UNIVERZITETSKA KNJIGA

elastostatika
V. DOLEČEK - I. KARABEGOVIĆ
D. MARTINOVIĆ - M. JURKOVIĆ - D. BLAGOJEVIĆ
Š. BOGDAN - I. BIJELONJA

+32.111 Mpa

+13.302 Mpa

-5.507 Mpa

-24.316 Mpa
elastostatika

-43.126 Mpa

-61.935 Mpa

-80.745 Mpa

-99.554 Mpa

-118.364 Mpa

-137.173 Mpa

-155.983 Mpa

DRUGI DIO
Bihać - Banja Luka - Sarajevo - Mostar

2004.
ELASTOSTATIKA
II dio
UNIVERZITETSKA KNJIGA

_____________________________________________________________

ELASTOSTATIKA
_____________________________________________________________

II DIO

I IZDANJE

Tehnički fakultet, Bihać, 2004.

 UNIVERZITET U BIHAĆU
TEHNIČKI FAKULTET BIHAĆ
Autori: Prof.dr. Vlatko Doleček, dipl. ing. mašinstva
Prof.dr. Isak Karabegović, dipl. ing. mašinstva
Prof.dr. Dunja Martinović, dipl. ing. mašinstva
Prof.dr. Milan Jurković, dipl. ing. mašinstva
Prof.dr. Drago Blagojević, dipl. ing. mašinstva
Prof.dr. Šimun Bogdan, dipl. ing. strojarstva
Doc.dr. Izet Bijelonja, dipl. ing. mašinstva

Recenzenti: Prof.dr. Stjepan Jecić, Sveučilište u Zagrebu

Prof.dr. Muhamed Zlatar, Univerzitet u Sarajevu
Prof.dr. Dušan Mićević, Univerzitet u Beogradu

Urednik: Prof.dr. Vlatko Doleček, Prof.dr. Isak Karabegović

Lektor:
Korektor:
Izdavač: Tehnički fakultet Bihać
Tehnička obrada: Damir Hodžić, dipl. ing. mašinstva
Tiraž:
Štampa:

Objavljivanje ovog univerzitetskog udžbenika odobrilo je Naučno-nastavno vijeće

Tehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću, broj__________ i Naučno-nastavno vijeće
Univerziteta u Bihaću, broj____________.

CIP – Katagolizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
PREDGOVOR
 PREDGOVOR
Materija knjige «Elastostatika II» izložena je u osam poglavlja i predstavlja nastavak knjige
«Elastostatika I». U ovoj knjizi se obrađuju metode za određivanje deformacija pri
savijanju, zatim statičke neodredjenosti grednih nosača i uvjeti dimenzioniranja pri
složenom naprezanju korištenjem kriterija čvrstoće i krutosti. Pošto se može desiti da slom
konstrukcije nastane zbog elastične nestabilnosti, a ne nedostatka otpornosti materijala, u
ovoj knjizi su obradjeni i takvi problemi. U knjizi je obradjeno i savijanje zakrivljenih
greda, tankostijenih i debelostijenih posuda i cijevi.

Pošto savremeno obrazovan inženjer treba da posjeduje znanje ne samo iz fundamentalnih

disciplina, a koje se po programima domaćih tehničkih fakulteta predaju na dodiplomskom
studiju, nego i iz područja numeričke mehanike kontinuuma i metrologije, u ovoj knjizi su
zadnja dva poglavlja posvećena toj problematici.

U svakom poglavlju knjige uradjeno je više ilustrativnih primjera primjene izložene

materije (ukupno 55), a dati su i zadaci za samostalan rad (ukupno 95).

Pošto je u prvoj knjizi materija izložena u devet poglavlja, ova knjiga počinje s desetim
poglavljem.
U desetom poglavlju su obradjene energetske metode za odredjivanje pomjeranja tačaka
deformabilnog tijela pri opterećenju i to Kostiljanova (Costiglian), Maksvel-Morova
(Maxwell-Mohr) i Vereščaginova metoda, koje su zasnovane na deformacionom radu i koje
polaze od Klapejronove (Clapeyron), Betijeve (Betti) i Maksvelove (Maxwell) teoreme.

U jedanaestom poglavlju se obradjuju deformacije pri savijanju, gdje je dana diferencijalna

jednačina elastične linije i metode za njeno rješavanje. Pored deformacije usljed djelovanja
vanjskog opterećenja, obradjen je i uticaj nejednolikog zagrijavanja na deformaciju tijela.

Poglavlje dvanaest je najobimnije. U njemu je objašnjen pojam vanjske i unutarnje statičke

neodredjenosti i dato je sedam metoda za rješavanje statički neodredjenih grednih nosača.
Neke od metoda se više koriste na mašinskim (strojarskim) fakultetima, a druge na
gradjevinskim i arhitektonskim fakultetima. Uz svaku metodu dat je jedan ili više primjera
da bi student lakše spoznao suštinu problema i da bi se osposobio za samostalno rješavanje
zadataka.

Dimenzioniranju konstruktivnih elemenata pri složenom naprezanju posvećeno je trinaesto

poglavlje u kome su obradjene hipoteze o slomu materijala, kojima su ustanovljene
odredjene veličine kao kriteriji za predvidjanje sloma materijala. Objašnjen je pojam
ekvivalentnog napona i šest klasičnih hipoteza o slomu materijala.

U četrnaestom poglavlju obradjeno je izvijanje osno pritisnutih štapova u elastičnom i

neelastičnom području. Pokazano je da pri ovoj vrsti naprezanja treba koristiti kriterij
stabilnosti konstrukcije pri dimenzioniranju opterećenih nosača.

Zadnja tri poglavlja mogla bi se nazvati naprednim. Veći dio obradjene materije nije
obuhvaćen u redovnoj nastavi predmeta Čvrstoća materijala (Otpornost materijala).

U petnaestom poglavlju dana je analiza napona i deformacija u zakrivljenim tijelima, a to

su zakrivljene grede (lukovi u gradjevinskim objektima, elementi dizalica i kuka),
tankostijene i debelostijene posude (kotlovi, rezervoari plina pod pritiskom ili tečnosti,
kabine u avionima, krovne kupole, cilindri hidrauličkih presa) i sastavljene cijevi (topovske
cijevi).

U šesnaestom poglavlju dati su osnovni principi, ideje i mogućnosti analize napona i

deformacija u termolinearno elastičnom materijalu numeričkim metodama, metodom
konačnih volumena i metodom konačnih elemenata.

Zadnje, sedamnaesto poglavlje obradjuje eksperimentalne metode za određivanje

naprezanja i deformacija. Eksperimentalnom analizom napona i deformacija može se dobiti
niz podataka potrebnih za analizu konstrukcije, tehničkog sistema ili bilo kojeg objekta
izloženog djelovanju opterećenja po pitanju njihove nosivosti, stabilnosti, lokalne
koncentracije naprezanja ili optimiziranja oblika konstrukcije. Značaj eksperimentalne
analize je i u tome što dopunjuje matematsku, numeričku analizu napona i deformacija a
eksperimentalni podaci se koriste za verificiranje rezultata numeričkog proračuna.

Ovako koncipirana knjiga sa dosta urađenih primjera i datih zadataka za samostalnu vježbu
može se s pravom smatrati univerzitetskim udžbenikom koji u potpunosti obezbjeđuje sve
pretpostavke da bi student sa uspjehom mogao savladati ovo dosta interesantno i zahtjevno
gradivo. Sama činjenica da knjiga iz Elastostatike izlaze u dva dijela u dobroj mjeri
preferira da se materija iz ovog predmeta predaje kroz dva semestra, ali i da se polaže
poslije odslušanog svakog semestra.

I pri pisanju ovog dijela angažovan je veći broj autora sa nekoliko bosanskohercegovačkih
univerziteta. Da bi se izbjegla opasnost heterogenog pristupa, koji je karakterističan za
knjige koje piše više autora, te da bi materija bila izložena na približno isti način kao da je
knjigu pisao jedan autor, pobrinula se i ovom prilikom prof.dr.sc. Dunja Martinović. Ona
je veoma studiozno pročitala čitav rukopis i njena je zasluga da je materija izložena uz
maksimalno moguće usaglašavanje zadržavajuci osobenost izlaganja svakog autora. U tom
smislu prof. dr sc. Dunji Martinović dugujemo posebnu zahvalnost.

Čini nam posebno zadovoljstvo i čast da su uvaženi profesori, akademik prof.dr.sc. Stjepan
Jecić, Strojarski fakultet Sveučilista u Zagrebu, prof.dr.sc. Muhamed Zlatar, Građevinski
fakultet Univerziteta u Sarajevu i prof.dr.sc. Dušan Mićević, Građevinski fakultet
Univerziteta u Beogradu, a koji su bili recezenti i knjige «Elastostatika I», našli vremena da
recenziraju i ovu knjigu. Dugujemo im posebnu zahvalnost na svim njihovim sugestijama
koje su umnogome doprinijele kvalitetu ove knjige.

Asistent Damir Hodžić dipl.ing. je sa mnogo strpljenja kompjuterski obradio cijeli rukopis
pa mu se i ovom prilikom najljepše zahvaljujemo.

Zahvaljujemo se i izdavaču Tehničkom fakultetu Univerziteta u Bihaću, što je našao

načina da knjiga ugleda svjetlo dana.

Nadamo se da nije neskromno reći da će i ova knjiga doprinjeti podizanju kvaliteta studija
na našim fakultetima i na taj način približiti nas evropskoj univerzitetskoj zajednici. Ovu
knjigu smatramo i našim doprinosom provodjenju Bolonjske deklaracije na našim
univerzitetima. Svima onima koji budu imali neke sugestije i primjedbe na ovu knjigu
bićemo jako zahvalni.

Sarajevo, decembar 2004. Vlatko Dolecek

 Sadržaj

10 ENERGETSKE METODE (V. Doleček) ……………………………….. 1

10.1. Klapejronova (Clapeyron) teorema o deformacionom radu ......................... 1
10.2. Betijeva (Betti) teorema o uzajamnosti radova …………………………… 6
10.3. Maksvelova (Maxwell) teorema o uzajamnosti elastičnih pomjeranja ........ 8
10.4. Kastiljanova (Castiglian) teorema ………………………………………… 10
10.5. Maksvel-Morova (Maxwell-Mohr) metoda ………………………………. 14
10.6. Vereščaginova metoda …………………………………………………….. 17
10.7. Primjeri i zadaci …………………………………………………………… 19

11 DEFORMACIJE PRI SAVIJANJU (D. Blagojević) ............................... 43

11.1. Diferencijalne jednačine elastične linije …………………………………... 43
11.2. Metoda neposrednog integraljenja diferencijalne jednačine elastične linije 47
11.2.1. Nosači sa jednim poljem ………………………………………………….. 47
11.2.2. Nosači sa više polja ……………………………………………………….. 50
11.3. Metoda superpozicije ugiba i nagiba ……………………………………… 52
11.4. Klebšov (Clebsch) postupak ………………………………………………. 55
11.5. Metoda fiktivne grede ……………………………………………………... 58
11.6. Ugib i nagib greda stepenasto promjenljivog poprečnog presjeka ………... 62
11.7. Uticaj temperature na deformaciju grede …………………………………. 64
11.8. Deformacije pri kosom savijanju ………………………………………….. 66
11.9. Primjeri i zadaci …………………………………………………………… 68

12 STATIČKI NEODREĐENI GREDNI NOSAČI (D. Martinović) ......... 81

12.1. Vanjska i unutarnja statička neodređenost ................................................... 83
12.2. Integraciona metoda ..................................................................................... 86
12.3. Metoda superpozicije .................................................................................... 90
12.4. Metoda tri momenta – Klapejronova (Clapeyron) jednačina ....................... 97
12.5. Metoda sila .................................................................................................. 104
12.6. Metoda minimuma deformacionog rada ...................................................... 116
12.7. Metoda deformacija ...................................................................................... 122
12.8. Metoda Krosa (Cross) ................................................................................... 134
12.9. Zadaci ........................................................................................................... 147

13 HIPOTEZE O SLOMU MATERIJALA –

165
TEORIJA ČVRSTOĆE (I. Karabegović) ................................................
13.1. Ekvivalentni napon ....................................................................................... 167
13.2. Klasične hipoteze o slomu materijala ........................................................... 168
13.2.1. Hipoteza najvećeg normalnog napona .......................................................... 168
13.2.2. Hipoteze najveće dilatacije ........................................................................... 169
13.2.3. Hipoteza najvećeg napona smicanja ............................................................. 170
13.2.4. Hipoteza graničnog elastičnog stanja – Morova (Mohr) hipoteza ............... 172
13.2.5. Hipoteza najvećeg specifičnog deformacionog rada .................................... 173
13.2.6. Hipoteza najvećeg rada utrošenog na promjenu oblika ................................ 175
13.3. Primjena hipoteze o slomu materijala .......................................................... 176
13.4. Primjeri i zadaci ............................................................................................ 179

14 IZVIJANJE (Š. Bogdan) ............................................................................ 187

14.1. Izvijanje osno pritisnutoga štapa u elastičnom području .............................. 188
14.1.1. Ojlerova (Euler) kritična sila izvijanja ......................................................... 188
14.1.2. Kritično naprezanje štapa na izvijanje .......................................................... 194
14.2. Izvijanje osno pritisnutog štapa u plastičnom području ............................... 194
14.2.1. Izvijanje iza granice proporcionalnosti ........................................................ 195
14.2.2. Empirijski obrasci ......................................................................................... 195
14.2.2.1. Tetmajerova metoda ..................................................................................... 196
14.2.2.2. Ostenfeld –Džonsonova (Ostenfeld – Johnson) metoda .............................. 197
14.3. Dimenzioniranje ........................................................................................... 198
14.3.1. Omega postupak ........................................................................................... 199
14.4. Druge metode izračunavanja kritičnog naprezanja ...................................... 201
14.4.1. Metoda energije ............................................................................................ 201
14.4.2. Ricova (Ritz) metoda .................................................................................... 203
14.5. Primjeri i zadaci ............................................................................................ 204

15 ANALIZA NAPONA I DEFORMACIJA U ZAKRIVLJENIM

215
TIJELIMA (D. Martinović, I. Bijelonja) ..................................................
15.1. Savijanje zakrivljene grede ........................................................................... 215
15.1.1. Naponi pri savijanju zakrivljene grede ......................................................... 216
15.1.2. Deformacije zakrivljene grede ...................................................................... 221
15.2. Naprezanje tankostijenih posuda ................................................................. 223
15.2.1. Sferne posude pod pritiskom ........................................................................ 224
15.2.2. Cilindrične posude pod pritiskom ................................................................ 226
15.3. Naprezanje debelostijenih cilindričnih posuda i cijevi ................................. 227
15.3.1. Naponi i deformacije u cijevima .................................................................. 227
15.3.2. Sastavljene cijevi .......................................................................................... 231
15.4. Primjeri i zadaci ............................................................................................ 234

16 NUMERIČKO RJEŠAVANJE PROBLEMA LINEARNE TEORIJE

247
ELASTIČNOSTI (I. Bijelonja) .................................................................
16.1. Metoda konačnih volumena ......................................................................... 248
16.1.1. Granični uslovi ............................................................................................. 252
16.1.2. Diskretizacija prostornog domena ................................................................ 253
16.1.3. Konzistentnost (konvergentnost) metode ..................................................... 254
16.2. Metoda konačnih elemenata ......................................................................... 255
16.2.1. Princip o minimumu potencijalne energije sistema (metod deformacija) .... 264
16.2.2. Kriterij konvergencije rješenja po MKE (konzistentnost rješenja) .............. 268
16.2.3. Tačnost rješenja po MKE i izbor modela diskretizacije ............................... 268
16.3. Upotreba kompjuterskih softvera za proračun napona i deformacija i
269
modeliranje stvarnog problema ....................................................................
16.4. Primjeri ......................................................................................................... 271

17 EKSPERIMENTALNA ANALIZA NAPREZANJA I

279
DEFORMACIJA (M. Jurković) ................................................................
17.1. Uvod ............................................................................................................. 279
17.2. Eksperimentalne metode za određivanje naprezanja i deformacija .............. 280
17.3. Električno mjerenje deformacija i naprezanja (elektrootporne mjerne
281
trake) .............................................................................................................
17.3.1. Mjerna traka .................................................................................................. 282
17.3.1.1. Odnos izduženja i promjene električnog otpora ........................................... 283
17.3.1.2. Standardne mjerne trake ............................................................................... 284
17.3.1.3. Specijalne mjerne trake ................................................................................ 285
17.3.2. Mjerenje promjene otpora (Vistonov-Wheatstone-most) ............................. 286
17.3.3. Određivanje naprezanja i deformacija kada nije poznat položaj glavnih
287
pravaca ..........................................................................................................
17.3.4. Očitavanje izmjerenih veličina ..................................................................... 288
17.3.5. Pretvarači – elastični elementi ...................................................................... 288
17.3.6. Mjerni sistem ................................................................................................ 292
17.3.6.1. Mjerni lanac .................................................................................................. 292
17.3.7. Primjena mjernih traka u analizi naprezanja i deformacija .......................... 293
17.3.8. Osnovni slučajevi opterećenja ...................................................................... 295
17.3.8.1. Normalno naprezanje (jednoosno stanje naprezanja) ................................... 296
17.3.8.2. Savijanje ....................................................................................................... 298
17.3.8.3. Smicanje ....................................................................................................... 300
17.3.8.4. Torzija ........................................................................................................... 301
17.3.9. Posebni slučajevi opterećenja ....................................................................... 302
17.4. Metoda fotoelastičnosti (fotoelasticimetrija) ................................................ 304
17.4.1. Osnovna znanja iz optike .............................................................................. 304
17.4.2. Polarizirano i nepolarizirano svjetlo ............................................................. 305
17.4.3. Odbijanje i lom svjetla .................................................................................. 306
17.4.4. Polariskopi i analiza modela ......................................................................... 306
17.4.4.1. Ravninski polariskop .................................................................................... 306
17.4.4.2. Kružni polariskop ......................................................................................... 308
17.4.5. Konstrukcijski modeli .................................................................................. 310
17.4.6. Izokline ......................................................................................................... 312
17.4.7. Izohrome ....................................................................................................... 312
17.4.8. Snimanje izoklina i izohroma ....................................................................... 313
17.4.9. Razdvajanje glavnih naprezanja ................................................................... 315
17.4.9.1. Metoda kosog osvjetljavanja ....................................................................... 315
17.4.10. Površinska fotoelastičnost (metoda fotoelastične obloge) ........................... 316
17.4.11. Prostorna fotoelastičnost .............................................................................. 318
17.4.12. Metoda zamrzavanja naprezanja i deformacija ............................................ 319
17.4.12.1. Određivanje naprezanja ................................................................................ 319
17.4.12.2. Postupak zamrzavanja deformacija .............................................................. 321
17.4.12.3 Materijali za izradu modela .......................................................................... 322
17.5. Primjeri ......................................................................................................... 325

DODATAK 349
Površine i težišta dijagrama momenata savijanja 350
Integrali Mora (Mohr) za razne kombinacije dijagrama M i M 351
Momenti obostrano uklještene grede 352

Literatura 355
Simboli 357
 Energetske metode

Vlatko Doleček, Mašinski fakultet Sarajevo

Energetske metode, koje su zasnovane na deformacionom radu i koje polaze od

Klapejronove (Clapeyron), Betijeve (Betti) i Maksvelove (Maxwell) teoreme, mogu se
koristiti:
- za određivanje pomjeranja tačaka čvrstog tijela koje se pri djelovanju opterećenja
deformiše, a to su Kastiljanova (Castiglian) metoda, Maksvel-Morova (Maxvell-
Mohr) metoda i Vereščaginova metoda;
- za rješavanje statički neodređenih problema, što se svodi na određivanje
pomjeranja na mjestima veze;
- za proučavanje stabilnosti konstrukcije, tj. metodom Relija (Rayleigh) određuje se
kritična sila izvijanja;
- za različite aproksimativne metode analize problema deformacije elastičnog tijela,
gdje se koristi varijacioni račun, tj. princip virtualnih pomjeranja i princip
virtualnih napona, koji dovode do teoreme o minimumu ukupne potencijalne
energije. Tu spadaju Reli-Ricova (Rayleigh-Ritz) približna metoda za rješavanje
problema teorije elastičnosti i numerička metoda, metoda konačnih elemenata,
koja predstavlja posebnu varijantu Ricove metode.

10.1. Klapejronova (Clapeyron) teorema o deformacionom radu

Čvrsto tijelo koje je izloženo dejstvu vanjskih, aktivnih sila mijenja oblik i zapreminu (slika
10.1.). Kada je onemogućeno pomjeranje tijela kao cjeline, a pomjeranja tačaka tijela usljed
1
deformacije su mala (statičko opterećenje) i kada nema promjene njegove temperature,
nema promjene kinetičke i toplotne energije. Tada je rad vanjskih sila jednak radu
unutarnjih sila, sila elastičnog otpora tijela, koje su pasivne sile, tj. jednak je
deformacionom radu. Dakle, na osnovu zakona o očuvanju energije može se pisati:

W  Wd . (10.1)


Fi

F2
 Slika 10.1. Nepomično tijelo izloženo dejstvu
 Fn
F1 vanjskih sila

Pošto je usvojeno da je materijal tijela idealno elastičan (poglavlje 1.9), to se rad vanjskih
sila koji je akumuliran u napregnutom tijelu, može vratiti postepenim rasterećenjem istog.

U prvom dijelu ove knjige izvedeni su izrazi za deformacioni rad za svaku pojedinu vrstu
naprezanja. Tako je rad vanjskih sila kod aksijalnog naprezanja dat izrazom (4.49):

Fl
W (10.2)
2

i jednak je radu unutarnjih sila (izraz 4.50):


Wd  V W . (10.3)
2

Dakle, rad je dat kao polovica umnoška sile i njoj odgovarajuće deformacije ili napona i
dilatacije.

U općem slučaju je rad:

1
Wd  Q , (10.4)
2

gdje Q može biti sila ili moment sile i naziva se generalisana sila, a  je odgovarajuća
deformacija, linijsko ili ugaono pomjeranje i to je generalisana deformacija. Dakle, rad
generalisane sile na deformaciji čvrstog tijela u području linearne elastičnosti jednak je
polovici umnoška iz generalisane sile i njoj odgovarajućeg generalisanog pomjeranja.

Izraz (10.4) izražava Klapejronovu teoremu o deformacionom radu koja glasi:

Pri statičkom opterećenju rad vanjskih sila jednak je polovici vrijednosti koju bi imao da je
sila od početka djelovala u punom iznosu.

2
Klapejronova teorema u općem slučaju može se napisati:

n
1
Wd 
2  Q
i 1
i i , (10.5)

tj. ukupni deformacioni rad jednak je zbiru međusobno nezavisnih radova svake od
generalisanih sila. To znači da svaka od sila vrši rad samo na pomjeranju koje njoj
odgovara. Ako to nije slučaj, tada se deformacioni radovi od zajedničkog dejstva više sila
ne mogu jednostavno algebarski sabrati, jer pri zajedničkom dejstvu sila svaka od njih vrši
rad na pomjeranjima koja nastaju usljed dejstva onih drugih sila. Može se reći da je tada i
pomjeranje napadne tačke sile Qi u pravcu te sile, ali usljed djelovanja svih sila koje
napadaju tijelo.

Deformacioni rad ili energija deformacije može se dati samo u funkciji odgovarajućeg
opterećenja, korištenjem linearne zavisnosti između opterećenja i deformacije, koja
odgovara tom opterećenju (materijal je linearno elastičan). Ti izrazi, za pojedine vrste
naprezanja, su izvedeni u prvom dijelu ove knjige i

- pri aksijalnom naprezanju deformacioni rad je dat izrazom (4.49), a uz izraz (4.9)
dobija se izraz (10.6), tj.:

Fl F Fl F 2l
Wd    , (10.6)
2 2 EA 2 EA

gdje je F aksijalna sila i ako ona nije konstantna duž nosača deformacioni rad je:

1 Fa2 dz
Wd 
2 
l
EA
. (10.7)

E je modul elastičnosti, A površina poprečnog presjeka, l dužina štapa.

- pri smicanju deformacioni rad je dat izrazom (5.19), a uz izraze (5.16) i (5.17)
dobija se izraz (10.8), tj.:

V FFVl F 2l
Wd    , (10.8)
2 2 AGAl 2GA

gdje je F transverzalna sila i ako ona nije konstantna duž nosača deformacioni rad je:

1 Ft 2 dz
Wd 
2 
l
GA
. (10.9)

G je modul smicanja.

- pri uvijanju deformacioni rad je dat izrazom (6.27), a uz izraz (6.10) za ugao
uvijanja  dobija se izraz (10.10), tj.:
3
 M t M t M t l M t 2 l
Wd    , (10.10)
2 2GI o 2GI o

a kada moment uvijanja nije konstantan duž nosača biće:

1 M t2 dz
Wd 
2 
l
GI o
. (10.11)

Io je polarni moment inercije površine.

- pri savijanju silama deformacioni rad je dat izrazom (7.86), tj.:

1 M x2 dz  Ft 2 dz
Wd 
2 
l
EI x

2 
l
GA
, (10.12)

gdje je Ix aksijalni moment inercije površine, a  je smicajni koeficijent.

Ukoliko na nosač djeluju aksijalne i transverzalne sile, momenti savijanja oko osa x i y i
moment uvijanja, ukupni deformacioni rad za složenu konstrukciju, koja se sastoji iz n
pravih dijelova, jednak je:

1
n
Fz2 dz 1
n
M x2 dz 1
n
M y2 dz
Wd  W 
2 
i 1
EA

2 
i 1
EI x

2 
i 1
EI y

li li li
(10.13)
1
n
M z2 dz 1
n
F 2 dz 1
n
Fy2 dz

2 
i 1
GI o

2  i 1
x x 
GA 2  
i 1
y
GA .
li li li

Deformacioni rad uzdužnih (aksijalnih) i poprečnih (transverzalnih) sila se može zanemariti

u odnosu na deformacioni rad momenta savijanja kod grednih nosača. Deformacioni rad
momenta uvijanja je istog reda veličine kao deformacioni rad momenta savijanja. Tačnost
ovih konstatacija je pokazana na primjeru čeličnog nosača (=0,3), kružnog poprečnog
presjeka, koji je izložen djelovanju aksijalne i transverzalne sile, momenta savijanja i
momenta uvijanja (slika 10.2, Fz = F, Fy = F, Mx = Fl = M, Mz = M). Pretpostavljeno je da
D 1
je odnos prečnika i dužine nosača  . Za kružni poprečni presjek smicajni koeficijent
l 10
=1,1.

4
 
F

F z M z D

l l
y y
Slika 10.2. Nosač kružnog poprečnog presjeka izložen djelovanju aksijalne i transverzalne
sile, momenta savijanja i uvijanja

Fz2 l Ft 2 l
Deformacioni rad aksijalne sile je WdFa  , transverzalne sile je WdFt  ,
2 EA 2GA
M 2l M 2l
momenta savijanja je WdM x  x , a momenta uvijanja je WdM z  z . Količnici ovih
2 EI x 2GI o
radova su:
F 2l
Wd F 2 2
a
 2 ED
2
  1  D   1  1   1  0 ,000625 , (a)
Wd M
x
F 2 l 2 l 16 16  l  16  10  1600
4
2 ED 

F 2 l
Wd F 2 2 2
t
 2GD
2
  ED  E 2( 1   )  D   ( 1   )  D  ,
Wd M
x
F 2 l 2 l 16 16 Gl 2 16 E  l  8  l 
4
2 ED 

E
jer je modul klizanja G  , pa se dobija:
2( 1   )

Wd F 2
1,1( 1  0 ,3 )  1 
t
    0 ,0017875 , (b)
Wd M 8  10 
x

M 2l
Wd M 2GI o EI x 2( 1   )
z
   1    1,3 , (c)
Wd M
x
M 2l E2I x
2 EI x

jer je polarni moment inercije površine Io = 2Ix.

Dakle, iz (a) i (b) se vidi da se deformacioni rad aksijalnih i transverzalnih sila može
zanemariti u odnosu na deformacioni rad momenta savijanja, ali ne i deformacioni rad
momenta uvijanja, izraz (c).

5
10.2. Betijeva (Betti) teorema o uzajamnosti radova

Pri savijanju silama, zanemarujući uticaj smicanja, deformacija grede se javlja u vidu ugiba
f, tj. dolazi do pomjeranja težišta poprečnog presjeka u pravcu dejstva sile (slika 10.3). Rad
sile se računa prema (10.14):

1
W Ff . (10.14)
2
f A B
A B f1 f2
C1 
C   C2
F F1 F2

Slika 10.3. Greda izložena djelovanju sile F Slika 10.4. Greda izložena djelovanju
dvije sile

Ako je elastična greda AB izložena djelovanju dvije koncentrisane sile F1 i F2 (slika 10.4.),
tada one uzrokuju istu vrstu deformacije, ugibe f1 i f2. Ukupni deformacioni rad ne može se
računati kao zbir radova od pojedinačnog djelovanja sila F1 i F2, jer se javlja dodatni član,
koji je posljedica uzajamnog djelovanja tih opterećenja. Naime, kada počne djelovati sila F2
dolazi do dopunskih pomjeranja tačaka, koja su na osnovu principa superpozicije
opterećenja (poglavlje 1.9.) nezavisna od djelovanja sile F1. Da bi se našao ukupni
deformacioni rad pretpostavi se da prvo djeluje sila F1 i da lagano raste od nule do konačne
1
vrijednosti (statičko opterećenje, slika 10.5.a). Njen rad je W11  F1 f11 (slika 10.5.b), a
2
deformisani oblik grede prikazan je na slici 10.5.a. Zatim djeluje sila F2, koja takođe lagano
raste od nule do konačne vrijednosti. Deformisani oblik grede je prikazan na slici 10.5.c.
1
Deformacioni rad te sile je W22  F2 f 22 (slika 10.5.d). Zbog dopunskih pomjeranja f12 u
2
presjeku 1 od sile F2 (u f12 prvi indeks odgovara mjestu, a drugi indeks sili koja uzrokuje to
pomjeranje), sila F1 vrši rad W12. Taj rad je W12 = F1f12, jer je sila dostigla konačnu
1
vrijednost i nema u izrazu (slika 10.5.b). Ukupni rad je:
2
1 1
W  W11  W22  W12  F1 f11  F2 f 22  F1 f12 . (10.15)
2 2

6
 F
F1

A f11 f21 B

C1 C2 f
O C1 C1
 f11 f12
F1
f1
a)
b)
F

C1 C2 F2
A B

f12 f22 C2 f

C1 C2 O
 C2
 f21 f22
F1 F2 d)
c) f2

Slika 10.5. a) Deformisani oblik grede izložene djelovanju sile F1

b) Dijagram deformacionog rada sile F1
c) Deformisani oblik grede nakon djelovanja i sile F2
d) Dijagram deformacionog rada sile F2

Nakon ovoga se pretpostavi obrnuta situacija. Prvo djeluje sila F2 i rad je W22, a zatim
djeluje sila F1 i njen rad je W11. U ovom slučaju dopunski rad vrši sila F2, koja je dostigla
konačnu vrijednost, na pomjeranju f21 uzrokovanom djelovanjem sile F1 i taj rad je W21 =
F2f21 (slika 10.6.). Ukupni rad je:

1 1
W  W22  W11  W21  F2 f 22  F1 f11  F2 f 21 . (10.16)
2 2
F

F2
f12 f22
A B
f
C1 C2 O C2 C2
f22 f21

F2 f2
a)
b)
7
 F

F1

A C1 C2 B
f
f11 C1 f21 O C1 C1
C2
f12 f11
F1 F2
f1
c)
d)
Slika 10.6. a) Deformisani oblik grede izložene djelovanju sile F2
b) Dijagram deformacionog rada sile F2
c) Deformisani oblik grede nakon djelovanja i sile F1
d) Dijagram deformacionog rada sile F1

Pošto je ukupni rad neovisan o redosljedu nanošenja opterećenja, moraju radovi dati
izrazima (10.15) i (10.16) biti jednaki, tj.:

W11  W22  W12  W22  W11  W21 . (10.17)

Iz (10.17) se dobija:

W12  W21 ; F1 f 12  F2 f 21 , (10.18)

ili općenito

Fi f ij  F j f ji . (10.19)

Izraz (10.19) predstavlja Betijevu teoremu o uzajamnosti radova:

Rad prve sile na pomjeranju u njenom pravcu izazvanom djelovanjem druge sile jednak je
radu druge sile na pomjeranju u njenom pravcu izazvanom djelovanjem prve sile.

Ova teorema vrijedi kada vrijedi princip superpozicije opterećenja i kada su pomjeranja fij i
fji medjusobno nezavisna.

10.3. Maksvelova (Maxwell) teorema o uzajamnosti elastičnih pomjeranja

Maksvelova teorema se može dobiti kao poseban slučaj Betijeve teoreme kada se sile Fi i Fj
zamijene jediničnim silama. Uvodi se pojam uticajni koeficijent elastičnosti ij (Maksvelov
uticajni koeficijent), koji predstavlja pomjeranje napadne tačke Ni u pravcu djelovanja sile
Fi uzrokovano djelovanjem jedinične sile F j =1, koja djeluje u tački Nj (slika 10.7.).

8
 
 Fj  1
Fi  1
Ni
Nj Slika 10.7. Pomjeranja napadnih tačaka sila Fi i Fj
ij ji uzrokovana djelovanjem jediničnih sila
lj li

Pomjeranja fij i fji uzrokovana stvarnim silama su:

f ij   ij F j ; f ji   ji Fi . (10.20)

Polazeći od Betijeve teoreme (10.19) uz (10.20) dobija se:

Fi  ij F j  F j  ji Fi ,

odakle je
 ij   ji . (10.21)

Jednakost (10.21) predstavlja Maksvelovu teoremu o uzajamnosti elastičnih pomjeranja,

koja glasi:
Ako na tijelo djeluju dvije jedinične sile Fi  1 i F j  1 u tačkama Ni i Nj, tada je
pomjeranje ij napadne tačke sile Fi u pravcu njenog djelovanja uzrokovano djelovanjem
sile F j jednako pomjeranju ji napadne tačke sile F j u pravcu njenog djelovanja
uzrokovano djelovanjem sile Fi .

Iz izraza (10.20) je jasno da je pomjeranje linearno ovisno od sile. Dakle, pomjeranje

napadne tačke i-te sile usljed djelovanja svih n sila (F1, F2, …, Fn) na idealno elastično tijelo
je:

n
f i   i1 F1   i 2 F2  ...   in Fn  
j 1
ij F j . (10.22)

Deformacioni rad je prema (10.14) za n sila, uz korištenje izraza (10.22), dat izrazom
(10.23):

n n n
1 1
Wd 
2 
i 1
Fi f i 
2  
i 1 j 1
ij Fi F j . (10.23)

Ako na tijelo djeluju, npr. tri sile, pomjeranja napadnih tačaka sila su:

9
 f 1   11 F1   12 F2   13 F3 ,

f 2   21 F1   22 F2   23 F3 , (10.24)

f 3   31 F1   32 F2   33 F3 ,
a rad je:

Wd 
1
2
 
 11 F12  2 12 F1 F2  2 13 F1 F3   22 F22  2 23 F2 F3   33 F32 . (10.25)

Iz izraza (10.25) se vidi da je rad homogena kvadratna forma od sila.

Deformacioni rad se može dati i u funkciji pomjeranja. Tada se koristi linearna ovisnost sile
od ugiba (10.26), koja se dobija rješavanjem sistema jednačina (10.22) po silama, pa je:

n
Fi  
j 1
ij fj . (10.26)

Deformacioni rad je:

n n
1
Wd 
2 
i 1 j 1
ij f i fj , (10.27)

gdje su ij Maksvelovi dualni koeficijenti pomjeranja i za njih važi da je:

 ij   ji . (10.28)

10.4. Kastiljanova (Castiglian) teorema

Kastiljanova teorema je zasnovana na deformacionom radu. Pretpostavlja se da je elastični

gredni nosač opterećen silama F1 i F2 (slika 10.8.). Deformacioni rad jednak je:

1 1
Wd1  F1 f 1  F2 f 2 , (10.29)
2 2

gdje su f1 i f2 ugibi nastali usljed zajedničkog djelovanja sila F1 i F2. Naime, ukupna
pomjeranja su (slike 10.5.c i 10.6.c)

f 1  f 11  f 12 ; f 2  f 22  f 21 (10.30)

i kada se uvrste u (10.29) dobija se:

1 1
Wd1  F1  f 11  f 12   F2  f 22  f 21  ,
2 2
10
odnosno
1 1 1 1
Wd1  F1 f 11  F2 f 22  F1 f 12  F2 f 21 ,
2 2 2 2

a kako je prema Betijevoj teoremi:

F1 f 12  F2 f 21

slijedi izraz (10.15),

1 1
Wd1  F1 f 11  F2 f 22  F1 f 12 ,
2 2

koji je dobiven kada prvo djeluje sila F1. Ovim je dokazana tačnost izraza (10.29).

d F1
 
F1 F2
A B

Slika 10.8. a) Deformacija grede

a) f1  
I f2 opterećene silama F1 i F2 ,
df1   
F1  F2 a zatim silom d F1
A d F1 II B

df1 b) Deformacija grede


opterećene silom d F1 , a
b) f1 f2  
III zatim silama F1 i F2
II

Ako se greda AB dodatno optereti na mjestu djelovanja sile F1 opterećenjem dF1, ona će
poprimiti novi oblik II (crtkana linija), a rad će biti:

1
Wd 2  Wd 1  dF1df1  F1df1  F2 df 2 . (10.31)
2
1
Uz zadnja dva sabirka u izrazu (10.31) nema , jer su sile F1 i F2 dostigle konačnu
2
vrijednost.

Pošto je ukupni rad neovisan o redosljedu nanošenja opterećenja, to se može promatrati

obrnuta situacija, tj. da prvo djeluje sila dF1, a zatim sile F1 i F2. Tada je rad:

1 1 1
Wd 2  dF1df 1  F1 f1  F2 f 2  dF1 f1 . (10.32)
2 2 2

Izjednačavanjem izraza (10.31) i (10.32) dobija se:

11
1 1 1 1 1 1
F1 f1  F2 f 2  dF1df1  F1df1  F2 df 2  dF1df1  F1 f1  F2 f 2  dF1 f1 ,
2 2 2 2 2 2

odnosno

2
F1df1  F2 df 2  dF1 f1 ; dF1 f1   F df
i 1
i i . (10.33)

 F df
i 1
i i je dodatni rad vanjskih sila na dodatnim pomjeranjima i on je posljedica

priraštaja deformacionog rada zbog priraštaja jedne od sila. Zato se može pisati:

Wd
dF1 f1  dF1 ,
F1

odakle je
Wd
f1  . (10.34)
F1

Za slučaj grednog nosača opterećenog silama F1, F2, ..., Fi, … Fn (slika 10.9.a), deformisani
oblik nosača dat je na slici 10.9.b. Ako se pretpostavi da je jedna od sila Fi povećana za
malu vrijednost dFi dobiće se da je:

Wd
fi  , (10.35)
Fi

gdje je Wd ukupni deformacioni rad uzrokovan svim opterećenjima.

   
F1 F2 Fi Fn
A B

f1 f2 fi fn
a) b)
Slika 10.9. a) Greda opterećena sa n sila
b) Deformisani oblik grede

Ako je opterećenje spreg sila biće:

Wd
i  , (10.36)
M i

12
gdje je i ugaono pomjeranje u presjeku i.

Izrazi (10.35) i (10.36) predstavljaju prvu Kastiljanovu teoremu koja glasi:

Ako se deformacioni rad izrazi kao kvadratna forma napadnih sila, tada je parcijalni izvod
rada po jednoj od sila jednak projekciji pomjeranja njene napadne tačke na pravac njene
napadne linije.

Primjenom Kastiljanove teoreme mogu se naći pomjeranja, linijska ili ugaona, na mjestu
djelovanja sile, odnosno sprega. Ako na mjestu gdje se želi naći pomjeranje ne djeluje
opterećenje, potrebno je dodati fiktivno opterećenje koje se izjednači s nulom nakon što se
nađu izvodi.

Deformacioni rad se može izraziti i preko pomjeranja. Ako se promijeni samo pomjeranje fi
za vrijednost dfi, tada se može naći priraštaj deformacionog rada usljed priraštaja
pomjeranja i on iznosi:
Wd
dWd  df i (10.37)
f i

i jednak je dodatnom radu vanjskih sila na tom dodatnom pomjeranju:

Wd
Fi df i  df i ,
f i
odnosno
Wd
Fi  . (10.38)
f i

Izraz (10.38) predstavlja drugu Kastiljanovu teoremu koja glasi:

Ako se deformacioni rad izrazi kao kvadratna forma projekcija pomjeranja napadnih
tačaka sila na pravce napadnih linija, tada je parcijalni izvod rada po projekciji
pomjeranja jednak odgovarajućoj sili.

Uopćeno rad se može napisati:

n n n n n
1 1 1
Wd 
2 
i 1
Fi f i 
2 
i 1 j 1
Fi F j ij 
2 
i 1 j 1
f i f j  ij , (10.39)

a
n
Wd
Fi
 
j 1
ij F j  fi , (10.40)

n
Wd
f i
 
j 1
ij f j  Fi , (10.41)

ili
13
 Wd Wd
 ; Q, (10.42)
Q 

gdje su Q i  respektivno generalisana sila i generalisano pomjeranje.

Kada je deformacioni rad dat izrazom (10.13) dobija se pomjeranje:

Wd
n
M x M x
n
M y M y n
M z M z
fi 
Fi
 
i 1
EI x Fi
dz  
i 1
EI y Fi
dz  
i 1
GI o Fi
dz 
li li li
(10.43)
n
Fz Fz
n
 x Fx Fx
n
 y Fy Fy
 
i 1
EA Fi
dz  
i 1
GA Fi
dz  
i 1
GA Fi
dz .
li li li

Pri savijanju silama grednog nosača, ako se zanemari deformacioni rad transverzalnih sila,
biće ugib i nagib elastične linije u presjeku i, tj. ugib ose grede u tački u kojoj djeluje
opterećenje i ugao rotacije poprečnog presjeka na istom mjestu:

n
Wd 1 M x
f i  f( Fi ) 
Fi
 
i 1
EI x M x
Fi
dz , (10.44)
li

n
Wd 1 M x
i  ( Mi ) 
M i
 
i 1
EI x M x
M i
dz , (10.45)
li

gdje je EIx = const.

10.5. Maksvel – Morova (Maxwell-Mohr) metoda

Maksvel-Morova metoda je uproštena Kastiljanova metoda. Ona se koristi za određivanje

pomjeranja određene tačke konstruktivnog elementa izloženog djelovanju sila i/ili
spregova. Primjenom ove metode, pri računanju pomjeranja, integrira se proizvod
presječne sile i parcijalnog izvoda presječne sile po stvarnoj ili fiktivnoj sili na tom mjestu.
Taj parcijalni izvod predstavlja jediničnu presječnu silu na mjestu gdje se traži pomjeranje.
Zato je ova metoda poznata i pod nazivom metoda jediničnog opterećenja.

Dakle, ako je potrebno naći pomjeranje napadne tačke i od koncentrisane sile Fi u njenom
pravcu (slika 10.10), potrebno je:

- naći izraze za presječne sile Mx, My, …, Fy u presjeku z, pri čemu se može pisati da je:
Mx (F1, F2, …, Fi, …, Fn) = Mx (F1, F2, …, Fi-1, Fi+1, …, Fn) + Mx (Fi)
…
Fy (F1, F2, …, Fi, …, Fn) = Fy (F1, F2, …, Fi-1, Fi+1, …, Fn) + Fy (Fi).

- ukloniti vanjsko opterećenje i u presjeku u kome se traži pomjeranje pretpostaviti da

djeluje jedinična sila Fi = 1 i zatim naći presječne sile u presjeku z, tj. M x , M y ,..., Fy .

14
- koristiti princip nezavisnosti djelovanja sila, koji omogućava da se piše da je:

M x Fi   M x Fi ,..., Fy Fi   Fy Fi ,

odakle slijedi:

M x Fy
 M x ,...,  Fy , (10.46)
Fi Fi

što znači da je parcijalni izvod presječne sile po koncentrisanoj sili u pravcu koje se traži
pomjeranje jednak presječnoj sili od jedinične sile koja djeluje u tom presjeku.

- dobijene izraze staviti u izraz za pomjeranje (10.43) određene tačke nosača izloženog
djelovanju momenta savijanja i uvijanja, normalne i transverzalne sile i izvršiti
integriranje i sabiranje:

n n n
MxMx MyMy Fy Fy
fi  
i 1
EI x
dz  
i 1
EI y
dz  ...  
i 1
y
GA
dz . (10.47)
li li li

Broj sabiraka u (10.47) zavisi od broja polja u kojima se mijenjaju vrijednosti presječnih
sila ili eventualno odgovarajuće krutosti.
Otpori oslonaca se računaju i u funkciji od vanjskog opterećenja i od jediničnog
opterećenja. 
F1 (q)

Fn

z 
Fi
Slika 10.10. Prostorni nosač opterećen
a) a) sistemom vanjskih sila

b) jediničnom silom na
mjestu na kome se
traži pomjeranje
z Fi  1
b)

Izraz (10.47) pokazuje da se računanje pomjeranja svodi na množenje površine od datog

opterećenja (npr. momentne površine) i od jedinične sile na mjestu na kome se traži
pomjeranje. Ako se traži ugaono pomjeranje na mjestu i zamisli se da djeluje jedinični
spreg M i  1 .

15
Ako na mjestu na kome se traži pomjeranje (linijsko ili ugaono) ne djeluje koncentrisana
sila (spreg) sve se uradi kao što je rečeno, ali prije integracije fiktivna sila (spreg) se
izjednači s nulom.

Ova metoda se može koristiti i za određivanje pomjeranja određenog čvora k rešetkastog

nosača u pravcu sile Fk. To pomjeranje je:

n
Si Sili
k  
i 1
EAi
, (10.48)

gdje su Si sile u štapovima od stvarnog vanjskog opterećenja, a Si su sile u štapovima od

fiktivne, jedinične sile koja djeluje u čvoru k u pravcu u kome se traži pomjeranje.
Znak pomjeranja tačke zavisi od smjera sile, pa zato jediničnu silu treba birati da bude istog
smjera kao vanjska sila na mjestu gdje se pomjeranje traži.
Ova metoda se može koristiti i kod krivih nosača male krivine.
Metoda Maksvel-Mora se može koristiti i za određivanje pomjeranja tačaka nosača usljed
zagrijavanja (hlađenja). Tada se javlja ugaono pomjeranje koje je posljedica momenta
savijanja i izduženje (skraćenje) koje je posljedica aksijalne sile. Dakle, pomjeranje je:

n n
MxMx Fz Fz
i  
i 1
EI x
dz  
i 1
EA
dz , (10.49)
li li
a
M x dz Fz dz
 d ;  dz  , (10.50)
EI x EA

i to su ugaono pomjeranje dva susjedna presjeka elementa i izduženje (skraćenje) elementa.

Ove promjene su prikazane na primjeru rama koji je zagrijan tako da je temperatura s
unutrašnje strane viša od temperature s vanjske strane rama. Pretpostavljena je linearna
promjena temperature po visini poprečnog presjeka, koji je simetričan u odnosu na
neutralnu osu (slika 10.11.).
T1 D dT 1 dz 
C 1 dz 
T2 2 2

T1

dT T2  T1
h

2 z
T2
2 dz  2 dz 
A B
2 dz 2
a) b)
Slika 10.11. a) Ram neravnomjerno zagrijan
b) Element rama prije i poslije zagrijavanja
16
Uvrštvaanjem (10.50) u (10.49) dobija se:

n n
 i T   
i 1
M x dT  
i 1
Fz ( dz )T . (10.51)
li li

Za linearnu promjenu temperature po visini poprečnog presjeka je prema (4.18):

T2  T1
dz T   dz ; 2 ( dz )T  T2 dz ; 1 dz T  T1dz , (10.52)
2

gdje su T1 i T2 priraštaji temperature u odnosu na temperaturu u nedeformisanom stanju, a 

je koeficijent toplotnog širenja. Prema slici 10.11b i uz (10.52) je:

2 ( dz ) 1( dz )

2 2 T2  T1
dT  2  dz , (10.53)
h h

d d
jer je za male uglove tg  .
2 2

Sada je pomjeranje:

n n
T2  T1 T2  T1
 i T   
i 1
M x
h
dz  
i 1
Fz
2
dz . (10.54)
li li

Za rešetkaste nosače, kod kojih je temperatura konstantna po visini poprečnog presjeka i

duž štapa, biće pomjeranje čvora k usljed priraštaja temperature u pravcu jedinične sile Fk

n
 k T   
i 1
SiTli , (10.55)

gdje je li dužina pojedinih štapova, a T je priraštaj temperature.

10.6. Vereščaginova metoda

Vereščaginova metoda je grafoanalitička metoda koja se može koristiti za određivanje

pomjeranja kada je nosač prav ili se sastoji od pravih dijelova za koje su krutosti
konstantne. Prema ovoj metodi se Maksvel-Morovi integrali dobijaju konstrukcijom
dijagrama unutrašnjih sila od zadatog opterećenja i od jedinične sile.

Ovom metodom se mogu rješavati i prostorni nosači i tada se koristi svih šest unutrašnjih
sila za određivanje pomjeranja kao i kod Maksvel-Morove metode (izraz (10.47)).

17
Ako pomjeranje zavisi samo od momenta savijanja oko x ose, Mx, tada se crtaju dijagrami
momenta savijanja Mx od zadatog opterećenja i M x od jediničnog opterećenja (slika
10.12.). Ovaj drugi ima uvijek pravolinijski tok. Može se pisati:

 M x M x dz   M x a  bz dz   aM dz   bM
x x zdz .
l l l l

zc
z
C

a)
z dz Mx
Slika 10.12. a) Dijagram momenta savijanja
Mx od vanjskog opterećenja
z
b) Dijagram momenta savijanja
Mc od jedinične sile
M x  a  bz
b)
l

Mx

Mxdz = dA je elementarna površina na dijagramu Mx (slika 10.12.a),

Mxzdz je statički moment te površine za osu Mx.

Sada će biti:

a  M dz  aA; b M
l
x
l
x zdz  bzc A ,

gdje je zc koordinata težišta momentnog dijagrama od zadatog opterećenja (slika 10.12.a).

M l
x M x dz  aA  bAzc  A( a  bzc )  AM c ,

gdje je M c ordinata dijagrama M x na rastojanju zc (slika 10.12.b).

Pomjeranje se računa prema:

M x M x dz AM c
i  
l
EI x

EI x
. (10.56)

18
Izraz (10.56) pokazuje da je pomjeranje u presjeku i jednako umnošku površine momentnog
dijagrama od stvarnog opterećenja i ordinate drugog dijagrama kroz težište površine
prvog dijagrama.

Istim postupkom mogu se dobiti i ostali Meksvel-Morovi integrali.

Pri korištenju Vereščaginove metode za određivanje pomjeranja u presjeku i nekog nosača

treba znati:
- ako su oba dijagrama pravolinijska tada je AM c  AM C , tj. svejedno je da li se
množi površina dijagrama momenta savijanja od vanjskog opterećenja s ordinatom
iz dijagrama od jedinične sile a kroz težište prvog dijagrama ili obrnuto;
- ako je dijagram momenta složenog oblika biće:

M
l
x M x dz  A1 M c1  A2 M c 2  ... ,

tj. može se rastaviti na više jednostavnih površina;

- ako dijagram Mx leži s obje strane nosača, a jedinični s jedne, tada se metoda
primjenjuje za svaki dio površine posebno;
- ako se dijagrami Mx i M x nalaze s raznih strana ose nosača umnožak je
negativan;
- ako se dijagram M x sastoji iz izlomljenih pravih linija potrebno ga je rastaviti na
dijelove na kojima je M x neprekidna funkcija konstantnog nagiba, a tako se dijeli
i dijagram Mx;
- ako nosač ima različite krutosti, ali konstantne na pojedinim dijelovima raspona,
treba dijagram Mx podijeliti na dijelove na kojima su krutosti konstantne.

10.7. Primjeri i zadaci

Primjer 10.1.

Dva štapa, jednake dužine i poprečnog presjeka, zglobno su vezana u tački B i opterećena
teretom F = 0,5 kN, kako je pokazano na slici 10.13. Naći vertikalno pomjeranje tačke B
korištenjem Klapejronove teoreme o deformacionom radu.
Poznato je: E = 200 MPa, l = 0,5 m, A = 200 mm2.

A 450 C

Slika 10.13. Štapna konstrukcija opterećena


silom F
B

F

19
Rješenje:
Iz statičkih uslova ravnoteže sila dobija se:
 
S1 S2 2 2
 S1  S2  0; S1  S 2 ,
2 2
2 2
S1  S2  F  0 ; S1 2  F .
2 2
B Sile u štapovima su:

F 2
S1  S 2  F .
2
Slika 10.13a. Sile u čvoru B

Deformacioni rad (unutrašnja energija) za svaki od štapova je prema izrazu (10.6.):

S 2l
Wd 1  1 ,
2 EA

a za dva štapa je:

S 2l F 2l
Wd  1  . (a)
EA 2 EA

Ako se pretpostavi da opterećenje lagano raste od nule do konačne vrijednosti (statičko

opterećenje), rad vanjske sile biće prema izrazu (10.4):

F
W , (b)
2

gdje je  vertikalno pomjeranje tačke B.

Na osnovu zakona o očuvanju energije:

W  Wd . (c)

Nakon uvrštavanja (a) i (b) u (c) dobija se:

F F 2l
 ,
2 2 EA

Fl 500  0 ,5
   0 ,00625 m ,
EA 200  10 6  200  106

  6 ,25 mm .

20
Primjer 10.2.

Gredni nosač dužine l = 2 m (E = 200 MPa, Ix = 1500 cm4) opterećen je silom F = 2 kN i

spregom M = 0,5 kNm prema slici 10.14. Naći ukupni deformacioni rad nastao pri
deformaciji grede i dokazati Betijevu i Maksvelovu teoremu o uzajamnosti radova, odnosno
pomjeranja.
 
F M
A
B
Slika 10.14. Gredni nosač opterećen silom i
l/2 l/2 spregom

Rješenje:

Deformacioni rad je prema (10.15):

1 1
Wd  F1 f11  F2 f 22  F1 f12 ,
2 2
a u datom primjeru je:

1 1
Wd  Ff11  M 22  Ff12 . (a)
2 2

Pomjeranja, linijska i ugaona se nalaze korištenjem Maksvel-Morove metode.


z 1 F 2 z z 1 1 2 z

A B A B
2 2
F 1 f11 F 1 1 1
2 2 2 2
Slika 10.15a. Određivanje linijskog pomjeranja f11

Pomjeranje se računa pomoću izraza (10.47) i (10.46). Uzima se samo uticaj momenta
savijanja.
EIx = const.
n
MxMx M x
f11   
i 1
EI x
dz ; M x 
Fi
li

U presjecima 1-1 i 2-2 moment savijanja je (slika 10.15a.):

21
 F z
M1  M 2  z; M 1  M 2  .
2 2

1  Fz 2 
l/2 l/2
Fz 2 Fl 3
f11 
EI x 

o
4
dz  
o
4
dz 
 48 EI x

(b)

1  1
z M z 1
A B A B
1
22
1
M M 1 1
l l l l
Slika 10.15b. Određivanje ugaonog pomjeranja 22

Da bi se izračunalo ugaono pomjeranje 22 računaju se momenti savijanja u presjeku 1-1

(slika 10.15b.):

M z
M'   z; M '   .
l l

l
1 Mz 2 Ml
 22 
EI x 
o
l 2
dz 
3 EI x
(c)

1  1
2 M 2 z
z z z

A B A B
1 f12 2 1 2
M 1 1
M 1
l l 2 2

Slika 10.15c. Određivanje linijskog pomjeranja f12

Linijsko pomjeranje f12 se računa prema slici 10.15c.:

M M 1
M ' '1   z ; M ' '2  z  M ; M ' '1  M ' '2   z .
l l 2

1  z 
l/2 l/2
Mz 2 M Ml 2
f12  
EI x 
o
2l
dz 
o
 l 
  z  M  dz  
 2  16 EI x

Pomjeranje f12 se uzima s negativnim predznakom, jer moment pomjera napadnu tačku sile
u njenom negativnom smjeru, tj.:
22
 Ml 2
f12   . (d)
16 EI x

Uvrštavanjem izraza (b), (c) i (d) u (a) dobija se:

1 Fl 3 1 Ml Ml 2
Wd  F  M F . (e)
2 48 EI x 2 3 EI x 16 EI x

Ako bi prvo djelovao moment pa onda sila, deformacioni rad bi bio:

1 1
Wd  M 22  Ff11  M 21 . (f)
2 2
 1
z 1 F 2 z z 1 2 z

A B A
B
F 1
2 21 1 1
2
F 1
l/2
2 2 l l

Slika 10.15d. Određivanje ugaonog pomjeranja 21

Ugaono pomjeranje 21 se računa prema slici 10.15d.:

F 1 1
M ' ' '1  M ' ' ' 2  z ; M ' ' '1  z ; M ' ' '2  1  z .
2 l l

1  z 
l/2 l/2
Fz 2 F  Fl 2
 21  
EI x 
o
 2l
dz 
o

z  1  dz  
2  l   16 EI x


Pomjeranje 21 se uzima s negativnim predznakom, jer je ugao okretanja u presjeku

djelovanja momenta, uzrokovan silom F, u njegovom negativnom smjeru, tj.:

Fl 2
 21   . (g)
16 EI x

Uvrštavanjem izraza (c), (b) i (g) u (f) dobija se:

1 Ml 1 Fl 3 Fl 2
Wd  M  F M . (h)
2 3 EI x 2 48 EI x 16 EI x

Izrazi (e) i (h) pokazuju da vrijedi Betijeva teorema o uzajamnosti radova, tj.:
23
 Ml 2 Fl 2
F M . (i)
16 EI x 16 EI x

Da bi se dokazala Maksvelova teorema o uzajamnosti pomjeranja, moraju se promatrati

dejstva jediničnih sila, tj.: F = 1 i M = 1.

Iz (d) se dobija:
l2
 12   , (j)
16 EI x
a iz (g):
l2
 21   . (k)
16 EI x

Izrazi (j) i (k) pokazuju da je:

12 = 21 .

Deformacioni rad prema (e) je:

F 2l 3 M 2l FMl 2  2 2  2 3 0 ,5 2  2 2  0 ,5  2 2  6
Wd        10
96 EI x 6 EI x 16 EI x  96 EI x 6 EI x 16 EI x 

106 10 6
Wd    55 ,5 Nm
6 EI x 6  200  106  1500  10  8

Primjer 10.3.

Ram prema slici 10.16. opterećen je ravnomjerno raspoređenim opterećenjem po cijelom

rasponu od B do C. Naći horizontalno pomjeranje zgloba D pomoću Kastiljanove teoreme.
Uzeti samo uticaj momenta savijanja.
q[N/m]

B C

Slika 10.16. Ram opterećen ravnomjerno

H

raspoređenim opterećenjem q

A D

L
24
Rješenje:

Reakcije u osloncima A i D (slika 10.16.) se dobijaju iz statičkih uslova ravnoteže:

L qL
M A  0; FD L  qL  0 ; FD  ,
2 2
qL
FV  0 ; FAV  FD  qL; FAV  FA  ,
2
FH  0; FAH  0 .

Da bi se našlo horizontalno pomjeranje zgloba D dodaje se generalisana sila Q. Ova ima za

posljedicu horizontalnu reakciju Q u osloncu A (slika 10.17.).
q[N/m]
 QH QH 
Q Q
B C
qL/2 qL/2

qL/2 qL/2
 QH QH 
Q Q
Slika 10.17. Sistem dobijen presjecanjem
rama u B i C i njegovim
oslobađanjem od veza u A i D

 D 
Q Q
A
FD= qL/2
FAV = qL/2

Prema slici 10.17. u presjeku y je:

M
M  Qy ; y ,
Q
a u presjeku z je:
qL qz 2 M
M  QH  z ; H .
2 2 Q

Horizontalno pomjeranje u D je prema (10.44.):

25
 1  
H L
1 M  2 

  QH  qL z  qz  Hdz  .

 
2
H  M dz  2 Qy dy 

EI x Q EI x   2 2  
i li  o o 

Prije integriranja treba staviti Q = 0. Pomjeranje je:

1  qLH L2 qH L3  qL3 H
H     .
EI x  2 2 2 3  12 EI x


Primjer 10.4.

Nosač oblika jedne četvrtine tankog kružnog prstena, radijusa R, na jednom kraju je
uklješten, a na drugom je opterećen vertikalnom silom F (slika 10.18.). Odrediti vertikalno
pomjeranje tačke u kojoj djeluje sila F pomoću Kastiljanove teoreme. Uzeti samo uticaj
momenta savijanja.

F
A


Slika 10.18. Zakrivljeni štap opterećen silom F

B 
 FR
F
R

Rješenje:

Iz statičkih uslova ravnoteže reakcije u uklještenju su (slika 10.18.):

Fi  0 ; FB  F ; M B  0 ; M B  FR .

U presjeku određenom uglom  biće:

M
M  FR  F ( R  R cos  )  FR cos  ;  R cos  .
F

Vertikalno pomjeranje tačke A prema izrazu (10.44.), je:

 /2
1 M 1 FR 3
V 
EI x 
i
M
Fi
dz 
EI x  FR 2 cos 2 Rd 
4 EI x
,
li o

jer je

26
 1 n
 cos d   1  cos 2  2 d (2 ) .
n
n
1
2 2

Primjer 10.5.

Maksvel-Morovom metodom odrediti vertikalno i horizontalno pomjeranje čvora C

rešetkastog nosača (slika 10.19.) usljed djelovanja sile F = 20 kN u čvoru D. Poznato je:
E = 2  1011 Pa, A = 40 cm2.

A 3 7 C
Slika 10.19. Rešetkasti nosač opterećen
2 4 6 8 
3 silom F
B 1 5 D
3m 3 3 
F
Rješenje:
A 3 F 7 C

2 4 6 8 Slika 10.20a. Sile u štapovima od vanjskog

opterećenja
B 1 5 D
E 
F

Sile u štapovima od vanjskog opterećenja se dobijaju postavljanjem uslova ravnoteže sila

za čvorove E, F, C i D (slika 10.20a.):

2 2 2 2
S1  S 2  S5  S4  0; S 2  S4 0 ,
2 2 2 2

2 2 2 2
S3  S4  S7  S6  0; S 4  S6 0 , (a)
2 2 2 2

S7  0; S 8  0 ;

2 2
S 5  S6  0; S6  S8  F  0 .
2 2

Rješavanjem sistema jednačina (a) dobijaju se sile u štapovima:

27
 S1  3 F ; S 2  2 F ; S 3  2 F ; S 4   2 F ; S 5   F ; S6  2 F ; S7  0; S 8  0
. FV  1
A 3 F 7 A 3 F 7 FH  1
C C
2 4 6 8 2 4 6 8

1 5 B 1 5 D
B D
E E

Slika 10.20. b) Sile u štapovima od jedinične sile FV  1

c) Sile u štapovima od jedinične sile FH  1

Sile u štapovima od jedinične sile F V  1 (slika 10.20.b) su:

2 2 2 2
S1  S 2  S5  S4  0; S 2  S4 0 ,
2 2 2 2
2 2 2 2
S3  S4  S7  S 6  0; S 4  S6 0 ,
2 2 2 2 (b)
2 2
S 7  0; S 8  1  0 ; S 6  S 5  0; S 6  S8  0 .
2 2

Rješavanjem sistema jednačina (b) dobija se:

S 1  3; S 2  2 ; S 3  2; S 4   2 ; S 5  1; S 6  2 ; S 7  0; S 8  1 .

Vertikalno pomjeranje tačke C se računa pomoću izraza (10.48):

n 8
S i S i li 1
k  
i 1
EAi

EA  S Sl
i 1
i i i ,

10 3
 CV   60  ( 3 )  3  28 ,4  1,42  4 ,26  40  2  6  ( 28 ,4 )  ( 1,42 ) 
2  10  40  10 4
11

 4 ,26  ( 20 )  ( 1 )  6  28 ,4  1,42  4 ,26  0  0 ),

 CV  2 ,07  10 3 m  2 ,07 mm .

Sile u štapovima od jedinične sile FH  1 (slika 10.20c.) su:

S7  1; S 3  1 .
Ostale sile su jednake nuli.

Iz izraza (10.48) dobija se:

28
 8
1 10 3
 CH 
EA i 1
S i S i li 
2  10 11  40  10 4
40  1  6  0 ,3  10 3 m  0 ,3mm .

Primjer 10.6.

Armirano betonski ram, pravougaonog poprečnog presjeka, hladi se po vanjskoj konturi, a

zagrijava po unutrašnjoj. Pad temperature je TV = -10°C, a porast temperature je TU =
20°C. Treba odrediti pomjeranje tačke B usljed ovih temperaturnih promjena.
Poznate su geometrijske karakteristike rama (slika 10.21.): h1 = 0,8m, h2 = 0,4m, H = 6m, L
= 8m i koeficijent toplotnog širenja  = 1,2  10-5 1/K.

h1

h2
Slika 10.21. Ram izložen djelovanju toplote
H

A B

Rješenje:

Tačka B se može pomjerati samo u horizontalnom pravcu. To pomjeranje se računa

pomoću izraza (10.54.).
n n
T2  T1 T2  T1
B  
i 1
M x
h
dz  
i 1
Fz
2
dz . (a)
li li

z 2
H
1

Slika 10.21a. Ram izložen djelovanju

2
jedinične sile
1 1

y
1 A F 1
B

29
U datom primjeru (slika 10.21a.) izraz (a) poprima oblik (b), tj.:

H L L
  Tu  TV
B  Tu  TV 2  M 1dy  Tu  TV  M 2 dz    F2 dz .(b)
h2 h1 2
o o o

Presječne sile od jedinične sile su:

M 1  y ; M 2  H ; F2  1
a integrali su:
H L L
H2

o
M 1dy 
2
; 
o
M 2 dz  HL; o
Fz dz  L .

5
1,2  10 62
1,2  10 5 20  10
B   20  10   2    ( 20  10 )  6  8  1,2  10  5  8 ,
0 ,4 2 0 ,8 2
 B  54 ,5  10 3 m  54 ,5mm .

Primjer 10.7.

Za dati nosač i opterećenje odrediti ukupno pomjeranje tačke C korištenjem Vereščaginove

metode (slika 10.22.). Uzeti da je EIx = const.

q,N/m
A
B
l
Slika 10.22. Nosač opterećen kontinualnim
opterećenjem na rasponu AB
h

Rješenje:

Pomjeranje tačke C se računa prema izrazu (10.56):

MxMx AM CA
C  
l
EI x
dz 
EI x
,

što znači da je potrebno nacrtati momentne dijagrame od stvarnog opterećenja i od

jedinične sile (slika 10.23.).

30
 h l
ql 2
2
¾ l ¾ l

MF Mh MV

a) b) 1 c)
1

Slika 10.23. a) Momentni dijagram od stvarnog opterećenja

b) Momentni dijagram od jedinične sile u horizontalnom pravcu
c) Momentni dijagram od jedinične sile u vertikalnom pravcu

Na osnovu dijagrama na slici 10.23. dobija se:

1 1 ql 2 ql 3 h
 Ch  lh  ,
EI x 3 2 6 EI x
1 1 ql 2 3 ql 4
 CV  l l ,
EI x 3 2 4 8 EI x
1 ql 2
jer je površina momentnog dijagrama od stvarnog opterećenja A  l , a težište tog
3 2
dijagrama je na udaljenosti ¾ l (Prilog), pa ordinata iz dijagrama od jedinične sile, a kroz
težište iz prvog dijagrama (slika 10.23.a) iznosi M CA  h (slika 10.23.b), odnosno
3
M CA  l (slika 10.23.c).
4

Ukupno pomjeranje tačke C je:

2 2 ql 3 h2 l 2
 C   Ch   CV   .
2 EI x 9 16

Zadatak 10.8.

Opruga se sastoji iz n namotaja žice prečnika d namotanih oko cilindra prečnika D i modula
klizanja G (slika 10.24.). Izračunati deformacioni rad opruge. Zanemariti deformacioni rad
smičuće sile.
Pomoću deformacionog rada naći deformaciju zavojne opruge.

31
 
F

M

R F

d Slika 10.24. Zavojna opruga

Rezultat:
F 2 D3 8 nFD 3
Wd  4 n ; 
Gd 4 Gd 4

Zadatak 10.9.

Uporediti deformacione radove štapova kružnog poprečnog presjeka (slika 10.25.)

pretpostavljajući da su naponi jednoliko raspoređeni po površinama presjeka štapova.

2d
d

d
l

l/4
l

 
F F b
a)

Slika 10.25. a) Aksijalno opterećen štap kružnog poprečnog presjeka

b) Aksijalno opterećen štap kružnog poprečnog presjeka sa užebljenjem

Rezultat:
Wdb : Wda  7 : l 6

32
Zadatak 10.10.

Uporediti deformacione radove za tri čelična štapa, prikazana na slici 10.26., koji su
izloženi djelovanju aksijalne sile. Pretpostaviti da su naponi na krajevima sva tri štapa isti i
da iznose o.

A=2A0 A=2A0

l/2
A0
l

l
l/2
A0

  1 
F1 F2 F1
2

Slika 10.26. Aksijalno opterećeni štapovi

Rezultat:
Wd 1 : Wd 2 : Wd 3  8 : 3 : 4

Zadatak 10.11.

Dvije grede, pravougaonog poprečnog presjeka, jednake dužine L i od istog materijala

(slika 10.27.) izložene su djelovanju sile F. U prvom slučaju debljina grede (h1) je
konstantna, a u drugom je debljina grede (h2) na sredini smanjena za 20%. Maksimalni
napon za obje grede treba da bude isti. Naći odnos deformacionih radova, ako se uzme u
obzir samo uticaj momenta savijanja.
 
F F
0.8 h2
h1

h2

L/2 L/2 L/2 L/2


Slika 10.27. Grede izložene djelovanju sile F

Rezultat:

Wd 2 : Wd 1  0 ,512

33
Zadatak 10.12.

Sistem od dva prizmatična štapa iste dužine, istog poprečnog presjeka i od istog materijala
(l, A, E), prikazan na slici 10.28., opterećen je silom F. Odrediti vertikalno i horizontalno
pomjeranje zgloba A primjenom Kastiljanove teoreme.

B
l, A, E
60 0

A
Slika 10.28. Štapna konstrukcija opterećena

 silom F
F
60 0 l, A, E
C

Rezultat:
2 Fl
V  ; H  0
AE

Zadatak 10.13.

Greda AB (slika 10.29.) opterećena je kontinuiranim opterećenjem q = 0,5 kN/m i

koncentrisanom silom F = 5 kN, koja djeluje u tački C. Dužina grede je 8 m, modul
elastičnosti je E = 2  1011 Pa, a aksijalni moment inercije je Ix = 3000 cm4. Odrediti ugib
središnje tačke grede (tačka C) Kastiljanovom i Maksvel-Morovom metodom.

F
q

A B

l/2 l/2

Slika 10.29. Greda opterećena kontinuiranim opterećenjem i koncentrisanom silom

Rezultat:
 C  17 ,8 mm

Zadatak 10.14.

Nosač prikazan na slici 10.30. opterećen je silom F na slobodnom kraju. Odrediti ugib
slobodnog kraja primjenom Kastiljanove teoreme.

34
 
F
z
2I1
I1

Slika 10.30. Nosač opterećen silom F
l/2 l/2

Rezultat:
9 Fl 3

48 EI 1

Zadatak 10.15.

Gredni nosač ABC, prikazan na slici 10.31. opterećen je silom F u tački C. Odrediti ugao
okretanja (nagib) na mjestu lijevog oslonca date grede.


E, 2I F
E, I
A B C Slika 10.31. Gredni nosač opterećen

l1 l2 silom F

Rezultat:
Fl1l2
A  ↺
12 EI

Zadatak 10.16.

Nosač prikazan na slici 10.32. opterećen je kontinuiranim opterećenjem q = 10 kN/m.

Izgrađen je od profila I18, a materijal je čelik (E = 21011 Pa, G = 81010 Pa). Poznato je l =
1 m i smicajni koeficijent y = 2,54.
Odrediti horizontalno pomjeranje tačke C pomoću Kastiljanove teoreme.
q
A
B
2l Slika 10.32. Nosač opterećen kontinuiranim
opterećenjem
l

q
C

35
Rezultat:
 C  8 ,562mm

Zadatak 10.17.

Za ram (l, E, Ix) opterećen silom F prema slici 10.33. potrebno je:
a) odrediti otpore oslonca i nacrtati statičke dijagrame FT, Fa, M;
b) odrediti horizontalno pomjeranje i ugao okretanja presjeka B.
l, I

l, I l, I

A l, 2I
B

F

Slika 10.33. Ram opterećen silom

Rezultat:
a) FAH  0; FAV  F ; M A  2 Fl
Fl 3 9 Fl 2
b)  BH  B  ↷
EI x 4 EI x

Zadatak 10.18.

Odrediti horizontalno pomjeranje tačaka B i C datog rama (slika 10.34.) usljed djelovanja
sile F. Koliko će se razmaknuti tačke E i F koje leže na polovinama visine stubova AD i
BC. 
F D C
l/2
l/2

E F
l/2
l/2


A B Slika 10.34. Ram opterećen silom F
l
36
Rezultat:
5 Fl 3 2 Fl 3 17 Fl 3
 BH  ;  CH  ;  EF 
6 EI x 3 EI x 48 EI x

Zadatak 10.19.

Gredni nosač ABC (slika 10.35.) opterećen je kontinualnim opterećenjem q na dužini AB i

koncentrisanom silom F na kraju C. Odrediti ugib i ugao okretanja u tački C. Koristiti
Maksvel-Morovu metodu.

F
q
A
B C

L L/2 Slika 10.35. a) Nosač opterećen kontinualnim

a) opterećenjem i koncentrisanom
silom
b) Deformisani oblik nosača
A B C
δC

C
b)

Rezultat:
FL3 qL4 7 FL2 qL3
C   ; C  
8 EI x 48 EI x 24 EI x 24 EI x

Zadatak 10.20.

Nosač na slici 10.36. ima pravougaoni poprečni presjek:

a) provjeriti čvstoću nosača ako je de = 110 MPa, a dc = 150 MPa;
b) odrediti horizontalno pomjeranje tačke C.
Poznato je: F = 20 kN, l1 = 2 m, l2 = 0,5 m, b = 6 cm, h = 10 cm, E = 2  105 MPa.

C F
A
h
l2

B
l1
b
a) b)

Slika 10.36. a) Nosač opterećen silom

b) Poprečni presjek nosača

37
Rezultat:
a)  max e  103,3 MPa   de ;  max C  100 MPa   dC
b)  CH  1,08 cm

Zadatak 10.21.

Za konzolu na slici 10.37. treba:

a) odrediti ugao nagiba sile F da pomjeranje kraja C bude u pravcu djelovanja sile F;
b) izračunati reakciju u uklještenju i nacrtati dijagram momenata savijanja;
c) dimenzionisati nosač, ako je poprečni presjek kao na slici 10.37b:
d) naći pomjeranje kraja C.
Poznato je: F = 1 kN, l = 30 cm, E = 2  1011 Pa, d = 162 MPa.

F
 3r
C

r
l

3r
A B

l
a) b)
Slika 10.37. a) Nosač opterećen silom
b) Poprečni presjek nosača
Rezultat:
3
a)    67 0 30'
8
b) FAH  F cos  ; FAV  F sin  ; M A  ( FV  FH )l
c) M max  162 ,3 Nm; r  6 ,3mm; h  18 ,9 m
d) f C  1,76 mm

Zadatak 10.22.

Za datu rešetku (slika 10.38.) naći pomjeranje čvora B u vertikalnom pravcu. EA je

konstantno za sve štapove.
l 
F
D C

Slika 10.38. Rešetkasti nosač opterećen

 
l

A F silom F

B
2l
38
Rezultat:
B 
2l
EA

F 43 2 
Zadatak 10.23.

Rešetkasti nosač (slika 10.39.) sastoji se iz pet štapova zglobno vezanih, istog poprečnog
presjeka i od istog materijala. U tački D djeluje horizontalna sila. Odrediti pomjeranje tačke
D.
A
L

C B

Slika 10.39. Rešetkasti nosač opterećen silom F
L


F
L D

Rezultat:
FL FL
 H  8 ,6 ;  V  4 ,8 
AE AE

Zadatak 10.24.

Za rešetku opterećenu silom F = 40 kN (slika 10.40.) odrediti vertikalno pomjeranje tačke

C. Poznato je: A1 = A3 = A4 = A6 = 500 mm2, A2 = A5 = A7 = 1000 mm2, E = 70 GPa.

F
A 3 C 4
E

2 7
0,8 m

1 6

5
B D
0,6 m 1,5 m

Slika 10.40. Rešetkasti nosač opterećen silom F

Rezultat:
 CV  2 ,46 mm 
39
Zadatak 10.25.

Za dati nosač (slika 10.41.) odrediti približavanje krajeva A i B. Uzeti u obzir samo uticaj
od savijanja (EIx = const.).

F
A


B Slika 10.41. Nosač opterećen silama F
L L

F

Rezultat:
5 FL3 2 FR  2  2
 AB    L  3 LR  R 
3 EI x EI x  4 

Zadatak 10.26.

Za polukružnu gredu na slici 10.42. odrediti vertikalno i horizontalno pomjeranje tačke B i

okretanje popečnog presjeka na tom mjestu. Poznato je: F, R, EIx = const.

Slika 10.42. Polukružna greda opterećena silom

B

F
Rezultat:
FR 3 2 FR 3 2 FR 2
 BV  ;  BH  ; B 
2 EI x EI x EI x

Zadatak 10.27.

Odrediti ugib tačke C na polovini raspona nosača proste grede (slika 10.43.) izgrađenog od
profila I40 pri čemu se gornji pojas zagrije za 40°C, a donji za 10°C. Poznato je l = 6 m, 
= 1,2  10-5 1/K.

40
 I40
C z x
A B
y
l/2 l/2

Slika 10.43. Nosač neravnomjerno zagrijan

Rezultat:
 C  0 ,405cm 

Zadatak 10.28.

Odrediti vertikalno pomjeranje tačke C rešetkastog nosača (slika 10.44.) ako se samo
štapovi donjeg pojasa zagriju za 20°C. Poznato je  = 1,2  10-5 1/K.
A 3 7 C

2 4 6 8
3

B 1 5 D Slika 10.44. Rešetkasti nosač kod koga su

zagrijani štapovi 1 i 5
3m 3 3

Rezultat:
 CV  0 ,36 cm 

Zadatak 10.29.

Gredni nosač (EIx = const.) je opterećen prema slici 10.45. Odrediti ugao okretanja u tački
C pomoću Vereščaginove metode. Poznato je: F = 1 kN, M = 0,5 kNm, q = 0,5 kN/m.
 
F M
q
Slika 10.45. Gredni nosač opterećen na
C
A B savijanje

1 4m 2

Rezultat:
5
C 
6 EI x

41
Zadatak 10.30.

Za dati prostorni nosač ABCDE i opterećenje prema slici 10.46. naći pomjeranje tačke E u
horizontalnom i vertikalnom pravcu pomoću Vereščaginove metode. Pojedini dijelovi
nosača su međusobno pod pravim uglom. Dijelovi ABC i DE su u horizontalnoj ravni, a dio
BCDE je u vertikalnoj ravni. Poznato je: E, G, Ix, Iy, Io, AB = BC = CD = l, DE = l/2. Uticaj
transverzalnih i aksijalnih sila zanemariti.

B
A

F

C

Slika 10.46. Prostorni nosač opterećen silama F

E F

Rezultat:
Fl 3 17 Fl 3 5 Fl 3
 EH    
2 EI x 24 EI y 4 GI o
Fl 3 Fl 3
 EV    
12 EI x 2GI o

42
 Deformacije pri savijanju

Drago Blagojević, Mašinski fakultet Banja Luka

Stanje napona i deformacija napregnutog grednog nosača, koje je posljedica djelovanja

momenta savijanja i poprečne transverzalne sile, je potpuno određeno ako se znaju naponi i
deformacije u svakoj tački tog nosača. Naponi su određeni u poglavljima 7 i 8 (Savijanje i
Koso savijanje), a deformacije pri savijanju se određuju u ovom poglavlju. Naime, osa
grede se deformiše pri savijanju i javljaju se ugib i nagib. Ugib je pomjeranje neke tačke
grede normalno na njenu osu, a nagib je ugao zakretanja poprečnog presjeka u odnosu na
prvobitni položaj. Kako se računaju ugib i nagib, odnosno kako glasi diferencijalna
jednačina za deformisanu osu grede, tj. elastičnu liniju, biće objašnjeno u nastavku ovog
poglavlja.

