GODINE 1980. I 1984.

»SIRIUS« JE PROGLAŠEN
ZA NAJBOLJI EVROPSKI
ČASOPIS ZNANSTVENE
FANTASTIKE. 1986.
DOBITNIK JE NAGRADE
EVROPSKOG SF
UDRUŽENJA A NOSILAC
JE I POVELJE »SFERA«
ZA UNAPREĐENJE
DOMAĆEG SF
STVARALAŠTVA. Autor slike s naslovne stranice:
Tim Hammell
VJESNIKOVA
PRESS
AGENCIJA
SADRŽAJ
Glavni i odgovorni urednik
MILIVOJ PAŠIČEK Aleksandar Jablokov
Izdavač: NIŠPRO VJESNIK PRSTEN SJEĆANJA 3
(Predsjednik Poslovodnog odbora Victor Milan
Vladimir Slijepčević) – OOUR
Informativno-revijalna izdanja (direktor PLUTAJUĆI SVIJET 21
Božidar Radman). Predsjedavajući
savjeta: dr. Ivan Krtalić. Adresa William Gibson
redakcije, izdavača i tiskare: 41000 KOMADIĆI HOLOGRAMSKE
Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. RUŽE 50
Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555
Telex 21 121 YU VSK Branko Pihač
NATJEČAJ 54
Kolegij redakcije: Berislav Grabušnik
(grafički urednik), Marija Jurela R. P. Russo
(urednik), Pavle Lugarić (zamjenik TAMNIJE OD NOĆI 61
glavnog urednika), Milivoj Pašićek,
Biserka Pupavac (pomoćnik glavnog Neven Antičević
urednika), WU LI 92
Tisak NIŠPRO Vjesnik, OOUR
Novinska rotacija i OOUR TM. Margaret St. Clair
VIJOGLAVI, ZAVEDI ME 107
Zoran Živković
JUGOSLAVIJA 118
Broj 163/164 – prosinac ’89/siječanj ’90. Ch. Evans
Urednik: Hrvoje Prčić RADNJA I PRIPOVIJEDANJE
Recenzenti: Darije Đokić i Žiga 130
Leskovšek
Dragi čitaoci,

SIRIUS 2
Dugo se već pitam zašto je SF u
Jugoslaviji u krizi. Djelomično mi je
na to pitanje odgovorila anketa
između 5.000 čitalaca koju je
marljivo i detaljno provela
VJESNIKOVA SLUŽBA ZA
ISTRAŽIVANJE TRŽIŠTA Što oni
otkriše? 72,2 posto čitalaca su
muškog spola 26,4 ženskog, a 1,4 ih
se nije izjasnilo (?). 83 posto
čitalaca je u dobi 25-30 godina, a u
19 u 20—25 godina 48 posto ima
sretlnje obrazovanje, a 32 posto
više, visoko i najviše. Čita nas samo
5 posto privatnika zemljoradnici nas
ne vole, a omjer zaposlenih i
nezaposlenih čitalaca je podjednak.
Pretežu tehničke struke.
Rukovodilaca ima samo u ga 46,5 posto čitalaca, do pet
tragovima. Oficira JNA i osoblja
milicije s činom čak je 8,8 posto.
Petina čitalaca su članovi SKJ. Vrlo
malo čitalaca obavlja samoupravne
i delegatske poslove. Dosta su
skeptični analizirajući sadašnjicu.
Četiri petine čitalaca ima riješeno
stambeno pitanje, i to vrlo dobro, a
procjenjuje većina da živi
prosječnim standardom. 16,7 posto
čitalaca SIRIUSA posjeduje
kompjutor, a 50 posto to žarko želi.
Često prate TV-program, radio,
puno čitaju (ne roto-romane),
slušaju glazbu, druže se, obavljaju
kućanske poslove, šetaju, a nisu
česti posjetioci izložbi, kao ni
koncerata klasične i rock glazbe,
narodnu glazbu mrze, vole filmove,
kavane, povremeno rješavaju
križaljke, igraju društvene igre, vole
stvari »uradi sam«, idu na izlete. S
prijateljima razgovaraju o smo svi mi čitaoci SIRIUSA
problemima u kući, zemlji, svijetu, o
filmovima, glazbi, a najmanje o
emocijama. Osobno im je veoma
važno da budu časni i pošteni, da
imaju skladan, obiteljski život, budu
sretni u ljubavi, da čovječanstvo živi
u miru, da se blagostanje ljudskog
roda povećava i najviše, da su
potpuno slobodni ljudi. Potpuno im
je nevažno da su okruženi
zemljacima, da li naši sportaši
pobjeđuju i slično. Najviše se zalažu
za očuvanje raznolikosti biljnog i
životinjskog svijeta na Zemlji i da se
uvijek i svugdje poštuje dostojanstvo
čovjeka Čitaoci SIRIUSA dosta
čitaju i druga izdanja, naročito
»Večernji list« »Alan Ford« od
stripova, te »Stripoteku« prati njih
52 posto i »Trag«. Redovito prate
SIRIUS 22.2 posto, a povremeno
74,3 posto. Više od pet godina prati
godina 39,6, a do jedne godine 9
posto. Kupuje ga 53,5 posto, svaki
primjerak SIRIUSA pročita
prosječno 2,1 čitalac, odnosno i više
ako se zna da 30 posto naklade čita
samo jedan čitalac. Zanimaju ih,
inače i specijalna izdanja »Vikenda«
»Kviza« humora, te »Erotika extra«
Od tema su najprivlačnije
znanstvena i tehnička dostignuća,
zdravlje i medicina, zagađivanje
okoliša, humor i zabava, film i TV,
politička situacija, ekonomija,
životni standard, položaj i način
života omladine. Ne zanimaju ih
nagradne igre, pročitaju po nekoliko
knjiga mjesečno (opći zagrebački
prosjek je 1.4 knjige po glavi
godišnje), a ako ne čitaju SIRIUS to
je skoro isključivo zbog financijskih
razloga.
Eto, negdje u tim karakteristikama
kontroverzni, nelogični, kulturni,
tehnički orijentirani, plemeniti.
Divno je biti esefovac!
vaš urednik Hrvoje Prćić
SIRIUS 3
 ALEKSANDAR JABLOKOV

Prsten sjećanja

Ovog pisca tek ćemo morati upoznati u SIRIUSU. U ovoj priči on

odlično obrađuje arhetipsku temu SF-a — paradoks vremenskog
putovanja.
Rujan, 1349 n.e.

H ugh Soloman zakorakne na osunčano pristanište Vremenskog centra i pod

nogama osjeti njihanje drvene brodske palube. Planine i blistava snježna
prostranstva Stjenjaka nestadode, potisnuti tamom. Stajao je, ruku
opuštenih niz bokove, i osjećao, kao i uvijek, nalet mučnine i vrtoglavice usljed
djelovanja Tempedrina, droge za putovanje kroz vrijeme. Nije bilo jednostavno
usredotočiti se na brod Dagmar iz Lubecka, sićušnu platformu nasred mora, tisuću
i četiristo godina u prošlosti, ali bilo je prerano da se osjeća zadovoljnim. Netko je
brljao po prošlosti i on je morao stvari dovesti u red.
Povjetarac je bio svjež. Mjesec je obasjavao čiste i hladne vode Baltika, i bojio
snast broda u srebro. Visoki oblaci su ključali pod samim mjesecom,
nagovještavajući promjenu vremena. Netko prostenja. Kao da odgovara, vjetar

SIRIUS 4
promijeni smjer i on osjeti nesnosan vonj izmeta i mrtvaca. Grlo mu se steglo.
Zakorači unazad i stade na nešto mekano. Šutnu nogom i mrtvi pacov kliznu na
mjesečinom osvijetljeni dio palube.
Okrenuo se i spotaknuo o nekoga tko uzviknu i ščepa ga. Solomona stegnuše
ruke nalik na čelični obruč, ruke mornara. Ne mogavši dohvatiti svoj mač, on
zagazi na mornarevo stopalo i bijaše nagrađen bolnim urlikom. Bilo je prekasno.
Mornar je upozoravajućim povicima, na švedskom, davao znak za uzbunu i,
odasvud iz mraka, povici su odgovarali.
Ščepaše ga surove ruke, a netko zapali baklju. Lica ljudi koji su ga j okružili,
bila su blijeda od mučnine, sa grozničavo sjajnim očima. Jedan od njih se okrenu,
potrči do ograde i povrati u more crnu žuč. Potom se sruši na koljena i skvrči od
boli u svojoj utrobi. Nitko se ne pomače da mu pomogne.
— Hugh! — reče glas s prizvukom smirenog zadovoljstva. — Nasjeo si.
Naravno, rnorao si. Plovimo u pogrešnom smjeru, zar ne? Pa si, onda, ti došao da
nas zaokreneš. To je zadatak Potpunog povjesničara.
Andrew Tarkin istupi naprijed.
— Kako si? Bože — zbunjeno doda, — pa ti si star.
Iako su njih dvojica zajedrio studirali, Solomon je bio blizu pedesete, dok je
Tarkin, iako iscrpljen i prorijeđene crvene kose, imao jedva tridesetak godina.
Prestao je koračati i ruku oslonjenih na bokove, zabulji se u Solomona. Solomon
mu uzvrati izazovnim pogledom. Prošlost uvijek na površinu izbacuje svoje aveti,
ali im putovanje kroz vrijeme omogućava da poprime tjelesni oblik. Pitao se zbog
čega je Tarkin odlučio da uskrsne iz neke grobnice prošlosti u kojoj se skrivao.
Solomon je bio visok čovjek, upalih obraza ispod visokih jagodica i kuštrave
kose, sada već prošarane sjedinama. Tarkin je bio mlad, ali mladost, iako snažna,
pokazuje mnoge nedostatke kad se suprotstavi iskustvu. A naročito iskustvu poput
Solomonovog, koji je po prošlosti, zbog njenih tajni, rovao skoro trideset godina.
— Što hoćeš od mene, Tarkine? — Solomon procijedi kroz stisnute zube.
Trgnu se prema naprijed, iskušavajući snagu ljudi koji su ga držali. Bili su nejaki,
nekontrolirano se tresući u groznici, ali, bilo ih je dovoljno da ga drže čvrsto.
— Pogledajte ga, ljudi! — reče Tarkin, povisivši glas da ga čuje posada. —
Izgleda kao čovjek, ali on je demon, spušten među nas ravno iz Pakla. Nevine je
spržio vatrom. Moramo ga uništiti.
Solomon, iznova, u sjećanju, začu pucketanje vatre dok je gorio pansion,
zajedno sa Louisom u njemu. Pitanja liznuše poput plamenova, ali on ih potisnu
natrag. Prvo je morao preživjeti.
Dojam koji je govor ostavio na posadu bio je suprotan onome što je Tarkin
očekivao. Ako je stvorenje kojeg su zarobili bilo samo Đavo, mogao ih je poslati
da vrišteći nestanu u prokletstvu. Olabaviše stisak, jer nisu dijelili Tarkinovu
mržnju. Na sve jačem vjetru, treperilo je svjetlo baklji i van njegovog ruba
Solomon spazi uskomešane sjene štakora. Paluba se njihala usred nabujalih valova.
Tarkin koraknu bliže Solomonu.
— Nekoć smo bili prijatelji — tiho reče. Spustivši pogled, Solomon spazi
zlatni odsjaj prstena na njegovoj ruci, zmijske oči prošarane smaragdima. Oduvijek
ga je zbunjivao taj prokleti prsten.
— Došao si kako bi se uvjerio da će ovaj brod i njegova posada nastradati na
obalama Livonije i proširiti Crnu smrt, baš kao što si se nekoć potrudio da umre
netko koga sam volio. Zbog čega? Da sačuvaš svoju predodžbu o povijesti?
Osjećaj dužnosti potpunog povjesničara?
— Molim te, Andy — Solomon odluči da proguta svoj ponos i postavi
pitanje: — Zar doista misliš da sam ja prouzrokovao Louisinu smrt? Zar je to uzrok
svega ovoga?

