Pomoćne historijske nauke

History-center

Kritika izvora historičaru mora da omogući sljedeće: da pomogne da se kod više

sačuvanih rukopisa jednog izvora rekonstruiše tekst tako da bude što bliži i vjerniji
onom autentičnom tekstu, da otkrije eventualne umetke ili spontana kvarenja teksta, da
omogući utvrđivanje vremena i mjesta nastanka izvora, da omogući da se otkrije
nepoznati autor izvora, da otkrije uzajamnu zavisnost izvora, porijeklo vijesti itd.

Iako su postupci kritike izvora različiti, ipak postoje osnovni principi na kojima se
zasniva svaka kritika izvora. Prvenstveno, kritika se temelji na upoređivanju. Drugim
riječima, prilikom ispitivanja autentičnosti izvora, historičar upoređuje vanjske i
unutrašnje karakteristike tog izvora sa drugim izvorima koji potiču iz istog vremena ili
sa iste teritorije kao i prvi izvor. Naravno, ukoliko je izvor kojeg istražujemo sačuvan u
originalu, on će neminovno imati neke zajedničke karakteristike sa drugim izvorima tog
doba ili teritorije.

U upoređivanju veliku ulogu za historičara ima erudicija (učenost), odnosno sposobnost

samog historičara i opus njegovog znanja. Na primjer, historičar koji istražuje
srednjovjekovnu bosansku historiju mora da zna pisma kojima su povelje pisane,
materijal, način uobličavanja povelja, kancelarijsku praksu, formulare, titule izdavača
povelja, načine bilježenja datuma, pečate itd. Međutim, povelje nisu jedini izvori, jer
postoje i biografije, književni sastavi, arhivska građa, novac, likovni spomenici i drugo.
Zbog svega toga, historičar ne može sam sve proučavati, pa mu u tome pomažu
discipline koje se nazivaju pomoćnim historijskim disciplinama.

Paleografija (grč. palaios – star, grafein – pisati, urezivati) se bavi razvojem pisama i
izučavanjem svega što je u vezi sa pisanjem. S obzirom da su se kroz historiju
čovječanstva razvijala različita pisma i načini pisanja, jedan od zadataka paleografije je i
proučavanje tih sistema pisanja. Ona prati razvoj nekog pisma, pa na osnovu toga može
da odredi iz kojeg perioda potiče neki izvor. Na primjer, latinično pismo se veoma brzo
razvijalo, tako da se skoro svako stoljeće (nekad čak i decenije) odlikuje drugačijim
načinom pisanja, pa na osnovu toga paleografija određuje starost tog izvora. Pored
vremenskog, moguće je i teritorijalno određivanje izvora. Opet na primjeru latinice:
postojale su razne regionalne škole i mnoge od njih su imale različite načine pisanja, pa
utvrđivanje načina pisanja daje rezultat i u određivanju prostora sa kojeg izvor potiče.

http://history-center.xyz/
 Pomoćne historijske nauke
History-center

Paleografija ima najveću ulogu u proučavanju dokumenata iz starog i srednjeg vijeka, ali
se također primjenjuje i u novom vijeku. Od XV stoljeća, njoj pripada i kriptografija koja
proučava razne šifre i kodove korištene u, najčešće, diplomatskim prepiskama.

Kao posebna pomoćna disciplina razvila se epigrafika (grč. epi – na, grafein – pisati,
urezivati) koja proučava natpise na tvrdim materijalima: kamenu, metalu, drvetu itd.
Ona pomaže u čitanju i razrješavanju tih natpisa, te dopunjavanju oštećenih.

Pored epigrafike, za paleografiju je važna i filigranologija (od riječi filigran koja

iznačava vodene znake na hartiji). Od početka proizvodnje hartije u Europi stavljali su se
znaci koji su bili različiti od radionice do radionice. Filigranologija se bavi proučavanjem
tih znakova, pa njeni rezultati mogu biti važni za historičare jer je moguće utvrditi
vrijeme i prostor nastanka hartije. To je posebno važno za određivanje datuma onih
izvora u kojima se ne navodi kada su nastali. Problem dolazi u slučajevima kada
radionice dugo vremena koriste isti znak, pa nije moguće precizno utvrditi datum
nastanka hartije.

