Esej o lijepom

Čovjek je prirodno biće i kao takav treba nastojati zadržati svoju prirodnost u što većoj mjeri a
izvještačenost smanjiti na minimum. Postoji cijela filozofija u tome kako izbalansirati ove dvije
opzicije koje se suprotstavljaju jedna drugoj. S jedne strane je čovjekova priroda koja je
neiskorjenjiva a sa druge strane je taj protok vremena u kojem je čovjek nužan prilagoditi se i s
tim mijenjati, kako svoje manire, tako i osobine.

Kauzalni protok vremena u užem smislu nužno je povezan sa prošlošću, odnosno doživljaj
vremena u sadašnjosti jeste posljedica prošlosti, a sta je prošlost do samog sjećanja.

U ovom kontekstu moguće je prikazati estetiku lijepog sjećanja kao nečega za čim čovjek žudi I
kao nešto što može biti njegova motivacija za postupke kojim ta sjećanja prethode. Zašto čovjek
žudi za ponavljanjem postupaka po sjećanju kada je svjestan da je nemoguće ponoviti prošlost u
potpunosti?

Ogovor se nalazi u samom pitanju, upravo zbog toga što se nikad nije ponovila a čovjekova
priroda nadu u ostvarenje ne može isključiti. Ona mu konstantno govori da se stvari mogu učiniti
ljepšim nego što su prvobitno bile.

Zamislimo jedan doživljeni zalazak sunca na horizontu mora. Neka predstavlja jedan savršen
trenutak u tom vremenu na tom mjestu. Upoznati smo sa činjenicom da je nemoguće da se
identičan trenutak ponovi, zašto onda I truditi se. Ono što sam već spomenuo da potvrdim
čovjekovom sviješću da je nada u bolji ponovni doživljaj prevladala, zbog čega I ostaje tako
dominantna I neiskorjenjiva.

Tok vremena nekim trenutnim doživljajima uvijek pridodaje neke nove estetske vrijednosti.
Oboje je ispunjeno estetskim sadržajem, s tim da estetsko koje nastaje percipiranjem u
sadašnjosti tendira preobražavanju u oblik kakav ima estetsko u sjećanjima.

Sjećanja prošlosti su uvijek prelivena nekom romantičnom nijansom, zbog čega znaju pružiti
možda I ljepši osjećaj u trenutku sjećanja nego li on bio u trenutku samog doživljaja. Dakle, čak
je I u sjećanju nemoguće ponoviti dozivljaj.
To je posljedica esteskog sjećanja koje je povezano sa ljudskom memorijom I sviješću koja je
zajednička za svakog pojedinačno. Veoma važnu ulogu ima udaljenost između prošlosti I
sadašnjosti.

U procesu pokušavanja da se ostvari, odnosno ponovi određeni događaj, obzirom da se unutar

tog procesa “prošlost” odvija u “sadašnjosti”, odlučujuća činjenica za njegov preobražaj jeste
upravo ta koja se odnosti na vrijeme koje je proteklo imeđu ova spmenuta dva.

To je posljedica koja ima ujedno I pozitivnu I negativnu konotaciju gdje nije slučaj da isključuju
jedna drugu. Pozitivna jeste sadržana u tome da je trenuak obogaćen romantičnom nijansom što
čini osjećaj boljim, a negativnost jeste upravo u tome što nije bio cilj da se sjećanje iskrivi već u
potpunosti ponovi. Pa je to sjećanje izobličeno, iskidano I fragmentarno prikazano čija je
vrijednost u zavisnosti od toga koliko vremena je prošlo.

Količina naviranja sjećanja povećava se godinama, pa kako čovjek što je stariji posjeduje sve
više materijala za sjećanje. Pa ono često dolazi do izražaja kod starijih ljudi koji svojim
sjećanjem iznova proživljavaju događaje I doživljaje, kako loših tako I lijepih.

S obzirom na uobičajeni odabir sjećanja (kako loših tako I lijepih) prisutna je I velika količina
estetskog. Primijetno je kada se slušaju više puta iste priče starijih osoba kako ni tada nisu
identične, da svakog puta priči je nešto oduzeto ili se doda neki novi dio priče. Sve je to dio
estetskog sjećanja zbog čega su toliko I primamljiva, zato što posjeduju veliki estetski potencijal.

Muhamed Šarić,

Filozofski fakultet, Komparativna književnost.

Broj indexa: 45597