II POSEBNI DIO

Posebni dio stručnog ispita sastoji se od pismenog i usmenog dijela.

1. Pismeni dio posebnog dijela stručnog ispita predstavlja izradu pismenog rada u kojem
kandidat obrađuje zadatu temu iz djelatnosti poslodavca.
2. Usmeni dio obuhvata odbranu pisanog rada i praktičnu provjeru znanja primijenjenih
mjera zaštite na radu kod poslodavca.
II. 1. Teme za pismeni rad

U okviru posebnog dijela stručnog ispita kandidat je obavezan da uradi pismenu temu
iz jedne od sljedećih oblasti:
A) Priprema stručnih podloga za izvođenje ispitivanja fizičkih, hemijskih i bioloških
štetnosti, osvijetljenosti i mikroklime u radnoj sredini.
B) Priprema stručne podloge za izvođenje pregleda i ispitivanja sredstava za rad.
C) Priprema stručne podloge za izvođenje ocjenjivanja rizika za zaštitu na radu.
D) Priprema stručnih podloga za izvođenje teorijskog i praktičnog osposobljavanja
zaposlenih za bezbjedan rad sa naglaskom za program.
Imajući u vidu propisane teme i njihovu široku primjenu u svim djelatnostima, obradu
tema treba koncipirati na taj način da, koristeći dogovor između poslodavca, kandidata i
mentora, urađena tema sa jedne strane može da se primijeni kod poslodavca, a sa druge
strane da posluži kandidatu za polaganje ispita.
Dakle, prilikom izrade teme preporučuje se da praktični i konkretni odnos bude
dominantan u odnosu na teorijska razmatranja, kako bi se ostvario značajan doprinos u
praktičnoj primjeni zaštite na radu u cjelini.
II. 2. Usmeni dio posebnog dijela ispita
2. 1. OBJEKTI, PROSTORIJE I PROSTORI NAMIJENJENI ZA RAD

Pod građevinskim objektom, u smislu Pravilnika o opštim mjerama zaštite na radu

za građevinske objekte namijenjene za radne i pomoćne prostorije („Sl.list SRCG“, br.
27/87), podrazumijeva se objekat u kojem su smještene radne, odnosno pomoćne
prostorije u kojima rade, kreću se ili se povremeno zadržavaju zaposleni. Pod radnim
prostorijama podrazumijevaju se prostorije u kojima se obavljaju proizvodni i drugi radni
procesi, dok se pod pomoćnim prostorijama podrazumijevaju prostorije u kojima se
obavljaju pomoćni radni procesi, u odnosu na proizvodne procese, tj. procese koji su
osnovna djelatnost poslodavca.
Zaštita na radu postavlja, kad su u pitanju građevinski objekti specifične zahtjeve.
Oni, prije svega, proizilaze iz zahtjeva radnih uslova u samoj proizvodnji. To znači da ne
treba voditi računa samo o temeljima, zidovima, plafonima i krovovima, stepenicama,
balkonima, prozorima, vratima, ogradama, već i o zahtjevima modernog cjelokupnog
organizacionog tehnološkog procesa koji će stvoriti takve uslove u kojima neće doći do
pojava koje mogu ugroziti bezbjednost i zdravlje zaposlenih.
Ovo znači, da se u cilju obezbjeđivanja komfora radne sredine, projektovanja
građevinskih objekata za radne postupke, odnosno tehnološke procese, postavljaju
zahtjevi koje moraju da rješavaju stručna lica različitih zanimanja, pri čemu uvijek treba
imati u vidu kompleksnost problema projektovanja takvih objekata i njegovo adekvatno
rješavanje.

2. 1. 1. Lokacija građevinskog objekta

Položaj građevinskog objekta i/ili kompleksa u kojem će se obavljati proizvodnja,

u odnosu na naselje, ili uopšte, mjesto određeno za takav objekat, nazivamo lokacija.
Pri izboru lokacije (mjesta) za izgradnju industrijskih objekata neophodno je
voditi računa o većem broju značajnih faktora. Tom prilikom treba proučiti sve uslove
samog zemljišta i okoline gdje će se izgraditi objekti. Ostali važniji faktori koji se moraju
uzeti u obzir kod izbora lokacije su:
- higijenski uslovi naselja,
- snadbijevanje vodom,
- mogućnost otklanjanja fekalija i otpadnih voda, te njihova neutralizacija,
- klima i pravac kretanja vjetrova, te zaštitne zone u vezi sa granama industrije,
- stambene mogućnosti,
- izvor radne snage,
- saobraćajne veze i ostala komunikacija,
- sirovinska baza,
- štetni gasovi, isparavanja i dr.

Faktori lokacije mogu da utiču na raspored i izvođenje pojedinih građevinskih

objekata, a samo u neznatnoj mjeri na izvjesne izmjene u tehnološkom procesu
proizvodnje.
Analizirajući faktore koji se moraju uzeti u obzir pri izboru lokacije svi oni utiču
u izvjesnoj mjeri na stvaranje uslova za komfornu radnu sredinu i na zaštitu životne
sredine. Tako na primjer, za industrije koje pri tehnološkom procesu izdvajaju veće
količine fekalija i otpadnih voda, (uz, kada je to potrebno, obaveznu neutralizaciju),
najpovoljnije rješenje za njihovu lokaciju, odnosno položaj, u odnosu na naselje, je
negdje nizvodno od naselja. U odnosu na otpadne gasove koji su količinski, a i po
stepenu zagađenosti, različiti - veći ili manji, ne treba dokazivati da je takav otpadni
materijal štetan po zdravlje ljudi i okoline, pa rješenje ovog problema treba tražiti u
filtraciji otpadnih materija prije izlaska u životnu okolinu.
Izbor lokacije građevinskih objekata za tehnologije, odnosno proizvodne procese i
djelatnosti koje “ne uznemiravaju“ okolinu svijim neprijatnim okolnostima, naročito u
današnje vrijeme kada se opravdano daje veliki značaj zaštiti životne sredine, nije teško
uskladiti sa faktorima koji imaju dominantnu ulogu za odvijanje proizvodnog procesa i
bezbjedan rad zaposlenih.

2. 1. 2. Vodovod i kanalizacija

Vodovodnu i kanalizacionu mrežu sa potrebnim instalacijama za snadbijevanje

objekata pitkom i industrijskom vodom treba projektovati, izvesti i održavati u skladu sa
posebnim propisima za ovu oblast.
Za odvođenje otpadnih tehničkih voda koje sadrže masne, zapaljive, otrovne ili
agresivne materije, moraju se predvidjeti posebne kanalizacione mreže sa
neutralizacionim ili septičkim jamama koje, po potrebi, imaju uređaje za prečišćavanje
voda. Jame moraju biti izgrađene tako da ne može da dođe do zagađivanja okolnog
zemljišta ili podzemnih voda koje se koriste za snadbijevanje vodom za piće.
Otpadne tehničke vode pri čijem miješanju može doći do hemijskih reakcija i
obrazovanja raznih otrovnih materija ili eksplozivnih jedinjenja moraju se odvoditi
posebnim kanalizacionim cijevima odnosno cijevnim vodovima u posebne
neutralizacione jame. Ove kanalizacione cijevi, odnosno cijevni vodovi za odvođenje
tehničkih voda moraju se polagati u zemlju.

2. 1. 3. Odstranjivanje štetnih otpadaka

Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene

za radne i pomoćne prostorije, je utvrđeno, da u objektima u kojima se obavljaju
tehnološki procesi pri kojima se izdvajaju otpadne materije, prostorije, uređaji za
prikupljanje i odnošenje ili deponovanje i/ili uništenje, treba izvesti i održavati u skladu
sa posebnim propisima za ovu oblast. Isto tako, utvrđena je i obaveza projektovanja,
izvođenja i održavanja kanalizacione mreže sa potrebnim instalacijama za odvođenje
otpadnih voda.
Tretman sa otpacima i otpadnim vodama je regulisan i Opštim pravilnikom o
higijenskim i tehničkim zaštitnim mjerama pri radu kojim je utvrđeno da se svi otpaci
moraju svakodnevno iznositi iz radnih prostorija. Posebno je istaknuto, da ako se radi o
otpacima organskih materija podložnim truljenju, u radnim prostorijama gdje nastaju
takvi otpaci moraju postojati naročiti metalni sudovi sa poklopcima u kojima se isti
sakupljaju koji se moraju svakodnevno prazniti i prati. Ovi otpaci se mogu i privremeno
ostaviti u za tu svrhu izgrađene i potpuno zatvorene komore, koje se nalaze napolju i
dovoljno su udaljene od radnih prostorija. Otpaci organskih materija u ovakvim
komorama moraju se redovno prazniti, a prema potrebi polivati odgovarajućim
dezinfekcionim rastvorom.
Zakonom o upravljanju otpadom („Sl.list RCG“, br. 80/05), utvrđene su vrste i
klasifikacija otpada, planiranje upravljanja otpadom, obezbjeđenje uslova za postupanje
sa otpadom, prava, obaveze i odgovornosti pravnih i fizičkih lica u upravljanju otpadom,
uslovi i postupak izdavanja dozvola, nadzor i druga pitanja od značaja za upravljanje
otpadom.

2. 1. 4. Radni prostor

Pod radnim prostorom, odnosno pod radnim mjestom podrazumijeva se prostor

namijenjen za obavljanje rada koji se nalazi u prostorijama poslodavca, kao i na
privremenim i pokretnim radilištima odnosno objektima, uređajima, saobraćajnim
sredstvima i sl. i obuhvata sva mjesta na kojima je potrebno da budu zaposleni ili da dođu
do njih zbog obavljanja svog posla i koji je pod neposrednom ili posebnom kontrolom
poslodavca.
Saglasno ovoj definiciji, radni prostor se mora sagledati kroz:
- čist gabarit, koji predstavlja njegovu horizontalnu projekciju koju opisuje radni
sto, radna mašina i/ili drugo oruđe za rad, alat i dr.;
- radni gabarit, koji predstavlja čist gabarit uvećan prostorom potrebnim za
kretanje mašine ili njenog radnog dijela, kao i zaposlenog koji je opslužuje i/ili se
kreće po potrebi posla. Ovdje se uzima u obzir i prostor potreban za skladištenje
materijala ili sirovina potrebnih za rad, kao i prostor za odlaganje određenih
djelova ili komada;
- radnu ravan, koja predstavlja izdignutu (na određeni nivo iznad poda) površinu
na kojoj se vrše određene manuelne ili mašinske operacije u cilju obrade. Ova
ravan je mjesto direktnog kontakta zaposlenog, sredstava rada i predmeta obrade;
- remontni gabarit, koji pored radnog gabarita uključuje i prostor potreban za
remont ili montažu mašina i uređaja.
Imajući u vidu ove elemente definisanje radnog prostora, najviše zavisi od same
mašine, načina njenog opsluživanja, kretanja pojedinih radnih djelova mašine, zahtjeva
obavljanja poslova, ali i od stepena organizacije rada.
Da bi se radni prostor pravilno odredio i da bi se zaposlenom koji u njemu radi
obezbijedili optimalni uslovi rada, neophodno je primijeniti zahtjeve koji se odnose i na:
- pravilno dimenzionisanje čistog gabarita, odgovarajuće postavljanje mašina i
uređaja, te adekvatnog dimenzionisanja radnog nivoa u skladu sa ergonomskim
zahtjevima, kao i ostavljanje dovoljnog prostora za međufazno uskladištenje materijala i
kretanje zaposlenog;
- optimalno kretanje zaposlenog u skladu sa zahtjevima posla, kao i adekvatno
rješenje transporta materijala;
- optimalno i bezbjedno snadbijevanje energijom, kao i adekvatno rješenje
skladištenja i transporta otpadaka.
Pravilnikom o mjerama i normativima zaštite na radu na oruđima za rad („Sl. list
SFRJ“, br. 18/91) ispoštovani su zahtjevi kojima se određuju oblik, veličina i
karakteristike prostora namijenjenog za odvijanje radnog procesa. Nivo zaštite je
predviđen tako, da se na radnom mjestu poslužioca ili rukovaoca oruđa mora obezbijediti
slobodna površina poda za stajanje ili sjedenje, kao i za kretanje radi posluživanja i
kontrole rada, koja mora biti najmanje 2 m2. Kod gusto raspoređenih oruđa, a naročito
prilikom serijske proizvodnje, mora se obezbijediti siguran i slobodan prolaz zaposlenih
do pomoćnih ili glavnih prolaza širine najmanje 0,7 m i to tako da on svojim prolazom ne
ugrožava ostale zaposlene, a ni oni svojim radom njega.
Za pojedina oruđa za rad, posebnim propisima uređene su mjere i normativi koje
moraju ispunjavati kabine (radni prostor rukovaoca) i oprema, tako su Pravilnikom o
tehničkim normativima za dizalice („Sl.list SRJ“, br. 65/91) propisani uslovi, mjere i
normativi koje moraju ispunjavati kabine koje se ugrađuju na dizalicama. Isto tako,
odgovarajućim standardima utvrđeni su normativi za kabine koje se ugrađuju na
traktorima, a to su:
JUS M.L1.609 - Poljoprivredni traktori (sjedišta vozača - mjere),
JUS M.L1.610 - Poljoprivredni traktori (kabina vozača - mjere),
JUS M.L1.611- Poljoprivredni traktori (zahtjevi u pogledu bezbjednosti vozača);
JUS M.L1.612 - Traktori i poljoprivredne mašine (priručnici i tehnička
dokumentacija) i
JUS M.L1.613 - Traktori i poljoprivredne mašine (referentna tačka sjedišta).
Pravilnikom o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta („Sl. list SRCG“, br.
13/88) je utvrđeno da kabina vozača utovarivača mora ispunjavati uslove koji
obezbjeđuju bezbjednost i komfor pri radu.

2. 1. 5. Veličina i visina radnih prostorija

Kako je namjena radnih prostorija da obezbijedi smještaj svih resursa neophodnih

za obavljanje tehnoloških procesa, prije svega mašina, alata i opreme, površinu za
smještaj pripremljenog materijala za obradu i odlaganje obrađenog materijala ili gotovog
proizvoda, kao i zaposlenih, to treba da budu projektovane tako da se proizvodni ciklus u
njima odvija na optimalan način i da uslovi rada budu što bolji, odnosno da se stvori
bezbjedna i zdrava radna sredina.
Pošto je radno mjesto „osnovna proizvodna jedinica“ ono i predstavlja osnovni
element na osnovu koga se određuju oblik, veličina i karakteristike prostora namijenjenog
za odvijanje radnog procesa. Površina radnih mjesta, kao i treća dimenzija - visina,
odnosno kompletne gabaritne mjere moraju se odrediti u svim slučajevima projektovanja
radnih prostorija.
Analiza radnih mjesta je prvi korak u analizi tehnološkog toka proizvodnje, koji
se ostvaruje povezivanjem radnih mjesta u proizvodno - organizacionu cjelinu, nakon
čega se na osnovu dobijenih podataka određuju dimenzionalni podaci i način
strukturalnog povezivanja u građevinski objekat.
Veličina radne prostorije treba da bude projektovana i izvedena u zavisnosti od:
- vrste i specifičnosti tehnološkog procesa i organizacije rada,
- vrste oruđa i uređaja za rad koji će se koristiti u procesu rada,
- vrste sredstava za prevoz i prenos zaposlenih, oruđa, materijala i gotovih
proizvoda,
- potrebne opreme i uređaja za obezbjeđivanje sigurnosti i bezbjednosti na
radu, zaštite od hemijskih štetnosti, zaštite od fizičkih štetnosti i sigurnosti
zaposlenih i transportnih sredstava i
- broja zaposlenih koji rade u smjeni.
Minimalna slobodna površina poda, neophodna za rukovaoca ili poslužioca oruđa
mora da iznosi najmanje 2 m2, bez obzira u kakvim uslovima se radi sa oruđem. Visina
radne prostorije i zapremina slobodnog vazduha po zaposlenom, u kojoj je smješteno
oruđe, određuje se u zavisnosti od činjenice da li se pri odvijanju tehnološkog procesa
javljaju štetnosti. Naime, ako se pri obavljanju proizvodnih procesa u halama, pogonima,
radionicama, i sl, ne javljaju štetnosti, čista visina takve prostorije mora biti najmanje
2,60 m, a zapremina slobodnog vazduha po zaposlenom najmanje 10 m3 . Ako se u
proizvodnim procesima javljaju štetnosti, kao zagađivači radne sredine, onda čista visina
radnih prostorija treba da je najmanje 3 m, a zapremina slobodnog vazduha po
zaposlenom najmanje 12 m3, što je utvrđeno Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na
radu za građevinske objekte namijenjene za radne i pomoćne prostorije.

2. 1. 6. Podovi, zidovi, plafoni i krovovi, prozori, vrata

Radne prostorije imaju različite uslove za rad, a ta različitost zahtijeva i

odgovarajuće vrste podova. Neke imaju čist i suv režim rada, dok druge imaju mokar
proces, a treće zahtijevaju stabilnije i otpornije podove.
Posmatrano sa aspekta higijensko - tehničke zaštite, prema kojima se i vrste
podova prilagođavaju, podovi u radnim prostorijama treba da zadovolje više uslova, i
moraju da obezbjeđuju:
- mehaničku izdržljivost;
- otpornost na hemijske i druge uticaje;
- vodootpornost sa nagibima prema otvorima odvodnih kanala ako u
prostorijama može doći do razlivanja tečnosti ili kondezacije vodenih ili
drugih para;
- ravne i hrapave površine, koje obezbjeđuju sigurno hodanje;
- toplotnu i zvučnu zaštitu;
- zaštitu od buke;
- elektro - provodljiva ili elektro - izolaciona svojstva kad su potrebna, i
- lako korišćenje i održavanje.
Podovi se sastoje od podne podloge, podne obloge, hidro i termoizolacionih
slojeva koji se obično nalaze ispod podne obloge ili podne podloge. Kod radioničkih
prostora obično se podovi projektuju kao podovi na tlu i podovi na međuspratnoj
konstrukciji (kod višespratnih objekata).
Podna podloga kod podova na tlu obično se projektuje od betona slabije marke,
nabijenog betona i armiranog betona. Na pripremljenu podnu podlogu (ili međuspratnu
konstrukciju) nanosi se vezivni sloj na koji se lijepi (ugrađuje podna obloga). Za vezivni
sloj koriste se razni materijali, u zavisnosti od tipa podne obloge, najčešće asfaltni
mastiks, cementni malter i dr. Kod nekih podova, potrebno je da površina na koju se
lijepe bude što je moguće ravnija, pa se ugrađuje poseban sloj za izravnavanje (ili
formiranje malog nagiba) koji se radi najčešće od cemantnog estriha, cementnog maltera,
ksilolita, lakih betona ili betona slabije marke. Kod podova na zemlji obavezno se
projektuje i hidroizolacija poda, koja sprečava vlaženje podne konstrukcije podzemnom
vodom. Hidroizolacija se postavlja ispod podne podloge i čine je slojevi bitumenskih
premaza, između kojih je krovna hartija („ter-papir“, „kondor-trake“). Izuzetno se
hidroizolacioni sloj može postaviti između podne obloge i podne podloge, ukoliko se želi
izolacija od otpadnih voda koje se javljaju u radnoj prostoriji.
U zavisnosti od svojih termoizolacionih karakteristika podovi se mogu
projektovati kao topli ili hladni. Topli podovi imaju osobine termoizolacije zahvaljujući
materijalima u njihovom sastavu i obezbjeđuju manje toplotne gubitke i bolje uslove
toplotnog komfora u prostoriji. Kao termoizolacioni materijal obično se koristi presovana
mineralna vuna i tvrda poliuretantska pjena, kao i drugi materijali. Hladni podovi nemaju
termoizolacione materijale u svom sastavu.
 Izbor podnih obloga se vrši (asfalt, beton guma, klinker - ploče, linoleum, PVC
ploče, drvene kocke, ploče od prirodnog kamena, teraco), zavisno od konstrukcije poda,
od namjene radionice i od karakteristike radne sredine.
Zidove, odnosno njihove unutrašnje površine treba projektovati, izvesti i održavati
tako da obezbjeđuju:
- ravne i glatke površine da se izbjegne mogućnost zadržavanja prašine i drugih
štetnih materijala, te lako čišćenje i pranje,
- sprečavanje upijanja i prodiranja štetnosti (buka,vibracija i sl.),
- da površine zidova budu obojene svijetlim bojama, osim onih u kojima
sunčeva svjetlost može štetno djelovati na sirovine, tehnološki proces ili
gotove proizvode,
- da zidovi ili pregradni zidovi od stakla ili drugog lako lomljivog materijala
budu označeni, ograđeni, učvršćeni da bi se izbjegla mogućnost loma i
povređivanja zaposlenih i
- kod prozora ili otvora u zidu čija je visina parapeta manja od 90 cm postavlja
se zaštitna ograda.
Plafone treba projektovati, izvesti i održavati tako da obezbjeđuju:
- stabilnost noseće konstrukcije i ostalih elemenata, kao i potrebnu krutost u
pogledu ugiba, pomijeranja i vibracija,
- zaštitu od buke, kao i zaštitu od prodiranja vlage u noseću konstrukciju,
- mogućnost provjetravanja kroz plafon, kada je radna prostorija na najvišem
spratu, a pri tehnološkim procesima koji se odvijaju i koji razvijaju neugodne i
po zdravlje zaposlenih štetne gasove, pare ili prašine i
- mogućnost prirodnog osvjetljenja kroz plafon, kada je radna prostorija na
najvišem spratu, a prirodno osvjetljenje ne djeluje štetno na sirovine u
tehnološkom procesu ili gotove proizvode.
Krov i noseća krovna konstrukcija kao i pokrivač treba da obezbijedi zaštitu
unutrašnjosti radnog prostora od atmosferskih padavina, a što je, pored funkcije koju ima
i kao obloga objekta da učestvuje u ostvarivanju toplotnog komfora unutrašnjosti, i
njegova osnovna namjena. On treba da ima i bezbjedan prilaz na krovnu površinu gdje
treba da budu obezbijeđeni djelovi krovne površine za sigurno i bezbjedno kretanje
zaposlenih, i to pojačanjem noseće konstrukcije na tim djelovima. Ti djelovi krova treba
da budu vidno označeni.
Krovni pokrivači moraju da imaju otpornost na atmosfersko dejstvo, da budu
vodootporni i da imaju određenu nosivost kako bi primili uticaj vjetra i težinu snijega i
prenijeli je na noseću konstrukciju.
Prozori, čija je osnovna namjena da obezbijede adekvatne uslove osvijetljenosti
dnevnim svjetlom u radnim prostorijama, moraju da obezbjeđuju i:
- zaštitu od padavina i drugih atmosferskih uticaja,
- toplotnu zaštitu i zaštitu od neugodnih i nepoželjnih sunčevih zraka i
- lako i bezbjedno čišćenje spoljnih i unutrašnjih površina, kao i otvaranje i
zatvaranje isključivo sa unutrašnje strane sa spravom koja mora da bude na
visini dohvata ruke.
Vrata, na pregradnim i fasadnim zidovima objekata, projektuju se različitih
dimenzija i namjena i njihova konstrukcija zavisi i od tipa transporta, odnosno od toga da
li se ugrađuju za pješake ili za teretni saobraćaj. Kod radioničkih hala ne preporučuju se
vrata manje širine od 1 m. Osim klasičnih jednokrilnih ili dvokrilnih vrata za pješačke
tokove projektuju se leteća vrata. Ulazna vrata treba projektovati tako da se otvaraju u
pravcu izlaza zbog evakuacije radionica, a za njihovu izradu najčešće se upotrebljavaju
drvo ili metal.
Unutrašnja vrata u toku upotrebe treba trajno da obezbjeđuju:
- povezivanje i odvajanje prostorija u objektu,
- toplotnu i zvučnu zaštitu,
- prolaz zaposlenih pri stalnoj i izuzetnoj, odnosno povremenoj frekvenciji kada
je potrebna povećana brzina evakuacije,
- kod prostorija u kojima postoji opasnost od eksplozije, da se otvaraju u
susjednu prostoriju, prema smjeru najbližeg izlaza,
- na prostorijama kod kojih postoji opasnost od eksplozije vrata treba da su od
materijala koji ne može da proizvede varnicu i
- konstrukcija vrata ne treba da umanjuje efektivnu širinu hodnika, stepeništa,
odmarališta itd. za više od 0,50 m.

2. 1. 7. Saobraćajnice

Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene

za radne i pomoćne prostorije utvrđeno je, da se saobraćajnice unutar kruga privrednog
društva i/ili drugog oblika obavljanja djelatnosti, zavisno od vrste i specifičnosti
saobraćaja koji će se obavljati, projektuju i grade tako da obezbjeđuju bezbjednost
zaposlenih, učesnika u saobraćaju i ostalih zaposlenih koji se kreću ili rade u krugu.
U krugu privrednog društva ili drugog oblika obavljanja djelatnosti u kome se
kreću motorna vozila primjenjuju se sljedeće mjere:
- postavljaju se saobraćajni znaci prema propisima o uređivanju saobraćaja na
javnim putevima,
- veza saobraćajnica u krugu sa saobraćajnicama javnog saobraćaja obezbjeđuju
se u skladu sa propisima o bezbjednosti saobraćaja,
- za vrijeme noćnog rada saobraćajnice se osvjetljavaju tako da bude osigurano
bezbjedno kretanje vozila i zaposlenih,
- dimenzije kolskih puteva u krugu projektuju se i izvode u skladu sa
Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene za
radne i pomoćne prostorije,
- za parkiranje putničkih i teretnih vozila u krugu izgrađuju se posebne parkirne
površine i
- postavljaju se znaci upozorenja, signali ili branici na mjestima saobraćajnica,
pješačkih prilaza i prolaza koja nemaju dovoljnju vidljivost.
Radi obezbjeđenja nivoa zaštite pri odvijanju saobraćaja, kako u krugu privrednog
društva, tako i u radnim prostorijama, Pravilnikom o zaštiti na radu pri održavanju
motornih vozila i prevozu motornim vozilima („Sl.list SFRJ“, br. 55/65) utvrđeno je, da
vozilima smiju upravljati samo lica koja imaju vozačku dozvolu odnosne kategorije.
Brzina kretanja vozila u krugu ne smije biti veća od 10 km/h, a u zatvorenim radnim
prostorijama - veća od 5 km/h.
Jedna od mjera zaštite je da mora postojati i plan kretanja vozila sa podacima o
dozvoljenim i zabranjenim pravcima, ulazima, izlazima, krivinama i slično. Plan kretanja
vozila mora biti istaknut na vidnom mjestu u krugu i radnim prostorijama.
Da bi se izbjegla mogućnost narušavanja bezbjednosti i zaštite zaposlenih, mjere i
normativi za saobraćajnice su utvrđeni propisima o bezbjednosti saobraćaja.
2. 1. 8. Unutrašnje stepenice, spoljnje stepenice, pokretene stepenice, vertikalni
prilazi

Unutrašnja stepeništa treba da obezbjeđuju:

- lako izlaženje iz svih objekata,
- propusnu moć u zavisnosti od broja zaposlenih,
- najkraći put prema izlazu iz objekta (u radnim prostorijama treba da budu
jasno označeni smjerovi kretanja ka stepeništu),
- osvjetljenost prolaza i stepeništa, tako da bude zastupljeno najviše moguće
korišćenje dnevnog svijetla i
- stabilnost pri najvećem mogućem opterećenju.
Elementi (dužina, visina, širina, oblik) stepenika unutar objekta treba da budu
jednaki, a materijal i konstrukcija stepeništa, podesta (broj i razmak), ograde i rukohvati
treba da obezbijede sigurnost kretanja pri radu.
Spoljne stepenice, odnosno njeni elementi (stepenik, podest), treba da budu
jednaki, a materijal i konstrukcija stepeništa, ograde i rukohvati treba da obezbijede
sigurnost kretanja pri radu.
Zaštitne ograde na stepeništima dodatno obezbjeđuju sigurno kretanje zaposlenih
u toku rada, a njihove dimenzije moraju biti usaglašene sa Pravilnikom o opštim mjerama
zaštite na radu u radnim i pomoćnim prostorijama.
Širina gazišta kod zavojnog stepeništa ne treba da bude manja od 0,1 m i namjena
tog stepeništa ne treba da bude predviđena za slučaj evakuacije i spašavanja zaposlenih.
Sa gledišta zamora, a time i sigurnosti pri kretanju od značaja je, da nagib, odnosno ugao
penjanja koji se karakteriše odnosom visine i širine stepenika ne prelazi propisane
granice.
Pod pokretnim stepenicama podrazumijevaju se transportni uređaji za prevoz ljudi
između istih ili različitih prometnih nivoa, pri čemu se stepenice i trake kreću neprekidno
u obilaznom toku, a mogu biti predviđene za unutrašnju i za spoljašnu ugradnju. Svi
djelovi postrojenja stepenica moraju, osim stepenika ili trake i rukohvata, biti zatvoreni.
Na prilazima stepenica mora biti obezbijeđen dovoljan prostor koji dozvoljava
nesmetan prolaz zaposlenih. Širina ulaza i izlaza mora biti najmanje jednaka širini
stepenika ili trake. Dužina ulaza ili izlaza mora iznositi najmanje 2,5 m, mjereno od dijela
stepenika ili trake. Dužina ulaza može izuzetno biti 2 m, mjereno od kraja stepenika ili
trake, ako je širina ulaza jednaka dvostrukoj širini stepenika ili trake. Nagazna ploča
ulaza ili izlaza stepenica ili traka ne smije biti klizava na dužini od najmanje 0,5 m.
Sve pokretne stepenice moraju imati na gornjoj strani iznad stepenika glatki
rukohvat koji se kreće u istom smjeru kao i stepenice.
Radi održavanja sredstava za rad, odnosno njihovih mehanizama, konstrukcije i
opreme koji se nalaze na visini upotrebljavaju se vertikalni prilazi koji moraju ispunjavati
određene uslove. Tako se za te svrhe, a radi prilaza platformama, kod mosnih, portalnih i
drugih dizalica, stepenište za prilaz radnoj platformi i/ili kabini (ako se koriste metalni
stepenici), postavljaju pod uglom od 75o i moraju biti široki najmanje 0,6 m, a svaki
stepenik smije biti visok najviše 0,3 m i treba da bude od rebrastog lima. Vertikalni
prilazi dizalicama mogu biti izvedeni i kao čvrste gvozdene ljestve i mora se, počev od
visine 2 m od poda, izraditi leđna zaštita. Ova zaštita se radi u vidu lukova, koji se
postavljaju na rastojanju od najviše 0,8 m, a među sobom se spajaju sa tri podužne šipke.
Rastojanje između ljestvice i lukova leđne zaštite ne treba da bude menje od 0,7 m niti
veće od 0,8 m. Širina ljestvica treba da je oko 0,6 m, a rastojanje između prečki mora biti
najviše 0,3 m. Niske ljestve, koje služe, na primjer, za prilaz od staze na mostu do kabine,
mogu biti širine 0,35 m. Prečke ljestvice moraju da budu čvrste, izrađene od okruglog
čelika prečnika najmanje 16 mm i moraju se dobro pričvrstiti za stranice ljestvica.

2. 1. 9. Prirodno i vještačko osvjetljenje

Problem osvjetljenja svodi se na dovođenje i obezbjeđivanje potrebne količine

svjetlosti u prostoriju na način kako to odgovara uslovima prostorije. Pri tome je od
velike važnosti analiza namjene prostorije i njenih performansi, kao i radnih procesa koji
se u njoj odvijaju, jer neprilagođenost osvjetljenja radnom mjestu i predmetima rada
najčešće izaziva umor, a time i smanjenje učinka zaposlenog i bezbjednost na radu.
Osvjetljenje kao veoma važan faktor bezbjednosti na radu, u najširem smislu
može biti:
prirodno,
vještačko i
kombinovano.
Prirodno osvjetljenje je dnevna ili sunčeva svjetlost. Po spektralnom sastavu,
prirodna svjetlost ima povoljan psihički i fizički uticaj na čovjeka, i zato je najpovoljnija
za rad u skoro svim vrstama djelatnosti. Međutim, prirodno osvjetljenje ima i
nedostataka, jer ne daje odgovarajuću osvijetljenost na svim radnim mjestima, ne može se
usmjeravati u određenom pravcu na pojedine predmete i površine i dovodi do blještavosti
kada sunčevi zraci padaju direktno na predmet rada.
Vještačko osvjetljenje se dobija iz nekog izvora svjetlosti (električna struja, plamen i
dr.). U radnim prostorijama najčešće se primjenjuje električno osvjetljenje, jer je najače,
omogućava ravnomjerno osvjetljenje cijele prostorije i ne stvara mnogo toplote.
Nedostatak električnog osvetljenja je u tome što mu je različit spektralni sastav u odnosu
na prirodno osvetljenje i zbog toga nema visok stepen difuznosti (raspršenosti), na koju je
čovjek naviknut kod prirodnog osvetljenja.
Kombinovano osvjetljenje je kombinacija vještačkog i prirodnog u cilju ostvarivanja
što približnijeg spektra prirodnog osvjetljenja.
U pogledu tipova osvjetljenja, vještačko osvjetljenje u zavisnosti od pravca
svjetlosnog snopa može biti direktno, indirektno i poluindirektno.
Direktno osvjetljenje postiže se kada je svjetlo usmjereno (pada) prema podu,
odnosno u pravcu radne površine. Direktno osvjetljenje omogućuje vrlo dobru
osvijetljenost radnog mjesta, ali ima i izvjesne nedostatke, na primjer:
- daje sjenku na tavanici i gornjim djelovima zidova i time izaziva veliki
kontrast u sjajnosti između radnih površina i gornjeg dijela prostorije,
- sjenke predmeta su naročito tamne i oštre i postoji mogućnost zaslijepljenja,
naročito pri pogledu u sijalicu, jer je zaštitni ugao mali i
- pri skretanju pogleda sa jačeg osvjetljenja na područje slabijeg, dolazi do
naglih promjena u adaptaciji oka koje brzo izazivaju umor očiju.
Nedostaci direktnog osvjetljenja mogu se smanjiti, ako se umanji kontrast između
osvijetljenosti radnog mjesta i okoline povećanjem opšteg osvjetljenja u prostoriji. Ovaj
tip osvjetljenja upotrebljava se za pojedinačna osvjetljenja radnih mjesta. Prednost mu je
u tome što je ekonomično i daje dosta dobru osvijetljenost.
 Indirektno osvjetljenje je ono kod kojeg je čitav snop svjetlosti usmjeren prema
tavanici i gornjim djelovima zidova, tako da su radna mjesta osvijetljena difuzno,
reflektovanim svijetlom. Prednost ovog osvjetljenja je u tome što nema zaslijepljenosti i
blještenja, kao i neprijatnih promjena u akomodaciji oka. Nedostatak ovog tipa
osvjetljenja je u tome što je neekonomično, jer sijalice moraju biti veće jačine, a isto tako
smanjuje i vidnu funkciju zaposlenih. Kod ovog tipa osvjetljenja nema sjenki, pa se
predmeti rada slabo ističu na radnoj površini i slabije se mogu uočiti pojedini detalji
predmeta.
Poluindirektno osvjetljenje primjenjuje se kada se najveći dio svjetlosnog snopa
reflektuje indirektno na radnu površinu a manji dio svijetla je direktno usmjeren. Može se
primijeniti ako je tavanica ravna i obojena. Koristi se za kancelarije, čitaonice i precizniji
rad.
Postoji još i difuzno osvjetljenje, koje spada u poseban vid osvjetljenja - kada
sijalice daju rasutu svjetlost. Ovaj tip osvjetljenja može biti izveden na tri načina, i to:
- ako rasipa samo onaj dio svjetlosnog snopa koji se dobija od reflektora,
- ako je sijalica zatvorena staklenom kuglom za difuzno osvjetljenje i
- ako se način difuznog osvjetljenja postiže fluoroscentnim sijalicama.
Difuzno osvjetljenje je najpodesnije za ljudsko oko, ne daje blještavost, a
osvijetljenost je ravnomjerna. Preporučuje se za školske učionice, biblioteke, čitaonice,
kao i za druge radne prostorije, gdje je moguća njegova primjena.
Potrebna osvijetljenost prostorija i radnih mjesta u zavisnosti od vrste poslova na
koje se odnosi utvrđena je standardom JUS U.C9.100 (Dnevno i električno osvjetljenje
prostorija u zgradama).

2. 1. 10. Grijanje, hlađenje i provjetravanje prostorija

Građevinski objekti i njihovi djelovi moraju da se projektuju i izvode tako da u

toku upotrebe obezbjeđuju, pored ostalog i zagrijevanje prostorija, kao i hlađenje i
provjetravanje.

Grijanje

Kako u radnim prostorijama, stepen zagrijavanja zavisi od karaktera poslova koje

zaposleni obavljaju, a dijelom od karaktera potreba procesa rada, to se i primjenjuju
različiti načini zagrijavanja.
U proizvodnim radionicama zastupljene su sve vrste zagrijvanja, kao što su
grijanje plinskim i električnim pećima, vodeno i parno centralno grijanje i najčešće
vazdušno grijanje. Zavisno od vrste i dimenzije prostorije određuje se i vrsta grijanja.
Grijanje zavisi od vrste i strukture procesa (tehnološki procesi pri kojima se
oslobađa toplota, hladnjače koje rade pod posebnim uslovima i dr.). Inače se stepen
zagrijavanja prostorija vezuje za radna naprezanja zaposlenih (npr. bez posebnih fizičkih
naprezanja zagrijavanje je od 18 do 20 0C, a kod fizičkih napora je od 14 do 18 0C ).
 Hlađenje i provjetravanje prostorija

Pod provjetravanjem prostorija se podrazumijeva smanjivanje zagađenosti

vazduha, dovođenjem novog svježeg nezagađenog, a to se čini prirodnim i vještačkim
putem.
Prirodno provjetravanje se sastoji u izmjeni unutrašnjeg vazduha, preko otvora u
zidovima ili krovu, bez podsredstva vještačkih sredstava, a da bi se to ostvarilo treba da
postoji razlika u pritiscima unutrašnje i spoljnje atmosfere, ili da postoji prirodno
strujanje vazduha.
Način prirodnog provjetravanja može biti horizontalan ili vertikalan. Ako postoji
razlika u temperaturi između spoljnjeg i unutrašnjeg vazduha i to minimum 5 0C,
ventilacija može da se izvede prirodnim putem. Ukoliko je razlika u temperaturi veća,
utoliko će se intenzivnije pokrenuti vazduh na strujanje. Ako je u prostoriji vazduh topliji
nego spolja, što je češće, onda će kod otvaranja prozora vazduh ulaziti na donji otvor, a
izlaziti na gornji.
Od položaja otvora (prozora) zavisi i provjetravanje, tako da, kada su prozori
samo na jednoj strani, izmjena vazduha neće podjednako obuhvatiti cio prostor, a kada su
postavljeni na suprotnim zidovima onda će se unutrašnji vazduh pokretati i smjenjivati u
cijeloj prostoriji.

Vještačko provjetravanje

Vještačko provjetravanje je prinudna izmjena vazduha iz radnih prostorija. Ono se

vrši ventilatorima koji uduvavaju svjež vazduh u prostoriju ili usisavaju zagađeni vazduh
iz prostorije, a veoma se često koristi i kombinovani način.
Prijatna atmosfera za rad će se obezbijediti većim brojem izmjena vazduha u toku
jednog časa, a što zavisi od zagađenosti, i ono ne treba da se sprovodi velikom brzinom.
Iz tog razloga otvori za strujanje, odnosno cijevi, kod vještačkog provjetravanja trebalo
bi da budu dimenzionisani u smislu pravilne brzine kretanja vazduha u radnoj prostoriji.
Najbolji način obezbjeđivanja uslova grijanja, hlađenja i provjetravanja prostorija
je primjenom klimatizacije, pod kojom se podrazumijeva, pored regeneracije vazduha
još i poboljašavanje vazduha u smislu stvaranja prijatne radne atmosvere.

2.1.11. Buka i vibracije

Kao jedna od najčešće prisutnih štetnosti koja se spominje kada se govori o

ugrožavanju životne i radne sredine, jeste buka. Buka predstavlja svaki neželjeni zvuk i
izaziva razne smetnje pri radu, kao i u drugim prilikama (negativan uticaj na opšte i radno
ponašanje, ometanje govornih komunikacija, a u najtežim slučajevima i oštećenje sluha).
Buka u radnoj sredini označava svaki neželjeni zvuk stvoren radom mašina,
aparata ili oruđima za rad u proizvodnji, ili zvuk koji potiče od izvora buke koji se nalaze
u spoljašnoj sredini, a njena štetnost podrazumijeva svaki zvuk čiji nivo, izmjeren na
određenom radnom mjestu u radnoj prostoriji u dB(A), prelazi dopuštene nivoe buke koji
su propisani. Zbog toga se pri analizi štetnog dejstva u radnoj sredini uzima u obzir:
- buka koju stvaraju oruđa za rad ili mašine, instalacije i dr. sa kojima
zaposleni rukuje;
 - buka koju stvaraju oruđa za rad, instalacije, mašine i dr. sa kojima
zaposleni ne rukuje neposredno;
- buka koju stvaraju neproizvodni izvori u radnoj sredini (uređaji za
ventilaciju, klimatizaciju, vanjski izvori i dr.).
Mjere i normativi zaštite na radu od buke propisani su:
Pravilnikom o mjerama i normativima zaštite na radu od buke u radnim prostorijama
(„Sl. list SFRJ“, br. 21/92);
Pravilnikom o mjerama i normativima zaštite na radu na oruđima za rad („Sl.list SFRJ,
br. 18/91);
Vibracije pri radu proizvode se radom sa alatom koji se pokreće komprimovanim
vazduhom ( čekići, sjekači, prenosne bušilice, bušilice i sl.), zatim radom na brusilicama,
polir - mašinama, mašinama za ravnanje limova, obradu drveta, presama, tkačkim
razbojima, šivaćim mašinama, kao i kod vozača motornih vozila. Vibracija se prenosi na
zaposlenog mehaničkim djelovanjem, odnosno titranjem mašina ili djelova uređaja
kojima zaposleni rukuje, kao i titranjem radnog mjesta ili podloge na kojoj se zaposleni
nalazi.
Vibracije pri radu mogu da prouzrokuju oštećenja na mišićima, zglobovima,
kostima, na srcu i krvnim sudovima, kao i organima za sluh.
Vibracije u jačem stepenu, naročito ako je zaposleni duže vremena njima izložen,
mogu da izazovu umor mišića ruku, kojima zaposleni pridržava alat ili predmet koji
vibrira. Može se pojaviti kod zaposlenih i umor sluha i vida ako je zaposleni izložen
jakim potresima pri radu, čija frekvencija iznosi od 700 do 1.500 Hz i kod buke iznad 120
dB. Kod zaposlenih koji dugo vremena rade sa pneumatskim alatom može nastupiti
proširenje vena gornjih udova tijela. Oboljenje ruku dolazi zbog oštećenja krvnih sudova
i poremećaja cirkulacije krvi. To se naročito izražava u osjećanju zamorenosti prstiju,
gubitku osjećanja na dodir, bolovima šake i podlaktice. Oboljenje zglobova se najčešće
pojavljuje u ramenom zglobu.
Zaštitne mjere protiv vibracija moraju se blagovremeno predvidjeti i još kod
planiranja izgradnje zgrada ili pojedinih radnih mjesta na kojima dolazi do potresa.
Najčešći uzroci vibracija izražavaju se u tome što se vibracije pojedinih mašina i oruđa za
rad prenose na pod ili zidove zgrade, a time i na samog zaposlenog. Zato je potrebno da
svaka mašina ima odvojen temelj koji neće imati veze sa podom radionice ili sa temeljom
zgrade.
Vibracije se mogu izolovati podmetanjem elastičnih umetaka između temelja i
mašine. Za ove umetke može se koristiti pluta, guma, filc, a ispod temelja može da se
postavi i hrastovo drvo, pijesak ili šljunak. U zadnje vrijeme se koriste presovani umeci
ili sistem amortizera.
Za otklanjanje štetnog uticaja vibracija zaposleni koji su izloženi potresima
moraju, kao mjeru zaštite pri radu koristiti sredstva i opremu lične zaštite na radu, i to:
zaštitne rukavice i cipele za gumenim đonom ili od valjane gume.
Pravilnikom o mjerama i normativima zaštite na radu na oruđima za rad („Sl. list
SFRJ“, br. 18/91) je utvrđeno da oruđa koja stvaraju buku i vibracije moraju ispunjavati i
posebne uslove.
Da bi se obezbijedila zaštita od buke i vibracija, prilikom projektovanja objekata
namijenjenih za radne prostorije u kojima se prilikom odvijanja tehnološkog procesa
pojavljuju te štetnosti, treba ugraditi mjere zaštite na radu koje su utvrđene standardima,
tehničkim normativima i drugim propisima. Mjere za otklanjanje tih štetnosti treba da
budu predmet posebnog proračuna u tehničkoj dokumentaciji, i on treba da sadrži
brojčane vrijednosti veličina štetnosti, numeričko definisanje projektovanih mjera
(uređaji, instalacije, materijali, građevinski elementi) kojima će se štetnosti svesti na
veličine ispod dozvoljenih granica.
Podaci o buci oruđa utvrđuju se na osnovu mjerenja izvršenih u skladu sa ISO
Preporukama R 495, a za vibracije na osnovu:
- ISO Preporuka 2631 /1974 godine (uputstva za održavanje vibracija kojima je
izloženo ljudsko tijelo),
- ISO/SC4 Preporuke (izlaganje čovjeka mehaničkim vibracijama i udarima);
- IEC 68-2-5 ( Ispitivanje - Vibracije, 1970.godine), i
- IEC 68-2-34 do 37 (Osnovna ispitivanja okoline. Ispitivanja. Slučajne vibracije
širokog opsega)

2.1.12. Pomoćne prostorije

Pomoćne prostorije su namijenjene za higijenske, sanitarne i druge potrebe

zaposlenih, a po pravilu se smještaju u posebne građevinske objekte što bliže radnim
prostorijama, ili u aneksu uz radne prostorije, i utvrđene su kao:
- garderobe,
- kupatila,
- umivaonice,
- prostorije za ličnu higijenu žena,
- nužnici,
- prostorije za uzimanje obroka hrane,
- prostorije za povremeno zagrijevanje zaposlenih, i
- prostorije za sušenje, čišćenje i dezinfekciju radne odjeće.
Pomoćne prostorije mogu se smještati u građevinski objekat namijenjen za radne
prostorije ako to priroda proizvodnog procesa i sanitarno - higijenski uslovi dozvoljavaju.
Uslovi koje treba da ispunjavaju ove prostorije u pogledu najmanje visine,
podova, zidova, plafona, zagrijevanja, osvjetljenja, ventilacije i drugo utvrđeni su
Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene za
radne i pomoćne prostorije.

2. 1. 13. Održavanje radnih mjesta, radne i druge opreme

Osnovni cilj održavanja radnih mjesta, radne i druge opreme je obezbjeđivanje

optimalnih proizvodnih kapaciteta, instalacija i njima saglasna bezbjednost i zaštita
zdravlja zaposlenih.
Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene
za radne i pomoćne prostorije utvrđena je obaveza korisnika tih prostorija, pa i radnih
mjesta, da ih održavaju i ispravnom stanju. Ovakva obaveza je utvrđena i Opštim
pravilnikom o higijensko tehničkim zaštitnim mjerama pri radu.
Održavanje radnih mjesta predstavlja jedan od važnih aspekata zaštite na radu, pa
mu se mora pokloniti i odgovarajuća pažnja. U pojedinim djelatnostima potrebni su za
ovo znatni napori, kao recimo u prehrambenoj industriji (klanice, industrije za preradu
mesa, mljekare i sl.) gdje su zbog procesa rada podovi masni, ili u energetskim
objektima, odnosno energetskim mašinama gdje su u upotrebi velike količine masti i ulja
koja služe za podmazivanje, hlađenje, upravljanje i regulaciju.
 Opšte je poznato da stavljanjem radne i druge opreme u eksploataciju nivo
zaštite, odnosno bezbjednosti za rad opada. Vrijeme opadanja nivoa zaštite zavisi od
mnogo faktora: kvaliteta radne i druge opreme, kvaliteta zaštitnih naprava, inteziteta
korišćenja, načina i uslova eksploatacije, pa zato blagovremeno odražavanje radne i
druge opreme i njihova sveobuhvatnost predstavlja bitan element zaštite na radu.
Da do toga ne bi došlo, propisana je obaveza korisnika da radnu i drugu opremu
održava u ispravnom stanju, i da ih u toku korišćenja pregleda i provjerava njihovu
ispravnost. Imajući u vidu da se u praksi dešavaju povrede na radu na nespravnim ili
nepravilno podešenim sredstvima za rad, Pravilnikom o mjerama i normativima zaštite na
radu na oruđima za rad („Sl. list SFRJ“, br. 18/91) je utvrđen način i postupak
održavanja.
Takođe, članom 128 Pravilnik o opštim mjerama zaštite na radu od opasnog
dejstva električne struje u objektima namijenjenim za rad u radnim prostorijama i na
radilištima ("Sl. list SRCG", br. 6/86) je utvrđena obaveza korisnika da organizuje
sistematsko vršenje nadzora i održavanje elektroenergetskih instalacija, u pogledu
njihove ispravnosti, da organizuju, preglede, kontrolu, odnosno ispitivanje električnih
postrojenja i zaštitnih sredstava u propisanim rokovima.

2. 1. 14. Pružanje prve pomoći

Obaveza pružanja prve pomoći zaposlenima je utvrđena Zakonom o zaštiti na

radu. Pravilnikom o opremi i postupku za pružanje prve pomoći i o organizovanju službe
spasavanja (“Sl. list SFRJ”, br. 21/71) u slučaju nezgoda na radu, propisane su određene
obaveze i svih zaposlenih da moraju povrijeđenim i naglo oboljelim na radu da
obezbijede brzo pružanje prve pomoći na licu mjesta, kako bi se moglo neodložno
obezbijediti otklanjanje neposredne opasnosti po život ili zdravlje povrijeđenog, odnosno
naglo oboljelog.
Ova obaveza zahtijeva posebnu obučenost za ukazivanje prve pomoći, a posebno
se ističe da za pružanje prve pomoći moraju biti osposobljeni organizatori proizvodnje,
kao i zaposleni koji rade na radnim mjestima sa posebnim uslovima rada, te i 2 % od
ukupnog broja zaposlenih.
Ne upuštajući se u način i postupak osposobljavanja zaposlenih za pružanje prve
pomoći, dajemo neke od najčešćih pravila za ukazivanje neophodne prve pomoći, koje
treba primijeniti do upućivanja nastradalog u određenu zdravstvenu ustanovu, gdje će mu
se pružiti stružna medicinska pomoć.

Ukazivanje prve pomoći

Prva pomoć i postupak sa ranama

Rana je najčešći slučaj povreda i one mogu biti različite, kako po obliku i načinu
nastanka: ogrebotine, posjekotine, ubodne, ugrizne, strelne, razderotine i rane usljed
udara i nagnječenja.
Kod ovakvih rana, zbrinjavanje se vrši na sljedeći način:
- ranjeni dio tijela otkriti da se vidi cijela rana,
- prvo zaustaviti krvarenje ukoliko jako krvari,
 - ranu pokriti sterilnim suvim zaštitnim zavojem-ako nema podesnog
zaštitnog zavoja, tada treba ranu ostaviti otvorenu i nepokrivenu (prvi zavoj ostaje
načelno do konačnog liječenja rane od strane ljekara),
- povrijeđenog u slučaju da je rana teška, velika i duboka i ako postoje i
druge komplikacije, položiti da leži, pa ako se opaze znaci šoka ili iskrvarenja, postupiti
kako je to predviđeno u takvim slučajevima,
- paziti da ranjeni dio tijela ili uda miruje i da ga povrijeđeni ne pomijera, i
- pobrinuti se da ljekar, naročito kada se radi o većim ranama, o ranama, o
ranama na glavi, prstima i trbuhu i o ranama u blizini zgloba, u roku od 6 – 10 časova
poslije povrede može pregledati i zbrinuti ranu.

Prva pomoć kod krvavljenja

Kod krvavljenja iz arterije ( svjetlocrvene je boje, obično je i obilno ), prva pomoć

se pruža na taj način što se pritisne atrerija između rane i srca prstom, platnenom trakom,
gumenim crijevom, običnom maramom i sl. Prilikom upotrebe zavoja ili drugog sličnog
sredstva, pritisnemo arteriju iznad mjesta krvarenja, pa nakon toga zavijamo. U ovakvim
slučajevima odmah treba potražiti pomoć ljekara. Zaustavljanje krvavljenja može se
zaustaviti na sljedeći način:
- ako je krvavljenje iz sljepočnice, pritiskom ispod gornjeg dijela uva;
- na vratu, pritiskom arterije na vratu sa strane grkljana;
- na licu, pritiskom na donju vilicu;
- u predjelu ključne kosti, pritiskom pozadi uz ključnu kost prema prvom rebru;
- u predjelu nadlaktice između nadlaktice i lakta, i na bedru, pritiskom šake ispod
prepone s prednje strane bedra prema bedrenoj kosti.
Kod krvavljenja iz vena (krv je tamne boje i teče neprestano) prva pomoć se pruža
na sljedeći način; olabavi se sve što steže iznad mjesta povrede, ne stavlja se gumena
poveska (dovoljno je staviti gazu i čvrsti zavoj), povrijeđeni dio tijela se podigne naviše, i
po potrebi zatraži ljekarska pomoć.
Krvavljenje iz nosa se zaustavlja na sljedeći način: pritisne se nozdrva iznad
koštanog dijela, povrijeđenom treba otkopčati odjeću oko vrata i upozoriti ga da udiše
kroz nos a izdiše na usta. Nos se ispira vodom.

