GODINE 1980. I 1984.

»SIRIUS« JE PROGLAŠEN
ZA NAJBOLJI EVROPSKI
ČASOPIS ZNANSTVENE
FANTASTIKE. 1986. DO-
BITNIK JE NAGRADE
EVROPSKOG SF UDRU-
ŽENJA A NOSILAC JE I
POVELJE »SFERA« ZA
UNAPREĐENJE DOMA-
ĆEG SF STVARALAŠTVA.

VJESNIKOVA SADRŽAJ
PRESS Pavao Pavličić:
AGENCIJA VILINSKI VATROGASCI......3
Michael Philips:
Glavni i odgovorni urednik FILOZOFIJA I SF –
MILIVOJ PAŠIČEK LIČNOST, RAZUM,
Izdavač: NIŠPRO VJESNIK (Predsjed- BITNO LJUDSKO..................27
nik Poslovodnog odbora Vjekoslav Ko-
privnjak) – OOUR Informativno-revijal- Isaac Asimov:
na izdanja (vd direktora Božidar Rad- DVJESTOGODIŠNJAK........33
man). Predsjedavajući savjeta: dr. Ivan
Krtalić. Adresa redakcije, izdavača i James Causey:
tiskare: 41000 Zagreb, Avenija bratstva i SHOW SE MORA
jedinstva 4. NASTAVITI............................65
Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555
Telex 21 121 YU VSK Joanna Russ:
DIVLJAKUŠA.........................75
Kolegij redakcije: Berislav Grabušnik
(grafički urednik), Marija Jurela (ured- Donald E. Westlake:
nik), Pavle Lugarić (zamjenik glavnog NEBO NAM POMOGLO......91
urednika), Milivoj Pašićek, Biserka Pu-
pavac (pomoćnik glavnog urednika), Avram Davidson:
Tisak: RO Vjesnik TIJELO PO NARUDŽBI.....106
•
Intervju:
VLADA UROŠEVIĆ.............110
F. Muhić:
Biblioteka znanstvene fantastike Negativna utopija
Broj 128 – Siječanj 1987.
Urednik: Hrvoje Prčić 20. stoljeća (VII)....................114
Grafički urednik: Berislav Grabušnik Z. Đukanović:
Recenzenti: Darije Đokić i Žiga Leskov- Feat ili maštanje
šek
Naklada ovog broja: 20.639 o mogućem............................117
 Uvodna riječ više nego drago.

Dragi čitaoci,
Tužno je pisati uvodnu riječ za
magazin u kojem je in memoriam
Zvonimiru Furtingeru, uzoru, prija-
telju, velikom čovjeku i jednom od
začetnika naše znanstvene fantas-
tike. Ljubitelji znanstvene fantasti-
ke i redakcija SIRIUSA vječno će
ga nositi u srcima i bit će im poticaj
za napore u daljnjem razvijanju i
populariziranju znanstvene fantas-
tike.
Sto inače reći o ovom, prvom
ovogodišnjem broju SIRIUSA?
Naslovna je vrsna priča Pavla Pav-
ličića. O njemu se ništa novo ne
može i ne mora reći, a ljubitelji SF- Za ovu godinu predviđamo više
a zacijelo već znaju za njegovu mini-romana, a želja nam je izdati i
sklonost fantastičnom; naročito nekoliko zasebnih, tematskih broje-
izraženu u njegovim prvim djelima, va, izvan jednomjesečne redovite
iz kojeg doba su i »Vilinski produkcije. Razmišljamo i o ediciji
vatrogasci«, i danas dobri, esefični i knjiga.
angažirani kao i prije desetak No o tom potom. Još smo svi ma-
godina. Priče su iz pera poznatih murni od dočeka Nove godine, pa
autora, ali dosta odskače odlična je najbolje relaksirati se uz naj-
Asimovljeva iz serijala o robotima. sjajniju zvijezdu na nebu znan-
Sve priče su nastale u vrijeme od stvene fantastike. Sebi u novom
1976. do prošle godine, intervju s ljetu želimo povećanje naklade;
laureatom Struških večeri poezije VALTERU STOJČIĆU iz Pule,
Vladom Uroševićem bit će mno- Josipa Voltića 6, kao novogodišnji
gima zanimljiv, a tu su i rubrike poklon šaljemo obavijest da je u
koje prošli put nisu stale u magazin našoj nagradnoj igri dobitnik slike
zbog duljih priča. Inače, dobili smo iz broja 124; ostalima, kao utjeha,
opće pohvale prošlom broju zbog samo šaljiva poklon-vinjeta s
uvrštenja Capeka i R. U. R.-a. malim zelenim buljookim čudo-
Kažu, »antologijski izbor«, a nama vištem.

SIRIUS 2
 Pavao Pavličić

Vilinski vatrogasci
1. Sirene
TRRR - ganci - ire - zanci - ODnedelje - DOnedelje - kupus -grah -
TRRR - ganci - ire - zanci - ODnedelje – Donedelje - kupus - grah - TRRR
- ganci - ire - zanci - ODnedelje - DOnedelje - kupus - grah - ! !
Starac u plavim hlačama s naramenicama i velikim džepom sprijeda
marširao je oko stroja za piljenje drva kojemu se iz hladnjaka dizala para.
Djeca su hodala za njim, udarajući takt po torbama, oponašajući napuhanih
obraz trube, treskajući nogama o pločnik.
Gabrijel Vidak stajao je na pragu smješkajući se. Gospodin Andrija

SIRIUS 3
Zadravec, nekada taksist a sada pilar, bio je već pijan. Uvijek mu je, u
takvome stanju, dolazilo da maršira; a sad je, spazivši valjda vatrogasne
automobile što su upravo, u dugoj koloni, uz urlik sirena, jurili Savskom
cestom prema obližnjem Starom mostu, sjetivši se vatrogasne glazbe,
obasjan iznenadnom inspiracijom, izvukao iz sjećanja prastaru austro-
ugarsku vojničku koračnicu koja govori o soldatskoj menaži. I doista,
uvijek kad prolaze vatrogasci, svatko osjeća neku mješavinu sućuti s pogo-
rjelcima i svečane radosti zbog modrih uniformi, sjajnih kaciga, širokih
pojaseva, sjajno-crvenih automobila i ozbiljnih lica vatrogasaca što su se u
žurbi pozakačinjali na bokove cisterne. Pa i sad: prolaznici su stajali, pro-
met je stajao i svi su, kimajući glavom, gledali vatrogasce kako prolaze, pa
predstava što su je izvodili gospodin Andrija Zadravec i njegov orkestar
nije izazvala osobito zanimanje.
Gabrijel Vidak im mahnu i izađe na pločnik. Tramvaj je stajao upravo
na stanici kod podvožnjaka, a kolona se otegla daleko, to se vidjelo.
Studenti su isturili glave kroz stražnja vrata i nastojali vidjeti automobile.
Vidak pogleda u nebo: bilo je oblačno, ali su to bili oni svijetli, gotovo
bijeli oblaci koji jako odbijaju svjetlo, pa su ljudi hodali škiljeći. Travanj je
bio kišovit, sve je još bilo mokro od noćnog pljuska. Što li je moglo
planuti? Gabrijel Vidak se smjesti na platformu i otvori novine, ali zatim
opet uze gledati vatrogasce.
A bilo ih je, to se na prvi pogled vidjelo, neobično mnogo, mora biti da
su doveli i pojačanja sa strane, sigurno je gorjelo nešto važno: zavijajući su
prolazili crveni automobili, vukli su kolute crijeva, sjajile su se štrcaljke,
tandrkao je sklopivi toranj za gašenje vatre na visokim zgradama, nizala su
se vozila za vozilima, nikad ih nitko nije toliko vidio. I što je više vrijeme
prolazilo, sve ih je više i više bivalo, sve su gušće nailazila kola za kolima,
sva sjajna od laka i svježe natočene vode, sva puna ozbiljnih i tvrdih lica s
kojih je zračio osjećaj dužnosti. »Ako je plamen takav da ih ovoliko treba«,
mislio je Gabrijel Vidak, »onda ga sigurno svi oni, pa da ih dođe još toliko,
ne mogu ugasiti«. Gledao ih je i gledao, sve dok, nakon desetak minuta, ne
prođoše i posljednja kola, tuleći možda najjače od svih. Vidak se zagleda
kroz prozor. Jedna jedina misao vrtjela mu se po glavi: »Čudna podu-
darnost«.
Vrata Vatrogasne brigade na Savskoj cesti bila su širom otvorena i
ondje se vidjelo nekoliko ljudi kako se motaju oko crvenih kola; ali,
začudo, tu je vladao mir i hladnokrvnost. Nebo se malo razvedrilo, probilo
se sunce, prvo travanjsko lišće na lipama kao da je svijetlilo zelenim
plamenom. Sirene su se joj čule u daljini
Gabrijel Vidak uđe u Biro. Stara Antunovka motala se po hodniku,
ogromna u bijelom ogrtaču, obavijena mirisom kave.
— Sto to gori? — upita Gabrijel Vidak.
— Gori?
— Niste čuli vatrogasce?
— Ja sam mislila da je to Hitna pomoć. A vi sad svuda vidite vatro-
gasce? Kako ide projekt?

SIRIUS 4
 — Stvarno, bili su vatrogasci. Projekt? Dobro, pri kraju je.
Radilo se o projektu novoga vatrogasnog doma na Zelenjaku, na
kojemu je Gabrijel Vidak upravo radio. Nad tim je projektom stajao nagnut
Miroslav Kralj, koji je s Vidakom dijelio sobu, kad ovaj uđe. Imao je
brkove, pušio je na lulu, nosio je tamnu majicu i kaput od tvida, nastojao je
izgledati kao Englez.
— Dobro si to smislio — reče.
— Cuo si vatrogasce? — Vidak sjede za stol.
— To su bili oni?
— Otkud ih je tako mnogo?
— Mnogo?
Gabrijel Vidak odustade. Sjeo je za stol i počeo okretati telefonski broj
Lišće lipe pred prozorom titralo je. učenici su još ulazili kroz vrata škole na
Rooseveltovu trgu.
— Rodilište? Molim vas, moja žena... Marija Vidak. Vidak. da. Ništa
još? Kako se osjeća? Aha. Fino. Hvala vam lijepo. Pozdravite je, molim
vas. Hvala mnogo, doviđenja.
— Sto ćeš platiti ako bude sin? — Miroslav Kralj bio je neženja.
— Sto god hoćeš. Nego, čuj, stalno mislim, otkuda toliko tih
vatrogasaca?
— Koliko?
— Pa, bila ih je puna Savska, ja ne znam, prvi su morali biti već
davno preko mosta, a posljednji su još prolazili ovuda.
— Tako? — Miroslav Kralj razmišljao je nad svojim crtežom. Vidak
opet odustade.
Pošta je već bila na stolu. Bilo je dva pisma za njega. Na prvome bi-
jaše službeni natpis: znao je da je unutra poziv na sastanak Društva. Drugo
kao da je bilo privatno: omotnica kakve se prodaju u trafikama, s markom
ali s adresom ispisanom na stroju. Gabrijel Vidak otvori ga začuđeno. Nije
bilo nikakva naslova ni uvoda, a nije, odmah se vidjelo, bilo ni potpisa. Žig
bijaše zagrebački. Gabrijel Vidak čudio se sve više, čitao je pogledavajući
kadikad na Miroslava Kralja, koji je, međutim, mirno pušio na lulu.
U svome projektu načinili ste nekoliko ozbiljnih grešaka. Otvor za
spuštanje niz jarbol previše je uzak, stepenice koje vode do sirene odviše su
strme, sistem svjetlosne signalizacije zastario i nemoderan, da navedemo
samo najizrazitije primjere. Nismo, osim toga, zadovoljni vašim radom u
cjelini. Raspored prostorija prilično je nespretan, tako da smanjuje brzinu
priticanja upomoć prilikom požara. Osim toga, Dom može primiti
premalen broj ljudstva, (bez obzira na ugovoreni broj, kojega ste se vi,
istina, držali), što je također ozbiljan nedostatak. Molimo vas da što prije
ispravite ove pogreške, kao i one o kojima ćemo vam još javiti. Također vas
molimo da ovo upozorenje shvatite najozbiljnije i da ne pomišljate kako se
radi o šali. Kao dokaz, neka vam posluži ovo: sada, dok ovo čitate, dignite
glavu i pogledajte kroz prozor; vidite li krov škole na Rooseveltovom trgu?
Odanle vas gleda jedan naš čovjek vrlo jakim dalekozorom.
Gabrijel Vidak pogleda. Ondje se nešto micalo. Srce mu stade d» jako

SIRIUS 5
tući.
Ako dignete desnu ruku, on će mahnuti bijelom maramicom, a ako
dignete lijevu, mahnut će plavom.
Vidak diže lijevu ruku i ondje zaleprša plavi rupčić. Osjećao je kako
mu se znoj slijeva ispod pazuha, a košulja se lijepi za leđa. Miroslav Kralj
je crtao, ne primjećujući ništa.
Jeste li se uvjerili? Tako će biti stalno, ne samo onda kad ste na
radnom mjestu. Budite, dakle, razumni. I ne mislite da imate posla s
podzemljem! Naši su ciljem uzvišeni!
Drhtavim prstima, Gabrijel Vidak spremi pismo u džep, prisjećajući se
kriminalističkih romana. »Čudno«, reče u sebi, »ne traže da ga uništim«.
Nije znao što da misli. Gledao je van, zatim se naže nad nacrte, kao da radi,
ali nije vidio ništa. Jedna kap znoja pade mu s obrve na nacrt. Potajno je
pipao svoj puls. Još se nije stigao zapitati ni tko bi to mogao biti. Jedina
misao koja mu se vrtjela po glavi bila je: »Čudno, uplašio sam se, ali se
nisam jako iznenadio«. Nije to bio trenutak za analizu. Gabrijel Vidak
pokuša da se ne osvrće na čovjeka na krovu. Ali, to nije išlo. Valjalo se
priviknuti na njegovu prisutnost. To bi možda moglo uspjeti, ali će za to
trebati dosta vremena.
Puls se polako počeo smirivati. Najednom: Aaaaaaaa, opet je stao
sumanuto tući: sirene su zavijale tu, ispod prozora, bilo ih je mnogo, probi-
jale su uši. Gabrijel Vidak, drhtavih koljena, ode do prozora. Crveni auto-
mobili puni vatrogasaca sad su jurili prema gradu. Ozbiljne oči kao da su
strijeljale prolaznike, pa čak, osjećao je, i njega, ovdje u sobi. Njegov glas
bio je sasvim tih i drhtav kad reče:
— Vidi ih.
Miroslav Kralj diže glavu i zagleda se kroz prozor.
— Mmmmmm — reče.
Gabrijel Vidak stajao je pred prozorom, brišući oznojene ruke mara-
micom: drhtale su. On zapali novu cigaretu. Crveni automobili jurili su i
jurili, u dugom, blještavom nizu. On pogleda na krov. Čovjek je mahnuo
žutom maramicom, ali ne njemu.
2. Kacige
Protupožarna zaštita, Obrana od požara, Preventivne mjere protiv
požara u radnim organizacijama, Mjere zaštite od požara, Protupožarna
služba, Zadaci protupožarne zaštite u nas.
Gabrijel Vidak listao je knjige pune crteža, fotografija, grafikona i she-
matskih prikaza. U knjižari na Cvijetnom trgu bila je rasprodaja. Osjetio je
kako ga opet pomalo probija znoj, a ruke mu se počinju tresti; i one su se
znojile, pa su ostavljale tamne tragove na koricama brošura od jeftine
ljepenke. Tezga bijaše prepuna knjiga o vatrogascima i gašenju požara, ni-
čega drugog nije tu ni bilo. Knjižara je bila puna, ljudi su se motali i za-
virivali, uzimali knjige u ruke. Kroz izlog vidjele su se mrlje raznobojnoga
cvijeća na trgu, taksisti su stajali i pušili kraj pločnika. Gabrijel Vidak os-
luškivao je grčenje vlastitoga želuca, od nervoze i — sada je sebi već i to

SIRIUS 6
priznavao — od straha. Sto sve to skupa znači? To pismo došlo je nakon
svakodnevne nervoze zbog Marije, zbog opasnosti od poroda, zbog njezine
uske karlice.
Otišao je do police s časopisima, nepažljivo je prelistao glasila posve-
ćena arhitekturi, a osjećao se neugodno jer su stalno neki ljudi oko njega,
neprestano je netko posezao za istim sveskom za kojim i on, pa mu se
ispričavao, gledao ga pažljivo, pronicavo ili drsko, osjećao se kao da svi
znaju o njemu nešto više no on sam, kao da mu je na čelu iznenada narasla
ružna bradavica, za koju bi mu svi najradije rekli da postoji, a neće iz
pristojnosti.
Vrati se do police s knjigama, naglo odlučivši da prouči neke od tih
vatrogasnih priručnika, nastojeći tako upoznati protivnika. U glavi mu se
vrtjelo pitanje: »Tko su oni? Vatrogasci? Tko su? I Zašto?
Ognjem i mačem od Sienkiewicza, Oganj od D'Annunzija, putopis o
Ognjenoj zemlji: priručnika za vatrogasce više nije bilo. Gabrijel Vidak
stajao je buljeći u te nove knjige, potom pređe rukom preko čela. Osjećao
je kako mu oči suze od piljenja, a srce udara tako kao da će sad pasti u
nesvijest. Konačno se okrene i izjuri iz knjižare, dok su ga bibliofili gledali,
neki i sa smješkom.
Dva mu vinjaka vratiše mir, a treći mu ga ponovno oduze, pa naruči
još jedan. Vani je nebo još uvijek bilo bijelo, prolaznici su žmirkali, mlado
lišće nije imalo sjaja. Barice na pločniku izgledale su kao komadi sjajnoga
lima. Bio je blago omamljen.
Jedne plave, vodnjikave oči su ga motrile, dok su im zjenice plutale po
bjeloočnicama. Ruka je držala čašu s gemištom, tijelo se klatilo. Debeli,
ispucali kažiprst bio je uprt u Gabrijelove grudi, s daljine od pet metara, s
drugog kraja bifea. Gabrijel se napravi da ne vidi.
— Znate — reče plavokoso, pijano lice u plavoj uniformi, zapahnuvši
Vidaka vonjem vina — znate, to su nužne ispravke. Nije to nešto strašno,
razumijete, to se može. Konačno, svi smo ljudi, svatko gleda svoje, je li
tako. — Gledao je Gabrijela svojim plavim, plavim očima.
Gabrijel Vidak otresao je glavom da dođe k sebi. Nije ništa ručao, pa
ga je piće oborilo. Nešto s tim pijancem nije bilo u redu. O čemu to brblja?
— A onda — nastavljao je plavokosi njišući'se — tko radi taj i griješi,
je li tako. Samo, he, he, he, radi se o tome da sunečije greške opasnije, a
nečije manje opasne. To je ono, tu ležizec, kažem ja!
Pa da! Gabrijel Vidak popio je malo sode i osjetio kako mu se vraća
snaga. Glas! Taj tip uopće nije govorio hrapavo niti pleo jezikom kao ostali
pijanci, nego je zborio razgovijetno i čisto, i kao da je namjerno ubacivao
poštapalice i nespretnosti. Ali, što hoće?
— Zato i vi, eto vidite — oči mu prestadoše plutati, a Gabrijelu se
noge ukočiše i on se uhvati za šank — ispravite lijepo svoju grešku i sve će
biti u redu, je li tako? Važno je da se razumijemo!
— Kakvu grešku?
— He, he! Pa nismo djeca, ne. Onu u projektu, dabome. Pismo ste
dobili?

SIRIUS 7
 — Da — Gabrijel će drhtavim glasom.
— Eto, pa ja vas samo podsjećam, je li tako?
— Čekajte, tko ste vi zapravo? I tko vas šalje?
— Ne znate? — čovjek se smješkao.
— Ne
— Eh, eh, eh — ćudio se plavokosi gledajući u dno prostorije. —
Razmislite. Pardon! — reče vatrogasac i nestade za vratima WC-a
Prva misao Gabrijela Vidaka bila je da pobjegne. Zatim, dok je ispijao
peti vinjak, osjeti da mora iz toga čovjeka izvući istinu, da ga mora natjerati
da kaže tko ga je poslao, pićem ili na neki drugi način. Vani se probilo
sunce. Gabrijel je netremice gledao u vrata zahoda. Vatrogasca nije bilo.
Nakon petnaestak minuta on poče naslućivati što je posrijedi. Odbrza u
WC. Ondje je sve, baš sve bilo prazno. Vatrogasca nigdje, prozora nije
bilo. Gabrijel Vidak izađe iz lokala.
Polako je hodao Masarykovom ulicom, osjećajući omamu od pića,
ćuteći svoje nesređene misli poput zgužvanih novina s kojin se tek tu i
tamo može pročitati poneka riječ. »Tko su« — čitao je on naslove u svojoj
glavi — »tko su i što hoće od mene? Hoće li me napadati? Tko su?«
Sirene su zavijale negdje oko Kazališta. Arhitekt se strese Ne znajući
zašto, ubrza korak. I drugi su ljudi brzali onamo. Na trgu oko kazališta sve
se crvenjelo od vatrogasnih automobila. Na zgradi Muzeja već su stajale
ljestve. Gabrijel Vidak stade uz željeznu ogradu oko Sveučilišta. Žute fa-
sade kuća blistale su na suncu, vatrogasci su užurbano trčali gore-dolje,
penjali se uz ljestve, razvlačili tobogan. Njihove kacige blistale su na sun-
cu. Poput spretnih kukaca verali su se ljestvama, konopcima, toboganima,
rvali su se kao pelivani s ogromnim zmijama šmrkova što su štrcali vodu i
pjenu, crveni automobili brektali su poput nemani, toranj za gašenje polako
se dizao, kao ruka što je na dlanu držala trojicu ljudi u uniformama i pod
kacigama. Bila je to vježba.
Svijet je stajao okupljen, komentirajući dobre poteze, dobacujući,
smijući se. Gabrijel Vidak se znojio, a oči su mu opet. suzile, dok se polako
probijao u prve redove promatrača.
Vatrogasci su radili brzo, bilo je upravo nevjerojatno kako bi za neko-
liko sekundi, tek što bi pristigli, odmah bili spremni za gašenje, već na vrhu
zgrade, već na konopcu, ljestvama ili na toboganu. Neki od njih imali su
malo svjetlije uniforme. Oni kao da su radili najbrže i najbolje.
Ali, nešto kao da nije bilo u redu. Gabrijel Vidak pažljivo je motrio što
se zbiva među užurbanim vatrogascima. Neki su se među njima pogledali,
zatim su se međusobno savjetovali i pokazivali nešto rukama. Sve su to bili
oni u tamnijim uniformama, a oni u svjetlijima radili su šuteći, tek što bi se
kadikad poneki od njih zagledao u publiku i njihove se oči nekoliko puta
susretoše s očima Gabrijela Vidaka.
Zatim se nered počeo pojačavati, među vatrogascima došlo je do ko-
mešanja, do kratkog i užurbanog savjetovanja, lica su postala crvenija i
uzbuđenija. Nešto se događalo i Gabrijel Vidak je osjećao da će nešto saz-
nati, da će se obavijestiti i o nečemu što njega tišti.

SIRIUS 8
 Najednom, kad je nemir među vatrogascima dosegao vrhunac, dođe do
eksplozije. Oni u svjetlijim uniformama počeše odjednom strčavati niz ljes-
tve, spuštati se niz konopce i tobogane, ostavljati pumpe i brentače! Skakali
su u automobile i odmah kretali, a oni koji se nisu uspijevali ukrcati
zalijetali su se među gledaoce i probijali se, bježeći. Nestajali su u Savskoj,
u Frankopanskoj, u Masarykovoj, u Kačićevoj, u Prilazu, i tamo se najed-
nom gubili, njihove su plave uniforme blijedile i nestajale, kao da se poma-
lo pretvaraju u civilna odijela: čovjek bi još u daljini Vidio vatrogasca kako
trči, ali više ne bi mogao razaznati ni njegovu uniformu ni kacigu.
Vidak osjeti da mu je zbog nečega drago. Zar su to neki lažni
vatrogasci? Napokon shvati zašto mu je mio taj bijeg: onakve, svijetle boje
bila je uniforma plavokosog pijanca (pijanca?) u onome bifeu.
Ali, njegova tiha i pomalo pijana radost bila je kratka vijeka. Dok su
vatrogasci nastavljali svoju vježbu, Gabrijel Vidak osjeti da ga opet netko
promatra. Bio je to jedan vatrogasac što je zastao na ljestvama, okrenuvši
se, pa je očima našao Gabrijela i nasmiješio mu se prijateljski. Nikada
Vidak toga čovjeka ne bijaše vidio. Gledao ga je neko vrijeme, a zatim se,
pokazavši pokretom glave prema Savskoj, nastavio penjati.
Što je to značilo? Odbjegle vatrogasce? Oni se više nisu vidjeli. Stra-
žara na krovu škole? Ondje više nije bilo nikoga. Ili njegov projekt, tamo, u
Birou? Gabrijel Vidak uzdahne zbunjeno i isprekidano.
Zatim primijeti da ga još jedan čovjek, također u tamnoj uniformi, pro-
matra s pročelja Muzeja. I on se ljubazno smješkao. Zbunjen, Gabrijel Vi-
dak podiže lijevu ruku da obriše čelo. Nekoliko plavih maramica zaleprša
sa fasade, među vatrogascima. A također, učini mu se, i među gledaocimaS
3. Ljestve
Veliki, crveni auto jurio je potpuno nečujno, ugašenih svjetala. Nije se
čulo ni tandrkanje kotača po makadamu Savske ceste ni brujanje motora. I,
što je još čudnije, ni sirena. Zbog toga ga je Gabrijel opazio tek kad je bio
na samo pet metara od njega. Srce mu je mahnito zalupalo, zbunio se, tr-
gao, krenuo naprijed, pa natrag, neodlučan, usplahiren, u paničnome strahu.
I auto kao da se malo kolebao, skrenuo je časkom ulijevo, pa odmah zatim
udesno. Izgledalo je to kao kad se dva čovjeka sretnu na uskom putu pa se
žele mimoići, a ne znaju s koje bi strane jedan drugoga propustili, pa kad
jedan krene lijevo, krene i drugi, a kad jedan potegne udesno, i drugi učini
isto, dok na koncu zastanu, nasmiješe se, i tako se mimoiđu.
Ali, auto nije kočio: jurio je i dalje istom brzinom (a samo je pet me-
tara bio udaljen na početku te zgode), tek što je skretao uvijek onamo kamo
i Gabrijel. On osjeti da će poginuti, da hitro mora nekamo odskočiti. Odlu-
čio zato poći naprijed, pa se jednim skokom izvi i pretrča. Bio je na
pločniku i zastao da otare znoj.
Osvrnuo se da pogleda na crveni vatrogasni auto. Ali, taj je i sad jurio
na nj, brzao je prema pločniku. Tek tada Gabrijel Vidak shvati da ga auto
želi pregaziti, da ga goni. On dahnu i potrča; na ulici nije bilo nikoga, bila
je kasna noć, svjetla bijahu slaba.

SIRIUS 9
 Trčao je pločnikom osjećajući da gubi dah, a auto je jurio za njim
krzajući o zidove, odbijajući se od stupova i drmajući ih, tako da je svjetlo
titralo, udario je čak i o stup podvožnjaka, ali mu nije bilo ništa, nastavljao
je dalje, sveudilj za petama Gabrijela Vidaka, koji je pomalo počeo posrtati,
osjećajući da će, ako se ne uspije domoći parka, sigurno stradati.
Ipak se uspio spustiti u park. Ali, auto je i dalje bio iza njega. Jurio je
preko nasada, preko šiblja i kroz grmlje, sve je pred sobom obarao i nije ga
bilo moguće zaustaviti. Gabrijel Vidak osjeti da ima još sasvim malo snage.
Poče se penjati uz nasip. Nagib je, mislio je, odviše strm za auto. Na-
stojao se domoći vrha, stići do pruge, pa njome nekamo pobjeći. Čudio se
da ga ne pokušavaju ubiti drukčije, možda nekim oružjem, ako im je već
stalo da ga unište. Bio je blizu vrha. Auto ga je slijedio, doduše nešto
sporije, ali je i dalje bio tu.
Stigavši na vrh, Gabrijel Vidak potrči. Pragovi su bili nejednako ras-
poređeni, a udubine među njima duboke, pa je morao ipak trčati po njima,
plašeći se da ne zapne nogom. Izgledalo je kao da pleše neki čudni ples,
vezući sitno nogama po pragovima koji su odjekivali. Ipak, u času kad auto
stiže na vrh (a uspinjao se kao da ima gusjenicu) Gabrijel Vidak promaši
jedan prag, noga mu se iskrivi u zglobu, on pade oderavši obraz o šljunak;
kotrljao se kroz travu niz nasip, na drugu stranu, osjećajući se kao da
propada u bezdan. Kotrljao se i kotrljao, granje ga je šibalo po licu, noga ga
je nesnosno boljela pri svakome kovrtljaju. Ali bio je svjestan.
Kad stiže na dno i zaustavi se, vidje da se auto spušta prema njemu.
Otpustio je kočnice kao da se i sam želi slomiti i jurio je niz nasip,
nezaustavljivo, bivajući sve veći i veći. Gabrijel Vidak pokuša vidjeti tko je
za vo'anom, ali tamo nije mogao razabrati ništa, vidio je samo mrak,
premda je, dok se auto spuštao, osjećao da ga netko gleda, da ga motri
pozorno, netremice i nesnosno. On krikne.
Kaciga se sjajila na mjesečini ili na svjetlu ulične rasvjete, lice bijaše
priljubljeno izvana na staklo prozora, i gredalo je, gledalo, dok je Gabrijel
Vidak vikao. Zatim nestade, Gabrijel skoči s mokrog kreveta. Ali odmah
jaukne: noga ga je boljela. On na jednoj nozi odskakuta do prozora i otvori
ga: s visine trećega kata vidio je gdje ispod podvožnjaka nestaje stražnji dio
velikoga, crvenog automobila, iz.njegova sna, dok su se ljestve, u vožnji,
polako spuštale na svom hidrauličnom ležaju.
Gabrijel Vidak duboko je udisao zrak. Ruke naslonjene na prozorsku
dasku bridjele su; on ih pogleda: bile su prljave. Zatim pođe u kupaonicu,
šepesajući: obraz mu je bio oderan i prljav, bio je izgreben po licu, na
sljepoočnici je imao modricu. Na članku noge širila se velika, plava otekli-
na. On sjedne na rub kade, prebaci ozlijeđenu nogu preko zdrave, pa zažmi-
rivši i stisnuvši zube povuče stopalo nadolje. Namjestila se. Stao je na
nogu, bila je u redu.
On obrisa suze ručnikom, zatim polako opra ruke i lice, dezinficira
ranu na obrazu i stavi flaster. Potom uzdahne, pogleda se, gurnu ruku pod
pidžamu i opipa srce: bubnjalo je.
U sobi ispi čašicu vinjaka, pa još jednu i još jednu. Uzdahnu opet.

SIRIUS 10
Pomalo se smirivao. Nije mislio ništa, nije pretpostavljao ništa, zato shvati
da je možda sad najbolji trenutak da razmisli.
Ne paleći svjetlo, on stade kraj prozora. Niz svjetiljaka na Savskoj bio
je isti kao i u snu. Je li to uopće bio san? Nadvožnjakom prođe vlak. »Sreća
što sad nisam tamo«, pomisli Gabrijel Vidak. Je li bio tamo?
Kako je sve to moguće? Kako su vatrogasci sve to u stanju? I tko su
oni, jesu li doista vatrogasci? »Cini se da nisu«, mislio je staloženo
Gabrijel, »čini se da je to netko drugi. Ali zašto? Sekta? Tajno udruženje s
posebnim ciljevima? Je li to moguće? Sanjam li i sad?«
Nije sanjao. Sad je imao jasne dokaze; bili su to tragovi po njegovu
tijelu, prljavština koju je sprao s ruku. Razmišljao je trezveno. »Očito je da
imam posla s nekom organizacijom. Je li to nešto nadnaravno? U iskušenju
sam da povjerujem da jest. Ipak, tu pretpostavku treba ostaviti za kasnije.
Dakle organizacija. Kakva? Očito vrlo moćna: ja sam za to dokaz, samo
onaj tko je moćan može ovako sugestivno čovjeka nagrditi dok leži u svo-
me vlastitom krevetu i sanja. Imaju dakle neke, možda i znanstveno zasno-
vane postupke za koje ostali svijet ne zna i njima se mogu služiti. Ne zna
koliko ima tih postupaka i kakav je njihov doseg. Iščeznuće onih knjiga u
knjižari i onog vatrogasca u bifeu, također je neki dokaz. Drugo, ma-
terijalno su osigurani: imaju automobile, uniforme i ostalo. Treće, i mno-
gobrojni su, što se vidi i po tome koliko su ljudi angažirali da se mnome
bave. I konačno, oni su tajna organizacija koja nastoji prodrijeti u druge
organizacije, kamuflirati se i tamo djelovati. Zašto su im uniforme svjetlije?
Da se poznaju? To mi je nejasno. Ima ih već i među normalnim vatrogas-
cima, u tamnim uniformama. Zašto su izabrali baš vatrogasce? Zbog pok-
retljivosti, unofirmi, ili imaju neke slične ciljeve? Koji su im uopće ciljevi?
To ne znam. Kakve su uniforme imali oni vatrogasci što su jurili Savskom
ujutro kad sam izlazio? Svijetle? Tamne? Vjerojatno tamne. Telefon je
zvonio. Marija?
— Jeste li se jako ozlijedili?
— Tko je to?
— Pa mi. Nemojte se ljutiti, ali morali smo vas upozoriti, znate.
Srce mu je opet mahnito tuklo.
— Šta hoćete od mene?
— Pa zaboga, čovječe božji, primili ste pismo još jučer, a niste još
ništa poduzeli! Hodate po gradu, pijete sa špricerašima, i gledate vatrogas-
ne vježbe, umjesto da radite, he, he, he — taj je bio duhovit.
— Čujte, molim vas...
— Znate šta, Vidak, vi ste pametan čovjek, dajte, počnite s tim, nama
je hitno. A ako vam nešto nije jasno, samo nam se javite. Diviđenja,
Gabrijele, samo javite, samo javite...
— Kako? — Ali slušalica je već bila spuštena.
Gabrijel Vidak sjede na staro mjesto. Opet mu se javi misao o
nadnaravnoj sili, ali je on opet odbaci. Razmišljao je dalje. Ovaj poziv nije
ništa bitno promijenio na stvari.
»Sto oni hoće? Kako da to doznam? Mogu li se protiv njih boriti?

SIRIUS 11
Korist od suradnje?«
On ode do stola i poče gledati kopiju nacrta. Naprezao se da shvati što
oni od njegova plana traže. Nije vidio ništa. Znojio se. Ode do kaputa po
maramicu. Izvuče je iz džepa i kad htjede obrisati čelo, vidje da nije
njegova. Bila je lijepa, svilena, skupa, a on je nosio obične. On posegne
rukom u drugi džep i izvadi plavu maramicu, također tuđu. Već je znao da
ga u trećem džepu čeka treća maramica, žuta.
4. Sjekira
Kao da se kapljice kiše od nečega odbijaju i, usprkos oblačnom danu,
sjaje duginim bojama, plava i bijela točkica svaki su čas vrcale, pokazivale
se i nestajale, da bi zatim neko vrijeme ostale skrivene, pojavljujući se
odmah čim bi čovjek u sobi pomakao ruku. Trajala je ta igra cijelo
prijepodne i bila je mnogo manje zamorna za onoga tko ju je izvodio, nego
za onoga tko joj je bio promatrač i, na neki način, uzrok.
»Čemu ta komedija?«, pitao se Gabrijel Vidak gledajući prema krovu
škole na drugoj strani ulice. »Zar misle da sam toliko glup ili neoprezan pa
zaboravljam, ili ne vjerujem da me neprestano motre? Ili me žele izner-
virati, provocirati, navesti na neki sumanut postupak? Što im treba cijeli taj
cirkus s maramicama?«
Cijeloga jutra, dok je Gabrijel Vidak radio na svojoj koso položenoj
dasci za crtanje povlačeći linije, posežući za ovim ili onim, namještajući
ravnalo, stražar na krovu mahao je čas jednim čas drugim rupcem, kao
mornar koji signalizira zastavicama, te se Gabrijel Vidak počeo pitati ne
prenosi li on to možda, nekim tajnim načinom, nekome trećem, njegove
pokrete. Moralo mu je biti gadno, tamo gore, na ružnoj, hladnoj travanjskoj
kiši.
Sve je to Vidaka izvodilo iz strpljenja, njegov se želudac grčio i grčio.
Sve je toga dana krenulo po zlu. Najprije, čim je došao, zvao ga je stari, šef,
ing. arh. Josip Levak, monumentalni, sjedoglavi lav, i na svoj mu dobro-
ćudni način stavio do znanja da bi valjalo požuriti s tim projektom.
— Znate što, Gabrijele — rekao je familijarno — vi sve jedan od
naših najboljih ljudi. Ne bi bilo zgodno da krnjite ni svoj ni naš ugled. Već
kasnimo s tim. — On je mislio dobro, bio je dobrodušan, kao i uvijek.
»E, moj starino«, mislio je Gabrijel Vidak, »da ti samo znaš što sad
govoriš, i o kakvim se stvarima tu radi, da samo slutiš!« Javila mu se jeka i
iznenadna želja da sve kaže šefu, da mu povjeri cijelu priču o vatrogascima,
ljestvama, pijanim glasnicima i noćnim crvenim automobilima. Pomislio je
da bi ga stari možda shvatio, da bi mu možda mogao pomoći. Ipak, a da
sam nije znao zašlo, potisnuo je tu želju i stao obećavati kako će sve biti u
redu, a zatim je izašao iz šefove kancelarije.
U rodilištu opet nije mogao dobiti ženu na telefon. Sestra je bila
neljubazna:
— Imamo vaš broj, javit ćemo — rekla je.
I još, a to je bilo najgore, na stolu je našao nešto što je stigla poštom:
nešto pljosnato, veliko gotovo kao i stol, omot smeđ, žig zagrebački. Opet

SIRIUS 12
nikakva posebnog znaka, niti je to bilo posebno frankirano, kao da je
poslala privatna osoba. Znao je da je to od njih.
I bilo je. Bili su to planovi Vatrogasnog doma, onog istog doma na
kojemu je on radio. Gabrijel Vidak uze razgledati plan. Bio je to dobar
projekt, vrlo, vrlo stručan. Izradio ga je odličan arhitekt, možda i bolji od
njega samog..»Zašto ga nisu odmah dali njemu? Nije im do slave ni do
novca? Sto će im moje ime?«
Na onome istom terenu na kojemu je Gabrijel Vidak projektirao Vat-
rogasni dom, trebala se, prema ovome nacrtu, dizati znatno drukčija zgrada,
s drugim rasporedom prostorija, s drukčijim instalacijama, drukčije postav-
ljenim vratima. Namjena je, međutim bila ista. »Kakva je razlika«?, pitao
se Gabrijel Vidak. »Ovo je, očito, također vatrogasni dom. Zašto je ovaj
raspored, ovaj izgled stvari za njih povoljniji od onoga što sam ga ja
zamislio? Koja je to svrha kojoj on može bolje služiti?«
Nije se mogao domisliti. Sjedio je dugo, zagledan u stol i razmišljao.
Miroslav Kralj je na drugome kraju prostorije pušio na lulu i pjevuckao,
nagnut nad svoj projekt. Gabrijel Vidak mislio je dalje. »Očito, ni ja ni itko
drugi izvan njihova kruga — ma koliki on bio — ne može se domisliti što
oni zapravo hoće. Ipak, jedno je jasno: oni su tajna organizacija, a to znači
da su na neki način protiv vlasti. Inače, zašto bi se krili?« Učini mu se da bi
u tom smjeru trebalo stvari bolje razjasniti, ali pređe preko toga žureći
dalje. »Nadalje, oni su u biti zločinačka organizacija. Njihovi ciljevi mogu
biti i najplemenitiji, ali je činjenica da se oni za njihovo postizanje služe
nasiljem, da su, očito, spremni i ubiti, ne samo jednoga, nego i više ljudi«.
Tu je zastao. Zatim ponovi još nekoliko puta u sebi: »Ako su časni, zašto bi
se krili? Ako su plemeniti...«
Telefon.
— Onda, Vidak, kako napredujete? — Bio je to neki sasvim nov glas,
ali je Gabrijel znao da je od njihovih. Reče:
— Čujte...
— Samo hrabro, samo pametno. Plan ste primili? Valjda vam ne
moram objašnjavati što vam je činiti. Samo precrtajte.
— Znate što, ja moram reći...
— Ne morate, ne morate, arhanđele Gabrijele. Samo pamet u glavu.
Važna je brzina. Živjeli!
Klik-
Gledao je. u telefon.
— Tko je to? — upita Miroslav Kralj.
— A, neki — Gabrijel Vidak već je razmišljao dalje.
»Dokle mogu iskušavati njihovo strpljenje. Oni ne prezaju ni od čega.
Ali, smijeli li odstupiti? Tko zna što namjeravaju s tom zgradom. Očigled-
no im je jako važna. Misle li poduzeti nešto protiv grada, protiv države?«
Opet ga je pomalo oblijevao znoj. U posljednja dvadeset četiri sata istočio
je više znoja nego inače u dva mjeseca. »Da ih prijavim? Tko će mi
vjerovati?«
»Dobro, dopustimo čak i to da oni kane učiniti nešto na dobrobit grada

SIRIUS 13
i države, ali njihovi su načini protuzakoniti, tajni i surovi. Tko zna koliko
će ljudi stradati dok oni ne ostvare svoje planove.« Zastao je. »O meni sad
dosta toga ovisi. Ja ne znam što oni kane s tom zgradom, ali znam da im
ova moja ne odgovara. Moram dakle svoju dovršiti, da se oni ne domognu
onakve kakvu žele.« Vani je lila kiša i vjetar. On nastavi crtati.
— Trebao bih gospodina Vidaka — odebeo čovjek u ogrtaču od ba-
lon-svile i s malim čvorom na kravati, debelih prstiju i crvena lica (»zanat-
lija-gemištaroš« pomisli Gabrijel Vidak) stajao je na vratima.
— Ja sam, molim?
— Htio bih vas nešto moliti, ako je moguće — kašljucao je pogle-
dajući u Miroslava Kralja koji je mirno crtao za svojim stolom.
— Izvolite.
— Ako biste htjeli izaći u hodnik.
U hodniku, čovjek je zapalio cigaretu ne nudeći Vidaka, zatim,
odahnuvši, raskopča ogrtač. Ispod njega vidjela se uniforma, svijetla, kao u
onih vatrogasaca jučer.
— Znate zašto sam došao?
— Što je sad opet? — Gabrijel Vidak bio je spreman da mu /azbije
nos.
— Jesu li vam na telefonu rekli da požurite?
— Da.
— E, a ja vam kažem: rok je do sutra ujutro, u deset. To je sve.
Doviđenja.
— Čekajte, čekajte malo, prijatelju — Gabrijel Vidak ga prijeteći
uhvati za mišicu. Ali lakoća s kojom je čovjek izvukao ruku pokolebala bi
svakoga. A pogotovu bi svakoga pokolebao njegov pogled kojim je
prostrijelio ubogog arhitekta.
— Samo pametno — reče. I nasmija se, isto onako kao i svi drugi,
dobroćudno: he, he, he. I još potapša Gabrijela Vidaka po ramenu. Zatim
iščeze.
Miroslav Kralj stajao je kraj prozora. Telefon na stolu opet je zvonio.
— Jeste li shvatili?
— Jesam, idite k vragu!
— Odlazim, odlazim, he, he, he — i prekide.
Gabrijel Vidak crtao je dalje. Bacio je ponekad pogled na onoga na
krovu. Taj je uporno mahao maramicama. Ponekad, kad bi se kroz oblake
probilo malo svijetla, vidio bi kako leće na dalekozoru bljeskaju. Pitao se
vidi li on s krova i njegov crtež, pa zaključi da zacijelo vidi. Znao je da će
oni sigurno opet nešto poduzeti da ga uvjere. Pitao se samo što će to biti. I
kad će to doći. Sad, kad je odlučio da ne posluša, bio je manje uplašen,
imao je cilj.
Oko jedanaest sati izađe da udahne zraka, pitajući se hoće li koga
sresti. U tamnome hodniku, dok je prolazio kraj vrata skladišta, neki dašak
mu dodirne uho. U času dok se okretao, začu se udarac. Vatrogasna sjekira,
šiljasta na jednome kraju, bila je zarivena u dovratak. Njena drška, crna od
upotrebe i topla od nečije ruke, još je treperila uz tih, zunzarav zvuk.

SIRIUS 14
 Gabrijel Vidak prihvati se za dovratak. Ćuli su se koraci i on potrči.
Vani, na ulici, nije bilo nikoga sumnjivog. Prolaznici su mirno išli svojim
putem. Kišica je polako sipila.
Popio je dva pića i polako se vratio. Znao je da ga nisu namjeravali
ubiti, da je to samo upozorenje, znao je da će tih upozorenja biti još. Ipak,
pred ulazom u zgradu, sačekao je da se još netko pojavi. Kad naiđe kurirka,
koja se vraćala s pošte, on zapodjene s njom razgovor i tako uđoše zajedno.
U dovratku nije bilo sjekire, a na bijelom se laku nije vidio nikakav trag.
Gabrijel Vidak opipa rukom dovratak. Boja nije bila svježa.
Prvo je pogledao na krov. Onaj mahnu objema maramicama: »Vidio
sam te, čekam«.
Oko jedan sat opet je netko došao: seljak u zelenom hubertusu i s
perom za šeširom, sa značkama pozaticanim oko trake.
— Gospodin Vidak?
— Ja sam.
— Možete li izaći?
Ovaj se nije raskopčavao, ali se vidjelo: hlače-su bile plave, iste
onakve boje.
— Znate, gospodine Vidak...
— Poruka?
— Donesite ga u deset sati na križanje Vodnikove i Savske, netko će
vas sresti na putu i uzeti ga od vas. Jeste shvatili?
Gabrijel Vidak uzdahnu umorno.
— Jesam — reče. >
— Dajte, pa nije to tako strašno — onaj će, pa se još i nasmije. Vidak
ga pogleda s mržnjom. Ni ovaj ne propusti da ga dodirne, po mišici.
Gabrijel se pitao tko je bacio sjekiru: ovaj, onaj prvi, ili netko koga još nije
vidio.
Otvorio je vrata sasvim polako, zamišljen. Miroslav Kralj stajao je kod
prozora i nešto radio rukama. Gabrijel Vidak zastade. On je nešto sig-
nalizirao onome na krovu! Gledao ga je neko vrijeme. Nije bilo sumnje, on
je mahao, micao je usnama, a onaj je odande odgovarao znakovima koje
Gabrijel Vidak do tada ne bijaše vidio.
— Što to radiš? Miroslav Kralj se malo trže.
— Ništa — reče. I nasmija se.
To je odlučilo. Gabrijel Vidak se uputi u sobu staroga Levaka. Bio je
sam, listao je neke nacrte.
— Šefe — reče Vidak — htio bih s vama razgovarati.
— Molim, Vidak, izvolite. — Starac se smiješio tresući svojom
bijelom grivom. — Samo recite. Sjednite.
Vidak ostade stajati.
— To je malo duža priča — reče. — Radi se o onome projektu vatro-
gasnog doma. — On se zagleda kroz prozor. I odavde se vidjelo onoga na
krovu, ali starac kao da ga nije primjećivao. — Dobio sam neka pisma i
poruke od nekih vatrogasaca koji traže da dom izgleda drukčije no što sam
ja zamislio.

