UNIVERZITET U TUZLI

FAKULTET ELEKTROTEHNIKE

SEMINARSKI RAD
IZ PREDMETA „KLINIČKI INŽENJERING“

BIOMEDICINSKI SENZORI:
FIZIKALNA MJERENJA - SENZORI ZA MJERENJE
TEMPERATURE

STUDENTI

AHMED BAJREKTAREVIĆ
MAHIR NUKIĆ

TUZLA, DECEMBAR 2017. GODINA

Sažetak:
Temperatura ljudskog tijela je od vitalnog značaja za zdravlje osobe i zbog toga se rutinski
prati kako bi ukazivala na zdravstveno stanje osobe. Uprkos činjenici da mjerenje temperature
ljudskog tijela izgleda jednostavno, raznoliki uređaji se koriste za mjerenje temperature
putem kože, oralne ili rektalne sluznice, ili timpanijske membrane. Izbor kliničkih
termometara za zdravstvene radnike i roditelje nikada nije bio ovoliko komplikovan. Ovaj
seminarski rad nastoji pružiti pregled tehnologija temperaturnih senzora i njihovu upotrebu u
medicini. Uvodni dijelovi prikazuju kratki i uopšteni opis temperature i njenog efekta na
ljudsko tijelo. Sinoptički historijski pregled evolucije termometara uključujući i klinički
termometar su prikazani u sekciji 2.1. Sekcija broj (DODATI BROJ) opisuje glavne
senzore/transduktore koji se koriste u razvoju kliničkih termometara kao što su
termoelektrična baterija, termistori, Resistance Temperature Detectors (RTDs),
poluprovodnički senzori temperature, senzori temperature bazirani na tečnom kristalu, i infra-
red senzori radijacije. Ovi termometri su dizajnirani i razvijeni za primjenu na različitim
dijelovima tijela kao što su rektum, usta, pazuh, jednjak, bešika, uho, površna sljepoočna
arterija, koža, i ovo će biti sadržaj sekcije (DODATI BROJ). Za ovaj seminarski rad je gotovo
nemoguće da pokrije svaku moguću primjenu različitih termometara. U sekciji (DODATI
BROJ) napravljen je pokušaj da se pruži pregled studija koje porede određene invazivne i
neinvazivne načine mjerenja temperature.
Ključne riječi: temperatura, termometar, senzor, ljudsko tijelo, zdravlje
Abstract:
Human body temperature is of vital importance to the well being of the person and therefore it
is routinely monitored to indicate the state of the person’s health. Despite the fact that
temperature measurement in humans seems so simple, a wide variety of devices are available
to record a temperature from skin, oral or rectal mucosa or the tympanic membrane. The
choice of clinical thermometers for health professionals and parents has never been so
complicated. This chapter makes an attempt to provide an overview of temperature sensing
technologies in medicine. The introductory sections give a brief and general description of
temperature and its effect on the human body. A synoptic historical review on the evolution of
the thermometer including the clinical thermometer is given in section 3. Section 4 describes
the main sensors/transducers used in the development of clinical thermometers, such as
thermocouples, thermistors, Resistance Temperature Detectors (RTDs), semiconductor
temperature sensors, liquid crystal temperature sensors, and infra-red radiation sensors. These
thermometers have been designed and developed for application in various parts of the body
such as the rectum, the mouth, the axilla, the esophagus, the bladder, the ear, the temporal
artery, the skin, and this will be the content of section 5. It will be almost impossible for this
chapter to cover every possible application and evaluation study relating to different
thermometers; however an effort is made in section 6 to provide an integrative review of
studies comparing selected invasive and non-invasive temperature measurement methods.
Keywords: temperature, thermometer, sensor, human body, health

Sadržaj
1. Uvod ................................................................................................................................................ 4
 1.1. Temperatura............................................................................................................................. 4
1.1.1. Temperatura tijela............................................................................................................ 4
2. Termometri i temperaturne skale ................................................................................................... 5
2.1 Historijski razvoj termometara i termometarskih skala ................................................................ 5
2.2 Temperaturni senzori/transduktori i termometri ......................................................................... 8
2.2.1 Kontaktni temperaturni senzori ............................................................................................. 8
2.2.2 Bezkontaktni temperaturni senzori ........................................................................................ 9
3. Klinički termometri ........................................................................................................................ 10
 1. Uvod

1.1. Temperatura
U literaturi se mogu pronaći mnoge definicije temperature. Neke od njih su:

„Temperatura je stepen 'vrućine' tijela: preciznije rečeno to je potencijal za prenos toplote. U

svakidašnjem životu, putem čula dodira možemo osjetiti različite temperature, ali je
subjektivno određivati koliko je nešto toplo ili hladno na taj način.
Može se reći da je neki predmet topliji u odnosu na drugi, ali ne i koliko topliji. Mjerenje, sa
druge strane, mora biti objektivno te se u tu svrhu koristi termometar."
National Physical Laboratory, Teddington, Middlesex, UK

„Temperatura se u makroskopskim uvjetima, konceptima termodinamike, može definisati kao

suštinska osobina materije koja mjeri sposobnost tijela da prenosi toplotnu energiju (toplotu) na
drugo tijelo.“
Industrial Temperature Measurement" T.W Kerlin and R.L. Shepard, The Instrument Society
of America, Research Triangle Park, NC, 1982 (ISBN 0-87664-622-4)

“Temperatura je veličina koja govori koliko se brzo kreću atomi i molekule supstance. U
kvalitativnom smislu, možemo opisati temperaturu predmeta kao nešto što definiše osjećaj
toplote ili hladnoće usljed kontakta s tim predmetom.“
(Citat iz T. J. Quinn's monograph Temperature)