Prva pomoć kod preloma kostiju i povrede zglobova

Kod preloma može doći do zatvorenog (potkožnog) i do otvorenog ili

komplikovanog preloma kostiju. Ovi mogu biti opasni i mogu izazvati i teže posljedice za
organizam.
Kod preloma kostiju, spasilac treba da se pridržava opštih uputstava, i to:
- kad postoje sumljivi znaci o prelomu kostiju, treba postupati na isti način
kao da se radi o prelomu,
- prvu pomoć kod preloma kostiju treba pružiti na samom mjestu nesreće,
ne pomijerajući niti prenoseći povrijeđenog prije ukazivanja prve pomoći,
- spasilac treba da dobro ocijeni položaj i način plana za cjelokupan
postupak, a onda da postupa pažljivo i promišljeno, da se ne bi pogoršalo stanje
povrijeđenog, pri tome je najvažnije da se prelom otkrije i imobilizira, kako ne bi nastala
daljna oštećenja,
 - ako je prelom kostiju otvoren, treba brižljivo previti ranu sa sterilnim
suvim zavojem,
- zabranjeno je preduzimati bilo kakve mjere za namiještanje preloma,
- kad je spasilac siguran da pred sobom ima samo zatvoreni prelom i
istovremeno utvrdi kod povrijeđenog šok, tada treba da sa imobilizacijom uda pričeka
dok se povrijeđeni ne oporavi od šoka,
- kod zatvorenog preloma ne smijemo svlačiti povrijeđenog niti mu skidati
obuću, jer bi takav postupak mogao da mu zadaje velike bolove. Kod otvorenog preloma
uvijek se svlači najprije zdravi pa tek onda povrijeđeni ud,
- prelomljeni ud treba pridržavati dok ga ne imobilišemo i to načelno, treba
učiniti nepokretnim oba zgloba, iznad i ispod preloma. U tu svrhu potrebna je podloga ili
udlaga, koja se obloži i podloži mekim materijalom, gdje uz pomoć trougle marame ud
povežemo uz udlagu.
U svakom slučaju povrijeđenog treba odmah uputiti u bolnicu.

Prva pomoć kod štetnog dejstva pojedinih hemijskih materija

Kako štetne hemijske materije, mogu izazvati teža zdravstvena oštećenja

zaposlenih, na onim djelovima tijela sa kojima te materije dolaze u dodir, kao i sa onim
štetnim materijama koje mogu prodrijeti kroz usta, disajne organe i kožu, to da bi se
unesrećenima efikasno i brzo pružila prva pomoć daje se tabelarni pregled postupka pri
pružanju prve pomoći.

Red. Naziv materije - otrovi Dejstvo- unošenje- znakovi trovanja Prva pomoć
Br.
1 2 3 4
1 UGLJENMONOKSID Djeluje opojno- djeluje kao Svjež vazduh- po
zagušljivac ako nema dovoljno mogućnosti kiseonik – pri
kiseonika. prestanku disanja odmah
UNOŠENJE - udisanjem- pritisak u vještačko disanje - brza
glavi, glavobolja, zujanje u ušima, ljekarska pomoć
lupanje srca, uzbuđenje,
vrtoglavica, nesvijest, prestanak
disanja dok srce još neko vrijeme
radi
2 KISELINE Nagrizanje KOŽA: - izdašno ispiranje
Sumporna, sona, 1. Koža: crvenilo, vodom, odmah iza toga
sirćetna i dr. otok, obrazovanje kore (kod azotne suvi sterilni zavoj,
kiseline žuta obojenost ) OČI: - izdašno i stalno
2. Oči: crvenilo, ispirati vodom. Pri tome
otok, vrežnjača, suzenje i često očne kapke rastvoriti i
nagrizanje rožnjače, držati palcem i
3. Disajni organi: kažiprstom - Oko
uslijed udisanja para i magle; pomicati u svim pravcima
kašljanje, promuklost, nadražaj - obavezna ljekarska
gornjih disajnih puteva. Kod pomoć,
hromne kiseline nagrizanje DISAJNI ORGANI: - kao
sluzokože nosa i probušenje nosne kod svih trovanja sa
pregrade, nadražajnim gasovima,
4. Organi za ORGANI ZA VARENJE:-
varenje: poslije gutanja nagrizanje topla voda, sapunjavi
usnica, sluzokože usta, jednjaka i rastvor, sluzava čorba od
želudca. Jake poteškoće pri gutanju, zobi- nikako nadražavati
mučno davljenje, bljuvanje, kolike i na bljuvanje-brza ljek.
opasnost od cijepanja želudca Intervencija.
3 HLOR Materija sa jakim nagrizajućim Nakvašenu odjeću odmah
(brom) nedražajnim dejstvom za sve skinuti, pogođena mjesta
izložene sluzokože. kože ili očiju izdašno i
UNOŠENJE- udisanjem, - suzenje, neprekidno ispirati
kijavica, nadražaj na kašalj, teško vodom- čisti vazduh-
disanje, grč glasnica i osjećanje toplota- apsolutni mir-
gušenja. Probadanje u grudima, udisanje kiseonika. U
plvičasta obojenost kože, hladni datim slučajevima
znoj-moguć je otok pluća ( ozbiljne udisanje vodene pare.
pojave bolesti često tek poslije više Nikako manuelno
časova nakon udesa ) BROM- vještačko disanje -
izaziva teška nagrizanja. ljekarska pomoć.
4 BENZOL Djeluje omaljujuće i oštećuje živčani Čist vazduh. Buditi
(ksilol, toluol) sistem (hronično trovanje- otrov spoljašnjim nadražajima -
krvi i krvnih sudova) po mogućnosti kiseonik.
UNOŠENJE - udisanjem- opijenost, Kod prestanka disanja-
uzbuđenje, nadražaj na bljuvanje, vještačko disanje i brza
pritisak u glavi, crvenilo lica, grčevi, ljekarska pomoć.
nesvijest, zadah na benzol.
5 BENZIN Djeluje omamljujuće i nadražuje Čist vazduh. Buditi
izložene sluzokože.. spoljašnjim nadražajima-
UNOŠENJE - udisanjem- opijenost, po mogućnosti kiseonik-
glavobolja, vrtoglavica, mučnina, kod prestanka disanja-
nadražaj na kašalj, ošamućenost ili brzo ljekarska pomoć.
uzbuđenje, drhtanje mišića, grčevi,
nesvijest- zadah po benzinu.
6 AMONIJAK Bezbojni nadražajni gas sa mirisom Čisti vazduh i apsolutni
Kao tečnost i gas koji pecka. Djeluje naročito na mir - po mogućnosti
gornje disajne puteve, nardažuje kiseonik- ne vrši vještačko
kožu i sluuzokožu- miris na disanje manuelnom
amonijačnu vodu- nadražaj očiju i metodom - ljekarska
nosa- bol, mučnina, nadražaj pomoć.
disajnih puteva sa kašljanjem i
teškim disanjem, otok glasniih žica,
nemir, vrtoglavica, bolovi u želudcu,
bljuvanje. U jakoj koncentraciji
prijeti ugušenje usljed otoka
grkljana i pluća.
7 ALKALIJE NAGRIZANJE: - Koža- crvenilo, Koža: isprati vodom,
(lužine - nagrizajuće, otok i duboko razaranje tkiva; - Oči: odmah poslije toga suvi
natrijumova, crvenilo, suzenje, otok rožnjače, sterilni zavoj.
kalijumova, nagašeni često nagrizanje rožnjače; - Disajni Oči:- izdašno i neprekidno
kreč, amonijeva voda) organi – poslije udesa para i magli, ispiranje vodom-
kašljanje,promuklost, nadražaj ljekarska pomoć.
sluzokoža gornjih disajnih puteva. Disajni organi: - kao i
-ORGANI ZA VARENJE: -poslije kod svih trovanja
gutanja nagrizanje usana, sluzokože nadražujućim gasovima.
usta, jednjaka i želuca- jake smetnje Organi za varenje: -
pri gutanju, bolno davljenje, sluzava čorba od zobi,
bljuvanje, kolike. sirova jaja- na tjerati na
bljuvanje- brza ljekarska
pomoć.
8 OLOVO Krvni i nervni otrov. Trovanja Izazvati bljuvanje.
gutanjem - bljuvanje, bolovi i grčevi Karbon animalis. Izdašno
želuca, stezanje oko srca, kolike ( gorka so 30 g na čašu
hronično, profesionalno trovanje vode.
udisanjem olovne prašine, dima i
para- vrlo raznolika oboljenja-
malokrvnost, kolike, bolovi u
udovima, paraliza živaca i dr.
 9 SUMPOR VODONIK Nadražajna materija za disajne Svjež vazduh- kod
organe – jaki živčani otrov. nadražaja očiju ispirati
UNOŠENJE: - udisanjem. Ako se čajem od kamilice, po
udiše naglo veća količina otrova mogućnosti prenos u
zaposleni pada „kao pokošen“ u tamnu prostoriju i davati
nesvijest, većinom u grčevima. kiseonik. Pri prestanku
POSTEPENO TROVANJE_ disanja vještačko disanje-
glavobolje, vrtoglavica, nadražaj brza ljekarska
disajnih organa, nesvijest, slabost intervencija.
krvotoka, miris po pokvarenim
jajima.
10 ŽIVA Oštećuje naročito bubrežno crijevni Ako je trovanje kroz usta
trakt i bubrege (hronično trovanje izazvati bljuvanje vodom.
udisanjem živinih para- prije svega U slučaju udisanja i
oštećenje živčanog sistema). gutanja brza ljekarska
UNOŠENJE:- gutanjem i udisanjem. pomoć.
Unošenje kroz usta – bljuvanje,
žestoki krvavi prolivi, nagrizanje
sluzokože, teška oštećenja bubrega,
kolike, ukus po metalu (hronično
trovanje- živčane smetnje, drhtanje,
pojačana razdražljivost i dr.).

Pružanje prve pomoći povrijeđenima od električne struje

Povrijeđenima od električne struje treba pružiti prvu pomoć odmah na licu mjesta,
primjenjući postupak po propisanim metodama i odmah obavijestiti ljekara. Nastradalo
lice treba što brže odvojiti od djelova pod naponom i ne gubeći vrijeme početi sa
vještačkim disanjem, ukoliko ne diše.
Pri odvajanju nastradalog od djelova pod naponom prva mjera je brzo
isključenje napona u onom dijelu postrojenja mreže ili instalacije sa kojom je povrijeđeni
u dodiru.
Postupak odvajanja povrijeđenog od djelovanja električne struje zavisi od toga da
li je u pitanju visoki ili niski napon. Kad se može pouzdano utvrditi da li se radi o
električnoj struji niskog napona- do 1000 V- ili visokog napona- iznad 1000 V- tada
preduzeti one mjere zaštite koje su propisane za postrojenje visokog napona.
Postupak odvajanja povrijeđenog od električne struje niskog napona je da:-
treba, prije svega, prekinuti dovod struje u svim provodnicima isključenjem sklopki,
vađenjem-prekidanjem osigurača, presijecanjem provodnika, npr. sjekirom sa suvom
drvenom drškom, ili se prerežu odgovarajućim izolacionim alatom. Za odvajanje
povrijeđenog od djelova električne struje, ukoliko ne postoje druga sredstva, može se
odvajanje izvršiti na taj način što se nastradalo lice obavije komadom suve odjeće i
vučenjem razdvoji od djelova pod naponom. Pri tome spasilac treba da stoji na suvoj ili
izolovanoj podlozi. Ukoliko spasilac ima specijalnu gumenu obuću onda može prići
unesrećenom i izvršiti odvajanje prihvatajući ga rukama.
Postupak pri odvajanju povrijeđenog od električne struje visokog napona,
najsigurniji je način isključivanje i odvajanje mjesta nesreće od napona prekidačima,
zatim se mora spriječiti ponovno uključenje i izvesti uzemljenje i kratko spajanje u
skladu s pravilima za obezbjeđivanje mjesta rada. Ako nije moguće brzo odvajanje
postrojenja od napona povrijeđenog treba izvući iz strujnog kruga pomoću izolacijske
motke ili izolacione kuke, ali pri tome spasilac ne smije ući u zonu opasnosti.
 Ako se nesreća dogodila pri izvođenju radova na dalekovodu, osim mjera
utvrđenih za obezbjeđenje mjesta rada, treba imati u vidu i da se nastradali nalazi na
visini, pa trebe preduzeti i mjere za sprečavanje njegovog pada.
Mjere pri davanju prve pomoći nastradalom od električne struje, zavise od
stanja nastradalog poslije njegovog oslobađanja iz kola električne struje. Ukoliko je pri
svijesti, ali je do tada bio onesviješćen ili se se duže vremena nalazio pod naponom, onda
je neophodno da mu se obezbijedi potpuno mirovanje dok ne dođe ljekar i dalja ljekarska
kontrola.
Ako nastradalo lice ne diše, ne smije se prenositi na neko pogodnije mjesto, već
se odmah mora početi sa vještačkim disanjem i masažom srca.
Najefikasnije vještačko disanje je disanje „usta na usta“ i ono se izvodi na način
što se unesrećeni postavi na leđa a glava mu se zabacuje nazad tako da bude istaknuta
prema naprijed i gore. Načinivši dva do tri duboka uzdaha, lice koje daje pomoć uduvava
vazduh iz svojih usta kroz gazu ili maramicu u usta ili nos nastradalog. Pri uduvavanju
preko usta, treba onaj koji vrši uduvavanje svojim obrazom ili prstom da zatvori nos
nastradalog, a pri uduvavanju kroz nos - nastradalom treba zatvoriti usta. Po završenom
uduvavanju, treba nos i usta nastradalog osloboditi da se ne ometa slobodno udisanje.
Zatim, lice koje ukazuje pomoć ponovo pravi dva tri duboka udisaja i ponavlja
uduvavanje vazduha u nos nastradalog.
Prilikom izvođenja ovih radnji posmatra se pomijeranje grudi unesrećenog i sluša
šum izdisanog vazduha, i ako tih znakova nema, provjeravaju se disajni putevi i
eventualne prepreke, koje, ukoliko ih ima, treba očistiti i nastaviti sa davanjem
vještačkog disanja.
Ako se kod nastradalog ne osjeća rad srca, neophodno je da se odmah započne sa
vještačkim disanjem i masažom srca koje se izvodi na taj način što se povrijeđeni
postavlja na tvrdu klupu ili pod i brzo oslobađa odjeće - otkopčava mu se kaiš,
okovratnik, skida mašna. Lice koje ukazuje prvu pomoć staje sa lijeve strane nastradalog
i stavlja šaku na donji dio njegovog grudnog koša, a drugu ruku stavlja radi pojačanja na
prvu. Grudnu kost treba pritiskati takvom snagom da se ona pokrene za 2 do 3 cm,
odnosno 5- 6 cm, što zavisi od veličine grudnog koša. Poslije svakog pritiskivanja treba
brzo uklanjati ruku od grudnog koša da se ne bi ometalo njegovo slobodno ispravljanje.
Učestalost pritiskivanja je jednom u jednoj sekundi. Poslije 3 do 4 pritiskivanja pravi se
prekid za 2 sek., tj. za vrijeme udisanja i početak izdisanja, poslije čega se ponavlja
masaža pomenutom učestanošću do sljedećeg prekida za vrijeme udisanja.
Masažu srca i vještačko disanje treba nastaviti kad se kod nastradalog pojavi
samostalno disanje i kucanje srca. Da je srce počelo ponovo da radi svedoči pojava pulsa,
koji se zadrži ako se za nekoliko sekundi zaustavi masaža. Ako se puls ne pojavljuje,
treba nastaviti sa masažom. U svakom slučaju treba pozvati, bez oklijevanja, službu hitne
pomoći, istovremeno sa početkom ukazivanja prve pomoći.

2. 1. 15. Plan evakuacije i spašavanja

Članom 25 Zakona o zaštiti na radu utvrđena je obaveza poslodavca da odredi

mjere za pružanje prve pomoći, gašenje požara i evakuaciju zaposlenih u slučaju opasne
pojave koja bi mogla da ugrozi njihovu bezbjednost i zdravlje.
U privrednim društvima i drugim oblicima obavljanja djelatnosti u kojima postoji
posebna opasnost od eksplozije, požara, pojave otrovnih gasova i drugih štetnih uticaja
mora, radi pružanja prve pomoći povrijeđenim licima u slučaju udesa i radi
omogućavanja kretanja i vršenja neophodnih poslova na otklanjanju kvarova na
sredstvima za rad i u prostorijama sa otrovnim, zagušljivim i drugim škodljivim
gasovima, organizovati služba spašavanja, donijeti plan evakuacije i spašavanja.
Plan se radi na osnovu procjene rizika i sastoji se iz dva dijela, prvi dio obuhvata
stalne zadatke u vezi kontrole funkcionisanja uređaja za vrijeme uobičijenog i normalnog
rada, a u drugom dijelu se razrađuju neophodne mjere od momenta havarije.

2. 2. Sredstva za rad (postrojenja, mašine, uređaji)

2. 2. 1. Opšte odredbe vezano za upotrebu

Saglasno Zakonu o zaštiti na radu pod sredstvom za rad se podrazumijeva svako

postrojenje, mašina, instalacija, alat i drugo sredstvo za rad za rad koje se koristi u
procesu rada.
Sredstva za rad, saglasno Pravilniku o postupku i rokovima za vršenje periodičnih
pregleda i ispitivanja sredstava za rad, sredstava i opreme lične zaštite na radu i uslova
radne sredine („Sl. list RCG“ br. 71/05), su:
- sredstva za rad sa povećanim opasnostima po život i zdravlje zaposlenih
(određena sredstva za rad) koji sa njima rade i dolaze u dodir pri radu, a to su:
prese, makaze, dizalice i druga sredstva unutrašnjeg transporta, građevinske
mašine, mašine za obradu i preradu metala i sličnih materijala, mašine za obradu i
preradu drveta i sličnih materijala, kupatila sa nitratnim solima, razvijači acetilena
i acetilenske stanice, sudovi pod pritiskom i cijevna mreža, pokretni zatvoreni
sudovi pod pritiskom i pripadajuća instalacija, kompresori i kompresorske stanice
kao i elektroenergetske odnosno elektro i gromobranske instalacije i
- sredstva za rad koja ne predstavljaju povećanu opasnost po život i zdravlje
zaposlenih (ostala sredstva za rad).
Poslodavac je dužan da obezbijedi da zaposleni sredstva za rad i sredstva i
opremu lične zaštite na radu koristi u skladu sa njihovom namjenom i da u postupku
upotrebe primjenjuje propisane mjere za zaštitu na radu
Poslodavac je dužan da daje na upotrebu zaposlenim sredstva za rad, sredstva i
opremu lične zaštite na radu i opasne materije, samo ako za njih raspolaže sa propisanom
dokumentacijom na jeziku koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori, u kojoj je
proizvođač, odnosno isporučilac naveo sve bezbjednosno-tehničke podatke koji su važni
za ocjenjivanje rizika na radu sa njima i da su obezbijeđene sve mjere zaštite na radu koje
su određene dokumentacijom u skladu sa propisima o zaštiti na radu.
U izuzetnim slučajevima, kada poslodavac nije u mogućnosti da pribavi
propisanu dokumentaciju može da je pribavi od pravnog lica registrovanog za obavljanje
tih poslova.
U smislu Pravilnika o mjerama i normativima zaštite na radu na oruđima za rad
(„Sl. list SFRJ“ br. 18/81) pod:
- rukovanjem sredstvom za rad, podrazumijeva se upravljanje sredstvom za rad u
procesu rada uređajima za upravljanje, kao i nadziranje nad ispravnim radom sredstva za
rad.
- posluživanjem sredstva za rad, podrazumijeva se prinošenje na sredstvo za rad i
odnošenje sa sredstva za rad materijala ili izrađevina, kao i drugi pomoćni poslovi na
sredstvu za rad.
 - opasnim mjestima, odnosno prostorima na sredstvu za rad, smatraju se: mjesta
i prostori na kojima mogu, zbog opasnih gibanja, nastati prignječenja, uklještenja,
zahvatanja, rezovi, posjekotine, udarci, udari električne i druge energije, štetna djelovanja
opasnih materija (opekotine, nagrizanja, jonizujuća i nejonizujuća zračenja, trovanja i dr.,
djelovanja štetnih prašina i dr.).
- opasna gibanja, su ona gibanja sredstva za rad ili njegovog dijela, alata,
materijala, osovina, prenosnika snage, zamajaca, transportnih elemenata i dr. koja mogu
stvarati opasna mjesta, odnosno opasne prostore.
- opasnim materijama, smatraju se materije čije djelovanje može štetno uticati na
život ili zdravlje zaposlenih (eksplozivne materije, gasovi pod pritiskom, zapaljive
tečnosti, zapaljive čvrste materije, samozapaljive materije, materije koje u dodiru s
vodom oslobađaju zapaljive gasove, organski peroksidi, otrovi, zarazne, radioaktivne i
nagrizajuće materije i sl.).
- zaštitne naprave, su naprave koje onemogućuju prodor ruku ili drugih djelova
tijela zaposlenog u opasno mjesto za vrijeme rada, odnosno koje štite zaposlenog od
opasnog mjesta zbog loma, odbacivanja, prskanja, izlivanja, požara, eksplozije, trovanja,
nagrizanja, opasnih zračenja ili drugih neželjenih delovanja materije (ograde, zagrade,
štitnici, poklopci, vratašca, oklopi, kućišta, kape, nape, branici, naprave za protivpovratno
delovanje izrađevina i dr.).
- zaštitni uređaji ili uređaji sa zaštitnom funkcijom (sigurnosni uređaji), su
konstrukcijski elementi sredstva za rad koji služe za odvijanje rada na sredstvu za rad i za
zaštitu zaposlenih od pojedinih opasnosti na taj način što:
1) ograničavaju ili onemogućavaju pristup tijela ili djelova tijela zaposlenog na
opasnim mjestima (uređaj za dvoručno upravljanje, daljinsko vođenje, odnosno
upravljanje, uređaj kojim upravljaju dva zaposlena i dr.);
2) onemogućavaju prekoračenje ili sniženje pritiska, temperature i drugih osobina
materije (odušne cijevi, sigurnosni ventili, prekidači pritiska, kontaktni termometri i dr.);
3) onemogućavaju preopterećenje sredstva za rad (uređaji za detekciju
preopterećenja - senzori i dr.);
4) onemogućavaju nekontrolisani rad sredstva za rad ili njegovih djelova
(regulacijsko-sigurnosni sklopovi, elektromagnetski ventili, bimetalni osigurači, uređaji
za automatsku kontrolu i dr.);
5) zaštićuju sredstvo za rad i zaposlenog od drugih opasnih pojava zbog
zatajivanja normalnih funkcija sredstva za rad.
- zaštitni uređaji za blokiranje (zaštitne blokade), su uređaji kojima se
obezbjeđuje međuzavisnost djelovanja zaštitnih naprava ili uređaja i sredstva za rad,
odnosno njegovih djelova, kao i siguran rad, odnosno zaustavljanje sredstva za rad u
slučaju kvara ili drugih neželjenih pojava u procesu rada (sprečavanje istovremenog
odvijanja različitih operacija, ograničavanje hoda i okreta pokretnih sredstava za rad -
dizalica, ograničava opterećenja i dr.).
Međuzavisnost djelovanja zaštitnih naprava ili uređaja i sredstva za rad, odnosno
njegovih djelova zaštitnom blokadom obezbjeđuje se naročito u slučajevima kada se
zahtijeva da se sredstvo za rad ili njegov dio ne stavi u pogon dok se ne postavi ili dovede
u ispravno stanje zaštitna naprava ili uređaj, odnosno da se zaštitna naprava ili uređaj ne
skidaju dok se sredstvo za rad, odnosno njegov dio ne zaustavi da bi se zaposleni zaštitio
od opasnosti koje mogu nastati pokretanjem ili delovanjem sredstva za rad ili njegovih
djelova.
 Zaštita rada na radu na opasnim mjestima, sredstava za rad obezbjeđuje se
prvenstveno konstruktivnim rješenjima sredstva za rad ili njegovog dijela, i to:
1) izborom odgovarajućeg konstrukcijskog materijala;
2) pogodnim oblikovanjem sredstva za rad;
3) zatvaranjem u kućište djelova u gibanju, električne opreme i drugih izvora
opasnosti;
4) ugradnjom izolacijskih materijala za zaštitu od udara električne struje, za
termičku zaštitu, za zaštitu od buke i vibracija i zaštitu od jonizujućih i nejonizujućih
zračenja;
5) ugradnjom odgovarajuće mehaničke i električne opreme i instalacija (uređaji za
zaštitno blokiranje, uređaji za zaštitu od električnog udara, zaštitu od preopterećenja i
dr.);
6) hermetizacijom tehnološkog procesa;
7) automatizacijom i daljinskim vođenjem procesa.
Ako se zaštita na radu na opasnim mjestima, odnosno prostorima na sredstvu za rad
ne može obezbijediti konstruktivnim rješenjima, mora se obezbijediti drugim tehničkim
rješenjima: zaštitnim napravama, zaštitnim uređajima, zaštitnim blokadama i primjenom
tehničkih rješenja uz koja je nepotrebno neposredno rukovanje zaposlenog na opasnom
mjestu.
Ako je zbog procesa rada potrebno rukom ili djelovima tijela prilaziti opasnom
mjestu ili pridržavati obrađivani materijal ili ga prinositi ili iz opasnog mjesta vaditi,
mora se koristiti pomoćni ručni alat ili mehanički držači za hvatanje, odnosno ulaganje,
okretanje, vođenje, izbacivanje, vađenje i sl.
Kada se koristi pomoćni ručni alat, moraju se uzeti u obzir svi elementi važni za
procjenu da je takav način rada moguć bez opasnosti.

2. 2. 2. Obaveze poslodavca (u vezi korišćenja sredstava za rad)

Poslodavac, prilikom kupovine sredstva za rad na mehanizovani pogon, odnosno

sredstva i opreme lične zaštite, dostavlja proizvođaču uslove u pogledu zaštite na radu
koje moraju da ispunjavaju isporučena sredstva za rad, odnosno sredstva i oprema lične
zaštite.
Pri promjeni tehnološkog procesa, poslodavac je dužan da, prije početka rada,
investicioni objekat sa pripadajućom opremom za rad i instalacijama prilagodi novom
tehnološkom procesu.
Poslodavac je dužan da obezbijedi da zaposleni sredstva rada i sredstva i opremu
lične zaštite na radu koriste u skladu sa njihovom namjenom i da u postupku upotrebe
primjenjuje propisane mjere za zaštitu na radu
Poslodavac je dužan da daje na upotrebu zaposlenim sredstva rada, sredstva i
opremu lične zaštite na radu i opasne materije, samo ako za njih raspolaže sa propisanom
dokumentacijom na jeziku koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori, u kojoj je
proizvođač, odnosno isporučilac naveo sve bezbjedonosno-tehničke podatke koji su važni
za ocjenjivanje rizika na radu sa njima i da su obezbijeđene sve mjere zaštite na radu koje
su određene dokumentacijom u skladu sa propisima o zaštii na radu.
Poslodavac je dužan da donese akt o procjeni rizika za sva radna mjesta i da utvrdi
način i mjere za otklanjanje rizika.
 U slučaju pojave svake nove opasnosti i promjene nivoa rizika u procesu rada,
poslodavac je dužan da izmijeni akt o procjeni rizika.
Poslodavac je dužan da izvrši osposobljavanje za bezbjedan rad zaposlenog kod
zasnivanja radnog odnosa, rasporeda na druge poslove, uvođenja nove tehnologije ili
novih sredstava za rad, promjene procesa rada i ponovnog raspoređivanja na rad poslije
odsustvovanja koje je trajalo duže od godinu dana.
Poslodavac je dužan da obezbijedi da pristup mjestu rada u radnoj sredini na kome
prijeti ozbiljna i određena opasnost od povređivanja ili zdravstvenih oštećenja (od
strujnog udara, trovanja, gušenja i sl.) imaju samo ona lica koja su osposobljena za
bezbjedan rad i koja su dobila posebna uputstva za rad na takvom mjestu i koja su
opremljena odgovarajućim sredstvima i opremom za ličnu bezbjednost na radu.
Poslodavac je dužan da vodi propisane evidencije koja se pored ostalih odnose i
na izvršene preglede i ispitivanja opreme za rad, sredstava za rad i sredstava i opreme
lične zaštite na radu kao i dokumentaciji iz zaštite na radu (atest, zapisnik o stručnom
nalazu, uputstva za rukovanje i održavanje sredstava za rad i sl.).

2. 2. 3. Obaveze zaposlenih

Zaposleni je obavezan da:

- za vrijeme rada primjenjuje propisane mjere zaštite na radu, namjenski koristi
sredstva za rad i sredstva i opremu lične zaštite na radu, sarađuje sa poslodavcem
i stručnim licem zaduženim za zaštitu na radu kako bi se sprovele propisane mjere
za zaštitu na radu na poslovima na kojim radi;
- u skladu sa svojim saznanjima, odmah obavijesti poslodavca, pisano ili usmeno,
preko svojih predstavnika, o nepravilnostima, nedostacima, štetnostima,
opasnostima ili drugoj pojavi koja bi na radnom mjestu mogla da ugrozi njegovu
bezbjednost i zdravlje ili bezbjednost i zdravlje drugih zaposlenih.
Ako poslodavac, poslije dobijenog obavještenja, ne otkloni nepravilnosti,
štetnosti, opasnosti ili druge pojave u roku od tri dana ili ako zaposleni smatra da za
otklanjanje utvrđenih pojava nijesu sprovedene odgovarajuće mjere zaštite na radu, mogu
zatražiti intervenciju inspekcije rada i o tome obavijestiti stručno lice zaduženo za zaštitu
na radu.
Zaposleni ne smije da započne i obavlja rad pod uticajem alkohola i drugih
sredstava zavisnosti.
Zaposleni je dužan da se podvrgne provjeri da li je pod uticajem alkohola ili
drugih sredstava zavisnosti u slučajevima i na način utvrđen aktom poslodavca, u skladu
sa propisima o bezbjednosti saobraćaja.

2. 2. 4. Zahtjevi koje moraju ispunjavati zaposleni vezano za korišćenje

određenih sredstava za rad

Zaposleni je dužan da se upozna sa:

- tehničkim karakteristikama i uputstvom za rad, načinom montaže i demontaže,
kao i rukovanje i održavanje;
- mjestom na koje je postavljeno određeno sredstvo za rad koje mora da odgovara
propisima, naročito u pogledu slobodnih površina i prolaza, položaja rukovaoca i
dr.;
 - temeljima koji moraju biti urađeni u skladu sa propisima i uputstvima
proizvođača;
- postavljenim oznakama i propisanim podacima koji su od značaja za zaposlene;
- ugrađenim mjernim, regulacionim, sigurnosnim ili kontrolnim uređajima i da li je
obezbijeđena njihova ispravnost;
- uređajima i napravama za uključivanje u pogon i isključivanje iz pogona,
signalnim uređajima i uređajima za upravljanje signalima postavljenim u skladu
sa zahtjevima projektanta, tehničkim propisima, uputstvima proizvođača,
standardima i propisima o zaštiti na radu, da li pouzdano djeluju, da li su
osigurani od nenamjernog uključivanja, da li postoje oznake pravca kretanja i
djelovanja, uključivanja i isključivanja, kao i da li se kretanja i djelovanja
određenih sredstava za rad ili njihovih djelova ostvaruju prema oznakama koje se
nalaze i pokazuju način njihove upotrebe;
- postavljenim ili ugrađenim uređajima za zaštitu od pokretnih djelova, fizičkih,
hemijskih, bioloških štetnosti i mikroklime i da li je obezbijeđeno njihovo
efikasno funkcionisanje;
- primijenjenim mjerama za sprečavanje pojave buke, vibracija, štetnih i opasnih
materija, prašina, para i sl. i da li se stvara koncentracija iznad maksimalno
dozvoljene u radnoj sredini;
- promjenama koje mogu nastati zbog upotrebe ili transporta od kojih može doći do
pojava (lomovi, slabljenje materijala zbog zamora i sl.) koje ugrožavaju
bezbjednost i zaštitu zdravlja zaposlenih;
- međusobnom povezanošću u funkcionalnu cjelinu, a koja se u procesu rada stalno
ili povremeno koriste i
- električnim instalacijima izvedenim u skladu sa propisima, a naročito u pogledu
obezbijeđenja efikasnosti zaštite od opasnog napona dodira (ispravnost
priključenja, mjerenje odstojanja provodnika, izbor i podešenost uređaja za
kontrolu, izbor opreme i mjere zaštite prema spoljašnjim uticajima i sl.).
Zaposleni mora biti teorijski i praktično osposobljen za bezbjedan rad u skladu sa
programom ospobljavanja koji donosi poslodavac.
Zaposleni mora da ispunjava uslove zdravstvene sposobnosti, ako to radno mjesto
zahtijeva.
Zaposleni je dužan da koristi sredstva i opremu lične zašite, ako tehnička rješenja
na određenim sredstvima za rad ne pružaju uslove za bezbjedan rad sa istim.

2. 2. 5. Postavljanje sredstava za rad

Sredstva za rad se u prostoru moraju postaviti tako da pokretna sredstva ili

njihovi djelovi ne stvaraju opasna mjesta s čvrstim ili pokretnim djelovima u zgradi,
izvan zgrade ili u blizini glavnih i pomoćnih prolaza.
Ako se ne mogu primijeniti normativi, moraju se postaviti zaštitne naprave
(zagrade, ograde, poklopci i dr.), ili, ako to nije moguće, mora se postaviti znak zabrane
prolaza izrađen u skladu s odgovarajućim standardima.
Pri razmještaju sredstava za rad, moraju se predvidjeti slobodne površine za
rukovanje i posluživanje sredstva, kao i površine za odlaganje materijala (sirovina,
poluproizvoda i gotovih proizvoda).
Radi čišćenja, podmazivanja i održavanja sredstava za rad, moraju se obezbijediti
odgovarajući slobodni prolazi i pristupi sredstvu s onih strana gdje se ti radovi obavljaju.
 Širina pristupa sredstvu za rad na kome zaposleni obavlja poslove čišćenja,
podmazivanja i održavanja sredstava za rad mora biti u skladu s potrebama rada i
položajem tijela zaposlenog pri obavljanju tih poslova.
Smještaj, odnosno raspored sredstava za rad mora biti takav da zaposleni koji
njima rukuju ili ih poslužuju, kao i zaposleni koji rade u neposrednoj blizini ne budu
ugroženi od mogućih mehaničkih povreda (od djelova koji padaju i odlijeću),
zdravstvenih oštećenja (otrovne i agresivne materije, zračenja, bliještanja svjetlosti i dr.) i
drugih neželjenih pojava.
Raspored sredstava za rad u prostoriji u odnosu na izvore dnevne svjetlosti
(prozori, svjetlarnici i dr.) i električnog osvijetljenja mora biti takav da je na sredstvu
obezbijeđena dobra vidljivost, tj. brzo i tačno opažanje, uz što manji zamor očiju, i bez
bliještanja.
Ako se blještanje svjetlosti i prodor direktne sunčeve svjetlosti na mjesto rada
zaposlenog ne može spriječiti odgovarajućim smještajem sredstva u prostoriji, mora se
primijeniti neka od metoda zasjenjivanja (zastori, premazivanje okana i dr.) ili
obezbijediti rasipanje koncentrisane svjetlosti (difuzori).
Razmještaj sredstva za rad i njihov položaj u odnosu na druge objekte
(građevinski i sl.) u prostoriji ili prostoru mora biti takav da rukovalac ima dobar pregled
nad radnom zonom i svim djelovima sredstva, a ako to nije moguće, moraju se, prema
potrebi, primijeniti dodatne zaštitne mjere.
Stabilna sredstva za rad moraju se postaviti na čvrstu podlogu, a, prema potrebi, i
učvrstiti za podlogu ili druge temeljne oslonce (konzola, štok i dr.), tako da se pri
njihovoj upotrebi ne može nepredviđeno i neželjeno promijeniti njihov položaj.
Učvršćenje sredstva za rad za temeljnu podlogu mora se izvesti prema tehničkom
uputstvu ili posebnom projektu, odnosno prema opšte priznatim pravilima za temeljenje
sredstava za rad.
Sredstva za rad koja pri radu stvaraju udarce i vibracije moraju se pričvrstiti za
temeljnu podlogu pomoću amortizirajućih podmetača (drveni, gumeni ili drugi elastični
materijali, opruge i dr.) da bi se spriječilo stvaranje buke i prenos vibracije iznad
dozvoljene veličine propisane mjerama i normativima zaštite na radu.
Sredstva za rad koja pri radu stvaraju povećane udare i vibracije ne smiju se
postavljati na spratove u objektima ili na druge povišene oslonce, ako bi zbog udara i
vibracija moglo doći do oštećenja konstrukcije objekta, odnosno oslonca ili do
zdravstvenih oštećenja zaposlenih.
Ako se na sredstvima za rad postavljenim na spratovima ili povišenim osloncima
stvaraju udari i vibracije, moraju se prethodno preduzeti odgovarajuće zaštitne mjere da
se spriječi prenos buke i vibracije na konstrukciju zgrade (elastični temelji, plivajući
podovi i dr.).

2. 2. 6. Natpisi i uputstva

Zavisno od njegovih karakteristika, na sredstvu za rad se mora postaviti natpisna

ploča s uočljivim, dostupnim i trajnim natpisom i s podacima o proizvođaču, tipu, seriji,
broju, godini proizvodnje, kao i naznakama o tehničkim karakteristikama sredstva za rad
(npr. snaga, radni napon, frekvencija struje, broj okretaja, radni pritisak pogonskog
sredstva i dr.) ako taj natpis ili njegov dio nije utisnut na samo sredstvo.
Ako je posebnim propisima određen sadržaj podataka na natpisnoj pločici
sredstva za rad, podaci na sredstvu moraju biti u skladu s tim propisima.
 Na odgovarajućim radnim elementima sredstva za rad, pored kola, ručnica,
poluga, tastera, dugmadi i dr. moraju biti oznake za pojedine funkcije, kao što su oznake
za kretanja i brzine, oznake radnih elemenata, oznake za rukovanje i komande, oznake
sigurnost i sl.
Ako pri rukovanju i održavanju sredstva za rad, zbog složenosti i skrivenih
opasnosti ili opasnih materija koje se u procesu rada koriste ili mogu nastati, postoji
opasnost za zaposlene, moraju se u neposrednoj blizini sredstva ili na sredstvo postaviti
odgovarajuća trajna upozorenja ili uputstva.
Ako je sredstvo za rad postavljeno u posebni građevinski objekat ili posebnu
zgradu ili prostoriju, odgovarajuće upozorenje treba postaviti na vrata te zgrade ili
prostorije ili na istaknuto mjesto na zidu u predjelu ulaznih vrata.
Upozorenja ili uputstva moraju kratko i jasno upozoravati zaposlenog na
obaveznu ili nedopuštenu radnju ili opasnost koja može nastati.

2. 2. 7. Zahtjevi u vezi s pogonskom energijom

Zahtjevi u vezi s izradom i kvalitetom električne opreme industrijskih i drugih

sredstava za rad i zaštitom (napajanje, priključivanje na mrežu, zaštita od kratkog spoja,
preopterećenja i pada napona i u slučaju kvara i smetnji upravljačkih i signalnih strujnih
kola, razmještaj opreme, upravljačkih uređaja, kablova i provodnika, električnih
razvodnika i električnih motora, priključivanje pribora i ispitivanje električne opreme),
obezbjeđuju se u skladu s odgovarajućim standardom za električnu opremu industrijskih
mašina.
Sredstva za rad na električni pogon koja se smještaju u prostorijama ili na
mjestima s posebnim opasnostima, kao npr. u vlažnim prostorijama, vrućim prostorijama,
prostorijama ugroženim od zapaljivih ili eksplozivnih smješa, moraju udovoljavati
posebnim uslovima prema odgovarajućim standardima i propisima o tehničkim
normativima.
Pri korišćenju sredstava za rad pogonjenih motorima s unutrašnjim
sagorijevanjem (s tečnim ili gasovitim gorivom), mora se, pored ostalog, naročito
obezbijediti:
1) smještaj u posebnu prostoriju, ako je sredstvo locirano na stalnom mjestu rada;
2) poseban način temeljenja, ako pri njegovom korišćenju nastaju vibracije koje se
prenose na građevinski objekat u kome rade zaposleni;
3) odvod izduvnih gasova van objekta, odnosno zone rada zaposlenih i dovod
svježeg vazduha;
4) dovod pogonskih goriva iz rezervoara nepropusnim i sigurno postavljenim
cjevovodom, pripadajućim armaturama i drugim sastavnim djelovima.
Ako na cijevima, priključnim cjevovodima i spojnim mjestima za hidraulične i
parne uređaje postoji mogućnost povećanja pritiska iznad dozvoljene veličine, moraju
postojati uređaji koji će sniziti pritisak unutar dozvoljene granice.
Sredstva za rad koja koriste gasovita, tečna ili čvrsta goriva moraju biti
opremljena zaštitnim uređajima tako da ne postoji mogućnost ispuštanja goriva i
stvaranja požarno-eksplozivnih smješa ili smješa opasnih za zdravlje.
Na sredstvima za rad koja u svom sastavu imaju posudu s pritiskom, moraju biti
postavljeni uređaji za zaštitu od porasta pritiska.
Energetski vodovi sredstava za rad moraju biti označeni, odnosno obojeni
odgovarajućim propisanim prepoznatljivim bojama, u skladu s propisima o tehničkim
normativima, odgovarajućim standardima i opštepriznatim mjerama, ako ne postoje
propisi.
Sredstva za rad pokretana ljudskom snagom moraju udovoljavati sljedećim
ergonomskim pravilima:
1) najveća dozvoljena sila zaposlenog na rukohvatu ili podijela uređaja za
upravljanje ne smije biti veća od 50 N za upotrebu ruku, odnosno od 70 do
90 N ako se upotrebljavaju noge;
2) rukohvati moraju biti podešeni po obliku, konstrukciji i dimenzijama tako
da odgovara šaci ruke zaposlenog;
3) elementi za rukovanje (rukohvati) na kolima, točkovima, polugama i dr., i
pedale, moraju biti postavljeni tako da odgovaraju normalnom položaju
tijela zaposlenog za pokretanje tih sredstava.
Upotrijebljena sila zaposlenog na rukohvat (hvatište) uređaja za pokretanje
može biti i veća od gore navedene sile određene, ako zaposleni radi samo povremeno,
a sila za pokretanje ne bi smjela biti veća od 250 N.

2. 2. 8. Rukovanje

Svako sredstvo za rad pogonjeno energijom mora imati uređaj za puštanje u pogon
i zaustavljanje, izrađen tako da njegovim aktiviranjem preko aktuatora (taster, ručica,
kolo, pedala i dr.) može biti određen početak i kraj rada, odnosno gibanja sredstva.
Ovo pravilo primjenjuje se i za postrojenje (liniju) koja je sastavljena od dva ili
više sredstava za rad koja rade u funkcionalnoj cjelini kao jedno sredstvo.
Ako je postrojenje (linija) sastavljena od dva ili više sredstava tako da se sredstva
mogu pojedinačno koristiti, gore navedeno pravilo primjenjuje se za svako od tih
sredstava.
Za svaku vrstu energije, sredstvo za rad mora biti opremljeno odgovarajućim
uređajem za rastavljanje od napajanja iz električne mreže, odnosno od izvora napajanja
druge pogonske energije (utikač, glavni prekidač, rastavljač, rastavna sklopka, glavni
zaporni ventil, blok-ventil i dr.).
Gore navedeno primjenjuje se i za postrojenje (liniju) koje je sastavljeno od dva ili
više sredstava koja rade u funkcionalnoj cjelini kao jedno sredstvo.
Ako je postrojenje (linija) sastavljeno od dva ili više sredstava za rad tako da se
sredstva mogu pojedinačno koristiti, gore navedeno pravilo primjenjuje se za svako od tih
sredstava.
Sredstvo za rad mora biti konstruisano i izvedeno tako da se odgovarajućim
uređajima za upravljanje rukuje pomoću odgovarajućih aktuatora u fiziološkom položaju
tijela (bez kontinuiranog savijanja, čučanja, klečanja i sl.).
Kontinuirano ručno rukovanje uređajima za upravljanje u toku radne smjene
zahtijeva upotrebu fizičke sile veće od 50 N.
Ako se sredstvom za rad rukuje pomoću odgovarajućih uređaja u sjedećem
položaju, moraju se obezbijediti odgovarajuća sjedišta u skladu s fiziološkim zahtjevima
tijela zaposlenog.
Kad se za upravljanje sredstvom za rad velikih dimenzija koriste radne platforme
sa stepenicama, stabilnim ljestvama ili penjalicama na visine većoj od 1 m iznad terena
ili poda prostorije, platforme moraju biti ograđene čvrstim zaštitnim ogradama visine
najmanje 1 m.
Zaštitna ograda, ako nije drugačije propisano, mora biti izvedena tako:
 1) da svojim dimenzijama i elementima odgovara horizontalnom opterećenju na
rukohvatu ograde od najmanje 700 N/m;
2) da slobodan razmak između prečki, ako se popuna zaštitne ograde izvodi od
dužinskih međuprečki, mjereno vertikalno na tok prečki, ne bude veća od 30 cm;
3) da na mjestima na kojima postoji opasnost od padanja predmeta s visine ima,
na svom donjem dijelu, punu ivičnu zaštitu visine najmanje 15 cm.
Stepenište za prilaz radnoj platformi mora biti izvedeno tako:
o da visina između pojedinih gazišta stepenica nije viša od 30 cm;
2) da su gazišta stepenica na otvorenom prostoru izrađena od materijala koji
spriječava klizanje (rebrasti lim i sl.);
3) da ima zaštitnu ogradu visine najmanje 1 m, mjereno vertikalno od sredine gazišta
stepenica;
4) da je široko najmanje 60 cm, odnosno prema širini opreme koju zaposleni nosi.
Stabilne metalne ljestve postavljene vertikalno ili koso s nagibom većim od 75o
prema horizontali za povremeni prilaz na radnu platformu moraju biti izvedene tako:
1) da razmak između pojedinih prečki na ljestvama nije veći od 30 cm;
2) da širina ljestvi iznosi najmanje 45 cm;
3) da ljestve čija je visina veća od 3 m imaju, počev od sedme prečke (oko 2 m od
poda), čvrstu leđnu zaštitu od čeličnih traka postavljenih na takvim međusobnim
razmacima da je onemogućen pad zaposlenog kroz otvore leđne zaštite.
Penjalice, za povremeni prelaz radnoj platformi ili na sredstvu za rad, moraju biti
izvedene tako:
1) da su prečke penjalica od okruglog gvožđa prečnika najmanje 16 mm i da su
dobro ugrađene ili učvršćene za podlogu;
2) da širina gazišta (prečki) iznosi najmanje 35 cm, da su prečke postavljene na
vertikalnom razmaku od najviše 30 cm i da su udaljene od površine zida najmanje 15 cm.
Na ljestvama ili penjalicama za pristup radnoj platformi moraju se, na udaljenosti
od 6 do 10 m, ugraditi odmorišta (platforme ili podesti).
Aktuatori uređaja za upravljanje sredstvima za rad (upravljačke poluge, ručice,
kola, tasteri, pedale i dr.) moraju biti u zoni mjesta rada razmješteni tako da se njima
može lako i brzo rukovati.
Uređaji za upravljanje moraju biti izvedeni tako da se sredstvom za rad može
pouzdano upravljati.
Ako se sredstvom za rad upravlja ručno u stojećem stavu, uređaji za upravljanje
treba da budu postavljeni na visini od 0,7 do 1,6 m od nivoa poda s kojeg se rukuje, a za
ručno rukovanje sredstvom u sjedećem stavu - na visini od 0,6 do 1,2 m.
Ako su aktuatori uređaja za upravljanje smješteni na upravljačku ili komandnu
tablu, krajnji elementi za upravljanje treba da budu razmješteni na tablu, odnosno sto
tako da nijesu udaljeni više od 0,8 m od sredine table, odnosno stola ako se zaposleni ne
pomiče s mjesta rada, odnosno upravljanja.
Ručni aktuatori sredstva za rad na električni pogon moraju biti izrađeni od
izolacijskog materijala ili snadbjeveni dodatnom izolacijom ili pojačanom izolacijom
koja ih izoluje od drugih provodnih djelova ili električni spojeni, sigurno i permanentno,
na zaštitno strujno kolo.
Ručice uređaja za upravljanje sredstvom za rad (na polugama, kolima i dr.) moraju
biti od materijala ili presvučene materijalom koji je toplotni izolator.
 Aktuatori uređaja za uključivanje sredstva za rad u pogon moraju biti postavljeni i
ugrađeni tako da ne postoji mogućnost slučajnog puštanja u pogon sredstva za rad ili
njegovih djelova, ako bi se time mogao zaposleni mogao izložiti opasnosti prilikom rada.
Ako na sredstvu za rad postoji više pogonskih mehanizama za različite radne
operacije, odnosno pokrete, koji prema uputstvu proizvođača sredstva za rad radi zaštite
na radu ne smiju biti istovremeno, mora se ugraditi zaštitna blokada kojom se ne dopušta
istovremeno uključivanje tih mehanizama, odnosno istovremeni rad različitih operacija.
Aktuatori uređaja za upravljanje, prema potrebi, treba da budu opremljeni
napravom za blokiranje koja, bez posredovanja zaposlenog, ne dopušta promjenu
položaja aktuatora u toku rada.
Uređaji za rastavljanje s napajanja bilo kojom vrstom energije moraju se aktivirati:
1) prije početka radova na čišćenju sredstva za rad;
2) prije početka radova na održavanju i popravkama;
3) kad isključuju sredstva za rad za dugotrajni prekid radi servisiranja;
4) poslije prestanka dnevnog rada.
Velika sredstva za rad s više različitih mehaničkih nezavisnih radnih sekcija, od
kojih je svaka sa svojom odvojenom opremom, mogu biti opremljena posebnim
uređajima za rastavljanje s napajanja za svaku sekciju.
Aktuatori za nožno upravljanje sa sredstvom za rad u stojećem ili sjedećem
položaju nožnim uređajima (podnožnice, pedale ili papučice i tasteri) kojima se može
uključivati i isključivati pogon, moraju biti postavljeni što bliže podu ili radnoj platformi
na kojoj zaposleni stoji ili sjedi.
Tasteri, pedale i podnožnici, osim onih za hitno zaustavljanje, moraju biti zaštićeni
prikladnim zaštitnim oklopom, odnosno poklopcem iznad cijele površine tastera, pedala i
podnožnika da bi se spriječilo nehotično pokretanje sredstva za rad.
Nožni tasteri, pedale i podnožnice moraju biti projektovani i izvedeni tako da se
poslije isključivanja vraćaju u polazni položaj.
Pored tastera ili pedala mora biti izveden odgovarajući oslonac za nogu ili
obezbijeđen prostor za odmaranje stopala noge.
Nožni uređaji za upravljanje u obliku pedale moraju biti široki najmanje 100 mm i
dugi najmanje 120 mm ako se pritiskuju potpeticom, a ako se pritiskuju cijelim
stopalom, njihova dužina mora biti najmanja 200 mm.
Nožni uređaji za upravljanje u obliku tastera moraju imati prečnik od 50 do 80 mm
i ispupčen pečurkasti oblik.
U predjelu nožnih uređaja za upravljanje ne smiju postojati prepreke koje bi
onemogućile zaposlenog da djeluje svojim stopalom i čitavim hodom nožnog uređaja.
Nožni uređaji za mehanički rad treba da budu izvedeni tako da sila pritiska nogom
pri radu koji se kontinuirano ponavlja iznosi od 70 do 90 N.
Sredstva za rad kod kojih postoje opasnosti za zaposlenog moraju imati jedan
uređaj ili više uređaja za hitno zaustavljanje u slučaju opasnosti, pomoću kojih se može
zaustaviti opasno gibanje ili otkloniti druga opasnost ili se mogu učiniti nedjelotvornim.
Gore navedeno pravilo primjenjuje se i za postrojenje (liniju) koje je sastavljeno od
dva ili više sredstava za rad koja rade u funkcionalnoj celini kao jedno sredstvo.
Ako je postrojenje (linija) sastavljeno od dva ili više sredstava za rad tako da se
sredstva mogu pojedinačno koristiti, gore navedeno pravilo primenjuje se za svako od tih
sredstava.
 Ako je na sredstvu potreban samo jedan uređaj za zaustavljanje u slučaju opasnosti,
njegovu funkciju može preuzeti glavni uređaj za zaustavljanje koji je postavljen na
sredstvo za rad.
Uređaji za hitno zaustavljanje u slučaju opasnosti nijesu potrebni u sljedećim
slučajevima:
1) ako su na sredstvu za rad ugrađeni automatski uređaji za zaustavljanje, koji se
aktiviraju smo u slučaju nekog kvara, zastoja ili drugih neželjenih ili opasnih pojava;
2) ako se kvar, zastoj ili druge neželjene ili opasne pojave mogu nadzirati na
glavnom mjestu upravljanja pomoću ekrana, signalnih i mjernih naprava ili na druge
načine i ako se odgovarajućim upravljanjem rad sredstva može dovesti u ispravno stanje;
3) ako se na glavnom mjestu upravljanja može prekinuti dovod pogonskog goriva;
4) ako je sredstvo za rad takve vrste da ne postoje opasnosti od povređivanja
zaposlenog;
5) ako je sredstvo za rad na ručni pogon.
U slučaju opasnosti, uređajem za hitno zaustavljanje sredstva za rad (ispupčeno
dugme, ručka, poluga, uže i dr.) moraju se isključiti svi dovodi energije na sredstvu ili na
dijelu sredstva koji predstavljaju opasnost.
Gore navedeni uređaji moraju se razlikovati od drugih uređaja za uključivanje i
isključivanje sredstva za rad.
Gore navedeni uređaji moraju biti postavljeni na prikladno i dostupno mjesto na
sredstvu ili pored njega tako da se mogu lako, brzo i bezopasno koristiti.
Aktiviranjem uređaja za hitno zaustavljanje u slučaju opasnosti ne smiju se
prouzrokovati bilo kakva opasna gibanja ili druge opasne pojave, ne smije se
dezaktivirati djelovanje zaštitnih naprava i uređaja na sredstvu za rad sve dok postoje
opasna gibanja ili druge opasne pojave i ne smije se prekinuti napajanje bilo koje
pomoćne opreme koja mora neprekidno funkcionisati (npr. napajanje magnetnih ploča ili
uređaja za kočenje).
Kod većih i nepreglednih sredstava za rad, uključivanje sredstva poslije
isključivanja u slučaju opasnosti moguće je posle vraćanja uređaja za hitno zaustavljanje
u prvobitan položaj, odnosno kad signali pokazuju da je uključivanje moguće bez
opasnosti ili kad se na drugi siguran način dojavi slobodno uključivanje bez opasnosti.
Sredstva za rad koja imaju rotirajuće djelove s velikim obodnim brzinama i
zamašnim masama (zamajac, veće brusno kolo i dr.), a koje treba u kratkom vremenu
zaustaviti, moraju imati odgovarajuće uređaje za kočenje (kočnice) ako bi se njima
otklonila ili smanjila opasnost za zaposlenog i ako kočenje nije riješeno na drugi način
(npr., kočenje elektromotora povratnom strujom).
Kod gore navedenih sredstava za rad kod kojih postoji opasnost za zaposlene od
razlijetanja djelova moraju se postaviti dva uređaja za upravljanje kočnicom, od kojih je
jedan na sredstvu za rad, a drugi na mjestu van domašaja rasprsnutih komada
obrađivanog materijala ili alata.

