BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

Najveća djela

Stendhal CRVENO I CRNO

Naslov izvornika: La rouge et le noir
Pravo ime autora: Marie Henry Beyle
Prijevod: Ana Smokvina Ibler

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.
Uvez: Grafički zavod Hrvatske
Dizajn knjige: Halid Malla
Stendhal
CRVENO I CRNO
Kronika XIX. stoljeća

S francuskog prevela Ana Smokvina Ibler

PRVI DIO
Istina, gorka istina
Danton
Prvi dio -1.
1.

Gradić
Put thousands together Less bad,
But the cage less gay.2 Hobbes

Gradić Verrieres može se smatrati jednim od najljepših u Franche-

Comteu. Njegove bijele kuće sa šiljastim krovovima od crvenih
crjepova poredale su se na padini brežuljka na kojemu su i
najmanje krivine obilježene skupinama golemih kestenova. Doubs
teče na nekoliko stotina koraka ispod njegovih utvrda, koje su
nekoć sagradili Španjolci, a koje su sada ruševine.
Verrieres je sa sjevera zaštićen visokom planinom, jednim
ogrankom Jure. Izlomljene vrhunce Verra pokriva snijeg već za
prvih hladnih dana u listopadu. Gorski potok, koji se ruši niz
planinu, protječe kroz Verrieres prije utoka u Doubs i pokreće
brojne pilane. To je vrlo jednostavna industrija i ona donosi
stanovito blagostanje većini stanovnika, koji su više seljaci nego
građani. Ali nisu pilane obogatile taj gradić nego je tvornica
obojenog platna, zvanog Mulhouse, izvor općeg bogatstva koje je
nakon Napoleonova pada obnovilo pročelja gotovo svih kuća u
Verrieresu. Tek što čovjek uđe u gradić, zagluši ga lupanje nekoga
bučnog i naoko strašnog stroja. Kolo, tjerano brzicom, pokreće
dvadeset teških čekića koji se dižu i spuštaju uz tutnjavu od koje
se pločnik
1. Skupite ih tisuće, pa neće biti tako loše, ali će u krletki biti
manje veselja.

7Crveno i crno

trese. Svaki od tih čekića proizvodi na dan tko zna koliko tisuća
čavala. Djevojke, svježe i lijepe, podmeću pod udarce tih golemih
čekića komadiće željeza, koji se začas pretvore u čavle. Taj rad,
naoko tako težak, jedan je od onih kojima se najviše čudi putnik
koji prvi put dolazi u ta brda što dijele Francusku od Švicarske.

Ako putnik ulazeći u Verrieres zapita kome pripada ta lijepa

tvornica čavala čija buka zaglušuje ljude koji prolaze glavnom
ulicom, odgovorit će mu razvučenim naglaskom: - Eh, ona je
načelnikova. Pa ako putnik začas zastane u toj glavnoj ulici
Verrieresa, koja se uspinje od obale Doubsa do vrha brežuljka,
može se kladiti sa sto naprama jedan da će ugledati nekog
visokog čovjeka, važna i zaposlena izgleda.

Kad se on pojavi, svi brzo skidaju šešire. Kosa mu je prosijeda i odjeven je u sivo.

Ima nekoliko odlikovanja, čelo mu je visoko, nos orlovski, a lice u

cjelini prilično pravilno; čak ti se na prvi pogled čini da se na
njemu dostojanstvo gradonačelnika sjedinjuje s onom vrstom
ljepote koja se još može susresti kod čovjeka od četrdeset osam ili
pedeset godina. No pariškog će se putnika uskoro neugodno
dojmiti njegov izraz samozadovoljstva i umišljenosti pomiješan s
nečim ograničenim i tupim. Osjetit će da se darovitost tog čovjeka
ograničava na to da vrlo točno naplaćuje što mu drugi duguju, a
da što kasnije plati ono što je sam dužan. Takav je načelnik
Verrieresa, gospodin de Renal. Pošto teškim koracima prijeđe
ulicu, ulazi u zgradu općine i nestane putniku s očiju. Ali ako
putnik nastavi šetnju, opazit će sto koraka dalje prilično lijepu
kuću, i, kroz željezne rešetke tik uz nju, divne vrtove. Iza njih se
na obzoru ocrtavaju burgonjski brežuljci, a izgleda kao da je
stvoren da ugodi očima.
Pred tim vidikom putnik zaboravlja sredinu zaraženu sitnim
novčanim interesima koja ga počinje gušiti.
On doznaje da ta kuća pripada gospodinu de Renalu. Taj lijepi
dom od klesana kamena, koji se upravo dovršava, načelnik
Verrieresa duguje prihodu od svoje velike tvornice čavala. Kažu
da je njegova obitelj stara i da je španjolskog podrijetla; navodno
je živjela u onom kraju još mnogo prije no što ga je osvojio Luj XIV
Od godine 1815. on se stidi što je tvorničar; godina 1815. učinila
ga je načelnikom Verrieresa. I zidovi koji stvarajući terase
podupiru razne dijelove toga prekrasnog vrta što se stepenasto
spušta

