Professional Documents
Culture Documents
Rimsko Carstvo
Rimsko Carstvo
Rimsko Carstvo
1. Augustova vlast
Senat je formalno ostao najviši državni organ. Na njega su prešle i neke ovlasti
magistratura. Broj članova senata utvrđen je na 600. Odluke senata imale su snagu zakona.
Nakon proglašenja principata 13. januara 27. godine st. e. izvršena je podjela provincija. Neke
provincije, uglavnom one koje su već umirene i u kojima nema vojske, pripale su senatu. Tako
su, na primjer, senatskim provincijama proglašene Afrika, Baetika, Narbonska Galija,
Makedonija, Azija itd. Tim provincijama upravljali su prokonzuli ili propretori koje je postavljao
senat. Stara blagajna erarij ostala je pod nadležnosti senata. Senat je imao nadzor nad kovanjem
bakarnog novca, dok su zlatnici i srebrenjaci bili pod nadzorom carske blagajne fiska.
3. Augustovo zakonodavstvo
Kako bi zaustavio propadanje rimskog društva, August je od 28. godine st. e. počeo sa
donošenjem niza mjera vezanih za društvo, brak i porodicu prije svega. August je mnogo pažnje
posvetio porodici, pa su njegove mjere imale za cilj jačanje rimske porodice i povećanje broja
rimskih građana. On je donio zakon koji obavezuje sve pripadnike senatorskog i viteškog staleža
na stupanje u brak. Porodice sa većim brojem potomaka imale su razne privilegije i povlastice.
Ti zakoni provedeni su 18. godine st. e. Zakon iz 9. godine st. e. pravio je razliku između onih
koji nisu imali potomaka i onih koji uopšte nisu stupali u brak. Ipak, i jedni i drugi imali su
ograničena imovinska prava. August je donio i zakon protiv pretjerane raskoši, kao i protiv
supružničke nevjernosti. U slučaju da je dokazana preljuba, slijedile su žestoke sankcije za
preljubnike. Koliko je August bio dosljedan u provođenju tog zakona pokazuje i činjenica da je
kazna za preljubu primijenjena čak i na njegovu kćerku Juliju i unuku Juliju Mlađu.
August je donio i niz mjera koje se tiču robova. On je želio da podvuče jasnu razliku
između robova i slobodnih ljudi. Rimsko pravo je gospodarima osiguravalo pravo nad životom i
smrću svojih robova, pa je August želio da potvrdi nepokolebljivost tog principa. Njegove mjere
su ograničile oslobađanje robova, a sam čin oslobađanja mogao se izvršiti tek pod određenim
uslovima. Glavni cilj Augustovih mjera bilo je učvršćavanje robovlasničkog poretka u rimskom
društvu.
5. Vanjska politika
Ratovi u Španiji : Ubrzo nakon osnivanja principata cijelo Pirinejsko poluostrvo je osvojeno.
Međutim, ubrzo je došlo i do prvih pobuna tamošnjih plemena. Pleme Kantabri okupilo je oko
sebe okolna plemena, među kojima su se isticali Asturi, i 26. godine došlo je do ustanka. Borbe
su bile teške, i sam August je stigao u Španiju da predvodi vojsku. Naredne godine pobunjenici
su poraženi, ali to nije bio kraj sukoba u Španiji. Tek je Agripa 19. godine st. e. konačno umirio
pirinejska plemena. Osvajanjem cijelog Pirinejskog poluostrva Rimljani su došli u posjed
bogatih rudnika zlata koji su se nalazili u sjeverozapadnom dijelu Španije.
Ratovi sa Germanima : Germani i Rimljani davno su došli u sukobe. Kada je Cezar osvojio
Galiju, Rimljani i Germani došli su u direktan kontakt. Germani su često pokretali pljačkaške
pohode na rimske posjede u Galiji, a ponekad su im se i Gali pridruživali. U Augustovo doba
prvi sukob sa Germanima počeo je 16. godine st. e. Germani su porazili rimske legije i nakratko
se zadržali u Galiji, ali su 12. godine st. e. Rimljani vratili te posjede i odbacili Germane preko
Rajne. I narednih godina nastavljeni su sukobi. Rimske legije predvodio je Druz koji je 9. godine
uspio da pređe Rajnu i dođe do Elbe, ali je tu umro. Pohode je nastavio njegov stariji brat
Tiberije. Na prostoru između Rajne i Elbe Rimljani su osnovali novu provinciju – Germaniju 5.
godine st. e.
Politika na istoku : Na istok August nije slao vojne ekspedicije, već je probleme rješavao
diplomatskim putevima. Najvažnije pitanje na istoku bila je Partija. Augustove diplomate uspjele
su da u pregovorima dobiju nazad rimske zastave koje su Parti zaplijenili nakon borbi sa Krasom
i Antonijem. Nešto kasnije, diplomatijom su Rimljani uspjeli i smanjiti partski utjecaj u
Armeniji. Oko Armenije Rim i Partija su se često sukobljavali i ta zemlja bila je glavni predmet
njihovog spora.
6. Dinastijska politika
Kada je osnovan principat nije bilo predviđeno dinastičko nasljeđivanje. U slučaju smrti
cara, senat je imao ovlaštenja da bira novog cara. Međutim, August je i tome našao lijeka. On, a
zatim i carevi nakon njega, za svog života su uzimali suvladara na kojeg su prenijeli neke ovlasti,
kao što su vojna ili tribunska vlast. Posredstvom senata oni su uspijevali da njihov suvladar bude
priznat za cara nakon njihove smrti. Takva politika, koju je započeo August, doprinijeli je pojavi
prvih carskih dinastija u Rimu. Prva dinastija bila je julijevsko-klaudijevska (27. st. e. – 68. n.
e.), zatim dinastija Flavijevaca (69. – 96.), dinastija Antonina (96. – 192.), dinastija Severa (193.
– 235.).
7. Vjerska politika
August je 12. godine st. e. proglašen za Velikog pontifika, tj. postao je poglavar rimske
religije. On je bio pristalica tradicionalne rimske religije. Pored rimskih božanstava, bio je
naklonjen i grčkim. Istočnjačkim božanstvima i kultovima nije bio naklonjen, a čak je bilo i
zabranjeno podizanje hramova egipatskim božanstvima. Hramovi i spomenici rimskih božanstva
su obnavljani i građeni su novi. August je znao koliko religija može utjecati na stanovništvo, pa
joj je posvetio mnogo pažnje – mnogo vjerskih praznika je održano, a 17. godine st. e. i
Sekularne igre, koje imaju korijenje još u Etruriji. Postojala je i himna koju je napisao pjesnik
Horacije, a u njoj se slavila veličina Rima, njegova prošlost i dostignuća, kao i Augustova
politika. Kultovi su bili značajni, posebno lari. U Augustovo doba su obnovljeni i brojni
religijski kolegiji. Postojala je i zakletva u kojoj su se Rimljani zaklinjali Zeusom, zemljom,
suncem i Augustom da će činiti samo dobro Augustu i njegovim nasljednicima.
