Avgustin

Saznanje:
Avgustinavgustin saznanje shvata kao funkciju koja sluzi odredjenom cilju, a to je blazenstvo.
Jedino mudar covjek moze biti srecan, a mudrost pretpostavlja saznanje istine. Medjutim
umovanje nije cilj po sebi. Nije srecan onaj koji ne posjeduje ono za cim tezi, tako da covjek koji
trazi istinu, a jos je nije nasao, zapravo nije srecan.
Pitanje: “Da li mozemo doci do izvjesnosti zanimalo je Avgustina, ali ga medjutim nije
preokupiralo. On postavlja sledece pitanje: “Kako je moguce da smo kadri da postignemo
izvjesnost?” ili opsirnije: “Kako konacan, promjenljiv ljudski duh moze da postigne sigurno
znanje o vjecnim istinama, istinama koje upravljajui vladaju duhom i tako ga transcendiraju?”
U djelu Contra Academicos on pokazuje da su i skeptici sigurni u neke istine (nacelo
kontradikcije)
Do izvijesnosti mozemo doci i posredstvom cula. Cula kao takva ne mogu da nas obmanjuju. Mi
zaista vidimo slomljeno veslo u vodi. Ako kazemo ja vidim da se veslo prelomilo u vodi onda je
to istina medjutim ako kazemo da je veslo stvarno slomljeno, tek onda lazemo. Takodje smo
sigurni i u sopstvenu sumnju i u matematicke istine.
Na pitanje da li covjek moze bitni siguran u realnu postojanost objekata u svijetu, on odgovara
da smo sigurnu barem u svoju egzistenciju. Ako sumnjamo u stvarnost predmeta koji nas
okruzuju zasigurno je da mi postojimo, drukcije ne bi mogli da sumnjamo. Anticipacija Dekarta.
Dakle, covjek je siguran u tri stvari. Da postoji. Da zivi. Da zna.
Slucaj izvijesnosti spoljasnjih stvari, dakle izvijenosti da postoje objekti u svijetu izvan nas
samih, Avgustin zasigurno nije zauzimao stav skepticizma. Naravno da je bio svjestan da cula
prave greske, ali takodje je znao da veliku kolicinu znanja dobijamo upravo posredstvom cula.
Dakle smatrao je da ono znanje koje dobijamo posredstvom cula treba posebno ispitati nasuprot
onom izvjesnom znanju koje dopire iz nas samih.
Kako smo vec rekli, da je Avgustin saznanje shvatao i prihvatao kao sredstvo ka samo jednom
cilju (dosezanje istine), ocigledno je da se vise obazirao na ono izvjesnije saznanje (saznanje
koje dopire iz nas samih) nego na saznanje o spoljasnjim stvarima iz razloga sto je samo
dopiranje do istine (boga) lakse posredstvom onih izvjesnijih i postojanijih stvari (duse) nego li
spoljasnjih (promjenjljivi svijet). Ovdje uocavamo uticaj Platonizma.
Sentire non est corporis sed animae per corpus (Osjecanje nije dato tijelu vec dusi preko tijela).
Avgustin je smatrao da je tijelo, koje dusa u cjelini prozima, samo orudje koje koristi dusa. Bilo
kakav nedostatak culnog saznanja posljedica je promjenjivosti cula ili onoga na sta su cula
usmjerena. Kao i Platon, Avgustin je smatrao da je istinsko znanje znanje o nepromjenljivim
stvarima
Premda je culnost zajednicka i ljudima i zivotinjama, ljudi su cak i po culnosti nadredjeni
zivotinjama. Ljudi su sposobni da govore o ljepsim i ruznijim stvarima, o tome da li je neka
linija manje ili vise prava. Ovakvi komparativni sudovi podrazumijevaju pozivanje na “ideje” ili
Avgustinovim rijecima “izvedena iz racionalne supstancije naseg duha, od koga zavisimo i preko
koga pripadamo inteligibilnom i nepromjenljivom svijetu istine, …”
Dakle, hijerarhija saznanja kod Avgustina, pocinje sa culnim saznanjem kao najnizim oblikom i
zavrsava sa konteplacijom o vjecnim stvarima u koju ne ucestvuju cula vec samo duh. Ono sto je
izmedju ja nacin saznanja da duh sudi o promjenljivim stvarima pozivajuci se na vjecne i
nepromjenljive.