11.1. Diferencijalna jednačina elastične linije

Jednačine (7.15), (7.20) i (7.21) koje su izvedene u Elastostatici I, su četiri diferencijalne

jednačine za presječne veličine (transverzalnu silu Ft, moment savijanja M ) i veličine
deformacije (nagib φ i ugib v):

dFt dM x
  q,  Ft ,
dz dz
M x  EI x  , Ft  k GA (v   ) .
43
Ove jednačine se mogu pojednostaviti, kada se prihvati da je smičuća krutost kGA velika.
Ako kGA →  tada iz (7.21) kod konačne poprečne sile Ft slijedi

v '   0 . (11.1)

Element grede pod djelovanjem poprečne sile ne izvodi u ovom slučaju nikakvu ugaonu
deformaciju. Takve grede nazivaju se krute prema smicanju. Izraz (11.1) geometrijski znači
da poprečni presjeci koji su prije deformacije stajali okomito na osu grede, ostaju i poslije
deformacije okomiti na deformisanu osu grede (slika 11.1). Ovo se naziva i teorema o
nepromjenljivosti ravni poprečnog presjeka ili Bernulijeva (Bernoulli) teorema. Ona je za
vitke grede zadovoljavajuće tačna, a za čisto savijanje (kada je Ft = 0) je čak egzaktna.
Inače su dozvoljene vrijednosti nagiba u tehničkoj praksi male i kreću se oko 0,002 dijela
dužine nosača.

Slika 11.1 Pojam ugiba v i

nagiba φ pri savijanju
grednog nosača

φ ≈ tgφ = v´(z)

Nagib tangente elastične linije u presjeku z nosača predstavlja u stvari mjeru obrtanja
poprečnog presjeka u ravni yz i definiše se uglom φ. Za male vrijednosti ugla φ, što je u
tehničkoj praksi slučaj, može se napisati
  tg  v ( z ) .
Odavde se može zaključiti da ugibi i nagibi definišu deformaciju pri savijanju grednog
nosača, izraženu preko pomjeranja i obrtanja tačaka elastične linije
v  v( z ), v  v( z ) .
U nastavku će biti određivane ove veličine za različite slučajeve opterećenja grednih
nosača.
Za određivanje Ft , Mx , φ i v kod konstantnog kontinualnog opterećenja q dobiju se
pomoću (7.15), (7.20) i (11.1) četiri diferencijalne jednačine prvog reda

dFt dM x
 Ft   q ,  M x  Ft ,
dz dz (11.2)
d dv
   M x /EI x , v    .
dz dz
44
Eliminacijom φ iz zadnje dvije jednačine sistema (11.2) dobije se diferencijalna jednačina
elastične linije
Mx
v"    f (z) . (11.3)
EIx
Iz (11.3) se mogu integracijom odrediti veličine nagiba v’(z) i ugiba v(z), koje determinišu
elastičnu liniju, ako su poznati moment Mx i savojna krutost EIx.
Veličine koje se često pojavljuju u proračunima su nagibi na osloncima, koji se obilježavaju
posebnim znakom (slika 11.2a). Nagib na lijevom i desnom osloncu (tačke A i B)
obilježava se kao v ( z  0)   A   i v ( z  l )   B   .
Zakrivljenost ose grede u datom presjeku K  1 (RK je poluprečnik zakrivljenosti)
RK
određuje se pomoću izraza
v"
K  . (11.4a)
( 1  v' 2 ) 3 / 2
Kod malog nagiba je v’2 << 1, tako da odavde slijedi

K  v" . (11.4b)

Prema (11.3) i (11.4b) je zakrivljenost grede proporcionalna momentu savijanja. Za Mx > 0

je elastična linija konveksna, a za Mx < 0 je konkavna (slika 11.2b).

Slika 11.2 Konvencija o predznacima: a) konvencija znaka za nagib i ugib

b) Mx > 0 konveksna elastična linija, Mx < 0 konkavna elastična linija

Drugi oblik diferencijalne jednačine elastične linije može se dobiti korištenjem

diferencijalnih jednačina za presječne sile (11.2) i jednačine elastične linije (11.3).

Ft  M x   ( E I x v )  . (11.5)

45
Diferenciranje jednačine (11.5) uz jednačinu (11.2) daje diferencijalnu jednačinu četvrtog
reda

(E I x v" )"  q , (11.6a)

koja za savojnu krutost EIx = const ima oblik

E I x v IV  q . (11.6b)

Odavde se četverostrukim integraljenjem može odrediti ugib v kod poznatih veličina q(z) i
EIx. Jasno je da jednačina elastične linije zavisi od opterećenja, oblika, dimenzija nosača i
mehaničke karakteristike materijala.
Konstante integracije, koje nastaju prilikom integracije jednačine (11.6), određuju se iz
graničnih uslova. Pri tome se razlikuju geometrijski granični uslovi i statički granični
uslovi. Geometrijski granični uslovi su iskazi (predikcije) za geometerijske (kinematičke)
veličine ugiba v odnosno nagiba v. Obrnuto, statički granični uslovi su iskazi za statičke
veličine, odnosno veličine transverzalne sile Ft i momenta savijanja M.
U Tabeli 11.1 su navedeni granični uslovi za najvažnije vrste oslanjanja. Ako je greda na
jednom kraju oslonjena npr. pomoću zglobnog oslonca, tada su na ovom mjestu pomak v i
moment Mx jednaki nuli, dok su poprečna sila Ft i nagib v’ različiti od nule. Na mjestu
uklještenja grede su pomak v i nagib v jednaki nuli, a Ft i Mx su ovdje različiti od nule.
Uopšteno uzevši, mogu se na svakom kraju grede uvijek formulisati dva granična uslova.

Tabela 11.1 Granični uslovi oslanjanja grede

Vrsta oslonca v v Mx Ft
Zglobni oslonac
0 ≠0 0 ≠0

Paralelno vođenje
≠0 0 ≠0 0

Jednostrano uklještenje
0 0 ≠0 ≠0

Slobodan kraj
≠0 ≠0 0 0

Ugib v može se iz (11.3) odrediti kod statički određenih greda, pošto se odredi tok
momenata savijanja (iz uslova ravnoteže). Konstante integracije koje nastanu
integraljenjem jednačine (11.3) izračunavaju se iz geometrijskih graničnih uslova, dok su
statički uslovi unaprijed ispunjeni. Kada nije poznat tok momenta savijanja može se ugib v
odrediti iz (11.6). Ovdje kod integraljenja nastaju četiri konstante integracije, koje se mogu
izračunati iz geometrijskih i/ili statičkih uslova ravnoteže.

46
U zaključku je ukazano na još jednu analogiju. Prve dvije jednačine u (11.2) mogu se
eliminacijom Ft ukratko prikazati sa

d2M x
 M x   q. (11.7)
dz 2

Ovo je diferencijalna jednačina drugog reda, koja je analogna diferencijalnoj jednačini

elastične linije (11.3). Tako se dobije jednačina elastične linije, u kojoj se (jednačina 11.7)
veličina Mx zamjenjuje sa v, a q sa Mx/EIx. Ova analogija može se u nekim slučajevima
iskoristiti za određivanje ugiba [Morov (Mohr) postupak].
Za određivanje ugiba i nagiba, koji se javljaju pri savijanju grede koristiće se slijedeće
metode: metoda neposrednog integraljenja diferencijalne jednačine elastične linije,
grafoanalitička metoda i metoda deformacionog rada, koja je opisana u poglavlju 10.

11.2 Metoda neposrednog integraljenja diferencijalne jednačine elastične linije

11.2.1 Nosači sa jednim poljem

U nekoliko primjera je izvršena integracija diferencijalne jednačine elastične linije. Pri

tome se razmatraju najprije grede sa jednim poljem, odnosno grede sa kontinuiranim i
diferencijabilnim veličinama q, Ft , Mx , v i v.

Kao prvi slučaj posmatra se nosač ukliješten na jednom kraju (konzola) konstantne savojne
krutosti EIx pod djelovanjem opterećenja F, prema slici 11.3.

Slika 11.3 Deformacija konzole sa EIx = const: a) način opterećenja,

b) nagib v’ i ugib v

U presjeku z moment savijanja je M   F (l  z ) i uvrštavanjem u (11.3) i integraljenjem se

dobije:

EI x v"  F ( z  l ) ,
z2 (11.8)
EI x v'  F (  lz )  C1 ,
2
z 3 lz 2
EI x v  F (   )  C1 z  C 2 .
6 2

Iz geometrijskih graničnih uslova na mjestu uklještenja konzole

47
 v’(z = 0) = 0 i v(z = 0) = 0

slijede konstante integracije

C1 = 0 i C2 = 0 .

Time su izrazi na nagib i ugib

Fl 2 z2 z
v'  (  2 ) ,
2 EI x l2 l (11.9)
Fl 3 z3 z2
v  (  3 ).
6 EI x l3 l2

Najveći nagib i najveći ugib (često nazvan maksimalni ugib f ili strela) nastaju na mjestu
hvatišta sile z = l (slika 11.3b):

Fl 2 Fl 3 . (11.10)
v' max  , v max  f 
2 EI x 3EI x

Sada su analizirana dva nosača konstantne savojne krutosti EIx pod konstantnim
kontinualnim opterećenjem qo, sa različitim načinom oslanjanja (slika 11.4a, b). U oba
slučaja polazi se od diferencijalne jednačine (11.6b).

Slika 11.4 Deformacija nosača: a) konzola, b) prosta greda

Integraljenjem (11.6b) dobija se:

48
 EI x v IV  q  qo ,
EI x v    Ft  qo z  C1 ,
1
EI x v    M  qo z 2  C1 z  C 2 , (11.11)
2
1 1
EI x v   qo z 3  C1 z 2  C 2 z  C3 ,
6 2
1 1 1
EI x v  qo z 4  C1 z 3  C 2 z 2  C3 z  C 4 .
24 6 2

Različiti granični uslovi za posmatrana dva slučaja oslanjanja nosač dovode do različitih
konstanti integracije, koje iznose:

slučaj a)

v (0)  0 , C3  0 ,
v(0)  0 , C4  0 ,
Ft (l )  0 , q o l  C1  0 , C1   q o l ,
1 1
M (l )  0 , q o l 2  C1l  C 2  0 , C2  qo l 2 .
2 2

slučaj b)
M (0)  0 , C2  0 ,
1 1
M (l )  0 , q o l 2  C1l  0 , C1   qo l ,
2 2
v(0)  0 , C4  0 ,
1 1 1
M (l )  0 , q o l 4  C1l 3  C 3 l  0 , C3  qo l 3 .
24 6 24

Time se dobiju jednačine elastičnih linija (slika 11.4a, b)

qol 4   z  
4 3 2
z z
slučaj a) v( z )      4    6   ,
24 EI x   l  l l 

(11.12)
q l z z z
4 4 3
slučaj b) v( z )  o     2      .
24 EI x   l   l   l  

Najveći nagib u slučaju a) grede je

qo l 4
v max  v (l )  , (11.13)
8 EI x

49
a u slučaju b) je:

l 5 qo l 4 . (11.14)
vmax  v ( ) 
2 384 EI x

11.2.2 Nosači sa više polja

Često se jedno ili više opterećenja (q, Ft, M), odnosno veličina deformacije (v', v) ne može
predstaviti preko cijelog nosača jednom funkcijom, ili je pak savojna krutost EIx
promjenljiva po dijelovima nosača. U takvim slučajevima se nosač mora podijeliti po
poljima, tako da su sve veličine uvijek kontinuirane. Integracija diferencijalne jednačine
elastične linije mora se tada izvoditi po područjima (intervalima, poljima).
Za nosač konstantne savojne krutosti EIx, opterećen koncentrisanom silom prema slici 11.5,
moment savijanja je:

 b
 M I  FA z  F l z , za 0  z  a ,
M( z )  
 M  F z - F z - a   Fb z - F z - a  , za a  z  l .
 II A
l

Slika 11.5 Nosač sa dva polja

Nakon uvrštavanja u (11.3) i integracije dobije se:

b
I polje: EI x v I''   F z ,
l
b z2
EI x v I'   F  C1 ,
l 2 (11.15)
b z3
EI x v I   F  C1 z  C 2 ,
l 6

II polje:
b
EI x v II''  - F z  F(z - a),
l
b z2 (z - a) 2 (11.16)
EI x v II'  - F F  C3 ,
l 2 2
b z 3 F(z - a) 3
EI x v II  - F   C3 z  C4 .
l 6 6
gdje je varijabla u polju II (z-a).
50
Konstante integracije se dobijaju iz dva geometrijska granična uslova:

v I (0)  0 , C2  0 ,
Fbl 3 Fb 3
v II (l )  0 ,    C3l  C 4 ,
6l 6

i iz uslova kontinuiteta (neprekidnosti) elastične linije na mjestu z = a (nema skoka u

pomaku i nagibu)

b a3 b a3
v I ( a )  v II ( a ) , F  C1 a   F  C3 a  C4 ,
l 6 l 6
b a2 b a2
v 'I ( a )  v'II ( a ) , F  C1  F  C3 ,
l 2 l 2
Fb 2 2
C1  C3 , C4  0 , C1  C3  (l - b ) .
6l

Time se elastična linija može napisati u sljedećem obliku:

Fbl 2 z   b   z  
2 2
I: vI ( z )   
     
1 za 0  z  a ,
6 EI x l   l   l  
(11.17)
Fbl z   F(z - a)3
2 2 2
b  z
II : vII ( z )   1  
     za a  z  l .
6 EI x l  l l  6 EI x

Iz toga slijedi ugib na mjestu hvatišta sile

Fa 2 b 2 . (11.18)
v(a ) 
3EI x l

Već u ovom primjeru nosača sa samo dva polja vidljive su teškoće u primjeni postupka
integracije po poljima. Postupak se može reducirati primjenom metoda koje će nadalje biti
objašnjene.
Kada se u gredi nalaze dilatacioni elementi, zglob ili šarnir, doći će do promjene u nagibu v'
ili u pomaku v. Na primjer na mjestu z = a nalazi se zglob (slika 11.6a), tada se promjena
ugla Δφ može izraziti uglom nagiba v' koji se može napisati sa

v' ( z )   ( z  a ) o . (11.19)

Promjena pomaka Δv kod paralelnog vođenja šarnira na mjestu z = a (slika 11.6b) izražava
se pomoću

v( z )  v ( z  a) o . (11.20)

51
 a) b)

Slika 11.6 Dilatacioni elementi u gredi: a) promjenu ugla Δφ omogućava zglob,

b) promjenu ugiba Δv omogućava šarnir

11.3 Metoda superpozicije ugiba i nagiba

Diferencijalna jednačina elastične linije u obliku (11.3) odnosno (11.6) je linearna. To

znači da se za različite slučajeve opterećenja rješenja mogu superponirati. Ako na primjer
na nosač prema slici 11.7a djeluju kontinuirano linijsko opterećenje q1 i sila F2, tada se
pomak v može naći superpozicijom pomaka v1 usljed opterećenja q1 i pomaka v2 usljed
opterećenja F2 (slika 11.7b), tako da je v = v1 + v2 . Analogno vrijedi za nagib v’ = v’1 +
v’2, moment M = M1 + M2 i poprečnu silu Ft = Ft 1 + Ft 2 .

a) b)

Slika 11.7 Superpozicija deformacija nosača: a) prvobitni sistem,

b) supstitucija stvarnog opterećenja pojedinačnim

U Tabeli 11.2 je predstavljeno nekoliko osnovnih izraza za ugibe i nagibe nosača

konstantne savojne krutosti EIx. Pomoću njih se može jednostavno odrediti nagib i ugib za
mnoge složene slučajeve opterećenja, bez potrebe integraljenja diferencijalne jednačine
elastične linije.

52
Tabela 11.2 Elastične linije

Br
.
Vrsta opterećenja EIvA EIvB EIv(z) EIvmax
F l3
1
F l2
(   3 ) 
F l2
(   3 )
F l3
48
 
 1 -  2   2
 48
6 6    3  za a = b
= l/2
qo l 3 qo l 3 qo l 4 5 qo l 4
2  (  2 3  4 )
24 24 24 384
qo l 3

3
qo l 24
4 (   3)  qo l 4

 4    - 
4
3 (1   2 ) 2  6 (1   2 )  (1   2 ) 2  24
24
 2 (1   2 )  3  (1   2 ) 2  
7 qo l 3 qo l 3 qo l 4
4  ( 7   10  3  3  5 )
360 45 360

Mo l
( 3  2 1) Mo l 3 Mo l2

5
6 6
( 3 2  1 ) Mo l2
6

 3 2  1   3   27
 Mo l 
  6 za b  0   Mo l 
   3 za b  0 
 
3   2 
za a = 0

F
F l3
6 0
F a2
2
F l3
6

3 2    3    
2
 3
za a = l

qo l 3 qo l 4 qo l 4
7 0 ( 6 2  4 3  4 )
6 24 8

qo l 3
6
 (2 3
qo l 4
24
 4
   4   3 
8 0  3)  6  ( 2   ) 2 

qo l 4 2 3 4
qo l 3 ( 10   10   5  qo l 4
9 0 120
24  5) 30

Mo l2
Mo l2 2
10 0 Moa ( 2
   ) 2
2
za a = l

z; a; b dv ;
      ; EI = const; v 
l l l dz
Objašnjenje:  (  -  ) n za   
n
 -  
0 za   

53
Metodu superpozicije ponekad je korisno primijeniti i kod određivanja deformacija
ramova, koji su sastavljeni od pravih štapova. Pri tome se deformacije pojedinih dijelova
određuju zasebno. Kod superpozicije se mora paziti kako deformacije određenog elementa
djeluju na pomake ostalih elemenata..
U slijedećem primjeru je određen vertikalni pomak ugaonog rama prema slici 11.8a na
mjestu C hvatišta sile.
Prvo se posmatra deformacija držača 1 i njegov uticaj na dio 2 kao kruto tijelo. Držač je
na svom kraju B opterećen momentom M = Fb i uzdužnom silom F (slika 11.8b). Od
momenta M nastaje u B pomak v1 (ako se za držač 1 zanemari uticaj uzdužne sile na
deformaciju). Kraj C dijela 2 izvodi stoga vertikalni pomak bv'1 (mali ugao!). Ako se u
drugom koraku posmatra držač 1 kao kruto tijelo, a dio 2 kao elastično, tada ovo odgovara
uklještenju grede 2 kod B (slika 11.8c). Sada na mjestu C nastaje pomak v2 konzole.
Ukupni vertikalni pomak je tada, uz vrijednosti iz tabele 11.2:

( Fb) a F b3 F b2 (a)
vC  bv1  v2  b   (3a  b)
EI 3EI 3EI

a) b) c)

Slika 11.8 Superpozicija deformacija rama:

a) stvarno opterećenje rama,b) opterećenje i deformacija elementa 1
c) učvršćivanje, opterećenje i deformacija elementa 2

Ako se za element 1 ne zanemari uticaj uzdužne sile, tada se on skraćuje zbog djelovanja
sile F za iznos a  Fa/EA . Ovaj pomak se dodaje pomaku nastalom od savijanja (izraz
(a)), tako da je ukupni pomak hvatišta C:

F b2 Fa
vC  (3a  b)  . (b)
3EI x EA

Drugi član je po pravilu malen u poređenju sa članom od savijanja.

54
11.4. Klebšov (Clebsch) postupak

Primjer analiziran u poglavlju 11.2.2 može se riješiti i na drugi način. Postupak integracije
diferencijalnih jednačina (11.15) i (11.16) može se znatno uprostiti svođenjem dvije
diferencijalne jednačine na jednu, koja predstavlja univerzalni oblik elastične linije.
Njemački profesor Alfred Klebš (Alfred Clebsch) predložio je, za različite vrste opterećenja
greda, postupak poznat pod nazivom Klebšov postupak.
Radi primjene ovog postupka potrebno je:
1. koordinatni početak izabrati na lijevom kraju grede,
2. u svakom polju raspona grede u kome se mijenja napadni moment uzeti
promjenljivu (z - ai), gdje je ai lijeva granica tog polja grede,
3. napadni moment u sljedećem intervalu mora biti jednak napadnom momentu
prethodnog intervala uvećan za član koji sadrži binom (z - ai); za slučaj
djelimično kontinualnog opterećenja to se postiže produženjem kontinualnog
opterećenja do kraja grede uz istovremeno oduzimanje istog tog opterećenja,
4. integracione konstante C1 i C2 javljaju se samo u prvom polju integrala
diferencijalne jednačine elastične linije grede, a određuju se iz uslova oslanjanja
grede.
Kao primjer, razmotra se greda sa četiri polja u kojima se mijenja napadni moment
savijanja prema slici 11.9; tada ćemo imati četiri presjeka.

Slika 11.9 Podjela polja

duž nosača

Analitički izraz za napadni moment za sva četiri polja biće:

q 2 q
M (z)  FA z  z  ( z  a1 ) 2  F ( z  a 2 )  M ( z  a3 ) 0 . (a)
2 2

Diferencijalna jednačina i njeni integrali su:

55
 q 2 q
EI x v ( z )   FA z  z  ( z  a1 ) 2  F ( z  a 2 )  M ( z  a3 ) 0 ,
2 2
FA 2 q 3 q F (b)
EI x v ( z )   z  z  C1  ( z  a1 ) 3  ( z  a 2 ) 2  M ( z  a3 )1 ,
2 6 6 2
FA 3 q 4 q F M
EI x v( z )   z  z  C1 z  C 2  ( z  a1 ) 4  ( z  a 2 ) 3  ( z  a3 ) 2 .
6 24 24 6 2

Iz graničnih uslova za prostu gredu određuju se integracione konstante C1 i C2:

v(0)  0 , C 2  0,
FA 3 q 4 q F M
v(l )  0 ,  l  l  C1l  (l  a1 ) 4  (l  a2 ) 3  (l  a3 ) 2  0,
6 24 24 6 2
F q 3 ql 3 a Fl 2 a Ml a
C1  A l 2  l  (1  1 ) 4  (1  2 ) 3  (1  3 ) 2 .
6 24 24 l 6 l 2 l

Poslije zamjene izračunatih vrijednosti za integracione konstante C1 i C2 u (b) dobiju se

analitički izrazi za određivanje nagiba i ugiba u svim poljima grede.

Ako je greda sa jednim prepustom BC = c opterećena na slobodnom kraju silom F (slika

11.10) onda su otpori oslonaca FA   Fc / l , FB  F (1  c / l ) .

Slika 11.10 Greda sa prepustom na desnoj strani

Analitički izraz za napadni moment u oba polja grede glasi

M ( z )   FA z  FB ( z  l ) , (c)

pa su diferencijalna jednačina elastične linije, prvi i drugi integrali:

Fc  c
EI x v ( z )  z  F 1   ( z  l ),
l  l
Fc 2 F  c 2 (d)
EI x v ( z )  z  C1  1   ( z  l ) ,
2l 2 l
Fc 3 F  c 3
EI x v( z )  z  C1 z  C 2  1   ( z  l ) .
6l 6 l

Integracione konstante se određuju iz graničnih uslova

56
v( z  0)  0 , C 2  0,
Fc 2 Fcl (e)
v( z  l )  0 , l  C1l  0 , C1   .
6 6

Ako se uvrste vrijednosti integracionih konstanti u (d) dobija se:

Flc   l 
2 2
  1  3    3 1   
z l z
v ( z )   ,
6 EI  l
   c  l  
  (f)
Fl 2 c   z   z 
3 3 
 l
        1   
l z
v( z )   .
6 EI   l   l   c  l  
 

Nagib i ugib slobodnog kraja prepusta određuju se kada se zamijeni z = l + c u

jednačinama (f):
Flc  c Fc 2 Flc
 C  v (l  c)  2  3    ,
6 EI  l 2 EI 3EI
(g)
2
Fl 3  c   c  Fc 3 Flc 2
f C  v(l  c)    1     .
3EI  l   l  3EI 3EI

Izrazi (g) za nagib i ugib slobodnog kraja prepusta mogu se dobiti i primjenom metode
superpozicije. Zamisli se da je greda ABC (slika 11.11) presječena u osloncu B. Uticaj
desnog dijela (prepusta) grede na prostu gredu AB mora se zamijeniti silom F i momentom
M = Fc. Obrnuto, uticaj lijevog dijela na desni zamijeni se silom istog intenziteta i pravca a
suprotnog smjera i momentom istog intenziteta a suprotnog smjera. Na ovaj način, prosta
greda opterećena je spregom momenta M = Fc i silom F. Kako sila ne utiče na savijanje
grede, sada gredu savija samo moment u osloncu B. Ugib slobodnog kraja prepusta c,
jednak je zbiru ugiba konzole BC usljed sile F na slobodnom kraju i proizvoda βc, gdje je β
nagib tangente na elastičnu liniju u osloncu B proste grede AB usljed dejstva sprega M =
Fc, tj.
f C  f Ckonzole  c . (h)

Slika 11.11. Primjena metode superpozicije

57
Nagib tangente elastične linije slobodnog kraja prepusta jednak je zbiru nagiba tangente
proste grede u osloncu B i nagiba slobodnog kraja konzole usljed sile F na slobodnom kraju

 C   Ckonzole   . (i)

U slučaju grede sa prepustom na lijevoj strani, (slika 11.12), potpuno istim postupkom
određuje se ugib i nagib slobodnog kraja A prepusta grede

f A  f Akonzole  c ,
(j)
 A   Akonzole   .

Slika 11.12 Greda sa prepustom na lijevoj strani

Znak minus u prvom od izraza (j) dolazi zbog činjenice da za pozitivnu vrijednost nagiba α
dobija se negativna vrijednost ugiba.

11.5 Metoda fiktivne grede

Iz statike je poznato da između specifičnog opterećenja, transverzalne sile i momenta

savijanja postoje odnosi

d2M x dFty
2
   qy (11.21)
dz dz

za osu y usmjerenu prema gore. Jednačina elastične linije (11.3 ) glasi

Mx F
ty
d 2v d 2  d 
EI x v   EI x  EI x v   EI x v    M x (11.22)
dz 2 dz 2 dz

58
za osu y usmjerenu prema dole. Ove dvije jednačine su formalno potpuno analogne
(Morova analogija) i na toj analogiji se zasniva grafoanalitička metoda fiktivne (analogne,
konjugovane) grede.
Metoda se dakle zasniva na analogiji diferencijalnih jednačina koje povezuju qy, Fty i Mx i
diferencijalnih jednačina koje povezuju ugib v, nagib v' i Mx/EIx. Ove jednačine su
navedene paralelno u dva stupca:

d2M x d 2v Mx
2
  qy , 2
  ,
dz dz EI x
dM x dv
 Fty ,   v , (11.23)
dz dz
dFty 1 dv  Mx
  qy ,   .
dz RK dz EI x

Između izraza u lijevom i desnom stupcu postoji takođe potpuna formalna analogija. Ako
se u desnom stupcu zamijene veličine Mx/EIx sa qy, v' sa - Fty i v sa Mx , dobiće se izrazi
iz lijevog stupca. Za analogne granične uslove će i rješenja biti analogna. Ako se sada
stvarna greda zamijeni fiktivnom (analognom, konjugovanom) gredom sa fiktivnim
opterećenjem Mx/EIx, poprečna sila fiktivne grede Ft odgovarat će negativnom uglu nagiba
-v', a moment savijanja fiktivne grede odgovarat će ugibu v stvarne grede.
U daljem tekstu će se izostaviti indeksi x i y u oznakama qy, Fty , Mx , Ix , a sve veličine koje
se odnose na fiktivnu gredu označavat će se zvjezdicom. Sada je M* moment savijanja
fiktivne grede, Ft* poprečna sila fiktivne grede, q* = Mx/EIx kontinualno opterećenje
fiktivne grede. Na taj način je:

v analogno M * ,
v analogno  Ft* , (11.23a)
Mx
analogno q* .
EI x

Na slici 11.13 su prikazani najčešći slučajevi oslanjanja stvarne i fiktivne grede koji
obezbjeđuju analogne granične uslove.
Ako je greda na kraju oslonjena zglobno (a), na tom mjestu je ugib v jednak nuli, a nagib v'
je u opštem slučaju različit od nule. Fiktivna greda na tom mjestu mora se tako osloniti da
bude M* = 0 i Ft*  0. To će se postići ako se i fiktivna greda osloni na zglobni oslonac.
Kad je kraj stvarne grede slobodan (b), napr. slobodan kraj konzole, bit će v  0 i v'  0.
Zbog toga se fiktivna greda na tom mjestu mora vezati tako da bude M*  0 i Ft*  0, što se
postiže uklještenjem.

59
 Stvarna greda Fiktivna greda
A v=0 A* M* = 0
a
v'  0 Ft*  0
A A*
v0 M*  0
b
v'  0 Ft*  0
A A*
v=0 M* = 0
c
v' = 0 Ft* = 0
A A*
v=0 M* = 0
d
v'  0 (Gfik) Ft*  0
A*
A v0 M*  0
e (G) v'  0 Ft*  0
nagib tangente različit lijevo i desno od A Ft* dijagram ima skok u tački A
A B A* B*
f

A A*
g

A B C A* B* C*
h fik
(G )

A B C D A* B* C* D*
i
(G) (Gfik)
A B C D A* B* C* D*
j (G) (G ) fik

Slika 11.13 Granični uslovi stvarne i fiktivne grede

Ako je kraj grede uklješten (c), bit će v = 0 i v' = 0. Tada kraj fiktivne grede mora biti
slobodan i u tom slučaju je M* = 0 i Ft* = 0. Kad je stvarna greda oslonjena kontinuirano
preko zglobnog oslonca (d) bit će v = 0, v'  0. U tom slučaju mora biti M* = 0 i Ft*  0, što
će biti ispunjeno ako se na fiktivnu gredu postavi Gerberov zglob (Gfik). Obrnuto,
Gerberovom zglobu (G) stvarne grede (e) odgovara oslanjanje na zglobni oslonac fiktivne
grede. Na donjem dijelu slike 11. 13 f, g, h, i, j prikazano je nekoliko stvarnih greda s
pripadajućom fiktivnom gredom.
Pri rješavanju zadataka metodom fiktivne grede koristi se sljedeći postupak:

1. nacrtati dijagram momenta stvarne grede,

60
2. ispod stvarne grede nacrtati fiktivnu gredu koja je opterećena kontinualnim opterećenjem
q* = M/EI. Kod grede konstantne savojne krutosti (EI = const), opterećenje q* ima oblik
dijagrama momenta M stvarne grede,
3. u traženim presjecima grede odrediti M* i Ft* ,
4. prema analogiji je:

v = M* i v' = - Ft* .

U postupku rješavanja zadataka metodom fiktivne grede obično se u toku rješavanja

zadatka izostavlja nazivnik EI u izrazima za fiktivno opterećenje F*, fiktivne momente
savijanja M* i fiktivne poprečne sile Ft* a dijeljenje se obavlja na kraju. Tada je:
M* Ft*
v  i v  . (11.23b)
EI EI

Kod primjene metode fiktivne grede potrebno je poznavati oblik površine i položaj težišta
pojedinih dijelova dijagrama momenta. U tabeli 11.3 su dati izrazi za određivanje položaja
težišta i površine nekih oblika dijagrama momenata koji se često pojavljuju kod rješavanja
zadataka metodom fiktivne grede.

Tabela 11.3 Položaj težišta i površine nekih geometrijskih likova

Lik Površina Lik Površina

h T
T h
1 1
1b 2b
A  bh 2b 1b A bh
3 3 2 3 3 2
b b

parabola 2. reda parabola 2. reda

h T
1 T h 2
1b 3b
A  bh A bh
3 5b 3 3
4 4 8 8b
b b

parabola 3. reda parabola 3. reda

h
T 1 T h 3
A bh A bh
1b 4 3b 2b 4
5 5b 5 5
b b

parabola n. reda
parabola n. reda
h
T 1 T h n
A bh A bh
b
n+2 b
n 1 n+3 n+1 n 1
n+2 2n+4 b 2n+4 b
b b

61
Pošto se metoda fiktivne grede zasniva na diferencijalnoj jednačini elastične linije (11.3),
ona podliježe jednakim ograničenjima kao i sama diferencijalna jednačina. Najvažnije
ograničenje je da se jednačina (11.3) kao i ova metoda mogu primijeniti na nosače koji
imaju male ugibe.

11.6 Ugib i nagib greda stepenasto promjenljivog poprečnog presjeka

Kod određivanja deformacija greda stepenastog poprečnog presjeka treba za svaki razmak u
kome se mijenja moment inercije i moment savijanja postaviti diferencijalnu jednačinu
elastične linije. Tako za slučaj konzole sa dva različita momenta inercije prema slici 11.14a,
za koordinatni početak u tački B, slijedi:

Dio BC Dio CA

Fz Fz
v1  , v 2  ,
EI 1 EI 2
F F (a)
v1  z 2  C1 , v 2  z 2  C3 ,
2 EI 1 2 EI 2
F F
v1  z 3  C1 z  C 2 , v2  z 3  C3 z  C4 ,
6 EI 1 6 EI 2

I2 I1 F
a.
A C B Slika 11.14
l/2 l/2
a) Konzola stepenasto
b. I1 F promjenljivog poprečnog
presjeka
C B
F b) Primjena metode
I2 superpozicije
M=Fl/2 c) Deformisani oblik
A C konzole
d) Primjena metode
c. vC
A φc fiktivne grede
φc l/2 vB
vCB

d. B
2l/9 F2 F1*
*
l/3

Konstante integracije odeđuju se iz uslova:

za z  l v 2  v2  0 ,

62
za z  l / 2 , v1  v 2 ; v1  v2 , (b)

i iznose
 1
Fl 2 3  Fl 3  2 14 
C1      ; C 2     ;
8 1EI EI 2  48 EI
 1 EI 2  (c)
Fl 2 Fl 3
C3   ; C4  .
2 EI 2 3EI 2

Jednačine elastičnih linija glase:

Fl 3  8  z 3  1 3  z  2 14  
v1      6           ,
48 EI l
 1   EI
 1 EI 2  l
  EI
 1 EI 2   (d)
Fl 3  z  3
z 
v2     3    2  .
6 EI 2  l  l 

Nagib i ugib slobodnog kraja konzole dobije se iz jednačina desnog dijela za z = 0, pa su:

Fl 2  1 3  Fl 3  1 7  (e)
B      ; vB     .
8  EI1 EI 2  24  EI1 EI 2 

Nagib i ugib presjeka C dobije se iz jednačina za lijevi dio za z = l/2, pa su:

3Fl 2 5Fl 3 (f)

C   ; vC  .
8EI 2 48EI 2

Za EI1 = EI2 vrijednosti se slažu sa onim za konzolu konstantnog poprečnog presjeka.

Ugib na slobodnom kraju konzole može se dobiti primjenom metode superpozicije. Zamisli
se da je konzola CB elastično uklještena u presjeku C koji se tada ugiba usljed sile F i
momenta M = Fl/2 (slika 11.14b). Tada je ugib konzole na mjestu B jednak zbiru ugiba
konzole CB na mjestu B i uticaja ugiba presjeka C konzole AC na ugib presjeka B (slika
11.14c):
vB  vBF (CB)  vCM  vCF AC   CM   CF AC  
l
2 (g)
Fl 3 Fl 3  1 1  Fl 3  1 1  Fl 3  1 7 
          .
24 EI1 EI 2  16 24  24 EI 2  4 8  E  24 I1 24 I 2 

Kod greda stepenasto promjenljivog poprečnog presjeka kod određivanja ugiba i nagiba
može se koristiti metoda fiktivne grede. Stvarni dijagram momenta savijanja M ne može se
smatrati opterećenjem fiktivne grede već ga treba redukovati. Redukovani moment Mr
određuje se prema najmanjem momentu inercije (Imin = Ir) presjeka grede i momentu
inercije Ix presjeka grede koji se redukuje. Diferencijalna jednačina elastične linije grede
tada glasi:

63
 Ir
EI r v    M   Mr (11.24)
Ix
Ir
gdje je M r  M redukovani moment savijanja.
Ix
Nagib i ugib elastične linije određuju se tada iz izraza

Ftr* M r*
  ; v  . (11.25)
EI r EI r

U datom primjeru za I2 = 2I1 su redukovani napadni momenti M C*  Fl/4 i M A*  Fl/2 , pa

su nagib i ugib slobodnog kraja konzole (slika 11.14 d)

  v 
1
EI1

F1*  F2*  
Fl 2  3 1  5 Fl 2
  
EI1  8 16  16 EI1
,
(h)
Fl 3  3 7 1 1  3Fl 3
v  f       .
EI1  16 9 8 3  16 EI1

11.7 Uticaj temperature na deformaciju grede

Ako se greda konstantnog poprečnog presjeka zagrijava jednoliko po presjeku, tada nastaje
samo promjena njene dužine, ukoliko se to ne spriječi. Ako naprotiv promjena temperature
po poprečnom presjeku nije konstantna, tada mogu nastupiti momenti savijanja, odnosno
pomaci (ugibi) okomito na uzdužnu osu grede. Stoga će biti istražene deformacije i naponi
usljed takvih temperaturnih opterećenja pri jednoosnom savijanju grede, krute na smicanje.

a) b)
Slika 11.15 Zagrijana konzola: a) temperatura Td s donje strane i Tg s gornje strane,
b) linearna raspodjela temperature Td > Tg

Posmatra se konzola, kod koje se zagrijavanjem donje strane za Td, gornje strane za Tg,
uspostavlja linearna raspodjela temperature Δ T(y) po visini poprečnog presjeka (sl.
11.15):

y
T  T m  ( T d  Tg ) (11.26)
h

64
 1
Konstantna komponenta prosječnog porasta temperature Tm   T dA po površini
A
poprečnog presjeka A ima za posljedicu, kao što je već navedeno, samo promjenu dužine.
Stoga se istražuje samo uticaj linearne komponente.

y
T *  ( T d  Tg ) . (11.27)
h

Izraz za normalni napon, na osnovu izraza (2.72), a za σx = σy = 0 glasi:

y
  E  E  T T *  E   E  T ( Td  Tg ) . (11.28)
h

Koristeći izraze (7.17), (7.19a), (11.1) i (11.28) dobije se normalni napon

y
σ   Ev y  E  T ( Td - T g ) . (11.29)
h

Moment savijanja M je iz statičkog uslova ravnoteže (7.7)

M   y  dA . (11.30)

Uvrštavanjem (11.29) u jednačinu (11.30) dobije se

Td  Tg
M   EI v  EI  T , odnosno
h

M Td - Tg
v     T , (11.31)
EI h

gdje je I   y 2 dA moment inercije poprečnog presjeka.

Ovo je diferencijalna jednačina elastične linije grede sa određenim opterećenjem usljed

zagrijavanja.
Vidljivo je da temperaturna razlika Td - Tg izaziva zakrivljenost grede, upravo kao i
moment M. Stoga se uvodi pojam "temperaturni moment" MΔT dat izrazom:

Td  Tg
M T  EI  T . (11.32)
h
Time se (11.31) može napisati u obliku

M  M T
v   . (11.33)
EI
Za MΔT = 0, izraz (11.33) redukuje se na (11.3) .

65
Kao primjer posmatra se uklještena greda prema slici 11.16a, po čijoj ukupnoj dužini
djeluje konstantna temperaturna razlika Td - Tg (a time i konstantni temperaturni moment
MΔT).

a) b)
Slika 11.16 Konzola opterećena temperaturnom razlikom: a) Td > Tg ,
b) temperaturni ugib konzole

Greda je oslonjena statički određeno. Zbog M = 0 jednačina elastične linije (11.33) se svodi
na:
M
v   T  const ,
EI
M T
v   z  C1 ,
EI
M z2
v   T  C1 z  C2 .
EI 2

Iz graničnih uslova v'(0) = 0 i v(0) = 0 slijede konstante integracije C1 = 0 i C2 = 0. Ugib

je (slika 11.16b):

M T 2  T (Td  Tg ) 2
v   z   z . (11.34)
2 EI 2h

11.8 Deformacije pri kosom savijanju

Deformacija, ugib, pri kosom savijanju ima dvije komponente v i u, jer se javlja
istovremeno savijanje u dvije međusobno normalne ravni, oko glavnih osa inercije. Pomak
v je u smjeru ose y i posljedica je savijanja u ravni zy, a pomak u je u smjeru ose x i
posljedica je savijanja u ravni zx (slika 11.17).

F nacrt tlocrt
Mx
z z
z y
x
y x My
l
a) b) c)
Slika 11.17 a) Koso savijanje konzole oko glavnih osa x, y poprečnog presjeka
b) Mx djeluje u ravni y - z,
c) My djeluje u ravni x - z

Ugibi v i u su međusobno nezavisni i dobiju se integracijom iz izraza dobijenih na osnovu

(11.3)
66
 Mx My
v    , u   - . (11.35)
EI x EI y
Odnos komponentnih ugiba je, na osnovu tabličnih vrijednosti, (slika 11.18):

F cosl 3
u 3EI y
I
ctg    x ctg (11.36)
v F sin l 3 Iy
3EI x

n s

β

M x u
γ α
x f 
F
v
 s
F n
y y

a) b)
Slika 11.18 a) Konzola opterećena silom F
b) Trag ravni opterećenja s-s, neutralna linija n-n i ukupni ugib f u ravni xy

α je ugao između ravni opterećenja i x ose (Poglavlje 8, Elastostatika I).

Izraz (11.36) se može pisati i kao:

Ix
ctg  tg , (11.37)
Iy
gdje je φ ugao između ravni opterećenja i y ose, tj. φ=90˚- α. Korištenjem izraza (11.37) i
izraza (8.5) za koeficijent nagiba neutralne linije dobija se:

 I 
ctg    x tg   tg ,
 Iy 
 
odnosno
tgγtgβ = -1 (11.38)
što je uslov ortogonalnosti pravca n-n i ukupnog ugiba.
Ukupan ugib nosača dobije se superponiranjem deformacija u pravcu glavnih osa x i y.

f  u 2  v2 . (11.39)

67
11.9 Primjeri i zadaci

Primjer 11.1

Konzola pravougaonog poprečnog presjeka, sa modulom elastičnosti E, opterećena je

jednoliko kontinualnim opterećenjem qo (slika 11.19).
Kako se mora mijenjati visina poprečnog presjeka h(z) uz konstantnu širinu poprečnog
presjeka b, da bi napon na rubu svuda imao jednaku vrijednost σ0? Koliki je tada ugib
slobodnog kraja konzole?
qo b
h(z)
z E x
y
l
y
Slika 11.19 Konzola opterećena kontinualnim opterećenjem

Rješenje:

Uzduž nosača napon ima vrijednost σ0, a računa se prema (7.22)

M . (a)
σ0 
W

Pomoću zakonitosti momenta savijanja

1
M ( z)   qo z 2 (b)
2

gdje se z računa od slobodnog kraja konzole, i otpornog momenta za pravougaoni poprečni

presjek

W = bh2/6 (c)
iz (a) slijedi potrebna zakonitost visine poprečnog presjeka

3 qo
h ( z)  z (d)
b o

Moment inercije poprečnog presjeka uz (d) je:

bh 3 b 3 qo 3/2 3 z3
I ( z)   ( ) z  Io 3 , (e)
12 12 b  o l

3
gdje je I o  bh (l ) moment inercije u uklještenju (z = l).
12

68
Uvrštavanjem (b) i (e) u diferencijalnu jednačinu elastične linije (11.3) i dvostrukom
integracijom dobija se:

M qo l 3 1
v     , (f)
EI 2 EI 0 z
qo l 3 z
v  ln , (g)
2 EI 0 C1
qo l 3 z
v  ( z ln  z  C2 ) . (h)
2 EI 0 C1

Konstante integracije se određuju iz graničnih uslova:

l
v (l )  0 , ln  0 , C1  l ,
C1 (i)
v (l )  0 , l ln 1  l  C 2  0 , C2  l .

Uvođenjem skraćenice k = z/l dobije se elastična linija

qo l 4
v(k )  ( k ln k  k  1 ) . (j)
2 EI 0

Ugib na slobodnom kraju (k=0) dobije se iz (j)

q l4
v(0)  o ,
2 EI 0

jer je lim k ln k  0 .
k 0

Ovaj ugib je četiri puta veći od ugiba nosača sa konstantnim momentom inercije Io.

Primjer 11.2

Nosač prema slici 11.20, savojne krutosti EIx, opterećen je silom F i kontinuiranim
opterećenjem qo. Koliki je ugib zgloba G i kolika u tom presjeku nastaje ugaona
diferencija?
qo
F
A z B
G EIx
a a a
y

Slika 11.20 Gerberova greda

69
Rješenje:

Kontinuirano opterećenje se može izraziti jednom jednačinom: q(z) = qo(z - 2a)0. Kod
integracije izraza (11.6b) mora se na zglobu uzeti u obzir skok sile za (-F) u veličini
poprečne sile (paziti na predznak) i još nepoznati skok ugla Δφ u veličini nagiba (izraz
(11.19)):

EI x v IV  q o ( z - 2a) 0 ,
EI x v    Ft  qo ( z  2a )1  F ( z  a ) 0  C1
q0
EI x v    M  ( z  2a) 2  F ( z  a)1  C1 z  C 2 ,
2
q F 1
EI x v   0 ( z  2a) 3  ( z  a) 2  EI x  ( z  a ) 0  C1 z 2  C 2 z  C3 ,
6 2 2
q0 F 1
EI x v  ( z  2a) 4  ( z  a) 3  EI x  ( z  a)1  C1 z 3 
24 6 6
1
 C 2 z 2  C3 z  C 4 .
2

Konstante integracije i ugaona diferencija  slijede iz četiri granična uslova i iz uslova

da je na zglobu G i osloncu B moment jednak nuli:

v(0)  0 , C4  0 ,
v (0)  0 , C3  0 ,

qo a 4 8Fa 3 27 9
v(3a)  0 ,   EI x  2a  C1a 3  C 2 a 2  0 ,
24 6 6 2
2
qo a
M (3a)  0 ,  2 Fa  3C1a  C 2  0 ,
2
M (a )  0 , C1a  C2  0 .

Rješavanjem se dobije promjena ugla

qo a 3 2 Fa 2
    ,
48 EI x 3EI x
a konstante integracije su:

1 1
C1   qo a  F , C2  q o a 2  Fa .
4 4

Pomak zgloba je tada

1  C1 a 3 C 2 a 2  qo a 4 Fa 3
v(a)      
EI  6 2  12 EI x 3EI x
70
Primjer 11.3

Izračunati vrijednost ugiba na kraju prepusta i na sredini raspona nosača prikazanog na slici
11.21, ako je M = Fl/4 i F = ql.

q M
F
z
K EI
A B
l/4 l
y

Slika 11.21 Opterećen gredni nosač

Rješenje:

Ako se primijeni princip superpozicije deformacija, slijedi ugib slobodnog kraja prepusta
grede

f K  f K( F )  f K( q )  
l (M )

4 A
(M )

  A( q )   A A ,

gdje se prva dva sabirka odnose na ugib konzole AK, a ostala tri su posljedica zakretanja
presjeka u A zbog opterećenja dijela grede AB.
Vodeći računa o prethodno izračunatim ili očitanim vrijednostima iz tabele 11.2 dobije se:

F (l/ 4) 3 q (l/ 4) 4 l  Ml ql 3 ( Fl/ 4  ql 2 / 32)l  17 Fl 3 .

fK       
3EI x 8EI x 4  6 EI x 24 EI x 3EI x  2048EI x

Ugib na sredini raspona nosača na osnovu principa superpozicije deformacija jednak je

zbiru ugiba od pojedinih opterećenja

v( z  l / 2)  f C  f C( q )  f C( M )  f C( M A ) .

Ako se iskoriste prethodno izračunate ili očitane vrijednosti iz tabele 11.2, slijedi

5ql 4 Ml 2 ( Fl/ 4  ql 2 / 32)l 2 17 Fl 3 .

v( z  l / 2)  f C   - 
384 EI x 16 EI x 16 EI x 1536 EI x

Ovdje je ugib izražen samo u zavisnosti od sile F, dužine l i krutosti EIx, pošto su zavisnosti
q i F unaprijed bile zadate.

71
Primjer 11.4

Za gredu stepenasto promjenljivog presjeka, zadanu i oterećenu prema slici 11.22,

metodom fiktivne grede, odrediti ugib u tačkama C i G kao i nagib u tačkama A i C.
Zadano je F, l, EIx .

Slika 11.22 Greda stepenasto – promjenjivog presjeka opterećena silama F

Rješenje:

a)

b)

Slika 11.23 a) Dijagram momenta savijanja od stvarnog opterećenja

b) Fiktivni nosač s opterećenjem

Na slici 11.23a prikazan je dijagram momenta stvarnog opterećenja, a na slici 11.23b

fiktivna greda s fiktivnim opterećenjem q* = M/EI. Kako je krutost EI u srednjem dijelu
dva puta veća, dijagram q* u srednjem dijelu je dva puta smanjen, tj. q* = M/2EI =
3Fl/2EI. Fiktivne sile iznose:

1 3Fl 9 Fl 2 3Fl 3Fl 2

F1*  3l  ; F2*  l  .
2 EI 2 EI 2 EI 2 EI

Iz uslova ravnoteže fiktivne grede određuju se fiktivne reakcije

72
 12 Fl 2 6 Fl 2
FA*  FB*  F1*  F2*   .
2 EI EI

Fiktivne transverzalne sile iznose

* 6 Fl 2 3Fl 2
FtA  FA*  ; FtC*  FA*  F1*  .
EI 2 EI

Fiktivni momenti savijanja iznose

6 Fl 2 9 Fl 2 27 Fl 3
M C*  FA*  3l  F1*  l   3l  l  ;
EI 2 EI 2 EI
l 57 Fl 3
M G*  FA*  4l  F1*  2l  F2*   .
2 4 EI
Prema izrazima (11.23b) slijedi da su traženi nagibi

6 Fl 2 3Fl 2
 A  Ft*A  ;  C  Ft*C 
EI 2 EI

i ugibi

27 Fl 3 57 Fl 3
vC  M C*  ; vG  M G*  .
2 EI 4 EI

Primjer 11.5

Greda pravougaonog poprečnog presjeka širine b, visine h = 2b opterećena je prema slici

11.24 jednom silom F, koja djeluje pod uglom α = 30o u odnosu na vertikalu. Treba
odrediti ukupno pomjeranje na sredini grede.

Slika 11.24 Koso savijanje grede

73
Rješenje:

Komponente sile F u pravcima osa x i y (glavne ose inercije) su:

F 3
Fx  F sin  , Fy  F cos  F ,
2 2

a momenti inercije su:

bh 3 2 4 hb 3 1 4
Ix   b , Iy   b
12 3 12 6

Pomaci v i u na sredini grede određuju se pomoću izraza iz tabele 11.2 . Od komponente

opterećenja Fy dobije se pomjeranje

Fy l 3 3 Fl 3 .
v 
48 EI x 64 Eb 4

Analogno se određuje pomjeranje od komponente opterećenja Fx

Fx l 3 4 Fl 3 .
u 
48 EI y 64 Eb 4

Ukupno pomjeranje f je:

19 Fl 3 .
f  v2  u2 
648 Eb 2

Zadatak 11.6

Izračunati vrijednosti ugiba i nagiba na slobodnom kraju D grede sa prepustom, opterećene

prema slici 11.25.
Zadano: F = 50 kN, M = 20 kNm, l = 1m, E = 2105 MPa, Ix = 103 cm4 .

Rezultat:

φD = 0,0116 rad = 0,66˚

vD = 1,16 cm

Slika 11.25 Greda opterećena silom i spregom

74
Zadatak 11.7

Primjenom metode fiktivne grede odrediti maksimalni nagib i ugib konzole opterećene
prema slici 11.26. Zadano: F, l, EI, M = 2Fl .

Slika 11.26 Konzola promjenjivog presjeka

opterećena silom i spregom

Rezultat:
Fl 2 3Fl 3
φmax = φB =  vmax = vC = 
EI 2 EI

Zadatak 11.8

Za konzolu zadanu i opterećenu prema slici 11.27, odrediti ugib i nagib elastične linije u
prescjecima B i C primjenom metode fiktivne grede. Zadano: M, a, EI.

Slika 11.27 Konzola opterećena silom F

Rezultat:
* 9 Fa 2 9 Fa 2
 B   FtB   F*   ; *
 C   FtC   F*   ;
2 EI 2 EI
9 Fa 3 18 Fa 3
v B  M B*  F * 2a  ; vC  M C*  F * 4a  .
EI EI

Zadatak 11. 9

Konzola pravougaonog poprečnog presjeka, širine b i visine h(z), usljed trougaonog

opterećenja (slika 11.28) treba da u spoljašnjim vlaknima ima konstantni napon σo.
Odrediti ugib na kraju konzole primjenom metode fiktivne grede.

75
 Slika 11.28 Konzola opterećena promjenljivim kontinuiranim opterećenjem

Rezultat:

σo b σo l
v ( z  0)  f  4 .
E qo

Zadatak 11.10

Za gredu s prepustom zadanu i opterećenu prema slici 11.29, odrediti ugib i nagib u
tačkama C (sredina raspona AB) i D. Zadano: M, a, EI.

Slika 11.29 Greda opterećena spregom

Rezultat:
* *
FtC Ma FtD 4Ma
C     ; D    ;
EI 4 EI EI EI
M C* 9 Ma 2 M D* Ma 2
vC   ; vD    14 .
EI 4 EI EI EI

Zadatak 11.11

Za okvirni nosač zadan i opterećen prema slici 11.30, odrediti komponente pomaka tačke
C: vC, uC i φC. Zadano je: F, l, EI.

Slika 11.30 Okvirni nosač opterećen silom F

76
Rezultat:
3Fl 3 Fl 3 10 Fl 3
v C  vC  v C    ;
EI 3EI 3EI
9 Fl 3
u C  u C  u C  ;
2 EI
3Fl 2 Fl 2 7 Fl 2
 B   C   C    .
EI 2 EI 2 EI

Zadatak 11.12

Kruti element DEF je zavaren u tački D za čeličnu gredu AB. Za opterećenje prema slici
11.31 odrediti:
a) jednačinu elastične linije grede,
b) ugib u tački C grede.
Poznato je E = 200GPa.

0,6 m 30 kN/m
36 mm

100 mm

A C D B

F E

14 kN 14 kN

0,4 m 0,4 m 0,4 m

Slika 11.31. Greda opterećena silama i kontinuiranim opterećenjem

Rezultat:

a)  
EI x v  5,33 z 3  1,25 z 4  2,8z  0,82  4,67z  0,83  4,89 z 10 3
b) vC = 3,24 mm

77
Zadatak 11.13

Za nosač na slici 11.32 odrediti ugibe i nagibe u tačkama G i C. Poznato je: F, IX, l, q, E.
q 
F
B
A C
G

l l/2 l/4

Slika 11.32 Gerberov nosač s opterećenjem

Rezultat:

ql 4 Fl 3 ql 3 Fl 2 ql 3 15 Fl 2
vG   ,  
vGl  ,  
vGd 
8EI x 6 EI x 6 EI x 4 EI x 4 EI x 48 EI x

ql 4 19 Fl 3 ql 3 39 Fl 2
vC    , vC   
16 EI x 192 EI x 4 EI x 96 EI x

Zadatak 11.14

Za konzolu sa tankostjenim profilom prema slici 11.33 izračunati pomjeranja napadne

tačke sile F.

Slika 11.33 Koso savijanje konzole

Rezultat:
2 Fl 3 3 Fl 3
v , u
7 Eta 3 7 Eta 3

78
Zadatak 11.15

Greda na dva oslonca opterećena je jednoliko kontinuiranim opterećenjem prema slici

11.34. Odrediti pomjeranje težišta poprečnog presjeka na sredini grede usljed savijanja.
Zadato: l = 2 m, E = 2,1105 MPa, qo = 104 N/m .

dimenzije mm

Slika 11.34 Koso savijanje grede

Rezultat:

 T  14,66 mm , v  0,45 cm,

 T  47,16 mm , u   0,61 cm,
f  v 2  u 2  0,76 cm.

79
80
 Statički neodređeni gredni nosači

Dunja Martinović, Mašinski fakultet u Sarajevu

Svako tijelo može se učvrstiti pomoću tri veze u ravni i pomoću šest veza u prostoru da
bude nepomjerljivo, jer mu te veze onemogućuju tri, odnosno šest sloboda kretanja. U ravni
su to dvije translacije, koje mogu biti u dva međusobno normalna pravca, i rotacija, a u
prostoru su tri translacije u tri međusobno normalna pravca, ose i tri rotacije oko tih osa.
Učvršćivanje nosača u ravni može se realizirati minimalno pomoću jednog nepomičnog
zglobnog oslonca i jednog pomičnog zglobnog oslonca (slika 12.1.a) ili pomoću uklještenja
koje onemogućuje sva tri stepena slobode kretanja (slika 12.1.b).

q q
M

a) b)

Slika 12.1. a) Nosač učvršćen pomoću nepomičnog i pomičnog oslonca

b) Nosač na jednom kraju uklješten (konzola)

Prostorni nosač se može učvrstiti u tri tačke koje ne leže na jednom pravcu (slika 12.2.a).
Npr. u jednoj tački može biti sferni zglob (veza pomoću tri štapa), a druge dvije tačke mogu
biti vezane za podlogu pomoću dva, odnosno jednog štapa. Učvršćivanje prostornog nosača
se može ostvariti i u jednoj tački pomoću uklještenja (slika 12.2.b), koje onemogućuje svih
šest stepeni slobode kretanja.
81
 
q F1


F1  
F2 M F2

a) b)

Slika 12.2. a) Prostorni nosač učvršćen u tri tačke

b) Prostorni nosač uklješten na jednom kraju

U bilo kom presjeku ravanskog ili prostornog nosača mogu se odrediti unutarnje, presječne
sile. Kod ravanskih nosača to su transverzalna sila, aksijalna sila i moment savijanja (slika
12.3.), a kod prostornog nosača se javljaju tri sile (dvije transverzalne i jedna aksijalna) i tri
momenta (dva momenta savijanja i jedna moment uvijanja). Ovim unutarnjim silama
odgovaraju unutarnje veze koje u nerazrezanom nosaču onemogućuju međusobna
pomijeranja lijevog u odnosu na desni dio presjeka u dva, odnosno tri međusobno normalna
pravca i međusobna ugaona pomjeranja oko jedne, odnosno tri ose, zavisno od toga da li je
problem ravanski ili prostorni.

Mf 
Fa


Ft
M M
 
F F

a) b)

Slika 12.3. a) Ravanski nosač

b) Unutarnje sile u presječenom elementu rama

Nosači, ravanski ili prostorni, kod kojih se reakcije u osloncima i unutarnje sile mogu naći
pomoću statičkih jednačina ravnoteže (tri za ravanski problem, a šest za prostorni) su
vanjski statički određeni nosači, odnosno unutarnje statički određeni nosači.
Ako je broj nepoznatih reakcija veza ili unutarnjih sila veći od broja statičkih uslova
ravnoteže, radi se o statički neodređenim nosećim konstrukcijama. Ako su te konstrukcije
od linearno elastičnih materijala na koje se može primijeniti princip superpozicije, one se
najčešće rješavaju korištenjem metode sila ili metode deformacija. Kod metode sila
82
nepoznate su sile i/ili momenti koji se javljaju na mjestima uklonjenih suvišnih veza, a kod
metode deformacija nepoznate su ugaona pomjeranja na spojevima elemenata statički
neodređene konstrukcije.

12.1. Vanjska i unutarnja statička neodređenost

Vanjski statički neodređeni nosači (konstrukcije) su oni koji su za podlogu učvršćeni

pomoću veza čiji je broj veći od potrebnog koji onemogućuje njihovo pomjeranje. Ako se
sa n označi stepen statičke neodređenosti konstrukcije, sa k broj nepoznatih reakcija veza, a
sa s broj stepeni slobode kretanja koji je jednak broju statičkih uslova ravnoteže, tada je kod
statički neodređenih nosača

n = k – s > 0. (12.1)

Na slici 12.4. prikazano je nekoliko primjera vanjski statički neodređenih nosača. Prvi
primjer je obostrano uklještena greda (slika 12.4a), tri puta statički neodređena (n = 6 – 3 =
3), drugi primjer je greda dva puta statički neodređena (slika 12.4b, n = 5 – 3 = 2), a u
trećem primjeru (slika 12.4.c) se radi o tzv. kontinualnom (neprekidnom) grednom nosaču
(nosač s više raspona i više od dva oslonca), koji je dva puta statički neodređen (n = 5 – 3 =
2). Na slici 12.4.d prikazan je ram koji je dva puta statički neodređen (n = 5 – 3 = 2). U
petom primjeru obostrano uklještena greda je zagrijana i temperatura je promjenjiva po
visini poprečnog presjeka (slika 12.4e). U ovom primjeru, iako nema vanjskog opterećenja,
javljaju se naponi u gredi, kao posljedica zagrijavanja. Ova greda je dva puta statički
neodređena (n = 4 – 2 = 2). Slika 12.4.f prikazuje prostorni nosač, koji je dva puta statički
neodređen (n = 8 – 6 = 2).

   
q F1
F F F2

a) b)  c)
q F1

 M
F q
T1
T2

d) e) f)

Slika 12.4. a) Greda na krajevima uklještena

b) Greda na jednom kraju uklještena a na drugom zglobno vezana
c) Kontinualni nosač
d) Ram na jednom kraju uklješten, a na drugom zglobno vezan
e) Greda neravnomjerno zagrijana i na krajevima uklještena
f) Prostorni nosač na jednom kraju uklješten, a na drugom vezan pomoću
dva štapa

83
Pored vanjskih statički neodređenih nosača mogu se javiti i unutarnje statički neodređeni
nosači. Na slici 12.5.a i b su prikazani ravanski i prostorni ram sa zatvorenom konturom,
koja povećava broj nepoznatih presječnih sila sa tri na šest, odnosno sa šest na dvanaest, te
ram postaje tri puta unutarnje statički neodređen u ravni, a šest puta unutarnje statički
neodređen u prostoru.

q
 q
F2 
 F
F1

a) b) c)

Slika 12.5. a) Ravanski ram sa zatvorenom konturom

b) Prostorni ram sa zatvorenom konturom
c) Ravanski ram s dvije zatvorene konture

Na slici 12.5c prikazan je ram s dvije zatvorene konture, kod koga je broj unutarnje statičke
neodređenosti za tri veći nego kod rama na slici 12.5a. Naime, svaka zatvorena kontura
povećava broj nepoznatih presječnih sila u ravni za tri.
Na unutarnje statički neodređenim ravanskim nosačima može se postaviti zglob koji spaja
dva elementa i on tada uklanja jednu unutarnju vezu, moment savijanja, jer nema okretanja
jednog presjeka u odnosu na drugi. To znači da se umetanjem zgloba smanjuje unutarnja
statička neodređenost nosača za jedan. Zato je ram sa zatvorenom konturom na slici 12.6.b
dva puta unutarnje statički neodređen, a na slici 12.6.a tri puta. Ako se postavi dvojni zglob
na mjestu spajanja tri elementa može se smatrati kao da je sastavljen od dva zgloba koji
povezuju po dva elementa, tako da on smanjuje unutarnju statičku neodređenost za dva
(slika 12.6.c).
q q q

a) b) c)

Slika 12.6. Ram sa zatvorenom konturom

a) tri puta unutarnje statički neodređen
b) dva puta unutarnje statički neodređen
c) jednom unutarnje statički neodređen
84
Kod rešetkastih nosača, također, može se javiti vanjska i/ili unutarnja statička
neodređenost. Vanjska neodređenost je posljedica većeg broja vanjskih veza od minimalno
potrebnog za učvršćivanje konstrukcije kao krutog tijela (slika 12.7.a), a unutarnja ako je
broj štapova veći od potrebnog za formiranje rešetkastog nosača kao kinematski
nepomjerljive figure (slika 12.7.b), pa se sile u štapovima ne mogu odrediti poznatim
metodama iz statike krutog tijela.

  q
F1 F2

a) b)

Slika 12.7. a) Rešetkasti nosač vanjski statički neodređen

b) Rešetkasti nosač unutarnje statički neodređen

Rešetka na slici 12.7a je jednom vanjski statički neodređena (n = 4 – 3 = 1). Ona je

unutarnje statički određena, jer je broj potrebnih štapova prema (12.2)

m = 2nc – 3 , (12.2)

gdje je nc broj čvorova, jednak broju štapova rešetke (m = 28 – 3 = 13).

Na slici 12.7.b rešetka je vanjski statički određena (n = 3 – 3 = 0), ali nije unutarnje, jer je
broj štapova 10, a potreban broj je m = 26 – 3 = 9, te je n = 10 – 9 = 1, tj. jednom je
unutarnje statički neodređena.
Da bi se riješile vanjski ili/i unutarnje statički neodređene konstrukcije potrebno je uvesti
dopunske uslove. Ti dopunski uslovi se formiraju iz uslova deformisanja konstrukcije.
Pošto je deformacija poznata ako su poznati linijski i ugaoni pomaci u svakoj tački
opterećenog nosača, to se na osnovu izraza za pomjeranja formiraju potrebni dopunski
uslovi za rješavanje statički neodređenih nosača. Ti uslovi su poznati kao uslovi
kompatibilnosti, poklapanja pomjeranja, odnosno geometrijski uslovi. Kako se ti dopunski
uslovi dobijaju, zavisi od metode koja se koristi pri rješavanju statički neodređenih
problema. Kod konstrukcija čiji su elementi od linearno elastičnih materijala i kod kojih pri
analizi naponskog stanja, koje je posljedica djelovanja vanjskog opterećenja i/ili toplote
vrijedi princip superpozicije, on se može iskoristiti pri formiranju dopunskih uslova,
odnosno za rješavanje statičke neodređenosti konstrukcije.
Princip superpozicije predstavlja osnovu za najčešće korištene metode rješavanja statički
neodređenih problema, a to su metoda sila i metoda deformacija ili pomjeranja. Ove metode
se mogu formulisati i preko energetskih principa. Pored ovih metoda koriste se i neke druge
metode koje imaju ograničenu primjenu. Tako se najjednostavniji primjeri statički
neodređenih greda mogu riješiti korištenjem jednačine elastične linije.
Složene statički neodređene konstrukcije rješavaju se veoma sofisticiranim analitičkim
tehnikama zasnovanim na metodama koje će ovdje biti opisane.
Kada se riješi statička neodređenost konstrukcije, sljedeći korak u analizi je računanje
napona i deformacija metodama koje su ranije opisane.
85
12.2. Integraciona metoda

Statički neodređena greda može se riješiti korištenjem integracione metode, tj. analize
pomoću jedne od tri diferencijalne jednačine elastične linije. Te jednačine su jednačina
momenata savijanja (12.3.a), koja je drugog reda, jednačina transverzalne sile (12.3.b), koja
je trećeg reda i jednačina intenziteta raspodijeljenog opterećenja (12.3.c), koja je četvrtog
reda.

EI x y ' '   M , (12.3a)

EI x y ' ' '   Ft , (12.3b)
EI x y IV  q. (12.3c)

Procedura rješavanja je kao kod statički određenih greda. Naime, potrebno je integrisati
dobijeno opšte rješenje, primijeniti granične uslove i druge zadate uslove da se dobiju
nepoznate veličine, a to su integracione konstante i reakcije veza.
Ova metoda se koristi pri rješavanju jednostavnijih primjera, jer u složenijim primjerima za
rješavanje diferencijalne jednačine postupak je računski zahtjevniji.
Sljedeći primjer je riješen integracionom metodom.

Primjer 12.1.

Greda je opterećena prema slici 12.8. Poznato je uniformno raspodijeljeno opterećenje

5 
grede po jedinici dužine (q) i njena dužina  l  .
4 
Odrediti reakcije u uklještenju A i reakciju oslonca B.

z
A C
B
l l/4
y

Slika 12.8. Statički neodređena greda

Rješenje:

U ovom primjeru greda je izložena vertikalnom opterećenju, pa se u uklještenju javljaju

dvije nepoznate, vertikalna sila i moment uklještenja. Nepoznata je i reakcija veze u
osloncu B (slika 12.9.a). Ovde se mogu postaviti dva statička uslova ravnoteže, te je stepen
statičke neodređenosti jedan (n = 3 – 2 = 1).

86
 q(z)
q

MA MA M(z)
  
FA FB z 
FA Ft (z )
a) y
b)

Slika 12.9. a) Greda opterećena vanjskim opterećenjem i nepoznatim reakcijama veza

b) Greda presječena na rastojanju z

Da bi se dobilo rješenje primjenom integracione metode, potrebno je riješiti jednačinu

elastične linije. Moment savijanja u nekom presjeku z je prema slici 12.9b
qz 2
M  FA z  M A  , (a)
2
a iz statičkih uslova ravnoteže se dobija
5
 Fy  0, q 4 l  FA  FB  0, (b)
5 5
 M A  0, FB l  q 4 l 8 l  M A  0. (c)
Iz (b) i (c) se dobija (d)
5 25
FA  q l  FB , M A  q l 2  FB l. (d)
4 32
Nakon uvrštavanja (d) u (a) dobija se (e)
5 25 2 qz 2
M  qlz  FB z  ql  FB l  . (e)
4 32 2
Izraz za moment savijanja (e) uvrštava se u jednačinu elastične linije (12.3a) i dobija se
5 25 2 qz 2
EI x y ' '   qlz  FB z  ql  FB l  . (f)
4 32 2
Nakon integrisanja jednačine (f) dobijaju se izrazi za nagib i ugib grede:
5 F 25 2 q
EI x y '   qlz 2  B z 2  ql z  FB lz  z 3  c1 , (g)
8 2 32 6
5 F 25 2 2 FB l 2 q 4
EI x y   qlz 3  B z 3  ql z  z  z  c1 z  c 2 . (h)
24 6 64 2 24
Nepoznata reakcija veze FB i integracione konstante c1 i c2 se dobijaju iz poznatih graničnih
uslova da je u uklještenju A ugib i nagib jednak nuli i da je u osloncu B ugib nula.

z = 0, y = 0, y ' = 0; z = l, y = 0. (i)

Iz (g) i (h) uz korištenje uslova (i) dobija se

43
c1 = 0, c2 = 0, FB  ql.
64
Nepoznate reakcije FA i MA se dobijaju iz (d), tj.

87
 37 7 2
FA  ql , M A  ql .
64 64
Integracionom metodom se može riješiti i statički neodređen nosač koji je neravnomjerno
zagrijan. Objašnjenje je dato kroz rješavanje sljedećeg primjera.

Primjer 12.2.

Obostrano uklještena greda (slika 12.10.) je zagrijana tako da je priraštaj temperature u

odnosu na temperaturu u nedeformisanom stanju za gornja vlakna T1, a za donja T2.
Pretpostavlja se da je T2 > T1 i da se temperatura linearno mijenja po visini pravougaonog
poprečnog presjeka. Poznati su modul elastičnosti E, koeficijent toplotnog širenja ,
aksijalni moment inercije Ix i visina poprečnog presjeka h.
Odrediti reakcije u uklještenjima.

T1
B
A
z x
T2

y T2>T1 h
y
Slika 12.10. Obostrano uklještena, zagrijana greda

Rješenje:

U ovom primjeru u uklještenjima se javljaju po dvije nepoznate reakcije veza

(slika12.11.a). Stepen statičke neodređenosti je dva. Problem je riješen integracionom
metodom.
d
dz

T1 MB
MA
 z z
FA T2
z 
a) FB
y b) y
Slika 12.11. a) Obostrano uklještena, zagrijana greda i reakcije veza
b) Izduženje i okretanje poprečnog presjeka

Jednačina elastične linije grede izložene momentima savijanja i temperaturnoj promjeni je

prema (11.31.)

88
 M  T2  T1 
y' '    , (a)
EI x h
ili
EI x T2  T1 
EI x y ' '   M  . (b)
h

Moment savijanja u presjeku z je

M  FA z  M A . (c)

Uz (c) jednačina (b) postaje

EI x T2  T1 
EI x y ' '   FA z  M A  , (d)
h
a nakon integrisanja nagib i ugib su:

FA z 3 z 2 EI x T2  T1 
EI x y '   MA  z  c1 , (e)
2 2 h
F z3 z 2 EI x T2  T1  2
EI x y   A  M A  z  c1 z  c 2 . (f)
6 2 2h

Integracione konstante se dobijaju iz graničnih uslova

z = 0, y ' = 0, y = 0 (g)
i one iznose
c1 = 0, c2 = 0 . (h)

Iz graničnih uslova

z = l, y ' = 0, y = 0 (i)

se dobija

FA l EI x T2  T1 
 MA  , (j)
2 h
F l EI x T2  T1 
 A MA  . (k)
3 h

Rješenje jednačina (j) i (k) je

EI x T2  T1 
FA  0, M A  ,
h
a zbog simetrije biće
FB  0, M B  M A .

89
12.3. Metoda superpozicije

Metoda superpozicije je od fundamentalnog značaja u analizi statički neodređenih greda,

rešetki, ramova i drugih vrsta struktura. Ona koristi princip superpozicije deformacija, a
poznato je da je taj princip primjenjiv na konstrukcije od homogenog, izotropnog, linearno
elastičnog materijala, što je ovde slučaj. Naime, pri korištenju metode superpozicije računa
se ukupni nagib ili ugib na određenom mjestu kao algebarska suma nagiba ili ugiba od
svakog opterećenja koje individualno djeluje i od suvišnih reakcija. Na taj način se dobija
dodatna jednačina potrebna da se riješi statički neodređen problem.
Redoslijed rješavanja statički neodređenih nosača metodom superpozicije je sljedeći:
- odrediti stepen statičke neodređenosti nosača,
- naznačiti suvišne reakcije,
- naći deformaciju nosača na mjestu suvišne reakcije kao sumu deformacija od
opterećenja i suvišnih reakcija,
- nađena suma deformacija mora biti jednaka deformaciji na originalnom nosaču, a
ona je nula ili ima zadatu vrijednost.

Tako se dobijaju jednačine kompatibilnosti ili jednačine superpozicije, koje pokazuju da je

deformacija oslobođenog nosača u tačkama suvišnih reakcija jednaka deformaciji
originalnog nosača u tim istim tačkama. Oslobođeni nosač je statički određen i lako se
može odrediti njegova deformacija korištenjem tehnike opisane u poglavlju 11.
Ako se nosač sastoji iz više dijelova i ako je statički neodređen potrebno je
- pretvoriti nosač u ekvivalentni statički određen nosač presjecanjem u osloncima ili
čvornim tačkama (tačkama spajanja dva elementa konstrukcije) i tako dobiti niz
prostih greda i/ili konzola,
- odrediti statički neodređene veličine u presjecima iz uslova deformisanja nosača,
tj. uslova kontinuiteta elastične linije nosača.

Metoda superpozicije je primijenjena na rješavanje sljedećeg primjera.

Primjer 12.3.

Za gredu ravnomjerno opterećenu prema slici 12.12. odrediti reakcije oslonaca.

A C
B
2l/3 l/3
l

Slika 12.12. Greda opterećena kontinualnim opterećenjem

Rješenje:

Ovaj primjer je jednom statički neodređen (n = 3 – 2 = 1). Reakcija FB je označena kao

suvišna i razmatra se kao nepoznato opterećenje. Ugibi od vanjskog opterećenja i reakcije
FB se računaju odvojeno, korištenjem tabličnih vrijednosti [42,45], kako je pokazano na
slici 12.13.

90
 q q
C A C A B C
A  
FB B FB
2l/3 l/3 2l/3 l/3 2l/3 l/3
B
A B Cz A B z Cz
(yB)F
y yB=0 y (yB)q y

Slika 12.13. Princip superpozicije primijenjen na rješavanje statički neodređene grede

Ugib uzrokovan kontinualnim opterećenjem je [45]

ql 4 z z z 
3 4

yq    2     . (a)
24 EI x  l  l   l  
2
Na mjestu z  l iz (a) se dobija
3
ql 4
y q  0,0113 . (b)
EI x
Ugib od koncentrisane sile je [45]

2 2
F l3  a   b 
yF      . (c)
3 EI x  l   l 

2 1
Sila F = - FB djeluje na mjestu a  l i b  l , pa se iz (c) dobija
3 3
FB l 3
y F  0,01646 . (d)
EI x
Pošto je ugib na osloncu nula, mora biti

f B  y q  y F  0. (e)

Nakon uvrštavanja (b) i (d) u (e) dobija se reakcija oslonca B, tj.

FB  0,68ql. (f)

Iz statičkih uslova ravnoteže se nađu ostale nepoznate reakcije veza. Prema slici 12.13a.
biće:

91
 q

A
 B  C

FA FB FC

Slika 12.13a. Opterećena greda s reakcijama veza

2 ql 2
M A  0, Fc l  FB
3
l
2
 0, (g)

F y  0, FA  FB  FC  ql. (h)

Iz (f), (g) i (h) se dobija

FC  0,046ql , FA  0,274ql.

Metoda superpozicije se može primijeniti i na rješavanje grednih nosača s elastičnim

osloncima, tj. nosača koji se oslanjaju na jednu ili više opruga, kao i nosača s elastičnim
uklještenjem. U takvim slučajevima opruge se uzimaju za suvišne veze. Ugibi su jednaki
skraćenju ili izduženju opruge, koje je srazmjerno sili u opruzi. Kod elastičnog uklještenja
dolazi do okretanja poprečnog presjeka, koje je srazmjerno momentu uklještenja.
Kroz rješavanje sljedeća dva primjera pokazano je kako se određuje suvišna reakcija veze.

Primjer 12.4.

Konzola, opterećena ravnomjerno raspoređenim teretom, na slobodnom kraju je poduprta i

taj oslonac je s oprugom krutosti c (slika 12.14.). Odrediti suvišnu reakciju veze. (EIx =
const.)

A B

Slika 12.14. Konzola s elastičnim osloncem

Rješenje:
q q
B A
A B
  c
B FB
FB

Slika 12.15. Princip superpozicije primijenjen na rješavanje statički neodređenog nosača

92
Ugibi kraja B od kontinualnog opterećenja i koncentrisane sile su [42]:

ql 4 FB l 3
yq  , yF   . (a)
8EI x 3EI x

Pošto je u B elastični oslonac, njegov ugib je jednak skraćenju opruge, tj.

FB
fB  , (b)
c
jer je sila u opruzi FB  cf B .
Sada se može pisati

f B  yq  y F , (c)

pa je sila FB iz (c), a uz korištenje izraza (b) i (a)

ql 4
FB  .
 l3 1
8EI x   
 3EI x c 

Primjer 12.5

Obostrano uklještena greda opterećena je silom F (slika 12.16.). Lijevo uklještenje je

elastično, a desno je kruto. Poznata je specifična krutost pri okretanju c i savojna krutost EIx
= const.
Odrediti suvišne reakcije veza.

F
B
A
l/2 l/2

Slika 12.16. Obostrano uklještena greda s elastičnim uklještenjem na lijevoj strani

Rješenje:
 
F F MA
B A B A B
A
z
 =0
y A B
MB

Slika 12.17. Princip superpozicije primijenjen na rješavanje statički neodređenog nosača

93
Nagibi elastične linije u osloncima A i B od koncentrisane sile i momenata su [42]:

Fl 2 M Al M Bl
F  , M A   , M B   ,
16 EI x 3EI x 6 EI x
(a)
Fl 2 M l M l
F   , M A  A , M B  B .
16 EI x 6 EI x 3EI x

U elastičnom uklještenju moment je M A  c , tj. dolazi do okretanja poprečnog

presjeka. U krutom uklještenju nema okretanja poprečnog presjeka.

MA
   ,  0, (b)
c
   F   M A   M B ,   F  M A  M B . (c)

Iz (c), a uz izraze (a) i (b), dobijaju se suvišne reakcije veza

Fl 2c Fl 2c  6 FlEI x
MA  , MB  .
8lc  4 EI x  8lc  4 EI x 

Metoda superpozicije se može koristiti i pri rješavanju grednih nosača kod kojih svi oslonci
nisu na istoj horizontali i tada je ugib na mjestu spuštenog oslonca jednak vrijednosti za
koju je on spušten u odnosu na susjedne oslonce (vidjeti zadatak 12.21).
Ova metoda se može koristiti i pri rješavanju ukrštenih grednih nosača, koji se oslanjaju
jedan na drugi. Suvišna nepoznata se javlja na mjestu veze. Dodatna jednačina se dobija
nakon razdvajanja nosača uz korištenje uslova da je na mjestu dodira ugib oba nosača isti.
U sljedećem primjeru je iskorišteno naprijed rečeno.

