HARRY

POTTER

I PRINC MIJEŠANE KRVI

GLAVA PRVA
Njihov ministar 
 

Bližila se ponoć, a premijer je još sjedio sam u svom uredu i čitao dugi dopis čiji mu je sadržaj prolazio
glavom ne ostavljajući za sobom ni traga. Iščekivao je telefonski poziv predsjednika jedne daleke zemlje.
U rijetkim trenucima kad se nije pitao hoće li ga taj nesretnik već jednom nazvati, svim se silama trudio
potisnuti neugodna sjećanja na beskrajno dug, zamoran i težak tjedan koji se upravo primicao kraju. Nije
stoga bilo čudno što u njegovoj glavi nije ostalo mjesta ni za kakva druga razmišljanja. Što se premijer
više pokušavao usredotočiti na tekst pred sobom, to mu je jasnije pred oči izlazilo likujuće lice jednog od
njegovih političkih protivnika. Dotični se ranije tog dana pojavio na vijestima, gdje se nije zadovoljio
samo time da pobroji sve strahote koje su se zbile proteklog tjedna (kao da je ikome trebao podsjetnik),
nego se osjetio pozvanim i objasniti zašto je za svaku od njih kriva upravo premijerova vlada.
Već je sama pomisao na njegove optužbe, nepravedne i netočne, bila dovoljna da premijeru skoči tlak.
Kako je, pobogu, njegova vlada mogla spriječiti rušenje onog mosta? Stvarno je nečuveno tvrditi da
nedovoljno ulažu u mostove. Srušeni most bio je izgrađen prije samo deset godina. Činjenica je da ni
najistaknutiji stručnjaci nisu bili u stanju objasniti zašto se prelomio, bacajući tuce automobila u riječne
dubine. I kako je itko imao obraza reći da je za dva mučna ubojstva o kojima su se raspisali svi mediji
odgovoran premali broj policajaca?
Ili da je vlada nekako morala predvidjeti posve neočekivani uragan u jugozapadnoj Engleskoj koji je
nanio veliku štetu ljudima i imovini? I zar je premijer bio kriv što je Herbert Chorley, jedan od njegovih
doministara, odabrao upravo ovaj tjedan za ispade zbog kojih će svoju obitelj ubuduće viđati znatno
češće nego prije?
"Zemlju je zahvatilo mračno raspoloženje", zaključio je njegov protivnik, neuvjerljivo prikrivajući širok
osmijeh na licu.
U tome je, nažalost, bio posve u pravu. I premijer je to osjećao; ljudi su doista djelovali nesretnije nego
inače. Čak je i vrijeme bilo očajno. Sve te hladne sumaglice usred srpnja... to nije bilo normalno, a ni
prirodno...
Okrenuo je drugu stranicu dopisa, shvatio koliko još ima do kraja i odustao od daljnje gnjavaže. Protežući
ruke iznad glave, neveselo se ogledao po uredu. Lijepu je prostoriju krasio elegantan mramorni kamin
koji je gledao na visoke klizne prozore, čvrsto zatvorene zbog hladnoće netipične za ovo doba godine.
Lagano zadrhtavši, premijer je ustao i prišao prozorima. Zagledao se u rijetku maglu koja se priljubila uz
drugu stranu stakla. I tada je, još leđima okrenut sobi, začuo tiho nakašljavanje.
Ukočio se, nosom dodirujući svoj prestrašeni odraz u tamnom staklu. Poznavao je taj zvuk. Nije ga sad
začuo prvi put u životu. Polako se okrenuo i vidio da je soba prazna.
"Da?" reče on, nastojeći zvučati hrabrije nego što se osjećao.
Na trenutak se prepustio neodrživom optimizmu: ponadao se da mu nitko neće odgovoriti. Odmah mu
se, međutim, odazvao odsječan, odlučan glas koji je zvučao kao da čita unaprijed pripremljeno
priopćenje. Glas je pripadao - kao što je premijer znao čim je začuo nakašljavanje - žabolikom čovječuljku
s dugom, srebrnobijelom vlasuljom, naslikanom na malom i prljavom uljanom platnu u najudaljenijem
kutu prostorije.
"Upućeno bezjačkom premijeru. Moramo se hitno sastati. Molim da odmah pošaljete odgovor. S
poštovanjem, Fudge." Muškarac na slici upitno je pogledao premijera.
"Ovaj," poče premijer, "čujte... ovo nije baš najsretniji trenutak... znate, čekam da me nazove...
predsjednik..."
"To se da srediti", presiječe ga portret. Premijera je zazeblo oko srca. Toga se i bojao.
"Ali stvarno bih morao razgovarati..."
"Uredit ćemo da vas predsjednik zaboravi nazvati. Javit će vam se sutra navečer", reče čovječuljak.
"Molim vas da smjesta odgovorite gospodinu Fudgeu."
"Ja... ma... onda dobro", nemoćno reče premijer. "Primit ću Fudgea."
Pohitao je do radnog stola, popravljajući kravatu u hodu. Tek što je sjeo i namjestio na licu izraz
opuštenosti i hladnokrvnosti - bar se tako nadao - iz prazne rešetke mramornog kamina liznuli su
jarkozeleni plamenovi. Pokušavajući zatomiti znakove iznenađenja ili panike, promatrao je kako se u
plamenovima pojavljuje debeljuškasti muškarac koji se vrtio brzo poput zvrka. Nakon samo nekoliko
sekundi, muškarac je stupio na otmjeni antikni sag, otresajući pepeo s rukava dugoga prugastog plašta.
U ruci je držao polucilindar zelenkastožute boje.
"Ah... premijeru", reče Cornelius Fudge, idući prema njemu ispružene ruke. "Drago mi je što se opet
susrećemo."
Premijer se nije mogao prisiliti da mu uzvrati na isti način, pa se suzdržao od komentara. Nije mu bilo ni
najmanje drago što se opet susreće s Fudgeom, čiji su povremeni posjeti, uznemirujući već sami po sebi,
u većini slučajeva značili da će premijer uskoro čuti neku jako lošu vijest. Osim toga, Fudge je djelovao
kao da ga izjedaju brige. Bio je mršaviji, ćelaviji i sjedi nego prije, a lice mu je izgledalo smežurano.
Premijeru to nije bilo prvi put da vidi političara s takvim simptomima - znao je da oni nikad ne slute na
dobro.
"Kako vam mogu pomoći?" upita on, kratko se rukujući s Fudgeom i pozivajući ga da sjedne na
najneudobniji stolac pred radnim stolom.
"Ne znam odakle da počnem", promrmlja Fudge. Privukao je stolac, sjeo i odložio zeleni polucilindar na
koljena. "Kakav tjedan, kakav tjedan..."
"I vaš je bio loš?" usiljeno upita premijer, nadajući se da tonom jasno da je do znanja kako i bez Fudgea
već ima pune ruke posla.
"Da, naravno", odvrati Fudge, umorno trljajući oči i mrzovoljno gledajući premijera. "Bio je isti kao i vaš,
premijeru. Most u Brockdaleu... ubojstva Bonesove i Vanceove... da ne spominjemo onaj rusvaj u
jugozapadnoj Engleskoj..."
"Zar ste vi... ovaj... zar su vaši... hoću reći, zar su u te... u te stvari bili upleteni i vaši ljudi?"
Fudge mu uputi prilično prijekoran pogled.
"Naravno da jesu", reče on. "Pa zar niste već shvatili što se zbiva?"
Eto, upravo je zbog takvog ponašanja i mrzio Fudgeove posjete. On je, na kraju krajeva, bio premijer i
nije nimalo uživao u tome da ga itko svodi na razinu neukog školarca. Ali, naravno, tako je bilo
otpočetka, još od prvog susreta s Fudgeom, koji se zbio iste večeri kad je postao premijer. Sjećao se
svega kao da je jučer bilo i znao je da će ga to sjećanje progoniti do smrti.
Stajao je sam u istom ovom uredu, uživajući u osjećaju trijumfa nakon tolikih godina sanjarenja i
spletkarenja, kad je iza sebe začuo isto nakašljavanje kao večeras. Kad se okrenuo, shvatio je da mu se
obraća ružni mali portret, najavljujući skori dolazak ministra magije radi međusobnog upoznavanja.
Naravno, prvo je pomislio da je zbog dugotrajne kampanje i napetih izbora sišao s uma. Prestravljenost
zbog toga što razgovara s portretom bila je mačji kašalj prema onome kako se osjećao kad je iz kamina
iskočio samozvani čarobnjak i rukovao se s njim. Šutke je odslusao Fudgeovo ljubazno objašnjenje da
diljem svijeta još uvijek u tajnosti žive vještice i čarobnjaci te njegova uvjeravanja da se nema zašto
zabrinjavati jer je za čarobnjački svijet zaduženo Ministarstvo magije, koje k tome prikriva sve njegove
tragove od nečarobnjačke populacije. Fudge mu je rastumačio da je riječ o vrlo teškom poslu koji
uključuje sve - od odgovorne uporabe metli do kontroliranja zmajske populacije (premijer se živo sjećao
da se u tom trenutku grčevito uhvatio za radni stol). Potom je unezvijerenog premijera očinski potapšao
po ramenu.
"Bez brige," rekao je, "vjerojatnost da ćemo se opet susresti neznatna je. Ponovo ću vas omesti samo
ako se kod nas dogodi nešto vrlo ozbiljno, što bi se moglo odraziti i na bezjake - to jest, na
nečarobnjačku populaciju. Inače se držimo gesla 'Živi i pusti druge da žive'. Doduše, moram priznati da
ste vijest primili znatno bolje od svojeg prethodnika. On me pokušao izbaciti kroz prozor, mislio je da
sam varalica kojeg mu je podmetnula opozicija."
U toj je točki premijer napokon povratio moć govora.
"A vi... vi niste varalica?"
Samo ga je još ta nada dijelila od očajanja.
"Ne", blago mu je odvratio Fudge. "Ne, nažalost nisam. Pogledajte."
I zatim je premijerovu šalicu za čaj pretvorio u skočimiša.
"Ali," rekao je premijer bez daha, gledajući kako nekadašnja šalica za čaj gricka rub papira s njegovim
sljedećim govorom, "ali zašto... zašto mi nitko nije rekao...?"
"Ministar ili ministrica magije svoje postojanje otkriva samo aktualnom bezjačkom premijeru", objasnio
je Fudge, spremajući čarobni štapić natrag u jaknu. "Smatramo da je to najbolji način da sačuvamo
tajnost."
"Ali", zameketao je premijer, "zašto me bivši premijer nije upozorio...?"
Fudge se slatko nasmijao.
"Dragi moj premijeru, namjeravate li vi ikada ikome ponoviti to što ste upravo čuli?"
Razdragani Fudge bacio je u kamin nekakav prašak, zakoračio u smaragdnozelene plamenove i nestao
praćen zvukom hučanja. Premijer je ostao stajati na mjestu, nepomičan kao kip, znajući da se nikad u
životu neće odvažiti spomenuti ovaj susret drugom ljudskom biću. Tko bi mu živ povjerovao?
Nije se odmah oporavio od šoka. Neko se vrijeme pokušavao uvjeriti da je Fudge doista bio halucinacija
izazvana nedostatkom sna tijekom iscrpljujuće izborne kampanje. U uzaludnom pokušaju da se riješi svih
podsjetnika na neugodni susret, skočimiša je poklonio oduševljenoj nećakinji, a tajniku je naredio da
makne sa zida portret onoga ružnog čovječuljka koji je najavio Fudgeov dolazak. No, na premijerov užas,
ispostavilo se da je portret nemoguće ukloniti. Nakon što ga je od zida neuspješno pokušalo odvojiti
nekoliko stolara, pokoji građevinski radnik, jedan povjesničar umjetnosti te ministar financija, premijer
je odustao od daljnjih napora i zaključio da mu preostaje jedino nada da će portret ostati nepomičan i
nijem do kraja njegova mandata. Bio je siguran da je u nekoliko navrata krajičkom oka uhvatio
stanovnika portreta dok je on zijevao ili se češao po nosu. Čovječuljak je jedanput ili dvaput čak otišao iz
okvira, ostavljajući iza sebe samo platno blatnosmeđe boje. Premijer se, međutim, uspio istrenirati da
što rjeđe gleda u sliku, a u onim slučajevima kad bi ipak primijetio nešto sumnjivo, jednostavno bi si
odlučno rekao da ga oči varaju.
A onda, prije tri godine, jedne večeri koja je jako nalikovala na ovu, premijer je sjedio sam u uredu kad se
portret opet oglasio i najavio da stiže Fudge, koji je iz kamina iskočio mokar do kože i očito obuzet
panikom. Premijer ga još nije stigao priupitati ni zašto kaplje po njegovu aksminsteru, a Fudge je već bio
usred tirade o nekakvom zatvoru za koji premijer nikad nije čuo, o čovjeku zvanom "Serious" Black,
nečemu što je zvučalo kao Hogwarts i dječaku zvanom Harry Potter. Premijeru ništa nije bilo jasno.
"... došao sam ravno iz Azkabana", zadihano je rekao Fudge, prelijevajući obilatu količinu vode iz
polucilindra u džep. "Usred Sjevernog mora, znate, neugodan let... dementori su poludjeli..." tu se
stresao, "... nikad im prije nitko nije pobjegao. U svakom slučaju, morao sam vas posjetiti, premijeru.
Black je otprije poznat kao ubojica bezjaka i možda se planira pridružiti Znate-već-kome... pa da, vi
uopće ne znate tko je Znate-već-tko!" Malodušno se zagledao u premijera i rekao: "Dobro, sjednite,
sjednite, vidim da ću vam morati objasniti... natočit ću vam čašu viskija..."
Iako je premijera prilično razdražilo što mu Fudge nudi stolac u njegovu vlastitom uredu, o nutkanju
premijerovim viskijem da ne govorimo, ipak ga je poslušao. Fudge je izvukao štapić, niotkuda dozvao
dvije čaše ispunjene tekućinom jantarne boje, jednu tutnuo premijeru u ruku i privukao stolac.
Fudge je govorio dulje od sat vremena. U jednom je trenutku odbio naglas izgovoriti određeno ime, već
ga je napisao na pergamentu koji je zatim ugurao u premijerovu ruku bez viskija. Kad je napokon ustao
da ode, isto je učinio i premijer.
"Dakle, vi mislite da je..." zaškiljio je u ime u lijevoj ruci, "lord Vol..."
"Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti!" procijedio je Fudge.
"Oprostite... vi mislite da je Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti još živ?"
"Pa, tako bar kaže Dumbledore," odgovorio je Fudge, zakopčavajući plašt oko vrata, "ali mi mu nikad
nismo uspjeli ući u trag. Ako mene pitate, opasan je samo ako ima potporu, što znači da nam je sad
glavna briga Black. Hoćete li objaviti upozorenje? Odlično. Pa, premijeru, nadam se da je ovo bio naš
posljednji susret! Laku noć."
Uzalud se nadao. Nepunih godinu dana kasnije, opet je, djelujući premoreno, osvanuo u premijerovu
uredu i obavijestio ga da je na svjetskom prvenstvu u miloboju (ako je premijer dobro čuo) došlo do
male nezgode u koju je bilo "umiješano" i nekoliko bezjaka, ali da se premijer nema zašto zabrinjavati,
jer to što je opet uočen znamen Znate-već-koga ne znači ama baš ništa. Fudge je izjavio da je posve
siguran kako je riječ o izoliranom incidentu i da Ured za vezu s bezjacima već obavlja sve potrebne
preinake pamćenja.
"Da, zamalo sam zaboravio", dometnuo je Fudge. "Uvest ćemo u zemlju tri egzotična zmaja i jednu
sfingu za Tromagijski turnir, to vam je rutinska stvar, ali u Odjelu za regulaciju i kontrolu magičnih
stvorenja kažu da vas prema pravilniku moramo obavijestiti kad god uvozimo vrlo opasne zvijeri."
"Ja... što... zmajeve?" zagrcnuo se premijer.
"Da, tri primjerka", potvrdio je Fudge. "I jednu sfingu. Pa, želim vam ugodan dan."
Premijer se svim srcem nadao da se neće morati nositi ni sa čim gorim od zmajeva i sfingi, ali želja mu
nije bila uslišena. Nepune dvije godine kasnije, Fudge je opet iskrsnuo u kaminu, ovaj put donoseći vijest
o masovnom bijegu iz Azkabana.
"Masovni bijeg?" ponovio je premijer promuklim glasom.
"Bez brige, bez brige!" viknuo je Fudge, već jednom nogom u plamenu. "Uhvatit ćemo mi njih za tili čas -
samo sam mislio da biste trebali biti obaviješteni!"
Premijer još nije stigao viknuti ni: "Ma čekajte malo!", a Fudge je već nestao u kiši zelenih iskrica.
Unatoč insinuacijama novina i opozicije, premijer nije bio budala. Nije mu promaknuto da se, suprotno
Fudgeovu obećanju pri njihovu prvom susretu, sad već prilično često susreću, ni to da Fudge iz posjeta u
posjet izgleda sve uzrujanije. Iako je nerado razmišljao o ministru magije (ili o, kako je uvijek u sebi
nazivao Fudgea, njihovu ministru), premijer nije mogao suspregnuti strah da će sljedeći Fudgeov posjet
donijeti još gore vijesti. Zato mu je novo Fudgeovo pojavljivanje u kaminu, iz kojeg je izašao ne samo
razbarušen i osoran nego i neugodno iznenađen što premijer ne zna razlog njegova posjeta, bilo možda
najgore od svega što se dogodilo tijekom ovog neopisivo mračnog tjedna.
"A odakle bih ja trebao znati što se zbiva u... ovaj... čarobnjačkoj zajednici?" odbrusio mu je premijer.
"Moj posao je upravljanje ovom zemljom, u kojoj trenutno ima dovoljno problema i bez..."
"Problemi su nam zajednički", prekine ga Fudge. "Most u Brockdaleu nije se srušio zbog dotrajalosti. Nije
bilo nikakvog uragana. Ona ubojstva nisu počinili bezjaci. A obitelj Herberta Chorleyja bila bi sigurnija
bez njega. Upravo organiziramo njegovo prebacivanje u Bolnicu svetoga Munga za magične bolesti i
ozljede. Premještaj će biti obavljen već noćas."
"Što to... bojim se da... molim?" upita premijer povišenim glasom.
Fudge duboko uzdahne i reče: "Premijeru, od srca žalim što vam moram reći da se on vratio. Onaj-čije-
se-ime-ne-smije-izgovoriti se vratio."
"Vratio? Kad kažete 'vratio se'... živ je? Mislim..." Premijer je prebirao po pamćenju u potrazi za
pojedinostima onoga užasnog razgovora od prije tri godine, kad je od Fudgea prvi put čuo za čarobnjaka
koji je sijao neviđeni strah i trepet i koji je do svoga tajanstvenog nestanka prije petnaest godina počinio
tisuću strašnih zločina.
"Da, živ je", potvrdi Fudge. "To jest... ne znam... je li čovjek kojeg je nemoguće ubiti živ? Nisam siguran
da to razumijem, a Dumbledore mi ne želi propisno objasniti... no u svakom slučaju, nema sumnje da
posjeduje tijelo u kojem hoda, govori i ubija, tako da pretpostavljam da ga za potrebe ove rasprave, da,
možemo smatrati živim."
Na to premijer nije imao odgovora, ali tvrdokorna navika da uvijek ostavlja dojam upućenosti u sve
moguće teme nagnala ga je da se kao pijan plota uhvati za one detalje njihovih prijašnjih razgovora kojih
se još mogao prisjetiti.
"Je li se Serious Black pridružio... ovaj... Onome-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti?"
"Black? Black?" rastreseno odvrati Fudge, ubrzano vrteći polucilindar među prstima. "Mislite, Sirius
Black? Merlinove mu brade, ne. Black je mrtav. Ispostavilo se da je zapravo bio nedužan. I nije bio u
dosluhu s Onim-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti. Mislim," dodao je kao da se brani, zavrtjevši polucilindar
još brže nego prije, "sve je ukazivalo na njegovu krivnju... imali smo više od pedeset očevidaca. .. ali bilo
kako bilo, on je, kao što rekoh, mrtav. Točnije, ubili su ga. U Ministarstvu magije. Zapravo, baš se sprema
istraga..."
Premijer je u tom trenutku, na svoje veliko čuđenje, osjetio kratkotrajan napad sažaljenja prema Fudgeu.
Doduše, gotovo odmah ga je zasjenilo samozadovoljstvo zbog činjenice što, unatoč premijerovoj
zakinutosti na polju materijaliziranja u kaminima, pod njegovim vodstvom još nije bilo ubojstava ni u
jednom vladinu tijelu... bar zasad...
Premijer je triput krišom kucnuo po radnom stolu, a Fudge je nastavio: "Ali Black je sad ionako nebitan.
Poanta je u tome da je na snazi ratno stanje, premijeru, zbog čega moramo poduzeti određene mjere."
"Ratno stanje?" nervozno ponovi premijer. "Ne čini li vam se da malo pretjerujete?"
"Onome-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti u međuvremenu su se pridružili njegovi pristaše koji su u siječnju
pobjegli iz Azkabana", reče Fudge, govoreći sve brže. Sad je tako munjevito vrtio polucilindrom da mu se
u rukama nazirala samo zelenkastožuta izmaglica. "Otkad neskriveno djeluju, razaraju sve što stignu.
Most u Brockdaleu... to je on učinio, premijeru, zaprijetio je masovnim umorstvom bezjaka ako mu ne
prepustim vlast i..."
"Bože dragi, znači vi ste krivi što su ti ljudi poginuli i što ja moram odgovarati na pitanja o zahrđalim
ovjesima i rastočenim ekspanzijskim spojevima i ne znam o čemu sve još!" srdito ga prekine premijer.
"Ja kriv!" reče Fudge, pocrvenjevši. "Hoćete reći da biste vi popustili pred takvom ucjenom?"
"Možda ne bih," odvrati premijer, koji je ustao i ushodao se sobom, "ali usmjerio bih sve svoje napore na
to da ucjenjivača uhvatim prije nego što počini takvu grozotu!"
"Zar vi stvarno mislite da nisam davao sve od sebe?" raspaljeno odvrati Fudge. "Svi aurori u Ministarstvu
pokušavali su... i još pokušavaju... pronaći i njega i njegove pristaše, ali imajte na umu da govorimo o
jednom od najmoćnijih čarobnjaka svih vremena, o čarobnjaku koji već tri desetljeća izmiče svakom
pokušaju zarobljavanja!"
"Pretpostavljam da ćete mi reći da je on izazvao i onaj uragan u jugozapadnoj Engleskoj?" upita
premijer, koji je sa svakim korakom bivao sve ljući. Izluđivalo ga je što napokon zna što je prouzročilo sve
te strahote, ali ništa od toga ne smije reći javnosti. Gotovo bi mu bilo podnošljivije da za sve može
okriviti vlastitu vladu.
"Nije bilo nikakvog uragana", ojađeno odvrati Fudge.
"Pardon!" zaurla premijer, topćući po sobi. "Stabla iščupana iz korijena, otrgnuti krovovi, savijene ulične
svjetiljke, užasne ozljede..."
"To su bili smrtonoše", objasni Fudge. "Sljedbenici Onoga-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti. Osim toga...
postoje indicije da je u sve bio umiješan i jedan div."
Premijer se zaustavio kao da je naletio na nevidljivi zid. 
"Da je bio umiješan tko?"
Fudge je napravio grimasu. "Kad god je prošli put htio stvarno ostaviti dojam, koristio je divove. Ured za
mazanje očiju bezjacima radi dvadeset četiri sata dnevno, na teren smo poslali timove oblivijatora da
pokušaju preinačiti sjećanja svih bezjaka koji su vidjeli što se doista dogodilo, većina djelatnika Odjela za
regulaciju i kontrolu magičnih stvorenja rastrčala se po Somersetu, ali nikako da nađemo tog diva...
prava katastrofa."
"Ma nemojte reći!" razjareno odvrati premijer.
"Ne mogu poreći da je moral u Ministarstvu pao na jako niske grane", prizna Fudge. "I onda još uza sve
to izgubimo Ameliju Bones."
"Koga?"
"Ameliju Bones. Predstojnicu Odjela magijskog pravosuđa. Mislimo da ju je Onaj-čije-se-ime-ne-smije-
izgovoriti možda ubio osobno, jer je ona bila vrlo darovita vještica i... pa svi tragovi ukazuju na to da je
pružala žestok otpor."
Fudge je pročistio grlo i prestao vrtjeti polucilindar, iako se činilo da mu to nije bilo nimalo lako.
"Ali o tom su ubojstvu pisale novine", reče premijer, na trenutak zaboravljajući svoj bijes. "Naše novine.
Amelia Bones... pisalo je samo da je riječ o sredovječnoj ženi koja je živjela sama. Bilo je to... surovo
ubojstvo, zar ne? Dobilo je dosta publiciteta. Policiji, naime, nije jasno što se dogodilo."
Fudge je uzdahnuo. "Naravno da im nije jasno. Ubijena je u prostoriji koja je bila zaključana iznutra, zar
ne? Mi, naprotiv, točno znamo tko je počinitelj, ali nismo zbog toga ništa bliže uhićenju. A tu je i
Emmeline Vance, za to možda niste čuli..."
"Naravno da sam čuo!" reče premijer. "To se dogodilo tu, iza ugla. Novinari su bili na sedmom
nebu: Slom zakona i reda u premijerovu dvorištu..."
"I da sve bude gore," nastavi Fudge, koji zapravo nije pratio što premijer govori, "sve vrvi od dementora,
napadaju ljude gdje stignu..."
Nekoć davno, u sretnijim danima, ta bi rečenica premijeru bila potpuno nerazumljiva, ali više nije bio
tako naivan.
"Mislio sam da dementori čuvaju zatvorenike u Azkabanu?" upita on oprezno.
"Čuvali su ih", umorno odvrati Fudge. "Ali tome je došao kraj. Napustili su zatvor i pridružili se Onome-
čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti. Ne mogu se pretvarati da nas to nije pogodilo."
"Ali", reče premijer, osjećajući kako ga obuzima užas, "niste li mi vi rekli da ti stvorovi isisavaju nadu i
sreću iz ljudi?"
"Tako je. I još se k tome razmnožavaju. Odatle ova sumaglica."
Premijer je bezvoljno klonuo u najbliži stolac. Obuzela ga je mučnina od pomisli da su se na gradove i
sela obrušili stvorovi koji šire očaj i beznađe među njegovim biračima.
"E pa, slušajte me, Fudge... nešto morate poduzeti! To je vaš resor, vi ste ministar magije!"
"Dragi moj premijeru, zar vi doista mislite da sam nakon svega što se dogodilo još uvijek ministar
magije? Smijenili su me prije tri dana! Cijela je čarobnjačka zajednica u protekla dva tjedna iz sveg glasa
zahtijevala moju ostavku. Nisam za cijeloga svog mandata doživio takvu jednodušnost!" odvrati Fudge,
pokušavajući se nasmiješiti.
Premijer je na trenutak ostao bez teksta. Iako je bio ogorčen što su ga doveli u ovakav položaj, ipak je
suosjećao s okopnjelim čovjekom koji je sjedio pred njim.
"Doista mi je žao", reče on naposljetku. "Mogu li vam nekako pomoći?"
"To je vrlo ljubazno od vas, premijeru, ali ne možete. Poslali su me večeras k vama da vas uputim u
trenutnu situaciju i upoznam s mojim nasljednikom. Već je trebao doći, ali s obzirom na sve što se
događa, trenutno je, naravno, jako zauzet."
Fudge se osvrnuo na portret ružnog čovječuljka s dugom, kovrčavom, srebrnobijelom vlasuljom, koji si je
baš čačkao uho vrškom pera.
Kad je primijetio da ga Fudge gleda, portret je rekao: "Odmah stiže, samo da dovrši pismo
Dumbledoreu."
"Nek' mu je sa srećom", reče Fudge, prvi put zvučeći gorko. "Ja sam mu posljednja dva tjedna slao dva
pisma dnevno, ali on ne popušta. Da je samo pristao nagovoriti malog, možda bih još bio... pa, možda će
Scrimgeour imati više uspjeha."
Fudge je ogorčeno ušutio, ali tišinu je gotovo odmah prekinuo portret, najednom progovorivši
odsječnim, službenim glasom.
"Upućeno bezjačkom premijeru. Moramo se sastati. Hitno je. Molim da smjesta odgovorite. Rufus
Scrimgeour, ministar magije."
"Da, da, dobro", rastreseno će premijer. Gotovo se uopće nije lecnuo kad su plamenovi u kaminu opet
poprimili smaragdnozelenu boju i suknuli uvis. U središtu vatre pojavio se novi čarobnjak, kojeg su
plamenovi nakon nekoliko sekundi vrtnje izbacili na antikni sag. Fudge je ustao, a isto je nakon kraćeg
oklijevanja učinio i premijer, motreći pridošlicu koji se uspravio, otresao pepeo s duge crne pelerine i
ogledao se po prostoriji.
Prva budalasta premijerova misao bila je da Rufus Scrimgeour izgleda kao stari lav. U kosi nalik na grivu i
čupavim obrvama žućkastosmeđe boje nazirale su se sjedine. Pronicave oči iza naočala sa žicanim
okvirom bile su žućkaste, a iako je u hodu lagano šepao, ostavljao je dojam gipkosti i okretnosti. Već se
na prvi pogled doimao kao oštrouman i žilav čovjek. Premijeru se činilo da shvaća zašto je čarobnjačka
zajednica u ovako opasnim vremenima za vođu izabrala Scrimgeoura, a ne Fudgea.
"Drago mi je", uljudno reče premijer, pružajući mu ruku.
Prelazeći pogledom po sobi, Scrimgeour mu je kratko stisnuo ruku i potom iz pelerine izvukao čarobni
štapić.
 "Je li vam Fudge sve rekao?" upita on, zaputivši se prema vratima i kucnuvši štapićem po ključanici.
Premijer začu škljocanje brave.
"Ovaj... da", reče premijer. "Bez uvrede, ali bilo bi mi draže da vrata ostanu otključana."
"A meni bi bilo draže da nas ne prekidaju", otresito odvrati Scrimgeour, dodajući, "ili gledaju." Uperio je
štapić u prozore, koji su se odmah zastrli zavjesama. "Dobro, čeka me još mnogo posla, pa prijeđimo
odmah na stvar. Prije svega moramo porazgovarati o vašem osiguranju."
Premijer se uspravio do pune visine i odvratio: "Savršeno sam zadovoljan postojećim osiguranjem, hvala
vam naj..."
"E pa, mi nismo", prekine ga Scrimgeour. "Bezjacima bi se krasno pisalo da im premijera prokunu
kletvom Imperius. Novi tajnik pred vašim vratima..."
"Nemam namjeru otpustiti Kingsleyja Shacklebolta, ako ste to htjeli predložiti!" razljućeno odvrati
premijer. "Nevjerojatno je djelotvoran, obavlja dvostruko više posla od svih ostalih zajedno..."
"Naravno, kad je čarobnjak", reče Scrimgeour bez tračka osmijeha. "On je vrhunski auror, zadužili smo
ga da se brine za vašu sigurnost."
"Ma čekajte malo!" odlučno reče premijer. "Ne možete tek tako ubacivati ljude u moj ured, ja odlučujem
tko će raditi za mene..."
"Mislio sam da ste zadovoljni Shackleboltovim radom?" hladno upita Scrimgeour.
"Jesam... to jest, bio sam..."
"Onda smo sve riješili, zar ne?" ustvrdi Scrimgeour.
"Ja... pa, sve dok Shacklebolt radi tako... ovaj... sjajno", petljao je premijer, iako se činilo da ga
Scrimgeour ionako ne sluša.
"Dalje, što se tiče Herberta Chorleyja... vašeg doministra", nastavi on. "Onoga koji javnost zabavlja
oponašajući patku." 
"Što s njim?" upita premijer.
"Očito je pod utjecajem nevješto izvedene kletve Imperius", reče Scrimgeour. "Pomutila mu je pamet, ali
to ne znači da je bezopasan."
"Pa samo je malo gakao!" nemoćno se pobuni premijer. "Kratki odmor... možda bi mogao malo srezati
piće..."
'Već ga pregledava ekipa vidara iz Bolnice svetoga Munga za magične bolesti i ozljede. Dosad ih je troje
pokušao zadaviti", prekine ga Scrimgeour. "Mislim da će biti najbolje da ga na neko vrijeme izdvojimo iz
bezjačke zajednice."
"Ja... dobro... hoće li se oporaviti?" zabrinuto upita premijer. Scrimgeour je samo slegnuo ramenima. Već
je hodao prema kaminu.
"Pa, to je zapravo sve što sam vam htio reći. Javljat ću vam što se događa, premijeru... točnije, vjerojatno
ću biti prezaposlen za osobne posjete, pa ću vam u takvim slučajevima slati Fudgea. Pristao je ostati u
ministarstvu u savjetodavnoj funkciji."
Fudgeov pokušaj da se osmjehne neslavno je propao. Samo je izgledao kao da ga muči zubobolja.
Scrimgeour je već po džepu tražio onaj tajanstveni prašak koji je vatri davao zelenu boju. Premijer je
isprva samo malodušno zurio u njih, ali na kraju su mu ipak izletjele riječi koje je pokušavao potisnuti
cijelu večer.
"Ali pobogu... vi ste čarobnjaci! Možete se služiti magijom! Pa sigurno možete riješiti... no... sve!"
Scrimgeour se okrenuo na mjestu i izmijenio pogled pun nevjerice s Fudgeom, koji se ovaj put uspio
nasmiješiti, sućutno rekavši premijeru:
"Nevolja je, gospodine premijeru, u tome što to može i druga strana."
Dvojica su čarobnjaka potom jedan za drugim zakoračila u jarkozelenu vatru i nestala s vidika.
GLAVA DRUGA
Prelčev kraj

 
Ista ona prohladna sumaglica, pripijena uz premijerove prozore, mnogo je kilometara dalje vijugala i
iznad prljave rijeke, protežući se nad dvije korovom i smećem zametene obale. Krajolikom je dominirao
golemi dimnjak napuštene predionice, zlokoban i taman. Osim mrmora crne vode i žgoljave lisice koja se
upravo oprezno spustila niz padinu da u visokoj travi s nadom onjuši stare novine, još prožete mirisom
prženih ribica i krumpirića, u okolici nije bilo drugih znakova života.
Odjednom se začuo vrlo tihi plop i na rubu rijeke osvanula je vitka prilika u kukuljici. Lisica se ukočila,
sumnjičavo motreći neobičnu novu pojavu. Nakon što je nekoliko trenutaka stajala i ogledavala se,
prilika je počela hodati brzim i lakim korakom. Njezin dugi plašt šuštao je vukući se po travi.
Uslijedio je novi, glasniji plop i za njime još jedna zakukuljena prilika.
"Čekaj!"
Oštri povik prepao je lisicu, koja je dotad čučala u šipražju gotovo sasvim priljubljena uz tlo. Skočila je iz
skrovišta i jurnula uzbrdo. U istom trenutku bljesnula je zelena svjetlost, začuo se cvilež i lisica se mrtva
srušila na zemlju.
Druga je prilika vrškom stopala okrenula životinju.
"Samo lisica", dopre ispod kukuljice nehajni ženski glas. "Mislila sam da je možda auror - Cissy, čekaj!"
No njezina prethodnica, koja je samo na trenutak zastala da se osvrne na zeleni bljesak, već se nastavila
uspinjati padinom niz koju je lisica upravo pala.
"Cissy... Narcissa... slušaj me..."
Druga je žena sustigla prvu i uhvatila je za ruku, koju je ona odmah istrgnula iz stiska.
"Bella, vrati se kući!"
"Moraš me saslušati!"
"Već sam te saslušala. Neću se predomisliti. Pusti me na miru!"
Žena zvana Narcissa popela se na vrh nasipa, gdje je stara ograda dijelila rijeku od uske ulice popločene
kamenim kockama. Druga žena, Bella, smjesta je krenula za njom. Stajale su jedna uz drugu, gledajući
preko ulice u nizove ruševnih kuća od opeke i njihove mračne, zastrte prozore, jedva vidljive u tami.
"On živi tu?" prezirno upita Bella. "Tu? Na tom bezjačkom gnojištu? Kladim se da prije nas nitko od naših
nije nogom kročio..."
Ali Narcissa ju nije slušala. Provukavši se kroz otvor u zahrđaloj ogradi, žurno je prešla cestu.
"Cissy, čekaj!"
Bella je poletjela za njom, uskovitlanog plašta, primijetivši da je Narcissa već projurila kroz prolaz između
kuća u sljedeću, gotovo identičnu ulicu. Nekoliko je uličnih svjetiljki bilo razbijeno pa su obje trčale kroz
predjele rjeđe i gušće tame. Progoniteljica je sustigla svoj plijen baš kad je Narcissa skrenula iza
sljedećeg ugla. Ovaj put ju je uspjela zadržati i okrenuti tako da su sad stajale licem u lice.
"Cissy, ne smiješ to učiniti, njemu se ne može vjerovati..."
"Gospodar tame mu vjeruje, zar ne?"
"A ja vjerujem... da se Gospodar tame... vara", zadihano reče Bella. Kad se obazrela da provjeri jesu li
doista same, oči su joj se na trenutak zacaklile ispod kukuljice. "U svakom slučaju, rečeno nam je da
nikome ne smijemo spominjati plah. Ovo je kršenje Gospodareve..."
"Pusti me, Bella!" procijedi Narcissa kroza zube, izvlačeći štapić iz plašta. S prijetnjom ga je unijela u lice
druge žene. Bella se samo nasmijala.
"Cissy, zar svoju vlastitu sestru? Ne bi valjda..."
"Nema više ničega što ne bih učinila!" šapne Narcissa. U glas joj se uvukla nota histerije, a kad je
zamahnula štapićem kao nožem, opet je bljesnulo svjetlo. Bella je pustila sestrinu ruku kao da je
opečena. 
"Narcissa!"
Ali Narcissa je već pojurila dalje. Trljajući ruku, njezina ju je progoniteljica nastavila slijediti, s tim što je
sad pazila da ostane na sigurnoj udaljenosti. Zalazile su sve dublje u labirint napuštenih kuća od opeke.
Narcissa je napokon pohitala niz ulicu zvanu Prelčev kraj, nad kojom se poput divovskog, prijekornog
kažiprsta nadvijao dimnjak predionice. Dok je prolazila pokraj niza daskama prekrivenih, razbijenih
prozora, koraci su joj glasno odjekivali kamenim kolnikom. Zaustavila se tek pred zadnjom kućom u ulici,
kroz čije se zastore u prizemlju naziralo prigušeno svjetlo.
Pokucala je na vrata prije nego što ju je, psujući ispod glasa, sustigla Bella. Zajedno su stajale i čekale,
pomalo zadihane, udišući noćni povjetarac sa smradom prljave rijeke. Nakon nekoliko sekundi začule su
kretanje iza vrata i ona se polako odškrinuše. Iz nastalog proreza u njih je gledao muškarac duge crne
kose koja mu je poput dviju zavjesa uokvirivala žućkasto lice i crne oči.
Narcissa je zbacila kukuljicu. Lice joj je bilo tako blijedo da se činilo da svijetli u mraku. Duga plava kosa
koja je slobodno padala po leđima davala joj je izgled utopljenice.
"Narcissa!" reče muškarac, malo više odškrinuvši vrata, tako da je svjetlo palo ne samo na nju nego i na
njezinu sestru. "Kakvo ugodno iznenađenje!"
"Severuse", odvrati ona napetim šaptom. "Mogu li razgovarati s tobom? Hitno je."
"Naravno."
Povukao se u stranu da je pusti u kuću. Njezina još zakukuljena sestra bez poziva je ušla za njom.
"Snape", rekla je otresito kad je prošla pokraj njega.
"Bellatrix", odvratio je pozdrav. Izvinuvši tanke usnice u pomalo podrugljiv osmijeh, čvrsto je zatvorio
vrata.
Odmah su se našle u majušnoj dnevnoj sobi koja je imala ugođaj mračne samice tapeciranih zidova.
Zidovi su bili potpuno zakriveni knjigama, većinom uvezanima u iznošenu crnu ili smeđu kožu. Otrcana
sofa, stari naslonjač i klimavi stolić bili su grupirani pod prigušenim svjetlom svijećama ispunjene stropne
svjetiljke. Prostor je djelovao zapušteno, kao da u njemu inače nitko ne boravi.
Snape je rukom pozvao Narcissu da sjedne na sofu. Skinula je plašt s ramena i bacila ga u stranu. Sjela je,
zureći u bijele, uzdrhtale ruke koje je sklopila u krilu. Bellatrix je svoju kukuljicu spustila sporije. Teških
kapaka i jake vilice, tamnokosa u istoj mjeri u kojoj joj je sestra bila svjetlokosa, ni u jednom trenutku
dok je zaobilazila sofu da stane iza Narcisse nije skrenula pogled sa Snapea.
"Reci, kako ti mogu pomoći?" upita Snape, smještajući se u naslonjač nasuprot sestrama.
"Jesmo... jesmo li sami?" tiho upita Narcissa.
"Da, naravno. Dobro, Crvorep je ovdje, ali gamad se ne računa, zar ne?"
Uperio je štapić u knjigama pokriveni zid iza svojih leđa. Odmah su se s treskom otvorila skrivena vrata,
otkrivajući usko stubište na kojem je skamenjeno stajao omanji muškarac.
"Kao što si očito već shvatio, imamo gošće", reče Snape dokonim tonom.
Muškarac se pogureno spustio preostalim stubama i ušao u sobu. Imao je male, vodenaste oči, šiljast
nos i odbojno ponizan osmijeh na licu. Lijevom je rukom milovao desnu, koja je izgledala kao da je
obavijena svjetlucavom srebrnom rukavicom.
"Narcissa!" reče on piskutavim glasom. "I Bellatrix! Očaran sam..."
"Crvorep će nam donijeti piće, ako ga želite", prekine ga Snape. "A zatim će se vratiti u svoju sobu."
Crvorep se lecnuo kao da je Snape nešto bacio na njega.
"Nisam tvoj sluga!" zapiskutao je, izbjegavajući Snapeov pogled.
"Ma nemoj? Ja sam imao dojam da te Gospodar tame ovamo poslao da mi asistiraš."
"Da ti asistiram, da... ali ne da ti donosim piće... i čistim kuću!"
"Crvorepe, ni slutio nisam da žudiš za opasnijim zadacima", svilenasto reče Snape. "To možemo lako
urediti: razgovarat ću s Gospodarom tame..."
"Mogu s njim i sam razgovarati ako to budem htio!"
"Naravno da možeš", s podsmijehom mu odvrati Snape. "Ali u međuvremenu nam donesi piće. Može
ono vilinsko vino."
Crvorep je na trenutak oklijevao, kao da bi mu se najradije usprotivio, ali onda se okrenuo i izašao na
druga skrivena vrata. Čuli su lupanje i zveket čaša. Vratio se u roku od nekoliko sekundi, noseći na
pladnju prašnjavu bocu i tri čaše. Odložio ih je na klimavi stolić i žurno se udaljio, zalupivši vratima
obloženim knjigama.
Snape je natočio krvavocrveno vino u tri čaše i dvije pružio sestrama. Narcissa je promrmljala zahvalu, ali
Bellatrix je bez riječi nastavila pogledom strijeljati Snapea. Njega to nije nimalo smelo. Naprotiv, izgledao
je kao da se zabavlja.
"U zdravlje Gospodara tame", reče on, podižući čašu. Odmah ju je iskapio.
Sestre su slijedile njegov primjer. Snape im je opet napunio čaše.
Narcissa je otpila nov gutljaj i u jednom dahu izgovorila: "Severuse, oprosti što sam ti ovako upala u
kuću, ali morala sam te vidjeti. Mislim da mi jedino ti možeš pomoći..."
Snape je podigao ruku da je zaustavi i opet uperio štapić u skrivena vrata stubišta. Začuo se glasan tresak
i cvilež, a poslije njih i zvuk Crvorepova užurbanog povlačenja uza stube.
"Ispričavam se", reče Snape. "U posljednje je vrijeme razvio naviku prisluškivanja na vratima, ne znam
što mu to znači... što si ono rekla, Narcissa?"
Udahnula je, duboko i drhtavo, te počela ispočetka.
"Severuse, znam da nisam smjela doći ovamo, zapovjedili su mi da nikome ništa ne govorim, ali..."
"Onda bi trebala držati jezik za zubima!" zareži Bellatrix. "Osobito u ovom društvu!"
'"U ovom društvu'?" sardonično ponovi Snape. "Što mi ti to pokušavaš reći, Bellatrix?"
"Da ti ne vjerujem, Snape, što ionako već jako dobro znaš!"
Narcissi se oteo zvuk sličan suhom jecaju. Pokrila je lice rukama. Snape je odložio čašu na stolić i opet se
zavalio u naslonjač, polažući dlanove na naslone za ruke. Sa smiješkom je pogledao u Bellatrixino
prijeteće lice.
"Narcissa, mislim da bismo trebali poslušati to što Bellatrix očito silno želi reći, da se poštedimo daljnjih
zamornih upadica. Pa, nastavi, Bellatrix", reče Snape. "Zašto mi ne vjeruješ?"
"Iz stotinu razloga!" vikne ona, zaobilazeći sofu. Tresnula je čašom o stolić. "Odakle da počnem! Gdje si
bio kad je Gospodar tame pao? Zašto ga nakon njegova nestanka nikad nisi pokušao pronaći? Što si radio
svih ovih godina dok si živio u Dumbledoreovu džepu? Zašto nisi dopustio Gospodaru tame da uzme
kamen mudraca? Zašto se nisi vratio čim se Gospodar tame ponovo rodio? Gdje si bio prije nekoliko
tjedana, dok smo se mi borili za proročanstvo o Gospodaru tame? I zašto je, Snape, Harry Potter još živ,
kad ti je punih pet godina bio prepušten na milost i nemilost?"
Zastala je. Prsa su joj se ubrzano dizala i spuštala, a obrazi se oblili crvenilom. Iza nje je nepomično
sjedila Narcissa, još skrivajući lice rukama.
Snape se nasmiješi.
"Prije nego što ti odgovorim... oh da, Bellatrix, odgovorit ću ti! Slobodno prenesi moje riječi ostalima koji
mi šapuću iza leđa i Gospodaru tame serviraju izmišljotine o mome izdajstvu! Ali dopusti da prije toga ja
nešto priupitam tebe. Zar ti doista misliš da mi Gospodar tame nije postavio svako od tih pitanja? I zar
doista misliš da bih sad sjedio ovdje i razgovarao s tobom da mu nisam mogao pružiti zadovoljavajuće
odgovore?"
Oklijevala je.
"Znam da ti on vjeruje, ali..."
"Misliš da griješi? Ili da sam ga nekako nadmudrio? Da sam zavarao Gospodara tame, najvećeg
čarobnjaka, najboljeg legilimenta kojeg je svijet ikad vidio?"
Bellatrix nije ništa rekla, ali prvi put je pokazivala znakove nelagode. Snape nije dalje razrađivao
argument. Opet je uzeo čašu, otpio gutljaj i nastavio: "Pitaš gdje sam bio kad je Gospodar tame pao. Bio
sam tamo gdje mi je zapovjedio da budem, u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu, jer je želio
da motrim na Albusa Dumbledorea. Pretpostavljam da znaš da sam taj posao i prihvatio na zapovijed
Gospodara tame?"
Kimnula je gotovo neprimjetno i odmah zaustila da nešto kaže, ali Snape ju je preduhitrio.
"Pitaš zašto ga nisam pokušao pronaći nakon njegova nestanka. Iz istog razloga iz kojeg i Avery, Yaxley,
Carrowljevi, Greyback, Lucius", tu je lagano naklonio glavu prema Narcissi, "i mnogi drugi. Vjerovao sam
da je gotov. Ne ponosim se time, bio sam u krivu, ali što je, tu je... da nije oprostio svima nama koji smo
u to doba izgubili vjeru, ne bi mu preostalo mnogo sljedbenika."
"Imao bi mene!" strastveno reče Bellatrix. "Mene, koja sam za njega provela tolike godine u Azkabanu!"
"Da, da, stvarno zadivljujuće", reče Snape kao da se dosađuje. "Naravno, nisi mu u zatvoru bila od velike
koristi, ali da ti je gesta bila impresivna, to ne mogu poreći..."
"Gesta!" zakriješti ona. Tako obuzeta bijesom, djelovala je pomalo sumanuto. "Dok sam ja trpjela
mučenja dementora, ti si sjedio u Hogwartsu, komotno igrajući ulogu Dumbledoreova kućnog ljubimca!"
"Ne baš", mirno odvrati Snape. "Nije mi htio dati posao predavača Obrane od mračnih sila, znaš. Valjda
je mislio da bi to izazvalo, ah, razbuktavanje stare bolesti... da bi me dovelo u napast da se vratim starim
navikama."
"To je bila tvoja žrtva za Gospodara tame - nisi mogao predavati svoj omiljeni predmet?" upita ona
podrugljivo. "Zašto si sve ovo vrijeme ostao tamo, Snape? I dalje si špijunirao Dumbledorea za
gospodara kojeg si smatrao mrtvim?"
"Teško," reče Snape, "iako je Gospodaru tame drago što nikad nisam dao otkaz. Kad se vratio, mogao
sam mu na raspolaganje staviti šesnaest godina informacija o Dumbledoreu, što je znatno korisniji dar za
dobrodošlicu od beskrajnih prisjećanja o tome kako je u Azkabanu bilo teško..."
"Ali ostao si..."
"Da, Bellatrix, ostao sam", reče Snape, prvi put odajući nestrpljivost. "Imao sam siguran posao koji mi je
bio draži od robijanja u Azkabanu. Provodila su se masovna hapšenja smrtonoša, znaš. Dumbledoreova
zaštita poštedjela me zatvora, bila je vrlo praktična i ja sam je iskoristio. Ponavljam: Gospodar tame ne
žali se što sam ostao, pa mi nije jasno zašto to tebi toliko smeta. Mislim da te još zanimalo", nastavio je
nešto glasnije, jer je Bellatrix opet izgledala kao da će mu upasti u riječ, "zašto sam se ispriječio između
Gospodara tame i kamena mudraca. Na to ti mogu lako odgovoriti. Nije znao može li imati povjerenja u
mene. Mislio je, kao i ti, da sam se iz vjernog smrtonoše pretvorio u Dumbledoreovu marionetu. Bio je u
kukavnom stanju, onemoćao, u tijelu osrednjeg čarobnjaka. Nije se usuđivao otkriti bivšem savezniku,
ne znajući hoće li ga taj saveznik predati Dumbledoreu ili Ministarstvu. Najiskrenije žalim što nije imao
povjerenja u mene. Vratio bi svoju moć tri godine ranije. Okolnosti su bile takve da sam vidio samo to da
pohlepni i nedostojni Quirrell pokušava ukrasti kamen i priznajem da sam učinio sve što je bilo u mojoj
moći da ga u tome osujetim."
Bellatrixina usta iskrivila su se kao da je progutala lijek neugodna okusa.
"Ali nisi se vratio čim se on vratio, nisi mu poletio istog trena kad si osjetio da te peče Tamni znamen..."
"Točno. Vratio sam se dva sata kasnije. Na Dumbledoreovu zapovijed."
"Na Dumbledoreovu...?" poče ona zgranuto.
"Razmisli!" reče Snape, opet nestrpljiv. "Razmisli! Pričekavši dva sata, samo dva sata, osigurao sam si
ostanak u Hogwartsu u ulozi špijuna! Dopustivši Dumbledoreu da misli kako se Gospodaru tame vraćam
samo zato što mi je on to zapovjedio, od tog sam mu trenutka mogao dojavljivati informacije o
Dumbledoreu i Redu feniksa! Sjeti se, Bellatrix: Tamni znamen jačao je mjesecima, znao sam da se
sprema na povratak, svi su smrtonoše znali! Imao sam i više nego dovoljno vremena da razmislim o
tome što želim učiniti, da isplaniram svoj sljedeći potez, da pobjegnem kao Karkaroff. Nije li tako?
Uvjeravam te da je početno nezadovoljstvo Gospodara tame zbog mog zakašnjenja posve nestalo kad
sam mu objasnio da sam mu ostao vjeran, iako Dumbledore vjeruje da sam njegov čovjek. Da, Gospodar
tame mislio je da sam ga zauvijek napustio, ali prevario se."
"Ali od kakve si mu koristi bio?" upita Bellatrix posprdnim tonom. "Koje si nam korisne informacije dao?"
"Ja svoje informacije prenosim izravno Gospodaru tame", odvrati Snape. "To što ih on ne želi podijeliti s
tobom..."
"On sa mnom dijeli sve!" reče Bellatrix, raspalivši se u hipu. "Uvijek kaže da sam ja njegova najodanija,
najvjernija..."
"Stvarno?" reče Snape, delikatno mijenjajući ton da naglasi svoju nevjericu. "Još uvijek, nakon onog
fijaska u Ministarstvu?"
"Nisam ja kriva za to!" reče Bellatrix, pocrvenjevši. "Gospodar tame mi je u prošlosti povjeravao svoje
najvažnije... da Lucius nije..."
"Da se nisi usudila... da se nisi usudila okriviti mog muža!" progovori Narcissa dubokim i ubojitim glasom,
podižući pogled prema sestri.
"Nema smisla vagati tko je gdje pogriješio", pomirljivo reče Snape. "Što je učinjeno, učinjeno je."
"Ali to nisi učinio ti!" bijesno mu odbrusi Bellatrix. "Ne, ti si, kao i obično, bio odsutan dok smo se mi
ostali izlagali opasnosti, zar ne, Snape?"
"Menije bilo rečeno da ostanem tamo gdje jesam", odvrati Snape. "Možda se ti ne slažeš s Gospodarom
tame, možda misliš da Dumbledoreu ne bi upalo u oči da sam udružio snage sa smrtonosama u borbi
protiv Reda feniksa? I... oprosti mi... spomenula si opasnost... mislio sam da ste se borili sa šestero
tinejdžera?"
"Kojima se ubrzo pridružilo pola Reda feniksa, što ti je vrlo dobro poznato!" procijedi Bellatrix. "A kad
smo već kod Reda feniksa, tvrdiš li još uvijek da ne možeš otkriti lokaciju njihova sjedišta?"
"Ja nisam čuvar tajne, ne mogu izreći adresu na kojoj se nalazi. Valjda razumiješ kako funkcionira ta
čarolija, zar ne? Gospodar tame zadovoljan je podacima o Redu feniksa koje sam mu dao. Ti su podaci
doveli, kao što si mogla i sama pogoditi, do nedavnog zarobljavanja i ubojstva Emmeline Vance, da ne
govorimo kako su pomogli ukloniti Siriusa Blacka, iako priznajem da si za njegovu likvidaciju zaslužna
prvenstveno ti."
Naklonio je glavu i nazdravio joj. Njezin izraz lica nije se nimalo ublažio.
"Izbjegavaš moje posljednje pitanje, Snape. Harry Potter. Mogao si ga ubiti u bilo kojem trenutku u
proteklih pet godina. Nisi to učinio. Zašto?"
"Jesi li o toj temi razgovarala s Gospodarom tame?" upita Snape. 
"On... u posljednje vrijeme nismo... pitam tebe, Snape!"
"Da sam ubio Harryja Pottera, Gospodar tame ne bi mogao upotrijebiti njegovu krv da se regenerira i
postane nepobjediv..."
"Tvrdiš da si predvidio kako će iskoristiti dječaka!" podsmjehne se ona.
"Ne tvrdim. Nisam imao pojma što planira. Već sam ti priznao da sam vjerovao kako je Gospodar tame
mrtav. Jednostavno ti pokušavam objasniti zašto Gospodaru tame nije žao što je Potter preživio, bar do
prije godinu dana..."
"Ali zašto mu dopuštaš da i dalje živi?"
"Jesi li ti razumjela ijednu moju riječ? Samo zahvaljujući Dumbledoreovoj zaštiti nisam završio u
Azkabanu! Ili možda misliš da ga ubojstvo njegova najmilijeg učenika ne bi okrenulo protiv mene? Ali to
nije bilo sve. Moram te podsjetiti da je u vrijeme Potterova dolaska u Hogwarts o njemu kružilo mnogo
priča, govorkalo se da je sjajan crni mag, da je zato i preživio napad Gospodara tame. Mnogi su stari
pristaše Gospodara tame iskreno vjerovali da bi Potter mogao postati stjegonoša oko kojeg bismo se svi
mogli ponovo okupiti. Priznajem da sam bio znatiželjan i nimalo sklon tome da ga ubijem čim stupi
nogom u dvorac.
Naravno, ubrzo sam shvatio da on nema nikakav izniman dar. Izvukao se iz niza nevolja zahvaljujući
najobičnijem spoju čiste sreće i nadarenijih prijatelja. On je potpuni mediokritet, podjednako mrzak i
samodopadan kao i njegov otac prije njega. Dao sam sve od sebe da ga izbace iz Hogwartsa, jer ionako
ne mislim da mu je tamo mjesto, ali da ga ubijem ili dopustim da ga ubiju preda mnom? Na tako nešto bi
se u Dumbledoreovoj blizini odvažila samo budala."
"I mi bismo trebali vjerovati da cijelo to vrijeme Dumbledore nikad nije posumnjao u tebe?" upita
Bellatrix. "Da nema pojma na čijoj si ti zapravo strani, da ti i dalje bezuvjetno vjeruje?"
"Dobro sam odigrao svoju ulogu", odvrati Snape. "A ti zaboravljaš Dumbledoreovu najveću slabost:
njegovu potrebu da vjeruje u najbolje u ljudima. Kad sam se ravno iz redova smrtonoša pridružio
njegovim učiteljima, ispreo sam mu priču o najdubljem pokajanju i on me prihvatio raširenih ruku - iako
mi, kao što rekoh, nikad nije dopustio da se mračnim vještinama približim više nego što je bilo nužno.
Dumbledore je bio velik čarobnjak - oh da, bio je" (jer je Bellatrix prezirno puhnula), "to priznaje i
Gospodar tame. No drago mi je što mogu reći da Dumbledore stari. Prošlomjesečni dvoboj s
Gospodarom tame ga je potresao. Odonda je zadobio i tešku ozljedu zbog koje reagira sporije nego prije.
Ali nikad tijekom svih ovih godina nije izgubio vjeru u Severusa Snapea i u tome leži moja najveća
vrijednost za Gospodara tame."
Bellatrix je i dalje djelovala nezadovoljno, iako se činilo da nije sigurna iz kojeg bi kuta mogla pokrenuti
novi napad na Snapea. On je pak njezinu šutnju iskoristio da se obrati njezinoj sestri.
"Dakle... došla si me zamoliti za pomoć, Narcissa?"
Narcissa je podigla pogled prema njemu. Lice joj je odavalo očaj.
"Da, Severuse. Ja... mislim da si ti jedina osoba koja mi može pomoći, nemam se kome drugome obratiti.
Lucius je u zatvoru i..."
Zatvorila je oči, no ispod vjeđa su joj ipak kliznule dvije krupne suze.
"Gospodar tame zabranio mi je da to spominjem", nastavi Narcissa zatvorenih očiju. "Ne želi da itko
sazna za plan. To je... velika tajna. Ali..."
"Ako ti je zabranio, ne bi ga smjela spominjati", odmah reče Snape. "Riječ Gospodara tame je zakon."
Narcissa je udahnula kao da ju je polio hladnom vodom. Bellatrix je prvi put od ulaska u kuću izgledala
zadovoljno.
"Eto!" pobjedonosno je rekla sestri. "Čak se i Snape slaže: rečeno ti je da ništa ne spominješ i zato šuti!"
Ali Snape je ustao i prišao prozorčiću, kroz zastore provirio na pustu ulicu i zatvorio ih naglim pokretom.
Okrenuo se prema Narcissi, mršteći se.
"Ja, međutim, znam za plan", reče on tiho. "Jedan sam od rijetkih kojima je Gospodar tame rekao. Ipak,
Narcissa, da nisam već bio upućen u tajnu, bila bi kriva za tešku izdaju Gospodara tame."
"I mislila sam da ti moraš znati!" reče Narcissa, koja je sad mirnije disala. "Kako on tebi vjeruje,
Severuse..."
"Ti znaš za plan?" upita Bellatrix, čiji je kratkotrajni izraz zadovoljstva zamijenilo ogorčenje. "Ti znaš?"
"Dakako", odvrati Snape. "Ali kakva ti je pomoć potrebna, Narcissa? Ako si zamišljala da ja mogu
Gospodara tame nagovoriti da se predomisli, moram ti nažalost reći da za to nema baš nikakve šanse."
"Severuse", šapne ona. Niz blijede obraze kliznule su nove suze. "Moj sin... moj jedini sin..."
"Draco bi trebao biti ponosan", ravnodušno će Bellatrix. "Gospodar tame ukazao mu je veliku čast. I reći
ću ovo za Draca: on ne zazire od svoje dužnosti, čini se da mu je drago što je dobio priliku za dokazivanje,
uzbuđen je zbog mogućnosti..."
Narcissa je sad stvarno briznula u plač, ne prestajući molećivo gledati u Snapea.
"Zato što mu je šesnaest godina i nema pojma što ga čeka! Zašto, Severuse? Zašto moj sin? To je
preopasno! To je osveta zbog Luciusove pogreške, sigurna sam u to!"
Snape nije ništa rekao. Skrenuo je pogled s njezinih suza kao da su nedolične, ali nije se mogao
pretvarati da je ne čuje.
"Zato je odabrao Draca, zar ne?" ustrajala je ona. "Da kazni Luciusa?"
"Ako Draco uspije," reče Snape, i dalje izbjegavajući njezin pogled, "obasut će ga počastima kao nikoga
prije njega."
"Ali neće uspjeti!" zajeca Narcissa. "Kako će on uspjeti, kad ni Gospodar tame nije...?"
Bellatrix je zgranuto udahnula. Narcissa je izgubila hrabrost.
"Samo sam mislila... da još nitko nije uspio... Severuse... molim te... ti si oduvijek bio Dracov omiljeni
učitelj... stari si Luciusov prijatelj. .. preklinjem te... ti si miljenik Gospodara tame, savjetnik kojem najviše
vjeruje... možda bi mogao razgovarati s njim, uvjeriti ga..."
"Gospodar tame ne popušta uvjeravanjima, niti sam ja tako glup da to pokušam", presiječe je Snape.
"Ne mogu se pretvarati da Gospodar tame nije ljut na Luciusa. Bio je zadužen za izvršenje zadatka. Pao je
u ruke neprijatelja, zajedno s tkozna koliko drugih, i još k tome nije uspio doći do proročanstva. Da,
Narcissa, Gospodar tame je ljut, vrlo ljut."
"Znači, pogodila sam, odabrao je Draca da se osveti!" protisne Narcissa. "On ne želi da Draco uspije, želi
da ga ubiju u pokušaju!"
Kad joj Snape nije odgovorio, Narcissa je izgubila ono malo samokontrole što joj je preostalo. Ustala je i
doteturala do Snapea, zgrabivši ga za prednji dio pelerine. Unijevši mu se u lice, toliko uplakana da su joj
suze kapale na njegova prsa, bez daha je protisnula: "Ali ti bi to mogao učiniti. Ti bi to mogao učiniti
umjesto Draca, Severuse. Tebi bi to uspjelo, naravno da bi ti uspjelo, i on bi te nagradio kao nikoga od
nas..."
Snape ju je uhvatio za zapešća i odvojio njezine zgrčene šake od svoje pelerine. Gledajući u njezino
uplakano lice, polako je rekao: "Mislim da i želi da na kraju to učinim ja. Ali čvrsto je odlučio da Draco
mora pokušati. Razumiješ, ako Draco nekim čudom uspije, ja ću moći još neko vrijeme ostati u
Hogwartsu u korisnoj ulozi špijuna."
"Drugim riječima, nije ga briga ako Draco pogine!"
"Gospodar tame vrlo je ljut", tiho ponovi Snape. "Nije uspio čuti proročanstvo. Znaš jednako dobro kao i
ja, Narcissa, da on teško oprašta."
Slomila se i pala mu pred noge, jecajući i jaučući na podu. "Moj jedini sin... moj jedini sin..."
"Trebala bi biti ponosna!" bešćutno će Bellatrix. "Da ja imam sinove, bila bih sretna da ih mogu poslati u
službu Gospodara tame!"
Narcissa je ispustila tihi krik očaja i uhvatila se za svoju dugu plavu kosu. Snape se sagnuo, primio je za
ruke, podigao je i odveo natrag do sofe. Natočio joj je još vina i ugurao joj čašu u ruku.
"Narcissa, dosta. Popij ovo. Slušaj me."
Malo se smirila. Prolijevajući vino po sebi, drhtavo je otpila gutljaj.
"Možda bih mogao... nekako pomoći Dracu."
Sjela je uspravnije, blijeda kao krpa. Oči su joj izgledale ogromno.
"Severuse - oh, Severuse... hoćeš li mu pomoći? Hoćeš li paziti na njega, pobrinuti se da ne nastrada?"
"Mogu pokušati."
Bacila je čašu, koja se otklizala preko stolića. Ona se istovremeno spustila sa sofe i kleknula pred
Snapeove noge. Objema je rukama uhvatila njegovu ruku i utisnula u nju poljubac.
"Ako ga namjeravaš štititi... Severuse, hoćeš li se zakleti? Hoćeš li položiti Neprekršivu zakletvu?"
"Neprekršivu zakletvu?" Snapeovo lice bilo je bezizražajno, nečitljivo, no zato se Bellatrix pobjedonosno
nasmijala.
"Zar ga nisi čula, Narcissa? Oh, pokušat će on, sigurna sam... uobičajene prazne fraze, uobičajeno
izbjegavanje akcije... i sve to na zapovijed Gospodara tame, naravno!"
Snape nije ni pogledao Bellatrix. Njegove su crne oči zurile u Narcissine, plave i uplakane. Nije puštala
njegovu ruku iz stiska.
"Svakako, Narcissa, položit ću Neprekršivu zakletvu", reče on tiho. "Možda tvoja sestra pristane biti naše
Vezivo."
Bellatrix je razjapila usta od zaprepaštenja. Snape se spustio na koljena sučelice Narcissi. Dok ih je
Bellatrix zapanjeno gledala, spojili su desne ruke.
"Trebat će ti štapić, Bellatrix", hladno reče Snape.
Poslušala ga je, i dalje zapanjena.
"I morat ćeš nam prići malo bliže", nastavi on.
Zakoračila je naprijed i stojeći iznad njih položila vrh štapića na njihove spojene ruke.
Narcissa je progovorila.
"Severuse, hoćeš li paziti na mog sina dok bude pokušavao ispuniti želje Gospodara tame?"
"Da", reče Snape.
Iz štapića je suknuo tanki jezičak blistavog plamena i ovio se oko njihovih ruku poput usijane žice.
"I hoćeš li ga štititi od opasnosti koliko to bude u tvojoj moći?"
"Da", reče Snape.
Iz štapića je izletio drugi plameni jezik i isprepleo se s prvim, tvoreći tanki, svjetlucavi lanac.
"I ako se pokaže nužnim... ako ti se učini da Draco neće uspjeti..." šapne Narcissa (Snapeova ruka trznula
se u njezinoj, ali nije ju izvukao), "hoćeš li obaviti zadatak koji je Gospodar tame povjerio Dracu?"
Na trenutak je vladao muk. Bellatrix ih je motrila razrogačenim očima, ne mičući štapić s njihovih
spojenih ruku.
"Da", reče Snape.
Bellatrixino zaprepašteno lice obasjao je crveni odsjev trećeg plamena koji je izletio iz štapića i isprepleo
se s prva dva, stežući dvije spojene ruke kao uže, kao ognjena zmija.
GLAVA TREĆA
Buntovna ostavština

 
Harry Potter glasno je hrkao. Nakon gotovo četverosatnog zurenja u sve mračniju ulicu, san i umor
svladali su ga na stolcu pokraj sobnog prozora, obraza priljubljena uz hladno okno, naherenih naočala i
širom otvorenih usta. Staklo se maglilo od Harryjeva daha, presijavajući se pod narančastim svjetlom
najbliže ulične svjetiljke, ali njegovo lice uokvireno crnom kuštravom kosom zbog umjetne je svjetlosti
djelovalo beskrvno, sablasno.
Soba je bila prepuna razbacanih predmeta i otpadaka. Pod je pokrivalo sovino perje, odgrisci od jabuka i
prazni omoti slatkiša, a na krevetu su se među ispremiješanim pelerinama nazirale zbrda-zdola nabacane
zbirke čarobnih formula. Na radnom stolu, pod upaljenom svjetiljkom, ležala je i hrpa novina. Na
jednima se isticao drečav naslov:

HARRY POTTER: IZABRANI?

 Ne jenjavaju glasine o nedavnom misterioznom izgredu u Ministarstvu magije, tijekom kojeg je ponovo
primijećen Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti.
 "Ne smijemo davati izjave, ništa me ne pitajte", sinoć nam je izlazeći iz Ministarstva rekao jedan uzrujani
oblivijator, koji je odbio predstaviti se.
 Unatoč tome, izvori iz najviših krugova Ministarstva potvrdili su da se incident dogodio u legendarnoj
Dvorani proročanstava.
 lako glasočarobnjaci Ministarstva i dalje odbijaju potvrditi postojanje spomenute dvorane, raste broj
pripadnika čarobnjačke zajednice koji vjeruju da su umiješani smrtonoše, koji trenutno u Azkabanu služe
kaznu zbog ometanja tuđeg posjeda i pokušaja krađe, zapravo pokušavali ukrasti jedno proročanstvo.
Sadržaj proročanstva nije poznat, iako se naveliko nagađa da se odnosi na Harryja Pottera, jedinu
osobu koja je uspjela preživjeti ubojitu kletvu, a koji je spomenute noći također bio u Ministarstvu. Neki
idu tako daleko da Pottera nazivaju 'Izabranim', vjerujući da ga proročanstvo imenuje kao jedinu osobu
koja nas može osloboditi Onoga-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti.
 Trenutna lokacija proročanstva, ako ono uopće postoji, nije poznata, iako (nast. na str. 2, stupac 5)

Pokraj tih novina ležale su još jedne, sa sljedećim naslovom:

SCRIMGEOUR MINISTAR UMJESTO FUDGEA

Veći dio naslovnice zauzela je velika crno-bijela fotografija muškarca guste kose nalik na lavlju grivu i
dosta izrovarena lica. Slika se micala - muškarac je mahao u smjeru stropa.
 Rufus Scrimgeour, donedavno predstojnik Aurorskog ureda u Odjelu magijskog pravosuđa, naslijedio je
Corneliusa Fudgea na mjestu ministra magije. Veći dio čarobnjačke zajednice pozdravio je njegovo
imenovanje, iako je trebalo samo nekoliko sati od Scrimgeourova stupanja na dužnost da se pojave prve
glasine o jazu između novog ministra i Albusa Dumbledorea, koji je nedavno vraćen na dužnost
vrhovnog vješca Čarosudnog zbora.
  Scrimgeourovi predstavnici priznali su da se susreo s Dumbledoreom odmah nakon preuzimanja najviših
ovlasti, ali odbili su reći o čemu su razgovarali. Albus Dumbledore poznat je po tome što (nast. na str. 3,
stupac2)
 Lijevo od tih novina nalazile su se treće, presavijene na članku s naslovom:

MINISTARSTVO JAMČI SIGURNOST UČENIKA.

 Novoimenovani ministar magije Rufus Scrimgeour danas se očitovao o novim strogim mjerama koje je
njegovo Ministarstvo poduzelo da pojača sigurnost učenika koji će se najesen vratiti u Školu za
vještičarenje i čarobnjaštvo u Hogwartsu.
"Podrazumijeva se da Ministarstvo ne može objaviti detalje o pooštrenim mjerama zaštite", rekao je
ministar, iako je naš izvor potvrdio da spomenute mjere uključuju obrambene čarolije i čini, složen sustav
protukletvi i mali odred aurora koji će se baviti isključivo osiguranjem škole u Hogwartsu.
Čini se da je većinu umirio čvrsti stav novog ministra o važnosti zaštite učenika. Gospođa Augusta
Longbottom izjavila je: "Moj unuk Neville Longbottom - inače dobar prijatelj Harryja Pottera, u lipnju se
zajedno s njim borio protiv smrtonoša u Ministarstvu..."

Ostatak članka prekrila je velika krletka u kojoj je sjedila prekrasna snježna sova. Jantarnim je očima
oholo prelazila po sobi, povremeno se okrećući prema vlasniku, koji je još hrkao. Jedanput ili dvaput
nestrpljivo je škljocnula kljunom, nimalo ne remeteći Harryjev duboki san.
U samom središtu sobe stajao je veliki putni kovčeg. Zbog podignutog poklopca izgledao je kao da nešto
očekuje, ali osim nekoliko zaboravljenih komada starog rublja, slatkiša, praznih tintarnica i slomljenih
pera na dnu, još je zjapio prazan. Na podu pokraj kovčega ležao je purpurni letak na kojem je upadljivim
slovima pisalo:

Objavljeno po naputku Ministarstva magije

ZAŠTITA DOMA I OBITELJI OD MRAČNIH SILA

 Čarobnjačkoj zajednici trenutno prijeti organizacija čiji se članovi nazivaju smrtonošama. Ove

jednostavne sigurnosne smjernice pomoći će vam da sebe, svoju obitelj i dom zaštitite od napada:
 1. Preporučuje se da kuću ne napuštate sami.
 2. Osobit oprez zahtijeva se tijekom noćnih sati. Kad god je to moguće, nastojte dovršiti putovanja prije
mraka.
 3. Provjerite osiguranje oko kuće te upozorite sve članove obitelji na mjere koje treba poduzeti u kriznim
situacijama, u prvom redu čarolije štita i razbijanja iluzije te u slučaju maloljetnih članova obitelji, dvojnu
aparaciju.
 4. Dogovorite s bliskim prijateljima i rođacima znakove za provjeru identiteta kako biste lakše raskrinkali
smrtonoše koji se uz pomoć višesokovnog napitka prerušavaju u druge ljude (vidi str. 2)
 5. Ako vam se učini da se član obitelji, kolega, prijatelj ili susjed ponaša neobično, smjesta to dojavite
Odredu čarosudne policije. Nije isključeno da su ukleti kletvom Imperius (vidi str. 4).
 6. Ako iznad bilo koje nastambe ili druge zgrade ugledate Tamni znamen, NE ULAZITE U NJU, nego
smjesta stupite u vezu s Aurorskim uredom.
 7. Nepotvrđena svjedočanstva sugeriraju da smrtonoše možda koriste inferiuse (vidi str. 10). Svaki slučaj
primjećivanja inferiusa, ili susreta s njim, treba SMJESTA dojaviti Ministarstvu.

Harry je zagunđao u snu. Lice priljubljeno uz staklo kliznulo je nekoliko centimetara niže, naočale su mu
se još više nakosile, ali ipak se nije probudio. Na prozorskoj dasci glasno je kucala budilica koju je Harry
sam popravio prije nekoliko godina. Kazaljke su pokazivale da je minuta do jedanaest sati. Pokraj
budilice je pod Harryjevom opuštenom rukom ležao list pergamenta ispisan uskim, kosim rukopisom.
Harry je pismo dobio u obliku čvrsto smotanog svitka, ali od njegova dolaska prije tri dana pročitao ga je
toliko puta da se u međuvremenu posve izravnalo.
 

 Dragi Harry,
   ako nemate drugih planova, došao bih ovog petka u jedanaest navečer u Kalinin prilaz broj
 četiri da Vas odvedem u Jazbinu, gdje ste pozvani provesti ostatak svojih školskih praznika.
   Ako nemate ništa protiv, također bih Vam bio zahvalan na pomoći u rješavanju jednog malog problema
na putu u Jazbinu. Sve ću Vam pobliže objasniti kad se vidimo.
   Molim Vas da mi odgovor pošaljete po ovoj sovi. U nadi da ćemo se vidjeti u petak, najsrdačnije
pozdrave šalje Vam 
 Albus Dumbledore
Harry je u sedam sati te večeri zauzeo položaj pokraj prozora s kojeg je imao solidan pregled oba kraja
Kalinina prilaza, a iako je sadržaj pisma odavno naučio napamet, ipak je svakih nekoliko minuta prekidao
motrenje ulice da ga opet pogleda. Znao je da nema nikakve koristi od neprestanog iščitavanja
Dumbledoreovih riječi. Poslao je potvrdan odgovor po sovi koja mu je donijela pismo, kao što je
Dumbledore zatražio, tako da sada nije preostalo ništa osim čekanja. Hoće li Dumbledore doći ili neće
ionako nije ovisilo o Harryju.
Ali ipak se još uvijek nije spakirao. Jednostavno nije mogao vjerovati da će se Dursleyjevih riješiti nakon
samo dva tjedna u njihovu društvu. Stalno ga je progonio osjećaj da će nešto poći po zlu - možda je
njegov odgovor na Dumbledoreovo pismo zalutao ili Dumbledore neće doći zbog spriječenosti. A možda
mu pismo uopće nije poslao Dumbledore nego je riječ o triku, neslanoj šali ili klopci. Harryju je pomisao
na pakiranje, neizbježno razočaranje i ponovno raspakiravanje bila nepodnošljiva. Nije potpuno isključio
mogućnost da bi uskoro mogao krenuti na put: zatvorio je snježnu sovu Hedvigu u krletku - ali više od
toga nije želio učiniti.
U istom trenutku kad se najtanja kazaljka na budilici poklopila s brojem dvanaest, ulična svjetiljka ispred
Harryjeva prozora prestala je svijetliti.
Harryja je iznenadna tama probudila bolje od budilice. Brzo je popravio naočale, odlijepio obraz od
stakla i nosom pritisnuo prozor, škiljeći na pločnik. Vrtnom stazom hodala je visoka prilika u dugom
plastu koji je lepršao oko nje.
Harry je skočio na noge kao da ga je stresla struja, a zatim je, obarajući stolac na pod, počeo ubacivati u
kovčeg sve što mu je bilo pri ruci. Dok su kroz sobu letjele jedna pelerina, dvije zbirke čarobnih formula i
vrećica čipsa, na ulaznim vratima zazvonilo je zvono.
Iz dnevne sobe u prizemlju začulo se urlanje tetka Vernona:
"Ma koji vrag zvoni u ovo doba noći?"
Harry se ukipio s mjedenim teleskopom u jednoj i parom tenisica u drugoj ruci. Potpuno je zaboravio
upozoriti Dursleyjeve na mogući Dumbledoreov dolazak. Ne znajući bi li paničario ili se smijao,
uspentrao se preko kovčega da prije stigne do vrata i žestoko ih potegnuo prema sebi, u pravom
trenutku da čuje kako duboki glas govori: "Dobra večer. Vi ste sigurno gospodin Dursley. Vjerujem da
vam je Harry već rekao da ću večeras doći po njega?"
Harry se sjurio niza stepenice preskačući po dvije odjednom, naglo se zaustavivši otprilike metar od dna
stubišta jer ga je dugogodišnje iskustvo naučilo da kad god je moguće ostane izvan domašaja tetkove
ruke. U dovratku je stajao visoki mršav muškarac srebrnaste brade i kose koje su mu padale do struka.
Na kukastom nosu sjedile su naočale s polukružnim staklima. Bio je odjeven u dugi crni putni ogrtač, a na
glavi je imao šiljasti šešir. Vernon Dursley, čiji su se crni brkovi po gustoći mogli mjeriti s
Dumbledoreovima, nosio je kućni haljetak sivkastosmeđe boje i zurio u gosta kao da ne može vjerovati
svojim sitnim očicama.
"Sudeći po vašem izrazu zaprepaštenja i nevjerice, Harry vas nije upozorio da ću doći", ljubazno reče
Dumbledore.
"Predložio bih da unatoč tome postupimo kao da ste mi poželjeli najsrdačniju dobrodošlicu u svoju kuću.
Ovo su nezgodna vremena, pa nije mudro predugo se zadržavati na otvorenim vratima."
Žustro je prešao kućni prag i zatvorio vrata za sobom.
"Prošlo je mnogo vremena od moga posljednjeg posjeta", nastavi Dumbledore, zureći preko kukastog
nosa u tetka Vernona. "Moram reći da su vam agapanti stvarno krasno narasli."
Vernon Dursley nije rekao ni riječ. Harry uopće nije sumnjao da će uskoro povratiti moć govora - žila na
sljepoočnici već mu je opasno iskočila - ali činilo se da mu je nešto u Dumbledoreu privremeno oduzelo
dah, možda zato što je Dumbledore odisao neskrivenim čarobnjaštvom, a i zato što je tetak Vernon
ispravno naslućivao da pred njim stoji čovjek kojeg ne može tek tako zastrašiti.
"Ah, dobra večer, Harry", reče Dumbledore, gledajući ga kroz polukružne naočale s vrlo zadovoljnim
izrazom na licu.
"Odlično, odlično."
Te su riječi napokon trgnule tetka Vernona. Bilo je očito da je, što se njega ticalo, svaki čovjek koji je
mogao pogledati Harryja i reći "odlično" bio čovjek s kojim on nikad neće naći zajednički jezik.
"Ne bih htio ispasti nepristojan..." poče on, kao da mu svaki slog nije prštao od nepristojnosti.
"... ali, nažalost, nehotična nepristojnost ipak je zabrinjavajuće česta pojava", Dumbledore ozbiljno
dovrši njegovu rečenicu. "Najbolje bi bilo, dragi moj gospodine, da ne kažete ništa. Ah, ovo je sigurno
Petunija."
Otvorila su se, naime, kuhinjska vrata, otkrivajući tetu Petuniju u gumenim rukavicama, kućnoj haljini i
spavaćici. Očito su je prekinuli u zadatku brisanja svih kuhinjskih površina, koji je revno obavljala svake
večeri prije spavanja. Njezino konjasto lice odavalo je čisti šok.
"Albus Dumbledore", reče Dumbledore kad ih je tetak Vernon propustio upoznati. "Dosad smo, naravno,
komunicirali pismenim putem." Harryju se činilo da je izabrao dosta zanimljiv način da je podsjeti kako
joj je svojevremeno poslao eksplozivno pismo, ali teti Petuniji očito nije bilo do natezanja oko točne
formulacije. "A ovo je sigurno vaš sin Dudley?"
Dudley je trenutak prije provirio kroz vrata dnevne sobe. Ostavljao je bizarno bestjelesan dojam jer je
bila vidljiva samo njegova krupna, plavokosa glava iznad prugastog ovratnika pidžame. Usta je razjapio
od zaprepaštenja i straha. Dumbledore je pričekao nekoliko sekundi, valjda zato da vidi hoće li itko od
Dursleyjevih išta reći, ali kad se tišina protegnula, nasmiješio se.
"Uzmimo da ste me pozvali u dnevnu sobu."
Dudley je uspaničeno uzmaknuo kad je Dumbledore prošao kraj njega. Harry, koji je još u rukama držao
teleskop i tenisice, preskočio je posljednjih nekoliko stuba i također ušao u sobu. Dumbledore se već
smjestio u naslonjač najbliži kaminu i sad se ogledavao oko sebe s izrazom bezazlene znatiželje na licu.
Bilo je gotovo čudesno u kojoj je mjeri odudarao od okruženja.
"Zar... zar nećemo odmah krenuti, gospodine?" zabrinuto ga upita Harry.
"Da, naravno da hoćemo, ali prvo moramo riješiti neke stvari", odvrati Dumbledore. "A radije bih da to
ne činimo na otvorenom. Zato ćemo još malo zlorabiti gostoljubivost vaše tete i tetka."
"Ma jeste li sigurni u to?"
U sobu je ušao Vernon Dursley. Petunija ga je slijedila u stopu, a iza njih se ušuljao i Dudley.
"Da," jednostavno mu odvrati Dumbledore, "jesam."
Harry se još nije ni snašao, a on je već izvukao štapić. Bio je dovoljan jedan ležerni trzaj da sofa poleti
prema vratima, gdje je sve troje Dursleyjevih tresnula po koljenima tako da su se strovalili na nju.
Sljedeći trzaj štapića sofu je vratio na njezino uobičajeno mjesto.
"Kad smo već ovdje, možemo se i raskomotiti", ljubazno reče Dumbledore.
Dok je spremao štapić u džep, Harry je primijetio da mu je ruka crna i smežurana. Zapravo je izgledala
izgoreno.
"Gospodine... što vam se dogodilo s...?"
"Poslije, Harry", reče Dumbledore. "Sjednite, molim vas."
Harry je sjeo u drugi naslonjač. Izbjegavao je pogledati Dursleyjeve, koje je zaprepaštenost očito ostavila
bez teksta.
"U normalnim okolnostima u ovoj točki bih očekivao da mi ponudite piće," obrati se Dumbledore tetku
Vernonu, "ali sudeći po dosadašnjem tijeku događaja, takav optimizam ovdje bi graničio s glupošću."
Trećim trzajem štapića prizvao je prašnjavu bocu i pet čaša. Boca se sama nagnula i sve čaše obilno
napunila tekućinom boje meda. One su potom odlebdjele do svih osoba u prostoriji.
"To je najfinija medovina madame Rosmerte, sazrijevala je u hrastovoj bačvi", reče Dumbledore
nazdravljajući Harryju, koji je uzeo svoju čašu i otpio gutljaj.
Nije nikad prije okusio ništa slično, ali jako mu se svidjelo. Dursleyjevi su se prestrašeno pogledali i
pokušali ignorirati svoje čaše, što nije bilo nimalo lako jer su ih one nježno lupkale po glavama. Harry se
nije mogao oduprijeti dojmu da se Dumbledore odlično zabavlja.
"Pa, Harry," reče Dumbledore, okrećući se prema njemu, "imamo problem koji ćete vi, nadam se, moći
riješiti. Kad kažem 'imamo', mislim na Red feniksa. Ali prije toga vam moram reći da smo prije tjedan
dana pronašli Siriusovu oporuku i da vam je ostavio sve što je imao."
Tetak Vernon je okrenuo glavu prema njima, ali Harry ga nije pogledao, niti je znao što bi rekao osim:
"Oh. Dobro."
"Oporuka je uglavnom vrlo jasna", nastavi Dumbledore. "Na vaš račun u Gringottsu sjest će pristojna
količina zlatnika, a naslijedili ste i svu Siriusovu osobnu imovinu. Jedini pomalo problematičan dio
ostavštine..."
"Zar mu je kum umro?" oglasio se tetak Vernon sa sofe. Dumbledore i Harry okrenuli su se da ga
pogledaju. Čaša s medovinom i dalje ga je ustrajno lupkala po glavi. Pokušao ju je otjerati rukom. "Umro
je? Njegov kum?"
"Da", potvrdi Dumbledore. Nije pitao Harryja zašto se nije povjerio Dursleyjevima. "Problem je u tome",
nastavio je objašnjavati Harryju kao da ga nitko nije prekinuo, "što vam je Sirius ostavio kuću na
Grimmauldovu trgu broj dvanaest."
"Naslijedio je kuću?" lakomo upita tetak Vernon, suzujući sitne oči. Nije dobio odgovor.
"Možete je slobodno nastaviti koristiti za sjedište Reda", reče Harry. "Nije me briga. Uzmite je, ja je
stvarno ne želim." Ako bi se njega pitalo, Harry nije više nikad namjeravao kročiti u kuću na
Grimmauldovu trgu broj dvanaest. Znao je da nikad neće moći iz pamćenja izbrisati slike Siriusova
osamljeničkog lutanja mračnim i pljesnivim sobama, prisiljenog na zatočeništvo u kući iz koje je očajnički
želio pobjeći.
"To je velikodušna ponuda", reče Dumbledore. "No ipak smo privremeno napustili kuću."
"Zašto?"
"Pa," reče Dumbledore, ignorirajući gunđanje tetka Vernona, koji je trpio sve energičnije udarce svoje
čaše s medovinom, "prema obiteljskoj tradiciji Blackovih, kuća se nasljeđuje po muškoj liniji, dakle,
prenosi se sljedećem muškarcu koji se preziva Black. Sirius je bio posljednji odvjetak svoje loze, jer je
njegov mlađi brat Regulus umro prije njega, a nijedan nije imao djece. U oporuci je jasno naveo da kuću
ostavlja vama, ali nije isključeno da je začarana nekom čarolijom ili urokom koji vlasništvo jamči samo
čistokrvnom čarobnjaku."
Harryju je odmah pred očima iskrsla vrlo jasna vizija histeričnog, zapjenjenog portreta Siriusove majke
koji je visio u predvorju Grimmauldova trga broj dvanaest.
"Mogu se kladiti u to", reče on.
"Da", složi se Dumbledore. "A ako je kuća začarana, vlasnička prava najvjerojatnije su prešla na Siriusovu
najstariju živuću srodnicu, to jest, na njegovu sestričnu Bellatrix Lestrange."
Harry je bio na nogama prije nego što je shvatio što radi. Teleskop i tenisice u njegovu krilu otkotrljali su
se na pod. Bellatrix Lestrange, koja je ubila Siriusa, trebala bi naslijediti njegovu kuću?
"Ne", reče on.
"Pa, sigurno vam je jasno da bi i nama bilo draže da kuća ne pripadne njoj", smireno odvrati
Dumbledore. "Situacija je vrlo složena. Na primjer, ne znamo hoće li se naše čarolije kojima smo je učinili
neunosivom u karte održati sad kad joj Sirius više nije vlasnik. Sasvim je moguće da bi se na vratima
svakog trenutka mogla pojaviti Bellatrix. Zato smo se morali iseliti dok ne budemo sigurni na čemu smo."
"Ali kako ćete utvrditi smijem li ja postati vlasnik?"
"Na svu sreću," reče Dumbledore, "to nije teško provjeriti."
Odložio je praznu čašu na stolić pokraj naslonjača, ali prije nego što je mogao nastaviti, tetak Vernon je
viknuo: "Hoćete li već jednom maknuti ove vražje stvari od nas?"
Harry se okrenuo prema njima. Sćućureni Dursleyjevi pokrili su glave rukama da se obrane od čaša koje
su im skakale po lubanjama, razlijevajući se na sve strane.
"Oh, ispričavam se", uljudno reče Dumbledore. Podigao je štapić i sve su tri čaše nestale. "Ali znate, bilo
bi pristojnije da ste ih popili."
Činilo se da tetak Vernon umire od želje da mu odbrusi, ali ipak je samo utonuo u jastuke zajedno s
tetom Petunijom i Dudleyjem, suzdržavajući se od komentara. Svinjskim je očicama budno pratio
Dumbledoreov štapić.
"Vidite," nastavi Dumbledore, opet se obraćajući Harryju kao da tetak Vernon ništa nije rekao, "ako kuća
doista pripada vama, jednako vam tako pripada i..."
Peti put je trznuo štapićem. Ovaj put se začuo glasan prasak i pred njima je osvanuo kućni vilenjak koji je
umjesto nosa imao rilo. Krasile su ga još i divovske uši poput šišmiševih te goleme, zakrvavljene oči i
prljave krpe umjesto odjeće. Kad je čučnuo na čupavi tepih Dursleyjevih, teta Petunija ispustila je vrisak
od kojeg se ledila krv u žilama. U kuću joj provjereno nikad nije ušlo ništa prljavije od tog stvora. Dudley
je svoja velika, bosa, ružičasta stopala podigao praktički iznad glave i ostao sjediti u tom položaju, valjda
u strahu da mu se pridošlica ne uvuče u nogavice pidžame.
Tetak Vernon je zaurlao: "Koji je to vrag?"
"Kreacher", dovrši Dumbledore.
"Kreacher neće, Kreacher neće, Kreacher neće!" zagraktao je kućni vilenjak, ništa tiše od tetka Vernona.
Toptao je dugim, kvrgavim stopalima, istovremeno se potežući za uši. "Kreacher pripada gospođici
Bellatrix, oh da, Kreacher pripada Blackovima, Kreacher hoće svoju novu gospodaricu, Kreacher ne želi
ići balavom Potteru, Kreacher neće, neće, neće..."
"Kao što vidite, Harry," glasno reče Dumbledore da nadjača Kreachera, koji je bez prestanka drečao
'neću, neću, neću', "Kreacher pokazuje stanovit otpor prema ideji prelaska u vaše ruke."
"Nije me briga", ponovi Harry, zgađeno gledajući vilenjaka koji se histerično previjao po podu. "Ni ja
njega ne želim."
"Neću, neću, neću, neću..."
"Zar bi vam bilo draže da pripadne Bellatrix Lestrange? Kad se zna da je cijelu prošlu godinu proveo u
sjedištu Reda feniksa?"
"Neću, neću, neću, neću..."
Harry je zurio u Dumbledorea. Znao je da se Kreacheru ne može dopustiti da ode živjeti s Bellatrix
Lestrange, ali gadila mu se i sama pomisao na to da bi mu on trebao biti vlasnik, da bi trebao odgovarati
za stvora koji je izdao Siriusa.
"Zapovjedite mu nešto", predloži Dumbledore. "Ako sad pripada vama, morat će vas poslušati. Ako vam
ne pripada, morat ćemo smisliti neki drugi način da ga držimo podalje od njegove zakonite vlasnice."
"Neću, neću, neću, NEĆU!"
Kreacherova litanija prerasla je u vrištanje. Harry nije znao što bi mu drugo rekao osim:
"Kreacher, umukni!"
U prvi mah se činilo da će se Kreacher ugušiti. Uhvatio se za grlo, bijesno mičući usnicama. Oči su mu bile
iskolačene. Nakon što je nekoliko sekundi bjesomučno gutao zrak, bacio se licem na tepih (teta Petunija
je zacviljela) i počeo udarati po podu rukama i nogama, potpuno se prepuštajući žestokom, ali i nijemom
napadu bijesa.
"Pa, ovo pojednostavnjuje stvari", raspoloženo ustvrdi Dumbledore. "Izgleda da je Sirius znao što radi. Vi
ste zakoniti vlasnik Kreachera i Grimmauldova trga broj dvanaest."
"Moram li... moram li ga povesti sa sobom?" upita Harry zgroženo, gledajući kako mu se Kreacher previja
pod nogama.
"Ne ako to ne želite", odvrati Dumbledore. "Predlažem da ga pošaljete u kuhinju u Hogwartsu. Tamo će
ga drugi kućni vilenjaci moći držati na oku."
"Da," s olakšanjem reče Harry, "da, to ću i učiniti. Ovaj... Kreacher. .. želim da odeš u Hogwarts i počneš
raditi u tamošnjoj kuhinji s ostalim kućnim vilenjacima."
Ležeći na leđima s rukama i nogama u zraku, Kreacher je iz svog naopakog položaja uputio Harryju
pogled pun najdubljeg gnušanja. U sljedećem trenutku začuo se glasan prasak i više ga nije bilo.
"Dobro", reče Dumbledore. "Ostalo je otvoreno i pitanje hipogrifa Kljunoslava. Hagrid ga je nakon
Siriusove smrti uzeo k sebi, ali Kljunoslav je sad vaš, pa ako biste vi radije učinili nešto drugo..."
"Ne," odmah odvrati Harry, "neka ostane s Hagridom. Mislim da bi to i Kljunoslavu bilo draže."
"Hagrid će biti oduševljen", reče Dumbledore sa smiješkom. "Bio je presretan što ga opet vidi. Usput,
odlučili smo da je zbog Kljunoslavove sigurnosti najbolje da ga neko vrijeme zovemo Letimir, iako
sumnjam da bi Ministarstvo ikad shvatilo kako je to isti onaj hipogrif kojeg su svojevremeno osudili na
smrt. U redu, Harry. Jeste li se već spakirali?"
"Ovaj..."
"Mislili ste da neću doći?" pronicavo upita Dumbledore.
"Odmah ću... ovaj... dovršiti pakiranje", brzo reče Harry, užurbano kupeći teleskop i tenisice s poda.
Trebalo mu je nešto više od deset minuta da pronađe sve potrebne stvari. Preostalo mu je samo još
izvući Plašt nevidljivosti ispod kreveta, zaklopiti staklenku promjenjive tinte i prisiliti poklopac kovčega
da sjedne na mjesto unatoč kotliću koji je stršio van. Jednom rukom vukući kovčeg, dok je u drugoj nosio
Hedviginu krletku, vratio se u prizemlje.
Bio je razočaran kad je shvatio da ga Dumbledore ne čeka u predvorju, jer je to značilo da se opet mora
vratiti u dnevnu sobu.
U sobi je vladala grobna tišina. Dumbledore je tiho pjevušio, bezbrižan kao ptica, ali atmosfera je ipak
bila krajnje tjeskobna. Harry se nije usudio pogledati u Dursleyjeve, nego je samo rekao: "Profesore...
spreman sam."
"Dobro", reče Dumbledore. "Samo još nešto." Opet se obratio Dursleyjevima. "Kao što nedvojbeno
znate, Harry će za godinu dana postati punoljetan..."
"Neće", prekine ga teta Petunija, kojoj je to bila prva riječ od Dumbledoreova dolaska u kuću.
"Molim?" uljudno upita Dumbledore.
"Ne, neće. On je mjesec dana mlađi od Dudleyja, a Dudders će navršiti osamnaest godina tek godinu
dana kasnije."
"Ah," ljubazno će Dumbledore, "ali u čarobnjačkom svijetu punoljetnost se stječe na sedamnaesti
rođendan."
Tetak Vernon je promrmljao: "Svašta", ali Dumbledore se nije obazirao na njega.
"Da nastavim: kao što već znate, čarobnjak zvan lord Voldemort vratio se u zemlju. U čarobnjačkom
svijetu trenutno se vodi otvoreni rat. Harry, kojeg je lord Voldemort pokušao ubiti već mnogo puta, sad
je u još većoj opasnosti nego prije petnaest godina, kad sam ga ostavio na vašem pragu s pismom u
kojem sam vam objasnio da su mu ubili roditelje i izrazio nadu da ćete se brinuti za njega kao da je vaše
vlastito dijete."
Dumbledore je zastao. Iako mu glas, koji je ostao blag i smiren, ničim nije odavao bijes, Harry je osjetio
da iz Dumbledorea izbija hladnoća i primijetio da su se Dursleyjevi još malo više stisnuli jedno uz drugo.
"Niste uslišali moju molbu. Nikad niste s Harryjem postupali kao da vam je sin. Nije u vašim rukama
upoznao ništa osim zanemarivanja, a nerijetko i okrutnosti. U cijeloj priči utješno je jedino to što je
izbjegao strahovitu štetu koju ste nanijeli ovom nesretnom dečku koji sjedi između vas dvoje."
I teta Petunija i tetak Vernon automatski su okrenuli glave prema mjestu gdje je sjedio Dudley, kao da
očekuju da će tamo ugledati neku nepoznatu osobu, a ne svog sina.
"Mi... loše postupali s Duddersom? Ma što vi to...?" bijesno poče tetak Vernon, ali Dumbledore je samo
podigao kažiprst i nastala je takva tišina kao da je tetku Vernonu svezao jezik.
"Čarolija koju sam upotrijebio prije petnaest godina znači da Harry ima moćnu zaštitu sve dok ovu kuću
može zvati domom. Iako je ovdje bio nesretan, iako ste s njim postupali kao s nezvanim gostom, iako ste
ga zlostavljali, ipak ste mu, ma kako nevoljko, ustupili dio svoga životnog prostora. Ta će čarolija prestati
djelovati čim Harry navrši sedamnaest godina; drugim riječima, čim postane muškarac. Zamolit ću vas
samo još jednu stvar: da Harryju dopustite da se još jedanput vrati u ovu kuću prije svog sedamnaestog
rođendana, kako bi mu zaštita potrajala do tog trenutka."
Nitko od Dursleyjevih nije rekao ni riječ. Dudley se lagano mrštio, kao da pokušava dokučiti kad su to
točno loše postupali s njim. Tetak Vernon izgledao je kao da mu je nešto zapelo u grlu. No zato je teta
Petunija bila neobično crvena u licu.
"Pa, Harry... vrijeme je za polazak", naposljetku je rekao Dumbledore, ustajući i popravljajući svoj dugi
crni plašt. "Do ponovnog susreta", rekao je Dursleyjevima, koji su izgledali kao da bi bili najsretniji da do
tog trenutka nikad ne dođe. Nataknuo je šešir na glavu i izašao iz sobe.
"Bok", žurno je Dursleyjevima dobacio Harry, slijedeći Dumbledorea. Dumbledore se zaustavio pokraj
Harryjeva kovčega, na kojem je stajala i Hedvigina krletka.
"Ovo bi nas samo usporilo", reče on, ponovo izvlačeći štapić. "Poslat ću ih ravno u Jazbinu, neka nas
tamo čekaju. No volio bih da ponesete Plašt nevidljivosti... za svaki slučaj."
Harryju nije bilo lako izvući plašt iz kovčega a da pritom Dumbledoreu ne pruži pogled na kaos u njemu.
Čim je spremio plašt u unutarnji džep jakne, Dumbledore je zamahnuo štapićem. Kovčeg, krletka i
Hedviga smjesta su nestali. Novi zamah štapića otvorio je ulazna vrata, iza kojih je počinjala prohladna,
maglovita tama.
"A sad, Harry - noćnim tragom, za prevrtljivom zavodnicom, poznatom i kao avantura."
GLAVA ČETVRTA
Horace Slughorn

 
Unatoč tome što je svaki budni trenutak proteklih nekoliko dana proživio očajnički se nadajući da će
Dumbledore stvarno doći po njega, Harry mu se na Kalininu prilazu pridružio s popriličnom nelagodom.
Nikad prije nije s ravnateljem normalno razgovarao izvan Hogwartsa, a i tamo ih je obično razdvajao
radni stol. Harryjevu nelagodu dodatno je pojačavalo sjećanje na njihov posljednji susret licem u lice, jer
se tom prilikom nije samo pošteno izvikao na Dumbledorea nego je dao sve od sebe da mu porazbija
najveće dragocjenosti.
Dumbledore je, naprotiv, djelovao posve opušteno.
"Budite pripravni upotrijebiti štapić, Harry", vedro mu je rekao.
"Ali mislio sam da se ne smijem služiti magijom kad nisam u školi?"
"Ako nas napadnu," reče Dumbledore, "imate moje dopuštenje da se poslužite bilo kojim protuurokom
ili protukletvom koji vam padnu na pamet. No mislim da se večeras ne morate pribojavati napada."
"Zašto ne, gospodine?"
"Zato što ste sa mnom", odvrati Dumbledore jednostavno. "Evo nas, Harry."
Naglo se zaustavio na samom kraju Kalinina prilaza.
"Još niste položili aparacijski ispit, zar ne?" upita on.
"Ne", odvrati Harry. "Mislio sam da se to smije tek s navršenih sedamnaest godina."
"U pravu ste", potvrdi Dumbledore. "Zato ćete me morati vrlo čvrsto primiti za ruku. Za lijevu, molim vas
- kao što ste već primijetili, ruka kojom obično držim štapić trenutno je dosta oslabljena.
Harry je uhvatio ponuđenu podlakticu. "Odlično", reče Dumbledore. "Dobro, krećemo."
Harry je osjetio kako mu se Dumbledoreova ruka otima i pojačao stisak. U sljedećem trenutku, sve se
zacrnjelo. Osjetio je snažno gnječenje sa svih strana i izgubio dah. Činilo mu se da mu prsa stežu željezni
okovi. Strahovit pritisak potisnuo mu je očne jabučice i usne bubnjiće dublje u lubanju, a onda...
Pohlepno je gutao hladni noćni zrak, otvarajući suzne oči. Imao je osjećaj da je upravo silom prošao kroz
vrlo usku gumenu cijev. Tek je nekoliko sekundi kasnije shvatio da više nisu u Kalininu prilazu. Sad je s
Dumbledoreom stajao na, koliko je mogao vidjeti, pustom seoskom trgu u čijem su središtu stajali ratni
spomenik i nekoliko klupa. Kad mu je sposobnost racionalnog razmišljanja sustigla ostale osjete, Harryju
je sinulo da se prvi put u životu nekamo aparatirao.
"Je li vam dobro?" upita Dumbledore, zabrinuto ga gledajući. "Treba vremena da se čovjek navikne na
taj osjećaj."
"U redu sam", odvrati Harry, trljajući uši za koje je imao osjećaj da su krajnje nerado napustile Kalinin
prilaz. "Ali mislim da su mi metle ipak malo draže."
Dumbledore se nasmiješio, malo čvršće stegnuo plašt oko vrata i rekao: "Ovuda."
Hodao je žustrim tempom pa su brzo prošli pokraj prazne gostionice i nekoliko kuća. Ako je sat na
obližnjoj crkvi bio točan, bližila se ponoć.
"Pa, recite mi, Harry", poče Dumbledore. "Vaš ožiljak... boli li vas u posljednje vrijeme?"
Harry je automatski podigao ruku do čela i protrljao ožiljak u obliku munje.
"Ne," odvrati on, "što me čudi. Mislio sam da će me sad kad je Voldemort tako ojačao neprestano peći."
Pogledao je Dumbledorea krajičkom oka i vidio da ima zadovoljan izraz na licu.
"Ja sam, naprotiv, očekivao baš suprotno", reče Dumbledore. "Lord Voldemort je napokon shvatio do
koje ste mu opasne mjere mogli zaći u misli i osjećaje. Po svemu sudeći, sad aktivno koristi oklumenciju
da se zaštiti."
"Nemam ništa protiv", reče Harry, kojem nisu nedostajali ni neugodni snovi ni nenadani uvidi u
Voldemortov um.
Skrenuli su za ugao, prolazeći mimo telefonske govornice i autobusne stanice. Harry je još jedanput
iskosa pogledao Dumbledorea.
"Profesore?"
"Harry?"
"Ovaj... gdje se mi to točno nalazimo?"
"Ovo vam je, Harry, ubavo seoce zvano Budleigh Babberton."
"A zašto smo ovamo došli?"
"Pa da, nisam vam još rekao", odvrati Dumbledore. "Ni sam više ne znam koliko sam to puta ponovio u
proteklih nekoliko godina, ali opet nam nedostaje jedan učitelj. Došli smo ovamo zato da jednoga svog
starog kolegu nagovorim da prekine mirovinu i vrati se u Hogwarts."
"Kako vam ja tu mogu pomoći, gospodine?"
"Oh, mislim da ćemo već nešto smisliti", neodređeno reče Dumbledore. "Ovdje skrećemo lijevo, Harry."
Produžili su uza strmu, usku ulicu koja je s obje strane bila obrubljena kućama. Svi su prozori bili mračni.
I ovdje se osjećala ona neobična studen koja je već dva tjedna tištila Kalinin prilaz. Odmah pomislivši na
dementore, Harry je bacio pogled preko ramena i radi ohrabrenja stegnuo štapić u džepu.
"Profesore, zašto se nismo aparatirali ravno u kuću vašega starog kolege?"
"Jer to ne bi bilo ništa pristojnije nego da mu nogom odvalimo ulazna vrata", odvrati Dumbledore.
"Pravila lijepog ponašanja nalažu da svojoj čarobnjačkoj subraći pružimo priliku da nam odbiju ulaz u
kuću. Većina čarobnjačkih prebivališta ionako ima magijsku zaštitu od nezvanih aparatora. U Hogwartsu
se, na primjer..."
"... nije moguće aparatirati ni u zatvorenim ni u otvorenim prostorima", brzo dovrši Harry. "Rekla mi je
Hermiona Granger."
"I posve je u pravu. Opet skrećemo lijevo." Iza njih je crkveno zvono oglasilo ponoć. Harryju nije bilo
jasno zašto Dumbledore ne smatra nepristojnim i ovako kasni posjet starom kolegi, ali sad kad su
napokon zapodjenuli razgovor, imao je važnijih pitanja.
"Gospodine, vidio sam u Dnevnom proroku da su smijenili Fudgea..."
"Tako je", potvrdi Dumbledore, skrenuvši u strmu sporednu uličicu. "Zamijenio ga je, što ste sigurno
također vidjeli, Rufus Scrimgeour, prethodno šef Aurorskog ureda."
"Je li on... mislite li da je dobar?" upita Harry.
"Zanimljivo pitanje", reče Dumbledore. "Sposoban jest. Po karakteru je odlučniji i prodorniji od
Corneliusa."
"Da, ali ja sam mislio na..."
"Znam na što ste mislili. Rufus je čovjek od akcije, a budući da se gotovo cijeli svoj profesionalni život
borio protiv crnih magova, on lorda Voldemorta svakako ne podcjenjuje."
Harry je malo pričekao, ali Dumbledore nije spomenuo onaj spor sa Scrimgeourom o kojem je
pisao Dnevni prorok. Nemajući hrabrosti sam pokrenuti tu temu, Harry je prešao na sljedeće pitanje.
"I... gospodine... vidio sam vijest o madame Bones."
"Da", tiho reče Dumbledore. "To je strašan gubitak. Ona je bila velika vještica. Sad ćemo krenuti
onamo... joj."
Pokazivao je smjer ozlijeđenom rukom.
"Profesore, što vam se dogodilo s...?"
"Nemam vam vremena sad objašnjavati", odvrati Dumbledore. "To je uzbudljiva pripovijest, koja
zaslužuje da je ispričam na dostojan način."
Nasmiješio mu se. Harry je shvatio da ga Dumbledore nije pokušao ušutkati i da smije nastaviti s
pitanjima.
"Gospodine... sova mi je donijela letak Ministarstva magije o sigurnosnim mjerama koje bismo svi trebali
poduzimati da se zaštitimo od smrtonoša..."
"Da, i ja sam ga dobio", reče Dumbledore, smiješeći se i dalje. "Je li vam bio od koristi?"
"Ne baš."
"To sam i mislio. Evo, na primjer, uopće me niste pitali za omiljenu vrstu džema kako biste bili sigurni da
sam ja stvarno profesor Dumbledore, a ne varalica."
"Nisam..." poče Harry, ne baš sasvim siguran je li to bio prigovor ili zadirkivanje.
"Za ubuduće, Harry, džem od maline... doduše, da sam ja smrtonoša, ne bih se ni počeo oponašati dok
ne doznam sve o svojim omiljenim džemovima."
"Ovaj... dobro", reče Harry. "Na letku je pisalo i nešto o inferiusima. Tko su oni? Letak nije bio baš
precizan."
"Trupla", mirno odgovori Dumbledore. "Mrtva tijela začarana da slušaju zapovijedi crnog maga.
Inferiuse, međutim, dugo nismo vidjeli, još od prošle Voldemortove strahovlade... iako je on ubio
dovoljno ljudi da stvori cijelu vojsku mrtvaca. Evo našeg odredišta, Harry, tu smo..."
Bližili su se maloj, urednoj kamenoj kućici okruženoj vrtom. Harry, još zaokupljen stravičnom idejom
inferiusa, nije pretjerano pazio kud ide, pa se, kad je Dumbledore naglo stao pred ulazom u dvorište,
zaletio ravno u njega. "Oh, bože. Bože, bože."
Harry je slijedio njegov pogled niz njegovanu stazu koja je vodila do kuće i osjetio zebnju u srcu. Ulazna
vrata visjela su na šarkama.
Dumbledore je pogledao lijevo i desno. Ulica je djelovala pusto. "Izvadite štapić i krenite za mnom,
Harry", reče on tiho. Otvorio je dvorišna vrata i tiho pohitao niz vrtnu stazu. Harry ga je slijedio u stopu.
Ne spuštajući štapić, polako je otvorio kućna vrata.
"Lumos."
Upaljeni vrh Dumbledoreova štapića osvijetlio je uski hodnik. Na lijevoj strani hodnika vidjela su se
otvorena vrata. Visoko podigavši svjetleći štapić, Dumbledore je ušao u dnevnu sobu s Harryjem za
petama.
Dočekao ih je prizor potpunog rasula. Pod nogama su osjetili krhotine starinskog stajaćeg sata napuklog
brojčanika, čije je klatno ležalo nešto dalje, podsjećajući na odbačeni mač. Klavir je bio prevrnut na bok,
a njegove su se tipke rasule na sve strane. U blizini je svjetlucao razbijeni luster. Iz ispuhanih, rasporenih
jastuka virilo je perje. Sve je bilo posuto krhotinama stakla i porculana. Dumbledore je podigao štapić još
više, osvjetljavajući zidove obložene tapetama i poprskane nekom tamnocrvenom, želatinastom
tekućinom. Začuvši Harryjev osupnuti uzdah, Dumbledore se okrenuo prema njemu.
"Nimalo ugodan prizor, zar ne?" reče on ozbiljno. "Da, ovdje se očito dogodilo nešto strašno."
Pažljivo je hodao prema središtu sobe, proučavajući krš pod nogama. Harry ga je slijedio, netremice
gledajući po sobi. Pribojavao se što će ugledati iza uništenog klavira ili prevrnute sofe, ali nigdje nije bilo
ni traga nikakvom truplu.
"Možda im se odupirao pa su ga... pa su ga nekamo odvukli, profesore", zamijeti Harry. Trudio se ne
zamišljati kakve bi rane mogle ostaviti onakve tragove po zidovima.
"Sumnjam", tiho reče Dumbledore, zavirujući iza debelo podstavljenog naslonjača prevrnutog na bok.
"Hoćete reći da je...?"
"Još tu negdje? Da."
Dumbledore se bez ikakve najave obrušio na debelo podstavljeni naslonjač i zario vrh štapića u sjedeći
dio. Naslonjač je zaurlao: "Joj!"
"Dobra večer, Horace", rekao je Dumbledore i opet se uspravio.
Harry je zaprepašteno zinuo. Tamo gdje je djelić sekunde ranije ležao naslonjač sad je čučao
nevjerojatno debeo, ćelav starac koji si je masirao donji dio trbuha, škiljeći u Dumbledorea ogorčenim,
vodenastim pogledom.
"Pa nisi me morao ubosti baš tako jako", reče on zlovoljno, rukama se odižući od poda. "Stvarno me
zaboljelo."
Svjetlo štapića obasjalo je sjajnu ćelu, ispupčene oči, goleme, srebrnastosijede brkove nalik na morževe,
te svjetlucava puceta tamnosmeđeg sakoa od baršuna ispod kojega se nazirala svilena pidžama boje
jorgovana. Tjeme mu nije sezalo dalje od Dumbledoreove brade.
"Što me odalo?" zagunđao je kad se osovio na noge. Još si je trljao donji dio trbuha. Ništa u njegovu
zadivljujuće neposramljenom ponašanju nije dalo naslutiti da se do maloprije skrivao od njih glumeći
fotelju.
"Dragi moj Horace," odvrati Dumbledore, koji se očito dobro zabavljao, "da su ti u posjet stvarno
navratili smrtonoše, iznad kuće bi lebdio Tamni znamen."
Čarobnjak se debelom rukom tresnuo po velikom čelu. "Tamni znamen", promrmlja on. "Znao sam da
nešto nedostaje... ah, što ćeš. Ionako nisam imao vremena za to. Taman sam završio dotjerivanje
tapetarije kad si ušao u sobu."
Tako je teško uzdahnuo da su mu krajevi brkova zalepršali. "Bi li htio da ti pomognem raščistiti nered?"
uljudno ga upita Dumbledore.
"Molim te", odvrati mu on.
Dvojica su čarobnjaka stala leđa o leđa, jedan visok i mršav, drugi nizak i okruglast, povukavši identičan
potez štapićem.
Namještaj je poletio na svoje mjesto. Dekorativni predmeti popravljali su se u letu, a perje se uvuklo
natrag u jastuke. Rastrgane knjige su i prije slijetanja na police opet bile cijele. Uljane svjetiljke vinule su
se na konzole i ponovo upalile. Golema zbirka rasprsnutih srebrnih okvira za slike svjetlucajući je
preletjela sobu i spustila se na radni stol kao netaknuta. Razrezi, napukline i rupe po sobi same su se
zatvorile. Na zidovima više nije bilo tragova krvi.
"Usput, kakvu si krv upotrijebio?" upita Dumbledore glasno, da nadjača kucanje ponovo čitavog stojećeg
sata.
"Na zidovima? Zmajsku", vikne čarobnjak zvan Horace kroz zaglušujuće drobljenje i zveketanje koje je
pratilo uvrtanje lustera u strop.
Odjeknula je još jedna nota iz klavira, a onda je nastala tišina.
"Da, zmajsku", razgovorljivo nastavi čarobnjak. "To mi je bila posljednja bočica, a cijene su trenutno
astronomski visoke. Ipak, možda mi još posluži."
Dogegao se do kristalne bočice na komodi i podigao je prema svjetlu, proučavajući gustu tekućinu u njoj.
"Hm. Malo se zaprašila."
Vratio je bočicu na komodu i uzdahnuo. Uto je spazio Harryja.
"Oho", reče on, dok je pogled krupnih, okruglih očiju letio prema Harryjevu čelu i munjolikom ožiljku.
"Oho!"
"Ovo je", reče Dumbledore, prilazeći im da ih upozna, "Harry Potter. Harry, ovo je moj stari prijatelj i
kolega, Horace Slughorn."
Slughorn se okrenuo Dumbledoreu s prepredenim izrazom na licu.
"Mislio si da ćeš me tako nagovoriti, je li? E pa, Albuse, odgovor je ne."
Progurao se mimo Harryja odlučno okrenuvši lice na drugu stranu, kao da se pokušava oduprijeti
napasti.
"Pa možemo li bar nešto popiti?" upita Dumbledore. "Za stara vremena?"
Slughorn je oklijevao.
"Pa dobro, jednu čašicu", reče on neljubazno.
Dumbledore se nasmiješio Harryju i uputio ga prema naslonjaču koji je prilično nalikovao na onaj koji je
Slughorn donedavno oponašao, odmah pokraj tek upaljene vatre u kaminu i jarke uljane svjetiljke. Harry
je sjeo. Nije se mogao oteti dojmu da ga Dumbledore iz nekog razloga želi učiniti što vidljivijim. Kad se
Slughorn, koji je dotad bio zaokupljen vrčevima i čašama, opet okrenuo prema sobi, pogled mu je
smjesta pao na Harryja.
"Hmmh", reče on, smjesta skrećući pogled kao da se boji da će oštetiti vid. "Evo..." Dao je piće
Dumbledoreu, koji je već sjedio, te zatim gurnuo pladanj prema Harryju i spustio se u jastučiće na
popravljenoj sofi, utonuvši u ozlojeđenu tišinu. Njegove kratke noge nisu dodirivale pod.
"Pa, Horace, kako si?" upita Dumbledore.
"Ne baš najbolje", odgovorio je Slughorn kao iz topa. "Muče me pluća. Poteškoće s disanjem. O
reumatizmu da ne govorimo. Ne krećem se više kao nekad. No što ćeš, to se ne može izbjeći. Starost.
Umor."
"S druge strane, sigurno si se morao prilično brzo pokrenuti da nam u kratkom roku prirediš onakav
doček", reče Dumbledore. "Koliko si vremena imao, tri minute?"
Očito rastrgan između razdraženosti i ponosa, Slughorn reče: "Dvije. Nisam čuo čaroliju za uljeze jer sam
se kupao. Ipak," nastavi on ozbiljno, pribravši se, "ne može se poreći da sam već star, Albuse. Da sam
umorni starac koji je zaslužio pravo na miran život i malo komfora."
Komfora mu sigurno nije nedostajalo, pomisli Harry, obazirući se po sobi. Bila je zagušljiva i prenatrpana,
ali nitko je ne bi mogao nazvati neudobnom. Obilovala je foteljama i tabureima, pićem i knjigama,
bombonijerama i mekim jastučićima. Da nije već znao tko živi u njoj, Harry bi bio uvjeren da pripada
nekoj bogatoj, zahtjevnoj staroj dami.
"Daleko si ti još od mojih godina, Horace", reče Dumbledore. "Pa, možda bi i ti trebao razmisliti o
mirovini", reče mu Slughorn bez uvijanja. Njegove svijetlozelene oči pogledale su Dumbledoreovu
ozlijeđenu ruku. "Vidim da ti refleksi nisu kao nekad."
"Potpuno si u pravu", smireno će Dumbledore, otresajući rukav da pokaže vrške spaljenih i pocrnjelih
prstiju. Harryju se od pogleda na njih naježila koža na zatiljku. "Nema sumnje da sam sporiji nego prije.
Ali s druge strane..."
Slegnuo je ramenima i raskrilio ruke, kao da želi reći da i starost ima svoje prednosti, a Harry je na prstu
neozlijeđene ruke ugledao prsten koji nikad prije nije vidio na Dumbledoreovoj ruci: bio je krupan, dosta
grube izrade, po svoj prilici zlatan i ukrašen teškim crnim kamenom koji je bio napuknut po sredini. Na
prstenu se nakratko zadržao i Slughornov pogled. Harry je primijetio da mu se u istom trenutku čelo
lagano naboralo od mrštenja.
"Dobro, sve ove mjere opreza protiv uljeza, Horace... one su tu zbog smrtonoša ili zbog mene?" upita
Dumbledore.
"A što bi smrtonoše htjeli od jednog jadnog, isluženog starčića poput mene?" oštro upita Slughorn.
"Nagađam da bi htjeli da svoje nemale talente iskoristiš za iznude, mučenja i ubojstva", odvrati
Dumbledore. "Zar je moguće da te još nisu pokušali vrbovati?"
Slughorn je prostrijelio Dumbledorea opakim pogledom i promrmljao: "Nisam im pružio priliku. U bijegu
sam već godinu dana. Nikad ne ostajem na istom mjestu dulje od tjedan dana. Selim se iz jedne bezjačke
kuće u drugu - vlasnici ove upravo ljetuju na Kanarskim otocima. Nerado ću je napustiti, bila mi je vrlo
ugodna. Sve je vrlo jednostavno kad jednom razradiš sistem, dovoljno je baciti čaroliju smrzavanja na
one njihove besmislene protuprovalne alarme koje koriste umjesto cinkoskopa i pripaziti dok unosiš
klavir da ne bi upao u oči susjedima."
"Domišljato", reče Dumbledore. "Ali to mi zvuči kao prilično naporna egzistencija za jadnog, isluženog
starčića koji jednostavno teži mirnom životu. S druge strane, kad bi se vratio u Hogwarts..."
"Ako se spremaš reći da bi mi život bio mirniji u onoj pošasti od škole, štedi dah, Albuse! Možda živim u
ilegali, ali ipak su do mene doprle neke čudne glasine o tome kako je otišla Dolores Umbridge! Ako sad
tako postupate s učiteljima..."
"Profesorica Umbridge zamjerila se našem krdu kentaura", reče Dumbledore. "Siguran sam, Horace, da
tebi ne bi palo na pamet da odeš u Zabranjenu šumu i hordu bijesnih kentaura nazoveš 'prljavim
mješancima'."
"To je učinila?" upita Slughorn. "Kakva glupača. Nikad mi nije bila simpatična."
Harry se zasmijuljio, privlačeći i Dumbledoreovu i Slughornovu pozornost.
"Oprostite", brzo reče Harry. "Samo sam... ni meni nije bila simpatična."
Dumbledore je najednom ustao.
"Već idete?" smjesta upita Slughorn, očito se nadajući potvrdnom odgovoru.
"Ne, samo bih se morao poslužiti tvojim zahodom", odvrati Dumbledore.
"Oh", reče Slughorn s neskrivenim razočaranjem. "Druga vrata lijevo u hodniku." Dumbledore je izašao iz
sobe. Kad su se za njim vrata zatvorila, zavladao je muk. Nakon nekoliko trenutaka, Slughorn je ustao, ali
činilo se da ne zna što bi sa sobom. Pogledao je Harryja ispod oka i prišao kaminu. Okrenuo je leda vatri,
grijući široku stražnjicu.
"Nemojte misliti da ne znam zašto vas je doveo", reče on odjednom.
Harry ga je samo pogledao. Slughornove vodenaste oči prešle su preko Harryjeva ožiljka, ali ovaj put su
se zaustavile na njegovu licu.
"Jako sličite svom ocu."
"Da, svi to kažu", reče Harry. "Osim očiju. Imate..."
"Mamine oči, znam." Već mu je išlo na živce što to stalno mora slušati.
"Hmmh. No da. Učitelj ne bi smio imati miljenike, naravno, ali ona je bila jedna od mojih. Vaša majka",
dometne Slughorn, primijetivši Harryjev upitni pogled. "Lily Evans. Jedna od najbistrijih učenica koje sam
ikad imao. Vrlo živog duha, znate. Šarmantna djevojka. Često sam joj govorio da je trebala doći u moj
dom. Na to bi mi uvijek britko odgovorila."
"A iz kojeg ste vi doma?"
"Bio sam predstojnik Slytherina", reče Slughorn. "No, no", nastavi on brzo kad je vidio Harryjev izraz,
mašući punašnim kažiprstom. "Nemojte mi to zamjerati! Vi ste sigurno Gryffindor kao i ona, zar ne? Da,
to se obično prenosi s generacije na generaciju. Iako ne uvijek. Jeste li ikad čuli za Siriusa Blacka? Sigurno
jeste... novine su ga često spominjale posljednje dvije godine... poginuo je prije nekoliko tjedana..."
Harry je imao osjećaj da mu je utrobu ščepala nevidljiva ruka, ne puštajući je iz stiska.
"U svakom slučaju, on i vaš otac su u školi bili veliki prijatelji. Cijela je obitelj Black bila u mom domu,
osim Siriusa, koji je završio u Gryffindoru! Šteta - baš je bio darovit dečko. Kad je u školu došao njegov
brat Regulus, svrstali su ga k meni, ali bilo bi mi draže da sam dobio cijelu garnituru."
Zvučao je kao strastveni kolekcionar koji je izgubio na dražbi. Očito zadubljen u sjećanja, zagledao se u
zid na suprotnoj strani sobe, dokono se okrećući amo-tamo da stražnjici osigura ravnomjernu toplinu.
"Vaša je majka, naravno, bila bezjačkog podrijetla. Nisam mogao vjerovati kad sam saznao. Bila je tako
sposobna da sam bio uvjeren u njezinu čistokrvnost."
"Jedna od mojih najboljih prijateljica je bezjačkog podrijetla", reče Harry, "i najbolja je učenica na našoj
godini."
"Baš je čudno kako se to ponekad dogodi, zar ne?" upita Slughorn.
"Meni nije", hladno odvrati Harry. Slughorn ga iznenađeno pogleda.
"Nemojte misliti da imam predrasude!" reče on. "Ne, ne, ne! Nisam li upravo rekao da je vaša majka bila
među najdražim učenicima koje sam ikad imao? A u godini nakon nje imao sam Dirka Cresswella - koji je
sad, naravno, šef Ureda za vezu s goblinima - njegovi su roditelji također bili bezjaci, vrlo darovit učenik,
još uvijek mi šalje prvorazredne informacije o zbivanjima u Gringottsu!"
Smiješeći se samodopadno, malo se zaljuljao na mjestu i pokazao na brojne fotografije u svjetlucavim
okvirima na komodi. Sve su prikazivale mnoštvo majušnih prilika u pokretu.
"Sve bivši učenici i svi su se osobno potpisali. Primijetit ćete Barnabasa Cuffea, urednika Dnevnog
proroka, uvijek ga zanima što ja mislim o aktualnim događajima. I Ambrosiusa Flumea,
vlasnika Medičarnice - šalje mi košaru za svaki rođendan, samo zato što sam ga preporučio Ciceronu
Harkissu, koji mu je dao prvi posao! A iza njih - vidjet ćete je ako malo istegnete vrat - to je Gwenog
Jones, kapetanica Harpija iz Holyheada... ljudi se uvijek zaprepaste kad čuju da sam na ti sa svim
Harpijama i da dobivam besplatne ulaznice kad god poželim!"
Činilo se da mu je pomisao na to osjetno popravila raspoloženje.
"I svi ti ljudi znaju gdje vas mogu naći, gdje vam mogu slati stvari?" upita Harry, kojeg je živo zanimalo
kako smrtonoše još nisu došli do Slughorna, ako je to uspijevalo košarama sa slatkišima, ulaznicama za
metloboj i gostima željnima njegovih savjeta i mišljenja.
Osmijeh je nestao sa Slughornova lica istom brzinom kao krv s njegovih zidova.
"Naravno da ne", reče on, zureći u Harryja. "Već godinu dana nisam ni sa kim kontaktirao."
Harry je imao dojam da su te riječi šokirale i samog Slughorna, koji je u prvi mah djelovao prilično
uznemireno. Na kraju je ipak samo slegnuo ramenima.
"Što ćete... u ovakvim vremenima, pametan čarobnjak pazi da ne bude upadljiv. Lako je Dumbledoreu
govoriti, ali da sad prihvatim posao u Hogwartsu, to bi bilo isto kao da javno objavim pripadnost Redu
feniksa! Ne sumnjam da su oni vrijedni divljenja, hrabri i tako dalje, ali osobno nisam oduševljen
njihovom stopom smrtnosti..."
"Ne morate biti član Reda da biste podučavali u Hogwartsu", reče Harry, iako nije uspio potpuno prikriti
notu poruge u glasu. Kako je mogao suosjećati sa Slughornom koji je živio kao bubreg u loju, kad je znao
da se Sirius morao skrivati po spiljama i prehranjivati štakorima? "Većina učitelja nije u Redu i nijednog
još nisu ubili - dobro, osim Quirrella, a on je radio za Voldemorta pa je dobio što je zaslužio."
Harry je bio siguran da Slughorn pripada onim čarobnjacima koji ne mogu podnijeti izravno spominjanje
Voldemortova imena i nije se prevario. Slughorn se stresao i prijekorno zapiskutao, ali Harry se nije
obazirao na njega.
"Dokle god je Dumbledore ravnatelj, mislim da su učitelji u manjoj opasnosti od većine; nije li on jedina
osoba koje se Voldemort ikad bojao?" nastavi Harry.
Slughorn je nekoliko trenutaka netremice gledao pred sebe. Činilo se da razmišlja o Harryjevim riječima.
"Dobro, da, istina je da se Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti nikad nije otvoreno sukobio s
Dumbledoreom", promrmlja on preko volje. "I vjerojatno bi se moglo reći da me Onaj-čije-se-ime-ne-
smije-izgovoriti ne smatra prijateljem, budući da još nisam pristupio smrtonošama... a u tom slučaju bih
vjerojatno bio sigurniji u Albusovoj blizini... ne mogu se pretvarati da me smrt Amelije Bones nije
potresla... ako ona, sa svim svojim vezama i zaštitom Ministarstva..."
Dumbledore je opet ušao u sobu, a Slughorn je poskočio kao da je u međuvremenu zaboravio na
njegovu prisutnost u kući.
"Oh, tu si, Albuse", reče on. "Dugo te nije bilo. Problemi sa želucem?"
"Ne, našao sam bezjačke časopise pa sam se začitao", odvrati Dumbledore. "Obožavam mustre za
pletenje. Dobro, Harry, predugo smo smetali Horaceu. Vrijeme je da odemo."
Harry, koji je jedva čekao da krenu, odmah je skočio na noge. Slughorn je djelovao zatečeno.
"Odlazite?"
"Da, naravno. Znam prepoznati kad je trud uzaludan."
"Uzaludan...?"
Slughorn je izgledao uzrujano. Vrtio je debelim palcima, vrpoljeći se na mjestu dok je gledao kako
Dumbledore zakopčava plašt, a Harry poteže patentni zatvarač svoje jakne.
"Stvarno mi je žao što ne želiš prihvatiti posao, Horace", reče Dumbledore, podižući neozlijeđenu ruku u
znak pozdrava.
"Svima bi u Hogwartsu bilo drago da te opet vide. Jako smo pooštrili mjere osiguranja, ali ti ćeš uvijek
biti dobrodošao gost, kad god to poželiš."
"Da... dobro... to je jako ljubazno od tebe... uvijek kažem..."
"Pa, ostaj mi zdravo."
"Doviđenja", reče Harry.
Već su bili na izlazu iz kuće kad se iza njih začulo vikanje.
"Dobro, dobro, prihvaćam!"
Dumbledore se okrenuo i ugledao zadihanog Slughorna u dovratku dnevne sobe.
"Vraćaš se na posao?"
"Da, da", nestrpljivo će Slughorn. "Mislim da sam poludio, ali da."
"Sjajno", reče Dumbledore, smiješeći se od uha do uha. "U tom slučaju, Horace, vidimo se prvog rujna."
"Da, očito", progunđa Slughorn.
Dok su hodali niz vrtnu stazu, do njih je dolelujao Slughornov glas.
"I hoću povišicu, Dumbledore!"
Dumbledore se nasmijao. Dvorišna vrata zatvorila su se iza njih i oni su se počeli spuštati niz brijeg
obavijen mračnom i kovitlavom sumaglicom.
"Bravo, Harry", reče Dumbledore.
"Pa nisam ništa učinio", iznenađeno odvrati Harry.
"Kako ne. Pokazali ste Horaceu što sve točno dobiva povratkom u Hogwarts. Je li vam simpatičan?"
"Ovaj..."
Harry nije bio siguran je li mu Slughorn simpatičan ili nije. Nije mogao poreći da je na neki svoj način bio
ugodan, ali istovremeno mu je djelovao tašto, a iako se kasnije ogradio od toga, činilo mu se i da ga malo
previše čudi ideja da bi neka vještica bezjačkog podrijetla mogla znati što radi.
 Dumbledore ga je poštedio odgovornosti da sve to izrekne naglas. "Horace voli komfor. Voli i društvo
slavnih, uspješnih i moćnih ljudi. Uživa u osjećaju da može utjecati na njih. Nikad ga nije zanimalo da se
osobno popne na prijestolje; draže mu je sjediti u pozadini - jer se tamo, razumijete, može raskomotiti.
Dok je radio u Hogwartsu, uvijek je odabirao miljenike, neke zbog ambicije ili pameti, druge zbog šarma
ili darovitosti, i uvijek je nepogrešivo nalazio one koji će se na neki način istaknuti u svom polju. Horace
je osnovao svojevrstan klub svojih favorita u kojem je on bio središnja figura. Međusobno ih je
upoznavao, razvijao korisne veze između članova, a zauzvrat je iz toga uvijek izvlačio neku korist, bilo u
vidu besplatne kutije omiljenog ušećerenog ananasa ili prilike da preporuči novog pripravnika u Uredu za
vezu s goblinima."
Harryju se pred očima odjednom pojavila vizija velikog, nabreklog pauka koji prede svoju mrežu,
povremeno zatežući pokoju nit da može još malo bliže domamiti osobito krupne i sočne muhe.
"Ne govorim vam to", nastavi Dumbledore, "zato što vas želim okrenuti protiv Horacea - ili, kako ga sad
moramo zvati, profesora Slughorna - nego zato da budete oprezni. Nema sumnje da će i vas pokušati
uvrstiti u svoju zbirku, Harry. Vi biste u njoj bili krunski dragulj: Dječak koji je preživio... ili, kako vas sad
zovu, Izabrani."
Kad je začuo taj naziv, Harryja je obuzela hladnoća koja nije imala nikakve veze sa sumaglicom oko njih.
Prisjetio se riječi koje je čuo nekoliko tjedana prije, riječi koje su za njega imale užasno i posebno
značenje:
Obojica istovremeno živjeti ne mogu...
Dumbledore se zaustavio pred crkvom pokraj koje su prošli ranije te večeri.
"Ovo je dobro mjesto, Harry. Uhvatite me za ruku."
Harry je ovaj put spremno dočekao aparaciju, ali nije mu zbog toga bila ništa ugodnija nego prije. Kad je
pritisak nestao, a on je opet mogao normalno disati, vidio je da stoji pokraj Dumbledorea na seoskoj
cesti s koje se pružao pogled na nahereni obris njemu druge po redu najmilije zgrade na
svijetu: Jazbine. Usprkos strepnji koju je maloprije osjetio, taj ga je prizor smjesta oraspoložio. Tu je
Ron... i gospođa Weasley, najbolja kuharica na svijetu...
"Ako nemate ništa protiv, Harry," reče Dumbledore kad su ušli u dvorište, "htio bih na brzinu
porazgovarati s vama prije nego što se oprostimo. U četiri oka. Možda tamo?"
Dumbledore je pokazao trošnu kamenu ostavu u kojoj su Weaslejevi držali metle. Harry je pomalo
zbunjeno slijedio Dumbledorea i kroz škripava vrata ušao u prostor nešto manji od prosječnog kredenca.
Dumbledore je upalio vrh štapića, koji je zasvijetlio poput baklje. Nasmiješio se Harryju.
"Nadam se da mi nećete zamjeriti što to spominjem, Harry, ali sretan sam, pa i ponosan, što se tako
dobro nosite sa svime što se dogodilo u Ministarstvu. Moram vam reći da vjerujem kako bi Sirius bio
ponosan na vas."
Harryju se grlo stegnulo. Činilo mu se da je ostao bez glasa. Pomisao na razgovor o Siriusu bila mu je
nepodnošljiva. Dovoljno ga je zaboljelo kad je čuo kako tetak Vernon zapitkuje je li mu kum mrtav, a bilo
mu je još gore dok je slušao kako Slughorn ležerno spominje Siriusovo ime.
"Doista je okrutno", tiho nastavi Dumbledore, "što ste vi i Sirius imali tako malo vremena. Brutalno se
prekinulo nešto što je trebalo prerasti u dugovječan i sretan odnos."
Harry je kimnuo, uporno zureći u pauka koji se upravo penjao po Dumbledoreovu šeširu. Vidio je da ga
Dumbledore razumije, da možda čak naslućuje da je Harry gotovo sve vrijeme od povratka u kuću
Dursleyjevih do dolaska njegova pisma proveo ležeći na krevetu, odbijajući hranu i zureći kroz zamagljeni
prozor, obuzet istom ledenom prazninom koju je inače povezivao s dementorima.
"Užasno je teško", reče on naposljetku prigušenim glasom, "prihvatiti da mi više nikad neće napisati
pismo."
Odjednom su ga zapekle oči. Trepnuo je. Osjećao se glupo što to priznaje, ali to što je izvan Hogwartsa
postojao netko kome je bilo važno što se s njim događa, gotovo kao da mu je roditelj, bila mu je jedna
od najdražih stvari kod njegova kuma... a sad mu nijedna poštanska sova više nikad neće donijeti tu
utjehu...
"Sirius je za vas predstavljao mnogo toga što nikad prije niste iskusili", blago reče Dumbledore. "Naravno
da vas je taj gubitak strahovito pogodio..."
"Ali dok sam bio kod Dursleyjevih," prekine ga Harry, ovaj put odlučnijim glasom, "shvatio sam da se ne
smijem povući u sebe ili... ili puknuti. Sirius to ne bi htio, zar ne? U svakom slučaju, život je prekratak...
pogledajte madame Bones, pogledajte Emmeline Vance... tko zna, možda sam ja sljedeći? Ali ako
jesam," dometne on gnjevno, sad gledajući ravno u Dumbledoreove plave oči, koje su se caklile u
svjetlosti štapića, "dat ću sve od sebe da za sobom povučem što više smrtonoša, a i samog Voldemorta,
ako ikako budem mogao."
"Vidi se da ste pravi sin svog oca i majke i istinsko Siriusovo kumče!" reče Dumbledore pohvalno tapšući
Harryja po leđima. "Skidam vam kapu - to jest, skinuo bih je, da se ne bojim da ću vas zasuti paucima. A
sad bih, Harry, prešao na srodnu temu... pretpostavljam da ste u protekla dva tjedna redovito
primali Dnevni prorok?"
"Da", reče Harry. Srce mu je brže zakucalo.
"Onda ste sigurno primijetili da podaci o vašoj avanturi u Dvorani proročanstva nisu toliko procurili u
novine, koliko su ih preplavili?"
"Da", opet reče Harry. "I sad svi znaju da sam ja onaj koji..."
"Ne, ne znaju", prekine ga Dumbledore. "Na cijelom svijetu postoje samo dvije osobe koje znaju sve
pojedinosti proročanstva o vama i lordu Voldemortu i obje trenutno stoje u ovoj smrdljivoj ostavi za
metle u kojoj sve vrvi od paukova. Točno je, doduše, da su mnogi ljudi pogodili kako je Voldemort poslao
smrtonoše da ukradu proročanstvo, te da se to proročanstvo odnosi na vas.
No mislim da neću pogriješiti ako kažem da vi nikome niste spomenuli sadržaj proročanstva?"
"Nisam", potvrdi Harry.
"To je, općenito gledajući, mudra odluka", reče Dumbledore. "Iako mislim da biste u slučaju svojih
prijatelja gospodina Ronalda Weasleyja i gospođice Hermione Granger trebali odstupiti od nje. Da,"
nastavi on, vidjevši Harryjevo iznenađeno lice, "mislim da bi oni trebali znati. Nije fer uskraćivati im
informaciju koja je i za njih vrlo važna."
"Nisam ih htio..."
"... zabrinuti ili preplašiti?" upita Dumbledore, pogledavši Harryja preko polukružnih naočala. "Ili možda
priznati da ste i sami zabrinuti i preplašeni? Harry, vaši su vam prijatelji potrebni. Kao što ste maloprije
točno primijetili, Sirius ne bi želio da se povučete u sebe."
Harry nije ništa rekao, ali činilo se da Dumbledore i ne očekuje odgovor. Nastavio je: "Dodao bih još
nešto, također u vezi s ranijom temom - želio bih da mi ove godine dolazite na instrukcije."
"Instrukcije... k vama?" reče Harry, prenuvši se iz zamišljene šutnje.
"Da. Mislim da je došlo vrijeme da se aktivnije uključim u vašu naobrazbu."
"Što ćete me podučavati, gospodine?"
"Oh, od svega ponešto", bezbrižno odvrati Dumbledore.
Harry je s nadom iščekivao nastavak, ali Dumbledore nije više ništa dodao, pa je odlučio spomenuti
nešto drugo što ga je pomalo zabrinjavalo.
"Ako idem na instrukcije k vama, znači li to neću morati ići na oklumenciju kod Snapea?"
"Profesora Snapea, Harry... i ne, nećete."
"Dobro," reče Harry, kojem je pao kamen sa srca, "jer je to bio..."
Zastao je, jer nije htio otvoreno reći što misli.
"Mislim da se tu komotno može upotrijebiti riječ 'fijasko'", reče Dumbledore, kimajući glavom.
Harry se nasmije.
"Pa, to znači da ću odsad rijetko viđati profesora Snapea," reče on, "jer mi on neće dopustiti da nastavim
slušati Čarobne napitke ako na ČAS-u nisam dobio odličnu ocjenu, a znam da nisam."
"Ne otvarajte pismo dok sova ne sleti", ozbiljno mu odvrati Dumbledore. "Što bi se, kad malo bolje
razmislim, trebalo dogoditi u kasnijem dijelu današnjeg dana. Još dvije stvari, Harry, a onda se
rastajemo. Prvo, želim da od ovog trenutka uvijek kod sebe imate svoj Plašt nevidljivosti. Čak i dok ste u
Hogwartsu. Za svaki slučaj, razumijete li me?"
Harry je kimnuo glavom.
"I na kraju, dok ste vi ovdje, Jazbina će imati najviši stupanj zaštite koji im Ministarstvo magije može
osigurati. Te su mjere donekle otežale život Arthuru i Molly - na primjer, svu njihovu poštu prije isporuke
pregledavaju u Ministarstvu. Oni su sve to prihvatili bez ikakvih pritužbi, jer im je najvažnije da vi budete
sigurni. Zauzvrat bi bilo lijepo da, dok ste kod njih, izbjegavate izlaganje opasnim situacijama."
"Razumijem", odmah reče Harry.
"Dobro onda", reče Dumbledore, otvarajući vrata ostave za metle i izlazeći na dvorište. "Vidim da u
kuhinji gori svjetlo. Nemojmo više odugovlačiti - Molly sigurno jedva čeka da se počne zgražati nad time
kako ste mršavi."
GLAVA PETA
Suvišna fleka