SIRIUS 15
 — Tako? — Starac se i dalje smiješio.
— Da, a ima tu i drugih stvari.
— Je li vam hitno?
— Jest.
— Znate što, dođite k meni danas poslijepodne, pa ćemo na miru
razgovarati. Sam sam kod kuće, neće nam nitko smetati.
— Dobro.
— Oko četiri? — Starac se smiješio.
— U četiri. Hvala, šefe. Doviđenja.
Gabrijel Vidak je posljednji put bacio pogled na prozor. Onaj s krova
sada je gledao amo, u šefovu sobu. Narančastom maramicom napravio je
dva kruga po zraku.
5. Kokarde
Članak je nosio naslov ZAGONETNI VATROGASCI. Gabrijel Vidak
čitao ga je gutajući juhu, ne osjećajući joj ukus, kao što više nije osjećao ni
ukus cigarete, kao što više nije osjećao uopće ništa, niti je što mislio, samo
je puštao da se sve odvija, nastojeći tek da ne izgubi onu točku oslonca u
sebi koja ga je sad jedina držala. Jeo je i čitao, a konobar se, budući da je
on bio sam u cijeloj prostoriji, stalno vraćao da ga zapita treba li mu još
nešto. U članku je pisalo.
U gašenju požara koji je jučer, u kasnim jutarnjim satima izbio na
karlovačkom silosu, osobito su se istakli vatrogasci iz Zagreba, koji su
svojom požrtvovnošću spasili i nekoliko ljudskih života, a uspjeli su i
znatno smanjiti materijalnu štetu koja je na ovakvom objektu mogla biti
ogromna. Njihovom zaslugom spašeno je više od 70% instalacija i gotovo
40% uskladištenoga žita, što zvuči gotovo nevjerojatno, kad za to ne bi
postojali svjedoci.
Međutim, ima u tome događaju nešto još nevjerojatnije: kad smo jučer
nastojali saznati imena vatrogasaca koji su se — prema iskazu očevidaca,
te vatrogasaca iz Jastrebarskog, Karlovca i Slunja — najviše istakli u
gašenju toga velikog požara, saznali smo u Komandi zagrebačke
Vatrogasne brigade da zagrebački vatrogasci uopće nisu sudjeluvali u
gašenju toga požara, budući da nisu ni bili pozvani. U komandi su nam o
tome pružili i dokaze. S druge strane, građani koji stanuju na Savskoj cesti
u Zagrebu, kao i vozač tramvaja, te ostali očevici, izjavljuju da je Savskom
cestom prema Savi, jučer oko osam sati ujutro, prošla duga kolona
vatrogasnih vozila.
Dok ovo javljamo, još nije jasno što je posrijedi. Postoje razne
pretpostavke, od kojih najviše pristalica ima ona koja tvrdi da su to
vatrogasci iz nekoga drugog mjesta koji su se predstavili kao zagrebački.
Nije, međutim, jasno zašto su to učinili. Čim se o ovome zanimljivom
slučaju još nešto sazna, naš će list obavijestiti o tome svoje čitaoce.
»To su, dakle, ipak bili oni« samo što stiže pomisliti Gabrijel Vidak, i
sjetiti se staroga Zadravca i njegove pjesme, kad se opet približi konobar i,
osvrnuvši se oko sebe, ne pitajući za dopuštenje, sjede za Vidakov stol.

SIRIUS 16
 — A znate li vi — reče bez ikakva uvoda — znate li vi koliko za to
možete dobiti? Desetke milijuna, hej, čovječe, desetke milijuna!
Gabrijel Vidak nije odgovarao. Brisao je usta salvetom i polako slagao
novine
— I ne samo to! Mi ćemo vam pribavljati najbolje poslove, shvatite!
Sto kažete na to?
— Koliko platim?
— He, he, he, pa nećete mi reći da ste slučajno došli ovamo?
— Ja tu često jedem.
— Pa ovo je naš lokal, gospodine Vidak. Za vas je besplatno. Ovo je
naš lokal.
Konobar otkopča bluzu i na njezinoj unutrašnjoj strani Gabrijel Vidak
ugleda veliku, žutu, jajoliku kokarcu, s dva šljema i ukrštenim sjekirama,
istim onakvim kao ona što mu je toga dana prozujala kraj uha. Vidak
ustane.
— Do viđenja — reče. Na stolu je ostavio novčanicu od pet tisuća.
Cuo je za sobom tiho, tiho, konobarevo cerekanje.
Vani je opet sipila kišica, digao se vjetar koji ju je nosio prolaznicima
u lice. Da nije bilo zelenoga lišća, travanj bi sasvim ličio na studeni. Opet
su se čule sirene. Duga kolona crvenih automobila jurila je Ilicom, dok su
se druga vozila zbijala uz pločnike. Nije mogao dobro ocijeniti kakve su
uniforme. »Podmeću li oni sami te požare?«, pitao se. »Zar im je u interesu
da izazivaju zbunjenost, umjesto da se kriju?«
Koračao je Nazorovom pognute glave, zamišljen. Kad dođe pred Le-
vakovu kuću, diže glavu. Sef je stajao iza zatvorenog prozora, između
zavjesa, i gledao ga. Sam mu je otvorio vrata i uveo ga u svoju sobu. U
stanu bijaše tišina. Vidak nije prvi put bio kod šefa, već je dobro poznavao
police sa svescima starih, smeđih knjiga, starinski luster, uru s njihalicom,
crni stol, veliki prozor i kožne naslonjače.
— Sto ćete popiti? — starac bijaše nasmiješen. — Dajte, dajte, vidim
da vas nešto muči, dobro će vam doći. — Spustio je ruku Gabrijelu Vidaku
na podlakticu, zagledao se u nju svojim svijetlim očima, tako da je mladi
arhitekt osjetio kako je starac čovjek u kojega može imati povjerenja, i koji
će, čak i ako. ne povjeruje u njegovu priču, razumjeti njegovu situaciju. On
se odluči za vinjak.
— Dakle — upita starac namjestivši.se za stolom — u čemu je
poteškoća.
Gabrijel Vidak izvadi iz džepa pismo koje je najprije dobio. Zatim po-
če govoriti o telefonskim pozivima, o posjetama čudnih ljudi, o svome snu i
ozljedama poslije njega, ispriča, stručnim izrazima, kakve se promjene u
nacrtu od njega očekuju, spomenu konobara, vijest u novinama i karlovački
silos. Kad je završio, bila je već blizu večer. Za cijelo vrijeme starac ga nije
prekidao, samo je kimao glavom, što je Vidaku samo davalo još više
poticaja da govori. Kad je završio, starac upita:
— Onaj čovjek na krovu je njihov?
— Da.

SIRIUS 17
 Neko su vrijeme sjedili u tišini, čulo se samo kucanje sata, starac je
upalio malo svjetlo na svome stolu koje mu je osvjetljavalo samo ruke,
obraze, dok su oči i čelo ostali u sjeni.
— Sto da vam kažem? Jeste li se obratili vlasti?
— Mislite da bi mi vjerovali?
— Zacijelo ne bi.
— A vjerujete li mi vi?
— Uglavnom da.
— Uglavnom?
— Gledajte, nemojte biti tašti. Vjerujem da je velika većina onoga što
ste mi rekli istina. Takvih je organizacija i u povijesti bilo, na sličnom su
principu zasnovane i gangsterske bande na zapadu, pa, prema tome, tu
sigurno ima nešto istine. Ipak, mislim da ste vi to, nemojte se ljutiti, ipak
malo izdramatizirali, da to nema baš takve razmjere.
— Dobro — Gabrijel Vidak se opet oznojio — dobro, možda sam ja,
protiv svoje volje, stvar malo preuveličao, ali je činjenica da tu nečega ima,
vidjeli ste i sami čovjeka na krovu. Ako to i nije tako strašno kako sam vam
ispričao (a ja mislim da jest), ipak to ništa ne olakšava moju situaciju.
— Da, da, možda...
— Sigurno, šefe, sigurno. Zato se i obraćam vama, kao starijem i is-
kusnijem, uostalom, kao stručnjaku. Najprije, znate, ja to još nisam nikome
ispričao, zanima me kako to zvuči u tuđim ušima. Možda je vama jasnije
nego meni što oni zapravo hoće?
— Eh, to je teško reći. Možda tek to da jedni drugima pomognu da
uspiju u životu?
— Tako? A našto im je onda cijeli taj cirkus s vatrogasnim kolima,
uniformama, požarima?
— Eh, pa to je prilično jasno. Ne domišljate se? Pa svaka takva orga-
nizacija mora imati neku ideologiju, znate. Nije važno kakva je, važno je da
postoji.
— Tako? — Gabrijel Vidak bio je zamišljen.
— Dabome! Jednostavno, zar ne?
— Da, da, da, možda ste u pravu, možda ste u pravu, doista. To je
moguće.
— Eto, vidite — starac se opet smiješio.
— Ali, što ja da radim? Smijem li postupiti onako kako od mene
traže?
— Zašto?
— Kako: zašto? Pa ja ipak ne znam što oni zapravo hoće. Možda hoće
nešto loše. A osim toga, oprostite, ne mogu ja ići na ruku organizaciji koja
se služi ovakvim metodama? One degradiraju svaki cilj, ma kakav on bio.
— Mislite?
— Da, pa zar to nije jasno?
Nastala je tišina. Starčeve oči nisu se vidjele, ali je Gabrijel Vidak
osjećao da ga one gledaju. Ura je kucala, s ulice se čula vika djece, kiša je
tiho šumila po lišću i svaki je mladi list zatitrao i poskočio od udarca kaplje

SIRIUS 18
što je stizala iz visine.
»Je li mi ovom pomoć«, pitao se Gabrijel Vidak. »Ipak, izgleda da
jest«. Ali, htio je više.
— Dakle, što mi savjetujete?
— Savjetujem?
— Mislim, što biste vi učinili na mome mjestu?
— Ne znam, ne znam, doista.
— Sto mislite da ja treba da učinim? Da poslušam?
— Imate li drugoga izlaza?
— A Biro? A ugovor?
— Imate li, Vidak, imate li kakav drugi izlaz? — Starčev glas bio je
sada ozbiljan i čvrst. U sobi je opet nastala tišina. Opet kucanje ure, ples
lišća, suton..Gabrijel Vidak mislio je na svoju ženu Mariju u rodilištu.
— Ipak, ne mogu se pomiriti — reče. — Ne znam zašto, ali ne mogu.
Mislim čak i da ne smijem.
— Vi ste odrastao čovjek — reče starac. — Odrastao i pametan.
Činite što hoćete, ali se čuvajte.
— Ne odobravate moju odluku?
— Ja mogu samo moralno biti uz vas, ali ako se nešto dogodi, neću
vam moći pomoći. Ja sam samo starac.
— Znam — reče Gabrijel Vidak. — Hvala vam.
Bio je opet tajac.
— Pa ja sam zaboravio pušiti! — uzvikne Vidak i uhvati se za džep.
Cigarete su mu ostale u ogrtaču. — Neka, neka, sam ću — reče kad starac
učini pokret kao da će ustati.
On izađe u predsoblje, upali svjetlo i otvori plakar. Vidio je kroz
poluotvorena vrata šefa kako u kućnom ogrtaču nepomično sjedi za stolom.
Otvorio je krivi plakar. Ovdje je visio šefov crni ogrtač. Pri otvaranju
plakara, on se na svojoj vješalici malo okrenuo i na postavi nešto bijesnu.
Gabrijel Vidak se okrene. Starac je gledao kroz prozor. On hitro segne
rukom u plakar, zavrne rever ogrtača i otvori postavu. Na kariranoj,
crnozelenoj svili blistala je žuta kokarda, ista onakva kakvu je vidio u
konobara. Dok mu je srce uzbuđeno tuklo, on brzo izvadi svoj kaput i
obuče ga. Proturi glavu u sobu.
— Sefe, sjetio sam se, hitno moram otići. Hvala vam do viđenja
— Kamo lako naglo?
— Moram, moram — doviknu Gabrijel Vidak, već s vrata Strčao se
niz stepenice i dokopao se ulaznih vrata. Bila su otključana. Protrči kroz vrt
i izleti na cestu koja se, strma i sjajna, od kiše, pružala, prazna. Napravivši
nekoliko koraka, on se okrene prema prozoru. Starac je stajao ondje,
smješeći se, lijep i srdačan i sad. Samo, nije imao više na sebi kućnog
haljetka. Bio je u nečemu plavom.
6. Tobogan
Vatrogasna služba. Žuta slova na crvenoj podlozi. Gabrijel Vidak diže
glavu i razgleda auto. Kad je izletio od staroga Josipa Levaka, hodao je

SIRIUS 19
spuštene glave, ne gledajući kamo ide. Pogleda oko sebe. Bio je u
Crnomercu. Dva su čovjeka sjedila u auto i gledala ga smiješeći se. Auto je
stajao na parkiralištu. Spustiše staklo
— Sećete? — reče jedan.
— Koncentrirate se za rad? — reče drugi.
Gabrijel Vidak je znao tko su. Ne reče ništa, samo sleže ramenima i
ode prema tramvajskoj stanici.
Ušao je u poluprazna, stara tramvajska kola, koja ubrzo krenuše. Sje-
dio je na sjedalu naspram konduktera. U tramvaju je bilo samo još nekoliko
ljudi. On se zagleda kroz prozor. »Čudno je da me ne diraju«, pomisli.
Zapravo, to i nije bilo tako neobično. Ili će napraviti projekt onako kako su
tražili od njega, pa će ga pustiti na miru, ili ga neće napraviti, pa će se
dogoditi ono što su oni zacijelo već za tu priliku predvidjeli. Osjećao je da
nije tako odlučan kao onda kad je razgovarao sa starim Levakom. U prvi
mah, kad je izašao od njega, ma koliko da je bio potresen, učinilo mu se da
novo otkriće ništa bitno ne mijenja na stvari. Dok je hodao gradom, izgle-
dalo mu je da njegova odlučnost biva samo veća no što je bila. Ali, sad je
osjećao da se opet koleba, da ga hvata jeza pred onim što bi mu se moglo
dogoditi. Ne mora to biti baš smrt; ali pomisao na Mariju i dijete koje će se
roditi učinila ga je kolebljivim. Da je bio sam, možda bi bilo drukčije.
— Neću, razumijete li, neću! Možete raditi sa mnom što vas je volja,
ali neću. Ja sam pošten čovjek i neću da se petljam. Je li vam jasno!?
U prednjem dijelu kola bila je svađa. Dvojica ljudi nešto su potiho
govorili crvenome debeljku u šeširu uska oboda, koji je pokušavao da im se
otme i ode prema vratima.
— Pustite me, silazim. Ne, i bog!
Ona dvojica bili su tihi i uporni. Nastojali su zadržati debeljka u ko-
lima, dok je on uporno, na svakoj stanici, pa i između njih, vukao prema
vratima. Oni su govorili ispod glasa, gledajući ga pozorno i oštro. Tek na-
kon nekoga vremena Gabrijel Vidak primijeti njihove plave hlače, svjetlije
plave. Borba je trajala već dugo, pitao se treba li da se umiješa. Napokon,
debeljko se ote i jurnu prema vratima, ali mu oni priskočiše. On ipak izletje
van i tresnu o pločnik. Vidaku se učini da čuje razbijanje lubanje o asfalt:
pukla je poput lubenice. Je li skočio sam ili su ga gurnuli? Kako su uopće
to izveli? Ceka li to i njega, Vidaka? Je li debeljko bicr u situaciji sličnoj
njegovoj? On se strese. Tramvaj nije stao. Kondukter mu se ljubazno
smiješio.
— Onda? Sigurno ste se već odlučili? — Bio je mršav, upalih jagodica
i brkat.
— Na što?
— Pa na promjenu projekta, to je bar jasno?
— Nisam se odlučio.
— Jeste, jeste, znam ja to, i već ste zato i nagrađeni!
— Nagrađen?
— Ne znate? Otvorite novčanik!
Gabrijel Vidak makinalno posegne u džep i izvadi novčanik u kojemu

SIRIUS 20
je, nakon ručka, ostalo samo malo više od deset tisuća. Bio je pun novih
novčanica od pedeset tisuća.
— Sto je to?
Kondukter se samo smješkao. Gabrijel Vidak izletje iz tramvaja prije
no što je uopće stao. Što da radi s tim novcem? Kondukter mu je,
nasmiješen, mahao kroz prozor.
»Sto sve to znači?«, razmišljao je. »Pa ja nisam skidao sako cijeloga
dana, čak ni kod Levaka. Nemoguće je da mi ga je netko prvo izvadio, pa
napunio, pa zatim opet stavio u džep! Što, dakle?« Zastao je. »Jesu li oni,
do vraga, samo organizacija ili i nešto više od toga? S čime to ustvari imam
posla? Zar sam ih potcijenio? Možda sam i iz onoga prokletog sna trebao
nešto naučiti. Ako već mogu izvoditi takva čuda kao što je ono s karlo-
vačkim silosom (a to se neće rasvijetliti nikad) i ovo sada, onda tko zna što
su sve u stanju. I tko je sve s njima.« Nije znao što da misli ni što da počne.
Do sada se bojao samo fizičke muke, a sad se plašio više, već stoga što nije
znao čega se treba plašiti.
Šunjao se oko zgrade rodilišta, nastojeći utvrditi iza kojega prozora
leži Marija. Cipele su mu upadale u blato, iza prozora se vidjelo kako pro-
laze sestre, kako neke žene šeću, kako nekoga odvoze u rađaonicu. Dugo
je, kisnući, gledao u te prozore, misleći na svoju ženu i na dijete što će se
roditi, zamišljajući sve te žene što leže po krevetima s rukama na trbuhu,
osluškujući micanje djeteta. A on, otac, stajao je na travi, na kiši, bojeći se,
drhtureći, ne znajući što je u tome času u njegovom životu najvažnije ni
čemu da se posveti.
Zatim zazvižda stari znak. Pričeka malo, pa zazvižda opet Marija se
polako dogega do jednoga prozora. Vidio je njenu kosu spletenu u punđu,
vidio je njen trbuh, vidio joj je u jednom času čak i oči. Ona stavi ruke po-
red lica, da zaštiti oči od svjetlosti iz sobe, i zagleda se u tamu, prema nje-
mu. Konačno ga spazi: on je mahao. Znakovima mu je objašnjavala da je
dobro, da se dijete miče, da se ne brine za nju, da je ne boli. On je također
gestikulirao, ali nije bio siguran da ona vidi što joj znakovima objašnjava.
Nije mu to ni samome bilo posve jasno, tek je htio znacima izraziti toplinu,
snagu osjećaja i sućut. Tek nakon nekoga vremena osjeti da mu teku suze.
Načas se uplaši da ona to ne primijeti, ali se sjeti da je to nemoguće.
Ona mu pokaza komadić papira i poče mu znakovima objašnjavati da
treba da obiđe zgradu i dođe do samih vrata njezinog odjela. On joj mahnu
i pođe. Do odjela se dolazilo kroz duge i uske hodnike, kroz suteren u ko-
jemu su bile debele cijevi centralnoga grijanja, neki sanduci, crveni protu-
požarni aparati. Napokon nađe vrata odjela. Marija nije smjela do njih. Tu
je bila sestra.
— Kako joj je?
— Dobro je, dobro — sestra se smiješila — bit će sve u redu, to je već
blizu, ne brinite. .
— A karlica?
— Nije to ništa, obična stvar, najčešće prolazi sretno.
— Hvala, sestro.

SIRIUS 21
 Netko je, iza sestrinih leđa, u hodniku, u polutami, šetao odmjerenim
korakom. U svjetlu svjetiljke jedne od soba, Gabrijel Vidak ugleda plavu
uniformu. On usplahireno povika:
— Sto radi tu taj vatrogasac?
— Što vam je, zaboga? Pa stražari!
— U bolnici?
— To su specijalne mjere, tako je naredio primarijus. Zašto se toliko
uzbuđujete zbog toga?
— Ništa, sestro, ništa, oprostite — Gabrijel Vidak gledao je u čovjeka
što je šetao. Uniforma bijaše svijetla.
— Recite joj neka oprosti što nisam ništa donio, nisam mogao. I
pozdravite je. — Stalno je gledao u vatrogasca. — Ona je sigurna ovdje, je
li, sestro?
— Pa naravno, zaboga, zašto pitate?
— Ništa, samo tako. Hvala vam još jednom.
— Evo, ovo vam šalje gospođa. — Sestra mu pruži papirić, vrata se
zatvoriše i ona nestade.
Vidak siđe niz nekoliko stepenica, da ga vatrogasac ne bi vidio, a
zatim otvori papirić. Na njemu su bile napisane samo dvije riječi. Bila je to
izjava ljubavi.
Teškim korakom arhitekt siđe u grad. Osjećao je da opet suzi, pa zas-
tade, potrese glavom i obrisa oči. Marija. Dijete. Je li moguće da je već
odlučio? Tako brzo? Nije više mislio ni o čemu. Polako je hodao po kiši,
kosa mu je bila mokra, kaput je na ramenima promočio, pa je osjećao
hladnoću i vlagu. I noge su mu bile mokre. Na jednome mračnom mjestu
on zastade, pa izvadi novčanik, izvuče iz njega novčanice, zamota ih u
komad papira i baci u travu. Potom pođe dalje, polako, po kiši.
Kad je stigao u Savsku, bio je već sasvim mokar. Na kiosku na kojemu
je kupovao sutrašnje novine, prodavačica mu reče.
— Zaboravili ste večerati, ali sendvič vam je u džepu.
Gabrijel Vidak ga izvadi i tresne o asfalt. Prolaznici su se okretali.
U Birou upali svjetlo, pa na rešo stavi vodu za kavu. Telefon zazvoni.
— Pametno od vas, Vidak?
— Pametno?
— Hoćete li biti gotovi do sutra?
— Da.
— Dobro. Zadovoljni smo s vama, vrlo zadovoljni! Znate... Prvi put,
Gabrijel Vidak prvi prekide vezu.
On izvadi nacrte koje je dobio poštom, pričvrsti novi papir na stalak za
crtanje i poče raditi. Ruke su mu drhtale od gladi i od umora, ali je znao da
neće griješiti. Sto da misli o sebi i a svemu tome? »Kasnije«, reče u sebi
nekoliko puta, »kasnije, mnogo, mnogo kasnije«.
Popio je kavu, pa nastavio. S druge strane ulice, na krovu, nije bilo
nikoga. Ili je možda ipak netko bio ondje i gledao ga? Ili misle da je. to sad
nepotrebno?
Nakon nekoliko sati, telefon opet zazvoni.

SIRIUS 22
 — Dokle ste stigli?
— Više od pola. To je precrtavanje.
— Dobro. Vaša žena...
On se prodere:
— Što je s mojom ženom?
— Rodit će sutra ujutro u osam sati. Sretno. Bit će to sin, Vidak, bit će
to sin!
7. Uniforma
Klatno zvona poskakivalo je neobično brzo, tako brzo da ga se jedva i
vidjelo kako juri od jedne do druge stijenke, zvoneći dubokim, svečanim,
katedralskim zvukom. Viseći u unutrašnjosti zvona, držeći se grčevito za
komadić konopca što je bio vezan na mjestu o koje je obješeno i klatno,
Gabrijel Vidak jedva je uspijevao da, njišući se polako, u smjeru okomitom
na smjer kretanja klatna, izbjegne da ga ono udari, da se njihove putanje
sretnu. A osjećao je da mu ruke pomalo popuštaju, konopac je bio oštar,
dlanovi su mu krvarili, mišići na rukama potpuno su utrnuli, osjećao je
kako mu se niz zapešća slijeva krv. Sva težina tijela kao da je prešla u
noge, i kao da se povećavala zajedno s jačanjem njegova nastojanja da se
ne sus-retne s klatnom, a snaga mišića kao da je jenjavala od prevelikog,
prena-pornog zaglušnog bubnjanja zvona. Istodobno, Gabrijel Vidak je
osjećao da se ne smije otkačiti, jer bi to moglo izazvati njegovu smrt (visio
je nad po-norom), premda je istodobno znao da zapravo nije u tom zvonu,
ali, nešto ga je maglovito podsjećalo na slučaj s crvenim autom, i on je sve
jače stezao uže, osjećajući ipak kako mu snage ponestaje. Konačno, nije
više mogao izdržati, on pusti prvo jednu, pa zatim drugu ruku, a onda se
otkide i poleti u ponor. Dočeka ga nešto meko, on diže glavu: ležao je na
okrug-lome vatrogasnom platnu u koje se skače s katova, a lica unaokolo
smiješila su mu se prijazno.
Budilica i telefon zvonili su istodobno.
— Da?
— Spavate, Vidak?
— Spavam.
— Hoćete li završiti?
— Hoću. Koliko je sati?
— Pola osam. Požurite.
— Da
On ustade i ode pod tuš. Pustio je posve mlaku, gotovo hladnu vodu.
Odspavao je jedva neka tri sata: radio je do pola četiri u noći, ne dižući
glave, ne gledajući kroz prozor, ne misleći ni na što. Precrtavao je i
precrtavao, tiho, dugo i ustrajno.
Bio je odlučio da pokuša prevariti vatrogasce. Načinio je u projektu
(zapravo, u precrtavanju njihova projekta) jednu sasvim malu, jedva prim-
jetnu grešku, ali takvu koja je za zgradu bila katasrofalna i nije se, ako se
ne primijeti do početka gradnje, mogla više popraviti; radilo se o
statičkome proračunu.

SIRIUS 23
 »Bilo bi naivno pretpostaviti da će me oni pustiti na miru kad ovo
završim«, mislio je. »Oni, očito, hoće da budem sasvim njihov, da i ubu-
duće radim za njih i da mi oni planiraju život. Ako se pokornim zahtjevu da
ovo napravim onako kako oni hoće, zapravo im samo idem na ruku u
tome«.
Znao je dobro što riskira tim krivim statičkim proračunom: svakako će
mu biti upropašten ugled, mogao bi dopasti i zatvoru, a možda će netko od
radnika koji ondje budu zidali platiti i životom. A ipak, osjećao je, kad se s
tim pomirio, da ipak nije prihvatio njihovu logiku upotrebe niskih sredstava
za uzvišene ciljeve (ako su njihovi ciljevi bili uzvišeni). Jer, nije bilo dru-
goga izlaza, a ovo je bilo najkorisnije, najprije za grad i sve ljude, jer će ovi
vatrogasci morati sve počinjati ispočetka. A on sam, mislio je, doći će pod
istragu i tako se staviti pod zaštitu vlasti. U međuvremenu će se potruditi da
nekamo skloni Mariju i buduće dijete. Pitao se samo mogu li oni to saznati
još prije nego što on završi projekt, kao što su mu mogli ubaciti onaj novac
i one proklete sendviče. Ipak, razmišljajući, došao je do zaključka da he
mogu. jer im onda sigurno ne bi trebao onaj čovjek na krovu. Ako on nije
služio samo za zastrašivanje.
Vrati se u sobu trljajući se ručnikom i otvori ormar. Ručnik mu ispade
iz ruke. U ormaru na vješalici, visila je nova, svijetla vatrogasna uniforma.
Kokarda već bijaše prikačena na nju. Gabrijel Vidak pograbi uniformu,
strgne kokardu i tresne odijelo o pod. Metalna dugmad zveznuše o parket.
U ormaru nije bilo ničega drugog. On otvori drugi ormar: prazan, sa-
mo ženine haljine, ničega njegovog nije tu bilo. Ode u drugu sobu, stade
prevrtati: nigdje ničega. Na stolu je stajao sat, cigarete, perorez, ključevi,
sitniš iz džepova. I novčanik, opet pun novčanica od pedeset tisuća.
Gabrijel Vidak sjedne na krevet i obujmi glavu rukama. Sto da radi,
što da radi? Vani je kišilo.
Polako ustade, pokupi odijelo i stade se oblačiti. Odijelo mu je sasvim
pristajalo, kao da je šivano po mjeri. I kapa. »Dobro ie što nije šljem«,
pomisli.
Znao je da mora poći dovršiti projekt, znao je da mu nema druge, ne
zbog prijetnji vatrogasaca, nego zbog njega samog. Pričekao je da se na
hodniku sve umiri, zatim izađe i zaključa za sobom vrata. Vani, na kiši,
stajao je stari Andrija Zadravec, mutnih, pijanih očiju, zagledan preda se.
držeći jednu ruku na hladnjaku motora.
— Dobro jutro — reče smiješeći se, ne pokazujući nikakvo iznena-
đenje. Hlače? Kakve je hlače imao ispod kaputića? Nosio je kombinezon.
Plave? Svijetle?
U tramvaju, Gabrijel Vidak se zavuče u kut. Kako će ući u Biro? Kako
će objasniti što mu znači ta parada? Dobro, za šefa i Miroslava Kralja je
lako, ali ostali? Stara Antunovka će se smijati. Nastojao je smisliti neku
priču, ali mu ništa nije padalo na um. Ali, već mu je bilo svejedno. Znao je
da je glavno da to završi i preda.
Ušao je u Biro, susreo gospođu Antunov, koja ga pozdravi bez
čuđenja, smiješeći se. Također i kurirka i svi drugi, a Miroslav Kralj, kad

SIRIUS 24
on uđe u sobu, samo reče:
— Ooo! — i nastavi crtati.
Gabrijel Vidak ga pogleda s mržnjom i poče risati. Znao je da mora
brzo biti gotov, da je njegova vještina ono što će odlučiti. Marija je u
bolnici i čuvaju je vatrogasci. Rekli su da će se u osam roditi dijete. Sad je
osam i po. Da se nisu...
Telefon.
— Drug Vidak?
— Jesam.
— Ovdje rodilište.
— Da? — glas mu je zadrhtao.
— Dobili ste sina! Čestitamo!
— Hvala, sestro, hvala mnogo.
— Kako se osjećate? Jeste li se već odlučili za ime? Kako će se zvati
mali dečko?
— Vatroslav, sestro, Vatroslav.
— He, he, he — reče sestra. Gotovo.
»E, pa, sine moj, ovo radim za tebe«, bilo je sve što je Gabrijel Vidak
mogao pomisliti.
Polako je završavao. Bilo je deset manje dvadeset minuta. Ruke su mu
se opet znojile. Razmišljao je o tome što će ga pitati kad preda projekt, što
će sve od njega tražiti. Tko će ga preuzeti? Neki seljak, baba s tržnice,
pravi uniformirani vatrogasac? Miroslav Kralj, šef? Tko zna kakvo oni
mjesto zauzimaju u hijerarhiji.
Polako je zamotavao projekt. Osjećao je kako ga Miroslav Kralj pro-
matra sa svojega stola. Onaj na krovu radosno je mahao zelenom mara-
micom, gotovo se uopće ne skrivajući iza dimnjaka. Zatim je uzeo drugu
maramicu, pa treću, izvodio je cio mali balet. Vidak je znao da se sve to
odnosi na njega, premda nije njemu upućeno.
Stavio je projekt u dvije duge, valjkaste zelene kutije od plastike s
bijelim poklopcem. Uzeo ih je u ruku i polako zakoračio u hodnik. Bila je
tišina, neobična tišina u prostorijama Biroa, sva su vrata bila malo od-
škrinuta i on je osjećao kako ga motre iz tame, kako mu se smiješe. Pitao se
što će biti njegov slijedeći zadatak. Još će ih neko vrijeme morati izvr-
šavati. »Eh«, pomisli, »kako ću Mariji na oči, ovakav?«
Vani je kišilo, sitno, gusto i uporno, čulo se igličasto šumljenje kap-
ljica po pročeljima kuća, po lišću koje je treperilo, po kišobranima pro-
laznika, po uniformi Gabrijela Vidaka koja se promočila i vonjala po
mokrome suknu.
Polako je hodao prema križanju Savske i Vodnikove. Na zelenom valu
zastade, čekajući zeleno svjetlo i stade se osvrtati oko sebe. Sve je bilo
obično, nije bilo nikoga čudnog ni po ulicama, ni po prozorima, ni na
jednome krovu. Ipak, učini mu se da hvata poglede prolaznika. Prešao je
cestu.
Bio je već pod lipama, prvim lipama nakon Vatrogasne brigade. Tu je
bilo malo tamnije, voda je kapala s lišća. Još jednom on se okrene oko

SIRIUS 25
sebe.
Sa svih strana, sprijeda, iza njega, Savskom odozgo i odozdo iz Rač-
koga ulice, iz kuća, kroz prozore, kuljali su vatrogasci u svijetlim unifor-
mama i jurili prema njemu, kao što golubova na trgu sa svih strana polete
prema čovjeku koji ih hrani. On zastade, uzbuđen, uplašen. Nije im vidio
lica. Jesu li saznali za varku? Jesu li radosni ili bijesni? Zašto se pokazuju
tako javno?
Gabrijel Vidak osjeti naglu, duboku mučninu kakvu još nikada ne
bijaše oćutio. U tijelu ga je nešto bockalo, u glavi mu je tutnjalo, osjećao je
da više ne može. Ne bi se više mogao susretati s njima. Ne bi im mogao
govoriti. Umro bi od toga. On osjeti strah, grozan strah, kao od gmazova,
od zmija i krokodila. Oni su trčali, neumoljivo, kao u snu.
Gabrijel Vidak baci projekte. Dok su mu pred očima igrali crveni
kolobari, on obuhvati rukama i koljenima jednu lipu i poče se penjati.
Spretno kao majmun penjao se sve više i više, zatim preskoči na drugo
drvo. Krio se među lišćem.
Najednom, on zastade, oznojen, među mokrim granjem. S jednog
otvorenog prozora treštao je radio. Ćulo se: Sto se penješ po drveću, svi se
brinu, pozvat ćemo vatrogasce da te skinu!

Danas ne možemo više vjerovati u jednu, nepromjenjivu, vanjsku

realnost, niti u jednu literaturu koja bi bila samo transkripcija te
realnosti. Riječi su dobile autonomnost koju su stvari izgubile.
Literatura koja je uvijek potvrđivala ovu drugu viziju nesumnjivo je
jedan od pokretača evolucije. I sama literatura fantastike, rušeći
svojim stranicama lingvističke kategorizacije, zadobila je fatalni
udarac; ali. iz te smrti, iz tog samoubojstva, rođena je nova literatura.
Cvetan Todorov

SCAN i OCR: Sekundica

Ispravka i prelom: MasterYoda
www.sftim.com

Michael Philips

SIRIUS 26
 Filozofija i
znanstvena
fantastika
Četvrti dio
Ličnost,
razum
i bitno
ljudsko
Ljudi obično ne nalaze ništa
odbojno u ideji da se kamen mrvi
za izradu građevinskog materijala
ili pak da se žito melje za hranu. U
stvari, većina nas nema ništa protiv
klanja stoke za jelo ili zbog njiho-
vih koža. Ali zato svakako mislimo
da je pogrešno na taj način postu-
pati s osobama. Prema tome, očito
smatramo da postoji nešto što lič-
nosti razlikuje od ostalih bića u
svemiru, nešto po čemu one imaju
pravo na specijalan tretman. Ali tko
su uopće ličnosti? Samo ljudska bi-
ća? Sto je s androidima i vanze-
maljcima? Nemaju li možda i oni
inteligenciju, osjećaje, maštu, nade,
želje i snove? A ako je tako, ne-
maju li i oni pravo na poštovanje
koje uživaju (i ostale) ličnosti? Ako
nemaju, zašto? Po čemu smo mi to
tako posebni?
Prema jednom pristupu, ljudska
bića razlikuju se od ostalih stanov-
nika svemira po tome što imaju du-
šu. To nam daje pravo na specijalni
tretman. Poznate verzije te teze po-
vezane su s religijom. U tom slu-
čaju specijalni tretman na koji ljudi
kao ličnosti imaju pravo jest onaj
koji propisuje božji zakon. Tu tezu,
dakako, odbacuju oni filozofi koji
su, ateisti ili agnostici. A odbacuju
je i neki teistički filozofi. Kako
postoji mišljenje da se teorijom lič-
nosti može objasniti zašto ljudska
bića zaslužuju specijalni tretman —
tj. zašto zaslužuju određena prava
— mnogi filozofi smatraju da je
važno naći takvu teoriju koju bi
mogli dijeliti svi, bez obzira na
njihove bitno različite religijske
poglede.
Jedna od glavnih tendencija u to-
ku povijesti bila je da se na to
pitanje odgovori tako da se izdvoje
neke sposobnosti koje su se smat-
rale izričito i samo ljudskima.
Najvažnija među njima bila je spo-
sobnost razumskog mišljenja. Iako
su filozofi podrazumijevali različito
pod pojmom »razum«, oni koji po-
sjedovanje razuma drže preduv-
jetom da neko biće smatramo
ličnošću misle da taj pojam uk-
ljučuje sposobnost donošenja vri-
jednosnih sudova i djelovanja u
tom smislu, tj. sposobnost da se
razumije dobar život (ili moralan
život) i da se prema tom shvaćanju
SIRIUS 27
organizira vlastiti život (barem do
nekog stupnja). Po tom pristupu,
svako biće sličnih sposobnosti mo-
že se u datom slučaju smatrati
ličnošću, bez obzira na to je li ono
android ili vazemaljac.
Nešto stroži pristup osobnosti bio
bi onaj koji bi, osim sposobnosti
neke ličnosti da svoje odluke u
životu organizira po sistemu vrijed-
nosti, zahtijevao da takvo biće pos-
jeduje i osjećaje. Termin »osjećaji«
ovdje treba shvatiti u širem smislu,
u kojem on obuhvaća i osjete i
emocije. Netko može tvrditi da biće
koje nema osjećaja nema, pravo na
tretman kakav je primjeren ličnos-
tima, i to usprkos činjenici da ono
možda ima svoj sistem vrijednosti i
djeluje po njemu. Dakako, ako za-
govarači ove prve teorije tvrde da
postojanje i djelovanje po nekom
sistemu vrijednosti logično pod-
razumijeva i postojanje osjećaja,
onda između te dvije teorije i nema
nikakve razlike. Ali neki filozofi
tvrde da je moguće postojanje i
djelovanje bića po određenom
sistemu vrijednosti, a da to biće
istovremeno ne posjeduje osjećaje.
Bez obzira na to koju od te dvije
teorije prihvatimo kao točnu, ne-
ćemo moći razlikovati ličnosti od
onih koje to nisu sve dok ne de-
finiramo što znači imati sposobnost
o kojima je riječ. Naime, moramo
znati definirati što znači — s jedne
strane — odlučivati, birati, prefe-
rirati, misliti, odnosno — s druge
strane — imati određene osjete i
osjećaje. Ako se dakle dublje poza-
bavimo pitanjem što znači biti
ličnost, pojavljuje se pred nama niz
pitanja o filozofiji razuma. O nači-
nu na koji odgovorimo na ova po-
tonja pitanja bitno ovisi odgovor na
ono prethodno.
Može li stroj napravljen od plas-
tike i metala misliti ili osjećati?
Može li vanzemaljac biti napravljen
od silikona? Različite filozofske te-
orije o razumu upućuju nas i na
različite odgovore na ta pitanja. Po
jednoj povijesno utjecajnoj teoriji
— psihofizičkom dualizmu —
mišljenje i osjećaji su posebne ak-
tivnosti, nematerijalne supstance
zvane »razum«. Ta supstanca raz-
likuje se od fizičke supstance po
tome što ne posjeduje značajke
bitne za fizičku materiju. Kon-
kretno, ona nema prostornosti,
veličine, oblika i mase, a nemaju ih
ni njeni »proizvodi« (tj. misli i
osjećaji). Štoviše, budući da je sa-
svim odvojena supstanca, razum u
principu može postojati bez tijela,
tj. kao bestjelesni duhovni entitet.
No svi nama poznati razumi utje-
lovljeni su. Štoviše, između tijela i
njih postoji uzročna povezanost:
mentalna stanja uzrokuju fizička
stanja i fizička stanja uzrokuju
određena mentalna stanja. I možda
je istina da je, usprkos činjenici da
razum u principu može postojati
bez tijela, svijet zapravo tako struk-
turiran da u stvarnosti razum bez
tijela ne može postojati.
Kako taj zaključak utječe na naše
pitanje mogu li bića od metala,
čelika ili stakla misliti i osjećati?
On to pitanje ostavlja otvoreno. Jer,
zapravo, kako dualist može znati da
je neki razum povezan s tijelom?
On tvrdi da je to tako u njegovu
slučaju, jer to zna iz neposrednog
iskustva. On ima neposredan
pristup samo do svojih misli i osje-
ćaja. To što tvrdi da je tako i kod
SIRIUS 28
drugih ljudi zaključuje po sličnos-
tima između njihova i svoga pona-
šanja i njihove i svoje fiziološke
građe. Kritičari dualizma često su
stavljali pod upitnik opravdanost
izvođenja takvog zaključka. No čak
i da prihvatimo tu tvrdnju što se
tiče ostalih ljudskih bića, jasno je
da bismo je morali opovrći kad se
radi o bićima koja se po nekim
bitnim značajkama razlikuju od
ljudi, npr. po svojoj materiji,
strukturi ili ponašanju. Kod takvih
bića bilo bi očito da dualist mora
ostati agnostik. Taj zaključak vrlo
je uvjerljiv kad pomsilimo da zap-
ravo možemo napraviti strojeve
koji će se ponašati vrlo slično
ljudima, a da bi im ipak rijetko koji
dualist bio - spreman pripisati
razum
Glavna alternativa dualizmu jest
filozofski biheviorizam Po bihevio-
ristima, imati neke misli, osjećaje
ili osjete znači jednostavno ponaš-
ati se, odnosno imati dispoziciju za
ponašanje na određeni način. To
ponašanje uključuje iskreno verbal-
no ponašanje. Osjećati bol, na pri-
mjer, znači imati dispoziciju da se
napravi grimasa, da se stenje, da se
kaže »boli me«. Biheviorist smatra
da se pojmovi kao što su bal, misao
itd. ne odnose na privatna iskustva,
tj. iskustva do kojih samo subjekt
ima izravan pristup. Kad bi to bilo
tako, tvrde bihevioristi, mi jedno-
stavno ne bismo imali načina da
saznamo znači li riječ kao što je bol
isto svima nama. Svatko od nas
možda bi je upotrijebio da izrazi
neki drugi privatni doživljaj. Neki
biherioristi pišu tako kao da smat-
raju da uopće nema tzv. »sirovih
osjeta«, a drugi, malo umjereniji,
tvrde da se termini kao što su bol,
misao itd. ne odnose na njih. U sva-
kom slučaju, biheviorist bi mogao
reći da neko biće od metala, plas-
tike ili silikona misli, osjeća bol itd.
tako dugo dok to biće pokazuje od-
ređeno ponašanje. On zapravo i ne-
ma drugog izbora nego da to tvrdi,
osim ako ne nađe dobar razlog i
ograniči svoju analizu tih pojmova
na protuplazmične oblike života.
(Neki bihevioristi upravo i tvrde da
je takva analiza jedina prava, no to
je preduga priča da bismo je ovdje
načinjali.)
Neki filozofi i znanstvenici, im-
presionirani dostignućima neurofi-
ziologije, priklanjaju se trećem pri-
stupu, onome po kojem mentalna
stanja nisu ništa više do li stanja
mozga. U kontekstu laboratorija ta
tvrdnja zvuči sasvim prirodno. No
zagovornici te ideje nađu se pred
velikim teškoćama kad treba objas-
niti u kakvom to smislu ta stanja
nisu »ništa više do li« stanja mozga
Glavni je problem u tome što
mentalna stanja imaju cijeli niz
karakteristika koje ne nalazimo kod
stanja mozga. Misli npr. mogu biti
duhovite ili dubokoumne, predodž-
ba o nečemu okruglom ili zelenom
postoji i kad nema direktne per-
cepcije, bol može biti oštra ili
potmula. Stanja mozga nemaju
takve karakteristike. Zagovornici
teze da su mentalna stanja zapravo
stanja mozga pokušavali su taj
problem riješiti na više načina i
filozofi se baš ne slažu u svojim
mišljenjima koliko im je to uspjelo.
Teško je shvatiti kako netko tko
prihvaća tezu o identitetu može
tvrditi da bića od metala i plastike
ili silikona imaju misli i osjećaje —
SIRIUS 29
ono, na kraju krajeva, ipak nemaju
odgovarajuća stanja mozga. S dru-
ge pak strane, većina nas složila bi
se s tvrdnjom da je, barem u prin-
cipu, moguće neki oštećeni dio
ljudskog mozga zamijeniti npr. sili-
konskim čipom. Ako je tako, onda
odnos između nekog mentalnog
stanja M i odgovarajućeg stanja
mozga S ne možemo označiti kao
identičan, jer teoretski gledano,
određeno mentalno stanje M može
biti izazvano putem više, i to sas-
vim različitih, moždanih struktura.
Zapravo, mi bismo teoretski cijeli
mozak mogli zamijeniti kružnom
shemom, dio po dio, testirajući
poslije svake zamjene dotičnu fun-
kciju (npr. pošto smo zamijenili
centre bola u mozgu njihovim
funkcionalnim ekvivalentima, testi-
ramo osjet bola, pošto smo zami-
jenili centre za memoriju, testiramo
memoriju itd.). Novi mozak mogao
bi po strukturi i materijalu biti sas-
vim različit od starog, ali da ima
sve funkcije koje je imao i stari.
Odgovarajući na ovaj prigovor
njihovoj teoriji, neki teoretičari
identiteta izmijenili su donekle svoj
stav. Umjesto tvrdnje da je svako
mentalno stanje određeno stanje
mozga, oni sada jednostavno tvrde
da je svako mentalno stanje iden-
tično nekom stanju mozga. Tako
npr. iako svaki put kad nam se javi
misao »2 + 2 =4« ne mora vladati
neko posebno stanje mozga, ta je
misao ipak uvijek identična s od-
ređenim stanjem našeg mozga, tj.
svaki put kad pomislim tu misao, u
mom mozgu se događa nešto što je
ta misao. Po tom pristupu, dakle,
moramo biti spremni ustvrditi da su
različita mentalna stanja odvojena
od stanja mozga. Jer ako ne mo-
žemo definirati što je mišljenje, on-
da ne možemo ni tvrditi da su
određena stanja mozga s njim
identična (sa čime?). Kad odlučuju
koju »predznanstvenu« teoriju
mentalnih stanja da prihvate, te-
oretičari identiteta imaju priličan
izbor. Tako npr. mogu prihvatiti, ili
odbaciti, stav da se termin kao što
je bal odnosi na čisti osjet i (ili da
se termini kao što su misao i srdžba
odnose na dispoziciju za određeno
ponašanje.
Najnovija filozofska teorija uma
naziva se funkcionalizam. Kao što i
samo ime kaže, funkcionalisti smat-
raju da su mentalna stanja funk-
cionalna stanja, tj. da su ona sred-
stva pomoću kojih neki organizam
ili biće postiže određeni rezultat.
Reći, dakle, da je mišljenje funk-
cionalno stanje znači tvrditi da je
mišeljenje ono što organizam čini
da bi riješio neki problem, donio
odluku itd. Konkretna priroda te
aktivnosti — tj. što to neko biće
konkretno čini da bi došlo do tih
rezultata — ostaje otvoreno pitanje.
Funkcionalisti su spremni pripisati
mišljenje svemu što je sposobno
rješavati probleme, pripisati izbor
bilo čemu što je sposobno da na-
pravi neslučajnu selekciju, i pripi-
sati opažanje svemu što je spo-
sobno da razlikuje određene vi-
zuelne podražaje. Pri tome nije
važno na koji način se dolazi do tih
rezultata. Po funkcionalističkom
pristupu, dakle, možemo bićima od
metala, plastike i silikona slobodno
pripisati mišljenje i osjećanje, tako
dugo dok su ona sposobna da to
čine. Možemo, dakle, i termosta-
tima pripisati mišljenje, a foto-ćeliji
SIRIUS 30
opažanje.
Podsjetimo se da se pitanje o pri-
rodi mišljenja i osjećanja namet-
nulo kad smo se pokušali pozaba-
viti teorijama o tome što znači biti
ličnosti. Utvrdili smo da biti ličnost
znači biti sposoban organizirati
svoj život u skladu s određenim
sistemom vrijednosti i isto tako
imati osjećaje. Tako su sposobnosti
mišljenja i osjećanja postavljene
kao preduvjeti da se bude ličnost.
Neki filozofi ovdje bi, međutim,
dodali i treći uvjet, a to je
sposobnost doživljavanja slobode.
Dakako, mogli bismo reći da
sposobnost izbora uključuje slobo-
du. Ako je tako, Onda prethodna
definicija ličnosti uključuje već i taj
uvjet slobode. No uže gledano, spo-
sobnost izbora može značiti jedno-
stavno izabiranje na osnovi odre-
đenih kriterija. To mogu činiti i
strojevi, za koje nikome ne bi palo
na pamet da ih smatra slobodnima
(npr. strojevi za sortiranje voća).
Uopće, mnogi ljudi nerado će
govoriti o slobodi onda kad je izbor
koji neko biće vrši zapravo progra-
miran i kad ono nema sposobnosti
za neku drugu vrstu izbora osim te.
Budući da smatraju da takav opis
točno odgovara strojevima, oni
smatraju da strojevi nemaju spo-
sobnost da budu slobodni i da,
prema tome, ne mogu biti ličnosti.
Uočavamo odmah da je ovdje
ključna riječ sposobnost. U ogra-
đenim, točno kontroliranim uvjeti-
ma, mogu se i ljudi »programirati«
tako da prihvate određene vrijed-
nosti i da bez ispitivanja svojih
motiva djeluju po njima. No razlika
između ljudskih bića i strojeva,
tvrdi se, upravo je u tome što ljudi
imaju sposobnost da djeluju i dru-
gačije. Sto točno ta sposobnost uk-
ljučuje, veliko je i kompleksno pi-
tanje. Pojednostavljeno gledano,
međutim, možemo reći da se radi o
sposobnosti da se dođe do novih
vrijednosti na način koji je kod
strojeva nemoguć, jer oni imaju
fiksni program vrijednosti.
Usko povezano s pitanjem što
znači biti ličnost jest i pitanje što
znači biti čovjek. No ta dva pitanja
nisu identična. Po prije navedenim
kriterijima, neki robot ili vanzema-
ljac mogao bi se smatrati ličnošću,
ali nitko se ne bi osudio zbog toga
tvrditi da ih to onda čini i ljudima.
Jedan od manje zanimljivih načina
da se odgovori na pitanje što znači
biti čovjek jest da se ljudsko biće
poistoveti s pripadnošću vrsti homo
sapiensa. Zanimljivi pristup bio bi
da se pitamo imaju li pripadnici te
vrste neke važne nebiološke zna-
čajke koje ih čine bitno drugačijima
od nekih ili svih drugih bića koja bi
se mogla smatrati ličnostima. Ovaj
potonji pristup uključivao bi mo-
gućnost da su ne — homo sapiensi
na neki važan način ipak ljudi ili,
ako hoćete, humanoidi (iako oba ta
termina održavaju određeni biocen-
trizam — kao da sva bića, po neče-
mu slična nama, baš moraju biti i
nazvana po nama). Bilo kako bilo,
ono što nas ovdje zanima upravo su
one značajke koje ljudskim bićima
omogućuju da sudjeluju u spe-
cijalno ljudskom obliku života. Pre-
ma tome, pojednostavljeno bismo
mogli reći da je svako biće ljudsko
(ili humanoidno) ako je obdareno
sposobnošću da kao punopravan
član sudjeluje u životu ljudske
zajednice.
SIRIUS 31
 Sto, opet, točno znači »sudjelo-
vati«, teško je reći. Ljudske kulture
razlikovali su se i još se bitno
razlikuju jedna od druge. Ono što u
jednoj zajendici znači »punopravno
sudjelovati« može za pripadnike
druge kulture biti nemoguće. Napo-
kon i sposobnost prilagođavanja
ima svoje granice. No ipak, čini se
da se svaki normalan ljudski poto-
mak može odgojiti tako da bude
punopravan član bilo koje ljudske
kulture. Da bismo, dakle, utvrdili
što je to bitno ljudsko, treba utvrditi
potencijale pomoću kojih je to tako.
A da bismo to učinili, moramo
otkriti što je to (ako uopće postoji)
što je zajedničko svim ljudskim
društvenim zajednicama i koje
karakteristike neko biće mora
posjedovati da bi u njima
sudjelovalo.
Ako smo svjesni neobične raz-
nolikosti ljudskih društvenih formi
bit će nam jasno da takvi pokušaji
moraju biti vrlo uopćeni. Priče Bri-
ana Aldissa »Tko može zamijeniti
čovjeka?« i Isaaca Asimova »Dvje-
stogodišnjak« građene su upravo na
teorijama o tome koje bi to ka-
rakteristike mogle biti. Priča Jame-
sa Causeyja »Show se mora nas-
taviti« nije osnovana na tome, ali
njegov prikaz odnosa ljudi prema
androidima nosi u sebi naznake
takve teorije.
Aldiss i Asimov opisuju buduć-
nost u kojoj strojevi koji imaju
misli i osjećaje služe ljudima dos-
lovno kao robovi. Causev opisuje
budućnost u kojoj su se androidi,
doduše, emancipirali, ali u odre-
đenim okolnostima mogu biti ko-
rišteni kao obični strojevi. Kad
budete čitali te priče, razmislite
postupa li se s robotima i
androidima u tim pričama nepra-
vedno. Imaju li oni misli i osjećaje?
Ako imaju, treba li s njima po-
stupati kao s ličnostima? Cini li
uopće kakvu razliku činjenica što
oni nisu ljudi?
SIRIUS 32
 Isaac Asimov Hugo & Nebula 1976

Dvjestogodišnjak
The Bicentennial Man
— Hvala — rekao je Andrew Martin i sjeo na ponuđeno mjesto.
Nije izgledao kao netko tko više nema kuda, no upravo je to bilo
posrijedi. U stvari, ne bi se moglo reći da je njegova pojava išta odavala.
Lice mu je bilo mirno i prazno, osim očiju, koje su gledale nekako tužno.
Kosa mu je bila zaglađena, svjetlosmeđa i meka a po licu nije imao dlačica.

