zatvarajući oči. Mama je još uveklepa, čak i u svojoj
kičastoj ružičastoj uniformi na sitne bele cvetiće. Kosa joj je u ogromnoj
suprotnosti s bledim tenom, a svoje visoko telo pokreće apsolutno graciozno.
Bajka kaže da ličimo iako se ne ponašamo slično, i nadam se da je to tačno,
iako sam prilično sigurna da nije.
„Ne, na sreću ništa isuviše čudno. Samo urinarne infekcije i infekcije uha
čitave noći.“ Ponekad mama dođe kući s neobičnim pričama koje nas obe
zasmejavaju, kao ono kad je neki klinac nagurao gomilu vitamina u obliku
porodice Kremenko u nos.
Malo sedimo u tišini, a onda se pružim i pomilujem je po dugoj bledoj
ruci. Pogleda me i nasmeši se.
„Kako je bilo u školi?“, pita me.
„Uobičajeno“, odgovaram. „Škola.“
„Kakav iscrpan izveštaj.“
„Stvarno nema šta da se kaže“, insistiram. Što nije istina, naravno. Neke
druge večeri ispričala bih sve o glupavoj opaski Mičela Vilsona i kako mi je bilo
žao Lusi, i kako me je gospodin Dejvis iznervirao na času engleskog kada nas
je sve kaznio umesto da rešava pravi problem. Možda bih čak bila u stanju da
priznam da su me Bajka i Deka iznervirali nazivajući me savesnom. Ali po
tome kako mama nabira čelo pokušavajući da drži oči otvorenim vidim da je
iscrpljena.
„Pa i tako je kasno“, kaže mi, „a ti bi trebalo da ideš na spavanje. Smrdim
na urgentni centar, ali poljubi me za laku noć, hoćeš?“
Naginjem se za zagrljaj i poljubac u obraz, i dok odlazim u sobu čujem
mamu kako pali televizor da bi se opustila. Nakon što zatvorim vrata, uvučem
se pod pokrivače i ugasim noćnu lampu. Fluorescentne zvezdice na plafonu
sijaju kao da me pozdravljaju. Dok navlačim slušalice na uši razmišljam o
maminoj kutiji za cipele MOJA PROTRAĆENA MLADOST. Skrolujem po
telefonu tražeći Riot Grrrls muziku i puštam pesmu pod nazivom „Rebel Girl“,
benda Bikini Kili.
Započinje snažnim udarcima bubnja koji je tako moćan i besan da mi se
čini da bih, ako ga budem slušala dovoljno glasno, mogla da izletim s kreveta.
Onda nastupa gitara.
Ali najbolji deo je kada pevačica počne, i glas izleti iz nje kao lansirana
raketa.
DRČNA 15
krdo slonova koje oplakuje svog vođu ili tako nešto. U uglu sale navijačice
završavaju s poslednjim istezanjem, obučene u uniforme boje cmok sladoleda.
Klaudija i ja nismo baš neki fanovi ragbija, ali idemo na sve utakmice kao
što je ova večeras u Refjudžiju. To se ovde radi. Ide se na utakmice. Čak ni
Bajka i Deka ne bi propustili nijednu. Deka voli da na zadnjem prozoru
njihovog automobila belim imalinom napiše NAPRED PIRATI!, iako Bajka
brine da zbog toga neće moći bezbedno da vozi. Klaudija i ja na utakmicama
uvek sedimo u delu za učenike, ali najčešće na samoj ivici, kao i na skupovima
podrške. Podelimo kutiju superslanih kokica s kioska i malodušno pljeskamo
masnim rukama dok Ema Džonson i ostale navijačice vode bodrenje, a glasovi
im idu gore-dole poput klackalica: „I-de-MO PI-ra-TI“ – pljes, pljes,
pljespljespljes – „I-de-MO PTra-TI“ – pljes, pljes, pljespljespljes.
„Ajde više, počnite“, mrmlja Klaudija, streljajući očima kako bi se uverila
da nas niko od nastavnika koji patroliraju po sali ne gleda, pre nego što izvuče
telefon i počne da ga čačka.
Slučajno se upravo tada okrenem i ugledam ga. Dva reda iza nas i možda
pet mesta sa strane. Nov đak.
Po mojim iskustvima, novi je uvek nečiji rođak koji se upravo doselio iz
Port Aranzasa ili odakle već, i totalni je smetenjak s neviđenim talentom za
čačkanje nosa na času kad misli da ga niko ne gleda. Takav je novi đak. Takav
je svaki novi đak od šestog razreda.
Do ovog trenutka. Zato što ništa na Novom ne deluje kao da je iz Ist
Rokporta. Kao prvo, nosi uske crne farmerke i sivu majicu i duga, tamna kosa
pada mu preko očiju kao da pokušava da se sakrije iza nje. Malo okreće glavu
kako bi počešao pozadinu vrata i vidim da mu je kosa na potiljku kratka,
gotovo izbrijana. Dečaci iz Ist Rokporta ne šišaju se ovako. Dečaci iz Ist
Rokporta odu do „Rendijeve berbernice“ u Glavnoj ulici i listaju Plejboje iz
2002. dok čekaju da im Rendi naplati petnaest dolara za istu groznu frizuru
koju im pravi još od predškolskog. Onu s kojom im uši štrče nedeljama.
Novi nikada ne sme otići kod Rendija. Nikada.
Pored superkul frizure, ima maslinast ten i pune usne i tamne oči kao dva
olujna oblaka. Posmatra dešavanja u sali ispod sebe sa zbunjenim
interesovanjem, kao da je skup podrške deo nekog dokumentarca o jednom od
onih čudnih plemena iz Amazona koje nikada nije stupilo u kontakt s
modernom civilizacijom.
Munem Klaudiju.
„Nemoj da se okrećeš, ono baš totalno očigledno, ali ko je onaj tip
nekoliko redova iza nas? Nov je, jelda?“
18 DŽENIFER MATU
knjigu pa me naterala da gledam film, tipa, deset puta. On je totalno tvoj tip.“
Klaudija je u pravu. Ima nešto buntovničko u vezi sa Setom. Ali ne previše
buntovničko. Opasno i pristupačno u isto vreme. Ponovo bacam pogled u
njegovom pravcu dok Klaudija kreće da ispušta glasne, srkutave zvuke
ljubljenja pored mog uha.
„Dobro, Klaudija, prekini“, bunim se, lagano je gurajući laktom u rebra.
Kao što sam već rekla, super sam u imanju dečka u mašti, ali istina je da
nikada nisam imala pravog dečka. Uvek me žacne kad to pomislim, ali u
trećem sam razredu gimanzije i nikad nisam ni sa kim izašla. Nisam čak ni
poljubila dečka. Želim momka jer se pomalo osećam kao kreten što ga nikada
nisam imala, ali poprilično sam odustala od ideje da mi se to dogodi u srednjoj
školi.
Dok navijačice prave piramidu, a bend istiskuje još nekoliko tonova
ispunjenih podrškom, uspevam da bacim još jedan pogled na Seta. I dalje sedi
tamo, sa izrazom lica kao da ne može da se odluči je li mu svejedno ili se
dosađuje. Podiže vižljastu ruku i provlači šaku kroz kosu, a šiške mu padaju
preko očiju.
Pitam se koje mu je srednje ime.
Pitam se kako miriše.
Pitam se koju muziku sluša i pitam se kako izgleda dok pere zube.
„Pružimo sada podršku istrokportskim Piratima!“, začuje se gromoglasno
sa sredine terena. Direktor Vilson stoji iza mikrofona, sa stomakom koji se
preliva preko kaiša, lica crvenog poput paradajza i pre nego što je počeo da
viče.
Uskoro će postati još crveniji, dok bude urlikao i vikao o najboljem ragbi
timu na svetu i kako svi moramo da podržimo moćne Pirate i tako dalje i tako
bliže.
„Dosadno mi je“, objavljuje Klaudija ravnim glasom. Zuri preko glava
devojaka ispred nas, a onda zevne, kao da podvlači to što je rekla.
Direktor Vilson najavljuje trenera Kola, a onda trener Kol najavljuje
ragbiste, i Mičel Vilson i svi ostali dečaci šepure se u farmerkama i ragbi
dresovima preko majica, a Ema Džonson i ostale cmok devojke rade premete
unazad i navijački orkestar navija i Klaudija ponovo zevne.
Ponekad se zapitam kako bi bilo živeti u gradu koji se ne vrti oko
sedamnaestogodišnjih momaka koji prečesto krešu samo zato što umeju da
bace loptu.
„Narode, samo bih 'teo sve da vas podsetim koliko je važno da izađete i
podržite svoje Pirate večeras, jer će nam trebati da svako od vas večeras
navija glasno kol'ko može, jel' tako!“, urla trener Kol. Masa urliče u odgovor,
20 DŽENIFER MATU
„Bljak, dalje od mene“, kaže Meg, odmičući stolicu na drugi kraj stola. „Ne
bih da se razbolim.“
Klaudija me pažljivo posmatra. Do pre samo par minuta bila sam dobro i
overavala Novog na skupu podrške.
„Ne znam šta mi je “, priznajem. I ne znam. Ali nešto se pokrenulo. To se
dogodilo onog trenutka kad sam rekla da neću na utakmicu, i sad nema nazad.
Ili se to dogodilo tokom skupa podrške, kada sam videla Džejsonovu
majicu i shvatila da su mi šake skupljene u pesnice.
Ili se dogodilo pre toga?
„Možda bi trebalo da odeš do školske sestre?“, kaže Kejtlin. „Hoćeš da te
neka od nas otprati?“
„Neka, mogu da stignem tamo i sama“, odgovorim. „Ali hvala.“
„Kuckamo se posle?“, pita me Klaudija. Zvuči tiho i malo povređeno, čini
mi se. Ali možda samo ne zna kako da shvati moje čudno ponašanje. Pošteno
rečeno, ne znam ni ja.
Sestra Garsija me pušta da preležim popodne na jednom od kreveta u
zadnjoj sobi. Tamo nema nikog drugog i pogasila mi je svetla. Fino je i sveže i
tiho. Kad se promeškoljim, čujem kako papirna prostirka šuška poda mnom.
Zvono za početak šestog časa dolazi i prolazi i prekraćujem vreme čitajući
poster na kome piše KADA KAŠLJEŠ ILI KIJAŠ, LAKAT PREMA LICU SVIJAŠ!
Muške i ženske čiča gliše kašlju i kijaju u svoje čičaglišaste laktove. Preležim
šesti čas uživajući u činjenici da sam ušuškana u sopstvenoj maloj kliničkoj
čauri dok svi ostali moraju da budu na času. Ponovo se oglašava zvono, za
sedmi čas, i onda još jednom za osmi. A onda, konačno, poslednje zvono tog
dana.
„Je li ti bolje?“, pita me sestra Garsija dok ulazim u glavnu kancelariju
ambulante, trepćući na jakom svetlu.
„Aha“, odgovaram. „Hvala vam što ste me pustili da se odmaram toliko
dugo.“
„Nisi ti tip koji folira, Vivijen“, kaže. „A pošteno, i ne izgledaš baš kako
treba. Idi pravo kući i jedi samo tost, banane i pirinač, važi? I odmori se i pij
dosta vode. Žao mi je što ćeš morati da propustiš utakmicu.“
„Preživeću“, kažem joj.
Inače se na kraju dana Klaudija i ja nađemo kod mog ormarića i
prošetamo do kuće ili pokušamo da se odvezemo s nekim poznatim. Ali danas
uzimam ranac i izlazim na bočna vrata, idući putem kojim inače ne idem.
Hodam brzo, ostavljajući gimnaziju „Ist Rokport“ iza sebe što je brže moguće.
ČETVRTO POGLAVLJE
Bajka i Deka idu na utakmicu, a mama ponovo mora da radi do kasno. Zovem
babu i dedu i kažem im da se ne osećam dobro pa se nećemo videti na
stadionu i zovem mamu da joj kažem da me želudac ponovo muči i da ostajem
kod kuće. Daje mi ista uputstva kao sestra Garsija i naglasi mi da je pozovem
ako mi bude gore.
Ali nije mi gore. Bolje mi je. Ima nečeg čudno oslobađajućeg u tome što
znam da se gotovo čitav grad vozi ka Refjudžiju, a ja sam bezbedno sakrivena
u svojoj kući, potpuno sama.
Na trenutak dopustim sebi da se zapitam da li će Novi, Set, ići na
utakmicu. Da li ga njegovi čudni roditelji umetnici vode kao deo svog
istraživanja za nekakav performans koji spremaju o Životu u Malom
Teksaškom Mestu. Možda ih već moli da ga puste da se vrati u Ostin. Možda
nikada nije ni postojao već je samo proizvod moje mašte.
Dok se napolju hvata sumrak podgrevam smrznute mini pice s kulenom i
nosim je u spavaću sobu, balansirajući je na papirnom ubrusu. Volim da jedem
u krevetu. Osećam se kao da radim nešto lenjo i grešno, a istovremeno i tako
otmeno i strava. Nakon što pažljivo pokupim i pojedem sav kulen, a pre nego
što počnem sa sirom, pronalazim dokumentarne koji sam jednom gledala s
mamom, i pustim ga na laptopu. Radi se o pevačici benda Bikini Kill, devojci s
glasom što liči na lansiranje rakete koja peva onu pesmu o buntovnici. Sećam
se da sam, kad smo mama i ja prvi put gledale taj film, pogledala u nju tokom
odjavne špice. U polumraku naše dnevne, dok joj je lice bilo osvetljeno samo
treperavim slikama s televizora, mogla sam da vidim da treptanjem pokušava
da zadrži suze. Ali po načinu na koji se smešila kroz suze mogla sam da vidim
da se oseća dobro i tužno u isto vreme. Ponekad se pitam koliko star moraš
biti da bi se osećao nostalgično. Ponekad se pitam da li je moguće osećati
nostalgiju za nečim što nikada sami nismo iskusili. Mislim da je to ono što
osećam u vezi s Riot Grrrls.
Dovršavam picu, brišem masne prste i lice i potapšem krevet kako bi
Džoan Džet skočila na njega i ugnezdila se pored mene dok gledam film. Jedna
od stvari o kojima Kejtlin Hana – tako se pevačica zove – govori u
dokumentarcu jeste ideja o kulturi spavaćih soba kod devojčica. Svaka
devojčica ima nekakav super tajni svet u svojoj sobi gde može da stvara i
24 DŽENIFER MATU
Do maminog povratka s posla ima još sat vremena i uzimam završene stranice
i plašljivo ih stavljam u registrator za matematiku, koji potom ubacujem u
ranac. Pre nego što sasvim izgubim hrabrost, isteram bicikl iz garaže i uzjašem
ga, krećući ka centru Ist Rokporta.
Pošto je večeras utakmica, grad je uglavnom mrtvo more sa znacima na
Deiri Kvinu i Soniku na kojima piše ZATVORENO ZBOG UTAKMICE. Žuta
svetlost uličnih lampi obasjava prazne ulice i parkinge. Ali „Kopiraj me“ je na
obodu poslovne četvrti i jedna je od nekoliko radnji u Ist Rokportu koje su
uvek otvorene do ponoći. Projezdim pored Volgrinsa i frizerskog salona gde su
deda i baba morali preskupo da plate sređivanje mamine tirkizne kose pre
tako mnogo godina.
2I won't be your babydoll I won't be your pageant queen Girl let's dance in our bare feet Let's hold
hands all night long Go ahead and try us boy We love to fight back
DRČNA 27
Dok je držim u ruci moja ideja postaje tako stvarna da odjednom ne mogu
da se odlučim da li da vrištim od uzbuđenja ili ovog trenutka sve obustavim.
„Ovo izgleda dobro“, uspem da kažem.
„Onda ti ga prepuštam“, kaže Frenk.
Kada se vrati za pult, okrenem se kopiranju. U glavi računam koliko
ženskih toaleta mislim da ima u gimnaziji „Ist Rokport“, i ukucavam broj
kopija koje su mi potrebne. Dok mašina bruji, po deseti put proveravam
telefon. Moram da se vratim kući pre mame inače nikada neće poverovati da
mi je bilo tako loše da sam odlučila da ne odem na utakmicu. Moguće je da bi
mama razumela šta radim, ali jedva ja mogu da shvatim činjenicu da ovo
radim tako da ne znam ni kako bih počela njoj da objašnjavam.
A sem toga, ima nečeg izvrsnog u tome što je to moja tajna.
Napokon izbacujem brojač i vraćam se za pult kako bih platila novcem
koji mi je preostao od rođendana prošlog meseca. Frenk mi uputi još jedan
poluosmeh pre nego što izađem. A onda, baš dok prolazim na vrata, dovikne
mi: „Vidimo se, Drčna!“.
Prođe trenutak dok ne shvatim da se meni obraća, ali dok se okrenem da
mu mahnem, oči su mu ponovo uperene u knjigu.
Stižem kući pre mame i ubacujem papirnu vrećicu u ranac – preko vikenda ću
morati da savijem i ostale. To jest, ako ne izgubim petlju.
Kako je ne bih izgubila, trebalo bi da slušam „Rebel Girl“ stalno iznova
sutra i u nedelju.
Oblačim runaways majicu i perem zube, i dok gasim svetla i uvlačim se u
krevet, mamin auto ulazi na prilaz. Uskoro me obasja srebrno svetlo i
zažmirkam kao da sam spavala sve do sada i da sam iznenađena.
„Viv?“, mamina silueta proviruje kroz dovratak, dok šapuće. „Je li ti
bolje?“
„Aha“, odgovaram joj, nadajući se da se u kuhinji ne oseća pica. Trebalo bi
da imam stomačni virus, na kraju krajeva.
„Reci mi ako ti nešto zatreba, važi?“
„Aha“, šapućem.
Kada mama zatvori vrata, skliznem dublje pod pokrivače i osećam kako
mi telo struji od iščekivanja kad pomislim na kopije u svom rancu. Niko na
svetu ne zna da postoje. Dobro, osim Franka iz „Kopiraj me“. A on i tako ne zna
naredni korak mog plana.
Napokon, nakon nekoliko minuta osećam kako tonem u san, a kada me
savlada, sanjam kako stupam kroz „Kopiraj me“ s Frenkom, oboje smo obučeni
DRČNA 29
Dok stignem do časa engleskog kod gospodina Dejvisa, osećam se kao ćorak
od petarde. Videla sam šačicu devojaka s Drčnom u rukama, ali nakon Sare i
Klaudije na prvom času nisam čula nikoga da priča o njoj. Poseta jednom
toaletu otkriva polovinu topke zina Drčna kako tužno leži na pultu, a jedan je
nepažljivo oboren na pod sa slabim otiskom stopala preko naslovne strane.
Izgleda kao da ljudi radije razgovaraju o pobedi Pirata i predstojećoj utakmici
protiv Port Aranzasa ove nedelje.
Ali dok zauzimam mesto za engleski, ugledam Lusi Ernandes u prvom
redu s primerkom Drčne u rukama, kako čvrsto stisnutih usana i nabranog
čela čita unutrašnjost. Okreće zin da bi pročitala poleđinu. Onda ga otvara i
DRČNA 37
Možda je to što sam naletela na Kiru bio znak, zbog toga što nakon američke
istorije ugledam nekoliko četvrtakinja koje se lože na produkciju u dramskoj
sekciji i takođe sede po obodima na skupovima podrške i utakmicama, kako
idu hodikom obeleženih ruku. A tu su i dve prvakinje čiji su ormarići blizu
učionice u kojoj sam tokom drugog časa. A tu je i još malo srca i zvezdica
rasutih ovde-onde po devojkama koje uočavam na stepeništima i ćoškovima i
u dvorištu gde se visi tokom malog odmora između trećeg i četvrtog časa.
Neke od njih znam po imenu, a neke samo iz viđenja, ali pogledi nam se
susreću i klimnemo glavom jedna drugoj i nasmešimo se stidljivo, kao da
imamo zajedničku tajnu. Kao da smo jedna drugoj zlatno jaje tokom nekakvog
čudnog lova na uskršnja jaja.
Isto se dešava i kad uđem na čas engleskog i ugledam Lusi Ernandes kako
sedi u prvom redu sa srcima i zvezdicama iscrtanim plavim mrkerom u
nežnim spiralama i zavijutcima preko poleđine šaka, niz prste i oko zglobova.
„Zdravo“, kažem joj dok idem između klupa, a ostali učenici pristižu,
„sviđaju mi se tvoje ruke.“
Lusi pogleda nagore ispod svojih crnih šiški i osmeh joj se raširi licem.
Pitam se jesam li prva osoba koja je progovorila s njom danas. Nešto mi se čini
da je moguće da jesam.
„Hvala“, odgovara mi Lusi. „I meni se sviđaju tvoje.“
„Stvarno su ti lepe“, kažem. Lusi se nasmeši još šire. „Hvala.“
Uzvratim joj osmeh i onda osetim istu neprijatnost kao u kupatilu s
Kirom, i nisam sigurna šta bih još mogla da kažem. Iako mi se čini da postoji
još nešto što bih želela da kažem.
Upravo u tom trenutku ulaze Mičel Vilson i njegova ekipa, bučni i široki, i
verovatno se zagrevaju za sledeću „napravi mi sendvič“ šalu i ponovo me
48 DŽENIFER MATU
preplavljuje onaj osećaj koji sam imala u kafeteriji onog dana kada sam
napravila prvu Drčnu. Osećaj zbog kog poželim da stegnem pesnice i zarijem
nokte u kožu i vrištim.
Ne uradim to, naravno. Umesto toga udahnem, zadenem kosu iza ušiju, pa
izvadim svesku za engleski i hemijsku.
„Dobro, đaci“, počinje gospodin Dejvis nakon zvona. „Hajde da se vratimo
beleškama o prosvetiteljstvu koje sam vam juče dao.“ I dok mozak počinje da
mi se oduzima od dosade, vrata učionice se otvaraju i ulazi Set Akosta.
Zaputio se ka klupi, s fasciklom i knjigama stisnutim jednom rukom uz
bok vitkog, dečačkog tela.
Nosi crne farmerke.
Ima crnu majicu.
Na nogama su mu crne vansice.
A na rukama, pažljivo iscrtana crnim mastilom, nalaze se malena srca i
sićušne zvezdice.
Dok seda na svoje mesto u stomaku mi eksplodira vatromet, a srce mi
lupa tako snažno da znam da neću moći da čujem ni reč od onoga što gospodin
Dejvis priča, čak i kada bih se potrudila da ga slušam.
SEDMO POGLAVLJE
Klaudija je zaslužila medalju za najbolju drugaricu i milion besplatnih
kapkejkova od čokolade za strpljenje iskazano prema meni tokom skupa
podrške koji se održava pre ručka, kada se zavučemo na vrh tribina i uzmem
da joj šapućem o rukama Seta Akoste.
„Okej, ali zašto šapućeš?“, poviče Klaudija. „Ovde je nemoguće bučno, a i
tako ga nigde nema.“ Školski orkestar se zagreva svirajući istih pet-šest
poletnih pesmica koje sviraju ukrug na ragbi utakmicama, a Klaudija je u
pravu – Seta nema nigde na vidiku u fiskulturnoj sali. „Niko te neće čuti kako
šiziš oko gospodina Magične Ruke“, nastavlja Klaudija. Obrve joj se naglo
podižu. „Okej, sad mi je jasno što se toliko ložiš na njega. Magične ruke.“ Umire
od smeha na sopstvene reči.