 
Harry i Dumbledore stigli su do stražnjih vrata Jazbine, kao i obično okruženih starim gumenim čizmama
i zahrđalim kotlićima. Iz udaljene šupe dopiralo je tiho kokodakanje pospanih kokoši. Dumbledore je
triput pokucao na vrata, a Harry je vidio da se netko iza kuhinjskog prozora naglo pokrenuo.
"Tko je?" javio se nervozan glas. Harry je odmah prepoznao gospođu Weasley. "Predstavite se!"
"To sam ja, Dumbledore, doveo sam Harryja."
Vrata se smjesta otvoriše. Pred njima je stajala niska, punašna gospođa Weasley, odjevena u staru kućnu
haljinu zelene boje.
"Harry, dušo! Bože, Albuse, stvarno ste me prepali, rekli ste da nećete doći prije jutra!"
"Imali smo sreće", reče Dumbledore, puštajući da Harry prvi uđe. "Nisam očekivao da će se Slughorn dati
tako lako nagovoriti. Za to je, naravno, zaslužan Harry. Ah, zdravo, Nymphadora!"
Harry se okrenuo i vidio da gospođa Weasley, usprkos sitnim satima, nije bila sama. Za stolom je sjedila
mlada vještica blijeda, srcolika lica i smećkaste boje kose, s velikom šalicom u rukama.
"Zdravo, profesore", reče ona. "Ej, Harry."
"Bok, Tonks."
Harryju je Tonks izgledala ispijeno, čak bolesno, a i osmijeh joj je bio nekako usiljen. Bez prepoznatljive
drečavoružičaste kose, u svakom je slučaju ostavljala manje živopisan dojam nego inače.
"Idem ja", reče ona užurbano, ustajući i navlačeći plašt na ramena. "Hvala ti na čaju i ramenu za
plakanje, Molly."
"Nemojte ići zbog mene", ljubazno joj se obrati Dumbledore. "Ionako ne mogu ostati, moram hitno
razgovarati s Rufusom Scrimgeourom."
"Ne, ne, zbilja moram ići", reče Tonks, izbjegavajući Dumbledoreov pogled. '"Noć..."
"Zlato, svrati na ručak preko vikenda, doći će i Remus i Divljooki..."
"Ne, stvarno, Molly... u svakom slučaju, hvala... laka noć svima."
Izlazeći iz kuće, Tonks je brzo prošla pokraj Dumbledorea i Harryja. Nekoliko koraka od praga okrenula se
na mjestu i nestala. Harry je primijetio da gospođa Weasley zabrinuto gleda za njom.
"Pa, Harry, vidimo se u Hogwartsu", reče Dumbledore. "Čuvajte se. Molly, vaš sam vjerni sluga."
Naklonio se gospođi Weasley i slijedio Tonksin primjer, nestajući na istom mjestu kao i ona. Gospođa
Weasley zatvorila je vrata, zaklonivši pogled na pusto dvorište. Uhvatila je Harryja za ramena i povela ga
do svjetiljke na stolu da ga pomnije promotri.
"Isti si kao Ron", uzdahne ona, odmjeravajući ga od glave do pete. "Obojica izgledate kao da vas je netko
urekao urokom za rastezanje. Kunem se da je Ron od posljednje kupovine školskih pelerina izrastao za
dobrih deset centimetara. Harry, jesi li gladan?"
"Jesam", reče Harry, tek sad shvaćajući koliko je ogladnio. 
"Sjedni, dušo, spremit ću ti nešto na brzinu."
Kad je Harry sjeo, u krilo mu je predući skočio čupavi mačak narančastog krzna i zgužvane njuške,
udobno se ugnijezdivši.
"I Hermiona je ovdje?" sretno upita Harry dok je škakljao Krivonju iza uha.
"Oh da, došla je prekjučer", odvrati gospođa Weasley, kucajući štapićem po velikom željeznom loncu.
Lonac je glasno doskočio na štednjak i odmah počeo ključati. "Svi su otišli na spavanje, naravno, mislili
smo da ćeš doći tek za nekoliko sati. Izvoli..."
Opet je kucnula po loncu. Vinuo se u zrak, poletio prema Harryju i nagnuo se. Gospođa Weasley ispružila
je tanjur i spretno uhvatila mlaz guste, kipuće juhe od luka.
"Hoćeš kruha, dušo?"
"Hvala, gospođo Weasley."
Zamahnula je štapićem preko ramena. Do stola su elegantno doletjeli štruca kruha i nož. Dok se kruh
sam rezao, a lonac s juhom vraćao na štednjak, gospođa Weasley sjela je sučelice Harryju.
"Dakle, uspio si nagovoriti Horacea Slughorna da se vrati u školu?"
Harry kimne. Nije mogao govoriti od vruće juhe u ustima.
"On je predavao Arthuru i meni", reče gospođa Weasley. "Radio je u Hogwartsu cijelu vječnost, mislim
da je počeo otprilike u isto vrijeme kao Dumbledore. Je l' ti simpatičan?"
Budući da je u međuvremenu natrpao usta kruhom, Harry je samo slegnuo ramenima i suzdržano trznuo
glavom.
"Znam što hoćeš reći", reče gospođa Weasley, mudro kimajući. "Naravno, zna on biti šarmantan kad mu
to odgovara, ali Arthuru nikad nije bio pretjerano drag. U Ministarstvu sve vrvi od starih Slughornovih
miljenika, uvijek je znao pokrenuti karijere, izuzmemo li Arthurovu, oko njega se nikad nije trudio - nije
vjerovao da će Arthur daleko dogurati. To samo dokazuje da čak i Slughorn griješi. Ne znam je li ti Ron to
spominjao u pismima... tek se dogodilo... ali Arthur je promaknut!"
Nije moglo biti očitije da je gospođa Weasley jedva dočekala da mu priopći tu vijest. Harry, koji je naglo
progutao obilnu količinu vrlo vruće juhe, imao je osjećaj da mu u grlu iskaču plikovi.
"Super!" zahripao je on.
"Stvarno si zlatan", ozareno odvrati gospođa Weasley, možda zato što je suze u njegovim očima
protumačila kao izraz ganuća. "Da, Rufus Scrimgeour je zbog aktualne situacije osnovao nekoliko novih
ureda, a Arthur je postao šef Ureda za otkrivanje i zapljenu lažnih obrambenih čarolija i zaštitnih
predmeta. To je jako važna funkcija, ima desetero podređenih!"
"A što točno...?"
"Pa, vidiš, zbog panike oko Znaš-već-koga, najednom su se svuda počele prodavati razne čudne stvari
koje bi svoje vlasnike navodno trebale zaštititi od Znaš-već-koga i smrtonoša. Vjerojatno možeš zamisliti
- takozvani napitci za zaštitu koji se sastoje od soka od pečenja pomiješanog s gnojem bubugomoljica, ili
upute za korištenje obrambenih uroka od kojih ti zapravo otpadnu uši... no, tu ti svoje prste uglavnom
imaju ljudi kao Mundungus Fletcher, koji nikad u životu nisu pošteno radili, pa i sad samo iskorištavaju
tuđe strahove, ali tu i tamo pojavi se nešto stvarno gadno. Arthur je neki dan zaplijenio kutiju s ukletim
cinkoskopima koju je gotovo sasvim sigurno podmetnuo neki smrtonoša. Kao što vidiš, to je jako važan
posao, ali ipak mu stalno moram ponavljati da je besmisleno što mu nedostaju one njegove svjećice,
tosteri i ostale bezjačke gluposti." Na kraju govora, gospođa Weasley poprijeko je pogledala Harryja, kao
da je ideja da je čežnja za svjećicama normalna stvar potekla od njega.
"Gospodin Weasley je još na poslu?" upita Harry.
"Da. Zapravo, već malo kasni... rekao je da će se vratiti oko ponoći..."
Okrenula se prema drugom kraju stola da pogleda veliki sat koji je nakošeno stajao na hrpi plahti u
košari za rublje. Harry ga je odmah prepoznao. Imao je devet kazaljki, za svakog člana obitelji po jednu,
ali u prošlosti je visio na zidu dnevne sobe, dok se iz njegove trenutne lokacije naslućivalo da ga gospođa
Weasley sad svuda nosi sa sobom. Sve su kazaljke pokazivale isto - smrtnu opasnost.
"Ne pokazuju ništa drugo", reče gospođa Weasley neuvjerljivo nonšalantnim tonom, "otkako se Znaš-
već-tko prestao skrivati. Pretpostavljam da su sad svi u smrtnoj opasnosti... sumnjam da smo mi jedini...
ali ne znam nikoga tko ima ovakav sat, pa ne mogu provjeriti. Oh!"
Naglo je uzviknula i pokazala prstom na sat. Kazaljka gospodina Weasleyja pomaknula se do natpisa na
putu. 
"Dolazi!"
I stvarno, samo trenutak kasnije na vratima se začulo kucanje. Gospođa Weasley je skočila i pohitala
prema njima. Uhvativši kvaku, priljubila je lice uz drvo i tiho rekla:
"Arthure, jesi li to ti?"
"Da", odgovori joj umorni glas gospodina Weasleyja. "Ali, draga, isto bih ti rekao i da sam smrtonoša.
Pitaj me!"
"Joj, ma daj..."
"Molly!"
"Dobro, dobro... što je tvoja najveća ambicija?"
"Otkriti kako avioni ostaju u zraku."
Gospođa Weasley je kimnula i okrenula kvaku, ali bilo je očito da gospodin Weasley čvrsto drži njezin
drugi kraj, jer su vrata ostala zatvorena.
"Molly! Sad ja tebi moram postaviti pitanje!"
"Arthure, daj, ovo je stvarno blesavo..."
"Kako voliš da ti tepam kad smo sami?" Harry je čak i u svjetlu prigušene svjetiljke vidio da je gospođa
Weasley pocrvenjela kao rajčica. I sam je osjetio vrućinu oko ušiju i na vratu, pa je brzo progutao juhu,
zvekećući žlicom po tanjuru što je glasnije mogao.
"Mojivojica", šapne posramljena gospođa Weasley u pukotinu na rubu vrata.
"Tako je", reče gospodin Weasley. "Sad me smiješ pustiti u kuću."
Gospođa Weasley je otvorila vrata na kojima je stajao njezin muž, mršavi, proćelavi, crvenokosi
čarobnjak s naočalama rožnatog okvira odjeven u dugi, prašnjavi plašt.
"I dalje mi nije jasno zašto to moramo raditi svaki put kad dođeš kući", reče gospođa Weasley, pomažući
mužu da skine plašt. Još je bila rumena u licu. "Mislim, smrtonoše su mogli izvući odgovor iz tebe prije
prerušavanja!"
"Znam, dušo, ali to je procedura koju nalaže Ministarstvo, a ja moram davati primjer. Nešto fino miriše -
juha od luka?"
Gospodin Weasley se s nadom okrenuo prema stolu.
"Harry! Nismo te očekivali prije jutra!"
Nakon što su se rukovali, gospodin Weasley je sjeo u stolac do Harryja, a gospođa Weasley je i pred
njega stavila tanjur s juhom.
"Hvala, Molly. Imali smo napornu noć. Neki je idiot počeo prodavati metamorfomedalje. Dovoljno je da
je objesiš oko vrata i izgled ti se promijeni po želji. Stotinu tisuća različitih lica, za samo deset galeona!"
"A što se stvarno dogodi kad je objesiš oko vrata?"
"U većini slučajeva jednostavno poprimiš prilično ružnu narančastu boju, ali dvojici su po cijelom tijelu
iskočile bradavice nalik na pipke. Kao da u Svetom Mungu već nemaju dosta posla!"
"To mi zvuči kao nešto što bi Fredu i Georgeu moglo biti smiješno", reče gospođa Weasley nakon kraćeg
oklijevanja. "Jesi li siguran da...?"
"Naravno da sam siguran!" odvrati gospodin Weasley. "Dečki ne bi izvodili takve stvari sad kad ljudima
očajnički treba prava zaštita!"
"Znači zato si kasnio, zbog metamorfomedalja?"
"Ne, dobili smo dojavu o gadnom uroku s preranim paljenjem u Elephant and Castleu, ali na svu sreću,
dok smo mi stigli, čarosudni odred već je sredio stvar..."
Harry je rukom prikrio zijevanje.
"U krevet", spremno ga je dočekala nezavarana gospođa Weasley. "Pripremila sam ti Fredovu i
Georgeovu sobu, bit ćeš u njoj sam."
"Zašto, gdje su oni?"
"Oh, oni su u Zakutnoj ulici, spavaju u stančiću iznad svog dućana psina zato što su pretrpani poslom",
reče gospođa Weasley. "Moram reći da u početku nisam bila sretna zbog tog dućana, ali čini se da
stvarno imaju trgovačku žicu! Dođi, dušo, kovčeg ti je već gore."
"Noć, gospodine Weasley", reče Harry, odgurnuvši stolac. Krivonja je spretno skočio s njegova krila i
otperjao iz kuhinje.
"Noć, Harry", odvrati gospodin Weasley.
Dok su napuštali kuhinju, Harryju nije promaklo da je gospođa Weasley krajičkom oka pogledala sat u
košari za rublje. Sve su kazaljke opet pokazivale smrtnu opasnost.
Fredova i Georgeova soba nalazila se na drugom katu. Gospođa Weasley uperila je štapić u svjetiljku na
noćnom ormariću, koja se smjesta upalila, obasjavajući sobu ugodnim zlatastim svjetlom. Harryju se
činilo da se u zraku još osjeća miris baruta, unatoč velikoj vazi s cvijećem koja je stajala na radnom stolu
ispod prozora. Veći dio poda zauzele su brojne neoznačene i zapečaćene kartonske kutije, među kojima
se nalazio i Harryjev kovčeg za školu. Soba je zapravo više nalikovala na privremeno skladište.
Hedviga, koja je sjedila navrh velikog garderobnog ormara, pozdravila je Harryja zadovoljnim hukanjem.
Potom je izletjela kroz prozor; Harry je znao da nije htjela poći u lov dok ga ne vidi. Zaželio je gospođi
Weasley laku noć, navukao pidžamu i popeo se u jedan od kreveta. U jastučnici se nalazio nekakav tvrdi
predmet. Zavukao je ruku u nju i izvadio ljepljivi ljubičasto-narančasti bombon, koji je otprve prepoznao
kao bljuvalicu. Nasmiješio se, okrenuo na bok i odmah zaspao.
Već nakon nekoliko sekundi - bar se tako činilo Harryju - probudilo ga je treskanje vrata slično topovskoj
paljbi. Brzo se podigao u sjedeći položaj i začuo kako netko razmiče šuštave zastore. Oči mu je probola
jaka sunčana svjetlost. Zaklonivši ih jednom rukom, drugom je bez mnogo nade počeo tražiti naočale.
"Šasedogodlo?"
"Nismo znali da si već stigao!" ushićeno vikne jedan glas. Harryja je nešto tresnulo po tjemenu.
"Rone, ne tuci ga!" prijekorno reče ženski glas. Harry je napokon napipao naočale i stavio ih na nos, ali
svjetlost je bila tako jaka da su mu u prvi mah bile beskorisne. Vidio je samo da pred njim treperi visoka
sjena; tek kad je trepnuo, slika se izoštrila, otkrivajući Rona Weasleyja s osmijehom od uha do uha. "Ej,
kako si?"
"Nikad bolje", odvrati Harry, trljajući tjeme i zavaljujući se natrag u jastuke. "A ti?"
"Nije loše", reče Ron. Privukao je kartonsku kutiju i sjeo na nju. "Kad si došao? Mama nam je tek sad
rekla!"
"Oko jedan ujutro."
"Kako su se ponašali bezjaci? Jesu te gnjavili?"
"Sve po starom", reče Harry. Hermiona se smjestila na rub kreveta.
"Uglavnom mi se nisu obraćali, što mi je i draže. Kako si ti, Hermiona?"
"Oh, ja sam dobro", odvrati Hermiona, proučavajući Harryja kao da pokušava utvrditi od koje bolesti
pati.
Naslućivao je zašto se tako ponaša, ali stvarno mu se u tom trenutku nije razgovaralo ni o Siriusovoj
smrti, ni o ostalim tužnim temama, pa je zato jednostavno rekao: "Koliko je sati? Jesam li propustio
doručak?"
"Zbog toga ne trebaš brinuti, mama ti već nosi pladanj. Zaključila je da izgledaš pothranjeno", reče Ron,
kolutajući očima.
"Pa, što ima novo?"
"Ništa posebno, samo sam čamio kod tete i tetka."
"Ma daj!" reče Ron. "Putovao si s Dumbledoreom!"
"Nije bilo pretjerano uzbudljivo. Htio je da mu pomognem nagovoriti jednoga starog učitelja da se vrati u
školu. Zove se Horace Slughorn."
"Oh", razočarano će Ron. "A mi smo očekivali..."
Hermiona ga je prijeteći pogledala i Ron je munjevito promijenio temu.
"... mi smo očekivali nešto slično." 
"Ma nemoj?" reče Harry, smješkajući se.
"Aha... aha, sad kad je Umbridgeica otišla, očito nam treba novi učitelj Obrane od mračnih sila, zar ne?
Pa... ovaj... kakav je?"
"Malo podsjeća na morža i svojevremeno je bio predstojnik Slytherina", reče Harry. "Hermiona, nešto
nije u redu?"
Gledala ga je kao da svaki čas očekuje izbijanje prvih simptoma njegove bolesti. Brzo je namjestila lice u
neuvjerljiv smiješak.
"Ne, naravno da ne! Pa, ovaj, jesi li stekao dojam da bi Slughorn mogao biti dobar učitelj?"
"Ne znam", reče Harry. "Gori od Umbridgeice ne može biti, zar ne?"
"Ja znam nekoga tko to može", začu se glas s vrata. U sobu je bezvoljno ušla Ronova mlađa sestra.
Djelovala je razdražljivo. "Bok, Harry."
"A što to tebe muči?" upita Ron.
"Ona", reče Ginny, spuštajući se na Harryjev krevet. "Krv mi je popila."
"Što je sad učinila?" suosjećajno upita Hermiona.
"Ma, obraća mi se kao da sam trogodišnjakinja!"
"Znam", reče Hermiona, spuštajući glas. "Užasno je prepotentna."
Harry je bio zgranut što Hermiona na takav način govori o gospođi Weasley i nije uopće krivio Rona kad
je on ljutito rekao:
"Zar joj se vas dvije ne možete skinuti s vrata ni na pet sekundi?"
"Ma da, samo je ti brani", odbrusi mu Ginny. "Svi znamo da ti gineš za njom."
To je bio dosta bizaran komentar za Ronovu mamu. S osjećajem da je nešto propustio, Harry je počeo:
"O kome to..."
Odgovor je dobio prije nego što je završio pitanje. Vrata sobe naglo su se otvorila i Harry je automatski
povukao pokrivač do brade, takvom silinom da su Hermiona i Ginny s kreveta skliznule na pod.
U dovratku je stajala mlada žena tako nevjerojatne ljepote da se činilo kako je u sobi ponestalo zraka.
Visoku, vitku figuru i dugu plavu kosu obavijao je blag, srebrnasti sjaj. Da sve bude još divnije, ta je vizija
savršenstva u rukama držala pladanj pretrpan hranom.
"Arry", reče ona grlenim glasom. "Dugo se nismo vidjeli!" Tek kad je prešla prag i zaputila se prema
njemu, vidjelo se da iza nje hoda i gospođa Weasley, iako manje graciozno te s prilično ljutitim izrazom
na licu.
"Nije bilo potrebe da ti uzmeš pladanj, mogla sam ga i sama donijeti!"
"Nije mi bilo teško", reče Fleur Delacour. Stavila je pladanj na Harryjeva koljena i sagnula se da ga poljubi
u oba obraza. Osjećao je da mu koža gori na mjestima gdje su ga dotaknule njezine usne. "Umirala sam
od želje da ga vidim. Sjećaš se moje sestre, Gabrielle? Ona stalno priča o 'Arryju Potteru. Oduševit će se
kad te opet sretne."
"Oh... zar je i ona ovdje?" promuklo upita Harry.
"Ne, ne, šašavko", reče Fleur i zvonko se nasmije. "Mislim, sljedećeg ljeta, na... ali, zar ti ne znaš?"
Raširila je krupne plave oči i prijekorno pogledala gospođu Weasley, koja je odvratila: "Nismo mu još
stigli reći."
Fleur se opet okrenula Harryju, zamahnuvši slapom srebrnaste kose tako da je opalio gospođu Weasley
posred lica. "Bill i ja ćemo se vjenčati!"
"Oh", reče Harry neutralnim tonom. Nije mu promaklo da gospođa Weasley, Hermiona i Ginny svim
silama izbjegavaju pogledati jedna drugu. "Čovječe. Ovaj... čestitam!" Opet se sagnula da ga poljubi.
"Bill je trenutno jako zauzet, puno radi, a ja u Gringottsu radim samo pola radnog vremena, da usavršim
engleski. Zato me doveo ovamo na nekoliko dana da se bolje upoznam s njegovom obitelji. Bila sam tako
sretna kad sam čula da dolaziš i ti - ako ne voliš kuhanje i kokoši, ovdje je prilično dosadno! Pa - bon
appetit, 'Arry!"
Nakon tih riječi graciozno se okrenula i praktički odlebdjela iz sobe, tiho zatvarajući vrata za sobom.
Gospođa Weasley je ispustila zvuk koji je zvučao otprilike kao: "Pah!"
"Mama je mrzi", tiho reče Ginny.
"Ne mrzim je!" ljutito šapne gospođa Weasley. "Samo mislim da su se prebrzo zaručili, to je sve!"
"Poznaju se već godinu dana", reče Ron, koji je izgledao ošamućeno. Još je zurio u zatvorena vrata.
"To uopće nije dugo! Znam ja jako dobro zašto su to učinili. Sad kad se Znate-već-tko vratio, sve je puno
neizvjesnosti, ljudi misle da bi mogli sutra umrijeti pa naprečac donose odluke o kojima bi inače pažljivije
razmislili. Isto se dogodilo i prvi put kad je bio moćan, parovi su bježali od kuće sve u šesnaest..."
"Uključujući tebe i tatu", prepredeno reče Ginny.
"Da, istina, ali tvoj otac i ja smo bili stvoreni jedno za drugo, što bismo dobili čekanjem?" odbrusi
gospođa Weasley. "Ali Bill i Fleur... no... pa što je njima zajedničko? On je marljiv i stoji objema nogama
na zemlji, a ona je..."
"Krava", reče Ginny, kimajući glavom. "Ali ja ne bih baš rekla da Bill stoji objema nogama na zemlji. Ipak
je on kletvolomac, avantura i glamur nisu mu strani... valjda se zato i zapalio za Fleku."
"Prestani je tako zvati, Ginny", oštro ju je ukorila gospođa Weasley dok su se Harry i Hermiona smijali.
"Idem... pojedi jaja dok su još topla, Harry."
Napustila je sobu s krajnje zabrinutim izrazom na licu. Ron je još izgledao kao da se oporavlja od udarca
u glavu. Zatresao je glavom poput psa koji pokušava izbaciti vodu iz ušiju.
"Nisi li se već trebao naviknuti na nju ako boravite u istoj kući?" upita Harry.
"Pa, da," prizna Ron, "ali kad te neočekivano zaskoči, kao maloprije..."
"Stvarno si patetičan", bijesno reče Hermiona. Otišla je na drugi kraj sobe, što je mogla dalje od Rona.
Tamo se prekriženih ruku naslonila na zid i ošinula ga pogledom.
"Ne želiš valjda da nam se ona vječno mota pod nogama?" zaprepašteno ga upita Ginny. On je samo
slegnuo ramenima, a ona je nastavila: "Pa, kladim se da će mama učiniti sve što je u njezinoj moći da to
spriječi."
"A kako to misli izvesti?" upita Harry.
"Stalno poziva Tonks na ručak. Mislim da se nada da će Bill pasti na Tonks. Kamo sreće, radije bih da nam
ona dođe u obitelj."
"Aha, to će upaliti", sarkastično će Ron. "Slušaj, nitko pri zdravoj pameti neće se upucavati Tonks dok je
u blizini Fleur. Mislim, Tonks dobro izgleda kad ne izvodi gluposti s kosom i nosom, ali..."
"Neusporedivo je simpatičnija od Fleke", prekine ga Ginny.
"I inteligentnija, ona je aurorica!" javila se i Hermiona iz svog kuta.
"Nije ni Fleur glupa, bila je dovoljno dobra da se natječe na Tromagijskom turniru", reče Harry.
"Nisi valjda i ti nasjeo!" ogorčeno reče Hermiona.
"Valjda ti se sviđa kad te Fleka zove Arry', je li?" prezirno dometne Ginny.
"Ne," reče Harry, kajući se što je išta rekao, "samo sam htio reći da Fleka... mislim, Fleur..."
"Radije bih u obitelji imala Tonks", reče Ginny. "Ona je bar zabavna."
"U posljednje vrijeme baš i nije", reče Ron. "Svaki put kad je vidim, sve me više podsjeća na Plačljivu
Myrtlu."
"Nisi fer", plane Hermiona. "Još se nije oporavila od svega što se dogodilo... znate... mislim, pa bio joj je
bratić!"
Harry je osjetio da mu se srce steže. Na red je došao i Sirius. Uzeo je vilicu i počeo trpati kajganu u usta,
nadajući se da će tako obeshrabriti pokušaje da ga se uvuče u razgovor.
"Tonks i Sirius su se jedva poznavali!" reče Ron. "Sirius je pola njezina života proveo u Azkabanu, a prije
toga im se obitelji nisu nikad srele..."
"Nije u tome stvar", reče Hermiona. "Ona misli da je kriva za njegovu smrt!"
"Odakle joj ta ideja?" nije se uspio suzdržati Harry.
"Pa, ona se borila s Bellatrix Lestrange. Sigurno misli da Bellatrix ne bi imala prilike ubiti Siriusa da ju je
ona uspjela srediti."
"To je glupo", reče Ron.
"Osjeća se krivom zato što je ona preživjela, a on nije", reče Hermiona. "Znam da ju je Lupin pokušavao
razuvjeriti, ali i dalje je u komi. Čak ima teškoća s metamorfoziranjem!"
"Ha...?"
"Ne može mijenjati izgled kao nekad", pojasni Hermiona. "Valjda joj je šok ili nešto utjecalo na
sposobnosti."
"Nisam znao da je to moguće", reče Harry.
"Ni ja," reče Hermiona, "ali ako si stvarno u depresiji, valjda..."
Opet su se otvorila vrata i gospoda Weasley je pomolila glavu u sobu.
"Ginny," šapne ona, "dođi mi pomoći oko ručka."
"Pa razgovaram s ljudima!" bijesno reče Ginny.
"Iste sekunde!" odbrusi gospođa Weasley i ode.
"Hoće me dolje samo zato da ne bi morala biti sama s Flekom!" ljutito reče Ginny. Zamahnula je dugom
crvenom kosom točno pogađajući Fleurinu kretnju i odskakutala iz sobe držeći ruke iznad glave poput
balerine.
"Bolje vam je da i vi što prije siđete", rekla je izlazeći.
Harry je privremenu šutnju iskoristio da nastavi s doručkom. Hermiona je zavirivala u Fredove i
Georgeove kutije, tu i tamo pogledavajući Harryja ispod oka. Ron, koji se u međuvremenu poslužio
Harryjevim prepečencem, još je zaneseno zurio u vrata.
"Što je ovo?" naposljetku upita Hermiona, vadeći nešto nalik na mali teleskop.
"Pojma nemam," reče Ron, "ali ako su ga tu ostavili Fred i George, znači da vjerojatno još nije spreman
za prodaju, pa pazi što radiš s njim."
"Tvoja mama je rekla da dućan dobro posluje", reče Harry. "Kaže da Fred i George stvarno imaju
poslovnog duha."
"Blago rečeno", odvrati Ron. "Plivaju u galeonima! Jedva čekam da vidim dućan. Nismo još otišli u
Zakutnu ulicu, jer mama kaže da s nama mora ići i tata, zbog veće sigurnosti, a on nikako ne nalazi
vremena. Ali dućan zvuči super."
"Što ima novo s Percyjem?" upita Harry. Treći po starosti brat Weasley bio je posvađan s ostatkom
obitelji. "Je li se pomirio s tvojom mamom i tatom?"
"Ma kakvi", reče Ron.
"Ali sad zna da je tvoj tata cijelo vrijeme govorio istinu o Voldemortovu povratku..."
"Dumbledore kaže da je mnogim ljudima puno lakše drugima oprostiti to što su bili u krivu, nego to što
su bili u pravu", reče Hermiona. "Čula sam ga kad je razgovarao s tvojom mamom, Rone."
"To i zvuči kao nekakva trknuta stvar koju bi Dumbledore rekao", odvrati Ron.
"Ove godine ću ići na instrukcije k njemu", nonšalantno ih obavijesti Harry.
Ron se zamalo ugušio prepečencem, a Hermiona je zaprepašteno udahnula.
"Nisi nam ništa rekao!" reče Ron.
"Tek sam se sad sjetio", iskreno prizna Harry. "Rekao mi je sinoć u vašoj ostavi za metle."
"Čovječe... instrukcije kod Dumbledorea", zadivljeno reče Ron. "Pitam se zašto je...?"
Ušutio je. Harry je primijetio da se pogledava s Hermionom. Odložio je nož i vilicu, osjećajući da mu srce
malo prebrzo udara s obzirom na to da mirno sjedi na krevetu. Dumbledore je rekao da smije... zašto ne
sad? Zagledao se u vilicu u krilu, obasjanu sunčanom svjetlošću: "Ne znam točan razlog za instrukcije, ali
sigurno imaju neke veze s proročanstvom."
Ni Ron ni Hermiona nisu ništa rekli. Harry je imao dojam da su se oboje skamenili. Nastavio je govoriti
vilici: "Znate već, onim proročanstvom koje su pokušali ukrasti iz Ministarstva."
"Ali nitko mu ne zna sadržaj", odmah reče Hermiona. "Razbilo se."
"Iako Prorok kaže..." počeo je Ron, ali Hermiona ga je prekinula: "Psst!"
"Prorok je u pravu", reče Harry, prisilivši se da ih pogleda. Hermiona je djelovala prestrašeno, a Ron
zaprepašteno. "Ona staklena kugla koja se razbila nije bila jedini primjerak proročanstva. Čuo sam ga u
cijelosti u Dumbledoreovu kabinetu. Proročanstvo je bilo izrečeno pred njim, pa mi je mogao sve
ponoviti. Prema onome što sam čuo,"' Harry je duboko udahnuo, "čini se da sam ja onaj koji mora
dokrajčiti Voldemorta... u najmanju ruku, proročanstvo kaže da obojica ne možemo istovremeno živjeti."
Trojka se na trenutak šutke gledala. Zatim je odjeknuo glasan prasak, a Hermionu je sakrio oblak crnog
dima.
"Hermiona!" viknuše Harry i Ron. Pladanj s doručkom tresnuo je na pod.
Hermiona je kašljući izronila iz dima, s teleskopom u rukama i purpurnom modricom na oku.
"Samo sam ga malo stisnula - a on me odalamio!" dahne ona.
I doista, iz jednog kraja teleskopa sad je virila majušna šaka na opruzi.
"Ne brini se," reče Ron, koji je očito pokušavao suspregnuti smijeh, "mama će to srediti, dobra je u
liječenju manjih ozljeda..."
"Ma pusti sad to!" užurbano će Hermiona. "Harry, oh, Harry..." Opet je sjela na rub njegova kreveta.
 "Pitali smo se, nakon što smo se vratili iz Ministarstva... jasno, nismo ti htjeli ništa govoriti, ali Lucius
Malfoy je rekao da se proročanstvo odnosi na tebe i Voldemorta pa smo i pomišljali na nešto slično... oh,
Harry..." Zagledala se u njega i potom šapnula: "Bojiš li se?"
"Ne kao u početku", prizna Harry. "Nakon što sam ga čuo, da... ali sad mi se više čini kao da sam oduvijek
znao da ću se na kraju morati suočiti s njim..."
"Kad smo čuli da će Dumbledore osobno otići po tebe, mislili smo da će ti možda reći ili pokazati nešto u
vezi s proročanstvom", ushićeno reče Ron. "U neku ruku smo bili u pravu, zar ne? Ne bi ti držao
instrukcije da misli kako si već pokojan, ne bi gubio vrijeme... sigurno misli da imaš šansu!"
"Istina", složi se Hermiona. "Baš me zanima što će te učiti. Vjerojatno neku vrlo kompliciranu obrambenu
magiju... moćne protukletve... protuuroke..."
Harry ju je slušao s pola uha. Tijelo mu je preplavila toplina koja nije imala nikakve veze sa suncem, a i
stezanje koje je dotad osjećao u prsima napokon je oslabjelo. Znao je da su Ron i Hermiona u većem
šoku nego što pokazuju, ali sama činjenica da su još bili uz njega, ohrabrujući ga umjesto da ustuknu
pred njim kao da je zarazan ili opasan, značila mu je više nego što je mogao izreći riječima.
"... i općenito čarolije izmicanja", zaključi Hermiona. "Pa, ti znaš bar jedan predmet koji ćeš slušati ove
godine, Ron i ja ne znamo ni to. Pitam se kad ćemo dobiti rezultate ČAS-ova."
"Vjerojatno uskoro, prošlo je već mjesec dana", reče Ron.
"Čekajte malo", javi se Harry, koji se upravo prisjetio još jednog detalja sinoćnjeg razgovora. "Mislim da
je Dumbledore rekao da nam rezultati ČAS-ova stižu danas!"
"Danas!" zakriješti Hermiona. "Danas? Ali zašto nam nisi... oh, bože... trebao si to spomenuti..."
Skočila je na noge.
"Idem pogledati je li stigla neka sova..."
Ali kad se Harry deset minuta kasnije spustio u prizemlje s praznim pladnjem u rukama i presvučen u
dnevnu odjeću, vidio je samo krajnje uzrujanu Hermionu koja je sjedila za stolom dok se gospođa
Weasley trudila ublažiti njezinu sličnost s pandama.
"Nikako da nestane", zabrinuto je govorila gospođa Weasley, stojeći nad Hermionom sa štapićem u
rukama i primjerkom Vidareva priručnika otvorenog na poglavlju "Modrice, posjekotine i ogrebotine".
"Ovo inače uvijek djeluje, ne razumijem u čemu je problem."
"Fred i George su se pobrinuli da bude neotklonjiva, tako ti oni zamišljaju dobar vic", reče Ginny.
"Ali moram je otkloniti!" zapiskuta Hermiona. "Ne mogu zauvijek ovakva hodati uokolo!"
"Nećeš, dušo, naći ćemo lijek, ništa se ti ne brini", reče gospođa Weasley umirujućim glasom.
"Bill mi je rekao da su Fred i George jako duhoviti!" reče Fleur, vedro se smiješeći.
"Da, ja baš umirem od smijeha", odbrusi joj Hermiona.
Skočila je na noge i ushodala se po kuhinji, kršeći ruke.
"Gospođo Weasley, jeste li sasvim, sasvim sigurni da jutros još nije stigla nijedna sova?"
"Da, dušo, to bih sigurno primijetila", strpljivo odvrati gospođa Weasley. "Ali tek je prošlo devet, ima još
dosta vremena..."
"Znam da sam zeznula Stare rune," grozničavo je mrmljala Hermiona, "definitivno sam bar jednu stvar
prevela totalno pogrešno. Praktični dio Obrane od mračnih sila bio je katastrofa. U ono vrijeme mi se
činilo da je Preobrazba dobro prošla, ali kad sad razmišljam o tome..."
"Hermiona, daj već jednom ušuti, nisi samo ti nervozna!" vikne Ron. "A kad dobiješ svojih jedanaest ČAS-
ova s ocjenom 'odlično'..."
"Nemoj, nemoj, nemoj!" reče Hermiona, histerično mašući rukama. "Znam da sam sve pala!"
"Što se događa ako padnemo?" upitao je Harry sve u sobi, ali opet je odgovorila Hermiona.
"Razmatramo druge opcije s predstojnikom našeg doma, pitala sam profesoricu McGonagall na kraju
prošlog polugodišta."
Harry osjeti da mu se želudac okreće. Sad mu je bilo žao što nije pokazao veću suzdržanost za doručkom.
"U Beauxbatonsu smo", reče Fleur samodopadnim tonom, "imali drugačiji pristup. Mislim da je tako bilo
bolje. Izlazili smo na ispite nakon šeste godine, ne pete, a onda..."
Fleurine riječi prekinuo je vrisak. Hermiona je pokazivala prstom kroz kuhinjski prozor. Na nebu su se
jasno vidjele tri sve veće crne mrlje.
"To su definitivno sove", reče Ron muklim glasom. Skočio je na noge i pridružio se Hermioni pokraj
prozora.
"I to tri sove", reče Harry, žurno stajući uz drugi Hermionin bok.
"Jedna za svakog od nas", prestravljeno šapne Hermiona. "Oh ne... oh ne... oh ne..."
Sčepala je Harryja i Rona za laktove.
Tri su lijepe šumske sove letjele ravno prema Jazbini. Kad su se spustile nad stazu što je vodila u kuću,
vidjelo se da svaka nosi veliku, četvrtastu omotnicu.
"Oh ne!" zacviljela je Hermiona.
Gospođa Weasley se progurala do kuhinjskog prozora i otvorila ga. Sove su jedna po jedna uletjele u
kuhinju i poredale se na stol. Sve tri podigle su desnu nogu.
Harry je prišao stolu. Pismo naslovljeno na njega bilo je privezano za nogu srednje sove. Počeo ga je
odvezivati nervoznim prstima. Lijevo od njega, svoje je rezultate pokušavao skinuti i Ron. S desne strane,
Hermionine su se ruke tako tresle da je u istom ritmu podrhtavala i sova.
U kuhinji je nastao muk. Harry je napokon uspio skinuti svoju omotnicu. Brzo ju je otvorio i razmotao
pergament.
REZULTATI POLAGANJA ČAROBNJAČKIH STUPNJEVA

      Prolazne ocjene:          Odlično (O)

                                             Iznad očekivanja (I)
                                             Prihvatljivo (P)

     Nedovoljne ocjene:       Loše (L)

                                             Grozno (G)
                                             Trol (T)
HARRY POTTER POSTIGAO JE SLJEDEĆE REZULTATE:

      Astronomija:                                                  P
      Skrb za magična stvorenja:                         I
     Čarolije:                                                           I
     Obrana od mračnih sila:                              O
     Proricanje sudbine:                                       L
     Travarstvo:                                                     I
     Povijest magije:                                             G
     Čarobni napitci:                                             I
     Preobrazba:                                                    I
Harry je pergament pročitao nekoliko puta, svaki put dišući sve mirnije. Sve je bilo u redu: otpočetka je
znao da će pasti Proricanje sudbine i da nema nikakvu šansu da prođe Povijest magije, s obzirom na to
da je usred ispita pao u nesvijest, ali zato je položio sve ostalo! Prešao je prstom preko ocjena... dobre
ocjene iz Preobrazbe i Travarstva, čak je dobio "iznad očekivanja" iz Čarobnih napitaka!
Ali najviše ga je obradovalo što je iz Obrane od mračnih sila dobio odličnu ocjenu!
Osvrnuo se oko sebe. Hermiona mu je bila okrenuta leđima, pognute glave, ali Ron je izgledao
oduševljeno.
"Pao sam samo Proricanje sudbine i Povijest magije, vrlo važno", reče on Harryju sretnim glasom. "Evo ti
moje... daj da vidim tvoje..."
Harry je preletio Ronove ocjene: nijedna odlična...
"Znao sam da ćeš biti najbolji u Obrani od mračnih sila", reče Ron, udarajući ga šakom u rame. "Dobro
smo prošli, zar ne?"
"Bravo!" ponosno reče gospođa Weasley, mrseći Ronovu kosu. "Sedam ČAS-ova, to je više nego Fred i
George zajedno!"
"Hermiona?" nesigurno reče Ginny, jer se Hermiona još nije okrenula. "Kako si ti prošla?"
"Pa... nije loše", potiho odvrati Hermiona.
"Ma daj, molim te", reče Ron. Prišao joj je i oteo joj rezultate iz ruku. "Aha - deset odličnih ocjena i iznad
očekivanja u Obrani od mračnih sila." Uputio joj je pogled u kojem su se miješali zabavljenost i
razdraženost. "Malo si razočarana, je li?"
Hermiona je odmahnula glavom, ali Harry se nasmijao.
"Pa, odsad učimo za OČI!" osmjehne se Ron. "Mama, je li ti ostalo još kobasica?"
Harry je opet pogledao svoje rezultate. Bolje nije mogao zamisliti. Samo ga je jedno malo zapeklo... ovo
je bio kraj njegove ambicije da postane auror. Nije osigurao potrebnu ocjenu iz Čarobnih napitaka.
Oduvijek je znao da mu to neće poći za rukom, ali nije mogao zatomiti tugu dok je gledao u taj crni mali
"I".
Najčudnije je bilo to što je prvi čovjek koji je Harryju rekao da bi bio dobar auror bio prikriveni
smrtonoša, ali Harry je ipak svesrdno prigrlio tu ideju i zapravo nije znao što bi drugo htio raditi. Štoviše,
još otkako je prije mjesec dana čuo ono proročanstvo, činilo mu se da je predodređen za to... obojica
istovremeno živjeti ne mogu... zar je postojao bolji način da ostvari proročanstvo i istovremeno poveća
svoje šanse za preživljavanje od toga da se priključi onim vrhunski obučenim čarobnjacima kojima je i bio
posao da pronađu i ubiju Voldemorta?
GLAVA ŠESTA
Dracova stranputica

 
Sljedećih nekoliko tjedana Harry se nije udaljavao iz vrta Jazbine. Dani su mu pretjecali u igranju
metloboja u voćnjaku Weasleyjevih (on i Hermiona protiv Rona i Ginny; Hermiona je bila užasna, a Ginny
dobra, pa su bili koliko-toliko izjednačeni), a večeri u tamanjenju trostrukih porcija svega što bi gospođa
Weasley stavila na stol.
Bili bi to mirni i sretni praznici da ih nisu neprestano remetili članci o nestancima, neobjašnjivim
nezgodama, pa i pogibijama, koje je Prorok sad objavljivao gotovo svakodnevno. Bill i gospodin Weasley
ponekad su stizali s vijestima i prije nego što bi došle do novina. Na duboko nezadovoljstvo gospođe
Weasley, proslavu Harryjeva šesnaestog rođendana pomutila je mučna vijest koju je na zabavu donio
Remus Lupin. Izgledao je izmoždeno i mrko, smeđa kosa bila mu je prošarana sjedinama, a na otrcanoj
odjeći imao je još više zakrpa nego prije.
"Zabilježena su dva nova napada dementora", objavio je dok mu je gospođa Weasley dodavala veliku
krišku rođendanske torte. "I našli su truplo Igora Karkaroffa u nekoj šupi na sjeveru. Iznad nje je bio
Tamni znamen - da budem iskren, čudim se što je i toliko preživio, ima već godina dana da je pobjegao
od smrtonoša. Ako me sjećanje ne vara, Siriusov brat Regulus nije poživio više od nekoliko dana."
"Da, dobro," rekla je gospođa Weasley, mršteći se, "možda bismo trebali razgovarati o nekoj drug..."
"Remuse, jesi li čuo što se dogodilo Floreanu Fortescueu?" upitao je Bill dok ga je Fleur nutkala vinom.
"To je onaj čovjek koji je vodio..."
"... slastičarnicu u Zakutnoj ulici?" prekinuo ga je Harry s mučnim osjećajem u dnu želuca. "Uvijek me
častio sladoledom. Što mu se dogodilo?"
"Sudeći po izgledu lokala, nekamo su ga odvukli."
"Zašto?" upitao je Ron dok je gospoda Weasley prijeteći zurila u Billa.
"Tko zna? Sigurno im se nekako zamjerio. Florean je bio dobar čovjek."
"Kad smo već kod Zakutne ulice," ubacio se gospodin Weasley, "izgleda da je nestao i Ollivander."
"Majstor za čarobne štapiće?" upitala je Ginny, izgledajući iznenađeno.
"Baš on. Dućan mu je ispražnjen. Nema tragova borbe. Nitko ne zna je li otišao dobrovoljno ili su ga
oteli."
"Ali štapići - gdje će ljudi nabavljati štapiće?"
"Ići će drugim majstorima," odgovorio je Lupin, "ali Ollivander je bio najbolji i ako ga se dokopala druga
strana, to za nas nije dobra vijest."
Dan nakon te prilično turobne rođendanske čajanke, iz Hogwartsa su pristigla njihova pisma s popisima
knjiga. U Harryjevu se krilo i jedno iznenađenje: postao je kapetan metlobojskog tima.
"Sad imaš jednak status kao prefekti!" sretno je uzviknula Hermiona. "Moći ćeš koristiti našu specijalnu
kupaonicu i tome slično!"
"Čovječe, još se sjećam kad je istu takvu nosio Charlie", rekao je Ron, oduševljeno proučavajući značku.
"Harry, ovo je genijalno, sad si mi kapetan - pod uvjetom da me pustiš natrag u ekipu, ha ha..."
"Pa, mislim da nećemo moći još dugo odgađati put u Zakutnu ulicu sad kad ste dobili popise knjiga",
uzdahnula je gospođa Weasley, proučavajući Ronov popis. "Otići ćemo u subotu, osim ako vam otac ne
bude opet morao na posao. Bez njega ne idem."
"Mama, zar ti stvarno misliš da Znaš-već-tko vreba iza police u Krasopisu i bugačici?" zasmijuljio se Ron.
"A Fortescue i Ollivander su otišli na odmor, je li?" odmah je planula gospođa Weasley. "Ako misliš da se
možeš sprdati s mjerama sigurnosti, najbolje će biti da ostaneš kod kuće, a ja ću ti sama kupiti potrebne
stvari..."
"Ne, želim ići, želim vidjeti Fredov i Georgeov dućan!" brzo je rekao Ron.
"Onda se malo upristoji, mladiću, jer ću u protivnom biti prisiljena zaključiti da si suviše nezreo da ideš s
nama!" ljutito je rekla gospođa Weasley i dograbila svoj sat, na kojem je svih devet kazaljki i dalje
pokazivalo smrtnu opasnost. Stavila ga je navrh hrpe upravo opranih ručnika. "A isto vrijedi i za povratak
u Hogwarts!"
Kad je njegova majka podigla košaru s rubljem i klimavi sat te bijesno izjurila iz sobe, Ron je s nevjericom
pogledao Harryja.
"Čovječe... ovdje se više ne možeš ni zezati..."
Sljedećih nekoliko dana ipak se suzdržao od dosjetki o Voldemortu. Subota je osvanula bez novih provala
bijesa gospođe Weasley, iako je za doručkom djelovala vrlo napeto. Bill, koji je trebao ostati kod kuće s
Fleur (na veselje Hermione i Ginny), preko stola je Harryju dodao nabijenu novčarku.
"Gdje je moja?" odmah je zatražio Ron, iskolačivši oči.
"Ova već pripada Harryju, idiote jedan", reče Bill. "Podigao sam novac iz tvog sefa umjesto tebe, Harry,
jer su goblini tako pojačali mjere osiguranja da se normalnim putem na zlato čeka oko pet sati. Prije dva
dana su Arkieju Philpottu zabili napipavalicu poštenja u... vjeruj mi, ovako je lakše."
"Hvala, Bille", reče Harry, spremajući zlato u džep.
"Uvijek je tako pažljiv", zaljubljeno je prela Fleur, milujući Billov nos. Ginny, koja je stajala iza Fleur,
odmah je odglumila da povraća u svoje žitarice. Harry se zagrcnuo kukuruznim pahuljicama i zaradio
udarac u leđa od Rona.
Dan je bio oblačan i tmuran. Dok su izlazili iz kuće, navlačeći plašteve, vidjeli su da ih već čeka specijalni
automobil Ministarstva magije, u kakvom se Harry već jednom vozio.
"Super je što tata opet ima pravo na ovo", zadovoljno je rekao Ron, s užitkom se protežući dok se
automobil polako udaljavao od Jazbine. Bill i Fleur mahali su im s kuhinjskog prozora. Ron, Harry,
Hermiona i Ginny raskomotili su se na prostranom stražnjem sjedalu.
"Nemoj se previše zanositi, dobio sam ga samo zbog Harryja", dobacio mu je gospodin Weasley preko
ramena. On i gospođa Weasley sjedili su sprijeda s vozačem iz Ministarstva. Suvozačko mjesto susretljivo
se rastegnuto u nešto što je više sličilo dvosjedu za dnevnu sobu. "Harry uživa najviši sigurnosni status. U
Šupljem kotliću nas čeka i dodatno osiguranje."
Harry nije ništa komentirao. Nije mu se baš išlo u kupovinu u društvu cijelog bataljuna aurora. Ako je
Plašt nevidljivosti, koji je ponio u ruksaku, bio savršeno prihvatljiv jednom Dumbledoreu, trebao bi biti
jednako prihvatljiv Ministarstvu, iako, kad malo bolje razmisli, zapravo nije bio siguran je li Ministarstvu
uopće poznato da on ima Plašt nevidljivosti.
"Evo nas", prvi put se oglasio vozač, nakon iznenađujuće kratke vožnje. "Rekli su mi da vas moram
pričekati - znate li koliko ćete se zadržati?"
"Otprilike dva sata", odvrati gospodin Weasley. "Ah, odlično, došao je!"
Harry je učinio što i gospodin Weasley i pogledao kroz prozor. Srce mu je poskočilo od sreće. Ispred
gostionice nisu ih čekali aurori nego divovska, crnobrada prilika Rubeusa Hagrida, lovočuvara iz
Hogwartsa. Odjeven u dugi kaput od dabrovine, sretno se nasmiješio kad je ugledao Harryjevo lice.
Činilo se da uopće ne primjećuje zblenute poglede bezjaka koji su prolazili pokraj njega.
"Harry!" reče on gromko, privukavši Harryja u zagrljaj od kojeg su pucale kosti čim je izašao iz
automobila. "Kljunoslav - to jest, Letimir-trebo bi ga vidjet, Harry, sav je sretan što je opet u prirodi..."
"Drago mi je što to čujem", reče Harry, nasmijano si trljajući rebra. "Nismo znali da je 'osiguranje' druga
riječ za tebe!"
"Znam, ovo je ko nekad, je l' da? Vidiš, Ministarstvo je htjelo poslat gomilu aurora, ali Dumbledore je
reko da ću ja bit dovoljan", isprsio se ponosni Hagrid, zakvačivši palce za džepove. "Ajmo krenut-izvolte,
Molly, Arthure..."
Prvi put otkad je Harry pamtio, Šuplji kotlić bio je posve prazan. Od starog društva tu je bio samo isušeni
i bezubi vlasnik Tom. Kad su ušli, s nadom je podigao pogled, ali prije nego što je stigao išta reći, Hagrid
mu je važnim tonom priopćio:
"Danas smo samo u prolazu, Tome, znaš kako je. Hogwartska posla."
Tom je mrzovoljno kimnuo i nastavio brisati čaše. Harry, Hermiona, Hagrid i Weasleyjevi prošli su kroz
gostionicu i izašli na prohladno malo dvorište iza zgrade, predviđeno za kante za smeće. Hagrid je
podigao ružičasti kišobran i kucnuo jednu opeku u zidu, a ona se smjesta otvorila u nadsvođeni prolaz
koji je vodio u krivudavu ulicu popločenu kamenim kockama. Zakoračivši na ulicu, zastali su i osvrnuli se
oko sebe.
Zakutna ulica se promijenila. Nisu se više vidjeli živopisni, svjetlucavi izlozi sa zbirkama čarobnih formula,
sastojcima za napitke i kotlićima. Zakrivali su ih purpurni posteri Ministarstva, veliki i sumorni. Na većini
se nalazio uvećan sadržaj letka Ministarstva o mjerama sigurnosti, no neki su prikazivali pokretne crno-
bijele fotografije smrtonoša za koje se znalo da su u bijegu. S izloga najbliže ljekarne posprdno im se
smješkala Bellatrix Lestrange. Nekoliko je izloga bilo zakovano daskama, uključujući slastičarnicu
Floreana Fortescuea. Druga novost bili su brojni štandovi dotrajala izgleda načičkani duž ulice. Na
najbližem, podignutom ispred Krasopisa i bugačice i natkrivenom prugastom, prljavom tendom, isticao
se natpis na komadu kartona:
Amuleti: Štite od vukodlaka, dementora i inferiusa
Omaleni, ofucani čarobnjak zveckao je hrpom srebrnih lančića s privjescima, pokušavajući privući
prolaznike.
"Gospođo, može jedan za vašu curicu?" doviknuo je gospođi Weasley dok su prolazili, drsko se
cerekajući Ginny. "Da joj zaštiti taj lijepi vratić?"
"Da sam sad na dužnosti..." poče gospodin Weasley, šibajući pogledom prodavača amuleta.
"Da, dragi, ali pusti sad hapšenja, žuri nam se", reče gospođa Weasley, nervozno čitajući popis. "Mislim
da bi bilo najbolje da prvo odemo do madame Malkin, Hermioni treba nova svečana pelerina, Ronova
školska pelerina previše otkriva gležnjeve, a i tebi treba nova, Harry, vidi kako si narastao... idemo..."
"Molly, nema smisla da svi idemo do madame Malkin", reče gospodin Weasley. "Kako bi bilo da njih
troje tamo odu s Hagridom, a mi bismo za to vrijeme mogli kupiti školske knjige u Krasopisu i bugačici?"
"Ne znam", zabrinuto odvrati gospođa Weasley, očito rastrgana između želje da što prije završi kupovinu
i potrebe da ih ne pušta iz vidokruga. "Hagride, misliš li ti..."
"Ništa se ti ne boj, Molly, sa mnom su skroz sigurni", reče Hagrid umirujućim tonom, bezbrižno
odmahujući rukom velikom poput poklopca kante za smeće. Gospođa Weasley nije djelovala baš posve
uvjereno, ali ipak je pristala na razdvajanje. Ona je pohitala prema Krasopisu i bugačici s mužem i Ginny,
a Harry, Ron, Hermiona i Hagrid zajedno su krenuli k madame Malkin.
 Harry je primijetio da mnogi ljudi s kojima se mimoilaze izgledaju jednako zabrinuto i tjeskobno kao
gospođa Weasley te da više nitko ne zastajkuje da bi porazgovarao s drugim prolaznicima kao nekad.
Kupci su se kretali u zbijenim grupicama, usredotočeni na svoje poslove. Činilo se da nitko u kupovinu
nije došao sam.
"Bit će nam unutra pretijesno ako svi uđemo", reče Hagrid, zaustavivši se pred trgovinom madame
Malkin i sagnuvši se da kroz izlog zaviri unutra. "Ja ću vani držat stražu, može?"
Tako su Harry, Ron i Hermiona u malu trgovinu ušli zajedno. Na prvi se pogled činilo da je prazna, ali čim
su se zatvorila vrata, začuli su poznati glas iza duge šipke s vješalicama ispunjene svjetlucavim svečanim
pelerinama zelene i plave boje.
"... možda nisi primijetila, ali nisam više dijete, majko. Savršeno sam sposoban sam ići u kupovinu."
Netko je zacoktao jezikom i glas za koji je Harry znao da pripada madame Malkin rekao je: "No, no, dušo,
mama vam je posve u pravu, nitko više ne bi smio uokolo tumarati sam, nema to veze s godinama..."
"Pazite kamo zabijate tu pribadaču!"
Iza vješalice se pomolio tinejdžer blijeda, oštra lica i gotovo bijele kose, odjeven u lijepu tamnozelenu
pelerinu na čijem su porubu i krajevima rukava svjetlucale pribadače. Prišao je zrcalu da se pogleda. Tek
je nakon nekoliko sekundi iznad ramena primijetio odraz Harryja, Rona i Hermione.
"Mama, ako te zanima što to smrdi, u dućan je upravo ušla mutnjakuša", reče Draco Malfoy.
"Stvarno nema potrebe za takvim izrazima!" reče madame Malkin, žurno izlazeći iza vješalice s krojačkim
metrom i čarobnim štapićem u rukama. "I ne želim ovdje vidjeti izvučene štapiće!" brzo je dodala,
vidjevši da na vratima stoje Harry i Ron sa štapićima uperenima u Malfoya.
Hermiona, koja je stajala odmah iza njih, šapnula je: "Ne, nemojte, stvarno, nije vrijedno..."
"Kao da bi se inače usudili bacati čarolije izvan škole", podrugljivo reče Malfoy. "Od koga si zaradila tu
šljivu, Grangerice? Rado bih mu poslao buket cvijeća."
"Sad je bilo dosta!" oštro reče madame Malkin, pogledavši preko ramena kao da traži pomoć.
"Madame... molim vas..."
Iza vješalice je išetala Narcissa Malfoy.
"Spremite štapiće", hladno se obratila Harryju i Ronu. "Napadnete li opet mog sina, potrudit ću se da
vam to bude zadnja stvar koju ste ikad učinili."
"Ozbiljno?" upita Harry i zakorači prema njoj, zureći u hladnokrvno, oholo lice koje je unatoč nedostatku
boje podsjećalo na njezinu sestru. Sad su bili iste visine. "Što, nagovorit ćete nekoliko svojih prijatelja
smrtonoša da nas ukokaju?"
Madame Malkin je zacviljela i uhvatila se za srce.
"Dakle stvarno, ne smijete tako optuživati... to su opasne riječi... molim vas, spremite štapiće!"
Ali Harry nije spustio štapić. Narcissa Malfoy se neugodno nasmiješila.
"Vidim da vam je status Dumbledoreova miljenika ulio lažan osjećaj sigurnosti, Harry Potter. Ali
Dumbledore neće uvijek biti tu da vas zaštiti."
Harry se podrugljivo ogleda po trgovini.
"Ma... pogledajte vi to... nema ga ni sad! Zašto ne pokušate? Možda vam u Azkabanu uspiju naći
dvokrevetnu ćeliju pa je možete podijeliti sa svojim nesposobnim mužem!"
Malfoy je ljutito krenuo na Harryja, ali stao je na svoju predugu pelerinu i spotaknuo se. Ron se glasno
nasmijao.
"Da se nisi usudio tako razgovarati s mojom mamom, Potteru!" procijedi Malfoy.
"Ne smeta, Draco", reče Narcissa, stegnuvši mu rame tankim bijelim prstima da ga obuzda. "Imam
osjećaj da će se Potter prije sastati s dragim Siriusom nego ja s Luciusom."
Harry je još malo podigao štapić.
"Harry, ne!" prestrašeno reče Hermiona, uhvativši ga za ruku koju je sad pokušavala spustiti uz njegov
bok. "Razmisli malo... ne smiješ... imat ćeš užasnih problema..."
Madame Malkin je nakon kraćeg kolebanja očito odlučila da će se ponašati kao da se ne događa ništa
neobično, valjda u nadi da se tako stvarno ništa i neće dogoditi. Nagnula se prema Malfoyu, koji je još
bijesno zurio u Harryja.
"Mislim da bismo trebali još malo podići lijevi rukav, dušo, dajte da samo..."
"Joj!" zaurla Malfoy udarajući je po ruci. "Ženo, pazi kamo guraš te pribadače! Mama... više je ne
želim..."
Svukao je pelerinu preko glave i bacio je na pod do nogu madame Malkin.
"U pravu si, Draco," reče Narcissa, prezirno pogledavši Hermionu, "sad kad znam kakvo smeće ovdje
kupuje... bit će nam bolje kod Twilfitta i Tattinga."
Nakon toga su oboje izašli iz trgovine. Malfoy se potrudio da se na izlasku što jače sudari s Ronom.
"Dakle!" reče madame Malkin i ljutito podigne bačenu pelerinu. Prešla je preko nje vrhom štapića,
uklanjajući prašinu kao usisavačem.
Ronovu i Harryjevu probu obavila je krajnje rastreseno, Hermioni je umjesto vještičje svečane pelerine
pokušala prodati pelerinu za čarobnjake, a iako ih je iz trgovine ispratila s naklonom, izgledala je kao da
joj je drago što ih se napokon riješila.
"Jeste sve kupili?" vedro ih upita Hagrid kad su mu se opet pridružili.
"Manje-više", reče Harry. "Jesi li primijetio Malfoyeve?"
"Aha", bezbrižno potvrdi Hagrid. "Al ne bi se oni usudili pravit probleme usred Zakutne ulice, Harry, ništa
se ti ne brini."
Harry, Ron i Hermiona su se pogledali, ali nisu stigli Hagridu objasniti dubinu njegove zablude jer su im u
tom trenutku prišli gospodin i gospođa Weasley te Ginny. Sve troje nosili su teške pakete s knjigama.
"Jeste li svi dobro?" upita gospođa Weasley. "Kupili ste pelerine? Dobro, u ljekarnu i kod Eeylopsa
možemo navratiti na putu do Freda i Georgea - držite se na okupu..."
Ni Harry ni Ron nisu u ljekarni kupili nikakve sastojke, jer u sljedećoj školskoj godini više nisu trebali
slušati Čarobne napitke, ali obojica su kupila velike kutije sjemenki za Hedvigu i Praskavka u Eeylopsovoj
kući sova. Zatim su, dok je gospođa Weasley svake minute pogledavala na sat, produžili niz ulicu tražeći
Weasleyjeve čarozeze, Fredov i Georgeov dućan psina.
"Ostalo nam je jako malo vremena", rekla je gospođa Weasley. "Samo ćemo ga na brzinu razgledati i
onda se vraćamo u automobil. Sigurno smo već blizu, ovo je broj devedeset dva... devedeset četiri..."
"Čovječe", rekao je Ron, naglo se zaustavivši.
Okruženi jednoličnim pročeljima koja su prekrivali posteri, Fredovi i Georgeovi izlozi na promatrače su
djelovali kao vatromet. Ljudi su se nastavljali osvrtati i nakon što bi prošli pokraj njih, a nekoliko se
osupnutih prolaznika čak zaustavilo, hipnotizirano prizorom. Lijevi je izlog bio nakrcan biranom robom
koja se okretala, prskala, bliještala, poskakivala i kreštala; Harryju su krenule suze na oči od gledanja u
sve to. Desni je izlog bio pokriven divovskim posterom iste purpurne boje kao oni iz Ministarstva, s tim
što je na ovom svjetlećim žutim slovima pisalo:
Zašto se brinete zbog Znate-već-koga kad biste se TREBALI brinuti zbog NE-MA-KA-KE... 

Totalna konstipacija od koje se trese nacija!

 Harry je prasnuo u smijeh. Netko je pokraj njega tiho zajaukao, a kad se okrenuo, vidio je da gospođa
Weasley zabezeknuto zuri u poster. Usne su joj se micale, nečujno ponavljajući ime: "Ne-ma-ka-ke."
"Zatući će ih na spavanju!" šapne ona.
"Ma neće!" reče Ron, koji se, kao i Harry, smijao. "Ovo je genijalno!"
On i Harry prvi su ušli u dućan. Bio je krcat kupcima; Harry uopće nije mogao prići policama. Zurio je oko
sebe, gledajući uvis u hrpe kutija visoke do stropa: bile su to one zabušantske zbirke koje su blizanci
usavršavali tijekom svoje posljednje, nedovršene godine u Hogwartsu. Primijetio je da su najpopularniji
nosokrvni nugati. Od njih je na polici ostala samo još jedna izubijana kutija. Ugledao je i posude
ispunjene lažnim štapićima, od kojih su se najjeftiniji prvim zamahom pretvarali u gumene kokoši ili
hlače, dok su najskuplji nespremnog vlasnika mlatili po glavi i vratu. U drugim kutijama nudile su se tri
vrste pera za pisanje: pera koja se sama pune tintom, pravopisna pera i pera za pametne odgovore.
Gomila se na jednom mjestu malo razrijedila pa se Harry progurao do blagajne, gdje je šačica
oduševljenih desetogodišnjaka gledala kako se majušni drveni čovječuljak polako uspinje na prava
pravcata vješala, postavljena na kutiju na kojoj je pisalo: Reciklirajuća vješala - napiši sva slova da ne bi
visio!
"Patentirane čarolije za sanjarenje..."
Hermiona se uspjela probiti do velikog izloška blizu blagajne, gdje je upravo naglas čitala tekst na
stražnjem dijelu kutije ukrašene drečavom slikom zgodnog mladića i djevojke zanesena izgleda na palubi
gusarskog broda.
 'Jedna jednostavna inkantacija uvodi vas u potpuno realističnu tridesetominutnu fantaziju vrhunske
kvalitete, koju je lako uklopiti u prosječan školski sat. Nema praktički nikakve opasnosti od otkrivanja
(nuspojave uključuju tup pogled i nešto slinjenja). Zabranjeno za prodaju mladima od šesnaest godina.'
"Znaš," reče Hermiona, gledajući u Harryja, "ovo je stvarno izvanredno vješta čarolija!"
"E, zbog toga, Hermiona," začu se glas iza njih, "jednu dobivaš besplatno."
Pred njima se pojavio razdragani Fred u pelerini boje fuksije koja je upravo veličanstveno odudarala od
njegove plamene kose.
"Kako si, Harry?" Rukovali su se. "A što se dogodilo tvom oku, Hermiona?"
"Tvoj teleskop sa šakom", odvrati ona žalosno.
"Joj, čovječe, zaboravio sam na to", reče Fred. "Evo..."
Izvadio je posudicu iz džepa i pružio je Hermioni. Kad ju je oprezno otvorila, unutra su ugledali gustu
žutu pastu.
"Premaži modricu pastom i nestat će u roku od sat vremena", reče Fred. "Morali smo izmisliti pristojan
odstranjivač modrica, jer većinu proizvoda testiramo na sebi."
Hermiona je djelovala nervozno. "I stvarno je bezopasan?"
"Naravno", reče Fred ohrabrujućim tonom. "Harry, dođi da ti pokažem dućan."
Harry je ostavio Hermionu da namaže modricu i krenuo za Fredom u dno dućana, gdje je ugledao karte i
konopce za izvođenje trikova.
"Bezjački mađioničarski trikovi!" veselo reče Fred, pokazujući ih prstom. "Za čudake kao što je naš tata,
znaš, koji vole bezjačke stvari. Ne donose nam puno love, ali prodaja ipak ide, super su kao štos... oh,
eno Georgea..."
Fredov blizanac energično se rukovao s Harryjem.
"Pokazuješ mu dućan? Dođi u stražnji dio, Harry, tu najviše zarađujemo... Mali, zdipi nešto i nećeš ostati
samo bez galeona!" zaprijetio je dječačiću koji je smjesta povukao ruku iz kutije na kojoj je pisalo: Jestivo
Tamno znamenje - mučnina zajamčena!
George je odmaknuo zastor pokraj bezjačkih trikova, otkrivajući Harryju mračniju prostoriju u kojoj nije
bilo toliko ljudi. Na policama su bili izloženi proizvodi u diskretnijem pakiranju.
"Baš smo dovršili ovu ozbiljniju liniju", reče Fred. "A sve je počelo kao vic..."
"Ne bi vjerovao koliko ljudi, čak i onih koji rade u Ministarstvu, nije u stanju izvesti pristojnu čaroliju
štita", reče George.
"Naravno, kad ih nisi ti učio, Harry."
"Tako je... prvo smo mislili da bi štitni šeširi mogli biti dobar štos. Znaš već, isprovociraš frenda da baci
urok na tebe dok na glavi imaš šešir i onda gledaš kako će se zblenuti kad njegov urok samo odskoči od
tebe. Ali Ministarstvo je kupilo petsto komada za sve svoje pomoćno osoblje! I još nam stižu ogromne
narudžbe!"
"Onda smo asortiman proširili štitnim plaštevima, rukavicama..."
"... mislim, ne bi ti puno pomogli protiv neoprostivih kletvi, ali za slabe do umjerene uroke ili čini..."
"I onda smo zaključili da bismo se mogli baciti na obranu od mračnih sila općenito, tu ti se vrte strašni
novci", nastavi George sa žarom. "Pazi kako je ovo dobro. Prašak za instant-mrak, uvozimo ga iz Perua.
Dobro dođe kad moraš brzo pobjeći."
"A eksplozivne vabilice jednostavno lete s polica, vidi", reče Fred, pokazujući hrpu neobičnih predmeta
sličnih crnim zviždaljkama koji su doista pokušavali pobjeći. "Kad moraš nekome skrenuti pozornost,
ispustiš je na pod i ona odmah šmugne, i još pritom diže buku da je milina."
"Zgodno", reče impresionirani Harry.
"Hvataj", reče George, dobacujući mu dvije vabilice.
Kroz zastor je provirila mlada vještica kratke plave kose. Harry je primijetio da i ona nosi pelerinu boje
fuksije.
"Gospodine Weasley i gospodine Weasley, jedan kupac traži lažni kotlić", reče ona.
Harryju je bilo bizarno čuti da netko Freda i Georgea oslovljava kao 'gospodu Weasley', ali oni se nisu
dali smesti.
"Dobro, Verity, dolazim", odmah je odvratio George. "Harry, uzmi što god hoćeš, može? Na naš račun."
"Ne dolazi u obzir!" pobuni se Harry, koji je već bio izvukao novčarku sa zlatom da plati eksplozivne
vabilice.
"Tvoj novac ovdje ne primamo", odlučno reče Fred, gestikulirajući Harryju da spremi zlatnike.
"Ali..."
"Nismo zaboravili da si nam dao pozajmicu za pokretanje posla", strogo reče George. "Slobodno uzmi
što god hoćeš - samo nemoj zaboraviti svima koji te pitaju reći gdje si to nabavio."
George se provukao kroz zavjesu i otišao pomoći prodavačima, a Fred je poveo Harryja natrag u glavni
dio dućana, gdje su Hermiona i Ginny još proučavale patentirane čarolije za sanjarenje.
"Cure, zar još niste primijetile da imamo posebnu liniju zvanu Čudotvorka?" upita Fred. "Slijedite me,
moje dame..."
Pokraj izloga se nalazio niz artikala agresivno ružičaste boje oko kojih se okupila grupica hihotavih,
ushićenih djevojčica. Hermiona i Ginny, obje sa sumnjom na licu, oprezno su se približile.
"Eto", ponosno će Fred. "Nećete nigdje naći bolju liniju ljubavnih napitaka."
Ginny sumnjičavo podigne obrvu. "I stvarno djeluju?"
"Naravno da djeluju, maksimalno dvadeset četiri sata, ovisno o težini relevantnog dečka..."
"... i stupnju privlačnosti djevojke", reče George, iskrsnuvši pokraj njih. "Ali nemamo ih namjeru
prodavati našoj sestri", dometne on strožim tonom, "jer ona ionako već vrti petoricu oko malog prsta
ako je ono što smo..."
"Od Rona ste mogli čuti samo besramne laži", smireno ga prekine Ginny, saginjući se do male ružičaste
tegle na jednoj od polica. "Što je ovo?"
"Desetosekundni odstranjivač bubuljica, uspjeh zajamčen", odgovori Fred. "Savršeno djeluje na sve od
čireva do mitesera, ali ne mijenjaj temu. Je li točno da trenutno hodaš s dečkom po imenu Dean
Thomas?"
"Da, točno je", potvrdi Ginny. "I koliko sam ja uspjela ustanoviti, on je definitivno jedan dečko, ne
petorica. Što je ovo?"
Pokazala je na hrpu okruglih, paperjastih kuglica u različitim nijansama ružičaste i ljubičaste boje koje su
se kotrljale po dnu krletke i prodorno piskutale.
"Patuljaste pufnice", reče George. "Minijaturne jastučarke, jedva ih stignemo uzgojiti kolika je potražnja.
A što se dogodilo s Michaelom Cornerom?"
"Dala sam mu nogu jer nije znao gubiti", odvrati Ginny. Provukla je prst kroz rešetke, gledajući kako se
patuljaste pufnice okupljaju oko njega. "Stvarno su slatke!"
"Da, dosta su umiljate", malo je popustio Fred. "Ne čini ti se da malo prečesto mijenjaš dečke?"
Ginny se okrenula prema njemu, podbočivši se rukama o bokove. Na licu joj se pojavio bijesan izraz koji
je toliko podsjećao na gospođu Weasley da se Harry iskreno začudio što Fred nije ustuknuo.
"To se tebe ne tiče. A bilo bi stvarno ljubazno od tebe", srdito se obratila Ronu koji se upravo pojavio
pokraj Georgea s hrpom različitih stvari, "da me prestaneš olajavati pred ovom dvojicom!"
"To će te koštati tri galeona, devet srpova i jedan knut", reče Fred, pregledavajući brojne kutije u
Ronovim rukama. "Pljuni lovu."
"Ja sam vam brat!"
"I upravo kradeš naše stvari. Tri galeona, devet srpova. Knut ti opraštam."
"Ali ja nemam tri galeona i devet srpova!"
"Onda lijepo sve vrati, i to na odgovarajuće police." Ron je ispustio nekoliko kutija, opsovao i Fredu
pokazao prostačku gestu rukom, nažalost točno u trenutku kad se pokraj njih stvorila gospođa Weasley.
"Ako te još jedanput vidim da to radiš, slijepit ću ti prste urokom", reče mu ona osorno.
"Mama, mogu li dobiti patuljastu pufnicu?" smjesta zamoli Ginny.
"Što?" sumnjičavo upita gospođa Weasley.
"Vidi kako su slatke..."
Gospođa Weasley je otišla do nje da promotri patuljaste pufnice, pa su Harry, Ron i Hermiona na
trenutak imali nesmetan pogled kroz izlog. Ulicom je upravo hitao Draco Malfoy. Kad je prošao
pokraj Weasleyjevih čarozeza, pogledao je preko ramena. Nekoliko sekundi kasnije nestao je iz
vidokruga izloga.
"Baš me zanima gdje mu je ostala mamica", reče Harry, mršteći se.
"Izgleda da joj je uspio zbrisati", reče Ron. "Ali zašto?"
Harry nije odgovorio. Napregnuto je razmišljao. Narcissa Malfoy ne bi tek tako dopustila da joj se voljeno
čedo makne s očiju. Malfoy se sigurno morao namučiti da joj pobjegne iz šaka. Poznavajući i prezirući
Malfoya, Harry je bio siguran da mu namjere nisu bile bezazlene.
Krišom je pogledao oko sebe. Gospođa Weasley i Ginny baš su se saginjale k patuljastim pufnicama.
Gospodin Weasley očarano je proučavao špil označenih bezjačkih karata. Fred i George pomagali su
kupcima. Hagrid je stajao vani, leđima okrenut izlogu, motreći ulicu.
"Zavucite se ispod, brzo", reče Harry, vadeći Plašt nevidljivosti iz torbe.
"Oh... ne znam baš, Harry", odvrati Hermiona, nesigurno pogledavajući gospođu Weasley.
"Daj već jednom dođi!" reče Ron.
Nakon kratkog kolebanja i ona se zavukla pod plašt s Harryjem i Ronom. Nitko nije primijetio kad su
nestali; posve su ih zaokupili Fredovi i Georgeovi izumi. Harry, Ron i Hermiona istisnuli su se kroz vrata
što su brže mogli, ali kad su izašli na ulicu, vidjeli su da je jednako uspješno nestao i Malfoy.
"Hodao je u onom smjeru", promrmlja Harry što je tiše mogao, da ih ne bi čuo Hagrid, koji si je nešto
pjevušio u bradu. " Ajmo."
Trčkarali su ulicom zvjerajući u izloge i vrata s lijeve i desne strane, dok Hermiona nije uperila prst pred
njih. "Nije li to on?" prošaputala je. "Skrenuo je lijevo."
"Koji šok", šapne Ron.
Malfoy se, naime, koji trenutak ranije krišom ogledao oko sebe i šmugnuo u Ulicu Nokturno, nestajući s
vidika.
"Brzo, da nam ne pobjegne", reče Harry, ubrzavajući korak. 
"Vidjet će nam se noge!" zabrinuto reče Hermiona kad im je plašt zalepetao oko gležnjeva. Više ih nije
pokrivao jednako dobro kao nekad.
"Nema veze," nestrpljivo odvrati Harry, "samo se požurite!" Ali Ulica Nokturno, pokrajnja uličica
posvećena mračnim vještinama, izgledala je posve pusto. Zavirili su u svaki izlog pokraj kojeg su prošli, ali
činilo se da ni u jednom dućanu nema kupaca. Harry je pretpostavljao da u ovim opasnim i sumnjičavim
vremenima nitko nije htio privlačiti pozornost kupovinom predmeta vezanih za mračne sile - ili bar nije
htio biti viđen dok ih kupuje. Hermiona ga je snažno uštipnula za ruku. 
"Joj!"
"Psst! Gle! Eno ga!" šapnula je u Harryjevo uho. 
Dospjeli su do jedine trgovine u Ulici Nokturno u koju je Harry ikad ušao: bio je to Borgin i Burkes, gdje
se prodavala široka lepeza različitih zlokobnih predmeta. Među kutijama ispunjenima lubanjama i starim
bocama stajao je Draco Malfoy. Okrenut leđima ulici, bio je gotovo potpuno skriven istim onim velikim
crnim ormarom u kojem se Harry jednom prilikom sakrio od Malfoya i njegova oca. Sudeći po njegovoj
gestikulaciji, Malfoy je nešto živahno objašnjavao. Vlasnik dućana, gospodin Borgin, pogrbljeni muškarac
masne kose, stajao je sučelice Malfoyu. Na licu je imao neobičan izraz u kojem su se miješali antipatija i
strah.
"Da bar možemo čuti što govore!" reče Hermiona.
"I možemo!" uzbuđeno reče Ron. "Čekajte... kvragu..."
Iz ruku mu je ispalo još nekoliko kutija dok je petljao po najvećoj od njih.
"Gledajte, produžne uši!"
"Super!" reče Hermiona. Ron je razmotao duge uzice boje mesa i počeo ih gurkati prema dnu vrata. "Joj,
nadam se da vrata nisu neprobojna..."
"Nisu!" oduševljeno reče Ron. "Slušajte!"
Približili su glave i počeli napeto slušati krajeve svojih uzica, u kojima je jasno i glasno, kao s netom
uključenog radija, odjeknuo Malfoyev glas.
"... znate kako se može popraviti?"
"Možda", odvrati Borgin tonom iz kojeg se dalo naslutiti da se ni na što ne želi obvezati. "Ali moram ga
pregledati. Kako bi bilo da ga donesete ovamo?"
"Ne mogu", reče Malfoy. "Mora ostati na svom mjestu. Vi mi samo trebate reći kako da ga sam
popravim."
Harry vidje da Borgin nervozno oblizuje usne.
"Pa, ako ga ne mogu pregledati, moram reći da će to biti vrlo teško, možda nemoguće. Ne mogu ništa
garantirati."
"Ne?" upita Malfoy. Harryju je već iz njegova tona bilo jasno da se Malfoy podrugljivo smješka. "Možda
vam ovo pruži dodatnu sigurnost."
Zakoračio je prema Borginu pa ga je ormar posve zaklonio. Harry, Ron i Hermiona pomaknuli su se u
stranu da vide što radi, ali ugledali su samo vrlo ustrašenog Borgina.
"Ako ovo ikome spomenete," reče Malfoy, "to ćete skupo platiti. Poznajete li Fenrira Greybacka? On je
obiteljski prijatelj, navraćat će s vremena na vrijeme da provjeri jeste li se potpuno posvetili rješavanju
problema."
"Nema nikakve potrebe za..."
"O tome odlučujem ja", prekine ga Malfoy. "Dobro, moram ići. I ne zaboravite čuvati ovaj, jer će mi i on
trebati."
"Zar ne bi bilo bolje da ga odmah uzmete?"
"Naravno da ne bi, budalo jedna, neću valjda to nositi po ulici. Samo ga nemojte prodati."
"Naravno da neću... gospodine."
Borgin mu se naklonio jednako duboko kao što se jednom bio naklonio Luciusu Malfoyu.
"O ovome nikome ne smijete ni pisnuti, Borgine, uključujući moju majku, jasno?"
"Naravno, naravno", promrmljao je Borgin i opet se naklonio.
U sljedećem trenutku zvonce iznad vrata glasno je zazvonilo, a Malfoy je izašao iz trgovine s krajnje
samozadovoljnim izrazom na licu. Prošao je tako blizu Harryju, Ronu i Hermioni da su osjetili kako im
plašt opet lepeće oko koljena. Borgin je ostao na mjestu, nepomičan kao kip. S lica mu je nestao udvoran
osmijeh; izgledao je zabrinuto.
"Koji je to vrag bio?" šapne Ron, namotavajući produžne uši.
"Pojma nemam", reče Harry, napregnuto razmišljajući. "Želi nešto popraviti... i želi rezervirati nešto u
dućanu... jeste li vidjeli što je pokazao kad je rekao 'ovaj'?"
"Ne, zaklonio ga je onaj ormar..."
"Čekajte me ovdje", šapne Hermiona.
"Što to...?"
Ali Hermiona se već izvukla ispod plašta. Popravila je frizuru pred izlogom i umarširala u trgovinu. Opet
se oglasilo zvonce iznad vrata. Ron je brzo ugurao produžne uši natrag pod vrata i jednu uzicu dodao
Harryju.
"Zdravo, vrijeme je jutros baš grozno, zar ne?" obrati se Hermiona Borginu vedrim tonom. On joj je
umjesto odgovora uputio sumnjičav pogled. Veselo pjevušeći, Hermiona je šetala kroz gomilu izložaka u
dućanu.
"Prodajete li ovu ogrlicu?" upita, zaustavljajući se pred ostakljenom vitrinom.
"Da, ako imate tisuću i petsto galeona", hladno odvrati Borgin.
"Oh... ovaj... ne, nemam baš toliko novca", reče Hermiona i produži dalje. "A... ova krasna... ovaj...
lubanja?"
"Šesnaest galeona."
"Znači, na prodaju je? Nije... ni za koga rezervirana?"
Borgin je suzio oči. Harry je imao neugodan osjećaj da točno zna što zanima Hermionu. Hermiona je
očito došla do istog zaključka, jer je naglo promijenila taktiku.
"Stvar je u tome što... ovaj... dečko koji je upravo bio ovdje, Draco Malfoy, pa, on mi je prijatelj i htjela
bih mu kupiti rođendanski poklon, ali ne bih mu, naravno, željela kupiti nešto što je već sam rezervirao,
pa zato... ovaj..."
Priča joj je bila prilično jadna, pomislio je Harry, a s njim se očito slagao i Borgin.
"Van", oštro je rekao. "Gubite se van!"
Hermiona nije čekala da joj dvaput kaže, nego je pojurila prema vratima s Borginom za petama. Zvonce
je zazvonilo i treći put, a Borgin je tresnuo vratima i objesio natpis da je trgovina zatvorena.
"Što se tu može", reče Ron, pokrivajući Hermionu plaštem. "Nije bilo naodmet pokušati, iako si stvarno
bila prozirna..."
"E pa, sljedeći put mi ti možeš pokazati kako se to radi, Špijunski velemajstore!" odbrusi ona.
Ron i Hermiona nastavili su se prepirati cijelim putem do Weasleyjevih čarozeza, ušutjevši tek kad su se
morali prošuljati pokraj vrlo zabrinute gospođe Weasley i Hagrida, koji su očito primijetili da ih nema.
Kad su se opet našli u dućanu, Harry je brzo skinuo Plašt nevidljivosti, sakrio ga u torbu i priključio se
prijateljima koji su se od optužbi gospođe Weasley branili ustrajnom tvrdnjom da su cijelo vrijeme bili u
sporednoj prostoriji i da ona jednostavno nije temeljito pregledala sve njezine zakutke.
GLAVA SEDMA
Slugov klub 

Harry je najveći dio posljednjeg tjedna praznika proveo pokušavajući proniknuti u značenje Malfoyeva
ponašanja u Ulici Nokturno. Od svega ga je najviše uznemirio izraz zadovoljstva na Malfoyevu licu dok je
izlazio iz dućana. Ništa što je Malfoya činilo tako sretnim nije se moglo smatrati dobrom viješću. Doduše,
pomalo ga je živciralo što ni Ron ni Hermiona ne pokazuju podjednako zanimanje za Malfoyeve
aktivnosti. Njima su rasprave o toj temi dodijale nakon samo nekoliko dana.
"Da, Harry, već sam se složila da tu nešto smrdi", nestrpljivo mu je rekla Hermiona. Sjedila je na
prozorskoj dasci u Fredovoj i Georgeovoj sobi naslonivši noge na kartonsku kutiju i očito je vrlo nevoljko
odvojila oči od tek kupljenog Prevođenja runa za napredne. "Ali nismo li se složili da su moguća mnoga
objašnjenja?"
"Možda je razbio Ruku s onoga svijeta", odsutno je rekao Ron, pokušavajući izravnati iskrivljene grančice
na metli. "Sjećate se one sparušene Malfoyeve ruke koju je nosao uokolo?"
"Ali što je mislio kad je rekao 'Ne zaboravite čuvati ovaj'?" upita Harry već tkozna koji put. "Meni je to
zvučalo kao da Borgin ima jedan od dva pokvarena predmeta, a Malfoy želi oba."
"Misliš?" reče Ron, koji se u međuvremenu posvetio struganju zemlje s drška metle.
"Da, mislim", odvrati Harry. Kad ni Ron ni Hermiona nisu reagirali, nastavio je: "Malfoyev tata je u
Azkabanu. Ne čini vam se da bi se Malfoy možda htio osvetiti za to?"
Ron podigne pogled, zbunjeno trepćući.
"Malfoy bi se htio osvetiti? A što bi on mogao učiniti?"
"To vam i govorim, ne znam!" frustrirano reče Harry. "Ali nešto planira i mislim da bismo ga trebali
ozbiljno shvatiti..."
Harry je zašutio i zagledao se u prozor iza Hermione, širom otvorenih usta. Na pamet mu je palo nešto
nevjerojatno.
"Harry?" zabrinuto upita Hermiona. "Što ti je?"
"Nije te valjda opet zabolio ožiljak?" nervozno doda Ron.
"On je smrtonoša", polako reče Harry. "Zauzeo je mjesto svog tate medu smrtonošama!"
Nastupio je muk, a onda je Ron prasnuo u smijeh.
"Malfoy? Harry, šesnaest mu je godina! Misliš da bi Znaš-već-tko dopustio Malfoyu da im se priključi?"
"Ne bih rekla da je to jako vjerojatno, Harry", reče Hermiona tonom koji je jasno govorio da bi Harry
trebao zauzdati maštu. "Zašto misliš da...?"
"Kad smo bili kod madame Malkin; nije ga ni dotaknula, a on je zaurlao i povukao ruku kad mu je htjela
zavrnuti rukav. Lijevu ruku. Žigosali su ga Tamnim znamenom."
Ron i Hermiona se pogledaše.
"Pa..." poče Ron, djelujući krajnje skeptično.
"Harry, mislim da je jednostavno htio otići iz dućana", reče Hermiona.
"Nismo uspjeli vidjeti što je pokazao Borginu", tvrdoglavo nastavi Harry. "Ali Borgin se zbilja prestrašio.
Znamen, siguran sam u to... pokazao je Borginu s kim ima posla, vidjeli ste i sami kako ga Borgin ozbiljno
shvaća!"
Ron i Hermiona opet se pogledaše. "Nisam sigurna, Harry..."
"Da, i dalje ne vjerujem da bi Znaš-već-tko dopustio Malfoyu da im se priključi..."
Razljućen, ali posve uvjeren da je u pravu, Harry je zgrabio hrpu prljavih pelerina za metloboj i otišao iz
sobe. Gospođa Weasley već ih je danima upozoravala da ne smiju pranje rublja i pakiranje odgađati do
posljednjeg trenutka. Na odmorištu se sudario s Ginny, koja se upravo vraćala u svoju sobu s hrpom
svježe oprane odjeće.
"Ne bih sad išla u kuhinju", upozori ga ona. "Sve je puno fleka."
"Pazit ću da ne stanem na njih", nasmiješi se Harry.
Kad je ušao u kuhinju, stvarno je tamo zatekao Fleur, koja je sjedila za stolom i razglabala o svojim
planovima za vjenčanje s Billom, dok je gospođa Weasley s krajnje mrzovoljnim izrazom na licu
nadgledala hrpu prokulica koje su se same čistile.
"... Bill i ja smo skoro sigurni da ćemo imati samo dvije djeveruše, Ginny i Gabrielle će predivno izgledati
zajedno. Razmišljam o tome da ih obučem u boju svijetlog zlata - ružičasto se nikako ne bi slagalo s
Ginnynom kosom..."
"Ah, Harry!" glasno reče gospođa Weasley, prekidajući Fleurin monolog. "Baš dobro, ionako sam ti
namjeravala objasniti mjere osiguranja za sutrašnje putovanje u Hogwarts. Opet ćemo dobiti automobile
od Ministarstva, a na postaji će nas čekati aurori..."
"Hoće li doći i Tonks?" upita Harry, pružajući joj metlobojske odore.
"Mislim da neće, koliko sam uspjela shvatiti iz Arthurovih riječi, poslali su je nekamo drugamo."
"Ta se Tonks jako zapustila", zamišljeno reče Fleur, proučavajući svoje prelijepo lice u odrazu na stražnjoj
strani čajne žličice. "Ako mene pitate, to je velika greška..."
"Da, hvala ti", zajedljivo odvrati gospođa Weasley, opet prekidajući Fleur. "Harry, nastavi s pakiranjem,
htjela bih da kovčezi po mogućnosti budu spremni već večeras, da izbjegnemo uobičajenu strku u
posljednji čas."
Sljedećeg jutra doista su napustili kuću elegantnije nego inače. Kad su pred Jazbinu doklizili automobili iz
Ministarstva, sve je bilo spremno: spakirani kovčezi, Hermionin mačak Krivonja, siguran u svojoj putnoj
košari, te Hedviga, Ronova sova Praskavko i Ginnyna nova patuljasta pufnica ljubičaste boje nazvana
Arnold, svi u krletkama.
"Au revoir, Arry", rekla je Fleur grlenim glasom, dajući mu oproštajni poljubac. Ron je s nadom u očima
pohitao prema njoj, ali Ginny je ispružila nogu i Ron se srušio u prašinu pod Fleurinim nogama. Bijesan
kao ris, crven u licu i poprskan zemljom, odjurio je u automobil bez pozdrava.
Na kolodvoru King's Cross nije ih dočekao razdragani Hagrid, nego su im, čim su se automobili zaustavili,
ususret došla dva smrknuta, bradata aurora u tamnim bezjačkim odijelima. Štiteći oba boka njihove
grupice, bez riječi su ih poveli na postaju.
"Brzo, brzo, kroz barijeru", reče gospođa Weasley, zvučeći kao da ju je nesmiljena djelotvornost aurora
dosta smela. "Neka Harry ide prvi, s..."
Upitno je pogledala jednog aurora i on je odsječno kimnuo, ščepao Harryja za nadlakticu i pokušao ga
okrenuti prema barijeri između perona devet i deset.
"Mogu i sam hodati, hvala", razdraženo reče Harry, otimajući mu se iz stiska. Gurnuo je kolica ravno u
čvrstu prepreku ne obazirući se na svog mučaljivog pratioca i sekundu kasnije izašao na peron devet i tri
četvrt, gdje je žarkocrveni Hogwarts-ekspres već sukljao paru iznad mnoštva.
Za nekoliko sekundi pridružili su mu se Hermiona i Weasleyjevi. Harry nije zastao da se posavjetuje sa
svojim smrknutim aurorom, nego je pokretom ruke pozvao Rona i Hermionu da krenu s njim niz peron u
potrazi za praznim odjeljkom.
"Ne možemo, Harry", reče Hermiona kao da se pravda. "Ron i ja se prvo moramo javiti u vagon za
prefekte i onda neko vrijeme patrolirati hodnicima."
"Joj da, zaboravio sam", reče Harry.
"Odmah se popnite u vlak, ostalo vam je samo još nekoliko minuta", upozori ih gospođa Weasley,
pogledavajući na sat. "Pa, Rone, želim ti sretnu školsku godinu..."
"Gospodine Weasley, možemo li na brzinu porazgovarati?" upita Harry, slijedeći iznenadnu pobudu.
"Naravno", odvrati gospodin Weasley. Izgledao je pomalo iznenađeno, ali ipak je otišao s Harryjem izvan
domašaja sluha ostalih.
Harry je o svemu dobro razmislio i odlučio: ako je itko idealna osoba za povjerljivu informaciju, onda je
to gospodin Weasley. Prvo, radio je u Ministarstvu pa je bio u najboljem položaju da nastavi istraživati, i
drugo, bilo je malo vjerojatno da će gospodin Weasley eksplodirati od bijesa kad čuje što mu Harry ima
reći.
Nije mu promaklo da su gospođa Weasley i smrknuti auror njihovo udaljavanje popratili sumnjičavim
pogledom.
"Kad smo bili u Zakutnoj ulici..." počeo je Harry, ali gospodin Weasley ga je namršteno preduhitrio.
"Znači li to da ću uskoro otkriti kamo ste ti, Ron i Hermiona nestali dok ste navodno bili u sporednoj sobi
Fredova i Georgeova dućana?"
"Kako ste...?"
"Harry, molim te. Razgovaraš s čovjekom koji je podigao Freda i Georgea."
"Ovaj... da, dobro, nismo bili u sporednoj sobi."
"No dobro, da čujem."
"Pa, pratili smo Draca Malfoya. Sakrili smo se ispod mog plašta nevidljivosti."
"Jesi li za to imao neki konkretan razlog ili je u pitanju bio čisti hir?"
"Mislio sam da Malfoy nešto smjera", reče Harry, praveći se da ne vidi napola iznervirani, napola
nasmiješeni izraz na licu gospodina Weasleyja. "Pobjegao je mami pa sam htio saznati zašto."
"Naravno", rezignirano reče gospodin Weasley. "Onda? Jesi li saznao?"
"Otišao je u Borgin i Burkes", reče Harry, "i počeo gnjaviti tipa koji tamo radi, Borgina, da mu nešto
popravi. I zatražio je da mu Borgin nešto čuva. Zvučalo je kao da je riječ o istom predmetu kakav treba
popraviti. Kao da dolaze u paru. I..." Harry je duboko udahnuo.
"Ima još nešto. Vidjeli smo da je Malfoy skočio do stropa kad mu je madame Malkin pokušala dotaknuti
lijevu podlakticu. Mislim da na njoj ima Tamni znamen. Mislim da je zauzeo mjesto svog oca u
smrtonošama."
Gospodin Weasley izgledao je zatečeno. Trenutak kasnije rekao je: "Harry, sumnjam da bi Znaš-već-tko
dopustio šesnaestogodišnjaku da..."
"Zna li itko stvarno što bi Znate-već-tko učinio ili ne bi učinio?" ljutito upita Harry. "Gospodine Weasley,
oprostite, ali ne zaslužuje li to istragu? Ako Malfoy nešto želi popraviti i mora Borgina na to prisiliti
prijetnjama, vjerojatno je riječ o nečemu što je povezano s mračnim silama ili opasno na neki drugi
način, zar ne?"
"Da budem iskren, Harry, sumnjam u to", polako reče gospodin Weasley. "Vidiš, kad smo uhitili Luciusa
Malfoya, pretresli smo mu kuću. Odnijeli smo sve što bi moglo biti opasno."
"Mislim da ste nešto propustili", tvrdoglavo odvrati Harry.
"Pa, možda", reče gospodin Weasley, ali Harryju je bilo očito da ga gospodin Weasley samo želi
udobrovoljiti.
Začuli su pisak. Gotovo svi učenici već su se ukrcali na vlak i vrata vagona počela su se zatvarati.
"Požuri se", reče gospodin Weasley, dok je gospođa Weasley vikala: "Harry, brzo!"
Pojurio je prema vlaku. Gospodin i gospođa Weasley pomogli su mu unijeti kovčeg.
"Dušo, slušaj, za Božić ćeš doći k nama, već smo sve dogovorili s Dumbledoreom, tako da ćemo se dosta
brzo vidjeti", rekla mu je gospođa Weasley kroz prozor, jer je Harry zalupio vratima kad se vlak
pokrenuo. "U svakom slučaju, čuvaj se i..."
Vlak je počeo ubrzavati.
"...budi dobar i..."
Morala je potrčati da održi korak s vlakom.
"... izbjegavaj nevolje!"
Harry je mahao sve dok vlak nije zamaknuo iza zavoja pa više nije mogao vidjeti gospodina i gospođu
Weasley. Okrenuo se da pogleda gdje su ostali. Pretpostavljao je da su se Ron i Hermiona povukli u
vagon za prefekte, ali Ginny je stajala nešto dalje u hodniku i čavrljala s nekoliko prijatelja. Zaputio se
prema njoj, vukući kovčeg.
Dok joj se približavao, ljudi su otvoreno zurili u njega. Neki su čak priljubili lica uz prozore svojih odjeljaka
da ga bolje vide. Nakon svih onih glasina o "Izabranom" u Dnevnom proroku, očekivao je porast buljenja
i zurenja koja će morati podnositi ove školske godine, ali to nije nimalo ublažavalo neugodan osjećaj da
stoji na jarko osvijetljenoj pozornici. Potapšao je Ginny po ramenu.
"Hoćeš da skupa potražimo neki odjeljak?"
"Ne mogu, Harry, imam dogovor s Deanom", veselo mu odvrati Ginny. "Vidimo se poslije."
"Aha", reče Harry. Gledajući kako joj duga crvena kosa poskakuje po leđima dok se udaljavala, osjetio je
neku čudnu zlovolju. Tijekom ljeta se toliko navikao na njezinu prisutnost da je smetnuo s uma kako se
Ginny u školi nije družila s njim, Ronom i Hermionom. Trepnuo je i ogledao se oko sebe: bio je okružen
opčaranim djevojčicama.
"Bok, Harry!" iza njega se začu poznati glas.
"Neville!" s olakšanjem reče Harry. Okrenuo se i vidio da se prema njemu probija dječak okrugla lica.
"Bok, Harry", javi se i djevojka duge kose i krupnih očiju sanjarskog pogleda koja je hodala odmah iza
Nevillea.
"Luna, bok, kako si?"
"Jako dobro, hvala na pitanju", odvrati Luna. Uz prsa je pritisnula časopis na čijoj je naslovnici velikim
slovima pisalo da čitatelji s ovim brojem dobivaju besplatne duhočale.
"Odgonetač se i dalje dobro prodaje, je li?" upita Harry, koji je osjećao određenu dozu nježnosti prema
časopisu kojem je prošle godine dao ekskluzivni intervju.
"Oh, da, naklada je jako narasla", sretno potvrdi Luna.
"Ajmo naći mjesta", reče Harry. Zajedno su krenuli niz hodnik, probijajući se kroz horde učenika koji su
šutke zurili u njih. Napokon su pronašli prazan odjeljak i Harry je zahvalno požurio unutra.
"Zure čak i u nas", reče Neville, pokazujući na sebe i Lunu, "jer smo s tobom!"
"Zure u vas jer ste i vi bili u Ministarstvu", ispravi ga Harry dok je podizao kovčeg na policu za prtljagu.
"Dnevni prorok se jako raspisao o našoj maloj avanturi, sigurno ste to vidjeli."
"Da, mislio sam da će se baka ljutiti zbog tolikog publiciteta," reče Neville, "ali ona se razveselila. Kaže da
se napokon počinjem ponašati na način dostojan mog tate. Čak mi je kupila novi čarobni štapić, vidi!"
Izvukao ga je i pokazao Harryju.
"Trešnja i dlaka jednoroga", reče ponosno. "Mislim da je to jedan od zadnjih koje je Ollivander prodao,
sljedećeg dana je nestao... ma, Trevore, vraćaj se ovamo!"
Bacio se pod sjedalo za svojom krastačom, koja se tkozna koji put pokušala probiti do slobode.
"Harry, hoćemo li i ove godine održavati sastanke DA?" upita Luna. Upravo je odvajala psihodelične
naočale iz sredine Odgonetača.
"Pa sad kad smo se riješili Umbridgeice, to više nije potrebno, zar ne?" odvrati Harry sjedajući. Neville je
udario glavom o sjedalo dok se izvlačio van. Izgledao je vrlo razočarano.
"Ali ja sam volio DA! Naučio sam hrpu stvari od tebe!"
"I ja sam uživala u sastancima", vedro doda Luna. "Osjećala sam se kao da imam prijatelje."
Nije to bilo prvi put da je Luna naglas izrekla neočekivanu istinu koja je u Harryju pobudila sažaljenje i
nelagodu. No nije joj stigao odgovoriti, jer je ispred vrata njihova odjeljka nastalo komešanje. Na drugoj
strani stakla došaptavala se i hihotala grupica djevojaka s četvrte godine.
"Ti ga pitaj!"
"Ne, ti ga pitaj!"
"Ja ću!"
Jedna od njih, djevojka drska izgleda i krupnih tamnih očiju te izbočene brade i duge crne kose, probila
se do vrata.
"Bok, Harry, ja sam Romilda - Romilda Vane", reče ona glasno i samouvjereno. "Bi li htio doći u naš
odjeljak? Ne moraš sjediti s njima", dodala je teatralnim šaptom, pokazujući Nevilleovu stražnjicu, koja
je opet izvirivala ispod sjedala dok je on opipavao pod tražeći Trevora, te Lunu, koja je u međuvremenu
stavila duhočale, zbog čega je izgledala kao sumanuta, višebojna sova.
"Oni su mi prijatelji", hladno odvrati Harry.
"Oh", reče djevojka, djelujući vrlo iznenađeno. "Oh. Dobro."
Povukla se iz odjeljka i zatvorila vrata za sobom.
"Ljudi od tebe očekuju da ćeš za prijatelje imati veće face od nas", reče Luna, opet otkrivajući svoj dar za
izricanje neugodnih istina.
"Vi i jeste face", odlučno odvrati Harry. "Nitko od njih nije bio u Ministarstvu. Nisu se borili sa mnom."
"To je stvarno lijepo od tebe", ozari se Luna. Popravila je duhočale na nosu i udubila se u Odgonetač.
"Ali nismo se suočili s njim", dometne Neville, izvlačeći se ispod sjedala kose pune prašine i s
rezigniranim Trevorom u ruci.
"Ti jesi. Da samo čuješ kako moja baka govori o tebi. "Taj Harry Potter ima jači karakter od cijelog
Ministarstva magije!" Ona bi sve dala da si joj ti unuk..."
 Harry se uznemireno nasmijao i brže-bolje usmjerio razgovor na rezultate ČAS-ova. Dok mu je Neville
recitirao svoje ocjene, pitajući se naglas hoće li smjeti slušati Preobrazbu za OČI s obzirom na to da je
dobio samo prihvatljivu ocjenu, Harry ga je gledao, ali ne i slušao.
Voldemort je Nevilleovo djetinjstvo unesrećio jednako koliko i Harryjevo, ali Neville nije ni slutio da je za
dlaku izbjegao Harryjevu sudbinu. Proročanstvo se podjednako odnosilo na obojicu, no Voldemort se iz
razloga koji su bili poznati samo njemu odlučio za Harryja.
Da je Voldemort izabrao Nevillea, bi li sad on sjedio sučelice Harryju s ožiljkom u obliku munje i teretom
proročanstva... ili ne bi? Bi li Nevilleova majka umrla da ga spasi, kao što je Lily umrla za Harryja?
Sigurno bi... ali što bi se dogodilo da nije mogla stati između sina i Voldemorta? Možda onda ne bi ni bilo
"Izabranoga"? Možda bi mjesto na kojem je sad sjedio Neville bilo prazno, a Harryja bi za oproštaj
poljubila vlastita mama, a ne Ronova?
"Harry, je li ti dobro? Čudno izgledaš", reče Neville. 
Harry se trgnuo. "Oprosti... ja..."
"Da te nije spopala umolaža?" suosjećajno ga upita Luna, zureći u Harryja kroz goleme šarene naočale.
"Ja... što?"
"Umolaža... to su ti nevidljiva bića koja ti ulelujaju u uši i pomute pamet", pojasni ona. "Učinilo mi se da
jedna zuji oko nas."
Zamlatarala je rukama po zraku kao da tjera velike, nevidljive noćne leptire. Harry i Neville su se
pogledali i brzo zapodjenuli razgovor o metloboju.
Vani ih je pratilo isto promjenjivo vrijeme koje je obilježilo cijelo ljeto. Hladna sumaglica izmjenjivala se
sa slabim, ali jasnim suncem. Tijekom jednoga takvog vedrog razdoblja, kad je sunce bilo vidljivo gotovo
točno iznad njih, u odjeljak su napokon ušli Ron i Hermiona.
"Kad će već jednom doći ona kolica, krepavam od gladi", čeznutljivo je rekao Ron kad se zavalio u sjedalo
pokraj Harryja, trljajući se po trbuhu. "Bok, Neville, bok, Luna. Znaš što?" nastavio je, okrećući se
Harryju. "Malfoy ne obavlja dužnost prefekta. Samo sjedi u odjeljku s ostalim Slytherinima, vidjeli smo ga
u prolazu."
Harry se zainteresirano uspravio u sjedalu. Malfoy obično nije propuštao priliku da se razmeće ovlastima
prefekta, koje je s velikim žarom zlorabio cijelu prošlu godinu.
"Što je učinio kad vas je vidio?"
"Isto što i uvijek", ravnodušno odvrati Ron, pokazujući prostačku kretnju rukom. "Ali to mu uopće ne
sliči, zar ne? Dobro... ovo sliči..." ponovio je prostačku kretnju, "ali kako to da ne maltretira prvašiće?"
"Ne znam", reče Harry, kojem je u glavi sve frcalo od novih ideja. Zar to nije dokazivalo da Malfoy ima
važnijih poslova od maltretiranja mlađih učenika?
"Možda mu je inkvizitorski odred bio draži", napomene Hermiona. "Možda su mu dužnosti prefekta sad
malo prepitome."
"Ne bih rekao," odvrati Harry, "mislim da on..."
Nije stigao objasniti svoju teoriju jer su se vrata opet otvorila i u odjeljak je ušla zadihana djevojčica s
treće godine.
"Moram ovo predati Nevilleu Longbottomu i Harryju P-Potteru", zamucala je kad joj se pogled susreo s
Harryjevim. Pocrvenjevši do korijena kose, predala im je dva svitka pergamenta povezana ljubičastom
vrpcom. Zbunjeni Harry i Neville prihvatili su svoje pergamente, a djevojčica je posrćući napustila
odjeljak.
"Što je to?" upita Ron dok je Harry odmotavao svoj svitak.
"Pozivnica", reče Harry.
   Harry, bilo bi mi iznimno drago kad biste mi se mogli pridružiti na ručku u odjeljku C.
   S poštovanjem, profesor H.E.F. Slughorn
"Tko je profesor Slughorn?" upita Neville, zbunjeno gledajući svoju pozivnicu.
"Novi učitelj", odvrati Harry. "Pa, pretpostavljam da moramo otići, zar ne?"
"Ali što ću mu ja?" upita Neville nervozno, kao da strahuje od kazne.
"Nemam pojma", reče Harry, što nije bilo sasvim istinito, iako još nije imao dokaz da mu je slutnja točna.
"Čuj," dodao je jer mu je sinula nova ideja, "idemo pod Plaštem nevidljivosti da usput bacimo pogled na
Malfoya i vidimo što radi."
Ideja se pokazala neizvedivom: bilo je nemoguće hodati pod Plaštem nevidljivosti jer su hodnici bili puni
učenika koji su čekali kolica sa slasticama. Harry ga je teška srca spremio natrag u torbu, jer bi radije
hodao u njemu već i zato da izbjegne zurenje, koje je sad bilo još intenzivnije nego kad je prvi put prošao
kroz vlak. Mnogi su čak istrčavali iz odjeljaka da ga pobliže pogledaju. Jedina iznimka bila je Cho Chang,
koja je pobjegla u svoj odjeljak čim se Harry pojavio na vidiku. Kad je prošao pokraj njezina prozora, vidio
je da se odlučno udubila u razgovor s prijateljicom Mariettom, na čijem se licu, unatoč debelom sloju
tekućeg pudera, nazirala neobična formacija bubuljica. Podrugljivo se smješkajući, Harry je produžio
dalje.
Čim su došli do odjeljka C, shvatili su da Slughorn nije pozvao samo njih, iako je iz oduševljenog
Slughornova dočeka bilo očito da se Harryjevu dolasku najviše radovao.
"Harry, mladiću moj!" reče Slughorn. Skočio je na noge čim ga je ugledao, pa se činilo da je njegov
ogromni, baršunom pokriveni trbuh ispunio sav preostali prostor u odjeljku. Sjajna ćelava glava i krupni
srebrnasti brkovi presijavali su se na sunčevu svjetlu, baš kao i zlatna puceta na njegovu prsluku. "Baš mi
je drago što vas vidim! A vi ste sigurno gospodin Longbottom!"
Neville je kimnuo, djelujući prestrašeno. Kad im je Slughorn dao znak, sjeli su sučelice jedan drugome na
jedina dva slobodna mjesta, odmah do vrata. Harry je prepoznao Slytherina s njihove godine, visokog
tamnoputog mladića istaknutih jagodica i duguljastih, kosih očiju. Došla su i dva mladića sa sedme
godine koje Harry nije poznavao, a stisnuta u kutu pokraj Slughorna sjedila je Ginny, koja je izgledala kao
da joj nije baš najjasnije što ona tu radi.
"Dobro, poznajete li sve prisutne?" upita Slughorn Harryja i Nevillea. "Naravno, Blaise Zabini je na godini
s vama..."
Zabini nije ničim pokazao da ih prepoznaje ili pozdravlja, kao ni Harry i Neville. Učenici iz Gryffindora i
Slytherina prezirali su se iz principa.
"Ovo je Cormac McLaggen, možda ste se već sretali...? Ne?"
McLaggen, krupan mladić čekinjaste kose podigao je ruku, a Harry i Neville su mu kimnuli.
"... a ovo je Marcus Belby, ne znam jeste li...?"
Belby, mršav i nervozna izgleda, usiljeno im se nasmiješio.
"... a ova šarmantna mlada dama kaže da vas poznaje!" završi Slughorn.
Ginny se nakreveljila Harryju i Nevilleu iza Slughornovih leđa.
"Dakle, ovo me stvarno veseli", srdačno nastavi Slughorn. "Sad vas imam priliku sve malo bolje upoznati.
Molim vas, uzmite salvete. Donio sam svoj ručak - koliko se sjećam, kolica su obično puna slatkiša, a
siroti starac poput mene nema više probavu za takve stvari... Belby, bistedi kušali malo fazana?"
Belby se trgnuo i prihvatio nešto što je izgledalo kao polovica hladnog fazana.
"Baš sam govorio mladom Marcusu da sam imao sreću podučavati njegova strica Damokla", reče
Slughorn Harryju i Nevilleu dok je svima nudio košaricu s pecivima. "Izvanredan čarobnjak, izvanredan,
doista je zaslužio Merlinov velered. Marcuse, viđate li često svog strica?"
Na svoju nesreću, Belby je upravo odgrizao velik zalogaj fazana. U žurbi da odgovori Slughornu, prebrzo
ga je progutao i počeo se gušiti.
"Anapneo", mirno je rekao Slughorn, uperivši štapić u Belbyja kojem se dušnik smjesta pročistio.
"Ne... ne viđam ga često, ne", protisnuo je Belby sa suzama u očima.
"Pa da, naravno, sigurno je jako zaposlen", reče Slughorn, upitno gledajući u Belbyja. "Teško da bi
izmislio napitak protiv vučje demencije da nije naporno radio!"
"Valjda..." reče Belby, koji se očito nije usuđivao ponovo zagristi u fazana dok ne bude siguran da je
Slughorn završio s njim. "Ovaj...on i moj tata nisu baš u najboljim odnosima, tako da ne znam puno o..."
Glas mu je utihnuo jer mu je Slughorn uputio hladan osmijeh i okrenuo se McLaggenu.
"Ali, Cormac, znam da vi", nastavi Slughorn, "često viđate svog ujaka Tiberiusa, jer on ima krasnu sliku na
kojoj vas dvojica lovite zlorepe u, gdje ono, Norfolku?"
"Joj da, to je bilo zabavno", odvrati McLaggen. "Išli smo s Bertijem Higgsom i Rufusom Scrimgeourom -
naravno, to je bilo prije nego što je postao ministar magije..."
"Ah, poznajete i Bertieja i Rufusa?" široko se osmjehne Slughorn, nudeći im mali pladanj s pitama;
Belbyja je nekako zaobišao. "Recite mi dakle..."
Harryjeve sumnje bile su potvrđene. Svi su dobili pozivnice zbog veze s nekom poznatom ili utjecajnom
osobom - svi osim Ginny. Ispostavilo se da Zabini, čije je saslušanje uslijedilo nakon McLaggenova, ima
majku koju je proslavila njezina ljepota (ako je Harry dobro shvatio, udavala se sedam puta, s time što joj
je svaki suprug umro u tajanstvenim okolnostima, ostavljajući za sobom gomile zlata). Zatim je došao red
na Nevillea: bilo je to vrlo neugodnih deset minuta jer je Nevilleove roditelje, poznate aurore, Bellatrix
Lestrange s još dvojicom smrtonoša mučila dok nisu izgubili razum. Harry je na kraju Nevilleova intervjua
imao dojam da je Slughorn odlučio odgoditi odluku o Nevilleu dok ne vidi je li naslijedio bar dio
darovitosti svojih roditelja.
"A sad", reče Slughorn, premještajući svoju masu u sjedalu s držanjem voditelja koji najavljuje zvijezdu
večeri. "Harry Potter! Odakle da počnem? Imam osjećaj da sam pri našem susretu ovog ljeta jedva
zagrebao po površini!"
Na trenutak je proučavao Harryja kao da gleda u osobito velik i sočan komad fazana, a onda je rekao:
"'Izabrani', tako vas sad zovu!"
Harry nije ništa rekao. Belby, McLaggen i Zabini zurili su u njega.
"Naravno," nastavi Slughorn, pomno motreći Harryja, "glasine kolaju već godinama... sjećam se kad su...
no... poslije one strašne noći... Lily... James... a vi ste preživjeli... pričalo se da sigurno imate moći koje
nadilaze granice normalnog ..."
Zabini se lagano nakašljao, očito zato da pokaže da mu je smiješna i sama pomisao na to. Iza Slughorna
je odjeknuo ljutiti glas. "Aha, Zabini, a ti si tako nadaren... za poziranje..."
"No, no!" bezbrižno se nasmije Slughorn, okrećući glavu da pogleda Ginny, koja se pomolila iza
Slughornove trbušine da pogledom prostrijeli Zabinija. "Pripazite se, Blaise! Kad sam prolazio kroz njezin
vagon, vidio sam da ova mlada dama izvodi doista krasan urok bala šišmišica! Ja je ne bih izazivao!"
Zabinijevo lice nije pokazivalo ništa osim prezira.
"No u svakom slučaju", reče Slughorn, opet se obraćajući Harryju. "Toliko glasina ovog ljeta. Naravno,
čovjek ne zna kome bi povjerovao, Proroku se znaju potkrasti i netočnosti, nije on bezgrešan - no kad se
uzme u obzir broj očevidaca, čini se da nema mnogo sumnje da se u Ministarstvu
dogodio ozbiljan incident i da ste vi u njemu bili središnja figura!"
Harry, koji stvarno nije vidio kako bi se iz ovoga izvukao bez bezočnog laganja, samo je šutke kimnuo.
Slughorn mu se oduševljeno nasmiješio.
"Kako ste vi skromni, nije ni čudo što vas Dumbledore tako voli - znači, bili ste tamo? Ali ostali članci -
dakako, mnogo je u tome senzacionalizma, čovjek ne zna u što bi povjerovao - evo na primjer, to
legendarno proročanstvo..."
"Nitko od nas nije čuo nikakvo proročanstvo", reče Neville, porumenjevši.
"Tako je", u pomoć je priskočila i Ginny. "Neville i ja smo također bili tamo i sve te budalaštine o
'Izabranom' su tipične Prorokove izmišljotine."
"Oboje ste bili tamo, ma nemojte?" ljubopitljivo će Slughorn, pogledavajući malo Ginny, malo Nevillea.
Oni su, unatoč njegovu ohrabrujućem osmijehu, šutjeli kao zaliveni. "Da... dobro... činjenica je, naravno,
da Prorok često preuveličava..." nastavi Slughorn pomalo razočarano. "Sjećam se da mi je draga Gwenog
jednom rekla - mislim, naravno, na Gwenog Jones, kapetanicu Harpija iz Holyheada..."
 Nastavio se prisjećati, razvezavši dugu i zamornu priču, no Harry je unatoč tome imao osjećaj da
Slughorn još nije završio s njim te da ga Neville i Ginny nisu uspjeli razuvjeriti.
Poslijepodne se otegnulo unedogled, začinjeno brojnim anegdotama o istaknutim čarobnjacima koji su
nekoć bili Slughornovi učenici i ponosni članovi Slugova kluba, kako je Slughorn nazvao njihovo društvo u
Hogwartsu. Harry je jedva čekao da ode, ali nije vidio nikakvog načina da to pristojno izvede. Kad je vlak
naposljetku napustio još jedan dugi predio sumaglice, vani su ugledali crveni zalazak sunca. Slughorn se
ogledao oko sebe, zatreptavši u sumraku.
"Pobogu, pa već pada noć! Nisam ni primijetio da su upalili svjetiljke! Krenite, vrijeme vam je da se
presvučete u pelerine. McLaggen, obavezno dođite po onu knjigu o zlorepima. Harry, Blaise... navratite
kad god ste u blizini. Isto vrijedi i za vas, gospođice", razdragano je rekao Ginny. "No, idite, idite!"
Zabini se progurao pokraj Harryja kako bi prvi izašao na sumračni hodnik i usput ga ošinuo otrovnim
pogledom, na što je Harry uzvratio s kamatama. Zajedno s Ginny i Nevilleom zaputio se u istom smjeru
kao i Zabini.
"Hvala bogu da je gotovo", promrmlja Neville. "Čudan tip, zar ne?"
"Da, moglo bi se tako reći", odvrati Harry, ne skidajući pogled sa Zabinija. "Kako si se ti tu našla, Ginny?"
"Vidio je da bacam urok na Zachariasa Smitha," objasni Ginny, "sjećaš se onog idiota iz Hufflepuffa koji je
bio u DA? Stalno me zapitkivao što se dogodilo u Ministarstvu i na kraju mi je tako digao tlak da sam ga
urekla - kad se pojavio Slughorn, mislila sam da će me kazniti, ali njemu se samo svidjelo kako sam izvela
urok pa me pozvao na ručak! Luđak."
"Bolje i to nego da te pozvao samo zato što imaš slavnu mamu", reče Harry, namrgođeno zureći u
Zabinijev zatiljak, "ili zato što ti je stric..."
Zapeo je usred rečenice. Sinula mu je nova ideja, lakomislena, ali potencijalno genijalna ideja... još
minutu i Zabini će ući u odjeljak Slytherina sa šeste godine, gdje će sjediti i Malfoy, misleći da ga slušaju
samo ostali Slytherini... što bi sve tamo mogao čuti ili vidjeti kad bi se uspio neprimijećeno uvući iza
Zabinija? Istina, putovanje se bližilo kraju - sudeći po divljini koja se nazirala s druge strane prozora, od
postaje u Hogsmeadeu dijelilo ih je manje od pola sata - ali budući da nitko drugi nije bio spreman
ozbiljno shvatiti Harryjeve sumnje, nije mu preostalo ništa osim da ih sam dokaže.
"Vidimo se kasnije", reče Harry prigušenim glasom. Izvadio je Plašt nevidljivosti i pokrio se njime.
"Ali kamo ti...?" upita Neville.
"Poslije!" šapne Harry. Potrčao je za Zabinijem što je tiše mogao, iako je vlak tako glasno klepetao da je
oprez bio nepotreban.
Hodnici su gotovo sasvim opustjeli. Gotovo svi učenici već su se vratili u svoje vagone da se presvuku u
školske pelerine i spakiraju stvari. Iako je hodao tik iza Zabinija, Harry se nije stigao ušuljati iza njega kad
je on otvorio vrata. Već ih je počeo zatvarati pa je Harry podmetnuo nogu u razmak.
"Zašto zapinju?" ljutito reče Zabini, opetovano udarajući vratima Harryjevu nogu.
 Harry je zgrabio vrata i žestoko ih gurnuo u stranu. Zabini, koji je još držao kvaku, srušio se u krilo
Gregoryja Goylea, a Harry je nastalu pomutnju iskoristio da uleti u odjeljak, skoči na Zabinijevo još uvijek
prazno mjesto i popne se na policu za prtljagu. Imao je sreće što su svi gledali kako Goyle i Zabini sikću
jedan na drugoga, jer je bio siguran da su mu stopala i gležnjevi bili otkriveni kad se plašt uzlepršao.
Štoviše, u jednom mu se groznom trenutku čak učinilo da Malfoyev pogled prati njegovu tenisicu dok ju
je brzo povlačio uvis, no sljedeće sekunde Goyle je zalupio vratima i gurnuo Zabinija iz krila. Zabini se
srušio u svoje sjedalo izgledajući znatno razbarušenije nego prije, Vincent Crabbe se opet udubio u svoj
strip, a Malfoy je, smijuljeći se, legao preko dva slobodna sjedala i stavio glavu u krilo Pansy Parkinson.
Harry se sklupčao u neudoban položaj pod plaštem da ostane sasvim skriven, gledajući kako Pansy gladi
sjajnu plavu kosu s Malfoyeva čela. Zadovoljno se smješkala, kao da radi nešto na čemu bi joj svatko
pozavidio. Zanjihane svjetiljke na stropu vagona jasno su osvjetljavale scenu pred njim; Harry, koji se
nalazio točno iznad Crabbea, mogao je pročitati svaku riječ u njegovu stripu.
"Pa, Zabini," progovori Malfoy, "što je Slughorn htio?"
"Samo se pokušavao ulizivati ljudima s debelim vezama", odvrati Zabini, koji je još namrgođeno gledao
Goylea. "Nije ih puno pronašao."
Ne bi se reklo da je taj odgovor pretjerano usrećio Malfoya.
"Koga je još pozvao?" upita on.
"McLaggena iz Gryffindora", reče Zabini.
"Pa da, njegov ujak je glavešina u Ministarstvu", reče Malfoy.
"... nekog Belbyja, iz Ravenclawa..."
"Ne valjda njega, on je kreten!" reče Pansy.
"... Longbottoma, Pottera i onu malu Weasley", završi Zabini.
Malfoy se naglo uspravio, gurajući Pansynu ruku od sebe.
"Pozvao je Longbottoma?"
"Pa, rekao bih da jest, s obzirom na to da je Longbottom došao", ravnodušno odvrati Zabini.
"Ma čime je Longbottom mogao privući Slughorna?" Zabini slegne ramenima.
"Potter, savršeni Potter, očito je htio baciti pogled na Izabranoga," podsmješljivo će Malfoy, "ali
Weasleyjica! Po čemu je ona posebna?"
"Mnogi dečki se pale na nju", reče Pansy, motreći Malfoya krajičkom oka da vidi kako će reagirati.
"Blaise, čak i ti misliš da je zgodna, a svi znamo kako si izbirljiv!"
"Ne bih takvoga prljavog malog izroda kao nju taknuo da je najljepša na svijetu", hladno odvrati Zabini.
Pansy je očito bila zadovoljna odgovorom. Malfoy je opet stavio glavu u njezino krilo, dopuštajući joj da
mu nastavi gladiti kosu.
"Pa, mislim da je Slughornov ukus patetičan. Možda je posenilio. Šteta, moj tata je uvijek govorio da je u
svoje vrijeme bio dobar čarobnjak. Moj mu je tata bio omiljeni učenik. Slughorn vjerojatno nije čuo da
sam i ja u vlaku, jer bi inače..."
"Ne bih se nadao pozivnici", prekine ga Zabini. "Pitao me za Nottova oca čim sam došao. Izgleda da su
svojevremeno bili prijatelji, ali kad je čuo da ga je Ministarstvo uhitilo, nije bio nimalo sretan, a Nott nije
dobio pozivnicu, zar ne? Mislim da Slughorn nije zainteresiran za smrtonoše."
Malfoy je izgledao ljutito, ali ipak se uspio nasmijati, iako izrazito neveselim smijehom.
"Kao da je važno za koga je on zainteresiran. Kad se sve zbroji, tko je on uopće? Samo nekakav glupi
učitelj." Teatralno je zijevnuo. "Mislim, uzme li se u obzir da se sljedeće godine možda uopće neću vratiti
u Hogwarts, zašto bih se zamarao time što o meni misli nekakav ishlapjeli debeljko?"
"Kako to misliš, sljedeće godine se možda nećeš vratiti u Hogwarts?" indignirano upita Pansy, koja ga je
odmah prestala timariti.
"Pa, nikad se ne zna", odvrati Malfoy uz gotovo neprimjetno smijuljenje. "Možda u međuvremenu...
hm... uznapredujem do većih i važnijih stvari."
Zguren pod plaštem na polici za prtljagu, Harry je osjetio da mu je srce brže zakucalo. Što će Ron i
Hermiona reći kad to čuju? Crabbe i Goyle zaprepašteno su zurili u Malfoya; ovo im je očito bio prvi glas
o planovima za napredovanje do većih i važnijih stvari. Čak je i Zabinijeve ohole crte lica na trenutak
narušio izraz znatiželje. Pansy je opet počela polako gladiti Malfoyevu kosu, iako je izgledala
zabezeknuto.
"Ne misliš valjda na... Njega?" Malfoy slegne ramenima.
"Mama želi da završim školovanje, ali ja ne vjerujem da je to trenutno osobito važno. Mislim, razmislite
malo... kad Gospodar tame preuzme vlast, hoće li ga zanimati koliko je ČAS-ova ili OČI-ju netko položio?
Naravno da neće... najvažnije će biti koliko mu je tko pomogao, koliko mu je odanosti pokazao."
"A ti misliš da ćeš mu ti nekako moći pomoći?" prezirno upita Zabini. "Sa šesnaest godina i bez svih
potrebnih kvalifikacija?"
"Nisam li to upravo rekao? Možda njega ne zanima jesam li stekao sve kvalifikacije. Možda želi da za
njega obavim nešto za što kvalifikacije nisu potrebne", tiho odvrati Malfoy.
Crabbe i Goyle sjedili su razjapivši usta kao vodorige. Pansy je zurila u Malfoya kao da nikad u životu nije
vidjela divniji prizor.
"Eno Hogwartsa", reče Malfoy, pokazujući prstom kroz zatamnjeni prozor, očito uživajući u dojmu koji je
ostavio. "Moramo se presvući."
 Harry se tako zapiljio u Malfoya da nije primijetio da Goyle poseže za svojim kovčegom. Kad ga je
potegnuo nadolje, Harry je dobio snažan udarac u glavu. Izletio mu je bolan uzdah, a Malfoy je pogledao
policu za prtljagu, mršteći se.
Harry se nije bojao Malfoya, no to nije značilo da je žudio za time da ga pod Plaštem nevidljivosti uhvati
grupa neprijateljski raspoloženih Slytherina. Dok su ga oči pekle, a glava pucala od bolova, izvukao je
štapić, pazeći da ne pomakne plašt. Čekao je suspregnuta daha. Na njegovo olakšanje, Malfoy je očito
zaključio da su ga uši prevarile. Presvukao se, kao i ostali, u pelerinu, zaključao kovčeg i, kad je vlak
trzavo usporio, zakopčao ovratnik svoga novog plašta.
Harry je vidio da se hodnici polako pune učenicima i ponadao se da će se Hermiona i Ron sjetiti ponijeti
na peron i njegove stvari. Bilo je očito da se on neće moći izvući iz odjeljka dok se sasvim ne isprazni.
Nakon još jednog trzaja, vlak se napokon zaustavio. Goyle je otvorio vrata i počeo se probijati kroz
mnoštvo učenika druge godine, grubo ih gurajući u stranu. Crabbe i Zabini krenuli su za njim.
"Samo ti idi", reče Malfoy Pansy, koja ga je čekala ispružene ruke, valjda u nadi da će joj on pružiti svoju.
"Moram nešto provjeriti."
Pansy je otišla. Harry i Malfoy sad su bili sami u odjeljku. Mimo njih su prolazili ostali učenici i silazili na
peron. Malfoy je prišao vratima odjeljka i spustio rolete da se zakloni od pogleda s hodnika. Potom se
nagnuo nad svoj kovčeg i opet ga otključao.
Harry je s rastućim uzbuđenjem provirio preko ruba police. Što je to Malfoy htio sakriti od Pansy? Hoće li
možda ugledati onaj tajanstveni pokvareni predmet čiji je popravak tako važan?
"Petrificus totalus!"
Malfoy je bez upozorenja uperio štapić u Harryja i smjesta ga paralizirao. Harry se kao u usporenom
filmu srušio s police za prtljagu i uz ubitačno bolan udar od kojeg se zatresao pod, pao pred Malfoyeve
noge. Plašt nevidljivosti zapeo je ispod njega, razotkrivajući mu cijelo tijelo, nogu apsurdno zgrčenih u
klečeći položaj. Bio je posve nepokretan; mogao je samo zuriti u Malfoya, koji se nasmiješio od uha do
uha.
"To sam i mislio", reče on oduševljeno. "Čuo sam kad te udario Goyleov kovčeg. A prije mi se učinilo da
je u zraku bljesnulo nešto bijelo nakon što se Zabini vratio..." Pogled mu se na trenutak zaustavio na
Harryjevim tenisicama. "Ti si zaglavio vrata kad je Zabini ušao, zar ne?"
Malo je proučavao Harryja.
"Nisi čuo ništa važno, Potteru. Ali kad si već tu..."
Divljački je nagazio nogom na Harryjevo lice. Harry je osjetio da mu pucaju kosti u nosu. Krv je šiknula na
sve strane.
"To ti je od mog oca. Da vidimo..."
Malfoy je izvukao plašt ispod Harryjeva nepokretnog tijela i pokrio ga njime.
"Sumnjam da će te pronaći prije nego što se vlak vrati u London", reče on tiho. "Vidimo se, Potteru... a
možda i ne."
Pazeći da mu prije toga dobro nagazi na prste, Malfoy je napustio odjeljak.
GLAVA OSMA
Snapeov trijumf

 
Harry se nije mogao ni pomaknuti. Ležao je pod Plaštem nevidljivosti, osjećajući kako mu vruća krv
oblijeva lice. Osluškivao je glasove i korake na hodniku s druge strane vrata. Prvo što mu je palo na
pamet bilo je da netko valjda mora provjeriti odjeljke prije polaska vlaka, ali tu je misao odmah sustigla
poražavajuća spoznaja da puki pogled u odjeljak ne bi značio ništa, jer je Harry bio ne samo nevidljiv
nego i nijem. Jedino čemu se mogao nadati bilo je da će netko ući u odjeljak i spotaknuti se o njega.
Nikad nije Malfoya mrzio više nego u tom trenutku, ležeći na leđima poput glupo prevrnute kornjače
koja s užasom osjeća kako joj u usta kaplje vlastita krv. Stvarno se doveo u idiotsku situaciju... sad su već
zamirali i zadnji koraci u vlaku. Svi su sišli na mračni peron; čuo je struganje kovčega po podu i šum
mnogih glasova.
Ron i Hermiona mislit će da je iz vlaka otišao bez njih. Dok oni stignu u Hogwarts, zauzmu mjesta u
Velikoj dvorani, nekoliko puta pogledaju oko gryffindorskog stola i shvate da ga nema, on će nesumnjivo
već biti na pola puta do Londona.
Pokušao je dati nekakav glas od sebe, zastenjati ako već ništa drugo, ali sve je bilo uzalud. Sjetio se da
neki čarobnjaci, Dumbledore na primjer, mogu izvoditi čarolije bez izgovaranja inkantacije, pa je
pokušao prizvati štapić koji mu je ispao, neprestano ponavljajući "Accio štapić!" u glavi. Nije bilo
rezultata.
Činilo mu se da čuje šuštanje krošnji oko jezera i udaljeno hukanje sove, ali nije bilo nikakvih zvukova koji
bi ukazivali na potragu za njim ili (zgranuo se što je uopće pomislio na to) uspaničenih glasova koji se
pitaju gdje je nestao Harry Potter. Kad je zamislio kako se prema školi klimata konvoj kočija s
upregnutim testralima i kako iz jedne od njih dopire Malfoyev prigušeni smijeh dok ostalim Slytherinima
prepričava kako je sredio Harryja, osjetio je da ga preplavljuje očaj.
Vlak se trznuo, prevrnuvši Harryja na bok. Sad je umjesto u strop zurio u prašnjavo podnožje sjedala. Kad
je lokomotiva zagrmjela, pod je počeo vibrirati. Ekspres se spremao na polazak, a nitko nije znao da je on
još u njemu...
Uto je osjetio da se Plašt nevidljivosti podiže i iznad sebe začuo glas koji je rekao:
"Ej, Harry."
Bljesnulo je crveno svjetlo i Harryjevo se tijelo odledilo. Pridigao se u dostojanstveniji, sjedeći položaj,
brzo nadlanicom obrisao krv s nagaženog lica i podigao pogled prema Tonks. Ona je još u ruci držala
Plašt nevidljivosti koji je upravo skinula s njega.
"Moramo hitno sići s vlaka", reče ona kad su se prozori zamaglili od pare, a vlak se pokrenuo. "Dođi,
iskočit ćemo."
Harry je pohitao za njom. Tonks je otvorila vrata vagona i iskočila na peron, koji je zbog ubrzavanja vlaka
djelovao kao da se i on kreće. Harry je slijedio njezin primjer, malo zateturavši u doskoku. Uspravio se
točno u trenutku da vidi kako se svjetlucava grimizna lokomotiva zahuktava, zamiče iza zavoja i nestaje s
vidika.
Prohladni noćni zrak ublažio mu je bol u nosu. Tonks je zurila u njega. Osjećao je ljutnju i posramljenost
što ga je pronašla u tako blesavom položaju. Šutke mu je vratila Plašt nevidljivosti.
"Tko ti je to učinio?"
"Draco Malfoy", ogorčeno reče Harry. "Hvala na... pa..."
"Nema frke", odvrati Tonks bez osmijeha. Koliko je Harry mogao nazreti u tami, još je imala istu
smećkastu kosu i nesretan izraz lica kao kad su se sreli u Jazbini. "Stoj mirno da ti mogu srediti nos."
Harryja ta ideja nije baš oduševila. Namjeravao se javiti madame Pomfrey, školskoj sestri u čije je
vidarske sposobnosti imao malo više povjerenja, ali nije htio ispasti nepristojan, pa se samo ukipio i
zatvorio oči.
"Episkeu", reče Tonks.
Harry je prvo u nosu osjetio jaku vrućinu, a potom izrazitu hladnoću. Podigao je ruku i oprezno ga
opipao. Činilo se da je opet čitav.
"Puno ti hvala!"
"Navuci opet taj plašt da možemo krenuti prema školi", reče Tonks, i dalje nenasmiješena. Dok se Harry
pokrivao plaštem, ona je zamahnula štapićem iz kojeg je izletjelo golemo cetveronozno stvorenje i
odjurilo u mrak.
"To je bio patronus?" upita Harry, koji je vidio da Dumbledore na isti način šalje poruke.
"Da, poslala sam u dvorac poruku da si sa mnom, da se ne zabrinu. Krenimo, nema smisla da gubimo
vrijeme."
Zaputili su se prema cesti koja je vodila u školu.
"Kako si me našla?"
"Primijetila sam da nisi sišao s vlaka, a znala sam da imaš plašt. Mislila sam da si se iz nekog razloga
sakrio. Kad sam vidjela spuštene rolete u onom odjeljku, otišla sam ga provjeriti."
"Ali kako to da si uopće ovdje?" upita Harry.
"Sad sam stacionirana u Hogsmeadeu, radi dodatnog osiguranja škole", reče Tonks.
"Jesi li tu samo ti ili...?"
"Ne, došli su i Proudfoot, Savage i Dawlish."
"Dawlish, to je onaj auror kojeg je Dumbledore prošle godine napao?"
"Tako je."
Klipsali su mračnom, pustom ulicom, prateći svježe tragove kočija. Harry je ispod plašta iskosa
pogledavao Tonks. Prošle godine bila je znatiželjna (do te mjere da mu je ponekad išla na živce), često se
smijala, zbijala je šale. Sad je izgledala starije te mnogo ozbiljnije i odlučnije. Je li to bila posljedica
događanja u Ministarstvu? Nelagodno je pomislio kako bi Hermiona predložila da joj kaže nešto utješno
o Siriusu, da joj objasni kako ona nije kriva, ali nije se mogao prisiliti na to. Ne zato što ju je krivio za
Siriusovu smrt; Tonks nije napravila ništa veću grešku od ostalih (osobito ne od njega), ali on
jednostavno nije želio razgovarati o Siriusu ako je to ikako mogao izbjeći. Tako su kroz hladnu noć hodali
u tišini. Čulo se jedino šuštanje Tonksina dugog plašta po tlu iza njih.
Harry, koji je u Hogwarts dotad uvijek putovao kočijom, tek je sad shvatio koliko je dvorac udaljen od
postaje u Hogsmeadeu. Laknulo mu je kad je napokon ugledao visoke stupove s obje strane vratnica, na
vrhu ukrašene krilatim veprovima. Bio je promrzao i gladan, a i jedva je čekao da se rastane s ovom
novom, mrgodnom Tonks. Ali kad je ispružio ruku da otvori vrata, otkrio je da su zatvorena lancima.
"Alohomora!" reče on samouvjereno, uperivši štapić u vrata. Ništa se nije dogodilo.
"To ne pali", reče Tonks. "Ovo je Dumbledoreova čarolija."
Harry se ogledao oko sebe.
"Mogao bih se popeti preko zida", predloži on.
"Ne bi", bezbojno odvrati Tonks. "Svi su zaštićeni urocima protiv uljeza. Ovog ljeta su pojačali sve
sigurnosne mjere jedno sto puta."
"Dobro onda", reče Harry, kojem je njezina nesusretljivost sad već polako dizala tlak. "U tom ću slučaju
prespavati vani i pričekati jutro."
"Netko dolazi po tebe", reče Tonks. "Vidi."
Daleko, u podnožju dvorca, ljuljala se svjetiljka. Harryja je taj prizor tako razveselio da ga više uopće nije
brinulo kako će izdržati Filchove sipljive prigovore zbog kašnjenja i bijesne tirade o tome kako bi svi više
poštovali raspored kad bi on smio redovito koristiti sprave za mučenje. Tek kad im se jako žuto svjetlo
približilo na tri metra, a Harry je već svukao Plašt nevidljivosti da ga pridošlica može vidjeti, s najdubljim
je gnušanjem prepoznao osvijetljeni kukasti nos i dugu, crnu, masnu kosu Severusa Snapea.
"Gle, gle", pakosno reče Snape izvlačeći štapić. Kucnuo je po lokotu, pa su se lanci vijugavo povukli, a
vrata se otvorila uz škripu. "Lijepo od vas što ste navratili, iako vidim da ste zaključili kako bi vam školska
pelerina samo pokvarila izgled."
"Nisam se mogao presvući, nisam imao svoj..." poče Harry. Snape ga je odmah prekinuo.
"Ne moraš čekati, Nymphadora. Potter je sasvim... ah... siguran u mojim rukama."
"Poruka je trebala otići Hagridu", reče Tonks, mršteći se.
"Hagrid je kasnio na gozbu za proslavu početka školske godine, kao uostalom i Potter, pa sam je preuzeo
ja. Usput," dometne Snape, stajući u stranu da Harry može ući, "primijetio sam da imaš novog
patronusa."
Zatvorio joj je vrata pred nosom uz glasan tresak i još jedanput kucnuo štapićem po lancima, koji su
zveketavo dogmizali natrag.
"Rekao bih da ti je sa starim ipak bilo bolje", nastavi Snape s neskrivenom zlobom u glasu. "Ovaj novi
djeluje slabašno."
Kad je Snape okrenuo svjetiljku, na trenutak je bacila svjetlo na Tonks, a Harry je primijetio šok i ljutnju
na njezinu licu. U sljedećem trenutku pokrila ju je tama.
"Laku noć", doviknuo joj je Harry preko ramena kad je krenuo prema školi iza Snapea. "Hvala na...
svemu."
"Vidimo se, Harry."
Snape sljedeću minutu ili dvije nije ništa rekao. Harry je imao osjećaj da mu cijelo tijelo odašilje valove
strahovite mržnje i činilo mu se nevjerojatnim da Snape ne osjeća kako ga peku. Prezirao je Snapea od
njihova prvog susreta, ali mogućnost da bi mu Harry ikad mogao oprostiti izgubio je nepovratno i
zauvijek zbog ponašanja prema Siriusu. Unatoč onome što mu je rekao Dumbledore, Harry je ovog ljeta
imao dovoljno vremena da o svemu razmisli i zaključio je da su Snapeove podmukle opaske na Siriusov
račun o tome kako se on skriva na sigurnom dok se ostali članovi Reda feniksa bore protiv Voldemorta
vjerojatno odigrale važnu ulogu u Siriusovoj odluci da pohrli u Ministarstvo one noći kad je poginuo.
Harry od tog uvjerenja nije odustajao ne samo zato što mu je ono dopuštalo da za sve okrivi Snapea,
makar mu je takvo tumačenje savršeno odgovaralo, nego i zato što je bio siguran da čovjeku koji hoda u
mraku pokraj njega nije ni najmanje žao što je Sirius mrtav.
"Mislim da ću Gryffindoru uzeti pedeset bodova zbog kašnjenja", reče Snape. "Ah da, i još dvadeset jer
ste odjeveni u bezjačku odjeću. Znate, mislim da dosad nijedan dom nije bio u takvom minusu na samom
početku godine - a još nismo stigli ni do deserta. Možda ste postavili novi rekord, Potteru."
Bijes i mržnja koji su kipjeli u Harryju dosegli su točku usijanja, ali radije bi još bio paraliziran i na putu za
London nego Snapeu rekao zašto je zakasnio.
"Pretpostavljam da ste htjeli da svi vide vaš dolazak, zar ne?" nastavi Snape. "A budući da niste na
raspolaganju imali leteći automobil, zaključili ste da bi upadanje u Veliku dvoranu usred gozbe vašem
dolasku dalo potrebnu dozu dramatičnosti."
 Harry je imao osjećaj da će mu prsni koš eksplodirati, ali i dalje je odbijao progovoriti. Znao je da je ovo
bio pravi razlog zbog kojeg je Snape došao po njega: htio je nekoliko minuta podbadati i mučiti Harryja a
da ga pritom nitko ne čuje.
Napokon su došli do stuba koje su vodile u dvorac. Kad su se velika ulazna vrata od hrastovine otvorila
da ih puste u golemo popločeno predvorje, pozdravio ih je žamor, smijeh i zveckanje tanjura i čaša koji
su dopirali kroz vrata Velike dvorane. Harry se dosjetio da bi se mogao opet sakriti pod Plašt nevidljivosti
i tako nezamijećeno zauzeti svoje mjesto za dugim Gryffindorskim stolom (koji je, na nesreću, bio
smješten najdalje od predvorja).
Činilo se da mu je Snape pročitao misli, jer je rekao: "Bez Plašta. Izvolite ući tako da vas svi vide, što vam
je ionako bila namjera."
Harry se okrenuo na peti i odmarširao ravno kroz otvorena vrata: sve, samo da se makne od Snapea.
Velika je dvorana, sa četiri duga stola za domove i odvojenim stolom za osoblje u dnu dvorane, bila kao i
obično ukrašena lebdećim svijećama koje su tanjurima davale poseban sjaj. Harry je od svega toga vidio
samo blistavu izmaglicu, jer je hodao tako brzo da je pokraj stola Hufflepuffa prošao ne davši im priliku
da počnu ozbiljno zuriti u njega. Dok su oni ustajali da ga bolje vide, on je već spazio Rona i Hermionu,
projurio pokraj preostalih klupa i ugurao se u prostor između njih dvoje.
"Gdje si... čovječe, što ti se dogodilo s licem?" upita Ron, iskolačivši oči kao i svi oko njih.
"Zašto, što ne valja?" upita Harry i zgrabi žlicu. Zaškiljio je u izobličeni odraz u njoj.
"Obliven si krvlju!" reče Hermiona. "Dođi ovamo..." Podigla je štapić, rekla "Tergeo!" i uklonila osušenu
krv.
"Hvala", reče Harry, opipavajući očišćeno lice. "Kako mi izgleda nos?"
"Normalno", zabrinuto odvrati Hermiona. "Nego kako bi trebao izgledati? Harry, što se dogodilo, umrli
smo od straha!"
"Poslije ću vam ispričati", presiječe je Harry. Bio je svjestan da Ginny, Neville, Dean i Seamus prate svaku
riječ. Čak je i Skoro Bezglavi Nick, gryffindorski duh, dolelujao bliže da može prisluškivati.
"Ali..." reče Hermiona.
"Ne sad, Hermiona", odvrati Harry, mračnim i znakovitim tonom. Od srca se nadao da će svi
pretpostaviti kako je sudjelovao u nekom herojskom podvigu, po mogućnosti u okršaju s par smrtonoša i
dementorom. Malfoy će, naravno, rastrubiti istinu gdje god bude mogao, ali uvijek je postojala nada da
neće doprijeti do baš svakog para gryffindorskih ušiju.
Nagnuo se mimo Rona da dohvati dva pileća batka i pregršt krumpirića, ali prije nego što mu je to
uspjelo, na njihovo mjesto došli su deserti.
"Pa, propustio si i svrstavanje", reče Hermiona. Ron je navalio na veliku čokoladnu tortu.
"Je li klobuk rekao nešto zanimljivo?" upita Harry, posežući za kriškom pite s preljevom od karamele.
"Uobičajeno... savjetovao nam je da se ujedinimo pred zajedničkim neprijateljima, znaš već."
"Je li Dumbledore spominjao Voldemorta?"
"Ne još, ali pravi govor ionako uvijek čuva za završetak gozbe, zar ne? Sigurno će ga uskoro održati."
"Snape je rekao da je Hagrid zakasnio na gozbu..."
"Vidio si Snapea? Kako to?" upita Ron između dva grozničava zalogaja torte.
"Naletio sam na njega", neodređeno odvrati Harry.
"Hagrid je zakasnio samo nekoliko minuta", reče Hermiona. "Vidi, Harry, maše ti."
Harry je pogledao prema učiteljskom stolu i nasmiješio se Hagridu, koji mu je doista mahao. Hagrid
nikad nije potpuno usvojio dostojanstvenu maniru profesorice McGonagall, predstojnice Gryffindorskog
doma, koja je sjedila odmah do njega, tjemenom mu jedva sežući iznad lakta. I sad je izgledala kao da bi
ga najradije prekorila zbog pretjeranog entuzijazma. Harry je iznenađeno primijetio da Hagridu s druge
strane sjedi profesorica Trelawney, učiteljica Proricanja sudbine. Inače je rijetko napuštala svoju sobu u
kuli, a nije običavala dolaziti ni na gozbu za proslavu početka školske godine. Njezin bizarni stil odijevanja
nije se nimalo promijenio; sve se na njoj presijavalo od nizova ogrlica i dugih šalova. Oči su joj zbog
naočala izgledale prevelike. Harryju je uvijek smatrao šarlatankom, pa se na kraju prošle godine iskreno
zaprepastio kad je saznao da je upravo ona izrekla proročanstvo zbog kojeg je lord Voldemort ubio
Harryjeve roditelje i napao Harryja. Sva sreća što ove godine neće morati slušati Proricanje sudbine, jer
je to saznanje samo pojačalo njegovu želju da što više izbjegava njezino društvo. Kad je oči slične
reflektorima okrenula u njegovu smjeru, brzo je skrenuo pogled prema Slytherinskom stolu, gdje su
upravo bučnim smijehom i pljeskom pozdravljali pantomimu Draca Malfoya o razbijanju nosa. Osjećajući
kako mu se utroba opet užarila, Harry se zagledao u svoju pitu. Dao bi sve što ima da se s Malfoyem
može obračunati u četiri oka...
"Što je htio profesor Slughorn?" upita Hermiona.
"Htio je čuti što se stvarno dogodilo u Ministarstvu", odvrati Harry.
"Nije jedini, svi bi to htjeli", puhne Hermiona. "U vlaku su nas neprestano zapitkivali o tome, zar ne,
Rone?"
"Aha", potvrdi Ron. "Svi su htjeli čuti jesi li ti stvarno 'Izabrani'..."
"Čak se i među duhovima vode mnoge rasprave o tome", umiješa se Skoro Bezglavi Nick. Ionako labava
glava opasno se zanjihala na gusto nabranom ovratniku kad ju je naklonio prema Harryju. "Ja slovim kao
stručnjak za Pottera; svi znaju da smo u prijateljskim odnosima. Ali već sam sablasnoj zajednici stavio do
znanja da vam neću dodijavati zapitkivanjima. 'Harry Potter zna da ću ja o svemu što mi povjeri šutjeti
kao grob'", rekao sam im ja. "Radije bih umro nego da iznevjerim njegovo povjerenje."
"Jaka stvar za nekoga tko je već mrtav", zamijeti Ron.
"Glavno da vi još jedanput možete pokazati da ste tankoćutni kao tupa sjekira", uvrijeđeno mu odvrati
Skoro Bezglavi Nick. Podigao se uvis i odlebdio natrag na drugi kraj gryffindorskog stola, a istovremeno je
za učiteljskim stolom ustao Dumbledore. Iako je Velika dvorana do tog trenutka odjekivala od žagora i
smijeha, gotovo odmah je zavladala tišina.
"Od srca vam želim dobru večer!" počeo je nasmiješeno. Raskrilio je ruke kao da želi zagrliti cijelu
prostoriju.
"Što mu se dogodilo s rukom?" zaprepašteno upita Hermiona.
Nije bila jedina koja se to pitala. Dumbledoreova desnica izgledala je jednako crno i mrtvo kao one večeri
kad je došao odvesti Harryja od Dursleyjevih. Dvoranu je ispunilo šaputanje. Dumbledore je otprve
pogodio razlog, ali samo se nasmiješio i zatresao ljubičasto-zlatni rukav da pokrije ozljedu.
"Nije to ništa", reče bezbrižno. "Dakle... našim novim učenicima želim dobrodošlicu. Starim učenicima -
sretan povratak u školu! Očekuje vas još jedna godina izučavanja magije..."
"Kad smo se sreli ovog ljeta, ruka mu je već bila takva", šapne Harry Hermioni. "Mislio sam da će je u
međuvremenu izliječiti... on ili madame Pomfrey."
"Izgleda kao da je odumrla", reče Hermiona, koja je djelovala kao da joj je mučno. "Ali neke su ozljede
neizlječive... stare kletve... postoje i otrovi za koje nema protuotrova..."
"... a gospodin Filch, naš nadstojnik, zamolio me da vas upozorim da se zabranjuju svi artikli kupljeni u
trgovini zvanoj Weasleyjevi čarozezi.
Svi koji bi se željeli uključiti u metlobojske ekipe svojih domova moraju se, kao i obično, prijaviti
predstojnicima svojih domova. Isto bi trebali učiniti i kandidati za nove komentatore metlobojskih
utakmica.
Drago nam je što možemo zaželjeti dobrodošlicu novom predavaču." Slughorn je ustao. Trbušina
stegnuta prslukom bacala je sjenu na stol, dok mu se ćelava glava presijavala od svjetlosti svijeća.
"Profesor Slughorn, moj bivši kolega, prihvatio je ponudu da se vrati na stari posao učitelja Čarobnih
napitaka."
"Napitaka?" 
"Napitaka?"
Riječ je odzvanjala Velikom dvoranom jer nitko nije bio siguran da ga je dobro čuo.
"Napitaka?" rekoše Ron i Hermiona u isti glas, začuđeno gledajući Harryja. "Ali ti si rekao..."
"A profesor Snape preuzet će", nastavi Dumbledore, podižući glas zbog mrmljanja u dvorani, "posao
učitelja Obrane od mračnih sila."
"Ne!" reče Harry tako glasno da je privukao mnoge poglede. Nije ga bilo briga; ogorčeno je zurio u
učiteljski stol. Kako je moguće da je Snape nakon svih ovih godina dobio posao predavača Obrane od
mračnih sila? Pa zar nisu svi znali da mu Dumbledore nije htio dati taj posao zbog nepovjerenja?
"Ali, Harry, ti si tvrdio da će Slughorn predavati Obranu od mračnih sila!" reče Hermiona.
"Pa kad sam to i mislio!" odvrati Harry, pokušavajući se sjetiti u kojoj mu je prilici Dumbledore to rekao.
Kad je malo bolje razmislio, shvatio je da Dumbledore nikad nije precizirao koji će predmet predavati
Slughorn.
Snape, koji je sjedio desno od Dumbledorea, nije ustao na spomen svog imena, nego je samo lijeno
podigao ruku da slytherinskom stolu zahvali na pljesku. Harry je ipak bio siguran da je spazio
pobjedonosni izraz na omrznutom licu.
"Pa, ima u tome i nešto dobro", reče on grubo. "Snape će na kraju godine biti prošlost."
"Kako to misliš?" upita Ron.
"Taj posao je uklet. Nitko ga nije zadržao dulje od godinu dana... Quirrell ga čak nije preživio. Što se
mene tiče, držat ću fige da se dogodi još jedna smrt..."
"Harry!" prijekorno mu reče šokirana Hermiona.
"Možda će se na kraju godine jednostavno vratiti na stari posao", reče Ron racionalno. "Možda Slughorn
neće htjeti ostati dulje. Moody nije htio."
Dumbledore se nakašljao. Nisu se raspričali samo Harry, Ron i Hermiona. Svi su u dvorani imali potrebu
prokomentirati ostvarenje Snapeove najveće želje. Dumbledore, koji je djelovao kao da uopće nije
svjestan da im je upravo priopćio senzacionalnu vijest, nije više rekao ništa o novim imenovanjima, ali je
ipak pričekao nekoliko sekundi da opet nastupi potpuna tišina.
"Da nastavimo - kao što svi znate, lord Voldemort i njegovi pristaše opet djeluju i dobivaju na snazi."
Čim je to izgovorio, u tišinu dvorane uvukla se napetost. Harry je pogledao prema Malfoyu. On uopće
nije slušao Dumbledorea nego je štapićem održavao vilicu u zraku, kao da ravnateljeve riječi nisu
vrijedne njegove pozornosti.
"Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je trenutna situacija opasna i koliko se svi mi u Hogwartsu moramo
potruditi da ničim ne ugrozimo svoju sigurnost. Ovog ljeta pojačali smo magičnu obranu dvorca, uveli
smo nove i moćnije sigurnosne mjere, ali i dalje je iznimno važno da si nijedan učenik ili djelatnik dvorca
ne dopusti nikakav nemar. Stoga vas molim da poštujete sve sigurnosne restrikcije koje vam nametnu
vaši učitelji, čak i ako su vam mrske - osobito pravilo da noću ne smijete napuštati krevete. Također vas
molim da sve neobične i sumnjive pojave u dvorcu ili izvan njega smjesta prijavite nekome od naših
djelatnika. Računam na to da ni u jednom trenutku nećete svojim ponašanjem ugroziti vlastitu sigurnost,
kao ni sigurnost ostalih osoba u svojoj okolini."
Dumbledoreove plave oči preletjele su preko svih učenika, a onda se ponovo nasmiješio.
"No sad vas već čekaju vaše postelje - toplije i udobnije ne biste mogli poželjeti - a znam da vam ništa
nije važnije nego da na sutrašnje satove stignete odmorni i svježi. Vrijeme je da si poželimo laku noć. Hip
hip!"
Začulo se uobičajeno zaglušujuće struganje kad su se klupe odmaknule od stolova. Stotine učenika
počele su u kolonama izlaziti iz Velike dvorane, krećući se u smjeru svojih spavaonica. Harry, kojem
uopće nije bilo do hodanja u znatiželjnoj gomili, a još manje do toga da negdje naleti na Malfoya i pruži
mu priliku da ponovi priču o slamanju Harryjeva nosa, namjerno je zaostao. Dok se on pretvarao da veže
tenisicu, većina je Gryffindora već dobrano odmakla od njega. Hermiona je otrčala na čelo jer je kao
prefektica bila zadužena za pratnju prvašića, ali Ron je ostao s Harryjem.
"Dobro, što ti se stvarno dogodilo s nosom?" upitao je kad su se našli na samom začelju mase koja se
polako istiskivala iz dvorane, a time i izvan domašaja tuđih ušiju.
Harry mu je rekao. Nije bilo veće potvrde o čvrstoći njihova prijateljstva od činjenice da se Ron nije
nasmijao.
"I primijetio sam da Malfoy izvodi nešto s nosom", rekao je namrgođeno.
"Ma tko ga šljivi", odvrati Harry s gorčinom u glasu. "Ali pazi što je govorio prije nego što je shvatio da
sam u odjeljku..."
Bio je uvjeren da će zaprepastiti Rona sadržajem Malfoyeva hvalisanja. Kad se pak ispostavilo da Ron nije
nimalo impresioniran, Harry to nije mogao protumačiti drugačije nego kao najobičniju tvrdoglavost.
"Ma daj, Harry, prenemagao se zbog Parkinsonice... kakav bi to zadatak Znaš-već-tko povjerio njemu?"
"Kako znaš da Voldemortu ne treba netko u Hogwartsu? Ne bi to bilo prvi..."
"Stvarno bi volio da prestaneš izgovarat to ime, Harry", prekine ga prijekoran glas iza njih. Harry se
osvrnuo i vidio kako Hagrid vrti glavom.
"Dumbledore ga izgovara", svojeglavo će Harry.
"Da, al to je Dumbledore", zagonetno odvrati Hagrid. "Kako to da si zakasnio, Harry? Već sam se počeo
brinut."
"Zadržao sam se na vlaku", reče Harry. "Zašto si ti zakasnio?" 
"Bio sam s Grawpom", sretno reče Hagrid. "Nisam primijetio kolko je vremena prošlo. Sad ima dom na
planini, Dumbledore mu je sve sredio - živi u jednoj krasnoj, velkoj spilji. Puno je sretniji nego u šumi.
Dosita smo se napričali."
"Stvarno?" reče Harry, izbjegavajući Ronov pogled. Kad je prošli put sreo Hagridova polubrata, opakog
diva s istančanim osjećajem za čupanje drveća iz korijena, vokabular mu je sadržavao pet riječi, od kojih
dvije nije bio u stanju točno izgovoriti.
"Ma da, zbilja je jako napredovao", ponosno reče Hagrid. "Ne bi vjerovo. Razmišljam o tome da ga
počnem obučavat za svog pomoćnika."
 Ron je glasno frknuo, ali uspio je to zamaskirati kao žestoko kihanje. Zaustavili su se kod ulaznih vrata od
hrastovine.
"Dobro, vidimo se sutra, prvi sat je odma poslije ručka. Dođite ranije da pozdravite Kljun... to jest,
Letimira!"
Veselo im je mahnuo rukom i izašao u mrak.
Harry i Ron se pogledaše. Harry je vidio da ih mori ista briga.
"Ti više ne namjeravaš slušati Skrb za magična stvorenja, zar ne?"
Ron odmahne glavom.
"Ni ti, zar ne?"
Harry također odmahne glavom.
"A ni Hermiona," nastavi Ron, "zar ne?"
Harry ponovo odmahne glavom. Nije htio ni zamisliti kako će reagirati Hagrid kad otkrije da mu je troje
omiljenih učenika odustalo od predmeta.
GLAVA DEVETA
Princ miješane krvi