SIRIUS 5
 Molećive riječi ostaviše gorak okus u njegovim ustima. Ali Potpuni
povjesničar će učiniti sve da pribavi činjenice.
— Kopile! — zaurla Tarkin, naglo se razjarivši. — Obojica smo trebali
gorjeti skupa s njom. Za tebe je to prošlost i nešto što se dogodilo. Pamtiš li kako
smo se prepirali oko nepromjenjivosti vremena po povratku s našeg istraživanja u
Chicagu? Ništa se nije promijenilo. Ti si još uvijek odgovoran za održavanje te
ustaljenosti. A ja još uvijek vjerujem da nikada ne možemo stvarno saznati što se
desilo, čak i da smo bili prisutni. — Zastane, kao da očekuje od Solomona da se
upusti u neku intelektualnu prepirku o prirodi percepcije.
Istog trena, nenadan nalet vjetra silovito nagnu brod u stranu. Sijevnu munja, a
odmah za njom se prolomi i grom, teška kiša poče padati, praćena velikim vjetrom.
Tarkin je urlajući zapovijedao posadi, naređujući im da saviju jedra, pritegnu
konopce i privežu kormilo. Posrtali su da izvrše naredbe. Nekoliko muškaraca koji
su držali Solomona odoše s njima.
Solomon se iskrenu, zabi lakat u slabinu svog jedinog preostalog čuvara i
oslobodi se. Ljudi su bili previše uspaničeni da bi reagirali. Solomon nasrnu na
Tarkina i odvuče ga na palubu. Iznad njih sijevnu munja, a valovi se razliše po
palubi.
Tarkin sunu stražnji dio šake medu Solomonove oči i obori ga uz urlajući
prasak vjetra koji je raznosio vrh jarbola. Konopci jarbola i jedra oboriše se na njih.
Tarkin se otkotrlja i udari ga čizmom. Solomon je pokuša zgrabiti, ali ga veliki val
odvuče natrag. Gorka, slana voda ispuni mu nos i usta. i on se zagrcnu. Zakotrljao
se niz palubu i posegnuo za ogradom. Osjeti kako klizi.
Nije mogao učiniti ništa drugo. Izvrnuo je oči, prisjetivši se svoje
uvjetovanosti i, već slijedećeg trenutka, ležao je na vjetrovitoj površini pristaništa u
Gnijezdu Vremenskog Centra, na snježnim vrhovima kanadskog Stjenjaka. Nakon
mrkle baltičke noći, planinsko sunce je bilo zasljepljujuće. Osloni se na koljena i
na dlanove i ispovrati galon slane vode.
— Kurvin sin — izusti i sruši se, izgubivši svijest.
Siječanj, 2097 n. e.
Posljednja stražarnica je bila jedan stari pisoar, oslikan trobojnicom i suncem,
amblemom Druge Komune. Iznutra je treperilo mutno svjetlo žeravriika, premda
stražari, koji su izašli da provjere Solomonove dokumente, nisu izgledali puno
ugrijanije od njega, nakon što se uspeo na snježne visove Montmartrea. Para iz
njihovih ustiju se dizala i miješala sa snijegom koji se prosipao iz praznog neba i
noći što je lunjala nad Parizom.
— Sastanak sa kongregacijom vrana i vrabaca? — reče stražar na čijoj se
bradi ljeskao mraz. Nacerio se, pokazajući krezuba usta. — Ne očekuj boga. On je
otišao odande, ako je, zapravo, ikada i bio tamo.
Samo je izuzetno tvrdokoran čovjek mogao biti ateist u vremenu u kojem je
bog tako očito bio mrtav.
— Ne budi glup — reče Solomon oštro.
Muškarčevo lice se smrznu i on polako i oprezno odstupi. Solomon je nosio
propusnicu samog Centralnog Komiteta, ili bolje rečeno, falsifikat koji se nije
nimalo razlikovao od originala, i očito nije bio čovjek sa kojim bi se trebalo šaliti.
Stražar promrmlja ispriku na koju Solomon ne obrati pažnju.
Kaplar straže, mrgodan, naboran čovjek, koji je, sudeći po izgledu, nekad bio
puno deblji, pomno mu je pregledavao dokumente, usprkos tome što je već bio
prošao dvije ostale kontrolne rampe na putu za Montmartre. Čovjek se pridržavao
dužnosti, iako je ona, u posljednjih pet godina, služila različitim vladama, a
trenutno se sastojala od čuvanja pristupa jednoj napuštenoj katedrali.
— Prođite — reće, skoro nevoljko, i pruži Solomonu krivotvorene

SIRIUS 6
dokumente. A Solomon produži posljednjim obronkom brežuljka prema
ruševinama katedrale, o jedan prst objesivši kutiju, ukusno umotanu u staniol i
povezanu vrpcom, mašući njome kao da ide na rođendansku zabavu. Tri stražara su
ga promatrala i pitala se gdje on to, do vraga ide.
Izdužena poput kostiju, bijela elegancija Katedrale Svetog srca izboćila se
nasuprot neba kao golemi fosil ljuskara kojeg su za sobom ostavila drevna mora.
Prije osamnaest godina, oštetila ju je eksplozija hidrogenske bombe, u blizini
Meauxa, snage pet megatona, koja je, također, i nehajne obline Marne pretvorila u
otrovno jezero. Jedna bočna kupola je bila uništena. Glavnu kupolu je presjecala
raspuklina.
Solomon se zaustavi na vrhu naherenih mramornih stepenica, ne želeći se
baciti u tamu što se prostirala s druge strane ludo obješenih bronzanih vratiju.
Samo je povremeni bljesak lomače dolje pod njim, isticao ono što se nekoć zvalo
Grad svjetla . Blještavi vršci nisu mogli ublažiti hladnoću na vrhu brežuljka. Osjeti
kako ga okružuju stoljeća uskovitlane, uljaste magle, dim pougljenjenog mesa.
Bilo je to vrijeme Velikog Zaborava, kada su atomski ratovi uništili civilizaciju, a
vremenskim putnicima je bio zabranjen ulaz, jer su tu polagani temelji samog
Vremenskog centra. Svijet se bjesomučno okretao i Solomon se pridrži za vrata da
ne padne. Gušio se i hvatao zrak. Mislio je da je uz Katsurovu pomoć odstranio
sklopove autonomskog nervnog sistema, ali postojala je mogućnost još dubljeg
nivoa uvjetovanosti.
— Udi, Hugn — drhtav i žitak glas, neodređenog spola, pozva ga iznutra. —
Izazivaš svoju smrt.
Glas se zasmijulji. Solomon siđe preko razmrskanog mramora u crkvenu lađu.
Tama se, poput mrtvačkog plašta, tiskala oko njegovog lica. U crkvi je bilo toplije i
ponovo je mogao disati. Na drugom kraju katedrale bijesnu svijeća, popraćena
siktavim grebanjem. Punašna, glatka ruka, prstiju prekrivenih blještavim
prstenjem, podiže šibicu. Nevidljive usne je ugasiše. Solomon se polako primicao
svijeći, klizeći preko neravnog poda posutog krhotinama opeke. Nejasni obrisi
kipova, negomilanih klupa i križeva, načas su zaplesali na svjetlu, iščezli, pa
iznova zaplesali. Zrak je odisao vlagom i prašinom. Žuč mu je grebala po grlu.
Istegao se do krajnjih granica kako bi dospio ovamo. Nabavivši dodatne,
zabranjene doze Tempedrina od proizvođača iz Njemačke šesnaestog stoljeća i
Kalifornije dvadesetog, iscrpio se do stanja bliskog toksičkoj psihozi da savlada
barijere zabrane koje je Vremenski centar postavio oko Velikog Zaborava. Uz
pomoć Zen budističkog monaha iz Japana trinaestog stoljeća slomio je mentalnu
uvjetovanost Vremenskog centra i unajmio holandskog bakroresca iz
sedamnaestog stoljeća, koji je krivotvorio njegove dokumente. Bilo je stvari koje
su čak i Potpunom povjesničaru bile nedostupne. Mogao se samo nadati da sve to
neće biti uzalud.
Kada je lik koji sjedi postao razgovjetan pred njim, stao je uz rub svijeilcćeg
kruga kojeg je isijavala svijeća i udahnuo zrak. Vlastita lubanja mu se činila
velikom i tromom poput katedrale.
— Ako ste Vi ona za koju tvrdite da jeste — oprezno prozbori,
odmjeravajući svaku riječ — poznato Vam je pitanje zbog kojeg sam došao
ovamo. A ako to niste, nema razloga ni da postavim pitanje.
Logika je bila slomljena trska koja će mu probosti ruku, ali nije se ni a što
drugo mogao osloniti.
Glas se nasmije.
— Ja ništa ne tvrdim, Hugh. Možda se odgovor nalazi u tvojoj glavi i mnogo
toga si uzalud pretrpio. Ali, priđi, priđi. Nemaš se čega plašiti. Ne ovdje. Ne sada.
— Cerekanje. — Da li si zbog toga došao, Hugh? To je dovljno priprosto pitanje i

