Referat iz islamske vjeronauke

Tema: Položaj žene u islamu – Stupanje u brak i položaj žene u braku

U mnogim savremenim zapadnjačkim studijama o feminizmu, provlači se neizostavna teza prema kojoj je
položaj žene u islamskim društvima degradiran u odnosu na položaj muškarca. Po navedenom, islam je
isključivo patrijarhalna religija te je nespojiva sa principom ravnopravnosti žene sa muškarcem. Tek u
posljednje dvije decenije ozbiljna istraživanja od strane Zapada dovela su do dva zaključka. Prvi je da islam nije
glavni faktor koji određuje položaj i uslove života žene u islamu. Drugi zaključak je vezan za razliku između
tumačenja nepromjenjivih tekstova, Kur´ana i sunneta, i promjenjivih tumačenja ovih tekstova koja mogu
odražavati preovladavajuća društvena shvatanja lokalnih sredina.

Pitanja koja se najčešće problematiziraju u raspravama o statusu žene u islamu jesu:stupanje u brak, status
žene u braku, višeženstvo, razvod braka, nasljeđivanje i svjedočenje žene.

Iako ponegdje i danas postoji pojava da očevi udaju svoje kćerke mimo njihove volje, ona nema uporište
u Šerijatu. Prema pravilima islamskog prava, da bi brak bio punovažan, potrebna je saglasnost obje ugovorne
strane – i muškarca i žene. Allahov Poslanik a.s., kaže: Udavana žena neće se vjenčati bez njenog odobrenja, a
nevina se neće udati bez svoje saglasnosti. Na to ashabi upitaše: A šta je to njena saglasnost, Allahov
poslaniče? Da šuti, reče poslanik. Prema hadisu, šutnja se u to vrijeme smatrala prihvatanjem jer je u to vrijeme
stid bio karakteristika arabljanskih djevica. Desilo se jednom da je Hizam svoju kćer Hansu, kao udovicu udao,
pa se ona požalila Poslaniku a.s., koji je poništio ovaj brak(Sahihu-l-Buhari, Kitabu-n-nikah, 5136). Slično se
dogodilo kada se jedna djevojka požalila Poslaniku a.s., zbog toga što je njen otac udao za svog amidžića
protivno njenoj volji. Poslanik a.s., joj je dao pravo izbora da prihvati ili poništi taj brak. Ona je tada rekla:
Pristajem na to što je moj otac učinio, ali želim da žene znaju da se njihovi očevi u ovoj stvari ništa ne pitaju
(Ahmed, Musned 25087).

Prema islamskom učenju, muž i žena su, u principu, ravnopravni partneri u bračnoj zajednici. Odluke u
porodici se donose međusobnim dogovorom bračnih drugova i ostalih članova porodice-šura. Kur´an direktno
ukazuje na potrebu primjene principa šura u porodici kod donošenja odluka: Majke neka doje djecu svoju pune
dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude. Otac djeteta ih je dužan prema svojoj mogućnosti
hraniti i odijevati. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije trpiti štetu zbog djeteta
svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je dužan sve to. A ako njih dvoje na lijep način i sporazumno
odluče dijete odbiti, to nije grijeh. A ako zaželite da djeci svojoj dojilje nađete – pa, nije grijeh kada od srca
ono što ste naumili dadete. Allaha se bojte i znajte da Allah dobro vidi ono što radite. (El-Bekare, 233) Prava i
dužnosti supružnika u braku se definišu na osnovu dva kriterija: norma Božanskog porijekla- Allahove granice
(hududullah) i društvena pristojnost i zdrava tradicija. Npr. islam stavlja u obavezu mužu da se brine o
mterijalnoj opskrbi članova porodice. To međutim ne znači da žena svojim vlastitim radom i poslovanjem ne
može dati svoj doprinos porodičnom budžetu. Što se tiče odogovornosti za vođenje domaćinstva, tu
muslimanski pravnici imaju različita gledišta o pitanju da li su kućni poslovi obaveza žene. Odgovor na ovo
pitanje zavisi od vladajućih običaja jednog društva i tradicije koji određuju šta su čije obaveze.

Zenica, 17. mart 2017. godine Sabahudin Buro