 
S Hermionom su se Harry i Ron ponovo susreli tek sljedećeg jutra u društvenoj prostoriji, neposredno
prije polaska na doručak. Nadajući se da će napokon dobiti potporu za svoju teoriju, Harry nije gubio
vrijeme nego je odmah Hermioni ispričao što je čuo od Malfoya u Hogwarts-ekspresu.
"Ali očito se pravio važan pred Parkinsonicom, zar ne?" umiješao se Ron prije nego što je Hermiona
stigla otvoriti usta.
"Pa," rekla je ona neodlučno, "ne znam... Malfoy si voli pridavati veću važnost od one koju stvarno ima...
ali to je prilično krupna laž..."
"Točno tako", odmah je dočekao Harry, ali nije mogao nastaviti, jer ga je previše ljudi pokušavalo
prisluškivati, o zurenju i došaptavanju da se i ne govori.
"Nije pristojno u ljude pokazivati prstom", okomio se Ron na osobito sitnog prvašića dok su stajali u redu
za izlazak iz društvene prostorije. Dječačić, koji je sakrivši usta rukom prijatelju šaptao nešto o Harryju,
pocrvenio je kao rak i od straha se srušio kroz otvor. Ron se zasmijuljio.
"Kako je dobro biti učenik šeste godine. I to nije sve - ove ćemo godine imati više slobodnog vremena.
Cijele školske satove za sjedenje i lješkarenje u društvenoj prostoriji."
"To će nam vrijeme trebati za učenje, Rone!" upozorila ga je Hermiona kad su krenuli niz hodnik.
"Da, ali ne danas," odvrati Ron, "mislim da danas mogu komotno pustiti mozak na pašu."
"Stani!" naglo reče Hermiona. Ispružila je ruku i uhvatila učenika četvrte godine koji se pokušao
progurati mimo nje s diskom zelenkastožute boje u ruci. "Zubati frizbiji su zabranjeni, daj mi to", reče mu
ona neumoljivim tonom. Narogušeni dječak predao joj je frizbi iz kojega su dopirali zvukovi rezanja, a
zatim se provukao ispod njezine ruke i otrčao za prijateljima. Ron je pričekao da nestane s vidika i potom
oteo frizbi iz Hermioninih ruku.
"Super, oduvijek sam ga htio imati."
Hermionine prigovore nadglasalo je hihotanje. Lavender Brown očito je Ronovu opasku smatrala vrlo
duhovitom. Nije se prestala smijati ni dok ih je zaobilazila, dobacujući Ronu pogled preko ramena. A on
je najednom izgledao iznimno zadovoljan samim sobom.
Strop Velike dvorane bio je svijetloplave boje i prošaran tankim, krhkim oblacima, točno odslikavajući
dijelove neba koji su se nazirali kroz visoke prozore. Dok su jeli zobenu kašu, jaja i slaninu, Harry i Ron
prepričali su Hermioni sinoćnji neugodni razgovor s Hagridom.
"Pa nije valjda stvarno mislio da ćemo nastaviti dolaziti na Skrb za magična stvorenja!" uzvikne ona.
Izgledala je uzrujano.
"Mislim, kad je ijedno od nas troje ikad pokazalo ikakav... znate već... entuzijazam?"
"U tome i jest problem", reče Ron, progutavši cijelo jaje na oko odjednom. "Mi smo se najviše trudili na
satovima jer volimo Hagrida. Ali on misli da mi volimo glupi predmet. Mislite li da će ga itko nastaviti
slušati za OČI?"
Nisu mu odgovorili ni Harry ni Hermiona - nije bilo potrebe. Dobro su znali da nitko na njihovoj godini
neće htjeti nastaviti slušati Skrb za magična stvorenja. Izbjegavali su Hagridov pogled, a kad im je deset
minuta kasnije veselo mahnuo napuštajući učiteljski stol, pozdrav su mu uzvratili preko volje.
Nakon doručka ostali su sjediti na svojim mjestima, čekajući da im se pridruži profesorica McGonagall.
Izrada školskih rasporeda ove je godine bila složenija nego inače jer je profesorica McGonagall prvo
morala provjeriti mogu li s ocjenama koje su dobili na ispitima za ČAS-ove nastaviti slušati odabrane
predmete za OČI.
Hermiona je smjesta dobila dopuštenje da nastavi slušati Čarolije, Obranu od mračnih sila, Preobrazbu,
Travarstvo, Aritmanciju, Stare rune i Čarobne napitke pa je bez daljnjeg zadržavanja odjurila na sat iz
Starih runa. Nevilleov slučaj bio je zahtjevniji; okruglo lice odavalo je nervozu dok je profesorica
McGonagall čitala njegovu prijavu i provjeravala ocjene iz ČAS-ova.
"Travarstvo, dobro", rekla je. "Profesorica Sprout bit će oduševljena što se vraćate s odličnim ČAS-om.
Kvalificirali ste se i za Obranu od mračnih sila, iz koje imate ocjenu 'iznad očekivanja'. Problem je u
Preobrazbi. Žao mi je, Longbottom, ali ocjena 'prihvatljivo' stvarno nije dovoljna da prijeđete na razinu
OČI-ju. Jednostavno ne vjerujem da biste se mogli nositi s gradivom."
Neville je pognuo glavu. Profesorica McGonagall motrila ga je kroz četvrtaste naočale.
"Zašto uopće želite nastaviti s Preobrazbom? Nisam nikad imala dojam da osobito uživate u njoj."
Ojađeni Neville promrmljao je nešto što je zvučalo kao "kad to hoće moja baka".
"Bah", puhne profesorica McGonagall. "Krajnje je vrijeme da vaša baka nauči da bi se trebala ponositi
unukom kojeg ima, umjesto što stalno žali za unukom kojeg misli da bi trebala imati - osobito nakon
svega što se dogodilo u Ministarstvu."
Neville je jako pocrvenio i zbunjeno trepnuo. Nikad prije nije dobio kompliment od profesorice
McGonagall.
"Žao mi je, Longbottome, ali ne mogu vas pustiti u moj razred za OČI. Vidim da ste dobili 'iznad
očekivanja' iz Čarolija - zašto ne biste pokušali polagati OČI iz njih?"
"Moja baka misli da su Čarolije mekša varijanta", promrmlja Neville.
"Samo vi upišite Čarolije," reče profesorica McGonagall, "a ja ću Augusti poslati pisamce, da je podsjetim
da to što je ona pala OČI iz Čarolija ne znači da taj predmet sam po sebi ništa ne vrijedi." Osmjehnuvši se
zbog izraza oduševljene nevjerice na Nevilleovu licu, profesorica McGonagall kucnula je prazni raspored
štapićem. Kad se ispunio pojedinostima o njegovim novim satovima, predala ga je Nevilleu.
Profesorica McGonagall okrenula se Parvati Patil, koja je prvo pitala predaje li onaj zgodni kentaur
Firenco još uvijek Proricanje sudbine.
"On i profesorica Trelawney ove su godine podijelili razrede", odvratila je profesorica McGonagall s
nijansom negodovanja u glasu. Svi su znali da ona prezire Proricanje sudbine. "Šestu godinu podučava
profesorica Trelawney."
Pet minuta kasnije, Parvati je otišla na sat Proricanja s pomalo razočaranim izrazom na licu.
"Dakle, Potter, Potter..." reče profesorica McGonagall, čitajući bilješke dok se okretala Harryju. "Čarolije,
Obrana od mračnih sila, Travarstvo, Preobrazba... sve je dobro. Moram reći da mi je bilo drago kad sam
vidjela vašu ocjenu iz Preobrazbe, Potteru, jako drago. Ali zašto se niste prijavili za Čarobne napitke?
Mislila sam da želite postati auror?"
"I želim, ali rekli ste mi da moram dobiti odličnu ocjenu na ispitu za ČAS, profesorice."
"Što je bilo točno dok je taj predmet predavao profesor Snape. Ali profesor Slughorn bez problema
prima i učenike koji su dobili ocjenu 'iznad očekivanja'. Želite li nastaviti slušati Čarobne napitke?"
"Da," potvrdi Harry, "ali nisam kupio ni knjige, ni sastojke, ništa..."
"Sve će vam to sigurno moći posuditi profesor Slughorn", reče profesorica McGonagall. "Dobro, Potteru,
izvolite svoj raspored. Usput - već se dvadesetero učenika prijavilo za metlobojsku ekipu Gryffindora.
Uskoro ću vam predati popis, a vi organizirajte kvalifikacije kad vam bude odgovaralo."
Nekoliko minuta kasnije, Ron je dobio dopuštenje da nastavi s istim predmetima kao Harry pa su
zajedno otišli od stola.
"Vidi," oduševljeno reče Ron proučavajući svoj raspored, "odmah imamo jedan slobodan sat... i još jedan
nakon odmora... i nakon ručka... mrak!"
Vratili su se u društvenu prostoriju, u kojoj nije bilo nikoga osim pet-šest učenika sedme godine,
uključujući Katie Bell, jedinu preostalu igračicu metlobojske ekipe Gryffindora kojoj se Harry priključio na
prvoj godini.
"I mislila sam da ćeš je ti dobiti, čestitam", dovikne mu ona, pokazujući kapetansku značku na Harryjevim
prsima. "Javi mi kad su kvalifikacije!"
"Ma daj ne zezaj," reče Harry, "ti nemaš zašto ići na kvalifikacije, gledam te kako igraš već pet godina..."
"Nemoj tako početi", upozori ga ona. "Nikad se ne zna, možda netko igra puno bolje od mene. Ne bi bilo
prvi put da dobra ekipa propadne jer kapetan uzima samo stare igrače ili ubacuje prijatelje..." Pokazujući
znakove nelagode, Ron se počeo nabacivati zubatim frizbijem koji je Hermiona oduzela onom učeniku
četvrte godine. Frizbi je počeo oblijetati društvenu prostoriju, režeći i pokušavajući ugristi tapiseriju na
zidu. Krivonja je žutim očima slijedio njegov let, sikćući kad god bi mu se frizbi previše približio.
Sat vremena kasnije, nevoljko su ostavili osunčanu društvenu prostoriju i zaputili se u učionicu Obrane
od mračnih sila, koja se nalazila četiri kata niže. Hermiona je već stajala u redu. Imala je pune ruke
debelih knjiga, a na licu vrlo uzrujan izraz.
"Dobili smo hrpu zadaće iz Starih runa", zabrinuto je rekla čim su joj Harry i Ron prišli. "Esej dug trideset
osam centimetara, dva prijevoda i još moram pročitati sve ovo do srijede!"
"Baš šteta", zijevne Ron.
"Samo se ti zavaravaj", odvrati ona srdito. "Kladim se da će nam i Snape svašta uvaliti."
Vrata učionice su se otvorila i na hodnik je izašao Snape. Žućkasto mu je lice kao i obično bilo uokvireno
dvjema zavjesama masne crne kose. U redu je odmah zavladala grobna tišina. "Uđite", reče on.
Harry se ogledao oko sebe čim su ušli. Snape je već uspio dati svoj pečat prostoriji. Izgledala je sumornije
nego obično jer su prozori bili zastrti zavjesama, a jedini izvor svjetlosti bile su svijeće. Na zidovima su
visjele nove slike. Većina je prikazivala ljude koji su trpjeli bol, imali grozne ozljede ili neprirodno izvijene
dijelove tijela. Učenici su šutke sjeli u klupe, gledajući mračne, jezovite prizore na zidovima. 
"Nisam tražio da izvadite udžbenike", reče Snape, zatvarajući vrata i stajući iza katedre da pogledom
obuhvati cijeli razred. Hermiona je brzo spustila Suočavanje s bićima bez lica natrag u torbu, koju je
zatim gurnula pod stolac. "Prvo vam nešto želim reći. Pozorno me slušajte."
Crne oči preletjele su preko podignutih lica učenika, na Harryjevu se zadržavajući djelić sekunde dulje
nego na ostalima.
"Ako se ne varam, dosad ste promijenili pet predavača iz ovog predmeta."
Ako se ne varaš, ma nemoj... kao da ih nisi sve gledao kao kobac, Snape, stalno se nadajući da je
napokon došao red na tebe, prezirno pomisli Harry.
"Naravno, svaki je od tih predavača imao svoje metode i prioritete. S obzirom na toliku zbrku, čudim se
što vas je toliko uspjelo položiti ČAS iz ovog predmeta. Još će me više začuditi budete li svi mogli pratiti
gradivo za OČI, koje će biti mnogo zahtjevnije od dosadašnjeg."
Snape je počeo hodati uza zid učionice. Sad je govorio tišim glasom. Učenici su morali istegnuti vratove
da ga vide.
"Mračne vještine", nastavi Snape, "brojne su, raznolike, promjenjive i vječne. Borba protiv njih podsjeća
na borbu protiv mnogoglavog čudovišta kojemu, svaki put kad mu prerežete vrat, izraste opasnija i
pametnija glava od prethodne. Borite se, dakle, sa silama koje su nepostojane, nestalne, neuništive."
Harry je netremice gledao u Snapea. Mogao je razumjeti da mračne vještine treba uvažavati kao
opasnog neprijatelja, ali govoriti o njima, kao što je to činio Snape, s ljubavlju u glasu, ipak je bilo nešto
sasvim drugo.
"Vaše obrambene čarolije", nastavi Snape nešto glasnije, "moraju stoga biti jednako fleksibilne i
inventivne kao vještine čije djelovanje pokušavate poništiti. Ove slike", pokazao je nekoliko bez
zastajanja, "zorno prikazuju što se događa žrtvama, na primjer, kletve Cruciatus" (mahnuo je štapićem
prema vještici koja je očito vrištala od boli) "dementorova poljupca" (čarobnjak prazna pogleda koji se
zgrčeno priljubio uza zid) "ili inferiusova napada" (krvava hrpa na tlu).
"Je li istina da su opet primijećeni inferiusi?" upita Parvati Patil prodornim glasom. "Je li dokazano da ih
opet koristi?"
"Gospodar tame u prošlosti je doista koristio inferiuse," odgovori Snape, "što znači da treba
pretpostaviti da će ih koristiti i ubuduće. A sad..."
Prešao je na drugu stranu učionice i zaputio se prema katedri. Njegova crna pelerina nadizala se u hodu.
Razred ga je i dalje pozorno pratio.
 "... vjerujem da ste potpuni početnici u upotrebi neverbalnih čarolija. Što je glavna prednost neverbalne
čarolije?"
Hermionina ruka odmah je poletjela u zrak. Snape je prvo bez ikakve žurbe pogledao po razredu i tek
kad je vidio da nema izbora, odsječno rekao: "Dobro - gospođice Granger?"
"Protivnik ne zna koju ćete čaroliju izvesti," reče Hermiona, "što vam daje djelić sekunde prednosti."
"Napamet naučen odgovor iz Zbirke čarobnih formula, 6. stupanj," prezirno odvrati Snape (Malfoy se
zasmijuljio u svom kutu), "ali u biti točan. Da, oni koji uspiju uznapredovati do korištenja magije bez
izvikivanja inkantacije imaju element iznenađenja na svojoj strani. Naravno, to ne može svaki čarobnjak:
neverbalne čarolije zahtijevaju moć koncentracije i intelektualni kapacitet koje neki", pogled mu se opet
zaustavio na Harryju, "jednostavno nemaju."
Harry je znao da Snape aludira na katastrofalne instrukcije iz oklumencije koje je Harry kod njega
pohađao prošle godine. Nije mu padalo na pamet da obori pogled. Naprotiv, bijesno je zurio u Snapea
dok Snape nije pogledao u stranu.
"Sad ćete se podijeliti", nastavi Snape, "u parove. Jedan će partner drugoga pokušati ureći bez riječi.
Drugi će pokušati suzbiti urok u istoj takvoj tišini. Počnite."
Snape to nije znao, ali Harry je prošle godine bar polovicu razreda (one koji su bili članovi DA) naučio
izvoditi čaroliju štita. No nitko tu čaroliju nikad nije izveo šutke. Dosta je ljudi varalo: umjesto da
inkantaciju kažu naglas, oni su je šaptali. Tipično za Hermionu, ona je nakon deset minuta uspjela odbiti
Nevilleov promrmljam urok nogu drhtulja bez ijedne riječi. Svaki normalan učitelj za to bi Gryffindorima
dodijelio dvadeset bodova, ogorčeno je pomislio Harry, ali Snape se pravio da ništa nije primijetio.
Hodao je među njima dok su vježbali, podsjećajući, kao i uvijek, na neprirodno velikog šišmiša. Zastao je
da promotri Harryja i Rona, koji su imali dosta poteškoća sa zadatkom.
Ron, koji je trebao ureći Harryja, bio je ljubičast u licu. Čvrsto je stiskao usnice da ne padne u napast
promrmljati inkantaciju. Harry je podignuta štapića napeto iščekivao urok, iako nije bilo znakova da će ga
ikad dočekati.
"Stvarno bijedno, Weasley", reče Snape nakon nekog vremena. "Evo... ja ću vam pokazati..."
Tako je munjevito uperio štapić u Harryja da je on reagirao bez razmišljanja. Posve zaboravljajući na
neverbalne čarolije, zaurlao je: "Protego!"
Snape je od siline njegove čarolije štita izgubio ravnotežu i sudario se s klupom. Cijeli se razred okrenuo
prema njima, gledajući kako se namršteni Snape uspravlja.
"Sjećate li se vi, Potteru, da sam vam rekao kako ćemo uvježbavati neverbalne čarolije?"
"Da", ukočeno odvrati Harry.
"Da, gospodine."
"Nema potrebe da me oslovljavate s 'gospodine', profesore."
 Riječi su mu izletjele prije nego što je shvatio što govori. Nekoliko je učenika, uključujući Hermionu,
zaprepašteno udahnulo. Zato su se Ron, Dean i Seamus, koji su stajali iza Snapea, oduševljeno
nasmiješili.
"Kazna u subotu navečer, u mom kabinetu", reče Snape. "Neću tolerirati ničiju drskost, Potteru... čak ni
ako je riječ o Izabranome."
"Dobro si mu spustio, Harry!" zadovoljno se nasmijao Ron kad su nešto kasnije napokon krenuli na
odmor.
"To mu stvarno nisi trebao reći", reče Hermiona, namršteno gledajući Rona. "Što te spopalo?"
"Ako nisi primijetila, pokušao me ureći!" bijesno joj odvrati Harry. "Toga mi je bilo sasvim dovoljno na
instrukcijama iz oklumencije! Neka si za promjenu nađe drugog pokusnog kunića! I, uostalom, što je
spopalo Dumbledorea da mu je dopustio predavati Obranu? Jesi li ti čula kako govori o mračnim
vještinama? Pa on je zaljubljen u njih! Sve one bljezgarije o nepostojanim, neuništivim silama..."
"Pa zapravo," reče Hermiona, "malo me podsjetio na tebe."
"Na mene?"
"Da, kad si nam pričao kako ti je bilo suočiti se s Voldemortom. Rekao si da nije stvar u tome da se
napamet nauči hrpa čarolija, nego da se sve svodi na tebe, tvoj mozak i petlju - pa zar nije Snape rekao
to isto? Da ti je najpotrebnija hrabrost i domišljatost?"
 Harryja je otkriće da je Hermiona njegove riječi smatrala vrijednima istog truda koji je inače ulagala u
učenje Zbirke čarobnih formula napamet tako razoružalo da je odmah odustao od daljnje rasprave.
"Harry! Hej, Harry!"
Harry se okrenuo. Prema njemu je sa svitkom pergamenta trčao Jack Sloper, jedan od udaraca u
prošlogodišnjoj metlobojskoj ekipi Gryffindora.
"Za tebe", zadihano reče Sloper. "Gle, čuo sam da si sad kapetan ekipe. Kad ćeš održati kvalifikacije?"
"Nisam još siguran", odvrati Harry, koji je u sebi pomislio da bi Slopera u ekipu mogla vratiti samo slijepa
sreća. "Javit ću ti."
"Oh, dobro. Nadao sam se da će biti ovog vikenda..."
Ali Harry ga više nije slušao. Upravo je prepoznao uski, nakošeni rukopis na pergamentu. Napustio je
Slopera usred rečenice i žurno se udaljio s Ronom i Hermionom, razmotavajući pergament u hodu.

  Dragi Harry,
volio bih da ove subote počnemo s instrukcijama. Molim Vas da dođete u moj ured u osam uvečer.
Nadam se da Vam prvi dan škole prolazi u dobrom raspoloženju.
  Srdačan pozdrav,
  Albus Dumbledore
  P.S. Volim kisele kokice.

"Voli kisele kokice?" zbunjeno upita Ron, koji je poruku pročitao preko Harryjeva ramena.
"To je lozinka za vodorigu ispred njegova kabineta", reče Harry prigušenim glasom. "Ha! Snape neće biti
sretan... neću moći odraditi njegovu kaznu!"
On, Ron i Hermiona proveli su cijeli odmor nagađajući što bi Dumbledore mogao podučavati Harryja.
Ron je predviđao spektakularne uroke i kletve koje smrtonoše ne poznaju. Hermiona je izjavila da su
takve stvari nezakonite i da je puno vjerojatnije da će Harry učiti obrambenu magiju višeg stupnja. Ona
je nakon odmora otišla na Aritmanciju, a Harry i Ron su se vratili u društvenu prostoriju, gdje su preko
volje počeli pisati zadaću za Snapea. Ispostavilo se da je zadaća bila tako zahtjevna da su još radili na njoj
kad im se Hermiona pridružila da zajedno provedu slobodan sat nakon ručka (iako je ona osjetno ubrzala
cijeli proces). Tek što su dovršili zadaću, oglasilo se zvono za poslijepodnevni blok-sat Čarobnih napitaka.
Krenuli su dobro utabanim putem u tamničku učionicu kojom je tako dugo vladao Snape.
Kad su došli u hodnik pred učionicom, vidjeli su da je do stupnja za OČI uspjelo doći samo dvanaest
učenika. Crabbe i Goyle očito nisu uspjeli položiti ČAS, ali četvero Slytherina jest, uključujući Malfoya.
Ugledali su i četvero Ravenclawa, te jednog Hufflepuffa, Ernieja Macmillana, koji je Harryju unatoč
pompoznom ponašanju bio dosta simpatičan.
"Harry," važno reče Ernie, pružajući mu ruku kad se Harry približio, "nismo imali priliku porazgovarati
jutros na Obrani od mračnih sila. Dobro predavanje, iako su čarolije štita mačji kašalj za nas veterane
DA... Rone, kako je... Hermiona?"
Nisu stigli reći ništa više od "dobro", jer su se u tom trenutku otvorila vrata učionice, iza kojih se prvo
pomolio Slughornov trbuh. Dok su u koloni ulazili u učionicu, brkovi nalik na morževe izvijali su se iznad
nasmijanih usta. Harryja i Zabinija pozdravio je s osobitim žarom.
Tamnica je, sasvim netipično, već bila ispunjena parom i neobičnim mirisima. Harry, Ron i Hermiona
znatiželjno su njušili zrak prolazeći pokraj velikih, uskipjelih kotlova. Četvero Slvhterina sjelo je za isti
stol, a isto su učinili i Ravenclawi. Harry, Ron i Hermiona smjestili su se za stol s Erniejem. Odabrali su
stol smješten najbliže zlatastom kotlu iz kojeg je izlazio jedan od najprimamljivijih mirisa koje je Harry
ikad udahnuo: podsjećao ga je istovremeno na pitu s preljevom od karamela, drvenasti miris drška metle
i nešto cvjetno što je možda prvi put pomirisao u Jazbini. Dok je polako i duboko udisao taj miris, imao je
osjećaj da ga para napitka ispunjava kao tekućina. Preplavio ga je osjećaj blaženstva. Nasmiješio se
Ronu, koji mu je lijeno uzvratio istim takvim smiješkom.
"Dobro, dobro", reče Slughorn, čiji je masivni obris treperio kroz svjetlucave isparine. "Molim da svi
izvadite vage i komplete za pripravu napitaka. Nemojte zaboraviti Pripravu čarobnih napitaka za
napredne..."
"Gospodine?" reče Harry, podižući ruku. 
"Recite, dragi moj Harry?"
"Ja nemam ni knjigu ni vagu ni druge stvari... nema ni Ron... nismo znali da ćemo smjeti nastaviti slušati
satove za OČI..."
"Ah da, profesorica McGonagall mi je napomenula nešto u tom smislu... bez brige, mladiću moj, bez
brige. Danas se možete poslužiti sastojcima iz kredenca sa zalihama, siguran sam da vam možemo
posuditi i vage, a imamo i nešto starih udžbenika, neka vam budu na raspolaganju dok ne pošaljete
narudžbu Krasopisu i bugačici..." Slughorn je otišao do kredenca u kutu i nakon kraćeg prekopavanja
izvadio dva vrlo otrcana primjerka Priprave čarobnih napitaka za napredne autora Libatiusa Boragea,
koja je zajedno s dvije vage od potamnjenog metala predao Harryju i Ronu.
"Da nastavimo", reče Slughorn, vraćajući se u prednji dio razreda. Naduo je svoja ionako izbočena prsa,
pa mu se prsluk zategnuo do točke pucanja. "Pripremio sam vam nekoliko zanimljivih napitaka, tek
toliko da ih upoznate. Svi su u kategoriji napitaka koje biste trebali biti u stanju sami pripraviti nakon
polaganja OČI-ju. Iako ih dosad niste spravljali, već ste trebali čuti za njih. Može li mi netko reći što je
ovo?"
Pokazao je kotao najbliži slytherinskom stolu. Harry se malo podigao sa stolca i vidio da u njemu ključa
nešto što je izgledalo kao obična voda.
Hermionina vrhunski istrenirana ruka u zrak je poletjela brže od ostalih. Slughorn je pokazao na nju.
"To je veritaserum, bezbojni napitak bez mirisa koji osobu koja ga ispije prisiljava da govori istinu", reče
ona.
"Jako dobro, jako dobro!" sretno reče Slughorn. "Idemo dalje", nastavi on, pokazujući kotao pokraj stola
Ravenclawa.
"Ovaj je prilično poznat... u posljednje vrijeme je čest gost na lecima Ministarstva... tko mi može...?"
I opet je Hermionina ruka bila najbrža.
"To je višesokovni napitak, gospodine", reče ona.
Harry je također prepoznao muljevitu tvar koja je dokono ključala u drugom kotlu, ali nije mu smetalo
što je zasluga za točan odgovor pripala Hermioni. Na kraju krajeva, znala ga je uspješno pripraviti dok je
još bila učenica druge godine.
"Odlično, odlično! E sad, ovaj ovdje... da, dušo draga?" upita Slughorn, pomalo zbunjen time što je
Hermionina ruka već bila u zraku.
"To je amortentia!"
"Upravo tako. Ovo je vjerojatno budalasto pitanje," reče Slughorn, koji je izgledao silno impresionirano,
"ali pretpostavljam da mu znate i djelovanje?"
"To je najmoćniji ljubavni napitak na svijetu!" reče Hermiona.
"Tako je! Prepoznali ste ga, pretpostavljam, po specifičnom sedefastom sjaju?"
"I po tome što se para podiže u karakterističnoj spirali", entuzijastično odvrati Hermiona, "i, osim toga,
trebao bi svakoj osobi drugačije mirisati, ovisno o tome što nas privlači, ja recimo mogu namirisati tek
pokošenu travu i novi pergament i..."
Tu je porumenjela i nije završila rečenicu.
"Dušo draga, smijem li pitati kako se vi zovete?" upita Slughorn, ne obazirući se na Hermioninu
iznenadnu sramežljivost.
"Hermiona Granger, gospodine."
"Granger? Granger? Da niste možda u rodu s Hectorom Dagworth-Grangerom, osnivačem Posebnog
društva majstora za čarobne napitke?"
"Ne, gospodine, mislim da nisam. Vidite, moji su roditelji bezjaci."
Harry je primijetio da se Malfoy naginje prema Nottu i nešto mu šapće. Obojica su se zasmijuljili, ali
Slughorn nije pokazivao nikakve znakove zgranutosti. Naprotiv, oduševljeno se nasmiješio i
skrenuo pogled s Hermione na Harryja, koji je sjedio pokraj nje.
"Oho! 'Jedna od mojih najboljih prijateljica je bezjačkog podrijetla i najbolja je učenica na našoj
godini!' Pretpostavljam da ste mislili baš na ovu prijateljicu, Harry?"
"Da, gospodine", potvrdi Harry.
"Da, da, gospođice Granger, pošteno ste zaslužili dvadeset bodova za Gryffindor", srdačno joj reče
Slughorn.
Malfoy je izgledao kao da ga je Hermiona opet odalamila po licu. Ona se pak razdragano okrenula
Harryju i šapnula:
"Zar si mu stvarno rekao da sam najbolja učenica na godini? Oh, Harry!"
"Pa što je tu tako impresivno?" šapne Ron, koji je, tkozna zašto, izgledao iznervirano. "Ti jesi najbolja
učenica na godini - ja bih mu rekao istu stvar, samo da me pitao!"
Hermiona se nasmiješila, ali istovremeno mu je rukom dala znak da šuti, kako bi mogli čuti što govori
Slughorn. Ron je djelovao dosta ozlojeđeno.
"Naravno, amortentia zapravo ne izaziva ljubav. Ljubav se ne može imitirati ili stvoriti umjetnim putem.
Ne, ovaj napitak jednostavno uzrokuje slijepu zanesenost ili opsesiju. To je vjerojatno najopasniji i
najmoćniji napitak u ovoj prostoriji - da, da", dometne on, ozbiljno kimajući prema Malfoyu i Nottu, koji
su se skeptično smijuljili. "Kad doživite moje godine, nećete više podcjenjivati moć opsesivne ljubavi...
A sad," nastavi on, "vrijeme je da prionemo na posao."
"Gospodine, niste nam rekli što se nalazi u onom kotliću", javi se Ernie Macmillan, pokazujući mali crni
kotao na Slughornovu stolu. U njemu je živahno pljuskao napitak nalik na rastaljeno zlato. Iznad površine
su poput zlatnih ribica skakale krupne kaplje, nijedna ne prelazeći rub.
"Oho", opet reče Slughorn. Harry je bio siguran da Slughorn nije zaboravio taj napitak, nego je zbog
jačeg dojma čekao da ga netko pita što je to. "Da. Taj napitak. Dakle, to vam je, dame i gospodo, čudesni
mali napitak zvan Felix Felicis. Nagađam", nasmiješeno se okrenuo Hermioni koja je glasno uzdahnula,
"da vi već znate kako djeluje Felix Felicis, gospođice Granger?"
"To je tekuća sreća", uzbuđeno reče Hermiona. "On donosi sreću!" Svi u razredu malo su uspravnije sjeli.
Harry je sad vidio samo stražnji dio Malfoyeve zalizane plavokose glave, jer je Malfoy napokon počeo
pozorno slušati što govori Slughorn.
"Potpuno ste u pravu, još deset bodova za Gryffindor. Da, neobičan je to mali napitak, taj Felix Felicis",
nastavi Slughorn.
"Priprava je iznimno teška, a ako negdje pogriješite, rezultati mogu biti katastrofalni. No ako ga
pripravite kako treba, kao što je slučaj s ovim, svi će vaši pothvati biti uspješni... bar dok mu djelovanje
ne popusti."
"Zašto ga onda ljudi ne piju cijelo vrijeme?" znatiželjno upita Terry Boot.
"Zato što prekomjerna doza izaziva nepromišljenost, lakomislenost i opasan višak samopouzdanja",
odgovori Slughorn. "Svaki je lijek ujedno i otrov, razumijete... a Felix je u prevelikim količinama iznimno
otrovan. Ali ako ga uzimate na žličicu i vrlo rijetko..."
"Jeste li ga vi ikad popili, gospodine?" s velikim zanimanjem upita Michael Corner.
"Dvaput u životu", reče Slughorn. "Prvi put u dvadeset četvrtoj godini, drugi put u pedeset sedmoj. Dvije
jušne žlice s doručkom. Dva savršena dana."
Zaneseno se zagledao u daljinu. Harry nije mogao procijeniti je li riječ o glumi, ali svakako je to efektno
izveo.
"I to je", reče Slughorn, očito se vraćajući na zemlju, "ono što vam nudim kao nagradu na kraju
predavanja."
Zavladao je takav muk da su svi zvukovi ključanja i klokotanja u okolnim napitcima odjednom
deseterostruko odjeknuli učionicom.
"Jedna majušna bočica Felix Felicisa", reče Slughorn, vadeći iz džepa minijaturnu staklenu bočicu s
čepom i pokazujući je razredu. "Dovoljno za dvanaest sati sreće. Od zore do sumraka, imat ćete sreće u
svemu čega se latite.
No moram vas upozoriti da je Felix Felicis zabranjen na službenim natjecanjima... kao što su, na primjer,
sportska događanja, ispiti ili izbori. Drugim riječima, pobjednik ga smije upotrijebiti samo tijekom
običnog dana... i zatim promatrati kako se običan dan pretvara u nešto iznimno!
Ali kako", nastavi Slughorn, sad mnogo žustrije, "možete osvojiti moju fantastičnu nagradu? Pa, otvorite
desetu stranicu u Pripravi napitaka za napredne. Ostalo nam je nešto više od sat vremena, što bi trebalo
biti sasvim dovoljno za pristojan pokušaj priprave napitka živuće smrti. Znam da je složeniji od svega što
ste dosad radili, pa ni od koga ne očekujem savršenstvo. No osoba koja se najviše iskaže, osvojit će
našega malog Felixa. Počnite!"
Začulo se struganje kad su svi privukli svoje kotliće i glasno zveckanje kad su počeli stavljati utege na
vage, ali nitko nije govorio. Koncentracija u učionici bila je gotovo opipljiva. Harry je vidio da Malfoy
grozničavo lista Pripravu čarobnih napitaka za napredne. Nije moglo biti očitije da Malfoy stvarno želi taj
sretni dan. Harry se brzo nagnuo nad pohabanu knjigu koju mu je posudio Slughorn.
Razdraženo je primijetio da je prijašnji vlasnik žvrljao po stranicama, zbog čega su margine bile jednako
crne kao i dijelovi s tekstom. Zabivši nos u knjigu da bi dešifrirao sastojke (prijašnji vlasnik je čak i tu
dodao vlastite bilješke i prekrižio dijelove teksta), Harry je pohitao prema kredencu sa zalihama da uzme
potrebne sastojke. Dok se žurno vraćao prema svom kotliću, vidio je da Malfoy reže korijenje valerijane
što je brže mogao.
Svi su krajičkom oka pratili što rade ostali; najveća prednost i mana Čarobnih napitaka bila je gotovo
potpuna nemogućnost skrivanja svog rada od tuđih pogleda. U roku od deset minuta, cijela se prostorija
ispunila plavičastom parom. Hermiona je, naravno, najdalje odmakla. Njezin je napitak već sličio "žitkoj
tekućini boje crnog ribiza", koju je knjiga navodila kao idealno stanje u srednjoj fazi priprave.
Nakon što je narezao korijenje, Harry se opet nagnuo nad knjigu. Stvarno ga je iritiralo što je jedva
razaznavao recept ispod glupih žvrljotina prijašnjeg vlasnika, koji se iz nekog razloga nije složio s uputom
da mahunu sopoforusa treba narezati, nego je dopisao svoju:
Zgnječiti plosnatom stranom srebrnog bodeža; dobiva se više soka nego rezanjem.
"Gospodine, mislim da ste poznavali mog djeda, Abraxasa Malfoya?"
Harry je podigao pogled. Slughorn je upravo prolazio pokraj Slytherinskog stola.
"Da," odvratio je Slughorn, ne pogledavši Malfoya, "ražalostila me vijest o njegovoj smrti, iako se ne
može reći da je bila neočekivana, zmajske kozice u njegovim godinama..."
Otišao je dalje. Harry se nagnuo nad kotlić, podrugljivo se smješkajući. Bilo je očito da Malfoy očekuje isti
tretman kakav imaju Harry ili Zabini. Možda se čak nadao povlaštenom tretmanu na koji ga je navikao
Snape. Činilo se ipak da Malfoy u borbi za bočicu Felixa neće moći računati ni na što osim vlastitog
talenta.
Pokazalo se da mahunu sopoforusa nije bilo nimalo lako rezati. Harry se obratio Hermioni.
"Smijem li posuditi tvoj srebrni nož?"
 Nestrpljivo je kimnula, ne skidajući pogled sa svog napitka, koji je još uvijek bio tamnopurpuran, iako je
prema knjizi dosad već trebao poprimiti boju jorgovana.
Harry je zgnječio mahunu plosnatom stranom bodeža. Na njegovo zaprepaštenje, iz nje je smjesta
isteklo više soka nego što bi ikada očekivao od tako smežurane mahune. Kad ga je dodao napitku,
iznenađeno je vidio da odmah poprima točno onu nijansu ljubičaste boje koja se navodila u udžbeniku.
Njegova ljutnja prema prijašnjem vlasniku nestala je kao rukom odnesena. Harry je zaškiljio u sljedeću
uputu. Prema knjizi, morao je miješati u smjeru obrnutom od kazaljke na satu dok napitak ne postane
proziran poput vode. Ali prijašnji vlasnik dodao je uputu da nakon svakoga sedmog miješanja u
obrnutom smjeru, treba jedanput zamiješati u smjeru kazaljke na satu. Što ako je stari vlasnik i tu bio u
pravu?
Harry je miješao u obrnutom smjeru, zadržao dah, i samo jedanput promiješao tekućinu u smjeru
kazaljke na satu. Učinak je bio trenutačan. Napitak je poprimio blijedoružičastu boju.
"Dobro, kako ti je to uspjelo?" ljutito upita Hermiona. Bila je crvena u licu, a kosa joj je zbog para iz
kotlića izgledala kao ptičje gnijezdo. Njezin je napitak uporno ostajao purpuran.
"Jednom promiješaj u smjeru kazaljke na satu..."
"Ne, ne, knjiga kaže u obrnutom smjeru!" otrese se ona.
Harry je slegnuo ramenima i nastavio svojom metodom. Sedam miješanja u obrnutom smjeru, jedno u
smjeru kazaljke, stanka... sedam miješanja u obrnutom smjeru, jedno miješanje u smjeru kazaljke. ..
 Na suprotnoj strani stola, Ron je tečno psovao sebi u bradu. Njegov je napitak izgledao kao da je u
kotliću rastopio prsne bombone. Harry se ogledao oko sebe. Koliko je mogao vidjeti, nikome napitak nije
posvijetlio kao njemu. Osjećao se ushićeno, što mu je u ovoj učionici svakako bilo novo iskustvo.
"I... gotovo!" vikne Slughorn. "Molim vas da prestanete miješati!"
Slughorn je polako hodao između stolova, zavirujući u kotliće. Nije ništa komentirao, ali tu i tamo je
poneki napitak promiješao ili onjušio. Naposljetku je stigao do stola za kojim su sjedili Harry, Ron,
Hermiona i Ernie. Kad je ugledao smolastu tvar u Ronovu kotliću, žalosno se osmjehnuo. Zaobišao je
Erniejevu tekućinu mornarskoplave boje. Zadovoljno je kimnuo vidjevši Hermionin napitak. A onda je
ugledao Harryjev i na licu mu se pojavio izraz oduševljenja i nevjerice.
"Neupitni pobjednik!" objavio je razredu. "Sjajno, Harry, sjajno! Bože, očito ste naslijedili dar od svoje
majke, draga Lily se stvarno razumjela u napitke! Izvolite, izvolite - jedna bočica Felixa Felicisa, kao što
sam obećao. Upotrijebite je mudro!"
Harry je spremio majušnu bočicu sa zlatastom tekućinom u unutarnji džep pelerine, osjećajući kako se u
njemu bore oduševljenje zbog bijesa na licima Slytherina i grižnja savjesti zbog razočarane Hermione.
Ron je izgledao zabezeknuto.
"Kako ti je to uspjelo?" šapnuo je Harryju dok su napuštali učionicu.
"Valjda mi se posrećilo", odvratio je Harry jer je Malfoy još bio u blizini.
No čim su sišli na večeru i našli se u sigurnosti Gryffindorskog stola, rekao im je istinu. Hermionino lice je
nakon svake njegove riječi postajalo sve bezizražajnije.
"A ti valjda misliš da sam varao?" dovršio je priču, ogorčen njezinim izrazom.
"Pa, ne može se reći da si sam došao do toga, zar ne?" odvrati ona ukočeno.
"Samo je slijedio drugačije upute od nas", reče Ron. "Mogao je sve upropastiti, zar ne? Ali riskirao je i
profitirao." Teško je uzdahnuo. "Slughorn je jednako tako tu knjigu mogao dati meni, ali ne, ja sam dobio
onu u koju nitko nikad nije ništa nadopisao. Izbljuvao se na nju, to da, ako je suditi po pedeset drugoj
stranici, ali..."
"Čekaj malo", progovori neki glas pokraj Harryjeva lijevog uha. Odjednom je nanjušio isti onaj cvjetni
miris koji je osjetio u Slughornovoj tamnici. Okrenuo se i vidio da im se pridružila Ginny.
"Jesam li te dobro čula? Slijedio si zapovijedi koje je netko napisao u knjizi, Harry?"
Izgledala je uzbunjeno i ljutito. Harry je odmah shvatio na što cilja.
"Nije to ništa", reče on umirujuće, snizujući glas. "Ništa kao, znaš već, Riddleov dnevnik. To je samo
udžbenik u koji je netko dopisivao svoje bilješke."
"Ali ti si radio ono što tamo piše?"
"Samo sam poslušao nekoliko savjeta napisanih na marginama, zbilja, Ginny, nema tu ničega
sumnjivog..."
"Ginny je u pravu", odmah je živnula Hermiona. "Trebali bismo provjeriti ima li u njoj nešto čudno.
Mislim, sve te bizarne upute, tko zna?"
"Hej!" ogorčeno reče Harry kad je izvadila Pripravu čarobnih napitaka za napredne iz njegove torbe i
podigla štapić.
"Specialis revelio!" reče ona, oštro lupnuvši po prednjoj strani korica.
Nije se dogodilo baš ništa. Knjiga je nepomično ležala pred njima, stara, prljava i puna magarećih ušiju.
"Jesi gotova?" razdraženo upita Harry. "Ili ćeš pričekati da izvede koju akrobaciju?"
"Izgleda normalno", reče Hermiona, iako je i dalje sumnjičavo zurila u knjigu. "Mislim, izgleda da je
stvarno... običan udžbenik."
"Baš dobro. U tom slučaju ću je zadržati", otpovrne Harry. Zgrabio je knjigu sa stola, ali ispala mu je iz
ruke i pala na pod, pritom se rastvorivši.
Nitko drugi nije vidio što se dogodilo. Harry se sagnuo da je podigne i na poleđini, u samom dnu stranice,
ugledao isti sitni, zbijeni rukopis kao u uputama koje su mu pomogle osvojiti bočicu Felixa Felicisa, sad
skrivenu u paru čarapa u njegovu kovčegu na katu.
Ova je knjiga vlasništvo Princa miješane krvi.
GLAVA DESETA
Kuća obitelji Gaunt

 
Harry je na ostalim satovima Čarobnih napitaka tog tjedna nastavio slijediti sve upute Princa miješane
krvi koje su odskakale od uputa Libatiusa Boragea, što je dovelo do toga da je Slughorn otprilike oko
četvrtog predavanja već držao zanesene govore o Harryjevim sposobnostima, tvrdeći da je rijetko kad
imao tako darovitog učenika. Ni Ron ni Hermiona nisu bili oduševljeni takvim razvojem događaja. Iako je
Harry ponudio da knjigu podijeli s njima, Ron je teže čitao Prinčev rukopis od Harryja, a nije mogao
stalno tražiti od Harryja da mu govori što piše u knjizi jer bi to izazvalo sumnju. Hermiona je pak uporno
slijedila "službene" upute, kako ih je nazivala, ali sa sve većom zlovoljom, jer su davale lošije rezultate od
Prinčevih.
Harry se pomalo počeo zanimati i za identitet Princa miješane krvi. Dobivali su toliko domaćih zadaća da
nije imao vremena pročitati Pripravu čarobnih napitaka za napredne od korica do korica, ali već je
površno prelistavanje potvrdilo da je Princ dopisao svoje komentare na praktički svaku stranicu. Nisu se
svi odnosili na napitke: neki su izgledali kao upute za čarolije koje je Princ sam smislio.
"Ili smislila", razdražljivo je rekla Hermiona, kad je u subotu navečer u društvenoj prostoriji čula da Harry
neke od njih pokazuje Ronu. "Možda je riječ o curi. Meni rukopis više izgleda ženski nego muški."
"Zvao se Princ miješane krvi", odvratio je Harry. "Koliko cura koje su bile prinčevi ti poznaš?"
Na to Hermiona nije imala odgovor. Samo se narogušila i izmaknula svoj esej o "Načelima
rematerijalizacije" Ronu, koji ga je pokušavao čitati s obrnute strane.
Harry je pogledao na sat i užurbano spremio stari primjerak Priprave čarobnih napitaka za
napredne natrag u torbu.
"Pet do osam, bolje da krenem ili ću zakasniti kod Dumbledorea."
"Uuu!" uzdahne Hermiona, smjesta podižući pogled. "Sretno! Pričekat ćemo te, želim čuti što si sve novo
naučio!"
"Držim fige da sve dobro prođe", reče mu Ron. Oboje su ga pratili pogledom dok se provlačio kroz otvor
iza portreta.
Hodnici kojima je Harry prolazio bili su pusti, iako je u jednom trenutku morao pobjeći u zaklon najbližeg
kipa jer se iza ugla pojavila profesorica Trelawney. Gunđala je ispod glasa i miješala špil prljavih karata,
čitajući ih u hodu.
"Pikova dvojka: sukob", mrmljala je prolazeći pokraj mjesta gdje je čučao skriveni Harry. "Pikova
sedmica: zlokoban predznak. Pikova desetka: nasilje. Pikov dečko: tamnokosi mladić, možda u stanju
duševnog nemira, kojemu ispitivač nije drag..."
Naglo se zaustavila, točno pokraj Harryjeva kipa.
"Ma, to je nemoguće", reče ona ljutito, a Harry začu kako ponovo energično miješa karte i nastavlja
dalje. U zraku je ostao lelujati dašak serija za kuhanje. Harry je pričekao dok nije bio sasvim siguran da je
otišla i opet potrčao, napokon dospijevajući do mjesta u hodniku na sedmom katu gdje je uza zid stajala
vodoriga.
"Kisele kokice", reče Harry. Vodoriga je skočila u stranu. Zid iza nje se razdvojio, otkrivajući pokretne
zavojite stube na koje je Harry smjesta zakoračio. One su ga postojanom vrtnjom odnijele do vrata s
mjedenim zvekirom iza kojih se nalazio Dumbledoreov kabinet.
Harry je pokucao.
"Naprijed", začu se Dumbledoreov glas.
"Dobra večer, gospodine", reče Harry čim je ušao u ravnateljev kabinet.
"Ah, dobra večer, Harry. Sjednite", reče mu Dumbledore uz osmijeh. "Kako vam je prošao prvi tjedan u
školi?"
"Dobro, gospodine, hvala na pitanju", odvrati Harry.
"Sigurno ste imali pune ruke posla, čim ste već stigli zaraditi i kaznu!"
"Ovaj..." poče Harry s nelagodom, ali Dumbledore nije izgledao osobito prijekorno.
"Dogovorio sam s profesorom Snapeom da kaznu odradite sljedeće subote."
"Dobro", reče Harry, kojeg su trenutno zanimale važnije stvari od Snapeove kazne. Zvjerao je po
prostoriji, tražeći neki znak koji bi mu odao što je Dumbledore isplanirao za večerašnje instrukcije.
Okrugli je kabinet izgledao isto kao uvijek: na stolićima vretenastih nogu stajali su krhki srebrni
instrumenti koji su zujali i ispuštali dim. Portreti prijašnjih ravnatelja i ravnateljica kunjali su u svojim
okvirima. Dumbledoreov veličanstveni feniks Fawkes sjedio je na prečki pokraj vrata i sa živim
zanimanjem motrio Harryja. Dumbledore čak nije raščistio prostor da imaju gdje vježbati dvoboje.
"Dakle, Harry", poče Dumbledore službenim tonom. "Sigurno vas zanima što planiram raditi s vama na
ovim - u nedostatku točnijeg termina - instrukcijama?"
"Da, gospodine."
"Pa, zaključio sam da je, sad kad znate što je lorda Voldemorta nagnalo da vas prije petnaest godina
pokuša ubiti, došlo vrijeme da vam otkrijem određene podatke." Nakratko je zastao.
"Na kraju prošle školske godine obećali ste da ćete mi reći sve", reče Harry. Jedva je uspio zatomiti
optužujući ton u glasu.
"Gospodine", dodao je.
"To sam i učinio", spokojno odvrati Dumbledore. "Rekao sam vam sve što znam. Od ove točke nadalje
rastajemo se od provjerenih činjenica i zajedno krećemo na put kroz mračnu močvaru sjećanja, ravno u
šikaru neobuzdanog nagađanja. Odsada ću, Harry, možda raditi podjednako žalosne greške kao izvjesni
Humphrey Belcher, koji je bio uvjeren da je došlo vrijeme za izradu kotlića od sira."
"Ali vjerujete da ste na pravom putu?" upita Harry. 
"Naravno da vjerujem u to, ali već sam vam imao prilike dokazati da ne griješim ništa manje od drugih
ljudi. Štoviše, s obzirom na to da sam - oprostite mi na neskromnosti - znatno pametniji od većine ljudi, i
moje greške znatno su gore."
"Gospodine," nesigurno poče Harry, "ima li to što ćete mi reći ikakve veze s proročanstvom? Hoće li mi
pomoći... da preživim?"
 "U tijesnoj je vezi s proročanstvom," odvrati Dumbledore ležernim tonom, kao da ga je Harry upravo
pitao kakvo će sutra biti vrijeme, "a svakako se nadam da će vam pomoći da preživite."
Dumbledore je ustao i obišao radni stol. Prošao je pokraj Harryja, a on se radoznalo okrenuo na stolcu i
vidio da se Dumbledore saginje do ormarića pokraj vrata. Kad se uspravio, u rukama je držao poznatu
plitku kamenu zdjelu koja je oko ruba bila izrezbarena neobičnim znakovljem. Stavio je sito sjećanja na
stol ispred Harryja.
"Izgledate zabrinuto."
Harry je doista odmjeravao sito sjećanja s određenom bojazni. Njegova dosadašnja iskustva s tim
čudnim predmetom koji je čuvao i otkrivao misli i sjećanja, bila su vrlo poučna, ali istovremeno i
neugodna. Kad mu je prošli put uzburkao sadržaj, otkrio je u njemu sjećanje za koje bi mu bilo draže da
ga nikad nije vidio. Ali Dumbledore se nasmiješio.
"Ovaj put u sito sjećanja idete sa mnom... i, da sve bude čudnije, s mojim dopuštenjem."
"Kamo idemo, gospodine?"
"Na šetnju kroz sjećanje Boba Ogdena", odvrati Dumbledore, izvlačeći iz džepa kristalnu bočicu u kojoj
se kovitlala srebrnastobijela tvar.
"A tko je bio Bob Ogden?"
"Djelatnik Odjela magijskog pravosuđa", reče Dumbledore. "Umro je prije dosta vremena, ali uspio sam
ga prije toga pronaći i nagovoriti da mi povjeri ova prisjećanja. Pratit ćemo ga u jednom posjetu koji je
obavljao po službenoj dužnosti. Budite ljubazni i ustanite, Harry..."
Ali Dumbledoreu je odčepljivanje kristalne bočice zadalo dosta muke: njegova ozlijeđena ruka izgledala
je ukočeno i bolno.
"Da... da ja to učinim, gospodine?"
"Nije važno, Harry..."
Dumbledore je uperio štapić u bočicu i čep je odmah izletio iz nje.
"Gospodine... kako ste ozlijedili ruku?" ponovo je pitao Harry, podjednako zgrožen i potresen pogledom
na pocrnjele prste.
"Ovo nije pravi trenutak za tu priču, Harry. Ne još. Danas imamo sastanak s Bobom Ogdenom."
 Dumbledore je srebrnasti sadržaj bočice iskrenuo u sito sjećanja, gdje se treperavo zavrtio, istovremeno
podsjećajući i na tekućinu i na plin.
"Poslije vas", reče Dumbledore, pokazujući prema zdjeli. Harry se sagnuo nad nju, duboko udahnuo i
uronio lice u srebrnastu tvar. Osjetio je da mu noge napuštaju pod kabineta. Sunovratio se u uskovitlanu
tamu i već u sljedećem trenutku zatreptao, zaslijepljen sunčanom svjetlošću. Dumbledore je sletio
pokraj njega prije nego što su se Harryjeve oči navikle na novu okolinu.
Stajali su na seoskoj cesti obrubljenoj visokom, zaraslom živicom. Ljetno nebo iznad njih bilo je vedro i
plavo poput potočnica. Otprilike tri metra ispred njih stajao je omanji, punašni muškarac s naočalama
nevjerojatno debelih stakala koje su mu tako smanjile oči da je nalikovao na krticu. Čitao je drveni znak
koji je virio iz guštare na lijevoj strani ceste. Harry je znao da je to Ogden, ne samo zato što je bio jedina
osoba na vidiku nego i zato što je na sebi imao čudnu mješavinu inače nespojivih odjevnih predmeta, što
je bilo tipično za čarobnjake koji nisu imali iskustva u prerušavanju u bezjake. Njegov se komplet
sastojao od fraka i gamaša, koje je upotpunio jednodijelnim kupaćim kostimom na pruge. Tek što je
Harry uočio sve detalje njegove bizarne pojave, Ogden je žustro krenuo cestom.
Dumbledore i Harry krenuli su za njim. Kad su prošli pokraj drvenog znaka, Harry je bacio pogled na oba
kraka. Jedan je pokazivao smjer iz kojeg su upravo došli: Great Hangleton, 8 km. Na kraku koji je
pokazivao smjer u kojem je otišao Ogden, pisalo je: Little Hangleton, 1,5 km.
Isprva oko sebe nisu vidjeli ništa osim živice, plavetnila neba iznad njih i prilike u fraku koja je šuštavo
hodala ispred njih, ali uskoro su došli do zavoja koji ih je odveo ulijevo. Na trenutak se činilo da cesta tu
završava, a onda su shvatili da se zapravo spušta niz strmi obronak s kojeg se sasvim neočekivano pružao
pogled na dolinu u podnožju brda. Harry je vidio da se između dva strma brijega ugnijezdilo selo,
nesumnjivo Little Hangleton. Jasno se je vidjela seoska crkva i groblje. Na drugoj strani doline, na
obronku točno preko puta sela, kočio se otmjeni vlastelinski dvor, okružen prostranim zelenim
travnjakom nalik na baršun.
Ogden je zbog strmine kojom se spuštao bio prisiljen lagano potrčati. Dumbledore je ubrzao hod, pa je
isto učinio i Harry da održi korak s njim. Pretpostavljao je da je njihovo krajnje odredište Little Hangleton
i opet se zapitao, kao i one noći kad su tražili Slughorna, zašto se cilju uvijek moraju približavati s tolike
udaljenosti. No ubrzo je shvatio da se prevario. Cesta je skretala udesno, a čim su prošli zavoj, vidjeli su
kako rub Ogdenova fraka nestaje u otvoru živice.
Dumbledore i Harry slijedili su Ogdena do uske zemljane staze obrubljene još višom i zapuštenijom
živicom od one na cesti iza njih. Bila je krivudava, kamenita i puna rupa, i također se spuštala nizbrdo.
Činilo se da vodi u predio tamnog drveća nešto niže. I doista, ubrzo su stigli do šumarka i naglo se
zaustavili iza Ogdena, koji je već stajao s izvučenim štapićem.
Usprkos nebu bez oblaka, stara su stabla bacala debelu, tamnu, hladnu sjenu pa je Harryju trebalo
nekoliko sekundi da shvati kako između debala izviruje nekakva građevina. Mjesto se činilo vrlo čudnom
lokacijom za kuću. U najmanju ruku bilo je neobično to što nisu posjekli stabla oko nje, jer su ovako
priljubljena uza zidove posve zaklonila svjetlost i pogled na dolinu. Nije bio siguran ni je li nastanjena.
Zidovi su bili obrasli mahovinom, a na krovu je nedostajalo toliko crepova da su se na nekim mjestima
vidjele krovne grede. Svuda oko kuće rasle su koprive, tako visoke da su sezale do prozora, koji su pak
bili sićušni i prekriveni debelim slojem prljavštine. Baš kad je Harry zaključio da tu sigurno nema ni žive
duše, jedan se prozor s treskom otvorio, propuštajući rijetke pramenove pare ili dima, kao da unutra
netko kuha.
Ogden se tiho i, koliko je Harry mogao vidjeti, vrlo oprezno zaputio prema kući. Kad je zašao u tamnu
sjenu drveća, opet se zaustavio. Zagledao se u ulazna vrata, na koja je netko čavlom pribio mrtvu zmiju.
Začulo se šuštanje lišća i tresak. Na tlo se s najbližeg drveta spustio muškarac u dronjcima. Dočekao se
na noge točno ispred Ogdena, koji je uzmaknuo takvom brzinom da se zapleo u krajeve svog fraka i
posrnuo.
"Nisi dobrodošao."
Muškarac pred njima imao je gustu kosu slijepljenu od prljavštine, kojoj je bilo nemoguće odrediti boju.
Osim toga je bio i krezub, a sitne, tamne oči gledale su u dva različita smjera. Nekome bi taj opis možda
bio komičan, ali prevario bi se: ukupan dojam bio je zastrašujući i Harry uopće nije osuđivao Ogdena zato
što se udaljio za još nekoliko koraka i tek onda progovorio.
"Ovaj... dobro jutro. Dolazim iz Ministarstva magije..."
"Nisi dobrodošao."
"Ovaj... ispričavam se... ne razumijem što ste rekli", nervozno odvrati Ogden.
Ako bi se pitalo Harryja, Ogden se ponašao kao zadnja budala. Harry je smatrao da je neznanac bio i više
nego jasan, osobito kad se uzme u obzir da je u jednoj ruci vitlao čarobnim štapićem, a u drugoj kratkim i
krvavim nožem.
"Vi ste ga sigurno razumjeli, Harry?" tiho upita Dumbledore. 
"Da, naravno", smeteno odvrati Harry. "Ali zašto ga Ogden ne...?" Pogled mu je ponovo pao na mrtvu
zmiju na vratima i odjednom je znao odgovor.
"Govori parselskim jezikom?"
"Bravo", kimne Dumbledore, smiješeći se. Muškarac u dronjcima krenuo je na Ogdena sa štapićem u
jednoj i nožem u drugoj ruci.
"Ma, slušajte..." poče Ogden, ali već je bilo prekasno. Začuo se prasak i Ogden se srušio na tlo, držeći se
za nos. Kroz prste mu je procurila gnojna, žućkasta tvar.
"Morfin!" zagrmi nečiji glas.
Iz kućice je hitajući izašao postariji muškarac. Tresnuo je vratima, pa se mrtva zmija patetično zanjihala
na čavlu. Pridošlica je bio niži od prvog muškarca i neobično neskladno građen: imao je vrlo široka
ramena i preduge ruke, što mu je u kombinaciji s bistrim smeđim očima, kratkom, nakostriješenom
kosom i smežuranim licem davalo izgled snažnog, starog majmuna. Zaustavio se pokraj muškarca s
nožem, koji se kreštavo smijao srušenom Ogdenu.
"Ministarstvo, je li?" reče stariji muškarac, motreći Ogdena.
"Točno!" ljutito reče Ogden, brišući lice. "A vi ste, pretpostavljam, gospodin Gaunt?"
"Tako je", reče Gaunt. "Strefio te ravno u lice, je li?"
"Da!" odbrusi Ogden.
"Pa, trebao si se najaviti, zar ne?" nabusito odvrati Gaunt. "Ovo je privatni posjed. Ne možeš tek tako
ušetati i očekivati da se moj sin neće braniti."
"Braniti od čega, čovječe?" upita Ogden, osovljujući se na noge.
"Od zabadala. Uljeza. Bezjaka i ostalog smeća."
Ogden si je uperio štapić u nos, iz kojeg je još šikljao onaj žućkasti gnoj. Mlaz se smjesta zaustavio.
Gospodin Gaunt je ispod glasa rekao Morfinu: "Idi u kuću. Bez rasprave."
Harry je ovaj put bio spreman, pa je odmah prepoznao parselski. Iako je razumio svaku riječ, sad je
mogao razaznati i čudno siktanje, jedini zvuk koji je čuo Ogden. Činilo se da će se Morfin pobuniti, ali kad
mu je otac uputio prijeteći pogled, predomislio se. Nezgrapno se otputio u kuću, hodajući kao da mu se
tlo ljulja pod nogama. Zalupio je vratima, a zmija se opet otužno zanjihala.
"Zbog vašeg sina sam i došao, gospodine Gaunt", reče Ogden, brišući posljednje tragove gnoja s prednje
strane fraka. "To je bio Morfin, zar ne?"
"Jest, to je bio Morfin", ravnodušno potvrdi starac. "Jesi li ti čistokrvan?" upita on, najednom ratoboran.
"To je nebitno", hladno odvrati Ogden. Harry je odmah osjetio porast poštovanja prema Ogdenu.
Gaunt je očito imao drugačije mišljenje. Zaškiljio je u Ogdenovo lice i promrmljao, neskriveno uvredljivim
tonom: "Kad malo bolje razmislim, već sam dolje u selu viđao takve nosove."
"U to ne sumnjam, ako je vaš sin ordinirao po njima", reče Ogden. "Možemo li razgovor nastaviti u
kući?"
"U kući?"
"Da, gospodine Gaunt. Već sam vam rekao. Došao sam zbog Morfina. Poslali smo vam sovu..."
"Meni sove ne trebaju", reče Gaunt. "A pisma ne otvaram."
"Onda se nemojte žaliti što vam ljudi dolaze bez najave", zajedljivo odvrati Ogden. "Došao sam zbog
teškog prekršaja čarobnjačkog zakona koji je počinjen danas, u ranim jutarnjim satima..."
"Dobro, dobro, dobro!" zaurla Gaunt. "Uđi u vražju kuću, puno će ti to pomoći!"
 Kuća se sastojala od triju malih prostorija. Iz središnje prostorije, koja je služila kao kuhinja i dnevna
soba, u ostatak kuće vodila su dvoja vrata. Morfin je sjedio u prljavom naslonjaču pokraj kamina iz kojeg
je sukljao dim. Među debelim je prstima okretao živu riđovku i tiho joj pjevušio na parselskom:
Sikći, sikći, zmijo mala,

gmižući na pod si pala,

slušaj svoga Morfina

pa nećeš bit' ubijena.

U kutu pokraj otvorenog prozora nešto je šušnulo i Harry je shvatio da se u prostoriji nalazi još jedna
osoba, djevojka čija je poderana siva haljina bila iste boje kao prljavi kameni zid iza nje. Stajala je pred
čađavim crnim štednjakom na kojem se pušio lonac i petljala po polici ispunjenoj loncima i tavama
bijedna izgleda. Imala je ravnu kosu bez sjaja i nelijepo, blijedo lice dosta tupa izraza. Oči su joj, kao
bratove, gledale u različitim smjerovima. Djelovala je nešto čistije od dvojice muškaraca, ali Harryju se
činilo da nikad u životu nije vidio osobu koja je izgledala tako pregaženo.
"Moja kći, Meropa", preko volje je objasnio Gaunt kad je Ogden upitno pogledao u nju.
"Dobro jutro", reče Ogden.
Umjesto da mu odgovori, uplašeno je pogledala oca i okrenula im leđa, nastavljajući s preslagivanjem
lonaca na polici.
"Dobro, gospodine Gaunt," nastavi Ogden, "prijeđimo na stvar: imam razloga vjerovati da je vaš sin
Morfin u ranim jutarnjim satima izveo čaroliju pred bezjakom."
Začuo se zaglušujući tresak. Meropi je ispao lonac. 
"Podigni ga!" zaurla Gaunt na nju. "Ma da, bravo, plazi po podu kao neki prljavi bezjak, čemu ti služi
štapić, skote bezvrijedni?"
"Gospodine Gaunt, molim vas!" zgranuto reče Ogden. Meropi, kojoj se lice osulo grimiznim mrljama,
podignuti lonac opet je ispao iz ruku. Drhtavo je izvadila štapić iz džepa, uperila ga u lonac i žurno
promrmljala nečujnu čaroliju. Lonac je jurnuo po podu, udario u zid na suprotnoj strani prostorije i
raspuknuo se.
Morfin se sumanuto nasmijao. Gaunt je vrisnuo: "Popravi ga, glupačo beskorisna, popravi ga!"
 Meropa je posrćući krenula na drugi kraj sobe, ali prije nego što je dospjela podići štapić, Ogden je
podigao svoj i odlučno rekao: "Reparo." Lonac se smjesta popravio.
Na trenutak se činilo da će se Gaunt izderati na Ogdena, ali ipak se suzdržao. Umjesto toga se iskesio
kćeri: "Sva sreća da nam je u goste došao ovaj ljubazni gospodin iz Ministarstva, zar ne? Tko zna, možda
mi te skine s grbače, možda on nema ništa protiv prljavih hrkana..."
Meropa nije nikoga pogledala niti je zahvalila Ogdenu. Samo je podigla lonac i drhtavim rukama vratila
ga na policu. Zatim se leđima naslonila na zid između prljavog prozora i štednjaka, nepomična kao kip,
kao da bi najradije utonula u kamen iza sebe i nestala.
"Gospodine Gaunt," opet poče Ogden, "kao što sam rekao: razlog za moj dolazak..."
"Čuo sam vas i prvi put!" odbrusi Gaunt. "Pa što? Morfin je bezjaku dao što je i zaslužio - i?"
"Morfin je prekršio čarobnjački zakon", strogo reče Ogden.
"Morfin je prekršio čarobnjački zakon", ponovi Gaunt, imitirajući Ogdenov glas, ali s pompoznom i
pjevuckavom intonacijom. Morfin je opet zakriještao od smijeha. "Održao je lekciju nekom bezjačkom
gadu, zar je to sad zabranjeno?"
"Da", reče Ogden. "Bojim se da jest."
Izvukao je iz unutarnjeg džepa mali svitak pergamenta i odmotao ga.
"A što je to, njegova presuda?" upita Gaunt, kojem se glas povisio od bijesa.
"To je poziv na saslušanje u Ministarstvo..."
"Poziv! Poziv! Ma tko si ti da ikamo pozivaš mog sina?"
"Ja sam šef Odreda čarosudne policije", odvrati Ogden.
"I misliš da smo mi nekakva gamad, je li?" zaurla Gaunt, prilazeći Ogdenu. Uperio je požutjeli nokat
prljavog kažiprsta u Ogdenova prsa. "Gamad koja će dotrčati na zapovijed Ministarstva? Znaš li ti uopće s
kim razgovaraš, je li, mutnjače nečisti?"
"Imao sam dojam da razgovaram s gospodinom Gauntom", odvrati Ogden. Izgledao je oprezno, ali nije
uzmaknuo.
"Tako je!" zagrmi Gaunt. Harryju se prvo učinilo da je Gaunt Ogdenu pokazao prostačku gestu rukom, ali
onda je shvatio da mu zapravo skreće pozornost na ružan prsten s crnim kamenom na srednjem prstu.
Zamahnuo je njime ispred Ogdenova nosa. "Vidiš ovo? Vidiš? Znaš li ti što je to? Znaš odakle je došlo?
Već je stoljećima u našoj obitelji, eto kako već dugo traje naša loza i to bez ijedne kapi nečiste krvi! Znaš
li ti kakvo su mi blago nudili za njega, samo zato što na kamenu ima grb Peverella?"
"Stvarno nemam pojma," odvrati Ogden, trepnuvši kad mu je prsten proletio dva i pol centimetra od
nosa, "niti to smatram relevantnim, gospodine Gaunt. Vaš sin je počinio..."
Gaunt je bijesno zaurlao i jurnuo prema kćeri. Harry je pomislio da će je zadaviti jer mu je ruka poletjela
prema njezinu grlu, no on ju je uhvatio za zlatni lančić oko vrata i odvukao je do Ogdena.
"Vidiš ovo?" okomio se na Ogdena, tresući teškim zlatnim medaljonom pred njim, dok je Meropa grcala i
borila se za dah.
"Vidim, vidim!" brzo reče Ogden.
"To je Slytherinovo!" zaurla Gaunt. "To je pripadalo Salazaru Slytherinu! Mi smo njegovi posljednji živući
potomci, što kažeš na to?"
"Gospodine Gaunt, vaša kći!" uznemireno reče Ogden, ali Gaunt je već pustio Meropu. Ona je oteturala
natrag u svoj kut, trljajući vrat i gutajući zrak.
"Eto!" pobjedonosno izjavi Gaunt, kao da je upravo iznio nepobitan dokaz pa je daljnja rasprava
nepotrebna. "Da se nisi usudio s nama razgovarati kao da smo ti blato s cipela! Čistokrvni iz generacije u
generaciju, sve sami čarobnjaci... sumnjam da ti možeš isto to reći o sebi!"
Pljunuo je Ogdenu pred noge. Morfin se opet kreštavo nasmijao. Meropa, koja se šćućurila pokraj
prozora pognute glave i lica skrivena beživotnom kosom, nije rekla ništa.
"Gospodine Gaunt," nije se predavao Ogden, "bojim se da ni vaši ni moji preci nemaju nikakve veze sa
sadašnjim problemom. Ja sam ovamo došao zbog Morfina - Morfina i bezjaka kojeg je sinoć napao.
Prema našim informacijama," bacio je pogled na svitak pergamenta, "Morfin je na spomenutog bezjaka
bacio urok ili čini koje su izazvale vrlo bolan osip."
Morfin je zahihotao.
"Umukni, mali", sikne Gaunt na parselskom. Morfin je smjesta zašutio.
"Pa što onda?" prkosno odvrati Gaunt. "Kladim se da ste prljavom bezjaku već očistili lice, o pamćenju da
i ne govorimo..."
"Nije u tome poanta, gospodine Gaunt", reče Ogden. "Riječ je o ničim izazvanom napadu na
bespomoćnog..."
"Ma znao sam ja da voliš bezjake čim sam te ugledao", posprdno ga prekine Gaunt i opet pljune na pod.
"Ova nas rasprava nikamo ne vodi", odlučno reče Ogden. "Iz ponašanja vašeg sina sasvim je jasno da se
ne kaje zbog svog postupka." Opet je pogledao pergament. "Morfin mora doći na saslušanje četrnaestog
rujna i odgovoriti na optužbu da je bacio čaroliju na bezjaka, nanijevši mu ozljede i duševnu bol..."
Ogden je zastao. Kroz otvoren prozor do njih su doprli zvukovi praporaca i kopita, te jasno čujni,
nasmijani glasovi. Krivudava cesta za selo očito je na nekom mjestu prolazila vrlo blizu šumarka u kojem
je bila smještena kuća. Gaunt se ukipio, osluškujući zvukove širom otvorenih očiju. Morfin je siknuo i
okrenuo se u smjeru glasova. Izgledao je gladno. Meropa je podigla glavu. Lice joj je, primijetio je Harry,
bilo bijelo kao kreč.
"Bože, kakvo ruglo!" odjekne ženski glas, razgovijetan kao da mu vlasnica stoji usred sobe. "Tome, zar
tvoj otac ne može srušiti tu straćaru?"
"Nije naša", odgovori joj je muški glas. "Sve na drugoj strani doline je naše vlasništvo, ali ova kućica
pripada staroj propalici po imenu Gaunt i njegovoj djeci. Sin mu je pravi luđak, da samo čuješ što se o
njemu priča po selu..."
Djevojka se nasmijala. Zvukovi kopita i praporaca dolazili su sve bliže. Morfin se pokrenuo kao da kani
ustati iz naslonjača.
"Sjedni", upozori ga otac na parselskom.
"Tome," opet se začu onaj ženski glas, sad tako blizu da je bilo očito da su pokraj kuće, "možda se varam
- ali nije li to netko pribio zmiju navrata?"
 "Bože, u pravu si!" reče muški glas. "Sigurno sin, rekao sam ti da nema sve daske u glavi. Nemoj to
gledati, draga Cecilia."
Praporci i zvuk kopita izgubili su se u daljini.
"Draga", šapne Morfin na parselskom, gledajući sestru. "'Draga', eto kako je zove. Znači, ionako te ne bi
htio."
Meropa je bila tako blijeda da je Harry bio siguran da će se onesvijestiti.
"Molim?" oštro upita Gaunt na parselskom, naizmjence gledajući sina pa kćer. "Što si to rekao,
Morfine?"
"Meropa voli gledati tog bezjaka", reče Morfin, zureći u sestru s otrovnim izrazom na licu. Ona je
izgledala prestravljeno. 
"Uvijek je u vrtu kad prolazi ovuda, uvijek viri kroz živicu, zar ne? A sinoć..."
Meropa je drhtavo i molećivo zatresla glavom, ali Morfin je nemilosrdno nastavio: "Sinoć je visjela na
prozoru i čekala da prođe ovuda na putu kući."
Činilo se da je sve troje zaboravilo na Ogdena, koji je izgledao i zbunjeno i iznervirano što opet mora
slušati nerazumljivo siktanje i kreštanje.
"Je li to istina?" upita Gaunt ubojitim glasom, prilazeći korak-dva bliže prestravljenoj djevojci. "Moja
kći... čistokrvni potomak Salazara Slytherina... gine za prljavim bezjakom nečiste krvi?"
Meropa je grozničavo odmahnula glavom i priljubila se uza zid. Očito nije bila u stanju govoriti.
"Ali sredio sam ga ja, tata!" kreštavo se nasmije Morfin. "Pogodio sam ga dok je prolazio i nije više bio
onako zgodan kad mu je iskočio osip, je li, Meropice?"
"Hrkanice gadna, izrode prljavi!" zagrmi Gaunt. Posve gubeći kontrolu, počeo je stiskati vrat svoje kćeri.
Harry i Ogden u istom su trenutku kriknuli: "Ne!" Ogden je podigao štapić i viknuo: "Relaxio!" Gaunt je
odletio od kćeri, spotaknuo se o stolicu i srušio na leđa. Urlajući od bijesa, Morfin je skočio iz naslonjača i
jurnuo na Ogdena, mašući krvavim nožem i nasumce ispaljujući uroke iz štapića.
Ogden je dao petama vjetra. Dumbledore je dao znak za polazak i Harry ga je poslušao. U ušima mu je
još odjekivalo Meropino vrištanje.
Ogden je srljao stazom i izbio na glavnu cestu, ruku podignutih iznad glave. Tamo se sudario s riđanom
sjajne dlake kojeg je jahao vrlo zgodan tamnokosi mladić. I on i lijepa djevojka koja je sjedila na sivcu
pokraj njega grohotom su se nasmijali kad su ugledali Ogdena. On je odskočio od riđanova boka i opet se
dao u bijeg, trčeći navrat-nanos cestom, od glave do pete prekriven prašinom. Frak je lepetao iza njega.
"Mislim da smo dovoljno vidjeli, Harry", reče Dumbledore. Uhvatio je Harryja za lakat i povukao ga. U
sljedećem trenutku, letjeli su kroz bestežinsku tamu i naposljetku čvrsto doskočili na noge, vrativši se u
Dumbledoreov kabinet, sad mračniji nego prije.
"Što se dogodilo s djevojkom u kućici?" odmah je upitao Harry, dok je Dumbledore trzajem štapića palio
dodatne svjetiljke. "S Meropom ili kako se već zvala?"
"Oh, preživjela je", odgovori Dumbledore. Ponovo se smjestio za radni stol i rukom pozvao Harryja da i
on sjedne. "Ogden se aparatirao u Ministarstvo i petnaest minuta kasnije vratio se s pojačanjem. Morfin
i njegov otac pokušali su im pružiti otpor, ali svladali su ih, odveli iz kućice i izveli pred Čarosudni zbor.
Morfina, koji je već imao dosje zbog napada na bezjake, osudili su na tri godine robije u Azkabanu.
Marvolo, koji je osim Ogdena ozlijedio još nekoliko djelatnika Ministarstva, dobio je šest mjeseci."
"Marvolo?" zamišljeno ponovi Harry.
"Tako je", reče Dumbledore, smiješeći se u znak pohvale. "Drago mi je što tako uspješno držite korak."
"Taj starac je bio...?"
"Voldemortov djed, da", potvrdi Dumbledore. "Marvolo, njegov sin Morfin i kći Meropa bili su posljednji
živući članovi obitelji Gaunt, drevne čarobnjačke obitelji poznate po crti nestabilnosti i nasilnosti koja je
jačala iz generacije u generaciju zbog njihove navike da stupaju u brak s rođacima. Zahvaljujući
nedostatku zdravog razuma i ljubavi prema životu na visokoj nozi, obiteljsko zlato istopilo se nekoliko
generacija prije Marvolova rođenja. On je, kao što ste vidjeli, naslijedio samo bijedu i neimaštinu, a uz
nju i krajnje opaku ćud, neviđenu količinu arogancije i ponosa te nekoliko predmeta obiteljske baštine
koje je volio jednako kao sina, i mnogo više od kćeri."
 "Znači, Meropa," Harry se nagnuo prema Dumbledoreu i zagledao u njega, "znači, Meropa je bila...
gospodine, znači li to da je ona bila... Voldemortova majka?"
"Tako je", reče Dumbledore. "Čak smo nakratko vidjeli i Voldemortova oca. Jeste li ga možda primijetili?"
"Onaj bezjak kojeg je Morfin napao? Mladić na konju?"
"Bravo", reče Dumbledore uz širok osmijeh. "Da, bio je to Tom Riddle stariji, pristali bezjak koji je
redovito jahao pokraj kućice Gauntovih i kojeg je Meropa Gaunt ljubila tajnom i neutaživom strašću."
"I njih dvoje su se vjenčali?" upita Harry s nevjericom. Nije mogao zamisliti dvoje ljudi za koje je bilo
manje vjerojatno da bi se mogli zaljubiti jedno u drugo.
"Mislim da zaboravljate", odgovori Dumbledore, "da je Meropa bila vještica. Ne vjerujem da su njezine
magične moći dolazile do punog izražaja dok je trpjela zlostavljanja vlastitog oca. Ali kad su Marvolo i
Morfin završili u Azkabanu, kad se prvi put u životu našla sama i slobodna, onda je, siguran sam u to,
dala maha svojim sposobnostima i počela smišljati bijeg iz očajnog života kojim je živjela osamnaest
godina.
Zar se ne možete sjetiti ničega što je Meropa mogla poduzeti da Tom Riddle zaboravi svoju bezjačku
pratilju i umjesto toga se zaljubi u nju?"
"Kletva Imperius?" reče Harry. "Ili ljubavni napitak?"
"Bravo. Osobno sam skloniji ideji da se poslužila ljubavnim napitkom. Siguran sam da je to smatrala
romantičnijim rješenjem. Mislim da joj nije bilo teško nagovoriti Riddlea da popije malo vode jednoga
vrućeg dana kada je onuda jahao. U svakom slučaju, nekoliko mjeseci nakon scene koju smo upravo
odgledali, u selu Little Hangleton je, na veselje njegovih mještana, izbio veliki skandal. Možete zamisliti
kako su jezici radili kad je vlastelinski sin pobjegao s Meropom, kćerkom seoskog propalice.
Ali mještani nisu bili ni približno šokirani kao Marvolo. On se vratio iz Azkabana očekujući da će ga
njegova poslušna kći dočekati s toplim ručkom na stolu. A dočekala su ga tri centimetra prašine i njezino
oproštajno pismo, u kojem mu je objasnila što je učinila.
Po svim informacijama koje sam prikupio, od tog trenutka nije više nijednom riječju spomenuo njezino
ime ili postojanje. Šok zbog njezina bijega možda je pridonio njegovoj preuranjenoj smrti - a možda
jednostavno nikad nije naučio sam spremati hranu. Azkaban je Marvola jako oslabio i on nije doživio
Morfinov povratak u kućicu."
"A Meropa? Ona je... ona je umrla, zar ne? Nije li Voldemort odrastao u sirotištu?"
"Da, tako je", reče Dumbledore. "Tu se opet moramo donekle osloniti na nagađanja, iako mislim da nije
teško dokučiti što se dogodilo. Vidite, nekoliko mjeseci nakon njihova bijega i vjenčanja, Tom Riddle se u
veliku kuću u Little Hangletonu vratio bez supruge. Susjedstvom su kolale glasine da tvrdi kako su ga
'izigrali' i 'prevarili'. Siguran sam da je aludirao na to da je bio začaran te da je čarolija prestala djelovati,
iako se to vjerojatno nije usudio otvoreno reći od straha da će ga proglasiti ludim. Mještani su njegove
riječi protumačili drugačije: zaključili su da je Meropa Tomu Riddleu slagala da čeka njegovo dijete i da se
zato oženio njome."
"Ali ona je stvarno rodila njegovo dijete."
"Da, ali tek godinu dana nakon njihova vjenčanja. Tom Riddle napustio ju je dok je još bila trudna."
"Što je pošlo po zlu?" upita Harry. "Zašto je ljubavni napitak prestao djelovati?"
"Opet moramo nagađati," reče Dumbledore, "ali vjerujem da Meropa, koja je svog muža istinski voljela,
nije više mogla podnositi to što ga je magijom pretvorila u svog roba. Vjerujem da mu je svjesno prestala
davati ljubavni napitak. Možda je, onako zaslijepljena ljubavlju, uspjela samu sebe uvjeriti daju je on u
međuvremenu doista zavolio. Možda je mislila da će ostati s njom zbog bebe. Prevarila se u obojemu.
Napustio ju je, nije ju više nikad vidio i nikad se nije potrudio doznati što se dogodilo s njegovim sinom."
Nebo je vani bilo crno poput tinte, a svjetiljke u Dumbledoreovu kabinetu kao da su gorjele jače nego
prije.
"Mislim da je to sve za večeras, Harry", progovorio je Dumbledore nakon nekoliko trenutaka.
"Da, gospodine", reče Harry.
Ustao je, ali nije krenuo prema vratima.
"Gospodine... je li važno znati sve te stvari o Voldemortovoj prošlosti?"
"Mislim da je to vrlo važno", odvrati Dumbledore.
"I... to ima neke veze s proročanstvom?"
"To ima izravne veze s proročanstvom."
"Dobro", reče Harry, pomalo zbunjen, ali mirniji nego prije. Zaputio se prema vratima, ali onda se sjetio
da ga mora pitati još nešto, pa se opet okrenuo prema stolu.
"Gospodine, smijem li Ronu i Hermioni ponoviti sve što ste mi rekli?"
Dumbledore ga je malo proučavao i zatim rekao: "Da, mislim da su gospodin Weasley i gospođica
Granger dokazali da su dostojni povjerenja. Ali, Harry, molim vas da ih zamolite da to nikome ne
spominju. Ne bi bilo dobro da se pročuje koliko znam, ili nagađam, o tajnama lorda Voldemorta."
"Ne, gospodine. Pazit ću da to čuju samo Ron i Hermiona Laku noć."
Opet je otišao od stola. Već je bio na vratima kad ga je ugledao. Na jednom od stolića vretenastih nogu,
punom krhkih srebrnih instrumenata, ležao je ružni prsten od zlata, ukrašen velikim, napuklim crnim
kamenom.
"Gospodine", poče Harry, zureći u nj. "Onaj prsten..."
"Da?" upita Dumbledore.
"Imali ste ga na ruci one noći kad smo posjetili profesora Slughorna."
"Jesam", prizna Dumbledore.
"Ali nije li to... gospodine, nije li to isti prsten koji je Marvolo Gaunt pokazao Ogdenu?"
Dumbledore nakloni glavu.
"Baš taj."
"Ali kako to...? Jeste li ga uvijek imali?"
"Ne, tek sam nedavno došao do njega", reče Dumbledore. "Točnije, nekoliko dana prije nego što sam
došao po vas u kuću vaše tete i tetka."
"Znači, otprilike u isto vrijeme kad ste ozlijedili ruku, gospodine?"
"Da, otprilike u to vrijeme, Harry."
Harry je oklijevao. Dumbledore se smješkao.
"Gospodine, što se točno...?"
"Prekasno je, Harry! Tu ćete priču čuti nekom drugom prilikom. Laku noć."
"Laku noć, gospodine."
GLAVA JEDANAESTA
Hermiona priskače u pomoć

 
Hermionina predviđanja pokazala su se točnima: slobodni satovi u rasporedu učenika šeste godine nisu
bili razdoblja u kojima se ostvario Ronov ideal bezbrižnog lješkarenja, nego vrijeme u kojem su
pokušavali izaći na kraj s gomilama domaćih zadaća. Osim što su morali učiti kao da svaki dan izlaze na
ispite, sama predavanja također su bila zahtjevnija nego ikada. Harry je jedva uspijevao pratiti gradivo
koje im je predavala profesorica McGonagall, a čak ju je i Hermiona morala jedanput ili dvaput zamoliti
da ponovi upute za rad. Na vlastito čuđenje i Hermionino rastuće ogorčenje, Harry nigdje nije postizao
tako dobre rezultate kao na Čarobnim napitcima, prvenstveno zahvaljujući Princu miješane krvi.
Neverbalne čarolije nisu se više očekivale samo na Obrani od mračnih sila, nego i na Čarolijama i
Preobrazbi. Harryju se nerijetko događalo da u društvenoj prostoriji ili tijekom obroka podigne pogled i
oko sebe ugleda poplavjela, napregnuta lica svojih kolega. Iako su na prvi pogled izgledali kao da su
popili preveliku dozu Ne-ma-ka-ke, Harry je znao da se zapravo očajnički trude izvesti čarolije bez
izgovaranja inkantacije naglas. Jedini predah imali su na satovima Travarstva u staklenicima. Tamo su,
doduše, radili s biljkama opasnijim nego ikad prije, ali bar su mogli glasno opsovati kad bi ih s leđa
zaskočila otrovna tentakula.
Razapeti između ogromne količine školskih obaveza i grozničavih sati koje su provodili uvježbavajući
neverbalne čarolije, Harry, Ron i Hermiona još nisu uspjeli odvojiti vrijeme da posjete Hagrida. On pak ne
samo da više nije jeo za učiteljskim stolom, što je samo po sebi bilo dovoljno zlokobno, nego ih u
nekoliko prigoda, kad su se mimoišli na hodnicima, iz nekog tajanstvenog razloga nije ni primijetio, još
manje reagirao na njihove pozdrave.
"Moramo otići k njemu da mu objasnimo", u subotu je za doručkom rekla Hermiona, pogledavši
Hagridov golemi, prazni stolac za učiteljskim stolom.
"Ali danas se održavaju kvalifikacije za metloboj!" pobunio se Ron. "I to nije sve: moramo uvježbavati
čaroliju Aguamenti za Flitwicka! Osim toga, kako ćemo mu objasniti? Kako ćemo mu reći da smo mrzili
njegov glupi predmet?"
"Ma nismo ga mrzili!" reče Hermiona.
"Govori u svoje ime, ja još nisam zaboravio praskave repane", mračno joj odvrati Ron. "I pazi što ti
kažem, izvukli smo se u posljednji čas. Nisi čula kako je pričao o onom svom ludom bratu - da smo mu
nastavili dolaziti na satove, danas bismo učili Grawpa kako da si veže cipele."
"Ono što zbilja mrzim je to što više ne razgovaramo s Hagridom", reče Hermiona, prilično uzrujano.
"Otići ćemo poslije metloboja", obeća joj Harry. I njemu je nedostajao Hagrid, iako se potpuno slagao s
Ronom da ovako bar nisu morali imati posla s Grawpom. "Ali imaj na umu da će kvalifikacije možda
potrajati cijelo jutro, prijavila se hrpa ljudi." Nije mu bilo svejedno što će se uskoro morati suočiti s
prvom preprekom u kapetanskoj karijeri. "Stvarno mi nije jasno zašto je ekipa odjednom postala tako
popularna."
"Ma daj, Harry", odvrati Hermiona, odjednom zvučeći nestrpljivo. "Nije popularan metloboj, nego ti!
Nikad nisi bio zanimljiviji, a bome ni privlačniji."
 Ron se zamalo ugušio zalogajem dimljene haringe. Hermiona ga je ošinula prezirnim pogledom i opet se
obratila Harryju.
"Sad svi znaju da si govorio istinu, zar ne? Cijeli je čarobnjački svijet morao priznati da nisi lagao kad si
rekao da se Voldemort vratio i da si se u posljednje dvije godine dvaput borio s njim. Još si k tome oba
puta izvukao živu glavu. Da ne govorimo o tome da te sad zovu 'Izabrani' - i tebi nije jasno zašto si
ljudima fascinantan? Ma molim te."
 Iako je strop i dalje pokazivao hladno i kišovito vrijeme, Harry je najednom imao dojam da je u dvorani
prevruće.
"Osim toga si morao trpjeti podmetanja Ministarstva koje te pokušalo u javnosti predstaviti kao
nestabilnog lažljivca. Još imaš ožiljke jer te ona gadura natjerala da pišeš vlastitom krvlju, ali ipak si ostao
pri svome..."
"A ja još imam ožiljke od onih mozgova u Ministarstvu, vidi", umiješa se Ron, otresajući rukave s
podlaktica.
"Nije ti naškodilo ni što si preko ljeta narastao trideset centimetara", završi Hermiona, ignorirajući Rona.
"I ja sam visok", nabaci Ron.
U dvoranu su kroz kišom okupane prozore uletjele poštanske sove, prskajući sve oko sebe kapljicama
vode. Većina učenika dobivala je više pošte nego prije. Zabrinuti roditelji željeli su da im se djeca
redovito javljaju, a i da znaju kako je kod kuće sve u redu. Harry pak od početka školske godine nije
dobio nijedno pismo. Jedina osoba s kojom se redovito dopisivao bila je mrtva, a razočarao ga je i Lupin.
Još se nije javio, iako se Harry nadao povremenim pismima od njega. Zato se jako iznenadio kad je vidio
da među mnoštvom smeđih i sivih sova kruži snježnobijela Hedviga. Sletjela je k njemu s velikim,
četvrtastim paketom. Trenutak kasnije, isti takav paket stigao je i Ronu, prignječivši njegovu minijaturnu
i iscrpljenu sovicu Praskavka.
"Ha!" rekao je Harry, odmotavši paket u kojem se nalazio novi primjerak Priprave čarobnih napitaka za
napredne, poslan iz Krasopisa i bugačice.
"Joj super", oduševila se Hermiona. "Sad možeš vratiti onu išaranu knjižurinu."
"Jesi li ti poludjela?" upita Harry. "Ne pada mi na pamet! Gle, sve sam smislio..."
Izvadio je rabljeni primjerak Priprave čarobnih napitaka za napredne iz torbe i štapićem kucnuo po
koricama, promrmljavši "Diffindo!" Korice su otpale. Isto je učinio s novom knjigom (Hermiona se
sablaznila). Zamijenio je korice, obje kucnuo štapićem i rekao: "Reparo!"
Pred njim je, izgledajući kao da je nova, ležala Prinčeva knjiga, a do nje nova, netom pristigla iz Krasopisa
i bugačice, izgledajući pohabano i staro.
"Slughornu ću dati novu. Nema se zašto žaliti, platio sam je devet galeona."
Hermiona je stisnula usnice. Na licu joj se pojavio ljutit i prijekoran izraz, ali uto je pred nju sletjela treća
sova, uspješno joj skrećući pozornost novim brojem Dnevnog proroka. Brzo je razmotala novine i
pogledom preletjela naslovnu stranicu.
"Je li poginuo itko koga poznamo?" upita Ron prividno nehajnim tonom. To je pitanje postavljao svaki
put kad bi Hermiona otvorila novine.
"Ne, ali zabilježeni su novi napadi dementora", odgovori Hermiona. "I uhitili su jednu osobu."
"Super, koga?" upita Harry, misleći na Bellatrix Lestrange.
"Stana Shunpikea", reče Hermiona.
"Molim?" zaprepašteno upita Harry.
"'Stanley Shunpike, kondukter popularnog čarobnjačkog javnog prometala zvanog Moćni bus, uhićen je
pod sumnjom da je smrtonoša. Gospodin Shunpike (21) priveden je kasno sinoć nakon premetačine
njegova doma u Claphamu..."
"Stan Shunpike, smrtonoša?" ponovi Harry, prisjećajući se bubuljičavog mladića kojeg je upoznao prije
tri godine. "Nema šanse!"
"Možda su ga ukleli Imperiusom", razumno će Ron. "Nikad se ne zna."
"Ne bih rekla", reče Hermiona, koja je nastavila čitati članak. "Tu piše da su ga uhitili jer je u gostionici
pričao o tajnim planovima smrtonoša." Uznemireno ih je pogledala. "Pa ne bi klepetao o njihovim
planovima da je stvarno pod Imperiusom, zar ne?"
"Meni to zvuči kao da se pretvarao da je upućeniji nego što stvarno jest", reče Ron. "Nije li to isti tip koji
se pokušao upucati onim Veelama tvrdeći da će postati ministar magije?"
"Aha, to je on", potvrdi Harry. "Ne znam koji im je vrag da Stana ozbiljno shvaćaju."
"Vjerojatno žele ostaviti dojam da nešto rade", reče Hermiona, mršteći se. "Ljudi su prestravljeni -jeste li
znali da roditelji blizanki Patil žele da se što prije vrate kući? A Eloise Midgeon njezini su već ispisali. Njen
tata je sinoć došao po nju."
"Ma daj!" reče Ron, pogledavši Hermionu iskolačenim očima. "Ali Hogwarts je sigurniji od njihovih kuća,
mora biti! Pa mi imamo aurore, posebne zaštitne čarolije i Dumbledorea!"
"Ne bih rekla da njega imamo baš cijelo vrijeme", tiho odvrati Hermiona, pogledavajući prema
učiteljskom stolu preko ruba Proroka. "Zar niste primijetili? Ovog tjedna je njegovo mjesto bilo prazno
jednako često kao i Hagridovo."
Harry i Ron pogledaše prema učiteljskom stolu. Ravnateljev stolac doista je bio prazan. Nakon kraćeg
razmišljanja, Harry je shvatio da nije vidio Dumbledorea još od njihovih instrukcija prije tjedan dana.
"Mislim da je otišao iz škole da nešto radi s Redom", nastavi Hermiona ispod glasa. "Hoću reći... situacija
je stvarno ozbiljna, zar ne?"
Harry i Ron joj nisu odgovorili, ali Harry je znao da svi misle na isto. Dan ranije dogodilo se nešto strašno:
pozvali su Hannu Abbott da izađe sa sata Travarstva i rekli joj da joj je mama pronađena mrtva. Odonda
Hannu uopće nisu vidjeli.
Kad su pet minuta kasnije ustali od gryffindorskog stola da krenu na metlobojsko igralište, prošli su
pokraj Lavender Brown i Parvati Patil. Prisjetivši se da je Hermiona rekla kako roditelji blizanki Patil žele
odvesti svoje kćeri iz Hogwartsa, Harryja nije začudilo što se dvije najbolje prijateljice uzrujano
došaptavaju. Više ga je iznenadilo što je Parvati, kad je Ron prošao točno pokraj njih, naglo laktom
gurnula Lavender, na što se ona okrenula i nasmiješila Ronu od uha do uha. U Ronov hod smjesta se
uvukla primjetna doza šepirenja. Harry se nekako uspio othrvati iskušenju da prasne u smijeh,
podsjećajući se da je Ron pokazao jednaku suzdržanost kad mu je Malfoy slomio nos. Za razliku od
Harryja, Hermiona je cijelim putem do stadiona izgledala hladno i rezervirano: posve u skladu s
prohladnom, magličastom kišicom koja ih je pratila. Kad je otišla potražiti mjesto na tribinama, nije Ronu
poželjela sreću.
Kvalifikacije su, kao što je Harry i očekivao, potrajale gotovo cijelo jutro. Činilo se da je došlo pola
gryffindorskog doma, od prvašića koji su nervozno stezali grozne, stare metle iz škole, do učenika sedme
godine, koji su stršili iznad ostalih, s lakoćom plašeći konkurenciju. Među njima je stajao i krupan mladić
čekinjaste kose kojeg se Harry odmah sjetio iz Hogwarts-ekspresa.
"Upoznali smo se u vlaku, u odjeljku starog Sluggyja", rekao je on samouvjereno, izdvojivši se iz mnoštva
kako bi se rukovao s Harryjem. "Cormac McLaggen, vratar."
"A prošle godine nisi bio na kvalifikacijama?" upita Harry. Odmjeravajući McLaggenovu masivnu građu,
pomislio je da bi taj vjerojatno mogao blokirati sve tri vratnice odjednom a da se pritom ne pomakne s
mjesta.
"Ne, završio sam u bolničkom krilu", odvrati McLaggen, pomalo kočoperno. "Pojeo sam pola kile
vileničinih jaja za okladu."
"Aha", reče Harry. "Dobro... pričekaj tamo..." Pokazao mu je rub igrališta, nedaleko od Hermionina
sjedala. Učinilo mu se da je na McLaggenovu licu opazio ljutit izraz. Tko zna, možda je McLaggen kao još
jedan miljenik "starog Sluggyja" od Harryja očekivao poseban tretman.
Harry je zaključio da bi bilo najbolje da prvo provjeri elementarne vještine, pa je zamolio sve kandidate
da se podijele u grupe od desetero članova i na metli naprave krug oko igrališta. Bila je to pametna
odluka: prva desetorka sastojala se od prvašića koji očito nisu imali previše iskustva s letenjem. Samo je
jedan dječak ostao u zraku dulje od sekunde, a čim je to shvatio, od zaprepaštenja se zabio u vratnice.
Drugu je grupu činilo deset najblesavijih djevojaka koje je Harry ikad sreo. Čim je puhnuo u zviždaljku,
jednostavno su popadale na sve strane, hihoćući se i pridržavajući jedna za drugu. Među njima je bila i
Romilda Vane. Kad im je rekao da odu s igrališta, dobroćudno su ga poslušale i smjestile se na tribine,
odakle su nastavile zadirkivati ostale kandidate.
Treća grupa je na pola kruga doživjela lančani sudar. Većina iz četvrte grupe došla je bez metli. U petoj
grupi bili su sami Hufflepuffi.
"Ako se ovdje nalazi još netko tko nije iz Gryffindora," zaurlao je Harry, sad već prilično ljutit, "neka
smjesta napusti teren!"
Uslijedio je tajac, a onda je s terena otrčalo dvoje sitnih Ravenclawa, pucajući od smijeha.
Dva sata kasnije, nakon brojnih pritužbi i nekoliko bijesnih scena, od kojih je jedna uključivala
srušenu Kometu 260 i nekoliko slomljenih zubi, Harry je napokon imao lovce: Katie Bell, koja se u ekipu
vratila sjajnim nastupom; zatim novo otkriće, djevojku zvanu Demelza Robins, koja se iskazala velikom
vještinom u izbjegavanju maljaca; i na kraju, Ginny Weasley, koja nije samo letjela bolje od ijednog
drugog kandidata, nego je k tome zabila i sedamnaest golova. Iako je bio vrlo zadovoljan izborom, Harry
je zamalo ostao bez glasa zbog nadvikivanja s odbijenim kandidatima, a sad je vodio vrlo sličnu bitku i s
udaračima koji nisu prošli kvalifikacije.
"To je moja konačna odluka i ako iste sekunde ne napravite mjesta vratarima, sve ću vas ureći", zaurlao
je.
Nijedan od odabranih udaraca nije pokazao genijalnost Freda i Georgea, ali inače nisu bili loši: Jimmy
Peakes, omaleni trećoškolac širokih prsa, udario je maljac takvom silinom da je Harryju na stražnjem
dijelu glave iskočila kvrga velika poput jajeta, a Ritchie Coote je na prvi pogled djelovao dosta kržljavo, ali
je zato bio vrlo precizan. Obojica su se pridružila Katie, Demelzi i Ginny na tribinama da zajedno
odgledaju izbor posljednjeg igrača u ekipi.
Harry je vratarske kvalifikacije namjerno ostavio za kraj, nadajući se praznijem stadionu i manjem
pritisku na kandidate. Nažalost, u međuvremenu su se na tribine popeli i svi odbijeni kandidati te mnogi
učenici koji su se dulje zadržali za doručkom, pa je publika bila još brojnija nego prije. Vratari su pred
vratnice letjeli podjednako praćeni klicanjem i podbadanjima okupljenog mnoštva. Harry je krajičkom
oka pogledao Rona, koji se oduvijek mučio s tremom. Harry se nadao da je Ronov doprinos njihovoj
prošlogodišnjoj pobjedi u posljednjoj utakmici zauvijek riješio taj problem, ali bilo je očito da se prevario:
Ron je već bio zelenkast u licu.
Od prvih pet kandidata, nijedan nije uspio obraniti više od dvije lopte zaredom. Na Harryjevu veliku
žalost, Cormac McLaggen obranio je četiri od pet slobodnih udaraca. Kod posljednjeg je, međutim,
odjurio u potpuno pogrešnom smjeru. Publika je njegovu pogrešku popratila smijehom i dobacivanjima,
pa se McLaggen na tlo vratio škrgućući zubima.
Dok se penjao na svoj Partfiš 11, Ron je izgledao kao da će svaki čas pasti u nesvijest.
"Sretno!" začuo se glas s tribina. Harry se osvrnuo, uvjeren da je čuo Hermionu, ali glas je pripadao
Lavender Brown. Sekundu kasnije, pokrila je lice rukama, a isto bi učinio i Harry da nije smatrao da
kapetan ekipe ipak mora pokazati malo više hrabrosti. Okrenuo se da odgleda Ronov nastup.
Nije se trebao zabrinjavati: Ron je obranio jedan, dva, tri, četiri, pet udaraca zaredom. Oduševljeni Harry,
koji se jedva suzdržao da ne počne klicati s publikom, okrenuo se McLaggenu da mu priopći da je, koje li
nesreće, Ron bio bolji, tek tada shvativši da je McLaggenovo crveno lice udaljeno samo nekoliko
centimetara od njegova. Brzo je ustuknuo.
"Sestra mu se uopće nije trudila", prijeteći reče McLaggen. Na sljepoočnici mu je iskočila ista ona žila
kojoj se Harry tako često imao prilike diviti kod tetka Vernona. "Uputila mu je laku loptu."
"Gluposti", hladno odvrati Harry. "Pa jedino je nju zamalo promašio."
McLaggen je opet zakoračio prema Harryju, koji ovaj put nije uzmaknuo.
"Daj da opet probam."
"Ne", reče Harry. "Imao si priliku. Obranio si četiri udarca. Ron je obranio pet. Ron je vratar, pošteno je
to zaslužio. Miči mi se s puta."
Na trenutak mu se činilo da bi ga McLaggen mogao udariti, ali zadovoljio se ružnom grimasom i bijesno
odjurio, gunđajući prijetnje zraku.
Harry se okrenuo i ugledao svoju nasmiješenu novu ekipu.
"Bravo", obratio im se promuklim glasom. "Stvarno ste dobro letjeli..."
"Rone, bio si genijalan!"
Ovaj put je prema njima stvarno trčala Hermiona, spustivši se s tribina. Harry je primijetio da Lavender
napušta igralište ruku pod ruku s Parvati, s prilično zlovoljnim izrazom na licu. Ron je djelovao izrazito
samozadovoljno, a dok se smiješio ekipi i Hermioni, činilo se da je narastao za još koji centimetar.
Nakon što su se dogovorili da će prvi pravi trening održati sljedećeg četvrtka, Harry, Ron i Hermiona
oprostili su se od ostatka ekipe i zaputili se prema Hagridu. Sad kad je napokon prestalo kišiti, kroz
oblake se pokušavalo probiti nejako sunce. Harry je shvatio da skapava od gladi i ponadao se da će kod
Hagrida naći nešto za jelo.
"Mislio sam da neću obraniti četvrti udarac", sretno je govorio Ron. "Demelza mi je uputila jako zeznutu
loptu, jeste vidjeli, malo ju je zavrtjela..."
"Da, da, da, bio si veličanstven", reče Hermiona, kao da se dobro zabavlja.
"U svakom sam slučaju bio bolji od McLaggena", nastavi Ron vrlo zadovoljnim tonom. "Jeste li vidjeli
kako je kod petog udarca odglavinjao u pogrešnom smjeru? Izgledao je kao da ga je pogodila čarolija
zbunjivanja..."
Iznenađenom Harryju nije promaklo da su se Hermionini obrazi nakon te izjave jako zažarili. Ron ništa
nije primijetio; upravo je s ljubavlju opisivao detalje ostalih slobodnih udaraca koje je morao obraniti.
Pred Hagridovom kolibom bio je privezan veliki sivi hipogrif Kljunoslav. Čuvši da mu prilaze, škljocnuo je
kljunom oštrim poput britve i okrenuo prema njima svoju golemu glavu.
"Ajoj", nervozno reče Hermiona. "Još uvijek izgleda dosta zastrašujuće, zar ne?"
"Ne pretjeruj, pa već si letjela na njemu", odvrati Ron. Harry je zakoraknuo prema hipogrifu i duboko se
poklonio, netremice ga gledajući u oči. Nakon nekoliko sekundi poklonio se i Kljunoslav.
"Kako si?" tiho ga upita Harry, prilazeći da pogladi hipogrifovu pernatu glavu. "I tebi nedostaje? Ali dobro
ti je ovdje s Hagridom, zar ne?"
"Hej!" zagrmi nečiji glas.
Iza ugla kolibe pojavio se Hagrid, opasan velikom pregačom cvjetnog uzorka i s vrećom krumpira u
rukama. Uz nogu mu je hodao ogromni pas za lov na veprove, Očnjak. Gromko zalajavši, odvojio se od
gazde i potrčao im u susret.
"Bježi od tog hipogrifa. Odgrist će ti prste... oh. To ste vi." Očnjak je skakao oko Hermione i Rona,
pokušavajući im liznuti uši. Hagrid je nekoliko trenutaka stajao i gledao ih, a potom se okrenuo i otišao u
kolibu, zalupivši vrata za sobom. 
"Ajoj!" reče Hermiona, izgledajući pogođeno. 
"Ništa se ti ne brini", smrknuto će Harry. Prišao je vratima i glasno pokucao.
"Hagride! Otvori, htjeli bismo razgovarati s tobom!" Iz kolibe nije dopirao nikakav zvuk.
"Ako nam ti ne otvoriš vrata, otvorit ćemo ih sami!" priprijeti Harry, izvlačeći štapić.
"Harry!" šokirano reče Hermiona. "Pa ne možeš..."
"Mogu, mogu!" reče Harry. "Odmaknite se..."
Nije dospio reći ništa više od toga jer su se vrata otvorila, kao što je Harry i očekivao, a pred njega je
izašao Hagrid. Bijesno je zurio u Harryja. Cvjetasta pregača nije nimalo ublažavala krajnje prijeteći dojam.
"Ja sam učitelj!" zagrmi on na Harryja. "Učitelj, Potteru! Odakle ti obraz prijetit da ćeš mi srušit vrata!"
"Žao mi je, gospodine", reče Harry, naglašavajući posljednju riječ dok je spremao štapić u pelerinu.
Hagrid je izgledao zaprepašteno.
"Ma otkad mi se ti obraćaš s 'gospodine'?"
"Otkad ti mene zoveš 'Potter'?"
"A šta si pametan", zareži Hagrid. "Jako duhovito. Baš si me nadmudrio, je l'? Ajd dobro, ulazite,
nezahvalne male..."
Mračno mumljajući, pomaknuo se u stranu da mogu ući. Hermiona je utrčala nakon Harryja, djelujući
prilično prestrašeno.
"Pa?" mrzovoljno upita Hagrid kad su se Harry, Ron i Hermiona smjestili oko njegova ogromnog drvenog
stola. Očnjak je smjesta položio glavu na Harryjevo koljeno i slinom mu promočio pelerinu. "Šta je ovo?
Uhvatilo vas sažaljenje? Mislite da sam možda usamljen il' tako nešto?"
"Ne", brzo reče Harry. "Htjeli smo te vidjeti."
"Nedostajao si nam!" doda Hermiona drhtavim glasom.
"Nedostajao sam vam, ma nemoj?" frkne Hagrid. "Aha. Moš mislit."
Dok je spremao Čaj u golemom bakrenom čajniku, toptao je po kolibi gunđajući ispod glasa. Naposljetku
je tresnuo pred njih tri šalice velike kao vjedra, ispunjene čajem crvenkastosmeđe boje, a uz njih i
pladanj s tvrdim kolačićima. Harryju je u njegovu izgladnjelom stanju bila prihvatljiva čak i Hagridova
kuhinja. Odmah je zgrabio jedan kolačić.
"Hagride", plaho je progovorila Hermiona kad je sjeo za stol. Počeo je brutalno guliti krumpire, kao da
mu je svaki pojedinačni gomolj nanio veliku osobnu nepravdu. Hermiona je nastavila: "Znaš, stvarno smo
htjeli nastaviti slušati Skrb za magična stvorenja."
Hagrid je opet glasno frknuo nosom. Harryju se učinilo da je nekoliko bala odletjelo na krumpire, pa je
zaključio da je dobro što neće ostati na večeri.
"Ozbiljno!" reče Hermiona. "Ali nismo mogli uklopiti satove u postojeći raspored!"
"Aha. Moš mislit", ponovi Hagrid.
Uto se začuo neobičan gnjecavi zvuk i svi su se okrenuli: Hermiona je tiho ciknula, a Ron je skočio sa
stolca i brzo otišao na drugu stranu stola, bježeći od velike bačve u kutu koju su tek sad primijetili. Bačva
je bila ispunjena bijelim, sluzavim ličinkama dugim tridesetak centimetara, koje se nisu prestajale
migoljiti.
"Što je to, Hagride?" upita Harry, nadajući se da zvuči zainteresirano, a ne zgađeno. Ipak je odložio tvrdi
kolačić na stol.
"Samo divovske ličinke", odvrati Hagrid.
"Koje će odrasti u...?" zabrinuto upita Ron.
"Neće odrast u ništa", reče Hagrid. "Nabavio sam ih da Aragog ima šta jest."
Iznenada je briznuo u plač.
"Hagride!" uzvikne Hermiona. Skočila je na noge i žurno krenula oko stola, ali dužim putem, da izbjegne
bačvu s ličinkama. Obujmila je rukom ramena koja su se tresla od plača. "Što nije u redu?"
"On..." grcao je Hagrid. Pokušavao je pregačom zaustaviti bujicu suza koje su tekle iz njegovih crnih
očiju. "Aragog... mislim da umire... razbolio se ovog ljeta, al nikako da se oporavi... ne znam šta ću ako...
ako... već smo tako dugo skupa..."
Hermiona je tapšala Hagrida po ramenu, očito ne znajući što bi mu rekla. Harry je suosjećao s njom.
Hagridova sklonost prema čudovištima nije bila ništa novo: dosad je vidio kako Hagrid donosi plišanog
medvjedića opakoj zmajskoj bebi, kako pjevuši divovskim škorpionima oboružanima štipaljkama i žalcem
i kako pokušava urazumiti svoga surovog divovskog polubrata, ali njegova ljubav prema divovskom
pauku Aragogu bila je možda najneshvatljivija od svega. Govorom obdareni pauk koji je živio u srcu
Zabranjene šume prije četiri je godine Harryja i Rona zamalo stajao glave.
"Možemo li... možemo li ti nekako pomoći?" upita Hermiona, ne obazirući se na Ronove uspaničene
grimase i odmahivanje glavom.
"Sumnjam, Hermiona", protisne Hagrid, pokušavajući obuzdati suze. "Vidiš, ostatak plemena...
Aragogova familija... malo su zahirili otkako se razbolio... uzjogunili se..."
"Oh, mislim da je nama ta njihova strana već dobro poznata", reče Ron ispod glasa.
"... ne bi bilo dobro da se sad iko osim mene približava koloniji", dovrši Hagrid, žestoko ispuhujući nos u
pregaču i podižući pogled. "Al hvala ti na ponudi, Hermiona... to mi puno znači..."
Poslije toga se atmosfera osjetno popravila. Iako ni Harry ni Ron nisu izrazili nikakvu želju da idu hraniti
ubojitog gigantskog pauka divovskim ličinkama, Hagrid je očito zaključio da ih u tome sprečavaju samo
nevolje s kolonijom, pa je opet postao onaj stari.
"Ma da, uvijek sam znao da vam neće bit lako ugurat Skrb u raspored", zagunđao je, dolijevajući im još
čaja. "Vjerojatno ne bi pomoglo ni da zatražite vremokrete..."
"Ne možemo", reče Hermiona. "Razbili smo cijelu zalihu vremokreta u Ministarstvu kad smo ovog ljeta
bili tamo. Piše u Dnevnom proroku."
"Ajd dobro onda", prihvati Hagrid. "Niste to nikako mogli izvest... žao mi je što sam bio... znate... samo
sam se brinuo zbog Aragoga... a zapitao sam se i da predmet predaje profesorica Grubbly-Plank, biste li
onda..."
Sve troje je kategorično i neiskreno ustvrdilo da je profesorica Grubbly-Plank, koja je u nekoliko prigoda
mijenjala Hagrida, grozna učiteljica. Hagrid ih je u sumrak ispratio iz kuće u znatno boljem raspoloženju
nego prije.
"Krepavam od gladi", rekao je Harry kad je Hagrid napokon zatvorio vrata, a oni su već hitali mračnim i
pustim perivojem. Odustao je od onoga Hagridova tvrdog kolačića kad je u jednom od kutnjaka začuo
zlokobno krckanje. "I još večeras odrađujem kaznu kod Snapea, nemam puno vremena za večeru..."
Ušli su u dvorac u istom trenutku kad je u Veliku dvoranu ulazio Cormac McLaggen. Prošao je kroz vrata
tek iz drugog pokušaja; u prvom se odbio od dovratka. Ron je ušao za njim, uz zlurado i glasno
smijuljenje, ali Harry je zaustavio Hermionu uhvativši je za ruku. 
"Što je?" upita Hermiona kao da se brani. 
"Ako mene pitaš," tiho reče Harry, "McLaggen izgleda točno kao da ga je pogodila čarolija zbunjivanja. A
stajao je pred vratnicom koja je bila najbliže tvom sjedalu." Hermiona je pocrvenjela.
"Dobro, dobro, ja sam kriva", šapne ona. "Ali trebao si čuti kako je govorio o Ronu i Ginny! I, uostalom,
užasno je naprasit, vidio si kako je reagirao kad nije upao u ekipu - što će ti takav igrač."
"Da", reče Harry. "Da, vjerojatno si u pravu. Ali, Hermiona, nije li to bilo mrvicu nepošteno? Mislim - pa
ipak si ti prefektica, zar ne?"
"Ma daj šuti", odbrusi ona kad je vidjela kako se Harry smijulji.
"A što vas dvoje radite?" prekine ih Ron, koji se u međuvremenu vratio na ulaz u Veliku dvoranu.
Izgledao je vrlo sumnjičavo.
"Ništa", odvratiše Harry i Hermiona u isti glas i pohitaše za Ronom. Harry je osjetio da ga želudac boli od
gladi čim je nanjušio miris rostbifa, ali nisu napravili ni tri koraka prema gryfflndorskom stolu kad je pred
njima iskrsnuo profesor Slughorn i zapriječio im put.
"Harry, Harry, baš sam vas tražio!" zagrmi on srdačno, uvijajući kraj krupnog brka oko prsta. Izbočio je
trbušinu. "Nadao sam se da ću vas uhvatiti prije večere! Što kažete da večeras nešto prezalogajite u
mom kabinetu? Priređujem mali domjenak za nekoliko naših zvijezda u usponu. Doći će McLaggen,
Zabini i dražesna Melinda Bobbin - ne znam jeste li se već upoznali s njom? Obitelj joj posjeduje veliki
lanac ljekarni - oh, i naravno, silno se nadam da će me gospođica Granger počastiti svojim dolaskom."
Tu se Slughorn lagano naklonio Hermioni. Ron kao da je bio nevidljiv; Slughorn ga nije ni pogledao.
"Ne mogu doći, profesore", smjesta reče Harry. "Imam kaznu kod profesora Snapea."
"O, bože!" reče Slughorn. Lice mu se komično oduljilo. "Joj, joj, računao sam na vas, Harry! No dobro,
morat ću porazgovarati sa Severusom i objasniti mu situaciju, uvjeren sam da ću ga uspjeti nagovoriti da
odgodi vašu kaznu. Dobro, vas dvoje, vidimo se poslije!"
Žurno je napustio dvoranu.
 "Nema šanse da će uspjeti nagovoriti Snapea", reče Harry čim je Slughorn otišao izvan domašaja sluha.
"Snape je već jedanput odgodio kaznu, ali za Dumbledorea. Ne bi to učinio ni za koga drugoga."
"Joj, da bar možeš doći, ne želim ići sama!" zabrinuto reče Hermiona. Harry je znao da misli na
McLaggena.
"Sumnjam da ćeš biti sama, vjerojatno je pozvao i Ginny", ljutito se umiješa Ron, koji očito nije bio
oduševljen što ga je Slughorn ignorirao.
Nakon večere vratili su se u Gryffindorsku kulu. Društvena je prostorija bila krcata, jer je većina ljudi već
završila s večerom, ali uspjeli su naći slobodan stol. Ron, kojeg još nije prošla zlovolja zbog susreta sa
Slughornom, prekrižio je ruke i namršteno se zagledao u strop. Hermiona je uzela primjerak Večernjeg
proroka koji je netko ostavio na stolcu.
"Ima li što novo?" upita Harry.
"Baš i ne..." Hermiona je otvorila novine i počela ih prelistavati. "Joj, vidi Rone, spominju ti tatu... sve je u
redu!" dodala je kad se Ron uzbunjeno okrenuo prema njoj. "Samo piše da je bio u kući Malfoyevih.
'Druga po redu premetačina kuće toga smrtonoše nije urodila plodom. Arthur Weasley iz Ureda za
otkrivanje i zapljenu krivotvorenih obrambenih čarolija i zaštitnih predmeta rekao je da je njegov tim
premetačinu izvršio zbog anonimne dojave.'"
"Da, moje!" reče Harry. "Rekao sam mu na King's Crossu za Malfoya i onaj predmet koji je odnio Borginu
na popravak! Pa, ako nije u njihovoj kući, sigurno ga je, što god to bilo, donio u Hogwarts..."
"Ali kako, Harry?" upita Hermiona, iznenađeno odlažući novine. "Pa zar nas nisu sve pretražili čim smo
stigli?"
"Ozbiljno?" začuđeno zapita Harry. "Mene nisu!"
"Joj da, tebe nisu, zaboravila sam da si zakasnio... da, Filch nas je sve pregledao detektorom tajni čim
smo ušli u predvorje. Oni otkrivaju svaki predmet povezan s mračnim vještinama, pouzdano znam da su
Crabbeu oduzeli jednu umjetno smanjenu glavu. Valjda ti je jasno da Malfoy nije mogao unijeti ništa
opasno!"
 Nakratko osujećen, Harry je gledao kako se Ginny Weasley igra s patuljastom pufnicom Arnoldom, a
onda se sjetio novog argumenta.
"Onda mu ga je netko poslao sovom", reče on. "Njegova mama ili netko drugi."
"Provjeravaju i sve sove", odvrati Hermiona. "To nam je rekao Filch dok nas je onim svojim detektorima
podbadao gdje je stigao."
Ostavši i bez posljednjeg argumenta, Harry je zašutio. Činilo se da stvarno nije postojao način da Malfoy
u školu unese opasni ili mračni predmet. S nadom je pogledao Rona, koji je pak prekriženih ruku zurio u
Lavender Brown.
"Imaš li ti neku ideju o tome kako je Malfoy..."
"Ma daj već jednom prestani, Harry", presiječe ga Ron. "Gle, nisam ja kriv što je Slughorn na svoj glupi
domjenak pozvao samo Hermionu i mene. Nismo ga mi žicali pozivnice!" raspaljeno mu odvrati Harry.
"Pa, s obzirom na to da meni nisu stigle nikakve pozivnice," reče Ron ustajući, "odoh u krevet."
Ostavio je Harryja i Hermionu da mu zure u leđa i ljutito odmarširao prema vratima muške spavaonice.
"Harry?" Iza njega se iznenada pojavila nova igračica, Demelza Robins. "Imam poruku za tebe."
"Od profesora Slughorna?" upita Harry, s očekivanjem se uspravivši u stolcu.
"Ne... od profesora Snapea", reče Demelza. Harryjeve su nade smjesta potonule. "Kaže da moraš doći u
njegov kabinet večeras u pola devet i odraditi kaznu... ovaj... bez obzira na to na koliko su te domjenaka
pozvali. I još ti poručuje da ćeš odvajati trule čekinjaše od zdravih, za upotrebu na Čarobnim napitcima
i... i poručuje ti da ne moraš ponijeti zaštitne rukavice."
"Aha", mrko reče Harry. "Puno ti hvala, Demelza."
GLAVA DVANAESTA
Srebro i opali

