ANTHONY

BURGESS

Paklena naranča
 PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kada je Anthony Burgess (rođen 1917. u Manchesteru) svakako jedno od najvećih imena suvremene
engleske književnosti i vrstan romanopisac i esejist, on svoju slavu uglavnom duguje djelu koje je upravo
pred vama - Paklenoj naranči (ili, ispravnije, Naranči na navijanje).
Paradoksalno je da je djelo, preko kojeg se Burgess pročuo, najveću pozornost privuklo u
nepotpunom obliku. Naime, kada je čuveni redatelj Stanley Kubrick na filmsko platno prenio svoju viziju
Burgessovog antiutopijskog romana, on je to učinio prema američkom izdanju, koje je jedino svjetsko
izdanje (pored bivšeg jugoslavenskog BIGZ-ovog, u biblioteci FEST-romani, prijevod Z. Živković) bez
posljednjeg poglavlja.
Mladi i još neafirmirani pisac A. Burgess je 1961., u pregovorima sa svojim američkim izdavačem,
nerado pristao na izdavačev prijedlog da se posljednje, dvadeset i prvo, poglavlje izbaci iz američkog
izdanja. Time je od zaokruženog romana, u kojem protagonist proživljava burne događaje i na kraju biva
promijenjen, odrasta, napravljena neka vrsta bajke prepune eksplicitnog nasilja, nepotpun ali gorak
komentar otuđenja u suvremenom svijetu - koji je upravo u tom obliku podigao najviše prašine.
Kubrickov film, snimljen deset godina kasnije, izazvao je burne reakcije i uveo izraz "ultranasilje" u
svakodnevnu uporabu. Bio je megahit u kino-dvoranama i kandidat za četiri Oskara (u kategorijama
najboljeg filma, režije, montaže i adaptiranog scenarija; u sve četiri kategorije izgubio je od Francuske
veze Williama Friedkina). Bio je to jedan od prvih filmova koji su se, nakon pada zloglasne
hollywoodske cenzure, Hayesovog koda, usudili izravno prikazati fizičko nasilje.
U vrijeme kad je književni predložak napisan, takva nasilnost je još uvijek bila isuviše šokantna, te je
Burgess svoje pasaže tučnjava, pljački i silovanja nastojao prikriti briljantnim jezičnim bravurama -
kojima, naravno, u filmu nije bilo mjesta. Zbog toga je, kao što sam Burgess gorko primjećuje u
predgovoru prvom cjelokupnom američkom izdanju (A Clockwork Orange Resucked, Ponovno sisanje
paklene naranče), većini ljudi film bio prijemčiviji od knjige. U romanu, Burgessov Alex i njegova
tinejdžerska (nad-satska) banda govore žargonom koji je neobična mješavina ruskog i engleskog.
Nažalost, u prijevodu nikako nije bilo moguće prenijeti briljantno duhovit način na koji se autor služio
mehanizmima nastanka engleskog uličnog slan-ga da uklopi ruske riječi u engleski izgovor. Najviše što je
bilo moguće postići (bez tolikog prekrajanja strukture knjige da bi to predstavljalo nedopustivo zadiranje
u Burgessovu autorsku viziju) bilo je da se - za razliku od svih drugih prijevoda "na prvu loptu" - barem
ostavi atmosfera pubertetske afektacije služenja stranim jezikom u svakodnevnom izražavanju. U originalu
je knjiga predstavljala takvu "lingvističku avanturu" (Burgess, n. dj.) da su neka izdanja zbog lakšeg
čitateljskog snalaženja donosila priručne rječnike. Zbog mnogo veće srodnosti ruskog i hrvatskog nego
ruskog i engleskog, smatrali smo da za to u našem izdanju nema prijeke potrebe.
Većini prevoditelja i sam naslov zadavao je problem; clockwork orange prevođenje kao mehanička
ili čak (zbog nejasne asocijacije na pakleni stroj ili paklenu prirodu radnje) paklena naranča, a
najpreciznije bi bilo naranča na navijanje. U pitanju je stari cockney žargonski izraz, koji označava nešto
što ne može postojati, i koristi se za
usporedbu s nečim što je isto toliko neobično kao zamisao naranče koja se navija - čudno ili
izopačeno, npr. homoseksualno. Autor na dovoljno mjesta u knjizi spominje navijanje naranče pa je jasno
na kakav je izraz mislio.
Mada je Burgess nakon 1961. napisao mnogo izvrsnih romana, i u "glavnom toku" literature i u
znanstvenofantastičnoj domeni antiutopije (od čega valja posebno napomenuti zanimljivu Tisuću devetsto
osamdeset petu, polemičku kritiku/obradu čuvenog Orwellovog djela), njegova slava još uvijek počiva na
Naranči. Konačno se hrvatski čitatelji mogu u integralnom obliku uvjeriti zašto.
M. Fančović


PRVI DIO



















1.

"A onda, što ćemo?"

Bio sam tu ja, to jest Alex, i moja tri druzja, to jest Pete, Georgie, i Tupi, koji je bio zbilja tup, i
sjedili smo u mliječnom baru Korova (što će reći Krava) lupajući razudoke što da napravimo od te
večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada suhog. Mliječni bar Korova bio je mjasto za
mlijekoplus, a vi ste možda, O braćo moja, zaboravili kakva su ta mjasta bila, jer se stvari tako skorajšo
mijenjaju ovih dana i svi su brzi na zaboravu, a ni novine se baš nešto ne čitaju pretjerano. Pa, ono što su
tamo prodavali bilo je mlijeko plus još nešto. Nisu imali dozvolu za točenje pića, ali još nije bilo zakona
koji bi branio neke od novih veščica koje su stavljali u staro moloko, pa si ga mogao pjati s vellocetom
ili synthemescom ili drencronom ili jednom ili dvije druge vešče što bi ti dale finih mirnih horroršo
petnaest minuta divljenja Gospodjinu i svim Njegovim svetim anđelima u tvojoj lijevoj cipeli sa
svjetlima koja ti pršte svud po mjazgu. Ili si mogao pjati mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i
to bi te izoštrilo i učinilo spremnim za malo prljavog dvadeset-na-jedan, i to je bilo ono što smo pjatili
ove večeri s kojom otpočinjem cijelu ovu priču.
Naši džepovi bili su puni đengi, pa nije bilo stvarne potrebe s gledišta krastanja još lijepih parica da
se tolčokira neki stari vjek u uličici, vidja ga se kako pliva u svojoj krvi dok mi brojimo plijen i dijelimo
na četiri, niti da se napravi ultranasilje nad nekim drhtavim starejšim sjedokosim komadom u nekom
dućanu i odleprša s utrobom blagajne. Ali, kao što kažu, nije sve u novcu.
Nas četvorica bili smo odjeveni po najnovijoj modi, što je u tim danima značilo crne jako tijesne
tajice sa starim kalupom za hladetinu, kako smo ga mi zvali, koji je prianjao uz prepone ispod tajica, to
da štiti, a isto i nekakav lik koji si mogao vidjati dovoljno jasno na određenom svjetlu, tako da je moj bio
u obliku pauka, Pete je imao rukaju (što će reći šaka), Georgie je imao jako lijepo urađen cvijet, a jadni
stari Tupi je imao jako isplaženu i iskeženu klaunovog licoja (što će reći lice), jer Tupi nikad nije imao
nekih jakih ideja i bio je, izvan svake sumnje bilo kog nevjernog Tome, najtuplji od nas četvorice. I nosili
smo strukirane jakne bez ovratnika, ali s tim jako napumpanim ramenima (što smo zvali "plećojke") što je
bilo otprilike izigravanje da odista imamo takva ramena. Onda smo, braćo moja, imali one prljavobijele
marame oko vrata što su izgledale kao pasirani kartofli ili pire s nekakvim uzorkom napravljenim
vilicom. Kosu smo nosili ne predugu i imali smo fajn horroršo čizme za cipelarenje.

"A onda, što ćemo?"

Bile su tri djevočke za pultom skupa, ali bili smo četiri nas maljčika i bilo je obično kao jedan za sve
i svi za jednog. Ti komadi isto su bili odjeveni po posljednjoj modi, s purpurnim i zelenim i narančastim
perikama na golovama, od kojih je svaka koštala ne manje od trotjedne ili četvorotjedne plaće tih
komada, ja bih rekao, i odgovarajućom šminkom (dugine boje oko golozja, a usne našminkane veoma
široko). Onda su imale i te duge ravne haljine, a na dijelu za grudaja imale su značkice kao srebrne s
imenima raznih maljčika - Joe i Mike i tako to. To su trebala biti imena raznih maljčika s kojima su
spatjale prije četrnaeste. Stalno su gledale u našem smjeru i skoro mi je došlo da kažem da nas trojica
(kutom usana, naime) trebamo otići na malo spolnosti i ostaviti jadnog starog Tupog, jer bi to bilo samo
pitanje kupjati Tupom pol litre bijelog ali ovaj put s malkice synthemesca unutra, ali to baš ne bi bilo po
kao pravilima. Tupi je bio jako jako ružan i tup baš kao i njegovo ime, ali je bio horroršo gadan borac i
vrlo vješt na čizmi.

"A onda, što ćemo?"

Čelovjek koji je sjedio kraj mene, jer je tamo bilo dugo postavljeno sjedalo koje je išlo duž tri zida,
bio je itekako daleko sa golozjima staklastim i nekako je brboljio slovja kao "Aristotel tamo vamo radno
vani biciklistični daj for-fikularno pametno". Bio je zbilja tamo drugdje, baš daleko, u orbiti, i ja sam
znao kako je to, iskušavši to kao i svatko drugi, ali u to doba sam došao do toga da mislim kako je to
nekako kukavička vešč, O braćo moja. Ležali biste tamo nakon što ste popili staro moloko i onda biste
dobili misal da je sve oko vas nekako u prošlosti. Mogli ste sve vidjati dobro, sve to, sasvim jasno -
stolove, stereo opremu, lustere, komade i maljčike - ali je to bila kao neka vešč što je bila tamo, ali više
nije tu. I bili biste nekako hipnotizirani vašom čizmom ili cipelom ili noktom kako već bude, a istodobno
biste bili podignuti za stari ovratnik i protreseni poput mačke. Bili biste treseni i treseni dok ne bi ništa
ostalo. Izgubili biste svoje ime i svoje tijelo i sebe i baš vas nije bilo briga, i čekali biste dok vam čizma
ili nokat ne postanu žuti, onda sve žući i žući cijelo vrijeme. Onda bi svjetla počela pucketati poput
atomike i čizma ili nokat ili, što već bude, djelić prašine na vašim hlačama, pretvorili bi se u veliko
veliko veliko mjasto, veće od cijelog svijeta, i upravo biste bili upoznati sa starim Gospodji-nom iliti
Bogom kad je sve bilo gotovo. Vratili biste se u ovdje i sada nekako cvileći, s ustima sasvim spremnim
za kmekme. Sad, to je jako lijepo, ali veoma kukavički. Niste stavljeni na ovaj svijet samo da biste došli
u dodir s Bogom.
Takva stvar mogla je izvući svu snagu i dobro iz čelovjeka.

"A onda, što ćemo?"

Stereo oprema bila je uključena i pomislili biste da se pjevačev golos kreće iz jednog dijela bara u
drugi, leteći do stropa i onda se obrušavajući i jureći od jednog do drugog zida. Bio je to Berti Laski koji
je strugao zbilja starejšu stvar zvanu "Ti mi ljuštiš boju". Jedna od tri komada za šankom, ona sa zelenom
perikom, stalno je uvlačila trbuh i izbacivala ga u ritmu onoga što su zvali glazbom. Mogao sam osjetiti
da noževi iz starog moloka počinju bockati, i sad sam bio spreman za malo dvadeset-na-jedan. Pa sam
skiknuo: "Van van van van!" kao pseto, i onda sam opalio tog vjeka što je sjedio kraj mene, i bio daleko i
razblebetan, jednim horroršo udarcem na ukho iliti organ sluha, ali on to nije osjetio i nastavio je sa
svojim: "Telefonska zamješancija i kad frfularije budu dumbidumbidu." Osjetit će on to kad se vrati, kad
stigne iz onog dalekog mjesta.
"Kamo van?" pitao je Georgie.
"Ma, samo šetati", rekao sam, "i vidjati što će naići, O braćo moja mala."
Pa smo izišli u veliku zimsku noćaju i krenuli niz Bulevar Marghanita i skrenuli u Aveniju Boothby, i
tamo našli ono što smo baš i tražili, maljutku pošalicu da s njom ot-počnemo tu večer. Bio je to jedan
drhtavi starejši vjek učiteljskog tipa, s naočalama, usta otvorenih na hladnom zraku noćaje. Imao je knjige
pod rukom i ušljivi kišobran i dolazio je iza ugla iz Javne knjižnice, koju nije baš puno ljudo-va koristilo
tih dana. Niste zbilja vidjeli baš mnogo starih buržoaskih tipova vani nakon mraka tih dana, zbog
malobrojnosti policije i nas finih mladih maljčika uokolo, i ovaj čelovjek profesorskog tipa bio je jedini
pješak u cijeloj ulici. Pa smo dogiljali do njega, veoma pristojno, i ja sam rekao: "Ispričavam se, brate."
Izgledao je maljenko puglan kad je vidjao nas četvoricu tako, kako prilazimo sve tiho i pristojno i
nasmiješeno, ali je rekao: "Da? Što je?" veoma glasnim učiteljskim golosom, kao da nam pokušava
pokazati da nije puglan.
Ja sam rekao: "Vidim da imaš knjige pod rukom, brate. Odista je rijetko zadovoljstvo u ova vremena
naići na nekog tko još čita, brate."
"Oh?" rekao je, drhteći. "Je li? A, shvaćam." I stalno je prelazio pogledom s jednog na drugog od nas
četvorice, sada se nalazeći kao u sredini veoma nasmiješenog i uljudnog četverokuta.
"Da", rekao sam. "Zanimalo bi me veoma, brate, ukoliko bi mi ti ljubazno dozvolio vidjeti kakve
knjige su to što ih nosiš pod rukom. Ništa na ovom svijetu nije mi milije od dobre čiste knjige, brate."
"Čiste", rekao je. "Čiste, ha?" A onda je Pete zgrabjao te tri knjige od njega i dao nam ih zbilja
skorajše. Kao trojica, svi smo imali po jednu da vidjamo osim Tupog. Ona koju sam ja dobio zvala se
Osnove kristalografije, pa sam je otvorio i rekao: "Izvrsno, odista prvorazredno", stalno okrećući
stranice. Onda sam rekao veoma šokiranim golosom: "Ali što je ovo ovdje? Kakva je ovo prljava slovja?
Sav crvenim što sam pogledao takvu riječ. Razočaravaš me, brate, zbilja me razočaravaš."
"Ali," probao je on, "ali, ali ..."
"Sad," rekao je George, "ovdje je ono što bih ja nazvao zbilja prljavim. Ovdje ima jedna slovja koja
počinje na k i jedna na p." On je imao knjigu koja se zvala Čudo pahuljice.
"Oh", rekao je jadni stari Tupi, smotrajući preko Pete-ovog ramena i idući predaleko, kao što je
uvijek i išao, "ovdje piše što joj je sve uradio, i tu je i slika i sve. Ma", rekao je, "ti si samo pokvarena
stara ptičurina."
"Starac tvojih godina, brate", rekao sam ja i počeo kidati knjigu koju sam držao, i ostali su učinili isto
s knjigama koje su oni imali, Tupi i Pete se otimajući oko Rombo-hedralnog sustava. Starejši profesorski
tip počeo je kričati: "Ali one nisu moje, to je vlasništvo zajednice, ovo je čisti bezobrazluk i vandalsko
djelo", ili tako neka slovja. I pokušao nam je kao oduzeti knjige, što je bilo patetično. "Ti zaslužuješ
dobru lekciju, brate," rekao sam, "zaslužuješ je." Ta knjiga o kristalima koju sam ja imao bila je vrlo
tvrdo uvezana i teška za razrazjati u komade, bivajući zbilja starejša i napravljena u danima kad su se
stvari pravile da kao potraju, ali sam uspio poderati stranice i baciti ih šaku po šaku poput pahuljica,
mada velikih, posvuda po tom kričućem starom vjeku, a onda su ostali uradili isto sa svojima, dok je stari
Tupi plesao okolo poput klauna kakav je i bio. "Eto ti", rekao je Pete. "To ti je kaša od Ijuskica za tebe, ti
odvratni čitatelju gadosti i prljavština."
"Ti zločesti stari vječe, ti", rekao sam ja, i onda smo ga počeli ritati. Pete mu je držao rukaje, a
Georgie mu je nekako rastvorio usta i Tupi mu je istrgnuo umjetne zubaje, gornje i donje. Bacio ih je na
pločnik i ja sam ih podvrgnuo starom gaženju čizmom, mada su bili tvrdokorni, bivajući načinjeni od
nekakve nove horroršo plastične tvari. Stari vjek počeo je puštati nekakve raspadajuće šumovaje - "vuf
vaf vof' - pa je Georgie popustio stisak kojim mu je držao gubaje razmaknute i samo mu dao jednom po
bezu-bim ustima svojom oprstenjenom šakom, i od toga je stari vjek počeo puno stenjati, a onda eto krvi,
braćo moja, stvarno prelijepo. Pa smo onda samo mu skinuli vanjske platje, skidajući ga do veste i dugih
gaća (jako starejše; Tupi mu je skoro otkinuo glavu), i onda ga Pete prekrasno udario u pjat, i pustili smo
ga. Krenuo je nekako teturavo, jer to stvarno nije bio previše jak tolčok, stalno: "Oh oh oh", ne 16
znajući gdje je i što je zbilja, i mi smo mu se rugali i prevrnuli mu džepove, dok je Tupi u
međuvremenu plesao uokolo s njegovim ušljivim kišobranom, ali u njima baš i nije bilo puno toga. Bilo
je nekoliko starejših pisama, od kojih su neka potjecala još iz 1960., s: "Moj najdraži najdraži" u njima i
sva ta čepuka, i privjezak s ključevima i starejša rasklimana penkala. Stari Tupi odustao je od svog plesa
s kišobranom i naravno morao početi čitati naglas jedno od pisama, kao da pokaže praznoj ulici da zna
čitati. "Moje drago," recitirao je, vrlo visokim golosom, "mislit ću na tebe dok nisi tu i nadam se da ćeš
zapamtiti da se toplo odjeneš kad izlaziš na večer." Onda je ispustio jako Šum-naji smjah - "ho ho ho"
pretvarajući se da počinje brisati svoju jamušku s njim. "U redu", rekao sam. "Pustite, O braćo moja." U
hlačama tog starejšog vjeka bilo je samo malenko love (to jest novca) - ne više od tri golije - pa smo
podvrgli sve te prljave male novčiće tretmanu razbacivanja, postoje to bio kokošji napoj prema iznosu
lijepovčica koji smo već imali kod sebe. Onda smo polomili kišobran i razrazjali mu platje i prepustili ih
vjetrovima, braćo moja, i onda smo bili gotovi sa starejšim vjekom učiteljskog tipa. Nismo uradili
mnogo, znam, ali to je bilo samo kao početak večeri i ja nemam namjeru davati iza priku vama ili vašima
za to. Noževi u mlijeku-plus sad su bockali fino i horroršo.

Sljedeća stvar je bila da se poigramo samarića, što je bio način da se riješimo nešto lovice kako
bismo imali više inicijative za kao malo dućanskog krađovanja, pa smo ušli u Duke of New York na
Amisovoj aveniji i svakako da su tamo udobno smještene bile tri do četiri stare babuške koje su pjatjale
svoje crno s pjenom od DP (državne pomoći). Sad smo mi bili jako dobri maljčici, smješeći se dobro-
večernje svakome i svima, mada su se te stare naborane paljerice počele skroz tresti, sa starim rukajama,
prošaranim
venama, koje su drhtale oko čaša i prolijevale pjenu na stol. "Ostavite nas na miru, dečki," rekla je
jedna od njih, s licem kao tloris od toga što je bilo oko tisuću godina staro, "mi smo samo sirote starice."
Ali mi smo samo izložili zube, bijes bijes bijes, sjeli, pozvonili, i čekali da momak dođe. Kad je stigao,
sav nervozan i trljajući ruke o svoju masnaju pregaču, naručili smo nam četiri veterana - veteran je rum i
seri brendi izmiješan, što je bilo popularno baš tad, a neki su voljeli i malo limete u to, što bi bila
kanadska varijanta.
Onda sam ja rekao momku: "Daj onim jadnim starim babuškama tamo preko nešto hranjivo. Veliki
Škoti za sve i nešto za ponijeti." I istresao sam pun džep đengi svud po stolu, i ostala trojica su slijedila
moj primjer, O braćo moja. Pa su dupli zlatnjaci bili donijeti za stare izbrazdane paljerice, i one nisu
znale što da kažu ili učine. Jedna od njih je uspjela protisnuti: "Hvala, dečki", ali si mogao vidjeti kako
one misle da se nešto prljavo kao sprema. U svakom slučaju, dana im je svakoj po boca Yank Generala,
to je vinjak, za ponijeti, i dao sam novce za njih da im se dostavi svakoj po tucet crnog s pjenom sljedeće
jutro, da one ostave svoje smrdljive stare ženskaje adrese na pultu. Onda smo s lovom što je preostala
otkupili, braćo moja, sve mesne pite, perece, sirne grickalice, čips i čokolade u tom mjastu, a i to je bilo
za stare komade. Onda smo rekli: "Vraćamo se za minjutu", a stare pticaje su još govorile: "Hvala,
momci", i: "Bog vas blagoslovio, dečki", i mi smo izlazili bez i prebite pare u našim karmanima.
"Od toga se osjetiš baš dobrajo, zbilja", rekao je Pete. Mogao si vidjeti da jadni stari tupi Tupi nije
baš ponjimao sve to, ali nije rekao ništa iz straha da bude nazvan glupa-jom i šupljotikvim čudakom. Pa,
krenuli smo sad oko ugla u Aveniju Attlee, i tamo je bio taj dućan sa slatkišima i tumorima još otvoren.
Ostavili smo ih na miru, ima tome tri mjeseca, i cijeli frtalj bio je vrlo miran u cjelini, tako da se
naoružani milicajkani ili ophodnje razova nisu previše motali tamo, bivajući više sjeverno od rijeke tih
dana. Stavili smo maskaje - nove stvari su bile, zbilja horroršo, stvarno izvrsno napravljene; bile su kao
lica povijesnih osoba (rekli bi vam imena kad ste kupovali) i ja sam imao Disraelija, Pete je imao Elvisa
Presleyja, Georgie je imao Henryja VIII., a jadni stari Tupi imao je jednog vjeka pjesnika zvanog PiBi
Shelley; bile su kao stvarno prerušavanje, s kosom i sve, i bile su neka jako vrlo specijalna plastična
vešč pa si ih mogao smotati kad ti više ne treba i sakriti ih u čizmu - onda smo nas tri ušla unutra, Pete je
držao ćasu vani, ne da se imalo oko čega brinuti tamo. Čim smo udarili po dućanu krenuli smo na Slousea
što ga je držao, veliku trbušastu hladetinu od vjeka koji je vidjao odmah što se zbiva i krenuo ravno
unutra gdje bio je telefon i možda njegova dobro nauljena pjuškaja, sa šest gadnih punjenja. Tupi je
prešao pult skorajše kao pticaja, razbacujući pakete njušaja i lomeći veliki pano na kojem je bio komad
što je kesila zubaje mušterijama i grudaje su joj skoro ispadale kao reklama za neku novu marku tumora.
Što ste onda mogli vidjati bilo je kao velika lopta što se kotrlja po dućanu iza zavjese, što su bili stari
Tupi i Slouse nekako spojeni u samrtnoj borbi. Onda ste mogli slušjati dahtanje i frktanje i vešči kako
padaju i psovanje i onda staklo kako krah krah krah. Majka Slouse, žena mu, bila je kao zaleđena iza
tezge. Mogli smo znati da će vrisnuti kao zaklana čim dobije priliku, pa sam ja jako skorajše prešao tezgu
i zgrabio je, i horroršou velika gromada je bila, sva njušajuća na parfem i s pljaspljas velikim
poskakujućim gruda-jima na njoj. Stavio sam joj rukaju na gubjac da je spriječim da razglasi umorstvo i
razaranje na sve četiri strane, ali ta gospoža pasja mi je uputila veliki gadan ugriz na istu i ja sam bio taj
koji je obavio vrištanje, a onda je ona krenula s krasnim vapajem za milicajkanima. Pa, onda ju je trebalo
tolčokirati kako valja jednim od tegova s vage, a onda pošten dodir šipkom što su je držali za otvaranje
sanduka, i to je izvuklo crveniš kao starog prijatelja. Pa smo je na pod i poderali joj platje iz zabave i
malo nježno čizmom da se prekine njeno stenjanje. I, vidjavši je kako leži s gruda-jima na vidjelu, pitao
sam se da li, ali to je bilo za kasnije te večeri. Onda smo očistili blagajnu, i bilo je super hor-roršo
plijena te noćaje, i uzeli smo po koju kutiju od samo najboljih tumora za svakog, i odosmo mi, braćo
moja.
"Baš zbilja veliki težak kopilan je bio", stalno je govorio Tupi. Nije mi se sviđalo kako Tupi izgleda;
izgledao je prljavo i neuredno, kao vjek što je bio u tučnjavi, što i jest bio, naravno, ali nikad ne trebate
izgledati kao da ste bili. Mašna muje bila kao da je netko gazio po njoj, maskaja mu je bila svučena i
imao je prljavštinu s poda na licaju, pa smo ga odveli u pokrajnju uličicu i malenko ga uredili, močeći
taštuke pljuvačkom da očjastimo prljavštinu. Što sve ne činimo za starog Tupog. Bili smo natrag u Duke
of New York jako skorajše, i računao sam po mom satu da nismo bili odsutni više od deset minuta.
Starejše stare babuške još su bile tamo dudlajući crno s pjenom i Škote kojima smo ih častili, i rekli smo:
"Bog, cure, što ćete popiti?" Počele su sa starim: "Jako ljubazno, momci, Bog vas blagoslovio, momci", i
tako smo pozvonili na zvrczvrc i pozvali ovaj put drugog konobara i naručili pive s rumom unutra,
bivajući jako ožednjeli, braćo moja, i što god su stare pticaje htjele. Onda sam rekao starim babuškama:
"Nismo izlazili odavde, zar ne? Bili smo tu cijelo vrijeme, zar ne?"
Sve one su ukopčale zbilja skorajše i rekle: "Tako je momci. Bili ste nam pred očima, stalno. Bog vas
blagoslovio, momci", pijući.
Ne da je to ustvari bilo bitno. Oko pol sata je prošlo prije nego što je bilo bilo kakvog znaka života
među milicajkanima, a onda su to bila samo dva vrlo mlada roza što
su ušla, jako ružičasti pod svojim velikim drotovskim kacigajama.
Jedan je rekao: "Znate li vi ovdje nešto o događanjima u Slouseovom dućanu večeras?"
"Mi?" rekao sam ja, nevino. "Zašto, što je bilo?"
"Krađa i prebijanje. Dvoje u bolnici. Gdje ste vi bili večeras?"
"Ne sviđa mi se taj gadan ton", rekao sam. "Nije me briga za te gadne insinuacije. O vrlo sumnjičavoj
naravi sve to progovara, braćo moja mala."
"Bili su ovdje cijele večeri, momci", počele su kričajati stare harpije. "Bog ih blagoslovio, nema
boljih dečki među živima glede ljubaznosti i darežljivosti. Bili su ovdje cijelo vrijeme, jesu. Ni da mrdnu
ih nismo vidjele."
"Samo pitamo", rekao je drugi mladi milicajkan. "Imamo posla koji radimo kao i svi drugi." Ali su
nas gadno upozoravajuce pogledali prije nego što su izišli. Dok su izlazili mi smo im uručili malo glazbe
s usana: prrrrrrrr. Ali sam ja, za sebe, bio pomalo razočaran stvarima kakve su bile tih dana. Ništa protiv
čega bi se mogli boriti. Sve lako kao poljubiš mi šarje. Ipak, noć je još bila vrlo mlada.




2.

Kad smo izišli izvan Duke of New Yorka vidjali smo na svjetlu dugog osvijetljenog barskog prozora
brboćućeg starog pjanistu ili pijanicu, kako urla prljave pjesme svojih otaca i pravi bljurp bljurp između
toga kao da mu je prljavi stari orkestar u njegovom smrdljivom trulom želucu. Jedna vešč što je nikad
nisam mogao podnijeti je bilo to. Nisam nikad podnosio da vidim mužaja svog prljavog kako se valja i
podriguje pijan, ma koliko bio star, ali još naročito kad je bio zbilja starejši kao ovaj. Bio je nekako
stisnut uz zid i krpe su mu bile u sramotnom stanju, sve zgužvano i nečisto i prekriveno drekom i blatom i
prljavštinom i tim stvarima. Pa smo ga dohvatili i dokačili s par dobrih horroršo tolčoka, ali je on i dalje
nastavio pjevati. Pjesma je bila:

I vratit ću se mojoj dragoj, mojoj dragoj,
Kada tebe, moja draga, ne bude bilo.

Ali kad ga je Tupi išaketao nekoliko puta po prljavoj pijandurskoj gubici prestao je pjevati i počeo
kričati: "Hajde, dokrajčite me, vi kukavički kopilani, ionako ne želim živjeti, ne u smrdljivom svijetu kao
što je ovaj." Tada sam rekao Tupom da malo smiri, jer me ponekad zanimalo da slušajem što neki od tih
starejših raspadotina imaju reći o životu i svijetu. Pitao sam: "Oh. A što je to smrdljivo u njemu?"
On je povikao: "Smrdljiv je ovo svijet jer pušta mlade navaliti na stare kao što ste vi učinili, i više
nema ni zakona ni reda." Kričao je glasno i mahao rukajama i činio
stvarno horroršo sa slovajama, dok mu je tek pokoji blurp blurp dolazio iz kiški, kao da nešto orbitira
tamo unutra, ili kao neka jako neprilična upadica mužja koji pravi šumaje, tako da je taj stari vjek stalno
kao prijetio mu šakama, vičući: "Nije to više svijet za starca, a to znači da se ja ni mrvicu ne bojim vas,
dječarci, jer sam previše pijan da osjetim bol ako me udarite, i ako me ubijete bit će mi drago što sam
mrtav." Mi smo šmekali i onda se nakesili, ali nismo rekli ništa, a onda je on rekao: "Kakav je to uopće
svijet? Ljudi na Mjesecu i ljudi se vrte oko Zemlje kao mušice oko svjetiljke, i više se uopće ne pazi na
zemaljski zakon ni red. Pa najgore što možete učinite, vi prljavi kukavički huligani." Onda nam je dao
malo glazbe usnama - "prrrrzzzrrrr" - kao što smo mi onim mladim milicaj-kanima, a onda je počeo opet
pjevati:

O draga draga zemljo, za tebe sam se borio
I donio ti mir i pobjedu -

Pa smo krenuli u njega lijepo, smiješeći se preko cijelih licoja, ali je on nastavio pjevati. Onda smo
ga sapleli tako da se ispružio na dugo i široko i iz njega je nahrupio cijeli lonac pivske bljuvotine. To je
bilo odvratno pa smo ga čizmom, svatko po jednom, a onda je krvca, a ne pjesma ili bljuvotine, krenula iz
njegove prljave stare gubice. Onda smo krenuli svojim putem.
Tamo kod Gradske strojarnice smo naišli na Billyboya i njegovih pet druzja. Sad u tim danima, braćo
moja, udruživanje je bilo većinom u četvorke ili petice, što su bile kao auto-ekipe, postoje pet udoban
broj za auto, a šest je bio krajnji broj za veličinu bande. Ponekad bi se bande okupile da naprave kao
maljenke vojske za veliki noćni rat, ali uglavnom je bilo najbolje lutati u tim kao malim brojevima.
Billyboy je bio nešto od čega mi je bilo zlo samo kad bih vidjao njegovo debelo nakeženo licoje, a uvijek
je imao taj vonj kao jako užeglo ulje u kojem se mnogo puta pržilo, čak i kad je bio odjeven u svoje
najbolje platje, kao sad. Vidjali su nas baš kad smo mi vidjali njih, i sad je bilo kao jedno jako tiho
uzajamno gledanje. Ovo će biti stvarno, ovo će biti kako treba, ovo će biti no-žaja, užaje, britvaja, ne
samo pesti i čizme. Billyboy i njegovo drugaje prestali su s onim što su radili, što je bilo da su se baš
spremali napraviti nešto jednoj rasplakanoj maloj djevočki što su je imali tamo, ne starijoj od deset, ona
je kričajala ali s platjama još na sebi, Billyboy ju je držao za jednu rukaju, a njegov broj jedan, Leo, za
drugu. Vjerojatno su baš obavljali dio s prljavim slovajama prije nego što se spuste na malenki dio
ultranasilja. Kad su vidjali nas da stižemo pustili su taj buhuhuhući mali komad, pošto ih je bilo još
koliko hoćeš tamo gdje su i nju našli, i ona je otrčala na svojim mršavim bijelim nogicama koje su
bljeskale u mraku, još uvijek vičući: "Oh oh oh". Rekao sam, smiješeći se veoma široko i druzjarski: "Pa,
zar nije to stara debela jarčina Billyboy glavom i smradom. Kako ste mi, vi mutna zdjelo jeftine smrdljive
masti? Dođi da dobiješ malo po jajcima, ako ih uopće imaš, ti uškopljena hladetino." I onda smo počeli.

Bilo je četvorica nas na šest njih, kao što sam već istaknuo, ali jadni stari Tupi, i pored sve svoje
tuposti, vrijedio je za trojicu drugih u čistom ludilu i prljavoj borbi. Tupi je imao baš horroršo dugo užaje
iliti lanac oko pasa, dvaput omotan, i razmotao je to i počeo njim lijepo šibati po očima iliti glazojama.
Pete i Georgie imali su zdravo oštre no-žaje, ali sam ja što se mene tiče imao finu starejšu horroršo
koljačku britvaju koju sam, u to doba, mogao trgnuti blistavo umjetnički. 1 tako smo se mi zadratirali u
mraku, sa starom Lunom, i ljudima na njoj, koja je baš izlazila, zvijezdama što su ubadale kao da bi
mogle biti noževi nestrpljivi da se priključe dratiranju. S mojom britvajom uspio (tom prosjeci baš kroz
platje naprijed najednom od Bil!yboyevih druzja, jako jako precizno i nisam ni dotakao pljot ispod
tkanine. Onda se, u dratsovanju, taj druzja Billyboyev najednom našao otvoren kao mahuna, golog trbuha i
pokazujući gaće, i onda se on jako jako razdražjao, mašući i vrišteći i gubeći gard i puštajući starog
Tupog s lancem što je vijugao šššhhhh, pa ga je stari Tupi zalančio baš po glazjama, i taj druzja
Billyboyev se oteturao urlajući iz sveg srca. Išlo nam je jako horroršo, i uskoro nam je Billyboyev broj
jedan bio pod nogama, zaslijepljen lancem Tupog i puzeći i urlajući kao zvijer, ali jedna dobra čizma u
golovu i on je bio ugašen ugašen ugašen.
Od nas četiri Tupi je, kao i obično, prošao najgore glede izgleda, što će reći licoje mu je bilo sve
krvavo, a krpe prljavi nered, ali mi drugi bili smo mirni i cijeli. Sad je smrdljivi debeli Billyboy bio onaj
kojeg sam htio, i tamo sam ja plesao s mojom britvajom kao da sam brico na palubi broda na jako
nemirnom moru, pokušavajući ga zakačiti s par dobrih rezova po njegovom nečistom masnom licoju.
Billyboy je imao nožaju, dugi skakavac, ali on je bio malen-kajo prespor i težak na pokretu da vrijedne
bilo koga baš gadno. I, braćo moja, bio je pravo zadovoljstvo meni taj valcer - lijeva dva tri, desna dva
tri - i da režem lijevi obraš-ćić i desni obraščić, tako da su dvije kao zavjese od krvi potekle istodobno,
jedna sa svake strane njegove ugojene prljave gubice na zimskoj svjetlosti zvijezda. Tekla je ta krv kao
crvene zavjese, ali mogao si vidjati da Billyboy nije ništa osjetio, i trupkao je i dalje kao debeli stari
medvjed, bockajući prema meni svojim nožajem.
Onda smo oslušjali sirene i znali da milicajkani stižu s puškajama na gotovs kroz prozore policijskih
auta. Ona mala raskmežena djevočka im je rekla, izvan svake sumnje, pošto je bila kutija za pozvati
rozove nedaleko iza Općinske strojarnice. "Još ću te ja, ne boj se," zazvao sam, "jarčetino smrdljiva.
Ostat ćeš ti bez jajca, kako treba." Onda su oni otrčali, polako i zadihano, osim Broja Jedan Lea koji je
hrkao na zemlji, dalje na sjever prema rijeci, i mi smo otišli na drugu stranu. Odmah iza sljedećeg
skretanja bila je uličica, mračna i pusta i otvorena s oba kraja, i tamo smo se odmorili, dašćući brzo pa
polaganije, onda dišući kao normalno. Bilo je to kao odmaranje između dvije strašne i veoma ogromne
planine, što bi bili blokovi stanova, a u prozorima svih stanova mogao si vidjeti kao plavo plešuće
svjetlo. To bi bila telka. Noćas je bilo što su zvali svjetskim programom, što je značilo da isti program
gleda svatko na svijetu tko hoće, što su uglavnom bili sredovječni srednjeklasni ljudovi. Bit će neki veliki
slavni glupi komični čelovjek ili crni pjevač, i sve se to odbijalo od speci-janih telkaških satelita duboko
u svemiru, braćo moja. Čekali smo dašćući, i mogli smo slušjati sirenirajuće mili-cajkane kako idu na
istok, pa smo znali da smo sad u redu. Ali jadni stari Tupi stalno je gledao gore u zvijezde i planete i
Lunu s ustima širom otvorenim kao klinac koji nikad prije nije vidjao bilo što takvo, i on je rekao: "Što li
je na njima, pitam se. Što bi bilo tamo gore na takvim stvarima?"
Ja sam ga jako gurnuo, rekavši: "Hajde, glupaje kopile kakav ti jesi. Nemoj ti misliti o njima. Bit će
život kao i ovdje dolje najvjerojatnije, s tim da neki dobiju nož, a neki ga zabiju. A sad, dok je noćka još
molodoja, hajdemo mi svojim putem, O braćo moja." Drugi su se šmeknuli na to, ali jadni stari Tupi
pogledao je ozbiljno u mene, pa opet gore u zvijezde i staru Lunu. I tako smo mi krenuli za svojim poslom
niz uličicu, dok se svjetski program plavio oko nas s obje strane. Ono što nam je sad trebalo bio je autić,
pa smo skrenuli lijevo iz uličice, znajući istog trena da smo na Priestlev Placeu čim smo vidjeli veliki
brončani kip nekog starejšeg pjesnika s majmunskom gornjom usnom i lulom zabijenom u iskrivljena stara
usta. Idući na sjever došli smo do prljavog starog Filmodroma, zguljenog i raspadnutog jer nitko više nije
baš puno išao tamo osim malj-čika poput mene i mojih drugaja, i onda samo da vičemo ili razrezujemo ili
malo unutra-van-unutra-van u mraku. Mogli smo vidjati po plakatu na fasadi Filmodroma, s nekoliko
mrlja od muha, da je na programu uobičajena kaubojš-tina, s arhanđelima na strani šerifa koji puca na
kradljivce stoke iz pakla, živahne stvari kakve je Državfilm proizvodio u tim danima. Auti parkirani kraj
kina nisu bili baš horroršo, uglavnom bijedne starejše vešče, ali bio je jedan prilično nov Durango 95 za
kojeg sam mislio da bi mogao poslužiti. Georgie je imao jedan od onih poliklefa, kako su ih zvali, na
svom privjesku za ključeve, pa smo uskoro bili ukrcani - Tupi i Pete otraga, gospodski puckajući svoje
tumore - a ja sam okrenuo paljenje i pokrenuo ga i preo je zbilja horroršo, fino toplo vibrirajuće ćutilo
svud u crijevcima. Onda sam pritisnuo nogajom, i lijepo smo krenuli unatrag, i nitko nas nije vidjao kad
smo krenuli.
Motali smo se oko onog dijela koji su zvali predgrađem neko vrijeme, plašeći stare vjekove i ženaje
koji su prelazili put i krivudajući za mačkama i tako to. Onda smo krenuli putem na zapad. Nije bilo
mnogo prometa, pa sam starom nogajom skoro probio pod, i Durango 95 je žderao put kao špagete.
Uskoro je bilo zimskog drveća i mraka, braćo moja, sa zemljom u mraku, i najednom mjestu sam pregazio
nešto veliko s iskeženom zubatom gubicom u svjetlu farova, što je onda zakričalo i zakrckalo ispod i stari
Tupi otraga smijao se da mu golova otpadne - "Ho ho ho" - na to. Onda smo ugledali jednog mladog malj
čika sa svojim komadom, kako se ljubiljubi ispod stabla, pa smo stali i zaklicali im, pa smo ih onda lupili
s par tolčoka onako preko volje, što ih je rasplakalo, i odosmo mi dalje. Ono što nam je sad bilo na umu
bio je stari iznenadni posjet. To je bilo baš fino i dobro za šmek i malo ultranasilja. Konačno smo
dospjeli u nešto kao selo, i odmah izvan tog sela bila je nekakva mala kuća na osami s malo vrta. Luna se
sad već dosta uzdigla, i mogli smo vidjati tu kolibu fino i jasno kad sam ja usporio i zakočio, dok su se
ostala trojica kikotala kao bezumnaji, i mogli smo vidjati da je ime na kapiji te kucaste vešče bilo DOM,
jako glupajo ime. Izašao sam iz auta, zapovjedivši svojim drugajima da utihnu s kikotanjem i ponašaju se
kao ozbiljno, i otvorio sam tu maljenku kapiju i došao do ulaznih vrata. Pokucao sam fino i nježno i nitko
se nije pojavio, pa sam pokucao još malo i taj put sam mogao slušjati da netko dolazi, onda se zasun
pomakao, i vrata su se otvorila par centimetara, pa sam mogao vidjati to jedno glazje kako me gleda, a
vrata su bila na lancu. "Da? Tko je?" Bio je to golos nekog komada, mlade djevočke sudeći po zvuku, pa
sam rekao veoma profinjenim načinom govora, pravim gospodskim golosom: "Oprostite, gospo, vrlo mi
je žao što vas uznemiravam, ali moj prijatelj i ja izišli smo u šetnju, i mom prijatelju je pozlilo sasvim
iznenada i to je velika nevolja, on je tamo na putu i ječi bez svijesti. Biste li bili toliko ljubazni da me
pustite da upotrijebim vaš telefon da telefoniram hitnoj pomoći?"
"Nemamo telefon", rekla je ta djevočka. "Žao mi je, ali nemamo. Morat ćete ići nekamo drugamo."
Iznutra iz te maljutke kuće mogao sam slušjati klak klak klaki klak klak klakiti klakklak kako neki vjek
tipka, a onda je tipkanje stalo i začuo se glas tog čelovjeka kako pita: "Stoje, draga?"
"Pa", rekao sam, "biste li mogli biti toliko dobri da mu date čašu vode? To je kao neki napad, znate.
Izgleda da se srušio od nekakvog napada."

Djevočka je kao oklijevala i onda rekla: " Onda je otišla, a moja tri druzja su izašli iz kola tiho i pr li
se zbilja horroršo skrivećki, sad stavljajući maskaje, onda sam i ja stavio svoju, onda je samo stvar bila u
tome da ja zavučem staru rukaju i otkvačim lanac, pošto sam smekšao tu djevočku mojim gospodskim
golosom, tako da nije zatvorila vrata kako je trebala, pošto smo mi bili noćni stranci. Nas četvorica smo
tada uletjeli urlikajući, sa starim Tupim koji je kao i obično izigravao budalu skakanjem gore--dolje i
pjevanjem ružnih slovaja, i bila je to fina maljutka kuća, reći ću to. Svi smo šmeknuli u sobu u kojoj je
bilo upaljeno svjetlo, i tamo se ta djevočka kao skupila od straha, mlad zgodan komad sa zbilja horroršo
grudima, i s njom je bio taj čelovjek što je bio njen mužaja, mladog izgleda, ali s očajama s rožnatim
okvirom, a na stoluje bio pisaći stroj i sve papiri rasuti svuda, ali ruje bila jedna mala hrpa papira što je
kao moralo biti ono što je već otipkao, pa je tu bio još jedan inteligentan vjek knjiškog tipa kao onaj s
kojim smo se zezali prije nekoliko sati, ali ovaj je bio pisac, a ne čitatelj.
U svakom slučaju, rekao je: "Što je ovo? Tko ste vi? Kako se usuđujete ući u moju kuću bez dozvole."
A cijelo vrijeme glasja mu je drhtio kao i rukaje.
Pa sam ja rekao: "Ne boj se. Ako straha imaš u srcu svome, O brate, molim te iz njega ga odsad
izbaci." Tada su Georgie i Pete otišli naći kuhinju, dok je stari Tupi čekao zapovijedi, stojeći pokraj
mene s gubicom sasvim otvorenom. "Stoje ovo, onda?" rekao sam ja, uzimajući hrpu kao otipkanog sa
stola, i mužaja s rožnatim okvirom rekao je drhtavo: "Baš to i ja želim znati. Što jest ovo? Što želite?
Odlazite odmah prije nego što vas izbacim." Pa se jadni stari Tupi, maskiran kao PiBi Shelley, dobro
glasno za-šmekao na to, urlajući kao nekakva životinja.