2. 2. 9. Zaštitni uređaji i naprave

Zaštitne naprave

Zaštitnim napravima kojim se štite pokretni djelovi koji bi mogli ugroziti

bezbjednost zaposlenih ili okoline moraju biti zagrađeni zaštitnim ogradama ili zatvoreni
oklopima, štitnicima, kućištima ili na drugi način.
 Zaštitne naprave moraju biti konstruisane i postavljene na sredstva za rad tako da
se onemogući ulazak ruku ili drugih djelova tijela u opasna mjesta (zone) za vrijeme rada
i druga štetna djelovanja od izvora opasnosti.
Ako se zaštitne naprave iz tehnoloških razloga moraju povremeno skidati ili
otvarati radi nadzora, podešavanja, izmjene alata, popravke, čišćenja i dr., mora se
postaviti uređaj koji će isključiti sredstvo za rad dok se zaštitna naprava ne postavi na
svoje mjesto.
Zaštitne naprave moraju biti na siguran način pričvršćene za postolje ili drugi
nepokretni dio sredstva za rad, ili za građevinski dio objekta, gdje je sredstvo
postavljeno.
Zaštitne naprave moraju udovoljiti sljedećim uslovima:
1) da su dovoljno čvrste i otporne;
2) da su izrađene od prikladnog materijala;
3) da su odgovarajuće dimenzionisane;
4) da svojim položajem i izradom ne stvaraju nove izvore opasnosti;
5) da se ne mogu skinuti bez upotrebe alata.
Zaštitne naprave na sredstvima za rad moraju biti izrađene i postavljene tako da ne
ometaju rad, odnosno korišćenje sredstva.
Ako tehnološki proces rada zahtijeva nadgledanje, odnosno kontrolu sredstva za
rad u toku rada, izradom zaštitne naprave mora se omogućiti posmatranje procesa
pomoću otvora, ekrana i sl.
Vertikalne, kose i horizontalne remenske i druge transmisije, bez obzira na njihovu
širinu i brzinu kretanja, moraju se izgraditi ili ograditi do visine 2 m iznad poda na kome
zaposleni stoji.
Remenske i druge transmisije koje se nalaze na visini većoj od 2 m od poda moraju
se zagraditi ili ograditi bar s donje strane.
Ako se zaštitna zagrada ili ograda za transmisije iznad poda do visine od 2 m ne
može iz objektivnih i tehničkih razloga postaviti neposredno uz remen ili drugo sredstvo
transmisije, zaštitna zagrada ili ograda može se postaviti na odgovarajućoj udaljenosti od
remena ili drugog sredstva transmisije i može biti niža od 2 m.
Udaljenost zaštitne zagrade ili ograde s različitim visinama mora biti takva da
zaposleni ne može ispruženom rukom dotaći transmisiju u gibanju pod uslovom da stoji
na podu.
Za prebacivanje remena s jedne remenice na drugu remenicu u toku okretanja
transmisije moraju se upotrebljavati odgovarajući mehanički prebacivači.
Kad je zaštitna naprava (zagrada, ograda, oklop i dr.) izrađena s otvorima
(perforirana) ili kad otvor postoji iz tehnoloških razloga, sigurnosni razmak između
zaštitne naprave i dijela sredstva za rad, od spoljne strane zaštitne naprave do opasnog
dijela sredstva, ne smije iznositi manje od:
1) 120 mm ako se kroz otvor može provući prst ruke;
2) 230 mm ako se kroz otvor može provući ruka od vrhova prstiju do članka;
3) 550 mm ako se kroz otvor može provući ruka do lakta;
4) 850 mm ako se kroz otvor može provući ruka do ramenog zgloba.
Pokretni djelovi prenosnika snage (osovine, remenice, remeni i dr.) koji se nalaze
iznad poda prostorije, galerije ili platforme moraju biti na mjestima prolaza iznad njih
premošteni i ograđeni čvrstim punim ili mrežastim zaštitnim ogradama.
Na sredstvima za rad za rezanje (rezalice, sjeckalice, mašine za rezanje furnira i
drugih drvenih i plastičnih materijala, mašine za rezanje papira i kartona, mašine za
rezanje lima i dr.), nož i drugi uređaj za rezanje moraju biti zagrađeni tako da prsti ne
mogu doći na dohvat noževa.
Ako se zaštitne zagrade u radnim ciklusima povremeno otvaraju ili podižu, zaštitna
zagrada mora biti povezana sa uređajem za blokiranje i sa uređajem za upravljanje
sredstva za rad.
Na sredstva za rad na koja je ispred opasnog mjesta, odnosno zone postavljena
zaštitna naprava s fotoćelijama ne mora se postaviti zaštitna zagrada, ako je naprava sa
fotoćelijom povezana sa uređajem za blokadu.
Na drobilicama, mlinovima (kugličnim, centrifugalnim i drugim), strugalicama,
usipnim koševima na sredstvima za rad za preradu građevinskog i drugog materijala i na
drugim sličnim sredstvima opasna mjesta moraju biti zagrađena ili ograđena zaštitnim
napravama u obliku lijevka ili rešetke (roštilja) tako da u opasna mjesta ne može ući ruka
ili da u njih ne može upasti zaposleni.
Na manjim gore pomenutim sredstvima za rad, zaštita od opasnog mjesta može se
ostvariti produženim kućištem u obliku lijevka, a razmak od vrha lijevka do opasnog
dijela sredstva za rad mora biti zagrađen ili ograđen.
Sredstva za rad za gnječenje i miješanje materije s relativno većim brzinama
okretanja i čiji su djelovi s opasnim gibanjima na dohvatu ruke, treba da imaju zaštitnu
napravu iznad otvora u obliku poklopca koji sprečava dodir s opasnim mjestima za
vrijeme pokretanja sredstva (uređaj za zaštitno blokiranje) ili pak u obliku zaštitne
ograde oko opasnog mjesta (zone) ako se gnječenje obavlja valjcima žrvnja.
Poklopci i ograde moraju biti izrađeni tako da se ne mogu otvoriti ili ukloniti dok
sredstvo radi, odnosno dok traje opasno gibanje.

Zaštitni uređaji

Na zaštitne uređaje primenjuju se odredbe za zaštitne naprave u pogledu čvrstoće,

otpornosti materijala, dimenzioniranja, prikladnosti, slobodnog pristupa, rukovanja i
mogućnosti dobrog viđenja kroz zaštitni uređaj ili preko njega.
Na sredstvima za rad (dvovaljci i dr.) kojima zaposleni prilaze zbog tehnoloških
razloga, u blizini opasnih mjesta, moraju se ugraditi posebni zaštitni uređaji za hitno
zaustavljanje i za oslobađanje zaposlenih iz opasnih situacija i s povratnim okretanjem ili
razmicanjem radi oslobađanja zahvaćenih djelova.
Zaštitni uređaj može se aktivirati s radnog mjesta rukom, nogom, glavom ili telom
zaposlenog, u skladu s konstrukcijom i položajem sredstva za rad, odnosno vrstom
potencijalne opasnosti od zahvatanja.
Ako se radi zaštite zaposlenih na sredstvu za rad koristi uređaj za dvoručno
uključivanje, moraju postojati dva aktuatora (taster, ručnice i dr.) na koje zaposleni mora
istovremeno djelovati sve dok traje opasna radna operacija.
Međusobna udaljenost aktuatora (dviju ručica, dugmadi, tastera ili poluga) na
uređaju za dvoručno upravljanje mora biti tolika da se ne mogu aktivirati istom rukom ili
drugim dijelom tijela.
Na sredstvu za rad na kome se radi s uređajem za dvoručno uključivanje ne smije
se istovremeno raditi s nožnom pedalom ili nekim drugim uređajem za uključivanje.
Kad dva ili više zaposlena istovremeno uključuju veća sredstva (npr. mašinske
makaze za sječenje furnira, lima i dr., kalender-valjci i dr.), uređaji za uključivanje
moraju biti konstruisani i postavljeni tako da se sredstvo za rad pušta u rad tek ako su na
aktuatorima zauzete obje ruke svih zaposlenih.
 Gore navedena sredstva za rad mogu biti opremljena jednim aktuatorom za svakog
zaposlenog, ako su aktuatori postavljeni tako da zaposleni za vrijeme aktiviranja sredstva
ne mogu svojom slobodnom rukom doći u opasno mjesto (zonu).
Ova pravila primjenjuju se za slučajeve kada na sredstvu za rad ne postoji zaštitna
naprava ispred noža, valjka ili drugog izvora opasnosti kojima zaposleni mogu prići
rukom za vrijeme opasnog gibanja.
Uređaje za daljinsko vođenje (upravljanje) treba, po pravilu, izvesti na sredstvima
za rad u sljedećim slučajevima:
1) kad se radi na sredstvima za rad s toplotnim zračenjem;
2) kad se radi sa sredstvima za rad s opasnim zračenjem (rentgen-aparati i sl.);
3) kad se radi sa sredstvima za rad koja stvaraju buku iznad dozvoljenog nivoa;
4) kad se radi sa sredstvima za rad, a pri tom se oslobađaju različite materije štetne
za život ili zdravlje zaposlenih (gasovi, pare, aerosoli i dr.);
5) kad se radi sa specijalnim sredstvima za rad kod kojih se daljinskim vođenjem
može postići bolja preglednost rada, a time i veća sigurnost pri radu.
Način daljinskog vođenja određuje se prema uslovima rada i u skladu s posebnim
propisima, odgovarajućim standardima i priznatim mjerama zaštite na radu.
Gore navedena zaštita ne primenjuje se u slučajevima u kojima rukovalac samo
povremeno u toku radne smjene nadzire i upravlja procesom rada u blizini sredstva za
rad koristeći pri tom odgovarajuća sredstva i opremu lične zaštite na radu.
Upravljački elementi kod daljinskog vođenja moraju biti postavljeni i izvedeni tako
da su osigurani od slučajnog aktiviranja, promjene položaja i oštećenja i moraju biti lako
dostupni radi podešavanja kontrole i mogućnosti ispitivanja njihovog pouzdanog
djelovanja.

Zaštitna blokada

Ako kvar ili druga neželjena pojava upravljačkog i pogonskog mehanizma na

sredstvu za rad može prouzrokovati opasna stanja za život i zdravlje zaposlenih treba,
prema potrebi, pored drugih zaštitnih mjera, primijeniti zaštitnu blokadu kojom će se
trenutno zaustaviti sredstvo za rad, odnosno onemogućiti njegovo puštanje u pogon.
Zaštitna blokada na sredstvima za rad s električnim pogonom naročito treba da se
primijeni kad se želi:
1) spriječiti odvijanje nekontrolisanih operacija;
2) spriječiti ugrožavanje bezbjednosti zaposlenih zbog zastoja pomoćnih funkcija
(npr. odsisavanja gasova, pare i prašine, podmazivanja, hlađenja, uklanjanja strugotine ili
paljevine i sl.);
3) pojedine uređaje (kontraktore, releje, elektronske uređaje i dr.) zaštititi od
nepravilnog rada koji bi mogao biti uzrok nekoj opasnosti;
4) kočenje motora s povratnom strujom radi sigurnog zaustavljanja;
5) spriječiti okretanje motora u suprotnom smjeru poslije kočenja motora
povratnom strujom;
6) zaštititi motore jednosmjerne struje od prekoračenja brzine;
7) ograničiti hod sredstva za rad ili njegovog dijela;
8) na sredstima za rad s dvoručnim upravljanjem onemogućiti nenamjerno i
neočekivano ponavljanje radnog ciklusa.
 Zaštitna blokada mora biti izvedena tako da su zaštitne naprave i zaštitni uređaji
automatski u funkciji od početka nastajanja opasnosti, odnosno od početka rada sredstva
za rad s opasnim materijama.
Zavisno od vrste sredstva za rad, zaštitna blokada u odnosu na zaštitne naprave i
uređaje mora obezbjeđivati:
1) da za vrijeme opasnog gibanja, odnosno rada sredstva za rad s opasnim
materijama zaštitna naprava ili zaštitni uređaji budu djelotvorni sve vrijeme u toku rada;
2) da se u slučaju skidanja ili otvaranja zaštitne naprave ili zaštitnog uređaja
automatski zaustavi rad sredstva;
3) da je skidanje, odnosno otvaranje zaštitne naprave ili zaštitnog uređaja moguće
tek kad je potpuno zaustavljeno opasno gibanje, odnosno rad sredstva za rad s opasnim
materijama i onemogućeno djelovanje preostale energije poslije isključenja sredstva.
Sredstva za rad s rotirajućim djelovanjem (centrifuge, alatne mašine s rotacijom,
izrađevine i sl.) moraju imati zaštitnu blokadu na poklopcu ili vratašcima sredstva sa
kojom se zaustavlja rotacija.
Postojanje zaštitne blokade odnosi se na slučajeve kad zaposleni, radi proizvodnog
postupka, mora neposredno rukom ili posredno pomoćnim alatom (kliještima i sl.)
ulagati ili vaditi predmete koji se obrađuju ili prerađuju ili obavljati druge radnje u
opasnom mjestu (prostoru ili zoni).
Zaštitna blokada s pripadajućim elementima mora biti izvedena, postavljena i
učvršćena tako da se ne otežava rad sa sredstvom za rad u pogledu stavljanja u pogon,
zaustavljanja, održavanja i nadzora u toku rada.
Izvođenje mora omogućiti:
1) slobodan i nesmetan pristup zaposlenog prilikom rukovanja i posluživanja
sredstva;
2) lako rukovanje, pod uslovom da zaposleni blokiranje obavlja ručno;
3) sigurno djelovanje zaštitnih blokada.

2. 2. 10. Kontrolni instrumenti i naprave

Kontrolni i mjerni instrumenti (termometri, manometri, pirometri, brzinomjeri,

anemometri, indikatori nivoa tečnosti i drugi kontrolni instrumenti) i signalni uređaji
(signalne svjetiljke, zvučni signalni uređaji za alarmiranje i drugi signalizatori) moraju,
zavisno od vrste sredstva za rad, biti postavljeni u svim slučajevima kad se njima
obezbjeđuje nadzor nad sigurnim radom sredstva, odnosno zaposlenih i moraju biti
ispravni za vrijeme upotrebe sredstva.
Rukovaoci sredstvom za rad ili druga odgovorna lica moraju ispravnost kontrolnih
instrumenata i signalnih uređaja vizuelno kontrolisati, i to prije početka rada i u toku rada
sredstva.
Kontrolni instrumenti moraju se povremeno pregledati i ispitivati u propisanim
rokovima, prema propisima o metrološkim uslovima i propisima o zaštiti na radu.
Kontrolni instrumenti i optički signalni uređaji moraju na sredstvima za rad ili u
njihovoj neposrednoj blizini biti postavljeni tako da se mogu lako vidjeti i da se rezultati
o kvalitetu i količini, kao i signali, mogu očitati, odnosno uočavati s mjesta rada
zaposlenog.
Boje signalnih svijetala na sredstvu za rad i njihovo značenje u pogledu opasnosti,
bezbjednosti, upozorenja i drugih značenja za zaštitu na radu utvrđuju se prema
standardima.
 Napon i izvođenje signalnih strujnih kola određuju se prema odgovarajućim
standardima.
Na pokretna nepregledna i velika sredstva za rad, kao i na sredstva s većim
potencijalnim opasnostima zbog opasnih materija (u hemijsko-tehnološkim procesima i
sl.) moraju se postaviti uređaji sa zvučnim signalima (ručni ili automatski).
Zvučni signali pojedinih uređaja za upozorenje (trube, zvona, sirene, zujalice,
pištaljke i dr.) moraju se dobro čuvati na mjestu rada zaposlenih i moraju se po boji tona
razlikovati od buke u radnoj okolini.
Zvučni signalni uređaji moraju se aktivirati, ako prilikom puštanja u pogon
sredstva za rad ili u toku rada mogu ugroženi zaposleni zbog neočekivanih gibanja ili
stanja sredstva, odnosno materija u sredstvu za rad.
Na velika sredstva za rad kod kojih je međusobno sporazumijevanje dva ili više
zaposlena otežano, a kod kojih zaposleni mogu biti ugroženi zbog neočekivanih gibanja
ili drugih pojava, moraju se postaviti uređaji sa zvučnim ili optičkim signalima ili drugi
prikladni uređaji za upozorenje na nastalu opasnost, odnosno za dogovor.
Zvučni signal ili druga upozorenja moraju biti unaprijed utvrđeni i s njima
zaposleni moraju biti upoznati.
Ako je davanje zvučnog signala ili upozorenja povezano s puštanjem u pogon
sredstva za rad, vrijeme između davanja signala i stavljanja u pogon sredstva za rad mora
biti podešeno tako da zaposleni imaju dovoljno vremena da napuste opasni prostor ili da
se sklone na sigurno mjesto ili da se pripreme za radnu operaciju koju će obavljati.

2. 2. 11. Sredstva za rad pri kojima nastaje statički elektricitet

Na sredstvima za rad kod kojih nastaje statički elektricitet moraju se primjenjivati

odgovarajuće mjere i normativi zaštite na radu, ako pojava statičkog elektriciteta može
ugroziti zaposlenog, odnosno izazvati požar ili eksploziju.
Prilikom izbora mjera i normativa zaštite od statičkog elektriciteta (uzemljenje,
održavanje odgovarajuće vlage u vazduhu, antistatička preparacija, odvođenje statičkog
elektriciteta influencijom, povećanje sprovodljivosti loše sprovodljivih materijala i
jonizacije vazduha ili kombinacija tih zaštitnih mjera) mora se voditi računa o stepenu
opasnosti, vrsti tehnološkog procesa i sredstva za rad, kao i o mikroklimatskim uslovima.

2. 2. 12. Sredstva za rad pri kojima se oslobađa prašina

Sredstva za rad smještena u radnim prostorijama i na otvorenom prostoru pri čijem

se korišćenju stvara i izdvaja prašina iznad maksimalno dozvoljenih koncentracija,
moraju biti opremljena odsisnim uređajima za odvođenje prašine.
Ako nije moguće svu prašinu skupiti i odvoditi odsisnim uređajima, sredstva za rad
treba ili hermetički zatvoriti ili se moraju postaviti u posebnu prostoriju i osigurati
daljinsko vođenje.
Odsisni uređaji za odstranjivanje prašine na sredstvima za rad mogu biti vezani za
sopstveni ili centralni sistem ventilacije. Svaki odsisni priključak mora imati svoj zasun.
Uređaji za odvođenje i skupljanje (taloženje) prašine moraju biti izvedeni i
postavljeni tako da se sredstvo za rad može na siguran način koristiti i da se ti uređaji
mogu skidati radi čišćenja i popravke.
 Odsisni uređaj za odvođenje prašine na sredstvima za rad mora biti povezan s
uređajem za puštanje sredstva u rad tako da se sredstvo ne može staviti u pogon bez
istovremenog djelovanja uređaja za odvođenje prašine.
Sredstva za rad koja drobe, melju ili usitnjavaju materijal u suvom stanju treba,
prema potrebi, da budu opremljena, osim uređajima za odvođenje prašine, i posebnim
zaštitnim uređajima, odnosno napravama (zatvorena kućišta s dobro zatvorenim vratima
ili poklopcima, pregrade, komore, vazdušni ili vodeni tuševi i sl.), koji obezbjeđuju da
koncentracija prašine u prostoriji ne pređe maksimalno dozvoljene koncentracije
propisane odgovarajućim standardima.

2. 2. 13. Sredstva za rad s opasnim radnim materijama

Prilikom proizvodnje, prerade i korišćenja opasnih materija na sredstvima za rad,

primjenjuju se, pored mjera i normativa zaštite na radu propisanih Pravilnikom o
mjerama i normativima zaštite na radu na oruđima za rad, i mjere i normativi propisani
posebnim propisima i odgovarajućim standardima u pogledu manipulacije, pakovanja,
označavanja, smještaja i čuvanja opasnih materija.
Sredstva za rad prilikom čijih se korišćenja izdvajaju opasne materije (gasovi, para,
prašina i dr.) moraju biti izrađeni i postavljeni tako da se štetno djelovanje tih materija na
organizam zaposlenih, s obzirom na njihovu vrstu i obim opasnosti, svede u maksimalno
dozvoljene granice propisane odgovarajućim standardima.
Sredstva za rad na kojima se koriste opasne materije moraju biti izrađena od takvog
materijala i opremljena takvim uređajima i opremom da mogu sigurno i pouzdano
djelovati s obzirom na vrstu i obim opasnosti pojedinih opasnih materija.
Sredstva za rad koja se koriste za proizvodnju, odnosno preradu otrovnih materija
(proizvodnja i prerada otrova I i II grupe i sl.) moraju biti postavljena u zasebne
prostorije, odnosno boksove.
Tehnološkim procesom koji se obavlja sa sredstvima za rad koja se koriste za
proizvodnju, odnosno preradu otrovnih materija (proizvodnja i prerada otrova I i II grupe
i sl.) treba, po pravilu upravljati iz zasebne prostorije u koju se mora dovoditi čist vazduh
u količini koja će obezbijediti stalan natpritisak u odnosu na prostoriju ili boks u kojoj je
sredstvo postavljeno.
Ako pri tehnološkom procesu treba uzimati uzorke otrovnih materija gore
navedenih sredstava za rad koja su pod pritiskom, uzorci se moraju uzeti pomoću
posebnog zaštitnog uređaja koji sprečava ulaženje otrovnih materija u radni prostor.
Tehnološki procesi pri kojima se koriste ili izdvajaju otrovne materije treba da se
obavljaju, prema potrebi i mogućnosti, u hermetički zatvorenim posudama ili prostorima
sredstva za rad.
Materija se mora ulagati u hermetički zatvorene posude ili prostore sredstva ili
vaditi iz njih tako da se onemogući djelovanje otrovnih materija na organizam
zaposlenih.
Sredstva za rad koja se otvaraju radi punjenja materijalom i vađenja materijala, a
pri tom postoji mogućnost da izađu otrovne materije, moraju biti opremljene zaštitnim
napravama i uređajima za odsisavanje kojima se sprečava izlaženje tih materija iz
sredstva za rad u radni prostor.
Otvorena mjesta kod sredstava za rad na kojima se izdvajaju otrovne materije, a
koje se zbog tehnoloških razloga ne mogu zatvoriti (hermetizovati), moraju se
snadbijevati efikasnim uređajima za odsisavanje.
 Zaposlenim koji rade na sredstvima za rad s otrovima moraju se obezbijediti
odgovarajuća higijena rada, kao i korišćenje odgovarajućih sredstava i opreme lične
zaštite.
Na sredstvima za rad s električnim pogonom i instalacijama na kojima se radi s
eksplozivnim i lako zapaljivim materijama ili se mogu izdvojiti takve materije u obliku
gasova, pare, prašine i dr., elektroinstalacija mora biti izvedena u protiveksplozivnoj
zaštiti u skladu s odgovarajućim standardima.
Sredstva za rad s eksplozivnim i lako zapaljivim materijama moraju biti
konstruisana, postavljena i održavana tako da:
1) da djelovi u gibanju budu od materijala koji dodirom ili trenjem djelova neće
stvoriti iskru, statički elektricitet ili opasno zagrijevanje;
2) se podmazuju sredstvima i na način koji neće biti izvor požara ili eksplozije;
3) se mjesta obrade ili prerade, prema potrebi, zatvorena i nepropustiva da bi se
spriječilo bilo kakvo isparavanje ili isticanje sadržaja;
4) je materijal otporan na nagrizanje, ako su eksplozivne i lako zapaljive materije
ujedno i nagrizajuće;
5) električni provodnici nisu preopterećeni i da se električna instalacija stručno
održava;
6) se u prostoriji ili u blizini sredstva za rad ne koriste sredstva koja mogu biti
izvori vatre i iskre ili užareni predmeti.
Sredstva i oprema lične zaštite na radu zaposlenih koji rukuju ili poslužuju sredstva
za rad s eksplozivnim ili lako zapaljivim materijama moraju odgovarati uslovima rada i
zaštiti od pojave iskrenja.
Uređaji za upravljanje ovih sredstava za rad, prema potrebi, postavljaju se u
posebnoj prostoriji odvojeno do prostorije sa sredstvima za rad i s natpritiskom kao
zaštitnoj mjeri odvajanja tih uređaja od prostora s mogućim eksplozivnim smješama.
Plinski potrošači koji koriste gradski, prirodni (zemni) ili tečni naftni gas (propan-
butan) moraju biti izrađeni u skladu s propisima o tehničkim normativima i standardima.
Plinski potrošači pod neposrednim nadzorom (ručni plamenici, plinske svetiljke,
plinski rešoi i sl), moraju imati zaporni organ (ventil, slavina) kojim je onemogućeno
nehotično otvaranje dovoda plina plameniku.
Plinski potrošači moraju imati instaliranu kontrolu plamena, osim na uređajima i
tehnološkim procesima gdje je to regulisano na drugi način (kovačke vatre, proizvodnja
cigle, i dr.).
Pećnice i roštilji u plamskim šporetima (štednjacima) moraju imati automatsku
kontrolu plamena.
Plinski potrošači za pripremu jela u kuhinjama u kojima se koriste dva ili više
potrošača (plinski šporeti, plinske pečenjare, nagibni stolovi, kotlovi i dr.) moraju imati
automatsku kontrolu plamena pojedinih plamenika.
Plinski potrošači za zagrijevanje prostorija i pripremu sanitarne tople vode i
potrošači za centralna toplovodna ili vrelovodna grijanja treba da budu izrađeni tako da
se produkti izgaranja (dimni gasovi) odvode u atmosferu (uzgonski dimnjak ili fasadno
odvođenje dimnih gasova).
U plinske potrošače (za zagrijevanje prostorija, toplovodno i parno grejanje i sl.),
na strani dovoda plinskog goriva i vazduha za izgaranje (plinska rampa), moraju se
ugraditi potrebni elementi zapora, regulacije, indikacije pritiska ili temperature, kao i
sigurnosti elementi kojima se obezbjeđuje sigurno izgaranje goriva i zagrijevanje
sredstva, u skladu s mjerama zaštite na radu i zaštite od požara.
 Sredstva za rad, uređaji ili postrojenja koja koriste plinsko gorivo u tehnološke
svrhe moraju biti izrađena u skladu s propisima o tehničkim normativima, odgovarajućim
standardima i propisima zaštite na radu i zaštite od požara.
Na stabilnim plinskim instalacijama koje dovode plin potrošačima mora se, izvan
prostorije u kojoj se nalaze potrošači, ugraditi zaporni organ (slavina ili ventil).
Kotlovska plinska postrojenja za zagrijevanje vode ili proizvodnju pare, izvedena
za potpuno automatski rad, moraju biti projektovana i izvedena tako da u slučaju bilo
kakvog poremećaja mora da uslijedi obustava rada postrojenja i, po potrebi, signalizacija
automatske blokade.
Uređaji i postrojenja s plinskim plamenicima moraju se koristiti prema uputstvima
proizvođača ili projektanta uređaja ili opreme, a u skladu sa mjerama zaštite na radu i
zaštite od požara.
Plinske kotlarnice centralnog grijanja za pripremu sanitarne vode i zagrijevanje
objekata u kojima se nalazi veći broj lica (dečji vrtići, škole, bioskopi, pozorišta,
društvene prostorije i dr.) moraju imati u prostoriji kotlarnice ugrađeni indikator
koncentracije plina.
Ugrađeni indikator koncentracije plina primenjuje se i na plinske kotlarnice koje su
izrađene ispod nivoa terena.
Plinski potrošači moraju se održavati prema uputstvu proizvođača, a sve poslove
održavanja može izvoditi samo posebno osposobljeno lice ili servisna služba koja je
ovlašćena za te poslove.
Djelovi sredstva za rad na kojima se nagrizajuće materije (korozivne i agresivne)
obrađuju, prerađuju ili koriste u druge svrhe moraju biti izrađeni od materijala koji je
otporan na te materije.
Sredstva za rad na kojima se nagrizajuće materije (korozivne i agresivne) obrađuju,
prerađuju ili koriste u druge svrhe moraju biti izrađena i postavljena tako da bude
omogućeno lako ispitivanje debljine zidova i sigurnosnih uređaja.
Pregled i ispitivanje ovih sredstava za rad obavlja se u rokovima utvrđenim
posebnim propisima i propisima o zaštiti na radu.
Zaposlenim koji rade na gore navedenim sredstvima za rad moraju se obezbijediti
odgovarajuća sredstva i oprema lične zaštite na radu od nagrizajućih materija, kao i
odgovarajući uređaji za održavanje higijene rada.
Sredstva za rad za preradu zaraznih i gadnih materijala (otpaci životinja, kože,
kosti, rogovi, papci i dr.) moraju biti konstruisana i postavljena tako da se mogu lako
čistiti, prati i dezinfikovati, a na ovim sredstvima ne smiju se ugrađivati djelovi koji
upijaju tečnost ili miris.
Zaposlenima koji rade na njima rade moraju se obezbijediti odgovarajuća sredstva i
oprema lične zaštite na radu od zaraznih materija, kao i odgovarajuća higijena rada.
Cijevi za sprovođenje opasnih materija moraju biti obojene bojom propisanom
tehničkim propisima, standardima, odnosno priznatim mjerama zaštite na radu ako ne
postoje propisi.
Cijevi za sprovođenje opasnih materija moraju se spajati na način koji odgovara
vrsti opasne materije i koji obezbjeđuje potpuno zaptivanje cjevovoda, u skladu s
odgovarajućim standardima, odnosno opštepriznatim mjerama ako ne postoje propisi.
Olovni, plastični i drugi lomljivi cjevovodi na izloženim mjestima moraju biti
zaštićeni od mehaničkog oštećenja (ulaganjem u čelične cijevi ili na drugi način).
 Na građevinskim objektima, izlazni otvori cijevi za odvođenje opasnih gasova i
para lakših od vazduha iz sredstva za rad u atmosferu moraju biti izvedeni na visini od
najmanje 1 m iznad sljemena krova, odnosno svijetlarnika na krovu.
Izlazni otvori cijevi moraju biti najmanje osam metara udaljeni od nivoa poda za
rukovanje ili posluživanje, kao i od usisnih otvora ventilacionih sistema.
Ako se opasni gasovi i pare ne smeju ispuštati u atmosferu, izlazni otvori cjevi
moraju se uvesti u poseban uređaj za apsorpciju, neutralizaciju ili taloženje ili navedene
materije treba da se spaljuju.
Posude (rezervoari, spremnice i dr.) za smještaj opasnih tečnosti u kojima moraju
postojati ograničenja za nivo, najmanji i najveći radni pritisak, najmanju i najveću
dopuštenu temperaturu tečnosti, moraju imati uvijek ispravne mjerne i signalne uređaje i
odgovarajuću opremu (plovak, sigurnosni ventil, odušak ili membranu, uređaj za
razmjenu toplote i dr.), kojima će se spriječiti odnosna prekoračenja iznad dopuštenih
granica.
Posude se, po pravilu, ne mogu koristiti bez gornjeg poklopca ili gornjeg pokrova
(otvorene posude) ako se u njima nalaze isparljive opasne tečnosti ili tečnosti koje u
dodiru s gasovima, parom i prašinom u vazduhu ili s padavinama mogu izazvati opasnost
za zaposlene ili okolinu.
Prenosne i pokretne posude u kojima se smještaju opasne materije moraju se čistiti
i prati na za to posebno određenim i opremljenim mjestima.
Po mogućnosti, čišćenje i pranje posuda treba da bude mehanizovano tako da se
isključi potreba ulaženja i boravka zaposlenih u posudama.
Ugrađene posude (podzemne i nadzemne) za skladištenje opasnih materija, koje
zahtijevaju povremeno čišćenje, pranje, odmašćivanje i sl., treba, prema potrebi, da budu
opremljene priključcima za paru i vodu, odnosno druga sredstva kojima se ti radovi
obavljaju, kao i odvodima za oticanje nečiste otpadne vode ili drugo sredstva na
odgovarajuće mjesto i moraju se obezbijediti para, voda, odnosno druga sredstva u
odgovarajućim količinama.
Ako se radovi u posudama ne mogu obavljati bez ulaženja ili boravka zaposlenih u
njima, moraju se prethodno preduzeti odgovarajuće mjere zaštite života i zdravlja
zaposlenih (mjerenje koncentracije štetnih gasova i pare u posudi, korišćenje maske s
dovodom svježeg vazduha ili izolacijskog aparata, korišćenje odgovarajuće odjeće i
obuće i zaštitnog opasača s užetom, koordinirani rad dvojice ili više zaposlenih i dr.), u
skladu s propisanim postupkom i uputstvima za obavljanje takvih radova koje je izradila
organizacija koja ih obavlja.
Veličina otvora za ulaženje u posude mora biti u skladu s odgovarajućim
standardom.
Na sredstvima za rad s većom količinom otpadnih materija u gasovima, tečnom ili
čvrstom stanju moraju se preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu od zagađivanja radne
okoline.
Za zaštitu od izduvnih gasova, pare i prašine iz dimnjaka i drugih ispusta od
sredstava za rad, treba primijeniti odgovarajuća tehnička rješenja u skladu s priznatim
mjerama i normativima zaštite na radu (spaljivanje, apsorpcija, adsorpcija, odstranjivanje
prašine i pare iz otpadnih gasova i dr.).
Otpadne tehničke vode koje sadrže masne lako zapaljive otrovne ili agresivne
materije moraju se odvoditi iz sredstva za rad cjevovodima ili posebnom kanalizacionom
mrežom koja ima ugrađene uređaje za prečišćavanje, odmašćivanje ili neutralizaciju
voda, prije njihovog ispuštanja u gradsku kanalizacionu mrežu ili septičku jamu, odnosno
prije nego što se recirkulacijom stave na ponovno korišćenje.
Opasne čvrste otpadne materije, poslije njihovog korišćenja na sredstvima za rad,
moraju se deponovati na određeno mjesto i s obzirom na stepen opasnosti i njihovu
namjenu, ponovo preraditi, uništiti ili ukloniti na odgovarajuće mjesto.

2. 2. 14. Sredstva za rad pri kojima nastaju visoke ili niske temperature

Toplotno zračenje ili drugi prelaz toplote od izvora (peći za topljenje, žarenje,
sušenje i sl., livnički i topionički lonci s rastopljenim metalom, cjevovodi za vruće
tečnosti, paru i dr.) do mjesta rada mora biti na podesan način spriječeno, odnosno
ograničeno toplotnom izolacijom, hermetizacijom procesa i ekranizacijom, a ako ni to
nije dovoljno - prema mogućnosti i primjenom daljinskog vođenja.
Punjenje i pražnjenje sredstva za rad s visokim temperaturama, kao i otvaranje,
odnosno zatvaranje njihovih vrata i poklopaca, po pravilu, treba da budu mehanizovani.
Pri punjenju, pražnjenju i drugim sličnim poslovima na električnim pećima s
otpornicima u otvorenim žljebovima moraju se predvidjeti mjere zaštite protiv udara
električne struje uređajima za isključivanje, odnosno blokiranje, ako se to obavlja
pomoću metalnog ručnog alata.
Vrata ili poklopci na oruđima s visokom temperaturom (na pećima za topljenje,
zagrijevanje, žarenje i dr.) moraju imati odgovarajuću termičku izolaciju, ako nijesu
hlađeni vodom ili drugim sredstvom.
Unutrašnji prostor sušionica za sušenje sirovina, poluproizvoda i gotovih proizvoda
mora za vrijeme procesa sušenja biti zatvoren prema radnoj prostoriji.
Prije otvaranja sušionica za ulazak zaposlenih radi njenog pražnjenja i ponovnog
punjenja, gasovi iz sušionice moraju se odstraniti posebnim uređajem za odsisavanje
gasova, a unutrašnji prostor ohladiti tako da temperatura u njemu ne prelazi 313 K (40
o
C) ako ne postoji mogućnost toplotnog prilagođavanja zposlenih prije ulaska u
sušionicu.
Nije dopušteno ispuštanje toplih gasova iz sušionice u radnu prostoriju.
Ulazna vrata u sušionicu moraju biti izvedena tako da se mogu otvarati i s
unutrašnje strane, na siguran i lak način iako su zaključana.
U prostorijama rashladnih postrojenja s niskim temperaturama oko i ispod 273 K (0
o
C), u hladnjačama, ledarama, rashladnim skladištima i drugim prostorijama, upravljanje
i posluživanje sredstava za rad treba da bude mehanizovano, automatizovano ili daljinski
vođeno, a ako to nije moguće, zaposlenima se za rad u tim prostorijama moraju staviti na
raspolaganje odgovarajuća sredstva i oprema lične zaštite na radu, a boravak zaposlenih
u tim prostorijama treba, prema potrebi, ograničiti na kraće vrijeme.
U prostoriji ili komori u kojoj se rad obavlja na niskim temperaturama, mora se
obezbijediti da se ulazna vrata otvaraju i s unutrašnje strane lako i bez ključa.
Uputstva za rukovanje na bezbjedan način, osnovna tehnička pravila bezbjednosti,
mjesta postavljanja s obzirom na stepen opasnosti, uputstva za postavljanje postrojenja,
cijevni vodovi i armatura, kao i posude pod pritiskom sredstva za rashlađivanje, moraju
biti u skladu s odgovarajućim standardima za rashladna postrojenja.
Uputstva za rukovanje rashladnim postrojenjem moraju biti obješena na zid u
prostoriji u kojoj se nalazi rashladno postrojenje.
Prije ulaska u prostorije ili komore s niskim temperaturama, zaposlenima treba
omogućiti toplotno prilagođavanje.
 2. 2. 15. Sredstva za rad pri kojima nastaje buka ili vibracije

Sredstva za rad koja prilikom rada stvaraju buku ili vibracije moraju biti
konstruisana i izrađena tako da nivo buke i vibracija bude sveden u granice predviđene
propisima o zaštiti od buke i vibracije.
Proizvođač sredstva za rad koje izaziva buku ili vibracije obavezan je da u
uputstvima o montaži navede mjere kojima se buka, odnosno vibracije svode u
dozvoljene granice (poseban način temeljenja, učvršćenje sredstva s elastičnim
podmetačima, visina i konstrukcija prostorije i dr.).
Ako se tehničkim rješenjima na samom sredstvu za rad ne može postići da se buka,
odnosno vibracija sredstva svedu u dozvoljene granice, moraju se primijeniti rješenja
zaštite zaposlenih od buke kao što su: zvučna izolacija sredstva za rad ili djelova
sredstva, oblaganje zidova sredstva ili prostorije materijalom koji upija zvuk, odvajanje
sredststva u posebnu prostoriju, odvajanje rukovaoca u kabine s daljinskim vođenjem,
izgradnja građevinskog objekta, izgradnja posebnog temelja i druge mjere.
Rukohvati sredstva za rad koja pri radu stvaraju vibracije (pneumatski čekići i sl.)
moraju imati amortizere za ublažavanje prenosa vibracija ili moraju biti obloženi
materijalom koji umanjuje štetno djelovanje vibracija na ruke i tijelo zaposlenog.
Zaposlenim koji rade sa sredstvima za rad koja pri radu stvaraju buku i vibracije
moraju se obezbijediti odgovarajuća sredstva i oprema lična zaštite na radu sluha i
prenosa vibracija u skladu s odgovarajućim standardima ili priznatim mjerama zaštite na
radu ako ne postoje propisi.

2. 2. 16. Otklanjanje kvarova, održavanje i transport sredstava za rad

Pod održavanjem sredstava za rad podrazumijeva se preduzimanje periodičnih i

drugih aktivnosti, a u skladu sa uputstvima za rad proizvođača, u cilju održavanja u
ispravnom stanju, odnosno stanju kojim se obezbjeđuje bezbjedan rad.
Otklanjanje kvarova na sredstvu za rad, je uži pojam od pojma održavanja, i
predstavlja preduzimanje aktivnosti u skladu sa uputstvima za rad proizvođača, u cilju
obezbjeđivanja nesmetanog i bezbjednog rada sa sredstvom za rad, u trenutku nastanka
kvara odnosno zastoja sredstva.
Ako odgovorno lice ocijeni da postoji opasnost za zaposlene prilikom otklanjanja
smetnji na sredstvu za rad, sredstvo se mora zaustaviti.
Ako se radovi iz tehnoloških ili drugih razloga ne mogu obaviti za vrijeme
mirovanja srestva za rad, moraju se u tom slučaju za obavljanje tih radova koristiti
odgovarajuće zaštitne naprave, zaštitni uređaji i zaštitne mjere koje proizvođač, odnosno
korisnik propisuje posebnim uputstvom.
Na mjestima na kojima kvar na električnoj opremi može prouzrokovati opasna
stanja moraju se preduzeti odgovarajuće mjere da bi se takve opasnosti izbjegle (npr.
mehanička zaštita na sredstvu za rad, unutrašnje blokade, dodatna strujna kola i dr.).
Specijalna strujna kola koja imaju funkciju bezbjednosti moraju, u slučaju kvara,
dovesti sredstvo za rad u sigurno stanje, a u slučaju prekida ili kratkog spoja takvog
strujnog kola, moraju izazvati trenutno zaustavljanje sredstva za rad ili postavljanje
zaštitne naprave u zaštitni položaj.
Prije pristupanja čišćenju, popravkama i dugotrajnim prekidima radi servisiranja
sredstva za rad pogonjenih električnom energijom, dovod električne struje mora se
prethodno isključiti na mjestu priključaka na razvodnoj mreži, i to uređajem za
rastavljanje s napajanja (rastavna sklopka, rastavljač, prekidač ili utikač).
Uređaj za rastavljanje s napajanja može biti opremljen uređajem kojim ga je
moguće blokirati kad je isključen (npr. pomoću katanca ili na drugi način) ili ga zatvoriti
u kućište ili drugi zatvoreni prostor ključem ili alatom, ili pored njega ili na njega
postaviti pločicu ili tablicu s natpisom "Ne uključuj - vrši se popravka".
Skidanje pločice ili tablice s natpisom i postavljanje uređaja za rastavljanje u
položaj "uključen" može obaviti samo ovlašćeno lice koje vrši popravku, i to pošto
prethodno utvrdi da je popravka izvršena, da ni jedan zaposleni nije na opasnom mjestu,
odnosno u zoni opasnosti i da su sve zaštitne naprave i uređaji postavljeni na svoje
mjesto.
Radovi u vezi s popravkama, na dijelu sredstva za rad u blizini napona i pod
naponom, mogu se obavljati samo prema mjerama i normativima zaštite na radu
propisanim u propisima o zaštiti na radu pri korišćenju električne energije.
Prilikom popravke sredstva za rad s priključcima na drugu vrstu energije (para,
voda ili druge hidraulične materije, vazduh ili gasovi) mora se prethodno zatvoriti vod za
dovod energije, ispustiti materija iz cjevovoda i, prema potrebi, na mjestu zatvarača
postaviti natpis: "Ne otvaraj - vrši se popravka".
Ako se popravka vrši i na cijevima cjevovoda energije, cijevi se na odgovarajućim
mjestima moraju zatvoriti (blindirati) ili na drugi način obezbijediti da se prekine dovod
energije.
Ako su energenti opasne materije (gasovi i dr.), cjevovod sa svim priključcima
mora se najmanje jedanput godišnje ispitati na nepropusnost i, prema potrebi, izmijeniti
zaptivke ili otkloniti drugi nedostaci.
Ako se popravka, montaža i demontaža sredstva za rad vrše u radnoj prostoriji za
vrijeme odvijanja tehnološkog procesa, na ostalim sredstvima za rad i drugim mjestima
rada moraju se, prema potrebi, preduzeti mjere za zaštitu ostalih zaposlenih.
Prilikom složenijih radova na popravkama većih sredstava za rad, uključujući
montažu i demontažu djelova, a naročito ako su ona u blizini prolaza zaposlenih,
površine prostorije za popravku moraju se odvojiti ili ograditi i postaviti odgovarajući
natpisi sa upozorenjem.
Djelovi sredstava za rad i drugih materijala za vrijeme popravke treba da se
transportuju kroz posebne ulaze i prolaze tako da se ne ugrožava bezbjednost zaposlenih
na radu, ili treba organizovati posao na drugi način.
Prije nego što se pristupi popravci sredstva za rad koja koriste zapaljive ili
eksplozivne materije, ili se te materije nalaze u posudama takvih sredstava, moraju se
preduzeti odgovarajuće preventivne mjere zaštite zaposlenih na radu, naročito ako se
popravka obavlja zavarivanjem ili drugim vrućim postupcima.
Preventivne mjere moraju sadržati:
1) obim potrebnih radova za otklanjanje smetnji ili nedostatka koji određuje
odgovorno lice ili služba, kao i tehnološki postupak po pojedinim fazama, s naznakom
mjere zaštite na radu;
2) pražnjenje sredstva za rad, odnosno posuda s tečnostima, gasovima ili čvrstim
materijama;
3) čišćenje i ispitivanje sredstva za rad, odnosno posuda od zaostalih tečnosti,
gasova ili čvrstih materija;
4) punjenje sredstva za rad, odnosno posude vodom, vodenom parom s niskim
pritiskom, inertnim gasom ili potapanjem posude ako je to potrebno;
 5) neposredno rukovođenje odgovornog lica i koordiniranje radom;
6) prisutnost osposobljenog zaposlenog (vatrogasca ili sl.) radi osiguranja od
eventualnih opasnosti i stavljanje na raspolaganje odgovarajućih sredstava i opreme za
gašenje požara;
7) druge mjere u skladu s posebnim propisima, internim pravilima organizacije i
stepenom opasnosti.
Popravka, ručno podmazivanje i čišćenje sredstva za rad za vrijeme rada nijesu
dopušteni, osim ako je sredstvo za rad posebno podešeno za takvu vrstu poslova.
Prilikom popravke remenja, traka, užeta i lanaca spojna mjesta moraju biti
izvedena tako da ne smanjuju njihovu nominalnu čvrstoću i da odgovaraju svojoj
osnovnoj nameni na sredstvu.
Ako remen, traka, uže ili lanac pripadaju transmisionom pogonu, popravljeno
spojno mesto ne smije stvarati nikakvo dodatno opterećenje ili povećanu zategnutost tih
elemenata za vrijme prelaza preko remenice, niti ispadati s nje.
Djelove može spajati samo za to osposobljeno lice.
Prilikom rada na popravci, montaži i demontaži sredstva za rad koji se obavlja na
visini većoj od 2 m od poda, moraju se postaviti odgovarajuće radne platforme, odnosno
skele s ljestvicama, stepenicama ili drugim prilazima.
Prema potrebi, zaposlenim na radovima moraju se obezbijediti odgovarajuća
sredstva i oprema lične zaštitu na radu od pada s visine.

2. 2. 17. Prenosni uređaji sa ili bez sopstvenog pogona

Ručni alat s električnom i drugom pogonskom energijom (bušilice, brusilice,

testere, noževi, rendisaljke, pervibratori, prskalice, motorne testere, makaze za lim, čekići
i dr.) mora biti konstruisan i izrađen tako da rad s njim ne zahtijeva posebno veliki fizički
napor, niti da predstavlja opasnost za život i zdravlje zaposlenih koji sa njime rukuju.
Zavisno od karakteristika, na alatu se mora nalaziti natpisna pločica s uočljivim i
trajnim natpisom o osnovnim tehničkim podacima (snaga motora, karakteristike
električne struje, pritisak kod pneumatskog i hidrauličnog pogona, broj okretaja ili udara
u minuti i dr.), ako taj natpis nije utisnut na samom alatu.
Nominalni napon električne struje, odnosno primjena vrste zaštite od udara
električne struje mora odgovarati uslovima rada alatom, a u skladu s postojećim
propisima o zaštiti na radu prilikom korišćenja električne energije i standardima.

2. 2. 18. Upotreba prenosnih uređaja

Prilikom rada alatom sa električnom pogonskom energijom, u vlažnim

prostorijama, u prostorijama s vlažnim zemljanim ili metalnim podovima, kao i na
otvorenom prostoru za vrijeme kiše, magle i snijega, odnosno pod sličnim uslovima, kad
se električna provodnost povećava, odnosno električni otpor tijela smanjuje, moraju se
preduzeti posebne mjere zaštite od udara električne struje (sigurnosni mali napon,
transformator za galvansko odvajanje i sl.), kao i dopunske mjere zaštite (gumene
rukavice, gumene čizme, gumeni prostirači i sl.).
Cijev od gume, odnosno drugog savitljivog materijala na ručnom alatu s
pneumatskim, hidrauličnim ili drugim pogonom mora biti sigurno priključena na ručni
alat i na pogonsku mrežu pomoću odgovarajućih spojnica, ako spoj nije riješen na drugi
siguran način.
 Priključni dio cijevi ne smije na mjestima priključka propuštati pogonsko sredstvo
niti ispadati sa svoga mjesta usljed pritiska.
Priključno mjesto na metalnim cijevima pogonske mreže mora biti opremljeno
ispravnim zapornim ventilom ili drugim zatvaračem.
Cijevi od gume, odnosno drugog savitljivog materijala na ručnom alatu s
pneumatskim, hidrauličnim ili drugim pogonom, s obzirom na kvalitet, izbor i način
održavanja, moraju biti u skladu s odgovarajućim standardima.

2. 2. 19. Sredstva za rad za dizanje tereta

Pod sredstvima za rad za dizanje tereta podrazumijevaju se dizalice, liftovi i žičare

sa električnim ili motornim pogonom, dizalice sa djelimično ručnim i djelimično
motornim pogonom kojima se diže, prenosi i spušta teret pomoću čeličnog užeta ili lanca
(izuzev dizalica sa nosivošću do 10 KN, kao i uređaja na ručni pogon za dizanje i
spuštanje tereta sa nosivošću do 2 KN), dizalica koje služe za potrebe tehnološkog
procesa, kao i ostala sredstava unutrašnjeg transporta (viljuškari, karete, transporteri
neprekidnog transporta materijala i dr.).
Sredstava za rad za dizanje tereta koji slobodno ne visi su: liftovi (osobni i teretni),
razni drugi uređaji (skipovi, vagoneti i sl.) koji rade posredstvom vođica, pneumatske i
hidraulične dizalice sa kukom (kod kojih se rad ne odvija uz pomoć čeličnog užeta ili
lanca), razne platforme za dizanje tereta (npr. platforme koje se koriste pri pranju i
podizanju automobila), dizalice sa vođicama u metalurgiji (striper, kliještne, uložne,
ađustažne i ostale specijalne dizalice), pomoćna noseća sredstva dizalica (korpe, traverze,
grabilice, kuke i razne naprave od čeličnih užadi i lanaca koje služe za nošenje, vezivanje
i vuču tereta), razne građevinske mašine koje služe za dizanje i prenošenje tereta, kao i
sredstva unutrašnjeg transporta.

2. 2. 20. Upotreba sredstava za rad za dizanje tereta

Ako se uz sredstva za rad koristi i pripadajući uređaj za dizanje i prenos tereta

(konzolna dizalica, dizalica na nogarima, električno vitlo, lančana dizalica i dr.), uređaj
se mora postaviti tako da najlakše i s najmanjom putanjom bez prepreke prenosi radne
komade (izrađivane) od mjesta obrade ili prerade na sredstvu za rad do mjesta odlaganja
i obrnuto.
Kad se s uređajem za dizanje ne radi mora da se postavi na određeno mjesto uz
sredstvo za rad na kome neće smetati zaposlenom prilikom rada i kretanja.
Po pravilu, nosivost sredstava za rad za dizanje tereta ne smije biti manja nego što
je najveća masa radnog komada (izrađevine) koji se postavlja na sredstvo za rad radi
obrade ili prerade.
Izuzetno, nosivost sredstava za rad za dizanje tereta može biti manja nego što je
najveća masa radnog komada (izrađevine), ako se drugo sredstvo za rad za dizanje tereta
u pogonu (mosna dizalica ili dr.) može nesmetano upotrijebiti za dizanje, prenošenje i
spuštanje tereta sa sredstva za rad.
Sredstva za rad za dizanje tereta moraju biti konstruisana, opremljena i postavljena
u skladu s propisanim mjerama i normativima zaštite na radu i standardima.
Prije početka prenosa, odnosno transporta sredstva za rad moraju se preduzeti
sljedeće zaštitne preventivne mjere:
 1) pričvršćivanje svih pokretnih djelova koji bi se za vrijeme transporta mogli
pomicati i postati izvor opasnosti za zaposlene;
2) zaštita električne i druge opreme od oštećenja, zapinjanja, vibracija, uticaja
vlage, jačih izvora toplote i niskih temperatura;
3) utvrđivanje da li postoje posebna ograničenja prolaznih puteva, podova i drugih
mjesta transporta i dizalica, kao i drugih uslova, s obzirom na masu i dimenzije sredstva
za rad;
4) prema potrebi, pričvršćivanja sredstva za rad na transportnom sredstvu protiv
pomicanja i prevrtanja.
Prilikom manjih pomicanja i premještanja sredstva za rad u pogonu s jednog mjesta
na drugo mjesto rada, moraju se prethodno isključiti svi energetski vodovi, pa i oni sa
savitljivim cijevima, tako da ti energenti ne mogu postati izvor opasnosti.
Ako postoje uputstva proizvođača o postupku dizanja, odnosno transportovanja
sredstva za rad kod naročito komplikovanog ili složenog rada, odgovorno lice za
transport mora se pridržavati propisanih uputstava, šema i pravila dizanja.