 
Gdje je Dumbledore i što radi? U sljedećih nekoliko tjedana Harry je ravnatelja vidio samo dvaput, i to u
prolazu. Rijetko je silazio na obroke u Veliku dvoranu, pa je Harry bio siguran da je Hermiona u pravu:
Dumbledore katkad doista danima izbiva iz škole. Je li u međuvremenu zaboravio da bi trebao držati
instrukcije Harryju? Rekao je da su instrukcije važne za proročanstvo. Harryju su te riječi isprva bile i
ohrabrenje i utjeha, ali sad se osjećao prilično napušteno.
Sredinom listopada došlo je vrijeme za njihov prvi odlazak u Hogsmeade. Harryja je ta obavijest iskreno
razveselila, jer se pribojavao da im zbog postroženih mjera sigurnosti možda uopće neće dopustiti
izlaske iz škole. Bilo je dobro da mogu bar na nekoliko sati otići izvan granica dvorca i perivoja.
Tog jutra Harry se rano probudio i odmah primijetio da vani bjesni oluja. Vrijeme do doručka proveo je
čitajući Pripravu čarobnih napitaka za napredne, iako inače nije običavao čitati udžbenike u krevetu. U
normalnim okolnostima potpuno se slagao s Ronovim mišljenjem da se takvo ponašanje ne pristoji
nikome osim Hermioni, koja je ionako bila čudakinja, ali po Harryjevu mišljenju, Priprava čarobnih
napitaka za napredne koja je nekoć pripadala Princu miješane krvi nije bila kao drugi udžbenici. Što ju je
više proučavao, to mu je bilo jasnije kakvo se bogatstvo krije u njoj. Osim praktičnih savjeta i poboljšanih
receptura za Čarobne napitke kojima je dugovao svoju fantastičnu reputaciju kod Slughorna, obilovala je
i maštovitim malim urocima i činima nažvrljanima po marginama stranica. Harry je zbog brojnih
prekriženih dijelova i ispravaka bio siguran da ih je Princ sam izmislio.
  Harry je već isprobao nekoliko Prinčevih čarolija. Našao je urok koji nevjerojatno ubrzava rast noktiju na
nožnim prstima (testirao ga je na Crabbeu dok su stajali na hodniku, s vrlo zabavnim rezultatom) te urok
koji lijepi jezik za nepce (dvaput ga je, na sveopće oduševljenje, bacio na Argusa Filcha, koji nijednom
nije posumnjao na njega). Ali možda najkorisnija od svih bila je čarolija Bešumato, koja je ispunjavala uši
svih ljudi u blizini nejasnim zujanjem, što je značilo da je mogao na satovima razgovarati nadugo i
naširoko bez straha od prisluškivanja. Jedino se Hermiona nije smijala. Ona je sve Harryjeve
eksperimente motrila strogim i prijekornim okom, a kad bi Harry na ljude oko njih bacio
čaroliju Bešumato, odbijala je sudjelovati u razgovoru.
Harry se podigao u sjedeći položaj i okrenuo knjigu naopako da pobliže promotri načrčkane upute za
čaroliju koja je, po svemu sudeći, Princu zadala dosta muke. Vidjelo se mnogo prekriženih i ispravljenih
uputa, ali na samom kraju, u kutu stranice, bilo je nažvrljano sljedeće:
Levicorpus (nvbl)
Vjetar i susnježica ustrajno su šibali prozore, Neville je glasno hrkao, a Harry je zurio u slova u zagradi.
Nvbl... sigurno kratica za neverbalno. Harry je sumnjao da će moći izvesti tu čaroliju. Još je imao
poteškoća s neverbalnim čarolijama, što Snape dosad nije propustio prokomentirati ni na jednom satu
Obrane od mračnih sila. S druge strane, Princ se već dokazao kao znatno djelotvorniji učitelj od Snapea.
Uperio je štapić pred sebe, bez nekog posebnog cilja, trznuo vrškom uvis i u sebi rekao: "Levicorpus!"
"Aaaaaaaaaargh!"
Bljesnula je svjetlost i soba se ispunila glasovima: sve ih je probudilo Ronovo urlanje. Uspaničenom
Harryju iz ruke je izletjela Priprava čarobnih napitaka za napredne. Ron je naglavce visio u zraku, kao da
je gležnjem zakvačen za nevidljivu kuku.
"Oprosti!" vikne Harry. Dean i Seamus grohotom su se smijali. Neville, koji je ispao iz kreveta, upravo se
dizao s poda.
"Čekaj... spustit ću te..."
Napipao je knjigu o napitcima i počeo uspaničeno listati, pokušavajući pronaći pravu stranicu. Kad ju je
napokon pronašao, ispod čarolije je razaznao jednu zbijenu riječ: žarko se nadajući da je to protuurok,
Harry se svim silama usredotočio na riječ Liberacorpus.
Uslijedio je novi bljesak i Ron se strovalio na madrac.
"Oprosti", reče Harry slabašno. Dean i Seamus i dalje su se smijali na sav glas.
"Bilo bi zgodno", odvrati Ron prigušenim glasom, "da sutra ipak naviješ budilicu."
U vremenu koje im je trebalo da se odjenu, pri čemu se svaki ubundao u nekoliko rukom ispletenih
džempera gospođe Weasley i preko ruke prebacio plašt, šal i rukavice, Ron se oporavio od šoka i
zaključio da je Harryjeva nova čarolija zapravo jako smiješna. Štoviše, jedva je dočekao da za doručkom
sve ispriča Hermioni.
"... a onda je opet bljesnulo svjetlo i ja sam sletio na krevet!" nasmijano je završio Ron, uzimajući
kobasice.
Hermiona je njegovu anegdotu odslušala bez osmijeha, a onda se obratila Harryju s izrazom ledenog
neodobravanja na licu.
"Da ta čarolija nije nekim slučajem također došla iz onoga tvog udžbenika iz Čarobnih napitaka?" upita
ona.
Harry se narogušio.
"Zar ti baš uvijek moraš pretpostaviti najgore?"
"Da ili ne?"
"Pa... da, tako je, i što onda?"
"Znači, jednostavno si odlučio da ćeš isprobati nepoznatu, rukom napisanu inkantaciju i vidjeti što će se
dogoditi?"
"Zašto je važno je li napisana rukom?" upita Harry, ignorirajući poantu njezina pitanja.
"Zato što to znači da je Ministarstvo magije vjerojatno nije odobrilo", odgovori Hermiona. "I zato",
dodala je, dok su Harry i Ron kolutali očima, "što mi se sve više čini da je taj tvoj Princ malo sumnjiv tip."
Harry i Ron smjesta su je pokušali nadglasati. "To je jednostavno dobar štos!" reče Ron, naginjući bocu
kečapa iznad kobasica. "Dobar štos, Hermiona, ništa više!"
"Okretanje ljudi naglavačke?" upita Hermiona. "Tko normalan troši vrijeme i energiju na smišljanje
takvih čarolija?"
"Fred i George," odvrati Ron, sliježući ramenima, "to je njihov stil. I, ovaj..."
"Moj tata", reče Harry. Tek se sad sjetio.
"Molim?" upitaše Ron i Hermiona u isti glas.
"Moj tata je koristio tu čaroliju", reče Harry. "Ja... Lupin mi je rekao."
To nije bila istina. Harry je osobno vidio kako njegov otac baca čaroliju na Snapea, ali nikad nije Ronu i
Hermioni spomenuo taj izlet u sito sjećanja. No sad mu je sinula očaravajuća ideja. Što ako je Princ
miješane krvi...?
"Možda ju je koristio i tvoj tata, Harry," reče Hermiona, "ali nije bio jedini. Za slučaj da si to već
zaboravio, vidjeli smo mi hrpu ljudi koji su je upotrijebili. Podigli su druge ljude u zrak, gdje su morali
lebdjeti, uspavani i bespomoćni."
Harry se zagledao u nju. Sad se i sam sjetio, sa zebnjom u srcu, što su radili smrtonoše na svjetskom
prvenstvu u metloboju. U pomoć mu je priskočio Ron.
"To je bilo drugo", reče on odlučno. "Oni su čaroliju zloupotrijebili. Harry i njegov tata samo su se zezali.
Hermiona, ti ne voliš Princa", dometne on, strogo uperivši kobasicu u nju, "jer je bolji od tebe u
Čarobnim napitcima..."
"To nema nikakve veze!" odvrati Hermiona porumenjelih obraza. "Samo mislim da je krajnje
neodgovorno izvoditi čarolije čija ti svrha nije poznata. I prestani već jednom pričati o 'Princu' kao da mu
je to titula, kladim se da je to obični glupi nadimak. I osim toga, ne bih rekla da je baš bio osobito dobra
osoba!"
"Ne znam odakle ti to," razljućeno će Harry, "da je nekakav budući smrtonoša, ne bi se hvalio da je
'miješane krvi', zar ne?"
Dok je govorio, Harry se prisjetio da je njegov otac bio čistokrvan, ali tu je misao zasad ostavio po strani.
O njoj će misliti kasnije...
"Pa nisu sve smrtonoše čistokrvne; više i nema mnogo čistokrvnih čarobnjaka", tvrdoglavo odvrati
Hermiona. "Kladim se da je većina miješanog podrijetla i da se samo pretvaraju da su čistokrvni. Najviše
mrze ljude kojima su oba roditelja bezjaci, kladim se da bi tebe i Rona bez problema primili u svoje
redove."
"Mene ne bi uzeli ni u ludilu!" ogorčeno reče Ron. Kad je vilicom zamahnuo prema Hermioni, s nje je
odletio komadić kobasice i Ernieja Macmillana pogodio u glavu. "Pa oni misle da su svi u mojoj obitelji
izrodi! Što se smrtonoša tiče, to je jednako loše kao da sam bezjačkog podrijetla!"
"A sigurno umiru od želje da mene pridobiju", sarkastično reče Harry. "Da me ne pokušavaju ubiti, bili
bismo najbolji prijatelji."
Ron je prasnuo u smijeh. Čak se i Hermiona nasmiješila, premda nevoljko. Daljnju raspravu omeo je
Ginnyn dolazak. "Hej, Harry, rekli su mi da ti ovo predam." Bio je to svitak pergamenta na kojem je
poznatim tankim, nakošenim rukopisom bilo ispisano Harryjevo ime.
"Hvala, Ginny... nove instrukcije kod Dumbledorea!" reče Harry Ronu i Hermioni, nakon što je razmotao
pergament i brzo ga pročitao. "Ponedjeljak navečer!" Odjednom se osjećao bezbrižno i sretno. "Ginny,
ideš s nama u Hogsmeade?" upita on.
"Idem s Deanom - možda se tamo vidimo", odvratila je, mahnuvši im na odlasku.
Filch je, kao i obično, držao stražu pokraj ulaznih vrata od hrastovine i provjeravao tko ima dozvolu za
odlazak u Hogsmeade. Proces se prilično oduljio jer je Filch svaku osobu triput pregledao detektorom
tajni.
"Zašto je bitno nosimo li nešto mračno VAN?" ljutito je zapitao Ron, zabrinuto mjerkajući dugi, tanki
detektor tajni. "Pa zar ne bi bilo pametnije da provjeravate što nosimo UNUTRA?"
Zbog drskosti je zaradio nekoliko dodatnih uboda detektorom. Kad su napokon izašli na vjetar i
susnježicu, još se lecao od bola.
Šetnja do Hogsmeadea nije bila nimalo ugodna. Harry je donji dio lica zaštitio šalom, ali zato mu je
nepokriveni dio uskoro ozebao i otupio. Cesta prema selu bila je puna učenika koji su zbog jakog vjetra
hodali sagnuti u struku. Harry se više puta zapitao ne bi li im bilo bolje da su ostali u toploj društvenoj
prostoriji, a kad su napokon stigli u Hogsmeade i vidjeli da je Zonkov dućan psina zakucan daskama,
Harry je to shvatio kao potvrdu da ovom izletu nije suđeno da bude zabavan. Ron je rukom u debeloj
rukavici pokazao na Medičarnicu, koja je, na svu sreću, bila otvorena. Harry i Hermiona teturavo su pošli
za njim i ušli u dupkom pun dućan.
"Hvala bogu", zadrhtao je Ron kad ih je obavio topli zrak koji je mirisao na karamele. "'Ajmo ovdje ostati
cijelo popodne."
"Harry, mladiću moj!" začu se gromki glas iza njih.
"Oh, ne", promrmlja Harry. Sve troje se okrenulo i ugledalo profesora Slughorna, u golemoj šubari i
kaputu s ovratnikom od istog krzna. U ruci je nosio veliku vrećicu ušećerenog ananasa. Masom je zauzeo
bar četvrtinu dućana.
"Harry, propustili ste čak tri moje večerice!" reče Slughorn, prstom ga dobroćudno bockajući u prsa. "Ne
može to tako, mladiću moj, morate mi doći! Gospođica Granger uživa u njima, zar ne?"
"Da," nemoćno odvrati Hermiona, "stvarno su..."
"Zašto onda ne dođete i vi, Harry?" upita Slughorn.
"Pa, imam treninge iz metloboja, profesore", reče Harry, koji je treninge i dogovarao prema
Slughornovim pozivnicama s ljubičastom vrpcom. Ta je strategija također pomogla da se Ron ne osjeća
izostavljeno - štoviše, Harry, Ron i Ginny obično su se slatko smijali na Hermionin račun, zamišljajući je s
McLaggenom i Zabinijem.
"Pa, poslije tolikog truda očekujem da ćete prvu utakmicu dobiti bez problema!" reče Slughorn. "No
nikome još nije naškodilo malo opuštanja. Što kažete na ponedjeljak navečer, nećete valjda trenirati po
ovakvom vremenu..."
"Ne mogu profesore, te večeri imam... ovaj... sastanak s profesorom Dumbledoreom."
"I opet nemam sreće!" dramatično uzvikne Slughorn. "Pa dobro... ali nećete me moći zauvijek
izbjegavati, Harry!"
 Mahnuo im je kraljevskom gestom i odgegao se iz dućana. Ronu je pridao otprilike jednako pozornosti
kao sušenim žoharima na polici.
"Ne mogu vjerovati da si se opet izvukao", reče Hermiona, vrteći glavom. "Nije tamo baš tako strašno,
znaš... ponekad je čak zabavno..." Primijetila je izraz na Ronovu licu. "Ma gle ti to... imaju šećerna pera
luksuzne kategorije... sigurno traju satima!"
Sretan što je Hermiona promijenila temu, Harry se posvetio proučavanju šećernih pera sa znatno većim
žarom nego obično. Ron je, usprkos njihovim naporima, i dalje izgledao ozlojeđeno. Kad ga je Hermiona
pitala kamo bi sad htio ići, samo je slegnuo ramenima. 
"Ajmo u Tri metle", predloži Harry. "Tamo je sigurno toplo." 
Opet su se umotali u šalove i napustili prodavaonicu slatkiša. Nakon slatke topline Medičarnice, oštar
vjetar šibao im je lica poput biča. Na ulici nije bilo mnogo ljudi. Nitko nije zastajkivao da porazgovara; svi
su hitali na svoja odredišta. Jedina iznimka bila su dva muškarca koji su stajali ispred Tri metle. Prvi je bio
vrlo visok i mršav. Zaškiljivši kroz kišom poprskane naočale, Harry je prepoznao pipničara iz druge
gostionice u Hogsmeadeu, Veprove glave. Kad su im se Harry, Ron i Hermiona približili, pipničar je jače
stegnuo ovratnik plašta oko vrata i udaljio se. Niži muškarac ostao je stajati, prtljajući po nečemu što je
držao u naručju. Na udaljenosti od otprilike jednog metra, Harry je shvatio tko je to. "Mundungus!"
Zdepasti muškarac krivih nogu i duge, nepočešljane kose crvenkastožute boje iznenađeno je poskočio. Iz
ruku mu je ispao starinski kovčeg, otvarajući se kad je tresnuo na tlo. Poispadalo je toliko predmeta da bi
komotno ispunili cijeli izlog staretinarnice.
"Oh, bok, Harry", reče Mundungus Fletcher, neuvjerljivo glumeći bezbrižnost. "Ne bi te htio zadržavat."
"To su stvari za prodaju?" upita Harry dok je gledao kako Mundungus grabi brojne prljave predmete koji
su se rasuli po tlu.
"Pa, čovjek se mora nekako snać", odvrati Mundungus.
"Daj mi to!" Ron se sagnuo i podigao nekakav srebrni predmet.
"Čekaj malo", reče Ron. "Ovo mi je poznato..."
"Hvala!" reče Mundungus. Istrgnuo je Ronu pehar iz ruke i strpao ga natrag u kofer. "Pa, vidimo se...
JOJ!"
Harry je ščepao Mundungusa za grlo i pritisnuo ga uza zid gostionice. Ne popuštajući stisak, drugom je
rukom izvukao štapić.
"Harry!" zacvili Hermiona.
"To si uzeo iz Siriusove kuće", reče Harry, nosom gotovo dotičući Mundungusov. Zapahnuo ga je smrad
ustajalog duhana i alkohola. "Ima grb obitelji Black."
"Ma... ne... što?" grcao je Mundungus, polako poprimajući purpurnu boju.
"Kako si to izveo - vratio si se tamo iste noći kad je poginuo i ispraznio kuću?" procijedi Harry.
"Ne... nisam..."
"Daj mi to!"
"Harry, ne smiješ!" vrisne Hermiona. Mundungus je sad već bio posve plav u licu.
Odjeknuo je prasak i Harry je osjetio da mu je ruka odletjela s Mundungusova vrata. Grcajući, gutajući
zrak, Mundungus je zgrabio kofer i zatim se - PRAS - dezaparatirao.
 Harry je glasno opsovao. Okretao se na sve strane da vidi kamo je nestao Mundungus.
"VRATI SE, KRADLJIVI...!"
"Uzalud vičeš, Harry."
Pred njima se stvorila Tonks. Njezina smećkasta kosa bila je mokra od susnježice.
"Mundungus je dosad već sigurno stigao u London. Nema smisla vikati."
"Ali ukrao je Siriusove stvari! Ukrao ih je!"
"Da, ali ipak," odvrati Tonks, koja čini se nije bila nimalo uznemirena tom informacijom, "bilo bi dobro da
se makneš s hladnoće."
Ostala je vani, prateći njihov ulazak u Tri metle. Čim je ušao, Harry je bijesno rekao: "Krao je Siriusove
stvari!"
"Znam, Harry, ali molim te da prestaneš vikati, ljudi zure u nas", šapne Hermiona. "Idi sjesti, donijet ću ti
piće."
Kad se nekoliko minuta kasnije vratila s tri boce pivoslaca, Harry je još kiptio od bijesa.
"Zar ga Red stvarno ne može obuzdati?" šapne Harry razljućeno. "Zar ga ne mogu u najmanju ruku
spriječiti da ne krade sve što nije pribijeno za pod svaki put kad se pojavi u sjedištu?"
"Psst!" očajno šapne Hermiona, ogledavajući se da provjeri prisluškuje li ih tko. Nekoliko čarobnjaka u
blizini s velikim je zanimanjem motrilo Harryja, a nešto dalje stajao je Zabini, oslonjen na stup. "Harry, i
ja bih se naljutila da sam na tvom mjestu, znam da je ukrao tvoje stvari..."
Harry se zagrcnuo pivoslacem. Smetnuo je s uma da je on vlasnik Grimmauldova trga broj dvanaest.
"Tako je, to su moje stvari!" reče on. "Nije ni čudo što nije bio sretan kad me je ugledao! E pa, ispričat ću
Dumbledoreu sve što sam vidio, Mundungus se jedino njega boji."
"Dobra ideja", šapne Hermiona, očito zadovoljna što se Harry smiruje. "Rone, u što si se to zabuljio?"
"U ništa", reče Ron, brzo skrećući pogled sa šanka. Harry je savršeno dobro znao da je pokušavao privući
pogled oble i privlačne madame Rosmerte, na koju je oduvijek bio slab.
"Mislim da je 'Ništa' otišla u skladište po još plamenviskija", jetko mu reče Hermiona.
Praveći se da ju nije čuo, Ron je nastavio pijuckati svoje piće u dostojanstvenoj tišini. Harry je razmišljao
o Siriusu i pokušavao se utješiti mišlju da je on ionako mrzio te srebrne pehare. Hermiona je pogledavala
čas Rona, čas šank, bubnjajući prstima po stolu.
Čim je Harry ispio zadnju kap iz boce, rekla je: "Kako bi bilo da se vratimo u školu?"
Obojica su kimnula. Ionako im nije bilo zabavno, a vrijeme se sve više pogoršavalo. Još su se čvršće
umotali u plašteve, popravili šalove i navukli rukavice. Izašli su iz gostionice iza Katie Bell i njezine
prijateljice te nastavili hodati za njima niz glavnu ulicu. Dok su klipsali cestom za Hogwarts, gacajući kroz
smrznutu bljuzgavicu, Harryjeve su misli odlutale do Ginny. Pretpostavljao je da je nisu sreli zato što se s
Deanom ugnijezdila u čajani madame Puddifoot, glavnom utočištu sretno zaljubljenih parova.
Namrgođeno je pognuo glavu pred uskovitlanom susnježicom, ne usporavajući korak.
Harry je tek nakon nekog vremena shvatio da glasovi Katie Bell i njezine prijateljice, koje im je donosio
vjetar, postaju sve prodorniji i jači. Suzio je oči da može bolje vidjeti njihove nejasne obrise. Prepirale su
se oko nečega što je Katie držala u rukama.
"To nema nikakve veze s tobom, Leanne!" začuo je Harry Katien glas.
Skrenuli su za zavoj. Susnježica je padala sve gušće i jače, zamagljujući Harryjeve naočale. U trenutku kad
je podigao ruku u rukavici da ih obriše, Leanne je pokušala oteti paket iz Katienih ruku. Katie ga je
potegnula prema sebi i paket je pao na tlo.
Katie se istog trena vinula u zrak, ne kao Ron, koji je komično visio o gležnju, nego graciozno, raskriljenih
ruku, kao da se sprema poletjeti. No nešto je u tom prizoru ipak izgledalo neprirodno, sablasno. .. žestoki
vjetar mrsio joj je kosu, ali oči su bile zatvorene, a lice potpuno bezizražajno. Harry, Ron, Hermiona i
Leanne skamenjeno su stajali i gledali u nju.
Kad je došla na visinu od dva metra, Katie je ispustila stravičan krik. Oči su joj se naglo otvorile, ali što
god da je vidjela ili osjećala očito joj je nanosilo strašnu bol. Nije prestajala vrištati, a sad joj se pridružila
i Leanne, koja ju je zgrabila za gležnjeve i pokušala je povući natrag na zemlju. Harry, Ron i Hermiona
pritrčali su da joj pomognu, ali Katie se počela rušiti prije nego što su je stigli primiti za noge. Harry i Ron
uspjeli su je uhvatiti, no ona im se tako žestoko otimala da su je jedva držali. Stoga su je spustili na tlo,
gdje se nastavila previjati i vrištati. Bilo je očito da ih uopće ne prepoznaje.
Harry se ogledao oko sebe; sve je djelovalo posve pusto.
"Ostanite ovdje!" doviknuo je ostalima kroz zavijanje vjetra. "Idem po pomoć!"
Potrčao je prema školi. Nikad prije nije vidio ništa slično i nije mogao shvatiti što je moglo izazvati takvo
Katieino ponašanje. U trku je skrenuo za sljedeći zavoj i sudario se s prilikom koja je podsjećala na
divovskog medvjeda propetog na stražnje noge.
"Hagride!" rekao je zadihano, izvlačeći se iz živice u koju je odletio.
"Harry!" odvrati Hagrid. U njegovim obrvama i bradi bjelasao se snijeg. Bio je odjeven u prostrani, čupavi
kaput od dabrovine. "Baš se vraćam od Grawpa, ne bi vjerovo kako mu dobro ide..."
"Hagride, netko je ozlijeđen ili uklet ili nešto slično..."
"Šta?" reče Hagrid, saginjući se da čuje što mu to Harry govori kroz vijavicu.
"Netko je uklet!" zaurla Harry.
"Uklet? Ko je uklet... ne valjda Ron? Ili Hermiona?"
"Ne, ne oni, Katie Bell... ovuda..."
Zajedno su otrčali natrag. Ubrzo su ugledali grupicu okupljenu oko Katie, koja se i dalje previjala na tlu i
vrištala. Ron, Hermiona i Leanne pokušavali su je umiriti.
"Odmaknite se od nje!" zavikne Hagrid. "Da je vidim!"
"Nešto joj se dogodilo!" jecala je Leanne. "Ne znam što..."
 Hagrid je na sekundu zurio u Katie, a zatim se bez riječi sagnuo, podigao je u naručje i otrčao prema
dvorcu. Katieno prodorno vrištanje zamrlo je u roku od nekoliko sekundi. Sad su opet čuli samo zavijanje
vjetra.
Hermiona je brzo prišla Katienoj uplakanoj prijateljici i stavila joj ruku na ramena.
"Zoveš se Leanne, zar ne?"
Djevojka kimne glavom.
"Je li se to dogodilo iznenada ili...?"
"Kad se paket razderao", jecala je Leanne, pokazujući promočeni paket u smeđem papiru koji je ležao na
tlu. U razderanom dijelu naziralo se zelenkasto svjetlucanje. Ron se sagnuo, ispruživši ruku, ali Harry ga
je zgrabio za nadlakticu i povukao natrag.
"Ne diraj to!"
Čučnuo je. Iz papira je virila kićena ogrlica od opala. "Već sam je jednom vidio", reče Harry, zureći u nju.
"Bila je izložena u Borginu i Burkesu, dosta davno. Pisalo je da je ukleta. Katie ju je sigurno dotaknula."
Pogledao je Leanne, koja se počela nekontrolirano tresti. "Kako je Katie došla do nje?"
"Zato smo se i svađale. Donijela ju je iz zahoda Kod tri metle, rekla je da je to iznenađenje za nekoga u
Hogwartsu i da mu je mora odnijeti. Izgledala je užasno čudno dok je to govorila... oh ne, oh ne, kladim
se da je bila pod Imperiusom, a ja to uopće nisam shvatila!"
Leanne se tresla od plača. Hermiona ju je lagano tapšala po ramenu.
"Leanne, je li rekla tko joj je dao ogrlicu?"
"Ne... nije mi htjela reći... rekla sam joj da je glupa, da ne smije to odnijeti u školu, ali ona me nije htjela
poslušati i... onda sam joj pokušala oteti paket... i... i..." Leanne je očajno zaplakala.
"Ajmo natrag u školu," reče Hermiona, ne skidajući ruku s Leanneinih ramena, "tamo će nam reći kako je
Katie. Dođite..." Harry je nakon kraćeg oklijevanja skinuo šal, pažljivo njime pokrio ogrlicu i podigao je,
ne obazirući se na Ronov zaprepašteni uzdah. 
"Moramo je pokazati madame Pomfrey", objasni on.
Hodajući cestom iza Hermione i Leanne, Harry je grozničavo razmišljao. Kad su ušli u perivoj, opet je
progovorio, jer više nije mogao svoja razmišljanja zadržati za sebe.
"Malfoy zna za tu ogrlicu. Bila je u izložena u vitrini u Borginu i Burkesu prije četiri godine, vidio sam da je
pažljivo proučava dok sam se skrivao od njega i njegova tate. To je kupovao onog dana kad smo ga
pratili! Sjetio je se i vratio se po nju!"
"Ma... ne znam, Harry", reče Ron nesigurno. "U Borgin i Burkes dolazi hrpa ljudi... i zar nije ta cura rekla
da ju je Katie dobila u ženskom zahodu?"
"Rekla je da ju je donijela iz zahoda, nije ju nužno dobila baš u zahodu..."
"McGonagallica!" upozori ga Ron.
Harry podigne pogled. Profesorica McGonagall spustila se kamenim stubama i pohitala im u susret kroz
uskovitlanu susnježicu.
"Hagrid kaže da je vas četvero vidjelo što se dogodilo Katie Bell... molim vas da odmah dođete u moj
kabinet! Što to nosite, Potteru?"
"To je predmet koji je dodirnula", odgovori Harry.
"Bože dragi", reče profesorica McGonagall, uzimajući ogrlicu Harryju s uznemirenim izrazom na licu. "Ne,
ne, Filch, sa mnom su!" dodala je brzo, jer im je u predvorju oduševljeno prišao Filch s podignutim
detektorom tajni. "Smjesta ovo odnesite profesoru Snapeu, ali pazite da je ne dotaknete, neka ostane
zamotana u šal!"
Harry i ostali otišli su za profesoricom McGonagall na kat, u njezin kabinet. Zasniježeni prozori tresli su se
u okvirima, a soba je unatoč vatri u kaminu bila hladna. Profesorica McGonagall zatvorila je vrata i stala
iza radnog stola, gledajući u Harryja, Rona, Hermionu i Leanne, koja je još plakala.
"Onda?" reče ona oštro. "Što se dogodilo?"
Isprekidanim glasom i često zastajkujući kako bi obuzdala suze, Leanne je profesorici McGonagall
ispričala da je Katie otišla na zahod Kod tri metle i iz njega se vratila s neoznačenim paketom, da se
poslije toga počela čudno ponašati i da su se posvađale oko toga je li pametno ikome donositi pakete s
nepoznatim sadržajem. Svađa je kulminirala natezanjem oko paketa, koji se pritom razderao.
U tom se trenutku Leanne tako rasplakala da iz nje više nisu mogli izvući ni jednu jedinu riječ.
"Dobro", reče profesorica McGonagall, blaže nego prije. "Leanne, molim vas da odete u ambulantu i
kažete madame Pomfrey da vam treba dati nešto protiv šoka."
Kad je Leanne otišla iz kabineta, profesorica McGonagall okrenula se Harryju, Ronu i Hermioni.
"Što se dogodilo kad je Katie dotaknula ogrlicu?"
"Podigla se u zrak", reče Harry, preduhitrivši Rona i Hermionu. "Onda je počela vrištati i srušila se na tlo.
Profesorice, smijem li, molim vas, otići profesoru Dumbledoreu?"
"Ravnatelja nema do ponedjeljka, Potteru", reče profesorica McGonagall, izgledajući iznenađeno.
"Nema ga?" ljutito ponovi Harry.
"Da, Potteru, nema ga!" zajedljivo odvrati profesorica McGonagall. "Ali sve što biste mu htjeli ispričati o
ovoj strahoti zasigurno možete reći i meni!"
Harry je oklijevao. Nije profesoricu McGonagall smatrao idealnom osobom za povjerljive razgovore. Iako
ga je Dumbledore po mnogo čemu više plašio, Harryju se činilo da on nije tip koji bi samo prezirno
otpuhnuo na nečiju teoriju, ma kako nategnuta bila. Ali ovo je bilo pitanje života i smrti, a ne trenutak da
strahuje od ismijavanja.
"Mislim da je Katie ogrlicu dobila od Draca Malfoya, profesorice."
Ron je protrljao nos kao da mu je neugodno. Hermiona se premjestila s noge na nogu, kao da bi se
najradije udaljila od Harryja. "To je vrlo ozbiljna optužba, Potteru", reče profesorica McGonagall nakon
šokirane stanke. "Imate li kakvih dokaza za nju?"
"Ne," reče Harry, "ali..." Ispričao joj je kako su slijedili Malfoya do Borgina i Burkesa i tamo čuli razgovor
između njega i Borgina. Kad je završio, profesorica McGonagall izgledala je pomalo zbunjeno.
"Malfoy je nešto odnio na popravak u Borgin i Burkes?"
"Ne, profesorice, samo je htio da mu Borgin objasni kako da nešto popravi, nije to imao kod sebe. Ali
nije u tome stvar, nego u tome što je istovremeno nešto kupio, a ja mislim da je to bila ta ogrlica..."
"Je li Malfoy iz dućana izašao sa sličnim paketom?"
"Ne, profesorice, rekao je Borginu da mu to pričuva u dućanu..."
"Ali, Harry," prekine ga Hermiona, "Borgin ga je pitao želi li to ponijeti sa sobom, a Malfoy je rekao da ne
želi..."
"Pa zato što ju nije htio dodirnuti, to je bar očito!" ljutito odvrati Harry.
"Ne, rekao je: 'Neću valjda to nositi po ulici?'" reče Hermiona.
"Pa, stvarno bi izgledao kao budala s ogrlicom oko vrata", upadne Ron.
"Oh, Rone," reče Hermiona kao da očajava, "ogrlica bi bila zamotana da je ne može dotaknuti i bilo bi je
lako spremiti pod plašt da je sakrije od tuđih pogleda! Mislim da je predmet koji je rezervirao u Borginu i
Burkesu ili krupan ili bučan. To je nešto što bi privuklo pozornost na ulici - i, u svakom slučaju," nastavila
je glasnije da je Harry ne prekine, "zar se ne sjećate da sam pitala Borgina za ogrlicu? Kad sam ušla u
dućan da pokušam saznati što je Malfoy ostavio na čuvanju, vidjela sam i nju. A Borgin mi je rekao samo
cijenu, nije rekao da je već prodana ili tako nešto..."
"Pa kad si bila totalno prozirna, shvatio je na što ciljaš u roku od pet sekundi, naravno da ti nije htio reći -
i uostalom, Malfoy je odonda mogao nekoga poslati po nju..."
"Dosta!" reče profesorica McGonagall kad je Hermiona otvorila usta da mu odgovori. Izgledala je
bijesno. "Potteru, drago mi je što ste mi sve to rekli, ali ne možemo optužiti Malfoya samo zato što je
ušao u dućan gdje je možda kupljena ta ogrlica. Isto se vjerojatno može reći za još stotine ljudi..."
"... to sam i ja rekao..." promrmlja Ron.
"... i u svakom slučaju, ove godine smo jako postrožili mjere sigurnosti u dvorcu, ne vjerujem da bi
ogrlica mogla ući u školu bez našeg znanja..."
"... ali..."
"... a osim toga," nastavi profesorica McGonagall, tonom koji je neugodno jasno govorio da je rasprava
završena, "gospodin Malfoy danas uopće nije bio u Hogsmeadeu."
Poraženi Harry se zablenuo u nju.
"Kako znate, profesorice?"
"Odrađivao je kaznu kod mene. Nije napisao posljednje dvije zadaće iz Preobrazbe. I zato vam
zahvaljujem što ste svoje sumnje podijelili sa mnom, Potteru," reče ona, odlučno hodajući mimo njih,
"ali sad moram otići u ambulantu da vidim kako je Katie Bell. Svima vam želim ugodan dan."
Otvorila je vrata kabineta. Nije im preostalo ništa drugo nego da šutke izađu.
Iako je bio ljut na Rona i Hermionu zato što su stali uz profesoricu McGonagall, nije mogao ostati po
strani kad su opet počeli raspravu o svemu što se dogodilo.
"Što mislite, kome je Katie trebala predati tu ogrlicu?" upita Ron dok su se penjali stubama, vraćajući se
u društvenu prostoriju.
"Tko zna", odvrati Hermiona. "Ali izvukao se za dlaku. Bilo bi nemoguće otvoriti paket bez dodirivanja
ogrlice."
"Ima tu dosta mogućnosti", reče Harry. "Dumbledore... smrtonoše bi bili na sedmom nebu da ga se
mogu riješiti, on im je sigurno medu glavnim metama. Ili Slughorn... Dumbledore misli da ga je
Voldemort stvarno htio imati na svojoj strani i sigurno im nije drago što je otišao Dumbledoreu. Ili..."
"Ili ti", zabrinuto ga prekine Hermiona.
"Ne bih rekao," odvrati Harry, "jer bi se u tom slučaju Katie jednostavno okrenula na cesti i predala mi
ogrlicu, zar ne? Hodao sam iza nje još od Tri metle. Bilo bi puno logičnije da paket preda izvan
Hogwartsa, budući da Filch pregledava sve koji izlaze i ulaze. Pitam se zašto joj je Malfoy rekao da ga
unese u dvorac?"
"Harry, Malfoy nije bio u Hogsmeadeu!" reče Hermiona, iznervirano lupajući nogom po podu.
"Onda je sigurno imao suradnika", nije se predavao Harry. "Crabbea ili Goylea - ili, kad malo bolje
razmislim, nekog smrtonošu, sad kad im se priključio, sigurno ima puno korisnije pajdaše od njih
dvojice..."
Ron i Hermiona se pogledaše. Bilo je očito da daljnju raspravu smatraju besmislenom.
"Krunidbena juha", odlučno je rekla Hermiona kad su došli do Debele dame.
Portret se otvorio i propustio ih u prilično dobro popunjenu društvenu prostoriju. U zraku se osjećao
miris vlažne odjeće. Po svemu sudeći, mnogo se ljudi zbog lošeg vremena ranije vratilo iz Hogsmeadea.
U žagoru nije bilo tonova straha ili nagađanja: još se nije proširila vijest o Katienoj nesreći.
"Znate, kad ga malo bolje pogledate, nije to bio vješto izveden napad", progovori Ron, nehajno tjerajući
jednog prvašića iz udobne fotelje pokraj kamina da on može sjesti. "Kletva nije čak uspjela doći do
dvorca. Ne bih to baš nazvao besprijekornim planom."
"U pravu si", reče Hermiona, nogom gurajući Rona iz fotelje i pozivajući prvašića da se vrati u nju. "Nije
bio dobro osmišljen."
"A otkad Malfoy pripada velikim svjetskim misliocima?" priupita Harry.
Na to ni Ron ni Hermiona nisu imali odgovor.
GLAVA TRINAESTA
Tajnoviti Riddle

 
Sljedećeg dana Katie su prebacili u Bolnicu sv. Munga za magične bolesti i ozljede. U međuvremenu se
vijest da je ukleta proširila cijelom školom, iako su mnogi detalji priče bili pobrkani. Činilo se da nitko
osim Harryja, Rona, Hermione i Leanne ne zna da ogrlica nije bila namijenjena Katie.
"Oh, zna i Malfoy, naravno", rekao je Harry Ronu i Hermioni, koji su jednostavno nastavili provoditi svoju
novu politiku prema Harryjevoj teoriji da je Malfoy smrtonoša: simulirali su gluhoću.
Harry nije bio siguran hoće li se Dumbledore vratiti s tajanstvenog zadatka na vrijeme da mu u
ponedjeljak navečer održi instrukcije, ali budući da nije dobio nikakvu novu poruku, ipak se u osam sati
pojavio pred njegovim kabinetom. Pokucao je i čuo poziv da uđe. Dumbledore je sjedio za stolom,
djelujući netipično umorno. Ruka mu je još bila crna i izgorena, ali pozvao je Harryja da sjedne s
osmijehom na licu. Na stolu je opet stajalo sito sjećanja, a na stropu je treperio njegov srebrnasti odsjev.
"Čujem da ste imali pune ruke posla dok me nije bilo", reče Dumbledore. "Ako se ne varam, vidjeli ste
što se dogodilo Katie." 
"Da, gospodine. Kako je ona?"
"Još je u vrlo lošem stanju, iako je imala sreće, uvjetno rečeno. Čini se da je ogrlicu samo okrznula
kožom; imala je rupicu na rukavici. Da ju je objesila oko vrata ili jednostavno primila golom rukom,
sigurno bi umrla, možda čak na mjestu. Srećom, profesor Snape uspio je zaustaviti brzo širenje kletve..."
"Zašto on?" smjesta upita Harry. "Zašto ne madame Pomfrey?"
"Bezobraznik", začu se tihi glas iz jednog od portreta na zidu.
Siriusov prapradjed Phineas Nigellus, koji je dotad izgledao kao da spava, podigao je glavu s ruku. "Ja u
svoje vrijeme ne bih dopustio da me neki učenik poziva na red zbog podjele poslova u Hogwartsu."
"Da, hvala ti, Phinease", poklopi ga Dumbledore. "Profesor Snape mnogo se bolje razumije u mračne
vještine od madame Pomfrey, Harry. U svakom slučaju, osoblje Svetoga Munga šalje mi izvještaje svakih
sat vremena. Vjerujem da će se Katie s vremenom potpuno oporaviti."
"A gdje ste vi bili ovog vikenda, gospodine?" upita Harry, dobro znajući da izaziva sreću. S njim se očito
slagao i Phineas Nigellus, koji je tiho puhnuo.
"Ne bih sad o tome", odvrati Dumbledore. "Ispričat ću vam kad dođe vrijeme za to."
"Stvarno?" iznenađeno upita Harry.
"Da, hoću", potvrdi Dumbledore. Izvukao je novu bočicu sa srebrnastim sjećanjima iz pelerine i odčepio
je dodirom štapića.
"Gospodine", bojažljivo poče Harry. "Sreo sam Mundungusa u Hogsmeadeu."
"Ah, da, već sam doznao da se naš dugoprsti Mundungus prilično olako odnosio prema vašem
nasljedstvu", reče Dumbledore, lagano se mršteći. "Skriva se otkako ste ga napali pred Tri metle. Mislim
da se boji susreta sa mnom. Uvjeravam vas, međutim, da ubuduće neće imati priliku krasti Siriusove
stvari."
"Onaj šugavi stari mješanac krade obiteljsku baštinu Blackovih?" ljutito se umiješa Phineas Nigellus.
Odmah je odmarširao iz okvira, nedvojbeno zato da posjeti svoj portret na Grimmauldovu trgu broj
dvanaest.
"Profesore," progovori Harry nakon kraće stanke, "je li vam profesorica McGonagall ispričala što sam joj
rekao nakon što je Katie nastradala? O Dracu Malfoyu?"
"Rekla mi je za vaše sumnje, da", odvrati Dumbledore.
"A da li vi...?"
"Poduzet ću sve potrebne mjere da istražim sve osobe koje su mogle imati udjela u Katienoj nezgodi",
reče Dumbledore. "Ali u ovom trenutku me više zanimaju vaše instrukcije, Harry."
Harry je osjetio laganu gorčinu. Ako su instrukcije tako strašno važne, zašto je od prve do današnje
prošlo toliko vremena? No nije opet spomenuo Draca Malfoya, nego je šutke promatrao kako
Dumbledore izlijeva nova sjećanja u sito i dugim prstima miješa sadržaj kamene zdjele.
"Siguran sam da se sjećate da smo našu pripovijest o počecima lorda Voldemorta prekinuli u trenutku
kad je pristali bezjak Tom Riddle napustio svoju suprugu, vješticu Meropu, vrativši se u obiteljski dom u
Little Hangletonu. Meropa je ostala sama u Londonu, čekajući dijete koje će jednog dana postati lord
Voldemort."
"Kako znate da je bila u Londonu, gospodine?"
"Zbog svjedočenja stanovitog Caractacusa Burkea", objasni Dumbledore, "koji je, nekim čudnim
slučajem, bio suosnivač upravo one trgovine iz koje je došla ogrlica o kojoj smo maloprije razgovarali."
Počeo je prosijavati sadržaj sita sjećanja. Harryju to nije bilo prvi put da ga vidi da traži sjećanje na sličan
način kao što lovac na zlato traži zlatno grumenje. Iz kovitlave, srebrnaste mase izdigao se omalen
starac, polako se vrteći oko svoje osi. Bio je srebrnastobijele boje, poput sablasti, iako ne tako proziran.
Oči su mu bile skrivene čupavom kosom.
"Da, dosta smo neobičnim putem došli do njega. Donijela ga je jedna mlada vještica uoči Božića, ima sad
tome već dosta godina. Rekla je da joj očajnički treba zlato, što je bilo i očito. Odjevena u dronjke, trbuh
do zuba... čekala je dijete, razumijete. Rekla je da je medaljon pripadao Slytherinu. E sad, mi smo se već
naslušali takvih priča, 'Oh, ovo je Merlinovo, stvarno, to mu je bio omiljeni čajnik', ali kad sam ga
pregledao, stvarno se ispostavilo da ima njegov biljeg. Još nekoliko jednostavnih čarolija i više nije bilo
dvojbe. Jasno, to je značilo da je bio gotovo neprocjenjiv. Ona očito nije imala pojma o njegovoj
vrijednosti. Bila je sretna što je dobila deset galeona. Nismo nikad jeftinije prošli!"
Dumbledore je protresao sito energičnije nego inače, a Caractacus Burke potonuo je natrag u
uskovitlanu masu sjećanja iz koje je i došao.
"Dao joj je samo deset galeona?" zgranuto upita Harry.
"Caractacus Burke nije bio poznat po velikodušnosti", odgovori Dumbledore. "Dakle, znamo da je potkraj
trudnoće Meropa bila sama u Londonu i da joj je očajnički trebalo zlato. Čini se da ju je očaj natjerao da
proda svoju jedinu dragocjenost, onaj medaljon iz Marvolove voljene obiteljske baštine."
"Ali mogla je upotrijebiti magiju!" nestrpljivo će Harry. "Mogla si je hranu i ostalo nabavljati magijom, zar
ne?"
"Ah," reče Dumbledore, "možda jest. Ali vjerujem - i to je, doduše, nagađanje, no uvjeren sam da sam u
pravu - da je Meropa prestala koristiti magiju nakon što ju je muž napustio. Mislim da više nije željela biti
vještica. Naravno, jednako je tako moguće da su joj neuzvraćena ljubav i očaj koji je uslijedio iscrpili
moći; i to se događa. U svakom slučaju, kao što ćete vidjeti, Meropa nije htjela posegnuti za štapićem
čak ni kad joj je život visio o koncu."
"Nije htjela preživjeti čak ni zbog svog sina?"
Dumbledore podigne obrve.
"Nije vam valjda žao lorda Voldemorta?"
"Ne," brzo odvrati Harry, "ali ona je imala izbor, zar ne, za razliku od moje mame..."
"I vaša je majka imala izbor", blago reče Dumbledore. "Da, Meropa Riddle izabrala je smrt usprkos sinu
koji ju je trebao, ali nemojte joj prestrogo suditi, Harry. Dugotrajna patnja jako ju je oslabila, a nikad nije
bila hrabra kao vaša majka. A sad bih vas zamolio da ustanete..."
"Kamo idemo?" upita Harry kad mu se Dumbledore pridružio ispred stola.
"Ovaj put", odvrati Dumbledore, "idemo u moje sjećanje. Mislim da ćete vidjeti da je uz obilje živopisnih
detalja, još i dosta točno. Nakon vas, Harry..."
Harry se nagnuo nad sito sjećanja. Lice mu je uronilo u hladnu površinu sjećanja i opet je padao kroz
tamu... Nekoliko sekundi kasnije noge su mu udarile o čvrsto tlo. Otvorio je oči i otkrio da s
Dumbledoreom stoji u vrevi londonske ulice staromodna izgleda.
"Evo i mene", reče Dumbledore veselo, pokazujući visoku priliku pred njima, koja je upravo prelazila
cestu ispred konjske zaprege za dostavu mlijeka.
Kosa i brada mlađeg Albusa Dumbledorea bile su crvenkasto-smeđe boje. Kad je došao na njihovu stranu
ulice, dugim je korakom zagrabio niz pločnik. Njegovo ekstravagantno odijelo od tamnoljubičastog
baršuna privlačilo je mnoge znatiželjne poglede.
"Zgodno odijelo, gospodine", nije se mogao suzdržati Harry. Dumbledore se samo nasmijao. Krenuli su
za njegovom mlađom verzijom, održavajući razmak. Naposljetku su kroz željezna vrata ušli u pusto
dvorište prilično turobne, četvrtaste zgrade okružene visokom ogradom. Mlađi Dumbledore popeo se
stubama koje su vodile do ulaza u zgradu i pokucao. Nekoliko trenutaka kasnije vrata mu je otvorila
nepočešljana djevojka u pregači.
"Dobar dan. Imam sastanak s gospođom Cole, koja je, ako se ne varam, nadstojnica?"
"Oh", reče djevojka zbunjeno, odmjeravajući njegovu ekscentričnu pojavu. "Ovaj... samo malo...
GOSPOĐO COLE!" viknula je preko ramena.
Harry je začuo da joj udaljeni glas nešto dovikuje u odgovor. Djevojka se opet okrenula Dumbledoreu.
"Uđite, sad će ona."
Dumbledore je ušao u predvorje popločeno crno-bijelim pločicama. Prostor je djelovao otrcano, ali bio
je besprijekorno čist. Harry i stariji Dumbledore također su ušli. Prije nego što su se za njima zatvorila
vrata, vidjeli su da im u susret hita mršava žena zaposlena izgleda. Imala je oštre crte lica koje su
djelovale više zabrinuto nego neljubazno. Hodajući prema Dumbledoreu, preko ramena je dobacivala
instrukcije drugoj pomoćnici u pregači.
"... i idi gore odnijeti Marthi jod, Billy Stubbs si je opet skidao kraste, a Eric Whalley je ranicama zamrljao
sve plahte - samo su nam još falile vodene kozice", završila je ona općenitim komentarom. Kad je
napokon ugledala Dumbledorea, stala je kao ukopana. Izgledala je tako zaprepašteno kao da joj je prag
upravo prešla žirafa.
"Dobar dan", reče Dumbledore, pružajući joj ruku. Gospođa Cole je i dalje zurila u njega otvorenih usta.
"Zovem se Albus Dumbledore. Poslao sam vam pismo u kojem sam vas zamolio da se sastanemo, a vi ste
me vrlo ljubazno pozvali da danas dođem k vama."
Gospođa Cole je trepnula. Očito zaključivši da Dumbledore ipak nije halucinacija, nemoćno je rekla: "Ah,
da. Pa... pa, u tom slučaju... dođite u moju sobu. Da."
Odvela je Dumbledorea u sobicu koja je izgledala kao spoj dnevne sobe i ureda. Bila je jednako otrcana
kao predvorje i namještena starim, rasparenim namještajem. Pozvala je Dumbledorea da sjedne na
klimavi stolac i smjestila se iza pretrpanog radnog stola, nervozno ga mjerkajući.
"Došao sam, kao što sam vam najavio u pismu, da porazgovaramo o Tomu Riddleu i dogovorimo se oko
njegove budućnosti", reče Dumbledore.
"Jeste li mu vi rođak?" upita gospođa Cole.
"Ne, ja sam učitelj", odgovori Dumbledore. "Došao sam Tomu ponuditi mjesto u mojoj školi."
"O kojoj je školi riječ?"
"Zove se Hogwarts", reče Dumbledore.
"A kako to da vas zanima Tom?"
"Vjerujemo da posjeduje kvalitete koje tražimo."
"Mislite, osvojio je stipendiju? Kako je to moguće? Nitko ga nikad nije prijavio."
"Pa, njemu je mjesto u našoj školi zajamčeno od rođenja..."
"Tko ga je upisao? Roditelji?"
Nije bilo sumnje da je gospođa Cole neugodno pronicava žena. Dumbledore je očito došao do istog
zaključka, jer je Harry primijetio da krišom izvlači štapić iz džepa baršunastog odijela, istovremeno
uzimajući list potpuno praznog papira sa stola gospode Cole.
"Izvolite," reče Dumbledore, zamahnuvši štapićem dok joj je dodavao papir, "mislim da će vam sad sve
biti jasnije."
Dok je pomno proučavala prazni papir, oči gospođe Cole na trenutak su se zamaglile.
"Čini se da je sve u savršenom redu", reče ona spokojno, vraćajući mu list papira. Pogled joj je zapeo za
bocu džina i dvije čaše kojih do prije nekoliko sekundi pouzdano nije bilo nigdje u blizini.
"Ovaj... jeste li za čašu džina?" upita ga ona izrazito rafiniranim tonom.
"Hvala najljepša", odvrati Dumbledore uz širok osmijeh. Ubrzo je postalo jasno da su džin i gospođa Cole
stari prijatelji. Napunila im je čaše bez škrtarenja i svoju iskapila nadušak. Zadovoljno cmoknuvši,
počastila je Dumbledorea prvim osmijehom, a on nije gubio vrijeme nego je odmah počeo iskorištavati
stečenu prednost.
"Što mi možete reći o prošlosti Toma Riddlea? Ako sam dobro shvatio, rođen je u ovom sirotištu?"
"Tako je", potvrdi gospođa Cole, nalijevajući si još džina. "Sjećam se kao da je bilo jučer, jer sam tek
počela raditi. Bilo je to na Staru godinu, vani je vladala ljuta zima, padao je snijeg, razumijete. Gadna
noć. Uza stube nam je doteturala ta cura, nije bila puno starija od mene. Pa, nije bila prva takva. Primili
smo je i rodila je u roku od sat vremena. Sat vremena nakon toga bila je mrtva."
Gospođa Cole je važno kimnula glavom i opet dobro potegnula iz čaše.
"Je li prije smrti išta rekla?" upita Dumbledore. "Na primjer, nešto o dječakovu ocu?"
"Da znate da jest", reče gospođa Cole, sad već dosta razgaljena džinom u ruci i zahvalnom publikom
pred sobom.
"Sjećam se da mi je rekla: 'Nadam se da će sličiti svom tati', i neću vam lagati, nisam je uopće krivila zbog
toga, nije se mogla pohvaliti velikom ljepotom - i još mi je rekla da se mora zvati Tom, po svom ocu, i
Marvolo, po njezinu ocu - da, znam, čudno ime, zar ne? Mislili smo da je možda došla iz cirkusa - i rekla
je da je dječakovo prezime Riddle. To su joj bile posljednje riječi, a ubrzo nakon toga je umrla.
Pa, dali smo mu ime koje je ona odabrala, činilo se da je to sirotici bilo važno, ali ni Tom, ni Marvolo niti
bilo koji Riddle nikad nije došao po njega. Zapravo, nitko iz njegove obitelji. Tako je ostao u sirotištu i tu
živi sve do danas."
Gospođa Cole još je jednom, gotovo rastreseno, prepunila čašu džinom. Na jagodicama su joj izbile dvije
ružičaste mrlje. Nastavila je: "Čudan je to dečko."
"Da", reče Dumbledore. "To sam i pretpostavljao."
"Bio je i čudna beba. Znate, gotovo nikad nije plakao. A onda, kad je malo narastao, postao je...
neobičan."
"Neobičan u kojem smislu?" blago upita Dumbledore.
"Pa, on..."
Gospođa Cole tu je zastala i pogledala Dumbledorea preko ruba čaše, pravim inkvizitorskim pogledom,
krajnje izoštrenim i prodornim.
"Kažete da definitivno ima mjesto u vašoj školi?"
"Definitivno", potvrdi Dumbledore.
"I ništa što ja kažem to ne može promijeniti?"
"Ništa", reče Dumbledore.
"Odvest ćete ga bez obzira na to što čujete?"
"Bez obzira", ozbiljno ponovi Dumbledore.
Motrila ga je suženim očima, kao da pokušava odlučiti može li imati povjerenja u njega. Očito je odlučila
da može, jer joj je odjednom izletjelo: "Plaši drugu djecu."
"Mislite, nasilan je?" upita Dumbledore.
"Sigurna sam da jest," reče gospođa Cole, lagano se mršteći, "ali vrlo ga je teško uhvatiti na djelu. Bilo je
incidenata... ružnih događaja..."
Dumbledore ju nije forsirao, iako je Harry vidio da je zainteresiran. Otpila je novi gutljaj džina i rumenilo
na obrazima još se više pojačalo.
"Kunić Billija Stubbsa... pa, Tom je rekao da nije on kriv i ne razumijem kako je to mogao izvesti, ali s
druge strane, kunić se nije sam objesio na gredu, zar ne?"
"Pretpostavljam da nije, ne", tiho reče Dumbledore.
"Ali odnio me vrag ako shvaćam kako se Tom popeo na nju. Znam samo to da se dan prije posvađao s
Billyjem. A zatim..." gospođa Cole je opet potegnula iz čaše, ovaj put se malo polivši po bradi, "kad smo
bili na ljetnim praznicima - vodimo ih, znate, jedanput godišnje na selo ili na more - pa, Amy Benson i
Dennis Bishop poslije više nikad nisu bili sasvim prisebni, ali sve što smo uspjeli izvući iz njih bilo je da su
otišli u neku spilju s Tomom Riddleom. On se zaklinjao da su je samo malo istraživali, ali nešto se
dogodilo, sigurna sam u to. I, pa, još se svašta događalo, čudne stvari..."
Opet je pogledala Dumbledorea. Usprkos rumenim obrazima, pogled joj je bio bistar.
"Sumnjam da će ikome biti žao ako ode."
"Vama je sigurno jasno da neće kod nas biti stalno?" upita je Dumbledore. "Morat će se vraćati ovamo,
ako ne češće, svakako tijekom ljeta."
"Pa, i to je bolje nego dobiti po nosu zahrđalim žaračem", odvrati gospoda Cole i tiho štucne. Ustala je, a
Harry je zadivljeno primijetio da i dalje čvrsto stoji na nogama, iako se razina džina u boci u
međuvremenu smanjila za dvije trećine.
"Pretpostavljam da biste ga htjeli upoznati?"
"Apsolutno", reče Dumbledore, također ustajući. Povela ga je iz ureda i uz kamene stube, dobacujući
pomoćnicima i djeci upute i prijekore. Svi su siročići, vidio je Harry, nosili iste sivkaste kute. Iako su
izgledali kao da dobivaju pristojnu skrb, nije se moglo poreći da je sirotište bilo vrlo turobno mjesto
odrastanja.
"Evo nas", reče gospođa Cole, kad su skrenuli s drugog odmorišta i zaustavili se pred prvim vratima u
dugom hodniku. Dvaput je pokucala i ušla.
"Tome? Imaš posjetitelja. Ovo je gospodin Dumberton - oprostite, Dunderbore. Došao ti je reći - pa,
neka ti sam kaže."
Harry i dva Dumbledorea ušli su u sobu, a gospođa Cole je na izlasku zatvorila vrata. Soba je bila mala i
oskudno namještena starim ormarom i željeznim krevetom. Na sivim pokrivačima sjedio je dječak,
ispruženih nogu i s knjigom u rukama.
Lice Toma Riddlea nije pokazivalo nikakvu sličnost s Gauntovima. Meropina se posljednja želja ostvarila:
bio je minijaturna verzija svoga zgodnog oca, visok za jedanaestogodišnjaka, tamnokos i blijed. Oči su
mu se neznatno suzile kad je uočio Dumbledoreov ekscentrični izgled. U sobi je neko vrijeme vladao
muk.
"Tome, drago mi je što se srećemo", reče Dumbledore, prilazeći mu s ispruženom rukom.
Dječak ju je prihvatio tek nakon kraćeg oklijevanja. Rukovali su se. Dumbledore je privukao tvrdi drveni
stolac da sjedne pokraj Riddlea, djelujući kao da je došao u posjet bolničkom pacijentu. "Ja sam profesor
Dumbledore."
"'Profesor'?" ponovi Riddle sumnjičavo. "Je li to nešto slično kao 'doktor'? Zašto ste došli? Je li
vas ona pozvala da me pregledate?" Uperio je prst u vrata kroz koja je gospođa Cole maloprije izašla.
"Ne, ne", reče Dumbledore, smiješeći se.
"Ne vjerujem vam", odvrati Riddle. "Htjela je da me pregledate, zar ne? Recite mi istinu!"
Zadnje tri riječi bile su prožete gotovo šokantnom silinom. Bila je to zapovijed, očito izrečena već mnogo
puta. Raširio je oči i bijesno se zagledao u Dumbledorea, koji mu nije odgovorio nego se jednostavno
nastavio ljubazno smiješiti. Riddle je nakon nekoliko sekundi prestao sijevati pogledom, ali sad je
izgledao još sumnjičavije nego prije.
"Tko ste vi?"
"Rekao sam vam. Zovem se profesor Dumbledore i radim u školi koja se zove Hogwarts. Došao sam vam
ponuditi mjesto u mojoj školi - vašoj novoj školi, ako želite doći u nju."
Riddleova reakcija bila je potpuno neočekivana. Skočio je s kreveta i uzmaknuo od Dumbledorea s
bijesnim izrazom na licu.
"Ne možete me tek tako prevariti! Došli ste iz umobolnice, zar ne? 'Profesor', da, sigurno - e pa, ne idem,
jasno? U umobolnicu bi trebalo strpati onu staru alapaču. Nisam nikad ništa učinio maloj Amy Benson ili
Dennisu Bishopu, sami ih pitajte, i oni će vam reći isto!"
"Nisam došao iz umobolnice", strpljivo reče Dumbledore. "Učitelj sam, a ako se smirite i sjednete,
objasnit ću vam što je Hogwarts. Naravno, ako ne želite doći u školu, nitko vas na to neće prisiljavati..."
"Da mi je vidjeti tko bi se to usudio", posprdno reče Riddle.
"Hogwarts je", nastavi Dumbledore kao da nije čuo posljednje Riddleove riječi, "škola za ljude s
posebnim sposobnostima..."
"Ja nisam lud!"
"Znam da niste ludi. Hogwarts nije škola za luđake. To je škola magije."
Nastupila je tišina. Riddle se ukipio, bezizražajna lica, ali pogled mu je letio od jednog Dumbledoreova
oka do drugog, kao da ih oba pokušava uhvatiti u laži.
"Magije?" ponovi on šaptom.
"Tako je", reče Dumbledore.
"To... to što ja mogu raditi, to je magija?"
"A što to možete raditi?"
 "Svašta", dahne Riddle. Vrat i upali obrazi porumenjeli su od uzbuđenja. Izgledao je grozničavo. "Mogu
pomicati stvari a da ih ne dotaknem. Mogu prisiliti životinje da rade ono što želim bez dresure. Mogu
postići da se ljudima koji me živciraju dogode loše stvari. Mogu im nanijeti bol ako to poželim."
Noge su mu podrhtavale. Zateturao je prema krevetu i opet sjeo, zagledan u svoje ruke, glave pognute
kao u molitvi.
"Znao sam da sam drugačiji", šapne on svojim uzdrhtalim prstima. "Znao sam da sam poseban. Uvijek
sam znao da postoji još nešto."
"Pa, bili ste u pravu", reče Dumbledore, koji se više nije smiješio nego je pozorno motrio Riddlea. "Vi ste
čarobnjak."
Riddle je podigao glavu. Lice mu se preobrazilo: odavalo je mahnitu sreću, ali nije zbog toga postalo još
ljepše. Naprotiv, njegove fine crte lica ogrubjele su i poprimile gotovo bestijalan izraz.
"Jeste li i vi čarobnjak?"
"Da, jesam."
"Dokažite", smjesta reče Riddle, istim zapovjednim tonom kojim je ranije zatražio da mu Dumbledore
kaže istinu.
Dumbledore podigne obrve.
"Ako se ne varam, to znači da prihvaćate mjesto u Hogwartsu..."
"Naravno da prihvaćam!"
"U tom slučaju očekujem da me oslovljavate s 'profesore' ili 'gospodine'."
Riddleovo lice je na djelić sekunde otvrdnulo, a onda je neprepoznatljivo uljudnim glasom rekao:
"Ispričavam se, gospodine. Mislio sam... molim vas, profesore, možete li mi pokazati...?"
Harry je bio uvjeren da će ga Dumbledore odbiti, da će reći Riddleu kako će u Hogwartsu imati mnogo
prilika za praktične demonstracije, da se trenutno nalaze u zgradi punoj bezjaka pa moraju biti na
oprezu. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, Dumbledore je izvukao štapić iz unutarnjeg džepa jakne,
uperio ga u trošni ormar u kutu i ležerno trznuo. Ormar se pretvorio u buktinju.
Riddle je skočio na noge. Harry mu nije mogao zamjeriti što je zaurlao od šoka i bijesa; sigurno je u
njemu čuvao sve što je imao na svijetu.
No prije nego što se Riddle stigao okomiti na Dumbledorea, plamenovi su iščezli, a na njihovu mjestu
opet je stajao netaknuti ormar.
Riddle je zurio malo u ormar, malo u Dumbledorea, a zatim je s pohlepnim izrazom na licu pokazao na
štapić. "Gdje se to nabavlja?"
"Sve u svoje vrijeme", odvrati Dumbledore. "Mislim da nešto pokušava izaći iz vašeg ormara."
I doista, iz unutrašnjosti ormara dopiralo je tiho zveketanje. Riddle je prvi put izgledao prestrašeno.
"Otvorite vrata", reče Dumbledore.
Riddle je oklijevao i potom prešao sobu, otvarajući vrata ormara. Na najvišoj polici, iznad šipke s
otrcanom odjećom, tresla se i zveketala mala kartonska kutija, zvučeći kao da je u njoj zarobljeno
nekoliko uspaničenih miševa.
"Izvadite je", reče Dumbledore.
Riddle je izvadio tresuću kutiju. Izgledao je uznemireno.
"Nalazi li se u toj kutiji išta što ne biste smjeli imati?" upita Dumbledore.
Riddle mu je uputio dug, bistar, proračunat pogled.
"Da, valjda je tako, gospodine", odvrati naposljetku bezbojnim glasom.
"Otvorite je", reče Dumbledore.
Riddle je skinuo poklopac i bez gledanja iskrenuo sadržaj na krevet. Harry, koji je očekivao znatno
uzbudljiviji prizor, ugledao je hrpicu malih, svakodnevnih predmeta, među njima jo-jo, srebrni naprstak i
potamnjelu usnu harmoniku. Prestali su se tresti čim su ispali iz kutije i sad su mirno ležali na tankim
pokrivačima.
"Vratit ćete ih njihovim vlasnicima i ispričati im se", smireno reče Dumbledore, spremajući štapić u
jaknu. "Znat ću jeste li to učinili. I upozoravam vas: u Hogwartsu se krađa ne tolerira."
Riddle nije izgledao ni najmanje posramljeno. Još je motrio Dumbledorea hladnim i procjenjivačkim
pogledom. Napokon je bezbojnim glasom rekao: "Da, gospodine."
"U Hogwartsu", nastavi Dumbledore, "učimo ne samo kako se magija koristi, nego i kako se kontrolira. Vi
ste - siguran sam nenamjerno - svoje moći koristili na način koji se u našoj školi ne podučava niti tolerira.
Niste ni prvi ni zadnji koji je dopustio da magija kontrolira njega. Ali trebali biste znati da Hogwarts
učenike može izbaciti iz škole, a Ministarstvo magije - da, postoji ministarstvo - prekršitelje zakona
kažnjava još strože. Svi novi čarobnjaci moraju prihvatiti to da ulazak u naš svijet znači i poštovanje naših
zakona."
"Da, gospodine", ponovi Riddle.
Bilo je nemoguće pogoditi što misli. Lice mu je ostalo bezizražajno dok je svoju tajnu zalihu ukradenih
predmeta spremao natrag u kartonsku kutiju. Kad je bio gotov, okrenuo se Dumbledoreu i bez uvijanja
rekao: "Nemam novca."
"To se lako da ispraviti", reče Dumbledore, vadeći iz džepa kožnu vrećicu. "Hogwarts ima fond za
učenike kojima je pri kupnji udžbenika i pelerina potrebna pomoć. Možda ćete poneku zbirku čarobnih
formula morati kupiti u antikvarijatu, ali..."
"Gdje se kupuju zbirke čarolija?" prekine ga Riddle, koji je tešku vrećicu s novcem prihvatio bez ijedne
riječi zahvale. Upravo je proučavao debeli zlatni galeon.
"U Zakutnoj ulici", reče Dumbledore. "Donio sam vam popis knjiga i školske opreme. Pomoći ću vam da
sve nađete..."
"Vi idete sa mnom?" upita Riddle, podižući pogled.
"Svakako, ako..."
"Ne trebam vas", reče Riddle. "Navikao sam sve raditi samostalno i svuda po Londonu hodam sam. Kako
se dolazi u tu Zakutnu ulicu... gospodine?" dometnuo je, primijetivši Dumbledoreov pogled.
Harry je mislio da će Dumbledore zahtijevati da pođe s Riddleom, ali ponovo se iznenadio. Dumbledore
je Riddleu predao omotnicu s popisom opreme, ali nakon što mu je objasnio kako da iz sirotišta dođe
do Šupljeg kotlića, samo je dodao: "Vi ćete ga vidjeti, iako bezjaci oko vas - to jest, ljudi bez magičnog
dara - neće. Tražite pipničara Toma... to nije teško zapamtiti, ima isto ime kao vi..."
Riddle je razdraženo trznuo rukom, kao da pokušava otjerati dosadnu muhu.
"Ne volite ime 'Tom?"
"Svijet je pun ljudi koji se zovu Tom", promrmlja Riddle. Zatim je upitao, kao da se više ne može
suzdržavati, kao da mu je pitanje izletjelo protiv njegove volje: "Je li moj otac bio čarobnjak? Rekli su mi
da se on isto zvao Tom Riddle."
"Nažalost, ne znam", blago odvrati Dumbledore.
"Moja mama sigurno nije imala dar magije, inače ne bi umrla", reče Riddle, više sebi nego Dumbledoreu.
"Znači, on je morao biti čarobnjak. Dobro - kad nabavim sve stvari - kad trebam doći u taj Hogwarts?"
"Sve pojedinosti napisane su na drugom listu pergamenta u vašoj omotnici", reče Dumbledore. "Polazite
s kolodvora King's Cross prvog rujna. Unutra imate i kartu za vlak."
Riddle kimne. Dumbledore je ustao i opet mu pružio ruku. Prihvaćajući je, Riddle reče: "Znam
razgovarati sa zmijama. Otkrio sam kad smo išli na selo - uvijek me nađu, šapuću mi. Je li to normalno za
sve čarobnjake?"
Harryju se činilo da je dotad odgađao spominjanje svoje najneobičnije moći jer je htio ostaviti jači dojam.
"Neobično je," reče Dumbledore nakon kraćeg oklijevanja, "ali nije nečuveno."
Ton mu je bio opušten, ali radoznalo je motrio Riddleovo lice. Muškarac i dječak malo su šutke stajali,
promatrajući se netremice. Rukovanje je završilo. Dumbledore je već bio na vratima.
"Doviđenja, Tome. Vidimo se u Hogwartsu."
"Mislim da je to dovoljno", prozbori sjedokosi Dumbledore pokraj Harryja. Nekoliko sekundi kasnije opet
su bestežinski letjeli kroz mrak i sletjeli na noge u sadašnji kabinet.
"Sjednite", rekao je Dumbledore čim se našao pokraj Harryja.
Harry ga je poslušao. Misli su mu bile posve zaokupljene upravo odgledanim prizorom.
 "Sve je prihvatio puno brže od mene - mislim, kad ste mu rekli da je čarobnjak", reče Harry. "Ja Hagridu
nisam odmah povjerovao."
"Da, Riddle je bio savršeno spreman povjerovati da je - da se poslužim njegovim riječima - 'poseban'",
reče Dumbledore.
"Jeste li već tada... znali?" upita Harry.
"Jesam li znao da sam upravo upoznao najopasnijeg crnog maga svih vremena?" odvrati Dumbledore.
"Ne, nisam ni slutio u kakvog će čovjeka odrasti. No svakako me zaintrigirao. Vratio sam se u Hogwarts s
odlukom da ću ga držati na oku, što bih ionako učinio, s obzirom na to da je bio sam i bez prijatelja, ali
već mi se onda činilo da to moram činiti ne samo radi njegove sigurnosti, nego i radi sigurnosti drugih
ljudi.
Njegove su moći, kao što ste i sami čuli, bile iznenađujuće dobro razvijene za tako mladog čarobnjaka i -
a to je u cijeloj priči bilo najzanimljivije i najzlokobnije - već je bio otkrio da ih do neke mjere može
kontrolirati i počeo ih je svjesno koristiti. Kao što ste vidjeli, nisu to bili nasumični eksperimenti, tipični za
mlade čarobnjake. Već je koristio magiju protiv drugih ljudi, da ih prestraši, kazni, kontrolira. Sve te
pričice o zadavljenom kuniću, mlađem dječaku i djevojčici koje je namamio u spilju vrlo su
znakovite... mogu im nanijeti bol ako to poželim..."
"I bio je parsel-ust", ubaci Harry.
"Da, istina. To je rijedak dar, navodno povezan s mračnim silama, iako znamo da parselusta ima i među
velikim i dobrim čarobnjacima. U stvari, njegova sposobnost da razgovara sa zmijama nije me uznemirila
ni približno toliko koliko njegov očiti instinkt za okrutnost, tajnovitost i dominaciju.
Opet nas je prevarilo vrijeme", reče Dumbledore, pokazujući tamno nebo s druge strane prozora. "Ali
prije nego što se rastanemo, htio bih vam skrenuti pozornost na određene aspekte prizora koji smo
upravo odgledali, jer su oni vrlo važni za pitanja o kojima ćemo razgovarati na sljedećim susretima.
Prvo, nadam se da ste primijetili Riddleovu reakciju kad sam spomenuo da još netko ima isto ime kao on,
'Tom'?" Harry kimne.
"Tu se vidi njegov prezir prema svemu što ga povezuje s drugim ljudima, prema svemu što ga čini
običnim. Već je onda htio biti drugačiji, izdvojen, zloglasan. Kao što znate, tog se imena odrekao samo
nekoliko godina poslije ovog razgovora, stvorivši masku 'lorda Voldemorta' iza koje se otada skriva.
Vjerujem da ste također primijetili da je Tom Riddle već bio vrlo samodostatan, zatvoren i da, po svemu
sudeći, nije imao nijednog prijatelja? Nije želio pomoć ili pratnju na putu u Zakutnu ulicu. Uvijek je sve
radije radio sam. Odrasli Voldemort sasvim je isti. Mnogi će vam smrtonoše reći da imaju vrlo povjerljiv
odnos s njim, da su mu samo oni bliski, da ga jedino oni razumiju. Žive u zabludi. Lord Voldemort nikad
nije imao ni jednog jedinog prijatelja, niti vjerujem da ga je ikad htio imati.
I na kraju - nadam se da niste prepospani za usvajanje ovog podatka, Harry - mladi Tom Riddle volio je
skupljati trofeje. Vidjeli ste kutiju ukradenih predmeta koje je sakrio u svojoj sobi. Oduzeo ih je žrtvama
svog nasilja. Bili su to suveniri, nazovimo ih tako, koji su ga podsjećali na osobito neugodne čarolije. Ne
gubite iz vida tu njegovu sklonost da se ponaša kao svraka, jer će to poslije postati iznimno važno.
A sad je stvarno vrijeme za spavanje."
Harry je ustao. Dok je hodao kroz sobu, pogled mu je pao na stolić na kojem je prošli put ležao prsten
Marvola Gaunta. Više ga nije bilo.
"Da, Harry?" reče Dumbledore, jer se Harry zaustavio.
"Nema više prstena", reče Harry, ogledavajući se po sobi. "Ali mislio sam da možda imate usnu
harmoniku ili nešto slično."
Dumbledore se nasmiješio od uha do uha i zagledao se u njega preko ruba polukružnih naočala.
"Vrlo ste pronicavi, Harry, ali ona harmonika nikad nije bila ništa više od harmonike."
I nakon te zagonetne izjave, mahnuo je Harryju, koji je shvatio da mu je vrijeme da ode.
GLAVA ČETRNAESTA
Felix Felicis

 
Prvi sat na Harryjevu rasporedu sljedećeg jutra bilo je Travarstvo. Tijekom doručka bojao se
prisluškivanja, pa je detalje sinoćnjih instrukcija kod Dumbledorea Ronu i Hermioni ispričao tek u
povrtnjaku, na putu za staklenike. Žestoki vjetar koji je puhao cijelog vikenda napokon se stišao, ali
zamijenila ga je ona čudna sumaglica, pa nisu otprve pronašli pravi staklenik.
"Čovječe, koja grozna misao, Znaš-već-tko kao dijete", tiho reče Ron dok su se smještali oko čvornatog
panja mesohvatke, biljke koja je bila njihov glavni projekt tog polugodišta. Navukli su zaštitne rukavice.
"Ali i dalje ne razumijem zašto ti Dumbledore sve to pokazuje. Mislim, zanimljivo je, ali gdje je tu
poanta?"
"Ne znam", odvrati Harry, stavljajući štitnik za desni u usta. "On kaže da je važno i da će mi pomoći da
preživim."
"Meni je to fascinantno", gorljivo će Hermiona. "Totalno je logično da o Voldemortu treba saznati što je
moguće više. Kako ćeš inače otkriti njegove slabe točke?"
"Kako je prošao posljednji Slughornov domjenak?" promumlja Harry kroz štitnik za desni.
"Zapravo je bilo dosta zabavno", odvrati Hermiona, namještajući zaštitne naočale. "Mislim, stalno melje
o bivšim učenicima koji su se proslavili i toliko se ulaguje McLaggenu da je to nepodnošljivo, samo zato
što McLaggen ima debelo zaleđe, ali dao nam je jako finu hranu i upoznao nas s Gwenog Jones."
"Gwenog Jones?" upita Ron, iskolačivši oči iza zaštitnih naočala. "S onom Gwenog Jones?
Kapetanicu Harpija iz Holyheada?"
"Da, s njom", potvrdi Hermiona. "Meni se činilo da je prilično prepotentna, ali..."
"Dosta je bilo čavrljanja!" žustro je prekine profesorica Sprout, prilazeći im stroga izraza na licu.
"Zaostajete za ostalima, svi su već počeli. Neville je čak uspio izvući prvu mahunu!"
Okrenuli su se. Neville je imao rasječenu usnicu i nekoliko gadnih ogrebotina na licu, ali u ruci je čvrsto
držao neugodno pulsirajuću stvar zelene boje, veliku poput grejpfruta.
"OK, profesorice, počinjemo!" reče Ron, tiho dometnuvši kad se udaljila od njih: "Trebali smo
upotrijebiti Bešumato, Harry."
"Ne, nismo!" smjesta se umiješala Hermiona, kojoj je, kao i obično, sama pomisao na Princa miješane
krvi i njegove čarolije bila dovoljna da pobjesni. "Dobro, 'ajmo... moramo početi..."
Zabrinuto ih je pogledala. Sve troje je duboko udahnulo i bacilo se na čvornati panj ispred njih.
Panj je smjesta oživio. Iz vrha su mu izletjele duge, bodljikave grane slične kupini, šibajući zrakom poput
biča. Jedna se zaplela u Hermioninu kosu, ali Ron ju je uspio otjerati uz pomoć vrtnih škara. Harry je
uhvatio dvije grane i isprepleo ih. Na mjestu iz kojeg su sunule grane nalik na krakove pojavio se otvor.
Hermiona je hrabro gurnula ruku u nj i otvor se smjesta stegnuo oko njezine nadlaktice. Harry i Ron
potezali su i trgali grane, prisiljavajući otvor da se opet raširi. Kad je Hermiona izvukla ruku, među
prstima je držala istu onakvu mahunu kakvu su ranije vidjeli kod Nevillea. Bodljikave grane munjevito su
se povukle u otvor i pred njima je opet stajao čvornati panj, izgledajući kao bezazleni komad suhog
drveta.
"Znate što, mislim da ovo neću pustiti ni blizu vrtu kad budem imao svoju kuću", reče Ron. Podigao je
naočale na čelo i obrisao znoj s lica.
"Dodaj mi zdjelu", reče Hermiona, držeći pulsirajuću mahunu što je mogla dalje od tijela. Ubacila ju je u
zdjelu koju joj je dodao Harry sa zgađenim izrazom na licu.
"Nemojte se ustručavati, dobro je iscijedite, najbolje su dok su svježe!" dovikne im profesorica Sprout.
"U svakom slučaju," reče Hermiona, nastavljajući njihov prekinuti razgovor kao da ih nije upravo napao
komad drveta, "Slughorn priprema božićni domjenak, Harry, i ovaj put mu nećeš moći izmigoljiti, jer me
zamolio da provjerim koje su ti večeri slobodne, tako da odredi termin kad je sto posto siguran da možeš
doći."
Harry ispusti otegnut jecaj. Ron, koji je za to vrijeme pokušavao iscijediti mahunu u zdjeli, žestoko je
pritišćući objema rukama iz stojećeg položaja, ljutito je rekao: "A to je još jedna zabava za Slughornove
miljenike, je li?"
"Samo za Slugov klub, da", potvrdi Hermiona. Mahuna mu je izletjela ispod prstiju, odbila se od zida
staklenika i udarila stražnji dio glave profesorice Sprout, zbacujući njezin stari, pokrpani šešir. Harry je
otišao po mahunu. Kad se vratio, Hermiona je upravo govorila: "Gle, nisam ja izmislila naziv 'Slugov
klub'..."
"Slugov klub", ponovi Ron uz posprdan osmijeh kojeg se ne bi posramio ni Malfoy. "Stvarno patetično.
Pa, nadam se da ćeš uživati u svom domjenku. Možda bi se trebala spojiti s McLaggenom da vas
Slughorn može proglasiti kraljem i kraljicom svih Slugovih..."
"Svatko smije dovesti jednog gosta", prekine ga Hermiona, koja je iz nekog razloga pocrvenjela do
korijena kose, "a ja sam namjeravala pozvati tebe, ali ako ti je sve to tako glupo, neću se truditi!"
Harryju je sad bilo žao što mahuna nije odletjela još dalje, samo da u tom trenutku ne mora sjediti pokraj
njih. Nijedno nije primijetilo kad je zgrabio zdjelu i pokušao otvoriti mahunu na najbučniji i najenergičniji
način kojeg se mogao sjetiti. Nažalost, i dalje je jasno čuo svaku njihovu riječ.
"Namjeravala si pozvati mene?" upita Ron, posve drugačijim tonom.
"Da", srdito odvrati Hermiona. "Ali, naravno, ako bi tebi bilo draže da se spojim s McLaggenom..."
Uslijedila je tišina, ali Harry ipak nije prestao tvrdokornu mahunu mlatiti lopaticom za vrt. "Ne, ne bi",
tiho reče Ron.
Harry je promašio mahunu i udario zdjelu, koja se promptno rasprsnula.
"Reparo", rekao je brzo, gurkajući krhotine štapićem. Zdjela je opet bila čitava. Lom je, međutim,
napokon podsjetio Rona i Hermionu da je u blizini i Harry. Usplahirena Hermiona smjesta je počela
listati Mesožderna stabla svijeta da pronađe upute za cijeđenje mesohvatkine mahune. Ron je pak
izgledao istovremeno sramežljivo i samozadovoljno.
"Dodaj mi je, Harry," užurbano reče Hermiona, "tu piše da je moramo probušiti oštrim predmetom..."
Harry joj je dodao zdjelu s mahunom, nakon čega su i on i Ron opet navukli naočale na oči i bacili se na
panj.
Ne može se reći da ga je ovakav razvoj događaja iznenadio, razmišljao je Harry dok se hrvao s trnovitom
granom koja je davala sve od sebe da ga zadavi. Već je dugo imao osjećaj da bi se prije ili poslije moglo
dogoditi nešto slično. Ali nije bio siguran što misli o tome... on i Cho više nisu bili u stanju ni pogledati se,
a kamoli razgovarati. Što ako Ron i Hermiona prohodaju i nakon nekog vremena prekinu? Hoće li njihovo
prijateljstvo moći preživjeti takav potres? Harry se dobro sjećao onih nekoliko tjedana na trećoj godini
kad Ron i Hermiona nisu razgovarali. Nije nimalo uživao u pokušajima da nekako smanji jaz medu njima.
S druge strane, što ako njihova veza preraste u nešto ozbiljno? Što ako se pretvore u drugog Billa i Fleur,
a njihovo društvo Harryju postane tako nepodnošljivo da se više uopće neće moći družiti s njima?
"Jesam te", zaurla Ron, izvlačeći drugu mahunu iz panja u istom trenutku kad je Hermiona uspjela
otvoriti prvu. Zdjela se ispunila blijedozelenim gomoljastim plodovima koji su se migoljili kao crvi.
Do kraja sata više nisu spominjali Slughornov domjenak. Iako je Harry sljedećih nekoliko dana budno
motrio svojih dvoje prijatelja, Ron i Hermiona nisu mu djelovali drugačije, osim što su bili nešto pristojniji
jedno prema drugome nego inače. Harry je zaključio da će jednostavno morati pričekati da vidi što će se
dogoditi pod utjecajem pivoslaca u polumraku Slughornova kabineta. U međuvremenu je, međutim,
imao važnijih briga.
Katie Bell još je ležala u Bolnici sv. Munga, bez izgleda za skoro otpuštanje, što je značilo da je
obećavajuća gryffindorska ekipa koju je Harry brižljivo trenirao od rujna imala lovca manje. Uporno je
odgađao traženje zamjene za Katie u nadi da će ona uskoro doći iz bolnice, ali prva utakmica protiv
Slyhterina opasno se približila pa je naposljetku bio prisiljen pomiriti se s činjenicom da se Katie neće
vratiti na vrijeme.
 Harry nije mogao podnijeti pomisao na još jedne otvorene kvalifikacije. Zato je jednog dana nakon
Preobrazbe zaustavio Deana Thomasa, pritom osjećajući nelagodu koja nije imala puno veze s
metlobojem. Većina je učenika već otišla, iako je nekoliko cvrkutavih ptica koje je dočarala Hermiona i
dalje oblijetalo učionicu. Nitko drugi nije uspio dočarati ni jedno jedino pero.
"Jesi li još zainteresiran za poziciju lovca?"
"Št...? Naravno da jesam!" ushićeno odvrati Dean. Harry je preko Deanova ramena primijetio da Seamus
trpa knjige u torbu s kiselim izrazom na licu. Jedan od razloga za Harryjevu nevoljkost da u ekipu pozove
Deana bio je to što je znao da će se Seamus uvrijediti zbog toga. S druge strane, morao je učiniti ono što
je bilo najbolje za ekipu, a Dean je na kvalifikacijama bio bolji od Seamusa.
"Dobro, onda upadaš", reče Harry. "Trening je večeras u sedam."
"Super", reče Dean. "Hvala, Harry! Čovječe, jedva čekam da kažem Ginny!"
Otrčao je iz učionice, ostavivši Harryja i Seamusa same. Ionako nelagodan trenutak dodatno je pogoršao
ptičji izmet koji je pogodio Seamusovu glavu kad je iznad njih preletio jedan od Hermioninih kanarinaca.
Izbor Katiene zamjene nije ozlojedio samo Seamusa. Činjenica da je Harry u ekipu uvrstio dvoje učenika
sa svoje godine izazvala je dosta rogoborenja u društvenoj prostoriji. S druge strane, Harry je tijekom
svoje školske karijere morao podnositi i puno gora zanovijetanja, pa se zbog toga nije pretjerano
uzbuđivao. Ipak, osjećao je sve veći pritisak da osigura pobjedu u predstojećoj utakmici protiv Slytherina.
Harry je znao da će u slučaju gryffindorske pobjede cijeli dom zaboraviti na kritike i zaneseno izjavljivati
kako su oduvijek znali da je njihova ekipa najbolja. Ako pak izgube... pa, suho je zaključio Harry, to i dalje
neće biti najgora zanovijetanja u njegovu životu...
Dean mu te večeri nije dao povoda da zažali zbog svoje odluke. Dobro je surađivao i s Ginny i s
Demelzom. Udarači Peakes i Coote su iz treninga u trening igrali sve bolje. Jedini problem bio je Ron.
Harry je oduvijek znao da je Ron nepostojan igrač koji pati od treme i nedostatka samopouzdanja, a
primicanje prve utakmice sezone nažalost je probudilo sve Ronove stare strahove. Nakon što je primio
šest golova, većinu od Ginny, posve je izgubio koordinaciju i na kraju udario u usta Demelzu Robins, koja
mu se našla na putu.
"Nisam namjerno, žao mi je, Demelza, stvarno mi je žao!" vikao je Ron za njom dok se ona u cik-caku
spuštala na tlo, krvareći na sve strane. "Samo sam se..."
"... uspaničio", ljutito reče Ginny, sletjevši pokraj Demelze. Pregledala je njezinu natečenu usnicu. "Rone,
idiote jedan, vidi što si joj napravio!"
"Mogu to srediti", reče Harry. Sletio je pokraj njih dviju i uperio štapić u Demelzina usta,
rekavši: "Episkeu. I, Ginny, ne zovi Rona idiotom, nisi kapetanica..."
"Pa, činilo mi se da mu ti nemaš vremena objasniti da je idiot, a mislila sam da bi mu netko ipak trebao
to reći..."
Harryju nije bilo lako suspregnuti smijeh. "Svi u zrak, idemo..."
Sve u svemu, bio je to jedan od najgorih treninga te školske godine, ali Harry je zaključio da bi pretjerana
iskrenost uoči utakmice samo pogoršala stvar.
"Ljudi, dobro ste igrali, mislim da ćemo pregaziti Slytherine", hrabrio ih je on, pa su svi lovci i udarači iz
svlačionice otišli dosta dobre volje.
"Igrao sam kao vreća zmajskog gnoja", rekao je Ron muklim glasom kad su se zatvorila vrata iza Ginny.
"Ne, nisi", odlučno odvrati Harry. "Ti si najbolji vratar koji se javio na kvalifikacije. Tvoj jedini problem je
trema."
Nije prestao sipati ohrabrenja cijelim putem do dvorca, pa je do drugog kata Ron već izgledao mrvicu
vedrije. Ali kad je Harry gurnuo u stranu tapiseriju koja je skrivala prečac do Gryffindorske kule, tamo su
zatekli Deana i Ginny usred strastvenog poljupca, priljubljene kao da ih je netko spojio ljepilom.
Harry je imao osjećaj da se u njegovu želucu probudila golema, krljuštima prekrivena neman, pandžama
mu razdirući utrobu. U mozak mu je nagrnula uskipjela krv, brišući sve misli i zamjenjujući ih divljačkim
impulsom da Deana pretvori u žele. Dok se hrvao s iznenadnim napadom ludila, do njega je kao iz velike
daljine dopro Ronov glas.
"Ej!"
Dean i Ginny su se razdvojili i okrenuli prema njima. "Što hoćeš?" upita Ginny.
"Ne želim da mi se sestra ljubi s dečkima na javnim mjestima!" "Dok ti nisi upao, ovo je bio pusti
hodnik!" odvrati Ginny. Dean je izgledao kao da bi najradije propao u zemlju. Krišom se nasmiješio
Harryju, ali Harry mu nije uzvratio, zauzet slušanjem novorođene nemani koja je iz sveg glasa zahtijevala
da Deana smjesta izbaci iz ekipe.
"Ovaj... Ginny, dođi," reče Dean, '"ajmo natrag u društvenu prostoriju..."
"Ti idi!" reče Ginny. "Ja ću još malo porazgovarati sa svojim dragim bratom!"
Dean se udaljio, a činilo se da mu nije nimalo žao što odlazi. "Dobro," reče Ginny, zabacujući dugu
crvenu kosu s lica i strijeljajući Rona pogledom, "ajmo nešto raščistiti jednom zauvijek. Rone, ne tiče te
se s kim hodam ili što s njim radim..."
"Tiče me se!" reče Ron, podjednako ljut. "Zar misliš da želim da ljudi moju sestru opisuju kao..."
"Što?" zaurla Ginny, izvlačeći štapić. "Što, da čujem!"
"Ma nije on tako mislio, Ginny..." automatski reče Harry, iako je neman u njemu gromoglasno
odobravala Ronove riječi.
"Oh, mislio je!" reče ona, raspaljeno se okrećući Harryju. "Samo zato što se on nikad nije ni sa kim ljubio,
samo zato što je njemu najbolji poljubac u životu dala naša teta Muriel..."
"Zaveži!" zaurla Ron, čiji su obrazi preskočili fazu rumenila i smjesta poprimili tamnosmeđu boju.
"Neću!" vikne Ginny, izvan sebe od bijesa. "Kao da nisam vidjela kako se ponašaš u Flekinoj blizini, stalno
se nadaš da će te poljubiti u obraz, stvarno si jadan! Da se i ti povremeno ljubiš s nekim, ne bi ti toliko
smetalo što to rade svi ostali!"
Sad je i Ron izvukao štapić. Harry je brzo stao između njih dvoje. "Nemaš pojma o čemu govoriš!" zagrmi
Ron. Pokušavao je naciljati Ginny tako da izbjegne Harryja, koji je raširenih ruku stajao ispred nje. "Samo
zato što ja to ne radim gdje me svi mogu vidjeti...!"
Ginny se prezirno nasmijala, istovremeno pokušavajući gurnuti Harryja u stranu.
"Ma nemoj, koga si ljubio - Praskavka? Ili možda pod jastukom držiš sliku tete Muriel?"
"Ti..."
Ispod Harryjeve lijeve ruke proletio je mlaz narančaste svjetlosti, promašivši Ginny za samo nekoliko
centimetara. Harry je pritisnuo Rona uza zid.
"Ne budi glup..."
"Harry se ljubio s Cho Chang!" zaurla Ginny, zvučeći kao da je na rubu suza. "A Hermiona se ljubila s
Viktorom Krumom, jedino se ti ponašaš kao da je to nešto odvratno, Rone, i to samo zato što imaš
manje iskustva od dvanaestogodišnjaka!"
Nakon toga je bijesno odjurila. Harry je odmah pustio Rona, no Ronovo lice i dalje je zadržalo ubojiti
izraz. Obojica su ostala stajati na mjestu, teško dišući, dok se iza ugla nije pojavila Gospa Norris, Filchova
mačka, i razbila napetost.
"Brišimo", reče Harry kad su začuli Filchove teške korake.
Žurno su se uspeli stubama i produžili niz hodnik na sedmom katu. "Mala, miči se s puta!" viknuo je Ron
na sitnu djevojčicu, koja je prestrašeno poskočila i ispustila bočicu s krastačinim jajima.
Harry je jedva zamijetio zvuk razbijanja stakla. Osjećao se dezorijentirano i ošamućeno - tako je valjda
ljudima koje pogodi grom. To je samo zato što je Ronova sestra, ponavljao je u sebi. Nije ti se svidjelo što
se ljubi s Deanom jer je Ronova sestra...
Ali u glavu mu je nepozvano došao prizor istoga tog pustog hodnika, samo što se sad u njemu on ljubio s
Ginny... neman u njegovim prsima počela je presti... ali taj je prizor odmah zamijenila vizija u kojoj Ron
otvara tapiseriju, izvlači štapić i viče stvari kao "iznevjereno povjerenje"... "kakav si ti to prijatelj"...
"Misliš da se Hermiona stvarno ljubila s Krumom?" naglo je upitao Ron dok su prilazili Debeloj dami.
Harry se prenuo, obuzet grižnjom savjesti, napokon otrgnuvši misli od hodnika u kojem nije bilo Rona, u
kojem su on i Ginny bili sasvim sami...
"Molim?" upita zbunjeno. "Oh... ovaj..."
 Iskreni odgovor bio bi potvrdan, ali Harry nije želio biti iskren. Ronu je, nažalost, bio dovoljan pogled na
Harryjevo lice.
"Krunidbena juha", mrko je rekao Debeloj dami. Uzverali su se u društvenu prostoriju.
Više nisu spomenuli ni Ginny ni Hermionu. Zapravo u nastavku večeri praktički više nisu progovorili. Na
spavanje su otišli u tišini, svaki zaokupljen vlastitim mislima. Harry je još dugo ležao budan. Zurio je u
svod kreveta i pokušavao se uvjeriti da prema Ginny gaji osjećaje starijeg brata. Pa nisu li cijelo ljeto
proživjeli kao brat i sestra, igrajući metloboj, zadirkujući Rona, zbijajući šale na račun Billa i Fleur?
Poznaje Ginny već godinama... prirodno je što ima zaštitničke osjećaje prema njoj... prirodno je što želi
paziti na nju... i što želi rastrgati Deana na komadiće zato što ju je ljubio... ne... taj će bratski osjećaj u
budućnosti morati bolje obuzdavati... 
Ron je glasno zahrkao.
Ona je Ronova sestra, odlučno si reče Harry. Ronova sestra. Nedodirljiva je. Nije dolazilo u obzir da na
bilo koji način ugrozi svoje prijateljstvo s Ronom. Šakom je izlupao jastuk u udobniji oblik i čekao da
dođe san, nastojeći svim silama potisnuti razmišljanja o Ginny. Sljedećeg jutra Harry se probudio pomalo
ošamućen i zbunjen nizom snova u kojima ga je Ron naganjao udaračkom palicom. Doduše, do podneva
je bio spreman pravog Rona zamijeniti za onoga iz snova. Ron na javi ne samo što je ignorirao Ginny i
Deana, nego je prema povrijeđenoj i zbunjenoj Hermioni pokazivao ledenu i podrugljivu ravnodušnost.
Da sve bude gore, Ron je preko noći postao osjetljiv i naprasit kao praskavi repan. Harry je cijeli dan
pokušavao postići primirje između Rona i Hermione, ali svi su njegovi napori bili uzaludni. Hermiona je
na kraju otišla na spavanje duboko uvrijeđena, a Ron je odjurio u mušku spavaonicu tek nakon što je
prvo ispsovao nekoliko prestrašenih prvašića koji su imali drskosti pogledati u njegovu smjeru.
Na Harryjev užas, Ronova novoprobuđena ratobornost nije oslabjela ni u sljedećih nekoliko dana. Da sve
bude gore, sad je igrao još lošije nego prije, što je izazvalo novi porast ratobornosti. Na posljednjem
treningu prije subotnje utakmice nije obranio nijednu loptu, ali toliko se izderavao na sve oko sebe da je
rasplakao Demelzu Robins.
"Umukni i pusti je na miru!" viknuo je Peakes, koji Ronu nije sezao ni do ramena, ali je nedostatak visine
nadoknađivao teškom palicom u rukama.
"DOSTA!" zaurlao je Harry, primijetivši da Ginny bijesno zuri u Rona i sjetivši se da uživa reputaciju
vrhunske bacačice čarolije bala šišmišica. Odletio je k njima da može intervenirati prije nego što situacija
potpuno izmakne kontroli. "Peakes, idi spakirati maljce. Demelza, smiri se, odlično si igrala. Rone..."
pričekao je da ostali igrači odu izvan domašaja sluha i nastavio, "ti si mi najbolji prijatelj, ali ako se
nastaviš ovako ponašati prema ostalima, izbacit ću te iz ekipe."
U prvi mah bio je uvjeren da će ga Ron udariti, ali onda se dogodilo nešto još mnogo gore. Ron je klonuo
na metli, puštajući da ga preplavi malodušnost. Rekao je: "Povlačim se iz ekipe. Stvarno sam očajan."
"Nisi očajan i nećeš se povući!" bijesno odvrati Harry, hvatajući Rona za prednji dio pelerine. "Kad si u
formi, nema lopte koju ne možeš obraniti. Tvoj je problem psihološki!"
"Je l' ti to mene zoveš luđakom?"
"Pa možda i zovem!"
Neko su se vrijeme ljutito gledali, a onda je Ron umorno odmahnuo glavom.
"Znam da nemaš vremena do sutra pronaći novog vratara, pa ću odigrati utakmicu, ali ako izgubimo - a
izgubit ćemo - napuštam ekipu."
Harry ga nikako nije mogao razuvjeriti. Za večerom mu je neprestano pokušavao uliti samopouzdanje,
što Ron, zauzet durenjem na Hermionu, nije ni primijetio. Harry je svoje napore nastavio i u društvenoj
prostoriji, ali njegova tvrdnja da bi ostatak ekipe bio skrhan da Ron ode, bila je ponešto potkopana time
što je spomenuta ekipa sjedila zajedno u najdaljem kutu i očito gunđala protiv Rona, usput mu
dobacujući otrovne poglede. Harry se na kraju pokušao opet posvađati s njim, nadajući se da će tako
probuditi Ronov inat, a s njim i pobjednički stav, ali ta se strategija nije pokazala ništa uspješnijom od
neprestanog bodrenja. Ron je u krevet otišao još utučeniji i pesimističniji nego prije.
 Harry je dugo budan ležao u mraku. Stvarno nije želio izgubiti sljedeću utakmicu - ne samo zato što mu
je to bio prvi nastup u ulozi kapetana nego i zato što je od srca želio potući Draca Malfoya u metloboju,
kad već nije uspio naći dokaze za svoje sumnje o njemu. Ali nastavi li Ron igrati kao na posljednjih
nekoliko treninga, šanse za pobjedu bile su im minimalne...
Kad bi samo mogao nekako navesti Rona da se pribere... natjerati ga da igra najbolje što može... nekako
mu osigurati stvarno dobar dan...
Odgovor mu je došao u jednom iznenadnom, božanstvenom uzletu nadahnuća.
Sljedećeg jutra doručak su pratili uobičajeni ispadi. Slytherini su dolazak svakog igrača gryffindorske
ekipe pozdravili siktanjem i porugama. Harry je u hodu bacio pogled prema stropu i ugledao vedro,
blijedoplavo nebo: bio je to dobar znak.
Crveno-zlatna masa za gryffindorskim stolom zaklicala je kad su se približili Harry i Ron. Harry se
nasmiješio i mahnuo; Ron je napravio bezvoljnu grimasu i zatresao glavom.
"Glavu gore, Rone!" dobaci mu Lavender. "Sigurna sam da ćeš biti odličan!"
Ron ju je ignorirao.
"Čaj?" ponudi mu Harry. "Kavu? Sok od bundeve?"
"Svejedno mi je", turobno odvrati Ron, neraspoloženo zagrizajući prepečenac.
Nekoliko minuta kasnije, pokraj njih je na putu do svog mjesta zastala Hermiona. Njoj je Ronovo
neugodno ponašanje dodijalo u toj mjeri da nije htjela sići na doručak s njima.
"Kako ste?" upitala je plaho, gledajući stražnji dio Ronove glave.
"Dobro", reče Harry, usredotočen na pružanje čaše soka od bundeve Ronu. "Evo ti, Rone. Nazdravlje."
Ron je upravo prinio čašu usnama kad je Hermiona oštro rekla: "Nemoj to popiti, Rone!" Harry i Ron je
pogledaše.
"Zašto ne?"
Hermiona je zurila u Harryja kao da ne može vjerovati svojim očima.
"Upravo si mu nešto stavio u piće."
"Molim?" reče Harry.
"Čuo si me. Vidjela sam te. Nešto si ubacio u Ronovo piće. Bočica ti je još u ruci!"
"Ne znam o čemu govoriš", odvrati Harry, brzo spremajući bočicu u džep.
"Rone, upozoravam te, nemoj to popiti!" ponovi uzbunjena Hermiona.
Ron je nagnuo čašu, ispio je u jednom dahu i odgovorio: "Prestani mi naređivati što da radim,
Hermiona."
Ona je izgledala zgranuto. Sagnula se tako da je može čuti samo Harry i siknula: "Trebali bi te izbaciti iz
škole. Nisam znala da si sposoban za takve stvari, Harry!"
"Pazi tko se javlja", odvrati on šaptom. "Kako tvoje čarolije zbunjivanja?"
Odjurila je na drugu stranu stola. Harryja njezin odlazak nije nimalo pogodio. Hermiona nikad nije
razumjela da je metloboj ozbiljna stvar. Okrenuo se Ronu, koji je baš zadovoljno cmakao usnama.
"Još malo i počinjemo", bezbrižno mu reče Harry.
Dok su hodali prema stadionu, pod nogama im je škripala smrznuta trava.
"Imamo sreće što je vrijeme ovako dobro, zar ne?" upita Harry Rona.
"Aha", odvrati Ron, koji je izgledao blijedo i bolesno.
U svlačionici su ih čekale Ginny i Demelza, već odjevene u metloboj ske odore.
"Uvjeti su idealni", reče Ginny, ignorirajući Rona. "A pazi ovo. Onaj slytherinski lovac Vaisey jučer je na
treningu dobio maljac u glavu i zbog ozljede ne može igrati! I da sve bude ljepše - bolestan je i Malfoy!"
"Molim?" reče Harry, munjevito se okrenuvši prema njoj. "Bolestan? Što mu je?"
"Nemam pojma, ali za nas je to odlična vijest", veselo reče Ginny. "Mijenja ga Harper. On je na mojoj
godini i glup je k'o noć."
Harry joj se neodređeno nasmiješio, ali dok je navlačio grimiznu pelerinu, misli su mu bile daleko od
metloboja. Malfoy je dosad samo jednom tvrdio da ne može igrati zbog ozljede, ali tom je prilikom uspio
isposlovati da se termin utakmice prebaci na vrijeme koje je Slytherinima više odgovaralo. Kako to da
sad mirno pušta da nastupi njegova zamjena? Je li stvarno bolestan ili se samo pretvara?"
"Sumnjivo, zar ne?" reče on Ronu prigušenim glasom. "To što Malfoy ne igra."
"Ja bih rekao da je to sreća", reče Ron, djelujući življe nego prije. "A nema ni Vaiseyja, on im je najbolji
strijelac, nisam se baš veselio... hej!" naglo se prekinuo, skamenivši se usred navlačenja vratarskih
rukavica. Zabuljio se u Harryja. 
"Što?"
"Ja... ti..." Ron je snizio glas. Izgledao je i prestrašeno i ushićeno. "Moje piće... onaj sok od bundeve... nisi
valjda...?"
Harry je podigao obrve, ali nije rekao ništa osim: "Počinjemo za otprilike pet minuta, obuj čizme."
Kad su izašli na igralište, dočekalo ih je gromko klicanje i podrugljivo dovikivanje. Na jednom kraju
stadiona nije se vidjelo ništa osim crveno-zlatne boje; drugi je bio more zelenih i srebrnih tonova. U
navijanju su aktivno sudjelovali i brojni Hufflepuffi i Ravenclawi. Harry je kroz dobacivanja i pljesak jasno
razaznao riku slavnog lavljeg šešira Lune Lovegood.
Harry je prišao madame Hooch, sutkinji, koja je bila spremna pustiti lopte iz sanduka.
"Kapetani, rukujte se", rekla je. Harryju je novi kapetan Slytherina, Urquhart, zamalo zdrobio ruku.
"Zajašite metle. Na moj zvižduk... tri... dva... jedan..."
Zviždaljka se oglasila, a Harry i ostali otisnuli su se svom snagom od smrznutog tla i vinuli se u zrak.
Harry je oblijetao rub igrališta tražeći zvrčku i jednim okom prateći Harpera, koji je u cik-caku letio
daleko iza njega. A onda se začuo glas koji nimalo nije podsjećao na starog komentatora.
"Pa, počeli su, a mislim da smo svi iznenađeni ekipom koju je ove godine sastavio Potter. S obzirom na
prošlogodišnje neujednačene nastupe Rona Weasleyja na mjestu vratara, mnogi su vjerovali da će
ispasti iz ekipe, ali, naravno, kad vam je kapetan bliski prijatelj..."
Slytherini su te riječi popratili podrugljivim uzvicima i pljeskom. Harry se izvio na metli da pogleda
komentatorski podij. Tamo je stajao visoki, mršavi dječak plave kose i prćastog nosa, govoreći u magični
megafon za kojim je donedavno kraljevao Lee Jordan. Harry je prepoznao Zachariasa Smitha, igrača
Hufflepuffa kojeg nije mogao smisliti.
"Ah, i evo prvog slytherinskog napada na gol, Urquhart juri preko terena i..."
Harryju se preokrenuo želudac.
"... Weasley uspješno brani gol, pa, valjda se i njemu koji put mora posrećiti..."
"Potpuno si u pravu, Smith", promrmlja Harry, smijuljeći se dok se obrušavao među lovce, tragajući za
teško uhvatljivom zlatnom zvrčkom.
Pola sata kasnije, Gryffindori su vodili sa šezdeset prema nula. Ron je izveo nekoliko doista
spektakularnih obrana, ponekad zaustavljajući lopte vršcima prstiju, a Ginny je postigla četiri od šest
gryffindorskih zgoditaka. To je ušutkalo Zachariasova glasna razmišljanja o tome jesu li Weasleyjevi u
ekipi samo zato što su dobri s Harryjem, pa se umjesto njih okomio na Peakesa i Cootea.
"Naravno, Coote nema uobičajenu gradu za udaraca," uznosito je izjavio Zacharias, "oni su obično malo
mišićaviji..."
"Opali ga maljcem!" doviknuo je Harry Cooteu kad je proletio pokraj njega, ali nasmijani Coote je za
svoju sljedeću metu radije odabrao Harpera, koji se upravo mimoilazio s Harryjem. Harry je zadovoljno
začuo tupi udar koji je značio da je maljac pogodio cilj.
Činilo se da Gryffindori ne mogu pogriješiti. Postizali su zgoditak za zgoditkom, a Ron je bez muke branio
udarce na drugoj strani igrališta. Na lice mu se napokon vratio osmijeh, a kad je publika jednu njegovu
osobito vještu obranu pozdravila entuzijastičnim refrenom starog favorita, Weasley je naš kralj, počeo je
dirigirati u zraku.
"Umislio si je da je danas nešto posebno, je li?" začuo se pakostan glas. Harry se zamalo srušio s metle
kad se Harper silovito i namjerno zaletio u njega. "Tvoj prijatelj izrod..."
Madame Hooch im je u tom trenutku bila okrenuta leđima. Začuvši prosvjedovanje Gryffindora,
okrenula se prema njima, ali Harper je već bio daleko. Harry, kojeg je rame još boljelo od sudara, jurnuo
je za njim, da mu uzvrati istom mjerom...
"I mislim da je Harper iz Slytherina ugledao zvrčku!" reče Zacharias Smith na megafon. "Da, očito vidi
nešto što je Potteru promaklo!"
Koja je to kretenčina, pomisli Harry, pa zar nije primijetio da su se sudarili? Ali već u sljedećem trenutku
želudac mu se spustio u pete i nastavio je padati prema tlu - nije se prevario Smith nego Harry. Harper
nije jurnuo uvis iz hira, nego je, za razliku od Harryja, primijetio da visoko iznad njih juri zvrčka, upadljivo
svjetlucajući spram vedrog plavog neba.
Harry je ubrzao. Vjetar mu je tako hučao u ušima da nije čuo ni Smithove komentare ni publiku, ali
Harper je i dalje bio u vodstvu. Gryffindori su imali samo sto bodova više od Slytherina - ako Harper prvi
stigne do zvrčke, Gryffindori će izgubiti utakmicu... Harper joj se približio na samo tridesetak
centimetara, već pružajući ruku...
"Ej, Harperu!" vikne Harry, na rubu očaja. "Koliko ti je Malfoy platio da nastupiš umjesto njega?"
Nije znao što ga je nagnalo da to kaže, ali Harper se trgnuo od iznenađenja. Nespretno je primio zvrčku,
pustio da mu klizne iz prstiju i projurio mimo nje. Harry je posegnuo prema maloj, treperavoj loptici i
uhvatio je.
"DA!" viknuo je Harry. Okrenuo se i obrušio prema tlu, visoko podigavši zvrčku. Kad je publika shvatila
što se dogodilo, prolomilo se takvo klicanje da se jedva čuo zvuk zviždaljke koja je objavila kraj utakmice.
"Ginny, kamo ideš?" vikne Harry, kojeg je ostatak ekipe uhvatio u grupni zagrljaj u zraku. Ginny je
prošišala mimo njih i s gromoglasnim treskom se zaletjela u komentatorski podij. Publika se grohotom
nasmijala, a gryffindorska ekipa sletjela je pokraj skršene drvene konstrukcije pod kojom se nemoćno
micao Zacharias. Harry je čuo kako Ginny razljućenoj profesorici McGonagall bezbrižno objašnjava:
"Profesorice, zaboravila sam zakočiti, ispričavam se!"
Nasmijani Harry odvojio se od ekipe i zagrlio Ginny, puštajući je već sekundu kasnije. Izbjegavajući njezin
pogled, udario je razdraganog Rona po leđima. Sukobi proteklih dana bili su zaboravljeni.
Gryffindorska ekipa teren je napustila zagrljena, podižući stisnute šake i mašući navijačima.
Atmosfera u svlačionici bila je trijumfalna.
"Seamus javlja da se u društvenoj prostoriji sprema tulum!" uzviknuo je oduševljeni Dean. "Ginny i
Demelza, idemo!"
Ron i Harry bili su posljednji igrači u svlačionici. Taman su se spremali izaći kad je ušla Hermiona. U
rukama je vrtjela gryffindorski šal. Izgledala je uzrujano, ali i odlučno.
"Želim razgovarati s tobom, Harry." Duboko je udahnula. "Nisi to smio učiniti. Čuo si Slughorna, to je
zabranjeno."
"A što ćeš ti učiniti, prijaviti nas?" upita Ron.
"O čemu vas dvoje govorite?" upita Harry, okrećući se da objesi pelerinu kako nijedno ne bi primijetilo
njegov šeretski osmijeh.
"Znaš ti jako dobro o čemu govorimo!" odvrati Hermiona prodornim glasom. "Za doručkom si u Ronov
sok stavio napitak sreće! Felix Felicis!"
"Ne, nisam", reče Harry, okrećući se prema njima.
"Jesi, Harry, zato vam je sve išlo u prilog, nije bilo svih igrača Slytherina, a Ron nije primio nijedan gol!"
"Nisam ga stavio!" odvrati Harry, smiješeći se od uha do uha. Zavukao je ruku u džep jakne i izvadio
bočicu koju je Hermiona vidjela u njegovoj ruci ranije tog jutra. Bila je ispunjena zlatastim napitkom, a
čep joj je još bio zapečaćen. "Htio sam da Ron stekne takav dojam, pa sam odglumio da ga stavljam u
piće dok si ti gledala." Pogledao je Rona. "Igrao si odlično jer si imao osjećaj da te prati sreća. Sve si
postigao sam."
Opet je spremio napitak u džep.
"U soku od bundeve zbilja nije bilo ničega?" zaprepašteno upita Ron. "Ali vrijeme je bilo dobro... i Vaisey
nije mogao igrati... stvarno mi nisi dao napitak sreće?"
Harry odmahne glavom. Ron je na trenutak zabezeknuto gledao u njega, a onda se okomio na Hermionu,
oponašajući njezin glas.
"Za doručkom si u Ronov sok stavio Felix Felicis, zato nije primio nijedan gol! Vidiš! Mogu braniti i bez
tuđe pomoći, Hermiona!"
"Nisam nikad ni rekla da ne možeš... Rone, i ti si mislio da ti je podmetnuo napitak!"
 Ali Ron je već prošao pokraj nje, izlazeći iz svlačionice s metlom na ramenu.
"Ovaj", prekine Harry nastalu tišinu. Nije očekivao da će mu se plan ovako osvetiti. "Da... da odemo gore
na tulum?"
"Ti idi!" odvrati Hermiona, trepćući da suzbije suze. "Meni je trenutno stvarno zlo od Rona, ne znam što
sam mu to učinila..." Zatim je i ona odjurila iz svlačionice.
Harry je polako hodao perivojem, probijajući se prema dvorcu kroz mnoštvo drugih učenika. Mnogi su
mu dovikivali čestitke, ali on je osjećao samo razočaranje. Bio je siguran da će se Ron i Hermiona pomiriti
ako Ron dobije utakmicu. Nije znao kako da Hermioni objasni da je Rona uvrijedilo to što se ljubila s
Viktorom Krumom, osobito zato što se taj teški zločin dogodio tako davno.
Kad je Harry prispio na gryffindorsko slavlje, koje je već bilo u punom zamahu, primijetio je da nigdje
nema Hermione. Njegov dolazak bio je dočekan novim klicanjima i pljeskom. Ubrzo je bio okružen
gomilom koja mu je htjela čestitati. Budući da je izgubio dosta vremena pokušavajući se riješiti braće
Creevey, koji su htjeli detaljno proanalizirati svaki potez na utakmici, te velike grupe djevojaka koje su ga
opkolile, smijući se svakom njegovu neduhovitom komentaru i zavodljivo trepćući, nije uspio odmah
pronaći Rona. Naposljetku se nekako uspio izvući iz šaka Romilde Vane, koja mu je neskriveno dala do
znanja da bi voljela ići s njim na Slughornov božićni domjenak. Dok se probijao prema stolu s pićem,
naletio je na Ginny. Na ramenu je nosila patuljastu pufnicu Arnolda, a oko nogu joj se petljao Krivonja,
koji je mijaučući mjerkao Arnolda.
"Tražiš Rona?" upita ga ona s podrugljivim osmijehom. "Eno ga tamo, licemjera besramnog."
Harry je pogledao prema kutu koji je pokazala. Tamo je, naočigled cijele sobe, stajao Ron, tako
isprepleten s Lavender Brown da je bilo teško razaznati kome pripada koja ruka.
"Izgleda kao da će joj progutati lice, zar ne?" reče Ginny hladnokrvno. "Ali valjda je i to način da popravi
tehniku. Dobra utakmica, Harry."
Potapšala ga je po nadlaktici. Harryju je želudac zatreperio od uzbuđenja, ali ona je samo produžila do
stola da uzme još pivoslaca. Za njom je otapkao i Krivonja, ne odvajajući žute oči od Arnolda.
Harry je okrenuo leđa Ronu, koji ionako nije izgledao kao da će se uskoro vratiti na zemlju, i u istom
trenutku primijetio da se zatvara portret iza ulaza. Imao je neugodan osjećaj da je vidio kako iza njega
nestaje griva kuštrave smeđe kose.
Pojurio je u tom smjeru, usput uspješno izbjegavši Romildu Vane, i otvorio portret Debele dame. Činilo
se da je hodnik pust.
"Hermiona?"
Našao ju je u prvoj nezaključanoj učionici koju je otvorio. Sjedila je na katedri, posve sama, izuzme li se
malo jato cvrkutavih žutih ptičica koje joj je kružilo oko glave. Očito ih je upravo dočarala. Harry se nije
mogao nadiviti što čak i u ovakvom trenutku može izvesti tako dobru čaroliju.
"Oh, bok, Harry", reče ona napetim glasom. "Baš sam vježbala."
"Aha... stvarno su... ovaj... dobre..." reče Harry.
Nije imao pojma što bi joj rekao. Baš kad se ponadao da možda ipak postoji nekakva šansa da nije
primijetila Rona, i da je iz društvene prostorije otišla samo zato što je tulum bio malo previše razuzdan
za njezin ukus, opet je progovorila, neprirodno visokim glasom: "Izgleda da Ron uživa u slavlju."
"Ovaj... je li?" reče Harry.
"Nemoj se pretvarati da ga nisi vidio", odvrati Hermiona. "Nije se baš skrivao, zar..."
Iza njih su se s treskom otvorila vrata. Na Harryjev užas, u učionicu je ušao nasmijani Ron, vukući
Lavender za ruku.
"Oh", reče, naglo se zaustavivši kad je ugledao Harryja i Hermionu.
"Ups!" reče Lavender i hihoćući napusti učionicu. Zatvorila je vrata za sobom.
Zavladala je užasna, napeta, teška tišina. Hermiona je zurila u Rona, koji je uporno izbjegavao njezin
pogled. Progovorio je tonom koji je zvučao istovremeno razmetljivo i nezgrapno: "Bok, Harry! Baš sam se
pitao gdje si nestao!"
Hermiona se spustila sa stola. Zbog cvrkutavog malog jata zlaćanih ptičica koje joj je još kružilo oko
glave, izgledala je kao neobičan, pernati model Sunčeva sustava.
"Ne bi smio pustiti da te Lavender čeka", reče ona tiho. "Pitat će se gdje si ti nestao."
Krenula je prema vratima, vrlo polako i uspravno. Harry je iskosa pogledao Rona, koji je djelovao kao da
mu je laknulo što se nije dogodilo ništa gore.
"Oppugno!" začuo se krik s vrata.
Harry se okrenuo na peti i vidio da je Hermiona s grozničavim izrazom na licu uperila štapić u Rona: malo
jato ptica već je jurilo prema Ronu kao kiša debelih zlatnih metaka, a on je ciknuo i pokrio lice rukama.
Ptice su ipak napale, kljucajući ga i grebući svaki dio kože koji su mogle dosegnuti.
"Miči ih s mene!" viknuo je, ali Hermiona mu je samo uputila još jedan pogled pun osvetničkog gnjeva,
divlje potegnula kvaku i nestala. Harryju se ipak učinilo da je prije treska vrata začuo jedan jecaj.
GLAVA PETNAESTA
Neprekršiva zakletva

 
Iza ledom okovanih prozora ponovno se kovitlao snijeg; bližio se Božić. Hagrid je već donio uobičajenih
dvanaest božićnih drvaca u Veliku dvoranu. Ogradu stubišta krasile su girlande od božikovine i
svjetlucave trake, a u kacigama viteških oklopa gorjele su neugasive svijeće. U hodnicima su u pravilnim
razmacima visjele kitice imele, pod kojima se kod svakog Harryjeva prolaska okupljao velik broj
djevojaka, što je dovodilo do čestih zakrčenja. Na svu sreću, Harry je, zahvaljujući čestim noćnim
lutanjima po dvorcu, bio neobično dobro upoznat s njegovim tajnim prolazima, pa je uskoro bez većih
teškoća s jednog sata na drugi odlazio rutama bez imele.
Starom bi Ronu nužnost takvih zaobilaznica bila povod za ljubomoru, ali sad mu je cijela situacija bila
urnebesno smiješna. Što se pak Harryja ticalo, novi, nasmijani i na šalu spremni Ron bio mu je znatno
draži od mušičave i ratoborne verzije koju je morao podnositi posljednjih nekoliko tjedana, ali poboljšani
model ipak je imao visoku cijenu. Prvo, Harry je morao trpjeti čestu prisutnost Lavender Brown, koja je
svaki trenutak u kojem nije ljubila Rona smatrala neoprostivim traćenjem vremena; i drugo, opet je bio
najbolji prijatelj dvoje ljudi koji su se ponašali kao da više nikad neće razmijeniti ni jednu jedinu riječ.
Ron, čije su ruke i podlaktice još bile prekrivene ogrebotinama i ozljedama od napada Hermioninih ptica,
zauzeo je obrambeni i uvrijeđeni stav.
"Nema mi zašto prigovarati", rekao je Harryju. "Ona se ljubila s Krumom. E pa, sad je otkrila da se netko
želi ljubiti sa mnom. Ovo je slobodna zemlja. Nisam napravio ništa loše."
Umjesto da mu odgovori, Harry se pravio da ga je posve zaokupila knjiga koju su trebali pročitati prije
Čarolija sljedećeg jutra (Kvintesencija: Jedna potraga). Želio je ostati prijatelj i s Ronom i s Hermionom -
drugim riječima, veći dio vremena držao je jezik za zubima.
"Nisam Hermioni nikad ništa obećao", mrmljao je Ron. "Mislim, dobro, trebao sam ići s njom na
Slughornov božićni domjenak, ali nikad nije rekla... čisto prijateljski... ja sam slobodni strijelac..."
Harry je okrenuo sljedeću stranicu Kvintesencije, svjestan da ga Ron napeto motri. Ronov glas prešao je
u mrmljanje, jedva čujno kroz glasno pucketanje vatre, iako se Harryju učinilo da je opet čuo riječi
"Krum" i "nema mi zašto prigovarati".
Hermionin je raspored bio tako prenatrpan da je Harry s njom mogao pošteno razgovarati samo uvečer,
kad je Ron ionako bio prilijepljen za Lavender pa nije ni primjećivao što Harry radi. Her-miona je odbijala
sjediti u društvenoj prostoriji kad je u njoj bio i Ron, tako da se Harry s njom obično sastajao u knjižnici,
gdje su morali razgovarati šaptom.
"Može slobodno ljubiti koga god hoće", izjavila je Hermiona, dok je knjižničarka, madame Pince, vrebala
među policama iza njih. "Živo mi se fućka."
Podigla je pero i s takvom silinom stavila točku iznad "i" da je probušila rupu u pergamentu. Harry nije
ništa rekao. U posljednje vrijeme se tako rijetko služio glasom da se počeo pribojavati da će uskoro
ostati bez njega. Sagnuo se još niže nad Pripravu čarobnih napitaka za napredne i nastavio vaditi bilješke
o vječnim eliksirima, povremeno zastajkujući da dešifrira Prinčeve korisne dodatke tekstu Libatiusa
Boragea.
"Usput," reče Hermiona nakon nekoliko trenutaka, "morat ćeš se pripaziti."
"Zadnji put ti kažem," progovori Harry, glasom promuklim od četrdesetpetominutne šutnje, "neću vratiti
knjigu, više sam naučio od Princa miješane krvi nego od Snapea ili Slughorna u..."
"Ne govorim o tvom glupom takozvanom Princu," odvrati Hermiona, uputivši otrovan pogled uvredljivoj
knjizi, "nego o nečemu što sam maloprije čula. Otišla sam u ženski zahod prije nego što sam došla
ovamo, a tamo je desetak djevojaka, uključujući Romildu Vane, pokušavalo smisliti kako da ti podmetnu
ljubavni napitak. Sve bi te htjele nagovoriti da ih povedeš na Slughornov domjenak i čini se da su sve
kupile Fredove i Georgeove napitke, što nažalost znači da su vjerojatno djelotvorni..."
"Dobro, zašto ih nisi zaplijenila?" ljutito upita Harry. Nije mogao vjerovati da je Hermionina manija
pridržavanja pravila popustila u tako ključnom trenutku.
"Nisu ih donijele u zahod", prezirno reče Hermiona. "Samo su se dogovarale oko taktike. A budući da
sumnjam da bi čak i Princ miješane krvi", opet je otrovno pogledala knjigu, "mogao smisliti protuotrov za
dvanaest ljubavnih napitaka odjednom, ja bih na tvom mjestu jednostavno pozvala neku curu na
domjenak - da ostale prestanu vjerovati kako još imaju šansu. Domjenak je sutra navečer, sad su već
stvarno spremne na očajničke poteze."
"Kad nema nijedne koju bih htio pozvati", promrmlja Harry. Još je pokušavao istjerati Ginny iz misli, iako
mu se sad redovito pojavljivala u snovima, i to u takvim situacijama da je bio duboko zahvalan što Ron
ne zna legilimenciju.
"Pa, u svakom slučaju pazi što piješ. Romilda Vane mi nije izgledala kao da se šali", smrknuto reče
Hermiona.
Privukla je dugi svitak pergamenta na kojem je pisala esej iz Aritmancije i nastavila škripati perom. Harry
ju je promatrao, ali misli su mi bile drugdje.
"Čekaj malo", reče on polako. "Mislio sam da je Filch zabranio sve što je kupljeno u Weasleyjevim
čarozezima?"
"A otkad je ikoga briga što Filch zabranjuje?" odvrati Hermiona, još usredotočena na svoj esej.
"Ali mislio sam da se sve sove pretražuju? Kako je tim curama uspjelo unijeti ljubavne napitke u školu?"
"Fred i George šalju ih zamaskirane u parfeme i sirupe za kašalj", reče Hermiona. "To ti je sastavni dio
njihove sovinske dostave."
"Vidim da si dobro upućena u tu tematiku." Hermiona mu je uputila isti otrovni pogled kojim je ranije
počastila njegovu Pripravu čarobnih napitaka za napredne.
"Zato što je sve pisalo na poleđini bočica koje su pokazali meni i Ginny ovog ljeta", reče ona hladno. "Ja
nemam običaj ljudima podmetati čarobne napitke... niti se pretvarati da to radim, jer je i to jednako
loše..."
"Da, dobro, pustimo sad to", brzo će Harry. "Poanta je u tome da su prešli Filcha, zar ne? Te cure
švercaju u školu stvari koje su zamaskirane u nešto drugo! Zašto je onda nemoguće da je Malfoy unio
onu ogrlicu u školu...?"
"Joj, Harry... opet ista pjesma..."
"Ozbiljno, zašto ne?" ljutito upita Harry.
"Gle," uzdahne Hermiona, "detektori tajni otkrivaju uroke, kletve i čarolije prikrivanja, je li tako? Koriste
se za otkrivanje mračnih vještina i predmeta. Moćnu kletvu poput one u ogrlici spazili bi u roku od
nekoliko sekundi. Ali ne bi se aktivirali na nešto što je jednostavno stavljeno u pogrešnu bočicu... i
uostalom, ljubavni napitci nisu mračni ili opasni..."
"Lako je tebi govoriti", promrmlja Harry, pomislivši na Romildu Vane.
"... što znači da samo o Filchu ovisi hoće li shvatiti da nije riječ o sirupu za kašalj, a on nije baš osobito
vješt čarobnjak, sumnjam da može razlikovati jedan napitak od..."
Hermiona je naglo zašutjela. Harry je čuo isti zvuk. Netko im se primaknuo između mračnih polica.
Pričekali su i trenutak kasnije iza ugla se pojavila lešinaru slična madame Pince. Koža joj je podsjećala na
pergament, a svjetiljka koju je nosila bacala je nimalo laskavo svjetlo na njezin dugi, kukasti nos.
"Knjižnica se upravo zatvara", reče ona. "Ne zaboravite sve što ste posudili vratiti na odgovarajuće... što
si učinio toj knjizi, izopačeni stvore?"
"Nije iz knjižnice, moja je!" žurno reče Harry, zgrabivši Pripravu čarobnih napitaka za napredne sa stola
kad je madame Pince zamahnula prema njoj rukom nalik na kandžu.
"Poharana!" sikne ona. "Oskvrnuta! Okaljana!"
"Ma samo ima bilješke!" reče Harry, izvlačeći joj knjigu iz stiska.
Izgledala je kao da je na rubu živčanog sloma. Hermiona, koja je u međuvremenu brzo spakirala svoje
stvari, zgrabila je Harryja za ruku i odvukla ga van.
"Ako ne pripaziš, zabranit će ti ulaz u knjižnicu. Zašto si morao ponijeti tu blesavu knjigu?"
"Nisam ja kriv što je ona udarena mokrom krpom, Hermiona. Tko zna, možda je čula kako klevećeš
Filcha? Uvijek sam mislio da između njih dvoje ima neka tajna veza..."
"Oh, ha ha ha..."
Uživajući u tome što opet mogu normalno govoriti, hodali su pustim, osvijetljenim hodnicima prema
društvenoj prostoriji, raspravljajući o izgledima da su Filch i madame Pince potajno zaljubljeni jedno u
drugo.
"Kuglice", reče Harry Debeloj dami, što je bila nova, blagdanska lozinka.
"I tebi, sinko", odvratila je Debela dama uz vragolast osmijeh i otvorila prolaz.
"Bok, Harry!" rekla je Romilda Vane čim je ušao u prostoriju. "Jesi za klinčić-vodu?"
Hermiona mu je preko ramena dobacila jesam-ti-rekla pogled.
"Ne, hvala", brzo odvrati Harry. "Ne volim je."
"Uzmi bar ovo", nastavi Romilda, uguravši mu u ruke bombonijeru. "Čokoladni kotlići punjeni
plamenviskijem. Poslala mi ih je baka, ali ja ih ne volim."
"Oh... dobro... baš ti hvala", reče Harry, ne znajući što bi joj drugo rekao. "Ovaj... baš sam krenuo tamo
s..."
Požurio je za Hermionom, ne završavajući rečenicu. "Rekla sam ti", reče Hermiona jezgrovito. "Što prije
pozoveš neku curu, prije će te pustiti na miru pa ćeš moći..."
Odjednom joj se lice skamenilo. Upravo je spazila Rona i Lavender, isprepletene u istom naslonjaču.
"Pa, Harry, želim ti laku noć", reče Hermiona, iako je bilo tek sedam sati. Otišla je u žensku spavaonicu
bez daljnjih komentara.
Harry je na spavanje otišao tješeći se mišlju da mora izdržati samo još jedan dan nastave i Slughornov
domjenak, a onda će se s Ronom vratiti u Jazbinu. Očito nije bilo šanse da se Ron i Hermiona pomire
prije kraja polugodišta, ali možda se tijekom praznika stignu pribrati, razmisliti o svom ponašanju...
Nije, doduše, bio optimističan, osobito ne nakon mučnog sata Preobrazbe koji je sljedećeg dana proveo s
njima. Upravo su prešli na iznimno teško gradivo o ljudskoj preobrazbi; trebali su stajati ispred zrcala i
mijenjati boju vlastitih obrva. Hermiona je Ronov prvi katastrofalni pokušaj, tijekom kojeg su mu nekako
izrasli vrlo debeli brkovi, popratila neugodnim smijehom. Ron se osvetio okrutnom, ali točnom
imitacijom Hermionina nestrpljivog poskakivanja na stolcu, njezine uobičajene reakcije kad god bi
profesorica McGonagall postavila pitanje razredu. Lavender i Parvati pucale su od smijeha, ali Hermiona
se zamalo opet rasplakala. Istrčala je iz učionice čim je zazvonio kraj sata, ostavljajući pola svojih stvari
na klupi. Zaključivši da je njoj potrebniji nego Ronu, Harry je pokupio njezine stvari i otišao je potražiti.
Napokon ju je uhvatio dok je izlazila iz ženskog zahoda kat niže. Pratila ju je Luna Lovegood, blago je
tapšući po leđima.
 "Oh, bok, Harry", reče Luna. "Jesi li svjestan da imaš jednu jarkožutu obrvu?"
"Bok, Luna. Hermiona, ostavila si svoje stvari..." Pružio joj je njezine knjige.
"Joj da", reče Hermiona prigušenim glasom. Prihvatila ih je i brzo mu okrenula leđa, da ne vidi kako briše
oči pernicom.
"Hvala ti, Harry. Pa, idem ja..."
Brzo se udaljila, ne dajući Harryju šansu da je pokuša utješiti, iako je morao priznati da nije imao pojma
što bi joj rekao.
"Malo je uzrujana", reče Luna. "Prvo sam mislila da je unutra Plačljiva Myrtla, ali onda sam shvatila da je
to Hermiona. Rekla je nešto o tome da je Ron Weasley..."
"Da, posvađali su se", reče Harry.
"On je ponekad vrlo duhovit, zar ne?" nastavi Luna kad su zajedno krenuli niz hodnik. "Ali zna biti i dosta
grub. To sam primijetila još prošle godine."
"Valjda", reče Harry. Luna se opet iskazala darom za izricanje neugodnih istina; stvarno nije poznavao
nijednu osobu poput nje. 
"Je li ti polugodište dobro prošlo?"
"Oh, bilo je u redu", reče Luna. "Malo osamljeno bez DA. Ali Ginny je bila draga. Neki dan je spriječila dva
dečka na Preobrazbi da me zovu Munjena..."
"Bi li htjela večeras ići sa mnom na Slughornov domjenak?"
Riječi su izletjele iz Harryjevih usta prije nego što ih je uspio zaustaviti. Imao je osjećaj da sluša nekog
neznanca, a ne sebe. Lunine ispupčene oči iznenađeno ga pogledaše.
"Na Slughornov domjenak? S tobom?"
"Aha", potvrdi Harry. "Svatko treba dovesti svog gosta, pa sam mislio da bi možda htjela... mislim..." Bilo
mu je važno da odmah otkloni bilo kakvu zabunu oko njegovih namjera. "Mislim, samo kao prijatelji,
znaš. Ali ako ne želiš..."
Sad se već pomalo nadao da će ga odbiti. "Oh, ne, voljela bih da idemo kao prijatelji!" reče Luna,
ozarena kao nikad prije.
"Jesi li zato obojio obrvu, za domjenak? Da i ja obojim svoju?"
"Ne," odlučno reče Harry, "to je greška, zamolit ću Hermionu da je popravi. Dobro onda, nađemo se u
predvorju u osam."
"AHA!" vrisne glas iznad njih. Oboje su poskočili. Tek su sad primijetili da hodaju ispod Peevesa, koji je
naglavačke visio s lustera i zlobno im se smijuljio.
"Šašavi je pozvao Munjenu na domjenak! Šašavi voli Munjenu! Šašavi vooooooooooli Muuuuuuunjenu!"
I zatim je odletio, kreštavo se smijući i vičući: "Šašavi voli Munjenu!"
"Baš lijepo što smo sve dogovorili ovako u četiri oka", zamijeti Harry. I doista, u tili čas je cijela škola
znala da Harry Potter na Slughornov domjenak vodi Lunu Lovegood.
"Mogao si pozvati bilo koga!" iščuđavao se Ron za večerom. "Bilo koga! I ti odabereš Munjenu
Lovegood?"
"Ne zovi je tako, Rone", okomila se Ginny na njega, zastavši iza Harryja na putu prema svom društvu.
"Stvarno mi je drago što ideš s njom, jako je uzbuđena."
Produžila je dalje i sjela pokraj Deana. Harry je pokušao osjetiti zadovoljstvo što Ginny odobrava njegov
dogovor s Lunom, ali nije bio bogzna kako uspješan. Hermiona je sjedila sama, bezvoljno prtljajući po
svom gulašu. Harry je primijetio da je Ron pogledava ispod oka.
"Mogao bi joj se ispričati", otvoreno mu reče Harry.
"Ma nemoj, pa da me opet napadne jato kanarinaca?" promrmlja Ron.
"Zašto si je morao oponašati?"
"Smijala se mojim brkovima!"
"I ja skupa s njom, nisam u životu vidio ništa gluplje."
Nije se činilo da ga je Ron čuo; omeo ga je dolazak Lavender i Parvati. Uguravši se između Harryja i Rona,
Lavender se Ronu objesila oko vrata.
"Bok, Harry", reče Parvati. I ona je, kao Harry, izgledala kao da joj ponašanje njihovih prijatelja postaje
sve neugodnije i zamornije.
"Bok", odvrati Harry. "Kako si? Ipak ćeš ostati u Hogwartsu? Čuo sam da te roditelji žele ispisati."
"Zasad sam ih uspjela odgovoriti", reče Parvati. "Ono s Katie ih je stvarno izbezumilo, ali odonda se nije
ništa... oh, bok, Hermiona!"
Parvati se praktički pretvorila u osmijeh. Harryju je bilo očito da je peče savjest zbog toga što se na
Preobrazbi smijala Hermioni. Okrenuo se i vidio da joj Hermiona uzvraća na isti način, ako ne još i
srdačnije. Cure su ponekad stvarno užasno čudne.
"Bok, Parvati!" reče Hermiona, potpuno ignorirajući Rona i Lavender. "Ideš na Slughornov domjenak?"
"Nitko me nije pozvao", odvrati Parvati turobnim glasom. "Voljela bih ići, zvuči kao da će biti jako
dobro... ti ideš, zar ne?"
"Da, naći ću se s Cormacom u osam pa ćemo..." Začuo se isti zvuk kao kad se odčepljivač naglo odvoji od
začepljenog slivnika i na površinu je isplivao Ron. Hermiona se držala kao da ništa nije vidjela ni čula.
"... pa ćemo zajedno produžiti na domjenak."
"Cormac?" upita Parvati. "Misliš na Cormaca McLaggena?"
"Tako je", umilno potvrdi Hermiona. "To ti je onaj koji je zamalo", jako je naglasila tu riječ, "postao
gryffindorski vratar."
"Znači, vi hodate?" upita Parvati, gledajući je razrogačenih očiju.
"Oh... da... zar nisi znala?" odvrati Hermiona uz hihot koji nimalo nije nalikovao na nju.
"Ne!" reče Parvati, izgledajući potpuno fascinirano tako sočnim tračem. "Čovječe, ti si stvarno slaba na
igrače metloboja, zar ne? Prvo Krum, sad McLaggen..."
"Ja sam ti slaba na stvarno dobre igrače metloboja", ispravi je Hermiona, ne prestajući se smiješiti. "Pa,
vidimo se... moram otići da se uredim za domjenak..."
Udaljila se. Lavender i Parvati smjesta su približile glave da rasprave vijest, što je uključivalo sve glasine
koje su ikad čule o McLaggenu i sve što su ikad nagađale o Hermioni. Ron je djelovao netipično
bezizražajno i nije rekao ništa. Harry je šutke razmišljao o tome na što su se sve spremne srozati cure kad
se nekome žele osvetiti.
Kad je te večeri u osam sati sišao u predvorje, ugledao je neobično mnogo djevojaka koje su iz prikrajka
ljutito promatrale kako prilazi Luni. Ona je na sebi imala pelerinu posutu srebrnim zvjezdicama koja je
izazvala nešto hihotanja među promatračicama, ali inače je izgledala dosta zgodno. Harryju je u svakom
slučaju bilo drago što se suzdržala od naušnica u obliku rotkvica, ogrlice od čepova pivoslaca i duhočala.
"Bok", reče on. "Da krenemo?"
"Oh, da", odvrati ona veselo. "Gdje je domjenak?"
"U Slughornovu kabinetu", reče Harry, vodeći je uz mramorno stubište, gdje više nisu morali podnositi
zurenje i ogorčeno mrmljanje. "Jesi čula, navodno će doći i jedan vampir?"
"Rufus Scrimgeour?" upita Luna.
"Ja... molim?" smeteno reče Harry. "Misliš na Ministra magije?"
"Da, on je vampir", reče Luna kao da se to podrazumijeva. "Tata je napisao jako dug tekst o tome kad je
Scrimgeour tek preuzeo vlast od Corneliusa Fudgea, ali netko iz Ministarstva ga je prisilio da ne objavi
članak. Očito nisu htjeli da se istina pročuje!"
Harry je čisto sumnjao da je Rufus Scrimgeour vampir, ali već se navikao na to da Luna ponavlja bizarna
stajališta svog oca kao da je riječ o provjerenim činjenicama, pa nije ništa komentirao. Bližili su se
Slughornovu kabinetu i sa svakim korakom sve jasnije čuli zvukove smijeha, glazbe i glasnog razgovora.
Zbog toga što je bio tako sagrađen ili zato što se Slughorn poslužio čarolijama, njegov kabinet bio je
znatno prostraniji od uobičajene učiteljske radne sobe. Strop i zidovi bili su ukrašeni tapiserijama u
bojama smaragda, grimiza i zlata zbog kojih se činilo da se nalaze u golemom šatoru. Zagušljiva, krcata
soba kupala se u crvenoj svjetlosti kićenog zlatnog lustera obješenog na sredini stropa. U lusteru su
poput jarkih točkica svjetla lepršale prave, žive vile. Iz dalekog kuta dopiralo je glasno pjevanje, praćeno
glazbom mandolina. Iznad nekoliko postarijih čarobnjaka udubljenih u razgovor lebdio je oblak dima iz
lula, a brojni kućni vilenjaci piskutavo su se probijali kroz šumu koljena, zaklonjeni teškim srebrnim
pladnjevima s hranom koje su nosili podignute iznad glave. Izgledali su kao mali lutajući stolovi.
"Harry, mladiću moj!" zagrmio je Slughorn, gotovo u istom trenutku kad su se Harry i Luna protisnuli
kroz vrata. "Dođite, dođite, ovdje ima toliko ljudi s kojima vas želim upoznati!"
Slughorn je na glavi imao baršunasti šešir s resama koji se slagao s njegovim kratkim kućnim haljetkom.
Ščepavši Harryjevu nadlakticu kao da se sprema dezaparatirati se s njim, Slughorn ga je odlučno uveo na
domjenak. Harry je stegnuo Luninu ruku i povukao je sa sobom.
"Harry, dopustite da vas upoznam s Eldredom Worpleom, mojim bivšim učenikom i autorom
knjige Braća po krvi: Moj život među vampirima - i, naravno, s njegovim prijateljem Sanguinijem."
Worple, omaleni muškarac s naočalama, zgrabio je Harryjevu ruku i oduševljeno se rukovao s njim.
Visoki i ispijeni vampir Sanguini, s tamnim kolobarima oko očiju, samo je kimnuo glavom, djelujući kao
da se dosađuje. Oko njega se motala radoznala i uzbuđena grupica djevojaka.
"Harry Potter, pa ja sam očaran!" reče Worple, kratkovidno škiljeći u Harryjevo lice. "Baš sam neki dan
rekao profesoru Slughornu: Kad će se već jednom pojaviti ta biografija Harryja Pottera koju svi željno
iščekujemo!"
"Ovaj," reče Harry, "ma nemojte?"
"Horace vas je i opisao kao čistu skromnost!" reče Worple. "Ali ozbiljno..." držanje mu se promijenilo;
najednom je zvučao vrlo poslovno, "bio bih presretan da je mogu osobno napisati - ljudi umiru od želje
da vas bolje upoznaju, dragi mladiću, umiru! Kad biste pristali na nekoliko intervjua, recimo u sesijama
od četiri ili pet sati, pa, mogli bismo završiti knjigu u roku od nekoliko mjeseci. Vi ne biste morali ni
prstom maknuti, vjerujte mi - evo, pitajte Sanguinija nije li to - Sanguini, ni makac!" dometne Worple,
najednom strog. Vampir se, naime, polako primicao obližnjoj grupici djevojaka s prilično gladnim izrazom
u očima. "Izvoli mesnu pitu", reče Worple, uzevši jednu s pladnja najbližeg vilenjaka i turnuvši je u
Sanguinijevu ruku. Zatim se opet obratio Harryju.
"Dragi moj mladiću, nemate pojma koliko biste zlata mogli zaraditi..."
"Definitivno nisam zainteresiran," odlučno ga prekine Harry, "oprostite, baš sam primijetio prijateljicu."
Povukao je Lunu u gužvu. Nije se prevario - između dva člana Čudnovatih sestara sijevnula je duga griva
smeđe kose.
"Hermiona! Hermiona!" 
"Harry! Došao si, hvala bogu! Bok, Luna!"
"Što ti se dogodilo?" upita Harry, jer je Hermiona izgledala izrazito raščupano, kao da se upravo izvukla iz
guštare pune đavoljih zamki.
"Ma, baš sam pobjegla... mislim, baš sam se rastala s Cormacom", reče ona. "Ispod imele", objasnila je,
jer ju je Harry i dalje upitno gledao.
"Tako ti i treba kad si došla s njim", odvrati on zajedljivo.
"Zaključila sam da bi on Ronu najviše digao tlak", odvrati ona hladnokrvno. "Neko sam vrijeme
razmatrala i Zachariasa Smitha, ali mislila sam, da bi sve u svemu..."
"Razmišljala si o tome da pozoveš Smitha?" upita zgranuti Harry.
"Da, jesam, a sad mi je žao što se nisam odlučila za njega. U usporedbi s McLaggenom, i Grawp je
džentlmen. 'Ajmo tamo, visok je pa ćemo ga tako lakše spaziti..."
Zajedno su otišli na drugi kraj prostorije, usput uzimajući pehare s medovinom. Kad su shvatili da tamo
stoji profesorica Trelawney, već je bilo prekasno za uzmak.
"Dobra večer", Luna se uljudno obratila profesorici Trelawney.
"Dobra večer, dušo", odvratila je profesorica Trelawney, kojoj je trebalo malo duže da locira Lunu. Harry
je opet nanjušio šeri za kuhanje. "U posljednje vrijeme vas ne viđam na predavanjima..."
"Ne, ove godine slušam Firenca", objasni Luna.
"Ah, naravno", reče profesorica Trelawney, uz ljutit i supijan hihot. "Ili, kako ga ja zovem, Zelenka.
Čovjek bi očekivao da će se Dumbledore riješiti tog konja sad kad sam se ja vratila u školu. Ali ne...
podijelio je razrede između nas dvoje... iskreno govoreći, to je pljuska, prava pljuska. Znate li vi..."
Činilo se da je profesorica Trelawney toliko pripita da ne prepoznaje Harryja. Dok je ona bijesno
kritizirala Firenca, Harry se primaknuo Hermioni i rekao: "Daj da nešto raščistimo. Planiraš li ti reći Ronu
da si se uplela u kvalifikacije za vratara?"
Hermiona podigne obrve.
"Zar stvarno misliš da bih se tako nisko spustila?"
Harry joj uputi prodoran pogled.
"Hermiona, ako si u stanju pozvati McLaggena na sudar..."
"To je nešto drugo", dostojanstveno odvrati Hermiona. "Nemam nikakvu namjeru Ronu išta reći o
onome što se možda -možda-dogodilo na kvalifikacijama za vratara."
"Dobro", gorljivo će Harry. "Jer bi se onda opet pretvorio u snop živaca pa bismo sljedeću utakmicu
izgubili..."
"Metloboj!" ljutito ga prekine Hermiona. "Zar je dečkima jedino to važno? Cormac me nije pitao ama baš
ništa o meni, ne, nego sam morala slušati priču o sto velikih obrana Cormaca McLaggena, non-stop, sve
od -joj, ne, eno ga!"
Tako se munjevito pokrenula da se činilo da se dezaparatirala-u jednom je trenutku bila pokraj Harryja, a
već u sljedećem se progurala između dviju vještica koje su se smijale na sav glas i nestala s vidika.
"Jesi vidio Hermionu?" upitao je McLaggen minutu kasnije, probivši se do njega.
"Žao mi je, nisam", reče Harry, brzo se okrećući prema Luni, jer je na trenutak zaboravio s kim ona
razgovara.
"Harry Potter!" oglasi se profesorica Trelawney dubokim, grlenim tonom, napokon ga primijetivši.
"Oh, dobra večer", bezvoljno odvrati Harry.
"Dragi moj mladiću!" reče ona vrlo glasnim šaptom. "Glasine! Priče! Izabrani! Naravno, ja već dugo
znam... znakovi nikad nisu slutili na dobro, Harry... ali zašto se niste vratili na Proricanje sudbine? Nije li
to upravo za vas predmet od vrhunske važnosti?"
"Ah, Sybill, svi mi mislimo da je naš predmet najvažniji!" začu se gromki glas. S druge strane profesorice
Trelawney pojavio se vrlo rumeni Slughorn. Baršunasti šešir u međuvremenu se naherio. U jednoj ruci
držao je čašu medovine, a u drugoj golemu krišku pite od suhog voća. "Ali mislim da nisam nikad naišao
na takav urođeni talent za Čarobne napitke!" reče Slughorn, motreći Harryja raznježenim i ponešto
zakrvavljenim okom. "Čisti instinkt, znate - kao kod njegove majke! Mogu mirne duše reći da sam
podučavao samo nekoliko učenika s takvim sposobnostima, Sybill - ma, čak ni Severus..."
I, na Harryjev užas, Slughorn je ispružio ruku i niotkuda k njima dovukao Snapea.
"Prestani se šuljati uokolo i pridruži nam se, Severuse!" štucnuo je Slughorn raspoloženo. "Baš sam
govorio o Harryjevu iznimnom daru za pripravu čarobnih napitaka! Naravno, za to i ti imaš određenu
zaslugu, ipak si mu predavao punih pet godina!"
Stjeran u škripac, sa Slughornovom rukom oko ramena, Snape je spustio kukasti nos prema Harryju i
suzio crne oči.
"Čudno, nikad nisam imao dojam da sam Pottera uspio ičemu naučiti."
"U tom slučaju, riječ je o urođenom talentu!" vikne Slughorn. "Trebao si vidjeti što mi je predao na
prvom satu, napitak živuće smrti - nisam nikad vidio učenika koji je u prvom pokušaju pripravio tako
savršen napitak, mislim da čak ni ti, Severuse..."
"Stvarno?" tiho reče Snape, ne skidajući pogled s Harryjevih očiju. Harry osjeti laganu zebnju. Samo bi
mu trebalo da Snape počne istraživati razloge njegove novootkrivene genijalnosti na Čarobnim
napitcima.
"Harry, podsjetite me, koje još predmete slušate?" upita Slughorn.
"Obranu od mračnih sila. Čarolije, Preobrazbu, Travarstvo..."
"Ukratko, sve predmete koji su potrebni za aurora", reče Snape, uz jedva zamjetan podsmijeh.
"Da, to bih htio raditi", prkosno odvrati Harry.
"I bit ćete sjajan auror!" zagrmi Slughorn.
"Mislim da ne bi smio postati auror, Harry", neočekivano reče Luna. Svi su je pogledali. "Aurori su
upleteni u urotu trulog zuba, mislila sam da to svi znaju. Oni potkopavaju Ministarstvo iznutra
kombinacijom mračnih vještina i bolesti desni."
Harry je od smijeha ušmrkao pola svoje medovine kroz nos. Stvarno, zbog ovoga je vrijedilo dovesti Lunu
na domjenak. Kad je podigao glavu iz pehara, kašljao je, promočen do kože, ali nije se prestao smijati.
Onda je ugledao nešto što ga je ispunilo još većom srećom: prema njima je hodao Argus Filch, vukući
Draca Malfoya za uho.
"Profesore Slughorn", sipljivo poče Filch. Mlohavi obrazi su mu se tresli, a ispupčene oči caklile su se od
manijakalne sreće što je nekog uhvatio usred psine. "Otkrio sam ovog dečka dok se šuljao po katu iznad
vašeg. Tvrdi da je pozvan na vaš domjenak, ali da nije mogao doći na vrijeme. Jeste li mu poslali
pozivnicu?"
Malfoy se istrgnuo Filchu, bijesan kao ris.
"Dobro, nisam dobio pozivnicu!" reče ljutito. "Htio sam upasti bez nje, jeste li sad sretni?"
"Ne, nisam!" odvrati Filch, iako je izraz likovanja na njegovu licu pričao posve drugačiju priču. "E, sad ste
se fino uvalili! Nije li ravnatelj rekao da je zabranjeno noću hodati hodnicima, osim ako nemate
dopuštenje?"
"U redu je, Arguse, u redu je", reče Slughorn, odmahujući rukom. "Božić je - nije zločin htjeti doći na
zabavu. Ovaj put ćemo zaboraviti na kaznu. Draco, smijete ostati."
Filchov izraz ogorčenog razočaranja bio je savršeno predvidiv. Ali zašto, pitao se Harry promatrajući ga,
Malfoy izgleda podjednako nesretno? I zašto Snape gleda Malfoya kao da je ljut i... je li to moguće?...
pomalo prestrašen?
Harry je jedva imao vremena registrirati sve te činjenice, a Filch se već okrenuo i udaljio teškim korakom,
gunđajući ispod glasa. Malfoy je namjestio lice u osmijeh i zahvalio Slughornu na velikodušnosti.
Snapeov izraz opet je bio nedokučiv.
"Ma nije to ništa, ništa", reče Slughorn, odmahujući rukom na Malfoyevo zahvaljivanje. "Na kraju
krajeva, znao sam vam djeda..."
"Uvijek je o vama govorio sve najbolje, gospodine", brzo doda Malfoy. "Rekao je da nitko nije pripravljao
bolje napitke od vas..." Harry je netremice gledao u Malfoya. Nije ga zaintrigiralo ulizivanje - godinama je
gledao kako se ulizuje Snapeu. Pozornost mu je privuklo to što je Malfoy doista izgledao kao da od
nečega pobolijeva. Prvi put nakon dugo vremena imao je priliku Malfoya pogledati izbliza i sad je jasno
vidio da ima tamne podočnjake i upadljivo sivkastu kožu.
"Draco, želim razgovarati s vama", iznenada reče Snape.
"Ma, daj, Severuse," javi se Slughorn, opet štucajući, "Božić je, nemoj biti tako strog..."
"Ja sam predstojnik njegova doma i sam odlučujem u kojoj ću mjeri biti strog", presiječe ga Snape.
"Slijedite me, Draco."
Otišli su, Snape prvi, a ljutiti Malfoy za njim. Harry se na trenutak premišljao i na kraju rekao: "Luna,
odmah se vraćam... ovaj... idem na zahod."
"Dobro", reče ona veselo. Pohitao je u mnoštvo, ali uspio je čuti da Luna opet spominje urotu trulog
zuba, ovaj put profesorici Trelawney, koja je zvučala istinski zainteresirano.
Kad je izašao s domjenka, u pustom hodniku nije bilo teško izvući Plašt nevidljivosti iz džepa i pokriti se
njime. Više ga je mučilo kako će pronaći Snapea i Malfoya. Potrčao je hodnikom. Glazba i žamor iz
Slughornova kabineta prikrivali su zvuk njegovih koraka. Možda je Snape odveo Malfoya u svoj kabinet u
tamničkom dijelu dvorca... možda ga vraća u društvenu prostoriju Slytherina... Harry je ipak za svaki
slučaj prislonio uho na svaka vrata pokraj kojih je prošao, dok naposljetku nije uzbuđeno čučnuo pokraj
ključanice zadnjih vrata u hodniku, jer je u njoj začuo glasove.
"... ne možete si priuštiti greške, Draco, jer ako vas izbace iz škole..."
"Ja nisam imao nikakve veze s tim, u redu?"
"Nadam se da govorite istinu jer je to bilo i nespretno i glupo. Već vas sumnjiče da ste upleteni."
"Tko me sumnjiči?" ljutito upita Malfoy. "Već sam vam rekao da to nisam bio ja, u redu? Bellica je
sigurno imala nekog neprijatelja za kojeg nitko ne zna - ne gledajte me tako! Znam što radite, nisam
glup, ali nećete uspjeti - mogu vas zaustaviti!"
  Uslijedila je stanka. Snape tiho reče: "Ah... vidim da vas je teta Bellatrix učila oklumenciji. Što to
pokušavate sakriti od svog gospodara, Draco?"
"Ne pokušavam ništa sakriti od njega, nego ne želim da se vi petljate!"
Harry je uho primaknuo bliže ključanici... kako to da Malfoy odjednom tako razgovara sa Snapeom,
prema kojem je inače uvijek pokazivao poštovanje, pa čak i simpatiju?
"Znači, zato ste me izbjegavali cijelo polugodište? Bojali ste se mog upletanja? Draco, je li vama jasno da
bi bilo koji drugi učenik koji je opetovano odbio doći u moj kabinet nakon mojih izričitih zahtjeva već..."
"Onda me kaznite! Prijavite me Dumbledoreu!" posprdno reče Malfoy.
Uslijedila je nova stanka. Zatim Snape reče: "Vrlo dobro znate da ne želim učiniti ni jedno ni drugo."
"Onda prestanite zahtijevati da dođem u vaš kabinet!"
"Slušajte me", reče Snape, tako spustivši glas da je Harry morao posve priljubiti uho uz ključanicu da ga
čuje. "Pokušavam vam pomoći. Zakleo sam se vašoj majci da ću vas štititi. Dao sam Ne-prekršivu
zakletvu, Draco..."
"Onda ćete je morati prekršiti, jer ja ne trebam vašu zaštitu! To je moj zadatak, dao ga je meni i ja ću ga
izvršiti. Imam plan koji će upaliti, samo mi za njega treba više vremena nego što sam očekivao!"
"Kakav plan?"
"Ne tiče vas se!"
"Kad biste mi rekli što namjeravate učiniti, mogao bih vam pomoći..."
"Već imam svu potrebnu pomoć, hvala lijepa, nisam sam!"
"Večeras ste definitivno bili sami, što je bio krajnje glup potez, lutati hodnicima bez stražara ili potpore.
To su elementarne pogreške. .."
"Sa mnom bi bili Crabbe i Goyle da im niste dali kaznu!"
"Tiše!" sikne Snape jer se Malfoyev glas povisio od uzbuđenja.
"Ako vaši prijatelji Crabbe i Goyle ovaj put stvarno žele položiti ČAS iz Obrane od mračnih sila, morat će
se malo više potruditi nego što to tren..."
"Zar je to uopće važno?" prekine ga Malfoy. "Obrana od mračnih sila... pa to je obična sprdačina, zar ne,
obična gluma? Kao da je nama potrebna zaštita od mračnih vještina..."
"Ta je gluma ključna za konačni uspjeh, Draco!" reče Snape. "Što mislite, gdje bih proveo sve ove godine
da nisam znao glumiti? Slušajte me! Neoprezni ste, lutate noću dvorcem, puštate da vas uhvate i
oslanjate se na pomoćnike kao što su Crabbe i Goyle..."
"Nisu oni jedini, imam ja na svojoj strani i druge, bolje ljude!"
"Zašto mi se onda ne povjerite, da mogu..."
"Znam ja što vi želite! Želite moje zasluge pripisati sebi!" Nakon još jedne stanke, Snape hladno reče:
"Govorite kao dijete. Jasno mi je da vas je potreslo uhićenje i zatvaranje vašeg oca, ali..." Harry je imao
samo sekundu da se skloni. Začuo je Malfoyeve korake s druge strane vrata i bacio se s puta točno kad
su se s treskom otvorila. Malfoy je već dugim korakom grabio niz hodnik. Prošao je mimo otvorenih
vrata Slughornova kabineta, skrenuo iza najdaljeg ugla i nestao s vidika.
Susprežući dah od straha, Harry je ostao u šćućurenom položaju i kad je Snape polako izašao iz učionice.
Izraz lica bio mu je posve nečitljiv. Vratio se na domjenak, a Harry je ostao čučati na podu, skriven
plaštem, dok mu je u glavi sve zujalo od novih ideja.
GLAVA ŠESNAESTA
Ledeni Božić

 
"Znači, Snape mu je nudio pomoć? Definitivno mu je nudio pomoć?"
"Ako mi još jedanput postaviš to pitanje," odvrati Harry, "zabit ću ti ovu prokulicu..."
"Samo provjeravam!" reče Ron. Stajali su sami za sudoperom u Jazbini, čisteći brdo prokulica za gospođu
Weasley. S druge strane prozora padao je gusti snijeg.
"Da, Snape mu je nudio pomoć!" reče Harry. "Rekao je da je obećao Malfoyevoj mami da će ga štititi, da
je dao Neprekršivu prisegu ili tako nešto..."
"Neprekršivu zakletvu?" upita Ron zabezeknuto. "Neee, to je nemoguće... jesi li siguran?"
"Da, siguran sam", reče Harry. "Zašto, što to znači?"
"Pa, Neprekršivu zakletvu je nemoguće prekršiti..."
"Ne bi vjerovao, ali to sam i ja shvatio. Što se dogodi ako je ipak prekršiš?"
"Umreš", odvrati Ron jednostavno. "Kad mi je bilo oko pet godina, Fred i George su me pokušali navesti
da se zakunem Neprekršivom zakletvom. Skoro i jesam, već sam spojio ruku s Fredovom i sve, ali onda je
naišao tata. Pomahnitao je", reče Ron, s nostalgičnim sjajem u očima. "To je bilo prvi i zadnji put da sam
tatu vidio ljutog kao mamu. Fred kaže da mu lijevi guz odonda nije onaj stari."
"Dobro, pustimo sad Fredov lijevi guz..."
"Molim?" začu se Fredov glas. U kuhinju su ušli blizanci. "Aaaah, George, vidi ovo. Koriste noževe i sve.
Micice male."
"Za dva i pol mjeseca ću navršiti sedamnaest godina," mrzovoljno odvrati Ron, "a onda ću ih moći čistiti
magijom!"
"Ali u međuvremenu", reče George, sjedajući za kuhinjski stol i podižući noge na njega, "možemo uživati
u vašoj demonstraciji pravilnog... hopala."
"Ti si kriv!" ljutito će Ron, cuclajući porezani prst. "Vidjet ćeš ti svoje kad navršim sedamnaest godina..."
"Siguran sam ćeš nas oboriti s nogu svojim dosad neslućenim magijskim sposobnostima", zijevne Fred.
"A kad već spominjemo dosad neslućene sposobnosti, Ronalde," reče George, "što nam to Ginny priča o
tebi i mladoj dami zvanoj - ako smo dobili točnu informaciju - Lavender Brown?"
Ron je malo porumenio i opet se okrenuo prokulicama, ali nije djelovao nezadovoljno.
"Gledaj svoja posla."
"Bome si nam dobro spustio", reče Fred. "Kako samo smišljaš sve te duhovite replike? Ne, nas zanima...
kako je do toga došlo?"
"Kako to misliš?"
"Je li prije toga doživjela neku nesreću?"
"Molim?"
"Pa, gdje je tako teško ozlijedila mozak? No, no, pazi što radiš!"
Gospođa Weasley je ušla u kuhinju baš kad je Ron bacio nož za prokulice na Freda, koji ga je lijenim
trzajem štapića pretvorio u avion od papira.
"Rone!" reče ona bijesno. "Da te više nikad nisam vidjela da bacaš noževe!"
"Dobro," reče Ron, dodajući ispod glasa, "pazit ću da me ne vidiš." Opet se okrenuo brdu prokulica.
"Fred, George, žao mi je, mili moji, ali večeras dolazi Remus, pa se Bili mora stisnuti s vama dvojicom!"
"Nema frke", reče George.
"Dobro, Charlie neće doći, što znači da Harry i Ron mogu ostati na tavanu, Fleur dijeli sobu s Ginny..."
"... sretan ti Božić, Ginny..." promrmlja Fred.
"... što znači da se svi mogu raskomotiti. Ili bar da svi imaju gdje spavati", reče gospođa Weasley, zvučeći
za nijansu preopterećeno.
"Znači, definitivno nećemo vidjeti Percyjevo ružno lice?" upita Fred.
Gospođa Weasley odgovorila je tek nakon što im je okrenula leđa.
"Ne, mislim da je zauzet u Ministarstvu."
"Ili je najveći kreten na svijetu", pridoda Fred kad je gospođa Weasley otišla iz kuhinje. "Jedno od toga
dvoga je točno. Dobro, George, 'ajmo."
"Kamo ste vas dvojica krenuli?" upita Ron. "Zar nam ne možete pomoći oko prokulica? Dovoljno je da
mahnete štapićima pa bismo i mi bili slobodni!"
"Ne, ne, to ne bi bilo dobro", ozbiljno odvrati Fred. "Čišćenje prokulica bez magije jako je važno za
jačanje karaktera, tako se uči da je bezjacima i hrkanima puno teže nego nama..."
"... a osim toga, Rone, ako želiš nečiju pomoć," dometne George, bacajući papirnati avion na njega, "ne
bi ga prije toga smio gađati nožem. Tek toliko da znaš. Idemo u selo, u papirnici radi jako zgodna cura
koja misli da su moji trikovi s kartama nešto fantastično... gotovo kao prava magija..."
"Mrcine", reče Ron smrknuto, prateći Fredov i Georgeov odlazak iz snijegom zametenog dvorišta. "Ne bi
im trebalo više od deset sekunda, a onda bismo i nas dvojica mogli ići."
"Ja ne bih", reče Harry. "Obećao sam Dumbledoreu da se neću micati dalje od dvorišta dok sam ovdje."
"Joj da", reče Ron. Očistio je još nekoliko prokulica i rekao: "Hoćeš li ispričati Dumbledoreu o čemu su
razgovarali Snape i Malfoy?"
"Aha", reče Harry. "Reći ću svima koji mogu nešto poduzeti, a Dumbledore je prvi na listi. Možda opet
porazgovaram i s tvojim tatom."
"Šteta što nisi čuo što to Malfoy zapravo radi."
"Pa kad nisam mogao čuti, zar ne? U tome i jest stvar, nije htio reći Snapeu."
Neko su vrijeme šutjeli, a onda je Ron rekao: "Jasno ti je, naravno, što će svi oni reći? Tata i Dumbledore
i svi ostali? Reći će da Snape ne želi stvarno pomoći Malfoyu nego samo pokušava otkriti što on sprema."
"Nisu ga čuli", odsječno odvrati Harry. "Nitko nije tako dobar glumac, čak ni Snape."
"Da... samo ti kažem", reče Ron. Harry se okrene prema njemu. "Ali ti se slažeš sa mnom, zar ne?"
"Da!" brzo odvrati Ron. "Ozbiljno, slažem se! Ali ostali su uvjereni da je Snape član Reda, zar ne?"
Harry nije ništa rekao. Već mu je palo na pamet da će to biti glavni prigovor njegovim novim dokazima.
Točno je mogao čuti Hermionu:
"Harry, očito je da se pretvarao kako želi pomoći Malfoyu, tako da ga može navesti da mu kaže što
sprema..."
Doduše, taj se razgovor zbio samo u njegovoj mašti, jer još uvijek nije imao prilike Hermioni ispričati što
je čuo. Kad se vratio na Slughornov domjenak, ona je već nestala - tako mu je bar rekao srditi McLaggen.
Nije ju našao ni u društvenoj prostoriji, jer je dotad već otišla na spavanje. Sljedećeg jutra je zajedno s
Ronom rano krenuo u Jazbinu, pa joj je jedva stigao zaželjeti sretan Božić i reći joj da ima važne vijesti
koje će joj ispričati kad se vrate s praznika. Nije bio siguran da ga je uopće čula: istovremeno su se iza
njega pozdravljali Ron i Lavender, služeći se sasvim neverbalnim sredstvima.
No ipak je utvrdio nešto što nije mogla osporiti čak ni Hermiona. Malfoy definitivno nešto planira i Snape
zna za to, pa je Harry smatrao da može s punim pravom reći "Jesam vam rekao", što je Ronu priuštio već
nekoliko puta.
Harry je priliku za razgovor s gospodinom Weasleyjem, koji je cijele dane provodio u Ministarstvu, dobio
tek na Badnju večer. Weasleyjevi i njihovi gosti sjedili su u dnevnoj sobi, koju je Ginny tako raskošno
uredila da se činilo da sjede na mjestu eksplozije papirnatih girlandi. Jedino su Fred, George, Harry i Ron
znali da anđela na vrhu bora glumi vrtni gnom koji je ugrizao Freda za nogu dok je Fred ranije vadio
mrkve za božićni ručak. Za kaznu su ga omamili, obojili zlatnom bojom, obukli u minijaturnu baletnu
suknjicu i zalijepili mu krila na leđa. Najružniji anđeo kojeg je Harry ikad vidio, krupne ćelave glave nalik
na krumpir i dlakavih nogu, sad ih je sve bijesno strijeljao pogledom.
U teoriji su svi slušali prijenos božićnog koncerta omiljene pjevačice gospođe Weasley, Celestine
Warbeck, čiji je treperavi glas dopirao iz velikog, drvenog radija. Fleur, kojoj je Celestina očito bila vrlo
dosadna, glasno je čavrljala u jednom kutu sobe, pa je namrgođena gospođa Weasley neprestano
štapićem pojačavala glasnoću. Celestinin glas orio se sobom, a kad je zapjevala živahni glazbeni broj zvan
"Kotlić pun kipuće ljubavi", Fred i George započeli su partiju eksplozivnog puc-puca s Ginny. Ron je
krišom pogledavao Billa i Fleur, valjda u nadi da će od njih pokupiti pokoji korisni trik. Remus Lupin, koji
je izgledao mršavije i otrcanije nego ikad, sjedio je pred kaminom, zureći u njega kao da ne čuje
Celestinin glas.
Oh, dođi i promiješaj moj kotlić,

Pokaži mi da imaš moć,

Moja će ljubav odmah uskipjeti

I grijati te cijelu noć.