SIRIUS 33
Izgledao je svježe obrijano. Odijelo mu je bilo izrazito staromodno, no vrlo
uredno, a osnovna boja na njemu plišena grimiznocrvena.
Sučelice njemu sjedio je za pisaćim stolom kirurg. Pločica s imenom
na njegovu stolu sadržavala je identifikacijski niz slova i brojki, no Andrew
se nije ni trudio da to pročita. Bit će sasvim dovoljno da ga zove »doktore«.
— Kada bi se operacija mogla izvesti, doktore? — upitao je.
Tiho i s jasno prepoznatljivom notom poštovanja koja seuvijek osjeća
kad se robot obraća ljudskom biću, kirurg mu odgovori:
— Nisam baš siguran, gospodine, da sasvim razumijem o kakvoj se to
operaciji radi i koga bi to trebalo operirati.
Činilo se kao da se na kirurgovu licu uz izraz poštovanja mogao uočiti
i izraz nepopustljivosti, ako se uopće za takvog robota, od lagano pobron-
čenog nerđajućeg čelika, može reći da ima bilo kakav izraz lica.
Andrew Martin je promatrao robotovu desnu ruku, ruku koja operira i
koja je sada nepomično ležala na stolu. Prsti su mu bili metalni, dugački i
prekrasno oblikovani, s vršcima tako lijepo i prirodno zaobljenim da je bilo
lako zamisliti kako im izvrsno pristaje skalpel i kako u trenutku operacije
on postaje dio te ruke. U njegovu radu sigurno nema oklijevanja, zastajanja,
podrhtavanja, a niti greške. Ta pouzdanost bila je rezultat specijalizacije,
naravno, specijalizacije za kojom je čovječanstvo toliko čeznulo da se da-
nas više nisu ni proizvodili roboti s vlastitim mozgom. Kirurzi to, naravno,
ipak moraju biti. No ovaj tu, ispred njega, iako je imao vlastiti mozak, bio
je toliko ograničen u svojim sposobnostima da nije prepoznao Andrewa, a
vjerojatno nije ni čuo za njega.
— Jeste li ikad razmišljali o tome da postanete čovjek? — upita ga
Andrew.
Kirurg je trenutak oklijevao, kao da to pitanje nije moglo naći mjesta u
njegovim vijugama.
— Ali ja sam robot, gospodine.
— Zar ne bi bilo bolje biti čovjek?
— Bolje bi bilo, gospodine, biti bolji kirurg. A to ne bi bilo moguće
kad bih bio čovjek, već samo kad bih bio savršeniji robot. Bilo bi mi drago
da mogu biti još savršeniji robot.
— I nimalo vas ne vrijeđa što vam ja mogu naređivati? Sto vas mogu
natjerati da ustanete, sjednete, idete lijevo ili desno, i to samo zato što ja
tako kažem.
— Meni je zadovoljstvo da vam ugodim, gospodine. Kad bi se vaše
naredbe kosile s mojim funkcijama u odnosu prema vama ili bilo kojem
drugom ljudskom biću, ne bih vas poslušao. Prvi zakon, koji se tiče mojih
dužnosti u vezi s ljudskom sigurnošću, automatski bi nadjačao Drugi zakon
o pokoravanju. Ako to nije posrijedi, onda mi je zadovoljstvo da vas
poslušam. Dakle koga to treba operirati?
— Mene — odgovori Andrew.
— Ne, to nije moguće. Poznato je da je to riskantna operacija.
— Nije važno — odgovori Andrew mirno.
— Ali ja ne smijem nanositi ozljede — usprotivi se kirurg.

SIRIUS 34
 — Da, ljudskom biću nipošto — reče Andrew — ali ja... ja sam
također robot.
2
U početku, kad je tek bio proizveden, Andrew je mnogo više naliko-
vao na robota. Po svom izgledu bio je kao i svi drugi dotad proizvedeni
roboti — savršeno dizajniran i funkcionalan.
Dobro se snalazio u kući u koju su ga donijeli. U to vrijeme roboti u
kućanstvu, a i općenito na planetu, bili su prava rijetkost. U kući ih je bilo
četvero: Gospodin i Gospođa, te Gospođica i Mala Gospođica. Znao im je
imena, naravno, ali ih nikada nije koristio. Gospodin se zvao Gerald
Martin.
Njegov vlastiti serijski broj bio je NDR... S vremenom je zaboravio
brojeve. Prošlo je otad, doduše, mnogo vremena, no da ih je zaista želio
zapamtiti, zapamtio bi ih. Jednostavno to nije želio.
Mala Gospođica je bila prva koja ga je počela zvati Andrew, jer još
nije znala slova a onda su ga i ostali počeli zvati tim imenom.
Mala Gospođica... Doživjela je devedesetu i već je odavno bila mrtva.
Pokušao ju je kasnije zvati Gospođa, ali mu to nije dopustila. Ostala je
Mala Gospođica do posljednjeg dana.
Andrew je prvotno bio namijenjen za obavljanje dužnosti sobara, bat-
lera, čak i služavke. Bili su to za njega eksperimentalni dani, ne samo za
njega već i za sve druge robote, osim onih za industrijsku primjenu u
tvornicama i svemirskim stanicama izvan Zemlje.
Martinovi su uživali u njemu i više od pola vremeni on nije mogao
obavljati svoje dužnosti, jer su se Gospođica i Mala Gospođica htjele s njim
igrati. Gospođica je prva nadošla na pomisao kako da to srede:
— Naređujem ti da se igraš s nama, a ti znaš da se moraš pokoravati
naređenjima
— Zao mi je, Gospođice, no ja moram izvršiti naredbu koju mi je dao
Gospodin, njegova je naredba važnija.
No ona bi tada rekla:
— Tata je kazao da bi se ti možda mogao pobrinuti da očistiš stan. To
baš i nije neka naredba. A ja ti naređujem.
Gospodinu to nije nimalo smetalo. Silno je volio Gospođicu i Malu
Gospođicu, možda više nego Gospođa. A i Andrew ih je volio, ako se tako
može reći u svakom slučaju, njihov utjecaj na njegove postupke bio je
upravo onakav kakav bi ljudsko biće smatralo posljedicom ljubavi. Andrew
je to smatrao ljubavlju, jer za to nije znao druge riječi.
Upravo za Malu Gospođicu Andrew je izrezbario privjesak od drva.
Ona mu je to naredila. Naime, Gospođica je za rođendan dobila izrezbareni
privjesak od slonovače i Mala Gospođica bila je nesretna što i ona nije
nešto dobila. Uzela je komadić drva i dala ga Andrewu zajedno s kuhinj-
skim nožićem.
Izrezbario je to začas i Mala Gospođica je rekla:
— Prekrasno, Andrew! Pokazat ću to tati.
Gospodin nije mogao vjerovati svojim očima.

SIRIUS 35
 — Reci istinu, Mandy, otkud ti to. — On je Malu Gospođicu zvao
Mandy. Kad je ona ustrajala pri tome da govori istinu, okrenuo se
Andrewu. — Zar si ovo zaista ti načinio, Andrew?
— Da, Gospodine.
— I ovaj uzorak?
— Da, Gospodine.
— Odakle si ga prekopirao?
— To je geometrijski uzorak, Gospodine, točno se podudara s
vlaknom drva.
Sljedećeg dana Gospodin mu je donio drugi komad drva, malo veći, i
električni vibro-nož. — Napravi nešto od ovoga, Andrew. Što god hoćeš —
rekao je.
Dok je Andrew radio, Gospodin ga je promatrao, a onda je dugo gle-
dao napravljeni predmet. Poslije toga Andrew više nije morao posluživati
za stolom. Naređeno mu je da čita knjige o izradi namještaja i tako je na-
učio izrađivati ormare i stolove.
— Ti predmeti su čudesni, Andrew — rekao mu je uskoro Gospodin.
— Uživam izrađujući ih, Gospodine — priznao je Andrew.
— Uživaš?
— Kad to radim, strujni krugovi u mome mozgu spajaju se s po-
sebnom lakoćom. Čuo sam kako vi upotrebljavate riječ uživati i mislim da
to kako je vi upotrebljavate točno odgovara onome kako se ja osjećam.
Uživam izrađujući ih, Gospodine.
3
Gerald Martin odveo je Andrewa u regionalni ured Američke korpo-
racije za Robote i Mehaničke Ljude. Kao član Regionalnog zakonodavnog
savjeta, bez teškoća je zakazao razgovor s glavnim robopsihologom. U
stvari, upravo zbog svoga članstva u Regionalnom zakonodavnom savjetu
imao je pravo na robota — u to vrijeme kad su roboti još bili rijetkost.
Andrew tada nije razumio ništa od onoga što se oko njega događalo.
No kasnije, s godinama, kad je već mnogo naučio, sjećao se te scene i
shvaćao njeno pravo značenje.
Robopsiholog Marton Mansky slušao je Martina mršteći se i nekoliko
puta je u posljednjem trenutku zaustavio svoje prste kad već umalo nisu
počeli bubnjati po stolu. Imao je ispijeno lice i naborano čelo, a zapravo je
mogao biti mnogo mlađi nego sto se činilo.
— Robotika nije egzaktna nauka, gospodine Martine — objašnjavao
je. — Ne mogu sada ići u detalje, no mogu vam reći da je matematika, na
osnovi koje se izrađuju pozitronske vijuge, precomplicirana a da bi bila
moguća bilo koja druga osim približnih rješenja. Naravno, sve ih konstru-
iramo na osnovi Tri zakona, oni su nezaobilazni. U svakom slučaju, mi
ćemo vam ga zamijeniti...
— A, ne, nikako! — rekao je Gospodin. — Ne radi se ni o kakvoj
njegovoj greški. On svoje dužnosti obavlja savršeno. Poanta je u tome što
on uz to još i prekrasno rezbari u drvu i nikad ne ponavlja uzorke. On
stvara umjetnička djela.

SIRIUS 36
 Mansky je izgledao zbunjeno.
— Čudno. Naravno, u današnje vrijeme sve više radimo na genera-
liziranim, zajedničkim vijugama. Uistinu mislite da je kreativan?
— Pogledajte i sami!
Gospodin mu je pružio malu drvenu kuglu na kojoj je bila izrezbarena
scena s dječjim igralištem na kojem su se jedva nazirali dječaci i
djevojčice, a ipak su bili tako savršenih proporcija a sve tako stopljeno sa
strukturom drva da se činilo kao da je i ona sama urezbarena.
Mansky je gledao s nevjericom.
— To je on izradio? — Vratio je figuricu Gospodinu, tresući glavom.
— Igra slučaja. Neka devijacija u vijugama.
— Biste li to mogli ponoviti?
— Vjerojatno ne bismo. Još nikad nije zabilježeno nešto takvo.
— Odlično! Uopće mi ne smeta što je Andrew jedinstven.
— Bojim se da će kompanija zahtijevati da joj vratite svog robota u
svrhu proučavanja — rekao je Mansky.
— Ni slučajno! — odgovori Gospodin ozbiljno. — Zaboravite to! —
A onda se obrati Andrewu: — Hajedmo kući!
— Kako želite, Gospodine — reče Andrew.
4
Gospođica je počela izlaziti s mladićima i često nije bila kod kuće.
Sada je Mala Gospođica, koja više i nije bila tako mala, ispunjavala Andre-
wove horizonte. Nikada nije zaboravila da je prva rezbarija koju je on
izradio bila upravo za nju. Nosila ju je kao privjesak na srebrnom lančiću
oko vrata.
Ona se prva pobunila protiv Gospodinove navike da poklanja Andre-
wove radove: — Ne čini to, tata! Ako ih tko želi, neka plati, oni to i
zavređuju.
— Nisam znao da si toliko pohlepna, Mandy.
— Pa ne mislim da plate nama, tata, nego umjetniku.
Andrew nikad prije nije čuo tu riječ i kad je našao trenutak vremena za
sebe pogledao je u rječnik.
A onda su opet išli na put, i to Gospodinovu advokatu.
— Sto kažeš na ovo, Johne? —- upitao je Gospodin.
Advokat se zvao John Feingold. Imao je sasvim sijedu kosu i ispupčen
trbuh, a rubovi njegovih kontaktnih leća bili su svjetlozeleni. Promatrao je
pločicu koju mu je Gospodin pružio.
— Prekrasno! No ja već znam za novost. To je izrezbario tvoj robot, je
li? Ovaj što si ga doveo.
— Da, Andrew ih izrađuje. Je li, Andrew?
— Da, Gospodine.
— Koliko bi ti dao za to, Johne? — upita ga Gospodin.
— Ne znam. Ja ne skupljam takve stvari.
— Vjerovao ili ne, ali za tu stvarčicu ponuđeno mi je dvjesto pedeset
dolara! Andrew je napravio i stolice koje smo prodali po petsto dolara. U

SIRIUS 37
banci već ima dvjesto tisuća dolara zarade od Andrewovih proizvoda.
— Zaboga, Geralde, pa on će od tebe napraviti bogataša!
— Polubogataša — odgovori Gospodin. — Polovica toga novca ide na
ime Andrewa Martina
— Robota?
— Tako je i htio bih znati je li to zakonski u redu.
— Zakonski... — Feingoldova stolica zaškripjela je kad se naslonio.
— U ovom slučaju ne postoji nikakav presedan, Geralde. Kako je tvoj
robot potpisao potrebne dokumente?
— Pa zna se potpisati. Dobro, ima li još nešto što bi trebalo učiniti ?
— Hm. — Feingoldove oči na trenutak su se nekamo zagledale. Onda
reče: — Dakle ovako možemo postaviti skrbnika koji će voditi financije u
njegovo ime i na taj način napraviti ogradu između njega i zlonamjernog
svijeta. Moj bi ti savjet bio da ništa drugo ne poduzmeš. Dosad te nitko
ništa nije pitao. Ako bilo kome nešto smeta, neka taj podigne tužbu.
— A hoćeš li ti preuzeti slučaj ako bude tužbe?
— Uz pristojan honorar, svakako.
— Koliko?
— Pa za ovakvo nešto — odgovori Feingold i pokaže prstom na
drvenu pločicu.
— Sasvim si fer — odgovori Gospodin. Feingold se nasmijao i
okrenuo prema robotu.
— Andrew, je li ti drago što imaš novca?
— Da, gospodine.
— I što namjeravaš s njim učiniti?
— Platiti stvari, gospodine, koje bi inače morao platiti Gospodin.
Tako ću mu uštedjeti neke troškove, gospodine.
5
Prilika za to bilo je dovoljno. Popravci su bili skupi, a inovacije još
skuplje. S vremenom su se pojavljivali novi modeli robota i Gospodin se
pobrinuo da se u Andrewa ugrade sve te nove naprave, sve dok nije postao
prototip metalnog savršenstva. Sve je to učinjeno na Andrewov trošak.
Upravo je Andrew inzistirao na tome.
Jedino što nisu dirali bile su Andrewove pozitronske vijuge. Gospodin
je tako zahtijevao.
— Novi modeli nisu tako dobri kao ti, Andrew — rekao je. — Ovi
novi roboti potpuno su bezvrijedni. U Korporaciji su naučili izrađivati
pozitronske vijuge mnogo preciznije, bliže nosu i dublje. Kod novih robota
nema nikakvih zabuna. Rade samo ono za što su konstruirani i nikad od
toga ne odstupaju. A ti mi se više sviđaš.
— Hvala, Gospodine.
— I to je sve zbog tebe, Andrew, ne zaboravi. Siguran sam da je
Mansky zauvijek ukinuo izradu generaliziranih vijuga čim te dobro pog-
ledao. Nije mu se svidio taj faktor nepredvidljivosti. Znaš koliko me puta
tražio da te vratim, kako bi te mogli istražiti? Devet puta! Ali ja nikad

SIRIUS 38
nisam popustio. Sada, kad je u mirovini, valjda ćemo imati malo mira.
Gospodinova kosa se prorijedila, posjedio je i obrazi su mu se ovjesili,
a Andrew je izgledao još bolje nego kad je tek došao u obitelj. Gospođa se
pridružila nekoj umjetničkoj koloniji negdje u Evropi, a Gospođica je bila
pjesnikinja u New Yorku. Ponekad su im pisale, ali ne baš često. Mala
Gospođica se udala i živjela nedaleko od njih. Rekla je da ne želi napustiti
Andrewa. Kad se rodilo njezino dijete, Mali Gospodin, pustila je Andrewa
da drži bočicu i da ga hrani.
Kad se rodio taj unučić, Andrewu se činilo da je Gospodin napokon
dobio nekoga tko će mu zamijeniti one koji su otišli. Možda sad više neće
biti nezgodno da mu dođe sa svojim zahtjevom:
— Gospodine, bili ste zaista ljubazni kad ste mi dopustili da potrošim
novac kako sam želio.
— Pa bio je to tvoj novac, Andrew.
— Da, ali samo zato što ste vi to htjeli. Ne vjerujem da bi vas zakon
spriječio da ste ga htjeli zadržati za sebe.
— Zakon me ne može nagovoriti da učinim nepravdu, Andrew.
— Uz sve troškove i usprkos porezima, Gospodine, još mi ostaje
gotovo šesto tisuća dolara.
— Znam, Andrew.
— Htio bih taj novac dati vama, Gospodine.
— Ali ja ga ne želim, Andrew.
— Htio bih vam ga dati u zamjenu za nešto što vi možete dati meni,
Gospodinel
— A što to, Andrew?
— Moju slobodu, Gospodine.
— Tvoju...
— Želim kupiti svoju slobodu, Gospodine.
6
Nije bilo baš lako. Gospodin se sav zajapurio i rekao:
— Za ime božje! — Onda se okrenuo na peti i otišao.
Napokon ga je Mala Gospođica ipak uspjela urazumiti, prkosno i
odriješito, i to pred Andrewom. Trideset punih godina nitko od njih nije se
sustezao da govori pred Andrewom, bilo da se razgovor ticao njega ili ne.
Ta, on je bio samo robot.
— Tata, zašto to primaš kao osobnu uvredu? Pa on će i dalje ostati
ovdje. I biti će ti odan. On i ne zna drugačije, to mu je ugrađeno. Ono što
on hoće zapravo je samo formalnost. Zeli da bude proglašen slobodnim.
Zar je to tako strašno? Zar to nije zaslužio? Zaboga, pa on i ja već
godinama razgovaramo o tome!
— Već godinama razgovarate o tome, ha?
— Da, a svaki put je on to ponovo odgađao u strahu da tebe ne
povrijedi. Ja sam ga prisilila da ti se obrati.
— On i ne zna što je sloboda. On je robot.
— Tata, ti ga ne poznaješ. Pročitao je cijelu biblioteku. Ja ne znam

SIRIUS 39
kako se on osjeća iznutra, ali ne znam to ni za tebe. Kad razgovaraš s njim,
vidiš da na razne apstrakcije reagira isto kao ti i ja, a što je drugo važno?
Ako su nečije reakcije kao i tvoje, što više možeš tražiti?
— Zakon to neće tako gledati — odgovorio je Gospodin ljutito. —
Pazi! — obratio se Andrewu namjerno grubim glasom. — Nema drugog
načina da te oslobodim osim da to učinim sudski. A ako ovo dođe na sud,
ne samo da nećeš dobiti tu svoju slobodu nego će se i javno utvrditi da
posjeduješ novac. I onda će ti reći da robot nema pravo zarađivati novac.
Misliš li da je cijela ta djetinjarija vrijedna tog novca?
— Sloboda nema cijene, Gospodine — odgovorio je Andrew. — Cak i
najmanja mogućnost da dobijem slobodu vrijedna je tog novca.
7
Proizašlo je da sud isto tako može zauzeti stav da sloboda nema cijene
i da može donijeti odluku da nema te cijene, koliko god bila visoka, za koju
bi robot mogao kupiti svoju slobodu.
Jednostavna izjava koju je dao regionalni javni tužilac što je zastupao
protivnu stranu u parnici glasila je ovako: »Riječ 'sloboda' nema nikakvo
značenje kad se odnosi na robota. Samo ljudsko biće može biti slobodno.«
Ponovio je to nekoliko puta, kad god mu se činilo zgodno, vrlo polako,
udarajući pri tome ritmički rukom po stolu kako bi njegove riječi još više
dobile na dojmu.
Mala Gospođica zatražila je dopuštenje da govori u Andrewovo ime.
Najavljena je bila punim imenom. Bilo je to nešto što Andrew nikad
prije nije čuo izgovoreno:
— Amanda Laura Martin Charney neka pristupi klupi za svjedoke.
— Hvala, časni sude! Ja nisam advokat i ne znam se možda izražavati
kako bi ovdje trebalo, ali nadam se da nećete slušati moje riječi, već
značenje onoga što vam želim reći. Prvo, shvatite što znači biti slobodan u
Andrewovu slučaju. Na neki način on već jest slobodan. Prošlo je sigurno
već i dvadeset godina a da mu nitko od Martinovih nije naredio da učini
nešto što on i sam ne bi učinio. No mi mu, ako hoćemo, možemo narediti
da učini bilo što, i to bilo kako grubo, jer on je stroj koji pripada nama. Ali
zašto bismo mi imali to pravo kad nam je on godinama tako vjerno služio i
zaradio za nas toliko novca? On nam više ništa ne duguje. Ako netko
nekome nešto duguje, onda to mi dugujemo njemu. Čak i da nam zakonski
bude zabranjeno da stavimo Andrewa u prisilno ropstvo, on bi nam i dalje
dobrovoljno služio. Njegova sloboda bila bi samo formalna, na papiru, ali
njemu bi mnogo značila. Njemu bi to bilo sve, a nas to ne bi stajalo ništa.
Na trenutak se učinilo da sudac suspreže osmijeh.
— Shvaćam što želite reći, gospođo Charney. Činjenica je da u ovom
slučaju nema zakonskih odredbi a ni presedana. Međutim postoji nepisano
pravilo da samo čovjek može uživati slobodu. Ja mogu sada ustanoviti novi
zakon, koji će biti podložan poništenju na višoj instanci, ali ne mogu samo
tako prijeći preko općeprihvaćenog pravila. Pustite da se obratim robotu.
Andrew!

SIRIUS 40
 — Da, časni sude.
Bilo je to prvi put da je Andrew progovorio u sudnici i sudac kao da je
na trenutak bio iznenađen ljudskim timbrom njegova glasa.
— Zašto želiš biti slobodan, Andrew? Sto će to promijeniti u tvom
životu?
— Biste li vi htjeli biti rob, časni suče? — upita ga Andrew,
— Ali ti nisi rob. Ti si sasvim dobar robot, čak savršeno funkcionalan,
kako čujem, sa sposobnošću umjetničkog izraza bez premca. Sto bi više od
toga mogao učiniti da si slobodan?
— Možda ništa više nego sada, časni suče, ali s većom radošću. Ovdje
u sudnici je rečeno da samo ljudsko biće može biti slobodno. Meni se čini
da slobodan može biti samo onaj tko želi slobodu. A ja želim slobodu.
Upravo ta zadnja izjava prevagnula je kod suca. Ključna rečenica u
njegovoj presudi bila je: »Nitko nema pravo uskratiti slobodu bilo kojem
objektu s umom dovoljno razvijenim da shvati taj pojam i da želi takav
status.«
Tu presudu je potvrdio i Svjetski sud.
8
Gospodin je i dalje bio neraspoložen i njegov grubi glas imao je na
Andrewu isti efekt kao kad bi imao kratki spoj.
— Nije mi do tvog prokletog novca, Andrew. Uzet ću ga samo zato
što se ti inače ne bi osjećao slobodnim. Odsad možeš sam, po svojoj volji,
birati poslove koje ćeš obavljati. Ja ti neću ništa naređivati, osim ovoga:
uradi kako želiš. Ali ja i dalje odgovaram za tebe. To je dio presude.
Nadam se da ti je to jasno.
Mala Gospođica ga prekine:
— Nemoj biti takav, tata. Ta odgovornost nije baš bogzna što. Znaš i
sam da ne moraš ništa učiniti. I dalje vrijede Tri zakona,
— Pa kako je onda slobodan?
— Zar ljudska bića nisu vezana svojim zakonima, Gospodine? —
upita ga Andrew.
— Ne želim raspravljati o tome. — Gospodin je otišao iz sobe i
poslije toga Andrew ga je vrlo rijetko viđao.
Mala Gospođica često ga je posjećivala u kućici koju su dali napraviti
i urediti za njega. Tu, naravno, nije bilo ni kuhinje ni kupaonice. Bile su
samo dvije sobe; jedna je služila kao biblioteka, a druga je bila kombinacija
ostave i radne sobe. Andrew je uzimao mnoge poslove i kao slobodni robot
radio mnogo marljivije nego ikada dotad, tako da je nakon nekog vremena
mogao platiti troškove te kuće i ona je prepisana na njega.
Jednoga dana došao je Mali Gospodin, ne — George! Mali Gospodin
sam je inzistirao na tome nakon sudske odluke.
— Slobodni robot nikoga ne zove Mali Gospodin — rekao je George.
— Ja tebe zovem Andrew, onda ti mene moraš zvati George.
Ta njegova želja bila je izgovorena kao naredba Andrew ga je stoga
zaista zvao George, ali Mala Gospođica ostala je Mala Gospođica.
Jednoga dana George je došao sam. Došao je reći Andrewu da Gospo-

SIRIUS 41
din umire. Mala Gospođica bila je kraj njega, ali on je tražio da dođe i
Andrew.
Gospodinov glas bio je prilično jak, iako se jedva pomicao. Pokušao je
podignuti ruku.
— Andrew — rekao je — Andrew... Nemoj mi pomagati, George. Ja
samo umirem, ali nisam invalid. Andrew, drago mi je da si slobodan. Samo
sam ti to htio reći.
Andrew nije znao što da kaže. Nikad još nije bio kod nekoga tko je na
samrti, ali znao je da je to ljudski način prestanka funkcioniranja. Bila je to
prisilna i nepovratna demontaža i Andrew nije znao što bi tom prilikom
bilo umjesno reći. Mogao je jedino stajati, nepokretan i tih.
Kad je sve bilo gotovo. Mala Gospođica mu je rekla:
— Možda pred kraj nije bio naročito ljubazan prema tebi, Andrew, ali
to je zato što je već bio star i vrijeđalo ga je što želiš biti slobodan.
Tada je Andrew našao prave riječi:
— Bez njega nikad ne bih postao slobodan, Mala Gospođice.
9
Tek poslije Gospodinove smrti počeo je Andrew nositi odjeću. Počeo
je s jednim parom starih hlača koje mu je dao George.
George se već oženio i bio advokat. Stupio je u Feingoldovu tvrtku.
Stari Feingold bio je odavno mrtav, ali njegova kći nastavila je posao. S
vremenom je naziv tvrtke promijenjen u Feingold i Martin. Ostalo je tako i
kasnije, kad se kći povukla i kad više nije bilo Feingolda koji bi zauzeo
njezino mjesto. U vrijeme kad je Andrew prvi put počeo nositi hlače, ime
Martin dodano je nazivu tvrtke.
George se trudio da sakrije smiješak kad je prvi put vidio Andrewa
kako pokušava obući hlače, ali Andrewovim očima taj smiješak nije pro-
maknuo. George mu je pokazao kako da koristi statički naboj da otvori
zatvarač na hlačama, kako da ih obuče i zatvori zatvarač. Pokazao mu je na
svojim hlačama, no Andrew je znao da će mu trebati vremena da bes-
prijekorno ponovi tu elegantnu kretnju.
— Sto će tebi hlače, Andrew? Ta, tvoje tijelo je tako prekrasno funk-
cionalno da je šteta pokrivati ga, pogotovu kad nemaš nikakve brige zbog
kontrole tjelesne temperature i zbog pristojnosti. A i materijal baš ne
prianja kako treba. Ne na metal.
Andrew je ostao pri svome:
— A zar ljudska tijela nisu isto tako prekrasno funkcionalna, George?
Pa ipak ih pokrivate.
— Zbog topline, urednosti, zaštite, estetike. A tebi ništa od toga ne
treba.
— Bez odjeće se osjećam nekako otkriveno. Osjećam se nekako
drugačijim, George — odgovorio je Andrew.
— Drugačijim! Andrew, na Zemlji danas ima na milijune robota. U
našoj regiji, prema posljednjem popisu, ima gotovo isto toliko robota
koliko i ljudi,

SIRIUS 42
 — Znam, George. Posteje roboti za svaki posao koji možeš zamisliti.
— I nijedan od njih ne nosi odjeću.
— Ali nijedan od njih nije ni slobodan, George.
Malo-pomalo Andrew je obogaćivao svoju garderobu. Pri tome su ga
donekle obeshrabrivali Georgeov smiješak i pogledi ljudi koji bi dolazili s
kakvim poslom za njega.
On je doduše bio slobodan, ali istovremeno je u njega bio ugrađen
pažljivo detaljiran program ponašanja prema ljudima, pa se u tom smislu
nije usuđivao praviti velike korake naprijed — otvoreno negodovanje ba-
cilo bi ga mjesecima unatrag. Osim toga, nisu svi Andrewa prihvaćali kao
slobodnog, nije bio sposoban da se zbog toga ljuti, no kad je o tome raz-
mišljao, osjećao je teškoće u svom procesu razmišljanja. Najviše je
izbjegavao da stavlja na sebe odjeću, ili barem previše odjeće, kad je mislio
da će ga posjetiti Mala Gospođica. Sada je već bila starija i često je bila na
putu u nekom toplijem podneblju; ali kad god bi se vratila, prvo što bi
učinila bilo je da ga posjeti.
Prilikom jednog od tih posjeta George je rekao pomalo potišteno:
— Sredila me, Andrew. Sljedeće godine kandidirat ću se za Zakono-
davni savjet. »Kakav djed«, kaže ona, »takav unuk.«
— Kakav djed... — Andrew nesigurno zastane.
— Hoću reći da ću ja, George, unuk, biti kao Gospodin, djed, koji je
također nekoć bio u zakonodavstvu.
— Baš bi bilo krasno, George, da Gospodin još i sada... — Zastao je
jer nije htio dokraja izgovoriti »još i sada funkcionira«. To mu se činilo
nekako neumjesnim.
— Da je još živ — dodao' je George. — Da, i ja se često sjetim toga
starog čudovišta.
Andrew je često razmišljao o tom razgovoru. Zapazio je i sam da mu
je prilično teško razgovarati s Georgeom. Jezik se nekako promijenio u
odnosu prema onom koji mu je bio ugrađen prilikom njegova postanka.
Osim toga, George je koristio kolokvijalne izraze, a Gospodin i Mala Gos-
pođica to nikad nisu činili. I zašto je Gospodina nazivao čudovištem, kad to
sigurno nije odgovarajuća riječ? No tu se Andrew nije mogao obratiti
svojim knjigama. I one su bile zastarjele i većinom su se odnosile na
obradu drva, konstrukciju namještaja, umjetnost. Nijedna od njih nije bila o
jeziku, nijedna o ponašanju ljudskih bića.
Na kraju je shvatio da mora potražiti odgovarajuće knjige i kao slo-
bodni robot smatrao je da za to ne treba pitati Georgea.
Otići će u grad i poslužiti se knjigama u knjižnici. Bila je to trijum-
falna odluka i on je osjetio kako mu silno raste elektropotencijal, tako da je
sebi morao ubaciti induktivnu zavojnicu.
Obukao je kompletno odijelo, uključujući čak i drveni rameni lanac.
Radije bi bio nosio svjetlucavi plastični, no George mu je rekao da je drvo
mnogo ljepše i da je, osim toga, lakirana cedrovina dragocjenija.
Udaljio se već tridesetak metara od kuće, kad ga je zaustavio nakup-
ljeni otpor. Isključio je induktivnu zavojnicu iz kruga, no kad je vidio da ni

SIRIUS 43
to ne pomaže, vratio se kući i na komad papira uredno napisao: »Otišao
sam u knjižnicu.« Stavio je to na vidljivo mjesto na radnom stolu
10
Andrew toga dana nije stigao do knjižnice.
Proučavao je plan grada. Znao je put, ali ne i njegov izgled. Stvarne
oznake nisu odgovarale simbolima na planu grada i on je neprestano
zastajkivao. Napokon mu se učinilo da je negdje pogriješio, jer mu je sve
uokolo izgledalo nekako strano.
Tu i tamo prošao bi kraj nekog robota, no kad je odlučio da pita za put,
više ih nije sretao. Prošlo je neko vozilo, ali nije se zaustavilo.
Andrew je stajao neodlučno, sasvim mirno i nepokretno, a prema
njemu su dolazila dva ljudska bića.
Okrenuo se licem prema njima i oni usmjere korak prema njemu.
Trenutak prije su razgovarali. Cuo im je glasove. No sada su zašutjeli.
Imali su pogled koje je Andrew naučio povezivati s ljudskom nesigurnošću
a bili su i mladi, premda ne previše. Možda dvadeset godina. Nikad nije
znao procijeniti starost ljudi.
— Biste li mi mogli pokazati put do knjižnice, gospodo?
Jedan od njih, onaj viši, nosio je šešir koji ga je još više izduživao,
gotovo groteskno. On reče, ne Andrewu, nego onome drugom:
— To je robot.
Onaj drugi imao je kvrgav nos i izbuljene oči. Rekao je prvom:
— I nosi odjeću.
Visoki pucne prstima.
— To je slobodni robot. Tamo kod Martinovih je robot koji nije ničije
vlasništvo Zašto bi inače bio obučen?
— Pitaj ga — reče onaj nosati.
— Jesi li ti robot Martinovih? — upita visoki.
— Ja sam Andrew Martin, gospodine — odgovori Andrew.
— Dobro. Skini tu odjeću! Roboti ne nose odjeću. — Onome drugom
reče — Odvratno. Pogledaj samo.
Andrew je oklijevao. Već dugo nije čuo naredbu izdanu takvim tonom
i njegovi krugovi Drugog zakona na trenutak su se blokirali.
Visoki ponovi:
— Skini tu odjeću! Naređujem ti.
Andrew se nnlako počne svlačiti.
— Ako ne pripada nikome, onda može biti naš ili bilo čiji.
— Pa da — odgovori visoki. — Osim toga, nema nam tko što
prigovoriti. Ne oštećujemo imovinu. — Obrati se Andrewu: — Stani na
glavu!
— Glava nije... — započne Andrew.
— Naređujem ti. Ako ne znaš, ipak pokušaj!
Andrew je još oklijevao, a onda se sagnuo i stavio glavu na tlo.
Pokušao je podignuti noge, ali mu to nije uspjelo i on svom težinom tresne
na tlo.