Protiv svoje volje se zarumenim. „Gospode bože, Klaudija.“
„Ah, kao, s vama dvoma nije tako?“, pita me u neverici. „Tipa, uopšte nema
veze sa seksom? Sviđa ti se samo zbog tog njegovog uma, jel' tako?“
„Dosta“, uspevam da kažem zakopavajući glavu među kolena kako bi
prestala. Istina je da mi je zbog srca i zvezdica Set sto puta više hot. Tokom
čitavog časa, na kome je gospodin Dejvis davio bez kraja i konca, posmatrala
sam Setove privremeno tetovirane šake kako pažljivo hvataju beleške,
povremeno zastajući da počešu potiljak ili tiho zadobuju prstima po ivici
klupe. Zgrčila bih se svaki put kada su Mičel ili neki od njegovih drugara
otvorili svoja velika usta, od brige da će Set postati predmet njihovih šala. Ali
ništa slično se nije dogodilo. Set se tako vesto uvukao na margine „Ist
Rokporta“, retko govoreći ili radeći išta ekstremno dobro ili ekstremno loše da
sam prilično sigurna kako, iako ne izgleda kao većina drugih đaka, samo ja
pratim svaki njegov korak.
„Hej, mogu li da sednem ovde?“
Izvirim i vidim Lusi Ernandes kako stoji na metar od nas, balansirajući na
tribinama. Sada kad stoji ispred nas shvatam da je Lusi krupna devojka.
Visoka – viša čak i od mene, što nešto govori – širokih kukova, krupnih očiju,
velikih, punih, crvenih usana. Čak joj je i kosa velika i pada joj niz leđa u
kovrdžavim vrtlozima. Prvo malko želim da ode jer samo hoću da pričam s
Klaudijom o Setu. Onda se osetim kao seronja jer sam to pomislila.
50 DŽENIFER MATU
„Mislim da nikad nismo imale klub poput ZPIUN-a ovde“, kaže Klaudija.
„Čekaj, ispravljam se. Znam da nikad nismo imale takav klub ovde.“
Lusi klimne glavom sa setnim izrazom na licu. Onda se okreće prema
meni i pita „Jesi li videla onog tipa na engleskom sa označenim rukama?“
Osećam kako mi se obrazi tek malo zagrevaju, ali Klaudija ne progovara, a oči
su joj upravljene na skup podrške. Znam da pred Lusi neće reći ništa o tome
da mi se Set dopada.
„Aha“, odgovaram. „Mislim da je i on nov. Kao i ti. To mi je bilo baš kul.“
„Bilo je“, kaže Lusi. „Ali me čudi da nije dobio svoje.“
„Možda niko od dečaka nije primetio“, odgovaram. „Bili su prezauzeti
razmišljanjem o ovome.“ Nehajno odmahnem rukom ispred lica u pravcu
skupa podrške. Direktor Vilson izvodi svoj uobičajeni „opasuljite se“ govor o
podršci našim momcima i bla, bla, bla. Ragbisti izlaze u svojim dresovima, i
đaci iz prvih redova urlaju tako glasno da me uši zabole. Gledam oko sebe, u
ostale đake u poslednjim redovima. Devojka koju ne poznajem pogrbila se na
tribini, totalno zaspala. Nekoliko mršavih, bubuljičavih dečaka sedi u grupici,
prazno zureći u teren.
„Jel' vi stvarno idete na ove utakmice?“, pita Lusi, namrštenog čela.
„Obično da“, Klaudija sleže ramenima. „Ali Viv me je ispalila za
poslednju.“
„Nije mi bilo dobro“, podsećam je. „Ali da“, nastavljam, odgovarajući na
Lusino pitanje. „Ovde nema baš šta da se radi. Tako da idemo.“
Lusine obrve se još više mršte dok razmišlja, sigurna sam, o jednom
jedinom bioskopu u gradu i jednom jedinom 00-24 Sonik drajv-inu i jednoj
jedinoj glavnoj ulici. Ništa od toga nije zabavno kada si sam.
„Hej, hoćeš li da blejiš s nama na utakmici večeras?“, izbrbljam, bacajući
pogled sa strane na Klaudiju, nadajući se da je to i njoj okej. No Klaudija se
samo nasmeši i kaže: „Da, trebalo bi da dođeš. Igramo kao domaći. Nećemo
morati da vozimo daleko ili nešto slično.“
Lusi grize nokat na palcu, očiju i dalje uperenih u ono što se dešava ispred
nje. Srce mi ubrzava malo sve dok se ne okrene, pogleda nas i kaže: „Okej,
zašto da ne. Poći ću“. Onda vraća pogled na Mičela Vilsona i Džejsona Garsu
koji se udaraju u grudi hrabreći publiku da navija za njih sve glasnije i glasnije.
Lusine oči se šire. „Bože, oni tamo zaista deluju kao rimski gladijatori ili tako
nešto“, kaže, upućujući terenu svoju najbolju „šta je ovo jebote!“ facu. „Tipa,
ponašaju se kao da će sad da se rvu s tigrovima ili lavovima, ili čime već.“
„Znam, totalno“, odgovaram, smešeći se. Zaista savršen opis.
52 DŽENIFER MATU
„Ček, koliko li su dali za onaj džinovski LED bilbord? Zar nam udžbenici
za matematiku nisu iz sedamdesetih?“
„Kada će stići Mičel Vilson u svojim zlatnim kočijama s belim konjima?“
„Ako Pirati ne pobede, hoćemo li svi morati da popijemo otrovani step
sok?“
Ostale devojke i ja polagano uvodimo Lusi u sve gradske tračeve,
pokazujući joj na tribinama pola tuceta bivših igrača Pirata, koji su bili buduće
velike ragbi zvezde dok se nisu povredili ili bili izbačeni s koledža zbog
previše kazni za vožnju u pijanom stanju. Sada su to stari ljudi sa stomacima
preko kojih se rastežu narandžaste Ist Rokport Buster majice, koji bezizrazno
posmatraju svaki pokret na terenu. Na poluvremenu, dok se probijamo kroz
gužvu do „Buster Buta“ po kokice, nalećemo na Bajku i Deku, i Lusi se nasmeši
i predstavi im se gledajući ih u oči dok se rukuju, i znam da će je kasnije Bajka
opisati kao „onu predivnu Španjolku koja je tako vraški šarmantna.“
Ugledam mamu dole u prednjem delu tribina, iza klupe tima, kako
posmatra utakmicu ali ne aplaudira niti viče niti išta. Ona mene ne vidi.
Namerno ne gledam u masu muškaraca i dečaka na klupi Ist Rokporta. Ne
želim da ugledam Džona.
Pirati pobeđuju, tako da ne moramo da izvršimo samoubistvo i, iako smo
se baš zabavile s Lusi, kada je Klaudija i ja odvezemo i ona nam mahne i
zahvali nam se što smo je pozvali, tipa pet puta dok izlazi iz auta, zahvalna
sam što smo ostale samo ja i moja od pamtiveka najbolja drugarica.
„Hoćeš da spavaš kod mene?“, pitam Klaudiju. Nisam baš luda za
odlaskom u praznu kuću, jer će me praznina prisiliti da zamišljam mamu i
republikanca Džona u „Kozi Korneru“.
„Važi, što da ne“, odgovara Klaudija, a to što nije ponela ništa nije važno
jer toliko često spavamo jedna kod druge, da imamo tu četkice za zube i
pidžame.
Kasnije, nakon što smo se presvukle i malo pogledale šta ima novo na
telefonima i jele perece umočene u kikiriki-puter i pričale o tome kako je Džon
sasvim pogrešan izbor za moju mamu, sručimo se u moj veliki krevet.
Fluorescentne zvezdice malo sijaju pre nego što soba utone u tamu.
„Sviđa mi se Lusi“, kažem, zureći u zvezde koje se gase.
„Aha“, slaže se Klaudija zevajući. „Kulje.“
„Mislim da joj je utakmica bila, kao, kulturni šok.“
Klaudija se okrene prema meni. „Aha, nije indoktirnirana od rođenja.“
Obe se smejemo.
U mraku ne mogu da vidim jesu li srca i zvezde na mojim rukama
izbledele. Deluje mi kao da sam tako davno pokušala da ih operem iznad
DRČNA 55
„Ćao!“, kaže on. Onda iz džepa pantalona izvlači džepnu knjigu. „Dok ne
zaboravim, doneo sam ti onaj Foknerov roman o kome sam ti pričao. Mislim,
ako si ozbiljno htela da ga pozajmiš.“ Valjda pokušava da je obori s nogu
svojim intelektualnim kapacitetima, a mama mu zahvaljuje onim visokim,
zvonkim glasom i kaže: „Videćemo hoću li zbog ovog promeniti mišljenje o
njegovom delu“.
„Veruj mi da će ti se dopasti“, kaže Džon. Bljak. Zašto pokušava da natera
mamu da joj se dopadne pisac za koga mu je rekla da joj se ne dopada?
Nakon opraštanja i maminog brzog poljupca u obraz, zatvaram vrata za
njima i vraćam se u dnevnu da se sklupčam na kauču. Kada je prazna, kuća
gotovo da deluje kao da je mama na poslu. Gotovo. Ali nije, tako da se osećam
usamljenije nego što bih se osećala da je zauzeta merenjem temperatura i
pritisaka. Gledam televiziju, ali kad god naiđe scena s ljubljenjem promenim
program. Konačno odustajem i odlazim u krevet. Kasnije te noći, kada začujem
mamu kako se sama vraća kući, uverim se da su svetla pogašena i da sam
zakopana duboko ispod pokrivača, iako sam još uvek budna.
Kad u ponedeljak ujutru krenem u školu, sastanak sa Džonom mi je još
uvek na pameti. Zvezdice i srca s prvog izdanja Drčne odavno su nestale sa
ruku devojaka koje su ih nacrtale. Bilo je kul što su mi crteži pružili priliku da
upoznam Lusi i da popričam s Kirom prvi put nakon nekoliko godina, ali ništa
u Ist Rokportu se zapravo nije promenilo. Mičel i njegovi drugari i dalje su
odvratni i ragbi tim i dalje vlada svime (iako im je rezultat svega 3-2). Juče dok
je mama bila na poslu, provela sam popodne prekopavajući MOJA
PROTRAĆENA MLADOST kutiju, ali ovoga puta sam, čak i dok sam držala
zinove i flajere u rukama, imala osećaj kao da su nešto nedodirljivo.
To su artefakti iz drugog vremena, a ja sam devojka danas, upravo sada, u
Ist Rokportu, u Teksasu, i bolje bi mi bilo da to prosto prihvatim.
Dok hodam prema glavnoj školskoj zgradi okružena svojim kiselim
raspoloženjem, začujem „hej“, vrlo jasno upućeno meni. Muško „hej“, ne
žensko „hej“. Podižem pogled da vidim odakle je došlo.
Stoji u dovratku škole kao nekakav moderni Džejms Din, s telefonom u
ruci umesto cigarete.
Novi momak sa srcima i zvezdama, Set Akosta.
„O!“, kažem i malo poskočim. „Hej.“ Svi drugi đaci koji se muvaju po
prilazu Ist Rokportskoj školi isparavaju. Ne čujem ih i ne vidim.
Setve obrve poskoče i ostaju tako na trenutak. „Izvini. Nisam hteo da te
prepadnem.“
Ama nisi me prepao. Samo sam zanemela. Sačekaj, tipa, pet godina i proći
će.
58 DŽENIFER MATU
Kul.
Dobro.
Vidimo.
Se.
I odlazim. Samo odšetam, kao da jebeno ne mogu sad da se smaram. Ne
mogu da odlučim jesam li najveći idiot na svetu, ili mi se anksioznost pojačala
toliko da je odlučila da mi učini uslugu i okonča ovaj razgovor pre nego što se
pretvorim u džinovski ružičasti osip.
Bilo kako bilo, dok ulazim u školu, vrat i grudi, pa čak i obrazi još uvek mi
gore. Tako mi je u blizini momaka još otkako sam bila visoka devojčica u
osnovnoj i dečaci me nikada nisu zvali na ples na igrankama, pa sam se tokom
sporih pesama krila u toaletu i vežbala da pravim uzbuđeno lice kako ne bih
izgledala ljubomorno ili lažno dok mi Klaudija priča kako je plesala sa Skotom
Snabelom.
Idući hodnikom ugledam Klaudiju pored njenog ormarića i ona se pribije
uz mene dok idemo na prvi čas, američku istoriju.
„Slušaj ovo, nikad ne bi poverovala kakvu sam majicu upravo videla na
Džejsonu Garsi“, kaže mi. Zahvalna sam jer izgleda ne primećuje kako sam
uzrujana, pa ne moram da objašnjavam glupu grešku koju sam napravila sa
Setom.
„Da nije ona s natpisom kako se ženske noge dižu?“, kažem, i dalje malo
nervozna.
„Ne“, kaže Klaudija. „Ova je gora. Na njoj je velika crvena strela koja mu
pokazuje na genitalije i piše: 'Besplatan alko-test. Duni ovde'.“
Namrštim se. „Bože, stvarno?“
„Da“, kaže Klaudija. „Odvratno.“
„Aha.“
Uvlačimo se na američku istoriju i sedamo pozadi. Kad zazvoni, gospođica
Robins najavljuje iznenadni test iz onoga što je trebalo da pročitamo za danas
i kolektivno zastenjemo, kao da glumimo u lošem sitkomu o srednjoj školi.
„Ako ste pročitali zadata poglavlja, nemate razloga za brigu“, kaže
gospođica Robins, savršeno igrajući svoju ulogu.
Dok nam deli papire, začuje se kucanje na vratima, ali onaj ko kuca ne
sačeka gospođicu Robins. Vrata se otvaraju otkrivajući gospodina Selija,
jednog od pomoćnika direktora gospodina Vilsona. Dok gospodin Vilson ima
legitimnu – iako besmislenu – moć nad školom, gospodin Seli je tek drugi
mrav radnik u lancu komande. Ali šećka se unaokolo bedno se šepureći kao da
se loži na vladavinu nad gomilom zarobljenih adolescenata. Verovatno jer se i
loži.
60 DŽENIFER MATU
„Šta se kog đavola dešava?“, pita me Lusi dok se uvlačim u klupu iza nje.
„Sa čim?“
„S Jestirom Prin tamo“, kaže pokazujući bradom ka zadnjem redu. „Znaš
već, ove čudne provere pravila oblačenja.
„Ko zna“, odgovaram. „Uprava škole se s vremena na vreme jako uzbudi
oko pravila oblačenja.“
„Deluje totalno nasumično“, kaže Lusi, ali ne uspevam da odgovorim
pošto zazvoni, i Set Akosta ulazi. Gledam ga kako odlazi do svog mesta, pitajući
se hoće li se nešto promeniti zbog današnjeg razgovora, ali ne menja se. Mičel
Vilson i njegova ekipa nahrupe na vrata s nekoliko minuta zakašnjenja, ali
naravno da im gospodin Dejvis ništa ne kaže.
Potom nežan, umilan glas zazvoni s vrata.
„Gospodine Dejvis, izvinite što ovako upadam, ali dobila sam promenu
rasporeda i sada sam na ovom času.“
Dečaci otpozadi zavijaju pomalo dok Ema šeta do gospodina Dejvisa i
dodaje mu ružičastu ceduljicu. Uvlači se u svoju klupu poput ptice u gnezdo,
delikatno i ljupko, savršeno koordinisanim pokretima. Do poslednje moguće
sekunde ignoriše zavijanje Mičela i njegovih drugara, a onda zabaci kosu boje
meda preko ramena i uputi im pogled koji upućuje dečacima još od petog
razreda. Pogled koji istovremeno deluje iznervirano i zavodljivo. Uvek sam se
pitala kako joj to polazi za rukom.
Ema živi ono što bi Bajka nazvala snom. Lepa, popularna, dobar đak,
bogatija od većine, navijačica, i zapravo prilično fina ako popričaš s njom, što
mislim da sam uradila pet puta u životu. Devojke poput Eme trebalo bi da su
zlobne i uobražene, ali Ema nije takva. Ne baš. Ponaša se kao političar u
kampanji, što ima smisla kad se uzme u obzir da je potpredsednica razreda.
Oprezna je. Zrela. Ima definisane ciljeve. Jednom u devetom razredu, na času
domaćinstva – što je onaj čas kada bi trebalo da naučimo kako da sravnimo
čekovnu knjižicu, ali uglavnom smo gledali proglase javnog servisa o
opasnostima kristal-meta – uhvatila sam je kako piše CV. U devetom razredu.
Dok se Ema smešta, sa strane pogledam u Seta Akostu da vidim da li ju je
primetio. Ne mogu da se suzdržim. Na kraju krajeva, prekrasna je po svačijim
merilima.
Ali Set gleda u mene.
Blago podižem obrve od iznenađenja ili užasa ili radosti, a Set na to vraća
pogled na svoj sto.
Gospode, kakav sam ja idiot.
Do kraja časa me više ne pogleda.
62 DŽENIFER MATU
rastroji momke.“ Suze joj dolaze do ivice očiju i jedan treptaj bio bi dovoljan
da se preliju. Meg, Kejtlin, Klaudija i ja horski govorimo „Žao mi je“, i Meg se
pruža i stegne Saru za ramena. Ali Lusi lupi rukama o kafeterijski sto tako
glasno da sve poskočimo.
„Ovo je sranje“, kaže i nijedna od nas ne odgovara. Samo zurimo u Lusi
dok Sara briše oči salvetom.
„Ozbiljna sam“, nastavlja Lusi. „Jeste. Primoravanje devojaka da vode
računa o svom ponašanju i oblačenju zato što su momci navodno nesposobni
da se kontrolišu? To je jedna od najstarijih fora.“ Skljoka se natrag u stolicu
kao da je iznurena. Ostale devojke zure u nju, gotovo nervozno, ali ja se kačim
za svaku reč. Lusin mini govor zvuči kao nešto iz maminih zinova. Uzbudljivo
je.
„U mojoj staroj školi u Hjustonu ovo sranje nikada ne bi prošlo bez
borbe“, nastavlja. „Devojke iz mog ZPIUN-a bi našle neki način da uzvrate.“
„Znam, Lusi, ali ovo nije Hjuston“, odgovara Klaudija, i tik ispod površine
njenog glasa nalazi se još nešto. Iznerviranost, možda. Ozlojeđenost.
„Veruj mi, znam da ovo nije Hjuston“, odgovara Lusi. Naduvava obraze pa
izdiše glasno, besno. Osećam napetost, nervozna sam jer su moja najbolja
drugarica i moja nova drugarica ljute jedna na drugu, i ne znam šta da uradim.
„Hej, čujte, samo želim da zaboravim na to i pojedem ručak“, kaže Sara
otvarajući tetrapak mleka. „Možemo li, molim vas, da promenimo temu?“
„Naravno“, kaže Klaudija i pogleda u Lusi budnim okom. Nakon toga Lusi
više ne progovara. Samo sedi s bradom u rukama, dok joj oči skeniraju
kafeteriju i istrokportske klike, zadržavajući se na devojkama obučenim u
jarkonarandžaste majice za vežbanje poput Sare. Devojke svih boja i iz raznih
grupa rasejane su po kafeteriji kao znaci za opasnost, tako da ih je nemoguće
ne videti. Sara i ostale devojke počinju da ćaskaju o uglavnom benignim
stvarima poput toga koliko je težak bio test iz matematike i hoće li DJ na
jesenjem plesu biti bolji od onog na maturskoj zabavi i tako dalje. Do zvona
Lusi ne uzima ni zalogaj iz svoje plastične posudice pune hrane od juče.
Spuštam pogled na svoj ručak. Ni ja nisam mnogo pojela.
„Nisi gladna?“, pitam je.
„Ne“, kaže Lusi. „Izgubila sam apetit. Vidimo se kasnije.“ S tim rečima, uz
škripu povlači stolicu unazad, ustaje od našeg stola i pognute glave kreće ka
izlazu. Odupirem se potrebi da krenem za njoj. Da je pitam o tome šta bi
hjustonske KUDIP devojke uradile da se izbore protiv provere pravila
oblačenja. Lusi ne deluje kao da je raspoložena za razgovor s bilo kim, pa ni sa
mnom.
DEVETO POGLAVLJE
Provere pravila oblačenja traju čitave nedelje i shvatam da nosim svoje
najveće, najvrećastije majice i najšljampavije farmerke kako bih izbegla da me
prozovu pred svima. Svaki put kad neka devojka mora da ustane ispred svih
zbog inspekcije, shvatim da još dublje utonem u klupu. U sredu ujutru, nakon
što izrecitujemo zakletvu odanosti i teksašku zakletvu, piskutavi glasić
direktora Vilsona prekida objave za drugi čas.
„Možda ste primetili da smo ove nedelje posebnu pažnju poklonili
pravilima oblačenja i nadamo se da ćete se svi držati pravila i propisa koji su
detaljno izneti u učeničkom priručniku o smernosti i prikladnom oblačenju.“
Dok govori, primećujem da par devojaka u mojoj blizini koluta očima jedna
prema drugoj. Gledam u svoje cipele i cerim se. Direktor Vilson nastavlja.
„Molim vas da se, kada se ujutru oblačite, setite da dolazite u okruženje
namenjeno učenju i da očekujemo da budete obučeni kao učenici, a ne kao
smetnja. Dame, naročito vas molim da vodite računa o svom odevanju i
zapamtite da je skromnost vrlina koja nikada ne izlazi iz mode. A sada evo
pomoćnika direktora, Keslera sa ostatkom jutarnjih objava.“
Skromnost je vrlina koja nikada ne izlazi iz mode! Kakva skotina! Ne mogu
da se uzdržim. Na brzinu podižući pogleda da vidim da nastavnik ne obraća
pažnju, naginjem se devojkama koje su kolutale očima – Mariseli Perez i
Džuliji Riveri – i šapnem: „Jeste li primetile da nikada ne smara momke koji
nose one ogavne majice o seksu“.
Marisela besno klima glavom. „Znam, skroz.“ Ne šapuće. Glas joj je
dovoljno snažan da je svi čuju.
„Dame“, nastavnik smara sa katedre, „molim vas slušajte objave.“
Marisela sačeka trenutak kada se nastavnik ponovo isključi. „I jeste li
primetile“, kaže tišim glasom, „da pravila oblačenja čak i ne sadrže ništa
konkretno o tome kako bi trebalo da se oblačimo? Baš je, ono, super nejasno.“
„Zbog toga mogu da ga primenjuju kako god žele“, umeša se Džulija.
Na to nikada nisam pomislila. Namrgodim se, i Marisela se namrgodi, i
Džulija se namrgodi i, iako sam još uvek besna, ovaj sićušni trenutak između
nas tri me osokoli. Drži me raspoloženom sve dok se gospodin Seli ne pojavi
na vratima i ne istera Mariselu zbog dužine šortsa.
Dok prilazi vratima, Marisela zastaje, okreće se i pogleda nas.
DRČNA 65
Te večeri, pre nego što ćemo krenuti kod Bajke i Deke, mama me zatiče u sobi
kako raširena na krevetu radim domaći.
66 DŽENIFER MATU
toliko navikle da je nemoguće odupreti im se. Čudan osećaj među nama malo
se smanji.
„Nego, kako je u školi, Viv?“, pita Bajka sipajući moju porciju u tanjir.
Namrštim se. „Sumanuto su pritegli pravila oblačenja. Ali samo za
devojke.“
Mama zagrize mesnu štrucu, delujući zbunjeno. „Kako to misliš 'samo za
devojke'?“
„Tako što izvode devojke sa časa jer su im pantalone preuske ili jer im
odeća previše otkriva. Onda devojke moraju da obuku ružne majice za
vežbanje preko svoje odeće i da ih nose do kraja dana, to dođe kao kazna.“ U
ušima su mi Lusine reči s ručka od ponedeljka. „Besmisleno je. Zašto bi
devojke bile odgovorne za ono što momci misle i rade. Kao da momci nisu u
stanju da se kontrolišu?“
Deka i Bajka su utihnuli, pažljivo me posmatrajući. Valjda nisu navikli da
se njihova savesna Vivijen tako uzrujava.