Primjer 12.6.

Greda AB i konzola CD, opterećena kontinualnim opterećenjem, su na mjestu veze kruto

spojene prema slici 12.18. Oba nosača su od čeličnog valjanog I profila, ali različitih
dimenzija. Odrediti suvišnu reakciju veze.

l/2 C

q
I x1 I x2
A B
D
l/2 l/2

Slika 12.18. Ukršteni gredni nosač

94
Rješenje:

Uticaj konzole na gredu zamjenjuje se silom Fn, a grede na konzolu silom - Fn (slika
12.19.). Tako su dobijena dva statički određena nosača, kod kojih je ugib na mjestu veze
isti.


Fn q
I x1 I x2 C
A D
D
l/2 l/2  l/2
Fn

Slika 12.19. Ukršteni gredni nosač rastavljen na gredu i konzolu

Ugib na sredini grede usljed djelovanja sile Fn je [42]:

Fnl 3
f D(1)  , (a)
48 EI x1

a ugib na kraju konzole usljed djelovanja kontinualnog opterećenja q i koncentrisane sile Fn

je [42]:

4 3
1  1 
q l  Fn  l 
2 2
f D( 2)       . (b)
8 EI x 2 3EI x 2

Pošto mora biti

f D(1)  f D( 2 ) , (c)

to se iz (c) a uz (a) i (b) dobija reakcija veze u D

3 1
Fn  ql .
8 2  I x2
I x1

Metoda superpozicije se koristi i pri rješavanju statički neodređenih nosača koji su

neravnomjerno zagrijani, kao što je nosač u sljedećem primjeru.

95
Primjer 12.7.

Obostrano uklještena greda, dužine l, visine h, neravnomjerno je zagrijana. Temperatura

linearno raste od T1 do T2 po visini grede. Poznati su savojna krutost EIx = const. i
koeficijent toplotnog širenja .
Odrediti reakcije u uklještenjima.

Rješenje:

Ovaj primjer je riješen u poglavlju 12.2. metodom integracije, a ovde će biti riješen
metodom superpozicije.
Nosač je oslobođen veze u B i dobijena je konzola koja je na slobodnom kraju opterećena
suvišnim reakcijama veze FB i MB (slika 12.20.).

 B1
T1
T1 B A T1 B f B1
h

A z T2
MA  T2  T2  MB z
l MB
FA FB FB y
a) b) c)
y

Slika 12.20. a) Obostrano uklještena, zagrijana greda

b) Zagrijana konzola opterećena silom i momentom
c) Deformisana konzola zbog temperaturne promjene

Nagib kraja B uzrokovan temperaturnom promjenom duž visine h na osnovu (10.53), tj.
T T
dT   2 1 dz , biće za usvojeni pozitivni smjer ose y
h
 T2  T1 l
 B1   . (a)
h
Iz izraza (10.53), vodeći računa o predznaku (izraz (a)), dobija se

dT T T
  2 1 , (b)
dz h

što predstavlja zakrivljenost elastične linije.

U poglavlju 11 je pokazano da je zakrivljenost elastične linije za male ugibe i nagibe
jednaka drugom izvodu funkcije koja predstavlja jednačinu elastične linije nosača čijim
integriranjem se dobija ugib

f B1  
T2  T1 l 2
. (c)
2h
Ugib i nagib od sile i momenta su [42]:

96
 FBl 3 FBl 3
f B2   ,  B2   ,
3EI x 2 EI x
(d)
M Bl 2 M Bl
f B3  ,  B3  .
2 EI x EI x

Ukupni ugib i nagib oslonca B jednaki su nuli, tj. na osnovu (a), (c) i (d) biće:


T2  T1 l 2  FBl 3 
M Bl 2
0,
2h 3EI x 2 EI x
(e)
T  T l F l 2
 2 1  B
M l
 B  0.
h 2 EI x EI x

Iz jednačina (e) se dobija

EI x T2  T1 
FB  0 , M B  ,
h
a zbog simetrije

FA  FB , M A  M B .
Rezultati pokazuju da je obostrano uklještena greda izložena djelovanju konstantnog
momenta savijanja zbog linearne promjene temperature po visini presjeka.

12.4. Metoda tri momenta – Klapejronova (Clapeyron) jednačina

Kontinualni nosači, nosači s dva i više raspona, mogu se susresti u zgradama, mostovima,
avionima i nekim drugim konstrukcijama. Ovakvi nosači su uvijek statički neodređeni i
mogu se riješiti metodom superpozicije, odnosno posebnim oblikom ove metode, koji je
nazvan metoda tri momenta.
Kod metode superpozicije, kako je pokazano, prvi korak je izbor suvišnih sila i/ili
momenata. Kod kontinualnih nosača to su reakcije na unutrašnjim osloncima (svi oslonci
osim dva krajnja). Ako taj nosač ima n raspona i n + 1 oslonaca na istoj visini, ako je
opterećen teretima koji djeluju u ravni u kojoj se nalazi jedna od glavnih osa inercije
poprečnog presjeka i ako su tereti vertikalni, a spregovi djeluju u vertikalnoj ravni, tada je
taj kontinualni nosač n + 1 – 2 = n – 1 puta statički neodređen (slika 12.21a). Naime, mogu
se postaviti samo dvije jednačine statičke ravnoteže. Da bi se taj kontinualni nosač riješio,
tj. da bi se odredile sve nepoznate reakcije veza, on se zamjenjuje ekvivalentnim statički
određenim nosačem na kome je uticaj međuoslonaca zamijenjen nepoznatim reakcijama
(slika 12.21.b) ili ekvivalentnim sistemom koji se sastoji iz prostih greda, a koji je dobiven
oslobađanjem nosača jedne unutarnje (ugaone) veze, tako da na mjestu unutarnjih oslonaca
nastaju zglobne veze (slika 12.21.c) i na tim mjestima su nepoznati momenti. Ovi momenti
ograničavaju slobodno okretanje poprečnog presjeka nosača na mjestu njihovog djelovanja
i osiguravaju kontinuitet elastične linije nosača.

97
    
q F1 Fn q F1 Fn

0 1 2 n-1 n
Q1 Q2 Qn-1
a) b)
 
q M1 M1 F1 M2 Mn-1 Fn

c)
Slika 12.21. a) Kontinualni nosač
b) Kontinualni nosač kod koga je uticaj međuoslonaca zamijenjen nepoznatim reakcijama
c) Kontinualni nosač zamijenjen prostim gredama

Pri rješavanju kontinulanih nosača uvijek se posmatraju dva susjedna polja, pa se javljaju
tri nepoznata reaktivna momenta na međuosloncima (slika 12.22.).
 q
Mi-1 F Mi Mi+1

i-1 2 i i+1
li li+1

Slika 12.22. Dva susjedna raspona kontinulanog nosača

Ako bi se greda na slici 12.22. presjekla na mjestu srednjeg oslonca i, zbog kontinuiteta
elastične linije nosača mora biti nagib tangente na elastičnu liniju s lijeve i s desne strane
tog oslonca isti, što znači da je

il  id . (12.4)

Jednakost (12.4) predstavlja jednačinu kompatibilnosti. Nagib i se računa kao suma

nagiba od datog opterećenja i reaktivnih momenata (princip superpozicije), što je prikazano
na slici 12.23.

F Mi-1 Mi
a)
i
q i(Mi-1)+ i(Mi)
Mi Mi+1

b)
i+1 i(Mi)+ i(Mi+1)

Slika 12.23. a) Deformacija i-tog raspona kontinulanog nosača

b) Deformacija i+1-og raspona kontinulanog nosača
98
Nagibi tangente na elastičnu liniju su:

il  i ( M i 1 )  i ( M i )    i
Fj
,
j
(12.5)
id  i ( M i )  i ( M i 1 )    i p1 .
F


Fj Fp
Nagibi   i lijevo od srednjeg oslonca i i 1 desno od srednjeg oslonca su nagibi
j p

od zadatog opterećenja (Fj za lijevi raspon, Fp za desni raspon). Njih treba uzeti sa stvarnim
predznakom za svako pojedinačno opterećenje. Nagibi od reaktivnih momenata dobijeni
rješavanjem jednačine elastične linije (11.3), uzimaju se iz tablica [42,45] i nakon
uvrštavanja u jednačine (12.5), odnosno (12.4) dobija se

M i 1li M i li M i li 1 M i 1li 1
  i j      i p1
F F
  ,
6( EI x )i 3( EI x )i j 3( EI )
x i 1 6( EI )
x i 1 p

odnosno

M i 1li  l l  M l  
 2M i  i  i 1   i 1 i 1  6   i p1    i j  ,
F F
(12.6)
( EI x )i ( EI ) ( EI ) ( EI )  p 
 x i x i 1  x i 1  j 

gdje je uzeto da su savojne krutosti pojedinih dijelova nosača različite.

Jednačina (12.6) poznata je kao Klapejronova jednačina ili jednačina tri momenta, jer
sadrži tri nepoznata momenta savijanja. Ovakvu jedančinu treba napisati za svaki suvišni
oslonac.
Ako nosač ima istu savojnu krutost na cijeloj dužini (EIx = const.), jednačina (12.6) prelazi
u (12.7), tj.

 
M i 1li  2M i li  li 1   M i 1li 1  6 EI x    i p1    i j .
F F
(12.7)
 p 
 j 
Ako se reaktivni moment dobije s negativnim predznakom, to znači da je pogrešno
pretpostavljen njegov smjer i treba mu ga promijeniti prije računanja ostalih nepoznatih
reakcija veze iz statičkih uslova ravnoteže.

Ako je nosač s prepustom (slika 12.24.a), tada se opterećenje na prepustu redukuje na

susjedni oslonac i dobija se sila i moment (slika 12.24.b). Taj moment ulazi u jednačinu tri
momenta kao poznata veličina.

q  q F
F
Fa

n-1 n a n-1 n
a) b)
Slika 12.24. a) Nosač s prepustom
b) Redukovanje opterećenja na prepustu na susjedni oslonac
99
Ako su krajevi grede uklješteni ili je uklješten samo jedan kraj, potrebno je uklještenje
zamijeniti prostom gredom nultog raspona i onda primijeniti metodu tri momenta (slika
12.25.). U ovom slučaju prva i zadnja jednačina postaju:


Fp
i  0 , 2M ol1  M 1l1  6 EI x 1 ,
p
(12.8)
 
i  n , M n 1ln  2M nln  6 EI x     ,
Fj
 n 
 j 
za EIx = const.

 q

F1 Fn

0 1 2 n-1 n
l1 l2 ln
a)

  Mn
M0 F1 M1 Mn-1 Fn

l0=0 l1 ln ln+1=0

b)

Slika 12.25. a) Obostrano uklješten kontinualni nosač

b) Zamjena uklještenja prostom gredom nultog raspona

Ako su oslonci na različitim nivoima, iznad ili ispod horizontale, javljaju se početni naponi
u kontinualnom nosaču. Tada se uticaj pomjeranja oslonaca u odnosu na horizontalu uzima
kao da potiče od dodatnog vanjskog opterećenja koje bi izazvalo to okretanje poprečnog
presjeka. Zato treba nagibima od opterećenja dodati nagibe koje pojedini rasponi grede
grade s horizontalom (slika 12.26.), pa se dobija

M i 1li M i li M i li 1 M i 1li 1

6 EI x 3EI x
  i  i  
3EI x

6 EI x
  i 1   i 1 , (12.9)

gdje su i i i+1 uglovi okretanja poprečnog presjeka u srednjem osloncu zbog toga što svi
oslonci nisu na istoj horizontali. Okretanje presjeka i (lijevog i desnog) uzima se da je
pozitivno ako je u smjeru kazaljke na satu od vertikale kroz taj oslonac. Svi uglovi se
uvrštavaju u radijanima.

100
 Mi-1 
F1
i-1 Mi
i
i i+1 M
Mi+1

i+1
li li+1

Slika 12.26. Dva susjedna raspona kontinualnog nosača s osloncima na raznim nivoima

Metoda tri momenta je iskorištena pri rješavanju sljedećeg primjera.

Primjer 12.8.

Greda od standardnog I profila (E = 2105 MPa) opterećena je prema slici 12.27 (q =

20kN/m, Mo = 60 kNm, l = 2 m).

a) Izračunati otpore oslonaca.

b) Nacrtati dijagrame Ft i M.
c) Dimenzionisati gredu ako je d = 140 MPa.

Slika 12.27. Opterećen

A M0 B gredni nosač
l l l/2

Rješenje:

a) Greda na slici 12.27. je jednom statički neodređena (n = 3 – 2 = 1). Da bi se

riješila metodom tri momenta potrebno je fiktivno produžiti na mjestu uklještenja,
a opterećenje s prepusta redukovati na tačku B (slika 12.28.).

q
MA l l
q
24
z
M0
y

Slika 12.28. Ekvivalentni sistem za nosač na slici 12.27.

101
Na gredu na slici 12.28. primjenjuje se izraz (12.8) i dobija se

ql 2
2l  6 EI x   A p .
F
2M A (2l )  (a)
8 p


Fp
A   Aq   AM o , (b)
p

tj. računa se nagib od kontinualnog opterećenja q i momenta savijanja Mo. Iz tablica [42] je:

1 q(2l )3   l   l 
2 2
7 ql 3
 Aq  2        ,
24 EI x   2l   2l  48 EI x
(c)
M (2l )
 Mo
A  o .
24 EI x

Nakon uvrštavanja (c) u (b), a (b) u (a) dobija se

ql 3  7 ql 3 M ol 
4M Al   6 EI x   ,
 (d)
4  48 EI x 12 EI x 
odnosno

5 2 1 5 1
MA  ql  M o   20  4   60 ,
32 8 32 8
M A  20 kNm.

Otpori oslonaca se dobijaju iz statičkih uslova ravnoteže (slika 12.29.):

3ql  3l 
M A  0 , FB 2l 
2 
l    M o  M A  0 ,
4
(e)

3ql
F y  0 , FA  FB 
2
. (f)

Iz (e) se dobija sila u osloncu B

21ql M o  M A 21  20  2 60  20
FB     ,
16 2l 16 4
FB  32,5 kN.

Iz (f) se dobija sila u uklještenju A

102
 3ql 3  20  2
FA   FB   32,5 ,
2 2
FA  27,5 kN.

b)

M0 q

A  M0 C B
FA 
27,5
FB
Ft 20
+ + Slika 12.29. Nosač s
- otporima oslonaca i
25 12,5
20
dijagramima Ft i M
10
- - 6,1

35

Da bi se nacrtao dijagram momenata savijanja potrebno je izračunati momente u

karakterističnim tačkama.
ql 2
MB    10 kNm,
8
M Cl   M A  FAl  35 kNm , M Cd  M Cl  M o  25 kNm.

Mjesto ekstrema momenta savijanja se dobija iz uslova

32,5
Ft d  qz  FB  0 , z   1,625 m,
20
a moment je
qz 2  l 20 1,6252
Me    FB  z      32,51,625  1  6,1 kNm.
2  2 2

c) Dimenzionisanje grede se vrši na osnovu maksimalnog momenta savijanja Mmax = 35

kNm.

Korištenjem izraza (7.48) dobija se

103
 M max
 max   d. (g)
Wx
Iz izraza (g) biće otporni moment površine
35
Wx  106 , Wx  250 cm3 .
140 103

Usvaja se standardni profil s prvom većom vrijednošću [42] , a to je

I 22 za koji je Wx  278 cm3 , Ix = 3060 cm4.

12.5. Metoda sila

Statički neodređeni sistemi veoma često se rješavaju pomoću metode sila. Pri primjeni ove
metode potrebno je prvo sistem osloboditi suvišnih veza i pretvoriti ga u stabilan, statički
određen sistem, tako što će preostale veze osigurati kinematsku nepomjerljivost i u pogledu
vanjskih i unutarnjih veza. Na taj način se dobija osnovni sistem. Da bi sistem bio
ekvivalentan početnom, potrebno je osnovni sistem opteretiti zadatim opterećenjem, a na
mjesto uklonjenih veza potrebno je staviti nepoznate, tzv. generalisane sile. Za svaku
uklonjenu vanjsku vezu stavlja se jedna nepoznata sila, dok se za uklonjenu unutrašnju
vezu stavljaju dvije nepoznate sile istog intenziteta a suprotnog smjera. Ako uklonjena veza
onemogućava linijsko pomjeranje stavlja se sila, a ako onemogućava ugaono pomjeranje
stavlja se spreg. Tako se dobija ekvivalentni sistem (slika 12.30.) na kome su uz vanjsko
opterećenje naznačene suvišne sile, tzv. generalisane sile, koje sprečavaju generalisana
pomjeranja.

q q

 
F F

Q2

osnovni sistem ekvivalentni sistem Q1

Slika 12.30a. Ram vanjski statički neodređen

104
 q q

Q3
Q1

Q2

osnovni sistem ekvivalentni sistem

Slika 12.30.b Ram unutarnji statički neodređen

Ram na slici 12.30.a je dva puta vanjski statički neodređen, a ram a slici 12.30.b je tri puta
unutarnje statički neodređen.
Ako je rešetkasti nosač statički neodređen, kod formiranja ekvivalentnog sistema treba
voditi računa da ostane geometrijski nepomjerljiv, tj. da ostane nepomično vezan za
podlogu, a da unutar tog nosača ne dolazi do pomjeranja štapova, odnosno čvorova. Na
slici 12.31. prikazan je rešetkasti nosač koji je jednom vanjski i jednom unutarnje statički
neodređen.

Q2

Q2

 
F F Q1
ekvivalentni sistem

Slika 12.31. Rešetkasti nosač dva puta statički neodređen

Nakon što je formiran ekvivalentni sistem, uspostavljaju se dodatni uslovi preko

generalisanih pomjeranja, koja u statički određenom sistemu odgovaraju generalisanim
silama, tj. iz uslova pomjeranja na ekvivalentnom sistemu. Ta pomjeranja se sastoje iz
pomjeranja izazvanih svakom od generalisanih sila i vanjskim opterećenjem. Kao što je
pokazano u poglavlju 10, pomjeranje proizvoljne tačke konstrukcije je prema (10.22)

n
fi  
j 1
ij Fj , (12.10)

105
jer postoji linearna zavisnost između pomjeranja i sile. Korištenjem izraza (12.10) mogu se
napisati dopunski uslovi metode sila u obliku (12.11) ¸

n
 i    ij Q j   iF  0 , i  1,2,..., n , (12.11)
j 1

gdje su Qj suvišne nepoznate veličine (generalisane sile), ij Qj je pomjeranje koje

odgovara sili Qi a izazavano silom Qj, ij su uticajni koeficijenti elastičnosti, tj. to je
generalisano pomjeranje na mjestu i u pravcu generalisane sile Qi usljed djelovanja
generalisane jedinične sile Q j =1, a iF je pomjeranje tačke i u pravcu sile Qi usljed
zadatog opterećenja.

Uticajni koeficijenti se mogu odrediti korištenjem Maksvel- Morove (Maxwell - Mohr)

metode ili za nosače iz pravih dijelova korištenjem Vereščaginove metode.

Kao što je već rečeno, svakoj statički neodređenoj veličini kao generalisanoj sili odgovara
određeno generalisano pomjeranje i ako je ono onemogućeno na statički neodređenom
sistemu, ono mora biti jednako nuli, jer ne smije doći do loma, odnosno do pojave
generalisanog pomjeranja. Dakle, može biti spriječeno pomjeranje presjeka usljed vanjske
veze ili međusobno pomjeranje presjeka neke unutarnje veze. Na ovaj način se dobija
sistem od n lineranih jednačina sa n nepoznatih. Taj sistem jednačina je poznat kao sistem
kanonskih jednačina metode sila. Nepoznate u ovom sistemu jednačina su generalisane sile
i otuda naziv metoda sila.

Sistem kanonskih jednačina (12.11) u razvijenom obliku postaje

11Q1  12Q2  ...  1n Qn  1F  0 ,

 21Q1   22Q2  ...   2 n Qn   2 F  0 , (12.12)
              

 n1Q1   n 2Q2  ...   nnQn   nF  0 .

Prema Maksvelovoj teoremi o uzajamnosti pomjeranja (poglavlje 10.3) mora biti

 ij   ji . (12.13)

Ako se svi uticaji na pomjeranje tačaka nosača mogu zanemariti osim momenta savijanja,
uticajni koeficijenti se određuju prema Kastiljanovoj (Castiglian) teoremi pomoću Morovih
integrala, tj.

Mi M j
 ij   dl , (12.14)
l
EI x

gdje su M i i M j momenti savijanja od jediničnih generalisanih sila, a integrisanje izraza se

vrši duž svih elemenata nosača.

106
Pomjeranje od vanjskih opterećenja je

M F Mi
 iF   dl , (12.15)
l
EI x

gdje je MF moment savijanja od vanjskih opterećenja.

Naponsko stanje u statički neodređenim nosačima može biti posljedica ne samo djelovanja
vanjskog opterećenja nego i pomjeranja oslonca. To pomjeranje se može javiti zbog
spuštanja podloge ili zato što postoje elastična ležišta. Tada dopunska jednačina glasi

 Q
j 1
ij j   iF   io , (12.16)

gdje je io pomjeranje oslonca i u kojem djeluje suvišna sila Qi.

Ako je pomjeranje oslonca istog smjera kao i sile znak je plus, a ako je pomjeranje
suprotnog smjera od sile znak je minus.
Sistem može biti izložen vanjskom opterećenju i/ili temperaturnim promjenama. Tada se u
kanonskim jednačinama mora javiti dodatno pomjeranje u pravcu sile Qi usljed zagrijavanja
(hlađenja), pa kanonske jednačine glase

 Q
j 1
ij j   iF   iT  0 , i  1,2,..., n. (12.17)

Pri rješavanju statički neodređenih ramova, ako je ram simetričan a opterećenje simetrično
ili antisimetrično, unaprijed su poznate određene presječne sile.
Kod simetričnog rama sa simetričnim opterećenjem (slike 12.32a, b) presječna sila Q2 
jednaka je nuli u ravni simetrije rama. Dokaz za ovo slijedi iz sljedeće analize. Ram
opterećen prema slici 12.32a je tri puta statički neodređen, a to znači da treba riješiti sistem
od tri jednačine:

 11Q1   12 Q2   13 Q3   1F  0 ,
 21Q1   22 Q2   23 Q3   2 F  0 , (a)
 31Q1   32 Q2   33 Q3   3 F  0 .

Uticajni koeficijenti u jednačinama (a) se dobijaju množenjem odgovarajućih momentnih

dijagrama od jediničnih sila, koji su prikazani na slikama 12.32. c, d, e

12   21  0,  23   32  0, (b)

jer se množe simetrični i antisimetrični dijagram (slike 12.32. c, d i 12.32. e, d).

 2 F  0, (c)

se dobija množenjem površina na slikama 12.32. d i 12.32. f (antisimetričan i simetričan

dijagram).
107
 Q3
Q1

EIx Q2
q q
ravan
q
soimetrije

l
l

a) b)

Q1  1
l/2 l/2

Q2  1

M1 M2

+ +

l c) l d)

1 Q3  1
1

M3
MF

e) f)

Slika 12.32. a) Simetričan ram sa simetričnim opterećenjem

b) Ekvivalentni sistem
c, d, e) Momentni dijagrami od jediničnih unutarnjih sila
f) Momentni dijagram od vanjskog opterećenja

Nakon uvrštavanja (b) i (c) u (a) dobija se

 22Q2  0, Q2  0, (d)

tj. antisimetrična sila Q2  0 kada je opterećenje simetričnog rama simetrično.

Kod simetričnog rama s antisimetričnim opterećenjem (slika 12.33. a, b) presječne sile
Q1   i Q3 su jednake nuli u ravni simetrije rama.

108
 q

q MF

a) b)

Slika 12.33. a) Simetričan ram s antisimetričnim opterećenjem

b) Momentni dijagram od vanjskog opterećenja

Momentni dijagrami od jediničnih unutarnjih sila prikazani su na slikama 12.32. c, d, e, pa

su uticajni koeficijenti za ovaj slučaj

12   21  0,  23   32  0, (e)

a pomjeranja od zadatog opterećenja su

1F  0,  3 F  0, (f)

jer se množe površine na slikama 12.32. c i 12.33. b, odnosno 12.32. e i 12.33. b

(simetričan i antisimetričan dijagram).
Nakon uvrštavanja (e) i (f) u jednačine (a) dobija se sistem jednačina

11Q1  13Q3  0 ,
 22Q2   2 F  0 , (g)
 31Q1   33Q3  0 ,

čija je determinanta (prva i treća jednačina)

11 33  132  0, (h)

a to znači da mora biti

Q1  0, Q3  0, (i)

tj. simetrične sile Q1 i Q3 su jednake nuli kada je opterećenje simetričnog rama

antisimetrično.

Nakon što su metodom sila određene suvišne reakcije veza kod statički neodređenog
nosača, ostale nepoznate se određuju iz statičkih uslova ravnoteže. Zatim se crtaju
dijagrami presječnih sila. Ukoliko je potrebno dimenzionisati nosač, treba naći maksimalni
109
normalni napon. Zatim se poprečni presjek nosača dobija iz uslova da taj napon mora biti
manji od dozvoljenog.
Kod statički neodređenih rešetkastih nosača statički neodređene veličine, sile u štapovima
ili/i reakcije veza, određuju se iz uslova deformacije ekvivalentnog sistema pod
djelovanjem vanjskih opterećenja i statički neodređenih veličina. Kanonske jednačine glase

 j1Q1   j 2Q2  ...   jmQm   jF  0, j  1,2,..., n, (12.18)

gdje su uticajni koeficijenti i pomjeranje napadne tačke sile Qj u njenom pravcu usljed
djelovanja vanjskog opterećenja dati izrazima:

2
m m
S ij li S ij S ik li
 jj   ,  jk   , j  k,
i 1 EAi i 1 EAi
(12.19)
m
SiF S ij li
 jF   ,
i 1 EAi

gdje je m broj štapova, S ij je sila u štapu usljed djelovanja jedinične sile Q j  1 na mjestu
uklonjene veze, a SiF je sila u štapu od zadatih sila. Sa n je označena statička neodređenost
rešetke. Na kraju se mogu odrediti sile u svim štapovima korištenjem principa
superpozicije, tj.

n
Si  SiF  S
j 1
ij Qj. (12.20)

Kod statički neodređenih nosača mogu se odrediti pomjeranja, linijska i ugaona, pojedinih
tačaka istim postupkom kao kod statički određenih nosača, ali prethodno treba riješiti
statičku neodređenost. Postupak određivanja pomjeranja tačaka nosača objašnjen je u
poglavljima 10.5 i 10.6.
U nastavku ovog poglavlja riješena su dva statički neodređena nosača primjenom metode
sila.

Primjer 12.9.

Izračnati horizontalno pomjeranje tačke C na ramu (slika 12.34.), koji je izrađen od

standardnog I 30 profila. Poznato je: E = 2105 MPa, F = 16 kN, l = 6 m.
l/2


F Slika 12.34. Statički neodređen ram
C
l/2

A B
l/3 l
110
Rješenje:

Ram na slici 12.34. je jednom statički neodređen (n = 4 – 3 = 1). Problem je riješen

metodom sila. Ekvivalentni sistem je prikazan na slici 12.35.a.
Fl
l l 2

 
F F
M1 MF

Q1 1 F
1
a) b) c)
F/2 F/2

Slika 12.35. a) Ekvivalentni sistem

b) Momentni dijagram od jedinične sile
c) Momentni dijagram od vanjskog opterećenja

Dijagram momenta savijanja od jedinične sile Q1 = 1 prikazan je na slici 12.35. b, a na slici

12.35. c prikazan je dijagram momenta savijanja od vanjskog opterećenja, a vide se i
reakcije u osloncima.
Kanonska jednačina (12.11) svodi se na

11Q1  1F  0. (a)

Uticajni koeficijent  11 i pomjeranje tačke  1F su određeni pomoću Vereščaginove

metode, korištenjem izraza (10.56).

l2 2 5
EI x11  2 l  l 2l  l 3 , (b)
2 3 3
što je dobijeno množenjem površine momentnog dijagrama M 1 s ordinatom kroz težište
svake površine (slika 12.35. b).

1 Fl 1 l  l Fl 1 l l 2 Fl 23
EI X 1F   ll    l     Fl 3 , (c)
2 2 22 2 2 2 2 2 3 2 48

gdje je prvi sabirak dobijen množenjem površine u dijagramu MF i ordinate iz dijagrama

M 1 , a kroz težište prvog dijagrama, a kod druga dva sabirka je bilo obrnuto, jer su oba
dijagrama pravolinijska i to je bilo moguće (poglavlje 10.6).

Nakon uvrštavanja (b) i (c) u (a) dobija se

5 3 23
l Q1  Fl 3  0, (d)
3 48
111
odakle je reakcija veze

23 23 16
Q1  F  4,6 kN.
80 80

Da bi se našlo horizontalno pomjeranje tačke C, u toj tački se prilaže horizontalna jedinična

sila i crta se momentni dijagram (slika 12.36. a). Pomjeranje ove tačke se računa pomoću
Vereščaginove metode, a koristi se i princip superpozicije. Naime, pretpostavlja se da uz
silu F, kao vanjsko opterećenje djeluje reakcija veze Q1. Zato je nacrtan momentni dijagram
od sile Q1 (slika 12.36. b). Sada se množe dijagrami na slikama 12.36. a i 12.36. b i
dijagrami na slikama 12.36. a i 12.35. c.

l Q1l Q1l

l/2

1
C
M Q1
M 1
1 Q1 Q1

1/2 1/2

a) b)

Slika 12.36. a) Momentni dijagram od jedinične sile u tački C

b) Momentni dijagram od sile Q1

Horizontalno pomjeranje tačke C je

1  1 l l 1 2 1 1 l  1 2 1 Fl  2 l l  1  l  l Fl
C      Q1l    l lQ1l  ll Q1l  l    l 
EI x  2 2 22 3 2 22  2 3 2 2 3 2 2 22 2 2
1 Fl l 2 l 
 ,
2 2 2 3 2
l3  7 57 
C   F  Q1 . (e)
EI x  16 48 

Za profil I 30 aksijalni moment inercije je Ix = 9800 cm4, pa je

63 7 57 
C   16  4,6 10 3  0,017 m.
2  10  10  9800  10 8
5 6
 16 48 

112
Primjer 12.10.

Izračunati sile u štapovima rešetkastog nosača na slici 12.37. Poznato je: E = 2105 MPa, F
= 20 kN, A1 = 86 cm2, A2 = 14 cm2, A3 = A4 = 48 cm2, A5 = A6 = 35 cm2.


F
2

1,5m
2
3 4
4
6 5

1,5m
1 1 3

4m 4m

Slika 12.37. Rešetkasti nosač opterećen silom F

Rješenje:

Rešetkasti nosač na slici 12.37. ima četiri čvora, pa je potreban broj štapova 24 – 3 = 5, a
nosač ima šest štapova. Dakle, on je jednom unutarnje statički neodređen (6 – 5 = 1).
Ekvivalentni sistem je prikazan na slici 12.38. a, a na slikama 12.38. b i c su prikazane
pretpostavljene sile u štapovima od jedinične sile i od zadatog opterećenja.

  
F
F
2
S3 S4
S2 S3F S2F S4F

2
4 S6 S5 S6F S5F
1 3 1

Q1 Q1 1 1

a) b) c)

Slika 12.38. a) Ekvivalentni sistem

b) Sile u štapovima od jedinične sile
c) Sile u štapovima od zadatog opterećenja

Kanonska jednačina (12.18) svodi se na

11Q1  1F  0, (a)

113
a koeficijenti  11 i  1F se rješavaju prema (12.19), tj.

2
6 6
S i1l i S iF S i1l i
 11   ,  1F   . (b)
i 1 EAi i 1 EAi

Za dati nosač dužine pojedinih štapova su:

   
1 1
l1  8 m, l2  1,5 m, l3  l4  4 2  32 2
 5 m, l5  l6  4 2  1,52 2
 4,27 m

Sile S i i S iF u pojedinim štapovima nalaze se iz uslova ravnoteže čvorova rešetke (slike

12.38. b i c).

Čvor 1):
 X  0, i 1  S 6 cos 1  S 3 cos  2  0,
(c)
 Y  0,
i S 6 sin 1  S 3 sin  2  0.

Poznato je:
1,5 3
sin 1   0,35; sin  2   0,6;
4,27 5
4 4
cos 1   0,94; cos  2   0,8.
4,27 5

Iz jednačina (c) se dobija

1  0,94S 6  0,8S 3  0, 0,35S 6  0,6S 3  0,

(d)
S 6  2,1, S 3  1,22.

Zbog simetrije biće

S 5  S 6 , S 4  S 3. (e)

Čvor 2):  Y  0,i S 2  S 3 cos90   2   S 4 cos90   2   0,

odnosno

S 2  2S 3 sin  2  0, S 2  2 1,22  0,6  0,

(f)
S 2  1,47.

114
Čvor 1):
 X  0, i S6 cos 1 S3 cos  2  0,
F
 Y  0, i
2
 S6 sin 1 S3 sin  2  0,
odnosno
F
0,94 S6  0,8S3  0,  0,35S6  0,6S3  0. (g)
2
Iz jednačina (g) se dobijaju sile

S6 F  1,4 F  S5 F , S3 F  1,645 F  S 4 F . (h)

Čvor 2): Y  0 ,
i S 2  2S3 sin  2  F ,
S 2 F  F  2  0,6 1,645 F  0,97 F . (i)

Izračunate sile s odgovarajućim znacima (+ zatezanje, - pritisak) date su u Tabeli 12.1. U

njoj se nalaze pojedini sabirci potrebni za računanje koeficijenata  11 i  1F (izrazi (b)).

Tabela 12.1. Sile u štapovima i veličine potrebne za njihovo računanje

2
li Ai S i1li S iF S i1l i Si
i S i1 S iF S i1Q1 Si
m m2 Ai Ai kN
1 8 8610-4 1 0 0,093104 0 0,755F 0,755F 15,1
2 1,5 1410-4 -1,47 0,97F 0,23104 -0,153F104 -1,11F -0,14F -2,8
3 5 4810-4 1,22 -1,645F 0,155104 -0,209F104 0,92F -0,725F -14,5
4 5 4810-4 1,22 -1,645F 0,155104 -0,209F104 0,92F -0,725F -14,5
5 4,27 3510-4 -2,1 1,4F 0,538104 -0,36F104 -1,585F -0,185F -3,7
6 4,27 3510-4 -2,1 1,4F 0,538104 -0,36F104 -1,585F -0,185F -3,7
 1,709104 -1,291104

Sile u štapovima su izračunate korištenjem izraza (12.20) koji se svodi na

Si  SiF  S i1Q1. (j)

Iz jednačine (a), a uz korištenje izraza (b), koji su dati u Tabeli 12.1. dobija se generalisana
sila:

115
 1,709  10 4  1,291F  10 4
 11   0,8545  10  4 ,  1F   0,6455 F  10  4 ,
2  10  10
5 3
2  10  10
5 3

0,8545  10  4  Q1  0,6455  F  10  4  0,
Q1  0,755  F  15,1 kN  S1 .

Sile u štapovima prema izrazu (j) su:

S 2  0,97 F  1,11F  0,14 F  2,8 kN,

S 3  S 4  1,645 F  0,92 F  0,725 F  14,5 kN,
S 5  S 6  1,4 F  1,585 F  0,185 F  3,7 kN.

12.6. Metoda minimuma deformacionog rada

Statički neodređeni sistemi se mogu riješiti i primjenom Kastiljanove (Castiglian) teoreme,

koja je dana u poglavlju 10.4. Prema ovoj teoremi, generalisano pomjeranje na mjestu i u
pravcu djelovanja generalisane sile jednako je parcijalnom izvodu deformacionog rada po
toj sili. Pošto se konstrukcija elastično deformiše i ne smije doći do loma, pomjeranja na
mjestu i u pravcu generalisane sile moraju biti jednaka nuli. Te generalisane sile se naznače
na ekvivalentnom sistemu, kao što je pokazano u poglavlju 12.5. Broj dopunskih jednačina
potrebnih da se riješi statički neodređena konstrukcija jednak je broju generalisanih sila.
Polazi se od izraza za deformacioni rad (10.13), za opšti slučaj opterećenja, preko koga se
dobija izraz za pomjeranje (10.43) primjenom Kastiljanove teoreme. Na osnovu (10.43),
ako se sa Qi označe suvišne nepoznate (reakcije oslonaca ili/i unutarnje sile), dobija se
sistem linearnih jednačina

Wd
fi   0 , Wd  Wd F , Q1 , Q2 ,..., Qn , i = 1, 2, … , n (12.21)
Qi
ili u razvijenom obliku

m M x M x m M y M y m  y Fy Fy
 dz    dz ...    dz  0 , i = 1, 2, … , n (12.22)
j 1 l j EI x Qi j 1 l j EI y Qi j 1 l j GA Qi

koji treba riješiti. U jednačini (12.22) m je broj polja u kojima se mijenjaju izrazi za
presječne sile.

Ako se zanemare svi uticaji osim momenta savijanja, jednačine (12.22) se svode na (12.23)

m
M x M x
  EI
j1 l j x Qi
dz  0, i  1, 2,  , n. (12.23)

Mx je moment savijanja u proizvoljnom presjeku od vanjskog opterećenja i suvišnih

nepoznatih.

116
Sistem linearnih jednačina (12.21) ili (12.22) kada se riješi dobijaju se suvišne nepoznate
koje imaju vrijednosti za koje je deformacioni rad nosača minimalan, ako je taj nosač od
linearno elastičnog materijala i nalazi se u stabilnoj ravnoteži. Ovo je dokazano na primjeru
konzole koja je oslonjena na kraju prema slici 12.39.a. Ona je jednom statički neodređena.
Ekvivalentni sistem je dat na slici 12.39.b (oslobođen desni oslonac i naznačena
generalisana sila Q1).

q q

a) b) Q1

Slika 12.39. a) Statički neodređen nosač

b) Ekvivalentni sistem

Rad vanjskih sila jednak je deformacionom radu (poglavlje 10.1)

1
W  Wd  Q1 11  Wdq  Q1 1q . (a)
2

Wdq je rad kontinualnog opterećenja na svom pomjeranju.

Pomjeranje  11 je prema (10.20)

 11   11Q1 . (b)

Uvrštavanjem (b) u (a) dobija se

1
Wd   11Q12  Wdq  Q1 1q , (c)
2

a parcijalni izvod deformacionog rada po generalisanoj sili je

Wd
  11Q1   1q , (d)
Q1
 2Wd
  11  0, (e)
Q12

gdje je  11 uticajni koeficijent.

Izraz (e) je uslov za minimum funkcije deformacionog rada.

Ukoliko je neki od oslonaca elastičan, npr. oslonac i, njegovo pomjeranje biće

117
 Wd Q
i    el  i , (12.24)
Qi c

gdje je c krutost opruge. Također, može biti zadato pomjeranje oslonca  o , tj.

Wd
i   o. (12.24a)
Qi

Ako je rešetkasti nosač unutarnje statički neodređen može se riješiti metodom minimuma
deformacionog rada. Naime, izraz za ukupni deformacioni rad obuhvata sve štapove, pa i
onaj koji je presječen jer je suvišan sa stanovišta statičke određenosti. Izvod deformacionog
rada po sili daje približavanje krajeva toga štapa na mjestu presjeka, a pošto je štap
neprekidan, to približavanje mora biti jednako nuli, a sila u tom štapu daje minimalnu
vrijednost deformacionog rada.

   
F F F F

Q1

Q1

a) b)

Slika 12.40. a) Unutarnje statički neodređen rešetkasti nosač

b) Ekvivalentni sistem

Nepoznate, suvišne, sile se dobijaju iz sistema jednačina

S i
Si
Wd m Q j m
Si
 li   S ij l i  0 , j = 1, 2, … , n, (12.25)
Q j i 1 EAi i 1 EAi

gdje je m broj štapova, a n je broj koji pokazuje koliko puta je rešetka statički neodređena.
Sile u štapovima rešetke dobijaju se kao posljedica zbirnog uticaja od vanjskog opterećenja
i statički neodređenih veličina u ekvivalentnom sistemu (slika 12.40.), tj.

n
S i  S iF  S i1Q1  S i 2 Q2  ...  S in Qn  S iF   S ij Q j , (12.26)
j 1

118
 gdje su S iF sile u štapovima od vanjskih uticaja, S ij su sile u štapu j usljed djelovanja
statički neodređene veličine Q j  1 .
Primjena metode minimuma deformacionog rada na rješavanje statički neodređenih sistema
objašnjena je u sljedeća dva primjera.

Primjer 12.11.

Riješiti statičku neodređenost obostrano uklještenog luka opterećenog silom F prema slici
12.41.


F

Slika 12.41. Opterećen, obostrano uklješten luk

R
A B

Rješenje:

Obostrano uklješten luk na slici 12.41. je tri puta statički neodređen. Iz statičkih uslova
F
ravnoteže, a zbog simetrije, dobija se da je FAH  FBH , M A  M B i FAV  FBV 
2
(slika 12.42.a), te ovaj problem postaje dva puta statički neodređen. Ekvivalentni sistem je
dat na slici 12.42.b. Suvišne reakcije veze se nalaze korištenjem metode minimuma
deformacionog rada.
 
F F
1
R
MB 1
MA Q2
FAH FBH  Q1

FAV FBV F/2

b)
a)

Slika 12.42. a) Obostrano uklješten luk i reakcije veza

b) Ekvivalentni sistem

119
Moment savijanja u presjeku 1 – 1 je
F
M  R1  cos    Q1 R sin   Q2 . (a)
2

Koriste se jednačine (12.23), tj.

M M M M
 EI
l x Q1
dl  0 ,  EI
l x Q2
dl  0. (b)

U datom primjeru izvodi su

M M
  R sin  , 1, (c)
Q1 Q2
a
dl  Rd . (d)

Izrazi (c) i (d) se uvrštavaju u (b) i dobija se


2
1 F 

EI x   2 R(1  cos  )  Q R sin   Q
0
1 2  R sin Rd  0 ,


(e)
2
1 F 
EI x 0  2 R(1  cos  )  Q1 R sin   Q2  Rd  0 ,
odnosno


2
F F 3 
  2 R sin   R sin  cos   Q1 R 3 sin 2   Q2 R 2 sin  d  0 ,
3

0
2 

(f)
2
F F 2 
  2 R  R cos   Q1 R 2 sin   Q2 R d  0 .
2

0
2 

Jednačine (f) se svode na (g)

F F 
R  R  Q1 R  Q2  0 ,
2 4 4 (g)
F  F 
R  R  Q1 R  Q2  0 ,
2 2 2 2
a njihovo rješenje je
4  4  2   2
Q1  F , Q 2  FR ,
 2 8 2( 2  8)
tj.
Q1  FBH , Q2  M B .
120
Primjer 12.12.

Ram na slici 12.43. ima konstantnu savojnu krutost (EIx = const.). Odrediti reakcije oslonca
B kada se pomjeri vertikalno naviše za  B . Poznato je: E = 2105 MPa, a = 4 cm,  B = 4
cm, poprečni presjek je od standardnog profila 40.

a
A

Slika 12.43. Statički neodređen ram

a

B
a
B

Rješenje:

Ram na slici 12.43. je dva puta statički neodređen (n = 5 – 3 = 2). Ekvivalentni sistem s
naznačenim presjecima u kojima se jednačina za moment savijanja mijenja prikazan je na
slici 12.44.

z
3
2 Slika 12.44. Ekvivalentni sistem za ram na
2
slici 12.43.
z
1 Q1
z
1 Q2

Momenti savijanja u presjecima 1-1, 2-2, 3-3 i njihovi izvodi po generalisanim silama su:

M 1 M 1
M 1  Q2 z , 0 , z
Q1 Q2
M 2 M 2
M 2  Q2 a  Q1 z ,  z , a (a)
Q1 Q2
M 3 M 3
M 1  Q2 z  Q2 a  Q1 a,  a ,  z  a.
Q1 Q2
121
Koriste se jednačine 12.21, odnosno 12.23 i 12.24a i dobija se:

1 a M 1 a
M 2 a M 3 
  M 1 dz   M 2 dz   M 3 dz   0 ,
EI x 0 Q1 0 Q1 0 Q1 
(b)
1 a M 1 a
M 2 a
M 3 
  M 1 dz   M 2 dz   M 3 dz    B .
EI x 0 Q 2 0 Q 2 0 Q 2 

Nakon uvrštavanja izraza (a) u jednačine (b) dobija se:

a a

  Q2 a  Q1 z zdz    Q2 ( z  a)  Q1a adz  0 ,

0 0
a a a
(c)

Q z2
2
dz   Q2 a  Q1 z adz   Q2 ( z  a )  Q1 a ( z  a )dz  EI x  B .
0 0 0

Nakon integriranja dobija se:

2
 Q2  Q1  0,
3
(d)
11 EI 
Q2  2Q1  x3 B .
3 a
Suvišne reakcije veza su
9 EI x  B 3 EI x  B
Q1  , Q2  . (e)
4 a3 2 a3

Za profil 40 iz tablice [42] je Ix = 846 cm4. Sada se mogu naći brojne vrijednosti
generalisanih sila

9 2  10 5  10 6  846  10 8  4  10 2
Q1    10 3  2,4 kN,
4 43
3 2  10 5  10 6  846  10 8  4  10  2
Q2    10 3  1,6 kN.
2 43

12.7. Metoda deformacija

Statički neodređeni sistemi mogu se riješiti i metodom deformacija. Ova metoda se može
koristiti za rješavanje statički neodređenih konstrukcija s nepomjerljivim i pomjerljivim
čvorovima, pri čemu pojedine grede mogu biti konstantnog ili promjenljivog poprečnog
presjeka. Ovde je objašnjeno kako se ova metoda koristi pri rješavanju statički neodređenih
konstrukcija sastavljenih od greda konstantnog poprečnog presjeka i s nepomjerljivim
čvorovima (spojnim tačkama grede), tj. konstrukcija kod kojih dolazi do okretanja čvorova,
ali nema njihovog linijskog pomjeranja niti dolazi do okretanja greda između čvorova. Za
takve konstrukcije mora biti dvostruki broj čvorova jednak broju spojnih greda, tj.

122
 2nč = ng . (12.27)

Kod ove metode, kao i kod metode sila, usvaja se pretpostavka da se svi uticaji na
deformaciju osim momenta savijanja mogu zanemariti. Ova pretpostavka ima veoma mali
uticaj na tačnost rješenja, jer je deformacioni rad uzdužnih i poprečnih sila zanemariv u
odnosu na deformacioni rad momenta savijanja (poglavlje 10.1.).
Statički neodređena konstrukcija, koja se rješava metodom deformacija mora se zamijeniti
drugim, tzv. ekvivalentnim sistemom za koji se može postaviti sistem jednačina iz kojih se
određuju suvišne nepoznate. Kod metode sila ekvivalentni sistem se formira tako da se
nosač oslobodi suvišnih veza i na njihovo mjesto se stavljaju nepoznate sile i/ili momenti.
Zatim se formira sistem kanonskih jednačina pri čemu moraju biti zadovoljena pomjeranja
na statički neodređenoj konstrukciji (poglavlje 12.5.). Kod metode deformacija ekvivalentni
sistem se formira tako da se dodaju dopunske veze i dobija se sistem s potpuno
nepokretnim čvorovima, tj. sistem sastavljen od obostrano uklještenih greda. Pošto se na
stvarnoj konstrukciji čvorovi okreću, oni se na ekvivalentnom sistemu oslobađaju
dodavanjem priključnih momenata i formiraju se dodatne jednačine. Njihov broj jednak je
broju krutih čvorova u konstrukciji, dok je kod metode sila broj jednačina bio jednak broju
statičke neodređenosti sistema. Iz tih jednačina se određuju uglovi okretanja, tj. ugaone
deformacije, a zatim momenti i sile, dok su se kod metode sila prvo određivale suvišne sile
i/ili momenti.
Na slikama 12.45.a i b prikazane su dvije statički neodređene konstrukcije. Prvi ram (slika
12.45.a) ima jedan čvor (nč = 1)u kome su kruto vezane dvije grede (ng = 21= 2), a drugi
ram (12.45.b) ima četiri čvora kojima je spojeno osam greda (24 = 8). Prema tome kod oba
rama je zadovoljen uslov (12.47.), što znači da su ti ramovi s nepomjerljivim čvorovima. Za
ove ramove na slikama 12.45.c i d su prikazani ekvivalentni sistemi.

1 1 2 3 4

a)
b)
a)

c)
d)

Slika 12.45. a, b) Statički noedređeni ramovi

c, d) Ekvivalentni sistem

123
Ram na slici 12.45.a je tri puta statički neodređen, a ram na slici 12.45.b je 12 puta statički
neodređen, te je, pri rješavanju problema metodom sila, potrebno riješiti sistem od tri,
odnosno 12 kanonskih jedačina. Prvi ram ima jedan čvor, a drugi ima četiri čvora, te je, pri
rješavanju statičke neodređenosti ovih ramova metodom deformacija potrebno napisati i
riješiti jednu, odnosno četiri jednačine. Ovi primjeri pokazuju da je pri njihovom rješavanju
metoda deformacija efikasnija od metode sila. To je najčešće slučaj pri rješavanju složenijih
ramovskih konstrukcija.

Sljedeća analiza treba da pokaže kako se dolazi do dopunskih jednačina potrebnih da se

riješi statički neodređena konstrukcija metodom deformacija.

- Potrebno je formirati ekvivalentni sistem, koji se sastoji iz obostrano uklještenih greda

(slike 12.45. c i d).
- Uklještenja u čvornim tačkama su elastična i dolazi do okretanja čvorova.
- Usvaja se da su uglovi okretanja čvorova pozitivni ako je okretanje u smjeru kretanja
kazaljke na satu.
- Uglovi okretanja čvorova zavise od vanjskog opterećenja i od priključnih momenata u
uklještenjima.
- Priključni momenti savijanja na isječenoj gredi su pozitivni ako su u smjeru kretanja
kazaljke na satu, a negativni za obrnuti smjer (slika 12.46.).

Slika 12.46. Znak momenta savijanja za obostrano uklještenje grede (priključni momenti)

- Računaju se uglovi kretanja čvorova primjenom principa superpozicije. Npr. za gredu

na slici 12.47. ugao okretanja čvora A,  a , jednak je sumi uglova okretanja tog čvora
od momenta u osloncu A (Ma), u osloncu B (Mb) i od vanjskog opterećenja  F .

124
  
F F

A B
a)
+Ma +Mb
b
a MF
b) c)
Ma Mb

Ma Mb
d)
e)

Slika 12.47. a) Obostrano kruto uklještena greda

b) Greda s elastičnim uklještenjem
c) Dijagram momenta savijanja za gredu opterećenu silom
d, e) Dijagrami momenta savijanja za grede opterećene spregom

- Na osnovu tabličnih vrijednosti [42] može se pisati

M al M bl
EI x a     ' F EI x . (a)
3 6

- Istim postupkom se dobija ugao okretanja čvora B, b .

M al M bl
EI x b      ' ' F EI x . (b)
6 3

- Rješavanjem jednačina (a) i (b)dobijaju se priključni momenti

4 EI x 2 EI x 6 EI x
Ma  a  b   ' ' F 2 ' F ,
l l l
(c)
4 EI x 2 EI x 6 EI x
Mb  b  a  2 ' ' F 3 ' F .
l l l

- Jednačine (c) pišu se u sljedećem obliku

4 EI x 2 EI x
Ma  a   b  M abo ,
l l
(d)
4 EI x 2 EI x
Mb  b   a  M bao ,
l l

odnosno
125
 M a  k (2 a   b )  M ab
o
,
(12.28)
M b  k (2 b   a )  M ba
o
,

gdje je

2 EI x
k (12.29)
l

o o
koeficijent krutosti, a veličine M ab i M ba su momenti savijanja koji zavise od opterećenja.

- Za nosač s uklještenim krajevima biće

 a   b  0, (12.30)

pa se dobija da je

M a  M ab
o
, M b  M ba
o
. (12.31)

Ovi momenti opterećenja grede ili opterećenja čvorova se mogu naći u dodatku knjige i u
priručnicima, npr. [42,45]. Tako, kod obostrano uklještene grede opterećene ravnomjernim
kontinualnim opterećenjem momenti opterećenja čvorova imaju vrijednost
ql 2  o ql 2 ql 2 
 M ab   o
, M ba  , a u slučaju koncentrisane sile koja djeluje na sredini ti
12  12 12 
Fl  o Fl Fl 
 M ab   , 
o
momenti su M ba , slika 12.48.
8  8 8 

M0ab 0
M0ba M ab  M0ba
q F
A B A B

l l

a) b)

Slika 12.48. a) Obostrano uklještena greda opterećena kontinualnim opterećenjem

b) Obostrano uklještena greda opterećena koncentrisanom silom

- U A i B nisu kruta uklještenja i javlja se njihovo okretanje. Zato se ti čvorovi oslobađaju i

dodaju se priključni momenti M ab i M ba , koji su posljedica okretanja promatranog čvora
na stvarnoj konstrukciji. Ti momenti su

126
 M ab  k (2 a   b )  M ab
o
,
(12.32)
M ba  k (2 b   a )  M ba
o
.

Znak priključnih momenata se usvaja prema slici 12.46.

- Priključni momenti, izrazi (12.32), se pišu za svaku gredu konstrukcije. Pošto oslobađanje
jednog čvora ima uticaja samo na susjedne čvorove, potrebno je izračunati momente za
grede koje idu iz tog čvora Mn-1, Mn-2, … Npr, u krutom čvoru N je spojeno više greda
(slika 12.49.) i suma momenata koji djeluju na taj čvor mora biti jednaka nuli, tj.

M n  M n 1 M n 2  M n 3  0 . (12.33)

2 3 Slika 12.49. Tri grede spojene u čvoru N

Pojedini momenti savijanja, koji djeluju na čvor N su prema (12.32):

M n 1  k n 1 (2 n  1 )  M no1 ,
M n  2  k n  2 (2 n   2 )  M no 2 , (12.34)
M n 3  k n 3 (2 n   3 )  M o
n 3 .

- Nakon uvrštavanja izraza (12.34) u uslov (12.33) dobija se

m m m
2 n  k n i   k n i  i   M noi  0 , (12.35)
i 1 i 1 i 1

gdje je m broj greda spojenih u jednom čvoru.

Jednačina (12.35) je jednačina okretanja čvora i primjenjuje se na svaki čvor konstrukcije.
Tako se dobija potrebni sistem jednačina analogno kanonskim jednačinama kod metode
sila.
Član u jednačini (12.35)

m m
2 k n  i  n  d n  n , d n  2  k n  i (12.36)
i 1 i 1

127
je dijagonalni član, a član

M
i 1
o
n i  Sn (12.37)

predstavlja opterećenje čvora.

Jednačina okretanja čvora (12.35) uz (12.36) i (12.37) glasi

m
d n n   k n i  i  S n  0. (12.38)
i 1

- U statički neodređenoj konstrukciji neke grede mogu na jednom kraju imati nalijeganje u
vidu zgloba (slika 12.50.). U tom slučaju je priključni moment jednak nuli, tj.

M an  k 2 a   n   M an
o
 0, (12.39)

pa se dobija da je ugao

1  o
M an 
 a     n  
 (12.40)
2 k 

i ne treba ga određivati iz jednačine čvora.

B
Slika 12.50. Statički neodređena
konstrukcija s gredom koja na
q jednom kraju ima nepomični
A N oslonac

- Zglavkasto vezivanje grede ima uticaj na čvor s kojim je povezana greda, a to znači da će
jednačina čvora (12.38) za čvor N biti

d n n  k a a  k b b  k c c  S n  0. (e)

Uvrštavanjem (12.40) u (e) dobija se

d n  0,5k a  n  k b b  k c c  S n  0,5M ano   0, (f)

128
ili općenito jednačina okretanja čvora N je

m
d no n  k 
i 1
i i  S no  0, (12.41)

gdje je m broj greda u čvoru N koje nisu zglavkasto vezane (na slici 12.50. m = 2), a

d no  d n  0,5k a , (12.42)
S  S n  0,5M
o
n
o
an , (12.43)

Ako u jednom čvoru ima više greda koje su na drugom kraju zglavkasto oslonjene, tada se
o
u izrazima (12.42) i (12.43) umjesto ka, odnosno M an piše suma tih veličina za one grede
koje na suprotnom kraju imaju zglob, tj.

p
d no  d n  0,5 k i , (12.44)
i 1
P
S no  S n  0,5 M
i 1
o
in . (12.45)

gdje je p broj greda koje na suprotnom kraju imaju zglob.

- Ako postoji prepust s opterećenjem, uračunava se u opterećenje čvora Sn, tj.

m
S n   M noi  M k (12.46)
i 1

Napomena:
- Za simetričan nosač sa simetričnim opterećenjem (slika 12.51.), uglovi okretanja lijevo i
desno od ravni simetrije su istog intenziteta a suprotnog smjera, tj.  2  1 .

1 2

Slika 12.51. Simetričan nosač sa

simetričnim opterećenjem

129
- Ako kod neke konstrukcije nije zadovoljen uslov za nepomjerljivost čvorova, tj.
2nč  n g , tada je potrebno tu konstrukciju poduprijeti na jednom ili više mjesta da se
dobije konstrukcija s nepomjerljivim čvorovima. Npr. na slici 12.52. prikazan je ram s tri
čvora i sedam greda (237). Da bi on bio nepomjerljiv, poduprt je u čvoru 3, tj. dodat je
jedan oslonac (23+1=7).

Slika 12.52. Ram poduprt u

čvoru 3

1 2 3

Sljedeći primjer je riješen primjenom metode deformacija.

Primjer 12.13.

Za zadani ram i opterećenje prema slici 12.53. nacrtati dijagrame savijanja i transverzalnih
sila. Poznato je: F = 20 kN, q = 10 kN/m.

4
2m

 Ix q
F
Slika 12.53. Statički neodređen
1 2 ram
2Ix
Ix
2m 4m
4m

130
 Rješenje:

Ram na slici 12.53. riješen je metodom deformacija.

Prema jednačini okretanja čvora (12.41) za čvor 1 je:

d1o1  k12 2  k14 4  S1o  0. (a)

Koeficijenti krutosti se računaju prema (12.29):

2 EI 12 2E 2I x
k12  x
  EI x  k 21 ,
l12 4
2 EI x 2 EI x
k13    0,5EI x  k 31 , (b)
l13 4
2 EI x 2 EI x
k14    EI x  k 41 .
l14 2

Dijagonalni član je prema (12.42) i (12.36)

d1o  d 1  0,5k13 ,
a
d1  2(k12  k13  k14 )  2  EI x  0,5 EI x  EI x   5 EI x ,
pa je
d1o  5EI x  0,5  0,5 EI x  4,75 EI x . (c)
Opterećenje čvora je prema (12.46) i (12.43) jednako:
S1  M 12o  M 13o  M 14o  M k ,
(d)
S1o  S1  0,5M 31
o
.

Momenti opterećenja čvorova za kruto uklještenje se određuju iz tablica [45].

q MK M13
Mo12 
Mo21 F

1
M41
1 2
a) b) FH4
4
q M21
M12

1
M14
Fv1 Fv2
z FH3
3
c)
d)
Slika 12.54. Elementi ramovske konstrukcije
131
Za opterećenje prema slici 12.54.a biće
ql 2 10  4 2 40 ql 2 40
M 12o     , o
M 21   kNm, (e)
12 12 3 12 3
a moment konzole (slika 12.54.b) je
M K  Fl K  20  2  40 kNm. (f)
Za dijelove 13 i 14 biće
M 13o  M 31
o
 0, M 14o  M 41
o
 0. (g)
Iz (d) , a uz korištenje vrijednosti datih sa (e), (f) i (g) dobija se
40
S1o    40  26,67 kNm. (h)
3
Jednačina (a), nakon uvrštavanja (c) i (h), glasi
4,75 EI x1  26,67  0 , (i)
jer je  2   4  0 .
5,614
1   , (k)
EI x
a ugao obrtanja u zglobu prema (12.40) je
1  o
M 31  2,807
 3    1   . (l)
2 k 31  EI x
Prema (12.32), a uz (b), (j), (k), (l), (e) i (g) priključni momenti su:
 11,228 
M 12  k12 21   2   M 12o  EI x     13,33  24,558 kNm,
 EI x 
 5,614 
M 21  k 21 2 2  1   M 21
o
 EI x     13,33  7,716 kNm,

 EI x 
 11,228 2,807 
M 13  k13 21   3   M 13o  0,5EI x      4,21 kNm,
 EI x EI x  (m)
M 31  k 31 2 3  1   M 31
o
 0,
 11,228 
M 14  k14 21   4   M 14o  EI x     11,228 kNm,
 EI x 
 5,614 
M 41  k 41 2 4  1   M 41
o
 EI x     5,614kNm.

 EI x 
Provjera: Suma momenata za čvor 1 mora biti jednaka nuli (izraz (12.33)), tj.
M 1
 M 12  M 13  M 14  M K  24,558  4,21  11,228  40  0.
Da bi se nacrtao dijagram momenata savijanja, potrebno je izračunati ekstremnu vrijednost
momenta savijanja na dijelu rama 12. Vertikalne reakcije u 1 i 2 se dobijaju iz statičkih
uslova ravnoteže (slika 12.54.c):

132
 ql 2 10  4 2
M 1  0, FV 2 l  M 21 
2
 M 12  0, 4 FV 2  7,716 
2
 24,558,

FV 2  15,79 kN ,
F V  0, FV 1  F V 2  ql , FV 1  40  15,79, FV 1  24,41 kN.
24,21
FT  0, qz  FV 1 , z
 2,421 m,
10
qz 2
M e  FV 1 z  M 12  
2
10  2,4212
 24,21  2,421  24,558   4,75 kNm.
2

40
24,2
5,6 8,4
24,56

7,7
4,2
11,23
4,75

15,8
20 FT
M

1,05
a) b)

Slika 12.55. a) Dijagram momenata savijanja

b) Dijagram transverzalnih sila

Da bi se nacrtao dijagram transverzalnih sila potrebno je odrediti horizontalne reakcije u

vezama 3 i 4 (slika 12.54.d) i one su:

4,21
M 1  0, FH 3 l  M 13  0, FH 3 
4
 1,05 kN,

5,6  11,2
M 1  0, FH 4 l  M 41  M 14  0, FH 4 
2
 8,4 kN.

Dijagrami momenata savijanja i transverzalnih sila prikazani su na slici 12.55.

133
12.8. Metoda Krosa (Cross)

Za rješavanje statički neodređenih konstrukcija, pored analitičkih metoda, koriste se i

iteracione metode, a jedna od njih je metoda Krosa (Hardy Cross). Ova metoda koristi
poznate principe metoda deformacija i superpozicije i do rješenja se dolazi sukcesivnim
približavanjem. Korištenjem ove metode proračun statički neodređenih sistema svodi se na
najjednostavnije aritmetičke radnje. Kod ove metode se ne radi s uglovima okretanja kao
kod metode deformacija, već se oni transformišu u momente i proračun se radi s tim
momentima.
Proračun konstrukcije pomoću metode Krosa polazi od pretpostavke da su svi elementi
konstrukcije s nepomjerljivim čvorovima kruto uklješteni. Zatim se izračunavaju momenti
uklještenja pojedinih elemenata. U svakom čvoru će se javiti tzv. opterećenje čvora

M n  M ni  0. (12.47)

Pošto su čvorovi pomjerljivi, potrebno je u svakom čvoru dodati tzv. izravnavajući

moment, koji se po određenom zakonu raspodjeljuje na sve grede vezane u čvor, a utiče i
na susjedne čvorove. Tako se dobijaju popravljene vrijednosti momenata uklještenja za
pojedine elemente konstrukcije. Da bi se postigla zadata tačnost rješenja, potrebno je
postupak ponoviti s popravljenim vrijednostima momenata u čvornim tačkama elemenata.
Da bi se dobili izrazi za priključne momente od kojih se polazi u metodi Krosa posmatra se
greda na jednom kraju kruto uklještena a na drugom oslonjena i izložena djelovanju
momenta savijanja Ma (slika 12.56.a). Problem je statički neodređen. Da bi se riješio, nosač
se oslobađa veze u A i na slici 12.56.b je naznačena generalisana sila Q, a zatim se
primjenjuje integraciona metoda (poglavlje 12.2.).

Ma Ma Mb

B
A Q z

a) l

Mb b)

Ma M

c)

Slika 12.56. a) Statički neodređena greda

b) Ekvivalentni sistem
c) Dijagram momenta savijanja

Polazi se od jednačine elastične linije i računa se nagib i ugib, tj.

EI x y ' '  Qz  M a , (a)

134
 z2
EI x y '  Q  M a z  c1 , (b)
2
z3 z2
EI x y  Q  Ma  c1 z  c 2 . (c)
6 2

Integracione konstante su dobijene iz prva dva granična uslova

z  l, y '  0 , z  0, y0 (d)

i one iznose
l2
c1  M a l  Q , c 2  0. (e)
2

Nepoznata sila Q dobija se iz trećeg graničnog uslova

z = l, y = 0 (f)

i ona je jednaka

3 Ma
Q . (g)
2 l

Moment u uklještenju Mb (slika 12.56.c) se određuje iz statičkog uslova ravnoteže

M B  0, M a  Ql  M b  0. (h)

Iz (h) uz korištenje vrijednosti za Q date izrazom (g) dobija se

1
Mb  Ma . (12.48)
2

Nagib na mjestu oslonca, za z = 0, je iz (b) a uz (e) i (g)

1
EI x y ' z 0
 EI x a  c1  M al , (i)
4

pa se dobija moment savijanja

Ix
M a  4E  a  4 Ek a , (12.49)
l

jer je koeficijent krutosti

Ix
k . (12.50)
l
135
Ukoliko je u B oslonac (slika 12.57.), nagib u A je [45]

1 M al
a  , (j)
3 EI x

a moment savijanja je

Ix
M a  3E  a  3Ek a (k)
l
ili
M a  4 Ek '  a , (12.51)

gdje je

3 3 Ix
k'  k  0,75k . (12.52)
4 4 l

Ma
B
A
l

Slika 12.57. Prosta greda opterećena spregom

Dakle, koeficijent krutosti za uklještenje je k, a za zglobnu vezu je k ' = 0,75 k.

Ako su u čvoru N kruto vezane npr. tri grede (slika 12.58), tada je uslov ravnoteže tog
čvora
M n  M n1  M n 2  M n3 , (12.53)

a svi priključni elementi su okrenuti za ugao n .

Mn
Slika 12.58. Tri grede kruto vezane u
1 N 3 čvoru N
Ix1 Ix3

Ix2

2
136
Koristeći izraz (12.49) može se pisati uslov ravnoteže (12.53)

I I I  m
M n  4 E  x1  x 2  x 3  n  4 E n
 k i , (12.54)
 l1 l2 l3  i 1

gdje je m broj greda u čvoru N.

Ugao okretanja je

Mn
n  , (12.55)
4E k i
i

a priključni momenti su na osnovu (12.49) i (12.55)

k1 k2 k3
M n1  Mn, M n2  Mn, M n3  Mn , (l)
 ki  ki  ki
i i i
ili uopšteno
ki
M ni  M n  i M n , (12.56)
i
ki

gdje je
ki
i  (12.57)
ki
i

razdjelni koeficijent.
U uklještenjima se pojavljuju momenti, na osnovu (12.48)
1 1 1
M 1n  M n1 , M 2n  M n2 , M 3n  M n3 . (m)
2 2 2
Ako je neki element na drugom kraju vezan zglobom (slika 12.59.), mijenja se samo
moment savijanja za taj element, tj.
3 4 k3
M n3  M n. (12.58)
 ki
i

Mn
3
1 N
Slika 12.59. Grede kruto vezane u
čvoru N

2
137
Sada izraz (12.54) glasi

M n  4 E n (k1  k 2  k ' 3 ), (12.59)

gdje je
3
k '3  k3 . (n)
4

Dopunski moment je jednak opterećenju čvora, tj.

M n  M i
ni  Sn . (12.60)

Pošto nema krutih veza, potrebno je te dopunske momente ukloniti, što se čini množenjem
istih razdjelnim koeficijentom i stavljanjem suprotnog smjera. To se radi postepeno od
čvora do čvora i pri tome dolazi do okretanja čvora i do njegovog uravnotežavanja. Zato se
ovi momenti zovu izravnavajući. Naime, ti momenti su jednaki zbiru svih momenata koji
djeluju na taj čvor pomnoženo s razdjelnim koeficijentom, a suprotnog znaka.
m
M ni    ni M i 1
ni    ni S n ,

k ni (12.61)
 ni  .
ki
ni

Izravnavajući moment u jednom čvoru elementa izaziva moment u drugom čvoru tog
elementa i to je prenosni moment (izraz (12.56)).
Iz prethodnog izlaganja je jasno da
- prvo treba izračunati razdjelne koeficijente preko koeficijenata krutosti,
- zatim se određuju priključni momenti za sve elemente pretpostavljajući da su čvorovi
nepomični,
- pošto se čvorovi okreću, vrši se izravnavanje momenata i pri tome se koriste razdjelni
koeficijenti da se odrede pripadajući momenti za svaki element,
- sljedeći korak je računanje prenosnih momenata u susjednim čvorovima, koji su
posljedica izravnavanja.

Izravnavanje se može raditi istovremeno na svim čvorovima ili postepeno jedan za drugim.
Nakon prvog izravnavanja javljaju se priključni momenti čija je veličina jednaka zbiru
momenata punog uklještenja, izravnavajućeg i prenosnog momenta. Ako zbir tih momenata
u čvorovima nije nula, to znači da priključni momenti za pojedine čvorove nisu u ravnoteži.
Zato se vrši ponovno izravnavanje i dobijaju se sekundarni momenti, koji su jednaki
polovini izravnavajućih momenata. Postupak se ponavlja dok se ne dobije željena tačnost.
Napomena:
Ako je konstrukcija simetrična a i opterećenje (slika 12.51.), može se rješavati samo njena
polovina, ali je potrebno za element koji je presječen s ravni simetrije uzeti dva puta manju
krutost, tj.
1
k *12  k12 . (12.62)
2
Ako je konstrukcija simetrična a opterećenje antisimetrično i tada se rješava samo njena
polovina, a uzima se 1,5 puta veća krutost, tj.

138
 k *12  1,5k12 . (12.63)

Sljedeći primjeri su riješeni metodom Krosa.

Primjer 12.14.

Za zadani ram i opterećenje (slika 12.60.) potrebno je:

a) odrediti suvišne statičke veličine metodom Krosa,
b) nacrtati dijagrame momenata savijanja i transverzalnih sila,
c) dimenzinisati ram ako je urađen od standardnog I profila.

Poznato je: q = 20 kN/m, F = 20 kN, F1 = 40 kN i dozvoljeni napon d = 120 MPa.

1,5m 6m 1,5m

1 3
 
F ravan F
simetrije

 
F1 F1 6m
3m

2 4

Slika 12.60. Statički neodređen ram

Rješenje:

a) Ram na slici 12.60. riješen je metodom Krosa. Prvo su određeni koeficijenti krutosti
prema izrazima (12.50) i (12.62), za krutu vezu i za element koji je presječen s ravni
simetrije

139
 Ix Ix 1 Ix Ix
k12   , k13*  0,5k13   ,
l 6 2 6 12
I
 k  k12  k13*  x .
4

Razdjelni koeficijenti su prema (12.57)

k12 2 k *13 1
12    0,67 ; 13    0,33.
 k 3 k 3 
Momenti opterećenja čvorova za kruta uklještenja i moment konzole su [45]:

F1l 40  6
M 12o    30 , M 21 o
 30 kNm,
8 8
ql 2 20  6 2
M 13o    60 , M 31o
 60 kNm,
12 12
MK   Fl1  20  1,5  30 kNm.

Mo12
q MO31
Mo13


F1
MK


Mo21 F

Slika 12.61. Elementi rama s krutim uklještenjima

Opterećenje čvora prema (12.60) je

S1  M 1  M 12o  M 13o  M K  30  60  30  60 kNm.

Izravnavajući momenti se računaju prema (12.61)

M ni    ni S n ,
1 2
M 13   60  20, M 12   60  40 kNm.
3 3

Izravnavajući moment u uklještenju je prema (12.48)

140
 1
M 21  M 12  20 kNm.
2

Izračunati momenti savijanja su upisani na šemi na slici 12.62.a.

-40
20
-30 1/3 -60 70
2/3
1

30 40
40 q
40
70

40
FV1
c)

b)
-30
a)
20 FH2
2
-10
10

Slika 12.62. a) Šematski prikaz rama

b, c) Elementi rama s opterećenjima

Konačni momenti savijanja su:

M 13  40 kNm, M 12  70 kNm, M 21  10 kNm.

b) Da bi se nacrtao dijagram momenata savijanja potrebno je naći moment savijanja u još

dvije karakteristične tačke. Za element 12 (slika 12.62.b) prvo je određena horizontalna
reakcija u uklještenju, a zatim vrijednost momenta savijanja na mjestu djelovanja sile F1.

M 1  0 , 6 FH 2  10  70  40  3  0, FH 2  10 kN,

M ' = 103 – 10 = 20 kNm.

Za element 13 (slika 12.62.c) zbog simetričnosti opterećenja zna se da je ekstremni moment
na sredini.
20  6 20  3 2
FV 1   60 kNm , M e  60  3  40   50 kNm.
2 2

Dijagram momenata savijanja prikazan je na slici 12.63.a, a transverzalnih sila na slici

12.63.b.

141
 M 60
40 Ft
20
70

30 20

50 60
20
30

10 10

a) b)

Slika 12.63. a) Dijagram momenata savijanja

b) Dijagram transverzalnih sila

c) Dimenzionisanje rama se vrši na osnovi maksimalnog momenta savijanja i dozvoljenog

napona (izraz (7.48)).

M max M
 ymax  max   d ,
Ix Wx
70 106
M max  70 kNm , Wx  , Wx  583,3 cm3 .
120 10 3

Iz tablica [42] se usvaja profil I30 za koji je Ix = 9800 cm4, Wx = 653 cm3.

Primjer 12.15.

Odrediti dijagram momenta savijanja za konstrukciju prema slici 12.64. i za dato

opterećenje. Koristiti metodu Krosa. Poznato je: q = 20 kN/m, F = 40 kN, F1 = 30 kN.
q   
F F1 F1

4 5 6 7
2Ix 2Ix 2Ix
3m
3m

Ix
4,5m

Ix Ix
3
1

4m 3m 3m 2m 2m 2m

Slika 12.64. Statički neodređena konstrukcija

142
 Rješenje:

U Tabeli 12.2. su unesene dužine i aksijalni momenti inercije za pojedine grede prema slici
12.64, zatim izračunati koeficijenti krutosti prema (12.50) i (12.52) za uklještenje i zglobnu
vezu i razdjelni koeficijenti izračunati prema (12.57).

Tabela 12.2. Koeficijenti krutosti i razdjelni koeficijenti za konstrukciju na slici 12.64.

Čvor 4 5 6
greda 41 45 54 52 56 65 63 67
l, m 3 4 4 4,5 6 6 3 6
Ix Ix 2 Ix 2 Ix Ix 2 Ix 2 Ix Ix 2 Ix
ki 3 Ix 2I x 2I x 3 Ix 2I x 2I x Ix 2I x
4 3 4 4 4 4,5 6 6 3 6
k i
3
Ix Ix Ix
i 4
i 0,33 0,67 0,5 0,17 0,33 0,33 0,33 0,33

Momenti punog uklještenja za elemente 45, 56 i 67 (slika 12.65.) su [45]:

MO54  MO65   MO76

Mo45 q Mo56 Mo67
F F1 F1

Slika 12.65. Elementi konstrukcije s opterećenjem

ql 2 20  4 2
o
M 45    26,7 kNm , M 54
o
 26,7 kNm ,
12 12
Fl 40  6
o
M 56    30 kNm , M 65 o
 30 kNm ,
8 8
2F l 2  30  6
o
M 67  1   40 kNm , M 76
o
 40 kNm .
9 9

Izravnavanje momenata:

Prva aproksimacija:

Opterećenje čvorova se računa prema (12.60), a izravnavajući momenti prema (12.61).

S 4  S 45
o
 26,7 ; M 45    45 S 4  0,67  26,7  17,9 kNm,

143
 M 41 = 0,3326,7 = 8,8 kNm ,

S 5  S 54
o
 S 56
o
 26,7  30  3,3 ; M 54  0,5  3,3  1,65 kNm,
M 52  0,17  3,3  0,56 kNm,
M 56  0,333,3 = 1,1 kNm
S6  S o
65 S o
67  30  40  10 ; M 65  M 63  M 67  0,33 10  3,3 kNm.

Ove vrijednosti se nanose u šemu na slici 12.66. i podvlače se, jer je završena prva
aproksimacija u kojoj su svi čvorovi izravnani.

0,67 0,5 0,3 0,33 0,33

0,33
-26,7 26,7 0,17 -30 30 0,33 -40 40
8,8 17,9 1,65 0,56 1,1 3,3 3,3 3,3 1,65
-0,27 0,825 8,95 -1,8 1,65 0,55 -0,18 -0,18 -0,09
0,87 -0,553 -5,3 0,063 -3,5 -0,18 0,58 0,58 0,29
-0,03 -2,65 -0,276 -0,2 -0,09 -1,75 -0,02 -0,02 -0,01
0,096 1,77 0,185 0,12 0,58 0,07 0,07 0,035
0,09 0,88 0,29 0,06
-0,06 -0,585 -0,4 -0,02
-0,29 -0,03 -0,01 -0,2
0,19 0,07

Slika 12.66. Šema izravnavanja čvorova metodom Krosa

Zatim se na šemi unose vrijednosti prenosnih momenata sa susjednih čvorova, koji su

jednaki polovini izravnavajućih momenata i istog su znaka. Npr. od okretanja čvora 5 biće

17,9
M 54   8,95 itd.
2

Druga aproksimacija:

Ponovo se računa opterećenje za čvorove 4, 5 i 6 i izravnavajući momenti.

S 4  0,825 ; M 45  0,67  0,825  0,553,

M 41  0,33  0,825  0,27,
S 5  8,95  1,65  10,6 ; M 54  0,5  10,6  5,3,
M 52  0,17  10,6  1,8,
M 56  0,33  10,6  3,5,
S 6  0,55 ; M 65  M 63  M 67  0,33  0,55  0,18.

Na šemi (slika 12.66.) su upisani i ovi prenosni momenti.

144
Treća aproksimacija:
Ponovo se vrši izravnavanje.

S 4  2,65 ; M 45  0,67  2,65  1,77,

M 41  0,33  2,65  0,87,
S 5  0,276  0,09  0,37 ; M 54  0,5  0,37  0,185,
M 52  0,17  0,37  0,063,
M 56  0,33  0,37  0,12,
S 6  1,75 ; M 65  M 63  M 67  0,33  1,75  0,58.

Četvrta aproksimacija:

S 4  0,09 ; M 45  0,67  0,09  0,06,

M 41  0,33  0,09  0,03,
S 5  0,88  0,29  1,17 ; M 54  0,5  1,17  0,585,
M 52  0,17  1,17  0,2,
M 56  0,33  1,17  0,4,
S 6  0,06 ; M 65  M 63  M 67  0,33  0,06  0,02.

Pošto je greška vrlo mala i iznosi u pojedinim čvorovima: čvor 4: M = 0,29 kNm, čvor 5:
M = - 0,04 kNm, čvor 6: M = - 0,2 kMm, moglo bi se prekinuti s daljim aproksimacijama.
Međutim, ovdje je urađena i peta aproksimacija za čvorove 4 i 6 da bi i u njima greška bila
manja od 0,2 kNm.

Peta aproksimacija:

S 4  0,29 , M 45  0,67  0,29  0,19,

M 41  0,33  0,29  0,096,
S 6  0,2, M 65  M 63  M 67  0,33  0,2  0,07.

Konačni momenti su dobiveni sabiranjem (slika 12.66.).