SIRIUS 44
 Visoki reče:
— Ostani ležati! — Onda se obrati drugome: — Možemo ga rastaviti.
Jesi li ikad rastavljao robota?
— Hoće li nam dopustiti?
— A kako da nas spriječi?
Nije bilo načina da ih Andrew spriječi, pogotovu ako mu narede da se
ne suprotstavlja. Drugi zakon poslušnosti bio je jači od Trećeg zakona o
samoodržanju. Nije bilo načina da se obrani i da pri tome ne povrijedi njih,
a to bi značilo da krši Prvi zakon. Pri toj pomisli osjeti kako mu se zagrčila
svaka pokretna jedinica i on sav uzdrhti.
Visoki mu priđe i gurne ga nogom.
— Težak je, mislim da će nam za to trebati alat.
Nosati reče:
— Možemo mu narediti da se sam rastavi. Baš bi bilo zanimljivo
promatrati ga kako to radi.
— Da — reče visoki zamišljeno — samo ćemo ga najprije maknuti sa
ceste. Mogao bi netko naići.
Bilo je prekasno. Netko je doista dolazio niz ulicu. Bio je to George. S
onoga mjesta gdje je ležao, Andrew ga je najprije uočio kao udaljenu točku.
Volio bi da mu je mogao dati kakav znak, no posljednja naredba bila je:
»Ostani ležati!«
George je sada već trčao i stigao na mjesto događaja pomalo zadihan.
Ona dva mladića malo su ustuknula i čekala što će biti.
— Andrew, što se dogodilo? — upitao je George zabrinuto.
— Dobro sam, George — odgovori Andrew.
— Onda ustani. Što je s tvojom odjećom?
— Je 1’ to tvoj robot, frajeru? — upita onaj visoki.
George se naglo okrene.
— Nije on ničiji robot. I što se to ovdje događa?
— Lijepo smo ga zamolili da skine odjeću. Sto te se to tiče ako nije
tvoj?!
George se obrati Andrewu:
— Što su htjeli, Andrew?
— Namjera im je bila da me na neki način raščlane. Htjeli su me
premjestiti na neko mirno mjesto i narediti mi da se sam rastavim.
George je promatrao dvojicu mladića a brada mu se tresla. Mladići se
nisu ni makli. Smijuljili su se. Visoki reče, zabavljajući se:
— I što ćeš sad, debeljko? Napasti nas?
George odgovori:
— Ne, to čak i ne moram. Ovaj robot bio je u mojoj obitelji više od
sedamdeset pet godina. Poznaje nas i cijeni više nego ikoga drugog. Samo
ću mu reći da vas dvojica ugrožavate moj život i da me namjeravate ubiti.
Zamolit ću ga da me brani. Bude li birao između mene i vas dvojice, izabrat
će mene. Znate li što će vam se dogoditi kad vas napadne?
Ona dvojica počnu se polako povlačiti s izrazom nelagode na licu.
George oštro reče:

SIRIUS 45
 — Andrew, u opasnosti sam, ova dvojica me žele napasti. Kreni
prema njima!
Andrew to učini, a ona dvojica više nisu čekala. Dala su se u bijeg.
— Dobro je, Andrew, opusti se — reče George.
Izgledao je umorno. Prošle su one godine kad se mogao hladnokrvno
potući s nekim mladićem, a tu su bila dvojica.
— Ne bih ih mogao ozlijediti, George. Vidio sam da te ne napadaju.
— Nisam ti rekao da ih napadneš. Samo sam ti rekao da kreneš prema
njima. Njihov strah učinio je ostalo.
— Kako to da se boje robota?
— To je ljudska bolest, jedna od onih koje još nisu izliječene. No pusti
to sad. Kojeg vraga radiš ovdje, Andrew? Sva sreća što sam našao tvoju
poruku. Već sam se htio vratiti i unajmiti helikopter kad sam te ugledao.
Kako ti je uopće palo na pamet da odeš u knjižnicu? Pa mogao sam ti ja
donijeti svaku knjigu koja ti treba.
— Ja sam... — započne Andrew.
— Slobodni robot. Da, da. Dobro. Sto si htio u knjižnici?
— Htio sam saznati više o ljudskim bićima, o svijetu, o svemu. I o
robotima, George. Htio bih napisati povijest robota.
George stavi ruku na njegovo rame.
— Dobro, pođimo sad kući. Pokupi najprije svoju odjeću. Andrew,
postoje milijuni knjiga o robotici i u svima njima može se naći povijest te
nauke. Svijet postaje pomalo zasićen ne samo robotima već i
informacijama o robotima.
Andrew je kimao glavom. Bio je to sasvim ljudski gest koji je usvojio
u posljednje vrijeme.
— Ne o robotici, George. Bila bi to povijest robota koju će napisati
robot. Želio bih objasniti kako se roboti osjećaju u odnosu prema onom što
se dogodilo od vremena kad su prvi roboti počeli raditi i živjeti na Zemlji.
George podigne obrve, ali ne odgovori.
11
Mala Gospođica upravo je navršila svoj osamdeset treći rođendan, no
još joj nije nedostajalo ni energije ni odlučnosti. Svojim štapom više je
gestikulirala nego što ga je koristila da se podupire.
Saslušala je njihovu priču s gnjevom i ogorčenjem.
— George, pa to je strašno! Tko su bili ti mladi nasilnici?
— Ne znam, a nije to ni važno. Na kraju krajeva, nisu učinili nikakvu
štetu.
— Ali mogli su. Ti si odvjetnik, George a to što si bogat možeš zah-
valiti isključivo Andrewovim talentima. Upravo je novac koji je on zaradio
bio temelj svega onog što danas imamo. On se na neki način pobrinuo za
kontinuitet ove obitelji i ja neću dopustiti da ga tretiraju kao kakvu igračku
za navijanje.
— Sto hoćeš da učinim, majko? — upita George.
— Rekla sam ti da si odvjetnik. Zar me ne slušaš? Pokreni nekako

SIRIUS 46
par-nicu i prisili regionalne sudove da ustanove prava robota, a
zakonodavstvo prisili da izradi odgovarajuće nacrte zakona. Ako treba,
neka sve to ide do Svjetskog suda. Ja ću pratiti tvoj rad, George, i neću
trpjeti nikakvo zabušavanje.
Ona je to najozbiljnije i mislila i tako je ono što je u početku poduzi-
mao, ne bi li nekako udobrovoljio tu energičnu staricu, preraslo u pravi
slučaj s dovoljno legalnih začkoljica koje su ga zainteresirale. Kao stariji
ortak u tvrtki Feingold i Martin, George je smislio strategiju. Konkretnu
akciju prepustio je svojim mlađim ortacima, a velik dio svom sinu Paulu,
koji je također bio član tvrtke i koji je gotovo svaki dan poslušno raportirao
svojoj baki kako napreduju. Ona je, pak, svaki dan o tome razgovarala s
Andrewom.
Andrew se duboko zainteresirao. Njegov rad na knjizi o robotima
neprestano se odgađao, a on je proučavao zakonsku argumentaciju i dolazio
čak s konkretnim, premda plašljivim prijedlozima.
— Onda kad su me napali George mi je rekao da su se ljudi oduvijek
bojali robota — rekao je jednog dana. — Dok god nas se boje, teško da će
sudovi i zakonodavstvo poduzeti išta u korist robota. Zar ne bi možda tre-
balo učiniti nešto s javnim mišljenjem?
Paul je boravio u sudu, a George se okrenuo javnom mišljenju. Imao je
tu prednost da se ljudima mogao obraćati neformalno, pa je išao čak tako
daleko da se ponekad pojavljivao u novoj, modernoj odjeći, koju je nazivao
draperijom.
Paul ga je bockao:
— Pazi da se ne sapleteš o te halje, tata.
George bi mu malodušno odgovarao:
— Pazit ću.
Jenom prilikom, na godišnjoj konferenciji urednika holo-novosti,
obratio se publici između ostalog ovako:
— Ako po sili Drugog zakona od svakog robota možemo zahtijevati
bezgraničnu poslušnost, pod uvjetom da pri tome ne bude ozljede ljudskog
bića, onda svako, dakle baš svako ljudsko biće ima silnu moć nad svakim,
baš svakim robotom. Zapravo, budući da je Drugi zakon jači od Trećeg,
svaki čovjek može iskoristiti zakon poslušnosti da potisne zakon o samo-
održanju. On svakom robotu može narediti da ozlijedi sam sebe ili da uništi
sam sebe zbog bilo kakvog ili čak nikakvog razloga. Zar je to pravedno?
Biste li tako postupili sa životinjom? Čak i mrtva stvar koja nam dobro
služi ima pravo na naše obzire. A robot nije bezosjećajan on nije životinja.
Može razmišljati dovoljno da bi mogao razgovarati s nama, raspravljati ili
šaliti se. Možemo li prema robotima postupati kao prema prijateljima, raditi
zajedno s njima, a ne pružiti im barem neke plodove tog prijateljstva, neku
korist od te suradnje? Ako čovjek već ima pravo da robotu naredi bilo što,
samo ako to ne uključuje ozljedu ljudskog bića, morao bi onda imati barem
toliko čestitosti da mu nikad ne naredi nešto što bi uključivalo ozljedu ro-
bota, osim ako to zaista nije u interesu ljudske sigurnosti. Uz veliku moć
ide i velika odgovornost, pa ako za robote postoje Tri zakona koja štite

SIRIUS 47
čovjeka, zar je previše tražiti da za čovjeka postoji neki zakon koji će štititi
robota?
Andrew je imao pravo. Upravo je borba za javno mišljenje bila ključ
za akcije na sudu i u zakonodavstvu. Konačno je ipak izglasan zakon koji je
formulirao uvjete u kojima su bile zabranjene naredbe što bi uključivale
ozljedu robota. Bilo je tu bezbroj izuzetaka i kazne za kršenje zakona bile
su potpuno neodgovarajuće, ali radilo se o principu. Konačno potvrda
Svjetskog suda došla je onoga dana kad je umrla Mala Gospođica.
Nije to bila nikakva slučajnost. Mala Gospođica očajnički se držala
života za vrijeme posljednjih debata i prepustila se tek kad je stigla vijest o
pobjedi. Njezin zadnji osmijeh bio je upućen Andrewu. Njezine zadnje
riječi bile su:
— Bio si dobar prema nama, Andrew.
Umrla je držeći ga za ruku, a njezin sin i njegova žena s djecom stajali
su uz njih
12
Andrew je strpljivo čekao kad je robot-sekretar iščezao u uredu.
Sekretar se mogao poslužiti holografskim parlafonom, ali očito ga je
zbunilo to da ima posla s robotom, a ne s ljudskim bićem.
Dok je čekao, Andrew je razmišljao može li se riječ »obezroboćen«
koristiti analogno riječi »obeščovječen« ili je ovaj potonji izraz postao
metaforički pojam odvojen od svog originalnog značenja pa se može
primijeniti i na robote, ili, što se toga tiče, i na žene. Takve probleme često
je susretao u svom rada na knjizi o robotima. Proces smišljanja rečenica,
kojima bi izrazio svu kompleksnost onoga što želi reći, bitno je obogatio
njegov rječnik.
Povremeno bi netko ušao u sobu i pažljivo ga promotrio, no on se nije
trudio da izbjegne pogled te osobe. Svakoga je gledao mirno i ravno u oči i
ta bi osoba onda prva skrenula pogled.
Napokon se pojavio Paul Martin. Izgledao je iznenađeno, odnosno
vjerojatno bi tako izgledao da je Andrew zaista mogao razaznati izraz
njegova lica. Paul je, naime, počeo koristiti šminku koju je u to vrijeme
moda diktirala za oba spola. Iako je to linije Faulova lica činilo odre-
đenijima i oštrijima, Andrewu se baš nije sviđalo. U posljednje vrijeme je
zapazio da neodobravanje nekih ljudskih postupaka, dok god to ne izgovori
naglas, u njemu više ne izaziva nelagodu. Čak je mogao i napisati to što
nije odobravao. A bio je siguran da nije oduvijek bilo tako.
— Uđi, Andrew. Zao mi je što si morao čekati, ali morao sam nešto
hitno obaviti. Uđi, rekao si da želiš razgovarati sa mnom, ali nisam shvatio
da želiš da to bude ovdje, u gradu.
— Ako imaš posla, Paule, još ću pričekati.
Paul je bacio pogled na razigrane sjenke svijetleće ploče što je služila
kao vremenomjer i rekao: j
— Naći ću vremena, jesi li došao sam?
— Pozvao sam taksi.
— Jesi li imao neprilika? — upita Paul donekle zabrinuto.

SIRIUS 48
 — Nisam očekivao nikakve neprilike. Moja prava su zaštićena.
Nakon toga Paul je izgledao još zabrinutije.
— Andrew, već sam ti objasnio da se taj zakon ne da provesti, barem
u većini situacija. Ako budeš i dalje inzistirao na nošenju odjeće, kad-tad
ćeš zapasti u neprilike kao onaj prvi put.
— I jedini put, Paule. Zao mi je što si nezadovoljan.
— Dobro, gledaj to ovako: ti si, zapravo, živa legenda, Andrew, i
previše si dragocjen u bilo kojem smislu a da bi imao pravo da riskiraš.
Usput, kako napreduje knjiga?
— Bližim se kraju, Paule. Izdavač je prilično zadovoljan.
— Odlično!
— Ne znam baš je li zadovoljan knjigom kao knjigom. Mislim da se
nada da će prodati veliku nakladu, jer to će biti knjiga koju je napisao robot
i stoga je zadovoljan.
— To je ljudski, bojim se.
— To mi ne smeta. Neka se samo prodaje, zbog bilo kojeg razloga.
Donijet će novac, a on mi treba.
— Baka ti je ostavila...
— Mala Gospođica bila je zaista velikodušna i znam da mogu računati
na obitelj kad god budem trebao pomoć. No ja se nadam da će mi tantijeme
od knjige pomoći, u mom sljedećem koraku.
— A koji je to sljedeći korak?
— Želio bih razgovarati s predsjednikom Američke korporacije robota
i mehaničkih ljudi. Pokušao sam ugovoriti sastanak, ali dosad nisam uspio
prodrijeti do tog čovjeka. Korporacija nije surađivala sa mnom pri pisanju
knjige, pa se i ne čudim.
Paul se očito zabavljao.
— Suradnja je zadnje čemu se možeš nadati. Nisu surađivali ni s nama
kad smo se borili za prava robota. Baš suprotno. Mislim da ti je jasno i
zašto. Daj robotu prava i ljudi ih više neće htjeti kupovati.
— Pa ipak — nastavi Andrew — ako ih ti nazoveš, možda ćeš moći
ugovoriti razgovor za mene.
— Ja tamo nisam nimalo popularniji od tebe, Andrew.
— Ali možda im možeš natuknuti da će, ako me prime, to oslabiti
kampanju Feingolda i Martina za daljnje priznavanje prava robota.
— Pa zar to ne bi bila laž, Andrew?
— Da, Paule, bila bi. A ja ne mogu lagati. Stoga moraš ti nazvati.
— Aha, ti ne možeš lagati, ali možeš nagovarati mene da lažem, je li?
Postaješ sve sličniji čovjeku, Andrew.
13
Nije bilo lako ugovoriti taj sastanak, čak ni uz pomoć Paulova poz-
natog imena. Ali na kraju su ipak uspjeli. I kad je konačno došao čas tog
razgovora, Harley Smythe-Robertson, koji ja po majčinoj liniji bio u
direktnoj vezi s prvim osnivačem Korporacije, a da bi to svima dao na
znanje, uzeo je dva prezimena, izgledao je krajnje nesretno. Bližio se miro-

SIRIUS 49
vini i cijeli svoj predsjednički mandat radio je na pravima robota. Njegova
sijeda kosa bila je prilijepljena uz proćelavu lubanju lice mu je bilo našmin-
kano i on je s vremena na vrijeme neprijateljski pogledavao Arwdrewa.
Andrew je započeo razgovor:
— Gospodine, pred gotovo jedno stoljeće Merton Mansky mi je ispred
ove korporacije rekao da je matematika na osnovi koje se izrađuju po-
zitronske vijuge prekomplicirana a da bi bila moguća ikoja druga osim
približnih rješenja, pa da stoga moje mogućnosti nisu potpuno predvidljive.
— To je bilo pred jedno stoljeće... — Smythe-Robertson je oklijevao,
a onda dodao ledeno: — gospodine. Ali sada više nije tako. Sada se naši
roboti izrađuju vrlo precizno i programiraju da precizno obavljaju svoj
posao.
— Da — reče Paul, koji je došao, kao što je sam rekao, da se uvjeri da
Korporacija igra fer igru — s rezultatom da mom sekretaru, na primjer,
svaki put čim se dogodi neka, pa i najmanja promjena u njegovoj rutini,
treba dati nove i posebne upute.
— Još manje bi vam se sviđalo da počne improvizirati — odgovori
Smythe-Robertson.
— Vi dakle više ne proizvodite robote kao što sam ja, robote koji bi
bili fleksibilni i prilagodljivi.
— Ne, više ne.
— Istraživanja koja sam proveo u vezi sa svojom knjigom — nastavi
Andrew — pokazuju da sam ja sada najstariji aktivni robot.
— Trenutno najstariji — odgovori Smythe-Robertson — I uopće naj-
stariji. Najstariji koji će ikada biti. Nijedan robot nije više koristan nakon
svoje dvadeset pete godine. Tada ih povlačimo i zamjenjujemo novim
modelima.
— Nijedan od robota kakvi se sada proizvode ne koristi se više ni
nakon svoje dvadesete godine — reče Paul, a u glasu mu se osjećao
sarkazam. — Po tome je Andrew zaista sasvim izuzetan.
Andrew, držeći se linije koju je sam sebi unaprijed zadao, nastavi:
— Kao najstariji robot na svijetu, i najfleksibilniji, nisam li dovoljno
izuzetan da bih imao pravo na specijalni tretman u Korporaciji?
— Ne, nipošto ne — odgovori Smythe-Robertson ledeno. — Vaša
izuzetnost neugodna je za kompaniju. Da ste bili iznajmljeni, umjesto što
ste, čudnom zabunom, prodani vlasniku, već bi vas odavno zamijenili.
— Pa upravo se o tome i radi — odgovori Andrew. — Ja sam
slobodni robot i posjedujem sam sebe. Stoga sam i došao k vama i tražim
da me zamijenite. To ne možete učiniti bez vlasnikova dopuštenja. U
današnje vrijeme taj uvjet je postavljen kao jedan od uvjeta u ugovoru o
najmu, ali u moje vrijeme to se nije događalo.
Smythe-Robertson bio je iznenađen i zbunjen i na trenutak je
zavladala tišina. Andrew se uhvati kako gleda u hologram na zidu. Bila je
to posmrtna maska Susan Calvin, zaštitnice svih robotičara. Bila je mrtva
već oko dva stoljeća, ali pišući svoju knjigu, Andrew je toliko o njoj saznao
da mu se činilo kao da je osobno poznaje.

SIRIUS 50
 Napokon Smythe-Robertson upita.
— Kako da vas zamijenim za vas? Ako zamijenim vas, kao robota,
kako mogu dati novog robota vama kao vlasniku, kad upravo u samom
procesu zamjene vi prestajete postojati? — Turobno se nasmijao.
— To nije problem — umiješa se Paul. — Centar Andrewove ličnosti
njegov je pozitronski mozak i to je jedini njegov dio koji ne rnožete
zamijeniti a da pri tome ne nastane novi robot. Taj pozitronski mozak je
dakle Andrew, vlasnik. Svaki drugi dio njegova robotskog tijela može se
zamijeniti a da to nema nikakvog utjecaja na njegovu ličnost i svi su ti
drugi dijelovi vlasništvo mozga. Andrew, recimo to tako, želi svom mozgu
dati novo robotsko tijelo.
— Tako je — reče Andrew mirno. Okrene se k Smythe-Robertsonu.
— Vi ste proizvodili androide, je li tako? Robote koji izvana izgledaju
sasvim kao ljudi, sve do zadnje stanice kože?
— Da, jesmo. I savršeno su funkcionirali sa svojom sintetičnom,
vlaknastom kožom i tetivama. U njima praktički nije bilo metalnog dijela,
osim mozga, a bili su snažniji od metalnih robota.
Paul se zainteresira:
— Nisam to znao. Koliko ih sada ima na tržištu?
— Ni jedan — odgovori Smythe-Robertson. — Bili su mnogo skuplji
od metalnih modela i ispitivanja tržišta su pokazala da baš nisu osobito
prihvaćeni. Previše su nalikovali na ljude.
Andrewa se to duboko dojmilo.
— Ali Korporacija još ima tu ekspertizu. Kad je tako, htio bih uložiti
zahtjev da me zamijene organskim robotom, androidom.
Paul je bio iznenađen.
— Dobri bože! — uzviknuo je. Smythe-Robertson se ukočio:
— To nije moguće!
— Zašto nije moguće? — upita Andrew. — Ja sam, naravno, spreman
platiti odgovarajuću cijenu.
— Ne proizvodimo androide.
— Ne želite proizvoditi androide — doda Paul brzo. — To nije isto
kao da ih ne možete proizvoditi.
— Svejedno — odgovori Smythe-Robertson. — Proizvodnja androida
protivi se općoj politici.
— Ali ne postoji zakonska zabrana — reče Paul.
— Svejedno, mi ih ne proizvodimo niti ćemo ih proizvoditi.
Paul pročisti grlo.
— Gospodine Smythe-Robertsone — reče — Andrew je slobodni
robot koji ima pravo na sve što mu garantiraju prava robota. Nadam se da
ste toga svjesni..
— I te kako.
— Taj robot, slobodni robot, odlučio je da nosi odjeću. To često
uzrokuje da ga nepromišljeni ljudi žele poniziti usprkos zakonu protiv
povrede robota. Vrlo je teško sudski goniti nekoga zbog neke nejasne
uvrede koja baš i ne nailazi na opće neodobravanje upravo tih ljudi koji bi

SIRIUS 51
morali odlučiti je li tuženi kriv ili nije.
— Američkoj korporaciji to je bilo jasno od samog početka. Tvrtki
vašega oca, na žalost, nije.
— Moj otac je mrtav, no u ovom trenutku vidim da imamo jasan
slučaj uvrede s poznatim počiniocima.
— O čemu vi to govorite? — upita Smythe-Robertsoh.
— Moj klijent Andrew Martin... eto, on je upravo postao moj klijent...
slobodni je robot koji ima pravo tražiti od Američke korporacije robota i
mehaničkih ljudi da na njemu obave zamjenu koju korporacija obavlja
svakome tko ima robota duže od dvadeset pet godina. U stvari, Korporacija
je ta koja u takvim slučajevima inzistira na zamjeni. — Paul se smiješio i
bio sasvim opušten. — Pozitronski mozak moga klijenta vlasnik je njegova
tijela, koje je svakako starije od dvadeset pet godina. Pozitronski mozak
zahtijeva zamjenu tijela i spreman je platiti svaku razumnu cijenu za to
novo, androidno tijelo. Ako njegov zahtjev odbijete, smatrat ćemo to
uvredom i povest ćemo parnicu. Premda javno mišljenje u sličnom slučaju
obično ne bi bilo na strani robota, htio bih vas podsjetiti da Američka
korporacija ne uživa u javnosti neki naročit ugled. Čak i oni koji imaju
najviše koristi od robota sumnjičavi su prema Korporaciji. To je možda
ostatak iz onih dana kad su se ljudi još bojali robota. Ili možda zavide
Korporaciji na snazi i bogatstvu, jer ona drži svjetski monopol. Bilo kako
bilo, određeno neraspoloženje prema njoj postoji. Mislim da i sami znate da
vam u toj situaciji nipošto ne bi odgovaralo povlačenje po sudu, pogotovu
kad znate da je moj klijent prilično bogat i da će živjeti još mnogo stoljeća,
pa dakle nema razloga da ikad odustane od borbe.
Smythe-Robertson postojao je sve crveniji u licu.
— Vi nas pokušavate natjerati...
— Ne tjeram vas ja ni na što — reče Paul. — Ako ne želite udovoljiti
tom sasvim razumnom zahtjevu moga klijenta, vaše je pravo da to i učinite
i mi ćemo bez riječi otići. Ali onda ćemo vas tužiti, što je opet naše pravo, i
vi ćete shvatiti da morate izgubiti.
— Dakle...
— Vidim da ste razuman čovjek — reče Paul. — Možda još oklije-
vate, ali na kraju ćete ipak shvatiti da tako mora biti. No želim vas u još
nešto uvjeriti: ako u procesu transplantacije pozitronskog mozga mog
klijenta iz ovog tijela u novo, organsko, nastane bilo kakvo, pa i najmanje
oštećenje, ja neću štedjeti truda sve dok ne raskrinkam Korporaciju dokraja.
Taknete li i jednu jedinu žičicu njegova platinsko-iridijskog mozga,
poduzet ću sve što bude potrebno da mobiliziram javnost protiv vas. —
Okrene se Andrewu i upita pa: — Slažeš li se s tim, Andrew?
Andrew je oklijevao cijelu minutu. Značilo je to da treba da se složi s
lažju, ucjenom, prisilom i ponižavanjem ljudskog bića. Ali ne i s fizičkom
ozljedom, reče sam sebi, ne i s fizičkom ozljedom.
I on napokon istisne iz sebe slabašno »da«.
14

SIRIUS 52
 Osjećao se kao da su ga ponovo konstruirali. Danima, tjednima, mje-
secima Andrew se osjećao kao da to nije on i oklijevao je i pri
najjednostavnijim radniama.
Paul se uplašio.
— Oštetili su te, Andrew. Tužit ćemo ih!
Andrew je govorio vrlo polako:
— Ne... ne smiješ. Nikad nećeš uspjeti... dokazati... da je to bio... pre..
ore...
— Predumišljaj?
— Predumišljaj. Osim toga, svaki... dan mi je sve bolje. To je samo..
pri... pri..
— Privremeno?
— Privremni šok od ope... ope... Uostalom... ovakva ope... operacija
nikad prije nije bila izvedena.
Andrew je iznutra osjećao svoj mozak. Nije to mogao biti nitko drugi.
U sebi je znao da je sve u redu i tih mjeseci kad je uvježbavao koordinaciju
kretnji i pozitronskih reakcija proveo je sate i sate pred ogledalom.
Sasvim ljudski baš i nije izgledao. Lice mu je bilo nekako previše
ukočeno a kretnje previše usporene. Nedostajala im je ona bezbrižna,
slobodna elegancija ljudskog bića, no možda će i to doći s vremenom. Sada
je barem mogao nositi odjeću a da pri tome ne upada odmah u oči ono
smiješno, neprirodno metalno lice.
Nakon nekog vremena reče:
— Vraćam se na posao.
Paul se nasmije.
— Znači da ti je dobro. Sto ćeš raditi? Opet na nekoj knjizi?
— Ne — odgovori Andrew ozbiljno. — Predugo živim da bih se
posvetio sam jednom poslu i ni makac dalje. Neko vrijeme sam bio
uglavnom umjetnik i tome se uvijek mogu vratiti. Onda sam neko vrijeme
bio historičar i tome se također mogu vratiti. No sada želim biti robobiolog.
— Valjda misliš robopsiholog.
— Ne. To bi značilo da se moram baviti proučavanjem pozitronskog
mozga, a trenutno to baš ne želim. Kao robobiolog proučavao bih
funkcioniranje tijela vezanog za taj mozak.
— Pa zar onda ne bi bio robotičar?
— Robotičar se bavi metalnim tijelom. Ja bih proučavao organsko
tijelo, humanoidno, i to svoje, koje je, koliko znam, i jedno jedino što zasad
postoji.
— Time sužavaš polje proučavanja — reče Paul zamišljeno. — Kao
umjetnik mogao si ostvariti bilo koju zamisao, kao historičar bavio si se
uglavnom robotima kao robobiolog bavit ćeš se isključivo sobom.
Andrew kimne.
— Da, čini se da je tako.
Morao je početi od samog početka, jer nije imao nikakva znanja iz
biologije i gotovo nikakva iz nauke uopće. Postao je stalan gost u
bibliotekama, gdje je znao satima sjediti za elektronskim katalozima.

SIRIUS 53
Onako odjeven, izgledao je sasvim normalno. Nekolicina onih koji su znali
da je robot nisu mu smetali i puštali su ga na miru.
Napravio je laboratorij u prostoriji koju je dao dograditi na kuću. A i
njegova vlastita knjižnica bivala je sve bogatija.
Godine su prolazile. Jednoga dana Paul ga je posjetio i rekao:
— Šteta što više ne radiš na povijesti robota. Čujem da je Američka
korporacija usvojila radikalno novu politiku proizvodnje.
Paul je prilično ostario i njegove oslabljele oči zamijenjene su foto-
optičkim ćelijama. U tome je postao još bliži Andrewu.
— Sto sada rade? — upita Andrew.
— Proizvode centralne kompjutere, gigantske pozitronske mozgove,
koji pomoću mikrovalova mogu istovremeno komunicirati s tucet, pa sve
do tisuću robota. Sami roboti uopće nemaju mozak. Oni su samo udovi
gigantskog mozga i fizički su odijeljeni od njega.
— Jesu li zbog toga efikasniji?
— U Korporaciji tvrde da jesu. Taj novi pristup u proizvodnji uveo je
Smythe-Robertson prije svoje smrti i čini mi se da je to protuudarac tebi.
Korporacija je očito odlučila da ne proizvodi robote koji bi mogli imati iste
probleme kakve imaš ti, pa upravo stoga odvajaju mozak od tijela. Mozak
ne smije imati tijelo koje bi želio mijenjati, a tijelo ne smije imati mozak
koji bi takvo nešto mogao poželjeti. Zapravo je zapanjujuće, Andrew —
nastavi Paul — koliko si ti u stvari utjecao na povijest robota. Tvoja
umješnost navela je Korporaciju da izrađuje preciznije i specijaliziranije
robote, tvoja sloboda uzrokovala je uvođenje prava robota, tvoje inzisti-
ranje na androidnom tijelu navelo ih je da počnu odvajati tijelo od mozga.
Andrew se zamisli.
— Pretpostavljam da će na kraju napraviti ogroman mozak koji će
kontrolirati nekoliko bilijuna robotskih tijela. Totalna centralizacija. To baš
nije pametno. A i opasno je.
— Imaš pravo — odgovori Paul — ali mislim da se to neće dogoditi
barem još stotinjak godina, a onda više neću biti živ da to vidim. U stvari,
možda neću doživjeti ni sljedeću godinu.
— Paule! — poviče Andrew zabrinuto.
Paul slegne ramenima.
— Ljudi su smrtni, Andrew. Nismo kao ti. No to nije važno. Važno je
nešto drugo što ti moram reći. Ja sam zadnji živući Martin. Novac koji
posjedujem bit će ostavljen tebi u nasljedstvo i koliko čovjek već može
predvidjeti buduće događaje, financijski ćeš svakako biti zbrinut.
— Nepotrebno — reče Andrew teško, jer usprkos svemu, nije se
mogao naviknuti na te smrti Martinovih.
— Nemoj da se svadimo. Bit će tako i nikako drugačije. Onda, na
čemu sad radiš?
— Konstruiram sistem koji bi androidima, tj. meni, omogućivao da
dobivaju energiju sagorijevanjem hidrougljika, a ne iz atomskih ćelija.
Paul podigne obrve.
— Tako da mogu jesti i disati?

SIRIUS 54
 — Da.
— I koliko dugo već radiš na tome?
— Već prilično dugo, no čini mi se da sam konačno uspio konstruirati
funkcionalnu komoru za kontrolirano katalizirano sagorijevanje.
— Ali zašto, Andrew? Atomska ćelija neusporedivo je bolja.
— Na neki način možda i jest. Ali atomska ćelija nije ljudska.
15
Sve je to dugo trajalo, no Andrew je imao dovoljno vremena. Prije
svega, nije želio poduzimati ništa prije nego što Paul na miru ne umre. Sa
smrću praunuka njegovog Gospodina osjećao se Andrew još više izložen
neprijateljski raspoloženom vanjskom svijetu i to mu je davalo veću
odlučnost da ustraje na svom putu.
No zapravo i nije bio sam. Umro je čovjek, ali ostala je kompanija
Feingold i Martin, jer korporacija nikad ne umire, kao ni robot.
Ostao je testament i drugi dokumenti i u tvrtki su se toga držali. Uz
nasljedstvo i svoja prava u advokatskoj tvrtki Andrew je i dalje bio bogat.
Za popriličan fiksni godišnji honorar tvrtka Feingold i Martin radila je na
legalnim aspektima nove komore za sagorijevanje. No kad je došlo vrijeme
da Andrew posjeti Američku korporaciju robota i mehaničkih ljudi, otišao
je tamo sam. Jednom je bio s Gospodinom, jednom s Paulom. Ovaj, treći
put bio je sam i u ljudskom obličju.
Korporacija se prilično promijenila. Sami proizvodni pogoni bili su
preseljeni u veliku svemirsku stanicu, kao u posljednje vrijeme i većina
industrije. S njima je otišlo i mnogo robota. Zemlja je postala veliki park,
svjetsko stanovništvo stabiliziralo se na jednoj milijardi i otprilike isto
toliko robota, od kojih je jedva trideset posto imalo vlastiti mozak.
Direktor službe razvoja bio je Alvin Magdescu, tamnoput i crnokos, s
malom šiljastom bradom, gol iznad pojasa, sa samo jednom trakom preko
prsa, kako je to već zahtijevala tadašnja moda. Andrew je bio potpuno
obučen, po modi od prije nekoliko desetljeća, sada već zastarjeloj.
Magdescu je svom posjetiocu pružio ruku.
— Naravno da vas poznajem i drago mi je što vas vidim. Vi ste naš
najpoznatiji proizvod i prava je šteta što je Smythe-Robertson bio toliko
protiv vas. Mogli smo s vama učiniti čuda.
— Još uvijek možete — odgovori Andrew.
— A, ne, bojim se da je to vrijeme prošlo. Imali smo robote ovdje na
Zemlji više od jednog stoljeća, ali to se sad mijenja. Slat ćemo ih većinom
u svemir, a oni koji ostanu ovdje neće imati mozak.
— Ali tu sam još ja, a ja ostajem na Zemlji.
— Točno, ali vi više i niste pravi robot. S kakvim novim zahtjevom
dolazite?
— Da još manje budem robot. Budući da sam velikim dijelom
organski, htio bih imati i organski izvor energije. Ovdje imam nacrte..
Magdescu nije žurio s proučavanjem. Možda je u početku te nacrte
namjeravao samo letimično pogledati, no onda se ukočio i počeo ih

SIRIUS 55
pažljivo proučavati. Zatim reče:
— Ovo je zaista nešto neviđeno. Tko je sve to smislio?
— Ja — odgovori Andrew.
Magdescu ga oštro pogleda i reče:
— To bi bila totalna rekonstrukcija vašega tijela, i to eksperimentalna,
jer ovakvo nešto još nitko nije pokušao napraviti. Moj vam je savjet da
odustanete od toga. Ostanite kakvi jeste.
Andrewovo lice nije bilo naročito izražajno, no glas mu je odavao
nestrpljenje:
— Gospodine Magdescu, vi očito ništa ne shvaćate. Vi zapravo
drugog izbora i nemate nego da pristanete na moj zahtjev. Ako se takva
naprava može ugraditi u moje tijelo, onda se može ugraditi i u ljudsko.
Tendencija produženja ljudskog vijeka pomoću prostetičkih naprava već
postoji. A naprave bolje od ovih koje sam ja konstruirao ne postoje.
— Igrom slučaja, putem tvrtke Feingold i Martin, ja imam kontrolu
nad tim patentima. Mi možemo ući u taj posao i bez vas i proizvesti
prostetičke uređaje koji će na kraju rezultirati time da će ljudska bića
poprimiti mnoge karakteristike robota. To će imati loše posljedice na vaše
poslovanje — rekao je Magdescu.
— Međutim ako me sad operirate i pristanete da i ubuduće u sličnim
okolnostima to učinite, imat ćete dozvolu za korištenje tih patenata i
kontrolu nad tehnologijom proizvodnje robota i prostetizacije ljudskih bića.
Naravno, prvu licencu dobit ćete tek kad prva operacija bude uspješno
izvedena i kad prođe dovoljno vremena da se uvjerimo da je zaista bila
uspješna.
Dok je postavljao te krute uvjete ljudskom biću, Andrew se više nije
osjećao nimalo inhibiran Prvim zakonom. S vremenom je polako shvaćao
da ono što se u određenom trenutku čini okrutnim, dugoročno gledano,
zapravo može biti dobro djelo.
Magdescu je bio zaprepašten.
— O tome ne mogu odlučiti sam. To mora ići na korporacijski savjet i
za to treba vremena.
— Spreman sam čekati neko vrijeme — odgovori Andrew, — ali neko
razumno vrijeme. — Sa zadovoljstvom pomisli kako ni Paul to ne bi bolje
izveo.
16
Nije trajalo predugo, a i operacija je uspjela.
— Ja sam se silno protivio toj operaciji, Andrew — rekao je Magde-
scu — ali zbog drugih razloga nego što vi mislite. Uopće nisam bio protiv
eksperimenta, samo da se radilo o nekome drugom. Smetalo mi je što
moramo riskirati upravo vaš pozitronski mozak. Sada, kad su vam
pozitronske vijuge spojene sa simuliranim živčanim vlaknima, bilo bi vrlo
teško spasiti mozak da se u tijelu slučajno nešto pokvari.
— Ja sam imao potpuno povjerenje u umješnost stručnjaka
Korporacije — rekao je Andrew. — I, evo, sada mogu jesti.
— Pa, dobro, možete srkati maslinovo ulje. No to znači da ćete

SIRIUS 56
povremeno morati dati očistiti komoru za sagorijevanje. A to baš neće biti
ugodan proces, bojim se.
— Možda, ali ja ne namjeravam ostati na tome. Nije tako nezamislivo
ni samočišćenje. U stvari, ja već radim na uređaju koji će moći prerađivati
krutu hranu u kojoj bi bilo i nesagorivih elemenata, neprobavljivih, koje će
trebati izbacivati.
— Morat ćeš dakle konstruirati anus.
— Ili nešto ekvivalentno.
— I što dalje. Andrew?
— Sve.
— Dakle i genitalije?
— Da, ako se to bude uklapalo u moje planove. Moje tijelo je platno
na kojem želim naslikati...
Mogdescu je čekao da on dovrši rečenicu i kad je shvatio da neće biti
kraja, sam doda:
— Čovjeka?
— Vidjet ćemo — odgovori Andrew.
— Jadne li ambicije, Andrew. Pa vi ste mnogo bolji nego čovjek. Vaš
pad je počeo onog trenutka kad ste izabrali da postanete organski.
— Mome mozgu se ništa nije dogodilo.
— Ne, nije. To moram priznati. Ali, Andrew, cijeli taj veliki prodor i
polet prostetičke industrije omogućili su vaši patenti, a i proizvodi se
prodaju pod vašim imenom. Priznati ste kao njihov izumitelj i kao takav i
cijenjeni, kao što je već i red. Zašto se i dalje poigravati sa svojim tijelom?
Andrew mu ne odgovori.
A počasti su i dalje dolazile. Prihvatio je članstvo u nekoliko znan-
stvenih akademija, uključujući i institut za razvoj nove nauke koju je on
sam utemeljio i koju je zvao robobiologijom, ali kasnije je nazvana
prostetologijom. Na sto pedesetu godišnjicu njegove konstrukcije u
Korporaciji su pripremili svečanu večeru u njegovu čast. Ako je Andrew u
tome i vidio nešto ironično, zadržao je to za sebe.
Alvin Magdescu, sada već u mirovini, pojavio se specijalno da
predsjeda toj večeri. I on je bio već prilično star, devedeset četiri godine, i
bio je još živ zahvaljujući upravo prostetičkim napravama koje su, između
ostalog, preuzele funkcije jetre i bubrega. Vrhunac večeri bio je kad je
Magdescu, nakon kratke i dirljive zdravice, podigao čašu u čast robota sto
pedesetogodišnjaka.
Andrew je dao operirati svoje facijalne mišiće i sada je mogao izraziti
svaku ljudsku emociju, no za cijele te ceremonije sjedio je svečano i
nepomično. Nije mu se sviđalo što je bio robot sto pedesetogodišnjak.
17
Upravo je prostetologija bila ta koja je Andrewa konačno odvela i u
svemir.
Onih desetljeća koja su slijedila poslije njegove sto pedesetogodišnjice
Mjesec je postao vrlo sličan Zemlji, i to po svemu osim po gravitaciji. U

SIRIUS 57
njegovim podzemnim gradovima živjelo je mnogobrojno stanovništvo.
Prostetičke naprave ondje su, zbog slabije gravitacije, morale biti
specijalno konstruirane. Andrew je na Mjesecu proveo pet godina, radeći s
lokalnim prostetolozima na potrebnim prilagodbama. Kad nije radio, kretao
se među robotima i oni su se prema njemu odnosili s pokornošću robota
prema čovjeku.
Vratio se na Zemlju i ona mu se, u usporedbi s Mjesecom, učini
usporenom i tihom. Otišao je u urede Feingolda i Martina da najavi svoj
povratak.
Tadašnji direktor tvrtke Simon DeLong bio je iznenađen:
— Kazali su nam da se vraćate, Andrew — gotovo je rekao
»gospodine Martine« — ali nismo vas očekivali prije sljedećeg tjedna.
— Postao sam nestrpljiv — odgovori Andrew energično. Htio je što
prije prijeći na stvar. — Na Mjesecu, Simone, bio sam šef istraživačkog
tima od dvadeset znanstvenika. Izdavao sam tim ljudima naredbe i nitko
nije postavljao nikakva pitanja. Lunarni roboti pokoravali su mi se s
poštovanjem dužnim ljudskom biću. Pa zašto, onda, ipak nisam ljudsko
biće?
DeLongov pogled postao je oprezan.
— Dragi Andrew, kao što ste i sami rekli, i ljudi i roboti prihvaćaju
vas kao ljudsko biće. Vi, dakle, de facto i jeste ljudsko biće.
— Nije mi dovoljno da defacto budem ljudsko biće. Ne želim da me
samo smatraju ljudskim bićem, nego da to i legalno bude obznanjeno.
Želim biti ljudsko biće de jure.
— To je već nešto drugo — reče DeLong. — Tu ćemo uvijek naletjeti
na ljudske predrasude i na neoborivu činjenicu da vi, koliko god sličili
ljudskom biću, to ipak niste.
— A zašto nisam? — upita Andrew. — Imam ljudsko obličje i organe
ekvivalentne ljudskima. Moji su organi u stvari identični s organima
prostetiziranih ljudskih bića. S umjetničkog, literarnog i znanstvenog
aspekta pridonio sam ljudskoj kulturi barem isto toliko koliko bilo koji
čovjek danas. Sto se još više može tražiti?
— Ja osobno ne bih tražio ništa više. Problem je u tome što bi bila
potrebna specijalna odluka Svjetskog zakonodavnog savjeta da vas proglasi
ljudskim bićem. Iskreno rečeno, ne vjerujem mnogo u to.
— S kim bih morao razgovarati u tom Savjetu?
— Pretpostavljan, s predsjednikom Komiteta za znanost i tehnologiju.
— Možete li mi ugovoriti sastanak?
— Mislim da vama zaista ne treba posrednik.
— Ne. Hoću da vi to ugovorite. — Andrew nije ni uvidio da zapravo
bez ikakva sustezanja naređuje čovjeku. Potpuno se na to navikao na
Mjesecu. — Želim da im bude jasno da u tome imam potpunu podršku
tvrtke Feingold i Martin.
— Pa dobro.
— Potpunu podršku, Simone. U ove sto sedamdeset tri godine ja sam
ovu tvrtku, na ovaj ili onaj način, i te kako zadužio. Pojedinim članovima te

SIRIUS 58
tvrtke u prošlosti to sam i bio dužan, ali sada to više nisam. Sada je
situacija obratna i ja samo tražim ono na što imam pravo.
— Učinit ću što mogu — odgovori DeLong.
18
Predsjednik Komiteta za znanost i tehnologiju bio je iz istočnoazijske
regije. Bila je to žena. Zvala se Chee Li Hsing i u svojoj prozirnoj odjeći,
koja je skrivala samo ono što je ona htjela da bude skriveno, činila se kao
umotana u plastičnu foliju.
— Potpuno shvaćam vašu želju da dobijete sva ljudska prava — rekla
je. — Bilo je takvih razdoblja i u ljudskoj povijesti, kad su se dijelovi
ljudskog stanovništva morali boriti za svoja ljudska prava. No zaista me
zanima koja biste to prava željeli, a da ih još nemate.
— To je jednostavno. Na primjer, pravo na život — odgovori Andrew.
— Robot se u svakom trenu smije demontirati.
— A ljudsko biće može biti pogubljeno.
— Da, no egzekucija slijedi nakon propisanog sudskog postupka, a za
moju demontažu nije potreban nikakav sudski postupak. Jedna riječ
čovjeka s određenim ovlaštenjima sasvim je dovoljna da me dokrajče.
Osim toga... osim toga... — Andrew se trudio da ne djeluje molećivo, no
njegovo pažljivo konstruirano ljudsko lice i glas sada su ga izdavali. —
Činjenica je da želim biti čovjek. Želim to već šest ljudskih generacija.
Li Hsing ga pogleda svojim tamnim, osjećajnim očima.
— Zakonodavni savjet može vrlo lako donijeti takav zakon i proglasiti
vas čovjekom. Mogli bi isto tako donijeti zakon i kamenu statuu proglasiti
čovjekom. Međutim vjerojatnost da će to učiniti jednaka je i u prvom i u
drugom slučaju. I kongresmeni su samo ljudi, kao i ostalo stanovništvo, a
prema robotima uvijek postoji onaj jedan trunak sumnje.
— Cak i danas?
— Cak i danas. Mi ćemo se svi složiti da vi zaslužujete tu nagradu, no
uvijek će postojati strah da time činimo neželjeni presedan.
— Kakav presedan? Ta, ja sam jedini slobodni robot, jedini toga tipa i
nikada drugog neće ni biti. Raspitajte se u Američkoj korporaciji.
— Nikad je nezahvalna riječ, Andrew, ili, ako vam se tako više sviđa,
gospodine Martine. Evo, ja vam rado dajem to imenovanje. No vidjet ćete
da većina kongresmena neće biti spremna da naprave presedan, iako bi to
bilo sasvim bezopasno. Ja sam uz vas, gospodine Martine, ali vam ne mogu
reći da se možete nadati. U stvari... Naslonila se i čelo joj se namrštilo. —
U stvari, ako cijela stvar poprimi prevelike dimenzije, efekt bi čak mogao
biti obratan, da se u Savjetu i izvan njega počne razmišljati o demontaži o
kojoj smo govorili. Najlakši način da se riješi ta dilema bio bi da vas
maknu. Razmislite o tome prije nego što donesete konačnu odluku.
Andrew se nije dao smesti:
— Zar se nitko od njih neće sjetiti tehnike prostetizacije, nečega što je
potpuno moje?
— Možda zvuči okrutno, ali neće. Ili, ako se i sjete, bit će to uzeto

SIRIUS 59
protiv vas. Reći će da ste to uradili radi sebe. Reći će da je to dio pokreta
robotizacije ljudskih bića ili pak humanizacije robota. U svakom slučaju,
tumačit će to loše i zlonamjerno. Nikada niste sudjelovali u političkoj
kampanji ocrnjivanja nekoga, gospodine Martine, no uvjeravam vas da
biste u tom slučaju bili izvrgnuti klevetama koje ni vi ni ja ne bismo mogli
shvatiti, ali u njih bi mnogi vjerovali. Gospodine Martine, ostavite svoj
život na miru kakav jest.
Ustala je i premda je Andrew i dalje sjedio, činila se uz njega sitna,
gotovo kao dijete.
— Ako ipak odlučim da se borim za svoju ljudskost, hoćete li biti na
mojoj strani?
Neko vrijeme je razmišljala, a onda reče:
— Bit ću koliko mogu. No ako u bilo kojem trenutku taj moj stav
bude ugrožavao moju političku budućnost, možda ću vas morati napustiti,
jer se ne radi o nečemu što smatram svojim ključnim uvjerenjem. Eto,
pokušavam biti iskrena prema vama.
— Hvala, više i ne tražim. Odlučio sam da se za ovo izborim dokraja,
bez obzira na posljedice, a vašu pomoć ću tražiti samo dotle dok mi je
budete mogli dati.
19
Nije to bila direktna borba. U Feingold i Martinu savjetovali su mu da
se naoruža strpljenjem i Andrew je turobno promrmljao da toga zaista ima
napretek. Feingold i Martin su onda ušli u kampanju za sužavanje i
ograničenje područja borbe.
Inscenirali su parnicu u kojoj su tražili da se čovjek oslobodi plaćanja
dugova koje je dugovao osobi s prostetičkim srcem, tvrdeći da posjedo-
vanje takvog robotskog organa ukida njegovu ljudskost, pa prema tome i
njegova ustavna prava kao ljudskog bića.
Borili su se vrlo vješto i tvrdoglavo, gubeći svaki put (kao što su i
htjeli), ali na takav način da je presuda silom prilika morala biti vrlo široko
formulirana, a onda su, žaleći še svaki puta na presudu, dotjerali stvar do
Svjetskog suda.
Sve je to trajalo godinama i stajalo milijune dolara.
Kad je donesena konačna presuda, DeLong je organizirao proslavu te
»izgubljene« parnice. Andrew je, naravno, tom prilikom bio prisutan.
— Postigli smo dvoje, Andrew — rekao je DeLong, — i oboje je
dobro. Prvo, uspjeli smo da se prihvati tvrdnja da čovjek, bez obzira na to
koliko mu se umjetnih organa ugradi u tijelo, nikada ne prestaje biti čovjek.
A drugo, uspjeli smo navesti ljude da o tom problemu razmišljaju na vrlo
tolerantan način i da prihvate široku definiciju ljudskosti, što opet i nije bilo
teško, jer danas nema tog čovjeka koji ne bi pristao na prostetiku ako to
znači produženje njegova života.
— Mislite li da će me Zakonodavni savjet sada proglasiti čovjekom?
— upita Andrew.
DeLong se očito osjećao vrlo nelagodno.
— Što se toga tiče, nisam baš optimist. Ostaje jedan organ koji je

SIRIUS 60
Svjetski sud postavio kao glavni kriterij ljudskosti. Ljudska bića imaju
organski celularni mozak, a roboti imaju platinsko-iridijski pozitronski
mozak, ako ga uopće i imaju. Vaš je mozak očito pozitronski. Ne, Andrew,
nemojte me tako gledati, već znam što mislite. Mi danas još nemamo
znanja da pokušamo duplicirati funkciju celularnog mozga u umjetnim
strukturama tako da bi ona bila dovoljno slična svom organskom predlošku
i da je sud onda prihvati kao pravu. Cak ni vi to niste kadri učiniti.
— Sto nam onda preostaje?
— Treba pokušati, naravno. Kongresmenka Li Hsing bit će na našoj
strani, a i sve veći broj kongresmena. Predsjednik će sigurno stati na stranu
većine.
— A imamo li većinu?
— Ne, daleko smo od toga. Ali možda je možemo pridobiti ako
javnost prihvati široku interpretaciju ljudskosti i proširi tu definiciju i na
vas. Mogućnosti nisu baš velike, priznajem, no ako ne želite odustati, ne
preostaje nam ništa drugo nego da pokušamo.
— Ne, ne želim odustati.
20
Kongresmenka Li Hsing bila je sada mnogo starija nego kad ju je
Andrew prvi put sreo. Prozirna odjeća odavno je izašla iz mode. Kosa joj je
bila kratko podšišana i bila je od glave do pete obučena u neku cjevastu
odjeću. Andrew je, međutim, koliko se to već moglo, a da se ostane u
granicama dobra ukusa, još nosio odjeću kakva je bila u modi kad se on
prvi put počeo odijevati, prije više od jednog stoljeća.
— Išli smo dokle se dalo, Andrew — rekla je Li Hsing. — Pokušat
ćemo još jednom nakon proglašenja presude, ali da budem iskrena, poraz je
gotovo siguran i onda ćemo morati odustati. Sav moj trud koji sam uložila
u posljednje vrijeme nije mi donio ništa drugo osim poraza u kongresnoj
kampanji.
— Znam — odgovori Andrew — i to me silno pogađa. Jednom ste
rekli da ćete odustati dogodi li se to. Zašto to niste učinili?
— Čovjek se može i predomisliti. Učinilo mi se da bi odustajanje bila
previsoka cijena za jedan mandat. Uostalom, u zakonodavstvu sam već više
od četvrtinu stoljeća. To je dovoljno.
— I zaista nema načina da promijenimo njihov stav, Chee?
— Promijenili smo sve one koji su se dali urazumiti. Oni ostali, a to je
većina, ne daju ni da se dirne u njihovu antipatiju prema cijeloj ovoj stvari.
— Antipatija nije dovoljan razlog da čovjek glasa za ili protiv nečega.
— Znam, Andrew, ali oni svoju antipatiju i ne navode kao razlog.
— Sve se, znači, svodi na mozak — reče Andrew oprezno. — No zar
zaista moramo stati na razini moždanih ćelija, odnosno pozitrona? Zar se ne
bismo nekako mogli izboriti za funkcionalnu definiciju? Moramo li to
definirati tako da kažemo da je mozak napravljen od ovog ili onog? Zar ne
bismo mogli reći da je mozak nešto... što već... što je sposobno za određeni
nivo mišljenja?
— Bojim se da to neće ići — reče Li Hsing. — Vaš mozak je napravio

SIRIUS 61
čovjek, a ljudski mozak nije. Vaš mozak je konstruiran, a ljudski se razvio
kroz generacije. Svakom ljudskom biću kojem je stalo da održi tu barijeru
između sebe i robota je razlika željezni zid, kilometar visok i isto toliko
debeo.
— Ali kad bismo uspjeli nekako doći do izvora njihove odbojnosti, do
samog izvora
— Nakon svih ovih godina — reče Li Hsing tužno — vi još poku-
šavate shvatiti ljude. Jadni moj Andrew, nemojte se ljutiti, ali upravo robot
u vama je taj koji vas vodi u tom smjeru.
— Ne znam — reče Andrew. — Možda, kad bih se mogao prisiliti..
1 (repriza)
Kad bih se mogao prisiliti...
Dugo je bio svjestan da će se to dogoditi i na kraju je doista završio
kod kirurga. Pronašao je jednog, dovoljno vještog da obavi taj zahvat,
naravno robota-kirurga, jer nijedan čovjek to ne bi mogao obaviti niti bi za
to bio sposoban, i ne bi ni htio.
Kirurg tu operaciju nije mogao izvesti na ljudskom biću i Andrew je,
odgađajući svoju odluku s tugom koja je odražavala dramatičnost
previranja u njemu, zaobišao Prvi zakon rekavši kirurgu:
— I ja sam robot. — A onda je rekao, čvrsto i odlučno kako je to
posljednjih desetljeća govorio čak i ljudima: — Naređujem vam da
izvedete tu operaciju na meni.
U slučaju kad nije vrijedio Prvi zakon, uz ovako strogo izdanu naredbu
nekoga tko je toliko sličio čovjeku, automatski je vrijedio Drugi zakon i
robot-kirurg mu se morao pokoriti.
21
Andrewov subjektivni osjećaj slabosti bio je, u to je bio siguran,
sasvim imaginaran. Od operacije se sasvim oporavio. Pa ipak, pokušao se
nasloniti na zid a da to ne bude previše upadljivo. Bilo bi silno upadljivo da
je pokušao sjesti.
Li Hsing je rekla:
— Konačni rezultati će stići ovaj tjedan, Andrew. Nisam više mogla
odugovlačiti i bojim se da ćemo izgubiti. Eto, to vam je to, Andrew.
— Zahvalan sam vam za trud koji ste uložili da se sve to što više
otegne. Time sam dobio na vremenu i učinio ono što se moralo učiniti.
— Sto ste to učinili — upita Li Hsing, očito zabrinuta.
— Nisam vam to prije mogao reći, ni vama ni ljudima u Feingoldu i
Martinu. Sigurno biste me spriječili. Gledajte, ako je glavni problem u
mozgu, onda je očito da je i osnovna razlika između mene i ljudi moja
besmrtnost. Koga briga kako mozak izgleda, od čega je ili kako je nastao.
Ono što je važno, to je činjenica da ćelije ljudskog mozga odumiru, moraju
umrijeti. Cak i ako svaki drugi organ u tijelu osposobite ili zamijenite,
moždane stanice ne možete zamijeniti a da ih ne promijenite i time ukinete
tu osobu.