Mamino čelo je namršteno i zastaje pre nego što kaže:
„Mislim da si sasvim u pravu, Vivi. I meni zvuči besmisleno. Takođe, zvuči
baš kao nešto što se dešava u gimnaziji 'Ist Rokport'.“
Pretrnem od potvrde koju sam dobila. „I jeste“, promrmljam. Razgovor o
Džonu pada dublje u drugi plan.
„Pa“, govori deka brišući uglove usana salvetom, „kao jedina osoba koja
ovde sedi a koja je nekada bila tinejdžer, mogu da vam kažem da oni zaista na
umu imaju samo jednu stvar.“
Bajka dobroćudno opali deku po ramenu salvetom, ali mama glasno
uzdahne i baci salvetu u znak protesta.
„Tata, to je besmisleno“, počinje. „To samo doprinosi staroj priči kako
devojke moraju da vode računa o svom telu i ponašanju, dok momci imaju
dozvolu i slobodu da se ponašaju kao životinje. Ne misliš li da je to nepošteno
prema devojkama? Ne misliš li da time potcenjujemo momke? Čitava ta priča
je naprosto toksična.“ Svoj mali govor zaključuje besnim izdahom, i čini mi se
da sam na trenutak ugledala devojku sa fotke iz MOJA PROTRAĆENA
MLADOST kutije. Devojku ofarbane kose i s prijateljicom s probušenom
obrvom i sloganom BITKA – NE ŠMINKA nažvrljanom niz ruku. Ta devojka još
uvek postoji, znam to. Čak iako ne mogu da dokučim kako je ta devojka ista
žena koja se radnim danom viđa s republikancem Džonom.
„Jao, Lisa, ne počinji“, kaže Bajka držeći ruke tik iznad stola. „Tata je samo
hteo da ispadne smešan.“
68 DŽENIFER MATU
Sledim isti plan kao i prvi put. Budim se veoma rano i jurim u školu pre nego
što sunce izađe ovog konačno prohladnog teksaškog jutra u ranom oktobru.
Uvlačim se u prvi toalet s primercima Drčne u ruci. Ovoga puta se manje
osećam kao da sam u snu, a više kao da imam neki cilj. Pred sobom imam
Sarino povređeno lice za našim stolom u kafeteriji. Uporno zamišljam narednu
ogavnu majicu koju će Džejson Garza obući bez posledica.
I uporno zamišljam kako me otkrivaju i kako me direktor Vilson
verovatno suspenduje. Vizualizujem kako čitava škola saznaje da Drčna
postoji zbog mene. Od devojke koja prolazi ispod radara postala bih dežurni
školski čudak. Ne, to nije sasvim tačno. Postala bih dežurni gradski čudak,
takođe. Bajka i Deka bi se šokirali. Klaudija bi mislila da je Lusi previše uticala
na mene. A mama bi… pa pre Džona mama bi verovatno mislila da je Drčna
kul, ali u poslednje vreme nisam 100% sigurna da bi me podržala. Naposletku,
uvaljivanje u ogromne nevolje ne vodi baš ka odlasku iz ovog grada na dobar
koledž.
DRČNA 75
Znam da bi Lusi to bilo kul. Što je nešto. Ali u svetu gimnazije „Ist
Rokport“ nije baš previše.
Duboko udišem. Škrgućem zubima. Nastavljam.
Prvi sprat prolazi glatko. Ni žive duše na njemu. Ali dok se otiskujem u
krilo za strane jezike, sa srcem koje bubnja, žustro skrećem nadesno i nalećem
pravo na nekoga. Udarac je snažan, dovoljno da vrisnem i ispustim ostatak
primeraka Drčne. Časna reč, ovo je kao nešto iz loših romantičnih komedija.
Dok mi sopstveni vrisak još odzvanja u ušima, zakoračim unazad i
shvatim da gledam u Seta Akostu.
„Zdravo“, kaže on. A ja ne mogu da odlučim šta da mi piše na umrlici –
„uhvaćena kako rastura Drčnu“ ili „naletela na Seta Akostu u hodniku pre nego
što je sunce izašlo“. Sa ova dva u kobinaciji, moguće je da sam već mrtva i da je
ovo moja čudna verzija zagrobnog života.
„Pomoći ću ti“, kaže Set i čučne, a uske crne farmerke rastežu mu se preko
čvornovatih muških kolena, i ja ošamućeno stojim. Gledam ga kako skuplja sve
primerke mog tajnog revolucionarnog ženskog tinejdžerskog zina.
Ne mogu da se pomerim.
Setove kao ugalj crne oči skeniraju naslovnicu Drčne, nakon čega ustaje i
zuri. „Ti, kao, rasturaš ovo?“
Progutam knedlu. Obrazi su mi topli. Gledam levo i desno.
„Da“, kažem. Šta drugo i mogu da kažem? Lista jedan primerak pa vraća
pogled na mene, ozbiljnog lica. Glas mu se utiša. „Jesi li ih… ti napravila?“
Udahnem. Stanka me je već odala, i ja to znam. Tako da samo stojim tako,
ćutke.
„Jesi, jelda?“, pita me veoma tiho. Kako samo izgovara jelda – nežno i
slatko i utešno, sve u isto vreme. Uhvatim se kako klimam glavom, kao
hipnotisana.
„Aha, jesam“, kažem šapatom. „Ali nemoj nikome da kažeš, važi?“
Set zuri u mene na trenutak, pa lagano klimne glavom, a ja samo stojim,
još uvek u šoku. Nije me otkrila Klaudija, niti Meg ni Sara, pa čak ni nastavnik
ili upravno osoblje, već ovaj čudni dečak. Ne mogu da poverujem.
„E, a možda možeš da mi daš nekoliko. Staviću ih u muške toalete.“
Izgleda da nisam sasvim van sebe, jer se glasno nasmejem.
„Ozbiljno, ovdašnje momke nije briga za to. Časna reč“, zurim u svoje
cipele. „Mislim, osim možda tebe.“
Set mi dodaje topku Drčne. „Da, definitivno nisam hteo da ti kvarim
planove ili nešto slično. Mislim, možda želiš da ovo ostane među devojkama.“
Prislanjam zinove uz grudi za slučaj da neko naiđe. Onda se nateram da
progovorim.
76 DŽENIFER MATU
bilo koji drugi Riot Grrrls bend i nakon što joj napravim listu pesama –
navučena je.)
Nakon skupa je ručak, ali jedem brzo kako bih mogla da izađem par
minuta ranije i odem do kancelarije da predam opravdanje za časove vožnje u
sledećem polugodištu. Dok hodam gotovo praznim hodnikom, srećem
direktora Vilsona kako se približava kancelariji iz suprotnog pravca, derući se
u telefon. Ja sam jedina osoba osim njega u hodniku, ali ne nasmeši mi se, čak i
ne klimne glavom. Ja sam učenik u njegovoj školi i bila sam na njegovim
zatupljućim časovima teksaške istorije pre nego što je postao gospodin „Bog i
Batina“ gimnazije „Ist Rokport“. Ali ja nisam njegov sin, niti u timu njegovog
sina, niti navijačica kao Ema Džonson, pa čak ni član navijačkog orkestra. Na
njegovom radaru ja ne postojim. Obrazi mu podrhtavaju dok govori teškim
teksaškim narečjem i prolazi pravo pored mene dok ulazi u kancelariju, kao da
sam komarac ili muva.
Besno škiljim u njegova leđa i uživam u sićušnom uzbuđenju koje mi to
pruža. On nastavlja kroz lavirint sekretarica i pomoćnika direktora dok se
vraća ka svom brlogu, gde god on bio.
Nakon što predam opravdanje jednoj od sekretarica, krenem ka ormariću
da uzmem knjige za sledeći čas. Na kraju hodnika spazim Seta Akostu kako
naslonjen na zid nešto drnda telefon. Srce mi poskoči.
„Ćao“, uspevam da izgovorim dok prolazim pored njega, želeći da
zastanem, ali nisam sigurna mogu li i da li bi trebalo. Tako da samo malo
usporim.
Podiže pogled. Na drugom kraju hodnika je šačica učenika pored svojih
ormarića. Do zvona za kraj odmora ima još par minuta.
„Ćao i tebi“, kaže ubacujući telefon u zadnji džep i ispravljajući se. Sve
znaci na osnovu kojih pomislim da je kul da zastanem. Da zaista želi da
razgovara sa mnom.
„Pa…“, počinjem, jer shvatam da je moj red da progovorim, „hvala ti što
ništa nisi rekao. O… znaš? Podižem obrve kao da smo u nekom mafijaškom
filmu ili filmu o zaveri vlade, i istog trenutka se osetim kao idiot. Ali Set samo
klimne glavom i nasmeši se. Sviđa mi se što je viši od mene, makar i samo
malo. Još od onih znojavih, neprijatnih igranki u osnovnoj školi gde bih se
glavom i ramenima nadnosila iznad svih dečaka, pa me niko nije zvao da
idemo zajedno, oduvek sam se osećala neprijatno zbog svoje visine.
„Ništa ne bih rekao“, kaže Set. „Ćak ni da me pokriju vatrenim mravima ili
me prisile da slušam, tipa… ne znam… smut džez.“
Nasmešim se. „Šta je smut džez?“
„Teško smeće“, kaže Set bez oklevanja.
DRČNA 89
Samo tako stojimo jedan neugodan trenutak, a kada Set progovori, pogled
mu je spušten prema mojim stopalima.
„Hej, a da ne bi da se, tipa… ne znam… nađemo večeras ili nešto?“
Srce mi zalupa u grlu. Nadam se da će Set nastaviti da mi gleda u stopala,
jer ako podigne pogled videće ga direktno ispod moje brade, kako mu sve
četiri komore kucaju zapanjujućom brzinom.
„A ti… ne ideš na utakmicu?“, konačno uspem da progovorim. Super. Sad
zvučim kao Cica Navijačica.
Set se malo namršti. „Ne, ne idem. Ali… ti ideš, valjda?“
„Ne!“, odgovaram, glasnije nego što sam nameravala. Naravno da sam
planirala da idem na utakmicu. Šta drugo ima da se radi? Čak će i Lusi da pođe.
Ali to je bilo pre nego što mi je Set Akosta pretvorio život u TV seriju koju bih
totalno izbindžovala.
„Dakle ne ideš?“, pita me zbunjeno. Jednom rukom sklanja kosu s očiju.
„Nisam bila sasvim, kao, sigurna šta ću raditi večeras. Ali ako želiš da
večeras blejimo, to bi bilo kul.“
Nikad nisam blejala s momkom, ili izašla na sastanak s momkom, niti bila
na plesu s momkom, niti se poljubila s momkom. Ništa s momcima. Nikada. A
sada ovo. Isuviše je zapanjujuće da bi bilo stvarno.
Ali mora da je stvarno jer Set govori nešto o tome kako će doći po mene
oko sedam, i možda odemo nešto da pojedemo, a onda ukucava moj broj u
telefon i kaže da će mi pisati kasnije.
„Kul“, kažem kao da mi se ovo dešava svakog bogovetnog dana još od
šestog razreda.
U tom trenutku zazvoni. Promrmljam nešto u znak pozdrava i Set mi kaže
zdravo, i dok idem ka ormariću potpuno sam sigurna da ne hodam nego
lebdim.
momkom po imenu Kolin O'Mali par meseci prošle godine pre nego što se
odselio u San Antonio zbog tatinog posla. Tokom noćnih razgovora telefonom i
maratonskih dopisivanja ispričala mi je kako ga je pustila da je dodiruje ispod
brushaltera i da osećaj nije bio naročito sjajan – više kao da je pokušavao da
istisne vazduh iz izduvanog dečjeg balona.
Razlika je u tome što je Kolin O'Mali bio dosadnjaković. Čak i Klaudiji.
Set Akosta nije ni dosadnjaković ni pih ni običnjak ni bljak.
On je prva liga.
„A tvoja mama?“, pita me Klaudija dok se približavam mojoj kući. „Hej, zar
ovo nisu njena kola na prilazu?“
Namrštim se. „Mislila sam da će biti na poslu.“ Nisam razmišljala o mami
dok je Klaudija nije pomenula. Pošto me nikada nije zanimao neki momak, ovo
nije tema o kojoj smo mama i ja morale da razgovaramo.
„Sigurna sam da će biti kul s tim“, kaže Klaudija, i ja se nadam da je u
pravu. Mislim, zar moja mama nije takva? Kul mama?
Nakon što me Klaudija zagrli i natera me da se krvlju zakunem da ću joj
ispričati sve što se dogodilo neposredno nakon što se dogodi, ulazim i zatičem
mamu u kuhinji kako pravi sendvič.
„Rano si se vratila“, kažem spuštajući ranac na kuhinjski sto. Mislila sam
da ću imati barem sat ili dva vremena za spremanje, u kome bih pred
ogledalom u kupatilu vežbala izraze lica i dovitljive opaske s muzikom koja
trešti u pozadini.
„Ćao, dušo“, kaže mi mama, prilazeći da me poljubi u obraz. „Nestalo nam
je struje na poslu. Nešto se pokvarilo u razvodnoj kutiji. Pa sam dobila
slobodno popodne.“ Vraća se do radnog dela i maže senf na hleb od celog zrna.
„Dakle“, počinjem dok mi srce lupa. Zapravo me je sramota da pričam o
Setu s mamom. Mislim, nemojte pogrešno da me srazumete. Mama je uvek bila
100% otvorena i neverovatno iskrena oko seksa i puberteta i svih tih sranja s
hormonima, ali daleko je lakše voditi te razgovore kada se radi o teoriji a ne o
praksi. Mislim, nije da ću to uraditi s Setom večeras, ili išta slično. Nisam ni
sigurna da mu se dopadam na Taj Način. Iako se žešće molim da mu se
dopadam.
„Dakle… šta?“, pita me mama. Prekida s pravljenjem sendviča dok sluša
moje planove za to veče. Kada završim s pričom uputi mi malecni osmeh, ali
oči su joj iskolačene od iznenađenja.
„Dakle, smem da idem, zar ne?“ Ne verujem da će reći ne, ali shvatam da
zadržavam dah.
Mama stiska usne, razmišljajući na trenutak. „O… naravno. Da, naravno da
smeš da ideš. Hoću reći, volela bih prvo da upoznam tog momka, naravno.“
DRČNA 91
Zastaje pa se smeje i malo zavrti glavom. „Slušaj ti mene. Zvučim kao mama iz
nekog filma Džona Hjuza.“
Ispuštam vazduh. „Pa, dolazi po mene oko sedam.“
„Znači ne idete na utakmicu?“
„Ne… samo idemo da jedemo, ja mislim. Ti ideš na utakmicu, jelda?“
„Planirala sam da idem sa Džonom, ali možemo da se nađemo i kasnije.“
Spušta pogled na svoj nedovršeni sendvič, kao da se upravo setila da je tamo.
Ja stojim nasred kuhinje. Krećemo se po neobeleženoj teritoriji i sve deluje
malo neprirodno.
„Ne moraš da čekaš ili bilo šta“, kažem.
„Ne, ali želim“, ona insistira. „A što se tiče toga kada bi trebalo da se
vratiš… jesam li ti ikada odredila rok za vraćanje kući, poslušna moja,
primerna ćerko?“ Ponovo se nasmeje, ali gotovo nervozno.
Odmahnem glavom, i malo se narogušim zbog toga kako me je opisala.
Istina je da idem samo kod drugarica da prespavam. Ili ponekad da visimo u
„Soniku“ ili „DQ“ subotom uveče. Moja majka nikada nije morala da odredi rok
za vraćanje svojoj savesnoj Viv. Zbog toga se osetim kao šmokljan.
„Da kažemo oko deset, važi? Do tada ću se vratiti sa utakmice.“
Klimem glavom. I tako nisam sigurna da ću imati o čemu da pričam sa
Setom tri cela sata, a da se ne onesvestim od nervoze.
„E pa, nadam se da ćeš se odlično provesti“, kaže mi mama i ovoga puta
zvuči iskrenije. Odlazim u sobu da razmišljam o odeći, pokušavajući da se
otresem čudnog osećaja koji je nastao među nama dvema.
„Leptirići“ je preslaba reč da se opiše ono što mi se dešava u stomaku
kada Set pristane ispred moje kuće u sedam i pet. Virim kroz prozor svoje
sobe dok mi srce udara. Vidim da izlazi iz kola, zatvara vrata crvene honde
koju vozi i ide ka stepeništu. Trepnem i progutam. Kako je moguće da je došao
mojoj kući? Da vidi mene?
„Viv!“, mama viče iz kuhinje. „Stigao ti je drugar!“
Drugar? Kad tako kažeš, zvuči kao da smo u vrtiću, mama.
Izlazim, nadajući se da u crnim farmerkama i maminoj staroj houston
oilers majici izgledam kul, ali ne kao da sam se previše trudila oko toga.
„Zdravo“, kažem.
„Zdravo“, odgovara mi Set, klimajući glavom. „Mama, ovo je Set iz škole.“
Kakvo idiotsko predstavljanje.
Odakle bi bio? Sa autobuske stanice? Iz metadonske jazbine?
„Ćao“, kaže Set mami, koja mu pruža ruku. Ona i Set se rukuju, i mama se
ponaša prilično normalno, zapravo, pitajući ga samo pre koliko su se njegovi
92 DŽENIFER MATU
doselili u grad. Odgovara punim rečenicama, ali ne ulizički, što je dobro jer bi
ga mama prozrela za tren.
„Dobro“, kaže mama dok se Set i ja izvlačimo prema vratima, „lepo se
provedite i vidimo se do deset.“ Dok nas prati utiskuje mi nešto u šaku. Kada
izađemo, pogledam naniže i vidim dvadeseticu. Ubacujem je u džep farmerki i
pogled mi se susretne s maminim. Nasmeši mi se, i ja se nasmešim njoj.
„Dakle, stičem utisak da će grad biti mrtav, a?“, kaže Set izlazeći na ulicu.
„Zbog utakmice? Nisam razmišljao o tome ranije.“
„Aha“, kažem. „Sve brze hrane su zatvorene. Većina restorana takođe.“ Set
nas izvozi iz mog kraja, idući Brodvejom prema gradu. Sigurno nema dozvolu
baš dugo, ali vozi nekako kul, zabačene glave i s rukama nehajno položenim na
donji deo volana. Nakon što smo krenuli, podešava jačinu zvuka. Limeni zvuk
nekog benda koji ne prepoznajem, ali zvuči prilično zarazno kreće iz zvučnika.
„Jesi li gladna?“, pita me.
„Ne baš“, kažem. Istina je da sam isuviše nervozna da bih jela, ali sam na
silu progutala štanglicu od žitarica pre nego što je došao, da mi stomak ne bi
krčao. „Možda kasnije, kad se otvori, možemo da krstarimo 'Sonikom'.“
„Čekaj“, kaže Set zaustavljajući se na semaforu i okrećući se da me
pogleda. „Šta znači 'krstariti Sonikom'?“
Nasmešim se i obrve mi se podižu.
„Krstarenje Sonikom i DQ-om je nešto što ovde radimo vikendom.
Jednostavno znači da se besciljno vozimo do tih mesta da vidimo koga ima i sa
kim možeš da popričaš, ili šta već.“
„Stvarno?“
„Aha“, odgovaram. „Pretpostavljam da u Ostinu niste 'krstarili Sonikom'.“
Set se nasmeje. „Ne. Definitivno nismo.“ Kroz prozor s vozačke strane
baca pogled na prazne radnjice u nizu i radnjice pretvorene u crkve i
komisione polovne robe. „Još uvek se navikavam na ovo mesto.“
Nekako je lakše razgovarati kada smo u kolima u pokretu. Ne moram da
ga gledam u oči. Umesto toga mogu da gledam kroz svoj prozor.
„Mora da ti nedostaje, pretpostavljam?“, pitam. „Ostin, hoću da kažem.“
„Preblago rečeno“, kaže Set. Malo krivi usta kao da razmišlja šta će
sledeće da kaže. „Stvar je u tome što su moji roditelji umetnici. Hoću da kažem,
ako ćemo iskreno i otvoreno, mogu tako da se nazovu jer je mamina porodica
prebogata. Deda i baba su puni ko brod i mama živi od fonda. Tako da ona i
tata provode vreme pripremajući svoja dela za razne izložbe. Rade sa, kao,
tekstilom. Mama je rekla da želi da ode iz Ostina jer prebrzo raste i nije kao što
je bio osamdestih i tako to. Tipa, trebalo joj je autentično iskustvo života u
malom gradu da bi bila prava umetnica.“
DRČNA 93
„Ne“, kaže mi. „Ne zajebavam te. Mislim, bio sam udarac. Previše sam
mršav za bilo koju drugu poziciju. Ali bio sam udarac za juniorski školski tim, i
nameravao sam da se prijavim za školski tim ove godine dok se nismo
preselili.“
Udarim instrument tablu da naglasim svoj šok. „Bio si ragbista? I slušaš
Black Flag?“
Set se široko osmehuje. „Da! Ne izmišljam. Pokazaću ti slike kad završim s
jelom.“
Pokušavam da zamislim Seta u onim čudnim kratkim pantalonama i
ogromnim naramenicama koje ragbisti nose, i mozak mi štrajkuje. Nikada
nisam pomislila da će mi se dopasti ragbista. Na delić sekunde se osetim kao
mama na sastanku s republikancem Džonom. Ako je ovo uof'ste sastanak,
podsećam sebe.
„Izvini, valjda je samo to što… Ne znam jesi li primetio, ali ovde… ovde su
ragbisti… kao…“
„Totalni kreteni?“, pomaže mi Set podižući obrvu. „O, primetio sam. Ali
sama činjenica da neko igra ragbi ne čini ga kretenom. Osim, znaš već, ako ti
misliš da sam ja kreten, a visiš sa mnom samo iz sažaljenja prema jadnom
novom đaku.“
Spuštam pogled ka svom milkšejku. „Nisi kreten“, promrmljam pa glasno
srknem. Ti si samo zabavan i totalno zgodan tip koji sluša kul bendove i sviđa
mu se moj zin i to te u suštini čini momkom iz mojih snova ali, ono, šta god.
„To je dobro“, kaže Set smešeći se. „To što nisam kreten. Kod kuće je ragbi
bio sport na koji su se ljudi ložili i sve to, ali nije to bilo jedino do čega im je
bilo stalo, pa su igrači bili malo opušteniji, valjda.“
„E pa, ljudi ovde nisu opušteni oko ragbija“, odgovaram. „Ovi igrači su
razlog što ovaj grad i škola postoje. Mislim, ljudi se ovde silno uzbuđuju oko
njih. Neki smatraju da zbog njih vredi živeti u Ist Rokportu. Zbog šanse da
ćemo ove godine uspeti da uđemo u plej-of, znaš? Zbog nade. Samo gledaj. Od
sledeće nedelje glavna tema razgovora već će biti sledeća sezona i kako će to
biti godina kada ćemo osvojiti državno prvenstvo.“
„Au!“, kaže Set uzimajući veliki gutljaj svog soka.
Malo razgovaramo na parkingu – pričam mu kako mi je tata umro kad
sam bila beba i kako sada mama i ja živimo same s dedom i babom u
komšiluku. On meni priča kako su njegovi roditelji dosta fini, jedino što su
prezauzeti svojom umetnišću i da je, osim ragbija, pisao muzičku kolumnu za
školski časopis u staroj školi. Razgovor ide lako, oboje se nadovezujemo na
kraj rečenice onog drugog, želeći da dodamo nešto ili se složimo s nečim. Telo
mi bruji od snažnog osećaja da sam najkul devojka na svetu. Dok sedim na
96 DŽENIFER MATU
jecam ili nešto slično. Samo mi par toplih suza napupi iz očiju i klizne niz
obraze.