2. 2. 21. Sredstva za rad za dizanje slobodno visećih tereta

Pod sredstvima za rad za dizanje slobodno visećih tereta podrazumijevaju se

dizalice, žičare sa električnim ili motornim pogonom, dizalice sa djelimično ručnim i
djelimično motornim pogonom kojima se diže, prenosi i spušta teret pomoću čeličnog
užeta ili lanca (izuzev dizalica sa nosivošću do 10 KN, kao i uređaja na ručni pogon za
dizanje i spuštanje tereta sa nosivošću do 2 KN),
Pod dizalicom se podrazumijevaju pokretni i nepokretni uređaji na ručni il motorni
pogon, namijenjeni za dizanje i spuštanje slobodno visećeg tereta sa ili bez njegovog
prenošenja, ili rade pomoću čeličnog užeta ili lanca, a podešeni su za rad sa kukom,
grabilicom, vedrom ili drugim zahvatnim odnosno nosećim sredstvom.
Razlikujemo sljedeće vrste dizalica:
1) mosne dizalice svih tipova, postavljene u industrijskim halama, mašinskim
halama, radionicama ili na otvorenom prostoru;
2) portalne i poluportalne dizalice i njihove kombinacije sa obrtnim postoljima i
pokretnim krakovima (fabričke, lučke, pristanišne, brodogradilišne i dr.);
3) pretovarne mostove za utovar odnosno istovar materijala u komadu i rasutog
materijala u luci, željezničkoj stanici, termoelektrani i dr.;
4) pokretne i nepokretne konzolne dizalice (radioničke, građevinske, lučke i
dr.);
5) pokretne i nepokretne dizalice sa tornjem ili stubom, obrtnim postoljem i
pokretnim krakom (lučke i brodogradilišne toranjske dizalice, građevinske i
montažne stubne dizalice, igle i dr.);
6) pokretne (samohodne) dizalice sa obrtnim ili čvrstim postoljem, postavljene
na kamionu, željezničkom vagonu ili drugom vozilu, sa okretnim i nagibnim
krakom i dr. (auto-dizalice sa gumenim točkovima ili na gusjenicama,
šinskim vozilima, plovilima i sl.);
7) sve ostale dizalice koje rade pomoću čeličnog užeta ili lanca, a po svojoj
konstrukciji predstavljaju kombinaciju raznih tipova dizalica (kabl-dizalice,
bagere, ekskavatore i druge uređaje namijenjene za rad kukom, grabilcom ili
drugim zahvatnim odnosno nosećim sredstvom kad krak, kuka, grabilica ili
 drugo zahvatno odnosno noseće sredstvo visi na čeličnim užadima ili
lancima);
8) koturi ili koturače odnosno čekrke ili vitlove svih tipova na ručni ili motorni
pogon, koji su podešeni za rad čeličnim užetom ili lancem i koji se koriste
kao samostalni uređaji odnosno u sastavu drugih pokretnih uređaja za
dizanje, prenošenje i spuštanje tereta ili samo za dizanje i spuštanje tereta
(pokretne i nepokretne koturače, vitla tipa flašencug, Demag i dr.).
Pod dizalicama se podrazumijevaju i dizalice na vođicama u metalurgiji (striper,
kliještne, uložne, ađustažne i ostale specijalne dizalice).
Pomoćna noseća sredstva dizalica su: korpe, traverze, grabilice, kuke i razne
naprave od čeličnih užadi i lanaca koje služe za nošenje, vezivanje i vuču tereta.

2. 2. 22. Uputstva za rad i održavanje sredstava za rad

Poslodavac je dužan da daje na upotrebu zaposlenim sredstva za rad, samo ako za

njih raspolaže sa propisanom dokumentacijom na jeziku koji je u službenoj upotrebi u
Crnoj Gori, u kojoj je proizvođač, odnosno isporučilac naveo sve bezbjedonosno-
tehničke podatke koji su važni za ocjenjivanje rizika na radu sa njima i da su
obezbijeđene sve mjere zaštite na radu koje su određene dokumentacijom u skladu sa
propisima o zaštii na radu
Uputstvo za rad sadrži:
- naziv sredstva za rad;
- tip sredstva za rad;
- naziv proizvođača;
- tehničke podatke;
- shemu sredstva za rad sa legendom;
- uputstva za bezbjedan rad;
- način montaže sredstva za rad;
- način održavanja sredstva za rad;
- spisak djelova, opreme i pribora koji pripada sredstvu za rad;
- način demontaže sredstva za rad;
- upotrebu sredstava i opreme lične zaštite na radu pri rukovanju sa sredstvom za
rad;
- izjavu o usklađenosti sa standardom ili spisak tehničkih propisa u skladu sa
kojima je sredstvo za rad proizvedeno;
- garantni list;
- spisak ovlašćenih servisa;
Sredstva za rad moraju biti konstruisana, opremljena i postavljena u skladu s
propisanim mjerama i normativima zaštite na radu i standardima.
U uputstvima za upotrebu sredstva za rad mora da postoji opis dizanja i transporta
sredstva za rad, s eventualnom skicom i naznakom mase.
Ako se sredstva za rad koriste na otvorenom prostoru, mora se obezbijediti zaštita
zaposlenog od vremenskih uticaja, i to:
1) za zaštitu od kiše i snijega - odgovarajuća nadstrešnica ili korišćenje
odgovarajućih sredstava i opreme lične zaštite;
2) za zaštitu od hladnoće - odgovarajuća kabina, korišćenje odgovarajućih
sredstava i opreme lične zaštite ili ograničavanje trajanja rada;
 3) za zaštitu od sunčevih zraka - odgovarajuća nadstrešnica ili korišćenje sredstava
i opreme lične zaštite (šešir za sunce, tamne naočari i dr.).
Ako se sredstva za rad koriste na otvorenom prostoru u neposrednoj blizini
saobraćajnica ili na samim saobraćajnicama moraju se obezbijediti mjere i normativi
zaštite na radu od opasnosti koje mogu nastati kretanjem vozila.
U neposrednoj blizini sredstva za rad koja se koriste na otvorenom prostoru u
neposrednoj blizini saobraćajnica ili na samim saobraćajnicama, prema potrebi, mora se
obezbijediti saobraćajna signalizacija u skladu s saobraćajnim propisima u pogledu
zabrane kretanja vozila, odgovarajućih obavještenja i znakova opasnosti.
Površina poda, odnosno platforme uz sredstvo za rad na kojoj zaposleni stoji i radi
ne smije biti klizava, mora biti ravna i sigurna za kretanje, a sama konstrukcija poda,
odnosno platforme mora biti stabilna.
Površina mjesta rada uz sredstvo za rad na kojoj zaposleni stoji ili radi duže od dva
sata u jednoj smjeni mora imati odgovarajuću toplotnu zaštitu s koeficijentom upijanja
toplote utvrđeni propisanim mjerama i normativima zaštite na radu, tehničkim
normativima i standardima.
Ako iz objektivnih razloga nije moguće obezbijediti odgovarajuću toplotnu zaštitu
poda na kome zaposleni radi uz sredstvo za rad, na pod se moraju postaviti podmetači ili
podloge od drveta ili drugog materijala sa toplotnom izolacijom.
Podmetači ne smiju biti klizavi, neravni ili oštećeni i ne smiju prouzrokovati
povrijeđivanje zaposlenog.
Sredstva za rad kod kojih se primjenjuju tečna sredstva za podmazivanje i hlađenje
(ulje, voda i dr.) ili se prerađuju organske materije podložne truljenju, moraju biti
snadbjevena odgovarajućim sabirnicima da bi se spriječilo razlivanje tih sredstava i
materija po podu.
Ako nije moguće spriječiti prolivanje po podu tečnih sredstava za podmazivanje i
hlađenje (ulje, voda i dr.), pod uz sredstvo za rad mora biti:
1) od nepropusnog i otpornog materijala koji se lako čisti;
2) sa odgovarajućim nagibom prema otvoru odvodnog kanala snadbjevenog
sifonom;
3) površinski obrađen tako da se spriječi klizanje zaposlenog.
Zavisno od procesa rada na sredstvu za rad, naročito u zoni rada, mora se
obezbijediti dobra vidljivost prirodnom svjetlošću ili izvođenjem električne opšte
rasvjete ili opšte rasvjete pojačane na mjestu rada lokalnom (dopunskom) rasvjetom u
skladu sa standardom.
Napon dopunskog (lokalnog) rasvjetnog tijela mora biti prilagođen uslovima
korišćenja u pogonu.
Ako se za rasvjetno tijelo primijeni zaštita od opasnog napona, mali radni napon ne
smije prelaziti 50 V, a u vlažnoj sredini 24 V, pod uslovom da se položaj sijalice
podešava rukom.
Na sredstvima za rad s rotirajućim elementima mora biti urađena fluorescentna
rasvjeta tako da ne prouzrokuje stroboskopski efekat. Djelovi strujnog kola malog
napona na sredstvima za rad ne smiju biti uzemljeni.
Zaposlenim koji rukuju sa sredstvom za rad ili ga poslužuju moraju se, po pravilu,
tehničkim rješenjima obezbijediti na mjestu rada, u letnjem i zimskom periodu, povoljni
uslovi rada u pogledu toplotnih faktora radne okoline (temperature, vlažnosti i brzine
kretanja vazduha i toplotnog zračenja), u skladu s mjerama i normativima zaštite na radu
(veličina radne prostorije, ventilacija, paravani ili štitnici, vazdušne ili druge zavjese,
daljinsko upravljanje i dr.).
Ako uslove rada nije moguće obezbijediti iz tehnoloških razloga (snižena ili
povišena temperatura, povećana vlaga ili brzina kretanja vazduha), moraju se primijeniti,
prema potrebi, odgovarajuće posebne mjere i normativi zaštite na radu (topli napici,
slana gazirana voda ili drugi odgovarajući napici, sredstva i oprema lične zaštite, posebna
organizacija rada, skraćeno radno vrijeme, posebni uslovi rada, mogućnost povremenog
zagrijevanja ili udaljavanja zaposlenog s mjesta rada i dr.).
Slobodna površina za rukovaoca ili poslužitelja sredstva za rad mora da ima
površinu poda za stajanje ili sjedenje, kao i za kretanje radi posluživanja i kontrole rada
sredstva za rad.
Slobodna površina poda za rukovaoca ili poslužitelja sredstva za rad ne smije biti
manja od 2 m2, pod uslovom da na istom sredstvu za rad radi čitavo ili pretežno radno
vrijeme u jednoj smjeni.
Kod gusto raspoređenih sredstava za rad, a naročito prilikom serijske proizvodnje,
mora se obezbijediti siguran i slobodan prolaz zaposlenog do pomoćnih ili glavnih
prolaza širine najmanje 0,7 m, i to tako da on svojim prolazom ne ugrožava ostale
zaposlene, a ni oni njega svojim radom.
Materijal ili radni predmeti moraju se uz mjesto rada odlagati po redosljedu, na
ispravan način i u visini do koje se obezbjeđuje stabilnost naslaga.
Odlagani materijal i radni predmeti ne smiju sprečavati slobodno kretanje
zaposlenog.
Ako se iz neophodnih razloga redovna, vanredna i dopunska (rezervna) oprema i
alat drže neposredno uz sredstvo za rad, moraju se predvidjeti odgovarajuća mjesta
(ormari, police, sto, zidna tabla i dr.) za njihovo odlaganje.
Oprema ne smije biti uzrok povreda zaposlenog na radu zbog zakrčenosti površine
ili zbog pada opreme ili alata s visine, niti smije da smanji propisanu slobodnu površinu
poda.
Ako se uz sredstvo za rad koristi i pripadajući uređaj za dizanje i prenos tereta
(konzolna dizalica, dizalica na nogarima, električno vitlo, lančana dizalica i dr.), uređaj
se mora postaviti tako da najlakše i s najmanjom putanjom bez prepreke prenosi radne
komade (izrađivane) od mjesta obrade ili prerade na sredstvu za rad do mjesta odlaganja
i obrnuto.
Kad se s uređajem za dizanje ne radi mora da se postavi na određeno mjesto uz
sredstvo za rad na kome neće smetati zaposlenom prilikom rada i kretanja.
Nije dopušteno korišćenje sredstva za rad koje nije izrađeno u skladu sa mjerama i
normativima zaštite na radu i koje nije ispravno.
Ovo pravilo odnosi se i na dodatnu opremu sredstva za rad (dodatni mehanizmi,
alati i dr.) koja se postavlja na sredstvo za rad za određene radne operacije.
Sa sredstvom za rad smije rukovati ili ga posluživati samo zaposleni koji je stručno
osposobljen i raspoređen za rad na njemu i koji ispunjava odgovarajuće posebne uslove
rada, ako su ti uslovi propisani.
Sa sredstvom za rad smije rukovati ili ga posluživati samo zaposleni koji je
osposobljen za bezbjedan rad.
Prije početka rada, rukovalac mora vizuelno i uključivanjem pojedinih uređaja za
upravljanje provjeriti ispravnost sredstva za rad, a naročito mora utvrditi postojanje i
ispravnost zaštitnih naprava i uređaja.
 Rukovaoci i poslužitelji sredstva za rad s opasnim gibanjima u zoni njihovog
kretanja moraju nositi uz tijelo pritegnuto odijelo koje je izrađeno u skladu s
odgovarajućim standardom.
U blizini pokretnih djelova sredstva za rad, rukovaoci i poslužitelji koji imaju dugu
kosu moraju je omotati uz glavu i pokriti maramom ili kapom.
Rukovaoci ne smiju nositi šalove ili druge djelove odjeće koji pri radu mogu
zakačiti djelove sredstava za rad.
Rukovaoci sredstvom za rad dužni su da svoj rad obavljaju tako da usljed nastanka
opasnih gibanja ili drugih opasnih radnji ne ugrožavaju ni sebe ni ostale zaposlene u
okolini.
Ako rukovalac u toku rada primijeti nepravilnost na sredstvu za rad, dužan je da
odmah zaustavi rad sredstva za rad i nepravilnost prijavi svom neposrednom rukovaocu.
Rukovaoci i poslužitelji prilikom rada sa sredstvom za rad dužni su da se
pridržavaju uputstava za rad i uputstava za korišćenje zaštitnih naprava i uređaja, kao i
ostalih mjera i normativa zaštite na radu.
Rukovalac smije da stavi u pogon sredstvo za rad ako su na njemu sve zaštitne
naprave i uređaji, kao i uređaji za blokadu i ako sve to ispravno djeluje.
Rukovalac ili poslužitelj ne smije iz bilo kog razloga odstraniti ili učiniti
nedjelotvornim bilo koju zaštitnu napravu ili uređaj za blokiranje prilikom izvođenja
tehnološkog procesa.
Rukovaoci ili poslužitelji sredstva za rad na kojima se radi s opasnim materijama
moraju se upoznati s osobinama opasnih materija koje se koriste, kao i s naznakama na
pojedinačnim pakovanjima ako su one od značaja za zaštitu na radu.
Ako sredstvom za rad istovremeno upravljaju ili ga poslužuju dva ili više
zaposlena, za rad s takvim sredstvom za rad i za koordinaciju zaposlenih u radu mora biti
odgovoran jedan od tih zaposlenih.
Sredstvo za rad se mora ispitivati prema odredbama Zakona o zaštiti na radu i
odgovarajućim propisima donešenim na osnovu njih ako to posebnim propisima nije
drukčije određeno.
Sredstvo za rad se ne smije koristiti ako nije ispravno.
Ako se uz sredstvo za rad nalazi i pripadajući uređaj za dizanje tereta ili radnih
predmeta, rukovalac ili poslužitelj sredstva za rad u tom slučaju mora biti osposobljen za
bezbjedan rad s takvim uređajem.
Prilikom popravke, montaže i demontaže sredstva za rad, za dizanje, spuštanje i
prenošenje djelova sredstva ili sklopova većih nezgrapnih oblika ili masa veće od 30 kg
moraju se koristiti ručni ili mehanizovani uređaji za dizanje (koturače, vitla, dizalice i
dr.).
Sredstvo za rad može održavati, popravljati i podešavati samo stručno i ovlašćeno
lice, pridržavajući se tehničkih uputstava proizvođača sresdstva.
Zaposleni koji radi na održavanju, popravci i podešavanju sredstva ne smije
proizvoljno mijenjati djelove sredstva, mijenjajući mu tako osobine i funkciju.
Karakteristike sredstva za rad može mijenjati samo stručno i ovlašćeno lice, na
osnovu odgovarajuće tehničke dokumentacije.
Sredstva za rad moraju biti opremljena ušicama, hvataljkama ili drugim podesnim
elementima za ručni ili mehanizovani transport, ako masa, oblik i veličina sredstva to
zahtijevaju.
Ušice, hvataljke i drugi podesni elementi za prenos, odnosno transport moraju biti
izrađeni tako da mogu izdržati predviđena opterećenja i moraju biti, s obzirom na težište
sredstva za rad, razmješteni tako da je nemoguća promjena položaja (prevrtanje,
naginjanje, okretanje i sl.) prilikom prenosa, odnosno transporta.

2. 3. Znaci bezbjednosti

2. 3. 1. Opšte i posebne obaveze poslodavca u vezi sa znacima bezbjednosti

Poslodavac mora obezbijediti postavljanje znaka tamo gdje postoje rizici.

Poslodavac prilikom postavljanja bezbjednosnih znaka mora ispoštovati ocjenu
rizika za bezbjednost i zdravlje zaposlenog pri određenom poslu i u određenoj sredini, te
obezbijediti, da su takvi znaci uvijek na zahtijevanom mjestu.
Poslodavac je obavezan zaposlenima obezbijediti odgovarajuća usmena ili pismena
uputstva o značenju znaka bezbjednosti, koji se koriste u procesu rada, i stalno ih
obavještavati o svim potrebnim mjerama u vezi sa njihovom upotrebom.

2. 3. 2. Opšti zahtjevi vezani za znake bezbjednosti

Znak zaštite je znak, koji se odnosi na određeni objekat, djelatnost ili stanje, i daje
informaciju ili uputstvo o bezbjednosti i zdravlja na radu. Znak može biti natpis, boja,
svjetlosni znak, zvučni signal, govorna ili ručna komunikacija.
Znak zabrane je znak, kojim se zabranjuje određena radnja, koja može
prouzrokovati opasnost za bezbjednost i zdravlje.
Znak upozorenja je znak koji upozorava na opasnost ili rizik.
Znak za obavezno ponašanje je znak koji propisuje obavezno ponašanje u
određenom, konkretnom, slučaju.
Znak za izlaz u slučaju opasnosti ili za prvu pomoć je znak koji daje informaciju o
izlazima u slučaju opasnmosti i pružanje prve pomoći.
Znak za informaciju je znak koji daje određene informacije, koje su drugačije od
znaka za zabranu i znaka za izlaz u slučaju opasnosti ili prvu pomoć.
Natpis je znak koji daje specifične informacije u obliku geometrijskih likova, boja,
simbola ili piktograma i vidan je ako se osvijetli svjetlošću odgovarajuće jačine.
Dopunski natpis je natpis koji se upotrebljava zajedno sa jednim od znaka, opisanih
kao natpis i daje dopunske informacije.
Bezbjedonosna boja je boja, koja ima tačno određeno značenje.
Simbol ili piktogram je lik koji opisuje stanje ili propisuje specifično ponašanje,
upotrebljava se na natpisu ili osvijetljenoj površini.
Svjetlosni znak je znak koji proizvodi sprava napravljena od djelimično ili potpuno
prozirnog materijala, koji se osvijetli sa unutrašnje strane ili odpozadi, tako da daje vidno
osvijetljenu površinu.
Zvučni signal je kodirani signal, koji proizvodi uređaj, izrađena za tu namjenu, bez
upotrebe ljudskog ili vještačkog glasa.
Govorna komunikacija je unaprijed dogovorena usmena preporuka sa ljudskim ili
umjetnim glasom.
Ručni signal je pomjeranje ili položaj ruku u kodiranom obliku za vođenje osobe,
koja izvodi manevre koji predstavljaju rizik za zaposlene.
 Vrste znaka

Stalni znaci

Stalni natpisi na tablama se moraju upotrebljavati za zabrane, upozorenja, zahtjeve,

te označavanje puta i izlaza u slučaju opasnosti, kao i prostora za prvu pomoć. Natpisi i
sigurnosne boje se moraju upotrebljavati za trajno označavanje lokacije i identifikacije
opreme za gašenje požara.
Mjesta na kojima postoji rizik/opasnost za udare o preprekama ili padove, moraju
biti trajno označeni sa bezbjednosnom/zaštitnom bojom i natpisima na tabli.
Prometni putevi moraju biti trajno označeni zaštitnom bojom.

Dodatni znaci

Svjetlosni znak, zvučni signali ili govorna komunikacija se moraju upotrebljavati

kada to zahtijeva situacija. Pri tome se mora za upozoravanje osoba na opasnost poštovati
mogućnost izmjene i kombinovanja znaka. Istovremeno se mogu upotrebljavati za poziv
prisutnih, da se ponašaju na predviđen način, a takođe i u slučaju evakuacije iz prostorija.
Ručni signali i govorna komunikacija se moraju koristiti, za usmjeravanje osobe,
koja vrši opasna/rizična pomjeranja, kao i za druge poslove kojima se na ovaj način
obezbjeđuju bezbjedni uslovi rada.

Izmjena i kombinovanje znaka

Izmjena i kombinovanje znaka, kao što su: zaštitna boja ili natpis na tabli za
označavanje mjesta, kada brine za izvor ili mogućnost padanja, svjetlosni znaci, zvučni
signali ili govorna komunikacija, ručni signali ili govorna komunikacija mogu se
upotrebljavati ako je tako obezbijeđeno jednako raspoznavanje oznaka i ako su jednako
efikasni.
Moguće kombinacije za sigurnosne znake:
svjetlosni znaci i zvučni signali,
svjetlosni znaci i govorna komunikacija,
ručni signali i govorna komunikacija.

Uputstva u sljedećoj tabeli važe za sve znake, koji uključuju zaštitnu boju

Boja Značenje ili namjena Uputstva i

obavještenja
Znak zabrane
Crvena Alarm za opasnost Naprave za
zaustavljanje, isključivanje
i nasilno isključivanje
Evakuacija
Požarna oprema Identifikacija i
mjesto
Žuta ili žuto-crvena Znak upozorenja Pazite, pripremite
zaštitne mjere
Pregledajte
 Plava Znak za obavezu Specifično ponašanje
ili mjera
Nositi ličnu zaštitnu
opremu
Zelena Znak za izlaz u Vrata, izlazi, put,
slučaju opasnosti, znak za oprema, prva pomoć
pravac (objekti)
Nije opasno Vraćanje u normalno
stanje

Znake i signalne naprave potrebno je redovno čistiti, održavati, pregledati,

popravljati i po potrebi mijenjati, kako bi se obezbijedilo očuvanje njihovih sadržajnih i
funkcionalnih osobina.
Broj znaka ili signalnih uređaja, koje treba postaviti, i njihovo postavljanje, zavisi
od realnosti postojanja rizika i od područja koja pokrivaju.
Znaci za koje je potreban spoljašnji izvor energije, moraju imati obezbijeđeno
rezervno napajanje za slučaj nestanka električne struje.
Pokretanje svjetlosnog ili akustičnog signala, kada nastupi okolnost zbog koje je
znak predviđen, mora trajati onoliko vremena koliko traju te okolnosti.
Svjetlosne znake i zvučne signale nakon upotrebe treba ponovo postaviti u stanje
pripravnosti.
Ako su određeni signali slabe čujnosti ili vidljivi zbog upotrebe sredstava i opreme
lične zaštite, potrebno je obezbijediti da se takvi znaci pravovremeno zamjenjuju ili
dopunjuju.
Zatvorene ili ograđene prostore, na kojima se skladište veće količine opasnih
materija ili preparata, potrebno je sa spoljne strane označiti odgovarajućim znakom
upozorenja ili pak oznakama koje su predviđene zahtjevima za označavanje lagera za
opasne materije, osim u slučaju ako već same naljepnice na pojedinačnim ambalažnim
jedinicama ili sadržaji obuhvataju odgovarajuća upozorenja i obavještenja.

2. 3. 3. Označavanje sadržaja instalacija u posebno naznačenim prostorima

Ambalaža i posude za štetne materije ili štetne preparate, koji se upotrebljavaju pri
radu i za skladištenje, te pripadajuća instalacija za takve materije, moraju biti označeni
piktogramom ili simbolom na obojenoj podlozi. Ovo se ne odnosi na ambalažu i posude
za kratkotrajnu upotrebu ili za onu čija se sadržina često mijenja, i ako se pri tome
upotrebljavaju alternativne mjere, npr. obavještavanje i osposobljavanje zaposlenih, a
čime se obezbjeđuje isti nivo zaštite. Pomenute oznake se mogu nadomjestiti znacima
upozorenja, koji sadrže iste simbole ili piktograme, opremljene sa dodatnim
informacijama, kao što su ime ili formula štetne materije i opis štetnosti/opasnosti;
nadomještene ili dopunjene znakom, koji su predviđeni za prevoz štetnih materija ili
preparata, za transportnu ambalažu i posude, koji se upotrebljavaju na radnom mjestu.
Znaci moraju biti postavljeni na vidnom mjestu, u obliku tvrdih tabli,
samoljepljivih etiketa ili naneseni bojom.
Oznake cjevovoda moraju biti postavljene na vidnim mjestima u blizini
najrizičnijih mjesta, kao što su ventili ili spojevi, kako tu, tako i na određenim razmacima
po cijeloj dužini.
 Oblasti/područja, prostori ili ograđeni prostori, koji se koriste za skladištenje većih
količina štetnih materija, moraju biti označeni znacima upozorenja.
Skladišta većih količina štetnih materija moraju biti označena znacima upozorenja
za opštu opasnost. Znaci ili oznake moraju u tom slučaju biti postavljene u blizini
skladišnog prostora ili na vratima skladišta.

Znaci zabrane

Izgled:
- okrugli oblik
crni piktogram na bijeloj podlozi sa crvenom ivicom i crvena dijagonalna crta
(crvena boja mora zauzimati najmanje 35% površine znaka).

ZNACI ZABRANE

ZABRANJENO ZABRANJENO ZABRANJEN PRISTUP

PUŠENJE PUŠENJE I PALJENJE PJEŠACIMA

ZABRANJENO VODA NIJE ZA PIĆE ZABRANJEN PRISTUP

GAŠENJE VODOM NEOVLAŠĆENIM
LICIMA

ZABRANJEN ZABRANJENO
PRISTUP DIRANJE
INDUSTRIJSKIM
VOZILIMA
 Znaci upozorenja
Izgled:
oblik trougla
crni piktogram na rumenoj podlozi sa crnom ivicom (rumena boja mora zauzimati
najmanje 50% površine znaka)

ZAPALJIVO EKSPLOZIVNA OTROVNA MATERIJA

MATERIJA

KOROZIVNA RADIOAKTIVNA VISEĆI TERET

MATERIJA MATERIJA

PAŽNJA! PAŽNJA! PAŽNJA!

INDUSTRIJSKA ELEKTRIKA
VOZILA

LASER! OKSIDANT! NEJONIZIRAJUĆE

ZRAČENJE!

JAKO MAGNETNO PAŽNJA, PREPREKA! OPASNOST PADA

POLJE

BIOLOŠKA NISKA TEMPERATURA ŠKODLJIVA I

OPASNOST NADRAŽUJUĆA
MATERIJA
 Znaci obaveze

Izgled:
okrugli oblik
bijeli piktogram na plavoj podlozi (plava boja mora zauzimati najmanje 50%
površine znaka)

OBAVEZNA ZAŠTITA OBAVEZNA OBAVEZNA

OČI UPOTREBA UPOTREBA ZAŠTITE
SREDSTVA ZA SLUHA
ZAŠTITU GLAVE

OBAVEZNA OBAVEZNA OBAVEZNA

UPOTREBA UPOTREBA UPOTREBA
RESPIRATORA ZAŠTITNIH ČIZAMA ZAŠTITNIH
RUKAVICA

OBAVEZNA OBAVEZNA OBAVEZNA

UPOTREBA UPOTREBA ŠTITNIKA UPOTREBA
ZAŠTITNITNOG ZA OBRAZ SIGURNOSNOG
KOMBINEZONA POJASA

OBAVEZAN UNIVERZALAN
PUT ZA ZNAK ZA
PJEŠAKE OBAVEZNOST
(može biti
dopunjen sa
drugim znakom)

Znaci za izlaz u slučaju opasnosti i prvu pomoć

Izgled:
pravouglog ili kvadratnog oblika
bijeli piktogram na zelenoj podlozi (zelena boja mora zauzimati najmanje 50%
površine znaka)
 OZNAKE ZA SMJER KRETANJA (POMOĆNI ZNACI)

IZLAZ U SLUČAJU OPASNOSTI

PRVA NOSILA TUŠ SLAVINA ZA

POMOĆ ISPIRANJE
OČIJU

TELEFON
ZA SLUČAJ
OPASNOSTI

Požarni znaci
Izgled:
pravougli oblik
bijeli piktogram na crvenoj podlozi (crvena boja mora zauzimati najmanje 50%
površine znaka)

POŽARNI ZNACI

HIDRANT LJESTVE APARAT ZA TELEFON ZA

GAŠENJE DOJAVU
POŽARA

2. 3. 4. Označavanje opreme za gašenje

Zahtjevi iz teksta koji slijedi važe samo za požarnu zaštitu

 1. Požarna oprema mora biti prepoznatljivo označena crvenom bojom, kao i
dodatno označena odgovarajućim tablama
2. Crveno područje mora biti dovoljno veliko kako bi omogućili jednostavno
prepoznavanje te opreme
3. Može se crvenom bojom označiti prostor, gdje se takva oprema čuva.
Tako mora biti označen i dostup tom prostoru

2 . 3. 5. Označavanje prepreka, opasnih područja i saobraćajnih puteva

Mjesta na kojima postoji opasnost, da osobe udare u prepreku, padaju ili se na njih
ruše obližnji predmeti, a zaposleni i druga lica imaju pristup do njih, moraju biti označeni
naizmjeničnim žutim i crnim ili crvenim i bijelim prugama.
Dimenzije oznaka moraju biti u skladu sa veličinom prepreke ili opasnog mjesta.
Žute i crne pruge ili crvene i bijele pruge moraju biti pod uglom od 45o. Pruge
moraju biti iste širine.
Ako je potrebno zbog načina upotrebe, prostora i opreme za zaposlene, posebno
zaštiti od opasnosti, neophodno je saobraćajni put jasno označiti neprekidnom crtom
bijele ili žute boje, zavisno od boje podloge.
Bojane linije moraju biti nacrtane na takvim mjestima, tako da je time obezbijeđena
bezbjedna razdaljina između vozila i obližnjih objekata, kao i između pješaka i vozila.
Stalni saobraćajni putevi između objekata moraju biti označeni na isti način kao
saobraćajni putevi u zgradama, izuzev slučaja, kada imaju sa strane pločnike, ili je dio za
pješake arhitektonskim putem odvojen od saobraćajnog puta.

2. 3. 6. Svjetlosni i zvučni znaci

Izgled

Svjetlost znaka mora ostvariti zadovoljavajući kontrast u odnosu na okolinu, ali bez
blještanja u slučaju kada je okolina slabo osvijetljena.
Svijetleća površina znaka mora biti jednobojna, a na njoj se može nalaziti
piktogram sa specifičnom pozadinom.
Boja znaka mora biti u skladu sa bojom, kako je u pogledu na njeno značenje
predviđeno.

Specifična pravila upotrebe

Ako neka naprava može davati stalne znake u razmacima, mora biti znak u
razmacima namijenjen za upozorenje za viši slučaj opasnosti ili za nužnu mjeru. Trajanje
i frekvencija svjetlosnog znaka u razmacima mora biti takva da se obezbijedi
odgovarajući prijem saopštenja i spriječi zamjenu drugim svjetlosnim znakom.
Ako se svjetlosni znak upotrebljava umjesto zvučnog ili zajedno sa njim, mora biti
upotrijebljen jednak način kodiranja.
Naprave koje daju svjetlosne znake u slučaju ozbiljne opasnosti, moraju se redovno
održavati i moraju biti opremljene sa pomoćnim izvorom napajanja.
 Zahtjevi za zvučne signale

Opšti zahtjevi

Zvučni znak mora imati zvučni nivo na stepenu dobre čujnosti, koja je za 10 dB
viša od nivoa buke u okolini, mada ne smije dosezati prag bola i biti dobro
prepoznatljiva u pogledu trajanja zvuka i intervalima među dva zvuka i znatno
diferencirana od drugih zvučnih znaka u okolini.
Ako uređaj daje zvučni signal stalnom ili promjenljivom frekvencijom, mora biti
promijenjena frekvencija namijenjena za upozoravanje na višem nivou opasnosti ili za
nužne mjere od opasnosti.

Kodiranje znaka

Znak za evakuaciju mora biti kontinuiran.

2. 3. 7. Davanje znakova rukom i govorno komuniciranje

Opšti zahtjevi

Govorna komunikacija između osoba koje daju uputstva i jedne ili više koji
primaju uputstva, mora proticati u obliku kratkih stavki ili fraza.
Govorna uputstva moraju biti kratka, jednostavna i razumljiva, tako da ne zavise od
govornih sposobnosti osobe, koja daje uputstvo.
Govorna komunikacija može biti neposredna-govorom ili posredno-upotrebom
zvučnih uređaja.

Posebna pravila

Lica koja govorno komuniciraju moraju dobro poznavati jezik na kojem daju
uputstvo, pravilno ga izgovarati i razumjeti.
Ako se govorno komuniciranje upotrebljava umjesto kretanja ili zajedno sa njim,
mogu se tada koristiti sljedeće kodirane riječi:
- početak označava početak ukazivanja
- stoj poremećaj ili kraj operacije
- kraj kraj operacije
- podigni podigni teret
- spusti spusti teret
- naprijed
- nazad
- desno koordinacija sa odgovarajućim ručnim signalima
- lijevo koordinacija sa odgovarajućim ručnim signalima
- opasnost za nužno zaustavljanje operacije
- brzo za pospješivanje premještanja/pomjeranja iz bezbjedonosnih razloga
 Zahtjevi za ručne signale

Opšti zahtjevi za ručne signale

Ručni signali moraju biti tačni, jednostavni, dobro vidni, jednostavni za izvođenje i
razumijevanje, kao i jasno razdvojeni od drugih kretanja osobe koja ih daje.
Ako osoba upotrebljava obije ruke istovremeno, ruke se moraju pomjerati
simetrično i pri tome davati samo jedan signal.

Pravila za davanje signala rukom

Zaposleni koji daje ručne signale, zove se signalista. Signalista daje uputstva
rukovaocu.
Signalista mora vizuelno pratiti sve manevre koje izvodi rukovaoc.
Obaveza signaliste je osim vođenja manevra i obezbjeđivanje zaštite zaposlenih i
drugih lica u blizini izvođenja operacija.
Ako signalista sam ne može ispuniti sve zahtjeve, poslodavac mora u takvom
slučaju odrediti više signalista.
Rukovaoc mora prekinuti manevre u skladu sa novim uputstvima tako kako ih
dobije od signaliste. Isto se mora ponašati u slučaju kada date signale ne razumije.
Rukovaoc signalistu mora jasno prepoznavati sa svoga mjesta.
Signalista mora nositi jedno ili više obilježja za prepoznavanje, npr. prsluk, šljem,
dolaktice i blješteće/fluorescentne trake ili koristiti signalni dodatak.
Prepoznatljiva obilježja moraju biti svijetlih boja. Sva obilježja moraju biti iste
boje, koja se može koristiti samo za tu svrhu.

Kodirani signali, koji se moraju koristiti

Prethodna opomena: Sljedeći kodirani signali moraju se koristiti za iste manevre u

pojedinačnim djelatnostima:

A. Opšti signali

POČETAK - Pozor! Ukazivanje za početak (obije ruke stoje istegnute vodoravno sa

dlanovima nazad)
STOJ - Promjena ili kraj operacije (desna ruka je podignuta uvis sa dlanom ispred
pomjeranja)
KRAJ - Kraj operacije (obije ruke su sklopljene u visini grudi)

B. Vertikalna pomjeranja

PODIGNI - Desna ruka je podignuta, dlan je okrenut naprijed i kroz vazduh opisuje
lagane krugove
SPUSTI - Desna ruka je spuštena, dlan je okrenut nazad i kroz vazduh opisuje
lagane krugove
VERTIKALNA RAZDALJINA - Obije ruke pokazuju željenu razdaljinu
 C. Vodoravna pomjeranja

POMJERANJE NAPRIJED - Obije ruke savijene u laktovima sa nagore okrenutim

dlanovima i lagano se pomjeraju prema tijelu
POMJERANJE NAZAD - Obije ruke savijene u laktovima sa nadolje okrenutim
dlanovima i lagano se pomjeraju prema tijelu
DESNO - Desna ruka je istegnuta vodoravno sa nadolje obrnutim dlanom i kratki
gib pokazuje udesno
LIJEVO - Lijeva ruka je istegnuta vodoravno sa nadolje obrnutim dlanom i kratki
gib pokazuje ulijevo
VODORAVNA RAZDALJINA - Obije ruke pokazuju željenu razdaljinu

D. Opasnost

OPASNOST - Obije ruke su podignute naviše sa dlanovima obrnutim naprijed

HITRO - Svi pokreti su hitri
POLAKO - Svi pokreti su lagani.
 2. 4. Sredstva i oprema lične zaštite na radu

Radi zaštite organizma i djelova tijela, zaposlenima koji su za vrijeme rada izloženi
određenim vrstama opasnosti i štetnosti stavljaju se na raspolaganje sredstva i oprema
lične zaštite, ako se dejstvo opasnosti i štetnosti ne može drugim mjerama zaštite na radu
otkloniti.
Radovi na kojima se koriste sredstva i oprema, uslovi koji u pogledu materijala,
dimenzija i oblika mora da ispunjava sredstvo odnosno oprema, kao i određene vrste
opasnosti i štetnosti čijem su dejstvu zaposlenih na radu izloženi utvrđena su Pravilnikom
o sredstvima lične zaštite na radu i ličnoj zaštitnoj opremi (“Sl. list. SFRJ”, br. 35/69).
Poslodavac, prilikom kupovine oruđa za rad na mehanizovani pogon, odnosno
sredstava i opreme lične zaštite na radu, dostavlja proizvođaču uslove u pogledu zaštite
na radu koje moraju da ispunjavaju isporučena oruđa, odnosno sredstva i oprema lične
zaštite.

2. 4. 1. Obaveze poslodavca

Poslodavac je dužan da zaposlenom da na upotrebu sredstva i opremu lične zaštite na

radu kada se drugim sredstvima i mjerama ne mogu osigurati bezbjedni uslovi rada.
Sredstva i oprema lične zaštite na radu moraju biti projektovana, proizvedena i korišćena
u skladu sa primijenjenim tehnološkim postupkom. U tom pravcu poslodavac je dužan da
dostavi proizvođaču sredstava i opreme lične zaštite na radu uslove u pogledu zaštite na
radu koje moraju da ispunjavaju isporučena sredstva i oprema zaštite na radu. Pored toga,
poslodavac je dužan da:
- daje na upotrebu zaposlenom sredstva i opremu lične zaštite na radu samo ako za
njih raspolaže sa propisanom dokumentacijom na jeziku koji je u službenoj
upotrebi u Crnoj Gori, u kojoj je proizvođač, odnosno isporučioc naveo sve
bezbjednosno tehničke podatke koji su važni za ocjenjivanje rizika na radu i da su
obezbijeđene sve mjere zaštite na radu koje su određene dokumentacijom u
skladu sa propisima zaštite na radu;
- obezbijedi da zaposleni sredstva i opremu lične zaštite na radu koristi u skladu sa
njihovom namjenom i da u postupku upotrebe primjenjuje propisane mjere zaštite
na radu;
- zaposlenom obezbijedi ispravna sredstva i opremu lične zaštite na radu bez obzira
na eventualne rokove koji su propisani opštim aktom

2. 4. 2. Obaveze zaposlenih

Zaposleni pored ostalih obaveza u vezi primjene i sprovođenja mjera zaštite na radu
ima i obavezu da:
- za vrijeme rada primjenjuje propisane mjere zaštite na radu, kao i da namjenski
koristi sredstva i opremu lične zaštite na radu;
- prije upotrebe sredstava i opreme lične zaštite na radu vizuelno pregleda i utvrdi
stanje sredstava i opreme lične zaštite na radu;
- utvrdi da li su sredstva i oprema lične zaštite na radu atestirana, odnosno uredno
provjeravana, da li su predviđena za određenu vrstu posla (primjer naponski
nivo), a posebno da li su mehanički oštećena;
 - odmah obavijesti organizatora posla, stručno lice za poslove zaštite na radu,
odnosno poslodavca o svim nepravilnostima i da dobije na korišćenje sredstva i
opremu lične zaštite na radu ako utvrdi odnosno ocijeni da su neispravna i da ne
mogu predstavljati adekvatnu zaštitu na radu;
- se upozna sa uputstvom za upotrebu i održavanje, odnosno tehničkim i drugim
karakteristikama sredstava i oprema lične zaštite na radu sa načinom korišćenja i
održavanja.

2. 4. 3. Procjena opasnosti i izbor sredstava i opreme lične zaštite na radu

Projektovanje, proizvodnja i korišćenje sredstava i opreme lične zaštite na radu,

čijom se upotrebom otklanjaju rizici ili opasnosti, koji nijesu mogli da budu otklonjeni
primjenom odgovarajućih preventivnih mjera, vršiće se na način i u skladu sa
primijenjenim tehnološkim postupkom.
Poslodavac, prilikom kupovine sredstava i opreme lične zaštite, dostavlja
proizvođaču uslove u pogledu zaštite na radu koje moraju da ispunjavaju isporučena
sredstva i oprema lične zaštite na radu.

2. 4 . 4. Zaštita glave

Zaštite glave od pada predmeta ili udara pri vršenju radova u rudarstvu,
građevinarstvu, metalurgiji, kamenolomima, na eksploataciji šuma, izvorima nafte, zatim
pri miniranju, gašenja požara, izgradnji ili remontu plovnih objekata, podizanju,
spuštanju ili remontu čeličnih i drugih konstrukcija i postrojenja, utovarno-istovarnim
radovima; radi zaštite glave od udara o svod (tavan) i druge predmete u podzemnim
prostorijama i sl., kao i radi zaštite glave od udara električne struje pri slučajnom dodiru
sa električnim vodom - licima koja vrše takve radove obezbjeđuje se i daje na korišćenje
zaštitni šljem (rudarski šljem, vatrogasni šljem, građevinski šljem i sl.).
Pored toga, zaštita od sunčanice pri vršenju radova na otvorenom prostoru
(poljoprivrednih i melioracionih radova, ribarenja i dr.) - licima koja vrše takve radove
obezbjeđuju se i daju na korišćenje šeširi od slame ili drugog materijala, marame ili
slična sredstva odnosno oprema za pokrivanje glave.
Radi zaštite glave od prašine i zaštite kose od uvlačenja u mašine pri vršenju radova
u neposrednoj blizini rotirajućih delova mašina (automatskih strugova, valjaka i sl.) -
licima koja vrše takve radove daju se na korišćenje kape, kačketi, guste mrežice, marame
ili slična sredstva odnosno oprema za pokrivanje glave.

2. 4. 5. Zaštita sluha

Radi zaštite čula sluha od prekomjerne buke na radu odnosno na radnim mestima
na kojima se buka ne može tehničkim sredstvima sniziti ispod dozvoljene granice
propisane važećim propisima - zaposlenima koja su za vrijeme rada izložena buci daju se
na korišćenje odgovarajuća sredstva odnosno oprema, i to zavisno od intenziteta buke:
- vata za zaštitu sluha od buke jačine do 75 dB;
- ušni čep za zaštitu sluha od buke jačine do 85 dB;
- ušni štitnik za zaštitu sluha od buke jačine do 105 dB.
 2. 4. 6. Zaštitu očiju i lica

Zaštitu očiju pri radovima koji se vrše ručno (pri turpijanju, malterisanju, bojenju,
miješanju i prosijavanju materijala i sl.), kao i pri mašinskim radovima (bušenju,
struganju, glodanju, piljenju, rendisanju, obradi metala, drveta i drugih tvrdih materijala i
sl.) na kojima postoji opasnost povrede od sitnih čestica koje dolijeću manjima i većim
brzinama iz čeonog i bočnog pravca – zaposlenima koja vrše takve radove obezbjeđuju
se i daju na korišćenje zaštitne naočari.
Pri ručnim i mašinskim radovima (kovanju, zakivanju, razbijanju i klesanju
kamena, radu sa glijetom ili sjekačem, čišćenju zavarenih mjesta, struganju, bušenju i
rendisanju na mašinama za obradu metala i drugog tvrdog materijala i dr.) na kojima
postoji opasnost povrede od krupnih čestica i varnica koje dolijeću velikim brzinama iz
čeonog i bočnog pravca, radi zaštite očiju zaposlenima koji vrše takve radove
obezbjeđuje se i daje na korišćenje zaštitne naočari sa bočnom zaštitom.
Radi zaštite očiju od jake svjetlosti, letećih varnica i slabijeg toplotnog i
ultraljubičastog zračenja, kao i od letećih čestica, pri radovima na gasnom ili
elektrootpornom varenju i pri radovima na elektrolučnom varenju koje ne zahtijeva
zasjenjenje veće od broja 6, - zaposlenima koji vrše takve radove obezbjeđuje se i daju
na korišćenje zaštitne naočari s tamnim staklom koje mogu biti i na preklop.
Radi zaštite očiju od istovremenog dejstva svjetlosnog zračenja i toplotnog zračenja
pri radovima na topljenju i livenju metala ili drugog materijala, tvrdom lemljenju metala,
varenju lakih metala, metaliziranju i sličnim radovima, kao i od dejstva jakog
ultraljubičastog zračenja pri radovima na gasnom zavarivanju, rezanju metala plamenom,
elektrolučnom zavarivanju sa elektrouređajima jačine struje do 30 A- zaposlenima koji
vrše takve radove obezbjeđuju se i daju na korišćenje zaštitne naočari sa kobalt-staklima.
Zaštitne naočari obezbjeđuju se i daju na korišćenje prilikom rada sa materijama
koje štetno utiču na oči (amonijak, formaldehid i sl.), a nalaze se u čvrstom, tečnom ili
gasovitom stanju odnosno u obliku aerosola.
Za zaštitu očiju od letećih čestica obrađivanog materijala pri radovima na razbijanju
i obradi kamena (mermera, pješčara, krečnjaka, granita i sl.), pri građevinskim radovima
koji se vrše pomoću šiljka ili dleta, pri gruboj obradi metala pomoću mašina (struga,
glodalice, karusela) i pri sličnim radovima na kojima postoji opasnost povrede od letećih
čestica materijala - zaposlenima koji vrše takve radove obezbjeđuju se i daju na
korišćenje zaštitne naočari od žičane mreže.
Radi zaštite očiju, glave i vrata od neposrednog i posrednog dejstva vidljivog,
ultraljubičastog i toplotnog zračenja i letećih varnica rastopljenog metala pri
elektrolučnom zavarivanju – zaposlenima koji vrše elektrolučno zavarivanje obezbjeđuje
se i daje na korišćenje štitnik za elektrovarioce.
Štitnik za elektrovarioce može biti ručni i naglavni.
Ručni štitnik sastoji se od štita sa kožnim nastavkom ili bez njega, okvira sa
tamnim i providnim staklom i ručke za držanje štitnika.
Naglavni štitnik sastoji se od preklopnog štita sa kožnim nastavkom ili bez njega,
okvira sa tamnim i prozirnim staklom i obruča za nošenje štitnika na glavi.
Štitnici moraju biti od materijala koji je loš provodnik toplote i električne struje,
koji je postojan prema toploti i vlazi, koji nije lako zapaljiv i koji je otporan prema
dejstvu dezinfekcionih sredstava.
 Tamna i providna odnosno prozirna zaštitna stakla, kao i ostali djelovi štitnika za
elektrovarioce, moraju ispunjavati i tehničke uslove propisane važećim standardima.
Radi zaštite očiju i lica od krupnijih letećih čestica materijala koji se obrađuje i od
kapljica nagrizajućih materija koje mogu upasti u oči ili oštetiti lice - licima koja su
izložena dejstvu takvih čestica odnosno kapljica daje se na korišćenje štitnik za oči i lice.
Radi zaštite očiju od krupnih letećih čestica-materijala koji se obrađuje, prašine i
kapljica nagrizajućih materija, koje mogu upasti u oči iz svih smjerova - licima koja su
izložena dejstvu takvih čestica i kapljica odnosno prašine daje se na korišćenje štitnik za
oči.

2. 4. 7. Zaštita organa za disanje

Zaštita organa za disanje za vrijeme rada u atmosferi zagađenoj štetnim gasovima i

drugim aero-solima (dim, magla, prašina) u koncentracijama iznad maksimalno
dozvoljenih koncentracija (MDK) – zaposlenima se daju na upotrebu i korišćenje
odgovarajuća sredstva odnosno oprema za zaštitu organa za disanje, i to:
1) respirator za zaštitu organa za disanje od grube, neagresivne i neotrovne prašine;
2) respirator za zaštitu organa za disanje od fine industrijske prašine koja ne sadrži
slobodan silicijum dioksid (SiO2);
3) respirator za zaštitu organa za disanje od fine industrijske prašine, dima i magle,
koji sadrže slobodan silicijum dioksid ili radioaktivne čestice;
4) respirator za zaštitu organa za disanje od fine industrijske prašine ili od štetnih
para u manjim koncentracijama;
5) cijevna maska za zaštitu organa za disanje od štetnih gasova, pare, magle, dima
ili od prašine u velikim koncentracijama, odnosno za zaštitu organa za disanje u radnoj
atmosferi koja sadrži manje od 16% kiseonika.
6) cijevna maska sa kapuljačom ili šljemom za zaštitu organa za disanje, kao i glave
i vrata, za vrijeme rada u atmosferi sa visokim koncentracijama štetnih gasova, magle,
dima i prašine. Cijevna maska sa šljemom upotrebljava se i ako postoji opasnost od
mehaničkih povreda glave i vrata.
7) gasna maska za zaštitu organa za disanje od štetnih gasova, pare, dima, magle i
prašine, i to za upotrebu u radnoj atmosferi koja ne smije da sadrži manje od 16%
kiseonika i za koju se približno zna da koncentracija štetnih aerosola u njoj ne prelazi
granice koncentracija pri kojima se vrši ispitivanje cjedila tih maski.
8) aparati sa kiseonikom i komprimovanim vazduhom (izolacioni aparati) za zaštitu
organa za disanje u radnoj atmosferi u kojoj postoje ili se mogu očekivati visoke
koncentracije štetnih gasova, pare i dima odnosno u kojoj je sadržaj kiseonika ispod 16%
(u rudniku sa jamskim požarom, u zatvorenoj prostoriji sa nitroznim gasovima, u
rezervoaru sa tečnim ili gasnim ugljen-vodonicima i sl.).

2. 4. 8. Zaštita ruku

Zaposlenima se radi zaštite ruku od određenih opasnosti ili štetnosti daju na

korišćenje, zavisno od vrste rada, zaštitne rukavice, i to:
1) obične kožne rukavice - za zaštitu ruku od mehaničkih povreda (uboda,
posjekotina, ogrebotina, opekotina i sl.) pri radovima koje vrše bravari, brusači, monteri,
kovači, rudari, transportni radnici, radnici na mašinama i dizalicama, mornari i dr., ako
postoji opasnost od takvih povreda.
2) kožne rukavice sa čeličnim zakovicama ili pločicama - za zaštitu ruku pri grubim
radovima na kojima upotreba običnih kožnih zaštitnih rukavica ne bi obezbijedila sigurnu
zaštitu ruku;
3) postavljene kožne rukavice - za zaštitu ruku od niskih temperatura za vrijeme
rada u hladnjačama i ledarama, kao i za vrijeme rada na gradilištima ili radilištima kad je
temperatura niža od + 5° C;
4) rukavice od negorive tkanine (azbesta i sl. - za zaštitu ruku od zračenja visokih
temperatura pri topljenju metala, stakla i drugih topljivih materija, livenju, valjanju čelika
i drugih metala, kao i pri radu kod visokih, kupolnih i drugih industrijskih peći i sl.;
5) rukavice za varioce i rezače metala plamenom - za zaštitu ruku od varnica
rastopljenog metala, toplotnog i ultraljubičastog zračenja i od opekotina pri slučajnom
dodiru varioca odnosno rezača metala sa vrućim materijalom;
6) rukavice od prirodne ili sintetične gume - za zaštitu ruku od štetnog dejstva
vlage, nagrizajućih materijala, slabih koncentracija otrova, zaraznih materija, etera,
alkohola i sličnih štetnih materija;
7) rukavice od plastičnog materijala otpornog prema rastvaračima - za zaštitu ruku
pri radu sa alifatskim, aromatskim i hlorisanim ugljen-vodonicima, alkoholima, eterima,
esterima, organskim kiselinama, biljnim uljima i sl. Ovakve zaštitne rukavice ne smiju se
koristiti za zaštitu od udara električne struje;
8) gumene rukavice za električare - za sekundarnu zaštitu od udara električne struje
pri radu na električnim postrojenjima sa naponom koji ne prelazi 650 V prema zemlji.
Za zaštitu od udara električne struje pri radu, moraju se preduzimati i druge mjere
zaštite (isključenje struje, upotreba izolacionog alata, uzemljenje i dr.).
9) zaštitni prsti od kože, gume ili plastičnog materijala - za zaštitu prstiju od
mehaničkih povreda, slabijeg dejstva jetkih i nagrizajućih materija i rastvarača. Ovi prsti
mogu biti pojačani čeličnim naprscima za zaštitu prstiju ruku od mehaničkih povreda
usljed pada težih predmeta;
10) štitnik za dlan i nadlanicu - za zaštitu od mehaničkih povreda i opekotina.

2. 4. 9. Zaštitu nogu

Zaposlenima se radi zaštite koljena pri kalupljenju i livenju metala, kao i pri
teracerskom, asfalterskom, parketarskom, kaldrmdžijskom, i sličnom radu koji se vrši u
klečećem položaju na suvom tlu obezbjeđuje i daje na korišćenje zaštitna kožna
koljenica.
U cilju zaštite nogu od pada teških predmeta ili alata, od varnica usijanog ili
rastopljenog metala, od udara sjekire pri otkresavanju i trupljenju šumskih stabala i od
sličnih mehaničkih povreda - daju se na korišćenje zaštitna potkoljenica izrađena od kože
ili čvrstog platna (cerada i sl.), iznutra postavljena filcom.
Radi zaštite stopala od određene opasnosti, daje se na korišćenje, zavisno od vrste
rada, zaštitna obuća, i to:
1) gumena obuća za električare (cipele, kaljače, čizme i sl.) - za zaštitu od udara
električne struje;
 2) cipele sa đonom od toplotno izolacionog materijala (drvo i sl.) - za zaštitu
stopala pri kretanju po zagrijanim ili hladnim površinama na kojima se ne mogu koristiti
druge vrste obuće;
3) kožne cipele za varioce i rezače metala - za zaštitu stopala od toplotnog zračenja
i letećih varnica pri zavarivanju i sječenju metala;
4) kožne ili gumene cipele odnosno čizme sa čeličnom kapicom ili kapicom od
tvrde gume i sa ugrađenom čeličnom tabanicom - za zaštitu od mehaničkih povreda nogu
(npr. pad teških predmeta na prste, probijanje đona šiljastim predmetima, ekserima i sl.), i
za zaštitu od vode i vlage;
5) kožna obuća (kaljače, čizme, cipele) - za zaštitu stopala pri radu u hemijskim
pogonima i pri elektrolitičkoj rafinaciji metala, i to na radnim mestima na kojima
korišćenje obuće od gume ili sintetičkog materijala ne obezbjeđuje sigurnu zaštitu.