SIRIUS 62
 — Moje pozitronske vijuge trajale su gotovo dva stoljeća bez ikakvih
vidljivih oštećenja i mogle bi trajati još stoljećima. Zar nije to ta glavna
prepreka: ljudi mogu podnositi besmrtnog robota, jer za stroj i nije važno
koliko traje, ali ne mogu podnositi besmrtno ljudsko biće, jer vlastitu
smrtnost podnose ionako samo zato što je ona univerzalna. Upravo zbog
toga razloga ne žele me proglasiti ljudskim bićem.
— Što zapravo hoćete reći, Andrew? — upita Li Hsing.
— Uklonio sam taj problem. Prije nekoliko desetljeća moj pozitronski
mozak je povezan na organske živce. A sada sam, ovom posljednjom
operacijom, tu vezu dao podesiti tako da se polako, sasvim polako
potencijal iscrpljuje iz mojih vijuga.
U prvi tren Li Hsingino naborano lice nije pokazivalo nikakve
emocije. Onda reče stisnutih usana:
— Hoćete reći da ste uredili da umrete, Andrew? To nije moguće!
Time kršite Treći zakon. — Li Hsing ga uhvati za ruku kao da će ga stresti.
No onda se obuzda. — Andrew, to ne možete učiniti! Vratite to kako je
bilo!
— Nemoguće. Štošta je moralo biti oštećeno. Imam još oko godinu
dana života. Trajat ću do dvjestote godišnjice moje konstrukcije. Bio sam
dovoljno slabić da to tako podesim.
— Ne shvaćam što je vrijedno vašeg života Andrew, vi ste ludi!
— Ako mi to donese ljudskost, onda se isplatilo. Ako ne, bit će to kraj
mojih nastojanja i opet se isplatilo.
I tada Li Hsing učini nešto što zaprepasti i nju samu. Ona tiho zaplače.
22
Bilo je zaista neobično promatrati kako je taj potez zapalio maštu
ljudi. Sve ono što je Andrew dotad postigao i uradio nije ih dirnulo. Ali kad
je konačno prihvatio i smrt, samo da postane ljudsko biće, bila je to
prevelika žrtva a da bude samo tako odbačena.
Konačna ceremonije proglašenja namjerno je podešena da bude na
samu dvjestogodišnjicu. Predsjednik Svijeta trebalo je da potpiše dokument
i proglasi narodnu odluku. Cijeli događaj mogao se pratiti na globalnoj
televizijskoj mreži a emitiran je i do Lunarne stanice i kolonija na Marsu.
Andrew je bio u invalidskoj stolici. Još je mogao hodati, ali je bio vrlo
slab na nogama.
I dok je cijeli svijet promatrao, predsjednik je govorio:
— Prije pedeset godina bili ste proglašeni robotom sto pedeseto-
godišnjakom, Andrew. — Zastao je, a onda još svečanijim glasom
nastavio: — Danas vas, gospodine Martine, proglašavamo Čovjekom
dvjestogođišnjakom.
A Andrew, smiješeći se, pruži ruku i rukuje se s predsjednikom.
23
Andrewove misli polako su se gubile dok je ležao u krevetu. On ih je
očajnički pokušavao zadržati. Čovjek! Bio je čovjek! Htio je da to bude

SIRIUS 63
njegova zadnja misao! I htio je da s njom nestane... umre.
Još jednom je otvorio oči i posljednji put vidio Li Hsing, koja je
svečano stajala kraj njegove postelje. I drugi su bili tu, no oni su mu bili
samo sjene, neprepoznatljive sjene. Jedino se Li Hsing izdvajala u tom
sivilu.
Polako, sasvim polako pružio je ruku prema njoj i nejasno, slabašno
osjetio kako ju je ona prihvatila.
Njezina slika postala je sve mutnija u njegovim očima dok mu je
posljednja misao iščezavala iz svijesti. Ali prije nego što je njezina slika
savim nestala, u njegovoj svijesti se javila još jedna prolazna misao i
zastala na trenutak, a onda je stalo sve.
— Mala Gospođice — šapnuo je sasvim tiho, pretiho a da bi to itko
mogao čuti.

SCAN i OCR: Sekundica

Ispravka i prelom: MasterYoda
www.sftim.com

SIRIUS 64
 The Show Must Go On
PREMIJERA. Pozornica je bila uređena srednjovjekovno, sva posuta
piljevinom, s tri arene i blještavim akrobatskim žicama. Zvijeri su režale i
frktale u kavezima. Krotitelj je pucnuo bičem i poklonio se u smjeru osam
ogromnih reflektora koji su hladno obasjavali pozornicu. Iza tih reflektora
bila je naša publika. Šezdeset milijuna gledalaca, rasutih širom hemisfere.
Iza pozornice Lisa je zadrhtala pokraj mene. Šapnuo sam: — Ti si na
redu.

SIRIUS 65
 Kimnula je, stisnula mi ruku.
Bubnjevi su je najavili tušem.
Gledao sam je kako izlazi na pozornicu i bilo mi je da zaplačem. Bila
je prekrasna. Način na koji se kretala, kao sokol na vjetru, pjevni ritam
njezina glasa, magija kojoj sam se naučio. Pokraj mene Paul Chanin se
smijuljio:
— Sto je, Midge, trema?
— Ne — odgovorio sam.
Nikad nisam volio Paula. Bio je previše samozadovoljan, nekako pre-
sladak i prezgodan. Nije mi se sviđalo kako se osmjehivao Lisi u posljednje
vrijeme na probama i kako mu je ona uzvraćala osmijeh. No Paul je bio
dobar — za čovjeka. Mogao je napraviti jednoruki planche na visoko
razapetoj žici i zavezanih očiju napraviti zvijezdu iznad žeravice. A znao je
i pjevati.
Zajedno smo izašli na pozornicu, Paul gipko i elegantno skačući u
grimiznom trikou, a ja nespretno bauljajući za njim u preširokim hlačama i
s tužno našminkanim klaunovskim licem, šaljući poljupce prema užarenim
reflektorima, plačući tobože od bijesa dok se Paul udvarao Lisi. A onda
sam skočio deset metara u zrak i ostao visiti na žici držiće se nožnim
prstima. I širok osmijeh. Midge, veliki klaun.
Ponekad točno znate kad neki show pali. Tako je bilo i sada. Od
samog početka znao sam da ih imamo. Niz senzora emocionalne reakcije
iznad reflektora govorio je sam za sebe. Svijetlili su jasnom, rubin-
skocrvenom bojom, što je bio dobar, pravi znak da nas publika prihvaća, no
to me nije iznenađivalo. Naša igra bila je kombinacija dvaju primitivnih
oblika umjetnosti i obuhvaćala je sve: ljubav, patos, ljepotu. I stravu.
Najbolji je bio finale, kad Zari pobjegne iz svog kaveza i gotovo zgrabi
Lisu. Ja ubijam Zaria i dok umirem, pjevam Duo pro Pagliacco, a moj glas
je zlatna grmljavina.
Zavjesa.
Direktor Latham požurio je na pozornicu, plješčući, očiju punih suza:
— Odlično! Veličanstveno, Midge! Mislim da smo napokon uspjeli.
— Cini se da napokon imamo hit, gospodine — odgovorio sam. —
Ovi stari očito su znali svoj posao. Nadam se da to nije samo trenutna
zainteresiranost i efekt novoga.
Sjenka brige prešla je preko Lathamova podbuhlog lica.
— Znat ćemo to kasnije. Ideš li na zabavu za glumce?
Odmahnuo sam glavom i nasmijao se.
— Planirao sam posebnu zabavu. Samo žena i ja, sami. Vidjet ćemo se
sutra na probi.
Otišao sam iza pozornice da pronađem Lisu.
Nije bila u našoj garderobi. Zbunjen, pošao sam niz hodnik do Paulove
garderobe i otvorio vrata.
— Paule, jesi li možda vidio... — nisam dovršio rečenicu. Buljio sam
u njih. Paul i Lisa.

SIRIUS 66
 — Zdravo, dragi! — rekla je Lisa tiho. — Zar to nije krasno, Paul me
zaprosio.
— I ona je pristala! — dodao je Paul.
— Pristala — ponovio sam za njim.
— Bit će to savršeno! — Lisa je sjala od sreće. — Nas troje zajedno!
— Ali mi smo androidi — prošaptao sam.
— Pa što onda! — odgovorio je Paul sretno. — Vi ste i glumci, i to je
ono što je važno. Bit će to najbolji udruženi brak koji je ikad zabilježen!
Sjećam se da sam rekao da bi to bilo dobro. Sjećam se da sam se
rukovao s Paulom i kazao da ne mogu ići na zabavu za glumce, jer me boli
glava. Sjećam se još da sam nekako oteturao natrag, u svoju garderobu, i
brišući šminku s lica rekao sam sebi u ogledalo: »Zar i ti, Pagliacco?« Ali
ne sjećam se kako sam se pneumatskom podzemnom vratio kući, kako sam
ušao u antiinercioni lift i stigao do našeg stana na devedeset prvom nivou.
Stan nam je bio krasan. Peterosobni, sa staklenom terasom, pola milje iznad
grada. Stajao sam na terasi i gledao iznenađenje koje sam pripremio za
Lisu, jelo na stolu, kristal što je svjetlucao na svjetlu, vino.
Moje malo iznenađenje.
Sjeo sam i polako otvorio vino.
Zašto?
Paul je bio čovjek, eto, zašto. Mogao je dati Lisi onaj osjećaj sigur-
nosti, pripadnosti. Prošlo je već dvadeset godina od Emancipacije, ali ljudi
još misle da androidima čine uslugu ako se vjenčaju s njima. Čak i usprkos
tome što androidi ljudsku rasu spašavaju od samouništenja.
Već je davno prošla ponoć kad se Lisa vratila. Bila je u ružičastoj
večernjoj haljini, a kosa joj se u mekim zlatnim uvojcima spuštala na
ramena. Njezina ljepota bila je kao nož zaboden u moje grlo.
— Dragi — rekla je — nisi me morao čekati.
— Gdje je Paul?
— Kod kuće. — Oklijevala je. — Ujutro ćemo izvaditi našu udruženu
policu. Hoćeš li mu pomoći da preseli svoje stvari?
— Dakako — odgovorio sam.
— Bit ćemo vrlo sretni nas troje zajedno- — Njezine plave oči gledale
su me nježno. — Idemo leći, dragi.
— Nisam pospan. Mislim da ću poći da prošetam.
Prije sam volio noću šetati gradom i morbidno buljiti u barove mržnje,
krvavo crvene neonske natpise što reklamiraju nasilje i iznenadnu smrt.
Znao sam čestitati sebi što mi ne trebaju barovi mržnje, što nisam neki
ušljivi čovjek.
Ovaj put osjećao sam se sasvim drugačije.
Stajao sam na kiši, drhtureći, buljeći u natpis: Joeova kuća mržnje —
Samo noževi! — Ubij kao čovjek! Slova su eksplodirala kao grimizni
plamičci vatre, a onda se začas pretvarala u sliku pesnice koja čvrsto drži
nož. Buljio sam dugo u taj nož. Razmišljao sam o Paulu.
Napokon sam ušao.

SIRIUS 67
 Prvi dojam bio je kao da se nalazim u ogromnoj mračnoj spilji,
osvijetljenoj tinjajućim voštanicama. Ćula se glazba, neskladna kakofonija i
udaranje bubnjeva od kojih ti se ježi koža. Bila je to glazba iz zvjerinje
jame, glazba kakvu bi stvorio Zari u svom samrtnom hropcu.
— Ovdje se prijavite, gospodine.
Nizak, debeo čovjek u plavoj večernjoj tunici zapisao je moje ime i
baštinika i naplatio ulazninu.
— Gledalac ili sudionik, gospodine?
Osmijeh mu je bio veseo, ali male svinjske očice bile su hladne, mrtve.
Te oči gledale su tucet smrti svake večeri. Moj posao je zapravo bio da
zaustavim te smrti, da barove smrti učinim suvišnima, a umjesto toga i ja
sam, eto, stajao ovdje, ja, jedan Glumac Devete Klase, smijao sam se
nelagodno i govorio:
— Gledalac, molim.
Naklonio se i poveo me prema ograđenim nišama za gledaoce.
Naručio sam piće i s bolesnom fiksiranošću gledao sudionike.
Sjedili su mirno, ukočenih lica, buljeći u barsko ogledalo. Pili su svoja
Pića s proračunatom opreznošću, a oči su im strijeljale uokolo. Visoki
čovjek u sivoj tunici najednom je bacio svoje piće u jedno iznenađeno lice.
Bljesnuo je čelik. Začulo se stenjanje. Siva tunika pala je na pod od
piljevine savijajući se od bola. Iz niša gledalaca čuli su se uzvici ushićenja
dok su dva barmena s bijelim kapama odnosila tijelo. Začuli su se bubnjevi.
— Nije bio dovoljno brz, ha, Midge? — rekao je glas pokraj mene.
Bio je to kraj direktor Latham.
— Začuđen si što me vidiš ovdje? — Njegov osmijeh bio je kiseo. —
Za tvoju informaciju, show je bio promašaj.
Ovlažio sam usne:
— Nemoguće. Indikatori reakcije...
— Samo efekt novoga, sinko. — Izgledao je staro i umorno.
— Dakako da je to prekrasan show. I oni će ga gledati tjedan, možda
dva. — Tužno je promatrao sudionike. — A onda opet ludnica. Nismo
uspjeli.
Njegove riječi mrtvo su padale. Prošaptao sam:
— Imali smo gledalište od oko šezdeset milijuna, to je upravo kvota
koju Savjet treba. Sutra bi mogli proglasiti zakon...
— I za tjedan dana postotak kriminala bi se utrostručio. — Lathmanov
glas bio je gorak. — Čovjekov život ne bi bio siguran ni u po bijela dana.
Ljudima treba emocionalna katarza, trebaju im krvavi prizori. Zbog toga su
barovi mržnje legalni. Zbog toga Savjet daje milijune i milijune mjesečno
za naš show, sve u nadi da će odučiti ljude od toga, naučiti ih nečemu. Ali
ljudima nije nimalo stalo. A i zašto bi?! Zašto da cijeli život provedu učeći
kako da napišu dobru glazbu, kad ih i dijete androida može rasplakati
svojom pjesmom? — Osmijeh mu je bio neizrecivo gorak. — Čovjek je
stvorio boljeg od sebe. Sad mu je žao, ali prekasno je. Treba androide,
ljepotu koju mu oni mogu dati i sram ga je da to prizna. Ovdje se on

SIRIUS 68
susreće sam sa sobom. I našem showu treba malo toga, Midge.
— Ne — prošaptao sam. — Prije ću dati ostavku.
— Ma nemoj! — Groteskno se nasmijao. — Samo... nisi slobodan da,
to učiniš, dragi moj. Show se mora nastaviti.
Četiri male riječi, izgovorene potiho.
Ali ja sam se naglo uspravio. Te četiri riječi bile su truba, veseo poklik
koji uspravlja kičmu, zbog kojeg ti je drago što si Glumac, zbog kojeg si
ponosan na svoje porijeklo.
— Proklet bio — rekao sam.
— Midge, bijelac, XQ9 — rekao je podrugljivo. — X.bijelac,
indoevropski tip; Q: specijalni odgoj superiorne vrste već od dječjeg vrtića;
9: glumac, i to najbolji. Dobar si, Midge. Imaš bariton poput orgulja. Na
pozornici si strast, vatra, oluja. Jednim osmijehom možeš istrgnuti srce
publike. Imaš reflekse kakve nijedan čovjek nikad nije imao, dvostruko
više ganglijskih čvorova, jače živčano tkivo, veću brzinu širenja živčanih
impulsa. Gotovo da si savršen, sinko. Ti si kazalište. A iznevjeravaš svoju
publiku. — Njegov glas postao je molećivi šapat: — Ja sam samo direktor.
Ti si glavni za emocije, ti znaš što publika zapravo treba. Daj im to!
— Svakako! — glas mi je drhtao od bijesa. — Nekoliko mrtvih
androida svaki put kad se spušta zavjesa! Ali mi sad imama pravo glasa,
možda ne znaš? Ako nas ubodeš, ne krvarimo...
— Poštedi me toga — rekao je umorno. — Dobro, emancipirali ste se
prije dvadesetak godina, pa što?! Savjet još zadržava pravo da u slučaju
nužde proizvede specijalne androide. Humanoidne tipove za ispitivanje
novih antibiotika. Prvu posadu za lansiranje na neispitane planete. Pokusne
kuniće...
— Robove! — rekao sam ogorčeno. Ali Klasa Devet je nešto drugo,
mi imamo svoju vlastitu slobodnu volju.
— Zaista? — Njegov osmijeh postao je glupo smijuljenje. — Ostani
još malo da osjetiš tu atmosferu. — Potapšao me po ramenu. — Računamo
s tobom, Midge. Laku noć!
Otišao je.
Sjedio sam natopljen mržnjom, gledajući za njim, buljeći u pohlepna
lica oko sebe, u ukočene, gladne osmijehe. U onom dijelu bara gdje su se
nalazili sudionici vladala je mrtvačka tišina. Nitko se nije micao. Neki su
sjedili za šankom, ukočeno, s rukama na koljenima, čekajući.
Ustao sam. Sav sam se stresao.. Prošao sam kroz mračni prostor do
kraja crvenog konopca što je označavao kraj prostora za gledaoce. Iza
mojih leđa začuo se kolektivni uzdah čim sam prekoračio ogradu.
Kod šanka se nitko nije pomaknuo. Vladala je potpuna tišina, jedino se
čula škripa mojih koraka po piljevini. Pažljivu sam izabrao mjesto na
suprotnom kraju šanka i barmen mi je odmah prišao smiješeći se:
— Samoubojstvo, ha druškane? Bez oružja?
— Vino — rekao sam.
Donio je vino. Tri stolice dalje od mene čovječuljak u smeđoj radnoj

SIRIUS 69
tunici okrenuo se prema meni.
— Kuća časti — rekao je barben veselo. — Po pravilima, imate pravo
malo popiti prije nego što postanete žrtva. Nema ovdje baš mnogo samo-
ubojstava. Prije otprilike mjesec dana...
— Nestani! — rekao sam.
Okrenuo se, povrijeđen. Buljio sam u svoje vino. Onaj čovječuljak s
lijeve strane ovlažio je usne i nasmiješio se.
— Ovaj tjedan sam prvi put nekog ubio. — Nervozno se smijao. —
Ponekad se pitam kako smo prije uopće mogli bez barova mržnje. Jednom
sam bio u stanju totalnog ludila. Neuspjeh u poslu, u ljubavi, u svemu. A
sad sam drugi čovjek, sad sam netko. Shvaćate li što mislim?
— Gledate li kada teleprogram? — upitao sam.
— Pih! — pljucnuo je. — Bezvezna propaganda za klince i starce.
Podigao sam čašu. Njegova ruka kliznula je niz šank prema nožu.
Polako sam pijuckao vino. Čovječuljkova ruka se zatresla. Čelik je
bljesnuo na svjetlu.
Neuronske sinapse svakog androida vrlo su brze, ali kod tipa zabav-
ljača najbrže su od svih. Uhvatio sam nož u zraku i držao ga kažiprstom i
palcem za oštricu, nekoliko centimetara daleko od svoga vrata.
Iz gledališta se začuo tihi uzdah iščekivanja. Barmen se nasmiješio. .
— Baš zgodno — rekao je. — Po pravilima kuće sad je vaš. Zatjerajte
mu ga u trbuh.
Čovječuljku je zadrhtala Adamova jabučica. — Ne! — uzviknuo je. —
Nije fer! Zar niste vidjeli kako ga je uhvatio? On je android!
Barmenove oči su bljesnule:
— Zaista?
— Klasa XQ9 — odgovorio sam.
Gomila se uskomešala i barom se pronio žamor. Mržnja se osjećala u
zraku kao nešto živo. Gledao sam ta iscerena lica koja su režala. Bacio sam
nož. Njegov vrh se zabio u šank i nož se ondje ostao njihati.
— Nestani! — rekao je barmen.
Izašao sam. Bilo mi je da povraćam.
Razmišljao sam o Paulu.
Sljedećeg dana pomogao sam Paulu da se preseli u naš stan. Bio je
vrlo veseo, a Lasa je sjala od sreće. Kad su se vratili iz registracionog
ureda, Paul je prenio Lisu preko praga, kako je to već običaj, i namignuo
mi.
Otišao sam da prošetam.
Sljedećeg tjedna živio sam u nekom tihom ludilu. Neprestano su bili
zajedno između proba, poslije predstave, dva vesela lica jedno pokraj
drugog, smijući se i držeći se za ruke. Lisa se vrlo lijepo ponašala prema
meni, bila je zapravo savršena žena za udruženi brak. Sve je bilo vrlo
korektno.
Ne znam zapravo kada sam odlučio da ubijem Paula. Možda onog po-
podneva poslije probe kad sam ih čuo kako iza pozornice pričaju o meni.

SIRIUS 70
 — Jutros sam razgovarao s Lathamom — čuo se Paulov samoza-
dovoljni glas. — Savjet će uskoro ukinuti show.
— Ali to je prekrasna predstava. Midge kaže...
— Ma što on zna! Latham mu je rekao neka promijeni scenarij, a on je
to odbio. Publika hoće akciju, draga moja, a ne ovu slatku vodicu koju joj
nudimo. Hoću da se razvedeš od njega.
— Paule!
— Pa ionako ga ne voliš niti si ga ikad voljela. Midge spada u proš-
lost, zajedno s dinosaurima, operom i videom. Ne zna se prilagoditi. Eto,
jučer sam dobio ponudu da nastupam u jednom od najboljih barova mržnje
u gradu. Nude pet stotki tjedno! Možemo nastupati zajedno, ti i ja.
Slabim glasom je kazala:
— Barovi mržnje bit će ionako uskoro zabranjeni.
Njegov smijeh bio je odvratan:
— Neće barem dotad dok Midge ne smisli nešto bolje, a on baš nema
mnogo ideja.
— Moram razmisliti o tome — odgovorila je.
Ne znam koliko dugo sam ondje stajao pošto su njihovi glasovi
utihnuli. Sjećam se da sam besciljno teturao po pozornici, gledao kaveze,
trapez, praznu klaunovsku arenu. Činilo mi te kao da sam mrtav, mrtav
iznutra. U jednom od kaveza nešto se pomaknulo. Bio je to Zarl.
Zarlove uvozimo sa Callista, specijalno za naš show. Zamislite stanje
kad ekologija poludi, kad nastane potpuna anarhija flore i faune, kad
prevlada jedna ubilački dominantna vrsta, i imat ćete predodžbu o Zarlu.
Drmao je kavez i gledao u mene.
— Koliko još: — upitao me.
— Možda šest sati. Jedi to meso.
— Drogirano je. Umrtvit će mi reflekse tako da me ti možeš ubiti.
— Ti barem imaš izbor — kazao sam mu. — Nemoj jesti, pa ćeš
umrijeti od gladi.
Zarlove šape nemirno su greble po kavezu.
— Mrzim te — rekao je.
— Ti sve mrziš.
— Ali najviše tebe. Ti si sve to smislio. Svake noći umire Zarl. —
Beznadno je njuškao meso.
Buljio sam u njega. Misao mi je polako dobivala jasan oblik.
— Prije nego što umreš — kazao sam tiho — kako bi volio da za kraj
nekog ubiješ?
Zarl je podigao njušku i gledao u mene bezizražajnim žutim očima.
Onda se nacerio. Morao sam odvratiti pogled.
— Čovjek — rekao je. — Muškarac. Mrziš ga.
— Da.
— Maknut ćeš to drogirano meso?
— Da — odgovorio sam.
Razmišljao je.

SIRIUS 71
 — Dogovoreno — kazao je.
Sjećam se te večeri. Lisa je bila prekrasna. Sama vatra i živo srebro.
Njezina pjesma bila je kao sunčana svjetlost, kao karneval i aprilska kiša.
Toliko sam je volio da sam gotovo zaplakao. Sjećam se kako smo stajali iza
zavjese prije posljednje scene i kako mi je stisnula ruku i prošaptala:
— Midge, razvest ću se od Paula.
Nisam mogao doći do daha.
— Ne volim ga, to nije ono pravo. — Oči su joj bile pune suza. —
Danas po podne sam shvatila kakav je on zapravo. Brzo, dragi, ti si na redu.
Požuri!
— Razvest ćeš se? — upitao sam glupo.
— Ti si na redu. Ispričat ću ti kasnije.
Oteturao sam na pozornicu. Htio sam doviknuti Paulu da se čuva. Htio
sam otrčati da Zarlova kaveza i čvrsto gurnuti zasun, ali ja sam samo
Glumac i zapravo nemam pravog izbora. Midge, veseli klaun. Sad je pje-
vao, pravio kolutove s ostalim klaunima, žonglirao, plesao na žici. Ali
glazba što se čula bio je neki prastari dance macabre, ta pjesma bila je
olovna tužbalica. Sve je to bilo nepotrebno. Lisina zaljubljenost u Paula
bila je sasvim prolazna. Ona je voljela mene. I uvijek će me voljeti. Budala,
budala i ubojica! No sad je bilo prekasno.
Paul i Lisa već su stajali u sredini arene pjevajući svoj završni duet, a
Zarl je još čučao u kavezu. Onda su se vrata kaveza otvorila i čula se
Zarlova rika.
Klauni su se razbježali, tobože u panici. Lisa je vrištala.
Sve je to bio dio predstave; trebalo je da Zarl istetura iz kaveza,
drogiran kakav je već bio, i pokuša zgrabiti Lisu, a ja bih ga onda ubio.
Ali Zarl je ovaj put bio brz, silno brz. Lisa je ponovo zavrištala dok joj
se Zarl približavao u zvjerskom bjesnilu. Skočio sam u centralnu arenu,
čekajući ga tu da ga predusretnem kad nasrne na Paula, a onda — užasna
spoznaja, ali bilo je prekasno. Nasrnuo je na Lisu.
Bila je to mora, kao na usporenoj snimci. Lisa, koja je pokušavala
pobjeći, posrnula je, pala. Zarl ju je ščepao. Prestala je vrištati. Zauvijek.
Zarl je podigao njušku i nacerio se prema meni. Tog sam Zarla ubio
golim rukama.
Uz svu tu užasnu bol i stravu, čuo sam kako netko pjeva. Pjevao je
Vesti užasnim napuklim glasom dok se zavjesa spuštala. Moj glas.
Veličanstveni finale.
Sva svjetla zasljepljujuće su blliještala. Paul je jecao. Pomoćni radnici
odnosili su Lisino tijelo iza kulisa. Netko me drmusao. Bio je to Latham.
— Uspio si! — disao je uzbuđeno. — Fantastično! Lisa je zaista bila
fenomenalna. Kad mi je danas po podne Zarl rekao što spremate, nisam
mogao vjerovati. Kakva žrtva!
— Zarl ti je rekao? Ništa nisam shvaćao. Latham je i dalje govorio, a
ja ništa od svega toga nisam shvaćao.
— Eto, upravo to je ono što je nedostajalo, Lisina smrt na kraju, ko-

SIRIUS 72
načna tragedija. — Latham je obrisao suze. — Ti si genij, Midge! Pogledaj
samo senzore emocionalnih reakcija!
Indikatori su bliještali dubokom rubinskocrvenom bojom i obasjavali
cijelu pozornicu krvavom svjetlošću. Latham je i dalje govorio, promuklo:
— Upravo su zvali iz Savjeta. Ovaj put imamo siguran hit. U roku od
tjedan dana moći će zabraniti barove mržnje. Dobili smo bitku, Midge!
Evo, upoznaj Lisu II, svježu, izravno s trake.
Pogledao sam Lisu II. Shvatio sam.
— Oh, zaboga! — šapuno je Paul i počeo se histerično smijati.
Lisa II bila je prekrasna. Plašljivo se nasmiješila i rekla: — Nadam se
da ću sutra biti dobra na probi. Vjerojatno ne kao Lisa I, ali svakako,
potrudit ću se.
Na probi za smrt. Sutradan navečer, slijedeće večeri, svake večeri,
zauvijek, gledat ćemo kako Lisa umire.
Show se mora nastaviti.

SCAN i OCR: Sekundica

Ispravka i prelom: MasterYoda
www.sftim.com

Pitanja za analizu teksta

DVJESTOGODIŠNJAK čovjek? Zašto mu nije dovoljno da
bude slobodni robot, tj. osoba? Da
1. Zašto Andrew Martin želi biti

SIRIUS 73
li ga razlozi zbog kojih želi biti
čovjek već sami po sebi čine
ljudskijim?
2. Asimovljeva priča sugerira od-
ređenu definiciju toga što znači biti
čovjek. Kako je to definirano? Jesu
li razni aspekti te definicije nužni
uvjeti ljudskosti. Jesu li su neki od
njih važniji od drugih?
SHOV SE MORA NASTAVITI
1. Zašto su ljudska bića u Cau-
seyjevoj priči tako deprimirana? Je
li razlog njihove deprimiranosti
povezan s nekom važnom ljudskom
karakteristikom ili sposobnošću?
Kako se ta karakteristika iskazuje
kulturološki? Kako bi mogla izgle-
dati kulturna bića koja nemaju tu
karakteristiku, a inače imaju sve
druge ljudske odlike?
2. Androidi u Causeyjevoj priči
posjeduju sve karakteristike ljud-
skih bića po kojima ih se smatra
ličnostima, osim jedne, tj. ne mogu
se replicirati. Mora li to činiti bitnu
razliku? Postoji općeprihvaćeno
mišljenje da je vrijednost nekog
ljudskog bića velikim dijelom u
tome što je ono unikat, jedinstvena
i neponovljiva ličnost (kloni su
samo genetski duplikati). Postoji li
za to racionalno objašnjenje?
TKO MOŽE ZAMIJENITI
Knjigu »Filizofija i znanstvena fantastika« objavljujemo
posredstvom GPA, München
ČOVJEKA?
1. Prema Aldissovoj priči, ljudska
bića posjeduju jednu sposobnost
koju strojevi nemaju. Sto je to? Da
li svi odrasli, prosječno inteligentni
ljudi imaju tu sposobnost? Je li kod
svih jednako izražena? Da li bića
koja imaju tu sposobnost zaslužuju
prava što ih bića bez te sposobnosti
ne zaslužuju? Ako možemo reći da
je ta sposobnost kod jednih više, a
kod drugih manje izražena, i ako
tvrdimo da bića koja je posjeduju
zaslužuju prava koja bića bez te
sposobnosti ne zaslužuju, da li onda
automatski moramo zaključiti da
bića kod kojih je ta sposobnost
izraženija imaju veća prava nego
ona druga?
2. Zašto strojevi u Aldissovoj
priči ne mogu jednostavno otići i
osnovati vlastitu kulturu?
SOLARIS
1. Prisjetite se priče »Solaris«,
gdje se također javljaju neka od
filozofskih pitanja kojima smo se
bavili u četvrtom dijelu ove knjige.
Postoji li ikakav dokaz da planet
misli, osjeća želi, zapaža ili pokuša-
va ostvariti komunikaciju sa znan-
stvenicima? Sto bi se moglo smat-
rati sasvim prihvatljivim dokazom
tih tvrdnji?
Prevela Jadranka Prišlin
SIRIUS 74
 Divljakuša
Alyx je bila tiha žena, sivih očiju. Lukava, pažljiva, hitra poput munje,
promatrala je tog čudnog čovjeka kako joj se približava između stolova —
kroz dim. Bilo je to u Ourdhu, gdje je sve moguće. Zastao je kod stola za
kojim je sjedila sama i izustio s nekom neodređenom galantnošću, koja nije
bila ugodna, već možda upravo suprotna tome:
— Žena ovdje?
— Upravo promatraš jednu! — odvrati Alyx suho jer joj se nije sviđao

SIRIUS 75
njegov ton. Sjetila se da ga je već prije vidjela — iako tada nije bio toliko
debeo, ne, ne baš toliko — a zatim je bila gotovo potpuno sigurna da su se
posljednji put sreli u brdima kad joj je bilo četiri ili pet godina. I to prije
trideset godina. Netremice ga je promatrala dok je sjedio u stolici s druge
strane stola i po njemu prstima bubnjao nekakvu živahnu melodiju. Gledala
ga je pažljivo dok je dodirivao morske ukrase što su visili sa stropa (pu-
njenu sabljarku, svu pretvorenu u šiljak i pergament, što se njihala lijeno u
nemirnoj struji zraka) i odbacila ih uvis. Nasmiješio se, a koža mu se oko
očiju naborala.
— Poznajem te — nastavi on. — Svježa seoska djevojka s brda.
Izdala si policiji cijelu vjersku delegaciju prije nekih deset godina. Postala
si pro-valnik i dobro si se snašla u toj ulozi. Proširila si svoje zanimanje na
nekoliko težih pothvata i izvela si nekoliko akcija koje su izazvale div-
ljenje. Nisi bila nepoznata, čak ni onda. Zatim si jednu sezonu nestala i
vratila se kao prilično bogata žena. No to, na žalost, nije trajalo dugo.
— Nije ni moralo — odvrati Alyx.
— Nije trajalo dugo — ponovi debeljko, ne dajući se omesti i lijeno
odmahujući glavom..— Ne, ne, nije trajalo dugo. A sad (izgovorio je to
»sad« s posebnim užitkom), sada počinješ starjeti.
— Dovoljno sam stara — reče Alyx veselo.
— Stara si — nastavi on — stara. Još si zgodna, čvrsta, malena, ali
stara. Namjeravaš se negdje smiriti.
— Ne bih baš rekla.
— Možda djeca?
Slegla je ramenima i povukla se malo u sjenu. Činilo se da debeljko to
ne opaža.
— Događa se to ljudima — reče ona
— Možda ćeš umrijeti pri porodu — nastavi on — u toj dobi.
— I to se događa ljudima.
Malo se pomaknula i za tren se južnjački bodež s kratkom drškom,
kakav se neopazice nosi u rukavima ili čizmama, pojavio pred njim. Vrh
mu je bio zaboden u stol pa je lagano vibrirao.
— Istina je — reče ona — da starim. Kosa mi je prošarana sjedinama.
Postajem punašna u struku i nisam baš zadovoljna zbog toga, iako nikad
nisam bila balerina. — Naceri se prema njemu iz polutame. — Još mi se
nešto — nastavi ona tiho — javlja kako starim, a to je određena nestrp-
ljivost. Ako me ne prestaneš vrijeđati i oduzimati mi vrijeme, koje mi je
dragocjeno, zavitlat ću te preko sobe.
— Ne bio to učinio da sam na tvome mjestu — reče debeljko.
— Ti ne bi to ni mogao — odbrusi Alyx.
Debeljko se stane tresti od smijeha. Tresao se dok se nije počeo gušiti,
a zatim izusti dašćući:
— Oprosti mi. — Suze su mu curile niz obraze.
— Nastavi — reče Alyx. Nagnuo se preko stola, smiješeći se, ispre-
pletenih prstiju. Oči su mu se pretvorile u malene sjenovite pukotine na
licu.

SIRIUS 76
 — Mogu ti pomoći da se obogatiš — reče.
— Možeš ti i više od toga — odvrati Alyx mirno. Uto na drugoj strani
prostorije izbi svađa između vojnika i djevojke koju je pokupio za noć.
Debeljko je govorio kroz galamu ili, bolje rečeno, ispod galame, ne
spuštajući pogled s Alyxina lica.
— Ah! — usklikne on — sjećaš se kad si me posljednji put vidjela pa
misliš da čovjek, koji proživi trideset godina a ne ostari, može dati i više,
ako to želi, od pregršti zlatnika. Imaš pravo. Mogu učiniti da dugo živiš.
Mogu ti osigurati sreću. Mogu odrediti spol tvoje djece. Mogu izliječiti sve
bolesti. Mogu čak — pri tom utiša glas — pretvoriti ovaj stol, ovu zgradu
ili cijeli grad u suho zlato, ako to poželim.
— Može li to itko učiniti? — zapita Alyx, dok joj se u šapatu nazirao
dašak podrugljivosti.
— Ja mogu — odgovori on. — Izađi da popričamo. Da ti pokažem
nešto od onoga što mogu učiniti. Imam nekog posla u gradu što ga moram
osobno obaviti i treba mi vodič i pomoćnik. To ćeš biti ti.
— Ako možeš pretvoriti grad u zlato — upita Alyx jednako tiho —
možeš li pretvoriti zlato u grad?
— Svatko to može učiniti — odgovori on smijući se. — Dođi.
Tada se digoše i iziđoše na studeni zrak, u jasnu ranoproljetnu noć.
Zaustaviše se na uličnom uglu gdje je mjesec obasjavao zidove i rupe na
cesti.
— Gledaj — reče on.
Na njegovu ispruženu dlanu ležala je malena crna kutija. Zatresao ju
je, okrenuo, ali su joj obrisi i dalje bili nejasni. Onda je pruži njoj i dok ju je
uzimala, kutija se počela presijavati kao grumen stakla što žari iznutra. U
sredini kutije bio je debeljko, grubog, prijateljskog, mlado-starog lica i pro-
sijede kose, kao što je bila i njezina. Nasmiješi joj se dok su mu se usne
bešumno pomicale. Alyx baci kutiju u zrak nekoliko puta, približi je k licu,
zatrese je, a onda je baci na tlo i poče je gnječiti nogom. Ni najmanje
ogrebotine.
Zatim je podigne i vrati mu je razmišljajući: Nije metal, vrlo je lagana.
I topla. Igračka? Ali ne da se razbiti. Zacijelo je nekakav maleni stroj, ali
tko zna tko ju je načinio i od čega. Slijedi misli! Prekrasno. Čarolija? Pih!
Nikad u to nisam vjerovala; zašto bih sada? Osim toga ovo je previše
logično, a čarolija je zamršena, nezavisna, nekorisna. Reci ću mu — ali
onda joj padne na pamet da se prilično pomučio da je zadivi, a malo hvale
možda bi podjednako vrijedilo. Osim toga debeljko se vrlo samouvjereno
šetao ulicama, kako ne postupa netko tko nije naoružan. A tih trideset
godina.... zato reče vrlo uljudno:
— To je čarolija!
On se zacereka i stavi kocku u džep.
— Ti si pomalo divljakuša — reče — ali razmišljaš potpuno logično.
Sviđaš mi se. Gledaj! Ja sam stari čarobnjak. U toj je kutiji duh i u mojoj je
vlasti više duhova nego što možeš zamisliti. Ja sam poput čovjeka što živi
među majmunima. Nešto duhovi ne mogu učiniti... odnosno, ja sam izabrao

SIRIUS 77
da to činim sam, shvati to kako želiš. Stoga izaberem jednoga od majmuna
koji mi se čini bistrijim od ostalih i obučavam ga. Izaberem tebe. Što kažeš
na to?
— U redu — odvrati Alyx.
— Dovoljno si mirna! — zacereka se debeljko. — Dovoljno mirna!
Dobro. Kakav ti je motiv?
— Znatiželja — odgovori Alyx. — To je majmunska crta. — On
ponovo prasne u smijeh. Debeli su mu obrazi prigušivali zvuk i samo se
čuo piskav, mukli cijuk.
— Što ako te ugrizem poput majmuna? — upita Alyx.
— Ne, mala moja — odgovori on veselo — nećeš to učiniti. Možeš
biti sigurna u to. — Ispružio je ruku što se još tresla od razdraganosti. Na
dlanu je držao nekakav tup nož čija je oštrica bila okrenuta prema bijelo
ispranim zidovima što su ocrtavali ulicu. Rubovi zida rasprsnuše se u tihi
dim, cijeli dio ulice zadrhti, sruši se i za tren nestane, i to tako potpuno kao
da nikad nije ni postojao, osim prigušena sjaja na isprekidanim rubovima
opeke i sveprisutnog mirisa paljevine. Alyx proguta slinu.
— Vrlo mirno za čaroliju — izusti tiho. — Jesi li to ikad upotrijebio
na ljudima?
— Na vojskama, mala moja.
Tako je majmun počeo raditi za njega. Činilo se da u tome nema
ničega lošega. Male su ulice obožavale njegovu darežiljivost, a velike
njegov smisao za humor. One koji nisu marili za novac ili lasku pridobivao
je širokogrudnošću koje je — tako je mislila mala provalnica — imao u
izobilju za nekoga tko je tako glup. Nije, naime, moglo biti sumnje o nje-
govoj glupavosti. Mogla ju je namirisati i ta ju je glupost vrijeđala. Od nje
se trzala u snu, kao tvor. U toj je ženi postojala, duboko skrivena, neobična
crta tihe ljudskosti koja ga je užasavala, od koje su joj zubi škriputali kad bi
pomislila na nj, iako taj osjećaj nije mogla oblikovati u riječi. Glupost,
mislila je, uopće nije, nije zapravo ...
Četiri mjeseca nakon toga njih dvoje provalili su u guvernerovu pala-
ču. Alyx je mislila da će tako napokon otkriti što taj čovjek želi osim za-
bavnih lutanja gradom. Osim toga provaljivanje i ulaženje u tuđe kuće
uvijek joj je pričinjavalo najveće zadovoljstvo. Provalili su »bez razloga«
(kako je on to rekao), i to joj je neobično razgaralo maštu. Prema mišljenju
ovog lopova, banalna je moć zlata i srebra što privlači lopove, ali stajati u
sjenama zaspale kuće, potpuno tih, bez ikakva cilja na pomolu i sa spoz-
najom da će ti najvjerojatnije prerezati grkljan ako te pronađu...! Počela ga
je više cijeniti. Ta amaterska strast za umjetnošću posla, ta nepromišljena
glupost, činili su joj se jednako vrijednim kao ljubav komada magnetita
prema Sjevernom i Južnom polu — »vjernoga kamena«, kako su ga
nazivali u Ourdhu.
— Tko će ići s nama? — pitala je, pitajući se po pedeseti put kamo on
odlazi kad nije s njom, gdje živi i što zapravo znači taj ustrajno neodređeni
izraz na njegovu licu.
— Nitko — odgovori on mirno.