SIRIUS 7
na njega je lako odgovoriti. Želiš li znati sat i mjesto svoje smrti?
Solomon se načas sledi, zatomivši dah. Ako je ona ta za koju priče goore da
jest, ona bi mu, doista mogla reći točno to. Poput čovjeka koji nepomično zuri u
ponor, poigravajući se mišlju o tome kako bi bilo da skoči, osjeti se bačen i protiv
svoje volje. Saznao bi sve i spoznao svoju sudbinu.
— Ne! — Riječ mu se istrgnu iz grla.
Nagnu se nad nju, prema svjetlu svijeće, sa šakama stisnutim poput kandži.
— Pokušavate mi reći i...
— I što, Hugh? Ne budi blesav. Ako znam kada ti trebaš umrijeti, sigurno
znam kada ću i ja. Ne večeras, Hugh. Ja neću umrijeti večeras. A nećeš ni ti,
ukoliko ti ništa ne odam. Dakle, počnimo razgovarati.
Moira Moffete je bila prostački debela žena, uvaljena u nekadašnji biskupov
prijesto. Svjetlo svijeće je obasjavalo bogat i prljav brokat na njezinoj haljini, a
prstenje se usijecalo duboko u meso njenih prstiju. Ispod haljine se pomoliše
sićušna stopala i ostadoše visjeti u zraku. Lice joj je bilo okruglo i glatko.
Dugačke, blistave trepavice su skrivale slijepe oči. Nasmijala mu se, pokazujući
odvratne, krive zube. — Da li odgovaram opisu, Hugh? Nadam se da nisi očekivao
ljepoticu. Povijest je gnojna rana i crvi koji se njome hrane nikada nisu lijepi. Da li
te to zabrinjava, brate crvu? Onda, ne brini. Što si mi donio? — upita poput
nestrpljivog djeteta.
On odmota paket. Staniol je pucketao i blještao.
— Sachertorte — odgovori joj. — Iz Demelovog konditoreia, Beč, 1889 n.e.
— Zaustavio se da popije kavu u onom interijeru od mahagonija i kristala, a potom
je izišao u proljetnu, sunčanu toplinu, među dame sa suncobranima i gospodu sa
cilindrima, čija su lica bila jasna i otvorena poput neba. Otvori kutiju i pljesnivi
zrak se ispuni bogatom čokoladnom aromom Beča.
— Ooooh! — zaskviča Moffette. — Hugh, lutkice! Daj to ovamo, dragi, daj
ovamo. Oh! Oh! Nadjeveno s pekmezom od kajsija! Prekrasno.
S obje ruke zgrabi kolač i, cijela se umazavši glazurom, zagrize i poče žvakati,
napuhnutih obraza i očiju stisnutih od zadovoljstva. Tanka, prljava kosa je visila
oko njenog lica. Poput stanovitih mistika i svetih ljudi kroz povijest, imala je
sposobnost sintetiziranja kemikalije, slične Tempedrinu, u svojoj epifizi. Za to joj
je bio potreban kemijski rastvarać — Teobrom, hrana bogova: čokolada. Pod
njenim je utjecajem mogla vidjeti slijed vremena. Tko je ona bila i kako je dospjela
tu, među ruševine Crkve Svetog srca u 21. stoljeću, činjenice su s kojima nitko nije
bio upoznat, iako je Solomon pokušavao pratiti svaku glasinu i putokaz. Mogla je
biti druid, vještica, svećenica Velike Majke, neandertalska boginja plodnosti,
domaćica devijantne fiziologije koja se prepušta užicima čokolade ili, jednostavno,
iluzija čula, poremećenih prekomjernim dozama Tempedrina.
— Pa, reci mi, Hugh. Kako glasi tvoje pitanje? — On načas zastane, još
uvijek se kolebajući.
— Želim pronaći Andrewa Tarkina.
Ona se zaprepasti i čokolada joj zapne u grlu. Njene slijepe oči se iskolačiše.
— Oh, oh. Ali on se nalazi posvuda. Uvijek iznova uzima novo obličje. Kako
ga nisi mogao pronaći? Na kraju krajeva, Hugh, i ti sam se nalaziš na tako puno
mjesta i u različitim vremenima.
Tada se nasmije, prosipajući pred sebe komadiće napola sažvakanog kolača.
— Osveta! — reče. — To je stvar lične osvete. Oduvijek si bio tako duhovit,
Hugh.
— Vi me nikada prije niste sreli — izazivao ju je.
— Ali ti si oduvijek bio duhovit, zar ne, čak iako te nikada nisam srela? Ne
razmišljaš onako razgovijetno kako bi mogao, Hugh. Ali, zašto si prevalio cijeli taj

SIRIUS 8
put da bi me gnjavio sa budalastim ličnim problemima?
— Nisu lični. Taj kučkin sin me je pokušao ubiti.
— Ništa ličnije od toga, Hugh, nije li?
— On pokušava izobličiti Vrijeme, a to bi moglo ubiti sve nas. Zar ne
shvaćate?
— Nikada ne biti rođen, nije isto što i umrijeti, Hugh.
— Prestanite se igrati — reče Solomon. — Pojeli ste kolač, a sada odgovorite
na pitanje.
— Mala gospođica Moffette sjede na svoj tophet — pjevušila je poput malog
djeteta. — Počuj njene riječi i pomoli se. — Smijuljila se. — Sviđa ti se? Sama
sam je izmislila. Kad bih se bar mogla sjetiti završetka. U redu, Hugh. Želiš
pronaći Andyja Tarkina. Ili bar misliš da ga želiš pronaći. Kakogod ti kažeš.
Ona iznenada izokrenu oči na gore i poče se tresti. Iz grla joj oštro izađe dah i
ona ispusti zvuk nalik na lavež malog psa. Nakon par minuta, njeno dahtanje se
uspori.
— Chicago, Hugh. Levee. Čuo si za to? 12. lipnja, 1902. godine. Mali bar,
jedan od stotina takvih, zove se Salon Usamljene zvijezde i Vrt palmi. Upravo je
prošao jedan sat poslije ponoći, stol u stražnjem dijelu. ON će piti ono što se zove
burbon, a nije to.
Nasloni se i sklopi oči, vidljivo iscrpljena.
— Ali — Solomon reče, — ali, Levee. To je tamo gdje...
Ona ponovo otvori oči, ljutita.
— Ja znam gdje je to, Hugh. Misli o tome kao o starom, dobro poznatom
vremenu. Znam da je to mjesto na kojem je i ona, naša draga Louisa. Znam da je
tamo i mladi Hugh Solomon. Vjerovatno si bio dražestan dečko, Hugh. Potpuni
povjesničar kao mladić. Andy Tarkin je tamo, Hugh. Ne onaj mladi, prijatelj
mladog Hugha. Čak ni onaj malo stariji koji te je pokušao udaviti u Baltiku. To je
onaj kojeg trebaš pronaći. Dug je put do starog prijatelja, Hugh. To je ono što si od
mene tražio i to si i dobio.
Solomona prodoše trnci. Bilo je hladno u toj prokletoj katedrali. Kako je
mogla izdržati, sjedeći tamo i hraneći se isključivo čokoladom? Ali, Isuse,
Chicago. Ne opet.
— Sada poći, Hugh. Dosta mi te je. Ako si pametan, otići ćeš kući u
Vremenski centar i jednostavno zaboraviti sve ovo. Ljudi te neprestano pokušavaju
ubiti. Moraš naučiti da ne primaš to isuviše lično. Laku noć. — Ugasila je svijeću i
pustila Solomona da sam, u tami, pronađe put do glavnih vratiju.
Lipanj, 1902 n. e.
Iako je prošla noć, ulice su vrvjele. Levee se prostirao oko Solomona poput
jeftine kurve koja je zaradila dovoljno da se nalije do besvijesti. U jednom od
vjerovatno, najvećih okruga poroka u SAD-u, naguralo se najmanje dvjesto
kurvarnica u nekoliko kvadratnih zgrada na južnoj strani Chicaga, zajedno sa
tavernama, plesnim dvoranama, tajnim kockarnicama, jamama za borbu pasa i
zalagaonicama. Bilo je to najomiljenije izletničko mjesto evangelističkih
posjetilaca.
Solomon je užurbano krenuo ulicama, tek mjestimice osvijetljenim plinskim
svjetlom, ne ogledavajući se oko sebe iz straha da ne vidi sebe dok je bio mlad.
Njegovo je tajanstveno držanje bilo uobičajeno u Leveeu i na njega nitko nije
obratio pažnju. Kroz otvoren prozor trokatne kuće sa sobama za iznajmljivanje,
dopirao je pijani smijeh. On šmugnu pored nekog crnca s prevelikim polucilindrom
na glavi, koji mu ponudi na prodaju malo »opojnog praha«. Solomon se odupre
iznenadnom porivu da se zaustavi i pogađa. Ponekad je bilo isuviše lako prilagoditi
se vremenu u kojem se netko zadesi. Tempedrin je dovodio ljudsku svijest do