2. 4. 10. Zaštita kože

Koža može da bude izložena raznim štetnim dejstvima u proizvodnji.

Za zaštitu kože koriste se zaštitni kremovi i kremovi za čišćenje da bi se koža
zaštitila od štetnog izlaganja hemijskim supstancama. Pod uticajem i dejstvom štetnih
faktora na koži i u organizmu mogu da nastanu razne promjene.
Koža može naročito da se povrijedi pri radovima gdje se upotrebljavaju emulzije,
tečnosti za rashlađivanje i masna mineralna ulja, tako da vrlo često dolazi do gnojnih
oboljenja kože. Da bi se koža zaštitila od dejstva štetnih faktora treba brižljivo da se čisti
i pere. Svako zagađenje kože ne može da se odstrani pomoću običnog sapuna, pa se pri
radu sa nekim organskim rastvaračima za čišćenje kože upotrebljavaju i druge hemijske
materije.
Za zaštitu kože obično se koriste hidrofilne paste, paste za zaštitu od vode i vodenih
rastvora različitih materija i ostale materije za čišćenje kože.
Bez obzira na grupu kojoj pripadaju, paste moraju zadovoljiti sljedeće zahtjeve:
- ne smiju nadraživati kožu,
- ne smiju se rastvarati u materijama od kojih štite,
- ne smiju da budu štetne za organizam čovjeka,
- moraju da se lako trljaju po koži i čuvaju u toku radnog vremena,
- ne smiju se razlagati pri čuvanju kože i
- po završetku rada moraju da se lako skidaju.

2. 4. 11. Zaštita cijelog tijela

Ako je u toku rada tijelo zaposlenog stalno izloženo biološkom štetnom dejstvu
tehnoloških procesa (prljavštini, prašini, vlazi, visokoj temperaturi) - daje se na
korišćenje zaštitna odjeća, i to:
1) odijelo od platna (kepera i sl.) kroja kombinezona ili iz dva dijela (kaput i
pantalone) - za rad na mašinama i za rad pri kome je zaposleni izložen prljanju ili prašini,
na primjer: pri demontaži i montaži oruđa za rad i uređaja (industrijskih, saobraćajnih,
građevinskih i poljoprivrednih postrojenja, mašina, uređaja i njihovih djelova odnosno
opreme); pri čišćenju, pranju, odmašćivanju, podmazivanju i premazivanju sredstvima za
odmašćivanje, konzerviranje i površinsku zaštitu djelova mašina i uređaja (naftnim
derivatima, bojom i sl.), i pri mljevenju, drobljenju, sitnjenju i klasiranju mineralnih i
drugih materijala pri kome se izdvaja lebdeća prašina, kao i za podzemni rudarski rad i
rad na čišćenju dimnjaka;
2) odijelo od impregniranog nepromočivog platna (negumiranog) - za komunalni
rad (rad u kanalizacionoj mreži, iznošenje smeća, čišćenje i polivanje ulica i sl.), za rad u
mokrim jamama, kao i pri plovidbi, ribarenju i sl.;
3) odijelo od jakog gumiranog platna - za rad sa nagrizajućim otrovnim i zaraznim
materijama i za rad u vodi;
4) odijelo od azbesta ili aluminijumskih folija - za rad kod industrijskih peći, kao i
pri livenju i topljenju metala, gašenju požara i sl.;
5) odijelo od tkanine koja ne propušta toplotna i ultraljubičasta zračenja - za varioce
i rezače metala plamenom.
Ako je u toku rada tijelo zaposlenog povremeno izloženo štetnom dejstvu visokih
temperatura, rastopljenog ili užarenog metala, vlage ili zračenja - daju se na korišćenje
zaštitne pregače, i to:
1) zaštitna pregača od kože, azbesta ili sličnog materijala - za zaštitu varilaca i
rezača metala, kovača, zaposlenom koji iznosi pepeo iz pepeljara parnih kotlova, od
varnica rastopljenog metala ili komada usijanog metala, od opekotina u slučaju direktnog
dodira sa vrućim materijalom, od ultraljubičastog i toplotnog zračenja i od mehaničkih
povreda;
2) zaštitna pregača od kože ili sličnog materijala, ojačana zakovicama ili pločicama
- za zaštitu od mehaničkih povreda pri grubim radovima;
3) zaštitna azbestna pregača - za zaštitu od zračenja visokih temperatura kod
metalurških i drugih peći (u livnici, topionici, valjaonici i sl.);
4) zaštitna pregača od gumiranog platna - za zaštitu od vlage i od nagrizajućih
jetkih materija, rastvarača i sl.

2. 4. 12. Zaštita od pada u dubinu

Radi zaštite od pada u vodu i davljenja pri radovima iznad vode ili na vodi (pri
montaži mosta, geodetskim, hidrološkim ili drugim mjerenjima, pri radu na prebacivanju
dalekovoda preko rijeke, jezera i sl.) - licima koja vrše takve radove daje se na korišćenje
zaštitni pojas.
Sredstva odnosno oprema koja se stavlja neposredno na glavu (šljem, kapuljača i
dr.), u uši (antifon i dr.), u usta (usnik maske), na nos (štipaljke, stezač i dr.), mora se
posije svake upotrebe dezinfikovati i prati, ako isto sredstvo odnosno istu opremu koriste
više lica.
Sredstva odnosno oprema od tekstila i kože, kao što su zaštitna odjeća i obuća i
djelovi takve odjeće odnosno obuće, koja se koristi za rad sa otrovnim, radioaktivnim ili
zaraznim materijama, mora se redovno dezinfikovati i prati odnosno dekontaminirati,
zavisno od vrste materijala od kog je izrađena i stepena štetnosti od čijeg dejstva štiti
zaposlenog pri radu.

2. 4. 13. Zaštitu ručnog zgloba, ramena i kičme

Za zaštitu ručnog zgloba od povreda pri rukovanju predmetima sa oštrim ivicama

(limom, staklom, alatom i sl.) i od vibracija koje se sa ručnog mehanizovanog alata
(pneumatski čekić i dr.) prenose na ruke, kao i radi obezbjeđenja stabilnosti ručnih
zglobova pri teškim transportnim radovima - daje se na korišćenje kožni štitnik za ručni
zglob.
Radi zaštite ramena pri nošenju na ramenu predmeta težih od 15 kg, i pri nošenju
tereta sa oštrim ivicama odnosno jako hladnih ili jako zagrijanih predmeta - daje se na
korišćenje kožni štitnik za rame.
Radi zaštite kičme od deformacija i oboljenja usjed stalnog nošenja teških predmeta
na ramenu ili na leđima - daje se na korišćenje transportnim i drugim zaposlenim koji
prenose terete zaštitni grudnjak.

2. 4. 14. Zaštita trbušnih organa

Radi zaštite trbušnih organa od mehaničkih povreda pri radu na mašinama za

obradu drveta sa ručnim dodavanjem (povratni udar materijala na cirkularu, ravnalici i
drugim mašinama), kao i pri ručnoj ili mašinskoj obradi metala (ručno kovanje, sječenje,
kovanje pneumatskim čekićem) - daje se na korišćenje kožni pojas ili specijalno ojačana
kožna kecelja.
Za zaštitu od vlage i hladnoće pri radu u sjedećem položaju na hladnom podu ili
vlažnoj zemlji daje se na korišćenje licima koja vrše takve radove (teracerima,
kaldrmdžijama, kaluparima i dr.) zaštitna prostirka od kože ili drugog izolacionog
materijala.

2. 4. 15. Zaštita od nepovoljnih atmosferskih uticaja

Zaposlenima koji su pri radu na otvorenom prostoru izloženi nepovoljnim

atmosferskim uticajima (kiša, snijeg, niske temperature i sl.), kao i zaposlenim koji rade u
zatvorenoj prostoriji u kojoj su niske temperature, promaja i slični zdravstveno
nepovoljni uslovi (u hladnjači, ledari i sl.) - daju se na korišćenje sredstva odnosno
oprema za zaštitu od nepovoljnog dejstva atmosferskih uticaja, i to:
1) kišna kabanica od gumiranog ili impregniranog nepromočivog materijala, spreda
otvorena - za zaštitu pri radu na otvorenom prostoru (u poljoprivredi, građevinarstvu,
transportu i sl.);
2) kišna kabanica od gumiranog ili impregniranog nepromočivog materijala,
običnog kroja - za zaštitu od kiše i vjetra (čuvarima, poštarima, transportnim radnicima i
dr.);
3) kišna kapuljača ili nepromočivi šešir od gumiranog ili impregniranog materijala -
za zaštitu glave i vrata od kiše i vetra (mornarima, ribarima);
4) kapuljača od impregniranog materijala - za zaštitu glave, očiju, vrata i ramena od
prašine, prljavštine, toplote i mehaničkih povreda (transportnim radnicima, dimničarima i
dr.);
5) bunda - za zaštitu od hladnoće zimi pri radu na otvorenom prostoru odnosno u
nezagrijanim ili otvorenim prostorijama npr. u kabini traktora, kamiona ili bagera, u
kočničarskoj kućici i sl. (čuvarima gradilišta, radilišta i drugih objekata, vozačima
teretnih vozila, kočničarima - željezničarima, mašinovođama parnih lokomotiva i sl.).
Bunda može biti duga ili kratka, zavisno od vrste rada;
6) postavljeno odijelo - za zaštitu od hladnoće zimi pri radu na otvorenom prostoru
odnosno u hladnim prostorijama (npr. u hladnjačama, ledarama, nezagrijanim kabinama
dizalica, bagera, traktora, kamiona i sl.);
 7) štitnik za uši - za zaštitu od niskih temperatura pri radu na otvorenom prostoru;
8) postavljene rukavice, postavljene cipele ili filcane čizme (valjanke) u
kombinaciji sa sredstvima za zaštitu zaposlenih od hladnoće pri radu na otvorenom
prostoru, zavisno od jačine hladnoće i vrste rada koji se vrši.

2. 4. 16. Zaštita od pada sa visine

Radi zaštite od pada sa visine na radnim mjestima koja se zbog prirode posla ne
mogu ograditi ili na drugi pogodan način zaštititi odnosno pri radu na objektima u
izgradnji preko rijeke ili jezera, na stubovima elektroenergetske ili telefonsko-telegrafske
mreže, u kamenolomima, nad provalijama, u cistijernama, silosima i sl. - licima koja rade
na takvim mjestima daje se na korišćenje zaštitni opasač opremljen prihvatnim užetom za
privezivanje, a po potrebi i dopunskim užetom.

2. 5. RADNA SREDINA PROSTORA

2. 5. 1. Nadzor nad stanjem

Na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenih u velikoj mjeri utiču faktori radne

sredine koji se javljaju na relaciji čovjek-mašina i od njih umnogome zavisi radni učinak.
Mikroklimatski faktori, osvijetljenost, fizičke, hemijske i biološke štetnosti se javljaju
kao faktori koji direktno utiču na radnu sposobnost, a time i na proizvodnju u cjelini. Isto
tako, ergonomski faktori koji predstavljaju oblikovanje rada zasnovano na poštovanju
anatomskih, psiholoških i fizioloških kapaciteta i mogućnosti zaposlenog, smanjenja
mogućnosti pojave ljudskih grešaka, zamora i eleminisanja rizika po zaposlenog imaju
isti značaj za osiguranje efikasnosti i bezbjednosti rada. Radi sprečavanja neželjenih
efekata po zdravlje zaposlenih potrebno je sprovesti nadzor nad stanjem radne sredine.
Nadzor može biti unutrašnji, koji organizuje sam poslodavac i spoljašnji koji sprovode
ovlašćene organizacije za poslove zaštite na radu. Da bi unutrašnji nadzor bio efikasan i
sprovodio se na kvalitetan način, poslodavac treba da ispoštuje rokove ispitivanja
pojedihih faktora radne sredine koji su propisani zakonom i drugim propisima. Unutrašnji
nadzor može da vodi stručna služba, odnosno stručno lice za obavljanje poslova zaštite na
radu, koji između ostalog, savjetuje poslodavca kod opremanja i uređivanja radnog
mjesta, uzimajući u obzir uslove radne sredine i organizuje periodična ispitivanja uslova
radne sredine. Unutrašnjim nadzorom se teži da se preduzimanjem mjera zaštite na radu,
štetnosti u radnoj sredini svedu na one koncetracije koje ne izazivaju promjene
zdravstvene i radne sposobnosti zaposlenih. Nakon stanja utvrđenog ispitivanjima,
unutrašnjim nadzorom preduzimaju se propisane mjere zaštite na radu u cilju
sprečavanja štetnog dejstva pojedinih faktora na zdravlje zaposlenih.
Spoljašnjim nadzorom obezbjeđuje se na propisan način sistematsko ispitivanje
faktora radne sredine i uticaj njihovog dejstva na zdravlje zaposlenih. Metode za ocjenu
uticaja pojedinih faktora radne sredine na zaposlenog zavise od cilja i karaktera
istraživanja. Za određivanje dozvoljenih vrijednosti primjenjuju se metodi fiziologije,
biomehanike, medicine rada itd. Ispitivanje radne sredine se može izvesti samo sa
stručnim i kvalitetnim kadrom uz odgovarajuću opremu i instrumente u odgovarajućoj
laboratoriji.
 Spoljašnji dio nadzora igra važnu ulogu jer treba svojim preporukama i sugestijama
da doprinese da se stvori "zdravo radno mjesto". Kvalitetnom saradnjom unutrašnjeg i
spoljašnjeg nadzora dolazi se do najboljih rješenja koja će spriječiti posljedice
ugrožavanja zdravlja zaposlenih.

2. 5. 2. Svrha i sprovođenje ispitivanja radne sredine

Ispitivanje radne sredine vrši se u skladu sa standardima, tehničkim normativima i

propisima o zaštiti na radu, radi utvrđivanja uslova radne sredine. Ispitivanja se vrše u
radnim i pomoćnim prostorijama u kojima se pri radu koriste ili proizvode štetne i opasne
materije radi utvrđivanja da li radna sredina odgovara uslovima utvrđenim propisima o
zaštiti na radu, tj. da li se u proizvodnim prostorijama u kojima se obavlja rad, javljaju
fizičke, hemijske i biološke štetnosti izazvane procesom rada i oruđima za rad i da li su u
dozvoljenim granicama.
Članom 10 Zakona o zaštiti na radu, propisana je obaveza ispitivanja u radnim i
pomoćnim prostorijama uslova radne sredine:
- hemijske štetnosti (gasovi, pare, dim i prašina),
- mikroklima (temperatura, vlažnost, brzina strujanja vazduha),
- fizičke štetnosti (buka, vibracije i štetna zračenja osim jonizujućih),
- osvijetljenost i
- biološke štetnosti,
dok su čl. 25-38 Pravilnika o postupku i rokovima za vršenje periodičnih
pregleda i ispitivanja sredstava za rad, sredstava i opreme lične zaštite na radu i
uslova radne sredine („Sl. list RCG“, br. 71/05) propisani postupci i rokovi
ispitivanja parametara radne sredine.
Pravilnikom o uslovima koje mora da ispunjava pravno ili fizičko lice za
obavljanje stručnih poslova zaštite na radu i postupak za utvrđivanje ispunjenosti tih
uslova („Sl. list RCG“, br. 67/05) su propisani uslovi koje u smislu propisa o zaštiti
na radu treba da ispunjavaju pravna ili fizička lica ovlašćena za vršenje pregleda i
ispitivanja za svaki od parametara radne sredine.
Bliže odredbe o postupku za ispitivanje parametara uslova radne sredine kao i
kriterijumi za njihovu ocjenu i normiranje u pogledu dozvoljenih, optimalnih ili
prihvatljivih vrijednosti prema uslovima tehnološkog procesa, vrste rada i vremena
izlaganja dati su u posebnim pravilnicima, standardima za navedene parametre
ponaosob, a u nedostatku za pojedine parametre primjenjuju se međunarodno priznati
standardi, preporuke i sl.
Izuzetak predstavljaju radne prostorije u kojima se tehnološki postupak odvija
u specifičnim klimatskim uslovima (hladnjače, komore i sl.), pri čemu se koriste
posebne mjere zaštite zaposlenih propisane tehničkim i drugim normativima i
standardima.

2. 5. 3. Propisi prema kojima se vrše ispitivanja u radnoj sredini

Ispitivanje radne sredine vrši se u skladu sa :

- Zakonom o zaštiti na radu („ Sl. list RCG“, br. 79/04);
- Zakonom o zaštiti od jonizujućeg zračenja („ Sl. list SRJ“, br. 46/96);
 - Pravilnikom o postupku i rokovima za vršenje periodičnih pregleda i
ispitivanja sredstava za rad, sredstava i opreme lične zaštite na radu i uslova radne
sredine („ Sl. list RCG“, br. 71/05);
- Pravilnikom o opštim mjerama i normativima zaštite na radu od buke u
radnim prostorijama („ Sl. list RCG“, br. 37/03);
Standardi za radnu sredinu:
JUS ISO 4225
JUS ISO 4226
JUS ISO 8760
JUS ISO 4220
JUS ISO 7168
JUS ISO/TR 4227
JUS ISO 5667-1
JUS ISO 5667-6
JUS H.ZO. 003
JUS ISO 5667-2
JUS ISO 5667-3
JUS ISO H.Z1.174
JUS D.AO..200
JUS A.K2.251
JUS E.N 292-1
JUS E.N 292-2
JUS E.N 294
JUS E.N 418
JUS E.N 563
JUS E.N 626-1
JUS Z.M6.101
JUS Z.M6.102
JUS Z.M6.109
JUS Z.B1.130
JUS F.G1.301
JUS N.A5.730
JUS N.A5.731

2. 5. 4. Prateći dokumenti

U cilju preglednog i efikasnog praćenja rezultata koji se odnose na radni prostor

primjenjuju se dokumenti kojima se prati stanje u pogledu prisustva fizičkih, hemijskih i
bioloških štetnosti, osvijetljenosti i mikroklime. Slijede primjeri pratećih dokumenata:

POGONSKO ODJELJENJE__________________________________
MJERNO MJESTO________________________________________
BROJ EKSPONIRANIH_____________________________________
 HEMIJSKE ŠTETNOSTI NA RADU
Radna operacija pri kojoj su uzete Ispitivana Izmjerene MDK Faktor
analize materija vrijednosti mg/m3 zagađenja
mg/m3

OCJENA EKSPOZICIJE

FIZIČKE ŠTETNOSTI
BUKA

Izmjere 1/1 Oktavna analiza

Mjesto ni nivo Izmjeren (dozvoljen) nivo buke u dB po oktavama
mjerenja buke u 31,5 63 Hz 125 Hz 250 Hz 500 Hz 1 2 4 8
dB Hz KHz KHz KHz KHz

VIBRACIJE
Mjesto mjerenja 1/3 Analiza ubrzanja vibracija u m/s2
Izmjereno (dozvoljeno) prekoračeno ubrzanje u m/s2 po 1/3 oktave
20 Hz 25 Hz 31,5 Hz 40 Hz 50 Hz 63 Hz 80 Hz

Naziv pogona gdje je Vrijednosti Dopušteno Ocjena,

mjerenje buke Izmjerena Dozvoljena vrijeme kategorizacija
obavljeno u zoni rada ukupna buka buka u odnosu izlaganja na rizika patološkog
i slušanja zaposlenih u dB na vrstu posla dan (DVI) dejstva buke

TOPLOTNO ZRAČENJE J/cm2 min.

MJESTO MJERENJA Izmjereni intenzitet Dozvoljeni intezitet
toplotnog zračenja toplotnog zračenja

USLOVI RADNE SREDINE

 BIOLOŠKE ŠTETNOSTI

RADNA SREDINA:________________________________________
BROJ EKSPONIRANIH:____________________________________

Redni Biološka štetnost Vrsta Mjerne jednice Utvrđeno prisustvo - MDK

broj količina

VRIJEME
OCJENA EKSPOZICIJE
ŠTETNOSTI

LIČNA I TEH.
ZAŠTITA

MIKROKLIMA, OSVIJETLJENOST

Poslodavac
Radna cjelina
STRUČNI NALAZ Radno mjesto
O IZVRŠENOM Broj
ISPITIVANJU USLOVA izvršioca
RADA Br.______________

MIKROKLIMA
Kratak opis pod kojim je registrovana Ts °C Et °C Osvijetljenje u
mikroklimatska situacija Rv % W m/c Lx
kor
Tg
Tr °C Et °C
R Spoljni uslovi
ežim
ljeto
Dozvoljeno

Spoljni uslovi

R
ežim
zima
Dozvoljeno

Vrijeme
Ocjena ekspozicije
ekspozicije Prateće štetnosti
i okolnosti
 Primijenjena
lična i tehnička
zaštita

Zaključak je negativan ako se konstatuje makar jedna od primjedbi i daje se za

svaku prostoriju ili prostor zasebno.

2. 5. 5. Mikroklima

Pod mikroklimom podrazumijevamo fizičko stanje i osobine radne sredine koju

karakterišu sljedeći faktori:
- temperatura vazduha,
- relativna vlažnost vazduha,
- vazdušni pritisak,
- brzina strujanja vazduha i
- toplotno zračenje.
Prilikom rada zaposleni može postići optimalan učinak onda, kada prostor u kome
radi ispunjava propisane klimatske uslove koji neće izazvati fizičke ili psihičke
nelagodnosti.
Da bi se ustanovilo kakva je mikroklima na radnom mjestu, mora se izvršiti
mjerenje i određivanje njenih veličina.
Normativi za mikroklimu određeni su u zavisnosti od:
− vrste rada;
− izvora toplote u radnim prostorijama;
− perioda vremena.
U zavisnosti od fizičkog naprezanja, određene su vrste rada i to:
− laki rad: rad se obavlja sjedeći, stojeći ili u hodu, ali ne zahtijeva
sistematsko fizičko naprezanje, podizanje ni prenos tereta;
− srednji rad: rad se obavlja uz određeno fizičko naprezanje, pretežno
stojeći ili u hodu, a može biti vezan i za prenos tereta do 20 kg;
− teški rad: vezan za sistematsko fizičko naprezanje, stalno kretanje i
prenošenje tereta iznad 20 kg.

Mikroklimatski uslovi Laki i srednji rad Težak rad

0
temperatura vazduha 18 - 28 C 14 -200 C
relativna vlažnost
40 - 75 % 40 -75 %
vazduha
brzina strujanja vazduha do 1 m/s do 1 m/s

Poslodavac je dužan da izvrši periodična ispitivanja mikroklime u roku od godinu

dana od početka rada, rekonstrukcije investicionog objekta, odnosno izmjene sistema za
zagrijavanje, ventilaciju i klimatizaciju, ili izmjene tehnološkog procesa shodno
Pravilniku o postupku i rokovima za vršenje periodičnih pregleda i ispitivanja sredstava
za rad, sredstava i opreme lične zaštite na radu i uslova radne sredine („ Sl. list RCG“, br.
71/05).
 Ispitivanje mikroklime vrši se posebno u ljetnjem i posebno u zimskom periodu u
uslovima kada rade svi tehnološki kapaciteti i uređaji za zagrijavanje, klimatizaciju i
ventilaciju.
Ispitivanje mikroklime vrši se u radnim prostorijama u kojima zaposleni rade, kreću
ili se zadržavaju duže od dva časa u toku jedne smjene.
Ispitivanje se vrši u svim radnim prostorijama površine do 100 m2, a u prostorijama
čija je površina veća, vrši se na svakih sljedećih 100 m2. Ispitivanje se vrši mjerenjima i
uzimanjem uzoraka u zavisnosti od izvora toplote, vlažnosti i kretanja vazduha.
U radnim prostorijama u kojima se zbog specifičnosti tehnološkog procesa moraju
održavati određeni proizvodni uslovi (hladnjače, sušare, prostorije za fermentaciju i sl.)
ne vrši se ispitivanje mikroklime.
Temperatura vazduha

Vrijednosti temperature vazduha radne sredine zavise od spoljne temperature,

tehnološkog procesa, grejnih tijela pogona, provjetravanja i dr.
Ako je temperatura vazduha iznad vrijednosti navedenih u tabeli, dolazi do
pregrijavanja radne atmosfere. Praksa pokazuje da broj povreda na radu raste kada je
temperatura vazduha dosta niska ili suviše visoka. Naročito je otežan rad usljed povišene
temperature u pogonima livnica, topionica, kalionica, i sl. odnosno uopšte tamo, gdje su
izvori toplotnog zračenja. Rad u sredini sa povišenom temperaturom vazduha ubrzava i
povećava frekvenciju disanja i izaziva povećano znojenje organizma, a time se gubi
izvjesna količina soli i tečnosti iz organizma.
Pod temperaturom nekoga tijela podrazumijeva se stepen njegove zagrijanosti.
Promjena temperature homogenog tijela dovodi do promjene njegove zapremine, tako da
se pri zagrijavanju tijelo širi, a pri hlađenju skuplja. Najveću moć širenja i skupljanja pri
promjeni temperature imaju gasovita tijela, manju od ovih tečnosti, a najmanju čvrsta
tijela. Za uočavanje promjene zapremine pri promjeni temperatura najpogodnije su
tečnosti. Među njima se ističe živa, kao i zbog toga što ne kvasi zidove staklene cijevi.
Instrumenti za mjerenje temperature zovu se termometri. Za izražavanje
temperature upotrebljavaju se termometarske skale: Celzijusova, Reomirova,
Farenhajtova i Apsolutna skala.

Vlaga u vazduhu

Atmosfera se sastoji od više gasova, a to su: azot ~ 78%, kiseonik ~ 21%, a ostali
dio predstavljaju vodena para, ugljendioksid i drugi gasovi.
Voda u atmosferi, zbog svojih fizičkih osobina, javlja se u sva tri agregatna stanja.
Nas najviše interesuje vodena para u vazduhu. Da bismo mogli opširnije govoriti o vlazi
u vazduhu, moramo nešto reći o vazdušnom pritisku.
Atmosferski pritisak se izražava u paskalima. Na nivou morske površine i pri
temperaturi vazduha od 0°C normalni atmosferski pritisak iznosi 101323,2 Pa.
Instrumenti za mjerenje vazdušnog pritiska nazivaju se barometri. Najpoznatiji i
najtačniji od njih je barometar sa živom. Postoji i barometar sa metalnim kutijama od
elastičnog lima, koji je podesan za transport. Ovakav barometar naziva se aneroid.
 U vazduhu ima uvijek u izvjesnoj količini vodene pare. Ova količina se neprekidno
mijenja. Trenutna količina vodene pare sadržana u vazduhu naziva se apsolutna vlažnost.
Ona se nekada izražava u gramima vodene pare na 1 m3 vazduha.
U određenoj zapremini vazduha pri datoj temperaturi i pritisku može se odrediti
maksimalna vrijednost napona vodene pare. Ova vrijednost naziva se maksimalna
vlažnost i mijenja se proporcionalno sa promjenom temperature vazduha.
Za praktične potrebe važna je relativna vlažnost, koja se izražava odnosom između
apsolutne i maksimane vlažnosti, i najčešće se prikazuje u procentima. Ako se sa Rv
označi relativna vlažnost, sa A apsolutna vlažnost, a sa M maksimalna vlažnost, tada je:
A
Rv% = 100
M

Kako se maksimalna vlažnost vazduha mijenja sa promjenom njegove temperature,

to jedna određena količina vodene pare u vazduhu daje pri tome različite relativne
vlažnosti vazduha. Tako snižavanjem temperature vazduha njegova apsolutna vlažnost
može preći u maksimalnu vlažnost. U tom trenutku počinje kondenzovanje vodene pare,
tj. njeno pretvaranje u kapljice vode.
Optimalne vrijednosti relativne vlažnosti vazduha, bez obzira na period u toku
godine, iznose od 40 do 60%. Ovako vlažan vazduh pruža mogućnost za nesmetan rad.
Vlažnost vazduha van navedenih vrijednosti je štetan za zdravlje zaposlenih i
umanjuje radnu sposobnost. Visoka relativna vlažnost radnih prostorija praćena niskom
temperaturom dovodi do raznih oboljenja. U nekim granama industrije, kao na primjer u
tekstilnoj (u nekim pogonima), tehnološki proces zahtijeva visoku vrijednost relativne
vlažnosti. Zbog štetnog dejstva vlažnosti na organizam čovjeka, neophodne su mjere
zaštite. To se postiže ubacivanjem suvog vazduha (u vlažne prostorije), skraćivanjem
radnog vremena u smjeni, automatizacijom proizvodnje i sl.

Toplotno zračenje

Toplota je vrsta energije, a nastaje treperenjem molekula i atoma. Količina toplote

izražava se džulima.
Toplotno zračenje nastaje na taj način što se dio molekularne toplotne energije tijela
sa njegove površine pretvara u energiju zračenja, usljed čega se ovo tijelo hladi. Jačina
zračenja zagrijanog tijela zavisi od temperature i osobine njegove površine. Najveću moć
zračenja imaju crna tijela. Za ukupno zračenje E, koje emituje jedan kvadratni centimetar
površine crnog tijela u jednoj sekundi, važi Stefan-Bolcmanov zakon.
Za mjerenje jačine toplotnog zračenja najčešće se upotrebljava globus-termometar.

Zona komfora za mikroklimu

Pod zonom komfora za mikroklimu podrazumijeva se takvo stanje mikroklime pri

kome se zaposleni obavljajući određenu vrstu posla i odjeven na određen način, osjeća
ugodno.
Efektivna, odnosno korigovano efektivna temperatura vazduha je praktična veličina
za ocjenjivanje stanja komfora za mikroklimu. Efektivna temperatura je temperatura
mirnog i vodenom parom potpuno zasićenog vazduha. I u ovakvoj situaciji mikroklime,
zaposleni, obavljajući određenu vrstu posla, osjećaće se u pogledu toplote na određen
način. Područje efektivne temperature naziva se linija komfora.
Ako se zaposleni, obavljajući određenu vrstu posla, osjeća na isti način u dvije
mikroklimatske situacije, gdje se elementi mikroklime u užem smislu (temperatura
vazduha, njegova vlažnost i brzina kretanja) razlikuju jedni od drugih, onda kažemo da su
ova dva stanja mikroklime ekvivalentna.
Tako, na primjer, čovjek koji radi fizički lak posao i koji je lako odjeven, osjeća se
na isti način pri temperaturi vazduha od 27°C, njegovoj relativnoj vlažnosti od 46% i
brzini kretanja vazduha od 1 metra u sekundi kao i pri temperaturi vazduha od 24°C,
njegovoj relativnoj vlažnosti od 87% i brzini kretanja vazduha od 0,5 m/s, ili kao pri
temperaturi vazduha od 22°C, koji je miran i potpuno zasićen vodenom parom. Zato su
ova stanja mikroklime ekvivalentna među sobom.
Za rad u toku zime najbolje su temperature: 20 - 22°C za sjedeći rad, 15,5 – 18,5°C
za umjeren rad i 12,5 – 15,5°C za težak rad, uz vlažnost vazduha od oko 40% i brzine
strujanja vazduha do 0,5 m/s.
Za rad u toku ljeta najbolje je da su temperature za oko 2°C više od onih navedenih
za rad u toku zime.
Pored efektivne temperature postoje i drugi indeksi za ocjenu mikroklime, kao što
su ekvivalentne temperature, operativne i standardne operativne temperature, indeks
vlažnog termometra i globus-termometra i indeks očekivane količine znoja za 4 časa.
Ako je radna sredina pregrijana i prezasićena vodenom parom, onda je odavanje
toplote i razmjena s okolnom sredinom uopšte nemoguća i može doći do toplotnog udara.

Brzina strujanja vazduha

Poželjno je da brzina strujanja vazduha na radnim mjestima ne prelazi 0.5 m/s. Ove
vrijednosti brzine najbolje se postižu vještačkom ventilacijom. Dobro izvedena i
postavljena vještačka ventilacija obezbjeđuje ravnomjerno miješanje vazduha, odvođenje
raznih isparenja i prašine i ubacivanje čistog vazduha. Stvaranje radnih uslova koji
odgovaraju čovjeku u velikoj mjeri zavise od pravilno odabrane brzine strujanja.
Brzina strujanja vazduha iznad dozvoljene granice nepovoljno utiče na radnu
sposobnost zaposlenog, jer dolazi do nejednakog hlađenja pojedinih djelova tijela. U
takvim uslovima često dolazi do raznih oboljenja (išijas, reuma, prehlada i sl.) i
poremećaja čovjekove normalne adaptibilnosti. Pomoću brzine strujanja vazduha može se
odrediti radna sposobnost zaposlenog na svakom radnom mjestu u zavisnosti od ovog
mikroklimatskog parametra. U ovom slučaju, potrebno je prvo izmjeriti brzinu strujanja
vazduha katatermometrom. Katatermometar služi za određivanje brzine vrtložnog
strujanja vazduha.
Katatermometrom se praktično na radnom mjestu određuje količina toplote (H) u
džulima koju može 1cm2 površine čovječijeg tijela u jednoj sekundi da preda okolnom
vazduhu.
Najbolji način stvaranja optimalnih mikroklimatskih uslova u radnim prostorijama
je izmjena vazduha.
 2. 5. 6. Buka i vibracije

Buka je zvuk koji smeta, zamara, uznemirava, razdražuje, vrši štetan uticaj na
funkciju i rad pojedinih čula i organa i može direktno da ugrozi ili ošteti organ čula sluha
smanjujući moć čujnosti.
Pod štetnom bukom podrazumeva se svaki zvuk čiji nivo prelazi dopušteni nivo
propisan Pravilnikom o opštim mjerama i normativima zaštite na radu od buke u radnim
prostorijama ( “Sl. list RCG”, broj 37/92).
Može se reći da je buka jedan od najčešćih štetnosti u radnoj sredini. U industrijski
razvijenim zemljama smatra se da je preko 65% zaposlenih ugroženo dejstvom buke.
Dopušteni nivoi buke se određuju u odnosu na vrstu djelatnosti, a u zavisnosti od
toga da li zaposleni rukuje ili poslužuje oruđe i uređaj, ili je to buka koju pravi oruđe i
uređaj sa kojim zaposleni ne rukuje i poslužuje, ili je to buka od neproizvodnih izvora I
dat je u tabeli broj 1 koja je priložena u tekstu.

Tabela broj 1
Dopušteni nivo buke s obzirom na vrstu djelatnosti
Redni Vrsta djelatnosti Dopušteni nivo buke na
broj radnom mjestu
(d B)
a b c
1. Fizički rad bez zahtjeva za mentalnim naprezanjem i 85 85 80
zapažanjem okoline sluhom
2. Fizički rad usmjeren na tačnost i koncentraciju, 80 75 70
povremeno praćenje i kontrola okoline sluhom,
upravljanje transportnim sredstvima
3. Rad koji se obavlja pod čestim govornim komandama 75 70 60
i akustičnim signalima
Rad koji zahtijeva stalno praćenje okoline sluhom.
Rad pretežno mentalnog karaktera, ali rutinski.
4. Rad pretežno mentalnog karaktera koji zahteva 70 65 55
koncentraciju, ali rutinski
5. Mentalni rad usmjeren na kontrolu rada grupe ljudi --- 60 50
koja obavlja pretežno fizički rad
Rad koji zahtijeva koncentraciju ili neposredno
komuniciranje govorom i telefonom.
6. Mentalni rad usmjeren na kontrolu radne grupe ljudi --- 55 45
koja obavlja pretežno mentalni rad.
Rad koji zahtijeva koncentraciju, neposredno
komuniciranje govorom i telefonom
Rad isključivo vezan za razgovor preko
komunikacionih sredstava (telefon i dr.)
7. Mentalni rad koji zahtijeva veliku koncentraciju, --- --- 40
isključivanje iz okoline, preciznu psihomotoriku ili
komuniciranje sa grupom ljudi
8. Mentalni rad, kao izrada koncepcije, rad vezan za --- --- 35
veliku odgovornost, komuniciranje radi dogovora sa
 grupom ljudi
9. Koncertne i pozorišne sale --- --- 30

a) označava buku koju pravi oruđe za rad ili uređaj sa kojim zaposleni
neposredno rukuje ili ga poslužuje;
b) označava buku koju pravi oruđe za rad ili uređaj sa kojim zaposleni ne
rukuje niti ga poslužuje;
c) označava buku koju stvaraju neproizvodni izvori (uređaj za ventilaciju
ili klimatizaciju, susjedne organizacije, ulični saobraćaj i sl.).

Tabela broj 2
Dopušteno vrijeme izlaganja buci, s obzirom na nivo buke

Dnevno izlaganje u časovima Nivo buke u dB

8 85
6 87
4 90
3 92
2 95
1.5 97
1 100
0.5 105
0.25 110
0.125 115

Ne dozvoljava se trajno ili povremeno izlaganje buci čiji je nivo iznad 115 dB(A).
Ako je izmjerena vrijednost iznad propisane vrijednosti za to radno mjesto,
propisuje se dalji postupak koji se odnosi na frekvencijsku analizu. Frekvencijsku analizu
treba vršiti u frekvencijskim pojasevima srednjih frekvencija 63, 125....8000Hz,
podijeljenim po oktavama.

Izvori buke

U radnim prostorijama i na radnom mjestu nivo buke je skoro uvijek povećan, a

izvori buke su uglavnom mašine, uređaji i tehnološki procesi. Najkarakterističniji izvori
buke u nekoliko industrijskih grana:
- metalurgija: peći za dobijanje i preradu metala, kompresori, prese, pneumatski
čekići i sl.
- hemijska industrija: mlinovi, vibraciona sita, lomilice i sl.
- tekstilna industrija: visokoturažne mašine za upadanje konca, mašine za pletenje i
sl.
- drvna industrija: ravnalice, blanjalice, glodalice, cirkulari, motorne testere,
bušilice i dr.
- industrija hartije: vibratori, mašine za obradu sirovine, glačalice i sl.
 - duvanska industrija: mješalice, ventilaciona prostorija, automati za proizvodnju
cigareta, vakuum pumpe i dr.
Normiranje buke vrši se prema Pravilniku o opštim mjerama i normativima zaštite
od buke i preporuci Međunarodne organizacije za standardizaciju TK-43.

Štetno dejstvo buke

Kada se govori o štetnom djelovanju buke, najčešće se misli na oštećenje sluha,

koje spada u klasične profesionalne bolesti.
U radnoj sredini povišeni nivo buke otežava razumijevanje riječi, zvučnih signala i
kontrolu pravilnosti rada mašine čulom sluha.
Štetno dejstvo buke negativno utiče na centralni nervni sistem, centar za vid, na
centre pojedinih pokreta, kao i na centre kardiovaskularnog sistema i drugih organa i
sistema, pa na taj način, buka izaziva promjene mnogih fizioloških funkcija i remeti rad
organa i sistema.
Pri ocjenjivanju opasnosti od buke vodi se računa o: nivou buke, vrsti, vremenu
trajanja i uzrastu zaposlenih izloženih dejstvu buke. Pri tome je od značaja, da li su
zaposleni izloženi dejstvu buke povremeno ili stalno.

Ispitivanje sluha zaposlenih

Ukoliko su zaposleni izloženi štetnim nivoima buke, treba periodično testirati

njihov sluh.
Ovakve testove treba vršiti prije nego što se zaposleni rasporede na poslove gdje
ima buke, a zatim u propisanim intervalima u toku radnog vijeka. Na taj način prati se
stanje sluha svakog zaposlenog.
Najveći dozvoljeni nivo buke za osmočasovno izlaganje u radnoj sredini iznosi
85 dB.
Zaštita od buke u industriji može se postići:
- Pravilnim izborom tehnološkog procesa
- Konstrukcijom mašina i uređaja
- Lokacijom, izborom i konstrukcijom građevinskog objekta
- Konstrukcijom objekta za smještaj mašina.

Administrativne mjere

Ekspozicija buci može da se redukuje ako se, na primjer, poslovi pri kojima se
javlja buka obavljaju onda kada je prisutno najmanje zaposlenih ili se obavljaju samo
noću kada nema zaposlenih.

Tehničke mjere

Postoji niz tehničkih mjera da se smanji buka – počev od načina montiranja

mašina i uređaja na postolja, do postavljanja posebnih kućišta kojima se prekrivaju
mašine ili njihovi djelovi koji stvaraju buku.
 Sredstva i oprema lične zaštite na radu

Nekada je nemoguće tehničkim mjerama smanjiti buku na podnošljivu granicu i

tada se moraju primijeniti mjere individualne zaštite. Obično se primjenjuje kada je nivo
85 - 100 dB i više.
Postoje dva tipa zaštitei to antifoni u vidu naušnica i šljemova koji prekrivaju
ušnu školjku i svu okolnu akustičnu oblast i antifoni u vidu čepova koji se stavljaju u
spoljni ušni kanal.
Postoje razni tipovi zaštite koji su izrađeni od različitog materijala a od čega
zavisi njihova sposobnost da snižavaju buku. Antifoni i šljemovi, snižavaju buku za 40 –
50% i više, a antifoni – čepovi za 6 – 12 dB.
Nezgodna strana ovih naprava je u tome što antifoni-čepovi ne mogu dugo da se
podnose i izazivaju lokalna oboljenja kože, otežavaju sporazumijevanje itd. Slična je
situacija i sa antifonima-šljemovima.
Sljedeća tabela prikazuje mjere koje treba preduzeti u slučaju gubitka sluha
različitog stepena:

Tabela 3: Mjere u slučaju gubitka sluha

Gubitak sluha Program zaštite
Na 4000 Hz
0 - 10 dB neobavezan
15 - 25 dB zaštita poželjna ili skratiti ekspoziciju
25 - 40 dB neophodna zaštita i skraćena ekspozicija
45 i više dB primijeniti integralni program zaštite

Ispitivanje buke

Mjerenje zvučnog pritiska, inteziteta i snage zvuka jedinicama Međunarodnog

sistema nije uvijek podesno, to se upoređivanje karakterističnih veličina zvuka vrši
kologaritmom njegovog količnika

P1 l
N = log ili log 1
P2 l2

čija je jedinica (Bal) od koje je deset puta manja jedinica decibel (dB), i u praksi se
najčešće koristi. Pored dB u praksi se koriste i jedinice:
- fon definiše nivo jačine zvuka proporcionalan zvučnom nadražaju, a ne
stvarnom intezitetu),
- son ( za glasnost zvuka) i
- herc ( za frekvenciju).

Aparati za mjerenje buke rade na principu pretvaraja zvučnih talasa u električne

oscilacije. Proizvedena struja se zatim ispravlja i šalje u galvanometar sa mjernom
skalom izraženom u decibelima, fonima ili soniima.
Jačina zvuka mjeri se pomoću instrumenata koji mogu biti fonometri i sonometri.
Kod sonometara je potrebna analiza zvuka po frekventnim područjima, a zatim
sabiranjem njegove jačine iz pojedinih područja, što komplikuje sam uređaj. Zato su
instrumenti dosta jednostavniji kada su fonometri. Fonometri daju tačan broj fona kada su
komponente složenog zvuka bliske po frekvenciji. Za zvuk čije su komponente vrlo
različitih frekvencija fonometri redovno daju manji broj fona.
Buka spada u složen zvuk i najčešće prekriva cijelo područje akustičnih
frekvencija. Da bi se što bolje odredila jačina buke, cijelo područje akustičnih frekvencija
dijeli se na oktave. Oktavu obrazuju dva zvuka čije se frekvencije odnose kao 2:1 Tako je
frekventno područje od 20 Hz do 20 000 Hz obuhvaćeno sa deset oktava. Pomoću
oktavnih filtera mjeri se intenzitet buke ili zvučni pritisak u području svake oktave. Na
osnovu ovih vrijednosti nalazi se broj sona za svaku oktavu i tako dobijene vrijednosti
sona saberu. Poslije toga se ukupan broj sona pretvori u fone.
Uz svaki instrument za mjerenje i ispitivanje buke daje se i uputstvo o načinu
njegovog rada i upotrebe.

Vibracije

Izvori vibracija su najčešće nebalansirani djelovi mašina, nekontrolisani tokovi

tečnosti, nepričvršćeni djelovi mašina i alata, impulsi, udari i dr.
Štetno dejstvo vibracija (lokalnih i opštih) na organizam zaposlenih je vrlo
raznovrsno i zavisi od mnogih faktora: mjesta dejstva vibracija, fizičkih karakteristika
vibracija (frekvencije, amplitude), dužine dejstva na organizam, ostalih faktora radne
sredine (posebno klimatskih, buke, prisutnih hemijskih materija, fizičkog naprezanja),
načina držanja alata i položaja tijela pri radu, starosti zaposlenih (najosjetljiviji su
zaposlenii mlađi od 18 i stariji od 40 godina), reaktivnih sposobnosti organizma,
premorbidnih stanja ili postojeće bolesti kod zaposlenih (arterioskleroza, infekcije,
intoksikacije, mikrotraume i posebno povrede centralnog nervnog sistema).
Lokalne vibracije se na organizam zaposlenog najčešće prenose preko ruku, a
opšte vibracije preko podloge na kojoj zaposleni stoji ili sjedište na kome sjedi.
Najtipičniji objektivni znak vibracione bolesti izazvane lokalnim vibracijama se
karakteriše vazomotornim krizama distalnih djelova gornjeg ekstremiteta koje se javljaju
u fazama, paroksimalno, simetrično (ali je palac najčešće pošteđen) i često su izazvane
hladnoćom i rijetko uzbuđenjem. Pored lokalnih manifestacija dolazi do oštećenja
(funkcionalne i morfološke prirode) i dr. organa i sistema: centralnog nervnog sistema,
koštano-zglobnog sistema, kardiovaskularnog sistema, digestivnog trakta, endokrinih
žlijezda i metabolizma. Vibracije smanjuju i imunološku sposobnost ljudskog organizma.
Zbog svih ovih promjena sve se više govori o vibracionom sindromu, umjesto o
vibracionoj bolesti.
Po (ISO) preporukama moguće je normirati vibracije u opsegu 1-100 Hz.
Normiranje vibracija čije su frekvencije ispod 1 Hz nemaju posebno značenje, jer je
samo dejstvo ovih vibracija različito i reakcije štetnog dejstva individualno se
manifestuju.
Za frekvencije iznad 100 Hz štetno dejstvo vibracija se osjeća na koži i u velikoj
mjeri zavisi od mjesta na tijelu.
Radi sprečavanja štetnog uticaja vibracija na organizam zaposlenih preduzimaju
se mjere zaštite.
U prvom redu, primjenjuju se tehničke mjere zaštite. One se sastoje u amortizaciji
vibracija na putu od izvora do organizma zaposlenog. Tehnička rješenja se primjenjuju i
zavise od mnogih faktora a u prvom redu od jačine vibracije koja zavisi od frekvencije i
amplitude vibriranja. Rješenja su specifična za svaki izvor vibracija neka od njih su:
specijalne platforme, koje su od amortizujućeg materijala. To se postiže, u prvom redu,
kombinacijom čeličnih opruga, gume, drvenog materijala i sl. Ove platforme se
postavljaju na radna mjesta, gdje je zaposleni u potpunosti izložen uticaju vibracije, npr.
na neke platforme u halama itd. Ove dodatne (amortizujuće) platforme se mogu postaviti
i na gumene točkove ili gumene debele ploče. Amortizujući poklopci se koriste za
prigušenje vibracija kod vazdušnih čekića. Na bušilicama se smanjuju vibracije pomoću
dodatnih ručica koje prigušuju vibracije.
Zaštitne rukavice izrađuju se od tkanine sa utkanom gumom, a unutrašnja postava
je od flanela. Za nadlanice se koristi gumeni štitnik od mekane gume, otporne na ulja.
Ispitivanja su pokazala da ove rukavice mogu smanjiti dva puta nivo vibracija, ne
propuštaju vodu i dobro zadržavaju toplotu.

Ispitivanje vibracija

Vibracije se određuju instrumentima koji se zovu vibrometri. Vibrometar može da

bude isključivo građen za mjerenje vibracija ili da se koristi standardni mjerač nivoa
zvučnog pritiska-sonometar. Sonometar se koristi za mjerenje vibracija na taj način što se
mjesto mikrofona ugradi davač ubrzanja vibracija ili prikap.

2. 5. 7. Prašina

Pri pojedinim radovima u toku proizvodnje javlja se u vazduhu radnih prostorija

manja ili veća količina prašine. Poznato je prisustvo prašine u :
- rudarstvu;
- industriji za dobijanje i preradu kamena;
- keramičkoj industriji;
- industriji stakla;
- metalurškoj industriji;
- industriji obojenih metala;
- građevinskoj industriji;
- tekstilnoj industriji;
- industriji za preradu drveta;
- hemijskoj industriji;
- elektroindustriji i dr.
Prašina se naročito stvara kod operacija sitnjenja, miješanja, bušenja i poliranja.
Prašina se javlja i pri nekim termičkim i hemijskim procesima ( sušenje, sagorijevanje,
žarenje, zavarivanje).
Po porijeklu prašina može biti organska, neorganska i mješovita.
Prema veličini čestica prašinu obično razvrstavamo u tri grupe:
1. prava prašina sa veličinom čestica od preko 10 mikrona,
2. oblaci prašine sa veličinom čestice od 10 do 0,1 mikrona i
3. u vidu dimova sa veličinom čestica ispod 0,1 mikrona.
U odnosu na svoje biološko djelovanje prašine mogu da se podijele u pet grupa:
- fibrogene prašine;
- toksične prašine;
- kancerogene prašine;
- radioaktivne prašine i
- prašine koje izazivaju alergiju.
Tabela: Pregled opasnosti i štetnosti od pojedinih vrsta prašine

Teh. procesi Osobine, opasnosti

Vrsta prašine izvori zaprašenosti i štetnosti MDK
1 2 3 4
Silikogena Proizvodnja stakla, Sitne čestice ispod 5 110 čest/cm3
prašina keramike, odlivaka vatrosta mikrona, nepravilnog (slob. sil.
lnih materijala, rudnici oblika nerastvorene. dioksid od 70 –
kamenoloma Izaziva silikozu. 100 %).
Azbestna Rudnici azbesta, ind. grane Spiralni oblik
prašina u kojima se koristi azbesta, 175 čest / cm3
(metalurgija, rak pluća.
građevinarstvo
i dr.)
Cementna Dobijanje cementa, građe Oštećenje kože, pluća 1750 čest/cm3
prašina vinarstvo 15 mg/m3
Prašina Industrija boje, stakla, Čestice nepravilnog 700 čest/ cm3
stakla hartije, kozmetička oblika, talkoza
Prašina Dobijanje i prerada Prof. oboljenja pluća 10 mg/m3
gvožđa gvožđa i čelika sideroza
aluminijuma
Prašina Rudnici boksita, dobijanje Sitna prašina sa 2 mg/m3
aluminijuma i primjena aluminijuma vazduhom -
eksplozivna,
prof. oboljenja alumi-
noza
Prašina Dobijanje olova, Otrovna 0,15 mg/m3
olova proizvodnja
akumulatora, hemijska
industrija, ind. boja i
lakova, štamparije i dr.
Prašina Proizvodnja hroma Oštećuje kožu, 1 mg/m3
hroma ihromata, izaziva
boja, lakova rak pluća
Prašina Hemijskaidustrija, čišćenje Izaziva oštećenje
vanadijuma rezervoara i kotlova pluća,
veoma toksična
Ugljena Rudnici uglja, površinski Opasnosti od 8 mg/m3
prašina kopovi, kožare eksplozije, 1 mg/m3
izaziva oboljenja (u zav.od
pluća Sl SiO2)
(antrakozu)
Tekstilna Teh. procesi u tekstilnoj Opasnosti od požara, od 2-6 mg/m3
prašina industriji i konfekciji oboljenja organa za
disanje.
Drvna Prerada drveta Opasnosti od požara 10 mg/m3
prašina
Radioaktivna Rad sa radioaktivnim Opasnosti od -
prašina materijama jonizujućih
zračenja, leukemija,
rak.
Duvanska Procesi, pripreme i prerada Profesionalna -
prašina duvana oboljenja
pluća, tabakoza
Žitna i Prerada žita i dobijanje Opasnosti od požara, -
mlinska brašna oboljenja pluća
prašina
Čađ Proizvodnja i prerada čađi Toksična, 10 mg/m3
gumarska industrija kancerogena

Prilikom proizvodnje izvjesna količina sirovina rasipa se u vidu čestica prašine.

Čestice prašine štetno djeluju na zdravlje zaposlenih, kao i rad mašina i uređaja Prilikom
disanja smatra se da oko 50% udahnute prašine ostaje u nosu.
Čestice prašine veličine od 10 do 15 mikrona zadrže se pri tom u gornjim
disajnim putevima. Dio prašine koja prodire dublje zadržava se na sluzokoži i kretanjem
njenih treplji se postepeno izbacuje. Jedan dio prašine ipak prodire u plućne mjehuriće
odakle je hvataju bijela krvna zrnca i raznose po limfnim putevima.
U plućne mjehuriće uglavnom prodiru čestice prašine čije su veličine manje od 5
mikrona.
Prašina može da djeluje na organizam i otrovno ukoliko se radi o rastvorljivim
prašinama kao što su arsen, olovo i druge, nadražajno izazivajući povrede sluzokože
disajnih puteva, nagrizajuće, alergično itd. U zavisnosti od vrste i kvaliteta prašine
nastaju oboljenja.