1.1.1. Temperatura tijela

Ljudsko tijelo reguliše temperaturu održavanjem čvrste stabilnosti između proizvodnje i

odavanja toplote. Npr. kada je tijelo previše vruće, krvni sudovi u koži se šire (dilatacija) da bi
prenijele višak toplote na površinu kože. Kada je tijelo previše hladno, krvni sudovi se
sužavaju (kontrakcija ili vazokonstrikcija) tako da se smanji tok krvi prema koži i time sačuva
toplota tijela.
U oba slučaja , tijelo koristi različite mehanizme regulacije tjelesne temperature:
- tijelo se znoji, a znoj isparava te se tijelo hladi
- drhtanje uzrokuje kontrakcije mišića što dovodi do generisanja toplote
U normalnim uvjetima, ovi mehanizmi održavaju temperaturu tijela u uskom i sigurnom
opsegu.
Ljudsko tijelo reguliše proizvodnju i očuvanje temperature kako bi održali unutrašnju tjelesnu
temperaturu. Regulaciju temperature kontroliše hipotalamus (dio mozga), koji se često naziva
termostatom tijela. Normalna temperatura varira između 36,5 i 37,5 ° C , što je 97,7 do 99,5 °
F . Groznica se pojavljuje (kod odraslih osoba) kada je temperatura izmjerena u ustima iznad
100 ° F (37,8 ° C) ili kada je temperatura rektuma ili uha iznad 101 ° F (38,3 ° C). Kod djece,
groznica se javlja kada je rektalna temperatura iznad 38 ° C.
Neuobičajeno niska (hipotermija) ili visoka (hipertermija) tjelesna temperatura može biti
ozbiljna i čak opasna po život. Niska tjelesna temperatura može se pojaviti iz hladnoće, šoka,

4
alkohola ili droga ili nekih metaboličkih poremećaja, poput dijabetesa ili hipotireoze. Niska
tjelesna temperatura također može biti prisutna kod infekcije, posebno kod novorođenčadi,
starijih osoba ili kod ljudi sa slabijim imunitetom. Pri visokim temperaturama tijela dolazi do
toplotnog udara i tijelo ne uspijeva regulisati vlastitu temperaturu (tjelesna temperatura i dalje
raste). Simptomi toplotnog udara uključuju mentalne promjene (kao što su zbunjenost, delirij
ili nesvijest) i fizičke koje se najčešće javljaju na koži. Temperatura tijela može se mjeriti na
mnogim mjestima poput usta, uha, pazuha, rektuma, čela, mokraćnog mjehura, kože, jednjaka
itd.

2. Termometri i temperaturne skale

Riječ termometar sastavljena je iz dvije riječi: termo (grč. toplota) i metar (grč mjeriti).
Termometri mjere temperaturu, i to pomoću materijala koji se na neki način mijenjaju kada se
zagrijavaju ili hlade.
Termometar je uređaj koji kvantitativno mjeri temperaturu sistema i najjednostavniji način da
se to ostvari jeste da se koristi materijal koji ima neku osobinu koja se mijenja pravilno sa
promjenom temperature. Najpravilnija promjena je linearna:
t(x) = ax + b
gdje je t temperatura materija i mijenja se promjenom osobine x te iste materije. Konstante a i
b ovise o korištenoj materiji i mogu se procijeniti uzimajući neke dvije tačke na temperaturnoj
skali, npr. 32° za smrzavanje vode i 212° za tačku ključanja vode.

2.1. Historijski razvoj termometara i termometarskih skala

Prvi pokušaj standardizacije temperaturnih skala se desio približno u 170. godini nove ere
kada je Galen u svojim medicinskim izvještajima predložio standardnu „neutralnu“
temperaturu dobijenu na osnovu jednakih količina ključajuće vode i leda. Četiri stepena
vrućine i četiri stepena hladnoće su se se nalazila na obje strane ove temperature.
Neki od prvih uređaja koji su se koristili za mjerenje temperature zvali su se termoskopi. U
1592. godini Galileo je razvio rudimentarni instrument za mjerenje temperature koji nije imao
skalu niti numeričko očitanje. Ovaj uređaj je bio sastavljen od staklene sijalice i dugačke
cijevi koja je išla prema posudi sa obojenom vodom (neki kažu da je Galileo u 1610. godini
koristio vino; slika 1). Dio zraka u sijalici je bio potisnut prije njenog stavljanja u tečnost, što
je uzrokovalo dizanje tečnosti u cijev. Kako se preostali zrak zagrijavao ili hladio, nivo
tečnosti u cijevi bi se mijenjala i reflektovala promjenu temperature zraka. Ugravirana skala
na cijevi je omogućila kvantitativno mjerenje fluktuacija. Zrak u sijalici se naziva
termometarski medij, tj. medij čija osobina se mijenja s temperaturom.

5
 Slika 1: Galileov termoskop
1709. godine Daniel Gabriel Fahrenheit izumio alkoholni termometar. Fahrenheit je bazirao
svoju novu skalu na mješavini leda i amonijum hlorida za nižu tačku. Također, Fahrenheit je
1724. koristio živu kao termometarsku tečnost (uočio je da je živa korisnija od vode), jer se
brže skupljala i širila. Živina termalna ekspanzija je velika i dobrim dijelom uniformna, a uz
to ne prianja uz staklo i ostaje u tečnom stanju u velikom opsegu temperatura. Također, njena
srebrnasta boja olakšava očitavanje. Na ovoj skali, Fahrenheit je mjerio ključajuću tačku vode
i izmjerio 212 stepeni. Nakon toga je podesio tačku smrzavanja vode na 32 stepena tako da bi
interval između tačaka ključanja i zamrzavanja vode bio 180 (zaokružen broj). Temperature
mjerene ovom skalom se izražavaju u stepenima Fahrenheita (°F).
Ovaj termometar generalno nije korišten u medicinske svrhe dok Hermann Boerhaave sa
svojim studentima Gerard L.B. Van Swieten i Anton De Haen, i odvojeno sa George Martine,
nije počeo koristiti termometar na bolesničkoj postelji. De Haen je svakodnevno proučavao
promjene na pacijentima i posmatrao promjene temperature sa groznicom ili drhtanjem.
Također je posmatrao ubrzanje pulsa kada se temperatura podizala i tako je zaključio da je
temperatura značajan indikator razvoja bolesti, iako njegove kolege nisu bile impresionirane i
stoga je termometar i dalje ostao bez široke upotrebe.
Međutim, tehnološki razvoj termometra se nastavio. 1742. godine, švedski astronom Anders
Celsius je ponovo uveo skalu podijeljenu na sto stepeni. Celsius skala ima 100 stepeni između
tačke smrzavanja (0 C) i tačke ključanja (100 C) čiste vode na zračnom pritisku na nivou
mora. Termin „Celsius“ je usvojen 1948. godine na međunarodnoj konferenciji o težinama i
mjerama. Također, 1975. godine Carolus Linnaeus iz Švedske je opisao skalu u kojoj je tačka
smrzavanja vode bila 0, a tačka ključanja 100.
Konverzija iz Celsiusa u Fahrenheite: pomnože se Celsiusi sa 1.8 i doda se 32.
°F = 1.8 x °C + 32
K = °C + 273.