„Nemoj da si glupa, Viv“, kažem naglas. „I pored svega si se lepo provela
večeras, zar ne?“, Džoan Džet na zvuk mog glasa došeta, i mota mi se oko nogu
predući. Uzimam je i zarijem lice u njeno krzno. Onda je spustim i spremim se
za krevet, željno se uvlačeći ispod pokrivača, obmotavajući se
samosažaljenjem i ćebadima.
Istina je da sam se sjajno provela sa Setom. I možda ćemo ponovo visiti
zajedno. Ali ne želim samo da visim sa Setom. Želim da znam kako je to osetiti
usne momka na svojim. Želim da se celim telom pripijem uz njega i da ga
poljubim. Želim zgodnog, kul, pametnog dečka, a ne zgodnog, kul, pametnog
drugara.
Dok ulazim u krevet telefon mi zavibrira na noćnom stočiću. Uzimam ga,
na milisekundicu se nadajući da je Set.
Klaudija je.
RAZBILI su nas na utakmici — izgubili smo 42:7… ali koga briga KAKO JE
PROŠAO SASTANAK?!?!?!?
Znam da će me Klaudija mrzeti ako joj ne odgovorim, ali bacam telefon na
tepih i zavlačim se dublje pod pokrivače, nadajući se da ću zaspati pre nego
što mama stigne kući. Mislim da ne bih mogla da podnesem da me još jedna
osoba pita kako mi je prošlo veče.
TRINAESTO POGLAVLJE
Klaudija i ja smo na njenom krevetu i zurimo u plafon. Jutro je nakon što sam
prespavala kod nje jedne subote i sluša me kako pričam o svom „sastanku“ sa
Setom po desetomilioniti put. Prošlo je već nekoliko nedelja otkako sam ostala
bez poljupca u njegovom autu, ali to me ne sprečava da analiziram tu noć
iznova i iznova. Barem Klaudija saučestvuje. Pomalo.
„Možda je samo bio zastrašen tobom“, kaže, protežući ruke i zevajući.
„Imam osećaj da je to ono što treba da se kaže da se ne bih osećala loše
što sam odbijena.“
„Vivijen, daj.“
„Ma ozbiljna sam. Slala sam mu signale. Skretala sam mu pažnju na usne.
Dakle šta se kog vraga desilo?“
Klaudija zakoluta očima i ponovo zevne. Vibracija nas prekine.
„Hej“, kaže ona, gurkajući me. „Tvoj telefon.“
Pružam se prema Klaudijinom noćnom stočiću. Mama je.
„Ćao mama.“
„Ćao dušo“, kaže. Nešto mi je čudno u njenom glasu. Naopako.
„Jel' sve okej?“
„Ma, da. Sve je okej.“
„Dobro“, kažem. Pogledam u Klaudiju koja čeprka zanoktice.
„Razlog iz kog te zovem… pa, ovo je malo nezgodno ali znam da mogu da
budem otvorena s tobom Viv“, počinje mama, malko se nakašljavši.
„Aha?“, pitam.
„Pa, Džon je ovde.“
Ništa više ne mora da se kaže. Moja majka zna da sam dovoljno stara da
razumem da se Džon nije samo stvorio na našem pragu u devet ujutru da malo
popričaju. I znam da zna da ja znam. Čvrsto zažmurim dok pomisao na mamu i
Džona kako imaju Seksualni Odnos napada moj mozak.
„Ovaj, dobro?“, kažem ravnim glasom. Šta još mogu da kažem?
„Nego, spremamo se da izađemo da jedemo nešto, ali nisam bila sigurna
kada se vraćaš, a nisam želela da se… iznenadiš. Izvini, Vivi, nisam znala da li
još uvek spavaš ili si već bila na putu kući kada sam pozvala, ili šta.“
„Ne, sve je u redu“, kažem. „Ne spavamo, budne smo. Vidimo se kad
stignem kući.“
DRČNA 99
„Pa to je za skupljanje novca u školi“, kažem joj. „Za ženski fudbalski tim.“
Bajka zastaje. „Pa, to je… lepo. Nisam znala da postoji ženski fubalski tim.“
„Prošle godine su gotovo osvojile državno prvenstvo“, kažem. Malo
uživam dok raspamećujem Bajku.
„E bravo im ga“, kaže. „Hoćeš da svratiš na večeru kasnije? Ili da dođem
da ti pomognem s kockama.“
„Ne treba, Bajko“, kažem otvarajući kesu čokoladnih mrvica i ubacujući
par u usta. „Ali hvala.“
Dok mama stigne s posla, čarobne kocke se hlade na radnoj površini. Biću
neskromna i reći da mirišu prilično sjajno. Mama radosno uzvikne i krene da
uzme jednu.
„Jednu!“, povičem s kauča na kom radim domaći, prepadajući Džoan Džet,
koja beži iz dnevnog niz hodnik. „To je za skupljanje pomoći u školi.“
Mama već uzima zalogaj dok se baca na kauč pored mene kao da će se
onesvestiti jer su čarobne kocke tako dobre.
„Preuuuukusnoooo, Vivi. Ozbiljno.“
Nasmešim se. Nakon napetosti onog jutra kada je Džon prespavao,
šunjamo se jedna oko druge kao roditelji oko usnule bebe. Ali trenutno je kao
u stara vremena.
„Za šta skupljate novac?“, pita me. Kad joj ispričam o ženskom
fudbalskom timu i kako ih niko ne podržava, lice joj se razvedri.
„To je tako kul, Viv“, kaže, naginjući se da mi skloni kosu s lica. „Jel' to bila
tvoja ideja?“
Ne baš, ali i jeste kad malo razmisliš o tome.
„Ideja moje drugarice Lusi.“
„E pa, drago mi je što to radiš.“
Malo se migoljim zbog komplimenta pre nego što se zavučem pod
maminu ruku, pribijajući se uz nju kao kad sam bila mala. Ljubi me u vrh
glave.
„Izvini ako mirišem na bolnicu“, kaže.
„Ne, samo na antibakterijski gel za ruke“, uveravam je.
„Džon kaže da nema načina da se rešiš tog mirisa, čak ni ako se dva puta
istuširaš kad stigneš kući.“
Ne želim da pričam o Džonu sada. I zaista ne želim da mislim o Džonu pod
tušem. Mama mi upliće prste u kosu, sklanjajući mi je s lica. Pokušam da se
usredsredim na ugodnost svega ovoga, ali najednom mamina ruka kao da me
guši.
„Znaš šta, trebalo bi da se spremim za krevet“, kažem, zevajući na silu.
„Mislim da me je mešenje izmirilo.“
106 DŽENIFER MATU
Lusi je cele nedelje kačila nove flajere Drčne za prodaju kolača, a i ja sam
joj pomagala. Mislim da je Sara okačila par komada. Ali još nisam sigurna
koliko će se devojaka s hranom pojaviti. Lusi i ja planiramo da dođemo u
kafeteriju na sam početak ručka i da zauzmemo sto u ćošku koji učenici često
koriste za prikupljanje pomoći.
„Čak sam ispunila i glupavi obrazac za okupljanje povodom prikupljanja
pomoći, tako da smo totalno legalne“, kaže Lusi.
„Čekaj“, kažem, skidajući aluminijumsku foliju sa čarobnih kocki. „Jesi li
zaista na papir stavila da je Drčna klub?“
„Aha“, kaže Lusi sležući ramenima. „Pa, mislim, stavila sam samo svoje
ime jer je potrebna samo jedna osoba kao predstavnik kluba. Ali misliš li da je
Direktor Vilson ili neko iz uprave ikada primetio onaj bilten, ili čak shvatio da
je ono s bademantilima povezano s tim? Ma daj!“
„Valjda“, kažem dok mi srce igra. Nešto u vezi s tim da Drčna zvanično
postoji – pa čak i samo na dozvoli za sakupljanje pomoći arhiviranoj negde u
kancelariji – čini me nervoznom. Ali ja tu sad ne mogu ništa.
Barem ne moram da budem nervozna oko prikupljanja pomoći. Klaudija
donosi svoje štanglice od limuna i Sara donosi banana-hleb i mnoge devojke iz
fudbalskog tima dolaze s tanjirima kolačića i braunija. Kad prodaja počne, Lusi
se smeši na svaku transakciju, ubacujući novčanice od dolara i novčiće u
koverat.
Na pola ručka, Kira Danijels i njena drugarica Amaja prilaze.
„Zdravo“, kaže Kira. Obe devojke gledaju postavljen sto.
„Zdravo, Kira“, kažem. „Zdravo, Amaja.“
Kira traži dve limun-štanglice. Daje nam novčanicu od pet dolara i Lusi joj
vraća kusur dok ja pakujem štanglice u ružičastu salvetu.
„Znači čekaj“, pita Kira, „jeste li vi devojke koje su napravile onaj bilten? S
bademantilima i srcima i zvezdicama?“ Odmerava me, zbunjena. Mora da se
seća našeg razgovora iz toaleta, onog dana kad smo označile ruke. Kada sam
se pravila da ne znam ništa o tome.
„Ne“, odgovaram, možda prebrzo. „Nismo. Ali Lusi je odlučila da napravi
ovu prodaju kolača i da, kao, usvoji ime, valjda.“
DRČNA 107
retko kad govorimo o tome i kod kuće. One noći kada smo gledale
dokumentarac o Kejtlin Hani, mama mi je pričala o tome kako su Riot Grrrls
bile uglavnom bele devojke, i da joj je bilo žao što nisu bile otvorene prema
drugim devojkama kao što su mogle da budu. To je jedno od retkih kajanja
koje je imala oko svega toga. Ali nije išla dalje od toga. U gimnaziju „Ist
Rokport“ ne idu samo bele devojke, to je sigurno. Bacim pogled prema mestu
na kom sede Kira i Amaja. Razmišljam o tome kako bi, na ovaj jedan način,
Drčna možda mogla biti još bolja od Riot Grrrls. Još jača.
Kad zazvoni za kraj ručka, pomognem Lusi da baci smeće preostalo od
prodaje.
„Zaradile smo preko sto dolara“, kaže mi.
Namrštim se. „Mislila sam da će možda biti više. To je dovoljno za, tipa,
jedan dres.“
„Okej, gospođice Negativna“, kaže Lusi. „Od nečeg moramo početi.“
„Znam“, odgovaram dok moja zlovolja pomalo bledi. „U pravu si.“ Lusi
deluje tako sigurna u sebe. Tako puna samopouzdanja. Dok u tom trenutku
stojim tu, gotovo mogu da ubedim sebe da je ona započela Drčnu, a ne ja.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Onih nekoliko nedelja između Dana zahvalnosti i zimskog raspusta su, ne
znam, pravi primer uzaludnosti. Niko ne želi da bude u školi, uključujući
nastavnike. To je tronedeljno odbrojavanje do dragocenog, blagoslovenog
odmora kada možemo da spavamo duže, zatupljujemo se gledanjem televizije
i zaboravimo na radne listove i gramatičke vežbe i hemijske laboratorije.
A što se devojaka tiče, zimski raspust će doneti odmor od „gurni i drpni“.
„Gurni i drpni“ je počelo nedugo nakon produženog vikenda za Dan
zahvalnosti. Baš kao „Napravi mi sendvič“, delovalo je nebitno na početku. To
je radilo nekoliko dečaka – dečaka poput Mičela i Džejsona i njihovih ortaka –
a onda je počelo da se širi kao požar slamom, gde je toliko dečaka učestvovalo
da je ići hodnikom izgledalo kao birati put kroz minsko polje.
„Gurni i drpni“ je baš ono kako i zvuči. Momak naleti na tebe u hodniku.
Možda fol nežno, kukom. Možda snažnije, kao da malo previše uživa u tome.
Kad posrneš, dolazi hvatanje. Nekad te uhvate oko struka. Nekad te
uštinu za dupe. I brzo kao što započne, završi se, i momak je otišao niz hodnik,
možda krešteći da mu je žao. Možda smejući se na sav glas.
Čitava ta stvar je baš u prazničnom duhu. Ha, ha, ha.
Ovog jutra dok idem na engleski, dešava se meni. Ne mogu da ocenim ko
je od momaka to uradio, tako je brz, ali prsti uspevaju da mu nađu put do
ispod moje majice, hladni i grubi na mom struku.
Želim da viknem, da ga pojurim, glasno vrišteći. Ali sleđena sam od šoka i
stojim tako mirno da neki iza mene zakukaju kako blokiram hodnik.
Dok mi obrazi gore nalazim put do učionice. Pošto je ostalo samo
nekoliko dana do odmora, gospodin Dejvis je odlučio da nam prikaže filmsku
verziju „Romea i Julije“ (iako nikada nismo čitali dramu, pa vi vidite), i ja se
sručim u klupu, zahvalna na prohladnoj tami učionice. Lusi se naginje prema
meni preko svoje klupe.
„Jesi okej? Faca ti je skroz crvena.“
Gospodin Dejvis u prednjem delu učionice deluje prikladno isključen, pa
se naginjem i tihim glasom pričam Lusi šta se dogodilo. Sluša me, mršti se i
onda malo preglasno mromrlja: „Kreten!“ Nekoliko ljudi oko nas se nasmeje.
„Šššš…“, šapućem. Ali u istom dahu želim i ja da glasno vrisnem: Kreten!
„Ne kapiram to“, raspravlja se Lusi. Jel' to nekakva igra?
110 DŽENIFER MATU
dolaze. Tu je samo brujeći, oštar bes koji seva kroz mene. Sva dobra osećanja
koja sam imala zbog toga što me je Set pozvao da izađemo su isključena. Još
uvek mogu da osetim Džejsonovu ruku na svojim leđima. Još uvek mogu da
osetim otkačinjanje brushaltera. Još uvek mogu da ga čujem kako izvikuje
lažno izvinjenje.
Glasovi devojaka koji dopiru spolja su lagani i lirični dok ćaskaju o Božiću
i predstojećem raspustu. Želim da se dobro saberem pre nego što napustim
kabinu i malo se okrenem da predahnem. A onda ga vidim. Napisano crnim
flomasterom na zidu. Baš iznad šolje.
DRČNE UZVRAĆAJU UDARAC!
Ne prepoznajem rukopis. Ne znam ko je to uradio. Nisam bila ja, a Lusi ne
bi bila u stanju da sačuva tajnu da je to bila ona. To znači da je neka devojka –
devojka koju uopšte ne prepoznajem – napisala te reči.
DRČNE UZVRAĆAJU UDARAC!
Duboko udahnem i nasmešim se natpisu kao da očekujem da mi uzvrati
osmeh.
Tipa… Pitao sam te da se vidimo ono jednom i posle više nismo… Viđao sam
se s tom jednom devojkom u Ostinu i malo sam se osećao kao kreten što visim s
tobom kad nisam baš okončao stvari s njom… što sam nedavno učinio uzgred…
„Oh“, kažem naglas, kao da Set može da me čuje. Um mi se trudi da
preradi ovu informaciju. Već zamišljam kako prelazim kroz poruku slog po
slog kada kasnije pozovem Klaudiju. Možda i Lusi. Udišem i smišljam šta da
odgovorim.
Nisam pomislila da si kreten…
Set mi odmah odgovori.
Ne? Osim toga brinem da zbog poslednje poruke ispadam kao neki jebeni
švaler… a to zapravo nije slučaj.
Nasmešim se na ovu poruku. Otkucam odgovor.
Ne, okej je… Valjda sam se samo pitala šta se dešava.
Pauza
Nateraćeš me da to izgovorim?
Kad pročitam njegovu poruku naglo se ispravim i slučajno oborim Džoan
Džet s kauča. Iznervirano se odvuče.
Šta da kažeš? Otkucam. Srce mi treperi. Pauza.
Još jedna pauza.
Da kažem da mislim da si ti jedna kul devojka.
Trepnem. Ovo se ne dešava meni. Nisam ja tip devojke kojoj se ovo
dešava.
A ipak, dešava se.
Meni.
I ja mislim da si ti prilično kul… kucam u odgovor. Smešim se tako široko
da me obrazi zabole.
Stvarno?
Stvarno. Pa… petak veče?
Aha… petak veče.
Okej… kul… laku noć Vivijen.
'Noć Sete.
I dalje zurim u telefon kad čujem majčine ključeve u vratima. Par
trenutaka kasnije ulazi, baca torbu na radni deo i otvara frižider da potraži,
sigurna sam, konzervu ledene koce.
„Ćao, Vivi“, kaže, okrenuta leđima.
Mislim da dišem, ali nisam sigurna. Drago mi je što me majka ne gleda jer
bi mogla da se zapita zašto sam zapala u katatoniju.
„Ćao, mama“, konačno izgovorim.
Upeca konzervu iz dubine frižidera i okreće se da mi se nasmeši.
114 DŽENIFER MATU
belom pesku. Set se parkira i sednemo na nekakav otrcan stari izletnički sto
duž tanke linije peska, zureći u štrokavu teksašku vodu koja valja busenove
morske trave i nekoliko praznih plastičnih flaša. Barem smo sami ovde.
„Dođe tužno što ima ovoliko smeća ovde“, kaže Set zureći u vodu.
„Jednom je u šestom razredu naš razred čistio plažu kao projekat
društveno korisnog rada“, kažem privlačeći kolena na grudi, potiskujući
drhtaj. Jeste hladno. „A moja drugarica Klaudija je pronašla kondom, ali nije
znala šta je to, pa je pitala nastavnika prirodnih nauka, koji je bio muško i tako
se postideo da je prekinuo čišćenje i vratili smo se u školu pre vremena.“
Set se glasno nasmeje. Nisam sigurna je li bezveze što pominjem priču o
kondomu pred Setom, ali činim se sebi nekako hrabrom i zabavnom dok to
radim.
„Pa, planiraš li da odeš iz Ist Rokporta ili da ostaneš?“, pita me Set.
„Mislim, nakon sledeće godine?“
„Iskreno, ne znam“, odgovaram. „Mislim, želim da odem na koledž, valjda.
To je ono što bi trebalo da kažem, zar ne? Ali mama će verovatno moći da
priušti samo školarinu unutar ove države tako da ne znam… gde god da odem,
sumnjam da će biti daleko odavde. Šta je s tobom? Šta ti želiš da radiš posle
mature?“
Set zadene pramen svoje crne kose iza uha i počeše bradu palcem, i to je
nešto najdivnije.
„Iskreno? Pojma nemam. Bukvalno nula ideja.“
„Bože, to je tako dobro čuti“, kažem. „Kao, imam šesnaest godina. Kako
kog vraga uopšte mogu da znam?“
„Upravo“, odgovara Set.
Neko vreme je tiho i skupljam hrabrost da pitam ono što mi je na umu
otkako me je Set pozvao da izađemo.
„Ona devojka što si bio s njom u Ostinu. Jel' bila… ljuta? Što si raskinuo?“
Set spusti pogled na kolena. „Mislim da ne. Hoću da kažem, bila je fina
devojka i sve, i poznavali smo se od… oduvek pre nego što smo počeli da
izlazimo prošlog proleća. Bilo je zabavno biti s njom, ali bilo je kao da smo bili
zajedno zato što smo mislili da bi trebalo da budemo, ja mislim.“
„Oh“, kažem. „Kako se zove?“
„Samanta“, odgovara mi Set. „Ona mi je bila prva prava devojka, može se
reći.“
Klimnem glavom i ne prvi put se zapitam znači li to da je Radio Ono, ali ne
mogu to da ga pitam. Sve što kažem je da mislim da je Samanta lepo ime.
„Aha, okej je, ali nije tako kul kao Vivijen“, odgovara mi Set i nekako
kucne moje telo svojim i ja se nasmešim i spustim pogled na krilo, po deseti
DRČNA 117
podigla sa znanjem da bi me se odrekla ako bih ikada uradio nešto tako i želeo
bih da zahvalim svom tati što ju je u tome podržao.“
Nekoliko puta se pokloni dok ja besomučno aplaudiram pre nego što
uzviknem: „Bolje požuri, orkestar te tera sa bine.“
„Samo još jedan izraz zahvalnosti“, kaže Set kao da pokušava da se
odbrani od nekog imaginarnog voditelja dodele nagrada koji ga vuče prema
kulisama. „Želeo bih da se zahvalim Vivijen Karter što je tako kul devojka i što
je pristala da izađe sa mnom i da iskuša jesam li možda ne-kreten u gradu
punom pravih kretena.“
„Ah, ali to nije ništa“, kažem mašući rukama ispred sebe, s izrazom lažne
skromnosti. „Zaista, nema potrebe zahvaljivati se dobroj staroj meni.“ Sada se
smejem, i to jako.
Set mi pritrči i, pod mesečinom i neonskim osvetljenjem obližnjeg
„Holidej ina“, vidim da su mu obrazi rumeni. Ubrzano diše. Gleda me onako
kako me nije gledao cele večeri. To je pogled na koji me Bajka upozorava od
sedmog razreda.
Pogled pun Zelje.
„Hej.“ Uzima moju ruku u svoju, a glas mu je hrapav. „Dođi.“ Povuče me i
ja ustajem i krenemo prema njegovoj hondi i nisam sigurna mogu li stići do
nje, a da se ne onesvestim. Uvučemo se na prednja sedišta i čim zatvorimo
vrata Set se okrene prema meni i kaže mi: „Vivijen, želim da te poljubim“.
Mali deo moga mozga koji je ostao da obradi stvari nakratko shvata da
sam uvek mislila da će moj prvi poljubac biti stojeći. Ali u kolima smo, što mi iz
nekog razloga deluje odraslije.
„Pa…“, Set pita, naginjući se, gledajući pravo u mene svojim tamnim
očima. „Smem li da te poljubim?“ Glas mu je tih, što čini da sve što kaže zvuči
sanjivije i slađe, ako je to uopšte moguće. Pamtim njegove reči i već ih iznova
preslušavam u glavi.
„Aha“, odgovaram prepunog srca. Utrnulog lica.
I Set se nagne. Ruka mu sklizne oko mog vrata, a usne su mu na mojim i
isprva ne mogu a da ne mislim o mehanici cele te stvari. Kao o osećaju
njegovog jezika na mom, mekom i nežnom i živom. Kao o suptilnom plop! koje
se začuje kada nam se usne rastave pre nego što se gotovo istog trenutka
ponovo spoje.
Ali potrebno je samo par milisekundi da me te misli napuste i ljubim Seta
Akostu, i kako se ljudi koji se jedno drugom dopadaju ne ljube bez prestanka?
Kako ovo uradiš i onda prestaneš. Ikada?
DRČNA 119
Lusi mi šalje poruke pune eksplozija i petardi i malih žutih lica s izbečenim
očima.
Sara piše jedno dugo OMG!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Meg zahteva svaki detalj uključujući boju Setovog auta (kao da je to
bitno).
Kejtlin šalje selfi sebe kako vrišti od sreće.
Ali Klaudija?
Ništa.
Puna dva sata nakon što sam stigla kući sa sastanka sa Setom, moja
najstarija i najbolja drugarica u celom univerzumu ne šalje mi ništa u odgovor
na moje neobuzdane uzbuđene poruke. Na kraju je pozovem, ali javlja mi se
čudan ženski glas koji mi govori da je broj nedostupan.
U ponoć odustajem bacajući telefon u stranu. Tonem duboko pod
pokrivače, ponovo proživljavajući svo ono ljubljenje u glavi – u kolima na plaži
i tokom vožnje kući kada smo se ljubili na semaforima, i kada me je Set
otpratio do vrata i poljubili smo se stojeći. Ali u pozadini lobanje je maleni
glasić koji se pita gde je Klaudija i da li je možda iz nekog razloga ljuta na
mene.
Ne mogu da dokučim šta se dešava. Ovo nema veze s Drčnom, što mi se
čini da ju je u poslednje vreme iritiralo. Nema veze ni sa Lusi. I bila je srećna
kada smo Set i ja prvi put izašli i podjednako srećna kada sam joj rekla da Set i
ja imamo planove za petak veče.