M 41  8,8 – 0,27 + 0,87 – 0,03 + 0,096 = 9,47 kNm,

M 45  - 26,7 + 17,9 +0,825 – 0,553 – 2,65 + 1,77 + 0,09 – 0,06 – 0,29 +0,19 = - 9,48 kNm,
M 54  26,7 + 1,65 + 8,95 – 5,3 – 0,276 + 0,185 + 0,88 – 0,585 – 0,03 = 32,17 kNm,
M 52  0,56 – 1,8 + 0,063 – 0,2 = - 1,4 kNm,
M 56  -30 + 1,1 + 1,65 – 3,5 – 0,09 + 0,12 +0,29 – 0,4 – 0,01 = - 30, 8 kNm,
M 65  30 + 3,3 +0,55 – 0,18 – 1,75+ 0,58 + 0,06 – 0,02 – 0,2 + 0,07 = 32,4 kNm,
M 63  3,3 – 0,18 + 0,58 – 0,02 + 0,007 = 3,8 kNm,
M 67  - 40 + 3,3 – 0,18 + 0,58 – 0,02 + 0,07 = - 36,2 kNm,
M 76  40 + 1,65 – 0,09 + 0,29 – 0,01 + 0,035 = 41,8 kNm,

145
 M 63 3,8
M 36    1,9 kNm.
2 2

Da bi se nacrtao dijagram momenata savijanja (slika 12.68.) potrebno je izračunati

vrijednosti momenata savijanja u još četiri tačke. Te vrijednosti su dobijene korištenjem
statičkih uslova ravnoteže (slika 12.67.).

32,17
9,48 q=20 30,8 32,4 36,2 30 30 41,8
40

F4V F5V F6V

Slika 12.67. Elementi konstrukcije s opterećenjem

4 F4V  80  2  9,48  32,17  0, F4V  34,3 kN ,

20  1,7 2
Ft  0 , 20 z  34,3 , z  1,7 m , M e  34,3  1,7   9,48  19,92 kNm,
2
6 F5V  30,8  40  3  32,4  0, F5V  19,7 kN ,
M '  19,7  3  30,8  28,4 kNm,
6 F6V  36,2  30  4  30  2  41,8  0, F6V  29 kN,
M ' '  29  2  36,2  21,8 kNm, M ' ' '  29  4  36,2  30  2  19,8 kNm.

Pri crtanju momentne površine treba voditi računa o znacima momenata.

41,8
36,2
32,2
30,8 32,4

9,5
9,5
1,4 3,8

19,9 21,8 19,8

28,4

1,9

Slika 12.68. Dijagram momenata savijanja za konstrukciju na slici 12.64.

146
12.9. Zadaci

Zadatak 12.16.

Greda ABC, opterećena kontinualnim opterećenjem, oslonjena je na oslonce A i B i vezana

je pomoću elastične zatege u tački C (slika 12.69.). Naći veličinu sile, koja se javlja u
zategi, jer se tačka C pomjera naniže zbog deformacije grede. Poznato je: za gredu l, q,
EI X = const, za zategu h, E1A1= const.

D
zatega
Slika 12.69. Greda vezana pomoću elastične
q h
zatege.
A
B C

l l

Rezultat:
3ql 4 E1 A1
F1= 3
8l E1 A1  12hEI x

Zadatak 12.17.

Greda ABC je na krajevima poduprta osloncima A i C, a na sredini je vezana za elastičnu

oprugu (slika 12.70.). Odrediti krutost opruge tako da momenat savijanja bude jednak nuli
u tački u kojoj se nalazi oslonac s oprugom. Poznato je: F, l, E I x =const.

l l
l/2   l/2
F F Slika 12.70. Greda s osloncem s elastičnom
B oprugom
A C

Rezultat:
16 EI X
c=
l3

Zadatak 12.18.

Horizontalna greda je poduprta na krajevima, a na sredini je spojena s vertikalnim štapom,

koji je sastavljen iz dva dijela, bakarnog i aluminijskog (slika 12.71.). Taj štap se zagrije
tako da mu temperatura poraste za 40°C. Treba naći napone u svakom od vertikalnih
štapova. Zanemariti težinu grede i štapova.

147
Poznato je: za bakarni štap A1= 6 cm2, E1 = 100 GPa, 1 = 1610-6 1/K, za aluminijumski
štap A2= 12 cm2, E2 = 70 GPa, 2 = 2410-6 1/K, za gredu E = 210 GPa, Ix = 40 cm4.

0,12m 0,12m

Cu 1,2m Slika 12.71. Greda spojena sa štapom

Al 0,6m

Rezultat:
 Cu  73,7 MPa ,  Al  36,8 MPa

Zadatak 12.19.

Kraj konzole AB vezan je pomoću elastične zatege sa sredinom grede CD (slika 12.72.).
Greda i konzola su urađene od profila I20. Poprečni presjek zatege je 30 cm2. Materijal
grede, konzole i zatege je isti (E = const.).
Potrebno je: a) naći silu u zategi,
b) izračunati maksimalni normalni i smičući napon u gredi CD.

D
C

2m 2m Slika 12.72. Greda i konzola vezane zategom

2m

q=20kN/m

A
B

Rezultat:
a) F = 10 kN, b)  max  46,7 MPa,  max  3,9 MPa

Zadatak 12.20.

Dvije čelične konzole iste dužine, a različitih momenata inercije, koje su na rastojanju b,
opterećene su na krajevima silom F preko poprečne krute grede (slika 12.73.). Odrediti
položaj sile F da bi poslije deformacije kruta greda ostala horizontalna.

148
  
F x F

2a
B
A B D 2
1 b
l Slika 12.73. Konzole opterećene preko
2 poprečne krute grede
D
a

b
1
2a

A
B

Rezultat:
b
x
3

Zadatak 12.21.

Srednji oslonac B grede AC, od čeličnog profila I14 (E = 2105 MPa), dužine 2l = 4 m,
spušten je za  = 10 mm u odnosu na horizontalu na kojoj se nalaze oslonci A i C (slika
12.74.). Greda je opterećena kontinualnim opterećenjem q = 20 kN/m.

a) Koliki su otpori oslonaca i moment savijanja nad osloncem B u ovom primjeru, a koliki
kada su sva tri oslonca na istoj visini?
b) Izračunati maksimalni normalni napon.

A C
B


l l

Slika 12.74. Gredni nosač sa spuštenim srednjim osloncem

Rezultat:
a) F A  FC  19,3 kN , FB  41,4 kN , M B  1,4 kNm,
F ' A  F ' C  15 kN , F ' B  50 kN , M ' B  10 kNm,
b)  max  114,5 MPa.

149
Zadatak 12.22.

Kontinualni nosač ima tri raspona dužine l i konstantnog je momenta inercije Ix. Ovaj nosač
je opterećen prema slici 12.75. Odrediti reakcije u osloncima i nacrtati dijagrame
transverzalnih sila i momenata savijanja.

q F=ql
3l/4

1 2 3 4

Slika 12.75. Kontinualni nosač

Rezultat:

F1 = 0,45ql , F2 = 0,56ql , F3 = 0,29ql , F4 = 0,7ql .

Zadatak 12.23.

Greda ABCD je napravljena od standardnog profila I i opterećena prema slici 12.76.

Poznato je:
F = ql = 20 kN, l = 4 m,  d  140 MPa, EIx = const.
Odrediti otpore oslonaca i dimenzionisati gredu. Nacrtati dijagrame aksijalnih i
transverzalnih sila i momenata savijanja.

F
q  Slika 12.76. Opterećena greda na tri
F oslonca
l/8

1 D
B C
l l/2 l/2

Rezultat:

FAH = 20 kN, FAV = 5,6 kN, FB = 26,3 kN, FD = 8,1 kN

I 18

Zadatak 12.24.

Greda ABC napravljena je od standardnog I profila i opterećena prema slici 12.77. Poznato
je:

150
F = 80 kN, q = 10 kN/m, M = 40 kNm, l1 = 3 m, l2 = lo = 2 m, E = 2105 MPa,  d  160
MPa.

a) Izračunati otpore oslonaca i nacrtati dijagrame Ft i M.

b) Dimenzionisati gredu.
c) Izračunati ugib u presjeku D.


q F
Mo
C Slika 12.77. Opterećen gredni nosač
A B D

l0 l1 l2/2 l2/2

Rezultat:

a) FA = 31,1 kN, FB = 33,9 kN, FC = 35 kN, MC = 16,67 kN,

b) I 20, c) yD = 0,565 cm

Zadatak 12.25.

Greda na slici 12.78. napravljena je od standardnog I profila. Poznato je: F = q l = 60 kN, l

= 4 m, E = 2105 MPa,  d = 120 MPa.
a) Odrediti silu P iz uslova da je moment savijanja nad osloncem B jednak momentu
uklještenja (MB = MC) i nacrtati dijagrame momenata savijanja.
b) Dimenzionisati gredu.
c) Izračunati ugib elastične linije u tački D.

D C
 A  B 
P F F
l/2 l/2 l/4

l/4 l l

Slika 12.78. Statički neodređena greda

Rezultat:

a) P = 130 kN, MB = MC = 35 kNm, Mmax = MA = 130 kNm,

FA = 171,25 kN , FB = 56,25 kN , FC = 45 kN ,
b) I 36 , c) fD = - 0,03 cm

151
Zadatak 12.26.

Nosač na slici 12.79.a ima poprečni presjek oblika kao na slici 12.79.b. Poznato je: q = 10
kN/m, l = 2 m,  d  120 MPa.
a) Odrediti spreg M da moment uklještenja bude jednak nuli i nacrtati dijagram momenata
savijanja.
b) Dimenzionisati nosač. a a a

q
M

a
A C
B

l/2 l/2 l

3a
a)

b)
Slika 12.79. a) Gredni nosač
b) Poprečni presjek nosača

Rezultat:

a) M  3ql 2  120 kNm, M max  65 kNm, FA = 65 kN , FB = 80 kN , FC = 5 kN 

b) a = 5,42 cm

Zadatak 12.27.

Greda pontonskog mosta je oslonjena na tri pontona prema slici 12.80. i opterećena silom
F. Poznato je: F = 250 kN, l = 4 m, poprečni presjek grede I 38, E = 200 GPa, površina
poprečnog presjeka svakog pontona A = 8 m2, specifična težina vode  = 10 kN/m3.
Odrediti otpor srednjeg oslonca (pontona) pod pretpostavkom da su pontoni kruti.
 l/2
F
A C B

l l

Slika 12.80. Pontonski most oslonjen na tri pontona

152
 G
Napomena: Težina istisnute vode je G =  A h, pa je krutost c   A.
h
Rezultat:
F 48EI x  11Al 3
Fc   84,37 kN.
16 9 EI x  Al 3

Zadatak 12.28.

Sistem na slici 12.81. se sastoji iz dvije čelične grede (E = 200 GPa) presjeka I 10. U
neopterećenom stanju grede su paralelne i na sredini je rastojanje između njih 5 mm. Kada
se gornja greda optereti uniformnim opterećenjem od 4,5 kN/m, koliko će iznositi reakcija
u B na donjoj gredi i koliki je ugib na tom mjestu.
q

A C Slika 12.81. Konstrukcija sastavljena od

B dvije grede
5mm

1,5m 1,5m

Rezultat:

FB = 2,7 kN, f = 9,4 mm

Zadatak 12.29.

Greda ABC opterećena je prema slici 12.82. Na sredini prvog raspona (tačka D) na nju se
oslanja konzola DE. Greda i konzola su od istog materijala i imaju isti poprečni presjek,
standardni I profil. Poznato je: F = 50 kN = ql, M = Fl , l = 3 m,  d = 100 MPa.
Odrediti maksimalni moment savijanja i dimenzionisati nosač.

q 
M F
A C D E
D B

l /2 l /2 2l /3 l /3 l /2 l /2

Slika 12.82. Ukršteni gredni nosači

Rezultat:

Mmax = 87,2 kNm, I 34

153
Zadatak 12.30.

Greda ABC opterećena je ravnomjerno raspodijeljenim opterećenjem (slika 12.83.). Pri

montaži grede ustanovljeno je da je srednji oslonac postavljen iznad nivoa krajnjih oslonaca
za .
Poznato je: q = 20 kN/m, l = 2 m,  = 5 mm, E = 2105 MPa,  d = 150 MPa.
a) Dimenzionisati gredu kao standardni I profil.
b) Koliko iznosi maksimalni napon, koji je posljedica nasilne montaže grede.
c) Naći otpore oslonaca i nacrtati dijagrame momenata savijanja.


A C
l l

Slika 12.83. Greda sa srednjim osloncem koji nije u nivou krajnjih oslonaca

Rezultat:

a) I 16, b)  montaže  59,8 MPa, c) FA= 11,5 kN, FB= 57 kN, FC= FA, Mmax = 17 kNm,
Me = 3,29 kNm.

Zadatak 12.31.

Za ram na slici 12.84. poznato je: F = 20 kN, l = 4 m.

a) Odrediti silu P tako da ugib u tački H bude jednak nuli.
b) Naći reakcije veza i nacrtati dijagram momenata savijanja.


F
l

l/2

Slika 12.84. Statički neodređen ram

P
C
B H
l/2
l l/4

Rezultat:

a) P = 2F , b) MA = 10 kNm, FAH = 10 kN, FAV = 22,5 kN, FCV = 77,5 kN, FCH = 10 kN.
154
Zadatak 12.32.

Ram je opterećen prema slici 12.85. Poznato je: F = 20 kN , l = 4 m, ql = F, M = Fl/4 ,

E = 2105 MPa, poprečni presjek grede AD je profil 40, a greda BC 2 40
( ). Naći otpore oslonaca.

F 
D F q
l/4

B C
l E
2
Slika 12.85. Ramovska konstrukcija s
l
M opterećenjem
l

l/2

Rezultat:

MC = 31 kNm, FCV = 30,7 kN, FCH = 17 kN, FAH = 2,9 kN, FAV = 9,3 kN

Zadatak 12.33.

Ramovska konstrukcija je opterećena prema slici 12.86. Poznato je: F = ql = 40 kN ,

l = 2 m, M = Fl/2. Naći otpore veza i ugib ispod sile F.

l
 q
F
A C Slika 12.86. Ramovska konstrukcija
l E l B s opterećenjem
2 2
l/2

M
l/2

Rezultat:

FA = 9,3 kN, FC = 18,2 kN, FDH = 0, FDV = 52,5 kN, MD = 22,14 kNm = Mmax,
0,13  10 4
fE  m
EI x
155
Zadatak 12.34.

Ram na slici 12.87. urađen je od standardnog I 18 profila. Naći reakcije oslonaca i nacrtati
dijagram momenata savijanja. Maksimalni normalni napon uporediti s dozvoljenim  d =
93 MPa. Na dijelu na kome je napon veći od dozvoljenog nosač ojačati lamelama širine 82
mm. Odrediti debljinu i dužinu lamela.
2m

1
30 kN Slika 12.87. Statički neodređen ram
B C 2m

20 kNm
A

Rezultat:

FAV = 0,6 kN, FAH = 12,7 kN, FDV = 0,6 , FDH = 17,3 kN, MD = 13,1 kNm,
l = 4 mm, ll = 1,43 m

Zadatak 12.35.

Dimenzionisati ram na slici 12.88. ako su poprečni presjeci jednakostranični trouglovi.

Poznato je: : F = ql = 20 kN , M = 10 kNm, l = 6 m, Ix1 = 2Ix2 ,  d = 40 MPa.

q
M
A
I x1 B Slika 12.88. Statički neodređen ram
l
l

Ix2

Rezultat:

Greda AB: a1 = 20 cm ; greda BC: a2 = 17 cm.

156
Zadatak 12.36.

Dimenzionisati nosač na slici 12.89. kao standardni I profil i odrediti vertikalno

pomjeranje tačke K. Poznato je: E = 200 GPa,  d = 140 MPa.

20kN K C
B
1m
2m Slika 12.89. Nosač opterećen silom
3m

Rezultat:

I 22, K = 1 mm.

Zadatak 12.37.

Za ram na slici 12.90. nacrtati dijagram momenata savijanja i odrediti ugao okretanja
presjeka K (EIx = const.).

q=20kN/m
C
K
D

Slika 12.90. Statički neodređen

3m

ram

A B
3m 3m

Rezultat:

FAV = 28,64 kN, FAH = 8,18 kN, FBV = 88,64 kN , FBH = 8,18 kN, MB = 4,08
kNm,
139  10 3
K 
EI x
157
Zadatak 12.38.

Gredni nosač na slici 12.91. konstantnog (kružnog) poprečnog presjeka uklješten je u A,

oslonjen na pokretni oslonac u B i opterećen silom F u C. Poznato je: F, l, a, E, G, Ix, Io.
Odrediti vertikalno pomjeranje tačaka D i C.
l
l 2

D
A B Slika 12.91. Gredni nosač opterećen
silom F

 a
F

Rezultat:
 l
3 3
Fa 2  l  
5 Fl 5 Fl  2  Fa 3
fD  , fC   
48 EI x 48 EI x GI o 3EI x

Zadatak 12.39.

Gredni nosač, kružnog poprečnog presjeka, prikazan na slici 12.92. zagrijan je za  T °C.
Poznato je: a, b, c, E, G,  T, , Ix, Io. Naći reakciju u osloncu B.
b

c Slika 12.92. Gredni nosač koji se zagrijava

Rezultat:
 b T
FB 
1 a 3
c3  b a 2c
  a 2 b    
EI x  3 3  EA GI o

158
Zadatak 12.40.

Čelični ram (slika 12.93.) je izrađen od standardnog profila L 200x200x20. Greda CD je

ravnomjerno zagrijana za 158°C. Koliko iznosi maksimalni napon u ramu. Poznato je: E =
2105 MPa,  = 12,510-6 1/K.
C D

Slika 12.93. Ram izložen zagrijavanju na dijelu od C do D

3m

A B

2m

Rezultat:

 max  9,3 MPa

Zadatak 12.41.

Konstrukcija na slici 12.94. sastoji se iz konzole AB i štapa BC koji su zglobno vezani u B.

Poznato je: za konzolu E = 2105 MPa,  d  150 MPa, l = 2 m, poprečni presjek je
standardni I 10 profil, za štap E = 2105 MPa,  = 12,510-6 1/K, l = 2 m, površina
poprečnog presjeka A = 25 cm2.
a) Naći maksimalni normalni napon u konzoli i štapu, ako se štap zagrije za T =
100°C.
b) Koliko iznosi pomjeranje tačke B?
c) Za koliko bi trebalo zagrijati štap BC pa da najveći napon u konzoli bude  d ?

Slika 12.94. Konstrukcija sastavljena od konzole

A i štapa
l

Ix
A
B
l

Rezultat:

a) F = 312,34 kN ,  max K  18,26 MPa,  max Š  -0,125 MPa

b) B = 2,4 mm , c) T1  821,2°C
159
Zadatak 12.42.

Odrediti dijagram momenata savijanja za ram na slici 12.95. primjenom metode

deformacija. Poznato je: ql = 20 kN, M = 10 kNm, l = 6 m, Ix1 = 2Ix2.
q

M
3 Ix 1
l Slika 12.95. Statički neodređen ram

Ix2

Rezultat:

M12 = M21 = 0, M13 =10 kNm, M31 = -10 kNm, Me = 10 kNm

Zadatak 12.43.

Dimenzionisati ram na slici 12.96. kao standardni I profil. Poznato je: q = 20 kN/m,
 d  120 MPa. Nacrtati dijagram momenata svijanja. Koristiti metodu Krosa.
q

3
2
2I x
2m 6m Slika 12.96. Ramovska
konstrukcija
4m

Ix

Rezultat:

M12 = 12,5 kNm, M21 = -25 kNm, M23 = - 65 kNm, Me = 60,53kNm, I 22

160
Zadatak 12.44.

Nacrtati dijagram momenata savijanja i transverzalnih sila za ram na slici 12.97. Zadat je
spreg M = 50 kNm. Koristiti metodu deformacija.

M M

1 3
1 1m 1 Slika 12.97. Ram opterećen

1,5
spregovima

Rezultat:

M12 = 13,3 kNm, M21 = 6,67 kNm, M13 = - 13,3 kNm, M31 = 13,3 kNm,
Mmax = 36,7 kNm ; F2H = 13,3 kN

Zadatak 12.45.

Za konstrukciju na slici 12.98. nacrtati dijagram momenata savijanja. Koristiti metodu

Krosa.
EIx = const.

50kN 80kN

1 2 3
6m

Slika 12.98. Ram opterećen

silama

5
4
2m 8m 4m 4m

Rezultat:

M12 = -60 kNm, M21 =48 kNm, M23 = -84 kNm, M14 = - 40 kNm,
M25 = 36 kNm ; M52 = 18 kNm , Mmax = 118 kNm

161
 Zadatak 12.46.

Za konstrukciju na slici 12.99. nacrtati dijagram momenata savijanja. Koristiti metodu

deformacija. E = const., Ix = const.

2
Ix q=10 kN/m
20kN
Slika 12.99. Ramovska konstrukcija s
1 opterećenjem
2I x 2

2m 4m

Ix 4m

Rezultat:

M12 = -24,5 kNm, M21 = 8 kNm, M13 = - 4,05 kNm, M14 = - 10,8 kNm,
M41 = -5,40 kNm ; Me = 4,5 kNm

Zadatak 12.47.

Za ram konstantnog poprečnog presjeka, prema slici 12.100., nacrtati dijagram momenata
savijanja. Koristiti metodu Krosa. EIx = const.

1 3

Slika 12.100. Ram opterećen silama

8m

10kN 10kN

2 4
E
2m 4m 2m

Rezultat:
M12 = 1,875 kNm, M21 = 9,376 kNm, M13 = - 1,875 kNm, M24 = - 9,376 kNm,
ME = 10,624 kNm
162
 Zadatak 12.48.

Odrediti sile u štapovima rešetkastog nosača datog na slici 12.101. za dva slučaja:
a) rešetka je opterećena silama F = 100 kN,
b) štapovi rešetke 1, 2 i 3 su zagrijani za 20°C, a nema djelovanja sila.
Štapovi su čelični,  = 1,210-5 1/K, a poprečni presjeci su A1 = A2 = A3 = 40 cm2, A4 = A5
= …= A10 = 20 cm2.
2

10 9
Slika 12.101. Rešetkasti nosač
1 3 5
7 8

6 5 4
A   B
F F
5 5m 5

Rezultat:

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Si, -142 -127,5 -142 100 72,5 100 72,5 72,5 38,6 38,6
a) kN
Si, 0 -11 0 0 -11 0 -11 -11 15,5 15,5
b) kN

Zadatak 12.49.

Izračunati sile u štapovima čelične rešetke (slika 12.102.) i reakcije oslonaca. Poznato je:
A1 = A2 = =…= A5 = 2 A, A6 = A7 = A8 =2A, F = 20 kN.
2 3

F
6 7
4 Slika 12.102. Rešetkasti nosač
l 5
8 opterećen silom F

1
l l

Rezultat:
štap 1 2 3 4 5 6 7 8
Si, kN - 10 10 20 10 -10 -10 2 10 2 -20 2
FA = 20 kN  , FB = 40 kN 
163
Zadatak 12.50.

Izračunati sile u štapovima rešetke na slici 12.103. Poznato je: A1 = A2 = A, A3 = A4 = 2A,

A5 = A6 = 2 A.

 
F 2F
2

5 6 Slika 12.103. Rešetkasti nosač opterećen

silama
3 4 l

1
l

Rezultat:

štap 1 2 3 4 5 6
F 3 7 2 2
Si 0  F  F  F  F
4 4 4 4 4

164
 Hipoteze o slomu materijala (teorije
čvrstoće)
Isak Karabegović, Tehnički fakultet Bihać

Dimenzionisanje konstruktivnih elemenata je jedan od najvažnijih zadataka Elastostatike

(čvrstoće materijala ili otpornosti materijala). Dimenzije elemenata trebaju biti takve da pri
njegovom opterećenju ne dođe do pojave plastičnih deformacija, odnosno tečenja kod
žilavih materijala, ili loma, a češće naprslina kod krtih materijala. Tečenje materijala ili lom
materijala će se desiti ako određena kritična veličina za taj materijal postane veća od
granične vrijednosti te veličine. Odmah se nameće pitanje, šta je to kritična veličina, a šta
njena granična vrijednost. Na ova pitanja odgovor mogu dati teorije o slomu materijala
(teorije čvrstoće), koje su ustanovile određene veličine kao kriterije za predviđanje sloma
(slom se ne smije identificirati sa lomom materijala).

Kod jednoosnog naprezanja, napon tečenja ili čvrstoća materijala se uzimaju kao granične
vrijednosti za određivanje dozvoljenog napona, koji je dat izrazima (13.1), tj.
T 
d= , d  M , (13.1)
T M
gdje su  T i  M koeficijenti sigurnosti u odnosu na napon tečenja  T (za žilave
materijale) ili u odnosu na čvrstoću materijala  M (za krte materijale) i veći su od jedinice.
 ,  (napon-dilatacija) karakteristike za jedan žilavi i jedan krti materijal date su na slici
13.1. Vidi se da žilavi materijali imaju izraženu oblast elastičnih i plastičnih deformacija i
sposobnost da prije loma pretrpe značajne plastične deformacije, dok je kod krtih materijala

165
sposobnost deformacije mala i kod njih s porastom napona dolazi do malog porasta
deformacije i zatim do naglog loma. Dakle, kod žilavih materijala granična vrijednost je
napon tečenja, a kod krtih materijala čvrstoća materijala i one se određuju eksperimentalno.

 M

T
E

M
T

d

d
 
a) b)
Slika 13.1.  ,  dijagram a) za žilavi materijal
b) za krti materijal

Bilo da je konstruktivni element izrađen od žilavog ili krtog materijala, dimenzionisanju

prethodi određivanje rasporeda napona u njegovom opterećenom stanju. Do rasporeda
napona se može doći računskim putem ili eksperimentalno. Računski naponi nisu stvarni
naponi u tijelu, jer su dobiveni uz određene pretpostavke (hipoteze), koje su date u
poglavlju 1.9. (Elastostatika 1). Greška je manja ako su pretpostavke od kojih se polazilo u
većoj mjeri ispunjene. Kada se zna raspored napona, poznat je maksimalni napon i može se
izvršiti provjera čvrstoće, a to znači da mora biti
 max   d , (13.2)
a za materijale koji imaju različitu zateznu i pritisnu čvrstoću mora biti
 max e   de ,  max c   d c . (13.3)
Kada su ovi uslovi zadovoljeni, to znači da materijal zadržava svoje prvobitne mehaničke
osobine i da postoji sigurnost i u slučaju da dođe do nekih konstruktivnih grešaka tokom
izvođenja ili do odstupanja od standardnog kvaliteta materijala, jer je  d   T za žilave
materijale, odnosno  d   M za krte materijale. Koliko je  d manje od  T  M  zavisi
od značaja konstrukcije, vrste naprezanja, tačnosti proračuna, vrste materijala. Obično se
vrijednosti koeficijenata sigurnosti određuju propisima.
Ako se ne radi o jednoosnom naprezanju, već o složenom naponskom stanju, ravanskom ili
prostornom, nameće se pitanje kako odrediti kritične veličine. Tada se za svaki slučaj
opterećenja javlja druga kombinacija napona, te se ne mogu dobiti eksperimentalni podaci
za sve moguće kombinacije napona, odnosno može se reći da je praktično nemoguće
eksperimentalno utvrditi uslove pri kojima nastupa slom, popuštanje konstrukcije ili nekog
njenog elementa. Zato treba uspostaviti određene kriterije koji su vezani za stvarni
mehanizam sloma, a koji bi omogućili da se ponašanje materijala pri složenom naprezanju
može uporediti s jednoosnim naprezanjem (zatezanjem ili pritiskom), za koje postoje
eksperimentalni podaci. Naime, potrebno je definisati kritičnu veličinu, granično naponsko
stanje i opisati ga odgovarajućim analitičkim izrazom. To znači da treba dobiti graničnu
krivu (krivu čvrstoće) u ravni, odnosno graničnu površinu (površinu čvrstoće) u prostoru,
kojima će biti okarakterisano stanje napona u tački napregnutog elementa i onda ga

166
uporediti s kritičnim naponom za taj materijal. Ni u jednoj tački tijela ne smije biti pređena
kritična vrijednost napona. Da bi se mogao predvidjeti slom materijala ili da bi se mogli
predvidjeti uslovi koji će dovesti do određene vrste sloma materijala, neophodne su teorije
sloma, teorije čvrstoće ili hipoteze o slomu materijala.

13.1. Ekvivalentni napon

Kod složenog naponskog stanja potrebno je definisati određeni fiktivni napon , kojim kada
se jednoosno napregne posmatrani konstruktivni element dobiće se naponsko stanje kojim
se može zamijeniti postojeće složeno naponsko stanje. Takav napon, koji izaziva
zamišljeno stanje napona zove se ekvivalentni, idealni ili efektivni napon. Ima više izraza
za njegovo računanje, jer postoji više hipoteza o slomu materijala, kojima se objašnjava
popuštanje materijala. Neke se bolje slažu s eksperimentalnim podacima kod jednih
materijala, a druge kod drugih, a i za razne kombinacije opterećenja stepen tačnosti jednih
je veći od drugih. Međutim, kod svih hipoteza ekvivalentni napon je funkcija
komponentalnih napona u tački napregnutog elementa i za poznate komponentalne napone
može se izračunati, a time se određuju opasne tačke u kojima taj napon ima ekstremnu
vrijednost. Kada se dobije ekvivalentno jednoosno naponsko stanje, ono se upoređuje s
dozvoljenim naponom dobijenim ispitivanjem kod jednoosno zategnutog ili pritisnutog
štapa (slika 13.2).
3

i de
1 = 
2

hipoteza a)
3

i dc
1 = 
2

hipoteza b)
Slika 13.2. a) Poređenje ekvivalentnog napona s dozvoljenim naponom zatezanja
b) Poređenje ekvivalentnog napona s dozvoljenim naponom pritiska

Dakle, ekvivalentni napon složenog naponskog stanja je fiktivni napon, koji kod složenog
naponskog stanja ima istu ulogu kao granični, dozvoljeni napon kod aksijalnog naprezanja,
tj. u svim tačkama napregnutog tijela mora biti
i  d . (13.4)
Prema tome, ekvivalentni napon je funkcija komponentalnih napona u pojedinim tačkama
napregnutog tijela. Kada se on izračuna, poznata su mjesta gdje taj napon ima ekstremnu
vrijednost i na tim mjestima je
T M
 i max   d  ili  i max   d  , (13.5)
T M

167
što znači da će za napregnuti element granično stanje nastati ako se vanjsko opterećenje
poveća  puta.
Kriteriji sloma, odnosno hipoteze o slomu materijala se mogu podijeliti na dvije osnovne
grupe i to klasične i moderne hipoteze. Klasične hipoteze se koriste fundamentalnim
postavkama o naponima, deformacijama i deformacionoj energiji. Moderne hipoteze su se
javile da bi se pokušali izbjeći nedostaci klasičnih hipoteza i one se još uvijek razvijaju.
Ovde su date klasične hipoteze o slomu materijala.

13.2. Klasične hipoteze o slomu materijala

Zajedničko za sve hipoteze je da se njima složeno naprezanje svodi na slučaj aksijalnog

preko ekvivalentnog napona, a razlikuju se u tome što uzimaju različite veličine kao
najuticajnije za slom materijala. Te veličine su granični normalni napon, granični smičući
napon, granična dilatacija ili granični deformacioni rad. Ove hipoteze se mogu primijeniti
pri dimenzionisanju konstruktivnih elemenata od žilavih ili krtih materijala s različitim
stepenima tačnosti.

13.2.1. Hipoteza najvećeg normalnog napona (I hipoteza)

Hipoteza najvećeg normalnog napona je najstarija hipoteza i potiče iz 17. vijeka. Ona
uzima glavni normalni napon za kriterij kritičnog naponskog stanja. Prema ovoj hipotezi do
popuštanja konstrukcije dolazi kada najveći normalni napon, a to je glavni napon, postane
jednak graničnom naponu  d u jednoosno napregnutom uzorku. Pošto glavni naponi za
prostorno stanje napona stoje u odnosu  1   2   3 (poglavlje 2.4, Elastostatika 1), mora
biti ekvivalentni napon pri zatezanju
 i   max   1   de . (13.6)
Ako je element izložen pritisku, naponi su negativni i biće  3   2   1 , a
 i   min   3   dc . (13.7)
Za ravno naponsko stanje uslovi (13.6) i (13.7) postaju
 i   1   max   de , (13.8)
odnosno
 i   2   min   dc . (13.9)
Npr. kod savijanja silama izraz (7.44), poglavlje 7.3,
 1
 1, 2    2  4 2
2 2
se uvrštava u (13.8) i (13.9) i dobija se
 1
 i  1    2  4 2   de , (13.10)
2 2
 1
i  2    2  4 2   dc , (13.11)
2 2
a kod čistog smicanja izrazi (5.4) i (5.6), poglavlje 5.1.1,
 1   ,  max  
se uvrštavaju u (13.8) i dobija se
 i  1   . (13.12)
Granična vrijednost napona smicanja prema prvoj hipotezi je
d d (13.13)
168
i to znači da je pri dimenzionisanju elemenata pri čistom smicanju usvojen isti koeficijent
sigurnosti kao i za aksijalno naprezanje.
Za slučaj ravnog naponskog stanja dat je grafički prikaz ove hipoteze na slici 13.3.
Područje sigurnosti je unutar prikazanog kvadrata. To znači da je uslov čvrstoće ispunjen
ako je naponsko stanje u nekoj tački unutar kvadrata. Na slici 13.3.a isti je granični napon u
zoni zatezanja i pritiska, a na slici 13.3.b ti naponi su različiti.

2
2
de 2
istezanje i istezanje de
kompresija
de de 1
dc 1 dc 1
istezanje i
kompresija kompresija
dc
dc
a) b) c)
Slika 13.3. Grafički prikaz područja sigurnosti prema hipotezi najvećeg normalnog napona
a) za materijal s istim graničnim naponom zatezanja i pritiska
b) za materijal s različitim graničnim naponom zatezanja i pritiska
c) element izložen djelovanju glavnih napona u dva pravca (na slikama a) i
b) za ovaj element se dobijaju tačke u prvom kvadrantu)

Ova hipoteza se primjenjuje pri dimenzionisanju elemenata od krtih materijala, kao što su
sivi liv, keramika, staklo. Primjena ove hipoteze se ne preporučuje pri čistom smicanju i
hidrostatičkom pritisku, jer pri čistom smicanju slom nastaje znatno ranije nego što se
dobija ovom hipotezom, a pri hidrostatičkom pritisku materijal može podnijeti znatno veći
pritisak od onog dobijenog ovom hipotezom.

13.2.2. Hipoteza najveće dilatacije (II hipoteza)

Kod hipoteze najveće dilatacije kriterij kritičnog stanja napona je glavna dilatacija. Prema
njoj do popuštanja konstrukcije dolazi kada najveća dilatacija postane jednaka graničnoj
dilataciji u jednoosno napregnutom uzorku.
Maksimalna dilatacija za prostorno naponsko stanje je prema (2.58), poglavlje 2.8
(Elastostatika 1)
1
 i   max   1   1   2   3    de , (13.14)
E
1
 i   min   3   3   1   2    dc , (13.15)
E
a dozvoljena dilatacija i ekvivalentna dilatacija prema Hukovom (Hooke) zakonu (1.11) ,
poglavlje 1.6, su
d i
d  , i  . (13.16)
E E
Na osnovu (13.14), (13.15) i (13.16) dobija se
 i   1   2   3    de , (13.17)
 i   3    1   2    dc . (13.18)

169
Npr. kod savijanja silama, nakon uvrštavanja izraza (7.44) u (13.16) i (13.17), a za
 3  0 dobija se
1  1    de
i    2  4 2 . (13.19)
2 2   dc
Za čisto smicanje se izrazi (5.4), (5.5) i (5.6)
 1   ,  2   , max  
uvrste u (13.17) i (13.18) i dobija se
  de
 i  1    . (13.20)
  dc
Iz izraza (13.20) se dobija granična vrijednost napona smicanja
d
d  , (13.21)
1 
a za čelik, pošto je Poasonov koeficijent   0,3 , biće
 d  0,769 d . (13.21a)
Dakle, prema ovoj hipotezi dozvoljeni smičući napon je manji nego prema hipotezi
najvećeg normalnog napona pri usvojenom istom koeficijentu sigurnosti pri čistom
smicanju i aksijalnom naprezanju.
Grafički prikaz područja sigurnosti za ravno naponsko stanje je romb (slika 13.4.).
2
1/d

(d/1-; d/1-)
o
(-d/1+; d/1+)
-o
o 1
(d/1+; -d/1+)
-o
(-d/1-; -d/1-) 2= -1

1/d

Slika 13.4. Grafički prikaz područja sigurnosti prema hipotezi najveće dilatacije

Ova hipoteza se koristi za dimenzionisanje konstrukcija od materijala koji se ponašaju

prema Hukovom zakonu i to prvenstveno kada su to krti materijali, kao što je sivi liv.

13.2.3. Hipoteza najvećeg napona smicanja (III hipoteza)

Kod hipoteze najvećeg napona smicanja kriterij kritičnog stanja napona je ekstremni
smičući napon. Može se reći da do popuštanja konstrukcije dolazi kada najveći smičući
napon postane jednak graničnom naponu kod jednoosnog naprezanja.
Za prostorno naponsko stanje je prema (2.35)

170
 1
1    2   3 ,  2   1  3   1 ,  3   1  1   2 , (13.22)
2 2 2
a pošto je  1   2   3 , ekstremna vrijednost smičućeg napona je
1
2    3   1   1  1   3  . (13.22a)
2 2
Za aksijalno napregnut štap je prema (4.45)

 max  , (13.23)
2
odnosno
i d
i  , d  . (13.23a)
2 2
Uvrštavanjem (13.23a) u (13.22a) dobija se
 i   1   3   de , (13.24)
 i   3   1   dc . (13.25)
Za ravno naponsko stanje (  3 = 0) iz (13.22) i (13.22a) se dobija
 i  1   d ,  i   2   d ,  i  1   2   d . (13.26)
Kod savijanja silama, nakon uvrštavanja izraza (7.44) u (13.26) dobija se
  de
 i    2  4 2 , (13.26a)
  dc
a kod smicanja, iz izraza (5.4), (5.6) i (13.24) dobija se
 i  2 1  2   de . (13.27)
Prema hipotezi najvećeg napona smicanja dozvoljeni napon smicanja (vidjeti izraz 13.27)
je
 d  0,5 d . (13.28)
Ovaj izraz pokazuje da je dozvoljeni smičući napon prema III hipotezi znatno manji nego
prema I i II hipotezi.
Grafički prikaz područja sigurnosti za ravno naponsko stanje, izrazi (13.26), je
šestougaonik (slika 13.5.). U prvom i trećem kvadrantu, kada su oba glavna napona istog
znaka, područje sigurnosti se poklapa s područjem sigurnosti za I hipotezu.
2
de

dc
de 1
Slika 13.5. Grafički prikaz područja sigurnosti
prema hipotezi najvećeg napona smicanja
dc

Ova hipoteza je eksperimentalno potvrđena. Preporučuje se njeno korištenje kod

konstrukcija od žilavih materijala, dok kod materijala koji imaju različite karakteristike u
zoni zatezanja i pritiska i kod krtih materijala ne daje tačne rezultate.
Izraz
 T  1   3 (13.29)
je poznat kao Treskin (Tresca) uslov tečenja.  T je napon na granici tečenja.
171
13.2.4. Hipoteza graničnog elastičnog stanja – Morova (Mohr) hipoteza (IV hipoteza)

Mor je pri formulisanju ove hipoteze pretpostavio da se provjera čvrstoće materijala može
vršiti samo preko glavnih napona  1 i  3 , a to znači da se prostorno naponsko stanje može
svesti na ravansko. Pošto je kod analize napona u ravni pogodno korištenje Morovih
krugova, to se kod ove hipoteze koriste upravo ti krugovi. Naime, eksperimentalno se
dolazi do graničnih Morovih krugova pri zatezanju i pritisku, a može i pri uvijanju
ispitivanjem tankostijene cijevi. Ti krugovi se nacrtaju u koordinatnom sistemu  ,  (slika
13.6.). Za materijale koji imaju različitu čvrstoću u oblastima zatezanja i pritiska, Morov
krug je u zoni pritiska veći. Zatim se nađe obvojnica ovih krugova i ona predstavlja krivu
graničnog elastičnog stanja za određeni materijal. Prema ovoj hipotezi do popuštanja
konstrukcije dolazi kada Morov krug prečnika  1   3 dodirne krivu.

pritisak 

3 de
dc 1  Slika 13.6. Morovi krugovi za
zatezanje i pritisak
zatezanje

Ne smije se dozvoliti da Morov krug za dato naponsko stanje u nekoj tački presijeca
graničnu krivu, jer dolazi do razaranja materijala. Ova granična kriva se aproksimira
pravcima koji tangiraju Morove krugove za granično stanje zatezanja i pritiska (slika 13.6.).
Da se ne bi crtali Morovi krugovi uspostavlja se veza između glavnih napona  1 i  3 u bilo
kojoj tački napregnutog tijela za granično stanje napona i ona je dana izrazom
 1  k 3   de , (13.30)
gdje je
 de
k . (13.30a)
 dc
Sada se može formulisati kriterij graničnog stanja napona prema uproštenoj teoriji Mora
 i   1  k 3   de . (13.31)
Nedostatak ove hipoteze je u tome što ne uzima srednji glavni napon  2 .
Kod žilavih materijala, kod kojih je  de   dc biće k = 1 i uslov (13.31) se svodi na
(13.24), tj. poklapa se s kriterijem graničnog stanja napona prema III hipotezi.
Morova hipoteza se koristi pri dimenzionisanju konstruktivnih elemenata od krtih
materijala i ne preporučuje se za žilave materijale. Ovi materijali se različito ponašaju pri
slomu. Mor daje i objašnjenje zašto je različito ponašanje krtih i žilavih materijala pri
slomu.

172
- Kod žilavih materijala dolazi do klizanja kristala materije u plastičnoj zoni, što je
posljedica maksimalnih smičućih napona, bez obzira da li je tijelo napregnuto na
zatezanje ili pritisak i zato su presudni naponi za slom smičući naponi.
- Kod krtih materijala je otpornost na smicanje u ravni maksimalnih smičućih napona
posljedica kohezije čestica materije do pojave početnih klizanja, a kasnije, iznad
granice elastičnosti, otpornost na samicanje zavisi i od kohezije i od unutarnjeg trenja
između čestica materijala u ravni klizanja. Pošto je trenje linearno srazmjerno pritisku
na ravan klizanja, to otpornost materijala na slom zavisi od otpornosti materijala na
čisto smicanje (kohezije) i od normalnog napona u ravni djelovanja maksimalnog
smičućeg napona. Zato kod krtih materijala dolazi do sloma pri manjem smičućem
naponu u zoni zatezanja nego u zoni pritiska i zato ti materijali mogu podnijeti veće
napone pritiska nego zatezanja prije sloma (npr. beton). Dakle, pri slomu pritisnutog
elementa, pored kohezije je bitno i unutarnje trenje, što znači da slom nastupa pri
većem smičućem naponu nego pri zatezanju, jer je tada dejstvo kohezije umanjeno.
Kod ravnog stanja napona pri savijanju silama, nakon uvrštavanja izraza (7.44) u (13.31)
dobija se ekvivalentni napon
1 k 1 k
i    2  4 2   de . (13.32)
2 2
Kod smicanja, pošto je  2   1   , izraz (13.31) postaje
 i  1  k    de . (13.33)
Prema Morovoj hipotezi dozvoljeni napon smicanja je
1
d  d . (13.34)
1 k
Grafički prikaz područja sigurnosti prema ovoj hipotezi je dat na slici 13.7.
3
de

dc de 1

Slika 13.7. Grafički prikaz područja sigurnosti

prema Morovoj hipotezi
dc

Najbolji rezultati se dobijaju ako je  1  0 , a  3  0 , a to je šrafirano područje na

dijagramu, tj. četvrti kvadrant, gdje je smičući napon maksimalan.

13.2.5. Hipoteza najvećeg specifičnog deformacionog rada (V hipoteza)

Hipoteza najvećeg specifičnog deformacionog rada spada u tzv. energetske hipoteze. Prema
njoj do popuštanja konstrukcije dolazi kada specifični deformacioni rad postane jednak
specifičnom deformacionom radu pri aksijalnom naprezanju.
Korištenjem izraza (2.79) i (2.58) dobija se izraz za specifični deformacioni rad

173
 Wd ' 
1
2E

 12   22   32  2  1 2   1 3   2 3  , (13.35)
a specifični deformacioni rad aksijalnog naprezanja dat je izrazom (4.50), koji uz izraz (4.7)
postaje
2
Wd '  . (13.36)
2E
Izjednačavanjem izraza (13.35) i (13.36) dobija se ekvivalentni napon

 
 i    12   22   32  2  1 2   1 3   2 3  2
1   de
  dc
. (13.37)

Za ravno naponsko stanje ekvivalentni napon je


 i    12   22  2 1 2 2
1

  de
  dc
, (13.38)

a za savijanje silama, nakon uvrštavanja glavnih napona (izrazi 7.44) u (13.38) dobija se
izraz (13.39)


 i    2  21   2 2
1

  de
  dc
. (13.39)

Kod smicanja, polazeći od izraza (5.4), (5.5) i (5.6) dobija se izraz (13.40)

 i  21    2 
1
  de .
2
(13.40)
Prema ovoj hipotezi dozvoljeni napon smicanja je
1
d  d . (13.41)
2(1   )
Grafički prikaz područja sigurnosti prema hipotezi najvećeg specifičnog deformacionog
rada je elipsa u  1 ,  2 ravni (slika 13.8.), čija je jednačina
 i2   12   22  2 1 2 , (13.38a)
d d
a njene poluose su i .
1  1 

2

dc 1
de Slika 13.8. Grafički prikaz područja
b sigurnosti prema hipotezi najvećeg
specifičnog deformacionog rada

Ova hipoteza se ne može koristiti pri dimenzionisanju elemenata od krtih materijala koji se
različito ponašaju u zoni zatezanja i pritiska, ali se može koristiti pri dimenzionisanju
elemenata od žilavih materijala.

174
13.2.6. Hipoteza najvećeg rada utrošenog na promjenu oblika (VI hipoteza)

Hipoteza najvećeg rada utrošenog na promjenu oblika je poznata i pod nazivom HMH,
Huber-Mizes-Henkijeva (Huber, von Mises, Hencky) hipoteza. Prema njoj do popuštanja
konstrukcije dolazi kada specifični deformacioni rad na promjeni oblika postane jednak
specifičnom deformacionom radu na promjeni oblika pri jednoosnom naprezanju. Naime,
ovde se polazi od pretpostavke da je energija promjene oblika odgovorna za slom
materijala, jer je ustanovljeno da homogeni materijali mogu podnijeti veoma velike
hidrostatičke napone a da ne dođe do puzanja. Zato se ekvivalentni napon dobija
izjednačavanjem specifičnog deformacionog rada na promjeni oblika za prostorno
naponsko stanje, koji je dat izrazom (2.84), poglavlje 2.11,
Wd o ' 
1  2
3E
 
 1   22   32   1 2   2 3   3 1 , (13.42)

s istim kod jednoosnog naprezanja

1  2
Wdo '  i . (13.43)
3E
Dobija se ekvivalentni napon

  1 
 i    12   22   32   1 2   2 3   3 1 2 de
  dc
. (13.44)

Za ravno naponsko stanje ekvivalentni napon je


 i    12   22   1 2 2
1 
de
  dc
. (13.45)

Kada se u izraz (13.45) uvrste izrazi (7.44) za glavne napone kod savijanja silama dobija se


 i    2  3 2 2 
1 
de
  dc
. (13.46)

Za smicanje izraz (13.45) uz izraze (5.4), (5.5) i (5.6) postaje

 i  3   de . (13.47)
Za ravno naponsko stanje kada je  x  0,  y  0,   0, uz izraze za glavne napone
(3.7)
 x  y
 1, 2 
2

1
2
 
 x   y 2  4 2
ekvivalentni napon je na osnovu (13.45) jednak

 
 i    x2   y2   x y  3 2 2
1 
de
  dc
. (13.48)

Prema hipotezi najvećeg rada utrošenog na promjenu oblika dozvoljeni napon smicanja je
1
d   d  0,57 d . (13.49)
3
Grafički prikaz područja sigurnosti prema ovoj hipotezi je elipsa u  1 ,  2 ravni (slika
13.9.), čija je jednačina
 i2   12   22   1 2 , (13.45a)
2
a njene poluose su 2 d i  d . Ova elipsa se ne poklapa s elipsom na slici 13.8.
3
175
 2

dc 1
de
Slika 13.9. Grafički prikaz odručja sigurnosti
prema hipotezi najvećeg rada utrošenog na
promjenu oblika

Ova hipoteza se veoma dobro slaže s eksperimentalnim rezultatima, naročito kod

konstrukcija od žilavih materijala i u praksi se najviše primjenjuje.
Početak plastičnog deformisanja najčešće se određuje korištenjem hipoteze najvećeg rada
utrošenog na promjenu oblika i izrazi
 T2   12   22   32   1 2   2 3   3 1 , (13.50)
za prostorno naponsko stanje i
 T2   12   22   1 2 (13.51)
za ravno naponsko stanje predstavljaju Mizesov uslov tečenja.

13.3. Primjena hipoteza o slomu materijala

Hipoteze o slomu materijala, kao što je rečeno, se koriste za dimenzionisanje elemenata

izloženih složenom naponskom stanju, jer je njima uspostavljen kriterij za predviđanje
sloma materijala. U prethodnoj analizi je preporučeno da se za krte materijale koriste
hipoteza najvećeg normalnog napona, najveće dilatacije i Morova hipoteza, a za žilave
materijale hipoteza najvećeg napona smicanja, najvećeg specifičnog deformacionog rada i
najvećeg rada na promjeni oblika. Područje sigurnosti za četiri od šest ovdje navedenih
hipoteza, za materijale koji imaju istu vrijednost dozvoljenog napona u području zatezanja i
pritiska, prikazano je na slici 13.10. Vidi se da u prvom kvadrantu, gdje je znak oba napona
isti, mala je razlika između područja sigurnosti prema hipotezi  max ,  max i HMH, dok u
četvrtom kvadrantu, gdje su naponi različitog znaka, to nije slučaj. To znači da na veličinu
područja sigurnosti značajno utiče kombinacija napona. Npr. ako su oba napona istog znaka
(  1  0,  2  0 ) prema hipotezi  max za ravno naponsko stanje iz (13.22) dobija se da može
1 2 1   2
biti  T i   T , a ako su različitog znaka (  1  0,  2  0 ) biće
 T .
2 2 2
Prethodna analiza je pokazala da i granična vrijednost smičućeg napona zavisi od toga koja
se hipoteza koristi. Npr. za žilave materijale prema hipotezi  max  d = 0,5  d , a prema
HMH hipotezi  d = 0,57  d ili za krte materijale prema hipotezi  max je  d =  d , a prema
1
hipotezi  max je  d =  d , dok je eksperimentalno utvrđeno da je za većinu materijala
1 
 d =(0,25-0,75)  d .

176
 2
HNM
d

max
1 max

1
1 d
max
Slika 13.10. Grafički prikaz područja sigurnosti
max za hipoteze najvećeg normalnog napona,
1 1 najveće dilatacije, najvećeg napona smicanja,
najvećeg rada na promjeni oblika

Da bi se verificirali rezultati proračuna izvršeno je njihovo poređenje s eksperimentalnim

podacima dobijenim na epruveti, koja se može opteretiti tako da se jave različite
kombinacije dvoosnog naponskog stanja. Na slici 13.11. upoređene su hipoteze  max ,
 max i HMH s eksperimentalnim podacima dobijenim pri ispitivanju žilavih materijala,
aluminijuma i čelika. Vidi se da je u prvom i četvrtom kvadrantu najbolje slaganje između
teorije i eksperimentalnih podataka za hipotezu najvećeg rada na promjeni oblika. Pošto je
područje sigurnosti prema hipotezi  max i  max u prvom kvadrantu unutar područja
sigurnosti prema HMH hipotezi one zadovoljavaju kada su oba glavna napona istog znaka.
Međutim, u četvrtom kvadrantu, kada su naponi različitog znaka, zadovoljava hipoteza
 max , ali ne i hipoteza  max .
2
1,2  F HNM
1,0

0,8
0,6 Aluminij
0,4 Čelik

0,2 1
1,0 F
0 0,2 0,4 0,6 0,8 1,2
-0,2
-0,4
max Slika 13.11. Područje sigurnosti prema hipotezi
-0,6  max i  max i HMH i eksperimentalni podaci za
max
-0,8 aluminij i čelik [46]
-1,0

-1,2
177
Poređenje između teorije i eksperimentalnih podataka za krti materijal, sivi liv, je prikazano
na slici 13.12. U prvom kvadrantu je područje sigurnosti prema hipotezi  max i Morovoj
hipotezi identično i dobro se slaže s eksperimentalnim podacima. U četvrtom kvadrantu,
kada su glavni naponi različitog znaka, hipoteza  max ne zadovoljava, jer su
eksperimentalni podaci unutar područja sigurnosti, dok Morova hipoteza zadovoljava.
Dakle, bez obzira na znak napona, HMH hipoteza zadovoljava kod žilavih materijala, a
Morova hipoteza kod krtih materijala.
3 max

1
de

Slika 13.12. Područja sigurnosti za hipotezu

 max i Morovu hipotezu i eksperimentalni
podaci za sivi liv za dva istraživanja [46]

Morova hipoteza

dc

U nastavku ovog poglavlja, naprijed navedene hipoteze su primijenjene pri

dimenzionisanju konstruktivnih elemenata izloženih složenom naprezanju, kada se
istovremeno javljaju i normalni i smičući naponi kao posljedica istovremenog djelovanja
više komponenti unutarnjih sila.
 
Mf Mf
a)
max
max

Mt Mt
b)
max

Slika 13.13. a) Nosač opterećen na savijanje

b) Nosač opterećen na uvijanje
178
U mašinstvu se veoma često javlja složeno naprezanje koje se sastoji iz savijanja i uvijanja.
Za element kružnog poprečnog presjeka na slici 13.13. prikazani su dijagrami raspodjele
normalnog i smičućeg napona koji su posljedica djelovanja momenta savijanja,
transverzalne sile i momenta uvijanja.
Slika 13.13. pokazuje da su kritične tačke ivične tačke, gornja i donja poprečnog presjeka i
u njima se računa ekvivalentni napon.

13.4. Primjeri i zadaci

Primjer 13.1.

Puno kružno vratilo nosi dva kaišnika težine G1 = 5 kN i G2 = 10 kN, prečnika D1 = 1 m,

D2 = 2 m (slika 13.14.a). Preko prvog kaišnika se dovodi snaga od motora, a preko drugog
se odvodi na radne strojeve. Sile zatezanja u kaiševima su prikazane na slici 13.14.b. Vidi
se da je kod prvog kaišnika sila u odlaznom ogranku dva puta veća nego u nailaznom, a kod
drugog je obrnuto.
Dimenzionisati vratilo primjenom hipoteze najvećeg rada na promjeni oblika, ako je
 d  75 MPa.
y y
y 10
20
B
A z 45° x
 45°
G1 
G2 10 kN 5 kN
0,5 1m 0,5
a) b)
Slika 13.14. a) Vratilo s kaišnicima
b) Sile u kaiševima dva kaišnika

Rješenje:

Pri kretanju, usljed prenošenja obodne sile, povećava se zatezanje u radnom kraku i veličine
tih sila su date na slici 13.14.b. Projekcije tih sila, nakon njihove redukcije u težište
poprečnog presjeka vratila, u vertikalnoj i horizontalnoj ravni i težine kaišnika opterećuju
vratilo na savijanje. Istovremeno vratilo je opterećeno na uvijanje spregovima. Sile i
spregovi su:

Fy1= 5 + (10 + 20) sin 45° = 26,2 kN ,

Fy2= 10 + ( 5 + 10) cos 45° = 20,6 kN ,
Fx1= (10 + 20) cos 45° = 21,2 kN ,
Fx2= - (10 + 5) sin 45° = -10,6 kN ,
Mt= M1 = (20 - 10)0,5 = M2 = (10 – 5)1 = 5 kNm. (a)

Da bi se mogao nacrtati dijagram transverzalnih sila i momenata savijanja, izračunate su

reakcije u osloncima iz statičkih uslova ravnoteže:
179
  M A 0 , YB  2  20,6 1,5  26,2  0,5  0 , YB  22 kN,
 Yi 0 , YA  26,2  20,6  22  24,8 kN,
 M A 0 , X B  2  10,6 1,5  21,2  0,5  0 , X B  2,65 kN,
 X i 0 , X A  21,2  10,6  2,65  13,25 kN.
M x1  24,8  0,5  12,4 kNm, M x 2  22  0,5  11 kNm,
M y1  13,25  0,5  6,625 kNm, M y 2  2,65  0,5  1,325 kNm.
Maksimalni moment savijanja je u presjeku 1, tj.
M f max  M x21  M y21  14,06 kNm. (b)
Dijagrami transverzalnih sila, momenata savijanja i momenata uvijanja dati su na slici
13.15.
   
y Fy1 Fy 2 x Fx1 Fx 2
A B A B
z z
24,8
7,95
Ftx
+ Fty +
– 2,65
1,4 – 13,25 6,625 My
Mx 22 –
1,325
+ b)
11
12,4 a)

Mt
5
c)

Slika 13.15. a) Dijagrami transverzalnih sila i momenata savijanja kada opterećenje

djeluje u vertikalnoj ravni
b) Dijagrami transverzalnih sila i momenata savijanja kada opterećenje
djeluje u horizontalnoj ravni
c) Dijagram momenata uvijanja

Maksimalni napon savijanja je prema (7.22)

M f max
 max  , (c)
Wx
a maksimalni smičući napon je prema (6.7)
M
 max  t . (d)
Wo
I jedan i drugi napon se javljaju u ivičnim tačkama poprečnog presjeka.
Iz tablica [45] za kružni poprečni presjek je
d 3 d 3
Wx  , a Wo  . (e)
32 16
Prema HMH hipotezi ekvivalentni napon je dat izrazom (13.45), odnosno (13.46)

180
 
 i   12   22   1 2   
1
2 2
 3 2 
1
2
d . (f)

Iz (f), a korištenjem izraza (a), (d) i (e) uz vrijednosti za momente savijanja i uvijanja (b) i
(a) dobija se
1
 2
 
 14,06 2 52 
 2
3 2
 75000 ,
  d 3   d 3  
  


 16
 

  32    
odakle je d = 0,126 m.

Primjer 13.2.

Štap prečnika d = 200 mm izložen je djelovanju momenata uvijanja M kao na slici 13.16.
Štap je napravljen od materijala za koji je dozvoljeni zatežući napon 620 MPa, a dozvoljeni
pritiskujući napon je 820 MPa. Odrediti maksimalnu vrijednost sprega M prema Morovoj
hipotezi.

200 mm
M
M Slika 13.16. Štap opterećen
momentom uvijanja

Rješenje:

Smičući napon je prema (6.7)

M M  0,1
  t R  636,6M . (a)
Io   0,2 4
32
Glavni naponi su prema (6.13)
 1   ,  3   , (b)
a prema Morovoj hipotezi izraz za granično stanje napona je (13.30) i uz (13.30a) se dobija
1  3
  1.
 de  dc
Uvrštavanjem (a) i (b) u (c) dobija se
636,6M 636,6 M
 1 ,
620 10 6 820 10 6

M = 555103 Nm = 555 kNm.

181
Primjer 13.3.

Za vratilo, kružno-prstenastog poprečnog presjeka, kruto su vezane dvije ručice dužine a

(slika 13.17). Vratilo naliježe na tri kruta oslonca koji se nalaze na istom nivou. Na
krajevima ručica djeluju sile F, koje su međusobno paralelne. Dimenzionisati vratilo prema
hipotezama najveće dilatacije i najvećeg napona smicanja. Uzeti da je opasni presjek na
l d 1
mjestu D. Poznato je: l = 4 m, a  ,  , F  20 kN ,  d  60 MPa,   0,3 .
4 D 2

F

a 
B F
A C
D
l/2 a l/2
l l
Slika 13.17. Vratilo opterećeno silama F

Rješenje:

Nosač na slici 13.17. je statički neodređen i suvišna reakcija se može dobiti primjenom
metode superpozicije. Prethodno su sile F redukovane u težište poprečnog presjeka vratila.

Ugib na mjestu oslonca B je prema [45]

l   l  
2
l   l  
2

F 2l 
3     F 2l 3     F 2l 3
fB  2 3  4 2    2 3  4 2    B  0.
48 EI x 2l   2l   48 EI x 2l   2l   48 EI x
       
       
Reakcija u osloncu B je
11
FB  F .
8
Reakcije u osloncima A i C su:
FA  FC  FB  2 F , FA  FC simetrija 
5
FA  FC  F .
16
Moment savijanja u presjeku D je
l 5 4
M f  FA   20   12,5 kNm,
2 16 2
a moment uvijanja je
l 4
M t  F a  F  20   20 kNm.
4 4
Normalni napon savijanja je prema (7.22)

182
 12,5 10 3
M f max
 max   ,
Wx Wx
a maksimalni smičući napon je prema (6.7)
M M 20 10 3 10 10 3
 max  t  t   .
Wo 2W x 2W x Wx
Ekvivalentni napon je prema hipotezi najveće dilatacije (izraz 13.19)
1  1 
i    2  4 2   d ,
2 2

i 
1  0,3 12,5 10 3 1  0,3

12,5 10 
3 2
4
10 10  3 2
 60 10 6.
2 Wx 2 W x2 W x2
W x  328,6 10 6 m 3  328,6 cm 3
D 3   1  
 
4
D 3
Wx  1  4  1     328,6 cm 3 ,
32 32   2  
D  15,3 cm.
Ekvivalentni napon je prema hipotezi najvećeg napona smicanja (izraz 13.26.a)
 i   2  4 2   d ,

i 
12,5 10 3 2
4
10 10 3 2
 60 10 6.
W x2 W x2
W x  393,3 cm 3 , D  16,2 cm.
Usvaja se veći prečnik, tj. D  16,2 cm, D = 17 cm.

Zadatak 13.4.

Vratilo, kružnog poprečnog presjeka, konzolno je učvršćeno i opterećeno je silama F i 18F

prema slici 13.18. Odrediti silu F koristeći hipotezu najvećeg napona smicanja. Uzeti da je
u tački A maksimalno opterećenje.
Poznato je: l = 0,9 m, l1 = 0,6 m, d = 0,1 m,  d = 450 MPa.
y


F
A
x
l1

l

18 F
z Slika 13.18. Nosač opterećen na slobodnom kraju
d
Rezultat:

F = 34,65 kN.

183
Zadatak 13.5.

Cijev (dv = 20 cm, du = 18 cm ) u kojoj je unutarnji pritisak 8 MPa opterećena je momentom

uvijanja Mt = 30 kNm i centričnom silom F = 150 kN prema slici 13.19. Za provjeru
čvrstoće cijevi koristiti hipotezu najvećeg specifičnog rada na promjeni oblika. Poznato je
 d  140 MPa.

F
Mt

du Slika 13.19. Cijev opterećena unutarnjim pritiskom,

dv momentom uvijanja i centričnom silom

Mt

F
p ru
Napomena: Cirkularni normalni napon računati prema  y  .

Rezultat:

 i  80,92 MPa <  d

Zadatak 13.6.

Dimenzionisati vratilo na slici 13.20. Materijal vratila je čelik za koji je napon tečenja
 T  250 MPa, a Poasonov koeficijent je   0,3. Koeficijent sigurnosti je 2,5. Koristiti
hipotezu najvećeg normalnog napona i najveće dilatacije. Uzeti tačku A kao kritičnu tačku.

15 kN
800 mm

A
d

Slika 13.20. Vratilo opterećeno silom na

slobodnom kraju

Rezultat:

I hipoteza d  107 mm, II hipoteza d  111 mm

184
Zadatak 13.7.

Odrediti centričnu silu kojom je opterećeno vratilo na slici 13.21. Poznat je napon tečenja
 T  250 MPa i u zoni zatezanja i pritiska i koeficijent sigurnosti  T  2 . Koristiti
hipotezu najvećeg normalnog napona.

100 mm
M = 3 kNm

 Slika 13.21. Vratilo opterećeno spregom i

F centričnom silom

Rezultat:

F = 837 kN

Zadatak 13.8.

Nosač je opterećen silama na slobodnom kraju kao na slici 13.22. Zadat je dozvoljeni
napon  d  345 MPa. Koristeći hipotezu najvećeg rada na promjeni oblika odrediti silu F.
Kritična tačka je na vrhu vertikalnog radijusa na zidu.

3F


8F

200 mm

Slika 13.22. Nosač opterećen silama

na slobodnom kraju

Rezultat:

F = 18,43 kN

Zadatak 13.9.

Na vratilu mjenjača nalaze se dva para zupčanika (slika 13.23.) poluprečnika dodirnih
krugova 70 mm i 250 mm, a sile su F1 = 3 kN i F2 = 0,84 kN. Dimenzionisati vratilo prema
hipotezi najveće dilatacije. Poznato je:  d = 40 MPa,  = 0,3,  =15°.

185
 
F2
r1 r2
A B 
z  x
F1

20 60 cm 30 y

Slika 13.23. Vratilo s dva para zupčanika

Rezultat:

d = 49,7 kN

Zadatak 13.10.

Na teškom transmisionom vratilu nalaze se tri kaišnika. Snaga P2 se dovodi od motora

preko srednjeg kaišnika, a odvodi se na radne strojeve preko krajnjih kaišnika. Nagib
kaiševa i sile u njima za sva tri kaišnika prikazani su na slici 13.24.
Poznato je: D1 = 320 mm, D2 = 400 mm, D3 = 440 mm, P1 = 30 kN, P2 = 70 kN, P3 = 40
kN,   60 rad/s,  d = 50 MPa.
Dimenzionisati vratilo prema hipotezi najvećeg napona smicanja.

 
F3 2 F2

2F3
D3
d

A B
D1

D2

z x
 60°
 F1
 F2
2F1
0,2 0,4 m 0,2 0,15 y
y
Slika 13.24. Teško transmisiono vratilo s kaišnicima

Rezultat:

d  87,3 mm.

186
 Izvijanje

Šimun Bogdan, Strojarski fakultet Mostar

U prethodnim izlaganjima bilo je pokazano da se dimenzioniranje konstrukcijskih

elemenata izvodi prema određenim kriterijima. U dosadašnjim oblicima opterećenja (osno i
posmično naprezanje, uvijanje i ravno savijanje) bio je korišten kriterij čvrstoće
(maksimalne vrijednosti normalnoga i posmičnoga naprezanja nisu smjele prelaziti
dopuštene vrijednosti) te kriterij krutosti (maksimalne vrijednosti deformacija nosača nisu
smjele prelaziti dopuštene vrijednosti). Kod izvijanja, kao petog osnovnog oblika
naprezanja, koristi se treći kriterij, tj. kriterij stabilnosti konstrukcije. Poznato je da postoje
tri ravnotežna stanja; stabilno, labilno i indiferentno (slika 14.1).
   
F  Fkr F  Fkr

   
   F  Fkr F  Fkr
F F F

   
F  Fkr F  Fkr

Slika 14.1. Stabilna, indiferentna i labilna ravnoteža elastičnoga štapa

187
Za stabilno ravnotežno stanje je karakteristično da promatrano tijelo ili konstrukcijski
element, koji je opterećen tlačnom silom F i izveden iz svoga početnog ravnotežnog
stanja uslijed djelovanja nekog vanjskog utjecaja, nakon prestanka toga utjecaja vraća
se u svoj početni položaj odnosno stanje. U slučaju indiferentnoga ravnotežnog stanja
isto tijelo odnosno element konstrukcije ostaje u svome novom položaju ili stanju i
nakon prestanka vanjskoga utjecaja dok u slučaju labilnoga ravnotežnog stanja i
najmanji vanjski utjecaj je dovoljan da izazove trajno napuštanje prvobitnoga stanja
sa uravnoteženjem u nekom udaljenijem položaju ili težnju za sve većim
udaljavanjem od toga stanja.
U konstrukcijama se ne smije dopustiti stanje labilne ili indiferentne ravnoteže, pa se
mora ispitati da li je ostvarena ravnoteža konstrukcije stabilna, jer se samo takva
konstrukcija može i održati.
Pojava nehomogenosti materijala, odstupanje od centričnoga djelovanja tlačne sile i
dr., ima jednak učinak kao i sila poremećaja ΔF pa su uvjeti za nastup izvijanja, u
praksi, uvijek ispunjeni kada tlačna sila prijeđe neku određenu kritičnu vrijednost. Iz
tih razloga temeljni je zadatak određivanje kritične sile Fkr za različite oblike
učvršćenja krajeva štapa.

14.1. Izvijanje osno pritisnutoga štapa u elastičnom području

U slučaju osno pritisnutoga štapa, do sada, dimenzioniranje je vršeno po kriteriju čvrstoće

pretpostavljajući da dolazi samo do skraćenja štapa bez promjene oblika istog. Praksa,
međutim, pokazuje da, u izvjesnim slučajevima, kod štapova čija dužina znatno premašuje
poprečne dimenzije (vitki štapovi) stabilan ravnotežni položaj se, pri djelovanju tlačne sile,
mijenja i štap se savija odnosno izvija od svog prvobitnog položaja te pravocrtna uzdužna os
prelazi u krivocrtni oblik a štap prelazi u labilan ravnotežni položaj. Ovakav oblik
deformacije naziva se izvijanje. Zbog savijanja javljaju se normalna naprezanja ne samo od
tlačne sile već i od momenta savijanja te lom nastupa pri znatno manjoj vrijednosti iste.
Vrijednost osne tlačne sile, pri kojoj počinje izvijanje, zove se kritična sila, pa se
dimenzioniranje pritisnutih štapova mora vršiti i prema istoj.
Lom štapa može, dakle, nastupiti ne zato što je iscrpljena njegova moć nošenja već što je
nastupio gubitak stabilnosti njegova oblika. Iz toga razloga, kod tlačno opterećenih vitkih
štapova, osim čvrstoće, potrebno je izvršiti i provjeru njegove stabilnosti.
Pri razmatranju izvijanja podrazumjeva se da je štap idealno centrično opterećen i izrađen
od homogenoga materijala.

14.1.1. Ojlerova (Euler) kritična sila izvijanja

Izvijanje štapa obično se razmatra za četiri osnovna slučaja koji su određeni načinom
oslanjanja, tj rubnim uvjetima. Ti su slučajevi (slika 14.2): na jednome kraju upet štap
(konzola); na oba kraja zglobno oslonjen štap (prosta greda); na jednome kraju upet a na
drugome zglobno oslonjen štap (obostrano upeta zglobna greda). Prva dva slučaja su statički
određeni nosači dok druga dva imaju jednostruku vanjsku statičku neodređenost.

188
 δ
Fkr Fkr Fkr Fkr M Fkr

Qy
M
z
z z z

lr = 0.7l
ds
v
l = lr/2

dz

lr = 0.5l
lr = l

Qy

M Fkr Fkr M M
Fkr Fkr
(a) (b) (c) (d)

Slika 14.2 Forme izvijanja i slobodne duljine izvijanja štapa

za različite načine oslanjanja njegovih krajeva

Konzola. Kao prvi slučaj razmotrit će se izvijanje vitke cilindrične konzole koja je
upeta vertikalno i opterećena na gornjem kraju (sl. 14.2a). Ako je opterećenje F
manje od neke kritične vrijednosti Fkr, štap će ostati prav i bit će podvrgnut samo
uzdužnome tlaku. Elastična ravnoteža, kojoj odgovara ovaj pravocrtni oblik elastične
linije, je stabilna, tj., ako se djelovanjem neke bočne sile ostvari neka mala
deformacija, ista će nestati kada se bočna sila odstrani i štap će ponovo poprimiti
pravocrtni oblik. Postupnim povećavanjem sile F dobiva se stanje u kojem
pravocrtni oblik elastične linije postaje nestabilan i zanemarivo mala bočna sila
može dovesti do bočnoga pomaka koji se ne gubi nakon odstranjenja bočne sile.
Sad se može definirati kritično opterećenje kao osno opterećenje, koje je dovoljno
da održava štap u blago savijenome obliku.
Ovo se opterećenje može dobiti pomoću diferencijalne jednadžbe savijanja elastične
linije. Neka je koordinata duž štapa z, kao što je i naznačeno, a poprečni pomak
neka je v. Moment savijanja je tada dan izrazom M = -F(δ – v) a diferencijalna
d 2v
jednadžba elastične linije će biti prema (11.3) EI  M ,
dz 2
d 2v
 F  δ  v .
EI (14.1)
dz 2
Jasno je da će se, sa slobodnim gornjim krajem, izvijanje štapa dogoditi u ravni
najmanje savojne krutosti. U gornjem izrazu je uzeta u obzir upravo ta vrijednost za
EI.
Uvodi se konstanta
F
, k2  (14.2)
EI
te jednadžba (14.1) postaje
189
 d 2v
 k 2 v  k 2 δ. (14.3)
dz 2
Opće rješenje ove nehomogene linearne diferencijalne jednadžbe drugoga reda s
konstantnim koeficijentima je
v  δ  A cos kz  B sin kz . (14.4)
Veličine A i B su integracione konstante koje moraju zadovoljavati rubne uvjete
odnosno uvjete upetosti
 dv 
 v  z l  0;    0. (a)
 dz  z l
Osim toga jednadžba, da bi bila jednadžba elastične linije, mora zadovoljavati i
pomak vrha konzole  v  z  0  δ što odmah daje da je A = 0. Rubni će uvjeti biti
zadovoljeni ako je
 sin kz 
B cos kl  0;B sin kl  δ  v  δ  1  . (14.5)
 sin kl 
Obzirom da koeficijent B mora biti različit od nule (inače ne bi bilo deformiranja
elastične linije) to je coskl = 0.
Ova trigonometrijska jednadžba ima slijedeća rješenja:

π
kl   2n  1 , n  1, 2,3, (b)
2
gdje je n proizvoljan cio broj. Sa ovom vrijednošću kl za B se dobiva B   1 δ te
n

je jednadžba elastične linije izvijene konzole

  π z 
v  δ 1   1 sin  2n  1
n
, n  1, 2,3, (14.6)
  2 l  

F 9F 25F F 4F 9F

v v v
z z z
l

l/3

l/5

(a) (b) (c) n=1 n=2 n=3

Slika 14.3. Forme izvijene konzole Slika 14.4. Izvijanje proste grede

190
Najmanja vrijednost veličine kl, pa prema tomu i sile F [vidi (14.2)], koja
zadovoljava jednadžbu (b) dobiva se za n = 1. Za tu vrijednost će biti

F F π
kl  l  l kr  ,
EI EI 2
odakle se dobiva da je
π 2 EI (14.7)
Fkr  .
 2l 
2

Dobivena veličina je kritično opterećenje ili kritična sila za štap koji je predstavljen
slikom 14.2a, tj. ona je najmanja osna tlačna sila koja je u stanju držati štap u
blago savijenom obliku. Naravno, pri tomu treba, kao što je već i rečeno, uzeti
najmanji moment tromosti poprečnoga presjeka štapa, tj. staviti da je I = Imin. Kut
kz u jednadžbi (14.5) se mijenja u granicama od nule do π/2, a sama jednadžba
opisuje četvrtinu talasa sinusne linije koja predstavlja prvu ili osnovnu
(fundamentalnu) formu izvijanja osno pritisnute konzole. Za n = 2,3,4,…dobivaju se
više forme (slika 14.3). Njima odgovaraju i veće vrijednosti sila izvijanja koje su
povezane sa kritičnom silom osnovne forme izrazom
Fkr , n Fkr , n
  2n  1 ,
2
 (c)
Fkr ,1 Fkr
tako, stavljajući za n da je 2,3... dobivaju se i vrijednosti kritične sile za odgovarajuću
formu Fkr,2 = 9Fkr, Fkr,3 = 25Fkr,… pri čemu sve forme imaju neodređene amplitude.
Prosta greda. Kritično opterećenje za ovaj slučaj oslanjanja (slika 14.2b) se dobiva
na sličan način. U ovom je slučaju moment savijanja M = vF i diferencijalna
jednadžba elastične linije je dana izrazom:

d 2v d 2v F
EI   vF   k 2 v  0, k . (14.8)
dz 2 dz 2 EI
Rješenje je u obliku:
v  A cos kz  B sin kz (14.9)
Uvjeti oslanjanja su  v  z  0   v  z l  0 odakle slijedi da je A = 0 i Bsinkl = 0 što je
zadovoljeno, pod uvjetom da je B ≠ 0, ukoliko je:

Fkr n 2 π 2 EI
kl  l  nπ  Fkr  , n  1, 2,3, (d)
EI l2
Najmanja vrijednost kritične sile se dobiva za n = 1 i ona iznosi:
π 2 EI
Fkr  (14.10)
l2
Ova kritična sila ili kritično opterećenje se često zove i Ojlerova sila izvijanja te se
i obilježava kao Fe. Ovaj se slučaj vrlo često susreće u proračunima pritisnutih
elemenata pa se i zove osnovnim ili fundamentalnim slučajem izvijanja B i sad
ostaje neodređeno.

191
Poduprta konzola. Ovaj slučaj oslanjanja (slika 14.2c) unosi i jednu statičku neodređenost.
Kao statički određen nosač bira se konzola koja je na svome kraju opterećena i poprečnom
silom Y pod čijim se djelovanjem poništava bočni pomak kraja konzole.

 Napadni moment u presjeku z iznosi M = vF –


F F zY pa je diferencijalna jednadžba elastične linije:

Y Y Y
v  k 2 v  z  k 2 z. (14.11)
EI F
z
Pošto je desna strana ove nehomogene
lr=0.7l

diferencijalne jednadžbe polinom prvog reda to

je i partikularni integral jednadžbe također
v
polinom prvog reda pa je opći integral:
l

Y
v  A cos kz  B sin kz  z. (14.12)
F

Slika 14.5. Izvijanje poduprte konzole

Uvjeti oslanjanja su isti kao i kod konzole, tj. jednadžba (a), dok je dopunska jednadžba
zbog statičke neodređenosti (v)z=0 = 0 što daje
Y Y
A  0, B sin kl   l, B cos kl   ,
F kF
pa mora biti zadovoljena transcendentna jednadžba
tankl = kl . (14.13)
Korjeni ove jednadžbe se određuju grafički pomoću presjeka krivih y1 = tan kl i y2 =
kl ili jednom od metoda postupnoga približavanja kao što je metoda tangenata,
odnosno Njutnova (Newton) metoda sa kojom je dobiveno da najmanji korjen, različit
od nule, kao kut izražen u radijanima, iznosi kl ≈ 4.49 (sljedeći je korjen kl2 ≈7.725)
pa je kritična sila:
2
EI  kl  2 EI π 2 EI π 2 EI
Fkr   kl 
2
   π   . (14.14)
l2  π  l 2  π kl  l  2  0.7l 2
 
Jednadžba elastične linije je:
v Y  z sin kz  , (14.15)
   
l F  l sin kl 
s tim da je u ovom slučaju, kao neodređena veličina, ostala bočna sila Y.
Nije teško pokazati da elastična linija u točki z1   π kl  l ima prijevojnu točku.
Drugi izvod funkcije elastične linije je
v Y sin kz
 k2
l F sin kl

192
pri čemu uvrštavanjem vrijednosti z1 dobiva se da je sinkz1 = sinπ = 0. Istodobno to
znači da je i moment savijanja u toj točki ravan nuli pa ovaj prvi dio nosača sa
preostalim dijelom može biti povezan i zglobno, tj. može se smatrati da je prosta
greda.
Obostrano upeta greda. Kod ovako oslonjene grede (slika 14.2d) reaktivni spregovi u
presjecima upetosti M će se uzeti kao statički neodređene veličine sa uvjetom da
pod njihovim djelovanjem kutovi nagiba elastične linije u presjecima upetosti moraju
biti ravni nuli (greda je jedanput statički neodređena zbog simetrije nosača i
opterećenja).
Kako napadni moment u presjeku z proste grede iznosi M = vF – M, to je
diferencijalna jednadžba elastične linije:
v″+k2v=M / EI , (14.16)

a opći integral
v = Acoskz + Bsinkz + M/F . (14.17)
Uvjeti oslanjanja su kao i kod proste grede  v  z 0   v  z l  0 dok je dopunska
jednadžba, zbog upetosti,  v  z 0  0. Na temelju prednjega bit će

B=0, A=-M/F, 1-coskl = 0 .