Postavlja se pitanje “Gdje su smjestene ideje?”, ne misleci naravno da se ovo “gdje” odnosi na
mjesto vec je to nesto sto bi se moglo nazvati ontoloska situacija. Avgustin ideje smjesta u
Bozanski um. “Ideje su arhetipske forme ili stalne i nepromjenljive sustine stvari, koje same nisu
stvorene, nego su, kao one koje egzistiraju vjecno i bez promjene, sadrzane u bozanskom umu”
Ovdje se javlja teskoca. Da li duh, posto je sposoban da vidi vjecite ideje koje su pritom
smjestene u Boga, sposoban da vidi i samog Boga? Odgovor na ovo pitanje pokazace se tek u
sirem sagledavanju Avgustinovog ucenja u kojem ce se vidjeti da, iako njegovo ucenje u nekim
djelovima jeste ontologisticko, tesko se moze zakljuciti da npr neki matematicar (zna vjecne
istine) koji je duhovno i moralno daleko od Boga ne moze saznati Boga. Za to je potrebno
moralno ociscenje.
Teorija iluminacija zauzima posebno mjesto u Avgustinovom shvatanju saznanja. Iluminacija je
duhovne prirode i vrsi istu funkciju za predmete vidljive duhom kao sto sunce ili bilo kakva
svjetlost koju sunce vrsi za predmete cula. Sunceva svjetlost cini tjelesne stvari vidljivim a
Bozija iluminacije cini duhovne stvari vidljivim. Ljudski duh je promjenljiv i vremenski, s toga
Avgustin smatra da je njemu potrebna Bozija iluminacija koja ce osvijetliti vjecite istine koje
same po sebi prevazilaze covjekov duh. Iz ovog nedostatka Avgustin utvrdjuje iluminaciju.
Medjutim da li iluminacija covjeku naprosto uliva istine dok ih covjek pasivno prima? Duh
skuplja znanje o materijalnim stvarima dejstvom cula. Ljepota osvjetljava vise ili manje
predmete i time pomaze covjeku da mjeri samu ljepotu nekog predmeta, ali covjek ne vidi
ljepotu kao takvu. Funkcija iluminacije nije da ulije pojmove u dusu vec sluzi razabiranju
nuznosti i vjecnosti sudova.

Bog:
Avgustinov osnovni dokaz o postojanju Boga je dokaz iz ideje. Vec smo spomenuli da postoje
istine koje ne mozes nazvati mojom ili tvojom istinom. Dakle istine koje su izvan nas samih, al
pripadaju svina nama i cija je izvijesnost nesumljiva. Sve te istine po Avgustinu moraju imati
Osnov u jednom Bicu. Taj Osnov odrzava nuznost i nepromjenljivost istine. Ono mora biti
savrseno Bice, tj. Bog.
Medjutim motiv dokazivanja boga je nasuprot Tomi Akvinskom bio znatno drugaciji. Ono sto je
njega interesovalo je dinamican stav duse prema boga a nekonstrukcija dijalektickih argumenata
sa cisto teorijskim zakljuckom. On zeli da ukaze na zivog Boga kojeg moramo traziti unutar
sebe.
On je takodje dokazivao boga i iz spoljasnjeg svijeta. Iz posljedica Njegovog djelovanja. Sam
red raspored i ljepota svijeta ukazuje na Tvorca bezgranicno Dobrog i Lijepog.
Zilson primjecuje da je cjelokupno Avgustinovo djelo u stvaro dokaz postojanja boga koji
pocinje sa sumnjom koja se opovrgava, preko shvatanja vjecitih istina i njihove nadredjenosti
duhu, do same Osnove tih istina tj do postojanja Boga. Za Avgustina, opet napominjemo, dokaz o
postojanju boga nije cisto teorijski. On je put duse koji ona prelazi u potrazi za istinom. Svaka
kritika upucena na nedostatke dokaza u logickom smislu previdja cilj i smisao ovakvog dokaza
Boga.

Svijet:
Avgustin je, kao i svi ostali hriscani prihvatao tezu o stvaranju ni iz cega. Medjutim, on postavlja
pitanje. Uz pretpostavku da je taj svijet stvoren iz neke bezoblicne materije mozemo pitati: Da
li je ta materija apsolutno bezoblicna ili je bezoblicna samo u poredjenju sa nekom oblikovanom
materijom? U prvom slucaju rijec je o ekvivalentu nicega. Medjutim, ako je drugo u pitanju,
onda ta materija nije sasvim nista, ali je nesumljivo od Boga. Ali bi i sama ta materija morala biti
stvorena ex nihio. Avgustin tu materiju izjednacava sa cistim potencijalom. Dakle ta materija
koja nije apsolutno nista je Bozija kreacija.
Avgustin takodje govori o teoriji o rationes seminales (sjemenim nacelima). Klicama svih stvari
koje treba da se razviju u vremenu. To su nevidljive sile, odnosno potencije. Razlog zbog kojeg
je on zastupao ovakvo misljanje je razlika izmedju Knjige Postanja i Knjige Sirahove. Na
pocetku Knjige Postanja Bogu je potrebno vrijeme da stvori svijet, dok u Knjizi Sirahovoj bog
sve stvara odjednom. Postoje htio da objasni ovu razliku, Avgunstin kaze da je bog sve stvorio
odjednom tako sto je posijao sjemena iz kojih ce se kasnije sve razvijati.