Onda shvatim da u petak posle škole uopšte nisam videla Klaudiju posle
ručka. Bila sam previše ometena sopstvenom ushićenošću zbog predstojeće
večeri sa Setom.
Pipam po mraku dok ne pronađem telefon na podu.
Samo mi reci da si okej… Plašim se da nešto nije u redu… žao mi je što sam
toliko brbljala o sebi.
Čekam i čekam i ništa, i konačno zaspim s telefonom u krevetu i umom
koji prelazi s misli o ljubljenju sa Setom na brigu o Klaudiji.
A onda, pre nego što sam svesna ičega drugog, osetim ruku na ramenu
koja me nežno budi.
„Vivi, hej. Viv.“
Trepnem, pokušavajući da shvatim šta se dešava. Sunce sija kroz zavese.
Jel' kasnim za školu?“
120 DŽENIFER MATU
„Sećaš li se kako sam ranije otišla iz kafeterije? Zato što sam morala da
uzmem opremu za fizičko iz svlačionice da je odnesem kući i operem preko
raspusta?“
„Aha“, kažem, klimajući glavom. „Sećam se.“
„Pa, dok sam izlazila iz ženske svlačionice, naletela sam na Mičela
Vilsona.“ Kao da ispljune njegovo ime – svih šest slogova. Onda zatvori oči i
odmahne glavom.
Nešto teško kreće da se spušta na mene i znam da bih mogla da budem
pravi džin, a i dalje bih se osećala smrvljeno.
„Znaš onaj hodnik, tik ispred svlačionice?“
Onaj hodnik koji nije baš dobro osvetljen. Onaj hodnik koji je najčešće
prazan. Onaj hodnik bez učionica ili trenerskih kancelarija ili nastavnika koji
tračare po ćoškovima.
Klimnem glavom, počinjući da osećam mučninu.
„Pa, Mičel mi prilazi, kao, ide pravo na mene i uradi ono jebeno gurni i
drpni“ sranje“, govori. „Samo… kada me uhvati, samo me, kao, pribije uza zid i
zapravo mi zavuče ruku ispod majice. I onda, kao…“ Zbrčka lice i lecne se.
„Kao, uhvatio me je. Uhvatio me je za dojku i stisnuo je.“
Taj jebeni skot.
„Oh, Klaudija“, kažem tiho. „Klaudija, tako mi je žao.“ Klaudija ponovo
počinje da plače i shvatam da i ja plačem.
„Ima još gore“, kaže Klaudija prstima brišući suze koje joj klize niz obraze
sve dok ne odustane i ne pusti ih da padaju. „Rekla sam mu da prekine. Da me
povređuje. A on se na to samo, kao, nasmejao, znaš? Jednostavno me je
naterao da stojim tamo čini mi se čitavu večnost, samo me pipajući. Mogla sam
da osetim njegov vreo dah na vratu. I bolelo je. Toliko je bolelo.“
Moja Klaudija. Nešto najbliže sestri što imam. Devojka s kojom sam
provela bezbrojne sate padajući od kikotanja i vrišteći od smeha i šapućući
prigušenim glasovima o našim nadima i snovima i najgorim mogućim
strahovima. „Kako si se izvukla?“, pitam.
Klaudija zatvara oči. „Nisam. Na kraju je jednostavno prestao. I, kao,
otišao.“ Smeđe oči joj se otvaraju i ponovo me pogleda. „A znaš šta je bilo
skroz jezivo. Dok mi je to radio, imao je taj izraz na licu. Mrtav izgled. Kao da
sam mogla da budem bilo ko. Ili bilo šta.“
Rukama ponovo obuhvatim Klaudijine i stegnem ih.
„Čak ni to nije kraj“, kaže Klaudija. Smrcne.
Zurim u Klaudiju. „Gospode bože, vratio se?“
Klaudija odmahne glavom. „Ne, nije to“, kaže. „Otišla sam kod gospodina
Šelija.“
122 DŽENIFER MATU
Tako je dobar osećaj označiti prvo Mičelov ormarić. Deset nalepnica. Za svaku
koju nalepim, mislim na Klaudiju. Razmišljam o tome kako je ponižena i besna
i povređena bila u tom praznom hodniku. Razmišljam o gospodinu Seliju, koji
joj govori da zaboravi na to. Razmišljam o Mičelovom rumenom licu i mrtvim
očima. Razmišljam o tome kako mu tatica dozvoljava da radi šta god poželi.
Pljas, pljas, pljas. Dopada mi sa zvuk svakog lepljenja, kako metalni
ormarić odzvanja pod mojom rukom svaki put kada stavim novu nalepnicu.
Onda koraknem unazad i divim se svom delu. Shvatam da me obrazi bole
od smešenja.
Mičel Vilson će pročitati da je kretenčina deset puta danas. Nadam se i
više.
Dok sunce prosijava kroz prozore hodnika, označim još par ormarića koji
pripadaju dečacima za koje znam da igraju „gurni i drpni“. Jednom čujem
DRČNA 131
domara koji stiže iza ćoška i umaknem u praznu učionicu. Zadržavam dah dok
prolazi, dok mu ključevi zadenuti za pojas zveckaju. Njegovi teški koraci tek su
nekoliko centimetara od mene, ali me ne otkriva. Da me je otkrio, brzo bih se
izvinila. Nasmešila bih se i izmislila nešto. Jer danas me ništa ne može
zaustaviti. Naročito ne neki muškarac.
Do početka prvog časa, zinovi i stikeri su raspoređeni po ženskim
toaletima na prvom spratu i većini toaleta na drugom. Dok pođem na čas
istorije, svi govore o tome. Zatičem Džejsona Garsu kako s besnim izrazom na
licu prstima pokušava da odlepi stiker sa ormarića, ali mu ne ide.
Kada sam naručivala stikere pobrinula sam se da naručim one označene
sa „izuzetno lepljivi“.
Likujući se nasmešim samoj sebi.
„Molim te reci mi da si videla ove?“, pita me Sara dok ulazim na čas.
Zatičem Klaudiju kako čita poslednji broj, s nekoliko stikera u ruci.
„Aha, super je, zar ne?“, kažem.
Sara klimne glavom dok joj se osmeh razliva licem. „Briljantno.“
„Hej, Klaudija“, kažem i kada me pogleda kažem joj da je ormarić Mičela
Vilsona već pokriven stikerima.
„Ozbiljno?“, kaže dok joj se oči razvedravaju.
„Ozbiljno“, kažem joj. „Ali to ne znači da ti ne možeš da dodaš još jedan.
Pitaj da odeš do toaleta za vreme časa i uradi to.“
Klaudijine obrve se podignu zbog moje smelosti. „Možda“, kaže. Ubaci zin
i stikere u ranac, ali na pola dosadnog predavanja gospođice Robins o nečemu
dosadnom, Klaudija podiže ruku i pita sme li da izađe. Kada se vrati, namigne
mi.
Taj namig je vredeo svega ovoga. Sveg vremena provedenog u stvaranju
Drčne. Sveg novca od poklona potrošenog na stikere. Klaudijin namig vredan
je svega toga i još više.
Celog tog dana stikeri se šire kao zarazni osip, crne tačke koje se
prosipaju svuda, sve ih je više i više na kraju svakog časa. Devojke to rade
mudro, a nastavnici su previše tupavi da bi shvatili da se nešto dešava. Odlasci
do toaleta, do školske sestre, da se popije voda. Sve im to pruža priliku da se
iskradu i označe ormarić nekog momka kad niko ne gleda. Nakon svakog
zvona deluje kao da se stikeri razmnožavaju jer nas svaki put pozdravlja sve
veća i veća količina.
Drčna pobeđuje.
A ja sam Drčnu započela.
A onda, dok idem na engleski sa sjajem na licu i srcem punim ponosa,
Marsela Perez uradi nešto čarobno.
132 DŽENIFER MATU
Tim Ficpatrik – drugak i pravi skot, koji misli da je jaka faca jer igra
košarku za školu – reši da „gurne i drpne“ Mariselu dok idemo na ručak.
Uhvati Mariselu oko struka svojim debelim, trapavim prstima.
„Čekaj malo“, kaže Marisela medenim glasom, hvatajući Tima za rame.
„Imam nešto za tebe.“ Glupavi Tim nasedne na ovo. Umiri se i zuri u Mariselu,
kao da očekuje da mu popuši tu u hodniku.
Ali Marisela samo nešto traži po džepu pantalona, iskopa nalepnicu i
ceremonijalno je zalepi na njega. Pravo na grudi. Pritisne tako jako da Tim
zapravo promrmlja „Joj!“, na šta Marisela zakoluta očima i ode, ostavljajući
Tima da zuri u svoje grudi, besno čeprkajući stiker koji neće da se skine.
Lusi, koja stoji pored mene i prisustvuje ovom događaju, stegne me za
ruku i zaskiči kao da je u osnovnoj školi, a član njenog omiljenog boj benda je
prošao pored nas.
„Ovo je kao da živim u feminističkoj fantaziji“, kaže Lusi. „Ali nije
kompletna fantazija jer Roksana Gej nije ovde.“
Nasmešim se i zapamtim da posle potražim ko je Roksana Gej, i Lusi i ja
nastavljamo prema učionici kad ugledamo Seta na vratima učionice. Lusi me
značajno pogleda i uđe unutra.
„Zdravo“, kaže mi kratko me ljubeći u usta. Moj dečko me pozdravlja u
hodniku pred svima. Osećam se kao da imam, tipa, dvadeset pet godina.
„Zdravo“, kažem.
„Stikeri su svuda“, kaže tihim glasom. „To je tako kul.“
„Hvala“, odgovaram smešeći mu se. „Primilo se još i bolje nego što sam
mislila da će.“
„Kakva si ti buntovnica, Vivijen Karter“, kaže Set izvijajući obrvu i u
menije vatromet osećanja.
Na engleskom se Mičel Vilson i njegova ekipa mršte i besne u zadnjem
redu, i kada gospodin Dejvis na kraju časa izabere Lusi da podeli poslednju
turu testova iz gramatike, Mičel to vidi kao savršenu priliku da ispadne još
veći kreten nego inače.
„Hej“, kaže, gledajući Lusi dok mu spušta papir na sto. Na njemu piše 75
zaokruženo crvenom olovkom. Verovatno je uradio gore, ali gospodin Dejvis
voli ragbiste.
„Šta je?“, kaže Lusi oštrim glasom.
„Ti si u tom klubu Drčnih, zar ne?“ Njegove sitne okrugle oči je
odmeravaju, čikajući je da kaže da. Zamišljam ga kako pipa Klaudiju u onom
hodniku pored svlačionice i mislim da je u meni dovoljno besa da bacim klupu
preko glave i pravo na Mičela.
DRČNA 133
„Ne postoji klub Drčnih“, kaže Lusi okrećući mu leđa. Podeli poslednjih
par papira i seda ispred mene.
„Aha, naravno da klub Drčnih jebeno ne postoji“, kaže Mičel podižući glas
iz zadnjeg reda.
„Đaci, pazite na rečnik“, promrmlja gospodin Dejvis s katedre, kao da svi
psujemo sve u šesnaest, a ne samo Mičel. Vraća se beskrajnom premeštanju
papira po svom stolu.
Lusi se ne okreće, ali čujem kako se Mičelov podli glas prostire
prostorijom, trujući sve nas onom naročitom vrstom otrova.
„Ti si napravila onu pedersku rasprodaju kolača za ženski fudbalski tim“,
kaže. „Ti si je organizovala. Video sam te.
Uglom očiju vidim Seta kako posmatra razgovor. Vidim kako se Lusina
ramena podižu ka ušima, kao da pokušava da se zaštiti. Srce mi udara i
pokušavam da smislim šta da radim. Pogledam na sat. Još pet minuta.
„Ti i tvoj mali klub mrziteljki muškaraca, lezbo-pekarki“, Mičel nastavlja
poluglasno.
Stomak mi se okreće. Želim da zviznem Mičela Vilsona. Želim da ga
udarim pravo u facu.
Stežem pesnicu. Samo na trenutak zatvaram oči.
Odjednom mi se ruka pruža, nagore prema nebu.
„Am, gospodine Dejvis?“, nikada ne progovaram na času. Nikada. Osećaj je
kao kada čujete svoj glas na snimku, i zvuči vam totalno bizarno, kao da je
nemoguće da ste to vi. Tako je meni kada začujem svoj glas u učionici.
„Da, Viv?“, kaže gospodin Dejvis, iznenađeno me pogledavši.
„Pitala sam se da možda niste raspoloženi da nam objasnite ovo što smo
poslednje radili iz gramatike?“, započnem, ne hajući što su mi obrazi ružičasti.
Hajem jedino za to što je Mičel, za trenutak, začepio. „Nisam baš najbolje
shvatila one… kako ste ih nazvali… glagolske imenice.“
A onda, s drugog kraja prostorije, Setov glas.
„Da, ni ja gospodine Dejvis. Nisam ih baš najbolje shvatio, a imamo pet
stranica domaćeg o njima, zar ne?“
Sa zahvalnošću u očima pogledam Seta.
Gospodin Dejvis zastenje i prevuče prste preko vojnički ošišane glave kao
da radije ne bi, ali ustaje od stola i ponovo počinje da predaje, i njegovo
prisustvo ispred nas je dovoljno da ućutka Mičela. Kad zazvoni, Lusi se okrene
da me pogleda.
„Hvala ti“, šapne.
134 DŽENIFER MATU
Ipak, nervoza mojih drugarica je zarazna. Možda neko jeste video nešto.
Možda se nekome nekako ušlo u trag, to jest meni. Možda je Frenk iz „Kopiraj
me“ dvostruki špijun za direktora Vilsona.
Prekini, Viv, ponašaš se smesno.
Dok sedamo, vidim Emu Džonson kako ide preko bine, zauzimajući
prazno mesto do direktora Vilsona koji stoji za mikrofonom. Ruke su joj
sklopljene na krilu, vitki prsti obmotani oko nekoliko kartica s beleškama.
Prekršta članke na nogama i gleda u nas kao čuvarka u ženskom zatvoru.
„Šta će ona gore?“, pitam ali niko ne stiže da mi odgovori jer direktor
Vilson podiže ruke kako bismo se stišale.
„Dame 'Ist Rokporta', vašu pažnju, sada“, vikne i stomak mi gori od zvuka
njegovog glasa. Njegove sitne okrugle oči me podsećaju na zmijske. I oči
njegovog sina.
Meškoljimo se u svojim mestima dok direktor Vilson čeka na potpunu
tišinu. Čak i nakon što je dobije, sačeka još par trenutaka, namrštenih usana.
Napokon konačno počinje da priča.
„Devojke, reći da sam ljut bila bi preslaba izjava“, počinje. „Besan sam.
Svuda po ormarićima dečaka su nalepnice i postoje izveštaji da ih devojke lepe
momcima po majicama.“ Iznenađena sam što nije pomenuo svoj kamionet.
Možda se previše stidi. „Ovo uništavanje školske imovine mora prestati. Ovo
loše ponašanje mora prestati. Ovog trenutka. Troškovi uklanjanja nalepnica
odraziće se na školski budžet, tako da na kraju krajeva, samo sebi škodite.“
Verujem da budžet za ragbi neće biti ni taknut, ali izraz na licu direktora
Vilsona je tako ljutit, a glas tako strog, da se gotovo plašim da pomislim
buntovnu misao od straha da mi ne pročita misli.
„Kako razumem, ovaj klub Drčnibje pravio prodaju kolača za pomoć
ženskom fudbalskom timu“, nastavlja i obrazi mi buknu. Skupim hrabrost da
pogledam Lusi. Njeno ime je na papirima u glavnoj kancelariji. Ali ona samo
gleda ispred sebe s ledenim izrazom na licu.
„Sakupljanje novca za školski tim je plemenit cilj i dozvoljen je na
teritoriji škole, ali pošto su ovi natpisi postali ovoliki problem u našoj dobroj
školi, nemam izbora nego da zabranim sve dalje aktivnosti kluba Drčnih“,
nastavlja direktor Vilson. „Devojke koje budu uhvaćene da skrnave školsku
imovinu ili koriste oznaku Drčne biće suspendovane istog trenutka. I
pokrenuću mere da budu izbačene.“
Publikom se proširi šapat.
„Može li to stvarno da uradi?“, mrmlja Sara.
Ali niko ne mora da joj odgovori. Svi znamo da direktor Vilson može da
radi šta god hoće.
DRČNA 137
„Ma daj, u redu je“, kažem osvrćući se po sobi u potrazi za maramicom ili
salvetom ili barem donekle čistom odećom kojom bi obrisala oči.
„Ne brini o tome“, kaže odmahujući glavom i šmrkćući. „Dobro sam…
dobro.“
Ne sećam se kada sam prvi put videla Klaudiju da plače, ili kada je ona
mene prvi put videla. To je uvek bilo nešto što smo znale da možemo jedna
pred drugom, ali prijateljstvo sa Lusi još uvek deluje novo. Čak krhko. Nisam
sigurna da li bi trebalo da je zagrlim, kao Klaudiju onog jutra kad je došla da
mi ispriča ono o Mičelu. Zbog Lusine potrebe da prekine s plakanjem čini mi se
da to ne bi volela, pa joj se samo primaknem malo bliže i malo joj protrljam
rame.
„Žao mi je Lusi“, kažem. „Žao mi je što se ovo desilo.“ Zbog mene.
Lusi obriše pocrvenele oči o rub svoje crne majice. „Znaš zbog čega sam
najviše besna?“, pita i bez čekanja odgovora nastavlja. „U Hjustonu nikada
nisam upala u problem. Nikada. U svojoj školi sam bila, kao, neviđeni štreber.
Bila sam strava učenik i član, tipa, dvadeset klubova. Čak sam bila i u
učeničkom savetu. Nastavnicima sam se dopadala. Direktor me je jebeno
obožavao!“ Lusi maše rukama naglašavajući ono o čemu priča.
„Imali ste učenički savet?“, pitam, očiju razrogačenih od te pomisli.
„Da!“ kaže Lusi, polunostalgično, polubesno. I na to se skljoka i šćućuri u
uglu kreveta. „Znam da ovde ispadam kao neka opasna riba ili šta god zato što
mi je zapravo stalo do socijalnih pitanja i tako toga“, nastavlja, „ali iskreno,
samo želim da dobro prođem u školi i odem na koledž. Ne smem da se uvalim
u ozbiljne probleme jer bi to moglo da mi utiče na prijem i školarinu i sve.“
„Znam“, kažem, klimajući glavom. „Zaista znam. I stvarno, stvarno mi je
žao što si morala da prođeš kroz sve ovo.“ Oprezno pružim ruku i pomilujem
vrh Lusinih tamnih uvojaka. Ona podigne pogled i uspe da se polunasmeši i
onda nas dve tako sedimo u tišini, osim Lusinog povremenog šmrcanja.
Naslanjam glavu na hladno staklo majušnog prozora spavaće sobe i zurim u
dvorište. Lusin bratić juri svojim motorom gore-dole po trotoaru dok mu se
tamna kosa vijori, bez ijedne brige na svetu. Napokon Lusi izgovori „Ti si
dobra drugarica, Viv. Mnogo mi je drago što sam te upoznala.“
„I meni je drago što sam upoznala tebe“, kažem. Ali stomak mi se okreće.
Dobra drugarica bi rekla Lusi istinu ovog trenutka. Dobra drugarica ne bi
dopustila da ona sama nosi sav teret.
Otvaram usta. Pa ih zatvaram.
Možda i nisam dobra drugarica. Samo kukavica.
„Znaš, Drčna mi je bila slamka spasa“, govori, duboko uzdišući, „ali
nekako se nadam da će napraviti malu pauzu. Dok se ovo sranje ne smiri.“
DRČNA 143
Te reči me zabole, i boli me da vidim Lusi tako poraženu. Kada bih skupila
hrabrost da priznam da sam ja započela Drčnu, možda bi Lusi želela da nastavi
borbu. Jedini problem je što mislim da je deo moći Drčne upravo ta tajnovitost.
Da li bi bila tako moćna kada bi svi znali da je to moja ideja?
„Pitam se da li je direktor Vilson uplašio tvorce Drčne dovoljno da
prestanu“, zapitam se naglas, da vidim šta će Lusi reći.
„Deluje mi kao da se tvorci Drčne ne daju tako lako zastrašiti“, odgovara
mi. „Ali ja se plašim. Definitivno mislim da će uprava superpomno pratiti nas
devojke. Ne znam. Mrzim što ovo govorim, ali zaista mislim da bi Drčna
trebalo da napravi pauzu.“ Namršti se.
„Aha, verovatno“, kažem pokušavajući da ne obraćam pažnju na osećanje
praznine koje me je preplavilo. Jesam li zista upravo odlučila da obustavim
Drčnu?
Baš u tom trenuku oglasi mi se telefon i izvučem ga iz džepa.
Hej, kako je Lusi?
„Uuu, jel' ti to momak?“, kaže Lusi nežno me šutirajući u potkolenicu.
Prostrelim je pogledom. „Možda.“
„Pa, ako nije, bolje bi bilo da ne sazna za tu osobu zbog čijih ti poruka lice
postane tako glupavo.“
„Pogledaj, samo želi da zna kako si“, kažem joj, pokazujući joj ekran.
„Vau, momak iz 'Ist Rokporta' koji nije kreten“, kaže Lusi. „Trebalo bi da
mu podignu spomenik ili nešto.“
Nasmejem se i odgovorim Setu.
Okej je kad se sve uzme u obzir, ali i dalje sedimo zajedno… da te pozovem
kasnije?
Par sekundi kasnije Set mi piše odgovor.
Aha naravno… samo nemoj da zaboraviš svog sirotog usamljenog dečka
Nakratko pocrvenim. Dečko. To je prvi put da je Set upotrebio tu reč sa
mnom.
Neću te zaboraviti… Obećavam
„Okej, ljubavnice, dosta je bilo“, kaže Lusi. „Idemo dole da vidimo možemo
li da poharamo bakine klondajk štanglice iz zamrzivača.“ Pritom se izvlači iz
kreveta i kreće prema vratima svoje sobe. Vraćam telefon u džep dok mi se u
glavi vrti od pomisli na slatkog momka koji se naziva mojim dečkom, a srce me
boli zbog osećanja da je Drčna odjednom stisla kočnice. Ne znam kako da
razumem sve ovo, ali valjda bi bilo previše tražiti da 100% mog života bude
100% savršeno 100% vremena.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Vatam se sa svojim dečkom.
Iako se Set i ja viđamo skoro dva meseca – zapravo od Božića – ponekad
moram (nakratko) da zastanem usred ljubljenja i svesno prepoznam da je
tako, da Set Akosta jeste moj dečko. I da možemo da se ljubimo kad god
poželim.
Kako mi samo ljubi ono mesto iza uha.
Kako ne može da prestane da mi dodiruje kosu, provlačeći prste kroz nju
sve dok se ne naježim.
Kako me gleda svojim tamnim očima, rumenih obraza pre nego što se
spusti na mene i nastavimo da se ljubimo.
Jedino što se to inače dešava u njegovim kolima ili pored plaže ili u mojoj
dnevnoj sobi pre no što se mama vrati s posla. Večeras se dešava u njegovoj
kući – u njegovoj kući punoj čudnih slika i elegantnog, sjajnog nameštaja –
potpuno suprotno od Bajkinog daška seoske kuhinje. (Na vidiku nema nijedne
džidža-bidže s petlovima, to je sigurno.) Ljubljenje u njegovoj kući nekako
deluje odraslije. Ili barem prefinjenije.
Napokon se odlepimo, pokušavajući da dođemo do daha.