SIRIUS 9
poistovjećivanja s vremenom kojem nije pripadala. Solomon se progura kroz
dvostruka zaokrenuta vrata Salona Usamljene zvijezde i Vrta palmi. Unutra je bilo
mračno, zadimljeno i agresivno. Solomon je hodao između široko nasmijanih ustiju
sa zlatnim zubima i ženskih lica, teškom šminkom obojenih u klownovsku masku
lažnog veselja, prema pojavi klonuloj na jedan od stražnjih stolova.
Laktom oštro udari Tarkina ispod lijevog uha, da umrtvi moždane centre koji
upravljaju putovanjem kroz vrijeme, i u stražnjicu mu zabode injekciju koju je bio
remenom privezao uz lijevo koljeno. Bilo je to brzo i nitko u baru nije ništa
primijetio.
Tarkin se okrenu, već zacakljenih očiju. Iako je jedva mogao kontrolirati
mišiće lica, pode mu za rukom da ga izobliči u izraz mržnje.
— Opet ti. Nikada nećeš shvatiti, zar ne?
Užasnut, Solomon ga nepomično osmotri, jer ovaj čovjek je bio stariji od
njega i nimalo sličan mladiću koji ga je uhvatio u stupicu na Dagmaru iz Lubecka.
Tarkinova nekoć crvena kosa pobijelila je i stršala na sve strane. Solomon ga grubo
primi za ruku. Unatoč sredstvu za umirenje, Tarkin se opirao.
— Gdje si ovo nabavio, Andy?
Zlatni prsten na Tarkinovoj ruci je bio pogodno žarište njegovog gnjeva.
Tarkin se slabašno, ali likujući, nasmije.
— Ti, u stvari, ne želiš to saznati. Vjeruj mi, ne želiš.
— Umoran sam od ljudi koji mi govore što ne želim znati — reče Solomon,
ubrizgavajući Tempedrin u Tarkinovu karotidnu arteriju, skupa sa sinaptićkom
blokadom da umanji temporalnu inerciju. Bilo je teško vući nekog kroz vrijeme,
gotovo nemoguće ukoliko nije pravilno uvjetovan. Ljudski um, jedino sredstvo
kojim se može putovati kroz vrijeme, obično teži tome da ostane u vlastitom
vremenu.
Izašli su zajedno, kao dobri prijatelji; Solomon je nasmijan pjevušio, a Tarkin
mlitavo posrtao.
— Previše si popio, Billy — reče Solomon zbog prisutnih u baru, koji uopće
nisu obraćali pažnju. — Upozorio sam te, ali me ti nipošto ne bi poslušao...
Vrijeme je da se ode kući.
— Vrijeme — promrmlja Tarkin, — vrijeme.
Stražnja uličica je bila pogodna da se u njoj nestane. Nekoliko zavaljenih
tjelesa, pijanih ili drogiranih, bilo je razbacano, tu i tamo, i moglo ih se zanemariti
jednako kao i stupove ulične rasvjete ili mačji cvilež. Solomon spusti Tarkina na
tlo.
— Pppa, ka-ka-kako je mmmornar — upita Tarkin mljackajući. — Znaš,
nakon onog na Dagmaru, odustao sam od pokušaja da te ubijem. Pretpostavljao
sam da ćeš ti naposljetku doći do mene. Bio sam u pravu.
Glava mu neočekivano pada na opeke u uličici, uz šuplji prasak. Solomon mu
pregleda lubanju. Nije bilo preloma, ali će se sutra pojaviti ogromna čvoruga. Kako
se ono na ruskom kaže čvoruga? Jezik je zasada još bio tvrd, ali će uskoro biti
gotovo nemoguće govoriti ili misliti ikako drugačije. Ah, da. Šiška. Biti će jednako
dobar, kao i bilo koji drugi jezik.
— A sada, ajmo doznati neke stvari — reče Solomon. Prošapta riječi
oslobođenja i ulica ostade prazna.
Veljača, 1930 n.e.
Pukovnik Fedosjev se pognu u stolici, oslonivši bradu o ruke, i s prezirom se
zagleda u zatvorenika Šiškina. Bio je to tek četvrti dan saslušavanja, a on je već bio
mrtav umoran. Biće da stari. Nekoć je mogao sedam dana raditi na traci skoro
posve sam, a pogledaj ga sada. Oči su ga pekle i svjesno se naprezao pri svakom
udisaju. Dovraga, pa nije on taj koji sjedi nasred sobe, na teškom, drvenom stolcu.

SIRIUS 10
 Izbrušena kristalna boca, brižljivo ulaštena, odbljescima ispuni sobu kad je
sebi natočio čašu vode. Njemu se nije pilo, ali zatvoreniku, kojem su davali slano
jelo i lišavali ga vode, zasigurno jest. Da li je uopće promatrao? Fedosjev se prisili
da proguta mlaku, bezukusnu tekućinu, glumeći pri tom užitak i cmokćući usnama.
Osjećao se naduto. Poželio je leći i spavati tisuću godina.
Voda je curila niz čašu i napravila još jednu tamnu mrlju na ofucanoj čoji
pisaćeg stola, pomno odabrane boje koja je podsjećala na zlato. Sovjetska država je
trebala zlato.
— 'Ajmo probati još jednom, hoćemo li? — Fedosjev silovito reče. — Ime
draguljara i njegovo trenutno prebivalište. A onda se možeš napiti vode i malo
odspavati. — Odspavati! — Samo mi nemoj više prodavati priče iz hiljadu i jedne
noći. Nisam je idiot.
Šiškin je izgledao kao da ga ne čuje. Parazit! Naprosto je sjedio tamo,
trabunjajući koještarije. Fedosjev je načuo da podižu vrijednost očajnički potrebnoj
stranoj valuti, prodavajući Rembrandte iz Ermitaža milijunašima sa Zapada.
Gadovi, sve sami pohlepni gadovi, tajno su zgrtali zlato. Naredba je stigla preko
OGPU-a, tajne policije: dokopajte ga se! Dokopajte se zlata! Mučite ih! Iscijedite
ih! Nacija ga treba! I tako je Šiškin, bijele raskuštrane kose, sjedio klonuo u sobi za
saslušanje, nalik na blijedog insekta, i umarao Fedosjeva govoreći mu sve osim
onog što je ovaj htio doznati.
On odgurnu stolicu i obiđe oko stola. Potpetice njegovih čizama su lupkale o
fino obrađeni parket, sada već posve izgreban. Soba je nekoć pripadala Uredu za
tekstil. Potamnjeli plavi kvadrati na zidnim tapetama s uzrocima, još su ukazivali
na mjesta gdje su visjeli uokvireni, satovi. Gipsani kerubini, okrnjeni i prašnjavi,
puhali.su u trube po uglovima visokog stropa.
Bio je žestok, bez oklijevanja, bez ikakvog upozorenja. Zatvorenikovo lice se
trznu u stranu i on prostenja. Oštar prasak šamara, zadanog preko ruke, načas
ispuni sobu i nestade. Kapetan Solomonov, sjedeći bez glasa za svojim
sekretarskim stolom sa nalivperom, tintarincom i bilježnicom, podiže pogled sa
svojih bilježaka, dok mu je usko lice visokih jagodica pažljivo odavalo
bezizražajnost. U uglu zatvorenikovih ustiju bilo je malo krvi. Samo kap.
Fedosjev, golemi medvjed od čovjeka, čučne, uzme zatvorenikovu ruku i
unese mu se u lice. Šiškin mu napeto uzvrati pogled, poput stranca koji posmatra
nepoznatu igru, ne uspijevajući odgonetnuti pravila po kojima se ona odvija.
— Zlato nije osamljena zvjerka kao orao. — Siškinovo lice se ukruti dok mu
je Fedosjev izvrtao ruku. — Ne. Ono je životinja stada. Poput krava. Poput ovaca.
Dakle? — on uvrnu jače. — Gdje su braća ovoga tu? I gdje je pastir?
Prsten na zatvorenikovoj ruci bijesnu prema njemu. I ne htijući, Fedosjev ga
načas zadivljeno pogleda. Bila je to zmija koja grize vlastiti rep, blještavo
bogatstvo šara na njezinoj krljušti, nesumnjivo orijentalno. Oči su joj bili zeleni
dragulji. Nije ni čudno što je zatvorenik izmišljao tako nestvarne priče. Ali, bio je
to zlatan prsten, bogat i težak, ne stariji od desetak godina, iako je djelovao
neznatno rastaljen, kao da je bio u vrućoj vatri.
Šiškinovo tijelo se poče tresti i on zajeca.
— Rekao sam vam — prošapta na svom jadnom ruskom. — Izrađen je za
mene, da ga dam nekom koga sam volio. Nekad davno u... u...
— U čudesnoj Arabiji? — Fedosjev zagrmi. — Đubre! Sit sam tvojih
izmišljotina. — Okrenu se i zagleda kroz prozor, prolazeći rukom preko svog
izbrijanog tjemena. S lijeve strane, na nebu je tamnilo, ocrtavali su se tornjevi
Kremlja. Crvene zvijezde su tek sada zauzele, kako i dolikuje, mjesto dvoglavih
carskih orlova, koji su ih i dalje bili nadvisivali desetak godina nakon Revolucije.