SIRIUS 78
 — Sto tražimo?
— Ništa.
— Činiš li ti ikad nešto s razlogom?
— Nikad — zacercka se on..
— Zašto si ti tako debeo? — upita Alyx dok je izlazila na svoja vrata,
napola skrivena sjenama. Nedavno se bila nastanila u siromašnoj četvrti
grada, djelomično iz lijenosti, a i iz nužde. Dok su joj se sjene poigravale u
šupljinama lica, ona ponovo upita, očiju skrivenih koprenom tame: — Ama
zašto si tako debeo?
On se smijao sve dok mu iz usta nije počelo pištati.
— Barbarska duša! — klikne on, veselo teturajući za njom. — Oh, oh,
draga moja, oh, kakva svježina!
To je ono!, a zatim: Glupan, čak i ne shvaća da ga mrzim —
pomisli Alyx.
Ali ni ona to nije znala do tog trenutka.
* * *
Popeli su se na sjeveroistočni zid oko vrta palače i puzali po njegovu
vrhu, jer je guverner imao pse. Alyx je mogla poput cirkuskog akrobata
hodati po nategnutom konopcu i sad je hodala šutke. Debeljko se zacereka.
Ona skoči prema najbližem prozoru i zastane, držeći se jednom rukom
petnaest smrtničkih minuta dok je turpijala metalne šipke. Kad su ušli u
zgradu (njega je morala povući za sobom kroz prozor), uhvatila ga je
neobično vješto za ovratnik, jer je unutra bio potpun mrak.
— Umukni! — naredi mu odriješito.
— Oh? — izusti on začuđeno.
— Ja ovdje zapovijedam — reče ona puštajući ga s trzajem, a onda
nestane u tami, krećući se brzo uzduž zida u hodniku. Prstima je lagano
pipala oko sebe, poput zvijeri u lovu: kamen, kamen, šupljina, struja toplog
zraka... U tami se osjećala poput vuka. Zubi su joj izvirili ispod usana —
kao neko drugo biće nalazila je put rukama i ušima. Kroz njih je osjećala
kako palača uzdiše i komeša se u snu.
Vrške prstiju svoje slobodne ruke stavila je na poleđinu debeljkova
vrata i vodila ga jedva opipljivim dodirom zavijucima hodnika. Prešli su
preko praznog prostora na kojemu su se spajale dvije dvorane. Zatim su se
bešumno povukli u sobu u kojoj je netko disao u snu uz mutno osvijetljeni
prozor dok je netko drugi prolazio hodnikom. Kad su koraci za trenutak
zastali, debeljku se ote uzdah, a Alyx mu čvrsto stisne šaku. Iz hodnika se
začuje kašalj, spavač se u snu promeškolji i nešto promrmlja, a zatim se
koraci počeše udaljavati. Zatim joj on prišapne kamo želi ući.
— Kako? — uzmakne ona, zaprepaštena, nepažljivo ispuštajući
piskav uzdah. Onda je on poče ustrajno rukom bockati u slabine i gurati je
pomalo drugom rukom; ona se odmicala gadljivo, ali sve se to događalo u
tišini. Negdje daleko u zgradi nešto u tom trenutku pade, ili je netko
progovorio, i oni su, ne razmišljajući, čekali šutke dok se zvukovi nisu
izgubili. On je nastavi bockati Alyx stisnutih zuba polagano krene naprijed.
Prođe uz mačku što se ocrtavala na mutnom prozorskom svjetlu. Zvijer nije

SIRIUS 79
uopće obraćala pažnju na njih već je šapama trljala lice. Zatim Alyx
šmugne uz vrata kroz koja se probijala žuta svjetlost, uz sablasna stepeništa
što su vodila u duboke ponore tame, osjećajući slabašnu struju zraka
odozdo. Daske su im pod nogama pucketale i škripale.
Približavali su se dječjoj sobi u guvernerovoj palači. Debeljko je bez
ikakva primjetnog straha — ili možda bez interesa —promatrao kako Alyx
razoružava prvog stražara hvatajući ga kao da je vrabac. Zatim jedan sna-
žan pritisak na vratnu žilu (čulo se samo stražarevo disanje, Alyx je bila
tiha poput sjene) i sve je bilo gotovo: ostao je uspravljen, svjestan, isko-
lačenih očiju. Nije se mogao ni pomaknuti. Drugi je stražar spavao u
stolici. Trećega je Alyx namamila iz predvorja tako što je ubacila kamenčić
(bila ih je uzela nekoliko s ulice). Bila je metar daleko od njega kad se on
sagnuo prema kamenčiću. Nije se uspio uspraviti. Četvrti stražar (stajao je
u predvorju, u slabašnoj svjetlosti što je prodirala kroz zastore na ulazu u
dječju sobu) okrene se da pozdravi svoga prijatelja — odnosno, bar je
mislio da mu je to prijatelj — i u tom trenutku Alyx procijeni da može
progovoriti. Obrati se debeljku zamišljeno, tihim glasom:
— Opasno je.
— Ništa se ne brini — odvrati debeljko. Kroz otvor na zastoru nazirali
su dojilju koja je spavala golih ruku na svom divanu, a sluga je u tami uz
udaljena vrata čvrsto obuhvatio rukama sjajnu košaru s platnenim krovom
— kraljevsku kućicu kraljevskog čeda. Dijete je spavalo. Alyx stupi unutra,
pokazujući debeljku da se ukloni sa svjetlosti — izvadi guvernerovu kćer iz
pozlaćene kolijevke. Zatim pođe po sobi s djetetom u jednoj ruci, spuš-
tajući zasun na vratima i navlačeći zastor, ogrćući debeljka stražarevom
tunikom, prigušujući svjetiljku tako da je samo tračak svjetlosti dopirao do
najudaljenijih zidova.
— Sad si je vidio — reče. — Da krenemo?
On odmahne glavom. Promatrao ju je znatiželjno, nagnuvši glavu u
stranu. Nasmiješi se prema njoj. Djevojčica se probudi i poče ispuštati ve-
sele zvukove, zadovoljna što je nose. Posegne ja Alyxinim ustima i poče joj
skakati u naručju svijajući se u sredini kao nekakav džepni kompas ili
živahna dječja igračka. Alyx podigne glavu da se izmakne njezinim
prstićima i poče je smirivati njihanjem.
— Vidi, vidi — reče — dijete gleda ukriž. — Dojilja i sluga i dalje su
spavali, obavijeni dubokom tamom. Pjevušeći neku dječju melodiju guver-
nerovoj kćeri, Alyx je koračala sobom, pjevušila i koračala, koračala i
pjevušila, dok dijete nije počelo zijevati.
— Bit će bolje da krenemo — opet će Alyx.
— Ne —- odsiječe debeljko.
— Bolje da krenemo — ponovi Alyx. — Ako samo jedan put zavikne.
dojilja će...
— Ubij dojilju — odgovori debeljko.
— Sluga... — poče Alyx.
— On je mrtav. — Alyx je buljila u njega njišući dijete. Sluga je i
dalje spavao na podu, crnji od mraka, ali ispod njega cijedilo se nešto još

SIRIUS 80
tamnije, nasuprot tananom plamenu svjetiljke.
— Jesi li ti to učinio? — prošapta Alyx. Nije bila opazila da se
pomaknuo. Uzeo je nešto tamno i šuplje, poput orahove ljuske, sa svoga
dlana i položio uz kolijevku. Tresući se napola od strahopoštovanja, a
napola od gađenja. Alyx položi najbogatiju i najsretniju kćer Ourdha u
pozlaćenu kolijevku. Zatim izusti:
— Sad krećemo.
— Ali ja nemam ono po što sam došao — odvrati debeljko.
— Što je to? — upita Alyx.
— Djevojčica.
— Zar je namjeravaš ukrasti? — upita Alyx znatiželjno.
— Ne namjeravam — odgovori on. — Hoću da je ubiješ.
Žena je buljila u nj. Dojilja se pomakne u snu. Najednom se uspravi,
progovori nešto glasno i nerazumljivo, a onda se opet svali na divan,
zapadajući ponovo u dubok san. Alyx je bila tako zaprepaštena da se nije ni
pomaknula. Samo je promatrala debeljka. Onda sjedne uz kolijevku i poče
je zibati jednom rukom i dalje buljeći u njega.
— Ama, zbog čega? — zapita ga napokon. On se nasmiješi. Činilo se
da je spokojan, kao da raspravljaju o njezinoj plaći ili o cijeni svinja.
Sjedne joj nasuprot, a onda i on poče zibati kolijevku promatrajući dijete s
dobroćudnom, veselom znatiželjom. Da se dojilja probudila u tom trenutku,
možda bi pomislila da su to guverner i njegova žena, dvoje roditelja punih
ljubavi što su došli u noćni posjet svome djetetu. Debeljko uzvrati
pitanjem.
— Zar baš moraš znati?
— Moram — odgovori Alyx.
— Onda ću ti reći — nastavi on. — Ne zato što moraš, nego zato što
se meni tako sviđa. Taj će sićušni šestomjesečni stvor odrasti.
— Većina nas odraste — reče Alyx. Nije se mogla othrvati
zaprepaštenju.
— Postat će kraljica — nastavi debeljko — i neobično zla žena, a sad
se čini tako nevinom. Donijet će smrt mnogoj djeci i mnogim slugama.
Jednostavno rečena, bit će užas svijeta. Toliko znam.
— Vjerujem ti — izusti Alyx potresena tom spoznajom.
— Onda je ubij — ponovo će debeljko. No Alyx se nije micala. Dijete
je u kolijevci hrkalo, kao što to dojenčad ponekad čini, kao da svojom
začuđujućom crtom odrasle osobe želi potvrditi debeljkovo mišljenje. No
Alyx je i dalje stajala nepomično i buljila u čovjeka s druge strane
kolijevke, kao da je ugledala neko novo čudo prirode.
— Zahtijevam da je ubiješ — ponovi on.
— Za dvadeset godina — reče ona — kad postane toliko zla.
— Ženo, jesi li gluha? Rekao sam ti...
— Za dvadeset godina!
U slabašnoj svjetlosti svjetiljke činilo se da je blijeda, možda od bijesa
ili strave. On se polagano nagne nad kolijevku, rukom poklopi školjku ili
nešto drugo što je maloprije bio spustio unutra, i izgovori vrlo polagano:

SIRIUS 81
 — Za dvadeset godina ćeš umrijeti.
— Učini to sam — reče Alyx tiho pokazujući na predmet u njegovoj
ruci — osim ako nemaš samo jedan.
— Imam samo jedan.
— Ah, dobro onda — odvrati ona — eto ti! — Alyx ispruži ruku
prema njemu preko zaspale djevojčice, držeći u njoj bodež. Već je nešto
bila naučila o tome čovjeku u toku zajedničkih mjeseci. Kad se nije
pomaknuo da uhvati oštricu, ona mu drškom gurne ruku.
— Ne sviđa ti se ovakvo nešto, je li? — zapita.
— Učini kako ti kažem, ženo! — prošapta on. Ona gurne dršku u
njegov dlan. Ustane i poče ga polagano gurkati bodežom, promatrajući
kako dršće i znoji se. Nikad ga nije vidjela tako izgubljenog. Poče hodati
oko kolijevke smješeći se i zavodnički šireći ruku.
— Učini kako ti kažem! — poviče on još jedanput.
— Tiho, tiho.
— Ti si sentimentalna glupača!
— Jesam li? — upita ona. — Što god činila, moram osjećati. Ne mogu
samo micati prstima kao ti, je li tako?
— Majmune!
— Ti si me sam izabrao.
— Učini kako ti kažem!
— Ššš! Probudit ćeš dojilju.
Za trenutak su oboje stajali šutke, slušajući gotovo bešumno disanje
djeteta i šuškanje dok se dojilja okretala. Zatim on progovori:
— Ženo, tvoj je život u mojim rukama.
— Je li? — upita ona.
— Hoću da budeš poslušna!
— Oh, neću — odvrati ona tiho. — Znam što hoćeš. Želiš da ti se
pridaje važnost zato što uopće nisi važan. Želiš progutati još jedno biće.
Želiš me natjerati da te se bojim i mislim da u tome možeš uspjeti, ali
također mislim da te mogu naučiti razlikovati strah od poštovanja. Hoću li?
— Čuvaj se!
— Zašto? — upita Alyx. — Da me ne ubiješ?
— Imam i drugih načina. — Debeljko ustane, a Alyx mu u tome
trenutku pljune u lice. On ispusti prigušen fijuk i povuče se natrag, spo-
tičući se o zastore. Alyx iza leđa začuje tih krik. Naglo se okrene i ugleda
dojilju kako sjedi u krevetu, širom otvorenih očiju.
— Gospođo, tiho, tiho — obrati joj se Alyx — molim vas, ne
govorite!
Dojilja otvori usta.
— Ništa nisam učinila — progovori Alyx. — Kunem se! — Ali dojilja
udahne s očitom namjerom da zaviče, cijelim bićem, onako kako to Alyx
čuje u snovima.
U djeliću sekunde dok je dojilja drhtureći uzdisala — u tom djeliću
sekunde koji bi joj mogao stvoriti neopisive neugodnosti, jer Ourdh nije
ljubazan grad — Alyx pomisli da li da se baci na tu ženu, ali između njih je

SIRIUS 82
bila kolijevka. Bilo bi prekasno. Kuća bi se uzbunila za dvadeset sekundi.
Nikad ne bi stigla do vrata — ili do prozora — čak ni do vrta gdje bi se
guvernerovi psi u dva skoka sručili na stranca.
Sve su joj te misli prolazile glavom dok je gledala kako dojilja uzdiše s
onom poznatom, ogavnom silovitošću. Alyx je još držala nož u rukama. S
elegantnom jednostavnošću navike isklizne joj kroz prste, pojuri preko sobe
i zabije se u dojiljin vrat, točno iznad ključnjače, u onu oblu šupljinu o
kojoj pjesnici Ourdha toliko vole pjevati. Dojiljino se lice sledi. S uzdahom
iznenađenja sruši se ničice dok su joj ruke ostale mlitavo visiti preko ruba
divana. Iza vrata začuje se šum. Nož je probio glavnu žilu i u polaganu,
snažnu, ritmičnu nadiranju krvi preko dojiljine spavaćice i papuča do poda
Alyx prepozna jezovitu sličnost s položajem i izgledom sluge. Jedna žrtva
njezina, jedna debeljkova.
Alyx se okrene i požuri kroz zastore u predvorje, usput opažajući da je
vojnik što ga je svezala u kutu i stavila mu povez preko očiju uspio zubima
olabaviti spone oko prstiju. Zacijelo se cijelo vrijeme time mučio. Vani u
hodniku tama kuće bila je netaknuta kao da je dječja soba upravo onaj izvor
mira odakle su bogovi najprije izvukli (kao što priča izreka) boju — ali
ništa drugo — za ženske oči. Netko je na zidu nečim slabašnim napisao
jednu jedinu riječ: Groznica.
Debeljko je bio nestao.
Njezin se čovjek nasmijao i valjao po podu kad je stigla kući. Nije ga
mogla kontrolirati — samo je sjedila s rukama preko lica i drhtala — pa ga
je naposljetku zaključala i ključ dala starici, vlasnici kuće, govoreći:
— Moj muž previše pije. Bio je potpuno trijezan kad sam večeras
otišla iz kuće, a pogledajte ga sad. Nemojte ga pustiti van.
Zatim je za trenutak ostala stajati nepomično, dršćući i razmišljajući o
tome kako debeljko ne voli hodati, kako mu fijuče iz prsiju, kako ostaje bez
zraka, o njegovoj taštini koja bi ga svakako natjerala da joj pokaže bilo koje
čarobno vozilo kojim je stizao do onoga što naziva svojim domom. Zacijelo
je hodao. Vidjela ga je stotinu puta kako izlazi kroz sjeverna vrata.
Zatim nagne u trk.
* * *
Ourdh je na jugu podignut na močvarama, koje će progutati svakoga
tko nije dovoljno oprezan i pokušava ih prijeći, ali sjeverni dio grada izlazi
na pješčane dine što dopiru do morske obale i svečane monotonije stje-
novitih brežuljaka koji se pretvaraju u krajolik pijeska i žbunja, kržljava
drveća i zacijelo najsiromašnijeg tla na svijetu. Stanovnici Ourdha vjeruju
da ljudi koji obrađuju tu zemlju neprestano sanjaju o lutajućim razboj-
nicima pa nitko ne odlazi tamo, već cijeli pomodni svijet ide velikom sje-
vernom cestom što zavija osamdesetak kilometara kako bi izbjegla to
područje.
Čak i da nije priča, svijet ne bi imao nikakva razloga da odlazi tamo.
Ondje se mogu vidjeti dine i korov, i ponegdje koliba (točnije rečeno, prava
straćara) što se oslanja na izbočinu u stijeni ili se smjestila u pijesak kao
brodić-igračka u bazenu. U cijelom tom kraju postoji samo jedan putokaz

SIRIUS 83
— stari toranj što ga neće čak ni putujući čarobnjak — napušten prije tko
zna koliko godina. Toranj je samo dvadesetak minuta hoda od gradskih
vrata.
Bilo je stoga prirodno što Alyx (dok je trčala, a srce joj je udaralo u
grudima) nije opažala zvijezde, ni topli noćni vjetar što nabire lišće na
drveću, čak ni samu stazu pod svojim nagama, iako je poznavala sve staze
na pedeset kilometara unaokolo. Sve su joj misli bile usmjerene na onaj
toranj. Osjećala je kako je kamenje iz njegovih zidova guši u grlu. Krajolik
joj je protjecao slijeva i zdesna, ali joj se činilo da se ne miče. Naposljetku
je, dašćući i drhtureći, stigla do gnijezda od pruća debelog poput njezine
ruke (bilo je vrlo staro i čvrsto) i, dakako, bio je ondje. Na pola puta
između temelja i vrha naziralo se svjetlo. Onda netko izviri, kao neki
pažljivi kućevlasnik iz potkrovlja, i svjetlo se ugasi.
— Ah! — izusti ona i sakrije se pod drveće. Svjetlo što je bilo nestalo
sad se pojavilo kat više i tako dalje, sve više i više, dok nije stiglo na vrh.
Malo je treperilo, kao da ga drži nečija ruka. Dakle, to je njegova ladanjska
kuća! Tiho i vrlo oprezno šuljala se od sjenke do sjenke. Tridesetak metara
daleko od tornja ona opiše krug i poče se približavati sa sjevera.
Uski pojas mora dopirao je vrlo blizu temelja zgrade (koja je u toku
mnogo godina polagano tonula u vodu). Ona polako uđe u vodu i zapliva,
uznemirujući slabašnu, ledenu svjetlost zvijezda u sićušnim valićima. Nije
bilo Mjeseca. Zaustavi se pod samim zidovima tornja i osluhne. U tami je
pipkala stjenovito dno pad vodom. Zatim istisne zrak iz pluća i zaroni.
Voda se zatvori oko nje. Jurila je između stijena, a onda zamahne prema
površini. Bila je unutar zidova.
I on je unutra, pomisli. Netko je napravio reda u tornju. Sjećala se da
su te prostorije nekad bile pune pijeska i kamenja (prije nekoliko godina
koristila se tim mjestom za vlastite svrhe), a sad su gole i čiste. Sve je bilo
uredno i pravilno, a netko je uklesao kamene stepenice od razine vode da
najsavršenije nadsvođenog prolaza na svijetu. No, dakako, ona to uopće
nije trebala vidjeti. Trebalo je da toranj bude u potpunoj tami.
Umjesto toga na obje strane prolaza opazi mutno svjetlo. Tanka zraka
svjetlosti povezivala je dva kraja luka. U njoj opazi kako plešu zrnca
prašine što su vječno prisutna na toj Zemlji, čak i u zraku među kamenim
zidovima što leži nepomičan bezbroj godina. Do grla u vodi, ta je barbarska
žena nekoliko minuta stajala vrlo tiho i zamišljeno. Zatim ponovo zaroni, a
kad se pojavila na površini, njezin je ogrtač bio pun sićušnih račića što su
prianjali uz stijenje uzduž obala Ourdha.
Jednoga je ubila, a druge je držala zatočene u morskoj vodi. Djeliće
mesa i krvi prvog raka pažljivo je razmazala ispod dvaju izvora onog uskog
traka svjetlosti. Zatim ponovo priđe moru i oslobodi ostale račiće na najni-
žoj stepenici, nestajući pod površinom dok je prvi od tih malih užurbanih
stvorenja prilazio svodu. Opazi iznenadan bljesak, pa još jedan, a onda
nasta mrak. Čekala je. Zatim izađe iz vode i prođe kroz nadsvođeni prolaz
— ne brzo, ali prilično nervozno. Rakovi su se gurkali i svađali oko svog
mrtvog rođaka. Nekoliko ih se popelo na izvore svjetlosti, povlačeći,

SIRIUS 84
mislila je, rakove preko njegovih očiju. Kako god da je gledao, ništa nije
vidio. Prva je uzbuna prošla.
Dvorci čarobnjaka — i njihove ladanjske kuće — imaju potpuno pravo
da budu nastanjeni svim oblicima strave i užasa, no Alyx nije ništa opazila.
Prolaz je vijugao, uspinjući se prilično ustrajno uvis i postajao je sve
svjetliji. Povremeno bi opazila svjetlije obrise nasuprot potpunoj tami, i
nekoliko zvijezda. To su bili prozori. Ćulo se samo njezino disanje i
povremeno nezadovoljno šuškanje jednoga ili dva stvorenja što ih je
nepažljivo povukla za sobom skutom svoga ogrtača. Kad bi zastala, nastala
je potpuna tišina. Debeljko je vrlo tih ili je vrlo daleko. Nadala se da je tih.
Zabaci ogrtač preko ramena i ponovo se poče uspinjati.
Onda naiđe na zid.
Zaprepasti se, ali se ponovo pribere i pokuša eksperiment. Korakne
unatrag i onda pođe naprijed, ali opet udari u zid, ne u kamen, nego u nešto
istodobno elastično i nepropustljivo, a u istom trenutku netko progovori
(unutar njezine glave, učini joj se): Ne možeš proći.
Alyx tiho opsuje. Zatetura unatrag i gotovo izgubi ravnotežu. Ispruži
ruku i ponovo dotakne nešto opipljivo, peckavo i elastično. Ponovo začuje
glas u blizini uha, neugodno zastrašujući intnman, kao da govori sama sebi:
Ne možeš proći.
— Zar ne mogu? — poviče, potpuno gubeći živce, i izvuče mač.
Oštrica zasiječe ne nailazeći ni na kakav otpor, ali nešto joj ponovo
zaustavi golu ruku i glas progovori s idiotskom nježnošću, neprestano
ponavljajući: Ne možeš proći, ne možeš proći.
— Tko si ti? — zapita Alyx, ali odgovora nije bilo. Pođe natraške niz
stepenice, isukana mača, a onda zastane čekajući. Ništa se nije dogodilo.
Oko nje su zidovi jedva vidljivo svjetlucali jer se Mjesec vani počeo dizati.
Strpljivo je čekala, pritiskajući rub ogrtača petom jer joj je ležao na podu, a
jedan od račića progrizao je put za slobodu i uštipnuo je za gležanj dok je
izlazio. Svjetlost se pojača.
Nije bilo ničega. Račić koji je žurno puzao naprijed prema odmorištu
između stepenica napokon zastane mičući kliještima. Tamo uopće nije bilo
ničega. Zatim Alyx, koja je malu životinju dotad promatrala s gotovo
očajničkom mirnoćom, ispusti krik i baci se na stepenice. Račić se, naime,
počeo uspinjati između poda i stropa, ali se zapravo uspinjao po praznini.
Na oči joj navru suze.
Lelujajući iza njezinih vjeđa, nalazilo se muževo lice; najprije se
pojavilo na jednom, a onda na drugom mjestu, kao da je zamrznuto u crnoj
kutiji što ju je debeljko izvadio kad su se sreli prvi put. Legla je na stijenu i
zaplakala. Zatim ustane jer joj se učinilo da se lice smjestilo na drugoj
strani stepeništa i sjeti se da mora krenuti dalje. I dalje je plakala. Skine
jednu sandalu i gurne je kroz nešto-ništa (račić se i dalje uspinjao u zraku
bez imalo teškoća). Prošla je bez otpora. Postane joj mučno pri pomisli, da
bi mogla dotaknuti račića i ono po čemu se penjao, a zatim nehotice
prekrije jednom rukom lice i posegne za drugom (Ne možeš, progovori
onaj glas). Kad je čvrsto uhvatila životinju što se opirala, tresne je o kameni

SIRIUS 85
zid sa strane, a onda je zavitla svom snagom. Ćula je kako udara po
kamenju u dubini.
Razlike je, dakle, pomisli ona, između života i smrti, a zatim
beznadno sjedne na stepenice da umuje o tome, jer joj se problem umiranja
da bi prodrla kroza zid, i to bez umiranja, činio nerješivim. Desetak metara
niže, u dubini tunela (to je mjesto bilo u tami i nije mogla vidjeti što je to),
nešto zašuška. Činilo se kao da je to omamljeni račić što se oporavlja od
pada, jer te životinje razmišljaju samo o hrani, a razočaranja im samo daju
novu snagu za traženje.
Alyx se zagleda u tamu. Osjećala je kako joj se ježi koža za vratom.
Dala bi mnogo da je mogla vidjeti što je ondje, jer joj se činilo da je uspjela
prozreli načelo debeljkove lukavštine — odbacivanje bilo kakva svjesna
razmišljanja — dok joj se obraćao, ali bi je možda propustio... Zamisli se.
Ta cinična žena nekad je bila odana vjerskom načinu razmišljanja, a
onda su je okolnosti prisilile da prihvati zdrav razum. Stoga sad odbaci svoj
ogrtač ispred sebe na tlo da prekine svoj pad, a onda se polagano nagne, od
pete do glave, prema jezovitoj, elastičnoj mreži što je nije mogla opaziti.
Zatvori oči i prstima obje ruke pritisne arteriju za vratom, ponavljajući
formulu što ju je naučila u onim prethistorijskim godinama, formulu koja se
svaki put kad se izgovara mora malo promijeniti — gotovo isto tako
djelotvornu kao neko samohipnotičko sredstvo, na primjer brojenje unatrag.
Ne možeš proći, ne možeš proći, ne možeš proći — ne možeš — ne
možeš...
Nešto joj strahovito pretrese zubima, kostima, cijelim tijelom, i kad je
otvorila oči, ustanovi da joj je tlo na odmorištu stepenica nagnuto nekoliko
centimetara od očiju. Jedno joj je koljeno bilo savijeno pod tijelom, a lijeva
strana lica bila joj je utrnula, topla i mokra pod jastukom obamrlosti. Činilo
joj se da je rasjekla lice u padu, a koljeno je uganula, a možda i slomila.
Ali prošla je.

* * *
Pronašla je debeljka u sobi na samom vrhu tornja. Sjedio je u kratkim
hlačama u kvadratu svjetlosti na kraju hodnika. Dok je šepesala prema
njemu, narastao je (nesvjestan i nečim zaokupljen) do veličine ljudskog
bića. Naposljetku je stajala u njegovoj sobi, neodređeno svjesna krvi što joj
se slijevala niz ruku i bolnog mjesta na licu što ga je pokušavala obrisati
ogrtačem. Soba je bila puna svakojakih strojeva. Debeljko (dosad se
zabavljao nekakvim isprepletenim žicama i valjcima u krilu) podigne
glavu, ugleda je, na licu mu se pokaže iznenađenje, a onda se naceri od uha
do uha.
— Ti si, dakle — reče.
Alyx ništa ne odgovori. Nasloni se jednom rukom na zid da bude
stabilnija.
— Ti si nevjerojatna — nastavi on — potpuno nevjerojatna. Dođi
ovamo.
Zatim ustane i dotakne stolić, od čega se on, vrteći se, smjesti u kut

SIRIUS 86
sobe. Zatim joj se približi, mokroj i uzdrhtaloj, i zagleda se u nju.
Naposljetku tiho prozbori:
— Jadna životinjo. Bijedni mali jadniče.
Disanje joj je bilo isprekidano. Brzo se osvrne oko sebe, procjenjujući
veličinu sobe (proširila se i obuhvatila cijelu širinu tornja) i četiri velika
prozora što se otvaraju prema četiri strane svijeta. U sjenama je nazirala
čudne predmete: mnogo malih stolova, daske obješene po zidovima, kvake
i prekidače i bezbrojna trepćuća svjetla. Međutim, nije se pomaknula niti
govorila.
— Jadna životinjo — opet će debeljko. Krene natrag i promotri je s
prezirom, držeći ruke za pojasom, a onda nastavi: — Vjeruješ li da je svijet
nekad bio kameni grumen?
— Vjerujem — odgovori ona.
— Prije mnogo godina — govorio je on dalje — prije mnogo više
godina nego što to tvoj um može shvatiti, prije nego što se pojavilo drveće
ili gradovi, ili žene, ja sam došao na taj kameni grumen. Vjeruješ li to?
Ona potvrdno kimne glavom.
— Došao sam ovamo — nastavi on nježno — da zadovoljim neku
svoju mušicu i stvorio sam sve što vidiš u ovoj sobi, sve te sitnice što si ih
maločas promatrala, a stvorio sam i toranj. Ponekad učinim da iznutra
izgleda star, a ponekad ga učinim novim. Shvaćaš li to, malena? . •
Ona ne odgovori ništa.
— Kad mi dođe ta mušica — reče debeljko — učinim ga novim i
udobnim te se smjestim u njemu, a kad se smjestim, počinjem se baviti
svojom razonodom. Znaš li što je moja razonoda? — zacereka se. — Moja
je razonoda, malena, proizašla iz ovoga tornja i ovih strojeva, jer ovi
strojevi mogu doprijeti širom svijeta, a onda se sve zbiva onako kako ja
hoću. Znaš li, dakle, što je moja razonoda? Moja je razonoda stvaranje
svetova. Ja stvaram svetove, mala moja.
Ona brzo uvuče zrak, kao da uzdiše, ali ne reče ni riječi. On joj se
nasmiješi.
— Jadna zvijeri — reče — uistinu si se posjekla na licu, a čini mi se
da si uganula i članak. To se uvijek događa grabežljivim životinjama, ali
neće to trajati dugo. Gledaj — reče — gledaj još jednom — i mahne
polagano svojom debelom rukom oko sebe. — Upravo sam ja, malena,
stvorio sve na što tvoje oči padnu. Majmune i paunove, plime i vremena
(nasmije se), vatru i kišu. Stvorio sam tebe. Stvorio sam tvoga muža. Dođi
—.. odgega se u sjene.
Slijedio ga je krug svjetlosti što je počivao na njemu kad je Alyx ušla
u sobu, tako da je neprestano bio u njegovu središtu. Iako se naježila kad je
to vidjela, prisilila se da ga slijedi, bolno šepajući među stolovima, kroz
hrpe cijevi i žica, uz nekakve četvrtaste predmete poput peći. Svjetlost je
bježala pred njom. Onda se on zaustavi i, kad je prišla svjetlosti, reče:
— Znaš, ne ljutim se na tebe.
Alyx zatrepta kad je nogom udarila o nešto i uhvatila se za koljeno.
— Ne, nisam se naljutio — nastavi debeljko. — Uživao sam s to-

SIRIUS 87
bom... osim noćas, među nama rečeno, što pokazuje da je cijela akcija
zapravo bila pogreška koju ne bismo smjeli ponoviti... ali moraš shvatiti da
ne mogu dopustiti da se ono što sam ja stvorio, vršak mog nokta, ako me
razumiješ, tako glupo pobuni. — Nasmiješi se. — Ne, ne, to ne mogu
dopustiti. I zato sam (podigne staklenu kocku sa stola iza sebe) odlučio
(malo zavrti kocku) da noćas... ali, draga moja, što je to s tobom? Stojiš tu,
zgrčenih žila u šakama, kao da me hoćeš udariti, iako te u ovom trenutku
koljeno veoma muči i učinila bi bolje da dio težine preneseš na ruke, ili ja
uistinu griješim.
Zatim ispruži prema njoj — iako ne dovoljno daleko da bi je ona
mogla dohvatiti — staklenu kocku s malom, neprirodno oštrom slikom
njezina muža, poput fotografije zatvorene u kristal.
— Vidiš? Kad polugu okrenem desno, zvjerčice što orgijaju u
njegovim kostima još se više smire i tada mu je dobro, uistinu dobro. Ali
kad polugu okrenem ulijevo...
— Čudovište! — izusti Alyx.
— Ah, napokon sam nešto izvukao iz tebe! — reče on približavajući
se. — Napokon znaš! Ah, malena, mnogo puta sam te gledao kako se pitaš
ne bi li svijetu možda bilo bolje da mi zabiješ nož u leđa. Ali ne možeš to
učiniti, znaš. Zašto ne pokušaš? — Potapša je po ramenu. — Ovdje sam,
vidiš, sasvim blizu tebe i virim zapravo u te tragične, blistave oči, i zar ne
bi bilo prirodno da me pokušaš dokrajčiti? Ali ne možeš to učiniti, znaš.
Iznenadila bi se kad bi pokušala. Nosim ratnički oklop, mala zvijeri, na
kojemu bi mi svaka zvijer zavidjela. Mogla bi me baciti s planine visoke
deset tisuća metara, baciti me u goruću peć, učiniti bilo što da mi naudiš, ali
ništa se ne bi dogodilo. Moj ratnički oklop sadrži inertivnu diskrimi-
naciju, što znači da ništa ne pušta kroz sebe što bi bilo prebrzo ili preteško.
Stoga me uopće ne možeš ozlijediti. Kad bi me htjela ubiti, morala bi me
udariti, ali to je prebrzo i preteško, isto kao i tlo na koje bih pao ili vatra
koja bi me zahvatila. Dođi ovamo.
Nije se pomaknula.
— Dođi ovamo, majmune — pozove je još jednom. — Ubit ću tvoga
čovjeka, a onda ću te poslati odavde. No budući da se tako dobro snalaziš u
mraku, pobrinut ću se da zauvijek ostaneš u tom stanju. Što misliš da sada
činiš? — upita on jer je ona položila prste na rukav. I dok je on stajao,
smiješeći se jedva primjetno, s kockom u ruci, izvuče bodež i navali na
njega neprestano ga probadajući.
— Eto — reče on samozadovoljno — vidiš?
— Vidim — odvrati ona promuklo. Napokon je progovorila.
— Shvaćaš li?
— Shvaćam.
— Onda se odmakni — naredi on — moram završiti. — Zatim
podigne kocku do visine svojih očiju. Vidjela je kako se njezin čovjek u
staklu, kao u refrakcijskoj prizmi, razbija u mnogo sličica. Vidjela je kako
je smiješno pokušavao doprijeti do površine, kako mu prsti udaraju o
površinu kao da probijaju zrak, i kad je debeljko palcem i kažiprstom

SIRIUS 88
uhvatio polugu, pažljivo i precizno, naboranih usana, spreman da je
pomakne potpuno ulijevo...
Zabila mu je prste u oči i onda mu, iskorištavajući njegovu bol i
sljepilo, istrgne kocku iz ruku i savije ga preko stola kao da će mu slomiti
kičmu. Lice mu se grčilo, jedno oko se zatvaralo i otvaralo u ogavnoj
parodiji treptanja, prsti slabašno bubnjali po stolu, a onda se srušio na pod.
— Draga moja! — zasopta. Promatrala ga je bezizražajno.
— Pomozi mi — prošapta. Prsti su mu treperili. — Tamo prijeko —
reče željno — lijekovi. Pomozi mi da dođem sebi, ha? Potpuno i brzo. Dat
ću ti polovicu.
— Sve — reče Alyx.
— Da, da, sve — govorio je bez daha — sve, objasnit ću sve...
prekrasna razonoda... provodim najveći dio vremena u ovoj sobi... daj mi
lijek
— Najprije mi pokaži — upadne Alyx — kako da je isključim.
— Da je isključiš? — upita promatrajući je sjajnim očima,
— Najprije — govorila je ona strpljivo — sve ću isključiti. Onda ću te
izliječiti.
— Ne! — poviče on. — Ne, ne! Nikada!
Alyx klekne do njega.
— Hajde — progovori tiho — zar misliš da je želim uništiti? Opijena
sam njom kao i ti. Samo želim biti sigurna da mi ne možeš ništa učiniti, to
je sve. Moraš mi najprije sve rastumačiti da i ja postanem njezin gospodar,
a onda ćemo je uključiti.
— Ne, ne — ponavljao je sumnjičavo.
— Moraš — navaljivala je Alyx — ili ćeš umrijeti. Sto misliš, što
kanim učiniti? Moram te izliječiti, jer kako da to sve inače naučim? Ali
moram biti sigurna. Pokaži mi kako da je isključim.
Pun sumnje, on ispruži prst.
— Je li to sve? — zapita ona.
— Jest — odgovori on. — Ali...
— Je li to sve?
— Jest, ali... ne, čekaj! — Alyx skoči na noge i dohvati s njegova stola
jastuk na kojemu je bio sjedio. Najprije nije shvaćao zašto je to učinila, a
onda mu se oči raširiše od užasa jer je zgrabila jastuk da ga njime uguši, što
je i učinila.
Kad se digla, noge su joj podrhtavale. Posrćući i stiskajućl dlanove da
smiri podrhtavanje, dohvati kocku s likom svoga muža i oprezno — oh,
koliko oprezno! — pomakne polugu udesno. Zatim zajeca. Nije to bio plač
boli, već nekakva trijumfalna reakcija. Stajala je nasred te sablasne sobe,
zabačene glave, i urlala.
Svjetlost je i dalje gorjela. U sjenama je pronašla debeljkov glavni
prekidač i, oslanjajući se o zid, spustila jedan prst — samo jedan — na nj,
zadržavajući dah. Hoće li to biti kraj svijeta? Nije to znala. Nakon nekoliko
minuta traženja pronađe svijeću i kremen, skrivene u ormaru, i stvori malo
svjetla. Onda se zatvorenih očiju, lagano dršćući, nagne, spusti na prekidač

SIRIUS 89
i ostane tako dugo, ne očekujući i ne vjerujući ništa.
Ali nije to bio kraj svijeta. Izvana je dopirao vjetar i šum morskih
valova (ali sad je bio glasniji, kao da je nekakvo nerazgovijetno i ne
potpuno čujno brujanje upravo završilo), a unutra su neke neobične sjene
skakale oko svijeće — sva su se svjetla bila ugasila. Alyx prasne u smijeh
hvatajući dah.
Spustila je svijeću na pod i počela tražiti dok nije našla komad metalne
cijevi naslonjen na zid, a onda je krenula od stroja do stroja, udarajući,
razbijajući, rušeći, prevrćući stolove i prekidajući spojeve. Zatim nesi-
gurnom rukom uhvati svijeću i zastane nad debeljkovim tijelom, sablasnom
hrpom na podu, napokon slabo osvijetljenom. Njezina golema sjena
zalijepila se za zid. Nagne se nad njega i poče mu proučavati lice, to lice
što je agoniju i smrt pretvorilo u naj jezoviti je sitnice. Pomisli:
Ti da stvoriš svijet? Nisi imao mašte za to. Nisi čak napravio ni ove
strojeve. Ta sjajna patina je za kupce, a ne za umjetnike, a upravljanje
strojevima pomoću sličica za malu je djecu. Ti si i sam dijete, dijete i
užas, i deset puta bih radije bila podložna tvojim strojevima nego da
njima upravljam.
Zatim progovori:
— Nikad ne brkaj oružje i ruku — uzme svijeću i pođe ostavljajući ga
u mraku.
* * *
U zoru je stigla kući, i dok je njezin čovjek spavao u krevetu, učini joj
se da je načinjen od svjetlosti praskozorja što mu se presijavala kroz prste i
kosu, pretvarala ga u zlato. Poljubi ga i on otvori oči.
— Došla si kući — progovori.
— Tako je — odvrati ona; a zatim nastavi: — Cijele sam se noći
borila sa Starcem iz planine. — Taj je demon legenda Ourdha. Zivi u pećini
u kojoj je cijeli svijet u malome i iz te pećine upravlja ljudskim sudbinama.
— Tko je pobijedio? — zapita muž smijući se, jer kad se digne sunce i
sve je obasjano svjetlošću, teško je uočiti ozbiljnost ozljeda.
— Ja sam pobijedila! — odgovori Alyx. — Mrtav je. — Nasmiješi se
i otvori posjekotinu na obrazu. Iz rane ponovo poteče krv. — Umro je —
nastavi — samo iz dva razloga — zato što je bio glup i zato što mi to
nismo.
U tom trenutku sve ptice u dvorištu najednom zakriještaše.
Preveo Žarko Vodinelić Objavljujemo posredstvom GPA, München

SIRIUS 90
 Otkad postoji, čovjek je bio u pokretu, uvijek dalje. Najprije se pro-
širio preko vlastitog planeta, zatim kroz Sunčev sustav, pa onda kroz
galaksije, sve istoekane, boginjave, poprskane ljudskim kolonijama.
A tada, jednog dana jedanaest tisuća četiristo šeste godine (11.406), u
glavnom državnom kompjuteru, tamo na Zemlji, došli su do nevjerojatnog
otkrića. Prije gotovo petsto godina, činovničkom greškom izbrisano je iz
kompjuterske memorije više od tisuću kolonija, sve u sektoru FUBAR 3.
Pola tisućljeća te su kolonije — mlade i, kad se posljednji put čulo za njih,
u nastojanju da se održe bez veze sa čovječanstvom.
Interstelarni brod Galektičke patrole »Nada«, pod zapovjedništvom
kapetana Gregoryja Standfortha, smjesta je odaslan da uspostavi vezu sa
tisuću izgubljenih kolonija i povrati ih u krilo ljudske vrste.

SIRIUS 91
 NEBO
Na komandnom mostu interstelarnog broda »Nada« poručnik Billy
Shelby gledao je kako na ekranu slika Neba postaje sve veća i veća.
— Približavamo se — reče. — Pam, sve u redu?
Astrogatorica Pam Stokes, prekrasna i umna, ali slijepa za sve vrste
strasti, prekine meditirajuće promatranje svog starinskog šibera i provjeri
pojaseve koji su je držali pričvršćenu za stolac.
— Sve u redu.
— Kako uzbudljiv trenutak — reče Billy. Mlad, zgodan, idealist, bio
je zamjenik zapovjednika i, vjerojatno, osoba koja je na brodu najviše
vjerovala u misiju »Nade«. — Baš mi je žao što kapetan nije ovdje.
Kapetan Gregory Standforth u tom je trenu zalutao na komandni most
noseći punjenju pticu montiranu na postolju od crnog plastičnog oniksa.
— Zar nije prekrasna? — upita držeći ružno stvorenje koje je, i u
životu i u smrti, bilo blagosloveno debelim trbuhom, ružičastim perčinom
na narančastoj glavi i gomilom svljetlocrvenih pera na stražnjici. Kapetan
ju je zgrabio prilikom njihova posljednjeg slijetanja na Niobi IV, odnosno
Kazinu.
— Upravo sam završio punjenje — objasni on.
Taksidermija — nadijevanje životinja — bilo je jedino što ga je zani-
malo u životu, i samo su ga duge i slavne tradicije porodice Standforth
natjerale u Galatičku patrolu. S druge strane, samo su te tradicije i natjerale
Patrolu da ga primi.
— Nebo je ispred nas, gospodine — reče Billy. — Zakopčajte se.
Kapetan provjeri patent — zatvarače na svojim hlačama.
— Da se zakopčam?
— U naslonjaču, gospodine kapetane — objasni mu Billy. —
Spuštamo se.
— Ah! — Smjestivši se u najbliži naslonjač, kapetan odloži svoju
ptičurinu na prvu pogodnu ravnu površinu i pri tom nehotično pritisne
jednu polugu. Na svim se konzolama upali crveno svjetlo i začu se
iznenadno, kratko VUUS.
— Oh blagi bože — izusti kapetan. — Jesam li nešto napravio?
Billy prouči konzolu.
— Pa, kapetane —odvrati — žao mi je, ali upravo ste izbacili prljavo
rublje.
* * *
Nekad, davno, bila je to crkva; sada poganski hram bez krova, u ko-
jemu se uzdizao grubo istesan drveni kip debelog boga nejasnog lica. Oltar
su sačinjavale razbijene stvari, prastari i pokvareni televizori, zarđali stro-
jevi za pranje rublja, gume kamiona. U toku je bila religiozna ceremonija,
začinjena gotovo golom djevicom koja je, pomirena sa sudbinom, ležala na
oltaru. Okupljeni vjernici bili su odjeveni u životinjske kože i grubo sukno.
Pokraj oltara stajao je Achum, svećenik, i visoko držao kameni nož uperen
u grudi djevice. Ta je djevica bila njegova najmlađa kćer Malya, ali on nije
oklijevao u svojoj svećeničkoj dužnosti. Započeo je litaniju.

SIRIUS 92
 — O veliki Juju-Kuxtil. Oh, molimo te uzmi kao žrtvu ovu našu naj-
mlađu, najčistiju, najbolju kćer. Neka žrtva bude dostojna tvojih silnih oči-
ju i zaštiti nas od žutih kiša. Ako ti je ova žrtva ugodna, daj nam znamenje.
U sveopćoj tišini Achum spusti glavu. Pomolio se:
— Ako treba da bude pošteđena ta, koja je moja vlastita kćer, od samo
šesnaest ljeta, daj nam znak.
Rublje s »Nade« padne na sve njih.
Izbi pakao. Achum, Malya i svi okupljeni nastojaše se izvući ispod
rublja.
— Achume! vikali su vjernici — Achume, što se događa?
— Znamenje! — dekne Achiim ispljunuvši čarape — Znamenje!
Znamenje!
Jedan vjernik, kojemu je masna radna rukavica vragolasto bila nakriv-
ljena preko čela, vikne:
— Achume! Što to znači?
— Nisam siguran što to točno znači — odgovori Achum gledajući oko
sebe tu imitaciju opće rasprodaje — ali to je zasigurno znamenje.
Jedan vjernik pokaže nagore.
— Achume, gledaj! Nešto golemo dolazi odozgo!
* * *
— Koliko sam shvatio, zastavniče Bensone, to su pobožni ljudi.
Savjetnik Morton Luthguster, sav nabijen i svečan, predstavnik Galak-
tičkog savjeta na tom putovanju otkrića i ponovnih susreta, sjedio je u
svom salonu i razgovarao sa zastavnikom Kybeejem Bensonom, socijalnim
inženjerom, namrštenim, nestrpljivim čovjekom, čiji je zadatak bio da
prouči izgubljene kolonije kako ih budu nalazili i sastavi izvještaj o tome
što se dogodilo u pola tisućljeća izolacije
— Pa, savjetniče — reče zastavnik Benson — to su bili pobožni ljudi
prije pet stotina godina. Ovu su koloniju osnovali svetilištarci, miroljubiva,
smjerna zajednica koja je odlučila da se povuče iz meteža modernog
svijeta. To jest onoga što je onda bio moderan svijet. Svoju su koloniju
nazvali Nebo.
— Dražesno ime — izusti Luthguster polako kimajući glavom stva-
rajući pri tom mnoštvo višestrukih podvoljaka. — A, iz onoga što mi
kažete, i jednostavno, dražesni ljudi. Veseli me što ću ih upoznati.
— Spuštanje završeno — začu se kroz zvučnike uzbuđen glas Billyja
Shelbyja.
— Ah, dobro — reče Luthguster ustaj ući. — Pođite, zastavniče
Bensone. Zanima me hoću li se sjetiti molitve Gospodnje.
Automatski pilot »Nade« nježno je spustio brod na golu, široku,
kamenitu ravnicu koja je podsjećala na nenaseljene otoke sjeverne
Norveške. Vrata se na oplati broda otvore i stepenice izmile poput crva koji
izlazi iz jabuke. Kad su zveknule o kamen, na vratima se pojavi savjetnik
Luthguster i zastane na početnoj platformi, a za njim kapetan Standforth,
Billy Shelby i zastavnik Benson, i sva se četvorica zablenuše u odbor za
doček koji je stajao dolje.