Prvi dio -1.

do Doubsa također su nagrada za vještinu gospodina de Renala u

trgovini željezom.
Nemojte očekivati da ćete u Francuskoj naći one slikovite vrtove
koji u Njemačkoj okružuju tvorničke gradove Leipzig, Frankfurt,
Nurnberg itd. U pokrajini Franche-Comte što čovjek gradi više
zidova i što više načička svoj posjed kamenjem koje je poslagao
jedno na drugo, to više stječe pravo da ga njegovi susjedi poštuju.
Vrtovima gospodina de Renala, koji su puni zidova, dive se još i
više zbog toga što je on suhim zlatom kupio neke male dijelove
zemljišta na kojima se oni prostiru. Tako je, na primjer, ona pilana
- koja vas je, kad ste ulazili u Verrieres, svojim neobičnim
položajem na obali Doubsa iznenadila i na kojoj ste opazili ime
Sorel ispisano golemim slovima na dasci na vrhu krova - još prije
šest godina zauzimala prostor na kojem se upravo sada podiže zid
četvrte terase u vrtovima gospodina de Renala. Usprkos svom

ponosu morao je gospodin načelnik mnogo nagovarati starog

Sorela, kruta i tvrdoglava seljaka, i morao mu izbrojiti mnoge
lujdore kako bi ga privolio da svoju pilanu premjesti drugdje. Što
se tiče javnog potoka koji pokreće pilanu, gospodin de Renal je,
zahvaljujući utjecaju što ga ima u Parizu, isposlovao da mu se
promijeni tok. Ta je milost ukazana gospodinu de Renalu poslije izbora 182...
On je Sorelu dao, pet stotina koraka niže, na obali Doubsa, četiri
jutra zemlje za jedno njegovo jutro. I mada je taj položaj bio
mnogo povoljniji za njegovu trgovinu jelovim daskama, čiča Sorel,
kako ga zovu otkad se obogatio, znao je izmamiti susjedovoj
nestrpljivosti i strasti za posjedom još i svotu od 6000 franaka.
Istina je da su tu pogodbu osuđivale mudre glave toga mjesta.
Jedne nedjelje prije četiri godine, vraćajući se u načelničkoj odori
iz crkve, gospodin de Renal primijetio je izdaleka kako se stari
Sorel, okružen trojicom svojih sinova, smiješi gledajući ga. Taj je
smiješak probudio u duši gospodina načelnika kobnu sumnju;
otada on misli da je mogao jeftinije postići onu zamjenu. Da bi se
u Verrieresu stekao ugled u javnosti, osnovno je da čovjek, sve
ako i gradi mnoge zidove, ne usvoji kakav plan što ga iz Italije
donose oni zidari koji u proljeće, na svom putu u Pariz, prolaze
klancima Jure. Takva bi novotarija nerazboritom graditelju
pribavila za vječna vremena glas lakoumna čovjeka, i on bi
zauvijek bio

Crveno i crno
izgubljen u očima onih razboritih i umjerenih ljudi koji u pokrajini
Franche-Comte podjeljuju ugled.
Zapravo ti razboriti ljudi provode ovdje najnesnosniji despotizam; zbog te ru žne

riječi boravak u malim gradovima nepodnošljiv je za svakoga tko

je živio u velikoj republici koju zovu Pariz. Tiranija nazora - i to
kakvih nazora! - isto je tako glupa u malim gradovima Francuske
kao i u Sjedinjenim Američkim Državama.

10
Prvi dio - II.
II.
Načelnik

Ugled1. Zar to nije ništa, gospodine? Poštovanje budala, udivljenje djece, zavist
bogataša, prezir mudraca.

Barnave
Za ugled gospodina de Renala kao upravitelja bila je sretna okolnost što je bio
potreban
golem potporni zid na javnom šetalištu koje se prostire duž brežuljka,

stotinjak stopa iznad Doubsa. Šetalište duguje tom divnom

položaju jedan od najslikovitijih vidika u Francuskoj. Međutim,
kiše bi svakog proljeća izbrazdale šetalište, izdubile jaruge i
učinile ga neprohodnim. Ta nezgoda, koju su svi osjećali, dobro je
došla gospodinu Renalu jer je bio prinuđen da svoju upravu
ovjekovječi zidom visokim dvadeset stopa a dugačkim trideset-
četrdeset hvati.

Ograda tog zida, zbog kojega je gospodin de Renal morao tri puta putovati u Pariz, jer
se pretprošli ministar unutrašnjih poslova pokazao smrtnim