Takodje, pod uticajem platonsko-pitagorovske misli, Avgustin se takodje koristio i teoriji o
brojevima . Ideje su u stvari vjecni brojevi dok su tijela vremenski brojevi. Brojeve u tijelima
mozemo vidjeti na raze nacine, npr. Broj djelova tijela.
Vrhunac materijalnog stvaranja je covjek koji je sacinjen od duse i tijela. Dusta je superiornija od
tijela i koristi ga kao orudje pa tijelo ne moze da djeluje na dusu, ali dusa opaza promjene u tijelu
koje nastaju usljed spoljasnih podsticaja.

Etika:
Zasigurno se moze reci da se slicnost Avgustinove i grcke etike moze naci u njihovom
zajednickom cilju, a to je sreca. Medjutim postizanje srece se u mnogome razlikuje kod
Avgustina. Epikur uci da je covjecije tijelo naveci izvor srece, da je covjek sam sebi dovoljan da
u cilju dostizanja srece. Avgustin se ne slaze s tim, smatra da covjek tezi za necim sto je vece i
bolje od njega samog. Covjek je prolazan, vremenit, a za istinsku srecu potrebno mu je nesto
stalno, nepromjenljivo, a to je istina. Jedino spoznaja istine covjeka dovodi do istinske srece.
Ovdje se ne radi o cisto teorijskoj filozofskoj kontemplaciji. Istina, tj bog se dostize iskljucivo
kroz ljubav. Ljubav, kao izraz slobodne volje, koja vodi ka istini najveca je sreca. Ljubav prema
bogu i ljubav prema bliznjem nuzni su za dobar i pravedan zivot i uzroci su covjekove srece.
Avgustinova etika zasniva se na dinamizmu volje tj. dinamiznu ljubavi.
Bog je covjeku dao slobodu, volja je slobodna. Covjek koji po prirodi tezi sreci uvjek tezi ka
nekom dobrom, medjutim postoje razlicita dobra, ona prolazna i ona neprolazna. Istinska sreca
dostize se jedino kroz teznju za onim neprolaznim, vjecitim dobrom, vjecitom istinom. Sloboda
koju smo dobili od boga, ostavlja nam da sami biramo kojem dobru cemo da tezimo. Ljudksa
sloboda je slobodna da se okrene ka Bogu ili da se odvrati od Njega. Avgustin smatra da su svi
ljudi obasjani svjetloscu istine, neki manje neki vise. Cak iako ne postuju pravila i zakone ljudi
ih donekle shvataju. Gdje oni vide te zakone? U sebi zasigurno ne jer je covjek promjeljiv. Dakle
crpe ih iz nepromjenljive istine. Covjek je po svojoj prirodi upravljen prema Bogu, ali on
dinamizam svoje prirode jedino na taj nacin sto ce da slijedi moralne zakone koje odrzavaju
vjecni boziji zakon. Ona nisu proizboljna pravila ili Boziji hir, napravljena su covjeka radi. Volja
je sloboda, ali u isto vrijeme ona je predmet moralne obaveze, i ljubiti Boga jeste duznost.
Odnos covjeka i Boga je odnos beskonacnog i konacnog bica, taj ponor medju njima moze biti
premoscen jedino Bozijom miloscu. Kad covjek pokusava da bude pravican po sopstvenim
nagonima, lako zapada u grijeh, ali on voljno moze da vjeruje u Boga i primi Njegovu milost..
Zakon je dat da bi se moglo teziti za miloscu. Zakon nam pokazuje da nam je volja slaba, a
milost Bozija da je moguce iscijeliti. Ne mogucnost da se slijede zakoni ukazuju na slbaost volje
i na nuznost za miloscu. Sa tom miloscu moguce je izlijeciti slabost.
Avgustin zlo u svijetu ne smatra necim pozitivnim. Zlo je produkt slobodne volje koja bira da ne
slijedi dobro. Ono je odsustvo reda i mjere. Ne ucestvovanje u harmoniji. Zlo ne moze poteci od
Boga jer je sve sto je Bog stvorio u miru redu skladu i harmoniji, Voljno istupanje iz sklada jeste
zlo. Dakle zlo je nedostatak dobra.
Uzevsi u obzir dobro, kao okrenutost ka Bogu i zlo kao okrenutost od Njega(oni koji vole boga i
oni koji vole sebe), Avgustin cijelo covjecanstvo dijeli u dva tabora i cini ih stanovnicima dva
grada. Jerusalima i Vavilona. To su ideje bozanskog i zemaljskog grada.