Različiti književni proučavatelji su različito određivali kojem žanru pripada ova drama.

Venere i Adon
je ispreplitanje visokog i niskog stila, trivijalne i elitne književnosti stoga je teško za zaključiti kojem
žanru pripada. Kroz cijelu dramu Venere i Adon se provlače pitanja podrijetla i strukture koja su,
naočigled, dva različita pojma, ali su međusobno povezana. Neki od autora vidjeli su podrijetlo u
sienskoj sredini, sienskim djelima i predstavama. Jedan od njih bio je, kako navodi Rafo Bogišić, i
Wilhelm Creizenach (Gesichte des neueren Dramas, II, Halle, 1901). Osim njega veliki pobornik tog
mišljenja bio je i Branimir Vodnik.

On ističe da je Držić učio u različitim talijanskim gradovima, ali da se na sveučilištu u Sieni, koje je u to
doba bilo na vrhuncu, najviše zadržao. Vodnik ističe da su uzor Držiću bile sienske rustične drame u
kojoj su lica seljaka opisana na komičan način i uvodio se ples u dramsku radnju. Miroslav Pantić
ublažuje Vodnikovu teoriju time da zaključuje kako je drama Venere i Adon pastirska igra koju Držić
upoznaje u Sieni, ali da je prilagođuje dubrovačkoj sceni. Za razliku od takvih stajališta, Leo Košuta
zaključuje da Venera i Adon imaju dvojno žanrovsko određenje. Prema njegovom mišljenju, Venere i
Adon je mitološkoalegorijski sastav u stihu, nazvan pripovijest koji se izvodio na talijanskim
dvorovima, ali da je i farsično, lakrdijsko djelo koje je bilo u Italiji veoma popularno, a obilježeno
cinizmom, komikom i satiričnošću.

Kao što je već ranije navedeno, različita su stajališta oko određenja žanra Venere i Adona, a prema
stajalištu Franje Švalca, ne može se reći da je Venere i Adon napisano kao pravo pastoralno djelo jer
pastoralna radnja odlazi u drugi plan, to jest nju prekidaju komentari koje daju Vlasi. Franjo Švalec
smatra da je mitološka, to jest pastoralna radnja samo nadopuna, takozvanoj realnosti, tojest ona je
samo projekcija Vladina straha za njenog sina.

Venere i Adon je mitološko - rustikalna drama u osam prizora. Napisana je u dvostruko rimovanim
dvanaestercima, i to u njih 347. Izuzetak su osmerci koji se pojavljuju u dva kratka dijela drame: u
prvom prizoru, u Vukodlakovoj pitalici i u drugom prizoru, u replici satira. Prvi puta je objavljena
1551. godine u Veneciji u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim
stvarima, a prvi puta je prikazana te iste godine na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević
Allegretti u vrijeme poklada. Izvodila se u kući nevjestina oca. Nije poznato tko je izveo dramu, ali
nagađa se da je to bila Pomet - družina. U prvom i u zadnjem prizoru apostrofira se mladoženju koji
je, ujedno, bio rođak Marina Držića čime se asocira na aktualnost te "igre". Alegorijski gledano, Rafo
Bogišić smatra da Adon obećava Veneri da će ju vječno služiti kao što i Vlaho obećava svojoj supruzi
"vječnu službu" time što će vjenčati njome.

Drama sadrži dvije radnje, različite sadržajem. U prvoj se radnji oblikuje svijet Vlaha, to jest
realistično se prikazuju likovi koji razgovaraju o raznim temama. Iza njih se otvara zastor i oblikuje
mitološko-alegorijska priča o ljubavi Venere prema lijepom Adonu. Svaka radnja ima svoje likove.
Likovi u prvoj radnji su Vlasi: Vukodlak, Kojak, Grubiša i Vlade. Oni su okvir druge radnje, a stoje
ispred zastora, to jest na prosceniju. Vukodlak dolazi na vjenčanje u Dubrovnik, aludira se na pir
vezan uz predstavu koja se izvodi, i zajedno s Gojakom komentira svadbenu svečanost, hvali vino.
Njih dvojica vrijeđaju jedno drugoga i vrijeđaju godišnicu, to jest služavku koju Grubiša, Kojakov
bratić, želi oženiti. Vlade, Grubišina majka, želi ga odgovoriti od tog nauma i govori mu kakve su one
zapravo.
Vlade:

Um'ju godišnice i gosparu bradu

oskubsti, obiesnice, tamo u tomem gradu,

gospi odgovarat i, što mogu, krasti,

i po gradu udarat, kučetine, u lasti;

crkvaru opilaje, a hljebe mazući

zadnjica svaka je, da im ih ni moć vući;

a vina lončine sve pune imaju

što kradu, rabine, pak pjane igraju.