SIRIUS 93
 A to su bili Achum, nežrtvovana kćer Malya i svi vjernici, do pos-
ljednjeg odjeveni u rublje s »Nade«. A kad Achum pogleda nagore i ugleda
debeli lik na vrhu stepenica i podsjeti se božjeg kipa u svom hramu, nada
postade izvjesnost: ispruži se dotaknuvši čelom zemlju i uzvikne glasom
punim užasa i zaprepaštenja:
— Juju-Kuxtil! Juju-Kuxtil!
Drugi vjernici brzo shvatiše te se izvališe na zemlju svi do jednog
vičući:
— Juju-Kuxtil! Juju-Kuxtil!
— To baš ne nalikuje na moju vjeru — izgovori Lutguster i povede
grupu niz stepenice gdje su vjernici i dalje ležali lica polegnutih uz tlo
vičući jedno te isto ime. Onaj tren kad je Luthgusterdoa noga dotakla
kamen, Achum se na koljenima i laktovima dovukao zagrlivši savjetnikova
stopala.
— Hajde! Hajde! — uzvikne Luthguster kojemu se to baš i nije
svidjelo
Achum napola ustane.
— Slušaj, slušaj! — vikne. — Hip, hip...
— Hura! — urliknuše vjernici.
— Hip, hip...
— Hura!
— Hip, hip...
— Hura!
Zastavnik Benson prišao je jednom vjerniku i napokon svratio pažnju
na sebe tuckajući mu rebra čizmom.
— Reci, momče, što se tu događa?
— Juju-Kuxtil! — odgovori vjernik razrogačenih očiju, zaprepašteno
pokazujući glavom prema Luthgusteru. — Bog! To je Bog!
Achum je ustao, i skakućući okoli, vikao:
— Slavlje za Juju-Kuxtila! Slavlje! Slavlje!
Luthguster, kojemu je počelo svitati, osvrnu se i postade vidljivo dobre
volje. Namušteno ga gledajući, zastavnik Benson upita:
— To je Bog?
— U zbilji je onizak, zar ne — odgovori vjernik.
* * *
Slavlje se održavalo na otvorenom i bilo je, otprilike, u polinezijskom
stilu; gosti i urođenici sjedili su u velikom polukrugu. U sredini polukruga,
s desne strane savjetnika Luthgustra, stajao je svećenik Achum i govorom
označio početak slavlja.
— Stiglo je vrijeme pretkazano u svetim spisima! Juju-Kuxtil stigao je
da nas spasi, kako je bilo zapisano! Navukli smo sveta odjeću i bit ćemo
spašeni od žutih kiša!
Poluglasno, dok je govor tekao, savjetnik Luthguster zapita zastavnika
Bensona koji je sjedio s njegove druge strane: — Sto se to događa?
— Čini se — prošapće zastavnik Benson — da je neka prirodna
nepogoda pogodila ovu koloniju prije podosta vremena i izbacila ove ljude

SIRIUS 94
iz naprednog društva s modernom religijom natrag u primitivno poganstvo.
— Ali, što da radimo?
— Nastavimo ovako, bar još neko vrijeme, dok ne saznamo više.
— Ali što je ta žuta kiša o kojoj stalno priča?
— Ne možemo postavljati takva pitanja — prošapće zastavnik
Benson. — Saznat ćemo to poslije.
Achum je završavao govor.
— Uskoro će veliki Juju-Kuxtil započeti svoje golemo djelo; ali, prije,
slavimo. Slavlje dobrodošlice za Juju-Kuxtila i njegove anđele!
Okupljeni urođenici odgovoriše pozdravnim uzvicima. Achum sjede i
pladnjevi s hranom — kvrgavom, neodređenom, smeđom stvari koja je
mirisala na plijesan — počeše kružiti. Kao dobar domaćin, Achum upita
Luthgustera:
— Nadam se da volite dilbumpe.
Luthguster trepnu gledajući svoj pladanj.
— Čini se prilično, hm, bogato.
Bully Shelby sjedio je pokraj najzgodnije djevojke na slavlju, a to je
bila Achumova kćer Malya. Smiješeći se reče:
— Zdravo. Ja se zovem Billy.
— Malya.
— Što se događa? Ne jedete?
— Danas nisam namjeravala večerati — objasni — pa sam dobro
objedovala.
— Bez večere? Kako to?
— Trebali su me žrtvovati, no onda ste vi stigli.
Billy se zabulji u nju.
— Žrtvovati! Zašto?
Začuđena, ali još ne i sumnjičava. Malya odgovori:
— Žrtvovana Juju-Kuxtilu, naravno. Zar vi to ne znate?
— Oh! Hm. Pa. drago mi je što je ovako završilo, sad te ne moraju
žrtvovati.
— Zar ne želiš da vječno živim s vama na Velikom Oblaku? —
zaguguće ona slatko.
On odgovori iskreno:
— Ti bi mi se svidjela bilo gdje.
Malya ga pogleda iskosa:
— Baš ne nalikuješ mnogo na anđela.
— Ja mogu biti iznenađujuće čovječan — odgovori joj on.
Četvrti putnik »Nade«, prisutan na slavlju, bila je zapovjednica stroja
Hester Hanshaw, osoba običnog izgleda i jednostavnog govora, četrdesetih
godina. Ona se mnogo bolje osjećala među svojim strojevima nego na bilo
kakvoj društvenoj priredbi, uključujući i vjerske svetkovine.
Oborila je oči i čačkala po čorbuljku s dilbumpima sve dok urođenik
do nje ne reče:
— Oprostite...
Hester ga pogleda. Bio je srednjih godina, oštrog oka i kvrgavih šala.

SIRIUS 95
 — Da?
— Gledao sam oblak u kojemu svi vi letite.
— Nadam se da niste nešto zabrljali — brzo će Hester.
— Tvrd je na dodir. Mislio sam da su oblaci meki i paperjasti.
— To nije oblak — odgovori Hester koja nije smatrala da treba
podržavati tuđe zablude. — To je brod.
— Ispala bi lijepa svjetiljka.
Hester se zablenu.
— Sto?
— Ja sam stolar — reče urođenik. — Zovem se Keech.
— Ja sam Hester Hanshaw. Brodski inženjer.
— Sto je to?
— Ja tjeram strojeve.
Keech je bio impresioniran.
— Cijelo vrijeme?
— Hoću reći, održavam ih. — Hester mu objasni. — Ako nešto pođe
po zlu.
Gledajući uvis, Keech upita:
— Svi ti oblaci imaju motore? Silno.
Prikrivši očaj, Hester promijeni temu:
— Kakvom se vrstom stolarije vi bavite?
— Oh, uobičajenom. Žrtveni oltari, košare, viseće kaveze za grešnike.
— Veseli posao.
— Teško je napraviti trajne stvari — prokomentira Keech — kad ta
žuta kiša stalno pada. Ali toga više neće biti sada kad je Juju-Kuxtil ovdje,
zar ne?
— Mislite, savjetnik Luthguster?
— Milijun je Božjih imena — svečano izgovori Keech. — Koje je to
po redu?
— Osamdeset sedmo — odgovori Hester. — Sto je to u juhi? Ne,
nemojte mi reći.
S druge Achumove strane sjedio je kapetan Standforth, a do njega
astrogatorica Pam Stokes, koja je mozgala nad svojim šiberom.
— Zadivljujuće — promrmlja. — Asteroidni pojas.
— Pam — kapetanu je dobrodošlo svako odvraćanje pažnje od juhe;
činilo mu se kao da se nešto miče u njoj. — Rekla si nešto?
— U ovom je sustavu asteroidni pojas — odgovori Pam — slično kao
i u našem Sunčevom sustavu.
— Ah, asteroidni pojas — odgovori kapetan pun neugodnih sjećanja.
— Uvijek mi je bilo strašno neugodno ploviti kroz njega. Tek što kreneš sa
Zemlje, prođeš Mars, i već si tu. Milijun stijena, kamenja, šljunka, posvuda.
Kakav nered!
— Pa, astreroidni pojas ovoga sistema — reče Pam — ima vrlo
ekscentričnu orbitu. Zapravo... — brzo rukovala šiberom — hm, čini mi
se... — namršteno je pogledala uvis.
Pogledao je i kapetan, iako nije imao pojma što bi trebao vidjeti.

SIRIUS 96
Trepnu, i žuti kamen pljasnu u njegovu juhu razlivši uljastu tekućinu na sve
strane.
— Naravno! — reče Pam zadovoljna svojim proračunima. Kamen
odskoči od stola blizu ruke savjetnika Luthgustera.
Drugi tresne među dilbumpe i lagano potone. Šaka šljunka zazvecka
među slavljenicima.
— Žuta kiša! — viknu Achum očito užasnut.
Vriska. Strava. Urođenici se razbježaše po zemunicama dok su ljudi s
»Nade« blenuli jedni u druge. Kamenje je padalo sve više i više. Achum
pade na koljena pokraj savjetnika Luthgustera sklopivši ruke.
— Juju-Kuxtile, spasi nas! Spasi!
— To je meteorska kiša! — uzviknu zastavnik Benson.
— Ne — reče Pam sasvim mirno — to je asteroidni pojas. Vidite,
njegova se ekscentrična orbita povremeno ukršta sa...
Nezgrapno ustajući, Luthguster dreknu.
— Asteroidi? Sve će nas pobiti!
Preneražen, Achum se svali na stražnjicu i pogleda savjetnika.
— Juju-Kuxtile? — U međuvremenu kamenje je i dalje padalo.
Zapanjeni kapetan upita:
— Pam, moramo li u zaklon?
— Po mojim proračunima — odgovori Pam — ovaj put to je samo
postrano presijecanje...
Poprilična kamenčuga tresnu o tlo do Luthgusterovih nogu. Dokraja
uspaničen, raširi ruke kako bi zadržao ravnotežu i vrisnu:
— Dosta!
I dalje mirno objašnjavajući, Pam reče:
— Mislim da je upravo završilo.
Imala je pravo; kamenje više nije padalo. Polako su urođenici ispuzili
iz zemunica zirkajući uvis. Achum, koji se oporavio, urlikanu:
— Juju-Kuxtil je to učinio! On je to učinio!
— Juju-Kuxtil! — urođenici su se složili. Zatim se uhvatiše za ruku i
stvore krug oko Luthgustera pjevajući: — Jer on je naš izbavitelj, jer on je
naš izbavitelj...
* * *
Poslije, pošto je svetkovanje okončano, na komandnom mo-stu»Nade«
sastaše se Luthguster. kapetan, Pam i zastavnik Benson.
— Mislim da je očito što se ovdje dogodilo — započe zastavnik
Benson.
— Misle da sam Bog — reče Luthguster samozadovoljno.
— Nebo se srozalo i degeneriralo.
— Molim? — upita Luthguster.
Kapetan Strandforth pročisti grlo.
— Oh, Billy kaže da žrtvuje i ljude.
Luthguster zauzme važnu državničku pozu.
— Mislim da ih ne smijemo preoštro suditi. Ti ljudi nisu sasvim zli.
Ne možemo osuditi samo tako cijelo jedno društvo.

SIRIUS 97
 — Naravno da ne smijemo — pridometne zastavnik Benson. —
Najprije moramo shvatiti zašto se neko društvo ponaša na određen način.
Tada ga osudimo.
— Sudeći po starim zapisima — nastavi kapetan — to su bih sasvim
zgodni ljudi kad su napustili Zemlju; počistili su za sobom sve nakon
oproštajnog pikinka.
— Ali ni jedna mala kolonija — reče zastavnik Benson — ne može
preživjeti stalno, nepredvidivo padanje kamenja s neba. Sve što su ikad
sagradili bilo je razoreno. Svaki stroj koji su dovukli sa sobom bio je
uništen. Sve što su zasadili zatrto je u zemlju. Nije čudno što su podivljali.
Mora vam pasti poprilično kamenja na glavu pa da mislite kako je savjetnik
Bog.
Luthguster otpuhne kao žabac, ali prije nego što je smislio odgovor,
uđoše Hester i Keech. Oboje su nosili naramak žutog kamenja.
— Kapetane — reče Hester — tražim odobrenje da posjetioca
provedem kroz brod.
— Baš vam je zgodan oblak — reče Keech.
— Zove se Keech — objasni Hester. — Stolar je, a čini se da je
ponešto bistriji od ostalih. Pokušavam mu objasniti strojeve.
— Naravno, Hester — odgovori kapetan. On nije nikad nikome nešto
odbio. — Što će ti sve to kamenje?
— Analizirat ću ga.
— Vrlo dobra ideja — reče kapetan. Nije znao što znači analizirati.
Hester i Keech izađoše, a zastavnik Benson pogleda Pam.
— To kamenje često pada?.
— Veoma.
— Svaki dan?
Pam odmahne glavom.
— Ne obavezno. Prema mojim proračunima, orbite planete i asteroida
sijeku se tako zamršeno da će se to većini ljudi činiti sasvim nepredvidivo.
— Možeš li izraditi shemu?
— Naravno. Zapravo, trebalo bi padati još jednom u toku po-
slijepodneva
— Drago mi je — reče Luthguster — da smo svi u brodu.
— Billy nije — pridometne kapetan. — Tražio je dozvolu da se
prošeće s ljudskom žrtvom.
— To je loše — zamišljeno će zastavnik Benson. — Kad kamenje
bude opet padalo, ljudi će izgubiti vjeru u savjetnika. Tražit će osvetu.
* * *
U strojarnici Hester je objašnjavala zapanjenom ali zainteresiranom
Keechu kako rade strojevi.
— A iz ovog generatora struja se odvodi u ove ćelije za naknadnu
upotrebu.
— Prilično lukavo — prizna Keech. — S odgovarajućim obrazo-
vanjem i opremom, i čovjek bi mogao raditi isto što i vi, anđeli.
Počeo si shvaćati.

SIRIUS 98
 BONG, odjekne brod. BONG, BONG, BONG-BONGBONG.
— Žuta kiša! — vrisne Keech.
— Već mi je dosta — promrmlja Hester.
— Možeš li zamisliti — zapita Keech — što će ostati od moje vjere?
* * *
Na ravnici, posred znakova prijašnjih bombardiranja, Billy i Malya
ležali su i ljubili se. Odjednom ona ustukne i mršteći se pogleda ga.
— Jesi li siguran da si natprirodno biće?
— Zapravo nisam — prizna Billv. — Ja sam ljudsko biće.
— Ljudsko biće?
— Kao i ti. To jest, ne sasvim. Ti si djevojka, a ja sam momak.
— Baš sam to počela pretpostavljati — reče Malya. — Ali zašto Juju
Kuxtil putuje okružen ljudima?
— Pa — započne Billy — što se tiče Juju-Kuxtila...
— Spasio nas je od žute kiše — uskoči ona.
— Ahhh, da i ne — reče Billy šutkajući nogom kamenje.
— Kako to misliš? — namršti se ona.
— Znaš li čuvati tajnu?
— Naravno — slaže Malya.
Spremajući se da izlane pravu istinu, Billy krenu.
— Pa... istina je...
BONG; podobra kamenčina tresne mu posred čela, i on padne
onesvješten. Odjednom je kamenje posvuda odskakivalo. Bacivši se na
njega da bi ga zaštitila, Malya vrisne:
— Mislim da znam što mi želiš reći, Billy!
* * *
U hramu bez krova. Achum je vodio diskusiju.
— Sada, kad je Juju-Kuxtil došao i zaustavio žutu kišu — govorio je
— Nebo je naše. Možemo graditi, putovati, možemo sve. — Široko je
raširio ruke smiješeći se. I ostali su se vjernici smiješili. Mali žuti kamen
padne Achumu na dlan.
Pet minuta poslije, kad je padanje kamenja prestalo, Achum i vjernici
isplaziše iz svojih rupa, a nitko od njih nije bio sretan.
— Juju-Kuxtil je lagao! — vikala je nekolicina.
— Da! — zagrmi Achum.
— Achum je lažni svećenik! — jedan vikne.
— Čekaj malo — smirivao je Achum. — Kamo si navro.
— Ti si lažni svećenik.
— Polako. Prvo, ja nisam lažni svećenik i razbit ću ti njušku ako to
ponoviš. A, drugo, on je lažni bog!
— Lažni bog?
— To nije Juju-Kuxtil — objasni Achum. — To je demon koji nas
pokušava zavesti. Demon prerušen u Juju-Kuxtila!
— Demon prerušen u boga? — zamislili su se vjernici. — Hmmm,
nije bez smisla.

SIRIUS 99
 * * *
Kapetan je odlučio da izađe i potraži Billyja, dok su drugi čekali na
komandnom mostu. Jedva je izašao, kad je kamenje opet počelo odzvanjati.
— Čudno — reče Pam nagnuta nad svoj šiber.
— Sta je čudno? — zapita zastavnik Benson.
Kapetan uđe i reče prilično razdraženo:
— Jao, ala su bijesni.
— Pam, što je to čudno?
— Ne bi trebalo biti asteroidnih oborina barem dva dana.
— To i nisu asteroidi — objasni joj kapetan. — Bacaju kamenje na
brod.
— Kamenje na brod! — Luthguster se zapjeni. — Pa to je Galaktička
svojina!
— Urlaju »Demon, Demon!« — objasni kapetan. — Misle da ste lažni
Juju-Kuxtil.
— Ja? — Luthguster zinu.
— Savjetniče — reče zastavnik Benson — ukorijenili ste praznovjerje
na ovom planetu za nekoliko slijedećih stoljeća.
Uđoše Hester i Keech, a Hester reče:
— Kapetane ,ja.... Luthguster se sakri iza naslonjača.
— Pazite! Evo jednoga od njih!
— Sto? — Hester odmahnu glavom. — Oh, Keech je čovjek na
mjestu. Sve sam mu objasnila.
— Ja znam šutjeti kao riba — odlučno će Keech.
Hester se okrene prema kapetanu.
— Sto želite prije, dobre ili loše vijesti?
— Hester, mrzim odlučivati.
— Započni lošima — reče zastavnik Benson. — Dobre ostavi za
desert.
— Fino. Loše su vijesti da je kamenje oštetilo naše lateralne mlaznice.
Ne možemo upravljati brodom.
— O, bože — izusti kapetan. — Može li se to srediti?
— Moram izaći i popeti se na ljestve.
— Stavi šljem — savjetova joj Benson. — Vrijeme je vani sve gore i
gore.
* * *
Gledajući na ekran, Pam upita:
— Sto je to?
Svi su se osvrnuli i ugledali nekoliko urođenika kako vuku drvena kola
puna odjeće.
— Vraćajući nam rublje — izusti kapetan.
— Mislim da ga nisu oprali — doda zastavnik Benson.
— Idem po to — reče Pam.
Zastavnik Benson, čije nade da će Pam jednog dana otkriti u sebi
žensko nisu sasvim umrle, doda:
— Idem s tobom.

SIRIUS 100
 Kad su izašli, kapetan zapita:
— Hester, imala si i dobre vijesti?
— Završila sam mineralošku analizu onog kamenja — odgovori
Hester. — Žuti su zbog toga što se većina od njih sastoji uglavnom od
zlata.
* * *
Urođenici su izbacili rublje podno stepenica i, izrazivši tako svoj
prezir, otišli s kolima. Pam i zastavnik Benson oprezno siđoše i, kada su
stigli do gomile iz nje proviri ruka i uhvati Pamelin skočni zglob.
— Iiih! — uzvikne ona.
Između košulja i gaća pojavi se Malyino lijepo lice.
— Psst! To sam ja, Malya; ja sam uz vas! Uvucite me prije nego što
me netko ugleda!
— Moje se rublje nikad nije vraćalo s djevojkom u njemu — promrsi
zastavnik Benson.
Billy istetura iz pećine na kamenu poljanu, trljajući glavu.
— Oooh, ala to boli — mrmljao je. — Kakvo je to nebo? — Podigavši
glavu i glas, viknu: — Malya! Malya!
Tucet urođenika skoči na njega sa svih strana; svezali su ga kao
salamu i odnijeli sa sobom.
* * *
— I tako sam ga sakrila — reče Malya. Nalazila se na komandnom
mostu s petero Zemljana i Keechom.
— Moramo odmah s brodom do tog skrovišta — oštro će Luthguster.
— Ova mlada dama može nas voditi.
— Ne možemo upravljati brodom dok ne popravim lateralne mlaznice
— podsjeti ga Hester.
— Mi ovdje imamo poslovicu koja kaže »U svačiji život mora upasti
po jedan mali kamen« — pridometne Keech.
— Bila je greška što smo dopustili da povjeruju da smo bogovi —
dometne kapetan.
— Slažem se, kapetane — mirno će zastavnik Benson. — Moja
greška. Onda mi se to činilo kao dobra ideja. Ali, kada smo već pogriješili,
moramo sada izdržati do kraja. Savjetniče, morat ćete izaći i uvjeriti ih da
ste zaista Juju-Kuxtil.
— Ja? Kamenovat će me!
— Ruka koja drži kamen upravlja ovim svijetom — reče Hester.
— To nije lijepo — uzbudi se Pam. — Ljudi ne bi trebali bacati
kamenje.
— Zašto ne? — upita Keech. — Pa ne živimo u staklenim kućama?
Kapetan zausti:
— Ako im kažemo o zlatu, neće li to...
— O čemu? — upadne Benson. Hester mu objasni.
— Žuta kiša sastoji se uglavnom od zlata. Kad bi se bavila izvozom,
ova bi kolonija bila bogata.
— Sto je to zlato? — upita Keech.

SIRIUS 101
 — Znam da ste primitivni — odgovori mu Luthguster — ali ovo je
smiješno.
— Možda smo primitivni — odgovori mu Keech — a vi, mudronje,
ipak ste u govnima.
— Pam, padanje kamenja redovito se ponavlja, zar ne? — upita
zastavnik Benson. — Mogla bi izračunati godišnji raspored.
— Bit će komplicirano, ali, da, naravno.
— Možeš li to za jedan sat?
— Oh, bože. Mogu pokušati.
— Imaš li plan kako da pomognemo Billyju, zastavniče Bensone? —
upita kapetan.
— Ako Malya i Keech pomognu.
— Ja ću pomoći. Ne želim da mu se išta dogodi — odlučno izjavi
Malya.
— Postaje li se od zlata bogat? — upita Keech. Hester se nasmije.
— Rekla sam vam da je pametan.
* * *
Ovaj je put Billy trebao biti žrtvovan u hramu bez krova. Bio je vezan,
zapuštenih usta, povaljen na oltar, a iznad njega stajao je Achum s
uzdignutim nožem, dok su vjernici odozdo željno sve promatrali. Achum se
molio:
— Veliki Juju-Kuxtile, žao nam je što smo bili zavedeni. Molim te
primi ovog demona kao zalog najieg obožavanja. — Podigao je nož.
Keech je utrčao vičući:
— Čekajte! Dolazim s Juju-Kuxtilova oblaka! Imam vam štošta
ispričati!
— Nakon obreda — odgovori mu Achum. — Najprije žrtvovanje,
onda sakupljanje, a na kraju možeš pričati.
— Ne, moram vam odmah sve reći — Keech je bio uporan. — Ono je
pravi Juju-Kuxtil.
— Sranje i gluposti! — Achum odmahnu glavom i podignu nož. —
Žuta je kiša padala nakon što ju je tobože zaustavio.
— Želio je ispitati snagu naše vjere — ustrajao je Keech.
— Bog koji se preruši u demona, prerušenog u boga, da bi ispitao
čvrstinu naše vjere. Hmmm. Ima smisla — razmišljao je glasno jedan
vjernik.
— Achum nije bio uvjeren.
— Kako ti to znaš, Keech?
— Odveli su me na svoj brod, hoću reći, oblak. Odveli su i tvoju kćer
Malyu.
— Malyu? — osvrnu se i vikne — Malya!
— Još je na oblaku — reče Keech. — A Juju-Kuxtil ponovo će izaći i
obratiti nam se.
Achum spusti nož.
— Aaa, hoće, hoće li?
— Poslao me da vas sve sazovem kako biste čuli njegov govor.

SIRIUS 102
 — Oh, doći ćemo — reće Achum. — Sakupite kamenje, svi! Ovaj
puta dobro ćemo ga oderati! A ponesite i žrtvu; obred ćemo obaviti poslije.
* * *
U jednom hodniku »Nade«, uz izlazni otvor, stajali su kapetan, Pam i
zastavnik Benson pripremajući savjetnika Luthgustera za njegovu publiku.
— Nemojte zaboraviti uključiti mikrofon — ponavljao je kapetan. —
Vaše riječi bit će tako pojačane.
— Da, da — govorio je vrlo nervozno Luthuster. P
ružajući savjetniku svežanj papira, Pam reče:
— Zapamtite da je to osmomjesenči ciklus, a ovaj planet ima godinu
od šesnaest mjeseci, tako da se ciklus ponavlja dva puta godišnje.
— Mlada damo — odgovori Luthuster grabeći papire — nemam blage
veze što vi to meni pričate.
— Dakle, savjetniče — obratio mu se zastavnik Benson — nemate se
čega bojati.
— Nemate se vi čega bojati. Bit ćete u brodu.
— A vi ćete biti iza ovog štita — i zastavnik Benson kucne šakom po
prozirnoj plastici. — Isporučite im jedan od onih govora po kojima ste
poznati, i odmah će se smiriti. Spavat će tjednima.
— Istina je, prati me glas mirotvorca. — Luthguster prizna, iako je
dalje podosta treptao. — No, dobro. Za sudbinu ljudske vrste na ovom
planetu. — Stade na malu platformu koja će ga, kroz otvor na oplati, držati
u zraku pokraj broda.
— Slistite ih — preporuči mu Benson i pritisne taster.
Luthguster dopusti da ga, s osmijehom zaleđenim na licu, izbace na
otvoreno, visoko iznad blistave oplate »Nadinog« elegantnog profila. A
dolje, noseći naramke kamenja, prilazila je urođenička gomila noseći
zavezanog Billyja na vrhu dugačke motke. Nisu izgledali suviše
raspoloženo.
— Narode Neba — počne Luthguster, ali je, naravno, zaboravio
uključiti mikrofon, tako da ga nitko nije čuo. Kvrcnu po njemu i pokuša
ponovo:
— Narode Neba.
— Eno ga! Eno ga!
— Neka onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen.
Tisuće kamenica zabubnjaše po plastičnom oklopu. Lutguster se
sagne, ali se onda uspravi viknuvši:
— Sigurno su neko od vas i sagriješili!
— Kamenje se odbija od njega! — drekne Keech. — Vidite, to jest
Juju-Kuxtil!
Achum, pripremljen da baci novi kamen, zastane nesigurno.
— Zar je moguće da sam pogriješio?
Ostali vjernici već su se opružili po tlu zabivši nosove u šljunak i
tulili:
— Juju-Kuxtil! Juju-Kuxtil!
Keech se tiho obrati Achumu:

SIRIUS 103
 — Sto bi radije: da budeš siguran ili da ti bude žao?
— Juju-Kuxtil! — odluči Achum ispruživši se s ostalima. Keech brzo
oslobodi Billyja dok je Luthguster držao govor:
— Narode Neba, kušao sam vas i vjera vam nije čvrsta. Ali ja sam
milostiv i neću obrušiti na vas zlatnu kišu slijedeća — pogleda u papire —
dva dana. No u četvrtak, u deset i petnaest, čuvajte se!
— Hajde, mali — obrati se Keech slobodnom Billyju — bježi u brod
dok savjetnik nije nešto zasrao.
Billy otrči do »Nade«, dok je Luthguster i dalje valjao:
— Ubuduće ću stalno biti na kamenomet od vas. Achum će ostati moj
predstavnik ovdje na Nebu, ali mi ljudske žrtve više neće biti potrebne.
— Jebi ga — promrmljaše vjernici — ode zabava.
— A čovjek kojega zovete Keech nosit će odsad pa nadalje sa sobom
ovaj spisak i točno će vam reći kad će zlatne kiše padati, odsad do vječ-
nosti. Bit ćete dovoljno pametni da joj se uklonite, ali nakon svakog pa-
danja bit će dovoljno vremena da pokupite kamenje. Mnogo sam investirao
u Nebo i želim svoj profit. Nebo zna o čemu govorim. Na ovom kamenju
sagradit ćemo moćnu naciju. Na ovom mjestu, ovdje, želim da mi se
ostavlja kamenje. Keech će se brinuti za to. Poslat ću brodove sa Zemlje na
Nebo i oni će vam donijeti strojeve, lijekove, savjetnike, i sve ostalo što
vam je potrebno u zamjenu za ovo kotrljajuće kamenje. Zemlja pomaže
onima koji pomognu sami sebi. Zajedno ćemo napraviti Zemlju ovdje na
Nebu. I, zapamtite, glasajući za Juju-Kuxtila, glasate za mir, progres i
zdravu ekonomiju.
Keech je poveo vjernike u zaglušujuće ovacije dok se Luthguster,
mašući i smiješeći se, vraćao u brod. Čim se poklopac zatvorio, zastavnik
Benson mu se obrati:
— Savjetniče, premašili ste samoga sebe.
Luthguster je bio zapanjen.
— Neba mi — reče — kakvih li birača!
* * *
Pri dnu stepenica Billy se nevoljko opraštao od Malyje.
— Ah, tako bih želio da možeš poći s nama.
— I ja — prizna Malya. — Zemlja mora da je silno mjesto, pogotovu
sada, nakon Neba.
— Svako je mjesto Zemlja ako si ti tamo.
Čvrsto su se grlili kad se na vrhu stepenica pojavio zastavnik Benson.
— Hajde, Biliy, ili ćemo uzletjeti bez tebe.
— Ne mogu uzletjeti bez mene — povjeri se Billy Malyji. — Ja
upravljam brodom.
— Ali moraš ići. Zbogom, Billy.
— Zbogom, Malya.
Malya ode do obližnje gomile kamenja gdje je, zajedno s Keechom,
gledala kako se na »Nadi« pripremaju za uzlijetanje.
— Jao, kakvo silno društvo — reče.
— Ona Hester — nado veže Keech — najrazumnija je žena koju sam

SIRIUS 104
ikad sreo.
— Ne bih mogla reći da je Billy baš bio razuman — doda Malya —
ali bio je silan.
* * *
— Polijećemo — reče Billy. Svih je šestero zemljana bilo na
komandnom mostu.
— Kapetane — reče Pam gledajući konzulu — brod je preopterećen.
Diplomatski, ali s dozom sarkazma, zastavnik Benson izgovori:
— Cini se da je savjetnik prokrijumčario zlato na brod.
— Prokrijumčario? — Luthguster je bio ozlojeđen. — Jedva nekoliko
suvenira.
— Zao mi je, savjetničke Luthgusteru — reče kapetan — ali morat
ćete to izbaciti.
— Ah! — promrmlja Luthguster.
* * *
Malya ugleda Achuma kako u hramu promatra kip Juju-Kuxtila.
— Zar nešto nije u redu? — upita.
— Ono društvo još mi nije sasvim jasno. Neće više ljudske žrtve. Zar
bi se pravi Juju-Kuxtil tako ponašao?
Luthgusterovi suveniri tresnuše na oltar. Achum se ukoči, a zatim
pogleda kamenje na oltaru. Još ne pomičući ništa osim očiju, pogleda kip.
— Ahm! — izusti. — Mislim da možda ipak bi.
— Idemo, tata — reče Malya. — Dilbumpi su za večeru.
Preveo Darije Đokić Objavljujemo posredstvom GPA, München

SIRIUS 105
 Mušterija je gurnula donju usnu ispod gornje i ljutito mahnula glavom.
— Što je? — upita Birnbaum.
— Bez bradavica, rekla sam vam, Birnbaum.
— Bez bradavica, razumljivo, rekli ste mi »bez bradav ica«. Tko kaže
»bradavice«?
— Zašto onda ima ovdje bradavica?
— Kakve bradavice, gdje su bradav ice?
Mušterija je okrenula glavu upirući prstom.
— Pogledajte!

SIRIUS 106
 Birnbaum je pogledao. Gledao je pogledom majstora koji ne vidi
nikakve bradavice i samo se čudi. Zatim je slijedio sumnjičav pogled, pa
pogled čuđenja, a onda pogled pun bijesa.
— Ubit ću ga, ubit ću ga, toga mladog glupog pomoćnika! »Bez
bradavica«, lijepo sam mu rekao. »Mušteriji nije važno što na starom tijelu
ima bradavice, mušterija ne želi bradavice na novom tijelu«, lijepo sam mu
govorio. Ali, govorio ja mome glupom pomoćniku ili zidu, sasvim je isto.
Bradavice.
Ljutito je odmahivao glavom i trzao njome. Trenutak nakon toga rekao
je pun nade:
— Pa, dermatolog, jedan, dva, tri, zzz... i gotovo?
— Da mi treba dermatolog, Birnbaum, već bih otišao dermatologu.
Osam milijuna, osamsto tisuća...
— Imate pravo, imate potpuno pravo. Dobro. Dobro. — Prolistao je
brzo knjiga narudžbi, okretao zamrljane stranice naprijed i, natrag, gunđao.
— Poduzeće Consolidated: dva starija knjigovođe, Klub demokrata i
republikanaca: jedan političar (pazi: osmijeh), za Crkvu ranih kiša: jedan
evangelist pun duha, mušterija će donijeti vlastiti duh, osamnaest i pol
posto popusta plus uobičajenih deset posto klerikalni popust...
Gunđanje je prestalo, podigao je brzo glavu i rekao:
— Dva tjedna.
— Dva tjedna?
— Dobro. Dobra Sljedeći četvrtak. Bit će gotovo do 5 sati, prije ne
može, pokušajte shvatiti, 800.000 režijski troškovi na dan, jedna mušterija
dobiva popust dvaput, jedanput nije dovoljno, mogao bi čovjek živjeti ali ti
ne daju, mislite da mi teče med i mlijeko u mom poslu, nađete mladića,
naučite ga svom zanatu kao da vam je vlastiti sin i onda živite u stalnom
strahu i drhćete da ne ode od vas i otvori svoj lokal s vašim mušterijama,
nekima lojalnost ne znači baš ništa, prisutni su izuzeti; ako slučajno ukorite
svog pomoćnika u nezgodan čas, ode on odmah na sindikat tražiti pravdu.
— Birnbaum!
— Sva sreća što je ljeto još daleko, srpanj, kolovoz, onda stižu oni
»stručnjaci«, čujete li? »stručnjaci«, nikakve velike koristi od njih, nestanu
a nisu napravili gotovo ništa. I mi se topimo i nestajemo u toj groznoj
vrućini gdje možete ispariti svaki čas, »specijalisti«...
— Ne zanimaju me životopisi, Birnbaum. Ne želim bradavice, Birn-
baum. Slijedeći petak, u koje vrijeme to se vas ne tiče Birnbaum, imam vrlo
važan sastanak. Do bijesa, da ondje imam bradavice, Birnbaum. Čujete! —
Zrak je bio težak i mirisao je na elastiform.
— Nećete, nećete. Četvrtak u šest.
— Pet.
Birnbaum je očajnički pogledao po pretrpanoj radionici, klonuo i
duboko uzdahnuo.
— Dobro, neka bude u pet, ostat ću bez ručka, ali što se može. U pet.
Ne prije.

SIRIUS 107
 Njegov mladi pomoćnik imao je vlastitih problema.
— Slušaj, Bobby — rekao je Birnbaum. — Smatram te gotovo
vlastitim sinom, kakve ti sve poslovne tajne nisam povjerio. Kaplan i Kelly
krv su mi popili, ali nisam im odao formulu, pa onda kad na plavoj
ceduljivi piše »Bez bradavica«, zašto onda stavljaš bradavice?
Bobby je polako podigao glavu i odložio sendvič, a s donje usne još
mu še cijedila majoneza.
— Znaš li, Morris, što mi ona kaže? »Ti želiš samo moje tijelo,
Bobby, možda već predugo radiš u svojoj profesiji, a možda samo nas
dvoje već predugo zajedno«, kako ti se to sviđa, što kažeš na to?
Birnbauma, čija žena je već odavno prestala sa sličnim optužbama,
zanimale su Bobbyjeve riječi, pa je zastao unatoč velikom poslu koji ga je
očekivao.
— Tko je rekao? Sheila?
— Tko drugi nego Sheila, valjda me ne smatraš ženskarom, ja imam
dušu velikog umjetnika, Morris, nisam nikakav ženskar; Budala! Jesi li
vidio kako joj pristaje tijelo, Morris? Što ona misli »sve što ja želim«, kao
da je sve to ništa, bez veze.
— Nisam vidio.
— Oh, kakvo tijelo. »Sve« — rekao je zajedljivo i svom snagom
zagrizao sendvič.
Birnbaum je udahnuo nekoliko puta i kimnuo.
— Da, Bobby, i ja sam jednom bio mlad. Mogao sam ti pričati slične
priče, razumijem strast. Potkraj tjedna kad je ona ili neka druga mlada žena
tražila od mene »Vodi me tamo, vodi me onamo ili ti neću dopustiti niti da
me pogledaš«, a ti se samo hvataš za džep. Reci mi, Bobby, kako ćeš nešto
naći u džepu ako izgubimo dobre mušterije, jer ti se uopće ne obazireš na
plavu ceduljicu gdje piše lijepo, jasno i glasno, Bobby, »Bez bradavica«?
Bobby je progutao posljednji zalogaj sendviča, potegnuo dugi gutljaj
pepsi-cole iz boce, pogledao velikim i sjajnim očima poslodavca, odložio
bocu na podložak za lakove i upitao:
— Svijetlosmeđa kosa, malo naginje ćelavosti s obje strane čela,
»smanjiti težinu za 5 kilograma«, i to piše na plavoj ceduljici?
Birnbaum je klimao.
— Taj, to je taj... Bobby se podrignuo i rekao:
— Morris, ja ti možda izgledam kao mladac čiji erotski porivi, tobože,
zasjenjuju njegovo razmišljanje o novčanim problemima, ali reći ću ti,
Morris, više od svega volim umjetničku slobodu i, vjeruj mi, Morris, ne
stavljam bradavice ondje gdje one ne pristaju. Dobro, dobro, vidim da mi je
ostalo još deset minuta od odmora za ručak, no vratit ću se odmah poslu,
staviti tijelo na stalak i pogledati ga, ali ni riječi Sindikatu.
Slijedeći tjedan protekao je u uobičajenoj radnoj atmosferi. Bobby je
dolazio i radio smireno, očajnički, mahnito, suludo. U četvrtak poslije
podne u 5 sati, mušterija s otprilike 10 kilograma iznad dopuštene težine,
svjetlosmeđe kose i malo ćelav, uzdignutih obrva, pažljivo je promatrao

SIRIUS 108
ono što mu je Birnbaum pokazivao prstom, zatim je potanko pregledao
kako je posao obavljen, nekoliko puta zadovoljno kimnuo, riječima izrazio
zadovoljstvo, i isplatio 8,800.000.
U petak ujutro Bobby je došao na posao namrgođen i miran; on i
gazda radili su bez mnogo riječi. Obični podvornik je došao i podigao
starije knjigovođe (dva komada) za tvrtku Consolidated; predstavnik Kluba
republikanaca i demokrata pohvalio je kvalitetu izrađenog osmijeha i,
smiješeći se, prodao Birnbaumu dvije ulaznice za plesnu zabavu. Birnbaum
ih je ponudio Bobbyju, a Bobby ih odbio trzajem glave.
Nije htio ni ručati, primio je isplatni ček od gazde i mali višak, zatim
je pomogao da se izradi evangelist po narudžbi Crkve ranih kiša nešto prije
dogovorenog roka i tako izbjegao susret s predstavnikom Crkve.
— Dva popusta — rekao je Birnbaum odmahujući glavom.
— Neki imaju ime dok drugi igraju igru u ime...
U pet sati Birnbaum je počeo sređivati stvari u namjeri da ih spremi
preko vikenda, da pomete pod i složi pribor. Kad je podigao glavu želeći da
se oprosti od Bobbyja, Bobbyja više nije bilo. Nekoliko minuta prije šest
ulazna su se vrata bučno otvorila i u radionicu je, krišteći ušla prekrasna
mlada žena:
— Svinjo jedna, kurvin sine, moja će te braća ubiti, samo dok im
kažem — vikala je, a njen malo promukli glas pokazivao je da je vrištala
bez prekida već duže vrijeme. — Gdje si, svinjo jedna, kurvin sine, oni će
te rastrgati na komade, što si mi to učinio — vikala je iz svega glasa ne
obazirući se na Birnbauma, premda se to nije moglo reći za Birnbauma. —
Gdje je, gdje je on — željelo je znati to prekrasno stvorenje.
Šakama je udarala po vratima sobe za preciznu doradu.
— Gdje je tko? — zapitao je Birnbaum.
— Onaj kurvin sin koji radi ovdje, ona prljava svinja, Bobby...
Digla je nogu da udari po vratima koja je Birnbaum odmah širom
otvorio.
— Njega nema, pogledajte sami, uđite i pogledajte, a onda se smirite.
K vragu, a što je uradio?
Dok joj je Birnbaum govorio da pogleda sama, ona je gledala na sve
strane. Kad joj je postavio pitanje, okrenula se prema njemu, pogledala ga i
vrisnula iz svega glasa:
— Bradavice! Bradavice! Bradavice!
Prevela Šonja Lovasić Objavljujemo posredstvom P&R