"To je knjiga", rekao sam. "To je knjiga koju ti pišeš." Moj stari golos učinio sam veoma grubim.
"Uvijek sam se veoma divio onima što mogu pisati knjige." Onda sam pogledao gornji list, i tamo je bilo
ime - NARANČA NA NAVIJANJE - i rekao sam: "To je dosta glupaji naslov. Tko je ikad čuo za naranču
na navijanje?" Onda sam pročitao maljenki dio jednim veoma glasnim kao popujućim golosom: "-
Pokušaj da se nametne čovjeku, biću razvoja i sposobnom za slatkoću, za sočno curenje po konačnim
bradatim usnama Boga, pokušati nametnuti, kažem, zakone i uvjete prigodne mehaničkoj kreaciji, protiv
toga ja podižem mač svog pera -" Tupi je na to ispustio staru glazbu s usana, a i ja sam se morao
našmeknuti. Onda sam počeo trgati listove i razbacivati komadiće po podu, a taj mužaja pisac postao je
bezumnaja i krenuo na mene sa zubjima stisnutim u žutom sjaju i noktima uperenim poput pandži. Pa je to
bio šlagvort za starog Tupog i on je krenuo smiješeći se i govoreći op op i a a a na drhtavu glavu tog
vjeka, prvo lijevom šakom pa desnom, pa je naš dragi stari druzja crveno - crveno vince iz bačve i isto
posvuda, kao da ga pravi ista velika tvrtka - počelo liti i prljati lijepi čisti tepih i komadiće knjige koju
sam ja još kidao, razrez razrez. Cijelo to vrijeme ta djevočka, njegova ljubljena i vjerna supruga, samo je
stajala sleđeno pokraj kamina, a onda je počela ispuštati maljucke kričove, kao u ritmu rada šaka starog
Tupog. Onda su Georgic i Pete došli iz kuhinje, obojica žvačući, mada s maskajama navučenim, mogao si
to raditi kroz njih bez problema, Georgie s hladnim butom nečega u jednoj rukaji i pola štruce kljeba s
velikom grudom maslaca u drugoj, a Pete s bocom piva koja se sva zapjenila i hororšo komadom kolača
od šljiva. Oni su počeli ha ha ha, kad su vidjali starog Tupog kako pleše okolo i šakari tog vjeka pisca
tako da je vjek pisac počeo plačovati da mu je kao životno djelo uništeno, sve bu hu hu iz jako
okrvavljenih usta, ali to je bilo ha ha ha na prigušen način nekog tko jede i mogao si vidjeti zalogaje onog
što su jeli.
Nije mi se to sviđalo, postoje to prljavo i šlampavo, pa sam rekao: "Ostavite te jestvine. Nisam dao
dozvolu. Uhvatite ovog vjeka ovdje da može sve vidjati i da ne može izmaći." Pa su oni ostavili svoju
masnu pišču na stol medu razbacane papire i otrupkali do vjeka pisca Čije su rožnate očaje bile
slomljene, ali mu još visjele na glavi, dok je stari Tupi još plesao okolo od čega su se tresli ukrasi na
polici (ja sam ih sve oborio i više se nisu mogli tresti, braćo mala) dok se zabavljao s autorom Naranče
na navijanje, čineći mu licoje sve crveno i obliveno poput nekakve jako posebne vrste sočne voćke. "U
redu, Tupi", rekao sam. "Sad ona druga vešč, Gospodjin nam svima pomogao." Pa je on bio jak prema
djevočki, koja je još uvijek krič krič kričala u jako hororšo četvoročetvrtinskom taktu, držeći joj ruke iza
leđa, dok sam ja cijepao to i ovo i ono, a ostali su još ispuštali ha ha haove, i stvarno su dobro hororšo
grudaje bile te koje su tad izložile svoje ružičaste oči, O braćo moja, dok sam seja svlačio i spremao za
zarivanje. Dok sam se zarivao, mogao sam slušjati krike užasa i taj krvareći vjek pisac kojeg su Georgie i
Pete držali skoro se oslobodio urlajući bezumnajavo najgora slovja koja sam već znao i druga koja je
izmišljao. Onda je nakon mene stari Tupi trebao doći na red, što je učinio na zvjerski frktavi vičući način
bez obraćanja pažnje na maskaju PiBi Shelleva, dok sam je ja držao. Onda smo se izmijenili, Tupi i ja
smo držali raslinjenog vjeka pisca koji se više nije zbilja otimao, samo ispuštao razna slovja kao da je u
zemlji iz mlijeko-plus bara, i Pete i Georgie su obavili svoje. Onda je bilo kao mirno, a mi smo bili puni
mržnje, pa smo izlomili što je ostalo za izlomiti - pisaći stroj, svjetiljku, stolce - a Tupi, to je bilo tipično
za starog Tupog, pomokrio se da ugasi vatru i htio se olakšati na tepih, pošto je bilo dosta papira, ali sam
ja rekao ne. "Van van van van", zaurlao sam. Vjek pisac i njegova ženaja nisu bili baš prisebni, krvavi i
poderani i ispuštali su zvukove. Ali živjet će.
Pa smo ušli u auto koji je čekao i ja sam volan prepustio Georgieju, pošto sam bio maljenko iscrpljen,
i vratili smo se u grad, usput gazeći poneku čudnu kričeću stvarčicu.


3.

Jekatali smo natrag u grad, braćo moja, ali baš pred gradom, nedaleko onog što zovu Industrijskim
kanalom, vidjali smo da se kazaljka goriva spustila, baš kao što su se i naše ha ha ha kazaljke spustile, i
auto je stenjao kašlj kašlj kašlj. Nije to bilo za veliku brigu, jer je postaja željeznice treptala plavo - pali
gasi pali gasi - tu odmah. Pitanje je bilo ostaviti auto da ga subiraju rozovi ili, kako smo se osjećali puni
mržnje i ubijanja, da ga lijepo tolčoknemo u starejšu vodu za jedan dobar glasan pljesak prije nego što
večer umre. Za to drugo smo se odlučili, pa smo izašli i, bez kočnica, sva četvorica ga tolčokirali do ruba
prljave vode koja je bila kao sirup izmiješan s produktima ljudske jamuške, onda jedan dobar hororšo
tolčok i ode on unutra. Morali smo odskočiti bojeći se da nam pljusak ne poprska platje, ali splješššš i
glurb upao je, tonući baš krasno. "Zbogom, stari druzja", rekao je Georgie, a Tupi je dodao klaunovski
smijeh - "Ho ho ho ho." Onda smo otišli do postaje da se odvezemo jednu stanicu do Centra, kako se
zvalo središte grada. Platili smo karte lijepo i pristojno i čekali gospodski i mirno na platformi, stari Tupi
se zafrkavao s automatima, pošto su mu karmani bili puni malih maljut-kih novčića, i spreman ako se
potreba ukaže da razdijeli čokoladice sirotima i gladnima, mada nije takvih bilo u okolini, a onda se stari
espresso rapido doklimao i mi smo se ukrcali, a vlak je izgledao skoro prazan. Da nam brže prođe
trominutna vožnja zafrkavali smo se s onim što zovu tapecirung, obavljajući malo krasnog horroršo
cijepanja sjedala i stari Tupi je lupao lancem po oknaju dok staklo nije popucalo i zablistalo na noćnom
zraku, ali svi smo se osjećali pomalo umorno i iscrpljeno i izmoždeno, postoje to bila večer ne malog
trošenja energije, braćo moja, osim Tupog, klaunovske životinje kakav je već bio, punog veselja, ali
sasvim prljavog i s odviše vonjaje znoja na njemu, što je bila jedna stvar koju sam ja imao protiv starog
Tupog.

Izašli smo u Centru i odšetali polako natrag do Korova mliječnog bara, svi pomaljutko radeći
zijeeeev i pokazujući mjesecu i zvijezdama i svjetlosti svjetiljki naše plombe, jer smo bili maljčiki koji
još rastu i išli u školu preko dana, i kad smo došli do Korove našli smo je punijom nego što je bila kad
smo ranije otišli. Ali čelovjek koji je brboljio, u onoj zemlji, na bijelom i svnthemescu ili čemu god, još
je nastavljao, s: "Mangupi usmrtbačenih na put-šu-but glab platonsko vrijeme vjetrom nošeno".
Vjerojatno mu je to bila treća ili četvrta runda te večeri, jer je imao onaj blijedi neljudski izgled, kao da
je postao stvar, i kao da je njegovo licoje bilo zbilja komad rezbarene krede. Zbilja, ako je htio toliko se
zadržati u toj zemlji, trebao je otići ujedan od privatnih odjeljaka otraga, a ne ostati u velikom mjastu, jer
bi se tu neki od maljčika malo poigrali s njim, mada ne previše jer bilo je jakih mlatitelja skrivenih u
staroj Korovi koji bi mogli zaustaviti bilo kakvu gužvu. U svakom slučaju, Tupi se uvukao pored tog
vjeka i, sa svojim velikim klaunovskim zjapom od kojeg mu se vidjela viseća grožđica, zgnječio je
stopalo tog vjeka svojom vlastitom velikom prljavom sabogom. Ali vjek, braćo moja, nije čuo ništa,
bivajući sad skroz izvan tijela.
Uglavnom su se nadsati mljekirali i kolairali i poigravali okolo (nadsatima smo zvali tinejdžere), ali
bilo je i nekoliko starejšijih, vjekova i ženaja (ali ne buržuja, njih nikad) koji su se smijali i govorjali za
barom. Mogli ste vidjeti po njihovoj ošišanosti i labavim platjama (uglavnom velike končane veste) da su
bili na probi u TV studijima iza ugla. Djevočke među njima imale su ta veoma živahna licoja i široka
velika usta, jarko crvena, pokazujući mnogo zuba, i šmekujući i ne brinući za zločesti svijet baš ni malo.
A onda je ploča na stereu završila i utihnula (bila je to Jonny Živago, jedan ruski komad, koja je pjevala
"Samo svaki drugi dan"), i u kao intervalu, kratkoj tišini prije nego što je sljedeća počela, jedna od tih
djevočki - vrlo bijela i s nasmiješenim velikim crvenim usnama i u kasnim tridesetima rekao bih -
najednom je počela pjevati, samo takt i pol kao da je davala primjer nečega o čemu su svi oni govorjali, i
bilo je kao na trenutak, O braćo moja, da je neka velika ptica uletjela u mliječni bar, i osjetio sam kako
mi se sve male maljutke dlačice na tijelu dižu i drhtaji poput sporih maljutkih guštera puzaju gore i dolje.
Jer sam znao što je pjevala. Bilo je to iz opere Friedricha Gitterfenstera zvane Das Bettzeug, i bio je to
onaj dio kad ona skvikne preklana, a slovaje su: "Bolje je ovako možda." U svakom slučaju, uzdrhtao
sam.
Ali stari Tupi, čim je slušjao tu slatku kap pjesme poput lomtika vrućeg mesa stavljenog vam na
tanjur, ispustio je jednu od svojih vulgarnosti, što je u ovom slučaju bilo trum-betanje usnama za kojim je
uslijedio pseći urlik za kojim su uslijedila dva prsta dvaput dignuta u zrak i klaunovski smijeh. Osjetio
sam se sav u groznici i kao da se gušim u usijanoj krvi, slušjajući i vidjajući vulgarnost Tupog, i rekao
sam: "Kopilan. Prljavi slinavi bezobrazni kopilan." Onda sam se nagnuo preko Georgieja, koji je bio
između mene i užasnog Tupog, i skorajše dao Tupom šakom po gubici. Tupi je izgledao veoma
iznenađeno, otvorenih usta, brišući krvcu s gubice rukajom i naizmjenično iznenađeno gledajući crvenu
tekuću krvcu i mene. "Zašto si što to napravio?" rekao je na svoj neznalački način. Nije mnogo njih
vidjalo ono što sam uradio, a one koji su vidjali nije bilo briga. Stereo je opet radio i svirao jako bolesnu
vešču s električnom gitarom.
Rekao sam: "Zato jer si kopile neodgojeno i nemaš ni pojma kako se drži glede javnosti, O brate
moj."
Tupi se zlo i potuljeno namrštio, govoreći: "Ne dopada mi se da ti napraviš što si sad napravio onda.
I ja više nisam tvoj brat niti hoću biti." Uzeo je veliku zamazanu taštoku iz džepa i brisao je crveni tok
zbunjeno, stalno ga gledajući namršteno kao da je mislio da je krv za druge vjekove, a ne za njega. Bilo je
kao da on pjeva krv da se iskupi za svoju vulgarnost dok taje djevočka pjevala glazbu. Ali ta djevočka se
sad šmekala ha ha ha sa svojim druzji-ma za šankom, mičući crvene usne i bljeskajući zubjama, ne
primijetivši prljavu vulgarnost Tupog. Ustvari sam ja bio taj o koga se Tupi ogriješio.
Rekao sam: "Ako ti se ne sviđa ovo i ne želiš to, onda znaš što ti je činiti, brate mali."
Georgie je rekao, na oštar način koji mi je skrenuo pažnju: "Dobro. Nemojmo sad počinjati."
"To skroz ovisi o Tupom", rekao sam. "Tupi ne može cijelog žiznja ostati kao malo dijete." I oštro
sam pogledao Georgieja.
Tupi je rekao, a crvena krvca je sad prestajala teći: "Koje prirodno pravo on ima misliti da može
zapovijedati i tolčokirati me kad hoće? Muda kažem ja njemu, i lancem ću ga po očima kad ga pogledam."
"Pazi sad", rekao sam ja, onoliko tiho koliko sam mogao uz stereo koji je odjekivao sa zidova i stropa
i vjeka u onoj zemlji iza Tupog koji je postajao sve glasniji sa svojim: "Iskra zbližava, krnjejajnje".
Rekao sam: "Pazi, O Tupi, ukoliko nastaviti živjeti ti želiš."
"Muda," rekao je Tupi podrugljivo, "velika boljšaja mudetina tebi. Što si napravio nisi imao prava.
Stat ću ti s lancem ili nožajom ili britvajom kad god, nema da me tolčokira bez razloga, razložno je da ja
to neću."
"Sukob na nož kad god hoćeš", zarežao sam ja zauzvrat.
Pete je rekao: "A ne, nemojte, vas dva maljčika. Druga-je, zar ne? Nije pravo da se drugaje ponašaju
tako smjerno. Vidi, tamo su neki brbljavi maljčiki koji nam se šmekaju, cerekaju. Ne smijemo sebe
iznevjeriti."
"Tupi", rekao sam, "mora naučiti gdje mu je mjesto. Točno?"
"Čekaj", rekao je Georgie. "Što je sve to o mjestu? Ovo je prvi put da čujem da ljudovi uče gdje im je
mjesto."
Pete je rekao: "Da se zna istina, Alex, nisi trebao tako bez potrebe tolčokirati starog Tupog. Reći ću
to jednom i ne više. Kažem to s punim poštovanjem, ali da si mene tako morao bi odgovarati za to. Više
ništa ne kažem." I uronio je svoje licoje u čašu mlijeka.
Mogao sam osjetiti kako postajem sav razdaražojan iznutra, ali sam to pokušao prikriti, rekavši
mirno: "Mora biti vodstva. Stege mora biti. Točno?" Nitko od njih nije skazovao ni riječ, čak niti kimnuo.
Postao sam još razdra-žojaniji iznutra, mirniji izvana. "Ja sam", rekao sam, "bio na čelu već dugo. Mi
smo svi druzja, ali netko mora biti na čelu. Točno? Točno?" Svi su oni kimnuli, kao oprezno. Tupi je
sušajao zadnje dijelove krvce.
On je bio taj koji je tad rekao: "Točno, točno. Dobro-dobraje. Možda malo umorni, svi jesmo. Bolje
je više ne govoriti." Bio sam iznenađen i pomalo maljutko pugljan da slušajam Tupog da govoritja tako
pametno. Tupi je rekao: "U krevet je pravi smjer sad, pa bolje kući da krenemo. Točno?" Bio sam jako
iznenađen. Druga dvojica su kimnula, točno točno točno.
Rekao sam: "Razumješ za taj tolcok po ustima, Tupi. Bila je to glazba, znaš. Postajem sav bezumnaji
kad se bilo koji vjek mješa u to što komad pjeva, kako već jest. Kao to onda."
"Bolje da krenemo prema doma i malo odspatjamo", rekao je Tupi. "Duga je ovo noć za maljčike koji
rastu. Točno?" Točno točno kimnula su druga dvojica.
Rekao sam: "Mislim da je najbolje da sad odemo kući. Tupi je dao zbilja horroršo prijedlog. Ako se
ne sretnemo glede dana, O braćo moja, dobro onda - isto vrijeme isto mjesto sutra?"
"O da," rekao je Georgie, "mislim da se to da srediti."
"Mogao bih", rekao je Tupi, "samo malo maljutko zakasniti. Ali isto mjesto i skoro isto vrijeme sutra,
svakako." Još uvijek je brisao gubaju, mada više nije tekla krv-ca. "I", rekao je, "za nadati se je da tada
neće biti više komada što pjevaju." Tada se nasmijao svojim starim cerekom Tupog, glasnim klaunovskim
hohohohoho. Činilo se da je previše tup da se jako uvrijedi.

Pa odosmo mi na razne strane, uz moje podrigivanje arrrgh od hladne kole koju sam pitjao. Imao sam
svoju koljačku britvaju pri ruci za slučaj da neki od Billyboyevih druzja bude blizu stambenog bloka
čekajući, ili što se toga tiče bilo koja od drugih bandi ili grupaja ili šajki s kojima bi se s vremena na
vrijeme zaratilo. A ja sam živjeo s tati-com i mamicom u stanu u Zajedničkom bloku 18a, između Avenije
Kingslev i Wilsonovog puta. Došao sam do velikih ulaznih vrata bez nevolje, mada jesam prošao pokraj
jednog mladog maljčika koji se opružio i kričajao i stenjao u jarku, sav krasno isječen, i vidio pri svjetlu
lampe također pruge krvi tu i tamo poput potpisa, braćo moja, noćnog poigravanja. I još sam vidjeo baš
pored 18a par djevočkimh nižnija grubo strgnutih u vrelini strasti, O braćo moja. I tako, unutra. U hodniku
je bila stara dobra zajednička freska na zidu - vjeki i komadi jako dobro razvijeni, strogi u dostojanstvu
rada, uz radne stolove i strojeve i bez i krpice platja na njihovim dobro razvijenim tijelima. Ali naravno
da su neki od maljčika koji žive u 1 8a, kao Što se i dalo očekivati, nadopunili i uresili rečenu veliku
sliku praktičnim olovkama i flomasterima, dodajući dlake i ukru-ćene udove i nepristojna slovja u
balonima koji su izlazili iz dostojanstvenih usta tih nagojih (to jest golih) ženaja i vjekova. Otišao sam do
lifta, ali nije bilo potrebe pritisnuti električnu knopku da vidim radi li ili ne, jer je bio tolčoki-ran zbilja
horroršo te noći, metalna vrata skroz iskrivljena, podvig neke odista velike snage, pa sam morao pješačiti
deset katova gore. Psovao sam i puhao penjući se, umoran u tijelu ako već ne u mozgu. Veoma snažno sam
žudio za glazbom te večeri, možda me pokrenula ona pjevajuća djevočka u Korovi. Želio sam kao veliku
gozbu toga, prije nego što ovjerim svoju putovnicu, braćo moja, na granici sna i prugasta šestka se digne
da me propusti.

Otvorio sam vrata 10-8 mojim vlastitim malim ključajem, i u našim maljutkim odajama sve je bilo
tiho, t i m oboje u zemlji snova, a mama je ostavila na stolu maljutku večeru - par lomtika mesnog
doručka i šivu-dvije kruha i putra, čašu starog hladnog moloka. Hohoho, starog moloka, bez noževa ili
svnthemesca ili drencroma unutra. Kako gadno, braćo moja, nevino mlijeko mora meni sad uvijek
izgledati. Ipak, pio sam i jeo režući, pošto sam bio gladniji nego što sam mislio, i uzeo sam voćnu pitu iz
smočnice i otkinuo komade da ih strpam u svoja pohlepna usta. Onda sam pročačkao zube, čisteći stara
usta jazjakom iliti jezikom, pa sam otišao u svoju sobicu ili jazbinu, smičući platje u hodu. Tu je bio moj
krevet i stereo, ponos mog žiznja, i moje ploče u ormariću, i barjaci i zastavice na zidu, što su bile
uspomene na moj život u popravnim domovima od jedanaeste godine, O moja braćo, svaka svjetlucava s
istaknutim imenom ili brojem:

 JUŽNO 4; METRO POPRAV-DOM PLAVA DIVIZIJA; DEČKI ALPHE.

Mali zvučnici mog sterea bili su postavljeni svud po sobi, na stropu, zidovima, podu, tako da sam,
ležeći u krevetu i slušjajući glazbu, bio kao upleten i utopljen u orkestar. Sad, ono što mi se prvo
prohtjelo noćas bio je novi violinski koncert Amerikanca Geoffreya Plautusa, u izvođenju Odysseusa
Choerilosa s Filharmonijom iz Macona (Georgia), pa sam ga izvukao s mjesta gdje je bio uredno
spremljen i čekao.
Tada je, braćo, to stiglo. O, blaženstvo, blaženstvo i raj. Ležao sam sav nagoj prema stropu, golova na
rukajama na jastuku, glazja zatvorenih, usta otvorenih u blaženstvu, slušjajući bujicu predivnih zvukova.
O, bilo je to užitak i uživanje otjelotvoreno. Tromboni su krčali zlatno-crveno pod mojim krevetom, a iza
moje golove trube su tri srebrno plamsale, a tamo pored vrata timpi su se kotrljali kroz moju utrobu i opet
van krčkajući poput šećerne grmljavine. O, bilo je to čudo nad čudima. A tada, ptica od najrjeđe istkane
rajske kovine, ili poput srebrnog vina koje teče u svemirskom brodu, gravitacija sad tek glupost, stigao je
violinski solo preko svih ostalih gudača, a ti gudači bili su poput kaveza od svile oko mog kreveta. Tada
su se flauta i oboa žarili, poput crva od kao platine, u gusto gusto karamelno zlato i srebro. Bio sam u
takvom blaženstvu, braćo moja. T i m, u svojoj spavaćoj sobi pored, do sad su već naučili da ne lupaju u
zid žaleći se na ono što su oni zvali bukom. Naučio sam ih. Sad bi uzeli tablete za spavanje. Možda su ih,
znajući za užitak koji ja nalazim u noćnoj glazbi, već uzeli. Dok sam slušajao, glazji čvrsto zatvorenih da
zatvore blaženstvo koje je bilo bolje od bilo kojeg svnthemesc Gospodjina ili Boga, spoznao sam tako
lijepe slike. Bilo je vjekova i komada, i mladih i starejših, kako leže na tlu moleći za milost, a ja sam se
šmekao cijelim usnama i gazio čizmom njihova licoja. A bilo je podrapanih djcvočki kako kričaju uz
zidove dok sam se ja zarivao kao šljaga u njih, i odista kad se glazba, koja je imala samo jedan stavak,
uzdigla do vrha svoje velike najviše kule, tada, ležeći tamo na krevetu s glazjama čvrsto zatvorenim i
rukajama iza golove, ja sam se prosuo i isprskao i povikao aaaaah od blaženstva u tome. I tako je
predivna glazba uklizala u svoj svjetlucavi završetak.
Nakon toga sam imao lijepog Mozarta, Jupiter, i bilo je novih slika raznih licoja da se gaze i
razbijaju, i poslije toga sam pomislio da ću uzeti samo još jednu ploču prije prijelaska granice, i želio
sam nešto starejše i jako i veoma čvrsto, pa sam pustio J. S. Bacha kojeg sam imao, Bran-denburški
koncert samo za srednje i niže gudače. I slušjajući s različitim blaženstvom nego prije, vidjao sam opet to
ime na papiru koji sam razrezjao te večeri, davno prije činilo se, u onoj kućici zvanoj DOM. Ime je bilo o
naranči na navijanje. Slušajući J. S. Bacha, počeo sam sad bolje ponjati što to znači, i pomislio sam,
slušjajući smeđu zamamnost starejšeg njemačkog majstora, da bih volio oboje ih tolčokirati jače i
poderati ih u vrpce na njihovom vlastitom podu.


4.

Sljedećeg jutra probudio sam se u nula osam nula nula sati, braćo moja, i pošto sam se još osjećao
umorno i iznureno i iscrpljeno i izmoždeno i glazje su mi bile slijepljene baš horroršo snoljepilom,
pomislio sam da ne idem u školu. Pomislio sam da ostanem još maljenko vremena u krevetu, recimo sat
ili dva, i onda se odjenem lijepo i polako, možda čak i probrčkam u kadi, napravim sebi prepečenac i
slušajam radio ili čitam gazetu, sam samcit. A onda bih poslije ručka mogao možda, ako mi još bude do
toga, idjati do stare školine i vidjeti što se varije u tom velikom sjedištu glupajeg nepotrebnog učenja, O
braćo moja.
Čuo sam tatu kako gunđa i trupka i onda idjaje do tvornice boje gdje je rabotao, a onda me mama
pozvala golo-som punim poštivanja kao i obično sad kad sam narastao veliki i snažan: "Prošlo je osam,
sine. Ne želiš opet zakasniti."
Pa sam ja odvratio: "Imam nešto bola u golovi. Ostavi me pa ću se pokušati naspavati i onda ću biti
dobro za to poslije."
Slušjao sam je kako nekako uzdiše i rekla je: "Stavit ću ti doručak u pećnicu onda, sine. Ja sad moram
krenuti." što je bilo točno, postoje postojao taj zakon da svatko, tko nije dijete ili ne nosi dijete ili nije
bolestan, mora ići rabo-tati. Moja mama je radila u jednom od Državsluživanja, kako su ih zvali, puneći
police juhom u konzervi i grahom i svim tim drekom. Pa sam je ja slušjao kako treska tanjurom u plinsku
pećnicu i onda se obuvala i uzimala svoj kaput od iza vrata i onda opet uzdahnula, pa je rekla: "Idem
ja sad, sine." Ali ja sam se pravio da sam natrag u zemlji snova i onda zbilja jesam zadrijemao baš
horroršo, i imao sam čudan i kao vrlo stvaran sanjet, sanjajući iz nekog razloga mog druzja Georgieja. U
tom sanjajetu on je postao kao mnogo stariji i jako oštar i čvrst i govorjao je o stegi i poslušnosti i kako
svi maljčiki pod njegovom kontrolom moraju poskakivati i salutirati kao da su u vojsci, i tamo sam bio ja
u vrsti kao i ostali i govorio da, gospon, ne, gos-pon, i onda sam vidjao jasno da Georgie ima te zvijezde
na svojim plećojima i da je kao general. A onda je doveo starog Tupog s bičem, a Tupi je bio mnogo
starejšiji i sijed i nekoliko zubja mu je falilo što se moglo vidjeti kad je ispustio jedan šmek vidjevši me,
i onda je moj druzja Georgie rekao, pokazujući kao na mene: "Ovaj Čovjek ima smeća i izmeta svud po
platjama", i to je bilo točno. Onda sam ja zakričao: "Ne udarajte, molim vas ne, braćo", i počeo trčati. I
trčao sam kao u krugovima i Tupi me slijedio, šmekajuci se da se tresao, puckajući starim bičem, i svaki
put kad bih dobio baš horroršo tolčok s tim bičem čulo se kao veoma glasno električno zvono
dringdringdring, i to zvono je isto bilo kao bol.
Onda sam se probudio baš skorajše, srce mi je radilo lup lup lup lup, i naravno da je zbilja zvono
radilo brrrr, i bilo je to zvono na našim vratima. Pravio sam se da nema nikoga kod kuće, ali se to brrrr
još nastavljalo, i onda sam čuo golos kako viče kroz vrata: "Hajde, izlazi, znam da si u krevetu." Odmah
sam prepoznao golos. Bio je to golos P. R. Deltoida (stvarno glupaja nazivka) koji je bio ono što su zvali
mojim poslijepopravnim savjetnikom, prezaposlen vjek sa stotinama njih u svojim dosjeima. Povikao
sam dobro dobro dobro, golosom kao bolesnim, i ustao sam iz kreveta i odjenuo se, O braćo moja, u jako
lijep ogrtač od kao svile, s crtežima kao velikih gradova preko cijelog tog ogrtača. Onda sam stavio
nogaje u jako udobne vunene
tofle, začešljao kosicu, i bio spreman za P. R. Deltoida. Kad sam otvorio on je upuzio izgledajući
izmoždeno, s izlizanom starom šalapom na golovi i prljavim balonerom. "Ah, Alex, momče", rekao mi je.
"Sreo sam tvoju majku, da. Ona je rekla nešto da te negdje boli. Stoga nisi u školi, da."
"Prilično nepodnošljiv bol u glavi, brate, gospon", rekao sam svojim gospodskim golosom. "Mislim
da će proći do popodneva."
"Ili sigurno do večeras, da", rekao je P. R. Deltoid. "Večer je krasno vrijeme, zar nije, Alex momče?
Sjedi," rekao je, "sjedi, sjedi", kao da je to njegov dom, a ja gost. I sjeo je u taj starejši stolac za ljuljanje
mog tate i počeo se ljuljati, kao da je to bilo sve zbog čega je došao.
 Rekao sam: "Može šalica starog čajića, gospon? Čaja, hoću reći."
"Nemam vremena", rekao je. I ljuljao se, upućujući mi stari mrki pogled pod namrštenim obrvama,
kao da ima vremena koliko hoćeš. "Nemam vremena, da", rekao je, glupaja. Pa sam ja stavio čajnik.
Onda sam rekao: "Čemu dugujem ovo veliko zadovoljstvo? Da li nešto nije u redu, gospon?"
"Nije u redu?" rekao je on, veoma skorajše i podmuklo, pogrbljeno me gledajući, ali još se ljuljajući.
Onda je ugledao neku reklamu u gazeti koja je bila na stolu - zgodni šmeknuti mladi komad čije su grudaje
ispadale da oglase, braćo moja, Ljepote jugoslavenskih plaža. Tada je, nakon što ju je skoro pojeo u dva
zalogaja, rekao: "Zašto misliš da nešto nije u redu? Da nisi radio nešto što ne bi trebao, da?"
"To je samo način izražavanja", rekao sam ja, "gospon."
"Pa," rekao je P. R. Deltoid, "samo je način izražavanja meni da ti kažem da se paziš, mali Alexe, jer
sljedeći put, kao što jako dobro znaš, više neće biti popravna škola. Sljedeći put će biti mjesto s
rešetkama i sav moj trud upropašten. Ako nemaš obzira prema svojoj groznoj osobi mogao bi imati bar
prema meni, koji sam se toliko naznojio zbog tebe. Velika loša ocjena, kažem ti ovo u povjerenju, za
svakog kojeg ne izvučemo, poraz za svakog od vas koji završi u prugastoj rupi."
"Nisam radio ništa što ne bih trebao, gospon", rekao sam. "Milicajkani nemaju ništa o meni, brate,
hoću reći gospon."
"Nemoj tu pametovati o milicajkanima", rekao je P. R. Deltoid veoma umorno, ali još se ljuljajući.
"Samo zato što te policija u zadnje vrijeme nije pokupila ne znači, kao što ti dobro znaš, da nisi bio
upleten u nekakve gadosti. Bilo je tučnjave sinoć, zar ne? Bilo je malo guranja s no-žajama i lancima i
takvim stvarima. Jedan od prijatelja stanovitog debeljka je bio odvezen hitnom kasno sinoć s mjesta blizu
Strojarnice i završio je u bolnici, jako je neprijatno isječen, da. Tvoje ime je spominjano. Do mene je
došlo uobičajenim kanalima. I određeni tvoji prijatelji također su imenovani. Izgleda da je bilo
poprilično raznih gadosti sinoć. O, nitko ne može ništa dokazati za nikoga, kao i obično. Ali upozoravam
te, mali Alexe, pošto sam ti dobar prijatelj kao i uvijek, jedini čovjek u ovoj jadnoj i bolesnoj zajednici
koji te želi spasiti od tebe samoga."
"Cijenim ja sve to, gospon," rekao sam, "zbilja iskreno."
"Da, cijeniš, zar ne?" nekako se podrugnuo. "Samo se pazi, to je sve. Znamo više nego što misliš, mali
Alexe." Onda je rekao, golosom velike patnje, ali se i dalje ljuljao: "Što to vas sve spopada?
Proučavamo problem i proučavali smo ga skoro već cijelo stoljeće, da, ali nismo napredovali u
proučavanju. Ti ovdje imaš dobar dom, roditelje koji te vole, nemaš baš lo§ mozak. Je li to neki vrag koji
se uvukao u tebe?"
"Nitko nema što reći o meni, gospon", rekao sam. "Nisam bio u rukama milicajkana već dugo."
"To me baš i brine", uzdahnuo je P. R. Deltoid. "Malo predugo da bi to bilo zdravo. Sad ti je već
vrijeme, po mom računu. Zato te upozoravam, mali Alexe, da paziš kamo guraš svoj zgodni mladi nos, da.
Jesam li jasan?"
"Kao bistro jezero, gospon", rekao sam. "Jasan kao ažurno nebo najdubljeg ljeta. Možete se osloniti
na mene, gospon." I lijepo sam mu se nasmiješio sa svim zubajama.
Ali kad je okadjatao i ja sam kuhao taj vrlo jaki lonac čajića, nasmijao sam se u sebi zbog te vešče
oko koje P. R. Deltoid i njegovi druzja brinu. Dobro, ja činim zlo, s tim krađovanjima i tolčocima i
rezanjem britvajom i starim unutra-van-unutra-van, i ako me ulovjaju, pa, šteta za mene, O braćo moja
mala, i ne možete imati zemlju u kojoj bi se svaki čelovjek ponašao na moj način noću. Pa ako me
ulovjaju onda je tri mjeseca u tom mjastu i još šest u onom, a onda, kao što P. R. Deltoid tako ljubazno
upozorava, sljedeći put, i pored mojih nježnih mladih ljeta, braćo, to je sam veliki nezemaljski zoološki
vrt, pa, ja kažem: "Pošteno, ali šteta, gospodo moja, jer ja jednostavno ne mogu podnijeti da budem
zatvoren. Moje nastojanje bit će, u onoj budućnosti koja pruža meni svoje snježnobijele ruke, prije nego
što nožaja nadvlada ili krv poprska svoj završni stavak u iskrivljenoj kovini i raspuklom staklu na cesti,
da se ne dam opet ulovjati." što je fina govorancija. Ali, braćo, ta grižnja nožnih noktiju oko toga što je
uzrok zloće je ono što me pretvara u finog nasmijanog maljčika. Oni ne zalaze u to što je uzrok dobrote,
pa zašto onda ta druga radnja? Ako su ljudovi dobri to je zato što im se tako sviđa, a ja se ne bih htio
miješati u njihova zadovoljstva, i isto je i za tu drugu radnju. A ja sam zalazio u tu drugu radnju. Štoviše,
zloća je u osobi, jedinki, vama ili meni samom samcitom, a tu osobu pravi stari Gospodjin iliti Bog i
njegov je veliki ponos i radostja. Ali ne-osoba ne može imati zloću, što znači da oni u vladi i suci i škole
ne mogu dopuštati zlo jer ne mogu dopuštati osobnost. I nije li naša suvremena povijest, braćo moja, priča
o našim maljutkim osobama koje se bore protiv tih velikih strojeva? Ozbiljan sam s vama, braćo, glede
toga. Ali ja radim ono što radim zato jer volim to raditi.

Tako sad, ovog nasmiješenog zimskog jutra, pijem taj vrlo jaki čajić s molokom i žlicom za žlicom za
žlicom šećera, pošto imam sklonost k slatkosti, i izvukao sam iz pećnice doručak koji mi je moja jadna
stara mama pripremila. Bilo je to jedno prženo jaje, to i ništa drugo, ali napravio sam prepečenac i pojeo
jaje i prepečenac i džem, mljackajući dok sam čitao gazetu. Gazeta je bila kao i obično o ul-tranasilju i
pljačkama banaka i štrajkovima, i nogometašima koji su sve paralizirali strahom kad su zaprijetili da
neće igrati u sljedeću nedjelju ako ne dobiju veće plaće, baš su to gadni maljčiki. Također je bilo još
putovanja u svemir i većih stereo televizora i ponuda besplatnih paketa deterdženta u zamjenu za etikete s
konzervi juhe, čudesna ponuda samo ovaj tjedan, čemu sam se šmekao. I bio je boljši veliki članak o
suvremenoj mladeži (što je značilo meni, pa sam se lijepo naklonio, kezeći se kao bezumnaja) koji je
napisao neki jako pametni ćelavi čelovjek. Pročitao sam to pažljivo, braćo moja, srčući stari čajić, šalicu
za tasom za čašajom, hrskajući moje lomtike crnog prepečenca umočenog u džemić i jajce. Taj učeni vjek
rekao je uobičajene vešče, o nedostatku roditeljske stege, kako je on to zvao, i nestašici zbilja horroršo
učitelja koji bi izlemetali vraške klince iz njihovih nevinih gaća da viču buhuhu tražeći milost. Sve to je
bilo glupaje i našmekalo me, ali bilo je lijepo nastaviti znajući da se stalno dospijeva u novine, O braćo
moja. Svaki dan je bilo nešto o suvremenoj mladeži, ali najbolja vešč što su je ikad imali u staroj gazeti
bila je od nekog starejšeg popca s psećim ovratnikom koji je rekao da po njegovom mišljenju, a govorjao
je kao božji čovjek, VRAG JE BIO VANI i kao uvlačio se u mlada nevina tijela, i svijet odraslih je bio
odgovoran za to sa svojim ratovima i bombama i tim glupostima. Tako da je to bilo u redu. Pa je on znao
o čemu govori, pošto je čovjek Boga. Pa mi mladi nevini maljčiki nismo krivi. Točno točno točno. Kad
sam burp burp par puta od mog nevinog punog želuca, počeo sam vaditi dnevne platje iz ormara,
uključujući radio. Svirala je glazba, jako lijep maljutki gudački kvartet, braćo moja, Claudiusa Birdmana,
koji sam dobro znao. Mada, morao sam se šmekati, misleći na ono što sam vidjao jednom u nekom od tih
članaka o suvremenoj mladeži, o tome kako bi suvremena mladež bila bolja kad bi se mogla ohrabriti u
Intenzivnom poznavanju umjetnosti. Velika glazba, pisalo je, i Velika poezija smirili bi suvremenu mladež
i učinili suvremenu mladež civiliziranijom. Civiliziranijom moja sifilistična muda. Glazba me uvijek
nekako izoštravala, O braćo moja, i činila da se osjećam kao sam stari Gospodjin, spreman za stari
donner i blitzen i da vjekovi i komadi kričaju pod mojom ha ha moći. A kad sam očistjao licoje i rukaje i
obavio odijevanje (moje dnevne platje bile su kao učenička odjeća: plave hlače i vesta sa slovom A za
Alex) pomislio sam da je najzad vrijeme da idjam do disk-butika (i džepovi su mi bili puni lijepe lovaje)
da vidim za davno obećanu i davno naručenu stereo Beethovenovu Broj devet (Zborsku simfoniju, to je),
snimljenu za Masterstroke od strane Esh Sham Simfonije pod L. Muhaiwirom. Pa van sam izišao, braćo.
Dan je bio veoma različit od noći. Noć je pripadala meni i mojim druzjima i svim ostalim nadsatima,
i starejša buržoazija se skupljala unutra upijajući glupaje svjetske programe, ali danje bio za starejše, i
činilo se da uvijek ima više rozova ili milicajkana okolo tijekom dana, također. Uhvatio sam autobus na
uglu i odvezao se do središta, ;i onda sam otpješačio natrag do Taylor Placea, i tamo je bio disk-butik
kojeg sam čašćavao svojim neusporedivim kupovanjem, O braćo moja. Imao je glupaje ime MELODIJA,
ali bio je zbilja horroršo mjasto i skorajše, uglavnom, u nabavljanju novih snimaka. Ušao sam i jedine
druge mušterije bile su dva mlada komada koja su lizala sladolede (a, pazite, to usred zime) i kao
prebirale po novim pop-pločama - Johhny Burnaway, Stash Kroh, The Mixers, Neka vas opuste Ed i Id
Molotov, i svi ti ostali drekovi. Ta dva komada nisu bila starija od deset godina, i one su, kao i ja, činilo
se, očito, odlučile da na jedno jutro preskoče staru školicu. Smatrale su sebe, moglo se vidjeti, za baš
odrasle djevočke, sa sve starim ljuljanjem bokova kad su vidjele vašeg Vjernog Pripovjedača, braćo, i
punjenim grudnjacima i crvenilom razmazanim po gubajama. Otišao sam do pulta, uputio pristojan zubaji
smješak starom Andvju iza njega (uvijek pristojan, uvijek uslužan, zbilja horroršo vjek, mada ćelav i jako
jako mršav).
On je rekao: "Aha, znam što ti hoćeš, mislim, Dobre vijesti, dobre vijesti. Stiglo je." I s kao velikim
dirigentskim rukama mašući u taktu otišao je po nju. Dva mlada komada počela su se kikotati, kako već
biva u tim godinama, i ja sam ih kao hladno pogledao glazjama. Andy se vratio vrlo skorajše, mašući
velikom sjajnom bijelom omotnicom Devete, na kojoj je bilo, braćo, namršteno kukcasto kao gromovito
licoje samog Ludwiga van. "Evo", rekao je Andy. "Hoćemo li je pustiti za probu?" Ali želio sam je kući,
na mom stereu da je slušam sam samcit, vraški pohlepan.
Iskopao sam đenge za platiti i jedna od malih komada je rekla: "Što si kupajao, braca? Što veliku, što
samo?" Te mlade djevočke imale su svoj način govoretjenja. "The Heaven Seventeen? Luke Sterne?
Goggly Gogol?" I obje su se zakikotale, zaljuljale bokovima. Onda mi je uletjela ideja od koje sam se
skoro srušio od užasa i ekstaze, O braćo moja, pa nisam mogao disati skoro deset sekundi.
Oporavio sam se i raširio svoje novoočišćene zubaje i rekao: "Što vi imate kod kuće, sestrice male,
da puštate svoje cvrkutavce?" jer sam mogao vidjati da su ploče koje su kupile bile one šiparičke pop
vešče. "Kladim se da nemate ništa nego male prijenosne izletničke gramofone." A one su malo isturile
donje usnice na to. "Dođite sa stričekom", rekao sam, "i čujte kako treba. Čujte anđeoske trube i đavolje
trombone. Pozvane ste." I kao sam se naklonio. One su se opet zakikotale i jedna je rekla: "O, ali tako
smo gladne. O, baš bi jele"
Druga je rekla: "Da, može to reći, baš može." Pa sam ja rekao: "Jedite sa stričekom. Recite gdje."
Onda su se one vidjale kao zbilja profinjene, što je bilo kao patetično, i počele spominjati glasom velikih
dama Ritz i Bristol i Hilton i Il Ristorante Granturco. Ali ja sam to prekinuo sa: "Slijedite stričeka", i
odveo ih do restorana s tjesteninom na brzinu iza ugla i pustio ih da napune svoje nevine mlade gubice
špagetima i kobasicama i kremšnita-ma i banana splitovima i vrućim čokoladnim šejkovima, dok mi nije
skoro pozlilo od tog prizora, a ja sam, braćo, ručao skromno tek šnitu hladne šunke s malo čilija. Ta dva
komada bila su jako slična, mada ne sestre. Imale su iste ideje ili nedostatak njih, i istu boju kose - kao
obojena slama. Pa, danas će zbilja odrasti. Danas ću to učiniti pravim danom. Bez škole poslije ručka, ali
obrazovanje svakako, Alex kao učitelj.
Njihova imena, rekle su, bila su Marty i Sonictta, dovoljno bezumnaja i vrhunac njihove djetinjaste
mode, pa sam ja rekao: "Dobrano dobro, Marty i Sonietta. Vrijeme za veliko puštanje. Dođite." Kad smo
bili vani na hladnoj ulici sjetile su se da neće ići autobusom, o ne, nego taksijem, pa sam im ja udovoljio,
mada uz zbilja horroršo smiješak u sebi, i pozvao taksi s postaje pored Centra.