Treći je uvjet zadovoljen za vrijednosti:

kl  2nπ , n  1, 2,3, (14.18)

pa je kritična sila dana izrazom

EI π 2 EI (14.19)
Fkr  4π 2  .
 0.5l 
2 2
l

Jednadžba elastične linije je

v = M / F(1-coskz) , (14.20)
sa prijevojnim točkama u z1 = 0.25l i z2 = 0.75l za prvu ili fundamentalnu formu, tj.
za n = 1. U njima se mogu postaviti zglobovi jer su u tim presjecima momenti
savijanja ravni nuli pa dio između tih točaka se može zamijeniti sa prostom
gredom.
Uspoređujući izraze za kritičnu silu izvijanja u prethodnim slučajevima očevidno je
da se, uvodeći modificiranu dužinu štapa tzv. reduciranu (slobodnu) dužinu lr u sva
četiri slučaja, iste mogu pisati u istome obliku Ojlerove sile izvijanja
π 2 EI (14.21)
Fkr 
lr2

pri čemu je za konzolu lr = 2l, za prostu gredu lr = l, za poduprtu konzolu lr ≈ 0.7l i

za obostrano upetu gredu lr = 0.5l.

193
14.1.2. Kritično naprezanje štapa na izvijanje

U dosadašnjem razmatranju nađena je vrijednost kritične sile izvijanja za osnovne

slučajeve koja je izražena, uz korištenje reducirane dužine, jednadžbom (14.21).
Diobom te sile s površinom poprečnoga presjeka štapa dobiva se kritično naprezanje
izvijanja σkr.
π 2 EI (14.22)
σ kr  .
lr2 A

Od ranije je poznato da odnos aksijalnog momenta tromosti (inercije) I neke po-

vršine i njene površine A predstavlja kvadrat polumjera inercije i2 = I/A. Obzirom da
se u slučaju izvijanja računa sa minimalnim momentom tromosti Imin = I2 to će se
dobiti i polumjer inercije i2. Odnos reducirane dužine lr i minimalnoga polumjera
inercije i2 poprečnoga presjeka predstavlja mjeru vitkosti ili kraće vitkost štapa λr,
tj.
lr A (14.23)
λ  λr   lr .
i2 I min

Sa ovako definiranom vitkošću kritično naprezanje štapa na izvijanje je dana

izrazom
π2E K
σ kr   2 , (14.24)
λ2 λ

te je očevidno da se kritično naprezanje mijenja po hiperboličnome zakonu s

promjenom vitkosti. Sa povećavanjem vitkosti štapa kritično naprezanje teži nuli.
Kritično naprezanje, kao što se vidi, zavisi samo od modula elastičnosti materijala E
i vitkosti λ štapa. Izraz (14.24) se može primjenjivati samo dotle dok naprezanje
ostaje unutar granice proporcionalnosti. Sa ovim ograničenjem i poznatim modulom
elastičnosti danoga materijala granična vrijednost vitkosti lako se nalazi iz gornje
jednadžbe za svaki poseban slučaj. Za konstruktivne čelike s granicom
proporcionalnosti od približno 210 MPa i modulom elastičnosti od oko 215 GPa
granična vitkost je λ ≈ 100. Prema tomu, kritično naprezanje za čelične štapove, kada
vitkost prelazi 100, računa se prema izrazu (14.24). Kada je vitkost štapa manja od
graničnoga, tlačno naprezanje dostiže granicu proporcionalnosti prije nastupanja
izvijanja i ova jednadžba, koja je izvedena pretpostavljajući savršenu elastičnost, više
nije primjenjiva.

14.2. Izvijanje osno pritisnutog štapa u plastičnom području

U dosadašnjim razmatranjima se pretpostavljalo da se naprezanje nalazi u elastičnoj

oblasti, točnije da ne prelazi granicu proporcionalnosti, pa se mogla primijeniti
hipoteza Bernulija (Bernoulli) da ravni poprečni presjeci štapa ostaju ravni i nakon
izvijanja. Prekoračenjem granice proporcionalnosti vanjska vlakna trpe razmjerno veće
deformacije od proporcionalnih i presjek se počinje kriviti. Ovo i jeste razlogom da
se posebno razmatra problem izvijanja u plastičnome području.

194
14.2.1. Izvijanje iza granice proporcionalnosti

Kao što se vidi iz jednadžbe (14.24) kritično naprezanje izvijanja, σkr, zavisi samo
od dvije veličine i to modula elastičnosti E, s kojim su određena mehanička
svojstva materijala, i vitkosti štapa λ s kojom su dane geometrijske karakteristike
štapa i način oslanjanja. Očevidno je da za velike vrijednosti vitkosti razina
naprezanja izvijanja je niska pa se nalazi ispod granice proporcionalnosti pri tlaku
σ-P. Sa smanjenjem vitkosti razina naprezanja raste i za neku određenu vrijednost
λgr (14.25) dostiže granicu proporcionalnosti.

E
 gr   (14.25)
p

Granične vrijednosti vitkosti za različite materijale, dobivene računom i opitom, dane

su u Tabeli 14.1.

Tabela 14.1. Granična vitkost za različite materijale

Modul Naprezanje Vitkost Moment
elastičnosti Koef. račun- ekspe- tromosti
Materijal E sigurnosti σ-P σ-M ski riment Imin
GPa ν MPa λgr mm4
Drvo 10 3.5 10 27 99 100 35.46 Flr2
Sivi lijev 98 6.0 147 785 81 80 6.20 Flr2
Č.0260 197 3.7 157 343 111 112 1.90 Flr2
Č.0360 210.4 3.5 196 372 104 105 1.69 Flr2
Č.0561 214 3.1 280 589 85 90 1.47 Flr2

U oblasti 0 ≤ λ ≤ λgr naprezanja izvijanja po zakonu Ojlerove hiperbole rastu

prekomjerno te je potrebno naći druge načine za određivanje napona pri izvijanju s
kojima bi se uspoređivala dopuštena naprezanja. Dugotrajnim eksperimentima se
došlo do većeg broja empirijskih obrazaca od kojih su najpoznatiji Tetmajerov
(Tetmayer) pravac i neki tomu slični te Ostenfeld – Džonsonov (Ostenfeld – Johnson)
parabolični zakon koji je osnova i tzv. omega postupku pri dimenzioniranju.
Uspoređujući Tetmajerovu metodu i metodu danu paraboličnim zakonom može se
ukratko zaključiti, što će biti očevidno i nakon detaljnijeg upoznavanja s tim
metodama, da Tetmajerova metoda sa svojim linearnim zakonima u pojedinim
točkama dovodi do naglih promjena u određivanju kritičnoga naprezanja što nije
svojstveno prirodnim zakonima ali je jednostavna za primjenu. Parabolični zakon je
kontinuiran u cijelome području pa je zbog toga u skladu s prirodnim zakonima.
Treba reći da obje metode u primjeni pri dimenzioniranju traže iterativni postupak,
tj. postupno približavanje rješenju.

14.2.2. Empirijski obrasci

U ovom će se dijelu razmotriti Tetmajerova metoda kao jedna od mnogobrojnih

linearnih zakonitosti promjene kritičnoga naprezanja izvijanja u plastičnoj oblasti i
metoda Ostenfeld – Džonsona, kao predstavnica parabolične promjene istoga.
195
14.2.2.1. Tetmajerova metoda

Opiti sa čeličnim stupovima koje su vršili istraživači Baušinger (Bauschinger) u

Njemačkoj, Konsider (Considère) u Francuskoj i Tetmajer u Švicarskoj i Austriji
pokazali su ispravnost Ojlerovog obrasca ako je vitkost štapa takva da se izvijanje
događa pri naprezanju tlaka manjem od onog na granici proporcionalnosti. Za čelik
Č.0360 (ranije poznat pod oznakom Č37) a za vitkosti 60 < λ < 100 umjesto
Ojlerove hiperbole može da se, prema Tetmajerovim opitima, uzme pravac BC koji
se zove Tetmajerov pravac, (slika 14.6). Za vitkosti manje od 60 mjerodavna je
granica tečenja (granica gnječenja – granica velikih skraćenja) sa naprezanjem σT ili
često σ0.2 (naprezanje pri kojem su trajne deformacije elementa 0.2%) kojoj
odgovara pravac AB. Tetmajerov pravac za ovaj materijal dan je izrazom

T
 kr  304  1,118 MPa . (a)

Opći oblik Tetmajerova pravca je dan izrazom

T
 kr  A  B , λT ≤ λ ≤ λP = λgr , (14.26)

gdje su konstante A i B te interval primjene zavisne od materijala i dobivene su

eksperimentalnim putom.

σkr

(σ,ε) A B D

T C
σ-T

E.H.
I II III
σ-P

λT λP λ
Slika 14.6. Ovisnost kritičnoga naprezanja o vitkosti štapa prema Tetmajerovoj metodi

Pregled Ojlerovih i Tetmajerovih obrazaca za neke od uobičajenih materijala dan je

u Tabeli 14.2.
Kao primjer izraza sličnih Tetmajerovim navodi se sljedeći izraz za čelik koji daje
Jasinski (Ясинский).

 krJ  332  1,455 MPa, 60 ≤ λ ≤ 100 . (b)

196
Tabela 14.2. Tetmajerovi i Ojlerovi obrasci za neke materijale
Neelastično područje Elastično područje
Materijal (Tetmayer) (Euler)
— MPa — MPa

Drvo λ < 100 29 – 0.190λ λ > 100 K = 9.87*104

Sivi lijev λ < 80 762 – 11.8λ + 0.052λ2 λ > 80 K = 9.67*105
Č.0260 λ < 112 297 – 1.275λ λ > 112 K = 1.94*106
Č.0360 λ < 105 304 – 1.118λ λ > 105 K = 2.08*106
Č.0500 λ < 94 460 – 2.256λ λ > 94 K = 2.11*106
Č.0561 λ < 81 329 – 0.608λ λ > 81 K = 2.11*106
Krom-molibden čelik λ < 54 982 – 5.297λ λ > 54 K = 2.03*106
Duraluminij λ < 51 373 – 2.143λ λ > 51 K = 6.86*105

U prethodnoj tabeli koeficijent K se odnosi na izraz (14.24). Za sivi lijev, zbog

specifičnosti materijala, Tetmajerov pravac je zamijenjen paraboličnim zakonom.

14.2.2.2. Ostenfeld - Džonsonova (Ostenfeld – Johnson) metoda

Ova metoda zasniva se na zahtjevu da funkcija σkr = f(λ) bude glatka (bez
prijelomnih točaka) u cijeloj oblasti pri čemu za λ = 0 ima maksimum koji je ravan
naprezanju pri gnječenju f(0) = σ-T a za neku kritičnu vrijednost vitkosti λk ima
zajedničku ordinatu i tangentu s Ojlerovom hiperbolom. Ako se pretpostavi kvadratna
parabola, kao najjednostavnija kriva, iz prvoga uvjeta slijedi da u tome izrazu nema
linearnoga člana pa se može pisati u obliku
σkr = a – bλ2 . (14.27)
Iz prvog uvjeta, također, slijedi da je a = σ-T dok se konstanta b i nepoznata
vrijednost vitkosti λk dobivaju iz jednadžbi
π2E
σ-T - bλk2 = ,
λk2
(c)
π2E
-2bλk = -2 3 .
λk

Rješenjem jednadžbi (c) se dobiva da je λk = π 2 E σ-T i b = σ-2T 4π 2 E pa se može

pisati
  T 
 T 1  2  za 0 ≤ λ ≤ λk
 4 2 E 
σkr = , (14.28)
 2E
za λk ≤ λ < ∞
2
E
k   2 .
 T

Ovi izrazi daju kritično naprezanje σkr u intervalu [0,∞) za λ te kritičnu vitkost λk.
197
14.3. Dimenzioniranje

Ojlerova hiperbola i pravac AD na slici (14.6.) ograničavaju oblast u kojoj nema

izvijanja odnosno gnječenja. Ispitivanja su pokazala da oblast oko točke D treba
isključiti jer se, uslijed porasta naprezanja preko granice proporcionalnosti, više ne
može primijeniti Ojlerov hiperbolični zakon. Ovo se postiže primjenom Tetmajerova
pravca pa se dobiva granica oblasti određena pravcima AB, BC te Ojlerovom
hiperbolom koja počinje s vitkošću λgr (14.25), odnosno prirodnije sa parabolom
Ostenfeld – Džonsona pri čemu Ojlerova hiperbola počinje s vitkošću λk (14.28). Pri
dimenzioniranju, međutim, radi sigurnosti konstrukcije ne mogu se primjenjivati
maksimalna naprezanja već se ona smanjuju za određeni postotak korištenjem
koeficijenta sigurnosti ν.
Određivanje dimenzija poprečnoga presjeka, tj. dimenzioniranje štapa opterećenog na
izvijanje je nešto složenije no što je to bilo u prethodnim slučajevima opterećenja.
Kada je u pitanju samo provjera dimenzija lako se određuje vitkost štapa a s tim i
oblast izvijanja za dani materijal štapa. Za tu se vitkost proračunava kritično
naprezanje izvijanja σkr. Na temelju toga naprezanja, zatim, određuje se dopušteno
naprezanje pri izvijanju σkd koje ne smije biti manje od izračunatoga σ, tj. količnika
aktivne sile i površine poprečnoga presjeka štapa. Jednako tako se lako određuje i
maksimalna dozvoljena sila izvijanja koja je jednaka proizvodu dopuštenoga
naprezanja pri izvijanju σkd i površine poprečnoga presjeka A.
U Tabeli 14.1 za različite materijale određen je i koeficijent sigurnosti (ν), obzirom
da se u konstrukcijama ne dozvoljava da uzdužna sila dosegne vrijednost kritične
sile, nego da je ν puta manja od nje (F = Fkr/ ν). To znači da će se dimenzioniranje
izvršiti prema kritičnoj sili ν puta većoj od računske vrijednosti (14.21), tako da je
potreban najmanji moment tromosti poprečnoga presjeka pri izvijanju u elastičnoj
oblasti:
F
I min  2 lr2 . (14.29)
 E
Za dovršenje dimenzioniranja u ovoj oblasti potrebno je još na temelju dobivene
vrijednosti momenta tromosti i odgovarajuće površine poprečnoga presjeka naći
polumjer tromosti i provjeriti stvarnu vitkost štapa radi dokaza ispravnosti primjene
gornje jednadžbe.
Pri određivanju dopuštenoga naprezanja pri izvijanju σkd, radi sigurnosti konstrukcije,
treba da su zadovoljeni sljedeći odnosi između kritičnoga naprezanja izvijanja σkr,
dozvoljenog naprezanja pri tlaku (kompresiji) σcd te naprezanja na granici tečenja,
odnosno granici plastičnosti σ- T
σ kr σ-T σ kd σ
= = ν1 ; = kr = α , (14.30)
σ kd σ cd σ cd σ-T
gdje je ν1 koeficijent sigurnosti a α koeficijent izvijanja. Pri tomu je ν1 > 1 a α < 1
(σcd se može definirati koeficijentom sigurnosti ν u odnosu na σ-M). Kada se poznaje
ovaj koeficijent može se odrediti dopušteno naprezanje pri izvijanju.
U slučaju određivanja potrebnih dimenzija poprečnoga presjeka za danu uzdužnu silu
pri izvijanju u plastičnoj oblasti treba naći dopušteno naprezanje pri tlaku σcd iz
jednadžbi (14.30) a potom dopušteno naprezanje pri izvijanju σkd
σ σ σ ασ
σ cd = -T ; σ k d = σ cd kr = kr = -T . (a)
ν1 σ-T ν1 ν1

198
Sam postupak počinje sa pretpostavkom vitkosti na temelju čega pomoću izraza za
kritično naprezanje izvijanja (Tetmajer, Ostenfeld – Džonson) se nalazi odgovarajuće
naprezanje izvijanja σkr te koeficijenta sigurnosti ν1 i σkd. Na temelju nađenoga
dopuštenog naprezanja na izvijanje i zadane uzdužne sile F nalazi se potrebni
poprečni presjek A što dalje daje moment tromosti i polumjer tromosti. Iz poznate
reducirane duljine štapa i polumjera tromosti dobiva se nova vitkost koja se može
koristiti kao polazna vrijednost ukoliko se dobivena vitkost previše razlikuje od
pretpostavljene.
Zbog dosta složenoga postupka dimenzioniranja pri izvijanju često se primjenjuje i
tzv. omega postupak. Treba napomenuti pri tomu da je vrijednost koeficijenta ω
recipročna vrijednost koeficijenta α.

14.3.1 Omega postupak

Polazeći od osnovnoga zahtjeva za dimenzioniranje da količnik uzdužne sile F i

površine poprečnoga presjeka A ne smije biti veći od dopuštenoga normalnog
naprezanja može se pisati

F F ωF ων1 F
A= = = = , (b)
σ kd ασ cd σ cd σ-T
gdje su korišteni izrazi (14.30), odnosno (a). Koeficijent ω, kao što je već bilo
rečeno, je recipročna vrijednost koeficijenta α, a koeficijent sigurnosti ν1 se odnosi
na naprezanje koje odgovara granici tečenja (gnječenja). Za određivanje zavisnosti
dozvoljenoga naprezanja pri izvijanju σkd od vitkosti se može primijeniti isti
postupak kao što je to učinjeno pri određivanju kritičnoga naprezanja σkr. U ovom
slučaju važi jednakost σkd = σcd pri λ = 0, a u elastičnoj oblasti σkd = σkr/ν2 gdje je σkr
definirano izrazom (14.24).
Ponavljajući navedeni postupak dobivaju se odgovarajući izrazi za kritičnu vrijednost
vitkosti λkr, za dozvoljeno naprezanje pri izvijanju u plastičnoj i elastičnoj oblasti
σkd, te za koeficijent ω u istim oblastima
2
    1  
1  2 2 T  2  1  2 2 cd  2  1   
 za 0    1
1  1 kd  kd 4  1 E 4 E 2   kr 
   
kr
  T  cd  1 2 E 1  2 E 1 1   kr 
2

     (14.31)
 2  T  2
 2 cd  2 2    za 1   < ∞
kr
 2 1E  2E 
2kr 2 2 ;  cd  T ,
 2 T  2 cd 1
pri čemu se ν2 bira da bude ν2 ≈ 2ν1. Na ovaj način parabolični zakon važi
približno samo u oblasti ispod duži AD na slici 14.6. Jednako tako je interesantno
napomenuti da koeficijent sigurnosti, koji se, ovdje, računa u odnosu na naprezanje
na granici gnječenja σ-T, raste od vrijednosti ν1 za λ = 0 do vrijednosti ν2 za λ = λk ,
a nakon toga ostaje konstantan. U nekim se slučajevima na hiperboličnome dijelu
naknadno poveća koeficijent sigurnosti ν2 na ν2' što dovodi i do povećanja
koeficijenta ω. Na temelju gornjih jednadžbi može se praviti tabela ili nacrtati
dijagram koeficijenta ω u zavisnosti količnika λ/λk koji važe za sve materijale ili
posebno za dani materijal u zavisnosti vitkosti λ. U tabeli 14.3 dane su vrijednosti
199
koeficijenta ω u zavisnosti količnika λ/λk a u tabeli 14.4 vrijednosti za neke
materijale. Za drvo i sivi lijev su, zbog specifičnosti materijala, prikazane samo
tablične veličine.
Dimenzioniranjem prema ovome postupku nalazi se potrebna površina A poprečnoga
presjeka prema izrazu
A = ωF σ cd (14.32)
s tim da su poznate veličine uzdužne sile F, dopuštenog naprezanja na tlak σcd (ili
granice gnječenja, odnosno jačine na tlak i odgovarajućeg koeficijenta sigurnosti) i
reducirane dužine lr. U početku se procjenjuje vitkost štapa te se nalazi
odgovarajuća vrijednost koeficijenta ω pomoću kojeg se nalazi prva vrijednost
površine, potom momenta inercije, polumjera inercije i nove vrijednosti vitkosti. U
slučaju da se dobivena vitkost razlikuje neprihvatljivo mnogo od pretpostavljene
vrijednosti račun se ponavlja sa novom vitkošću. Ponavljanje se nastavlja sve dotle
dok razlika ne bude u prihvatljivim granicama.
Tabela 14.3. Koeficijent ω u zavisnosti λ/λk
λ/λk .0 .1 .2 .3 .4 .5 .6 .7 .8 .9
0 1.0 1.005 1.0204 1.0471 1.087 1.1429 1.2195 1.3245 1.4706 1.6807
1 2.0 2.42 2.880 3.380 3.920 4.500 5.120 5.780 6.480 7.220
2 8.0 8.82 9.680 10.580 11.52 12.500 13.520 14.580 15.680 16.820

Tabela 14.4. Koeficijent ω za neke materijale

Č.0260 Č.0360 Č.0500 Č.0561
λ σ-M = 343 MPa σ-M = 372 MPa σ-M = 520 MPa σ-M = 589 MPa Drvo Sivi
σ-T = 198 MPa σ-T = 238.5 MPa σ-T = 312 MPa σ-T = 351 MPa lijev

0 1.00 1.0000 1.0000 1.0000 1.00 1.00

10 .0062 .0059 .0072 .0068 .09 .01
20 .0254 .0242 .0296 .0276 .20 .05
30 .0591 .0562 .0692 .0643 .33 .11
40 .1101 .1045 .1300 .1203 .47 .22
50 .1834 .1734 .2191 .2016 .65 .39
60 .2873 .2704 .3491 .3186 .87 .67
70 .4362 .4078 .5437 .4900 2.14 2.21
80 .6576 .6086 .8520 .7529 .49 3.50
90 2.0084 .9188 2.3902 2.1728 .95 4.43
100 .4795 2.3646 3.5464 3.0747 3.60 5.45
110 3.0002 .8612 4.2911 .7204 4.43 —
120 .5704 3.4051 5.1068 4.4275 5.36 —
130 4.1903 .9962 .9934 5.1962 6.39 —
140 .8598 4.6347 6.9509 6.0264 7.53 —
150 5.5788 5.3204 7.9794 .9180 8.78 —
160 6.3475 6.0535 9.0788 7.8712 — —
170 7.1657 .8338 10.2491 8.8858 — —
180 8.0335 7.6614 11.4903 9.9620 — —
190 .9509 8.5363 12.8025 11.0996 — —
200 9.9179 9.4585 14.1856 12.2987 — —
210 10.9345 10.4280 15.6396 13.5593 — —
220 12.0007 11.4448 17.1646 14.8814 — —
230 13.1164 12.5089 18.7604 16.2650 — —
240 14.2818 13.6203 20.4272 17.7101 — —
250 15.4967 14.7790 22.1650 19.2167 — —

200
Pojedinačni dopunski podaci dani su u tabeli 14.5.

Tabela 14.5. Mehaničke karakteristike, koeficijenti sigurnosti i vitkost štapa za neke

materijale
Materijal E [GPa] σcd [MPa] ν1 [ — ] ν2 [ — ] ν2' [ — ] λk [ — ]
Č.0260 196.6 130 1.523 3.701 3.701 89.81
Č.0360 210.4 140 1.704 3.507 3.507 91.97
Č.0500 213.9 190 1.642 3.195 3.940 83.40
Č.0561 213.9 210 1.671 2.699 3.091 86.32

14.4. Druge metode izračunavanja kritičnoga opterećenja

U dosadašnjim razmatranjima, Ojlerova kritična sila, tj. kritično opterećenje izvijanja

u elastičnoj oblasti, je dobivena neposrednim integriranjem odgovarajuće diferencijalne
jednadžbe. Postoje, međutim, i druge metode za određivanje iste koje je u nekima
slučajevima mnogo lakše primijeniti no tražiti rješenje složene diferencijalne
jednadžbe.

14.4.1. Metoda energije

Pri djelovanju uzdužne tlačne sile na štap u početku dolazi do skraćivanja istog.
Zbog skraćivanja dužine štapa raste unutarnja energija deformiranja (Wd) a
istovremeno, također, raste i rad na elementarnom pomjeranju uslijed pomicanja
napadne točke uzdužne sile (W). S porastom intenziteta tlačne sile u jednome
trenutku dolazi do početka izvijanja štapa. Ova je vrijednost intenziteta označena kao
kritična sila izvijanja i dobiva se iz uvjeta:
Wd = W . (14.33)
Poznato je da se unutarnja energija savijanja može pisati prema (7.79) i uz (11.3) poprima
oblik:
1 1
1 EI M
  v dz ;
2
Wd  M 2 dz  v   , (14.34)
2 EI 0 2 0
EI

a rad na elementarnom pomjeranju napadne točke sile (slika 14.2b) je

1 1 1
F
W  F  ds  dz   F   1  v2  1dz   v dz ,
2
(14.35)
0 0
  2 0

pošto je v2 mala veličina drugog reda u odnosu na jedinicu (1+an ≈ 1+na). Korištenjem
uvjeta (14.33) može se dobiti kritična sila izvijanja
1 1

 M 2 dz 
EI v2 dz
0 0
Fkr  1
 1
. (14.36)

  v dz
2 2
EI v dz
0 0

201
Kada je, dakle, poznat oblik elastične linije izvijenog štapa onda se, prema
prethodnom obrascu, može odrediti vrijednost odgovarajuće kritične sile izvijanja.
Ova je metoda inače poznata kao metoda energije lorda Relija (Rayleigh).
   
Tako, na primjer, elastična linija izvijene konzole za n = 1 je v   1  sin  z  ,
  2l 
 
izraz (14.6), pa je v   / 2l cosz / 2l , v   2 / 4l 2 sin z / 2l  , te je kritična sila
1
EI sin 2 z / 2l dz

4 2 4
  / 16l  2 EI l / 2  2 EI
Fkr  0
  .
 2 2 / 4l 4 1
4l 2
l/2 4l 2
 cos z / 2l dz
2

0
U ovom je slučaju dobivena ista kritična sila kao i metodom direktnoga integriranja.
Ova se metoda može primijeniti i u slučaju kad nije poznat točan oblik elastične
linije. Pretpostavi se da je oblik elastične linije konzole parabola, (slika 14.2a)
jednadžbe:
δ δ
v=
2l 3
(3lz 2 - z 3 ) = a (3lz 2 - z 3 ); a=
2l 3
,

takva da su zadovoljeni konturni uvjeti (uvjeti oslanjanja, za z = 0 su v = 0 i v' = 0).

Izvodi će biti v' = a(6lz – 3z 2), v'' = 6a(l – z) pa je, prema (14.36) kritična sila:
1
36al 3 1  u 2 du

0 5 EI z
Fkr  EI  ; u .

 2u  u  du
1
2 5 2 2 2l 2 l
9a l
0

Greška približnoga rješenja iznosi 1.32%.

Kada je jednadžba elastične linije pretpostavljena korisnije je primijeniti prvi izraz
(14.36) za izračunavanje unutarnje energije savijanja sa napadnim momentom M
nego drugi sa drugim izvodom elastične linije v'', jer u prvom slučaju točnost ovisi
od točnosti ordinata v, a u drugome od točnosti v'', koja je slabija nego točnost
ordinate. Tako za isti slučaj bit će M = Fkr(δ – v) = Fkr al 3(2 – 3u2 + u3) pa je

 
1
Fkr2 a 2l 7 4  12u 2  4u 3  9u 4  6u 5  u 6 du
0 17 Fkr2 l 2 42 EI
Fkr    Fkr  .

 
1
42 EI 17 l 2
9 EIa 2l 5 4u 2 4u 3  u 4 du
0

U ovom je slučaju greška samo 1.29‰.

Kad je elastična linija pretpostavljena uvijek se za vrijednost kritične sile dobiva
nešto veća vrijednost od stvarne kritične sile, jer stvarna elastična linija odgovara
najmanjoj otpornosti štapa. U osnovi varijacijskih metoda upravo leži svojstvo da
točno rješenje nekoga problema daje određenoj funkciji ekstremalnu vrijednost –
minimum.

202
14.4.1. Ricova (Ritz) metoda

Ricova metoda je, u stvari, poopćena Relijeva metoda energije, kojom je dobivena sila
izvijanja iz uvjeta da je razlika radova, deformacionog i sile izvijanja
ΔW = Wd – W (14.37)
jednaka nuli, jer za ΔW>0 nema izvijanja, javlja se samo kompresija štapa. Radovi su dani
izrazima (14.34) i (14.35) u kojima se javljaju izvodi jednadžbe elastične linije. Ric
pretpostavlja jednadžbu elastične linije izvijenoga štapa u obliku sume poznatih
funkcija
n
v = C1 f1(z) + C2 f2(z) +…+Cn fn(z) =  Ci fi ( z ) (14.38)
i 1
takvih da svaka pojedinačno zadovoljava konturne uvjete (uvjete oslanjanja) grede,
dok su Ci proizvoljne konstante. Izvodi jednadžbe elastične linije su dani izrazima
n n
v   Ci f i( z ) , v   Ci f i( z ) ,
i 1 i 1

pa će na temelju izraza (14.34) i (14.35) jednadžba (14.37) postati

EI  
1 1 1 1
EI F 
W  (v) 2 dz  kr (v) 2 dz   (v) 2 dz  2 (v) 2 dz  ,
   (14.39)
2 0 2 0 2  0 l 0 


EI F l2
(C1, C2 ,...Cn ,  );
W    kr .
2 EI
Funkcija ΔW je funkcija od nepoznatih konstanti Ci. Ove konstante moraju biti takve
da funkcija ΔW ima ekstrem, te mora biti
W W W W
0, 0, 0,…, 0 . (14.40)
C1 C 2 C 3 C n

Ovim se dobiva sustav od n homogenih algebarskih jednadžbi sa n nepoznatih

konstanti Ci. Kako sve konstante nisu istodobno jednake nuli, to mora determinanta
sustava ovih jednadžbi biti jednaka nuli, a ona predstavlja uvjet iz kojega se
određuje μ, odnosno kritična sila izvijanja. U praksi povoljnije je ne nalaziti odmah
funkciju Φ već odmah diferencirati izraze pod integralom sa čime se izbjegava
dizanje izvoda na kvadrat tako da jednadžbe (14.40) u razvijenom obliku glase
W 1 n  1 n
 0   f i( z )  C j f j( z )dz  2  f i( z )  C j f j ( z )dz  0, i = 1,2,…,n (14.41)
C i 0 j 1 l 0 j 1

U principu za funkcije fi(z) mogu se birati bilo koje funkcije, ako zadovoljavaju
konturne uvjete. Obično se oblik elastične linije pretpostavlja beskonačnim
trigonometrijskim redom, tako za prostu gredu (slika 14.2b) taj bi red bio:
π 2π 3π
v = C1 sin z + C2 sin z + C3 sin z +…, (14.42)
l l l
gdje su Ci nepoznate konstante. Gornja jednadžba očevidno zadovoljava uvjete
oslanjanja. Prema jednadžbi (14.41) bit će:
203
 2 2
W 1  n 2 2 n  1
 n n 
 EI  C n   2 sin z  dz  Fkr , n  C n  cos z  dz  0 ,
C n 0  l l  0  l l 
1
n (14.43)
 sin
2
zdz
2
n 2 l 2 2
n  l/2 2
 EI
Fkr , n  EI 2
0
1
 EI 2
 n2 2 , n = 1,2,3,…
l n l l / 2 l

2
cos zdz
0
l

pa se dobiva za kritičnu silu izvijanja n rješenja (za n oblika) pri čemu se kao
rješenje uzima najmanja vrijednost, tj. za n = 1.

14.5. Primjeri i zadaci

Primjer 14.1.

Dimenzionirati stup, poprečnoga presjeka I P NP, oslonjen zglobno na oba kraja,

visine l = 5 m, ako prenosi silu F = 600 kN pri koeficijentu sigurnosti ν = 3.5. Modul
elastičnosti materijala je E = 210,4 GPa, a granična vitkost je λgr=105. Usporediti
dimenzioniranje po metodi Ojlera i Tetmajera.

Rješenje:

a) Po Ojleru je (izraz 14.29)

Fl 2 6 105  25
I min  v 2  3,5 2 11
 2,53078 10  5 m 4  2530,8cm 4
 E   2,104 10
čemu odgovara, kao prva veća mjera, I P NP 22 (Iy = 2840 cm4, A = 91.1 cm2, iy =
5.583 cm) pa je vitkost stupa (prema 14.23) λ = 89.56 < 105.

b) Po Tetmajeru je
 kr  304  1.118  203.87 MPa (tabela 14.2) pa je potrebna površina poprečnoga
presjeka A = νF/σkr = 103.0 cm2 što odgovara profilu I P NP 24 (Iy = 4150 cm4, A = 111
cm2 i iy = 6.11 cm). Nova je vitkost λ1 = 500/6.11 = 81.83, kritično naprezanje σkr1 =
212.5 MPa te površina A1 = 98.82 cm2 što ponovo odgovara profilu I P NP 24 kao
prvom većem.

Primjer 14.2.

Stup (Č.0360), visine 4m, a čiji su krajevi oslonjeni zglobno,

h

prenosi uzdužnu tlačnu silu F = 300 kN. Stup je sastavljen iz

η dva NP profila (slika 14.7) na takvom međusobnom
y rastojanju da se elipsa inercije pretvara u krug. Odrediti
međusobno rastojanje prečaga. Koeficijent sigurnosti pri
x, ξ izvijanju je ν = 4.
a e
Slika 14.7. Uzdužni i poprečni presjek stupa
204
Rješenje:

Uvjet da se elipsa inercije pretvori u krug je dan izrazon

 Ix  I y 
I  I  2  I y  A  e  a 2    2 I x ;
2
a  2  e
   A 
 
Za materijal Č.0360 iz Tabele 14.5. E = 210,4 GPa, a iz Tabele 14.2 λgr=105.

Fl 2 4  3 105 16

Po Ojleru je (izraz 14.29) I min    9,255 10  6 m 4  925,5 cm 4 ,
 2 E  2  2,104 1011
a za jedan profil je Imin=462,75 cm4 ,
pa se usvaja profil NP 14 (Ix = 605 cm4; A = 20,4 cm2; ix = 5,45 cm) te je vitkost λ =
400/5,45 = 73 što je manje od 105 pa je izvijanje u plastičnome području.

Po Tetmajeru (Tabela 14.2)

 kr  304  1.118  222.4 MPa, pa je potrebna površina poprečnoga presjeka A = νF/σkr

A =0.005396 m2 = 53.96 cm2
Profil s površinom od A/2 = 27 cm2 (jer rastu dozvoljena naprezanja sa smanjenjem
vitkosti) je NP 18 (Ix = 1350 cm4; A = 28,0 cm2; ix = 6,95 cm; Iy = 114 cm4; iy = 2,02
cm; e = xC = 1.92 cm) te je vitkost λ = 57,55.  kr  304  1.118  239.66 MPa i
potrebna površina je A = 54,22 cm2 odnosno po profilu A/2 = 27,11 cm2 što
zadovoljava.

 1350  114 
Rastojanje profila je a  2  1,92   9,448 cm
 28 
 
Za rastojanje prečaga važi uvjet λ = l/imin = h/i1, tj. h = λi1 gdje je i1 manji polumjer
tromosti jednoga profila pa je
h = 2.02x57.55 = 116 cm
U praksi se obično uzima ovo rastojanje za 2 do 3 puta kraće te se usvaja h = 470 mm.

Primjer 14.3.

Konzola, dužine 2 m, opterećena je na slobodnome

C kraju vertikalnim teretom G =300 kN, a zategnuta
je šipkom BC, dužine 2,5 m, koja je zglobno
vezana za zid (slika 14.8).
Dimenzionirati konzolu ako je kružno
prstenastoga poprečnog presjeka, odnosa
A polumjera ψ = 0,9. Materijal šipke ima mehaničke
B
 karakteristike E = 205 GPa, σ-T = 288 MPa,
2m G ν1 =1,8.

Slika 14.8. Konzola opterećena teretom G

i zategnuta šipkom BC
205
Rješenje:

Težina tereta se može rastaviti u dvije komponente u točki B tako da je konzola opterećena
300
samo na tlak silom F   400 kN . Pod pretpostavkom da je naprezanje u
 1
2,52  2 2 2 
2
elastičnome području, po Ojleru će moment tromosti i polumjer za poduprtu konzolu biti
(prema 14.21)

400 103  0,7  22

I
FlR2
 2E

 2  205 109
108  38,8 
R 4
4
 
1  4  R  4
4I
 1  4
 3,46 cm
 
polumjer tromosti je i  I A  R 1   2 2  2,33 cm a vitkost konzole λ = lR/i = 60,08.
Kritična vitkost se računa prema (14.31)

2 1E 205 109
kr   ,  2  2 1 , kr    83,77.
 2 T 288 106

Vitkost je manja od kritične, pa se račun mora ponoviti. Za dobiveni odnos λ/λkr=0,72

iz Tabele 14.3 se dobiva vrijednost ω = 1,354 pa je potrebna površina
F F 1
A   33,85 cm 2  R  7,53 cm.
 cd  T
Za ovaj polumjer je i = 5,06 a vitkost λ = 27,66 što daje ω = 1,059 i novu površinu
A = 26,475 cm2 odnosno polumjer R = 6,66 cm. Sljedeći krug daje i = 4,46, λ = 31,36,
ω = 1,075, A = 26,875 cm2, R = 6,7 što se vrlo malo razlikuje od prethodnog pa se
može uzeti dobivena vrijednost R = 6,7 cm.

Primjer 14.4.

Stup (λgr = 80, E = 105 MPa) dužine l , poprečnog presjeka prema slici 14.9b (a=3 cm), na
jednom kraju je uklješten, a na drugom zglobno vezan i opterećen uzdužnom silom F.
Odrediti dopuštenu uzdužnu silu, ako je stvarna vitkost stupa λ=84, a koeficijent sigurnosti
ν = 3. Kolika je stvarna dužina stupa?


F y
3a a
Slika 14.9.
x a) Stup opterećen uzdužnom
a

C
l silom
a

a 3a b) Poprečni presjek stupa

a) b)

206
Rješenje:

Kako je vitkost λ > λgr , kritična sila se računa po Ojleru. Momenti tromosti poprečnog
presjeka za osi x i y su:
3aa 3
Ix  2  2a 4  162 cm 4 ,
3
2a4a  a4 3  
3 2

Iy   2  a 2  a    6a 4  486 cm 4 ,
12  12  2  
a3 3
I xy  2a 2 a   a 4  121,5 cm 4 .
22 2
Glavni momenti tromosti poprečnog presjeka su (izrazi D1.32):
Ix  I y
I1, 2 
2

1
2
I x  I y 2  4I xy2 ,
a minimalni moment tromosti je:

2a 
2
Ix  I y 4
 6a 4 1
I min  I 2 
2

1
2
I x  I y 2  4I xy2  2a 2

2
4 2 3 
 6a 4  4 a 4  ,
2 
3 4
I min  a  121,5 cm 4 .
2
Polumjer inercije je:

I min a
imin    1,5 cm.
A 2
Reducirana dužina je prema (14.23):
lr = λimin = 84 ·1,5 = 126 cm
a za oslanjanje prema slici 14.9a koristi se izraz (14.14) (poduprta konzola), pa je:
lr = 0,7 l,
a stvarna dužina stupa je
126
l=  180 cm  1,8 m .
0,7
Kritična sila je prema (14.14)

 2 EI min  2 105 106 121,5 10 8

Fkr    739470 N
0,7l 2 1,26 2

Sila F pri koeficijentu sigurnosti ν je:

Fkr 739470
F   246490 N
 3

207
Primjer 14.5.

Greda AB vezana je zglobno u C za štap CD (slika 14.10). Za koliko se može povećati

temperatura štapa da naprezanja ostanu manja od dopuštenih, σd = 140 MPa, ako je
koeficijent sigurnosti pri izvijanju ν = 2,6. Zadano je: E = 2·1011 Pa, λgr =100, l = 5 m, α =
12,5·10-6 1/K.

20 Slika 14.10. Konstrukcija sastavljena

l

od grede i štapa
I 40
A B
C
l l

Rješenje:

Konstrukcija na slici 14.10 je jednom statički neodređena i može se riješiti metodom

superpozicije. Štap se zagrijava i u njemu se javlja tlačna sila (slika 14.11). Maksimalna
vrijednost te sile se dobija iz uvjeta da je maksimalno naprezanje manje od dopuštenog i u
štapu i u gredi.

D
Iz tablica se nalazi
20 : A=32,2 cm2, Imin=148 cm4, imin=2,14 cm
C
I 40: Wx=1460 cm3, Ix=29210 cm4
Q
Q
A B

Slika 14.11 Ekvivalentni sistem za nosač na

slici 14.10

Za aksijalno naprezanje prema (4.16)

Q
  d ,
A
pa je maksimalna sila u štapu

Q  140 106  32,2 10 4  450,8 103 N .

208
Za gredu prema (7.46) je
M max Ql
 max    d ,
Wx 2Wx

a maksimalna sila je

2 140 106 1460 10 6

Q  81,76 103 N .
5
Usvaja se manja vrijednost, tj. Q = 81,76 kN.
Vitkost štapa je prema (14.23)
lr 500
   233,6 > λgr,
imin 2,14

pa vrijedi Ojlerova sila izvijanja (14.21)

 2 EI min  2  2 1011 148 10 8

Fkr    116,74 103 N .
l2 25
Sila treba da bude ν puta manja od kritične
Fkr 116,74
F   44,9 kN .
 2,6
Budući da je F < Q, usvaja se Fmax = 44,9 kN.
Priraštaj temperature se dobiva iz uvjeta da je ugib u C [42] jednak izduženju štapa, koje se
računa pomoću izraza (4.18) i (4.9).

Fmax 2l 3 F l
 Tl  max ,
48 EI EA
44,9 103 103 44,9 103  5
 12,5 10  6  T  5 
48  2 1011  29210 10 8 2 1011  32,2 10  4
ΔT = 262° C

Zadatak 14.6.

Drveni stup, dužine 4 m, kvadratnoga poprečnog presjeka, oslonjen zglobno,

opterećen je uzdužnom silom F = 80 kN.
Dimenzionirati stup ako je E = 104 MPa, λgr=100. Koeficijent sigurnosti pri izvijanju je
ν = 6.

Rezultat:

a = 18,3 cm, Fkr =489,4 kN.

209
Zadatak 14.7.

Za materijal danih mehaničkih karakteristika E = 205 GPa, σ-M = 480 MPa, σ-T = 288
MPa, koeficijenata sigurnosti u odnosu na granicu gnječenja ν1 = 1.8, ν2 = 3.6 i ν2' =
4.3 formirati tablicu koeficijenata ω.
Napomena: ω izračunati iz

1
1  0.5   kr 
2  
za 0   kr  1 i   2  2  2   kr  za 1   kr  
2

Rezultat:

λ 0.0 10 20 30 40 50 60 70 80 90
0 1.0000 1.0072 1.0293 1.0684 1.1285 1.2164 1.3445 1.7675 2.2374 2.7544
100 3.4004 4.1145 4.8966 5.7467 6.6649 7.6510 8.7051 9.8273 11.017 12.276
200 13.602 14.996 16.458 17.988 19.587 21.253 22.987 24.789 26.659 28.598

Zadatak 14.8.

Stup presjeka I 24, dužine 6 m, obostrano je upet pri temperaturi 20°C. Stup se zagrijava
tijekom eksploatiranja. Odrediti temperaturu pri kojoj nastaje izvijanje stupa.
Poznato je: E = 2,1·1011 Pa, α = 12,5·10-6 1/K, λgr = 100.
Rezultat:

T2 = 62°C

Zadatak 14.9.

Odrediti promjer poluge mehanizma na slici 14.12. Zadano je: D = 0,35 m, lAB = 1,6 m,
p=1,8 MPa, E = 210 GPa, σp = 287 MPa (granica proporcionalnosti), ν = 4,5 (koeficijent
sigurnosti protiv izvijanja).

A
d
Slika 14.12.
Klipni mehanizam
15° p
O
D

Rezultat:

d = 68 mm

210
Zadatak 14.10.

Koliku tlačnu silu može da nosi čelični stup sastavljen od tri jednake cijevi (D = 75 mm,
d=3/4 D, l=6) prema slici 14.13. Zadano je: E = 2·105 MPa, λgr =105, ν = 3 (koeficijent
sigurnosti protiv izvijanja).

 y
F D/2 D/2 Slika 14.13.
a) Stup opterećen silom F
b) Poprečni presjek stupa

d
D

a) b)

Rezultat:

F = 324 kN

Zadatak 14.11.

Slobodno oslonjen aluminijski štap (E = 70 GPa, λgr = 50) dužine l = 4 m ima poprečni
presjek kao na slici 14.14.
Odrediti:
a) vitkost štapa,
b) Ojlerovu kritičnu silu i
c) masu koju bi štap mogao izdržati uz koeficijent sigurnosti ν = 2,25.

sve dimenzije u mm
20

Slika 14.14. Poprečni presjek štapa

50 25 50
50
20

Rezultat:

a) λ = 123,5 ; b) Fkr = 283 kN ; c) m = 12820 kg

211
Zadatak 14.12.

Odrediti najveću vrijednost sile F kojom se može opteretiti konstrukcija prema slici 14.15a
iz uvjeta nosivosti vertikalnog stupa AB, čiji je poprečni presjek prikazan na slici 14.15b, a
koeficijent sigurnosti protiv izvijanja je ν = 5.
Zadano je: a = 2 cm, l = 2 m, CD  2l 3 , E = 2·105 MPa, λgr = 112.


F 4a
D
Slika 14.15.

a
a) Konstrukcija
B opterećena silomF

4a
b) Poprečni presjek stupa
l AB
C 30° A 2a

a) b)

Rezultat:

FkrAB = 631,014 kN, F = 63,1 kN

Zadatak 14.13.

Čelična greda AB zglavkasto je vezana za ležište A i u C za vertikalni stup CD, koji je

drugim krajem zglavkasto vezan za zemljište (slika 14.16).
Zadano je: l = 6 m, h = 3 m, ql = 1,5F = 60 kN, σd = 100 MPa, stup je kružno – prstenastog
presjeka (r/R = 3/4), λgr = 80, E = 2·105 MPa.
a) Dimenzionirati gredu AB profila I NP,
b) Dimenzionirati stup ako je koeficijent sigurnosti protiv izvijanja ν = 6.

q

F
C B Slika 14.16. Konstrukcija sastavljena od
A
grede AB i stupa CD
l l/2
h

Rezultat:

a) I NP 34 , b) R = 56 mm, r = 42 mm
212
Zadatak 14.14.

Posmatračka platforma (slika 14.17a) je poduprta s više aluminijskih stupova dužine l =

3,25 m vanjskog prečnika d = 100 mm (slika 14.17b). Osnove stupova su postavljene u
betonske potpore, a vrhovi stupova su poduprti bočno platformom. Stupovi treba da izdrže
tlačnu silu F = 100 kN. Odrediti minimalnu debljinu δ stupova (prstenasti poprečni presjek),
ako je E = 72 GPa, λgr = 51 i ν = 3 (koeficijent sigurnosti pri izvijanju).

d
δ

b)

Slika 14.17.
d a) Platforma poduprta stubovima
b) Poprečni presjek stupa
l

a)

Rezultat:

δmin = 6,83 mm

Zadatak 14.15.

Za konstrukciju na slici 14.18. izvršiti izbor standardnog istokračnog L profila za stup AB,
ako je koeficijent sigurnosti pri izvijanju ν = 5.
Zadano je: AB  BC , CD  DB  1 m , F = 60 kN, E = 2·105 MPa, λgr = 112.


30° 30°
F
Slika 14.18. Konstrukcija opterećena silom F
D

A C

Rezultat:
L 80x80x10

213
214
 Analiza napona i deformacija
u zakrivljenim tijelima
Dunja Martinović, Mašinski fakultet Sarajevo
Izet Bijelonja, Mašinski fakultet Sarajevo

Zakrivljena tijela, koja su izložena djelovanju vanjskog opterećenja, a predmet su

razmatranja u ovom poglavlju, mogu se podijeliti na:
 zakrivljene grede, kod kojih opterećenje djeluje u ravni krivine grede,
 tankostijene posude, čija je debljina mala u odnosu na poluprečnik krivine, poznate pod
nazivom ljuske,
 debelostijene cilindrične posude.

Analiza napona u zakrivljenim gredama radi se pod pretpostavkom jednoosnog naprezanja,

a u tankostijenim i debelostijenim zakrivljenim posudama pretpostavlja se dvoosno
naprezanje.

15.1. Savijanje zakrivljene grede

Grede, koje imaju zakrivljenu težišnu osu su npr. lukovi u građevinskim objektima,
elementi dizalica, kuke i slično. Razmatraće se samo slučajevi kada opterećenje djeluje u
ravni krivine grede. Da bi se izvršila analiza naponskog stanja u takvim gredama, usvajaju
se sljedeća ograničenja:
 poprečni presjeci greda imaju najmanje jednu ravan simetrije,
215
 osa grede leži u ravni simetrije,
 vanjske sile djeluju u ravni simetrije.

Kod zakrivljenih greda se pretpostavlja, kao i kod ravnih greda, sljedeće:

 poprečni presjeci ostaju tokom deformisanja ravni i okomiti na deformisanu težišnu
osu,
 javlja se jednoosno naprezanje,
 deformacija grede je u ravni simetrije.

Na osnovu naprijed rečenog, analiza napona i deformacija može se provesti slično kao i kod
pravih greda.

15.1.1. Naponi pri savijanju zakrivljene grede

U najopštijem slučaju naprezanja zakrivljene grede silama, u ravni njene krivine javljaju se
iste presječne sile kao kod pravih greda, a to su normalna i transverzalna sila i moment
savijanja (slika 15.1a,b). Ovdje se normalna i transverzalna sila mjenjaju od presjeka do
presjeka ne samo po intenzitetu nego i po pravcu i smjeru.

y
F M
x
M
Ft Fn x
 y
Ft
d Fn o dA
MA c
A M
težište z
XA
YA
(a) (b) (c)

Slika 15.1. a) Zakrivljena greda opterećena silom

b) Element grede i presječne sile
c) Dio grede izložen savijanju u stanju ravnoteže
Normalni napon, koji je posljedica normalne sile, pri zanemarenju radijalnog napona,
računa se kao i kod pravog štapa prema izrazu (4.1), jer se pretpostavlja ravnomjerna
raspodjela napona po poprečnom presjeku, tj.
Fn
n  , (15.1)
A
a smičući napon, koji je posljedica transverzalne sile, računa se prema izrazu (7.32), jer je
usvojena Bernulijeva (Bernoulli) hipoteza ravnih presjeka, pa je
Ft S x
 , (15.2)
I xb

gdje je A površina poprečnog presjeka, b širina smicanja, Sx statički moment površine

iznad presjeka u kome se traži smičući napon, a Ix aksijalni moment inercije.
216
U zakrivljenim gredama se javlja i normalni napon koji je posljedica djelovanja momenta
savijanja (slika 15.1c). Da bi se izveo izraz za računanje tog napona, posmatra se
deformacija dijela grede između presjeka 11 i 22 (slika 15.2a). Podužna osa z je osa u
presjeku ravni savijanja i neutralnog sloja i u odnosu na nju se računa rastojanje y tačaka u
kojima se traži normalni napon. Treba primijetiti da je moment sprega sila pozitivan
obzirom na orijentaciju y ose, to jest, spreg sila će izazivati napone zatezanja u vlaknima
koja imaju pozitivnu y koordinatu.

Usljed djelovanja momenta savijanja, poprečni presjeci grede se zaokrenu i ugao d

dobije priraštaj  d  (slika 15.2b) pa je dilatacija  , polazeći od izraza (2.42)   l / l ,
jednaka

M y  d 
2
1 e A2 2
1 A1 O2
2 O1 C2 D2
1 h1 C1 r ro rn
1 2
M h2 M
d d

(a) (b)
Slika 15.2. a) Zakrivljena greda opterećena spregom sila
b) Deformacija elementa grede

A2 D2 y d 
   , (15.3)
A1 A2 rn  y d
gdje je rn poluprečnik krivine neutralnog sloja. Dilatacija   nije ista na vanjskoj i
unutarnjoj strani pri jednakom priraštaju dužine, jer je početna dužina vlakana različita
zbog zakrivljenosti grede.

Pošto je pretpostavljeno jednoosno naprezanje, prema Hukovom (Hooke) zakonu (1.11) i

uz izraz (15.3) dobija se normlani napon
Ey d 
   E   , (15.4)
rn  y d
gdje je E modul elastičnosti materijala.
Da bi se odredio konačan izraz za napon, postavljaju se jednačine statičke ravnoteže za dio
grede na slici 15.1c i one glase:

 Fz  0,    dA  0 , (15.5)
A

 M x  0, M   y  dA  0. (15.6)
A

217
Iz jednačine (15.5), a uz izraz za napon (15.4) dobija se
 d  y
   dA  E d  r  y dA  0. (15.7)
A A n

Veličina  d  / d je konstantna za presjek i zato se nalazi ispred integrala. Iz jednačine

(15.7) slijedi
y
 r  y dA  0, (15.8)
A n

odakle se dobija poluprečnik krivine neutralne linije. Pošto je  ydA  0 , to znači da

A
neutralna osa ne prolazi kroz težište presjeka, kao kod ravnih greda.

Iz jednačine (15.6), a uz izraze (15.4) i (15.8), dobija se

 d  y 2
M   y  dA  E  dA ,
A d A rn  y

a nakon transformacije

=0
 d   d  y
M E  ydA  Ern d  r  y dA ,
d A A n

odnosno
 d   d 
M  ES n  EAe , (15.9)
d d
gdje je Sn statički moment površine presjeka oko neutralne ose, a e je normalno rastojanje
između neutralne ose i težišne linije, e  ro  rn (slika 15.2b). Normalni napon se dobija iz
izraza (15.4), a uz (15.9)

Ey M M y M y M r  rn M  rn 
      1   . (15.10)
rn  y EAe Ae rn  y S n rn  y S n r Sn  r 

Iz izraza (15.10) je jasno da naponi nisu raspoređeni linearno po presjeku grede, kao kod
ravnih greda, već po zakonu hiperbole (slika 15.3a). Vidi se da su naponi na unutarnjim
vlaknima veći, a na vanjskim manji nego kod pravih greda. Zato su poželjni poprečni
presjeci kod kojih je težište bliže unutarnjoj strani presjeka, jer su tada naponi na obje
strane približno isti. Taj uslov zadovoljavaju poprečni presjeci na slici 15.3b.

218
 y y

h1 x o x
o
y
O e 
h2 O
C C
M Fe y y

Fc
o x x
o

(a) (b)
Slika 15.3. a) Raspodjela normalnog napona po presjeku zakrivljene grede
b) Poželjni poprečni presjeci zakrivljene grede
Poluprečnik krivine neutralnog sloja dobija se iz izraza (15.8), tj.
y yr r 1
 r  y dA   r  y dA   dA  rn  r  y dA 0 ,
n n

A n A n A A n

A A
rn   . (15.11)
dA dA
r y  r
A n A

Iz izraza (15.11) se vidi da poluprečnik krivine neutralnog sloja zavisi od oblika poprečnog
presjeka i računa se za svaki određeni poprečni presjek grede. Tako npr. za pravougaoni
poprečni presjek (slika 15.4) dA  bdr , a

r1

r
O
h r2
dA
dr

Slika 15.4. Pravougaoni poprečni presjek zakrivljene grede

r2
dA bdr r
 r   r  b ln r ,
2

A r1 1

219
pa je prema izrazu (15.11)
br2  r1  r2  r1
rn   , (15.12a)
r r
b ln 2 ln 2
r1 r1

r2  r1
a rastojanje e  ro  rn  ro  .
r
ln 2
r1
r2
Ako se funkcija ln razvije u red dobija se
r1

h
ro   2 4

r
ln 2  ln 2  h 1  1  h  1 h
  

  ... .
r1 h ro  3  2ro 
 5  2ro 
 
ro   
2
Kada se zanemare viši članovi reda dobija se
ro h 2 ro h2
rn  2
 ro  2
 ro  , (15.12b)
1 h  12ro 12ro
1   

3  2ro 
h2
e  ro  rn  . (15.12c)
12ro

Izraz za napon se dobija iz (15.10), a uz (15.12c) i glasi

M y Mro y
   . (15.13)
h 2 rn  y I o rn  y
bh
12ro

ro
Ako je krivina mala (  10 ), tada je normalni napon približno jednak naponu kod prostih
h
h h
greda (izraz 7.13). Npr. za  0,1 i y  biće iz izraza (15.3), a uz (15.12b)
ro 2

My ro 1 1
     0,95 .
I o rn  y 1
0,12  1 0,1
2
1 h  y 1
1    
 12 2
12  ro  ro

220
15.1.2. Deformacija zakrivljene grede

Pri savijanju zakrivljene grede određena vlakna se izdužuju a druga se skraćuju, dok vlakna
neutralnog sloja ne mijenjaju dužinu, ali kod svih vlakana se mijenja zakrivljenost. Ako je
sa rn označen radijus zakrivljenosti neutralnog sloja prije opterećenja, nakon opterećenja
će biti rn ' . Pošto se dužina vlakana neutralnog sloja ne mijenja, mora biti dužina luka prije
i nakon opterećenja ista, tj.

rn d  rn ' d   d  ,

odnosno
  d  
rn  rn ' 1  ,
 d 

a uz izraz (15.9) dobija se

 M 
rn  rn ' 1  .
 (15.14)
 ES n 

Izraz (15.14) može se pisati

1 1  M 
 1  ,
rn ' rn  ES n 


a pošto je radijus težišne linije približno jednak radijusu neutralne linije ( ro  rn ), dobija se
za radijus težišne linije nakon deformacije da je

1 1  M 
 1  . (15.15)

ro ' ro  ES n 

Pored naprijed navedenog, pri savijanju zakrivljene grede treba poznavati pomjeranja
pojedinih tačaka te grede. Ona se mogu izračunati kada se zna deformacioni rad i primijeni
Kastiljanova (Castiglian) teorema (izraz 10.34).
Posmatra se element grede na slici 15.5. Njegova centralna (težišna) linija ima dužinu ds i
njoj odgovara ugao d , a nakon opterećenja taj ugao se mijenja za  d ' i računa se
prema izrazu (15.9)
M M ds
 d '  d  , (15.16)
ES n ES n ro

jer je ds  rn d , a ro  rn .

221
 Ft
ds O2 M
O1
Fn
Fn
M ro Ft



Slika 15.5. Deformacija elementa zakrivljene grede

Izduženje centralne linije usljed momenta savijanja M (slika 15.2b), a uz izraze (15.16) i
(15.9) je
M ds M ds
 ds'  e d '  e  , (15.17)
ES n ro EA ro
dok je izduženje  ds" usljed normalne sile (izraz 4.9)
Fn ds
 ds"  , (15.18)
EA
a s druge strane je  ds"  ro  d " pa je
Fn ds
 d "  . (15.19)
EA ro
Ukupna promjena ugla je uz izraze (15.16) i (15.19)

 d   ESM ds Fn ds
 , (15.20)
n ro EA ro
a ukupno izduženje je uz izraze (15.17) i (15.18)
Mds Fn ds
 ds    . (15.21)
EAro EA
Ukupni deformacioni rad je na osnovu izraza (7.77), (4.49) i (7.85)
s
M d  s Fn ds   s 2
Wd      Ft ds , (15.22)
0 2 0 2 2GA 0
a uz izraze (15.20) i (15.21) dobija se
s
M 2 ds s Fn2 ds s MFn ds  s 2
Wd       Ft ds , (15.23)
0 2 ES n ro 0 2 EA 0 EAro 2GA 0
gdje je G modul klizanja, a χ smicajni koeficijent.
Kada se zanemari uticaj zakrivljenosti grede i transverzalnih sila deformacioni rad se
računa prema izrazu
s
M 2 ds s Fn2 ds
Wd    . (15.24)
0 2 EI x 0 2 EA

222
Ugibi se računaju primjenom Kastiljanove teoreme, tj.
Wd
fi  . (15.25)
Fi

15.2. Naprezanje tankostijenih posuda

Tankostijene, osnosimetrične posude, kod kojih je odnos debljine stijenke i radijusa

zakrivljenosti posude manji od 0,1, kod kojih nema naglih promjena krivine i koje su
opterećene ravnomjernim unutarnjim pritiskom p su posude kod kojih:
 naponi su jednoliko raspodijeljeni po debljini δ,
 ne javlja se savijanje.
U takve posude spadaju kotlovi, rezervoari gasa pod pristiskom ili tečnosti, kabine u
avionima, krovne kupole.

U tankostijenim posudama, poznatim pod nazivom ljuske, javljaju se cirkularni i

meridijanski napon i oni se dobijaju iz statičkih uslova ravnoteže. Na slici 15.6a prikazana
je jedna polovina osnosimetrične posude opterećene unutarnjim pritiskom i element s
naznačenim nepoznatim glavnim normalnim naponima (smičući naponi su jednaki nuli).

Fm=m(2rc dc )
dm
m n
c dc

Fc=c(2rm dm )
rm
meridijan paralela rc


P=p(2rc dc) (2rm dm )

(a) (b)
Slika 15.6. a) Polovina osnosimetrične posude pod pritiskom
b) Element uniformne, male debljine i sile koje se javljaju

Meridijanski napon se javlja u ravni normalnoj na meridijan, a cirkularni u ravni normalnoj

na paralelu. Na slici 15.6b prikazan je uvećan element uniformne, male debljine  i sile
koje se javljaju. Ovaj element ima različitu zakrivljenost u dva okomita pravca ( rm i rc su
meridijalni i cirkularni poluprečnici).
Statički uslov ravnoteže za pravac normale na srednju ravan elementa glasi (slika 15.6b):
 Fn  P  2 Fm sin d m  2 Fc sin d c  0 , (15.26a)
223
odnosno
p2rc d c 2rm d m   2 m 2rc d c  sin d m  2 c 2rm d m  sin d c , (15.26b)

gdje je  m meridijanski normalni napon, koji djeluje u pravcu tangente na meridijan, a  c

je cirkularni normalni napon u pravcu normale, normalan na tangentu meridijana. Pošto su
uglovi mali, biće sin d  d i jednačina (15.26b) prelazi u oblik
m c p
  . (15.27)
rm rc 
Jednačina (15.27) je poznata kao Laplasova (Laplace) jednačina. U ovoj jednačini se
javljaju dvije nepoznate  m i  c , te je potrebno postaviti još jednu jednačinu. Ona se
dobija iz uslova ravnoteže dijela ljuske ispod određene paralele (slika 15.7), a za podužnu
osu z (osa simetrije):

z
dP
dF dF
r

Ap


Slika 15.7. Poprečno presječena posuda i sile koje se javljaju u presjeku

 Fz   dF cos    dP  0 , (15.28a)
A Ap

odnosno

 m 2r cos   pr 2 , (15.28b)

jer je r 2 projekcija površine ljuske na presječnu horizontalnu ravan, okomito na z osu. Iz

jednačine (15.28b) se dobija meridijanski normalni napon

pr
m  . (15.29)
2 cos 

15.2.1. Sferne posude pod pritiskom

Sferne posude pod pritiskom se koriste za skladištenje komprimiranog gasa (slika 15.8a).
Ako se zanemare težina gasa i posude, vanjsko opterećenje i reakcije veze, tada su zbog
simetrije posude i opterećenja radijusi rm i rc i naponi  m i  c jednaki, pa se iz
jednačine (15.27) dobija
224
 pr
m  . (15.30)
2

  pr
2

(a) (b)
Slika 15.8. (a) Sferna posuda pod pritiskom
(b) Element posude izložen djelovanju glavnih normalnih napona

Ove posude su izložene uniformnom, zatežućem naponu  u svim pravcima (slika 15.8b).
Dimenzionisanje sfernih posuda pod pritiskom se vrši iz uslova dobijenog korištenjem
izraza (15.30)
pr
 d ,   , (15.31)
2 d

gdje je  d dozvoljeni napon.

Kod ovih posuda, zbog simetrije, glavne dilatacije u meridijanskom i cirkularnom pravcu
su jednake i prema izrazima (3.20) i (1.3) su

m  c 
1
 1   2   r ,
E r
a uz izraz (15.30) se dobija
r pr
m  c   1    , (15.32)
r 2E
gdje je  Poasonov (Poisson) koeficijent.

Povećanje poluprečnika sferne posude pod pritiskom je na osnovu (15.32)

pr 2
r  1    . (15.33)
2E

225
15.2.2. Cilindrične posude pod pritiskom

Cilindrične posude pod pritiskom se koriste za skladištenje fluida (slika 15.9). Meridijanski
radijus rm   , jer je meridijan prava linija za cilindar, a cirkularni radijus je
rc  r  const. (sve paralele su jednake), što se vidi na slici 15.10.

Slika 15.9. Cilindrične posude pod pritiskom

p
 m
 
P1 = pb2r r

n
P2=pr2
 q
b n

Slika 15.10. Naponi u cilindričnoj posudi pod pritiskom

Cirkularni napon se dobija iz jednačine (15.27) za rm   , rc  r , tj.

pr
c  , (15.34)

gdje je r poluprečnik srednje ravni cilindrične posude.

Meridijanski napon se dobija iz jednačine (15.29) za   0 0 ,

pr
m  . (15.35)
2
Ako je dno kotla sfernog oblika, napon se u njemu računa prema izrazu (15.30).

Dobijeni izrazi vrijede u svim dijelovima zida posude izuzev blizu tačaka koncentracije
napona, a to su otvori u zidu za punjenje i pražnjenje posude i oslonci (slike 15.8a i 15.9), a
226
kod cilindričnih posuda i mjesta diskontinuiteta meridijana, prelaz sa cilindričnog na sferni
dio, kada se javlja savijanje zidova.

Kod cilindričnih posuda pod pritiskom dilatacija u cirkularnom pravcu je prema (3.20) i
(1.3)

c 
1
 c   m   r ,
E r
a uz izraze (15.34) i (15.35) biće
r pr   
c   1   . (15.36)
r E  2
Povećanje poluprečnika cilindrične posude pod pritiskom je na osnovu izraza (15.36)
pr 2   
r  1   . (15.37)
E  2 

15.3. Naprezanje debelostijenih cilindričnih posuda i cijevi

Debelostijene cilindrične posude i cijevi pod pritiskom su npr. posude pod pritiskom u
hemijskoj i procesnoj industriji, cijevi i cilindri za hidrauličke prese, topovske cijevi. U
njima se javljaju cirkularni i radijalni naponi. Kada je unutarnja i/ili vanjska površina
opterećena jednoliko podijeljenim pritiskom, deformacija je simetrična u odnosu na osu
cijevi (cilindrične posude) i ne mijenja se po njenoj dužini.

15.3.1. Naponi i deformacije u cijevima

Cijev unutarnjeg radijusa a i vanjskog b izložena je djelovanju unutarnjeg pritiska p a i

vanjskog p b (slika 15.11a).
r+dr)(r+dr)ddz
pb r+dr

t t
r cdrdz rd dr cdrdz
dr r a
dr r

pa b
r rrddz
r
d
r+dr

(a) (b) (c)

Slika 15.11. a) Cijev izložena djelovanju unutarnjeg i vanjskog pritiska
b) Prsten debljine dr izrezan iz cijevi
c) Element prstena debljine dr i dužine dz i sile koje se javljaju
227
Da bi se izvršila analiza naponskog stanja, pretpostavlja se da se cijev sastoji iz niza tankih
prstenova (slika 15.11b) debljine dr. Iz takvog prstena je isječen element ograničen s
bočnih strana meridijanskim ravnima, na kojima djeluje cirkularni napon  c (slika 15.11c).
Na unutarnjoj površini je napon  r , a na vanjskoj  r  d r , jer se napon mijenja na
dužini dr. Na površinama elementa nema smičućeg napona zbog geometrijske simetrije i
simetrije opterećenja. Veza između cirkularnog i radijalnog napona se dobija iz statičkih
uslova ravnoteže sila za radijalni pravac. Aksijalni napon, koji može biti prisutan u cijevi,
ne utiče na ravnotežu sila u radijalnom pravcu. Za element debljine dz biće

 r  d r r  dr ddz   r rddz  2 c drdz sin d 0. (15.38)

2
d d
Pošto je sin  , iz jednačine (15.38) se dobija, nakon zanemarenja malih veličina
2 2
višeg reda, diferencijalna jednačina
r c d r
  0. (15.39)
r dr
Naponi  r i  c su funkcije radijusa.
Za debelostijenu cilindričnu posudu se pretpostavlja da je aksijalna dilatacija uniformna i
da poprečni presjek ostaje ravan poslije deformacije. Ta dilatacija se dobija iz izraza (2.58)
1
a   a    r   c  . (15.40)
E
Pri razmatranju naponskog stanja u debelostijenim cilindričnim posudama, javljaju se dva
slučaja. Prvi se javlja npr. u topovskim cijevima i u hidrauličnim cilindrima u kojima
klipovi prenose aksijalno opterećenje i tu je  a  0. Drugi slučaj se javlja u posudama pod
pritiskom, koje su na krajevima zatvorene i tada zidovi prenose opterećenje i prisutan je
napon  a . On je u dijelovima dovoljno daleko od krajeva uniformno raspoređen po
poprečnom presjeku. Dakle,  a ,  a , E i  su konstante u oba slučaja. Prema tome, iz
izraza (15.40) se dobija
 a  E a
r c   2C1 , (15.41)

gdje je C1 konstanta.
Diferencijalna jednačina (15.39) uz izraz (15.41) postaje
d r
r  2 r  2C1 . (15.42)
dr
Jednačina (15.42) se nakon množenja sa r transformiše u oblik
d 2
dr
 
r  r  2C1 r ,

a nakon integracije se dobija

228
 r 2 r  C1 r 2  C 2 ,
odnosno
C2
 r  C1  , (15.43)
r2
a cirkularni napon je iz izraza (15.41), a uz (15.43)
C2
 c  C1  . (15.44)
r2
Integracione konstante se dobijaju iz graničnih uslova
r  a,  r   pa ; r  b,  r   pb (15.45)

i one glase
a 2 p a  b 2 pb  pb  p a a 2 b 2
C1  , C2  .
b2  a2 b2  a2
Sada su radijalni i cirkularni napon
a 2 p a  b 2 pb a 2 b 2  p a  pb  1
r   , (15.46)
b2  a2 b2  a2 r2

a 2 p a  b 2 pb a 2 b 2  p a  pb  1
c   . (15.47)
b2  a2 b2  a2 r2
Da bi se odredile deformacije, potrebno je poznavati pomjeranje v svake tačke u
radijalnom pravcu. Ovo pomjeranje je konstantno duž obima. Dakle, deformacije su:
 radijalna dilatacija
dv
r  , (15.48)
dr

 cirkularna dilatacija

c 
r  v d  rd 
v
, (15.49)
rd r
jer se pomjeraju tačke luka za v pa se mijenja njegova dužina sa rd na r  v d . S
druge strane, dilatacije se mogu naći korištenjem izraza (2.58) uz uslov  a  0 i one su

1
r   r   c  , (15.50)
E
1
 c   c   r  . (15.51)
E
Pomjeranje u radijalnom pravcu se dobija iz uslova (15.49) i (15.51) i jednako je

r
v  c   r  . (15.52)
E

229
Specijalni slučajevi naprezanja debelostijenih cilindričnih posuda su:
 djeluje samo unutarnji pritisak ( pb  0 ). Tada se jednačine (15.46) i (15.47) svode na

a 2 pa  b2 
r  1  2  , (15.53)
b2  a2  r 

a 2 pa  b2 
c  1  2  . (15.54)
b2  a2  r 
Radijalni napon je napon pritiska, a cirkularni je zatežući i on ima maksimalnu vrijednost
na unutarnjoj površini cijevi. Pomjeranje u radijalnom pravcu je na osnovu izraza (15.52),
(15.53) i (15.54)

  
a 2 pa 1
v 1   r 2  1   b 2 , (15.55)

b a E
2 2
r

a za tačke unutarnje površine ( r  a ) dobija se

ap a  a2  b2 
vr a   2    . (15.56)
b a
2
E 

 djeluje samo vanjski pritisak ( p a  0 ). Tada se jednačine (15.46) i (15.47) svode na

b 2 pb  a2 
r   1  2  , (15.57)
b2  a2  r 

b 2 pb  a2 
c   1  2  . (15.58)
b2  a2  r 

Oba napona su naponi pritiska. I u ovom slučaju cirkularni napon je maksimalni napon i taj
maksimum je na unutarnjoj površini. Pomjeranje u radijalnom pravcu je na osnovu izraza
(15.52), (15.57) i (15.58)

  
b 2 pb 1
v 1   r 2  1   a 2 , (15.59)
b a E r
2 2

a za tačke vanjske površine ( r  b ) dobija se

bp b  a2  b2 
v r b    2    . (15.60)
E  b  a 2


 puni cilindar ( a  0 ) izložen je djelovanju vanjskog pritiska. Iz izraza (15.46), (15.47)

i (15.52) dobija se
 r   pb ,  c   pb , (15.61)

230
 1 
v pb r . (15.62)
E
Izrazi (15.61) pokazuju da su radijalni i cirkularni napon konstantni, što nije slučaj kod
šupljeg cilindra.
Od razmatrana tri slučaja najčešće se javlja prvi slučaj kada je pb  0 . Tada se korištenjem
izraza (15.54) dobija odnos

 c max r a 1 b 
2

 1     . (15.63)
 c min r b 2   a  

Izraz (15.63) pokazuje da je količnik maksimalnog i minimalnog cirkularnog napona veći

kod debljih cijevi. Za tanje cijevi može se pretpostaviti da su naponi zatezanja jednoliko
raspoređeni po debljini cijevi ( a  b ) i iz izraza (15.54) se dobija izraz za cirkularni napon
pa a
c  , (15.64)
ba
koji je jednak izrazu (15.34) za tanku cilindričnu cijev.
Najveći napon smicanja je na unutarnjoj površini i iz izraza (2.35), (15.53) i (15.54) se
dobija za r  a
 r p b2
 max  c  2a 2 . (15.65)
2 b a

15.3.2. Sastavljene cijevi

Cijevi opterećene unutarnjim pritiskom imaju maksimalni cirkularni napon na unutarnjoj

površini. Promjena tog napona s promjenom debljine cijevi, odnosno promjena količnika
 c max / p a s promjenom odnosa radijusa b / a prikazana je na slici 15.12. Vidi se da kod
većih debljina maksimalni cirkularni napon ostaje skoro nepromijenjen, što znači da nema
svrhe debljinu cijevi povećavati iznad određene granice da bi taj napon opao. Zato se u
slučajevima velikih unutarnjih pritisaka rade sastavljene cijevi da bi se taj cilj postigao.
c 10
r 
c max 8
p 6
a a
4
p b
2
0
0 1 2 b 3 4 5
a
(a) (b)
Slika 15.12. a) Promjena radijalnog i cirkularnog napona po debljini cijevi
b) Promjena odnosa  c max / p a s promjenom debljine cijevi,
odnosno odnosa b/a 231
Sastavljene cijevi se formiraju tako da vanjska cijev koja ima u nenapregnutom stanju
unutarnji prečnik manji od vanjskog prečnika unutarnje cijevi za  , se zagrije (nastaje
širenja) i navuče se na unutarnju. Nakon hlađenja (skupljanje) javlja se kontaktni pritisak i
prednaprezanje i deformacija u obje cijevi. To prednaprezanje se dobija iz uslova da je zbir
radijalnih pomjeranja, tačaka na unutarnjoj površini vanjske cijevi i na vanjskoj površini
unutarnje cijevi, izazavanih prednaprezanjem, jednak  (slika (15.13). Dakle,
  2v  2 v1  2 v 2 . (15.66)

v1
/2

a
b
b+v1 bv2
c
v2

Slika 15.13. Sastavljena cijev - poprečni presjek

Iz izraza (15.55) i (15.59), vodeći računa o oznakama na slici 15.13, dobija se

v1 r b

c 2
b2 p
 b 2 Eb 
1  b 2

 1   c 2 , (15.67)

  
b2 p
v2  1   b 2  1   a 2 , (15.68)
r b

b 2  a 2 Eb
a iz izraza (15.66) uz izraze (15.67) i (15.68) slijedi

 
4b 3 p c 2  a 2
,
  (15.69)

E c2  b2 b2  a2  
odnosno, prednaprezanje je

p

E c 2  b 2 b 2  a 2
.
  (15.70)
4b 3 c 2  a 2  
Izraz (15.69) omogućava da se izračuna granična vrijednost veličine za koju se može
promijeniti unutarnji prečnik vanjske cijevi a da ne dođe do prekoračenja dozvoljenog
napona nakon formiranja sastavljene cijevi. Na ovaj način postiže se povećanje sposobnosti
nošenja opterećenja, jer se u početnom stanju javlja kompresivni cirkularni napon na
unutarnjem cilindru i zatežući cirkularni napon na unutarnjoj površini vanjske cijevi.
Cirkularni i radijalni napon na površini r  b za vanjsku cijev su prema izrazima (15.54) i
(15.53)

c 

p b2  c2
,
 r  p . (15.71)
c2  b2
232
Kada se takve sastavljene cijevi izlože djelovanju unutarnjeg pritiska, naponi koji se
javljaju biće superponirani na početne napone i dobiće se raspodjela napona u cijevi koja je
povoljnija od one u monolitnoj cijevi debljine jednake debljini sastavljene cijevi (slika
15.14).

 
c
c c

0 0
r
r
r
 

(a) (b)
Slika 15.14. a) Raspored napona u monolitnoj cijevi
b) Raspored napona u sastavljenoj cijevi

Maksimalni napon smicanja na dodirnoj površini sastavljene cijevi je na osnovu izraza

(2.35) i (15.71)
pc 2
 max  ,
c  b2
2

a uz izraz (15.70) dobija se

 max 

Ec 2 b 2  a 2
.
 (15.72)

2b 3 c 2  a 2 
Ako se cijev navuče na osovinu tada je radijus a  0 , a prednaprezanje je, polazeći od
izraza (15.70), dato sa

p

E c 2  b 2
,
 (15.73)
2bc 2
a maksimalni smičući napon se dobija iz izraza (15.72)
E
 max  . (15.74)
2b

233
15.4. Primjeri i zadaci

Primjer 15.1.

Uporediti najveće normalne napone u zakrivljenoj gredi datoj na slici 15.15 kvadratnog
poprečnog presjeka dimenzije 50 mm u tri specijalna slučaja radijusa zakrivljenosti ro
težišne ose grede:(a) ro = 75 mm, (b) ro = 250 mm i (c) ro =  (prava greda).

b=50
rc r2
r1

M = 2083 Nm
Slika 15.15. Kriva greda pravougaonog poprečnog presjeka

Rješenje:

(a) Poluprečnik krivine neutralnog sloja za pravougaoni presjek određen je jednačinom

(15.12a),
r2  r1 100  50
rn    72,13 mm .
r2 100
ln ln
r1 50

Raspored napona u presjeku grede određen je jednačinom (15.10),

M  rn  2083  0,07213 
  1    1  . (a)
Ae  r  0,05  0,05  0,075  0.07213  r 

Za r  r1  50  10 3 m iz jednačine (a) slijedi napon na unutrašnjim vlaknima grede

 r1  128,5 MPa , dok za r  r2  100  10 3 m slijedi normalni napon na vanjskim
vlaknima  r2  80,9 MPa .

(b) Za slučaj radijusa zakrivljenosti rc = 250 mm poluprečnik krivine neutralnog sloja je na

osnovu jednačine (15.12a),

r2  r1 275  225
rn    249,16 mm .
r 275
ln 2 ln
r1 225

234
Raspored napona određen je jednačinom (15.10),

M  rn  2083  0,24916 
 1    1  . (b)
Ae  r  0,05  0,05  0,250  0.24916  r 

Za r  r1  225  10 3 m iz jednačine (b) slijedi napon na unutrašnjim vlaknima grede

 r1  106,5 MPa , dok za r  r2  275  10 3 m slijedi normalni napon na vanjskim
vlaknima  r2  93,2 MPa .

(c) U slučaju prave grede napon se mijenja linearno prema jednačini (7.13)

Mx 2083
  y y,
Ix 0.05  0,05 3
12

prema kome slijedi za y  0,025 m normalni napon na donjim vlaknima grede

  100 MPa , odnosno za y  0,025 m dobija se napon na gornjim vlaknima grede
  100 MPa .

Iz dobijenih rezultata može se zaključiti da za odnos visine presjeka i poluprečnika krivine

grede ro / b  250 / 50  5 formula za proračun normalnih napona usljed savijanja pravih
greda pravi grešku od 6,8 %, dok bi greška u slučaju pod (a) gdje je odnos
ro / b  75 / 50  1,5 bila 28%.

