Professional Documents
Culture Documents
Mađarska - Povijest
Mađarska - Povijest
Mađarska - Povijest
Sadržaj
[sakrij]
1Doseljenje Mađara
2Srednjovjekovno Ugarsko Kraljevstvo (1000.-1526.)
3Novi vijek (1526.-1740.)
4Ugarsko Kraljevstvo u 18. i 19. st.
o 4.11740.-1780.
o 4.21780.-1848.
o 4.31848.-1867.
o 4.4Dvojna monarhija
5Mađarska Republika 1918.-1919.
6Mađarsko Kraljevstvo 1920.-1944.
o 6.1Međuratno razdoblje
o 6.2Drugi svjetski rat
7Narodna Republika Mađarska
o 7.1Uvođenje komunističkog sustava
o 7.2Revolucija 1956. i „gulaš komunizam“
8Republika Mađarska od 1990.
9Vidi još
10Izvori
o 10.1Encyclopaedia Humana Hungarica (1–5)
o 10.2Ostali
11Vanjske poveznice
Arpad prelazi Karpate. Detalj slike Árpáda Fesztyja „Mađarsko osvajanje“, Nacionalnom spomen-parku
Ópusztaszer u Mađarskoj
Mađari (na hrvatskom su se nekad nazivali i „Ugri“) narod su ugrofinskog podrijetla, a u Panonsku
nizinu došli su pod vodstvom Arpada iz područja Dnjepra i Dona potkraj 9. stoljeća. Općenito se
drži da su bili nomadski narod nesigurne izvorne postojbine koji je bio ustrojen u
obliku konfederacijesedam mađarskih i tri kazarska plemena. Pretpostavlja se da ime „Ugri“
dolazi od turske riječi „onogur“ što znači „deset strijela“, označavalo bi združenu vojnu snagu u
nomadskoj simbolici. 896. godine naselili su se u Transilvaniji, odakle su prešli u Panonsku nizinu
i područje današnje Mađarske. S vremenom su se proširili i na današnje Gradišće i
južnu Slovačku, a nakon poraza u bitki na Leškom 955. konačno su se smjestili u Panonskoj
nizini, gdje su se pomiješali sa zatečenim Slavenima, Avarima, Dačanima (Rumunjima) i drugim
narodima koji su u to vrijeme živjeli na ovome prostoru.
U tim je osvajanjima Mađare vodio Arpad (mađ. Árpád), kojega kasniji izvori pisani po
nalogu Arpadovića predstavljaju kao jedinoga i vrhovnoga vođu ugarskih plemena prilikom
osvajanja ovoga područja u 9. stoljeću. Nakon Arpada područjem su vladali različiti plemenski
vođe. Gejza (971.–997.), knez (mađ. fejedelem) iz doma Arpadovića koji je bio vođa plemenâ u
današnjoj zapadnoj Mađarskoj naumio je uključiti svoje područje u krug kršćanske Europe, te
izgraditi državu po europskom modelu. Stoga je utemeljio i dinastiju imenujući svoga sina Vajka
svojim nasljednikom, što se protivilo dotadašnjoj tradiciji prenošenja vlasti na najstarijeg člana
vladajuće obitelji.
O najvećem dijelu rane mađarske povijesti svjedoče ljetopisi koji sadrže stare legende i izvješća
o Hunima, Mađarima i o Ugarskom Kraljevstvu:
Anonymi Gesta Hungarorum (Anonimni spis Djela Mađara), što ih je napisao Magister P.
oko 1200.;
Gesta Hunnorum et Hungarorum ili Gesta Hungarorum II. (Djela Huna i Mađara ili samo Djela
Mađara), što ih je napisao Šimun iz Kéze krajem 13. stoljeća;
Chronicon Pictum (Oslikani ljetopis) s kraja 14. stoljeća;
Ljetopis Mađara, što ga je napisao Ivan Turočki 1480-ih.
Bertalan Székely: Sedam mađarskih vođa pred stvaranjem krvnog pakta, kojim su ujedinili sedam
mađarskih plemena, 1896.