Augustovo doba u historiji rimske umjetnosti zauzima posebno mjesto – obično se smatra
“zlatnim vijekom” rimske umjetnosti. Nakon silnih građanskih ratova Rim je ponovo izgrađen,
od grada od cigle prerastao je u grad od mramora. Grade se veličanstvene građevine koje
svjedoče o novom Rimu, o novonastalom miru i blagostanju, kao i o veličini onoga ko je to
donio – Oktavijana Augusta. August je izgradio veliko Mareclinovo pozorište, mramorom
obložio Pompejevo pozorište, izgradio veliki vodovod, panteon i terme. Za Agripu, njegovog
glavnog saradnika također se veže niz impozantnih građevina. Posebno mjesto zauzima
Augustov mauzolej u kojem su kasnije mnogi carevi sahranjeni. U ovo doba su završeni i radovi
na obnovi Foruma čija je gradnja počela u Cezarovo doba. U ovom periodu se razvio i rimski
klasični stil koji je kasnije ostavio ogroman trag na razvoju europske kulture.
Kaligula, pravog imena Gaj Julije Cezar, bio je treći car dinastije Julijevaca-
Klaudijevaca. Nadimak Kaligula je dobio po dječijim vojnim čizmicama koje je držao uz sebe.
Živio je u vojnom logoru rajnskih legija prije nego je izabran za cara. On je odmah po
preuzimanju vlasti amnestirao sve one koje je Tiberije protjerao i njegove odluke proglasio
nevažećim. Ukinuo je zakon o uvredi veličanstva. On je trošio ogromna sredstva na priređivanje
igara, pozorišnih predstava i gradnju novih građevina. U početku vladavine imao je dobre odnose
sa senatom, ali se to ubrzo promijenilo – otpočeo je sa progonom senatora i počeo pokazivati
apsolutističke ambicije. Po uzoru na helenističke kraljeve od svojih podređenih je tražio da ga
doživljavaju kao božanstvo i nazivaju gospodarem. S obzirom da je brzo ispraznio carsku
blagajnu koju je štedljivi Tiberije teško napunio, počeo je sa konfiskacijama imovine, prinudnim
licitacijama i nametanjem previsokih poreza za provincije – kako bi se blagajna opet napunila.
Prema provincijama se nije odnosio kao njegov prethodnik. Naime, Judejci su od ranije
bili oslobođeni klanjanja rimskim i drugim božanstvima, jer su imali svoju monoteističku
religiju, pa su im rimske vlasti dozvolile da se klanjaju samo svom bogu. Međutim, Kaligula nije
mnogo mario za njihova vjerovanja, pa je i njima naredio da se njemu klanjaju, kao i svi drugi
stanovnici. Otišao je do te mjere da je čak dao izgraditi svoju statuu u Jeruzalemskom hramu
pred kojom su se svi Judejci morali pokloniti. Među njima je poraslo nezadovoljstvo
Kaligulinom vladavinom i spremali su pobunu. Do pobune nije došlo samo iz razloga što je car
umro. Tačnije, ubijen je 15. januara 41. godine od strane pretorijanaca.
Nakon ubistva Kaligule u senatu je došlo do neslaganja oko novog cara. Neki senatori
smatrali su da neko od njih treba da bude izabran za cara, dok su opet drugi smatrali da treba
proglasiti Republiku. Sve ih je šokirala vijest da su pretorijanci već izabrali novog cara –
Kaligulinog amidžu i Germanikovog brata – Klaudija. Iako senatori nisu odobravali takav način
za izbor novog cara, morali su da Klaudija priznaju, jer je moć pretorijanaca bila veoma velika.
Osvajanje Britanije : O osvajanju Britanije u Rimu se pričalo još u Augustovo doba. Kaligula je
imao planove za napad na Britaniju, ali su oni ostali neostvareni. Prvi značajniji pohod poduzeo
je Klaudije 43. godine. Poslao je vojsku predvođenu Aulom Plautijem, a ubrzo je i sam stigao u
Britaniju. Pojedina plemena u južnom dijelu ostrva su se odmah priklonila Rimljanima, ali su
legije morale voditi žestoke borbe sa plemenima u unutrašnjosti ostrva i prema sjeveru. Ipak su
osvojeni značajni dijelovi ostrva, a na osvojenoj teritoriji osnovane su rimske kolonije
Kamulodunum (današnji Kolčester) i Londinium (današnji London) koje su postale centar
rimske civilizacije u Britaniji.
Neron je došao na vlast 54. godine kao nasljednik Klaudija. On je, kao i njegovi
prethodnici, na početku vladavine pokazivao namjere da će vladati zajedno sa senatom. Obećao
je senatu da će mu prepustiti sve državničke poslove, a da će on sam upravljati samo u
provincijama u kojima se nalazi vojska. U početku je bio pod utjecajem prefektra pretorija Bura i
filozofa Seneke, koji su podržavali dobre odnose senata i cara. Također je i njegova majka
željela da vrši utjecaj na njega. Na svog brata Britanika i majku Agripinu je poslao ubice jer su
ga željeli zbaciti sa prijestolja.
Važan događaj vezan je za 62. godinu – tada je umro Bur, a Seneka se povukao u
privatan život. Neron od tada počinje pokazivati apsolutističke ambicije, počinju progoni
senatora, konfiskacija njihove imovine, pa odnosi senata i cara znatno slabe.
Neron je trošio velika sredstva iz carske blagajne na priređivanje igara i pozorišta. I sam
je volio predstave, pa je često nastupao kao pjevač u pozorištu i kao kočijaš u cirkusu. To je
zadovoljavalo narod, ali je praznilo carsku blagajnu. Tokom njegove vladavine, 64. godine, Rim
je zahvatio veliki požar koji je trajao devet dana, a tokom kojeg je izgorio veći dio Rima.
Postojale su čak optužbe da je Neron izazvao požar kako bi preuredio Rim, ponovo ga izgradio i
time pokazao svoju veličinu. Međutim, za takve tvrdnje nema čvrstih dokaza. Carstvo je u
njegovo doba došlo u tešku finansijsku situaciju. Neron je imao brojne planove i projekte,
donosio je razne mjere, ali se stanje nije popravljalo. Štaviše, antirimski pokreti jačali su u
provincijama.
Neronov pad : Neronova vladavina nije imala podršku senatorskog staleža, naročito u
posljednjim godinama vladavine, kada je on samovoljno vladao. I provincijalno stanovništvo je
bilo sve nezadovoljnije, a antirimski pokreti jačali su u skoro svim provincijama. Prvi protiv
njega se pobunio Vindeks, upravnik Lugdunske Galije, koji je stao na stranu stanovništva te
provincije koje se bunilo protiv previsokih poreza. Neron je poslao vojsku iz Gornje Germanije i
porazio Vindeksa koji je izvršio samoubistvo. Međutim, Nerona to nije spasilo – opozicija prema
njemu je sve više jačala. Presudili su mu pretorijanci, koji u se otvoreno stavili protiv njega. To
je Neronu bio jasan znak da mora sam odstupiti veoma brzo ili će ga pretorijanci ubiti. On je
napustio Rim, a posljednje dane svog života proveo je u vili jednog svog oslobođenika. Tamo je
68. godine, uz ponavljanje riječi : “Kakav umjetnik propada” izvršio samoubistvo. Sa njim se
ujedno i završava dinastija Julijevaca-Klaudijevaca.