Primjer 15.2.

Za rascjepljeni prsten dimanzija i poprečnog presjeka prikazanog na slici 15.6 odrediti

dozvoljeno opterećenje F ako normalni naponi istezanja, odnosno pritiska u presjeku A-A
ne smiju biti veći od 100 MPa, odnosno 150 MPa.

50 100 50

A A y O 200
100
200
50 x
281,25

Slika 15.16. Geometrija i opterećenje prstena

235
Rješenje:

Geometrijsko središte presjeka A-A je:

3
 Ai y i 200  50  225  50  100  300  100  50  375
i 1
yO    281,25 mm .
3
200  50  50  100  100  50
 Ai
i 1

Iz statičkih jednačina ravnoteže sistema datog na slici dobijaju se aksijalna sila i moment
sprega sila u presjeku A-A:

 Fz  Fo  F  0,

A O A  M o  M o  Fo  0,28125  0
Mo
Fo
Slika 15.17. Sile u presjeku A-A
odakle slijedi Fo  F i M o  0,28125 F .

Poluprečnik krivine neutralnog sloja je na osnovu jednačine (15.11) i slike 15.16

3
 Ai
A 200  50  50 100  100  50
rn   i 1  
dA 3 dA 100 250 dy 25 350 dy 50 400 dy
 r    dx    dx    dx 
i 1 A r 100 200 y 25 250 y 50 350 y
i

20000
 267,36 mm.
250 350 400
200 ln  50 ln  100 ln
200 250 350

U presjeku A-A javiće se normalni napon usljed dejstva aksijalne sile Fo (jednačina (15.1))
i sprega sila momenta M o (jednačina (15.10)):

Fo M o  rn 
   1   . (a)
A Ae  r 

Najveći napon zatezanja javiće se na vanjskim vlaknima na presjeku A-A , to jest za

r  400 mm , te iz jednačine (a) slijedi

236
 F 0,28125 F  267,36  10 3 
 r  0, 4    1    100  10 6 ,
20000  10 6
20000  10 281,25  267,36 10 3
6
 400  10 3 

odakle se dobija F  350 kN .

Najveći napon na pritisak javiće se na unutarnjim vlaknima na presjeku A-A , to jest za

r  200 mm , te iz jednačine (a) slijedi

F 0,28125 F  267,36  10 3 
 r  0, 4    1    150  10 6 ,
20000  10 6 20000  10 6 281,25  267,3610 3  200  10 3 

odakle se dobija F  383,6 kN . Dakle, da bi normalni napon bio u granicama traženim

zadatkom mora biti F  350 kN.

Primjer 15.3.

Sud pod pritiskom napravljen od čelične ploče debljine 7 mm ima oblik paraboloida, kao
što je prikazano na slici 15.18. Presjek paraboloida s ravni y = 0 je kvadratna parabola
jednačine z  x 2 / 100 (gdje su vrijednosti koordinata x i z date u milimetrima). Potrebno je
odrediti meridijanske i cirkularne napone u sudu na visini od 400 mm od dna suda ako je u
sudu gas pod pritiskom od 4 MPa.
z

x = 200
dP dF
dF
rc
m
c 

Ap
400 =7
x

y (a) (b)

Slika 15.18. Geometrija i sile u sudu pod pritiskom u obliku paraboloida.

237
Rješenje:
Za z = 400 mm iz jednačine parabole slijedi x  100 z  200 mm, a nagib tangente
tg '  dz / dx  2 x / 100  2  200 / 100  4 , odakle slijedi  '  75,96 o , odnosno
  90   '  14,04 .
o o

Iz statičkog uslova ravnoteže,

 Fz    dP   cos  dF   px 2   m 2x cos   0 ,

A
odnosno
 4  10 6  0,2 2    m 2 0,2  0,007 cos 14,04 o  0 ,

slijedi  m  59 MPa.
Da bi se odredio cirkularni napon iz jednačine (15.27) potrebno je odrediti meridijanski i
cirkularni poluprečnik. Cirkularni poluprečnik je na osnovu slike 15.18b
rc  x / cos   200 / cos 14,04  206,2 mm, dok meridijanski poluprečnik slijedi iz
jednačine

rm 
1

1  dz / dx 
2 3/ 2

1  4 
2 3/ 2
 3505 mm .
m d 2z 1
dx 2 50

Iz jednačine (15.27) slijedi cirkularni napon,

p    4 59 
 c  rc   m   0,2062    114,4 MPa
  rm   0, 007 3,505 

Primjer 15.4.

Potrebno je napraviti poređenje proračuna cirkularnih napona prema formulama za

tankostijeni, odnosno debelostijeni cilindar pod dejstvom unutrašnjeg pritiska za odnos
debljine stijenke cijevi i unutrašnjeg poluprečnika jednak 1,1 odnosno 2, slika 15.19.

pa

b a
pa

 0,667pa
1,667pa
(a) (b)
Slika 15.19 Cilindar pod pritiskom: a) b/a = 1,1 i b) b/a = 2.
238
Rješenje:

Jednačine (15.46) i (15.47) daju tačne (analitičke) vrijednosti radijalnog i cirkularnog

napona u cilindru opterećenom na unutrašnjoj površini pritiskom pa i pritiskom pb na
vanjskoj površini. Za slučaj pb = 0, naponi su dati jednačinama (15.53) i (15.54) koje se
mogu pisati u sljedećem obliku:
2 2
b b
  1   1
r r
 r   pa   2 ,  c  pa   2 . (a)
b b
  1   1
a a
Za slučaj  / a  0,1 , odnosno b / a  1,1 , na osnovu prethodnih jednačina slijedi

za ra:  r   pa ,  c  10,52 p a ,
odnosno za r b:  r  0,  c  9,52 p a .

Na osnovu prethodnih rezultata vidi se da je cirkularni napon najveći na unutrašnjoj

površini cilindra,  c  10,52 p a , i da opada s povećanjem radijusa tako da na vanjskoj
površini cilindra ima najmanju vrijednost,  c  9,52 p a , dok je radijalni napon  r   p a
manji od cirkularnog za jedan red veličine.

U slučaju da se cirkularni napon računa preko približne formule izvedene za slučaj

tankostijenih cilindara, gdje je pretpostavljeno da je cirkularni napon konstantan po debljini
stijenke cilindra, na osnovu jednačine (15.35) slijedi
a
 c  pa  10 p a .

Na osnovu prethodnog rezultata vidi se da za odnos debljine stijenke i poluprečnika cilindra
 / a  0,1 , približna formula za proračun cirkularnog napona daje grešku od oko 5%.

Za slučaj  / a  1 , odnosno b / a  2 , na osnovu jednačine (a) slijedi

za ra:  r   pa ,  c  1,667 p a ,
odnosno za r b:  r  0,  c  0,6667 p a .

Na osnovu prethodnih rezultata vidi se da je cirkularni napon najveći na unutrašnjoj

površini cilindra,  c  1,667 p a , i da opada s povećanjem radijusa tako da na vanjskoj
površini cilindra ima najmanju vrijednost,  c  0,6667 p a , dok je radijalni napon u ovom
slučaju  r   p a i istog je reda veličine kao i cirkularni napon.

U slučaju da se cirkularni napon računa preko približne formule izvedene za slučaj

tankostijenih cilindara slijedi

239
 a
 c  pa  pa .

Na osnovu prethodnog rezultata vidi se da za odnos debljine stijenke i poluprečnika cilindra
 / a  1 , približna formula za proračun cirkularnog napona daje grešku u odnosu na
maksimalni cirkularni napon od 40%.

Primjer 15.5.

Cilindar prikazan na slici 15.20 napravljen je presovanjem dva cilindra modula elastičnosti
E  2  10 5 MPa. Vanjski prečnik cilindra B je bio 300 mm. Unutrašnji prečnik cilindra A
bio je 100 mm, a vanjski 200 mm. Razlika između vanjskog prečnika cilindra A i
unutrašnjeg prečnika cilindra B (preklop) bila je prije montaže 0,2 mm. Potrebno je
odrediti: (a) pritisak (radijalni napon) na kontaktu dva cilindra, (b) raspored normalnih
napona u sklopu usljed montaže, (c) raspored normalnih napona u sklopu nakon što se u
cilindar dovede gas pod pritiskom p a  200 MPa.

B a
A
b

Slika 15.20 Sklop dva cilindra.

Rješenje:

(a) Radijalni napon na kontaktu dva cilindra u sklopu računa se prema jednačini (15.70),

r  p 
 
E c 2  b 2 b 2  a 2

 
2  10 5  0,0002  0,15 2  0,12 0,12  0,05 2 
 35,2 MPa


4b 3 c 2  a 2  4  0,13  0,15 2  0,05 2  
(b) Cirkularni, odnosno radijalni napon na unutrašnjem i vanjskom prečniku unutrašnjeg
cilindra slijedi na osnovu jednačina (15.57) i (15.58) za pb  35,2 MPa,

0,12 35,2  0,05 2  0,12 35,2  0,05 2 

 r a  1    0 ,  c a  1    93,9 MPa ,
2 
0,12  0,05 2  0,05
2
 0,12  0,05 2  0,05 

0,12 35,2  0,05 2  2  2

 r b  1    35,2 MPa ,  c    0,1 35,2 1  0,05   58,7 MPa
  b  
0,12  0,05 2  0,12  0,12  0,05 2  0,12 

240
Cirkularni, odnosno radijalni napon na unutrašnjem i vanjskom prečniku cilindra B slijedi
na osnovu jednačina (15.53) i (15.54) za p a  35,2 MPa,

0,12 35,2  0,15 2  0,12 35,2  0,15 2 

 r b  1 

  35,2 MPa ,
  c b  1    91,5 MPa ,
0,15 2  0,12  0,12  0,15 2  0,12  0,12 

0,12 35,2  0,15 2  0,12 35,2  0,15 2 

 r c  1    0 ,  c c  1    56,3 MPa .
2 
0,15 2  0,12  0,15
2
 0,15 2  0,12  0,15 

Na slici 15.21 dat je raspored normalnog i cirkularnog napona u sklopu nastao usljed
montaže cilindara.
100

75

50
c
napon, MPa

25

0
r
0,05 0,075 0,1 0,125 0,15
r
-25

-50
c
-75

-100
radijus, m

Slika 15.21 Radijalni i cirkularni napon u sklopu usljed montaže.

(c) Pod pretpostavkom da se sklop ponaša kao cjelina dovođenjem gasa pod pritiskom
p a  200 MPa, cirkularni i normalni naponi na radijusu a, b i c sklopa usljed ovog pritiska
računaju se pomoću jednačina (15.53) i (15.54):

0,05 2 200  0,15 2  0,05 2 200  0,15 2 

 r a  1  
 0,05 2   200 MPa
,  c a  1 

  250 MPa ,

0,15 2  0,05 2   0,15 2  0,05 2  0,05 2 

0,05 2 200  0,15 2  0,05 2 200  0,15 2 

 r b  1 

  31,2 MPa
  c b  1 

  81,2 MPa ,

0,15 2  0,05 2  0,12  0,15 2  0,05 2  0,12 

0,05 2 200  0,15 2  0,05 2 200  0,15 2 

 r c  1    0 ,  c c  1    50 MPa .
0,15 2  0,05 2  0,15
2
 0,15 2  0,05 2  0,15
2


Na slici 15.22 dat je raspored normalnog i cirkularnog napona u sklopu nastao usljed
unutrašnjeg pritiska gasa od 200 MPa

241
 250
200
150
100
c
napon, MPa
50
0
-500,05 0,075 0,1 0,125 0,15
r
-100
-150
-200
radijus, m
Slika 15.22 Radijalni i cirkularni napon u sklopu usljed
unutrašnjeg pritiska gasa od 200 MPa.
Obzirom da je riječ o linearnom problemu (linearnoj teoriji elastičnosti) ukupni naponi u
sklopu se mogu dobiti sabiranjem istih komponenata napona usljed montaže (postojanja
preklopa) i usljed dejstva pritiska na unutrašnjem radijusu od 200 MPa. Naponi na
unutrašnjem i vanjskom prečniku cilindra A su:

 r a  200 MPa ,  c a  93,9  250  156,1 MPa ,

 r b  35,2  31,2  66,4 MPa ,  c b  58,7  81,2  22,5 MPa .
Naponi na unutrašnjem i vanjskom prečniku cilindra B su:

 r b  35,2  31,2  66,4 MPa ,  c b  91,5  81,2  172,7 MPa ,

 r c  0 ,  c c  56,3  50  106,3 MPa .
Na slici 15.23 dat je raspored ukupnog normalnog i cirkularnog napona u sklopu nastao
usljed montaže cilindara i unutrašnjeg pritiska fluida od 200 MPa.
200
150
c
100
c
50
napon, MPa

0
-500,05 0,075 0,1 0,125 0,15
r
-100 r
-150
-200
-250
radijus, m
Slika 15.23 Radijalni i cirkularni napon u sklopu usljed montaže i
unutrašnjeg pritiska gasa od 200 MPa.

242
Zadatak 15.6.

Kriva greda unutrašnjeg poluprečnika 150 mm ima poprečni presjek kao na slici 15.24.
Odrediti dimeniziju t tako da normalni naponi usljed djelovanja sprega sila na unutrašnjim
i vanjskim vlaknima budu jednaki po apsolutnoj vrijednosti.

200
M
50

t
156

Slika 15.24 Kriva greda i geometrija poprečnog presjeka

Rezultat:
t = 25 mm

Zadatak 15.7.

Odrediti normalne napone usljed savijanja u tačkama A i B presjeka grede oblika

jednakokrakog trougla opterećene silom F = 20 kN kao na slici 15.25.

F
90

80
B

R100
Slika 15.25 Kriva greda trougaonog poprečnog presjeka

Rezultat:
 A  65 MPa ,  B  68,4 MPa

243
Zadatak 15.8

Voda se iz brane izbacuje cjevovodom na visinu od 170 m. Koja je potrebna debljina cijevi
unutrašnjeg prečnika 1,5 m ako je dozvoljeni normalni napon jednak 90 MPa. Uzeti da je
gustina vode 1000 kg/m3.

Rezultat:
d = 13,9 mm

Zadatak 15.9.

Rezervoar u obliku polusfere poluprečnika r je napunjen fluidom gustine  (slika 15.26).

Odrediti meridijanske i cirkularne napone u sudu na dubini z = r/2 u funkciji zemljine
gravitacije g, gustine fluida , poluprečnika sfere r i debljine stijenke suda .

x
r



Slika 15.26 Polusferni rezervoar

Rezultat:
7 gr 2 gr 2
m  , c 
18 9

Zadatak 15.10.

Konični rezervoar za vodu prikazan na slici 15.27 je napravljen od čelične ploče debljine
1,5 mm. Odrediti meridijanski i cirkularni napon u stijenki rezervoara na visini od 0,5 m
kada je rezervoar napunjen do vrha vodom (   1000 kg/m 3 ).

3000

500
1500

244 Slika 15.27 Konični rezervoar

Rezultat:
 m  7,6 MPa ,  c  22,8 MPa

Zadatak 15.11.

Dugačka betonska cijev unutrašnjeg prečnika 1m nalazi se na dubini od 35 m ispod

površine vode (   1000 kg/m 3 ). Naći debljinu njenih zidova prema (a) hipotezi najvećeg
normalnog napona i (b) hipotezi najveće dilatacije. Uzeti da je Poasonov koefiijent za beton
  0,16 i dozvoljeni normalni napon  d  1,5 MPa .

Rezultat:
(a)   0,185 m , (b)   0,18 m

Zadatak 15.12.

Unutrašnji cilindar u presovanom sklopu ima unutrašnji prečnik od 100 mm i vanjski

prečnik od 200 mm. Odrediti minimalnu debljinu vanjskog cilindra ako normalni naponi u
oba cilindra nisu veći od 200 MPa kada se sklop izloži unutrašnjem pritisku od 180 MPa.

Rezultat:
t = 20,9 mm

Zadatak 15.13.

Unutrašnji cilindar u presovanom sklopu ima unutrašnji prečnik od 100 mm i vanjski

prečnik od 200 mm. Vanjski prečnik vanjskog cilindra je 300 mm. Ako je najveći normalni
napon u unutrašnjem cilindru jednak 150 MPa pri opterećenju sklopa unutrašnjim
pritiskom od 150 MPa potrebno je odrediti najveći normalni napon u vanjskom cilindru i
radijalni napon na kontaktu dva cilindra nakon presovanja (napon usljed preklopa).

Rezultat:
 c  97,6 MPa , p  14,1 MPa

Zadatak 15.14.

Debelostijeni cilindar unutrašnjeg prečnika 150 mm je dimenzionisan tako da pri

opterećenju unutrašnjim pritiskom od 120 MPa maksimalni normalni napon u cilindru bude
200 MPa. U slučaju da unutrašnji pritisak bude povećan dva puta, koje debljine mora biti
vanski cilindar koji se upresuje na postojeći cilindar tako da najveći normalni napon u
sklopu ostaje 200 MPa.

Rezultat:
t = 72,5 mm

245
Zadatak 15.15.

Presovani sklop se sastoji od vanjskog cilindra prečnika 350 mm i unutrašnjeg prečnika

250 mm. Unutrašnji prečnik unutrašnjeg cilindra je 100 mm. Ako najveći normalni napon u
sklopu ne smije bit veći od 160 MPa odredit najveći dozvoljeni unutrašnji pritisak i pritisak
na kontaktu cilindara u sklopu nakon montaže.

Rezultat:
pa = 205,4 MPa, p = 34,4 MPa

246
 Numeričko rješavanje problema
linearne teorije elastičnosti
Izet Bijelonja, Mašinski fakultet Sarajevo

U Glavi 2 (Elastostatika 1) date su jednačine ((2.7) i (2.9)) koje zajedno s konstitutivnim

relacijama opisuju stanje napona i deformacija čvrstog tijela izloženog dejstvu opterećenja.
Problem je što su ove jednačine složene i komplikovane da bi se analitički riješile tako da
danas postoji ograničen broj praktičnih problema za koje postoji analitičko rješenje ovih
jednačina. To su po pravilu problemi s prostom geometrijom i jednostavnim graničnim
uslovima. Zato se kod konkretnih problema ove jednačine danas uglavnom rješavaju
numerički uz upotrebu elektronskih računara.
Danas egzistira nekoliko različitih, veoma moćnih, numeričkih metoda koje su u stanju da
efikasno riješe većinu problema mehanike čvrstih tijela. Ove metode razlikuju se prema
komplikovanosti matematskog aparata koji koriste, efikasnosti po pitanju brzine (utroška
računarskog vremena) i potreba za memorijom računara, mogućnosti primjene na široku
klasu inženjerskih problema, fizikalnoj interpretaciji, itd. Najpoznatije su metoda konačnih
razlika i metoda konačnih elemenata koja je danas dominantna metoda u računskoj
mehanici čvrstih tijela. U posljednjih desetak godina sve se više u mehanici čvrstog tijela
primjenjuje metoda konačnih volumena koja je vodeća metoda u računskoj mehanici fluida.
U narednim poglavljima pokazat će se osnovne ideje metode konačnih volumena i metode
konačnih elemenata. Metoda konačnih volumena je izabrana radi njene jasne fizikalne
interpretacije i jednostavnog matematskog aparata na kojem je zasnovana. Metoda
konačnih elemenata važi za trenutno najmoćniju metodu u oblasti računske mehanike
čvrstog tijela. Metoda ima relativno složen matematski aparat i zahtijeva predznanje
247
varijacionog računa tako da joj se obično posvećuju cijele knjige. Zato je nemoguće u
okviru jednog poglavlja obraditi sve bitne aspekte jedne numeričke metode, kao što su
numerička efikasnost, stabilnost ili tačnost. Osnovni cilj ove Glave je da se čitaocu pokažu
osnovni principi, ideje i mogućnosti numeričke analize problema teorije elastičnosti bez
opterećivanja novim teorijama i pojmovima. Za šire znanje o metodi konačnih volumena
čitalac se upućuje na literaturu [18,39] koja se detaljnije bavi ovom oblasti, a metoda
konačnih elemenata detaljno je obrađena u [5,28,49].

16.1. Metoda konačnih volumena

Na slici 16.2 dato je naponsko stanje elementa A tanke ploče opterećene kao na slici 16.1.

F1 yn
yxn

A n
xw xye
w e
y xe
xyw
s
x
F2 yxs
ys

Slika 16.1 Tanka ploča izložena opterećenju Slika 16.2 Naponsko stanje u elementu
A tanke ploče.

Ako se pretpostavi da su normalni i tangencijalni naponi konstantni u ravni na koju djeluju,

jednostavno se mogu dobiti rezultujuće sile u ovim ravnima. Na primjer, sile u vertikalnoj
ravni određenom tačkom e su,
Fxe   xe Ae , Fye   xye Ae , (16.1)
gdje je Ae površina elementa na koju djeluju naponi xe i xye. Sistem rezultujućih sila koje
djeluju na element A prikazan je na slici 16.3, na osnovu koje se sada može provesti
statička analiza ravnoteže elementa. Na element na slici 16.3 dodate su i zapreminske sile
Fbx i Fby koje se mogu javiti usljed dejstva, na primjer, sile inercije ili sile usljed sopstvene
težine tijela.

Fyn
Fxn F1

n N
Fby Fye E P W
Fxw Fbx e
w
S
P Fxe
B
Fyw
s
Fxs Fys F2

Slika 16.3 Sile koje djeluju na elementu Slika 16.4 Ploča podijeljena mrežom
A tanke ploče konačnih volumena
248
Statičke jednačine ravnoteže elementa A glase:
 Fxi  Fxe  Fxw  Fxn  Fxs  Fbx  0,
i
(16.2)
 Fyi  Fye  Fyw  Fyn  Fys  Fby  0,
i

gdje je pretpostavljeno da je treća jednačina ravnoteže, na primjer, suma momenata svih

sila koje djeluju na tijelo za osu koja je normalna na ravan dejstva sila i prolazi kroz tačku
P identički zadovoljena. Ova pretpostavka je tačna za slučaj infinitezimalnih dimenzija
elementa i pretpostavke o konjugovanosti tangencijalnih napona (jednačina 2.10).
Koristeći veze između sila i napona koje djeluju na stranama elementa (jednačine (16.1)) u
jednačine statičke ravnoteže (16.2) mogu se uvesti naponi (to jest, komponente vektora
napona koji djeluju u ravnima elementa):
 xe Ae   xw Aw   yxn An   yxs As  Fbx  0,
(16.3)
 xye Ae   xyw Aw   yn An   ys As  Fby  0.

Elementi od različitih materijala će se različito deformisati pod dejstvom napona. Zato, ako
se žele računati deformacije moraju se uvesti jednačine koje govore kako se ponaša
pojedini materijal pod dejstvom napona, što je zadatak konstitutivnih jednačina. Na primjer,
veza normalnih, odnosno tangencijalnih napona i deformacija za linearno elastično tijelo
data je za slučaj ravnog stanja napona sljedećim jednačinama (vidjeti jednačine (3.24),
(2.45) i (2.48)):
E  u v 
x    ,
1  2  x y 
E  v u 
y     , (16.4)
1  2  y x 
 u v 
 xy  G  ,
 y x 
gdje su u i v komponente vektora pomjeranja materijalnih tačaka tijela koje se deformiše, a
modul elastičnosti E, Poasonov (Poisson) koeficijent  i modul klizanja G su konstante
materijala između kojih postoji veza data jednačinom (2.63). Prema prvoj od jednačina
(16.4) normalni napon u tački e elementa A je

E  u   v  
 xe         . (16.5)
1  2  x  e  y  e 

Treba primijetiti da je u prethodnoj jednačini index 'e' izostavljen uz konstante materijala

jer je pretpostavljeno da se radi o homogenom tijelu. Prije uvrštavanja konstitutivnih
jednačina (16.4) u jednačine ravnoteže (16.3) izvršit će se procjena vrijednosti parcijalnih
izvoda u konstitutivnim relacijama. Da bi to bilo moguće cijelu ploču (prostorni domen)
treba podijeliti na konačne volumene, slika 16.4. Prema slici 16.5, na kojoj se konačni
volumen (KV) s geometrijskim središtem u tački P podudara s elementom A, a
geometrijska središta susjednih konačnih volumena su označena sa E, W, N i S, prvi
parcijalni izvod u jednačini (16.5) može se aproksimirati na sljedeći način:

249
 x

NW N NE

n ne
y
y W P E
w e
s se y
SW SE
S
x x

Slika 16.5 Dvodimenzionalni kontrolni volumen

 u  u  uP
   E , (16.6)
x
 e x
odakle se vidi da je parcijalni izvod aproksimiran (centralnim diferenciranjem) uvodeći kao
nepoznate varijable komponente vektora pomjeranja u geometrijskim središtima kontrolnih
volumena (računske tačke). Međutim, ako bi na isti način bio aproksimiran drugi parcijalni
izvod u jednačini (16.5),
 v  v  v se
   ne , (16.7)
 y  e y

bile bi uvedene kao nepoznate varijable komponente vektora pomjeranja koje nisu
smještene u računskim tačkama. Jedan od načina da se prevaziđe ovaj problem je da se, na
primjer, parcijalni izvod u tački e računa interpolacijom preko parcijalnih izvoda u
susjednim računskim tačkama P i E,

 v  1  v   v   1  v  v S v NE  v SE 
           N  , (16.8)
 y  e 2  y  P  y  E  2  2y 2y 

gdje sada u aproksimaciji parcijalnog izvoda egzistiraju samo vrijednosti komponenti

vektora pomijeranja u računskim tačkama. Na isti način mogu se aproksimirati i ostali
parcijalni izvodi u konstitutivnim jednačinama (16.4) u odgovarajućim tačkama e, w, n i s
kontrolnog volumena:

 u  u  uW  v  1  v  v S v NW  v SW 
   P ,     N  , (16.9)
 x  w x  y  w 2  2y 2y 

 v  v  v P  u  1  u  uW u NE  u NW 
   N ,     E  , (16.10)
 y  n y  x  n 2  2x 2x 

 v  v  v S  u  1  u  uW u SE  u SW 
   P ,     E  , (16.11)
y
 s y   s 2  2x
x 2x 

250
  u  u  u P  v  1  v  vW v NE  v NW 
   N ,     E  , (16.12)
 y  n y  x  n 2  2x 2x 

 u  u  uS  v  1  v  vW v SE  v SW 
   P ,     E  , (16.13)
y
 s y   s 2  2x
x 2x 

 v  v  vP  u  1  u  u S u NE  u SE 
   E ,     N  , (16.14)
x
 e x   e 2  2y
y 2y 

 v  v  vW  u  1  u  u S u NW  u SW 
   P ,     N  . (16.15)
 x  w x  y  w 2  2y 2y 

Uvštavanjem konstitutivnih jednačina (16.4) u jednačine ravnoteže (16.3) i korištenjem

aproksimacija parcijalnih izvoda datim jednačinama (16.6) i (16.8-15) dobija se sljedeći
sistem algebarskih jednačina:

E  u E  u P   v N  v S v NE  v SE 
     Ae 
1  2  x 2  2y 2y 
E  u P  uW   v N  v S v NW  v SW 
     Aw 
1  2  x 2  2y 2y 
(16.16)
 u  u P 1  v E  vW v NE  v NW 
G N     An 
 y 2  2x 2x 
 u  u S 1  v E  vW v SE  v SW 
G P     As  Fbx  0
 y 2  2x 2x 

 1  u  u S u NE  u SE  vE  vP 
G   N      Ae 
 2  2y 2y  x 
 1  u  u S u NW  u SW  v P  vW 
G   N      Aw 
 2  2y 2y  x  (16.17)
E  v N  v P   u E  uW u NE  u NW 
     An 
1   2  y 2  2x 2x 
E  v P  v S   u E  uW u SE  u SW 
     As  Fby  0
1   2  y 2  2x 2x 

Sistem od dvije jednačine (16.16) i (16.17) predstavlja algebarsku formu statičkih uslova
ravnoteže elementa A. Dakle, umjesto da se uslov ravnoteže elementa A opiše, na primjer,
sistemom parcijalnih diferencijalnih jednačina (jednačine (2.7)) ravnoteža elementa A je
(približno) opisana sistemom algebarskih jednačina. Uslov ravnoteže mora biti ispunjen za
svaki od kontrolnih volumena na prostornom domenu, tako da se za svaki kontrolni
251
volumen može napisati sistem od dvije algebarske jednačine ravnoteže. Ako je ploča
diskretizovana sa N konačnih volumena biće na raspolaganju sistem od 2N algebarskih
jednačina sa 2N nepoznatih  u i v komponenata vektora pomjeranja u centru svakog KV.
Međutim, ista ploča će se različito deformisati za različito opterećenje i uslove učvršćenja
na granicama domena. Zato je potrebno za konkretan problem definisati granične uslove,
odnosno pri pisanju jednačina ravnoteže za KV na granicama domana moraju se uzeti u
obzir granični uslovi.

16.1.1. Granični uslovi

Na granicama prostornog domena tijela koje se deformiše mogu biti poznate sile ili vektori
napona (često dati kao kontinuirano opterećenje) ili može biti zadat vektor pomjeranja. Na
primjer, dejstvo sile F1 na kontrolni volumen na koji djeluje (slika 16.6) jednostavno je
uzeti u obzir u jednačinama ravnoteže. U jednačinama ravnoteže (16.2) sila Fxe = F1x i Fye
= F1y.
x

N NE
NB
n
F1y F1 n ne
xw Aw y
w e
B=w P e E
xyw Aw F1x
s
s se y
xys As SE
ys As SB
S
xB x

Slika 16.6 Analiza sila na kontrolnom volumenu Slika 16.7 Dvodimenzionalni kontrolni
na koji djeluje sila F1 volumen na granici domena

Na osnovu slike 16.6 vidi se da u horizontalnoj ravni određenom tačkom n nema

opterećenja tako da u jednačinama ravnoteže (16.2) za ovaj KV vrijedi Fxn = 0 i Fyn = 0.
Na slici 16.4 se vidi da je u tački B spriječeno pomjeranje ploče, odnosno tačke konačnog
volumena. U numeričkom smislu to znači da je zadat granični uslov u tački B po
pomjeranju, i za konkretan primjer je uB = 0 i vB = 0. Ravnoteža KV koji sadrži tačku B
može se analizirati na osnovu slike 16.2, odnosno 16.3, a za aproksimaciju parcijalnih
izvoda u konstitutivnim relacijama koristiće se slika 16.7. Normalni napon u tački B je

E  u   v  
B         . (16.18)
1  2  x  B  y  B 
Prvi parcijalni izvod u jednačini (16.18) se može aproksimirati na sljedeći način
(diferenciranje unaprijed):

 u  u  uB
   P , (16.19)
 x  B x B
252
odnosno za aproksimaciju drugog parcijalnog izvoda koristiće se centralno diferenciranje,
 v  v  v SB
   NB . (16.20)
 y  B 2y

Može se desiti da je, na primjer, vSB nepoznato, što je slučaj kada je u tački SB, odnosno
ravni koja sadrži tačku SB zadat granični uslov po silama, odnosno naponima. Ovaj
problem se obično rješava uvođenjem takozvanih linijskih elemenata, što se u principu
svodi na uvođenje dodatnih nepoznatih (računskih tačaka) na granicama domena, i
korištenje konstitutivnih relacija za normalne i tangencijalne napone koji su sada poznati.
Aproksimacijom parcijalnih izvoda u ovim konstitutivnim relacijama uvode se kao
nepoznate komponente vektora pomjeranja na granicama domena.

Na granicama domena može osim vektora napona ili vektora pomjeranja biti zadat i
takozvani mješoviti granični uslov. Na primjer, u tački B na granici domena može biti
zadato pomjeranje u pravcu normale na ravan, a u ravni može biti zadata sila. Ovo je veoma
čest slučaj kada se u analizu uključuju i sile trenja. Na primjer, pri obradi deformacijom, u
pravcu kretanja alata zadato je pomjeranje, a u ravni kontakta alata i obratka javljaju se sile
trenja. Specijalan slučaj mješovitog graničnog uslova je ravan simetrije. Na slici 16.9a data
je ploča s rupom u sredini koja je opterećena na krajevima. Problem se može uprostiti
korištenjem simetrije geometrije i opterećenja, tako da je dovoljno analizirati samo
četvrtinu ploče (slika 16.9b). U ravni simetrije su pomjeranja materijalnih tačaka u pravcu
normale na ovu ravan jednaka nuli, a u samoj ravni je tangencijalni napon jednak nuli,
dakle riječ je o mješovitom graničnom uslovu.

16.1.2. Diskretizacija prostornog domena

Mreža konačnih volumena kojom je diskretizovana ploča na slici 16.4 očigledno nije
sposobna da na zadovoljavajući način prati geometriju tijela na granicama domena. U
slučaju da se prostorni domen podijeli s finijom mrežom, situacija bi bila bolja, ali još
uvijek data uniformna i ortogonalna mreža nije u stanju da diskretizuje prostorni domen s
krivolinijskom konturom. Numerički postupak opisan u prethodnom poglavlju može se
jednostavno generalisati na neuniformne i neortogonalne mreže [18]. Primjeri diskretizacije
prostornog domena s mrežom konačnih volumena različitih oblika date su na slikama 16.8 i
16.9b.

Slika 16.8 Diskretizacija prostornog domena trougaonim

KV (lijevo) i poligonalnim KV (desno) 253
16.1.3. Konzistentnost (konvergentnost) metode

U prethodno opisanom numeričkom postupku izvršene su određene aproksimacije

jednačina linearne teorije elastičnosti, tako da se može očekivati da numerički proračun
predstavlja samo približno rješenje problema. U numeričkom postupku je pretpostavljeno
da su komponente napona na stranama konačnog volumena konstantne, što znači da je, na
primjer, površinski integral Fxe    x dA   xe A aproksimiran pravilom centralne tačke.
A

Parcijalni izvodi u konstitutivnim relacijama su takođe aproksimirani metodom centralnog

diferenciranja. Može se pokazati da je ova metoda drugog reda tačnosti, to jest, greška
aproksimacije je, na primjer, za jednačinu (16.6) proporcionalna (x) 2 . Jednostavno je
pokazati da jednačina (16.6) daje tačnu vrijednost izvoda za slučaj linearne promjene
varijable u polju (u slučaju da je promjena varijable u polju po jednačini kvadratne parabole
ova jednačina će za uniformnu mrežu takođe dati tačnu vrijednost izvoda). Ako je metoda
drugog reda tačnosti znači da će greška aproksimacije opadati proporcionalno vrijednosti
(x) 2 . To znači da je s dimenzijom konačnog volumena, odnosno finoćom mreže moguće
kontrolisati tačnost numeričkog rezultata.
Za numerički metod se kaže da je konzistentan ako numerički rezultat teži analitičkom
rezultatu kada dimenzije konačnih volumena (elemenata) teže nuli, to jest, numerički
rezultat konvergira analitičkom rješenju sa smanjenjem dimenzije KV. Koliko brzo će
numerički rezultat težiti analitičkom pri smanjivanju dimenzija diskretizacionog elementa
zavisi od reda tačnosti metode.
Na slici 16.9 prikazana je ploča s centralnom rupom opterećena na krajevima kontinuiranim
opterećenjem (naponom  y  p ). Metodom konačnih volumena je računat normalni
napon y (koncentracija napona) u tački A. Zbog simetrije razmatrana je samo četvrtina
ploče. Analizirana je tačnost numeričkog rezultata u funkciji broja KV kojim je
diskretizovan prostorni domen. Jedna od mreža KV data je na slici 16.9b. Na slici 16.10
data je računska vrijednost normalnog napona normalizovana s naponom p. Na slici se vidi
da numerički rezultat s rastom broja KV u mreži teži analitičkom rezultatu, odakle je
očigledna konzistentnost (konvergentnost) metode.

r =1
12 A

y
ravan simetrije
x p
10

(a) (b)

Slika 16.9 (a) Problem koncentracije napona u tankoj ploči sa rupom

(b) Primjer diskretizacije prostornog domena
254
 analitički rezultat 3.181
3.0
 y 
 
 p u A 2.5

2.0

1.5

1.0
0 100 200 300 400

broj KV

Slika 16.10 Rezultat numeričkog proračuna normalnog napona y u tački A

ploče s rupom u funkciji broja KV kojim je diskretizovan domen

16.2. Metoda konačnih elemenata

Prema načinu na koji se izvode osnovne jednačine metode konačnih elemenata (MKE)
razlikuju se četiri osnovne formulacije MKE: direktna metoda, varijaciona metoda, metoda
reziduuma i metoda energetskog bilansa. Pri rješavanju problema teorije elastičnosti najviše
je zastupljen varijacioni metod zasnovan na varijacionim principima mehanike kontinuuma.
Zbog svoje opštosti, sa širokim područjem primjene, ova metoda se smatra kao osnovna
formulacija u MKE. U mehanici deformabilnog tijela osnovni varijacioni principi su:
princip o minimumu potencijalne energije, princip o minimumu komplementarne energije i
Rajsnerov (Reissner) varijacioni princip. Ako se u varijacionoj formulaciji MKE polazi od
potencijalne energije sistema kao funkcionala, dolazi se do metode deformacije, koja je
najviše zastupljena i najpogodnija za primjenu u varijacionoj formulaciji MKE.

Da bi se pokazali osnovni principi primjene MKE na problem mehanike deformabilnih

tijela, bez opterećenja čitaoca novom teorijom i pojmovima, u daljem tekstu dat je
jednostavan primjer u kome su pokazani svi osnovni koraci u primjeni MKE na problem
mehanike deformabilnih tijela koristeći drugu Kastiljanovu teoremu, koja je obrađena u
prethodnom tekstu (poglavlje 10.4). Izabrani pristup ekvivalentan je varijacionoj fomulaciji
MKE u kome je funkcional potencijalna energija sistema.

Primjer 16.1.

Potrebno je izračunati pomjeranje napadne tačke sile F koja djeluje na tanku konzolnu
ploču debljine t = 0,1 cm čija geometrija i opterećenje su dati na slici 16.11. Konzola je
opterećena koncentrisanom silom F = 100 N a modul elastičnosti materijala ploče E =
2,7·108 Pa i Poasonov koeficijent  = 0,3.

Pomjeranje napadne tačke sile F može se računati primjenom druge Kastiljanove teoreme,
definisane jednačinom (10.38). Da bi to bilo moguće potrebno je naći deformacioni rad za
ploču.

255
 F F
3 6 9

2 4
4 cm 8
2 5
1 3

1 4 7
4 cm

(a) (b)

Slika 16.11 (a) Dimenzije i opterećenje konzolne ploče

(b) Diskretizacija prostornog domena mrežom konačnih elemenata

Deformacioni rad po jedinici zapremine u slučaju ravnog stanja napona dat je jednačinom
(3.26). Za element konačne zapremine V deformacioni rad je na osnovu jednačine (3.26)

Wd  
V2
1
 
 x  x   y  y   xy  xy dV . (16.21)

Uvodeći u jednačinu (16.21) konstitutivne relacije (3.24) deformacioni rad se može pisati u
sljedećem obliku:

Wd 
1  E

2 V 1   2
 
 x   y  x 
E
  
 y   x  y  G xy2 dV 
1  2

(16.22)
E  2 1 
2  x
  2 x  y   y2  1    xy2 dV
2(1   ) V  2 
Vrijednosti dilatacija x i y i klizanja xy zavise od polja pomjeranja (vidjeti jednačine
(2.45) i (2.46)), nisu unaprijed poznate, i treba ih na naki način procijeniti. Da bi se to
uradilo, prvo će se stvarni problem zamijeniti modelom datim na slici 16.11b. Prema ovom
modelu prostorni domen (ploča) je podijeljen na 4 poddomena, to jest, konačna elementa.
Konačni elementi (KE) su međusobno u vezi preko čvorova, a čvorovima 1, 2 i 3 je
spriječeno pomjeranje kako bi se time aproksimirao granični uslov po pomjeranjima na
uklještenom dijelu konzole. Ukupni deformacioni rad dat jednačinom (16.22) sada se može
predstaviti sumom deformacionih radova za pojedinačne konačne elemente,
Wd  Wd KE1  Wd KE 2  Wd KE 3  Wd KE 4 . (16.23)

Da bi se procijenila vrijednost deformacionog rada za svaki konačni element potrebno je

pretpostaviti polje pomjeranja na domenu konačnog elementa. Pretpostavljeno je da se

256
polje pomjeranja u x i y pravcu na KE datom na slici 16.12 mijenja prema sljedećim
jednačinama:
u  a1  a 2 x  a 3 y  a 4 xy
(16.24)
v  b1  b2 x  b3 y  b4 xy

D C

y,v

2 cm x,u

A B
2 cm

Slika 16.12 Pravougaoni konačni element sa četiri čvora.

Osam nepoznatih konstanti ai i bi (i=1, 2, 3, 4) mogu se izraziti preko komponenti vektora

pomjeranja u i v u čvorovima KE. Na primjer, za čvor A vrijedi: x = 1 cm, y = 1 cm, u
= uA i v = vA i iz jednačina (16.24) slijede dvije jednačine,
u A  a1  a 2  a 3  a 4
v A  b1  b2  b3  b4

Na isti način se za tri preostala čvora mogu napisati po dvije jednačine tako da se iz osam
jednačina mogu odrediti osam nepoznatih konstanti ai i bi . Nakon određivanja ovih osam
konstanti komponente vektora pomjeranja u i v mogu se na domenu KE izraziti u funkciji
čvornih pomjeranja na sljedeći način:

1
u 1  x 1  y u A  1 1  x 1  y u B  1 1  x 1  y u C  1 1  x 1  y u D (16.25)
4 4 4 4

1
v 1  x 1  y v A  1 1  x 1  y v B  1 1  x 1  y vC  1 1  x 1  y v D (16.26)
4 4 4 4

Dilatacije i klizanja se mogu procijeniti koristeći jednačine (16.25) i (16.26):

u 1 1 1 1
x    1  y u A  1  y u B  1  y u C  1  y u D (16.27)
x 4 4 4 4

v 1 1 1 1
y    1  x v A  1  x v B  1  x v C  1  x v D (16.28)
y 4 4 4 4

257
 u v 1 1 1 1
 xy     1  x u A  1  x u B  1  x u C  1  x u D 
y x 4 4 4 4
(16.29)
1
1  y v A  1 1  y v B  1 1  y vC  1 1  y v D
4 4 4 4
Parcijalni izvod deformacionog rada po pojedinim komponentama pomjeranja može se za
svaki KE računati pomoću jednačine (16.22) na sljedeći način:

 Wd  E   x   y  y 1  xy 

 u
 
 
2  x
  y x   x y  1    xy dV .
 i  KE 1   V  u i u i u i u i 2 u i 
(16.30)

Na primjer, za KE dat na slici 16.12 izvod deformacionog rada po komponenti pomjeranja

uA je na osnovu jednačine (16.30) i jednačina (16.27-29)

 Wd  E  1 1 1 1  1 
   2  
 1  y u A  1  y u B  1  y u C  1  y u D   1  y  
 u A  KE 1   V   4 4 4 4   4 


 

1
1  x v A  1 1  x v B  1 1  x vC 
1
1  x v D   1 1  y  
4 4 4 4  4 
1
1    1 1  x u A  1 1  x u B  1 1  x u C  1 1  x u D 
2  4 4 4 4

1
1  y v A  1 1  y v B  1 1  y vC  1 1  y v D   1 1  x  dV
4 4 4 4  4 

(16.31)

Imajući u vidu da je dV  tdxdy nakon integracije u jednačini (16.31) slijedi

 Wd  Et 3 3
   [6  2 u A  1   v A  3   u B  1  3 v B  3   u C 
 u A  KE 12 1 
  2
 2 2
3
1   vC  2u D  3 1  3 v D ]
2 2

(16.32)

Nakon uvrštavanja vrijednosti debljine ploče, modula elastičnosti i Poasonovog koeficijenta

u jednačinu (16.32) slijedi jednačina
 Wd 
   2,47  10 4 [5,4u A  1,95v A  3,3u B  0,15v B  2,7u C  1,95v C  0,6u D  0,15v D ]
 u 
 A  KE
(16.33)
Na isti način se mogu dobiti i ostali parcijalni izvodi deformacionog rada po pojedinim
komponentama pomjeranja:
258
 Wd  4
   2, 47  10 [1,95 u A  5,40 v A  0,15 u B  0,60 v B  1,95 u C  2,70 v C  0,15 u D  3,30 v D ]
 v 
 A  KE
 Wd  4
   2, 47  10 [ 3,30 u A  0,15 v A  5,40 u B  1,95 v B  0,60 u C  0,15 v C  2,70 u D  1,95 v D ]
 u 
 B  KE
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u A  0,60 v A  1,95 u B  5,40 v B  0,15 u C  3,30 v C  1,95 u D  2,70 v D ]
 v 
 B  KE
 Wd  4
   2, 47  10 [ 2,70 u A  1,95 v A  0,60 u B  0,15 v B  5, 40 u C  1,95 v C  3,30 u D  0,15 v D ]
 u 
 C  KE
 Wd  4
   2, 47  10 [ 1,95 u A  2,70 v A  0,15 u B  3,30 v B  1,95 u C  5,40 v C  0,15 u D  0,60 v D ]
 v 
 C  KE
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,60 u A  0,15 v A  2,70 u B  1,95 v B  3,30 u C  0,15 v C  5, 40 u D  1,95 v D ]
 u 
 D  KE
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u A  3,30 v A  1,95 u B  2,70 v B  0,15 u C  0,60 v C  1,95 u D  5, 40 v D ]
 v 
 D  KE

(16.34)

Kako su svi KE na domenu ploče istih dimenzija, da bi se našli parcijalni izvodi

deformacionog rada za sve KE preostaje da se za svaki konačni element identifikuju
odgovarajući brojevi (globalnih) čvorova sa slovima koja označavaju čvorove u prethodnim
jednačinama. Na primjer, na osnovu slike 16.13 za konačni element broj 1 (lokalnom)
čvoru A odgovara (globalni) čvor broj 1, čvoru B odgovara čvor 4, itd.

3 6
2 4
2 5
1 3
9
D C 2 5
1
8
A B 1 4

1 4 7

Slika 16.13 Veza između lokalnih i globalnih čvorova mreže konačnih elemenata.

Na osnovu prethodno rečenog izvodi deformacionog rada KE broj 1 po komponentama

vektora pomjeranja u čvorovima su:

259
 Wd  4
   2, 47  10 [5, 4u1  1,95v1  3,3u 4  0,15v 4  2,7u 5  1,95v 5  0,6u 2  0,15v 2 ]
 u 
 1  KE1
 Wd  4
   2, 47  10 [1,95 u1  5,40 v1  0,15 u 4  0,60 v 4  1,95 u 5  2,70 v 5  0,15 u 2  3,30 v 2 ]
 v 
 1  KE1
 Wd  4
   2, 47  10 [ 3,30 u1  0,15 v1  5, 40 u 4  1,95 v 4  0,60 u 5  0,15 v 5  2,70 u 2  1,95 v 2 ]
 u 
 4  KE1
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u1  0,60 v1  1,95 u 4  5,40 v 4  0,15 u 5  3,30 v 5  1,95 u 2  2,70 v 2 ]
 v 
 4  KE1
 Wd  4
   2,47  10 [ 2,70 u1  1,95 v1  0,60 u 4  0,15 v 4  5, 40 u 5  1,95 v 5  3,30 u 2  0,15 v 2 ]
 u 
 5  KE1
 Wd  4
   2, 47  10 [ 1,95 u1  2,70 v1  0,15 u 4  3,30 v 4  1,95 u 5  5, 40 v 5  0,15 u 2  0, 60 v 2 ]
 v5  KE1
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0, 60 u1  0,15 v1  2, 70 u 4  1,95 v 4  3,30 u 5  0,15 v5  5, 40 u 2  1,95 v 2 ]
 u 2  KE1
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u1  3,30 v1  1,95 u 4  2, 70 v 4  0,15 u 5  0,60 v5  1,95 u 2  5, 40 v 2 ]
 v 2  KE1

(16.35)

Izvodi deformacionog rada KE broj 2 po komponentama vektora pomjeranja u čvorovima

su:

 Wd  4
   2, 47  10 [5, 4u 2  1,95v 2  3,3u 5  0,15v 5  2,7 u 6  1,95v 6  0,6u 3  0,15v 3 ]
 u 2  KE 2
 Wd  4
   2, 47  10 [1,95 u 2  5, 40 v 2  0,15 u 5  0,60 v5  1,95 u 6  2,70 v 6  0,15 u 3  3,30 v 3 ]
 v 2  KE 2
 Wd  4
   2, 47  10 [ 3,30 u 2  0,15 v 2  5, 40 u 5  1,95 v5  0, 60 u 6  0,15 v 6  2,70 u 3  1,95 v3 ]
 u 5  KE 2
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u 2  0,60 v 2  1,95 u 5  5, 40 v 5  0,15 u 6  3,30 v 6  1,95 u 3  2,70 v 3 ]
 v5  KE 2
 Wd  4
   2, 47  10 [ 2,70 u 2  1,95 v 2  0,60 u 5  0,15 v 5  5, 40 u 6  1,95 v 6  3,30 u 3  0,15 v 3 ]
 u 6  KE 2

260
 Wd  4
   2, 47  10 [ 1,95 u 2  2,70 v 2  0,15 u 5  3,30 v 5  1,95 u 6  5, 40 v 6  0,15 u 3  0,60 v 3 ]
 v 6  KE 2
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0, 60 u 2  0,15 v 2  2, 70 u 5  1,95 v5  3,30 u 6  0,15 v 6  5, 40 u 3  1,95 v3 ]
 u 3  KE 2
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u 2  3,30 v 2  1,95 u 5  2, 70 v 5  0,15 u 6  0,60 v 6  1,95 u 3  5, 40 v 3 ]
 v 3  KE 2

(16.36)

Izvodi deformacionog rada KE broj 3 po komponentama vektora pomjeranja u čvorovima

su:

 Wd  4
   2, 47  10 [5, 4u 4  1,95v 4  3,3u 7  0,15v 7  2,7 u 8  1,95v8  0,6u 5  0,15v 5 ]
 u 4  KE 3
 Wd  4
   2, 47  10 [1,95 u 4  5, 40 v 4  0,15 u 7  0,60 v 7  1,95 u 8  2,70 v8  0,15 u 5  3,30 v 5 ]
 v 4  KE 3
 Wd  4
   2, 47  10 [ 3,30 u 4  0,15 v 4  5, 40 u 7  1,95 v 7  0, 60 u 8  0,15 v8  2,70 u 5  1,95 v 5 ]
 u 7  KE 3
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u 4  0,60 v 4  1,95 u 7  5, 40 v 7  0,15 u 8  3,30 v8  1,95 u 5  2,70 v 5 ]
 v 7  KE 3
 Wd  4
   2, 47  10 [ 2, 70 u 4  1,95 v 4  0, 60 u 7  0,15 v 7  5, 40 u 8  1,95 v8  3,30 u 5  0,15 v 5 ]
 u 8  KE 3
 Wd  4
   2, 47  10 [ 1,95 u 4  2, 70 v 4  0,15 u 7  3,30 v 7  1,95 u 8  5, 40 v8  0,15 u 5  0, 60 v5 ]
 v8  KE 3
 Wd 
  4
 2, 47  10 [ 0, 60 u 4  0,15 v 4  2, 70 u 7  1,95 v 7  3,30 u 8  0,15 v8  5, 40 u 5  1,95 v 5 ]
 u 5  KE 3
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u 4  3,30 v 4  1,95 u 7  2,70 v 7  0,15 u 8  0, 60 v8  1,95 u 5  5, 40 v5 ]
 v5  KE 3

(16.37)

Izvodi deformacionog rada KE broj 4 po komponentama vektora pomjeranja u čvorovima

su:

 Wd  4
   2, 47  10 [5, 4u 5  1,95v 5  3,3u 8  0,15v8  2,7 u 9  1,95v 9  0,6u 6  0,15v 6 ]
 u 5  KE 4
261
 Wd  4
   2, 47  10 [1,95 u 5  5, 40 v5  0,15 u 8  0, 60 v8  1,95 u 9  2,70 v 9  0,15 u 6  3,30 v 6 ]
 v5  KE 4
 Wd  4
   2, 47  10 [ 3,30 u 5  0,15 v5  5, 40 u 8  1,95 v8  0,60 u 9  0,15 v9  2, 70 u 6  1,95 v 6 ]
 u8  KE 4
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u 5  0, 60 v 5  1,95 u 8  5, 40 v8  0,15 u 9  3,30 v9  1,95 u 6  2, 70 v 6 ]
 v8  KE 4
 Wd  4
   2, 47  10 [ 2,70 u 5  1,95 v5  0, 60 u 8  0,15 v8  5, 40 u 9  1,95 v9  3,30 u 6  0,15 v 6 ]
 u 9  KE 4
 Wd  4
   2, 47  10 [ 1,95 u 5  2,70 v 5  0,15 u 8  3,30 v8  1,95 u 9  5, 40 v 9  0,15 u 6  0, 60 v 6 ]
 v 9  KE 4
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0, 60 u 5  0,15 v5  2, 70 u 8  1,95 v8  3,30 u 9  0,15 v9  5, 40 u 6  1,95 v 6 ]
 u 6  KE 4
 Wd  4
   2, 47  10 [ 0,15 u 5  3,30 v 5  1,95 u 8  2,70 v8  0,15 u 9  0, 60 v 9  1,95 u 6  5, 40 v 6 ]
 v 6  KE 4

(16.38)

Prema drugoj Kastiljanovoj teoremi izvod deformacionog rada po pomjeranju jednak je sili
u pravcu tog pomjeranja, jednačina (10.38). Imajući u vidu jednačinu (16.23) a na osnovu
druge Kastiljanove teoreme vrijednost sile F1x u čvoru 1 je

Wd  Wd   Wd   Wd   Wd 

            F1x . (16.39)
u1  u1  KE1  u1  KE 2  u1  KE 3  u1  KE 4

Deformacioni rad konačnih elemenata 2, 3 i 4 nije funkcija pomjeranja u1 tako da je

parcijalni izvod deformacionog rada ovih elemenata po pomjeranju u1 jednak nuli i na
osnovu prve od jednačina (16.35) vrijedi

2,47  10 4 [5,4u1  1,95v1  3,3u 4  0,15v 4  2,7u 5  1,95v 5  0,6u 2  0,15v 2 ]  F1x (16.40)

Ponavljajući ovaj postupak za svaku komponentu pomjeranja u čvorovima KE dobije se

sljedeći sistem jednačina:

262
 4
2 , 47  10 ( 5 , 40 u 1  1,95 v1  0 , 60 u 2  0 ,15 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  3 , 30 u 4  0 ,15 v 4 
2 , 70 u 5  1, 95 v 5  0 , 0 u 6  0 , 0 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 0 u 8  0 , 0 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F1 x
4
2 , 47  10 ( 1,95 u 1  5 , 40 v1  0 ,15 u 2  3 , 30 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  0 ,15 u 4  0 , 60 v 4 
1, 95 u 5  2 , 70 v 5  0 , 0 u 6  0 , 0 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 0 u 8  0 , 0 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F1 y
4
2 , 47  10 ( 0 , 60 u 1  0 ,15 v1  10 ,8 u 2  0 , 0 v 2  0 , 60 u 3  0 ,15 v 3  2 , 70 u 4  1, 95 v 4 
6 , 60 u 5  0 , 0 v 5  2 , 70 u 6  1, 95 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 0 u 8  0 , 0 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F 2 x
4
2 , 47  10 ( 0 ,15 u 1  3 ,30 v1  0 , 0 u 2  10 ,8 v 2  0 ,15 u 3  3 ,30 v 3  1, 95 u 4  2 , 70 v 4 
0 , 0 u 5  1, 20 v 5  1, 95 u 6  2 , 70 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 0 u 8  0 , 0 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F 2 y
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 , 60 u 2  0 ,15 v 2  5 , 40 u 3  1,95 v 3  0 , 0 u 4  0 , 0 v 4 
2 , 70 u 5  1,95 v 5  3 ,30 u 6  0 ,15 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 0 u 8  0 , 0 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F3 x
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 ,15 u 2  3, 30 v 2  1, 95 u 3  5 , 40 v 3  0 , 0 u 4  0 , 0 v 4 
1, 95 u 5  2 , 70 v 5  0 ,15 u 6  0 , 60 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 0 u 8  0 , 0 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F3 y
4
2 , 47  10 (  3 ,30 u1  0 ,15 v1  2 , 70 u 2  1,95 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  10 ,8 u 4  0 , 0 v 4 
1, 20 u 5  0 , 0 v 5  0 , 0 u 6  0 , 0 v 6  3 , 30 u 7  0 ,15 v 7  2 , 70 u 8  1, 95 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F 4 x
4
2 , 47  10 (  0 ,15 u1  0 , 60 v1  1, 95 u 2  2 , 70 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  0 , 0 u 4  10 ,8 v 4 
0 , 0 u 5  6 , 60 v 5  0 , 0 u 6  0 , 0 v 6  0 ,15 u 7  0 , 60 v 7  1, 95 u 8  2 , 70 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F 4 y
4
2 , 47  10 (  2 , 70 u 1  1, 95 v1  6 , 60 u 2  0 , 0 v 2  2 , 70 u 3  1, 95 v 3  1, 20 u 4  0 , 0 v 4 
21 , 6 u 5  0 , 0 v 5  1, 20 u 6  0 , 0 v 6  2 , 70 u 7  1, 95 v 7  6 , 60 u 8  0 , 0 v 8  2 , 70 u 9  1, 95 v 9 )  F5 x
4
2 , 47  10 (  1,95 u 1  2 , 70 v1  0 , 0 u 2  1, 2 v 2  1, 95 u 3  2 , 70 v 3  0 , 0 u 4  6 , 60 v 4 
0 , 0 u 5  21 , 6 v 5  0 , 0 u 6  6 , 60 v 6  1, 95 u 7  2 , 70 v 7  0 , 0 u 8  1, 20 v 8  1,95 u 9  2 , 70 v 9 )  F5 y
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  2 , 70 u 2  1,95 v 2  3 ,30 u 3  0 ,15 v 3  0 , 0 u 4  0 , 0 v 4 
1, 20 u 5  0 , 0 v 5  10 ,8 u 6  0 , 0 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  2 , 70 u 8  1, 95 v 8  3 ,30 u 9  0 ,15 v 9 )  F6 x
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  1,95 u 2  2 , 70 v 2  0 ,15 u 3  0 , 60 v 3  0 , 0 u 4  0 , 0 v 4 
0 , 0 u 5  6 , 60 v 5  0 , 0 u 6  10 ,8 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  1,95 u 8  2 , 70 v 8  0 ,15 u 9  0 , 60 v 9 )  F6 y
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 , 0 u 2  0 , 0 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  3, 30 u 4  0 ,15 v 4 
2 , 70 u 5  1, 95 v 5  0 , 0 u 6  0 , 0 v 6  5 , 40 u 7  1, 95 v 7  0 , 60 u 8  0 ,15 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F7 x
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 , 0 u 2  0 , 0 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  0 ,15 u 4  0 , 60 v 4 
1, 95 u 5  2 , 70 v 5  0 , 0 u 6  0 , 0 v 6  1, 95 u 7  5 , 40 v 7  0 ,15 u 8  3, 30 v 8  0 , 0 u 9  0 , 0 v 9 )  F7 y
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u 1  0 , 0 v1  0 , 0 u 2  0 , 0 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  2 , 70 u 4  1, 95 v 4 
6 , 60 u 5  0 , 0 v 5  2 , 70 u 6  1,95 v 6  0 , 60 u 7  0 ,15 v 7  10 ,8 u 8  0 , 0 v 8  0 , 60 u 9  0 ,15 v 9 )  F8 x
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 , 0 u 2  0 , 0 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  1, 95 u 4  2 , 70 v 4 
0 , 0 u 5  1, 20 v 5  1, 95 u 6  2 , 70 v 6  0 ,15 u 7  3 ,30 v 7  0 , 0 u 8  10 ,8 v 8  0 ,15 u 9  3 ,30 v 9 )  F8 y
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 , 0 u 2  0 , 0 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  0 , 0 u 4  0 , 0 v 4 
2 , 70 u 5  1,95 v 5  3 ,30 u 6  0 ,15 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 , 60 u 8  0 ,15 v 8  5 , 40 u 9  1, 95 v 9 )  F9 x
4
2 , 47  10 ( 0 , 0 u1  0 , 0 v1  0 , 0 u 2  0 , 0 v 2  0 , 0 u 3  0 , 0 v 3  0 , 0 u 4  0 , 0 v 4 
1, 95 u 5  2 , 70 v 5  0 ,15 u 6  0 , 60 v 6  0 , 0 u 7  0 , 0 v 7  0 ,15 u 8  3 , 30 v 8  1, 95 u 9  5 , 40 v 9 )  F9 y

(16.41)

Da bi prethodni sistem jednačina bio rješiv potrebno je primijeniti granične uslove.

Obzirom da se čvorovi 1, 2 i 3 nalaze na mjestu uklještenja konzole, pomjeranja u1, v1 , u2,
v2 , u3 i v3 jednaka su nuli. Reakcije veze u ovim čvorovima, to jest, sile F1x, F1y, F2x, F2y,
F3x i F3y su nepoznate i mogu se odrediti iz prvih šest jednačina nakon što su poznati
vektori pomjeranja u čvorovima. Vanjske sile u čvorovima 4-9 su jednake nuli izuzev sile
F9y koja je jednaka 100 N. Primjenom pomenutih graničnih uslova preostaje da se riješi
sljedeći sistem jednačina:
263
10,8 u4  0,0 v4  1, 20 u5  0,0 v5  0,0u6  0,0v6  3,30 u7  0,15 v7  2,70 u8  1,95 v8  0,0u9  0,0v9  0

0,0 u4  10,8 v4  0,0 u5  6,60 v5  0,0u6  0,0v6  0,15 u7  0,60 v7  1,95 u8  2,70 v8  0,0u9  0,0v9  0

1, 20 u4  0,0 v4  21,6 u5  0,0 v5  1, 20 u6  0,0v6  2,70 u7  1,95 v7  6,60 u8  0,0 v8  2,70 u9  1,95 v9  0

0,0 u4  6,60 v4  0,0 u5  21,6 v5  0,0 u6  6,60 v6  1,95 u7  2,70 v7  0,0 u8  1, 20 v8  1,95 u9  2,70 v9  0

0,0 u4  0,0 v4  1,20 u5  0,0 v5  10,8 u6  0,0 v6  0,0u7  0,0v7  2,70 u8  1,95 v8  3,30 u9  0,15 v9  0

0,0 u4  0,0 v4  0,0 u5  6,60 v5  0,0 u6  10,8 v6  0,0u7  0,0v7  1,95 u8  2,70 v8  0,15 u9  0,60 v9  0

 3,30 u4  0,15 v4  2,70 u5  1,95 v5  0,0 u6  0,0 v6  5, 40 u7  1,95 v7  0,60 u8  0,15 v8  0,0u9  0,0v9  0

 0,15 u4  0,60 v4  1,95 u5  2,70 v5  0,0 u6  0,0 v6  1,95 u7  5, 40 v7  0,15 u8  3,30 v8  0,0u9  0,0v9  0

 2,70 u4  1,95 v4  6,60 u5  0,0 v5  2,70 u6  1,95 v6  0,60 u7  0,15 v7  10,8 u8  0,0 v8  0,60 u9  0,15 v9  0

 1,95 u4  2,70 v4  0,0 u5  1, 20 v5  1,95 u6  2,70 v6  0,15 u7  3,30 v7  0,0 u8  10,8 v8  0,15 u9  3,30 v9  0

0,0 u4  0,0 v4  2,70 u5  1,95 v5  3,30 u6  0,15 v6  0,0u7  0,0v7  0,60 u8  0,15 v8  5, 40 u9  1,95 v9  0

0,0 u4  0,0 v4  1,95 u5  2,70 v5  0,15 u6  0,60 v6  0,0u7  0,0v7  0,15 u8  3,30 v8  1,95 u9  5, 40 v9 


 100 / 2, 47  10
4

(16.42)

Rješavanjem prethodnog sistema jednačina dobijaju se komponente vektora pomjeranja u

čvorovima:
u 4  0.0655  10 -2 m, v 4  0.0901  10 -2 m
u 5  0.0065  10 -2 m, v5  0.0809  10 -2 m
u 6  0.0761  10 -2 m, v 6  0.0822  10 -2 m
u 7  0.0831  10 -2 m, v7  0.1843  10 -2 m
u 8  0.0060  10 -2 m, v8  0.2038  10 -2 m
u 9  0.1185  10 -2 m, v9  0.2782  10 -2 m

Naponi u ploči mogu se izračunati iz konstitutivnih jednačina (3.26) u kojima se dilatacije i

klizanja računaju iz jednačina (16.27-29) na osnovu poznatih vrijednosti vektora
pomjeranja u čvorovima. Reakcije veze u čvorovima 1, 2 i 3 na mjestu uklještenja slijede iz
prvih 6 jednačina sistema (16.41):

F1x  100,15 N , F1 y  41,35 N

F2 x  0,30 N , F2 y  22,74 N
F3 x  99,85 N , F3 y  35,90 N .

16.2.1. Princip o minimumu potencijalne energije sistema (metod deformacija)

Ukupna potencijalna energija sistema definiše se kao zbir potencijalne energije deformacije
elastičnog tijela (deformacionog rada Wd) i potencijala vanjskog opterećenja Ws,

P  Wd  W s , (16.43)

264
odnosno na osnovu (2.77) je

P 
1
     
  x  x   y  y  ....   zx  zx dV   Fx u  F y v  Fz w dV   p x u  p y v  p z w dS ,
2V V S
(16.44)

gdje dva posljednja integrala u jednačini predstavljaju potencijalnu energiju (potencijal)

vanjskog opterećenja usljed zapreminskih i površinskih sila (Fx, Fy i Fz su komponente
vektora zapreminskih sila, px, py i pz su komponente vektora površinskih sila, a u, v i w
komponente vektora pomjeranja).

Može se pokazati primjenom principa virtualnih pomjeranja (virtualnog rada) da u

ravnotežnom položaju ukupna potencijalna energija sistema ima minimalnu vrijednost,
odnosno da od svih mogućih konfiguracija deformabilnog tijela koje zadovoljavaju zadate
granične uslove, konfiguracija koja zadovoljava jednačine ravnoteže se odlikuje time da
ukupna potencijalna energija sistema u toj konfiguraciji ima minimalnu vrijednost. Dakle,
treba naći one vrijednosti vektora pomjeranja, saglasne datim graničnim uslovima, za koje
izraz integralnog tipa (16.44) ima ekstremnu vrijednost, što je osnovni problem
varijacionog računa, to jest, P predstavlja funkcional. Time je problem teorije elastičnosti
sveden na varijacionu fomulaciju. Formulacije teorije elastičnosti pomoću diferencijalnih
jednačina i pomoću funkcionala su ekvivalentne. Bitno je primijetiti da varijaciona
formulacija ima oblik integralne forme u kojoj figurišu izvodi nepoznate funkcije nižeg
reda od izvoda u odgovarajućoj diferencijalnoj formulaciji, što ima za posljedicu niz
prednosti pri numeričkom rješavanju problema.

Formulacija teorije elastičnosti pomoću funkcionala je i dalje teško rješiv problem i zato se
pristupa numeričkom rješavanju problema na način da se nađe polje pomjeranja
materijalnih tačaka deformabilnog tijela koje zadovoljava granične uslove i koje minimizira
ukupnu potencijalnu energiju sistema.

Ovaj problem se rješava na sljedeći način:

- Cijeli domen se dijeli na određen broj poddomena (konačno malih elemenata, slika
16.11b).

- Na domenu KE predpostavi se polje pomjeranja zavisno od oblika i vrste KE.

Polje pomjeranja se izražava u funkciji nepoznatih vrijednosti vektora pomjeranja
u čvorovima KE (jednačine 16.25 i 16.26). Osim pomjeranja u čvoru mogu biti, na
primjer, nepoznate rotacije, tako da broj nepoznatih kinematskih veličina
(generalisanih pomjeranja) u čvoru predstavlja broj stepeni slobode kretanja
čvora. Suma stepeni slobode kretanja svih čvorova određuje broj stepeni slobode
kretanja KE.

- Za svaki KE formira se izraz (funkcional potencijalne energije) (16.44) koji se

sastoji od deformacionog rada Wd (jednačina (16.22) u prethodnom primjeru) i
potencijalne energije vanjskog opterećenja. U prethodnom primjeru nije bilo
površinskih i zapreminskih sila na ploči, već koncentrisana sila F(0, F ,0) u čvoru
9. Potencijal koncentrisane sile je Ws  Fx u  Fy v  Fz w   Fv   Fv9 .

265
 - Ovako formirani funkcional potencijalne energije zavisi od nepoznatih vektora
pomjeranja u čvorovima KE koje treba odrediti tako da ukupna potencijalna
energija sistema ima ekstrem (minimum). Kao što je poznato, da bi se našao
ekstrem funckije potrebno je prvi parcijlani izvod funkcije po varijablama
izjednačiti s nulom. Dakle, za svaki KE traže se jednačine oblika

P P P
 0,  0,  0 , (i  1,2,..., N el ) ,
u i v i wi

gdje je Nel broj čvorova KE. U prethodnom primjeru to su, na primjer, jednačine
(16.33) i (16.44) što se tiče deformacionog rada u izrazu za ukupnu potencijalnu
energiju, a što se tiče potencijala koncentrisane sile vrijedi

W s   Fv 9  W s   Fv 9 
 0,   F .
u 9 u 9 v 9 v 9
Sistem jednačina (16.33) i (16.34) može se pisati u matričnom obliku Fč   k q  ,
gdje se k  naziva matrica krutosti KE , q  je vektor kolona komponenti vektora
pomjeranja čvorova KE, a vektor kolona Fč  fizikalno predstavlja komponente
vektora sila koje djeluju na KE redukovanih na čvorove KE (vidjeti jednačinu
(10.38)).

- Na bazi poznatih matrica krutosti svih KE formira se globalna matrica krutosti za

cijelo tijelo. Ova matrica se formira po principu da je pomjeranje u čvoru jednog
KE isto za sve KE kojima je taj čvor zajednički i činjenice da susjedni elementi
djeluju jedan na drugi, preko zajedničkih čvorova (unutrašnjim) silama istog
intenziteta i pravca, a suprotnog smjera. Tako se formira novi sistem algebarskih
jednačina (jednačine (16.41)) oblika

K q N   FN  , (16.45)

gdje je K  globalna matrica krutosti sistema, q N  vektor kolona komponenti

vektora pomjeranja čvorova mreže KE, FN  je vektor kolona vanjskih sila kojima
je podvgnuto tijelo, redukovanih na čvorove mreže KE, i N je broj stepeni slobode
svih čvorova mreže KE (za prethodni primjer N = 9x2 = 18).

- Sistem jednačina (16.45) je rješiv tek kada se uzmu u obzir tzv. geometrijski
granični uslovi koji proizilaze iz činjenice da su pomjeranja u nekim čvorovima
unaprijed poznata (propisana). U prethodnom primjeru bili su poznati vektori
pomjeranja u prva tri čvora koja su bila na mjestu uklještenja.

Treba primijetiti da se izloženi postupak rješavanja problema pomoću MKE odlikuje time
da se 'cijepajući' tijelo na konačne elemente i uvodeći kao osnovne nepoznate vektore
pomjeranja u čvorovima, tijelo kao sistem s beskonačno mnogo stepeni slobode kretanja,
svodi na sistem s konačnim brojem stepeni slobode.
U prethodnom primjeru prostorni domen je diskretizovan samo sa 4 KE što je nedovoljno
da bi se dobio rezultat koji je blizu tačnog (analitičkog) rješenja. Za tačniji rezultat
266
neophodna je gušća mreža, a time i neminovna upotreba elektronskih računara. U principu
svaki problem bi se mogao rješavati kao trodimenzionalni, ali takva analiza bi kod nekih
problema zahtijevala veliko vrijeme rada na računaru u nedopustivo veliko računarsko
(CPU) vrijeme. Zato su pored prostornih KE razvijani i ravanski KE, kao i elementi
zasnovani na specijalnim teorijama, kao što su konačni elementi štapa, grede, ploče, ljuske
itd. Današnji komercijalni paketi u svojim bibliotekama imaju na stotine različitih
elemenata. Tako, na primjer, u okviru grupe ravanskih KE razlikuje se veliki broj KE, kao
što su, na primjer, ravanski četverougaoni element sa 4 čvora, trougaoni KE sa 3 čvora,
četverougaoni KE sa varijabilnim brojem čvorova od 4-9 (pored čvorova u tjemenima
čvorovi mogu po izboru biti smješteni na sredinama strana i u geometrijskom središtu
KE), trougaoni KE sa 6 čvorova itd. (slika 16.14). Ovi elementi se razlikuju po
sposobnosti aproksimacije krivolinijskih kontura, tačnosti rezultata na grubim mrežama,
veličini matrice krutosti elementa, odnosno globalne matrice krutosti, itd.

(a) (b) (c) (d)

Slika 16.14 Ravanski KE: (a) ravanski četverougaoni KE sa četiri čvora

(b) ravanski četverougaoni KE sa devet čvorova
(c) ravanski trougaoni KE sa tri čvora
(b) ravanski trougaoni KE sa šest čvorova

Kvalitet rješenja određenom mrežom KE zavisi prvenstveno od kvaliteta aproksimacije

polja pomjeranja na domenu KE. Tako, na primjer, za četverougaoni KE s čvorovima u
tjemenima vidi se iz jednačina (16.27), (16.28) i (16.29) da je dilatacija  x konstantna u x
pravcu, dok se mijenja linearno u y pravcu, dilatacija  y je konstantna u y pravcu, a
mijenja se linerno sa x koordinatom, dok se klizanje  xy mijenja linearno u x i y pravcu.

Za trougaoni element dat na slici (16.14c) pretpostavlja se linearna promjena pomjeranja na

elementa u obliku

u  a1  a 2 x  a 3 y
(16.46)
v  b1  b2 x  b3 y

odakle se jednostavno pokazuje da su deformacije (dilatacije i klizanje) konstantne duž

elementa, tako da u opštem slučaju ovaj KE daje lošije rezultate od četverougaonog KE s
čvorovima u tjemenima. Da bi se što kvalitetnije opisala deformacija duž KE uvode se i
KE kod kojih je promjena deformacije u elementu kvadratna, kubna ili još višeg reda. Kod
ovih elemenata red polinoma kojim se aproksimira polje pomjeranja takođe raste, a time i
broj stepeni slobode kretanja elementa, odnosno matrica krutosti elementa. Na slici 16.15
dati su numerički rezultati proračuna kraja konzole u funkciji vrste KE i broja čvorova
267
mreže KE (odnosno stepeni slobode kretanja). Na slici se vidi značajna razlika u kvalitetu
rješenja s pojedinim KE, kao i superiornost trougaonog KE s čvorovima u tjemenima i
sredinama strana.

16.2.2. Kriterij kovergencije rješenja po MKE (konzistentnost rješenja)

Kao i kod svakog numeričkog postupka postavlja se pitanje, da li s povećanjem stepena

diskretizacije, to jest, sa smanjivanjem veličine KE, numeričko rješenje teži tačnom
(analitičkom) rješenju. Konvergencija rješenja zavisi od vrste konačnog elementa koji se
koristi, odnosno od polinoma kojim se aproksimira polje nezavisno promjenjive. Da bi
rješenje varijacionom fomulacijom MKE bilo konvergentno dovoljno je da budu ispunjeni
tzv. kriteriji kompletnosti i kompatibilnosti [49] o kojima ovdje neće biti govora. U
primjeni su i neki KE koji ne zadovoljavaju pomenute kriterije konvergencije. Iako
konvergencija s njima nije zagarantovana često se postižu rezultati visoke tačnosti, koji
brzo konvergiraju (obično ne monotono) prema analitičkom rješenju.

v [mm]

analitičko rješenje 1,939 mm

2,0

F=10 kN
1,5

2m
1,0
6m

0,5 F = 3·103 MPa

= 0,16
debljina t = 0,2 m

16 50 100 150 200

broj stepeni slobode kretanja

Slika 16.15 Numerički rezultati proračuna ugiba slobodnog kraja konzole u funkciji
vrste KE i stepena diskretizacije prostornog domena (sila na slobodnom
kraju konzole raspoređena je po zakonu kvadratne parabole)

16.2.3. Tačnost rješenja po MKE i izbor modela diskretizacije

Danas ne postoji kriterij koji bi sa zadovoljavajućom tačnosti dao procjenu greške

aproksimativnog rješenja po MKE. Procjena odstupanja aproksimativnog rješenja u odnosu

268
na tačno se najčešće vrši tako što se za probleme za koje se zna da su u formulaciji MKE
monotono konvergentni, nađe rješenje sa više različitih gustina mreže konačnih elemenata.
Na osnovu ovih rješenja ekstrapolacijom se određuje odstupanje od tačnog (analitičkog)
rješenja. Dakle, općenito se teži povećanju gustine mreže konačnih elemenata u cilju
dobijanja tačnijih rezultata kao i procjene njihove tačnosti.

16.3. Upotreba kompjuterskih softvera za proračun napona i deformacija i

modeliranje stvarnog problema

Prethodno opisani numerički postupci mogu se programirati u nekom od kompjuterskih

jezika i time zahvaljujući moći savremenih elektronskih računara pretvoriti u moćno
sredstvo za analizu napona i deformacija u čvrstom tijelu. Ovakve kompjuterske programe
prate i odgovarajući pre- i post-procesori koji imaju zadatak da uz pomoć grafičkih paketa
omoguće korisniku što jednostavnije i brže crtanje geometrije dijela koji se analizira,
generisanje mreže, zadavanje početnih i graničnih uslova kao i grafičku interpretaciju
dobijenih rezultata nakon proračuna napona i deformacija. Neki od najmoćniji softverskih
paketa za proračun napona i deformacija danas su ABAQUS, MARC, ADINA, ANSYS itd.
Jedan savremen programski paket prati i obimna dokumentacija koja treba da opiše
numerički metod koji se koristi u proračunu, vrste diskretizacionih elemenata (konačnih
elemenata) koje su na raspolaganju, konstitutivne modele koje sadrži (linearno elastično
tijelo, elasto-plastično, visko-elastično, itd.), kao i opis crtanja geometrije, generisanja
mreže, zadavanja graničnih uslova i grafičkog pregleda rezultata.

Da bi se analiziralo stanje napona i deformacije određene konstrukcije ili dijela mašine

potrebno je prvo formirati matematski model, koji ima zadatak da analitički opiše određenu
fizikalnu pojavu. Ovo pretstavlja ključni korak u analizi. Matematski model treba da
definiše geometriju modela, konstitutivne relacije, granične uslove itd. U suštini,
konstrukcije ili njihovi dijelovi su trodimenzionalni u prostoru. Međutim, ako se problem
dovoljno tačno može analizirati kao ravanski (npr. ravno naponsko stanje, ravno
deformaciono stanje ili osnosimetričan problem) problem se može znatno pojednostaviti i
analiza učiniti efikasnija sa stanovišta utroška vremena. Ako je pri analizi neke rešetkaste
konstrukcije potrebno prvenstveno naći sile u štapovima, onda je nebitno kojom vrstom
veze je konstrukcija učvšćena za temelj i za proračun sila u štapovima nije potrebno
vjerodostojno modeliranje veze rešetke s temeljom. Pri proračunu prenosa toplote kroz klip
motora obićno mali radijusi ne igraju veliku ulogu tako da ih je često moguće u izboru
geometrije modela zanemariti. Međutim, ako se želi kompletan proračun klipa sa
stanovišta termičkih napona i mehaničkog opterećenja, mali radijusi su mjesta
koncentracije napona i neophodno ih je uključiti u geometriju modela.