Vozač, starejši vjek sa zaliscima u veoma zamrljanim platjama, rekao je: "Bez trganja. Bez gluposti s
tim sjedištima. Baš su nanovo tapecirana." Smirio sam njegove glupaje strahove i odvezli smo se do
Zajedničkog bloka 18a, dok su se ta dva smjela mlada komada kikotala i šaputala. Pa, da skratim, stigli
smo, O braćo moja, i ja sam ih poveo gore do 10-8, i one su uzdisale i šmekale se do gore, a onda su bile
žedne, rekle su, pa sam otključao kovčeg s blagom u mojoj sobi i dao tim desetogodišnjim djevočkama po
jednog pravog horroršo Škota, mada dobro popunjenog bockavom sodom. Sjele su na moj krevet (još
nenamješten) i mahale nogama, šmekujući se i pjatjajući svoje sa sodom, dok sam ja pustio njihove kao
patetične maljutke ploče na mom stereu. Kao pjati neko slatkasto dječje piće, bilo je to, iz veoma lijepih i
divnih i skupocjenih zlatnih pehara. Ali one su napravile oh oh oh i rekle "Super" i "Guba" i druge čudne
slovaje koje su bile vrhunac mode u toj skupini mladeži. Dok sam im ja puštao te drekove ohrabrivao sam
ih da popiju i uzmu još po jedno, i nisu bile s raskida, O braćo moja. Pa, do vremena kad su njihove
patetične pop-ploče bile po dva puta puštene (bile su dvije: "Medeni nosić" koji je pjevao Ike Yard, i
"Noć za danom za noći", koju su stenjala dva užasna bezmuda eunuha čija sam imena zaboravio) stizale
su blizu vrhunca svoje histerije mladih komada, s poskakivanjem svud po mom krevetu, a ja u sobi s
njima.
Stoje bilo zbilja učinjeno tog popodneva nema potrebe opisivati, braćo, pošto biste mogli lako
pogoditi sve. Te dvije bile su razplatjane i šmekale se da puknu u tili čas, i mislile su da je boljša zabava
da vidjaju starog striku Alexa kako stoji sav nagoj i ukrućen poput drške od tave, stišćući iglu za injekcije
poput nekog razgolićenog liječnika, onda dajući sebi stari ubod režećih izlučevina prašumske mačke u
rukaju. Onda sam izvukao divnu Devetu iz omota, pa je i Ludwig van sad bio nagoj, i stavio sam iglu da
šišti na zadnji stavak, koji je bio sav blaženstvo. Tada je bila tu, bas gudači kao da su govorjali ispod
mog kreveta ostatku orkestra, a onda je ušao muški ljudski golos i rekao im svima da se raduju, i onda
divna blažena melodija sva o tome kako je Radost predivna iskra kao nebeska, i onda sam osjetio kako
stari tigrovi skaču u meni i bacio sam se na ta dva mlada komada. Ovaj put nisu mislile da je nešto
zabavno i prestale su kričati od velikog veselja, i morale su se podati čudnim i izopačenim željama
Alexandra Velikog koje su, što zbog Devete a što zbog injekcije, bile čudesnaje i zamješatne i veoma
zahtjevne, O braćo moja. Ali one su bile obje jako pijane i teško da su mnogo osjetile.

Kad se posljednji stavak izvrtio po drugi put, sa svim lupanjem i kričanjem o Radosti Radosti Radosti
Radosti, onda se ta dva mlada komada nisu ponašala kao velike profinjene dame. Sad im se probudila
svijest o onom što je učinjeno njihovim malenkim osobama i govorile su da hoće kući i da sam ja divlja
zvijer. Izgledale su kao da su bile u nekoj velikoj bitvi, kao što zbilja i jesu, i bile su pune modrica i
izubijane. Pa, ako neće u školu, ipak moraju dobiti obrazovanje. I obrazovanje jesu dobile. Kričale su i
govorile joj joj joj dok su oblačile svoje platje, i mene su kao lupale svojim šiparičkim ručicama dok
sam ja ležao tamo prljav i goloj i dosta iscrpljen i izmožden na krevetu. Mlada Sonietta je kričala:
"Zvijeri i odvratna životinjo. Prljavi gade." Pa sam ih pustio da pokupe stvari i izađu, što i jesu, govoreći
kako bi trebalo rozove poslati na mene i sav taj drek. Onda su silazile stubama i ja sam utonuo u san, dok
je stara Radost Radost Radost Radost lupala i urlikala.


5.

Što se desilo, međutim, bilo je da sam se probudio kasno (u skoro sedam i trideset po mom satu) a to,
kako se ispostavilo, nije bilo baš pametno. Možete vidjati da se sve u ovom zlobnom svijetu računa.
Možete ponjati da jedna stvar uvijek vodi do druge. Točno točno točno. Moj stereo nije više ispuštao
Radost i Grlim vas O vi milijuni, znači da ga je neki vjek isključio, a to bi mogao biti ili t ili m, pošto se
njih dvoje sad sasvim jasno slušjalo iz dnevne sobe i, po kuc kuc tanjurića i slurp slurp pirjanja čaja iz
šalica, znalo da su za stolom i umorno jedu obrok nakon dnevnog rabotanja njega u tvornici a nje u
dućanu. Jadni starci. Bijedni starejši.
Stavio sam svoj ogrtač i izvirio, kao pravi voljeni sin jedinac, da kažem: "Bok bok bok vama. Mnogo
mi je bolje nakon odmaranja. Spreman sam sad za večernji posao da zaradim ono malo para." Jer to su
rekli da vjeruju da radim u to vrijeme. "Njam njam, mama. Ima li i za mene?" Bilo je to kao neka
smrznuta pita koju je odmrzla i onda pod-grijala i izgledala je ne baš jako privlačno, ali morao sam reći
to što sam rekao. Tata me je pogledao s ne baš zadovoljnim sumnjičavim pogledom ali nije rekao ništa,
znajući da se ne usuđuje, a mama mi je uputila jedan umorni kao mali šmek, tebi plodu utrobe moje moj
sine jedince, tako nekako. Otplesao sam u kupaonicu i vrlo skorajše se očistjao posvud, jer sam se
osjećao umorno i ulijepljeno, onda natrag u moju jazbinu po večernje platje. Onda, sjajeći, očešljan,
iščetkan i pređi van, sjeo sam za svoj lomtik pite.
Tatata je rekao: "Nije da želim njuškati, sine, ali gdje to točno ideš raditi navečer?"
"Oh", žvakao sam, "to su uglavnom razne sitnice, kao ispomoć. Tu i tamo, kako već biva." Uputio sam
mu ravan gadan pogled, da kažem da gleda svoja posla, a ja ću gledati svoja. "Nikad ne tražim novac, zar
ne? Ni novac za odjeću ni za izlaske? Dobro onda, zašto pitaš?"
Moja tata je kao postid promrlj šeprtlj. "Oprosti, sine", rekao je. "Ali ponekad se brinem. Ponekad
sanjam. Možeš se smijati ako hoćeš, ali ima mnogo toga u snovima. Prošle noći sanjao sam taj san s
tobom u njemu i nije mi se uopće svidjelo."
"Oh?" Sad me zainteresovatjao, tako sanjajući mene. Imao sam osjećaj da sam i ja nešto sanjao, ali se
nisam dobro mogao sjetiti što. "Da?" rekao sam, prestajući žvakati moju ljepljivu pitu.
"Bio je jasan", rekao je moj tata. "Vidio sam te kako ležiš na ulici i tukli su te drugi dječaci. Ti
dječaci bili su kao oni s kojima si se motao prije nego što si poslan u zadnju popravnu školu."
"Oh?" Nasmijao sam se u sebi na to, da tatata vjeruje da sam seja zbilja popravio ili vjeruje da
vjeruje. A onda sam se sjetio svog sna, koji je bio san od tog jutra, da Geor-gie da je svoje generalske
zapovjedi i stari Tupi se bezubo šmeka dok vitla bičem. Ali snovi su suprotno od jave, jednom mi je
rečeno. "Nemaj brige za tvog sina jedinog i nasljednika, O oče moj", rekao sam. "Bojati se nemoj. On o
sebi brigu voditi zna, do"ta."
"I", rekao je moj tata, "bio si bespomoćan u lokvi vlastite krvi i nisi se mogao braniti." To je bilo
zbilja suprotno, pa sam se još maljutko nasmijao u sebi, a onda sam izvadio sve đenge iz karmana i
zazveketao njima na grubi stolnjak.
Rekao sam: "Evo, tata, nije mnogo. To sam zaradio sinoć. Ali možda bude za koje pitje Škota na
nekom finom mjestu za tebe i mamu."
"Hvala ti, sine", rekao je. "Ali mi više ne izlazimo mnogo. Ne usuđujemo se izlaziti, jer su ulice
kakve jesu. Mladi huligani i tako to. Ipak, hvala. Donijet ću joj kući bocu nečega sutra." I pokupio je
napljačkahu ljepovčicu u svoj karman hlača, pošto se mama bavila čistjajem suda u kuhinji. A ja sam
izašao uz osmijehe pune ljubavi sa svake strane.
Kad sam stigao do dna stubišta stambenog bloka bio sam pomalo iznenađen. Bio sam više od toga.
Razjapio sam usta u nevjerici. Došli su mi u susret. Čekali su pored išvrljane zajedničke zidne slikanje
golojeg dostojanstva rada, goli vjekovi i ženaje za kotačima industrije, kao što sam rekao, sa svom onom
prljavštinom koju su im u usta docrtali zločesti maljčici. Tupi je imao veliku debelu olovku crne masne
boje i ispisivao je velike prljave slovaje po našoj zajedničkoj slikariji i smijao se starim smijehom
Tupog - vo ho ho - dok je to radio. Ali se okrenuo, kad su mi Georgie i Pete poželjeli dobro zdravo,
pokazujući svoje blistave druzja zubaje, i zatrubio je: "On su ovdje, on su stigli, hura", i nespretno
zaplesao.
"Zabrinuli smo se", rekao je Georgie. "Tamo smo bili i pitjali staro moloko s noževima, a ti si mogao
biti kao uvrijeđen zbog ove ili one vešče, pa dođosmo mi do tvog prebivališta. Tako je, Pete, zar ne?"
"O, da, tako je", rekao je Pete.
"Iza prika", rekao sam ja, pažljivo. "Imao sam ponešto bola u golovi pa sam morao spavati. Nisam
probuđen onda kad sam naredio da me probude. Ipak, evo nas svih, spremni za ono što stara noćaja nudi,
da?" Činilo se da sam pokupio to da? od P. R. Deltoida, mog poslijepopravnog savjetnika. Jako čudno.
"Žalim zbog bola", rekao je Georgie, kao veoma zabrinut. "Korištenje golove previše kao, možda.
Sigurno je bol nestao? Sigurno da ti ne bi bilo draže da se vratiš u krevet?" I svi su se pomalo nasmijali.
"Čekajte", rekao sam. "Da mi lijepo stvari blistavo raščistimo. Ovaj sarkazam, ako ga mogu tako
nazvati, ne stoji vam, O prijatelji moji mali. Možda ste pomalo tiho govoritjali iza mojih leđa, napravili
svoje male šale i tako to. Pošto sam ja vaš druzja i vođ, svakako bih trebao znati što se zbiva, eh? Onda,
Tupi, što taj veliki konjski zijev od smješka označava?" Jer Tupi je otvorio usta u kao bezumnajom
nijemom šmeku.
Georgie je dometnuo vrlo skorajše: "Dobro, nema više podrugivanja Tupom, brate. To je dio novog
reda."
"Novi red?" rekao sam. "Što je to o novom redu? Bilo je nekih velikih razgovora iza mojih zaspalih
leđa i to je sigurno. Da slušajam još." I nekako sam prekrižio rukaje i naslonio se udobno za slušanje na
razbijeni rukohvat stuba, pošto sam bio još viši od njih, druzja kako su se zvali, na trećoj stubi.
"Bez uvrede, Alex," rekao je Pete, "ali htjeli smo imati stvari malo demokratičnije. Ne kao da ti kažeš
što raditi i što ne raditi cijelo vrijeme. Ali bez uvrede."
Georgie je rekao: "Uvrede nema ni ovdje ni drugdje. To je pitanje tko ima ideje. Koje je ideje on
imao?" I držao je smjeli pogled svojih glazova na meni. "To su sve sitne stvari, malenke vešče kao sinoć.
Mi odrastamo, braćo."
"Još", rekao sam, ne mičući se. "Da čujem još."
"Pa," rekao je Georgie, "kad baš moraš, čuj onda. Idjamo okolo, kradujemo dućane i tako, i dobijamo
po bijednu šaku para svaki. A tamo je Will Englez u kavanskom mjastu Muscleman koji kaže da može
utopiti sve što bi neki maljčik htio krađovati. Sjajne stvari, stakliće", rekao je, i dalje s tim hladnim
glazjama usmjerenim u mene. "Velike velike velike love ima u tom što Will Englez kaže."
"Pa", rekao sam ja, veoma opušten izvana ali zbilja razdraž unutra. "Otkad se to ti družiš i šuruješ s
Willom Englezom?"
"Tu i tamo", rekao je Georgie. "Idem okolo i sam samcit. Kao prošle subote na primjer. Ja mogu
živjeti svoj žiznj, druzja, zar ne?"
Nije mi baš bilo milo sve to, braćo moja. "A što ćeš napraviti", pitao sam, "s tim velikim velikim
velikim đenga-ma ili novcem kako ga ti tako uzvišeno nazivaš? Zar nemaš svaku vešč koja ti treba? Ako ti
treba auto samo ga ubereš s drveta. Ako ti treba lijepa lovica uzmeš je. Da? Zašto ta iznenadna šilarna da
se bude veliki naduti kapitalist?"
"Ah", rekao je Georgie, "ti misliš i govorjaš ponekad kao malo dijete." Tupi je to popratio s hu hu hu.
"Noćas", rekao je Georgie, "izvodimo pravo odraslo krađovanje."
Pa je moj san rekao istinu. Georgie general govori što da radimo a što ne, Tupi s bičem kao
praznoglavi iscereni buldog. Alija sam igrao pažljivo, s velikom pažnjom, najvećom, govoreći,
nasmiješeno: "Dobro. Zbilja horroršo. Inicijativa dođe onima koji čekaju. Naučio sam te mnogo, mali
druzja. Sad mi reci što imaš na umu, Georgie dečko."
"O," rekao je Georgie, lukavo i vješto nasmiješen, "prvo staro moloko-plus, ne bi li rekao? Nešto da
nas malo izoštri, dječače, ali tebe posebno, pošto smo mi prije počeli."
"Govorjao si moje misli mjesto mene", smješkao sam seja. "Upravo sam htio predložiti dragu staru
Korovu. Dobro dobro dobro. Povedi, mali Georgie." I kao sam se duboko naklonio, smješkajući se kao
bezumnaja, ali razmišljajući cijelo vrijeme. No, kad smo došli na ulicu, vidjao sam da je razmišljanje za
glupaje i da umnaji kao koriste inspiraciju i što Gospodjin pošalje. Jer sad mi je lijepa glazba pritekla u
pomoć. Jedan je auto idjao pored i radio mu je bio uključen, i mogao sam baš slušjati takt ili dva Lud-
wiga van (bio je to Violinski koncert, posljednji stavak) i vidjao sam odmah što da radim. Rekao sam,
vrlo jakim dubokim golosom: "Dobro, Georgie, sad", i trgnuo svoju koljačku britvaju. Georgie je rekao:
"Uh?" ali je bio dovoljno skorajši sa svojim nožajom, oštrica je izašla sviiiš iz drške, i krenuli smo jedan
na drugog. Stari Tupi je rekao: "O, ne, to ne ide tako, nikako", i krenuo da razmota lanac oko svog struka,
ali je Pete rekao, stavljajući rukaju čvrsto na starog Tupog: "Ostavi ih. Tako je kako treba." Pa su onda
Georgie i Iskreno Vaš obavili staro mačje vrebanje, tražeći priliku, poznajući stil jedan drugog malo
previše horroršo, Georgie tu i tamo radeći mah mah mah svojom sjajnom nožajom ali nikako ne
pogađajući. Cijelo vrijeme ljudovi su prolazili i vidjali sve to ali su gledali svoja posla, pošto je to bio
uobičajeni ulični prizor. Ali onda sam ja izbrojao edjin dva tri i krenuo cak cak cak britvajom, mada ne
na licoje ili glazje nego na Georgiejevu rukaju s nožajom i, braćo moja mala, on je pustio. Jest. Ispustio
je svoju nožaju s kling klang na tvrdi zimski pločnik. Samo sam poškakljao njegove prste svojom
britvajom, i on je gledao maljutki izvor krvce koji se crvenio na svjetlu svjetiljke. "Sad," rekao sam ja, i
ja sam bio taj koji je počinjao, jer je Pete dao starom Tupom sovjet da ne razmota užaju sa struka i Tupi
je to poslušao, "sad, Tupi, hajdemo ja i ti ovo razriješiti, nećemo li?" Tupi je počeo "Aaaaaaaargh", kao
neka boljše bezumnaja zvijer, i kliznuo lancem sa struka zbilja horroršo i skorajše, tako da ste se morali
zadiviti. Sad, pravi stil za mene u tome bio je da se držim nisko kao u žabljem skakanju da zaštitim licoje
i glazje, i tako sam i uradio, braćo, tako da je jadni stari Tupi bio maljutko iznenađen, postoje bio
naviknut na izravno suočenje mah
mah mah. Sad, priznat ću da me zakačio užasno po leđima pa je peklo kao bezumnaje, ali taj bol mi je
rekao da krenem skorajše jednom za svagda i završim sa starim Tupim. Pa sam zamahnuo britvajom na
njegovu lijevu nogaju u veoma tijesnim tajicama i rasjekao sam pet centimetara tkanine i izvukao maljutku
kap krvi da napravim Tupog zbilja bezumnajom. Onda dok je on vikao auuuu auuuu kao pseto pokušao
sam isti stil kao i za Georgieja, ulažući sve u jedan potez - gore, naspram, rez - i osjetio sam kako se
britva zariva dovoljno duboko u meso zapešća starog Tupog i on je ispustio svoju zmijoliku užaju
skvičeći kao malo dijete. Onda je pokušao popiti svu krv iz svog zapešća i urlati istodobno, i bilo je
previše krvce za popiti i napravio je glub glub glub, crveno je štrcalo baš lijepo, ali ne za dugo.
Rekao sam: "Dobro, moji druzja, sad bismo trebali znati. Da, Pete?"
"Ja nisam rekao ništa", rekao je Pete. "Nisam govorjao ni slovja. Vidi, stari Tupi krvari na smrt."
"Nikako", rekao sam. "Može se umrijeti samo jednom. Tupi je umro prije nego što je rođen. Ta crvena
crvena krvca će uskoro prestati." Jer nisam zasjekao kao glavne žile. I, ja osobno izvadio sam čistu
taštoku iz karmana da zamotam oko ruke jadnog starog umirućeg Tupog, dok je on zavijao i stenjao, i
krvca je prestala kao što sam rekao da hoće, O braćo moja. Pa su oni sad znali tko je gospodar i vođa,
ovce, mislio sam ja.
Nije trebalo mnogo da se stišaju ta dva ranjena vojnika u udobnom okruženju Duke of New Yorka, što
s velikim brandvjima (kupljenim njihovim novcima, pošto sam ja sve dao svom tati) i brisanjem
taštokama namočenima u vrču s vodom. Stan komadi prema kojima smo bili tako horroršo sinoć bili su
opet tu, govoreći "Hvala, momci" i "Bog vas blagoslovio, dečki" kao da ne mogu prestati, mada nismo
ponovili stari samaritski štos s njima. Ali Pete je pitao: "Što ćete popiti, cure?" i donio im crno s pjenom,
postoje izgleda on imao znatan iznos ljepovčica u karmanima, pa su nastavile glasnije nego ikad sa
svojim: "Bog vas blagoslovio i čuvao, momci", i "Nikad vas ne bismo otkucale, dečki", i "Najbolji dečki
na svijetu, to ste vi."
 Konačno sam ja rekao Georgieju: "Sad smo natrag kako smo bili, da? Baš kao i prije i sve je
zaboravljeno, u redu?"
"U redu u redu u redu", rekao je Georgie. Ali stari Tupi je još izgledao pomalo ošamućeno i čak je i
rekao: "Mogao sam srediti onog velikog pizduna, znaš, mojim užajom, samo se neki vjek ispriječio
između", kao da se podratao ne sa mnom nego nekim drugim malj čikom.
Rekao sam: "Pa, Georgie dečko, što si imao na umu?"
"Oh", rekao je Georgie, "ne noćas. Ne ove noćoje, molim."
"Ti si veliki snažan čelovjek", rekao sam, "kao i svi mi. Nismo mala djeca, zar ne, Georgie dečko?
Pa, onda, što na umu si imao ti?"
"Mogao sam ga lancem po očima baš horroršo", rekao je Tupi, a stare babuške su i dalje nastavljale
sa svojim: "Hvala, dečki."
"Tamo je ta kuća, znaš", rekao je Georgie. "Ona s dvije svjetiljke ispred. Ona s glupajim imenom,
kao."
"Kojim glupajim imenom?"
"Palača ili Plača ili neka takva glupajast. Gdje taj jako starejši komad živi sa svojim mačkama i svim
tim jako starejšim vrijednim veščima."
"Kao recimo?"
"Zlato i srebro i kao dragulji. To je Will Englez kao rekao."
"Vidjam", rekao sam. "Vidjam horroršo." Znao sam gdje je to što misli - Stari grad, odmah iza
Stambenog bloka Victoria. Pa, zbilja horroršo vođa uvijek zna kad popustiti i pokazati se velikodušnim
prema svojim kao podređenima. "Jako dobro, Georgie", rekao sam. "Dobra zamisao, koju treba slijediti.
Hajdemo idjati odmah." I kad smo izlazili stare babuške rekle su: "Nećemo ništa reći, dečki. Bili ste
ovdje cijelo vrijeme, momci."
Pa sam ja rekao: "Dobro stare cure. Vraćamo se da vam kupimo još za deset minuta." I tako sam
poveo svoja tri druzja u susret mojoj kobi.


6.

Odmah iza Duke of New Yorka na istok bili su uredi, a onda je tu bila starejša olupana biblio i onda
boljši blok stanova zvan Blok Victoria po nekakvoj pobjedi, i onda ste dolazili u starejše zgrade u gradu
u dijelu koji se zvao Stari grad. Imali ste neke baš horroršo drevne domove tu, braćo moja, sa strejšim
ljudovima unutra, mršavi stari kao lajući pukovnici sa štapovima i stari komadi koji su bili udovice i
gluhe starejše gospođe s mačkama koje nisu, braćo moja, osjetile nikakav dodir čelovjeka u svojim
djevičanskim kao žiznjima. I tu su, odista, bile starejše vešče koje bi donijele svoj dio novaca na
turističkom tržištu -kao slike i dragulji i drugi starejši predplastični drek tog tipa. Pa smo došli fino i tiho
do tog doma zvanog Palača, i tamo su bile okrugle svjetiljke vani na željeznim stupovima, kao čuvajući
prednja vrata s obje strane, i bilo je svjetlo kao prigušeno u jednoj od soba u prizemlju, i mi smo otišli u
fino zamračeni dio ulice da gledamo kroz prozor što se zbiva. Prozor je imao željezne rešetke ispred, kao
da je kuća zatvor, ali mogli smo vidjati lijepo i jasno što se događa.
Ono što se događalo bilo je da je taj starejši komad, jako sijeda u volosima i s jako kao izboranim
licojem, sipala staro moloko iz boce u tanjuriće i onda stavljala te tanjuriće na pod, pa ste mogli
zaključiti da ima mnogo mjaučućih koški kako se motaju tamo. I mogli smo vidjati jednu ili dvije, velike
debele skutene, kako skaču na stol s otvorenim ustima mijau mijau mijau. I mogli ste vidjati kako im ta
stara babuška govori, govorja kao prijekornim riječima svojim mačkicama. U sobi se moglo vidjati
mnogo starih slika po zidovima i starejših jako kitnjastih satova, i neke vaze i ukrase koji su izgledali
starejše i dragojše. Georgie je prošaputao: "Zbilja horroršo đengi se mogu dobiti za njih, braćo. Will
Englez je zbilja nestrpljiv." Pete je rekao: "Kako unutra?" Sad je to bilo na meni, i to sko-rajše, prije
nego što nam Georgie počne govoriti kako. "Prva vešč", prošaputao sam, "je da pokušamo na uobičajeni
način, od naprijed. Ja ću doći jako pristojno i reći da je jednom od mojih druzja pozlilo na ulici. Georgie
može biti spreman za pokazati se, kad ona otvori, onamo. Onda se ' traži čaša vode ili da se telefonira
doktoru. Onda je lako." Georgie je rekao: "Možda ona neće otvoriti." "Pokušat ćemo, da?" I on je kao
slegnuo plećojima, s ustima žablje rastegnutim. Pa sam ja rekao Peteu i starom , Tupom: "Vas dva druzja
idite s obje strane vrata. Dobro?" Kimnuli su u tami dobro dobro dobro. "Tako", rekao sam Georgieju, i
krenuo smjelo ravno na vrata. Tamo je bilo tipkalo za zvono i ja sam ga pritisnuo, i brrrr brrrr se čulo u
hodniku unutra. Kao osjećaj slušanja je uslijedio, kao da su komad i njene koske sve naćuljile uši na brrrr
brrrr, čudeći se. Pa sam ja pritisnuo staru zvonaju malo užur-banije. Onda sam se nagnuo do otvora za
pisma i doviknuo kao profinjenim golosom: "Upomoć, gospođo, molim vas. Mom prijatelju je upravo
pozlilo na ulici. Dajte da nazovem doktora, molim vas." Onda sam mogao vidjati kako se svjetlo pali u
hodniku, i mogao sam čuti noge stare babuške kako idu flip flop u mekanim papučama sve bliže vratima, i
zamislio sam, ne znam zašto, da ima po jednu veliku debelu mačketinu u svakoj ruci.
Onda je ona doviknula veoma iznenađujućim kao dubokim golosom: "Odlazite. Odlazite ili ću pucati."
Georgie je čuo to i došlo mu je da se nasmije.
Ja sam rekao, s kao nestrpljenjem i žurbom u mom gospodskom golosu: "O, molim vas, pomozite,
gospođo. Mom prijatelju je jako loše."
"Odlazite", doviknula je ona. "Znam ja vaše prljave trikove, navedete me da otvorim vrata i onda
kupim stvari koje ne želim. Odlazite, kažem vam." To je bila zbilja lijepa nevinost, bila je. "Odlazite",
rekla je opet, "ili ću nahuškati moje mačke na vas." Pomalo bezumnaja je bila, moglo se to uočiti, jer je
provodila cijeli žiznj sasvim sama. Onda sam ja pogledao gore i vidjao da je tamo bio prozorčić iznad
vrata i da bi bilo mnogo skorajšije samo uraditi staro penjanje na plećoja i ući na taj način. Inače ćemo se
prepirati cijelu dugu noćaju.
Pa sam rekao: "Dobro, gospođo. Ako nećete pomoći, moram povesti mog bolesnog prijatelja nekamo
drugamo." I namignuo sam mojim druzjima da se tiho udalje, dok sam samo ja povikao: "Dobro,
prijatelju, sigurno ćemo naići na nekog dobrog samaritanca negdje drugdje. Ovoj staroj gospođi ne
možemo zamjeriti što je sumnjičava kad toliko nitkova i propalica luta okolo noću. Zbilja ne možemo."
Onda smo opet čekali u mraku i ja sam prošaputao: "Dobro. Vratite se do vrata. Ja stanem na plećoje
Tupom. Otvorim taj prozor i ja ulazim, druzja. Onda da ušutkam stari komad i otvorim svima. Nema
problema." Jer sam kao pokazivao tko je voda i čelovjek sa zamislima. "Vidite", rekao sam. "Zbilja
horroršo rezbarija u kamenu nad tim vratima, fin oslonac za moje nogaje." Oni su vidjali to, diveći se
možda, pomislio sam, i rekli i kimnuli Dobro dobro dobro u mraku.
Pa natrag na prstima do vrata. Tupi je bio naš teški jaki malj čik i Pete i Georgie su me kao podigli na
boljše muževna plećoja Tupog. Cijelo to vrijeme, O hvala svjetskim programima na glupajoj TV i, još
više, bojaznima ljudova u noći zbog nedostatka policije, ulica je bila mrtva. Tamo gore na plećojima
Tupog vidjao sam da će ta kamena rez-barija iznad vrata biti baš fin oslonac za moje čizme. Podigao sam
se na koljena, braćo, i bio sam tu. Taj prozor je, kao što sam i očekivao, bio zatvoren, ali potegao sam
svoju britvaju i vješto polomio staklo prozora koštanom drškom iste. Cijelo to vrijeme ispod su moji
druzja duboko disali. Pa sam gurnuo rukaju kroz pukotinu i učinio da donja polovica prozora krene gore
srebrnasto glatko i lijepo. I, kao u kadu, ušao sam. I tamo su bile moje ovce, usta otvorenih dok su gledali
gore, O braćo.
Bio sam u zapriječenoj tami, okružen krevetima i ormarima i boljše teškim stolcima i gomilama kutija
i knjiga. Ali sam muški krenuo prema vratima sobe u kojoj sam bio, vidjevši kao prugu svjetla ispod njih.
Vrata su napravila škriiiip i onda sam bio u prašnjavom hodniku s drugim vratima. Sve to rasipanje,
braćo, sve te sobe i samo jedna starejša baba i njene mačke, ali su možda mačori i koske imali kao
odvojene sobe, živeći na vrhnju i ribljim glavama kao plemenite kraljice i princeze. Mogao sam čuti kao
prigušen golos tog starog komada dolje kako govori: "Da da da, tako je", ali ona bi to govorjala tim
mjaučućim ulizicama koje mijaaaau traže još moloka. Onda sam vidio stube koje vode dolje u hodnik i
pomislio sam u sebi da ću sad pokazati tim prevrtljivim i bezvrijednim mojim druzji-ma da sam vrijedan
koliko njih trojica i više. Uradit ću sve sam samcit. Obavit ću ultranasilje na starejšem komadu njenim
micicama ako bude potrebe, onda uzeti dobra' pune rukaje onog što izgleda kao zbilja poležnja stv;
otplesati do vrata i otvoriti ih zasipajući srebrom i zl moje druzje koji čekaju. Oni moraju naučiti što stvo.
Pa dolje sam idjao, polako i nježno, diveći se r^ gražnjim slikama iz starih vremena – djevočk kosom
i visokim ovratnicima, kao priroda s drvećem i konjima, sveti bradati vjek sav goloj visi na križu.
Osjećao se zbilja oštar vonj mačkica i ribe za mačke i starejše prašine u ovom domju, različit od
stambenih blokova. I onda sam bio dolje i mogao sam vidjati svjetlo u toj prednjoj sobi gdje je ona
dijelila moloko mačorima i koškama. Štoviše, mogao sam vidjati te velike predebele skutene kako ulaze i
izlaze mašući repovima i kao češući se na vratnice. Na kao velikom drvenom kovčegu u mračnom hodniku
mogao sam vidjati lijepi maljutki kip koji se sjajio na svjetlu iz sobe, bivajući kao mlada mršava
djevočka koja stoji na jednoj nogaji s ispruženim rukajama, i mogao sam vidjeti da je načinjen od srebra.
Pa sam imao to kad sam idjao u osvijetljenu sobu, govoreći: "Bok bok bok. Konačno se srećemo. Naš
kratak govorjat kroz otvor za pisma nije bio, da kažemo, zadovoljavajući, da? Priznajmo da nije, o odista
nije, ti smrdljiva starejša babetino." I kao sam trepnuo na svjetlo u toj sobi i starog komada u njoj. Bila je
puna mačora i koški koji su se svi vukli tamo-amo po tepihu, s čuperci-ma dlake koji su lebdjeli nad
podom, i te debele skutene bile su sve različitih oblika i boja, crne, bijele, prugaste, narančaste, šarene, i
svih doba, također, tako da je bilo mačića koji su se igrali jedni s drugima i bilo je odraslih maca i bilo
je zbilja slinavih starejših jako zlovoljnih.
Njihova gospodarica, taj stari komad, pogledala me grubo poput muškarca i rekla: "Kako si ušao?
Drži se podalje, ti zločinačka mlada krastačo, ili ću biti prisiljena udariti te."
Baš sam se horroršo šmeknuo na to, vidjajući da ima u svojoj rukaji punoj žila pišljivi drveni štap za
hodanje koji je prijeteći podigla na mene. Pa, pokazujući svoje blistave zubaje, idjao sam malo bliže
njoj, ne žureći, i usput sam vidio na kao polici jednu lijepu malenu vešč, najljepšu maljenku vešč koju bi
se neki maljčik koji voli glazbu kao ja mogao ikad nadati da će vidjeti sa svoja dva glazja, jer to je bila
kao golova i plećojc samog Ludwiga van, ono što zovu bistom, kao kamena vešč s kamenom dugom
kosom i slijepim glazjama i velikom raširenom mašnom. Krenuo sam na to istog trena, govoreći: "Gle,
kako lijepo i baš za mene." Ali idjajući prema njoj s mojim glazjama kao sasvim na njoj i pohlepnom
rukajom ispruženom, nisam vidio tanjuriće s mlijekom na podu i u jedan sam ugazio i nekako izgubio
ravnotežu. "Uups", rekao sam, pokušavajući ostati uspravan, ali taj stari komad je došla iza mene vrlo
podmuklo i s velikom skorajšošću za svoje godine i onda je tres tres po mojoj golovi svojim štapićem. Pa
sam se našao na rukajama i koljenima pokušavajući se dići i govoreći: "Nevaljala nevaljala nevaljala." A
onda je ona opet tres tres, govoreći: "Odvratna mala neodgojena stjenica, upada u kućepravih ljudi." Nije
mi se sviđala ta tres tres igraja, pa sam uhvatio jedan kraj njenog štapa kad se opet spustio i onda je ona
izgubila ravnotežu i pokušala se nasloniti na stol, ali onda je stolnjak kliznuo s vrčem za mlijeko i bocom
mlijeka koji su se zaljuljali kao pijani i onda rastrčali bijele mlazeve u svim smjerovima, onda je ona
bila na podu gunđajući: "Vrag te odnio, mladiću, platit ćeš za ovo." Sad su se sve mačke prepale i trčale i
skakale u kao mačjoj panici, i neke su se krivile međusobno, udarajući mačje tolčoke starom lapom i pffft
i grrr i greb. Ustao sam na nogaje, i tu je bila ta gadna napasna starejša haringa kojoj su se tresli prutovi i
gunđala je pokušavajući se podići s poda, pa sam joj dao malenki dobar udrac u licoje, i to joj se nije
svidjelo, viknula je: "Vaaah", i mogao si vidjati njeno izborano ispjegano licoje kako se zacrvenjavalo
tamo gdje sam spustio staru nogaju.
Kad sam zakoračio unatrag poslije udarca, mora da sam kao nagazio na rep jedne od tih drečećih
mačke tina, jer sam slušjao gromkaji meeeouv i ustanovio da su se krzno i
zubi i pandže kao pričvrstili oko moje noge, i psovao sam i pokušavao to otresti držeći taj srebrni
maljutki kipić u jednoj rukaji i pokušavajući se popeti preko tog starejšeg komada na podu da dođem do
divnog Ludwiga van u kao namrštenom kamenu. I onda sam ugazio u drugi tanjurić | do vrha pun
pjenušavog moloka i skoro se opet opružio, cijela vešč zbilja humoristična ako je možete zamisliti
slušjajući nekog drugog vjeka, a ne Vašeg Skromnog Pripovjedača. A onda je starejši komad na podu
posegnula preko drečećih mjaučućih macica i dograbila moju nogaju, još se derući "Vaaaah" na mene i,
pošto sam ravnotežu malo izgubio, ovaj put sam se zbilja srušio, na pljuskajuce moloko i režuće koske, a
stara haringa me počela šakati po licoju, pošto smo oboje bili na podu, kričeći: "Udrite ga, grebite ga,
iščupajte mu nokte, tom otrovnom malom kukcu", obraćajući se samo svojim mačkicama, a onda, kao da
slušaju starog komada, par koški je navalilo na mene i počelo grebati kao bezumnaje. Pa sam onda i ja
sam postao kao bezumnaji, braćo, i počeo ih udarati, ali ta babuška je rekla: "Krastačo, ne diraj moje
mace", i kao me ogrebala po licoju. Onda sam ja zakričao: "Ti prljava stara vrećetino", i podigao mali
maljenki kao srebrni kip i opalio je finim tolčokom po golovi i to ju je ušutkalo baš horroršo i lijepo. Sad
kad sam ustao s poda među svim skičećim mačorima i koškama, što sam to slušjao nego šumaju starog
policijskog auta u daljini, i svanulo mi je skorajše da je stara haringa s mačkicama bila na telefonu s
milicajkanima kad sam ja mislio da govorja svojim mjaukavcima, pošto joj je sumnjičavost skorajše
uzavrijela kad sam ja zazvonio staru zvonaju pretvarajući se da tražim pomoć. Pa sad, slušjajući tu
zastrašujuću šumaju rozkola, skočio sam do vrata i i narabotjao se otvarajući sve brave i lance i zasune i
druge zaštitne veščove. Onda sam ih otvorio, i tko bi bio na pragu nego stari Tupi, dok sam jedva mogao
vidjati druga dva moja takozvana druzja kako daju petama vjetra. "Dalje odavde", kriknuo sam Tupom.
"Rozovi stižu." Tupi je rekao: "Ti ostani da ih sačekaš ha ha ha", i onda sam vidjao da je razmotao svoju
užaju, i onda ju je podigao i zavitlao sviššš i zakačio me lagano i kao umjetnički po kapcima glazja, pošto
sam ih jedva zatvorio na vrijeme. Onda sam ja urlao okolo pokušavajući vidjati kroz taj vrišteći veliki
bol, a Tupi je rekao: "Ne sviđa mi se da ti radiš što si radio, stari druzja. Nije bilo pravo ne nije da
kreneš na mene kako ti jesi, bratja." I onda sam mogao slušjati njegove boljše teške čizme kako lupaju, jer
je on odjurio ho ho ho u tametinu, i samo nekih sedam sekundi nakon toga slušjao sam milicajkanski
kamion kako stiže s jakim zamirućim urlikom sirene, kao neka bezumnaja zvijer koja izdiše. I ja sam urlao
i kao vrištao okolo i lupio sam glovom tres ravno u zid hodnika, pošto su mi glazje bile stisnute i sokić
navirao iz njih, vrlo agonizirajuće. I tako sam ja pipao po hodniku kad su milicajkani stigli. Nisam ih
mogao vidjati, naravno, ali mogao sam slušjati i skoro namirisati vonjaju tih pizduna, i uskoro sam mogao
osjetiti pizdune kad su počeli s grubostima i obavili staro zavrtanje ruke na leđa, iznoseći me van. Mogao
sam također slušjati jedan milicajkanski golos kako govori kao iz sobe iz koje sam izašao u kojoj su bile
sve te koske: "Gadno je udarena ali još diše", i čulo se glasno mijaukanje cijelo vrijeme.
"Ovo je doista užitak", čuo sam još jedan milicajkanski golos da kaže dok sam bio utolčokiran jako
grubo i skorajše u auto. "Mali Alex samo za nas."
Ja sam zakričao: "Slijep sam, Gospodjin vas gromom ubio, vi groznaji kopilani."
"Pazi kako se izražavaš", kao šmeknuo se golos, a onda sam dobio kao tolčok iz zamaha nekom
rukajom s prstenjem točno po ustima.

Rekao sam: "Gospodjin vas ubio, vi vonjajši smrdljivi bratčniji. Gdje su drugi? Gdje su moji
smrdljivi izdajnički druzja? Jedan od mojih prokletih groznajih bratja me ošinuo lancem po glazjama.
Uhvatite ih prije nego što pobjegnu. To je sve bila njihova zamisao, braćo. Oni su me kao prisilili da to
učinim. Nedužan sam, Gospodjin vas raskomadao." Ali do tad su svi oni kao dobro se šmekali meni na
vrhuncu kao bešćutnosti, i tolčokirali su me u autu, ali sam ja nastavljao o tim takozvanim mojim druzja i
onda sam vidjao da to neće pomoći, jer su oni već natrag u udobnosti Duke of New York, trpaju crno s
pjenom i duple Škote u prihvatljiva grlaja onih smrdljivih starejših komada i one govore: "Hvala, dečki.
Bog vas blagoslovio, momci. Cijelo vrijeme ste bili ovdje, dečki. Nismo vas ispuštali s očiju ne nismo."
Cijelo to vrijeme mi smo sirenirali do rozovskog dućana, ja stisnut između dva milicajkana i
dobijajući poneku pljusku i malenki tolčok od tih nasilnika koji su se smijali. Onda sam ustanovio da
mogu maljutko otvoriti kapke glazja i vidjati kroz sve kao suze kako nekako razmazan grad promiče, kao
da su se sva svjetla stopila. Mogao sam vidjati, kroz glazje koje su me pekle, ta dva šmekujuća
milicajkana otraga sa mnom i vozača mršavog vrata i debelovratog pizduna pored njega, koji je kao
sarkasto govorjao meni, pričajući: "Pa, Alexe dečko, mi se svi radujemo jednoj ugodnoj zajedničkoj noći,
zar ne?"
Rekao sam: "Kako znaš moje ime, ti smrljivi vonjavi nasilnice? Nek te Gospodjin odnese u pakao,
groznaji bratja kakav jesi, ti pizdunu." Pa su mi se svi oni šmekali i moje je ukho zavrnuo jedan od onih
smrdljivih milicajkana otraga sa mnom.
Debelovrati ne-vozač je rekao: "Svi znaju malog Ale-xa i njegove druzja. Baš slavan dječačić je naš
Alex postao."
"To su oni drugi," kričnuo sam ja. "Georgie i Tupi i Pete. Nisu mi druzja, ti pizduni."
"Pa," rekao je debelovrati, "imaš cijelu večer pred sobom da ispričaš potpunu priču o smjelim
podvizima te mlade gospode i kako su oni poveli jadnog malog nevinog Alexa na krivi put." Onda se čuo
šumaja još jedne kao policijske sirene kako prolazi pored tog auta, ali ide u suprotnom smjeru.
"Je li to za te pizdune?" pitao sam ja. "Hoćete li ih pokupiti, vi pizduni?"
"To je", rekao je debelovrati, "hitna pomoć. Nesumnjivo za onu gospođu, tvoju žrtvu, ti odvratni gadni
nitkove."
"Sve je to njihova krivica", zakričao sam ja, trepćući glazjama koje su me pekle. "Ti pizduni sad
pitjaju u Duke of New York. Pokupite ih, prokleti bili, vi vonjaji pizduni." I onda je bilo još šmekanja i
još jedan maljutki tolčok, O braćo moja, na moja jadna bolna usta. A onda smo stigli u smrdljivi rozovski
dućan i pomogli su mi izaći iz kola udarcima i guranjem i tolčokirali su me uz stube i znao sam da neću
dobiti ni blizu pošten postupak od tih smrdljivih groznajih bratja, Gospodjin ih zgromio.



7.

Odvukli su me u taj jako jarko osvijetljen bijelo obojen ured, i imao je jak vonj koji je bio mješavina
kao bljuvotine i zahoda i pivskih usta i dezinfekcijskog sredstva, što je sve dopiralo iz rešetkastih mjesta
blizu. Mogao si čuti neke od pljenova u svojim ćelijama kako psuju i pjevaju i činilo mi se da mogu
slušjati jednog kako se dere:

"I vratit ću se mojoj dragoj, mojoj dragoj,
Kad tebe, moja draga, ne bude bilo."