SIRIUS 11
U čemu je, dovraga. bila greška? Čovjek je očito bio potpuno slomljen. Gorljivo je
izbrbljao detalje, potpune opise draguljara, njegovih navika, njegovog radnog
mjesta. Da mu je i rođena majka izradila prsten, Šiškin bi je odao. Zašto je, onda,
sve što je rekao bilo očito trabunjanje. Prsten je bio stvaran. Prema tome, shodno
logičkim operacijama koje je Fedosjev nakon školovanja bio zaboravio, ali koje su
još uvijek zasigurno primjenjive, bio je stvaran i draguljar. Samo što je on
prodavao naušnice ženama partijskih službenika i živio u nekom monotonom
gradiću sovjetske Centralne Azije, a ne u Bagdadu ili u Aleppu ili bilo gdje
drugdje, kako je ovaj tvrdio. Fedosjev nije volio saslušavati luđake.
Kradomice je zirnuo prema Solomonovu, koji je pozorno sjedio, spremno
držeći pero na papiru. Solomonov je lično priveo zatvorenika i izgledalo je kao da
se naročito interesira za njega, zapisujući u svoju bilježnicu svaki detalj njegovog
nevjerojatnog buncanja. Lične stvari, pomisli Fedosjev, iz sela u kojem su obojica
odrasli ili iz gimnazije. Mjesto službenika u OGPU-u bilo je pogodno za sređivanje
starih računa.
S iznenadnom razdraženošću, Fedosjev se nagnu, izvi zatvorenikovu ruku na
leda i skinu prsten. Ovaj klizne sa iznenađujućom lakoćom. Kad ga je pustio,
Šiškin se skljoka natrag na stolicu i zabulji se u prazno . — Karavane zimi
napuštaju Aleppo reče Šiškin. — Vidio sam... džamija Džami Zaharije je blještala
u plavetnilu. Čovjek iz Bukhare joj je izradio prsten od najfinijeg zlata... Volio sam
je. Mislio sam da ju je on spalio, on koji mi je bio prijatelj... Čuvao sam je svih
ovih godina.
Šiškin je dospio u stanje u kojem je pojam »saslušanje« bio besimislen i
Fedosjev iznenada izgubi svaki interes za nastavak. Bila je to ipak samo 1930.
Fedosjev i njemu slični su još uvijek, korak po korak, zalazili u surovost, poput
čovjeka koji uranja u vrelu kupku. Deset godina kasnije, takva razmišljanja bi
zvučala smiješno, a Fedosjev bi znao da je svako saslušanje tek jedna tortura od
početka do kraja, u kojoj je informacija nebitni nusproizvod, ali za deset godina,
kad bude na redu, Fedosjev će ležati u zlatnim poljima Kolime, na smrt prozebao,
uhapšen i saslušavan.
On potapša Šiškina po leđima.
— Baš pred neki dan, imao sam tu jednu staru blebetušu — reče povjerljivo.
— Seoska cura, mislila je da je lukava. Držala se dan i po, a onda je pukla.
Pametna cura. Sakrila ih je u zahod. Duboko unutra. Koja zbrka! To je kapitalizam
za tebe. Dvjesto krivotvorenih rubalja, mjed prekrivena zlatom. Trebao si je čuti
kako proklinje. »Gnjide! Gnjide! I pravo je što ste ih poubijali!« Zasmijulji se,
sjetivši se toga i naglo stade.
Sjeo je za pisaći stol, izvukao list papira i potpisao ga. Gurnu ga prema
Šiškinu, koji ga nakon trenutnog nesnalaženja, također potpiše. Tako je zatvorenik
Šiškin bio osuđen na deset godina prisilnog rada u popravnim radnim logorima, u
skladu s paragrafom 10: antisovjetska agitacija.
Fedosjev baci prsten u zrak. On je prevrtao i svjetlucao, a potom je nestao u
njegovoj golemoj šaci. Fedosjevu je prisjela cijela stvar. Bio je okrutan, ali ne i
gramziv čovjek, pokazujući veliku izbirljivost u pogledu mana, kao i vrlina, pa
baci prsten Solomonovu, koji ga, iznenađen, nespretno uhvati.
— Vodi ga dolje — reče Fedosjev. — Ići će slijedećom pošiljkom.
Pogledao je kroz prozor. Tog popodneva snijeg je počeo sipati iz neba i slabo
vidljivi krovovi ispod prozora su već bili ovijeni bjelinom.
Solomon salutira pukovniku OGPU-a koji je ignorirao ovaj djelić vojne
preciznosti i potom izvede Andyja Tarkina iz sobe za saslušavanje. Hodali su
dugim hodnicima, uzduž kojih su se nalazile sobe za saslušavanja i ćelije za
pritvor. Solomon je usiljeno zviždukao i pokušavao ne obraćati pažnju na svog

SIRIUS 12
zatvorenika, tog antisovjetskog parazita. Bio je to dobar osjećaj nositi na ramenima
plave epolete OGPU-a i promatrati kako mu oficiri Crvene Armije iskazuju
poštovanje, a uobraženi profesori Moskovskog Univerziteta izgledaju preplašeno.
Bilo je lijepo napokon biti malo poštovan... o čemu je on to, do vraga, razmišljao?
Solomonov... Solomon baci letimičan pogled na Tarkina koji je još uvijek imao
bezizražajno lice i pokuša obuzdati svoje misli. Razmišljao je o trodnevnom
saslušanju i pitao se tko će biti slijedeći kriminalac ne, proklestvo, on odlazi, ne
ostaje ovdje u Moskvi u 1930-toj. On odlazi u Aleppo, u ono vrijeme koje se je,
prilikom saslušanja, razotkrilo. Možda će tamo moći srediti svoje misli. Nije dobro
uzeti previše Tempedrina. Zaista nije.
Poveo je Tarkina niz široke stepenice sa mjedenim šipkama koje su trebale
pridržavati davno nestali tepih i predao ga poručniku za pisaćim stolom, skupa sa
papirom na kojem se nalazila presuda. Ostavio ga je tamo da iščezne u carstvu
kaznenih radnih logora. Nije vjerovao da bi ostarjeli Šiškin mogao preživjeti prvu
godinu svoje desetogodišnje kazne. Solomon odšeta mramorom popločanim
holom, zaokrene iza ugla i nestade.
Poručnik propisno ispuni papire. Kažnjenika Šiškina otpremiše u ćeliju sa
četrdesetak drugih zatvorenika, crna marica ga noću odvodi u tranzitni zatvor
Kaluška Vrata, u predgrađu Moskve. Dva tjedna iza toga, ukrcaše ga na vlak koji
je putovao na istok, ka svom konačnom odredištu, Sovetskaja Gavan, na drugom
kraju Sovjetskog Saveza. Putovanje je trebalo trajati nekoliko mjeseci. Zaustavili
su vlak na sporednom kolosijeku kraj Irkutska, na tjedan i pol, a kad ponovo bijahu
spremni za polazak i kad sakupiše zatvorenike da iskrcaju tijela onih koji su se
posmrzavali u nezagrijanim kolima, zatvoreniku Šiškinu se izgubi svaki trag.
Isprebijali su druge zatvorenike, ali se nitko nije mogao sjetiti čak ni Šiškinovog
izgleda. Čuvari se posavjetovaše i zatvorenik Siškin nestade iz njihovih registara,
jednako temeljito kao što bijaše išćezao iz teretnog vagona i njihovog vre mena.
Studeni, 949 n.e.
— Istanji moju dušu, o Gospodine — šaputao je sam za sebe Abdulah Ibn-
Umar al-Bukhari, dok je provlačio zlatnu žicu kroz željezni kalup, iznova
smanjujući njen promjer, — dok se ne izdužim u beskonačnost i izgubim u
tananosti.
Žica se sada stanjila na debljinu travke, pogodne za izradu naušnica, no al-
Bukhari se nije namjeravao zaustaviti sve dok ne bude tanja od ljudske dlake, jer je
imao mnogo delikatniji posao na umu.
— Korak po korak, naša se istanćanost usavršava, ali se nikada ne
uspijevamo približiti tebi, o Alahu.
Oštrim nožem zastruže prvi inč žice i potom je provuće kroz slijedeću manju
rupicu na zavrtnju. Kliještima dohvati njen kraj i još je jednom provuče.
— Odstrani metal i mi ne postojimo, već smo samo od tebe, o Gospodine —
Na golom ramenu i ruci nabreknuše mišići.
Svijet je bio kristal koji je propjevao kad ga je Alah pomilovao svojom rukom
Ljudi su napeli svoje uši, ali nisu čuli ništa osim šapata i jeke. Dok je radio. al-
Bukhari začuje zlokobne glasove i zvuke praštećih valova i umirućih ljudi. Jeke se
izobličuju i preobražavaju, pretvarajući dobro u zlo. Svjetlucava žica bila je zlatna
zmija koja se uvijala u agoniji i plela oko Zemljine kugle, sve dok nije uspjela
zagristi vlastiti rep, ispuštajući plamenove trljanjem svog trbuha. On osjeti trpak
miris i u dnu grla okusi gorku žuć. Prestade istezati žicu i rukama prekrije oći. Do
njega dopre miris paljevine i njištanje konja. Ljudsku dušu su načeli plamenovi i
ostavili za sobom pepeo. Ovaj put, bilo je grozno.
— O, Gospode, tvoje vizije, poput grčkog koplja, zadiru u moje srce.
I odjednom, sve se razbistri i žica bijaše žica, obično zlato. Podiže klijeta i

SIRIUS 13
nanovo se prihvati poslu.
— Oprostite.
Pred al-Bukharijevom radnjom stajao je visok čovjek, jake vilice i visoih
jagodica, odjeven poput trgovačkog putnika. Iz očiju su mu izbijali bol i ijes. zbog
neutažene krivnje ili mržnje, ili je to al-Bukhari samo zamišljao, sjećao je da je
čovjek upravo bio izvršio neko zlodjelo. Al-Bukharijeva supruga Fatima je bila
senzibilna žena i često ga je znala opominjati da suzbije svoje fantastične vizije.
Uvijek joj je obećavao i iznova kršio svoja obećanja. Nije joj mogao objasniti da
one dolaze izvan njihovog vremena, jer ni sam to nije znao Al-Bukhari osjeti
letimičan strah, ne za sebe, već za stranca. Čovjek je nosio težak teret i duša mu je
teturala, izvrnutih stopala, kao deva koja će se svaki čas srušiti.
— Zovu me Suleiman Ibn-Mustar — progovori stranac. — Možemo li
porazgovarati?
Al-Bukhari ustade i užurbano ode u prednji dio radnje. S mušterijama treba
uvijek dobro postupati, često je objašnjavala Fatima. Al-Bukhari je bio zdepasat i
punašan sredovječni čovjek, s već posjedjelom bradom. Imao je prodoran pogled i
snažan glas, zbog kojih je gotovo svaki petak u džamiji čitao Kuran svima
prisutnima.
— Uđite i sjednite.
Sjeli su prekriženih nogu na tepih, a al-Bukharijeva druga žena Zayab posluži
ih osvježavajućim napicima od meda i ružine vode. Ona, zatim, nestade kroz
stražnji dio dućana u tamu kuće. Dok je govorio, al-Bukhari je povremeno okretao
da napuni žeravnik. Posvuda su se nalazili uredno osloženi čekići, kliješta, pincete,
nakovnji i ostala oprema.
— Kako vam mogu biti na usluzi? — upita al-Bukhari.
Solomon se najednom zbuni. Kakve je veze imala njegova potraga sa ovim
malim, energičnim čovječuljkom i njegovim životom u ovom zakutku vremena?
Ipak, činilo se da je ovaj čovjek važan.
— Želio bih nešto kupiti — reće.
Al-Bukhari mu pokaže svoje radove, uglavnom u zlatu i emajlu, našnice, igle
za turbane i ukrase za uzde.
— Vi niste iz ovog kraja — reče Solomon. Podiže narukvicu i stavi je na
svoj zglavak, puštajući da na nju padne zraka sunčeve svjetlosti i razbie se u
svjetlucave krhotine.
— Ne — reče al-Bukhari. Ja sam iz Bukhare. To je odavde udaljeno više od
dva mjeseca putovanja.
— Vjerovatno vam nedostaje dom — odloži narukvicu i dohvati kutiju za
nakit, izrađenu od karneola i oniksa. — Vaš rad je odličan. Vaši bi darovi bili rado
primljeni na svadbi al-Ma'muna ili na kraljevskoj gozbi al-Mutawakkila.
Al-Bukhari se zarumeni od zadovoljstva.
— Vaše mi riječi, Suleimane, služe na ćast. Spomenuli ste dva najznačajnija
događaja u Islamu. A moj dom? Kako bih mogao znati? Dolina Sogdiane je jedan
od četiri raja na zemlji. Vrtovi i voćnjaci... Sirija je sušan kraj.
Prisjećajući se, stisnuo je kose, orijentalne oči. Mislio je o svom stricu
prevarantu, o moći vizija i božjoj ruci, ali nije o njima govorio. Umjesto toga,
prepustivši se porivu, izvadi kutiju.
— Ovo još niste vidjeli.
Solomon je ukočeno promatrao prstenje u kutiji, treperave, nepatvorene zlatne
krugove. Misleći na prsten kojeg je nosio u kesi, pregleda svaki pojedinačno.
Kakvo blago! Kako bi oduševljen bio Fedosyev. Na ovom jedinstvenom tržištu
mogao bi izvršiti tolika hapšenja, zbog kojih bi ostatak života proveo na
saslušanjima. No, prsten kojeg je tražio nije bio tamo. Ovi su otkrivali sličnu