Jedan od ključnih koraka u matematskom modeliranju može biti izbor graničnih uslova.
Ako je riječ o konzoli s koncentrisanom silom na slobodnom kraju konzole granični uslovi
se mogu jednostavno definisati. Međutim, ako se modelira visoki dimnjak pri udaru vjetra,
ključno za uspjeh analize je kako definisati opterećenje. Isti problem je, na primjer, i s
proračunom napona u sistemu vješanja točka automobila u slučaju udarne rupe na putu.
Čak i kada je veoma teško definisati granične uslove matematsko modeliranje može da
pruži velike mogućnosti za poboljšanje konstrukcije. Na primjer, pri analizi nekog
mehanizma koji je nastao kao rezultat inženjerskog iskustva, matematskim modeliranjem
može se tačno ustanoviti koliko se procentualno povećava ili smanjuje sigurnost

269
konstrukcije pri promjeni, na primjer, vrste materijala, dimenzija ili položaja u prostoru
nekog elementa mehanizma, bez obzira na vrstu ili veličinu opterećenja.

Dakle, ključni korak u analizi konstrukcija je izbor odgovarajućeg modela kojim se opisuje
određena fizikalna pojava. U slučaju previše kompleksnog modela, mogu se očekivati
tačniji rezultati proračuna uz veći utrošak vremena i drugih resursa. Previše jednostavan
model može dovesti do loše procjene ponašanja stvarne fizikalne pojave. Zato je ključno za
potpun uspjeh definisati odgovarajući matematski model, kao i procjeniti kvalitet rješenja.
Važan korak u ovoj analizi je numeričko rješavanje sistema diferencijalnih ili integralnih
jednačina kojim matematski model opisuje stvarni fizikalni problem. Međutim, u slučaju
neuspjeha da dobijeni rezultat odgovara stvarnom u praksi veoma je važno znati da
odgovornost ne leži na numeričkoj metodi, već na lošem matematskom modelu.

Numerička metoda ima zadatak samo da riješi jednačine kojim matematki model opisuje
fizikalni fenomen, i zadatak numeričke analize je da s jednom racionalnom mrežom dobije
rezultat dovoljno blizak tačnom (analitičkom) rješenju, ne fizikalnog problema, već
matematskog modela. Zato svaka konzistentna numerička metoda, bilo da je riječ o metodi
konačnih razlika, metodi konačnih elemenata, metodi konačnih volumena ili nekoj drugoj
konvergira s povećanjem stepena diskretizacije istom rezultatu, koji teži analitičkom
rješenju matematskog modela. U slučaju da analitičko rješenje matematskog modela ne
opisuje dovoljno tačno fizikalnu pojavu, koja se modelira, potrebno je proširiti ili poboljšati
matematski model. To nije uvijek jednostavan zadatak. U slučaju da neuspjeh matematskog
modela leži u, na primjer, slaboj procjeni graničnih uslova (na primjer loša procjena trenja
na kontaktima alata i obratka ili loše procijenjen uticaj vjetra na dimnjak), često se
pribjegava eksperimentu kako bi se bolje procijenili elementi koji čine matematski model.
Nekad je eksperiment nemoguć, kao na primjer, kod dimnjaka u fazi konstruisanja, koji tek
treba da bude napravljen, ili kod simulacije kovanja radilice koja je u fazi konstrukcije i tek
treba da bude otkovana. Za ovakvu vrstu problema potrebno je iskustvo, da bi se uključio
dovoljan broj pouzdanih elemenata u matematski model kako bi konačni proizvod imao
željene karakteristike. Naravno da su mnogi ovakvi problemi rješavani u prošlosti bez
matematskog modeliranja, koristeći inženjersko iskustvo i intuiciju, ali i veliki broj
eksperimenata što je povećavalo vrijeme potrebno da se dođe do konačnog proizvoda i
poskupljivalo proizvod. U današnje vrijeme matematsko modeliranje se uveliko smatra
ključnim korakom u skraćenju vremena konstruisanja proizvoda (a time i cijene proizvoda),
i eliminaciji pristupa problemu po metodi “trial and error” što je veoma skupo i smanjuje
konkurentnost proizvoda.

Važan korak u numeričkoj analizi je procjena greške u proračunu koja je vezana za

odgovarajuću finoću diskretizacione mreže, to jest, procjena koliko numeričko rješenje
odstupa od tačnog rješenja matematskog modela. Današnji napredni softveri imaju
mogućnost automatske generacije mreže, procjene greške numeričkog proračuna i po
potrebi automatski ufinjuju mrežu na osnovu procjene greške. Ovakvi softveri, bar u
linearnoj teoriji elastičnosti, mogu rasteretiti inženjera elemenata numeričke analize da bi se
fokusirali na sami matematski model i druge elemente konstruisanja proizvoda. Što se tiče
analize dinamičkih ili nelinarnih problema još uvijek je potrebno znatno predznanje i
iskustvo inženjera pri rješavanju ovih problema, i vrijeme i energija koje inženjer troši na
samo rješavanje matematskog modela u procesu konstruisanja nije zanemarivo.

270
16.4. Primjeri

Primjer 16.2.

U primjeru je dat prikaz analize naponskog stanja kućišta zasuna pri ispitivanju na
homogenost. Ispitivanje zasuna na homogenost vrši se tako što se zasun zatvori na
ugradbenim prirubnicama s dvije ploče i izloži pritisku od 240 bar. Na slici 16.16 date su
osnovne dimenzije kućišta zasuna. Karakteristične dimenzije kućišta zasuna su sljedeće:
unutrašnji, odnosno vanjski prečnik kućišta na strani ugradbene prirubnice bio je 75 mm,
odnosno 108 mm; unutrašnji, odnosno vanjski prečnik srednje prirubnice bio je 140 mm,
odnosno 170 mm; unutrašnjost kućišta nastaje prodorom cilindra već pomenutih prečnika
140 i 75 i sfere R70, s karakterističnim varijabilnim prelaznim radijusom na mjestu
prodora od R5 do R16.

Slika 16.16 Geometrija kućišta zasuna

271
 A
Slika 16.17 Modelirana geometrija kućišta zasuna

Proračun naponskog stanja kućišta zasuna proveden je metodom konačnih elemenata. Zbog
simetrije geometrije, opterećenja i graničnih uslova vršena je analiza samo jedne četvrtine
kućišta zasuna, slika 16.17. Kućište je diskretizovano heksaedarskim konačnim elementima
sa 20 čvorova (kvadratna promjena polja pomjeranja na domenu KE). Svaki čvor je imao tri
translatorna stepena slobode kretanja, to jest, KE je ima 60 stepeni slobode kretanja. Radi
procjene tačnosti rezultata vršena je analiza s dvije mreže KE. Na slici 16.17 data je mreža
sa 336 KE i 2015 čvorova. Modeliranje geometrije kućišta izvedeno je na svim
karakterističnim dimenzijama zasuna, odnosno prelaznim radijusima (mjestima
koncentracije napona) u potpunosti u skladu s dokumentacijom. Uticaj ugradbene
prirubnice, iznad podionog prečnika za otvore vijaka prirubnice, na napon kućišta zasuna je
neznatan tako da nije uključen pri modeliranju geometrije zasuna. Ovo će dati nerealnu
sliku napona na samoj prirubnici u području veze sa zavrtnjima što nije interesantno za
analizu, jer su dimenzije prirubnice predmet standarda. Osim toga, očigledno je sa crteža da
je ugradbena prirubnica predimenzionisana u odnosu na kućište zasuna. Na ravnima
simetrije zadan je granični uslov ravan simetrije, a translacija kućišta kao krutog tijela
spriječena je tako što je u čvoru “A” (slika 16.17) onemogućeno kretanje u pravcu sve tri
ose. Na svim KE s unutrašnje strane kućišta, i ploče (do zaptivnog prstena) kojom je
zatvoreno kućište na prirubnici zadat je pritisak od 240 bar. Sila usljed pritiska fluida na
srednju prirubnicu raspoređena je ravnomjerno na KE na mjestu veze kućišta sa srednjom
prirubnicom. Materijal kućišta bio je čelični liv tako da je predpostavljeno da se radi o
linerno elastičnom tijelu (vrijede konstitutivne relacije (2.57) i (2.65)).

Na slici 16.18 dat je raspored najvećih glavnih normalnih napona u kućištu zasuna. Na slici
se vidi da se najveći normalni naponi javljaju u uskoj zoni unutrašnje površine na
prelaznom radijusu (gdje je velika koncentracija napona) na mjestu presjeka horizontalnog i
vertikalnog cilindra koji grade dio konstrukcije kućišta. Karakteristična je neravnomjernost
opterećenosti kućišta, tako da je za ovaj tip kućišta osim pomenute male zone ostali dio
konstrukcije znatno rasterećen.

272
 Slika 16.18. Raspored maksimalnih glavnih normalnih napona u kućištu

Na slici 16.19 dat je raspored (algebarski) najmanjih glavnih normalnih napona. Na slici se
vidi da su najmanji normalni naponi u kućištu po apsolutnoj vrijednosti znatno manji od
najvećih normalnih napona (oko 240 MPa). Izuzetak čini napon na ploči za zatvaranje
kućišta (oko -156 MPa) što nije bitno za analizu samog kućišta.

Slika 16.19. Raspored minimalnih glavnih normalnih napona u kućištu zasuna

273
Numerička analiza, pored prikazanih rezultata, nudi ili može ponuditi i drugi niz
relevantnih podataka, kao što su na primjer polje pomjeranja, polje deformacija (raspored
dilatacija i klizanja) itd.

Nakon što je izvšena numerička analiza potrebno je procijeniti tačnost rezultata

matematskog modeliranja. Naime, postavlja se pitanje koliko računska naprezanja
odgovaraju stvarnim naprezanjima kada se zasun ispituje na homogenost u ispitnoj stanici.
Da bi se procijenila tačnost potrebno je analizirati sve elemente matematskog modela koji
mogu uticati na rezultat.

U modelu su korištene jednačine linearne teorije elastičnosti. Danas postoji konsezus da je

linearna teorija elastičnosti dobro postavljena i da rješenja ove teorije za tijela za koja pri
1D naprezanju vrijedi Hukov zakon daju dobre rezultate. Računski naponi (ekvivalentni
napon) bili su ispod granice plastičnog tečenja čeličnog liva od kojeg je odliveno kućište
zasuna tako da se može reći da je bila validna pretpostavka o elastičnoj deformaciji.

Obzirom da je razlika u numeričkom proračunu napona s dvije različite finoće mreža KE

bila ispod 1% može se reći da je dobijeno rješenje veoma malo ovisno o finoći mreže, te
dalje usitnjavanje mreže ne bi dalo značajnu razliku u rezultatima proračuna. Da bi
matematski model opisao što bolje stvarne uslove (uslove na kućištu pri praktičnom
ispitivanju na homogenost) potrebno je dobro definisati granične uslove. Granični uslovi na
prirubnicama kućišta zasuna nisu puno uticali na raspored najvećih napona u kućištu tako
da je procjena da su granični uslovi (uključujući i opterećenje) dobro definisani.

Analiza svih elemenata matematskog modela ukazuje da se rezultati proračuna polja

napona mogu smatrati pouzdanim. Da bi se ovo potvrdilo provedena je i eksperimentalna
analiza napona u kućištu zasuna pri ispitivanju na homogenost. Mjerne trake (Poglavlje
17.3.) su postavljene na vanjski zid kućišta na mjestima gdje je numerički proračun
pokazao da su najveći naponi na ovoj strani zasuna. Mjerenjima je ustanovljeno da je
greška numeričkog proračuna ispod 6%, što je zadovoljavajuća tačnost (pri procjeni
odstupanja rezultata treba imati u vidu i da je debljina stjenke zida kućišta na pojedinim
mjestima odstupala za oko 4% od nazivne mjere).

Snaga matematskog modeliranja se može dobro sagledati nakon analize koja je opisana. S
velikom sigurnošću može se provesti matematsko modeliranje svih sličnih (različitih
dimenzija) kućišta zasuna pri ispitivanju na homogenost. Pored toga, u slučaju da se želi
povećati ravnomjernost rasporeda najvećih napona u kućištu, ispitati uticaj pojedinih
dimenzija (radijusa krivina) na raspored napona, odnosno smanjiti mjesta koncetracije
napona, sada se može koristiti pouzdana numerička analiza, kojom se na relativno brz i
jeftin način dolazi do cilja. U konkretnom slučaju isključivo eksperimentalno ispitivanje, uz
variranje svih pomenutih dimenzija kućišta zasuna, zahtijevalo bi veliki broj
eksperimentalnih zasuna (odlivaka) što bi bilo potpuno nepraktično i veoma skupo.

Primjer 16.3.

U primjeru je prikazan dio analize naponskog stanja nosača ležaja turbinsko-generatorskog

sklopa jedne hidroelektrane. Na slici 16.20a prikazan je turbinsko-generatorski sklop
zajedno s nosačem ležaja (zatamnjeni dio). Konstrukcija nosača ležaja sastoji se od gornje i
donje prirubnice prstenastog oblika koje su međusobno spojene ljuskom (slika 16.20b).

274
Ljuska je pojačana po obimu sa 12 rebara postavljenim na međusobno jednakim
rastojanjima. Vanjski prečnik donje prirubnice je 4,9 m a gornje 2,8 m. Visina nosača je 3,8
m, a debljina ljuske je 40 mm. Nosač ležaja je preko gornje prirubnice opterećen težinom
sklopa turbinskog agregata (mase 500 tona) i silom hidrauličnog potiska od 9000 kN.
Dakle, nosač ležaja izložen je ukupnoj sili od 14000 kN. Težina konstrukcije nosača ležaja
bila je 170 kN i pošto je manja za oko 80 puta od ostalog opterećenja nije uzeta u obzir pri
proračunu.

Proračun naponskog stanja u nosaču ležaja turbine proveden je metodom konačnih

volumena. Zbog simetrije geometrije, opterećenja i graničnih uslova analizirana je samo
1
24 konstrukcije. Ovaj dio konstrukcije podijeljen je na mrežu od 4400 KV. Ukupno
opterećenje je ravnomjerno podijeljeno na gornju prirubnicu. Na donjoj površini donje
prirubnice propisano je nulto pomjeranje. Na ravnima simetrije zadat je granični uslov
ravan simetrije.

Na slici 16.21 date su računske vrijednosti napona  y u nosaču ležaja. Na slici se vidi
karakteristično savijanje gornje (ploče) prirubnice, gdje na gornjoj strani prirubnice na
mjestu veze s rebrom djeluju zatežući normalni naponi, dok na donjoj površini prirubnice
djeluje negativan normalni napon. Situacija je potpuno obratna na priribnici na mjestu na
sredini raspona između rebara.

(a) (b)

Slika 16.20 (a) Turbinsko-generatorski sklop jedne hidroelektrane

(b) Geometrija nosača ležaja turbine
275
 Slika 16.21 Raspored napona  y u nosaču ležaja

Slika 16.22 Raspored napona  z u nosaču ležaja

276
 Slika 16.23 Deformisani oblik nosača ležaja (stvarne deformacije su uvećane 300 puta)

Na slici 16.22 dat je raspored napona  z . Vidi se da je najveći napon pritiska u rebru pri
vrhu ležaja, dok se pri vrhu ljuske javlja zatežući normalani napon što ukazuje na oblik
deformacije nastale usljed izvijanja. Ovo se može potvrditi slikom 16.23 na kojoj je
prikazana uvećana deformacija ležaja.

Za detaljnu analizu konstrukcije potrebno je analizirati i raspored glavnih napona, glavnih

deformacija itd. Pouzdanost matematskog modela treba biti provedena kao i u prethodnom
primjeru. U ovom primjeru komentarisat će se samo pouzdanost matematskog modela po
pitanju veličine i rasporeda napona u gornjoj prirubnici. Pri proračunu je pretpostavljeno da
se cjelokupno opterećenje prenosi ravnomjerno preko gornje prirubnice nosača. Rezultat
toga je da su najveća pomjeranja gornje prirubnice na sredini raspona između rebara (slika
16.23). Malo je vjerovatno da će sami ležaj preko koga se prenosi opterećenje pratiti ovu
deformaciju tako da je i malo vjerovatna ravnomjerna raspodjela opterećenja. Za detaljnu
analizu ovog dijela konstrukcije bilo bi potrebno analizirati, to jest modelirati, interakciju
ležaja i nosača ležaja.

277
278
 Eksperimentalna analiza naprezanja
i deformacija
Milan Jurković, Tehnički fakultet Bihać

„Uobičavamo kazati kako neko o nekoj stvari o

kojoj govori stvarno nešto zna ako umije da
izmjeri i izrazi brojkama. U suprotnom njegovo je
znanje siromašno i ograničeno.”
(Lord Kelvin)

17.1. Uvod

Metodama eksperimentalne analize naprezanja i deformacija dobije se niz podataka bitnih

za analizu konstrukcije, tehničkog sistema ili bilo kojeg objekta izloženog djelovanju
opterećenja.
Eksperiment kao metod istraživanja i način dosezanja znanstvene istine koristi se manje ili
više u svim znanstvenim i tehničko-tehnološkim područjima. Eksperimenti su se izvodili i
razvijali kroz daleku prošlost i imaju neprocjenjivu važnost u sadašnjosti kao i u
budućnosti, gdje će biti temelj za dokazivanje istine i izvor za sticanje novih znanja bez
obzira na razvoj metoda modeliranja, simulacije i računarske tehnike.
Eksperiment dolazi od latinske riječi experimentum koja znači pokus. Osnovni problem
svakog eksperimenta je mjerenje rezultata, što pokazuju izreke osnivača ruske i engleske
metrologije:
“Nauka počinje od vremena od kada počinje mjerenje.“ (Mendeleev, osnivač ruske
metrologije)
“Svaka stvar je poznata u tom stepenu u kom može da se izmjeri. “ (Tomson, osnivač
engleske metrologije)
U inženjerskoj praksi eksperiment je stalno prisutna metoda istraživanja i uvjeravanja u
točnost datih konstruktivnih, tehnoloških i drugih rješenja. Dakle, eksperiment je izuzetno
značajan u znanstvenim i primjenjenim istraživanjima i ne može se potpuno nadoknaditi
bilo kojim drugim primjenjenim metodama.
279
Metode eksperimentalne analize se primjenjuju na :
 stvarnim – realnim objektima ili sistemima,
 modelima u laboratorijskim uvjetima i
 kombinirano, ovisno o realnim mogućnostima.
Na slici 17.1. prikazan je slijed koraka od definiranja istraživanog procesa ili sistema,
izbora mjerne metode, provedbe mjerenja, do modeliranja, analize rezultata mjerenja i
njihove primjene.
ISTRAŽIVANJE PROCESA ILI SISTEMA

DEFINIRANJE I DEFINIRANJE
ANALIZIRANJE PARAMETARA
ZADATKA PROCESA

ANALIZA POSTUPKA
MODELIRANJA

MJERNI SISTEM I POČETNI UVJETI,

MJERNE METODE OGRANIČENJA

PRETPOSTAVKA
PLAN MJERENJA
MATEMATIČKOG
MODELA

POSTUPAK MJERENJA
I REZULTATI DEFINIRANJE
MATEMATIČKOG
MODELA

ODLUKA O ADEKVATNOSTI MJERNE METODE I MODELA

USPOREDBA REZULTATA MJERENJA I MODELSKIH REZULTATA

INTERPRETACIJA MJERNIH PODATAKA, ANALIZA I

PRIMJENA REZULTATA

Slika 17.1. Shema istraživanja procesa ili sistema postupkom eksperimentalnog ispitivanja
i modeliranja

17.2. Eksperimentalne metode za određivanje naprezanja i deformacija

Eksperimentalne metode omogućuju analizu naprezanja, deformacija, pomaka (izduženja) i

sila opterećenja u realnim uvjetima prakse, za razliku od analitičkih i numeričkih metoda
koje uvijek polaze od odgovarajućih pretpostavki i aproksimacija što utječe na točnost i
280
pouzdanost dobivenih rezultata. Dakako, usavršene su analitičke i posebno numeričke
metode, tako da su te razlike u odnosu na rezultate dobivene eksperimentom sve manje.
Međutim, eksperimentalne metode su nezamjenjive i to je sigurna dopunska mogućnost da
se dođe do pouzdanih podataka o stanju deformacija, naprezanja ili pomaka, koji su bitni
za cjelovitu analizu konstrukcije. Jedna od navedene tri veličine dobivene eksperimentalno
je dovoljna da se na temelju poznatih jednadžbi iz Teorije elastičnosti odrede ostale dvije
veličine, uz uvjet poznavanja mehaničkih osobina materijala.
Eksperimentalne metode omogućuju analizu konstrukcije po pitanju njene nosivosti,
stabilnosti, lokalne koncentracije naprezanja, mehanizma loma, napregnutih stanja,
optimizacije oblika i uštede materijala s obzirom na stanje rasporeda deformacija i
naprezanja.
Eksperimentalne metode imaju posebno značenje u analizi složenih problema kada su
znatne teškoće u primjeni analitičkih ili numeričkih metoda, što se obično javlja u
konstrukcijama gdje su izražene koncentracije naprezanja usljed zareza, djelovanja
koncentriranih sila, ekstremne promjene geometrijskog oblika elementa konstrukcije itd.
Složenost ovih problema posebno se uvećava pri dinamičkom opterećenju ili kada je
intenzitet opterećenja konstrukcije ekstreman, tako da materijal konstrukcije prelazi u
elastoplastično stanje, odnosno kada eksperimentalne metode dobivaju više na značaju pri
dijagnozi stanja konstrukcije.
Metode eksperimentalne analize mogu biti primjenjene na već izvedenim konstrukcijama
(mostovi, dizalice, nosači, noseće strukture strojeva, hidroenergetska postrojenja,
brodogradnja, i sl.) ili na njihovim dobro izvedenim modelima u laboratorijskim uvjetima,
kada treba koristiti znanja iz teorije modeliranja i modelske sličnosti uz poznavanje
reoloških i mehaničkih osobina modelskih materijala.
Eksperimentalne metode kvalitetno dopunjuju matematičke analize teorije elastičnosti. Ove
metode analize naprezanja i deformacija su nastale iz potrebe da se složeno područje
matematičke teorije elastičnosti i plastičnosti verificira eksperimentom.
Moguće je u analizi naprezanja i deformacija primijeniti slijedeće eksperimentalne
postupke mjerenja :
- metoda električnih mjerenja (elektrootporne mjerne trake),
- naponsko-optičke metode mjerenja: fotoelastična metoda, metoda zamrzavanja
naprezanja i deformacija, metoda fotoelastične osjetljive obloge, metoda
holografije,
- Moare (Moiré) metoda,
- metoda krtih lakova,
- metoda sa tenzometrima (mehaničkim, optičko-mehaničkim, ogledalnim,
žičanim).

17.3. Električno mjerenje deformacija i naprezanja (elektrootporne mjerne trake)

Elektrootporne mjerne trake rade na principu električnog otpora struje koja kroz njih
protiče, gdje pod utjecajem sile, odnosno mehaničkog opterećenja, dolazi do promjene
električnog otpora. Ovo je prvi konstatovao Vilijem Tomson (William Thomson) još 1856.
godine u Engleskoj. Također, smatra se da je Lord Kelvin istovremeno dokazao da se
električni otpor žice od bakra i željeza mjenja pri izduženju, što predstavlja temeljni princip
rada mjerne trake, dok je 1938. godine Sajmons (Edward E. Simmons) pri ispitivanju
utjecaja udara na čelični štap, namotaj žice od konstantana nalijepio na površinu štapa i
tako snimio dijagram sila – izduženje. Prvu traku poznatu pod nazivom SR4 – straingauge
su izradili Rjudž (Arthur Claude Ruge), a zatim Baldvin (Baldwin). Mjerna traka pod
nazivom SR4 nastala je prema zajedničkoj ideji Sajmonsa i Rjudža pa nosi oznaku prvih

281
slova njihovih prezimena. Nakon što je firma Baldwin-Lima-Hamilton Co. otkupila licencu
postaje prvi proizvođač mjernih traka u SAD-u.
Primjena mjernih traka počinje 1940. godine i stalno se širi pri čemu se izbacuju neke od
dotadašnjih metoda za mjerenje naprezanja i deformacija. Mjerenja deformacija, odnosno
izduženja, su stalno prisutna u inženjerskoj praksi, posebno u širokom području
konstrukcijskih elemenata (čelični, betonski i drugi), strojogradnji, mostogradnji, industriji
prevoznih sredstava (industrija automobila, željezničkih vagona), procesnoj industriji itd.
Sistem mjerenja pomoću mjernih traka znatno je usavršen, tako da je danas osnovni zadatak
izabrati odgovarajuću mjernu traku, točno snimiti male izmjerene veličine i zatim ih
dovoljno uvećati.

17.3.1. Mjerna traka

Mjernu traku čini tanka žica koja je savijena nekoliko puta i zaljepljena kvalitetnim
ljepilom na noseći elemenat, koji može biti od sintetičke mase, metalne folije, papira, itd.
Mjerna traka je naljepljena na konstrukciju tako da se deformacije konstrukcije prenose na
osjetljivi dio mjerne trake (slika 17.2).

5 2 6 4
1

1 - savijena žica u nosećem

3 elementu trake,
2 – noseći element mjerne trake
3 – konstrukcija koja se ispituje,
3 5 1 2 4
4 – veza (priključak),
5 – ljepak koji povezuje noseći
element za dio konstrukcije,
6 – zaštitna masa.

le

Slika 17.2. Element mjerne trake ljepljen na konstrukciju koja se ispituje

_____________________
• William Thomson (1824-1905) je 1856. godine ustanovio da pod utjecajem sile, odnosno mehaničkog
opterećenja dolazi do promjene električnog otpora.
• Lord Kelvin je 1856. godine pred Kraljevskim filozofskim društvom iznjeo rezultate eksperimenta kojim je
dokazao promjenu električnog otpora žice od bakra i željeza kada se žica izdužuje. Ovim je princip mjerne trake
otkriven, međutim, na primjeni u tenzometriji trebalo je čekati još dugi niz godina.
• Edward E. Simmons (California Institute of Technology) je od 1938.-1942. godine usavršavajući Kelvinovu ideju
upotrebio tanke žice od konstantana koje je nalijepio na čeličnu prizmatičnu epruvetu za mjerenje zatezanja.
Također je izradio uređaj za mjerenje i ispitivanje djelovanja udarne sile u aksijalnom pravcu.
• Arthur Claude Ruge, radio je u seizmološkom institutu u Masačusetsu (Massachusetts Institute of Technology) i
skoro u isto vrijeme kao E. E. Simmons vršio je ista ispitivanja, s tom razlikom što je žicu postavio između dvije
hartije što su bile prve žičane mjerne trake. Zbog toga se Rjudž opravdano smatra ocem mjernih traka (strain
gages).

282
 1 1

2 2 1 - podloga
2 - aktivni dio
3 - priključci

3 3

Slika 17.3. Osnovni oblici mjernih traka

17.3.1.1. Odnos izduženja i promjene električnog otpora

Princip mjerenja deformacija temelji se na osobini žice da mjenja električni otpor

proporcionalno promjeni dužine. Deformacija konstrukcije prenosi se na osjetljivi žičani
dio mjerne trake, pri čemu se rad mjerne trake temelji na linearnom odnosu između
promjene električnog otpora i mehaničke dilatacije (izduženja). Analitički dokaz
eksperimenta Lorda Kelvina da se električni otpor žice od koje je načinjena mreža mjerne
trake mjenja sa izduženjem žice polazi od izraza za električni otpor.
L
R , (17.1)
CD 2
gdje su :  - specifični otpor provodnika ,
L - dužina žice ,
CD2 - poprečni presjek (C-konstanta ovisna od oblika presjeka,
D-dimenzija poprečnog presjeka).
Ako se provodnik (žica) optereti aksijalnom silom svaka veličina u izrazu (17.1) mjenja
svoju vrijednost, što se može u općem slučaju prikazati diferenciranjem izraza (17.1):
CD 2 ( Ld  dL)  2CDLdD
dR  (17.2)
(CD 2 ) 2
Djeljenjem izraza (17.2) s izrazom (17.1) dobiva se:
dR / R dD / D d / 
 1 2  (17.3)
dL / L dL / L dL / L
dR / R
Odnos predstavlja relativnu promjenu električnog otpora provodnika njegovim
dL / L
relativnim izduženjima, što je osnovna karakteristika mjerne trake i naziva se karakteristika
mjerne trake:
dR / R dR / R
Kt  
dL / L u
dD / D  p d / 
Razlomak    predstavlja Poasonov koeficijent. Odnos = m je
dL / L  u dL / L
relativna promjena specifičnog električnog otpora prema relativnom izduženju, odnosno
promjena kristalne strukture materijala pod djelovanjem vanjskog opterećenja poznata u
literaturi kao pijezoelektrični efekat.
Na temelju navedenog, izraz (17.3) može se prikazati u slijedećem obliku:

283
 K t  1  2  m (17.4)

gdje su :  - Poasonov koeficijent, za većinu materijala (čelik)  = 0,3 ,

m – pijezoelektrični efekat,
εp – poprečna deformacija,
εu = εa – uzdužna deformacija.
Kako je Kt  1,6+m  2 to je mali utjecaj pijezoelektričnog učinka na faktor materijala ili
karakteristiku mjerne trake Kt. Za većinu materijala Kt ≈ 2. Također u tenzometriji važi
odnos :
1 R
 , (17.5)
Kt R
koji omogućuje da se izračuna izduženje materijala žice , ako je poznat faktor Kt (tablica
17.1.), prvobitni otpor R i izmjeri promjena otpora R.
Tablica 17.1. Faktor osjetljivosti materijala Kt

Materijal mjerne trake Kt Materijal mjerne trake Kt

Platina +6,10 Mangan +0,50
ISO Elektrik +3,60 Nikl -12,10
Krom –Nikl 2,36 p –Silicijum +(100120)
Konstantan 2,0 - 2,15 n – Silicijum -(100120)

Fizikalne jedinice deformacije :│ε│= ΔL/L│m/m│=│%│ ili │‰│ ili

│ε│= │μm/m│ ili │μ/m│ ili │μD│(mikrodeformacija)
1
Primjer: ε = 1 ‰ = 1000μD, σ = E ε =2,1· 105 · = 210 MPa.
1000

17.3.1.2. Standardne mjerne trake

Mjerne trake mogu biti različitih dimenzija. Standardne mjerne trake (slika 17.4.) imaju
dimenzije: A = 1,4-20 mm (obično 10 mm) ; B = 1,4-10 mm (obično 5-6 mm) ; C = 6,0-33
mm (obično 20-25 mm) ; D = 5,0-15 mm (obično 10 mm).
A A
B
D

D
B

C C

a) izgled standardne mjerne trake

284
 b) tri kombinirane mjerne trake (rozete sa tri rešetke)

c) moguće kombinacije dvije mjerne trake ili rozeta sa dvije rešetke

Slika 17.4. Standardne mjerne trake

17.3.1.3. Specijalne mjerne trake

Standardne mjerne trake ponašaju se elastično do izduženja maksimalno do 2%. Kada se

mjere izduženja preko granice razvlačenja tada se koriste trake za velika izduženja (od 8%
do 15%). Ove trake mogu se upotrijebiti samo jedan put jer prelaze iz elastičnog u plastično
stanje. Na slici 17.5. prikazane su specijalne mjerne trake.

a) b)

c) d)

e) f)
Slika 17.5. Specijalne mjerne trake

285
 a) mjerna traka za velika izduženja
b) čelična mjerna traka za niske i povišene temperature
c) temperaturno – samokompenzirajuća mjerna traka
d) temperaturno vanjski kompenzirana mjerna traka
e) mjerna traka za visoke temperature sa termootporom
f) membranska mjerna traka

17.3.2. Mjerenje promjene otpora - Vistonov (Wheatstone) most

Mjerenje promjene otpora izvodi se instrumentom konstruiranim na osnovu Vistonovog

mosta (slika 17.6), koji se napaja jednosmjernom strujom. U granama mosta su otpori R1,
R2, R3, R4, gdje se u postupku mjerenja nalaze mjerne trake. Kada je mjernih traka manje od
četiri tada u granama mosta gdje nema mjernih traka dolaze pasivni otpornici. Za slučaj
uravnoteženog Vistonovog mosta otpori u granama mosta su podešeni tako da je napon UAC
= 0, te je protok struje iAC = 0, pa je :
R
R1 R3  R2 R4 ili R1  2 R4 (17.6)
R3
Navedeni odnos prema izrazu (17.6) koristi nultu metodu za mjerenje promjene otpora.
Pri promjeni otpora mjerne trake R1 za R1 nastaće neuravnoteženje mosta. Za
uravnoteženje mosta treba promjeniti otpor R4 za R4. Prije opterećenja most je bio u
ravnoteži tj.
R
R1 R3  R2 R4 odnosno R1  2 R4 .
R3
Mjerenjem vrijednosti R4 i za poznati odnos R2 / R3 odredi se vrijednost R1, odnosno
dilatacija na mjestu gdje je priljepljena mjerna traka.
UA

J=I1+I2
I I
B
R R2
- 0 +
Ig UE – napon napajanja mosta
A C
UA – izlazni napon
Rg
UA = 0 – uravnoteženi
R4 R3 Vistonov most
UE E
D Rg – otpor galvanometra
I1-Ig I2+Ig
J=I1+I2

Slika 17.6. Vistonov most

________________
• Engleski fizičar Sir Charles Wheatston (1802-1875) radeći na ispitivanju električnog
otpora otkrio je 1843. godine mostni sklop pomoću koga je moguće mjeriti veličinu
električnog otpora. Ovaj most je prikladan za mjerenje manjih otpora, čime je ispunjen
uvjet za primjenu u tehnici mjerenja pomoću mjernih traka.
286
17.3.3. Određivanje naprezanja i deformacija kada nije poznat položaj glavnih
pravaca
Za praćenje deformacija u ravni postavljaju se rozete u određenim karakterističnim točkama
konstrukcije. Pomoću rozeta mjere se deformacije u najmanje tri pravca. Kada nije poznat
položaj glavnih pravaca koriste se rozete gdje se na osnovu očitanih veličina mogu odrediti
maksimalne deformacije i naprezanja, kako je navedeno u tablici 17.2.

Tablica 17.2. Oblici rozeta i modeli za izračunavanje deformacija i naprezanja

Naziv rozete Delta Pravokutna Lepeza

min 2 1 min 2 2 min 3

1 2
Oblik rozete 3
1 3 1 4
1 1
3
max 4 max
0 max 0
0

1 - 2 60 45 45

1 - 3 120 90 90

1 - 4 - - 135

1
   min
1
 1   2   3   4 ili
A  max 1
2 1   2   3  1   2  4
3 2 1
1   3 
2

 max   min 1  A2   2  A2  1  A2   2  A2 ili

B 1  A2  1  2   3 2
2 3
 3  A2   4  A2

ili A   4
 2  3 2  A 2  A
tg21 3 1  A 1  A 1  A A3

max A+B A+B A+B

min A–B A-B A-B

 max 
E
 max   min  ;  max 
E
 min   max  ;  max 
 max   min 
1  2 1  2 2

Znak u obrascu za tg21 Napomena :

Kvadrant za 21 - Pozitivni znak za
Brojitelj Imenitelj
 i  znači
Određivanje + + 0  21  90 zatezanje
kvadranata za - Pozitivni znak za
+ - 90  21  180  i  znači da
21
- - 180  21  270 dijagonala
smicanja prolazi
- + 270  21  360 kroz I i III
kvadrant

287
17.3.4. Očitavanje izmjerenih veličina

Stvarno izduženje (dilatacija) materijala se odredi prema izrazu :

K0
  Ck  , (17.7)
n k K t
gdje su : n – broj aktivnih mjernih traka,
Kt – faktor mjerne trake,
K0 – faktor instrumenta,
Ck – korektivni faktor zbog omskog otpora trake,
k - korektivni faktor zbog dužine provodnika,
 - očitana vrijednost deformacije (  = l / l).
Naprezanje se odredi po izrazu :
K0
  E   E Ck  . (17.8)
n k K t
Kod savremenih uređaja za tenzometrijska ispitivanja rezultat se direktno očitava na
računalu, pa nema potrebe za ovim računanjem.

17.3.5. Pretvarači – elastični elementi

Pretvarač ili elastični element je prvi član mjernog sistema koji prima mehaničko
opterećenje i pretvara fizikalnu (mehaničku) veličinu u električnu. Na elastičnom elementu
pretvarača se lijepe mjerne trake koje preuzimaju dilatacije elastičnog elementa i preko
promjene električnog otpora registruju električni signal. Osnovna karakteristika svakog
mjernog elementa, kao elastične strukture, sastoji se u tome da dio strukture na kome se
lijepe trake mora imati linearnu karakteristiku.
Za vrijeme mjerenja opterećenja elastični element treba biti u području elastičnosti (e)
kako ne bi pretrpio plastične deformacije jer bi tada bio neupotrebljiv, a dobiveni rezultati
ne bi odgovarali stvarnom stanju.
Dimenzije elastičnog elementa na kome se lijepe mjerne trake trebaju biti takve da
preuzimaju u cjelosti mjerenu veličinu (slika 17.7.). To znači da taj dio pretvarača mora
imati osobine osjetljivosti na preuzimanje opterećenja koje se putem mjernih traka
transformiraju u električnu veličinu.
 
F F

du
l
dv

 
F F

Slika 17.7. Elastični element pretvarača

288
 Fp Fp
yi

R4 R1

R2 R3
R3 R2
R4
R1

UA UE
UE – napon napajanja mosta; UA – izlazni napon

a) b)
Slika 17.8. Cilindrični elastični element (a) i shema spajanja mjernih traka (b) za mjerenje
aksijalne sile

Elastični element mora imati osobine elastičnosti, koeficijent temperaturnog izduženja treba
biti približne vrijednosti mjernoj (žičanoj) mreži i bez zaostalih naprezanja. Zaštita od
preopterećenja je bitna za ispravnost rada pretvarača. Praksa pokazuje da je najveći broj
pretvarača oštećen zbog preopterećenja. Obično se dopušta preopterećenje do 150% u
odnosu na nominalno opterećenje.
Djelovanjem vanjske sile dolazi do deformacije u aksijalnom pravcu:
F
a   u (17.9)
AE
Odnos između izlaznog napona (UA) i napona napajanja mosta (UE) za vrijednost R1=R2=1
iznosi:
U A 1  R1 R 2 R3 R 4 
     . (17.10)
U E 4  R1 R2 R3 R 4 
Mjerne trake R1 i R3 orjentirane uzduž aksijalne ose djelovanjem vanjske sile imaju
promjenu otpora:
R1 R3 F
  Kt a  Kt . (17.11)
R1 R3 AE
Mjerne trake R2 i R4 postavljene poprečno na pravac djelovanja sile imaju promjenu otpora:
R 2 R 4 F
  K t  p   K t . (17.12)
R2 R4 AE
Kada se izrazi (17.11) i (17.12) zamjene u izraz (17.10), dobiva se odnos:

289
 U A Kt K
 1    a  t 1    F . (17.13)
UE 2 2 AE

UA
Prema tome, izlazni signal linearno ovisi o vanjskoj sili F, modulu elastičnosti E,
UE
Poasonovom koeficijentu materijala ν i poprečnom presjeku pretvarača.
UA
Vrijednost izlaznog signala = 0,001 ÷ 0,003. Vanjska sila:
UE
UA 2 E
F A. (17.14)
U E K t 1 
UA 2 E
Naprezanje u poprečnom presjeku pretvarača:   . (17.15)
U E K t 1 
Ako je modul elastičnosti materijala E=2,1·105 MPa, faktor mjerne trake Kt = 2, Poasonov
U
koeficijent ν=0,35 i izlazni signal A =0,0015, tada je naprezanje u poprečnom presjeku
UE
elastičnog elementa:
2 2,1  105
  0,0015    233,3 MPa.
2 1  0,35
Poprečni presjek elastičnog elementa je za maksimalnu silu mjerenja F=40000 N :
F F 40000
  E ili A   171,45 mm2 ,
A  233,3
gdje su :  - maksimalno naprezanje stijenke elastičnog elementa,
2

2 
A – poprečni presjek elastičnog elementa A  d v  d u 4 ,
4A
ili d v2  d u2   201,7 mm2, odnosno za du=30 mm dobije se dv=33,2 mm.

Prema tome, pri izračunavanju dimenzija kritičnog presjeka elastičnog elementa pretvarača
treba usvojiti : očekivanu maksimalnu silu (F=Fmax), deformaciju u granicama  = (0,05 
0,1%), odnosno (0,0005  0,001), modul elastičnosti i jednu od dimenzija elastičnog
elementa dv ili du ovisno o raspoloživom prostoru za lokaciju pretvarača. Dužina elastičnog
elementa je l = 2dv+le. Dakako, u praksi se često ravnomjerno opterećenje na pritisak ili
zatezanje u elastičnom elementu dopunjuje naprezanjem koje nastaje kao rezultat momenta
savijanja ili izvijanja :
M Fl
 S  S yi  yi , (17.16)
I I
gdje su : MS – moment savijanja,
I - moment inercije poprečnog presjeka elastičnog elementa,
yi - razmak napadne točke od neutralne osi.
Za kompenzaciju naprezanja uslijed savijanja i izvijanja ili za kompenzaciju toplotnih
dilatacija na elastični element se postavljaju četiri kompenzacione mjerne trake
dijametralno suprotno i spojene naizmjenično. Ovako se osigurava potpuna kompenzacija i
povećava osjetljivost pretvarača.
290
Neki od oblika mjernih pretvarača prikazani su na slici 17.9.

1
M
1 F 2
Da Da Ne 1

2 1
2
Da Da Ne 1+ν

1
2
Da Ne Ne 2
3
4
2
1
2
Da Ne Ne 2(1+ ν)
4
4

3
3 1

Ne Da Ne 4
5

2 4

1 45 2 1
2 Ne Ne Da 4
6 3
4 45 Mt
3 4

1 3 aksijalnu silu
savijanje
osjetljiv na torziju
4 2
osjetljivost C

Slika 17.9. Oblici elastičnih elemenata pretvarača mehaničkih veličina u električne

291
17.3.6. Mjerni sistem

Eksperimentalna analiza naprezanja i deformacija u realnom vremenu podrazumijeva

kontinualno preuzimanje izmjerenih podataka uz istovremeni prikaz i obradu rezultata.
Često je potrebno preuzimati podatke od više mjernih mjesta tj. obaviti mjerenja na
velikom broju kanala, zašto služe višekanalni mjerni sistemi.

17.3.6.1. Mjerni lanac

Međusobnim povezivanjem elemenata mjernog sistema dobije se osnovni mjerni lanac koji
ima (slika 17.10.):
- davač (pretvarač),
- pojačalo i
- registrator.

DAVAČ POJAČALO REGISTRATOR

Slika 17.10. Opća struktura mjernog lanca

Davač (pretvarač) je najosjetljiviji elemenat mjernog lanca. Pretvarač pretvara mehaničku

veličinu u električni oblik.
Pojačalo služi za pojačavanje slabog električnog signala dobivenog od pretvarača. Pojačalo
može da ima mogućnost podešavanja linearnosti i podešavanje nule (početno stanje se
odredi kao nulta vrijednost). Izlazni signal iz pojačala može biti struja ili napon srazmjeran
mjerenoj mehaničkoj veličini i digitalni broj koji opisuje vrijednost mjerene veličine.
Registrator može biti: pisač, disketa, displej, osciloskop, oscilograf.
U suvremenim mjernim sistemima računar služi za prikaz i obradu mjerenih rezultata (slika
17.11.).
Davači Preklopnik Pojačalo Pretvarač Računar Pisač

1
2 A
D
3

Slika 17.11. Struktura mjernog sistema

292
17.3.7. Primjena mjernih traka u analizi naprezanja i deformacija

- Jednoosno naprezanje

područje istezanja područje pritiska

Slika 17.12. Opterećenje elementa aksijalnom silom; naprezanja i deformacije van pravca
djelovanja opterećenja

Maksimalna deformacija se javlja u pravcu djelovanja sile (α=00).

1   max   0 0 .
Deformacija upravna na pravac dejstva sile (α=900).
 2   min   900   1 .
Maksimalna naprezanja se javljaju u pravcu djelovanja sile (α=00).
 1   max   0 0 .
Naprezanja upravna na pravac djelovanja sile jednaka su nuli (α=900).
 2   min   900  0 .
1 1
    max (1  cos 2 ) ;     oo 1    cos 2 1    ; za α=±61º20´→εα=0.
2 2
- Dvoosno naprezanje (napregnuto stanje u ravnini)
Veza između deformacija u pravcu glavnih osa (ε1 i ε2) i proizvoljnog pravca (   ) kod
dvoosnog naprezanja glasi:
1   2 1   2
   cos 2 (17.17)
2 2
Često se u praksi javlja potreba za određivanjem maksimalnih naprezanja σ1, σ2 i pravaca u
kojima djeluju. U tom slučaju, da bi se odredili σ1, σ2 i α potrebno je mjeriti deformacije ε u
tri poznata pravca (npr. φ = 0˚, 45˚, 90˚), te koristeći tri jednačine odrediti tri nepoznate.
Za slučaj izbora kutova φ = 0˚, 45˚, 90˚, izrazi za glavna naprezanja i kut α glase:
E 2E
 1,2  (a  c )  (  a   b )2  (  c   b )2 (17.18)
2( 1   ) 2( 1   )

293
 1 2   a   c
 arctan b (17.19)
2 a  c
εa, εb, εc – odgovaraju deformacijama za φ = 0˚, 45˚, 90˚.

referentna osa

Slika 17.13. Orijentacija pravaca glavnih naprezanja 1 i 2 i deformacija na pravcima 0˚,

45˚, 90˚
Orijentacija kuta α prema (17.19):
1 z
 arctan
2 n
z  2 b   a   c (17.20)
n  a  c

z ≥0 >0 ≤0 <0
n >0 ≤0 <0 ≥0
1 z  1 z  1 z 1 z
α arctan  arctan  arctan   arctan
2 n 2 2 n 2 2 n 2 n
   
0    45 45    90 90    135 135    180

Za slučaj izbora kutova φ = 0˚, 60˚, 120˚, izrazi glase:

E a b c E  2 a   b   c  1
 1, 2       b   c 
(1  ) 3 (1   )  3  3
(17.21)
1 3  b   c 
  arctan
2 2 a   b   c
εa, εb, εc – odgovaraju deformacijama za φ = 0˚, 60˚, 120˚.

294
 0° < α < 180°

Slika 17.14. Orijentacija pravaca glavnih naprezanja 1 i 2 i deformacija na pravcima 0˚,

60˚, 120˚

Orijentacija kuta α prema (17.21):

1 z*
 arctan *
2 n
z *  3 ( b   c ) (17.22)
*
n  2 a   b   c

z* >0 >0 <0 <0

n* >0 <0 <0 >0
1 z*  1 z*  1 z* 1 z*
α arctan *  arctan *  arctan *   arctan
2 n 2 2 n 2 2 n 2 n*
0    45 45    90 90    135 135    180

- Troosno naprezanje (prostorno stanje naprezanja)

Prostorno stanje naprezanja nije moguće obuhvatiti mjernim trakama, s obzirom da se
maksimalna naprezanja javljaju na površini opterećenog elementa.

17.3.8. Osnovni slučajevi opterećenja

Mjernom trakom vrši se mjerenje deformacije (=l/l), pri čemu je veza između
deformacije i relativne promjene električnog otpora određena izrazom:
R/R0 = Kt (17.23)
Četiri grane mosta čine četiri otpornika R1...R4 (slika 17.15).

295
 2

R1 R4

UE UE – napajanje mosta
1
UA – izlazni napon mosta
R1...R4 – otpornici (mjerne trake)
R2 R3

3
UA
Slika 17.15. Prikaz Vistonovog mosta sa mjernim trakama (otpornicima)
Odnos izlaznog napona i napona napajanja mosta glasi:
UA R1 R4 R1 R3  R 2 R 4
   (17.24)
U E R1  R 2 R3  R 4 ( R1  R 2 )( R3  R 4 )
UA
Za slučaj: R1 = R2 = R3 = R4 ili R1 : R2 = R4 : R3:  0,
UE
a i za uvjet da RiRi , što je slučaj sa mjernim trakama. Kada se zanemare članovi višeg
reda, dobije se odnos:
U A 1  R1 R 2 R3 R 4 
      , (17.25)
U E 4  R1 R2 R3 R4 

odnosno:
Kt
UA UE  1   2   3   4  .
4

17.3.8.1. Normalno naprezanje (jednoosno stanje naprezanja)

a) Veza u 1/4 most
F
R1 R4
MT1
+n UE

MT1 +p R3
R2

UA
F R1 = MT1 ; R2, R3, R4 – otpori

296
 F F
a n  ;  p   n  
AE AE
UE U F U K
UA  Kt n  E Kt  E t . (17.26)
4 4 AE 4E
Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA proporcionalan je sili ili naprezanju,
- kompenzacija temperature nije postignuta (to znači da uticaj temperature
unosi grešku u mjerenje),
- superponirano savijanje (ukoliko postoji) manifestira se kao greška mjerenja.

b) veza u 2/4 most

F MT1
R1 R4

MT3 +n UE
MT3

MT1 +p R2 R3

UA
F
R1 – MT1 ; R3 – MT3 ; R2, R4 - otpori

UE U U K U K
UA  K t  n   n   E K t  n  F E t   E t . (17.27)
4 2 2 AE 2E
Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA dvostruko je veći nego u slučaju (a),
- kompenzacija temperature nije postignuta (tj. uticaj temperature unosi grešku
u mjerenje),
- superponirano savijanje ne manifestira se kao greška jer se kompenzira.

c) veza u 1/2 most

F MT1
R1 R4

+n UE
MT1
=n
+p R2 R3
MT2
MT2
=p
UA
F
R1 – MT1 ; R2 – MT2 ; R3, R4 - otpori
297
 UA 
UE
4
  U
K t  n   p  E K t ( n   n )  F
4
1,3U E K t
4 AE

1,3U E K t
4E
. (17.28)

Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA za 30% je veći nego u slučaju (a),
- kompenzira se uticaj temperature,
- superponirano savijanje (ukoliko postoji) manifestira se kao greška mjerenja.

d) veza u 1/1 most

F
MT1 R4
MT3 R1 MT4

+n UE
MT1

+p R2 R3
MT2 MT3
MT2 MT4

UA
F
R1 – MT1 ; R2 – MT2 ; R3 – MT3 ; R4 – MT4

UA 
UE
4
  U
K t  n   p   n   p  E K t 2,6 n  F
4
2,6U E K t
4 AE

2,6U E K t
4E
. (17.29)

Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA je za faktor 2,6 veći nego u slučaju (a),
- kompenzira se uticaj temperature,
- superponirano savijanje (ukoliko postoji) se kompenzira.

17.3.8.2. Savijanje
a) veza u 1/4 most

MT1
R1 R4
MT1 FB
UE
z

R2 R3

εz
UA

R1 –MT1 ; R2, R3, R4 – otpori

298
 z MB
z   , εzp = -νεz
E WB E
UE U K U K
UA  Kt z   z E t  M B E t . (17.30)
4 4E 4WB E
- Mjerni signal proporcionalan je veličini momenta ili naprezanja.
- Kompenzacija uticaja temperature nije postignuta, odnosno uticaj temperature
unosi greške u mjerenje.
- Superponirano normalno naprezanje (ukoliko postoji) manifestira se kao
greška u mjerenju.

b) veza u 1/2 most

MT1
MT1 F R1 R4

UE
z

R2 R3
MT2
MT2 εz
UA

R1 – MT1 ; R2 – MT2 ; R3, R4 - otpori

UE U
UA  K t ( z   z )  E K t  z . (17.31)
4 2

Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA je dvostruko veći u odnosu na slučaj (a),
- uticaj temperature je kompenziran,
- superponirano normalno opterećenje je kompenzirano.
c) veza u 1/1 most

MT1 R4
MT MT R1
F MT4

UE
z

R2 R3
MT2 MT3
MT
MT εz
UA
R1 – MT1 ; R2 – MT2 ; R3 – MT3 ; R4 – MT4

299
 UE
UA  K t ( z   z   z   z )  U E K t  z . (17.32)
4
Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA je četiri puta veći u odnosu na slučaj (a),
- uticaj temperature je kompenziran,
- superponirano normalno opterećenje je kompenzirano.

17.3.8.3. Smicanje

Smicajna naprezanja τ ili kut smicanja γ nije

moguće neposredno mjeriti putem mjernih
traka. Mjerljive su deformacije koje proističu
iz normalnih naprezanja. Normalna
naprezanja javljaju se i kod smicanja.

Maksimalne vrijednosti normalnih naprezanja javljaju se pod kutom ± 45º u odnosu na

pravac smicanja, pa važi sljedeća relacija:
 1
  G ;   2 450 ;  450    .
2G 2
Kod čistog smicanja, naprezanja smicanja su glavna naprezanja, a pravci glavnih
naprezanja leže pod kutom od ±45º na pravac smicanja:
  2 450 G . (17.33)

a) veza u 1/4 most

MT1 R4
R1
y
UE
z
450 R3
R2
x
MT1
UA

UE U  U 
UA  K t  450  E K t  E K t . (17.34)
4 4 2 4 2G

Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA proporcionalan je naprezanju smicanja τ,
- uticaj temperature nije kompenziran,
- uticaji savijanja, kao posljedica djelovanja sila iz ostalih pravaca, kao i uticaji
normalnih naprezanja nisu kompenzirani.
300
 b) veza u 1/2 most

MT1 R4
y R1

UE
z
450
R2 R3
x
MT2
MT1 MT2
UA
R1-MT1; R2-MT2; R3, R4 – otpori

UE U U 
UA  K t ( 450   450 )  E K t   E K t . (17.35)
4 4 4 G
Karakteristike povezivanja:
- mjerni signal UA dvostruko je veći u odnosu na slučaj (a),
- uticaj temperature je kompenziran,
- uticaji savijanja, kao posljedica djelovanja sile iz ostalih pravaca, kao i uticaji
normalnih naprezanja su kompenzirani.

17.3.8.4. Torzija

U slučaju uvijanja, kao i u slučaju smicanja, vrši se mjerenje dilatacije pod kutom ±45º, tj.
u pravcu glavnih naprezanja. Za taj slučaj važe slijedeće relacije:
MD  max  max 1 L
 max  ;  ;  450    ;   4 450
Wt G 2G 2 d
gdje su: L – dužina vratila, d – prečnik vratila , Φ – kut torzije.

a) veza u 1/2 most

MT1 R4
R1
MT1 MT2
MD UE

R2 R3
MT2

UA
R1 – MT1 ; R2 – MT2 ; R3, R4 – otpori
UE U U 
UA  K t ( 450   450 )  E K t  450  E K t max (17.36)
4 2 2 2G
Karakteristike povezivanja:

301
 - mjerni signal proporcionalan je maksimalnom smicajnom naprezanju, ili
obrtnom momentu,
- uticaj temperature je kompenziran,
- uticaj superponiranih normalnih napona je kompenziran,
- uticaj savijanja u x i y pravcu je kompenziran.

b) veza u 1/1 most

MT1 R4
R1 MT4
MT1 MT2
MD UE

R2 R3
MT2 MT3
MT3 MT4

UA

R1 – MT1 ; R2 – MT2 ; R3 – MT3 ; R4 – MT4 ;

UE
UA  K t ( 450   450   450   450 )  U E K t  450 . (17.37)
4
17.3.9. Posebni slučajevi opterećenja
Posebni slučajevi mjerenja naprezanja i deformacija se javljaju kada je:
 nehomogeno polje naprezanja,
 mjerna traka uvijek mjeri srednju aritmetičku vrijednost dilatacije koja postoji
ispod njenog vlakna,
 mjerenje lokalnih vršnih naprezanja iziskuje primjenu mjernih traka sa veoma
kratkom dužinom vlakna.
aktivna dužina mjerne trake L1,...,L4

ε L1
ε1 izmjerene vrijednosti
ε2 L2
ε3 L3 dilatacija ε1,..., ε4 u
ovisnosti od dužine
ε4 L4
primjenjene mjerne trake

stvarno istezanje uzduž

srednje osi

Slika 17.16. Nehomogeno napregnuto stanje (utjecaj dužine mjerne trake Li na izmjerenu
vrijednost istezanja – dilatacije)
302
U slučaju brzih promjena gradijenta naprezanja (deformacije) u okolini izvora
koncentracija teško se dolazi do točnih podataka o deformaciji u nekoj točki uz korištenje
standardnih mjernih traka (slika 17.16).
Za određivanje gradijenta naprezanja koriste se mjerni lanci koji predstavljaju niz
pojedinačnih traka (obično 10) veoma kratke dužine vlakna (0,6 mm) gusto poredanih jedna
do druge na jednom istom nosaču (slika 17.17). Oblici mjernih traka mogu biti linearnog
tipa ili rozete.
D
A T
C
B

Slika 17.17. Mjerni lanac

- slučaj A: Pravci glavnih naprezanja su poznati (slika 17.18)

Ako su pravci glavnih naprezanja poznati (teorijska razmatranja, primjena metode krtog
laka, iskustvo,…) koriste se rozete sa dva vlakna 0º, 90º koje mjere deformacije u dva
upravna pravca, a orijentacija rozete se vrši u pravcu glavnih naprezanja.

2 1

90º

1 2

Ravninsko napregnuto stanje: 1,2 Uvijanje

glavne ose naprezanja

Slika 17.18. Mjerenje glavnih naprezanja u slučaju kada su pravci glavnih naprezanja
poznati

- slučaj B: Pravci glavnih naprezanja nisu poznati (slika 17.19)

U slučaju da pravci glavnih osa naprezanja nisu poznati, za definiranje najvećih naprezanja
na mjestu mjerenja potrebno je mjeriti deformacije u tri različita pravca. Za taj slučaj stoji
na raspolaganju rozeta sa vlaknima orjentiranim pod kutovima: 0º, 45º, 90º ili 0º, 60º, 120º.

303
 45º 60º

0
45º
60º
0 0

0
Slika 17.19. Rozete za slučaj određivanja glavnih naprezanja kada pravci glavnih
naprezanja nisu poznati

17.4 . Metoda fotoelastičnosti (fotoelasticimetrija)

Fotoelasticimetrija ili fotoelastičnost, kako se ranije zvala, temelji se na osobini nekih

providnih materijala da mjenjaju optičke osobine pri napregnutom stanju. Fotoelastičnost se
javlja u optički osjetljivim materijalima kada se svijetlosni zrak pri prolasku dijeli u dvije
zrake koje se kreću po pravcima glavnih naprezanja različitim brzinama. Njihova brzina
ovisi od veličine glavnih naprezanja. Ovu osobinu je prvi opazio Bruster (Brewster) 1811.
godine pri promatranju stakla. Značajan doprinos tumačenju optičkih pojava dali su Njutn
(Newton) krajem 17. stoljeća, Hajgens (Huygens), Maksvel (Maxwell) u drugoj polovini
19. stoljeća, zatim Faradej (Faraday), Verthajm (Wertheim) i drugi.
Fotoelastično određivanje naprezanja i deformacija najprije je primjenjeno pri rješavanju
ravninskih problema (modeli konstrukcija izrađeni od ploča fotoelastičnog materijala), a
zatim prostornih modela. Fotoelastični materijali u napregnutom stanju postaju optički
dvolomni (optički anizotropni).
Dakle, optička promjenljivost u materijalu odražava se preko naprezanja i razlike
naprezanja, čiji intenzitet ovisi o vrijednosti opterećenja modela i geometrijskih
karakteristika konstrukcije.

17.4.1. Osnovna znanja iz optike

Za tumačenje pojava u optici postoji više teorija. Jedna od njih je Njutnova iz druge
polovine 17. stoljeća poznata kao “emisiona teorija” utemeljena na spoznaji da svijetla
tijela emitiraju čestice. Ova teorija se napušta i usvaja se “valna teorija” gdje se širenje
svijetla uspoređuje sa širenjem longitudinalnih valova. Krajem 17. stoljeća Hajgens
postavlja novu valnu teoriju širenja svijetlosti utemeljenu na teoriji transverzalnih valova.
Godine 1865. Maksvel je postavio modernu elektromagnetnu teoriju svijetlosti. On je
proširio novu valnu teoriju tumačenjem da je svijetlo titranje elektromagnetnih valova u
dvije okomite ravnine. Ako se elektromagnetni valovi kreću kroz vakuum tada je brzina
širenja konstantna i najveća, c=300 Mm/s, dok je u svakoj drugoj sredini manja. Za brzinu
svijetla u vakuumu važi :
c=λf (17.38)
gdje su : c - brzina svijetlosti u vakuumu,
λ – valna dužina,
f – frekvencija svijetla (broj titraja u jednoj sekundi).

304
Što je sredina veće gustoće to je manja brzina, dok je frekvencija nepromjenjena pa se
prema izrazu (17.38.) mora smanjiti valna dužina (slika 17.20), odnosno:
c
v ili v =λn f (17.39)
r r
gdje su: v – brzina širenja svijetlosti kroz gušće sredstvo,
μr – relativna magnetska provodljivost,
εr – relativna dielektričnost (za dielektrične materijale μr =1).
Kada svijetlo sadrži samo jednu valnu dužinu naziva se monohromatsko ili jednobojno, dok
polihromatsko ima više valnih dužina.

λ λn

c=λ·f v = λn · f c=λ·f

Slika 17.20. Smanjenje valne dužine pri prolazu kroz gušće sredstvo, dok je f = const.

17.4.2. Polarizirano i nepolarizirano svijetlo

 
Polarizirano svijetlo je ono gdje je pravac vektora ( E i H ) konstantan ili se mijenja po
 
određenom zakonu. Kod nepolariziranog svijetla pravac vektora ( E i H ) se mijenja

proizvoljno tokom vremena. Jakost električnog polja E u optici se još naziva vektor svjetla,

dok je H jakost magnetskog polja. Ova dva vektora su međusobno ovisna i u homogenom
izotropnom sredstvu su međusobno okomiti. Obični izvori svjetla kao što su : električne
žarulje, svijeće, električni luk, fluorescentne cijevi itd. emitiraju nepolarizirano svjetlo.
Polarizirano svjetlo može biti :
 linearno (ravninski) polarizirano svjetlo koje titra samo u jednoj ravnini,
 eliptično polarizirano svjetlo koje se predstavlja dvjema ortogonalno linearnim
polariziranim komponentama sa proizvoljnom fazom φ, pri čemu vektor opisuje u
prostoru eliptičnu spiralu oko pravca u kojem zraka svjetla putuje,
 kružno polarizirano svjetlo koje se predstavlja sa dvije ortogonalne polarizirane
komponente pri čemu vektor opisuje Arhimedovu spiralu.
Kod određivanja stanja naprezanja primjenjuju se sva tri načina polarizacije svjetla.
________________
• Sir David Brewster je od 1811. – 1816. godine otkrio efekat fotoelastičnosti, pri čemu je pokazao da
čisto staklo izloženo mehaničkom naprezanju i osvjetljeno monohromatskom svjetlošću pokazuje
obojenost (optički dvolomni materijal). Kasnije je ova pojava i teorijski dokazana da je efekat
obojenosti srazmjeran razlici glavnih naprezanja

305
17.4.3. Odbijanje i lom svjetla
Kut upadanja svjetlosti jednak je kutu odbijanja (slika 17.21) ili α= β.

v1 U.Z. O.Z.
α β α
α=β
U.Z. – ulazna zraka
O.Z. – odbijena zraka
n1 L.Z. – lomljena zraka
γ α1
n 2 > n1
γ
a) b)
γ1
v2 L.Z.

Slika 17.21. Odbijanje i lom svijetla (a) i prolazak svjetla kroz planparalelnu ploču (b)

Pri prelasku zrake svijetla iz jedne u drugu sredinu sa različitim indeksima loma, svijetlost
se na granici jednim dijelom odbija, a drugim dijelom lomi (slika 17.21.a), odnosno : sin α :
sin γ = v1 : v2, gdje su v1 i v2 brzine u prvom, odnosno u drugom sredstvu. Pri prolasku
svijetla kroz planparalelnu ploču (slika 17.21.b) važi odnos :
sin  1 sin 
  (17.40)
sin  1 n sin 
što znači da je α = γ1.

17.4.4. Polariskopi i analiza modela

17.4.4.1. Ravninski polariskop
Polariskop je optički uređaj u kome se izvodi analiza napregnutog modela uz određivanje
stanja naprezanja (slika 17.22).
D.S.
I.S. OS P
P
F
M

A
OS A

F
K

Slika 17.22. Ravninski polariskop

Ravninski polariskop ima slijedeće elemente : izvor svjetlosti (I.S.), difuziono staklo (D.S.),
polarizator (P), analizator (A) i kameru (K). Napregnuti model M izrađen od fotoelastičnog
materijala postavljen je u ravninski polariskop (slika 17.23).
306
 osa
polarizatora
model
I.S
h α
σ1 osa
σ2 analizatora

posmatrač

Slika 17.23. Model u ravninski polariziranom svjetlu

Ako je model pravilno izrađen i nema rubnog efekta vidjeće se tamno polje. Kada se model
optereti materijal modela postaje dvoloman, pri čemu nastaje optički efekat što dovodi do
pojave tamnih odnosno svijetlih linija na modelu.
Dolaskom svjetlosnog fluksa na ravninski napregnuti model nastaje njegovo razlaganje na
dvije komponente, Є1 u pravcu glavnog naprezanja σ1 i Є 2 u pravcu σ2 (slika 17.24).
osa pravac σ1
polarizatora

pravac σ2 α
Є Є1
Є2

Slika 17.24. Razlaganje svjetlosnog fluksa

U napregnutom modelu svi se kristali ponašaju kao dvolomni, pri čemu je pravac σ1 brza
osa, a pravac σ2 spora osa. Zbog toga komponente svjetlosnog fluksa Є 1 i Є 2 prolaze
različitim brzinama kroz napregnuti model, što utječe da će na izlasku iz modela postojati
razlika u fazi Δ.
Da li će promatrana točka u polju polariskopa biti svjetla ili tamna zavisi od izraza :
I = K(Є*)2 ili

I  K sin 2 2 sin 2 cos 2 t  , (17.41)
2
gdje je: I- jačina svjetla ; Є – svjetlosni fluks ; K – konstanta ; ω – frekvencija ; t – vrijeme.
Ako je potpuna interferencija I = 0, promatrana točka će biti tamna, kada postoje tri
mogućnosti :
n  3
 Potpuna interferencija I = 0, odnosno sin2α = 0 ili    0, , .
2 2 2
Ovo će stanje biti kada su pravci σ1 i σ2 paralelni sa osi polarizatora. Tada će sve točke na
modelu biti tamne. Njihovim povezivanjem dobiju se interferencijske linije tzv. izokline,

307
koje spajaju mjesta u modelu u kojima pravci glavnih naprazanja čine jednak kut sa nekom
izabranom osom. Ovaj kut je parametar izokline, koji je jednak kutu polarizatora.
 Razlika glavnih naprezanja

Kada je sin  0 , jačina svjetla postaje I = 0. Na temelju ovog dobiju se tamne točke koje
2
međusobnim povezivanjem daju tamne interferencijske linije ili izohrome, čiji je red
interferencije (red izohrome) :
 h
N  1   2   n, n = 0,1,2,… (17.42)
2 f
Nf 
ili 1   2  (17.43)
h
gdje su : fσ - fotoelastična konstanta naprezanja,
h - debljina ploče kroz koju prolaze ravninske polarizirane komponente
svjetlosti.
Dakle, N=n naziva se red izohrome ili red interferencije. Izraz (17.42) pokazuje da red
izohrome može biti nula ili bilo koji cijeli broj. Prema tome, izohrome su linije duž kojih su
razlike glavnih naprezanja konstante, tj. σ1 – σ2 = const.
 Frekvencija svjetla
2n  1
Kada je prema izrazu (17.41) jačina svjetla I = 0, tada je    n = 0,1,2,…
n
Ovaj utjecaj se zanemaruje jer se pojava ne može registrirati niti sa brzom kamerom.

17.4.4.2. Kružni polariskop

U odnosu na ravninski polariskop gdje su osi polarizatora i analizatora uvijek ukrštene, kod
kružnog polariskopa postoje četiri moguća slučaja kombinacija polarizatora, analizatora i
četvrtvalnih ploča (slika 17.25).
D.S.
I.S.
os P
λ/4
b
F
s
M
λ/4
s
b
A
os A
F

K
Slika 17.25. Kružni polariskop
λ/4 – četvrtvalna ploča, b – brza os, s – spora os

308
Napregnuti model u kružno polariziranom svjetlu prikazan je na slici 17.26.

os P
λ/4
I.S. b
π/4 π/4
s M

α s
P σ1 b A
σ2 os A

λ/4 K

Slika 17.26. Model u kružno polariziranom svjetlu

Ulaskom svjetla u napregnuti model (slika 17.27), gdje se materijal modela ponaša kao
dvolomni kristal, dolazi do razlaganja svjetlosnog fluksa na dvije komponente Є 1 i Є 2 koje
titraju u pravcu σ1 i σ2.
P (1)

s b
π/4
α
(2) γ
γ Є1
Є 's
Є 'b A
α
Є2
σ2
σ1
model

Slika 17.27. Razlaganje svjetlosnog fluksa u napregnutom modelu

Pri prolasku svjetlosti kroz model između njenih komponenti nastaće fazna razlika :
2h 1   2 
 (17.44)
f
Jačina svjetlosti iznosi :
   
I  K ( E  ) 2  K sin 2 cos 2  t   2  (17.45)
2  2 
Potpuna interferencija svjetla nastaje za I = 0 kada su moguća dva stanja :

309
  
 sin 0 ;  n ; n = 0,1,2,3,… (17.46)
2 2
Iz izraza (17.42) i (17.46) biti će :
 h
N  1   2   0,1,2,3,... ili
2 f
Nf 
1  2  , N = 0,1,2,3,… (17.47)
h
  
 U izrazu (17.45) jakost svijetla jednaka je nuli kad je cos  t   2  = 0
 2 
Zbog vrlo velike frekvencije ω izokline se brzo pojavljuju i nestaju tako da je nemoguće
snimiti ovu pojavu ni najbržim kamerama, tako da kamera snima samo izohrome. Dakle,
pomoću kružno polariziranog svjetla mogu se eliminirati izokline i tako dobiti slika samih
izohroma.

17.4.5. Konstrukcijski modeli

Na jednostavnim ili složenim polariskopima mogu se posmatrati prozirni modeli u kružno

ili ravninski polariziranom svjetlu, pri čemu se dobije različito obojena slika modela sa
spektralnim bojama. Izgled dobivenih slika ovisi o obliku modela, stanju naprezanja,
optičkim karakteristikama materijala modela, temperaturi itd. Konstrukcijski modeli
najčešće se ispituju u ravninskom stanju naprezanja i to na prozirnim pločama stalne
debljine. Materijal ploče od koje je izrađen model optički je dvolomni tako da zrake svjetla
polariziraju u dvije okomite ravnine, čiji se pravci podudaraju sa pravcima glavnih
naprezanja s faznim pomakom dviju zraka:
2h
Δ=  1   2  (17.48)
f
Kod bijelog izvora svjetla boja na određenom mjestu modela ovisi o razlikama glavnih
naprezanja, dok kod monokromatskog svjetla ovisi o intenzitetu osvjetljenja. Ovaj zakon je
prvi otkrio Maksvel 1853. u proširenom obliku, od kada počinje eksperimentiranje
fotoelastičnim modelima.
U praktičnom obliku za inženjersku praksu ranija jednadžba je imala oblik :
Δ = K(σ1 – σ2), (17.49)
gdje konstanta
2h
K (17.50)
f
odražava optičke karakteristike materijala.
Ova konstanta se određuje u polariskopu na uzorku ploče od koje je izrađen model i to za
poznata stanja naprezanja (tzv. baždarenje ploče modela). Model se stavlja između
ukrštenog polarizatora i analizatora (slika 17.28), pri čemu je zraka jednobojnog svjetla iza
polarizatora ravninski polarizirana, tako da se pri prolasku kroz opterećeni model dijeli u
dvije međusobno okomito polarizirane zrake :
- brzu : b = aK0sin(φ + Δ)cosθ i
- sporu : s = aK0sinφsinθ,
gdje su : Δ – fazni pomak

310
 2
φ – vremenska funkcija titranja zrake s periodom T;   t
T
K0 – faktor apsorpcije,
a – amplituda titranja svjetla iza polarizatora.

analizator
b
s
polarizator

Slika 17.28. Prolazak zrake kroz opterećeni model

Promatranjem opterećenog modela iza analizatora uočavaju se u jednobojnom svjetlu dva

sistema tamnih linija, od kojih je jedan :
n
2θ = nπ ili  
2
i drugi :

 n ili Δ = 2nπ.
2
n
Tamne linije prvog sistema (   ) su mjesta jednakih pravaca glavnih naprezanja ili
2
izokline. U bijelom svjetlu izokline ostaju tamne što ih razlikuje od linija drugog sistema za
koji važi Δ = 2nπ, to su tzv. izohrome. Kod izohroma su sva mjesta u jednobojnom svjetlu
tamna gdje je razlika naprezanja :
f  Nf
1  2    , (17.51)
2h h
dok pri bijelom izvoru svjetla pokazuju iste spektralne boje. Prema tome izohroma N-tog
reda spaja sva mjesta na kojima je razlika naprezanja:
Nf 
1  2  . (17.52)
h
Dakle u bijelom svjetlu izohrome se razlikuju od izoklina i po tome što su obojene. Na
temelju navedenoga može se zaključiti da se fotoelastičnim postupkom za svako mjesto
ravninskog modela dobiju dva podatka i to razlika glavnih naprezanja i njihov pravac.
U ravninskim problemima postoje tri nepoznanice (tri komponente naprezanja ili dva
glavna naprezanja i njihov nepoznati pravac). Dakle, za utvrđivanje stanja naprezanja u
jednoj točki modela treba još jedan podatak u čemu pomaže jednadžba deformacija u
pravcu debljine modela :

z    1   2  (17.53)
E

311
Mjerenjem deformacija u pravcu osi z, tj. promjenom debljine opterećenog modela dobije
se:
E
 1   2   z (17.54)

Dakako, za svako mjesto treba snimiti model (ploču) u neopterećenom i opterećenom
stanju.

17.4.6. Izokline

Izokline su linije u čijim točkama su pravci glavnih naprezanja jednaki, odnosno to su linje
duž kojih glavna naprezanja imaju stalan pravac. Na slici 17.29. prikazane su izokline za 0˚,
15˚ i 45˚. Svaka izoklina ima svoj parametar α, koji označava kut koji jedno od glavnih
naprezanja čini s proizvoljno odabranom osom (os x).

y σ1
45° 45° α1 °

15°
σ2 = 0 x
15°

0° σ1
0°
α2 °
x
0 σ2 = 0

Slika 17.29 Izokline parametara 0°, 15° i 45° Slika 17.30 Parametri izokline na rubu

17.4.7. Izohrome

Poznavajući red izohrome može se odrediti razlika glavnih naprezanja:

Nf 
σ1 – σ2 = (17.55)
h

gdje je : f  - fotoelastična konstanta ploče izrađenog modela,
c
N – red izohrome ili red interferencije,
λ - valna dužina,
c – konstanta naprezanja materijala modela.
Nulta izohroma (σ1 – σ2) = 0 u bijelom svjetlu predstavljena je tamnom linijom, dok su sve
ostale spektralnih boja (sve su tamne u jednobojnom svjetlu). Dakle, pomoću jednadžbe
(17.55) odbrojavanjem od nulte izohrome može se odrediti njezin red, te tako izračunati
razlika glavnih naprezanja zašto treba poznavati fσ. Često se to čini na uzorku (slika
17.31.a) sa proširenim krajevima koji se stavljaju u kidalicu i postepeno opterećuju. U
neopterećenom stanju u polju ukrštenih polaroida uzorak je taman. Pri porastu opterećenja
F u bijelom svjetlu uzorak jednolično poprima redom sve spektralne boje. Kod daljnjeg
porasta sile F spektralne boje se ciklički smjenjuju i ponavljaju. Pri navedenom opterećenju
uzorka, naprezanja u okomitom pravcu na silu F su (σ2=0) :
 1  0 f Nf
 ili  1   (17.56)
N h h
gdje je : σ1 – naprezanje uzorka.
312
Kod ploča debljine 6-10 mm, N =1,5-15 MPa. Bolje je razlučivanje reda izohroma, što je
manja konstanta N, kada je potrebno manje opteretiti model.
Drugi način određivanja fσ prikazan je na slici (17.31.b), gdje se pomoću dvije
koncentrirane sile na srednjem dijelu dobije čisto savijanje. Pri povećanju naprezanja na
gornjem i donjem dijelu ruba grede nastaju nove izohrome, tako da je naprezanje:
Fa Nf 
1   , jer je σ2=0.
w h
Dakako, navedeno vrijedi za jednoosno stanje naprezanja, dok se kod dvoosnog naprezanja
ti odnosi mijenjaju.
F
F F

a a

F
a) b)
Slika 17.31. Određivanje fσ-konstante ploče modela

17.4.8. Snimanje izoklina i izohroma

Na slici 17.32. prikazane su izokline raznih parametara za kružni disk.

54˚
45˚
36˚
27˚
18˚
81˚ 9˚
5˚
9˚ 81˚
63˚
45˚

Slika 17.32. Izokline raznih parametara

313
Red izohrome se odredi pomoću fotografije, pri čemu se prvo traži izohroma nultog reda od
koje se broje izohrome redom. Izohromu nultog reda najlakše je odrediti ako na konturi
modela postoji ispupčenje kao u točki A, gdje su i najmanja naprezanja (slika 17.33). Ako
se model posmatra u bijelom svjetlu, izohroma nultog reda se lako odredi, jer je nulta
izohroma uvijek crna dok su ostale izohrome bijele.
Dakle, u točki A modela glavna naprezanja u normalnom i poprečnom pravcu su jednaka
nuli, tj. σ1 = σ2 = 0, pa je Morova kružnica tada prikazana pomoću točke. Zbog toga je izraz
Nf
 1   2    0 , gdje je fσ različito od nule, te je N = 0.
h
Prema tome, pomoću slike izoklina se odrede pravci glavnih naprezanja, dok se
poznavanjem reda izohrome odredi njihova razlika (σ1 - σ2).
Za poznavanje napregnutog stanja u točki ravninskog modela treba poznavati tri podatka :
glavna naprezanja σ1 i σ2 te njihov kut α ili tri komponente naprezanja σx, σy i τxy. Često je
potrebno iz analize naprezanja u inženjerskim konstrukcijama (dimenzioniranje strojnih
elemenata, nosećih konstrukcija) odrediti maksimalno smično naprezanje. Tako, ako su
glavna naprezanja različitog predznaka tada je :
   2 Nf 
 max  1  (17.57)
2 2h
U tom slučaju prema teoriji najvećeg smičnog naprezanja dobije se ekvivalentno
naprezanje:
Nf
 e  1   2   , (17.58)
h
što se može neposredno odrediti iz slike izohroma.
Za određivanje pojedinačnih vrijednosti glavnih naprezanja σ1 i σ2 koristi se metoda
razdvajanja glavnih naprezanja.

3
4
2
N=0 1
A 5 A

6
8 7
9
σ2 = 0
A A
σ1 = 0

σt ≠ 0
σn = 0

Slika 17.33. Određivanje reda izohrome na modelu

314
17.4.9. Razdvajanje glavnih naprezanja
Kada su potrebne pojedinačne vrijednosti glavnih naprezanja u unutrašnjosti modela, koje
se ne mogu odrediti na temelju fotoelastičnih snimaka izohroma i izoklina, koriste se
metode razdvajanja glavnih naprezanja. Postoji više metoda razdvajanja naprezanja od
kojih se ovdje prikazuje samo jedna metoda.

17.4.9.1. Metoda kosog osvjetljavanja

Ova metoda koristi kao dopunske podatke izohrome koje nastaju pri kosom prolazu svjetla
kroz model, koji je zaokrenut za kut φ, tako da je debljina modela h/cosφ. (slika 17.34).
Kod normalnog osvjetljavanja red izohrome je određen razlikom glavnih naprezanja :
Nf 
1   2  (17.59)
h
odnosno pri kosom osvjetljavanju:
N f
 1   2'  (17.60)
h / cos 
gdje su :  2' - sekundarno glavno naprezanje,
N - red izohrome pri kosom osvjetljavanju.