"Na to smo plesali kad nam je bilo osamnaest godina!" reče gospođa Weasley, tarući suze pletivom.
"Arthure, sjećaš li se?"
"Hmmmh?" upita gospodin Weasley, čija se glava lagano klatila iznad mandarine koju je gulio. "Oh, da...
krasna pjesma..."
Prisilio se da sjedne uspravnije i obratio se Harryju, koji je sjedio pokraj njega.
"Oprosti zbog ovoga", reče on, trzajući glavom prema radiju kad je Celestina zapjevala refren. "Još malo i
gotovo."
"Ne smeta", reče Harry, smješkajući se. "Imate li puno posla u Ministarstvu?"
"I previše", reče gospodin Weasley. "Ne bih se bunio da smo postigli nešto korisno, ali sumnjam da je
ijedan od triju uhićenika u posljednja dva mjeseca pravi smrtonoša - no nemoj to nikome reći, Harry",
doda on brzo, odjednom razbuđen.
"Nije valjda da još drže Stana Shunpikea?" upita Harry.
"Nažalost, da", reče gospodin Weasley. "Znam da je Dumbledore pokušao intervenirati kod samog
Scrimgeoura da ga puste... mislim, svi koji su ga preslušavali slažu se da ima otprilike jednako veze sa
smrtonošama kao ova mandarina... ali glavešine žele ostaviti dojam da nešto rade, a 'tri uhićenja' zvuče
bolje od 'tri pogrešna uhićenja i puštanja na slobodu'... ali opet ponavljam, sve je ovo strogo
povjerljivo..."
"Neću ništa reći", umiri ga Harry. Malo je oklijevao, pitajući se kako da prijeđe na temu o kojoj je on htio
razgovarati. Dok je razmišljao, Celestina Warbeck zapjevala je baladu zvanu "Srce si mi začarao".
"Gospodine Weasley, sjećate se što sam vam rekao na postaji kad smo kretali u školu?"
"Provjerio sam, Harry", smjesta odgovori gospodin Weasley. "Otišao sam i pretresao kuću Malfoyevih.
Nije bilo ni jednog predmeta, neispravnog ili ispravnog, koji tamo nije trebao biti."
"Da, znam, vidio sam u Proroku da ste provjerili... ali ovo je nešto drugo... pa, nešto više..."
Ispričao je gospodinu Weasleyju sve o razgovoru između Malfoya i Snapea. Dok je govorio, vidio je da je
Lupin malo okrenuo glavu prema njima i da sluša svaku riječ. Kad je završio, nastala je tišina, izuzme li se
Celestinino srcedrapateljno pjevanje.
Oh, jadno moje srce, gdje je nestalo?

Rasplinulo se poput čarolije...

"Harry, je li ti palo na pamet", poče gospodin Weasley, "da se Snape jednostavno pretvarao..."
"Da se pretvarao da mu želi pomoći kako bi saznao što Malfoy smjera?" brzo dovrši Harry. "Da, mislio
sam da ćete to reći. Ali kako znamo je li to istina?"
"Nije naš posao da to znamo", neočekivano se oglasi Lupin. Okrenuo je leđa kaminu i pogledao Harryja
preko gospodina Weasleyja. "To je Dumbledoreov posao. Dumbledore vjeruje Severusu, i to bi za sve
nas trebalo biti dovoljno."
"Ali," reče Harry, "recimo... recimo da se Dumbledore vara u Snapeu..."
"Mnogi su to i rekli, nebrojeno puta. Sve se svodi na to vjeruješ li Dumbledoreovoj procjeni ili ne. Ja
vjerujem: stoga vjerujem i Severusu."
"Ali i Dumbledore ponekad griješi", usprotivi se Harry. "To i sam priznaje. A ti..."
Pogledao je Lupina ravno u oči. "... možeš li iskreno reći da ti je Snape simpatičan?"
"Nije mi ni simpatičan ni antipatičan", odvrati Lupin. "Ne, Harry, govorim ti istinu", dometne kad je
primijetio sumnjičav izraz na Harryjevu licu. "Možda nikad nećemo biti bliski prijatelji, ne nakon svega
što se dogodilo između Jamesa, Siriusa i Severusa, previše je tu ostalo gorčine. Ali ne mogu zaboraviti da
mi je one godine kad sam bio učitelj u Hogwartsu, Severus svakog mjeseca pripravljao napitak protiv
vučje demencije, i to tako savršeno da nisam morao patiti onako kako obično patim u vrijeme punog
Mjeseca."
"Samo mu je 'slučajno' izletjelo da si vukodlak, pa si morao otići!" ljutito reče Harry.
Lupin slegne ramenima.
"To bi se ionako pročulo. Obojica smo znali da želi moj posao, ali nanio bi mi znatno goru štetu da je na
bilo koji način izmijenio napitak. Čuvao mi je zdravlje. Na tome mu moram biti zahvalan."
"Možda se nije usudio ništa učiniti s napitkom zato što je znao da ga Dumbledore drži na oku!"
"Ti ga jednostavno želiš mrziti, Harry", reče Lupin s jedva zamjetnim osmijehom. "Razumijem te: imao si
Jamesa za oca i Siriusa za kuma, pa si naslijedio staru predrasudu. Svakako ispričaj Dumbledoreu sve što
si rekao Arthuru i meni, ali ne očekuj da će on imati isto gledište kao ti, ili da će ga tvoje informacije
iznenaditi. Severus je Draca možda ispitivao na Dumbledoreovu zapovijed."
... a sad kad si ga rastrgnuo nadvoje,

izvoli mi vratiti srce moje!

 Celestina je pjesmu završila dugom, visokom notom. Iz radija je odjeknuo glasan pljesak, kojem se
oduševljeno pridružila i gospođa Weasley.
"Je li gotovo?" glasno upita Fleur. "Hvala bogu, kakva grozna..."
"Da popijemo još jednu čašicu prije spavanja?" glasno je prekine gospodin Weasley, skačući na noge.
"Tko je za punč od jaja?"
"A što ti trenutno radiš?" upita Harry Lupina kad je gospodin Weasley otišao po punč. Ostali su se počeli
protezati i razgovarati.
"Oh, krećem se po podzemlju", reče Lupin. "Gotovo doslovno. Zato ti nisam mogao pisati, Harry. Da sam
ti slao pisma, razotkrio bih se."
"Kako to misliš?"
"Živim među svojom subraćom, među istima kao što sam ja", reče Lupin. "Medu vukodlacima", objasni
on, ugledavši Harryjev zbunjeni izraz. "Gotovo svi su na Voldemortovoj strani. Dumbledore je htio
špijuna i ja sam mu bio pri ruci... kao skrojen za ulogu."
 Možda je i sam shvatio da zvuči pomalo gorko, jer se sad nasmiješio toplije i nastavio: "Ne žalim se. To
je nužan posao, a tko je za njega pogodniji od mene? No vrlo mi je teško pridobiti njihovo povjerenje.
Nosim očite znakove da sam se pokušao uklopiti među čarobnjake, dok oni izbjegavaju normalno
društvo i žive na margini, a prehranjuju se krađom - ponekad i ubijanjem."
"Kako to da su za Voldemorta?"
"Misle da će im život biti bolji pod njegovom vladavinom", reče Lupin. "Osim toga, rijetko se tko želi
usprotiviti Greybacku..."
"Tko je Greyback?"
"Nisi čuo za njega?" Lupinove ruke zgrčile su se u šake u njegovu krilu. "Fenrir Greyback je možda
najkrvoločniji živući vukodlak. On smatra da mu je životni poziv ugristi i zaraziti što je moguće više ljudi.
Želi da vukodlaci brojem nadmaše čarobnjake. Voldemort mu je za njegove usluge obećao lak plijen.
Greyback se specijalizirao za djecu... ugrizi ih dok su mladi, kaže on, podigni ih daleko od njihovih
roditelja, odgoji ih da mrze normalne čarobnjake. Voldemort ga koristi kad treba zaprijetiti ljudima koji
imaju sinove i kćeri. Ta prijetnja obično postiže željene rezultate."
Lupin je zastao i zatim rekao: "I mene je ugrizao Greyback."
"Što?" zaprepašteno će Harry. "Misliš, kad... kad si bio mali?"
 "Da. Moj mu se otac zamjerio. Dugo nisam znao identitet vukodlaka koji me je napao; čak sam ga
sažalijevao, uvjeren da se nije mogao obuzdati, jer sam tada već znao kako izgleda preobrazba u
vukodlaka. Ali Greyback nije takav. On se smjesti negdje blizu željene žrtve u vrijeme punog Mjeseca,
tako da je može napasti odmah poslije preobrazbe. Sve planira. I to je čovjek kojeg Voldemort koristi da
bi vukodlake držao pod kontrolom. Ne mogu se pretvarati da moja racionalna uvjeravanja imaju
osobitog učinka naspram Greybackova inzistiranja da mi vukodlaci zaslužujemo svoju pintu krvi i da
bismo se trebali osvetiti normalnim ljudima."
"Ali i ti si normalan!" usprotivi se Harry. "Samo imaš... problem..."
Lupin prasne u smijeh.
"Ponekad me jako podsjećaš na Jamesa. On je to u društvu nazivao mojim 'krznenim problemčićem'.
Mnogi su ljudi vjerovali da imam loše dresiranog kunića."
Prihvatio je čašu s punčem od gospodina Weasleyja, zahvalivši mu. Činilo se da mu se raspoloženje malo
popravilo. Harry je za to vrijeme osjetio nalet uzbuđenja. Spomen njegova oca podsjetio ga je da mora
Lupina pitati nešto jako važno.
"Jesi li ikad čuo za nekoga tko se zove Princ miješane krvi?"
"Što miješane krvi?"
"Princ", reče Harry, budno prateći hoće li mu se na licu pojaviti neki znak prepoznavanja.
"Među čarobnjacima nema prinčeva", reče Lupin, smiješeći se. "Namjeravaš si dati titulu? Čovjek bi
mislio da ti je 'Izabrani' sasvim dovoljno."
"Nema to veze sa mnom!" indignirano reče Harry. "Princ miješane krvi je netko tko je išao u Hogwarts,
imam njegov stari udžbenik iz Čarobnih napitaka. Ispisao ju je čarolijama koje je sam izmislio. Jedna od
njih je Levicorpus..."
"Oh, ta je bila jako popularna kad sam ja išao u Hogwarts", reče Lupin nostalgično. "Na petoj godini se
nekoliko mjeseci nisi mogao pomaknuti a da te netko ne podigne u zrak za gležanj."
"Koristio ju je i moj tata", reče Harry. "Vidio sam ga u situ sjećanja, upotrijebio ju je na Snapeu."
Trudio se zvučati ležerno, kao da je to tek uzgredni komentar, ali nije bio siguran da je uspio ostaviti
željeni dojam. U Lupinovu osmijehu bilo je čak i previše razumijevanja.
"Da," potvrdi on, "ali nije bio jedini. Kao što rekoh, bila je vrlo popularna... znaš kako se na neke čarolije
nailazi na svakom koraku..."
"Ali to mi zvuči kao da je bila izmišljena dok ste vi bili u školi", nije odustajao Harry.
"Ne nužno", reče Lupin. "Uroci ulaze u modu i izlaze iz mode kao i sve ostalo." Pogledao je Harryjevo lice
i tiho rekao:
"James je bio čistokrvan, Harry, a jamčim ti da nikad nije tražio od nas da ga zovemo princem."
Harry je prestao glumiti ravnodušnost i zapitao: "A nije ni Sirius? Ili ti?"
"Ni slučajno."
"Oh." Harry se zagledao u vatru. "Samo sam mislio... pa, Princ mi je jako pomogao na satovima Čarobnih
napitaka."
"Harry, koliko je stara ta knjiga?"
"Ne znam, nisam gledao."
"Pa, možda ti to pomogne utvrditi kad je taj Princ bio u Hogwartsu", reče Lupin.
Kad je Fleur nešto kasnije odlučila imitirati Celestininu izvedbu "Kotlića punog kipuće ljubavi", izraz koji
se pojavio na licu gospođe Weasley svi su protumačili kao znak da je vrijeme za odlazak na spavanje.
Harry i Ron popeli su se u Ronovu sobu u potkrovlju, gdje je za Harryja bio pripremljen pomoćni ležaj.
Ron je zaspao gotovo odmah, ali Harry je prije lijeganja otvorio kovčeg i izvadio Pripravu čarobnih
napitaka za napredne. Listao je knjigu dok na samom početku nije napokon ugledao datum objavljivanja.
Bila je stara gotovo pedeset godina. Ni njegov otac, ni očevi prijatelji nisu Hogwarts pohađali prije
pedeset godina. Razočarani Harry knjigu je hitnuo natrag u kovčeg, ugasio svjetiljku i okrenuo se na
trbuh, razmišljajući o vukodlacima i Snapeu, Stanu Shunpikeu i Princu miješane krvi, dok napokon nije
utonuo u nemiran san ispunjen prijetećim sjenkama i jecajima ugrizene djece...
"Ma ona se šali..."
Harry se prenuo iz sna i vidio da u dnu njegova kreveta visi pretrpana čarapa s poklonima. Stavio je
naočale na nos i obazreo se po sobi. Majušni prozor bio je gotovo sasvim zameten snijegom. Ispod njega
je u krevetu sjedio Ron i proučavao debeli zlatni lančić. "Što je to?" upita Harry.
"Poklon od Lavender", odgovori Ron, zvučeći zgroženo. "Nije valjda ozbiljno mislila da ću ja to nositi..."
Harry je pozornije pogledao lančić i prasnuo u smijeh. Na lančiću su visjela velika zlatna slova, tvoreći
riječi "Moje zlato".
"Krasno", reče on. "Stvarno elegantno. Svakako si to objesi oko vrata i prošeći pred Fredom i
Georgeom."
"Ako im kažeš," reče Ron, gurajući lančić ispod jastuka da ga više ne mora gledati, "ja... ja... ja ću..."
"Kaznit ćeš me mucanjem?" upita Harry, smijuljeći se. "Ma daj, zar zbilja misliš da bih im rekao?"
"Ali odakle joj ideja da bi mi se tako nešto moglo svidjeti?" upita Ron zrak pred sobom, djelujući kao da
je u popriličnom šoku.
"Pa, odvrti film", reče Harry. "Jesi li joj ikad napomenuo da bi volio hodati u javnosti s riječima 'Moje
zlato' oko vrata?"
"Gle... mi ti baš i ne razgovaramo", reče Ron. "Uglavnom se sve vrti oko..."
"Šlatanja", dovrši Harry.
"Pa, da", prizna Ron. Malo je oklijevao i zatim upitao: "Hermiona stvarno hoda s McLaggenom?"
"Ne znam", reče Harry. "Na Slughornov domjenak došli su zajedno, ali mislim da se nisu baš našli."
Nešto bolje volje nego prije, Ron se bacio na prekopavanje svoje čarape s poklonima.
Harry je među svojim poklonima našao džemper s velikom zlatnom zvrčkom na prednjici koji je isplela
gospođa Weasley, veliku kutiju proizvoda iz Weasleyjevih čarozeza od blizanaca te vlažni paket
pljesnivog mirisa na kojem je pisalo: Gospodaru, od Kreachera.
Harry se zagledao u paket. "Misliš da ga mogu otvoriti bez straha?"
"Sigurno nije opasan, još uvijek nam svu poštu provjeravaju u Ministarstvu", reče Ron, iako je i on
sumnjičavo odmjeravao paket.
"Nisam se uopće sjetio da bih nešto trebao dati Kreacheru! Je li uobičajeno kućnim vilenjacima davati
božićne poklone?" upita Harry, oprezno gurkajući paket.
"Da, ako si Hermiona", odvrati Ron. "Ali daj da prvo provjerimo imaš li razloga za grižnju savjesti."
Sekundu kasnije, Harry je glasno uzviknuo i skočio s pomoćnog ležaja. Paket je sadržavao gomilu crva.
"Krasno", reče Ron, grohotom se smijući. "Stvarno je pažljiv."
"Bolje oni nego tvoj lančić", odvratio mu je Harry, što je Rona smjesta otrijeznilo.
Za božićni ručak svi su odjenuli nove džempere, izuzmu li se Fleur (čini se da gospođa Weasley nije htjela
tratiti svoje rukotvorine na nju) i sama gospođa Weasley, koja je nosila novi vještičji šešir ponoćnoplave
boje posut sitnim svjetlucavim draguljima u obliku zvijezda te spektakularnu zlatnu ogrlicu.
"Poklonili su mi ih Fred i George! Zar nisu prekrasni?"
"Čuj, mama, otkad sami peremo svoje čarape, naše poštovanje prema tebi ne prestaje rasti", reče
George, nehajno odmahujući rukom. "Remuse, jesi za pastrnjak?"
"Harry, imaš crva u kosi", reče Ginny veselo. Nagnula se preko stola da ga makne. Harry je osjetio kako
ga podilaze trnci koji nisu imali nikakve veze s crvima.
"Joj, grozno", reče Fleur, afektirano zadrhtavši.
"Da, užas", reče Ron. "Da ti dodam umak?"
U žurbi da joj pomogne, prevrnuo je posudu s umakom. Bill je zamahnuo štapićem i umak se vinuo u
zrak, krotko se vraćajući u posudu.
"Isti si kao Tonks", reče Fleur Ronu, nakon što je izljubila Billa od zahvalnosti. "Ona stalno nešto
prevrće..."
"Pozvala sam dragu Tonks da nam se danas pridruži", prekine je gospođa Weasley, odlažući mrkve na
stol mrvicu silovitije nego što je bilo potrebno. Ošinula je Fleur pogledom. "Ali nije htjela doći. Remuse,
jesi li u posljednje vrijeme imao prilike razgovarati s njom?"
"Ne, ali rijetko sam bio u mogućnosti da i sa kim kontaktiram", odvrati Lupin. "Ali, zar Tonks neće otići
svojima?"
"Hmmm", reče gospođa Weasley. "Možda. No ja sam stekla dojam da Božić planira provesti sama."
 Ljutito je pogledala Lupina, kao da je on kriv što će za snahu dobiti Fleur, a ne Tonks, iako je Harry,
ugledavši kako Fleur hrani Billa komadićima puretine s vlastite vilice, zaključio da gospođa Weasley vodi
odavno izgubljenu bitku. Sjetio se, doduše, da ima pitanje o Tonks, a tko bi mu mogao bolje odgovoriti
od Lupina, čovjeka koji zna sve o patronusima?
"Tonksin patronus je promijenio oblik", reče on. "Tako bar kaže Snape. Nisam znao da je to moguće. Što
može dovesti do promjene patronusa?"
Lupin mu nije odmah odgovorio nego je prvo pažljivo prožvakao zalogaj puretine i progutao ga. Tek je
onda polako rekao:
"Ponekad... veliki šok... emocionalni preokret..."
"Izgledao je veliko i imao je četiri noge", nastavi Harry. Sinula mu je nova ideja pa je spustio glas: "Hej... a
što ako je to...?"
"Arthure!" odjednom progovori gospođa Weasley. Ustala je sa stolca i pritisnuvši ruku na srce, zagledala
se kroz kuhinjski prozor. "Arthure... je li ono Percy?" 
"Molim?"
Gospodin Weasley se okrenuo. Svi su smjesta pogledali kroz prozor; Ginny je čak ustala da može bolje
vidjeti. Kroz snijegom pokriveno dvorište doista je hodao Percy Weasley. Njegove naočale s rožnatim
okvirom presijavale su se na suncu. No nije došao sam.
"Arthure, on je... on je s ministrom!"
Sad su vidjeli da iza Percyja hoda čovjek kojeg je Harry poznavao iz Dnevnog proroka. Lagano je šepao, a
njegova gusta prosijeda kosa i crni plašt bili su posuti snijegom. Nitko nije stigao ni progovoriti, gospodin
i gospođa Weasley nisu imali vremena ni za što osim da razmijene zabezeknuti pogled, a vrata su se već
otvorila i na njima je stajao Percy.
Na trenutak je vladala napregnuta tišina. Onda je Percy prilično uštogljenim tonom rekao: "Sretan Božić,
majko."
"Oh, Percy!" uzviknula je gospođa Weasley i bacila mu se oko vrata. Rufus Scrimgeour zastao je u
dovratku, naslanjajući se na štap za hodanje i smiješeći se dirljivoj sceni pred sobom.
"Oprostite na smetnji", rekao je gospođi Weasley kad ga je pogledala. Sretno se smiješila i brisala suze.
"Percy i ja smo bili u blizini- znate kako je, radili smo - i on nije mogao odoljeti da ne svrati k vama."
Percy, međutim, nije ničim pokazivao da želi pozdraviti ostatak obitelji. Stajao je pred njima kao da je
progutao metlu, odišući nelagodom i zureći u neku točku iznad njihovih glava. Gospodin Weasley, Fred i
George ledeno su gledali u njega.
"Ministre, molim vas, uđite i sjednite!" usplahireno reče gospođa Weasley, popravljajući šešir. "Uzmite
malo surice ili nešto platko... mislim..."
"Ne, ne, draga moja Molly", reče Scrimgeour. Harry se mogao kladiti da je njezino ime saznao od Percyja
sekundu prije ulaska u kuću. "Ne želim smetati, ne bih ovamo ni došao da vas Percy nije tako silno htio
vidjeti..."
"Oh, Perce!" reče gospođa Weasley plačnim glasom, propinjući se na prste da ga može poljubiti.
"... imamo samo pet minuta, pa ću ja prošetati dvorištem dok vi razgovarate s Percyjem. Ne, ne,
uvjeravam vas da se ne želim nametati! Ali ako bi mi netko htio pokazati vaš ljupki vrt... ah, ovaj mladić
je završio s jelom, kako bi bilo da on prošeće sa mnom?"
Atmosfera za stolom osjetno se promijenila. Svi su pogledavali čas Scrimgeoura, čas Harryja. Nije se
činilo da je itko povjerovao kako Scrimgeour ne zna Harryjevo ime, ili da je on najizgledniji kandidat da s
ministrom seta po vrtu, s obzirom na to da su Ginny, Fleur i George također već ispraznili svoje tanjure.
"Pa dobro", prekine Harry tišinu.
Uopće nije bio zavaran. Unatoč Scrimgeourovoj tvrdnji da su se slučajno našli u blizini i da je Percy samo
želio vidjeti svoju obitelj, bilo je očito da su došli isključivo zato da Scrimgeour može nasamo razgovarati
s Harryjem.
"Sve je u redu", rekao je tiho kad je prošao pokraj Lupina, jer se on počeo dizati iz stolca. "U redu je",
ponovio je kad je gospodin Weasley zaustio da nešto kaže.
"Odlično!" reče Scrimgeour. Stao je u stranu da Harry može prvi izaći. "Samo ćemo na brzinu obići vrt, a
zatim ćemo Percy i ja otići. Ne dajte se smetati!"
Harry se zaputio prema prebujnom, snijegom zametenom vrtu Weasleyjevih. Uz njega je lagano šepao
Scrimgeour. Harry je znao da je donedavno bio šef Aurorskog ureda; izgledao je žilavo i prekaljeno,
sasvim drugačije od punašnog Fudgea u polucilindru.
"Dražesno", reče Scrimgeour, zaustavljajući se kod ograde vrta i gledajući snježni travnjak i
neraspoznatljive biljke.
"Dražesno." Harry je šutio. Znao je da ga Scrimgeour pozorno motri.
"Već vas dugo želim upoznati", nastavi Scrimgeour nakon nekoliko trenutaka. "Jeste li to znali?"
"Nisam", iskreno odvrati Harry.
"Oh, da, već dugo. Ali Dumbledore ima vrlo zaštitnički odnos prema vama", reče Scrimgeour. "Naravno,
to je prirodno, poslije svega što ste prošli... osobito onoga što se dogodilo u Ministarstvu..."
Pričekao je da Harry nešto kaže, ali Harry mu nije izašao u susret, pa je nastavio: "Nadao sam se prilici za
razgovor s vama još otkako sam stupio na dužnost, ali Dumbledore je osujetio sve pokušaje - iako, kao
što rekoh, potpuno razumijem njegove razloge." Harry je i dalje šutio i čekao.
"Nevjerojatno je kakve sve glasine kruže!" reče Scrimgeour. "Naravno, obojica znamo da se sve priče s
vremenom iskrive... sva ta šaputanja o proročanstvu... o tome da ste vi 'Izabrani'..."
Harry je znao da se bliže pravom razlogu koji je Scrimgeoura doveo ovamo.
"... pretpostavljam da je Dumbledore razgovarao s vama o tim pitanjima?"
Harry se kolebao: lagati ili reći istinu. Zagledao se u sitne otiske gnomskih stopala oko cvjetnih gredica i
djelić zemlje gdje su se vidjeli tragovi borbe. Tu je Fred uhvatio gnoma koji je trenutno krasio vrh
božićnog drvca odjeven u baletnu suknjicu. Naposljetku se odlučio za istinu... točnije, za dio nje. "Da,
razgovarali smo o tome."
"Ma nemojte, ma nemojte..." reče Scrimgeour. Harry je krajičkom oka vidio da ga Scrimgeour motri
suženih očiju, pa se počeo praviti da ga strašno zanima gnom koji je upravo pomolio glavu ispod
smrznutog rododendrona. "I što vam je Dumbledore rekao, Harry?"
"Žao mi je, to ostaje između nas dvojice", odvrati Harry. Potrudio se da to kaže najugodnijim mogućim
tonom.
Scrimgeourov ton bio je podjednako blag i prijazan kad je odgovorio: "Oh, naravno, ako je riječ o
povjerljivim stvarima, ne bih želio da mi išta odate... ne, ne... uostalom, zar je uopće važno jeste li
Izabrani ili niste?"
Harry je odgovorio tek nakon nekoliko sekundi razmišljanja.
"Nisam siguran da znam što hoćete reći, ministre."
"Pa, naravno, za vas je to iznimno važno", odvrati Scrimgeour i nasmije se. "Ali za cjelokupnu
čarobnjačku zajednicu... sve je to stvar percepcije, zar ne? Najvažnije je u što ljudi vjeruju."
Harry nije ništa rekao. Činilo mu se da počinje naslućivati kamo ovo vodi, ali odlučio je da će Scrimgeour
do cilja putovati bez njegove pomoći. Gnom ispod rododendrona počeo je raskopavati korijenje tražeći
gliste. Harry ga je nastavio motriti.
"Vidite, ljudi vjeruju da vi jeste Izabrani", reče Scrimgeour. "Misle da ste pravi heroj - što, naravno, i
jeste, Harry, bili vi izabrani ili ne! Koliko ste se dosad puta suočili s Onim-čije-se-ime-ne-smi-je-izgovoriti?
U svakom slučaju," nastavi on, ne čekajući odgovor, "poanta je u tome da ste vi za mnoge simbol nade,
Harry. Ideja da negdje postoji netko tko bi mogao uništiti Onoga-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti, netko
tko je možda čak predodređen za to -jasno je da to ljudima ulijeva snagu. I ne mogu se oteti osjećaju da
biste, kad to jednom shvatite, mogli čak odlučiti da vam je - pa - dužnost stati uz Ministarstvo i sve nas
ohrabriti."
Gnom se uspio dokopati jedne gliste. Sad ju je žestoko potezao, nastojeći je iščupati iz smrznutog tla.
Harryjeva se šutnja toliko otegnula da je Scrimgeour prvi progovorio, pogledavajući naizmjence Harryja i
gnoma: "Baš su to smiješni stvorovi, zar ne? Ali, Harry, što vi kažete?"
"Nije mi baš jasno što želite od mene", polako reče Harry. '"Stati uz Ministarstvo'... što to zapravo
znači?"
"Oh, ništa pretjerano naporno, vjerujte mi", odvrati Scrimgeour. "Na primjer, kad bi ljudi mogli vidjeti da
s vremena na vrijeme navraćate u Ministarstvo, to bi ostavilo pravi dojam. Podrazumijeva se da biste
tijekom takvih posjeta imali mnogo prilika za razgovor s Gawainom Robardsom, mojim nasljednikom na
mjestu šefa Aurorskog ureda. Dolores Umbridge mi je rekla da želite postati auror. Pa, to se može lako
srediti..."
Harry je osjetio kako mu u dnu želuca kipti bijes. Dakle, Dolores Umbridge još radi u Ministarstvu?
"Drugim riječima," progovori on, tonom kao da samo želi raščistiti pokoju nejasnoću, "vi biste htjeli
ostaviti dojam da ja radim za Ministarstvo?"
"Sve bi osokolila pomisao da sudjelujete u našem radu, Harry", odvrati Scrimgeour, zvučeći kao da mu je
laknulo što ga je Harry tako brzo shvatio. "'Izabrani', razumijete... sve se svodi na to da ljudima treba uliti
nadu, dati im osjećaj da se događa nešto uzbudljivo..."
"Ali budem li stalno navraćao u Ministarstvo," reče Harry, koji se još trudio održati prijateljski ton glasa,
"zar to neće stvoriti dojam da ja odobravam ono što Ministarstvo radi?"
"Pa," odvrati Scrimgeour, lagano se mršteći, "pa, da, to je djelomično razlog zbog kojeg i želimo..."
"Ne, mislim da to neće ići", ljubazno ga prekine Harry. "Vidite, meni se ne sviđaju neke stvari koje
Ministarstvo radi. Uzmimo, na primjer, zatvaranje Stana Shunpikea."
Scrimgeour mu nije odmah odgovorio, ali lice mu je smjesta otvrdnulo.
"Ne očekujem da ćete vi to razumjeti", reče on, iako nije prikrio ljutnju u glasu onako uspješno kao
Harry. "Ovo su opasna vremena i moramo poduzeti određene mjere. Vama je šesnaest godina..."
"Dumbledoreu je znatno više od šesnaest godina, ali ni on ne misli da je Stanu Shunpikeu mjesto u
Azkabanu", reče Harry.
"Napravili ste od Stana žrtvenog jarca, baš kao što od mene želite napraviti maskotu."
Gledali su se u oči, dugo i nepokolebljivo. Scrimgeour je prvi progovorio, ovaj put bez lažne srdačnosti:
"Tako dakle. Vi biste se - kao i vaš idol Dumbledore - radije ogradili od Ministarstva?"
"Ne želim da me itko iskorištava", reče Harry.
"Neki bi rekli da vam je dužnost dopustiti Ministarstvu da vas iskorištava!"
"Aha, a drugi bi rekli da ste vi dužni provjeriti je li netko stvarno smrtonoša prije nego što ga strpate u
zatvor", odvrati Harry, sve ljući. "Činite isto što je činio Barty Crouch. Vaša sorta nikad ništa ne radi kako
treba, je li? Ili imamo Fudgea koji se pravi da je sve divno dok mu pod nosom ubijaju ljude, ili vas, koji
zatvarate pogrešne ljude i pokušavate ostaviti dojam da Izabrani radi za vas!"
"Znači li to da vi niste Izabrani?" upita Scrimgeour.
"Niste li rekli da to ionako nije važno?" odvrati Harry, gorko se nasmijavši. "Bar ne vama."
"Nisam to trebao reći", brzo reče Scrimgeour. "Bio sam netaktičan..."
"Ne, bili ste iskreni", prekine ga Harry. "To je gotovo jedina iskrena stvar koju ste mi rekli. Nije vas briga
hoću li živjeti ili umrijeti, ali stalo vam je do toga da vam pomognem uvjeriti ostale da dobivate rat protiv
Voldemorta. Nisam zaboravio, ministre..."
Podigao je desnu šaku. Na nadlanici njegove ozeble ruke bjelasale su se brazgotine koje ga je Dolores
Umbridge prisilila urezati u vlastito meso: Ne smijem lagati.
"Ne sjećam se da ste mi pritrčali u pomoć dok sam svima pokušavao reći da se Voldemort vratio. Prošle
godine Ministarstvo nije gorjelo od želje da budemo najbolji prijatelji."
Stajali su u tišini ledenoj poput tla pod njihovim nogama. Gnom je napokon uspio izvući glistu i sad ju je
sretno cuclao, naslonivši se na najniže grane rododendrona.
"Što Dumbledore planira?" osorno upita Scrimgeour. "Kamo odlazi kad ga nema u Hogwartsu?"
"Nemam blage veze", reče Harry.
"A ne biste mi rekli ni da znate," ustvrdi Scrimgeour, "zar ne?"
"Ne, ne bih", reče Harry.
"Pa, u tom slučaju ćemo vidjeti mogu li to saznati drugačijim metodama."
"Možete pokušati", ravnodušno mu odvrati Harry. "Ali djelujete mi inteligentnije od Fudgea, pa sam
mislio da ste možda nešto naučili iz njegovih grešaka. On se pokušao uplesti u rad Hogwartsa. Možda ste
primijetili da više nije ministar, dok je Dumbledore i dalje ravnatelj. Da sam na vašem mjestu, ostavio bih
Dumbledorea na miru."
Uslijedila je duga stanka.
"Pa, posve mi je jasno da je vas dobro obradio", reče Scrimgeour. Oči iza žicanih naočala bile su hladne i
neumoljive.
"Dumbledoreov čovjek do srži, je li, Potteru?"
"Da, jesam", reče Harry. "Drago mi je da smo bar to raščistili."
Okrenuvši leđa ministru magije, odlučnim je korakom krenuo prema kući.
GLAVA SEDAMNAESTA
Nesusretljivo sjećanje

 
Jednoga kasnog poslijepodneva nekoliko dana nakon Nove godine, Harry, Ron i Ginny poredali su se
ispred kuhinjskog kamina, spremni za povratak u Hogwarts. Ministarstvo je organiziralo jednokratno
uključenje u letimrežu kako bi se učenici mogli brzo i sigurno vratiti u školu. S njima se došla oprostiti
samo gospoda Weasley jer su gospodin Weasley, Fred, George, Bili i Fleur već bili na poslu. Kad je došlo
vrijeme za rastanak, gospoda Weasley briznula je u plač. Doduše, posljednjih dana nije ju bilo teško
rasplakati. Otkako je Percy na Božić istrčao iz kuće s naočalama zamackanima pireom od pastrnjaka (za
što su zaslugu pokušali preuzeti Fred, George i Ginny), često ju je hvatao plač.
"Ne plači, mama", reče Ginny, tapšući je po leđima dok joj je gospođa Weasley ridala na ramenu. "Sve je
u redu..."
"Ma da, ne brini se zbog nas", pridoda Ron, dopuštajući majci da mu u obraz utisne vrlo mokar poljubac,
"ili Percyja. Čemu žaliti za takvom budalom?"
To ju je samo još više rasplakalo. Privukla je Harryja u zagrljaj.
"Obećaj mi da ćeš se čuvati... i da ćeš izbjegavati nevolje..."
"Kao i uvijek, gospodo Weasley", odvrati Harry. "Znate mene, volim miran život."
Nasmijala se kroz suze i odmaknula se od njega.
"Svi budite dobri..."
Harry je zakoračio u smaragdnu vatru i viknuo: "Hogwarts!" Bacio je posljednji pogled na kuhinju
Weasleyjevih i suzno lice gospođe Weasley, a onda su ga progutali plamenovi. Dok se vrtio velikom
brzinom, pred očima su mu munjevito prolazili nejasni obrisi drugih čarobnjačkih soba, ali svi su s vidika
nestali prije nego što ih je mogao pobliže promotriti. Potom je počeo usporavati, na kraju se zaustavivši
u kaminu u kabinetu profesorice McGonagall. Jedva je podigla pogled sa svojih papira kad je prekoračio
rešetku kamina.
'"Večer, Potteru. Pazite da mi ne pospete previše pepela po tepihu."
"U redu, profesorice."
Dok je Harry popravljao naočale i izravnavao kosu, u kaminu se pojavio Ron, vrteći se kao zvrk. Kad je
došla i Ginny, zajedno su izašli iz McGonagalličina kabineta i krenuli u Gryffindorsku kulu. Harry je u
prolazu pogledavao kroz prozore hodnika. Sunce se već spuštalo iznad perivoja koji je bio zameten još
gušćim snijegom od vrta Jazbine. U daljini je vidio da Hagrid hrani Kljunoslava pred kolibom.
"Kuglice", samouvjereno je rekao Ron kad su stali pred Debelu damu. Ona je izgledala bljeđe nego inače
i lecnula se od njegova povišenog glasa.
"Ne", reče ona.
"Kako to mislite, 'ne'?"
"Imamo novu lozinku", reče ona. "I molila bih vas da ne vičete."
"Ali nismo bili tu, odakle da...?"
"Harry! Ginny!"
Prema njima je žurno hodala Hermiona, rumenih obraza i odjevena u plašt, šešir i rukavice.
"Došla sam prije dva sata, baš se vraćam iz posjeta Hagridu i Kljuno... hoću reći, Letimiru", reče ona
zadihano. "Jeste li ugodno proveli Božić?"
"Da," odmah odvrati Ron, "bilo je prilično živo, Rufus Scrimgeour..."
"Nešto sam ti donijela, Harry", nastavi Hermiona, ne gledajući Rona i ničim ne odajući da ga je uopće
čula. "Oh, čekaj... lozinka. Apstinencija."
"Totalna", reče Debela dama nemoćnim glasom i otvori se, otkrivajući prolaz u zidu.
"Što joj je?" upita Harry.
"Izgleda da je malo pretjerala za Božić", reče Hermiona, kolutajući očima. Prva je krenula u društvenu
prostoriju. "Ona i njezina prijateljica Violeta popile su sve vino na onoj slici s pijanim redovnicima u
hodniku za Čarolije. Ali pustimo to..."
Nakon kraćeg prekopavanja po džepu, izvukla je smotani pergament s Dumbledoreovim rukopisom.
"Super", reče Harry, smjesta ga odmotavajući. Nove instrukcije kod Dumbledorea bit će sljedeću večer.
"Moram mu ispričati hrpu stvari... a i tebi. Ajmo sjesti..."
No u istom je trenutku netko glasno ciknuo: "Jon-Jon!" i odnekuda je dojurila Lavender Brown, bacajući
se Ronu u zagrljaj. Nekoliko se promatrača zacerekalo.
Hermiona se zvonko nasmijala i rekla: "Eno slobodnog stola... ideš, Ginny?"
"Ne, hvala, imam dogovor s Deanom", reče Ginny. Harryju nije promaklo da ne djeluje pretjerano
oduševljeno. Ostavivši Rona i Lavender u vertikalnoj simulaciji hrvačkog meča, Harry je odveo Hermionu
do slobodnog stola. "Kako si se ti provela za Božić?"
"Ma dobro", slegnula je ramenima. "Ništa posebno. Kako je bilo kod Jon-Jona?"
"Odmah ću ti ispričati", reče Harry. "Gle, Hermiona, zar ne bi mogla...?"
"Ne, ne bih", odsjekla je. "Nemoj ni pitati."
"Mislio sam da si možda preko Božića..."
"Harry, onu bačvu s petstogodišnjim vinom popila je Debela dama, a ne ja. Kakvu si mi važnu vijest htio
reći?"
Izgledala je preljutito za raspravu, pa je Harry napustio temu Rona i ispričao joj sve o razgovoru između
Malfoya i Snapea.
Kad je završio, Hermiona je neko vrijeme razmišljala i zatim ga upitala: "Zar ne misliš...?"
"... da se pretvarao da želi pomoći Malfoyu kako bi saznao što Malfoy radi?"
"Pa... da", reče Hermiona.
"To misle i Ronov tata i Lupin", preko volje prizna Harry. "Ali ne možeš poreći da to definitivno dokazuje
da Malfoy nešto planira."
"Istina", reče ona polako.
"I to po Voldemortovoj zapovijedi, kao što sam i govorio!"
"Hmm... je li ijedan od njih spomenuo Voldemortovo ime?" Harry se namrštio, pokušavajući se prisjetiti.
"Nisam siguran... Snape je definitivno rekao 'tvoj gospodar' - na koga je mislio ako ne na njega?"
"Ne znam", reče Hermiona, grizući usnicu. "Možda na njegova oca?"
Zagledala se u neku točku na drugoj strani prostorije, očito zadubljena u misli, ne primjećujući čak ni da
Lavender upravo škaklja Rona. "Kako je Lupin?"
"Ne baš blistavo", reče Harry. Ispričao joj je sve o Lupinovu zadatku među vukodlacima i teškoćama s
kojima se suočava.
"Jesi li ti čula za tog Fenrira Greybacka?"
"Da, jesam!" odvrati Hermiona iznenađeno. "I ti si čuo za njega, Harry!"
"Kad, na Povijesti magije? Dobro znaš da nikad u životu nisam slušao..."
"Ne, ne, ne na Povijesti magije - Malfoy je Borginu zaprijetio njegovim imenom!" reče Hermiona. "Kad
smo bili u Ulici Nokturno, zar se ne sjećaš? Rekao je Borginu da je Greyback stari obiteljski prijatelj i da
će on provjeravati kako Borgin napreduje!"
Harry je zabezeknuto pogleda. "Zaboravio sam na to! Ali to dokazuje da je Malfoy smrtonoša, kako bi
inače mogao biti u vezi s Greybackom i govoriti mu što da radi?"
"Da, to je dosta sumnjivo", šapne Hermiona. "Osim ako..."
"Ma daj," prekine je iznervirani Harry, "nemaš valjda i za to protuargument!"
"Pa... postoji i mogućnost da je to bila prazna prijetnja."
"Stvarno si nemoguća", reče Harry, vrteći glavom. "Vidjet ćemo tko ima pravo... povući ćeš ti svoje riječi,
Hermiona, baš kao i Ministarstvo. Joj da, osim toga sam se posvađao s Rufusom Scrimgeourom..."
Ostatak večeri prošao je u prijateljskom ugođaju, jer su oboje sipali uvrede na ministrov račun.
Hermiona je, kao i Ron, smatrala da Ministarstvo ima stvarno debeli obraz da išta zahtijeva od Harryja
nakon svega što su mu priredili prošle godine.
 Sljedećeg jutra počelo je novo polugodište, s ugodnim iznenađenjem za učenike šeste godine. Na
oglasnim pločama društvenih prostorija preko noći je osvanula velika obavijest.
LEKCIJE IZ APARACIJE
Ako vam je sedamnaest godina ili ćete navršiti sedamnaest godina do 31. kolovoza, imate pravo
pohađati tečaj aparacije u trajanju od dvanaest tjedana, koji će držati instruktor aparacije iz Ministarstva
magije. Zainteresirane molimo da u nastavku obavijesti upišu svoje ime. Cijena: 12 galeona.
Harry i Ron priključili su se gomili koja se naguravala oko obavijesti, potpisujući se na papir. Ron je imao
spremno pero da se potpiše poslije Hermione kad mu se s leđa prišuljala Lavender i zacvrkutala: "Pogodi
tko je, Jon-Jon?" Harry se okrenuo i vidio da Hermiona demonstrativno odlazi. Potrčao je za njom jer nije
imao ni najmanju želju ostati s Ronom i Lavender, ali na njegovo iznenađenje, Ron ih je sustigao odmah
nakon izlaska iz društvene prostorije. Uši su mu bile crvene, a lice je izgledalo iznervirano. Hermiona je
ubrzala korak i pridružila se Nevilleu.
"Dakle... aparacija", reče Ron, tonom jasno pokazujući Harryju da ne smije ni pisnuti o incidentu pred
oglasnom pločom.
"Moglo bi biti zabavno, zar ne?"
"Ne znam", reče Harry. "Možda je ugodnija kad je izvodiš sam, ali ne mogu reći da sam uživao kad me
Dumbledore vodio sa sobom."
"Zaboravio sam da si je ti već izveo... nadam se da ću otprve položiti ispit", reče Ron, djelujući zabrinuto.
"Fred i George jesu."
"Charlie je pao, zar ne?"
"Da, ali on je veći od mene," Ron je raširio ruke kao da opisuje gorilu, "pa su se Fred i George uglavnom
suzdržavali od komentara... bar u njegovu društvu..."
"Kad ćemo moći izaći na ispit?"
"Čim navršimo sedamnaest godina. U mom slučaju, već u trećem mjesecu!"
"Da, ali u dvorcu se ionako ne možeš aparatirati..."
"Pa nije u tome stvar. Bitno je to što bi svi znali da se mogu aparatirati ako to poželim."
Mogućnost skorog aparatiranja nije oduševila samo Rona. Rasprave o najavljenom tečaju potrajale su
cijeli dan. Sposobnost nestajanja i pojavljivanja po želji očito je bila na visokoj cijeni.
"Koja će to biti ludnica kad jednostavno budemo mogli..." Seamus je pucnuo prstima da naznači
nestajanje. "Moj rođak Fergus se aparatira isključivo zato da mi digne tlak, čekaj samo da i ja naučim...
neće više imati ni trenutka mira..."
Obuzet vizijama buduće sreće, trznuo je štapićem s malo previše žara pa je umjesto fontane čiste vode
koju su trebali dočarati na satu Čarolije stvorio jaki mlaz koji se odbio od stropa i pogodio profesora
Flitwicka, oborivši ga na nos.
"Harry se već aparatirao", priopćio je Ron blago posramljenom Seamusu, nakon što se profesor Flitwick
osušio štapićem i Seamusu dao da za kaznu ispisuje rečenicu Ja sam čarobnjak, a ne pavijan koji mlatara
granom. "Dum... ovaj... netko ga je vodio na dvojnu aparaciju, znaš."
"Čovječe!" šapnuo je Seamus. On, Dean i Neville približili su glave da čuju kako izgleda aparatiranje.
Preostali dio dana Harryja su opsjedali ostali učenici šeste godine, zahtijevajući da im opiše senzaciju
aparatiranja. Svi su djelovali opčarano, a Harryjeva uvjeravanja da je riječ o neugodnom iskustvu nisu ih
nimalo obeshrabrila. U deset minuta do osam sati još je odgovarao na detaljna pitanja i na kraju je bio
prisiljen lagati da mora vratiti knjigu u knjižnicu, jer bi inače zakasnio na instrukcije kod Dumbledorea.
 Svjetiljke u Dumbledoreovu kabinetu bile su upaljene, portreti prijašnjih ravnatelja tiho su hrkali u
okvirima, a na stolu je opet čekalo sito sjećanja, položeno između Dumbledoreovih ruku. Desna ruka još
je izgledala crno i izgoreno. Nije se činilo da je u međuvremenu imalo zacijeljela i Harry se vjerojatno već
stoti put zapitao što je moglo prouzročiti tako specifičnu ozljedu. Nije pitao: Dumbledore mu je obećao
da će mu prije ili poslije ispričati tu priču, a trenutno ga je ionako više zanimao razgovor o drugoj temi.
No Harry nije stigao reći ništa o Snapeu i Malfoyu, jer je Dumbledore prvi progovorio. 
"Čujem da ste se na Božić sreli s ministrom magije?" 
"Da", reče Harry. "Nisam ga baš usrećio." 
"Ne", uzdahne Dumbledore. "Ni ja ga ne usrećujem. Ali ne smijemo dopustiti da nas ta bol shrva, Harry,
nego moramo hrabro produžiti dalje." Harry se nasmije.
"Htio je da kažem čarobnjačkoj zajednici da Ministarstvo odlično obavlja svoj posao."
Dumbledore se osmjehne.
"Znate, to je zapravo bila Fudgeova ideja. Posljednjih dana svog mandata, dok je još očajnički pokušavao
ostati na vlasti, htio se susresti s vama, u nadi da ćete mu pružiti potporu..."
"Nakon svega što je učinio prošle godine?" ljutito upita Harry. "Nakon Umbridgeove?"
"Rekao sam Corneliusu da to ne dolazi u obzir, ali njegova ideja nije umrla kad je otišao s mjesta
ministra. Samo nekoliko sati nakon što je Scrimgeour stupio na dužnost, susreo se sa mnom i zatražio da
organiziram sastanak s vama..."
"A zato ste se posvađali!" izleti Harryju. "Pisalo je u Dnevnom proroku."
"Čak i Prorok ponekad objavi istinitu vijest," zamijeti Dumbledore, "iako nikad namjerno. Da, zato smo se
posvađali. Pa, Rufus je očito našao načina da dođe do vas."
"Optužio me da sam 'Dumbledoreov čovjek do srži'." 
"Stvarno je nepristojan." 
"Ja sam se složio s njim."
Dumbledore je zaustio kao da će nešto reći i opet zatvorio usta. Iza Harryja, feniks Fawkes ispustio je
dubok, mek, milozvučan kliktaj. Kad je shvatio da Dumbledoreove bistre plave oči odjednom djeluju
nekako vodenasto, Harry se užasno posramio i brzo spustio pogled na svoja koljena. No Dumbledoreov
je glas, kad je napokon progovorio, bio posve smiren.
"Doista sam dirnut, Harry."
"Scrimgeour je htio znati kamo idete kad niste u Hogwartsu", reče Harry, ne odvajajući pogled od svojih
koljena.
"Da, to ga jako zanima", reče Dumbledore. Sad je već zvučao veselo, pa je Harry zaključio da ga može
opet pogledati. "Čak me pokušao pratiti. Stvarno smiješno. Poslao je Dawlisha da me slijedi. Već sam
jednom bio prisiljen ureći Dawlisha; ovaj put sam to učinio s najdubljim žaljenjem."
"Znači, i dalje ne znaju kamo idete?" upita Harry, u nadi da će izmamiti neku informaciju o pitanju koje je
intrigiralo i njega. Dumbledore se samo nasmiješio i pogledao ga preko ruba polukružnih naočala.
"Ne, ne znaju, niti je još sazrelo vrijeme da vi saznate. No dobro, predlažem da se bacimo na posao, osim
ako mi niste htjeli reći još nešto...?"
"Zapravo jesam, gospodine", reče Harry. "O Malfoyu i Snapeu."
"Profesoru Snapeu, Harry."
"Da, gospodine. Čuo sam njihov razgovor na domjenku profesora Slughorna... dobro, prisluškivao sam
ih..."
Dumbledore je Harryjevu priču saslušao bezizražajna lica. Kad je Harry završio, nekoliko je trenutaka
šutio i zatim rekao: "Hvala što ste mi rekli, Harry, ali predlažem vam da zaboravite na to. Ne mislim da je
riječ o osobito važnom pitanju."
 "Nije osobito važno?" zaprepašteno upita Harry. "Profesore, jeste li razumjeli...?"
"Da, Harry, budući da sam blagoslovljen golemim intelektom, razumio sam svaku vašu riječ", odvrati
Dumbledore, sad nešto oštrije. "Ne bi bilo naodmet da uzmete u obzir da sam možda razumio i ono što
vi niste. Ponavljam, drago mi je što ste mi se povjerili, ali uvjeravam vas da mi niste rekli ništa što bi me
zabrinjavalo."
Harry je sjedio u ogorčenoj tišini, bijesno zureći u Dumbledorea. Što se to događa? Je li Dumbledore
doista zapovjedio Snapeu da otkrije što Malfoy radi, što znači da je sve što mu je Harry rekao već čuo
izravno od Snapea? Ili se možda stvarno zabrinuo, ali to ne želi pokazati?
"Znači li to, gospodine," reče Harry, nadajući se da zvuči uljudno i smireno, "da i dalje imate potpuno
povjerenje u...?"
"Već sam bio dovoljno tolerantan da vam odgovorim na to pitanje", odvrati Dumbledore, iako više nije
zvučao osobito tolerantno. "Moj se odgovor nije promijenio."
"Niti bi se trebao promijeniti", začu se pakostan glas. Phineas Nigellus očito se samo pretvarao da spava.
Dumbledore ga je ignorirao.
"Harry, sad doista moram inzistirati da nastavimo s radom. Večeras s vama moram razgovarati o
važnijim temama od ove."
Harry je protestno šutio. Što bi se dogodilo da odbije promijeniti temu, da ustraje u objašnjavanju svojih
optužbi protiv Malfoya? Dumbledore je odmahnuo glavom kao da mu je pročitao misli.
"Ah, Harry, kako se ovo često događa, čak i među najboljim prijateljima! Svaki od nas vjeruje da su teme
o kojima on želi govoriti važnije od bilo čega o čemu bi željela razgovarati druga osoba!"
"Nisam rekao da je to o čemu vi želite razgovarati nevažno, gospodine", ukočeno odvrati Harry.
"I sasvim ste u pravu, nije", žustro reče Dumbledore. "Večeras ću vam pokazati još dva sjećanja do kojih
sam vrlo teško došao. Mislim da je drugo ujedno i najvažnije sjećanje koje sam uspio pribaviti."
Harry mu nije odgovorio. Još je bio ogorčen zbog načina na koji je Dumbledore dočekao njegove
informacije, ali nije vidio što bi dobio daljnjim prepiranjem.
"Dakle," reče Dumbledore zvonkim glasom, "večeras smo se sastali da nastavimo pripovijest o Tomu
Riddleu, od kojega smo se prošli put rastali uoči početka njegova školovanja u Hogwartsu. Prisjetit ćete
se kako ga je oduševila vijest da je čarobnjak, kao i to da nije htio da ga pratim u Zakutnu ulicu te da sam
ga ja zauzvrat upozorio da ne smije nastaviti s krađama kad dođe u školu.
Došla je nova školska godina, a s njom i Tom Riddle, šutljivi dječak u rabljenoj pelerini, koji je zajedno s
ostalim prvašima stao u red za svrstavanje. Razredbeni klobuk smjestio ga je u dom Slytherina gotovo
čim mu je dotaknuo glavu", nastavi Dumbledore, mahnuvši pocrnjelom rukom prema polici iznad svoje
glave, na kojoj je stajao drevni i nepomični Razredbeni klobuk. "Ne znam koliko je Riddleu trebalo
vremena da otkrije kako je slavni osnivač njegova doma umio razgovarati sa zmijama - možda je to
saznao već prve večeri. No nema sumnje da ga je ta spoznaja samo još više ushitila i pojačala njegov
osjećaj vlastite važnosti.
Međutim, ako je svojim poznavanjem parselskog jezika plašio kolege iz Slytherina u njihovoj društvenoj
prostoriji, ili se pak njime razmetao, učitelji o tome nikad nisu čuli ni jednu jedinu riječ. Nije odavao
nikakav vanjski znak arogancije ili agresivnosti. Budući da je bio siroče, a k tome vrlo darovit i zgodan, ne
čudi što je praktički od prvog trenutka u školi uživao pozornost i suosjećanje učitelja. Djelovao je kao
uglađena i tiha osoba željna znanja. Ostavio je iznimno dobar dojam na gotovo cijeli nastavnički zbor."
"Gospodine, zar im niste rekli kako se ponašao kad ste ga upoznali u sirotištu?" upita Harry.
"Ne, nisam. Iako nije pokazao nikakav znak kajanja, ipak je postojala mogućnost da je požalio zbog svojih
prijašnjih postupaka te da želi okrenuti novi list. Svjesno sam mu odlučio pružiti tu šansu."
Dumbledore je zastao i upitno pogledao Harryja, koji je opet otvorio usta da progovori. Eto, opet ta
Dumbledoreova sklonost da vjeruje ljudima usprkos svim dokazima da to ne zaslužuju! No uto se nečega
sjetio...
"Ali zapravo mu niste vjerovali, zar ne, gospodine? On mi je rekao... onaj Riddle koji je izašao iz dnevnika
mi je rekao: 'Dumbledore me nikad nije volio kao drugi učitelji'."
"Pa, recimo da nisam uzimao zdravo za gotovo da zaslužuje povjerenje", reče Dumbledore. "Kao što sam
vam jednom već spomenuo, odlučio sam da ću ga držati na oku, i to sam činio. Ne mogu se pretvarati da
su mi moja zapažanja u početku bila osobito korisna. Sa mnom je uvijek bio vrlo oprezan; siguran sam da
je vjerovao kako mi je previše toga odao u onom početnom oduševljenju zbog otkrivanja svoga pravog
identiteta. Poslije je pazio da se više nikad tako ne razotkrije, ali nije mogao izbrisati ono što je sam
ushićeno izlanuo, kao ni ono što mi je rekla gospođa Cole. Bio je, međutim, dovoljno pametan da me
nikad ne pokuša šarmirati kao što je šarmirao mnoge moje kolege.
Tijekom školovanja, okupio je oko sebe skupinu vjernih prijatelja - zovem ih tako jer nemam za njih bolju
riječ - makar, kao što sam već rekao, Riddle nedvojbeno nije osjećao ništa prema njima. Ta je skupina u
dvorcu odisala nekim mračnim čarom. Bila je dosta šarolika; u njoj su se miješali slabići, koji su trebali
zaštitu, ambiciozni, koji su željeli prigrabiti dio tuđe slave, i nasilnici, koji su gravitirali vođi koji ih je
mogao naučiti rafiniranijim oblicima okrutnosti. Drugim riječima, bili su preteče smrtonoša, a neki od
njih su nakon odlaska iz Hogwartsa doista i postali smrtonoše.
Riddle ih je držao na lancu, pa ih nikad nismo uhvatili na djelu, ali njihovih sedam godina u Hogwartsu
obilježio je niz ružnih incidenata s kojima ih nažalost nikad nismo uspjeli nepobitno povezati. Naravno,
najozbiljniji takav incident bio je otvaranje Odaje tajni, koje je dovelo do smrti jedne djevojke. Kao što
znate, za taj su zločin nepravedno optužili Hagrida.
Nisam uspio pronaći mnogo sjećanja na Riddlea u Hogwartsu", nastavi Dumbledore, stavljajući
sparušenu ruku na sito sjećanja. "Rijetko tko od njegovih tadašnjih poznanika želi govoriti o njemu;
previše ga se boje. Sve što znam, saznao sam nakon što je već otišao iz Hogwartsa, nakon napornog i
brižljivog istraživanja, kada sam uspio pronaći nekolicinu koje sam mogao nagovoriti da nešto kažu,
nakon pretraživanja starih dosjea i ispitivanja bezjačkih i čarobnjačkih očevidaca.
Ljudi koje sam uspio nagovoriti da razgovaraju sa mnom rekli su mi da je Riddle bio opsjednut svojim
korijenima. To je sasvim razumljivo. Odrastao je u sirotištu i prirodno je da ga je zanimalo kako se tamo
našao. Sve upućuje na to da je uzaludno tragao za nekim znakom Toma Riddlea starijeg na štitovima u
sobi s trofejima, na popisima prefekata u starim školskim arhivama, čak i u knjigama o čarobnjačkoj
povijesti. Naposljetku je bio prisiljen prihvatiti da njegov otac nije nikad kročio nogom u Hogwarts.
Vjerujem da je u tom trenutku zauvijek odbacio to ime, preuzeo identitet lorda Voldemorta i počeo
istraživati obitelj svoje dotad prezrene majke - žene, za koju, sjetit ćete se, nije vjerovao da je mogla biti
vještica jer je podlegla sramotnoj ljudskoj slabosti umiranja.
Nije imao ništa osim imena 'Marvolo', koje su mu u sirotištu spomenuli kao ime oca njegove majke.
Naposljetku je, nakon detaljnog proučavanja starih knjiga o čarobnjačkim obiteljima, otkrio da Slytherin
ima živuće potomke. Onog ljeta kad mu je bilo šesnaest godina, otišao je iz sirotišta u koje se vraćao
jedanput godišnje i krenuo u potragu za srodnicima iz obitelji Gaunt. Harry, sad bih vas zamolio da
ustanete...
Ustao je i Dumbledore, a Harry je vidio da opet u ruci drži kristalnu bočicu ispunjenu uskovitlanim,
bisernim sjećanjem.
"Imao sam veliku sreću što sam došao do ovog sjećanja", reče on dok je izlijevao svjetlucavu masu u sito.
"Kao što ćete shvatiti kad ga i mi doživimo. Spremni?"
Harry je prišao kamenoj zdjeli i poslušno se sagnuo. Lice mu je utonulo u površinu sjećanja. Ponovo se
strmoglavio u ništavilo i sletio na prljavi kameni pod u gotovo potpunom mraku.
Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati gdje se nalaze, a do tada je do njega sletio i Dumbledore. Kuća
Gauntovih sada je bila tako neopisivo prljava da Harry nije znao s čime bi je usporedio. Strop je
prekrivala paučina, pod prljavština. Na stolu je među skorenim loncima ležala pljesniva i trula hrana.
Jedino svjetlo dolazilo je od upaljene svijeće pokraj nogu muškarca tako zarasle kose i brade da mu Harry
nije mogao razaznati ni oči ni usta. Muškarac je beživotno ležao u naslonjaču pokraj kamina. Harry je
prvo pomislio da je mrtav. No uto se na vratima začulo glasno kucanje i on se prenuo iz sna. U desnoj je
ruci podigao štapić, a u lijevoj kratki nož.
Vrata su se škripavo otvorila. Na pragu je sa starinskom svjetiljkom u ruci stajao mladić kojeg je Harry
odmah prepoznao: visok, blijed, tamnokos i zgodan - bio je to Voldemort u tinejdžerskoj dobi.
Voldemort je pogledom polako prešao bijednu sobu i spazio muškarca u naslonjaču. Nekoliko su se
sekundi promatrali, a onda je muškarac ustao, lagano se klateći. Brojne prazne boce koje su mu ležale
oko nogu zazveketale su i zakotrljale se po podu.
"TI!" zaurlao je. "TI!"
Pijano se zaletio prema Riddleu, podižući štapić i nož.
 "Stani."
Riddle je progovorio na parselskom. Muškarac se poskliznuo i sudario sa stolom, rušeći pljesnive lonce
na pod. Zurio je u Riddlea. Uslijedila je tišina u kojoj su se dugo proučavali. Muškarac ju je prvi prekinuo.
 "I ti ga govoriš?"
 "Da, i ja ga govorim", potvrdi Riddle. Ušao je u sobu, puštajući da se vrata zatvore iza njega. Harry nije
mogao zatomiti osjećaj divljenja, ma kako nevoljkog, zbog potpunog izostanka straha kod Voldemorta.
Na licu mu se vidjelo samo gađenje i, možda, razočaranje.
"Gdje je Marvolo?" upita on.
"Mrtav je", odvrati mu drugi čovjek. "Odavno je on umro."
Riddle se namršti.
"Tko si onda ti?"
"Ja sam Morfin, nego ko?"
"Marvolov sin?"
"Naravno..."
Morfin je odmaknuo kosu s prljavog lica da bolje pogleda Riddlea i Harry je primijetio da na desnoj ruci
nosi Marvolov prsten s crnim kamenom.
"Mislio sam da si onaj bezjak", šapne Morfin. "Bome jako sličiš onom bezjaku."
"Kojem bezjaku?" oštro upita Riddle.
"Onom bezjaku koji se svidio mojoj sestri, eno ga, živi u velikoj kući na drugoj strani", reče Morfin.
Iznenada je pljunuo na pod između njih. "Izgledaš točno ko on. Riddle. Al on je sad stariji, zar ne? Stariji
od tebe, kad bolje razmislim..."
Morfin je djelovao pomalo ošamućeno. Zaljuljao se, još se služeći rubom stola kao osloncem.
"On se vratio, razumiješ", dodao je tupavo.
Voldemort je zurio u Morfina kao da procjenjuje svoje opcije. Prišao mu je bliže i upitao: "Riddle se
vratio?"
"Jest, ostavio ju je, a tako joj i treba kad se udala za to smeće!" reče Morfin i opet pljune na pod. "Al ipak
nas je stigla pokrast prije nego je pobjegla! Gdje je medaljon, reci ti meni, gdje je Slytherinov medaljon?"
Voldemort nije odgovorio. Morfina je opet hvatao bijes. Zamahnuo je nožem i zaurlao: "Osramotila nas
je, drolja mala! I ko si ti, šta tu zapitkuješ? Gotovo je... sve je gotovo..."
Skrenuo je pogled i malo zateturao. Voldemort je krenuo prema njemu. Pritom se na scenu spustila
neprirodna tama, pokrivajući Voldemortovu svjetiljku i Morfinovu svijeću, pokrivajući sve...
 Dumbledoreovi prsti stegnuli su se oko Harryjeve nadlaktice i opet su poletjeli u sadašnjost. Nakon one
neprobojne tame, blago zlatasto svjetlo u Dumbledoreovu kabinetu u prvi je mah bilo prejako za
Harryjeve oči.
"To je sve?" upita on smjesta. "Zašto se sve zacrnjelo, što se dogodilo?"
"Zato što se Morfin od te točke više ničega nije sjećao", odgovori Dumbledore, pokazujući rukom Harryju
da opet sjedne.
"Kad se sljedećeg jutra probudio, ležao je na podu, sasvim sam. Marvolov je prsten nestao.
Za to je vrijeme glavnom ulicom Little Hangletona trčala jedna sobarica, na sav glas vrišteći da u dnevnoj
sobi velike kuće leže tri trupla: Tom Riddle stariji te njegovi otac i majka.
Bezjačka policija bila je posve zbunjena. Koliko mi je poznato, ni dandanas ne znaju kako su umrli
Riddleovi, jer kletva Avada kedavra obično ne ostavlja nikakav trag... jedina iznimka sjedi preda mnom",
dometne Dumbledore, pokazujući glavom na Harryjev ožiljak. "Ministarstvo je, međutim, smjesta
shvatilo da je to ubojstvo počinio čarobnjak. Također su znali da na drugoj strani doline živi čovjek koji
mrzi bezjake i koji je već sjedio u zatvoru zbog napada na jednu od žrtava.
I tako je Ministarstvo posjetilo Morfina. Nisu ga morali ispitivati, niti upotrijebiti veritaserum ili
legilimenciju. Odmah je priznao ubojstvo i ispričao im pojedinosti koje je mogao znati samo ubojica.
Rekao je da se ponosi što je ubio te bezjake, da je sve ove godine samo čekao pravu priliku. Predao im je
štapić za koji se smjesta ustanovilo da je ubio Riddleove. Nije se opirao kad su ga odveli u Azkaban.
Uznemirilo ga je jedino to što je nestao očev prsten. "Ubit će me što sam ga izgubio", bez prestanka je
ponavljao onima koji su ga priveli. "Ubit će me što sam mu izgubio prsten." Više nikad nije rekao ništa
drugo. Ostatak je života proveo u Azkabanu, tugujući zbog gubitka posljednje Marvolove dragocjenosti.
Pokopali su ga pokraj zatvora, zajedno s ostalim nesretnim dušama koje su preminule unutar njegovih
zidina."
"Znači, Voldemort je ukrao Morfinov štapić i upotrijebio ga?" reče Harry, uspravljajući se u sjedalu.
"Tako je", reče Dumbledore. "Nemamo sjećanja u kojima bismo to mogli provjeriti, ali mislim da
možemo biti prilično sigurni da se dogodilo upravo to. Voldemort je ošamutio svog ujaka, uzeo njegov
štapić i otišao preko doline u 'veliku kuću na drugoj strani'. Tamo je ubio bezjaka koji je napustio njegovu
majku vješticu i sve zaokružio ubojstvom bezjačke bake i djeda, brišući posljednji trag nedostojne obitelji
Riddle i osvećujući se ocu koji ga nikad nije želio. Zatim se vratio u straćaru obitelji Gaunt, izveo
kompliciranu čaroliju koja je u um njegova ujaka usadila lažno sjećanje, ostavio Morfinov štapić pokraj
nesvjesnog vlasnika, ukrao drevni prsten koji je on nosio na ruci i otišao."
"I Morfin nikad nije shvatio da nije kriv?"
"Nikad", reče Dumbledore. "Sve je priznao, uz mnogo hvalisavih detalja."
"Ali cijelo je vrijeme imao ovo pravo sjećanje!"
"Da, ali ono se moglo izvući samo upotrebom vrhunske legilimencije," reče Dumbledore, "a zašto bi itko
zalazio dublje u Morfinov um kad je već priznao zločin? Ipak, u posljednjim tjednima Morfinova života
uspio sam ishoditi dozvolu da ga posjetim, jer sam u to vrijeme već pokušavao dobiti što potpuniji uvid u
Voldemortovu prošlost. Nije mi bilo lako izvući to sjećanje. Kad sam vidio što se u njemu nalazi, pokušao
sam ga upotrijebiti da postignem Morfinovo puštanje iz Azkabana. No prije nego što je Ministarstvo
donijelo odluku, Morfin je umro."
"Ali kako to da Ministarstvo nije shvatilo što je sve Voldemort učinio Morfinu?" ljutito upita Harry. "Pa
zar nije u to vrijeme bio maloljetan? Mislio sam da mogu otkriti kad maloljetnik koristi magiju!"
"U pravu ste - mogu otkriti magiju, ali ne i počinitelja: zar se ne sjećate da vas je Ministarstvo okrivilo za
čaroliju lebdenja koju je zapravo izveo..."
"Dobby", procijedi Harry. Još ga je pekla ta nepravda. "Znači, ako maloljetna osoba upotrijebi magiju u
kući odrasle vještice ili čarobnjaka, Ministarstvo to neće primijetiti?"
"U svakom slučaju neće moći odrediti tko se poslužio magijom", reče Dumbledore, smješkajući se zbog
izraza dubokog ogorčenja na Harryjevu licu. "Obično se oslanjaju na sposobnost vještica i čarobnjaka da
sami osiguraju poslušnost svoje djece dok su pod istim krovom s njima."
"E pa, to je glupo", plane Harry. "Gledajte što se ovdje dogodilo, gledajte što se dogodilo Morfinu!"
"Slažem se", reče Dumbledore. "Bez obzira na sve njegove mane, Morfin nije zaslužio da umre na takav
način, okrivljen za ubojstva koja nije počinio. Ali vrijeme nam istječe, a želio bih da prije rastanka
pogledate i ovo sjećanje..."
Dumbledore je iz unutarnjeg džepa izvadio još jednu kristalnu bočicu. Harry je smjesta ušutio, prisjetivši
se da je Dumbledore rekao kako je to najvažnije sjećanje do kojeg je došao. Primijetio je da Dumbledore
ima problema s izlijevanjem sadržaja u sito sjećanja. Činilo se da je pomalo zgrušano. Zar se sjećanja
mogu pokvariti?
"Ovo neće dugo trajati", reče Dumbledore kad je napokon ispraznio bočicu. "Vratit ćemo se za tren oka.
Dakle, krenimo još jedanput u sito sjećanja..."
Harry je opet pao kroz srebrnu površinu, ovaj put sletjevši pred čovjeka kojeg je odmah prepoznao.
Bio je to mnogo mlađi Horace Slughorn. Harry se tako navikao na njegovu ćelavu glavu da ga je pogled
na Slughorna s gustom sjajnom kosom boje slame dosta zbunio. Činilo se da mu glavu pokriva slamnati
krov, s tim što je na tjemenu već imao ćelavi krug velik poput galeona. Brkovi, manji od sadašnjih, bili su
crvenkastožute boje. Nije bio okrugao kao Slughorn kojeg je Harry poznavao, iako su zlatna puceta
njegova raskošno izvezenog prsluka već izgledala prezategnuto. Sjedio je zavaljen u udoban, visoki
naslonjač, odmarajući mala stopala na baršunastom tabureu. U jednoj je ruci držao čašicu s vinom, dok
je drugom kopao po kutiji s ušećerenim ananasom.
Kad mu se pridružio Dumbledore, Harry se ogledao oko sebe i shvatio da stoje u Slughornovu kabinetu.
Oko Slughorna je sjedilo šestero dječaka, svi na tvrđim ili nižim sjedalima od njegova i svi u tinejdžerskoj
dobi. Harry je odmah uočio Riddlea. Imao je najzgodnije lice i djelovao opuštenije od ostalih. Desnu je
ruku nehajno oslonio na naslon za ruke svoje fotelje. Harry se iznenađeno trgnuo vidjevši da nosi
Marvolov zlatno-crni prsten. Već je ubio svog oca.
"Gospodine, je li istina da profesorica Merrythought ide u mirovinu?" upita Riddle.
"Tome, Tome, ne bih vam ništa smio reći čak ni da mi je tako nešto poznato", reče Slughorn, priprijetivši
mu prstom pokrivenim šećerom, iako je te riječi smjesta opovrgao namigivanjem. "Ali moram reći,
mladiću, da bih volio znati kako dolazite do informacija. Mislim da ste bolje obaviješteni od polovine
učitelja."
Riddle se osmjehne. Ostali su se dečki nasmijali, dobacujući mu zadivljene poglede.
"S obzirom na vašu neobičnu sposobnost da saznate stvari koje ne biste smjeli znati, kao i vašu vještinu
dodvoravanja važnim ljudima - usput, hvala vam na ananasu, pogodili ste, njega najviše volim..."
Nekoliko dječaka još se smijuljilo kad se dogodilo nešto vrlo neobično. Prostorija se odjednom ispunila
gustom bijelom maglom, tako da Harry nije vidio ništa osim Dumbledoreova lica pokraj sebe. Kroz
izmaglicu je neprirodno glasno odjeknuo Slughornov glas: "... loše ćete završiti, mladiću, pazite što vam
kažem."
Magla je nestala jednako iznenadno kao što se pojavila, no nitko je nije komentirao, niti je itko izgledao
kao da se upravo dogodilo nešto čudno. Zbunjeni Harry još se ogledavao oko sebe kad je mali zlatni sat
na Slughornovu radnom stolu objavio da je jedanaest sati.
"Bože dragi, zar je već tako kasno?" upita Slughorn. "Dečki, krenite ili ćemo svi imati problema.
Lestrange, želim da mi do sutra predate esej ili vam slijedi kazna. Isto vrijedi i za vas, Avery."
Slughorn se podigao iz naslonjača i odnio praznu čašu na stol dok su dječaci polako izlazili. Riddle je još
bio u sobi. Harry je primijetio da namjerno odugovlači jer želi ostati nasamo sa Slughornom.
"Požurite se, Tome", rekao je Slughorn kad se okrenuo i shvatio da je Riddle još tu. "Ne bi bilo dobro da
vas uhvate izvan kreveta u ovo doba noći, ipak ste vi prefekt..."
"Gospodine, nešto sam vas htio pitati."
"Samo pitajte, mladiću, samo pitajte..."
"Gospodine, zanimalo bi me što znate o... o horkruksima?" Ponovilo se isto što i maloprije. Prostoriju je
ispunila gusta magla zbog koje Harry više nije vidio ni Slughorna ni Riddlea; vidljiv mu je bio jedino
Dumbledore, koji se blaženo smješkao pokraj njega. Opet je, kao ranije, zagrmio Slughornov glas.
"Ne znam ništa o horkruksima, a ne bih vam ništa rekao i da znam! Smjesta napustite kabinet i da vas
više nisam čuo da ih spominjete!"
"Pa, to bi bilo sve", spokojno prozbori Dumbledore. "Vrijeme je da odemo."
Harryjeve su noge napustile pod i nekoliko sekundi kasnije dotakle tepih ispred Dumbledoreova radnog
stola.
"To je bilo sve?" zbunjeno upita Harry.
Dumbledore je rekao da je to sjećanje najvažnije, ali njemu stvarno nije bilo jasno po čemu je tako bitno.
Morao je priznati da je magla bila čudna, kao i činjenica da je nitko nije primijetio, ali inače se nije
dogodilo ništa osim što je Riddle postavio pitanje na koje nije dobio odgovor.
"Kao što ste možda primijetili," reče Dumbledore, sjedajući opet za radni stol, "to je sjećanje
preinačeno."
"Preinačeno?" ponovi Harry, također sjedajući.
"Apsolutno", reče Dumbledore. "Profesor Slughorn prčkao je po vlastitim prisjećanjima. "
"Ali zašto bi učinio tako nešto?"
"Mislim zato što se srami onoga čega se sjeća", reče Dumbledore. "Pokušao je preraditi sjećanje da se
prikaže u boljem svjetlu, brišući dijelove koje je htio sakriti od mojih očiju. Sigurno ste primijetili da je to
učinio vrlo nespretno, što je dobro, jer tako znamo da se iza preinaka još uvijek krije pravo sjećanje.
Stoga ćete danas prvi put dobiti domaću zadaću, Harry. Vaš je zadatak nagovoriti profesora Slughorna da
vam otkrije pravo sjećanje, koje nesumnjivo sadrži za nas ključnu informaciju."
Harry je zurio u njega.
"Ali, gospodine," reče on, nastojeći zvučati što je moguće pristojnije, "za to vam sigurno nisam potreban
ja - mogli biste se poslužiti legilimencijom - ili veritaserumom..."
"Profesor Slughorn je izuzetno vješt čarobnjak koji je spreman na obje metode", reče Dumbledore. "On
je mnogo vičniji oklumenciji od jadnog Morfina Gaunta, a iskreno bih se začudio da ne nosi sa sobom
protuotrov za veritaserum od trenutka kad sam ga nagovorio da mi da ovu smijuriju od sjećanja.
 Ne, vjerujem da bi bilo glupo pokušati istinu iz profesora Slughorna izvući silom. To bi vjerojatno
uzrokovalo više štete nego koristi; ne želim ga otjerati iz Hogwartsa. Ali on, kao i svi mi ostali, ima slabe
točke, a ja vjerujem da ste vi jedina osoba koja bi mogla probiti njegovu obranu. Harry, od presudne je
važnosti da pribavimo točno sjećanje... koliko važno, znat ćemo tek kad ga odgledamo. I zato vam želim
sreću... i laku noć."
Malo zatečen naglim pozdravom, Harry je brzo ustao. "Laku noć, gospodine."
Dok je zatvarao vrata za sobom, jasno je čuo kako Phineas Nigellus govori: "Nije mi jasno zašto misliš da
će mali biti uspješniji od tebe, Dumbledore."
"Od tebe ništa drugo ne bih ni očekivao, Phinease", odvratio mu je Dumbledore, a Fawkes je ispustio još
jedan dubok i milozvučan kliktaj.
GLAVA OSAMNAESTA
Rođendanska iznenađenja

 
Sljedećeg dana Harry je uspio i s Ronom i s Hermionom podijeliti vijest o zadatku koji mu povjerio
Dumbledore, no sa svakim je od njih porazgovarao odvojeno. Hermiona je, naime, u Ronovu društvu i
dalje provodila samo onoliko vremena koliko je bilo potrebno da ga osine prezirnim pogledom.
Ron je bio uvjeren da Harry neće imati nikakvih problema sa Slughornom.
"Ma on te voli", rekao je za doručkom, bezbrižno mašući vilicom na kojoj je bilo nabodeno jaje na oko.
"Tebi ništa ne odbija, zar ne? Ne svom malom Princu čarobnih napitaka. Jednostavno popodne poslije
sata ostani u učionici i pitaj ga."
Hermionino viđenje problema bilo je nešto mračnije.
"Sigurno mu je jako bitno da sakrije što se stvarno dogodilo ako to ni Dumbledore nije mogao izvući iz
njega", rekla je prigušenim glasom kad su otišli na odmor u pusto, snježno dvorište.
"Horkruksi... horkruksi... nikad nisam čula za njih..."
"Ozbiljno?"
Harry je bio razočaran. Računao je da će ga Hermiona moći uputiti u pravom smjeru.
"Sigurno je u pitanju neka vrlo komplicirana mračna magija, zašto bi se Voldemort inače zanimao za
njih? Harry, mislim da ti neće biti lako izvući to sjećanje iz njega, morat ćeš mu oprezno prići, razraditi
taktiku..."
"Ron misli da bih jednostavno trebao ostati u učionici poslije današnjeg sata..."
"Pa, ako Jon-Jon misli da je to najbolji pristup, samo naprijed", rekla je ona, razbjesnjevši se u hipu. "Na
kraju krajeva, kad se Jon-Jon i u čemu prevario?"
"Hermiona, zar ne bi mogla..."
"Ne!" rekla je ljutito i odjurila, ostavivši Harryja samog i do gležnjeva utonulog u snijeg.
Satovi iz Čarobnih napitaka ionako su u posljednje vrijeme bili neugodni, s obzirom na to da su Harry,
Ron i Hermiona morali raditi za istim stolom, a tog je dana Hermiona svoj kotlić odnijela na drugu stranu
stola, da bude što bliže Ernieju. Ignorirala je i Harryja i Rona.
"A što si joj ti napravio?" promrmljao je Ron Harryju, motreći Hermionin visoko podignuti nos.
Harry mu nije stigao odgovoriti jer je Slughorn zatražio da se umire.
"Smirite se, molim vas, smirite se! Brže, danas nas čeka puno posla! Golpalottov treći zakon... tko mi
može reći...? Gospođica Granger, naravno!"
Hermiona je munjevito odrecitirala: "Golpalottov-treći-zakon-kaže-da-protuotrov-za-kompleksni-otrov-
mora-biti-jednak-ili-veći-od-zbroja-protuotrova-za-svaku-zasebnu-komponentu-tog-otrova."
"Točno tako!" ozari se Slughorn. "Deset bodova za Gryffindore! Dakle, ako uzmemo da je Golpalottov
treći zakon istinit..."
Harry je zaključio da će morati Slughornu vjerovati na riječ jer on iz te recitacije nije razumio ni slovca.
Bilo je očito da je Hermiona bila jedina osoba u razredu koja je shvatila i ono što je Slughorn rekao u
nastavku.
"... što, naravno, znači - pod pretpostavkom da smo prvo ispravno identificirali pojedinačne sastojke
napitka s pomoću Scarpinove čarolije otkrivanja - da naš primarni cilj nije relativno jednostavan zadatak
nalaženja protuotrova za svaki pojedinačni sastojak, nego da osim toga moramo pronaći i tu dodatnu
komponentu, koja će gotovo alkemijskim procesom transformirati sve disparatne elemente..."
Ron je sjedio pokraj Harryja poluotvorenih usta, odsutno črčkajući po svojoj novoj Pripravi čarobnih
napitaka za napredne. Ron je stalno zaboravljao da više ne može računati na Hermioninu pomoć kad ne
shvati što se događa na satu.
"... a sad," zaključi Slughorn, "molim vas da svi uzmete po jednu bočicu s mog stola. Do kraja sata morate
pripraviti protuotrov za otrov koji se nalazi u vašoj bočici. Sretno i ne zaboravite zaštitne rukavice!"
Ostatak razreda dokučio je da im je vrijeme za pokret tek kad je Hermiona već bila na pola puta do
Slughornova radnog stola. Kad su se Harry, Ron i Ernie vratili za svoj stol, ona je već izlijevala sadržaj
bočice u kotlić i palila vatru ispod njega.
"Šteta što ti Princ u ovom zadatku neće biti od velike koristi, Harry", rekla je veselo kad se uspravila.
"Ovaj put moraš razumjeti principe. Nema prečaca ili varanja!"
Razdraženi Harry odčepio je bočicu koju je uzeo sa Slughornova stola, izlio drečavoružičasti otrov u kotlić
i potpalio vatru. Nije imao blage veze što bi sad trebao učiniti. Krajičkom oka je pogledao Rona, koji je,
oponašajući svaki Harryjev potez, sad stajao do njega s prilično tupavim izrazom na licu.
"Siguran si da Princ nema nikakvih savjeta?" promrsio je prema Harryju.
Harry je izvukao dobru staru Pripravu čarobnih napitaka za napredne i otvorio poglavlje o
protuotrovima. Našao je Golpalottov treći zakon, do u riječ identičan Hermioninoj recitaciji, ali nigdje
nije bilo ni traga Prinčevu rukopisu. Princ je, kao i Hermiona, zakon očito shvatio otprve.
"Ništa", turobno odvrati Harry.
Hermiona je entuzijastički mahala štapićem iznad kotlića. Nažalost, Harry i Ron nisu mogli kopirati
njezinu čaroliju jer se u međuvremenu tako izvještila u neverbalnim čarolijama da inkantacije nije
morala izgovarati naglas. No zato su čuli kad je Ernie Macmillan promrmljao "Specialis revelio!" iznad
svog kotlića, što je zvučalo impresivno, pa su brzo napravili isto što i on.
Harryju nije trebalo više od pet minuta da shvati da njegova reputacija najvećeg majstora za čarobne
napitke u razredu odlazi u nepovrat. Slughorn je nestrpljivo zavirio u njegov kotlić kad je prvi put obišao
tamnicu, spreman na uobičajeni uzvik oduševljenja, ali ovaj put je samo brzo podigao glavu, kašljući zbog
smrada pokvarenih jaja koji ga je zapahnuo. Hermiona nije mogla izgledati samozadovoljnije; mrzila je
što ju je Harry dosad uspio zasjeniti na svakom satu Čarobnih napitaka. Počela je izlijevati tajanstveno
izolirane sastojke svog otrova u deset različitih kristalnih bočica. Ne želeći gledati taj iritantni prizor,
Harry se sagnuo nad Prinčevu knjigu i s nepotrebnom žestinom okrenuo još nekoliko stranica.
I ugledao spas u vidu žvrljotine rastegnute preko dugog popisa protuotrova.
Samo im gurni bezoar u grlo.
Harry je na trenutak zurio u te riječi. Nije li jednom davno već čuo za bezoare? Nije li ih Snape spomenuo
na prvom satu Čarobnih napitaka koji su uopće ikad imali? "Kamenac izvađen iz želuca koze koji spašava
od većine otrova."
To nije bio pravi odgovor na Golpalottov problem, i da im je još predavao Snape, Harry se ne bi usudio
povući takav potez, ali sad je već bio očajan. Odjurio je do kredenca sa zalihama i počeo prekopavati po
njemu, gurajući u stranu rogove jednoroga i snopove sušenog bilja, dok napokon nije u dnu police našao
malu kartonsku kutiju na kojoj je pisalo "Bezoari".
 Otvorio je kutiju u istom trenutku kad je Slughorn viknuo: "Dvije minute do kraja!" Unutra je bilo
desetak smežuranih smeđih predmeta koji su više nalikovali na osušene bubrege nego na pravo
kamenje. Harry je ščepao jedan od njih, vratio kutiju u ormar i odjurio natrag do svog kotlića.
"I... GOTOVO!" raspoloženo vikne Slughorn. "Dobro, da vidimo što ste napravili! Blaise... što ste mi vi
pripremili?"
Slughorn je polako hodao učionicom, pregledavajući različite protuotrove. Nitko nije dovršio zadatak,
iako je Hermiona pokušala utrpati još nekoliko sastojaka u bočicu prije nego što Slughorn stigne do nje.
Ron je digao ruke od zadatka i sad je jednostavno pokušavao izbjeći udisanje smrdljivih para iz svog
kotlića. Harry je stajao i čekao, stišćući bezoar ponešto oznojenom rukom.
Slughorn je njihov stol ostavio za kraj. Pomirisao je Erniejev napitak, napravio grimasu i prešao na Ronov.
Nije se zadržavao nad njegovim kotlićem, nego je brzo uzmaknuo, kašljucajući.
"A vi, Harry", reče on. "Što mi vi imate pokazati?"
Harry je ispružio ruku. Na dlanu mu je ležao bezoar. Slughorn je zurio u nj punih deset sekundi. Harry se
u jednom trenutku pobojao da će početi vikati na njega. No Slughorn je zabacio glavu i gromko se
nasmijao.
"Stvarno imate petlje, mladiću!" uzvikne on, uzimajući bezoar i pokazujući ga razredu. "Oh, stvarno ste
isti kao i majka... pa, ne mogu vam proturječiti... bezoar bi nedvojbeno suzbio djelovanje svih ovih
otrova!"
Hermiona, lica mokrog od znoja i čađavog nosa, bila je izvan sebe od bijesa. Njezin napola dovršeni
protuotrov s pedeset dva sastojka, među kojima se nalazio i čuperak njezine kose, tromo je kipio iza
Slughorna, ali on je vidio samo Harryja.
"A bezoara si se sam sjetio, je li, Harry?" procijedila je kroz zube.
"To je taj individualni duh kojim se mora odlikovati svaki istinski majstor čarobnih napitaka!" sretno je
izjavio Slughorn prije nego što joj je Harry stigao odgovoriti. "Takva mu je bila i majka, imala je isti
intuitivni osjećaj za pripravu napitaka, nedvojbeno je svoj dar naslijedio od Lily... da, Harry, da, ako pri
ruci imate bezoar, naravno da će on biti sasvim dovoljan... iako bezoari ne djeluju na sve otrove, i dosta
su rijetki, pa ipak vrijedi znati kako se pripravlja pravi protuotrov..."
Jedina osoba u razredu koja je izgledala bješnje od Hermione bio je Malfoy, koji je, zamijetio je Harry
zadovoljno, po sebi prosuo nešto što je nalikovalo na mačju bljuvotinu. No prije nego što je ijedno od
njih dvoje dospjelo izraziti ogorčenje zbog toga što je Harry pobijedio a da nije ni prstom maknuo,
zazvonilo je zvono.
"Vrijeme za odlazak!" reče Slughorn. "I još deset bodova Gryffindoru za čistu drskost!"
Nasmijano se odgegao natrag do svoje katedre u prednjem dijelu razreda.
Harry se nastavio motati oko stola, odugovlačeći s pakiranjem torbe. Ni Ron ni Hermiona nisu mu na
odlasku zaželjeli sreću; oboje su izgledali prilično razdraženo. Napokon su u učionici ostali samo Harry i
Slughorn.
"Hajde, Harry, zakasnit ćete na sljedeći sat", ljubazno reče Slughorn, zatvarajući zlatne kopče na aktovci
od zmajske kože.
"Gospodine," poče Harry, samog sebe neodoljivo podsjećajući na Voldemorta, "nešto sam vas htio
pitati."
"Samo pitajte, dragi moj mladiću, samo pitajte..."
"Gospodine, zanimalo bi me što znate o... o horkruksima?"
Slughorn se ukipio. Njegovo okruglo lice kao da se uvuklo u sebe. Liznuo je usnice i promuklo zapitao:
"Što ste to rekli?"
"Pitao sam znate li nešto o horkruksima, gospodine. Vidite..."
"Na ovo vas je nagovorio Dumbledore", šapne Slughorn.
Glas mu se potpuno promijenio. Nije više bio srdačan, nego šokiran, prestravljen. Petljao je po džepu na
prsima i izvukao rupčić, brišući oznojeno čelo.
"Dumbledore vam je pokazao ono... ono sjećanje", reče Slughorn. "No? Je li tako?"
"Da", potvrdi Harry, u posljednjem trenutku odlučivši da je bolje ne lagati.
"Da, naravno", reče Slughorn tiho, još brišući blijedo lice. "Naravno. .. pa, ako ste vidjeli to sjećanje,
Harry, onda znate da ne znam ništa... ništa..." odlučno je ponovio "... o horkruksima."
Zgrabio je aktovku od zmajske kože, gurnuo rupčić u džep i odmarširao do vrata tamnice.
"Gospodine," reče Harry očajno, "samo sam mislio da možda u tom sjećanju ima još nešto..."
"Ma nemojte?" reče Slughorn. "Pa, prevarili ste se, zar ne? PREVARILI STE SE!"
Posljednje je riječi viknuo i zalupio vratima učionice prije nego što je Harry imao priliku da još nešto kaže.
Ni Ron ni Hermiona nisu pokazali pretjerano suosjećanje kad im je Harry prepričao katastrofalni
razgovor. Hermiona je još bila ljuta što je Harry pobijedio bez ikakvog truda. Ron je pak bio uvrijeđen što
Harry jedan bezoar nije dao i njemu.
"Da smo to obojica učinili, samo bi izgledalo glupo!" razdraženo je rekao Harry. "Gle, morao sam ga
nekako pokušati omekšati da ga mogu pitati o Voldemortu, zar ne? Ma, daj se već jednom sredi!" dodao
je iznervirano, vidjevši da se Ron lecnuo na izgovoreno ime.
Ogorčen ne samo propašću prvog pokušaja, nego i Ronovom i Hermioninom reakcijom, Harry je
sljedećih nekoliko dana utučeno razmišljao o svom sljedećem potezu. Odlučio je da će neko vrijeme
Slughorna ostaviti na miru, da stvori dojam kako je posve zaboravio na horkrukse. Neka se Slughorn
uljulja u lažni osjećaj sigurnosti - a onda će ga Harry ponovo zaskočiti.
Budući da ga Harry nije opet pitao za horkrukse, učitelj Čarobnih napitaka nastavio ga je tretirati kao
svog miljenika. Činilo se da je posve zaboravio na njihov neugodni razgovor. Harry je u međuvremenu
željno iščekivao poziv na sljedeći domjenak. Ovaj put ga nije namjeravao odbiti, čak i ako zbog toga bude
morao promijeniti termin metlobojskog treninga. Nažalost, pozivnice nije bilo. Nisu ih dobile ni
Hermiona ni Ginny, a ni ostali. Možda Slughorn ipak nije onako zaboravljiv kao što se činilo u prvi mah,
razmišljao je Harry, nego samo pazi da Harryju ne pruži nove prilike za zapitkivanja.
Za to je vrijeme Hermiona prvi put u životu doživjela da je iznevjeri knjižnica u Hogwartsu. To ju je toliko
šokiralo da je posve smetnula s uma da bi se trebala ljutiti na Harryja zbog njegova trika s bezoarom.
"Nigdje nema definicije horkruksa!" rekla mu je. "Ni jedne jedine! Pretresla sam cijeli Odjel ograničenog
pristupa, pregledala jezive knjige s receptima za stravične napitke - i ništa! Jedini spomen našla sam u
uvodu u Zloj magiji - slušaj - 'ali o horkruksu, najopakijoj od svih magijskih tvorevina, nećemo govoriti
niti navoditi upute'... Pa zašto ga onda uopće spominju?" rekla je nestrpljivo i s treskom zatvorila staru
knjigu, koja je odmah sablasno vrisnula. "Ma daj začepi", odbrusila je i ugurala je natrag u torbu.
S dolaskom veljače snijeg oko škole se rastopio, a zamijenila ga je hladna, turobna vlaga. Nad dvorac su
se nadvili ljubičastosivi oblaci iz kojih je neprestano lila prohladna kiša, učinivši travnjake skliskima i
blatnima. Zato se prvi sat aparacije za učenike šeste godine, određen za subotu ujutro kako nitko ne bi
propustio redovitu nastavu, umjesto u perivoju održao u Velikoj dvorani.
Kad su Harry i Hermiona stigli u dvoranu (Ron je sišao s Lavender), vidjeli su da u njoj više nema stolova.
Visoke prozore šibala je kiša, a začarani strop mračno se kovitlao iznad učenika dok su se svrstavali pred
predstojnicima svojih domova - profesoricom McGonagall, Snapeom, Flitwickom i Sproutovom, uz koje
je stajao i omanji čarobnjak. Harry je pretpostavljao da je to instruktor aparacije iz Ministarstva. Izgledao
je neobično bezbojno: imao je prozirne trepavice, tanku kosu i općenito je ostavljao dojam krhkosti, kao
da bi ga mogao otpuhati i najmanji povjetarac. Harry se pitao je li njegov nestvarni izgled posljedica
neprestanih iščezavanja i pojavljivanja, ili je za potrebe trenutačnog nestanka idealna takva nejaka
građa.
"Dobro jutro", reče čarobnjak iz Ministarstva kad su se svi učenici okupili, a predstojnici domova zatražili
tišinu. "Zovem se Wilkie Twycross i sljedećih dvanaest tjedana bit ću vaš službeni instruktor aparacije.
Nadam se da ću vas tijekom tog vremena uspjeti pripremiti za vaš ispit iz aparacije..."
"Malfoy, šutite i slušajte!" vikne profesorica McGonagall.
Svi su se okrenuli prema njemu. Malfoya je oblilo crvenilo. Bijesno se odmaknuo od Crabbea, s kojim se
dotad šaptom prepirao. Harry je brzo pogledao Snapea, koji je također izgledao ljutito, iako se Harryju
činilo da ga nije toliko naljutila Malfoyeva nepristojnost koliko to što je McGonagallova prekorila učenika
iz njegova doma.
"... što znači da bi mnogi od vas dotad trebali bez problema izaći na ispit", nastavio je Twycross kao da ga
nitko nije prekinuo.
"Kao što znate, obično se nije moguće aparatirati i dezaparatirati unutar Hogwartsa. Ravnatelj je na sat
vremena skinuo čaroliju s Velike dvorane, da možete vježbati. Moram istaknuti da se nećete moći
aparatirati izvan zidova dvorane, te da bi vam bilo pametnije da to i ne pokušavate.
Sad bih vas zamolio da se svi tako rasporedite da oko svakoga ostane metar i pol praznog prostora."
Uslijedilo je glasno komešanje i naguravanje jer su se učenici počeli razdvajati, sudarajući se jedni s
drugima i zahtijevajući da se ostali maknu iz njihova prostora. Predstojnici domova raspršili su se među
učenicima, što zbog bržeg raspoređivanja, što zbog prekidanja svađa.
"Harry, kamo ideš?" upita Hermiona.
Harry joj nije odgovorio. Odjurio je u mnoštvo, uskoro prošavši pokraj profesora Flitwicka dok je on
piskutavo pokušavao rasporediti nekoliko Ravenclawa koji su svi navalili u prve redove, te profesorice
Sprout, koja je pokušavala dovesti u red svoje Hufflepuffe. Zaobišavši Ernieja Macmillana, uspio je naći
mjesto u zadnjem redu, točno iza Malfoya, koji je pak iskoristio opće rasulo da nastavi prepirku s
Crabbeom. Crabbe je već stajao metar i pol dalje, s vrlo buntovnim izrazom na licu.
"Ne znam koliko će potrajati, u redu?" upravo mu je odbrusio Malfoy, ne primjećujući da Harry stoji
točno iza njega. "Trebat će mi više vremena nego što sam očekivao."
Crabbe je otvorio usta, ali činilo se da Malfoy već zna što će ga pitati.
"Gle, Crabbe, ne tiče te se što radim. Ti i Goyle jednostavno slušajte što vam kažem i čuvajte mi leđa!"
"Kad ja želim da mi prijatelji čuvaju leda, obično im kažem i zašto", reče Harry, taman toliko glasno da ga
može čuti Malfoy.
Malfoy se okrenuo na peti. Ruka mu je poletjela prema štapiću, ali u istom trenutku je sve četvero
predstojnika domova zaurlalo: "Tišina!" i opet je zavladao muk. Malfoy se polako okrenuo prema
prednjem dijelu dvorane.
"Hvala vam", reče Twycross. "A sad..."
Zamahnuo je štapićem. Na podu ispred svakog učenika pojavio se staromodni drveni obruč.
"Kod aparatiranja uvijek treba imati na umu tri 'O'!" nastavi Twycross. "Odredište, odlučnost, ozbiljnost
nakane!
"Prvi korak: potpuno se usredotočite na željeno odredište", reče Twycross. "U ovom slučaju, na
unutrašnjost svog obruča. Molim vas da se sad usredotočite na odredište."
Svi su se pogledavali krajičkom oka, da vide gledaju li i ostali u svoje obruče. Tek su onda poslušali uputu.
Harry je zurio u obručem ograđeni prašnjavi pod i pokušavao otjerati druge misli iz glave. To se pokazalo
nemogućim, jer je umirao od želje da sazna zašto Malfoyu trebaju stražari.
"Drugi korak," nastavi Twycross, "usmjerite svoju odlučnost na zauzimanje prostora koji ste vizualizirali!
Pustite da vaša čežnja za ulaskom u taj prostor prožme svaku česticu vašeg tijela!"
Harry se krišom ogledao oko sebe. Nešto dalje, lijevo od njega, Ernie Macmillan je tako napeto zurio u
svoj obruč da mu je lice pocrvenjelo od napora. Izgledao je kao da pokušava snijeti jaje veličine baluna.
Harry je suspregnuo smijeh i brzo vratio pogled na svoj obruč.
"Treći korak," vikne Twycross, "i to tek nakon što vam dam znak... okrenite se na mjestu, napipajte svoj
put u ništavilo, krenite s ozbiljnom nakanom! Dakle, na moj znak... jedan..."
Harry se opet ogledao. Mnogi su učenici izgledali blago rečeno zaprepašteno što se od njih već zahtijeva
aparatiranje.
"... dva..."
Harry se opet pokušao usredotočiti na obruč; već je zaboravio što znače ona tri "O".
"... TRI!"
Harry se okrenuo na mjestu, izgubio ravnotežu i zamalo pao. Nije bio jedini. Dvorana je odjednom bila
puna posrćućih ljudi. Neville je ležao na leđima. Ernie Macmillan je, međutim, izveo piruetu i skočio u
obruč. Isprva je izgledao oduševljeno, a onda je primijetio da mu se Dean Thomas grohotom smije.
"Ništa strašno, ništa strašno", suho reče Twycross, izgledajući kao da ništa bolje nije ni očekivao.
"Popravite obruče i vratite se u početni položaj..."
Drugi pokušaj nije prošao ništa bolje od prvog. Treći je bio jednako loš. Tek se u četvrtom dogodilo nešto
uzbudljivo. Dvoranom se prolomio grozan krik boli, na koji su se svi prestravljeno okrenuli. Vidjeli su da
se Susan Bones iz Hufflepuffa trese u svom obruču. Njezina lijeva noga još je stajala metar i pol dalje, na
mjestu s kojeg je krenula.
Predstojnici domova pojurili su prema njoj. Odjeknuo je glasan prasak, nakon kojeg se podigao oblak
ljubičastog dima. Kad se dim raščistio, ugledali su uplakanu Susan, opet u jednom komadu, ali s
užasnutim izrazom na licu.
"Do cijepanja ili odvajanja pojedinih dijelova tijela", hladnokrvno nastavi Wilkie Twycross, "dolazi kad
umu nedostaje odlučnosti. Morate se neprestano koncentrirati na svoje odredište, i kretati se bez žurbe,
ali s ozbiljnom nakanom... ovako."
Twycross je zakoračio prema njima, graciozno se okrenuo raskriljenih ruku i nestao uz zamah pelerine,
pojavljujući se u dnu dvorane.
"Imajte na umu tri 'O'", reče on, "i pokušajte opet... jedan... dva... tri..."
 Sat vremena kasnije, još uvijek se nije dogodilo ništa zanimljivije od cijepanja Susan Bones. Twycross
nije djelovao obeshrabreno. Zakopčavši plašt ispod brade, jednostavno je rekao: "Vidimo se opet
sljedeće subote i ne zaboravite: odredište, odlučnost, ozbiljnost nakane."
Rekavši to, zamahnuo je štapićem, uklonio obruče i napustio dvoranu u društvu profesorice McGonagall.
Dvoranu je smjesta ispunio žamor učenika koji su se zaputili u predvorje.
"Kako ti je išlo?" upita Ron, požurivši se do Harryja. "Meni se učinilo da sam u posljednjem pokušaju
nešto osjetio - nekakvo probadanje u nogama."
"To ti je sigurno od pretijesnih tenisica, Jon-Jone", začu se glas iza njih. Mimo njih je prošišala Hermiona,
podrugljivo se smješkajući.
"Ja nisam osjetio ništa", reče Harry, ne obazirući se na njezinu upadicu. "Ali to mi trenutno ionako nije
bitno..."
"Kako to misliš, nije ti bitno... zar ne želiš naučiti aparaciju?" zaprepašteno upita Ron.
"Ma svejedno mi je, ozbiljno. Draže mi je letenje", reče Harry, osvrćući se da vidi gdje je Malfoy. Kad su
izašli u predvorje, ubrzao je korak. "Čuj, požuri malo, htio bih nešto isprobati..."
Zbunjeni Ron trkom je slijedio Harryja do Gryffindorske kule. Na putu im se nakratko ispriječio Peeves,
koji je zaglavio vrata na četvrtom katu, zahtijevajući od svih koji su željeli proći da si prvo zapale hlače.
Harry i Ron jednostavno su mu okrenuli leđa i otišli jednim od provjerenih prečaca. Pet minuta kasnije,
uzverali su se u društvenu prostoriju.
"Je l' ti meni misliš reći što to radimo?" upita pomalo zadihani Ron.
"Ajmo gore", reče Harry. Prošao je kroz društvenu prostoriju i poveo Rona u mušku spavaonicu.
Kao što se i nadao, spavaonica je bila prazna. Žurno je otvorio kovčeg i počeo kopati po njemu. Ron ga je
nestrpljivo promatrao.
"Harry..."
"Malfoy koristi Crabbea i Goylea kao stražare. Maloprije se svađao s Crabbeom. Želim saznati... aha."
Izvadio je presavijeni komadić prividno praznog pergamenta, izravnao ga i kucnuo štapićem.
"Svečano prisežem da nemam dobre namjere... Malfoy ih sigurno nema."
Na površini pergamenta smjesta se pojavila mapa za haranje. Prikazivala je detaljan tlocrt svih katova u
dvorcu i mnoštvo majušnih, označenih crnih točkica u pokretu, za svakog stanovnika dvorca po jednu.
"Pomozi mi da nađem Malfoya", brzo reče Harry.
Položio je mapu na krevet, sagnuo se nad nju s Ronom i počeo tražiti.
"Evo ga!" reče Ron otprilike minutu kasnije. "Vidi, nalazi se u društvenoj prostoriji Slytherina... s
Parkinsonicom, Zabinijem, Crabbeom i Goyleom..."
Harry je razočarano pogledao mapu, ali smjesta se razvedrio.
"Pa, odsad ću ga držati na oku", reče on odlučno. "I čim vidim da se negdje skriva dok Crabbe i Goyle
drže stražu, navući ću dobri stari Plašt nevidljivosti i skoknuti do njega..."
Ušutio je kad je u spavaonicu ušao Neville, praćen smradom spaljene tkanine, i počeo kopati po svom
kovčegu u potrazi za novim hlačama.
Unatoč riješenosti da Malfoya uhvati na djelu, Harry sljedeća dva tjedna nije imao sreće. Iako je
provjeravao mapu kad god je mogao, ponekad čak između satova nepotrebno odlazeći u zahod da je
može proučavati u miru, nijednom nije vidio Malfoya na nekoj sumnjivoj lokaciji. Doduše, primijetio je
da Crabbe i Goyle hodaju sami dvorcem češće nego obično te da ponekad stoje u napuštenim
hodnicima, ali Malfoy ne samo da u takvim prilikama nije bio u blizini, nego ga je bilo nemoguće pronaći
igdje na mapi. To je od svega bilo najzagonetnije. Harry se poigravao mišlju da Malfoy možda
povremeno napušta školu, ali nije mogao shvatiti kako, s obzirom na stroge mjere sigurnosti u dvorcu.
Nije mu preostalo drugo nego da zaključi kako ponekad jednostavno ne može primijetiti Malfoya među
stotinama crnih točkica na mapi. A što se ticalo činjenice da se Malfoy, Crabbe i Goyle, koji su prije uvijek
bili nerazdvojni, druže manje nego prije, to je ponekad jednostavno bila posljedica odrastanja - Ron i
Hermiona, žalosno je razmišljao Harry, bili su živi dokaz te teorije.
Veljača se primicala ožujku bez promjene u vremenu, osim što sad nije bilo samo vlažno nego i
vjetrovito. Na sveopće negodovanje, na oglasnim pločama svih društvenih prostorija iznikao je natpis da
se sljedeći izlet u Hogsmeade otkazuje. Ron je bio bijesan.
"Padao je točno na moj rođendan!" rekao je. "Stvarno sam se tome veselio!"
"Ali ne može se reći da je to veliko iznenađenje, zar ne?" zamijetio je Harry. "Ne poslije onoga što se
dogodilo Katie."
Ona se još nije vratila iz Svetoga Munga. Osim toga, Dnevni prorok donosio je vijesti o novim
nestancima, koji su uključivali i nekoliko članova obitelji učenika iz Hogwartsa.
"Sad se za rođendan mogu veseliti samo glupom aparatiranju!" mrzovoljno je ustvrdio Ron. "I to mi je
neko rođendansko slavlje..."
Odslušali su još tri sata aparacije, ali i dalje im je zadavala velike muke. Jedini pomak bilo je to što se još
nekoliko učenika uspjelo rascijepiti. Svi su učenici bili vrlo frustrirani i dosta neprijateljski raspoloženi
prema Wilkieju Twycrossu i njegova tri 'O', koja su nadahnula brojne nadimke za instruktora.
Najpristojniji među njima bili su Opaljeni i Otrovni.
"Sretan rođendan, Rone", rekao je Harry kad ih je prvog ožujka probudio Seamusov i Deanov bučni
odlazak na doručak.
"Evo ti poklon."
Bacio je paket na Ronov krevet, gdje se pridružio hrpici poklona koje su mu, pretpostavljao je Harry,
donijeli kućni vilenjaci u toku noći.
"Hvala", sneno odvrati Ron. Dok je on otvarao poklon, Harry je ustao iz kreveta, otvorio svoj kovčeg i
potražio mapu za haranje, koju je skrivao nakon svake upotrebe. Našao ju je tek kad je napola ispraznio
kovčeg, iza smotanog para čarapa u kojima je još čuvao bočicu Felixa Felicisa, napitka za sreću.
"Da vidimo", promrmlja on, noseći mapu natrag u krevet. Tiho ju je kucnuo štapićem i promrmljao:
"Svečano prisežem da nemam dobre namjere", pazeći da ga ne čuje Neville, koji je upravo prolazio
pokraj njegova kreveta.
"Super su, Harry!" oduševljeno reče Ron, mašući novim parom vratarskih rukavica koje je dobio od
njega.
"Nema frke", odsutno odvrati Harry, pomno proučavajući spavaonicu Slytherina da vidi gdje je Malfoy.
"Hej... mislim da nije u krevetu..."
Ron mu nije odgovorio. Zaokupilo ga je odmotavanje poklona, zbog kojih bi tu i tamo zadovoljno
uzviknuo.
"Stvarno dobar ulov ove godine!" objavio je, pokazujući teški zlatni ručni sat s čudnim simbolima oko
ruba i malim pokretnim zvjezdicama umjesto kazaljki. "Vidi što su mi poslali mama i tata. Čovječe, sve mi
se čini da ću punoljetnost slaviti i sljedeće godine..."
"Super", promrmlja Harry, koji je na brzinu pogledao sat i opet se udubio u mapu. Gdje je Malfoy? Nije
se činilo da doručkuje za shlytherinskim stolom u Velikoj dvorani... nije bio ni kod Snapea, koji je sjedio u
svojoj radnoj sobi... niti u zahodima ili bolničkom krilu...
"Hoćeš jedan?" upita Ron punih usta, nudeći mu bombonijeru s čokoladnim kotlićima.
"Ne, hvala", odbije Harry i podigne pogled. "Malfoy je opet nestao!"
"Nemoguće", reče Ron, gurajući u usta drugi kotlić. Ustao je iz kreveta da se odjene. "Kreni, ako se ne
požuriš, morat ćeš se aparatirati na prazan želudac... iako, tko zna, možda bi to olakšalo stvar..."
Ron se zamišljeno zagledao u čokoladne kotliće, slegnuo ramenima i uzeo još jedan.
Harry je kucnuo mapu štapićem, promrmljao: "Huncutarija izvedena", iako to nije bilo točno, a zatim se
odjenuo, napregnuto razmišljajući. Sigurno postoji objašnjenje za Malfoyeve povremene nestanke, ali
jednostavno mu ništa nije padalo na pamet. Do odgovora bi najlakše došao da ga neko vrijeme može
pratiti, ali to je, unatoč tome što je imao Plašt nevidljivosti, ipak bila nepraktična ideja. Morao je ići na
nastavu, trenirati metloboj, pisati domaće zadaće i učiti aparatiranje. Nije mogao cijeli dan pratiti
Malfoya po dvorcu a da nitko ne primijeti da ga nema.
"Jesi gotov?" zapita on Rona.
Već je bio na pola puta do vrata kad je shvatio da se Ron ne miče nego i dalje stoji naslonjen na stup
kreveta, zureći kroz kišni prozor s neobično smućenim izrazom na licu.
"Rone? Doručak."
"Nisam gladan."
Harry ga začuđeno pogleda.
"Zar nisi upravo rekao...?"
"Dobro, dobro, idem s tobom," uzdahne Ron, "ali ne želim jesti."
Harry ga je sumnjičavo promatrao. "Upravo si smazao pola bombonijere, zar ne?"
"Nije u tome stvar", opet uzdahne Ron.
"Ali... ne bi ti to shvatio."
"Kako hoćeš", reče Harry, iako zbunjen. Okrenuo se prema vratima.
"Harry!" iznenada reče Ron. "Što?"
"Harry, ne mogu to podnijeti!"
"Što ne možeš podnijeti?" upita Harry. Sad se stvarno zabrinuo. Ron je bio dosta blijed i izgledao je kao
da će mu svaki čas pozliti.
"Ne mogu prestati misliti na nju!" promuklo reče Ron. Harry se zablenuo u njega. Ne samo da nije
očekivao takvu izjavu - nije bio siguran ni želi li čuti objašnjenje. Prijatelji ili ne, ako Ron počne zvati
Lavender "Lav-Lav", Harry će morati lupiti šakom o stol.
"Zašto zbog toga ne možeš doručkovati?" upita Harry, pokušavajući u situaciju unijeti dozu zdravog
razuma.
"Mislim da ona ne zna da postojim", reče Ron, zdvojno zamahnuvši rukom.
"Kako ne bi znala", odvrati začuđeni Harry. "Pa ne skida ruke s tebe."
Ron trepne.
"O kome ti to govoriš?"
"O kome ti govoriš?" upita Harry, sa sve jačim osjećajem da vode potpuno besmislen razgovor.
"O Romildi Vane", tiho reče Ron. Kad je to rekao, lice mu se ozarilo kao da ga je obasjala zraka najčišće
sunčane svjetlosti.
Gledali su se netremice gotovo čitavu minutu, a onda je Harry rekao: "Ovo je neka zafrkancija, zar ne? To
ti mene zezaš."
"Mislim... Harry, mislim da je volim", reče Ron glasom kao da se guši.
"Dobro", reče Harry, prilazeći Ronu da bolje pogleda njegove staklaste oči i blijedu kožu. "Dobro... sad mi
sve to ponovi, ali ozbiljno."
"Volim je", reče Ron bez daha. "Jesi li vidio njenu kosu, crnu, sjajnu, kao od svile... a tek njene oči? Njene
krupne tamne oči? I njene..."
"Jako duhovito, stvarno," nestrpljivo ga prekine Harry, "ali sad je bilo dosta, u redu? Prekini."
Okrenuo se da ode. Nije napravio ni dva koraka prema vratima kad je osjetio žestok udarac po desnom
uhu. Posrnuo je i pogledao iza sebe. Ron je upravo zamahivao šakom, lica iskrivljena od bijesa,
spremajući se na novi udarac.
Harry je reagirao bez razmišljanja. Izvukao je štapić iz džepa i bez svjesnog napora pomislio na
inkantaciju Levicorpus.
Ron je viknuo kad ga je nevidljiva sila opet za petu potegnula uvis. Bespomoćno je visio, okrenut
naglavačke, pelerine izvrnute prema podu.
"Zašto si me udario?" zaurla Harry.
"Uvrijedio si je, Harry! Rekao si da je to zafrkancija!" vikne Ron. Lice mu je polako poprimalo ljubičastu
boju od navale krvi u glavu.
"Ovo je suludo!" reče Harry. "Koji ti je...?"
Uto je ugledao otvorenu bombonijeru na Ronovu krevetu i istina ga je pogodila kao trol u punom trku.
"Odakle ti ovi čokoladni kotlići?"
"Dobio sam ih za rođendan!" vikne Ron. Polako se vrtio u zraku, pokušavajući se izvući iz lebdećeg
položaja. "Pa nudio sam ih i tebi!"
"Podigao si ih s poda, zar ne?"
"Pali su s kreveta, u redu? Spusti me!"
"Nisu pali s kreveta, idiote jedan, zar ne razumiješ? To je moja bombonijera, bacio sam je iz kovčega dok
sam tražio mapu. Romilda Vane mi je prije Božića dala čokoladne kotliće. Punjeni su ljubavnim
napitkom!"
Ron je u cijeloj toj priči registrirao samo jednu riječ. "Romilda?" ponovi on. "Spomenuo si Romildu?
Harry - zar je ti poznaš? Možeš li nas upoznati?"
Harry je zurio u obješenog Rona, kojem se lice ozarilo od nade, jedva se suzdržavajući da ne prasne u
smijeh. Jednim je dijelom - onim koji je bio najbliži ozlijeđenom desnom uhu - bio u napasti da
jednostavno spusti Rona na pod i gleda ga kako gubi glavu dok ne popusti djelovanje napitka... ali, s
druge strane, ipak su prijatelji, a Ron očito nije bio pri sebi kad ga je napao. Harry je zaključio da bi još
jednom zaslužio šaku u uho kad bi dopustio Ronu da objavi vječnu ljubav prema Romildi Vane.
"Aha, upoznat ću vas", reče Harry, improvizirajući. "Sad ću te spustiti, može?"
Pustio je da Ron tresne na pod (uho ga je stvarno jako boljelo), ali Ron je samo nasmiješeno skočio na
noge.
"Sigurno je u Slughornovu kabinetu", samouvjereno reče Harry, odlazeći prema vratima.
"Kako to?" zabrinuto upita Ron, žureći se da ga sustigne.
"Ma ima dodatne satove iz Čarobnih napitaka", izvali Harry prvo što mu je palo na pamet.
"Mogao bih zamoliti Slughorna da ih drži i meni", gorljivo će Ron.
"Odlična ideja", pohvali ga Harry.
Pokraj otvora iza portreta zaskočila ih je nepredviđena komplikacija u vidu Lavender.
"Kasniš, Jon-Jone!" reče ona uvrijeđeno. "Donijela sam ti rođendanski. .."
"Pusti me na miru", nestrpljivo odvrati Ron. "Harry me ide upoznati s Romildom Vane."
Više joj ne rekavši nijednu riječ, progurao se kroz otvor. Harry je pokušao grimasom pokazati Lavender
da mu je žao, ali nije bilo isključeno da je njoj djelovao kao da se dobro zabavlja, jer je prije zatvaranja
Debele dame primijetio da sad izgleda još uvrijedenije nego prije.
Harry se pribojavao da je Slughorn već otišao na doručak, ali otvorio im je vrata čim su pokucali. Bio je
odjeven u zeleni kućni ogrtač od baršuna, a na glavi je imao noćnu kapicu od istog materijala. Djelovao je
dosta bunovno.
"Harry", promrmlja on. "Malo je prerano za posjete... subotom obično dulje spavam..."
"Profesore, oprostite što vam smetam", reče Harry što je mogao tiše. Ron se propinjao na prste,
pokušavajući zaviriti u prostoriju iza Slughorna. "Moj prijatelj Ron zabunom je popio ljubavni napitak.
Možete li mu pripraviti protuotrov? Odveo bih ga k madame Pomfrey, ali ne smijemo kod sebe imati
ništa iz Weasleyjevih čarozeza, znate kako je... neugodna pitanja..."
"Od tako briljantnog majstora za napitke kao što ste vi očekivao bih da mu sam pripravi lijek, Harry",
odvrati Slughorn.
"Ovaj," reče Harry, malo rastreseno jer ga je Ron laktovima podbadao u rebra dok se pokušavao uvući u
sobu, "pa, gospodine, nikad još nisam pripravljao protuotrov za ljubavni napitak, a u međuvremenu bi
Ron mogao napraviti ozbiljnu..."
Na svu sreću, Ron je odabrao upravo taj trenutak da zacvili: "Ne vidim je, Harry - nije ju valjda sakrio?"
"Je li napitku istekao rok trajanja?" upita Slughorn, mjerkajući Rona s profesionalnim zanimanjem.
"Znate, ponekad kad predugo stoje još više ojačaju."
"To bi štošta objasnilo", reče Harry. Sad se morao praktički hrvati s Ronom jer bi on inače vjerojatno već
oborio Slughorna na pod. "Profesore, danas mu je rođendan", reče on molećivo.
"Ma dobro, uđite, uđite", popusti Slughorn. "U torbi imam sve potrebne sastojke, nije to kompliciran
protuotrov..."
Ron je uletio u Slughornovu pregrijanu, pretrpanu sobu. Spotaknuo se preko resastog taburea, spasivši
se od pada tako što je uhvatio Harryja oko vrata. Promrmljao je: "Nadam se da to nije primijetila."
"Još nije došla", reče Harry. Gledao je kako Slughorn otvara komplet za pripravu napitaka i dodaje po
prstohvat različitih sastojaka u kristalnu bočicu.
"Hvala bogu", vatreno će Ron. "Kako izgledam?"
"Jako ste zgodni", glatko odvrati Slughorn. Dodao je Ronu čašu s prozirnom tekućinom. "Popijte ovo, to
vam je sredstvo za smirenje, znate već, da ostanete hladnokrvni kad se ona pojavi."
"Super", nestrpljivo odvrati Ron. Ispio je protuotrov u jednom dahu.
Harry i Slughorn su ga motrili. Ron ih je na trenutak ozareno gledao. Zatim je njegov osmijeh vrlo polako
nestao, a zamijenio ga je izraz potpunog užasa.
"Jesi se vratio u normalu?" upita Harry, smijuljeći se. Nasmijao se i Slughorn. "Puno vam hvala,
profesore."
"Nije to ništa, mladiću, nije to ništa", reče Slughorn. Ron se srušio u najbliži naslonjač, izgledajući
zgromljeno.
"Treba mu nešto da ga malo trgne", nastavi Slughorn, hitajući prema stoliću s pićem. "Imam pivoslac,
vino, i još samo jednu bocu ove medovine iz hrastove bačve... hmm... trebao sam je dati Dumbledoreu
za Božić... ma neka..." slegne on ramenima, "... ne može mu nedostajati ono što nikad nije imao! Što
kažete da je otvorimo i nazdravimo rođendanu gospodina Weasleyja? Ništa ne ublažava bol neuzvraćene
ljubavi kao dobar alkohol..."
Opet se nasmijao. Harry mu se pridružio. To je bilo prvi put da je bio gotovo nasamo sa Slughornom od
onoga katastrofalnog prvog pokušaja da mu izmami pravo sjećanje. Ako uspije Slughorna održati u
dobrom raspoloženju, možda... ili ako popiju dovoljno medovine iz hrastove bačve...
"Izvolite", reče Slughorn, pružajući Harryju i Ronu njihove čaše s medovinom. Zatim je podigao svoju.
"Pa, Ralph, želim vam sretan rođendan..."
"... Ron..." došapne Harry.
No Ron, koji očito nije slušao zdravicu, već je nagnuo čašu i iskapio je.
Harryju je trebala jedna sekunda, jedan otkucaj srca, da shvati da se dogodilo nešto strašno, iako
Slughorn još nije ništa primijetio. "... i da ih doživite još mnogo..." 
"Ron!"
Ronu je ispala čaša iz ruke. Napola je ustao iz naslonjača i zatim se srušio. Nekontrolirano je trzao
rukama i nogama. Na usta mu je izbila pjena, a oči su mu iskočile iz duplji.
"Profesore!" zaurla Harry. "Poduzmite nešto!"
No činilo se da se Slughorn skamenio od šoka. Ron se grčio i gušio: koža mu je poplavjela.
"Što... ali..." grcao je Slughorn.
Harry je preskočio niski stolić i potrčao prema Slughornovu otvorenom kompletu za pripravu napitaka.
Dok je soba odjekivala od groznih zvukova Ronova gušenja, vadio je staklenke i vrećice. Napokon ga je
našao - smežurani kamen sličan bubregu koji mu je Slughorn uzeo na satu Čarobnih napitaka.
Dojurio je do Rona, silom mu rastvorio čeljust i ugurao bezoar u usta. Ron je strahovito zadrhtao i
zahripao, a zatim mu je tijelo omlitavjelo i umirilo se.
GLAVA DEVETNAESTA
Vilenjaci u akciji

 
"Dakle, kad se sve zbroji, imao je Ron i boljih rođendana", zaključio je Fred.
Spustila se večer. U tihom bolničkom krilu, gdje je Ron bio jedini pacijent, prozori bijahu zastrti, a
svjetiljke upaljene. Oko kreveta su sjedili Harry, Hermiona i Ginny. Dan su proveli pred dvostrukim
vratima bolničkog krila, pokušavajući zaviriti u sobu svaki put kad je netko ušao u nju ili
izašao. Madame Pomfrey pustila ih je da udu tek u osam navečer. Deset minuta kasnije stigli su Fred i
George.
"Nismo ovako zamišljali predavanje našeg poklona", mračno reče George, spuštajući veliki zamotani
poklon na Ronov noćni ormarić i sjedajući pokraj Ginny.
"Da, u našoj viziji bio je pri svijesti", dometne Fred. "Sjedimo mi tako u Hogsmeadeu, spremajući se da ga
zaskočimo. .."
"Bili ste u Hogsmeadeu?" upita Ginny, podižući pogled.
"Razmišljali smo o kupnji Zonkova dućana", turobno odvrati Fred. "Da otvorimo ogranak u Hogsmeadeu,
kužite, ali kakva nam je korist od toga ako vi više ne smijete izlaziti preko vikenda i kupovati naše stvari...
ali pustimo sad to."
Privukao je stolac do Harryja i zagledao se u Ronovo blijedo lice.
"Harry, kako se to točno dogodilo?"
Harry je, činilo se, stoti put ponovio istu priču koju je već ispričao Dumbledoreu,
McGonagallici, madame Pomfrey, Hermioni i Ginny.
"... i onda sam mu ugurao bezoar u grlo pa mu se disanje malo popravilo, Slughorn je otrčao po pomoć,
došle su McGonagallica i madame Pomfrey i donijele Rona ovamo. Misle da će se
oporaviti. Madame Pomfrey kaže da će morati ležati u bolnici otprilike tjedan dana... mora piti esenciju
rutvice..."
"Čovječe, sva sreća da si se sjetio bezoara", reče George prigušenim glasom.
"Sreća da je u sobi bilo bezoara", odvrati Harry, kojem se ledila krv od pomisli na ono što bi se dogodilo
da nije našao taj kamenčić.
Hermiona je jedva čujno šmrcnula. Bila je neobično šutljiva cijeli dan. Dojurila je do Harryja koji je već
stajao pred bolničkim vratima blijeda kao duh i zatražila da joj ispriča što se dogodilo, ali nakon toga se
gotovo uopće nije uključivala u Harryjevu i Ginnynu opsesivnu raspravu o Ronovu trovanju. Samo je
stajala uz njih, stisnutih usana i prestrašena izraza, sve dok ih naposljetku nisu pustili da uđu.
"Znaju li mama i tata?" upita Fred Ginny.
"Već su ga vidjeli, došli su prije sat vremena... sad su kod Dumbledorea, ali uskoro će se vratiti..."
Nastala je stanka jer su se svi zagledali u Rona, koji je nešto promrmljao u snu.
"Znači, otrov je bio u piću?" tiho upita Fred.
"Da", odmah reče Harry. Nije bio u stanju razmišljati ni o čemu drugom, pa se spremno uključio u novu
rundu razgovora na tu temu. "Slughorn nam je natočio..."
"Je li imao prilike nešto podmetnuti u Ronovu čašu dok ti nisi gledao?"
"Vjerojatno," reče Harry, "ali zašto bi Slughorn htio otrovati Rona?"
"Nemam pojma", odvrati Fred, mršteći se. "Je li možda slučajno zamijenio čaše? Možda je htio otrovati
tebe?"
"Zašto bi Slughorn htio otrovati Harryja?" upita Ginny.
"Ne znam," reče Fred, "ali siguran sam da postoji čitav niz ljudi koji bi rado otrovali Harryja, zar ne? Zato
što je 'Izabrani' i tome slično."
"Znači, ti misliš da je Slughorn smrtonoša?" upita Ginny. "Sve je moguće", mrko odvrati Fred.
"Možda je bio pod Imperiusom", napomene George. 
"A možda je nedužan", reče Ginny. "Možda je otrov bio u boci, što znači da je vjerojatno bio namijenjen
samom Slughornu."
"Tko bi htio ubiti Slughorna?"
"Dumbledore misli da je Voldemort htio da Slughorn prijeđe na njegovu stranu", reče Harry. "Prije
dolaska u Hogwarts skrivao se punih godinu dana. I..." sjetio se sjećanja koje Dumbledore još nije uspio
izvući iz Slughorna, "možda ga Voldemort želi maknuti s puta, možda misli da ga Dumbledore zbog
nečega treba."
"Ali rekao si da je Slughorn tu bocu planirao pokloniti Dumbledoreu za Božić", podsjeti ga Ginny. "Što
znači da je trovač isto tako mogao ciljati na Dumbledorea."
"Onda trovač ne poznaje Slughorna", reče Hermiona, progovorivši prvi put nakon nekoliko sati šutnje.
Zvučala je kao da pati od teške prehlade. "Svatko tko ga poznaje zna da bi on nešto tako fino
najvjerojatnije zadržao za sebe."
"Er-mi-o-na", iznenada se javi Ron.
Svi su zašutjeli i zabrinuto ga pogledali, ali on je samo promrmljao nešto nerazgovijetno i zahrkao.
Kad su se vrata sobe naglo otvorila, svi su poskočili. Ušao je Hagrid, pokisle kose, grabeći prema njima
dugim korakom. Oko tijela mu je mlatarao kaput od medvjede kože. U ruci je nosio samostrijel, a na
podu iza njega ostajali su blatni otisci nogu, veliki poput dupina.
"Cijeli dan sam bio u šumi!" reče on zadihano. "Aragogu se stanje pogoršalo, čito sam mu priče - tek sam
sad došo na večeru i profesorica Sprout mi je rekla za Rona! Kako je?"
"Nije loše", reče Harry. "Kažu da će se oporaviti."
"Nije dopušteno više od šest posjetitelja odjednom!" reče madame Pomfrey, dojurivši iz svog ureda.
"S Hagridom nas je točno šestero", istakne George. 
"Oh... da..." reče madame Pomfrey. Valjda je Hagrida zbog njegova ogromnog stasa računala kao
nekoliko osoba. Da prikrije zbunjenost, žurno je štapićem očistila njegove blatne tragove.
"Ne mogu ovo vjerovat", reče Hagrid promuklim glasom, vrteći krupnom, kuštravom glavom dok je zurio
u Rona. "Zbilja ne mogu vjerovat... vidi ga kako leži... ma tko bi njega htio ozljedit?"
"Baš smo razgovarali o tome", odvrati Harry. "Ne znamo."
"Možda je netko uzeo na zub Gryffindorsku metlobojsku ekipu?" zabrinuto će Hagrid. "Prvo Katie, sad
Ron..."
"Malo mi je nevjerojatno da bi netko pokušao ukokati cijelu metlobojsku ekipu", reče George.
"Wood bi potamanio Slytherine u tren oka, samo da se mogao izvući nekažnjen", pošteno prizna Fred.
"Pa, ja ne vjerujem da je u pitanju metloboj, ali mislim da ipak postoji veza između dva napada", tiho
reče Hermiona.
"Kako si to zaključila?" upita Fred.
"Pa, za početak, oboje su trebali umrijeti, ali nisu, iako je to bila čista sreća. I drugo, ni otrov ni ogrlica
nisu doprli do osobe koja je bila prava meta. Naravno," doda ona mračno, "to počinitelja čini još
opasnijim, jer njemu čini se nije stalo koliko će ljudi stradati prije nego što se dočepa svoje žrtve."
Nisu imali vremena reagirati na tu zlokobnu izjavu, jer su se opet otvorila vrata i u sobu su žurno ušli
gospodin i gospođa Weasley. Kad su došli prvi put, zanimalo ih je jedino hoće li se Ron potpuno
oporaviti. Sad je gospođa Weasley zgrabila Harryja i čvrsto ga zagrlila.
"Dumbledore nam je rekao da si ga spasio bezoarom", zajeca ona. "Oh, Harry, što da ti kažemo? Spasio
si Ginny... spasio si Arthura... a sad i Rona..."
"Nemojte... nisam..." promrmlja Harry nelagodno.
"Kad malo bolje razmislim, pola naše obitelji duguje ti život", reče gospodin Weasley ganutim glasom.
"Sve što mogu reći je da su Weasleyjevi imali veliku sreću kad je Ron odlučio sjesti u tvoj odjeljak u
Hogwarts-ekspresu, Harry."
Harry nije znao što bi mu odgovorio, pa mu je gotovo laknulo kad ih je madame Pomfrey opet došla
podsjetiti da oko Ronova kreveta ne smije biti više od šestero ljudi. On i Hermiona odmah su ustali, a
pridružio im se i Hagrid. Ostavili su Rona u okrilju njegove obitelji.
"Grozno je to", gunđao je Hagrid ispod glasa dok su hodali hodnikom koji je vodio prema mramornom
stubištu. "Sve te nove mjere osiguranja, a djeca ipak stradavaju... Dumbledore je strašno zabrinut... ne
govori puno, al vidi se..."
"Zar on nema nikakvih ideja, Hagride?" upita Hermiona očajnim glasom.
"Nagađam da ih u onom njegovom velkom mozgu ima bar stotinjak", odano reče Hagrid. "Al ne zna ko je
poslao ogrlicu ni ko je stavio otrov u vino, ili bi ga inače već uhvatio, zar ne? Mene više brine", nastavi
Hagrid, spuštajući glas i zvjerajući uokolo (Harry je za svaki slučaj provjerio da pod stropom ne lebdi
Peeves), "kolko će još dugo Hogwarts bit otvoren ako se nastave napadi na djecu. To ti je isto ko ono s
Odajom tajne, zar ne? Izbit će panika, još će roditelja odvest djecu iz škole i dok si reko keks, nadzorni
odbor će..."
Hagrid je ušutio kad je pokraj njih blaženo prolelujao duh dugokose žene, a onda je nastavio promuklim
glasom, "... nadzorni odbor će počet pričat o ukidanju škole."
"Ma ne valjda?" reče Hermiona zabrinuto. "Moraš to pogledat iz njihove perspektive", ozbiljno joj
odvrati Hagrid. "Mislim, uvijek je bilo malo riskantno dijete poslat u Hogwarts, zar ne? Uvijek očekuješ
poneku nezgodu, ko ne bi, kad imaš stotine maloljetnih čarobnjaka na istom mjestu, al pokušaj ubojstva,
to je nešto drugo. Nije ni čudo što je Dumbledore ljut na Sn..."
Hagrid se ukipio. Na jedinom vidljivom dijelu lica, iznad zamršene crne brade, pojavio se dobro poznati
pokajnički izraz.
"Molim?" brzo reče Harry. "Dumbledore je ljut na Snapea?"
"Nisam to reko", reče Hagrid, iako je njegov uspaničeni pogled govorio suprotno. "Ma vidi ti kolko je sati,
već se bliži ponoć, moram..."
"Hagride, zašto je Dumbledore ljut na Snapea?" glasno upita Harry.
"Psst!" reče Hagrid, u podjednakoj mjeri ljutit i nervozan. "Nemoj izvikivat takve stvari, Harry, oćeš da
izgubim poso? Ma, ko da se tebi fućka za to, sad kad si odustao od Skrbi za mag..."
"Nemoj mi pokušavati izazvati grižnju savjesti, neće upaliti!" odlučno će Harry. "Što je Snape učinio?"
"Ne znam, Harry, nisam to uopće smio čut! Ja... no, neku večer sam izlazio iz šume i čuo sam kako
razgovaraju - dobro, svađaju se.
Nisam htio da me primijete pa sam se više nekako šuljao i pokušavao ne slušat, al vodili su... no, žestoku
raspravu pa je nije bilo lako ignorirat."
"I?" poticao ga je Harry dok se Hagrid nervozno premještao s jedne ogromne noge na drugu.
"Pa... čuo sam samo kako Snape govori da Dumbledore previše toga uzima zdravo za gotovo i da on -
Snape - možda više ne želi nastavit..."
"Nastaviti s čim?"
"Ne znam, Harry, meni je to zvučalo ko da se Snape osjeća preopterećeno, to je sve - u svakom slučaju,
Dumbledore mu je otvoreno reko da je već pristao i da se tu nema više šta raspravljat. Bio je dosta strog.
I još je spomenuo nešto o Snapeovoj istrazi u njegovu domu, u Slytherinu. Nema tu ništa čudno!" doda
on užurbano kad su se Harry i Hermiona znakovito pogledali. "Svi su predstojnici domova dobili zadatak
da istraže ono s ogrlicom..."
"Da, ali Dumbledore se nije svađao s ostalima, zar ne?" reče Harry.
"Gle", Hagrid je nelagodno zavrnuo samostrijelom u rukama. Začulo se glasno krckanje i samostrijel se
prelomio na dva dijela. "Znam kakav si kad je u pitanju Snape, Harry, i ne bi htio da u ovom vidiš nešto
čega tu nema."
"Pazite", jezgrovito će Hermiona.
Okrenuli su se u pravom trenutku da vide kako na zidu iza njih raste sjena Argusa Filcha. U sljedećem
trenutku pojavio se i on, kao i obično pognut i uzdrhtalih mlohavih obraza.
"Oho!" reče on sipljivo. "Gle kako je kasno, a vi niste u krevetu. Slijedi vam kazna!"
"Ne, ne slijedi, Filch", odbrusi Hagrid. "Sa mnom su, zar ne?" 
"A kakve to ima veze?" drsko upita Filch.
"Ja sam vražji učitelj, eto kakve veze ima, hrkane podmukli!" reče Hagrid, smjesta se raspalivši.
Filch se naduo od bijesa, uz pratnju neugodnog zvuka siktanja. Nisu dotad primijetili da je stigla i Gospa
Norris, koja se sad poput zmije uvijala oko Filchovih mršavih gležnjeva.
"Brišite", reče Hagrid iz kuta usnice.
Harryju nije trebalo dvaput reći; on i Hermiona žurno su se udaljili. Dok su trčali, iza njih su odjekivali
povišeni glasovi Hagrida i Filcha. Prije zadnjeg skretanja za Gryffindorsku kulu mimoišli su se s Peevesom,
koji je sretno jurio u smjeru vike, kreštavo se smijući i uzvikujući:
Gdje se tuku, gdje uvrede lete,

zovnite Peevsieja i bit će repete!