6
Uprkos unapređenjima i razvoju termometara, zanemarivala se mogućnost njegove upotrebe u
medicinske svrhe sve do 1868. godine kada je Carl Wunderlich objavio snimke temperature
od preko 1 miliona očitavanja kod više od 25,000 pacijenata. To je učinio termometrom od 30
cm koji se postavlja ispod pazuha. Utvrdio je opseg normalnih temperature od 36.3 do 37.5
°C. Temperature izvan ovog opsega su indicirale bolest.
Aitkin je 1852. napravio instrument od žive sa užom cijevi postavljenom iznad rezervoara u
obliku sijalice. To je osiguravalo da živa ne kapa nakon očitavanja. Veličina termometra (koji
su koristili Carl Wunderlich i Aitkin) je bila velika mana. Tek 1866. je Thomas Clifford
Allbutt dizajnirao odgovarajući prenosivi 6-inčni termometar, koji je mogao da izmjeri
temperaturu u roku od 5 minuta. Ovaj novi termometar je zamijenio model od 30 cm, kojemu
je trebalo 20 minuta da izmjeri temperaturu pacijenta. Mjerenje temperature je uskoro postalo
neizbježna rutina.

William Thomson, Lord Kelvin, pored svojih ostalih postignuća, pomakao je čitav proces
jedan korak naprijed svojim izumom Kelvin skale 1848. godine. Kelvin skala mjeri krajnje
ekstreme vrućine i hladnoće. On je razvio ideju apsolutne temperature, „Drugi zakon
termodinamike“ i razvio teoriju dinamike toplote. 1887. godine P. Chappuis je proveo
opsežne studije gasnih termometara sa konstantnim pritiskom ili konstantnom zapreminom
upotrebom hidrogena, nitrogena i karbno dioksida kao termometarskih medija. Na osnovu
ovih rezultata, Comité
International des Poids et Mesures (Međunarodni komitet za težine i mjere) je usvojio
hidrogensku skalu sa konstantnom zapreminom, zasnovanu na fiksiranim tačkama leda (0°C)
i pare (100°C), kao praktičnu skalu za međunarnodnu meteorologiju. Eksperimenti sa gasnim
termometrima su pokazali da ima vrlo malo razlike u ovoj temperaturnoj skali za različite
gasove. Stoga je moguće uspostaviti temperaturnu skalu koja je neovisna od termometarskog
medija ako je to gas pri niskom pritisku. U ovom slučaju, svi gasovi se ponašaju kao „idealni
gas“ i imaju veoma jednostavnu relaciju između njihovog pritiska (p), zapremine (v) i
temperature (T):

pV= (const.)T

Ova temperatura se naziva termodinamička temperatura i prihvata se kao temeljna mjera

temperature. Postoji prirodno definisana nula na ovoj skali - to jest tačka na kojoj je pritisak
idealnog gasa nula, čime je i temperatura također nula. Uz to kao jednu tačku na skali,
potrebno je definisati samo još jednu fiksnu tačku. Godine 1933. Međunarodni odbor za utege
i mjere usvojio je fiksno mjesto kao trostruku tačku vode (temperatura na kojoj voda, led i
vodena para koegzistiraju u ravnoteži), a vrijednost je postavljena na 273.16. Jedinica
temperature na ovoj skali naziva se kelvin po Lord Kelvinu, a simbol je K (nema simbola
stupnja). Da bi pretvorili iz Celzija u Kelvin dodaje se 273:

K = ° C + 273.

Ako se vratimo na historijat kliničkog toplomjera, za vrijeme Drugog svjetskog rata pionirski
biodinamičar i hirurg, Theodore Hannes Benzinger, izumio je termometar za uho a mnogo
kasnije 1984., David Phillips je izumio infracrveni termometar za uho. Dr. Jacob Fraden,
CEO Advanced Monitors Corporation, izumio je najprodavaniji termometar za uhu na svijetu,
termometar Thermoscan® Human Ear Thermometer. Mnogo različitih tipova temperaturnih
senzora trenutno se koriste. Opis takvih senzora bit će predmet sljedećih sekcija.

7
2.2. Temperaturni senzori/transduktori i termometri

Riječ 'senzor' najpopularnija je u Sjedinjenim Američkim Državama (USA), dok se riječ

'transduktor' češće koristi u Europi. Definicija riječnika za 'senzor' je uređaj koji detektira
fizičku veličinu i pretvara je u signal koji se može mjeriti. Odgovarajuća definicija
'transduktora' je uređaj koji prenosi signal iz jednog sistema u drugi u istom ili različitom
obliku. Razlika se pravi u korištenju riječi "senzor" za sami senzorski element i "transduktor"
za senzorski uređaj sa povezanim strujnim krugom. Svi transduktori sadržavaju senzore, a
većina senzora transduktore.U prošlom desetljeću došlo je do uvođenja mnogih novih
kliničkih termometara za zamjenu tradicionalnog termometra žive u staklu. To uključuje
kontaktne ili beskontaktne senzore temperature.