Nakon Neronove smrti galske i španske trupe su proglasije Sulpicija Galbu za cara. Njega
je senat priznao, ali on nije mogao da se izbori sa problemima koji su potresali carstvo.
Nagovještaj građanskog rata desio se kada su donjegermanske legije proglasile Aula Vitelija za
cara, a podržale su ih gornjegermanske i još neke legije. Istovremeno u Rimu su pretorijanci
proglasili Salvija Otona za cara. Prvi od ove trojice koji je otišao sa pozornice bio je Galba –
kojeg su ubili u Rimu 15. januara 69. godine. Vitelij i Oton su se sukobili kod Kremone iste
godine, a pobjedu je odnio Vitelij. On se, također, veoma kratko zadržao na carskom prijestolju,
jer su iste godine judejske legije proglasile Vespazijana Flavija za cara. Vespazijana su priznale i
sirijske legije, a zatim panonske i mezijske, što je stvorilo veliku opoziciju Viteliju. Iz Panonije
je na Rim krenuo Antonije Primus, sukobio se sa Vitelijevim snagama kod Kremone i porazio ih.
Zatim se uputio na sam Rim, zauzeo ga na juriš, a tom prilikom poginuo je i sam Vitelij.
Vespazijanu je tako osigurano prijestolje. On se u Rim vratio 70. godine, a senat ga je priznao za
cara.
7. Trgovina i zanatstvo
Ove dvije privredne grane bile su tijesno povezane – veoma često trgovci su bili ujedno i
vlasnici zanatskih radionica. Uz poljoprivredu one su bile najvažnije privredne djelatnosti
italskog stanovništva. Posebnu ulogu zanatstvo je igralo u Sjevernoj Italiji, Etruriji i Kampaniji.
Na sjeveru proizvodila se najviše keramika i izvozila u susjedne oblasti. U Etruriji se proizvodila
bojena keramika sa modelovanim predstavama i metalne izrađevine. U Kampaniji su se najviše
proizvodili predmeti od bronze i željeza. Od proizvodnih predmeta tu su lampe, ogledala,
metalno posuđe, stakleni predmeti i vunena tkanina. Sirovine za proizvodnju ovih predmeta su
uglavnom uvožene, jer Italija nikada nije bila bogata metalima. Zanatski proizvodi su se
uglavnom izvozili u zapadne provincije, jer na istoku nije bilo potrebe za tim, s obzirom da se
zanatstvo tamo mnogo ranije razvilo.
8. Poljoprivreda
On je uspješno započeo svoju kampanju, ubrzo ugušivši pobune u skoro cijeloj Judeji –
do dolaska vijesti o Neronovoj smrti ostali su neosvojeni samo Jeruzalem i neke manje tvrđave.
Odmah po dolasku pred Jeruzalem rimska vojska ga je opsjela. Tada i kod Judejaca dolazi do
nesuglasica, pa su se Fariseji priklonili Rimljanima. Oni najekstremniji su ipak nastavili pružati
otpor, Jeruzalemski hram su pretvorili u tvrđavu i organizovali odbranu grada. Te radikalne
grupe bili su zeloti i sikariji, a vođe odbrane Jeruzalema su bili Jovan, Eleazar i Simon. U
međuvremenu je Vespazijan proglašen za cara, pa je on napustio vojsku i uputio se u Rim, a
komandu prepustio svom sinu Titu Flaviju. Do tog momenta cijeli Jeruzalem već je bio osvojen,
a samo je hram-tvrđava ostao. Tit je odmah naredio spaljivanje hrama i njegovih galerija; hram
je potpuno uništen, kao što je i cijeli Jeruzalem sravnjen sa zemljom. Borbe su nastavljene po
ulicama grada sve do septembra 70. godine kada je ugušen i posljednji otpor. Naredne godine Tit
i Vespazijan su proslavili zajednički trijumf u Rimu.
2. Civilisov ustanak
U vrijeme Građanskog rata uhapšena su braća Julije Paul i Julije Civilis. Oni su bili vođe
Batavâ, jednog germanskog plemena koje je živjelo uz sjeveroistočnu galsku granicu. Pod
optužbom da spremaju ustanak protiv Rima braća su osuđena – Paul je pogubljen, a Civilis
poslan u tamnicu. Međutim, ubrzo je pušten iz tamnice i vratio se Batavima. Uvjerio ih je da ih
Rimljani više ne doživljavaju kao saveznike, te ih pozvao da u datom trenutku započnu pobunu
protiv Rima. Pozvao je na pobunu i druga germanska plemena, kao i Gale. Iako su brojni Gali
sanjali o slobodi i uspostavljanju Galskog carstva, te su se mnogi pojedinci i manje grupe
pridružile Civilisu, galske vođe i aristokratija su odlučili odbiti Civilisa. Smatrali su da im je
bolje ostati pod rimskom vlašću nego se boriti protiv njih. Rimljani su saznali da Batavi
spremaju pobunu, pa su ponovo uhapsili Civilisa. Ipak, ovaj put dogovoren je kompromis –
Civilis je pušten, Batavi su oslobođeni plaćanja dažbina, ali su morali odustati od bilo kakve
pobune protiv Rima i ostati pod rimskom vlašću.
Glava IV – Dinastija Flavijevaca
Jedna od prvih senatskih odluka nakon priznanja Vespazijana za cara bio je Zakon o
Vespazijanovoj vrhovnoj vlasti. Tim zakonom je senat dao iste ovlasti Vespazijanu kakve su
imali August, Tiberije i Klaudije, svi caru potčinjeni su morali da izvršavaju njegove naredbe, a
on je mogao da poništi bilo koju odluku svojih prethodnika. Od samog početka je pokazivao
interese za dinastičko vladanje, pa je za svog života uzeo za suvladara svog starijeg sina Tita,
pobjednika iz Jeruzalema. Tokom svoje vladavine Vespazijan je skoro svake godine biran i za
konzula, a 73. godine je uzeo cenzorske ovlasti.
Tit je Vespazijana naslijedio 79. godine. Dok je bio suvladar svom ocu, Tit je imao
tribunske ovlasti. Senatorska tradicija ga ubraja među najbolje careve. Svetonije Trankvil navodi
da je jednom prilikom, tokom obroka, sjetivši se da tog dana nije uradio nijedno dobro djelo,
uzviknuo : “Prijatelji, izgubio sam dan!”. Tit je prema senatorima vodio istu politiku kao i
njegov otac, pa je sloga između cara i senata nastavljena. Vespazijan je uspio da znatno popuni
carsku blagajnu, pa je to Titu omogućilo da troši velika sredstva na priređivanje igara i izgradnju
građevina. Za Titove vladavine završena je gradnja velikog amfiteatra koji je nazvan Koloseum,
i koji postoji i danas. U periodu vladavine Tita Flavija desila se i jedna velika prirodna katastrofa
– erupcija Vezuva na jugu Italije, prilikom čega su potpuno nestali gradovi Pompeja,
Herkulanum i Stabija.