Ispitivanje prašine

Čestice prašine usljed svoje težine se talože. Brzina taloženja pojedinih čestica
prašine zavisi od njihove veličine, specifične težine, oblika čestica, viskoznosti vazduha,
kretanje vazduha, njegove vlažnosti ukoliko se radi o prašini koja upija vlagu iz vazduha,
kao i od drugih činilaca.
Količina prašine u vazduhu može se izraziti i mjeriti na dva načina: gravimetrijski
i konimetrijski. Pod gravimetrijskom sadržinom prašine u vazduhu podrazumijeva se
količina prašine izražena u miligramima na jedan kubni metar vazduha. S druge strane
pod konimetrijskom sadržinom prašine u vazduhu uzima se broj čestica prašine po jedom
kubnom centimetru vazduha (pri ovome se vodi računa o veličini i obliku čestice).
Prilikom ispitivanja vodi se računa o porijeklu i hemijskom sastavu, odnosno vrsti
prašine.
Za maksimalno dozvoljene koncentracije prašine u gravimetrijskom pogledu
postoje određene vrijednosti i obuhvataju materije koje se najčešće javljaju u toku
proizvodnje, a odnose se na osmočasovno radno vrijeme u toku dana. Ove vrijednosti
date su u narednoj tabeli.
 Materija mg/m3
vazduha

Prašina sa preko 70% slobodnog SiO2 1,0

Prašina sa 10 do 70% slobodnog SiO2 2,0

Prašina staklenog vlakna 3,0

Prašina drugih silikata (talk, olivin i dr.) sa manje od 10% slobodnog SiO2 4,0

Prašina korunda i korborunduma 5,0

Prašina barita, fosforita, cementa sa manje od 10% slobodnog SiO2 5,0

Prašina cementa, gline, minerala i njihovih smješa bez slobodnog SiO2 6,0

Ugljena prašina sa preko 10% slobodnog SiO2 2,0

Ugljena prašina sa manje od 10% slobodnog SiO2 4,0

Ugljena prašina bez slobodnog SiO2 10,0

Duvanska prašina 5,0

Staklena vuna 2,0

Kao što se iz tabele vidi, naročito je važno znati da li prašina koju smo ispitivali
sadrži u sebi slobodnog silicijum dioksida (kvarca) i u kom procentu. Ovo je važno zbog
toga što prašina slobodnog SiO2 spada među najopasnije prašine i izaziva kod zaposlenih
veoma teško oboljenje pluća poznato pod imenom silikoza. Silikoza se javlja kod
profesija: kamenoresci, rudari sulfatnih rudnika, zaposleni koji rade na čišćenju metalnih
odlivaka kvarcnim pijeskom, oštrači, brusači, zaposleni u tunelima itd. Od silikoze ne
ostaju pošteđeni ni vajari, kopači, zidari, zaposleni u keramičkoj industriji, u industriji
prerade vatrostalnog materijala i dr.
Da bi se što realnije ustanovilo stanje zaprašenosti na radnom mjestu, odnosno u
datoj prostoriji, uzorke prašine treba uzimati više puta tokom dužeg vremenskog perioda.
Na taj način bi se dobila slika o prosječnoj zaprašenosti vazduha date prostorije u toku
određenog vremena, a pri tome bi se izbjegle pojedinačne greške koje mogu nastati iz
bilo kojih razloga.
Po mogućnosti zaprašenost u vazduhu radnih prostorija treba svesti na najmanju
moguću mjeru.

Mjere zaštite

Mjere zaštite od štetnog dejstva prašine treba primijeniti na izvore u kojima se

stvara prašina i to:
- izborom tehnologije i materijala;
 - primjenom mehanizacije i automatizacije;
- hermetizacijom;
- odžavanjem čistoće u radnom prostorijama;
- ventilacijom (prirodna ventilacija, tehnička ventilacija) i
- otprašivanjem.
Čestice drvene prašine su često uzrok nastajanja požara i eksplozija. Poznata je
samozapaljivost prašine od drveta. Do eksplozije prašine može doći samo kod određenih
koncetracija. Pri preradi drveta, stvaranje i rasprostiranje prašine sprečava se koristeći
raspršenu vodu.
Zaštita od prašine sastoji se u primjeni opštih tehničkih mjera i opreme lične
zaštite i preventivno – medicinskom radu.

2. 5. 8. Osvijetljenost i rasvjeta

Osnovni pojmovi iz fotometrije

Prema talasnoj teoriji, svjetlost predstavlja elektromagnetne talase koje opaža

naše oko.
Elementarne djelove svjetlosti nazivamo svjetlosnim zracima. Tijelo koje odašilje
svjetlost, koje svijetli, naziva se svjetlosni izvor. Svjetlosni izvori mogu biti prirodni i
vještački.
Brzina svjetlosti u bezvazdušnom prostoru iznosi približno 300.000 km/s.
Svjetlost se prostire pravolinijski, odbija od ravnih predmeta, a prelama pri prelasku iz
jednu u drugu optičku sredinu.
Svjetlosni izvor neprekidno odašilje u okolni prostor izvjesnu količinu svjetlosti.
Ovaj tok svjetlosti naziva se svjetlosni fluks.
Osvijetljenost je bitan faktor uslova radne sredine koji veoma utiče na uspješnost i
bezbjednost rada. Racionalno organizovanje osvjetljenja radnih prostorija smanjuje
zamor zaposlenih i povoljno utiče na povećanje produktivnosti. Nedovoljno ili previše
jako osvjetljenje negativno utiče na organe vida. Pri pravilno organizovanom osvjetljenju
ne smije biti zasljepljujućeg dejstva izvora svjetlosti kao ni jako izraženih sjenki.
Svjetlost mora biti ravnomjerna i omogućavati dovoljni nivo osvijetljenosti radnih
mjesta, radnih površina, uređaja, instalacija, kontrolno-mjernih aparata i sl.
Potrebna osvijetljenost radnog prostora treba da omogući dobro viđenje, odnosno
tačno i brzo opažanje uz što manji zamor očiju.
U radnim prostorijama i na radnim mjestima potrebna osvijetljenost je u
zavisnosti od vrste rada koji se obavlja, odnosno od potrebnog zahtjeva za osvijetljenjem
pri radu.
Osvjetljenje u radnim prostorijama i na radnim mjestima za razlčite zahtjeve
prema vrsti rada određuje JUS U.C9.100 iz 1962 godine.
Da bi vidljivost posmatranih predmeta bila dobra, moraju biti ispunjeni sljedeći
uslovi:
- predmet posmatranja treba da bude osvijetljen tri puta više od okolne sredine,
- predmet posmatranja treba da bude osvijetljen 10 puta više od svoje dalje okoline,
- svjetlosni izvor treba da bude 20 puta svjetliji od dalje okoline.
Usmjeren snop svjetlosniih zraka omogućava da se svi objekti i radni postupci mogu
opažati trodimenzionalno, dok rasipna svjetlost stvara utisak dvodimenzionalnosti.
Pojedine boje iz svjetlosnog spektra dejstvuju na organizam čovjeka u fiziološkom i
psihološkom pogledu izazivajući efekte prikazane u tabeli:

Tabela 1: Efekti osvijetljenosti

Boje svjetlosnog Psihološki i fiziološki efekti

spektra
Crvena Povećava napetost mišića i krvni pritisak i smatra se
psihološkim posmatračem (»vruća« boja)
Narandžasta Povećava krvni pritisak i povećava frekvenciju pulsa,
izaziva ljepše raspoloženje, a samo u nekim slučajevima
djeluje zamarajuće
Žuta Smatra se mentalnim pokretačem
Zelena Smanjuje krvni pritisak i proširuje kapilare, ublažuje napeta
nervna stanja i sl.
Plava Smanjuje zategnutost mišića, usporava puls i ritam disanja
Ljubičasta Utiče okrepljujuće na pluća i srce i povećava organsku
otpornost

Dakle u svakoj radnoj prostoriji trebalo bi ostvariti harmonični odnos boja,

svjetlosti i ostalih osvijetljenih objekata. Dinamikom boja treba težiti stvaranju takvog
vidnog komfora koji će pozitivno uticati na proces proizvodnje i stimulativno djelovati na
ostvarenje predviđenog radnog učinka svakog radnog mjesta. Najbolji rezultati na radu
postižu se pri dnevnoj svjetlosti, ali se u nedostatku ove svjetlosti može koristiti i
odgovarajuće vještačko svijetlo.

Vrste osvjetljavanja

Osvjetljavanje se može izvesti prirodnom-dnevnom, vještačkom i kombinovanom

svjetlošću. Osvjetljavanje prirodnom-dnevnom svjetlošću obavlja se svuda gdje je to
moguće u toku trajanja obdanice.
Vještački izvori svjetlosti upotrebljavaju se za osvjetljavanje naročitou toku noći,
a koriste i tamo, gdje je dopiranje prirodne dnevne svjetlosti nemoguće (podzemnim
prostorijama rudnika i drugim slučajevima). Od vještačkih svjetlosnih izvora najčešće se
za osvjetljavanje upotrebljavaju sijalice sa usijanim vlaknom, fluoroscentne cijevi, živine
sijalice i natrijumove sijalice.
U pogledu razmještaja sijalica moguća su ova osvjetljavanja:
1. Samo opšte osvjetljavanje nastalo od sijalica ravnomjerno raspoređenih po
tavanici,
2. Lokalizovano opšte osvjetljavanje izvedeno neravnomjerno raspoređenim
sijalicama po tavanici, a najgušće iznad radnih mjesta,
3. Lokalno osvjetljavanje, izvedeno sijalicama na samim radnim mjestima i
4. Opšte sa dopunskim osvetljavanjem sa sijalicama ravnomjerno raspoređenim
po tavanici i pored toga i na samim radnim mjestima.
Osvjetljavanje kombinovanom svjetlošću koristi se svugdje, gdje je dnevno
osvjetljenje nedovoljno. Kombinovano osvjetljenje najviše se koristi u prelaznim dobima,
dobu sumraka i dobu zore, kao i za vrijeme oblačnih dana, naročito u toku zime.
 Radne prostorije i radna mjesta mogu biti osvijetljena dnevnim ili električnim
osvjetljenjem, a zahtjevi se određuju u zavisnosti od djelatnosti. Oni mogu biti: mali,
srednji, veliki i veoma veliki.

Tabela 2: Zahtjevi osvijetljenosti

Zahtjevi Osvijetljenost Faktori dnevne

(lx) osvijetljenosti %
Veoma mali 30 do 50 0,6 do 1,0
Mali 50 do 80 1,0 do 1,6
Srednji 80 do 150 1,6 do 3,0
Veliki 150 do 300 3,0 do 6,0
Veoma veliki 300 do 600 6,0 do 12,0
Izvanredno veliki preko 600 preko 12,0

Normiranje osvijetljenosti na radnim mjestima i u radnim prostorijama vrši se

prema JUS-u UC9.100.
Da bi osvijetljenost prostorija i radnih mjesta bila zadovoljavajuća, pri izgradnji
objekata treba voditi računa o sljedećem:
- potrebno je omogućiti nesmetan kontakt svih svjetlosnih površina
prostorije s dnevnom svjetlošću,
- u prostoriji s vertikalno postavljenim svjetlosnim površinama
okrenutim prema drugim objektima ili zaklonima od velike je važnosti
udaljenost i boja naspramnih zaklona, koja treba da bude po mogućnosti
najmanje dva puta veća od njihove visine,
- unutar prostorije naročito treba voditi računa o rasporedu radnih
mjesta, a posebno o: sprečavanju zaklanjanja radnog mjesta tijelom,
mašinama ili materijalom, sprečavanju blještanja svjetlosti i sl.
Vodeći računa o pomenutim momentima mnogi problemi u vezi s osvijetljenošću
prostorija i radnih mjesta biće riješeni blagovremeno, a broj povreda na radu zbog
nedovoljnog intenziteta osvijetljenosti svešće se na minimum.

Mjerenje osvijetljenosti

Instrumenti kojima se mjeri osvijetljenost nazivaju se luksmetri. U praksi se

najviše koriste luksmetri sa fotoelementom - fotoćelijom, kod kojih je iskorišćen princip
fotoelektričnog dejstva.

2. 5. 9. Jonizujuća i nejonizujuća zračenja

Jonizijuća zračenja su elektromagnetna ili korpuskularna (čestična) zračenja koja

imaju dovoljno visoku energiju da mogu da jonizuju materiju kroz koju prolaze. Njihova
energija je veća od 12,4 eV. Mogu biti porijeklom iz jezgra radioaktivnih elemenata koji
se nalaze u prirodi ili iz jezgara vještački dobijenih radioaktivnih elemenata. Jonizujuća
zračenja mogu se dobiti i u akceleratorima naelektrisanih čestica, kao i u nuklearnim
reaktorima (tabela 1).
Tabela 1. Glavne vrste jonizujućeg zračenja
X-zračenje (zakočno zračenje,
karakteristično X zračenje, nastaje
ELEKTROMAGNETNO van jezgra).
ZRAČENJE gama zračenje (nastaje
promjenama u energetskim
stanjima jezgra)
beta zraci (elektroni, emitovani iz
jezgra)
alfa zraci (jezgra helijuma,
JONIZUJUĆA emitovana iz jezgra)
ZRAČENJA NAELEKTRISANE protoni (proizvedeni u
ČESTICE akceleratorima)
elektronski zraci (proizvedeni u
akceleratorima)
različiti teški joni (proizvedeni u
akceleratorima)
NENAELEKTRISANE neutroni (proizvedeni u reaktorima,
ČESTICE akceleratorima i radioizotopima)

Pod nejonizujućim zračenjem podrazumijevaju se svi oblici elektromagnetskog

zračenja koji u interakciji sa materijom nemaju dovoljno energije sposobne da izazove
jonizaciju materije. Zbog toga se po opštoj definiciji, nejonizujuća zračenja odnose na dio
elektromagnetskog spektra čija je energija fotona manja od 12 eV. Obuhvataju sva
elektromagnetska zračenja koja u vakuumu imaju talasnu dužinu veću od 100 nm (10-9
m).
U zavisnosti od talasnih dužina, odnosno frekvencija, nejonizujućim zračenjima
su obuhvaćeni:
- ultraljubičasto zračenje,
- vidljiva svjetlost,
- infracrveno zračenje,
- radiofrekventno zračenje i
- elektromagnetska polja krajnje niskih frekvencija.
Iako ne pripadaju elektromagnetskom zračenju, u nejonizujuća zračenja uključeni
su i mehanički ultrazvučni talasi zbog svojih bioloških efekata i problema zaštite, koji su
vrlo slični onima kod elektromagnetskog zračenja.

Elektromagnetno zračenje

Elektromagnetna zračenja (X zračenje i gama zračenje) razlikuju se samo u

energiji. Posebni nazivi se koriste da bi se označio energetski opseg ili način nastanka.
Tako X i gama zračenje mogu imati istu energiju i razlikovati se samo po načinu
postanka: gama zračenje nastaje metastabilnim jezgrima nastalim raspadom radioaktivnih
atoma, X zračenje se proizvodi bombardovanjem mete elektronima velikih brzina.
Uobičajeno je da se za energiju zračenja u nuklearnoj fizici koristi jedinica
elektronvolt (eV): 1 eV = 1,6 x 10 -19 J.
 Detekcija zračenja

Jonizujuće zračenje se ne može neposredno opažati. Da bi se otkrilo prisustvo

ovog zračenja, kao i njegove karakteristike, neophodno je koristiti posebne uređaje-
detektore jonizujućeg zračenja.

Tipovi detektora

Detektori mogu biti električni i neelektrični, u zavisnosti od toga koji konačni

efekti služe kao indikacija prolaska zračenja.
Detektori koji daju pojedinačne informacije o prolasku jonizujućeg zračenja kroz
efikasnu zapreminu nazivaju se brojači. Detektori koji pored toga što broje čestice mogu i
da odrede njihovu energiju, nazivaju se spektrometri.
Uređaji za mjerenje doza i jačine doza nazivaju se dozimetri. Služe za kontrolu
individualnog ozračivanja (lični dozimetri) i za mjerenje doza u poljima zračenja.

Definicije osnovnih dozimetrijskih veličina i jedinica

Vrste količine nastalih hemijskih i bioloških promjena zavise od količine energije

koju je primila ozračena sredina. U Međunarodnom sistemu jedinica (SI), energija se
izražava džulima (J) i masa u kilogramima (kg). Fundamentalna dozimetrijska veličina u
radiološkoj zaštiti je apsorbovana doza.
Međutim, pored iznosa apsorbovane doze na biološke efekte zračenja utiču i drugi
faktori, od koji su najznačajniji vrsta i energija zračenja, kao i osjetljivost tkiva i organa.
Zato se pored apsorbovane doze koriste i ekvivalentna i efektivna doza.
Apsorbovana doza (D) je srednja energija (dE) koju je jonizujuće zračenje
jonizacijama i ekscitacijama predalo jedinici mase (dm) neke materije. Definiše se
relacijom:

D = dE/dm

Jedinica za apsorbovanu dozu naziva se Grej (Gy).

Gy = J/kg

Jačina apsorbovane doze (D) definiše se kao apsorbovana doza u jedinici

vremena:

D = D/t

Jedinica za jačinu apsorbovane doze je džul po kilogramu u sekundi (J/kgs),

odnosno grej po sekundi (Gy/s).
Ekspoziciona doza ili izlaganje (X) je veličina koja se odnosi na jonizaciju
vazduha X ili gama zračenjem.
Jačina ekspozicione doze ili izlaganja (x) definiše se kao ekspoziciona doza ili
izlaganje u jedinici vremena:

x = X/t
 Ekvivalentna doza (H) je veličina koja uzima u obzir da efekti jonizujućeg
zračenja na neko tkivo ili organ ne zavise samo od energije koja je apsorbovana po
jedinici mase već i od vrste zračenja.
Jedinica za ekvivalentnu dozu je džul po kilogramu (J/kg), sa posebnim nazivom
sivert (Sv).
Efektivna doza (E) je veličina koja je uvedena da bi se uzelo u obzir da efekti
zračenja zavise i od vrste ozračenog tkiva ili organa. Jedinica za efektivnu dozu je ista
kao i za ekvivalentnu dozu – sivert.

Lična dozimetrija

Primjena izvora jonizujućeg zračenja je dozvoljena samo ako se preduzmu sve

mjere za zaštitu i za smanjenje nivoa izlaganja ljudi koji sa njima rade. Jedan od načina
da se to postigne je vršenje redovne lične dozimetrijske kontrole zaposlenih koji se
profesionalno izlažu dejstvu jonizujućeg zračenja. Osnovni zadatak lične dozimetrije je
da se prati stepen ozračenosti pojedinca u toku obavljanja njegovih redovnih djelatnosti
vezanih za rad sa izvorima zračenja.
Lična dozimetrijska mjerenja se najčešće odnose na mjerenja spoljašnjeg
izlaganja i vrše se da bi se kontrolisao stepen izlaganja, odnosno primljena efektivna
doza.
Kontrola dozimetara se vrši mjesečno ili tromjesečno u zavisnosti od uslova rada i
nivoa izlaganja jonizujućim zračenjima. Profesionalno izloženom licima koja mogu da
prime efektivne doze veće od 6 mSv godišnje i koja spadaju u kategoriju A, očitavanje
ličnih termoluminescentnih dozimetara vrši se svaki mjesec dana. Za lica koja ne mogu
da prekorače ovu dozu i koja spadaju u kategoriju B, period očitavanja
termoluminescentnih dozimetara ne može biti duži od tri mjeseca. Za svakog zaposlenog
vodi se lični dozimetrijski karton u koji se unose vrijednosti primljenih doza.
Za trenutna očitavanja koriste se penkalo dozimetri ili noviji tipovi dozimetara sa
direktnim očitavanjem primljene doze. Usvojeno je da se lični dozimetri nose sa lijeve
strane na grudima, osim u posebnim slučajevima (na primjer dozimetri se mogu nositi na
prstima ako su ruke najviše izložene zračenju).
Najpoznatiji lični dozimetri su termoluminescentni (TLD) i film dozimetar.

Biološko dejstvo zračenja

Biološki efekti zračenja nastaju apsorpcijom energije u živoj materiji. Dejstvo

zračenja na čovjekovo tijelo svodi se u osnovi na oštećenja pojedinačnih ćelija.Isto
zračenje ne uzrokuje isto dejstvo na sve ćelije. Zato se razlikuje osjetljivost pojedinih
vrsta ćelija na zračenje, kao i individualna osjetljivost pojedinih ćelija. Zbog razlike u
osjetljivosti ćelija velika je razlika u posljedicama ozračivanja različitih tkiva, organa i
organizama. Manje su osjetljiva tkiva koja se sporo dijele. Mnogo su više osjetljivi tkiva i
organi koji se intezivno obnavljaju.

Klasifikacija bioloških efekata zračenja

Čitav niz faktora utiče na vrstu i veličinu radijacionog oštećenja. Neki zavise i od
same ozračene osobe, njenog pola, zdravlja i starosti. Drugi se odnose na uslove
ozračivanja i na apsorbovanu dozu zračenja (Tabela 2).
Tabela 2: Klasifikacija radijacionih efekata

Nemaligna oštećenja kože

Gubitak kose
Akutni Smanjenje broja bijelih krvnih ćelija Deterministički
Radijacioni efekti

Somatski efekti Neplodnost efekti

efekti Katarakta

Kasni Leukemija
efekti Rak Stohastički
efekti
Genetski efekti Abnormalnosti metabolizma

Efekti zračenja na čovjekov organizam dijele se na somatske efekte i na genetske

efekte. Radijacioni efekti koji se pojave na ozračenoj osobi nazivaju se somatski, a oni
koji se javljaju na potomstvu ozračene osobe nazivaju se genetski ili nasljedni efekti.
Štetne posljedice dejstva zračenja na čovjeka ispoljavaju se u različitim
vremenskim intervalima poslije ozračivanja, pa se somatski efekti dalje dijele na akutne i
hronične.
Organizam može da bude izložen visokim dozama zračenja u kratkom
vremenskom periodu i tada se govori o akutnom izlaganju. Efekti zračenja se pojavljuju
relativno brzo i zavise od dijela tijela koji je bio izložen, kao i od doze. Rani efekti mogu
biti posljedica oštećenja kostne srži, gastrointestinalnog trakta ili centralnog nervnog
sistema.
Hronično izlaganje se odnosi na primanje manjih doza u dužim vremenskim
intervalima, tokom više nedjelja, mjeseci, godina. Hronični efekti mogu da se pojave
mnogo kasnije, a period dok se efekti ne pojave naziva se latentni period.
Izlaganje može da bude totalno, kada je izloženo cijelo tijelo i parcijalno kada je
izložen samo dio tijela. Ako je u pitanju akutno izlaganje cijelog tijela dozom između 3 i
4 siverta, doći će do smrti u toku od 30 dana kod polovine od ukupnog broja ljudi koji su
bili izloženi ovim dozama zračenja.
Kada se izvor zračenja nalazi izvan organizma, onda se govori o spoljašnjem
izlaganju, a ako izvor zračenja dospije u unutrašnjost organizma, o unutrašnjem
izlaganju.
Važna klasifikacija štetnih radijacijskih efekata je i njihova podjela na stohastičke
(čija je vjerovatnoća nastanka, a ne njihova jačina, zavisna od doze zračenja a za koje ne
postoji prag doze, odnosno doza ispod koje se sasvim sigurno neće pojaviti) i
determinističke efekte (zavise od doze zračenja i za njih postoji prag doze).

Zdravstveni uslovi za lica koja rade sa izvorima zračenja

Lica koja rade sa izvorima jonizujućeg zračenja i lica koja se u toku rada izlažu
jonizujućem zračenju moraju zadovoljavati propisane zdravstvene uslove i to :
- prije stupanja na rad,
- u toku rada (provjera se vrši periodičnim zdravstvenim pregledima),
 - u slučaju vanrednog događaja i
- nakon prestanka sa radom, po potrebi.
Periodični zdravstveni pregledi profesionalno izloženih lica kategorije A
obavljaju se jednom godišnje, a profesionalno izloženih lica kategorije B obavljaju se
jednom u tri godine.
Sa izvorima jonizujućeg zračenja ne mogu da rade lica koja boluju ili su bolovala
od nekih oboljenja kao što su:
- maligne bolesti,
- evolutivna oboljenja očnog sočiva,
- teže endokrine bolesti,
- sistemske bolesti imunog sistema,
- teže duševne bolesti i bolesti zavisnosti,
- teže nervne bolesti,
kao i od nekih drugih oboljenja koje utvrdi ljekar specijalista medicine rada, koji
je određen za poslove kontrole zdravstvenog stanja profesionalno izloženih lica.
Rad sa izvorima jonizujućeg zračenja se zabranjuje:
- licima koja su mlađa od 18 godina, osim za vrijeme propisane obuke u
toku redovnog školovanja,
- ženama za vrijeme trudnoće,
- ženama za vrijeme dojenja djeteta, ako rade sa otvorenim izvorima
jonizujućeg zračenja.
Sa izvorima jonizujućeg zračenja mogu raditi lica koja imaju propisanu stručnu
spremu i koja ispunjavaju propisane zdravstvene uslove.

Nejonizujuća zračenja

Biološki efekti koje izazivaju pojedine vrste nejonizujućih zračenja veoma su

raznoliki i zavise od mnogih faktora. Ti faktori se mogu grupisati u tri kategorije:

1. Faktori vezani za karakteristike izvora zračenja:

- dimenzije izvora (tačkast ili zapreminski);
- frekvencija emitovanog zračenja (ili njegova talasna dužina)
koji uslovljava dubinu prodiranja zračenja u tkiva;
- intenzitet ili gustina snage ili snopu;
- način emitovanja zračenja (koherentno ili nekoherentno, kontinuirano ili
pulsno).
2. Faktori vezani za modalitete ekspozicije:
- trajanje ekspozicije i njegova vremenska raspodjela (kontinuirana ili
intermitentna ekspozicija);
- rastojanje od izvora (izuzev u slučaju ekspozicije laserskom zračenju);
- prostorna distribucija ekspozicije (potpuna ili djelimična ekspozicija
organizma).
3. Faktori vezani za biološke karakteristike:
- ćelijski i molekularni sastav izloženih tkiva, fiziološke karakteristike tkiva,
kao što je, na primjer, prokrvljenost, ako su posrijedi termički efekti;
- električka svojstva tkiva;
- dimenzije organa;
- funkcionalni značaj organa ili tkiva koji su zahvaćeni.
 Lica izložena nejonizujućim zračenjima, u zavisnosti od uslova ekspozicije,
podijeljena su u tri grupe. To su lica izložena:
- Profesionalnoj ekspoziciji;
- Ekspoziciji stanovništva i
- Medicinskoj ekspoziciji.
Profesionalna ekspozicija odnosi se na punoljetna lica koja u toku svoje
profesionalne djelatnosti sa izvorima nejonizujućih zračenja mogu biti akutno ili hronično
ozračena.
Ekspozicija stanovništva odnosi se na pojedince, uključujući i djecu, koji u toku
cijelog života mogu biti izloženi pojedinim vrstama nejonizujućih zračenja. Mada je nivo
ozračivanja pojedinaca iz stanovništva obično nizak, broj ozračenih lica i dužina
ekspozicije mogu predstavljati značajnu kolektivnu ekspoziciju stanovništva.
Medicinska ekspozicija odnosi se na ozračivanje pacijenata podvrgnutih
dijagnostičkoj ili terapijskoj primjeni određenih izvora nejonizujućih zračenja.
Oblast primjene nejonizujućih zračenja veoma je raznovrsna i teško je navesti sve
oblike ljudskih djelatnosti u kojima se zračenja koriste. Uporedo sa njihovom sve širom
primjenom pojavio se i problem proučavanja štetnih efekata ovih zračenja na ljudski
organizam, kao i problem zaštite od njihovog štetnog djelovanja.

Ultraljubičasto zračenje

Ultraljubičasto zračenje čini dio elektromagnetskog spektra koji se nalazi između

vidljive svjetlosti i X-zračenja najvećih talasnih dužina. Ono obuhvata oblast talasnih
dužina od 400 nm do 100 nm.

Zaštita od ultraljubičastog zračenja

U radu sa vještačkim izvorima zaštita od štetnog dejstva ultraljubičastog zračenja

postiže se:
- postavljanjem odgovarajućih ekrana ispred izvora zračenja;
- primjenom sredstavai opreme lične zaštite na radu, prvenstveno nošenjem
naočara sa odgovarajućim filterima;
- povećanjem rastojanja od izvora zračenja (zakon slabljenja intenziteta sa
kvadratom rastojanja),
- obezbjeđenjem dobre ventilacije kada zraci kratkih talasnih dužina (UV-C dijela
spektra) mogu da izazovu stvaranje štetnih gasova.

Infracrveno zračenje

U spektru elektromagnetskog zračenja infracrveni zraci (IC) nadovezuju se na

crvene zrake vidljive svjetlosti i obuhvataju oblast talasnih dužina od 780 nm do 1mm.
Glavni efekat ovog zračenja je termički, zbog čega se oni nazivaju i toplotnim zracima, a
zbog mjesta na kome se nalaze u spektru nazvani su infracrveni zraci.
 Profesionalna ekspozicija

Zaposleni u mnogim profesijama mogu da budu izloženi štetnom dejstvu

intenzivnog infracrvenog zračenja. Profesionalna ekspozicija najčešća je u industriji, u
pogonima u kojima zaposleni rade u blizini intenzivnog toplotnog zračenja. To su u
prvom redu zaposleni koji rade pored visokih peći, u livnicama, valjaonicama,
topionicama, zatim zaposleni koji rade u kotlarnicama, ložionicama i ložači u parnim
lokomotivama. Intenzivnom infracrvenom zračenju izloženi su i zaposleni u industriji
stakla koji rade na livenju stakla i stakloduvači, zatim zaposleni koji rade u industrijama
u kojima se vrši sušenje boja, lakova i grnčarije. Štetnom dejstvu IC zračenja mogu biti
izložena i lica koja rade u pogonima za dehidrataciju kože, tekstila i hartije. Po prirodi
svoga posla štetnom dejstvu mogu biti izloženi i vatrogasci u toku gašenja požara i
spasavanja života ugroženih lica. Pekari, kuvari i poslastičari, koji sve svoje radno
vrijeme provode pored zagrijanih peći, takođe su profesionalno izloženi IC zračenju.
Profesionalno mogu da budu izloženi i operateri sa kvantnim generatorima velike snage,
a koji emituju IC zračenje. Pored navedenih profesija IC zračenju iz Sunčevog spektra
mogu da budu izložena i lica koja veći dio svoje profesionalne djelatnosti obavljaju na
otvorenom prostoru, kao što su: ribari, mornari, zaposleni u solanama, zaposleni na
izgradnji puteva i pruga, putari, geometri i sl.

Prevencija oštećenja

Prevencija oštećenja IC zračenjem, može se postići:

- rastojanjem od izvora zračenja;
- smanjenjem temperature izvora zračenja;
- ostavljanjem zaštitnih ekrana između izvora zračenja i
zaposlenih koji su im izloženi;
- onabdijevanjem zaposlenih koji rade sa izvorima zračenja
zaštitnom odjećom i opremom lične zaštite na radu koja reflektuju
infracrvene zrake;
- skraćenjem vremena ekspozicije.

Lasersko zračenje

Laseri su uređaji koji predstavljaju generatore intenzivnog monohromatskog,

koherentnog i strogo usmjerenog elektromagnetskog zračenja u dijelu spektra MT, IC,
vidljive svjetlosti i UV-dijela spektra.

Mjere zaštite

Mjere zaštite mogu biti:

- opšte i posebne zaštitne mjere
- mjere lične zaštite
Opšte zaštitne mjere podrazumijevaju, prije svega, izdvajanje laserskog uređaja u
zasebnu prostoriju u koju treba da bude zabranjen pristup svakom neovlašćenom licu a
posebne mjere se odnose na oblaganje radnih prostorija odnosno primjenu mjera zaštite
utvrđenih posebnim propisima.
 Sredstvima i opremom lične zaštite na radu obezbjeđuje se, u prvom redu, zaštita
očiju i kože. Za zaštitu očiju koriste se specijalne naočari sa filterima koji imaju visoku
moć apsorpcije zraka talasnih dužina karakterističnih za odgovarajući laserski uređaj.
Naočari moraju da budu dobro priljubljeni uz lice i da pružaju apsolutnu zaštitu, zbog
čega i sa takvim naočarima treba izbjegavati gledanje u laserski snop. Zaštita kože
obezbjeđuje se nošenjem odjeće od materijala tamne boje koji apsorbuje zrake.
Najpogodnije su crna, tamnoplava i tamnozelena boja. Zaštita lica postiže se nošenjem
zaštitne maske ili kapuljače od platna. Za zaštitu šaka koriste se rukavice od kože ili filca,
koje su takođe tamne boje. U radu sa laserima malih snaga, uz preduzimanje osnovnih
mjera predostrožnosti, kao što je izbjegavanje izlaganja primarnom snopu, nijesu
potrebne posebne mjere zaštite.
Sva lica koja rade sa laserskim uređajima treba da budu upoznata sa opasnostima
od laserskog zračenja, kao i s načinom primjene neophodnih mjera lične i opšte zaštite.

Zdravstveni nadzor

Sva lica koja rade sa izvorima laserskog zračenja moraju da budu pod
zdravstvenim nadzorom. Zdravstveni nadzor obuhvata:
- Prethodni pregled, tj. zdravstveni pregled prije stupanja na
rad sa laserskim uređajima,
- Kontrolno periodični pregled i
- Vanredni pregled, u slučaju akcidentalne ekspozicije.

Radiofrekventno zračenje

U toku poslednjih nekoliko decenija nagli razvitak elektronike i njene primjene u

mnogim oblastima nauke i tehnike doveo je do brze ekspanzije velikog broja elektronskih
uređaja koji emituju radiofrekventno zračenje.

Električna i magnetna polja krajnje niskih frekvencija

Čovjek, kao i sva živa bića u prirodi, nalazi se pod stalnim dejstvom
elektromagnetskih polja, koja vode porijeklo od prirodnih i vještačkih izvora. Frekvencija
tih polja se kreće od oko 0 herca (geomagnetska polja) do 3 x 1015 Hz (elektromagnetska
komponenta kosmičkog zračenja). Među njima određen značaj za čovjeka ima i uticaj
električkih i magnetskih polja krajnje niskih frekvencija, tzv. ELF polja (ELF –
skraćenica od Extremly low Frequency) čije se frekvencije nalaze između 30 i 300 Hz.
Talasne dužine tih polja su reda veličine više hiljada kilometara.
Štetno dejstvo električnih i magnetnih polja krajnje niskih frekvencija, koja se
stvaraju u blizini postrojenja koja rade pod visokim naponom (razvodna postrojenja
visokog napona, transformatorske stanice, dalekovodi, elektrane) može se spriječiti
preduzimanjem odgovarajućih zaštitnih mjera. Te mjere mogu da budu mjere pasivne i
mjere aktivne zaštite. Mjere pasivne zaštite obuhvataju mjere kojima se ograničava
vrijeme boravka licima koja rade u zoni električnih i magnetnih polja, korišćenje
automatske i daljinske kontrole operacija koje se odvijaju u takvom polju i postavljanjem
radnih mjesta na dovoljnu udaljenost od tih polja. Ako je jačina polja na radnom mjestu
veća od jačine predviđene odgovarajućim nacionalnim normama, ili ako način obavljanja
radova ne odgovara uslovima koji su propisani normativnim aktima, preduzimaju se
mjere aktivne zaštite.
Mjere aktivne zaštite zasnivaju se na korišćenju sredstava koja štite izložena lica
od uticaja električnog polja. Ta zaštita se obezbjeđuje sredstvima lične i opšte zaštite.
Sredstva i opremu lične zaštite na radu čine ekranirajuća odjeća, ekranirajući šljem i
specijalna obuća. Zaštitna ekranirajuća odjeća štiti eksponovanog zaposlenog od štetnog
dejstva električnog polja i sprečava proticanje struje pražnjenja kroz organizam. Zaštitna
odjeća se izrađuje od naročite metalizirane provodljive tkanine u obliku kombinezona ili
jakne sa pantalonama. Odjeća se oblači preko rublja da bi se tijelo izolovalo od nje, a
preko te odjeće može da se navuče radni mantil ili kaput. Zaposleni u ekranizirajućoj
odjeći može da radi neograničeno, ali dugotrajan rad u njoj može da izazove poremećaje
u termoregulaciji organizma. Obuća treba da ima đon od elektroprovodljive gume koja
omogućuje dobar kontakt sa podlogom na kojoj zaposleni stoji. Koriste se, takođe, čizme
i kaljače izrađene od elektroprovodljive gume. Za glavu se koristi metalni šljem ili šljem
od metalizirane mase.
Opšta zaštitna sredstva predstavljaju zaštitni zakloni-ekrani čija se svojstva
zasnivaju na slabljenju jačine polja na bezopasnu vrijednost. Ekrani mogu da budu
homogeni provodnici u obliku elektroprovodljivih traka ili ploča, ili u obliku metalne
rešetke.

2. 5. 10. Hemijske štetnosti

Kao štetne materije definišu se one materije koje predstavljaju opasnost po

zdravlje i život zaposlenih, ako se nađu u vazduhu radnog prostora u opasnim
koncentracijama. Najbitniji faktori koji utiču na djelovanje ovih štetnosti na organizam
su: doza, fizičke i hemijske osobine, način izloženosti, uzrast, zdravstveno stanje i drugo.
Doza ( količina ili koncetracija) hemijske štetnosti igra presudnu ulogu i od nje
zavisi da li će unijeta materija biti otrovna, indiferentna ili korisna. Mnoge od ovih
materija u malim količinama su ljekovite (hlor, arsen) a u velikim vrlo otrovne.
Fizičko hemijske osobine hemijskih štetnosti su veoma važne. Na primjer,
poznato je da je arsentrioksid u kristalnom stanju slabo otrovan, u raspršenom otrovniji, a
kao rastvor veoma otrovan. Topljivost otrovnih materija je takođe važna karakteristika,
jer se sa povećanjem topljivosti povećava njihova otrovnost.
Maksimalno dozvoljene koncentracije MDK pojedinih škodljivih gasova,
para i aerosola, u vazduhu radnog prostora su one koncetracije koje ne izazivaju oštećenja
zdravlja pri svakodnevnom osmočasovnom radu pri normalnim klimatskim uslovima i
neforsiranom disanju i ne zahtijevaju primjenu mjera tehničke zaštite, odnosno primjenu
odgovarajućih sredstvima i opremom lične zaštite na radu.
MDK pojedinih škodljivih gasova, para i aerosola u vazduhu radnog
prostora propisane su JUS - om Z.B0. 001 iz 1991 godine.

Tabela: Pregled osobina i opasnosti pojedinih hemijskih štetnosti

Naziv hemijskih Tehnol. proces u kojima se Osobine i opasnosti i MDK

štetnosti javljaju
1 2 3
Ugljenmonoksid Nepotrebno sagorijevanje Gas bez boje i mirisa, gori, lakši
od vazduha, otrovan je.
 MDK – 58 mg/m3
Ugljendioksid Fermetacija (alkoholna Gas bez boje i mirisa, teži od
vrenja), fabrikacija suvog vazduha. Izaziva gušenje.
leda, rudnici, bunari i dr. MDK: 9000 mg/m3
Benzol Koksare, štamparije, Aromatičan miris, zapaljiv,
hemijska industrija, otrovan.
laboratorije. MDK: 50 mg/m3
Benzin Hemijska industrija, Lako zapaljiva tečnost, zapaljiv,
industrija nafte, ind.gume i otrovan.
dr. MDK: 300 mg/m3
Fenol Hemijska industrija Izaziva opekotine, otrovan.
MDK: 5 mg/m3
Cijanovodonik Industrija najlona, u Miris gorkog badema, otrovan.
(plava kiselina) fotografiji MDK: 0,3 mg/m3
Sumporvodonik Hemijska industrija Bezbojan gas,neprijatnog mirisa
otpadne vode, rudnici na pokvarena jaja, teži od
uglja. vazduha, otrovan.
MDK: 10 mg/m3
Fosfor i njegova Hemijska industrija, ind. Postoji u tri oblika: bijeli, crveni,
jedinjenja vještačkih đubriva crni, izaziva opekotine, otrovan,
opasnosti od požara.
MDK: 0,1 mg/m3
Olovo Metalurgija, rudnici, Jak otrov, (pare, prah).
hemijska industrija MDK: 0,1 mg/m3
Živa Razne industrijske grane, Tečan metal. Pare i magle žive su
laboratorije otrovne.
MDK: 0,1 mg/m3
Hlor Hemijska industrija. Žutozeleni gas sa jakim mirisom.
Primjena u mnogim Opasnosti od požara i eksplozije.
tehnološkim procesima. Stvara opekotine, otrovan.
MDK:2 mg/m3
Amonijak Hemijska industrija i Bezbojan gas, nadražujući miris,
primjena u drugim zapaljiv. Rastvara se u vodi.
tehnologijama. Opasan za oči i pluća.
MDK: 35 mg/m3
Arsen- Metalurgija, hemijska Arsenovodonik je zapaljiv i
arsenovodonik industrija, rudnici. eksplozivan gas, jak nervni otrov.
Oksidi azota Hemijska industrija, Gasovi narandžaste boje. Otrovni.
metalurgija, procesi MDK: 30 mg/m3
zavarivanja.

Maksimalno dozvoljene koncentracije izražavaju se prema JUS-u:

- za gasove i pare u molovima po kubnom metru vazduha, u miligramima
po kubnom metru, ili u kubnim centimetrima po kubnom metru vazduha (ppm);
- za otrovnu prašinu, maglu i dimove u miligramima po kubnom metru
vazduha;
 - za mineralnu prašinu u miligramima po kubnom metru vazduha i brojem
čestica u kubnom centimetru vazduha;

Prema JUS Z.C0. 010 iz 1979. godine propisan je stepen opasnosti štetnih
materija u tri kategorije i to:
- stepen opasnosti po zdravlje
- stepen opasnosti po zapaljivost
- stepen opasnosti po reaktivnost
Opasnosti od štetnih materija podijeljene su na pet stepeni opasnosti: 4, 3,
2, 1, 0. Stepen opasnosti raste od 0 do 4, a četiri označava najveću opasnost.
Prema djelovanju na organizam zaposlenih tj. u zavisnosti od vrsta povreda koje
mogu nastati pod dejstvom gornjih materija one se mogu grupisati na sljedeći način :
- organska prašina
- organski rastvarač - heksan
- kiseline (sumporna, hlorovodonična, fosforna, tečni amonijak)
- baze (NaOH, Na - metilat)
- opasni gasovi (vodonik, zemni gas, gasoviti amonijak)

IZVOD IZ JUS Z.B0.001

MAKSIMALNO DOZVOLJENE KONCENTRACIJE ŠKODLJIVIH GASOVA,
PARA I AEROSOLA U ATMOSFERI RADNIH PROSTORIJA I RADILIŠTA

Naziv supstance Hemijska Relativna MDK

formula molekulska masa mg/m3
Amonijak NH3 17,03 18
Fosforna kiselina H3PO4 98,00 1
n-heksan C6H14 86,06 180
Hlorovodonična kiselina HCl 36,46 7
Natrijum-hidroksid NaOH 40,99 2
Sumporna kiselina H2SO4 98,07 1
Ugljen-monoksid CO 28,01 55
Organska prašina - - 10

Imajući u vidu dejstvo hemijskih štetnosti i posljedice koje one izazivaju,

neophodno je njihove koncetracije u radnoj atmosferi svesti na minimum i to:
- kad god je moguće, potrebno je eliminisati štetne materije već na samom
izvoru ili izborom tehnološkog postupka smanjiti koncetracije,
- hermetizovati procese, uređaje i instalacije koji mogu biti izvori
zagađenja,
- na svakom radnom mjestu organizovati sistematsko provjetravanje i
odgovarajući broj izmjena vazduha prostorije,
- zaposlene opremiti sredstvima i opremom lične zaštite na radu.
 2. 5. 11. Biološke štetnosti

Biološke štetnosti su štetnosti koje nastaju pri radu sa virusima, bakterijama,

parazitima, gljivama, plesnima, insektima i drugim materijama organskog porijekla.
Ispitivanje bioloških štetnosti u radnoj sredini vrši se u radnim prostorijama u
kojima se rad vrši sa ovim materijama.
Zaraznim bolestima je najteže naći zakonski status povrede na radu odnosno
profesionalne bolesti jer je izvor zaraze, naročito ako je to čovjek, prisutan ne samo u
sredini u kojoj radi nego i u opštoj urbanoj (gradskoj, seoskoj), domicilnoj (kućnoj) pa i u
drugim neprofesionalnim sredinama. Epidemija neke bolesti može se vrlo lako proširiti
na sve zaposlene, pa je nesumnjivo dio njih dobio tu bolest na radnom mjestu, ali
to ipak nije profesionalna bolest jer ona nije vezana za radni proces. Klasičan primjer za
to je ekspozicija prašini kamena, odnosno već razvijena silikoza. Kako je, međutim, tu
radni proces tj. specifičan oblik rada uslov za razvoj bolesti može se i zarazna bolest pod
posebnim prilikama proglasiti profesionalnom. Zarazna ili infektivna bolest je patološko
stanje prouzrokovano živim uzročnikom ili njegovim otrovnim produktom. Prema tome,
profesionalna zarazna bolest je takvo patološko stanje vezano uz radni proces.
Profesionalna zarazna bolest ne mora imati karakter epidemije tj. ne mora
obuhvatiti veći broj lica, niti se širiti na veća područja jer joj to širenje ograničava radni
proces.
Tuberkuloza je profesionalna zarazna bolest ako je dobio ljekar koji radi s
infektivnim materijalom, odnosno ljudima bolesnim od tuberkuloze. To isto važi i za
žuticu, difteriju, trbušni tifus i mnoge druge zaraze. Isto tako i veterinar može dobiti
profesionalno bjesnilo nakon obdukcije oboljelog psa. Danas su takvim profesionalnim
infektivnim bolestima obično ugroženi i laboratorijsko osoblje, a ne samo kliničari,
patolozi, secenti itd.
Populacije neposredno ugrožene su ljekari, veterinari i ostalo medicinsko i
pomoćno osoblje u bolnicama, lječilištima, ambulantama, prihvatilištima itd.

Medicinska prevencija

Pod medicinskom prevencijom podrazumijeva se:

1. Izolacija zaraznih bolesnika oboljelih od lako prenosivih bolesti,

2. Kontrola nad zaraznim biloškim materijalom,
3. Ispravna sredstva i oprema lične zaštite na radu (rukavice, kecelje) osoblja
koje vrši obdukcije,
4. Ispravna lična zaštita u bakteriološkim i sličnim laboratorijama.

Zarazne bolesti koje se prenose sa životinja

Životinjske infekcije (zaraze) mogu se prenositi na čovjeka u toku mnogih radnih

postupaka. Zarazne bolesti zajedničke čovjeku i životinji zovu se zoonoze. Danas je
poznato oko 140 takvih bolesti. Najpoznatija zoonoza, jedna od prvih zaraznih bolesti
unesena u listu profesionalnih, dakle jedna od prvih zakonski priznatih profesionalnih
bolesti uopšte je bedrenica (crni prišt) ili antraks (antrax). Prenosi se na čovjeka s konja,
goveda, deva, ovaca, koza, svinja. Bacil antraksa stvara spore kojima su inficirane koža,
dlake, vuna i ostali djelovi koji se s tih životinja koriste. Spore mogu preživjeti i do 5
godina, a kad dođu u dodir sa sitnim rezom ili ranicom na koži čovjeka ili se udahnu u
pluća kao sastojci prašine u kožarama i drugim pogononima životinjskih prerađevina,
dolazi nakon inkubacije 1-4 dana do teškog oboljenja kože odnosno pluća. Bedrenica
pluća je vrlo teško oboljenje koje je prije antibiotskog liječenja završavalo smrću.
Penicilinom se uspješno liječi.
Slinavka (sakagija, malleus) je teška zarazna bolest koja se javlja u obliku
epidemije koje zahvataju većinu toplokrvnih životinja (osim svinje), a prelazi i na
čovjeka. Uzročnik je gram negativni bacil (Pfeifferella mallei), a bolest ima akutni i
hronišni tok sa stvaranjem gnojnih čireva u području usta, nosa i ždrijela odnosno upale
pluća (kod hroničnog oblika). Obolijevaju najčešće veterinari, mesari, konjušari,
poljoprivrednici, potkivači itd.
Bruceloza je bolest goveda a pogođeni su zaposleni u klanicama i veterinari.
Leptospiroza (Weilova bolest) je bolest koja se prenosi sa pacova na čovjeka.
Uzročnik, leptospira ikterohemoragije, živi u bubrežnim kanalićima pacova i njegovom
mokraćom dospijeva u vodu kanalizacije, rijeka, bara itd. Ova bolest napada ribare
slatkovodnih bazena, rudare itd.
Erizipeloid (crveni vjetar) je infekcija kože, naročito prstiju uzrokovana gram
negativnim uzročnikom s inficiranog mesa, naročito svinjskog ali i ribe.
Q (kju) groznica se dobija udisanjem zaražene prašine od oboljelih ovaca i krava
odnosno uzimanjem nekuvanog mlijeka. Ugroženi su veterinari i zaposleni u klanicama.
Krpeljni encefalitis (upala mozga) je virusna bolest ovaca koju prenose različite
vrste krpelji.

Prevencije zoonoza

Postoje sljedeće prevencije zoonoza:

- ispravna usisna ventilacija kod sortiranja vune kod zaštite od antraksa,
- sterilizacija koža i dlaka,
- zaštitna odjeća, imunizacija (vakcinacija) protiv antraksa,
- duboko zakopavanje uginule stoke i
- eradikacija bolesti među životinjama.

2. 5. 12. Preduzimanje mjera na osnovu stanja utvrđenih ispitivanjima

Štetnosti vezane sa proizvodnim procesom mogu nastati usljed:

- nenormalne temperature vazduha,
- toplotnog zračenja,
- prekomjerne ili nedovoljne vlažnosti vazduha,
- nenormalnog atmosferskog pritiska,
- nepovoljne kombinacije temperature, vlažnosti i kretanja vazduha i
toplotnog zračenja,
- ultraljubičastog i infracrvenog zračenja,
- jonizujućeg zračenja,
- pretjerano jakih izvora svjetlosti,
- buke i potresa i
- industrijske prašine.
 Svaki od navedenih činilaca može izazvati profesionalno oboljenje, pa je na
radnim mjestima potrebno vršiti sistematsko ispitivanje i ocjenu njihovog dejstva u cilju
poboljšanja uslova rada.
Preduzimanje mjera na osnovu stanja utvrđenih ispitivanjima prvenstveno zavisi
od vrste štetnosti. Prevencija treba da počne još u konstrukcionim biroima kad se
planiraju procesi i projektuju mašine i uređaji.
Mjere zaštite mogu biti tehnička prevencija i medicinska prevencija. U tehničke
mjere prevencije spadaju mjere:
- na oruđima i uređajima za rad;
- na objektima i radnim prostorijama;
- lične zaštite kao i kolektivne zaštitne mjere za određenu radnu cjelinu.
Medicinska prevencija obuhvata zdravstvene mjere zaštite za sve vidove
obaveznih i ciljanih pregleda.
Kao jedna od opštih mjera predostrožnosti pri radu sa štetnim materijama je
ispitivanje mogućnosti zamjene jednih materija drugim, manje opasnim. Na primjer,
umjesto bijelog fosfora, u proizvodnji šibica, koristi se mnogo manje opasan crveni
fosfor. Isto tako, klasično olovno bjelilo je, u raznim premazima, zamijenjeno
pigmentima kao što su oni koji su pripremljeni na bazi oksida cinka ili titana, ili pak na
bazi barijumsulfata, koji su se pokazali, takođe, efikasnim, a istovremeno ne predstavljaju
proizvode čija primjena može da ima i nepoželjne posljedice. Benzen je izvanrendan
rastvarač, ali njegova primjena nije naročito preporučljiva, kako zbog veoma izražene
toksičnosti, tako i zbog njegove velike zapaljivosti. Kao rastvarač, benzen se često
zamjenjuje pogodnijim sredstvima, kao što su smješe raznih parafinskih derivata.
Da bi se, u slučaju izvođenja procesa sa ovakvim materijama, izbjegle nepoželjne
posljedice, rješenje je nađeno u izolovanom ili izdvojenom izvođenju datog procesa.
Izolovanje može da se izvede na dva načina i to:
- izolovanje po mjestu i
- izolovanje po vremenu.
Izolovanje po mjestu se sastoji u lokacijskom izdvajanju pojedinih uređaja.
Realizacija procesa ovakve vrste ostvaruje se u posebnim prostorijama pa čak i u
posebnim građevinskim objektima, npr.proces proizvodnje cijanovodonične kiseline,
naftna i petrohemijska industrija.
Izolovanje po vremenu primjenjuje se u onim slučajevima, kada uslovi
dozvoljavaju da se u okviru određenog kompleksnog procesa jedan njegov dio izvodi
odvojeno, npr. hlorovanje, reakcija sa cijanovodonikom, reakcije sa etilen-oksidom itd.
Posebnu vrstu izolovanja predstavlja i potpuna automatizacija i regulacija
procesa, kakva se primjenjuje naročito u većim proizvodnim jedinicama.
Mehanizacija i hermetizacija svih prašnjavih tehnoloških procesa mora biti
striktno izvedena.
Ventilacija može biti opšta i lokalna.
Opšta ventilacija se sastoji u uklanjanju ili zamjeni jednog dijela zagađenog
vazduha u određenom prostoru, a taj prostor bi mogao da bude samo jedna jedina
prostorija ili pak cijeli građevinski objekat. Opšta ventilacija može da bude posljedica
prirodnih uslova (vjetar, temperaturna razlika) ili pak da nastupi usljed mehaničkog
pokretanja vazduha (ventilatori, ejektori).
Lokalna ventilacija predstavlja izbacivanje vazduha zagađenog toksičnim
matrijama samo iz jednog dijela radnog prostora, koristeći se odgovarajućim sistemom za
izmjenu zagađenog vazduha svježim. Rješenja sistema lokalne ventilacije mogu da budu
različita, kako po samoj koncepciji, tako i po izvođenju.
Kod mjera lične zaštite uglavnom se razlikuju sredstva koja služe za zaštitu
organa za disanje i usta, zatim zaštitna sredstva za pojedine osjetljive organe i zaštitna
sredstva za kožu. U cilju zaštite pojedinih djelova tijela, u nekim slučajevima često se
koriste i zaštitne masti, koje su često specifična zaštita od pojedinih štetnih materija. U
važne mjere lične zaštite ubrajaju se i nužne mjere lične higijene. U mjere predostrožnosti
se ubrajaju i sve vrste čišćenja radnih prostorija, u kojima se radi sa štetnim i opasnim
materijama, kao što su: suvo čišćenje, polivanje, vakumiranje i produvavanje.
Mjere pri radu sa fizičkim štetnostima (buka, vibracije, štetna zračenja) su:
• za buku
- smanjenje buke na izvoru zatvarajući ga pomoću izolacijskih metoda,
- premještanje operatera bučnijeg stola u izolacijski boks,
- ni pod kakvim uslovima ne smije se dopustiti da se nezaštićeno uho izloži
stalnoj buci većoj od 135 dB ili u slučaju praska većeg od 150 dB.
• za vibracije:
- izmjena tehnološkog postupka gdje god je to moguće (mehanizacija odnosno
automatizacija) da se isključi neposredni kontakt zaposlenih sa mašinama i prenos
vibracije na tijelo;
- upotreba specijalnih platformi koje se prave od amortizujućeg materijala. To se
postiže, u prvom redu, kombinacijom čeličnih opruga, gume, drvenog materijala i sl.
Takođe, upotreba amortizujućih poklopaca koji se koriste za prigušenje vibracija kod
vazdušnih čekića;
- upotreba prikladnih rukavica koje prigušuju vibracije;
- nastojanje da se samo trećina radnog vremena provede u radu sa vibracionim
mašinama.
• za štetna zračenja prevencija se može postići:
- rastojanjem od izvora zračenja;
- smanjenjem temperature izvora zračenja;
- ostavljanjem zaštitnih ekrana između izvora zračenja i zaposlenih koji su im
izloženi;
- snadbijevanjem zaposlenih koji rade sa izvorima zračenja zaštitnom odjećom i
drugim ličnim zaštitnim sredstvima koja reflektuju infracrvene zrake;
- skraćenjem vremena ekspozicije.
• za osvjetljenje
Ako iz nekih razloga u radnim prostirujama ne može da se spriječi upad direktne
sunčeve svjetlosti, onda treba primijeniti neku poznatu metodu zasjenjivanja (zastori,
premazivanje okana itd.)
Bliještanje svjetlosnih površina treba spriječiti podesnim sredstvima i metodama
zasjenjivanjem ili rasipanjem svjetlosti.
• za mikroklimu
- aumatizacija proizvodnje,
- ubacivanje suvog vazduha u radni prostor sa visokom vrijednošću relativne
vlažnosti,
- zagrijavanje prostorija,
- provjetravanje (prirodno i vještačko),
- primjena klimatizacije.
 2. 6. Bezbjedan rad sa opasnim materijama

Opasnosti po život ili zdravlje zaposlenih koji rade ili na bilo koji način, dolaze u
dodir ili učestvuju u nekom postupku, kao i ostalih zaposlenih u tehnološkom procesu i
drugom postupku pri kojem dolazi do izdvajanja opasnih i štetnih materija, koje utiču i na
okolinu u širem smislu, a kojima se shodno Zakonu o zaštiti na radu Republike Crne
Gore, smatraju eksplozivne, zapaljive, oksidirajuće, otrovne, gadne, zarazne, korozivne,
kancerogene i radioaktivne materije utvrđene standardima i drugim propisima, a koje se
proizvode, koriste ili skladište u procesu rada, kao i materije koje sadrže te supstance i
mogu da budu opasne po život i zdravlje zaposlenih, su veoma velike, a pojedine i
izuzetno velike. Ovo znači da su ove materije koje pri proizvodnji, transportu, rukovanju
i korišćenju mogu da predstavljaju opasnost u pogledu ugrožavanja zdravlja ljudi,
matrijalnih i prirodnih dobara. Zakonima, standardima, tehničkim normativima i
propisima o zaštiti na radu, su u zavisnosti od vrste opasnog materijala, propisani tehnički
uslovi proizvodnje (izrade), kavaliteta, ispitivanja, isporuke i mjere bezbjednosti,
odnosno zaštite na radu.