SIRIUS 14
tehniku, ali drugačiji stil. Pogleda al-Bukharija.
— Da li ste nedavno prodali prsten u obliku zmije koja grize vlastiti rep?
— Zmija... ne, nisam nikada izradio takav prsten. — Izgledao je prestrašeno.
Kako je Suleiman mogao znati za njegovu viziju zlatne zmije? Podiže se, naglo
uznemiren.
— Molim vas... moram se vratiti na posao, kasno je. — Ovaj čovjek
Suleiman, još jednom ustanovi, bio je opasan. To je on? Kakvo zlo predstavlja?
Solomon također ustade, i sam začuđen i iznenada sumnjičav. Da li je
draguljar znao nešto više od onog što mu je otkrio? Da li je on Tarkinov saveznik?
Poželio je da se Fedosyev vrati, skupa sa udobnom sobom za saslušanje, u kojoj bi
mogao saznati istinu.
Al-Bukhari hitro pode u prednji dio radnje i prestravi se. Preko ceste, usred
gomile, hodao je jedan Ifrit. Nije se usudio disati. Zašto jedan zli džin hoda
naokolo?
Sveti čovjek, čiji se zvonki glas izdvajao iz vrištave pozadine vodio je jato
studenata u pravcu plave kupole džamije Ožani Zaharije, u čijem će dvorištu
održati predavanje.
Usprkos poznavanja Kurana i Zakona, prošao je pored Ifrita, ni ne primijetivši
ga. Dobrostojeći plemić, s turbanom i bradom, zlovoljno je zavirio u kuglu na stolu
s robom preko puta, dok je njegov rob Grk deklamirao Aristotela na lošem
arapskom. Ifrit ga gurnu laktom, ali osim što ga je razdraženo pogledao, ovaj ne
obrati na njega pažnju. Ifrit je nosio lice krivca i prikradao se žrtvi s bjesomučnim,
ukočenim očima. Al-Bukhari je zadivljeno promatrao to biće, a ono navuče svoju
masku preko donjeg dijela lica, otkrivši samo te izbuljene oči, i izvuče mač.
Naricalo je kao tek obudovjela žena i napola.
Suleiman opsova na nekom osornom, stranom jeziku i izvuče vlastiti mač
brzinom svjetlosti. Dvije se oštrice susretnu uz neustrašivu zvonkost i kliznu jedna
uz drugu, a neočekivani otpor natjera Ifrita da posrne unazad.
Izgledao je staro, nekako oronulo i sporo. Uzduž i poprijeko ulice odzvanjali
su uzvici straha i nemira, dok su trgovci pokušavali zaštititi svoju robu, ili sami
sebe, ovisno o njihovim karakterima.
— Tarkin! — poviče Solomon.
Ali koji je dokaz mogao iskoristiti? Tarkin je imao sve razloge da ga želi ubiti.
Kako je uspio pobjeći iz teretnog vagona? Ili je možda ovo bio neki drugi, neki
mlađi Tarkin? Mlađi Tarkin iz vremena prije moskovskog saslušanja nije mogao
biti ubijen jer je morao nastaviti svoju egzistenciju, ali nije bilo vremena za
razmišljanje o paradoksima.
Onaj drugi još jednom nespretno napadne. Solomon je bio opčinjen očima
svog suparnika. Što su sve one vidjele? Refleksi napadača su bili spori. Dok su
napadačev bodež primicao, Solomon jurnu u stranu i zabi svoj bodež. Onaj drugi
pade na ulicu. Solomon se sagnu da odmakne masku i pogleda Tarkinu u lice, ali
podiže pogled kad začuje šištanje mačeva, koje je netko izvlačio iz korica. Grupa
naoružanih muškaraca se oprezno približavala. Lokalna žandarmerija. Prije nego je
imao vremena promisliti, okrenu se i potrči. Kad je ostavio progonitelje dovoljno
daleko za sobom, Solomon odjuri u slijepu uličicu, razbi ampulu Tempedrina o
vrat i nestade iz tog vremena.
Srpanj 1902. n.e.
Bez pripreme se najlakše moglo otputovati u doba prije prvog svjetskog rata,
jer je svatko kupovao zlato, iako, često, daleko ispod cijene. Solomon se sjuri niz
ulicu, u vežu ispod tri zlatne kugle zalagaonice. Smetenom trgovcu je uspio prodati
svoju, odjednom smiješnu odjeću, i kupiti par hlača koje su se vezivale podužim
konopcem i loše mu pristajale, te vunenu košulju, pretoplu za taj dan. Tako

SIRIUS 15
odjeven produži dalje ulicom i kupi pristojno odijelo. Vlasnik, naviknut na
nenadane dobitke kockara i kriminalaca, nije izrekao nikakvu primjedbu na račun
izmjene krute radničke odjeće za finu košulju i odijelo od sivog gabardena. Još
niže u ulici promijenio je zlato za dolare, iznajmivši potom sobu u pansionu sa
zajedničkom kuhinjom i prigrađenim dijelom otpozadi, pripremajući se za istragu.
Svega nekoliko kuća ga je dijelilo od mjesta gdje su on i Tarkin bili živjeli živje1i
za vrijeme zajedničkog naučnog istraživanja, ali već je prekršio mnoga pravila
Vremenskog centra, pa nije dozvolio da ga to ometa.
Sporo i strpljivo, on je tražio, zapodijevajući razgovore u barovima, dućanima,
na El-u. Dosta ljudi je vidjelo Tarkina, u Leveeju i oko njega. Neki su ga opisivali
kao starca, dok su drugi govorili da je mlad. Pripisivali su mu mnoga zanimanja.
Solomon je danonoćno šetao ulicama, zagledavajući u svako lice kraj kojeg bi
prošao. 1902. godine Chicagu je bilo preko milijun ljudi. Trebalo je pogledati u
mnoga lica.
Do prvog Tarkina, kojeg je vidio, odveo ga je dječak koji je zaradio svoja dva
novčića. Solomon je prošao pored izloga s debelim staklima i ugledao
sredovječnog čovjeka kako bijelom krpom briše tezgu. Drugi Tarkin, nešto mladi,
vozio je mljekarska kola. Treći je bio starac koji je gatao, a četvrti još jedan
sredovječan čovjek u prodavaonici suhom hranom. Kada je vidio sedam različitih
verzija Andyja Tarkina, prestao ih je brojati. Svaki od njih je imao drugačiju
masku, boju kose, naočale i držanje, ali jednom kad znaš što tražiš, nije ih bilo
teško uočiti. Svaki od njih je nosio zlatni prsten.
Kontrolori Vremenskog centra bi, zbog Tarkina, dobijali bjesomučne napade.
On je uvijek iznova podvostručavao svoj život, ispreplićući mrežu oko tog
događaja koji je zauvijek usmjerio njegov i Solomonov život. Ali, pomisli
Solomon kad se mimoiđe sa još jednom verzijom Tarkina koji je, ovaj put, gurao
kolica za oštrenje noževa, on očito nikada nije uspio promijeniti niti jednu prokletu
stvar u vezi onog što se dogodilo. Tako dokazano tjelesna, kakva je bila, njegova
opsesija prošlošću nije mogla utjecati na stvari više nego što takve opsesije to inače
mogu.
Ali sada se Solomon morao pozabaviti vlastitim opsesijama, jer, opet iznova,
bilo je kasno poslijepodne. 11. lipnja. Prije nego li prođe ova noć, otkrit će što se
uistinu dogodilo sa pansionom gde Mulvaney.
— Misli o tome kao o običnom povijesnom istraživanju — reče samome sebi
dok je hodao poznatom, dugačkom i popločanom stazom Harrisonove ulice od
kraja tramvajske pruge, pored ugla Wilmonta, gdje je gosp. Kirby, u oboru kraj
ulaznih stepenica, držao svoju cijenjenu krmaču Ernestine, i uzduž ulice Furnace,
do trokatnog pansiona gospode Mulvaney. s mansardom na vrhu i rasklimanim
štagljem do same kuće. Dan je bio topao, sa sjajnim i jasnim popodnevom. Koliko
ga je samo puta Tarkin već proživio?
Zaustavi ga ženski smijeh. Muški smijeh joj odgovori:
— Istina je — muški glas nije popuštao, — Japanci umjesto jastuka koriste
teške, drvene klade. Tako je jednom neki od njihovih amabasadora odsjeo u
Willard Hotelu u Washingtonu, gdje su jastuci puni paperja, pronašao noćnu
posudu pod krevetom, upotrijebio je umjesto jastuka i sasvim se dobro naspavao
— Oh, Hugh — reče Louisa, i dalje se smijući, — To mi još uvijek ne može
objasniti zašto si umalo spržio kosu kad si prvi put pokušao upotrijebiti plinsku
svjetiljku.
— Tamo odakle ja dolazim, u Južnoj Dakoti...
— Oh, prestani s tim!
— U redu. na Tibetu. Tamo koristimo maslac od jaka.
Solomon osjeti ćudenje. Zar je doista ikada bio tako mlad, tako bezbrižan? Zar