Debela dama nije bila nimalo sretna što su je probudili iz drijemeža. Mrzovoljno se otvorila da ih
propusti u blaženo mirnu i pustu društvenu prostoriju. Činilo se da ostali još nisu čuli što se dogodilo
Ronu, na olakšanje Harryja kojem je već bilo dosta zapitkivanja. Hermiona mu je zaželjela laku noć i
zaputila se u žensku spavaonicu. Harry je, međutim, ostao u društvenoj prostoriji. Sjeo je pokraj kamina i
zagledao se u umiruću žeravicu.
Znači, Dumbledore se posvađao sa Snapeom. Usprkos svemu što je rekao Harryju, unatoč ustrajnim
tvrdnjama da potpuno vjeruje Snapeu, ipak ga je zbog nečega napao... možda je smatrao da se Snape
nedovoljno trudi oko istrage u slytherinskom domu... ili, bar, oko istrage jednog konkretnog Slytherina -
Malfoya?
Što ako se Dumbledore samo pretvarao da su Harryjeve sumnje neutemeljene jer nije htio da Harry
napravi neku glupost, da uzme stvari u svoje ruke? To je bilo sasvim moguće. Osim toga, možda
Dumbledore nije htio skrenuti Harryjevu pozornost s nastave ili pribavljanja onog Slughornova sjećanja.
A možda misli i da bi bilo neprimjereno da sumnje u svoje osoblje povjerava šesnaestogodišnjacima...
"A tu si, Potteru!"
Harry je šokirano skočio na noge, izvukavši štapić. Vjerovao je da je društvena prostorija prazna pa je bio
posve nespreman za krupnu priliku koja je iznenada ustala iz udaljenog naslonjača. Kad se pomnije
zagledao, shvatio je da je to Cormac McLaggen.
"Čekao sam da se vratiš", reče McLaggen, ne obazirući se na Harryjev izvučeni štapić. "Valjda sam
zaspao. Čuj, vidio sam ranije da odnose Weasleyja u bolničko krilo. Nije mi izgledao kao da će do
sljedećeg tjedna biti spreman za utakmicu."
Harryju je trebalo nekoliko sekundi da shvati o čemu McLaggen govori.
"Aha... da... metloboj", reče on, zataknuvši štapić za pojas traperica. Umorno je prošao rukom kroz kosu.
"Da... možda se ne oporavi na vrijeme."
"Pa, u tom slučaju ja igram na mjestu vratara, zar ne?" upita McLaggen.
"Da", odvrati Harry. "Da, valjda..."
Nije se mogao sjetiti nijednog protuargumenta. Na kraju krajeva, nije se moglo poreći da je McLaggen na
kvalifikacijama zauzeo drugo mjesto.
"Odlično", zadovoljno će McLaggen. "Dobro, kad je trening?"
"Molim? Oh... sutra navečer."
"Dobro. Čuj, Potteru, prije toga bismo trebali porazgovarati, imam neke ideje o taktici koje bi ti mogle
dobro doći."
"Dobro", odvrati Harry bez prevelikog oduševljenja. "Pa, o tome ćemo sutra. Sad sam prilično umoran...
vidimo se..."
Sljedećeg dana vijest o Ronovu trovanju brzo se proširila školom, ali nije izazvala istu senzaciju kao
napad na Katie. Činilo se da mnogi ljudi misle da je riječ o nesretnom slučaju i da Ron ionako nije
pretrpio ozbiljnu štetu, s obzirom na to da je u trenutku trovanja bio u sobi učitelja Čarobnih napitaka i
da je odmah dobio protuotrov. Gryffindore je zapravo više zanimala predstojeća utakmica s
Hufflepuffima, jer su mnogi htjeli da Zacharias Smith, lovac u hufflepuffskoj ekipi, skupo plati za svoj
komentar utakmice sa Slytherinima.
Harryja, naprotiv, metloboj nikada nije manje zanimao; njegova nova opsesija bio je Draco Malfoy.
Nastavio je provjeravati mapu za haranje kad god bi mu se pružila prilika, povremeno čak ostavljajući
svoje obaveze samo da ode na Malfoyevu trenutnu lokaciju, ali još ga nije uspio uhvatiti da radi nešto
neobično. I dalje su se, međutim, ponavljala neobjašnjiva razdoblja u kojima Malfoya jednostavno nije
bilo nigdje na mapi...
Harry je, nažalost, imao vrlo malo vremena za bavljenje tim problemom, što zbog metlobojskih treninga i
domaćih zadaća, što zbog činjenice da su ga na svakom koraku proganjali Cormac McLaggen i Lavender
Brown.
Nije ni sam znao koje ga od njih dvoje više živcira. McLaggen je stalno nabacivao komentare iz kojih se
dalo naslutiti da misli kako bi bio bolji stalni vratar od Rona, a bilo je očito da vjeruje da će do istog
zaključka doći i Harry, sad kad ga napokon ima priliku redovito gledati u akciji. Osim toga je s velikim
žarom kritizirao ostale igrače i Harryju bez prestanka donosio detaljne planove treninga, pa ga je Harry u
više navrata bio prisiljen podsjetiti da nije on kapetan ekipe.
Lavender je pak stalno pokušavala zapodjenuti razgovor o Ronu, što mu je možda bilo čak i zamornije od
McLaggenovih predavanja o metloboju. Isprva je bila ogorčena što se nitko nije sjetio javiti joj da je Ron
u bolnici - "Mislim, pa ipak sam mu ja cura!" - ali u međuvremenu je Harryju oprostila taj propust i bacila
se na detaljne analize Ronovih osjećaja prema njoj. Harry bi dao sve na svijetu da nije morao proći to
krajnje neugodno iskustvo.
"Gle, zašto o tome ne razgovaraš s Ronom?" upitao ju je nakon jednog osobito dugog ispitivanja, koje je
uključivalo sve od toga što je točno rekao Ron o njezinoj novoj pelerini do toga misli li Harry da Ron svoju
vezu s Lavender smatra "ozbiljnom".
"Pa voljela bih da mogu, ali svaki put kad mu dođem u posjet, on spava!" uzrujano je odgovorila
Lavender.
"Ozbiljno?" upitao je iznenađeni Harry. Kad mu je on dolazio u posjete, Ron je bio posve budan, željan
informacija o svađi između Dumbledorea i Snapea te uvijek spreman za smišljanje uvreda na
McLaggenov račun.
"A Hermiona Granger ga i dalje posjećuje?" iznenada ga je zapitala Lavender.
"Da, mislim da ga ide pogledati. Pa prijatelji su", nelagodno je odvratio Harry.
"Prijatelji, nemoj me nasmijavati", prezirno je puhnula Lavender. "Kad smo prohodali, nije s njim
razgovarala tjednima! Ali valjda se želi pomiriti s njim sad kad je postao zanimljiv..."
"Tebi je trovanje zanimljivo?" priupitao je Harry. "U svakom slučaju... joj, oprosti, moram ići... eno
McLaggena, dolazi da porazgovaramo o metloboju", užurbano je rekao Harry i odjurio u stranu, kroz
vrata koja su na prvi pogled izgledala kao zid. Otrčao je prečacem na Čarobne napitke, gdje ga, hvala
bogu, nisu mogli pratiti ni Lavender ni McLaggen.
 Osvanulo je jutro metlobojske utakmice protiv Hufflepuffa. Harry je prije odlaska na teren navratio u
bolničko krilo i tamo zatekao vrlo uzrujanog Rona; madame Pomfrey mu je odbila dati dopuštenje da
gleda utakmicu, jer je smatrala da bi ga to previše uzbudilo.
"Pa, kako igra McLaggen?" nervozno se obratio Harryju, očito zaboravivši da mu je već dva puta postavio
isto pitanje.
"Rekao sam ti," strpljivo odvrati Harry, "mogao bi biti svjetska klasa, ali ja ga i dalje ne bih htio u ekipi.
Neprestano ostalima govori što da rade i misli da svaku poziciju može igrati bolje od nas. Jedva čekam da
si ga skinem s grbače. I kad smo već kod skidanja s grbače," doda Harry dok je ustajao i uzimao Vatrenu
munju, "dokle se ti misliš pretvarati da spavaš za vrijeme Lavenderinih posjeta? I ona mi pili živce."
"Oh", reče Ron, izgledajući pokunjeno. "Aha. Dobro."
"Ako više ne želiš hodati s njom, jednostavno joj to reci", reče Harry.
"Da... ma... nije to tako jednostavno", odvrati Ron. Zastao je. "Hoće li i Hermiona navratiti prije
utakmice?" upita on nehajnim tonom.
"Ne, već je otišla na igralište s Ginny."
"Oh", reče Ron, izgledajući dosta utučeno. "Dobro. Pa, sretno. Nadam se da ćeš smlaviti McLag... mislim,
Smitha."
"Dat ću sve od sebe", reče Harry, podižući metlu na rame. "Vidimo se poslije utakmice."
Hitao je pustim hodnicima. Cijela je škola bila vani: oni koji nisu već sjedili na tribinama upravo su išli u
tom smjeru. U hodu je pogledavao kroz prozore, nastojeći procijeniti kakav ih vjetar očekuje. Odjednom
je ispred sebe začuo zvuk koji ga je naveo da podigne pogled. Vidio je da prema njemu hoda Malfoy u
društvu dviju djevojčica. Obje su izgledale mrzovoljno i ljutito.
Kad je ugledao Harryja, Malfoy je stao kao ukopan. Zatim se nasmijao odsječnim, neveselim smijehom i
nastavio hodati. "A kamo si ti krenuo?" zapita Harry.  
"Aha, odmah ću ti reći, Potteru, jer te se to tako jako tiče", posprdno odvrati Malfoy. "Daj se malo
požuri, sigurno svi već iščekuju svog Izabranog kapetana - Dječaka-koji-je-dobio-utakmicu - ili kako god
te već zovu u posljednje vrijeme."
Jednoj se djevojčici oteo hihot. Kad ju je Harry pogledao, pocrvenjela je. Malfoy se progurao pokraj
Harryja, a ona i njezina prijateljica potrčale su za njim. Skrenuli su iza ugla i nestali s vidika.
Harry je stajao kao kip, gledajući za njima. Došlo mu je da poludi: zar je baš morao otkriti da se Malfoy
šulja po školi dok su svi ostali vani, u trenutku kad više nije mogao odgađati odlazak na utakmicu? Ovo
mu je bila dosad najbolja šansa da otkrije što to Malfoy izvodi. Sekunde su nečujno prolazile, a Harry je i
dalje nepomično stajao, zureći u mjesto gdje mu je Malfoy nestao iz vidokruga.
"Dobro, gdje si ti?" ljutito je upitala Ginny kad je Harry dotrčao u svlačionicu. Ostali igrači već su se
presvukli i pripremili za utakmicu. Udarači Coote i Peakes nervozno su se palicama lupkali po nozi.
"Sreo sam Malfoya", tiho joj reče Harry dok je navlačio grimiznu pelerinu.
"Pa što?"
"Pa, zanimalo me zašto se on skice po dvorcu u društvu dviju curica dok su svi ostali na stadionu..."
"Je li to sad važno?"
"Teško da ću saznati, zar ne?" reče Harry. Dohvatio je Vatrenu munju i popravio naočale. '"Ajmo!"
Šutke je odmarširao na teren, gdje ih je dočekalo zaglušujuće klicanje pomiješano s uzvicima
negodovanja. Puhao je slab vjetar. Kroz iskidane oblake tu i tamo su se probijale zasljepljujuće jake zrake
sunčane svjetlosti.
"Nezgodni uvjeti!" McLaggen se strogo obrati ekipi. "Coote, Peakes, trebali biste letjeti kontra sunca, da
ne primijete kad im se približavate..."
"McLaggen, prestani zapovijedati, ja sam kapetan", ljutito ga prekine Harry. "Idi pred vratnice!"
Kad se McLaggen uvrijeđeno udaljio, Harry se obratio Cooteu i Peakesu.
"Letite kontra sunca", rekao je preko volje.
Rukovao se s kapetanom Hufflepuffa i na zvižduk madame Hooch odgurnuo se od zemlje i podigao u
zrak, odmah se penjući na veću visinu od ostatka ekipe. Kružio je oko terena, tražeći zvrčku. Kad bi je
uspio brzo uhvatiti, mogao bi se vratiti u dvorac, uzeti mapu za haranje i saznati što to Malfoy radi...
Terenom se razlegao sanjarski glas. "Balun ima Smith iz Hufflepuffa. Sjetit ćete se da je on komentirao
prošlu utakmicu i da se Ginny Weasley zaletjela u njega, po svoj prilici namjerno - bar se meni tako
činilo. Smith je bio vrlo neugodan prema Gryffindorima, zbog čega mu je sad kad igra protiv njih
vjerojatno jako žao - oh, gle, izgubio je balun, Ginny ga je preotela, ona mi je simpatična, vrlo je draga..."
Harry se zagledao u komentatorski podij. Pa zar bi itko normalan dopustio Luni Lovegood da komentira
metlobojsku utakmicu? No čak se i s visine na kojoj je trenutno letio jasno vidjela duga, tamno-plava
kosa, a i ogrlica od čepova pivoslaca... Pokraj Lune stajala je profesorica McGonagall, koja je djelovala
pomalo nervozno, kao da se počinje pitati je li im taj izbor bio baš najmudriji potez.
"... ali sad joj je balun oteo onaj krupni igrač iz Hufflepuffa, ne sjećam se kako se zove, nešto kao Bibble -
ne, Buggins..."
"Cadwallader!" glasno reče profesorica McGonagall. Publika se nasmijala.
Harry je pogledom tražio zvrčku; nije joj bilo ni traga. Nekoliko trenutaka kasnije, Cadwallader je
postigao prvi zgoditak. McLaggen je baš glasno kritizirao Ginny zato što je dopustila da joj preotmu
balun, pa nije primijetio da mu je pokraj desnog uha prozujala velika crvena lopta.
"McLaggen, koncentriraj se na svoj posao i pusti ostale na miru!" zaurla Harry, okrenuvši se prema
njihovu vrataru.
"A ti baš pružaš krasan primjer!" vikne McLaggen, crven i bijesan.
"Harry Potter se upravo prepire sa svojim vratarom", smireno reče Luna kroz povike i rugalice
Hufflepuffa i Slytherina u publici. "Sumnjam da će tako pronaći zvrčku, ali možda je to lukavi plan za
zavaravanje protivnika..."
 Bijesno opsovavši, Harry se okrenuo i nastavio obilaziti teren, zureći uvis u nadi da će spaziti neki znak
majušne zlatne lopte s krilima.
Ginny i Demelza postigle su svaka po jedan zgoditak, pa su i navijači u crveno-zlatnim bojama imali zašto
klicati. Cadwallader je uskoro dao novi gol i izjednačio rezultat, što Luna uopće nije primijetila. Činilo se
da nju nimalo ne zanimaju tričarije poput trenutnog rezultata, nego je radije skretala pozornost publike
na zanimljivo oblikovane oblake i vjerojatnost da Zacharias Smith, koji još nije uspio zadržati balun dulje
od minute, pati od poremećaja zvanog gubitnička guba.
"Sedamdeset prema četrdeset za Hufftepuffe!" graknula je profesorica McGonagall u Lunin megafon.
"Ma nemojte, već?" nezainteresirano odvrati Luna. "Gle! Gryffindorski vratar je oteo palicu svom
udaraču."
Harry se okrenuo u zraku. I stvarno, McLaggen je, iz razloga koji su bili razumljivi jedino njemu, Peakesu
oduzeo palicu. Upravo mu je demonstrirao kako da uputi maljac prema nadolazećem Cadwalladeru.
"Vrati mu palicu i nosi se natrag pred vratnice!" zaurlao je Harry, pojurivši prema McLaggenu točno u
trenutku kad je McLaggen žestoko zamahnuo prema maljcu i uputio ga u pogrešnom smjeru.
Harryja je preplavila zasljepljujuća, mučna bol... bljesnula je svjetlost... u daljini se čulo vrištanje... činilo
mu se da pada kroz dugi tunel...
Kad je došao k sebi, Harry je ležao u iznimno toplom i udobnom krevetu, gledajući uvis, u svjetiljku koja
je bacala krug zlatne svjetlosti na sjenoviti strop. Nespretno je podigao glavu. Lijevo od njega ležala je
dobro poznata osoba pjegava lica i crvene kose.
"Lijepo od tebe što si opet navratio", reče mu Ron uz šeretski osmijeh.
Harry je trepnuo i ogledao se oko sebe. Naravno: bio je u bolničkom krilu. Vani se vidjelo tamnoplavo
nebo prošarano grimizom. Utakmica je sigurno odavno okončana... a s njom i nada da će uhvatiti
Malfoya na djelu. Glava mu je bila neobično teška. Podigao je ruku i napipao tvrdi turban od zavoja.
"Što se dogodilo?"
"Fraktura lubanje", odvrati madame Pomfrey. Žustro mu je prišla i gurnula ga natrag na jastuke. "Nema
razloga za brigu, odmah sam je izliječila, ali ipak ću vas zadržati preko noći. Sljedećih nekoliko sati ne
smijete se naprezati."
"Ne želim ovdje ostati preko noći," ljutito reče Harry, sjedajući i zbacujući pokrivače, "želim naći
McLaggena i ubiti ga."
"Bojim se da pripada kategoriji 'naprezanja'", odvrati madame Pomfrey, odlučno ga gurajući natrag na
krevet. Zaprijetila mu je podignutim štapićem. "Ostat ćete ovdje dok vas ja ne otpustim, Potteru, ili
zovem ravnatelja."
Žustro se vratila u svoj ured, a bijesni Harry utonuo je u jastuke. "Znaš li s koliko smo izgubili?" upitao je
Rona kroz zube.
"Da, znam", reče Ron kao da mu se ispričava. "Konačni rezultat bio je tristo dvadeset prema šezdeset."
"Divno", reče Harry gnjevno. "Stvarno divno! Čekaj samo da mi McLaggen dopadne šaka..."
"Ne želiš da ti taj dopadne šaka, velik je k'o trol", reče Ron razborito. "Osobno sam skloniji onom
Prinčevu uroku za nokte na nogama. Osim toga, ostatak ekipe bi se mogao obračunati s njim i prije nego
što ti izađeš, nisu baš sretni..."
U Ronov glas potkrala se nota jedva prikrivenog likovanja; Harryju je bilo očito da je presretan što je
McLaggen tako zabrljao stvar. Harry je ležao i zurio u krug svjetla na stropu. Nije mogao reći da ga
njegova netom izliječena lubanja boli, ali osjećao je kako mu je sve ispod zavoja još vrlo osjetljivo.
"Komentar se čuo sve do sobe", nastavi Ron, kojem je glas sad podrhtavao od smijeha. "Nadam se da će
Luna odsad komentirati sve utakmice... gubitnička guba..."
Ljutiti Harry nije u utakmici vidio ništa smiješno, pa je Ronovo smijuljenje nakon nekog vremena zamrlo.
"Ginny je došla dok si bio još u nesvijesti", progovorio je opet nakon duge stanke. Harryjeva mašta
odmah je proradila punom parom: pred očima mu se pojavila vizija u kojoj Ginny rida nad njegovim
beživotnim tijelom, priznajući da je Harry neodoljivo privlači, na što im Ron daje svoj blagoslov... "Rekla
je da si zamalo zakasnio na utakmicu. Kako to? Odavde si krenuo na vrijeme."
"Oh..." reče Harry kad se njegova fantazija rasplinula. "Aha... pa, vidio sam da se Malfoy nekamo šulja s
dvije curice koje nisu izgledale kao da žele biti s njim. To je već drugi put da nije otišao na stadion s
ostalima. Preskočio je i prošlu utakmicu, sjećaš se?" Harry uzdahne. "Sad mi je žao što ga nisam pratio,
utakmica je ionako bila čista katastrofa..."
"Ne pričaj gluposti", oštro će Ron. "Nisi mogao propustiti utakmicu samo zato da pratiš Malfoya, pa ti si
kapetan!"
"Želim saznati što to planira", reče Harry. "I nemoj mi govoriti da sam si sve umislio, ne poslije onog
razgovora između njega i Snapea..."
"Nisam nikad ni tvrdio da si sve umislio," reče Ron, podižući se na lakat i namršteno gledajući Harryja,
"ali tko kaže da je u dvorcu moguće kovati samo jednu zavjeru odjednom! Harry, to s Malfoyem ti je
stvarno već preraslo u opsesiju. Mislim, ako si spreman propustiti utakmicu samo zato da možeš vidjeti
kamo on ide..."
"Želim ga uhvatiti na djelu!" frustrirano odvrati Harry. "Mislim, kamo ide kad nestane s mape?"
"Ne znam... u Hogsmeade?" predloži Ron, zijevajući. "Nisam nikad primijetio da hoda nekim od tajnih
prolaza na mapi. Uostalom, mislio sam da ih sad sve nadziru."
"E, onda stvarno ne znam", reče Ron.
Obojica su utihnula. Harry se opet zagledao u krug svjetlosti iznad kreveta, razmišljajući...
Kad bi bar imao ovlasti kao Rufus Scrimgeour, mogao bi nekoga zadužiti da prati Malfoya. Nažalost,
Harryju nije bio na raspolaganju ured pun aurora... neko vrijeme je razmatrao mogućnost da pokuša
organizirati nešto s DA, ali i tu se ispriječio problem izostajanja s nastave; većina je članova DA još uvijek
imala potpuno ispunjene rasporede...
Iz Ronova kreveta začulo se tiho, muklo hrkanje. Nešto kasnije, madame Pomfrey izašla je iz ureda, ovaj
put u debeloj kućnoj haljini. Najjednostavnije je bilo praviti se da spava. Harry se okrenuo na bok,
slušajući kako se zastori sami navlače na zamah njezina štapića. Svjetiljke su se prigušile, a ona se vratila
u ured. Začuo je škljocanje brave i znao da je otišla na spavanje.
Ovo je već treći put, razmišljao je Harry u mraku, da je zbog metlobojske ozljede završio u bolnici. Prošli
put se zbog dementora srušio s metle, a prije toga mu je neizlječivo nesposobni profesor Lockhart
zabunom uklonio sve kosti iz ruke... ta je bila najbolnija... sjećao se da je ponovno izrastanje svih kostiju
ruke u jednoj noći bilo čista agonija, koju mu je tek donekle ublažio dolazak neočekivanog gosta usred...
Harry se podigao u sjedeći položaj, naherena turbana. Srce mu je uzbuđeno tuklo. Napokon se dosjetio
rješenju: postoji način da prati Malfoya... kako je to mogao zaboraviti, zašto se nije ranije sjetio?
Sad ga je mučilo novo pitanje: kako da ga dozove? Što da učini?
Tiho i nesigurno, Harry je progovorio u mraku.
"Kreacher?"
Odjeknuo je vrlo glasan prasak i tihu sobu ispunili su zvukovi borbe i piskutanja. Ron se s uzvikom trgnuo
iz sna. "Što se doga...?"
Harry je brzo uperio štapić u vrata ureda madame Pomfrey i promrmljao: "Bešumato!" da ne bi dotrčala
u sobu. Zatim je na sve četiri otpuzao do ruba kreveta da vidi što se zbiva.
Usred sobe, na podu su se valjala dva kućna vilenjaka. Jedan je bio odjeven u skupljeni džemper
tamnosmeđe boje i nekoliko vunenih kapa, a drugi je svezao prljavu staru krpu oko bokova. Odjeknuo je
novi glasni prasak i u zraku iznad dva sukobljena vilenjaka pojavio se kućni duh Peeves.
"Šašavi, kvariš mi zabavu!" ogorčeno se obratio Harryju, pokazujući bitku koja se vodila pred njima.
Zatim se glasno nasmijao. "Vidi malecke kako se tuku, gric gric, paf paf..."
"Kreacher neće vrijeđati Harryja Pottera pred Dobbyjem, a ne, ili će Dobby Kreacheru začepiti usta!"
viknuo je Dobby prodornim glasom.
"... tras, bum!" veselo je uzvikivao Peeves, bacajući komadiće krede na vilenjake da ih još više razjari.
"Štip, boc!"
"Kreacher će o svom gospodaru govoriti što bude htio, da, da, krasan je to gospodar, prljavi prijatelj
mutnjaka, oh, što bi rekla gospodarica sirotog Kreachera...?"
 Nisu imali prilike saznati što bi rekla Kreacherova gospodarica, jer je u tom trenutku Dobby kvrgavom
šačicom odalamio Kreachera po ustima, izbijajući mu pola zubi. Harry i Ron skočili su iz kreveta i
razdvojili vilenjake, iako su oni i dalje mlatarali rukama i nogama, a Peeves je i dalje dolijevao ulje na
vatru, oblijećući svjetiljku i cikćući: "Prstiće mu zabij u nosić, izvuci mu jezik, potegni mu uši..."
Harry je uperio štapić u Peevesa i rekao: "Jezoljep!" Peeves se uhvatio za grlo, teško gutajući, i odletio iz
sobe uz prostačke geste, ali bez riječi, jer mu se jezik upravo zalijepio za nepce.
"Dobar", reče Ron zadivljeno, podižući Dobbyja u zrak da ne bi mogao dohvatiti Kreachera ni rukama ni
nogama. "I to je Prinčev urok, zar ne?"
"Aha", reče Harry, izvijajući Kreacherovu kržljavu ruku. "Dobro - zabranjujem vam da se tučete! To jest,
Kreacher, zabranjujem ti da se tučeš s Dobbyjem. Dobby, znam da ti ne smijem zapovijedati..."
"Dobby je slobodni kućni vilenjak i može slušati koga god hoće i Dobby će učiniti sve što Harry Potter
zatraži od njega!" reče Dobby. Niz njegovo smežurano lišće slijevale su se suze, kapljući na džemper.
"Onda dobro", reče Harry. I on i Ron pustili su vilenjake, koji su pali na pod, ali nisu nastavili okršaj.
"Gospodar me treba?" grakne Kreacher iz dubokog naklona, uputivši Harryju pogled koji je očito govorio
da mu želi bolnu smrt.
"Aha", reče Harry, pogledavajući prema uredu madame Pomfrey da provjeri djeluje li još
čarolija Bešumato. Činilo se da nije čula ništa od komešanja u sobi. "Imam zadatak za tebe."
"Kreacher će učiniti sve što gospodar zatraži," reče Kreacher, klanjajući se tako duboko da je zamalo
ustima dotaknuo kvrgave nožne prste, "zato što Kreacher nema izbora, ali Kreacher se srami što ima
takvog gospodara, da..."
"Dobby će izvršiti vaš zadatak, Harry Potter!" cikne Dobby. Oči poput teniskih loptica još su se sjajile od
suza. "Dobby bi bio počašćen da pomogne Harryju Potteru!"
"Kad bolje razmislim, bilo bi dobro da se obojica uključite", reče Harry. "U redu... želim da pratite Draca
Malfoya."
Ignorirajući Ronovo iznenađeno i iznervirano lice, Harry nastavi: "Želim znati kamo ide, s kim se sastaje i
što radi. Želim da ga slijedite dvadeset četiri sata dnevno."
"Da, Harry Potter!" smjesta odvrati Dobby. Krupne oči blistale su od uzbuđenja. "A ako Dobby negdje
pogriješi, Dobby će se baciti s najviše kule, Harry Potter!"
"To neće biti potrebno", brzo reče Harry.
"Gospodar želi da slijedim najmlađeg Malfoya?" grakne Kreacher. "Gospodar želi da uhodim čistokrvnog
pranećaka moje stare gospodarice?"
"Baš njega", potvrdi Harry. Vidio je gdje se krije opasnost i odlučio je odmah preduhitriti. "I ne smiješ ga
upozoriti, Kreacher, niti mu pokazati što radiš, razgovarati s njim, napisati mu poruku... ili na bilo kakav
način stupiti u vezu s njim. Jasno?"
Znao je da Kreacher pokušava pronaći rupu u upravo dobivenoj zapovijedi i čekao. Koji trenutak kasnije,
Kreacher se, na Harryjevo veliko zadovoljstvo, opet duboko naklonio i ogorčeno rekao: "Gospodar je na
sve mislio i Kreacher ga mora poslušati iako bi Kreacher radije služio mladog Malfoya, oh da..."
"Onda smo sve riješili", ustvrdi Harry. "Želim da me redovito izvještavate, ali pripazite da u blizini nema
drugih ljudi kad dolazite. Ron i Hermiona su u redu. I nemojte nikome reći što radite. Samo se zalijepite
za Malfoya kao flasteri za kurje oči."
GLAVA DVADESETA
Zahtjev lorda Voldemorta

 
Zahvaljujući njezi madame Pomfrey, u ponedjeljak ujutro bolnicu su napustili i Harry i Ron, obojica zdravi
kao dren. Fraktura lubanje i trovanje imali su i određene blagodati, od kojih je najveća bila to što su
Hermiona i Ron opet bili prijatelji. Hermiona ih je čak otpratila na doručak, usput im spomenuvši da se
Ginny posvađala s Deanom Thomasom. Uspavana neman u Harryjevim prsima naglo je podigla glavu, s
nadom njušeći zrak.
"Zašto su se posvađali?" upitao je on što je mogao nehajnijim tonom. Upravo su skretali u hodnik na
sedmom katu, u kojem nije bilo nikoga osim vrlo malene djevojčice zagledane u tapiseriju s trolovima u
baletnim suknjicama. Dolazak učenika šeste godine tako ju je prestravio da joj je iz ruku ispala teška
mjedena vaga.
"Sve je u redu!" ljubazno joj reče Hermiona, hitajući da joj pomogne. "Evo..." Kucnula je razbijenu vagu
štapićem i rekla:  "Reparo."
Djevojčica joj nije zahvalila nego je stajala kao prikovana dok su prolazili pokraj nje, nijemo ih prateći
pogledom. Ron se osvrnuo da je pogleda.
"Kunem se da su iz godine u godinu sve manji", reče on.
"Pusti sad nju", nestrpljivo će Harry. "Hermiona, zašto su se Ginny i Dean posvađali?"
"Ma, Deanu je bilo smiješno kako te McLaggen pogodio onim maljcem", objasni Hermiona.
"Pa sigurno je bilo komično", mudro će Ron.
"Nije bilo nimalo komično!" ražesti se Hermiona. "Izgledalo je užasno. Da Coote i Peakes nisu uhvatili
Harryja, zadobio bi puno teže ozljede!"
"Dobro, ali to nije razlog da Ginny i Dean prekinu", reče Harry, i dalje pokušavajući zvučati nehajno. "Ili
su još skupa?"
"Da, jesu - a zašto to tebe tako zanima?" upita Hermiona, gledajući ga prodornim pogledom.
"Samo ne želim novu zbrku u ekipi!" odvrati on užurbano. Hermiona je i dalje izgledala sumnjičavo, pa
mu je laknulo kad je začuo kako ga netko doziva, jer je tako imao opravdanje da joj okrene leđa.
"Oh, bok, Luna."
"Prvo sam te tražila u bolničkom krilu", reče Luna, kopajući po torbi. "Ali rekli su mi da si već otišao..."
Gurnula je Ronu u ruke nešto nalik na mladi luk, veliku otrovnu gljivu točkastog klobuka i obilatu količinu
nečega što je podsjećalo na pijesak za mačke, te napokon izvukla dosta zamusan svitak pergamenta koji
je predala Harryju.
"... rekli su mi da ti ovo dam."
Harry je mali savijeni pergament odmah prepoznao kao novi poziv na instrukcije kod Dumbledorea.
"Večeras", rekao je Ronu i Hermioni čim ga je razmotao.
"Odlično si komentirala prošlu utakmicu!" reče Ron Luni dok joj je vraćao mladi luk, otrovnu gljivu i mačji
pijesak. Luna se smeteno nasmiješila.
"Rugaš mi se, zar ne?" reče ona. "Svi kažu da sam bila grozna."
"Ne, ozbiljno!" odvrati Ron gorljivim tonom. "Ne sjećam se kad sam više uživao u sportskom komentaru!
Usput, što je ovo?" dometne on, podižući onaj predmet sličan luku bliže očima.
"Oh, to ti je gurdikorijen", reče ona, spremajući mačji pijesak i gljivu u torbu. "Zadrži ga ako ti se sviđa,
imam ih nekoliko. Jako su dobri za tjeranje gutavih plimpija."
Otišla je. Ron se ostao smijati s gurdikorijenom u ruci.
"Znate, Luna mi je zapravo nekako prirasla srcu", rekao je kad su nastavili hodati prema Velikoj dvorani.
"Znam da je luda, ali luda je na jedan dobar..."
Naglo je ušutio. U dnu mramornog stubišta stajala je vidljivo smrknuta Lavender Brown.
"Bok", nervozno je pozdravi Ron.
"Bježimo", promrmlja Harry Hermioni. Ubrzali su korak, ali ipak su čuli kad je Lavender rekla: "Zašto mi
nisi rekao da danas izlaziš? I zašto je ona s tobom?"
Kad je pola sata kasnije došao na doručak, Ron je izgledao mrzovoljno i razdraženo. Iako je sjeo pokraj
Lavender, koliko je Harry uspio vidjeti, nisu tijekom obroka razmijenili ni jednu jedinu riječ. Hermiona se
pravila da ništa ne primjećuje, iako je Harry u nekoliko navrata primijetio da se iz nekog neobjašnjivog
razloga zadovoljno smijulji, a uvečer je u društvenoj prostoriji čak pristala pregledati (drugim riječima,
dovršiti) Harryjev esej iz Travarstva, što je posljednjih mjeseci inače odlučno odbijala jer je znala da
Harry uvijek dopušta Ronu da sve prepiše od njega.
"Puno ti hvala, Hermiona", reče Harry. Kad je pogledao na sat i shvatio da je već skoro osam, brzo ju je
potapšao po leđima. "Čuj, ako se ne požurim, zakasnit ću kod Dumbledorea..."
Umjesto odgovora, samo je dosta umornim potezom prekrižila nekoliko njegovih slabijih rečenica.
Veselo se osmjehnuvši, Harry je žurno izašao kroz otvor iza portreta i otputio se u ravnateljev kabinet.
Vodoriga je skočila u stranu čim je spomenuo punjene karamele. Harry se popeo zavojitim stubištem
preskačući po dvije stube odjednom. Pokucao je na vrata točno kad je sat u kabinetu oglasio da je osam
sati.
"Naprijed", javio se Dumbledore, ali vrata su se naglo otvorila iznutra prije nego što je Harry dotaknuo
kvaku. Pred njim se pojavila profesorica Trelawney.
"Aha!" vikne ona. Dramatično je uperila prst u Harryja, trepćući kroz naočale s uvećavajućim staklima.
"Znači, zato me izbacujete iz kabineta bez pardona, Dumbledore!"
"Draga moja Sybill," reče Dumbledore pomalo razdražljivim tonom, "nije riječ o tome da vas izbacujem
bez pardona, nego o tome da je ovo Harryjev termin, a osim toga, stvarno mislim da smo si već sve
rekli..."
"Dobro", reče profesorica Trelawney duboko ranjenim glasom. "Ako ne želite otjerati onu ragu koja si je
prisvojila moje mjesto, neka vam bude... možda nađem školu gdje će više cijeniti moje talente..."
Progurala se pokraj Harryja i otišla niz zavojite stube. Čulo se da je na pola puta posrnula. Harry je
pretpostavljao da se saplela o jedan od svojih dugih šalova.
"Harry, molim vas da zatvorite vrata i sjednete", reče Dumbledore. Zvučao je dosta umorno.
Harry ga je poslušao. Dok je sjedao na uobičajeno mjesto ispred Dumbledoreova radnog stola, primijetio
je da između njih opet leži sito sjećanja, kao i dvije nove kristalne bočice ispunjene uskovitlanim
sjećanjima.
"Profesorica Trelawney još se buni što i Firenco predaje isti predmet?" upita Harry.
"Da", odvrati Dumbledore. "Proricanje sudbine pokazalo se puno problematičnijim nego što sam
predviđao - valjda zato što osobno nikad nisam izučavao taj predmet. Ne mogu zahtijevati od Firenca da
se vrati u šumu u kojoj je izopćenik, niti mogu Sybill Trelawney zamoliti da ode. Među nama rečeno, ona
nema pojma u kakvoj bi se opasnosti našla izvan dvorca. Razumijete, ona ne zna - a mislim da ne bi bilo
pametno da joj to kažem - da je izrekla proročanstvo o vama i Voldemortu."
Dumbledore teško uzdahne i nastavi: "Ali pustimo moje probleme s učiteljima. Čeka nas razgovor o
mnogo važnijim temama. Prvo - jeste li izvršili zadatak koji sam vam dao na kraju prethodnih
instrukcija?"
"Ah", zatečeno odvrati Harry. Između satova aparatiranja, metloboja, Ronova trovanja, frakture lubanje i
svesrdnih napora da otkrije što planira Draco Malfoy, Harry je praktički zaboravio na Dumbledoreovu
molbu da iz profesora Slughorna izvuče ono sjećanje. "Pa, pitao sam profesora Slughorna o tome poslije
jednog sata Čarobnih napitaka, gospodine, ali nije mi htio ništa reći."
Nastupila je kratka tišina.
"Tako dakle", naposljetku reče Dumbledore, zureći u Harryja preko polukružnih naočala. Harry je, kao i
obično u takvim situacijama, imao osjećaj da je na rendgenu. "I smatrate da ste time iscrpili sve svoje
napore, je li? Da ste upotrijebili svu svoju nemalu domišljatost? Da u potrazi za tim sjećanjem niste
zanemarili nijedno oružje u svom arsenalu smicalica?"
"Pa", odugovlačio je Harry, ne znajući što bi rekao. Njegov jedini pokušaj da dođe do sjećanja sad mu se
činio sramotno jadnim. "Pa... onog dana kad je Ron zabunom progutao ljubavni napitak, odveo sam ga
profesoru Slughornu. Mislio sam, možda ako odobrovoljim profesora Slughorna..."
"I, je li vam uspjelo?" upita Dumbledore. 
"Pa, nije, gospodine, jer je Ron popio otrov..."
"... zbog čega ste, naravno, potpuno zaboravili da morate pribaviti to sjećanje. Ne bih od vas ništa drugo
ni očekivao dok vam je najbolji prijatelj bio u opasnosti. No čim je postalo jasno da će se gospodin
Weasley potpuno oporaviti, više nije bilo razloga da se ne posvetite zadatku koji sam vam dao. Mislio
sam da sam vam jasno stavio do znanja koliko je to sjećanje važno. Doista sam dao sve od sebe da vam
objasnim da je to ključno sjećanje i da bez njega samo tratimo vrijeme."
Harryjevo je tijelo od tjemena do nožnih prstiju preplavio užareni, bodljikavi osjećaj srama. Bilo bi mu
draže da je Dumbledore vikao na njega; ovo hladno razočaranje bilo je neusporedivo gore.
"Gospodine," reče on, na rubu očaja, "nije stvar u tome da me nije bilo briga ili tako nešto, samo su me...
samo su me zaokupile..."
"Zaokupile su vas druge stvari", dovrši Dumbledore njegovu misao. "Shvaćam."
Opet je zavladala tišina, najmučnija tišina koju je Harry ikad doživio u Dumbledoreovu društvu. Činilo mu
se da se protegnula unedogled. Narušavalo ju je samo tiho hrkanje portreta Armanda Dippeta iznad
Dumbledoreove glave. Harry se osjećao neobično maleno, kao da se od ulaska u sobu nekako skupio.
Kad više nije mogao podnijeti šutnju, rekao je: "Profesore Dumbledore, stvarno mi je žao, trebao sam se
više potruditi... trebao sam shvatiti da ne biste to tražili od mene da nije doista važno."
"Hvala vam za te riječi, Harry", tiho odvrati Dumbledore. "Znači li to da se smijem nadati da ćete odsada
tom pitanju pridavati veću važnost? Nakon današnje večeri, bez tog sjećanja naši sastanci više neće imati
smisla."
"Hoću, gospodine, doći ću do tog sjećanja", gorljivo odvrati Harry.
"Onda zasad više nećemo govoriti o tome," reče Dumbledore ljubaznije, "nego ćemo nastaviti priču na
mjestu gdje smo prošli put stali. Sjećate li se gdje?"
"Da, gospodine", odmah odgovori Harry. "Voldemort je ubio svog oca, baku i djeda i sve namjestio da
izgleda kao da je kriv njegov ujak Morfin. Zatim se vratio u Hogwarts i pitao... pitao je profesora
Slughorna da mu objasni horkrukse", promumlja on posramljeno.
"Jako dobro", reče Dumbledore. "U redu - nadam se da se sjećate da sam vam na samom početku ovih
naših susreta rekao da ćemo s vremenom zaci u polje nagađanja i špekulacije?"
"Da, gospodine."
"U našem dosadašnjem radu - nadam se da se i vi slažete s tim - pokazao sam vam dosta čvrste izvore
činjenica na temelju kojih sam izgradio sliku o prvih sedamnaest godina Voldemortova života?"
Harry je kimnuo.
"Ali sad ćemo, Harry," nastavi Dumbledore, "zaploviti u mutnije vode, a i čudnije. Bilo je teško naći
provjerene podatke o dječaku Riddleu, a doći do ljudi koji su bili spremni razgovarati o odraslom
Voldemortu pokazalo se gotovo nemogućim. U stvari, sumnjam da osim samog Voldemorta postoji živa
duša koja bi nam mogla detaljno opisati njegov život nakon što je napustio Hogwarts. No ipak su mi
ostala još dva sjećanja koja ću podijeliti s vama." Dumbledore je pokazao kristalne bočice koje su
svjetlucale pokraj sita sjećanja. "Volio bih da mi zatim kažete koliko su vam uvjerljivi zaključci koje sam
izvukao iz njih."
Spoznaja da Dumbledore tako visoko cijeni njegovo mišljenje dodatno je pojačala Harryjev sram što se
nije potrudio doći do sjećanja o horkruksu. Dok se on posramljeno meškoljio u stolcu, Dumbledore je
podigao prvu bočicu do svjetla i zagledao se u nju.
"Nadam se da vam još nije dodijalo uranjanje u tuđa sjećanja, jer su ova dva vrlo neobična", reče on.
"Prvo sam dobio od vrlo stare kućne vile zvane Hokey. No prije nego što odgledamo Hokeyno
svjedočanstvo, moram vam u kratkim crtama ispričati kako je lord Voldemort otišao iz Hogwartsa.
Sedmu godinu u našoj školi završio je, kao što ste mogli pretpostaviti, s najvišim ocjenama iz svih
predmeta koje je polagao. Svi njegovi kolege donosili su odluke čime će se baviti kad napuste Hogwarts.
Gotovo da nije bilo čovjeka koji nije predviđao spektakularnu budućnost Tomu Riddleu, prefektu,
glavnom prefektu i dobitniku Posebne nagrade za zasluge u školi. Znam da mu je nekoliko učitelja, među
njima i profesor Slughorn, predlagalo da se zaposli u Ministarstvu magije, nudili su se da mu dogovore
razgovore za posao i upoznaju ga s utjecajnim ljudima. Sve je to odbio. Kad smo opet čuli za njega,
Voldemort je radio u Borginu i Burkesu."
"U Borginu i Burkesu?" zaprepašteno ponovi Harry. 
"U Borginu i Burkesu", mirno potvrdi Dumbledore. "Mislim da ćete shvatiti zašto ga je to mjesto privuklo
kad uđemo u Hokeyno sjećanje. No to nije bio Voldemortov prvi izbor. U ono vrijeme gotovo nitko nije
znao za to - ja sam jedan od rijetkih kojima se tadašnji ravnatelj povjerio - ali Voldemort je prvo otišao
profesoru Dippetu i zamolio ga da ostane u Hogwartsu kao učitelj."
"Htio je ostati ovdje? Zašto?" upita Harry, sad još začuđeniji nego prije.
"Vjerujem da je imao nekoliko razloga za to, iako profesoru Dippetu nije spomenuo nijedan", reče
Dumbledore. "Prvo, a to je vrlo važno, vjerujem da je Voldemort ovoj školi bio privrženiji nego ijednoj
osobi koju je ikad sreo. Nigdje nije bio sretniji nego u Hogwartsu. To je bilo prvo i jedino mjesto koje je
smatrao domom."
Harryja su te riječi ispunile blagom nelagodom, jer je i sam prema Hogwartsu gajio jednake osjećaje.
"Drugo, ovaj je dvorac uporište drevne magije. Nema sumnje da je Voldemort otkrio više njegovih tajni
od većine učenika koji su se ovdje školovali, ali nije isključeno da je smatrao kako u njemu ima još
zagonetki koje nije odgonetnuo, još izvora magije iz kojih bi mogao crpiti moć. I treće, kao učitelj bi imao
veliku moć i utjecaj na mlade vještice i čarobnjake. Možda mu je tu ideju dao profesor Slughorn, učitelj s
kojim se najbolje slagao i koji mu je svojim primjerom pokazao kakvu utjecajnu ulogu može odigrati
jedan učitelj. Sasvim sam siguran da Voldemort nije planirao u Hogwartsu provesti cijeli život, ali mislim
da ga je vidio kao koristan teren za pridobivanje novih pristaša te mjesto gdje bi mogao početi izgrađivati
svoju vojsku."
"Ali nije dobio posao, gospodine?"
"Ne, nije. Profesor Dippet mu je rekao da je kao osamnaestogodišnjak premlad, ali predložio mu je da se
opet prijavi za nekoliko godina, bude li ga još zanimao posao učitelja."
"A što ste vi mislili o tome, gospodine?" upita Harry polako.
"Bio sam vrlo uznemiren", odvrati Dumbledore. "Savjetovao sam Armandu da mu ne da posao - nisam
mu rekao iste razloge kao vama, jer je profesoru Dippetu Voldemort bio vrlo drag i on je bio uvjeren u
njegovo poštenje - ali osobno nisam htio da se lord Voldemort vrati u školu, osobito ne na poziciju
moći."
"Koji je točno posao htio, gospodine? Koji je predmet želio predavati?"
Harry je iz nekog razloga pogodio odgovor prije nego što je Dumbledore išta rekao.
"Obranu od mračnih sila. U to ga je vrijeme predavala stara profesorica po imenu Galatea Merrythought,
koja je u Hogwartsu provela gotovo pedeset godina.
Tako je Voldemort otišao u Borgin i Burkes, a svi učitelji koji su mu se divili govorili su da je prava šteta
što tako briljantan mladi čarobnjak radi u dućanu. No Voldemort nije bio obični prodavač. Budući da je
bio uglađen, zgodan i pametan, uskoro je počeo dobivati vrlo specifične zadatke kakvi postoje samo u
mjestima poput Borgina i Burkesa, koje se, kao što vam je poznato, Harry, specijaliziralo za predmete s
neobičnim i moćnim svojstvima. Vlasnici su Voldemorta koristili kad je nekoga trebalo nagovoriti da im
ustupi svoje dragocjenosti za prodaju i, prema svim svjedočanstvima, u tome je bio neobično vješt."
"Nisam ni sumnjao", nije se mogao suzdržati Harry.
"Pa, da", reče Dumbledore uz jedva primjetan osmijeh. "A sad je vrijeme da posjetimo kućnu vilu Hokey,
koja je radila za vrlo staru, vrlo bogatu vješticu zvanu Hepziba Smith."
Čep je izletio iz bočice čim ju je Dumbledore kucnuo štapićem. Izlio je uskovitlano sjećanje u sito i
istovremeno rekao: "Poslije vas, Harry."
Harry je ustao i sagnuo se nad namreškani srebrnasti sadržaj kamene zdjele, dodirujući ga licem.
Sunovratio se u mračno ništavilo i sletio u dnevnu sobu, pred strašno debelu staru damu u kompliciranoj
crvenkastoj vlasulji i prostranoj pelerini jarkoružičaste boje, zbog koje je izgledala kao napola rastopljena
glazirana torta. Gledala je u malo zrcalo optočeno draguljima i velikim jastučićem za puder nanosila
rumenilo na ionako već pregrimizne obraze. Najsitnija i najstarija kućna vila koju je Harry ikad vidio
utezala je njezina mesnata stopala u uske papučice od satena.
"Brže, Hokey!" reče Hepziba bahatim tonom. "Rekao je da će doći u četiri, imamo samo još dvije minute,
a dosad nijednom nije zakasnio!"
Dok je ona spremala jastučić za puder, kućna vila se uspravila. Glava joj je jedva sezala do sjedala
Hepzibina naslonjača, a njezina papirasta, ovješena koža bila je posve u tonu s uštirkanom lanenom
tkaninom koju je ovila oko tijela poput toge.
"Kako izgledam?" upita Hepziba, okrećući glavu amo-tamo da se može iz svih kutova diviti svom odrazu
u zrcalu. 
"Prelijepo, madame", zapiskuta Hokey.
Harry je bio prisiljen zaključiti da Hokeyn ugovor propisuje besramno laganje kad joj gazdarica postavi to
pitanje. Po njegovu mišljenju, riječ "prelijepo" nije imala mjesta u opisu Hepzibe Smith.
Kad se na vratima začuo cilik zvona, poskočile su i gospodarica i njezina vila.
"Brzo, brzo, Hokey, došao je!" usklikne Hepziba. Vila je otrčala iz sobe, koja je bila tako pretrpana da je
bilo gotovo neshvatljivo kako se itko može kretati kroz nju a da pritom ne sruši bar deset predmeta. Bilo
je tu vitrina ispunjenih lakiranim kutijicama, polica s knjigama u čije su korice bila utisnuta pozlaćena
slova, kao i onih s ukrasnim kuglama i nebeskim tijelima te mnogo bujnih kućnih biljaka u mjedenim
posudama. Zapravo je izgledala kao spoj magijske antikvarnice i zimskog vrta.
Kućna vila se vratila u roku od nekoliko minuta, praćena visokim mladićem u kojem je Harry bez
problema prepoznao Voldemorta. Nosio je jednostavno crno odijelo, kosa mu je bila nešto dulja nego u
školi, a obrazi ispijeniji, ali oboje mu je pristajalo: bio je zgodniji nego ikad. Prošao je kroz sobu kao netko
tko je tu bio već mnogo puta i u dubokom naklonu okrznuo usnama Hepzibinu debelu malu ruku.
"Donio sam vam cvijeće", reče on tiho, niotkuda izvlačeći buket ruža.
"Zloćko jedan, niste trebali!" cikne stara Hepziba, iako je Harry primijetio da na najbližem stoliću već
spremno čeka jedna prazna vaza. "Razmazili ste staricu, Tome... sjednite, sjednite... gdje je Hokey...
ah..."
Kućna vila dojurila je natrag u sobu s pladnjem kolačića koji je odložila uz lakat svoje gospodarice.
"Poslužite se, Tome," reče Hepziba, "znam da volite moje kolačiće. Recite, kako ste? Nekako ste mi
bljedunjavi. Previše vas iskorištavaju u tom dućanu, rekla sam vam to stotinu puta..."
Voldemort se mehanički nasmiješio, a Hepziba se zasmijuljila.
"No, s kakvom ste izlikom došli ovaj put?" upita ona, koketno trepćući.
"Gospodin Burke vam poručuje da ima novu, povoljniju ponudu za onaj oklop goblinske izrade", odvrati
Voldemort. "Pet stotina galeona, smatra da je to više nego pošteno..."
"No, no, ne tako brzo, ili ću misliti da ste ovamo došli samo zbog mojih drangulija!" Hepziba je
uvrijeđeno napućila usnice.
"Zbog njih me ovamo i šalju", tiho odvrati Voldemort. "Ja sam samo siromašni prodavač, madame, koji
mora činiti što mu zapovjede. Gospodin Burke htio je da vas pitam..."
"Ma, gospodin Burke, pih!" odmahne Hepziba ručicom. "Pokazat ću vam nešto što gospodin Burke nikad
nije vidio! Znate li čuvati tajnu, Tome? Hoćete li mi obećati da nećete gospodinu Burkeu odati što imam?
Ne bi mi dao mira da zna što sam vam pokazala, a meni ne pada na pamet da ga prodam, ni Burkeu, ni
bilo kome drugome! Ali vi, Tome, vi ćete ga cijeniti zbog njegove povijesti, a ne zbog zarade koju bi vam
donio..."
"Rado ću pogledati sve što mi gospođica Hepziba pokaže", tiho odvrati Voldemort. Hepziba se opet
zahihotala poput djevojčice.
"Već sam rekla Hokey da ga izvadi... Hokey, gdje si? Želim gospodinu Riddleu pokazati
naše najveće blago... u stvari, kad već ideš tamo, donesi oboje..."
"Stižem, madame", piskutavo reče kućna vila. Harry je ugledao dvije kožnate kutije, jednu na drugoj,
koje su izgledale kao da se sobom kreću same od sebe, iako je znao da ih majušna vila nosi iznad glave,
krivudajući između stolića, taburea i podnožaka.
"Evo", sretno reče Hepziba, preuzimajući kutije od vile. Položila ih je u svoje krilo i počela otvarati
gornju. "Mislim da će vam se ovo svidjeti, Tome... oh, da moja obitelj zna što vam pokazujem... jedva
čekaju da im padne u šake!"
Podigla je poklopac. Harry se malo primaknuo da može bolje vidjeti i ugledao nešto nalik na mali zlatni
pehar s dvije fino izrađene ručke.
"Pitam se znate li što je to, Tome? Uzmite ga, dobro ga pogledajte!" šapne Hepziba. Voldemort je
ispružio duge prste i, uhvativši pehar za ručku, podigao ga iz njegova udobnog svilenog gnijezda. Harryju
se učinilo da mu je u tamnim očima ugledao crvenkast sjaj. Hepziba je na licu imala istovjetan pohlepan
izraz kao i on, samo što su njezine sitne oči piljile u Voldemortove lijepe crte lica.
"Jazavac", promrmlja Voldemort, proučavajući rezbarije na peharu. "Znači, pripadao je...?"
"Helgi Hufflepuff, kao što dobro znate, pametni mladiću!" reče Hepziba. Nagnula se prema Voldemortu
uz glasno škripanje korzeta i uštipnula njegov upali obraz. "Nisam li vam već rekla da sam joj ja daleki
potomak? Pehar je već generacijama u našoj obitelji. Prekrasan je, zar ne? A navodno i vrlo moćan, iako
to nisam temeljito istraživala, meni je najvažnije da ostane na sigurnom..."
Skinula je pehar s Voldemortova dugog kažiprsta i nježno ga vratila u kutiju. Zabavljena brižljivim
pakiranjem, nije primijetila sjenku koja je prešla Voldemortovim licem kad je odnijela pehar.
"Dobro," sretno će Hepziba, "gdje je Hokey? Ah, tu si - Hokey, možeš to odnijeti..."
Vila je poslušno uzela zapakirani pehar, a Hepziba je spustila pogled na mnogo plosnatiju kutiju u krilu.
"Mislim da će vam se ovo svidjeti još više, Tome", šapne ona. "Priđite bliže, dragi mladiću, da bolje
vidite... naravno, za ovo Burke zna, kupila sam ga od njega i sigurna sam da bi ga se volio opet dokopati
nakon moje smrti..."
Pomaknula je finu filigransku kopču i podigla poklopac. Na glatkom, grimiznom baršunu ležao je
medaljon.
Ovaj put je Voldemort ispružio ruku bez poziva i medaljon podigao prema svjetlu, zureći u nj.
"Slytherinov biljeg", reče on tiho, gledajući ples svjetla po kićenom, zmijolikom slovu "S".
"Tako je!" potvrdi Hepziba, očito uživajući u Voldemortovoj očaranosti medaljonom. "Skupo me stajao,
ali takva se dragocjenost ne propušta, morala sam ga imati u svojoj zbirci. Burke ga je kupio od neke
žene u dronjcima koja ga je vjerojatno ukrala bez ideje o njegovoj pravoj vrijednosti..."
Ovaj put nije bilo sumnje: kad je začuo njezine riječi, Voldemortove oči sijevnule su grimiznim sjajem, a
Harry je primijetio i da su mu zglobovi ruke u kojoj je držao lanac medaljona pobijeljeli od napora.
"... sigurna sam da joj je Burke dao nekakvu crkavicu, ali što se tu može... nije li prekrasan? I njemu
pripisuju svakojake moći, ali ja ga samo čuvam na sigurnom..."
Ispružila je ruku da uzme medaljon. Harry je u prvi mah bio uvjeren da ga Voldemort neće dati, ali ipak je
pustio da mu klizne kroz prste i vrati se na svoj crveni jastučić od baršuna.
"Eto, dragi Tome, nadam se da ste uživali!"
Pogledala ga je ravno u lice. Harry je primijetio da se u njezin budalasti osmijeh prvi put uvukla
nesigurnost.
"Je li vam dobro, dušo?"
"Oh, da", tiho odvrati Voldemort. "Da, i više nego dobro..."
"Učinilo mi se - ali valjda je to bila igra svjetlosti..." reče Hepziba, djelujući uznemireno. Harry je nagađao
da je i ona primijetila kratkotrajni crveni sjaj u Voldemortovim očima. "Evo, Hokey, odnesi ih i zaključaj...
uobičajenim čarolijama..."
"Vrijeme je za odlazak, Harry", tiho reče Dumbledore. Dok su se mala vila i kutije njišući udaljavale,
Dumbledore je opet primio Harryja iznad lakta. Zajedno su poletjeli kroz zaborav i spustili se u
Dumbledoreov kabinet.
"Hepziba Smith umrla je dva dana nakon te male predstave", prozbori Dumbledore, smještajući se za
radni stol. Pokazao je Harryju da i on može sjesti. "Ministarstvo je kućnu vilu Hokey osudilo za nehotično
trovanje gospodarice kakaom za laku noć."
"Nemoguće!" ljutito reče Harry.
"Vidim da smo na istoj valnoj duljini", reče Dumbledore. "Nema sumnje da su ta smrt i smrti Riddleovih
po mnogočemu slične.
U oba slučaja, za njih je okrivljen netko drugi, netko tko se jasno sjećao vlastite krivnje..."
"Hokey je priznala?"
"Sjećala se da je u kakao svoje gospodarice stavila nešto za što se poslije ispostavilo da nije šećer, nego
smrtonosan i opskuran otrov", reče Dumbledore. "Zaključili su da nije to učinila namjerno, nego zato što
je bila stara i rastresena..."
"Voldemort joj je preinačio pamćenje, baš kao Morunu!"
"Da, i ja sam došao do istog zaključka", reče Dumbledore. "I baš kao u Morfinovu slučaju, Ministarstvo je
odmah osumnjičilo Hokey..."
"... zato što je kućna vila", dovrši Harry. Nikad nije više simpatizirao Hermionin Z.B.LJ.U.V. nego u tom
trenutku.
"Upravo tako", reče Dumbledore. "Bila je stara, priznala je da je nešto stavila u piće i nitko se u
Ministarstvu nije potrudio pomnije pozabaviti njezinim slučajem. Kao i kod Morfina, dok sam joj ušao u
trag i uspio izvući ovo sjećanje, život joj je bio pri kraju - a njezino sjećanje, naravno, ne dokazuje ništa
osim da je Voldemort znao za postojanje pehara i medaljona.
Hepzibina obitelj je tijekom razdoblja koje je vodilo do Hokeyne presude shvatila da su nestala dva
njezina najveća blaga. Hepziba je imala brojna skrovišta i uvijek je ljubomorno čuvala svoju zbirku, pa im
je trebalo dosta vremena da sve provjere. Ali prije nego što su nedvojbeno utvrdili da nema ni pehara ni
medaljona, prodavač iz Borgina i Burkesa, onaj mladić koji je tako revno posjećivao Hepzibu i koji ju je
tako vješto šarmirao, dao je ostavku i nestao. Njegovi šefovi nisu imali pojma kamo je otišao: njegov je
nestanak iznenadio i njih. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je itko ponovo vidio Toma Riddlea ili
čuo nešto o njemu.
Sad bih," nastavi Dumbledore, "ako nemate ništa protiv, Harry, volio opet zastati da vam skrenem
pozornost na određene aspekte naše pripovijesti. Voldemort je opet počinio ubojstvo; ne znam je li mu
to bilo prvo nakon Riddleovih - mislim da jest. Primijetit ćete da ovaj put nije ubio da se osveti, nego radi
osobnog dobitka. Želio se domoći dvaju legendarnih trofeja koje mu je pokazala ona jadna, zaluđena
žena. Kao što je nekoć krao od djece u sirotištu, kao što je ukrao prsten ujaka Morfina, tako je sad
pobjegao s Hepzibinim peharom i medaljonom."
"Ali," reče Harry, mršteći se, "nije li to suludo... sve je stavio na kocku, odbacio je karijeru, samo zbog
tih..."
"Možda je suludo vama, ali ne i Voldemortu", reče Dumbledore. "Nadam se da ćete uskoro shvatiti
kakvo su značenje za njega imali ti predmeti, Harry, ali priznajte da nije teško zamisliti da je smatrao
kako ima pravo na medaljon, ako već ne na ništa drugo."
"Medaljon možda," dopusti Harry, "ali zašto je uzeo i pehar?"
"Jer je pripadao jednoj od osnivačica Hogwartsa", reče Dumbledore. "Vjerujem da ga je škola i dalje
snažno privlačila i da nije mogao odoljeti predmetu koji je tako isprepleten s poviješću Hogwartsa.
Mislim da je uz to imao i druge razloge... kao što ću vam, nadam se, uskoro moći pokazati.
A sad krećemo u posljednje sjećanje koje sam vam pripremio, bar dok ne pribavite sjećanje profesora
Slughorna. Od događaja u Hokevnu sjećanju prošlo je deset godina, a možemo samo nagađati što je lord
Voldemort radio tijekom tog razdoblja..."
Kad je Dumbledore istočio posljednje sjećanje u sito, Harry je opet ustao.
"Čije je to sjećanje?" upita on.
"Moje", odvrati Dumbledore.
Harry je zaronio u nemirnu srebrnastu masu, slijedeći Dumbledorea. Sletio je u isti kabinet koji je upravo
napustio. Vidio je da Fawkes blaženo drijema na svojoj prečki. Za radnim stolom sjedio je Dumbledore
koji se po izgledu nije bitno razlikovao od Dumbledorea pokraj Harryja, osim što su mu obje ruke bile
čitave i neoštećene, a na licu je imao nešto manje bora. Nekadašnji kabinet od današnjeg je odudarao
samo po tome što je vani padao snijeg. Kroz mrak su lelujale plavičaste pahulje, zasipavajući vanjsku
dasku prozora.
Mlađi Dumbledore izgledao je kao da nešto očekuje, i doista, samo nekoliko trenutaka od njihova
dolaska, na vratima se začulo kucanje, a on je rekao: "Naprijed."
Harry je iznenađeno udahnuo. U kabinet je ušao Voldemort. Još nije izgledao kao ona zmijolika maska
grimiznih očiju koju je Harry vidio da se pomalja iz velikog kamenog kotla prije dvije godine, ali nije više
bio ni lijepi Tom Riddle. Nekoć oštro lice djelovalo je voštano i neobično izobličeno, kao da je stradalo u
vatri. Nije još imao ni Harryju dobro poznate proreze umjesto zjenica, ali zato su mu bjeloočnice već
izgledale trajno zakrvavljene. Koža mu je bila bijela poput snijega koji je svjetlucao na njegovu dugom
crnom plastu.
Dumbledore za radnim stolom nije djelovao ni najmanje iznenađeno. Očito su sastanak dogovorili
unaprijed.
"Dobra večer, Tome", opušteno prozbori Dumbledore. "Sjednite, molim vas."
"Hvala", reče Voldemort. Sjeo je na stolac koji mu je pokazao Dumbledore - po svoj prilici, isti stolac na
kojem je do maloprije sjedio Harry. "Čuo sam da ste postali ravnatelj", nastavi on. Glas mu je bio nešto
viši i hladniji nego prije. "Zaslužena čast."
"Drago mi je što odobravate", odvrati Dumbledore uz osmijeh. "Jeste li za piće?"
"Dobro bi mi došlo", reče Voldemort. "Dolazim s dugog putovanja."
Dumbledore je ustao i otišao do ormarića u kojem je danas čuvao sito sjećanja, ali koji je u ono vrijeme
još bio pun boca. Jedan je pehar s vinom dao Voldemortu, drugi je natočio sebi i potom se vratio za radni
stol.
"Pa, Tome... čemu dugujem ovo zadovoljstvo?" Voldemort mu nije odmah odgovorio, nego je neko
vrijeme pijuckao vino.
"Više se ne služim imenom Tom", reče on. "Sad me zovu..." 
"Znam kako vas zovu", prekine ga Dumbledore, prijazno se smiješeći. "Ali bojim se da ćete za mene
uvijek ostati Tom Riddle. To vam je, nažalost, nezgodna navika koju dijele svi stari učitelji - oni nikad ne
zaboravljaju djetinje početke svojih učenika."
Podigao je čašu kao da nazdravlja Voldemortu, čije je lice ostalo bezizražajno. Harry je ipak osjetio da se
atmosfera u prostoriji suptilno promijenila. Odbivši poziv da se posluži Voldemortovim odabranim
imenom, Dumbledore je odbio dopustiti Voldemortu da diktira uvjete njihova razgovora, što je, vidio je
Harry, odmah shvatio i Voldemort.
"Čudim se što ste još ovdje", reče Voldemort nakon kratke stanke. "Uvijek sam se pitao zašto čarobnjak
vašeg ranga nikad nije napustio školu."
"Pa," odvrati Dumbledore, i dalje se smješkajući, "čarobnjaku mog ranga ništa nije važnije od prenošenja
drevnih vještina i usavršavanja mladih umova. Ako me sjećanje ne vara, i vi ste nekoć osjećali čar
podučavanja."
"Osjećam ga i danas", reče Voldemort. "Samo me zanimalo zašto vi - kojemu Ministarstvo tako često
dolazi po savjete, i kojemu je, ako se ne varam, dosad dvaput bilo ponuđeno mjesto ministra..."
"Triput, u posljednjem prebrojavanju", reče Dumbledore. "No mene nikad nije privlačila karijera u
Ministarstvu. Vjerujem da smo i u vezi s tim pitanjem isti."
Voldemort je bez osmijeha naklonio glavu i otpio još jedan gutljaj vina. Dumbledore nije prekinuo tišinu,
koja se dobrano protegnula, nego je s izrazom dobroćudne znatiželje čekao da Voldemort prvi
progovori.
"Vratio sam se," rekao je on nakon nekog vremena, "možda ne onako brzo kao što je očekivao profesor
Dippet... ali ipak sam se vratio, da opet zatražim ono što mi je posljednji put uskratio jer sam bio
premlad. Došao sam vas zamoliti da mi dopustite povratak u dvorac, na radno mjesto nastavnika. Mogao
bih vašim učenicima otkriti i prenijeti znanja koja ne mogu dobiti ni od jednog drugog čarobnjaka."
Dumbledore je dugo proučavao Voldemorta preko ruba pehara prije nego što je opet progovorio.
"Da, dobro mi je poznato da ste od završetka školovanja vidjeli i učinili mnogo toga", reče on tiho.
"Glasine o vašim djelima došle su i do vaše stare škole, Tom. Ražalostile bi me i da ih je samo pola
točno."
Voldemortov izraz nije se promijenio kad je rekao: "Veličina izaziva zavist, zavist izaziva pakost, pakost
proizvodi laži. Znate to i sami, Dumbledore."
"A vi to što ste radili nazivate 'veličinom'?" tankoćutno upita Dumbledore.
"Apsolutno", odvrati Voldemort. Oči su mu se zažarile. "Eksperimentirao sam; pomaknuo sam granice
magije možda i dalje nego itko prije mene..."
"Nekih vrsta magije", tiho ga ispravi Dumbledore. "Nekih. O drugima i dalje... oprostite mi... znate
tragično malo."
Voldemort se prvi put nasmiješio. Ili točnije, rastegnuo je usta u zloćudnu grimasu koja je djelovala
znatno opasnije od bijesnog mrštenja.
"Isti stari argumenti", reče on blagim tonom. "Ali ništa što sam vidio u svijetu ne podupire vašu slavnu
tvrdnju da je ljubav moćnija od moje vrste magije, Dumbledore."
"Možda ste gledali na pogrešnim mjestima", napomene Dumbledore.
"Pa, u tom slučaju, postoji li bolje mjesto da to naučim od Hogwartsa?" upita Voldemort. "Hoćete li mi
dopustiti da se vratim? Hoćete li mi dopustiti da svoje znanje podijelim s vašim učenicima? Stavljam vam
na raspolaganje sebe i svoje talente. Stojim vam na zapovijed."
Dumbledore podigne obrve.
"A što ćemo s onima kojima vi zapovijedate? Što će se dogoditi s onima koji se nazivaju - ako su glasine
točne - smrtonošama?"
Harry je primijetio da je Voldemorta iznenadilo što Dumbledore zna za taj naziv. Vidio je da mu je u
očima opet bljesnuo crveni sjaj i da mu uske nosnice podrhtavaju od bijesa.
"Uvjeren sam da će moji prijatelji", reče on nakon kratke stanke, "moći s radom nastaviti i bez mene."
"Drago mi je čuti da ih smatrate prijateljima", reče Dumbledore. "Ja sam imao dojam da više pripadaju
kategoriji sluga."
"Prevarili ste se", odvrati Voldemort.
"Dakle, da večeras odem u Veprovu glavu, ne bih otkrio da tamo nekolicina njih - Nott, Rosier, Mulciber,
Dolohov - iščekuje vaš povratak? Stvarno su odani prijatelji ako su ove snježne večeri prešli toliki put
samo zato da vam zažele sreću na razgovoru za posao."
Nije bilo nikakve sumnje da je Dumbledoreova upućenost u njegove suputnike Voldemorta još
neugodnije iznenadila, ali brzo se pribrao.
"Sveznajući ste kao i uvijek, Dumbledore."
"Ma kakvi, samo sam dobar s lokalnim gostioničarima", bezbrižno odvrati Dumbledore. "Dobro, Tome..."
Dumbledore je odložio praznu čašu i uspravio se u stolcu. Spojio je vrhove prstiju svojom
prepoznatljivom gestom.
"... budimo otvoreni. Zašto ste večeras došli ovamo u društvu vjernih sljedbenika, da zatražite posao koji,
kao što obojica znamo, zapravo ne želite?"
Voldemortovo lice nije odavalo ništa osim ledenog čuđenja. "Ne želim ga? Naprotiv, Dumbledore, jako
ga želim."
"Oh, želite se vratiti u Hogwarts, ali podučavanje vas ni sad ne zanima ništa više nego kad vam je bilo
osamnaest godina. Što to tražite, Tome? Zašto za promjenu ne biste bili iskreni?"
Voldemort se iskesi.
"Ako mi ne želite dati posao..."
"Naravno da ne želim", prekine ga Dumbledore. "Ni na sekundu ne vjerujem da ste očekivali potvrdan
odgovor. Ali ipak ste ovamo došli, zamolili ste me za posao - sigurno ste imali razlog za to."
Voldemort je ustao. Nikad nije manje sličio Tomu Riddleu. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa.
"To je vaša posljednja riječ?"
"Da", reče Dumbledore, također ustajući.
"Onda si više nemamo što reći."
"Ne, nemamo", reče Dumbledore. Lice mu je preplavila velika tuga. "Odavno su prošli dani kad sam vas
mogao zaplašiti zapaljenim ormarom i prisiliti vas da se iskupite za počinjeni zločin. Ali volio bih da to još
mogu, Tome... volio bih da mogu..."
Harry je zamalo viknuo besmisleno upozorenje: bio je siguran da se Voldemortova ruka trznula prema
džepu sa štapićem. Trenutak je prošao, Voldemort se okrenuo, vrata su se već zatvarala i više ga nije
bilo.
Harry je opet osjetio Dumbledoreovu ruku na nadlaktici. Nekoliko trenutaka kasnije, stajali su zajedno na
gotovo istom mjestu, osim što na prozorskoj dasci nije bilo sve debljeg sloja snijega, a Dumbledoreova
ruka opet je bila crna i mrtva.
"Zašto?" smjesta upita Harry, podižući pogled prema Dumbledoreovu licu. "Zašto se vratio? Jeste li ikad
saznali?"
"Ponešto naslućujem," reče Dumbledore, "ali to je sve."
"Što naslućujete, gospodine?"
"To ću vam reći, Harry, kad dobijete sjećanje profesora Slughorna" odvrati Dumbledore. "Kad dođete do
tog zadnjeg djehca slagalice, nadam se da će se sve razjasniti... i vama i mem.
Harry je još izgarao od znatiželje. Iako je Dumbledore otišao do vrata i otvorio ih da Harry može izaći,
nije odmah krenuo.
"Je li opet želio posao učitelja Obrane od mračnih sila, gospodine? Nije rekao..."
"Oh definitivno je želio posao učitelja Obrane od mračnih sila , reče Dumbledore. "To je postalo očito
nakon našeg malog sastanka. Vidite, još otkako sam odbio lorda Voldemorta, nijednog učitelja Obrane
od mračnih sila nismo uspjeli zadržati dulje od godinu dana."
GLAVA DVADESET I PRVA
Nedokučiva soba

 
Harry je čitavog sljedećeg tjedna pokušavao smisliti kako nagovoriti Slughorna da mu ustupi pravo
sjećanje, ali rješenje mu nikako nije padalo na pamet. Na kraju je opet pribjegao taktici koju je u
posljednje vrijeme primjenjivao kad god bi se našao u dvojbi: gorljivo je proučavao udžbenik iz Čarobnih
napitaka, nadajući se da je Princ, kao mnogo puta dosad, negdje naškrabao koristan savjet.
"Tu nećeš ništa naći", odlučno je rekla Hermiona u nedjelju navečer.
"Nemoj opet, Hermiona", odvratio je Harry. "Da nije bilo Princa, Ron sad ne bi sjedio s nama."
"Sjedio bi i da si se na prvoj godini udostojio slušati što je Snape govorio na nastavi", puhnula je
Hermiona.
Harry ju je ignorirao. Upravo je na margini jedne stranice ugledao inkantaciju (Sectumsempra!) iznad
koje je stajao intrigantan komentar "Za neprijatelje". Prsti su ga svrbjeli da odmah posegne za štapićem,
ali znao je da bi mu bilo pametnije suzdržati se pred Hermionom. Zato je samo krišom označio stranicu.
Sjedili su pokraj kamina u društvenoj prostoriji. Osim njih troje, budni su bili još samo njihovi kolege sa
šeste godine, uzbuđeni zbog obavijesti o datumu ispita iz aparacije koja ih je dočekala na oglasnoj ploči
kad su se vratili s večere. Svi učenici koji će navršiti sedamnaest godina do dvadeset prvog travnja,
datuma prvog ispita, imali su pravo na dodatne vježbe, organizirane (pod strogim nadzorom) u
Hogsmeadeu.
Rona je uhvatila panika čim je pročitao obavijest. Budući da se dosad još nije uspio aparatirati, strahovao
je da neće biti spreman za ispit. Hermiona, koja se u međuvremenu aparatirala dvaput, bila je nešto
sigurnija u sebe, a Harry, kojeg su od sedamnaestog rođendana dijelila još četiri mjeseca, ne bi na ispit
mogao izaći ni da je bio najspremniji na svijetu.
"Ali ti se bar znaš aparatirati!" napeto je rekao Ron. "Nećeš u srpnju imati nikakvih problema."
"Aparatirao sam se samo jedanput", podsjetio ga je Harry. Na prošlom je satu napokon uspio nestati i
rematerijalizirati se u obruču.
Ron, koji je veći dio večeri potratio na žalopojke zbog aparatiranja, još se mučio s pisanjem ubitačno
teške zadaće za Snapea. Harry i Hermiona svoje su eseje već dovršili. Harry uopće nije dvojio da mu
slijedi slaba ocjena jer se nije slagao sa Snapeom oko najbolje metode za borbu protiv dementora, ali to
mu ionako nije bilo bitno. Trenutno ga nije zanimalo ništa osim Slughornova sjećanja.
"Opet ti kažem, Harry, tvoj glupi Princ tu ne može pomoći!" ponovi Hermiona glasnije. "Jedini način da
drugu osobu prisiliš da radi što hoćeš je kletva Imperius, koja je nezakonita..."
"Da, da, to i ja znam, hvala", odvrati Harry, ne dižući pogled s knjige. "Zato i tražim drugačiju metodu.
Dumbledore kaže da veritaserum neće upaliti, ali možda nađem nešto drugo, neki napitak ili čaroliju..."
"To je pogrešan pristup", reče Hermiona. "Dumbledore kaže da si ti jedini koji može doći do tog sjećanja.
Drugim riječima, ti Slughorna možeš uvjeriti onako kako drugi ne bi mogli. Nije stvar u tome da mu
podmetneš čarobni napitak, to može svatko..."
"Kako se piše 'grozomoran'?" prekine je Ron, žestoko tresući perom i zureći u svoj pergament. "Nije
moguće da počinje s G-U-Z..."
"I ne počinje", odvrati Hermiona, privlačeći Ronov esej k sebi. "A 'augurija' ne počinje slovima O-R-G.
Kakvim to perom pišeš?"
"Fred i George ga prodaju kao pravopisno pero... ali nešto mi govori da je čarolija popustila..."
"Tu si u pravu", reče Hermiona, pokazujući naslov eseja, "jer je tema eseja borba protiv dementora, ne
'blementora', a ne znam ni kad si to promijenio ime u 'Roonil Wazlib'."
"Oh, ne!" reče Ron, užasnuto zureći u pergament. "Nemoj mi reći da ću sve morati pisati ispočetka!"
"Bez brige, to se da popraviti", utješno će Hermiona. Privukla je pergament još bliže i izvukla štapić.
"Hermiona, volim te", reče joj Ron. Klonuo je u fotelju i protrljao umorne oči.
Hermiona je lagano porumenjela, ali nije rekla ništa osim: "Pazi da te ne čuje Lavender."
"Pazit ću", obeća Ron kroz ruke. "Zapravo, možda i neću... neka me nogira..."
"Pa ako više ne želiš hodati s njom, nogiraj ti nju", predloži Harry.
"Ti još nikad nisi nikome dao nogu, zar ne?" upita Ron. "Ti i Cho ste se samo..."
"Nekako rasplinuli, da", potvrdi Harry.
"Da se bar to dogodi Lavender i meni", turobno će Ron, gledajući kako Hermiona šutke kucka pogrešno
napisane riječi vrhom štapića, a one se same ispravljaju. "Ali što ja više pokazujem da želim prekinuti, to
ona više pojačava stisak. Osjećam se kao da hodam s orijaškom lignjom."
"Evo", progovorila je Hermiona dvadesetak minuta kasnije, vraćajući Ronu esej.
"Od srca ti hvala", reče Ron. "Posudiš mi svoje pero da ga mogu dovršiti?"
Harry, koji nije uspio pronaći ništa korisno u Prinčevim bilješkama, ogledao se po sobi. U društvenoj
prostoriji nije više bilo nikoga osim njih troje. Seamus je upravo otišao na spavanje psujući i Snapea i
njegovu zadaću. Čulo se samo još pucketanje vatre i škripanje pera koje je Ron posudio od Hermione da
napiše posljednji odlomak eseja o dementorima. Harry je zijevajući zatvorio Prinčevu knjigu, a u
sljedećem trenutku...
Pras.
Hermiona je tiho vrisnula, Ron je prolio tintu po svom eseju, a Harry je rekao: "Kreacher!"
Kućni vilenjak duboko se naklonio i obratio svojim kvrgavim nožnim prstima.
"Gospodar je rekao da želi dobivati redovite izvještaje o Malfoyevu kretanju pa je Kreacher došao da..."
Pras.
Pokraj Kreachera je osvanuo Dobby, koji si je na glavu nataknuo nakrivljeno pokrivalo za čajnik.
"I Dobby je pomagao, Harry Potter!" zapiskuta on, ošinuvši Kreachera pogledom. "A Kreacher bi trebao
reći Dobbyju kad se sprema otići Harryju Potteru, da možemo zajedno predati izvještaj!"
"Što je ovo?" upita Hermiona, još šokirana njihovim iznenadnim dolaskom. "Harry, što se događa?"
Harry je otezao s odgovorom. Još nije Hermioni rekao da je zapovjedio Kreacheru i Dobbyju da prate
Malfoya, znajući koliko je osjetljiva na pitanje kućnih vilenjaka.
"Pa... prate Malfoya u moje ime", reče on.
"Noću i danju", grakne Kreacher.
"Dobby nije tjedan dana sklopio oka, Harry Potter!" pohvali se Dobby, klateći se na mjestu.
Hermiona je izgledala zgranuto.
"Dobby, nisi uopće spavao? Harry, nisi mu valjda rekao da ne..."
"Ma ne, naravno da nisam", odmah odvrati Harry. "Dobby, smiješ spavati, u redu? Ali, jeste li išta
otkrili?" brzo je dodao, da preduhitri novu Hermioninu upadicu.
"Graciozan hod gospodara Malfoya odaje njegovo čistokrvno podrijetlo", smjesta grakne Kreacher. "Crte
njegova lica odlikuju se istom profinjenošću koje je krasilo i moju gospodaricu, a po manirama je..."
"Draco Malfoy je zločesti dečko!" srdito cikne Dobby. "Zločesti dečko koji... koji..."
Zadrhtao je cijelim tijelom, od resa pokrivala za čajnik na glavi do vrhova čarapa, potom se zaletjevši
prema kaminu, kao da će se baciti u nj. Harry, kojeg takvo ponašanje nije osobito iznenadilo, čvrsto ga je
uhvatio oko struka. Dobby se prvih nekoliko sekundi pokušavao oteti iz Harryjeva stiska, ali na kraju je
ipak klonuo.
"Hvala vam, Harry Potter", reče on zadihano. "Dobbyju i dalje nije lako pogrdno se izražavati o starim
gospodarima..."
Harry ga je pustio, a Dobby je popravio svoje pokrivalo i prkosno se obratio Kreacheru: "Ali Kreacher bi
trebao znati da Draco Malfoy nije dobar gospodar kućnim vilenjacima!"
"Da, to što si ti zaljubljen u Malfoya stvarno nam je nebitno", reče Harry Kreacheru. "Preskoči taj dio i
reci nam što on zapravo radi."
Kreacher se opet naklonio, očito bijesan. Nastavio je: "Gospodar Malfoy jede u Velikoj dvorani, spava u
spavaonici u tamničkom dijelu, ide na satove iz raznih..."
"Dobby, reci mi ti", prekine Harry Kreachera. "Odlazi li on igdje gdje ne bi smio ići?"
"Harry Potter, gospodine", piskutavo odvrati Dobby. Njegove velike, loptaste oči svjetlucale su od vatre
u kaminu. "Koliko Dobby može vidjeti, mladi Malfoy ne krši nikakva pravila, ali jako se trudi da nikome
ne upadne u oči. Redovito odlazi na sedmi kat s brojnim učenicima koji stražare dok je on u..."
"Sobi potrebe!" uzvikne Harry i tresne se po glavi Pripravom čarobnih napitaka za napredne. Hermiona i
Ron ga iznenađeno pogledaju. "Znači, tamo se krije! Tamo radi... to što već radi! Kladim se da zato i
nestaje s mape - kad malo bolje razmislim, nikad na njoj nisam vidio Sobu potrebe!"
"Možda nitko iz klape tvog tate nije znao da postoji", napomene Ron.
"Vjerojatnije je da je to dio njene čarolije", reče Hermiona. "Ako poželiš da bude neunosiva u mapu, bit
će neunosiva."
"Dobby, jesi li uspio ući da vidiš što Malfoy radi?" nestrpljivo upita Harry.
"Ne, Harry Potter, to je nemoguće", odvrati Dobby.
"Ne, nije", hitro će Harry. "Malfoy je prošle godine uspio ući u naše sjedište, neće ni meni biti teško da se
ušuljam k njemu."
"Sumnjam, Harry", polako reče Hermiona. "Malfoy je u to vrijeme već znao svrhu naše sobe, zar ne, jer
je ona koza Marietta sve izbrbljala. Znao je da mora od Sobe zatražiti da postane sjedište DA i ona ga je
poslušala. Ali ti ne znaš u što se pretvara soba kad u nju ude Malfoy, što znači da ne znaš što od nje
moraš zatražiti."
"Već ću se nekako snaći", nehajno odvrati Harry. "Dobby, stvarno si se iskazao."
"Kreacher je isto bio dobar", ljubazno doda Hermiona. Ne pokazujući ni trunčicu zahvalnosti, Kreacher je
podigao krupne, zakrvavljene oči prema stropu i graknuo: "Mutnjakuša se obraća Kreacheru, Kreacher
će se pretvarati da je ne čuje..."
"Gubi se", obrecne se Harry. Kreacher se još jedanput duboko naklonio i dezaparatirao. "Dobby, i ti
možeš ići, dobro se naspavaj."
"Hvala vam, Harry Potter, gospodine!" sretno zapiskuta Dobby i nestade.
"Zar ovo nije genijalno?" okrene se Harry oduševljeno Ronu i Hermioni čim su vilenjaci nestali iz sobe.
"Znamo kamo Malfoy odlazi! Sad je naš!"
"Da, da, super", sumorno odvrati Ron, pokušavajući obrisati tintom promoceni papir koji je donedavno
sadržavao njegov gotovo dovršeni esej. Hermiona je opet privukla pergament k sebi i počela usisavati
tintu štapićem.
"Ali što znači ono da gore odlazi s 'brojnim učenicima'?" upita ona. "Pa koliko je ljudi upleteno u to? Zar
bi stvarno tolikima povjerio što radi..."
"Da, to je čudno", reče Harry, mršteći se. "Čuo sam kad je govorio Crabbeu da ga se ne tiče što radi... što
onda govori svim tim... svim tim..."
Harryjev je glas utihnuo. Netremice je zurio u vatru.
"Bože, koja sam ja budala", reče on tiho. "Pa odgovor je očit, zar ne? U tamnici ga ima cijela bačva...
mogao ga je za vrijeme onog sata zdipiti koliko je htio..."
"Zdipiti što?" upita Ron.
" Višesokovni napitak. Ukrao je malo onog višesokovnog napitka koji nam je Slughorn pokazao na prvom
satu Čarobnih napitaka... ne čuvaju Malfoyu leđa brojni učenici... nego Crabbe i Goyle, kao i obično... da,
sve se slaže!" reče Harry, skočivši na noge i ushodavši se pred kaminom. "Oni su takvi idioti da će raditi
što im on zapovjedi čak i kad im ne želi reći razlog... ali Malfoy ne želi da ikome zapne za oko da njih
dvojica stalno vise pred Sobom potrebe, pa ih je natjerao da piju višesokovni napitak i mijenjaju si
izgled... one dvije curice s kojima sam ga vidio kad nije otišao na utakmicu... ha! Crabbe i Goyle!"
"Hoćeš reći," prozbori Hermiona prigušenim glasom, "da je ona mala djevojčica kojoj sam popravila
vagu...?"
"Da, naravno!" glasno odvrati Harry, gledajući je širom otvorenim očima. "Naravno! Malfoy je sigurno u
to vrijeme bio u Sobi, pa je ona - ma, što ja to govorim? - on namjerno ispustio vagu, da upozori Malfoya
da u hodniku ima još ljudi! A isto vrijedi za onu djevojčicu kojoj su ispala krastačina jaja! Nismo shvatili
da cijelo vrijeme prolazimo pokraj njega!"
"Natjerao je Crabbea i Goylea da se preobražavaju u curice?" grohotom se nasmije Ron. "Čovječe... nije
ni čudo što u posljednje vrijeme izgledaju nabrušeno... čudim se što ga još nisu poslali k vragu..."
"Pa ne bi se usudili, zar ne, ako im je pokazao svoj Tamni znamen", reče Harry.
"Hmmm... Tamni znamen za koji ne znamo postoji li uopće", zamijeti Hermiona skeptično. Smotala je
Ronov osušeni esej da opet ne nastrada i predala mu ga.
"Vidjet ćemo", samouvjereno odvrati Harry.
"Da, vidjet ćemo", složi se Hermiona. Ustala je i protegnula se. "Ali, Harry, nemoj se previše zanositi - i
dalje ne vjerujem da ćeš uspjeti ući u Sobu potrebe ako prije toga ne saznaš što se u njoj nalazi. I mislim
da ne bi smio zaboraviti", podigla je torbu na rame i ozbiljno ga pogledala, "da bi se trebao usredotočiti
na dobivanje onog Slughornova sjećanja. Laku noć."
Harry je gledao kako se udaljava, osjećajući se ponešto ozlojeđeno. Kad su se vrata ženske spavaonice
zatvorila, okrenuo se Ronu.
"Što ti misliš?"
"Volio bih da se mogu dezaparatirati kao kućni vilenjak", odvrati Ron, zureći u mjesto na kojem je nestao
Dobby. "Položio bih ispit iz aparacije kao od šale."
Harry je te noći nemirno spavao. Dugo je, možda čak satima, ležao budan, pitajući se što Malfoy radi u
Sobi potrebe i što će on sam ugledati kad sutra ude u nju. Unatoč Hermioninu upozorenju, Harry je bio
uvjeren da će moći vidjeti Malfoyevu sobu s istom lakoćom s kojom je Malfoy vidio sjedište DA... na koji
je način Malfoy koristi? Kao mjesto za sastanke? Skrovište? Skladište? Radionicu? Harryjev mozak radio
je sto na sat, a kad je napokon uspio zaspati, isprekidane snove neprestano su remetile slike Malfoya koji
se pretvarao u Slughorna, koji se zatim pretvarao u Snapea...
Sljedećeg jutra za doručkom Harry je praktički treperio od nestrpljivosti. Prije Obrane od mračnih sila
imao je slobodan sat, koji je namjeravao utrošiti na pokušaje da uđe u Sobu potrebe. Prilično ga je
izivciralo što Hermiona upadljivo ignorira njegovo šaptanje o planovima za upad u Sobu, jer je bio
uvjeren da bi mu mogla puno pomoći, samo da hoće.
"Gle", rekao je tiho, nagnuvši se naprijed. Stavio je ruku na Dnevni prorok koji je Hermiona upravo uzela
od poštanske sove, jer joj nije htio dopustiti da se odmah sakrije iza novina. "Nisam zaboravio na
Slughorna, ali nemam blage veze kako da dođem do tog sjećanja. Zašto ne bih pokušao otkriti što radi
Malfoy dok smišljam rješenje za Slughorna?"
"Već sam ti rekla, Slughorna moraš nagovoriti", odvrati Hermiona. "Da je dovoljno samo izvesti neki trik
ili čaroliju, Dumbledore bi to učinio u tren oka. Ne bi trebao visjeti pred Sobom potrebe", istrgnula je
Prorok Harryju i razmotala ga da pogleda naslovnicu, "nego otići k Slughornu i apelirati na njegovu
dobrotu."
"Je li itko koga poznajemo...?" upitao je Ron dok je Hermiona pregledavala naslove.
"Da!" reče Hermiona. I Harryju i Ronu je doručak zapeo u grlu. "Ali u redu je, nije mrtav - uhitili su
Mundungusa i poslali ga u Azkaban! Piše da je oponašao inferiusa tijekom pokušaja provale... a neki
Octavius Pepper je nestao... joj, ovo je grozno, uhitili su i devetogodišnjeg dječaka koji je pokušao ubiti
baku i djeda, vjeruju da je bio pod Imperiusom..."
Doručak su završili u tišini. Hermiona je odmah otišla na Stare rune, Ron se vratio u društvenu prostoriju
da napiše zaključak eseja o dementorima za Snapeov sat, a Harry se zaputio u hodnik na sedmom katu,
točnije, pred onaj zid preko puta tapiserije koja je prikazivala pokušaj Barnabe Blesavog da trolove nauči
plesati balet.
Harry se sakrio pod Plašt nevidljivosti u prvom praznom prolazu na koji je naišao, ali nije se morao
truditi. Došavši na odredište, vidio je da je sve pusto. Nije znao bi li lakše ušao u Sobu da je Malfoy u njoj,
ali utješio se mišlju da ovako njegov prvi pokušaj bar neće ometati ni Crabbe ni Goyle u obličju
jedanaestogodišnjih djevojčica.
Kad se približio mjestu gdje su bila skrivena vrata Sobe potrebe, zatvorio je oči. Znao je što mora učiniti;
prošle godine je tehniku ulaska u Sobu doveo do savršenstva. Jako se usredotočio i pomislio: Moram
vidjeti što Malfoy radi unutra... Moram vidjeti što Malfoy radi unutra... Moram vidjeti što Malfoy radi
unutra...
Tri je puta prošao ispred vrata, osjećajući kako mu srce uzbuđeno lupa, a zatim je otvorio oči i pogledao
pred sebe. Ugledao je samo obični, prazni zid. Prišao je bliže i pokušao ga gurnuti, no kamena površina
ostala je tvrda i neprobojna.
"Dobro", reče Harry glasno. "Dobro... pogrešno sam formulirao misao..."
Malo je razmislio i opet počeo hodati gore-dolje, zatvorenih očiju i posve usredotočen na novu
formulaciju.
Moram vidjeti mjesto na koje Malfoy potajno dolazi... Moram vidjeti mjesto na koje Malfoy potajno
dolazi...
Nakon trećeg prolaska pokraj zida, s nadom je otvorio oči.
Vratima nije bilo ni traga.
"Ma daj", Harry se razdraženo obrati zidu. "Bio sam više nego jasan... dobro..."
Nekoliko je minuta napregnuto razmišljao i zatim se opet ushodao.
Pretvori se u isto mjesto u koje se pretvaraš za Draca Malfoya... Ovaj put nije otvorio oči čim se
zaustavio. Napeto je osluškivao, kao da može čuti kad će se pojaviti vrata. Nije, međutim, začuo ništa
osim udaljenog cvrkuta ptica u perivoju. Otvorio je oči. Vratima i dalje nije bilo ni traga.
Harry je opsovao. U istom se trenutku hodnikom prolomio vrisak. Okrenuo se i vidio da iza ugla trkom
nestaje nekoliko prvašića, očito uvjerenih da su naletjeli na osobito vulgarnog duha.
Harry je u sljedećih sat vremena isprobao svaku varijantu rečenice "Moram vidjeti što Draco Malfoy radi
u tebi" koje se mogao sjetiti, ali na kraju je bio prisiljen priznati da je Hermiona možda ipak bila u pravu:
Soba se jednostavno nije htjela otvoriti. Frustriran i iznerviran, zaputio se na Obranu od mračnih sila,
svlačeći Plašt nevidljivosti u hodu i trpajući ga u torbu.
"Opet kasnite, Potteru", hladno je rekao Snape kad je Harry žurno ušao u učionicu osvijetljenu
svijećama. "Deset bodova manje za Gryffindor."
Harry je namrgođeno pogledao Snapea i bacio se na stolac pokraj Rona. Pola razreda još je bilo na
nogama, vadeći knjige i slažući pribor na klupe. Bilo je očito da su i oni tek ušli.
"Prije nego što počnemo, želim vaše eseje o dementorima", reče Snape i nemarno zamahne štapićem.
Dvadeset pet svitaka pergamenta vinulo se u zrak i uredno spustilo na njegov stol. "Nadam se, za vaše
dobro, da su bolji od budalaština koje sam morao podnositi u esejima o odupiranju Imperiusu. Dobro,
otvorite knjige na stranici - što je, gospodine Finnigan?"
"Gospodine," poče Seamus, "zanimalo me po čemu se inferiusi razlikuju od duhova? U Proroku je pisalo
nešto o jednom inferiusu..."
"Ne, nije", odvrati Snape dokonim tonom.
"Ali, gospodine, čuo sam da se priča..."
"Da ste pročitali članak o kojem govorite, gospodine Finnigan, znali biste da je taj takozvani inferius
zapravo bio smrdljivi lopov zvan Mundungus Fletcher."
"Mislio sam da su Snape i Mundungus na istoj strani?" promrmlja Harry Ronu i Hermioni. "Zar ne bi
trebao biti uzrujan što su uhvatili Mundung...?"
"Ali čini se da Potter ima štošta reći o toj temi", reče Snape, naglo uperivši prst u stražnji dio razreda.
Crnim se očima zapiljio u Harryja. "Zamolimo Pottera da nam objasni po čemu se inferius razlikuje od
duha."
Cijeli se razred okrenuo prema Harryju, koji se užurbano pokušao prisjetiti što mu je Dumbledore rekao
one noći kad su išli u posjet Slughornu.
"Ovaj... dobro... duhovi su prozirni..." poče on.
"Oh, jako dobro", prekine ga Snape, izvinute usnice. "Da, odmah se vidi da vam je gotovo šest godina
učenja o magiji bilo od velike koristi, Potteru. Duhovi su prozirni."
Pansy Parkinson je zakriještala od smijeha. Još se nekoliko učenika zasmijuljilo. Harry je duboko udahnuo
i nastavio smirenim glasom, iako je u njemu sve kipjelo od bijesa. "Da, duhovi su prozirni, ali inferiusi su
mrtva tijela, zar ne? Znači, oni su materijalni..."
"To nam je moglo reći i petogodišnje dijete", posprdno ga prekine Snape. "Inferius je truplo reanimirano
čarolijama crnog maga. Nije živ, nego jednostavno poput marionete ispunjava čarobnjakove zapovijedi.
Duhovi su, što ste dosad, nadam se, svi shvatili, tragovi koje su preminule duše ostavile u ovom svijetu...
a uz to su, kao što je genijalno zamijetio Potter, i prozirni."
"Pa Harryjevo objašnjenje svakako je najkorisnije ako pokušavamo utvrditi s čim imamo posla!" reče
Ron. "Ako naletimo na njega u nekoj mračnoj ulici, prvo ćemo ga dobro promotriti da vidimo je li
materijalan, nećemo ga pitati: 'Pardon, da niste vi slučajno trag preminule duše?'"
Smijuljenje u razredu zamrlo je čim ih je Snape ošinuo pogledom.
"Oduzimam Gryffindoru još deset bodova", reče Snape. "Ronalde Weasley, od vas ništa suptilnije ne bih
ni očekivao. Vi ste tako materijalni da se ne možete aparatirati ni na udaljenost od jednog centimetra."
"Ne!" šapne Hermiona, zgrabivši Harryja za ruku kad je ljutito otvorio usta. "Nema smisla, samo ćeš
zaraditi novu kaznu, šuti!"
"Otvorite knjige na dvjesto trinaestoj stranici", nastavi Snape, podrugljivo se smješkajući, "i pročitajte
prva dva odlomka o kletvi Cruciatus..."
Ron je ostatak sata bio vrlo mučaljiv. Kad je zvono označilo kraj predavanja, Lavender je sustigla Rona i
Harryja (Hermiona je tajanstveno iščeznula čim se Lavender približila) i sasula drvlje i kamenje na Snapea
zbog njegova izrugivanja Ronovu aparatiranju. Činilo se da je to Rona samo još više razdražilo. Riješio je
se tako što je s Harryjem skrenuo u prvi muški zahod.
"Ali Snape je u pravu, zar ne?" reče Ron nakon par minuta zurenja u napuklo zrcalo. "Ne znam ima li
smisla da uopće izlazim na ispit. Aparatiranje mi jednostavno ne ide."
"Prijavi se na dodatne satove u Hogsmeadeu i vidi hoće li ti oni pomoći", razborito će Harry. "U svakom
slučaju bi trebali biti zanimljiviji od beskrajnih pokušaja da uđemo u onaj blesavi obruč. A ako i dalje ne
budeš bio - znaš - onako dobar kao što bi htio biti, možeš odgoditi ispit i izaći sa mnom u ljet... Myrtla,
ovo je muški zahod!"
 Iz kabine iza njih podigao se duh djevojke i ostao lebdjeti u zraku, zureći u njih kroz debele, bijele,
okrugle naočale.
"Oh", reče ona turobno. "To ste vi."
"A koga si očekivala?" upita Ron, gledajući je u zrcalu.
"Nikoga", odvrati Myrtla, mrzovoljno češući bubuljicu na bradi. "Rekao je da će mi opet doći, ali i ti si
obećao da ćeš me posjećivati..." prijekorno je pogledala Harryja "... a nisam te vidjela mjesecima. Iz
iskustva znam da od dječaka ne mogu puno očekivati."
"Mislio sam da živiš u onom ženskom zahodu?" priupita Harry, koji je spomenutu lokaciju već godinama
zaobilazio u širokom luku.
"Pa, da," prizna ona i mrzovoljno slegne ramenima, "ali to ne znači da ne mogu posjećivati druga mjesta.
Sjećaš se da sam ti jednom došla dok si se kupao?"
"Živo", reče Harry.
"Ali mislila sam da mu se stvarno sviđam", nastavi ona žalostivo. "Možda dođe ako vas dvojica odete...
stvarno smo jako slični... sigurna sam da je i on to osjetio..."
S nadom je pogledala prema vratima.
"Kad kažeš da ste jako slični," reče Ron, koji je sad zvučao kao da se zabavlja, "znači li to da i on živi u
odvodnoj cijevi?"
"Ne", odvrati Myrtla prkosno. Stari, popločeni zahod zaorio se od njezina glasa. "To znači da je i on
osjetljiv, i da ga ljudi maltretiraju, i da se osjeća osamljeno, i da nema s kim razgovarati, i da se ne boji
pokazati svoje osjećaje i zaplakati!"
"Neki dečko ovamo dolazi plakati?" radoznalo upita Harry. "Mali dečko?"
"Ne tiče te se!" odbrusi Myrtla. Okrenula je sitne, suzne oči prema Ronu, koji se definitivno smijuljio.
"Obećala sam da nikome neću reći i da ću njegovu tajnu odnijeti u..."
"... ne valjda u grob?" frkne Ron. "U kanalizaciju, to da..." Myrtla je bijesno zaronila natrag u zahodsku
školjku, tako uzburkavši vodu da se prelila preko ruba i zapljusnula pod. No činilo se da je podbadanje
Myrtle bitno popravilo Ronovo raspoloženje.
"Imaš pravo," reče on, prebacujući školsku torbu preko ramena, "otići ću na trening u Hogsmeade i tek
onda odlučiti što ću učiniti s ispitom."
Tako se Ron sljedećeg vikenda pridružio Hermioni i ostalim učenicima šeste godine koji će u trenutku
ispita za dva tjedna imati sedamnaest godina. Harry je zavidno promatrao kako se pripremaju na odlazak
u selo; nedostajali su mu odlasci u Hogsmeade, osobito na tako lijep proljetni dan, jedan od prvih vedrih
dana nakon dugo vremena. No ipak je zaključio da će slobodno vrijeme iskoristiti za novi napad na Sobu
potrebe.
"Bilo bi ti pametnije", rekla je Hermiona kad je njoj i Ronu u predvorju povjerio svoj plan, "da odeš ravno
u Slughornov kabinet i pokušaš mu izmamiti ono sjećanje."
"Pa pokušavam!" ljutito je odvratio Harry. Nije lagao. Čitav se tjedan zadržavao u učionici nakon satova
Čarobnih napitaka u nadi da će napokon Slughorna stjerati u kut, ali učitelj Čarobnih napitaka bio je
prebrz za Harryja. Dvaput je otišao do Slughornova kabineta i pokucao na vrata, ali nije dobio odgovor,
iako je u drugoj prigodi začuo zvukove brzo utišanog starog gramofona.
"Hermiona, on ne želi razgovarati sa mnom! Jasno mu je da ga opet pokušavam uhvatiti nasamo i ne želi
se dovesti u takvu situaciju!"
"Onda se moraš truditi i dalje, zar ne?"
Kratki red učenika koji su čekali da prođu pokraj Filcha, koji je, kao i obično, sve mrcvario detektorom
tajni, pomaknuo se za nekoliko koraka pa joj Harry nije odgovorio, da ga ne čuje pazikuća. Poželio im je
sreću i opet krenuo uz mramorne stube. Mogla je Hermiona pričati što hoće, ali on je namjeravao sat ili
dva posvetiti Sobi potrebe.
Kad je izašao iz vidokruga predvorja, Harry je iz torbe izvadio mapu za haranje i Plašt nevidljivosti.
Sakrivši se plaštem, kucnuo je po mapi i promrmljao: "Svečano prisežem da nemam dobre namjere", i
pažljivo je pregledao.
Budući da je bila nedjelja ujutro, gotovo svi učenici bili su u svojim društvenim prostorijama, Gryffindori i
Ravenclawi u kulama, Slytherini u tamničkom dijelu i Hufflepuffi u podrumu blizu kuhinje. Tu i tamo
poneka se osoba motala oko knjižnice ili po hodnicima... nekoliko je ljudi bilo u perivoju... a u hodniku na
sedmom katu stajao je Gregory Goyle. Soba potrebe bila je nevidljiva, ali to Harryja nije zabrinjavalo; ako
vani stražari Goyle, Soba je otvorena, znala to mapa ili ne. Trkom se popeo uza stube i usporio tek kad je
došao do zadnjeg ugla prije skretanja u hodnik. Počeo se vrlo polako prikradati istoj onoj maloj djevojčici
s teškom mjedenom vagom u rukama kojoj je Hermiona ljubazno pomogla dva tjedna ranije. Pričekao je
da dođe tik do nje, a onda se sagnuo i šapnuo: "Zdravo, ljepotice."
Goyle je užasnuto zavrištao, bacio vagu u zrak i pobjegao glavom bez obzira. Nestao je s vidika prije nego
što je hodnik prestao odjekivati od treska vage o pod. Nasmijani Harry okrenuo se da pogleda prazni zid.
Bio je siguran da Draco Malfoy skamenjeno stoji na drugoj strani zida i da se neće usuditi izaći iz Sobe
sad kad zna da ga vani čeka neželjeni gost. Uživajući u osjećaju moći koji mu je donijela ta spoznaja,
Harry se pokušao prisjetiti neke formulacije za ulazak u Sobu koju još nije isprobao.
Njegovo optimistično raspoloženje nije dugo potrajalo. Nakon pola sata i brojnih varijacija zahtjeva da
vidi što radi Malfoy, zid je i dalje bio lišen bilo kakve naznake vrata. Harryju se činilo da će od muke
iskočiti iz kože. Malfoy je možda stajao samo tridesetak centimetara dalje, ali Harry još uvijek nije imao
ni najmanji dokaz da je unutra. Potpuno izgubivši živce, zaletio se prema zidu i udario ga nogom.
"JOJ!"
Harryju se činilo da je možda slomio nožni palac. Stisnuo ga je rukom, skakućući na jednoj nozi, pri čemu
mu je Plašt nevidljivosti skliznuo na pod.
"Harry?"
Okrenuo se u smjeru glasa, još stojeći na jednoj nozi, a onda je završio na podu. Prema njemu je, na
njegovo potpuno zaprepaštenje, hodala Tonks, držeći se kao da joj je ovaj hodnik omiljeno mjesto za
šetnju.
"Otkud ti ovdje?" upita on, žurno se podižući na noge. Zašto ga Tonks uvijek mora naći na podu?
"Došla sam vidjeti Dumbledorea", odvrati Tonks. Stvarno izgleda grozno, pomislio je Harry; bila je
mršavija nego prije, a smećkasta kosa beživotno joj je padala oko lica.
"Njegov kabinet nije ovdje," reče Harry, "nego na drugoj strani dvorca, iza vodorige..."
"Znam", reče Tonks. "Nema ga. Izgleda da je opet nekamo otišao."
"Ozbiljno?" upita Harry, oprezno spuštajući ozlijeđeno stopalo na pod. "Hej... znaš li možda kamo on to
odlazi?"
"Ne", reče Tonks.
"Zašto si ga htjela vidjeti?"
"Ma nije važno", odvrati Tonks, očito nesvjesno cupkajući rukav svoje pelerine. "Mislila sam da možda
zna što se događa... priča se... da je bilo ozlijeđenih..."
"Da, znam, pisalo je u novinama", reče Harry. "Onaj dečkić je pokušao ubiti svoje..."
"Prorok često kasni za događajima", reče Tonks. Činilo se da uopće ne sluša Harryja. "Je li ti se u
posljednje vrijeme javio itko iz Reda?"
"Nitko iz Reda mi više ne šalje pisma," odgovori Harry, "ne otkako je Sirius..."
Primijetio je da su joj se u očima pojavile suze.
"Žao mi je", promrmlja on u neprilici. "Mislim... i meni nedostaje..."
"Molim?" tupo upita Tonks, kao da ga uopće nije čula. "Dobro...vidimo se, Harry..."
Naglo se okrenula i otišla niz hodnik, praćena Harryjevim zbunjenim pogledom. Otprilike minutu kasnije,
opet je navukao Plašt nevidljivosti i nastavio s pokušajima da uđe u Sobu potrebe, ali bez prijašnjeg žara.
Naposljetku su ga osjećaj praznine u želucu i spoznaja da će se Ron i Hermiona uskoro vratiti na ručak
natjerali da odustane od daljnjih pokušaja i hodnik prepusti Malfoyu. Ako ništa drugo, ponadao se Harry,
možda ga je bar tako isprepadao da se još satima neće usuditi izaći iz Sobe.
Kad je sišao u Veliku dvoranu, vidio je da Ron i Hermiona već naveliko ručaju.
"Uspio sam - dobro, donekle sam uspio!" pohvalio se Ron čim je ugledao Harryja. "Trebao sam se
aparatirati u čajanu madame Puddifoot, ali malo sam se preračunao pa sam završio blizu
Scrivenshaftove trgovine, ali bar sam se pomaknuo s mjesta!"
"Bravo", reče Harry. "A kako je tebi išlo, Hermiona?"
"Ma, ona je, naravno, bila savršena", odgovorio je Ron prije nego što je Hermiona stigla zinuti. "Savršena
ozbiljnost nakane, osmoza i očaj, ili kako već ide ono vražje pravilo... poslije smo svi na brzinu otišli na
piće Kod tri metle i trebao si čuti kad se Twycross raspričao o njoj - jako bi me začudilo da je uskoro ne
zaprosi..."
"A ti?" upita Hermiona, ignorirajući Rona. "Jesi li cijelo vrijeme bio pred Sobom potrebe?"
"Aha", potvrdi Harry. "I pogodite na koga sam naletio? Na Tonks!"
"Tonks?" rekoše Ron i Hermiona u isti glas, djelujući iznenađeno.
"Aha, rekla je da je došla vidjeti Dumbledorea..."
"Ako mene pitate," reče Ron kad im je Harry prepričao razgovor s Tonks, "ona je malo prolupala. Nakon
onoga u Ministarstvu nema više petlje."
"Malo mi je to čudno", zamijeti Hermiona, koja je iz nekog razloga izgledala vrlo zabrinuto. "Zadužena je
za čuvanje škole, zašto je najednom napustila položaj da dođe k Dumbledoreu, koji, osim toga, uopće
nije u dvorcu?"
"Imam ideju", poče Harry nesigurno. Osjećao je nelagodu što to uopće spominje - Hermiona je u tom
pogledu bila svakako veći stručnjak od njega. "Što mislite, je li moguće da je možda... znate... bila
zaljubljena u Siriusa?"
Hermiona ga zaprepašteno pogleda. "Ma otkud ti to?"
"Ne znam," reče Harry, sliježući ramenima, "ali skoro se rasplakala kad sam spomenuo njegovo ime...
sad joj je patronus nekakav veliki, četveronožni stvor... mislio sam da se možda pretvorio u... kužite...
njega."
"Nije isključeno", polako reče Hermiona. "Ali i dalje mi nije jasno zašto je dojurila u dvorac da vidi
Dumbledorea, ako je uopće došla zbog toga..."
"I tu se opet vraćamo na ono što sam već rekao, zar ne?" javi se Ron, trpajući u usta pire od krumpira.
"Malo je pukla. Nema više petlje. Žene", mudro se obratio Harryju. "Njih ti je lako izbaciti iz takta."
"A opet," reče Hermiona, prenuvši se iz misli, "nisam sigurna da igdje na svijetu postoji žena koja se u
stanju duriti pola sata jer se madame Rosmerta nije nasmijala njenom vicu o vještici, vidaru i Mimbulus
mimbletoniji."
Ron se namrgodio.
GLAVA DVADESET DRUGA
Nakon pokopa

 
Iznad kula školskoga dvorca sve se češće moglo nazreti vedro plavo nebo, ali čak ni prvi nagovještaji ljeta
nisu popravljali Harryjevo raspoloženje. Svi njegovi pokušaji da otkrije što radi Malfoy ili pokrene
razgovor u kojem bi mu Slughorn nekako pristao prepustiti svoje sjećanje, vjerojatno desetljećima
potiskivano, neslavno su propadali.
"Posljednji put ti kažem, zaboravi već jednom na Malfoya", odlučno mu je rekla Hermiona.
Sjedili su s Ronom u osunčanom kutku dvorišta, odmarajući se poslije ručka. Hermiona i Ron u rukama
su držali letke Ministarstva magije naslovljene Česte pogreške pri aparatiranju i kako ih izbjeći,
pripremajući se za popodnevni ispit. Nije se, doduše, moglo reći da su letci imali osobito umirujući
učinak. Kad se iza ugla pojavio obris neke djevojke koja je krenula prema njima, Ron se lecnuo i pokušao
sakriti iza Hermione.
"Nije Lavender", reče mu Hermiona umornim tonom.
"Hvala bogu", odvrati Ron, odmah se opuštajući.
"Harry Potter?" upita djevojka. "Rekli su mi da ti ovo predam."
"Hvala..."
Harry je sa zebnjom prihvatio mali svitak pergamenta. Čim se djevojka dovoljno udaljila, šapnuo je:
"Dumbledore je rekao da nećemo imati nove instrukcije dok ne nabavim ono sjećanje!"
"Možda želi čuti kako napreduješ", napomenula je Hermiona dok je Harry odmotavao pergament. Nije
ugledao Dumbledoreov izduženi, uski, nakošeni rukopis, nego neuredna i rastegnuta slova koja je bilo
vrlo teško čitati, jer je pergament bio pun mrlja od razlivene tinte.
Dragi Harry, Ron i Hermiona,
Aragog je sinoć umro. Harry i Ron, vi ste ga upoznali pa znate koliko je bio poseban. Hermiona, znam da
bi se i tebi svidio. Puno bi mi značilo kad bi večeras svratili na pokop. Planiram da bude negdje oko
sumraka, to mu je bilo omiljeno doba dana. Znam da ne bi smjeli izlazit tako kasno, ali mogli bi
upotrijebit plašt. Inače ne bi tražio od vas tako nešto, ali ne mogu ovo podnijet sam.
Hagrid

"Pogledajte", reče Harry, pružajući pismo Hermioni.

"Oh, za boga miloga", reče ona. Brzo ga je preletjela pogledom i dodala Ronu, koji ga je pročitao s
izrazom rastuće nevjerice.
"Stvarno je lud!" bijesno će on. "Pa ta je beštija rekla svojim pajdašima da slobodno mogu pojesti Harryja
i mene! Praktički im je zaželio dobar tek! A sad bi Hagrid htio da naričemo nad njegovom groznom,
dlakavom strvinom!"
"Nije problem samo u tome", reče Hermiona. "Hagrid traži da izađemo iz dvorca poslije mraka, a zna da
je osiguranje pojačano milijun puta i da bismo gadno nastradali da nas uhvate."
"Ne bi bilo prvi put da mu u posjet odemo noću", istakne Harry.
"Da, ali za ovako nešto?" upita Hermiona. "Već smo se puno puta doveli u riskantne situacije da
pomognemo Hagridu, ali na kraju krajeva - Aragog je mrtav. Da ga još možemo nekako spasiti..."
"... tek onda ne bih htio ići", odlučno je prekine Ron. "Hermiona, nisi poznavala Aragoga. Vjeruj mi, njega
je smrt mogla samo poboljšati."
Harry je opet uzeo poruku i zagledao se u mrlje od tinte. Pergament su očito prekrile guste i krupne
suze...
"Harry, ne misliš valjda otići k njemu" reče Hermiona. "Čemu dobiti kaznu zbog takve besmislice?" Harry
uzdahne.
"Da, znam", reče on. "Bojim se da će Hagrid morati pokopati Aragoga bez nas."
"Točno, hoće", reče Hermiona, kao da joj je laknulo. "Gle, danas će na Čarobnim napitcima biti jako malo
ljudi, gotovo svi idu na ispit... iskoristi priliku da malo omekšaš Slughorna!"
"Pedeset treća sreća, je li?" gorko reče Harry.
"Sreća", odjednom progovori Ron. "Harry, to je to - treba ti sreća!"
"Kako to misliš?"
"Upotrijebi svoj sretni napitak!"
"Rone, to je... to je to!" zaprepašteno će Hermiona. "Naravno! Kako se toga nisam sjetila?"
Harry se zagledao u njih. "Felix Felicis?" reče on. "Ne znam... zapravo sam ga čuvao..."
"Za što?" upita Ron u nevjerici.
"Pa što je na svijetu važnije od tog sjećanja, Harry?" pridruži se i Hermiona.
Harry joj nije odgovorio. Zlatasta bočica s napitkom sreće već mu je neko vrijeme golicala maštu; u
zabačenom zakutku njegova uma polako su dozrijevali neodređeni, nerazrađeni planovi usmjereni na
rastavljanje Ginny i Deana te dobivanje Ronova blagoslova za Ginnynu vezu s novim dečkom, iako je
Harry postojanje tih planova priznavao samo u snu ili u onom sumračnom razdoblju između usnulog
stanja i buđenja...
"Harry? Slušaš li nas ti uopće?" upita ga Hermiona. 
"Št...? Da, naravno", odvrati on, pribravši se. "Dobro... u redu. Ako popodne ne uspijem zapodjenuti
razgovor sa Slughornom, popit ću malo Felixa i opet pokušati uvečer."
"Dobro, to smo riješili", žustro zaključi Hermiona. Ustala je i graciozno se zavrtjela. "Odredište...
odlučnost... ozbiljnost nakane..." mrmljala je.
"Daj prestani," preklinjao je Ron, "ionako mi je već zlo... brzo, sakrij me!"
"Nije Lavender!" nestrpljivo je odvratila Hermiona kad su se u dvorištu pojavile još dvije djevojke, a Ron
se bacio iza njezinih leđa.
"Super", reče Ron. Provirio je preko Hermionina ramena da provjeri situaciju. "Čovječe, stvarno izgledaju
nesretno."
"To su sestre Montgomery i naravno da izgledaju nesretno, zar nisi čuo što se dogodilo njihovu mlađem
bratu?" zapita Hermiona.
"Da budem iskren, više nisam u stanju pratiti što se događa čijim rođacima", prizna Ron.
"Pa, napao ga je vukodlak. Kažu da je njihova mama odbila surađivati sa smrtonošama. U svakom
slučaju, dečkiću je bilo samo pet godina i umro je u Svetom Mungu. Nisu ga mogli spasiti."
"Umro je?" ponovi Harry, šokiran. "Nisam znao da vukodlaci ubijaju, mislio sam da samo pretvaraju
svoje žrtve u vukodlake?"
"Ponekad ubijaju", odgovori Ron s netipično ozbiljnim izrazom lica. "Zna se dogoditi da se neki vukodlak
malo previše zanese."
"Kako se zove vukodlak koji ga je napao?" brzo upita Harry.
"Pa, priča se da je to bio onaj Fenrir Greyback", odgovori Hermiona.
"Znao sam - to je onaj manijak koji voli napadati djecu, Lupin mi je pričao o njemu!" srdito će Harry.
Hermiona ga potišteno pogleda.
"Harry, moraš doći do tog sjećanja", reče ona. "Ništa nije važnije od zaustavljanja Voldemorta, zar ne?
Zbog njega se sve te grozote i događaju..."
U dvorcu je zazvonilo zvono. Hermiona i Ron skočili su na noge, izgledajući prestravljeno.
"Sve će biti u redu", rekao im je Harry na putu u predvorje, gdje su se trebali naći s ostalim kandidatima
za polaganje aparacije. "Sretno."
"I tebi!" odvrati Hermiona uz znakovit pogled. Harry je produžio u tamnički dio dvorca.
Na popodnevni sat Čarobnih napitaka došla su samo tri učenika: Harry, Ernie i Draco Malfoy.
"Premladi ste za aparatiranje?" dobroćudno ih upita Slughorn. "Još niste navršili sedamnaest godina?"
Svi su odmahnuli glavama.
"No dobro," veselo nastavi Slughorn, "budući da nas je tek nekoliko, malo ćemo se zabavljati. Želim da
mi svi pripravite nešto duhovito!"
"To zvuči baš dobro, gospodine", udvorno reče Ernie, trljajući rukama. Za razliku od njega, Malfoy je
ostao smrtno ozbiljan.
"Što vam znači 'duhovito'?" upita on razdražljivim tonom.
"Oh, iznenadite me", bezbrižno odvrati Slughorn. Malfoy je mrzovoljno otvorio svoju Pripravu čarobnih
napitaka za napredne. Bilo je više nego očito da čitav sat smatra gubitkom vremena. Harry, koji ga je
motrio preko ruba vlastite knjige, uopće nije sumnjao da je Malfoy ljut što to vrijeme ne može provesti u
Sobi potrebe.
Nije bio siguran da li mu se samo pričinjava, ali imao je dojam da je Malfoy, kao i Tonks, mršaviji nego
prije. Svakako je bio bljeđi; koža mu je i dalje imala sivkast ton, valjda zato što je u posljednje vrijeme
rijetko izlazio na danje svjetlo. No u njegovu držanju nije bilo ni traga samodopadnosti, ushićenja ili
superiornosti, a ni razmetljivosti koju je pokazao u Hogwarts-ekspresu dok se hvalisao kako mu je
Voldemort povjerio zadatak... Harry je vjerovao da za to postoji samo jedno objašnjenje - zadatak se nije
razvijao u željenom smjeru.
Oraspoložen tom mišlju, Harry je prelistao svoju Pripravu čarobnih napitaka za napredne i našao
Prinčevu bitno poboljšanu verziju eliksira za izazivanje euforije, koji ne samo da je odgovarao
Slughornovu kriteriju, nego bi možda mogao (Harryju je srce brže zakucalo) dovoljno odobrovoljiti
Slughorna da mu pristane dati pravo sjećanje. Samo ga nekako mora nagovoriti da otpije koji gutljaj...
"Dakle, ovo izgleda fantastično", rekao je Slughorn sat i pol vremena kasnije, aplaudirajući
sunčanožutom sadržaju Harryjeva kotlića. "Euforija, zar ne? A kakav je to miris? Mmmm... dodali ste
stručak metvice, zar ne? Neortodoksan, ali vrlo nadahnut potez, Harry. Jasno, metvica bi suzbila
nuspojave poput pretjeranog pjevanja i štipanja nosova... stvarno ne znam kako dolazite do svih tih
ideja, mladiću moj... osim ako..."
Harry je nogom gurnuo Prinčevu knjigu dublje u torbu. 
"... opet nisu na djelu geni vaše majke!" 
"Oh... da, možda", reče Harry s olakšanjem. Ernie je izgledao prilično zlovoljno. U želji da bar jedanput
zasjeni Harryja, nepromišljeno je odlučio izmisliti vlastiti napitak, koji se zgrušao u ljubičastu okruglicu na
dnu kotlića. Malfoy je već spremao svoje stvari s kiselim izrazom na licu. Slughorn je za njegovu otopinu
za štucanje rekao samo da "može proći".
Zazvonilo je zvono. Ernie i Malfoy odmah su otišli.
"Gospodine", počeo je Harry, ali Slughorn je isti tren pogledao preko ramena. Čim je shvatio da u
učionici nema nikoga osim njega i Harryja, pobjegao je glavom bez obzira.
"Profesore... profesore, zar ne želite kušati moj nap...?" Harry je očajno viknuo za njim.
Ali Slughorn je već otperjao. Razočarani Harry ispraznio je kotlić, spremio svoje stvari i otišao iz tamnice,
polako hodajući prema društvenoj prostoriji.
Ron i Hermiona vratili su se kasno poslije podne.
"Harry!" uzviknula je Hermiona čim se pojavila u otvoru iza portreta. "Harry, položila sam!"
"Bravo!" reče on. "A Ron?"
"On... malo mu je falilo", šapne Hermiona. U prostoriju je bezvoljno ušao Ron, s vrlo utučenim izrazom
lica. "Stvarno nije imao sreće, samo jedna sitnica, ispitivač je primijetio da mu je pola obrve ostalo na
polazištu... što je bilo sa Slughornom?"
"Ništa", reče Harry. Prišao im je Ron. "Imao si peh, prijatelju, ali sljedeći put ćeš proći - ići ćemo
zajedno."
"Ma da, valjda", mrzovoljno odvrati Ron. "Ali pola obrve! Vrlo važno!"
"Znam," reče Hermiona umirujućim tonom, "zbilja su prestrogi..."
Za večerom su uglavnom smišljali uvrede na račun ispitivača aparatiranja pa je Ron u trenutku kad su
krenuli u društvenu prostoriju već izgledao za nijansu vedrije. U međuvremenu su prešli na raspravu o
neriješenom problemu Slughorna i njegova sjećanja.
"Dobro, Harry - hoćeš li upotrijebiti Felix Felicis ili ne?" upita Ron.
"Mislim da mi nema druge", reče Harry. "Vjerojatno ne moram popiti sve, to je doza za dvanaest sati,
neće mi valjda trebati cijela noć... popit ću samo gutljaj. Dva ili tri sata trebala bi biti sasvim dovoljna."
"Kad ga popiješ, osjećaj je genijalan", nostalgično će Ron. "Čini ti se kao da ni u čemu ne možeš
pogriješiti."
"O čemu ti to govoriš?" upita Hermiona, smijući se. "Nisi ga nikad ni kušao!"
"Da, ali mislio sam da jesam, zar ne?" odvrati Ron, kao da to sve objašnjava. "Dođe na isto..."
Budući da su na odlasku iz Velike dvorane primijetili da Slughorn tek ulazi u nju, a znajući da on voli jesti
polako, još su se neko vrijeme zadržali u društvenoj prostoriji. Dogovorili su se da će Harry otići u
Slughornov kabinet tek kad budu sigurni da se već vratio s večere. Kad je zalazeće sunce dotaknulo
krošnje u Zabranjenoj šumi, zaključili su da je kucnuo čas. Pažljivo su provjerili jesu li Neville, Dean i
Seamus u društvenoj prostoriji i odšuljali se u mušku spavaonicu.
Harry je izvadio smotani par čarapa skriven na dnu kovčega i iz njih izvukao majušnu, svjetlucavu bočicu.
"Priprema, pozor", reče Harry i prinese bočicu ustima, pažljivo otpijajući jedan gutljaj.
"Kako se osjećaš?" šapne Hermiona.
Harry joj nije odmah odgovorio. Zatim je osjetio da ga polako, ali sigurno, obuzima predivan osjećaj da je
sve moguće; činilo mu se da može učiniti sve što poželi, sve što mu padne na pamet... više nije sumnjao
da će dobiti Slughornovo sjećanje, i to bez ikakvih poteškoća...
Nasmiješeno je ustao, pršteći od samopouzdanja.
"Odlično", reče on. "Stvarno odlično. Dobro... odoh ja do Hagrida."
"Molim?" rekoše Ron i Hermiona u isti glas, užasnuti.
"Ne, Harry - moraš otići Slughornu, sjećaš se?" reče Hermiona.
"Ne", samouvjereno odvrati Harry. "Idem Hagridu. Nešto mi govori da trebam otići Hagridu."
"Nešto ti govori da bi trebao pokopati divovskog pauka?" zaprepašteno upita Ron.
"Aha", potvrdi Harry, izvlačeći Plašt nevidljivosti iz torbe. "Osjećam da večeras svi putovi vode tamo,
kužite što hoću reći?"
"Ne", rekoše Ron i Hermiona zajedno. Sad su oboje izgledali krajnje zabrinuto.
"Je li to sigurno Felix Felicis?" zabrinuto upita Hermiona, podižući bočicu prema svjetlu. "Siguran si da
nisi na istom mjestu čuvao i bočicu punu... ne znam..."
"Esencije ludila?" napomene Ron dok se Harry ogrtao plaštem. Harry se nasmijao, što je Rona i
Hermionu samo još više uzbunilo.
"Vjerujte mi", reče on. "Znam što radim... to jest..." samouvjereno je prišao vratima, "Felix zna."
Navukao je Plašt nevidljivosti na glavu i spustio se niza stube. Ron i Hermiona brzo su pošli za njim. U
dnu stuba Harry se provukao kroz otvorena vrata.
"Što si gore radio s njom?" vrisnula je Lavender Brown, zureći kroz Harryja ravno u Rona i Hermionu, koji
su zajedno izašli iz muške spavaonice. Dok je hitao kroz sobu, Harry je čuo kako Ron nešto uspaničeno
prtlja.
Izlazak kroz otvor iza portreta bio je jednostavan; u trenutku kad mu je prišao, u prostoriju su baš ulazili
Ginny i Dean pa se Harry uspio provući između njih. Pritom se očešao o Ginny.
"Dean, molim te, ne guraj me", rekla je ona, zvučeći razdraženo. "Stalno to radiš, savršeno sam
sposobna sama ući..."
Portret se zatvorio iza Harryja, ali ipak je uspio čuti Deanov ljutiti odgovor... osjećajući još veću
ushićenost nego prije, zaputio se u dvorac. Nije se morao šuljati jer nigdje nije bilo nikoga, što ga uopće
nije iznenadilo. Večeras u Hogwartsu nije bilo većeg srećkovića od njega.
Nije imao pojma zašto je znao da mora otići Hagridu. Činilo se kao da napitak osvjetljava sljedećih
nekoliko koraka na putu: nije vidio krajnje odredište, niti kako se u sve to uklapa Slughorn, ali znao je da
je izabrao pravi put da dođe do sjećanja. Kad je sišao u predvorje, primijetio je da je Filch zaboravio
zaključati glavni ulaz. Ozareni Harry širom je otvorio vrata, duboko udahnuo miris čistog zraka i trave i
niza stube se spustio u sumrak.
Na posljednjoj stubi sinulo mu je da bi bilo baš zgodno da na putu do Hagrida prođe pokraj povrtnjaka.
Nije se moglo reći da mu je povrtnjak usput, ali Harry je znao da mora udovoljiti svom hiru pa se smjesta
uputio u tom smjeru. Na svoje veliko zadovoljstvo i bez prevelikog iznenađenja tamo je zatekao
profesora Slughorna u razgovoru s profesoricom Sprout. Harry se sakrio iza niskog kamenog zida i počeo
prisluškivati, osjećajući potpunu usklađenost sa svijetom oko sebe.
"... puno ti hvala na trudu, Pomona", uglađeno je govorio Slughorn. "Svi se najistaknutiji autori slažu da
su najdjelotvorniji ako se uberu u sumrak."
"Oh, posve se slažem s njima", srdačno odvrati profesorica Sprout. "Hoće li ti ovo biti dovoljno?"
"I previše", reče Slughorn, koji je, primijetio je Harry, u rukama imao veliki svežanj lisnatih biljaka. "Moći
ću dati po nekoliko listova svakom učeniku treće godine, a imat ću i rezervu ako ih netko prekuha... pa,
želim ti ugodnu večer, i još jednom, najljepša hvala!"
Profesorica Sprout se kroz sve gušću tamu otputila u smjeru svojih staklenika, a Slughorn je krenuo
prema mjestu gdje je stajao nevidljivi Harry.
Harryja je smjesta uhvatila želja da mu se razotkrije, pa je teatralno skinuo plašt.
"Dobra večer, profesore."
"Merlinove mu brade, Harry, stvarno ste me iznenadili", reče Slughorn, zaustavivši se sa sumnjičavim
izrazom lica. "Kako ste izašli iz dvorca?"
"Mislim da je Filch zaboravio zaključati vrata", veselo odvrati Harry. Oduševljeno je primijetio da se
Slughorn mršti.
"Prijavit ću tog čovjeka, ako mene pitate, njega više brinu otpaci nego sigurnosne mjere... ali, Harry,
zašto ste vi izašli?"
"Pa, gospodine, krenuo sam k Hagridu", reče Harry, znajući da sad mora reći istinu. "Užasno je uzrujan...
ali, profesore, nećete nikome reći? Ne bih ga želio dovesti u nepriliku..."
Očito je probudio Slughornovu znatiželju. "Pa, to vam ne mogu obećati", reče on strogo. "Ali znam da
Dumbledore ima potpuno povjerenje u Hagrida, pa sam siguran da nije napravio ništa jako loše..."
"Vidite, problem je u divovskom pauku kojeg je imao dugi niz godina... živio je u šumi... znao je govoriti i
sve..."
"Čuo sam govorkanja da u šumi žive akromantule", tiho reče Slughorn, pogledavajući prema masi crnih
stabala. "Znači, to je istina?"
"Da", potvrdi Harry. "Ali Aragog je, to vam je prva akromantula koju je Hagrid nabavio, sinoć umro.
Hagrid je izvan sebe od žalosti. Htio je da mu netko pravi društvo dok ga bude pokapao, pa sam mu
obećao da ću doći."
"Dirljivo, dirljivo", odsutno odvrati Slughorn. Zurio je u udaljena svjetla Hagridove kolibe krupnim,
sjetnim očima. "Ali otrov akromantule vrlo je dragocjen... ako je zvjerka tek umrla, možda se još nije
isušio... naravno, ne bih htio ispasti neosjetljiv na Hagridovu bol... ali ako bi postojao neki način da
dođem do određene količine... mislim, izvlačenje otrova iz žive akromantule gotovo je nemoguće..."
Činilo se da Slughorn više razgovara sa sobom nego s Harryjem.
"... stvarno bi bila grehota da ga nitko ne uzme... stotinu galeona za pola litre... iskreno govoreći, nemam
bogzna kako dobru plaću..."
Harryju je bilo kristalno jasno što mora učiniti.
"Pa," reče on, savršeno glumeći oklijevanje, "pa, ako biste htjeli doći, profesore, Hagridu bi vjerojatno
bilo jako drago... bolji ispraćaj za Aragoga, razumijete..."
"Da, naravno", prihvati Slughorn. Oči su mu svjetlucale od oduševljenja. "Znate što, Harry, samo vi
produžite, a ja ću doći za vama s par boca... da održimo zdravicu... dobro, zdravica je možda pogrešna
riječ - ali bar ćemo se dostojno oprostiti od sirote zvijeri. Usput ću promijeniti kravatu, ova je malo
preživa za takvu prigodu..."
Pohitao je u dvorac, a Harry je odjurio k Hagridu, zadivljen vlastitom genijalnošću.
"Došo si", rekao je Hagrid promuklim glasom kad je otvorio vrata i vidio da se ispod plašta nevidljivosti
pojavljuje Harry.
"Da - ali Ron i Hermiona nisu mogli doći", odvrati Harry. "Poručili su ti da im je jako žao."
"Nema... nema veze... on bi bio dirnut što si došo, Harry..."
Hagrid je glasno zajecao. Oko ruke je imao crni povez koji je iako nalikovao na krpu umočenu u crno
laštilo za cipele. Oči su mu bile podbuhle, crvene i natečene. Harry ga je utješno potapšao po laktu, što je
bila najviša točka na Hagridu koju je mogao dosegnuti rukom.
"Gdje ćemo ga pokopati?" upita on. "U šumi?"
"Ma kakvi", reče Hagrid, brišući uplakane oči rubom košulje. "Ostali paukovi me ne puštaju ni blizu
mrežama sad kad je Aragog otišo. Ispalo je da me dosad nisu pojeli samo zato što im je on to zabranio!
Je l' ti to možeš vjerovat, Harry?"
Da je htio biti iskren, Harry bi mu odgovorio potvrdno. Još se vrlo živo prisjećao što se dogodilo kad su se
on i Ron našli među akromantulama, koje su im jasno pokazale da je Aragog jedini razlog zašto je Hagrid
još živ.
"Ovo mi je prvi put u životu da nisam smio uć u neki dio šume!" reče Hagrid, tresući glavom. "Mogu ti
reć da mi nije bilo lako iznijet Aragoga odanle - razumiješ, oni svoje mrtve obično pojedu... al ja sam mu
htio priredit dostojan pokop... pravi ispraćaj..."
Opet je briznuo u plač, a Harry mu je nastavio tapšati lakat, usput rekavši (jer ga je tako uputio napitak):
"Hagride, na putu ovamo sreo sam profesora Slughorna."
"Nisi valjda u gabuli?" reče Hagrid, uznemireno podigavši glavu. "Ne bi navečer trebo izlazit iz dvorca,
znam, ja sam kriv..."
"Ne, ne, kad je čuo zašto sam vani, rekao je da bi se i on htio oprostiti od Aragoga", umiri ga Harry.
"Mislim da se otišao presvući u primjereniju odjeću... i rekao je da će donijeti piće da možemo nazdraviti
sjećanju na Aragoga..."
"Ma nemoj?" reče Hagrid, izgledajući i začuđeno i ganuto. "Pa to je... to je baš lijepo od njega, a i to što
te nije prijavio. Nisam imo previše kontakta s Horaceom Slughornom... al kažeš da će doć ispratit starog
Aragoga? Pa, to bi se Aragogu baš svidjelo..."
Harry je u sebi pomislio da bi se Aragogu u prvom redu svidjela obilna količina jestivog mesa na
Slughornovim kostima, ali nije ništa rekao nego je prišao prozoru u dnu Hagridove kolibe i vani s
priličnim gađenjem spazio golemog mrtvog pauka, koji je ležao na leđima dok su mu svijene i
isprepletene noge stršile u zrak. "Hagride, zar ćemo ga pokopati tu, u tvom vrtu?"
"Da, odma iza gredice s bundevama", reče Hagrid, zvučeći kao da je na rubu suza. "Već sam iskopao i...
znaš već... grob. Al mislio sam da bi mogli reć i koju lijepu riječ o njemu... razumiješ, prisjetit se sretnijih
vremena..."
Glas mu je zadrhtao i pukao. Na vratima se začulo kucanje i on se okrenuo da ih otvori, usput ispuhujući
nos u veliki, točkasti rupčić. Slughorn je hitro prešao prag s nekoliko boca u rukama. Oko vrata je svezao
široku crnu kravatu svečana izgleda.
"Hagride", progovori on dubokim, ozbiljnim glasom. "Moja iskrena sućut."
"Stvarno ste ljubazni", odvrati Hagrid. "Hvala vam najljepša. I hvala vam što niste kaznili Harryja..."
"Nisam na to ni pomišljao", reče Slughorn. "Tužna je ovo noć, tužna... a gdje je to ispaćeno stvorenje?"
"Eno ga vani", drhtavo odvrati Hagrid. "Da... da počnemo?" Izašli su u vrt iza kuće. Između krošanja
nazirao se blijedi mjesec, a njegove zrake, pomiješane sa svjetlošću s Hagridova prozora, obasjavale su
Aragogovo tijelo na rubu ogromne rake, baš kao i tri metra visoku hrpu netom iskopane zemlje odmah
do njega.
"Veličanstveno", reče Slughorn, prišavši paukovoj glavi. Osam mliječnobijelih očiju tupo je zurilo u nebo,
a par masivnih, svijenih, ukočenih kliješta presijavao se na mjesečini. Harryju se učinilo da je čuo
zveckanje stakla kad se Slughorn sagnuo nad kliješta da prouči golemu, dlakavu glavu.
"Ne znaju svi cijenit njihovu ljepotu", obrati se Hagrid Slughornovim leđima. Iz kutova njegovih stisnutih
očiju lile su gorke suze. "Nisam znao da vas zanimaju stvorovi poput Aragoga, Horace."
"Zanimaju? Dragi moj Hagride, ja ih obožavam", odvrati Slughorn, odmičući se od lešine. Harry je vidio
svjetlucanje bočice prije nego što ju je spremio u džep, ali Hagrid, koji je opet brisao oči, nije ništa
primijetio. "Da nastavimo s pokopom?"
Hagrid je kimnuo i prišao bliže. Podigao je gigantskog pauka na ruke i, zastenjavši od napora, otkotrljao
ga u raku. Pauk je sletio u dno rake uz prilično neugodan i nekako hrskav udar. Hagrid se opet rasplakao.
"Naravno, nikome nije teže nego vama, vi ste ga najbolje poznavali", reče Slughorn. Potapšao je Hagrida
po laktu, jer ni on, kao ni Harry, nije mogao dosegnuti više od toga. "Kako bi bilo da kažem par riječi?"
Sigurno se dokopao prilične količine kvalitetnog otrova, pomisli Harry, gledajući kako Slughorn prilazi
rubu groba sa zadovoljnim smiješkom na licu. Progovorio je sporim i impresivnim glasom: "Zbogom,
Aragože, kralju arahnida, čije dugotrajno i odano prijateljstvo nitko tko te je poznavao nikad neće
zaboraviti! Tvoje tijelo će nestati, ali duh će ti i dalje živjeti u tihim, paučinom obavijenim predjelima
tvoga šumskog doma. Tvojim mnogookim potomcima želim dug i uspješan život, a tvojim ljudskim
prijateljima utjehu za pretrpljeni gubitak."
"To... to je bilo... prekrasno!" zajeca Hagrid i sruši se na kompostište, plačući kao ljuta godina.
"No, no", reče Slughorn, zamahnuvši štapićem. Visoka hrpa iskopane zemlje podigla se u zrak i s
potmulim se treskom srušila na mrtvog pauka, tvoreći uredan humak. "Vratimo se u kuću da nešto
popijemo. Harry, stanite mu s druge strane... tako je... ustanite, Hagride... bravo..."
Smjestili su Hagrida u stolac pokraj stola. Očnjak, koji je pokop proveo u zaklonu svoje košare, sad im je
tiho prišao i, kao obično, položio tešku glavu u Harryjevo krilo. Slughorn je odčepio prvu bocu vina koju
je donio.
"Sve sam ih testirao na otrov", obećao je Harryju, točeći veći dio sadržaja prve boce u Hagridovu kriglu
veliku poput vjedra. Dodao ju je Hagridu. "Naredio sam kućnom vilenjaku da kuša sve boce nakon onoga
što se dogodilo vašem nesretnom prijatelju Rupertu."
Harry je odmah zamislio izraz koji bi se pojavio na Hermioninu licu da čuje za takvu zloupotrebu kućnih
vilenjaka i zaključio da će biti najbolje da joj to nikad ne spomene.
"Jedna za Harryja..." nastavi Slughorn, dijeleći sadržaj druge boce između dviju krigli,"... i jedna za mene.
Pa," zaključi on, visoko podižući kriglu, "za Aragoga."
"Za Aragoga", prihvatiše Harry i Hagrid.
I Slughorn i Hagrid dobro su potegnuli. No Harry, kojem je put osvjetljavao Felix Felicis, znao je da ne
smije piti pa je jednostavno odglumio da je otpio gutljaj i kriglu odložio na stol.
"Znate, dobio sam ga dok je još bio u jajetu", reče Hagrid žalosno. "Kad se izlego, bio je ko mrvica. Ništa
veći od pekinezera."
"Dražesno", zamijeti Slughorn.
"Čuvo sam ga u ormaru u školi dok... pa..."
Hagridovo se lice smrknulo, a Harry je znao i zašto: Tom Riddle uspio je postići da Hagrida izbace iz škole
pod optužbom da je otvorio Odaju tajni. Nije se, međutim, činilo da ga Slughorn sluša. Gledao je u strop,
gdje je između brojnih lonaca od mjedi visio dugi, svilenasti svežanj snježnobijele dlake.
"Hagride, nemojte mi reći da je to dlakajednoroga?"
"Aha", ravnodušno potvrdi Hagrid. "Ispada im iz repova kad zapnu za grane i slično u šumi, znate već..."
"Ali, kolega dragi, znate li vi koliko ona vrijedi?"
"Ja je koristim za zavoje i tome slično kad mi se neko stvorenje ozljedi", slegne Hagrid ramenima.
"Strašno je korisna... razumijete, zbog čvrstine."
Slughorn je otpio još jedan dugi gutljaj, pomno proučavajući unutrašnjost kolibe. Harry je znao da traga
za drugim dragocjenostima koje bi mogao pretvoriti u bogatu zalihu medovine iz hrastovih bačvi,
ušećerenog ananasa i kućnih haljetaka od baršuna. Nadolio je još vina u svoju i Hagridovu kriglu,
zapitkujući ga o drugim stvorenjima koja žive u šumi i o tome kako se Hagrid stigne brinuti za sve njih.
Hagrid se uskoro raspričao, što zbog pića, što zbog polaskanosti Slughornovim zanimanjem za njega.
Prestao je brisati oči i razdragano se upustio u detaljan opis pravilnog uzgoja prutaka.
U toj je točki Harry osjetio lagano bockanje Felixa Felicisa i primijetio da piće koje je donio Slughorn
ubrzano nestaje. Nikad prije nije uspio izvesti čaroliju nadolijevanja bez izgovaranja inkantacije, ali bilo je
smiješno i pomisliti da mu to večeras ne bi pošlo za rukom. I doista, kad je, nezamijećen od Hagrida i
Slughorna (koji su upravo razmjenjivali anegdote o ilegalnoj trgovini zmajskim jajima), ispod stola uperio
štapić u gotovo ispražnjene boce, sa zadovoljnim je smiješkom primijetio da su se smjesta počele puniti.
Otprilike sat vremena kasnije, Hagrid i Slughorn počeli su nazdravljati svemu i svačemu: Hogwartsu,
Dumbledoreu, vilinskom vinu i...
"Živio Harry Potter!" zaurlao je Hagrid i iskapio četrnaestu kriglu vina, usput zalijevajući bradu.
"Da, tako je," uzvikne Slughorn, pomalo pletući jezikom, "Parry Otter, Izabrani dječak koji... no... i tako
dalje", promrmljao je, iskapivši svoju kriglu.
Nedugo nakon toga, Hagrida je opet uhvatio plač. Ugurao je Slughornu u ruke cijeli rep jednoroga, koji je
ovaj spremio u džep, kličući: "Živjelo prijateljstvo! Živjela velikodušnost! Živjelo deset galeona po dlaci!"
Hagrid i Slughorn ubrzo su sjedili zagrljeni, pjevajući tužnu baladu o umirućem čarobnjaku zvanom Odo.
"Aaaaah, dobri umiru mladi", mrmljao je Hagrid, napola klonuvši na stol. Oči su mu gledale pomalo ukriž.
Slughorn je i dalje jodlao refren balade. "Moj tata je bio premlad za smrt... tvoji mama i tata isto,
Harry..."
Iz naboranih kutova Hagridovih očiju opet su potekle krupne suze. Zgrabio je Harryjevu nadlakticu i
protresao je.
"... najbolja carica i vještičnjak svoje generacije, boljih nisam poznavo... strašno je to, strašno..."
Slughorn je tugaljivo pjevao:
A junaka Odu kući odnesoše

u njegov voljeni dječački dom,

izvrnutog šešira u grob ga položiše,

a štapić mu pogodi grom.