„Roditelji mi se uskoro vraćaju“, kaže trepćući. Pokušavajući da se umiri.
Gledam ga s kauča. Mnogo želim da ga ponovo napadnem.
„Aha“, kažem. „Ne bih želela da mi lice bude vatalačko kad stignu.“
„Nisam znao da reč vatalačko' postoji“, kaže Set smejući se.
„Naravno da postoji.“ Osmeh mi se širi licem i nagnem se i ponovo ga
poljubim.
Dokaz za to koliko sam luda za Setom je što rizikujem i ljubim se sa njim u
njegovoj kući iako će mu mama i tata uskoro stići s večerom. Čak ih nikada
ranije nisam ni videla, ali Setova mama je insistirala da dođem do njih danas, u
petak, vikend pre Svetog Valentina, kako bismo se lično upoznale.
„Samo bi, tipa, volela da zna ko si ti, pošto već provodimo vreme zajedno“,
objasnio mi je Set pre nekoliko dana, kada me je pitao da li bi mi smetalo da
navratim.
„Jesi li ti to pocrveneo?“, pitala sam ga.
„Ne“, odgovorio mi je Set, iako totalno jeste.
DRČNA 145
„I ja sam… okej“, kažem. Mama mi je dala gutljaj njenog vina jednom kad
sam bila radoznala („Nemoj da kažeš Bajki, okej?“), i popila sam solidnu
količinu bezveznih mlakih konzervi piva na glupim žurkama kada nečiji
roditelji nisu u gradu, ali nikada mi odrasla osoba nije ponudila alkohol tako
nehajno.
Alehandro me više ne nudi vinom, i on i Zoi provode ostatak večere
ćaskajući međusobno, a Zoi povremeno ubacuje jednostavno pitanja ili dva
upućeno meni, tipa da li sam rođena u Ist Rokportu i šta mislim da bih volela
da studiram i tako dalje. Uspevam da dam jednostavne, precizne odgovore, a
onda se zavalim i slušam kako Zoi nastavlja tamo gde je prekinula kada mi je
postavila pitanje, vraćajući se u razgovor o svojoj omiljenoj temi: sebi.
Dok Alehandro rasklanja sto, a Zoi kuva kafu, Set mi dobacuje pogled u
kome se jasno čita očajanje. Izvijenih obrva, pažljivo ustima oblikuje reč
„idemo“. Slegnem ramenima, plašeći se da ću ispasti nekulturna. Ali Set samo
ustaje, sklanja svoj i moj tanjir i kaže: „Pa, čujte, mislim da moram da vratim
Vivijen kući.“
„Ali tek si stigla!“, vikne Zoi, okrećući se i idući ka meni, stežući mi šake
kao da nameravam da se otisnem na putovanje u šumu i nikada više ne vratim.
„Ona i njena mama imaju neki dogovor“, odgovara on, glatko lažući.
Zoi se prenaglašeno duri, dok joj se uglovi usana spuštaju u oštro,
naopako slovo U.
„E pa, pustićemo te samo ako ti i tvoja mama dođete na večeru jedne
večeri, važi, preciosa?“4 Spanski akcenat joj je užasan. Stavlja ruke na kukove, a
Alehandro prilazi od sudopere i obuhvata joj struk rukama i ljubi je u vrat.
„Ti i tvoja mama bi definitivno trebalo da nam se pridružite jedne večeri“,
kaže Setov tata, podižući pogled i smešeći mi se. Primećujem da nosi male
dijamantske minđuše – po jednu u svakom uhu.
„Jesi li spremna, Vivijen?“, kaže Set uzimajući ključeve sa stola i stavljajući
ih u džep.
„Naravno“, kažem ustajući i upućujući najuljudniji osmeh Zoi i Alehandru.
„Veoma mi je drago što sam vas upoznala. Hvala na izvrsnoj večeri.“
„Hvala tebi što si najveća slatkica na svetu“, kaže Zoi izvlačeći se iz
Alehandrovog stiska i obujmljuje me jednim poslednjim zagrljajem od koga
ostajem bez vazduha.
Napolju u Setovom autu, on ubacuje ključ u kontakt-bravu, ali umesto da
upali motor samo me pogleda i svali se u svoje sedište.
Set čeka dok razmišljam. „Znam da se žalim za njega jer glasa za republikance,
ali istina je da izgleda da se njoj zaista dopada, a i zapravo deluje okej. Valjda
je dobro za mamu da radi nešto zbog čega je srećna.“
„Siguran sam da će se moji roditelji vratiti za Ostin kada se ovaj suludi
eksperiment s malim teksaškim gradićem završi“, kaže. „Oni uvek prate svoje
hirove.“
Obuzima me užasno osećanje. „Ali ne odmah, zar ne? Hoću da kažem, ne
misliš da će im Ist Rokport baš ubrzo dosaditi?“, trudim se da mi glas zvuči
neobavezno.
Ali Set se široko nasmeši. „Zašto, da ti ne bih nedostajao ili nešto tako?“
„A ćuti“, kažem. „I bi.“
„Mislim da će njihov performans u Ist Rokportu verovatno trajati
najmanje dok ne završim srednju školu. Tako da nikud ja ne idem.“
Sada je na mene red da se široko nasmešim. Odlazimo do stolova za
piknik i sedamo jedno pored drugog. Set mi steže ruku. Naslanjam mu glavu
na rame.
„Svidelo mi se što sam ti upoznala roditelje“, kažem.
„Pa, menije drago što te nisu totalno smorili“, kaže Set. „Jednostavno su
čudni. Bože, jednom je moja majka zapravo…“ Prekida, kao da mu je mozak
upravo shvatio šta usta govore. „Zaboravi.“
„Sad moraš da mi ispričaš.“
„Sramota me je.“
„Šta?“, insistiram, gurkajući ga laktom.
Dok odgovara, Set gleda u zaliv. „Mama mi je bukvalno kupila pakovanje
kondoma za šesnaesti rođendan, nakon što sam počeo da se viđam sa
Samantom“, kaže. „Uvila ih je u fensi ukrasni papir i stavila mašnu i sve.“
Set koji ima kondome. Set koji vodi ljubav sa Samantom. Set koji želi da
vodi ljubav sa mnom. Set i ja vodimo ljubav. Kondomi, seks, Set, seks, seks i
seks. To bi u suštini bilo ono što mi je projurilo kroz glavu u sekundama nakon
što je Set to ispričao.
„Jesi li morao da otvoriš poklon pred njom?“
„Da!“ Set kaže vičući i smejući se u isto vreme. „Stavila mi je poklon na
tanjir. Tata je fotografisao. Samo se nadam da nije negde na netu.“
„Lažeš.“
„Ozbiljan sam.“
Jebote.“
„Upravo. Mama mi je rekla da Holanđani tako rade, i pomislila je da je to,
ne znam, progresivno ili nešto već.“
DRČNA 149
„Okej je“, kažem ja. „Samo bih želela da je sve drugačije.“ Deluje mi kao da
je poletan, izuzetan dan kada su devojke označile školu Drčna stikerima bio
pre milion godina. Nakon pretnji direktora Vilsona na skupu i nakon što je
Lusi nadrljala, stvari su se vratile u istrokportsku verziju normale. Mičel i
njegovi ortaci i dalje traže od devojaka da im naprave sendviče. Krajem
januara imali smo kratak, ali opak nalet provera pravila oblačenja. Više nismo
ni organizovale prodaju kolača za ženski fudbalski tim jer raditi to pod drugim
imenom jednostavno nije tako uzbudljivo.
„Kul je što si pokušala, ali teško je poverovati da će se ikada išta trajno
promeniti u toj školi“, kaže Set dok mu farovi osvetljavaju moju ulicu. „Barem
znaš da imaš još jednu godinu i onda si otišla odavde.“
Namrštim se, malo iznervirana. „Možda, ali nije kao da u školi neće ostati
devojke nakon što ja odem. Nisam napravila Drčnu zbog sebe. Uradila sam to
za devojke.“ Malo odmahnem glavom. „Zaboravi, ovo zvuči kao da imam
ogroman ego ili nešto već.“
„Ne, kapiram“, kaže Set ulazeći na moj prilaz. Podignem pogled i vidim da
su svetla upaljena. Mama je kod kuće.
„Ne znam da li zaista možeš da shvatiš“, kažem uzdišući. „Ne dok se neko
ne poigra gurni i drpni' s tobom.“
„Ti uvek možeš da se poigraš gurni i drpni' sa mnom, ako će to pomoći“,
kaže Set i sićušni delić mene koji želi da se ne šali s tim nestaje čim spojimo
usne.
„Vidimo se kasnije“, kaže s osmehom i po milioniti put te noći se
rastopim.
Kada uđem, mama je šćućurena na kauču i gleda televiziju.
„Kako je bilo na večeri?“, pita.
„Okej. Setovi roditelji su umetnici iz Ostina i malo su… valjda bi se moglo
reči intenzivni.“
„Jao, čoveče, znam taj umetničko-ostinski tip ljudi“, kaže mama.
„Idem po sladoled“, kažem joj. „Hoćeš i ti?“
„Naravno, volela bih.“ Deluje kao da joj je drago. Možda jer se već neko
vreme nismo ovako družile.
Dok sipam sladoled u dve činije i sedam pored nje na kauč, pričam mami
o Zoi i Alehandru, i čak imitiram Zoi, sa sve španskim akcentom. Mama se
mnogo smeje.
„Nemoj da se smeješ“, kažem joj. „Žele da obe odemo kod njih na večeru
jednom.“ Mama koluta očima, ali nastavlja da se smeje i drago mi je zbog toga.
Prošlo je toliko vremena otkako smo se zajedno smejale i zajedno pričale o
DRČNA 151
previše kul za Valentinovo. Čak ne ni kul u smislu Sirli Džekson, već poptuno
novi nivo kula, na kom taj praznik jednostavno ne postoji.
Srce mi malo potone od razočaranja. I zbog toga se osećam glupo.
Ali dolazi vreme za engleski. Ulazim i stomak mi se uvija od nervoze jer
znam da ću ga videti. Oko mene nekoliko devojaka čvrsto steže svoje nagrade
za tinejdžersku ljubav iz supermarketa. Nekoliko ih upoređuje poklone.
Onda, dok zvoni, Set ulazi noseći crni duks s kapuljačom preko crne
majice. Seda u klupu i gleda u mene, smešeći se.
Tako je sladak da ponekad zaista ne mogu da dišem.
Pokretom ramena zbacuje duks, koji pada na naslon stolice. Majica koju
nosi ispod je bez rukava i na levoj ruci je crnim markerom pažljivo iscrtano
srce, dovoljno veliko da sa svog mesta sa druge strane učionice mogu da ga
vidim.
A unutra je – ugalj crnim, pažljivo ispisanim slovima – napisana reč
VIVIJEN.
Među šaputanjem ostataka razreda, Lusi se okreće prema meni i kaže „O
moj bože“, ali ne mogu da joj vidim lice jer zurim u Setove tamne, nasmejane
oči i smešim mu se tako snažno i sigurna sam da sam prva na svetu koja se
oseća ovako budnom i živom.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Klaudijina je ideja da napravimo pidžama parti i da pozovemo sve, uključujući
i Lusi. Priča mi o tome dok idemo kući iz škole jednog dana početkom marta,
uz samo nagoveštaj teksaške vlage u vazduhu, kao najave onoga što nas čeka.
„Biće kao kad smo bile mlađe, u osnovnoj školi. Možemo da gledamo
horor filmove i pravimo sladoledne kupove.“ Nasmeši mi se.
„Što si mi nostalgična“, kažem uzvraćajući osmeh.
„Samo sam mislila da bi bilo zabavno“, odgovara Klaudija. „Sem ako nisi
previše zauzeta svojim čovekom.“
„Ne, nisam previše zazueta“, odgovaram, malo rumeneći. Sve mi je lakše
da pričam o Setu s drugaricama. Nakon javnog iskazivanja naklonosti
markerom za Valentinovo, definitivno postajemo poznati kao par u gimnaziji
„Ist Rokport“. I pozitivne strane naše veze (ljubljenje, vreme koje provodimo
zajedno, ljubljenje, vreme koje provodimo zajedno) dovoljne su da ublaže
mešavinu besa i tuge koje osećam kad se setim kako je direktor Vilson uspeo
da ugazi Drčnu tokom samo jednog skupa ispunjenog pretnjama.
I tako prvi petak u martu zatiče Lusi, Saru, Meg, Kejtlin i mene u
Klaudijinoj sobi. Slušamo muziku i jedemo čokoladne i slane grickalice dok
nam Lusi stavlja privremene tetovaže na šake i pretresamo najnovije tračeve.
„Znate šta, ovo je mnogo zabavno“, kaže Meg gledajući svoju privremenu
tetovažu Čudesne Žene. „Prošlo je hiljadu godina otkako smo radile ovako
nešto.“
„Podseća me na onaj pidžama parti u filmu 'Brilijantin'“, kaže Kejtlin.
„Hajde da stavimo maske od blata.“
„Hajde da ne, i da kažemo da jesmo“, promrmlja Lusi i sve se nasmejemo.
Klaudija se najglasnije smeje. Na trenutak smo u savršenom mehuriću
devojačke sreće i ništa je ne može pokvariti.
Dok Sara ne prestane da skroluje po telefonu i ne kaže, jasno i glasno: „E
sranje. Martovsko Ludilo.“
Martovsko Ludilo. Kako sam mogla da zaboravim na to?
„Da vidim“, kaže Kejtlin, primičući se da bi mogla da vidi Sarin ekran.
„Šta je Martovsko Ludilo?“, pita Lusi mršteći se. „Jel' kao ono s košarkom
na koledžu?“
„Ne, nije kao ono s košarkom na koledžu“, kaže Sara uz uzdah.
DRČNA 155
„Jeste“, kaže.
„Mogle bismo da napravimo pakt“, kažem. „Da nećemo gledati ponovo?“
Kejtlin odmahne glavom. „To će upaliti jedino ako se sve složimo da
zakopamo telefone u Klaudijinom dvorištu i ne idemo na net narednih mesec
dana. Ne možeš mu pobeći.“ Znam da je Kejtlin u pravu, pa ne odgovaram.
Jedini zvuk pravi Lusi koja melje svoj čips.
„Hej“, kaže Klaudija konačno prekidajući tišinu. „Mislim da mama ima
staru flašu crnog vina sakrivenu negde u kuhinji, na koju je zaboravila. Svi
spavaju. Hoćete da vidimo možemo li je pronaći?“
„Da, molim“, kaže Lusi. „Crno vino se lepo slaže uz lažni sir, ili sam barem
tako čula.“
Očas posla pijemo vino iz čaša za sok na cvetiće i smejemo se obojenim
usnama i zubima, i sve je ponovo okej, ali istina je da mi tabela Martovskog
Ludila nikada ne izlazi iz glave, ne zaista. Slika sa Sarinog telefona ukopala mi
se duboko u mozak, i pomisao da se devojke „Ist Rokporta“ mere i rangiraju i
upoređuju na osnovu ničega do njihovih guzica i grudi i lica ne da mi da
zaspim, čak ni kada ostale devojke – uključujući Lusi – mirno zaspe oko mene,
a njihovo tiho hrkanje samo potcrtava tišinu.
grozno je što svakako uvek pobedi bela devojka. A onda devojke koje nisu bele
popizde, a u stvari je, kao, čekaj bre, zar nije sjebano što iko uopšte pobeđuje u
ovom sranju?“
Namrštim se. „Nikad nisam razmišljala o tome na taj način. Da bela
devojka uvek pobedi.“
„Pa, bez uvrede“, kaže Kira gledajući me, „ali ti si bela, pa naravno da nisi.“
Ali onda mi uputi sarkastičan osmeh, tako da mislim da je okej. Uzvratim joj
osmeh.
Kira i ja malo sedimo, ne razgovarajući. Zakorovljene travnate površine
koje predstavljaju bedan izgovor za travnjak gimnazije „Ist Rokport“ protežu
se ispred nas. Prohladno je, sivo jutro, naročito za mart u Teksasu, i grozno
sam raspoložena.
„Volela bih da možemo da napravimo još neku prodaju kolača“, kaže Kira
naposletku. „Bliži nam se fudbalska sezona, a dres mi ne postaje sve noviji,
znaš.“ Malo zaškilji. „Ali možda ni to nije bezbedno dok Vilson gleda.“
„Aha, i ja sam pomislila to isto“, kažem. „Bilo bi super da napravimo još
jednu prodaju kolača, ali su moju drugaricu Lusi, koja je organizovala prvu,
poslali kući na dan skupa. Jednostavno deluje isuviše rizično. Čak i ako ga ne
nazovemo Drčna.“
Kira klima glavom. „Kapiram. Samo mi je bezveze što su devojke koje su
pravile bilten sasvim prestale s tim.“
„Aha“, kažem splasnuvši. Gotovo kao da je neka druga devojka pravila zin
Drčna, i ona više ne postoji. Ne otkako ju je zamenila devojka koja ima
superslatkog i finog dečka i provodi slobodno vreme ljubeći se na plaži i
razmišljajući o tome kada bi trebalo da prvi put vodi ljubav.
I ta devojka je takođe sjajna.
Ali nedostaje joj Drčna.
Povetarac prohuji pored nas noseći nekoliko opušaka i suvih listova.
Onda Kira kaže: „Možda bi moglo nešto izvan školskog dvorišta. Kao neko
mesto van Vilsonovog domašaja.“
Eto ideje, i to ideje koja mi nije pala na pamet. Ali gde i kako bi to moglo
da se desi? Deluje kao tako mnogo posla i rizika da se nisam baš primila na tu
ideju.
„Aha, možda“, kažem. Ne želim da povredim Kirina osećanja pa brzo
dodajem: „Dobra ideja“.
Kira polako klima glavom, a onda pogleda preko travnjaka i pokaže.
„Eno ti čoveka“, kaže i vidim Seta kako ide ka nama.
„Jest“, kažem i, iako sam uzbuđena što ga vidim – uvek sam uzbuđena što
ga vidim – deo mene želi da nastavi da sedi tu i razgovara s Kirom. Da
158 DŽENIFER MATU
pokušam da razmrsim ovo s Drčnom, čak iako ne mogu da joj kažem da sam je
ja osnovala.
Ali Kira ustaje i otrese tur na pantalonama. „Palim.“
„Važi“, kažem dok se Set približava.
„Drago mi je što smo popričale“, kaže odlazeći.
„I meni“, kažem joj. Ali pre nego što predaleko odmakne, pozovem je.
„Kira!“
„Molim?“, pita, okrećući se da me pogleda.
„Jebeš Martovsko Ludilo“, kažem.
Veliki osmeh se raširi Kirinim licem.
„Jebeš ga!“, vikne, pokazujući oba srednja prsta kao šlag na tortu.
Ustanem dok mi Set prilazi i kratko se poljubimo.
„O čemu si pričala s Kirom?“, pita.
Ispričam mu o Martovskom Ludilu, i kažem da je Kira dospela na prvi
nivo.
„A, video sam to na netu“, kaže. „Glupo je.“
„Da, baš je glupo“, dodam. „Ali sam ipak deprimirana oko toga, izgleda.“
„Pa, samo zapamti“, kaže Set i rukom mi se ušunja oko struka, privlačeći
me za još jedan poljubac, „nisu svi momci takvi.“
Pre nego što shvatim šta radim, zaledim se i malo povučem.
„Šta nije u redu?“, pita Set mršteći se. „Samo…“, izdahnem. Sve više đaka
prilazi zgradi. Spuštam glas.
„Samo mi nedostaje Drčna, to je sve“, šapućem. „Nedostaje mi način da se
borim protiv svih tih sranja u ovoj školi. A to što mi ti govoriš da nisu svi
momci takvi ne pomaže da se osetim bolje. Zato što neki momci jesu takvi.
Mnogi, zapravo.“
Set razrogači oči. Ne mogu da ocenim je li iznenađen ili uvređen.
„Ali, Vivijen, u ovoj školi ima momaka koji ne učestvuju u Martovskom
Ludilu“, kaže. „Momci s kojima ponekad ručam… momci koji se lože na bejzbol
statistike i to. Oni nisu takvi. Ja nisam takav. Nije da je ovo mesto samo užasno.
Mislim, mi smo našli jedno drugo ovde, zar ne? A sem toga, na kraju ćeš
maturirati i otići. Jednostavno ne želim da te vidim tako uzrujanu.“
Duboko udahnem. Kako da mu objasnim? Ne razume da Drčna nije – nije
bila – samo zabavna stvar koju sam radila da bih bila kul ili različita kao
njegovi drugari hipsteri iz Ostina. Iskreno sam želela da promenim gimnaziju
„Ist Rokport“. Možda je bilo naivno od mene što sam mislila da mogu, ali
duboko u sebi sam verovala da je to moguće.
„Šta?“, pita Set.
„Šta – šta?“, odgovaram.
DRČNA 159
„Jesi li… tipa… šta se dešava?“, pita, odmičući se od mene dok mu se čelo
zbunjeno mršti.
„Ništa“, kažem, odmahujući glavom. „Jednostavno zaboravi.“ Ozlojeđena
sam njime, ali i sobom. Jer ne umem da pronađem reči da mu objasnim.
Sigurna sam da on to ne radi namerno, ali Set je momak i nikada neće znati
kako je ići hodnikom i znati da te procenjuju na osnovu veličine dupeta ili
grudi. Nikada neće razumeti kako je kada preispituješ sve što oblačiš i kako
sediš i hodaš i stojiš da ne bi privukla pogrešnu vrstu pažnje ili, još gore,
pogrešnu vrstu ljudi. Nikada neće znati kako je strašno i izluđujuće osećati kao
da pripadaš nekom Velikom Dečačkom Čudovištu koje oduči da može da te
drpa i dira i ocenjuje kako god poželi.
Prvo zvono se oglasi dugačko i glasno. Đaci sad već kuljaju unutra suda
oko nas, nalećući na Seta i mene dok tako stojimo i zurimo jedno u drugo, prvi
put s neprijatnošću otkako smo se upoznali.
„Mogu li da te ispratim unutra, ili to nije okej?“, Set me pita i u glasu mu se
oseća majušna oštrica.
„Ne želim da se svađam“, promrmljam, gledajući u noge.
„Ni ja“, kaže on. „Zaista mi se sviđaš, Vivijen. Tipa, mnogo.“
Klimnem glavom. „I ti meni“, kažem. „Pa da uđemo? Možda možemo da
razgovaramo o ovome kasnije?“
Ponovo klimnem glavom, i Set i ja se popnemo stepenicama u glavnu
školsku zgradu. Dok ulazim, udari me miris sredstva za čišćenje industrijske
jačine pomešan sa dezodoransom. čujem uzvike – mahom muške glasove jer
fine devojke ne viču – i uhvatim reči poput Martovsko Ludilo i glupa kučka i
tako je zgodna.
Stežem pesnice. Osećam se kao šibica koja čeka da je upale. Ili kao prvi
udar groma pred oluju. Kada se Set okrene da me pozdravi pre nego što krene
na prvi čas poskočim, gotovo kao da sam zaboravila da je tu.
DVADESETO POGLAVLJE
Lusino lice gori od nestrpljenja kada me pronađe tog jutra kada četvrti broj
Drčne ugleda svetlost dana.
„Vratile su se!“, poviče, gotovo padajući na mene, stežući primerak u
rukama.