SIRIUS 16
je ikada mogao tako ležerno ljubakati sa gazdarićinom kćerkom? Proviri iza ugla
verande. Sjedio je tamo, mršav i mlad, nauljene, unazad zaglađene kose, u odijelu
od lagane prugaste tkanine i sa slamnatim šeširom. Izgledao je kao da ga ništa na
ovom svijetu ne može uznemiriti. Louisa je sjedila nasuprot njemu i pocupkivala,
odjevena u plavu haljinu nalik na mušku košulju, s napuhanim rukavima. Kosa joj
je bila kovrdžavo crna, a tamne oči su sijevale uokolo dok je govorila.
— Gda Mulvaney kaže da je večera skoro gotova — reće treći glas. Iza ruba
vratiju se pomoli Tarkinova raščupana, crvena kosa.
— Oh, Andy, sjedi s nama.
Louisa poskoči i povuče ga k sebi, nasuprot Solomonu, tako da bude okružena
s dva udvarača, dva studenta povijesti koji su se morali vratiti osam stotina godina
u vlastitu prošlost, da bi saznali istinu o životu i ljubavi
— Odlično izgledate gosp. Tarkin.
— Nikada se nisam bolje osjećao, gosp. Solomon.
Stari Potpuni povjesničar, Solomon, položi čelo na hladne, granitne temelje
pansiona. Ovo je bilo zadnje poslijepodne u kojem će njih dvojica biti istinski
smireni. Nakon ovoga biti će samo udaraca i protuudaraca, promatranja masakra,
kuga i katastrofa, bez ijednog trenutka mira, jer će obojica prestati biti ljudi koji bi
priznali mir ako im se on ponudi. Stajao je i slušao ih kako pričaju i očijukaju, dok,
naposljetku, nisu bili pozvani u kuću.
Dok su ulazili, Solomon začu kako Tarkin sramežljivo govori:
— Ja.... ja imam nešto za tebe Louisa. Dao sam da se posebno izradi. Pokazat
ću ti nakon večere.
Počelo je gorjeti u staroj suši, suhoj, nakon tri sušne sedmice, poput baruta.
Utroba mu se stisnu i otvrdnu kao led, dok je promatrao kuću i sušu, očekujući
trenutak kada će se pojaviti plamenovi i satrti sve, učinivši od njega čovjeka kakav
je sada bio.
Noć postade hladna, odustavši od ljetne topline poslijepodneva. S jezera navre
povjetarac. Ukućani Mulvaneyevog pansiona raštrkali su se po verandi i vodili
nesuvisle razgovore. Zvona crkve su već najavila jedanaest sati, i približila se
ponoć. Još uvijek ni traga požaru, iako je započeo točno u ponoć, u vrijeme kada je
njegovo mlađe Ja običavalo poći na počinak. Pope se na prozor suše i pogleda
unutra. Jenny, smeđa kobila gđe Mulvaney tiho je rzala u tmini. Nije bilo
otvorenog plamena, kao u slučaju petrolejke koju je legendarna krava gđe O'Leary
prevrnula, prouzroćivši veliki požar Chicaga, 1871. godine. Stočna hrana je bila
svježa i držala se prevrnuto da se izbjegne vrenje koje bi ju moglo dovoljno
zagrijati i započeti tinjajuću vatru. Izvana, do njega dopre dvanaest udaraca kojima
je crkveno zvono obznanjivalo ponoć.
U njihovom istraživanju koje je imalo za cilj da povrati ono što se bilo
izgubilo u Velikom Zaboravu, povjesničari Vremenskog centra su ponekad
nehotice prouzrokovan vrmenske paradokse. Ti su se paradoksi morali razriješiti.
Solomonova dužnost Potpunog povjesničara je bila nedvojbena. Požar se bijaše
dogodio. On je bio očevidac. Dakle, požar će se dogoditi. Mehanički, jer bi ga
razmišljanje moglo spriječiti u tome, otrgnuo je suhlje vlati trave i položio ih u
hrpu, uza zid štaglja. Tresući se, oslobodio je Jenny koja ga radoznalo onjuši.
— Ti si preživjela, prošaputa. — Mi ostali nismo.
Povuče zasun na vratima suše, da ih konj može odgurnuti, i bez oklijevanja
odšeta do hrpe slame, zapali šibicu i njome dodirnu kresivo. Slijedećeg trenutka,
gorjele su i suhe daske suše. Na licu osjeti vrele plamenove i začu urlik,
gromoglasan kao slapovi Nijagare koje je Louisa oduvijek željela vidjeti.
Vatra se širila poput prolivenog vina. Krov suše naglo planu. Jenny
prestravljeno zanjišti, sjuri se kroz vrata štaglja i pobježe na ulicu. Štagalj se ispuni

SIRIUS 17
dimom i grede popucaše kad ih je izjela vatra. Solomon se okrenu. Na vratima je
stajao mladi Tarkin i zurio u njega, bosonog i očigledno prekinut u pripremama za
počinak. Tarkin odmahnu glavom, kao da ne može vjerovati vlastitim očima.
Solomon je znao da će se, za koji trenutak, njegovo zaprepaštenje pretvoriti u
ogorčeni bijes i mržnju, a odmah potom njegovo prijateljstvo u netrpeljivost.
— Andy! poviče Solomon, nadglasavajući urlik plamenova. Čekaj!
Ali, Tarkin je otišao, jureći prema kući, vičući: »Louisa«!
Solomon otrči za njim. Vatra se razbuktala od štaglja na kuću, a plamenovi su
već provirivali iz prozora spavaonice na trećem katu. Gda Mulvaney je, sa sinom
Arnoldom, čak i tada pokušavala pobjeći kroz prozor na drugom katu, preko
ogranka platane koja je stajala uz kuću.
Njegovo mlađe Ja, koje je popušilo zadnju lulu na verandi, prije odlaska na
spavanje, ući će u kuću i uspeti se ulaznim stepenicama, kad će ga na pola puta
odbiti plamenovi. Louisina soba se nalazila na drugom katu i imala je pogled na
stražnju uličicu. Tarkin je pokušao doprijeti do njenog prozora, ali, vatra je već
oblizivala zid od temelja do krova i prisila i njega da se vrati.
Dozivao ju je, pod plamtećim prozorom. A onda:
— Gade! — urlao je, ne više na Louisin prozor, već na cijeli svijet. Gade!
Zbog čega?
Tako je sve započelo. Solomon odšeta do ulice. Požar, Louisina smrt,
Tarkinova naizgled nemotivirana i divlja mržnja: sve je to pridonijelo da postane
čovjekom kakav je bio, tvrd, hladan, priležan Potpuni povjesničar Vremenskog
centra. Ali, sve je to bio rezultat djela koja je sam počinio, upravo zato što je bio
čovjek takav kakav je bio. Osjećao se ispijeno, beznačajno, kao kotrljajući obruč.
Tarkin ga je s razlogom mrzio, ali Tarkin je, isto tako, kalio mržnju na nevinom
čovjeku, pretvorivši ga tako u čovjeka koji će jednoga dana biti zaista dostojan
mržnje. Prije isteka noći, Tarkin će pokušati ubiti mladog Hugha Solomona i, ne
uspjevši, išćeznut će u Vrijeme. Tarkin će stalno pokušavati ubiti Solomona, sve
dok se on, ogorčen i star, ne vrati da izravna račune. Stari Potpuni povjesničar je
hodao mrklom Wilmontovom ulicom prema Harrisonovoj koja je bila osvjetljenija
zbog plinske rasvjete.
Solomon se sledi. Pod blještavim svjetlom Mastersonove trgovine, stajala je
kočija na dva kotača, sa sivim konjem uleknutih leda, upregnutim u nju. Unutra je
sjedila Louisa, sa slamnatim šeširom privezanim uz glavu i teškim putnim
kovčegom kraj nogu.
Solomon nije protrljao oči, niti se uštipnuo. Odmah je znao da doista i vidi ono
što je bilo pred njim i da je to bila poanta apsurdne šale kakvom se pokazao njegov
život. Iz dućana se pojavi mlad čovjek s paketom. Bio je to Steven Eichorn, koji je
živio nekoliko blokova dalje i studirao pravo na Čikaškom sveućištu. On je bio
»Louisin mladić«, pretpostavi Solomon, i zakašnjelo otkriće njegovog postojanja
razjasni štošta u vezi Louisinog ponašanja nekoliko mjeseci prije požara. Eichorn
pretjerano energično uskoči u kočiju, dohvati uzde i odveze se niz ulicu. Solomon
osjeti oštricu noža medu rebrima.
— Mislio sam da te nikada neću pronaći — reče Tarkin.
Zaokrenu Solomona.
Ovo je bio Tarkin pogrbljenih ramena, iste dobi kao čovjek kojeg je Solomon
poslao u sovjetski kažnjenićki logor.
— Žar ti se vrijedilo istrošiti? — Solomon reće. — Vezati čitav tvoj život u
čvor?
— Vrijedilo je — reče Tarkin. Želio sam je voljeti. Ali ne možeš povratiti
ljubav, iako možeš točno oživjeti osobu koja te je navela da voliš, u prvom redu.
Zato je putovanje kroz vrijeme zabavno, Hugh. Ono te navodi na pomisao da