Zatim se iza njih otvara zastor i izlaze vile i pastiri koji plešu. Osim vila i pastira, likovi u drugoj radnji
su: Venera, Adon i Kupid, Venerin sin. Venera se zaljubljuje u Adona i traži od Kupida da ga pogodi
svojom ljubavnom strelicom kojom će Adon biti vezan. Nakon njegove tužaljke, pojavljuje se Venera
koja mu nudi slobodu, ali želi nešto zauzvrat. On joj nudi vječno ropstvo, na što ga ona veže svojim
zlatnim pramenom. Sve to promatraju Vlasi i komentiraju tu radnju.

Kojak:

Brate Vukodlače, ali spiš ali bdiš?

Vukodlak:

Ah, ne spim, Kojače? Ali me ne vidiš?

Niti ga mogu spat ni što bijedan

vidismo mogu znat ali 'e bilj ali san.

U zadnjem prizoru Vlasi su prestrašeni mitološkom pričom i odluče bježati s tog mjesta kojeg nazivaju
zlim. Na kraju Grubiša odlučuje da ne želi oženiti neku prostodušnu služavku, nego želi naći lijepu
seosku djevojku za udaju. Vukodlak ih poziva na večeru i apostrofira da ih sada čeka svadba na koju
trebaju otići.
Drama sadrži binarnu kompoziciju, rustikalni svijet u opreci sa svijetom pastorale. U prvom svijetu,
svijetu Vlaha, prevladava niski stil pisanja. Njihov je govor prožet psovkama, uvredama, nemaju
poštovanja jedni prema drugima. Njihov govor je govor dubrovačkih seljaka koji ne poštuju literarne
konvencije, a niti ih ne znaju. Nazivaju se pogrdnim imenima (svinjo uscana, kozom, jarcem i slično),
ali se u njihovom govoru spominju i neki dubrovački lokaliteti (Pločka ulica, Orlandov stup). Osim
toga, Slobodan Prosperov Novak u svome istraživanju naglašava da se Vlasi služe replikama iz
talijanskih mariazza, to jest narodnih igara.11 Irmgard Mahnkem u svome članku piše da je već i sam
Rešetar shvatio da Držić za pučke likove bira upravo taj stil jezika da se postignu elementi šaljivog,
dok za ozbiljne, književne likove bira visoki, elitni stil. Taj drugi svijet je prožet idiličnim jezikom,
pastoralnom lirikom. Njihov je govor uzvišen, čist te je česta je upotreba deminutiva i sadrži mnoštvo
monologa.

Vile:

Prospite cvietjice, na otar stavite

mirise, sestrice, Veneru slavite;

slavite, ptičice, žuberom slatkime

Venere božice prislavno toj ime.

Jezik je kod Držića sredstvo kojim se likovi karakteriziraju, ali i istovremeno je sredstvo kojim se
izazivaju komični elementi, to jest jezik ima dvostruku funkciju u tekstu. Dva glavna lika u mitološko -
alegorijskoj priči su Venera i Adon. Oni su preuzeti iz grčko - rimske mitologije. Adon je lik koji se
pojavljuje u šestom i sedmom prizoru. On je bio u lovu i želi se malo odmoriti. Usamljen je jer je
izgubio društvo, a u blizini nema nikoga. Traži od prirode da mu pomogne zaspati i za to vrijeme ga
Kupid pogodi strijelom i zaveže. Venera ga dolazi osloboditi i zauzvrat nešto želi od njega. On joj daje
sebe kao roba da joj vječno služi:

Adon: Da sam ti vik sužan, i tvojoj liposti

da služim noć i dan sa svom mom kriposti.