Zevnem i trepnem. Četvrti broj sam napravila sinoć u eksplozivnom
naletu gneva. Dok sam ga završila i odnela biciklom u „Kopiraj me“, bilo je
gotovo pola jedanaest uveče. Mama je radila noćnu smenu pa se nisam
sekirala da li ću stići pre nje. Frenk iz kopirnice me je uveravao da je ovo
„najbolji broj dosad“, i bila sam u takvom spidu dok sam se vozila kući, tako
nervozna i uzbuđena, da sam ostala budna skoro do jedan, gledajući stare
spotove Bikini Killa na Jutjubu i iznova iščitavajući četvrti broj. Svaki put kada
bi pretnja direktora Vilsona počela da mi se migolji u mozgu, pojačala bih zvuk
videa. Rizici koje sam preuzela ovim brojem – mogućnost da će naškoditi Lusi,
mogućnost da ću biti uhvaćena i izbačena – bili su stalno prisutni u mom umu
dok sam sekla, lepila i savijala. Ali dosta mi je direktora Vilsona. Dosta mi je
sranja istrokportske gimnazije. Nema više labavo.
„Aha, i ja sam videla“, odgovaram.
Okreće zin i gleda zadnju stranu, pa ga otvara. Oči joj preleću reči i slike
koje sam pažljivo birala dok sam slušala Bratmobile i Team Dresch.
„Ovaj broj je… ne znam kako bih to opisala. Mislim da je intenzivniji nego
oni pre.“
„Misliš?“, pitam vireći preko Lusing ramena kao da ga vidim prvi put. Ali
Lusi je u pravu. Dok sam pravila ovaj broj Drčne osećala sam bes kako kulja
kroz mene poput reke. Poput zmije otrovnice. A dok sam jutros oblačila duks s
kapuljačom pre nego što ću rasturiti primerke, osećala sam se kao vojnik na
opasnoj misiji, spreman da uspe po svaku cenu. Bes je bio dovoljno jak da
gotovo zaboravim u koliko nezgodan položaj dovodim sebe. I Lusi.
„Daleko je agresivniji, mislim“, kaže, očiju i dalje prikovanih za Drčnu.
„Jedino što nema poziva na akciju. Nema stikera ili bademantila ili čega već.
Samo je… besno.“
„Pa“, kažem zalupivši vrata ormarića. „Ima mnogo razloga za bes.“
DRČNA 165
Tog popodneva idem kod Bajke i Deke na večeru. Nakon stoufer makarona sa
sirom i ajsberg salate udavljene u sosu, pridružim im se u TV sobi da radim
domaći dok oni gledaju „Kolo sreće“. Dok slušam Bajku kako izbacuje
besmislene odgovore („Reka Nil!“ „Most na reci Kvaj!“ „Old Man River!“),
dozvolim mislima da odlutaju do jeseni, pre nego što je Drčna nastala. Kada
sam počela da pravim zin, osetila sam kao da sam nešto načela. Ispričala tajnu
koju je trebalo ispričati. A onda je naišao Set, koji je bio – koji jeste – pametan i
kul i dobar. To je takođe bilo kul. Ali Drčna je pala u zapećak.
Ali otkako je Martovsko Ludilo započelo, nešto se ponovo promenilo. Sa
izlaskom četvrte Drčne žudim za nečim, ali ne znam za čim.
„Jesi li okej, dušo?“, pita me Bajka tokom reklama, zabrinuto naginjući
glavu.
„Što pitaš?“
„Pa, za početak, sediš i zuriš u zid tokom cele poslednje runde 'Kola'“,
kaže Deka. „Deluješ zbunjeno kao guska u magli.
Malo pocrvenim i spustim pogled na radne listove iz matematike. Držim
olovku, ali uradila sam samo jedan zadatak.
„Samo mi je mnogo toga na umu“, kažem. „Ništa ozbiljno.“
166 DŽENIFER MATU
glavom. Na ovo Set pruža ruku i palcem mi pređe preko kolena, šaljući
električni drhtaj širom mog tela. Uputim mu pogled pun razumevanja.
„O, da ne bi da se blesavimo nešto ili šta već?“, pitam, praveći se
iznenađena.
„Ne znam, da ne bi ti?“, pita Set običnim glasom, kao da pričamo o tome
šta ćemo da gledamo na Netfliksu.
„Ućuti“, kažem bacajući mu jastuče s kauča na glavu.
„Kad ti se mama vraća kući?“, pita Set, spuštajući glas. Pretvarajući ga u
šapat. Dah mi se samo malo ubrza.
„Za sat ili tako nešto“, kažem.
„Okej“, kaže Set klimajući glavom. Sada mi je blizu i mogu da osetim miris
njegovog sapuna i afteršejva i tiktakova od peperminta, koje mora da je ubacio
u usta neposredno pre nego što je došao. Tamnim očima zuri u moje.
Želim da ga napadnem tu gde stojimo. To i učinim, protežući se da bih ga
poljubila i puštajući se da padnem na njega, zaboravljajući pomešana osećanja
i zanemarujući osećaj da razgovor koji smo upravo vodili ništa nije promenio.
Da je to samo izglađivanje odnosa pre ljubljenja.
Nedugo nakon što sam izdala četvrti broj zina Drčna – možda nedelju dana ili
tako nešto – iznenadim se kad zateknem Kiru Danijels kako me jednog
ponedeljka ujutru čeka pored ormarića. Klimne mi glavom kada me vidi kako
prilazim.
„Zdravo“, kažem.
„Zdravo“, odgovara mi Kira. Pogleda preko ramena i onda prigušenim
glasom kaže: „Iako se nakon poslednjeg biltena ništa nije dogodilo, moramo da
budemo tihe u školi. Da bismo bile bezbedne.“ Utiskuje mi papir u ruku.
Osećam se kao špijun u starim filmovima.
Spustim pogled i razvijem papir.
Podignem pogled, smešeći se.
„Jel' ovo tvoja ideja?“
Kira se ceri. „Aha, moja i Amajina. Nakon našeg razgovora i nakon
poslednjeg broja Drčne, počela sam da razmišljam kako bih zaista želela da
nešto uradim. Znam da moramo biti pažljive. Ali mi jednostavno deluje…
vredno toga.“
„Ovo je tako kul“, kažem i shvatam da se toliko smešim da me obrazi
boluckaju. „Kako si dobila halu?“
„Deda mi je vijetnamski veteran“, kaže Kira. „Rekla sam mu da je za
ženski klub u kome se razgovara o podršci ragbi timu.“ Nasmeje se nestašno.
„Nisi!“
DRČNA 169
Kejtlin i Meg odu s njom, ali Klaudija i ja se složimo da ćemo pešaka kući s
Lusi, koja ne živi predaleko od sale i koja je i došla pešaka.
„Možda bi trebalo prvo da pomognemo oko čišćenja?“, pita Klaudija,
pokazujući na Kiru i Amaju i par drugih devojaka koje sklapaju stolove i
bacaju plastične čaše u crne džakove.
„Aha, to bi bilo lepo“, slaže se Lusi. Dok su ona i Klaudija uposlene nečim,
ja ponudim da odnesem nekoliko džakova do kontejnera.
Kad otvorim zadnja vrata, vreo, lepljiv noćni vazduh me okruži kao
previše snažan zagrljaj. Dok otvaram vrata po pošljunčanom parkiralištu, čuje
se zvuk struganja.
„O, zdravo“, začuje se ženski glas iz blizine. Podignem pogled i trepnem,
pokušavajući da se priviknem na tamu, i ugledam Mariselu i Džejn kako se
razdvajaju iz nečega što samo mogu da pretpostavim da je bilo više od
prijateljskog zagrljaja. Džejn povuče majicu nadole, Marisela kašljuca. Naletela
sam na tajnu, i da nije tako mračno, Marisela i Džejn bi mogle da vide koliko
crvenim.
„Samo sam htela da bacim ovo“, kažem, slabašno pokazujući na džakove
kod svojih nogu. „Izvin'te što sam vas prekinula.“ Nadam se da u glasu mogu
da mi osete kulje. U Ist Rokportu imamo dva momka koji su autovani, obojica
na četvrtoj godini i obojica u dramskoj sekciji. Druže se, i iako ne mislim da su
zajedno zajedno, svi pretpostavljaju da jesu i regularno su na meti glupavih
šala i obećanja da će se moliti za njih.
Ali ne znam ni za jednu devojku koja se autovala za sve vreme koje sam
provela u gimnaziji „Ist Rokport“. Mislim, kruže glasine, očigledno. Ali to je sve
što one jesu. Glasine.
„Nećeš nikome reći, zar ne?“, kaže Marisela, ne govoreći šta je to što ne
treba da kažem jer je očigledno. Odmahnem glavom, i kako bih naglasila
kažem: „Nikome neću reći, obećavam“. I znam da neću. Čak ni Lusi i Klaudiji.
Jer nije pametno rizikovati da previše ljudi sazna za ovo što se dešava među
Mariselom i Džejn u gradiću kakav je Ist Rokport.
„Hvala“, kaže Džejn. Prekršta ruke ispred sebe, izbegava da me pogleda u
oči i srce mi se malo slomi zbog nje, i zbog Marisele.
„Ček, daj da ti pomognem“, kaže Marisela i uzme jedan džak i odvučemo
ih do velikog plavog kontejnera iza sale.
„Okej“, kažem. „Ja se vraćam unutra.“
„Važi“, kaže Marisela. Onda, nakon minijaturne pauze doda. „Večeras mi je
bilo zabavno. Mislim da je ovo možda najbolje veče u celom mom životu.“
Govori tiho i sporo, kao da je popila solidnu količinu limunade. Kad Marisela
176 DŽENIFER MATU
izgovori ovo, Džejn pogleda pravo u nju i nasmeši se tako široko da joj se vide
desni.
„Bilo je prilično kul veče“, kažem, uzvraćajući osmeh.
Do trenutka kada Klaudija i ja krenemo da pratimo Lusi do kuće već
zevamo i vučemo noge po trotoaru. Imam osećaj da je kasnije nego što jeste.
„Možete da prenoćite kod mene ili da vas odvezem do kuće“, ponudi nam
Lusi. „Popila sam samo jednu limunadu, i to pre par sati.“ Prihvatimo Lusinu
ponudu da nas odbaci, jer nas roditelji čekaju budni, a nismo ponele ništa što
nam je potrebno da bismo prespavale. Pošaljem poruku mami da sam na putu.
Do trenutka kad me Lusi ostavlja, Klaudija je u polusnu na zadnjem sedištu.
„Laku noć, Klod“, promrmljam preko ramena.
„Mrrmmmm.“
„Tako mi je drago što je Kira napravila ovo“, kaže Lusi. „Kada ti ne bih
prepala mamu i dedu i babu, zatrubila bih sirenom od sreće.“
Pružim se i dva puta pritisnem Lusinu sirenu – tuu tuuu.
„Šta kog vraga?“, kaže Klaudija, odjednom se uspravljajući, trepćući i
trljajući oči. Lusi se nasmeje, a i ja.
„Drčna!“, uzvikujem, izlazeći iz auta.
„Drčna!“, dovikuje Lusi meni. Još jednom zatrubi pre nego što krene s
prilaza.
Mama me sačeka na vratima.
„Viv, šta se dešava? Jesi li okej?“
Nasmešim joj se i privučem je u znojavi zagrljaj. „Izvini, samo smo se
grupirale.“
„Smrdiš!“
„E baš ti hvala“, kažem otvarajući frižider da pronađem nešto hladno za
piće. Sipam malo soka od naradže.
„I kako je bilo?“, pita me. Rekla sam mami da idem na događaj za
prikupljanje sredstava za fudbalski tim na koji su pozvane samo devojke, ali
nisam zalazila u detalje.
„Mama, bilo je tako zabavno“, kažem joj, „ali tako sam umorna.“ Želim da
legnem dok su mi sećanja na ovo veče još sveza da bih mogla da zaspim
ponovo ih preživljavajući u glavi.
„Jel’ bilo puno devojaka?“, pita me mama, naslonjena na radnu površinu,
gledajući me kako ispijam čitavu čašu soka od narandže u par gutljaja. Nisam
ni shvatala koliko sam žedna.
„Aha“, kažem odlažući čašu u sudoperu. „Puno.“
„To je sjajno“, odgovara mama. „Mnogo mi se sviđa što su devojke želele
da to učine. Ko je uopšte organizovao to?“
DRČNA 177
Sastanak u Sali VSR-a menja energiju u školi, i to na dobar način. Devojke koje
inače nemaju mnogo toga zajedničkog smešeći se pozdravljaju kad se sretnu
po hodnicima. Mislim, na mnogo načina je još uvek isto – čujem momke koji se
raspravljaju da li je Ema Džonson zaslužila da pobedi na Martovskom Ludilu
iako je tek treći razred, a Mičel i njegovi ortaci i dalje govore devojkama da im
naprave sendviče i pokušavaju da ih „gurnu i drpnu“ – ali ipak, osećaj u tih
prvih par dana nakon Kirinog događaja nekako je drugačiji. Kao da smo malo
svesnije. Budnije.
178 DŽENIFER MATU
okrene i nastane šapat, ali gospođica Robins ponovo pljesne rukama i vikne:
„Slušajte, ljudi“.
„Što se tiče same situacije opisane u flajeru“, nastavlja direktor Vilson,
„molim vas, imajte u vidu da uprava razmatra ove optužbe. Bezbednost naših
učenika nam je najveća briga, naravno.“ Ove reči su tako rutinske i smešne da
ne mogu da se ne okrenem u klupi i ne zakolutam očima prema Klaudiji i Sari.
Nije mi bitno da li će gospođica Robins videti.
„A sada se vratimo učenju“, kaže on. „Naša higijenska služba je u procesu
uklanjanja flajera. Svi pronađeni flajeri biće konfiskovani.“
Sedim za stolom goreći od besa. On razmatra optužbe koje se tiču
njegovog kretenskog sina. Veća je šansa da nas tokom ručka posete marsovci.
Gospođica Robins pokušava da drži čas ali svi smo rasejani, a meni se
misli kovitlaju, dok razmišljam i o Setu i o izlasku. Kada zazvoni, Klaudija pita
Saru i mene hoćemo li učestvovati u petak.
„Mislim da želim to da uradim“, kažem dok manevrišemo kroz hodnik.
Iznenadim se čim mi te reči pređu preko usana. Ali to je jedini moguć odgovor.
Jedini koji ima smisla.
„Ne bojiš se da će te izbaciti?“, pita Klaudija, zabrinuto kriveći usta.
Devojka koju uopšte ne poznajem tako dobro – tek je prvak mislim – čuje
o čemu govorimo.
„Slušajte, Vilson ne može da nas izbaci ako sve izađemo“, insistira. „Drčne
uzvraćaju udarac, zar ne?“ Sećam je se iz Sale VSR-a, i to je trenutak u kom
postajem sigurna da Drčna više nije pod mojom kontrolom. To je istovremeno
uzbudljivo i užasavajuće.
U tom trenutku začuje se Klaudijin telefon. Spušta pogled i iznenađeno
udahne.
„Šta?“, pita Sara uplašeno.
„Pogledajte telefone“, kaže. „Meg nam je poslala poruku.“
Vilson je izveo Lusi s prvog časa… nije se vratila. Bio je POPIZDEO
„Sranje“, kažem. „Zašto je morala da radi sve po propisu i da popuni onaj
formular za prodaju kolača?“
„Ali nije ona napravila flajere, zar ne?“, pita Sara.
„Ne, ali Vilson želi nekoga kome će moći da prikači ovo“, kažem. Setim se
Lusi kako plače u svojoj sobi zabrinuta zbog školarine za koledž. Stomak mi se
veže u čvor. „Bože, nadam se da ju je priveo samo na ispitivanje.“
Ali do engleskog niko nije video Lusi, i ne pojavljuje se na času. A kad smo
kod toga, ni Mičel Vilson, što izaziva šaputanje širom učionice. Kada Set uđe,
ne pogleda me i ja ne gledam njega. Snažno progutam i trudim se da ne
DRČNA 183
Meksikanku iz grada nego finu belu devojku poput tebe koja je ovde provela
čitav svoj život.“
Bacam se unazad na Lusin krevet. Na plafonu je mala pukotina i pratim je
očima dok mi suze konačno ne nadođu. Pustim ih da mi se sliju niz obraze, i ne
pokušavajući da ih zaustavim.
„Viv?“, kaže Lusi.
„Sve je tako sjebano“, kažem. „Drčna se otela kontroli. A sada smo Set i ja
u svađi, a ti si u nevolji, i ništa nije kako treba. A zbog čega? Ništa se neće
promeniti. Ništa. Trebalo je da jednostavno uradim ono što je mama oduvek
planirala za mene i držim pognutu glavu i upišem koledž i odem odavde.“
„Ne, Viv, ne“, kaže Lusi, tresući me. „Jel' me zezaš? Drčna je vredna svega
ovoga. Pomisli na prošlu subotu. Pomisli na činjenicu da devojka koju je Mičel
napao ne bi ništa rekla bez Drčne. Na kraju, barem uvaži činjenicu da je Drčna
razlog što smo se nas dve sprijateljile.“
Pogledam u Lusi i nasmešim se. Iza nje ugledam jarkožute samolepive
listiće sa citatom Odri Lord na njima.
ĆUTANJE TE NEĆE ZAŠTITITI.
„Da li da izađem?“, kažem.
Lusi me pogleda pravo u oči. Odlučno klimne glavom. „Znaš odgovor“,
kaže. „Čak me nije ni briga ako me okrive za sve to. Dovoljno mi je stalo da se
to dogodi. Napisaću esej o tome u prijavama za koledž. Ako niko ne izađe, biće
kao da sam suspendovana ni zbog čega. Kao da je Vilson pobedio.“
Klimnem glavom i znam da je Lusi u pravu. „Šta misliš ko je napravio
flajer?“, pitam.
„Ne znam“, odgovara mi. „Užasno je što bi to mogla da bude bilo koja
devojka. Ali ko god da je, govori istinu. Verujem joj svim srcem.“
Zgrčim se setivši se Setove sumnje. Ispričam Lusi o razgovoru koji smo
vodili ranije tog dana.
„Ponekad mi se čini da čak i najbolji među momcima teško kapiraju to“,
kaže Lusi tihim i tužnim glasom. „A mislim da je Set zaista super momak.
Zaista mislim. Ali ako nije to doživeo, onda ne može da shvati, valjda.“
Malo šmrknem. „Misliš da je dobar momak?“
„Aha“, kaže ona. „Mislim.“
„Lusi“, kažem, a glas me izda. „Tako mi je drago što smo drugarice.“
Lusi se široko nasmeši. „I meni“, kaže. „Ali i dalje ne mogu da poverujem
da si ti napravila one biltene.“
„Zinove. Zovu se zinovi.“
„Okej, zinove“, kaže kolutajući očima. Zagrli me. I to je dobar, čvrst
zagrljaj. Zagrljaj koji kaže: „Shvatam“. Zagrljaj koji kaže: „Uz tebe sam“.
DRČNA 187
pojačam Bikini Kill do daske dok ležim sklupčana na krevetu i da pustim telo
da upija tekstove pesama dok ne sakupim dovoljno snage da mogu da se
nosim sa onim što će se desiti.
Nije odmakla ni dva koraka od vrata pre nego što ustanem i krenem za
njom dok mi koža bruji, a srce gori. U tom trenutku mi i nije stalo da li me
neka devojka sledi. Sve što znam je da neću dozvoliti da Ema izađe sama.
Stigla je do pola hodnika pre nego što je sustignem. Još nekoliko devojaka
stoji pored ormarića, besciljno se osvrćući, nesigurne šta im je činiti.
„Jesi li dobro?“, pitam Emu. Sada već plače, suze joj teku niz obraze.
Savršena šminka joj je razmazana. Dva majušna ugalj crna potoka cure joj niz
lice. Obriše ih.
„Dobro sam“, kaže. „Ali šta sad?“
„To si bila ti, zar ne?“, kažem. „Ti si napravila flajer?“
„Aha“, kaže Ema klimnuvši glavom.
Prvi poriv mi je da je zagrlim, ali nisam sigurna da želi da je iko dodiruje.
„Hajdemo napolje“, kažem snažnijim glasom, da bi me i ostale čule.
„Idemo prema stepenicama na prednjem ulazu škole. Tamo ćemo smisliti šta
ćemo.“
„Hvala“, kaže šmrckajući.
Devojke iz hodnika me slede i dok hodamo sve više i više vrata učionica
počinje da se otvara. Vidim Kiru i Meg i Mariselu i Amaju i Kejtlin, s
nesigurniim izrazima dok izlaze, a potom sa osmesima kad vide da nisu same.
Vidim Klaudiju. Ona vidi mene. Isplazi se, tako je uzbuđena.
Broj počinje da nam raste, i to brzo. Barem polovina devojaka „Ist
Rokporta“ je izašla. Možda i više. A kada devojke u učionicama čuju buku, i one
se usude da izađu. Nastavnici izlaze u hodnike, vičući da ćemo biti izbačene.
Vidi, Vilson nas ne može izbaciti ako sve izađemo.
Vidim i tu prvakinju; osmehuje se tako široko kao da će joj se lice
raspolutiti.
Marširamo dalje, dok nam noge gaze preko pretnji direktora Vilsona i
upozorenja naših nastavnika. Marširamo, jer te reči zaslužuju da budu
pregažene. Spljeskane parnim valjkom. Sprašene. Marširamo u starkama i
japankama pastelnih boja i niskim potpeticama takođe. Noge nam se pokreću,
ruke nam se njišu, usne su nam stisnute u crte tako ravne i oštre da biste se
mogli poseći na njih.
Možda se i nadamo da hoćete.
Dok maršramo ne govorimo. Čak i ne šapućemo. Samo se krećemo, sa
očima na onima ispred nas. Plavoj kosi u konjskom repu i crnoj kosi u
pletenicama i smeđoj kosi i crvenoj kosi takođe. Kosi ošišanoj sasvim kratko ili
sputanoj jeftinim ukosnicama ili pažljivo uvijenoj u blage kovrdže koje još
uvek mirišu na jutarnju dozu laka za kosu.
194 DŽENIFER MATU
Jedini zvuk je škriputanje naših stopala po podu. Ali ako dovoljno pažljivo
poslušate, čućete otkucaje naših srca.
A sada se čuje kling-klang otvaranja teških metalnih ulaznih vrata.
Ugledamo spoljnu svetlost kako plavi glavni hodnik i malo zažmirimo, ali ne
prestajemo da marširamo. Ne prestajemo da hodamo. Ne prestajemo da se
hitamo napolje.
Ne povlačimo se.
Dok se okupljamo na stepeništu ispred glavnog ulaza u školu, nagnem se
ka Emi.
„Želiš li nešto da kažeš?“, ponudim joj. „O tome zašto smo ovde?“
„Aha“, kaže i ugledam ono potpredsedničko u njoj kako izbija na
površinu. Pokušava da se sabere, duboko udišući. „Ali hoćeš li me podržati?“
„Da“, kažem. „Naravno.“
Devojke posmatraju dok se Ema i ja penjemo na najviši stepenik.
Okupljaju se u uzak krug oko nas.
„Hej, slušajte ovamo!“, viknem. „Ema ima nešto da vam kaže!“
A onda ga ugledam. Seta. Sa strane s prednjeg dela dvorišta, odvojenog od
nas devojaka. Stoji tamo sa šačicom momaka – nekim od onih s kojima
ponekad ruča. Kada me vidi da ga gledam, klimne mi glavom. Onda mi pokaže
palčeve što je nešto najotrcanije što je ikada uradio. Zauzvrat mu se nasmešim
pa posvetim pažnju Emi.
Ema pogleda u more devojaka ispred sebe, i kada pokuša da progovori,
glas je izda. Stavim joj ruku na rame, a ona me zahvalno pogleda.
„Najpre bih želela da vam se zahvalim što ste izašle ovde“, počinje. „I
želim da vam kažem da nisam želela da do ovoga dođe. Kada je Mičel Vilson
pokušao da me napadne na zabavi prošlog vikenda…“ Glas je ponovo izda.
Onda, negde iz pozadine, začujem devojku kako viče: „Mi ti verujemo!“.