Hronologija (grč. hronos – vrijeme) proučava načine računanja vremena. Postoje

matematičko-astronomska i tehnička ili historijska hronologija. Prva se bavi računanjem
i mjerenjem vremena na osnovu nebeskih tijela, a druga proučava način mjerenja
vremena kod raznih naroda tokom historijskog procesa.

Obje vrste su tijesno povezane i međusobno sarađuju. Njihova važnost ogleda se u tome
što su u različitim periodima u prošlosti različiti narodi na različite načine računali
vrijeme. Kršćani računaju godine od rođenja Isusa Krista, muslimani od preseljenja
poslanika Muhameda iz Meke u Medinu (Hidžra, 622. godine kršćanskog kalendara), a
stari Bizantijci su godine računali od 5508. st. e., za koju su smatrali da je godina
stvaranja svijeta. Ovaj sistem u Rusiji bio je na snazi sve do Petra Velikog, kao i u
srednjovjekovnoj Srbiji. Također, u različitim sistemima su i dužine samih godina i
njihova podjela drugačije. Značaj hronologije je u tome što pruža oslonac za kritiku
pokazujući kakvi su običaji vladali pri datiranju određenog dokumenta koji potiče iz
određenog doba.

http://history-center.xyz/
 Pomoćne historijske nauke
History-center

Diplomatika (grč. diploma – povelja) je pomoćna historijska disciplina koja se bavi

ispitivanjem autentičnosti srednjovjekovnih povelja. Zbog raznovrsnosti povelja postoje
diplomatike carskih povelja, papskih povelja, bizantska diplomatika i druge. Ona izučava
vanjska i unutrašnja obilježja povelja i u svom radu postigla je velike uspjehe. Pored
povelja, diplomatika proučava i rad kancelarija, notarijata, pravnih shvatanja o
dokumentima itd. Sfragistika ili sigliografija (grč. sfragis, lat. siglium – pečat) je
pomoćna disciplina koja se izdvojila iz diplomatike i bavi se proučavanjem pečata. Pečati
su kroz historiju bili veoma važno sredstvo ovjeravanja dokumenata, vremenom su
mijenjali svoj oblik, natpise na njima, način otiskivanja i sl., pa proučavanje pečata daje
pouzdane kriterije za određivanje mjesta i vremena nastanka dokumenta.

Numizmatika (lat. nummus – novac) se bavi proučavanjem novca. Podaci do kojih dolazi
numizmatika proučavajući izgled novca, natpise i predstave na njemu, težinu i sastav,
uzastoponost pojedinih emisija novca i drugog vrlo su dragocjeni, prije svega za historiju
privrede, prava, zatim zbog raznovrsnih simbola za historiju političkih ideja itd. Historija
umjetnosti također ne može zaobići likovne elemente na novcu. Metrologija (grč.
metron – mjera) je srodna numizmatici. Ona proučava sistem mjera kroz historiju. Njena
najvažnija uloga je u tome što omogućava razumijevanje različitih promjena mjera koji
se javljaju u historijskim izvorima. Rezultati do kojih ona dolazi najvažniji su za historiju
privrede.

Heraldika je specifična pomoćna disciplina za historiju srednjeg i novog vijeka. Ona se

bavi proučavanjem grbova i drugih heraldičkih znakova, pa se njeni rezultati koriste u
dosta ograničenoj mjeri, npr. za određivanje pripadnosti određenoj porodici ili zemlji
spomenika koji ima neki heraldički znak.

Historijska topografija i historijska geografija pružaju usluge historičarima time što

utvrđuju lokaciju oblasti, župa i mjesta koji se javljaju u historijskim izvorima. U
historijskim izvorima se nailazi na nazive rijeka, planina, krajeva, mjesta, naselja i dr.
koji su izašli iz upotrebe, pa je njihovo proučavanje korisno i za historičare. U kritici
izvora historičaru pomažu i druge zasebne nauke koje nisu toliko vezane za historiju. Tu
prije svega dolaze razne grane filologije (nauke o jezicima), a zatim i druge nauke koje
nisu toliko važne za kritiku, već za razumijevanje historijskog procesa.

http://history-center.xyz/