Držić pripisuje Adonu osobine kakve ima vila. Vila, u skoro svim renesansnim djelima, je prekrasna
djevojka koju je lov umorio pa se stoga želi malo odmoriti i dok se odmara ju zarobe te ju na kraju
spašava neki hrabri pastir. Adon, kao što je prije navedeno, ima takve osobine. On je lijep mladić koji
se umorio od lova i želi se malo odmoriti i za to vrijeme ga Kupid zarobljava svojom strijelom, a
spašava ga Venera koja je, ujedno, i glavni krivac njegovog zarobljavanja. Venera je lik koji se
pojavljuje u drugom, trećem, četvrtom i sedmom prizoru. Ona je u drami oblikovana kao žena koja
žudi za nedostižnim muškarcem, to jest oblikovana je u maniri obratnoga petrarkističkoga iskaza.
Venera:

A bježiš od mene, Adone dragi moj,

u gore zelene sakrivaš obraz tvoj.

Adone, nisam ja lovac za košutom,

ljubi sam ja tvoja, mrem za tvom lipotom

U renesansi su pjesnici, petrarkisti, često opjevavali svoju nedostižnu ljubav, a najčešće je to bila žena
koja je bila ili udana ili ih nije htjela. Venere žude za Adonom isto kao što i ti pjesnici žude za tim
nedostižnim ženama. Razlika između petrarkista i Venera je ta što ona ipak uspijeva dobiti što želi.
Ona je aktivan lik. Umjesto da žaluje za Adonom, ona preuzima stvari u svoje ruke i na lukav način
uspijeva dobiti Adona. Ona moli svog sina da ga veže zlatnom strelicom tako da ona može biti ta koja
će ga osloboditi i ujedno dobiti što želi. Isto tak, Venera svojom lukavštinom natjera Adona da
postane njen rob time što ga oslobađa od strelice kojom je vezan.

Venera:

Vežem te od kosi

mo'im pramom zlatime; uza se taj prosi

za roba takova koga ću na sviti

vrh svakoga inoga uvike ljubiti.

U prvoj radnji, među Vlasima, dominantan lik je lik Vukodlaka koji se pojavljuje u provom, petom i
osmom prizoru. Veoma je drzak i oštar na jeziku i sam sebe naziva knezom Grizivino.

Vukodlak: Ja sam Grizivino, a niesam Vukodlak:

grizem, žvem, iem vino brz, krjepak, hitar, lak.

On je pozvan na svadbu u Dubrovniku i započinje dramu svojom pohvalom o vinu. Prema istraživanju
Dunje Fališevac, Vukodlak je "pijanac", hedonist koji uživa u piću. Dunja Fališevac navodi da je poput
likova iz srednjovjekovnih djela koji su bili ismijavani zbog svojih poroka, to jest zbog pretjeranog
uživanja u tjelesnim užitcima, jelu i piću. Za razliku od takvih stajališta Dunje Fališevac, Leo Košuta
navodi da lik Vukodlaka ima dublje značenje. On govori da Vukodlak posjeduje karakteristike drevne
maske, maske vukodlaka koji sa sobom nosi mrtvački sanduk i dovodi ga u vezu s pokladnim
maskama dugih noseva koje opet dovodi u vezu s maskom koja se pojavljivala na svadbama. On ne
govori da je on tip zatupljenih seljaka, već da je tradicionalan lik koji prisustvuje svadbenim
svečanostima i tako zabavlja skupinu. Njegov lik zaokružuje cijelu dramu jer ne samo da djelo
započinje njegom hvalom nego i završava njegovim pozdravom skupini.

U drami, već prije navedeno, supostoje dva svijeta, fantastični i realni svijet. Franjo Čale smatra da
Držić nagoviješta znakove manirizma tako što spaja fantastični i realni svijet i to smatrajući da "kranja
opreka vilinsko - mitološkom svijetu drastično produbljuje dokumentarnom realističnom evokacijom
Dubrovnika, njegovih ljudi i predjela, ulica i spomenika." Katarina Hraste navodi u svome članku da u
srednjevjekovnom teatru je postojao oblik uokvirivanja, to jest prostor locus (lokalizirani prostor
scenskog događaja) i platee (realni prostor gdje publika stoji skupa s glumcima). U Venere i Adon
postoje ta dva svijeta, prostor platea je realan svijet, a locus je fantastičan, mitološki svijet. Oni su
međusobno odijeljeni zastorom za koji Hraste govori da je on glavna okosnica koja dijeli ta dva
svijeta.