2.2.1. Kontaktni temperaturni senzori

Kontaktni senzori temperature mjere vlastitu temperaturu. Nakon što senzor dođe u kontakt sa
objektom čiju je temperaturu potrebno izmjeriti, on predpostavlja da su njihove temperature
ekvivalentne. Tj. ne postoji tok toplote između njih.
Termočlanci su jedni od najpopularnijih senzora za kontaktno mjerenje temperature. Mogu
izmjeriti širok raspon temperature, mogu se prilagoditi i imaju standardne priključke.1821.
godine njemačko-estonski fizičar Thomas Johann Seebeck otkrio je da spoj između dva
metala stvara napon koji je funkcija temperature. Iako se gotovo bilo koje dvije vrste metala
mogu koristiti za izradu termočlanka, koriste se standardne vrste jer daju predvidljive izlazne
napone i podnose velike temperaturne promjene.Termočlanci su dobri senzori za
eksperimentiranje zbog svoje robusnosti, velikog temperaturnog raspona i drugih njima
jedinstvenih svojstava (imuni na šok i vibracije, korisni na širokom temperaturnom rasponu,
jednostavna proizvodnja, ne zahtijeva pobudu, ne griju se, mali gabariti). Zbog njihovih
fizičkih svojstava, termočlanci su preferirani senzori za mjerenje temperature, uključujući
kliničke primjene. Nijedan drugi senzor temperature ne pruža ovaj stepen svestranosti.
Nedostatak termočlanka je u tome što proizvodi relativno nizak izlazni signal koji je
nelinearan. Ove karakteristika zahtijevaja osjetljiv i stabilan mjerni uređaj koji je u stanju
osigurati referentnu kompenzaciju i linearizaciju. Također, nizak signal zahtijeva da se
tijekom instalacije poduzme veća razina zaštite kako bi se smanjila mogućnost buke.
Termistor je izumio Samuel Ruben 1930. godine. Poluprovodničkii termistor se obično sastoji
od malih zrna složenih materijala kao što su kobalt, nikl, željezo, cink i staklo čiji otpor ovisi
o temperaturi. Termistor je kraći naziv za temperaturni otpornik. Termistori se upotrebljavaju
za mjerenje temperature u nauci i industriji, uključujući i nove digitalne termometre koji se
koriste u medicini. Također, termistori se općenito koriste na plućnim arterijskim kateterima
za mjerenja termalnog razrjeđivanja srčanog učinka. Termistori obično rade u relativno
malom temperaturnom području, u usporedbi s drugim temperaturnim senzorima poput
termočlanaka, ali su vrlo osjetljivi unutar svog raspona jer otpor opada eksponencijalno s
temperaturom. Glavni nedostatak termistora je nelinearna otpornost u odnosu na
temperaturnu karakteristiku. Međutim, termistori su vrlo popularni zbog svoje cijene, malih
gabarita i praktičnosti. U osnovi postoje dvije vrste termistora, NTC (negativi temperaturni

8
koeficijent), koji se uglavnom koristi za mjerenje temperature i PTC (pozitivan temperaturni
koeficijent) uglavnom korišten u kolima električne struje.

Otporni termometri su senzori temperature koji mijenjaju otpornost pri različitim

temperaturama. Otporni termometri često polako zamjenjuju termočlanke u mnogim
industrijama jer imaju veću stabilnost i tačnost. Obično se koristi platina zbog svoje linearne
temperaturne otpornosti, njene hemijske inertnosti i stabilnosti sa temperaturom. Njihove
glavne prednosti su širok radni raspon, visoka tačnost i preciznost. U usporedbi sa
termistorom, otporni termometri su manje osjetljivi na male promjene temperature i imaju
sporije vrijeme odziva.
Poluprovodnički termometri se obično proizvode u mnogim oblicima i veličinama. Većina su
vrlo mala i njihovi temeljni dizajn je rezultat činjenice da poluprovodničke diode imaju
karakteristike napona i struje koje su temperaturno osjetljive. To znači da su poluprovodničke
triode ili tranzistori također temperaturno osjetljivi. Ovi uređaji imaju raspone za mjerenje
temperature koji su mali u usporedbi sa termočlancima i otporničkim termometrima, ali mogu
biti vrlo precizni i jeftini, a vrlo je lako prilagoditi ih za rad sa drugom
elektronikom.Uglavnom se koriste gdje je temperaturni raspon ograničen na minimalnu
temperaturu od oko -25 ° C do maksimuma do oko 200 ° C.
Friedrich Reinitzer i Otto Lehman otkrili su i skovali termin „tečni kristal“ (tvar koja može
biti između tekućine i čvrstog stanja). Ovih dana upotreba svojstava tekućih kristala može se
naći u najnovijoj tehnologiji (satovi, zasloni računala, televizori) uključujući kliničke
termometre. Senzori temperature na bazi tekućih kristala su tanki slojevi plastike sa
hemikalijom koja će promjeniti boju kada dođe u dodir sa toplotom (toplinski osjetljivi tekući
kristali). Koriste se za razvoj jednokratnih kliničkih termometara. Jednokratni termometri se
uglavnom koriste na koži (čelo), ali se također mogu koristiti oralno ili rektalno. Kada se na
kožu stavi plastični termometar na početku je on crne boje, a zatim će boje ovisiti o
temperaturi .

2.2.2. Beskontaktni temperaturni senzori

Beskontaktno mjerenje temperature može se ostvariti korištenjem radijacije prilikom

prijenosa topline. Mjerenje temperature bez kontakta je poželjna tehnika za male, pokretne ili
objekte kojima nemamo direktan pristup. Emisija radijacije je određena dijelom prema vrsti
materijala i površinskom stanju, a varira od one bliskoj nuli (za visoko reflektirajuće
ogledalo) do gotovo 1 (za simulator crnog tijela). Emisija se koristi za izračunavanje stvarne
temperature objekta od izmjerene svjetlosti ili spektralne radijacije. Budući da emisija
objekta također može varirati s valnom dužinom zračenja treba odabrati termometar s
podudarnom valnom dužinom. Emisijske vrijednosti su navedene u literaturi za različite
materijale i spektre, ili se te vrijednosti mogu odrediti empirijski. U mnogim industrijskim
postrojenjima beskontaktni senzori još nisu standardizirani do te mjere kao termčlanci i
otpornički termometri.
Infracrveni termometri su korisni jer ne trebaju fizički kontakt s toplotnim izvorom.
Infracrveni senzori apsorbiraju i otkrivaju infracrvenu emisiju koju odaje ugrijana površina.
Dolazno zračenje pretvori se u električni signal, koji odgovara određenoj temperaturi. Tipični

9
infracrveni klinički termometar mjeri temperaturu uha. Senzor se postavi u bubnjić i kada je
potrebno, prikuplja informacije iz timpanske membrane tijekom jedne sekunde. Nakon toga se
podaci obrađuju kako bi se očitala temperatura. Međutim, i istraživanje i praksa pokazali su
da je korisnička tehnika vrlo važna za tačno mjerenje temperature. Infracrveni termometar
prikazuje temperaturu onoga na šta je usmjeren. Stoga je veoma važno ispravno postavljanje u
kanal za uho. Ako vrh sonde nije dobro postavljen u ušni kanal, moguće je da će biti izmjeren
hladniji dio kanala. Ako, s druge strane, vrh sonde dobro bude umetnut u kanal koji se
očitava, mnogo je veća vjerovatnoća da će biti izmjeren najtopliji dio uha, timpanalna
membrana, što će dati najtačnije očitanje osnovne tjelesne temperature. Glavna prednost ove
tehnike je da se očitanja mogu brzo dobiti, a i mjesto mjerenja je općenito lako dostupno.