1686. Austrija vodi kršćanske snage u novi rat protiv Turaka te osvaja Budim, a u sljedećih
nekoliko godina i čitavu zemlju osim područja oko Temišvara. Hrvatskom dijelu kraljevstva tada je
vraćena Slavonija i Lika, a Mletačkoj Republici unutrašnjost Dalmacije. Sljedeće godine (1699.)
sklopljen je Karlovački mir kojim su ta osvajanja i potvrđena, a 1718. čitavo je područje Ugarske
oslobođeno od osmanske vlasti. Već 1687.požunski je sabor priznao Habsburgovcima pravo
nasljedne vlasti u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu, te nije više bio potreban izbor budućega kralja
u saborima (hrvatskom i zajedničkom hrvatsko-ugarskom). Leopolda I. na prijestolju je
tako 1705. naslijedio njegov sin, Josip I., car Svetog Rimskog Carstva, koji je vladao
do 1711. Njegov brat Karlo VI. donosi 1713. Pragmatičku sankciju kojom se regulira nedjeljivost
habsburških zemalja i nasljedno pravo, a glavna je značajka omogućavanje nasljedstva ženskom
linijom. Hrvatski sabor već je prethodne godine, 9. ožujka 1712. donio Hrvatsku pragmatičku
sankciju, kojom se na isti način određuje nasljeđivanje hrvatskoga prijestolja, a požunski sabor tu
će sankciju prihvatiti tek 1723. Pragmatičku sankciju ipak neće priznati vodeće europske sile, pa
će nakon Karlove smrti bez muškoga potomstva nastupiti Rat za austrijsko nasljedstvo.
15. ožujka 1848. u Pešti i Budimu održane su masovni protesti koji su mađarskim reformistima
omogućili da objave svoj popis od „dvanaest zahtjeva“, kojima su se tražile veće građanske
slobode i šira nacionalna, posebice gospodarska, samostalnost. Pod vodstvom Lajosa
Kossutha i Lajosa Batthyányjazbačeni su Habsburgovci, a u Mađarskoj je osnovana republika.
Nakon što je poražena revolucija u samoj Austriji, a na vlast došao Franjo Josip, započela je
borba protiv Mađara, a Austrijancima su se u njoj pridružili i drugi narodi
(Hrvati, Srbi, Slovaci, Rumunji i transilvanijski Nijemci, koji nisu htjeli prihvatiti mađarsku vlast.
Hrvate je predvodio ban Josip Jelačić. Bilo je međutim i pripadnika tih naroda na mađarskoj strani
kao ugarski Hrvati. Od pojedinaca, posebno se isticao Srbin Jovan Damjanić koji je zapovijedao
3. mađarskim korpusom.
U početku su mađarske snage počele pobjeđivati, no onda je Franjo Josip tražio
pomoć ruskoga cara Nikole I., „žandara Europe“, te je njegova vojska napala Mađarsku.
General Artúr Görgey predao se u kolovozu 1849., a Julius Freiherr von Haynau, austrijski
vojskovođa, postao je upravitelj zemlje kroz sljedećih nekoliko mjeseci. 6. listopada zapovijedio je
pogubljenje 13 vođa mađarske vojske kao i premijera Mađarske Republike Battyanyja, dok je
Kossuth na vrijeme otišao u izbjeglištvo.
Kroz sljedeće godine Mađarska je bila podijeljena na pet okruga pod vojnom upravom, a
upraviteljem Mađarske imenovan je nadvojvoda Albrecht von Habsburg. Hrvatska i Slavonija tada
su sasvim odvojene od Mađarske.
Dvojna monarhija[uredi VE | uredi]
Podrobniji članci o temama: Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji i Austro-Ugarska
Austro-ugarska Monarhija sa Zemljama Krune sv. Stjepana označenima zeleno (16: Ugarska; 17: Hrvatska i
Slavonija).
Zbog vanjskih i unutarnjih problema pred kojima se Franjo Josip našao, postalo je neizbježno
preoblikovanje ustroja čitave Monarhije, kako bi se očuvalo njezino jedinstvo. Austrijsko-pruski
rat s bitkama poput poput Viške bitke, i s konačnim porazom u Bitki kod Sadove iz srpnja 1866.,
prisilili su cara na reforme. Procijenjeno je da je najvažnije postići dogovor s Mađarima, te je
postignut sporazum između bečkog dvora i Mađara koje je predvodio Franjo Dijak. Ovaj
sporazum nazvan je Austro-ugarska nagodba. Tako je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba
kojom je stvorena dvojna monarhija, koja je međutim urodila nezadovoljstvom među ostalim
narodima Monarhije, posebice Česima, koji su se pozivali na Češko državno pravo, ali i
ostalim Slavenima. Ponovno je uspostavljeno ugarsko ustavno ustrojstvo, a Franjo Josip okrunjen
je iste godine i za ugarskoga kralja krunom sv. Stjepana. Na toj krunidbi nije bilo
izaslanika Hrvatskoga sabora, budući da se Hrvati u tom trenutku nisu smatrali ugarskim
podanicima (na krunidbi je bilo prisutno slavonsko izaslanstvo).