Tita je 81. godine naslijedio brat Domicijan. On je od samog početka pokazao sklonosti
prema apsolutističkom vladanju, tako da je sloga između senata i cara, koja je vladala dvanaest
godina, konačno narušena. On je od svojih podređenih, slično Kaliguli, tražio da ga nazivaju
gospodarem i božanstvom. Protiv njega se prvi pobunio legat Gornje Germanije Antonije
Saturnin 89. godine, ali ga je Domicijan porazio. Taj ustanak dao je Domicijanu povoda da
počne sa progonom senatora, a bogato je nagrađivao potkazivače koji su odavali senatore i sve
one koji su spremali zavjeru protiv cara. I on je trošio velika sredstva na igre, predstave i
građevine. U njegovo vrijeme ojačao je birokratski aparat. Prema provincijama je vodio politiku
sličnu onoj od svog oca. Zapadnim dijelovima Carstva je posvećivao više pažnje od istočnih.
Kako bi ojačao italsku poljoprivredu, zabranio je uzgoj maslina i vinove loze u provincijama.
Iako je bio smatran tiraninom veoma dugo se održao na vlast, i tek 96. godine je protiv njega
organizovana zavjera u kojoj je konačno ubijen.
Nakon ubistva Domicijana senatori su izabrali Marka Kokceja Nervu za cara 96. godine.
Njegovim izborom za cara počinje dugi period sloge između senata i cara. Sam Nerva bio je
porijeklom iz jednog starog senatorskog roda. Na početku vladavine Nerva je amnestirao sve
koje su njegovi prethodnici protjerali, ukinuo je zakon o uvredi veličanstva i započeo proces
kažnjavanja svih potkazivača koji su igrali važnu ulogu kod Domicijana. Nervom nisi bili
zadovoljni svi vojnici, ali im je on u izvjesnoj mjeri udovoljio izabravši Marka Ulpija Trajana,
upravnika Germanija koji je bio popularan među vojnicima, za svog suvladara.
Marko Ulpije Trajan naslijedio je Nervu 98. godine. On je bio rodom iz Španije. Trajan je
napravio značajan iskorak u vanjskoj politici. Naime, nakon Augustovog doba Carstvo je
konstantno imalo defanzivan položaj u borbama protiv vanjskih neprijatelja, ali je Trajan uspio
da pređe u ofanzivu. Vodio je uspješne ratove protiv Dakije i na istoku protiv Partije.
Rat protiv Dakije : Na sjeveroistočnoj granici Carstva, na donjem Dunavu, pod kraljem
Decebalom ojačala je Dačka kraljevina. Rimljani su načuli da Dačani i Parti pripremaju savez za
zajedničku borbu protiv Rimljana, pa je Trajan odlučio da osujeti te planove. On je 101. godine
krenuo na Dačane i uspio da ih porazi i nametne im prihvatanje mira, po kojem je dio Dakije
pripao Rimskom carstvu, Decebal je morao predati oružje i vojnu opremu, te pomagati Rim u
daljnim sukobima. Mir je kratko potrajao, jer je Trajan ponovo pokrenuo pohod 105. godine sa
ciljem da dokrajči Dakiju. Rat je završen naredne godine pobjedom Rima – Decebal je izvršio
samoubistvo, a čitava Dakija je pripojena Rimu i od nje je obrazovana nova provincija.
Provincija Dakija obuhvatala je prostor između Dnjestra, Tise, donjeg toka Dunava i Crnog
mora. Osvajanje Dakije bilo je iznimno važno za Rimsko carstvo, kako zbog geostrateškog
položaja, tako i iz ekonomskih razloga. Naime, pripajanjem Dakije Rimljani su izašli na Dunav,
tako da je ta velika rijeka činila čitavu sjeveroistočnu granicu Carstva. Na njoj su Rimljani
obrazovali limes, učvrstili odbranu sa kanalima, nasipima i kontrolnim tačkama u kojima se
nalaze rimske trupe. Pored toga, dačka teritorija bila je bogata rudnicima zlata, koje je Rimu u to
doba bilo prijeko potrebno. Odmah po osvajanju, rimske vlasti su počele sa kolonizacijom
Dakije.
Rat protiv Parta : Primarnu ulogu u rimskoj politici prema istoku i dalje je imalo pitanje
Armenije. Oko te kraljevine su se dugo već sporili Rimljani i Parti, a u Neronovo doba postignut
je kompromis. Od tada je vladao mir na istoku, sve dok na partsko prijestolje nije stigao kralj
Hozroje. On je samovoljno na armensko prijestolje postavio svog kandidata, što je izazvalo
reakciju Rima. Trajan je 113. godine krenuo sa vojskom na istok u obračun sa Partima. Međutim,
njegove legije na istoku već su porazile Parte, potpuno ih istjeravši iz Armenije. Dvije godine
kasnije Trajan je sam predvodio vojsku u borbi, i Rimljani su ponovo bili uspješni – prešli su
Tigris, osvojili Adiabenu, Babilon i zauzeli partsku prijestonicu Ktesifon. Trajan je razmišljao i o
nastavku pohoda na istok i dolasku do Indije, ali su ga nemiri u Kirenaici, Egiptu, Kipru i drugim
istočnim oblastima primorali da obustavi pohod. On se razbolio i krenuo nazad u Rim, ali je na
putu, u Maloj Aziji preminuo 117. godine.
Zbog svih zasluga, senat je Trajanu dao počasnu titulu optimus princeps – najbolji car.
3. Hadrijan (117. – 138.)
Nakon Trajanove smrti sirijske trupe su carem proglasile Publija Elija Hadrijana. On je
održao dobre odnose sa senatom, u unutrašnjoj politici nastavio je putem svog prethodnika. U
vanjskoj politici potpuno se razlikovao od Trajana, uzdržavajući se od bilo kakvih novih
osvajanja. On je smatrao da je daleko bolje konsolidovati Carstvo i urediti postojeće sastavne
dijelove Carstva, nego osvajati nove prostore. Na istoku je čak Armeniju izdvojio iz sastava
Rimskog carstva, jer iako je tu zemlju Trajan osvojio, ona je i dalje bila nemirna. Smatrajući da
će biti potrebno previše sredstava i vojnika da bi se ona umirila, Hadrijan je odlučio da Armeniji
vrati status vazalne kraljevine. Dakiju je zadržao, nastavio sa kolonizacijom i eksploatacijom
zlata. Nove pohode Hadrijan nije poduzimao. Hadrijan je mnogo vremena posvetio
provincijama, čak dvije trećine svoje vladavine proveo je na putu po provincijama. Bio je
tolerantan prema svim stanovnicima Carstva, uključujući i kršćane, a na udaru su se našli jedino
Jevreji, koji su se za vrijeme njegove vladavine pobunili.