3. Klinički termometri

Otkako je živa u staklenom termometru uvedena početkom 20. vijeka, mjerenje tjelesne
temperature postalo je lako i tačno. Ovaj termometar se kroz dugi niz godina pokazao kao
pouzdan i jednostavan uređaj za upotrebu sa niskim troškovima. Međutim, postoje mnoge
situacije kada takav stakleni termometar nije najbolji izbor, posebno kada je potrebno brzo
očitanje i kontinualno praćenje temperature. Tradicionalni živin termometar je postepeno bio
zamjenjivan digitalnim termometrima koji su lakši za upotrebu. Obzirom da je preciznost ova
dva instrumenta slična, a zagađenje živom veliki problem u bolnicama, upotreba živinog
termometra se više ne preporučuje (Press and Quin, 1997).
Posljednjih nekoliko godina, uvedeno je mnogo različitih kliničkih termometara, koji koriste
različite temperaturne senzore/transduktore opisane u sekciji 2. Ovi termometri su dizajnirani
i razvijeni za upotrebu na različitim dijelovima tijela kao što su: rektum, usta, aksila (pazuh),
jednjak, bešika, uho, temporalna arterija, koža itd. U ovoj sekciji će biti prikazani najčešće
korišteni klinički termometri.

3.1. Rektalna termometrija

Tipična sonda rektalne temperature je fleksibilan kateter sa termistorom (vidi sekciju 2.2.1.)
na vrhu. Rektalna temperatura omogućava precizno mjerenje temperature jezgre i
rektalna termometrija se tradicionalno smatra zlatnim standardom za mjerenje temperature
(McCarthy, 1998, Brown et al, 1992; Cereda i Maccioli, 2004). Rektalni
termometri mogu biti tradicionalni stakleni termometri ili elektronski digitalni
termometar kao što je prikazano na slici 2. Uprkos širokoj prihvatljivosti rektalne
termometrije, takođe postoje određena ograničenja (Robinson et al, 1998; Cereda i Maccioli,
2004).
Rektalne temperature se sporo mijenjaju u odnosu na promjenu temperature jezgra, a rektalne
temperature ostaju povišene u odnosu na temperature u bilo kojem drugom dijelu tijela.
Rektalna očitanja također zavise od dubine merenja (obično 8 do 15 cm od analnog sfinktera),
kao i uslova koji utiču na lokalni protok krvi i prisustvo stolice (Togawa et al, 1997). Rektalna
perforacija je također još jedno veliko ograničenje, naročito kod beba i male djece (Blainey,
1974; Kenney i sar., 1990). Rektalna termometrija ima sposobnost širenja kontaminanata koji
se najčešće nalaze u stolici i zato su neophodnoe odgovarajuće tehnike sterilizacije.

10
Uprkos ograničenjima, i činjenici da je zbog ovakvog pristupa mjerenja temperature većini
pacijenata neprijatno, rektalna termometrija može ponekad biti razuman izbor za praćenje
temperature. (Cereda i Maccioli, 2004).

Slika 2. Tipičan primjer oralnog i rektalnog termometra

3.2. Oralna termometrija

Oralna termometrija je najčešća metoda za mjerenje temperature. Tradicionalno
stakleni termometar sa živom je korišten za mmerenje temperature gdje je temperaturni
senzor postavljen ispod jezika (sublingvalno). Danas je stakleni termometar sa živom
zamijenjen staklenim termometrom bez žive (proizvođači koriste galinstan, tečnu leguru
galijuma, indijuma i kalaja, kao zamjenu za živu) ili digitalnim termometrom kod kojeg sa
pritiskom na dugme možete dobiti temperaturu koja je lako čitljiva za oko 60 sekundi (slika
2).
Sublingvalno mjesto je lako dostupno i odražava temperaturu jezični arterija. Oralno mjerenje
temperature je lako dostupno i manje sklono greškama operatera, te brzo odražava promjene
tjelesne temperature.
Međutim, oralna temperatura lako varira pod uticajem unosa hrane ili pića i disanja (Jaffe,
1995). Takođe, za ispravno mjerenje temperature prilikom upotrebe sublingvalne sonde usta
trebaju ostati zatvorena, a jezik pritisnut 3 do 4 minuta (za staklene termometre), što može biti
težak zadatak posebno za djecu, nesvjesne ili nekooperativne pacijente.
Takođe, takav modalitet temperature može biti nesiguran, jer pacijenti mogu slučajno ugristi
ili slomiti termometar. Sigurnost se povećava upotrebom neraskidivih sondi umjesto
staklenih.
Glavna prednost ove metode je jednostavna pristupačnost i jer je neinvazivna. Oralni
termometri se ne preporučuju kod dojenčadi ili vrlo male djece zbog gore navedenih
ograničenja. Tačnost oralnog termometra je negdje između onog rektalnog i aksilarnog
termometra, međutim, njegova tačnost se povećava usljed pravilne promjene.

3.3. Aksilarna (pazušna) termometrija

Aksilarna (pazušna) termometrija se oslanja na tradicionalno mjerenje temperature koristeći
stakleni temperaturni senzor sa živom (ili stakleni temperaturni senzor bez žive) ili digitalni
termometar, kao sa slike 2., postavljen preko aksilarne arterije (Seguini Terry, 1999). Na
takvu tehniku mogu uticati i uvjeti okoline i također vazokonstrikcija i vazodilatiranje

11
temeljne vaskulature. Aksilarna termometrija jejednostavna i vrlo praktična metoda za
upotrebu (u usporedbi s oralnim ili rektalnim mjerenjima). Termometar treba držati pričvršćen
ispod ruke na prsima tri do četiri minute. Vrijeme potrebno da se izvrši mjerenje temperature
pomoću ove tehnike je jedno od njenih ograničenja; međutim pozitivno je što aksilarna
termometrija omogućava ponovljanje mjerenja temperature bez ikakve značajne nelagode.
Nažalost, ova tehnika daje najmanju tačnost kod mjerenja temperature djec, te ima nisku
osjetljivost i malu preciznost pri određivanju groznice. Uprkos ovom ograničenju, aksilarna
termometrija je preporučena od strane Američke akademije pedijatrije za upotrebu kod
testiranja na groznicu kod novorođenčadi zbog rizika (vrlo malog) od rektalne perforacije pri
upotrebi rektalnog termometra. (Kresch, 1994).