Administrativna podjela Zemalja Krune sv. Stjapana na 64 županije u Ugarskoj i 8 županija u Hrvatskoj i
Slavoniji.
Car je od Mađara tražio da se sporazume s Hrvatima koji su se također pozivali na svoje Državno
pravo, te je tako sljedeće godine, 1868., sklopljena i Hrvatsko-ugarska nagodba kojom Hrvati
pristaju biti dijelom Zemalja krune sv. Stjepana, zadržavajući određenu autonomiju Trojedne
kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. S druge strane, Transilvanija je postala sastavnim
dijelom Ugarske.
Austro-Ugarska podijeljena je na taj način na dvije države kojima su zajedničke ostale osoba
vladara, vanjski poslovi, vojska i gospodarska politika. Prvi premijer Zemalja Krune sv. Stjepana
bio je Gyula Andrássy. Utjecaj što su ga u Monarhiji sada dobili Mađari omogućio im je uspješno
spriječavanje bilo kakvih promjena koje bi išle prema priznavanju težnji Čeha ili južnih Slavena za
novim preuređivanjem zemlje u trijalističkom obliku (Nijemci - Mađari - Slaveni). Usto, snažna
nastojanja oko mađarizacije u Ugarskoj, potakla su buđenje nacionalnoga otpora
među Rumunjima, Srbima i Slovacima. Prema popisu iz 1910. u Ugarskoj, bez Hrvatske i
Slavonije, 54% stanovništva govorilo je mađarskim jezikom, 16% rumunjskim jezikom,
11% slovačkim, 10% njemačkim.
Unatoč političkim problemima i nacionalnim trvenjima, ovo je bilo razdoblje intenzivnoga
gospodarskog rasta, te je nekoć zaostalo Ugarsko Kraljevstvo početkom 20. stoljeća preraslo u
modernu, industrijaliziranu zemlju, premda je poljoprivreda ostala dominantna gospodarska
grana. Velik broj današnjih mađarskih ustanova, kao i administrativni ustroj potječu iz ovoga
razdoblja.
Do veljače 1919. mađarska je vlada, zbog neuspjeha na unutarnjem i vojnom planu, izgubila
podršku u narodu. Nakon što su sile Antante 21. ožujkazahtijevale dodatne teritorijalne ustupke
od Mađarske, grof Mihály Károlyi daje ostavku, a na vlast dolazi Komunistička partija
Mađarske na čelu s Bélom Kunom, te proglašava Mađarsku Sovjetsku Republiku. Komunisti su
došli na vlast najviše zahvaljujući činjenici da su bili jedina organizirana borbena skupina koja je
obećala povratak izgubljenih teritorija, oslanjajući se i na sovjetsku Crvenu Armiju. Obećali su
također jednakost i socijalnu pravdu. U početku su postigli zamjetne vojne uspjehe, izbacivši
čehoslovačke jedinice iz spornih područja i proglasivši satelitsku Slovačku Sovjetsku Republiku.
Namjeravali su napasti i rumunjsku vojsku u Transilvaniji. Na unutarnjem planu, nacionalizirali
su industriju i trgovačka društva, te sproveli reforme u
stanogradnji, prometu, bankarstvu, zdravstvu, kulturnim ustavnovama. Izvršili su i zemljišnu
reformu koja se odnosila na sva zemljoposjedništva veća od 400.000 četvornih metara.
Ipak, podrška naroda komunističkoj vlasti bila je kratkotrajna, a nakon pokušanog puča, vlada je
uvela strahovladu potpomognutu paravojnim formacijama. 590 ljudi poguljeno je bez suđenja.
Zemljišna reforma oduzela je zemljišta plemićima, ali ih nije podijelila seljacima, a sovjetska
Crvena Armija nikad nije došla u pomoć sovjetskoj Mađarskoj. Premda komunistička mađarska
vojska nije izgubila nijednu bitku, pod pritiskom Antante morala se povlačiti s teritorija. Sve je to
dovelo do unutarnjeg nezadovoljstva. Na koncu je i prodiranje rumunjske vojske prisililo Bélu
Kuna i njegove suradnike na bijeg u Austriju. Budimpešta je osvojena 6. kolovoza 1919. Tako je
nakon samo 133 dana nestalo Mađarske Sovjetske Republike.