φ
τ  2
model

φ φ σ2
h/cos
φ’
h
I.S I.S

Slika 17.34. Lom zrake pri koso Slika 17.35. Koso osvijetljeni zaokrenuti
osvjetljenom modelu model oko osi σ1

Na slici 17.35. važi  2'   2 cos 2  te je

N f
 1   2 cos 2   , (17.61)
h / cos 
ili riješavanjem izraza (17.59) i (17.61) dobiju se glavna naprezanja :
cos 
1 
f
N   N cos   2
h sin 
(17.62)
2 
f
N  cos   N  12
h sin 
315
Ako se uzme φ = 45˚ tada izrazi iz jednačine (17.62) postaju :

1 
2 f
2h

2N  2 N 
(17.63)
2 
f
h

2 N  2N 
Modeli koji nemaju os simetrije, za postupak razdvajanja se koriste dva kosa presjeka
osvjetljavanja, jedan pri zakretanju oko osi x i drugi oko osi y, pri čemu osi x i y leže u
ravnini modela, dok je os z okomita na model.
Kod normalnog osvjetljavanja :
Nf 
h
 1   2   x  y 2
 4 xy2 (17.64)

gdje su glavna naprezanja :

2
x y x  y 
 1, 2       xy

2
(17.65)
2  2 
Kod zakrenutog modela oko osi y za kut φy dobiva se :
N y f
h / cos  y
  '1  ' 2   ' x  ' y 2
 4 xy2 (17.66)

gdje su : σx’ = σx cos2φy ; σy’ = σy ; τ’xy = τxy cosφy

pa se dobije :

Ny 
h
f cos  y
 x cos
2 2
 y   y  4 xy 2
cos 2  y (17.67)

Kod zakretanja modela oko osi x za kut φx dobiva se sličan izraz :

Nx 
h
f cos  x
 x   y cos 2  x   4
2 2
xy cos 2  x (17.68)

Za slučaj φx = φy = φ izrazi (17.64), (17.66) i (17.68) prelaze u nove oblike čijim

riješavanjem se odrede σx i σy i prva invarijanta naprezanja I = σx + σy = σ1 + σ2.
Poznavanjem σ1 + σ2 i σ1 - σ2 mogu se odrediti glavna naprezanja :
f  ctg 2 N x2  N y2 
 1, 2   2
 2
 N (17.69)
2h 1  cos  N cos  
U izrazu (17.69) za određivanje naprezanja pojavljuje se razlika bliskih eksperimentalno
određenih veličina N, Nx i Ny, što može i kod male greške uzrokovati veliku grešku
naprezanja.

17.4.10. Površinska fotoelastičnost (metoda fotoelastične obloge)

Direktno određivanje naprezanja na površini konstruktivnog elementa se postiže

ljepljenjem tanke obloge modelskog materijala debljine 1,0 – 2,5 mm na površinu
ispitivane konstrukcije. Ljepljenje modelskog materijala se izvodi obično
dvokomponentnim ljepilom. Pri deformiranju konstrukcije, deformacije se prenose na
fotoelastičnu oblogu, tako da su deformacije površine konstrukcije i fotoelastične obloge

316
jednake, a moduli elastičnosti i Poasonovi koeficijenti različiti, pa i naprezanja moraju biti
različita (slika 17.36).
z

0 x

σx o σx m
h0

y σyo

σy m
Slika 17.36. Naprezanja na modelu i oblozi

Razlika glavnih naprezanja u oblozi može se prikazati izrazom:

Nf 
 1o   2 o  (17.70)
2h0
U izrazu (17.70) vrijednost 2h0 je zbog dva prolaska svjetlosti kroz oblogu.
Potrebno je poznavati naprezanje u modelu, zašto treba uspostaviti odnos glavnih
naprezanja u modelu σ1m i σ2m i reda izohrome. Zato se koristi Hukov zakon:

 1o 
Eo
1   o2
 o
1   o 2o  i  2o 
Eo
1   o2
 o
2   o1o  (17.71)

Kako je ε1o = ε1m i ε2o = ε2m, te je

 1o 
Eo
1   o2
 m
1   o 2m  i  2o 
Eo
1   o2

 2m   o1m  (17.72)

Hukov zakon za model glasi:

1m 
1
Em

 1m   m 2m  i  2m 
1
Em

 2m   m 1m  (17.73)

Nakon zamjene deformacija ε1m i ε2m u izraze za naprezanja σ1o i σ2o dobije se:
E o 1   m  m
 1o   2o 
E m 1   o 
Nf
 1   2m  
2h0
  (17.74)

odnosno razlika glavnih naprezanja u konstrukciji:

E m 1   o  Nf 
 1m   2m  (17.75)
E o 1   m  2h0
gdje su : νm, ν0 - Poasonov koeficijent materijala konstrukcije i fotoelastične obloge,
Em, E0 - modul elastičnosti materijala konstrukcije i materijala obloge.
Dakako, naprezanja u oblogama su znatno manja nego u konstrukciji zbog velikih razlika
modula elastičnosti i Poasonovih koeficijenata koji su za čeličnu konstrukciju Em= 2,1 · 105
MPa, νm= 0,33 i za oblogu E0= 3000 MPa, ν0= 0,45. Tako za veliko naprezanje čelika
dobije se niski red izohrome, npr. za vrlo osjetljivi fotoelastični materijal obloge:
317
 f
=2 MPa i pretpostavke da je σ1 = 200 MPa, te σ2 = 0 dobije se N = 3,8.
2h0
Na slici (17.37) prikazana je jedna vrsta refleksijskog polariskopa.

σ
reflektirajući sloj
obloga

P I.S. I.S. –izvor svjetla

λ/4
P – polariskop
α λ/4 – valna dužina
K -kamera
α A – analizator

λ/4 K
A

model (konstrukcija)
σ
Slika 17.37. Refleksijski polariskop

Najveća prednost metode fotoelastične obloge je što se može primijeniti na originalnu

konstrukciju i ne zahtjeva izradu modela koji su nekada vrlo skupi.

17.4.11. Prostorna fotoelastičnost

Kada se fotoelastični model u kojem postoji prostorno stanje naprezanja posmatra u

polariskopu nije moguće sliku izohroma jednostavno analizirati, jer ovdje nije slučaj kao
kod ravninskog stanja naprezanja da se naprezanje po dubini ne mijenja. Kod prostornog
tijela napregnuto stanje je određeno sa tri glavna naprezanja σ1, σ2 i σ3 i tri ravnine u kojima
leže glavna naprezanja, odnosno sa 6 komponenti tenzora naprezanja σx, σy, σz, τxy, τyz, τxz.
(slika 17.38).
Zbog toga se koriste metode pomoću kojih je moguće nastale deformacije trajno vezati za
fotoelastični model, nakon čega se model reže na tanke slojeve u kojima se pretpostavlja
ravninsko napregnuto stanje. Za analizu naprezanja u prostornim elementima razvijeno je
više metoda od kojih su najpoznatije : metoda fotoelastične obloge, metoda zamrzavanja
naprezanja, metoda ugrađenog refleksijskog sloja (slično metodi fotoelastične obloge),
metoda višeslojnog modela (model se ovdje izrađuje iz više paralelnih slojeva od kojih je
svaki sloj iz drugog fotoelastičnog materijala različite fotoelastične konstante) i metoda
raspršenog svjetla (primarno svjetlo koje prolazi kroz prozirni koloidni medij izaziva pri
sudaru sa česticama medija sekundarno svjetlo, koje se raspršuje u svim pravcima ravnine
okomite na primarnu zraku svjetla).

318
 z
σz

τzy
τzx τyz
σy
τxz y
τyx
τxy
σX

polarizirano
x
svjetlo

Slika 17.38. Naprezanja u prostornom elementu osvijetljenom u pravcu osi x

17.4.12. Metoda zamrzavanja naprezanja i deformacija

Fotoelasticimetrijsko ispitivanje 3D modela je složenije nego kod jednoosnih i ravno

napregnutih stanja, jer se prostorno mjenjaju pravci glavnih naprezanja. Za ispitivanje
naprezanja i deformacija kod prostornih modela najviše se primjenjuje metoda zamrzavanja
naprezanja, zbog mogućnosti primjene i umjerenih troškova ispitivanja. Ovu metodu je prvi
opisao Opel (Oppel) 1936. godine izvodeći eksperimente na polimernim materijalima.
Nakon toga opća teorijska analiza ove metode dana je 1955. godine, ali primjena je radi
loših svojstava fotoelastičnih materijala uslijedila tek u posljednjih trideset godina.
Osnovna karakteristika ove metode je što model izrađen od fotoelastičnog materijala nakon
obavljenog zagrijavanja na temperaturi 100˚ do 150˚ C, a zatim hlađenja zadržava
naprezanja i deformacije na sobnoj temperaturi i nakon prestanka opterećenja. Na ovaj
način su «zamrznute» deformacije pa se model može razrezati na tanke ploče radi nastavka
ispitivanja kao dvodimenzionalnog modela. Proces «zamrzavanja» deformacija je
reverzibilan, pa ponovnim zagrijavanjem na kritičnu temperaturu model dolazi u stanje koje
je postojalo prije opterećenja. Dakle fotoelastični efekat nestaje.
Metoda zamrzavanja naprezanja primjenjuje se kod kružnih ploča nejednake debljine,
kvadratnih ploča oslonjenih na rubove i izloženih na savijanje, kod strojnih elemenata
(osovine, zupčanici, noseće strukture,…), opterećenih na pritisak, savijanje ili složeno
opterećenje, te kod elemenata gdje su koncentrisana dinamička opterećenja.

17.4.12.1. Određivanje naprezanja

Model za određivanje naprezanja metodom zamrzavanja naprezanja izradi se lijevanjem,

zatim se strojno obradi, uz uvjet da se obradom ne unesu toplinska naprezanja koja mogu
da potpuno promjene sliku izohroma, a potom zagrije na kritičnu temperaturu i optereti
nakon čega se temperatura polagano snizuje do sobne temperature. Nakon rasterećenja
model se reže u ploče debljine 1 do 3 mm za promatranje u polariskopu.
Kod simetričnih elemenata uz uvjet da je opterećenje simetrično javljaju se maksimalna
naprezanja u ravnini simetrije (slika 17.39).

319
 z

F F y

h
x
Slika 17.39. Simetrični sloj

Ispitivanjem simetričnog sloja u polariskopu dobija se slika izohroma sa dva glavna

naprezanja σ1 i σ2, te je :
f '
1   2  N N = 0,1,2,3,… (17.76)
h
gdje su : f  - fotoelastična konstanta naprezanja pri kritičnoj temperaturi,
h - debljina sloja,
N – red izohrome.
Treće naprezanje σ3 okomito je na ravninu sloja i ako je prolazak svjetlosti paralelan sa tim
naprezanjem tada je σ3 = 0, pa je u tom slučaju red izohrome :
h
N ( 1   2 ) . (17.77)
f '
Ovdje se pojedinačna glavna naprezanja mogu odrediti kao i u ravninskoj
fotoelasticimetriji, upotrebom kosog osvjetljavanja.
y
h

σ1

σ2 σ2
σ2 σ2 h
σ1
x
Sn
z
Slika 17.40. Normalan prolazak svjetla kroz ploču modela

Ako ploča rotira u odnosu na polarizator tada dolazi do kosog prolaska svjetla kroz ploču
debljine h/cosβ , pa se može pisati red izohrome :
h / cos  h
N  ( 1   2 cos 2  ) ; N   ( 1 / cos    2 cos  ) (17.78)
f ' f '
odnosno :
N
 1   2 cos 2   f ' (17.79)
h / cos 
320
gdje je : Nβ - red izohrome dobiven kosim osvjetljavanjem.
y
h
h

σ1

σ2 cos2β σ2 cos2β

σ1 β
x

z h/cosβ Sk
Slika 17.41. Kosi prolazak svjetla kroz ploču modela

h h
Ako se uzme odnos  1  n1 i  2  n2 tada izrazi (17.77) i (17.78) dobivaju
f ' f '
oblik :
N = n1 – n2 (17.80)
odnosno :
n1  n2 cos 2 
N  (17.81)
cos 
Tako se dobiva :

n1 
h
1 

cos  N   N cos  
f ' sin 2 
(17.82)
h N  cos   N
n2  2 
f ' sin 2 
Pomoću kompenzatora (Tardijeva, Senarmonova,…) dobiju se redovi izohroma N i Nβ čije
se vrijednosti koriste za izračunavanje naprezanja σ1 i σ2.

17.4.12.2. Postupak zamrzavanja deformacija

Prije provedbe postupka zamrzavanja deformacija, potrebno je izraditi odgovarajući model

na konačne dimenzije. Nakon toga model se zagrijava u peći na temperaturu oko 150˚ C u
trajanju od nekoliko sati, što ovisi od debljine stijenke modela. Na ovoj temperaturi model
je veoma elastičan i opterećuje se silama i/ili momentima, zbog oponašanja stvarnog
opterećenja realne konstrukcije. Za optički prozirne materijale i metodu zamrzavanja
problem su velike deformacije. Tako za materijal araldit B kod kritične temperature modul
elastičnosti iznosi E' = 20 MPa i fotoelastična konstanta f'σ = 0,25 kN/m. Međutim, kod
sobne temperature E = 3600 MPa i f'σ =10,6 kN/m. Ako se na modelu pri sobnoj
temperaturi izazove deformacija ε dobit će se na debljini h izohroma:
h Eh
N  , (17.83)
f f

321
odnosno pri kritičnoj temperaturi u modelu (za istu debljinu h i deformaciju ε) će biti
izohroma :
E ' h
N' (17.84)
f '
N ' E ' f 20 10,6
Odnos izohroma :    0,236 , pokazuje da se pri jednakim
N E f ' 3600 0,25
deformacijama u modelu iste debljine h na kritičnoj temperaturi dobiju izohrome približno
četiri puta nižeg reda od izohroma u modelu na sobnoj temperaturi. Ovo bi dovelo do
velikih pogrešaka i male pouzdanosti u određivanju izohroma. Zbog toga model se kod
prostornih ispitivanja opterećuje koliko dozvoljava čvrstoća materijala na temperaturi oko
150˚ C. Ovako se u modelu izazovu velike deformacije, čime pretpostavke iz Nauke o
čvrstoći o malim deformacijama ne važe. Ovim se u ispitivanje unose izvjesne pogreške
koje ne utječu na pouzdanost metode.
Sa temperature oko 150˚ C opterećeni model se hladi brzinom od 3 do 5˚/sat do sobne
temperature, nakon čega prestaje opterećenje modela. Pored svakog modela uzima se iz
obrađenog materijala uzorak za baždarenje modula elastičnosti i fotoelastične konstante.

17.4.12.3. Materijali za izradu modela

Mali broj materijala ispunjava uvjete za primjenu u fotoelasticiometriji. Za izradu

prostornih modela potrebno je da materijal ima :
- visoku optičku osjetljivost (što niža fotoelastična konstanta),
- linearnu ovisnost naprezanja i deformacija,
- prozirnost,
- dobru obradivost zbog izrade modela,
- dovoljnu mehaničku i optičku izotropnost i homogenost,
- visok modul elastičnosti kako bi se izbjegle velike deformacije,
- neosjetljivost na male promjene temperature,
- vrlo mala ili da ne postoje prednaprezanja.
Navedene uvjete najbolje ispunjavaju poliesterne i epoksidne (aralditne) smole koje imaju
visoku optičku osjetljivost.
Mjera optičke osjetljivosti materijala iskazuje se pomoću odnosa modula elastičnosti E i
fotoelastične konstante fσ :
E N
 (cm-1) (17.85)
f h
koji pokazuje koliki će se red izohrome N pojaviti u modelu po jedinici debljine h i
jedinične deformacije ε, kod opterećenja na zatezanje. Što je odnos E/fσ veći, materijal je
fotoelastično osjetljiviji, tj. taj materijal je bolji. Na temelju izraza (17.85) može se postaviti
odnos koji predstavlja maksimalni dopušteni red izohrome po jedinici debljine:
N  dop
   (cm-1) (17.86)
 h  max f
ili :

322
 N
 dop  f (17.87)
h
Odnos (17.86) pokazuje da je granica opterećenja modela (maksimalna deformacija)
određena dozvoljenim naprezanjem σd. Odnos σdop/fσ je drugi pokazatelj optičke
osjetljivosti. Također, što je ovaj odnos veći, materijal je bolji, tj. fotoelastično je
osjetljiviji.
Osobine fotoelastičnih materijala date su u tablici 17.3. Vrijednosti u tablici 17.3. se odnose
na trajanje eksperimenta u vremenu od 1 do 10 minuta uz primjenu natrijevog svjetla (λ =
589,3 nm).
Dobar fotoelastični materijal treba imati što veći modul elastičnosti E i što manju
fotoelastičnu konstantu fσ.

Tablica 17.3. Približne vrijednosti svojstava fotoelastičnih materijala za izradu modela

Osobine pri sobnoj temperaturi

Materijal E σdop fσ E / fσ σdop / fσ ν Tz
kN/m
trgovački Kemijski MPa MPa
red.
red/cm red/cm - ˚C
0,28
Araldit B Epoksidna smola 3500 40 10,6 3200 38 – 150
0,33
Araldit D Epoksidna smola 2800 40 13,8 2000 29 - 120
Araldit F Epoksidna smola 3600 40 14 2550 28,5 - 150
Castolit Poliester 4900 52 28 1770 18,5 - -
3700
Trolon 1500 –
Poliester nezasićen – 23 27
1750
9-10 0,33 90
VP-1527 4200
Columbia 1700
80-
resin CR- Poliester smola – 20 14,5 1400 14 -
85
39 2200
4200 0,33
Catalin 14 – 2700 –
Alkidna smola – 40
15,5 3300
26-28 – 110
61-893 4800 0,36
2800 0,28
Pleksi 110 –
Akrilna smola – 20 250
280
0,8-1,8 – 100
staklo 3200 0,35
57000
30 – 2200 –
Staklo Mineralno staklo – 30
300 15000
1,0-35 0,23 -
70000
1500
Nitrat celuloze i 20- 40 – 380 –
Celuloid –
53 70 480
5-10 - -
kamfor 2700
0,3 –
Guma Prerađen kaučuk 1-5 -
1,5
3-15 - - -
0,28
Fenolformaldehidna 2500 - 12 - 2100 - 80-
Dekorit 3800
40
14 3100
29-35 –
90
smola 0,35

Prema tome u jednadžbama fotoelasticiometrije pored konstanti modelskog materijala E i ν

treba poznavati i fotoelastičnu konstantu fσ.

323
Modul elastičnosti E i fotoelastična konstanta se mjenjaju za isti materijal i više od 10%
ovisno o izradi i termičkoj obradi. Zbog toga, uz svaki fotoelastični model potrebno je ove
veličine baždariti. Baždarenje se provodi za dvodimenzionalni model na štapu opterećenom
na zatezanje (slika 17.31) ili za trodimenzionalni model na gredi opterećenoj na čisto
savijanje (slika 17.42).

a σs a h
F F

Slika 17.42. Baždaranje konstante fσ i E

Maksimalno naprezanje :
M 6aF
s   (17.88)
W hb 2
odnosno ugib mjeren u bilo kojem presjeku unutar područja l:
Ml 2 3al 2 F
v  (17.89)
8 EI 2 Ehb 3
ili fotoelastična konstanta :
h 6aF
f   (17.90)
Nr Nrb2
gdje su : Nr - izohroma na rubu štapa,
M - moment čistog savijanja.
Mjerenjem ugiba v može se odrediti modul elastičnosti prema izrazu (17.89).

324
17.5. Primjeri

Primjer 17.1.
Kako je moguće odrediti glavne deformacije 1, 2 i 3 pri ispitivanju čelične konstrukcije ?

Rješenje :
Da bi se odredile glavne deformacije dovoljne su tri mjerne trake nagnute pod različitim
kutovima u odnosu na osu x (slika 17.43).

c

c b
b
a

a x

Slika 17.43. Rozeta sa tri mjerne trake

Deformacije izmjerene u pravcu postavljenih mjernih traka iznose:

 a   x cos 2  a   y sin 2  a   xy sin  a cos a

 b   x cos 2  b   y sin 2  b   xy sin  b cos b (17.91)
 c   x cos 2  c   y sin 2  c   xy sin  c cos c

Zajednička karakteristika svih rozeta je da su kutovi između mjernih traka poznati. Dakle
poznavanjem kutova između mjernih traka, mogu se rješavanjem sistema jednadžbi (17.91)
odrediti komponente deformacije x, y i xy , kao i kut između glavnog naprezanja (1) i ose
x u obliku :

 xy
tg 2  (17.92)
x  y

Glavne deformacije su :

1 
1
2

x   y 
1
2
 
 x   y 2   xy
2

(17.93)
1

2   x   y 
2
1
2
 
 x   y 2   xy
2


325
Primjer 17.2.
Ako su poznati pravci glavnih naprezanja kako je moguće odrediti veličinu glavnih
naprezanja ?

Rješenje :
Poznavanjem pravaca glavnih naprezanja dovoljno je izmjeriti deformacije u pravcu
glavnih naprezanja sa dvoelementnom rozetom oblika kao na slici 17.44.

Slika 17.44. Dvoelementne rozete

Dvoelementna pravokutna rozeta se koristi kada se pravci glavnih naprezanja odrede

nekom od poznatih metoda (metoda krtog laka ili metoda fotoelastičnosti). Nakon
izmjerenih deformacija 1 i 2 glavna naprezanja se izračunaju pomoću izraza :
E
1  1   2 
1  2
(17.94)
E
2  2
 2  1 
1 

Primjer 17.3.
Kada pravci glavnih naprezanja nisu poznati, kako je moguće odrediti veličine glavnih
naprezanja ?

Rješenje :
Pravci glavnih naprezanja često nisu poznati pa se tada koriste troelementne rozete.
Troelementna rozeta sastoji se od tri mjerne trake postavljene pod kutom : 0, 45 i 90 u
odnosu na osu x (slika 17.45).
y

c b c
b
a x

Slika 17.45. Troelementna pravokutna rozeta

326
Za ovaj tip rozete deformacije u pravcu postavljenih mjernih traka, a na osnovu izraza
(17.91) imaju oblik :
a   x

b 
1
2

 x   y   xy 
(17.95)
c   y
 xy  2 b   a   c
Mjerenjem deformacija a, b i c mogu se pomoću izraza (17.95) odrediti deformacije x, y
i xy.
Glavne deformacije za ovaj tip rozete iznose :
1 1
1   a   c    a   c 2  2 b   a   c 2
2 2 (17.96)
1 1
 2   a   c    a   c   2 b   a   c 
2 2
2 2
Kut za ovaj tip rozete (17.92) se odredi pomoću izraza :
2 b   a   c
tg 2  (17.97)
a  c
Rješenjem izraza (17.97) dobiju se dva rješenja. Prvo rješenje 1 je kut između osi ε i
maksimalne deformacije 1 i drugo rješenje 2 je kut između osi ε i minimalne deformacije
2, što je prikazano na Morovom krugu (slika 17.46).
1

a = xx
2
b
D
B

2θ2 A  max
R 2
 xy
-2θ1 2
0 
 xy
2
C
2
c = yy
1
 a   c 
2

Slika 17.46. Morov krug deformacija za pravokutnu rozetu

Konstrukciju Morovog kruga deformacija za pravokutnu rozetu treba početi nanošenjem

deformacija a, b i c na apscisnu osu i povlačenjem vertikalnih linija iz tih točaka.
327
Vrijednost deformacije xy se izračunava pomoću izraza (17.95), pa se veličina 0,5xy nanosi
duž vertikalne linije povučene kroz a (točka A). Također, nanošenjem 0,5xy duž vertikalne
linije za c dobiva se točka C. Kada se spoje točke A i C dobije se centar kruga određen
apscisom na udaljenosti 0,5(a + c) od koordinatnog početka.
Konstrukcija Morovog kruga je pravilna kada je spojnica kruga OB okomita na promjer
AC . Vrijednost glavnih deformacija 1 i 2 određena je presjekom kruga i apscise. Osnovni
kut 2θ1 je negativan ako je točka A iznad ose . Kut 2θ2 je pozitivan kada točka A leži
iznad ose ε. Maksimalna smična deformacija odgovara polumjeru kruga OD = 0,5max.
Kada se izraz (17.96) uvrsti u izraz (17.94) dobiju se izrazi za glavna naprezanja :
E a  c
1  
1
 a   c 2  2 b   a   c 2 
2  1   1  
(17.98)
E    1 
2   a c   a   c   2 b   a   c 
2 2

2  1  1  
Za dati tip rozete vrijednost maksimalnog tangencijalnog naprezanja odredi se po izrazu:
E
 max   a   c 2  2 b   a   c 2 (17.99)
21   
ili
 A B   A B  B
 1  E   ;  2  E   ;  max  E (17.100)
 1  1     1  1    1 
gdje su :
a  c 1
A ; B  a   c 2  2 b   a   c 2 (17.101)
2 2

Primjer 17.4.
Postoji li mogućnost direktnog mjerenja naprezanja (napregnutog stanja) konstruktivnih
elemenata ?

Rješenje :
Direktno mjerenje naprezanja se izvodi pomoću mjernih traka oblika V prikazanih na slici
17.47.
y σ1

θ
x

Slika 17.47. Mjerna traka za direktno mjerenje naprezanja

328
Veza između naprezanja i deformacija za ravninsko napregnuto stanje određena je
izrazima:
1

 a   a   p
E

(17.102)
1

 p   p   a
E

Postupak mjerenja se izvodi postavljanjem trake duž osi x koja stoji pod nepoznatim kutom
α u odnosu na naprezanje σ1 (slika 17.47).
Deformacije gornje i donje trake odrede se po izrazima :
1 1
   1   2   1   2 cos 2   
2 2
(17.103)
1 1
   1   2   1   2 cos 2   
2 2
ili:
      1   2   1   2 cos 2 cos 2 (17.104)
Izraz za naprezanje u pravcu osi x :
E
x        (17.105)
21   
1
gdje je       srednja vrijednost deformacija izmjerenih pomoću gornje i donje
2
mjerne trake.
Kada su poznati pravci glavnih naprezanja tada se mjerna traka postavlja tako da se x osa
poklopi sa pravcem glavnog naprezanja σ1 pa je σx = σ1. Tada su deformacije gornje i donje
trake simetrične :           pa je izraz (17.105) dobio oblik :
E
1   x   (17.106)
1 

Primjer 17.5.
Prikazana rozeta je upotrebljena za mjerenje deformacija na slobodnoj površini od čeličnog
dijela.
Izmjerene deformacije su : εa = 900μ , εb = 1000μ i εc = 300μ. Odredi glavna naprezanja i
maksimum smičnog naprezanja u ravnini te prikazati njihovu orjentaciju – položaj na
pogodan način. E = 200 GPa, G = 75 GPa, ν = 0,32.
y
45°

45°
b
c
a
15°
x
329
Rješenje:
Pomoću izraza (17.91) za θa=15˚, θb=60˚ i θc=105˚ odrede se vrijednosti εx, εy i γxy
 x  677,8
 y  465,5
 xy  800 ;   10  6
200 10 3
x 
E

 x   y   677,8  0,32  465,510 6  184,21MPa
1  2
1  0,32 2
200 10 3
y 
E
 
y   x   465,5  0,32  677,810 6  152,05MPa
1  2 1  0,32 2
 xy   xy G  800 10  6  75 10 3  60MPa

a 
1
2
 1

 x   y  184,21  152,05  168,13MPa
2
1
    
2
2
     xy2   62,12 MPa
x y
R   max 
 2  
 
 1   a   max  168,13  62,12  230,25MPa
 2   a   max  168,13  62,12  106,01MPa
 
 
1  xy   1 tan 1  60   37,49 0
 p  tan 1   16,1 
2   x  y  2  
 
 2 

45°

45°

c b

15°
a
x
σa=168,13 MPa
τmax=62,12 MPa
37,49°
σ2=106,01 MPa
σ1=230,25 MPa
330
 σa=168,13 MPa

σy=152,05 MPa

τmax=R=62,12 MPa
y
σ2=106,01 MPa

τxy=60 MPa
75°

σx=184,21 MPa
σ1=230,25 MPa

Primjer 17.6.
Eksperimentalno ispitivanje naprezanja i deformacija noseće strukture mehaničke prese

Noseća struktura prese izložena je uglavnom na istezanje (pritisak) i savijanje što ukazuje
da su maksimalne vrijednosti naprezanja na površinama noseće strukture (slika 17.48).
Zbog toga se izvodi mjerenje intenziteta naprezanja na površini noseće strukture prese.
Naprezanja ovise o vrsti i intenzitetu opterećenja i vrsti materijala noseće strukture.


α F
F
hp
F

Slika 17.48 Naprezanja i deformacije noseće strukture prese

331
 Eksperimentalna oprema za mjerenje sastoji se od : simulatora opterećenja (hidraulični,
pneumatski ili opružni element), obično hidraulični cilindar – ručna hidraulična pumpa sa
manometrom (2), elektrootpornih mjernih traka (tenzometrijska metoda, 3), pojačivača
impulsa (4), računala (5), pisača - registratora (6).

3
1

4 5 6

Slika 17.49 Mjerni lanac (oprema) i noseća struktura prese

Primjenom tenzometrijske metode mjere se deformacije (), a ne naprezanja pa se

naprezanja odrede pomoću izraza :
1 fi
 E  (17.107)
n ft
gdje su : n – broj aktivnih traka u polu-mostu, fi – faktor instrumenta,
ft – faktor mjerne trake i  - izmjerena deformacija.

Postupak identifikacije naprezanja izveden je na nosećoj strukturi ekscentarske prese

nominalne sile FN = 1000 kN. Izbor mjernih točaka (slika 17.50) u kojima se mjere
naprezanja, odnosno deformacije, su mjesta na kojima se lijepe mjerne trake.
9 9
8 8
6
7 7

Presjek I-I
5
19 4
I I 18
3
20
14 13 12 11 20
1 2 3 10
17 2
21
16
22 15 1

14 13 12 11 10

Slika 17.50 Plan postavljanja mjernih traka na nosećoj strukturi prese

332
Postupak mjerenja
Opterećenje noseće strukture prese je ostvareno hidrauličnim cilindrom postavljenim
između radnog stola i pritiskivača (slika 17.50) pri čemu je ostvareno statičko opterećenje
promjene sile od 250, 500, 750 i 1000 kN, sa rasterećenjem nakon svakog opterećenja.
Postupak se ponavlja obično 2-3 puta uz mjerenje i izračunavanje srednje vrijednosti
mjerenja.
Rezultati mjerenja deformacija  prikazani su u tablici 17.4 dok su naprezanja izračunata po
izrazu 17.107.

Tablica 17.4 Rezultati mjerenja naprezanja i deformacija

Parametri Broj mjerenja
1 2 3 4 5
p (bar) 0 65,8 131,6 197,4 263,2

F (kN) 0 250 500 750 1000

 0 46 91 132 178
1  0 44,2 87,6 126,7 170,9

 0 911 1800 2610 3520

 0 -40 -79 -114 -152

22  0 -38,4 -75,8 -109,0 -146,0

 0 -791 -1562 -2254 -3006

- broj aktivnih mjernih traka n=1

- faktor instrumenta fin=2,0
- faktor mjerne trake fmt=2,08
- modul elastičnosti E=2,1107 N/cm2 =2,1·105 MPa
- izmjerena deformacija  (m/m)
- izračunato naprezanje  (N/cm2)
- broj mjernih traka odnosno mjernih mjesta 1-22
- pritisak tekućine u hidrauličnom cilindru za simulaciju opterećenja prese
f
   in 
nf mt
  E 

Na temelju dobivenih rezultata mjerenja u presjeku I-I nosećeg stuba prese (slika 17.50)
dobiven je raspored naprezanja prikazan na slici 17.51.

333
 Presjek I-I 19
18

17

3
16
2

15
1
12 11 10
13 xn
14

zona pritiska zona istezanja

Slika 17.51 Raspored naprezanja u poprečnom presjeku I-I nosećeg stuba prese

Na temelju izmjerenih vrijednosti deformacija  i naprezanja  promjena naprezanja od

opterećenja noseće strukture prese F prikazana je na slici 17.52.
F (kN) mjerna mjesta
14 19 22 15 18 13 16 17 8 7 12 11 2 6 10 1 4 3 5 9 21 20
1000

750

500

250

-4000 -2000 0 2000 4000 6000 8000

naprezanja pritiska naprezanja istezanja  (N/cm2)
Slika 17.52 Prikaz promjene naprezanja od sile opterećenja nosećeg stuba prese  = f(F)

334
Primjer 17.17.
Određivanje sila i deformacija zatvorenog okvira valjačke mašine

U procesu valjanja obrađivani materijal je u području plastičnih deformacija, dok zatvoreni

okvir i drugi sastavni elementi valjačke mašine su u području elastičnih deformacija.
Ispitivanje sila valjanja i deformacija zatvorenog okvira ima za cilj da se proces valjanja
izvodi u tehnološki stabilnom području, da elastične deformacije budu u granicama
dozvoljenih, te da valjačka mašina bude optimalno iskorištena.
Ispitivanje je izvedeno na valjačkoj mašini promjera valjaka D = 206,7 mm, oslonjenih na
dva zatvorena okvira 1 i 2 (slika 17.53).

1,2 – Okvir valjačke mašine

3 – Senzor sile
4 – Valjani materijal
5 – Navojno vreteno
6 – Kolijevka valjka

Slika 17.53 Valjačka mašina

335
Mjerni sistem i mjerenje sile valjanja

Izrađeni su originalni mjerni davači (senzori) za mjerenje sile valjanja koji su postavljeni
između navojnog vretena (5) i kolijevke valjka (6) kako je prikazano na slici 17.53 i slici
17.54. Dimenzije elastičnog elementa su određene na temelju poznatih kriterija za
konstrukciju i proračun mjernih pretvarača gdje se mehaničke veličine (sila) transformišu u
električnu (mV).

1 1 – Pritisni element sile

valjanja
2 2 – Elastični element
F/2
3 3 – Mjerna traka

4 – Noseći okvir mašine

4

Slika 17.54 Elastični element senzora sile

Na vanjskoj stijenki cilindričnog elementa ljepljenjem je postavljeno 8 mjernih traka 3/120

LA-11 HBM sa shemom spajanja u puni Vistonov most (slika 17.55).

7
8

T1 T6

T3 T8
4
3

1 T2 T5
2
T4 T7

6
5

a) b)

Slika 17.55. Položaj mjernih traka na obodu cilindra elastičnog elementa (a) i shema
spajanja u puni Vistonov most

Kao što se vidi na slici 17.55 četiri zalijepljene trake (T1, T3, T5 i T7) su uzdužne ili radne,
dok su ostale četiri (T2, T4, T6 i T8) kompenzacione.

336
Mjerenje deformacija zatvorenog okvira

Za mjerenje deformacija zatvorenog okvira valjačke mašine mjerne trake (3/120 LA-11-
HBM) zalijepljene su na mjernim mjestima zatvorenog okvira u presjecima I, II, III, IV, V i
VI (T1, T2, T3, T4, T5, T6, T7 i T8) kako je prikazano na slici 17.56.

I
1
+ fv/2
A B

-
2 T4 T3
I 8 7
II II
4 3
b)
Fv

fh/2 εs
IV IV εi
10 9

Fv c)
ε4= εu= εs+εi

εi
III III N
V εs
12 6 5 ε3= εu= εs-εi
-
εi ε s
N
C D
+ fv/2
11

V d)
a)
Slika 17.56 Mjerna mjesta deformacija okvira sa kvantitativnom slikom izduženja okvira u
vremenu trajanja opterećenja (a), mjerne trake T3 i T4 (b), deformacije usljed istezanja εi i
savijanja εs (c) i deformacije očitane na tenzometrima T3 i T4 (d)

Blok shema mjernog sistema

Shema spajanja mjernih traka postavljenih na mjestima mjerenja prikazana je na slici 17.57.
Na temelju izmjerenih deformacija i poznatog modula elastičnosti materijala okvira mogu
se odrediti naprezanja u točkama mjerenja zatvorenog okvira.

337
 Fi W MP AR
F1
ΔR/R=f(F) e1=f(F) e2=f(F)
F
ΔR/R=f(ε) e1=f(ε) e2=f(ε)
Fi T1
e2=f(ε)
T1 T2
T2
e1=f(ε)
Fi T T3
T1…T6 – mjerne trake
Fi ΔR/R=f(ε) MV – moment valjanja
T4 ni – okretaj valjaka
F1 – sila u okviru 1
F2 – sila u okviru 2
T5 W – Vistonov most
MP – mjerno pojačalo
AR – analogni registar
T6
DRS – digitalni registar
MV ΔR/R=f(M) e2=f(M) P - preklopka
V

t=f (ni)
ni P DR S

Slika 17.57 Blok shema mjernog sistema

Kalibracija mjernih pretvarača

Kalibracija elastičnih elemenata mjernih pretvarača za mjerenje sila valjanja izvedena je na

kidalici Amsler. Sila opterećenja (kalibracije) povećavana je po 50 kN do maksimalne sile
F=200 kN. Rasterećenje elastičnog elementa je izvedeno istim koracima smanjenjem sile
od 200 kN do nule. Pri kalibraciji u porastu i smanjenju sile elastični element pokazuje
potpunu linearnost (slika 17.58).
(μD) 10-6
2
1000

1
500

F (kN)

50 100 150 200

Slika 17.58 Grafički prikaz rezultata kalibracije elastičnog elementa 1 i 2
338
Rezultati mjerenja statičkog opterećenja

Pomoću hidrauličnog cilindra (1) postavljenog između potisne ploče (2) i gornjeg valjka
(3) te donjeg nosača okvira (4) izvršeno je statičko opterećenje zatvorenog okvira i
mjerenje sile F1 na okviru (1) i F2 na okviru (2), te mjerenje deformacija na osam mjernih
mjesta okvira valjačke mašine (slika 17.59).

1
2 2 F2 F1 1
FV1
8 7
4 3 FV
3 3
2 2

4
1 1
6 5 F2 F1

FV1 FV

Slika 17.59 Mjerenje deformacija pri statičkom opterećenju

Pomoću hidrauličnog cilindra sila je simulirana od minimalnog opterećenja F=10,5 kN do

maksimalnog opterećenja F= 154 kN. Izvršena su ukupno 24 mjerenja uz 3 ponavljanja
(tablica 17.5).
Tablica 17.5 Rezultati mjerenja pri statičkom opterećenju okvira
L  m 
Deformacija okvira    
Br. mjerenja

Sila (kN)
L  m 
okvir 1 okvir 2 ukupno Mjerna mjesta na okviru 1 na okviru 2
F1 F2 FV T1 T2 T3 T4 T5 T6 T7 T8
1 8,0 7,0 15,0 4 -1 0 0,8 0 1 -1,5 5

2 18,5 18,0 36,5 8 4 -0,5 1,2 -0,5 2 -4 9

3 26 25, 51,0 15 -9 -0,5 3,5 -0,8 4 -8 15,5
4 34,5 34,5 69,0 23 -15 -0,8 4 -1,0 5 -14 22
5 42,5 42,5 85,0 30 -18 -1,0 4,5 -1,0 5,5 -14 32
6 53,5 53,5 107,0 38 -23 -1,3 5,5 -1,5 6,0 -24 37
7 61,5 61,0 122,5 45 -25 -1,6 7,5 -1,6 8,0 -27 45

8 78,0 76,0 154,0 50 -30 -2,2 9,0 -2,5 10,0 -32 52

339
 Tablica 17.6 Rezultati mjerenja pri dinamičkom opterećenju okvira
L  m 
Br. mjerenja

Sila (kN) Deformacija okvira    

L  m 
okvir 1 okvir 2 ukupno Mjerna mjesta na okviru 1 okviru 2
F1 F2 FV T1 T2 T3 T4 T5 T6 T7 T8

1 17,4 17,6 35,0 13 -10,5 -0,6 2,0 -0,75 3 - -

2 26,5 25,7 52,2 18 -13 -0,80 3,5 -1,0 4,5 - -

3 34,5 35 69,5 28 -17 -0,80 5,0 -1,1 5,0 - -
4 43 43,4 86,4 32 -23 -1,6 6 -1,7 6,5 - -

5 48 47 95 35 -25 -1,6 6 -1,7 7,0 - -

6 63 64 127 50 -31 -2,1 8 -2,5 11 - -

7 79 83 162 60 -40 -3,0 11 -3,0 11 - -

8 85,5 84,5 170 65 -45 -2,5 12 -2,8 12 - -

Vrijednosti deformacija okvira dobivene mjerenjem u statičkim i dinamičkim uvjetima

prikazane su na slici 17.60.

ε (μm/m) 10 20 30 40 50 60 70 80

56 F2 (kN)
T1 -9
42 -18
28 -27 T2
14 -36
F2 (kN)
-45 ε (μm/m)
10 20 30 40 50 60 70 80

a) b)

10 20 30 40 50 60 70 80
F2 (kN) ε (μm/m)
10
-1 8 T4
6
-2 T3 4
2
F2 (kN)
-3 ε (μm/m)
10 20 30 40 50 60 70 80

c) d)

340
 10 20 30 40 50 60 70 80

F2 (kN) ε (μm/m)
-1 9
T6
6
-2 T5
3
-3 F2 (kN)
ε (μm/m)
10 20 30 40 50 60 70 80

e) f)
Slika 17.60. Ovisnost deformacija zatvorenog okvira valjačke mašine o sili opterećenja
- analitički izračunata deformacija
- deformacija pri statičkom opterećenju
- deformacija pri dinamičkom opterećenju
T1…T6 – mjerna mjesta

Primjer 17.8.

Odrediti vrijednost fotoelastične konstante naprezanja fσ potrebne za određivanje

naprezanja.

Rješenje :

Da bi se odredila vrijednost naprezanja, pored vrijednosti izohroma potrebno je poznavati i

vrijednost fotoelastične konstante naprezanja fσ. Određivanje veličine fσ se obavlja na
probnom uzorku (slika 17.61) od istog materijala od koga je napravljen model konstrukcije.

a a
F F h
y
C D z x
b

A B

Slika 17.61. Model grede opterećene na dijelu CD na čisto savijanje

Probni uzorak opterećen je na čisto savijanje u zoni CD, pa je σ1 = σz, i σ2 = 0.

M 12 Fa h hb 2
Kako je :   y y , f   , M  Fa i W x 
Ix hb3 N 6
12 Fa
dobiva se : f  y
N r b3
Ukoliko se odredi maksimalni red izohrome (y=ymax) dobiva se :
6 Fa
f 
Nrb2

341
 σmax

4 +
3
2
1
0
Mt
Mt 1
2

3
4
-
σmin

Slika 17.62. Određivanje naponsko optičke konstante pomoću baždarene grede opterećene
na čisto savijanje

0 2
5

Slika 17.63. Određivanje naponsko optičke konstante pomoću baždarene kružne ploče
opterećene na pritisak duž prečnika
342
Primjer 17.9.

Dati prikaz izoklina, izohroma i trajektorija naprezanja za koncentrisano opterećenje zuba

zupčanika

a) b) c)
Slika 17.64. Izokline za koncentrirano opterećenje zuba zupčanika (a), izohrome (b) i
trajektorije naprezanja zupca dobivene fotoelastičnim pokusom (c)

Izokline svih parametara konvergiraju k točki djelovanja koncentriranog opterećenja (a). Za

dobijanje slike izohroma najbolje je odrediti njihov red na samoj fotografiji ili crtežu.
Obično se polazi od nulte točke čiji je red izohrome nula a zatim ih treba brojati po redu.
Dvije susjedne izohrome su ili istog reda ili se razlikuju za jedinicu (b).

Primjer 17.10.

Uzorak sa zarezom, prema slici 17.65, opterećen je na čisto savijanje. Potrebno je izračunati
faktor koncentracije naprezanja αk.
Presjek A-A
A b=5 mm
r
H=38

h=22
h

M A
a=8

M
L

Slika 17.65. Greda sa zarezom opterećena na čisto savijanje

343
 Rješenje :

a) analitički izraz za određivanje faktora koncentracije naprezanja glasi :

0,85
 H  
   1 
 h  h
K  1   1,638
  H  r
 a1,07  1 
  h  
b) metoda fotoelasticiometrije za određivanje faktora koncentracije naprezanja
Za određivanje faktora koncentracije naprezanja pomoću metode fotoelasticiometrije koristi
se uređaj za čisto savijanje prema slici 17.66.

2F = 608 N

F = 304 N F = 304 N

l1= 21,6 210 mm 21,6

F F
Slika 17.66. Shema uređaja za opterećenje

Moment savijanja MS = Fl1 = 304 · 21,6 = 6555 Nmm

Na kritičnom presjeku grede naprezanje savijanja :
MS 6555
S    16,25 N / mm 2  16,25 MPa
WX 403,3
gdje je :
hb 2 5  22 2
WX    403,3mm 3
6 6
Slika cjelobrojnih izohroma opterećenog modela je snimljena u kružnom polariskopu i
postavljanjem analizatora na tamno polje (slika 17.67). Redovi izohroma su određeni uz
primjenu postupka ekstrapolacije. Iz prikaza na slici 17.67. je vidljivo područje visokog
reda izohroma gdje su izohrome vrlo gusto raspoređene. Za izohrome koje su vidljive golim
okom mjereno je njihovo odstojanje od konture na dnu zareza. Ove su vrijednosti nanesene
na apscisu a red izohrome koja odgovara tome odstojanju na ordinatu. Na taj način
dobivena je krivulja prikazana na slici 17.67. čijim je produžavanjem određen najviši red
izohrome u korijenu zareza.
344
 13 13
12 N1 = 12,9 N2 = 13,6 12
11 11
10 10
9 9
8 8
7 7
6 6
5 5
4 4
3 3
2 2
1 1
0 0

Slika 17.67. Određivanje reda izohrome grede sa zarezom, opterećene na čisto savijanje,
metodom ekstrapolacije

Srednja vrijednost reda izohrome za lijevu i desnu stranu :

N L  N h 12,9  13,5
N sr .(max)    13,2
2 2
kako je :
 max f  N max
K  
n b n
to je :
N sr f  13,2 10 ,8 kN
 max    28,5 10 3 2 =28,5 MPa
b 5 m
ili :
 max 28,5
K    1,75
n 16,25
gdje je : Nmax – maksimalni red izohrome u promatranoj točki.
Razlika u odnosu na analitički određeni faktor koncentracije (αK=1,638) iznosi samo oko
7%.
345
Primjer 17.11.

Odrediti faktor koncentracije naprezanja za krstasto zavareni spoj dimenzija h=5mm i

b=40mm, koji je opterećen zateznom aksijalnom silom F=1000 N. (slika 17.68)

debljina h=5mm


F

40
40

Slika 17.68. Zavareni spoj opterećen silom F

Rješenje :

Vrijednost nominalnog naprezanja :

F 1000
n    5 MPa
hb 5  40
Za date dimenzije krstastog spoja i usvojene dimenzije varova izrađen je model od araldita
(slika 17.69.a), koji je u kružnom polariskopu podešen na tamno polje analizatora i
dobivena je slika cjelobrojnih izohroma za zadanu vrijednost sile F (slika 17.69.b).

P
45˚
K

a) b)
Slika 17.69. Krstasto zavareni spoj
a) model za ispitivanje b) snimljene izohrome u
tamnom polju analizatora
346
Kritična su mjesta za pojavu pukotina usljed zamora pri cikličkom opterećenju u korijenu
zavarenog spoja (K) i podnožja spoja (P). Maksimalna vrijednost izohroma određena je na
osnovu slike izohroma (17.69.b) ekstrapolacijom za tačke K i P.
N max ( K )  13,3 ; N max ( P )  4,8
Maksimalne vrijednosti naprezanja:
f 10,97 kN
 max ( K )  N max ( K )  13,3  29,18 10 3 2  29,18 MPa
h 5 m
f 10,97 kN
 max ( P)  N max ( P)   4,8  10,53 10 3 2  10,53 MPa
h 5 m
Faktor koncentracije naprezanja ima vrijednost:
 max ( K ) 29,18
 k (K )    5,84
n 5
 ( P) 10,53
 k ( P)  max   2,10
n 5

Primjer 17.12.
Prikazati izokline i trajektorije naprezanja zatvorene noseće strukture hidraulične prese.

1200

300

q = 12,2 kN/mm

q = 4,4 kN/mm

840

1250

Slika 17.70. Izokline i trajektorije naprezanja zatvorene noseće strukture hidraulične prese

347
348
Dodatak

349
 Površine i težišta dijagrama momenata savijanja

b
2b/3 b/3

1
A bh
2
h

T T

h
1
A bh
2
b/3 2b/3
b

Parabola 2. reda Parabola 2. reda

1
A bh T
3
h

h
T 2
A bh
3
b/4 3b/4 5b/8 3b/8
b b

Parabola 3. reda Parabola 3. reda

1
A bh T
4
h

T 3
A bh
4
b/5 4b/5 3b/5 2b/5
b b

Parabola n-tog reda Parabola n-tog reda

1 T
A bh
n 1
h
h

T n
A bh
n 1
b/5 4b/5 (n+1)b/(2n+4)
b b

350
 Integrali Mohr-a  MMdz za razne kombinacije dijagrama M i M
(L – osnovica površine dijagrama)

Dijagrami L/2 h h
h1
Dijagrami M h h1 h2 L/2 h2
M a) b) c)

HhL HL HL
H h1  2h2  2h2  h1 
3 6 6
1.

HhL HL HL
H 2h1  h2  h2  2h1 
6 6 6
2.
L L
hL 2H1h1  H 2 h2   H1 h2  2h1  
H1 H2 H 1  2 H 2  6 6
6
3.  H 1h2  H 2 h1   H 2 2h2  h1 
L L
H1 hL 2H 2 h2  H1h1   H 2 2h2  h1  
2 H 2  H1  6 6
6
 H 1h2  H 2 h1   H 1 h2  2h1 
H2
4.

1 HL HL
H HhL h1  3h2  3h2  h1 
kv. parabola 4 12 12
5.

1 HL HL
H HhL 3h1  h2  h2  3h1 
kv. parabola 12 12 12
6.
L/2 H
1 HL HL
HhL h1  h2  h2  h1 
3 3 3
7. kv. parabola

5 HL HL
H HhL 3h1  5h2  5h2  3h1 
12 12 12
8. kv. parabola

1 HL HL
H HhL 5h1  3h2  3h2  5h1 
4 12 12
9. kv. parabola
H
H1 hL L L
H2 H 1  H 2  4 H  6
H1h1  4Hh  H 2h2 
6
H 2h2  4Hh  H1h1 
12
10. kv. parabola H3

351
 Momenti obostrano uklještene grede

Broj Vrsta opterećenja

M1 M2
M0 površine
1 q 2

l ql 2
1 M 1  M 2  
12
ql
2

1 a s a 2 M 1  M 2  
qs
24l

3l 2  s 2 
q
l 11ql 2
l za s  : M 1   M 2  
2 192
2
l 13ql 2
za s  : M 1   M 2  
qas qs 2 3 324
2 2 l 47 ql 2
za s  : M 1   M 2  
4 1536
1 s a s 2
qs
q M1  M 2   2l  a 
6l
l l
3 za a  s 
3
qs 2 qs 2 7 ql 2
M1  M 2  
2 162
2
a s a s a
 
1 2
qs 2
q q M1  M 2   3l  3b  s 2  s 2
12l
l l
4 za a  s  b 
qas 5
qs 2  5 31ql 2
qs a   M1  M 2  
2  2 750

b 3b 
M1   M 0  2  
1 a b 2 l l 
M0
a 3a 
M 2  M 0  2  
l l l 
5 M 0a
l za a  0 : M 1   M 0 ; M 2  0
M 0b l M
l za a  : M1  M 2   0
2 4
za a  l : M 1  0 ; M 2   M 0

352
Broj Vrsta opterećenja
M1 M2
M0 površine
temperatura
1 h 2
Tv EIT
M1  
Tu h
l
6 Tu> Tv EIT
Δ T= Tu- Tv M2 
h

a F b
1 2 Fab 2
M1  
7 l l2
Fa 2b
M2   2
ab l
F
l
l/2 F l/2
1 2

8 l Fl
M1  M 2  
8
l
F
4

F F Fal  a 
a b a M1  M 2  
1 2 l
l l
za a  b  :
9 3
2 Fl
Fa
M1  M 2  
9
l/4 F b F l/4
1 2
10 l
M1  M 2  
3Fl
16
l
F
4

l/4 F l/4 F l/4 F l/4

1 2

11 l 5 Fl 2
M1  M 2  
16
3Fl
Fl
8
2

φ=1
4 EI
Ma 
12 a b
l
Ma 2 EI 6 EI
Mb Mb  ; Ra  2
Ra l l

353
 Literatura

[1] Alfirević I., Viša nauka o čvrstoći, Fakultet strojarstva i brodogradnje Zagreb, 1975.
[2] Alfirević I., Nauka o čvrstoći I, Tehnička knjiga, Zagreb, 1989.
[3] Alfirević I., Jecić S., Fotoelasticimetrija, Fakultet strojarstva i brodogradnje Zagreb,
1992.
[4] Assmann B., Technische Mechanic 2, Festigkeitslehre, 13 Auflage,
R. Oldenbourg Verlag München Wien, 1985.
[5] Bathe K.J., Finite Elements Procedures, Prentice Hall, New Jersey, 1996
[6] Bazjanac D., Nauka o čvrstoći I, Tehnička knjiga, Zagreb, 1975.
[7] Beer F.P., Johnston E.R., Mechanics of Materials, McGraw-Hill, 1992.
[8] Beljajev N.M., Soprotivlenie materialov, Fizmatgiz, Moskva, 1959.
[9] Beljajev N.M., Zbirka zadataka iz Otpornosti materijala, Građevinska knjiga,
Beograd, 1972.
[10] Blagojević D., Dobraš D., Otpornost materijala, Mašinski fakultet Banjaluka, 2001.
[11] Brčić V., Čukić R., Eksperimentalne metode u projektovanju konstrukcija,
Građevinska knjiga, Beograd, 1988.
[12] Brčić V., Otpornost materijala, Građevinska knjiga, Beograd, 1989.
[13] Brnić J., Nauka o čvrstoći, Školska knjiga Zagreb, 1991.
[14] Brnić J., Elastomehanika i plastomehanika, Školska knjiga Zagreb, 1996.
[15] Byars R., Snyder R., Plants H., Engineering Mechanics of Deformable Bodies,
Harper&Row Publisher, New York, 1983.
[16] Čukić R., Ružić D., Otpornost materijala, Mašinski fakultet u Beogradu, 1992.
[17] Čukić R. i dr., Termoelastičnost, Mašinski fakultet u Beogradu, 1993.
[18] Demirdžić I., Muzaferija S., Finite volume method for stress analysis in complex
domains, International Journal for Numerical Methods in Engineering, 37(2), 3751-
3766, 1994
[19] Đukić H., Popović P., Obrada deformisanjem – teoretske osnove, Univerzitet
“Džemal Bijedić” u Mostaru, 1988.
[20] Đurić M., Radenković D., Otpornost materijala I deo, Geokarta, Beograd, 1957.
[21] Fink K., Rorvah H., Izmerenie naprjaženii i deformaci, Moskva, 1979.
[22] Gere J.M., Timoshenko S.P., Mechanics of Materials, PWS Publishing Company
Boston, 1997.
[23] Higdon A., Ohlsen E.H., Stiles W.B., Weese J.A., Riley W.F., Mechanics of
Materials, John Wiley & Sons, New York, 1978.
[24] Hlitčijev J., Poglavlja iz teorije elastičnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1950.
[25] Hoffman K., Einführung in die Technik des Messens mit Dehnungsmessstreifen,
Hottinger Baldwin Messtechnik GmbH, Darmstadt, 1997.
[26] Holzmann G., Meyer, Schumpich G., Technische Mechanik 3, Festigkeitslehre, B.G.
Teubner Stuttgart, 1990.
[27] http://web.umr.edu/~dwhite/be110/homework/transformations/hookes_law/
hookes_law.htm
[28] Hughes T.J.R., Finite Element Method : Linear Static and Dynamic Finite Element
Analysis, Dover Publisher, New York, 2000.
354
[29] Jurković M., Živanović S.: Ispitivanje dinamičkog opterećenja i tehnoloških
parametara trostepene mašine za hladno valjanje, Mašinski fakultet u Banjoj Luci,
1983.
[30] Jurković M.: Ispitivanje prototipa deformacione mašine, Knjiga 5, Mašinski fakultet
u Banjoj Luci, 1985.
[31] Jurković M.: Određivanje krutosti noseće strukture mašine za valjanje, Svezak 6.
Konstrukcija i ispitivanje deformacione mašine, Mašinski fakultet u Banjoj Luci,
1988.
[32] Kostrenčić Z.: Teorija elastičnosti, Školska knjiga Zagreb, 1982.
[33] Mandić J., Otpornost materijala, Naučna knjiga Beograd, 1987.
[34] Mandić J., Zbirka rešenih zadataka iz Otpornosti materijala, Naučna knjiga
Beograd, 1992.
[35] Milić J., Otpornost materijala, Građevinski fakultet u Sarajevu, 1966.
[36] Mott L.R., Applied Strenght of Materials, Prentice Hall, New Jersey, 1970.
[37] Ninković J., Otpornost materijala I, Mašinski fakultet u Sarajevu, 1979.
[38] Ostrić D., Metalne konstrukcije, Mašinski fakultet u Beogradu, 1992.
[39] Patankar S.V., Numerical Heat Transfer and Fluid Flow, McGraw-Hill, New York,
1980.
[40] Popović P., Temeljkovski D.: Mašine za obradu deformisanjem, II dio, Mašinski
fakultet u Nišu, 1991.
[41] Premović K., Golubović D., Miličević Lj., Otpornost materijala - zbirka rešenih
zadataka, Tehnički fakultet u Čačku, 1996.
[42] Raspudić V., Bogdan Š., Tablice iz Nauke o čvrstoći sa izvodima iz teorije,
Sveučilište u Mostaru, 2000.
[43] Rašković D., Otpornost materijala, Naučna knjiga Beograd, 1980.
[44] Rašković D., Teorija elastičnosti, Naučna knjiga Beograd, 1985.
[45] Rašković D., Tablice iz otpornosti materijala, Građevinska knjiga Beograd, 1990.
[46] Riley W.F., Sturges L.D., Morris D.H., Mechanics of Materials, John Wiley & Sons,
New York, 1999.
[47] Ružić D., Čukić R., Otpornost materijala, Mašinski fakultet u Beogradu, 2001.
[48] Schnell W., Gross D., Hauger W., Technische Mechanik 2, Elastostatik, 6. Auflage,
Springer Verlag Berlin-Heidelberg-New York, 1995.
[49] Sekulović M., Metod konačnih elemenata, Građevinska knjiga Beograd, 1988.
[50] Solovjev Đ., Statika konstrukcija – statički neodređene konstrukcije, Univerzitet u
Sarajevu, 1969.
[51] Timoshenko S., Theory of Elastic Stability, McGraw-Hill Book Company Inc., New
York and London, 1936.
[52] Timoshenko S., Teorija elastične stabilnosti, Naučna knjiga Beograd, 1952.
[53] Timoshenko S., Otpornost materijala II, Građevinska knjiga Beograd, 1956.
[54] Timoshenko S., Otpornost materijala I (prevod sa engleskog), Građevinska knjiga
Beograd, 1972.
[55] Uršić J., Čvrstoća broda I dio, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, 1972.
[56] Verbić B., Otpornost materijala, Građevinski fakultet u Sarajevu, 1983.
[57] Vojnović B., Ninković J., Terzić N., Zbirka riješenih zadataka iz Otpornosti
materijala, statički neodređeni nosači, Mašinski fakultet u Sarajevu,1984.
[58] Vukojević D.: Teorija elastičnosti sa eksperimentalnim metodama, Mašinski fakultet
u Zenici, 1998.
[59] Vukotić R., Ispitivanje konstrukcija, Naučna knjiga Beograd, 1990.

355
 Simboli

Oznaka Značenje Mjerna jedinica SI

a unutarnji radijus m
A površina m2
Ae površina elementa m2
b širina, vanjski radijus m
c krutost N/m
specifična krutost pri obrtanju Nm/rad
brzina svjetlosti u vakuumu m/s
konstanta naprezanja materijala modela -
C konstanta ovisna o obliku presjeka -
CK korektivni faktor zbog omskog otpora trake -
d prečnik (promjer) m
D dimenzija poprečnog presjeka m
e,w,n,s granice KV-a -
E modul elastičnosti, Jangov (Young) modul N/m2
vektor svjetla (jakost električnog polja) -
E,W,N,S geometrijska središta KV-a -
f, fi ugib m
f frekvencija svjetla Hz
fij pomjeranje m
fσ fotoelastična konstanta naprezanja N/m
F, Fi sila N
F a, F n aksijalna, normalna, podužna sila N
Ft transverzalna, tangencijalna, poprečna sila N
Fe, Fkr Ojlerova (Euler), kritična sila izvijanja N
Fi komponenta vektora zapreminskih sila N/m3
F jedinična sila -
[FN] vektor kolona vanjskih sila N
G modul smicanja (klizanja) N/m2
težina N
h visina, debljina ploče m
H jakost magnetnog polja -
ix, iy poluprečnik (polumjer) inercije površine m
I jačina svjetla Cd
I0 polarni moment inercije (tromosti) površine m4
Ix, Iy aksijalni moment inercije (tromosti) površine m4
Ixy centrifugalni moment inercije (tromosti) površine m4
I1, I2 glavni momenti inercije površine m4

356
k koeficijent krutosti Nm
koeficijent krutosti m3
broj nepoznatih reakcija veza -
K zakrivljenost ose grede 1/m
K0 faktor instrumenta -
Kt karakteristika (faktor) mjerne trake -
KE konačni element -
KV konačni volumen -
[K] globalna matrica krutosti N/m
l, L dužina (duljina) m
ln reducirana (slobodna) dužina štapa m
m masa tijela kg
broj štapova rešetke -
broj greda u čvoru koje nisu zglavkasto vezane -
pijezoelektrični efekat -
M moment sprega sila Nm
Ma, Mb priključni moment Nm
Mx, My moment savijanja Nm
Mt moment uvijanja (torzije) Nm
M jedinični spreg Nm/N
MKE metoda konačnih elemenata -
MKV metoda konačnih volumena -
stepen statičke neodređenosti konstrukcije -
n
broj aktivnih mjernih traka -
nc broj čvorova u konstrukciji -
ng broj spojnih greda -
N broj stepeni slobode čvorova mreže KE- a -
red interferencije -
p pritisak N/m2
broj greda koje na suprotnom kraju imaju zglob -
pi komponente vektora površinskih sila N/m2
P ukupna potencijalna energija sistema Nm
geometrijsko središte KV-a -
q opterećenje po jedinici dužine N/m
[qN] vektor kolona komponenti vektora pomjeranja čvorova m
mreže KE-a
Q generalisana sila N ili Nm
r, R radijus, polumjer m
rm, rc meridijalni i cirkularni radijus m
rn radijus krivine neutralnog sloja m
ro radijus težišne linije m
RK poluprečnik zakrivljenosti m
R električni otpor Ω
s broj stepeni slobode kretanja -
S sila u štapu od vanjskog opterećenja N
površina m2
Sn opterećenje čvorova Nm
statički moment površine presjeka oko neutralne ose m3
S sila u štapu od jedinične sile -
Sx, Sy statički moment površine m3
357
t vrijeme s
T temperatura, priraštaj temperature K, °C
u,v,w pomjeranje (pomak) m
U električni napon V
v ugib m
brzina širenja svjetlosti m/s
V zapremina (volumen) m3
W rad vanjske sile Nm
Wd deformacioni rad Nm
Wd' deformacioni rad po jedinici zapremine J/m3
Wdv' specifični deformacioni rad na promjeni zapremine J/m3
Wdo' specifični deformacioni rad na promjeni oblika J/m3
Wo, Wt polarni otporni moment m3
Wx, Wy aksijalni otporni moment površine m3
x,y,z kartezijanske (Cartesi) koordinate m
y ugib grede m
y' nagib elastične linije rad
α ugao (kut), nagib elastične linije rad
koeficijent toplotnog (toplinskog) širenja (rastezanja) 1/K, 1/°C
koeficijent izvijanja -
korektivni faktor zbog dužine provodnika -
αij uticajni, Maksvelov (Maxwell) koeficijent elastičnosti m/N
β ugao (kut), nagib elastične linije rad
βij Maksvelov dualni koeficijent pomjeranja N/m
γ ugaona (kutna) deformacija, ugao klizanja -
kutna deformacija pri uvijanju rad
ugao rad
zapreminska težina N/m3
δ debljina stijenke m
izduženje, pomjeranje m
Δ generalisano pomjeranje m ili rad
razlika -
fazna razlika pri prolazu svjetlosti kroz model -
Δl promjena dužine m
ε dužinska deformacija, dilatacija -
εa aksijalna dilatacija -
εm, εc glavne dilatacije u meridijanskom i cirkularnom pravcu -
εr relativna dielektričnost -
εn, εp uzdužna i poprečna dilatacija -
εij komponente tenzora deformacije -
εφ, εr cirkularna i radijalna dilatacija -
Є svjetlosni fluks -
θ ugao okretanja poprečnog presjeka rad
ugao rad
‫א‬ smicajni koeficijent -
λ vitkost štapa -
valna dužina m
μ razdjelni koeficijent -
μr relativna magnetska provodljivost -
ν Poasonov (Poisson) koeficijent -
358
 stepen sigurnosti -
ρ gustoća kg/m3
specifični električni otpor Ωm2/m
σ normalni napon (normalno naprezanje) N/m2
σa, σm, σc aksijalni, meridijanski, cirkularni napon N/m2
σd dozvoljeni normalni napon (dopušteno naprezanje) N/m2
σdc dozvoljeni napon pritiska (dopušteno tlačno naprezanje) N/m2
σde dozvoljeni napon zatezanja (dopušteno vlačno naprezanje) N/m2
σi ekvivalentni napon N/m2
σkr kritično naprezanje izvijanja N/m2
σn nominalni napon N/m2
σM zatezna čvrstoća N/m2
σp normalni napon na granici proporcionalnosti N/m2
σT normalni napon na granici tečenja N/m2
σφ, σr komponente normalnog napona kod zakrivljene grede N/m2
σ1, σ2, σ3 glavni naponi (glavna naprezanja) N/m2
τ smičući, tangencijalni napon (posmično naprezanje) N/m2
τd dozvoljeni smičući napon (dopušteno posmično N/m2
naprezanje)
τ1, τ2, τ3 ekstremni smičući napon N/m2
φ ugao rad
ugao uvijanja rad
nagib elastične linije rad
ugaono pomjeranje rad
Φ ugao (kut) torzije rad
ω koeficijent izvijanja -
frekvencija Hz

359
 Literatura

[1] Alfirević I., Viša nauka o čvrstoći, Fakultet strojarstva i brodogradnje Zagreb, 1975.
[2] Alfirević I., Nauka o čvrstoći I, Tehnička knjiga, Zagreb, 1989.
[3] Alfirević I., Jecić S., Fotoelasticimetrija, Fakultet strojarstva i brodogradnje Zagreb,
1992.
[4] Assmann B., Technische Mechanic 2, Festigkeitslehre, 13 Auflage,
R. Oldenbourg Verlag München Wien, 1985.
[5] Bathe K.J., Finite Elements Procedures, Prentice Hall, New Jersey, 1996
[6] Bazjanac D., Nauka o čvrstoći I, Tehnička knjiga, Zagreb, 1975.
[7] Beer F.P., Johnston E.R., Mechanics of Materials, McGraw-Hill, 1992.
[8] Beljajev N.M., Soprotivlenie materialov, Fizmatgiz, Moskva, 1959.
[9] Beljajev N.M., Zbirka zadataka iz Otpornosti materijala, Građevinska knjiga,
Beograd, 1972.
[10] Blagojević D., Dobraš D., Otpornost materijala, Mašinski fakultet Banjaluka, 2001.
[11] Brčić V., Čukić R., Eksperimentalne metode u projektovanju konstrukcija,
Građevinska knjiga, Beograd, 1988.
[12] Brčić V., Otpornost materijala, Građevinska knjiga, Beograd, 1989.
[13] Brnić J., Nauka o čvrstoći, Školska knjiga Zagreb, 1991.
[14] Brnić J., Elastomehanika i plastomehanika, Školska knjiga Zagreb, 1996.
[15] Byars R., Snyder R., Plants H., Engineering Mechanics of Deformable Bodies,
Harper&Row Publisher, New York, 1983.
[16] Čukić R., Ružić D., Otpornost materijala, Mašinski fakultet u Beogradu, 1992.
[17] Čukić R. i dr., Termoelastičnost, Mašinski fakultet u Beogradu, 1993.
[18] Demirdžić I., Muzaferija S., Finite volume method for stress analysis in complex
domains, International Journal for Numerical Methods in Engineering, 37(2), 3751-
3766, 1994
[19] Đukić H., Popović P., Obrada deformisanjem – teoretske osnove, Univerzitet
“Džemal Bijedić” u Mostaru, 1988.
[20] Đurić M., Radenković D., Otpornost materijala I deo, Geokarta, Beograd, 1957.
[21] Fink K., Rorvah H., Izmerenie naprjaženii i deformaci, Moskva, 1979.
[22] Gere J.M., Timoshenko S.P., Mechanics of Materials, PWS Publishing Company
Boston, 1997.
[23] Higdon A., Ohlsen E.H., Stiles W.B., Weese J.A., Riley W.F., Mechanics of
Materials, John Wiley & Sons, New York, 1978.
[24] Hlitčijev J., Poglavlja iz teorije elastičnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1950.
[25] Hoffman K., Einführung in die Technik des Messens mit Dehnungsmessstreifen,
Hottinger Baldwin Messtechnik GmbH, Darmstadt, 1997.
[26] Holzmann G., Meyer, Schumpich G., Technische Mechanik 3, Festigkeitslehre, B.G.
Teubner Stuttgart, 1990.
[27] http://web.umr.edu/~dwhite/be110/homework/transformations/hookes_law/
hookes_law.htm
[28] Hughes T.J.R., Finite Element Method : Linear Static and Dynamic Finite Element
Analysis, Dover Publisher, New York, 2000.
355
[29] Jurković M., Živanović S.: Ispitivanje dinamičkog opterećenja i tehnoloških
parametara trostepene mašine za hladno valjanje, Mašinski fakultet u Banjoj Luci,
1983.
[30] Jurković M.: Ispitivanje prototipa deformacione mašine, Knjiga 5, Mašinski fakultet
u Banjoj Luci, 1985.
[31] Jurković M.: Određivanje krutosti noseće strukture mašine za valjanje, Svezak 6.
Konstrukcija i ispitivanje deformacione mašine, Mašinski fakultet u Banjoj Luci,
1988.
[32] Kostrenčić Z.: Teorija elastičnosti, Školska knjiga Zagreb, 1982.
[33] Mandić J., Otpornost materijala, Naučna knjiga Beograd, 1987.
[34] Mandić J., Zbirka rešenih zadataka iz Otpornosti materijala, Naučna knjiga
Beograd, 1992.
[35] Milić J., Otpornost materijala, Građevinski fakultet u Sarajevu, 1966.
[36] Mott L.R., Applied Strenght of Materials, Prentice Hall, New Jersey, 1970.
[37] Ninković J., Otpornost materijala I, Mašinski fakultet u Sarajevu, 1979.
[38] Ostrić D., Metalne konstrukcije, Mašinski fakultet u Beogradu, 1992.
[39] Patankar S.V., Numerical Heat Transfer and Fluid Flow, McGraw-Hill, New York,
1980.
[40] Popović P., Temeljkovski D.: Mašine za obradu deformisanjem, II dio, Mašinski
fakultet u Nišu, 1991.
[41] Premović K., Golubović D., Miličević Lj., Otpornost materijala - zbirka rešenih
zadataka, Tehnički fakultet u Čačku, 1996.
[42] Raspudić V., Bogdan Š., Tablice iz Nauke o čvrstoći sa izvodima iz teorije,
Sveučilište u Mostaru, 2000.
[43] Rašković D., Otpornost materijala, Naučna knjiga Beograd, 1980.
[44] Rašković D., Teorija elastičnosti, Naučna knjiga Beograd, 1985.
[45] Rašković D., Tablice iz otpornosti materijala, Građevinska knjiga Beograd, 1990.
[46] Riley W.F., Sturges L.D., Morris D.H., Mechanics of Materials, John Wiley & Sons,
New York, 1999.
[47] Ružić D., Čukić R., Otpornost materijala, Mašinski fakultet u Beogradu, 2001.
[48] Schnell W., Gross D., Hauger W., Technische Mechanik 2, Elastostatik, 6. Auflage,
Springer Verlag Berlin-Heidelberg-New York, 1995.
[49] Sekulović M., Metod konačnih elemenata, Građevinska knjiga Beograd, 1988.
[50] Solovjev Đ., Statika konstrukcija – statički neodređene konstrukcije, Univerzitet u
Sarajevu, 1969.
[51] Timoshenko S., Theory of Elastic Stability, McGraw-Hill Book Company Inc., New
York and London, 1936.
[52] Timoshenko S., Teorija elastične stabilnosti, Naučna knjiga Beograd, 1952.
[53] Timoshenko S., Otpornost materijala II, Građevinska knjiga Beograd, 1956.
[54] Timoshenko S., Otpornost materijala I (prevod sa engleskog), Građevinska knjiga
Beograd, 1972.
[55] Uršić J., Čvrstoća broda I dio, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, 1972.
[56] Verbić B., Otpornost materijala, Građevinski fakultet u Sarajevu, 1983.
[57] Vojnović B., Ninković J., Terzić N., Zbirka riješenih zadataka iz Otpornosti
materijala, statički neodređeni nosači, Mašinski fakultet u Sarajevu,1984.
[58] Vukojević D.: Teorija elastičnosti sa eksperimentalnim metodama, Mašinski fakultet
u Zenici, 1998.
[59] Vukotić R., Ispitivanje konstrukcija, Naučna knjiga Beograd, 1990.

356
 Simboli

Oznaka Značenje Mjerna jedinica SI

a unutarnji radijus m
A površina m2
Ae površina elementa m2
b širina, vanjski radijus m
c krutost N/m
specifična krutost pri obrtanju Nm/rad
brzina svjetlosti u vakuumu m/s
konstanta naprezanja materijala modela -
C konstanta ovisna o obliku presjeka -
CK korektivni faktor zbog omskog otpora trake -
d prečnik (promjer) m
D dimenzija poprečnog presjeka m
e,w,n,s granice KV-a -
E modul elastičnosti, Jangov (Young) modul N/m2
vektor svjetla (jakost električnog polja) -
E,W,N,S geometrijska središta KV-a -
f, fi ugib m
f frekvencija svjetla Hz
fij pomjeranje m
fσ fotoelastična konstanta naprezanja N/m
F, Fi sila N
F a, F n aksijalna, normalna, podužna sila N
Ft transverzalna, tangencijalna, poprečna sila N
Fe, Fkr Ojlerova (Euler), kritična sila izvijanja N
Fi komponenta vektora zapreminskih sila N/m3
F jedinična sila -
[FN] vektor kolona vanjskih sila N
G modul smicanja (klizanja) N/m2
težina N
h visina, debljina ploče m
H jakost magnetnog polja -
ix, iy poluprečnik (polumjer) inercije površine m
I jačina svjetla Cd
I0 polarni moment inercije (tromosti) površine m4
Ix, Iy aksijalni moment inercije (tromosti) površine m4
Ixy centrifugalni moment inercije (tromosti) površine m4
I1, I2 glavni momenti inercije površine m4

357
k koeficijent krutosti Nm
koeficijent krutosti m3
broj nepoznatih reakcija veza -
K zakrivljenost ose grede 1/m
K0 faktor instrumenta -
Kt karakteristika (faktor) mjerne trake -
KE konačni element -
KV konačni volumen -
[K] globalna matrica krutosti N/m
l, L dužina (duljina) m
ln reducirana (slobodna) dužina štapa m
m masa tijela kg
broj štapova rešetke -
broj greda u čvoru koje nisu zglavkasto vezane -
pijezoelektrični efekat -
M moment sprega sila Nm
Ma, Mb priključni moment Nm
Mx, My moment savijanja Nm
Mt moment uvijanja (torzije) Nm
M jedinični spreg Nm/N
MKE metoda konačnih elemenata -
MKV metoda konačnih volumena -
stepen statičke neodređenosti konstrukcije -
n
broj aktivnih mjernih traka -
nc broj čvorova u konstrukciji -
ng broj spojnih greda -
N broj stepeni slobode čvorova mreže KE- a -
red interferencije -
p pritisak N/m2
broj greda koje na suprotnom kraju imaju zglob -
pi komponente vektora površinskih sila N/m2
P ukupna potencijalna energija sistema Nm
geometrijsko središte KV-a -
q opterećenje po jedinici dužine N/m
[qN] vektor kolona komponenti vektora pomjeranja čvorova m
mreže KE-a
Q generalisana sila N ili Nm
r, R radijus, polumjer m
rm, rc meridijalni i cirkularni radijus m
rn radijus krivine neutralnog sloja m
ro radijus težišne linije m
RK poluprečnik zakrivljenosti m
R električni otpor Ω
s broj stepeni slobode kretanja -
S sila u štapu od vanjskog opterećenja N
površina m2
Sn opterećenje čvorova Nm
statički moment površine presjeka oko neutralne ose m3
S sila u štapu od jedinične sile -
Sx, Sy statički moment površine m3
358
t vrijeme s
T temperatura, priraštaj temperature K, °C
u,v,w pomjeranje (pomak) m
U električni napon V
v ugib m
brzina širenja svjetlosti m/s
V zapremina (volumen) m3
W rad vanjske sile Nm
Wd deformacioni rad Nm
Wd' deformacioni rad po jedinici zapremine J/m3
Wdv' specifični deformacioni rad na promjeni zapremine J/m3
Wdo' specifični deformacioni rad na promjeni oblika J/m3
Wo, Wt polarni otporni moment m3
Wx, Wy aksijalni otporni moment površine m3
x,y,z kartezijanske (Cartesi) koordinate m
y ugib grede m
y' nagib elastične linije rad
α ugao (kut), nagib elastične linije rad
koeficijent toplotnog (toplinskog) širenja (rastezanja) 1/K, 1/°C
koeficijent izvijanja -
korektivni faktor zbog dužine provodnika -
αij uticajni, Maksvelov (Maxwell) koeficijent elastičnosti m/N
β ugao (kut), nagib elastične linije rad
βij Maksvelov dualni koeficijent pomjeranja N/m
γ ugaona (kutna) deformacija, ugao klizanja -
kutna deformacija pri uvijanju rad
ugao rad
zapreminska težina N/m3
δ debljina stijenke m
izduženje, pomjeranje m
Δ generalisano pomjeranje m ili rad
razlika -
fazna razlika pri prolazu svjetlosti kroz model -
Δl promjena dužine m
ε dužinska deformacija, dilatacija -
εa aksijalna dilatacija -
εm, εc glavne dilatacije u meridijanskom i cirkularnom pravcu -
εr relativna dielektričnost -
εn, εp uzdužna i poprečna dilatacija -
εij komponente tenzora deformacije -
εφ, εr cirkularna i radijalna dilatacija -
Є svjetlosni fluks -
θ ugao okretanja poprečnog presjeka rad
ugao rad
‫א‬ smicajni koeficijent -
λ vitkost štapa -
valna dužina m
μ razdjelni koeficijent -
μr relativna magnetska provodljivost -
ν Poasonov (Poisson) koeficijent -
359
 stepen sigurnosti -
ρ gustoća kg/m3
specifični električni otpor Ωm2/m
σ normalni napon (normalno naprezanje) N/m2
σa, σm, σc aksijalni, meridijanski, cirkularni napon N/m2
σd dozvoljeni normalni napon (dopušteno naprezanje) N/m2
σdc dozvoljeni napon pritiska (dopušteno tlačno naprezanje) N/m2
σde dozvoljeni napon zatezanja (dopušteno vlačno naprezanje) N/m2
σi ekvivalentni napon N/m2
σkr kritično naprezanje izvijanja N/m2
σn nominalni napon N/m2
σM zatezna čvrstoća N/m2
σp normalni napon na granici proporcionalnosti N/m2
σT normalni napon na granici tečenja N/m2
σφ, σr komponente normalnog napona kod zakrivljene grede N/m2
σ1, σ2, σ3 glavni naponi (glavna naprezanja) N/m2
τ smičući, tangencijalni napon (posmično naprezanje) N/m2
τd dozvoljeni smičući napon (dopušteno posmično N/m2
naprezanje)
τ1, τ2, τ3 ekstremni smičući napon N/m2
φ ugao rad
ugao uvijanja rad
nagib elastične linije rad
ugaono pomjeranje rad
Φ ugao (kut) torzije rad
ω koeficijent izvijanja -
frekvencija Hz

360