3.4. Termometrija jednjaka

Temperatura jednjaka se uglavnom prati prilikom anestezije (Hooper and Andrews, 2006).
Obično nakon opšte anestezije fleksibilna termistorska sonda (dužine 76 cm) za jednjak se
ubaci kroz usta ili nos do niže trećine jednjaka. Sonda je svojom dužinom pokrivena bijelom
PVC presvlakom koja sprječava izloženost jednjaka žici, a također djeluje i kao prepreka za
vlagu.
Vrh termistora je izoliran i stoga, smanjuje rizik od električkog šoka ili opekotine. Vrh sonde
je zaobljen i gladak zbog lakšeg ubacivanja (slika 3.).
Temperatura jednjaka može se smatrati tačnom i preciznom procjenom tjelesne temperature u
gotovo svim uslovima. Međutim, pogrešno postavljanje temperaturne sonde za jednjak blizu
traheji gdje postoji protok hladnijih gasova (postavljeno bliže tijelu) može dovesti do
pogrešno sniženih temperaturnih vrijednosti (Whitby and Dunkin, 1971).

Slika 3. Termometar jednjaka

Također, postoji dokaz da se temperatura jednjaka može umjetno smanjiti tokom torakotomije
i brze infuzije hladnih fluida koji također mogu biti izmijenjeni uticajem temperature
udahnutih gasova (Bissonnette et al, 1989).

12
Još jedno ograničenje je nelagoda pacijenta, naročito postoperativno kada pacijent nije pod
anestezijom i kada se sonda ubaci u jednjak kroz usta (podnošljivije je kada se sonda ubaci
kroz nos) (Whitby and Dunkin, 1968).
Također,u rijetkim slučajevima su bilježene komplikacije kao što su perforacije i opekotine
jednjaka.

3.5. Termometrija (kateter) plućne arterije (PAC)

Temperatura invazivno izmjerena u plućnoj arteriji smatra se „zlatnim standardom“ u

praćenju temperature, ali je vrlo neprikladno za većinu pacijenata zbog njegove invazivnosti
(Bock et al, 2005). Kateter za plućnu arterije, koji se čestonaziva Swan-Ganz kateter, u čast
svojih izumitelja Jeremy Swan i William Ganz, se ubacuje kroz glavnu venu (često unutarnji
jugular, subklavijske ili bedrene vene) i termistor je ugrađen u vrh (oko 3 cm iza vrha) PAC-a
koji leži u plućnoj arteriji. Ova se metoda često koristi kao referenca za ostale uređaje za
praćenje (Milewski i sur., 1991; Bock i sur., 2005). Upotreba ovog mjernog mjesta ograničena
je na kritično bolesne pacijente kod kojih je potreban kateter za plućnu arteriju za
hemodinamički nadzor.

3.6. Termometrija mjehura

Temperatura mjehura se mjeri upotrebom Foley katetera za mjehur sa termistorom na vrhu

(slika 4.) (Togawa et al, 1997). Foley kateter sa temperaturnim senzorom se koristi za odvod
urina i simultano praćenje temperature mjehura. Temperatura mjehura je određena primarno
urinarnim tokom i neophodni su visoki nivoi protoka da bi temperatura mjera oslikavala
temperaturu tijela. Nizak urinarni protok otežava uspostavljanje relacije između temperature
mjehura i temperature tijela.
Na osnovu nekoliko studija, temperatura mjehura je pouzdan, tačan i siguran način za
praćenje temperature tijela. Temperature se najpreciznije mjeri kada je urinarni protok velik.
Usljed hipotermije, ovaj metod je manje pouzdan. Temperatura mjehura je slična temperaturi
tijela (Cork et al, 1983), i ima visoku korelaciju sa temperaturom jednjaka, plućne arterije i
rektalnom temperaturom.
Međutim, tačnost ovog mjernog mjesta opada sa nižim urinarnim protokom, kao i tokom
operacije u donjem dijelu abdomena.

Slika 4. Foley kateter sa temperaturnim senzorom

13
3.7. Timpanska (ušna) termometrija

Kao posljedica blizine bubnjića karotidnoj arteriji, mozgu i hipotalamusu, timpanska

temperatura često se smatra zlatnim standardom za mjerenje tjelesne temperature i koristi se
kao referenca za druga mjerna mjesta. Da bi se izmjerila ova temperatura, transduktor se
stavlja u kontakt s timpanskom membranom. Prvi uređaji koji su se koristili za mjerenje
timpanske temperature su funkcionisali tako što su bili u neposrednom dodiru s timpanskom
membranom (slika 5).

Slika 5. Timpanska temperaturna sonda

Mali termočlanci i termistorske sonde su korištene za mjerenja timpanske temperature

od 1963. godine, kada su Benzinger i Taylor opisali timpanske temperaturne
senzore u kojima su žice od legure bakra i nikla povezane sa strana u vrh i uvučene u finu
polietilensku cijev (Togawa et al, 1997).
1969. godine pokazano je da takav uređaj mjeri tjelesnu temperatura bolje od rektalnog
termometra (Benzinger i Benzinger,1972). Međutim, termistori u direktnom kontaktu sa
timpanskom membranom nisu praktični za svakodnevnu upotrebu.
Za kontaktne timpanske termometre neophodna je direktna vizualizacija sa otoskopom za
ispravno pozicioniranje sonde jer pogrešno pozicioniranje može dovesti do netačnog mjerenja
(Webb, 1973).
Osim toga, zabilježena su krvarenja i perforacije bubnjića usljed kontakta sa timpanskom
sondom, (Wallace et al 1974, Tabor et al 1981), zbog pogrešnog pozicioniranja.
Iz tih razloga, timpanska temperatura se uglavnom mjeri u istraživačke svrhe i to u uslovima u
kojima je poznavanje temperature mozga naročito poželjno, kao što je to potrebno tokom
hipotermičkih kardiopulmonalnih bypass-a. (Webb, 1973).
Umjesto da su u izravnom kontaktu s timpanskom membranom, današnji timpaski termometri
mjere
toplinsko zračenje emitovano iz timpanske membrane i ušnog kanala, pa se stoga nazivaju
„detektori emisije infracrvenog zračenja“ (IRED).
Timpanska infracrvena termometrija (beskontaktna) tijekom posljednjih nekoliko godina je
primila većinu pozornosti u kliničkoj upotrebi i objavljen je veliki broj (preko 100 od ranih
1990-ih godina) članaka recenziranih stručnjaka koji demonstriraju njegovu primjenjivost u