Ali bilo je glasova milicajkana koji su im govorili da začepe i mogao si čak slušjati zvukaju kao da
nekog tolčoki-raju zbilja horroršo i on viče joooooojjj, i bio je to kao golos pijanog starog komada, ne
muškarca. Sa mnom u tom uredu su bila četiri milicajkana, koji su svi glasno pirjali čajić, pošto je veliki
lonac toga bio na stolu i oni su srkali i podrigivali nad svojim prljavim boljšim šalicama. Mene nisu
ponudili. Sve što su mi dali, braćo moja, bilo je posrano staro zrcalo da se pogledam, i zbilja nisam bio
više vaš zgodni mladi pripovjedač već pravi stranoj a od prizora, s ustima natečenim i glazjama skroz
crvenim i nosom isto natučenim. Oni su se svi baš horroršo šmekali kad su vid-jali moj kao očaj, i jedan
od njih je rekao: "Noćna mora mlade ljubavi." A onda je glavni milicajkan ušao, s kao zvijezdama na
svojim plećojima da pokaže da je on visoko visoko visoko, i vidjao me je i rekao: "Hm." Pa su onda oni
počeli.
Rekao sam: "Neću reći ni jednu jedinu slovja dok moj odvjetnik ne bude ovdje. Znam ja zakon, vi
pizduni."
Naravno da su se svi oni dobro gromkaje našmekali na to i zvjezdani glavni milicajkan je rekao:
"Dobrano dobro, dečki, počet ćemo tako što ćemo mu pokazati da i mi znamo zakon, ali da znanje zakona
nije sve." Imao je kao gospodski golos i govorio je na veoma umoran način, i kimnuo je s kao
druzjanskim smješkom na jednog jako velikog debelog pizduna. Taj veliki debeli pizdun je skinuo svoju
bluzu i mogao si vidjati da ima baš veliku starejšu potju, onda mi je prišao ne baš skorajše i mogao sam
osjetiti vonjaju čajića s mlijekom koji je pitjao kad je zinuo kao jako umornim kezećim osmjehom na
mene. Nije bio baš dobro izbrijan za roza i mogao si vidjati kao mrlje sa-sušenog znoja na košulji ispod
pazuha, i mogao si osjetiti taj vonj kao masti iz ušiju od njega kad je prišao bliže. Onda je stisnuo svoju
smrdljivu crvenu rukaju i zabio mi je pravo u trbuh, što nije bilo pošteno, i svi drugi milicajkani su se
šmekali da im golova otpadne na to, osim glavnog, a on se i dalje smješkao kao umornim dosađujućim
smiješkom. Morao sam se nasloniti na omaljani zid pa sam ubijelio platje posvuda, pokušavajući doći do
starog daha i u velikoj agoniji, i onda mi je došlo da izbljujem ljepljivu pitu koju sam pojeo prije početka
večeri. Ali nisam podnosio takve vešče, bljuvanje po podu, pa sam se uzdržao. Onda sam vidio da se taj
debeli nasilnik okreće prema svojim milicajkanskim druzja da se baš horroršo šmekne onom što je učinio,
pa sam podigao desnu nogaju i, prije nego što su mu mogli kričnuti da pazi, udario sam ga vješto i lijepo
u goljenicu. A on je zakričao kao da ga kolju, skakućući okolo.
Ali nakon toga svi su se oni izmjenjivali, odbijajući me od jednog do drugog kao neku umornu krvavu
loptu, O braćo moja, i šakajući me po mudima i ustima i želucu i
šutirajući, i onda sam se konačno morao izbljuvati na pod i, kao neki baš bezumnaja vjek, čak sam
rekao: "Oprostite, braćo, to nije bilo lijepo napraviti. Oprostite oprostite oprostite." Ali dali su mi
starejše listove gazete i nagnali me da to obrišem, onda sam morao to posuti piljevinom. I onda su rekli,
skoro kao dragi stari druzja, da moram sjesti pa ćemo svi kao mirno govorjati. A onda je P. R. Deltoid
ušao vidjati, pošto mu je ured bio u istoj zgradi, izgledajući veoma umorno i gražnje, da kaže: "Znači
dogodilo se, Alexe dečko, da? Baš kao što sam i mislio da će. Joj joj joj, da." Onda se okrenuo prema
milicajkanima da kaže: "Večer, inspektore. Večer, narednice. Večer, večer svima. Pa, ovo je kraj puta za
mene, da. Joj, joj, ovaj dječak izgleda baš neuredno, zar ne? Samo ga pogledajte."
"Nasilje proizvodi nasilje", rekao je glavni policajac vrlo svetačkim golosom. "Opirao se zakonitom
uhićenju."
"Kraj puta, da", rekao je P. R. Deltoid opet. Pogledao me jako hladnim glazjama kao da sam ja postao
stvar, a ne više krvareći jako umorni prebijeni čelovjek. "Pretpostavljam da ću se morati pojaviti u
sudnici sutra."
"Nisam bio ja, brate, gospon", rekao sam ja, maljutko plačno. "Recite nešto za mene, gospon, jer ja
nisam toliko loš. Povuklo me izdajstvo drugih, gospon."
"Pjeva kao grlica", rekao je glavni roz, podrugljivo. "Pjeva baš lijepo, točno je to."
"Reći ću", rekao je hladno P. R. Deltoid. "Bit ću tamo sutra, ne brini."
"Ako biste ga htjeli malo po zubima, gospon," rekao je glavni roz, "ne brinite za nas. Mi ćemo ga
pridržati. Sigurno vam je on još jedno veliko razočaranje."
P. R. Deltoid je onda učinio nešto što nisam mislio da bi neki čovjek poput njega, koji bi trebao nas
zloće pretvarati u zbilja horroršo maljčike, učinio, naročito pred svim tim rozovima. Prišao je malo bliže
i pljunuo. Pljunuo je.
Pljunuo me ravno u licoje i onda obrisao svoja mokra zamazana usta rukajom. A ja sam brisao i
brisao i brisao moje upljuvano licoje mojom zakrvavljenom taštukom, govoreći: "Hvala vam, gospon,
najljepše vam hvala, gospon, to je bilo vrlo ljubazno od vas, gospon, hvala." A onda je P. R. Deltoid
otišao bez ijedne slovje.
Milicajkani su onda prionuli na to da naprave tu dugu izjavu da je ja potpišem, a ja sam pomislio u
sebi, Prokletstvo i svi se nosite, ako svi vi pizduni spadate na stranu Dobra onda mi je drago što sam ja
na onoj drugoj. "Dobro", rekao sam im, "vi groznji bračnji kakvi već jeste, vi vonjaji pederčine. Evo
vam, evo vam sve. Neću više puzati okolo na trbuhu, vi mrski gadjovi. Odakle hoćete da počnem, vi
usrane vonjaje zvijeri? Od moje zadnje popravne? Horroršo, horroršo, evo ga, onda." Pa sam im pričao,
a taj stenografski milicajkan, jedan jako tih i zaplašen čelovjek, ne uopće pravi roz, pisao je stranicu za
stranicom za stranicom. Dao sam im staro ultranasilje, kras-tanje, dratsanje, staro unutra-van unutra-van,
sve, skroz do noćašnje vešče sa bogatjim starejšim komadom s mjaučućim koškama. I pobrinuo sam se da
moji takozvani druzja budu u tome, duboko do šijaje. Kad sam sve završio stenografski milicajac je bio
prilično blijed, jadni stari vjek.
Glavni roz mu je rekao, kao ljubaznim golosom: "Dobro, sinko, idi i uzmi si jednu dobru šalicu čaja i
onda svu tu prljavštinu i gadosti otipkaj sa štipaljkom na nosu, u tri primjerka. Onda ih možeš donijeti
ovom našem zgodnom mladom prijatelju na potpis. A ti", rekao je meni, "možeš biti odveden do svog
apartmana za mladence s tekućom vodom i svim komforom. U redu," tim umornim golosom dvojici zbilja
žestokih rozova, "vodite ga."
Pa sam bio šutiran i udaran i tjeran do ćelija i stavljen unutra s deset ili dvanaest drugih pljenova, od
kojih su mnogi bili pijani. Bili su zbilja užasnaji zvjerski tipovi među njima, jedan čiji je nos bio sav
izjeden i usta otvorena poput velike crne rupe, jedan koji je ležao na podu hrčući, a sve kao slina mu
cijelo vrijeme curila iz usta, ijedan što je kao pustio drek u svoje hlačaje. Onda su tu bila dva kao
nastrana što su se obojica zagledala u mene, ijedan od njih mi je skočio na leđa, i ja sam se baš gadno
dratsovao s njim a od vonja na njemu, kao metil i jeftin parfem, došlo mi je da se opet izbljujem, O braćo
moja. Onda me drugi nastrani počeo pipati rukajama, i onda je bilo režećeg dratsovanja između te
dvojice, pošto su obojica htjeli moje plotje. Sumaja je postao veoma glasan, pa je par milicajkana došao
i navalio na tu dvojicu s kao pendrecima, pa su obojica onda sjeli tiho, gledajući u prazno, a stara je
krvca curila kap kap kap niz licoje jednog od njih.
Bilo je ležajeva u toj ćeliji, ali su svi bili puni. Popeo sam se na gornji od jednog niza ležajeva, kojih
je bilo po četiri, i tamo je jedan starejši pijani vjek hrkao, vjerojatno podignut tamo od strane
milicajkana. U svakom slučaju, gurnuo sam ga dolje, pošto nije bio uopće težak, i on se strovalio na
jednog debelog pijanog čelovjeka na podu, i obojica su se probudili i počeli kričati i udarati patetično
jedan drugog. Pa sam legao na taj vonjaji krevet, braćo moja, i zaspao veoma umornim i iscrpljenim i
bolnim snom. Ali to nije bilo odista kao san, bilo je kao prelazak u drugi bolji svijet. I u tom drugom
boljem svijetu, O braćo moja, bio sam kao u velikom polju sa sve cvijećem i drvećem, i tamo je bio kao
jarac s ljudskim licojem što je svirao na kao flauti. I onda se digao poput sunca osobno Ludwig van s
gromovitim licojem i mašnom i divljim raskuštranim vlasima, i onda sam čuo Devetu, posljednji stavak,
sa slova-jama pomalo izmiješanim kao da su i sama znala da moraju biti izmiješana, postoje to san:

Dečko, ti neuredni morski psu neba,
Pokolj Elizeja,
Srca gore, uzbuđena, u zanosu,
Mi ćemo te tolčokirati po gubici i šutnuti
tvoju gražnju vonjaju guzicu.

Ali melodija je bila točna, kao što sam znao kad sam bio probuđen dvije ili deset minuta ili dana ili
godina kasnije, pošto su mi sat uzeli.
Bio je milicajkan kao kilometrima i kilometrima niže, bockao me dugim štapom sa šiljkom na kraju,
govoreći: "Probudi se, sinko. Probudi se, lijepi moj. Probudi se u stvarnoj nevolji."
Rekao sam: "Što? Tko? Gdje? Zašto?" A melodija Ode radosti u Devetoj je pjevala stvarno divno i
horroršo unutra.
Milicajkan je rekao: "Sidi i doznaj. Ima nekih stvarno divnih vijesti za tebe, sine moj." Pa sam nekako
sišao, jako ukočen i izubijan i ne baš budan, i taj roz, koji je jako vo-njao na sir i luk, izgurao me iz
prljave hrčuće ćelije, i onda duž hodnika, a cijelo to vrijeme stara melodija Radosti Ti Divna Iskro
Nebeska prštala je unutra. Onda smo došli do jako urednog kao ureda s pisaćim strojevima i cvijećem na
stolu, i za kao glavnim stolom vrhovni milicajkan je sjedio, izgledajući veoma ozbiljno i fiksirajući kao
veoma hladne glazje na moje pospano licoje.
Rekao sam: "Dobro dobro dobro. Što ima, bratja? Što se zbiva, u ovoj finoj jarkoj sredini noćaje?"
Rekao je: "Dat ću ti samo deset sekundi da skloniš taj glupi osmjeh s lica. Onda hoću da slušaš."
"Pa, što?" rekao sam ja, šmekujući se. "Zar niste zadovoljni s tim što ste me prebili skoro na smrt i što
sam popljuvan i natjeran da satima priznajem zločine i onda uguran među bezumnaje i vonjaje
perverznjake u onu gražnaju ćeliju? Imate li nekakvo novo mučenje za fišeft(c), Vi bračnjaji?"
"Bit će to tvoje vlastito mučenje", rekao je on, ozbiljno. "Nadam se do boga da će te to mučiti do
ludila."
A tada, prije nego što mi je rekao, znao sam što je bilo. Stari komad koji je imao sve one koske je
prešao u bolji svijet u jednoj od gradskih bolnica. Lupio sam je malo prejako, kao. Pa, pa, to je bilo sve.
Pomislio sam na sve one koske kako mijauču tražeći moloko, a ne dobivaju ga, ne više od njihove stare
haringe od gospodarice. To je bilo baš sve. Sad sam sve napravio. A meni tek petnaest.


DRUGI DIO



























1.

„I onda, što ćemo?" Sad otpočinjem, i ovo je zbilja plačni i kao tragičan dio priče koji počinje, moja
braćo i jedini prijatelji, u Drzatu (Državnom zatvoru, to jest) broj 84F. Sigurno nemate baš mnogo želje
da slušajete cijeli posrani i užasni raskaz šoka od kojeg je moj tata lupao svojim naručenim i krvavim
rukajama zbog nepoštenog kao Gospodjina na Njegovim nebesima, a moja mama krivila svoja usta za
uuuu uuuu uuuu u svojoj majčinskoj žalosti što je njeno jedino dijete i sin njedara njenih kao iznevjerio
sve zbilja horroršo. Onda je tu bio starejši jako mrki sudac nižeg suda koji je govor-jao neke jako teške
slovje na račun vašeg Prijatelja i Skromnog Pripovjedača, nakon svih usranih i gražnjih kleveta koje su
istresli P. R. Deltoid i rozovi, Gospodjin ih zgromio. Onda je uslijedilo da su me vratili u prljavi pritvor
među vonjaje perverznjake i prestupnjake. Onda je bilo suđenje na višem sudu sa sucima i porotom, i
neke jako jako gadne slovaje govorjane na kao jako svečan način, i onda Kriv i moja mama buhuhuhu kad
su rekli Četrnaest Godina, O braćo moja. I sad evo me tu, dvije godine točno u dan nakon što sam utjeran
i zaključan u Držat 84F, odjeven u vrhunac zatvorske mode, što je bilo jednodjclno odijelo jako prljave
kao drek boje, s brojem našivenim na dio grudaj a baš iznad starog tiktakala, a i na leđima, tako da sam u
dolasku i odlasku bio 6655321, a ne više vaš mali druzja Alex.

"A onda, što ćemo?"
Nije baš bilo inspirativno, odista nije, biti u ovoj gražnjoj rupetini i kao ljudskom zvjerinjaku dvije
godine, biti šutiran i tolčokiran od strane brutalnih nasilničkih čuvara i srećući vonjaje iscerene kao
kriminalce, od kojih su neki bili zbilja nastrani i spremni da zasline po privlačnom mladom maljčiku
poput vašeg pripovjedača. A tu je bilo i da se mora rabotati u radioni praveći kutije za šibice i idjati
uokolo i uokolo i uokolo po dvorištu za kao vježbu, i na večer bi ponekad neki starejši vjek profesorskog
tipa predavao o bubama ili Mliječnom putu ili Predivnim čudima pahuljice, a na to zadnje sam se dobro
šmekao, jer me podsjećalo na onaj put kad je bilo tolčokiranja i čistog vandalizma s onim djeduškom što
je išao iz Javne knjižnice one zimske noći kad moji druzja još nisu bili izdajnici i ja sam bio kao sretan i
slobodan. O tim druzjima sam slušjao samo jednu stvar, a to je bilo jednog dana kad su mi t i m došli u
posjet i rekli mi da je Georgie mrtav. Da, mrtav, braćo moja. Mrtav kao komad pasjeg dreka na cesti.
Georgie je poveo drugu dvojicu u kao kuću jednog jako bogatog čelovjeka, i tamo su šutirali i tolčokirali
vlasnika na podu, a onda je Georgie počeo razrezjati jastuke i zavjese, i onda je stari Tupi razbio neke
jako dragocjene ukrase, kao kipove i tako to, i taj bogati prebijeni čelovjek je pobjesnio kao stvarno
bezumnaji i krenuo na sve njih s jako teškom željeznom šipkom. To što je bio sav razdraž dalo mu je
divovsku snagu, i Tupi i Pete su pobjegli kroz prozor, ali Georgie se sapleo na tepih i onda dobio taj
strašan udarac zavitlanom željeznom šipkom pljas po golovi, i to je bio kraj izdajničkog Georgieja.
Starejši ubojica se izvukao sa Samoobranom, što je bilo zbilja ispravno i dolično. Što je Georgie ubijen,
mada je to bilo više od godinu dana nakon što su mene uhvatili milicajkani, činilo se ispravno i dolično i
kao sudbina.


"A onda, što ćemo?"
Bio sam u Krilnoj kapeli, postoje bila nedjelja ujutro, i zatvorski kopelan je govorjao Riječ
Gospodnju. Moja rabota bila je da uključujem starejši stereo, puštajući svečanu glazbu prije i poslije a i
u sredini kad su se pjevali psalmi. Bio sam otraga u krilnoj kapeli (kojih je sve skupa bilo četiri u Drzatu
84F) blizu mjesta gdje su čuvari ili časoji stajali sa svojim puškama i svojim prljavim boljše plavim
vilicama, i mogao sam vidjati sve pljenove kako sjede slušjajući Slovaju Gospodovu u svojim užasnim
zatvorskim platjama boje dreka, i nekakav se prljavi vonj dizao od njih, ne kao stvarno neoprani, ne
gražnji, nego kao poseban zbilja smrdljiv vonj koji dobiješ samo kod kriminalnih tipova, braćo moja, kao
prašnjav, mastan, beznadan vonj. A ja sam mislio da možda i ja imam taj vonj, pošto sam i sam postao
pravi pljen, premda još veoma mlad. Pa je meni bilo vrlo bitno, O braćo moja, da se izvučem iz tog
smrdljivog gražnjog zvjerinjaka čim budem mogao. I, kao što ćete vidjati ako budete čitali dalje, nije
mnogo prošlo pa i jesam.


"A onda, što ćemo?" rekao je zatvorski kopelan po treći raz. "Hoće li to biti unutra i van i unutra i van
ustanova kao što je ova, mada više unutra nego van za većinu vas, ili ćete poslušati Božansku Riječ i
shvatiti kazne koje očekuju nepokajanog grješnika na drugom svijetu, kao i na ovom? Gomila prokletih
idiota ste vi, većina vas, prodajete svoje pravo po rođenju za tanjur hladne kaše. Uzbuđenje krađe,
nasilja, potreba da se živi lagodno - je li to vrijedno, kad imamo neporeciv dokaz, da da, neoborivo
svjedočenje da pakao postoji? Ja znam, ja znam, prijatelji moji, bio sam obaviješten u vizijama da
postoji mjesto, mračnije od svakog zatvora, vrelije od bilo kojeg plamena ljudske vatre, gdje duše
nepokajanih kriminalnih grješnika poput vas - i ne cerite mi se, prokleti bili, nemojte se smijati - poput
vas, kažem, jauču u beskrajnoj i nepodnošljivoj agoniji, noseva zagušenih mirisom prljavštine, usta
zatrpanih gorućim smećem, oguljene i istruljele kože, dok im se vatrene lopte vrte u vrištećim crijevima.

„Da, da, da, ja znam."
U tom trenu, braćo, jedan pljen negdje blizu zadnjeg reda ispustio je šumaju glazbe s usana - "prrrrp"
- i onda su brutalni časoji odmah prionuli na posao, trčeći jako sko-rajše do onog što su mislili da je
mjesto izvora Šumaje, i onda podijelili gadne i precizne tolčoke lijevo i desno. Onda su uhvatili jednog
jadnog drhtavog pljenija, jako mršavog i malenkog a i starejšeg, i odvukli ga, ali je cijelo vrijeme on
kričao: "Nisam ja, on je, čujte", ali to nije bilo bitno. On je bio tolčokiran zbilja gadno i onda odvučen iz
Krilni kapele kričajući da mu golova otpadne.
"Sad", rekao je zatvorski kopelan, "čujte Riječ Gospodnju." Onda je uzeo veliku knjigu i prevrtao
stranice, stalno vlažeći prste da to učini tako što ih je lizao slurp slurp. On je bio boljše veliki krupni
pizdun s jako crvenim licojem, ali ja sam mu bio jako drag, pošto sam bio mlad i također sad jako
zainteresiran za veliku knjigu. Bilo je sređeno kao dio mog daljnjeg obrazovanja da čitam tu knjigu i čak
slušam glazbu sa sterea u kapeli dok čitam, O braćo moja. I to je bilo zbilja horroršo. Oni bi me kao
zaključali unutra i pustili me da slušjam svetu glazbu J. S. Bacha i G. F. Handela, i ja bih čitao o onim
starejšim čifutima kako tolčokuju jedan drugog i pitjaju svoje hebrejsko vince i idu u krevet s kao
sluškinjama svojih žena, zbilja horroršo. To me održalo, braćo. Nisam baš popušio kasniji dio knjige, što
je više kao propovjedničko govorjanje nego tučnjave i staro unutra-van. Ali jedan dan mi je kopelan
rekao, stišćući me kao čvrsto svojom boljše debelom rukom: "Ah, 6655321, misli o božanskoj patnji.
Meditiraj o tome, dječače moj." A cijelo to vrijeme imao je taj jak muški vonj seoteha na sebi, i onda je
otišao u svoj mali ured da pitja još. Pa sam ja čitao sve o bičevanju i krunidbi trnjem
i onda vešč s križem i sav taj drek, i vidjao sam bolje da ima nešto u tome. Dok je na stereu svirao
lijepi Bach zatvorio sam glazje i vidjao sebe da pomažem i čak preuzimam tolčokiranje i pribijanje,
obučen u kao togu što je bio vrhunac rimske mode. Tako da boravak u Drzatu 84F nije bio sasvim
uzaludan, a sam Ravnatelj bio je jako zadovoljan što je čuo da sam se prihvatio kao Religije, i u to sam ja
polagao svoje nade.

Ovog nedjeljnog jutra kopelan je čitao iz knjige o čelovjecima koji su slušjali slovja i nisu uopće
shvaćali pa su kao gradili kuću na pijesku, i onda je pljus stigla kiša i stari brum-brum je poderao nebo i
to je bio kraj te kuće. Ali ja sam mislio da bi samo jako tupi vjek gradio svoju kuću na pijesku, i dosta
zbilja rugajućih druzja i gadnih susjeda bi takav vjek imao, da mu oni ne kažu kako je tup što tako gradi.
Onda je kopelan kričnuo: "Dobro, svi vi. Završit ćemo psalmom broj 435 iz Zatvoreničkog psalti-ra."
Onda je bilo tres i flop i šušk šušk dok su pljenovi uzimali i ispuštali i lizokretali njihove gražnje
maljutke psal-tire, i nasilni grubi čuvari su kričali: "Prestanite pričati tamo, kopilani. Pazim na tebe,
920537." Naravno da sam imao ploču spremnu na stereu, i onda sam pustio jednostavnu glazbu za orgulje
da se samo zaori sa griiioouuuuu. Onda su pljenovi počeli pjevati zbilja užasno:

Slab čaj smo mi, tek skuhan
Ali miješanjem sve ojača.
Ne jedemo hranu anđeosku,
Kušnje naše dugo traju.



Oni su urlali i jecali te glupe slovje dok ih je kopelan poticao s: "Glasnije, prokleti bili, pjevajte", a
čuvari kričali: "Samo ti čekaj, 7749222", i: "Sad ću te jednom po tikvi, smeće jedno." Onda je bilo
gotovo i kopelan je rekao: "Neka vas Sveto Trojstvo uvijek čuva i načini vas dobrima, amen", i počeli su
se gurati van uz lijep odabran dio Simfonije br. 2 Adriana Schweigselbera, koju je odabrao Vaš Skromni
Pripovjedač, O braćo moja. Kakve su to tipčine, pomislio sam, dok sam stajao tamo pokraj starejšeg
sterea kapele, vidjajući ih kako vuku noge čineći mijaaaau i beee kao životinje i tebi-otraga svojim
gražnjim prstima na mene, jer je izgledalo kao da sam ja vrlo posebno pažen. Kad se i zadnji isklatario,
dok su mu ruke visjele kao majmunu, a jedini preostali čuvar mu smjestio prilično glasan tolčok otraga na
golovu, i kad sam isključio stereo, kopelan mi je prišao, dimeći tumor, još u svojim starejšim platjama
Gos-podjinovog čovjeka, sve bijelo i čipkasto kao za djevočku.
Rekao je: "Hvala ti, kao i uvijek, mali 6655321. I što novog imaš za mene danas?" Zamisao je bila,
znao sam, da je taj kopelan namjeravao postati jako veliki sveti čelovjek u svijetu Zatvorske religije, i
htio je zbilja horroršo preporuku od Ravnatelja, pa bi išao i govorjao tiho Ravnatelju tu i tamo o tome
kakvi se mračni planovi kuju među pljenovima, a mnogo tog dreka bi dobio od mene. Mnogo toga bilo bi
kao izmišljeno, ali nešto od toga bilo bi istina, kao na primjer kad se proširilo našim dozivanjem po
vodovodnim cijevima kuc kuc kucikuckuc kuckuc da će veliki Harriman krenuti bježati. Htio je tolčokirati
čuvara tijekom dijeljenja napoja i izaći u čuvarovim platjama. Onda je trebalo biti veliko bacanje
odvratne pisce koju smo dobivali u blagovaonici, i znao sam za to i rekao. Onda je kopelan to prenio
dalje i bio pohvaljen od kao Ravnatelja za svoju Društvenu odgovornost i Oštro uho.
Pa sam ovaj put rekao, a to nije bilo istina: "Pa, gospon, stiglo je cijevima da je tovar kokaina stigao
neredovnim putem i da će jedna od ćelija na Razini 5 biti centar za raspodjelu." Sve sam to izmišljao dok
sam pričao, kao što sam izmišljao mnoge te priče, ali zatvorski kopelan bio je jako zahvalan, govoreći:
"Dobro, dobro, dobro. Prenijet ću to Njemu Samom", što je bilo kako je on zvao Ravnatelja.
Onda sam ja rekao: "Gospon, ja sam se dosta trudio, zar ne?" Uvijek sam koristio moj jako pristojni
gospodski glas kad sam govorjao s onima na vrhu. "Trudio sam se, gospon, nisam li?"
"Mislim", rekao je kopelan, "da u cijelosti jesi, 6655321. Bio si od velike pomoći i, ja smatram,
iskazao si iskrenu želju da se popraviš. Ako ovako nastaviš, zaslužit ćeš svoj otpust bez ikakvih
problema."
"Ali, gospon," rekao sam ja, "što je s ovom novom stvari o kojoj pričaju? što je s tim novim
postupkom koji vas odmah vadi iz zatvora i pobrine se da se nikad ne vratite unutra?"
"Oh", rekao je on, jako kao obazrivo. "Gdje si čuo to? Tko ti je pričao takve stvari?"
"Takve stvari se pročuju, gospon", rekao sam ja. "Dva čuvara razgovaraju, kako već biva, i netko ne
može ne čuti ono što oni kažu. A onda netko nađe komad novina u radionici i u novinama piše sve o tome.
Kako bi bilo da me prijavite za tu stvar, gospon, ako bih smio biti toliko smion da predložim?"
Mogao si vidjati da on razmišlja o tome dok je dimio svoj tumor, pitajući se koliko da mi kaže o
onom što je znao o toj vešči koju sam spomenuo. Onda je rekao: "Pretpostavljam da se to odnosi na
Ludovicov postupak." Još je bio jako oprezan.
 "Ne znam kako se zove, gospon", rekao sam ja. "Samo znam da te izvadi brzo pobrine se da se nikad
više ne vratiš."
"To je točno", rekao je, obrva kao skupljenih kad je spustio pogled na mene. "Točno tako, 6655321.
Naravno, trenutno je samo u pokusnom stupnju. Vrlo je jednostavan, ali drastičan."
"Ali se koristi ovdje, žarne, gospon?" rekao sam. "One nove kao bijele zgrade kraj Južnog zida,
gospon. Gledali smo kako se grade, gospon, dok smo radili vježbe."
"Još nije upotrijebljen", rekao je on. "Ne u ovom zatvoru, 6655321. On Sam ima ozbiljne sumnje
glede toga. Moram priznati da dijelim te sumnje. Pitanje je, može li takva tehnika zbilja učiniti čovjeka
dobrim. Dobrota dolazi iznutra, 6655321. Dobrota je nešto odabrano. Kad čovjek ne može odabrati, on
prestaje biti čovjek." On bi nastavio s još mnogo tog dreka, ali mogli smo slušjati sljedeću turu pljenova
kako maršira klong klong niz željezne stube da dođu po svoj dio Religije. Rekao je: "Malo ćemo
popričati o tome neki drugi put. Sad bolje da počneš sa služenjem." Pa sam otišao do starejšeg sterea i
stavio J. S. Bachov zborni preludij Wachet Aufi oni gražnji vonjaji pizdunski kriminalci ušli su poput
gomile ukroćenih majmuna, dok su čuvari ili časoji kao lajali na njih i šibali ih. I uskoro je zatvorski
kopelan pitao njih: "A onda, što ćemo?" A taj dio već znate.
Imali smo četiri ta lomtika kao zatvorske religije tog jutra, ali mi kopelan nije ništa više rekao o tom
Ludovicovom postupku, što god to bilo, O braćo moja. Kad sam završio svoju rabotu sa stereom samo je
govorjao nekoliko slovja zahvalnosti i onda sam privodjen natrag u ćeliju na Razini 6 koja je bila moj
jako vonjaji i pretrpan dom. Ča-soj nije bio baš zbilja loš vjek i on me nije tolčokirao ili šutnuo unutra
kad je otvorio, samo je rekao: "Evo nas, sinko, natrag na staro pojilo." I tu sam bio s mojom novom
vrstom druzja, svi jako kriminalni ali, Gospodjinu hvala, ne skloni tjelesnim perverzijama. Tamo je bio
Zophar na svom ležaju, jako mršav i smeđ vjek koji je stalno mljeo svojim kao kanceroznim golosom,
tako da se nitko nije trudio slušajati. Ono što je sad govorio kao nikome bilo je: "A u to doba niste mogli
nabaviti foru", (ma što to bilo, braćo) "ni da ispljunete deset milijuna somova, pa što ja napravim, eh,
odem dolje do Turkeyja i kažem ja njemu da sutradan imam kvaku, pazi, i može li on nešto?" Sve to što je
govorio bio je starinski žargon pravih kriminalaca. Tu je bio i Wall, koji je imao samo jedno glazje, i on
je otkidao dijelove svojih noktiju na nogama u počast nedjelje. Tu je bio i Veliki Židov, jako debeli
znojavi vjek koji je bio ispružen na svom ležaju kao mrtav. Pored njih su tu bili Jojohn i Doktor. Jojohn je
bio jako gadan i specijalist za kao seksualne napade, a Doktor se pretvarao da može izliječiti sifkilu i
goniču i trišu, ali je samo davao injekcije vode, a i ubio je dvije djevočke umjesto da ih, kao što je
obećao, riješi njihovih neželjenih tereta. Bili su zbilja užasna gražnja skupina, i ja nisam uživao u
druženju s njima, O braćo moja, ništa više nego vi sada, ali neće to potrajati još dugo.
Sad, ono što bih htio da znate je da je ta ćelija bila namijenjena samo za trojicu kad su je sagradili, ali
nas je bilo šest unutra, svi natrpani unutra znojavo i tijesno. I u takvom su stanju bile sve ćelije u
zatvorima u to doba, braćo, i prljava posrana sramota je to bila, nije bilo pošteno mjesta da se čelovjek
protegne. A jedva da ćete povjerovati ono što ću sad reći, što je da su u tu nedjelju brosatli unutra još
jednog pljena. Da, baš smo pojeli našu užasnu pišču od valjušaka i vonjajeg gulaša, i pušili po jedan
miran tumor na ležajevima, kad je taj vjek bačen među nas. On je bio bradat starejši vjek i on je bio taj
koji je odmah počeo kričati žalbe, prije nego što smo mi imali šanse da vidjamo situaciju. Pokušavao je
kao tresti rešetke, kričajući: "Zahtijevam moja vražja prava, ova je prepuna, to je prokleta podvala, eto to
je." Ali jedan od časoja se vratio da mu kaže da se mora snaći i dijeliti ležaj s nekim tko ga hoće pustiti,
inače će morati na pod. "I", rekao je čuvar, "bit će sve gore, a ne bolje. Baš prljav zločinački svijet svi vi
pokušavate izgraditi."


2.

Da, baš je puštanje tog novog čelovjeka bilo stvarni početak mog izlaska iz starog Drzata, jer je on
bio takav gadan svađalački pljen, s jako prljavom pameću i niskim namjerama, da se nevolja načinjala
već isti dan. On je bio isto jako hvalisav i počeo nas je gledati s jako podrugljivim izrazom na licoju i
govoriti glasnoje i nadmeno. Nadrobio je da je on jedini pravi horroršo prestupnjak u cijelom
zvjerinjaku, meljući da je napravio ovo i uradio ono i ubio deset rozova jednim zamahom svoje rukaje i
takav drek. Ali nitko nije bio baš impresioniran, O braćo moja. Pa se onda okomio na mene, pošto sam ja
bio najmlađi tamo, pokušavajući reći da bi ja kao najmlađi trebao biti taj koji će zasnjiti na podu, a ne on.
Ali svi ostali bili su za mene, kričajući: "Ostavi ga na miru, ti gražnji bračnji", i onda je on počeo stari
cvilež kako njega nitko ne voli. Pa se iste te noćaje ja probudim, a taj užasni pljen leži sa mnom na istom
ležaju, koji je bio na dnu niza od tri i još jako uzak, i on je govorjao prljave kao ljubavne slovje i mil mil
mil milovao. Pa sam onda ja postao zbilja bezumnaja i zamahnuo, mada nisam mogao vidjati baš
horroršo, postoje bilo samo jedno maljutko malo crveno svjetlo vani na odmorištu. Ali znao sam da je to
taj, vonjaji pizdun jedan, i onda, kad je nevolja zbilja krenula i svjetla se upalila, mogao sam vidjati
njegovo užasno licoje sa svom krvcom koja mu je curila iz usta gdje sam ga ja zakačio rukajom.
Što se tad slučajilo, naravno, bilo je da su se moji cimeri u ćeliji probudili i pridružili, tolčokirajući
pomalo nasumce u polumraku, i šumaja je izgleda probudio cijelu razinu,
pa ste mogli slušjati mnogo kričanja i lupanja limenim šalicama po zidu, kao da su svi pljenovi u
ćelijama pomislili da će otpočeti veliki bijeg, O braćo moja. Pa su se onda svjetla upalila i časoji su
došli u svojim košuljama i hlačama i kapama, mašući velikim palicama. Mogli smo vidjati naša
zacrvenjena licoja i mahanje stegnutim rukajama, i bilo je mnogo kričanja i psovanja. Onda sam ja podnio
moju žalbu i svaki čašo je rekao da je vjerojatno Vaš Skromni Pripovjedač, braćo, taj koji je sve počeo,
pošto ja nisam imao ni ogrebotine na sebi, a onaj užasni pljen je bio obliven crvenom crvenom krvcom iz
usta gdje sam ga ja pogodio rukajom. Od toga sam bio zbilja bczumnaja. Rekao sam da neću više spavati
niti jednu noćaju u toj ćeliji ako Zatvorske vlasti dopuste užasnim vonjajim prestupnjacima skakati na
mene kad nisam u položaju braniti se, pošto spavam. "Sačekaj do ujutro", rekli su. "Zasebnu sobu s
kupaonicom i televizorom vaša milost zahtijeva? Pa, to će se srediti ujutro. A u međuvremenu, mali
druzja, spusti svoju vražju golovu na svoju slamom punjenu po-dušku i nećemo više ni čuti za nikakvu
nevolju. Dobro dobro dobro?" I onda su otišli sa strogim upozorenjima za sve, onda su uskoro svjetla
pogašena, i tada sam rekao da ću ja sjediti ostatak noćaje, govoreći prvo tom užasnom prestupnjaku:
"Hajde, idi na moj ležaj ako hoćeš. Meni se više ne sviđa. Već si ga učinio prljavim i zasranim kad si
legao na njega svojim užasnim vonjajim pljotom." Ali, onda su se ostali priključili.
Veliki Židov je rekao, još znojav od malo bitve u mraku: "Nećemo tako, bvaćo. Nemojmo popustiti
pved pvijetnjama."
Pa je taj novi rekao: "Daj začepi, čifutu", što je značilo da zašuti, ali je bilo jako uvrjedljivo. Pa se
Veliki Židov spremio tolčokirati ga.

Doktor je rekao: "Hajdemo, gospodo, ne želimo nikakvu nevolju, zar ne?" svojim jako otmjenim
golosom, ali ovaj novi prestupnjak je baš tražio to. Mogli ste vidjati da je on mislio da je on jako veliki
boljši vjek i da je njemu ispod časti dijeliti ćeliju sa šestoricom i morati spavati na podu prije moje
geste.
Na svoj podrugljivi način pokušao se zakačiti s Doktorom, govoreći: "Ajeeeel', nećeš ti nikakvu
nevoljicu, je li, Archibuljo?"
Pa je Jojohn, gadan i oštar i napet, rekao: "Ako ne možemo spavati, hajdemo se baviti obrazovanjem.
Našeg novog prijatelja trebalo bi naučiti poneku lekciju." Mada je kao bio specijalist za seksualne
napade imao je lijep način govorjatanja, tiho i kao precizno.
 Pa se ovaj novi pljen podrugnuo: "Piš i paš i poš, ti mala napasti." Tako je onda sve zbilja počelo, ali
na čudan kao blag način, i nitko nije jako povisio golos. Novi pljen je malenko kričao u početku, ali onda
ga je Wall šakom po zubima, dok ga je Veliki Židov držao uz rešetke da ga se može vidjati na maljenkom
crvenom svjetlu s odmorišta, i on je samo radio oh oh oh. Nije bio neki jak vjek, i pretpostavljam da je to
nadoknađivao time što je bio šumaji u golosu i jako hvalisav.
U svakom slučaju, kad sam vidio staru krvcu kako crveno teče na crvenom svjetlu, osjetio sam stari
užitak kako mi se podiže u kiškama i rekao sam: "Ostavite ga meni, dajte, pustite mi ga sad, braćo."
Pa je Veliki Židov rekao: "Dobvo, dobvo, dečki, to je ispvavno. Pvebij ga, Alexe." Pa su svi oni
stajali okolo dok sam ja navalio na tog prestupnjaka u polumraku. Izudarao sam ga posvuda, skakućući u
čizmama mada nisam , vezao vezice, i onda sam ga sapleo i on je tres tres na pod. Šutnuo sam ga jednom
zbilja horroršo u golovu i on je napravio ohhh, onda je nekako zahrkao i kao zaspao, i Doktor je rekao:
"Vrlo dobro, mislim da će to biti dostatna lekcija", žmirkajući da vidja tog oborenog i prebijenog vjeka
na podu. "Neka sanja, možda o tome da ubuduće bude bolji dečko." Pa smo se svi mi popeli natrag na
ležajeve, pošto smo sad bili jako umorni. Ono o čemu sam ja sanjao, O braćo moja, je da sam u nekom
jako velikom orkestru, na stotine glazbenika, a dirigent je bio kao mješavina Ludwiga vana i G. F.
Handela, izgledajući veoma gluho i slijepo i blazirano. Bio sam među puhačima, ali ono što sam ja svirao
bilo je kao blijedi ružičasti fagot od mesa koji mi je rastao iz pljota, baš iz sredine trbuha, i kad bih
puhao u njega morao sam se šmekati ha ha ha jako glasno jer je to kao škakljalo, a tada su Ludwig van i
G. F. postali jako razdraž i bezumnaja. Onda je prišao sve do mog licoja i kričao mi glasno u ukho, i onda
sam se probudio kao oznojen. Naravno, ono što je glasni šumaja zbilja bio, bilo je zatvorsko zvonce koje
je radilo brrr brrr brrr. Bilo je zimsko jutro i moje glazje bile su pune snoljepila, i kad sam ih otvorio
bile sujako natečene na električnom svjetlu koje je uključeno posvud u zvjerinjaku. Onda sam pogledao
dolje i vidjao onog novog prestupnjaka kako leži na podu, jako okrvavljen i izubijan i još bez bez bez
svijesti. Onda sam se sjetio protekle noći i od toga sam se malo šmeknuo. Ali, kad sam ustao s ležaja i
pomakao ga mojom bosom nogajom, osjetio sam kao ukočenu hladnoću, pa sam otišao do Doktorovog
ležaja i protresao ga, pošto je on uvijek bio jako spor u buđenju ujutro. Ali, ovaj put je dosta skorajše
ustao s ležaja, kao i svi drugi, osim Walla koji je spavao kao zaklan. "Veoma nezgodno", rekao je Doktor.
"Srčani udar, mora da je bilo to." Onda je rekao, gledajući okolo u sve nas: "Zbilja niste trebali onako
navaliti na njega. To je bilo odista nepromišljeno."
Jojohn je rekao: "Hajde, hajde, Došo, nisi ni ti bio s raskida da ga koji put pošakaš."
Onda se Veliki Židov okrenuo prema meni i rekao: "Alexe, ti si bio pveviše nestvpljiv. Onaj zadnji
udavac bio je jako gadan."
Počeo sam postajati razdraž zbog toga i rekao sam: "A tko je počeo? Ja sam se samo priključio pri
kraju, zar ne?" Pokazao sam na Jojohna i rekao: "Bila je to tvoja zamisao." Wall je zahrkao malo glasnije,
pa sam ja rekao: "Probudite tog vonjajeg bračnjog. On je bio taj što ga je stalno po gubici dok ga je Veliki
Židov držao uz rešetke."
Doktor je rekao: "Nitko neće poreći da je tog čovjeka malo nježno udario, da ga nauči lekciju,
takoreći, ali je očito da si mu ti, dragi moj dječače, silinom i, da tako kažem, nebrižnošću mladosti, zadao
završni udarac. To je velika šteta."
"Izdajice", rekao sam. "Izdajice i lazovi", jer sam mogao vidjati da je sve bilo kao i ranije, prije
dvije godine, kad su me moji takozvani druzja ostavili u brutalnim ruka-jama milicajkana. Nije bilo
povjerenja nigdje na svijetu, O braćo moja, koliko sam ja vidio. I Jojohn je otišao i probudio Walla, i
Wall je bio i previše spreman zakleti se da je Vaš Skromni Pripovjedač obavio ono zbilja gadno
tolčokiranje i brutalnost. Kad su Časoji došli, i onda i Glavni Čašo, i onda sam Ravnatelj, svi ti moji
ćelijski cimeri bili sujako šumnaji s pričama o tome što sam ja sve učinio da ubjatam tog bezvrijednog
perverznajaka čije je krvcom obliveno pljoto ležalo poput vreće na podu.
To je bio vrlo čudan dan, O braćo moja. Mrtvo pljoto je odnijeto, i onda su svi u cijelom zatvoru
morali ostati zaključani do daljnjih zapovijedi, i nisu nam dijelili pišču, čak ni šalice vrelog čajića. Samo
smo sjedili, i čuvari ili časoji su se šetkali po razinama, tu i tamo kričajući: "Začepi" ili "Umukni" kad
god su slušjali čak i šapat iz neke od ćelija. Onda je, oko jedanaest prijepodne, bila nekakva ukočenost i
uzbuđenje i kao vonj straha koji su se širili od izvan ćelija, i onda smo mogli vidjati Ravantelja i
Glavnog Časoa i neke po izgledu jako boljše važne čelovjeke kako prolaze zbilja skorajše, govorjajući
kao bezumnaji. Činilo se da idu ravno do kraja razine, onda ih se moglo slušjati kako idu natrag, ovaj put
sporije, i mogli ste slušjati Ravnatelja, jako znojavog debeljuškastog vjeka svijetle kose, kako kaže
slovja kao: "Ali, gospon -" i: "Pa, što mi možemo, gospon?" i tako dalje. Onda su svi oni stali kod naše
ćelije i Glavni Čašo je otvorio. Mogao si odmah vidjati tko je bio zbilja važan vjek, jako visok i s plavim
glazjama i s odista horroršo platjama na sebi, najljepše odijelo, braćo, koje sam ikad vidio, apsolutno
vrhunac mode. On je samo nekako pogledao ravno kroz nas pljenove, govoreći jako divnim zbilja
obrazovanim golosom: "Vlada se više ne može baviti zastarjelim penološkim teorijama. Natrpajte
kriminalce skupa i pogledajte što se dogodi. Dobijete koncentrirani kriminal, zločin usred kazne. Uskoro
će nam možda biti potrebni svi zatvorski kapaciteti za političke prijestupnike." Nisam to uopće ponjao,
braćo, ali na kraju krajeva on to nije meni govorjao. Onda je rekao: "Obične kriminalce poput ove gomile
ništarija" - (to je značilo mene, braćo, kao i drugih, koji su bili pravi prestupnjaci i uz to izdajice) -
"najbolje se može riješiti na čisto korektivnoj osnovi. Ubijte kriminalni refleks, i to je sve. Puno izvršenje
za godinu dana. Kažnjavanje im ništa ne znači, to možete vidjeti. Oni uživaju u svojoj takozvanoj kazni.
Počinju ubijati jedni druge." I okrenuo je svoje stroge plave glazje na mene.
Pa sam ja rekao, smjelo: "S poštivanjem, gospon, ja se moram pobuniti protiv ovog što ste rekli. Ja
nisam običan kriminalac, gospon, i nisam ništarija. Drugi su možda ništarije, ali ja nisam."
Glavni Čašo se sav zajapurio i zakričao: "Začepi tu tvoju prokletu rupu, ti. Zar ne znaš tko je ovo?"
"Dobro, dobro", rekao je taj veliki vjek. Onda se okrenuo ravnatelju i rekao: "Možete njega koristiti
za utiranje puta. On je mlad, smion, zao. Brodsky će se pobrinuti za njega sutra, a vi možete sjediti i
gledati Brodskog. To doista uspijeva, ne brinite zbog toga. Ovaj zli mladi huligan bit će promijenjen do
neprepoznatljivosti."
I te teške slovje, braćo, bile su kao početak moje slobode.




3.