2. 6. 1. Klasifikacija opasnih materija

Opasnim materijama se nazivaju materije koje mogu da izazovu materijalnu štetu,

povređivanje ljudi ili da ugroze životnu sredinu. Prema međunarodnom sporazumu ADR-
(Evropski sporazum o međunarodnom drumskom prevozu roba), kao i prema našim
propisima koji regulišu prevoz ovih materija, one su na osnovu njihovih osnovnih
osobina razvrstane u devet klasa. Za svaku klasu postoje pravila koja određuju kako se
obavlja njihov transport, s tim da i za svaku materiju posebno mogu da postoje dodatna
uputstva. Uz to, mnoge materije imaju takve osobine da se mogu svrstati u više grupa, pa
se na njih istovremeno primenjuju pravila za sve te grupe. Amonijak je, na primjer, gas, i
prema tome spada u grupu 2, ali je i otrovan pa se na njega primenjuju pravila grupe 6.1.
Osim razvrstavanja u grupe, svaka opasna materija ima i sopstvenu oznaku, zvanu UN
broj, koji se sastoji od četiri cifre. On se, između ostalog, upisuje na table kojima se
obilježavaju vozila koja prevoze opasne materije i služe za jednostavnije identifikovanje
materija u međunarodnom transportu. Za prevoznike koji se inače ne bave prevozom
opasnih materija, važno pitanje je kako uopšte da znaju da li je ono što prevoze opasna
materija, pogotovo kada se ima u vidu da neke naizgled bezazlene materije predstavljaju
opasnost. Na primjer i sirćetna kiselina, koja se koristi u svakom domaćinstvu, u
transportu se tretira kao opasna materija.
Klase opasnih materija:

Klasa 1 Eksplozivne materije i predmeti sa eksplozivnim materijama

Klasa 2 Gasovi
Klasa 3 Zapaljive tečnosti
Klasa 4. zapaljive čvrste materije
Klasa 4.1 Zapaljive čvrste materije, samoreagujuće materije i čvrsti
desenzitivisani eksplozivi
Klasa 4.2 Materije sklone samozapaljenju
Klasa 4.3 Materije koje u dodiru sa vodom emituju zapaljive gasove
Klasa 5. Oksidirajuće materije i organski peroksidi
 Klasa 5.1 Oksidirajuće materije
Klasa 5.2 Organski peroksidi
Klasa 6. Otrovne (toksične) i infektivne materije
Klasa 6.1 Otrovne materije
Klasa 6.2 Infektivne materije
Klasa 7 Radioaktivni materijali
Klasa 8 Korozivne (nagrizajuće) materije
Klasa 9 Ostale opasne materije

Ovakvo svrstavanje u klase opasnih materija i njihova definicija utvrđena je

članom 2 Zakona o prevozu opasnih materija ("Službeni list SFRJ", br. 27/90, 45/90), pa
su:
1. Eksplozivne materije, predmeti punjeni eksplozivnim materijama,
sredstvima za paljenje, vatrometni predmeti i drugi predmeti, čvrste i tečne hemijske
materije koje imaju osobinu da, pod pogodnim spoljnjim dejstvom (udar ili trenje),
eksplozivnim hemijskim razlaganjem oslobađaju energiju u obliku toplote ili gasa;
2. Zapaljivi gasovi, gasovi pretvoreni u tečnosti, gasovi rastvoreni, materije
koje imaju kritičku temperaturu od 50 0C pritisak pare viši od 300 KPa (3 bara);
3. Zapaljive tečnosti, tečnosti koje na temperaturi od 50 0C imaju pritisak
pare niži od 300 KPa (3 bara), a tačku paljenja nižu od 100 0C;
4. Zapaljive čvrste materije, materije koje u suvom stanju mogu lako da se
zapale u dodiru sa plamenom ili varnicom (sumpor, celuloid, nitroceluloza, crveni fosfor
i dr.), ali nijesu sklone samopaljenju;
5. Materije sklone samopaljenju, materije koje se pale u dodiru sa
vazduhom ili vodom bez posredstva drugih materija (bijeli i žuti fosfor, nitrocelulozni
filmovi, sidori pamuk, upotrijebljene krpe i dr.);
6. Materije koje u dodiru sa vodom razvijaju zapaljive gasove, materije koje
u dodiru sa vodom razvijaju gasove koji se pale u dodiru sa plamenom i varnicom
(natrijum, kalijum, kalcijum karbid i dr.);
7. Oksidirajuće materije, materije koje se u dodiru sa drugim materijama
razlažu i pri tome mogu prouzrokovati vatru (hloridi, perhloridi, vodeni rastvor vodonik
superoksida, peroksidi alkalnih metala i njihove smješe i dr.);
8. Organski peroksidi, organske materije sa višim stepenom oksidacije koje
mogu da izazovu štetne posljedice po zdravlje ili život ljudi ili oštećenje materijalnih
dobara, a manje su osjetljive na eksploziju od dinitrobenzola u dodiru sa plamenom ili
udar, odnosno trenje;
9. Otrovi, supstance sintetičkog, biološkog ili prirodnog porijekla i preparati
proizvedeni od tih supstanci koji, uneseni u organizam ili u dodiru sa organizmom, mogu
ugroziti život ili zdravlje ljudi ili štetno djelovati na životnu sredinu;
10. Gadne i zarazne materije, supstance koje šire neprijatan miris ili sadrže
mikroorganizme ili njihove toksine za koje se zna da mogu izazvati zarazna oboljenja
kod ljudi i životinja (svježa nesoljena ili usoljena koža, otpaci, iznutrice, žlijezde, fekalije
i dr.);
11. Radioaktivne materije, materije čija specifična aktivnost prelazi 74
bekerela (0,2 mikrokirija) po gramu;
12. Korozivne (nagrizajuće materije), materije koje u dodiru sa drugim
materijama i živim organizmima izazivaju njihovo oštećenje ili uništenje (sumporna
kiselina, azotna kiselina, brom, mravlja kiselina i drugo);
 13. Ostale opasne materije, supstance koje za vrijeme prevoza predstavljaju
opasnost, a koje se ne mogu svrstati u klase od 1 do 8 (azbest, suvi led, magnetni
materijali i sl.)
14. Opasne materije, sirovine od kojih se proizvode opasne materije i otpaci,
ako imaju osobine tih materija.

2. 6. 2. Propisi o rukovanju opasnim materijama

Imajući u vidu da opasne materije mogu da izazovu materijalnu štetu,

povređivanje ljudi ili da ugroze životnu sredinu moraju se držati pod nadzorom i koristiti
sa posebnom pažnjom. Njihov broj i upotreba sa razvojem nauke i tehnike se povećava
pa se samim tim i problemi njihove primjene usložavaju. Opasnost od neke materije
može takođe zavisiti od određenog slučaja. Za štete prouzrokovane opasnim materijama
odgovara njihov vlasnik na osnovu objektivne odgovornosti i opštih i posebnih pravnih
propisa. Rizik - odgovornost za opasne materije može se, a nekad i mora osigurati.
Dužnosti, obaveze i odgovornosti učesnika u pripremi i izvršavanju prevoza
opasnih materija, koje se sastoje od pripreme za prevoz, utovara, pretovara, samog
prevoza, usputne manipulacije i čuvanja materijala - robe u toku prevoza, regulisane su
međunarodnim propisima, zakonskim i podzakonskim propisima.
Za pravni režim opasnih materija u prevozu od svih propisa najvažniji je Zakon o
prevozu opasnih materija (“Službeni list SFRJ”, br. 27/90 i “Službeni list SRJ”, br. 24/94,
28/96 i 68/2002) - (u daljem tekstu: ZOPOM). ZOPOM je za ovu temu značajan stoga što
se njegov predmet regulisanja u izvjesnoj mjeri poklapa sa predmetom Evropskog
sporazuma o međunarodnom drumskom prevozu roba. Poklapanje se odnosi, prije svega,
na suvozemni prevoz opasnih materija, ali ZOPOM sadrži odredbe i o prevozu opasnih
materija u svim drugim granama saobraćaja. Usklađivanje ova dva propisa utvrđuje i
optimalna rešenja kojima treba regulisati prevoz opasnih materija na teritoriji Republike
Crne Gore.
Ostali propisi kojima je regulisano rukovanje opasnim materijama su:
- Pravilnik o načinu prevoza opasnih materija u drumskom saobraćaju
("Službeni list SFRJ", br. 82/90);
- Pravilnik o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila kojima se
prevoze opasne materije i drugih lica koja učestvuju u prevozu tih materija ("Službeni list
SFRJ", br. 17/91);
- Opšti pravilnik o higijenskim i tehničkim zaštitnim mjerama pri radu;
- Pravilnik o tehničkim i zdravstevno - tehničkim zaštitnim mjerama na
radovima pri hemijsko - tehnološkim procesima („Sl.list FNRJ“, br. 55/50);
- Pravilnik o posebnim mjerama zaštite na radu o tehničkim mjerama za
razvijače acetilena i acetilenske stanice („Sl.list SFRJ“, br. 6/67, 29/67, 27/69 i 52/90);
- Pravilnik o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima
i miniranju u rudarstvu („Sl.list SFRJ“, br.26/88 i 63/88);
- Pravilnik o posebnim mjerama zaštite na radu pri izradi eksploziva i
baruta i manipulisanju eksplozivima i barutima („Sl.list SFRJ“, br. 55/69);
 2. 6. 3. Označavanje opasnih materija

Obilježavanje ambalaže - paketa

Označavanje pojedinih pakovanja i vozila namijenjenih za prevoz opasnih

materija vrši se u smislu člana 15 Zakona o prevozu opasnih materija i prema odredbama
Evropskog sporazuma o međunarodnom drumskom prevozu roba, naljepnicama
opasnosti različite veličine. Dimenzije naljepnica opasnosti za vozila i tankove veće od 3
m3, ne mogu biti manje od 250 x 250 mm, osim za naljepnicu sa bijelom osnovom i crnim
strelicama, koja je formata A5 (148 x 210), dok se za pakete koriste naljepnice manjih
dimenzija, zavisno od veličine paketa.

Primjeri označavanja i izgledi nekih naljepnica opasnosti

Simbol oznaka opasnosti

______________________________________________
oranž osnova, eksplozija sklonost eksploziji,
u gornjoj polovini crna, razred 1.1 1.2 1.3
oznaka razreda brojem,
oznaka kompatibilnosti
slovima
______________________________________________
oranž osnova, brojna sklonost eksploziji,
oznaka razreda 1.4, razred 1.4
crna u gornjoj polovini
slovna oznaka kompatibilnosti
u donjoj polovini
______________________________________________
oranž osnova, brojna oznaka sklonost eksploziji
razreda 1.5, crna u gornjoj razred 1.5
polovini, slovna oznaka
kompatibilnosti u donjoj
polovini
______________________________________________
 Obilježavanje vozila

Sva vozila koja prevoze opasne materije moraju da budu posebno obilježena. Za
to se koriste dvije vrste oznaka - listice opasnosti i tabla za obilježavanje vozila, čije su
dimenzije i izgled određeni pravilima ADR-a. Listica ima oblik "nagnutog" kvadrata i na
njoj je simbolima prikazana vrsta i stepen opasnosti. Tabla za obilježavanje je
narandžasta, sa crnim okvirom, i horizontalno je podijeljena na dva polja. U gornjem se
sa dvije ili tri cifre obilježavaju vrste opasnosti, a u donjem je brojčana oznaka materije
prema nomenklaturi ADR-a. Na osnovu podataka sa table, stručne ekipe u slučaju
nesreće znaju kako treba da
postupaju, zbog čega ona mora biti
napravljena tako da podaci mogu
da se pročitaju i ako je tabla bila 15
minuta u plamenu. Na slici dajemo
primjere listica i tabli, sa
objašnjenjem oznaka.
Oznake koje se stavljaju na
ambalaži, a koje ukazuju na
opasnosti pri rukovanju, ne treba
miješati sa oznakama za vozila,
odnosno ne treba ih koristiti za obilježavanje vozila koja transportuju opasne materije.
 Table

U gornjem dijelu table je upisana oznaka vrste opasnosti, i to korišćenjem brojeva

klasa opasnih materija. Oznaka ima dvije ili tri cifre. Prva označava osnovnu opasnost, a
druga i treća dodatne opasnosti. Treća nije obavezna, a ako nema nijedne dodatne
opasnosti, na drugo mjesto se upisuje "0". Ako je opasnost jako izražena upisane su dvije
iste cifre. Na primjer, "3" znači zapaljivo, a "33" jako zapaljivo, "66" označava veoma
toksičnu (otrovnu) materiju, "88" označava veoma korozivnu materiju. Slovo "X" ispred
identifikacionog broja opasnosti označava da opasna materija ne smije doći u dodir sa
vodom, i u slučaju požara ili nezgoda na vozilu sa tako obilježenim teretom, ne smije se
djelovati vodom. U donjem dijelu table je takozvani UN broj, tj. broj koji označava koja
se opasna materija prevozi.
Ako materija nema osnovnu šifru opasnosti ili UN broj onda se primjenjuje
oznaka istih dimenzija ili bez brojeva i crne crte preko sredine.

Naljepnice

Za vozila koja prevoze čvrste opasne materije u rasutom stanju mogu se koristiti
umjesto tabli, samoljepljive naljepnice ili bojene površine pod uslovom da su istih
dimenzija, upotrijebljeni materijal otporan na atmosferske prilike i da osigurava trajno
obilježavanje.

OBILJEŽAVANJE PAKOVANJA SA KOMBINOVANOM AMBALAŽOM

OBILJEŽAVANJE VOZILA

Vozilo cisterna sa istom materijom u svim komorama

 OBILJEŽAVANJE VOZILA

Teretno vozilo, pokriveno,

sa kontejner cisternom u tovarnom prostoru

Vučno vozilo i poluprikolica sa velikim kontejnerom

2. 6. 4. Obaveze proizvođača, isporučioca i korisnika opasnih materija

Obaveza proizvođača opasnih materija, je da korisniku obezbijedi propisanu

dokumentaciju u kojoj mora da navede sve bezbjednosno - tehničke podatke koji su važni
za ocjenjivanje rizika na radu sa njima i da su obezbijeđene sve mjere zaštite na radu koje
su određene dokumentacijom u skladu sa propisima o zaštii na radu.
Isto tako je, obavezan da zaposlenog osposobi za bezbjedan rad sa opasnim
materijama, kao i da ga upozna sa mogućim štetnostima i opasnostima za njega i širu
okolinu, i pravilnom primjenom i upotrebom odgovarajućih sredstava i opreme lične
zaštite, te da primjenjuje mjere zaštite na radu. Takođe, obaveza poroizvođača, u smislu
Zakona o životnoj sredini, kao jedan od osnovnih ciljeva zaštite, je i izrada procjene
uticaja na životnu sredinu, te zamjena tehnologija sa nepovoljnim uticajem na životnu
sredinu sa drugim, koje predstavljaju bitno manji rizik ili opasnost, čak i u slučaju kada
iziskuju veće troškove u odnosu na vrijednosti koje treba zaštititi.
Isporučioci koji dolaze u dodir sa opasnim materijama dužni su, shodno Zakonu o
prevozu opasnih materija, da preduzimaju preventivne i zaštitne mjere kojima se
obezbjeđuje zaštita života i zdravlja ljudi, životne sredine ili materijalnih dobara,
odnosno bezbjednog saobraćaja. U tom smislu su obavezni da vrše i propisno pakovanje,
tako da ambalaža u kojoj se prevoze opasne materije mora da:
- obezbijedi zaštitu života i zdravlja ljudi i životne sredine pri prevozu opasnih
materija i rukovanju opasnim materijama,
- bude zatvorena i nepropustljiva,
- bude dovoljno čvrsta i jaka i
- bude od materijala koju ne smije da nagriza opasna materija niti sa njima da
stvara opasna i štetna jedinjenja.
Korisnici opasnih materija moraju se pridržavati pravila bezbjednosti i zaštite
zdravlja zaposlenih, a jedna od njih je da svi zaposleni koji rade sa takvim materijama
moraju biti potpuno osposobljeni za bezbjedan rad i upoznati sa opasnostima i
neophodnim mjerama zaštite od požara. Ovi zaposleni se prije raspoređivanja na radna
mjesta moraju podvrgnuti specijalističkim ljekarskim pregledima, a i periodično. Kada se
koriste zapaljive materije, prostorije moraju biti izrađene od nezapaljivog materijala a
obavljanje poslova mora biti usklađeno sa tehničkim propisima, standardima i propisima
o zaštiti na radu. Moraju postojati pomoćni izlazi, električna instalacija treba da bude
otporna na požar i mora postojati odgovarajuća oprema za zaštitu od požara. Samo
minimalna količina zapaljivog materijala treba da se nalazi u radnim prostorijama, dok
ostatak treba da bude u izolovanom skladištu. Za opasne materije u vidu prašine mora
postojati izduvna ventilacija, a tamo gdje je potrebno moraju biti obezbijeđena propisana
sredstva i oprema lične zaštite na radu. Sredstva i oprema lične zaštite na radu su
obavezna i u svim slučajevima upotrebe opasnih materija kada se drugim mjerama zaštite
na mogu obezbijediti bezbjedni uslovi rada. Gdje god je to izvodljivo, treba koristiti
materije koje su neškodljive ili manje opasne. Tamo gdje se koriste korozivni materijali
treba da postoje tuševi za slučaj nezgode, kao i fontane za ispiranje očiju, a u koliko za
otrovnu supstancu postoji poznato sredstvo za neutralizaciju, ono mora biti obezbijeđeno
i na dohvat ruke.

2. 6. 5. Osposobljavanje zaposlenih za bezbjedan rad s opasnim materijama

Zakonom o zaštiti na radu Republike Crne Gore je utvrđena obaveza poslodavaca

da izvrši osposobljavanje za bezbjedan rad zaposlenog kod zasnivanja radnog odnosa,
rasporeda na druge poslove, uvođenja nove tehnologije ili novih sredstava za rad,
promjene procesa rada i ponovnog raspoređivanja na rad poslije odsustvovanja koje je
trajalo duže od godinu dana. Osposobljavanje za bezbjedan rad, poslodavac vrši na
osnovu programa koji donosi na osnovu procjene rizika upozna sa svim vrstama
opasnosti na poslovima na koje ga raspoređuje i o konkretnim mjerama za zaštitu na
radu, koje su potrebne radi otklanjanja opasnosti po život, odnosno oštećenje zdravlja. Iz
ovoga proizilazi, da i zaposleni koji radi sa opasnim materijama mora da bude
osposobljen za bezbjedan rad za obavljanje tih poslova.
Zaposleni koji rade sa opasnim materijama, shodno Zakonu o prevozu opasnih
materija treba da budu punoljetna i da su stručno osposobljena, na način i po postupku
koji je propisan međunarodnim standardima i Pravilnikom o stručnom osposobljavanju
vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije i drugih lica koja učestvuju u
prevozu tih materija. Zaposleni koji nijesu stručno osposobljena za rukovanje opasnim
materijama mogu, ako su prethodno upoznata sa načinom rada, opasnostima i zaštitnim
mjerama na radu, samo prenositi, utovarati, istovarati ili pretovarati opasne materije, i to
pod rukovodstvom i nadzorom stručno osposobljenog lica za rukovanje opasnim
materijama.
Opasne materije mogu da prevoze samo lica koja su za rukovanje i prevoz
opasnih materija stručno osposobljena i koja su napunila 21 godinu.
Stručno osposobljavanje lica koja rukuju opasnim meterijama i prevoze opasne
materije vrše ustanove koje ispunjavaju tehničke uslove i raspolažu stručnim kadrom za
vršenje takvih poslova i koje za to ovlasti nadležni organ.
Provjeru znanja o stručnoj osposobljenosti (i izdavanje potvrde, odnosno
uvjerenje - sertifikata o položenom stručnom ispitu) lica koja vrše prevoz (vozači
motornih vozila) opasnih materija ili rukovanje opasnim materijama po programu
propisanim Pravilnikom o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila kojima se
prevoze opasne materije i drugih lica koja učestvuju u prevozu tih materija, vrši nadležni
organ ili institucija.
Uvjerenje - sertifikat o položenom stručnom ispitu izdaje se sa rokom važnosti od
5 godina i mora da bude napisano na jednom od svjetskih jezika.

2. 6. 6. Transport i skladištenje opasnih materija

Transport

Zakonom o prevozu opasnih materija je utvrđeno da se prevoz opasnih materija

vrši u drumskom, željezničkom, pomorskom i vazdušnom saobraćaju, te prenosu u
poštanskom saobraćaju, kao i na unutrašnjim plovnim putevima, i predvidio je posebne
mjere bezbjednosti. Način vršenja prevoza opasnih materija u drumskom saobraćaju,
mjere koje se preduzimaju u pripremi opasnih materija za prevoz (pri utovaru, istovaru i
usputnim manipulacijama ) i način vršenja nadzora nad sprovođenjem tih mjera utvrđen
je i Pravilnikom o načinu prevoza opasnih materija u drumskom saobraćaju.
Prevoz opasnih materija u drumskom saobraćaju može da se vrši motornim i
priključnim vozilima posebno konstruisanim za prevoz pojedine opasne materije koja
odgovaraju uslovima propisanim Zakonom i Evropskim sporazumom o međunarodnom
prevozu opasne materije u drumskom saobraćaju. Ona se po konstrukciji i priboru manje
ili više razlikuju od običnih vozila, što zavisi od toga koju vrstu opasnih materija prevoze.
Tako, vozila koja prevoze zapaljive gasove sa temperaturom paljenja ispod 55 0C treba da
imaju uređaj za razelektrisanje- odvod statičkog elektriciteta koji prije utovara ili istovara
treba da bude priključen na uzemljenje, a vozila za prevoz klase 1 do 5.2 treba da budu
galvanski povezana u jednopotencijalnu cjelinu, koju treba provjeriti prije utovara,
odnosno istovara. Ova vozila treba opremiti uređajima za odvod statičkog elektriceta.
Osim toga, vozila za prevoz opasnih materija treba opremiti odgovarjućim prekidačem za
isključivanje svih električnih kružnih tokova.
Motorno i priključno vozilo namijenjeno za prevoz opasnih meterija mora biti
podvrgnuto i posebnom pregledu u pogledu ispunjavanja uslova predviđenih Zakonom i
ADR za prevoz opasne materije za koju je namijenjeno. Za vozila za koja je utvrđeno da
ispunjavaju uslove za prevoz izdaje se potvrda sa rokom važenja od jedne godine, na
osnovu koje se izdaje i certifikat.
 Ovaj sertifikat sadrži podatke o:
1. broju sertifikata (kojim se potvrđuje da vozilo ispunjava propisane uslove),
2. proizvođaču i tipu vozila,
3. registarskom broju vozila,
4. nazivu i adresi prevoznika, preduzetnika ili vlasnika,
5. tome da je vozilo podvrgnuto pregledu propisanom ADR (navesti i redni broj,
predbroj i slovo),
6. primjedbama,
7. važenju i
8. produžavanju važenja (predviđeno i u tačkama 9, 10, i 11), što se ovjerava
potpisom, pečatom i datumom organa koji izdaje sertifikat.
 Opasne materije mogu da prevoze samo lica koja su za rukovanje i prevoz
opasnih materija stručno osposobljena i koja su napunila 21 godinu.
Uvjerenje - sertifikat o položenom stručnom ispitu izdaje se sa rokom važnosti od
5 godina i mora da bude napisano na jednom od svjetskih jezika.
Pošiljalac koji daje opasnu materiju na prevoz dužan je da za svaku pošiljku,
odnosno za svako motorno vozilo, ispostavi ispravu o prevozu, tovarni list, uputstvo o
posebnim mjerama bezbjednosti koje se pri prevozu opasne materije moraju preduzeti,
ispravu o osiguranju opasne materije i da ih preda prevozniku, ako se prevoze
eksplozivne, radioaktivne materije i otrovi, kao i odobrenje za prevoz koje izdaje
Ministarstvo unutrašnjih poslova, odnosno nadležni organ.
Pošiljalac predaje prevozniku ispravu o prevozu sa uputstvom o posebnim
mjerama bezbjednosti koje pri prevozu opasnih materija moraju da se preduzmu, a koja
mora da sadrži:
- podatke o vrsti opasne materije (hemijski, tehnički i trgovački naziv
opasne materije, klasa u koju spada i redni broj u toj klasi, kao i indentifikacioni broj iz
odgovarajućeg međunarodnog sporazuma kad je on utvrđen),
- podatke o količini opasne matreije (bruto i neto masa, broj komada i dr.),
- naznačenje pošiljaoca da su ispunjeni uslovi propisani za prevoz odnosne
opasne materije,
- naziv, odnosno lično ime, adresa i broj telefona pošiljaoca i primaoca,
- naznačenje da je uz ispravu o prevozu opasne materije prevozniku predato
i pisano uputstvo o posebnim mjerama bezbjednosti koje se pri prevozu opasne materije
moraju da preduzimaju i
- potpis i pečat pošiljaoca.
Propisima je određeno da ministarstvo koje izdaje potvrdu - sertifikat o prevozu
opasne materije može da propiše i dodatne mjere bezbjednosti. Najčešće je to putanja i
precizno određena trasa kretanja. Kada je riječ o obezbjeđenju, tj. čuvanju tovara, pratnja
može da bude policijska, ili povjerena nekoj specijalizovanoj firmi, a u nekim
slučajevima sa određuje i prateće vozilo se ekipom za pomoć u slučaju nesreće. Trasa
kretanja se i inače navodi u dozvolama za prevoz, ali bez detalja, tako da su obično
navedeni samo gradovi preko kojih se obavlja transport. Posebnim mjerama se može
detaljno propisati trasa kretanja, kako opasan teret ne bi prolazio kroz naseljena područja
ili područja sa velikim rizikom po prirodu. Za sada kod nas ne postoji mapa koja određuje
kojim putevima mogu, a kojima ne mogu da se prevoze opasne materije. Jedino
ograničenje te vrste postoji na dionicama puteva kojima se, zbog mogućnosti zagađenja
vode, ne smiju kretati cisterne. Ovakvi putevi su obilježeni posebnim saobraćajnim
znakom.

Skladištenje opasnih materija

Opasne materije zahtijevaju specijalne mjere za uskladištenje, jer je potrebno

obezbijediti da njihova opasna svojstva ne budu uzrok povreda ili materijalnih šteta.
Takođe se mora obezbijediti da opasna supstanca ne reaguje sa drugim uskladištenim
supstancama, ili je potrebno da se spriječi neovlašćeni pristup uskladištenim
materijalima, na primjer eksplozivnim, nagrizajućim i dr.
Izvjesne supstance mogu da posjeduju i više opasnih svojstava; ovo je slučaj sa
benzenom, koji je i toksičan i zapaljiv, a kada isparava može da stvori eksplozivnu
smješu sa vazduhom.. Mjere uskladištenja, uslovljene jednim opasnim svojstvom mogu,
u nekim slučajevima, biti dovoljne i sa gledišta sprečavanja drugih opasnosti. Međutim,
ovo nije uvijek slučaj i stoga je, kada se utvrđuju uslovi za uskladištenje, potrebno uzeti u
obzir sve opasnosti koje prijete od određene supstance.

2. 6. 7. Rukovanje opasnim otpadom

Zakon o upravljanju otpadom („Sl.list RCG“, br. 80/05) je definisao opasni otpad
kao svaki otpad koji sadrži elemente ili jedinjenja koja imaju neke od sljedećih svojstava:
eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost, nadražljivost, štetnost, toksičnost, infektivnost,
kancerogenost, mutagenost, teratogenost, ekotoksičnost, svojstvo oksidiranja, svojstvo
nagrizanja i svojstvo otpuštanja otrovnih gasova hemijskom ili biološkom reakcijom.
Osnovni principi upravljanja otpadom su:
- rješavanje problema otpada na mestu nastajanja,
- minimizacija nastajanja otpada,
- prevencija nastajanja otpada,
- princip odvojenog sakupljanja i sortiranja otpada,
- princip racionalnog korišćenja postojećih uređaja i sistema za preradu i
neutralizaciju otpada,
- princip racionalne izgradnje postrojenja za tretman i
- princip potpunog monitoringa zagađenja u cilju očuvanja prirodnih resursa.
Upravljanje otpadom vrši se na osnovu planova koje donosi Republika, nadležni
organ lokalne samouprave i proizvođač otpada.
Kod nas za sada ne postoji deponija ili trajno skladište opasnog otpada koje se
deklariše kao stalno odlagalište opasnog otpada, a privremeno odlaganje, odnosno
generisanje tog materijala vrši se unutar kruga pogona poslodavaca tj. na sopstvenim
skladištima, i to vrlo često na neadekvatan način.
Kako kod nas ne postoje ni postrojenja za tretman opasnog otpada, pa zbog toga
mala i srednja preduzeća koja generišu opasan otpad imaju ozbiljne probleme usljed
nedostatka regionalne ili nacionalne infrastrukture za njegov tretman. Novim
zakonodavstvom upravljanje otpadom, pa i opasnim, reguliše se na nov, savremen način,
koji predviđa postupak sakupljanja i rada sa njima. Za spaljivanje opasnog otpada
predviđeno je da se prije prijema otpada:
- od vlasnika otpada pribavi dokumentacija (fizički i hemijski sastav
opasnog otpada, podaci neophodni za procjenu bezbjednosti primjene postupka
spaljivanja, karakteristike opasnog otpada, oznake supstanci sa kojima se otpad ne smije
miješati ukoliko se izvodi zajedničko spaljivanje i neophodne mjere predostrožnosti koje
treba primijeniti u rukovanju otpadom),
- odredi količina otpada,
- provjeri podudarnost između otpada koji se prima i podataka koji su
sadržani u formularu za transport otpada i
- uzmu uzorci otpada radi provjere tačnosti podataka o fizičkom i
hemijskom sastavu i karakteristikama otpada.
Nakon spaljivanja opasnog otpada obavezno je:
- provjeriti fizičke i hemijske karakteristike otpada koji nastaje tokom procesa
spaljivanja, uključujući naročito čestice teških metala,
- prevoziti i skladištiti pepeo koji nastaje iz spaljivanja otpada u zatvorenim
kontejnerima,
 - odrediti sigurnu putanju za otpremu otpada koji nastaje spaljivanjem otpada u
slučaju kada se ovaj otpad ne može obraditi ili odložiti na mjesto na kome je nastao i
- čuvati uzorke najmanje jedan mjesec nakon spaljivanja otpada.

2. 7. Bezbjedan rad i korišćenje električne energije

2. 7. 1. Podzakonski propisi, tehnički propisi, opšte priznate norme

Elektrotehnička djelatnost je zbog svoje opasnosti po život i zdravlje zaposlenih i

zbog široke primjene u praksi bila uvijek oslonjena na propise i standarde sa osnovnim
zadatkom da se osigura kvalitet proizvoda, procesa i instalacija kako bi se izbjegli rizici
od šteta i nesreća a time zaštitili zaposleni i sredstva za rad.
Standardizacija, kao i njena nadgradnja – sistem atestiranja i obezbjeđivanja
kvaliteta, stalno se u ovom pogledu sve brže unapređuju i razvijaju.
Standard je skup pravila struke.
Rad nad standardizaciji bezbjednog korišćenja električne energije počeo je krajem
19 vijeka (u SAD 1881 godine, u Velikoj Britaniji 1882 godine, u Njemačkoj 1896.
godine, itd.) kada je počela ekspanzija primjene električne energije u domaćinstvima i
šire. Nakon ovog prvog perioda primjena električne energije uzima nevjerovatne
razmjere, što ima za posljedicu veoma intezivan rad na regulativi. Ipak, prava
standardizacija počinje tek kad ona postaje internacionalna (IEC, IFK, CEE).
Bezbjednost je nepostojanje neprihvatljivog rizika od štete.
Tehničkim propisima u skladu sa standardima propisuju se:
- svojstva i karakteristike proizvoda i radova, uslovi i zahtjevi koji moraju biti
ispunjeni pri proizvodnji, izgradnji, odnosno izvođenju radova, eksploataciji i održavanju
proizvoda,
- radni i drugi postupci, procesi i metode u proizvodnji odnosno izvođenju
radova,
- postupak i način pakovanja, transportovanje, skladištenje, čuvanje,
označavanje i obilježavanje proizvoda i radova koji su od uticaja na bezbjednost i zaštitu
života i zdravlja ljudi, čovjekove prirodne i radne sredine, društvenih sredstava i imovine,
tehničkih mjera zaštite od požara i elementarnih nepogoda,
- način, postupak i interval vršenja obavezne povremene tehničke kontrole
objekata, postrojenja i sredstava za rad, način rukovanja određenim materijalima,
objektima, sredstvima za rad, opremom i drugim proizvodima, načinu njihovog
održavanja,
- uputstva o rukovanju i održavanju, posebna stručna osposobljenost za
rukovanje, odnosno za izvođenje određenih radova, postupak i način obezbjeđenja
određenih svojstava, karaktristika i kvaliteta određenih proizvoda i radova, način
uzimanja uzoraka za analizu, način analize materijala, način ispitivanja proizvoda,
postupak i način kontrolisanja i verifikacije propisanih svojstava, karakteristika i kvaliteta
proizvoda.
Atest je isprava koju izdaje zavod za standardizaciju ili od njega ovlašćena
organizacija na osnovu izvještaja o ispitivanju i rezultatima ispitivanja proizvoda, kojom
se potvrđuje da je proizvod na propisan način ispitan i da ispunjava propisane uslove i
zahtjeve u pogledu karakteristika kvaliteta.
Atestiranje je utvrđivanje da li karakteristike kvaliteta proizvoda odgovaraju
propisanim karakteristikama.
 Zakonom o zaštiti na radu i podzakonskim aktima koji su donešeni na osnovu tog
zakona u načelu su i bliže uređena pravila ponašanja u vezi bezbjednog korišćenja
električne energije u praksi. U Zakonu o zaštiti na radu električna instalacija na svim
nivoima tretira se kao sredstvo za rad, pa zakon u tom pravcu nalaže pravila ponašanja za
bezbjedno korišćenje ovih sredstavima za rad.
Podzakonskim aktima bliže se uređuju pravila ponašanja za bezbjedno korišćenje
električne energije pa u tom smislu naročito ističemo sljedeće:
Pravilnikom o opštim mjerama zaštite na radu od opasnog dejstva električne
struje u objektima namijenjenim za rad u radnim prostorijama i na radilištima ("Sl. list
SRCG", br. 6/86), propisuju se opšta pravila protiv opasnosti od električne struje u
objektima namijenjenim za rad, radnim prostorijama.
Opšta pravila zaštite protiv opasnosti od električne struje primjenjuju se pri radu i
na električnim postrojenjima pri upotrebi električnih uređaja i pri korišćenju električnih
instalacija nominalnih naizmjeničnih napona viših od 50 V, učestanosti 50Hz, odnosno
nominalnih jednosmjernih napona viših od 120V, bez naizmjenične komponente.
Odredbe ovog pravilnika primjenjuju se u istim situacijama u različitim granama
djelatnosti pri zaštiti zaposlenih i materijalnih dobara od opasnog dejstva električne
struje.
Osim ovog pravilnika na snazi su pravilnici o pravilima ponašanja u
elektroenergetskim postrojenjima iznad 1000V, a koja se nalaze u raznim djelatnostima
(elektroprivreda, crna i obojena metalurgija, metaloprerada, šumarstvo, tekstilna
industrija, poljoprivreda i dr. djelatnosti).
Zajednička karakteristika podzakonskih akata koja se odnose na pojavu povreda
odnosno akcidenata prouzrokovanih primjenom električne energije je da je njihova
primjena prije svega obavezna i da nije dozvoljena upotreba električne energije sem na
način koji je propisan podzakonskim aktima.
Pored zakona i podzakonskih akata o primjeni električne energije, a u interesu
bezbjednog rada primjenjuju se uputstva za upotrebu i održavanje proizvođača sredstava
za rad, uputstva elektroprivrednih zajednica i dr.
Uputstva koja su prethodno navedena moraju biti usklađena sa zakonom i
podzakonskim aktima, pa koristeći te osnove, služe da pojasne korisniku sredstava za rad
bližu primjenu propisanih mjera na konkretnom sredstvu za rad.
Zajednička poenta insistiranja na dosljednoj primjeni zakona i podzakonskih
akata u elektroprivrednoj djelatnosti odnosno pri korišćenju električne energije široka
primjena električne energije sa jedne strane i prisutne opasnosti po život i zdravlje
zaposlenih sa druge strane.

2. 7. 2. Opasno dejstvo električne struje na čovjeka

O efektima na tijelu zaposlenog prouzrokovanim prolazom električne struje

vršena su mnoga istraživanja. Eksperimenti su vršeni na različitim životinjama ponekad i
na ljudima, pa iz rezultata tih eksperimenata izvlačili su se razni podaci koji su poslužili
za donošenja pravila i propisa u cilju zaštite zaposlenog. Rezultati istraživanja pokazuju
da stepen opasnosti pri izlaganju čovječijeg tijela električnoj struji, zavisi od četiri
faktora:
- od puta struje kojim ona protiče, odnosno od organa koji su zahvaćeni strujom,
- od oblika i frekvencije struje,
- od intenziteta struje i
 - od vremena proticanja struje.
Vitalni organi čovječijeg tijela naročito su osjetljivi na proticanje struje. Srce,
nervni sistem, a posebno centar kontrole disanja mogu manje ili više biti zahvaćeni
proticanjem struje. Kada struja protiče paralelno sa osom čovječijeg tijela, 10% protiče
kroz srce, a samo 3% ako protiče sa jedne ruke na drugu. Još manji dio protiče kroz srce
ako je prolaz između glave i ruke. Kada struja protiče između jedne noge i druge onda ni
jedan njen dio ne protiče kroz srce. Kontakt noga - noga je prema tome najmanje opasan.
Vrsta struje ima različite posljedice na čovječije tijelo, tj. da li je struja
naizmjenična ili jednosmjerna.Ako je naizmjenična zavisi kolika joj je frekvencija.
Podnošljive jačine, bez opasnosti, veće su kod jednosmjerne nego kod
naizmjenične struje. Kod jednosmjerne struje opasnost je utoliko veća koliko je njena
stabilizacija brža.
Bez opasnosti oštećenja se mogu podnijeti jednosmjerne struje i vrlo velikih
inteziteta, samo ako se postepeno povisuju.
Frekvencija industrijskih struja odgovara normalnoj frekvenciji nervnih motornih
podsticaja u toku mišićne kontrakcije. Prema tome ove struje izazivaju i podržavaju
kontrakciju mišića čitavo vrijeme svog proticanja. Osim toga, struje u srcu izazivaju
takozvanu ventrikularnu fibrilaciju, tj. posebno povećan srčani ritam koji odgovara
frekvenciji struje, čiji je rezultat često smrt usljed cirkulatorne insuficijencije. Srce je
zapravo mišić koji kuca frekvencijom od jedne periode u sekundi. Pod uticajem
naizmjenične struje frekvencije 50 Hz, koja protiče kroz srce, srce poprima treperenje iste
frekvencije kao i struja, tj. pri proticanju struje industrijske frekvencije srce poprima
treperenje nepodnošljivih vrijednosti od nekoliko hiljada perioda u minuti. Ova pojava se
ne javlja kod naizmjeničnih struja vrlo visokih frekvencija, jer s obzirom na njihovu
veličinu srce ih ne može slijediti. Pored toga tu se javlja i takozvani skin-efekat
(površinsko prostiranje visoko frekventnih struja). Takve struje visokih frekvencija zaista
nijesu opasne, osim kada toplota ošteti tkivo.
Uticaj vremena proticanja struje u zavisnosti je od organa čovječijeg tijela kroz
kojih protiče. Za svaki organ postoji jedna najmanja karakteristična vrijednost koja
označava donju granicu opasnosti.
Intenzitet struje, koji na nekom organu postiže određeni efekat, tj. donja granica
osjetljivosti može se izračunati u zavisnosti od vremena njenog trajanja izrazom:

to
I = Io (1+ )
t

gdje je to - vremenska konstanta nazvana kronaksija, a zavisi od svakog

pojedinog čovjeka i organa kroz kojih protiče struja, dok je Io - intenzitet granične struje
potreban da izazove neki efekat nezavisno od vremena proticanja struje. Zato se i obično
i kaže da postoji individualna razlika u osjetljivosti prilikom proticanja struje. Činjenica
je da je i kod ljudi, kao i u ostaloj prirodi zastupljen osnovni princip biološke
raznovrsnosti, pa je praktično nemoguće odrediti jedinstvenu vrijednost električne struje
potpunu bezopasnu za sve ljude.
Razmotrićemo i druge efekte koji su prouzrokovani električnim strujama različitih
intenziteta. Donja granica inteziteta struje koju možemo osjetiti na ruci, kod 50% osoba,
iznosi 0,6 do 1,5 mA naizmjenične struje, frekvencije 50Hz i oko 5-7 mA jednosmjerne
struje. Ove struje se nazivaju osjećajnim strujama. Intenziteti ovih struja utvrđeni su za
najrasprostranjenije slučajeve dodira djelova pod naponom - šakom. Tom prilikom je
cijelo tijelo uključeno u strujno kolo; napon se nalazi između šake i stopala. Osjećajna
struja ne može da ubije čovjeka, ali ova struja nije dozvoljena, jer ipak poslije dužeg
vremena proticanja kroz čovječije tijelo mogu nastupiti zdravstvene tegobe. Pored toga,
ove struje mogu biti sekundarni uzrok nesrećnog slučaja. Npr., pri radu na visini ako bi
čovjek osjetio proticanje struje može usljed toga da učini refleksni pokret kojim bi
poremetio ravnotežu i pao sa visine. Povreda u tom primjeru je mehaničke prirode, ali
prouzrokovanu električnom strujom.
Struje koje nijesu opasne i koje bez štete mogu teći kroz tijelo čovjeka su mnogo
puta manje od osjećajnih struja. Tačne vrijednosti nisu utvrđene, ali se praktično može
uzeti da su to 0,05 mA za naizmjenične struje, frekvencije 50 Hz i 0,1 mA za
jednosmjerne struje.
Struje većih intenziteta od osjećajnih izazivaju kontrakciju mišića na ruci kod
osobe koja je u dodiru sa provodnikom i osoba kroz koju protiče ova struja mogla bi da
se sama otrgne i prekine strujno kolo ukoliko intenzitet struje ne prelazi 9 do 12 mA (za
muškarce) i 6mA (za žene). Odgovarajuće vrijednosti kod jednosmjernih struja su 60,
odnosno 40 mA. Naizmjenične struje većih inteziteta od "otpuštajućih struja" (između 9
do 12 mA za muškarce i 6 mA za žene) izazivaju jaka i bolna grčenja mišića, tako da
čovjek ne može sam, svojom voljom, da se otrgne od djelova pod naponom tj. ne može
sam da prekine strujno kolo. Pri trajnoj struji od oko 15 mA, ako ona protiče kroz prsa
bol je nesnosna, a pri 20-25 mA reakcije mišića su tako snažne da disanje postaje teško,
gotovo ne moguće za vrijeme proticanja struje. Struje nešto jače od ovih mogu izazvati
privremenu paralizu živaca koji kontrolišu disanje. Ova paraliza može trajati minutima,
pa čak i satima poslije isključenja struje. Da bi se spriječilo gušenje mora se primijeniti
vještačko disanje.
Kada struja inteziteta 50-100 mA protiče kroz predjele srca javlja se ventrikularna
fibrilacija, gotovo uvijek smrtonosna. Da bi se izbjegao smrtni ishod usljed električne
struje, neophodno je znati maksimalne vrijednosti električne struje koja za određene
dužine djelovanja neće izazvati ventrikularnu fibrilaciju. To su tzv. "nefibrilacione
struje". Zavisnost maksimalne vrijednosti nefibrilacione struje INF u mA, od dužine
vremena djelovanja t u milisekundama (ms) određena je izrazom:

INF= 0,7 ( 34000 + 18,5 )

t + t70

Ako je udarac struje veoma kratak, mišići se sami od sebe opuštaju nakon takvog
udarca i srce se može ponovo povratiti u normalan ritam.
Može se reći da kod naizmjenične struje do 50 mA, industrijske frekvencije
prekid mora uslijediti za manje od 0,6 s. Što je prekidanje brže to je veća podnošljivost.
Proticanje jačih struja na koje nailazimo normalno pri dodiru provodnika viših
napona ne izaziva uvijek ventrikularnu fibrilaciju. U tim slučajevima su često veća
oštećenja organizma, pa čak i smrt, posljedica velikih opekotina i dubokih povreda na
tkivima. Zapravo, nesreće pri dodiru visokog napona često su posljedica trovanja krvi, ili
oštećenja bubrega zbog toksina koji se oslobađaju u oštećenim tkivima.
Dakle, struja koja protiče kroz čovječije tijelo oštećuje organizam na više načina:
- stvara duboke lokalne opekotine na koži koje sporo zarastaju,
- uzrokuje jaku mišićnu kontrakciju za čitavo vrijeme proticanja struje,
 - oštećuje zidove krvnih sudova na mjestima prolaska,
- izaziva haotičnu kontrakciju srčanog mišića (fibrilacija - treperenje komora),
- uzrokuje potpuni prestanak rada srca i
- oštećuje centralni nervni sistem zbog čega dolazi do slabosti disanja
(respiratorne insuficijencije), hroničnih grčeva, gubitka svijesti i gubitka refleksa.

2. 7. 3. Mjere za bezbjedno korišćenje električne energije

Električna energija nalazi sve veću primjeni u industriji, transportu komunalnoj

privredi, svakodnevnom životu građevinarstvu i dr. oblastima. Računa se da svjetska
potrošnja električne energije narasta za preko dva puta za svakih deset godina.
Široka primjena električne energije povećava opasnost od povrede električnom
strujom prilikom korišćenja električnih prijemnika - motora i dr. električnih uređaja. U
cilju eliminisanja povreda na radu izazvanih električnom strujom kroz primjenu
električne energije preduzimale su se i preduzimaju se mjere koje se mogu podijeliti u tri
grupe:
- opšte mjere bezbjednosti;
- organizacione mjere bezbjednosti i
- tehničke mjere bezbjednosti.
Opšte mjere bezbjednosti odnose se na prava i dužnosti zaposlenih, propisuju
mogućnosti izvođenja pojedinih radova obzirom na stručnu osposobljenost i psihofizičke
sposobnosti zaposlenih uzimajaći i druge posebne uslove kao što su atmosferski uslovi,
gdje radovi na objektima nijesu dozvoljeni pri nevremenu praćeni atmosferskim
pražnjenjima koja se mogu prenijeti na mjesto rada. Opšte mjere bezbjednosti protiv
opasnosti od štetnog dejstva struje primjenjuju se pri:
- radu na elektroenergetskim postrojenjima,
- korišćenju električnih instalacija, nazivnih naizmjeničnih napona viših od 50 V,
odnosno nazivnih jednosmjernih napona viših od 120 V i
- upotrebi električnih uređaja koji za svoje pokretanje koriste električnu energiju.
U principu električnim uređajima mogu samostalno raditi ili radom rukovoditi
samo stručna lica.
Organizacione mjere bezbjednosti obezbjeđuju da rad na objektima mora biti
organizovan tako da je omogućena najveća moguća bezbjednost.
Tehničke mjere bezbjednosti propisuju zaštitna sredstva i uređaji koji se
primjenjuju prilikom izvođenja pogonskih manipulacija i radova na održavanju
elektroenergetskih objekata.

Zaštita od udara električne struje, zahtjevi za električne instalacije i bezbjedno

korišćenje električnih mašina i uređaja

Električna struja određenog intenziteta opasna je kad prolazi kroz tijelo

zaposlenog. Proticanje struje omogućava neki napon, pa je zanimljivo pitanje koliki je
napon opasan?
Ako smo utvrdili da je struja od 50 mA najmanja jačina struje, koja je opasna za
zaposlenog i ako računamo s otporom od 1300 Ω, onda je gornja granica opasnog napona
pri nominalnom naponu 220 V:

0,05 x 1300 = 65V

 Ako računamo s otporom 1000 Ω najmanji opasan napon je:

0,05 x 100 = 50V

Propisi raznih država određuju granicu opasnog napona između 40 – 65 V. Kod

nas je propisano da je opasan napon dodira 50 V.
Najveća struja teče kroz tijelo zaposlenog, ako je u neposrednom dodiru sa dva
provodnika, između kojih postoji napon kao, npr., kad uhvatimo dva fazna provodnika
trofaznog sistema. To je najopasniji, ali i rijedak slučaj koji se događa obično monterima,
ako nijesu oprezni. U toj situaciji ne pomažu nikakve zaštitne mjere.
Tipični primjeri dodira su: ruka - ruka, ruka - noga, noga - noga.
U zonama u kojima se očekuju naponi dodira preporučljiva je upotreba izolovanih
postolja i treba izbjegavati dodir vlažnim i mokrim rukama djelova koji bi mogli biti pod
naponom prema zemlji.
Budući da djelovanje električne struje zavisi od trajanja njenog proticanja kroz
tijelo logično je, da su i naponi koji su maksimalno dozvoljeni, oni naponi dodira ili
koraka, koji su funkcija vremena dok traje prolaz struje kroz tijelo.
Najviše povreda od električne struje događa se zbog oštećene i neispravne
instalacije zbog čega oklopi (kućišta) ili dr. metalni djelovi dolaze pod napon prema
zemlji. Kada dodirnemo takve djelove nastane strujno kolo koje se zatvara kroz naše
tijelo i kroz zemlju do elektrane ili transformatorske stanice. Napon koji se zbog greške
odnosno kvara pojavio na oklopu (koji u normalnim prilikama nije pod naponom) naziva
se napon kvara. Ako stojimo na zemlji i rukom dodirnemo takav oklop nastaje strujno
kolo kroz koje protiče struja kvara, a koja protiče i kroz čovječije tijelo. Razumljivo je da
je opasno dodirivati djelove električnih uređaja i postrojenja koji su pod naponom.
Postoje nekoliko načina zaštite od direktnih dodira djelova koji su pod naponom:
dobra izolacija električnih provodnika, zatvaranje električne opreme u razvodne ormane,
dobro izolovanje električnih uređaja, ograđivanje opasnih mjesta i prostora u električnom
postrojenju žičanim mrežama ili pregradama i postavljanjem opomenskih tablica.
Presvlaka lakom, emajlom, oksidnim slojem, kao i vlaknastim materijama (opletanje,
omotavanje trakom, osim stručnog omotavanja spojeva izolacionom trakom), pa i ako su
inpregrisane - ne smatra se dovoljnom izolacijom u slučaju slučajnog dodira, čak i ako
izdrži ispitni napon.
Zaštita od slučajnog dodira djelova pod naponom može biti ostvarena i
postavljanjem djelova izvan domašaja ruku. Prema propisu smatra se da su izvan
domašaja ruku oni djelovi pod naponom koji se od mogućeg stajališta čovjeka nalaze na
visini najmanje 2,5 m, iznad poda, ili su odaljeni najmanje 1,25 m naniže, odnosno u
horizontalnom pravcu.
Indirektni dodir djelova pod naponom ostvaruje se dodirom metalnih djelova
električnih prijemnika i uređaja koji su došli pod napon usljed neke izolacione greške u
električnom uređaju. U takvim slučajevima pojavljuje se napon kvara, odnosno napon
dodira. Da bi se u ovakvim slučajevima izbjegla opasnost, primjenjujemo zaštitne mjere,
koje neposredno smanjuju napon dodira ili automatski isključuju prijemnik čija je
izolacija u kvaru.
Dakle, namjena ovih zaštitnih mjera nije osiguranje priključenog prijemnika, jer
su za to predviđeni osigurači ili sklopke, nego zaštita ljudi koji rade na tim prijemnicima
ili se nalaze u njihovoj blizini.
 U cilju bezbjednog korišćenja električne energije i bezbjednog rada predviđene su
zaštitne mjere koje su raznovrsne u zavisnosti od vrste mreže i drugih okolnosti u kojima
se instalacija koristi. Zaštitnih mjera ima više, njihovu funkcionalnost treba kontrolisati
provjeravati, a nepostojanje funkcionalnih zaštita ili njihova neispravnost čini prijemnik
neupotrebljivim. Same po sebi zaštitne mjere se ne primjenjuju za napone 24 i 42 V.
Potpunim izolovanjem električnih prijemnika, odnosno, osoba prema zemlji
postiže se potpuna bezbjednost. Zaštitne mjere sastoje se i u tome da oklop, odnosno
kućište prijemnika, spojimo sa zemljom tj. uzemljivačem ili neutralnim provodnikom tzv.
zaštitnim uzemljenjem, odnosno nulovanjem. Kod ovih mjera je potrebno da se topljivi
osigurač ili automatska sklopka, koja osigurava da se prijemnik istopi ili isključi kada u
slučaju kvara poteče dovoljno velika struja kvara, čime se sprečava nastajanje velikog i
po život opasnog napona dodira. Propisane zaštitne mjere ne mogu se upotrijebiti u svim
slučajevima. Svaka od zaštitnih mjera odgovara svojoj svrsi pod određenim uslovima, a
moraju biti urađene da omoguće bezbjedno korišćenje električnih mašina ili uređaja.