Ustanak Bar-Kohbe : Jeruzalem je još od Titovog razaranja bio uglavnom porušen grad.
Na mjestu starog Jeruzalemskog hrama rimske vlasti su namjeravale da sagrade hram Jupitera
Kapitolskog, a da se u njemu vodi kult cara, poštivajući samog Hadrijana. Tome su se usprotivili
Judejci, a vođa im je bio Bar-Kohba (sin zvijezde), pravog imena Simon. Ustanak je počeo 132.
godine i rimske vlasti su uz velike napore ugušile ustanak tek 135. godine. To je bio posljednji
veći ustanak Judejaca, jer su nakon njega žestoko kažnjeni, te im je čak bilo i zabranjeno da žive
na teritoriji Judeje.
Tit Elije Antonin naslijedio je Hadrijana 138. godine. Zbog svoje pobožnosti dobio je
nadimak Pius – pobožni. Imao je veoma dobre odnose sa senatom, nastavio je politiku svog
prethodnika, kako unutrašnju, tako i vanjsku – izbjegavajući bilo kakve sukobe. Probleme je
nastojao rješavati diplomatskim putem, kao što je bio slučaj sa Partima. U njegovo vrijeme došlo
je do potpunog procvata provincija, Carstvo je živjelo u miru i blagostanju. Njime su bili
posebno zadovoljni gornji slojevi stanovništva, pogotovo grčka aristokratija. U Grčkoj su ga
nazivali spasiteljem ljudskog roda, božanstvom, Zeusom Eleuterijem, Soterom i sl. Njegova
vladavina, iako je trajala 23 godine, često se naziva “vladavinom bez događaja”, upućujući na to
da se nikakvi veći sukobi, nemiri, pobune nisu dešavali. Manji ustanci zabilježeni su u Judeji
152. i Egiptu 152. – 153. godine, ali su brzo završeni. Antonin Pije je često ponavljao Scipionove
riječi : “Bolje je sačuvati jednog građanina, nego ubiti hiljadu neprijatelja”. U Britaniji je nešto
sjevernije od Hadrijanovog zida podignut niz utvrđenja.
Marka Aurelije je Antonin Pije usinio još za Hadrijanovog života. On je poticao iz roda
Anija, koji vuku porijeklo iz Španije. Bio je veliki filozof i pisac, jedan od najistaknutijih
predstavnika stoičke filozofije. Njegova filozofija se u osnovi svodi na spoznavanje samog sebe,
tj. na pronalasku načina za samousavršavanjem.
U unutrašnjoj politici išao je putem svojih prethodnika, tako su odnosi senata i cara i
dalje bili na visokom nivou. Potvrdio je Trajanov zakon po kojem svi senatori moraju dio svog
bogatstva ulagati u italsko zemljište, s tim što je ulog smanjen sa jedne trećine na jednu četvrtinu.
Poduzeo je i reforme drugostepenih organa uprave, nastavio je sa podjelom žita i novca rimskom
stanovništvu, ali u nešto manjim količinama nego su to radili njegovi prethodnici. Jedino među
vojnicima nije imao tako veliku podršku, kakvu je imao kod ostalih. U njegovo vrijeme Rimsko
carstvo potresli su problemi – ratovi i kuga, što je mnogo koštalo carsku blagajnu.
Rat protiv Parta : Rim i Partija i dalje su imali zategnute odnose, a glavni predmet spora i
dalje je bila Armenija. Partski kralj Vologaz III je 162. godine zbacio sa prijestolja kralja kojeg
je Rim priznavao, i postavio svog kandidata. To je izazvalo reakciju Rima i počeo je rat. Prvi je
namjesnik susjedne provincije Sirije pokušao da se obračuna sa Vologazom, ali je poražen i u
bici sam poginuo. Parti su tada krenuli na Siriju i osvojili nekoliko gradova. Bez svog upravnika,
sirijske legije su postale nedisciplinovane, pa su rimske vlasti morale poslati legije sa Rajne,
Dunave, iz Egipta i Afrike. Vrhovnu komandu imao je carev suvladar Lucije Ver. Među vojnim
zapovjednicima istakao se Avidije Kasije. Rimljani su porazili Parte i osvojili Armeniju,
Mezopotamiju, Seleukiju i grad Ktesifon, dalje su prešli Tigris i došli u Mediju, ali su se tu
morali zaustaviti. Rimske legije je 166. godine pogodila kuga i ubila veliki broj vojnika, pa je rat
završen. Rimljani su Partima vratili većinu osvojene teritorije, svoj utjecaj su zadržali samo u
sjeverozapadnoj Mezopotamiji, a Armeniji su vratili status vazalne kraljevine. Istočne granice
Rimljani su pretvorili u limes sa sistemom pograničnih utvrđenja.
Rat u Podunavlju : Vrlo brzo nakon završetka rata protiv Parta, Rimsko carstvo se ponovo
našlo na udaru. Ovaj put meta su bile podunavske oblasti sve do Italije. Napadi su počeli 167.
godine, a napadači su bili Sarmatinci i germanska plemena Kvadi i Markomani. S obzirom na
razmjer napada, sam car i njegov suvladar su morali da krenu u pohod. Međutim, već na samom
početku pohoda, 169. godine, Lucije Ver umire, pa Marko Aurelije ostaje sam da vodi sve ratne
operacije. Veliki problem Rimljanima bio je nedostatak vojnika koje je ubila kuga. Upražnjena
mjesta u legijama je trebalo popuniti novim ljudima, ali i tu su postojali finansijski problemi.
Uprkos svemu tome, Marko Aurelije je uspio da porazi neprijatelje – prvo su potučeni
Markomani, zatim Kvadi, a onda i Sarmatinci. Rimljani su namjeravali osnovati novu provinciju
na teritoriji pokorenih plemena, ali su 175. godine morali dogovoriti primirje zbog dešavanja na
istoku. Po tom dogovoru pokorena plemena su morala priznati rimski protektorat, na njihovoj
teritoriji su raspoređeni rimski garnizoni, a pojedini barbari su se mogli naseljavati na rimskoj
teritoriji sa pravom kolona. Rat sa Markomanima i Kvadima nastavljen je 177. godine nakon
smirivanja situacije na istoku, a ponovo su bili uspješni Rimljani.
Ustanci na istoku : Tokom rata protiv Markomana, Kvada i Sarmatinaca, u Egiptu je 172.
godine došlo do pobune bukola – pastora. Ustanak je bio agrarnog karaktera, a ustanici su došli
čak do Aleksandrije. Ustanak je ugušio namjesnik Sirije Avidije Kasije. Međutim, i on sam je
175. godine podigao pobunu protiv Marka Aurelija. Upravo zbog toga je te godine zaključen mir
sa Markomanima i Kvadima. Međutim, njega su pristalice i vojnici brzo napustili i on je ubijen.
U novom valu kuge koga je ponovo pogodila legije, 180. godine umire i sam Marko
Aurelije.