Već te iste večeri odvukli su me lijepo i nježno brutalni tolčokirajući časoji da vidjam Ravnatelja u
njegovoj svetinji nad svetinjama, svetom uredu. Ravnatelj me pogledao veoma umorno i rekao:
"Pretpostavljam da ne znaš tko je to bio jutros, je li, 6655321?" 1 bez čekanja da ja kažem ne nastavio je:
"To je bio nitko drugi do Ministar Unutrašnjih, novi Ministar Unutrašnjih i ono što zovu jako novom
metlom. Pa, te nove glupe ideje su konačno stigle, a naređenja su naređenja, mada ti mogu reći u
povjerenju da ja to ne odobravam. Izričito ne odobravam. Oko za oko, kažem ja. Ako te netko udari, ti ga
udariš, zar ne? Zašto onda ne bi Država, koju vrlo ozbiljno napadate vi brutalni huligani, isto uzvratila
udarac? Ali, novo gledište je reći ne. Novo gledište je da pretvaramo loše u dobro. Što sve se meni čini
previše nepravednim. Hm?"
Pa sam ja rekao, pokušavajući da budem pun poštivanja i voljan: "Gospon."
A onda je Glavni Čašo, koji je stajao sav crven i krupan iza Ravnateljevog stolca, kričnuo: "Začepi
svoju prljavu rupu, ti ništarijo."
"Dobro, dobro", rekao je kao umorni i iscrpljeni ravnatelj. "Tebe će se, 6655321, reformirati. Sutra
ideš tom čovjeku, Brodskom. Vjeruje se da ćeš moći napustiti Državnu Skrb za nešto više od dva tjedna.
Za malo više od dva tjedna opet ćeš biti u velikom slobodnom svijetu, ne više broj. Pretpostavljam", i tu
je malo frknuo, "da te ti izgledi čine sretnim?"
Nisam rekao ništa pa je Glavni Čašo kričnuo: "Odgovori, ti prljava mala svinjo, kad te Ravnatelj
pita."
Pa sam ja rekao: "O, da, gospon. Hvala vam najljepše, gospon. Trudio sam se koliko god sam mogao
ovdje, zbilja jesam. Zahvalan sam svima koji imaju veze s ovim."
"Nemoj biti", uzdahnuo je Ravnatelj. "Ovo nije nagrada. Ovo je daleko od toga da bude nagrada. Sad,
ovdje je formular koji treba potpisati. Tu piše da si voljan da se ostatak tvoje kazne zamijeni za
podvrgavanje onom što se ovdje zove, jako glup izraz, Obnavljajućim postupkom. Hoćeš li potpisati?"
"Svakako da ću potpisati," rekao sam, "gospon. I veoma vam hvala." Pa mi je dana olovka s tintom i
potpisao sam svoje ime lijepo i tečno.
Ravnatelj je rekao: "Dobro. To bi bilo sve, ja mislim."
Glavni Čašo je rekao: "Zatvorski kapelan bi htio porazgovarati s njim, gospon." Pa sam izmarširan
van i niz hodnik do Krilne kapele, dok me jedan čašo tolčokirao po leđima i golovi cijelim putem, ali na
veoma kao zijevajući i umoran način. I odmarširan sam preko krilne kapele do malog ureda kopelana i
onda nagnan da uđem. Kopelan je sjedio za svojim stolom, mirisajući jasno i glasno finim muškim
vonjajom skupih tumora i scotcha.
Rekao je: "Ah, mali 6655321, sjedni." A časoima: "Čekajte vani, ha?" Što i jesu. Onda mi se obratio
na veoma kao gorljiv način, rekavši: "Jednu stvar želim da razumiješ, dječače, a to je da ovo nema
nikakve veze sa mnom. Da ima koristi, bunio bih se zbog toga, ali nema. Tu je i pitanje moje karijere, tu
je pitanje slabosti mog glasa, kad se stavi naspram vike određenih moćnijih čimbenika politike. Jesam li
jasan?" Nije bio, braćo, ali ja sam kimnuo glavom da jest. "O jako teškim etičkim pitanjima se ovdje
radi", nastavio je. "Od tebe će napraviti dobrog dječaka, 6655321. Nikad više nećeš imati želju počiniti
djelo nasilja, ili zgriješiti na bilo koji način protiv Državnog Mira. Nadam se da si sve to shvatio. Nadam
se da ti je to apsolutno jasno u umu."
Rekao sam: "O, bit će lijepo biti dobar, gospon." Ali sam se baš horroršo šmekao u sebi, braćo.
On je rekao: "Možda ne bude lijepo biti dobar, 6655321. Možda bude užasno biti dobar. A kad ti to
kažem, shvaćam koliko samo kontradiktorno to zvuči. Znam da me čeka mnogo besanih noći zbog ovog.
Što Bog želi? Želi li Bog dobrotu ili izbor dobrote? Je li čovjek, koji odabere loše, možda na neki način
bolji od čovjeka kojem je dobro nametnuto? Duboka i teška pitanja, mali 6655321. Ali, sve što sad želim
reći je ovo: ako se bilo kad u budućnosti osvrneš na ovo vrijeme i sjetiš se mene, najnižeg i najponiznijeg
od svih božjih slugu, nemoj, molim te, misliti zlo o meni u svom srcu, misleći da sam na bilo koji način
umiješan u ono što će ti se sad dogoditi. A sad, govoreći o molitvama, s tugom shvaćam da neće biti
mnogo svrhe u tom da se molim za tebe. Sad prelaziš u područje gdje ćeš biti izvan dosega moći molitve.
Užasna užasna stvar za pomisliti. A ipak, u neku ruku, birajući da budeš lišen sposobnosti da doneseš
moralni izbor, u neku ruku si doista odabrao dobro. To ću željeti misliti. To ću, Bog nam svima pomogao,
6655321, željeti misliti." I onda je počeo plakati. Ali ja nisam obraćao baš mnogo pažnje na to, braćo,
samo sam se nijemo šmeknuo u sebi, jer si mogao vidjati da je on pitjao stari viski, i sad je uzeo bocu iz
pretinca u svom stolu i počeo sipati sebi zbilja horroršo boljšu dozu u jako zamašćenu i gražnju čašu.
Iskapio je to i onda rekao: "Sve bi moglo biti dobro, tko zna? Tajanstveni su putovi Gospodnji." Onda je
počeo pjevati psalam zbilja jakim dubokim golosom. Tada su se vrata otvorila i časoji su došli da me
odtolčokiraju natrag u moju vonjaju ćeliju, ali je stari kopelan nastavio pjevati taj psalam.

Pa, sljedeće jutro morao sam reći zbogom starom Drzatu, i osjećao sam se maljutko tužno, kako se
uvijek osjećaš kad moraš napustiti mjesto na koje si kao navikao. Ali nisam otišao daleko, O braćo moja.
Bio sam odguran i šutiran do nove bijele zgrade odmah iza dvorišta gdje smo mi radili vježbe. To je bila
veoma nova zgrada i imala je nov hladan kao prazan miris od kojeg bi pomalo zadrhtao. Stajao sam tamo
u užasnom boljšem golom hodniku i osjetio sam nove vonjaje, njuškajući mojim kao veoma osjetljivim
morderom iliti njuškom. Bilo je kao bolničkih mirisa, i čelovjek čašo predao me jednom koji je imao
bijelu kutu, kao da bi mogao biti iz bolnice. On je potpisao primitak, ijedan od brutalnih časoja koji su me
doveli rekao je: "Pazite se ovog, gospon. Baš brutalan pizdun je bio i opet će biti, i pored ulizivanja
zatvorskom kapelanu i čitanja Biblije." Ali ovaj novi čelovjek imao je zbilja horroršo plave glazje koje
su se kao smiješile kad je govorjao.
Rekao je: "O, ne predviđamo nikakve nevolje. Bit ćemo prijatelji, zar ne?" I nasmiješio se svojim
glazjama i svojim finim širokim ustima koja su bila puna blistavih bijelih zubaja, i nekako mi se odmah
svidio taj vjek. U svakom slučaju, predao me jednom kao nižem vjeku u bijeloj kuti, i ovaj je isto bio
jako fin, i odveli su me do jako lijepe bijele čiste spavaće sobe sa zavjesama i lampom pored kreveta, i
samo jednim krevetom, sve za Vašeg Skromnog Pripovjedača. Pa sam se iznutra zbilja horroršo nasmijao
tome, misleći da sam ja zbilja jako sretan maljčik. Rečeno mi je da skinem svoje odvratne zatvorske
platje i dana mi je zbilja prekrasna pidžama, O braćo moja, zelene boje, vrhunac krevetske mode. I dali
su mi fin topao ogrtač i lijepe tofle da stavim na svoje bose nogaje, i pomislio sam: "Pa, Alexe dečko,
mali 6655321 koji si bio, baš si se usrećio, tu nema greške. Zbilja će ti se svidjeti ovdje."

Nakon što su mi dali finu čašaju zbilja horroršo kave i neke stare gazete i časopise da prolistam dok
je pitjam, onaj prvi vjek u bijelom je ušao, onaj što je kao potpisao primitak mene, i rekao je: "0, tu si",
glupa vešč za reći ali nije zvučala glupo, jer je taj vjek bio tako kao fin. "Ja se zovem", rekao je, "dr.
Branom. Ja sam asistent dr. Brodskog. S tvojim dopuštenjem, nakratko ću te uobičajeno pregledati." I
izvadio je stari stetoskop iz svog desnog karma-na. "Moramo se uvjeriti da si u dobrom stanju, zar ne?
Da, odista moramo."
Pa sam ja legao skinuvši gornji dio pidžame i on je uradio ovo, ono i to, i ja sam rekao: "Što je točno,
gospon, ono što ćete učiniti?"
"O," rekao je dr. Branom, vukući svoj hladni stetoskop po mojim leđima, "sasvim je jednostavno, u
biti. Samo ćemo ti pokazati neke filmove."
"Filmove?" rekao sam. Jedva sam mogao povjerovati svojim ukhojima, braćo, kao što sigurno
razumijete. "Hoćete reći", rekao sam, "da će to biti baš kao u kinu?"
"Bit će to specijalni filmovi", rekao je taj dr. Branom. "Vrlo specijalni filmovi. Imat ćeš prvu seansu
danas poslijepodne. Da," rekao je, uspravljajući se iznad mene, "Čini se da si ti sasvim zdrav dečko.
Možda malo pothranjen. Za to je kriva zatvorska ishrana. Obuci pidžamu. Nakon svakog obroka", rekao
je, sjedajući na rub kreveta, "davat ćemo ti injekciju u ruku. To će pomoći." Osjetio sam zahvalnost
prema tom jako finom dr. Branomu.
Rekao sam: "Vitamini, gospon, je li to?" "Tako nešto", rekao je on, smiješeći se zbilja horroršo i
ljubezno. "Samo ubod u ruku nakon svakog obroka." Onda je izišao. Ležao sam na krevetu misleći da je
ovo kao pravi raj, i čitao sam neke od časopisa koje su mi dali - World-sport, Sinny (stoje bio filmski
časopis) i Goal. Onda sam se zavalio na krevet i zatvorio glazje i mislio kako će lijepo biti opet tamo
vani, Alex s možda lijepim laganim poslom tijekom dana, pošto sam sad prestar za staru školicu, i onda
okupiti kao novu bandu za noćoje, i prva rabota bit će srediti starog Tupog i Petea, ako ih već nisu sredili
milicajkani. Ovaj put ću biti jako pažljiv da me ne ulovjaju. Pružili su mi kao drugu šansu, a ja sam već
ubio i sve to, i ne bi bilo kao pošteno da me opet ulovjaju, nakon što su se toliko namučili da mi prikažu
filmove koji će me učiniti zbilja dobrim maljčikom. Baš sam se horroršo šmekao svačijoj kao naivnosti, i
šmekao sam se naširoko kad su mi donijeli ručak na pladnju.
Vjek koji ga je donio bio je onaj koji me doveo u ovu maljutku sobu kad sam došao u to mjasto, i on
je rekao: "Lijepo je znati da je netko sretan." Na pladnju je bila zbilja fina privlačna pišča - dva ili tri
lomtika kao vrelog roast-beefa s pasiranim kartoflima i povrtkom, i bilo je i sladoleda i fina vrela čašja
čajića. I bio je čak i tumor za popušiti i kutija s jednim palidrvcem. Pa se činilo da je to baš pravi život, 0
braćo moja. Onda, nekih pola sata kasnije kad sam ležao pomalo pospan na krevetu, ušla je bolničarka,
zbilja lijepa mlada djevočka sa stvarno horroršo grudajama (kakve nisam vidio dvije godine) i ona je
imala pladanj i iglu za injekcije.
Rekao sam: "Ah, stari vitamini, ha?" I ccccnuo sam joj, ali ona nije obraćala pažnju. Samo mi je
zabila iglu u lijevu ruku, i ooop ode ta vitaminska stvar unutra. Onda je opet izašla, klik klik na svojim
nogajama s visokim petama. Onda je vjek u bijeloj kuti koji je bio kao bolničar došao s kolicima. Bio
sam maljutko iznenađen da vidjam to.
Rekao sam: "Što biva, braco? Mogu hodati, sigurno, do kamo god trebamo idjati."
Ali on je rekao: "Bolje da vas ja odguram."' I odista, O braćo moja, kad sam ustao s kreveta
ustanovio sam da sam maljutko slab. Bila je to pothranjenost kao što je dr. Branom rekao, sva ta odvratna
zatvorska pišča. Ali, vitamini iz injekcije poslije obroka izvući će me. Nema sumnje u to, mislio sam.


4.

Gdje sam bio odguran, braćo, bilo je kao nijedno kino koje sam vidjao prije. Doista, jedan zid bio je
prekriven srebrnastim zaslonom, i ravno nasuprot bio je zid s četvrtastim rupama da projektor projicira
kroz njih, i bilo je stereo zvučnika po cijelom mjastu. Ali uz desni zid bio je niz kao malih mjerača, i
nasred poda prema zaslonu bio je kao zubarski stolac iz kojeg su išle neke žice, i morao sam kao puzati iz
kolica do toga, apomogao mi je još jedan kao bolničarski vjek u bijeloj kuti. Onda sam zamijetio da je
ispod projekcijskih rupa kao mutno staklo, i mislio sam da sam vidjao sjene ljudi kako se miču iza i
mislim da sam čuo nekog kako pročišćava grlo kašlj kašlj kašlj. Ali onda je sve što sam mogao kao
primijetiti bilo koliko sam slab, i to sam pripisao promjeni od zatvorske pišče na ovu novu jaku pišču, i
vitaminima koje su mi dali u injekciji. "Dobro", rekao je vjek s kolicima, "sad ću vas ostaviti. Predstava
će otpočeti čim dr. Brodsky dođe. Nadam se da ćete uživati." Iskreno rečeno, braćo, nisam baš osjećao da
želim vidjati neku filmsku predstavu to poslijepodne. Nisam bio raspoložen. Mnogo bi mi se više
svidjelo da lijepo mirno spavačnem u krevetu, fino i mirno i sam samcit. Osjećao sam se veoma mlitavo.
Ono što se sad dogodilo je da je jedan vjek u bijeloj kuti pričvrstio moju golovu u kao držač, sve
vrijeme pjevušeći neku vonjaju posranu pop-pjesmicu. "Za što je to?" pitao sam. A taj vjek je odgovorio,
prekidajući svoju kao pjesmu na tren, da je to da mi golova bude na mjestu i da gledam u zaslon. "Ali",
rekao sam, "ja želim gledati u
zaslon. Doveli su me ovamo da vidjam filmove i vidjati filmove i hoću." A onda se drugi vjek u
bijeloj kuti (bilo ih je troje, s jednom djevočkom koja je kao sjedila uz niz mjerača i okretala dugmad)
našmekao na to.
Rekao je: "Nikad se ne zna. O, nikad se ne zna. Vjeruj nam, prijatelju. Bolje je ovako." A onda sam
ustanovio da mi vezuju rukaje za naslone stolca i pričvršćuju nogaje. Meni se to činilo pomalo
bezumnajo, ali sam ih pustio da nastave s onim što su htjeli. Ako ću biti slobodan mladi maljčik za dva
tjedna, istrpjet ću mnogo u međuvremenu, O braćo moja. Jedna vešč mi se nije svidjela, ipak, kad su
stavili kao štipaljke na kožu na mom čelu, pa su moji gornji kapci glazja bili povučeni gore i gore i gore i
nisam mogao zatvoriti glazje ma koliko sam se trudio. Pokušao sam se šmekati i rekao: "Ovo je neki
zbilja horroršo film, ako vam je toliko stalo da ga vidjam."
A jedan od vjekova u bijeloj kutije rekao, šmekujući se: "Horror i jeste, prijatelju. Pravi šou užasa." I
onda su mi kao kapu nabili na golovu i mogao sam vidjati da iz nje idu žice, i nalijepili su kao prianjač na
moj trbuh ijedan na staro tiktakalo, i mogao sam tek vidjati žice kako idu iz njih. Onda se čuo šumaja
vrata kako se otvaraju i mogao si znati da neki jako važni čelovjek ulazi po tome kako su se svi
podvjekovi u bijelim kutama ukočili. I onda sam vidjao tog dr. Brodskog. On je bio maljutki vjek, jako
debeo, sa sve kovrčavom kosom koja mu se kovrčala po golovi, a na svom krumpirastom nosu imao je
jako debele očaje. Mogao sam vidjati da ima na sebi zbilja horroršo odijelo, apsolutno vrhunac mode, i
da od njega dopire kao jako delikatan i suptilan vonjaja operacijske sale. S njim je bio dr. Branom, sav
nasmijan kao da mi ulije povjerenje. "Je li sve spremno?" pitao je dr. Brodsky jako grlatim golosom.
Onda sam mogao slušjati glasove kako kažu Dobro dobro dobro s kao razdaljine, onda bliže, onda se čuo
tih kao zujeći šumaja kao da se nešto uključuje. A onda su se svjetla ugasila i tu je bio Vaš Skromni
Pripovjedač i Prijatelj sam u mraku, sjedeći sam samcit i preplašen, nesposoban da se pokrene ili zatvori
glazje ili bilo što. A tada, O braćo moja, filmska predstava je počela s nekom jako gromkajom glazbom
ugođaja koja je dolazila iz zvučnika, jako žestokom i punom buke. A onda se na zaslonu pojavila slika, ali
nije bilo naslova i špice. Ono što se pojavilo bila je ulica, koja bi mogla biti bilo koja ulica u bilo kom
gradu, i bila je zbilja tamna noćoja i svjetiljke su gorjele. Bio je to jako dobar kao profesionalni
kinosnimak, i nije bilo onih treptaja i mrlja koje imate, recimo, kad vidjate jedan od onih bezobraznih
filmova u nečijoj kući u pokrajnjoj ulici. Cijelo to vrijeme glazba je treštala, jako kao zlokobna. A onda
ste mogli vidjati jednog starca kako dolazi niz ulicu, jako starejši, i onda su starog vjeka zaskočila dva
maljčika odjevena po vrhunskoj modi, kakva je bila u to vrijeme (hlače još uske, ali oko vrata ne kao
mašna, više prava kravata) i onda su se počeli poigravati s njim. Mogao si slušjati njegove krike i jauke,
jako realistično i mogao si čak čuti kao zadihanost i puhanje dvojice tolčokirajućih maljčika. Napravili su
pravu kašu od tog starog vjeka, tras tras tras po njemu stisnutim šakama, cijepajući mu platje i
završavajući tako što su iscipelarili njegovo nagoje pljoto (što je ležalo sve crveno od krvce u gražnjem
blatujarka) i onda su otrčali jako skorajše. Onda je bio krupni plan golove tog pretučenog starješeg vjeka,
i krvca je tekla predivno crveno. Čudno je kako boje kao stvarnog svijeta izgledaju stvarno stvarne tek
kad ih vidjate na zaslonu.
Sad cijelo to vrijeme dok sam gledao počeo sam bivati svjestan da se kao ne osjećam uopće dobro, i
to sam pripisao pothranjenosti i da mi želudac nije baš spreman za
jaku pišču i vitamine što sam ih tu dobivao. Ali sam to pokušao zaboraviti, koncentrirajući se na
sljedeći film koji je uslijedio odmah, braćo moja, bez ikakve pauze. Ovaj put je film kao odmah skočio na
mladu djevočku kojoj su davali staro unutra-van prvo jedan maljčik pa još jedan pa još jedan, dok je ona
kričala veoma gromkaje kroz zvučnike i kao jako patetična i tragična glazba išla istodobno. To je bilo
stvarno, jako stvarno, mada, ako razmislite kako treba o tome, niste mogli zamisliti ljudove kako se zbilja
slažu da im se sve to napravi na filmu, i ako su te filmove pravili Dobro ili Država niste mogli zamisliti
da im se dopusti da snimaju te filmove bez da se kao upletu u ono što se događa. Pa je to moralo biti jako
vješto ono što zovu rezovima ili montažom ili neka takva vešč. Jer je bilo jako stvarno. I, kad je došlo do
šestog ili sedmog maljčika koji se cerio i šmekao i onda navalio i djevočka je kričala na zvučnoj pratnji
kao bezumnaja, onda sam počeo osjećati mučninu. Boljelo me posvuda i osjećao sam da bih mogao
povratiti i istodobno ne povratiti, i počeo sam se osjećati kao u nevolji, O braćo moja, učvršćen
prečvrsto u taj stolac. Kad je taj dio filma završio mogao sam slušjati golos dr. Brodskog s komandne
ploče kako kaže: "Reakcija oko dvanaest točka pet? Obećavajuće, obećavajuće."
Onda smo uletjeli ravno u još jedan lomtik filma, a ovaj put je to bilo samo ljudsko licoje, jako kao
blijedo ljudsko lice držano čvrsto i rađene su mu razne gadne vešče. Znojio sam se maljutko zbog bola u
mojoj utrobi i užasne žeđi i golova mi je radila drht drht drht, i činilo mi se da kad ne bih mogao vidjati
taj dio filma možda mi ne bi bilo toliko loše. Ali nisam mogao zatvoriti glazje i, čak i da sam pokušao
pomaknuti jabučice glazji, ipak se nisam mogao skloniti s kao crte paljbe tog filma. Pa sam morao
nastaviti vidjati što se radi i slušati najužasnije kričanje kako dopire od tog licoja. Znao sam da to ne
može zbilja biti stvarno, ali to nije bilo bitno. Gušio sam se, ali nisam mogao povratiti, vidjajući prvo da
britvaja siječe jedno oko, onda reže obraz, onda rez rez rez posvuda, dok je crvena krvca brizgala na leću
kamere. Onda su sve zube kao čupali klještima, i kričanje i krv bili su strašni. Onda sam slušjao taj jako
zadovoljni golos dr. Brodskog kako kaže: "Izvrsno, izvrsno, izvrsno."

Sljedeći lomtik filma bio je o staroj ženi koja je držala dućan i tuklo ju je uz jako gromkaji smijeh
mnogo maljčika, i ti maljčiki su razbili dućan i zapalili ga. Mogao si vidjati tog jadnog starog komada
kako pokušava ispuzati iz plamena, vrišteći i kričajući, ali pošto su joj nogu polomili ti maljčici što su je
tukli, nije se mogla pomaći. Pa su onda plamenovi buknuli oko nje, i mogao si vidjati njeno licoje u
agoniji kako vapi kroz plamen i onda nestaje u plamenu, i onda si mogao slušjati najgromkajije i očajne i
najočaj-nije krike koji su ikad napravljeni ljudskim golosom.
Pa sam ovaj put znao da moram povratiti, pa sam za-kričao: "Hoću povraćati. Molim vas, pustite me
povratiti. Molim vas, donesite mi nešto u što ću povraćati."
Ali taj dr. Brodsky je dobacio: "Samo zamišljaš. Ne moraš brinuti. Stiže sljedeći film." To je možda
trebala biti šala, jer sam čuo kao šmek iz mraka. A onda sam bio prisiljen vidjati jako gadan film o
japanskom mučenju. Bilo je to u ratu 1939.-45., i bilo je vojnika pribijanih za stabla čavlima i ložili su
vatru pod njima i odsijecali im jaja, i čak si vidjao i golovu kako je vojniku odsijecaju mačem, i onda mu
se glava kotrljala i usta i glazje su još izgledali živi, a pljoto tog vojnika je trčalo okolo, krvca išla kao
vodoskok iz vrata, i onda je palo, i cijelo to vrijeme Japanci su se jako glasno smijali. Bolovi koje sam
sad osjećao u želucu i glavobolja i žeđ bili su užasni, i Činilo se da svi
dolaze sa zaslona.
Pa sam kričnuo: "Zaustavite film! Molim vas, molim vas prestanite! Ne mogu više podnijeti."
A onda je golos tog dr. Brodskog rekao: "Da prestanemo? Da prestanemo, jesi li rekao? Pa, tek što
smo počeli!" I on i drugi su se šmekali jako glasno.


5.

Je ne želim opisati, braćo, koje druge užasne vešče sam bio kao prisiljen gledati tog poslijepodneva.
Kao umovi tog dr. Brodskog i dr. Branoma i drugih u bijelim kutama, a zapamtite da je tu bila ona
djevočka što je pritiskala dugmad i gledala mjerače, morali su biti više zasrani i prljavi nego kod bilo
kog prestupnjaka u samom Drzatu. Jer nisam mislio da je moguće bilo kom vjeku čak i pomisliti da snimi
film onoga što sam ja bio prisiljen vidjati, sav vezan u taj stolac i moje glazje silom širom otvorene. Sve
što sam mogao bilo je da im kričam jako gromkaje da isključe to, isključe to, i to je kao djelomično
prigušilo zvuke dratovanja i poigravanja i također glazbu koja je išla uz to sve. Možete zamisliti da je
bilo kao užasno olakšanje kad sam vidjao zadnji dio filma i taj dr. Brodskyje rekao, jako zijeva-jućim i
kao umornim golosom: "Mislim da bi to bilo dosta za Dan prvi, zar ne, Branome?" I eto mene pod
uključenim svjetlom, golova mi pulsira kao boljši veliki motor koji pravi bol, i usta mi sasvim suha i
odurna unutra, i osjećam se kao da bih mogao povratiti svaku pišču koju sam ikad pojeo, O braćo moja,
otkad su me odbili od sise. "U redu", rekao je taj dr. Brodsky, "možete ga odvesti natrag u krevet." Onda
me kao potapšao po plećojima i rekao: "Dobro, dobro. Vrlo obećavajući početak", smiješeći se cijelim
licojem, onda se kao izgegao, s dr. Branomom iza sebe, ali dr. Branom mi je uputio kao jako druzjanski i
suosjećajni smiješak, kao da on nema nikakve veze s tom veščom nego su ga kjao prisilili kao i mene.

U svakom slučaju, odvezali su mi pljot od stolice i pustili kožu iznad mojih glazja pa sam ih opet
mogao otvoriti i zatvoriti, i zatvorio sam ih, O braćo moja, s bolom i pulsiranjem u golovi, i onda sam
kao odnesen do starih kolica i odveden natrag u moju maljutku sobu, dok je podvjek koji me gurao pjevao
neku veselu pop pjesmicu tako da sam ja kao zarežao: "Umukni, ti", ali on se samo šmeknuo i rekao:
"Nema veze, prijatelju", i onda zapjevao glasnije. Pa sam stavljen u krevet i još sam se osjećao bolnaje
no nisam mogao zaspati, ali sam uskoro počeo osjećati da bih uskoro mogao početi osjećati da bih se
uskoro mogao osjećati samo maljenko bolje, i onda su mi donijeli fin vreli čajić s dosta moloka i sukra i,
pitjajući to, znao sam da je ta kao užasna noćna mora bila u prošlosti i završena. A onda je dr. Branom
ušao, sav fin i nasmiješen.
Rekao je: "Pa, po mojim proračunima trebao bi se početi opet osjećati dobro. Da?"
"Gospon", rekao sam ja, kao oprezan. Nisam baš kužio na što je on ciljao govorjanjem o proračunima,
uzevši u obzir da je poboljšanje od toga da se osjećaš bolnaji kao tvoja osobna stvar i nema veze s
izračunavanjem.
On je sjeo, sve fino i druzjanski, na rub kreveta i rekao: "Dr. Brodsky je zadovoljan tobom. Imao si
vrlo pozitivne reakcije. Sutra će, naravno, biti dva tretmana, ujutro i poslijepodne, i mogu zamisliti da ćeš
biti pomalo iscrpljen na kraju dana. Ali, moramo biti strogi s tobom, treba te izliječiti."
Rekao sam: "Hoćete reći da moram prosjediti -? Hoćete reći da moram gledati -? Oh, ne," rekao sam,
"bilo je užasno."
"Naravno da je bilo užasno", nasmiješio se dr. Branom. "Nasilje je jako užasna stvar. To je ono što
sad učiš. Tvoje tijelo to uči."
"Ali", rekao sam, "ne razumijem. Ne razumijem to, što mi je zlo kao što mi je bilo. Nikad mi prije nije
bilo zlo. Osjećao sam upravo suprotno. Mislim, kad sam to radio ili gledao, osjećao sam se zbilja
horroršo. Samo ne razumijem zašto ili kako ili što -"
"Život je jako divna stvar", rekao je dr. Branom kao vrlo svetačkim glasom. "Procesi života, ustroj
ljudskog organizma, tko može u potpunosti razumjeti ta čuda? Dr. Brodsky je, naravno, izuzetan čovjek.
Ono što se tebi sad događa je ono što bi se trebalo dogoditi svakom normalnom zdravom ljudskom
organizmu koji razmatra učinak sila zla, činjenje principa uništenja. Tebe se čini razumnim, tebe se čini
zdravim."
"To neću prihvatiti", rekao sam, "niti to uopće mogu razumjeti. Ono što ste radili bilo je da ste učinili
da mi jako pozli."
"Je li ti zlo sada?" rekao je on, još sa starim druzjanskim osmjehom na licoju. "Piješ čaj, odmaraš se,
mirno čavrljaš s prijateljem - sigurno se osjećaš samo dobro?"
Kao sam osluhnuo ima li bola i mučnine u mojoj golovi i pljotu, na kao oprezan način, ali bilo je
istina, braćo, da sam se osjećao zbilja horroršo i čak sam želio večeru. "Nije mi jasno", rekao sam. "Ima
biti da radite nešto da mi bude zlo."
"Bilo ti je loše danas popodne", rekao je, "jer ti je bolje. Kad smo zdravi, na pojavu omrznutog
reagiramo strahom i mučninom. Postaješ zdrav, to je sve. Bit ćeš još zdraviji u ovo vrijeme sutra." Onda
me potapšao po nogaji i izašao, i ja sam pokušao razmrsiti cijelu tu vešč što sam bolje mogao. Ono što se
meni činilo je, da su one žice i druge vešče koje $u mi pričvrstili na pljot činile da se osjećam loše, i da
je sve to ustvari bio neki trik. Još uvijek sam razješavao to, i pitao se trebam li odbiti da me zavežu u taj
stolac sutra i početi se zbilja dratovati sa svima njima, jer sam ja imao svoja prava, kad je još jedan
čelovjek ušao da se vidi sa mnom. Bio je kao nasmijan starejši vjek koji je rekao da je on ono što se zove
Nadležni za otpust, i nosio je mnogo raznih papira sa sobom.
Rekao je: "Kuda ćete otići kad izađete odavde?" Nisam stvarno uopće razmišljao o takvoj vešči, i tek
mi je sad zbilja počelo svitati da ću biti fini slobodni maljčik jako brzo, i onda sam vidjao da će to biti
samo ako ugodim svima i ne počinjem nikakvo dratovanje i kričanje i odbijanje i tako dalje.
Rekao sam: "Oh, otići ću kući. Natrag kod mojih t i m."
"Vaših -"
Nije uopće kužio nadsatski govor, pa sam rekao: "Kod mojih roditelja u dragom starom stambenom
bloku."
"Shvaćam", rekao je. "A kad ste zadnji put imali posjetu svojih roditelja?"
"Prije mjesec dana", rekao sam, "skoro cijeli. Kao suspendirali su dane posjeta na neko vrijeme, jer
je jedan pre-stupnjak dobio eksplozivni prah što mu je preko žice prošvercala njegov komad. Zbilja
posran štos za nedužne, da se i njih kao kazni. Pa je skoro mjesec dana otkad sam imao posjet."
"Shvaćam", rekao je taj vjek. "A jesu li vaši roditelji bili obaviješteni o vašem premještaju i skorom
puštanju?" To je imalo baš lijepu zvukaju, to slovja puštanje.
Rekao sam: "Ne." Onda sam rekao: "Bit će lijepo iznenađenje za njih, to, zar ne? Ja samo uđem na
vrata i kažem: 'Evo me, natrag, opet slobodan vjek.' Da, zbilja horroršo."
"Točno," rekao je Nadležni za otpust, "ostavit ćemo to sada. Dok god imate gdje živjeti. Sad, tu je
pitanje imate li posao, žarne?" I pokazao mi je taj dugi popis poslova koje sam mogao dobiti, ali ja sam
pomislio, pa, bit će dosta vremena za to. Prvo lijep maljutki odmor. Mogao sam obaviti jedno krastanje
čim izađem i napuniti stare karmane lijepim paricama, ali morat ću biti jako pažljiv i morat ću to obaviti
sasvim sam. Nisam više vjerovao takozvanim druzjama. Pa sam rekao tom vjeku da to ostavimo i da
ćemo opet govorjati o tome. On je rekao dobro dobro dobro, i onda se digao da ode. Pokazao je da je
jako čudna vrsta vjeka, jer ono što je tad napravio bilo je da se kao zahihoće i onda kaže: "Da li biste
htjeli udariti me u lice, prije nego što odem?"
Nisam mislio da je moguće da sam dobro slušjao, pa sam rekao: "Eh?"
"Da li biste", zahihotao se on, "htjeli udariti me u lice prije nego što odem?"
Namrštio sam se na to, jako zbunjen, i rekao: "Zašto?"
"Oh," rekao je, "samo da vidimo kako vam ide." I primakao je svoje licojejako blizu, s debelim
smiješkom. Pa sam ja stisnuo šaku i zamahnuo prema njegovom licoju, ali se on izmakao zbilja skorajše,
još se smiješeći, i moja rukaja je samo udarila zrak. Jako zbunjujuće, to je bilo, i ja sam se mrštio, dok je
on odlazio šmekujući se od srca. A onda sam, braćo moja, osjetio mučninu, baš kao poslijepodne, samo
na par minutaja. Onda je to skorajše prošlo i, kad su mi donijeli večeru, ustanovio sam da imam teka i bio
sam spreman pohrskati pečenu piletinu. Alije bilo čudno da je taj starejši vjek tražio tolčok po licoju. I
bilo je čudno što mi je tako zlo.
 Ono što je bilo još čudnije bilo je kad sam zaspao te noći, O braćo moja. Imao sam noćnu moru i, kao
što se da očekivati, bio je to jedan od onih dijelova filma koji sam vidjao poslijepodne. San ili noćna
mora je zbilja samo kao film u tvojoj golovi, samo sto je kao da možeš ući u njega i biti dio toga. I ovo je
ono što mi se dogodilo. Bila je to noćna mora jednog dijela filma koji su mi pokazali pri kraju
popodnevnog kao tretmana, sve o šmekujućim maljčikima koji rade ultranasilje na mladom komadu koja
je kričajala u svojoj crvenoj crvenoj krvci, s platjama skroz razrazjanim zbilja horroršo. Ja sam bio u tom
poigravanju, Šmekujući se i bivajući kao predvodnik, odjeven po vrhuncu nadsatske mode. A onda, na
vrhuncu tog dratanja i tolčokiranja, osjetio sam se kao paraliziran i došlo mi je jako zlo, i svi drugi
maljčiki su mi se baš gromkaje šmekah. Onda sam dratsao natrag do budnosti kroz moju vlastitu krvcu,
litre i hektolitre i mora krvce, i onda sam se našao u svom krevetu u toj sobi. Htio sam povratiti, pa sam
ustao iz kreveta sav drhtav da bih otišao hodnikom do starog veceja. Ali gle, braćo, vrata su bila
zaključana. I kad sam se okrenuo, vidjao sam po prvi put da su na prozorima rešetke. I tako, kad sam
posegnuo za kao posudom na ma-ljutkom ormariću kraj kreveta, vidjao sam da neće biti bježanja iz svega
toga. Još gore, nisam se usuđivao vratiti se u moju vlastitu zaspalu golovu. Uskoro sam ustanovio da ipak
ne želim povratiti, ali sam se onda pugljao vratiti u krevet da spavam. Ali sam uskoro zaspao, paf, i više
nisam sanjao.


6.

"O. Prestanite, prestanite, prestanite", stalno sam kričao. "Isključite to, vi gražnji pizduni, ne mogu
više podnijeti." Bio je to sljedeći dan, braćo, i odista sam se potrudio ujutro i poslijepodne igrati po
njihovom i sjediti kao horroršo nasmiješen surađujući maljčik u stolcu mučenja dok su oni puštali gadne
dijelove ultranasilja na zaslonu, moje glazje silom raširene da vidjam sve, pljot i rukaje i nogaje
pričvršćeni za stolac da ne mogu pobjeći. Ono što sam natjeran da sad vidjam nije bila zbilja vešč koju
bih prije mislio da je previše loša, pošto su to bila samo tri ili četiri malj čika kako krastaju u dućanu i
pune svoje karmane novcima, usput se poigravajući s kričajućim starejšim komadom koja je radila u
dućanu, tolčokirajući je i puštajući da crvena crvena krvca poteče. Ali, pulsiranje i kao tres tres tres tres
u mojoj golovi i želja za povraćanjem i užasna suha grebuća žeđ u mojim ustima, sve je bilo gore nego
jučer. "O, bilo mi je dosta", kukao sam. "Nije pošteno, vi vonjaji pederi", i pokušao sam se iščupati iz
stolca ali to nije bilo moguće, pošto sam bio kao zalijepljen za njega.
"Prvorazredno", zakričao je taj dr. Brodsky. "Stvarno ti dobro ide. Još jedan i gotovi smo."
Ono što je bilo bio je opet starejši rat 1939.-45., i bio je to jako mutan i izgreban i ispucao film što
ste mogli vidjati da su ga snimili Nijemci. Počeo je s njemačkim orlovima i nacističkim stijegom s onim
kao iskrivljenim križem što ga svi maljčiki u školi vole crtati, i onda su bili jako arogantni i nadmenaji
kao njemački časnici kako hodaju kroz ulice koje su bile sama prašina i rupe od bombi i porušene zgrade.
Onda ste mogli vidjati ljudove kako ih strijeljaju uza zid, a časnici zapovijedaju, i isto užasne nagoje
pljotove bačene u jarak, sve kao kavezi golih rebara i bijelih tankih nogaja. Onda je bilo ljudi koji su
odvlačeni kričajući, mada ne na zvučnoj podlozi, braćo moja, pošto je jedini zvuk bila glazba, i
tolčokirani dok su ih vukli. Onda sam primijetio, u cijelom svojem bolu i muci, koja je to glazba bila što
je kao treštala i grmjela kao podloga, i bio je to Ludwig van, zadnji stavak Pete simfonije, i kričao sam
kao bezumnaja na to. "Prestanite!" kričao sam. "Prestanite, vi gražnji odvratni pederi. To je grijeh, eto što
je to, prljav neoprostiv grijeh, vi bračnji!" Nisu odmah prestali, jer je ostala samo minuta-dvije - ljudovi
prebijani i obliveni krvcom, onda još strjeljačkih vodova, onda stari nacistički stijeg i THE END.
Ali, kad su se svjetla upalila, taj dr. Brodsky i isto i dr. Branom stajali su ispred mene, i dr. Brodsky
je rekao: "Što je sve to o grijehu, ha?"
"To", rekao sam, jako zgađen. "Koristiti Ludwiga vana za to. On nije nikome naškodio. Beethoven je
samo skladao glazbu." I onda mi je bilo zbilja zlo i morali su donijeti posudu koja je bila u obliku kao
bubrega.
"Glazba", rekao je dr. Brodsky, kao zamišljen. "Znači, ti voliš glazbu. Ja o njoj ne znam ništa. Korisna
je za izoštravanje emocija, samo to znam. Gle, gle. Što ti misliš o tome, ha, Branome?"
"Tu nema pomoći", rekao je dr. Branom. "Svaki čovjek ubija ono što voli, kao što je pjesnik-
zatvorenik rekao. To je čimbenik kažnjavanja, možda. Ravnatelju bi trebalo biti drago."
"Dajte mi piti", rekao sam, "za ime Gospodjinovo."
"Oslobodite ga", naredio je dr. Brodsky. "Donesite mu vrč ledene vode."
Pa su ti podvjekovi prionuli na posao i uskoro sam pitjao litre i litre vode i bilo je to kao u raju, O
braćo moja. Dr. Brodsky je rekao: "Izgleda da si dostatno inteligentan mladić. Čini se, također, da nisi
bez ukusa. Samo imaš tu sklonost nasilju, zar ne? Nasilju i krađi, postoje krađa jedan vid nasilja." Nisam
progovorjao nijednu slovju, braćo. Još mi je bilo zlo, mada mi je sad postajalo maljutko bolje. Ali bio je
to užasan dan. "A sad", rekao je dr. Brodsky, "kako ti misliš da se ovo radi? Reci mi, što ti misliš da ti
radimo?"
"Činite da mi bude zlo", rekao sam. "Zlo mi je kad gledam te vaše prljave nastrane filmove. Ali, nisu
filmovi odista ono što to čini. Ali, osjećam da bi, kad biste prestali s tim filmovima, meni prestalo biti
zlo."
"Točno", rekao je dr. Brodsky. "To je asocijacija, najstarija obrazovna metoda na svijetu. A što odista
uzrokuje da ti bude zlo?"
"One gražnje pizdunske vešče što mi pričvrstite na golovu i pljot", rekao sam, "eto to."
"Zgodno", rekao je dr. Brodsky, kao se smiješeći, "plemenski dijalekt. Znate li štogod o podrijetlu
toga, Branome?"
"Tu i tamo ponešto starog stihovnog slanga", rekao je dr. Branom. "I nešto ciganskog govora. Ali
većina korijena je iz ruskog. Propaganda. Podsvjesni prodor."
"Dobro, dobro, dobro", rekao je dr. Brodsky, kao nestrpljiv i ne više zainteresiran. "Pa," rekao je
meni, "to nisu žice. To nema nikakve veze s onim što je priključeno na tebe. To je samo za mjerenje tvojih
reakcija. Što onda jest?"
Vidjao sam tada, naravno, kakav sam bezumnaji šutaja bio da ne primijetim da su to bile injekcije u
rukaju. "Oh," kričnuo sam, "oh, sad sve vidjam. Prljava posrana vonjaja prijevara. Izdajnički čin,
pederčine jedne, i neće vam to više uspjeti."
"Drago mi je što si sad istaknuo svoje primjedbe", rekao je dr. Brodsky. "Sad možemo biti savršeno
jasni glede toga. Možemo tu Ludovicovu tvar ubaciti u tvoj sustav na mnogo raznih načina. Oralno, na
primjer. Ali, potkožna metoda je najbolja. Nemoj se boriti protiv toga, molim te. Nema smisla boriti se.
Ne možeš nas nadvladati."
"Gražnji bračnji", rekao sam ja, kao šmrcajući. Onda sam rekao: "Ne smeta me ultranasilje i sav taj
drek. S tim se mogu nositi. Ali nije pošteno za glazbu. Nije pošteno da mi bude zlo kad slušajem divnog
Ludwiga vana i G. F. Handela i ostale. Sve to pokazuje da ste vi zla gomila pizduna i nikad vam neću
oprostiti, pederi jedni."
Obojica su se naizgled zamislila. Onda je dr. Brodsky rekao: "Razgraničavanje je uvijek teško. Svijet
je jedinstven, život je jedinstven. Najslađe i najnebeskije aktivnosti u nekoj mjeri uključuju nasilje - čin
ljubavi, na primjer; glazba, na primjer. Moraš riskirati, dječače. Izbor je bio u potpunosti tvoj."
Nisam razumio sve te slovaje, ali sam sad rekao: "Ne trebate ići dalje s tim, gospon." Promijenio sam
pjesmu maljutko na moj prepredeni način. "Dokazali ste mi da je sve to dratovanje i ultranasilje i ubijanje
greška greška i užasna greška. Naučio sam svoju lekciju, gosponi. Sad vidim što nisam vidio prije.
Izliječen sam, hvala Bogu." I podigao sam glazje na kao svetački način prema stropu.
Ali obojica tih doktora su odmahnuli golovama kao tužno i dr. Brodsky je rekao: "Još nisi izliječen.
Još treba mnogo toga učiniti. Tek kad tvoje tijelo reagira spremno i burno na nasilje, kao na zmiju, bez
daljnje pomoći od nas, bez lijekova, tek tad -"
Rekao sam: "Ali, gosponi, ja vidim da je to pogrešno. Pogrešno je jer je to protiv kao društva,
pogrešno je, jer svaki vjek na zemlji ima pravo živjeti i biti sretan bez da
bude tučen i tolčokiran i klan. Naučio sam mnogo, o zbilja jesam."
Ali dr. Brodsky se glasno dugo šmekao tome, pokazujući sve svoje bijele zubaje, i rekao: "Hereza
doba razuma", ili neke takve slovaje. "Vidim što je ispravno i to odobravam, ali radim ono što je
pogrešno. Ne, ne, dječače moj, moraš sve to prepustiti nama. Ali, budi veseo glede toga. Uskoro će sve
biti gotovo. Za manje od dva tjedna od sad, bit ćeš slobodan čovjek." Onda me potašao po plećoju.
Manje od dva tjedna. O braćo i prijatelji moji, bilo je to kao vječnost. Bilo je kao od početka svijeta
do njegovog kraja. Završiti četrnaest godina sa smanjenjem kazne u Drzatu bilo bi ništa u usporedbi s tim.
Svaki danje bilo isto. Kad je djevočka s injekcijom došla, ipak, četiri dana nakon tog govorjatanja s dr.
Brodskim i dr. Branomom, rekao sam: "A, ne, nećeš", i tolčokirao je po rukaji, i igla je zvek klang pala
na pod. To je bilo kao da vidjam što će oni napraviti. Ono što su napravili bilo je da su doveli četiri ili
pet zbilja boljših bjelokutnih pizduna od pod-vjekova da me drže na krevetu, tolčokirajući me s iskeženim
licojima blizu mojeg, i onda je taj bolničarski komad rekla: "Ti zločesti nevaljali mali vraže", dok mi je
nabijala drugu injekciju u ruku i uštrcala tu tvar baš brutalno i gadno. I onda sam odvezen, iscrpljen, do
tog kao paklenog kina, kao i prije.
Svaki dan, braćo moja, ti filmovi bili su kao isti, sve samo tučenje i tolčokiranje i crvena crvena
krvca koja curi s licoja i pljotova i prska po leći kamere. Obično su to bili iscereni i šmekujući maljčiki
obučeni u vrhunac nadsatske mode, ili hihihihijući japanski mučitelji ili brutalni nacistički premlaćivači i
strjeljački vodovi. I svaki danje osjećaj da mi se umire od muke i bola u golovi i bola u zubajima i užasne
užasne žeđi postajao sve gori. Dok jednog jutra nisam pokušao poraziti pizdune, time što ću tres tres
glavom u zid da se tolčokiram u nesvijest, ali sve što se dogodilo bilo je da mi je bilo zlo, kad sam
vidjao da je takva vrsta nasilja ista kao i nasilje u filmovima, pa sam bio samo iscrpljen i dali su mi
injekciju i odgurali me kao i prije.
A onda je došlo jutro kad sam se probudio i doručkovao jaja i prepečenac i džem i jako vrući čajić s
mlijekom, i onda sam pomislio: "Ne može još dugo trajati. Patio sam do vrhunca i ne mogu patiti više." I
čekao sam i čekao, braćo, da taj bolničarski komad donese iglu, ali ona nije došla.
A onda je pod-vjek u bijeloj kuti došao i rekao: "Danas, stari prijatelju, puštamo te da hodaš."
"Hodam?" pitao sam ja. "Kamo?"
"Do uobičajenog mjesta", rekao je. "Da, da, nemoj izgledati toliko zapanjen. Trebaš hodati do
filmova, ja s tobom, naravno. Više te se neće voziti u kolicima."
"Ali", rekao sam ja, "što je s mojom užasnom jutarnjom injekcijom?" Jer sam bio zbilja iznenađen
time, braćo, postoje njima bilo toliko stalo da trpaju tu Ludovicovu vešč u mene, kako su rekli. "Zar više
neću dobivati tu užasnu gadnu tvar u svoju rukaju?"