14
kliničkom okruženju i uspoređuju njegovu tačnost i osjetljivost u odnosu na druge
tradicionalnije tehnike mjerenja temperature, od kojih su neke opisane u ovom radu. Neke od
tih studija sa poređenjima će biti prikazane u idućim sekcijama.

Emitirano toplinsko zračenje proporcionalno je temperaturi timpanske membrane,

stoga detektor emisije s infracrvenim zračenjem precizno procjenjuje temperaturu timpanske
membrane(Chamberlain i sur, 1995). Opskrba krvi timpanske membrane je slična krvi
hipotalamusa i mjestu termoregulacijskog centra tijela po temperaturu i lokaciji i time idealno
mjesto za procjenu tjelesne temperature (Terndrup i sur, 1997, Childs et al, 1999). Plač, upala
srednjeg uha ili vosak ne utiču značajno na timpansko očitanje. Timpanski termometri postali
su dostupni na komercijalnom tržištu početkom 90-ih. FirstTemp termometar za uši, kojeg
proizvodi Intelligent Medical Systems, Carlsbad, Kalifornija bio je prvi termometar za uši na
tržištu i prodavan je po cijeni od 695 dolara.

Slika 6. Izgled modernog timpanskog termometra

Timpanski termometar može mjeriti infracrvenu radijaciju timpanske membrane na dva

načina. Senzor u vidu termoelektrične baterije (sastavljen od termočlanaka sastavljenih u
seriju ili paralelno), sa svjetlosnom cijevi postavljenom na vrhu sonde, detektuje nivo toplote
u području direktno proksimalno timpanskoj membrani tako što uzima više očitanja vrlo brzo.
Također mjerenje može biti izvedeno upotrebom pirosenzora, koji je ustvari detektor protoka
toplote koji mjeri brzinu kojom termalna energija teče kroz senzor, uzima 'snimak' toplote
koju očita sa timpanske membrane, baš kao fotografski film.
Obje metode su pokazale sličnu tačnost. Vrh sonde za timpansku membranu se ubacuje u
vanjski slušni kanal (slika 7.) (O’Hara and Phillips, 1986; O’Hara and Phillips, 1988; Betta et
al, 1997).

15
 Slika 7. IR mjerenje temperature sa sondom smještenom u vanjskom slušnom kanalu

Dakle, mjerenje temprature uha sa infracrvenim timpanskim termometrom obezbjeđuje

razumljivu aproksimaciju tjelesne temperature unutar jedne do dvije sekunde i neometano se
izvodi kod budnih pacijenata. Stoga se koristi u situacijama kada je teško dobiti temperaturu
jednjaka, kao što je to slučaj tokom lokalne anestezije. Iako je mjerenje temperature uha često
u sobi za oporavak, na intenzivnoj njezi i generalno na mnogim odjeljenjima bolnice, njegova
intraoperativna upotreba je još uvijek jako rijetka.

3.8. Termometrija površinske sljepoočne arterije

Sljepoočna arterija i okolno tkivo se istraživalo kao novo, potencijalno pogodnije mjesto za
vršenje mjerenja. Ovo područje ima dugu historiju mjerenja temperature, još od ranih
vijekova prije nove ere i na ovom području su prvi put zabilježena opipavanja glave zbog
procjene groznice (Pompei 1999).
Kao mjesto za mjerenje temperature, sljepoočna arterija je vrlo pristupačna i uglavnom vrlo
vidljivo mjesto na kojem ne postoji rizik od povrede pacijenta, te ne sadrži sluzne membrane
(što eliminiše rizik zaraze) (Ikeda et al, 1997). Također, perfuzija sljepoočne arterije ostaje
relativno konstantna, te na taj način osigurava stabilnost protoka krvi potrebnu za ovu metodu
mjerenja.
EXERGEN Corporation je razvila i validirala tri infracrvena uređaja, jedan profesionalni
model za kliničku upotrebu, jedan za kućnu upotrebu i još jedan profesionalni model, za
upotrebu kod intenzivne njege novorođenčadi (Pompei 1999).

16
 Slika 8. Komercijalni termometar sljepoočne arterije

Kako novi termometar sljepoočne arterije mjeri temperaturu na vanjskoj površini glave,
apsolutna temperatura neće biti ista kao arterijalna temperatura od interesa (tjelesna
temperatura).
Koristi se tehnika poznata kao „ravnoteža arterijalne toplote“ (AHB) koja vodi računa o
gubicima temperature usljed temperature okoline (Pompei 1999).
Detaljnije govoreći, razlika između normalne temperature okoline i temperature arterije je u
opsegu od 17°C i ako se uzme u obzir efekat hlađenja na površini kože usljed emitovane
toplote prema okolini, greške od 3°C mogu biti prisutne(Pompei, 2006).
AHB metoda uvedena u infracrveni termometar vodi računa o emitovanoj toploti tako što u
isto vrijeme mjeri i temperaturu okoline dok mjeri apsolutnu temperaturu površine kože
(2000 puta u sekundi) na sljepoočnoj arteriji. Potom računa arterijalnu temperaturu vraćanjem
izmjerenog toplotnog gubitka na apsolutno najvećoj izmjerenoj površinskoj temperaturi.
Također, AHB metod rješava jednačinu ravnoteže toplote više puta u sekundi, pri tome
uzimajući najveće očitanje i odbacujući sva ostala.
Konačna temperatura se prikaže kao solucija za algoritam, koji daje najveće očitanje u toku
određenog mjerenja (Pompei 1999).