S druge strane organizirale su se kontrarevolucionarne, konzervativne snage pod vodstvom
transilvanijskog plemića Istvána Bethlena i bivšeg vrhovnog zapovjednika austro-
ugarske mornariceMiklósa Horthyja. Oni su počeli preuzimati vlast najprije na zapadu zemlje, a
onda su se širili i na ostala područja, a mnogi su komunisti i ostali ljevičari pogubljeni bez
suđenja. Tada su počela i progonstva Židova, koji su optuženi za vojne neuspjehe komunističke
vlade u kojoj su i sami velikim dijelom sudjelovali. Rumunjska vojska u povlačenju je opustošila
zemlju, a štete su bile tako velike da Pariška mirovna konferencija 1919. od Mađarske nije tražila
plaćanje ratne štete Rumunjskoj. 16. studenoga Horty ulazi u Budimpeštu, a njegova vlada
polako vraća sigurnost u zemlji, zaustavlja nasilje i uspostavlja vlast. U tom je razdoblju zatočeno
na tisuće pristalica Károlyija i Kuna, a svi radikalni politički pokreti zabranjeni su.
Područja Austro-Ugarske u granicama novih zemalja (svijetlo su označena područja Zemalja Krune sv.
Stjepana).
Kroz sljedećih deset godina Bethlen je dominirao mađarskom politikom, reformiravši izborni
zakon, zapošljavajući svoje pristalice u državnom aparatu i manipulirajući izborima u ruralnim
područjima. Obnovio je red u zemlji dajući dobra mjesta radikalnim kontrarevolucionarima u
zamjenu za prestanak nasilja protiv Židova i ljevičara. Već 1921. sklopio je sporazum sa socijal-
demokratima i sindikatima, legalizirajući, između ostaloga, njihove aktivnosti i oslobodivši političke
zatvorenike, u zamjenu za socijalni mir i prestanak širenja antimađarske propagande. Uveo
je 1922. Mađarsku u Ligu naroda i počeo otklanjati njezinu međunarodnu izolaciju
sklopivši 1927. sporazum o prijateljstvu s Italijom. Kroz cijelo razdoblje nastojanje oko revizije
Trianonskog sporazuma bilo je vodeća linija mađarske politike koja je služila i za zataškavanje
gospodarskih i unutarnjih političkih problema.
1932., u vrijeme Velike depresije političko je raspoloženje otišlo još desnije, a Horthy je
premijerom imenovao Gyulu Gömbösa koji je Mađarsku uveo u užu suradnju s Njemačkom s
kojom je potpisao sporazum kojim je mađarsko gospodarstvo izvučeno iz depresije ali je postalo i
ovisno o Njemačkoj, kako u pogledu sirovina, tako i u pogledu tržišta.
Adolf Hitler Mađarskoj je ponekad obećavao povrat izgubljenih teritorija, a ponekad prijetio
vojnom intervencijomi ekonomskim pritiskom, kako bi je natjerao na
podršku nacističkoj politici. 1935. osnovana je i mađarska fašistička stranka. Gömbösev
nasljednik na premijerskom mjestu Kálmán Darányi nastojao je smanjiti njemački pritisak,
donijevši zakon kojim je židovska prisutnost po profesijama ograničena na 20%, no to nije
zadovoljilo ni Nijemce ni mađarske radikale. Nakon Darányijeve ostavke u svibnju 1938., premijer
postaje Béla Imrédy koji je ispočetka nastojao poboljšati odnose s Velikom Britanijom, no
nakon Anschlussa Austrije, u ožujku iste godine, ponovno je od jeseni prisiljen osloniti se na Treći
Reich i Italiju. Kako bi si osigurao položaj na desnici, Imrédy je potiskivao sve suparnike, pa je i
fašistička stranka zabranjena, a preustrojio je vladu na totalitarističkim osnovama i donio još oštriji
Drugi židovski zakon. Taj je zakon potvrdila i sljedeća vlada na čelu s Pálom Telekijem.
Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]
Uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata mađarski je teritorij ponovno povećan, osobito Bečkim
arbitražama. Već 1938. Mađarskoj je uz posredovanje Trećeg Reicha i Italije Prvom bečkom
arbitražom vraćen južni dio Slovačke, a 1940. Drugom bečkom arbitražom i
sjevernu Transilvaniju. 20. studenoga 1940. Mađarska pristupa Trojnom paktu, a u prosincu
potpisuje i Sporazum o vječnom prijateljstvu s Kraljevinom Jugoslavijom. U travnju 1941.,
nakon puča u Jugoslaviji, Hitler traži od Mađarske potporu u napadu na tu zemlju. Teleki tada
izvršava samoubojstvo, a premijer postaje desničarski radikal László Bárdossy koji vodi zemlju u
rat, te zauzima Bačku, Prekmurje i Međimurje (NDH nije nikad priznala Mađarsku vlast u
Međimurju).