"To je gotovo", kao šmeknuo se taj vjek. "Za navijek 11 vječno, amen. Sad si prepušten sebi, dečko.
Hodaš i sve to, do sobe užasa. Ali, još će te vezivati i tjerati da gledaš. Hajde sad, moj mali tigre." I
morao sam navući svoj ogrtač J i tofle i otići niz hodnik do kao kino mjasta.
Sad ovaj put, O braćo moja, bilo mi je ne samo jako zlo nego sam bio i jako zbunjen. Opet je bilo to,
staro ul-tranasilje i vjekovi s razbijenim golovama i isječeni krvavi komadi koji kričaju za milost, kao
privatno i pojedinačno poigravanje i gadosti. Onda je bilo i zatvoreničkih logora i Židova i sivih kao
stranih ulica punih tenkova i odora i vjekova koji padaju pod ubitačnom paljbom pušaka, kao javna strana
toga. A ovaj put nisam mogao ništa okriviti zato što se osjećam loše i žedno i pun bolova, osim onog što
sam bio prisiljen vidjati, pošto su mi glazje još bile silom otvorene, a nogaje i pljot pričvršćeni za stolac,
ali te žice i druge vešče nisu više bili spojeni na moje pljoto i golovu. I što bi to onda moglo biti, osim
filmova koje sam vidjao, da mi to čini? Osim, naravno, braćo, da je ta Ludovicova tvar bila kao cjepivo i
tekla je okolo u mojoj krvci, pa će mi biti zlo vječno i zauvijek amen, kad god vidjam bilo što od tog
ultranasilja. Pa sam sad iskrivio usta i počeo bu hu hu, i suze su kao zamutile ono što sam bio prisiljen
vidjati kao blaženim tečnim srebrnim rosnim kapljama. Ali ti bračnjaci u bijelim kutama bili su skorajši
sa svojim taštukama da obrisu suze, govoreći: "Gle gle, tko se to nama sav rasplačkao?" I onda je sve
opet bilo jasno pred mojim glazjama, ti Nijemci kako guraju kao preklinjuće i plačuće Židove - vjekove i
ženaje i maljčike i djevočke - u mjasta gdje će svi skviknuti od otrovnog plina. Morao sam bu hu hu opet,
i eto njih da obrisu suze, jako skorajše, da ne propustim ni jednu jedinu vešču onog što su prikazivali. Bio
je to strašan i užasan dan, O moja braćo i jedini prijatelji. Ležao sam na krevetu sasvim sam te noći nakon
večere od masnog gustog ovčjeg gulaša i voćne pite i sladoleda, i mislio sam u sebi: "Kvragu kvragu
kvragu, možda postoji šansa ako krenem sad." Mada nisam imao nikakvo oružje. Nisu mi davali britvaju,
i brijao me svaki drugi dan jedan debeli ćelavi vjek koji je dolazio do mog kreveta prije doručka, s dva
bračnjaka u bijelim kutama da se pobrinu da ja budem dobar nenasilan maljčik. Nokti na mojim ruka-jama
bili su podrezani i izrašpani na sasvim kratko, pa nisam mogao grebati. Ali još sam bio skorajši za napad,
mada su me oslabili, braćo, do kao sjene onog što sam bio u starim slobodnim danima. Pa sam sad ustao s
kreveta, i otišao do zaključanih vrata i počeo udarati šakama zbilja horroršo i jako, kričajući istodobno:
"O, upomoć, upomoć. Bolestan sam, umirem. Doktora doktora doktora, brzo. Molim vas. O, umrijet ću,
znam da hoću. Upomoć." Moje grlaje bilo je jako suho i nateklo prije nego što je netko došao. Onda sam
Čuo nogaje kako stižu hodnikom i kao gunđajući go- f los, i onda sam prepoznao golos vjeka s bijelom
kutom koji mi je donosio pišču i kao me pratio do moje svakodnevne zle sudbe.
On je kao zagunđao: "Stoje? Što se zbiva? Što je tvoja gadna mala igra tamo unutra?"
"O, umirem", kao zastenjao sam. "O, užasno me boli sa strane. Upala slijepog crijeva, to je. Ooooo."
"Upala, vraga", zagunđao je taj vjek, i onda sam na moju radost, braćo, mogao slušjati kao zveket
ključeva. "Ako pokušavaš nešto, prijatelju mali, moji prijatelji i ja tući ćemo te i udarati cijelu noć."
Onda je otvorio i donio sa sobom kao slatki zrak obećanja moje slobode. Sad ja sam bio kao iza vrata
kad ih je otvorio, i mogao sam ga vidjeti na svjetlu iz hodnika kako me traži zbunjeno. Onda sam podigao
svoje šakaje da ga tolčokiram gadno po vratu, a tada, kunem se, kad sam ga nekako vidjao unaprijed kako
leži stenjući ili bez bez bez svijesti i osjetio kao radost u utrobi, tad je bilo da mi se ta mučnina podigla
unutra kao val, i osjetio sam užasan strah, kao da ću odista umrijeti.
Kao sam se oteturao do kreveta radeći argh argh argh, i taj vjek, koji nije bio u svojoj bijeloj kuti
nego u ogrtaču, vidjao je dovoljno jasno što mi je bila namjera, jer je rekao: "Pa, sve je lekcija, žarne?
Učenje cijelo vrijeme, kako bi se moglo reći. Hajde, prijatelju mali, ustani s tog kreveta i udari me. Želim
to, da, zbilja. Jedan dobar udarac po vilici. O, umirem za tim, zbilja." Ali, sve što sam ja mogao, braćo,
bilo je da samo ležim tamo jecajući bu hu hu. "Smeće", kao narugao se taj vjek tada. "Ništarijo." I
povukao me za kao revere pidžame, pošto sam ja bio jako mlitav i slab, i podigao i zamahnuo svojom
desnom rukajom, pa sam dobio dobar stari tolčok ravno u licoje. "To je", rekao je, "zato što si me
izvukao iz kreveta, ti nitkove mali." I obrisao je rukaje jednu o drugu trlj trlj i izašao. Klink klink
napravio je ključ u bravi.
A ono, braćo, ono od čega sam tada morao pobjeći u san, bio je pogrešan i užasan osjećaj da je bolje
primiti udarac nego ga zadati. da je taj vjek ostao, mogao bih mu čak ponuditi i drugi obraz.


7.

Nisam mogao vjerovati, braćo, što su mi rekli. Činilo se da sam u tom vonjajem mjastu vječno i da ću
biti tamo zauvijek. Ali, uvijek je bilo dva tjedna, i sad su rekli da su dva tjedna skoro istekla.
Rekli su: "Sutra, prijatelju mali, van van van." I mah-nuli su starim palcem, kao pokazujući na
slobodu. A onda je vjek u bijeloj kuti, koji me tolčokirao i koji mi je još donosio pladnjeve pišče i kao
me pratio na moje svakodnevno mučenje rekao: "Ali, još imaš jedan zbilja veliki dan pred sobom. To će
biti dan tvog prelaženja." I ružno se nakesio na to.
Očekivao sam tog jutra da ću ići kao i obično do onog kino mjasta, u pidžami i toflama i ogrtaču. Ali
ne. Tog jutra, dali su mi moju košulju i donje vešče i moje večenje platje i moje horroršo čizme za
cipelarenje, sve divno i oprano ili ispeglano i ulašteno. I čak su mi dali i koljačku britvaju, koju sam
koristio u onim sretnim danima za poigravanje i dratovanje. Pa sam se kao zbunjeno mrštio na to, dok sam
se odijevao, ali pod-vjek u bijeloj kuti samo se kao smijao i nije govorjao ništa, O braćo moja.
Bio sam odveden, sasvim ljubazno, na isto staro mja-sto, ali tamo je bilo promjena. Zavjese su
navučene preko kinozaslona, i mutno staklo pod rupama za projekciju nije bilo tamo, bilo je možda
podignuto ili gurnuto u stranu kao paravan ili žaluzine. A tamo, gdje je bio samo zvuk pročišćavanja grla
kašlj kašlj kašlj i kao sjene ljudova, bila je prava publika, a u toj publici bila su licoja koja sam znao.
Tamo je bio Ravnatelj Drzata i sveti čovjek, kopelan ili kapelan kako su ga zvali, i Glavni Čašo i taj jako
važni i dobro odjeveni čelovjek koji je bio Ministar Unutrašnjih ili Iznutrica. Sve ostale nisam znao. Dr.
Brodsky i dr. Branom bili su tamo, mada sad bez bijelih kuta; namjesto toga bili su odjeveni onako kako
se doktori odijevaju kad su dovoljno važni da se odijevaju po najnovijoj modi. Dr. Branomje samo
stajao, ali dr. Brodsky je stajao i govorjao kao na učeni način svim okupljenim ljudovima. Kad me vidjao
kako ulazim rekao je: "Aha. U ovom stadiju, gospodo, uvodimo i subjekta samog. On je, kao što ćete
uočiti, zdrav i uhranjen. Dolazi ravno od cijelonoćnog sna i dobrog doručka, nedrogiran, nehipnotiziran.
Sutra ga šaljemo s povjerenjem opet u svijet, onoliko dobar momak kakvog uopće možete sresti u
svibanjsko jutro, bez zla, nenasilan; ako uopće bilo kakav - kao što ćete primijetiti - onda sklon ljubaznoj
riječi i dobrom djelu. Kakva je to promjena, gospodo, od bijednog nitkova kojeg je Država osudila na
beskorisnu kaznu prije dvije godine, nepromijenjenog nakon dvije godine. Nepromijenjenog, rekao sam?
Ne baš. Zatvor ga je naučio lažnom smješku, licemjernom trljanju ruku, ulizičkom podmazanom
sluganskom povlađivanju. Novim grijesima ga je naučio, kao i učvrstio u onima koje je davno prije rabio.
Ali, gospodo, dostaje riječi. Djela govore glasnije. Stižu djela. Promatrajte, svi vi."
Bio sam pomalo zbrkan svim tim govorjanjem, i pokušavao sam prihvatiti u svojem umu da je sve to o
meni. Onda su se sva svjetla ugasila, i upalila su se dva kao reflektora koja su svijetlila iz projekcijskih
otvora, i jedan od njih je bio usmjeren sasvim na Vašeg Skromnog i Napaćenog Pripovjedača. A u svjetlo
drugog reflektora ušao je jedan boljši krupan čelovjek kojeg nisam nikad prije vidjao. Imao je lojavo kao
licoje i brkove i kao pruge kose zalijepljene za svoju skoro ćelavu golovu. Bilo mu je oko trideset ili
četrdeset ili pedeset, neke takve stare godine, starejši. Idjao je do mene i svjetlo je idjalo s njim, i uskoro
su se dva svjetla stopila u jednu kao veliku mrlju. Rekao mi je, jako podrugljivo: "Zdravo, vrećo smeća.
Fuj, baš se ne pereš često, sudeći po tvom odvratnom smradu." Onda je, kao da pleše, nagazio na moje
nogaje, lijeva, desna, onda me noktima kvrcnuo po nosu, što je boljelo kao be-zumnaje i dovelo stare suze
na moje glazje, pa je zavrnuo moje lijevo ukho kao da je dugme na radiju. Mogao sam slušjati kikot i par
zbilja horroršo hahahaova iz publike.
Moj nos i nogaje i ukho su me pekli i boljeli kao bezumnaji, pa sam rekao: "Zašto si mi to napravio?
Nikad se nisam ogriješio o tebe, brate."
"Oh," rekao je taj vjek, "ja radim ovo" - kvrckvrc opet po nosu - "i ovo" - zavrnuo bolnu usnu školjku
- "i ovo drugo" - nagazio gadno na desnu nogaju - "zato što mi se ne dopada tvoja gadna vrsta. A, ako
hoćeš glede toga nešto napraviti, počni, počni, molim te." Sad sam znao da# ću morati biti jako skorajši i
izvući moju koljačku britvaju, prije nego što ta užasna ubilačka mučnina nahrupi i pretvori kao radost
borbe u osjećaj da ću skviknuti. Ali, O braćo, kad mi je ruka posegnula u unutrašnji karman, imao sam tu
kao sliku u glazju mog uma kako taj uvredljivi čelovjek urla za milost dok mu crvena crvena krvca sve
curi iz usta i, odmah nakon te slike, mučnina i suhoća i bolovi su navalili da preplave, i vidjao sam da ću
morati promijeniti ono što osjećam za tog pokvarenog vjeka zbilja jako jako skorajše, pa sam potražio u
karmanima cigarete ili lijepu lovicu i, O braćo moja, nije bilo nijedne od tih vešča.
Rekao sam, sav kao raslinjen i cvileći: "Volio bih ti dati cigaretu, brate, ali izgleda da ih nemam."
Taj vjek je onda rekao: "Kme kme. Buhuhu. Plačljivko." Onda je ponovo kvrcnuo svojim boljšim
tvrdim noktom po mom nosu, i mogao sam čuti jako glasne šmekove kao veselja kako stižu iz zamračene
publike.


Rekao sam, zbilja očajan, pokušavajući biti fin prema tom uvredljivom i nasilnom vjeku da spriječim
naviranje bola i mučnine: "Molim te, pusti me da uradim nešto za tebe, molim te." I pipao sam po
karmanima, ali mogao sam naći samo moju koljačku britvaju, pa sam je izvadio i pružio mu je i rekao:
"Molim te, uzmi ovo, molim te. Jedan mali poklon. Molim te uzmi."
Ali je on rekao: "Zadrži to tvoje smrdljivo mito. Ne možeš me tako umilostiviti." I lupio je po mojoj
rukaji i koljačka britvaja pala je na pod.
Pa sam rekao: "Molim te, moram učiniti nešto. Da ti očistim čizme? Gledaj. Spustit ću se i polizati
ih." I, braćo moja, vjerujte mi ili me poljubite u šarje, spustio sam se na koljena i ispružio moj crveni
jazjik cijeli kilometar da poližem njegove gražnje vonjaje čizme. Ali, taj vjek me samo šutnuo ne baš jako
po ustima. Pa mi se onda činilo da neće donijeti mučninu i bol ako mu samo čvrsto uhvatim gležnjeve
rukajama i povučem tog gražnjeg bračnog dolje na pod. Pa sam to i učinio i on se zbilja boljše iznenadio,
padnuvši tres uz glasan smijeh iz vonjaje publike. Ali, kad sam ga vidjao na podu mogao sam osjetiti
kako me cijeli užasni osjećaj obuzima, pa sam mu dao rukaju da ga podignem skorajše i ustao je.
Onda, baš kad me htio zbilja gadno i za ozbiljno tolčokirati po licoju, dr. Brodsky je rekao: "Dobro
je, to će biti sasvim dosta." Onda se taj užasni vjek naklonio i otplesao poput glumca, dok su se svjetla
upalila oko mene koji sam treptao i iskrivio usta da zaječim. Dr. Brodsky je rekao publici: "Našeg
subjekta, vidite, goni prema dobru to što je, paradoksalno, gonjen prema zlu. Namjera da se ponaša
nasilno popraćena je jakim osjećajem fizičke nelagode. Da se tome suprotstavi, subjekt se mora prebaciti
na dijametralno suprotan stav. Ima li pitanja?"
"Izbor", zabrundao je dubok jak golos. Vidjao sam da je to glas zatvorskog kopelana. "On nema
nikakvog izbora, zar ne? Samoodržanje, strah od fizičkog bola, nagoni ga na taj groteskni čin
samoponiženja. Neiskrenost toga jasno se vidjela. On prestaje biti počinilac zla. Također prestaje biti
biće sposobno za moralni izbor."
"To su suptilnosti", kao nasmiješio se dr. Brodsky. "Nas se ne tiče motiv ni viša etika. Nas interesira
samo da smanjimo stopu zločina -"
"I", dometnuo je taj boljše dobro odjeveni Ministar, "da olakšamo užasnu pretrpanost naših zatvora."
"Tako je", rekao je netko.
Bilo je mnogo govorjanja i raspravljanja tada, a ja sam samo stajao tamo, braćo, kao potpuno
ignoriran od strane svih tih bračnjih neznalica, pa sam zakričao: "Ja, ja, ja. Što je sa mnom? Gdje je moje
mjesto u svemu tome? Jesam li ja samo nekakva životinja, pas?" I od toga su počeli govor-jati zbilja
glasno i dobacivati mi slovja. Pa sam ja zakričao još jače, kričajući: "Trebam lija biti samo naranča na
navijanje?" Nisam znao što me nagnalo da upotrijebim ta slovja, braćo, koja su mi samo kao nepozvana
došla u golovu. I to je sve te vjekove, iz nekog razloga, utišalo na minutaju-dvije.
Onda je jedan jako mršavi starejši profesorski tip ustao, s vratom koji je sav bio kao žice koje
sprovode struju iz njegove golove u pljot, i on je rekao: "Ti se nemaš zašto buniti, dječače. Donio si svoj
izbor, i sve je ovo posljedica tvog izbora. Što god sad uslijedi je ono što si ti sam odabrao."
A zatvorski kopelan je zakričao: "O, kad bih samo ja mogao povjerovati u to." I mogli ste vidjati da
mu Ravnatelj upućuje pogled koji je kao značio da se on neće popeti onoliko visoko u zatvorskoj religiji
koliko je mislio. Onda je opet počela glasna raspra, i onda sam mogao slušjati da se slovje Ljubav
uzvikuje, zatvorski kopelan je kričajao glasno kao i bilo tko drugi da Savršena Ljubav Odbacuje Sve
Strahove i sav taj drek.
A sad je dr. Brodsky rekao, smiješeći se cijelim licojem: "Drago mije, gospodo, da je pitanje Ljubavi
postavljeno. Sad ćemo vidjeti na djelu jedan tip Ljubavi za koji se smatralo da je izumro sa srednjim
vijekom." I onda su se opet ugasila svjetla i upalili reflektori, jedan na vašeg jadnog i napaćenog
Prijatelja i Pripovjedača, a u svjetlo drugog se kao doljuljala ili polako pojavila najljepša mlada
djevočka koju bi se ikad mogao nadati vidjati, O braćo moja, u cijelom žiznju. Što će reći, imala je zbilja
horroršo grudaje koje ste cijele mogli kao vidjati, postoje imala platje koje su joj se spuštale dolje dolje
dolje sa plećoja. I nogaje su joj bile kao Gospodjin u Svojim nebesima, i hodala je kao da učini da
zastenješ u kiškama, a ipak joj je licoje bilo slatko nasmiješeno mlado kao nevino licoje. Prišla mi je u
svjetlu koje je bilo nekakvo kao svjetlo nebeske blagosti i svog tog dreka koje je stizalo s njom, i prva
stvar koja mi je sijevnula u golovi je da bih je volio imati baš tu na podu sa starim unutra-van zbilja
divljački, ali skorajše kao hitac stigla je mučnina, poput nekog kao detektiva koji je motrio iza ćoška i sad
uletio da obavi svoje gražnje uhićenje. I sad je vonjaja lijepog parfema koji je dopirao od nje učinio da
poželim kao početi ispuštati u svoje kiške, pa sam znao da moram smisliti neki novi kao način mišljenja o
njoj, prije nego što me bol i žeđ i užasna mučnina preplave baš horroršo i valjano.
Pa sam zakričao: "O najljepša i najdivnija među djevočkama, bacam ti moje kao srce pred noge da ga
cijelog kao pogaziš. Da imam ružu, dao bih ti je. Da je sve kišno i kaljavo sad na tlu, mogla bi dobiti
moje platje da hodaš po njima, da ne prekriješ svoje lijepe nogaje prljavštinom i blatom." I dok sam
govorio sve to, O braćo moja,
mogao sam osjetiti mučninu da se kao povlači. "Daj mi", kričnuo sam, "da te obožavam i budem kao
tvoj pomoćnik i zaštitnik od zločestog kao svijeta." Onda sam pomislio na pravo slovja i osjetio se bolje
od toga, govoreći: "Daj da budem tvoj pravi vitez", i dolje sam se spustio opet na stara koljena,
klanjajući se i kao padajući ničice.
I onda sam se osjetio zbilja šutaje i tupo, pošto je sve to opet bilo kao gluma, jer se ta djevočka
nasmiješila i poklonila publici i kao otplesala, a svjetla su se palila uz pljesak. I glazje nekih od tih
starejših vjekova u publici su kao iskakale na tu mladu djevočku, s prljavim i kao pokvarenim željama, O
braćo moja.
"On će biti vaš pravi kršćanin", kričao je dr. Brodsky, "spreman okrenuti drugi obraz, spreman biti
razapet radije nego da razapne, bolestan u srcu pri pomisli da ubije čak i muhu." I to je bilo točno, braćo,
jer, kad je to rekao ja sam pomislio na ubijanje muhe i osjetio tek malo mučnine, ali sam potisnuo
mučninu i bol tako što sam pomislio na hranjenje muhe komadićima šećera i brigu o njoj kao da je vražji
ljubimac i sav taj drek. "Otkupljenje", kričao je on. "Radost pred Anđelima Božjim."
"Stvar je u tome", govorio je Ministar Iznutrica, "da to uspijeva."
"Oh", rekao je zatvorski kopilan, kao uzdišući, "to itekako uspijeva, Bog nam svima pomogao."


TREĆI DIO



























1.

"A onda, što ćemo?"
To sam, braćo moja, ja pitao samog sebe sljedeće jutro, stojeći ispred bijele zgrade koja je bila kao
pričvršćena na stari Držat, u mojim platjama od one noći prije dvije godine na sivoj svjetlosti zore, s
maljutkom torbom u kojoj je bilo mojih malo osobnih vešči i malo novaca koje su mi ljubazno dale
vonjaje Vlasti da mi kao pomognu u početku novog života.
Ostatak prethodnog dana bio je veoma zamoran, s intervjuima da se snime za telenovosti i
fotografijama koje su bijes bijes bijes snimane i još kao demonstriranja kako seja grčim suočen s
ultranasiljem i sav taj sramotni drek. I onda sam kao pao u krevet i tada, kako mi se činilo, probuđen da
mi se kaže da izađem, da idjam kući, da oni više nikad ne žele vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača, O
braćo moja.
I eto mene tu, jako jako jako rano ujutro, sa samo to malo lijepe lovice u mom lijevom karmanu,
zveczveckajući njom i pitajući se: "A onda, što ćemo?"
Neki doručak na nekom mjastu, pomislio sam, pošto nisam uopće jeo tog jutra, svaki vjek je bio toliko
nestrpljiv da me istolčokira na slobodu. Samo sam čašju čajića popio. Taj Držat bio je u jako kao
tmurnom dijelu grada, ali bilo je maljutkih radničkih kavana svud okolo i uskoro sam našao jednu od njih,
braćo moja. Bila je veoma posrana i vonjaja, s jednom žaruljom na stropu na kojoj su muvlji ispljuvci
kao pokrivali dio svjetla, i bilo je ranih rabotaša koji su srkali čajić i kobasice užasnog izgleda i kriške
kljeba koje su kao gutali, radeći žder žder žder i onda kričajući za još. Služila ih je jako posrana
djevočka ali s jako boljšim grudajama, i neki od jedućih vjekova pokušavali su je dograbiti, radeći ha ha
ha dok je ona radila he he he, i od tog prizora skoro mi je pozlilo, braćo. Ali zatražio sam prepečenac i
džem i čajić jako pristojno i mojim gospodskim golosom, i onda sam sjeo u jedan mračan kut da jedjam i
pjatam.
Dok sam to radio, jedan maljutki mali patuljak od čovjeka idjao je unutra, prodajući jutarnju gazetu,
iskrivljen i gražnji prestupnjački tip s debelim naočalama čeličnog okvira, i platjama boje kao jako
starejšeg raspadnutog pudinga od ribizla. Kupjatao sam gazetu, sa zamisli da se spremim za skok natrag u
normalni žiznj tako što ću vid-jati što se zbiva u svijetu. Ta gazeta koju sam imao izgleda je bila vladina
gazeta, ali jedine vijesti što su bile na prvoj stranici bile su o potrebi da se svaki vjek pobrine da opet
izabere Vladu na sljedećim Općim izborima, koji su izgleda bili za dva ili tri tjedna. Bilo je jako
hvalisavih slovja o tome što je Vlada uradila, braćo, za zadnjih otprilike godinu dana, sa sve povećanjem
izvoza i zbilja horroršo vanjskom politikom i poboljšanim socijalnim službama i sav taj drek. Ali ono
čime se Vlada najviše hvalila bio je način na koji su smatrali da su ulice učinjene sigurnijima za sve
miroljubive noćušetajuće ljudove tijekom posljednjih šest mjeseci, s boljom plaćom za policiju i tim što
je policija postala stroža prema mladim huliganima i nastranima i provalnicima i sav taj drek. Što je
interesjalo Vašeg Skromnog Pripovjedača u određenoj mjeri. A na drugoj stranici gazete bila je mutna kao
fotografija nekoga tko je izgledao veoma poznato, i ispostavilo se da je to nitko drugi nego ja jaja.
Izgledao sam veoma smrknuto i kao uplašeno, ali to je bilo u stvari zbog bljeskalica koje su puc puc
cijelo vrijeme. Ono što je pisalo ispod moje slike bilo je da je to prvi diplomac novog Državnog instituta
za otkupljenje kriminalnih osoba, izliječen od svojih zločinačkih nagona za samo dva tjedna, sad dobri
građanin koji poštuje zakone i sav taj drek. Onda sam vidjao da ima jako hvalisav članak o tom
Ludovicovom postupku i kako je Vlada pametna i sav taj drek. Onda je bila još jedna slika nekog vjeka
kojeg sam mislio da znam, i to je bio taj Ministar Unutrašnjih ili Iznutrica. Činilo se da se i on ponešto
hvalisao, iščekujući doba bez zločina u kojem neće biti više straha od kukavičkih napada mladih huligana
i perverznja-ka i provalnika i sav taj drek. Pa sam napravio arrrghhh i bacio tu gazetu na pod, tako da je
pokrila mrlje prosutog čajića i grozne ispljuvke sline tih posranih životinja što su zalazile u tu kavanu.

 "A onda, što ćemo?"
Ono što ćemo, braćo, je ravno kući i lijepo iznenađenje za tatatu i mamicu, da se njihov sin jedinac i
nasljednik vraća u okrilje obitelji. Onda bih mogao leći natrag na krevet u mojoj vlastitoj maljutkoj
jazbini i slušjati lijepu glazbu, i istodobno bih mogao promisliti što sad da radim s mojim žiznjom.
Nadležni za otpust dao mi je dan prije dug spisak poslova za koje se mogu prijaviti, i telefonirao je
raznim vjekovima za mene, ali nisam imao namjeru, braćo moja, ići rabotati odmah. Prvo maljenko
odmora, da, i mirno razmišljanje na krevetu uz zvuk lijepe glazbe.
I tako autobusom do Centra, i onda autobusom do Avenije Kingsley, pošto su stanovi u Zajedničkom
bloku 18a bili odmah blizu. Vjerovat ćete mi, braćo moja, kad vam kažem da mi je srce radilo tuptuptup
od kao uzbuđenja. Sve je bilo jako mirno, pošto je još bilo rano zimsko jutro, i kad sam idjao u predvorje
bloka nije bilo nijednog vjeka, samo nagoji vjekovi i ženaje Dostojanstva Rada. Ono što me iznenadilo,
braćo, bilo je da je to bilo očišćeno, nije više bilo nikakvih bezobraznih slovja u balonima iz usta
Dostojanstvenih radnika, niti bezobraznih dijelova tijela docrtanih na njihove nagoje pljotove od strane
nemoralnih maljčika s olovkama. A ono što me isto iznenadilo bilo je da je dizalo radilo. Stiglo je
predući kad sam pritisnuo električnu knopku, i kad sam ušao bio sam opet iznenađen da vidjam da je sve
bilo čisto u kao kabini.
Pa sam otišao na deseti kat, i tamo sam vidio 10-8 kao i prije, i moja rukaja je drhtala i tresla se kad
sam izvadio iz karmana malu ključaju koju sam imao za otvoriti. Ali sam vrlo čvrsto gurnuo ključaju u
bravu i okrenuo, pa otvorio pa ušao, i tamo se sreo s tri para iznenađenih i skoro ' uplašenih glazja kako
me gledaju, i to su t i m doračkovali, ali je bio isto i još jedan vjek kojeg nikad prije u žiznju nisam
vidjao, boljši zadrigli vjek u košulji i tregerima, sasvim odomaćen, braćo, srkajući čajić s mlijekom i
mljac-mljackajući jajce i prepečenac.
I taj vjek stranac je prvi progovorio, rekavši: "Tko si ti, prijatelju? Gdje si našao ključ? Van, dok ti
nisam preuredio lice. Izlazi i pokucaj. Objasni što hoćeš, odmah."
Moji tata i mama sjedili su kao skamenjeni, i mogao sam vidjati da još nisu pročitali gazetu, onda sam
se sjetio da gazeta nije stizala dok tatata ne ode na posao. Ali je onda mama rekla: "O, umakao si.
Pobjegao si. Što da radimo? Doći će nam policija ovamo, oh oh oh. Oh, ti zločesti i nevaljali dečko, da
nas tako sramotiš." I, vjerujte ili me poljubite u šarje, počela je sa bu hu. Pa sam ja počeo pokušavati
objasniti, da mogu nazvati Držat ako hoće, i cijelo to vrijeme taj vjek stranac je sjedio tamo kao mršteći
se i izgledajući kao da bi mi mogao preurediti lice svojom kosmatom boljšom krupnom šakom.
Pa sam rekao: "A kako bi bilo da ti ponešto odgovoriš, brate? Otkud ti ovdje i koliko dugo? Nije mi
se svidio ton onog što si sad rekao. Pazi se. Hajde, govori." On je bio vjek radničkog tipa, jako ružan,
oko trideset ili četrdeset star, i sad je sjedio s ustima otvorenim na mene, ne govorjajući ni jedno slovje.
Onda je moj tata rekao: "Ovo je sve pomalo zapanjujuće, sine. Trebao si nam javiti da ćeš doći.
Mislili smo da će biti još barem pet ili šest godina prije nego što te puste.' 138
Ne", rekao je, i rekao je to jako kao tmurno, "da nam nije drago što te opet vidimo, i to slobodnog."
"Tko je ovo?" rekao sam ja. "Zašto ne može on progovoriti? Što se zbiva ovdje?"
"To je Joe", rekla je moja mama. "On sad živi ovdje. Podstanar, to je on. O, joj joj joj", radila je.
"Ti", rekao je taj Joe. "Čuo sam sve o tebi, dečko. Znam što si učinio, slomio srce svojim jadnim
ucviljenim roditeljima. Pa si se vratio, ha? Natrag da im još jednom upropastiš život, je li? Preko mene
mrtvog ćeš, jer su me pustili da im budem više sin nego podstanar." Mogao sam se skoro šmekati glasno
na to da stari razdraž u meni nije počeo buditi osjećaj da hoću povratiti, jer je taj vjek izgledao otprilike
istih godina kao moji t i m, a tu je kao pokušavao zaštitnički sinovski obgrliti moju plačuću mamu, O
braćo moja.
"Tako", rekao sam ja, i skoro sam i sam osjećao da ću briznuti u plač. "Znači tako je to, onda. Dobro,
dajem ti pet velikih minutaja da ukloniš sve svoje užasne posrane vešče iz moje sobe." I krenuo sam
prema toj sobi, a taj vjek je bio maljutko prespor da me spriječi. Kad sam otvorio vrata srce mi se
slomilo na tepihu, jer sam vidjao da više uopće nije kao moja soba, braćo. Sve moje zastavice su nestale
sa zidova i taj vjek je stavio slike boksača, i kao momčad koja sjedi zadovoljno prekriženih ruku i sa
srebrnim kao štitom naprijed. I onda sam vidjao čega još nema. Moj stereo i moj ormarić s pločama više
nisu bili tu, niti moj zaključani kovčeg s blagom u kojem su bile boce i droga i dvije blistave čiste igle.
"Ovdje se nešto prljavo vonjaje odvijalo", zakričao sam. "Što si učinio s mojim vlastitim osobnim
veščama, ti pizdunu?"
To je bilo upućeno Joeu, ali je moj tata odgovorio, rekavši: "To su sve odnijeli, sine, policajci. Onaj
novi propis, znaš, o odšteti žrtvi."

Ustanovio sam da mi je naporno da mi ne bude jako zlo, ali golova me šokirala bolom i usta su mi
bila tako suha da sam morao skorajše potegnuti gutljaj iz boce mlijeka na stolu, tako da je taj Joe rekao:
"Prljavo svinjsko ponašanje."
Rekao sam: "Ali ona je umrla. Taje umrla."
"Bilo je to za mačke", rekao je moj tata kao tužno, "koje su ostale bez ikoga da se brine za njih dok se
ne pročita oporuka, pa su morale imati nekog da ih hrani. Pa je policija prodala tvoje stvari, odjeću i sve,
da pomogne brizi za njih. Takav je zakon, sine. Ali ti nikad nisi puno mario za to da bude po zakonu."
Morao sam onda sjesti, i taj Joe je rekao: "Traži dopuštenje prije nego što sjedneš, ti bezobrazna mala
svinjo", pa sam ja skorajše odbrusio sa: "Zaveži svoju veliku prljavu gubicu, ti", osjećajući mučninu.
Onda sam pokušao biti razuman zbog mog kao zdravlja, pa sam rekao: "Pa, to je moja soba, neosporno.
Ovo je i moj dom. Kakav prijedlog možete vi, moji t i m, iznijeti?"
Ali oni su samo izgledali jako potišteno, moja mama je pomalo drhtala, njeno licoje sve izborano i
mokro od kao suza, i onda je moj tata rekao: "O svemu ovom treba razmisliti, sine. Ne možemo baš samo
izbaciti Joea, zar ne? Mislim, Joe ovdje ima posao, po ugovoru, na dvije godine, i mi smo se s njim
dogovorili, zar nismo, Joe? Mislim, sine, smatrajući da ćeš ti ostati u zatvoru jako dugo, a ta soba zvrji
prazna." Pomalo se sramio, mogao si mu to vidjati po licoju.
Pa sam se ja samo nasmiješio i kao kimnuo, rekavši: "Vidjam sve. Navikli ste na malo mira i navikli
ste na malo dodatne lijepe lovice. A vaš sin vam nikad nije bio ništa osim užasne smetnje." A tada, braćo
moja, vjerujte mi ili me poljubite u šarje, počeo sam kao plakati, osjećajući veliko sažaljenje prema
samom sebi.
Pa je moj tata rekao: "Pa, vidiš, sine, Joe je već platio stanarinu za sljedeći mjesec. Mislim, što god
da uradimo u budućnosti ne možemo reći Joeu da odmah ode, zar ne, Joe?"
Taj Joe je rekao: "Ja moram misliti na vas dvoje, koji ste mi bili kao otac i majka. Da li bi bilo
dolično ili pošteno otići i ostaviti vas na milost i nemilost ovog mladog čudovišta koje nije bilo kao pravi
sin? On sad plače, ali to je njegova prepredenost i prijetvornost. Pustite ga da ode i nađe sebi sobu
negdje. Neka nauči gdje je griješio i da zao dečko kakav je on bio ne zaslužuje tako dobre mamu i tatu
kakve je imao."
"U redu", rekao sam ja, ustajući još sav u kao suzama. "Sad znam kako stvari stoje. Nitko me ne želi i
ne voli. Patio sam i patio i patio i svi žele da i dalje patim. Znam."
"Učinio si da drugi pate", rekao je taj Joe. "Samo je pravedno da i ti propatiš kako treba. Rečeno mi
je sve što si učinio, dok smo sjedili navečer ovdje oko obiteljskog stola, i prilično je šokantno bilo za
slušati. Bilo mi je zbilja mučno od mnogo toga."
"Volio bih", rekao sam, "da sam natrag u zatvoru. Dragom starom Drzatu kakav je bio. Idjam sada",
rekao sam. "Nećete me više nikad vidjati. Snaći ću se sam, hvala vam lijepo. Neka bude vama na
savjesti."
Moj tata je rekao: "Nemoj to tako shvaćati, sine", a moja mama je samo radila bu hu hu, licoja svog
iskrivljenog i ružnog, a taj Joe ju je opet obgrlio svojom rukajom, tapšući je i govoreći no no no kao
bezumnaji. I tako sam se nekako isteturao kroz vrata i izašao, prepuštajući ih njihovoj užasnoj krivnji, O
braćo moja.


2.

Dok sam idjao niz ulicu na kao besciljan način, braćo, u tim noćnim platjama u koje su ljudovi kao
zurili dok sam prolazio, i smrznut, pošto je bio kopilanski hladan zimski dan, sve što sam osjećao da hoću
bilo je da odem daleko od svega i da ne moram više misliti o bilo kakvoj vešči uopće. Pa sam otišao
autobusom do centra, i onda hodao natrag do Taylor Placea, i tamo je bio onaj disk-butik MELODIJA
kojeg sam nekad počašćavao svojim neusporedivim kupovanjem, O braćo moja, i izgledao je uglavnom
kao isto mjasto kakav je uvijek i bio, i ulazeći sam očekivao da ću tamo vidjati starog Andyja, onog
ćelavog i jako jako mršavog uslužnog kao vjeka od kojeg sam kupjatao ploče u starim danima. Ali sad
nije bilo Andvja tamo, braćo, nego samo cika i kričajanje nadsatskih (to jest tinejdžerskih) maljčika i
komada koji su slušjali neku novu užasnu pop-pjesmicu i uz nju još i plesali, a vjek iza pulta ni sam nije
bio puno stariji od nadsata, i puckao je zglobovima prstiju i šmekao se kao bezumnaja.
Pa sam ja prišao i čekao dok se on kao udostojio primijetiti me, pa sam rekao: "Htio bih čuti snimku
Mozartove Broj četrdeset." Ne znam zašto mi je to upalo u golovu, ali jest.
Vjek za pultom rekao je: "Četrdeset čega, prijatelju?"
Rekao sam: "Simfoniju. Simfoniju broj četrdeset u G molu."
"Ooooh", oglasio se jedan od plešućih nadsata, maljčik s kosom do preko glazja, "samofunja. Je li on
samo fu-njara? On hoće samofunju."

Mogao sam osjetiti kao postajem sav razdraž iznutra, ali morao sam paziti na to, pa sam se kao
nasmiješio vjeku koji je preuzeo Andyjevo mjesto i svim plešućim i kričajućim nadsatima. Vjek za
pultom rekao je: "Idi u onu kabinu za slušanje tamo, prijatelju, a ja ću ti nešto pustiti."
Pa sam otišao do maljutke kabine gdje ste mogli sluš-jati ploče koje hoćete kupiti, a onda mi je taj
vjek pustio ploču, ali nije to bila Mozartova Četrdeseta, bio je to Mozartov "Prag" - on je izgleda samo
pokupio prvog Mozarta kojeg je mogao naći na polici - i to bi me trebalo početi praviti zbilja
razdražojim, a toga sam se morao čuvati zbog straha od bola i mučnine, ali ono što sam zaboravio bilo je
nešto što nisam smio zaboraviti i sad je učinilo da poželim skviknuti. Bilo je to da su ti doktorski bračnji
tako sredili stvari da će mi svaka glazba koja je bila kao za emocije izazvati mučninu baš kao i vidjanje
ili želja za nasiljem. Bilo je to zato što su svi oni filmovi nasilja bili praćeni glazbom. I sjećao sam se
naročito onog užasnog nacističkog filma s Beethovenovom Petom, zadnji stavak. I sad je tu bio predivni
Mozart učinjen užasnim. Izjurio sam iz kabine kao bezumnaja da pobjegnem od mučnine i bola koji su
nadolazili, i izjurio sam iz dućana dok su se oni nadsati šmekali za mnom i vjek za pultom je kričajao:
"Eh eh eh!" Ali nisam to primjećivao i krenuo sam teturajući skoro kao slijepac preko ceste i iza ćoška u
mliječni bar Korova. Znao sam što želim.
Mjasto je bilo skoro prazno, postoje bilo još jutro. Izgledalo je i čudno, postoje bilo posvuda
oslikano crvenim mučućim kravama, i za šankom nije bio nijedan vjek kojeg sam znao. Ali kad sam
rekao: "Mlijeko plus, veliko", vjek s kao upalim licem jako svježe izbrijan znao je što želim. Odnio sam
veliko moloko plus do jednog od malih odjeljaka koji su bili svud oko tog mjasta, pošto su tamo bile kao
zavjese da ih odvoje od glavnog mjasta, i tamo sam sjeo u tapeciranu stolicu i pijuckao i pijuckao. Kad
sam popio sve počeo sam osjećati da se stvari događaju. Glazje su mi bile kao fiksirane na maljutki
komadić srebrnog papira s kutije tumora koji je bio na podu, pošto metenje u tom mjastu nije bilo baš
horroršo, braćo. Taj listić srebra počeo je rasti i rasti i rasti i bio je tako kao svijetao i blistav da sam
morao žmirnuti glazjama. Narastao je tako velik da je postao ne samo taj cijeli odjeljak u kojem sam se
zavalio nego kao cijela Korova, cijela ulica, cijeli grad. Onda je bio cijeli svijet, pa je onda bio cijelo
sve, braćo, i bio je kao more koje zapljuskuje svaku vešč što je ikad bila učinjena ili čak pomišljena.
Mogao sam nekako slušjati sebe kako pravim posebne vrste šumaja i govorjam slovaja kao: "Dragi dragi
idlewildi, trunite ne u raznosjajnim oblicima" i sav taj drek. Onda sam mogao kao osjetiti viziju koja sve
to kuje u srebru, i onda je bilo boja koje nitko nije vidjao prije, i onda sam mogao vidjati kao grupu
kipova jako jako jako daleko koja je bila kao gurana bliže i bliže i bliže, sva osvjetljena jako jarkim
svjetlom i odozgor i odozdol, O braćo moja. Ta grupa kipova bili su Bog ili Gospodjin i svi Njegovi
Sveti Anđeli i Sveci, sve jako sja-jeća kao mjed, s bradama i boljše velikim krilima koja su mahala na
nekakvom vjetru, tako da nisu mogli stvarno biti od kamena ili mjedi, zbilja, i oči ili glazje su se kao
kretale i bile žive. Ti boljši veliki likovi prilazili su sve bliže i bliže i bliže dok nisu kao krenuli zgnječiti
me, i mogao sam čuti svoj glas kako kaže "Eeeeee." I osjetio sam da sam se riješio svega - platja, tijela,
mozga, imena, sve to - i osjećao se zbilja horroršo, kao u raju. Onda je bio šumaja kao mrvljenja i
gužvanja, i Gospodjin i Anđeli i Sveci nekako su odmahnuli golovama na mene, kao da govorjaju da sad
nije baš vrijeme, ali moram pokušati ponovo, i onda se sve kao nakesilo i šmekalo i kolapsiralo i veliko
toplo svjetlo postalo je kao hladno, i onda sam bio
tamo kakav sam bio i prije, s praznom čašom na stolu i želeći plakati i osjećajući se kao da je smrt
jedini odgovor na sve.
I to je bilo to, to je bilo ono što sam vidjao sasvim jasno da treba napraviti, ali kako to napraviti
nisam ispravno znao, pošto nikad prije nisam mislio o tome, O braćo moja. U mojoj maloj torbi s
osobnim veščama imao sam svoju koljačku britvaju, ali sam odmah osjetio veliku mučninu na pomisao da
krenem fiiijuuu po sebi i sva moja vlastita crvena crvena krvca poteče. Ono što sam htio nije bilo nešto
nasilno već nešto što će učiniti da kao samo utonem nježno u san i da to bude kraj Vašeg Skromnog
Pripovjedača, ne više smetnja za nikoga. Možda, pomislio sam, ako idjam do Javne knjižnice iza ugla,
mogu pronaći neku knjigu o najboljem načinu da se skvikne bez bola. Pomislio sam na sebe mrtvog i kako
će žao svima biti, t i m i onom posranom vonjajem Joeu koji je bio kao uzurpator, i također dr. Brodskom
i dr. Branomu i onom Ministru Unutrašnjih Iznutrica i svakom od vjekova. I hvalisavoj vonjajoj Vladi
također. Pa sam zbrisao van na zimu, i sad je bilo poslijepodne, skoro dva sata, kako sam mogao vidjeti
po boljšem satu centra, tako da je moj boravak u onoj zemlji sa starim moloko-plusom morao trajati kao
dulje nego što sam mislio. Hodao sam Bulevarom Marghanita i onda skrenuo u Aveniju Boothbv, onda
opet iza ugla, i tamo je bila Javna knjižnica.