"... strašno", progunđao je Hagrid. Krupna, kuštrava glava klonula je na podlaktice i Hagrid je uz glasno
hrkanje utonuo u san.
"Ispričavam se", štucne Slughorn. "Ne bi od mene bilo pjevača ni da mi život ovisi o tome."
"Hagrid nije komentirao vaše pjevanje", tiho odvrati Harry. "Pričao je o smrti moje mame i tate."
"Oh", reče Slughorn, zatomljujući glasno podrigivanje. "Oh, bože. Da, to je bilo... to je doista bilo strašno.
Strašno... strašno..."
Izgledao je kao da ne zna što da kaže, pa im je umjesto toga opet napunio krigle.
"Pretpostavljam... pretpostavljam da se vi ničega ne sjećate, Harry?" upita on kao da mu je neugodno.
"Ne... mislim, kad su umrli, bilo mi je samo godinu dana", reče Harry, zagledan u plamen svijeće koji je
podrhtavao od Hagridova glasnog hrkanja. "Ali u međuvremenu sam uspio saznati manje-više sve o
tome što se dogodilo. Moj tata je umro prvi. Jeste li to znali?"
"Ne... nisam", odvrati Slughorn prigušenim glasom.
"Da... Voldemort ga je ubio, prekoračio njegovo mrtvo tijelo i krenuo na moju mamu", reče Harry.
Slughorn je zadrhtao, ali nije bio u stanju otrgnuti užasnuti pogled od Harryjeva lica.
"Rekao joj je da se makne s puta", nastavio je Harry nemilosrdno. "Poslije mi je rekao da nije morala
umrijeti. On je htio samo mene. Ona je mogla pobjeći."
"Oh, bože", šapne Slughorn. "Mogla je... nije morala... ovo je užasno..."
"Da, nije li?" reče Harry, tek malo glasnije od šapta. "Ali ona nije uzmaknula. Tata je već bio mrtav, ali
nije htjela da i ja poginem. Pokušala je zamoliti Voldemorta da me poštedi... ali on se samo nasmijao..."
"Dosta!" naglo reče Slughorn, podižući drhtavu ruku. "Stvarno, dragi mladiću, dosta... ja sam već star
čovjek... ne moram to slušati... ne želim to slušati..."
"Zaboravio sam", slaže Harry, vođen Felix Felicisom. "Bila vam je draga, zar ne?"
"Draga?" ponovi Slughorn. U očima su mu se opet pojavile suze. "Ne mogu zamisliti čovjeka kojem ne bi
bila draga... tako hrabra... tako duhovita... kakva grozota..."
"Ali ne želite pomoći njenom sinu", reče Harry. "Ona je za mene dala svoj život, a vi mi ne želite dati
jedno jedino sjećanje."
Koliba je odjekivala od Hagridova bučnog hrkanja. Harry je mirno gledao u Slughornove suzne oči. Činilo
se da učitelj Čarobnih napitaka nije u stanju skrenuti pogled.
"Nemojte tako govoriti", šapne on. "Nije u tome stvar... kad bi vam moglo pomoći, naravno... ali
beskorisno je..."
"Nije", reče Harry jasno i glasno. "Dumbledore treba tu informaciju. Ja trebam tu informaciju."
Znao je da nije u opasnosti: Felix mu je govorio da se Slughorn ujutro ničega neće sjećati. Gledajući ga
ravno u oči, Harry se malo nagnuo prema njemu.
"Ja sam Izabrani. Moram ga ubiti. Treba mi to sjećanje." Slughorn je još više problijedio. Čelo mu se
presijavalo od znoja. 
"Vi ste doista Izabrani?" 
"Naravno da jesam", smireno potvrdi Harry. 
"Ali onda... dragi mladiću... mnogo tražite od mene... točnije, tražite od mene da vam pomognem
uništiti..."
"Zar se ne želite riješiti čarobnjaka koji je ubio Lily Evans?" 
"Harry, Harry, naravno da želim, ali..." 
"Bojite se da će saznati da ste mi pomogli?" Slughorn nije ništa rekao. Izgledao je prestravljeno. "Budite
hrabri kao moja majka, profesore..." Slughorn je podigao debeljuškastu ruku do usana i pritisnuo ih
drhtavim prstima. Na trenutak je podsjećao na neprirodno veliku bebu.
"Ne ponosim se..." šapne on kroz prste. "Sramim se zbog onoga... što to sjećanje prikazuje... mislim da
sam tog dana prouzročio veliku štetu..."
"Sve biste to ispravili kad biste mi dali sjećanje", reče Harry. "To bi bilo doista hrabro i plemenito od
vas."
Usnuli Hagrid se trznuo i nastavio hrkati. Slughorn i Harry zurili su jedan u drugoga preko treperavog
plamena svijeće. Tišina se razvukla, ali Felix Felicis Harryju je rekao da je ne prekida, nego da čeka.
Slughorn je vrlo polako zavukao ruku u džep i izvukao svoj štapić. Drugom je rukom posegnuo pod plašt i
izvadio malu, praznu bočicu. Ne odvajajući pogled od Harryjevih očiju, Slughorn je dotaknuo
sljepoočnicu vrškom štapića i odmah ga odmaknuo. Pritom je iz glave izvukao dugu, srebrnastu nit
sjećanja, koja je prionula za vršak štapića. Blistavo, srebrnasto sjećanje zategnulo se i puklo, viseći na
štapiću. Slughorn ga je spustio u bočicu gdje se prvo sklupčalo, a zatim raširilo, kovitlajući se poput plina.
Drhtavom je rukom začepio bočicu i pružio je Harryju preko stola.
"Najljepša vam hvala, profesore."
"Dobar ste vi dečko", reče profesor Slughorn. Niz debele obraze tekle su mu suze, spuštajući se u krupne
brkove. "I imate njene oči... nemojte mi previše zamjeriti kad vidite to sjećanje..."
Potom je i on naslonio glavu na ruke, duboko uzdahnuo i zaspao.
GLAVA DVADESET TREĆA
Horkruksi

 
Šuljajući se natrag u dvorac, Harry je osjećao kako djelovanje Felix Felicisa sve brže i brže popušta.
Glavna vrata su ga dočekala nezaključana, ali na trećem je katu zamalo naletio na Peevesa, izbjegavši ga
u posljednji čas tako što se bacio u najbliži prolaz. Kad je napokon stigao do Debele dame i skinuo Plašt
nevidljivosti, uopće se nije začudio što je je zatekao u njezinu najmrzovoljnijem izdanju.
"Zar se sad dolazi?"
"Stvarno mi je žao... morao sam izaći zbog važne stvari..."
"Pa, u ponoć su promijenili lozinku - nema vam druge nego da spavate na hodniku."
"Ma šalite se!" reče Harry. "Zašto se morala promijeniti baš u ponoć?"
"Zato", odbrusi Debela dama. "Ako vas to tako vrijeđa, a vi idite ravnatelju i njega pozovite na red, on je
pojačao mjere sigurnosti."
"Genijalno", ogorčeno reče Harry, gledajući tvrdi pod oko sebe. "Stvarno super. Nemojte misliti da ne
bih otišao Dumbledoreu, samo da je u dvorcu. Pa zbog njega sam i..."
"U dvorcu je", začu se glas iza Harryja. "Profesor Dumbledore se vratio u školu prije sat vremena."
Prema Harryju je klizio Skoro Bezglavi Nick. Glava mu je, kao i obično, izgledala kao da će svaki tren
ispasti iz ovratnika.
"Rekao mi je Krvavi Barun, on je vidio kad je Dumbledore stigao", objasni Nick. "Barun je stekao dojam
da je dobre volje, premda pomalo umoran."
"A gdje je sad?" upita Harry, odmah se poveselivši.
"Eno ga na Astronomskoj kuli, ječi i zvekeće lancima, to mu je omiljena razonoda..."
"Ne Krvavi Barun, nego Dumbledore!"
"Aha... u svom kabinetu", odgovori Nick. "Ako je vjerovati Barunu, mora prije odlaska na počinak obaviti
još nešto..."
"U pravu je", reče Harry, goreći od nestrpljenja da Dumbledoreu kaže da je uspio doći do sjećanja.
Okrenuo se na peti i opet potrčao, ne obazirući se na Debelu damu, koja ga je dozivala:
"Vratite se! Priznajem, lagala sam! Bila sam ljuta što ste me probudili! Još uvijek je lozinka 'trakavica'!"
Ali Harry je već bio na drugom kraju hodnika, a samo koju minutu kasnije stajao je pred
Dumbledoreovom vodorigom i izgovarao lozinku - "punjene karamele". Vodoriga je skočila u stranu i
propustila Harryja na zavojito stubište.
"Naprijed", javio se Dumbledore kad je Harry pokucao. Zvučao je iscrpljeno.
Harry je otvorio vrata. Dumbledoreov kabinet izgledao je jednako kao uvijek, osim što se ovaj put s
prozora pružao pogled na tamno, zvjezdano nebo.
"Zaboga, Harry", iznenađeno će Dumbledore. "Otkud vi u ovako sitne sate?"
"Gospodine - imam ga. Dobio sam sjećanje od Slughorna."
Harry je izvukao majušnu staklenu bočicu i pokazao je Dumbledoreu. Ravnatelj je u prvi mah djelovao
zaprepašteno, ali onda mu se na licu pojavio širok osmijeh.
"Harry, pa to je sjajna vijest! Bravo! Znao sam da ćete uspjeti!"
Očito se više ne zabrinjavajući zbog sitnih sati, brzo je obišao stol, neozlijeđenom rukom uzeo bočicu sa
Slughornovim sjećanjem i prišao ormaru u kojem je čuvao sito sjećanja.
"A sad," reče Dumbledore, stavljajući kamenu zdjelu na radni stol i izlijevajući sadržaj bočice u nju, "sad
ćemo napokon saznati istinu. Harry, brzo..."
Harry se poslušno sagnuo nad sito sjećanja i osjetio da mu noge napuštaju pod u kabinetu... ponovo se
sunovratio u tamu i sletio u nekadašnji kabinet Horacea Slughorna.
 Pred njim je opet stajao mnogo mlađi Horace Slughorn, guste, sjajne kose boje slame i crvenkastožutih
brkova, zavaljen u udobni, visoki naslonjač u svom kabinetu, nogu podignutih na baršunasti tabure, s
čašicom vina u jednoj ruci dok je drugom kopao po kutiji s ušećerenim ananasom. Oko Slughorna se
smjestilo šestero tinejdžera, među kojima je središnje mjesto zauzeo Tom Riddle. Na prstu mu je
svjetlucao Marvolov crno-zlatni prsten.
Dumbledore je sletio pokraj Harryja baš kad je Riddle zapitao: "Gospodine, je li istina da profesorica
Merrythought ide u mirovinu?"
"Tome, Tome, ne bih vam ništa smio reći čak ni da mi je tako nešto poznato", reče Slughorn, priprijetivši
mu prstom pokrivenim šećerom, iako mu je istovremeno namignuo. "Ali moram reći, mladiću, da bih
volio znati kako dolazite do informacija. Mislim da ste bolje obaviješteni od polovine učitelja."
Riddle se osmjehne. Ostali su se dečki nasmijali, dobacujući mu zadivljene poglede.
"S obzirom na vašu neobičnu sposobnost da saznate stvari koje ne biste smjeli znati, kao i vašu vještinu
dodvoravanja važnim ljudima - usput, hvala vam na ananasu, pogodili ste, njega najviše volim..."
Nekoliko se dječaka opet zasmijuljilo.
"... uvjeren sam da ćete se u roku od dvadeset godina uspeti do mjesta ministra magije. Petnaest,
nastavite li mi slati ananas. Imam prvorazredne veze u Ministarstvu."
Ostali su se ponovo nasmijali, ali Tom Riddle se samo lagano osmjehnuo. Harry je primijetio da nije ni
približno najstariji član grupe, ali bilo je očito da ga ostali smatraju vođom.
"Nisam siguran da sam stvoren za politiku, gospodine", odvrati on kad je smijeh zamro. "Za početak,
nemam odgovarajuće podrijetlo."
Dva dječaka u njegovoj blizini razmijenili su podrugljiv osmijeh. Harry je bio siguran da se smješkaju
privatnoj šali: nesumnjivo vezanoj za ono što su znali, ili nagađali, o slavnom pretku svoga vođe.
"Gluposti," žustro reče Slughorn, "vaše sposobnosti nedvojbeno dokazuju da ste odvjetak zdrave
čarobnjačke loze. Ne, Tome, vi ćete daleko dogurati, još se nikad nisam prevario u procjeni učenika."
 Mali zlatni sat na radnom stolu iza njega objavio je da je jedanaest sati i Slughorn se okrenuo da ga
pogleda.
"Bože dragi, zar je već tako kasno? Dečki, krenite ili ćemo svi imati problema. Lestrange, želim da mi do
sutra predate esej ili vam slijedi kazna. Isto vrijedi i za vas, Avery."
Dječaci su jedan po jedan izašli iz sobe. Slughorn se podigao iz naslonjača i odnio praznu čašu na stol.
Kad je začuo šum iza sebe, okrenuo se. Riddle je još bio u sobi.
"Požurite se, Tome, ne bi bilo dobro da vas uhvate izvan kreveta u ovo doba noći, ipak ste vi prefekt..."
"Gospodine, nešto sam vas htio pitati."
"Samo pitajte, mladiću, samo pitajte..."
"Gospodine, zanimalo bi me što znate o... o horkruksima?"
Slughorn ga je netremice gledao. Debelim je prstima odsutno gladio držak svoje vinske čaše.
"Je li to projekt za Obranu od mračnih sila?"
Harryju je bilo sasvim očito da Slughorn jako dobro zna da Riddleovo pitanje nema nikakve veze sa
školskim gradivom.
"Ne baš, gospodine", odvrati Riddle. "Naišao sam na taj termin u nekoj knjizi, ali nisam ga potpuno
shvatio."
"Ne... pa... u Hogwartsu biste teško mogli pronaći knjigu koja detaljno opisuje horkrukse. To su mračne
stvari, vrlo mračne", reče Slughorn.
"Ali vi sigurno znate sve o njima, gospodine? Mislim, čarobnjak vašeg ranga... naravno, ako mi ne smijete
reći, ispričavam se... ali znao sam da mi nitko ne bi mogao odgovoriti bolje od vas... pa sam mislio, neće
naškoditi da pitam..."
Bila je to vrlo uvjerljiva predstava, pomisli Harry: okolišanje, ležeran ton, spretno ubačeni komplimenti.
Nijedan element nije bio preglumljen. Harry, koji je i sam imao bogato iskustvo s pokušajima da izmami
informacije iz ljudi koji ih nisu željeli dati, odmah je shvatio da gleda u majstora svog zanata. Bilo je očito
da Riddle gori od želje da čuje odgovor. Vjerojatno je tjednima polagao temelje za ovaj razgovor.
"Pa," poče Slughorn, iako pritom nije gledao u Riddlea, nego se igrao vrpcom na poklopcu kutije s
ušećerenim ananasom, "pa, nema ništa loše u tome da vam dam neki opći pregled, naravno. Tek toliko
da shvatite značenje tog termina. Horkruks je riječ kojom se označava predmet u kojem je neka osoba
sakrila dio svoje duše."
"Ali nije mi baš najjasnije kako se to postiže, gospodine", reče Riddle.
Pazio je da mu glas ostane smiren, ali Harry je ipak naslutio njegovo uzbuđenje.
"Pa, morate rascijepiti svoju dušu, razumijete," objasni Slughorn, "i sakriti odcijepljeni dio u predmet
izvan svojega tijela. U tom slučaju ne možete umrijeti čak ni ako vam tijelo bude napadnuto ili uništeno,
jer dio vaše duše ostaje neoštećen i vezan uz ovaj svijet. Ali egzistirati u takvom obliku..."
Slughornovo lice kao da se uvuklo u sebe, a Harry se prisjetio riječi koje je prvi put čuo prije gotovo dvije
godine.
"Bijah istrgnut iz svog tijela, manji od duha, niži od najniže sablasti... ipak, bio sam živ."
"... malo tko bi to htio, Tome, malo tko. Smrt bi bila bolja." No Riddleova glad sad je bila očita; lice mu je
djelovalo pohlepno i više nije mogao sakriti svoju žudnju.
"A kako se rascjepljuje duša?"
"Pa," odvrati Slughorn s osjetnom nelagodom, "morate imati na umu da bi duša trebala ostati netaknuta
i cjelovita. Rascjepljenje je protuprirodan, nasilan čin."
"Ali kako se to postiže?"
"Zlodjelom - najgorim zlodjelom. Ubojstvom. Ubijanje razdire dušu. Čarobnjak koji želi stvoriti horkruks
nastalu štetu može iskoristiti da istrgnuti dio duše spremi u neki predmet..."
"Spremi? Ali kako...?"
"Postoji čarolija za to, ne pitajte me za detalje, ne znam!" reče Slughorn, tresući glavom kao slon kojeg
opsjeda jato komaraca. "Izgledam li vam ja kao da sam to pokušao - izgledam li vam ja kao ubojica?"
"Ne, gospodine, naravno da ne", žurno odvrati Riddle. "Oprostite. .. nisam vas htio uvrijediti..."
"Ništa, ništa, nisam uvrijeđen", odvrati Slughorn mrzovoljno. "Prirodno je osjećati stanovitu radoznalost
prema takvim stvarima... čarobnjake određenog kalibra oduvijek je privlačio taj aspekt magije..."
"Da, gospodine", reče Riddle. "Ali ono što ne razumijem - pitam samo zbog radoznalosti - mislim, bi li
jedan horkruks bio dovoljan? Zar se duša može rascijepiti samo jedanput? Ne bi li bilo bolje, ne biste li
bili jači, da dušu rascijepite naviše od dva dijela? Evo, primjera radi, nije li sedam najmoćniji magični broj,
zar ne bi sedam...?"
"Merlinove mu brade, Tome!" vikne Slughorn. "Sedam! Ubojstvo jedne jedine osobe nije dovoljno
grozno? Osim toga... već je i razdioba duše na dva dijela izopačena... a kamoli trganje na sedam
dijelova..."
Slughorn je izgledao krajnje uznemireno. Zurio je u Riddlea kao da ga prvi put vidi u pravom svjetlu, a
Harryju je bilo očito da sad žali što se dao uvući u takav razgovor.
"Ali naravno," promrmlja on, "mi ovdje razgovaramo hipotetski, zar ne? Čisto akademski..."
"Da, gospodine, naravno", smjesta prihvati Riddle.
"Ipak, Tome... volio bih da to što sam vam rek... to jest, to o čemu smo raspravljali zadržite za sebe.
Ostalima ne bi bilo drago da čuju kako smo čavrljali o horkruksima. Razumijete, to je u Hogwartsu
zabranjena tema... Dumbledore je u tom pogledu osobito oštar..."
"Ni riječi, gospodine", obeća Riddle i ode, ali Harry je ipak stigao na njegovu licu uočiti istu onu mahnitu
sreću koju je pokazao kad je čuo da je čarobnjak i koja nije njegove naočite crte lica učinila još
privlačnijima, nego im je, naprotiv, oduzela ljudskost...
"Hvala vam, Harry", reče Dumbledore tiho. "Pođimo..."
Kad su Harryjeve noge dotakle pod kabineta, Dumbledore je već sjedio za radnim stolom. Harry je
također sjeo i pričekao da Dumbledore prvi progovori.
"Za tom sam informacijom dugo tragao", napokon reče Dumbledore. "Ona potvrđuje moju teoriju i
dokazuje da sam bio u pravu, te da nas čeka još mnogo posla..."
Harryju je upalo u oči da su svi ravnatelji i ravnateljice u izloženim portretima budni i da slušaju njihov
razgovor. Korpulentni čarobnjak crvenog nosa čak je izvadio svoju slušnu trubu.
"Dakle, Harry," reče Dumbledore, "siguran sam da shvaćate važnost razgovora kojem smo upravo
svjedočili. U istoj dobi kao vi sada, koji mjesec manje ili više, Tom Riddle činio je sve što je bilo u njegovoj
moći da postane besmrtan."
"Mislite li da je uspio, gospodine?" upita Harry. "Napravio je horkruks? Zato nije umro kad me napao?
Negdje je sakrio jedan horkruks? Dio njegove duše bio je na sigurnom?"
"Jedan dio... ili više njih", odvrati Dumbledore. "Čuli ste Voldemorta: od svega ga je najviše zanimalo
Horaceovo mišljenje o tome što bi se dogodilo čarobnjaku koji bi napravio više od jednog horkruksa, što
bi se dogodilo čarobnjaku koji tako silno želi izbjeći smrt da je zbog toga spreman počiniti višestruko
ubojstvo, opetovano rascijepiti svoju dušu i spremiti je u brojne horkrukse skrivene na različitim
lokacijama. Taj podatak nije mogao naći ni u jednoj knjizi. Koliko je meni poznato - a uvjeren sam da je
iste informacije imao i Voldemort - nijedan čarobnjak u prošlosti nije svoju dušu rascijepio na više od dva
dijela."
Dumbledore je nakratko zastao, sređujući misli, i potom rekao: "Prije četiri godine dobio sam, po mom
mišljenju, pouzdan dokaz da je Voldemort rascijepio svoju dušu."
"Gdje?" upita Harry. "Kako?"
"Vi ste mi ga dali, Harry", odgovori Dumbledore. "Dnevnik, Riddleov dnevnik, u kojem su bile navedene
upute za otvaranje Odaje tajni."
"Ne razumijem, gospodine", reče Harry. "Pa, iako nisam osobno vidio Riddlea koji je izašao iz dnevnika,
ono što ste mi vi opisali predstavljalo je fenomen s kojim se nikad prije nisam susreo. Zar je puko
sjećanje moglo samostalno misliti i djelovati? Puko sjećanje je moglo isisavati život iz djevojčice kojoj je
došlo u ruke? Ne, u toj je knjizi živjelo nešto mnogo mračnije... jedan fragment duše, u to sam bio
gotovo posve siguran. Taj je dnevnik bio horkruks. No svaki je odgovor koji mi je dala ta spoznaja za
sobom povlačio novo pitanje. Najviše me zaintrigiralo i uzbunilo to što je dnevnik bio tako osmišljen da u
jednakoj mjeri bude oružje i sredstvo zaštite."
"I dalje vas ne razumijem", reče Harry.
"Recimo da je funkcionirao u skladu s onim što se očekuje od horkruksa - drugim riječima, pružao je
zaštitu fragmentu duše koji je bio skriven u njemu i nedvojbeno je pomogao spriječiti smrt svog vlasnika.
Ali isto tako nije bilo sumnje da je Riddle želio da netko pročita taj dnevnik te da se djelić njegove duše
useli u tu osobu, opsjedne je i navede da pusti s lanca ono Slytherinovo čudovište."
"Valjda nije htio da mu propadne toliki trud", reče Harry. "Htio je da svi saznaju da je Slytherinov
nasljednik, jer on u to vrijeme nije bio u stanju osobno proširiti tu vijest."
"Točno", kimne Dumbledore. "Ali, Harry, zar ne shvaćate: ako je doista bio spreman prepustiti ili
podmetnuti taj dnevnik nekom budućem učeniku u Hogwartsu, to podrazumijeva nevjerojatnu
ravnodušnost prema sudbini dragocjenog fragmenta duše koji je u njemu sakrio. Cijela poanta horkruksa
je u tome, kako je objasnio i profesor Slughorn, da čovjek sakrije i osigura dio svoje osobnosti, a ne da ga
baci nekome pred noge i izloži ga opasnosti od uništenja - što se uostalom i dogodilo. Zahvaljujući vama,
taj fragment duše više ne postoji.
Meni je u cijeloj toj priči najzlokobniji bio upravo Voldemortov nemar prema tom horkruksu. Nameće se
zaključak da je Voldemort napravio - ili planira napraviti - i druge horkrukse, što bi gubitak prvoga
svakako učinilo manje pogubnim. Nisam želio vjerovati u to, ali druga objašnjenja jednostavno nemaju
smisla.
Dvije godine kasnije ispričali ste mi da je one noći kad se vratio u svoje tijelo, Voldemort svojim
smrtonošama kazao nešto što mnogo toga objašnjava, ali jednako tako i zabrinjava. 'Ja, koji sam na putu
prema besmrtnosti dospio dalje od bilo koga drugoga.' To ste mi vi citirali. 'Dalje od bilo koga drugoga.' I
činilo mi se da znam što je time htio reći, za razliku od njegovih smrtonoša. Mislio je na svoje horkrukse -
horkrukse u množini, Harry. Vjerujem da se nijedan čarobnjak prije njega nije odlučio na takav korak.
Nažalost, sve se uklapa: lord Voldemort je iz godine u godinu sve manje nalikovao na ljudsko biće, a
jedino objašnjenje koje ja imam za takvu preobrazbu jest da mu je duša osakaćena onkraj granice onoga
što bismo mogli nazvati običnim zlom..."
"Znači, postao je neuništiv uništavanjem drugih ljudi?" upita Harry. "Zašto nije naprosto izradio kamen
mudraca, ili ga ukrao, ako ga je toliko zanimala besmrtnost?"
"Pa, znamo da je prije pet godina upravo to i pokušao", reče Dumbledore. "Ali mislim da postoji nekoliko
razloga zbog kojih je kamen mudraca lordu Voldemortu manje privlačan od horkruksa. Točno je da
eliksir života produljuje život, ali ako korisnik želi zadržati besmrtnost, mora ga piti redovito i zauvijek.
Voldemort bi, dakle, bio potpuno ovisan o eliksiru, a u slučaju ponestanka, kontaminacije ili krađe
kamena, umro bi kao bilo koji drugi čovjek. Sjetite se da Voldemort voli raditi sam. Uvjeren sam da bi mu
bila nepodnošljiva već i sama pomisao da o nečemu mora ovisiti, pa makar i o eliksiru života. Naravno,
bio je spreman platiti tu cijenu da se spasi od onog jezivog poluživota na koji je bio osuđen poslije
napada na vas, ali samo dok se ne vrati u svoje tijelo. Siguran sam da se poslije toga namjeravao opet
osloniti na svoje horkrukse. Ništa mu drugo i nije bilo potrebno, pod uvjetom da prije toga može opet
poprimiti ljudski oblik. Vidite, besmrtnost je već imao... u najmanju ruku joj je bio bliži od bilo koje druge
osobe.
Ali, Harry, sad kad smo se oboružali ovim podatkom, ovim ključnim sjećanjem do kojeg smo došli
zahvaljujući vama, bliži smo tajni za pobjedu nad lordom Voldemortom nego itko prije nas. I sami ste ga
čuli, Harry. 'Ne bi li bilo bolje, ne biste li bili jači, da dušu rascijepite na više od dva dijela? Evo, primjera
radi, nije li sedam najmoćniji magični broj, zar ne bi sedam...?' Nije li sedam najmoćniji magični broj. Da,
mislim da bi lordu Voldemortu ideja o duši podijeljenoj na sedam dijelova bila beskrajno privlačna."
"Napravio je sedam horkruksa?" užasnuto upita Harry. Nekoliko je portreta na zidovima zvučalo
podjednako šokirano i zgranuto. "Ali mogli bi biti bilo gdje na svijetu... skriveni... zakopani ili nevidljivi. .."
"Drago mi je što uviđate težinu problema", smireno reče Dumbledore. "Ali prvo, ne, Harry, ne sedam
horkruksa: šest. Sedmi dio njegove duše, osakaćene kakva već jest, obitava u njegovu regeneriranom
tijelu. To je onaj fragment koji je tijekom dugih godina njegova izgnanstva vodio sablasnu egzistenciju;
bez njega ne bi više bio Voldemort. Taj sedmi dio bit će posljednja prepreka za osobu koja želi ubiti
Voldemorta - on još živi u njegovu tijelu."
"Ali ipak, šest horkruksa," reče Harry, s nemalim očajem, "kako bismo ih trebali pronaći?"
"Zaboravljate... jedan ste već uništili. A ja sam uništio drugi."
"Ozbiljno?" radoznalo će Harry.
"Da, ozbiljno", odvrati Dumbledore, podižući crnu, izgorenu ruku. "Prsten, Harry. Marvolov prsten. Bio je
zaštićen strašnom kletvom. Da nije bilo moje - oprostite mi što ne pokazujem doličnu skromnost - velike
vještine i pravovremene intervencije profesora Snapea nakon što sam se teško ranjen vratio u Hogwarts,
ne bih danas stajao pred vama. Ipak, ne bih rekao da je jedna sparušena ruka previsoka cijena za
sedminu Voldemortove duše. Taj prsten više nije horkruks."
"Ali kako ste ga našli?"
"Pa, kao što znate, već dugi niz godina nastojim otkriti što je moguće više detalja o Voldemortovoj
prošlosti. Naputovao sam se, posjećujući mjesta kojima je i on prošao. Prsten sam našao u ruševinama
kuće Gauntovih. Pretpostavljam da ga Voldemort nije htio nositi nakon što je u njemu uspješno
zapečatio jedan djelić svoje duše. Sakrio ga je, zaštitivši ga mnogim moćnim čarolijama, u straćari gdje su
nekoć živjeli njegovi preci (Morfina su već bili otpremili u Azkaban), ali nije mu palo na pamet da bih se
ja jednog dana mogao potruditi da svratim do tih ruševina, pazeći pritom da mi ne promaknu tragovi
čarolija za prikrivanje.
No ne smijemo si dopustiti preveliko samozadovoljstvo. Vi ste uništili dnevnik, a ja prsten, no ako je naša
teorija o sedmodijelnoj duši točna, još nam preostaju četiri horkruksa."
"A oni bi mogli biti bilo što, zar ne?" upita Harry. "Stare limenke, ili, ne znam, prazne bočice za
napitke...?"
"Govorite o putoključevima, Harry, koji moraju biti svakodnevni predmeti koje je lako previdjeti. No
mislite li da bi lord Voldemort za čuvanje svoje dragocjene duše upotrijebio limenke ili stare bočice?
Zaboravljate što sam vam sve pokazao. Lord Voldemort volio je skupljati trofeje, a najdraži su mu bili
predmeti prožeti moćnom magijom i prošlošću. Njegov ponos, uvjerenost u vlastitu superiornost,
odlučnost da si osigura nezaboravno mjesto u povijesti magije; sve to daje naslutiti da je Voldemort
pomno odabrao svoje horkrukse, dajući prednost predmetima koji su sami po sebi dostojni tolike časti."
"Onaj dnevnik nije bio ništa posebno."
"Taj je dnevnik, kao što ste i sami rekli, bio dokaz da je Slytherinov nasljednik. Ne sumnjam da ga je
Voldemort smatrao izvanredno važnim."
"U redu, ali što je s ostalim horkruksima?" zapita Harry. "Znate li koji oni oblik imaju, gospodine?"
"Samo nagađam", odgovori Dumbledore. "Iz razloga koje sam već naveo, vjerujem da bi lord Voldemort
odabrao predmete koji sami po sebi posjeduju određenu veličinu. Zato sam i putovao kroz
Voldemortovu prošlost - da vidim postoje li dokazi da su u njegovoj blizini nestali takvi artefakti."
"Medaljon!" uzvikne Harry. "Pehar Helge Hufflepuff!" 
"Da", reče Dumbledore, smješkajući se. "Kladio bih se, ako ne u svoju drugu ruku, a ono bar u par prstiju,
da su oni postali treći i četvrti horkruks. Preostala dva, pod pretpostavkom da ih je izradio ukupno šest,
nešto su problematičniji, ali usudio bih se nagađati da je nakon nalaženja predmeta koji su pripadali
Hufflepuffovoj i Slytherinu, krenuo u potragu za predmetima koje su nekoć posjedovali Gryffindor ili
Rovena Ravenclaw. Četiri predmeta iz baštine četiriju osnivača Hogwartsa imali bi, siguran sam u to,
veliku draž za Voldemorta. Ne znam odgovor na pitanje je li uspio pronaći išta što je pripadalo
Ravenclawovoj, ali pouzdano znam da je jedina poznata Gryffindorova ostavština na sigurnom."
Dumbledore je pocrnjelim prstima pokazao zid iza sebe, gdje je u staklenoj vitrini ležao mač optočen
rubinima.
"Gospodine, mislite li da je to bio pravi razlog zbog kojeg se htio vratiti u Hogwarts?" upita Harry. "Da
pokuša pronaći nešto što je pripadalo jednom od preostalih dvoje osnivača?"
"Točno tako", potvrdi Dumbledore. "Nažalost, ta nam spoznaja nije osobito korisna, jer smo ga udaljili,
bar tako vjerujem, prije nego što je imao priliku pretražiti školu. Zato sam prisiljen zaključiti da nikad nije
ostvario svoju ambiciju da prikupi predmete svih četvero osnivača. Definitivno je uspio doći do dva -
možda čak tri - više od toga trenutno ne znamo."
"Čak i ako je nabavio nešto od Ravenclawice ili Gryffindora, to ostavlja šesti horkruks", reče Harry,
brojeći na prste. "Osim ako nije nabavio i jedno i drugo?"
"Ne vjerujem", reče Dumbledore. "Mislim da znam što je šesti horkruks. Pitam se što ćete reći ako vam
priznam da me već dugo zanima ponašanje zmije zvane Nagini?"
"Zmije?" začudi se Harry. "Životinje mogu postati horkruksi?"
"Pa, to nije preporučljivo", reče Dumbledore, "zato što je iz očitih razloga vrlo riskantno dio svoje duše
povjeriti biću koje se može samostalno kretati ili razmišljati. No ako je moja procjena točna, Voldemortu
je u trenutku kad je ušao u kuću vaših roditelja s namjerom da vas ubije, do njegova konačnog cilja - šest
horkruksa - nedostajao bar još jedan.
Imam dojam da je proces izrade horkruksa čuvao za osobito važne smrti. Vi ste svakako pripadali toj
kategoriji. Vjerovao je da će otkloniti opasnost od ishoda proročanstva ako vas ubije. Vjerovao je da će
ga to učiniti nepobjedivim. Siguran sam da je za izradu posljednjeg horkruksa htio upotrijebiti vašu smrt.
Kao što znamo, plan mu se izjalovio. Nekoliko godina kasnije, međutim, upotrijebio je Nagini da ubije
jednog starog bezjaka i možda mu je pritom palo na pamet da bi je mogao pretvoriti u svoj posljednji
horkruks. Ona još više naglašava njegovu povezanost sa Slytherinom i pojačava mističnost lorda
Voldemorta. Mislim da mu je ona možda draža od bilo kojeg živog bića. U svakom slučaju, nikad se ne
odvaja od nje i čini se da je kontrolira u mjeri koja je netipična čak i za parsel-usta."
"Dakle," reče Harry, "dnevnik je uništen, prstenje uništen. Pehar, medaljon i zmija još su netaknuti, a
mislite da postoji i jedan horkruks koji je nekoć pripadao Ravenclawovoj ili Gryffindoru?"
"To je zadivljujuće jezgrovit i točan sažetak, da", reče Dumbledore i nakloni glavu.
"Onda... znači li to da i dalje tragate za njima, gospodine? Zato vas ponekad nema u školi?"
"Tako je", potvrdi Dumbledore. "Tragam već jako dugo. Mislim. .. možda... da sam nadomak još jednom.
Neki mi znakovi daju nadu."
"Ako ga nađete," brzo će Harry, "smijem li ići s vama da vam pomognem uništiti taj horkruks?"
Dumbledore je neko vrijeme pozorno motrio Harryja i potom rekao: "Da, mislim da smijete."
"Smijem?" reče Harry, potpuno zatečen.
"Oh, da", potvrdi Dumbledore uz blagi osmijeh. "Mislim da ste to zavrijedili."
Harry osjeti ushit. Bilo je divno što za promjenu ne mora slušati priče o važnosti opreza i izbjegavanja
opasnosti. Ravnatelji i ravnateljice na zidovima nisu dijelili njegovo oduševljenje Dumbledoreovom
odlukom. Harry je primijetio da ih je nekoliko zavrtjelo glavama, a Phineas Nigellus je čak prezirno
puhnuo.
"Zna li Voldemort kad je neki horkruks uništen, gospodine? Može li to osjetiti?" upita Harry, ignorirajući
portrete.
"To je vrlo zanimljivo pitanje, Harry. Vjerujem da ne može. Vjerujem da je Voldemort sad tako ogrezao u
zlo i da su ključni dijelovi njegove ličnosti već tako dugo odvojeni od njega, da on ne osjeća stvari na isti
način kao mi. Možda u trenutku smrti shvati što je izgubio... ali, evo jednog primjera, nije shvatio da je
njegov dnevnik uništen dok nije silom izvukao istinu iz Luciusa Malfoya. Kažu mi da je prizor
Voldemortova bijesa nakon što je saznao da mu je dnevnik osakaćen i lišen moći bio jeziv."
"Ali mislio sam da je htio da Lucius Malfoy prokrijumčari dnevnik u Hogwarts?"
"Da, davno prije, kad je bio siguran da će moći napraviti nove horkrukse, ali Lucius je ipak trebao
pričekati Voldemortovo dopuštenje, koje nikad nije dobio jer je Voldemort nestao nedugo nakon što je
Malfoyu dao dnevnik. Nedvojbeno je mislio kako se Lucius neće usuditi s horkruksom učiniti ništa osim
što će ga pažljivo čuvati, ali previše se oslonio na Luciusov strah od gospodara kojeg godinama nije bilo i
kojeg je Lucius smatrao mrtvim. Naravno, Lucius nije znao pravu prirodu dnevnika. Koliko sam uspio
shvatiti, Voldemort mu je rekao da je dnevnik prožet vješto osmišljenim čarolijama koje će dovesti do
ponovnog otvaranja Odaje tajni. Ne dvojim da bi Lucius pokazao više strahopoštovanja prema dnevniku
da je znao kako u rukama drži djelić gospodarove duše - ali ne znajući istinu, poslužio se starim planom
radi vlastitih interesa. Nadao se da će podmetanjem dnevnika kćeri Arthura Weasleyja jednim potezom
diskreditirati Arthura, mene izbaciti iz Hogwartsa i riješiti se vrlo inkriminirajućeg predmeta. Ah, jadni
naš Lucius... uzme li se u obzir Voldemortov bijes što je Lucius uništio njegov horkruks zbog vlastita
dobitka i onaj prošlogodišnji fijasko u Ministarstvu, ne bih se začudio da je u dnu duše sretan što
trenutno živi u sigurnosti Azkabana."
Harry je neko vrijeme sjedio zadubljen u misli i potom upitao: "Znači, ako se unište svi njegovi horkruksi,
Voldemorta bi se moglo ubiti?"
"Da, mislim da bi", reče Dumbledore. "Bez svojih horkruksa, Voldemort će postati smrtnik osakaćene i
oslabljene duše. No nemojte ni slučajno zaboraviti da su njegove magične moći i um netaknuti, unatoč
nepopravljivo oštećenoj duši. Za ubijanje čarobnjaka poput Voldemorta potrebna je izvanredna vještina i
moć, čak i bez njegovih horkruksa."
"Ali ja nemam izvanrednu vještinu i moć", izleti Harryju prije nego što se uspio zaustaviti.
"Da, imate", odlučno odvrati Dumbledore. "Imate moć koju Voldemort nikad nije imao. Možete..."
"Znam!" nestrpljivo ga prekine Harry. "Mogu voljeti!" Jedva se uspio suzdržati da ne kaže: Jaka stvar!
"Da, Harry, možete voljeti", reče Dumbledore, izgledajući kao da savršeno dobro zna što je Harry zamalo
prevalio preko jezika. "A to je, s obzirom na sve što vam se dogodilo, veliko i iznimno dostignuće. Još ste
premladi da shvatite koliko ste neobični, Harry."
"Znači, kad proročanstvo kaže da ću posjedovati 'moć koju Gospodar tame ne poznaje' to ne znači ništa
više od - ljubavi?" upita Harry, pomalo razočarano.
"Da - ništa više od ljubavi", potvrdi Dumbledore. "Ali, Harry, nikad nemojte zaboraviti da je to
proročanstvo važno samo zato što ga je Voldemort učinio važnim. Rekao sam vam to na kraju prošle
školske godine. Voldemort vas je izdvojio kao najveću prijetnju - i tako vas učinio osobom koja mu
predstavlja najveću prijetnju!"
"Opet se to svodi na istu..."
"Ne, varate se!" reče Dumbledore, sad zvučeći nestrpljivo. Uperio je crnu, osušenu ruku u Harryja i
rekao: "Pridajete preveliku važnost tom proročanstvu!"
"Ali," pobuni se Harry, "vi ste rekli da proročanstvo znači..."
"Da Voldemort nikad nije čuo za to proročanstvo, bi li se ono ostvarilo? Bi li imalo ikakvo značenje?
Naravno da ne bi! Zar vi mislite da se svako proročanstvo u Dvorani proročanstava obistinilo?"
"Ali," zbunjeno će Harry, "prošle ste godine rekli da će jedan od nas dvojice morati ubiti drugoga..."
"Harry, Harry, samo zato što je Voldemort teško pogriješio i reagirao na riječi profesorice Trelawney! Da
Voldemort nije ubio vašeg oca, bi li probudio u vama tako silnu želju za osvetom? Naravno da ne bi! Da
nije natjerao vašu majku da se žrtvuje za vas, bi li vam dao magičnu zaštitu koju nije mogao probiti?
Naravno da ne bi, Harry! Zar ne shvaćate? Voldemort je, kao i svi tirani na svijetu, sam stvorio svoga
najgoreg neprijatelja! Imate li vi ikakvu ideju koliko tirani strahuju od ljudi koje tlače? Svi oni znaju da će
se jednoga dana među njihovim brojnim žrtvama sigurno pojaviti jedna koja će ustati protiv njih i
uzvratiti udarac! Ni Voldemort nije drugačiji! Uvijek je iščekivao osobu koja će mu baciti rukavicu u lice.
Čuo je za proročanstvo i odmah stupio u akciju, čime nije samo osobno izabrao čovjeka koji ima najveću
šansu da ga dokrajči, nego mu je dao i rijetko smrtonosno oružje!"
"Ali..."
"Morate to shvatiti!" reče Dumbledore. Ustao je i ushodao se sobom, uz šuštanje svjetlucave pelerine.
Harry ga nikad prije nije vidio tako uzrujanog. "Pokušavši vas ubiti, Voldemort je sam za protivnika
odabrao iznimnu osobu koja upravo sjedi preda mnom i obdario je svim potrebnim oruđima za izvršenje
zadatka! Voldemort si je sam kriv što ste mogli zaviriti u njegove misli i ambicije, kao što je zaslužan i za
vaše razumijevanje zmijskog jezika kojim izdaje zapovijedi, a ipak, Harry, unatoč vašem povlaštenom
uvidu u Voldemortov svijet (što je, usput, dar za koji bi svaki smrtonoša bio spreman ubiti), nikad vas
nisu zavele mračne vještine, nikad ni na sekundu niste osjetili želju da se priklonite Voldemortu!"
"Naravno da nisam!" ogorčeno odvrati Harry. "Ubio mi je mamu i tatu!"
"Ukratko, štiti vas vaša sposobnost da volite!" uzvikne Dumbledore. "To je jedina moguća zaštita od tako
primamljive moći kao što je Voldemortova! Usprkos svim iskušenjima s kojima ste se morali nositi,
usprkos svim patnjama, srce vam je ostalo čisto, jednako čisto kao kad ste s jedanaest godina pogledali u
zrcalo koje pokazuje vašu najveću želju i u njemu vidjeli, ne besmrtnost ili bogatstvo, nego samo način
da zaustavite lorda Voldemorta. Harry, je li vama jasno kako su rijetki čarobnjaci koji bi u tom zrcalu
mogli vidjeti isto što i vi?
Voldemort je već onda trebao shvatiti u kakvoj se opasnosti nalazi, ali nije shvatio ništa!
Ali zato sad shvaća. Vi ste u um lorda Voldemorta upadali ne trpeći pritom nikakvu štetu, dok on vas ne
može opsjesti bez nezamislive boli, kao što je otkrio u Ministarstvu. Sumnjam da razumije razlog za to,
Harry. On je jedva čekao da osakati vlastitu dušu i nikad se nije potrudio shvatiti nemjerljivu moć
neokaljane i cjelovite duše."
"Ali, gospodine," reče Harry, koji je stvarno davao sve od sebe da izbjegne svadljivi ton, "na kraju je
zaključak isti, zar ne? Moram ga pokušati ubiti ili..."
"Morate?" prekine Dumbledore. "Naravno da morate! Ali ne zbog proročanstva! Nego zato što se
nećete smiriti dok to ne pokušate! Obojica to znamo! Zamislite, molim vas, samo na trenutak, da nikad
niste čuli to proročanstvo! Što biste sad osjećali prema Voldemortu? Razmislite!"
Harry je gledao kako Dumbledore hoda gore-dolje pred njim i razmišljao. Pomislio je na svoju majku, oca
i Siriusa. Pomislio je na Cedrica Diggoryja. Pomislio je na sva zlodjela lorda Voldemorta za koja je znao. U
prsima mu se razgorjela vatra, pržeći mu grlo.
"Htio bih da mu netko stane na kraj", tiho odvrati Harry. "Htio bih da mu stanem na kraj."
"Naravno!" uzvikne Dumbledore. "Shvatite: proročanstvo vas ni na što ne obavezuje! Ali proročanstvo je
navelo lorda Voldemorta da vas označi kao sebi ravnoga... drugim riječima, imate slobodu da sami
odaberete svoj put, uključujući slobodu da proročanstvu okrenete leđa! Ali Voldemort mu i dalje pridaje
važnost. On će vas nastaviti progoniti, što zapravo jamči da..."
"Da će jedan od nas dvojice na kraju ubiti drugoga", dovrši Harry.
"Da."
No napokon je razumio što mu je Dumbledore pokušavao reći. Velika je razlika, pomislio je, između toga
da te netko silom dovuče u arenu u kojoj se moraš boriti na život i smrt, nasuprot mogućnosti da sam
uđeš u nju visoko uzdignute glave. Neki bi možda rekli da je u oba slučaja krajnji ishod isti, ali
Dumbledore je znao - a i ja to znam, pomisli Harry, obuzet žestokim ponosom, kao što su i moji roditelji
znali - da u tu razliku stane cijeli svijet.
GLAVA DVADESET ČETVRTA
Sectumsempra

 
Iscrpljen, ali i oduševljen sinoćnjim uspjehom, Harry je idućeg jutra na satu čarolija podijelio novosti s
Ronom i Hermionom, prethodno upotrijebivši Bešumato za zvučnu izolaciju. Na njegovo veliko
zadovoljstvo, oboje su bili impresionirani načinom na koji je izmamio sjećanje od Slughorna, a Harryjevu
priču o Voldemortovim horkruksima i Dumbledoreovu obećanju da će sljedeći put kad nađe horkruks sa
sobom povesti i Harryja, saslušali su s najdubljim strahopoštovanjem.
"Čovječe", rekao je Ron nakon što im je Harry sve ispričao. Razmahao se štapićem u smjeru stropa, ne
gledajući što radi. "Čovječe. Ići ćeš s Dumbledoreom... i pokušat ćeš uništiti... čovječe."
"Rone, dočarao si snijeg", reče mu Hermiona strpljivim tonom. Uhvativši Ronovo zapešće, okrenula je
štapić od stropa, iz kojeg su doista padale krupne, bijele pahulje. Harry je primijetio da Hermionu iz
obližnje klupe upadljivo crvenim očima bijesno motri Lavender Brown. Hermiona je smjesta pustila
Ronovu ruku.
"Aha", reče Ron, gledajući svoja ramena pomalo smetenim i iznenađenim pogledom. "Oprostite... sad svi
izgledamo k'o da patimo od prhuti..."
Otresao je nešto lažnog snijega s Hermionina ramena. Lavender je briznula u plač. Ron joj je okrenuo
leđa, djelujući kao da ga užasno peče savjest.
"Prekinuli smo", reče Harryju ispod glasa. "Sinoć. Nakon što je vidjela da izlazim iz spavaonice s
Hermionom. Ti si bio nevidljiv, pa je zaključila da smo nas dvoje gore bili sami."
"Aha", reče Harry. "Pa... nije ti žao što je gotovo, zar ne?"
"Ne", prizna Ron. "Bilo je dosta gadno dok je vikala, ali bar nisam ja morao sve skupa prekinuti."
"Kukavico", reče Hermiona, iako je izgledala kao da je sve to zabavlja. "Sinoćnja večer općenito se
pokazala pogubnom za romanse. Harry, prekinuli su i Ginny i Dean."
Harryju se učinilo da ga je u trenutku kad mu je to rekla pogledala prilično znakovitim pogledom, ali
sumnjao je da zna da je sve u njemu zaplesalo od sreće. Pazeći da mu lice ostane što bezizražajnije, a
glas što ravnodušniji, upitao je: "Kako to?"
"Ma zbog nekakve gluposti... žalila se da joj uvijek pokušava pomoći da se popne u otvor iza portreta,
kao da ne može sama... ali zapravo im se veza klimala već dosta dugo."
Harry je krajičkom oka pogledao Deana na drugoj strani razreda. Nije bilo sumnje da izgleda nesretno.
"Naravno, sad se ti nalaziš pred dilemom, zar ne?" nastavi Hermiona.
"Kako to misliš?" brzo će Harry.
"Zbog metlobojske ekipe", objasni Hermiona. "Ako Ginny i Dean ne razgovaraju..."
"Aha... aha, da", reče Harry.
"Flitwick", upozori ih Ron. K njima je, ljuljajući se u hodu, pristizao majušni učitelj Čarolija, a jedino je
Hermiona uspjela ocat pretvoriti u vino. Njezina staklena čuturica bila je ispunjena tekućinom
tamnogrimizne boje, dok je sadržaj čuturica na kojima su radili Harry i Ron još bio prljavosmeđ.
"No, no, dečki", prijekorno je zapiskutao profesor Flitwick. "Malo manje priče, malo više akcije... da vas
vidim..."
Harry i Ron zajedno su podigli štapiće, usredotočili se i uperili ih u čuturice. Harryjev ocat se zaledio.
Ronova je čuturica eksplodirala.
"Mda... a za zadaću..." reče profesor Flitwick, izvlačeći se ispod stola i vadeći staklene krhotine iz
šešira, "izvolite vježbati."
Nakon Čarolija imali su jedan od rijetkih zajedničkih slobodnih satova, pa su se sve troje otputili u
društvenu prostoriju. Rona je prekid veze s Lavender očito jako oraspoložio, a i Hermiona je djelovala
prilično veselo, iako je na pitanje zašto se smješka rekla samo: "Danas je baš lijep dan." Nijedno nije
primijetilo da se u Harryju za to vrijeme vodi ogorčena bitka:
Ona je Ronova sestra.
Ali dala je nogu Deanu!
Nije zato manje Ronova sestra.
Ja sam mu najbolji prijatelj!
To samo pogoršava stvari.
A da prvo porazgovaram s njim...
Udario bi te.
Možda se meni fućka za to?
On ti je najbolji prijatelj!
Harry gotovo nije ni primijetio da se već penju u osunčanu društvenu prostoriju, niti da je tamo
okupljena grupica učenika sedme godine, dok Hermiona nije uzviknula: "Katie! Vratila si se! Kako si?"
Harry je podigao pogled: među svojim razdraganim prijateljima doista je stajala Katie, izgledajući kao da
puca od zdravlja.
"Odlično sam!" odvrati ona veselo. "Otpustili su me iz Svetog Munga još u ponedjeljak, ali prva dva dana
sam ostala kod kuće s mamom i tatom. Jutros sam stigla. Harry, Leanne mi je upravo ispričala što je
McLaggen izveo na prošloj utakmici..."
"Aha," reče Harry, "ali sad kad si se ti vratila, a i Ron je spreman, mogli bismo rasturiti Ravenclawe, što
znači da smo još u igri za pokal. Čuj, Katie..."
Nije mogao čekati; bio je tako znatiželjan da je na trenutak zaboravio čak i Ginny. Spustio je glas da ga ne
čuju Katieni prijatelji, koji su upravo počeli spremati stvari u torbe jer su već kasnili na Preobrazbu.
"... ona ogrlica... sjećaš li se sad tko ti ju je dao?"
"Ne", odvrati Katie, sa žaljenjem odmahujući glavom. "Svi me to pitaju, ali stvarno nemam pojma.
Posljednje čega se sjećam je da sam ušla u ženski zahod Kod tri metle."
"Znači, definitivno si ušla u zahod?" upita Hermiona.
"Pa, znam da sam otvorila vrata," reče Katie, "pa pretpostavljam da je osoba koja me
uklela Imperiusom čekala iza njih. Nakon toga se ne sjećam više ničega osim posljednja dva tjedna u
Svetom Mungu. Gle, moram krenuti, ne bi me nimalo začudilo da me McGonagallica kazni zbog
kašnjenja unatoč tome što sam se tek vratila u školu..."
Podigla je torbu i knjige te pohitala za prijateljima. Harry, Ron i Hermiona sjeli su za stol pokraj prozora
da pretresu sve što im je rekla.
"Znači, ogrlicu joj je dala neka djevojčica ili žena", zamijeti Hermiona, "čim ju je čekala u ženskom
zahodu."
"Ili netko tko je u tom trenutku izgledao kao djevojčica ili žena", napomene Harry. "Ne zaboravi da se u
Hogwartsu nalazi kotao pun višesokovnog napitka. Znamo da je dio ukraden..."
Pred očima mu je proparadirao čitav niz Crabbea i Goylea preobraženih u djevojčice.
"Mislim da ću gucnuti još malo Felixa", zaključi Harry, "i opet pokušati ući u Sobu potrebe."
"To je čisto rasipanje napitka", odsječno će Hermiona, odlažući na stol primjerak Slovkanova
silabarija koji je upravo izvadila iz torbe. "Nije dovoljna samo sreća, Harry. Situacija sa Slughornom bila je
drugačija; uvijek si ga mogao nagovoriti, samo si trebao malo izmanipulirati okolnosti u svoju korist. Ali
za razbijanje moćne čarolije potrebno ti je mnogo više od sreće. Ne razbacuj se napitkom bez veze! Ako
te Dumbledore povede sa sobom, trebat će ti sva sreća do koje možeš doći..." Spustila je glas do šapta.
"Zar ga ne bismo mogli sami pripraviti?" upita Ron Harryja, ne obazirući se na Hermionu. "Bilo bi super
imati zalihu... pogledaj u knjigu..."
Harry je izvukao Pripravu čarobnih napitaka za napredne iz torbe i potražio Felix Felicis.
"Čovječe, užasno je kompliciran", reče on, čitajući sastojke. "A za pripravu je potrebno šest mjeseci...
mora se kuhati na laganoj vatri..."
"Tipično", reče Ron.
Harry je htio spremiti knjigu natrag u torbu kad mu je za oko zapeo savijeni kut jedne stranice. Otvorio ju
je i ugledao čaroliju
Sectumsempra, s komentarom "Za neprijatelje", koju je označio nekoliko tjedana prije. Još uvijek nije
znao kakvo ima djelovanje, uglavnom zato što ju nije želio isprobati u Hermioninoj blizini. Poigravao se,
doduše, mišlju da je baci na McLaggena kad se sljedeći put nade iza njega.
Jedina osoba koju Katien povratak u školu nije osobito razveselio bio je Dean Thomas, jer je ostao bez
mjesta u ekipi. Kad ga je Harry obavijestio o tome, udarac je primio dosta stoički. Samo je zagunđao i
slegnuo ramenima, ali Harry je, dok se udaljavao od njega, imao izrazit osjećaj da Dean i Seamus nešto
buntovno mrmljaju.
Sljedeća dva tjedna obilježili su najbolji metlobojski treninzi u Harryjevoj kapetanskoj karijeri. Ekipa je
bila tako sretna što se riješila McLaggena i što se Katie napokon vratila, da su svi letjeli bez greške.
Ginny nije izgledala kao da ju je prekid s Deanom naročito potresao; naprotiv, bez prestanka je
uveseljavala cijelu ekipu. Osobito su uživali kad je oponašala Ronovo nervozno poskakivanje pred
vratnicama dok prema njemu juri balun ili Harryjevo vikanje na McLaggena prije udarca od kojeg je pao
u nesvijest. Harry se smijao s jednakim žarom kao i ostali, sretan što ima nedužan razlog da gleda u
Ginny. U međuvremenu je zadobio još nekoliko ozljeda od maljca jer nije baš uvijek pratio zlatnu zvrčku.
Bitka u njegovoj glavi još je bila u punom jeku: Ginny ili Ron? Ponekad mu se činilo da Ronu koji je izašao
iz faze Lavender ne bi tako strašno smetalo da Harry pozove Ginny na spoj, ali čim bi se prisjetio Ronova
lica kad je vidio da se Ginny ljubi s Deanom, opet je bio siguran da bi Ron čak i držanje za ruke
protumačio kao podmuklu izdaju...
Ali Harry nije mogao prestati razgovarati s Ginny, smijati se s njom ili odlaziti s treninga u njezinu
društvu. Unatoč grižnji savjesti, neprestano je razmišljao o načinima da se nađe nasamo s njom. Bilo bi
idealno da Slughorn opet priredi domjenak, jer onda u blizini ne bi bilo Rona - ali nažalost, činilo se da je
Slughorn digao ruke od domjenaka. U nekoliko je navrata zamalo zatražio Hermioninu pomoć, ali znao je
da ne bi mogao podnijeti samozadovoljni izraz na njezinu licu. Imao je osjećaj da Hermioni nije promaklo
da stalno gleda Ginny, niti da se smije svakoj njezinoj dosjetki. Da sve bude gore, sve ga je više mučio
strah da će je neki drugi dečko pozvati na spoj ako to uskoro ne učini on. Bar se u jednom potpuno
slagao s Ronom - Ginny je stvarno uživala preveliku popularnost.
Sve u svemu, napast da otpije još koji gutljaj Felix Felicisa iz dana u dan sve je više jačala. Na kraju
krajeva, zar ne bi i u tom slučaju samo malo izmanipulirao okolnosti u svoju korist, kao što je rekla
Hermiona? Topli svibanjski dani polako su prolazili, a Harry još nije uspio uhvatiti Ginny nasamo, jer ga je
Ron svuda pratio kao sjena. Čeznuo je za nekim čudesnim preokretom koji bi Rona naveo da shvati kako
ga ništa ne bi tako usrećilo kao ljubav između njegove sestre i najboljeg prijatelja. Možda bi ih onda
pustio na miru dulje od nekoliko sekundi. Nažalost, šanse da će se ijedno od toga ostvariti bile su
neznatne. Bližila se finalna metlobojska utakmica sezone i Rona nije zanimalo ništa osim beskrajnih
razgovora o taktici.
Nije bio jedini; u školi je vladao golem interes za utakmicu između Gryffindora i Ravenclawa, koja je
trebala odlučiti ishod Međudomskog prvenstva. Uspiju li Gryffindori pobijediti Ravenclawe razlikom
većom od tristo bodova (što neće biti nimalo lako, iako je Harry smatrao da njegova ekipa nikad nije
bolje letjela), osvojit će i naslov prvaka. Pobijede li s manje od tristo bodova razlike, osvojit će drugo
mjesto. Poraz s razlikom od sto bodova doveo bi ih na treće mjesto, iza Hufflepuffa, dok bi u slučaju
poraza s razlikom većom od sto bodova pali na četvrto mjesto, a Harry je bio siguran da mu u tom
slučaju nitko nikad ne bi dopustio zaboraviti da su Gryffindori upravo pod njegovim vodstvom prvi put u
posljednja dva stoljeća završili sezonu na dnu tablice.
Razdoblje uoči presudne utakmice protjecalo je u uobičajenom tonu: učenici suprotstavljenih domova
davali su sve od sebe da zaplaše protivničku ekipu i bilo je dovoljno da neki igrač prođe hodnikom pa da
začuje kako ova ili ona grupica glasno uvježbava uvredljivi napjev baš o njemu. Što se tiče samih igrača,
dok su se jedni šepirili po dvorcu, uživajući u pozornosti, drugi su odmore između satova provodili
povraćajući u zahodu. U Harryjevoj glavi utakmica je iz nekog razloga postala neraskidivo povezana s
uspjehom ili propašću njegovih planova s Ginny. Nešto mu je govorilo da bi u slučaju pobjede s više od
tristo bodova razlike slavljenička euforija i živahan, bučan tulum poslije utakmice mogli imati isti učinak
kao i veliki gutljaj Felix Felicisa.
Unatoč svim tim brigama, Harry nije zaboravio svoju drugu ambiciju: saznati što Malfoy radi u Sobi
potrebe. I dalje je redovito provjeravao mapu za haranje. Budući da se Malfoy na njoj pojavljivao tek
povremeno, Harry je zaključio da očito još provodi mnogo vremena u Sobi. Iako je polako gubio nadu da
će uspjeti ući u Sobu, ipak je, kad god bi se našao u blizini, iskušavao nove formulacije svog zahtjeva.
Vrata se, međutim, uporno nisu pojavljivala.
Nekoliko dana prije utakmice s Ravenclawima, Harry je iz društvene prostorije na večeru krenuo sam.
Ron je nešto ranije odjurio u najbliži zahod jer mu je opet pozlilo, a Hermiona je otrčala profesorici
Vector jer se pobojala da je pogriješila u posljednjem eseju iz Aritmancije. Harry je iz navike skrenuo u
hodnik na sedmom katu, usput provjeravajući mapu za haranje. Nije odmah pronašao Malfoya, pa je
zaključio da je opet u Sobi potrebe, ali uto je u muškom zahodu kat niže spazio majušnu točkicu s
Malfoyevim imenom. Društvo mu nisu pravili Crabbe i Goyle, nego Plačljiva Myrtla.
Harry je prestao zuriti u bizarni par na mapi tek kad se sudario s viteškim oklopom. Glasan tresak vratio
ga je u stvarnost i on je žurno napustio mjesto zločina, da ne padne u Filchove šake. Brzo se spustivši niz
mramorne stube, skrenuo je u hodnik na šestom katu. Ispred zahoda se zaustavio i priljubio uho na
vrata. Nije ništa čuo. Tiho je odškrinuo vrata.
Draco Malfoy stajao je leđima okrenut vratima. Stežući rukama obje strane umivaonika, pognuo je
bjelokosu glavu.
"Nemoj", zapjevuši Plačljiva Myrtla iz svoje kabine. "Nemoj... reci mi što te muči... pomoći ću ti..."
"Nitko mi ne može pomoći", odvrati Malfoy. Drhtao je cijelim tijelom. "Ne mogu to učiniti... ne mogu...
neće upaliti... a ako uskoro nešto ne poduzmem... kaže da će me ubiti..."
I tu je Harry shvatio, skamenivši se od šoka, da Malfoy plače - stvarno plače - niz blijede obraze teku mu
suze, kapajući u prljavi umivaonik ispred njega. Malfoy je uzdahnuo, duboko udahnuo i stresao se.
Podigao je glavu prema napuknutom zrcalu i tamo, iznad svog ramena, ugledao Harryjevo lice.
Malfoy se munjevito okrenuo, izvlačeći štapić. Harry je instinktivno posegnuo za svojim štapićem.
Malfoyev urok promašio je Harryja za nekoliko centimetara, razbijajući svjetiljku na zidu iza njega. Harry
se bacio u stranu, pomislio: Levicorpus! i trznuo štapićem, ali Malfoy ga je blokirao i podigao štapić za
novi...
"Ne! Ne! Prestanite!" zacvili Plačljiva Myrtla. Pločicama obloženi zahod odjeknuo je od njezina glasa.
"Prestanite! PRESTANITE!"
Začuo se glasan prasak i kanta za smeće iza Harryja je eksplodirala. Harry je bacio kletvu za sapinjanje
nogu, ali odbila se od zida iza Malfoyeva uha i razbila školjku ispod Plačljive Myrtle, koja je glasno
zavrištala. Voda se izlila na sve strane, a Harry se poskliznuo i pao. Malfoy je iskrivljena lica
viknuo: "Cruci..."
"SECTUMSEMPRA!" zaurlao je Harry s poda, grozničavo mašući štapićem.
Iz Malfoyeva lica i prsa šiknula je krv kao da je zasječen nevidljivim mačem. Zateturao je unatrag i s
glasnim pljuskom se srušio na poplavljeni pod. Štapić mu je kliznuo iz omlitavjele desne ruke.
"Ne..."dahne Harry.
Posklizujući se i posrćući, Harry se osovio na noge i bacio prema Malfoyu, čije se lice presijavalo od
grimizne krvi, dok je bijelim rukama grčevito grabio krvlju natopljena prsa.
"Ne... nisam htio..."
Harry nije znao što govori; pao je na koljena pokraj Malfoya, koji se nekontrolirano trzao u lokvi vlastite
krvi. Plačljiva Myrtla ispustila je zaglušujući vrisak.
"UBOJSTVO! UBOJSTVO U ZAHODU! UBOJSTVO!"
Vrata iza Harryja otvorila su se s treskom i on je prestravljeno podigao pogled. U prostoriju je upao
Snape, bijesan kao ris. Grubo gurnuvši Harryja u stranu, kleknuo je nad Malfoya. Izvukao je štapić i
povukao ga preko dubokih rana zadanih Harryjevom kletvom, mrmljajući inkantaciju koja je zvučala
gotovo kao pjesma. Krvarenje je oslabjelo. Snape je obrisao preostalu krv s Malfoyeva lica i ponovio
čaroliju. Sad se činilo da se rane zatvaraju.
Harry je zurio u njih, užasnut time što je učinio, gotovo i ne primjećujući da je promočen vodom i krvlju.
Plačljiva Myrtla još je uvijek jecala i naricala iznad njih. Snape je ponovio protukletvu i treći put i potom
podigao Malfoya na noge.
"Morate u bolničko krilo. Nije isključeno da će vam ostati ožiljci, ali ako smjesta uzmete jelenju travu,
možda izbjegnemo čak i to... dođite..."
Poveo je Malfoya kroz prostoriju, podupirući ga. Na vratima se okrenuo i progovorio glasom punim
ledenog bijesa: "A što se vas tiče, Potteru... čekajte me ovdje."
Harryju nije bilo ni nakraj pameti da ga ne posluša. Polako je ustao, tresući se, i pogledao u mokri pod.
Na vodi su poput grimiznih cvjetova plutale krvave mrlje. Nije čak imao snage reći Plačljivoj Myrtli da
ušuti. Ona je pak naricala i jecala s neskrivenim žarom. Snape se vratio nakon deset minuta. Ušao je u
zahod, zatvarajući vrata za sobom.
"Idite", reče on Myrtli. Smjesta se zavukla u svoju školjku, ostavljajući za sobom zaglušujuću tišinu.
"Nisam to namjerno učinio", odmah reče Harry. Hladni, mokri prostor zaječao je od njegova glasa.
"Nisam znao čemu ta čarolija služi."
Snape je ignorirao njegove riječi.
"Očito sam vas podcijenio, Potteru", tiho će on. "Tko bi rekao da poznajete tako mračnu magiju. Tko vas
je naučio tu čaroliju?" 
"Ja... negdje sam čitao o njoj."
"Gdje?"
"U... knjizi iz knjižnice", izvali Harry u panici. "Ne sjećam se naslova..."
"Lažete", reče Snape. Harryju je srce sišlo u pete. Znao je što se Snape sprema učiniti, a dosad ga još
nikad nije uspio spriječiti u tome...
Zahod mu je zatreperio pred očima. Svim se silama trudio isključiti sve misli, ali u glavi mu je ipak
zalelujala slika Priprave čarobnih napitaka za napredne Princa miješane krvi...
Opet je pred sobom ugledao Snapea usred razorenog i poplavljenog zahoda. Pogledao je u Snapeove
crne oči, očajnički se nadajući da Snape nije primijetio ono od čega je Harry strahovao, ali...
"Donesite mi svoju školsku torbu", tiho zapovjedi Snape, "i sve svoje udžbenike. Sve. Donesite ih ovamo.
Odmah!"
Vidjevši da je daljnja rasprava besmislena, Harry se okrenuo i pljuskajući kroz vodu pošao prema
vratima. Čim je izašao na hodnik, potrčao je u Gryffindorsku kulu. Većina učenika hodala je u suprotnom
smjeru; zabezeknuto su gledali njegovu pojavu natopljenu vodom i krvlju, ali Harry nije odgovarao na
njihova pitanja nego je samo nastavio trčati.
Osjećao se preneraženo, kao da je upravo vidio kako se njegov voljeni kućni ljubimac odjednom pretvara
u divlju životinju. Odakle Princu ideja da u knjizi napiše takvu čaroliju? I što će se dogoditi kad je vidi
Snape? Hoće li otkriti Slughornu - Harryju se želudac zgrčio od užasa - pravi razlog zbog kojeg je Harry
cijelu godinu briljirao na Čarobnim napitcima? Što ako mu oduzme ili uništi knjigu iz koje je Harry toliko
naučio... knjigu koja mu je na neki način postala i vodič i prijatelj? Harry to nije mogao dopustiti... nije...
"Gdje si...? Zašto si tako mokar...? Je li to krv?"
Ron je stajao na vrhu stuba, zbunjeno gledajući Harryja.
"Trebam tvoju knjigu", zadihano će Harry. "Tvoju knjigu iz Čarobnih napitaka. Brzo... daj mi je..."
"Ali što je s Princem...?" 
"Objasnit ću ti kasnije!"
Ron je izvadio svoju Pripravu čarobnih napitaka za napredne iz torbe i dao je Harryju, koji je protrčao
pokraj njega i ušao u društvenu prostoriju. Tamo je zgrabio svoju torbu, ignorirajući zabezeknute
poglede nekoliko učenika koji su se već vratili s večere, skočio kroz otvor iza portreta i odjurio niz hodnik
na sedmom katu.
Zaustavio se pred tapiserijom s rasplesanim trolovima, zatvorio oči i počeo hodati gore-dolje.
Treba mi skrovište za knjigu... treba mi skrovište za knjigu... treba mi skrovište za knjigu...
Triput je prošao ispred praznog zida. Kad je otvorio oči, napokon je opet ugledao vrata koja su vodila u
Sobu potrebe. Harry ih je žestoko povukao prema sebi, uletio unutra i s treskom ih zatvorio.
Zaprepašteno je udahnuo. Njegovu žurbu, paniku i stravu pred onim što ga očekuje u zahodu, na
trenutak je nadvladalo strahopoštovanje pred prizorom koji je ugledao. Stajao je u prostoriji koja je
veličinom podsjećala na katedralu. Njezini visoki prozori bacali su zrake svjetla na pravi grad visokih
zidova, sagrađenih, znao je Harry, od predmeta koje su tu sakrile nebrojene generacije stanovnika
Hogwartsa. Posvuda su vijugale uličice i ceste obrubljene visokim, klimavim hrpama razbijenog i
oštećenog namještaja koji je vjerojatno nastradao od pogrešno upućenih čarolija ili je bio uklonjen zato
što kućni vilenjaci nisu htjeli da nagrđuje njihov dvorac. Na sve strane su ležale tisuće knjiga, među
kojima je većina nesumnjivo bila zabranjena, pošarana ili ukradena. Spazio je i krilate katapulte te zubate
frizbije. U nekima je ostalo taman toliko života da mogu malodušno lebdjeti iznad planina raznoraznih
zabranjenih predmeta; Harry je ugledao okrhnute bočice zgrušanog sadržaja, šešire, dragulje, plašteve,
ljuske zmajskih jaja, začepljene boce u kojima se još naziralo zlokobno svjetlucanje, nekoliko zahrđalih
mačeva te jednu tešku, zakrvavljenu sjekiru.
Harry je pohitao u jednu od mnogih uličica koje su se protezale kroz sve to skriveno blago. Pokraj
golemog prepariranog trola skrenuo je desno, potrčao, skrenuo lijevo kod pokvarenog ormara za
nestajanje, u kojem se prošle godine izgubio Montague, i napokon se zaustavio pred velikim kredencom
čija je površina bila pokrivena mjehurićima, kao da ju je zalila kiselina. Otvorio je jedna škripava vrata
kredenca. Vidio je da ga je netko već upotrijebio kao skrovište; unutra se nalazila krletka s davno umrlim
stanarom. Kostur je imao pet nogu. Zgurao je knjigu Princa miješane krvi iza krletke i zalupio vratima
kredenca. Na trenutak je nepomično stajao, osjećajući da mu srce udara luđačkom brzinom,
razgledavajući kaos oko sebe... hoće li uspjeti opet pronaći ovo mjesto među tolikim hrpama smeća?
Zgrabio je oštećeno poprsje ružnog starog čarobnjaka s obližnjeg sanduka, stavio ga na kredenc u kojem
je sakrio knjigu, namjestio na glavu kipa potamnjenu dijademu i prašnjavu staru vlasulju te opet potrčao
kroz uličice među skrivenim smećem koliko su ga noge nosile. Dospio je do izlaza, stupio na hodnik i
zalupio vratima, koja su se ponovno stopila s kamenim zidom.
Harry je pojurio u zahod na šestom katu, u trku gurajući Ronovu Pripravu čarobnih napitaka za
napredne u torbu. Minutu kasnije opet je stajao pred Snapeom, koji je bez riječi ispružio ruku. Harry mu
je predao svoju torbu. Zadihan, osjećajući kako ga probada u prsima, čekao je što će biti dalje.
Snape je izvadio Harryjeve knjige, jednu po jednu, i provjerio ih. Naposljetku je u torbi ostao samo još
udžbenik iz Čarobnih napitaka. Snape je ponovo progovorio tek nakon što ga je brižljivo pregledao.
"Je li ovo vaša Priprava čarobnih napitaka za napredne, Potteru?"
"Da", reče Harry, i dalje hvatajući dah.
"Jeste li sasvim sigurni u to, Potteru?"
"Da", odvrati Harry, sad nešto prkosnije.
"Ovo je Priprava čarobnih napitaka za napredne koju ste kupili u Krasopisu i bugačici?"
"Da", odlučno potvrdi Harry.
"A zašto je onda", upita Snape, "na unutarnjoj strani korica napisano ime 'Roonil Wazlib'?"
Harryju je srce stalo.
"To mi je nadimak", reče on.
"Nadimak", ponovi Snape.
"Aha... tako me zovu prijatelji", reče Harry.
"Znam što znači riječ 'nadimak'", reče Snape. Hladne, crne oči opet su se prodorno zagledale u
Harryjeve. Harry se trudio ne uzvratiti pogled. Zatvori um... zatvori um... nevolja je u tome što to zapravo
nikad nije naučio...
"Znate što ja mislim, Potteru?" upita Snape jedva čujnim glasom. "Mislim da ste lažljivac i varalica, kao i
da zaslužujete kaznu koju ćete odrađivati u mom kabinetu svake subote do kraja školske godine. A što vi
mislite, Potteru?"
"Ja... ja se ne slažem s vama, gospodine", odvrati Harry, i dalje izbjegavajući Snapeov pogled.
"Pa, vidjet ćemo hoćete li promijeniti pjesmu nakon kazni", reče Snape. "Subota, deset ujutro, Potteru. U
mom kabinetu."
"Ali, gospodine..." reče Harry, podižući glavu u očaju. "Metloboj... posljednja utakmica..."
"Deset sati", šapne Snape, uz osmijeh koji je otkrio njegove žute zube. "Jadni Gryffindori... bojim se da će
vas ove godine zapasti četvrto mjesto..."
Otišao je iz zahoda bez daljnjih komentara, a Harry je ostao zuriti u napuklo zrcalo. Bio je siguran da čak
ni Ron nikad nije osjetio takvu mučninu.
"Neću reći 'lijepo sam ti govorila'", izjavila je Hermiona u društvenoj prostoriji sat vremena kasnije.
"Hermiona, prekini", ljutito joj je rekao Ron. Harry nije otišao na večeru. Potpuno je izgubio apetit.
Ispričao je Ronu, Hermioni i Ginny što se dogodilo, iako si je zapravo mogao uštedjeti trud. Vijest se
proširila munjevitom brzinom: Plačljiva Myrtla rastrubila ju je u svakom zahodu u dvorcu, a Pansy
Parkinson, koja je već posjetila Malfoya u bolnici, davala je sve od sebe da nadaleko i naširoko ocrni
Harryja. Snape je ostalim učiteljima detaljno opisao što se dogodilo. Harry je nešto ranije morao otići iz
društvene prostorije da se javi profesorici McGonagall. Tijekom krajnje neugodnih petnaest minuta koje
je morao provesti u njezinu društvu, čuo je i da ima sreće što ga nisu izbacili iz škole te da ona potpuno
podržava Snapeovu odluku da svaku subotu do kraja polugodišta mora provesti u kazni.
"Rekla sam ti da s tim Princem nešto nije u redu", progovorila je Hermiona, koja se očito nije bila u
stanju suzdržati. "I bila sam u pravu, zar ne?"
"Ne, mislim da nisi", tvrdoglavo odvrati Harry. Bilo mu je dovoljno teško i bez Hermioninih prodika.
Najgora kazna bila su lica igrača gryffindorske ekipe kad im je rekao da u subotu neće moći igrati. I sad je
na sebi osjećao Ginnyn pogled, koji je uporno izbjegavao. Nije u njezinim očima htio vidjeti razočaranje
ili ljutnju. Samo joj je rekao da će u subotu igrati na mjestu tragača i da će se Dean vratiti u ekipu kao
treći lovac. Tko zna, ako pobijede, Ginny i Dean se u euforiji nakon utakmice možda čak i pomire... Čim je
to pomislio, Harry je osjetio kao da ga je probo ledeni nož...
"Harry," ustrajala je Hermiona, "kako možeš braniti tu knjigu kad ta čarolija..."
"Daj već jednom prestani dipliti o knjizi!" raspaljeno će Harry. "Princ je tu čaroliju jednostavno odnekud
prepisao! Pa nije nikoga nagovarao da se njome posluži! Otkud znaš daju nije zabilježio zato što ju je
netko upotrijebio protiv njega!"
"Ovo je nevjerojatno", reče Hermiona. "Pa ti opravdavaš..."
"Ne opravdavam svoj postupak!" brzo je prekine Harry. "Volio bih da to nisam učinio i to ne samo zato
što sam tako jednim potezom zaradio desetak kazni. Znaš i sama da ne bih namjerno upotrijebio takvu
čaroliju, čak ni protiv Malfoya, ali ne možeš okrivljavati Princa, pa nije napisao 'Probaj ovu, stvarno je
genijalna' - čovjek je jednostavno radio bilješke za privatnu upotrebu, ne za druge..."
"Hoćeš reći", upita Hermiona, "da se namjeravaš vratiti...?"
"Po knjigu? Da, namjeravam", ljutito odvrati Harry. "Slušaj, da nije bilo Princa nikad ne bih osvojio Felix
Felicis. Ne bih znao kako spasiti Rona od trovanja. Nikad ne bih..."
"... stekao reputaciju genija za čarobne napitke koju uopće ne zaslužuješ", otrovno dovrši Hermiona.
"Hermiona, prestani već jednom!" reče Ginny. Harry je bio tako zapanjen i zahvalan da je podigao
pogled. "Koliko sam ja uspjela shvatiti, Malfoy je pokušao upotrijebiti neoprostivu kletvu, budi sretna što
je Harry mogao izvući as iz rukava!"
"Pa naravno da sam sretna što Harryja nije pogodila kletva!" odvrati Hermiona, koju su Ginnyne riječi
očito zapekle. "Ali, Ginny, nemoj mi govoriti da je ta Sectumsempra dobra, vidi gdje ga je to dovelo! A s
obzirom na to kako će se sve to odraziti na vaše izglede na utakmici, mislila sam..."
"Joj, ne pretvaraj se da razumiješ metloboj," odbrusi joj Ginny, "samo ćeš se osramotiti."
Harry i Ron su zinuli od čuda. Hermiona i Ginny, koje su se inače uvijek dobro slagale, sad su sjedile
prekriženih ruku, gledajući u suprotnim smjerovima. Ronje nervozno pogledao Harryja, dograbio prvu
knjigu koja mu se našla pod rukom i sakrio se iza nje. Ali Harryja je obuzelo nevjerojatno veselje, iako je
znao da to uopće ne zaslužuje. Ostatak večeri proveli su u tišini.
Njegovo dobro raspoloženje nije dugo potrajalo. Sljedećeg dana svuda je morao trpjeti provokacije
Slytherina, a i ogorčenje kolega iz Gryffindora, koji nisu bili nimalo sretni što njihov kapetan ne smije
igrati u posljednjoj utakmici sezone. Kad je osvanulo subotnje jutro, Harry bi, unatoč svemu što je rekao
Hermioni, rado dao sav Felix Felicis na svijetu samo da može izaći na metlobojsko igralište s Ronom,
Ginny i ostalima. Jedva se odvojio od mnoštva učenika koji su izlazili na sunce, oboružani rozetama,
šeširima, šalovima i zastavama. Spustio se kamenim stubama u tamnički dio dvorca i nastavio niz hodnik,
slušajući kako zvukovi mnoštva sve više zamiru. Znao je da neće moći čuti nijednu riječ komentara,
nijedan slavodobitan uzvik ili otegnuti jecaj publike.
"Ah, Potter", reče Snape kad je Harry pokucao na vrata i ušao u neugodno poznat kabinet, koji Snape
nije napustio usprkos tome što je sad držao satove u učionici smještenoj nekoliko katova više. Kabinet je,
kao i uvijek, bio osvijetljen prigušenom svjetlošću, a zidove su i dalje prekrivali sluzavi, mrtvi stvorovi u
raznobojnim otopinama. Na stolu koji je očito bio predviđen za njega, Harry je ugledao zlokoban prizor
brojnih kutija obavijenih paučinom; imale su auru dosadnog, teškog i besmislenog rada.
"Gospodin Filch je tragao za nekim tko bi mogao unijeti reda u stare dokumente", nastavi Snape blagim
tonom. "To su dosjei ostalih delinkvenata iz Hogwartsa te njihovih kazni. Kad naiđete na kartice na
kojima je tinta izblijedjela ili su ih oštetili miševi, morate ispočetka prepisati zločine i kazne koje navode i
vratiti ih u njihove kutije, pazeći da ih poslažete po abecedi. Ne smijete se koristiti magijom."
"U redu, profesore", odvrati Harry, izgovarajući posljednja četir sloga s najdubljim prezirom.
"Mislio sam da biste mogli početi", zlobno se nasmiješi Snape, "s kutijama od broja tisuću dvanaest do
tisuću pedeset šest. U njima ćete naići na neka poznata imena, što će vam zadatak sigurno učiniti
zanimljivijim. Evo, pogledajte..."
Teatralno je izvukao karticu iz jedne od kutija na vrhu hrpe i pročitao: "'James Potter i Sirius Black.
Uhvaćeni dok su bacali zabranjeni urok na Bertrama Aubreyja. Aubreyjeva glava dvostruko veća od
normale. Kazna za obojicu."' Snape se podrugljivo nasmiješi. "Sigurno vam je velika utjeha što znate da,
iako ih više nema, iza njih ostaje zapis o njihovim velikim dostignućima..."
Harry je osjetio dobro poznato kuhanje u dnu želuca. Pregrizao je jezik da ne odbrusi Snapeu, sjeo pred
kutije i jednu privukao k sebi.
Kao što je Harry i očekivao, bio je to beskoristan i dosadan posao, ispresijecan (sasvim u skladu sa
Snapeovim planom) grčevima u želucu svaki put kad bi pročitao očevo ili Siriusovo ime. Najčešće su se
spominjali u istim prekršajima, uz povremeno pojavljivanje Remusa Lupina i Petera Pettigrewa. Dok je
prepisivao njihove različite prijestupe i kazne, pitao se što se događa vani, gdje je upravo počinjala
utakmica... Ginny na mjestu tragačice protiv Cho...
Harry je neprestance pogledavao na veliki sat koji je otkucavao na zidu. Činilo mu se da se kazaljke kreću
upola sporije nego što je normalno; da ga Snape možda nije začarao? Nije moguće da je ovdje tek pola
sata... jedan sat... sat i pol...
Kad je sat pokazao da je pola jedan, Harryju je počeo kruliti želudac. Snape, koji nije progovorio otkako
je Harryju rekao što mora raditi, napokon je podigao pogled u jedan i deset.
"Mislim da je za danas dosta", reče hladno. "Označite mjesto na kojem ste stali. Nastavit ćete u deset
sati sljedeće subote."
"Da, gospodine."
Harry je ugurao savijenu karticu u prvu kutiju koja mu je bila pri ruci i izletio van, ne dajući Snapeu priliku
da se predomisli. Pojurio je uz kamene stube, naćulivši uši da uhvati neki zvuk s terena, ali sve je bilo
tiho... znači, gotovo je...
Malo je oklijevao ispred krcate Velike dvorane i potom potrčao mramornim stubištem. Gryffindori su i
pobjede i poraze obično obilježavali u svojoj društvenoj prostoriji.
"Quid agis?" bojažljivo je rekao Debeloj dami, pitajući se što će zateći unutra.
Odgovorila mu je s nedokučivim izrazom na licu: "Vidjet ćete." Otvorila se.
Iz otvora iza nje dopirali su zvukovi slavlja. Harry je zinuo od čuda vidjevši da ga ljudi pozdravljaju
klicanjem. Nekoliko ga je ruku povuklo u prostoriju.
"Pobijedili smo!" zaurlao je Ron, skočivši pred njega i mašući srebrnim pokalom. "Pobijedili smo!
Četiristo pedeset prema sto pedeset! Pobijedili smo!"
Harry se ogledao oko sebe. Ususret mu je trčala Ginny i zagrlila ga sa žestokim, plamtećim izrazom na
licu. Bez razmišljanja i plana, ne hajući što ih gleda pedesetero ljudi, Harry ju je poljubio.
Nakon nekoliko dugih trenutaka - možda čak pola sata - ili možda nekoliko sunčanih dana - razdvojili su
se. U prostoriji je vladao muk. Onda je nekoliko ljudi zazviždalo i začulo se nervozno hihotanje. Harry je
pogledao preko Ginnyne glave i vidio da Dean Thomas u ruci drži raspuknutu čašu te da Romilda Vane
izgleda kao da bi najradije nešto bacila na njih. Hermiona se smiješila od uha do uha, ali Harryjeve oči
tražile su Rona. Napokon ga je našao. Još je u ruci držao pokal, izgledajući kao da ga je netko upravo
odalamio po glavi. Nakon djelića sekunde u kojem su se samo gledali, Ron je malo trznuo glavom, što je
Harry protumačio kao: Pa dobro – ako baš moraš.
Stvorenje u njegovim prsima pobjedonosno je zaurlalo, a Harry se sretno nasmiješio Ginny i bez riječi je
pozvao da izađu kroz otvor iza portreta. Činilo se da bi im dobro došla duga šetnja perivojem. Možda čak
stignu porazgovarati o tome kako je prošla utakmica.
GLAVA DVADESET PETA
Prisluškivana vidovnjakinja

 
Vijest da Harry Potter hoda s Ginny Weasley izazvala je veliko zanimanje u dvorcu, osobito među
djevojkama, ali Harry je u sljedećih nekoliko tjedana postao blaženo imun na govorkanja. Bar su ga za
promjenu ogovarali zbog nečega što mu je donijelo sreću kakvu nije dugo osjetio, a ne zbog upletenosti
u užasne incidente povezane s mračnom magijom.
"Da nema važnijih tema o kojima bi mogli klepetati, ne bi mi bilo krivo", prokomentirala je Ginny, koja je
sjedila na podu društvene prostorije naslonjena na Harryjeve noge, čitajući Dnevni prorok. "Tri napada
dementora u jednom tjednu, a Romildu Vane zanima jedino je li istina da na prsima imaš istetoviranog
hipogrifa."
Ron i Hermiona prasnuli su u smijeh. Harry se pravio da ih ne čuje. "I što si joj odgovorila?"
"Rekla sam joj da nemaš hipogrifa nego mađarsku bodljorepu", odvrati Ginny, dokono okrećući novu
stranicu u novinama. "Da ispadneš veća muškarčina."
"Hvala", nasmije se Harry. "A što si joj rekla da ima Ron?"
"Patuljastu pufnicu, ali nisam precizirala gdje."
Ron se namrgodio, ali zato se Hermiona previjala od smijeha.
"Pripazite se", priprijeti on prstom Harryju i Ginny. "To što sam vam dao dopuštenje ne znači da ga ne
mogu povući..."
"'Dopuštenje'", puhne Ginny. "Kad je meni i za šta trebalo tvoje dopuštenje? Osim toga, i sam si rekao da
ti je draže da hodam s Harryjem nego s Michaelom ili Deanom."
"Da, istina", prizna Ron preko volje. "I sve dok se u javnosti pristojno ponašate..."
"Koji si ti licemjer! Nisi se bunio kad ste se ti i Lavender koprcali uokolo kao dvije jegulje", odbrusi Ginny.
No s dolaskom lipnja prilike za iskušavanje Ronove tolerancije bitno su se prorijedile, jer su Harry i Ginny
imali sve manje vremena jedno za drugo. Bližili su se ispiti za ČAS-ove, pa je Ginny svake večeri dokasno
ponavljala gradivo. Jedne takve večeri Ginny je otišla u knjižnicu, a Harry je ostao sjediti pokraj prozora u
društvenoj prostoriji, naoko dovršavajući domaću zadaću iz Travarstva, ali zapravo opet u glavi
proživljavajući sretan sat koji je u predahu za ručak proveo s Ginny na obali jezera. Sanjarenju je došao
kraj kad se na stolac između njega i Rona smjestila Hermiona sa zabrinjavajuće odlučnim izrazom na licu.
"Harry, želim razgovarati s tobom."
"O čemu?" sumnjičavo upita Harry. Jučer je od nje dobio jezikovu juhu jer je smatrala da kvari Ginnynu
koncentraciju u vrijeme kad bi se trebala potpuno posvetiti učenju za ispite.
"O takozvanom Princu miješane krvi."
"Joj, ne opet", zastenje on. "Molim te, okani ga se već jednom." Još se nije odvažio vratiti u Sobu
potrebe po knjigu, što se odmah odrazilo na njegovim rezultatima na Čarobnim napitcima (iako je
Slughorn, koji je imao visoko mišljenje o Ginny, to u šali protumačio kao dokaz da je Harryju ljubav
pomutila pamet). Harry je, međutim, bio siguran da Snape još nije izgubio nadu da će se dočepati
Prinčeve knjige, pa ju nije namjeravao vaditi iz njezina skrovišta sve dok Snapeu ne popusti pozornost.
"Neću", odlučno odvrati Hermiona, "dok me ne saslušaš. Malo sam istraživala, da utvrdim tko bi se bavio
smišljanjem mračnih čarolija kao hobijem..."
"On nije bio takav..."
"On, on... tko kaže da je u pitanju on?"
"O tome smo već raspravljali", srdito odvrati Harry. "Princ, Hermiona, Princ!"
"Pa dobro!" reče Hermiona. Na obrazima su joj izbile crvene mrlje. Iz džepa je izvukla vrlo stari izrezak iz
novina i tresnula ga na stol pred Harryjem. "Pogledaj ovo! Pogledaj sliku!"
 Harry je podigao trošni papir i pogledao pokretnu fotografiju, požutjelu od starosti. K njemu se nagnuo i
Ron. Slika je prikazivala mršavu djevojku od otprilike petnaest godina. Njezino nelijepo, blijedo lice
duguljasta oblika na kojem su se isticale guste obrve izgledalo je istovremeno ljutito i mrzovoljno. Ispod
fotografije pisalo je: Eileen Prince, kapetanica hračkometne ekipe Hogwartsa.
"Pa?" reče Harry, čitajući kratku vijest objavljenu uz fotografiju. Prilično nezanimljiv tekst govorio je o
nekom međuškolskom natjecanju.
"Zvala se Eileen Prince. Princ, Harry."
Pogledali su se i Harry je napokon shvatio što mu to Hermiona pokušava reći. Prasnuo je u smijeh. "Ni
slučajno."
"Molim?"
"Misliš da je ona bila Princ...? Ma daj, molim te." 
"Pa, zašto ne? Harry, u čarobnjačkom svijetu nema pravih prinčeva! To je ili nadimak ili pseudonim koje
si je ta osoba sama nadjenula, a možda je čak riječ o njenom pravom imenu, zar ne? Ne, slušaj me!
Recimo da joj je tata bio čarobnjak koji se preživao Prince, a mama joj je bila bezjakinja: dovoljna je mala
igra riječima i ona postaje 'Princ miješane krvi'!"
"Da, da, Hermiona, jako domišljato..."
"Ozbiljno! Možda se ponosila svojom 'prinčevskom' polovinom!"
"Gle, Hermiona, meni je sasvim očito da to nije cura. Jednostavno mi je to očito."
"Ne, pravi je razlog to što misliš da cura ne može biti tako pametna", predbaci mu Hermiona ljutito.
"Misliš da bih se mogao družiti s tobom pet godina i ne misliti da su cure pametne?" uvrijeđeno odvrati
Harry. "Vidi se po načinu na koji piše. Jednostavno znam da je Princ bio dečko, siguran sam u to. Ova
cura s tim nema nikakve veze. I, uostalom, odakle ti taj izrezak?"
"Iz knjižnice", predvidljivo odvrati Hermiona. "Imaju čitavu zbirku starih Proroka. Pa, ja ću ipak pokušati
prikupiti još podataka o Eileen Prince."
"Uživaj", razdražljivo će Harry.
"Hoću", reče Hermiona. "A prvo što ću pogledati", dobacila mu je kad je već bila kod izlaza iza portreta,
"bit će popis učenika koji su osvajali nagrade iz Čarobnih napitaka!"
Harry je još jedanput sijevnuo pogledom u njezinu smjeru, a potom se opet zagledao u sve mračnije
nebo.
"Naprosto nikad nije preboljela što si je nadmašio na Čarobnim napitcima", reče Ron, vraćajući se
čitanju Tisuću magičnih trava i gljiva.
"Ali ti ne misliš da sam lud što želim zadržati knjigu?"
"Naravno da ne", srčano će Ron. "Princ je bio pravi genijalac. Osim toga... da nije bilo njegova savjeta o
bezoaru..." znakovito je povukao prstom preko vrata, "ne bih sad ovdje razgovarao s tobom, zar ne?
Mislim, ne kažem da je ona čarolija koju si bacio na Malfoya za pohvalu..."
"Ni ja", brzo se složi Harry.
"Ali dobro se oporavio, zar ne? Podigao se na noge u rekordnom roku."
"Aha", reče Harry. Sve je to bilo potpuno točno, ali ipak ga je opet zapekla savjest. "Zahvaljujući
Snapeu..."
"Imaš li i ove subote kaznu kod njega?" upita Ron.
"Da, i još dvije subote nakon toga", uzdahne Harry. "Sad čak da je naslutiti da će mi produljiti kaznu na
sljedeću godinu ako ne završim sve kutije u zadanom roku."
Harryju je kod kazni najviše smetalo to što mu dodatno skraćuju ionako ograničeno vrijeme koje je
mogao provoditi s Ginny. U posljednje vrijeme se sve češće pitao nije li i Snape saznao da Harry i Ginny
hodaju, jer ga je svaki put zadržavao sve dulje i dulje, uz zajedljive primjedbe o tome kako je vani baš
krasno vrijeme pa je šteta što Harry ne može iskoristiti sve mogućnosti koje ono pruža.
Harryjeva gorka razmišljanja prekinuo je Jimmy Peakes, pružajući mu svitak pergamenta.
"Hvala, Jimmy... hej, ovo je od Dumbledorea!" uzbuđeno reče Harry. Odmotao je pergament i preletio
ga pogledom. "Želi da dođem u njegov kabinet što je moguće prije!"
Zurili su jedan u drugoga.
"Čovječe", šapne Ron. "Ne misliš valjda... da nije pronašao...?"
"Najbolje da odem provjeriti, zar ne?" reče Harry, skačući na noge.
Žurno je napustio društvenu prostoriju i dao se u trk kroz hodnike sedmog kata. Na putu je sreo samo
Peevesa, koji je letio u suprotnom smjeru, iako je usput, više iz navike, zasuo Harryja komadićima krede.
Nakon što se uspješno izmaknuo Harryjevu obrambenom uroku, zakriještao je od smijeha i nestao s
vidika. Hodnicima je zavladala tišina. Od zabrane izlaska dijelilo ih je samo još petnaest minuta, pa se
većina učenika već vratila u svoje društvene prostorije.
Uto je Harry začuo vrisak i lom stakla. Stao je kao ukopan, osluškujući.
"Kako se... usuđujete... aaaaaargh!"
Buka je dopirala iz obližnjeg hodnika. Harry je s izvučenim štapićem potrčao u tom smjeru. Kad je
skrenuo za ugao, vidio je da na podu leži profesorica Trelawney, glave pokrivene jednim od svojih
bezbrojnih šalova. Do nje je ležalo i nekoliko boca šerija. Jedna je bila razbijena. "Profesorice..."
Harry je pojurio prema njoj i pomogao joj da ustane. U naočale joj se zaplelo nekoliko svjetlucavih
ogrlica. Glasno je štucnula, popravila kosu i uspravila se, koristeći Harryjevu ruku kao oslonac. "Što se
dogodilo, profesorice?"
"Drago mi je da me pitate!" odgovorila je prodornim glasom. "Šetala sam, udubljena o razmišljanja o
određenim zlokobnim znakovima koje sam uočila..."
Harry je baš i nije slušao. Upravo je, naime, shvatio gdje se nalaze. Desno od njih visjela je tapiserija s
rasplesanim trolovima, a lijevo onaj glatki, neprobojni kameni zid koji je skrivao... "Profesorice, jeste li
pokušavali ući u Sobu potrebe?"
"... pretkazanja za koja pouzdano znam... molim?" Na licu joj se pojavio prepreden izraz.
"Sobu potrebe", ponovi Harry. "Jeste li pokušavali ući u nju?" 
"Ja... dakle... nisam znala da učenici znaju za..."
"Ne znaju svi", odvrati Harry. "Ali što se dogodilo? Vrisnuli ste... zvučali ste kao da ste ozlijeđeni..."
"Ja... pa", reče profesorica Trelawney, umotavajući se u šalove kao da treba zaštitu i zureći u Harryja
svojim neprirodno uvećanim očima. "Željela sam... ah... pohraniti neke... ovaj... osobne predmete u
Sobu..." Promrmljala je još i nešto o "drskim optužbama".
"Aha", reče Harry, svrnuvši pogled na boce šerija. "Ali niste mogli ući da ih sakrijete?"
To ga je jako začudilo. Na kraju krajeva, kad je on poželio sakriti knjigu Princa miješane krvi, Soba mu se
odmah otvorila.
"Oh, ušla sam bez problema", reče profesorica Trelawney, strijeljajući zid bijesnim pogledom. "Ali unutra
je netko već bio."
"Unutra je netko...? Tko?" upita Harry. "Tko je bio unutra?"
"Nemam pojma", reče profesorica Trelawney, dosta iznenađena Harryjevim ozbiljnim tonom. "Ušla sam
u sobu i začula nečiji glas, što mi se nikad prije nije dogodilo, iako već godinama skrivam... to jest,
upotrebljavam Sobu."
"Glas? A što je rekao?"
"Nisam sigurna da je išta rekao", odvrati profesorica Trelawney. "Prije bi se moglo reći da je... klicao."
"Klicao?"
"Kao da likuje", potvrdi ona, kimajući glavom.
Harry je zurio u nju.
"Je li bio muški ili ženski?"
"Rekla bih da je bio muški", reče profesorica Trelawney.
"I zvučao je sretno?"
"Jako sretno", šmrcne profesorica Trelawney.
"Kao da nešto slavi?"
"Apsolutno."
"A onda...?"
"Onda sam ja viknula 'Tko je to?'"
"Pa zar to niste mogli provjeriti u tišini?" upita je Harry, pomalo frustriranim tonom.
"Unutarnje oko", dostojanstveno odvrati profesorica Trelawney, popravljajući šalove i brojne niske
svjetlucavih perli, "bilo je upravljeno na pitanja koja po važnosti nadilaze profane domene kojima
odjekuje nečije klicanje."
"Dobro", brzo reče Harry. Već se u životu naslušao i previše priča o unutarnjem oku profesorice
Trelawney. "I je li vam glas odgovorio?"
"Ne, nije", odvrati ona. "Odjednom se sve smračilo i prije nego što sam se uspjela snaći, netko me
naglavačke izbacio iz Sobe!"
"Kako to da to niste predvidjeli?" upita Harry, koji se jednostavno nije mogao suzdržati.
"Pa, kao što sam već rekla, bilo je mračno kao u..." Zastala je i sumnjičavo ga pogledala.
"Mislim da biste to trebali ispričati profesoru Dumbledoreu", reče Harry. "Trebao bi znati da Malfoy
nešto slavi - mislim, da vas je netko izbacio iz Sobe."
Na njegovo čuđenje, profesorica Trelawney uspravila se s uznositim izrazom na licu.
"Ravnatelj mi je stavio do znanja da bih mogla prorijediti svoje posjete", odvrati ona hladno. "Ja nisam
osoba koja bi nametala svoje društvo onima koji ga ne cijene. Ako Dumbledore želi ignorirati upozorenja
u kartama..."
Odjednom je stegnula Harryjevo zapešće koščatom rukom.
"A neprestano se pojavljuju, kako god posložim karte..."
Dramatičnim je pokretom izvukla jednu kartu iz šalova.
"... gromom pogođena kula", šapne ona. "Nesreća. Katastrofa. Sve je bliža..."
"Aha", opet reče Harry. "Pa... ipak mislim da biste trebali Dumbledoreu ispričati da ste čuli taj glas i da se
sve zamračilo i da su vas izbacili iz Sobe..."
"Mislite?" Činilo se da se profesorica Trelawney premišlja, ali Harryju je bilo očito da ne bi imala ništa
protiv nove prilike da opiše svoju malu avanturu.
"Baš sam krenuo k njemu", reče Harry. "Imam dogovoren sastanak. Možemo otići zajedno."
"Pa, u tom slučaju..." reče ona nasmiješeno. Sagnula se, podigla boce šerija i mrtva hladna ih ubacila u
veliku plavo-bijelu vazu u obližnjoj niši.
"Nedostajete mi na satovima, Harry", reče ona osjećajno kad su produžili niz hodnik. "Kao vidovnjak se
nikad niste osobito isticali... ali kao Objekt bili ste divni..."
Harry joj nije odgovorio. On je ulogu Objekta beskrajnih zloslutnih predviđanja profesorice Trelawney
mrzio iz dna duše.
"Nažalost," nastavi ona, "ona raga... oprostite, kentaur, o gatanju iz karata nema pojma. Pitala sam ga -
kao kolegu vidovnjaka - osjeća li možda i on udaljeno podrhtavanje nadolazeće katastrofe? A on se
ponašao gotovo kao da sam mu komična. Da, komična!"
U njezin povišeni glas uvukla se nota histerije, a Harryja je zapahnuo jak miris šerija, iako su boce ostale
iza njih.
"Možda je ta kljusina čula govorkanja da nisam naslijedila dar moje praprabake. Zavidljivci već godinama
šire takve glasine. A znate li vi, Harry, kako ja odgovaram tim ljudima? Zar bi Dumbledore dopustio da
predajem u ovoj veličanstvenoj školi, zar bi mi svih ovih godina poklanjao svoje povjerenje, da mu se
nisam dokazala?"
Harry je neodređeno zamrmljao.
"Još se dobro sjećam prvog razgovora s Dumbledoreom", izjavi profesorica Trelawney grlenim tonom.
"Ne moram vam ni reći da je bio impresioniran, krajnje impresioniran... odsjela sam u Veprovoj glavi,
koju vam, usput budi rečeno, ne preporučujem - stjenice, dragi moj mladiću - ali bila sam u to vrijeme
dosta plitkih džepova. Dumbledore me vrlo ljubazno posjetio u mojoj sobi u gostionici. Ispitivao me je...
moram priznati da mi se isprva činilo da nije naklonjen Proricanju sudbine... i sjećam se da me obuzeo
neki neobičan osjećaj, tog sam dana vrlo malo jela... ali onda..."
Harry je prvi put pozorno slušao što govori, jer je znao što se dogodilo nakon toga. Profesorica
Trelawney je izrekla proročanstvo koje je potpuno izmijenilo tijek njegova života: proročanstvo o njemu i
Voldemortu.
"... ali onda nas je grubo prekinuo Severus Snape!"
"Molim?"
"Da, ispred vrata se začulo komešanje, a kad su se otvorila, na njima su stajali onaj neotesani pipničar i
Snape, koji je lupetao da se popeo pogrešnim stubama, iako nažalost moram reći da sam ja stekla dojam
da je prisluškivao moj razgovor s Dumbledoreom. Vidite, on je također došao na razgovor za posao i
nedvojbeno se nadao da će se moći okoristiti onime što čuje od mene! Pa, nakon toga je Dumbledore
pokazao osjetno veću sklonost da me zaposli, a ja sam, Harry, sigurna da je to zato što mu nije promakla
upadljiva razlika između moje skromne manire i samozatajnog talenta i tog nametljivog, agresivnog
mladića koji je bio spreman slušati kroz ključanicu... Harry, dušo?"
Pogledala je preko ramena, tek sad shvativši da Harry više ne hoda uz nju. Ostao je stajati tri metra dalje.
Valjda mu je lice pobijeljelo pa je Trelawneyjeva zato odjednom izgledala zabrinuto i prestrašeno. Harry
je skamenjeno stajao, osjećajući kako ga zapljuskuju valovi šoka, jedan za drugim, brišući pred sobom
sve osim podatka koji su tako dugo skrivali od njega...
Snape je čuo proročanstvo. Snape je vijest o proročanstvu dojavio Voldemortu. Snape i Peter Pettigrew
zajedno su poslali Voldemorta u lov na Lily, Jamesa i njihova sina...
Harryju u tom trenutku nije bilo važno ništa drugo. "Harry?" ponovi profesorica Trelawney. "Harry...
mislila sam da ćemo zajedno otići ravnatelju?"
"Vi ostanite ovdje", protisne Harry kroz obamrle usnice.
"Ali, dušo... htjela sam mu ispričati kako su me napali u Sobi..."
"Ostanite ovdje!" gnjevno ponovi Harry. Protrčao je pokraj nje, primijetivši da izgleda uplašeno. Skrenuo
je za ugao i utrčao u Dumbledoreov hodnik, gdje je osamljena vodoriga držala stražu. Doviknuo joj je
lozinku i počeo se penjati zavojitim stubištem, preskačući po tri stube odjednom. Nije pokucao na
Dumbledoreova vrata, nego ih je izudarao. 
Smireni glas rekao je: "Naprijed" u istom trenutku kad je Harry upao u sobu.
Feniks Fawkes okrenuo se prema njemu. U njegovim bistrim crnim očima vidio se zlatni odsjaj zalazećeg
sunca. Dumbledore je stajao na prozoru, zagledan u perivoj, s dugim, crnim plaštem prebačenim preko
ruke.
"Pa, Harry, obećao sam vam da ćete sljedeći put i vi poći sa mnom."
Harry nije odmah shvatio o čemu Dumbledore govori. Razgovor s Trelawneyjevom istjerao mu je iz glave
druge misli, a njegov mozak na sve je reagirao s velikim zakašnjenjem.
"Poći... svama...?"
"Samo ako to želite, naravno."
"Ako..."
Tek se tu Harry dosjetio zašto se ranije tako veselio dolasku u Dumbledoreov kabinet.
"Našli ste ga? Našli ste horkruks?" 
"Vjerujem da jesam."
Bijes i ogorčenje u Harryju borili su se sa šokom i uzbuđenjem. Nekoliko trenutaka nije bio u stanju
progovoriti.
"Prirodno je što se bojite", reče Dumbledore.
"Ne bojim se!" smjesta odvrati Harry. Nije lagao: strah je bio jedina emocija koju trenutno uopće nije
osjećao. "Koji horkruks? Gdje se nalazi?"
"Nisam siguran koji... mislim da zmiju možemo isključiti... ali vjerujem da je skriven u jednoj spilji na
obali, dosta daleko odavde. Dugo sam je pokušavao pronaći: riječ je o istoj spilji u kojoj je Tom Riddle
terorizirao dvoje djece iz svog sirotišta kad su tamo bili na odmoru. Sjećate li se toga?"
"Da", reče Harry. "A čime je zaštićena?"
"Ne znam; ponešto nagađam, ali možda se ispostavi da sam se posve prevario." Nakon kraćeg
oklijevanja, Dumbledore je nastavio: "Harry, obećao sam vam da ćete smjeti poći sa mnom i održat ću
svoje obećanje, ali bilo bi vrlo nepošteno od mene da vas ne upozorim da ćemo se izložiti velikoj
opasnosti."
"Idem s vama", odvrati Harry, progovorivši i prije nego što je Dumbledore završio. Harryjev kipući bijes
prema Snapeu u posljednjih je nekoliko minuta deseterostruko pojačao njegovu potrebu da povuče neki
očajnički i riskantni potez. To se očito vidjelo i na Harryjevu licu, jer se Dumbledore sad odvojio od
prozora i pomnije se zagledao u Harryja. U razmak između srebrnastobijelih obrva usjekla se bora od
mrštenja.
"Što vam se dogodilo?"
"Ništa", smjesta slaže Harry.
"Što vas je uzrujalo?"
"Nisam uzrujan."
"Harry, nikad niste bili dobar oklument..."
Ta je riječ bila iskra koja je Harryjev bijes pretvorila u buktinju.
"Snape!" reče on, vrlo glasno. Iza njega je tiho graknuo Fawkes. "Snape se dogodio! On je javio
Voldemortu da postoji proročanstvo, to je bio on, on je prisluškivao na vratima, rekla mi je
Trelawneyjeva!"
Dumbledoreov izraz nije se promijenio, ali Harryju se učinilo da mu je lice, obasjano krvavocrvenim
svjetlom zalazećeg sunca, ipak problijedjelo. Dumbledore je dugo šutio. "Kad ste to saznali?" upitao je
naposljetku. 
"Maloprije!" reče Harry, koji se teškom mukom obuzdavao da ne počne vikati. Ali već u sljedećem
trenutku nije se mogao zaustaviti. "A VI STE MU DOPUSTILI DA PREDAJE U ŠKOLI IAKO JE VOLDEMORTU
REKAO DA NAPADNE MOJU MAMU I TATU!"
Zadihan kao usred boksačkog meča, Harry je okrenuo leđa Dumbledoreu, koji se još nije pomaknuo.
Ushodao se radnom sobom, trljajući zglobove na prstima i ulažući krajnji napor da ne počne rušiti stvari
oko sebe. Želio je na Dumbledorea istresti sav svoj bijes, ali istovremeno je htio poći s njim da zajedno
unište horkruks. Želio mu je reći da bi Snapeu mogao vjerovati samo ishlapjeli starac, ali užasno se bojao
da ga Dumbledore neće povesti sa sobom ako ne obuzda svoj bijes...
"Harry", tiho reče Dumbledore. "Molim vas, saslušajte me." Kao što je Harryju ranije bilo teško suzdržati
se od vikanja, tako mu je sad bilo teško prekinuti opsesivno koračanje sobom. Zastao je, grizući usnicu i
pogledao Dumbledoreovo naborano lice.   "Profesor Snape napravio je strašnu..."
"Samo mi nemojte reći da je to bila greška, gospodine. Prisluškivao je na vratima!"
"Molim vas da mi dopustite završiti." Dumbledore je pričekao da Harry odsječno kimne glavom i tek
onda nastavio.
"Profesor Snape napravio je strašnu grešku. One noći kad je čuo prvi dio proročanstva profesorice
Trelawney još je radio za Voldemorta. Naravno, smjesta je odjurio svom gospodaru da mu kaže što je
čuo, shvativši da se proročanstvo odnosi na njega. Ali nije znao - nije nikako mogao znati - kojeg će
dječaka Voldemort progoniti od tog trenutka nadalje ili da će roditelji koje će Voldemort uništiti u svom
ubojitom pohodu biti ljudi koje je profesor Snape osobno poznavao, te da je riječ o vašoj majci i ocu..."
Harry se nasmije, glasno i neveselo.
"Mrzio je mog tatu koliko i Siriusa! Zar niste primijetili, profesore, da ljudi koje Snape mrzi obično završe
mrtvi?"
"Ne možete zamisliti kajanje profesora Snapea kad je shvatio kako je lord Voldemort protumačio
proročanstvo, Harry. Vjerujem da ni zbog čega u životu ne žali kao zbog toga i da je to razlog zbog kojeg
se vratio..."
"Ali on je, za razliku od mene, stvarno dobar oklument, zar ne, gospodine?" prekine ga Harry, kojem je
glas podrhtavao od napora da zadrži smirenost. "A nije li Voldemort i dalje uvjeren da je Snape na
njegovoj strani? Profesore... kako vi možete biti sigurni da je Snape na našoj strani?"
Dumbledore mu nije odmah odgovorio. Činilo se da pokušava donijeti neku odluku. Napokon je
progovorio: "Siguran sam. Bezrezervno vjerujem Severusu Snapeu."
Harry je nekoliko trenutaka duboko disao, pokušavajući se smiriti. Nije mu uspjelo.
"E pa, ja mu ne vjerujem!" reče on, glasno kao prije. "Dok mi tu razgovaramo, on nešto sprema s Dracom
Malfoyem, pred vašim nosom, a vi i dalje..."
"Već smo o tome razgovarali, Harry", odvrati Dumbledore, zvučeći jednako strogo kao i onda. "Rekao
sam vam svoje gledište."
"Večeras nećete biti u školi, a kladim se da niste čak ni pomislili da bi Snape i Malfoy mogli..."
"Da bi mogli što?" prekine ga Dumbledore, podignutih obrva. "Što vi to točno mislite da njih dvojica
rade?"
"Ja... nešto spremaju!" reče Harry, stišćući ruke u šake. "Profesorica Trelawney je maloprije bila u Sobi
potrebe da sakrije boce šerija i čula je da Malfoy kliče od veselja, da slavi! Pokušavao je popraviti neki
opasni predmet i, ako mene pitate, konačno je uspio u tome, a vi se baš sad spremate išetati iz škole
bez..."
"Dosta", reče Dumbledore. Zvučao je posve smireno, ali Harry je ipak smjesta ušutio: znao je da je
napokon prešao neku nevidljivu granicu. "Zar doista mislite da sam ijednom tijekom svojih ovogodišnjih
izostanaka školu ostavio nezaštićenu? Nisam. I večeras ću je prije odlaska dodatno zaštititi. Molim vas,
nemojte ni pomišljati da ne shvaćam ozbiljno sigurnost svojih učenika, Harry."
"Nisam..." promrmljao je Harry pomalo posramljeno, ali Dumbledore ga je samo presjekao.
"Više ne želim raspravljati o tome."
Harry je progutao odgovor, strahujući da je pretjerao i upropastio šansu za odlazak s Dumbledoreom, no
Dumbledore je nastavio: "Želite li večeras poći sa mnom?"
"Da", smjesta potvrdi Harry.
"Dobro onda: slušajte me." Dumbledore se uspravio do pune visine. "Povest ću vas pod jednim uvjetom:
morate odmah poslušati svaku moju zapovijed, bez prigovora."
"Naravno."
"Harry, morate biti načisto što to znači. Očekujem od vas da poslušate čak i takve zapovijedi kao što su
'bježite', 'sakrijte se' ili 'vratite se u Hogwarts'. Dajete li mi svoju riječ?"
"Ja... da, naravno."
"Ako vam kažem da se sakrijete, hoćete li to učiniti?"
"Da."
"Ako vam kažem da bježite, poslušat ćete me?"
"Da."
"Ako vam kažem da me ostavite i spasite se, izvršit ćete moju zapovijed?"
"Ja..."
"Harry?"
Neko vrijeme su se gledali. "Da, gospodine."
"Odlično. Molim vas da odete po svoj plašt i nađete se sa mnom u predvorju za pet minuta."
Dumbledore mu je okrenuo leđa i zagledao se kroz plameni prozor. Sunce se još naziralo samo kao
rubinskocrveni sjaj duž horizonta. Harry je žurno izašao iz kabineta i spustio se niz zavojite stube. Um mu
se odjednom posve razbistrio. Znao je što mora učiniti.
Kad se vratio u društvenu prostoriju, vidio je da Ron i Hermiona sjede zajedno.
"Što je Dumbledore htio?" odmah je upitala Hermiona. "Harry, jesi li dobro?" dodala je zabrinuto.
"U redu sam", kratko je odvratio Harry, projurivši pokraj njih. Brzo se popeo stubama i ušao u
spavaonicu, gdje je otvorio kovčeg i izvukao mapu za haranje i par čarapa. Sjurio se niza stube u
društvenu prostoriju, zaustavivši se pred Ronom i Hermionom, koji su ga zabezeknuto gledali.
"Nemam puno vremena," reče Harry zadihano, "Dumbledore misli da sam otišao samo po Plašt
nevidljivosti. Slušajte..."
Na brzinu im je ispričao kamo ide i zašto. Nije zastao ni zbog Hermioninih užasnutih uzdaha, a ni zbog
Ronovih užurbanih pitanja; pojedinosti plana mogli su kasnije razraditi i sami.
"... razumijete, dakle, što to znači?" žurno je završio Harry. "Dumbledore večeras neće biti tu, što znači
da Malfoy može u miru pokušati izvršiti svoj zadatak, što god to bilo. Ne, slušajte me!" sikne on ljutito
kad su i Ron i Hermiona počeli pokazivati znakove da ga žele prekinuti. "Znam da je onaj slavljenički glas
u Sobi potrebe pripadao njemu. Evo..." Ugurao je mapu za haranje Hermioni u ruke. "Morate pratiti i
njega i Snapea. Angažirajte sve članove DA do kojih možete doći. Hermiona, oni tvoji galeoni za kontakt
još djeluju, zar ne? Dumbledore kaže da je dodatno zaštitio školu, ali ako je Snape umiješan, znat će
kakvu je zaštitu Dumbledore upotrijebio i kako da je izbjegne... ali neće očekivati da i vi stražarite, zar
ne?"
"Harry..." poče Hermiona, očiju zaokrugljenih od straha.
"Nemam vremena za rasprave", odsječno će Harry. "Uzmite i ovo..." Turnuo je Ronu čarape u ruke.
"Hvala", reče Ron. "Ovaj... što će mi čarape?"
"Treba ti ono što je u njih zamotano - Felix Felicis. Podijelite ga s Ginny. Poručite joj da je pozdravljam.
Moram ići, Dumbledore već čeka..."
"Ne!" reče Hermiona kad je Ron sa strahopoštovanjem odmotao majušnu bočicu sa zlatastim napitkom.
"Ne želimo ga, ti ga uzmi, tko zna što te čeka?"
"Meni će biti dobro, s Dumbledoreom sam", reče Harry. "Želim znati da ste vi u redu... ne gledaj me
tako, Hermiona, vidimo se kasnije..."
Dao se u trk, provlačeći se kroz otvor iza portreta i nastavljajući prema predvorju.
Dumbledore ga je čekao kod vrata od hrastovine. Kad se Harry kližući zaustavio pred prvom kamenom
stubom, osjećajući probadanje u slabinama, Dumbledore se okrenuo prema njemu.
"Zamolio bih vas da navučete plašt", reče on. Pričekao je da se Harry pokrije plaštem i rekao: "Odlično.
Da krenemo?"
Dumbledore se smjesta spustio niz kamene stube. Ljetni zrak bio je tako miran da Dumbledoreov plašt
gotovo nije zalepršao. Harry je, skriven Plaštem nevidljivosti, ubrzao kako bi održao korak s njim. Još je
pokušavao doći do daha i prilično se znojio.
"Ali što će ljudi pomisliti kad vide da odlazite, profesore?" upita Harry, misleći na Malfoya i Snapea.
"Da idem u Hogsmeade na piće", bezbrižno reče Dumbledore. "Ponekad odlazim kod Rosmerte ili u
Veprovu glavu... bar se tako čini na prvi pogled. To je dosta zgodan način da se prikrije pravo odredište."
Hodali su niz kolni prilaz, dok se oko njih spuštao sumrak. Zrak je bio ispunjen mirisima tople trave,
jezerske vode i dima gorućeg drva koji se podizao iz Hagridove kolibe. Bilo je teško povjerovati da kreću
na opasan ili zastrašujući pothvat.
"Profesore," tiho reče Harry, kad je u dnu prilaza ugledao ulazna vrata perivoja, "hoćemo li se
aparatirati?"
"Da", odvrati Dumbledore. "Ako se ne varam, sad se znate aparatirati?"
"Da," reče Harry, "ali još nemam dozvolu."
Činilo mu se da je bolje da bude iskren; što bi bilo da sve pokvari aparatirajući se sto šezdeset kilometara
dalje od željenog odredišta?
"Nije važno", reče Dumbledore. "Ja ću vam opet pomoći."
Izašli su na sumračnu, pustu cestu koja je vodila u Hogsmeade, hodajući kroz sve gušću tamu. Kad su
napokon izbili na glavnu ulicu u selu, već je bila noć. U prozorima iznad trgovina treperila su svjetla, a
došavši nadomak Tri metle, začuli su razuzdanu viku.
"... i ne vraćajte se!" vikala je madame Rosmerta, izbacujući čarobnjaka odrpana izgleda. "Oh, Albuse,
zdravo... dosta je kasno za izlazak..."
"Dobra večer, Rosmerta, dobra večer... nemojte se ljutiti, krenuo sam u Veprova glavu... bez uvrede, ali
večeras sam raspoložen za mirniji ugođaj..."
Minutu kasnije skrenuli su u pokrajnju uličicu u kojoj se čulo lagano škripanje natpisa Veprova
glava unatoč tome što u zraku nije bilo ni daška vjetra. Za razliku od Tri metle, ova je gostionica djelovala
posve pusto.
"Nema potrebe da ulazimo", promrmlja Dumbledore, ogledavajući se oko sebe. "Glavno da nitko ne
primijeti da odlazimo... stavite ruku na moju nadlakticu, Harry. Ne morate je previše stegnuti, sad vas
samo usmjeravam. Kad nabrojim do tri -jedan... dva... tri..."
Harry se okrenuo. Smjesta ga je obuzeo onaj grozni osjećaj da ga netko gura kroz debelu gumenu cijev.
Nije mogao disati i činilo mu se da mu svaki djelić tijela gnječi gotovo neizdrživa sila. Upravo kad je
pomislio da neće moći izbjeći smrt gušenjem, nevidljive spone naglo su popustile, a on se našao u
prohladnoj tami, punim plućima udišući svježi, slani zrak.
GLAVA DVADESET ŠESTA
Spilja

 
Harry je osjetio miris soli u zraku i začuo šum valova. Dok je gledao mjesečinom obasjano more i
zvjezdano nebo, kosu mu je mrsio prohladni povjetarac. Stajao je na vrhu tamne stijene ispod koje se
naziralo pjenušavo, uzburkano more. Pogledao je preko ramena. Iza njega se uzdizala visoka i strma
litica, crna i bezlična. Oko nje je ležalo nekoliko velikih stijena, sličnih ovoj na kojoj su upravo stajali Harry
i Dumbledore, koje su izgledale kao da su se u prošlosti odronile od litice. Bijaše to turoban i surov
krajolik; samo more i kamen, bez ijednog stabla, travnatog proplanka ili pješčanog žala koji bi ublažili
dojam divljine.
"Što kažete?" obrati mu se Dumbledore, kao da ga zanima jesu li odabrali pogodno mjesto za piknik.
"Ovamo su dovodili djecu iz sirotišta?" upita Harry, koji nije mogao zamisliti manje privlačno mjesto za
izlet.
"Ne baš ovamo", odvrati Dumbledore. "Na onim liticama iza nas nalazi se svojevrsno seoce. Vjerujem da
su siročad vodili onamo, da udahnu malo morskog zraka i gledaju valove. Ne, mislim da su ovo mjesto
posjetili samo Tom Riddle i njegove male žrtve. Što se tiče bezjaka, do ove točke bi mogli stići samo
izvrsni alpinisti, a brodovi se uopće ne mogu približiti liticama. More oko njih je preopasno. Vjerujem da
se Riddle spustio niz liticu; magija bi mu poslužila bolje od užadi. Sa sobom je doveo i dvoje male djece
koje je nakanio zlostavljati. Mislim da bi već i samo putovanje do ovog mjesta bilo dovoljno mučenje, zar
ne?"
Harry je pogledao liticu, osjećajući da mu se koža ježi. "Ali njegovo konačno odredište - a i naše - nalazi
se nešto dalje. Pođimo."
Dumbledore je rukom pozvao Harryja da priđe samom rubu stijene, gdje je niz nazubljenih udubina
tvorio uporišta za noge, vodeći do okruglog kamenja napola potopljenog u more preko kojeg se moglo
prići bliže litici. Bila je to opasna strmina pa se Dumbledore, kojem je sparušena ruka donekle otežavala
spuštanje, kretao vrlo polako. Niže stijene bile su skliske od morske vode. Harry je osjećao kako mu
hladne morske kapi prskaju lice.
"Lumos", reče Dumbledore kad je došao na kamen najbliži litici. Na mračnoj morskoj površini, otprilike
metar ispod mjesta gdje je čučao, zatreperilo je mnoštvo točkica zlatne svjetlosti, a svjetlo je palo i na
crni kameni zid pokraj Dumbledorea.
"Vidite?" tiho upita Dumbledore, podižući štapić malo više. Harry je na litici ugledao pukotinu u kojoj se
vrtložila tamna voda.
"Hoće li vam smetati ako se malo smočite?"
"Ne", reče Harry.
"U tom slučaju, skinite Plašt nevidljivosti - sad vam nije potreban - i skočimo."
Odjednom pokazujući okretnost mnogo mlađeg čovjeka, Dumbledore se spustio niz kamen, uronio u
more i zaplivao, besprijekornim prsnim stilom, prema mračnom rascjepu u stijeni. Upaljeni štapić držao
je zubima. Harry je skinuo plašt, gurnuo ga u džep i slijedio njegov primjer.
Voda je bila ledena. Harryjeva promočena odjeća nadimala se oko njega, vukući ga prema dnu. Duboko
je disao, puštajući da mu miris soli i algi ispuni nosnice, i zaplivao prema treperavom, nestajućem svjetlu
koje je upravo zašlo dublje u liticu.
Pukotina se uskoro proširila u mračni tunel. Harry je posvuda vidio tragove koji su ukazivali na to da je
tunel tijekom plime posve potopljen. Razmak između skliskih zidova, koji su se u svjetlosti
Dumbledoreova štapića ljeskali poput mokre smole, nije bio veći od metra. Nešto dalje, prolaz je skretao
ulijevo, a Harry je shvatio da se proteže duboko u unutrašnjost litice. Ustrajno je plivao za
Dumbledoreom, dodirujući hrapavi, mokri kamen vršcima otupjelih prstiju.
Primijetio je da Dumbledore ustaje iz vode. Njegova mokra srebrnastobijela kosa i tamna pelerina
presijavale su se na svjetlu. Kad je Harry dospio do iste točke, ugledao je stube koje su vodile u veliku
spilju. Uspeo se stubama na sve četiri, osjećajući kako se iz njegove promočene odjeće cijedi voda. Na
samom se vrhu uspravio, nekontrolirano drhteći na mirnom, ali ledeno hladnom zraku.
Dumbledore je stajao na sredini spilje s visoko podignutim štapićem i polako se okretao na mjestu,
proučavajući zidove i strop.
"Da, ovo je pravo mjesto", reče Dumbledore.
"Kako znate?" upita Harry šaptom.
"Iskusilo je magiju", jednostavno odvrati Dumbledore. Harry nije mogao procijeniti trese li se zato što je
promrzao do kostiju ili zato što i sam osjeća blizinu magije. Gledao je kako se Dumbledore okreće na
mjestu, očito usredotočen na stvari koje su Harryju bile nevidljive.
"Ovo je samo pretkomora, predvorje", reče Dumbledore nekoliko trenutaka kasnije. "Moramo prodrijeti
u središte... odsad nam na putu neće stajati prirodne prepreke, nego one koje je postavio lord
Voldemort..."
Dumbledore je prišao zidu spilje i prešao ga pocrnjelim prstima, mrmljajući riječi na neobičnom jeziku
koji Harry nije razumio. Dvaput je obišao spilju, dotaknuvši svaki dio hrapave stijene koji je mogao
dosegnuti. Povremeno je zastajkivao, prelazeći prstima preko određenih točaka i na kraju se zaustavio i
pritisnuo dlanom zid.
"Ovuda", reče on. "Moramo proći ovuda. Ulaz je skriven."
Harry ga nije pitao kako to zna. Nikad prije nije vidio da čarobnjak rješava problem služeći se samo
vidom i opipom, ali odavno je naučio da su eksplozije i oblaci dima češće znak nesposobnosti nego
vještine.
Dumbledore se malo odmaknuo od zida spilje i uperio štapić u stijenu. Pred njima se na trenutak pojavio
obris nadsvođenog otvora, bljesnuvši kao da je s druge strane obasjan jakom svjetlošću.
"U-uspjeli ste!" reče Harry, cvokoćući zubima. Ali riječi mu još nisu sišle s jezika, a obris je već nestao,
ostavljajući za sobom golu i neprobojnu stijenu. Dumbledore se okrene prema njemu.
"Harry, oprostite mi, zaboravio sam", reče on. Uperio je štapić u Harryja, kojem je odjeća odjednom
postala suha i topla, kao da se do maloprije sušila pred živahnom vatrom.
"Hvala vam", reče Harry sretno, ali Dumbledore je opet zurio u tvrdi zid spilje. Nije pokušao novu
čaroliju, nego je jednostavno stajao i napeto motrio zid, kao da čita fascinantno štivo. Harry se nije
micao. Nije želio ometati Dumbledoreovu koncentraciju.
Nakon što su prošle dobre dvije minute, Dumbledore je tiho rekao: "Ma ne valjda. Kako primitivno."
"Što to, profesore?"
"Sve mi se čini", reče Dumbledore, posežući neozlijeđenom rukom u pelerinu i izvlačeći kratki srebrni
nož koji je podsjećao na nož kojim je Harry rezao sastojke za čarobne napitke, "da prolaz moramo
platiti."
"Platiti?" ponovi Harry. "Morate vratima nešto dati?"
"Da", reče Dumbledore. "Krv, ako se ne varam."
"Krv?"
"Pa, rekao sam da je primitivno", reče Dumbledore, koji je zvučao prezirno, čak razočarano, kao da
Voldemort nije zadovoljio standarde koje je Dumbledore očekivao od njega. "Poanta je u tome, a siguran
sam da ste to i sami već shvatili, da se vaš neprijatelj ili neprijateljica mora dobrovoljno oslabiti želi li ući.
Lord Voldemort, kao i obično, ne shvaća da na svijetu postoje gore strahote od tjelesnih ozljeda."
"Da, ali ipak, ako ih možemo izbjeći..." reče Harry. Njemu su dosadašnja iskustva s tjelesnom boli bila
sasvim dovoljna - nije žudio za novima.
"Ponekad su, međutim, neizbježne", odvrati Dumbledore. Zatresao je rukav pelerine, ogolivši podlakticu
oštećene ruke.
"Profesore!" pobuni se Harry, pohitavši prema njemu kad je vidio da Dumbledore podiže nož. "Pustite
mene, ja sam..."
Nije znao što je namjeravao reći - mlađi, jači? Dumbledore se samo nasmiješio. Srebro je sijevnulo,
šiknula je grimizna krv. Stijenu su poprskale tamne, svjetlucave kaplje.
"Vrlo ste ljubazni, Harry", reče Dumbledore, prelazeći vrškom štapića preko duboke posjekotine koju je
načinio na vlastitoj ruci. Smjesta je zarasla, kao Malfoyeve rane koje je izliječio Snape. "Ali vaša je krv
dragocjenija od moje. Ah, čini se da smo postigli cilj, zar ne?"
Na zidu se opet pojavio blistavi srebrnasti obris nadsvodenog ulaza, ali ovaj put nije iščeznuo. Krvlju
poprskana stijena jednostavno ie nestala, a na njezinu mjestu sad je stajao prolaz koji je vodio u, činilo
se, potpunu tamu.
"Mislim da će biti bolje da ja uđem prvi", reče Dumbledore. Zaputio se u prolaz. Prateći ga u stopu, Harry
je užurbano upalio svoj štapić.
Dočekao ih je sablastan prizor: stajali su na rubu velikog crnog jezera, tako nepreglednog da Harry
najdalju obalu nije mogao ni nazreti, u visokoj spilji kojoj se nije vidio strop. U daljini, na sredini jezera,
sjalo je mutno, zelenkasto svjetlo, odražavajući se u poput ulja mirnoj vodi. Zelenkasti sjaj i svjetlost
njihovih štapića jedini su narušavali baršunastu tminu kojom su bili okruženi, a Harry je primijetio da
zrake iz štapića ne sežu onako daleko kao što bi trebale. Ova je tama iz nekog razloga bila gušća od
normalne tame.
"Pođimo dalje", tiho će Dumbledore. "Ni slučajno nemojte zagaziti u vodu. Ne odvajajte se od mene."
Počeo je hodati uz rub jezera, s Harryjem za petama. Zvuk njihovih koraka glasno je odjekivao kamenitim
pojasom koji se protezao uz rub jezera. Hodali su bez zastajkivanja, ali prizor oko njih nije se promijenio.
Na jednoj strani vidio se hrapavi zid spilje, na drugoj se unedogled protezalo glatko, staklasto crnilo, u
čijoj se sredini nazirao onaj zagonetni zelenkasti sjaj. Spilja i tišina u njoj u Harryju su probudili tjeskobu i
nemir.
"Profesore?" progovori on naposljetku. "Mislite li da je horkruks ovdje?"
"Oh, da", odgovori Dumbledore. "Da, siguran sam u to. Pitanje je samo, kako da dođemo do njega?"
"Zar ne bismo... zar ne bismo mogli pokušati s čarolijom za prizivanje?" upita Harry. Znao je da je ideja
glupa, ali, iako to nikad ne bi priznao, jedva je čekao da odu iz spilje.
"Naravno da bismo mogli", reče Dumbledore, zaustavivši se tako iznenadno da se Harry zamalo sudario s
njim. "Izvolite."
"Ja? Oh... dobro..."
Zatečeni Harry se nakašljao i, podigavši štapić, glasno rekao:
"Accio horkruks!"
Začuo se zvuk sličan eksploziji, a na udaljenosti od otprilike šest metara od njih iz mračne je vode iskočilo
nešto vrlo krupno i blijedo. Harry nije uspio razaznati o čemu je riječ, jer je smjesta nestalo, praćeno
glasnim pljuskom koji je jako namreškao zrcalnu površinu jezera. Šokirani Harry skočio je unatrag i
sudario se sa zidom. Kad se obratio Dumbledoreu, srce mu je još tuklo kao ludo.
"Što je to bilo?"
"Mislim da je to nešto što ima zadaću reagirati pokušamo li odnijeti horkruks."
Harry je ponovo pogledao u vodu. Površina jezera opet je izgledala kao sjajno, crno staklo. Valovi su
nestali neprirodno brzo, ali zato se Harryjevo srce još nije smirilo.
"Gospodine, jeste li očekivali da će se to dogoditi?"
"Očekivao sam da će se nešto dogoditi ako pokušamo otvoreno doći do horkruksa. Odlična ideja, Harry;
ovo je bio najjednostavniji mogući način da saznamo što nas čeka."
"Ali ne znamo kakva je to stvar", požali se Harry, zureći u zlokobno mirnu vodu.
"Mislite, kakve su to stvari", reče Dumbledore. "Stvarno sumnjam da se u jezeru nalazi samo jedna. Da
nastavimo s obilaskom?"
"Profesore?"
"Da, Harry?"
"Mislite li da ćemo morati ući u jezero?"
"U jezero? Samo ako budemo imali veliki peh."
"Ne mislite da se horkruks nalazi na dnu?"
"A, ne... mislim da se horkruks nalazi na sredini."
 Dumbledore je uperio prst u magličasto zeleno svjetlo u središtu jezera.
"Znači, morat ćemo prijeći jezero da dođemo do njega?"
"Da, mislim da je tako."
Harry nije ništa rekao. Previše su ga zaokupile misli o vodenim nemanima, divovskim zmijama,
demonima, kelpijima i vodendusima...
"Aha", reče Dumbledore i opet stane. Ovaj put se Harry stvarno sudario s njim; zateturao je prema rubu
tamne vode, ali Dumbledoreova zdrava ruka čvrsto ga je uhvatila za nadlakticu i povukla na sigurno.
"Oprostite, Harry, trebao sam vas upozoriti. Molim vas da stanete do zida. Mislim da sam pronašao
pravo mjesto."
Harry nije imao pojma o čemu Dumbledore govori. Koliko je on vidio, ovaj predio mračne obale bio je
potpuno isti kao i ostali, ali Dumbledore je u njemu očito našao nešto posebno. Ovaj put nije rukom
prelazio stjenoviti zid, nego zrak, kao da traga za nekim nevidljivim predmetom.
"Oho", sretno reče Dumbledore nekoliko sekundi kasnije. Zaklopio je ruku, iako Harry nije vidio oko
čega. Dumbledore je prišao bliže vodi; Harry je zabrinuto gledao kako Dumbledoreove cipele s ukrasnim
kopčama dolaze do samog ruba kamenitog pojasa. I dalje držeći zaklopljenu ruku u zraku, Dumbledore je
podigao štapić drugom rukom i njegovim vrškom lupnuo stisnutu šaku.
U zraku se smjesta pojavio debeli bakrenasto-zeleni lanac, protežući se iz dubine jezera do
Dumbledoreove sklopljene šake. Kad je Dumbledore štapićem kucnuo lanac, počeo mu je kliziti kroz
šaku poput zmije, vijugavo se spuštajući na tlo uz zveket koji se glasno odbio od kamenitih zidova i
pritom izvlačeći nešto iz crne vode. Harry zapanjeno udahne. Površinu jezera probio je pramac majušnog
čamca koji je svjetlucao istim zelenkastim sjajem kao i lanac. Zaplovio je prema mjestu na obali gdje su
stajali Harry i Dumbledore, neznatno mreškajući vodu.
"Kako ste znali da je tamo?" upita Harry u čudu.
"Magija uvijek ostavlja trag," odvrati Dumbledore kad je čamac tiho udario o obalu, "ponekad vrlo
prepoznatljiv trag. Predavao sam Tomu Riddleu. Poznajem njegov stil."
"Je li... je li taj čamac siguran za plovidbu?"
"Oh da, mislim da jest. Voldemort je morao napraviti sredstvo za prelazak jezera koje neće izazvati gnjev
stvorova skrivenih u vodi, za slučaj da ikad poželi osobno posjetiti ili ukloniti svoj horkruks."
"Znači, te stvari u vodi neće nam ništa učiniti budemo li jezero prešli u Voldemortovu čamcu?"
"Mislim da se moramo pomiriti s činjenicom da će u nekom trenutku shvatiti da nijedan od nas nije lord
Voldemort. No zasad nam dobro ide. Dopustili su nam da izvučemo čamac."
"Ali zašto su nam to dopustili?" upita Harry. Nikako se nije mogao otresti vizije u kojoj se iz tamne vode
podižu krakovi čim se čamac udalji od obale.
"Voldemort je vjerojatno računao na to da nitko osim iznimno vještog čarobnjaka neće uspjeti pronaći
čamac", objasni Dumbledore. "Mislim da je bio spreman prihvatiti tu opasnost, iako sam siguran da ju
nije smatrao odveć vjerojatnom, jer je znao da je u nastavku postavio prepreke koje može svladati samo
on. Vidjet ćemo je li bio u pravu."
Harry se zagledao u čamac. Stvarno je bio jako malen.
"Ne izgleda kao da je napravljen za dvoje ljudi. Hoće li nas moći obojicu ponijeti? Što ako zajedno
budemo preteški?"
Dumbledore se nasmije.
"Ne bi Voldemorta brinula tjelesna težina, nego količina magične moći koja prelazi jezero. Mislim da je
začarao čamac tako da u njemu može ploviti samo jedan čarobnjak."
"Ali onda...?"
"Mislim da se vi ne računate, Harry. Maloljetni ste pa još nemate odgovarajuće kvalifikacije. Voldemortu
ne bi palo na pamet da bi ovamo mogao doći neki šesnaestogodišnjak: sumnjam da će vaše moći biti
primjetne pokraj mojih."
Nije se moglo reći da je ta izjava Harryju podigla moral. Možda je to shvatio i Dumbledore, jer je dodao:
"Voldemortova pogreška, Harry, Voldemortova pogreška... starost svoju budalastu i zaboravljivu prirodu
najjasnije otkriva podcjenjivanjem mladosti... ovaj put vi krenite prvi. Pazite da ne dotaknete vodu."
Dumbledore se pomaknuo u stranu, a Harry je oprezno ušao u čamac. Za njim je ušao i Dumbledore,
spuštajući lanac na dno čamca. Morali su se jako stisnuti; Harry nije mogao normalno sjesti, nego je
čučnuo tako da su mu koljena stršila preko ruba čamca, koji je odmah zaplovio. Nije se čulo ništa osim
sviienastog šuma pramca dok je sjekao površinu vode. Plovio je bez njihove pomoći, kao da ga nevidljivo
uže vuče prema svjetlosti na sredini jezera. Zidovi spilje uskoro su nestali s vidika. Jedino po čemu se
vidjelo da nisu na morskoj pučini bio je potpun izostanak valova.
Pognuvši glavu, Harry je gledao kako svjetlo iz njegova štapića treperi i svjetluca na crnoj vodi kojom su
plovili. Čamac je usijecao duboke brazde u staklastu površinu jezera, kao žljebove u zrcalo...
I tada ju je ugledao, bijelu poput mramora, samo nekoliko centimetara ispod površine.
"Profesore!" reče on. Njegov iznenađeni glas odjeknuo je iznad tihe vode.
"Harry?"
"Čini mi se da sam u vodi ugledao ruku - ljudsku ruku!"
"Da, siguran sam da jeste", smireno reče Dumbledore.
Harry je zurio u vodu, tražeći nestalu ruku. Osjetio je da mu se diže želudac.
"Znači, ona stvar koja je iskočila iz vode...?"
Ali Harry je odgovor dobio i prije nego što je Dumbledore išta rekao. Svjetlost iz štapića osvijetlila je novi
pojas vode i otkrila mu mrtvog muškarca čije je lice plutalo samo nekoliko centimetara ispod površine.
Otvorene oči bile su zamagljene kao da ih prekriva paučina, a muškarčeva kosa i pelerina lelujale su se
oko njega poput dima.
"Unutra ima trupala!" reče Harry. Glas mu je bio prodorniji nego inače i zvučao je kao da pripada
neznancu.
"Da," spokojno odvrati Dumbledore, "ali zasad nas to ne treba zabrinjavati."
"Zasad?" ponovi Harry, otrgnuvši oči od vode da pogleda Dumbledorea.
"Ne dok samo mirno plutaju ispod nas", pojasni Dumbledore. "Ne treba se bojati mrtvih tijela, Harry, kao
što se ne treba bojati ni mraka. Lord Voldemort koji, naravno, potajno strahuje i od jednoga i od
drugoga, ne slaže se sa mnom. Ali time samo ponovo otkriva u kojoj mu mjeri nedostaje mudrosti. Strah
koji osjećamo pri pogledu na smrt i tamu zapravo je strah od nepoznatog, ništa više od toga."
Harry mu nije odgovorio. Nije mu bilo do prepiranja, ali njemu je ideja da ispod i oko njih plutaju mrtva
tijela bila jeziva, a osim toga, uopće nije vjerovao da su bezopasna.
"Ali jedno od njih je iskočilo", reče on, nastojeći da mu glas ostane smiren i postojan poput
Dumbledoreova. "Kad sam pokušao prizvati horkruks, iz jezera je iskočilo truplo."
"Da", složi se Dumbledore. "Siguran sam da neće biti tako miroljubivi nakon što uzmemo horkruks. No
kao i mnoga druga stvorenja koja obitavaju u hladnoći i mraku, oni se boje svjetla i topline, koji će nam
stoga biti glavni saveznici ukaže li se potreba za obranom. Vatra, Harry", pojasni Dumbledore s
osmijehom, primijetivši Harryjev zbunjeni izraz.
"Aha... dobro..." brzo reče Harry. Okrenuo je glavu da pogleda zelenkasti sjaj prema kojem je
nezaustavljivo plovio njihov čamac. Više se nije mogao pretvarati da nije prestrašen. Veliko crno jezero
koje vrvi od mrtvaca... činilo mu se da su već prošli sati i sati otkako je susreo profesoricu Trelawney, dao
Felix Felicis Ronu i Hermioni... odjednom je zažalio što se nije s njima propisno oprostio... a Ginny uopće
nije vidio...
"Još malo", vedro prozbori Dumbledore.
Zelenkasto svjetlo doista se povećavalo i nekoliko minuta kasnije, čamac se zaustavio, lagano udarivši u
nešto što Harry u prvi mah nije uspio razaznati. Kad je podigao upaljeni štapić, shvatio je da su pristali uz
otočić od glatkog kamena u samom središtu jezera.
"Pazite da ne stanete u vodu", ponovio je Dumbledore dok je Harry izlazio iz čamca.
Otočić nije bio veći od Dumbledoreova kabineta: na potezu plosnatog, tamnog kamena nije bilo ničega
osim izvora onog zelenkastog svjetla, koje je, sad kad su ga gledali izbliza, bilo mnogo jače nego prije.
Harry je zaškiljio prema njemu; prvo je pomislio da je riječ o svjetiljci, ali ubrzo je shvatio da svjetlo
zapravo dopire iz kamene zdjele na postolju, slične situ sjećanja.
Dumbledore je prišao zdjeli pa je isto učinio i Harry. Stojeći jedan uz drugoga, pogledali su u nju. Zdjela
je bila ispunjena smaragdno-zelenom tekućinom koja je isijavala onaj fosforescentni sjaj.
"Što je to?" tiho upita Harry.
"Nisam siguran", reče Dumbledore. "Ali zabrinjava me više od krvi i mrtvih tijela."
Dumbledore je povukao rukav pelerine s pocrnjele ruke i ispružio vrške spaljenih prstiju prema površini
tekućine.
"Gospodine, ne, ne dirajte...!"
"Ne mogu je dotaknuti", prekine ga Dumbledore s laganim smiješkom. "Vidite? Ne mogu joj prići bliže od
ovoga. Pokušajte."
Napeto je motreći, Harry je stavio ruku u zdjelu i pokušao dodirnuti tekućinu. Osjetio je nevidljivu
barijeru zbog koje joj se nije mogao približiti na više od dva centimetra. Gurao je svom snagom, ali
njegovi prsti nisu,doticali ništa osim čvrstog i nesavitljivog zraka.
"Harry, molim vas da se odmaknete", reče Dumbledore. Podigao je štapić i uz nečujno mumljanje izveo
kompliciran pokret iznad površine tekućine. Nije se dogodilo ništa osim što se sjaj tekućine malo
pojačao. Harry je šutke gledao dok je Dumbledore radio, ali nakon nekog vremena Dumbledore je
povukao štapić, pa je Harry zaključio da opet može progovoriti.
"Gospodine, mislite li da je horkruks unutra?"
"Oh, da." Dumbledore se pomnije zagledao u zdjelu. Harry je na glatkoj površini zelene tekućine ugledao
izvrnuti odraz njegova lica. "Ali kako da do njega dođemo? Ovu je tekućinu nemoguće dotaknuti rukom,
ukloniti čarolijom, razdvojiti, izvaditi kutlačom ili isisati, niti ju je moguće preobraziti, začarati ili joj na
neki drugi način promijeniti prirodu."
Dumbledore je ponovo podigao štapić, gotovo rastresenom kretnjom, jedanput zavrtio vrškom kroz zrak
i uhvatio kristalni pehar koji se niotkuda pojavio pred njima.
"Nameće mi se zaključak da ovu tekućinu treba popiti."
"Molim?" reče Harry. "Ne!"
"Da, mislim da je to rješenje: samo ispijanjem tekućine mogu isprazniti zdjelu i vidjeti što leži u njoj."
"Ali što... što ako vas ubije?"
"Oh, sumnjam da joj je to glavno djelovanje", bezbrižno odvrati Dumbledore. "Lord Voldemort ne bi htio
ubiti osobu koja je uspjela doći do otočića."
Harry nije mogao vjerovati svojim ušima. Je li ovo bila još jedna manifestacija Dumbledoreove sulude
potrebe da u svima vidi nešto dobro?
"Gospodine," reče Harry, što je mogao razumnijim tonom, "gospodine, govorimo o Voldemortu..."
"Oprostite, Harry: trebao sam reći, on ne bi htio da osoba koja je uspjela doći do ovog otočića umre na
licu mjesta", ispravi se Dumbledore. "Htio bi da ostane živa dovoljno dugo da mu kaže kako je uspjela
onesposobiti toliko njegovih zaštitnih mjera i, što je još važnije, zašto tako silno želi isprazniti zdjelu.
Nemojte zaboraviti da lord Voldemort vjeruje da za horkrukse ne zna nitko osim njega."
Harry je opet otvorio usta, ali Dumbledore je ovaj put samo podigao ruku da ga utiša. Lagano se mrštio i
gledao u smaragdnozelenu tekućinu, očito napregnuto razmišljajući.
"Nema sumnje", reče on naposljetku, "da ovaj napitak mora djelovati na neki način koji će me
onemogućiti da uzmem horkruks. Možda će me paralizirati, izbrisati sjećanje na razlog mog dolaska,
izazvati toliku bol da neću biti u stanju razmišljati ili me onesposobiti na neki drugi način. Imajući to u
vidu, Harry, vi se morate pobrinuti da napitak ispijem do zadnje kapi, makar mi ga morali ulijevati u usta
protiv moje volje. Jesmo li se razumjeli?"
Pogledi su im se sreli iznad posude; njihova blijeda lica bila su obasjana neobičnim, zelenim svjetlom.
Harry nije odgovorio. Zar ga je Dumbledore zato pozvao - da ga Harry nalijeva napitkom koji bi mu
mogao zadati nepodnošljivu bol?
"Sjećate li se", upita Dumbledore, "pod kojim sam vas uvjetom poveo sa sobom?"
Harry je otezao, gledajući u plave oči koje su pozelenjele zbog odsjeva svjetla iz zdjele.
"Ali što ako...?"
"Niste li se zakleli da ćete poslušati svaku zapovijed koju vam dam?"
"Da, ali..."
"Nisam li vas upozorio da nas možda očekuje opasnost?"
"Da," reče Harry, "ali..."
"Pa, u tom slučaju", reče Dumbledore, opet otresajući rukave i podižući prazni pehar, "znate što vam je
činiti."
"Zašto ja ne bih popio napitak umjesto vas?" očajno upita Harry.
"Zato što sam ja mnogo stariji, mnogo pametniji i mnogo nevažniji od vas", odvrati Dumbledore.
"Posljednji put vas pitam, Harry, dajete li mi svoju riječ da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da me
natjerate da ispijem sav napitak?"
"Zar ne bismo...?"
"Onda?"
"Ali..."
"Vašu riječ, Harry."
"Ja... dobro, ali..."
Harry nije stigao prosvjed izreći do kraja, jer je Dumbledore već spustio kristalni pehar u napitak. U tom
djeliću sekunde, Harry se još nadao da neće uspjeti dotaknuti napitak, ali kristal je prošao kroz površinu
kao ništa dotad. Kad se čaša napunila do samog ruba, Dumbledore ju je prinio usnama.
"Živjeli, Harry."
Iskapio je pehar. Harry ga je prestravljeno motrio, stežući rub zdjele takvom silinom da je izgubio osjet u
vršcima prstiju.
"Profesore?" zabrinuto je rekao kad je Dumbledore spustio praznu čašu. "Kako se osjećate?"
Dumbledore je odmahnuo glavom, zatvorenih očiju. Harry se pitao osjeća li bol. Dumbledore je naslijepo
uronio pehar u zdjelu, napunio ga i opet ispio napitak u jednom dahu.
Dumbledore je šutke ispio tri do vrha ispunjena pehara. Na pola četvrtog pehara zateturao je prema
zdjeli. Oči su mu i dalje bile zatvorene, a disanje teško.
"Profesore Dumbledore?" progovorio je Harry napeto. "Čujete li me?"
Dumbledore mu nije odgovorio. Lice mu se trzalo kao da je u dubokom snu u kojem proživljava noćnu
moru. Njegov stisak na peharu počeo je popuštati; napitak se zamalo izlio. Harry je ispružio ruku i
uhvatio kristalni pehar, izravnavši ga.
"Profesore, čujete li me?" glasno je ponovio. Spilja je zaječala od njegova glasa.
Dumbledore je zasoptao i progovorio glasom koji je Harryju bio neprepoznatljiv. Nikad prije nije čuo tako
prestrašenog Dumbledorea.
"Neću... nemojte me siliti..."
Harry je zurio u problijedjelo lice koje je tako dobro poznavao, u kukasti nos i polukružne naočale, ne
znajući što da učini.
"... ne sviđa mi se... želim prestati..." zajeca Dumbledore.
"Ne... ne smijete prestati, profesore", reče Harry. "Morate nastaviti piti, sjećate se? Rekli ste mi da
morate nastaviti piti. Evo..."
Mrzeći se, zgađen svojim postupkom, Harry je silom pritisnuo pehar na Dumbledoreova usta i nagnuo ga
da Dumbledore popije preostali napitak.
"Ne..." zastenjao je on kad je Harry spustio pehar u zdjelu i opet ga napunio. "Ne želim... ne želim...
pustite me..."
"Sve je u redu, profesore", reče Harry, iako mu se ruka tresla. "U redu je, ja sam tu..."
"Neka prestane, neka prestane", zajeca Dumbledore.
"Da... da, popijte ovo i prestat će", lagao je Harry. Izlio je sadržaj pehara u Dumbledoreova otvorena
usta.
Dumbledore je zavrištao. Vrisak se prolomio nepreglednom odajom, odjekujući iznad beživotne crne
vode.
"Ne, ne, ne... ne... ne mogu... ne mogu, nemojte me siliti, neću..."
"Sve je u redu, profesore, sve je u redu!" glasno reče Harry. Ruka mu se tako tresla da je jedva uspio
zagrabiti šesti pehar napitka. Zdjela je bila napola ispražnjena. "Ništa vam se ne događa, na sigurnom
ste, to nije stvarno, kunem vam se da nije stvarno - popijte ovo, evo, popijte..."
I Dumbledore je krotko popio napitak, kao da mu Harry daje protuotrov, ali kad je iskapio pehar, spustio
se na koljena, nekontrolirano drhteći.
"Ja sam kriv za sve, ja sam kriv za sve," ridao je, "molim vas, neka prestane, znam da sam pogriješio, ali
molim vas, neka prestane i više nikad, nikad neću..."
"Od ovoga će prestati, profesore", reče Harry napuklim glasom, izlijevajući sedmu čašu napitka u
Dumbledoreova usta.
Dumbledore se šćućurio kao da je okružen nevidljivim mučiteljima. Zamlatarao je rukom i zamalo izbio
napunjeni pehar iz Harryjevih ruku, jecajući: "Nemojte ih ozlijediti, nemojte ih ozlijediti, molim vas,
molim vas, ja sam kriv, ozlijedite mene..."
"Evo, popijte ovo, popijte ovo, bit će vam bolje", očajno reče Harry, a Dumbledore ga je ponovo
poslušao, otvorivši usta iako su mu oči i dalje bile čvrsto zatvorene, iako se tresao cijelim tijelom.
Pao je, opet vrišteći i udarajući šakama po tlu dok je Harry deveti put punio pehar.
"Molim vas, molim vas, molim vas, ne... samo to ne, samo to ne, učinit ću što god hoćete..."
"Samo pijte, profesore, samo pijte..."
Dumbledore je ispio napitak poput djeteta koje umire od žeđi, ali kad je završio, opet je kriknuo kao da
mu utroba gori. "Ne više, molim vas, ne više..."
Harry je i deseti put zagrabio napitak i osjetio da je kristal zagrebao dno zdjele.
"Još samo malo, profesore, popijte ovo, popijte..." Podupro je Dumbledoreova ramena i Dumbledore je
ponovo sve popio. 
Harry je opet bio na nogama, puneći pehar, a Dumbledore je oočeo vrištati, očito u još gorim mukama
nego prije: "Želim umrijeti! Želim umrijeti! Prestanite, prestanite, želim umrijeti!"
"Popijte ovo, profesore, popijte..."
Dumbledore je ispio napitak, a čim je završio, zaurlao je: "UBIJTE ME!"
"Ovo... ovo i hoće!" dahne Harry. "Popijte još samo to... i bit će gotovo... sve će biti gotovo!"
Dumbledore je halapljivo gutao sadržaj pehara, ispivši ga do zadnje kapi. Potom je ispustio strašan,
drhtav hropac i prevrnuo se na lice.
"Ne!" viknuo je Harry, koji je u međuvremenu ustao da opet napuni pehar. Ispustio je pehar u zdjelu,
bacio se na tlo pokraj Dumbledorea i okrenuo ga na leđa. Dumbledoreove naočale bile su naherene,
usta širom otvorena, oči zatvorene. "Ne," reče Harry, tresući Dumbledorea, "ne, niste mrtvi, rekli ste da
to nije otrov, probudite se, probudite se - Rennervate!" uzviknuo je, uperivši štapić u Dumbledoreova
prsa. Bljesnulo je crveno svjetlo, ali to je bilo sve. "Rennervate... gospodine... molim vas..."
Dumbledoreove vjeđe su zatreperile. Harryju je srce zamalo iskočilo iz prsa.
"Gospodine, jeste li...?"
"Vode", zahriplje Dumbledore.
"Vode", protisne Harry, "... da..."
Skočio je na noge i dohvatio pehar koji je ranije ispustio u kamenu zdjelu. Jedva je primijetio da ispod
njega leži savijeni zlatni medaljon.
"Aguamenti!" vikne Harry, bodući unutrašnjost pehara štapićem.
Pehar se ispunio bistrom vodom. Harry je kleknuo pokraj Dumbledorea, podigao mu glavu i približio čašu
njegovim usnama - i shvatio da je prazna. Dumbledore je zastenjao i počeo soptati.
"Ali imao sam... čekajte -Aguamenti!" ponovi Harry, uperivši štapić u pehar. U njemu je opet zatreperila
bistra voda, ali čim ga je približio Dumbledoreovim ustima, voda je nestala.
"Gospodine, trudim se, trudim se!" očajno reče Harry, iako nije vjerovao da ga Dumbledore čuje.
Dumbledore se prevrnuo na bok, ispuštajući teške i drhtave uzdahe koji su zvučali mučno. "Aguamenti -
Aguamenti - AGUAMENTI!"
Pehar se opet napunio i ispraznio. Dumbledoreovo disanje sve se više usporavalo. U Harryjevoj glavi
vladalo je rasulo, ali odjednom je instinktivno shvatio što mora učiniti, znajući da je Voldemort točno to i
planirao...
Nagnuo se preko kamenog ruba i peharom zagrabio u jezero. Kad ga je podigao, bio je do ruba ispunjen
ledenom vodom koja nije nestala.
"Gospodine... evo!" vikne Harry i poleti naprijed, nespretno prolijevajući vodu po Dumbledoreovu licu.
Bolje od toga nije mogao učiniti, jer je na drugoj ruci osjetio studen koja nije imala veze s hladnom
vodom iz jezera. Zapešće mu je čvrsto uhvatila sluzava, bijela ruka, a stvor kojem je pripadala polako ga
je vukao natrag preko kamenog ruba. Površina jezera nije više bila glatka poput zrcala, nego uzburkana,
a dokle god je sezao Harryjev pogled, iz tamne vode izranjale su bijele glave i ruke. Prema kamenom
otočiću krenuli su muškarci, žene i djeca upalih, nevidećih očiju. Iz crne vode ustala je vojska mrtvaca.
"Petrificus totalus!" vikne Harry, boreći se da ostane na glatkoj, mokroj površini otočića. Uperio je štapić
u inferiusa koji ga je uhvatio za ruku, a inferius je popustio stisak i natraške pljusnuo u vodu. Harry je
smjesta ustao, ali na otočić se već penjalo mnoštvo drugih inferiusa. Koščate ruke greble su po skliskom
kamenu, tupe, zamagljene oči zurile su u Harryja iz iscerenih i upalih lica, a promočeni dronjci vukli su se
po tlu iza njih.
"Petrificus totalus!" zaurlao je Harry još jedanput, uzmičući pred njima, ali zamahujući štapićem. Šest ili
sedam inferiusa se srušilo, ali iza njih su već dolazili novi. "Impedimenta! Incarcerus!"
Nekoliko inferiusa je zateturalo, oko dvojice se ovila užad, ali oni koji su se uspeli na kamen iza njih
jednostavno su pregazili pala trupla. Harry je i dalje sjekao zrak štapićem,
vičući: "Sectumsempra! SECTUMSEMPRA!"
Na mokrim dronjcima i ledenoj koži pojavile su se posjekotine, ali beskrvni inferiusi nisu imali što proliti.
Nastavili su hodati, neosjetljivi na bol, pružajući smežurane ruke prema Harryju. Opet je uzmaknuo i
osjetio kako ga straga obavijaju tanke, isušene ruke, hladne poput smrti. Noge su mu napustile tlo.
Inferiusi su ga podigli i polako, ali sigurno, počeli nositi prema vodi. Harry je znao da mu nema spasa, da
će se uskoro utopiti i postati još jedan mrtvi čuvar djelića Voldemortove razorene duše...
Odjednom je u tami buknuo plamen: kameni otočić okružio je prsten grimizno-zlatne vatre, a inferiusi
koji su dotad držali Harryja u čvrstom stisku posrnuli su i poklekli. Nisu se usudili proći kroz vatru koja ih
je dijelila od vode. Pustili su Harryja. Tresnuo je o tlo, poskliznuo se na stijeni i pao, ogrebavši ruke.
Odmah je ustao i podigao štapić, gledajući oko sebe.
Dumbledore je opet bio na nogama. Bio je jednako blijed kao inferiusi oko njega, ali sve ih je nadvisio. U
očima mu je treperio odsjev plamena. Njegov podignuti štapić gorio je poput baklje; iz vrška su mu se
poput golemog lasa protegnuli plamenovi koji su ovili sve inferiuse svojom toplinom.
Inferiusi su se sudarali u slijepoj panici, pokušavajući pobjeći iz kruga vatre u kojem su bili zarobljeni...
Dumbledore je zgrabio medaljon s dna kamene zdjele i spremio ga u pelerinu. Bez riječi je dao znak
Harryju da mu priđe. Pometeni vatrom, inferiusi kao da nisu primijetili da im plijen izmiče. Dumbledore
je poveo Harryja natrag u čamac, a usporedno s njima kretao se i krug vatre, okružujući ih i dovodeći
zbunjene inferiuse do ruba vode, gdje su zahvalno zaronili u tamne dubine jezera.
Harry, koji je drhtao od glave do pete, u prvi je mah pomislio da se Dumbledore neće uspjeti popeti u
čamac. Kad je pokušao prvi put, lagano je zateturao. Činilo se da je svu svoju energiju uložio u
održavanje vatrenog prstena koji ih je štitio. Harry ga je uhvatio i pomogao mu da sjedne u čamac. Čim
su se obojica ugurali u nj, čamac je zaplovio crnom vodom, udaljavajući se od kamenog otočića koji je još
bio okružen prstenom vatre. U vodi ispod njih rojili su se inferiusi, ali činilo se da se ne usuđuju izroniti
na površinu.
"Gospodine," reče Harry bez daha, "gospodine, zaboravio sam... na vatru... uspaničio sam se kad su
krenuli na mene..."
"Iz razumljivih razloga", promrmlja Dumbledore. Harryja je prestravila nemoć u njegovu glasu.
Lagano su udarili o obalu i Harry je iskočio van, brzo se okrećući da pomogne Dumbledoreu. Čim je
Dumbledore stupio na obalu, spustio je ruku sa štapićem. Vatreni prsten je iščezao, ali inferiusi se nisu
ponovo pojavili. Mali čamac utonuo je natrag u vodu. U jezero je uz štropot i zveketanje odgmizao i
njegov lanac. Dumbledore je teško uzdahnuo i naslonio se na zid spilje.
"Nije mi dobro..." reče on.
"Ne brinite se, gospodine", smjesta odvrati Harry, zabrinuto uočavajući Dumbledoreovo užasno bljedilo i
iscrpljenost. "Ne brinite se, ja ću nas odvesti natrag... naslonite se na mene, gospodine..."
Prebacio je Dumbledoreovu zdravu ruku preko svojih ramena i poveo svog ravnatelja natrag oko jezera,
noseći veći dio njegove težine.
"Ipak je... dobro osmislio... zaštitu", slabašno reče Dumbledore. "Jednoj osobi ne bi pošlo za rukom...
stvarno ste se iskazali, Harry, bili ste jako dobri..."
"Nemojte govoriti," reče Harry, prestrašeno slušajući kako Dumbledore plete jezikom i primjećujući da
teško hoda, "štedite snagu, gospodine... još malo i vani smo..."
"Prolaz će opet biti zapečaćen... moj nož..."
"Nema potrebe, porezao sam se na kamenu," odlučno reče Harry, "samo mi recite gdje..."
"Ovdje..."
Harry je protrljao izgrebenu podlakticu o kamen: prolaz se otvorio čim je dobio svoj danak u krvi. Vratili
su se u prvu spilju i Harry je pomogao Dumbledoreu da uđe u ledenu morsku vodu kojom je bila
ispunjena pukotina u litici.
"Sve će biti u redu, gospodine", neprestano je ponavljao Harry, kojeg je Dumbledoreova šutnja zabrinula
još više od njegova nemoćnog glasa. "Još malo i tamo smo... aparatirat ću nas obojicu... ništa se ne
brinite..."
"Ne brinem se, Harry", reče Dumbledore, jačim glasom nego prije usprkos mrzloj vodi u kojoj su plivali.
"S vama sam."
GLAVA DVADESET SEDMA
Gromom pogođena kula