1. srpnja 1941. Mađarska ulazi i u rat protiv Sovjetskog Saveza. Horthy prisiljava Bárdossyja na
odstup, a premijer postaje Miklós Kállay koji i dalje daje podršku Njemačkoj, ali i započinje
pregovore sa zapadnim Saveznicima. U Bitci kod Staljingrada mađarska vojska doživljava težak
poraz. Nakon toga, svjestan mađarskoga približavanja Saveznicima, Hitler u
ožujku 1944. odlučuje okupirati zemlju. Iz Mađarske je tada deportirano 437.402 Židova. U
kolovozu Horthy imenuje antifašističkoga premijera, a u rujnu 1944. sovjetske snage prelaze
mađarsku granicu. 15. kolovozapotpisano je primirje sa Sovjetskim Savezom, no mađarska se
vojska nastavlja boriti. 20. siječnja 1945. nova privremena vlada sklapa ponovno primirje sa
Sovjetskim Savezom, a sovjetske operacije u Mađarskoj službeno završavaju 4. travnja iste
godine.
Nakon Pariške mirovne konferencije održane 1946., Mađarska potpisuje Pariški mirovni
sporazum kojim se ponovno vraća u granice od prije 1938., uz manje teritorijalne
ustupke Čehoslovačkoj. Polovica njemačkoga stanovništva deportirana je u Njemačku, a sa
Čehoslovačkom provedena je prisilna zamjena stanovništva. Na prvim izborima, u
studenome 1945. komunisti osvajaju samo 17% glasova, no sovjetska vojna uprava stvara
koalicijsku vladu u kojoj komunisti zauzimaju ključne pozicije. 1. veljače 1946. Mađarska se
proglašava republikom, a prvi je predjsednik vođa Maloposjedničke stranke Zoltán Tildy.
Komunistički vođa László Rajk postaje ministar unutarnjih poslova i utemeljuje tajnu policiju. Od
veljače sljedeće godine počinju uhićenja članova Maloposjedničke i Seljačke Stranke. Spajanjem
komunista i socijal-demokrata nastaje Mađarska radnička stranka, koja te godine na izborima
postaje najjača pojedinačna stranka. 18. kolovoza 1949.novim ustavom Mađarska postaje
Narodna Republika Mađarska s uređenjem po uzoru na sovjetski ustav iz 1936. Otada
počinje staljinistička vlast u Mađarskoj koju provodi Mátyás Rákosi, a u čistkama strada i Rajk. Na
doživotni zatvor osuđen je i kardinal József Mindszenty.
Revolucija 1956. i „gulaš komunizam“[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Mađarska revolucija 1956.
Nakon niza namještenih sudskih procesa, a u novom ozračju koje je vladalo u Sovjetskom
Savezu nakon Staljinove smrti i dolaska na vlast Nikite Hruščova, 1956. dolazi do protesta
u Budimpešti, a na čelo zemlje dolazi Imre Nagy, dok vodstvo partije preuzima János Kádár.
Oslobođeni su politički zatvorenici, tisak je dobio slobodu, a navijštene su i ostale političke
slobode, kao i istupanje iz Varšavskog pakta.
4. studenoga 1956. Hruščov šalje u Mađarsku Crvenu Armiju koja osvaja sve strateški važne
točke, a mađarske su snage brzo poražene. Kádár je već ranije bio odveden u Moskvu, gdje je
nakon ucjena i nagovaranja prihvatio prijeći na sovjetsku stranu. Nagy je uhićen, nakon što je
povjerovavši obećanju o osobnoj sigurnosti napustio svoje sklonište u jugoslavenskom
veleposlanstvu. Pogubljen je 1958.
Razdoblje od 1962. do 1988., kroz koje je na vlasti bio János Kádár, poznato je kao razdoblje
„gulaš komunizma“, budući da je proveden niz reformi, a Mađarska je smatrana jednom od
najslobodnijih zemalja istočnoga bloka. 1988. Kádár se povlači, a zamjenjuje ga kao partijski
vođa Imre Pozsgay. 1989. parlament donosi „demokratski paket“, kojim se dozvoljava slobodno
osnivanje sindikata, sloboda udruživanja i okupljanja i sloboda tiska, ako i novi izborni zakon. U
listopadu iste godine provedena je i korijenita promjena ustava. U travnju je već Sovjetski Savez
potpisao s Mađarskom sporazum o povlačenju jedinica sovjetske vojske iz te zemlje do lipnja
1991.
U listopadu 1989. komunisti održavaju svoj posljednji kongres i utemeljuju Mađarsku socijalističku
stranku, a parlament donosi odluku o višestranačkim izborima, dok je ime zemlje promijenjeno u
Republika Mađarska.