Bilo je to starejše posrano mjasto u koje se nisam mogao sjetiti da sam ušao otkad sam bio jako jako
maljutki maljčik, ne više od nekih šest godina star, i bila su dva dijela -jedan dio da se posude knjige i
jedan dio za čitanje, pun gazeta i časopisa i kao vonjaje jako starejših ljudi čija su pljota zaudarala na
kao starost i siromaštvo. Oni su stajali za policama s gazetama svud oko prostorije, šmrcajući i
podrigujući i govorjajući samima sebi i prevrćući stranice da čitaju vijesti jako tužno, ili su sjedili za
stolovima gledajući časopise ili se pretvarajući da gledaju, neki zaspali i jedan ili dva koji su hrkali
zbilja gromkaje. Nisam se u početku mogao kao sjetiti što je ono što hoću, onda sam se sjetio uz mali šok
da sam idjao ovamo da bih našao kako da skviknem bez bola, pa sam giljao preko do police pune ?!
stručnih veščova. Bilo je mnogo knjiga, ali nije bilo nijedne s naslovom, braćo, koji bi zbilja poslužio.
Bila je jedna medicinska knjiga koju sam skinuo, ali kad sam je otvorio bila je puna crteža i fotografija
užasnih rana i bolesti, a od toga sam pomalo poželio povraćati. Pa sam to stavio natrag i onda uzeo Veliku
knjigu ili Bibliju, kako su je zvali, misleći da mi to može dati kao utjehu onako kao što je davala u starim
danima Drzata (ne zbilja tako starim, ali činilo se to veoma veoma davno), i oteturao sam do stolice
čitati. Ali sve što sam našao bilo je o obaranju sedamdeset puta sedam i mnogo Židova koji psuju i
tolčokiraju jedan drugog, i od toga mi je isto došlo za povraćati.
Pa sam onda skoro zaplakao, tako da je jako starejši otrcani mužaja naspram mene rekao: "Stoje,
sinko? U čemu je nevolja?"
"Želim skviknuti", rekao sam. "Dosta mije, eto stoje. Život je postao previše za mene."
Jedan starejši čitalački vjek pored mene rekao je: "Pssst", ne dižući pogled s nekog bezumajeg
časopisa koji je imao punog crteža kao boljših geometrijskih vešča. To je na nešto podsjećalo.
 Onaj drugi mužja je rekao: "Previše si mlad za to, sinko. Pa, sve je još pred tobom."
"Da", rekao sam ja, gorko. "Kao par lažnih grudaja." Vjek što je čitao časopis rekao je: "pssst", opet,
ovaj put dižući pogled, i nešto nam je obojici leglo. Vidjao sam tko je to bio.
On je rekao, zbilja gromkaje: "Nikad ne zaboravim oblik, Boga mi. Nikad na zaboravim oblik nečega.
Boga mi, ti svinjo mala, sad te imam." Kristalografija, to je bilo to. To je bilo ono što je uzeo iz knjižnice
onaj put. Lažni zubi skrhani zbilja horroršo. Platje zderane. Njegove knjige razrezjane, sve o
kristalografiji. Pomislio sam da bolje da odem odatle zbilja skorajše, braćo. Ali taj starejši stari mužaja
bio je na nogama, kričajući kao bezumnaja svim starejšim starim kašljalima za gazetama oko zida i onima
što su drijemali nad časopisima za stolom. "Imamo ga", kričajao je. "Otrovnu malu svinju koja je
upropastila knjige o kristalografiji, rijetke knjige, knjige koje se ne može više nikad naći, nigdje." To je
imalo užasno ludu prišuma-ju, kao da je taj stari vjek zbilja izgubio svoju golovu. "Trofejni primjerak
kukavičke brutalne mladosti", kričajao je. "Ovdje usred nas i nama na milost. On i njegovi prijatelji tukli
su me i šutirali me i lupali me. Razodjenuli su me i istrgnuli mi zube. Smijali su se mojoj krvi i mojem
stenjanju. Odšutirali su me kući, ošamućenog i golog." Sve to nije bilo baš istina, kao što znate, braćo.
Imao je nešto platja na sebi, nije bio potpuno nagoji.
Ja sam odkričao: "To je bilo prije više od dvije godine. Od tada sam bio kažnjen. Naučio sam svoju
lekciju. Gledajte tamo preko - moja slika je u novinama."
"Kazna, ha?" rekao je jedan starejši kao tip bivšeg vojnika. "Vas sve treba istrijebiti. Kao dosadnu
smetnju. Kazna, nego što."
"Dobro, dobro", rekao sam. "Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Oprostite mi, svi. Moram sad ići."
I počeo sam idjati iz tog mjasta bezumnajih staraca. Aspirin, to je to. Mogao si skviknuti od stotinu
aspirina. Aspirina iz stare ljekarne.
Ali kristalografski vjek je kričao: "Ne puštajte ga. Naučit ćemo ga o kazni, tu nasilnu malu svinju.
Držite ga." I, vjerujte, braćo, ili uradite onu drugu vešču, dva ili tri stara drhtavca, svaki star po
devedeset godina, zgrabili su me svojim tresućim starim rukajama, i došlo mi je kao zlo od vonjaje
starosti i bolesti koja je dopirala od tih skoro mrtvih mužaja. Kristalni vjek je sad navalio na mene,
počinjući me tući maljutkim slabim tolčokima po licoju, i pokušao sam se izvući i idjati van, ali te
starejše rukajc koje su me držale bile su jače nego što sam mislio. Onda su drugi starejši vjekovi došepali
od gazeta da navale na Vašeg Skromnog Pripovjedača. Kričajali su vešče kao: "Ubij ga, gazi ga, kolji ga,
razbij mu zube", i sav taj drek, i mogao sam dovoljno jasno vidjati što je to. To je starost udarila na
mladost, eto što je to bilo. Ali neki od njih su govorili: "Jadni stari Jack, skoro je ubio jadnog starog
Jacka, jest, to je ta mala svinja", i tako dalje, kao da se sve to dogodilo jučer. Što za njih pretpostavljam i
jeste. Sad je "bilo kao more vonjajih slinavih prljavih staraca koji su me pokušavali zakačiti svojim kao
slabim rukajama i tvrdim starim pandžama, kričajući i dahtajući na mene, ali naš kristalni druzja bio je
tamo sprijeda, upućujući tolčok za tolčokom. I ja se nisam usuđivao uraditi ni jednu jedinu vešč, O braćo
moja, jer je bilo bolje biti tako udaran nego željeti povraćati i osjećati onaj užasni bol, ali naravno me je
činjenica što se nasilje odvijalo navodila da osjećam kako mučnina viri iza ugla da vidi bi li izašla na
otvoreno i navalila.
Onda je stigao jedan vjek pomoćnik, mlađi vjek, i on je kričajao: "Što se tu događa? Prestanite
odmah. Ovo je čitaonica." Ali nitko nije obraćao pažnju. Pa je vjek pomoćnik rekao: "Dobro. Zvat ću
policiju."
Pa sam ja zakričao, a nikad nisam mislio da ću to izreći u cijelom svom žiznju: "Da da da, učinite to,
zaštitite me od ovih starih luđaka." Primijetio sam da vjek pomoćnik nije baš zapeo da se pridruži
dratovanju i izbavi me od bijesa i ludila pandži tih starih vjekova; samo je klisnuo do svog kao ureda ili
gdje god je telefon bio. Sad su ti stari ljudi puno dahtali, i osjećao sam da bih ih mogao samo kvrcnuti i
svi bi popadali, ali samo sam pustio da me drže, jako strpljivo, te starejše rukaje, zatvorenih glazja, i
osjećao slabašne tolčoke po mom licoju, i slušjao zadihane grlene stare golose kako kričaju: "Mlada
svinja, mladi ubojica, huligan, nitkov, ubij ga." Onda sam dobio takav zbilja bolan tolčok po nosu da sam
rekao sebi k vragu k vragu, i otvorio sam glazje i počeo se otimati da se oslobodim, što nije bilo teško,
braćo, i otrgnuo sam se kričajući do nekakvog hodnika ispred čitaonice. Ali ti starejši osvetnici su još
dolazili za mnom, dašćući kao da izdišu, sa svojim zvjerskim pandžama drhtavim da navale na vašeg
prijatelja i Skromnog Pripovjedača. Onda sam bio sapleten i bio na podu i bio šutiran, onda sam slušjao
golose mladih vjekova kako kričaju: "U redu, u redu, prestanite sad s tim", i znao sam da je policija
stigla.


3.

Bio sam kao zbunjen, O braćo moja, i nisam mogao vidjati baš jasno, ali bio sam siguran da sam te
milicajkane sreo ranije na nekom mjastu. Onaj koji me držao, govoreći: "Polako polako polako", odmah
kraj prednjih vrata Javne knjižnice, njega uopće nisam poznavao, ali mi se činilo da je kao jako mlad da
bude roz. Ali druga dvojica su imali leđa koja sam bio siguran da sam vidjao prije. Oni su lupali po tim
starejšim starim vjekovima s velikim boljšim užitkom i elanom, zamahujući maljutkim bičevima,
kričajući: "Evo vam, vi nevaljali momci. To će vas naučiti da prestanete s pobunom i kršenjem Mira
Države, vi zločesti nevaljalci." Pa su odagnali te uspuhane i hripajuće i skoro mrtve starejše osvetnike
natrag u čitaonicu; onda su se okrenuli, šmekajući se od toga što su se dobro zabavili, vidjati mene.
Stariji od njih dvojice je rekao: "Vidi vidi vidi vidi vidi vidi vidi. Pa zar to nije mali Alex. Davno se
nismo vidjali, druzja. Kako ide?" Bio sam kao zbunjen, jer su odora i šljemaja ili kaciga činili da je jako
teško vidjati tko je to, mada su mi licoje i golos bili poznati. Onda sam pogledao u drugog i glede njega, s
njegovim nakeženim bezumna-jim licojem, nije bilo sumnje. Onda, sav utrnuo i trnući sve više, opet sam
pogledao na onog vidi vidi vidućeg. Taj je bio onda debeli stari Billyboy, moj stari neprijatelj. Drugi je,
naravno, bio Tupi, koji je nekad bio moj druzja i također neprijatelj smrdljivog debelog jarčine
Billyboya, ali je sad bio milicajkan s odorom i šljemajom i bičem da drži red.
Rekao sam: "O, ne."
"Iznenađenje, ha?" I stari Tupi je ispustio stari smijeh kojeg sam se tako horroršo sjećao. "Hoh hoh
hoh."
"To je nemoguće", rekao sam. "Ne može biti. Ne vjerujem."
"Svjedočanstvo starih glazja", nasmijao se Billyboy. "Ništa u rukavima. Nema magije, druzja. Posao
za dvojicu koji su sad u godinama za zaposlenje. Policija."
"Premladi ste", rekao sam ja. "Daleko premladi. Ne zovu u rozove maljčike vaših godina."
"Bili mladi", nastavio je stari milicajkan Tupi. Nisam mogao povjerovati u to, braćo, zbilja nisam.
"To smo bili, mladi druzja. A ti si bio taj koji je bio uvijek najmlađi. I evo nas sad ovdje."
"Još ne mogu to vjerovati", rekao sam.
Onda je Billyboy, roz Billyboy u kojeg nisam mogao povjerovati, rekao tom mladom milicajkanu koji
me kao držao i kojeg nisam znao: "Više bi dobra postiglo, ja mislim, Rexe, ako mi primijenimo malo
starog kratkog postupka. Momci su momci, kao i uvijek. Nema potrebe za starom rutinom u postaji. Ovaj
ovdje opet je počeo sa svojim starim tikovima, kao što se mi dobro sjećamo, a ti, naravno, ne. Napadao
je ostarjele i bespomoćne, i oni su ispravno, uzvraćali. Ali mi moramo izreći svoje u ime Države."
"Što je sve to?" pitao sam ja, jedva u stanju povjerovati svojim ukhajama. "Oni su bili ti koji su
krenuli na mene, braćo. Vi niste na njihovoj strani i ne možete biti. Ne možeš biti, Tupi. Bio je to vjek s
kojim smo se poigrali jednom u starim danima, koji je pokušavao dobiti svoj ma-ljutki dio osvete nakon
cijelog tog davnog vremena."
"Davnog vremena je točno", rekao je Tupi. "Ne sjećam se tih dana baš horroršo. I nemoj me više zvati
Tupi. Pozornice me zovi."
"Dovoljno je zapamćeno, ipak", nastavio je kimati Billyboy. Nije bio onako debeo kao nekad. "Gadni
mali maljčiki vješti s koljačkim britvajama - njih se mora držati čvrsto." I uhvatili su me zbilja jakim
stiskom i izveli me iz Knjižnice. Milicajkanska ophodna kola čekala su vani, i taj vjek što su ga zvali Rex
bio je vozač. Oni su me kao utolčokirali otraga u kola, i nisam mogao ne pomišljati da je sve to ustvari
kao šala, i da će Tupi ionako skinuti šlje-maju s golove i reći ha ha ha. Ali nije.
Rekao sam, pokušavajući obuzdati strahoju u sebi: "A stari Pete, što je bilo sa starim Petcom? Bilo je
tužno za Georgieja", rekao sam. "Slušjao sam za to."
"Pete, ah da, Pete", rekao je Tupi. "Čini mi se da se sjećam kao tog imena." Mogao sam vidjati da se
vozimo izvan grada.
 Pitao sam: "Kamo to mi idemo?"
Billyboy se okrenuo od naprijed da kaže: "Još je dan. Mala vožnja po poljima, zimski ogoljenim, ali
samotnim i lijepim. Nije dobro, ne uvijek, da ljudovi u gradu vidjaju previše našeg kažnjavanja po
kratkom postupku. Ulice treba održati čistima na više od jednog načina." I opet se okrenuo naprijed.
"Daj", rekao sam. "Ovo mi uopće nije jasno. Stari dani su mrtvi i prošli. Za ono što sam uradio u
prošlosti bio sam kažnjen. Izliječen sam."
"To nam je pročitano", rekao je Tupi. "Nadglednik nam je sve to pročitao. Rekao je da je to jako
dobar način."
"Pročitano", rekao sam ja, maljutko zlobno. "Još si previše tup da sam čitaš, O brate?"
"Ah, ne", rekao je Tupi, veoma kao blago i kao sažalno. "Ne tako govoriti. Ne tako više, druzja." I
boljše me tolčokirao baš po kljunaji, tako da je sva crvena crvena nosna krvca počela kap kap kapati.
"Nikad nije bilo povjerenja", rekao sam, ogorčeno, brišući krvcu rukajom. "Uvijek sam bio sam
samcit."
"To je dovoljno", rekao je Billyboy. Sad smo bili izvan grada i sve je bilo ogoljena stabla i poneki
daleki kao cvrkut, i u daljini je bio neki kao poljoprivredni stroj koji je pravio zvrndavu šumaju. Sad se
već smrkavalo, pošto je to bila sredina zime. Nije bilo ljudova, niti životinja. Bila je samo četvorka.
"Izlazi, Alexe dečko", rekao je Tupi. "Samo maljutko kratkog postupka."
Tijekom svega što su oni radili taj vjek vozač samo je sjedio za volanom auta, pušeći tumor, čitajući
neku maljutku knjižicu. Imao je upaljeno svjetlo u autu da može vidjati. Nije obraćao pažnju na to što
Billyboy i Tupi rade Vašem Skromnom Pripovjedaču. Neću zalaziti u to što su radili, ali bilo je to sve kao
uzdisanje i lupanje naspram te kao pozadine zvrndavih poljoprivrednih strojeva i cvrkevrk-cvrkutanja sa
nagojih iliti golih grana. Mogao si vidjati malo zamagljenog daha pri svjetlu auta, i taj vozač je sasvim
mirno okretao stranice. A oni su cijelo vrijeme nasrtali na mene, 0 braćo moja. Onda je Billyboy ili Tupi,
nisam mogao odrediti tko, rekao: "To je otprilike dosta, druzja, rekao bih, zar ne?" Onda su me obojica
po jednom tolčokirali po licu za kraj i ja sam pao i samo ležao tamo na travi. Bilo je hladno ali ja nisam
osjećao hladnoću. Onda su oni obrisali ruke i stavili svoje šljemaje i kapute koje su skinuli, i onda su se
vratili u auto. "Vidjamo se još koji put, Alexe", rekao je Billyboy, a Tupi se samo nasmijao jednim od
svojih klaunovskih smjehova. Vozač je završio stranicu koju je čitao i odložio knjigu, onda je pokrenuo
auto i oni su otišli prema gradu, moj bivši druzja i bivši neprijatelj su mahali. Alija sam samo ležao tamo,
iznuren i iscrpljen.
Nakon nekog vremena gadno me boljelo, a onda je počela kiša, jako ledena. Nisam mogao uočiti
nijednog ljudova na vidiku, ni svjetlo kuća. Kamo da krenem, ja koji nemam dom ni mnogo novaca u
karmanima? Plakao sam zbog sebe bu hu hu. Onda sam ustao i počeo hodati.


4.

Dom, dom, dom, ono što sam htio bio je dom, i do DOMA sam došao, braćo. Hodao sam kroz mrak i
slijedio ne put prema gradu, nego tamo odakle je šumaja kao poljoprivrednog stroja dopirala. To me
dovelo do nekakvog sela koje sam osjećao da sam vidjao prije, ali je to možda zato što sva sela izgledaju
isto, naročito u mraku. Tu su bile kuće i tu je bilo kao mjasto za piće, i točno na kraju sela bila je maljutka
kućica sasvim sama, i mogao sam vidjati njeno ime kako bijelo sjaji na vratnicama. DOM, pisalo je. Bio
sam sav skroz promočen od te ledene kiše, tako da moje platje nisu više bile vrhunac mode nego zbilja
jadne i kao patetične, i moja lijepa kosica bila je mokri zamršeni prljavi nered raskuštran svud po mojoj
golovi, i bio sam siguran da imam posjekotina i masnica posvud po licoju, i par mojih zubja se kao
klimalo kad sam ih dodirnuo jezikom iliti jazjakom. I boljelo me svud po pljotu i bio sam jako žedan, tako
da sam stalno otvarao usta hladnoj kiši, i želudac mi je krulio grrr jer nisam jeo nikakvu pišču od jutra, a i
onda ne baš mnogo, O braćo moja.
DOM, pisalo je, i možda će tu biti neki vjek da mi pomogne. Otvorio sam vratnice i nekako se
dovukao stazom, dok se kiša kao ledila, i tada sam pokucao blago i patetično na vrata. Nikakav vjek nije
dolazio, pa sam pokucao ma-ljutko dulje i jače, i onda sam čuo šumaju nogaja koje dolaze do vrata. Onda
su se vrata otvorila i muški golos je rekao: "Da, stoje?"
"On", rekao sam, "molim vas, pomozite mi. Pretukla me policija, i samo su me ostavili da umrem na
cesti. Oh, molim vas dajte mi nešto za piće i da sjednem kraj vatre, molim vas, gospon."
Vrata su se tad skroz otvorila, i mogao sam vidjati kao toplo svjetlo i vatru koja je puck pucketala
unutra. "Uđite", rekao je taj vjek, "ma tko da ste. Bog vam pomogao, jadna žrtvo, uđite i da vas vidimo."
Pa sam kao uteturao, i nije to bila nekakva gluma, braćo, zbilja sam se osjećao gotov i dokrajčen. Taj
ljubazni vjek stavio je rukaje oko mojih plećoja i uvukao me u tu sobu gdje je bila vatra, i naravno da sam
odmah znao gdje je i zašto mi se DOM na vratnicama činilo tako poznato. Pogledao sam tog vjeka i on je
pogledao mene na ljubazan način, i sad sam ga se dobro sjetio. Naravno da se on neće sjetiti mene, jer u
onim bezbrižnim danima ja i moji takozvani druzja radili smo sve naše boljše dratovanje i poigravanje i
krastanje u maskajama koje su bile zbilja horroršo prerušavanje. On je bio onizak vjek srednjih godina,
trideset, četrdeset, pedeset, i imao je očkaje. "Sjedite kraj vatre", rekao je, "i donijet ću vam malo viskija
i toplu vodu. Joj joj joj, netko vas zbilja jest pretukao." I kao nježno pregleda moju golovu i licoje.
"Policija", rekao sam. "Užasna odurna policija." "Još jedna žrtva", rekao je on, kao uzdišući. "Žrtva
modernog doba. Idem vam donijeti taj viski, a onda vam moram malo očistiti rane." I ode on. Ja sam
pogledao okolo po toj maljutkoj udobnoj sobi. Bila je sad skoro cijela puna knjiga i kamin i nekoliko
stolaca, i mogao si nekako vidjati da tu ne živi nijedna žena. Na stolu je bio pisaći stroj i puno kao
prevrnutih papira, i sjetio sam se da je taj vjek bio vjek pisac. Naranča na navijanje, to je bilo to. Bilo je
Čudno da mi se to usjeklo u pamet. Ne smijem se otkriti, ipak, jer mi je sad bila potrebna pomoć i
ljubaznost. Oni užasni gražnji bračnji na onom stravičnom bijelom mjastu su mi to napravili, čineći da mi
sad treba pomoć i ljubaznost i sileći me da želim i sam pružati pomoć i ljubaznost, ako ih netko hoće.

"Evo nas, onda", rekao je taj vjek vraćajući se. Dao mi je tu čašu vruće okrepe za pjati, i od toga sam
se osjetio bolje, i onda je očistio one posjekotine na mom licoju. Tada je rekao: "Treba vam fina topla
kupka. Pripremit ću vam je, a onda mi možete sve ispričati za toplom večerom, koju ću spremiti dok se vi
okupate." O braćo moja, mogao sam zaplakati zbog njegove ljubaznosti, i mislim da je on morao vidjati
stare suze u mojim glazjama, pošto je rekao: "No no no", tapšući me po plećoju.
U svakom slučaju, otišao sam gore i okupao se, i on je donio pidžamu i ogrtač da odjenem, sve
ugrijano uz vatru, i jako iznošen par tofli. I sad, braćo, mada sam bio ukočen i pun bolova posvuda,
osjetio sam da ću se uskoro osjećati mnogo bolje. Idjao sam dolje i vidjao da je on u kuhinji postavio stol
s noževima i vilicama i lijepom velikom štru-com kljeba, kao i bocu umaka Prima, i ubrzo je poslužio
fino pržena jajca i lomtike šunke i debele kobase i velike boljše šalice vrućeg slatkog čajića s mlijekom.
Bilo je lijepo sjediti tamo na toplom, jedući, i ustanovio sam da sam veoma gladan, pa sam poslije
prženog morao jesti lomtik za lomtikom kljeba i putra namazanog džemom od jagoda iz boljše velike
staklenke. "Mnogo bolje", rekao sam. "Kako da vam ikad uzvratim?"
"Mislim da znam tko ste vi", rekao je. "Ako ste onaj koji mislim da jeste, onda ste došli, prijatelju
moj, na pravo mjesto. Nije li vaša slika bila u novinama jutros? Jeste li vi jadna žrtva tog užasnog novog
postupka? Ako je tako, onda vas je ovamo poslala Providnost. Mučen u zatvoru, onda izbačen da ga muči
policija. Suosjećam svim srcem s vama, jadni jadni dječače." Braćo, ja nisam uspio dometnuti ni slovja,
mada sam širom otvorio usta da mu odgovorim na pitanja. "Niste prvi koji je ovamo došao u nevolji",
rekao je. "Policija voli svoje žrtve dovoditi do okolice ovog sela. Ali je providnost da ste vi, koji ste još
jedna vrsta žrtve, došli baš ovamo. Možda ste, onda, već čuli za mene?"
Morao sam biti veoma pažljiv, braćo. Rekao sam: "Čuo sam za Naranču na navijanje. Nisam je
pročitao, ali sam čuo za nju."
"Ah", rekao je, i licoje mu je zablistalo kao sunce u plamtećem jutarnjem sjaju. "Sad mi pričajte o
sebi."
"Nema tu mnogo za reći, gospon", rekao sam, sav skroman. "Dogodila se jedna glupa i djetinjasta
neslana šala, moji takozvani prijatelji su me nagovorili ili me prije prisilili da provalim u kuću jednog
starog komada - gospođe, hoću reći. Nismo imali nikakvih zbilja loših namjera. Nažalost je gospoda
napregla svoje dobro staro srce pokušavajući me izbaciti, mada sam ja bio sasvim spreman otići i sam, i
onda je umrla. Bio sam optužen kao uzrok njene smrti. Pa sam poslan u zatvor, gospon."
"Da da da, nastavi."
"Onda me odabrao taj Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih da na meni isprobaju tu Ludovicovu vešču."
"Pričaj mi sve o tome", rekao je, naginjući se gorljivo naprijed, prljajući rukave pulovera džemom od
jagoda s tanjura koji sam ja gurnuo u stranu. Pa sam mu pričao. Rekao sam mu sve, braćo moja. Bio je
veoma željan sve čuti, glazje su mu kao blistale i gubaja razjapljena, dok se mast na tanjurima
stvrdnjavala stvrdnjavala stvrdnjavala. Kad sam završio on je ustao od stola, kimajući glavom i govoreći
hm hm hm, kupeći tanjure i druge vešče sa stola i noseći ih do sudopera na pranje.
Rekao sam: "Ja ću to, gospodine, i to rado."
"Odmori se, odmori, jadni dječače", rekao je on odvrću-ći slavinu tako da je para pokuljala.
"Griješio si, pretpostavljam, ali tvoja kazna je bila preko svake mjere. Pretvorili su te u nešto drugo, a ne
ljudsko biće. Više nemaš moć izbora. Ograničen si na društveno prihvatljivo činjenje, mali stroj sposoban
samo za dobro. I jasno to vidim - ona stvar s marginalnim kondicioniranjem. Glazba i seksualni čin,
književnost i umjetnost, sve mora sad biti izvor ne užitka nego bola."
"Tako je, gospon", rekao sam ja, pušeći jedan od tumora s filtarom tog ljubaznog vjeka.
"Oni uvijek odgrizu previše", rekao je on, kao odsutno brišući jedan tanjur. "Ali suštinska namjera je
stvarni grijeh. Čovjek koji ne može odabrati prestaje biti čovjek."
"To je kopelan rekao, gospon", rekao sam. "Zatvorski kapelan, hoću reći."
"Jest, je li? Naravno da jest. Morao bi, zar ne, postoje kršćanin? Pa, sad ćemo", rekao je, još brišući
isti tanjur koji je brisao prije deset minuta, "pozvati nekoliko ljudi da te vide sutra. Mislim da te se može
iskoristiti, jadni dječače. Mislim da ti možeš pomoći u zbacivanju ove potlačivačke Vlasti. Pretvoriti
pristojnog mladića u stroj na navijanje ne bi trebalo, ni u kom slučaju, smatrati za bilo kakav trijumf bilo
koje vlasti, osim one koja se hvali svojom represivnošću." Još uvijek je brisao isti tanjur.
Rekao sam: "Gospon, još brištete isti tanjur. Slažem se s vama, gospon, za hvalisanje. Ova Vlast je,
čini se, veoma hvalisava."
"Oh", rekao je on, kao vidjajući taj tanjur po prvi put i odlažući ga. "Još nisam baš vješt", rekao je, "u
kućanskim poslovima. Moja supruga ih je sve radila, a meni ostavljala da pišem."
"Vaša supruga, gospon?" rekao sam. "Je li otišla i ostavila vas?" Zbilja sam htio znati za njegovu
ženu, sjećajući se jako dobro.
"Da, ostavila me", rekao je on, kao glasnim i ogorčenim golosom. "Umrla je, znate. Bila je brutalno
silovana i pretučena. Šok je bio jako velik. To je bilo u ovoj kući", rukaje su mu se tresle, držeći krpu za
brisanje, "u onoj sobi preko puta. Morao sam se očeličiti da nastavim živjeti ovdje, ali ona bi željela da
ostanem tu gdje se mirisno sjećanje na nju još drži. Da da da. Jadna djevojka." Vidjao sam sve jasno,
braćo moja, što se događalo te davne noćaje, i vidjajući sebe na tom poslu, počeo sam osjećati da moram
povraćati i bol mi se pojavio u golovi. Taj vjek je to vidjao, zato što sam osjećao da mi je licoje ostalo
bez i kapi crvene crvene krvce, jako blijedo, i on je to mogao vidjati. "Idi sad u krevet", rekao je
ljubazno. "Pripremio sam gostinsku sobu. Jadni jadni dječače, moralo ti je biti užasno. Žrtva modernog
doba, baš kao i ona. Jadna jadna jadna djevojka." .


5.

Baš sam se horroršo naspavao te noći, braćo, bez ikakvih snova, i jutro je bilo veoma vedro i kao
mrazovito, i osjećao se jako prijazan kao vonjaja doručka koji se pržio dolje. Trebalo mi je nešto malo
vremena da se sjetim gdje sam, kao i uvijek, ali mi se uskoro sjećanje vratilo i osjećao sam se kao toplo i
zaštićeno. Ali, dok sam ležao tamo u krevetu, čekajući da budem pozvan na doručak, sinulo mi je da bih
trebao znati ime tog ljubaznog zaštitničkog i kao majčinskog vjeka, pa sam propackao okolo na mojim
bosajim nogajama tražeći Naranču na navijanje, koja bi morala imati njegovo imje unutra, postoje on
autor. U mojoj sobi nije bilo ničega osim kreveta i stolca i lampe, pa sam idjao preko puta u sobu tog
vjeka, i tamo sam vidjao njegovu ženu na zidu, boljše uvećana fotografija, pa sam se osjetio maljutko
mučno sjećajući se. Ali tamo su bile i dvije-tri police s knjigama, i bio je tamo, kao što sam mislio da
mora biti, primjerak Naranče na navijanje, i otraga na knjizi, kao i na hrptu, bilo je imje autora - F.
Alexander. Dobri Gospodjine, pomislio sam, on je još jedan Alex. Onda sam je prolistao, stojeći u
pidžami i s bosim nogajama, ali ne osjećajući ni maljutko hladnoću, pošto je kućica bila sva ugrijana, i
nisam mogao vidjati o čemu se u knjizi radi. Činilo se da je napisana jako bezumnajim kao stilom, puna
Ah i Oh i takvog dreka, ali ono što je izgleda ispadalo iz nje je bilo da se svi ljudovi danas pretvaraju u
strojeve i da su oni zbilja - vi i ja i on i poljubiš-mi-šarje - više kao prirodni rast poput voćke. F.
Alexander je čini se mislio da svi mi rastemo na onom što je on zvao stablo svijeta u svjetskom voćnjaku
koji je kao Gospodjin iliti Bog zasadio, i mi smo tu zato što Gospodjin iliti Bog ima potrebu za nama da
utažimo njegovu žednu ljubav, ili neki takav drek. Nije mi se sviđala šumaja svega toga, O braćo moja, i
pitao sam se koliko je odista bezumnaji taj F. Alexander, možda otjeran u bezumnajost time što mu je žena
skviknu-la. Ali me onda on pozvao dolje kao golosom normalnog čovjeka, punim radosti ljubavi i svog
tog dreka, pa je dolje Vaš Skromni Pripovjedač otišao.
"Dugo ste spavali", rekao je on, vadeći kuhana jaja i izvlačeći crni prepečenac iz rešetke. "Već je
skoro deset sati. Ja sam budan već satima, radio sam."
"Pišete još jednu knjigu, gospon?" pitao sam.
"Ne ne, ne to sad", rekao je, i sjeli smo fino i druzjanski na staro krc krc krc jaja i krak hrsk hrsk tog
crnog prepečenca, uz čajić s dosta mlijeka u boljše velikim šalicama. "Ne, telefonirao sam raznim
ljudima."
"Mislio sam da nemate telefon", rekao sam, grabeći jaje žličicom i ne pazeći što govorim.
"Zašto?" upitao je on, jako obazriv kao neka skorajša životinja sa žličicom za jaje u rukaji. "Zašto
biste mislili da nemam telefon?"
"Ništa," rekao sam ja, "ništa, ništa." I pitao sam se, braćo, koliko se on sjećao ranijeg djela one davne
noćaje, da sam ja došao na vrata sa starom pričom i tražio da telefoniram doktoru, a ona rekla da nemaju
telefon. On me jako pažljivo smotrjao, ali je onda ponovo postao kao ljubazan i veseo i jeo staro jajce.
Mljackajući, rekao je: "Da, nazvao sam razne ljude koji će biti zainteresirani za vaš slučaj. Vi možete
biti vrlo moćno oružje, vidite, u brizi da se sadašnja zla i zločesta Vlast ne vrati nakon predstojećih
izbora. Veliko hvalisanje vlasti, vidite, je način na koji se pobrinula za kriminal tijekom proteklih
mjeseci." Pogledao me veoma pažljivo
preko svog pušećeg jajeta, i ja sam se opet zapitao vidja li on kakvu sam ja ulogu do sada odigrao u
njegovom žiznju. Ali on je rekao: "Regrutiranje brutalnih mladih nasilnika u policiju. Predlaganje
zaglupljujućih postupaka uvjetovanja koji oduzimaju volju." Sve te duge slovaje, braćo, i kao bezumnaji
sjaj u njegovim glazjama. "Sve smo to već vidjeli", rekao je, "u drugim zemljama. Tanji kraj klina. Prije
nego što shvatimo gdje smo imat ćemo punu aparaturu totalitarizma."
"Joj joj joj", pomislio sam, jajareći i hrskajući prepečenac. Upitao sam: "Gdje je moj udio u svemu
tome, gospon?"
"Vi ste", rekao je, još s tim bezumnajim pogledom, "živi svjedok tih dijaboličnih pokušaja. Ljudi,
obični ljudi moraju saznati, znate." Ustao je od svojeg doručka i počeo šetati gore-dolje po kuhinji, od
sudopera do kao smočnice, govoreći jako gromkaje: "Da li bi željeli da njihovi sinovi postanu ono što ste
vi, jadna žrtva, postali? Zar neće sad sama Vlast odlučivati stoje, a što nije zločin i iscrpsti život i petlju i
volju iz svakoga tko se sukobi s njom?" Stišao se ali se nije vratio svom jajetu. "Napisao sam jedan
članak", rekao je, "jutros, dok ste spavali. Izaći će za dan-dva, skupa s vašom nesretnom slikom. Potpisat
ćete ga, jadni dječače, zapis onog što su vam napravili."
Upitao sam: "A što vi dobivate od svega toga, gospon? Mislim, osim lijepe lovice koju ćete dobiti za
taj članak, kako to zovete? Mislim, zašto šte vi toliko strasno i snažno protiv Vlasti, ako bih mogao biti
toliko smion da pitam?"
On je stegnuo rub stola i rekao, škrgućući zubajama, koji su bili jako prljavi i skroz umrljani dimom
tumora: "Neki od nas moraju se boriti. Imamo velike tradicije slobode koje treba braniti. Ja nisam
pristran čovjek. Gdje god vidim gadost, ja je nastojim zbrisati. Imena stranaka ne znače ništa. Tradicija
slobode znači sve. Obični ljudi to će
pustiti, o da. Prodat će slobodu za mirniji život. Zato ih se mora podstaći, podstaći -" I tu je, braćo,
dograbio vilicu i zabio je dva do tri raža u zid, pa se sva iskrivila. Onda ju je bacio na pod. Jako ljubazno
je rekao: "Jedite dobro, jadni dječače, jadna žrtvo modernog svijeta", i mogao sam jasno vidjati da on
gubi golovu. "Jedite, jedite. Pojedite i moje jaje."
Ali ja sam rekao: "A što ja dobivam od toga? Hoću li biti izliječen od ovoga kakav sam sad? Hoću li
biti u stanju slušjati staru Zbornu simfoniju bez da mi bude zlo? Mogu li opet živjeti normalnim žiznjom?
Što, gospon, biva sa mnom?"
Pogledao je u mene, braćo, kao da na to nije prije pomislio i, ionako, to nije bilo bitno u usporedbi sa
Slobodom i svim tim drekom, i imao je iznenađen izraz kad sam ja to rekao, kao da sam ja sebičan što
želim nešto za sebe. Onda je rekao: "O, kao što sam rekao, vi ste živi svjedok, jadni dječače. Pojedite sav
doručak i onda dođite vidjeti što sam napisao, jer to izlazi u Tjednoj trubi pod vašim imenom, vi nesretna
žrtvo."
Pa, braćo, ono što je on napisao bio je jako dug i jako plačljiv primjerak pisanja, i dok sam ga čitao
osjetio sam veliko sažaljenje za jadnog maljčika koji je govorjao o svojim patnjama i kako mu je Vlast
oslabila volju i kako je na svim ljudovima da ne puste da takva trula i zla Vlast ponovo vlada njima, i
onda sam naravno shvatio da jadni napaćeni maljčik nije nitko drugi do V. S. P. "Vrlo dobro", rekao sam.
"Zbilja horroršo. Napisali dobro to jeste, O gospon." A onda me on pogledao veoma žmirkavo i pitao:
"Što?" Bilo je kao da me nije prije slušajao.
"Oh, to", rekao sam, "je ono što zovemo nadsatskim govorom. Svi tinejdžeri pričaju tako, gospon." Pa
je onda on idjao u kuhinju oprati suđe, a ja sam ostao u tim posuđenim krevetnim platjama i toflama,
čekajući da mi bude napravljeno ono što će mi biti napravljeno, jer nisam imao nikakvih planova za sebe,
O braćo moja.
Dok je veliki F. Alexander bio u kuhinji s vrata se začulo dingdong. "Ah," zakričao je, izlazeći i
brišući rukaje, "to su ti ljudi. Ja ću." Pa je otišao i pustio ih unutra, i uslijedio je neodređeni hahaha
razgovora i pozdrava i gadno vrijeme i kako ide u hodniku, onda su idjali u sobu s kaminom i knjigama i
člankom kako sam se ja napatio, vidjajući mene i govoreći Aaaah na to. Bila su tri ljudova, i F. Alex mi
je rekao njihova imja. Z. Dolin je bio jako hripavi pušački tip vjeka, stalno je kašlj kašlj kašlj s tumorom
u ustima, prosipajući pepeo niz svoje platje i onda ga otresajući jako kao nestrpljivim pokretima rukaja.
On je bio maljutki okrugao vjek, punačak, s debelim očajama debelog okvira. Onda je tu bio Nešto Nešto
Rubinstein, jako visok i uljudan čelovjek sa pravim gospodskim golosom, jako starejši s kao jaja-tom
bradom. I konačno je bio D. B. da Silva koji je bio kao skorajši u pokretima i od kojeg je dopirao taj
jedan jak vonjaja parfema. Svi su me oni baš horroršo pogledali i činilo se da su jako obradovani onim
što su vidjali.
Z. Dolin je rekao: "U redu, u redu, ha? Kako vrsno sredstvo on može biti, ovaj dječak. Još bolje,
naravno, mogao bi ako može izgledati još bolesnije i mrtvačkije nego sad. Nesumnjivo ćemo moći
smisliti nešto."
Nije mi se svidjelo to s mrtvačkošću, braćo, pa sam rekao: "Što biva, bratja? Što vi na umu za druzja
vašeg malog imate?"
A onda je F. Alexander uletio s: "Čudno, čudno, taj način govora me bocka. Dolazili smo u kontakt i
prije, siguran sam da jesmo." I utuljio se, kao se mršteći. Morat ću paziti na to, O braćo moja.
D. B. da Silva je rekao: "Javna okupljanja, uglavnom. Pokazati vas na političkim skupovima bilo bi
od velike pomoći. A, naravno, novinski dio je riješen. Upropašteni život je pravi pristup. Moramo
uspaliti sva srca." Pokazao je svojih trideset i nešto zubaja, jako bijelih naspram njegovog tamnoputog
licoja, postoje izgledao maljutko kao neki stranac.
Rekao sam: "Nitko mi neće reći što ja dobivam od svega toga. Mučen u zatvoru, izbacili me iz mog
doma vlastiti roditelji i njihov prljavi bezobrazni podstanar, pretukli me starci i skoro ubili milicajkani -
što će biti sa mnom?"
Onaj vjek Rubinstein je dometnuo: "Vidjet ćeš, dječače, da partija nije nezahvalna. O, ne. Na kraju
svega ovog bit će neko veoma prihvatljivo malo iznenađenje za tebe. Samo čekaj pa ćeš vidjeti."
"Samo jednu vešč tražim," zakričao sam, "a to je da budem normalan i zdrav kao što sam bio u
starejšim danima, maljutko se zabavljam spravim druzjama, a ne onima koji se samo tako nazivaju, a
zbilja su više kao izdajice. Možete li to učiniti, eh? Može li me bilo koji vjek vratiti na ono što sam bio?
To je ono što želim i to hoću znati."
Kašlj kašlj kašlj, hripao je taj Z. Dolin. "Mučenik za stvar Slobode", rekao je. "Imaš svoju ulogu za
odigrati i nemoj to zaboraviti. U međuvremenu, brinut ćemo se za tebe." I počeo mi je milovati lijevu
rukaju kao da sam ja idiot, smješkajući se na bezumnaji način.
Zakričao sam: "Prestanite postupati sa mnom kao s nekom stvari koja će kao samo biti upotrijebljena.
Ja nisam idiot kojem se možete nametati, vi glupi bračnji. Obični prestupnjaci su glupi, ali ja nisam
običan niti sam tup. Slušjate li?"
"Tupi", rekao je F. Alexander, kao zamislivši se. "Tupi. Tako se netko zvao. Tupi."
"Eh?" rekao sam ja. "Kakve veze ima Tupi s tim? Što ti znaš o Tupom?" A onda sam rekao: "O,
Gospodjin nam pomogao." Nije mi se sviđao pogled u glazjama F. Alexan-dera. Krenuo sam prema
vratima, želeći da odem gore i uzmem svoje platje i idjam odavde.