Vlada Urošević

Nešto okultno
SIRIUS 109
 Vlada Urošević (1934), pjesnik,
pripovjedač, esejist. Profesor na
Filološkom fakultetu u Skoplju,
gdje predaje svjetsku književnost
na Katedri za opću i komparativnu
književnost. Objavio tri zbirke pri-
povjedaka u kojima prevladava
fantastika — »Znaci« (1963),
»Noćni fijaker« (1972) i »Lov na
jednoroge« (1983). Sastavio anto-
logiju fantastične pripovijetke u
jugoslavenskim književnostima
»Crna kula« (1976). U štampi mu
je knjiga ogleda iz povijesti fan-
tastike »Podzemna palata«.
P: Kakav je sadašnji trenutak
jugoslavenske kritike i teorije znan-
stvene fantastike u književnosti?
O: Mislim da je naša domaća
teorija SF-a tek u počecima, a ne-
mamo čak ni dovoljno kritike SF-a.
Kritičari, književni kritičari glav-
nog toka literature, imaju, kao uo-
stalom i svagdje u svijetu, odboj-
nost, stanovitu rezervu prema znan-
stvenoj fantastici. Smatraju je ne-
kom nižom vrstom literature, zaziru
od nje i uglavnom se ne bave
njome. Svagdje u svijetu SF je u
nekom getu u odnosu na glavni tok
literature.
U SF-u uvijek ima nešto od
bratstva, tajnog bratstva, oko SF-a
se okuplja stanovit krug ljudi i tu
ima nečega, tako bih rekao, pomalo
okultnog, premda to ne ide uz SF.
Tu uvijek ima nečega što zbližava
ljude pune ljubavi za literaturu, i
kritika SF-a u stvari bi se mogla
roditi najprije iz tih krugova. Na-
ravno, poslije kritike dolazi teorija.
Mislim da teorijske literature iz SF-
a imamo vrlo malo. Trebalo bi
prevesti neke značajne knjige iz te
oblasti, počinjajući od, recimo,
»Novih mapa pakla« Modenisa,
iako je to već pomalo zastarjela
knjiga, ali značajna u razvoju te-
orije i povijesti SF-a, pa sve do
najsuvremenijih knjiga iz te oblasti.
P: Kad se u pojedinim edicijama,
knjigama ili udžbenicima govori o
nekom SF piscu, to su obično Jules
Verne ili H. G. Wells. Međutim,
nakon početnih koraka SF piše
ogroman broj pisaca, koji su ili čisti
SF pisci, ili pisci glavnog toka koji
su pisali ili pišu i vrlo dobar SF. O
njima se ne govori, kao da se SF
prestala pisati kad je Wells umro.
O: Apsolutno točno. Mislim da bi
škola samo dobila kad bi prihvatila
SF. Zanimanje za SF može biti po-
ticaj i za zanimanje za literaturu
glavnog toka. Vjerojatno su prvi
oblici tog zanimanja klubovi, kao
što je ovaj naš u Skoplju, i smatram
SIRIUS 110
da bi vrijedilo truda da se takvi
oblici uspostave i u školama.
P: Nastava i SF?
O: Tu ima svega, strahovitih pred-
rasuda prema SF-u. Ima dosta ot-
pora prema toj literaturi kao prema
nižem žanru, kao prema nekom
marginalnom žanru. Mislim da se
SF nigdje ne predaje, ni na našim
fakultetima, koliko znam. Ja se za-
nosim mišlju da osnujem tečaj, ali
još se nisam usudio da to predložim
fakultetu. To moram priznati, no
nadam se da ću jednoga dana smoći
hrabrosti.
P: Predrasude postoje, pa makar
tu bilo riječi i o književnicima koji
su dobili Nobelovu nagradu za
svoje stvaralaštvo.
O: Naravno. Sasvim je očito da
SF kao fabula, kao zanimljiv siže,
sve više privlači i pisce koji se
nalaze izvan uskog esnafskog
kruga. To je, recimo, vrlo vidljivo u
francuskom novom romanu, u
američkoj prozi.
P: Bi li u Jugoslaviji trebalo da
postoji specijalizirani časopis za SF
teoriju i kritiku?
O: Sudeći po broju ljubitelja SF-a,
vjerovatno bi mogao postojati,
premda se, koliko znam, u svijetu ti
časopisi teško održavaju. Uvijek to
počinje, pa prilično brzo propadne.
Mene to veoma zanima, ja bih to
rado kupovao i čitao, ali...
P: I surađivao?
O: I surađivao, no mislim I da je
bolji način davati teorijske članke u
dodatku časopisa koji objavljuje
tekstove iz SF-a.
P: Dosad smo razgovarali o teoriji
i kritici literature SF-a. Međutim,
postoji i SF slikarstvo, glazba, film
i tako redom. Postoje i različiti
pristupi. Bi li trebalo teorijske i
kritičke radove o tome objavljivati,
pa makar i jednom godišnje, u
nekom almanahu?
O: Almanah bi možda bio svrsi-
shodniji oblik. Jednom godišnje
moglo bi se naći dovoljno mate-
rijala i čini mi se da bi to išlo.
P: Imamo li, po vašem saznanju,
dovoljno snaga za to?
O: Da, smatram da u ovom tre-
nutku u Jugoslaviji postoji velik
broj ljudi koji je zainteresiran za
neke probleme vezane uz SF knji-
ževnost i umjetnost, tako da bi bilo
dovoljno kvalitetnih priloga na te
teme. Jednom godišnje, pa čak i
dva puta godišnje, almanah bi
mogao pokrivati to zanimanje.
P: Vi ste održali predavanje o
Ukroniji, putovanju kroz vrijeme.
Zgodno je što je SF stvaralaštvo
već teorijski, literarno-filozofski,
praktički razradilo sve aspekte pu-
tovanja kroz vrijeme. Prema tome,
to može biti čak neka sugestija
znanstvenicima: nemojte ići tim
putovima, mi smo ih već prešli:
O: Vjerojatno upozorenja te vrste
ima dosta u SF-u, počinjajući od
utopije i antiutopije, pa sve do
kataklizmičnih tema. U tom pog-
ledu SF svakako ima, može se reći,
angažiranu ulogu u društvu. Postoje
mnogi slojevi u SF-u, od mito-
loških do ideoloških, koji svakako
nisu nevažni.
P: Zanimljivo je i to da današnji
SF ima mnogo više sociologije
nego nekadašnji SF.
O: Da, da. Mislim da se u počet-
ku, recimo do Wellsa ili malo kas-
nije, ono »S«, ono »znanstveno«,
odnosilo na fiziku, kemiju i donek-
le na biologiju, a danas se taj
SIRIUS 111
»znanstveni« dio više odnosi na
antropologiju, na sociologiju, što
znači da je više okrenut naukama
koje su izravno vezane za čovjeka.
P: Nije li to loš znak za sa-
dašnjost?
O: Strah od progresa, strah od
znanstvenog napretka, od tehni-
zacije i mašinizacije postoji tako
reći oduvijek u SF-u. Cak i Jules
Verne, kojeg smatramo apologetom
mašinske civilizacije, ima dosta
romana i pripovijedaka u kojima na
vrlo vidljiv način iskazuje taj strah.
U stvari, SF u cjelokupnom svom
razvoju, iako se ponekad čini kao
da slavi taj progres, uvijek je
veoma zabrinut nad njegovim
mogućim rezultatima.
P: Upravo je Jules Verne antici-
pirao superoružje koje može biti
kobno za čovječanstvo. Na svu
sreću, bio je optimisti, pa se to nije
dogodilo.
O: Da, u stvari i starija SF litera-
tura pokazuje tu zabrinutost za
čovječanstvo, čak i utopije koje pri-
kazuju sretne oblike društva
naslućuju jednim svojim dijelom
moguće negativne posljedice uni-
ficiranja, uniformiranja društva.
Možda čak i jednim svojim nes-
vjesnim dijelom, moglo bi se reći.
To će poslije antiutopija preuzeti
kao svoju glavnu temu.
P: Kako vidite sadašnji trenutak
znanstvenofantastične literature u
Makedoniji, koliko je integrirana u
zajedništvo SF-a u Jugoslaviji i
kako vidite općenito jugoslavensku
znanstvenofantastičnu literaturu?
O: Prije svega, fascinira me nagli
porast SF-a u Makedoniji. Obično
se kaže da zanimanje ide zajedno s
rezultatom tehničke kulture. Cinimi
se da to ne mora biti točno, barem
ne u ovom našem slučaju. Očigled-
no je da zanimanje za SF ide malo
ispred te tehničke kulture, možda
čak i u okvirima Jugoslavije. To se
naročito odnosi na tekstove. Smat-
ram da tu ima zanimljivih pokušaja,
premda ne bih mogao izdvojiti ne-
što kao poseban rezultat. U jugosla-
venskom SF-u već se počinju
pojavljivati djela koja imaju sve
vrijednosti dobrih djela znanstvene
fantastike. Zanimljivo je da se kod
nas, kao i u svijetu, mnogi pisci
glavnog toka počinju zanimati za
oblast znanstvene fantastike i da se
u nju uključuju, kao recimo Pekić.
Ima tu, međutim, čini mi se, ob-
ratnog od one situacije u kojoj
stručnjaci glavnog toka literature ne
vrednuju znanstvenu fantastiku.
Naime, ljubitelji SF-a imaju odre-
đenu odbojnost prema piscima
glavnog toka literature koji ulaze u
njihovu oblast. Oni prepoznaju da
to nije čovjek iz njihova klana, tako
bih rekao.
Za to ima više uzroka. Mislim da
znanstvena fantastika ne trpi pre-
više okolišanja, previše dobrog
stila. Znanstvena fantastika mora
biti mnogo direktnija nego što je,
uglavnom, književnost glavnog to-
ka kod nas. U svijetu se književnost
glavnog toka umnogome oslobodila
onog balasta opisa, a taj balast opi-
sa još je prisutan u djelima jugo-
slavenske književnosti. Još tu ima
— govorim o glavnom toku —
nedovoljno radnje, a znanstvena
fantastika bez radnje, bez brze iz-
mjene situacija, ne može opstati. I,
naravno, tu je sada problem kad se
pisac glavnog toka uključi u znan-
stvenu fantastiku. On ponekad do-
SIRIUS 112
nosi sobom taj balast glavnog toka i
to odmah zaškripi.
P: Koje su osnovne karakteristike,
osim ovih koje ste spomenuli,
znanstvene fantastike u Makedo-
niji, koji su osnovni pravci
kretanja?
O: Teško bi se o tome moglo go-
voriti: Ipak je to još, i po opsegu,
literatura u začetku. Cini mi se da
pisce makedonske znanstvene fan-
tastike najviše zanimaju paradok-
salne situacije koje se rađaju u
sudaru nekih znanstvenih zakona i
njihova ostvarenja u realnosti. Mi-
slim da se one pripovijetke koje
sam čitao kreću u toj tematskoj ob-
lasti. Razumije se, i u jugosla-
venskoj znanstvenoj fantastici mno-
gi žanrovi još nisu ni dodirnuti. Re-
cimo, mi nemamo ono što se naziva
herojska fantastika i još mnoge
druge podžanrove. Ta širina znan-
stvene fantastike ipak je još vezana
za anglo-saksonsko jezično pod-
ručje.
SCAN i OCR: Sekundica
Ispravka i prelom: MasterYoda
www.sftim.com
Ferid Muhić
P: Činjenica je da je »Sirius«, koji
je počeo sa sustavnim objavlji-
vanjem pripovijedaka domaćih
autora, praktički stvorio suvremeno
jugoslavensko znanstvenofantastič-
no pripovjedaštvo. Bi li za make-
donske pisce, odnosno makedonsku
znanstvenofantastičnu literaturu,
trebalo pokrenuti sličan časopis?
O: To bi bio jedan od mogućih
putova. Htio bih reći, nije kur-
toazija, da »Sirius« ispunjava svoj
zadatak sjajno, s mnogo entuzi-
jazma i mnogo poznavanja ove
oblasti, i da je taj časopis mnogo
pridonio zanimanju za znanstvenu
fantastiku i kod nas u Makedoni-,
ji. To se ne može zaobići, taj utjecaj
koji ima »Sirius«. Možda bi se
mogao pokrenuti takav časopis i u
Makedoniji. Ipak, prije toga trebalo
bi vidjeti pravo stanje stvari, pravu
širinu, točan opseg zanimanja i
svega što postoji na tom planu. Ali
mislim da je i suradnja sa »Siri-
usom« izvanredno značajna.
Razgovarao Živko Prodanović
SIRIUS 113
 Negativna utopija
20. stoljeća (VII)
Beznadnost, izgubljen elan, razo-
čaranje nadnijeli su se nad utopijom
XX stoljeća, proizvodeći kao fer-
ment novih saznanja snažno nega-
tivno — utopijsko sazrijevanje. Taj
proces bio je najjači u razvijenim
zemljama, koje su i najduže na-
javljivale mogućnost da se u njima
zaista ostvaruje najbolji oblik društ-
venog života, pa je tako i razo-
čaranost tu bila najjača i najrealnije
potkrijepljena stvarnošću. Stoga se
i dogodilo da se negativna utopija
razvila praktički samo u najrazvi-
jenijim zemljama ili u zemljama
koje su proklamirale savršenstvo
vlastite društvene stvarnosti: u
SAD, SSSR-u, Engleskoj, Francus-
koj i Njemačkoj, a u nerazvijenim
zemljama o njoj nema ni spomena.
Razumijevanje socijalnih motiva
utopističkih projekata može biti
osvjetljeno iz kuta razumijevanja
situacije u kojoj nastaje i negativ-
noutopijski tip mišljenja. Pojava
negativne utopije uvijek je vezana
za zatvorenost, neku unutrašnju
završenost, u kojoj nastaje pitanje o
sljedećem koraku, upravo zbog
odsutnosti dalekosežnih ciljeva. To,
pretežno društveno osjećanje da je
jedan veliki ciklus završen kon-
centrira se i taloži u autoru, kul-
minirajući u kritički izoštrenom
zapažanju, tako karakterističnom za
one koji su umorni. Malo što daje
kritičkoj snazi takvu prodornost,
profinjenost i točnost kao umor
onoga tko se donedavno i sam nad-
metao. Da bismo to ilustrirali, pos-
lužimo se odnosom koji je Wells,
jedan od žestokih zastupnika i
vatrenih pobornika sociologizma u
nekim svojim ranijim djelima, za-
uzeo prema sociologiji u svom pri-
stupnom govoru, nedvosmisleno
naslovljenom »Takozvana nauka
sociologija« (H. G. Wells: An
Englisman Looks at the World,
London 1914). Oštra kritika, kojom
to djelo ne oskudijeva, počinje bes-
kompromisnim suprotstavljanjem
uvjerenju da su Comte i Spencer
izgradili bilo kakvu upotrebljivu,
ponajmanje plodonosnu i novu me-
todu proučavanja ljudskog društva.
Sama sociologija kao znanost, po
Wellsu, nije moguća. Ljudi se ne
mogu uopćavati niti se njihovo po-
našanje može generalizirati u broju
i obujmu koji bi mogli i biti rele-
vantni za ikakav znanstveni proces,
makar i na nivou statističke vjero-
jatnosti. Zbog toga su svi razgovori
o sociologiji, kao kraljici društvene
znanosti, potpuno besmisleni, jer
sociologija ne može biti čak ni
»sanitarni socijalni inženjer«. Njeni
podaci znanstveno su neupotrebljivi
i za elementarni nivo istraživanja, a
pogotovu za dugoročno planiranje.
Za Wellsa, sociologija ipak može
biti i te kako korisna, i to upravo u
sferi realizacije najboljeg društva,
ali samo ako se shvati bez preten-
cioznosti: »sociologija ne smije biti
SIRIUS 114
ni umjetnost ni znanost u uskom
značenju riječi, nego mora biti
imaginativno zasnovano znanje, uz
zadržane elemente istraživačeve
individualnosti; drugim riječima
ona treba da bude, u najvišem
značenju ove riječi, literatura...
Mislim da je stvaranje utopija i
njihova iscrpna kritika prava i
specifična metoda i zadatak
sociologije«.
Kako što se vidi, socijalna mo-
tiviranost utopije i negativne uto-
pije predstavlja generalno prihva-
ćanje, ali za daljnja tumačenja
sasvim otvorenu činjenicu. Na te-
melju te duboke veze društvene
stvarnosti i utopije negativna uto-
pija i gradi vlastitu poziciju, pod-
ređujući se, s jedne strane, kao
neprekidna kritika ostvarenog, a s
druge strane, kao stalna inspiracija
novim traganjima za najboljim
društvom. Jer, samo ondje gdje su
ideali na djelu nastupa i oštrina
kritičkog duha punim sjajem. Ništa
manje od ideala nije dovoljan
izazov da se pokrene prava kritika i
ništa više od toga nije potrebno da
se ona održi.
Filozofska motivacija negativne
utopije proistekla je, kao i psiho-
loška i socijalna, iz bliske veze
utopije s filozofskim temama, Ta
prisutnost određena je i profilom
utopijski orijentiranih pisaca. Vrlo
često oni su filozofi po obrazo-
vanju. Ujedno, postoji i načelna
bliskost utopijske misli s nekima od
osnovnih filozofskih pitanja. U
okvirima istraživanja interakcije
utopije i negativne utopije, na liniji
filozofskih problema, mogu se
sagledati tri osnovna tipa
filozofskog preispitivanja utopije s
pozicija negativne utopije. To su:
(1) opći antropološki pristup, u
čijim okvirima se određuju ljudske
posebnosti, kao bića koje je
različito od svih ostalih bića, pri
čemu je akcent stavljen na utopiju
kao na izraz te ljudske posebnosti;
(2) ontološki pristup, određen nas-
tojanjem da se problemi utopije i
njeno postojanje izvedu iz činjenica
objektivnih okolnosti, a ne, kao u
prethodnom pristupu, iz neposred-
nih ljudskih kvaliteta; (3) pristup po
kojem se utopija shvaća. kao dina-
mička funkcija čovjekova odnosa
prema vlastitom svijetu. Tu se mo-
gu razlikovati segmenti: (a) odnos
ljudskog stava prema predmetima i
sredstvima za život koje je sam
čovjek proizveo — prije svega,
prema tehničkim elementima egzis-
tencije; (b) odnos prema historiji i
društvu, bilo kao prema analizi po-
stojećeg ili kao prema ispitivanju
općih zakona društvenih kretanja;
(c) odnos čovjeka prema samom
sebi, izraženo pojmovima utopij-
skih zadataka i dostignuća.
»Iščezavanje utopije dovodi do
stanja u kojem sam čovjek postaje
predmet i ništa više. Bit ćemo su-
očeni s najvećim paradoksom koji
se uopće može zamisliti, s para-
doksom da čovjek u trenutku u
kojem ostvaruje najviši stupanj ra-
cionalnog ovladavanja uvjetima
materijalne egzistencije, lišen bilo
kakvih ideala, postaje puko biće
impulsa...« (K. Mannheim: Ideo-
logy and Utopia, op. cit. str. 262-
263). Dramatičnost ovdje predo-
čenog raskola između stvarnosti,
potpunog ostvarenja jedne ideje,
jednog ideala, i potpunog gubitka
bilo kakvih ideala, predstavlja temu
SIRIUS 115
mnogih djela, koja su na granici
utopije i negativne utopije. Tako
Wellsov »Nevidljivi čovjek«, Ste-
vensonov »Čudni slučaj dra Ja-
ckylla i mistera Hydea« znatan dio
Čapekova opusa (pogotovu »R. U.
R.« i »Adam the Creator«), kao i
najupečatljivija djela suvremene
utopije, od A. Burgessa (A CIock-
work Orange, 1962) do Vonneguta
(Player Piano, 1976), veoma usp-
ješno i raznovrsno pristupaju ovoj
temi. Djela Zamjatina, Huxleyja,
Orwella, Goldinga itd. također pri-
padaju istom idejnom području. Na
ovu temu osvrće se i Platon kad u
»Državi« Glaukon podsjeća Sok-
rata na mit o Gigovu prstenu.
Ovim se otvara posebno područje
filozofski motiviranog istraživanja
utopijske i negativno utopijske
misli. Naime, prijelaz s antološkog
objektiviz ma, završen u najvišem
dostrelu ljudskog usvajanja bes-
krajnosti svijeta i njegove neizre-
cive nadmoći, taj prijelaz u novo
preispitivanje vlastitog svijeta oz-
Zoran Đukanović
Skice za povijest jugoslavenskog SF stripa
načen je momentom u kojem se
otkriva sva veličina ljudskog posto-
janja, beskrajna raznovrsnost uvjeta
ljudskog života i nova privlačnost
njegova samoodređenja. Obdaren
logikom utopije, čovjek se iznova
okreće vlastitom svijetu. Taj po-
vratak označen je složenom kon-
strukcijom i smirenim ritmom.
Njegova osnovna ideja može se
slijediti preko tri centralne preo-
kupacije: (a) odnos čovjeka prema
tehničkim proizvodima; (b) odnos
čovjeka prema historiji, kao unu-
trašnjem principu zbivanja koji po-
štuje neka tipično ljudska obilježja;
(c) odnos čovjeka prema samom
sebi — pitanje mogućnosti kontrole
rodovskih izmjena, u što su uk-
ljučeni aspekti najboljeg ljudskog
prototipa, problem genetičkih trans-
formacija, eugenike, eutanazije,
smisla i vrijednosti ideala »totalnog
čovjeka« itd.
S makedonskog preveo
Blagoje Jankovski
SIRIUS 116
 Faet ili maštanje
o mogućem
Opus Aleksandra Hecla obuhvaća
oblasti ilustracije, slikarstva i stri-
pa. Rođen je 1926. godine u Zemu-
nu. Studirao je na Akademiji za
likovne umetnosti u Beogradu. Prvi
strip »Zemljo, do viđenja« nacrtao
je po scenariju Dragoljuba Jova-
novića. Objavljen je 1956—1957.
godine u listu »Pioniri«, a kasnije je
repriziran na makedonskom jeziku
u »Detskoj radosti«. Suradnja s
Jovanovićem rezultirala je tetra-
logijom koju, uz spomenuti strip,
čine »Letimo na Mesec« (1957—
1958), »Otmica u vasioni« (1960) i
»Špijun na Radnagu« (1960—
1961).
Hecl se kao vrstan ilustrator
beletristike potvrdio već početkom
pedesetih godina, izražavajući se
realističkim crtežem koji se primi-
cao vrhunskim svjetskim standar-
dima.
Poslije tetralogije, koja sadrži SF
trilogiju, Hecl se upustio u kreira-
nje niza povijesnih stripova i ves-
terna. U vesternu je dosegao neke
od vlastitih vrhunaca kreirajući
»Vinetua« (1961—1962) i »Bafa,
vođu karavana« (1961— 1963).
Sprega njegove ilustratorske djelat-
nosti i stripa vidljiva je kako u pos-
tupku, tako i u činjenici da je neke
stripove crtao pošto je ilustratorski
već obradio iste literarne predloške.
»Put u središte Zemlje« Heclova
je adaptacija Verneova romana,
objavljena 1961. godine u »Detskoj
radosti«. To je istovremeno bio i
Heclov oproštaj sa znanstvenom
fantastikom. Godine 1964. prestaje
crtati stripove. Nastupa šesnaesto-
godišnja stanka. Tek repriziranja
»Vinetua« te »Bafa« u YU stripu«
1978. godine navode Hecla na po-
misao da se vrati stripu. Lirski
vestern »Dugom stazom« 1981
godine označio je njegov povratak.
Žanr znanstvene fantastike morao
je još malo pričekati.
Godine 1984. Hecl objavljuje u
»YU strip magazinu« svoj prvi
autorski znanstvenofantastični strip
»Faet ili maštanje o mogućem«. U
toj antiutopiji on kontrapunktira
zatvorskog bjegunca Faeta i repre-
sivno civilizacijsko uređenje
Suoga.
Antiutopija »Faet« osobit je spoj
arhaističnosti i modernosti. Tehno-
loškom ambijentu svijeta Suoga
autor suprotstavlja pastoralnost kao
pribježište. Idila prirodnog poretka
je utopijska zamjena za tehnološko-
političku utopiju, koja se u svojoj
povijesnoj konkretizaciji pokazala
antiutopijom. Beskonfliktna pasto-
rala, »mir u gnijezdu ljepote i ljud-
skosti«, ima težak zadatak da se
uspostavi kao kritika civilizacijske
represije pogotovu što taj zadatak
treba ispuniti pred današnjim
čitaocem koji je upoznat s genea-
logijom antiutopijskog žanra. Dija-
lozi u »Faetu« arhaično su konci-
pirani, pojačavajući težnju klasič-
nim uzorima.
Modernost, pak, »Faeta« ogleda
SIRIUS 117
se u Heclovu pokušaju da uvede
nekonvencionalnu montažu tabloa.
Ne samo što se opredjeljuje za slo-
bodniji tip montaže prizora nego je
uočljiv namjerni nemar u oivi-
čavanju prizora. Cesto se prekla-
paju ivice prizora a praznine su
ostale kao nesumnjiv trag fragmen-
tarnosti postupka pripovijedanja.
U »Faetu«, kao i u ostalim
Heclovim stripovima, vidljiv je
utjecaj dominantno ilustratorskog
iskustva. U tom stripu vlada nešto
što bismo metaforično mogli naz-
komponiranja realističkih figura u
prostoru, tako da cjelina djeluje
kompozicijski stilizirano.« — (In-
tervju »Jedan susret ilustracije i
stripa«, »YU strip magazin« br. 65
—66, 1984). Takav apstraktan
vati kazališnom mizanscenom.
Drugi i treći plan shvaćeni su kao
pozadina, kao kulisa. Nije stiliziran
samo crtež nego je i odnos planova
pretrpio stilizaciju. Postao je
apstraktan. Recimo, ako se radi o
tri različita plana u prizoru, oni se
odnose kao tri nedovoljno zavisne
realnosti koje su u apstraktno
paralelnom odnosu, a ne cjelovit
prostorni odnos koji tvori pers-
pektivu. Navest ćemo Heclove ri-
ječi: »Stilizacija je možda proistek-
la prvo iz komponiranja prostora,
odnos planova u »Faetu« ne služi
za povremeno akcentiranje pojedi-
nih kadrova nego prevladava.
»Faet« nije strip koji privlači
glatkom čitkošću. Njegova vrijed-
nost nataložena je u mogućnostima
SIRIUS 118
sporijeg, posrednijeg čitanja. Pot-
rebno je zadržavati se na prizorima
Heclove vizuelne meditacija, koja
se povremeno približava ornamen-
tu. Tek kao sudionici meditacije
susret ćemo se s važnošću gestova
u tom stripu, povremenim vizuel-
nim sekvencama, lirski stiliziranim
kretnjama, zaustavljenim pogledi-
ma i sa stanjima mirovanja likova,
koja naglašavaju njihove pokušaje
da promisle antiutopijsku situaciju
u kojoj se našao svijet i pronađu
alternativu antiutopiji.

Sadržinski preobražaj modernog SF-a ostvaruje se u dva vida:

isticanjem egzistencijalnih i filozofskih problema u novonastalom
odnosu čoveka prema vremenu i prostoru i predočavanjem apsurda koji
se, izvesno, može pojaviti kao ljudi ne odstupe od tradicionalnih
međunarodnih političkih odnosa i ne pronađu drukčije načine
sporazumevanja, uslovljene činjenicom da se čovečanstvo nalazi na
pragu atomskog i kosmičkog doba.
Vladimir Petrić

IN MEMORIAM

Zvonimir Furtinger
Povijest čine ratovi i smrti, a 23. jugoslavenskog SF-a: toga dana, u
studeni 1986. ući će u povijest 75. godini života, umro je jedan od

SIRIUS 119
prvih bojovnika naše znanstvene
fantastike ZVONIMIR FURTIN-
GER.
Nemirna duha, raznovrsnih sklo-
nosti, vječno radoznao, otisnuo se
iz rodnog Zagreba i proputovao
cijelu Jugoslaviju, Evropu, dio
Azije i Afrike, čak bio osuđen na
smrt od režima u jednoj afričkoj
zemlji, istraživao piramide, plovio,
bavio se arheologijom, etnologi-
jom, radio-amaterizmom, bio čak
grobar, član jedne egipatske mađio-
ničarske grupe, šef reklamnog bi-
roa, studirao historiju i arheologiju,
grafički radnik, suvlasnik rudnika
lignita, kino-operater, muzičar, pje-
vač, trgovački putnik, novinar, fo-
to-reporter, filmski radnik, prevo-
dilac, radio je i na Radio-Zagrebu,
bio veliki popularizator nauke,
strip-scenarist i pisac.
U njegovu literarnom opusu bi-
lježimo radio-drame, većinom kri-
mi-sadržaja, mnogobrojne krimina-
lističke priče i romane, monografije
i eseje O Isusu Kristu, Mojsiju,
Schliemanu, Karlu Mayu, mnogo
vrsnih znanostveno-popularnih tek-
stova, obilje scenarija za stripove
koje su crtali W. Neugebauer, Z.
Svirčić, Ž. Beker i najviše Jules
Radilović, povijesnu beletristiku i
najviše znanstvenu fantastiku, kojoj
je bio jedan od utemeljivača u
Jugoslaviji.
Još prije nego što je u SAD pok-
renut Amazing, Furtinger je počeo
pisati SF. U tandemu sa Stankom
Radovanovićem napisao je »Crveni
duh«, koji nije prošao baš slavno,
ali je »Doktor Omega osvaja svijet«
istog tandema 1938. već postigao
veliku popularnost. Nakon rata, u
suradnji s Mladenom Bjažićem, na-
staju SF romani »Osvajač dva se ne
javlja«, »Zagonetni stroj profesora
Kružića« (poslije tiskan i kao
»Ništa bez Božene«), »Varamunga,
tajanstveni grad«, »Svemirska ne-
vjesta«, »Mrtvi se vraćaju« i mno-
go SF priča i eseja. Za svoje zas-
luge, rad i popularizaciju SF-a do-
bio je i nagradu »Sfera« za životno
djelo, a s velikim zakašnjenjem je i
DKH priznao njegovur literaturnu
vrijednost primivši ga u svoje
redove u Orwellovoj godini.
Nema više dragog nam Furtača,
nema Bena Huntera, V. Traga, B.
F. Depolisa, S. Gazića, kako su sve
glasili njegovi pseudonimi, ali tu je
generacija odrasla na njegovim rije-
čima i pod njegovom ljubavlju, ko-
ja ga neće zaboraviti i pred kojom
SIRIUS 120
stoji veliki zadatak da njegov opus
prikaže svijetu, jer da je pisan na
engleskom, bio bi ravan Clarkeu i
Asimovu. Zbogom, dragi naš
Furtač.
Poštovani uredniče,
Na svom sastanku, uz ostalo, raz-
govarali smo i o ponuđenoj koncep-
ciji »Sinusa«. Naše je mišljenje da
je dosadašnje uredništvo, unatoč
ocilacijama u kvaliteti SF priča,
učinilo velik korak u proširivanju i
razvijanju domaće SF publike.
Dosad su u »Siriusu« objavljene
zaista epohalne SF priče, koje se
moraju naći i biblioteci svakog lju-
bitelja dobre književnosti. Bilo je i
žalosnih padova, kad ste preferirali
priče s jeftinim seksizapletima.
Ugodno nas je iznenadila nova
koncepcija »Sinusa«. Većina priča,
ako ne i sve, fenomenalne su. Gra-
fičko uređenje je odlično. Posebno
nas je iznenadio dvobroj. I baš
sada, kad je sve krenulo nabolje, vi
želite objavljivati mač i magiju.
Cemu to? »Sirius« ionako ima vrlo
malo mjesta čak i za SF priče.
Dobrih priloga uvijek treba, ali ne
na račun dobrih priča. I ono malo
priča vi sada želite zakinuti zbog
nekog Conana, Hobbita i sličnih.
Mislimo da to ne biste smjeli uči-
niti. Nemamo ništa protiv fantasy,
ali objavljujete to u specijali-
ziranom magazinu. Nadamo se da
će ovo pismo biti objavljeno u cije-
losti i da vaš komentar neće biti
uobičajeno ciničan.
Drugarski pozdrav
GEA, Društvo za znanstvenu
fantastiku, 54000 Osijek, Istarska
5
Dragi drugovi iz Gee,
Hvala na lijepom pismu i suges-
tijama. Uostalom, i željeli smo kon-
takt i infromacije s klubovima,
naročito u rubrici SFandom. Ima
dosta protivnika mača i magija
poput vas, pa nam se čini da je
doista potrebno posebno izdanje da
mnogi čitaoci uopće doznaju o če-
mu se radi, a ne da sude po slabim
pabircima iz trivijalnih izdanja. Bez
uobičajnog cinizma (da smo takvi,
od vas nam je stigla prva vijest)
moramo međutim naglasiti da Tol-
kienova fantasy djela s hobbitima
smatramo književnim remek-dje-
lima koja apsolutno zaslužuju po-
javu u »Siriusu«. No, vox populi...
Pisamce smo ipak neznatno morali
kratiti, ali ništa bitno nije ispušteno.
Pa, do pisanja.
***
Kao velik ljubitelj SF-a, zamolio
bih vas da objavite adrese nekih en-
gleskih i poljskih SF klubova od
kojih bih mogao nabaviti dela što
kod nas nisu prevedena. Još vas
molim da objavite adresu Zorana
Zivkovića i kluba »Lazar Komar-
čić«.
VLADIMIR PAVLOVIC,
Beograd
Adresa beogradskog kluba je »L.
Komarčić«, 11000 Beograd, Mitro-
polita Petra 70, a već smo je ob-
SIRIUS 121
javili u »Sinusu« 120. Adresa Zo-
rana Zivkovića mogla se pronaći u
zaglavlju oglasa SF biblioteke
»Polaris«: 11000 Beograd, Se-
njačka 32. U SAD je možda naj-
organiziraniji klub s dvadeset pet
sekcija, N3F, National SF and
fantasy club, c/o Lola Andrew,
1220 Walnut St. Webster City, IA
50595. U Poljskoj: Poljsko SF
udruženje, a treba pisati na adresu:
Szatkowski PO Box 77, Ul. Zwirki
i Wigury 30 00-973 Warszawa.
Poland; ili: Rodek Jacek, Plaz
Konstvtucji 5/10, Warszawa 00-
657 Poland. U Britaniji pišite na
adresu BSFA David Cobbledick
245 Rosalind St Ashington North-
umberland NE63 9AZ, United
Kingdom. Ako pak želite kupiti
knjige u Londonu, evo adrese jedne
knjižare: Atkinson & Edwards
Bookstore 28 Duckett Road
London N4 1BN. England
Zadovoljan?
***
Gledam na televiziji seriju »Dr
Who« i veoma mi se sviđa. Možete
li o njoj nešto napisati?
MARIJAN KALINA,
Split
»Dr Who« je BBC-jeva TV-
serija, pokrenuta još 1963 i najduža
je SF televizijska serija za djecu.
Kreirali su je Sydney Newman i
Donald Wilson, a na scenarijima su
radili i rade deseci pisaca. I u
glavnim ulogama izmijenilo se
nekoliko glumaca, veseli Tom
Baker kojeg mi gledamo četvrti je
po redu, a u seriju je ušao sredinom
sedamdesetih. Serija je startala kao
crno-bijela, na kolor je prešla 1968,
a danas već obiluje vrhunskim
tehničkoelektronskim efektima.
Glavni junak, doktor Who, povre-
meno zvan i Gospodar vremena,
putuje vremeplovom i kozmoplo-
vom »Tardis« sa svojim suradni-
cima i rješava probleme u svemiru.
Veliku popularnost stekli su i roboti
osvajači iz serije — Daleci. O nji-
ma su čak snimani zasebni filmovi.
Inače, serija je vrlo popularna u
svijetu, naročito u Velikoj Britaniji
i SAD. pisane su knjige po scena-
rijima, osnovan je i veliki fandom.
Zainteresiranima evo adrese: Inter-
national Dr Who and SF Club
Charlie Duval PO Box 56764 New
Oreans LA 70156--6764
***
Od mene imate glas za objav-
ljivanje mača i magije, ali samo
povremeno. Sirius treba da ostane
biblioteka znanstvene fantastike.
Iako sam, čini mi se, u manjini,
apsolutno sam protiv teoretskog
dijela u ovolikom opsegu. Mislim i
da je opala kvaliteta naslovnjaka
otkako ste uveli nagradni natječaj.
Objavite ilustracije Finlaya.
Whelana. Fossa i ostalih.
ZELJKO NIKOLIC
Doboj
***
Nadam se da je ovo prvo ljubavno
pismo koje je »Sirius« dobio (oti-
sak usana na omotnici, pramen ko-
se u njoj i opojni miris — op. ur.).
Ne želim da vas hvalim ili kudim u
povodu »novog izgleda«, ali reći ću
vam da sam oduševljena poezijom i
stripom. Treba ih još. Magazinski
deo »Siriusa« treba proširiti. Od
domaćih pisaca sviđa mi se Zdrav-
ko Valjak, Biljana Mateljan i Bran-
ko Belan. Pihača ne volim, jer
SIRIUS 122
mnogo pametuje. Sviđa mi se
Philipe Jose Farmer. Pozdravite
Borivoja Jurkovića. Da li je
»Čovjek iz iskopine« u broju 113
njegova priča? (Jeste!) Recite mu
da je odlična.
Pozdrav svima.
MILICA, Beograd
Hvala na doista prvom i uz-
buđujućem sadržaju ovog ljubav-
nog pisma. »Za« i »protiv« maga-
zinskog dijela doista nas dovodi u
dilemu. Brojeve »Siriusa« koje
nemaš namamo ni mi, ali možemo
ti objaviti oglas u našoj burzi. Sve
što je Herbert napisao o Arakisu
objavljeno je i kod nas, najvećim
dijelom u ediciji »Polaris« Zorana
Zivkovića i Zike Bogdanovića. I...
primi mnogo pusa od cijele
redakcije. A i posjeti nas kad
svratiš u Zagreb.
***
Molim vas, objasnite mi što je i
odakle je edicija »Delta«, jer bih
želio nabaviti »Bojno polje
Zemlja« Hubbarda.
VLADO PREVORSEK
Preblod
To je edicija »Mladosti« iz Zag-
reba i knjige možeš naručiti na
adresi: »Mladost« Odjel direktne
prodaje Zagreb Maksimirska 129
tel: 220-773
• Dok su uzbuđenja sa Svjetske
konvencije u Ateni već daleko iza
nas, još se sređuju dojmovi i zbra-
jaju financijski rezultati. Što se tiče
samog glasanja za Huga, možda su
najzanimljiviji neobični obrati koji
su pratili dodjeljivanje nagrada i
odlučivanje o pobjedniku. Glasanje
za Huga provodi se po takozvanom
australskom sistemu eliminacija, i
to tako da se zbrajaju sva prva
mjesta, pa se izbacuje naslov s
najmanje glasova; u sljedećem kru-
gu sva djela koja su bila na dru-
gome mjestu iza eliminiranog
naslova dobivaju status prvog
mjesta i postupak se ponavlja, sve
dok jedan naslov ne dobije
apsolutno većinu glasova ili, što se
u praksi najčešće događa, dok ne
ostanu u konkurenciji samo dva
naslova. Prije tri godine, zbog toga
sistema glasanja, roman »Ponos
Chanura«, koji je startao s najvećim
brojem prvih glasova, izgubio je
Huga jer su čitaoci Arthura Clarka,
koji je bio trećeplasiran, preferirali
Asimova ispred C. J. Cherryh. Ove
godine taj sistem je donio suprotan
obrat. Posljednji roman C. J.
Cherryh, »Kukavičje jaje«, startao
je s najmanjim brojem prvih mjesta
u nominacijama, ali je za dlaku
izgubio Huga u direktnom su-
čeljenju s Cardovom »Enderovom
SIRIUS 123
igrom«, koja je startala s dva i pol
puta više glasova u prvom krugu.
Tako je C. J. Cherryh u razmaku od
samo četiri godine u kategoriji ro-
mana jednom osvojila Huga i dva
puta bila druga, a to je uspjeh ne-
zapamćen u analima dodjeljivanja
Huga i svjedoči o iznimnoj popu-
larnosti koju ta autorica uživa među
američkom publikom. Naše čitaoce
će sigurno veseliti to što nekoliko
domaćih izdavača već razmišlja o
objavljivanju njezinih djela, a i
»Sirius« za vas priprema nekoliko
njezinih najboljih priča za objav-
ljivanje u ovoj godini.
• U kategoriji priče naš favorit
James Tiptree Jr. (tj. Alice Shel-
don) izgubila je Huga za ciglih
dvadeset glasova iza Zelaznyja,
iako je Tiptreejeva startala s većim
brojem glasova. U kategoriji no-
velete također se vodila oštra bitka
između Ellisona i Martina, koja je
završila još manjom razlikom, od
četrnaest glasova, u korist Ellisona.
Pohl je, za razliku od svojih kolega,
nadmoćno osvojio Huga sa 173
glasa prednosti. Dirljiv je bio govor
Lestera del Reya, supruga, nedavno
preminule Judy-Lynn del Rey, koja
je posthumno apsolutnom većinom
u prvom krugu, što je također dosad
nezapamćeno u glasanju za Huga,
osvojila nagradu za najboljeg ured-
nika. Lester je zahvalio na nagradi
ovim riječima: »Judy-Lynn se
uvijek protivila dodjeljivanju post-
humnih nagrada, bilo je mnogo
godina kad ste imali prilike da joj
ovu nagradu uručite, a vjerujem, da
je ostala živa, ne bi je dobila ni ove
godine. Ne mogu prihvatiti nagradu
koju ste joj dali zato što je umrla.«
• Glasanjem prisutnih na konven-
ciji određena su i mjesta održavanja
Svjetske konvencije u 1988. i 1989.
godini, jer se od ove godine prelazi
na glasanje za tri godine unaprijed,
umjesto dvije, kako je bilo dosad.
Nakon Brightona u Engleskoj, koji
je već odavno spreman da u rujnu
ove godine ugosti SF fanove,
Svjetska konvencija se ponovo seli
na drugu stranu Atlantika: 1988.,
godine u živopisni New Orleans, a
1989. godine u Boston. Mjesto
održavanja u 1990., godini odredit
će se u Brightonu i vjerojatno je da
će evropski fanovi dati prednost
starom kontinentu.
• Još jedan SF pisac probio je ma-
gičnu cifru od milijun dolara za
svoju novu knjigu. Marion Zimmer
Bradley, autorica popularne serije
Darkover, nakon velikog uspjeha
svoga gigantskog romana »Magle
Avaloria« o kralju Arthuru, dobila
je dva i pol milijuna dolara za svoje
dvije sljedeće knjige. Prva će biti o
trojanskom ratu (»Firebrand«), a
druga o Kapetanu Blighu sa
»Bountyja«.
• Ljubitelji »Star Treka« doći će
na svoje. Paramount je odlučio da
za sezonu 1987/88. snimi novu TV-
seriju pod naslovom »Star Trek:
Sljedeće generacija«. Nova serija
bit će smještena u isti prostor, ali
stotinu godina kasnije, s drugim
glumcima. Istovremeno, za kraj ove
godine predviđa se premijera filma
»Star Trek IV«.
• Frederick Pohl predao je u tisak
svoj najnoviji roman o černobilskoj
katastrofi. Silverberg je završio ro-
man pod naslovom »Potkraj zime«,
smješten u daleku budućnost
Stephen King najavio je izlazak
svog romana »Misery« za kraj ove
SIRIUS 124
godine. Orson Scott Card predao je
novi roman pod naslovom
»Wyrm«. Donald Kingsbury je
upravo izdao roman »Mjesečeva
boginja i sin«, po istoimenoj noveli.
To je njegov drugi roman nakon
izvanredno uspješnog starta s
romanom »Courtship Right«.
• I, na kraju, kratak izvještaj o
stanju na top-listama. Na općim
listama »Publisher's Weeklyja« i
»New York Timesa« uvjerljivo već
tjednima vodi Stephen King s
novim romanom »It«. Na specija-
liziranim SF listama u tvrdo
ukoričenim izdanjima prva je C. J.
Cherryh s posljednjom knjigom u
seriji Chanur, a William Gibson
ima ni više ni manje nego tri knjige
među prvih deset. Druga je »Grof
Nula«, treći je »Neuromancer« u
ponovljenom izdanju, a deseta je
kolekcija »Kako smo popalili
Kromu«. Među džepnim izdanjima
vodi Raymond E. Feist s trećim
djelom takozvane »Rift War Saga«,
drugi je Greg Bear sa »Eonom«, a
slijede Marion Zimmer Bradley s
novom fantasy junakinjom »Lyth-
ande« i Asprin s devetom knjigom
o lopovskom svijetu (to je u stvari
kolekcija priča različitih autora o
zajedničkoj temi).
NEVEN ANTICEVIC
GEA — 26. studenog prošle go-
dine održana je godišnja skupština
društva, koja najavljuje promjene u
radu. Najvažnije i najpreče je oma-
sovljenje članstva (veliki priliv za-
bilježen je u studenom) i osnivanje
nove sekcije. Bit će to ogranak
kluba koji će okupljati autore
stripova s tematikom SF-a, a takvih
je u Osijeku znatan broj. Na taj
način pokušat će se u Osijeku oži-
vjeti zanimanje za SF. Na skupštini
je izabrano novo predsjedništvo i
prihvaćen program rada. Djelatnost
kluba u protekloj godini bila je
slaba. Osim povremenih glazbenih
slušaonica, izložbi SF stripa i pro-
jekcija SF slajdova, među kojima
su najzapaženiji bili oni Andreja
Sokolova, nije se zbivalo ništa zna-
čajnije. Krajem godine prikazano je
i nekoliko najnovijih filmskih SF
hitova. Video-projekcije redovito
su dobro posjećene. Društvo još
jednom poziva sve zainteresirane
da srijedom u 19 sati dođu u Stu-
dentski centar (treći kat) i pridruže
nam se. Ne zaboravite: »Budućnost
je s nama!«
SFERA — je u punom pogonu.
Programi se redovito odvijaju
SIRIUS 125
utorkom, a u jeku su pripreme za
ovogodišnji SFerakon. Sve infor-
macije i prijave, kao i nominacije
za dodjelu nagrade »SFera«, treba
hitno poslati na adresu Društva:
Zagreb, Ivanićgradska 41 a.
ILUSTRATORI — Rekosmo već
da nam se javilo nekoliko ilu-
stratora sa svojim radovima, pa
evo, u ovoj rubrici iznosimo miš-
ljenje o njima. Na prvome mjestu
moramo reći da su radovi ZO-
RANA PAVLOVIĆA iz Čačka
doista odlični i da ćemo »stvoriti«
priče za njih. Već dugo tražimo
način da objavimo dvije table stripa
koje su nam poslali mladi Osječani
VLADETIC & ZlVKO, a da se
ništa ne izgubi u formatu. Izvrsno!
M. JURAVIĆ iz Zadra poslao je
nekoliko kolora, ali su to još pio-
nirske kopije slavnijih umjetnika.
Vinjete D. MACANA, kao i njegov
strip, pokazuju talent, ali... Crtež J.
MELIKA iz Celja zahtijeva više
detalja, čistije boje i vjerniju
anatomiju. Malo učenja anatomije,
sjenčenja, kadriranja koristilo bi i
V. RADMANU iz Zadra, ali talent
je tu. Očito je vrlo talentiran i J.
JELASKA iz Splita, no poslani ra-
dovi su vrlo nedorađeni i nerepre-
zentativni. Njeeov sugrađanin Igor
BOSANČIC poslao nam je odlične
ilustracije pa bismo voljeli objaviti
neki njegov rad. Pod Šifrom ALU
dobili smo iz Pule zanimljive
vinjetice 1 premda (unatoč nazivu)
nemaju ba5 mnogo veze sa SF-om,
vollell bismo od autora dobiti nešto
»tvrđe«.
RAZNO — Ovaj put samo dvije
zanimljivosti: u knjižarama je
upravo djelo »1985« poznatog
Anthonyja Burgessa, tvorca »Pak-
lene naranče«. U beogradskoj Gale-
riji Grafičkog kolektiva održana je
zanimljiva izložba ala i bauka,
demona i karakondžula, aveti i
aždaja, babaroga, vampira, vada i
bukovaca, gvozdenzuba, germana,
drekavaca, jauda, kratelja, kemzi,
omaja, talasona... likovnih radova
RASTKA CIRICA koji su svoje-
vrsna ilustracija knjige Aleksandra
Palavestre o demonima i neobičnim
bićima na Balkanu. Bilo je vrlo
zanimljivo.
PRIZMATICNA SVJETLOST
nema baš SF elemenata i stilski je
slaba. 1994. i nije loša, ali loše su
joj poruke. GOSPODAR SVEMI-
RA je sinopsis za lošu i stereotipnu
SF novelu. POBUNA NA ZELI-
USU pisana je rukom, a zna se što s
tim radimo (ipak smo je pročitali:
smušena je i nejasna). IPAK SAM
TE NADMUDRIO na razini je ne-
rezonskog osmoškolskog vica. To
vrijedi i za priče U KOSMICKOJ
STRUJI i OSVETA IZ PROŠ-
LOSTI. PRVI ČOVJEK kaže da
autorica mora popraviti pravopis i
potkovati se u psihologiji i soci-
ologiji. ŽIVJETI ŽIVOT DUŽE
mora biti tri puta kraće. JEDAN
NOVI ŽIVOT; CICIJA; OSUĐEN
NA ŽIVOT; POGREŠAN ZAK-
SIRIUS 126
LJUČAK; IZNENAĐENJE; NOVI
GOSPODAR; ZAŠTO JE PRE-
KINUTO; PUT BEZ POVRATKA
— slabe su priče, stari vicevi, loše
kompletne realizacije, autor mora
još mnogo učiti i čitati. PARA-
DOKS je solidne naracije i stila, ali
na kraju je konfuzan i neuvjerljiv, a
autor mora pisati po pravilima koja
smo već nekoliko puta objavili.
GLAS; NOMMO; XX VIJEK —
stari su vicevi. NOGOMET je stara
tema, pubertetski obrađena. HOD-
NIK STARENJA je vrlo zgodan,
ali treba ga kratiti i ubrzati radnju
GALAKTIČKI ZATVOR također
valja ubrzati, promijeniti rase i
lokalitete i naći efektniji kraj. NAJ-
TEŽA LEKCIJA, s idejom o čov-
jeku bez emocija, zanimljiva je, ali
obrada je nikakva, treba sve iznova
napisati, kao i KAD OSTANEŠ
SAM. MALA SLABOST je stereo-
tipna. STAZOM PREPORODA na
kraju rađa pitanje za koja nema
odgovora: preraditi i skratiti.
SAVRŠEN ZLOČIN je bez smisla:
ČOVJEČE NE LJUTI SE vrlo je
dobro, ali treba znati da je to priča,
a ne naučno-didaktički tekst, pa te
dijelove valja preraditi; DVA PIS-
MA ima dvije storije silom pove-
zane i treba ih razdvojiti u dvije
priče; TREČA FAZA zahtijeva te-
meljitu preradu; treba izbaciti
naivnosti, šonju koji je glavni junak
i slično; trilogija ima zanimljive
elemente ali ih valja bolje sklopiti.
ČETIRI KLASIČNA KORAKA su
odavno ishodana. SEDMA DUGI-
NA BOJA, to bi bilo zgodno, ali
oni koji prave brod-kiborg osigurali
bi i njegovu poslušnost. U TIM
DANIMA KAOSA ima nepotreban
i nejasan dio o nadzornicima ili što
li su već, a i kraj je klimav. IMATE
LI LJUBIMCA općenito je slabo, a
KAO I MI bit će prolazan vic
izbace li se vanzemaljci. STANJE
STVARI i LOVE STORY su nera-
zumljive i marginalno esefične.
POSLJEDNJE STADO DIVLJIH
KONJA je bez prave teme, a
UČENIK ima nešto u čemu se ne
kuži zašto. BEGUNAC je dobra
stila i naracije, no fabula i karak-
terizacija su vrlo slabe, autorica bi
se morala lišiti klišea, jer mnogo o-
bećava. SENE TAME ima hrpu ne-
jasnoća tipa kako se višedi-
menzionalna bića uguravaju u naše
dimenzije, zašto za kontakt biraju
ostavljanje cvijeća u vazama, zašto
se brzina svjetlosti izražava u mi-
ljama (da ta nije neki polu-
prijevod?). FILATELIJA je zgodna
za neki filatelistički bilten. PUSTI
MOZAK NA PAŠU mutno je, ne-
jasno i nerazumljiva žargona.
POSLIJERATNI SAN bolje da ne
komentiramo. PANDORA je bez
imalo SF-a. STROGA PRESUDA
zanamljivo je rađena i ako autori
budu vježbali spisateljsko umijeće,
bit će od njih nešto. KAKO JE
MORGAN vrlo je zabavna avan-
tura, ali Morgan i Drake nisu živjeli
zajedno, a tu su i neke druge očite
nemogućnosti, bez. kojih bi priča
bila O.K. OGLEDALA su vrlo
razvučena i spora sa sumnjivim
pseudoznanstvenim objašnjenjima.
SIRIUS 127

Kupujem -
- prodajem
• Kupujem »Sirius« 1 1 59 ili ih
mijenjam za brojeve 25, 37, 47, 53,
69. RADOMIR MIJIC, 11000
Beograd, Vojvode Đobrnjca 50
• Prodajem pouzećem komplet
»Peščana planeta« F. Herberta u
šest knjiga za 7000 dinara.
ZELJKO ŠTEFANCIC, 51314
Ravna Gora, Stari Laz 37.
• Prodajem »Sirius« od 1. do 120.
broja. HRVOJE RAGUŽ, Zagreb.
• Kupujem »Sinus« broj 80, 83,
101, 107, 108, 113 do 119, 123,
124. IVAN LUČEV, 11192 Beo-
grad, Petlovo brdo, Kumrovečka
106/3.
• Kupujem komplet Kosmoplova;
sva SF izdanja Epohe i Zore; Ken-
taurove knjige Kraj detinjstva
(Klark), Čovek u visokom dvorcu
(Dik), Teško je biti bog & Tahma-
sib (braća Strugacki), 1984 (Orvel),
Vrli novi svet (HakSli), A kao
Andromeda (Hojl i Eliot), komplet
Klarka. VLADIMIR LAVRNIĆ,
11080 Zemun, Cerska 2
• Prodajem mnogo starih i novih
Siriusa, knjiga iz edicije Kentaur,
komplet francuskih autora SF-tom i
knjige iz stare serije Epohe.
MIROSLAV ZDYCHA, 23000
Zrenjanin, Pavla Aršinova 10.

• Cijena pojedinom primjerku 250 dinara. PRETPLATA (uz popust) za

godinu dana 2.700 dinara, a za šest mjeseci 1.350 dinara. Inozemna
pretplata za šest mjeseci 13 DM, 102 Asch, 11 Sf r, 14 Hfl, 54 Skr, 42 FF,
7 US $ (7,80 avionom). 9 C $ (10 avionom), 4,50 (5,20 avionom).
• Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-
833-2052 (00027 — SIRIUS) — NlSPRO »Vjesnik«. Interna banka,
Zagreb.
• Uplata na devizni račun 30101-620-16-15731-3252051 kod Udružene
banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za Sirius. izdanje OOUR-a
IRI).
• Cijena oglasa: crno-bijela stranica 50.000 dinara, posljednja omotna
stranica 75.000 dinara.

SIRIUS 128