3.9. Termometrija kože

Temperature of the skin is often measured using thermocouples or liquid crystals enclosed in
adhesive pads (Cereda and Maccioli, 2004). A thermocouple skin temperature sensor and a
liquid crystal temperature sensor are shown in Figure 5.8a and Figure 5.8b respectively.
These sensors have been applied on various regions of the body, usually the shoulder, toe
or forehead. Interpretation of skin temperature values can be difficult and must be done
cautiously as they cannot be considered to reflect the core temperature. As discussed above,
for the temporal artery temperature measurements, even when the skin temperature reading
is adjusted with an offset, the resulting value might not accurately estimate core temperature. The
differences in temperature between periphery and core continuously
change during anesthesia and such changes can be due to the duration of anesthetic, use of
body warmers such as blankets, environmental temperature, and vasomotor status.

17
 Slika 9. a) Senzor temperature za kožu sa termočlankom; b) Senzor temperature na bazi tečnog kristala
However, skin temperature sensors are used quite extensively especially in cases when
esophageal or other invasive temperature probes would be impractical such as during
regional anesthesia. In fact most of anesthesiologists who monitor temperature during
regional anesthesia use skin temperature sensors (Frank et al, 1999). Also, skin
thermometers such as the liquid crystal strip thermometers are safe to use as they do not
contains glass, latex or mercury and they are accurate within 0.2°F (0.1°C) (Vaughan et al,
1982). Such temperature sensors have been reported to work well enough for screening in
older children.

5.10. Telemetrija prilagođena novorođenčadi

The pacifier is a digital baby thermometer intended for oral measuring of body temperature in
babies and toddlers up to 3 years of age. The pacifier digital baby thermometer allows the
parents to take their baby's temperature accurately and conveniently and without causing
distress. The thermometer comprises two parts; the first part includes a silicone orthodontic
comfort nipple to place in the baby's mouth, a base element, and a washer. The second part
includes a thermometer housing and thermometer electronics that fits into the washer for
attachment to the base (Figure 5.9). The thermometer includes a flexible thermocouple that
extends into the hollow nipple and includes an end that rests on the end of the nipple interior.
The nipple is made of silicone and is heat conductive whereby the temperature of the baby's
tongue is effectively transmitted to the thermocouple. The temperature is then displayed by
the thermometer (Press and Quinn, 1997; Braun, 2006).

Slika 10. Oralni termometar u obliku cucle

18
5.11. Telemetrija probavnog sistema

Ingestible temperature sensors used for monitoring core temperature (humans and animals)
have been described as early as the 1960s but they have never received widespread clinical
application. HQ Inc. in Palmetto, Florida designed and now manufactures an ingestible (pill
form) temperature sensor (CorTempTM). The sensor was developed with an aim to monitor
core temperature of football players during the game and wirelessly transmit core body
temperature to trainers on the sidelines. Originally the pill was developed in the mid-1980s by
NASA so the space agency could monitor the body temperatures of astronauts on the space
shuttle. There is little published technical information regarding this sensor but in brief the
biocompatible ingestible sensor contains a temperature-sensitive quartz crystal oscillator.
Once inside the gastrointestinal tract, the crystal sensor vibrates at a frequency related to the
temperature of the substance (body) surrounding it, producing a magnetic flux and
transmitting the signal harmlessly through the body. The CorTemp™ Ambulatory Data
Recorder picks up, displays and stores the data in a solid-state memory until the data is
downloaded into a PC platform. The sensor is covered with a protective silicone coating, is
approximately 10 mm in diameter and 20 mm long and is energized by an internal silveroxide
battery. The technology is expensive and works for only 1 - 2 days (Mittal et al, 1991;
Byrne and Lim, 2007).

Slika 11. Temperaturni senzor u obliku pilule

19
 4. Zaključak

Probably the most common reason to monitor body temperature is to examine the patient’s
thermal balance. The body can counterbalance for small increases or decreases in
temperature by activating the thermoregulatory system. Extremes in temperature can affect
hypothalamic functions, disrupt thermoregulation and lead to death. Thus it is important to
continuously monitor temperature and at different sites of the body. Since it is not easy to
measure directly the temperature of the hypothalamus, proximal sites such as the tympanic
membrane, the pulmonary artery and esophagus are better suited. A response to an increase in body
temperature is to remove excess moisture from body tissues by way of perspiration. A response to a
decrease in body temperature is for the body to generate heat by shivering. Shivering is an
involuntary contraction and expansion of muscle tissue. Heat is also conserved by vasoconstriction of
the poorly perfused tissues. Temperature in the pulmonary artery continues to be unchanged and
hence is not ideal for monitoring these responses. Unless the hypothalamic functions fail or heat
cannot be appropriately conserved or generated, the pulmonary artery only shows a gradual
decrease in temperature. Both fever and hyperthermia are important cases to be detected as they
can cause disruption to the central nervous system due to a rapid increase in temperature. For
example it is important to monitor temperature during regional and general anesthesia.
When general anesthetic is given, core temperature of patients is a vital measurement.
Anesthesia can greatly alter the thermoregulatory system, causing a decrease in coldresponse limit
and an increase in warm-response limit. This results in prevention of thermoregulatory defenses.
Hyperthermia is an acute condition wherein the amount of heat produced or absorbed by the body is
much more than it can dissipate. This can result in failure of the hypothalamic functions, that is, the
hypothalamus fails to trigger necessary cooling mechanisms. The mechanisms of the body that
regulate heat are unable to deal with this heat efficiently, and hence there is an uncontrollable
increase in body temperature. Unless necessary steps are taken to cool the body, irreversible brain
damage and death will occur.
Therefore, accurate temperature measurement is critical to the assessment and management of
temperature fluctuation in the acutely ill patient. Temperature monitoring, using the above
described non-invasive and invasive technologies, is now widely used in many fields of medicine,
such as in anesthesia, surgery, and intensive care, for all types of patients (neonates, children and
adults).

5. Literatura

1. Biomedical Sensors: Temperature Sensor Technology; P .A. Kyriacou

2. http://www.ussensor.com/technical-info/what-is-a-thermistor
3. http://www.temperatures.com
4. http://www.picotech.com/applications/thermocouple.html
5. http://www.omega.com/temperature/Z/NoncontactTM.html

20