"Mogao bih skoro pomisliti", rekao je F. Alexander, pokazujući svoje požutjele zubje, s ludilom u
glazjama. "Ali takve stvari su nemoguće. Jer, Krista mi, da jest ja bih ga smrvio. Razbio bih ga, Boga mi,
da, da, bih."
"No", rekao je D. B. da Silva, milujući ga po prsima kao da je psić da ga smiri. "Sve je to prošlost.
Bili su to sasvim drugi ljudi. Moramo pomoći ovoj jadnoj žrtvi. To moramo sad učiniti, misleći na
Budućnost i na našu Stvar."
"Samo ću uzeti svoje platje", rekao sam ja na dnu stuba, "što će reći odjeću, i onda idjam ja sam
samcit. Mislim, zahvalan sam za sve, ali ja imam svoj žiznj za živjeti." Jer, braćo, želio sam otići odavde
vrlo skorajše.
Ali Z. Dolin je rekao: "Ah, ne. Mi te imamo, prijatelju, i mi te zadržavamo. Odlaziš s nama. Sve će
biti u redu, vidjet ćeš." I prišao mi je kao da me opet zgrabi za rukaju. Onda sam, braćo, pomislio na
borbu, ali pomisao na borbu me samo natjerala sa se poželim srušiti od mučnine, pa sam samo stajao.
A onda sam vidio to kao ludilo u glazjama F. Alexandera i rekao: "Što god vi kažete. U vašim sam
rukajama. Ali dajte da to počnemo i sve završimo, braćo." Jer ono što sam sad htio bilo je da izađem iz
tog mjasta zvanog DOM. Počeo mi se ni maljutko ne sviđati pogled u glazjama F. Alexandera.
"Dobro", rekao je taj Rubinstein. "Odjeni se i krećemo."
"Tupi tupi tupi", stalno je govorio F. Alexander kao tihim mrmljanjem. "Tko ili što je bio taj Tupi?"
Idjao sam gore vrlo skorajše i obukao se za neke dvije sekunde. Onda sam izašao s tom trojicom i u auto,
Rubinstein meni sjedne strane a Z. Dolin kašlj kašlj kašlj s druge, D. B. da Silva za volanom, u grad i
blok stanova ne baš previše daleko od onog što je bio moj blok ili kuća. "Hajde, dječače, izlazi", rekao je
Z. Dolin, kašljući od čega je tumor u njegovim ustima zasjao crveno kao neka maljutka pećnica. "Ovdje
ćeš biti smješten." Pa smo idjali unutra, i u ulazu je bila kao još jedna od onih vešča o Dostojanstvu
Rada na zidu, i popeli smo se dizalom, braćo, i onda ušli u stan poput svih stanova u svim blokovima u
gradu. Jako jako maljutki, s dvije spavaće ijednom dnevnom-radnom-blagovaoni-com, čiji je stol bio sav
pokriven knjigama i papirima i tintom i bocama i svim tim drekom. "Ovo je tvoj novi dom", rekao je D.
B. da Silva. "Smjesti se tu, dječače. Hrana je u smočnici. Pidžama je u ladici. Odmori se, odmori,
izmučena dušo."
"Eh?" rekao sam, ne baš ponjajući to.
"U redu", rekao je Rubinstein svojim starejšim golosom. "Sad te ostavljamo. Imamo posla za obaviti.
Pridružit ćemo ti se kasnije. Zanimaj se čime god hoćeš."
"Još jedna stvar", zahripao je Z. Dolin kašlj kašlj kašlj. "Vidio si što se pojavilo u izmučenom
sjećanju našeg prijatelja F. Alexandera. Je li to bilo, nekim slučajem -? Hoću reći, jesi li ti -? Mislim da
znaš što hoću reći. Nećemo dalje o tome."
"Platio sam", rekao sam. "Gospodjin zna da sam platio za ono što sam uradio. Platio sam ne samo za
sebe nego još i za one bračnje što su se zvali mojim druzjima." Tada sam se osjetio nasilno pa mi je bilo
malo zlo. "Prileći ću malo", rekao sam. "Preživio sam užasne užasne stvari."
"I jesi", rekao je D. B. da Silva, pokazujući svih svojih trideset zubaja. "Samo ti lezi."
Pa su me ostavili, braćo. Idjali su za svojim poslom, što je koliko sam ja shvatio u svezi s politikom i
svim tim drekom, i ja sam bio na krevetu, sam samcit i sve je bilo jako mirno. Samo sam ležao tamo sa
sabogima izuvenim i kravatom razlabavljenom, kao sav zbunjen i ne znajući kakvim ću žiznj om sad
živjeti. Svakojake kao slike prolazile su mi kroz golovu, raznih čelovjeka koje sam upoznao u školi i
Drzatu, i raznih vešči što su mi se dogodile, i kako nije bio nijedan vjek kojem si mogao vjerovati na
cijelom boljšem svijetu. I onda sam kao zadrijemao, braćo.
Kad sam se probudio mogao sam slušjati glazbu kako dopire iz zida, baš gromkaje, i bilo je to ono što
me trgnulo iz mog malog kao sna. Bila je to simfonija koju sam poznavao zbilja horroršo ali nisam slušjao
mnogo godina, naime Simfonija broj tri danskog vjeka Otta Skadeliga, jako gromkaja i silovita stvar,
naročito u prvom stavku, koji je bio ono što se sad čulo. Slušjao sam dvije sekunde kao zainteresiran i
uživajući, ali me onda sve ono preplavilo, početak bola i mučnine, i počeo sam stenjati duboko u
kiškama. I eto mene, koji sam toliko volio glazbu, kako puzim s kreveta i jaučem oh oh oh u sebi, i onda
tras tras tras po zidu kričajući: "Dosta, dosta, isključite je!" Ali ona se nastavila i činilo se da je malo
glasnija. Pa sam lupao po zidu dok mi zglavci nisu bili svi crveno crveno krvavi i odrane kože, kričajući i
kričajući, ali glazba nije prestajala. Onda sam pomislio da se moram skloniti od nje, pa sam isteturao iz
maljutke spavaće sobe i idjao skorajše do ulaznih vrata stana, ali ona su bila zaključana izvana i nisam
mogao izaći. A cijelo to vrijeme glazba je postajala sve više i više gromkaja, kao da je to namjerno
mučenje, O braćo moja. Pa sam zabio male prste obje ruke duboko u ukha, ali tromboni i timpani su se
dovoljno gromkaje probijali. Pa sam im opet zakričao da prestanu i lup lup lupao po zidu, ali to nije
postizalo ni najmaljenkiju stvar. "O, što da radim?" buhuhuhao sam u sebi. "O, Gospodjin na nebesima
nek mi je na pomoći." Kao sam lutao po cijelom stanu u bolu i mučnini, pokušavajući isključiti glazbu i
kao stenjanje duboko u mojoj utrobi, i onda sam na vrhu hrpe knjiga i papira i svog tog dreka što je bio na
stolu u dnevnoj sobi vidjao što trebam napraviti i što sam želio napraviti dok me oni starci u Javnoj
biblioteci i onda Tupi i Billyboy preodjeveni u rozove nisu zaustavili, a to je bilo da se ohladim, da
skviknem, da odjurim zauvijek iz ovog zlog i okrutnog svijeta. Ono što sam vidjao bila je slovja SMRT
na koricama kao pamfleta, mada je to bilo samo SMRT VLADI. I kao da je bila Sudbina, bila je tu još
jedna kao maljutka knjižica na čijim koricama je bio otvoren prozor, i pisalo je: "Otvorite prozor svježem
zraku, svježim idejama, novom načinu života." 1 tako sam znao da mi to kao kaže da okončam sve
iskačući van. Jedan trenutak bola, možda, a onda san zauvijek i zauvijek i zauvijek.
Glazba je još treštala puhačima i bubnjevima i violinama kroz zid. Prozor u sobi gdje sam prilegao
bio je otvoren. Idjao sam do njega i vidjao da je dosta visoko do auta i autobusa i hodajućih čelovjeka
ispod. Kričnuo sam svijetu: "Zbogom, zbogom, neka vam Gospodjin oprosti za jedan upropašten život."
Onda sam se popeo na dasku prozora, dok je glazba treštala meni slijeva, i zatvorio sam glazje i osjetio
hladan vjetar na licoju, i onda sam skočio.


6.

Skočio sam, braćo moja, i pao sam na pločnik jako, ali nisam skviknuo, o ne. Da sam skviknuo ne bih
bio ovdje da napišem ono što napisao jesam. Izgleda da skok nije bio s visine dostatne da ubije. Ali sam
slomio leđa i zapešća i nogaje i osjetio sam jako boljši bol prije nego što sam se onesvijestio, braćo, uz
zapanjena i iznenađena licoja čelovjekova na ulicama koji su me gledali odozgo. I baš prije nego što sam
izgubio svijest vidjao sam jasno da niti jedan čelovjek na cijelom užasnom svijetu ne mari za mene i da
su onu glazbu kroz zid namjestili oni koji su trebali biti moji kao novi druzja i da su ovakvu nekakvu
vešču oni htjeli za svoju odvratnu sebičnu i hvalisavu politiku. Sve to je bilo u kao milijunito milijunitom
djeliću jedne minuta-je prije nego što sam zabacio svijet i nebo i licoje buljećih čelovjekova koji su bili
iznad mene.
Ono gdje sam bio kad sam se vratio u žiznj nakon dugog crnog razmaka od moglo bi biti milijun
godina bila je bolnica, sva bijela i s onim vonjem bolnica, sve kao kiselo i tašto i čisto. One antiseptičke
vešče što imate u bolnicama trebale bi imati zbilja horroršo vonjaju kao prženog luka ili cvijeća. Veoma
mi se polako vratila spoznaja tko sam i bio sam sav obmotan u bijelo i nisam mogao ništa osjetiti u pljotu,
ni bol ni osjećaj ni bilo kakvu vešču uopće. Svud oko moje golove bio je zavoj i bili su komadići toga
kao zalijepljeni na moje licoje, i rukaje su mi bile sve u zavojima i kao štapići su mi bili pričvršćeni za
prste kao da su cvjetovi koji trebaju ravno rasti, i moje jadne stare nogaje bile su isto skroz ispravljene, i
sve je bilo zavoji i žičani kavezi a u moju desnu rukaju, ispod plećoja, išla je crvena crvena krvca koja je
kapala iz naopako okrenute posude. Ali nisam mogao ništa osjetiti, O braćo moja. Jedna je bolničarka
sjedila pored mog kreveta i ona je čitala neku knjigu koja je bila sva kao mutno tiskana i mogao si vidjati
da je to priča zbog mnogo naopakih dvostrukih zareza, i ona je kao uzdisala duboko uh uh uh nad njom, pa
ima biti da je to bila priča o starom unutra-van unutra-van. Bila je zbilja horroršo djevočka, ta
bolničarka, s jako crvenim usnama i kao dugim trepavicama preko glazja, i ispod njene kao jako krute
odore mogao si vidjati da ima jako horroršo grudaje. Pa sam joj ja rekao: "Što ima, O sestrice moja
mala? Dođi ti i lijepo prilegni pomalo s tvojim maljutkim druzjom u ovaj krevet." Ali slovaje nisu uopće
ispale horrorso, pošto su mi kao cijela usta bila ukočena, i mogao sam osjetiti jazjakom da neki od mojih
zubaja više nisu tu.
Ali ta bolničarka je kao skočila i ispustila svoju knjigu na pod i rekla: "O, povratili ste svijest."
To je bilo kao puno za kazati za maljutkog komada poput nje, i pokušao sam joj to reći, ali slovaja su
ispadala kao er er er. Idjala je i ostavila me samog samcitog, i sad sam mogao vidjati da sam u maljutkoj
sobi samo za mene, a ne u jednoj od onih velikih soba u kojima sam bio kao jako mali maljčik, posvuda
punih kašljućih umirućih starješih vjekova da te to natjera da opet ozdraviš. Kao difteriju sam imao tada,
O braćo moja.
Sad je bilo kao da nisam mogao izdržati da budem svjestan tako dugo, jer sam kao opet zaspao skoro
odmah, jako skorajše, ali za minutaju ili dvije bio sam siguran da se taj bolničarski komad vratila i
dovela čelovjeke u bijelim kutama sa sobom i oni su me vidjali jako namršteno i radili hm hm hm na
Vašeg Skromnog Pripovjedača. I s njima je bio, siguran sam, stari kopelan iz Drzata koji je govorjao: "O
sine moj, sine moj", puhajući kao jako ustajalu vonjaju viskija na mene i onda rekavši: "Alija nisam htio
ostati, o ne. Nisam ni na koji način mogao podržati ono što će ti bračnjiji uraditi drugim jadnim
prestupnjacima. Otišao sam i sad držim propovjedi o svemu tome, moj voljeni sine u I. K."

Opet sam se probudio kasnije i koga vidim oko kreveta nego onu trojicu iz čijeg sam stana skočio,
naime D. B. da Silvu i Nešto Nešto Rubinsteina i Z. Dolina. "Prijatelju," jedan od tih vjekova je govorio,
ali nisam mogao horroršo vidjati ni slušjati koji od njih, "prijatelju, mali prijatelju", taj golos je govorio,
"ljudi plamte od negodovanja. Ubio si tim užasnim hvalisavim zlikovcima sve šanse da budu ponovo
izabrani. Otići će i otići će zauvijek i vječno. Dobro si poslužio Slobodi."
 Ja sam pokušao reći: "Da sam umro, bilo bi to još bolje za vas političke bračnjaje, zar ne bi, lažni i
izdajnički druzja kakvi vi jeste." Ali sve što je izašlo bilo je er er er. Onda je jedan od njih trojice
izgleda podigao mnogo papira izrezanih iz gazeta i ono što sam mogao vidjati bila je užasna slika mene
oblivenog krvcom kako me odnose na nosilima i činilo mi se da se sjećam kao nekih pucketavih svjetala
što mora da su bili fotografski vjekovi. Jednim glazjom sam mogao pročitati kao naslove koji su nekako
podrhtavali u rukaji čelovjeka koji ih je držao, kao DJEČAK ŽRTVA KRIMINALNOG POPRAVNOG
PLANA i VLADA KAO UBOJICA i onda je bila kao slika vjeka što mi je izgledao poznat i pisalo je
VAN VAN VAN, i to bi bio Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih.
Onda je bolničarski komad rekla: "Ne biste ga trebali tako uzbuđivati. Ne biste trebali raditi ništa što
će ga uznemiriti. Hajde sad, van s vama."
Pokušao sam reći: "Van van van", ali je opet bilo er er er. Ionako, ta tri politička vjeka su otišla. I ja
sam također otišao, samo natrag u onu zemlju, natrag u svu tamu osvijetljenu kao čudnim snovima za koje
nisam znao jesu li snovi ili ne, O braćo moja. Kao na primjer, imao sam tu zamisao da mi je cijelo pljoto
ili tijelo bilo kao ispražnjeno od onog što bi mogla biti prljava voda i onda opet napunjeno čistom. I onda
su bili zbilja lijepi i horroršo snovi kako sam u autu nekog vjeka koji sam ja krastao i vozim se po svijetu
sasvim sam samcit i gazim ljudove i čujem ih kako kričaju da umiru, a u meni nema bola i nema mučnine.
Također je bilo snova da radim staro unutra-van unutra-van s djevočkama, obaram kao njih na zemlju i
trpam im i svi stoje okolo pljeskajući rukajama i kličući kao be-zumnaji. A onda sam se opet probudio i
moji t i m su došli vidjati svog bolesnog sina, moja m je buhuhuhala zbilja horroršo.
Sad sam mogao govorjati mnogo bolje i mogao sam reći: "Vidi vidi vidi vidi vidi, što ima? Zbog čega
vi mislite da ste dobrodošli?"
Moj tatata je rekao, na kao posramljen način: "Bio si u novinama, sine. Pisalo je da su se strašno
ogriješili o tebe. Pisalo je kako te Vlada natjerala da se pokušaš ubiti. A to je bila i naša krivnja, u neku
ruku, sine. Tvoj dom je tvoj dom, kad se sve svede, sine." I moja mama je i dalje radila buhuhu i
izgledala ružno kao poljubiš-mi-šarje.
Pa sam ja rekao: "A kako biva vaš novi sin Joe? Dobro i zdravo i napredno, nadam se i molim."
Moja mama je rekla: "Oh, Alexc Alexe. Jooooooj."
Moja tatata je rekao: "Jako nezgodna stvar, sine. On je imao neprilika s policijom i policija ga je
sredila."
"Zbilja?" rekao sam. "Zbilja? Tako fini čelovjek i sve. Baš sam zapanjen, najiskrenije."
"Gledao svoja posla jest on", rekao je moj t. "I policajci su tražili da se makne. Čekao na uglu on je,
sine, da se nađe s djevojkom s kojom se trebao sastati. I oni su mu rekli da se makne, a on je rekao da on
ima prava kao i svatko drugi, i onda su oni nekako navalili na njega i okrutno ga pretukli."
"Užasno", rekao sam. "Zbilja užasno. A gdje je jadni momak sad?"
"Jooooojjjj", zabuhuhuala je moja mama. "Vratio se kuuuući."
"Da", rekao je tata. "Vratio se u svoj rodni grad da se oporavi. Morali su njegov posao ovdje dati
nekom drugom."
"Pa ste sad", rekao sam, "voljni da se ja opet uselim natrag i da stvari budu kao i prije."
"Da, sine", rekao je moj tatata. "Molim te, sine."
"Razmotrit ću to", rekao sam. "Vrlo ću pažljivo razmisliti o tome."
"Joooojjj", rekla je moja mama.
"Ma, začepi", rekao sam, "ili ću ti ja dati neki valjani razlog da kmečiš i kukaš. Razbiti ti zube, hoću."
I, O braćo moja, od toga što sam to rekao osjetio sam se maljutko bolje, kao da je sva kao svježa crvena
crvena krvca tekla svud kroz moj pljot. To je bilo nešto o čemu sam morao razmisliti. Činilo se kao da bi
mi bilo bolje, da ja moram postati gori.
"Ne razgovara se tako sa svojom majkom, sine", rekao je moj tatata. "Na kraju krajeva, ona te
donijela na svijet."
 "Da", rekao sam, "i to je baš gražnji vonjaji svijet." Zatvorio sam glazje čvrsto kao od bola i rekao:
"Odlazite sad. Razmislit ću o povratku. Ali stvari će morati biti jako drugačije."
"Da, sine", rekao je moj t. "Što god kažeš."
"Morat će vam biti jasno", rekao sam, "tko je gazda."
"Jooojjjj", nastavila je moja mama.
"Vrlo dobro, sine", rekao je moj tatata. "Bit će onako r: kako ti želiš. Samo ozdravi."
Kad su otišli ja sam ležao i malo razmišljao o raznim veščima, kao da su mi sve razne slike prolazile
kroz golo-vu, i kad je bolničarski komad opet ušla i poravnavala plahte na krevetu rekao sam joj: "Koliko
sam dugo ja ovdje?"
"Nekih tjedan dana", rekla je ona.
"A što ste mi radili?"
"Pa", rekla je ona, "bili ste skroz polomljeni i natučeni i imali ste jak potres mozga i izgubili puno
krvi. Morali su sve to popraviti, zar ne?"
"Ali", rekao sam ja, "je li mi netko radio nešto s golovom? Što hoću reći je, jesu li se zafrkavali s
mojim mozgom unutra?"
"Što god da su napravili", rekla je ona, "to je za vaše dobro."
Ali nekoliko dana kasnije par kao doktorskih vjekova je ušao, oba mladi vjekovi s tim jako slatkojim
osmjesima, i oni su imali kao slikovnicu sa sobom. Jedan od njih je rekao: "Želimo da pogledate ovo i da
nam kažete što mislite o tome. U redu?"
"Što ima, O druzji mali?" rekao sam. "Kakva nova bezumnaja ideja vama na umu jest?" Pa su se oni
obojica kao posramljeno šmeknuli na to i onda su sjeli na obje strane kreveta i otvorili tu knjigu. Na
prvoj stranici bila je fotografija ptičjeg gnijezda punog jaja.
"Da?" rekao je jedan od doktorskih vjekova.
"Ptičje gnijezdo", rekao sam, "puno kao jaja. Jako jako lijepo."
"A što biste voljeli napraviti s njim?" pitao je onaj drugi.
"O", rekao sam, "razbiti ih. Uzeti ih sve i bacati ih na zid ili stijenu ili tako nešto i onda ih vidjati
kako se razbijaju baš horroršo."
"Dobro dobro", rekli su obojica, i onda je okrenuta stranica. Bila je to kao slika jedne od onih boljših
velikih ptica zvanih pauni sa repom raširenim u svim bojama na jako hvalisav način. "Da?" rekao je jedan
od tih vjekova.
"Volio bih", rekao sam ja, "iščupati sva ta pera iz njegovog repa i slušjati ga kako kričaje kao da ga
kolju. Zato što je tako hvalisav."
"Dobro", rekla su obojica, "dobro dobro dobro." I nastavili su okretati stranice. Bilo je kao slika
zbilja horroršo djevočki, i rekao sam da bih volio s njima staro unutra-van unutra-van s mnogo
ultranasilja. Bilo je kao slika čelovje-kova koji dobijaju čizmu ravno u licoje i sva crvena crvena krvca
posvuda i ja sam rekao da bih volio učestvovati u tome. I bila je slika starog nagojeg druzja zatvorskog
kopelana kako nosi svoj križ uzbrdo, i ja sam rekao da bih volio dobiti stari čekić i čavle. Dobro dobro
dobro.
Pitao sam: "Što je sve ovo?"
"Dubinska hipnopedija", ili neka takva slovja, rekao je jedan od ta dva vjeka. "Čini se da ste
izliječeni."
"Izliječen?" pitao sam. "Ja ovako vezan za ovaj krevet, a vi kažete izliječen? Poljubite vi meni šarje
kažem ja."
"Čekajte", rekao je onaj drugi. "Neće još dugo potrajati."
Pa sam ja čekao i, O braćo moja, bilo mi je mnogo bolje, žvakao sam jajca i lomtike prepečenca i
pitjao boljše velike šalice čajića s mlijekom, i onda su jednog dana rekli da ću imati vrlo vrlo vrlo
specijalnog posjetitelja.
 "Koga?" pitao sam ja, dok su oni poravnavali krevet i češljali mi moju lijepu kosicu, pošto mi je sad
bio skinut zavoj s golove i kosa ponovo rasla.
"Vidjet ćete, vidjet ćete", rekli su oni. I itekako sam vidjao. U dva i trideset poslijepodne došli su kao
svi fotografi i ljudi iz gazeta s bilježnicama i olovkama i sav taj drek. I, braćo, skoro su puhali u boljše
fanfare za tog velikog i važnog vjeka što je dolazio vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača. I ušao je, i
naravno da je to bio nitko drugi nego Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih, odjeven po najnovijoj modi i s tim
jako ho ho ho golosom više klase. Bijes bijes puc radile su kamere kad mi je pružio rukaju da se
rukujemo.
Rekao sam: "Vidi vidi vidi vidi vidi. Što ima sad, stari druzja?"
Nitko kao da nije baš ponjao to, ali netko je rekao kao strogim golosom: "Imaj više poštovanja,
mladiću, kad se obraćaš Ministru."
"Muda", rekao sam ja, režući kao pseto. "Boljša velika muda tebi i tvojima."
"Dobro, dobro", rekao je taj Iznutrica Unutrašnjih jako skorajše. "On mi se obraća kao prijatelj, zar
ne, sinko?"
"Ja sam prijatelj svakome", rekao sam, "osim mojim neprijateljima."
"A tko su tvoji neprijatelji?" pitao je Ministar, dok su svi vjekovi iz gazeta radili škrab škrab škrab.
"Reci nam to, dječače moj."
"Svi koji se o mene ogriješe", rekao sam, "moji su neprijatelji."
"Da da da", rekao je on. "Postoje određeni ljudi koji su te htjeli iskoristiti, da, iskoristiti u političke
svrhe. Njima bi bilo drago, da, drago da ti budeš mrtav, jer su mislili da onda za sve to mogu optužiti
Vladu. Mislim da ti znaš tko su ti ljudi."
"Nije mi se", rekao sam, "svidio njihov izgled."
"Ima jedan čovjek", rekao je Iznutmin, "po imenu F. Alexander, pisac subverzivne literature, koji vapi
za tvojom krvlju. On je poludio od želje da zarije nož u tebe. Ali sad si siguran od njega. Uklonili smo
ga."
"On je trebao biti kao druzja", rekao sam. "Kao majka mi je bio."
"Doznao je da si se ti ogriješio o njega. Barem je", rekao je Ministar jako skorajše, "vjerovao da si
se ogriješio o njega. Oblikovao je u svom umu tu zamisao da si ti bio odgovoran za smrt nekog njemu
jako dragog i bliskog."
"Ono što hoćete reći", rekao sam, "je da su mu rekli."
"Imao je tu zamisao", rekao je Min. "Bio je prava napast. Uklonili smo ga da se zaštitimo. A i", rekao
je, "da zaštitimo tebe."
"Ljubazno," rekao sam. "odista ljubazno s vaše strane."
"Kad odeš odavde", rekao je Min, "nećeš imati briga. Mi ćemo se pobrinuti za sve. Dobar posao s
dobrom plaćom. Zato što nam pomažeš."
"Pomažem?" pitao sam ja.
"Mi uvijek pomažemo svojim prijateljima, zar ne?" I onda me primio za rukaju i neki vjek je kričnuo:
"Smiješak!" i osmjehnuo sam se kao bezumnaja ne misleći, i onda bijes bijes krc bijes bum slikali su
mene i Iznunutmina baš druzjanski skupa. "Dobar momak", rekao je taj veliki čelovjek. "Dobar dobar
momak. A sad, gledaj, jedan poklon."
Ono što je sad uneseno, braćo, bila je velika sjajna kutija, i vidjao sam jasno kakva je to vešč. Bio je
to stereo. Postavljen je pored kreveta i otvoren i neki vjek je uključio njegovu žicu u utičnicu na zidu.
"Što ćemo?" pitao je jedan vjek s očajama na nosu, i imao je u rukajama divne sjajne omotnice pune
glazbe. "Mozart? Beethoven? Schoen-berg? Carl Orff?"
"Deveta", rekao sam. "Prekrasna Deveta."
I Deveta je i bila, O braćo moja. Svi su počeli odlaziti fino i tiho dok sam ja ležao sklopljenih glazja,
slušjajući divnu glazbu. Min je rekao: "Dobri dobri dečko", tapša-jući me po plećoju, pa je idjao. Samo
je jedan vjek ostao, rekavši: "Potpišite ovdje, molim." Otvorio sam glazje da potpišem, ne znajući što
potpisujem niti me, O braćo moja, bilo uopće briga. Onda sam ostavljen sam s predivnom Devetom
Ludwiga van.
O, bilo je to predivnost i njamnjam. Kad je došao Scherzo mogao sam vidjati sebe veoma jasno kako
trčim i trčim na kao jako laganim i tajanstvenim nogajama, režući cijelo licoje kričajućeg svijeta mojom
koljačkom britvajom. A još je tek trebao uslijediti polagani stavak i lijepi zadnji pjevajući stavak. Bio
sam itekako izliječen.


7.

"A onda, što ćemo?"

Bio sam tu ja, Vaš Skromni Pripovjedač, i moja tri druzja, to jest Len, Rick, i Bikonja, koji je zvan
Bikonja zbog svojeg boljše debelog vrata i jako gromkajeg golosa koji je bio baš kao neki boljše veliki
bik koji muče muuuuu. Sjedili smo u mliječnom baru Korova lupajući razudoke što da napravimo od te
večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada suhog. Svud okolo bili su čelovjeci dobrano
otišli na mlijeku s vellocetom ili synthemescom ili dreneronom i drugim veščama što te odvode daleko
daleko daleko od ovog zločestog i stvarnog svijeta u onu zemlju da vidjaš Gospodjina i sve Njegove
svete anđele i svece u tvojoj lijevoj sabogi sa svjetlima koja ti pršte svud po mjazgu. Ono što smo mi
pirjali bilo je staro mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i da te izoštri i učini spremnim za malo
prljavog dvadeset-na-jedan, ali sve sam vam to već ispričao.
Bili smo odjeveni po najnovijoj modi, što je u tim danima bilo te jako široke hlače i jako komotan
crni sjajni kožni kao prsluk preko košulje bez ovratnika s kao šalom uvučenim unutra. U to vrijeme još je
i bilo vrhunac mode upotrijebiti staru britvaju na golovi, tako da je većina golove bila kao ćelava i bilo
je kose samo sa strane. Ali je bilo uvijek isto na starim nogajama - zbilja horroršo boljše velike čizme za
šutiranje licoja.


"A onda, što ćemo?"

Ja sam bio najstariji od nas četvorice, i svi su me oni smatrali za vođu, ali sam imao pomisao
ponekad da je Bikonja imao misli u svojoj golovi da bi volio preuzeti, to zbog njegove veličine i
gromkajeg golosa koji je urlao iz njega kad je bio na ratnoj stazi. Ali sve ideje su stizale od Vašeg
Skromnog, O braćo moja, i također je tu bila ta vešč da sam ja bio slavan i imao sliku i članke i sav taj
drek u gazetama. Također sam imao daleko najbolji posao od nas četvorice, u Nacionalnom gramodisk
arhivu glede glazbe, sa zbilja horroršo karmanom punim lijepe lovice na kraju tjedna i mnogo finih
besplatnih ploča za moju maljutku osobu sa strane.
Te večeri u Korovi bio je velik broj vjekova i komada i djevočki i maljčika koji su se šmekali i
pitjali, i kroz njihovo govorjanje i brboljenje uzemljaša s njihovim "Gor-gor falatukično i crv pršti u
filterastim koljoloptama" i sav taj drek mogli ste čuti pop-ploču sa sterea, što je bio Ned Achimota koji je
pjevao "Taj dan, yeah, taj dan". Za šankom su bile tri djevočke odjevene po najnovijoj nadsatskoj modi,
što će reći duga nepočešljana kosa obojena u bijelo i lažne grudaje koje štrče metar ili više i jako jako
uske kratke suknje s kao sve pjenastim bijelim ispod, i Bikonja je stalno govorio: "Hej, uvući se tamo
bismo mogli, nas trojica. Stari Len nije zainteresiran. Ostavimo starog Lena samog s njegovim Bogom." A
Len je govorio: "Muda muda. Gdje ti je duh svi za jednoga ijedan za sve, ha, dečko?"
Najednom sam se osjetio i jako umoran i također pun treperave energije, i rekao sam:

"Van van van van van."
"Kamo?" pitao je Rick, koji je imao licoje poput žabe.
"O, samo da vidjamo čega ima na velikim otvorenim prostorima", odgovorio sam ja. Ali nekako,
braćo moja, osjećao sam veliku dosadu i malo beznadnost, i tako sam se često osjećao tih dana. Pa sam
se okrenuo čelovjeku pored mene na velikom sjedalu koje se protezalo oko cijelog mjasta, čelovjeku, to
je, koji je brboljio pod utjecajem, i lupio sam ga šakom baš skorajše ak ak ak po trbuhu. Ali on to osjetio
nije, braćo, samo je brboljio živo lica vrla, i mi smo izišli u veliku zimsku noćaju.

Bikonja je rekao: "Može li jedna fina časieta nečega što grije, O Alexe?" Jer nismo bili baš daleko od
Duke of New Yorka. Druga dvojica su kimnuli da da da, ali su svi pogledali u mene da vidjaju je li to u
redu. I ja sam kinmuo i idjali smo. U toplom su bili oni starejši komadi ili oštru-lje ili babuške kojih ćete
se sjetiti s početka i one su sve počele sa svojim: "Večer, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji
momci na svijetu, eto to ste vi", čekajući da mi kažemo: "Što ćete popiti, cure?" Bikonja je zazvonio na
zovizovi i konobar je došao brišući ruke na svoju gražnju pregaču. "Novce na stol, druzja", rekao je
Bikonja, vadeći svoju zvečeću i šuškajuću hrpu đengi. "Škoti za nas i isto za stare babuške, ha?"
A tada sam ja rekao: "Ma, k vragu. Neka one same plate svoje." Nisam znao od čega, ali tih zadnjih
dana postao sam kao škrt. Došla mi je u golovu kao želja da zadržim svu svoju lijepu lovicu za sebe, da
to kao zgrćem iz nekog razloga.
Bikonja je pitao: "Što ima, braca? što je bilo sa starim Alexom?"
"Ma, k vragu", rekao sam ja. "Ne znam. Ne znam. Ono što znam je da mi se ne sviđa samo bacati moju
teško zarađenu lijepu lovicu, eto to je."
"Zarađenu?" pitao je Rick. "Zarađenu? Ne mora se zaraditi, kao što znaš dobro ti, stari druzja. Uzetu,
to je sve, samo uzetu, kao." I šmeknuo se zbilja gromkaje i vidjao sam da jedan ili dva njegova zubaje
nisu bili uopće horror-šo.
"Ah", rekao sam. "Moram malo razmisliti." Ali vidja-jući te babuške kako izgledaju sve željne malo
besplatnog alkohola, kao sam slegnuo plećojima i izvukao svoje novce iz karmana hlača, novčanice i
kovanice sve izmiješano, i istresao ih zvec šušk na stol.

"Škoti za sve, točno", rekao je konobar.
Ali iz nekog razloga ja sam rekao: "Ne, dečko, za mene jednu malu pivu, točno."
Len je rekao: "Ovo ja baš ne kužim mnogo", i počeo je stavljati rukaju na moju golovu, kao
zafrkavajući se da ja moram biti u groznici, ali ja sam kao zarežao poput pseta da skorajše prestane.
"Dobro, dobro, druzja", rekao je. "Kao što ti rekao jesi." Ali Bikonja je smotrajao s ustima otvorenim
nešto što mi je ispalo iz karmana skupa s lijepom lovicom koju sam stavio na stol.
Rekao je: "Vidi vidi vidi. A mi nismo ni znali."
"Daj mi to", zarežao sam i posegnuo skorajše. Nisam mogao objasniti otkud to tu, braćo, ali bila je to
fotografija koju sam iškarao iz stare gazete i na njoj je bila beba. Bila je to beba koja je grgoljila gu gu gu
sa sve kao molokom koje joj je curilo iz usta i gledala je gore i kao šmekala se na svakoga, i bila je sva
nagoja i meso joj je bilo sve u naborima pošto je to bila jako debela beba. Onda je uslijedilo malo ha ha
ha otimanja da se istrgne taj komad papira od mene, pa sam morao opet zarežati na njih i zgrabio sam
fotografiju i poderao je na male male dijelove i pustio je da padne poput snijega na pod. Viski je stigao
tada i starejše babuške su rekle: "Živjeli, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji momci na svijetu,
to ste vi", i sav taj drek. Ijedna od njih koja je bila sva izgužvana i izborana i bez zubaja u svojim
sasušenim starim ustima rekla je: "Nemoj trgati novac, sinko. Ako tebi ne treba daj ga onima što im
treba", što je bilo jako smjelo i izravno od nje.
Ali Rick je rekao: "Novac to nije bio, O babuško. Bila je to sličica drage male maljušne bebice."
Ja sam rekao: "Baš sam toliko malo umoran, to jesam. Vi ste bebice, svi vi. Rugate se i kezite i sve
što znate je šmekati i boljše kukavički tolčokirati ljude kad vam ne mogu uzvratiti."
Bikonja je rekao: "Pa sad, oduvijek smo mislili da si ti kralj toga i također učitelj. Nije ti dobro, u
tome je problem s tobom, druzja stari."
Vidjao sam tu prljavu čašu pive koja je bila na stolu ispred mene i osjetio sam se sav bljuvan iznutra,
pa sam rekao: "Aaaah", i prosuo sav taj pjenavi vonjaji drek po podu.
Jedna od starejših komada rekla je: "Tko ne baca taj ima."
Rekao sam: "Čujte, druzja. Slušajte. Večeras nekako baš nisam raspoložen. Ne znam zašto ili kako je
to, ali eto ga. Vas trojica idite svojim putem glede ove noćaje, mene izostavljajući. Sutra ćemo se naći na
istom mjestu u isto vrijeme, a nadam se da će mi biti kao mnogo bolje."
 "Oh," rekao je Bikonja, "baš mi je žao." Ali mogao si vidjati kao iskru u njegovim glazjama, jer će
sad on preuzeti vodstvo za tu noćaju. Moć moć, svatko kao želi moć. "Možemo odložiti do sutra", rekao
je Bikonja, "ono što na umu imali smo mi. Naime, ono dućansko krastanje u Ulici Gagarinovoj. Horroršo
plijena tamo ima, druzja, za uzeti."
"Ne", rekao sam. "Nećete odložiti ništa. Samo ti nastavi u svom vlastitom kao stilu. Sad", rekao sam,
"idjam ja." I ustao sam sa stolca.
"Kuda to, onda?" pitao je Rick.
"To znao ne bih", rekao sam. "Samo da budem nasamo i razriješim stvari." Mogao si vidjati da su
stare babuške bile jako zbunjene što ja odlazim tako i kao potišten i ne veseli i šmekujući maljčik kojeg
biste se sjetili. Ali rekao sam: "Ma, kvragu, kvragu", i izašao sam samcit na ulicu.
Bilo je mračno i puhao je vjetar oštar kao nožaja, i jako je malo ljudova bilo vani. Bilo je tih
ophodnih auta s brutalnim rozovima unutra koji su kružili, i tu i tamo na ćošku mogao si vidjati par jako
mladih milicajkana kako cupkaju zbog gadne zime i ispuštaju dah pun pare u zimski zrak, O braćo moja.
Pretpostavljam da je zbilja mnogo starog ultranasilja i krastanja sad izumiralo, pošto su rozo-vi postali
tako brutalni s onima koje bi uhvatili, mada je to postala k'o borba između zločestih nadsatova i rozova
tko može biti skorajšiji s nožajom i britvajom i palicom i čak i pištoljem. Ali ono što je sa mnom bilo tih
dana je da me nije bilo mnogo briga. Bilo je kao da se nešto meko uvuklo u mene i nisam mogao ponjati
zašto. Ono što sam htio tih dana nisam znao. Čak i glazba koju sam volio slušjati u svojoj maljutkoj
jazbini bila je što bih se ranije šmekao, braćo. Slušjao sam više kao maljutke romantične pjesme, ono što
zovu Lieder, samo golos i glasovir, jako tiho i kao čežnjivo, različito od onog kad je bilo sve boljši
orkestri, a ja ležim na krevetu između violina i trombona i timpana. Nešto se događalo unutar mene, i
pitao sam seje li to neka bolest ili što ako mi je ono što su mi onda uradili poremetilo golovu pa će me
možda napraviti zbilja bezumnajim.
I misleći tako, s golovom pognutom i rukajama zabijenim u karmane hlača, šetao sam gradom, braćo, i
konačno sam se počeo osjećati jako umorno i u velikoj potrebi za
finom boljšom čašajom ćujića s mlijekom. Misleći na taj čajić, došla mi je naglo kao slika kako ja
sjedim ispred boljše vatre u naslonjaču pitjajući taj čajić, i što je bilo čudno i jako jako neobično bilo je
da sam se ja izgleda pretvorio u jako starejšeg čelovjeka, oko sedamdeset godina starog, jer sam mogao
vidjati svoje vlastite volosi, koje su bile jako sijede, i imao sam i zaliske, i oni su isto bili jako sijedi.
Mogao sam vidjati sebe kao starca, sjedeći pored vatre, i onda je ta slika nestala. Ali bilo je jako kao
čudno. Došao sam do jednog od tih mjasta za čaj i kavu, braćo, i mogao sam vidjati kroz dugi dugi izlog
da je puno jako tupih ljudova, kao običnih, koji su imali ta jako strpljiva i bezizražajna licoja i ne bi
nikome naškodili, svi sjede tamo i govorjaju kao tiho i pitjaju svoje fine neškodljive čajiće i kave. Idjao
sam unutra i otišao do šanka i kupio sebi fin vrući čajić s dosta moloka, i onda sam idjao do jednog od tih
stolova i sjeo pitjati ga. Bio je jedan kao mladi par za tim stolom, pitjali su i pušili tumore s filtarom, i
govorjali su i šmekali se jako tiho za sebe, ali nisam obraćao pažnju na njih i samo sam nastavio pitjati i
kao sanjati i pitati se što je to u meni što se kao mijenjalo i što će mi se dogoditi. Ali vidjao sam da je
djevočka za tim stolom koja je bila s tim Čelovjekom bila zbilja horroršo, ne od one vrste koju bi poželio
kao povaliti i dati joj staro unutra-van unutra-van, već s horroršo pljotom i licojem i nasmiješenim ustima
i jako jako svijetlim volosima i sav taj drek. A onda se vjek s njom, koji je imao šešir na golovi i licoje
mu je bilo kao okrenuto od mene, okrenuo da vidja boljši veliki sat što su ga imali na zidu tog mjasta, i
onda sam ja vidjao tko je to i onda je on vidjao tko sam ja. Bio je to Pete, jedan od moja tri druzja iz onih
dana kad smo bili Georgie i Tupi i on i ja. Bio je to Pete koji je izgledao kao mnogo stariji mada mu sad
nije moglo biti više od devetnaest i nešto, i imao je male brkove i obično dnevno odijelo i taj šešir.
Rekao sam: "Vidi vidi vidi, druzja, što ima? Jako jako jako dugo vrijeme se nismo vidjali."
On je rekao: "To je mali Alex, zar ne?"
"Nitko drugi", rekao sam ja. "Jako jako jako mnogo je prošlo od onih mrtvih i prošlih dobrih dana. A
sad je jadni Georgie, kako mi kažu, pod zemljom, a stari Tupi je brutalni milicajkan, i eto tebe i eto mene,
i što nova ima s tobom, druzja stari?"
"On govori baš čudno, zar ne?" rekla je ta djevočka, kao hihoćući se.
"Ovo je", rekao je Pete djevočki, "jedan stari prijatelj. Zove se Alex. Mogu li ti", rekao je meni,
"predstaviti svoju suprugu?"
Moja usta su se tad razjapila. "Suprugu?" kao sam zi-nuo. "Suprugu suprugu suprugu? O ne, to ne
može biti. Premlad ti jesi da bi se oženio, stari druzja. Nemoguće nemoguće."
Ta djevočka što je bila kao Peteova supruga (nemoguće nemoguće) se opet zahihotala i rekla Peteu:
"Jesi li i ti tako govorio?"
"Pa", rekao je Pete, i kao nasmiješio se, "imam skoro dvadeset godina. Dovoljno star da se vežem, i
već ima dva mjeseca da jesam. Ti si bio veoma mlad i napredan, sjeti se."
"Pa", kao još sam zijevao. "Od ovoga se oporaviti ne mogu, stari druzja. Pete oženjen. Vidi vidi vidi."
"Imamo mali stan", rekao je Pete. "Ja zarađujem jako malo u Državnom pomorskom osiguranju, ali
stvari će krenuti na bolje, to znam. A i Georgina -"
"Kako si to rekao da se zove?" rekao sam, usta još otvorenih kao bezumnaja. Peteova supruga
(supruga, braćo) opet se kao zahihotala.
"Georgina", rekao je Pete. "I Georgina radi. Tipka, znaš. Snalazimo se, snalazimo." Nisam mogao,
braćo, skinuti glazje s njega, zbilja. Bio je sav odrastao sad, s golosom odraslog i sve. "Moraš nam",
rekao je Pete, "jednom doći u posjet. Ti još", rekao je, "izgledaš jako mlado, i pored svih tvojih užasnih
iskustava. Da. Da, da, čitali smo sve o tome. Ali, naravno, ti i jesi još veoma mlad." "Osamnaest", rekao
sam. "Baš navršenih." "Osamnaest, ha?" rekao je Pete. "Tako star. Vidi vidi vidi. Sad", rekao je, "moramo
ići." I on je kao uputio toj svojoj Georgini kao pogled pun ljubavi, stisnuo jednu njenu rukaju među svoje
i ona mu je uzvratila isto takvim pogledom, O braćo moja. "Da", rekao je Pete, okrećući se natrag meni,
"idemo na malu zabavu kod Grega."
"Grega?" rekao sam.
"Oh, naravno", rekao je Pete, "ti ne poznaješ Grega, zar ne? Greg je poslije tebe. Dok tebe nije bilo
Greg se pojavio. On drži male zabave, znaš. Uglavnom čaša vina i igre riječima. Ali jako fino, jako
prijatno, znaš. Bezopasno, ako shvaćaš što hoću reći."
"Da", rekao sam. "Bezopasno. Da, da, vidjam to baš horroršo." I ta djevočka Georgina se opet
zahihotala na moje slovaje. I onda su to dvoje otišli na svoje vonjaje igre riječima kod tog Grega, tko god
to bio. Bio sam ostavljen sam samcit s mojim čajićem s mlijekom, koji se sad hladio, kao razmišljajući i
čudeći se.
Možda je ovo bilo to, stalno sam mislio. Možda sam postajao prestar za žiznj kakav sam vodio, braćo
moja. Sad mi je bilo osamnaest godina, punih. Osamnaest nije bilo malo. S osamnaest, stari Wolfgang
Amadeus je napisao koncerte i simfonije i opere i oratorije i sav taj drek, ne, ne drek, nebesku muziku. I
onda je tu bio stari Felix M. sa svojom uvertirom San ljetne noći. I bilo je i drugih. A bio je taj kao
francuski pjesnik što ga je uglazbio stari Benjy Britt, koji je napisao svu svoju najbolju poeziju prije
petnaeste, O braćo moja. Arthur, tako se zvao. Osamnaest nije uopće bilo baš mlado doba. Ali što da
radim?
Šetajući gadnim mračnim kopilanima od zimskih ulica, nakon što sam idjao iz tog mjasta za čajić i
kavu, stalno sam kao vidjao vizije, kao oni crteži u gazetama. To je bio Vaš Skromni Pripovjedač Alex
kako se vraća kući s posla na tanjur dobre tople večere, i tamo je bio taj komad sav pun dobrodošlice i
pozdrava i ljubavi. Ali je nisam mogao vidjati baš horroršo, braćo, nisam mogao smisliti tko bi to mogao
biti. Ali sam imao tu naglu veoma jaku zamisao da ako uđem u sobu pored sobe gdje je vatra gorjela i
moja topla večera čekala na stolu, tamo ću naći ono što zbilja želim, i sad se sve povezalo, ona slika
izrezana iz gazete i susret sa starim Peteom onako. Jer u toj drugoj sobi u kolijevci ležao je grgoljeći gu
gu gu moj sin. Da da da, braćo, moj sin. I sad sam osjetio tu boljšu veliku šupljinu u svom pljotu,
osjećajući se i sam iznenađen sobom, O braćo moja. Ja sam kao odrastao.
Da da da, to je bilo to. Mladost mora proći, o da. Ali mladost je samo biti onako kakva bi mogla biti
životinja. Ne, to nije samo kao biti životinja, koliko kao biti jedna od onih maljutkih igračaka što vidjate
da prodaju na ulici, kao mali čelovjeci napravljeni od lima i s oprugom unutra i ključem za navijanje vani
i naviješ ga grrr grrr grrr i onda idja, kao hoda, O braćo moja. Ali idja u ravnoj crti i lupi ravno u stvari
bong bong i ne može promijeniti ono što radi. Biti mlad je kao biti jedan od tih maljutkih strojeva. Moj
sin, moj sin. Kad budem imao svog sina objasnit ću mu sve to, kad bude dovoljno starejši da kao
razumije. Ali onda znam da on neće razumjeti, ili neće htjeti razumjeti uopće, i uradit će sve vešče koje
sam ja uradio, da, možda čak i ubiti neku jadnu starejšu haringu okruženu mjaučućim koškama, i ja ne bih
bio u stanju stvarno ga 188
zaustaviti. I tako će to idjati do kraja svijeta, uokolo i uokolo i uokolo, kao neki boljši divovski kao
čelovjek, kao stari Gospodjin osobno (ljubaznošću mliječnog bara Korova) koji okreće i okreće i okreće
vonjaju gražnju naranču u svojim divovskim rukajama.
Ali prije svega, braćo, bila je ta vešča naći nekakvu djevočku koja će biti majka tom sinu. Morat ću
započeti s tim sutra, stalno sam mislio. To je bilo nešto novo za raditi. To je bilo nešto što ću morati
otpočeti, početak kao novog poglavlja.
To ćemo onda, braćo, pošto dolazim do kao kraja ove priče. Bili ste svugdje sa svojim malim
druzjem Alexom, patili s njim, i vidjali ste neke od najgražnjijih bračnjih koje je stari Gospodjin ikad
stvorio, sve to na vašeg starog druzja Alexa. A sve što je bilo je da sam bio mlad. Ali sad kad završavam
ovu priču, braćo, ja nisam mlad, ne više, o ne. Alex je kao odrastao, o da.
Ali kamo sad idjam, O braćo moja, to je sve za mene samog, kamo vi ne možete ići. Sutrašnjica je sva
kao mirisno cvijeće i okrećuća vonjaja zemlja i zvijezde i stara Luna tamo gore i vaš druzja Alex sam
samcit traži kao družicu. I sav taj drek. Užasni gražnji vonjaji svijet, zaista, O braćo moja. I tako zbogom
od vašeg malog druzja. A svima drugima u ovoj priči svečani šumaja glazbe s usana brrrr. I mogu mi
poljubiti šarje. Ali vi, O braćo moja, sjetite se ponekad vašeg malog Alexa koji je bio. Amen. I sav taj
drek.

KRAJ