 
Čim su opet izašli pod zvjezdano nebo, Harry je podigao Dumbledorea na najbliži kamen pa zatim na
noge. I dalje ga podupirući, promočeni i uzdrhtali Harry svom se snagom usredotočio na željeno
odredište: Hogsmeade. Zatvorio je oči, stegnuo Dumbledoreovu nadlakticu što je jače mogao i zakoračio
u poznati osjećaj strahovitog pritiska koji je pratio svaku aparaciju.
Znao je da je uspio i prije nego što je otvorio oči: u zraku više nije bilo mirisa soli, a ni morskog
povjetarca. On i Dumbledore stajali su usred mračne glavne ulice u Hogsmeadeu, u mokroj odjeći iz koje
se cijedila voda. Obojica su se tresla. U jednom jezivom trenutku Harryju se učinilo da mu se iza uglova
dućana prikradaju novi inferiusi, ali kad je trepnuo, vidio je da nema nigdje nikoga. Sve je bilo mirno, a
tama potpuna, izuzme li se nekoliko upaljenih uličnih svjetiljki i osvijetljenih prozora u gornjim katovima
kuća.
"Uspjeli smo, profesore!" jedva je protisnuo Harry, tek sad osjetivši bolno stezanje u prsima. "Uspjeli
smo! Imamo horkruks!"
Dumbledore je posrnuo prema njemu. Harry je prvo pomislio da je Dumbledore izgubio ravnotežu zbog
Harryjeve nestručne aparacije, ali onda mu je, u svjetlu udaljene ulične svjetiljke, ugledao lice. Izgledalo
je još bljeđe i znojnije nego prije.
"Gospodine, je li vam dobro?"
"Znalo mi je biti i bolje", odvrati Dumbledore nemoćno, iako su mu se krajevi usana malo izvili uvis.
"Onaj napitak... nije bio osobito ljekovit..."
I, na Harryjev užas, Dumbledore je klonuo na tlo.
"Gospodine... u redu je, gospodine, bit će vam dobro, ne brinite se..."
Očajno se osvrtao oko sebe u nadi da će negdje ugledati pomoć, ali sve je bilo pusto. Znao je samo to da
mora Dumbledorea što prije odvesti u bolničko krilo.
"Moramo vas odvesti u školu, gospodine... k madame Pomfrey..."
"Ne", reče Dumbledore. "Osoba koju ... trebam... je profesor Snape... ali mislim... da još nisam sposoban
za duže hodanje..."
"Dobro... gospodine, slušajte... pokucat ću na neka vrata da vam nađem smještaj... a onda ću otrčati
po madame..."
"Severus", reče Dumbledore jasnim glasom. "Trebam Severusa..." 
"Dobro onda, po Snapea... ali moram vas nakratko ostaviti da..."
No prije nego što se stigao pokrenuti, Harry je začuo da im se netko trkom približava. Srce mu je brže
zakucalo: netko ih je primijetio, netko zna da im treba pomoć - osvrnuo se i vidio da prema njima trči
madame Rosmerta, u papučama visokih potpetica ukrašenima paperjem i zaogrnuta svilenom kućnom
haljinom s uzorkom izvezenih zmajeva.
"Vidjela sam da ste se aparatirali dok sam navlačila zavjese u spavaćoj sobi! Hvala bogu, hvala bogu,
nisam znala što da... ali što je Albusu?"
Naglo se zaustavila, teško dišući te iskolačivši oči u Dumbledorea.
"Ozlijeđen je", reče Harry. "Madame Rosmerta, smije li profesor Dumbledore ostati u Tri metle dok ja iz
škole ne dovedem pomoć za njega?"
"Pa ne možete tamo sami otići! Zar ne shvaćate... zar niste vidjeli...?"
"Ako ga vi poduprete s jedne, a ja s druge strane," nastavi Harry, koji je nije slušao, "mislim da ćemo ga
moći unijeti..."
"Što se dogodilo?" upita Dumbledore. "Rosmerta, u čemu je problem?"
"T... Tamni znamen, Albuse."
Uperila je prst u nebo, u smjeru Hogwartsa. Kad je začuo njezine riječi, Harryja je obuzela jeza... okrenuo
se u istom smjeru.
 U zraku iznad škole lebdjela je plamteća zelena lubanja zmijskog jezika, znamen kojim su smrtonoše
objavljivali svoju prisutnost... kao i znak da su počinili ubojstvo...
"Kad se pojavio?" upita Dumbledore. Bolno stežući Harryjevo rame, s mukom se osovio na noge.
"Nije moglo proći više od nekoliko minuta, dok sam puštala mačku van nije ga bilo, ali kad sam se popela
na kat..."
"Moramo se smjesta vratiti u dvorac", reče Dumbledore. "Rosmerta," iako je opet zateturao, izgledao je
kao da ima potpunu kontrolu nad situacijom, "treba nam prijevoz... metle..."
"Imam dvije iza šanka", odvrati ona, djelujući krajnje prestrašeno. "Da otrčim po...?"
"Ne, to će Harry srediti." Harry je smjesta podigao štapić. 
"Accio Rosmertine metle."
Sekundu kasnije vrata gostionice glasnim su se treskom otvorila. Na ulicu su izletjele dvije metle i jurnule
prema Harryju kao da se utrkuju. Zaustavile su se pred njim u visini struka, lagano podrhtavajući.
"Rosmerta, molim vas da pošaljete poruku Ministarstvu", reče Dumbledore dok se penjao na bližu
metlu. "Nije isključeno da nitko u Hogwartsu još nije shvatio da nešto nije u redu... Harry, navucite Plašt
nevidljivosti."
Harry je izvukao plašt iz džepa i pokrio se njime prije nego što se popeo na metlu. Madame Rosmerta
već je krenula prema gostionici, posrćući na visokim petama, a Harry i Dumbledore otisnuli su se od tla i
vinuli se u zrak. Dok su jurili prema dvorcu, Harry je stalno pogledavao Dumbledorea, da ga stigne
uhvatiti ako počne padati. No činilo se da je prizor Tamnog znamena na Dumbledorea djelovao kao
stimulans: letio je gotovo priljubljen uz metlu, ne odvajajući pogled od Znamena. Duga srebrnastobijela
kosa i brada vijorile su na noćnom zraku. I Harry je zurio u lubanju, osjećajući da mu se strah širi tijelom
poput otrovnog mjehura, gnječeći mu pluća, brišući sve ostale brige i bolove...
Koliko su se dugo zadržali u spilji? Je li Rona, Hermionu i Ginny već napustila sreća? Što ako se Tamni
znamen pojavio nad školom zato što je stradao netko od njih troje, Neville, Luna, ili netko od ostalih
članova DA? I ako je tako... Harry im je rekao da moraju patrolirati hodnicima, on je zatražio da napuste
sigurnost svojih kreveta... hoće li opet biti odgovoran za smrt prijatelja?
Dok su letjeli iznad mračne, zavojite ceste koju su propješačili ranije iste večeri, Harry je kroz zviždanje
noćnog zraka u ušima začuo da Dumbledore opet mrmlja na nekom čudnom jeziku. Shvatio je zašto kad
je osjetio podrhtavanje metle dok su prelijetali zidanu ogradu perivoja: Dumbledore je skidao čarolije
koje je osobno postavio oko dvorca, da mogu uletjeti u perivoj bez usporavanja. Tamni je znamen
svjetlucao točno iznad Astronomske kule, najviše u čitavome dvorcu. Znači li to da je ubojstvo počinjeno
tamo?
 Dumbledore, koji je već preletio nazupčano krunište kule, upravo je silazio s metle. Nekoliko sekundi
kasnije, do njega je sletio i Harry, ogledavajući se oko sebe.
Sve je bilo pusto. Vrata zavojitog stubišta koje je vodilo u glavni dio dvorca bila su zatvorena. Nigdje nije
bilo znakova da se tu vodila borba na život i smrt, a kamoli da je netko poginuo.
"Što to znači?" upita Harry Dumbledorea, podižući pogled prema zelenoj lubanji s jezikom zmije koja je
zloćudno treperila iznad njih. "Je li to pravi Znamen? Je li netko definitivno ušao... profesore?"
Harry je u mutnom zelenom svjetlu Znamena primijetio da se Dumbledore uhvatio za prsa pocrnjelom
rukom.
"Probudite Severusa", reče on slabim, ali razgovijetnim glasom. "Ispričajte mu što se dogodilo i dovedite
ga ovamo. Ne činite ništa drugo, ne razgovarajte ni sa kim drugim i ne skidajte plašt. Ja ću vas čekati
ovdje."
"Ali..."
"Zakleli ste se da ćete me slušati, Harry... idite!"
Harry je žurno prišao vratima zavojitog stubišta, ali tek što je stegnuo prste oko željeznog prstena na
njima, začuo je kako im s druge strane dolazi netko trčećim koracima. Okrenuo se Dumbledoreu, koji mu
je dao znak da se povuče od vrata. Harry je uzmaknuo, izvlačeći štapić u hodu.
Vrata su se naglo otvorila, a kroz njih je proletio netko tko je viknuo: "Expelliarmus!"
Harryjevo tijelo odmah se skamenilo. Pao je na zid kule i ostao oslonjen na njega kao rasklimani kip, bez
mogućnosti da se pomakne ili progovori. Nije mu bilo jasno što se dogodilo - Expelliarmus nije čarolija
zamrzavanja...
Uto je u svjetlu znamena vidio da Dumbledoreov štapić u visokom luku leti preko ruba kruništa i
shvatio... Dumbledore je bez riječi paralizirao Harryja, ali u sekundi koja mu je bila potrebna da izvede tu
čaroliju izgubio je šansu da se obrani od napada.
Dumbledore je stajao pred kruništem, vrlo blijeda lica, ali ničim ne odajući paniku ili uznemirenost. Samo
je pogledao osobu koja ga je razoružala i rekao: "Dobra večer, Draco."
Malfoy je zakoračio prema njemu, brzo se ogledavši da provjeri jesu li sami. Pogled mu se zadržao na
drugoj metli. "Tko je još ovdje?"
"To bih ja vas trebao pitati. Ili ste sve napravili sami?" Harry je u zelenkastom svjetlu Znamena primijetio
da se Malfoyeve svijetle oči vraćaju na Dumbledorea.
"Ne", reče on. "Imam pomagače. Vašom školom večeras hodaju smrtonoše."
"Ma nemojte reći", odvrati Dumbledore, tonom kao da mu Malfoy pokazuje ambiciozan projekt koji je
pripremio za sat.
"Jako dobro. Znači, uspjeli ste smisliti način da ih pustite u školu?"
"Da", potvrdi Malfoy, koji je još pokušavao doći do daha. "I to pred vašim nosom, a vi ništa niste
shvatili!"
"Domišljato", reče Dumbledore. "Ipak... oprostite što pitam... gdje su sada? Djelujete mi nekako
osamljeno."
"Naletjeli su na nekoliko vaših stražara. Još se bore s njima. Neće se dugo zadržati... ja sam produžio na
kulu. Imam... zadatak koji moram izvršiti."
"Pa, u tom slučaju, samo naprijed, dragi mladiću", tiho će Dumbledore.
Nastupila je tišina. Harry je zurio u njih, zarobljen u svom nevidljivom i paraliziranom tijelu, upinjući se
da čuje zvukove udaljene borbe sa smrtonošama. Ispred Harryja je stajao Draco Malfoy, još uvijek ne
poduzimajući ništa. Samo je gledao u Albusa Dumbledorea, koji mu se, primijetio je Harry s nevjericom,
nasmiješio. "Draco, Draco, vi niste ubojica."
"Kako znate da nisam?" smjesta upita Malfoy.
Činilo se da je odmah shvatio da zvuči djetinjasto; čak se i u zelenkastom svjetlu Znamena vidjelo da je
pocrvenio.
"Ne znate vi za što sam sve ja sposoban," nastavi Malfoy odlučnije, "ne znate što sam već učinio!"
"Kako ne bih znao", blago mu odvrati Dumbledore. "Zamalo ste ubili Katie Bell i Rona Weasleyja, iako ste
zapravo cijelu godinu pokušavali ubiti mene, pritom povlačeći sve očajnije poteze. Oprostite mi, Draco,
ali pokušaji su vam bili dosta mlaki... iskreno govoreći, tako mlaki da sam se pitao jeste li stvarno svim
srcem..."
"Jesam!" bijesno ga prekine Malfoy. "Cijelu sam godinu radio na tome, a večeras..."
Iz unutrašnjosti dvorca do njih je dopro prigušen uzvik. Malfoy se ukočio i osvrnuo prema vratima.
"Izgleda da se netko žestoko odupire", ležerno zamijeti Dumbledore. "Ali što ste ono rekli... da, uspjeli
ste uvesti smrtonoše u moju školu, što sam, priznajem, smatrao nemogućim... kako vam je to pošlo za
rukom?"
Ali Malfoy mu nije odgovorio. Još je osluškivao što se događa ispod njih i činilo se da je paraliziran
gotovo u jednakoj mjeri kao Harry.
"Možda biste sa zadatkom trebali nastaviti sami", predloži Dumbledore. "Što ako je moja straža
zaustavila vaše pomagače? Možda ste već shvatili da su ovdje večeras i članovi Reda feniksa. Na kraju
krajeva, pomoć vam trenutno nije ni potrebna... ostao sam bez štapića... ne mogu se braniti."
Malfoy je samo zurio u njega.
"Razumijem", nastavi Dumbledore dobrostivo, vidjevši da se Malfoy ne miče, niti progovara. "Bojite se
napasti dok vam se ne priključe ostali."
"Ne bojim se!" procijedi Malfoy, iako i dalje nije poduzimao ništa da ozlijedi Dumbledorea. "Vi biste se
trebali bojati!"
"Ali zašto? Ne vjerujem da ćete me ubiti, Draco. Ubijanje nije ni približno onako lako kako to misle
nedužni... recite mi radije, dok čekamo vaše prijatelje... kako ste ih prokrijumčarili u školu? Imam dojam
da vam je trebalo dosta vremena da dođete do rješenja."
Malfoy je izgledao kao da pokušava suspregnuti nagon za vikanjem, ili povraćanjem. Teško je progutao i
nekoliko puta udahnuo i izdahnuo, ljutito gledajući Dumbledorea. Štapić mu je bio uperen ravno u
Dumbledoreovo srce. Na kraju se ipak nije mogao suzdržati: "Morao sam popraviti onaj ormar za
nestajanje koji godinama nitko nije koristio. Onaj u kojem se prošle godine izgubio Montague."
"Aaaah."
Dumbledoreov uzdah zvučao je donekle i kao stenjanje. Nakratko je zatvorio oči.
"Pametan potez... ako se ne varam, taj ormar negdje ima svoj pandan?"
"Drugi se nalazi u Borginu i Burkesu," odvrati Malfoy, "a zajedno tvore svojevrstan prolaz. Kad mi je
opisivao kako mu je bilo kad se zaglavio u ormaru u Hogwartsu, Montague je rekao da je bio zarobljen u
prostoru između dimenzija, ali ponekad je mogao čuti što se događa u školi, a ponekad što se događa u
dućanu, jer se činilo da ormar putuje između ta dva mjesta. Ali nikako nije uspijevao nikoga dozvati... na
kraju se aparatirao iz njega, iako nije položio ispit. Zamalo je poginuo. Svi su mislili da je to genijalna
priča, ali jedino sam ja shvatio zašto je važna - to nije znao čak ni Borgin -jedino sam ja shvatio da bih
popravkom pokvarenog ormara mogao otvoriti put u Hogwarts."
"Jako dobro", promrmlja Dumbledore. "Tako su smrtonoše uspjeli iz Borgina i Burkesa doći u školu da
vam pomognu... pametan plan, vrlo pametan plan... i, kao što ste rekli, pred mojim nosom..."
"Da", reče Malfoy. Činilo se da mu je Dumbledoreova pohvala na neki bizaran način ulila novu hrabrost i
smirenost. "Da, tako je!"
"Ali bilo je trenutaka," nastavi Dumbledore, "zar ne, kad niste bili sigurni da ćete uspjeti popraviti
ormar? Pa ste onda povlačili primitivne i nesmotrene poteze, poput, na primjer, onog pokušaja da mi
pošaljete ukletu ogrlicu za koju je bilo praktički zajamčeno da će pasti u pogrešne ruke... a otrovali ste i
medovinu, iako je vjerojatnost da ću je ja popiti bila vrlo mala..."
"Da, dobro, ali ipak niste znali tko stoji iza toga, zar ne?" podsmjehne se Malfoy. Dumbledore je malo
kliznuo niz krunište. Bilo je očito da ga noge počinju izdavati. Harry se uzaludno i nijemo pokušavao oteti
čaroliji koja ga je sputavala.
"Naprotiv, znao sam", odvrati Dumbledore. "Bio sam siguran da ste to vi."
"Zašto me onda niste zaustavili?" upita Malfoy.
"Pokušao sam, Draco. Profesor Snape vas je držao na oku na moju zapovijed..."
"Nije on to radio na vašu zapovijed, nego je obećao mojoj mami..."
"Naravno da je vama naveo taj razlog, Draco, ali..."
"On je dvostruki agent, stara budalo, ne radi za vas, vi samo mislite da radi!"
"Tu se razilazimo u mišljenju, Draco. Ja vjerujem profesoru Snapeu..."
"Onda ste stvarno izgubili kompas!" podrugljivo će Malfoy. "Nudio je on meni pomoć mnogo puta - htio
je svu slavu prigrabiti za sebe - htio je da ga uključim u plan - 'Što radite? Jeste li vi poslali ogrlicu, to je
bilo glupo, mogli ste sve pokvariti...' Ali nisam mu rekao ništa o Sobi potrebe. Kad se sutra probudi, otkrit
će da je sve već gotovo i više neće biti miljenik Gospodara tame, u usporedbi sa mnom bit će nitko i
ništa!"
"Impresivno", blago će Dumbledore. "Naravno, svi mi volimo kad drugi cijene naš trud... ali ipak, morali
ste imati suradnika... nekoga u Hogsmeadeu, nekoga tko je mogao podmetnuti ogrlicu Katie... aaaah..."
Dumbledore je opet zatvorio oči i zaklimao glavom, kao da će svaki čas pasti u san.
"... naravno... Rosmerta. Koliko je već dugo pod Imperiusom?"
"Konačno vam se upalila svjećica, je li?" podsmješljivo odvrati Malfoy.
Iz dvorca se prolomio još jedan uzvik, glasniji od prethodnog. Malfoy je nervozno pogledao preko
ramena i zatim se opet okrenuo Dumbledoreu, koji je nastavio: "Znači, jadna Rosmerta bila je prisiljena
čekati u zahodu da preda ogrlicu prvoj učenici iz Hogwartsa koja uđe bez pratnje? A otrovana
medovina... jasno, Rosmerta je imala priliku ubaciti otrov prije nego što je bocu poslala Slughornu,
vjerujući da je to božićni poklon za mene... da, vrlo spretno... vrlo spretno... a naravno, jadnom
gospodinu Filchu ne bi palo na pamet da ide provjeravati Rosmertine boce... recite mi, kako ste
komunicirali s Rosmertom? Mislio sam da nadziremo sve metode komunikacije u školi?"
"Začaranim novčićima", odgovori Malfoy, koji kao da se nije mogao oduprijeti potrebi da nastavi s
razgovorom, iako mu se ruka sa štapićem sad već jako tresla. "Jedan je bio kod mene, a drugi kod nje, pa
sam joj tako slao poruke..."
"Nije li to tajna metoda komunikacije kojom se prošle godine koristila grupa zvana Dumbledoreova
armija?" upita Dumbledore. Zvučao je bezbrižno i opušteno, ali Harry je primijetio da je pritom još malo
kliznuo niza zid kruništa.
"Da, oni su mi dali ideju", reče Malfoy s iskrivljenim smiješkom. "Ideju da otrujem medovinu dala mi je
mutnjakuša Granger, čuo sam kad je u knjižnici pričala da Filch ne raspoznaje otrove..."
"Molim vas da preda mnom ne koristite tako pogrdnu riječ", prekine ga Dumbledore. Malfoy se oporo
nasmije. "Znate da ću vas uskoro ubiti, ali više vam smeta što sam rekao mutnjakuša'?"
"Da, smeta mi", potvrdi Dumbledore. Harry vidje da su mu stopala malo zastrugala po podu dok se borio
da ostane na nogama. "A što se tiče vaše izjave da ćete me uskoro ubiti, već je prošlo nekoliko vrlo dugih
minuta. Sasvim smo sami. Vjerojatno niste ni sanjali da biste me mogli zateći u ovako bespomoćnom
stanju, ali još uvijek niste ništa poduzeli..."
Malfoyeva usta nehotice se zgrče, kao da je okusio nešto vrlo gorko.
"Dobro, prijeđimo na ovu večer", nastavi Dumbledore. "Evo što me pomalo zbunjuje... znali ste da sam
otišao iz škole? Ali, naravno," odmah je odgovorio na svoje pitanje, "Rosmerta je vidjela da odlazim i
sigurno vam to dojavila preko onog ingenioznog novčića..."
"Tako je", reče Malfoy. "Ali ona je rekla da ste samo otišli nešto popiti i da ćete se vratiti..."
"Pa, definitivno sam nešto popio... i vratio sam se... moglo bi se to i tako reći", promrmlja Dumbledore.
"Znači, odlučili ste mi postaviti klopku?"
"Odlučili smo ispaliti Tamni znamen iznad kule da dojurite vidjeti tko je ubijen", pojasni Malfoy. "I upalilo
je!"
"Pa... i da i ne..." reče Dumbledore. "Ali, mogu li to shvatiti kao potvrdu da još nitko nije ubijen?"
"Netko je mrtav", odgovori Malfoy, za oktavu višim glasom nego inače. "Netko od vaših... ne znam tko,
bilo je premračno... ali prekoračio sam njegovo tijelo na putu ovamo... trebao sam doći na kulu prije vas,
ali vaši iz Feniksa su me presreli..."
"Da, oni su vam skloni takvim stvarima", reče Dumbledore.
Začuo se prasak za kojim su uslijedili uzvici još glasniji nego prije. Činilo se da se borba preselila na
zavojito stubište koje je vodilo do mjesta gdje su stajali Dumbledore, Malfoy i Harry. Srce u Harryjevim
nevidljivim prsima udaralo je gromoglasnom jačinom, ali ipak ga nitko nije čuo... netko je poginuo...
Malfoy je prekoračio truplo... ali tko je to bio?
"Što god kanite učiniti, nije nam ostalo mnogo vremena", reče Dumbledore. "Dajte da porazgovaramo o
tome koje su vam opcije na raspolaganju, Draco."
"Koje su opcije meni na raspolaganju!" glasno odvrati Malfoy. "Stojim pred vama sa štapićem... samo što
vas nisam ubio..."
"Dragi moj mladiću, nemojmo se više pretvarati. Da ste me doista htjeli ubiti, to biste učinili čim ste me
razoružali. Ne biste čavrljali sa mnom o tome na koji ste način došli do ove točke."
"Ali nemam izbora!" reče Malfoy, odjednom jednako blijed kao Dumbledore. "Moram to učiniti! Ubit će
me! Ubit će mi cijelu obitelj!"
"Shvaćam težinu vaše situacije", odvrati Dumbledore. "Što mislite, zašto se nisam s vama suočio ranije?
Samo zato što sam znao da bi vas lord Voldemort ubio čim bi shvatio da sumnjam na vas."
Malfoy se lecnuo na izgovoreno ime.
"Nisam se usuđivao razgovarati s vama o zadatku za koji sam znao da vam je povjeren, jer sam se
pribojavao da bi Voldemort mogao upotrijebiti legilimenciju protiv vas", nastavi Dumbledore. "Ali sad
napokon možemo razgovarati otvoreno... još nije počinjena nikakva šteta, niste nikoga ozlijedili, imali ste
veliku sreću, jer su vaše slučajne žrtve preživjele... Draco, mogu vam pomoći."
"Ne, ne možete", reče Malfoy. Ruka kojom je držao štapić nekontrolirano je drhtala. "Nitko mi ne može
pomoći. Rekao mi je da će me ubiti ako ne izvršim zadatak. Nemam izbora."
"Prijeđite na pravu stranu, Draco, i sakrit ćemo vas efikasnije nego što možete zamisliti. Štoviše, još
večeras ću poslati članove Reda po vašu majku, da sakrijemo i nju. Vaš otac trenutno je na sigurnom, u
Azkabanu... kad za to dođe vrijeme, možemo zaštititi i njega... prijeđite na pravu stranu, Draco... vi niste
ubojica..." Malfoy je zurio u Dumbledorea.
"Ali pogledajte kako sam daleko dogurao", reče on polako. "Svi su mislili da ću poginuti već u prvom
pokušaju, ali još sam tu... a vi ste u mojoj vlasti... ja držim štapić... prepušteni ste mi na milost i
nemilost..."
"Ne, Draco", tiho ga ispravi Dumbledore. "Moja milost sad je puno važnija od vaše."
Malfoy nije ništa rekao. Usta su mu bila otvorena, ruka sa štapićem još je drhtala. Harryju se ipak učinilo
da ga je malo spustio...
No uto je sa stubišta doprlo toptanje i sekundu kasnije Malfoy je bio odgurnut u stranu jer je na terasu
kule kroz vrata upalo četvero ljudi u crnim pelerinama. Paralizirani Harry užasnuto je zurio u četvero
neznanaca očima koje nisu mogle trepnuti. Činilo se da su bitku u dvorcu dobili smrtonoše.
Zdepasti muškarac neobično iskrivljenih usana sipljivo je zahihotao.
"Dumbledore u škripcu!" reče on i okrene se niskoj, zdepastoj ženi koja mu je sličila kao da su brat i
sestra, i koja se oduševljeno cerila. "Dumbledore bez štapića, Dumbledore bez ikoga! Svaka čast, Draco,
svaka čast!"
"Dobra večer, Amicuse!" smireno ga pozdravi Dumbledore, kao da mu želi dobrodošlicu na čajanku. "A
vidim da ste doveli i Alektu... očaran sam..."
Žena ljutito zahihoće.
"Misliš da će te pošalice spasiti od smrti, je li?" reče ona podrugljivo.
"Pošalice? Ne, ne, to se zove pristojno ponašanje", odvrati Dumbledore.
"Ubij ga", oglasi se neznanac koji je stajao najbliže Harryju. Bio je to krupan muškarac dugih udova te
zamršene sijede kose i zalizaka, u crnoj pelerini koja je djelovala neugodno zategnuto. Harry u životu nije
čuo glas koji je više sličio promuklom lavežu. Oko muškarca se širio snažan smrad prljavštine, znoja i,
nedvojbeno, krvi, a prsti njegovih prljavih ruku završavali su dugim, žutim noktima.
"Fenrire, zar ste to vi?" upita Dumbledore.
"Tako je", potvrdi taj promuklim glasom. "Je l' ti drago što me vidiš, Dumbledore?"
"Ne, ne mogu reći da jest..."
Fenrir Greyback se isceri, otkrivajući šiljaste zube. Niz bradu mu je kliznula kaplja krvi, a on je polako i
opsceno liznuo usnice.
"Ali, Dumbledore, ti znaš kako ja volim dječicu."
"Znači li to da sad napadate i kad nije pun Mjesec? Stvarno neobično... razvili ste apetit za ljudsko meso
do tog stupnja da ga ne možete zadovoljiti jedanput mjesečno?"
"Tako je", potvrdi Greyback. "Je l' te to šokira, Dumbledore? Ili plaši?"
"Pa, moram priznati da mi se pomalo gadi", odvrati Dumbledore. "I da, pomalo sam šokiran što je Draco
baš vas pozvao u školu u kojoj žive njegovi prijatelji..."
"Nisam", dahne Malfoy. Nije gledao Greybacka. Činilo se da ga ne želi pogledati čak ni krajičkom oka.
"Nisam znao da će doći i on..."
"Nisam mogao propustiti izlet u Hogwarts, Dumbledore", promuklo reče Greyback. "Kako bih mogao,
pokraj tolikih grkljana za čupanje... nema veće delikatese..."
Podigao je žuti nokat do usta i počeo čačkati prednje zube, cerekajući se Dumbledoreu.
"Dobro bi mi došao desert, Dumbledore..."
"Ne", oštro se umiješa četvrti smrtonoša, grubog i brutalnog lica. "Znamo što nam je zapovjeđeno. To
mora učiniti Draco. Sad, Draco, i požuri."
Malfoy nikad nije izgledao neodlučnije. Prestravljeno je zurio u Dumbledoreovo lice, koje je bilo i bljeđe i
niže postavljeno nego prije, jer je u međuvremenu opet kliznuo niz zid kruništa.
"Ako mene pitate, taj je ionako već na samrti!" reče muškarac iskrivljenih usta, uz sipljivo hihotanje svoje
sestre. "Pogledajte ga samo - što ti se to dogodilo, Dumby?"
"Ah, Amicuse - slabiji imunitet, sporiji refleksi", odvrati Dumbledore. "Ukratko, starost... možda ćete je i
vi doživjeti... budete imali sreće..."
"Ma što ti to znači, što ti to znači?" vikne smrtonoša, najednom ratoboran. "Ti se nikad ne mijenjaš, je li,
Dumby, samo pričaš i ništa ne radiš, ništa, ništa, ništa, nije mi jasno zašto se Gospodar tame uopće trudi
da te ubije! Hajde, Draco, dokrajči ga!"
No u tom su ih trenutku prekinuli zvukovi obnovljene bitke ispod njih, a jedan je glas viknuo: "Blokirali su
stubište - Reducto! REDUCTO!"
Harry je osjetio novu nadu: dakle, četvorka nije eliminirala sve svoje protivnike, samo su se probili do
stubišta da se popnu u kulu, i, sudeći po ovom što je čuo, iza sebe podigli barijeru...
"Sad, Draco, požuri!" ljutito ponovi muškarac brutalna lica. Ali Malfoyeva se ruka tako tresla da nije
mogao naciljati.
"Ja ću", zareži Greyback. Krenuo je prema Dumbledoreu, ispruženih ruku i iskešenih zubi.
"Rekao sam ne!" vikne muškarac brutalnog lica. Bljesnulo je svjetlo i vukodlak je odletio u stranu. Udario
je o zid kruništa i posrnuo, izgledajući razjareno. Harryjevo srce udaralo je tako jako da nije mogao
shvatiti kako nitko drugi ne čuje da stoji pred njima, sputan Dumbledoreovom čarolijom - kad bi se bar
mogao pomaknuti, kad bi mogao ispaliti kletvu ispod plašta...
"Draco, ili ga ubij ili se makni s puta da netko od nas..." zakriješti žena, no u istom tom trenutku opet su
se otvorila vrata kule. Na njima je stajao Snape s izvučenim štapićem. Crne oči obuhvatile su cijeli prizor,
od Dumbledorea koji je nemoćno klonuo na zid, preko četvero smrtonoša, uključujući razjarenog
vukodlaka, do Malfoya.
"Snape, imamo problem," reče zdepasti Amicus, ne skidajući ni pogled ni štapić s Dumbledorea, "izgleda
da mali nije u stanju..." No Snapeovo je ime, sasvim tiho, izgovorio još netko.
"Severuse..."
Ništa što je doživio te večeri Harryja nije tako prestravilo. Dumbledore je prvi put zvučao kao da moli.
Snape nije ništa rekao, ali krenuo je prema njemu, grubo gurnuvši Malfoya u stranu. Troje smrtonoša
povuklo se bez riječi. Čak je i vukodlak izgledao zastrašeno.
Snape je na trenutak zurio u Dumbledorea. Oštre crte njegova lica bile su prožete gađenjem i mržnjom.
"Severuse... molim te..."
Snape je podigao štapić i uperio ga u Dumbledorea.
"Avada kedavra!"
Iz vrška Snapeova štapića suknuo je mlaz zelene svjetlosti i pogodio Dumbledorea ravno u prsa. Harryjev
vrisak užasa ostao je zarobljen u njegovu grlu. Onako nijem i nepokretan bio je prisiljen gledati kako
čarolija podiže Dumbledorea u zrak. Djelić sekunde lebdio je pod svjetlećom lubanjom, a onda je polako,
izvijenih leđa i nalik na veliku krpenu lutku, pao preko grudobrana i nestao s vidika.
GLAVA DVADESET OSMA
Prinčev bijeg

 
Harry je imao osjećaj da se i sam strmoglavljuje prema tlu; ovo se nije dogodilo... nije se moglo
dogoditi... 
"Idemo odavde, brzo", reče Snape.
Zgrabio je Malfoya za ovratnik i odvukao ga kroz vrata prije ostalih. Za njima su otišli Greyback te
zdepasti par, brat i sestra, praćen zvukom uzbuđenog disanja. Harry je tek tijekom njihova odlaska
shvatio da je opet pokretan. Jedini razlog zbog kojeg je još paralizirano stajao uza zid nije bila magija,
nego užas i šok. Zbacio je Plašt nevidljivosti u trenutku kad je posljednji smrtonoša, onaj brutalnog lica,
zakoračio kroz vrata. "Petrificus totalus!"
Smrtonoša se presamitio kao da ga je u leđa pogodio tvrdi predmet i potom srušio na pod, ukočen poput
voštane figure. Harry se odmah uzverao preko njega i potrčao niz mračno stubište.
Srce mu je razdirala strava... morao je doći do Dumbledorea i morao je uhvatiti Snapea... te su dvije
stvari iz nekog razloga bile povezane... kad bi ih obojicu doveo na isto mjesto, mogao bi nekako poništiti
to što se upravo dogodilo... jer nije mogao vjerovati da je Dumbledore umro...
Posljednjih deset stuba preskočio je jednim skokom. Na trenutak je zastao, podignutog štapića. Slabo
osvijetljeni hodnik bio je pun prašine; činilo se da se pola stropa urušilo. Bitka je još bila u punom jeku,
ali prije nego što je uspio razaznati tko se s kim bori, začuo je kako omrznuti glas viče: "Gotovo je,
pokret!" i vidio da Snape nestaje iza ugla na drugom kraju hodnika. On i Malfoy probili su se kroz bitku
bez ogrebotine. Kad je Harry poletio za njima, jedan od boraca napustio je bitku i jurnuo na njega: bio je
to vukodlak
 Greyback. Bacio se na Harryja prije nego što je Harry stigao podići štapić i oborio ga na leđa. Harry je
osjetio prljavu, zamršenu kosu na licu, nos i usta ispunili su mu se smradom znoja i krvi, a vukodlakov
pohlepni dah pržio mu je vrat...
"Petrificus totalus!"
Harry osjeti da se Greyback ukočio na njemu. Upinjući se iz sve snage, gurnuo je vukodlaka na pod, a
istovremeno je prema njemu poletio mlaz zelene svjetlosti. Izmaknuo se i sagnute glave potrčao u
borbu. Osjetio je pod nogama nešto mokro i sklisko, i zateturao. Na podu su ležali ljudi, licem u lokvama
krvi, ali nije imao vremena provjeravati njihov identitet. Primijetio je da pred njim poput plamenih jezika
plešu pramenovi crvene kose. Ginny se borila sa zdepastim smrtonošom Amicusom, izmičući urocima
koje je on bez prestanka bacao na nju. Amicus je hihotao, očito uživajući: "Crucio... Crucio... ne možeš
plesati dovijeka, ljepotice..."
"Impedimenta!" zaurla Harry.
Urok je Amicusa pogodio u prsa. Zaskvičao je od boli kao prase, odletio u zrak i zabio se u suprotni zid.
Tamo je kliznuo prema podu i nestao iza Rona, profesorice McGonagall i Lupina, koji su svi vodili dvoboje
sa smrtonošama. Još nešto dalje od njih Harry je ugledao Tonks u okršaju s golemim plavokosim
čarobnjakom. On je na sve strane ispaljivao kletve koje su se odbijale od zidova, otkrhnjujući kamen i
razbijajući obližnji prozor...
"Harry, odakle si se ti pojavio?" uzviknula je Ginny, ali nije joj imao vremena odgovoriti. Sagnuo je glavu i
potrčao dalje, za dlaku izbjegavši mlaz svjetlosti koji je eksplodirao iznad njegove glave, zasipajući sve u
hodniku krhotinama zida. Snape ne smije pobjeći, mora sustići Snapea...
"Eto ti ovo!" uzviknula je profesorica McGonagall i Harry je vidio da smrtonoša Alekta bježi niz hodnik
štiteći glavu rukama. Njezin brat bio joj je za petama. Harry je jurnuo za njima, ali zapeo je za nešto i u
sljedećem trenutku pao na nečije noge. Okrenuo se i ugledao Nevilleovo blijedo, okruglo lice,
priljubljeno uz pod.
"Neville jesi li...?"
"Dobro sam", promumlja Neville, držeći se za trbuh. "Harry... Snape i Malfoy... protrčali su ovuda..."
"Znam, pratim ih!" reče Harry, uputivši s poda urok prema golemom plavokosom smrtonoši koji je
izazivao najviše rasula. Muškarac ie zaurlao od boli kad ga je čarolija pogodila u lice. Okrenuo se i
zateturao te potom teškim korakom otrčao u istom smjeru kao brat i sestra.
Harry je brzo ustao i potrčao hodnikom, ignorirajući eksplozije iza sebe, povike ostalih da se vrati i
nijemo dozivanje prilika na podu, čiju sudbinu još nije znao...
Skrenuo je za ugao, skližući se zbog krvavih tenisica. Snape je već bio u ogromnoj prednosti - što ako je
već ušao u ormar u Sobi potrebe? Ili je Red poduzeo nešto da im presiječe tu odstupnicu? Dok je trčao
kroz sljedeći, pusti hodnik, nije čuo ništa osim bubnjanja svojih nogu i srca. Odjednom je spazio krvavi
otisak stopala iz kojeg je bilo jasno da je bar jedan od odbjeglih smrtonoša otišao prema glavnom ulazu
dvorca... možda je Soba potrebe stvarno blokirana...
Otklizao je za novi ugao i osjetio da pokraj njega prolijeće kletva. Bacio se iza viteškog oklopa, koji je
eksplodirao. Vidio je da niz mramorno stubište ispred njega trče brat i sestra smrtonoše i ispalio nove
uroke u njihovu smjeru, ali pogodio je samo nekoliko vlasuljama ukrašenih vještica u portretima na
odmorištu, koje su vrišteći pobjegle u susjedne slike. Preskačući razoreni oklop, Harry je začuo nove
uzvike i krikove. Činilo se da su se počeli buditi i ostali stanovnici dvorca...
Pojurio je prema najbližem prečacu, nadajući se da će prestići brata i sestru te smanjiti razmak u odnosu
na Snapea i Malfoya, koji su sigurno već bili u perivoju. Ne zaboravljajući da mora preskočiti nestajuću
stubu na sredini skrivenog stubišta, projurio je kroz tapiseriju u dnu stubišta i izbio na hodnik pun
zbunjenih Hufflepuffa u pidžamama...
"Harry! Čuli smo buku, a netko je spomenuo i Tamni znamen..." poče Ernie Macmillan.
"Mičite mi se s puta!" zaurla Harry, gurnuvši dva dječaka u stranu. Otrčao je prema odmorištu i spustio
se niz preostale mramorne stube. Hrastova vrata bila su probijena čarolijom, a kameni pod zamrljan
krvlju. Nekoliko prestravljenih učenika stisnulo se uza zidove, a dvoje se šćućurilo s rukama preko lica. Iz
divovskog pješčanog sata Gryffindora, pogođenog kletvom, na pod su uz glasan zveket curili rubini...
Harry je projurio kroz predvorje i izašao u mračni perivoj. Uspio je na travnjaku nazreti tri prilike koje su
trčale prema vratnicama iza kojih će se moći dezaparatirati - koliko je mogao vidjeti, bio je to onaj
ogromni plavokosi smrtonoša, a malo ispred njega Snape i Malfoy...
Harry je potrčao za njima, osjećajući da mu hladni noćni zrak kida pluća. U daljini je ugledao bljesak koji
je na trenutak osvijetlio njegov plijen. Nije znao što je izazvalo bljesak, ali nastavio je trčati. Još je bio
predaleko za precizno ciljanje...
Uslijedio je novi bljesak, na koji je netko odgovorio uzvicima i mlazovima svjetlosti, a Harry je napokon
shvatio što se zbiva. Hagrid je izašao iz svoje kolibe i pokušavao spriječiti bijeg smrtonoša. Iako mu je
svaki udisaj razdirao pluća, a prsa mu probadala plamteća bol, Harry je potrčao još brže. Nezvani glas u
njegovoj glavi ponavljao je: ne Hagrida... ne i Hagrida...
Odjednom je osjetio žestok udarac u križa i licem tresnuo o tlo. Iz obje nosnice šiknula mu je krv. I prije
nego što se okrenuo s izvučenim štapićem u ruci, znao je da mu se primiču brat i sestra koje je maloprije
prestigao otrčavši prečacem...
"Impedimenta!" zaurlao je i opet se okrenuo na trbuh, priljubivši se uz tlo. Za divno čudo, urok je
pogodio jedno od njih, oborivši ga na tlo, pa se drugo spotaknulo o njega. Harry je skočio na noge i opet
potrčao za Snapeom...
Sad je jasno vidio golemi Hagridov obris, osvijetljen polumjesecom koji se iznenada pojavio iza oblaka.
Plavokosi smrtonoša ispaljivao je na lovočuvara kletvu za kletvom, ali Hagridova nevjerojatna snaga i
tvrda koža koju je naslijedio od svoje divovske majke pružale su mu potrebnu zaštitu. Snape i Malfoy,
međutim, nisu usporili; još malo i bit će s druge strane vratnica, odakle će se moći dezaparatirati...
Harry je protrčao mimo Hagrida i njegova protivnika, naciljao Snapeova leđa i zaurlao: "Omami!"
Promašio je. Mlaz crvene svjetlosti proletio je pokraj Snapeove glave. Snape je
zaurlao: "Bježite, Draco!" i okrenuo se prema Harryju, od kojeg ga je dijelilo dvadesetak metara. On i
Harry se pogledaše i istovremeno podigoše štapiće.
"Cruc..."
 Ali Snape je spremno odbio kletvu i oborio Harryja na leda prije nego što ju je uspio izgovoriti do kraja.
Harry se okrenuo na trbuh i brzo podigao na noge, a golemi smrtonoša iza njega viknuo
je: "Incendio!" Harry je začuo eksploziju. Sve ih je obasjalo treperavo narančasto svjetlo. Hagridova je
kuća gorjela.
"Očnjak je unutra, gade jedan...!" zaurla Hagrid. 
"Cruc..." zaurla Harry i drugi put, ciljajući priliku osvijetljenu treperavom svjetlošću požara, ali Snape je
blokirao i tu čaroliju. Harry je na njegovu licu ugledao podsmijeh.
"Ostavite se neoprostivih kletvi, Potteru!" dovikne mu on kroz hučanje plamena, Hagridove povike i
mahniti lavež zarobljenog  Očnjaka. "Nemate ni hrabrosti ni sposobnosti..."
"Incarc..." zagrmi Harry. Snape je čaroliju otklonio gotovo lijenim trzajem ruke.
"Borite se!" vikne Harry na njega. "Borite se, kukavico jedna..."
"Zovete me kukavicom, Potteru?" dovikne Snape. "Vaš me otac napadao samo kad je na svojoj strani
imao još trojicu, pitam se kojom biste riječju počastili njega?"
"Omam..."
"Neću vas prestati blokirati sve dok ne naučite držati jezik za zubima i zatvarati um, Potteru!"
podsmješljivo mu dobaci Snape, opet otklanjajući kletvu. "Idemo!" dovikne on golemom smrtonoši iza
Harryja. "Moramo otići prije nego što se pojavi Ministarstvo..."
"Impedi..."
Ali prije nego što je uspio izgovoriti inkantaciju, Harry je osjetio strahovitu bol. Srušio se na travu, ušiju
ispunjenih nečijim vrištanjem, uvjeren da će ga agonija ubiti, da će ga Snape mučiti dok ne umre ili ne
izgubi razum...
"Ne!" zagrmio je Snapeov glas i bol je nestala jednako naglo kao što se pojavila. Harry je ležao sklupčan
na tamnoj travi, stežući štapić i pokušavajući doći do daha. Negdje iznad njega Snape je vikao: "Zar ste
zaboravili zapovijedi? Potter pripada Gospodaru tame... moramo ga ostaviti! Krenite! Krenite!"
Harry je osjetio da se tlo pod njegovim licem zatreslo kad su brat, sestra i golemi smrtonoša potrčali
prema vratnicama, poslušavši Snapea. Harry je ispustio neartikulirani krik bijesa: u tom mu je trenutku
bilo sasvim svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Rukama se odgurnuo od zemlje i podigao na noge. Slijepo
je zateturao prema Snapeu, čovjeku kojeg je sad mrzio jednako koliko i Voldemorta...
"Sectum..."
Snape je trznuo štapićem i opet odbio kletvu. Harryje sad od njega bio udaljen tek koji metar i napokon
je jasno vidio Snapeovo lice: više nije pokazivalo podsmijeh ili porugu. Jarki plamenovi otkrivali su lice
puno bijesa. Harry je svu svoju koncentraciju usmjerio na jednu misao: Levi...
 "Ne, Potteru!" krikne Snape. Odjeknuo je glasan prasak i Harry je odletio u zrak. Opet je tresnuo na
zemlju, ali ovaj put mu je štapić izletio iz ruke. Zrakom se prolamalo Hagridovo vikanje i Očnjakovo
zavijanje. Snape je prišao ispruženom Harryju, jednako razoružanom i bespomoćnom kao što je ranije
bio Dumbledore, i zagledao se u njega. Blijedo lice, obasjano razbuktalom kolibom, bilo je prožeto istom
mržnjom kao kad je prokleo Dumbledorea.
"Zar imate obraza na mene bacati moje vlastite čarolije, Potteru? Ja sam ih izmislio... ja, Princ miješane
krvi! A vi biste moje izume okrenuli protiv mene, baš kao vaš podmukli otac, je li? To neće ići... ne!"
Harry se bacio prema svom štapiću. Snape je ispalio urok u istom smjeru, a štapić je odletio metar dalje,
u tamu i izvan Harryjeva vidokruga.
"Onda me ubijte", procijedi Harry, ne osjećajući strah, nego samo bijes i prezir. "Ubijte me kao što ste
ubili i njega, kukavico..."
"NE ZOVITE ME..." zavrišti Snape, kojem se lice odjednom iskrivilo u sumanuti, neljudski izraz, kao da ga
razdire ista bol koja je u tom trenutku prožimala prestravljenog, izbezumljenog psa zarobljenog u
gorućoj kući iza njih, "... KUKAVICOM!"
Ošinuo je zrak štapićem: Harry je osjetio da mu lice pogađa nešto poput usijanog biča i obara ga natrag
na tlo. Pred očima su mu frcnule svjetleće iskre i na trenutak nije bio u stanju disati. Uto je iznad sebe
začuo lepet krila, a zvijezde je zaklonila ogromna sjena. Kljunoslav je krenuo u napad na Snapea, koji je
posrćući uzmaknuo kad su prema njemu sijevnule kandže oštre poput britve. Kad se Harry podigao u
sjedeći položaj, još osjećajući vrtoglavicu od posljednjeg udara o tlo, vidio je da Snape trči koliko ga noge
nose dok iza njega lepeće golema zvijer i krešti kao što nikad prije nije kreštala...
Harry se teškom mukom podigao na noge i ošamućeno se osvrnuo oko sebe, tražeći štapić. Želio je
nastaviti s potjerom, ali dok je prstima prelazio travu, bacajući u stranu grančice, već je znao da je
prekasno. Kad je napokon pronašao štapić i okrenuo se prema vratnicama, ugledao je samo hipogrifa
koji je kružio iznad njih. Snape se uspio dezaparatirati čim je prešao granicu škole.
"Hagrid", promrmljao je omamljeni Harry, ogledavajući se po perivoju. "HAGRID!"
Zateturao je prema gorućoj kući i vidio da iz nje izlazi gorostasna prilika, noseći Očnjaka na leđima. Harry
se uz zahvalan uzvik spustio na koljena. Ruke i noge su mu se tresle, nije bilo ni jednog dijela tijela u
kojem nije osjećao bol, a svaki udisaj probadao mu je prsa kao nož.
"Jesi dobro, Harry? Jesi dobro? Reci mi nešto, Harry..." Pred Harryjevim očima zalelujalo je Hagridovo
veliko, bradato lice, zaklanjajući zvijezde. Harry je udahnuo miris izgorenog drva i pseće dlake; ispružio je
ruku i osjetio da pokraj njega treperi Očnjakovo umirujuće toplo i živo tijelo.
"Dobro sam", isprekidano odvrati Harry. "A ti?"
"Jasno da sam dobro... ne može se mene tako lako dokrajčit." Hagrid je stavio ruke pod Harryjeva
pazuha i podigao ga takvom silinom da je Harry prije spuštanja u uspravan položaj na trenutak lebdio.
Primijetio je da Hagridu ubrzano otječe oko i da ispod njega ima duboku posjekotinu iz koje mu niz obraz
curi krv.
"Moramo ugasiti požar," reče Harry, "inkantacija je Aguamenti..." 
"Znao sam da ide tako nekako..." promrsi Hagrid i podigne tinjajući, ružičasti kišobran cvjetastog
uzorka: "Aguamenti!"
Iz vrha kišobrana izletio je mlaz vode. Harry je podigao svoj štapić, rukom teškom kao olovo, i također
promrmljao:  "Aguamenti!"
Zajedno su zalijevali kuću dok se nije ugasio i posljednji plamičak.
"Ajde, nije tako strašno", optimistično zamijeti Hagrid nekoliko minuta kasnije, gledajući ruševinu koja se
još dimila. "Popravit će to Dumbledore dok si reko keks..."
Čim mu je začuo ime, Harry je osjetio vruću bol u želucu. U tišini i potpunoj zamrlosti, preplavio ga je
užas.
"Hagride..."
"Baš sam podvezivo noge paru prutaka kad sam čuo da dolaze", žalosno nastavi Hagrid, ne skidajući
pogled s uništene kolibe. "Sigurno su izgorili do zadnje grančice, jadne moje zvjerčice..."
"Hagride..."
"Al šta se dogodilo, Harry? Vidio sam da iz dvorca istrčavaju smrtonoše, al kojeg je vraga s njima radio
Snape? Gdje je otišo - je l' ih nastavio ganjat?"
"On je..." Harry se nakašljao; grlo mu je bilo suho od panike i dima. "Hagride, on je ubio..."
"Ubio?" glasno ponovi Hagrid, zureći u Harryja. "Snape je nekog ubio? Šta ti to pričaš Harry?"
"Dumbledorea", dovrši Harry. "Snape je ubio Dumbledorea."
Hagrid ga je samo nastavio gledati. Ono malo lica što je bilo vidljivo iznad brade izgledalo je posve
smeteno, kao da ne može pojmiti to što je upravo čuo.
"Ma šta si rekao za Dumbledorea, Harry?"
"Mrtav je. Snape ga je ubio..."
"Nemoj govorit takve stvari", grubo ga prekine Hagrid. "Snape da je ubio Dumbledorea - ne budali,
Harry. Otkud ti to?"
"Vidio sam svojim očima."
"Nemoguće."
"Vidio sam, Hagride."
Hagrid odmahne glavom. Lice mu je pokazivalo nevjericu, ali i suosjećanje. Harry je znao da Hagrid misli
da to govori jer je dobio udarac u glavu, zato što je zbunjen ili možda pati od posljedica uroka...
"Dumbledore je sigurno reko Snapeu da mora otić s onim smrtonošama", ustvrdi Hagrid. "Ne smije se
odat. Gle, ajmo se mi vratit u dvorac. Dođi, Harry..."
Harry se nije ni pokušao upustiti u raspravu ili objašnjenje. Još je nekontrolirano drhtao. Hagrid će
ionako brzo saznati istinu, prebrzo. .. Kad su se zaputili prema dvorcu, Harry je primijetio da su sad
mnogi prozori osvijetljeni. Točno je mogao zamisliti kako stanovnici idu od sobe do sobe i prepričavaju
da su u školu upali smrtonoše, da iznad Hogwartsa svijetli Tamni znamen, da su sigurno nekoga ubili...
Hrastova vrata bila su širom otvorena, a svjetlost iz predvorja izlijevala se na kolni prilaz i travnjak. Ljudi
u kućnim haljecima polako su i bojažljivo silazili niza stube, nervozno se ogledavajući ne bi li negdje
spazili smrtonoše koji su pobjegli u noć. Ali Harry je gledao tlo u podnožju najviše kule. Učinilo mu se da
je nazreo crni, sklupčani obris na travi, iako je zapravo bio predaleko za to. Ipak, dok je još nijemo zurio u
mjesto gdje je moralo ležati Dumbledoreovo truplo, vidio je da se ljudi polako kreću baš u tom smjeru.
"Šta to gledaju?" upita Hagrid, kad su se on i Harry približili ulazu u dvorac. Očnjak se nije odvajao od
njihovih nogu. "Šta ono leži na travi?" doda Hagrid oštro. Skrenuo je prema podnožju Astronomske kule,
gdje se već okupilo omanje mnoštvo. "Je l' vidiš, Harry? Točno u podnožju kule? Ispod Znamena... ajme...
nisu valjda nekog bacili...?"
Hagrid je zašutio, kao da mu je ta pomisao prestrašna da je izgovori naglas. Harry je hodao pokraj njega,
osjećajući bol i probadanje u licu i nogama gdje su ga u posljednjih pola sata pogodili raznorazni uroci,
iako je prema toj boli osjećao neku čudnu distancu, kao da je ne trpi on, nego netko tko hoda pokraj
njega. Stvaran i neizbježan bio je samo osjećaj užasnog pritiska u njegovim prsima...
On i Hagrid su kao u snu prošli kroz mrmljajuću gomilu i izbili u prve redove, gdje su zapanjeni učenici i
učitelji ostavili razmak.
Harry je začuo Hagridov jecaj boli i šoka, ali nije se zaustavio. Polako je prišao mjestu gdje je ležao
Dumbledore i čučnuo do njega. Znao je da nema nade čim je prestalo djelovanje kletve za sputavanje
tijela kojom ga je vezao Dumbledore. Znao je da se to moglo dogoditi samo ako je osoba koja je bacila
kletvu umrla. Ali to ga ipak nije pripremilo na prizor koji je upravo gledao: pred njim je raširenih ruku i
nogu, slomljen, ležao najveći čarobnjak kojeg je Harry ikad sreo ili će ikada sresti.
Dumbledoreove oči bile su zatvorene. Da mu ruke i noge nisu bile savijene pod neprirodnim kutom,
izgledao bi kao da spava. Harry je ispružio ruku, popravio polumjesečaste naočale na kukastom nosu i
vlastitim rukavom obrisao krv s Dumbledoreovih usana. Zagledao se u njegovo mudro, staro lice i
pokušao se pomiriti sa strašnom i neshvatljivom istinom: Dumbledore više nikad neće razgovarati s njim,
nikad mu više neće moći pružiti pomoć...
Gomila iza Harryja je mrmljala. Mnogo kasnije, bar mu se tako činilo, postao je svjestan da kleči na
nekom tvrdom predmetu. Spustio je pogled.
Iz Dumbledoreova džepa ispao je medaljon koji su teškom mukom ukrali prije nekoliko beskrajno dugih
sati. Bio je otvoren, valjda zbog siline kojom je udario o tlo. A unatoč tome što ništa nije moglo nadmašiti
šok, užas i tugu koju je osjećao u tom trenutku, Harry je, čim je podigao medaljon, znao da nešto nije u
redu...
Prevrtao je medaljon u rukama. Nije bio onako velik kao medaljon koji je vidio u situ sjećanja i nije imao
nikakvih oznaka, osobito ne ono kićeno "S" koje je predstavljalo Slytherinov biljeg. U medaljonu, osim
toga, nije bilo ničega osim komadića presavijenog pergamenta, čvrsto utisnutog tamo gdje bi se inače
morao nalaziti portret.
Harry je automatski, bez razmišljanja o tome što radi, izvadio pergament, razmotao ga i pročitao pod
svjetlošću brojnih štapića koji su se upalili iza njega:
 Gospodaru tame, znam da me, kad vi ovo budete čitali, odavno više neće biti, ali želim vam reći da ja
znam vašu tajnu. Pravi horkruks je kod mene i namjeravam ga uništiti čim mi se pruži prilika. Iščekujem
smrt u nadi da ćete, kad se susretnete sa sebi ravnim, opet biti običan smrtnik.
R.A.B.
Harry nije razumio značenje poruke, niti mu je to bilo važno. Bilo mu je važno samo jedno: to nije bio
horkruks. Dumbledore se bespotrebno oslabio ispijanjem onog užasnog napitka. Kad je Očnjak počeo
zavijati iza njega, Harry je zgužvao pergament u ruci i osjetio da mu suze zastiru vid.
GLAVA DVADESET DEVETA
Feniksova tužaljka

 
"Dođi, Harry..."
"Ne."
"Ne možeš tu ostat... ajde, dođi..."
"Ne."
Nije želio ostaviti Dumbledorea, niti se uopće želio pomaknuti. Hagridova ruka na njegovu ramenu je
drhtala. Potom je novi glas rekao: "Harry, dođi."
Harryjevu ruku obuhvatila je jedna mnogo manja i toplija, povukavši ga uvis. Pokorio se njezinu stisku
gotovo automatski. Tek kad je već slijepo hodao kroz mnoštvo shvatio je, po dašku cvjetnog mirisa u
zraku, da ga Ginny vodi natrag u dvorac. Sa svih su ga strana šibali nerazgovijetni glasovi, noćnim zrakom
prolamali su se jecaji, povici i naricanje, ali Harry i Ginny nisu zastajkivali. Uspeli su se stubama u
predvorje. Na rubovima Harryjeva vidokruga zalelujala su lica i znatiželjni pogledi ljudi koji su se
došaptavali, pitajući se što se dogodilo. Pod na putu prema mramornom stubištu bio je posut
gryffindorskim rubinima, ljeskajući se kao da je poprskan krvlju.
"Idemo u bolničko krilo", reče Ginny.
"Nisam ozlijeđen", odvrati Harry.
"Tako je naredila McGonagallica", reče Ginny. "Svi su gore, Ron i Hermiona i Lupin i svi..."
Harryju se srce stegnulo od straha: zaboravio je nepomična tijela koja je ostavio u dvorcu.
"Ginny, tko je još poginuo?"
"Ne brini se, nitko od naših."
"Ali Tamni znamen - Malfoy je rekao da je prekoračio preko nekog mrtvog tijela..."
"Prekoračio je Billa, ali u redu je, živ je."
Harry je u njezinu glasu ipak začuo nešto što nije slutilo na dobro.
"Jesi li sigurna?"
"Naravno da sam sigurna... malo je... nastradao, to je sve. Napao ga je Greyback. Madame Pomfrey kaže
da neće... neće izgledati kao prije..." Ginnyn je glas lagano zadrhtao. "Još ne znamo kakve će napad imati
posljedice... mislim, Greyback je vukodlak, ali u vrijeme napada nije bio preobražen."
"Ali ostali... na podu je ležalo još ljudi..."
"Neville je isto u bolničkom krilu, ali madame Pomfrey misli da će se potpuno oporaviti, a profesora
Flitwicka je pogodila čarolija omamljivanja, ali dobro je, osim što je još malo potresen. Nije htio ostati u
bolnici nego se otišao pobrinuti za Ravenclawe. Poginuo je jedan smrtonoša - pogodila ga je jedna od
ubojitih kletvi koje je onaj ogromni plavokosi tip ispaljivao na sve strane - Harry, da nismo popili tvoj
napitak za sreću, mislim da bi nas sve pobili, ali ovako nas je sve promašilo..."
Dospjeli su pred bolničko krilo. Otvorivši vrata, Harry je u najbližem krevetu ugledao usnulog Nevillea.
Ron, Hermiona, Luna, Tonks i Lupin stajali su oko kreveta na drugom kraju sobe. Kad su začuli zvuk
otvaranja vrata, svi su pogledali prema njima. Hermiona je potrčala u susret Harryju i zagrlila ga. Prema
njemu je krenuo i Lupin, izgledajući zabrinuto.
"Harry, kako si?"
"Dobro sam... kako je Bill?"
Nitko mu nije odgovorio. Harry je pogledao preko Hermionina ramena i na Billovu jastuku ugledao
neprepoznatljivo lice, tako izrezano i izmrcvareno da je izgledao groteskno. Madame Pomfrey mazala je
rane zelenom mašću neugodna mirisa. Harry se sjetio lakoće s kojom je Snape štapićem izliječio
Malfoyeve rane od Sectumsempre.
"Zar ih ne možete liječiti nekom čarolijom?" upita on sestru.
"Čarolije tu ništa ne mogu", odvrati madame Pomfrey. "Pokušala sam sve što znam, ali nema lijeka za
vukodlakov ugriz."
"Ali nije ga ugrizao u vrijeme punog Mjeseca", reče Ron, zureći u bratovo lice kao da može pogledom
natjerati rane da zacijele. "Greyback se nije preobrazio, to valjda znači da Bill neće postati...pravi...!
Nesigurno je pogledao Lupina.
"Ne, mislim da Bill neće postati pravi vukodlak," složi se Lupin, "ali to ne znači da je potpuno izbjegao
infekciju. To su uklete rane. Malo je vjerojatno da će ikad u potpunosti zarasti, a... a Bili će u budućnosti
vjerojatno poprimiti neke vučje osobine."
"Možda će Dumbledore imati neko rješenje", dosjeti se Ron. "Gdje je on? Bili se s onim manijacima borio
po Dumbledoreovoj zapovijedi, Dumbledore mu duguje, ne može ga ostaviti u ovakvom stanju..."
"Rone... Dumbledore je mrtav", reče Ginny.
"Ne!" Lupinov je pogled grozničavo odletio od Ginny do Harryja, valjda zbog nade da će Harry osporiti
njezine riječi. Kad Harry ništa nije rekao, Lupin je klonuo u stolac pokraj Billova kreveta i rukama pokrio
lice. Harry nikad prije nije vidio da Lupin gubi kontrolu. Osjećao se kao da je zašao u Lupinovu intimu,
kao da gleda nešto nedolično. Okrenuo je glavu i susreo Ronov pogled, šutke potvrdivši Ginnyne riječi.
"Kako je umro?" šapne Tonks. "Što se dogodilo?"
"Snape ga je ubio", odvrati Harry. "Bio sam tamo, sve sam vidio. Došli smo na Astronomsku kulu jer je
Znamen lebdio iznad nje... Dumbledoreu je bilo loše, bio je vrlo slab, ali mislim da je shvatio da smo upali
u klopku kad je začuo da netko trči stubama. Paralizirao me, nisam se mogao ni pomaknuti, bio sam
skriven Plaštem nevidljivosti - a onda se na vratima pojavio Malfoy i razoružao ga..." Hermiona je
rukama pokrila usta, a Ron je zastenjao. Lunine su usne zadrhtale.
"... došlo je još smrtonoša... i nakon njih Snape... Snape je bacio kletvu. Avadu kedavru." Harry nije
mogao nastaviti.
Madame Pomfrey briznula je u plač. Nije reagirao nitko osim Ginny, koja je rekla: "Psst! Slušajte!"
Gutajući suze, madame Pomfrey raširila je oči i prstima pritisnula usne. Negdje u tami, feniks je pjevao
pjesmu kakvu Harry nikad prije nije čuo: bila je to bolna tužaljka strašne ljepote. Harry je, kao i prvi put
kad je čuo feniksov pjev, opet osjetio da glazba svira u njemu, a ne vani. Činilo mu se da se njegova
vlastita bol magično pretvorila u melodiju koja je odjekivala perivojem i kroz prozore ulazila u dvorac.
Nije znao koliko su dugo stajali i slušali, a ni zašto je imao osjećaj da im je zvuk njihova tugovanja
pretočen u pjesmu ublažio bol, ali činilo mu se da su se vrata bolničkog krila ponovo otvorila tek mnogo
kasnije. U sobu je ušla profesorica McGonagall. Na njoj su se, kao i na drugima, još uvijek vidjeli tragovi
borbe; lice joj je bilo izgrebeno, a pelerina poderana.
"Molly i Arthur su na putu ovamo", reče ona, razbijajući čaroliju glazbe. Svi su se prenuli iz transa, opet
se okrećući Billu, trljajući oči ili odmahujući glavom. "Harry, što se dogodilo? Hagrid kaže da ste vi bili s
profesorom Dumbledoreom kad je... kad se to zbilo. Kaže da je profesor Snape sudjelovao u
nekakvom..."
"Snape je ubio Dumbledorea", prekine je Harry.
Na trenutak je zurila u njega i potom se zaljuljala kao da će pasti. Madame Pomfrey, koja se u
međuvremenu pribrala, potrčala je prema njoj, usput dočaravajući stolac koji je zatim gurnula pod
McGonagallovu.
"Snape", nemoćno ponovi McGonagallova, klonuvši na stolac. "Svi smo se pitali... ali on mu je vjerovao...
uvijek... Snape... ne mogu vjerovati..."
"Snape je bio iznimno vješt oklument", reče Lupin, netipično grubim glasom. "To smo oduvijek znali."
"Ali Dumbledore se zaklinjao da je on na našoj strani!" šapne Tonks. "Uvijek sam mislila da Dumbledore
sigurno zna nešto o Snapeu što mi ne znamo..."
"Uvijek je davao naslutiti da za svoje povjerenje u Snapea ima neoboriv razlog", promrmlja profesorica
McGonagall, brišući kutove suznih očiju rupčićem kariranog obruba. "Mislim... s obzirom na Snapeovu
prošlost... nije ni čudo što su se ljudi pitali... ali Dumbledore mi je izričito rekao da je Snapeovo pokajanje
apsolutno iskreno... nije htio čuti ni riječ protiv njega!"
"Voljela bih znati čime ga je to Snape uvjerio", reče Tonks.
"Ja znam", reče Harry. Svi su se okrenuli prema njemu. "Snape je Voldemortu dojavio podatak zbog
kojeg je Voldemort krenuo u lov na moju mamu i tatu. Poslije je Snape rekao Dumbledoreu da nije znao
što čini, da mu je stvarno žao što je to učinio, da mu je žao što su mrtvi."
"I Dumbledore mu je povjerovao?" zaprepašteno upita Lupin. "Dumbledore je povjerovao da je Snapeu
žao što je James mrtav? Snape je mrzio Jamesa..."
"A ni o mojoj mami nije imao bolje mišljenje", reče Harry, "jer su joj roditelji bili bezjaci... jednom ju je
nazvao mutnjakušom..."
Nitko nije pitao kako Harry zna za to. Činilo se da su svi u stanju užasnutog šoka i da se još bore s
prihvaćanjem čudovišne istine o tome što se dogodilo.
"Ja sam kriva za sve", iznenada progovori profesorica McGonagall. Vrtjela je rupčić u rukama, djelujući
rastrojeno. "Ja sam kriva. Poslala sam Filcha da ode po Snapea, poručila sam mu da nam dođe pomoći!
Da nisam javila Snapeu što se događa, možda se nikad ne bi udružio sa smrtonošama. Mislim da nije
znao da su u dvorcu dok mu Filius nije rekao, mislim da nije znao da dolaze."
"Nisi ti kriva, Minerva", odlučno joj reče Lupin. "Svima nam je trebala pomoć, bili smo sretni što Snape
dolazi..."
"Kad je stigao na mjesto borbe, je li se pridružio smrtonošama?" upita Harry, gladan detalja o Snapeovu
dvoličnom i sramotnom ponašanju, grozničavo prikupljajući nove razloge za svoju mržnju, za osvetu na
koju se u sebi već zakleo.
"Ne znam što se točno dogodilo", reče profesorica McGonagall odsutnim tonom. "Vladala je takva
zbrka... Dumbledore je rekao da ga nekoliko sati neće biti u školi i da za to vrijeme moramo patrolirati
hodnicima, za svaki slučaj... priključili su nam se Remus, Bill i Nymphadora... krenuli smo u ophodnju. Sve
je djelovalo mirno. Svi tajni izlazi iz škole bili su pokriveni. Znali smo da ne mogu doći ni zračnim putem.
Svi ulazi u dvorac bili su zaštićeni moćnim čarolijama. Još uvijek mi nije jasno kako su smrtonoše ušli..."
"Ja znam", reče Harry. Ukratko im je objasnio što se dogodilo s parom ormara za nestajanje i magičnim
prolazom između njih. "I tako su uspjeli proći kroz Sobu potrebe."
Gotovo protiv volje, pogledao je prvo Rona, a zatim Hermionu. Oboje su djelovali zgromljeno.
"Ja sam zeznuo stvar, Harry", reče Ron nesretno. "Postupili smo kako si nam rekao: pogledali smo mapu
za haranje, ali nismo nigdje vidjeli Malfoya, pa smo zaključili da je u Sobi potrebe. Ginny, Neville i ja otišli
smo stražariti pred nju... ali Malfoy se ipak uspio izvući."
"Izašao je iz Sobe otprilike sat vremena nakon što smo počeli držati stražu", preuzme Ginny. "Bio je sam i
nosio je onu groznu smežuranu ruku..."
"Ruku s onoga svijeta", pojasni Ron. "Sjećaš se, ona osvjetljava put samo svom vlasniku."
"U svakom slučaju," nastavi Ginny, "sigurno je izašao provjeriti može li pustiti smrtonoše iz Sobe, jer je
bacio nešto u zrak čim nas je vidio i odjednom je sve bilo mračno kao u rogu..."
"... Peruanski prašak za instant-mrak", gorko dometne Ron. "Iz Fredova i Georgeova dućana. Morat ću s
njima porazgovarati o tome kome prodaju svoje proizvode."
"Sve smo pokušali - Lumos, Incendio", reče Ginny. "Tama je bila neprobojna. Nije nam preostalo drugo
nego da iz hodnika izađemo opipavajući zidove, a u međuvremenu smo slušali kako pokraj nas
protrcavaju drugi ljudi. Naravno, Malfoy je vidio kud ide, jer je imao onu rucetinu, on ih je i vodio, ali mi
se nismo usudili upotrijebiti kletve ili nešto slično jer smo se bojali da ćemo pogoditi jedni druge. Kad
smo konačno došli do osvijetljenog hodnika, oni su već nestali."
"Na svu sreću," promuklo reče Lupin, "Ron, Ginny i Neville gotovo su odmah naletjeli na nas i rekli nam
što se dogodilo. Našli smo smrtonoše nekoliko minuta kasnije. Išli su u smjeru Astronomske kule. Malfoy
očito nije očekivao da će u dvorcu biti još stražara. U svakom slučaju, činilo se da je potrošio svoju zalihu
praška za mrak. Izbila je borba, oni su se rasuli na sve strane, a mi smo pojurili za njima. Jedan od njih,
Gibbon, odvojio se i otrčao u kulu..."
"Da ispali Znamen?" upita Harry.
"Sigurno zbog toga, da, vjerojatno su se tako dogovorili prije izlaska iz Sobe potrebe", odvrati Lupin. "Ali
rekao bih da Gibbon nije bio raspoložen da sam čeka Dumbledorea, jer se ubrzo trkom vratio u bitku,
gdje ga je pogodila ubojita kletva koja je mene promašila za dlaku."
"Ako je Ron stražario pred Sobom potrebe s Ginny i Nevilleom," obrati se Harry Hermioni, "znači li to da
si ti bila...?"
"Pred Snapeovim kabinetom, da", šapne Hermiona. U očima su joj svjetlucale suze. "S Lunom. Provele
smo tamo cijelu vječnost, ali ništa se nije događalo... nismo znale što se zbiva gore, Ron je odnio mapu
za haranje... već je bila skoro ponoć kad je u tamnički dio dotrčao profesor Flitwick. Vikao je da su u
dvorcu smrtonoše, mislim da uopće nije registrirao Lunu i mene, odmah je uletio u Snapeov kabinet.
Čule smo kako govori Snapeu da trebaju njegovu pomoć, a onda smo začule glasan tresak. Snape je
istrčao iz sobe i ugledao nas dvije i... i..."
"Što?" poticao ju je Harry.
"Bila sam tako glupa, Harry!" reče Hermiona prodornim šaptom. "Rekao je da se profesor Flitwick
onesvijestio i da se mi pobrinemo za njega... jer on mora otići gore da pomogne u borbi protiv
smrtonoša..."
Pokrila je lice od srama i nastavila govoriti kroz prste, pa joj je glas zvučao prigušeno.
"Ušle smo u Snapeov kabinet da vidimo kako možemo pomoći profesoru Flitwicku i našle ga
onesviještenog na podu... i, oh, sad je to tako očito, Snape je sigurno omamio Flitwicka, ali nismo to
shvatile, Harry, nismo shvatile, samo smo ga pustile da ode!"
"Niste vi krive", odlučno reče Lupin. "Hermiona, da niste poslušale Snapea i maknule mu se s puta,
vjerojatno bi ubio i tebe i Lunu."
"Zatim je došao gore", reče Harry, koji je u glavi vidio kako Snape trči uz mramorno stubište, izvlačeći
štapić iz crne pelerine koja se, kao i uvijek, nadizala oko njega, "i našao je mjesto vaše bitke..."
"Bilo je stvarno gusto, gubili smo", reče Tonks prigušenim glasom. "Gibbon je pao, ali ostali smrtonoše
izgledali su kao da su spremni boriti se do smrti. Neville je bio ozlijeđen, Greyback je izmasakrirao Billa...
sve je bilo u mraku... kletve su frcale na sve strane... mali Malfoy je nestao, sigurno se provukao i popeo
u kulu... onda je za njim potrčalo još nekoliko smrtonoša i jedan od njih je sigurno blokirao stubište
kletvom... kad je Neville jurnuo za njima, odbacila ga je u zrak..."
"Nitko nije mogao probiti barijeru," reče Ron, "a onaj ogromni smrtonoša je i dalje ispaljivao kletve gdje
je stigao, odbijale su se od zidova i prelijetale pokraj nas..."
"A onda se pojavio Snape", doda Tonks, "i odmah nestao..."
"Vidjela sam da trči prema nama, ali uto je k meni doletio urok onog velikog smrtonoše pa sam se
izmaknula i izgubila pregled nad situacijom", objasni Ginny.
"Ja sam vidio kad je protrčao kroz ukletu barijeru kao da je nema", reče Lupin. "Odmah sam potrčao za
njim, ali mene je odbacila isto kao Nevillea..."
"Sigurno je znao neku nama nepoznatu čaroliju", šapne McGonagallova. "Na kraju krajeva... ipak je on
predavao Obranu od mračnih sila... jednostavno sam pretpostavila da želi sustići smrtonoše koji su
pobjegli u kulu..."
"Pa da," jarosno će Harry, "ali da im pomogne, ne da ih zaustavi... a kladim se da su kroz barijeru mogli
proći samo ljudi s Tamnim znamenom. Što se dogodilo kad se vratio iz kule?"
"Pa, krupni smrtonoša baš je bio ispalio urok od kojeg se urušilo pola stropa, a usput je njime skinuo i
kletvu sa stubišta", odgovori Lupin. "Svi smo pojurili u tom smjeru... točnije, svi koji smo još bili na
nogama... i onda su iz prašine iznikli Snape i dečko... naravno, nismo ih napali..."
"Samo smo ih pustili da prođu," reče Tonks muklim glasom, "mislili smo da su im smrtonoše za petama...
u sljedećem trenutku, došli su i ostali smrtonoše, kao i Greyback, pa smo se opet počeli boriti... učinilo
mi se da čujem kako Snape nešto viče, ali ne znam što..."
"Viknuo je: 'Gotovo je'", reče Harry. "Ostvario je svoju namjeru."
Svi su zašutjeli. Mračnim perivojem još je odjekivala Fawkesova tužaljka. Dok se zrak orio od glazbe,
Harryju su se u um potkrale nezvane, neželjene misli... jesu li već odnijeli Dumbledoreovo truplo iz
podnožja kule? Što će sad biti s njim? Gdje će počivati? Čvrsto je stisnuo šake u džepovima, osjetivši pod
zglobovima desne ruke lažni horkruks savijen u hladno malo klupko.
Svi su poskočili kad su se vrata sobe naglo otvorila. Prema njima su hodali gospodin i gospođa Weasley, a
iza njih i Fleur. Na njezinu lijepom licu vidjela se strava.
"Molly... Arthure..." reče profesorica McGonagall, skačući na noge i hitajući im u susret. "Tako mi je
žao..."
"Bill", šapne gospođa Weasley, projurivši mimo profesorice McGonagall kad je spazila Billovo unakaženo
lice. "Oh, Bill!"
 Lupin i Tonks brzo su ustali i povukli se, da naprave mjesta za gospodina i gospođu Weasley. Gospođa
Weasley nagnula se nad sina i utisnula poljubac u njegovo krvavo čelo.
"Kažete da ga je napao Greyback?" obrati se gospodin Weasley profesorici McGonagall smetenim
tonom. "Ali da u to vrijeme nije bio preobražen u vukodlaka? Što to znači? Što će se dogoditi s Billom?"
"Još ne znamo", odvrati profesorica McGonagall, bespomoćno pogledavajući Lupina.
"Mislim da možemo očekivati neki stupanj infekcije, Arthure", reče Lupin. "Ovo je čudan slučaj, možda
jedinstven... ne znamo kako će se ponašati kad se probudi..."
Gospođa Weasley uzela je smrdljivu mast iz ruku madame Pomfrey i počela mazati Billove rane.
"A Dumbledore...?" upita gospodin Weasley. "Minerva, je li istina... je li stvarno...?"
Profesorica McGonagall je kimnula, a Harry je osjetio da je Ginny, koja je stajala do njega, napravila nagli
pokret. Pogledao ju je. Ona je ponešto suženim očima motrila Fleur, koja je pak zurila u Billa skamenjena
izraza lica.
"Nema više Dumbledorea", šapne gospodin Weasley, ali gospođa Weasley imala je oči samo za
najstarijeg sina. Počela je jecati. Suze su joj kapale na Billovo unakaženo lice.
"Naravno, nije važno kako izgleda... nije to ono što je n-najvaž-nije... ali bio je tako zgodan d-dečkić...
uvijek je bio tako zgodan... i t-trebao se vjenčati!"
"Ma što vam to znači?" iznenada progovori Fleur, povišenim tonom. "Što vam znači to 'trebao se
vjenčati'?"
Gospođa Weasley, zatečena, podigne uplakano lice prema njoj.
"Pa... samo to da..."
"Mislite da Bill više neće htjeti da se vjenčamo?" ljutito je upita Fleur. "Mislite da me zbog tih ugriza više
neće voljeti?"
"Ne, nisam to..."
"Jer hoće!" prekine je Fleur. Uspravila se, visoko uzdignute glave, i zabacila slap srebrnaste kose.
"Trebalo bi se dogoditi nešto puno gore od vukodlaka da me Bill prestane voljeti!"
"Pa, dobro, ne sumnjam," reče gospođa Weasley, "ali mislila sam da možda... s obzirom na to... kako on
sad..."
"Mislili ste da se ja neću htjeti udati za njega? Ili bi možda bilo točnije reći da ste se tome nadali?"
odvrati Fleur, dok su joj nosnice podrhtavale od bijesa. "Kao da je mene briga kako on izgleda! Mislim da
sam ja dovoljno zgodna za oboje! Ovi ožiljci samo dokazuju da je moj muž hrabar! A to je moj posao!"
dometne ona srdito, gurnuvši gospođu Weasley u stranu i otevši joj mast iz ruku.
Gospođa Weasley stala je uz muža i promatrala kako Fleur čisti Billove rane vrlo neobična izraza lica. Svi
su šutjeli. Harry se nije usudio ni pomaknuti. Kao i ostali, iščekivao je eksploziju.
"Naša prateta Muriel", progovori gospođa Weasley nakon duge stanke, "ima prekrasnu dijademu -
goblinske izrade - i sigurna sam da bih je mogla nagovoriti da ti je posudi za vjenčanje. Znaš, ona jako voli
Billa, a ta dijadema bi se savršeno slagala s tvojom kosom."
"Hvala vam," ukočeno odvrati Fleur, "sigurna sam da bi to bilo krasno."
U sljedećem trenutku - Harryju nije bilo baš najjasnije kako se to dogodilo - obje su žene plakale i grlile
se. Totalno zbunjen, pitajući se je li cijeli svijet poludio, okrenuo se da pogleda iza sebe: Ron je izgledao
točno onoliko zapanjeno koliko se Harry osjećao, a Ginny i Hermiona zaprepašteno su gledale jedna u
drugu.
"Vidiš!" začu se nervozan glas. Tonks je sijevala pogledom na Lupina. "I dalje se želi udati za njega, iako
ga je ugrizao vukodlak! Uopće ju nije briga za to!"
"Njihova je situacija drugačija", odvrati Lupin. Jedva je micao usnama i odjednom postao vrlo napet. "Bill
neće postati pravi vukodlak. Naši su slučajevi posve..."
"Ali ni mene nije briga, nije me briga!" reče Tonks. Zgrabila je Lupina za prednji dio pelerine i protresla
ga. "Rekla sam ti milijun puta..."
A Harry je najednom shvatio sve: i značenje Tonksina patronusa i neveselu smećkastu boju njezine kose i
razlog zbog kojeg je odjurila k Dumbledoreu kad je čula glasine da je Greyback nekoga napao. Nije se
Tonks zaljubila u Siriusa...
"A ja sam tebi milijun puta rekao", odvrati Lupin, zureći u pod da je ne mora pogledati u oči, "da sam
prestar za tebe, presiromašan...preopasan..."
"Ja cijelo vrijeme govorim da se ponašaš besmisleno", javi se gospoda Weasley preko Fleurina ramena,
nastavljajući je tapšati po leđima.
"Ne ponašam se besmisleno", odvrati Lupin mirno. "Tonks zaslužuje nekoga tko je mlad i zdrav."
"Ali želi tebe", reče gospodin Weasley s blagim smiješkom. "Osim toga, Remuse, mladi i zdravi muškarci
ne ostaju uvijek takvima." Žalosno je pokazao prema svom sinu, koji je ležao među njima.
"Ovo... nije trenutak za takve rasprave", reče Lupin, izbjegavajući poglede ostalih i smeteno se
ogledavajući po sobi. "Dumbledore je mrtav..."
"Nitko ne bi bio sretniji od Dumbledorea da zna kako na svijetu ima malo više ljubavi", presiječe ga
profesorica McGonagall u istom trenutku kad su se opet otvorila bolnička vrata. U sobu je ušao Hagrid.
Ono malo lica koje nije pokrivala kosa ili brada bilo je mokro i otečeno; tijelo su mu potresali jecaji, a u
ruci je stezao golemi točkasti rupčić.
"O... obavljeno, profesorice", jedva je istisnuo. "O... odnio sam ga. Profesorica Sprout je djecu poslala na
spavanje. Profesor Flitwick malo je prilegao, ali rekao je da će se brzo oporavit, a profesor Slughorn kaže
da je Ministarstvo dobilo poruku."
"Hvala vam, Hagride", reče profesorica McGonagall. Odmah je ustala i obratila se okupljenima oko
Billova kreveta. "Morat ću primiti ljude iz Ministarstva čim stignu. Hagride, molim vas da javite
predstojnicima domova - neka Slughorn predstavlja Slytherin - da ih odmah želim vidjeti u uredu. Molim
vas da i vi dođete."
Hagrid je kimnuo, okrenuo se i polako, vukući noge, napustio sobu, a ona je pogledala Harryja.
"Prije nego što se sastanem s njima, htjela bih na brzinu porazgovarati s vama. Molim vas, pođite sa
mnom..."
Harry je ustao, promrmljao: "Vidimo se uskoro", Ronu, Hermioni i Ginny te krenuo za profesoricom
McGonagall, napuštajući bolničko krilo. Hodnici su bili pusti. Čuo se samo udaljeni feniksov pjev. Harryju
je trebalo nekoliko minuta da shvati kako ne idu u ured profesorice McGonagall, nego u Dumbledoreov
kabinet, a onda još nekoliko sekundi da se sjeti da je ona, naravno, zamjenica ravnatelja... točnije, da je
sad ravnateljica... što znači da će prostorija iza vodorige odsad pripadati njoj...
Šutke su se uspeli zavojitim stubištem i ušli u okrugli ured. Nije znao što je očekivao: možda da će soba
biti zastrta u crninu ili čak da će tu naći Dumbledoreovo mrtvo tijelo. Ali kabinet je izgledao gotovo
jednako kao prije samo nekoliko sati, kad su Dumbledore i Harry zajedno otišli iz njega. Na stolićima
vretenastih nogu i dalje su stajali srebrnasti instrumenti, zujeći i ispuštajući dim. Gryffindorov mač u
vitrini presijavao se na mjesečini. Na polici iza radnog stola još je stajao Razredbeni klobuk. Samo je
Fawkesova prečka bila prazna; on je još pjevao svoju tužaljku u perivoju. A nizu mrtvih ravnatelja i
ravnateljica Hogwartsa pridružio se novi portret... Dumbledore je kunjao u zlatnom okviru iznad radnog
stola. Na kukastom nosu sjedile su polukružne naočale, a lice mu je imalo spokojan i miran izraz.
Profesorica McGonagall samo je jednom brzo pogledala portret i napravila neobičnu kretnju, kao da se
ohrabruje. Stala je iza radnog stola i okrenula se prema Harryju. Njezino izborano lice odavalo je
napetost.
"Harry," reče ona, "želim da mi kažete što ste vi i profesor Dumbledore večeras radili nakon odlaska iz
škole."
"Ne mogu vam to reći, profesorice", odvrati Harry. Imao je spreman odgovor jer je takvo pitanje i
očekivao. Dumbledore mu je baš ovdje, u ovoj prostoriji, rekao da sadržaj instrukcija smije povjeriti
samo Ronu i Hermioni.
"Harry, to bi moglo biti važno", reče profesorica McGonagall.
"I jest važno," odvrati Harry, "i to jako, ali on nije želio da o tome ikome govorim."
Profesorica McGonagall je sijevnula pogledom.
"Potteru," (Harryju nije promaklo da ga opet oslovljava prezimenom), "s obzirom na pogibiju profesora
Dumbledorea, sigurno uviđate da se situacija ponešto promijenila..."
"Ne slažem se s vama", reče Harry, sliježući ramenima. "Profesor Dumbledore mi nikad nije rekao da
poslije njegove smrti više ne moram slušati njegove zapovijedi."
"Ali..."
"Ali postoji nešto što biste trebali saznati prije nego što dođu ljudi iz Ministarstva. Madame Rosmerta je
ukleta Imperiusom, pomagala je Malfoyu i smrtonošama, tako su ogrlica i otrovana medovina..."
"Rosmerta?" zaprepašteno će profesorica McGonagall. Nije mogla nastaviti jer se na vratima iza njih
začulo kucanje. U sobu su umorno ušli profesorica Sprout, Flitwick i Slughorn, a iza njih i Hagrid, koji je
još uvijek gorko plakao. Njegovo gorostasno tijelo treslo se od tuge.
"Snape!" izletjelo je blijedom i oznojenom Slughornu, koji je izgledao najpotresenije. "Snape! Predavao
sam mu! Mislio sam da ga poznajem!"
Ali prije nego što mu je itko dospio odgovoriti, sa zida visoko iznad njih dopro je oštar glas. U dotad
prazno platno vratio se čarobnjak žućkastog tena i kratkih crnih šiški.
"Minerva, ministar stiže za nekoliko sekundi, upravo se dezaparatirao iz Ministarstva."
"Hvala vam, Everarde", reče profesorica McGonagall. Odmah se obratila učiteljima.
"Htjela sam da prodiskutiramo što ćemo s Hogwartsom prije nego što on dođe", hitro će ona. "Što se
mene tiče, nisam uvjerena da bismo u sljedećoj školskoj godini trebali nastaviti s radom. Činjenica da je
ravnatelja škole ubio naš kolega baca ljagu na povijest Hogwartsa. To je jednostavno strašno."
"Sigurna sam da bi Dumbledore želio da škola ostane otvorena", reče profesorica Sprout. "Ako se samo
jedan učenik poželi vratiti, vjerujem da škola mora ostati otvorena za tog učenika."
"No hoće li nam nakon ovoga ostati ijedan učenik?" upita Slughorn. Obrisao je znojno čelo svilenim
rupčićem. "Roditelji će htjeti da im djeca ostanu kod kuće i ne mogu reći da bih ih za to krivio. Osobno ne
mislim da smo u Hogwartsu u većoj opasnosti nego drugdje, ali ne možete od majki očekivati da
razmišljaju na isti način. One će, sasvim prirodno, htjeti da im obitelji budu na okupu."
"Slažem se", reče profesorica McGonagall. "I, u svakom slučaju, ne može se reći da je Dumbledoreu ideja
o zatvaranju Hogwartsa bila nezamisliva. Nakon ponovnog otvaranja Odaje tajni, razmišljao je o tome da
zatvori školu - a moram reći da je meni ubojstvo profesora Dumbledorea strašnije od pomisli da se u
dubinama dvorca krije Slytherinovo čudovište..."
"Moramo se konzultirati s članovima nadzornog odbora", piskutavo se oglasi profesor Flitwick. Osim
velike modrice na čelu, činilo se da mu pad u Snapeovu kabinetu nije naškodio. "Moramo postupati u
skladu sa službenom procedurom. Ne bismo trebali prenagliti s odlukom."
"Hagride, vi još niste ništa rekli", nastavi profesorica McGonagall. "Što vi mislite, bi li Hogwarts trebao
ostati otvoren?"
Hagrid, koji tijekom cijele diskusije nije prestao tiho roniti suze u veliki točkasti rupčić, pogledao ju je
crvenim, otečenim očima i promuklo odgovorio: "Ne znam, profesorice... tu bi odluku trebali donijet
predstojnici domova i ravnateljica..."
"Profesor Dumbledore uvijek je cijenio vaše mišljenje," blago mu odvrati profesorica McGonagall, "a isto
vrijedi i za mene."
"Pa, ja ću ostat", reče Hagrid. Iz kutova očiju još su tekle krupne suze i slijevale se u zamršenu bradu.
"Meni je ovo dom od moje trinaeste godine. I dok ima djece koja hoće da ih podučavam, to ću i činit.
Ali... ne znam... Hogwarts bez Dumbledorea..."
Teško je progutao i opet se sakrio iza rupčića. Svi su zašutjeli.
"Dobro," reče profesorica McGonagall, pogledavajući kroz prozor u perivoj, da ne propusti ministrov
dolazak, "u tom slučaju, moram se složiti s Filiusom da je najbolje konzultirati se s nadzornim odborom i
konačnu odluku prepustiti njima."
"Idemo dalje - kako učenike poslati kućama... vjerojatno bi bilo dobro da to učinimo što prije. Mogli
bismo organizirati da Hogwarts-ekspres dođe već sutra, ako se to pokaže potrebnim..."
"A Dumbledoreov pogreb?" napokon je progovorio Harry.
"Pa..." poče profesorica McGonagall. Glas joj je zadrhtao pa više nije zvučala onako žustro. "Ja... znam da
je Dumbledore želio počivati ovdje, u Hogwartsu..."
"Onda će tako i biti, zar ne?" žestoko odvrati Harry.
"Samo ako nam Ministarstvo dopusti", reče profesorica McGonagall. "Nijedan dosadašnji ravnatelj ili
ravnateljica nije..."
"Nijedan dosadašnji ravnatelj ili ravnateljica nije toliko dao ovoj školi", zareži Hagrid.
"Hogwarts bi trebao biti Dumbledoreovo posljednje počivalište", reče profesor Flitwick.
"Apsolutno", doda profesorica Sprout.
"A u tom slučaju," reče Harry, "ne biste smjeli poslati učenike kući prije pogreba. Svi će mu željeti reći..."
Posljednje riječi su mu zapele u grlu, ali profesorica Sprout dovršila je rečenicu umjesto njega.
"Zbogom."
"Mudro zborite", zapiskuta profesor Flitwick. "Doista mudro zborite! Naši bi mu učenici trebali odati
počast, kako se i priliči. Možemo organizirati da kući odu nakon pogreba."
"Slažem se", grakne profesorica Sprout.
"Valjda... da..." reče Slughorn prilično uzrujanim glasom. Hagrid je svoje slaganje izrazio prigušenim
jecajem.
"Eno ga", odjednom reče profesorica McGonagall, piljeći u perivoj. "Ministar... a koliko vidim, doveo je i
delegaciju..."
"Smijem li otići, profesorice?" smjesta upita Harry. Nije imao nikakvu želju da se večeras susretne s
Rufusom Scrimgeourom i podnosi njegova pitanja.
"Smijete," reče profesorica McGonagall, "i to smjesta." Prišla je vratima i otvorila ih. Harry se žurno
spustio niz zavojito stubište. Plašt nevidljivosti ostao je na Astronomskoj kuli, ali to ionako nije bilo
važno. U hodnicima nije bilo nikoga tko bi vidio njegov prolazak, čak ni Filcha, Gospe Norris ili Peevesa.
Nije sreo ama baš nikoga dok nije skrenuo u hodnik koji je vodio u gryffindorsku društvenu prostoriju.
"Je li istina?" šapnula je Debela dama kad joj je prišao. "Je li stvarno istina? Dumbledore - mrtav?" 
"Da", reče Harry.
Glasno je zajecala i pustila ga da uđe a da nije zatražila lozinku. Harryja nije nimalo iznenadilo što je
društvena prostorija krcata. Kad se provukao kroz otvor iza portreta, zavladao je muk. Vidio je da u
obližnjoj grupici sjede Dean i Seamus. Dakle, spavaonica je sigurno bila prazna, ili gotovo prazna. Ne
obraćajući se nikome, ne gledajući ni u koga, Harry je prošao kroz prostoriju i vrata muške spavaonice.
Kao što se i nadao, u spavaonici ga je čekao Ron, sjedeći na krevetu u dnevnoj odjeći. Harry je sjeo na
svoj krevet. Na trenutak su se samo gledali.
"Pričaju o zatvaranju škole", reče Harry.
"Lupin je rekao da bi se to moglo dogoditi", odvrati Ron.
Nastala je stanka.
"Pa?" upita Ron jedva čujnim glasom, kao da se pribojava da će ih namještaj prisluškivati. "Jeste li ga
našli? Jeste li ga uzeli? Horkruks?"
Harry odmahne glavom. Događaji na crnom jezeru sad su mu se činili kao dio neke stare noćne more. Zar
se sve to zbilo prije samo nekoliko sati?
"Niste ga pokupili?" pokunjeno će Ron. "Nije ga bilo?"
"Ne", odvrati Harry. "Već ga je odnio netko drugi i na njegovo mjesto stavio krivotvorinu."
"Već ga je odnio..."
Harry je bez riječi iz džepa izvukao lažni medaljon i dao ga Ronu. Cijela priča može pričekati... večeras to
nije bilo važno... nije bilo važno ništa osim završetka - završetka te besmislene avanture i završetka
Dumbledoreova života...
"R.A.B.," šapne Ron, "ali tko je to?"
"Ne znam", reče Harry. Legao je na krevet bez presvlačenja i tupo se zagledao u strop. Uopće ga nije
zanimalo tko je R.A.B.; sumnjao je da će ikad više osjetiti radoznalost. Dok je ležao, shvatio je da u
perivoju opet vlada tišina. Fawkes je otpjevao svoju pjesmu.
I Harry je u tom trenutku znao, ne shvaćajući kako, da je feniks otišao, da je zauvijek napustio Hogwarts,
baš kao što je Dumbledore napustio školu, ovaj svijet... i Harryja.
GLAVA TRIDESETA
Bijela grobnica

 
Sva su predavanja bila otkazana, svi ispiti odgođeni. U sljedeća dva dana neke su učenike po kratkom
postupku iz Hogwartsa odveli njihovi roditelji - blizanke Patil nestale su već sljedećeg jutra, i to prije
doručka, a Zachariasa Smitha iz dvorca je otpratio njegov oholi otac. S druge strane, Seamus Finnigan
glatko je odbio otići kući sa svojom majkom, što je dovelo do glasne svađe u predvorju dvorca koja je
završila tek kad je Seamusova majka pristala pričekati da završi pogreb. Nije joj bilo lako pronaći smještaj
u Hogsmeadeu jer su u selo nagrnule brojne vještice i čarobnjaci koji su se željeli oprostiti od
Dumbledorea.
Među mlađim učenicima izbilo je veliko uzbuđenje kad su na nebu ugledali pepeljastoplavu kočiju veliku
poput kuće koju je vuklo dvanaest krilatih paradnih konja divovskih dimenzija, jer nikad prije nisu vidjeli
ništa slično. Kočija se pojavila u kasno poslijepodne dan prije pogreba, sletjevši na rub Zabranjene šume.
Harry je s prozora dvorca gledao kako iz kočije izlazi gorostasna, naočita žena maslinaste puti i crne kose,
bacivši se u zagrljaj Hagridu. Delegacija iz Ministarstva, uključujući i samog ministra magije, smjestila se u
dvorcu, a Harry je gorljivo izbjegavao sve kontakte s njima. Nije nimalo sumnjao da će prije ili poslije
zatražiti od njega da im objasni što je Dumbledore radio nakon svog posljednjeg odlaska iz Hogwartsa.
Harry, Ron, Hermiona i Ginny nisu se razdvajali. Prekrasno vrijeme kao da im se rugalo; Harry je mogao
zamisliti kako bi im bilo da Dumbledore nije umro, da su mogli uživati u kraju školske godine, nakon
Ginnynih ispita i bez pritiska domaćih zadaća... i zato je iz sata u sat odgađao ono što je znao da mora
reći i ono što je znao da mora učiniti, jednostavno zato što mu je bilo preteško odreći se svoje najveće
utjehe.
U bolničko krilo odlazili su dvaput dnevno: Nevillea su već otpustili, ali Bill je još bio pod njegom
madame Pomfrey. Rane su mu izgledale jednako grozno kao i prvog dana; točnije, sad je jako podsjećao
na Divljookog Moodyja, osim što je Bill, srećom, još imao oba oka i obje noge. Što se tiče njegova
karaktera, činilo se da je ostao isti kao prije. Jedina primjetna promjena bila je njegova novootkrivena
ljubav za vrlo krvave odreske.
"... sva sreća što će se vjenčati sa mnom," sretno je prokomentirala Fleur, popravljajući Billove jastuke,
"stalno govorim da Britanci uvijek prekuhaju meso."
"Vidim da ću se morati pomiriti s tim da je vjenčanje neizbježno", uzdahnula je Ginny te večeri, sjedeći s
Harryjem, Ronom i Hermionom pokraj otvorenog prozora u gryffindorskoj društvenoj prostoriji. Svi su
promatrali sumračni perivoj.
 "Ma nije ona tako loša", reče Harry. "Ali stvarno je ružna", brzo je dodao kad je Ginny podigla obrve.
Ipak se nasmijala, iako pomalo nevoljko.
"Pa, ako to može podnijeti mama, mogu i ja."
"Je li poginuo još netko koga poznajemo?" upitao je Ron Hermionu, koja je upravo listala Večernji
prorok.
Hermiona se lecnula zbog afektirane tvrdoće njegova tona.
"Ne", odvratila je prijekorno i presavila novine. "Još tragaju za Snapeom, ali nisu ništa otkrili..."
"Naravno da nisu", ražesti se Harry, kao i svaki put dosad kad bi netko načeo tu temu. "Neće naći Snapea
dok ne nadu Voldemorta, a znamo kako su se dosad iskazali u tome..."
"Idem u krevet", zijevne Ginny. "Nisam se dobro naspavala od... pa... dobro bi mi došlo malo sna."
Poljubila je Harryja (Ron je teatralno okrenuo glavu na drugu stranu), mahnula ostalima i otišla u žensku
spavaonicu. Čim su se vrata zatvorila za njom, Hermiona se nagnula prema Harryju s izrazito
hermionastim izrazom lica.
"Harry, jutros sam u knjižnici naišla na nešto..."
"R.A.B.?" upita Harry, uspravivši se na stolcu. Nije osjećao ono uzbuđenje i znatiželju kao u mnogim
ranijim prilikama, niti je gorio od želje da odgonetne tajnu. Jednostavno je znao da mora dovršiti zadatak
i otkriti istinu o pravom horkruksu jer će jedino tako moći napraviti sljedeći korak na mračnom i
krivudavom putu koji se protezao pred njim i na koji je stupio s Dumbledoreom, a kojim će, sad je to
znao, morati nastaviti sam. Negdje na svijetu skrivali su se i ostali horkruksi, možda čak sva četiri. Harry
će ih morati pronaći i uništiti, jer u protivnom, Voldemortova smrt uopće neće biti ostvariva. Neprestano
je u glavi ponavljao njihove nazive, kao da će ih nabrajanjem dovući nadohvat ruci: "Medaljon... pehar...
zmija... nešto što je pripadalo Gryffindoru ili Ravenclawici... medaljon... pehar... zmija... nešto što je
pripadalo Gryffindoru ili Ravenclawici..."
Ta je mantra strujala kroz Harryjeve misli svake noći dok je tonuo u san, a snovi su mu bili ispunjeni
peharima, medaljonima i tajanstvenim predmetima koje nikako nije uspijevao dohvatiti, iako bi mu
Dumbledore svaki put ljubazno dodao ljestve od užeta, koje su se pretvarale u zmije čim bi se Harry
počeo penjati po njima... Jutro nakon Dumbledoreove pogibije pokazao je Hermioni poruku iz
medaljona. Nije u inicijalima iz poruke smjesta prepoznala ime nekog opskurnog čarobnjaka iz pročitanih
knjiga, ali otada je posjećivala knjižnicu nešto češće nego što je bilo nužno za osobu koja više nije morala
pisati domaće zadaće.
"Ne," tužno će ona, "pokušavam, Harry, ali još nisam ništa našla... postoje dosta poznati vještica i
čarobnjak s tim inicijalima - Rosalinda Antigona Bungs... Rupert "Axebanger" Brookstanton... ali oni se
nikako ne uklapaju. Sudeći po toj poruci, osoba koja je ukrala horkruks poznavala je Voldemorta, a ja još
nisam našla ni najmanji dokaz da su Bungsica ili Axebanger imali ikakve veze s njim... ne, zapravo, ovo se
tiče... pa, Snapea."
Činilo se da je nervozna već i zato što mu opet izgovara ime. "Što o njemu?" upita Harry mračno,
zavalivši se natrag u stolac.
"Pa, stvar je u tome da sam donekle bila u pravu što se tiče cijele te priče s Princem miješane krvi",
odvrati ona bojažljivo.
"Hermiona, zar mi baš moraš stavljati sol na ranu? Što misliš, kako mi je sad zbog toga?"
"Ne... ne... Harry, nisam tako mislila!" reče ona brzo, ogledavajući se da bude sigurna kako ih nitko ne
prisluškuje. "Bila sam u pravu kad sam rekla da je knjiga nekoć pripadala Eileen Prince. Vidiš... ona je bila
Snapeova majka!"
"I mislio sam da nije neka ljepotica", zamijeti Ron. Hermiona se pravila da ga ne čuje.
"Provjerila sam ostale stare Proroke i naišla na malu obavijest da se Eileen Prince udala za muškarca
zvanog Tobias Snape, a poslije toga na obavijest da je rodila..."
"... ubojicu", sikne Harry.
"Pa... da", reče Hermiona. "Dakle... bila sam donekle u pravu. Snape je sigurno bio ponosan što je po
majci Prince, 'napola princ', kužiš? Po onome što je pisalo u Proroku, Tobias Snape je bio bezjak."
"Da, to se uklapa", reče Harry. "Sigurno je naglašavao svoju čistokrvnu stranu da se može sprijateljiti s
Luciusom Malfoyem i njima sličnima... stvarno je isti kao Voldemort. Čistokrvna majka, otac bezjak...
sramio se svog podrijetla, pokušavao zaplašiti druge korištenjem mračnih vještina, nadjenuo si je
impresivno novo ime - lord Voldemort - Princ miješane krvi - kako Dumbledore to nije vidio...?"
Zašutio je i zagledao se kroz prozor. Neprestano se u mislima vraćao na Dumbledoreovu neoprostivu
vjeru u Snapea... ali Hermiona ga je upravo nehotice podsjetila da je i sam bio jednako zavaran... unatoč
tome što je svaka nova čarolija naškrabana u Prinčevoj knjizi bila opasnija od prethodne, Harry je odbijao
svaku pomisao da bi taj pametni dječak koji mu je toliko pomogao mogao biti loš...
Pomogao... ta mu je misao sad bila gotovo nepodnošljiva...
"Još uvijek ne razumijem zašto te nije prijavio zbog korištenja knjige", reče Ron. "Sigurno je shvatio
odakle si vukao inspiraciju."
"Shvatio je", gorko potvrdi Harry. "Shvatio je kad sam upotrijebio Sectumsempru. Nije mu za to trebala
legilimencija... možda je shvatio i ranije, kad mu je Slughorn rekao da briljiram na Čarobnim napitcima...
pa, tko ga je tjerao da svoju staru knjigu ostavi u dnu onog kredenca?"
"Ali zašto te nije prijavio?"
"Mislim da nije htio da ga povezu s knjigom", reče Hermiona. "Sumnjam da bi Dumbledore bio
oduševljen njenim sadržajem. Čak i da se Snape pravio da nije njegova, Slughorn bi odmah prepoznao
njegov rukopis. U svakom slučaju, knjiga je ostala u staroj Snapeovoj učionici, a kladim se da je
Dumbledore znao da mu se majka prezivala Prince."
"Trebao sam knjigu pokazati Dumbledoreu", reče Harry. "On mi je stalno pokazivao prizore iz kojih se
vidjelo da je Voldemort bio zao još kao školarac, a ja sam imao dokaz da je Snape bio isti..."
"'Zao' je teška riječ", tiho će Hermiona.
"Pa ti si mi stalno govorila da je ta knjiga opasna!"
"Harry, samo ti pokušavam reći da se previše okrivljuješ. Mislila sam da Princ ima opaki smisao za
humor, ali nisam ni pomišljala da ono što sam vidjela u knjizi ukazuje na potencijalnog ubojicu..."
"Nitko od nas nije pomišljao da će Snape... znate već", reče Ron.
Utihnuli su. Svi su se udubili u svoje misli, ali Harry je bio siguran da i oni razmišljaju o sljedećem jutru i
ispraćaju Dumbledorea na posljednji počinak. Harry nikad prije nije bio na pogrebu. Kad je umro Sirius,
nije bilo trupla da ga pokopaju. Nije znao što da očekuje i dosta se brinuo oko toga što će vidjeti, a i
osjećati. Pitao se hoće li mu nakon pogreba Dumbledoreova smrt biti stvarnija nego sad. Iako mu se u
nekim trenucima činilo da će ga ta užasna spoznaja zgromiti, u drugima ga je obuzimala čudna tupost i
tada mu je bilo teško povjerovati da Dumbledorea doista više nema, iako je to bila jedina tema svih
razgovora u dvorcu. Nije, doduše, očajnički tragao za nekim trikom, za nekim načinom da vrati
Dumbledorea, kao nakon Siriusove smrti... zavukao je ruku u džep, tražeći hladni lančić lažnog
horkruksa, koji je sad stalno nosio sa sobom, ne kao talisman, nego da ne zaboravi visoku cijenu koju su
platili za njega, a ni sve što je još morao učiniti.
Harry je sljedećeg jutra ustao rano, da se stigne spakirati. Hogwarts-ekspres kretao je sat nakon
pogreba. Kad je sišao u prizemlje, vidio je da u Velikoj dvorani vlada suzdržano raspoloženje. Svi su
odjenuli svečane pelerine i nitko nije pokazivao osobitu želju za jelom. Profesorica McGonagall je stolac
nalik na prijestolje na sredini učiteljskog stola ostavila praznim. Prazan je bio i Hagridov stolac: Harry je
pretpostavio da mu je pomisao na doručak u ovom trenutku bila nepodnošljiva. No zato je Rufus
Scrimgeour bez pardona sjeo na Snapeovo mjesto. Harry je pazio da ne privuče pogled žućkastih očiju,
koji je letio svuda po dvorani. Imao je neugodan osjećaj da Scrimgeour traga baš za njim. Harry je u
Scrimgeourovoj pratnji spazio crvenu kosu i naočale u rožnatom okviru koje su pripadale Percyju
Weasleyju. Ron ničim nije pokazao da je svjestan Percyjeve prisutnosti, izuzme li se to što je počeo
agresivnije nabadati komadiće haringe na vilicu.
Za Slytherinskim stolom došaptavali su se Crabbe i Goyle. Unatoč glomaznoj građi, djelovali su neobično
osamljeno sad kad između njih nije sjedio visoki, blijedi Malfoy, govoreći im što da rade. Doduše, Harry
se nije previše zamarao razmišljanjem o Malfoyu. Čuvao je svu svoju mržnju za Snapea, ali ipak nije
zaboravio strah u Malfoyevu glasu dok je stajao na kuli, a ni to da je prije dolaska ostalih smrtonoša
počeo spuštati štapić. Harry nije vjerovao da bi Malfoy ubio Dumbledorea. Još je prezirao Malfoya zbog
njegove zanesenosti mračnim vještinama, ali sad se s tom antipatijom pomiješala i zerica sažaljenja.
Gdje je Malfoy sad, pitao se Harry, i na što ga prisiljava Voldemort, pod prijetnjom da će ubiti i njega i
njegove roditelje?
Kad je pod rebrima osjetio Ginnyn lakat, Harry se prenuo iz misli. Profesorica McGonagall ustala je i
žalobni mrmor u dvorani smjesta je zamro.
"Uskoro počinjemo", rekla je. "Molim vas da pođete u perivoj za predstojnicima svojih domova.
Gryffindori, slijedite me."
Ustali su od stolova i poredali se u kolone u gotovo potpunoj tišini. Harry je primijetio da Slytherinsku
kolonu predvodi Slughorn, odjeven u veličanstvenu dugu pelerinu smaragdnozelene boje, prošivenu
srebrnom niti. A profesoricu Sprout, predstojnicu Hufflepuffa, nikad prije nije vidio u tako urednom
izdanju, bez ijedne zakrpe na šeširu. Kad su izašli u predvorje, vidjeli su da tamo zajedno stoje madame
Pince i Filch. Ona je na glavi imala gustu crnu koprenu koja joj je padala do koljena, a on je bio u
prastarom crnom odijelu i kravati iz kojih se širio jak miris naftalina.
 Kad je zakoračio na kamene stube ispred ulaznih vrata, Harry je vidio da idu u smjeru jezera. Toplo
sunce milovalo mu je lice dok su u tišini hodali iza profesorice McGonagall, na kraju došavši do mjesta
gdje su bile poredane stotine stolaca. Kroz središnji dio improviziranog gledališta protezao se prolaz koji
je vodio do velikog mramornog stola. Svi stolci bili su okrenuti prema njemu. Nije se mogao zamisliti
ljepši ljetni dan.
Polovina gledališta već se popunila nevjerojatno raznolikim ljudima: došli su i otrcani i elegantni, i stari i
mladi. Harryju je većina bila nepoznata, ali neka je lica ipak poznavao, uključujući članove Reda feniksa.
Ugledao je Kingleyja Shacklebolta, Divljookog Moodyja, Tonks, čija je kosa opet čudesno poprimila
drečavoružičastu boju, Remusa Lupina, kojega je Tonks držala za ruku, Billa, koji se naslanjao na Fleur, te
Freda i Georgea u jaknama od crne zmajske kože. Spazio je i madame Maxime, koja je zauzela dvije i pol
stolice, Toma, vlasnika Šupljeg kotlića, Arabellu Figg, Harryjevu susjedu hrkanicu, dugokosog basista
čarobnjačke grupe Čudnovate sestre, Ernieja Pranga, vozača Moćnog autobusa, madame Malkin iz
trgovine pelerinama u Zakutnoj ulici i neke ljude koje je poznavao samo iz viđenja, poput pipničara
iz Veprove glave te vještice koja je gurala kolica sa slasticama u Hogwarts-ekspresu. Iz dvorca su se
spustili i njegovi duhovi, gotovo nevidljivi na jakoj sunčanoj svjetlosti. Bili su razaznatljivi samo kad bi se
pomaknuli, jer su onda blago svjetlucali u treperavom zraku.
Harry, Ron, Hermiona i Ginny smjestili su se na sjedala na kraju reda najbližeg jezeru. Došaptavanje
okupljenih ljudi zvučalo je poput šuštanja povjetarca kroz travu, ali ipak ga je nadglasao pjev ptica.
Mnoštvo je i dalje raslo. Harry je s naletom ljubavi za oboje primijetio da Luna pomaže Nevilleu da
sjedne. Oni su bili jedini članovi DA koji su se odazvali Hermioninu pozivu one noći kad je poginuo
Dumbledore. Harry je znao zašto: njima je DA najviše nedostajala... vjerojatno su redovito provjeravali
svoje novčiće, nadajući se novom sastanku...
Pokraj njih je na putu u prve redove prošao Cornelius Fudge s nesretnim izrazom lica, kao i obično vrteći
u rukama zeleni polucilindar. Nakon njega, Harry je uočio i Ritu Skeeter, razbjesnjevši se kad je shvatio
da u ruci koju su krasili crveni nokti nalik na kandže drži bilježnicu. Još se više razbjesnio kad je ugledao
Dolores Umbridge, koja je svoje žaboliko lice namjestila u neuvjerljiv izraz tuge. Na njezinim kovrčama
željezne boje kočila se crna mašna od baršuna. Kad je spazila kentaura Firenca, koji je stajao na rubu
jezera u stavu stražara, prestrašeno je poskočila i odjurila na najudaljenije sjedalo koje je mogla naći.
Napokon su se smjestili i svi učitelji. Harry je primijetio da u prvom redu pokraj profesorice McGonagall
sjedi Scrimgeour, držeći se ozbiljno i dostojanstveno. Zapitao se je li Scrimgeouru ili ijednom od tih
moćnika imalo žao što je Dumbledore mrtav. No uto je začuo glazbu, neobičnu, onostranu glazbu i
okrenuo se da vidi odakle dopire, zaboravljajući na svoje gađenje prema Ministarstvu. Nije bio jedini:
okrenule su se i mnoge druge glave, ponešto uznemireno tražeći izvor tog zvuka.
"Pogledaj tamo", došapne Ginny u Harryjevo uho.
Ugledao ih je u bistroj, zelenoj vodi prošaranoj suncem, nekoliko centimetara ispod površine, što ga je
jezovito podsjetilo na inferiuse. Zbor vodenljudi svoju je pjesmu pjevao na neobičnom jeziku koji Harry
nije razumio. Njihova blijeda lica titrala su u vodi, okružena pramenovima lelujave, ljubičaste kose.
Premda se Harryju od njihove pjesme ježila koža, glazba mu nije bila odbojna. Vrlo je živo i uvjerljivo
dočaravala osjećaje gubitka i očaja. Gledajući u divlja lica pjevača, osjećao je da oni bar iskreno žale zbog
Dumbledoreove smrti. Kad ga je Ginny opet podbola laktom, okrenuo je glavu u suprotnom smjeru.
Prolazom između sjedala polako je hodao Hagrid, plačući bez glasa. Lice mu je blistalo od suza. Harry je
znao da na rukama, u ljubičastom baršunu posutom zlatnim zvjezdicama, nosi Dumbledoreovo mrtvo
tijelo. Osjetio je bolno stezanje u grlu. Neobična glazba i spoznaja da je Dumbledoreovo truplo tako
blizu, na trenutak su izbrisale svu toplinu ljetnog dana. Ron je izgledao blijedo i šokirano. I Ginny i
Hermioni u krilo su kapale guste, krupne suze.
Nisu mogli vidjeti sve što se događa u prostoru ispred stolaca. Činilo se da je Hagrid pažljivo položio tijelo
na stol. Sad se vraćao niz prolaz, ispuhujući nos glasno poput trube, što je privuklo mnoge sablažnjene
poglede, uključujući, primijetio je Harry, i pozornost Dolores Umbridge... ali Harry je znao da
Dumbledoreu takve stvari uopće nisu bile važne. Pokušao je prijateljski mahnuti Hagridu kad je prošao
pokraj njih, ali Hagridove su oči bile tako otečene da je bilo pravo čudo što uopće vidi kuda ide. Harry je
pogledao prema zadnjem redu, kamo se Hagrid zaputio, odjednom shvativši po čemu se ravna. Tamo je,
odjeven u jaknu i hlače koje su se po veličini mogle mjeriti s omanjim cirkuskim šatorom, sjedio div
Grawp. Pognuo je svoju veliku, ružnu glavu nalik na kamen, izgledajući krotko, gotovo ljudski. Hagrid je
sjeo do svog polubrata, a Grawp ga je žestoko potapšao po glavi pa su noge Hagridova stolca malo
utonule u zemlju.
Harry je osjetio kratkotrajan, ali divan nagon za smijehom. No zatim je glazba stala, a on je opet
pogledao pred sebe.
S jednog stolca podigao se čovječuljak čuperaste kose u jednostavnoj crnoj pelerini i stao pred
Dumbledoreovo tijelo. Harry nije mogao pratiti sve što govori. Do njih je preko stotinu glava tek tu i
tamo dolelujala pokoja riječ. "Plemenitost duha"... "intelektualni doprinos"... "veličina srca"... fraze bez
pravog značenja koje nisu imale pretjerane veze s Dumbledoreom kojeg je poznavao Harry. Prisjetio se
kako je Dumbledore zamišljao dobar govor: "Bluna", "salo", "svašta", "uštip". Opet je morao suspregnuti
smijeh... ma, što mu je?
Lijevo od njega začulo se tiho pljuskanje. Vidio je da su vodenljudi izronili na površinu da i oni čuju govor.
Sjetio se prigode od prije dvije godine kad je Dumbledore kleknuo na rub jezera, nedaleko od mjesta
gdje je upravo sjedio Harry, da na vodenjeziku porazgovara s poglavaricom vodenljudi. Harry se pitao
gdje je Dumbledore naučio vodenjezik. Toliko ga toga nije stigao pitati, toliko mu je toga još trebao
reći...
I tu ga je, bez ikakvog upozorenja, preplavila užasna istina, potpunije i nepobitnije nego ikad.
Dumbledore je mrtav, otišao je... stegnuo je hladni medaljon čvrsto do boli, ali nije mogao zaustaviti
vruće suze koje su mu potekle iz očiju. Okrenuo se od Ginny i ostalih i zagledao se preko jezera, u šumu,
a čovječuljak u crnom i dalje je monotono mljeo fraze... odjednom je medu drvećem ugledao kretanje. I
kentauri su došli na posljednji ispraćaj. Nisu izašli na otvoreno, ali Harry je vidio da stoje sasvim
nepomično, napola skriveni u sjenama, motreći čarobnjake. Lukove su spustili uz bok. Harry se prisjetio
svoga prvog, košmarnog odlaska u šumu, gdje se prvi put susreo sa stvorom koji se nazivao
Voldemortom i suočio se s njim, a nedugo nakon toga razgovarao je s Dumbledoreom o tome vrijedi li
voditi bitku koja je unaprijed osuđena na poraz. Važno je, tom je prilikom rekao Dumbledore, uvijek se
iznova boriti, važno je nikad ne prestati s borbom, jer je to jedini način da se suzbije zlo, čak i ako se
nikad ne može potpuno iskorijeniti...
Sjedeći pod vrućim suncem, Harry je odjednom vrlo jasno vidio da su se ljudi koji su ga voljeli - njegova
majka, otac, kum i, na kraju, Dumbledore - jedan za drugim postavljali ispred njega da ga zaštite od zla;
ali sad je tome došao kraj. Nije više mogao dopustiti da itko stane između njega i Voldemorta. Morao se
zauvijek oprostiti s iluzijom koju je trebao izgubiti kad je bio jednogodišnje dijete: iluzijom da zaklon
roditeljskih ruku znači da ga uistinu ništa ne može povrijediti. Iz ove se noćne more nije mogao
probuditi, u ovoj tami nije se mogao nadati umirujućem šaptu da je sve što je vidio samo plod njegove
mašte. Harryjev posljednji i najveći zaštitnik bio je mrtav. Osjećao se osamljenije nego ikada.
Čovječuljak u crnom napokon je završio govor i vratio se na svoje sjedalo. Harry je čekao da ustane
sljedeći govornik. Pretpostavljao je da će ministar održati govor, ali nitko se nije ni pomaknuo.
Onda je nekoliko ljudi vrisnulo. Oko Dumbledoreova tijela na stolu na kojem je ležao buknuli su jarki,
bijeli plamenovi: podizali su se sve više, zaklanjajući tijelo. U zrak se zavojito dizao bijeli dim, mijenjajući
se iz jednog neobičnog oblika u drugi. Harry je u jednom trenutku šokirano pomislio da je ugledao kako u
plavetnilo radosno odlijeće feniks, no već u sljedećoj sekundi, vatra je iščeznula. Na njezinu mjestu
stajala je bijela grobnica od mramora, posve zazidavši Dumbledoreovo tijelo i stol na kojem je ono
počivalo.
Zrakom je proletjela kiša strijela, praćena novim šokiranim uzvicima, ali strijele su pale na tlo daleko od
mnoštva. Harry je znao da su kentauri odali svoju počast. Vidio je da se okreću i nestaju među
hladovitim stablima. I vodenljudi su polako utonuli u zelenu vodu i nestali s vidika.
Harry je pogledao Ginny, Rona i Hermionu. Ronovo lice nabralo se kao da je zaslijepljen suncem.
Hermionino se sjajilo od suza, ali Ginny više nije plakala. Susrela je Harryjev pogled s istim žestokim,
plamtećim izrazom koji je imala kad ga je prvi put zagrlila, nakon što su bez kapetana ekipe osvojili
metlobojsko prvenstvo. Znao je da se u tom trenutku savršeno razumiju i da mu, kad joj kaže što kani
učiniti, neće reći: "Budi oprezan" ili "Nemoj to učiniti", nego će njegovu odluku prihvatiti jer ništa manje
od njega ne bi ni očekivala.
"Ginny, slušaj..." rekao je vrlo tiho kad se oko njih pojačao žagor, a ljudi su počeli ustajati. "Ne mogu više
biti s tobom. Moramo prekinuti. Ne možemo biti zajedno."
Ona je odvratila, uz čudan, pomalo iskrivljen osmijeh: "To si odlučio iz nekog glupog, plemenitog razloga,
zar ne?"
"Ovih posljednjih nekoliko tjedana s tobom bili su kao... kao nešto što sam posudio iz tuđeg života", reče
Harry. "Ali ne mogu... ne možemo... sad moram neke stvari učiniti sam."
Nije to dočekala sa suzama nego ga je samo nastavila gledati.
"Voldemort koristi ljude s kojima su njegovi neprijatelji bliski.
Već te jednom iskoristio kao mamac i to samo zato što si sestra mog najboljeg prijatelja. Pomisli u kakvoj
ćeš se opasnosti naći ako nastavimo hodati. On će za to saznati, sigurno. Pokušat će mi nauditi preko
tebe."
"A što ako meni to nije važno?" upita Ginny silovito.
"Meni je važno", odvrati Harry. "Što misliš, kako bih se osjećao da je ovo tvoj pogreb... i da sam ja kriv za
to..."
Okrenula je glavu od njega, pogledavši prema jezeru. "Nisam nikad zbilja odustala od tebe", reče ona.
"Ne zaozbiljno. Uvijek sam se nadala... Hermiona mi je rekla da nastavim sa svojim životom, da počnem
izlaziti s drugim dečkima, da se malo opustim u tvojoj blizini. Sjećaš se, prije nisam bila u stanju govoriti
ako sam bila u istoj sobi s tobom. Smatrala je da ćeš me prije primijetiti ako se budem ponašala kao - ja."
"Ta je Hermiona stvarno pametna cura", reče Harry, pokušavajući se nasmiješiti. "Samo mi je žao što te
nisam prije pozvao na spoj. Mogli smo imati puno više vremena... mjesece... možda godine..."
"Što se može, bio si zauzet spašavanjem čarobnjačkog svijeta", odvrati Ginny, smijući se preko volje.
"Pa... ne mogu reći da sam iznenađena. Očekivala sam nešto slično. Znala sam da nećeš biti sretan ako
ne kreneš za Voldemortom. Možda mi se zato toliko i sviđaš."
Harryju je svaka njezina nova riječ sve teže padala, a osim toga, bojao se da će njegova odlučnost
oslabjeti nastavi li sjediti pokraj nje. Vidio je da Ron grli Hermionu i miluje joj kosu dok ona jeca na
njegovu ramenu. Suze su kapale i s vrška njegova dugog nosa. Nesretno odmahnuvši rukom, Harry je
ustao, okrenuo leđa Ginny i Dumbledoreovoj grobnici i krenuo putem uz jezero. Kretanje je bilo
podnošljivije od sjedenja na mjestu: a što skoriji polazak u potragu za horkruksima i ubijanje Voldemorta
bit će bolji od iščekivanja...
"Harry!
Okrenuo se. Obalom je ubrzano šepao Rufus Scrimgeour, podupirući se štapom.
"Nadao sam se da ću dobiti priliku za razgovor s vama... smijem li vam se nakratko pridružiti?
"Ne", ravnodušno odvrati Harry i nastavi hodati.
"Harry, ovo je strašna tragedija," tiho nastavi Scrimgeour, "ne mogu vam riječima opisati koliko sam bio
zgrožen kad sam čuo što se dogodilo. Dumbledore je bio doista velik čarobnjak. I sami znate da se nismo
uvijek slagali, ali nitko ne zna bolje od mene..."
"Što želite?" odsječno ga upita Harry.
Scrimgeour je izgledao razdraženo, ali opet je žurno namjestio lice u izraz tužnog razumijevanja.
"Dakako, vi ste shrvani", reče on. "Znam da ste bili bliski s Dumbledoreom. Mislim da ste mu možda bili
najdraži učenik kojeg je ikad imao. Ta spona između vas dvojice..."
"Što želite?" ponovi Harry, zaustavivši se.
Stao je i Scrimgeour, naslonio se na štap i zagledao se u Harryja. Sad je na licu imao proračunat izraz.
"Priča se da ste otišli iz škole s njim one večeri kad je poginuo."
"Tko to priča?" upita Harry.
"Netko je nakon Dumbledoreove pogibije omamio jednog smrtonošu na kuli. Osim toga, tamo su
pronađene dvije metle. Ministarstvo zna zbrojiti dva i dva, Harry."
"To mi je drago čuti", odvrati Harry. "Pa, to kamo sam išao s Dumbledoreom i što smo tamo radili, moja
je stvar. On nije želio da itko zna za to."
"Vaša je odanost, naravno, hvalevrijedna," reče Scrimgeour, očito s mukom obuzdavajući razdraženost,
"ali Dumbledorea više nema, Harry. Nema ga."
"On će ovu školu uistinu napustiti tek kad mu nitko ovdje više ne bude odan", uzvrati mu Harry,
smješkajući se unatoč mračnom raspoloženju.
"Dragi moj mladiću... čak se ni Dumbledore ne može vratiti iz..."
"Nisam to ni rekao. Ne biste vi to shvatili. Doista vam nemam što reći."
Scrimgeour je oklijevao i zatim nastavio, tonom koji je očito smatrao tankoćutnim: "Znate, Harry,
Ministarstvo vam može ponuditi sve moguće oblike zaštite. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo da vam na
raspolaganje stavim dva svoja aurora..."
Harry se nasmije.
"Voldemort me želi ubiti vlastitim rukama i nikakvi ga aurori neće spriječiti u tome. Zato hvala na
ponudi, ali, ne hvala."
"Znači," reče Scrimgeour, čiji je glas sad bio hladan, "ona molba koju sam vam uputio za Božić..."
"Koja molba? Aha, da... ona da bih ljudima trebao govoriti da vi odlično obavljate svoj posao u zamjenu
za..."
"... podizanje morala svih pripadnika naše zajednice!" plane Scrimgeour.
Harry ga je neko vrijeme proučavao. "Jeste li pustili Stana Shunpikea iz zatvora?" Scrimgeourovo lice
poprimilo je neugodnu ljubičastu boju koja je upadljivo podsjećala na tetka Vernona.
"Vidim da ste..."
"Dumbledoreov čovjek do srži", dovrši Harry. "Tako je." Scrimgeour je još koji trenutak bijesno zurio u
njega, a potom se okrenuo i odšepao bez riječi. Harry je primijetio da ga nešto dalje čekaju Percy i ostali
članovi delegacije iz Ministarstva, pritom nervozno pogledavajući uplakanog Hagrida i Grawpa, koji još
nisu ustali. Ron i Hermiona pohitali su prema Harryju, mimoilazeći se sa Scrimgeourom. Harry se
okrenuo i nastavio hodati, ali sporije, da ga mogu sustići, što su naposljetku uspjeli u hladovini bukve
pod kojom su često sjedili u sretnijim danima.
"Što je Scrimgeour htio?" šapne Hermiona.
"Isto što i za Božić", slegne Harry ramenima. "Da mu odam povjerljive podatke o Dumbledoreu i
postanem hodajuća reklama za Ministarstvo."
Ron je izgledao kao da se bori sam sa sobom, a onda je glasno rekao Hermioni: "Gle, daj da se vratim i
odvalim Percyju šamarčinu!"
"Ne", odvratila je odlučno i zgrabila ga za ruku.
"Ali odmah bih se bolje osjećao!"
Harry se nasmije. Ronova je izjava izmamila osmijeh i Hermioni, iako je nestao čim je pogledala dvorac.
"Ne mogu podnijeti pomisao da se možda više nikad nećemo vratiti", tiho će ona. "Kako mogu zatvoriti
Hogwarts?"
"Možda ga neće zatvoriti", reče Ron. "Ovdje nismo u ništa većoj opasnosti nego kod kuće, zar ne? Sada
je svugdje isto. Čak bih rekao da je Hogwarts sigurniji, u njemu ima više čarobnjaka koji ga mogu braniti.
Što ti misliš, Harry?"
"Ja se neću vratiti čak ni ako ga ponovo otvore", odvrati Harry.
Ron ga je gledao u čudu, ali Hermiona je tužno rekla: "Znala sam da ćeš to reći. Ali što namjeravaš
učiniti?"
"Još ću se jednom vratiti Dursleyjevima, jer je Dumbledore tako htio", reče Harry. "Ali bit će to kratak
posjet, a onda odlazim zauvijek."
"Ali kamo ćeš otići ako se ne misliš vratiti u školu?"
"Mislim da ću otići u Godricov dol", promrmlja Harry. Ta ga je ideja progonila od noći Dumbledoreove
pogibije. "Tamo je sve počelo. Jednostavno imam osjećaj da moram tamo otići. I moći ću posjetiti
grobove svojih roditelja, to bi mi u svakom slučaju bilo drago."
"A onda?"
"Onda moram pronaći ostale horkrukse, zar ne?" reče Harry, gledajući Dumbledoreovu bijelu grobnicu,
odraženu u vodi na drugoj strani jezera. "To je bila njegova želja, zato mije i ispričao sve o njima. Ako je
Dumbledore bio u pravu - a siguran sam da jest - negdje se kriju još četiri horkruksa. Moram ih pronaći i
uništiti, i potom napasti sedmi dio Voldemortove duše, onaj koji se još nalazi u njegovu tijelu. Ja sam taj
koji će ga ubiti. A ako usput negdje naletim na Severusa Snapea," dometne on, "to bolje za mene, to
gore za njega."
Nastala je duga tišina. Mnoštvo se sad gotovo sasvim razišlo, a preostali ljudi su u širokom luku
zaobilazili monumentalnog Grawpa koji je tetošio Hagrida, čiji su krici bola još odzvanjali nad vodom.
"I mi ćemo biti tamo, Harry", reče Ron.
"Molim?"
"U kući tvojih tete i tetka", pojasni Ron. "A onda idemo s tobom, bez obzira na to kamo ideš."
"Ne..." brzo će Harry. Na to nije računao, mislio je da će njih dvoje shvatiti da Harry na to krajnje opasno
putovanje kreće sam.
"Jednom si nam prilikom rekao", tiho prozbori Hermiona, "da se još imamo vremena povući budemo li
to htjeli. Imali smo dosta vremena, zar ne?"
"Mi smo uz tebe što god da se dogodi", reče Ron. "Ali, prijatelju, prije Godricova dola morat ćeš svratiti
do moje mame i tate."
"Zašto?"
"Zbog vjenčanja Billa i Fleur, sjećaš se?"
Harry ga iznenađeno pogleda. Pomisao da na svijetu još postoji nešto tako normalno kao vjenčanje činila
mu se nevjerojatnom, ali istovremeno i divnom.
"Da, to ne bismo smjeli propustiti", reče on naposljetku.
Ruka mu se automatski stegnula oko lažnog horkruksa, ali usprkos svemu, usprkos mračnom i zavojitom
putu koji se protezao pred njim, usprkos konačnom susretu s Voldemortom koji je, znao je Harry, bio
neizbježan, bez obzira na to hoće li se zbiti za mjesec dana, jednu godinu ili deset godina, lakše je disao
znajući da ga očekuje bar još jedan zlatni dan mira koji će moći podijeliti s Ronom i Hermionom.