Marka Aurelija je naslijedio njegov sin Komod 180. godine. On je odmah zaključio mir
sa Kvadima i Markomanima i izbjegavao nova osvajanja. Od početka njegove vladavine odnosi
senata i cara, koji su skoro sto godina bili na visokom nivou, počinju da slabe. Komod je počeo
pokazivati apsolutističke ambicije. Slično kao ranije Kaligula i Domicijan, i Komod je od svojih
potčinjenih tražio da ga nazivaju božanstvom i gospodarem, a sam se nazivao novim Herkulom.
Komod je velika sredstva trošio na igre i predstave u koje je bio pravi zaljubljenik. Ponekad je i
sam u areni nastupao kao gladijator. Iako nije bio omiljen, vladao je punih dvanaest godina.
Protiv njega je sklopljena zavjera i ubijen je u gladijatorskoj kasarni noći uoči 1. januara 193.
godine, noć prije nego je namjeravao primiti konzulske ovlasti u odijelu gladijatora. Sa njim se
dinastija Antonina završava nakon skoro sto godina vladavine.
2. Književnici i filozofi
Rimski i grčki filozofi : Seneka, Filostrat, Hrizostom, Aristid, Lukijan, Epiktet, Marko
Aurelije, Plutarh, Pauzanija, Arijan, Apijan
Latinska naučna proza : Lucije Junije Kolumela, Plinije Stariji, Marko Fabije Kvintilijan,
Kornelije Tacit, Svetonije Trankvil
3. Rimska umjetnost
4. Istočni kultovi
U Rimskom carstvu u prva dva stoljeća nove ere širili su se brojni istočni kultovi, među
kojima su kult maloazijske boginje Ma, sirijski kult velike boginje Atargatis, solarni kultovi,
egipatski kultovi, judejska religija itd.
Iz Egipta su u Rim stigli kultovi Izide i Serapisa, koji su stekli mnogo pristalica među
mornarima, jer je Izida u Rimu doživljavana kao zaštitnica mornara. Prisutan je bio i kult
iranskog božanstva svjetlosti i Sunca – Mitre. On je bio najpopularniji među vojnicima, koji su
mu se klanjali kao personifikaciji Nepobjedivog Sunca (Sol invictus). Posebno mjesto među svim
kultovima imala su judejska učenja koja su propovijedala novi sistem vjerovanja – monoteizam,
vjerovanje u jednog boga. Oni su vjerovali, između ostalog, u dolazak spasitelja, mesije, koji će
ih izbaviti i da će oni od tada vladati svijetom. Mesijanistima je bio svojstven prozelitizam –
širenje svog vjerovanja među paganima.
Nakon Komodovog ubistva proglašen je novi car – Publije Helvije Pertinaks. To je bio
stari senator, ali čovjek relativno nepoznatog porijekla. On je težio nastavku politike Antonina
Pija i Marka Aurelija, ali njegov odnos prema vojsci izazvao je nezadovoljstvo vojnika, pa su ga
pretorijanci vrlo brzo ubili. Oni su ponovo birali cara, ovaj put Marka Didija Julijana. Međutim,
takvim postupcima pretorijanaca, da po svojoj volji biraju careve i ubijaju ih, usprotivila se
provincijska vojska, pa su legije istovremeno proglasile tri cara. Britanske legije su izabrale
Decima Klodija Albina, panonske Lucija Septimija Severa, a istočne su proglasile sirijskog
legata Gaja Pescenija Nigera. Najbliži Rimu bio je Sever, pa je prvi i stigao u grad, zbacio
Julijana, ubio ga i naredio pogubljenje svih odgovornih za Pertinaksovu smrt. Sa Albinom se
sporazumio dodijelivši mu titulu cezara, a onda krenuo na istok u obračun sa Nigerom. Sever je
porazio Nigera 194. godine, i tokom boravka na istoku ratovao sa Partima, ali je ubrzo protiv
njega u Rimu ustao Albin. Sever se morao vratiti u grad i do obračuna sa Albinom došlo je 197.
godine. Sever je i u toj borbi bio uspješniji, pa je ostao jedini car, a uskoro ga je i senat priznao.
Vanjska politika : Na polju vanjske politike Septimije Sever je nastojao ići putem Trajana,
posljednjeg velikog osvajača. On je sa Partima na istoku vodio rat još za vrijeme Građanskog
rata 193. godine, ali se nakratko morao vratiti u Rim. Čim je porazio Albina 197. godine vratio
se na istok. Zapravo su Parti prvi napali. Njihov kralj Vologaz IV, pod pritiskom vazalnih
kraljeva nezadovoljnih rimskim osvajanjima, napao je na Rimsko carstvo. Rat Rima i Partije
vođen je od 197. do 199. godine. Parti su prvobitno osvojili Armeniju, Mezopotamiju, napali na
Siriju i opsjeli grad Nizibis. Međutim, kada je Sever stigao na istok, potukao je Parte, oslobodio
Nizibis, vratio Armeniju i rimske dijelove Mezopotamije. Sever i Vologaz su se direktno sastali
199. godine na mirovnim pregovorima nakon kojih je zaključen mir, po kojem su Rimljani dobili
čitavu Mezopotamiju. U Europi Sever je učvrstio rajnske i dunavske granice, a 208. godine
krenuo u pohod na Britaniju, sa ciljem osvajanja sjevernih dijelova ostrva, odakle su još
nepokorena plemena često napadala na rimske posjede. Septimije ih je uspio poraziti, ali
osvajanje sjevera Britanije nije završeno, jer je Septimije umro 211. godine u Eburaku.
Pred smrt Septimije je svojim sinovima, Publiju Septimiju Geti i Marku Aureliju
Antoninu, poručio da se dobro slažu, bogato plaćaju vojnike i da za ostalo ne brinu. Bilo je
predviđeno da oni zajedno vladaju carstvom. Odmah su zaključili mir sa britanskim plemenima i
vratili se u Rim. Međutim, tamo je Antonin, poznatiji kao Karakala, ubio svog brata Getu i ostao
jedini car.
Karakala je nastavio politiku svog oca prema senatorima, s tim što je još i žešći bio.
Važio je za okrutnog, svirepog i osvetoljubivog vladara. Ipak, i pored toga izdao je jedan veoma
znamenit edikt – Constitutio Antoniniana, 211. godine. Tim ediktom svim slobodnim
stanovnicima carstva dodijeljena su puna prava rimskog građanstva. Osnovni razlozi takvog
carevog postupka su bili pridobijanje provincijalnog stanovništva za odbranu granica carstva i
prevazilaženje ili bar ublažavanje ekonomske krize koja je potresala carstvo.
Karakalu je naslijedio Marko Aurelije Makrin. Bio je to prvi vitez koji je proglašen za
cara. Iako Karakala nije bio omiljen, Severi su i dalje imali podršku među vojnicima. Međutim,
Makrin je tu podršku brzo izgubio kada je pokušao smanjiti plate vojnicima. Oni su ga ubili 218.
godine.
Poslije ubistva Aleksandra nastupio je haotičan period u historiji Rimskog carstva. Kriza
je dostigla svoj vrhunac, pa se naredni period često naziva Krizom trećeg stoljeća. Taj period
obilježen je čestom smjenom careva. Skoro svakog cara je izabrala, ali i ubila vojska, pa se ovaj
period još naziva i periodom vojničkih careva. On je trajao sve do dolaska Dioklecijana.