2. 7. 4. Principi rada sa sredstvima za rad s električnim pogonom i

sredstvima i opremom lične zaštite na radu

Pod rukovanjem sredstvima za rad podrazumijeva se upravljanje sredstvom za rad

u procesu rada uređajima za upravljanje, aktuatorima, kao i nadziranje nad ispravnim
radom sredstava.
Pod održavanjem sredstava za rad podrazumijeva se preduzimanje periodičnih i
drugih aktivnosti, a u skladu sa uputstvima za rad proizvođača, u cilju održavanja u
ispravnom stanju, odnosno stanju kojim se obezbjeđuje bezbjedan rad.
Primjenom tehničkih propisa i standarda iz elektrotehnike prilikom projektovanja
i izvođenja električnih instalacija i drugih elektro - energetskih objekata i postrojenja, kao
i prilikom projektovanja i konstruisanja sredstava za rad koji za pogon koriste električnu
energiju obezbjeđuju se uslovi da se sredstva za rad mogu bezbjedno koristiti, što je i
osnovni princip.
Bezbjednost za rad se definiše kao sposobnost sistema da ne izazove povrede
zaposlenih ili gubitke života, a sigurnost kao sposobnost sistema da se zaštiti od havarije.
Prilikom korišćenja (rukovanje i održavanje) električnih instalacija i drugih
sredstava za rad zaposleni su najčešće izloženi sljedećim opasnostima i štetnostima:
električni udar, visoki napon, rad na visini, velika buka, požar i eksplozija, štetna
zračenja, visoke temperature, visoki pritisci, atmosferska pražnjenja pri radu na
otvorenom prostoru i drugo.
Osnovnim principima bezbjednog rada pri rukovanju sa sredstvima za rad koji se
napajaju naponom do 1000 V (sredstva za rada s niskim naponom), uređen je bezbjedan
rad, odnosno propisane su mjere zaštite na radu, čijom primjenom je omogućen
bezbjedan rad zaposlenih.
Radovi, odnosno rukovanje sredstvima za rad s niskim naponom (do 1000 V) u
pogledu zaštitnih mjera od opasnog dejstva električne struje razvrstavaju se u tri
kategorije:
a) radovi u beznaponskom stanju,
b) radovi u blizini djelova pod naponom i
c) radovi pod naponom na provodljivim djelovima električnog postrojenja.
 Principi rada u navedena tri slučaja bliže su razjašnjeni u Pravilniku o opštim
mjerama zaštite na radu od opasnog dejstva električne struje u objektima namijenjenim za
rad u radnim prostorijama i na radilištima ("Sl. list SRCG", br. 6/86 – čl. 63 - 80).
Osnovnim pravilima bezopasnog rada pri rukovanju sredstvima za rad napajanim
naponom preko 1000 V (s visokim naponom) uređeno je opsluživanje, radovi, mjere za
bezopasan rad u beznaponskom stanju, mjere za bezbjedan rad u blizini napona i mjere za
bezopasan rad pod naponom.
Rad sa sredstvima za rad koja se napajaju naponom većim od 1000 V je strogo
definisan, a bliže je definisan u članovima 16 - 63 Pravilnika o opštim mjerama zaštite na
radu od opasnog dejstva električne struje u objektima namijenjenim za rad u radnim
prostorijama i na radilištima. U tom pravcu rad na objektima treba da bude organizovan
tako da je omogućena najveća moguća bezbjednost pri rukovanju sa sredstvima za rad, a
za sredstva za rad moraju postojati uputstva o manipulaciji, radu i bezbjednosti pri
opsluživanju i održavanju postrojenja. U cilju obezbjeđivanja bezbjednog rada sredstava
za rad koja koriste električni pogon, propisana su odgovarajuća dokumenta koja se pri
radu moraju apsolutno poštovati i primjenjivati.
Sredstva za rad koja se iznose van objekta i koriste u teškim uslovima, često se
oštećuju, pa na taj način gube svojstva zaštite od direktnog dodira djelova pod naponom.
Zbog oštećenja priključnih vodova i izolacijskih djelova obavezna je periodična kontrola
ispravnosti od direktnog dodira.
Sva sredstva za rad koja imaju za pogon električnu energiju ispituju se u fazi
proizvodnje, odnosno montaže, a takođe se ispituju i pregledaju prije stavljanja u pogon,
u skladu sa odgovarajućim standardima i propisima.
Radi zaštite organizma ili pojedinih djelova tijela zaposleni koji koriste sredstva
rada sa električnim pogonom pri izgradnji, rukovanju i održavanju elektroenergetskog
postrojenja visokog i niskog napona i drugih instalacija koriste i primjenjuju sredstva i
opremu lične zaštite na radu. Sredstva i oprema lične zaštite na radu koriste se u
slučajevima kada se primjenom tehničkih mjera zaštite na radu ne može u potpunosti
omogućiti bezbjedan rad. Prema stepenu bezbjednosti koje pružaju sredstva i opremu
lične zaštite na radu dijelimo na osnovna i dopunska.
Pod osnovnim sredstvima i opremom lične zaštite na radu smatramo ona koja kod
propisane primjene pružaju dovoljnu bezbjednost za obavljanje radnih zadataka (Primjer:
izolaciona kliješta za skidanje osigurača). Osnovna sredstva i oprema lične zaštite na radu
dimenzionišu se prema nominalnom naponu postrojenja.
U prostorijama s nominalnim naponom iznad 1000 V prema zemlji u osnovna
sredstva i opremu lične zaštite na radu spadaju: izolacioni šljem, izolaciona motka za
pogonske manipulacije, izolaciona motka sa tinjalicom za ispitivanje beznaponskog
stanja i izolaciona kliješta za skidanje visokonaponskih osigurača.
Dopunska sredstva i oprema lične zaštite na radu služe kao dopuna za
pojedinačno djelovanje osnovnih sredstava i opreme lične zaštite na radu ili ostalih
tehničkih mjera zaštite na radu (primjer izolacione gumene rukavice za električare).
Dopunska sredstva i oprema lične zaštite na radu dimenzionišu se prema nominalnom
naponu osnovnih sredstava i opreme lične zaštite na radu sa kojima se zajedno
primjenjuju.
U dopunska sredstva i oprema lične zaštite na radu spadaju: izolacione gumene
rukavice, izolaciona gumena obuća i izolacioni gumeni prostirač. Sredstva i oprema lične
zaštite na radu mogu se koristiti samo uz uslov da je obezbijeđeno uputstvo za upotrebu,
održavanje, periodični izvještaj sa rezulatima o ispitivanju kojima se dokazuje da je
sredstvo pouzdano da zaštiti zaposlenog kao i da se sredstva održavaju i skladište uz
adekvatnu pažnju i na propisan način.
Dozvoljena je primjena i korišćenje isključivo ispravnih sredstava i sredstava i
opreme lične zaštite na radu.

Uzemljenje

Prilikom rada i korišćenja sredstava za rad sa električnim pogonom zaposleni je

izložen nizu opasnosti da bude povrijeđen. Organizam čovjeka nije otporan na djelovanje
električne struje, usljed čega mogu nastupiti povrede, a pod određenim uslovima i smrt.
Zbog toga djelovi sredstava za rad koji su pod naponom moraju biti dobro
izolovani, ograđeni ili na neki drugi način zaštićeni, ako nebi postojala mogućnost
slučajnog dodira. Izolacija koja predstavlja najčešće zaštitu od slučajnog dodira mora biti
trajna i odgovarati uslovima rada kao što su uticaj vlage, hemikalija i slično.
Radi zaštite od udara električne struje na sredstvima za rad s električnim
pogonom, najčešće se sprovode sljedeće zaštitne mjere:
- zaštitno uzemljenje,
- nulovanje,
- zaštitno izolovanje i
- smanjeni napon.
Zaštitno uzemljenje je široko rasprostranjena zaštitna mjera u mrežama sa
uzemljenim zvjezdištem.
Da bi bolje razumjeli primjenu ove zaštitne mjere potrebno je definisati neke
pojmove:
- Direktni dodir je slučaj kada zaposleni dodirne dva ili jedan provodnik ili
bilo koji drugi dio postrojenja koji je stalno pod naponom. To su redovno najopasniji
slučajevi, jer tada obično puni fazni ili linijski napon djeluje na čovjeka (dodir djelova
pod naponom).
- Indirektni dodir (previsoki dodirni napon) je slučaj koji se događa zbog
oštećene ili neispravne izolacije na sredstvima za rad s električnim pogonom, pa kućišta i
drugi metalni djelovi tih sredstava za rad poprimaju stalan napon prema zemlji. Ako
dodirnemo takve djelove sredstava za rada s električnim pogonom, a da oni nijesu na neki
od propisanih načina zaštićeni, svojim tijelom zatvaramo strujni krug, pa struja može
poteći sa kućišta preko tijela u zemlju i zatvoriti se preko pogonskog uzemljenja
zvjezdišta transformatora ili generatora. Zbog kvara na izolaciji provodnika, kućište
potrošača poprima prema zemlji napon koga nazivamo napon kvara Ug. Njegova veličina
najviše zavisi od vrijednosti faznog napona, kao i od mjesta kvara na izolaciji
provodnika. Usljed pojave napona kvara kućišta potrošača (mase) i ostali provodni
djelovi poprimaju različite potencijale prema zemlji, tako da se između tih provodnih
djelova pojavljuju različiti naponi.
Napon koji se pojavljuje za vrijeme kvara između istovremeno pristupačnih
provodnih djelova naziva se napon dodira.
Kod rada sa sredstvima za rad na električni pogon ili kod rukovanja najveća
opasnost prijeti od dodira provodnika ili ostalih djelova instalacija koji se nalaze pod
naponom.
Zaštitu od direktnog dodira djelova pod naponom postižemo sljedećim načinima:
- Izolovanjem,
- pregradama i preprekama,
 - postavljanjem izvan dohvata rukom i
- dopunskom zaštitom uređajima diferencijalne stuje.
Razmotrićemo osnove zaštite od indirektnog dodira.
Usljed kvara na izolaciji provodnika, kućišta potrošača ili sredstava za rad s
električnim pogonom i ostale metalne mase, koje u normalnom pogonu nijesu pod
naponom, mogu doći pod napon i predstavljati opasnost za zaposlene koji dodiruju ova
sredstva. Ukoliko se u takvim slučajevima pojavljuje očekivani napon dodira 50 V ili više
za naizmjeničnu struju, odnosno 120 V ili više za jednosmjernu struju i to u trajanju
dužem nego što je u propisima naznačeno, smatra se da je taj napon previsok i opasan.
Trajno dozvoljen napon dodira Ul u normalnim uslovima je bilo koja vrijednost napona
ispod 50 V efektivne vrijednosti naizmjenične struje ili ispod 120 V jednosmjerne struje
bez naizmjenične komponente.
U nekim posebnim slučajevima pod određenim uslovima dozvoljava se trajanje
napona dodira najduže do 5 s, nezavisno od veličine očekivanog napona dodira.
Uzemljenje kao zaštitna mjera sastoji se u tome što povezujemo oklope
prijemnika, odnosno sve metalne djelove sredstava za rada s električnim pogonom,
neposredno sa zaštitnim uzemljivačem, da bi, u slučaju kvara na izolaciji potekla struja
kvara tolike jačine, da se napon dodira smanji na neopasnu veličinu, odnosno, da
osiguranje stupi u djelovanje, tj. da osigurači ili automati, koji osiguravaju provodnike i
prijemnike iskopčaju dio mreže koji je u kvaru ili odgovarajući prijemnik.
Uzemljenjem se postiže zaštita na taj način da se oni djelovi sredstava za rad s
električnim pogonom koje treba zaštititi spoje sa posebnim metalnim provodnikom kao
što su ploče, trake, cijevi koji su položeni u zemlji.
Zabranjeno je vršiti uzemljenje priključkom na cijevi plinskih instalacija i
instalacija centralnog grijanja.
Odredbama Pravilnika o tehničkim normativima za uzemljenje elektro
energetskih postrojenja nazivnog napona iznad 1000 V u ovim prostorijama još uvijek je
granica trajno dozvoljenog napona dodira 65 V. Podrazumijeva se, da je u ovim
objektima sprovedeno dopunsko izjednačavanje potencijala i da pristup u ova postrojenja
ima samo stručno i osposobljeno osoblje, odnosno da su u njemu sprovedene i druge
dopunske mjere zaštite.
Izjednačavanje potencijala postiže se međusobnim galvanskim spajanjem svih
metalnih djelova različitih instalacija sa zaštitnim provodnikom u nekom prostoru. Efekat
takvog zahvata je očigledan. U slučaju pojave napona greške na kućištima električnih
potrošača ili sredstava za rad s električnim pogonom, taj isti napon pojaviće se i na svim
međusobno povezanim metalnim djelovima drugih instalacija, pa neće postojati razlika
napona između tih provodnih instalacija.
Postupkom izjednačavanja potencijala osjetno je smanjena mogućnost da na
čovjeka djeluje napon dodira, u slučaju ako dođe istovremeno u dodir sa oštećenim
električnim potrošačem ili bilo kojim metalnim dijelom drugih instalacija.

2. 7. 5. Opasne pojave

Atmosfersko pražnjenje

Jonosfera, tj. jonizovani sloj atmosfere koji se nalazi na visinama od 10 do 80 km,

iznad zemlje, obrazuje sa površinom zemlje obloge jednog ogromnog kondenzatora. Na
različitim mjestima i periodima javljaju se u zemljinoj atmosferi oluje koje predstavljaju
ogromne generatore, koji permanentno pune kondenzatore. Zemlja i jonosfera su dobri
provodnici elektriciteta pa se ovo naelektrisanje raspoređuje na njima. Razlika potencijala
je reda 400 KV, pa sa izuzetkom olujnih dana, kroz atmosferu prema zemlji teče stalna
pozitivna struja tzv. ”struja lijepog vremena”, koja za cijelu površinu zemlje iznosi oko
2000 A.
Pojava naelektrisanog olujnog oblaka u prostoru između zemlje i jonosfere,
izaziva promjenu električnog polja koji tu postoji. Ova promjena sa svoje strane djeluje i
na sam oblak vršeći razdvajanje elektriciteta u oblaku, na zone negativnog naelektrisanja
na djelovima oblaka bližim zemlji.
Pražnjenje atmosferskog elektriciteta nastaje između pozitivnih i negativnih
centara u oblaku i indukovanog pozitivnog elektriciteta na površini zemlje. Da bi došlo
do pražnjenja potrebno je da gradijent električnog polja dostigne u suvom vazduhu
vrijednost od 30 KV/cm, odnosno 10 KV/cm kada su prisutne sitne kapi kiše i velika
količina vlage u vazduhu. Ovo su kritični potencijali za dva ekstremna slučaja. Na
mjesto, gdje je postignut kritični potencijal oblaka u odnosu na zemlju dolazi do
probijanja kroz vazduh u pravcu zemlje. Grom je direktno električno atmosfersko udarno
pražnjenje ili niz takvih pražnjenja prouzrokovanih razlikom između električnog
potencijala atmosferskog elektriciteta i zemlje odnosno objekta na zemlji, a čija su
pražnjenja dovoljna da oštete objekte ili ugroze ljude.
Svaki udar groma u nezaštićeni objekat može prouzrokovati znatnu štetu i može
ozbiljno da ugrozi ljudske živote. Posebno teške posljedice izaziva udar groma u
eksplozivne i zapaljive objekte.
Za zaštitu objekata i postrojenja na zemlji od udara groma služe gromobrani. Oni
se u našoj zemlji izvode po tehničkim propisima i standardima za gromobrane. Ovi
propisi dopuštaju izvođenje gromobrana na principu električnog štita (Faradejev kavez), a
još uvijek ima objekata koji su zaštićeni na principu povećane jonizacije vazduha -
radioaktivnim izotopima. Gromobrani imaju sljedeće elemente:
- hvataljku,
- odvod i
- uzemljivač.
Hvataljka služi za usmjeravanje elektriciteta pri atmosferskom pražnjenju,
odnosno za sprečavanje udara groma u objekat.
Odvod je metalna konstrukcija zgrade ili posebno postavljeni provodnik koji spaja
hvataljke sa uzemljivačem. U principu odvodi moraju najkraćim putem izvršiti ovo
spajanje.
Uzemljivač je metalni provodnik položen u zemlju i služi kao veza između
odvoda i zemlje. Za gromobranske uzemljivače mjerodavan je udarni otpor rasprostiranja
Ru, a ne otpor rasprostiranja Rz.
Udarni otpor rasprostiranja Ru (Ω) je otpor koji se suprostavlja udarnoj struji
strmog čela pri prolazu kroz uzemljivač.
Otpor rasprostiranja Rz (Ω) je otpor zemlje između uzemljivača i referentne
zemlje. Referentna zemlja je područje zemljišta, a naročito njegova površina, koja je od
pripadajućeg uzemljivača udaljena toliko da se između ma kojih tačaka tog područja ne
pojavljuju značajne potencijalne razlike.
 Statički elektricitet i njegove opasne pojave

Prije više od 2.500 godina Tales od Mileta je otkrio da ćilibar može privlačiti
male, lake čestice ako se protrlja komadićem čoje. Pri ovoj pojavi javlja se frikcioni ili
statički elektricitet. Početkom XX vijeka savremena nauka počela je da ukazuje ovoj
pojavi ozbiljnu pažnju, jer danas, statički elektricitet nastaje u najrazličitijim uslovima
proizvodnje. On se uglavnom javlja pri korišćenju sintetičkih i polimernih materijala sa
visokim dielektričnim svojstvima.
Značaj statičkog elektriciteta u novije vrijeme je u porastu. S jedne strane on je
poželjan i iskorišćava se u raznim proizvodnim procesima: pri pahuljanju tekstila što
ovome daje kadifast izgled, pri prskanju bojom, pri odvajanju prašine i pri razdvajanju
sitnozrnastih materija, dok s druge strane statički elektricitet nastaje neželjeno i dovodi
do ozbiljnih smetnji u proizvodnji. On je često uzrok požara i eksplozija usljed paljenja
smješa zapaljivih gasova, para ili prašine sa vazduhom ili kiseonikom.
Statički elektricitet često narušava tehnološke procese, izaziva snižavanje
produktivnosti rada (npr. u industriji vještačkog vlakna, tekstilnoj i grafičkoj industriji), a
stvara i smetnje u elektronskim uređajima automatike. Statički elektricitet ubrzava
koroziju mašina aparata i cjevovoda.
Pražnjenja statičkog elektriciteta negativno djeluju i na čovjeka.
U hemijskoj industriji pražnjenja statičkog elektriciteta su često uzrok paljenja
zapaljivih materija, požara i eksplozija. Zaštita od statičkog elektriciteta dobija u značaju
razvojem organske sinteze (sintetičko vlakno, sintetičke smole, špirit, kaučuk, plastične
mase i dr.) pri kojoj se široko koriste i u velikim količinama dobijaju materije sa
izraženim dielektričnim svojstvima tj. materije koje ne provode ili slabo provode
električnu struju.
Statički elektricitet nastaje kao rezultat složenih procesa, povezanih sa
preraspodjelom elektrona ili jona pri dodiru dvije raznorodne materije.
Prema rasprostranjenijoj hipotezi “kontakne elektrizacije materije“ na površinama
dodira dviju materija obrazuje se dvostruki električni sloj sa suprotnim znacima.
Ovaj sloj nastaje usljed preraspodjele elektrona ili jona zbog neuravnoteženosti
atomskih i molekularnih sila. Rastojanje između slojeva je reda nekoliko dijametara
(prečnika) molekula, a kontakni napon nekoliko mV (milivolta). Intenzitet kontaktnog
napona zavisi od dielektričnih svojstava materija u dodiru, stanja povšina, pritiska pod
kojim su ove materije u dodiru, a takođe i od vlažnosti i temperature ambijenta.
Po teoriji kontaktne elektrizacije materije trenju pripada samo uloga faktora koji
samo povećava naelektrisanje usljed povećavanja efektivne površine kontakta. Međutim,
novija istraživanja pokazala su da trenje materija ima suštinski značaj pod određenim
okolnostima. Naime, prilikom trenja se jako zagrijavaju mikroskopske neravnine
površina, usljed čega se obrazuju joni različitih pokretljivosti, sa velikom brzinom
prelaska sa zagrijane na hladnu površinu.
Naelektrisanje se sastoji u tome što neutralna tijela, koja normalno nemaju
električna svojstva, u uslovima određenog kontakta ili uzajamnog djelovanja postaju
električno nabijena (napunjena), tj. dolazi do nagomilavanja istoimenog elektriciteta na
jednom tijelu. Pri naelektrisanju naboji ne nestaju i ne isčezavaju, oni prelaze sa jednog
naelektrisanog tijela na drugo i nagomilavaju se na površini njihovog dodira ili se
premještaju u granicama jednog istog tijela.
Elektrostatički naboji mogu nastati zbog:
- odvajanja ili skidanja jedne čvrste materije sa neke druge čvrste materije,
- trenja između čvrstih materija,
- istovremenog odvajanja, skidanja i trenja,
- trenja između čvrstih materija i tečnosti,
- trenja između čvrstih materija i gasova,
- trenja između čvstih materija i prašine ili između čestica prašine
međusobno i
- trenja između tečnosti i gasova, npr. pri raspršavanju tečnosti.
Pri trenju dva električno provodljiva materijala, jednakih po materijalu, a direktno
spojenih sa zemljom ne javlja se naelektrisanje. Električni naboji nastali prilikom trenja u
jednakim su količinama, sa raznoimenim znakom, pa se uzajamno neutralizuju prema
stepenu njihovog nagomilavanja.
Pri trenju među provodnikom i izolatorom naboji ostaju na izolatoru na mjestima
njihovog dodira sa provodnikom.
Elektrostatički naboji mogu nastati samo ako se nađu dvije komponente za prijem
suprotnih naboja pri čemu je jedna od komponenata neprovodnik ili izolovano postavljen
provodnik.
Za preduzimanje mjera zaštite od statičkog elektriciteta potrebno je poznavati
pojam elektrostatičko polje naelektrisanih tijela. Elektrostatičko polje se javlja između
dva ili više provodnika među kojima postoji razlika potencijala, bez proticanja električne
struje, pod uslovom da se oni nalaze u neprovodljivoj sredini.

Zaštita od štetnog dejstva statičkog elektriciteta

Štetno dejstvo statičkog elektriciteta na zdravlje zaposlenog manifestuje se nizom

oboljenja, naročito nervnog sistema posebno pri radu pri kome su zaposleni izloženi
dužem trajanju pražnjenja statičkog elektriciteta.
U cilju zaštite od štetnog dejstva statičkog elektriciteta primjenjuju se mjere
propisane utvrđene tehničkim propisima, standardima i normativima zaštite na radu.
Kao najefikasnija mjera za zaštitu od štetnog dejstva statičkog elektriciteta
primjenjuje se uzemljenje. Uzemljenje se izvodi vezivanjem svih provodljivih djelova
postrojenja na uzemljivač najkraćim putem. Uzemljenje se mora primjenjivati na svim
provodljivim djelovima mašina, bez obzira na to da li se upotrebljavaju i druge mjere
zaštite od statičkog elektriciteta (održavanje odgovarajuće vlage u vazduhu, jonizacija
vazduha, antistatička preparacija, povećavanje provodljivosti loše provodljivih materijala,
influenca).
Kao zemljovodi mogu se koristiti bakarni provodnici, bakarna užad i čelična
pocinčana traka. Minimalan presjek fiksno položenog bakarnog provodnika, s obzirom na
mehaničku čvrstoću, ne smije da bude manji od 4 mm2, a bakarno uže 10 mm2. Čelična
pocinčana traka mora imati najmanje presjek 20x3 mm.
Zemljovodi se mogu priključivati na postojeći sistem zaštitnog uzemljenja ili na
posebne uzemljivače.
Na djelovima mašina, koji se u toku tehnološkog postupka obrću odnosno sa kojih
se odvaja tekstil ili folijski materijal mora se iznad mjesta najjačeg naelektrisanja
postaviti uzemljena mesingana šipka na kojoj su u razmacima od 50 mm, pričvrćuje
mesingani lančić. Lančići se za vrijeme kretanja dodiruju sa njegovom površinom i
klizanjem odvode sa njega statički elektricitet.
Za odvođenje statičkog elektriciteta služe elektrostatički provodljivi podovi, čija
je prelazna otpornost manja od 10 Ω. Treba paziti da se otpornost poda ne povećava
usljed zaprljanosti uljem, smolom, bojom i sl. Provodljivi podovi mogu i štetno djelovati,
jer se preko njih povećava opasnost da dođe do nesrećnog slučaja zbog kvara na
električnim instalacijama. Otpornost mora biti takva da postoji dovoljna bezbjednost u
oba slučaja. Materijali za izradu provodljivih podova, čiji su otpori u propisanim
granicama su: provodna guma (10² Ω), obični beton debljine 3 cm (105 Ω), specijalni
beton debljine 5 cm (10² Ω), provodni pjenušavi pod (10² Ω), teraco (105 – 107 Ω) i
provodni teraco (10³ Ω).
Prelazna otpornost podova mora se kontrolisati u vremenskim razmacima koje
određuje odgovarajuća stručna služba uzimajući u obzir vrstu primijenjenog tehnološkog
postupka i karakteristike materijala koji je primijenjen za izradu podova.
U cilju sprečavanja štetnog dejstva statičkog elektriciteta propisano je citiranim
pravilnikom da se vrše nadzor, povremena ispitivanja i mjerenje statičkog elektriciteta.
Rezultati ispitivanja i svih mjerenja moraju se unositi u kontrolnu knjigu statičkog
elektriciteta. Ta knjiga treba da sadrži sljedeće podatke:
- datum ispitivanja odnosno mjerenja,
- mjesto ispitivanja odnosno mjerenja,
- instrumente koji su upotrijebljeni,
- rezultate ispitivanja odnosno mjerenja,
- ocjenu rezultata i
- ime, prezime, zvanje i potpis stručnog lica koje je vršilo mjerenja odnosno
ispitivanja.

Elektromagnetni talasi i uticaj elektromagnetnih polja na čovjeka

Elektromagnetizam karakterišu posebno dvije bitnosti. Poznato je da

elektromagnetizam predstavljaju električno i magnetno polje. Pod električnim poljem je
sadržan osnovni oblik energije čija se opšte poznata manifestacija u svom izboru čestica
sa suprotnim nabojem prenosi kroz okolni prostor. Magnetno polje je „preobraženje“
električnog polja, shodno relativističkim zakonima prostora i vremena. Magnetno polje
nastaje kretanjem električnih čestica ili samog električnog polja.
Energija takvih polja u prisustvu pojava ubrzanja, promjena varijacija ili
oscilacija, može se prenositi prostorom maksimalnom fizičkom brzinom, kao što je
brzina svjetlosti, ona se otiskuju od svojih izvora i uz pomoć savršenog mehanizma
naizmjenične električne i magnetske transformacije, obrazuju takozvane
elektromagnetske talase koji imaju značajniju fizičku jednakost sa onim što se smatra
“materijom“.
Elektromagnetna polja, mogu se smatrati osnovnom komponentom biosfere. Ona
su imala bitan uticaj u razvoju živih organizama i igraju osnovnu ulogu bilo u životnim
procesima bilo u njihovim sredstvima njihovog povezivanja.
Takvi efekti odavno su poznati za elektromagnetne talase veće frekvencije, od
infracrvenih zraka do gama zraka, tako da predstavljaju posebne vrste materije za
proučavanje, kao što su fotobiologija i radiobiologija.
Nedavno je dokazano da je međusobno obavještavanje i povezivanje organa preko
nerava i odnosa među molekulima, bazirano na emisiji i prijemu elektromagnetnih talasa.
 Osnovne fizičke veličine elektromagnetizma su:
- električno polje karakteriše se jačinom “E“ vektorskom veličinom čija se
jedinica izražava u voltima po metru (V/m)
- Magnetno polje se raspoznaje po vektoru “H“ čija se jedinica izražava u
amperima po metru (A/m)
- Frekvencija je takođe osnovna veličina. Kod elektromagnetnih talasa
postoji odnos frekvencija = brzina svjetlosti/talasna dužina.
U odnosu na frekvenciju i talasnu dužinu razlikujemo elektromagnetne talase u
spektru od mikrotalasa sa talasnom dužinom 1 m i frekvencijom 300 MHz do gama zraka
iz kosmičkih radijacija talasnih dužina 0.0001 A i frekvencija 3x1022 Hz. U taj spektar
spadaju: mikrotalasi, infracrvene radijacije, vidne radijacije, ultraljubičaste radijacije, X -
zraci, gama zraci i gama zraci iz kosmičkih radijacija.
Kod elektromagnetnog talasa u energetskoj zoni koja se polazeći od izvora širi u
prostoru, dvije komponente (el. statičko i magnetno polje), osim karakterističnog oblika
oscilacija po vremenu i prostoru, stoje u određenom međusobnom odnosu:

E=377 H

gdje je električno polje izraženo u V/m, a magnetno polje u A/m.

Elektromagnetna polja učestvuju u dva glavna procesa: oscilacije slobodnih
električnih naboja i rotacije polarnih molekula.
Statička električna i magnetna polja ili ona sa industrijskom frekvencijom 50 Hz,
nastaju oko linija prenosa električne energije, pored transformatora i aparata visokog
napona.
Štetnost elektromagnetnih talasa je uglavnom termičke prirode. Čovječije tijelo,
ima konstantnu temperaturu odakle proizilazi da preko metaboličkih procesa i prirodnih
procesa termičkog rasipanja želi da tu konstantnu teperaturu zadrži apsorbujući spoljne
kalorije. Stoga, izvan izvjesne granice kada algebarski zbir apsorbovane toplote ili one
koja se razvija u organizmu i rasturene toplote postane izuzetno pozitivan, povećanje
teperature prelazi tačku reverzibilnosti i dovodi do smrtnog ishoda.
Najkarakterističniji oblici fiziološke opasnosti koje proizvode elektromagnetni
talasi u čovječijem tijelu, mnogostruki su. Smrtni slučajevi mogu nastati neposredno za
vrijeme izloženosti jakim elektromagnetnim poljima koja u organizmu izazivaju
temperaturu veću od 41 - 42 0C.
Snažna polja, naročito iz reda centimetarskih talasa, mogu prouzrokovati
opekotine, sušenje tkiva, jako krvarenje i degeneraciju ćelija. Osim toga talasi između 3-
30 cm stvaraju opasnu kataraktu kristalne materije oka.
Detaljnija istraživanja pokazala su biološke efekte elektromagnetnih polja. Stoga
treba navesti posebno uticaj na neurohumoralnu regulaciju (nadražaji nervnih ćelija zbog
elektromagnetnih polja, razdražljivost i dr.) i dejstvo na obnavljanje i razvoj organizma.
Stvarne tehnološke potrebe primoravaju mnoge ljude da svoju aktivnost odnosno
svakodnevni posao obavljaju pod uticajem elektromagnetnih polja. Zbog toga se nameće
neophodnost ograničavanja jačina i trajanja izloženosti uticajima na način da se spriječi
svaka fiziološka opasnost.
Što se tiče saznanja o fiziološkoj štetnosti elektromagnetnih polja, treba
obezbijediti takvu zaštitu koja može biti aktivna i pasivna.
Pod pasivnom zaštitom podrazumijevaju se mjere koje se zasnivaju na
ograničavanju vremena izlaganja lica u centralnoj zoni dejstva elektromagnetnih talasa,
na razmještanju radnih mjesta, tako da ona budu udaljena od izvora polja, na
automatizaciji i kontroli sa razdaljine svih operacija koje se odvijaju u elektromagnetnom
polju.
Aktivna zaštita zasniva se na uvođenju sredstava sposobnih da smanje jačinu
polja u granicama bezbjednosti. Takva sredstva pripadaju sljedećim kategorijama: sistem
za zaštitu izvora elektromagnetnih polja i sredstva i oprema lične zaštite na radu kao što
su: šljemovi, maske, naočari i dr.

2. 7. 6. Unutrašnji nadzor

Unutrašnji nadzor nad primjenom i sprovođenjem mjera zaštite na radu sprovodi

poslodavac lično, preko organizatora posla i stručnih lica koja se bave poslovima zaštite
na radu, a koja je poslodavac pisano odredio.
Uzimajući u obzir opasnosti po život i zdravlje zaposlenih prilikom obavljanja
poslova u elektroprivrednoj djelatnosti ili drugim djelatnostima, gdje električna energija
ima veoma široku primjenu, propisima i drugim mjerama definisana su pravila ponašanja
kako bi se omogućili bezbjedni uslovi rada, bez obzira o kojoj se vrsti poslova radi.
Propisana pravila i mjere su obavezne za sve bez izuzetka.
Unutrašnji nadzor mora biti u kontinuitetu, kvalitetan i bez improvizacije.
Ako pretpostavimo da su u fazi projektovanja primijenjene adekvatne mjere
zaštite na radu, kao i da su u fazi izgradnje te mjere korektno realizovane u fazi
eksploatacije, odnosno korišćenja objekta, poslodavac unutrašnjim nadzorom ostvaruje
projektom predviđene mogućnosti uz korektnu primjenu mjera zaštite na radu.
Efikasnim unutrašnjim nadzorom poslodavac prije svega obezbjeđuje ispravna
sredstva za rad. Istovremeno sa sredstvima za rad treba da rukuju i da ih održavaju
isključivo stručno osposobljeni zaposleni.
Poslodavac, pored ostalog, preduzima i sljedeće mjere zaštite na radu:
- organizuje sistematski nadzor i održavanje sredstava za rad,
- organizuje preglede, kontrolu, odnosno ispitivanja sredstava za rad i sredstava i
opreme lične zaštite na radu,
- zabranjuje rukovanje i održavanje koje se obavlja na nepropisan način odnosno
eliminiše posljedice izazvane ljudskim faktorom, jer je ponašanje zaposlenog na radu
oduvijek imalo velikog značaja kada je u pitanju bezbjedan rad.
Posebno je značajno istaći da je unutrašnji nadzor u funkciji dosljednog
sprovođenja propisanih mjera zaštite na radu koje moraju poštovati svi zaposleni kao i
druga lica koja se po bilo kom osnovu nalaze kod poslodavca, na gradilištima i drugim
prostorima.
Unutrašnji nadzor predstavlja organizovan pristup kontrole sprovođenja
propisanih mjera zaštite na radu prilikom izvršenja proizvodnih zadataka.

2. 8. UNUTRAŠNJI TRANSPORT I SKLADIŠTENJE

2. 8. 1. Unutrašnji transport

Unutrašnjim transportom nazivamo prenošenje, premještanje i prevoženje

sirovina, predmeta rada, poluproizvoda i gotovih proizvoda unutar privrednog društva.
Unutrašnji transport počinje preuzimanjem sirovina, poluproizvoda ili proizvoda, a
završava se utovaranjem upakovane robe i proizvoda na vozila za otpremu kupcima i
korisnicima. Dijeli se na transport između objekata i transport unutar samih proizvodnih
pogona. Ove dvije vrste transporta se uglavnom razlikuju u pogledu rastojanja i količina
koje se transportuju, a to se odražava na izbor transportnih sredstava i dimenzije, i
konstrukciju samih puteva. Sredstva unutrašnjeg transporta mogu se svrstati u dvije grupe
- sredstava za kontinualan i sredstva za diskontinualan transport.
U sredstva za kontinualan transport spadaju:
- lančani transporteri sa lopaticama, pločama ili koficama,
- trakasti transporteri,
- elevatori,
- konvejeri,
- pužni transporteri,
- transportne cijevi,
- vibracini transporteri,
- hidraulični transporteri,
- pneumatički transporteri i
- gravitacini transporteri.

U sredstva diskontinualnog transporta spadaju:

- dizalice,
- viljuškari,
- autokare,
- kolica,
- sva vozila,
- vagoneti,
- vagoni i
- liftovi.

2. 8. 2. Ručno dizanje i prenošenje tereta

Dio unutrašnjeg transporta obavlja se ručnim dizanjem i prenošenjem tereta. U

obavljanju ovih poslova potrebno je poznavati osnovna pravila položaja tijela pri
podizanju i nošenju tereta kao i maksimalnu težinu koju zaposleni smije da prenosi, jer
ovakvi tereti dovode do pojave oboljenja kičme, a mogu da uzrokuju i druga oboljenja
zaposlenih.
Članom 11 Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta („Sl.list
SRCG“, br. 13/88), utvrđeno je, da pri ručnom utovaru i istovaru težina tereta ne smije
biti veća od 25 kg, udaljenost na koju se teret prenosi ne smije biti duža od 80 m, a visina
slaganja tereta ne smije da bude viša od 1,5 m. Ako se teret prenosi na površinama pod
nagibom do 25 o, udaljenost prenosa ne smije biti duža od 50 m, a dužina samog nagiba
ne smije biti duža od 25 m.
Ručno prenošenje tereta može biti organizovano i tako da jedan zaposleni prenosi
teret težine veće od 25 kg, ali ne veće od 50 kg, a kod prenošenja jetkih i nagrizajućih
tečnosti smještenih u staklenoj ili sintetičkoj ambalaži čija je težina preko 10 kg,
prenošenje moraju obavljati dva zaposlena.
Prilikom ručnog prenošenja tereta, kada se to radi nedovoljno pažljivo često se
dešavaju povrede prstiju, ruku, palca, stopala i nogu. Osim toga, postoji i znatna opasnost
od povrede kičmenog stuba i susjednih mišića. Ove povrede nastaju u slučaju izuzetnih
situacija kod nošenja tereta. Kada se nosi konstantno, naprezanje mišića, ligamenata,
zglobova i kostiju može izazvati deformacije, kao što su bočno krivljenje kičme ili
grbavost kičmenog stuba, oštećenja luka stopala, zapaljivo i bolno stanje mišića i
zglobova.

2. 8. 3. Načela i pravila za bezbjednu upotrebu transportnih sredstava

Iako tehničko - tehnološko stanje sredstava za rad pruža zadovoljavajuća rješenja

za najraznovrsnije probleme unutrašnjeg transporta, nepravilna raspoređenost i
međusobna neusklađenost u radu sredstvima unutrašnjeg transporta, kao i neka pogrešna
shvatanja načina organizacije unutrašnjeg transporta, nametnula je potrebu utvrđivanja
načela i pravila za bezbjednu upotrebu tih sredstava.
U unutrašnjem transportu za obezbjeđivanje bezbjednosti u radnoj sredini postoje
sljedeća načela, i to:
- preventivnosti,
- bezbjednosti i zaštite zaposlenih i
- ekonomičnosti.

Načelo preventivnosti, se ogleda u tome da je korisnik sredstava unutrašnjeg

transporta dužan da ih, u cilju utvrđivanja primijenenosti mjera bezbjednog korišćenja,
periodično pregleda, i to na način i po postupku kako je to utvrđeno Pravilnikom o
postupku i rokovima za vršenje periodičnih pregleda i ispitivanja sredstava za rad,
sredstava i opreme lične zaštite na radu i uslova radne sredine. Korisnici ovih sredstava
su obavezni da od proizvođača, odnosno isporučioca, obezbijede propisanu
dokumentaciju u kojoj su navedeni svi bezbjednosno - tehnički podaci koji su važni za
ocjenjivanje rizika na radu sa njima i da su obezbijeđene sve mjere zaštite na radu koje su
određene dokumentacijom u skladu sa propisima o zaštii na radu. Zaposleni koji
obavljaju poslove rukovanja sredstvima unutrašnjeg transporta, kao i zaposleni koja rade
na utovaru i istovaru tereta, moraju biti osposobljeni za bezbjedan rad, u zavisnosti
vrste i obima opasnosti kojima su izloženi.
Načelo bezbjednosti i zaštite zaposlenih, je načelo koje u sistemu zaštite na radu
predstavlja važan faktor i odnosi se na sposobnost rukovaoca da ovlada svim zahtjevima
koji se odnose na rukovanje i upravljanje, te da svojim radnjama ne prouzrokuje pojavu
koja bi mogla da ugrozi život i zdravlje zaposlenih. Ovo načelo je proklamovano i
odredbama Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta, Pravilnika o zaštiti na
radu sa dizalicama, kao i drugim propisima o zaštiti na radu.
Raspored, širine, kvalitet, obelježavanje, označavanje i osvjetljavanje unutrašnjih
i spoljašnjih saobraćajnica, utovarno - istovarnih površina (premoštenih prilaza i
platform), mostova i galerija koje se koriste za istovar i utovar tereta, u velikoj mjeri
utiču na način korišćenja sredstava unutrašnjeg transporta, a samim tim i na
obezbjeđivanje uslova za bezbjedan rad.
Značajno za ostvarivanje ovog načela je i obaveza odgovorne osobe (lica
odgovornog za unutrašnji nadzor) da, prije početka utovara tereta u prevozno sredstvo i
istovara tereta iz prevoznog sredstva, mora u zavisnosti od vrste tereta preduzeti sljedeće
mjere za bezbjedan rad:
- osigurati ispravnost tovarnih površina (ispravnost poda, podloge i površine,
odstranjenost ostatka tereta i djelova ambalaže i sl.),
 - osigurati dobru osvijetljenost radnog prostora,
- osigurati dobro provjetravanje radnog prostora,
- zaustaviti rad pogonskog motora prevoznih sredstava radi otklanjanja buke,
vibracija i zagađenosti vazduha izduvnim gasovima,
- zabraniti snadbijevanje prevoznog sredstva gorivom za vrijeme utovara i
istovara tereta,
- zabraniti popravljanje bilo kojih djelova prevoznog sredstva za vrijeme utovara i
istovara tereta, osim na brodovima, gdje je taj prostor izdvojen od površina i prostora za
utovar i istovar tereta i
- provjeriti ispravnost položaja i stabilnost tereta.
Načelo ekonomičnosti, sastoji se u primjeni čitavog sistema mjera, koje uz
izvjesnu pomoćnu opremu široko doprinosi racionalizaciji unutrašnjeg i spoljašnjeg
transporta, kao i svih operacija koje su sa transportom i skladištenjem povezane. Ovo
znači da je sa pojedinim jedinicama rukovanja (tereti, rezervni djelovi koji se koriste pri
montaži, podizanju, odnosno pomijeranju djelova prilikom demontaži mašina,
skladištenje robe i sl.), koje su pogodne za ručne operacije, a mogu se uz odgovarajuće
intervencije mehanizovanim sredstvima transporta lakše i efikasnije uskladištiti. Isto tako
prilogom skladištenja roba, u današnjim uslovima poslovanja uz primjenu tehničkih
mjera ukrupnjavanja tereta u veće, odnosno teže manipulativne jedinice - takozvane
teretne pakete, više odgovaraju nosivosti i snazi sredstava unutrašnjeg transporta, a što
je u svakom slučaju ekonomičnije i bezbjednije.
Pravila za bezbjednu upotrebu transportnih sredstava su utvrđena
podzakonskim propisima o zaštiti na radu, i to:
- Pravilnikom o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta ("Sl.list SRCG", br.
13/88);
- Pravilnikom o tehničkim i zdravstveni-tehničkim zaštitnim mjerama na
radovima pri hemijsko-tehnološkim procesima ("Sl.list FNRJ", br. 55/50);
- Pravilnikom o posebnim mjerama zaštite na radu u crnoj metalurgiji ("Sl.list
SRCG", br. 16/87); i dr.

2. 8. 4. Pravila zaštite pri sprečavanju rizika kod transportnih operacija

Utovar u vozilo i istovar iz vozila tereta u rasutom i vrelom stanju vrši se pomoću
transportnih naprava i uređaja. Utovar u vozilo tereta u komadima (sanduci, burad i sl.)
preko strana sanduka vozila smije se vršiti samo ako su strane sanduka vozila dobro
vezane lancima ili na drugi način osigurane od odvajanja. Radi osiguranja tereta u
komadima od pomicanja za vrijeme vožnje ili pri naglom kočenju vozila mora se teret na
podesan način osigurati. Ako postoji razmak između tereta, moraju se umetnuti čvrsti
drveni umeci i staviti podmetači.
Pri radu sa sanducima, strane moraju biti dobro učvršćene tako, da ne bi došlo do
povreda zaposlenih. Pri skidanju tereta u komadima koji je složen u naslage radi utovara
u vozilo, mora se prethodno provjeriti stabilnost tih naslaga.
Pri istovaru tereta na otvorenim utovarno - istovarnim površinama, slaganje tereta
mora se vršiti na način koji zavisi od vrste i težine tereta. Visina naslaga ne smije biti
veća od 6 m, ako se istovar vrši pomoću mehanizacije, odnosno ne smije biti veća od 1,5
m, ako se istovar vrši ručno. Prilikom slaganja tereta u komadima različite težine i
veličine, moraju se najprije slagati tereti veće težine.
 Pri utovaru i istovaru tereta u valjkastoj ambalaži na vozila, moraju se pri
kotrljanju tereta koristiti naprave, da bi se teret prinio na visinu poda sanduka vozila ili sa
njega spustio na tlo. Valjkasti tereti smiju se u vozilo utovarati ručnim kotrljanjem, samo
ako se pod skladišta nalazi na istom nivou sa podom sanduka vozila.
Ako je pod skladišta niži od poda sanduka vozila, utovar i istovar tereta u
valjkastoj ambalaži može se vršiti ručno pod uslovom da teret pojedinačno nije teži od
200 kg.
Pri utovaru u vozilo valjkastih tereta i njihovom smještaju u vozilo, tereti se smiju
kotrljati samo po obručima odnosno pojačanjima za kotrljanje. Burad i bačve moraju se
postaviti na dno, s tim da naliveni otvor bude na gore.
Zapaljive tečnosti smiju se utovarati u vozilo u većim količinama, samo ako su u
nepropustljivim metalnim sanducima. Nakon utovara zapaljivih tečnosti, kao i tokom
vožnje, vozač mora provjeriti da sudovi ne propuštaju zapaljive tečnosti. U kabini vozila
koje prevozi zapaljivu tečnost smiju se, osim vozača, nalaziti samo one osobe koje rade
na posluživanju vozila.
Ako se prenošenje jetkih i nagrizajućih materija (kiseline, lužine) vrši u ambalaži
od stakla, sintetičkog materijala i dr. ručice na takvoj ambalaži moraju svojom čvrstinom
odgovarati težini tereta i biti dobro pričvršćene za ambalažu. Bačve, burad i sanduci sa
jetkim i nagrizajućim tečnostima ne smiju se prevrtati, kotrljati odnosno gurati nego samo
prenositi.
Utovar u vozilo, istovar iz vozila i prevoz boca s plinovima pod pritiskom mora
se vršiti pod ovim uslovima:
- boce se ne smiju bacati i valjati,
- ventili punih i praznih boca moraju biti zatvoreni i zaštićeni metalnim
kapama,
- boce se moraju osigurati od pomicanja i međusobnog sudaranja,
- pune boce moraju se transportovati u ležećem položaju, osim boca sa
propanom i butanom koje se moraju transportovati u stojećem položaju i
- boce s plinovima pod pritiskom moraju biti zaštićene od uticaja sunčevih
zraka i drugih izvora toplote.

2. 8. 5. Manipulacija vozilima unutrašnjeg transporta

Manipulativni prostor vozila unutrašnjeg transporta je prostor koji je ograničen

najvećim položajem zahvatnog sredstva i krajnjem bočnim položajem tereta ili zahvatnog
sredstva u horizontalnom i vertikalnom pravcu, odnosno polju djelovanja vozila
unutrašnjeg trabnsporta. Ovaj prostor je manji od manevarskog prostora i ujedno
predstavlja i opasnu zonu u kojoj su moguće povrede.
Tako na primjer pri manipulaciji sa viljuškarom, odnosno pri utovaru i istovaru
tereta sa njim, treba izbjegavati oštre - nagle pokrete pri kretanju, kao i iznenadno
kočenje. Teret na zahvatnoj viljušci mora biti raspoređen ravnomjerno na oba kraka
viljuške, ležati oslonjen na zadnjem dijelu nosača viljuškara i ne smije zaklanjati vidik
vozaču viljuškara.
Pri radu, odnosno manipulisanju sa dizalicama, kao sredstvima unutrašnjeg
transporta, primjenjuju se mjere zaštite na radu koje su utvrđene Pravilnikom o zaštiti na
radu pri utovaru i istovaru tereta, kao i Pravilnikom o tehničkim mjerama i normativima
za dizalice.
 Utovarivači kao samohodni uređaji koji se kreću na točkovima ili gusjenicama, a
služe za utovar rasutih i drugih tereta u prevozna sredstva, moraju se koristiti prema
njihovoj namjeni i tehničkim upustvima proizvođača, a naročito u pogledu dozvoljene
nosivosti i dopuštenog ugla nagiba terena po kome se kreću. Pri utovaru tereta
utovarivačem, mora se za to koristiti ispravno zahvatno sredstvo, a teret se mora zahvatati
i prenositi tako, da zahvaćeni teret ne pada sa zahvatnog sredstva i ne ugrožava
rukovaoca i ostale zaposlene.
Pri manipulaciji teretom vozilima unutrašnjeg transporta, podovi skladišta i
transportnih sredstava na koje se odlaže teret, moraju biti izvedeni tako da osiguravaju
sigurno nošenje težine tereta i mehanizovanih sredstava bez prekoračenja dozvoljenih
nagiba ili propadanja poda.

2. 8. 6. Skladištenje

Skladište je stalni ili povremeni prostor za odlaganje materijala.

Funkcije skladišta su:
- prihvatanje materijala,
- evidencija uskladištenog materijala ili robe,
- skladištenje,
- održavanje materijala,
- izdavanje materijala i
- koordinacija skladištenja sa službom upravljanja robom ili materijalom.
S obzirom na značajnu funkciju skladišta, u procesu projektovanja skladišta
neophodna je koordinacija stručne službe zaštite na radu, proizvodnje, organizatora
proizvodnje i održavanja.
Materijal koji se uskladištava može biti različit i to znatno utiče na organizaciju
skladišta. Materijali koji se skladište mogu se podijeliti na:
- sirov materijal nabavljen od drugih proizvođača koji se dalje koristi za
preradu i materijal za ambalažu,
- materijal u proizvodnji koji mijenja fizička i hemijska svojstva u odnosu
na sirovo stanje (skladištenje opasnih materijala je regulisano i Pravilnikom o tehničkim i
zdravstveno - tehničkim zaštitnim mjerama na radovima pri hemijsko - tehnološkim
procesima ("Sl.list FNRJ", br. 55/50).
- gotov proizvod, pogonski materijal (ulje, ugalj, papir, i dr.) i
- djelovi opreme (rezervni djelovi, pribor, alat i dr.).
Na raspored materijala u skladištu utiču mnogi faktori, kao što su: učestalost
potraživanja, težina, brzina i sl. Isto tako, pakovanje jedinica rukovanja, koje su inače
pogodne za ručne operacije, i veće i teže jedinice - pakete, koje odgovaraju
mehanizovanim operacijama, široko doprinose racionalizaciji unutrašnjeg i spoljašnjeg
transporta, kao i svim operacijama koje su sa transportom i skladištenjem povezane. Ovi
paketi, odnosno ambalaža mogu se svrstati s obzirom na savremene metode transporta
komadne robe u tri odnosno četiri osnovne grupe, pri čemu kao osnova služi podobnost
ambalažnih jedinica rukovanja za slaganje u jedinice tereta, odnosno u teretni paket.
U zavisnosti od organizacije proizvodnje, skladišta mogu biti centralizovana i
decentralizovana. Na izbor jednog od dva moguća rješenja prevashodno će uticati
ekonomski faktor. Skladišta mogu biti u proizvodnim, spratnim i podrumskim
prostorijama, a ponekad u njima moraju biti obezbijeđeni i posebni klimatski uslovi. Bez
obzira na tip skladišta, moraju biti omogućeni dobri prilazi, prolazi i racionalan utovar i
istovar materijala.
Postoje skladišta na otvorenom prostoru koja se koriste za skladištenje šipkastog i
komadnog materijala. Na takvim skladištima se uglavnom drže materijali na koje
atmosferske prilike nemaju nikakav uticaj. Ponekad takva skladišta mogu biti i
pokrivena. Teren na kome je podignuto skladište mora biti sa tvrdom podlogom, iznad
nivoa podzemnih voda sa izvjesnim nagibom radi odvođenja voda.
Oprema za odlaganje materijala u skladištu mora biti takva da obezbjeđuje
održavanje svojstava materijala i mora omogućiti pogodno, brzo i sigurno kretanje.
Najčešće upotrebljavana oprema su police koje imaju mogućnost prilagođavanja obliku i
veličini materijala i mogu biti otvorene ili zatvorene konstrukcije. Pogodniji tip polica su
police sastavljene iz manjih elemenata, što omogućava njihovo kombinovanje.
Način i postupak uskladištenja je regulisan i Pravilnikom o zaštiti na radu pri
utovaru i istovaru tereta („Sl. list SRCG“, br. 13/88), kao i drugim podzakonskim
propisima iz zaštite na radu (Pravilnik o zaštiti na radu pri mehaničkoj preradi i obradi
drveta i sličnih materijala objavljen u „Sl.listu SRCG“, br. 9/88).