Kao što i Hraste komentira da je zastor glavna pregrada između realnosti i fantastičnog, tako i
Slobodan Prosperov Novak "oblikuje zastor u jedno drugo, novo oko." Smatra da se Venere i Adon
zasniva na kazališnom gledanju kao metafori, a ne metonimiji. Teatar se u tom djelu poigrava ne
samo s publikom nego i sa samim sobom. Teatar je izokrenut i poremećen. On je "piščeva trepavica"
kojom on problematizira pojam publike u kojoj izjednačava aristokrate i običan puk, to jest Vlahe s
dubrovačkom vlastelom. Prema mišljenju Zlate Šundalić, životinje koje se spominju u Veneri i Adonu
dokazuju kako svaka radnja ima svoju vrstu životinja u koju ta životinja pripada. U vlaškom svijetu
prisutni su postupci bliži komediji. Na temelju analize, Zlata Šundalić smatra da se ostvaruje
negativan zoomorfizam i to kada se likovi međusobno vrijeđaju i to kombinacijama usporedba i
uvećanica. Najčešće se spominju životinje poput svinje, koze, jarca, jarebica i slično. Prisutno je,
takozvano gurmansko tepanje koje još više naglašava tu realističnost tog svijeta. Drugi, pastoralni
svijet je vezan uz umanjenice, imaginarne životinje (satira), idilu u kojoj cijela priroda slavi božicu.
Time se samo naglašava nestvarnost tog svijeta. Jedina životinja koja se pojavljuje u oba svijeta je
pas. On se pojavljuje u tekstu kada Adon govori da mu ni pas ne čini društvo.

Adon:

Jaoh, trud me umori u pustoj dubravi;

a nie čut nikoga ni se umim gdi svrnut

a od pasa jednoga blizu ovdi nije čut

ki bi mi straža bio, ako bih u gori

počinut ovdi smio.

Isto tako se pojavljuje kada Kojak govori o starcu Radatu:

Kojak: Taj Radat sliđaše bielu vil po gorah

a od ljudi bježaše jak prid psi jelin plah.

Taj pas postoji ne samo u prenesenom značenju u pastoralnome svijetu nego i u prenesenom
značenju u realnome svijetu. On potvrđuje vezu između dva svijeta u odnosu na lik, ali i u odnosu na
životinju.

Adon, lik u drami, kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena.
Pojavljuje se u šestom i sedmom prizoru. Držić mu je dodijelio kompetencije koje tradicionalno
posjeduje vila: lijepi se mladić umorio u lovu pa je sjeo otpočinuti; vile tako traže njega, a ne on njih.
Tuži se kako je izgubio društvo, a nije mu u blizini čak ni pas. Želio bi da naiđe koja vila, a u njegovoj
želji ima ponešto erotske žudnje:

Daj da ka izide od vila ke mene

po gori svud slide cić želje ljuvene!

Kojim sam njekad bio srdačca nemila,

vaj, sad bih svaku ktio za drúgu od vila,

kojoj bih truđahan u pustoj dubravi

srjed krila sladak san zaspao na travi

Obraća se prirodi da mu pomogne zaspati, što se ubrzo i dogodi, za koje ga vrijeme Kupido sveže. Kad
se probudi, pokraj njega je Venere, koja mu ponudi slobodu, ali istodobno pita što će joj za to dati.
Adon obeća vječno robovanje, pa kad ga božica odveže i u istom trenutku sveže svojom ljubavlju, on
izgovori nekoliko ushićenih replika da će zauvijek biti njezin.

Moglo bi se reći da je drama Venera i Adon drama koja potvrđuje kako se i u davnom 16. stoljeću
koristile tehnike teatra koje se i danas koriste. Ne samo da u drami supostoje dva svijeta već se i
isprepliću i sukobljavaju. Dolazi čak i do miješanja glumaca s publikom. Pojedini su književni
proučavatelji na različite načine pokušali objasniti i dokazati koje je točno žanrovsko određenje
Venere i Adona. Najuvjerljiviju sugestiju dao je Leo Košuta, ali opet svaka od tih analiza i određenja
ima svoje prednosti, ali i mane. Moje je mišljenje da Venere i Adon treba gledati na drukčiji način.

Naočigled, Venere i Adon je drama komplicirane strukture i pripada različitim žanrovima. Ona je
pastorala koja u sebi sadrži elemente komedije. Mogu reći da je Venere i Adon zapravo drama o
podijeljenosti ljudi u svijetu, to jest dijeljenje na visoke (aristokrate) i niske (običan puk) koji se
potpuno razlikuju jedni od drugih, ali u nekim dijelovima dolazi do dodirivanja i miješanja među
njima, ali, naravno, bez uspjeha.