Prvi u nizu careva koje je postavila vojska nakon dinastije Severa bio je Gaj Julije Ver
Maksimin, vojskovođa tračkog porijekla. On je stajao na čelu zavjere koja je ubila Aleksandra.
Imao je veliku podršku vojske koja je bila glavni oslonac njegove vladavine. Zapravo ga je
vojska jedino i podržavala. Skoro svi ostali krugovi stanovništva, kao i državni organi na čelu sa
senatom, bili su nezadovoljni njime. On je imao jako loše odnose sa senatom, čak se nije ni
trudio da senat prizna njegovo carevanje. U Rimu nikada nije boravio. Stanovništvu je najviše
smetao njegov odnos prema gradovima, od kojih je uzimao novac i preusmjeravao ga u carsku
blagajnu, zlato i srebro iz hramova je također uzimao, a čak je i pojedine kipove bogova i careva
topio i od njih kovao novac. Potreba za novcem bila je ogromna, ali njegovi postupci očigledno
nisu nailazili na podršku stanovništva.
3. Galijen
Postum je bio zapovjednik galskih legija. Kada su ga njegove legije postavile za cara, on
je proglasio Galsko carstvo, koje je pored Galije obuhvatalo i Britaniju i Hispaniju, jer su
tamošnje legije priznale Postuma. On je uspješno branio galske granice, tako da je i Rim od toga
imao koristi.
Galsko i Palmirsko carstvo postojali su nedugo nakon smrti Postuma i Odeinata. Ukinuo
ih je car Aurelijan 273. godine. Car Galijen umro je 268. godine.
4. Klaudije i Aurelijan (268. – 275.)
Poslije smrti Galijena nastupio je period u kojem su vladali carevi Iliri. Prvi od njih bio je
Marko Aurelije Klaudije. On je vodio uspješne borbe protiv Gota porazivši ih u ključnoj bici kod
Naisa, u kojoj je oko 50 000 ljudi poginulo. Zbog svojih uspjeha protiv Gota dobio je naziv
Klaudije Gotski. Kratka, ali uspješna vladavina okončana je 270. godine kada je u Sirmiju umro
od kuge. Prije smrti za svog nasljednika je preporučio uspješnog vojskovođu Lucija Domicija
Aurelijana, također Ilira. Ovaj je nastavio sa uspješnom kampanjom protiv Gota potpuno ih
istjeravši iz Trakije. Klaudije i Aurelijan su doveli carstvo u kakav-takav red i ono je stalo na
noge. Za četiri godine i devet mjeseci vladavine Aurelijan je napravio velike stvari za carstvo.
Oko grada Rima podignuti su veliki zidovi da brane grad od eventualnih napada, ukinuo je
Galsko i Palmirsko carstvo i vratio pod direktnu kontrolu sve teritorije koje su ta dva carstva
obuhvatala. Aurelijan se pobrinuo da namirnice redovno stižu u Rim. Redovno pristizanje
namirnica povjerio je kolegiju vlasnika brodova. Uvedena je svakodnevna podjela hljeba,
umjesto dotadašnje mjesečne, a dijeljene su i masline i so. Aurelijen je pokušao uvesti i
jedinstvenu religiju za cijelo carstvo. S tim u vezi izgrađen je spomenik Nepobjedivom Suncu u
Rimu i obnovljeni su stari hramovi. Ipak njegove reforme nisu sprovedene do kraja jer je ubijen
u zavjeri 275. godine.
Za novog cara izabran je još jedan Ilir – Marko Aurelije Prob. On je vodio uspješne
ratove protiv Franaka i Alemana istjeravši ih iz Galije i osiguravši granicu na Rajni. Na istoku je
vodio ratove u Egiptu i Maloj Aziji. Imao je dosta dobre odnose sa senatom, vodio je politiku
sličnu Klaudiju i Aurelijanu i pokušao je provesti vojnu reformu sa ciljem podizanja discipline u
vojsci. Ta mjera nije naišla na oduševljenje vojnika, pa su ga oni ubili 282. godine.
Njegov nasljednik bio je Marko Aurelije Kar. Njegov jedini podvig bio je rat na istoku sa
Sarmatincima i Perzijancima. U pohod je poveo i svog sina Numerijana, dok je u Rimu ostavio
drugog sina Karina da upravlja. Pohodi su za njega završili neuspješno – poginuo je od udara
groma 283. godine. Numerijana je u povratku u Maloj Aziji ubio punac Arije Aper nadajući se
da će naslijediti carstvo.
Istočne legije su tada proglasile Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana za novog cara, kojeg
je odmah priznao istočni dio carstva. Na zapadu je i dalje upravljao Karin, pa je moralo doći do
sukoba njih dvojice da bi se odlučilo ko će biti car. U bici kod Marga na Moravi 284. godine
pobijedio je Dioklecijan i postao car. Senat ga je ubrzo i priznao i uslijedio je niz reformi koje je
on poduzeo. Ujedno, s njim počinje i novi period – kasno Rimsko carstvo.
III DIO – KASNO CARSTVO
2. Tetrarhija
Caputi su bili zemljišne jedinice koje je jedan ratar mogao obraditi za određeno vrijeme.
Oni su također morali biti iste vrijednosti, a izjednačavanje je vršeno na osnovu radne snage, pa
je nekoliko žena-radnika bilo jednako jednom muškarcu-radniku. Visina poreza nije bila jednaka
u svim dijelovima carstva. Od plaćanja poreza niko nije bio oslobođen. Bogati građani i senatori
su čak morali plaćati i dodatni aurum glaebalei porez. Stanovnici bez zemljišta su poreze plaćali
u visini prihoda iz zanatstva, trgovine, pomorstva i drugih grana kojima su se bavili. Ubiranje
poreza povjereno je gradskim vijećnicima – dekurionima i magistratima.
4. Finansijska reforma
5. Vojna reforma
6. Vjerska politika
7. Vanjska politika
Bitka kod Mulvinskog mosta : Prvi vojno-politički obračun imao je 312. godine. Tada se
pred Rimom kod Mulvinskog mosta na rijeci Tibar sukobio sa suparnikom Maksencijem,
Maksimijanovim sinom. Ova borba bila je na neki način i sukob kršćanstva i paganstva, jer je
Konstanin, iako nije bio kršćanin, nastupao kao zaštitnik kršćanstva, dok je Maksencije bio
pristalica stare religije. Za ovu bitku veže se i legenda po kojoj je Konstantin noć prije bitke
sanjao križ sa natpisom “pod ovim znakom ćeš pobijediti”. Od ove bitke Konstantin i Licinije su
upravljali carstvom sve do 324. godine i njihovog međusobnog sukoba. Konstantin je i tu bio
uspješan, Licinije je protjeran u Tesaloniku, a nakon toga i pogubljen. Tako je Konstantin postao
jedini car i vladao je do svoje smrti 337. godine.