Ema čvrsto zatvara oči, pribere se, pa nastavlja.
„Uspela sam da se izvučem. Ali onda kasnije, kada sam pokušala da
ispričam direktoru Vilsonu, nije hteo da me sasluša. Rekao mi je da sam sve to
umislila! Da to nije ništa i da zaboravim na to. E pa neću da zaboravim! I ne
želim ni da škola to zaboravi!“
Devojke sa odobravanjem zagraje na Emine reči. Viču i pljeskaju i vrište.
Ugledam Klaudiju u gomili, a oči su joj crvene od plača. Osetim se kao da će mi
srce prepući.
Odjednom iza sebe začujemo uzvike i okrenemo se i vidimo direktora
Vilsona i gospodina Selija i ostalo osoblje kako hrle ka nama poput režećeg
čopora. Gospodin Seli drži tablu za pisanje i pokušava da istovremeno piše i
hoda. Obrazi mu se tresu, a lice mu je znojavo i crveno.
DRČNA 195
ono pre njega i direktor Vilson ne počne da gubi prisebnost. Glasno puhće,
besno pogledavajući gospodina Selija.
„Pišeš li ti sva ova imena?“, drekne, a gospodin Seli klima glavom dok
besomučno škraba po tabli.
„Slušajte, direktore Vilson“, kaž Ema, podižući glas. „Ne shvatate. Više
nećemo biti tihe!“ Tek se tada setim da je ona glavna navijačica i da je
savršena osoba za ovaj trenutak. Okrene se prema masi i prinese šake ustima.
„Mi smo Drčne!“, počinje glasom dubokim i snažnim. „Mi smo Drčne!“
Istog trenutka počinjemo da je pratimo, pljeskajući rukama u ritmu, 1-2-3
„Mi smo Drčne! Mi smo Drčne!“
Dlanovi su mi znojavi od aprilskog sunca i nervoze i radosti, ali pljeskam i
vičem i nije mi bitno što se direktor odmakao. Sve što sada znam je da ću se,
sve i da doživim stotu, ovoga zauvek sećati.
Pljeskam snažnije. Vičem glasnije.
Direktor Vilson uzima megafon i krene da izvikuje uputstva. Mi povičemo,
prigušujući ga. Naši glasovi su tako snažni. Tako veliki. Tako mnogobrojni.
Tako prelepi.
Direktor Vilson se sklanja u stranu kako bi se konsultovao s gospodinom
Selijem i ostalima iz uprave. Rukama pokazuje i gestikulira i deluje očajno, a
mi nastavljamo da vičemo. Nastavljamo da pljeskamo. Konačno uzima
megafon i vikne iz sveg glasa.
„Nastave neće biti do kraja dana. Započećemo s procedurom izbacivanja
svih vas. Odmah napustite školsko dvorište!“
Na ovo nastaje urlik. Osećamo se kao da smo pobedile. Pobedile smo iako
direktor Vilson pokušava da nas navede da pomislimo da smo izgubile.
Okrenem se i pogledam Emu Džonson, devojku s kojom sam jedva progovorila
za tri godine u srednjoj školi. Devojku s kojom sam oduvek mislila da nemam
ništa zajedničko.
Ali zapravo, ona je devojka iz Ist Rokporta, baš kao ja.
„Hvala ti, Vivijen“, kaže. I zagrli me. Grlim i ja nju, čvrsto, i očajnička
naređenja direktora Vilsona pretvaraju se u pozadinsku buku. Iskreno, jedva
ga i čujem.
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Razilazimo se iz dvorišta dok direktor Vilson urlajući u svoj megafon ponavlja
da je škola otkazana. U gomili ljudi izgubim Emu iz vida. Izgubim i Seta. Ali
Klaudija me hvata za ruku i odvodi do svog tersela. Čim zatvorimo vrata od
kola, ona se okrene prema meni, s ključevima još uvek u rukama.
„Ti si napravila ona izdanja Drčne?“, pita razrogačenih očiju kao da me
vidi prvi put, iako me zna skoro od rođenja.
„Aha“, kažem dok razdraganost i haos i potresi tog popodneva kolaju
mnome.
„Vau“, kaže okrećući se da zuri kroz vetrobran, gledajući devojke kako
kreću kući, neke još uvek izvikujući ime Drčne, još uvek pljeskajući rukama.
„Molim te nemoj da se ljutiš što ti nisam rekla“, kažem ophrvana brigom
da Klaudija neće razumeti. „Nikome nisam rekla. Dobro, Set zna. Ali samo zato
što me je uhvatio kako stavljam zinove u toalete. I rekla sam Lusi juče. Ali
samo zato što sam se loše osećala što je na nju palo toliko krivice zbog svega.“
Klaudija vraća pogled na mene. Prestajem s brbljanjem. „Jesi li se brinula
da neću razumeti?“, pita. „Jel' mi zbog toga nisi rekla?“ Ne mogu da ocenim je li
povređena ili radoznala.
„Možda malo“, priznajem. „Ali sam takođe mislila da što je više ljudi
upućeno, to je rizik veći.“
Klaudija klimne glavom. „Kapiram. I zaista, onda kada si izbacila prvi
broj… možda i ne bih razumela. Uopšte.“
„Znači nisi ljuta?“
„Ne“, kaže Klaudija odmahujući glavom. „Samo… zapanjena. Ali takođe…
nekako ponosna. Ne, ne nekako. Stvarno ponosna.“ I uputi mi najveći i
najsjajniji osmeh.
„Čak iako ćemo zbog mene možda sve biti suspendovane? I možda
izbačene?“
Klaudija zakoluta očima. „Jesi li videla koliko je devojaka izašlo danas?
Više od polovine devojaka iz škole. Stotine nas. Baš me briga koliko dobro
Mičel baca loptu. Njegov glupi tatica nas neće sve izbaciti iz škole.“
Prasnem u smeh. „Vidi ti nju i njenu opaku priču“, zadirkujem je, ali
zapravo osećam veliko olakšanje. Olakšanje što se tajna otkrila, što Klaudija
razume, što misli da nećemo upasti u nevolju.
198 DŽENIFER MATU
„Lele“, kaže Klaudija dok čita najnovije naslove. Pojele smo smrznutu picu
i prešle na sladoled direktno iz kantice.
„Klaudija kaže 'lele'“, kažem Lusi telefonom, uzimajući kašiku sladoleda
od čokolade. „I smeši se baš široko.“
„Zahvali joj se“, kaže Lusi. „Možeš li da poveruješ da se ovo dešava?“
„Kad se uzme u obzir kako je ova godina tekla, valjda i da i ne“, kažem.
„Jesi li još uvek kažnjena?“
DRČNA 199
„Aha“, kaže Lusi. „Hvala bogu pa mi roditelji nisu oduzeli telefon. Pomoću
njega sam i podelila sve ovo.“
„Šta će se dalje dešavati?“, Klaudija pita naglas, skrolujući po telefonu.
„Klaudija želi da zna šta će se dalje dešavati“, pitam Lusi.
„Ne znam“, odgovara. „Ali se nadam da se zbog pažnje koju je ovo
privuklo direktor Vilson i Mičel neće izvući iz ovoga što se desilo Emi. Ili bilo
kome drugom.“
„Lusi“, kažem smešeći se u telefon. „Ti si heroj.“
„Ma, šta god“, kaže ona. „Ti si osnovala Drčnu“
„Ja sam je osnovala, ali sve smo učestvovale“, kažem.
„U redu, priznajem, heroj sam“, kaže. „Ali sada moram da idem da
pomognem u čišćenju kuhinje.“
„Ne mogu da verujem da tako sediš u svojoj sobi, a tvoji roditelji nisu ni
svesni da si postala globalni fenomen.“
„Možda samo američki“, usprotivi se Lusi.
„Ne, neke devojke u Engleskoj pričaju o tebi“, kažem.
„O, prestani“, kaže. Ali u glasu joj čujem ponos. I čuđenje. „Vidimo se
kasnije.“
„Jedva čekam.“
Nakon što Lusi i ja prekinemo, Klaudija prestane da gleda u telefon i baci
ga sa strane. Uzima još nekoliko zalogaja sladoleda od čokolade i upita: „Pa šta
će se dalje dešavati? S Vilsonom, mislim. Ne verujem da će nas sve izbaciti, ali
misliš li da će se pretvarati kao da se ovo nikada nije dogodilo?“
„Mislim da ne može“, kažem gledajući u telefon. „Hej, vidi ovo. Lokalne TV
stanice preuzimaju vest.“ Na trenutak ugledam Seta najednom od snimaka na
lokalnom sajtu s vestima i preskrolujem poruke nadajući se da je neka od
njega. Ali nema ničega.
Klaudija i ja se odsnemo u dnevnu dok nas Džoan Džet prati, i tamo nas
pronalazi moja mama kako sedimo na kauču i vrtimo lokalne kanale, slušajući
voditelje vesti s velikim kosama kako pričaju i onome što nazivaju „masovnim
protestom“ u gimnaziji „Ist Rokport“.
„Upravo sam čula nešto o ovome na radiju“, kaže mama dok joj se oči
fokusiraju na televizijski ekran. „Vivi“, kaže dok joj se usta otvaraju, a oči šire.
„Dušo, jesi li ono ti na te-veu?“
Ona klimne glavom i uzme još jedna kutljaj iz čaše. „Iskreno“, kaže,
„gotovo da poželim da direktor Vilson pokuša da izbaci tebe i ostale devojke.“
Odjednom se glasno nasmeje, tako glasno da Džoan Džet pobegne iz dnevne.
„Ako taj kreten misli da će moći da izbaci polovinu devojaka iz škole zato što je
pokušao da zataška pokušaj silovanja, ja ću da mu se nađem na putu!“
Razdragano udari pesnicom kroz vazduh.
„Okej, mama, smiri se“, kažem.
Moja majka zausti da mi odgovori kad se začuje zvono na vratima. Gotovo
je devet uveče.
„Jel' to Džon?“, pitam vireći preko ramena prema ulazu.
„Ne, on je još na poslu“, kaže mama idući ka vratima. Nekoliko trenutaka
kasnije vraća s u dnevnu.
Set je s njom.
Ovaj jebeni dan.
„Izvinite što sam došao ovako kasno“, kaže gledajući prvo u mamu, pa u
mene. „Samo sam zaista želeo da popričam s Viv. Lično.“
Usta su mi suva. Ruke su mi naježene. A Set stoji tu, gledajući me svojim
tamnim očima. Setim se kako mi je danas pokazao palčeve.
„Zdravo“, kažem.
Mamine oči igraju ping-pong među nama dok konačno ne progovori.
„Vidi, ja možda jesam polukul mama ili šta god, ali vi ostajete u dnevnoj, a
ja idem u svoju sobu“, kaže. „I da znate, vrata će mi biti poluotvorena.“ Uputi
mi znalački pogled i krene niz hodnik pre nego što će se vratiti nazad i uzeti
flašu burbona.
„Pa, zdravo“, kaže Set nakon što mama napokon ode. Uvuče ruke u
džepove farmerki.
„Hoćeš da sedneš?“, pitam ga, i sine mi da tako jako želim da sedne pored
mene. Kao, želim da dugo dugo sedi pored mene.
Set tako sedne na kauč, ali ostavlja jedno pola metra razmaka između nas.
Nosi onu Black Flag majicu koju toliko volim. Cupka kolenom. Zuri u televizor
iako je isključen.
„Pa…“, kaže. „Kakav izlazak, a?“
„Aha“, kažem ja. „Bilo je prilično ludo.“
„Stvarno ludo. Ali i stvarno kul.“
Primaknem mu se malo. Nežno ga udarim ramenom. Uspe da me pogleda.
„Hvala ti što si izašao sa nama“, kažem.
Sporo klimne glavom, razvlači usne u osmejak, prisećajući se.
202 DŽENIFER MATU
„Da si samo mogla da vidiš Mičela nakon što si pošla za Emom, a ostale
devojke ustale da vam se pridruže“, kaže. „Izgledao je kao da mu je neko
povratio pokvarena jaja u krilo.“
„Stvarno bih volela da sam to mogla da vidim“, kažem mu. Primaknem mu
se još samo malčice.
„Ako bih morao da opišem to, rekao bih da je izgledao kao neko kome su
uvek govorili da je nedodirljiv, a ko je konačno jebeno shvatio da nije“, kaže
Set. „Bilo je prilično veličanstveno. A nakon toga sam samo ustao i izašao.“
Primaknem ruku Setovoj. Vrhovima prstiju mu ovlaš dodirnem zglobove
prstiju. „Je li ovo u redu?“, pitam. „Aha“, kaže Set.
Promigoljim svoje prste kroz njegove. Dlanovi su mu znojavi. Nije me
briga. Svaka dlačica na glavi mi se podigne kada nam se ruke dotaknu. Srce mi
se ubrza. Pogledam ga i nasmešim se, a on mi uzvrati osmeh.
„Žao mi je ako sam se ponašao kao glupak“, izbrblja Set.
Nasmešim se. „Nisi ti glupak“, kažem.
„Nije trebalo da dovodim u sumnju ono što je pisalo na flajeru. Trebalo je
da pokušam bolje da razumem o čemu se zapravo radi kod Drčne?
„Pa“, kažem. „Nije trebalo da očekujem od tebe da budeš savršen.“
„Niko nije“, kaže Set. „Naročito ne ja. Ali obećavam da ću od sada pokušati
pažljivije da te saslušam o stvarima koje ne mogu sasvim da razumem jer sam
muško.“
„Eto vidiš“, prošapućem dok nam se pogledi sreću. „Kažeš da nisi savršen,
ali zbog tog odgovora pomišljam da si prilično blizu tome.“
Sada smo udaljeni nekoliko milimetara. Mogu da osetim njegov dečački
miris. Mogu da prebrojim tri mladeža na njegovom desnom obrazu. Pružim
ruku koja ne drži njegovu i dodirnem ih. Potom se nagnem pa ih i poljubim.
„Mama ti je u sobi“, kaže Set promuklim glasom, a tamne oči mu za
trenutak odlutaju iznad moje glave.
„Okej“, kažem.
„Šta okej?“, kaže Set.
„Okej, onda ćemo morati da se ljubimo baš tiho“, kažem mu.
„Kao, superskriveno tiho?“, pita približavajući mi se. Obrazi mi se
zagrevaju, a telo mi ječi od iščekivanja.
„Kao superintenzivno, napredni nivo skrivenog tiho“, odgovaram. Ili
barem pokušam da odgovorim. Zbog toga što me kod treće ili četvrte reči Set
ljubi i ja ljubim njega i mogu samo da se nadam da će mama ostati u svojoj
sobi neko vreme, jer po onome što osećam dok me Set ljubi ne znam kako
ćemo ikada prestati.
DVADESET PETO POGLAVLJE
Poslednjeg dana škole uvek imamo samo polovinu časova. Tako da je
poslednji čas moje treće godine srednje škole engleski s gospodinom
Dejvisom, koji je ove nedelje, uz ekstremno malo pompe, najavio da mu je ovo
poslednja godina u gimnaziji „Ist Rokport“. Rekao nam je da odlazi u penziju
kako bi mogao da se posveti pecanju.
Nisam znala da je pecanje dozvoljeno u „Hanters pabu“, gde gospodin
Dejvis, kao što svi znaju, provodi mnogo vremena. Ali nebitno.
Zbog svog predstojećeg penzionisanja gospodin Dejvis provodi ove
poslednje sate pakujući stvari u kutije i dopušta nam da pričamo i brojimo
minute do letnjeg raspusta. Lusi, Set i ja smo spojili klupe u nepravilan krug.
„Bože, još koliko?“, kaže Lusi dok hemijskom žvrljka srca i zvezdice po
rukama. „Hej, Viv“, kaže podižući ruku, „vraća li te u ono vreme?“
Malo se nasmejem, kao i Set.
„Aha, vraća“, kažem. „Još uvek se sećam koliko sam uzbuđena bila kada
sam ti videla ruke tog dana.“
„A moje?“, pita Set povređeno.
„Ma, odlepila je što si ti to uradio, veruj mi“, ubaci se Lusi, i Set prasne u
smeh a ja zakolutam očima.
Interkom uz pucketanje oživi i kroz zvučnike se začuje glas gospodina
Enrikesa. Napola slušamo kako nas podseća da ispraznimo ormariće i nakon
poslednjeg zvona mirno i u razumnom roku izađemo iz škole.
„Želeo bih da završim tako što ću vam se još jednom zahvaliti što ste mi
poželeli dobrodošlicu u gimnaziju 'Ist Rokport' tokom ovih poslednjih
nekoliko nedelja školske godine, i radujem se što ću na jesen predvoditi našu
školsku zajednicu“, kaže. „Sada napred u bezbedno i produktivno leto!“
Među nekoliko sarkastičnih uzvika odobravanja i izveštačenih aplauza
naših drugara iz razreda, Lusi pita da li zaista mislimo da će se vratiti.
„Ako ništa drugo, Vilson se neće vraćati“, kaže Set. „Barem to znamo.“
Nakon onolike medijske pokrivenosti i činjenice da je Drčna postala
internet senzacija, a da ne pominjemo sam pokušaj direktora Vilsona da izbaci
više od polovine svih devojaka iz škole, nije potrajalo dugo dok se školski
odbor nije umešao. Dve nedelje kasnije, dobri građani Ist Rokporta otkrili su
da je direktor njihove fine srednje škole proveo poslednjih nekoliko godina
204 DŽENIFER MATU
Mora da mi se neverica odrazi na licu, jer Ema kaže: „Bila sam radoznala.
Na početku sam bila prevelika kukavica da to priznam, jer moje društvo nije
baš u tom fazonu.“
„Dakle, nisi želela da nam se obratiš na onom skupu nakon onoga s
bademantilima?“
Ema nabora nos. „Ne, nisam. Ali me je direktor Vilson na neki način
prisilio da to uradim, valjda. Kao što me je prisilio da se kandidujem za
potpredsednicu, a ne za predsednicu studentskog veća prošle godine.“
„Čekaj, ti to ozbiljno?“, pitam. A Ema klimne glavom pa mi ispriča kako joj
je direktor Vilson rekao da će muškarac na mestu predsednnika veću dati
sveukupno više autoriteta.
„Rekao je da je mesto potpredsednice savršeno za ženskog lidera“, kaže
Ema. „A ja nisam želela da pravim probleme, pa sam uradila to što mi je
rekao.“ A onda sićušan osmeh pronađe put na njenom licu. „Ali uradila sam još
nešto“, dodaje.
„Šta?“, pitam.
„Ja sam zalepila Drčna stikere na njegov kamionet.“ Nasmeši se od uva do
uva, otkrivajući zube savršene kao u foto-modela. Ja zinem u neverici.
„Ozbiljno si to uradila?“
„Zaista jesam!“, kaže kikoćući se. „I drkoš nikada nije ni saznao.“
To što je Ema rekla ružnu reč podseća me na ono jednom kada sam čula
Bajku da kaže sranje. (Ispustila je čitavu posudu sa stoufer pilećim enčiladama
na pod i svuda su se razletele.) Podjednako je čudno i sjajno.
Ema zatvara ormarić. Dosad su se hodnici već raščistili i hodamo
uglavnom praznim glavnim hodnikom prema izlaznim vratima. Ovo je isti onaj
hodnik kojim smo marširale jedna pored druge pre nekoliko nedelja tokom
izlaska. Sećam se kako smo Ema i ja išle zajedno, dok su suze lile niz njeno lice
a moje srce tuklo, dok se nešto zaista dešavalo.
„Imaš li planove za leto?“, pitam.
„Ponovo ću raditi na bazenu kao spasilac“, kaže Ema dok hodamo. „I
radiću na esejima za prijave za koledž. A ti?“
Slegnem ramenima. „Nisam baš sigurna. Možda ću pomagati u
urgentnom, gde mi mama radi kao sestra. Treba im neko da radi birokratiju.
Malo dodatnih para.“
„I provodićeš vreme s dečkom, jel'?“, pita Ema podižući obrvu.
„Aha“, kažem smešeći se. Tako je lako razgovarati sa Emom Džonson,
shvatam. Ona je samo fina devojka koja ide sa mnom u školu. To je verovatno
sve što je oduvek i bila.
DRČNA 207
feministing.com
rookiemag.com
bitchmedia.org
bust.com
thefbomb.org
scarleteen.com
therepresentationproject.org
Ako želite da u rukama držite staru dobru knjigu, veoma preporučujem „Full
Frontal Feminism: A Young Woman's Guide to Why Feminism Matters“
Džesike Valenti i „We Should All Be Feminists“ Čimamande Ngozi Adiči. Ako
biste želele da pogledate zanimljiv dokumentarac, preporučujem „She's
Beautiful When She's Angry“.
A ako biste želele više informacija o Riot Grrrls, pogledajte dokumentarac
„The Punk Singer „ili pročitajte „Girls to the Front: The True Story of the Riot
210 DŽENIFER MATU
Grrrl Revolution“ Sare Markus. Ima mnogo zabavnih stvari na netu koje je lako
pronaći, uključujući intervjue i snimke. Samo potražite Riot Grrrl.
Ako biste želele da živite životom Drčne devojke i da upoznate druge
devojke slične vama, idite na moxiegirls-fightback.com, ili pošalite imejl na
moxiegirlsfightback@ gmail.com.
Hvala ti, najdraža čitateljko, što si odvojila vreme da upoznaš Viv i njene
drugarice. I uvek zapamti da Drčne uzvraćaju udarac!
xoxoxo,
Dženifer Matu
ZAHVALNICE
Želela bih da se zahvalim svojoj majci, koja je kupila knjigu „Girls Can Be
Anything“ Norme Klajn i čitala mi je kad sam bila mala.
Želela bih da se zahvalim svim Drčnim devojkama i ženama koje sam
srela na svom životnom putu i koje me svakodnevno inspirišu.
Hvala Kejtlin Hani i bendu Bikini Kili što su stvorile pesme koje u
četrdesetoj godini volim isto kao i u dvadesetoj. Naročito „Rebel Girl“ i „Feels
Blind“ xoxoxoxo
Milion puta hvala mojoj divnoj urednici Ketrin Džejkobs, za njenu
neprestanu izuzetnost i pažnju.
Zauvek sam zahvalna svojoj neverovatnoj agentici Keri Sparks i čitavom
timu u Levine Greenberg Rostan, zato što se uvek staraju o mojim interesima i
pomeraju čitave planine kad je to potrebno.
Hvala čitavom timu u Macmilan i Roaring Brook Press, naročito Meri Van
Akin i Džoani Kirbi, dvema najdrčnijim damama u izdavačkom poslu.
Velika zahvalnost osoblju i učenicima gimnazije „Beler“ na podršci i
ohrabrenju moje druge karijere. Kardinalno sam ponosna!
Un abrazo muy fuerte divnom Dominu Perezu, koji je čitao delove rane
faze rukopisa.
Mnogo puta hvala Diju Gravinku, za njegove priče iz malog grada u
Teksasu, uključujući i onu o krstarenju pogrebnom opremom.
Ogromna zahvalnost svim prijateljima koji su me podržali u ovom
spisateljskom putovanju, naročito Kejt Sovi, Džesini Tejlor, Džili Marfi, Kristi
Desir, Samer Hikok, Tamari Kiper, Li Bardugo, Avi Deleira, Ejmi Lejborn,
oganizaciji YAHOUs kao i Valeri Keler, Kejti Berner i svim divnim ljudima u
knjižari Blue Willow u Hjustonu.
Hvala članovima moje porodice, koji su i dalje moji najveći fanovi, s
najposebnijom zahvalnošću mom predivnom mužu Kevinu, koji zna da se kad
se otac brine o svom detetu to ne zove dadiljanje. Ovo ne bi bilo moguće bez
tebe. Ljubav veličine Teksasa tebi i Eliotu zauvek.