2. Vjerska politika
Iako nije bio kršćanin tokom svog života Konstantin je ostao zlatnim slovima upisan u
historiji kršćanske crkve. Naime, on je nastupao kao zaštitnik kršćanstva. Do njegovog vremena
kršćanstvo je steklo veliki broj pristalica i igralo važnu ulogu u društvu, pa je vjerovatno i to
jedan od razloga tolerantnog Konstantinovog odnosa prema njima. Pored tih političkih razloga,
važni su bili i njegovi lični pogledi na vjeru – on je prema svim religijama, vjerama i kultovima
bio tolerantan. U njegovo su doba građeni i paganski hramovi i kršćanske crkve. On je 313.
godine izdao jedan veoma značajan edikt – Milanski. Tim ediktom kršćanstvo je izjednačeno sa
svim drugim vjerama u carstvu, kršćani su dobili slobodu ispovijedanja svoje religije i po prvi
puta u historiji kršćanstvo je dobilo zaštitnika u vidu države. Zbog svoje uloge u razvoju
kršćanstva, kršćanska ckrva je Konstantina prozvala Velikim.
3. Konstantinove reforme
Posebno značajna mjera, prava prekretnica u historiji Rimskog carstva, jeste osnivanje
nove prijestonice. Na mjestu starog grčkog Bizanta osnovan je novi grad – Konstantinopolis. On
je izgrađen 324. godine, a kao nova prijestonica inaugurisan 11. maja 330. godine. Konstantin se
potrudio da Konstantinopolis postane centar carstva u svakom smislu, pa su tamo mnogo gradilo.
I kršćanski i paganski hramovi su izgrađeni – jedan od najveličanstvenijih bio je hram Fortune, a
izgrađena je i statua Heliosa koja predstavlja samog cara. Pored gradnje novih građevine, i stare
grčke su bile obnovljene. Tako je stari Rim po prvi put u historiji pao u sjenu drugog grada.
4. Vanjska politika
Prema vani Konstantin je nastojao ići putem Dioklecijana. Vodio je uspješne ratove u
Europi. Na zapadu su uspješno vođene borbe protiv Franaka, a na Dunavu protiv Gota. Sa ovim
posljednjim je sklopljen mir 322. godine nakon pobjede Rimljana. Ipak, Konstantin je Gotima,
ali i Sarmatincima, morao dozvoliti da se naseljavaju na rimskoj teritoriji. Tako je nastavljena
barbarizacija Rimskog carstva i rimske vojske. Konstantin je planirao i pohod na Perzijance, ali
ga je u tome spriječila smrt 337. godine.
1. Konstantinovi nasljednici
Carstvo su poslijed Konstantina naslijedila tri njegova sina : Konstans II, Konstancije II i
Konstantin II. Najduže se zadužao po starosti srednji sin, Konstancije, do 361. godine. On je bio
arijanac, pa je arijansko učenje pod njegovom vladavinom dobilo na značaju. Vodio je ratove
protiv Alemana na zapadu i Perzijanaca na istoku. Sukob sa Alemanima je prepustio Flaviju
Klaudiju Julijanu, a on se posvetio ratu na istoku. Prvobitno je porazio Perzijance, ali je nova
ofanziva perzijskog cara primorala Konstancija da potraži legije od Julijana. To je izazvalo
nezadovoljstvo Julijanovih legija – one su ga proglasile za cara i Julijan je krenuo u obračun sa
Konstancijem. Međutim, posljednji Konstantinov sin umro je u Kilikiji i Julijan je postao car.
Julijan je vladao od 361. do 363. godine. Za svoje vladavine pokazao je neprijateljski stav
prema kršćanstvu, sva prava koja je Konstantin dao kršćanima, Julijan im je oduzeo. On je bio
pristalica tradicionalne rimske religije i pokušao je da je uvede na nivou cijelog carstva. On je
bio ujedno i posljednji car cijelog carstva koji je imao takvu namjeru. Bio je izuzetno obrazovan
čovjek koji je imao podršku aristokratije, pogotovo grčke. Crkva ga je prozvala Julijanom
Otpadnikom. Umro je od rane zadobijene u ratu protiv Perzijanaca.
On je prije smrti podijelio carstvo na dva dijela – istočni i zapadni. Zapadni dio dao je
jedanaestogodišnjem sinu Arkadiju, a istočni osamnaestogodišnjem Honoriju. Jedinstvo
Rimskog carstva se tada i definitivno raspalo. S obzirom da su oba sina bili mladi, na njihovim
dvorovima su upravljali vojni činovnik Stilihon (na zapadu) i prefekt pretorij Rufin (na istoku).
I pored svih tih Germana, Zapadno Rimsko carstvo imalo je još jednu smrtu opasnost –
Hune. Njihova migracija sa istoka predstavljala je opasnost po čitavu Europu. Predvođeni
Atilom, bili su u nezadrživom naletu. Rimljani su ipak uspjeli da se obračunaju sa njima 451.
godine na Katalonskim poljima. Bitka je završila neodlučeno, ali je u strateškom smislu pobjeda
pripala Rimljanima. Sljedeće godine Huni su ponovo napali, a zatim se ponovo povukli. Ubrzo
Atila umire i njihova se država raspada.
Povlačenje Huna nije riješilo probleme Zapadnog Rimskog carstva. Ono je nastavilo ići
silaznom putanjom i nije davalo nikakve signale da se može oporaviti i opstati. Jedan od većih
problema bio je prevelik broj barbara u rimskoj vojsci i čak na carskom dvoru. Takav položaj im
je omogućavao da uslovljavaju cara. Posljednjih godina Zapadnog Rimskog carstva važnu ulogu
na dvoru imao je Orest, otac Romula Augustula. Upravo su od Oresta Germani tražili posjede u
Italiji. Orestovo odbijanje je presudilo Zapadnom Rimskom carstvu – Germani su digli oružje,
ubili Oresta i krenuli na Ravenu, gdje je tada boravio, ispostaviće se, posljednji rimski car Romul
Augustul. Germane je predvodio vođa plemena Skiri – Odoakar. On je zbacio Romula sa
prijestolja bez problema, poštedio mu život, dao mu posjede u Kampaniji, a znake carskog
dostojanstva poslao u Konstantinopolis. To se desilo 476. godine i taj se događaj uzima kao kraj
Zapadnog Rimskog carstva.
Kao i u drugim oblastima, tako se i u kulturi zapažaju crte opadanja. Ipak, čak ni ovaj
krizni period nije protekao bez da je rimska kultura ostavila trag. Pojavila su se djela koja ne
zaostaju mnogo za odgovarajućim djelima klasičnog doba. U IV stoljeću karakteristično je da je
rimsko društvo većim dijelom ostalo vjerno paganskim tradicijama, što se odrazilo i na kulturu.
U književnosti su prisutni motivi paganskog protesta protiv kršćanstva. Naravno, sa razvojem i
širenjem kršćanstva, javlja se i kršćanska umjetnost. Na Zapadu, veliku ulogu u kulturnom životu
imale su provincije, naročito Galija.
1. Arhitektura i umjetnost