SIRIUS 18
možeš konačno oživjeti prošlost, no to je samo utemeljeno sjećanje, koje te utoliko
više ranjava. Ali, pokušao sam. Vratio sam se ovdje, nakon mog zadnjeg pokušaja
da te ubijem, na palubi Dagmara, i končano otkrio da Louisa nije nastradala u tom
požaru. Da si sada pogledao oko sebe vidio bi me kako stojim na drugoj strani
Mastersonove trgovine, izgledajući jednako blesavo kao i ti. Upravo sam tada
odlučio da ostanem ovdje, zauvijek. Ona se zaljubila u mladog Eichorna....
— Bio je stariji od nas, Andy.
Tarkin se nasmije.
— Takve se stvari zaboravljaju. Zar nije bilo zapanjujuće promatrati nas
kako stojimo tamo vani, na verandi?
— Bili smo sretni. I taj trenutak zauvijek traje.
— Slaba utjeha.
Požurivani Tarkinovim nožem, koji je unatoč lakoći razgovora ostao medu
Solomonovim rebrima, hodali su ulicom, kao dva stara druga, oslanjajući se jedan
na drugog.
— Ali učinio sam što sam mogao. Uredio sam da Eichorn nabavi kočiju.
Ohrabrivao sam ih na bijeg. I ove večeri, za mene prije deset godina, mislim,
dovukao sam truplo ovce u Louisinu sobu. Kad se pepeo ohladio izvukli su ostatke
njenog tijela iz vatre. Prsten koji sam joj poklonio ostavila je na noćnom ormariću,
i ja sam ga pronašao među ruševinama kuće.
— Otišao si na sprovod. Forenzična medicina se 1902. mogla samo
priželjkivati, mrtvozornik je bio pijan, a požar je izbio u ne odveć uglednom
susjedstvu, tako da se on pozabavio tim slučajem najviše desetak minuta. Louisa
Mulvaney je izgorjela u požaru prouzrokovanom nesretnim slučajem. Takva je bila
presuda, Hugh. A ti, ti glupi kućkin sine, povjerovao si mu baš kao i ja. Mislio si
da ubijaš ženu koju si nekoć volio, dok si u stvari pekao samo komad janjeta.
Polako su hodali dok je Solomon buljio u prazno, preplavljen neposrednošću
prošlosti, a zvuči i mirisi oko njega govorili da su još jednom u Leveeju, koji
nikada nije spavao.
— Ovo je dobro mjesto — reće Tarkin dok su ulazili u Salon Usamljene
zvijezde i Vrt palmi. — Vjerujem da to znaš. Mjesto je bilo isto, svjetla su bila ista,
zubi su bili isti, lica su bila ista.
— Hej Mickey! — poviče Tarkin šankeru. Daj nam neki od svojih
specijaliteta! I džin za mene.
Slijedećeg trena je pred Solomona položena čaša tmaste tekućine, u koju je
ovaj bezizražajno piljio.
— Ispij to — reče Tarkin. — Bolje ćeš se osjećati.
Solomon ga pogleda.
— Pokušao si me, onako mladog, ubiti. Zašto Andy? Ja ništa ništa nisam
učinio.
— Začepi i pij.
Solomon slegnu ramenima, i s držanjem Sokrata koji ispija kalež kukute,
isprazni čašu. Lice mu se iskrivi u grimasu.
Tarkin se nasloni i pogleda jedva vidljivu oznaku iza bara.
— Probajte specijalitet Mickeya Finna — pisalo je. U Chicagu, 1902.,
Mickey, jako sredstvo za uspavljivanje, kloridni hidrat i alkohol, inovacija u
umjetnosti opijanja mušterija, još nije bilo ozloglašeno.
Solomon glasno zastenja i zakoluta očima, prevrnuvši se sa stolice.
— Zašto sam proganjao mladog Hugha Solomona? Zato jer sam znao da će
me on naposljetku dovesti do krivca — reće Tarkin. Sad te imam, kurvin sine.
Solomonovo tijelo najednom iščeznu. Tarkin, ukočena pogleda, pade tromo u
svoju stolicu. Drhteći je otpio gutljaj džina.

SIRIUS 19
 — Ne mogu početi sve ispočetka — reče samome sebi. — Ne mogu.
Još uvijek je sjedio tako, klonuvši nad svoje piće, kad osjeti oštar udarac
laktom po lijevoj strani glave, i hladnu iglu injekcije kako klizi u njegovu
stražnjicu.
Studeni 949 n. e.
Solomon je posrtao ulicom u Aleppu. Nosio je teški vuneni ogrtač, kojeg je
kupio da bi se njime ogrnuo preko laganog, prugastog odijela, a koje je spadalo u
visoku čikašku modu ranih godina dvadesetog stoljeća. Žalio je za trgovačkim
odijelom koje je prodao preprodavaču odjeće. Zastao je kraj stola sa robom i
zadnjim kovanicama kupio kratak, zaobljeni mač, ne zaustavivši se da se pogađa s
vlasnikom.
Još nije bilo kasno da sa svime prekine, mislio je u sebi. Bio je smušen i
osjećao je mučninu. Pred očima su mu bljesnule vizije plamenova, napuštenih
katedrala i dugačkih, popločenih hodnika Vremenskog centra. Mickey i
prekomjerne doze Tempedrina prouzrokovale su da klizi kroz vrijeme kao mokar
sapun po podu kupatila. Dlan na balčaku mača je bio znojav.
Konačno ga ugleda kako stoji pred al-Bukharijevom radnjom, visok i suh, i
razgovara sa niskim, nezgrapnim draguljarom. Obuze ga mržnja. Podiže mač, i
napadne ,vristeći.
Raniji Solomon vješto odbi udarac. Očajan i onemoćao od droga iz Mickey
Finna, kasniji Solomon mu nije bio dorastao, i zarinuta oštrica onog drugog, mu
olakša bol. Sruši se na prašnjavu cestu. Drugi Solomon pobježe.
Al-Bukhari se približi spodobi ispruženoj pred njegovom radnjom. Da li je to
uistinu bio Ifrit? Ifriti su bili mučitelji i prevaranti, ali se nisu bavili krivnjama i
grijehovima ljudi, jer je njihova esencijalna supstanca bila vatra a ne zemlja. I oni
zasigurno nisu krvarili tako da im se krv sakuplja na trbuhu, dok se uvijaju oko
smrtonosne rane. Odgurne tkaninu s lica i zagleda se u Solomonove oči.
— Zavnab! — poviče preko ramena. — Donesi vode! Brzo! — Kleknuo je i
položio muškarčevu glavu u krilo. Zavnab istrči iz radnje i zastade, širom
raskolaćenih očiju, spazivši okrvavljenog čovjeka. Pruži al-Bukhariju kalež i on ga
prinese njegovim ustima.
— Ti nisi njegov brat. Niti si slika i prilika džina, kako sam isprva mislio. Ti
si on sam.
Solomon se zagrcnu.
— Jesam. On će sada mnogo zgriješiti... Želio sam ga spriječiti. Ali to je
nemoguće. Sve je bilo predodređeno i ja nisam mogao ništa ućiniti.
— Tvoji grijesi su tvoji vlastiti — reče al-Bukhari. — Zar nisi sam odabrao
da ih počiniš?
On sklopi oči i vidje brod krcat mrtvim ljudima, nasukan na pješčane dine, na
obalama hladnog, sivog mora. Kuća je gorjela a konj njištao. Ljudi su se živi
smrzavali u kovčezima na snijegu. Bili su vezani u čvor, poput zamršene
kaligrafije na kupoli džamije. A ime čvora bilo je Krivnja.
— Morao sam... povijest... što se dogodilo moralo se dogoditi ili bi...
— Ono što se dogodilo moralo se dogoditi jer si ti učinio da se tako dogodi
— reče al-Bukhari u trenutku potpune mentalne lucidnosti. Jedva je bio svjestan
svojih riječi. — Samo, tada je to bilo neizbježno. Tvoja je sudbina, prijatelju, u
tvom karakteru, a ne u Vremenu.
— Sudbina. Evo ti dio tvoje sudbine, al-Bukhari. Uradi s njim štogod želiš.
Za manje od šest godina, bizantski će car, Nicephoras Phocas, napasti Siriju,
opljačkati i spaliti ovaj grad Aleppo. Tebi nedostaje Bukhara, ta divna zemlja.
Neka to bude tvoja misao vodilja. A možda će to donekle odriješiti i moje grijehe.
Ali sada... uzmi ovo, uzmi ovaj prsten. — Skinuo ga je s prsta. Imao je oblik zmije

SIRIUS 20
koja grize vlastiti rep, i oči od krhotina smaragda. Tako je, uz posljednji uzdah,
Solomon izdahnuo.
Slike nestadoše iz al-Bukharijevog uma, i ostala je samo tržnica, s mrtvacem
nasred ulice, a njegova je košulja bila okrvavljena. Drugi su došli i odvukli tijelo.
Lipanj 1902 n. e.
Starac je stajao iza štaglja, umorno se oslanjajući na ogradu od kolaca, koja je
obilježavala kraj parcele, pogledavajući u svjetla Mulvaneyeve kuće. Noćni
povjetarac s jezera je bio svjež, ali ni izbliza tako hladan kao što je bio u Sibiru, u
teretnom vagonu na sporednom kolosjeku. Drhtao je. Tarkin, blizu smrti, putovao
je kroz vrijeme bez injekcije Tempedrina, da bi se vratio na ovo mjesto, u srce
događaja. Bilo je nešto prije ponoći
Za nekoliko minuta, Solomon on će se pojaviti iza kuće i zapaliti štagalj, kako
bi povijest mogla krenuti ispravnim tokom. Tarkin se polako probijao kroz mlade
platane koje su rasle između štaglja i ograde. Podupirao se o njih dok je prolazio,
osjetivši u ruci glatku koru mladog drveća. Prošlogodišnja trava je šuštala pod
njegovim stopalima:
Mali plamičak bljesne pred njim. On stade i zažmiri. Dva dječaka, od nekih
desetak godina, čučala su u uglu štaglja pokušavajući pripaliti lulu. Nije to bila lula
od kukuruznog klipa već od teškog plemenitog drveta, vjerojatno ukradena iz
očeve radne sobe. Mrmljali su, usredotočeni na posao, i nisu primijetili Tarkina.
Jedan dječak oprži prst, opsova i ispusti šibicu na suhu travu. Ona istog trena
planu. Dječaci vrisnuše i pobjegoše.
Provirio je iza ugla. Visoka spodoba u prugastom odijelu, ukočeno je hodala
od Mulvaneyeve kuće prema stražnjem prozoru štaglja. Zvono je odbilo ponoć.
— To bi bilo sve, Hugh. — prošapta Tarkin i utaba stopalima posljednje,
vrele čestice pepela. Napravili smo svoj izbor, i on je odabrao nas.
Studeni 949 n. e.
Al-Bukhari je sjedio prekriženih nogu i, zapanjen, gledao u prsten. Nad njim
se nadvi sjena.
— Da li ste vi draguljar al-Bukhari? — reče mladić, vrlo blijeda lica i divlje,
crvene kose.
Sjevernjak, možda Rus. Oči su mu blistale. Vjerojatno zaljubljen, pomisli al-
Bukhari u sebi. Kad se odstrane mrtvi, još ima vremena za ljubav.
— Ja sam. — Stajao je. Bit će vremena da razmišlja o plamenovima koji će
uništiti Aleppo. Zaista mu je očajnički nedostajala Bukhara...
— Došao sam da mi izradite prsten za nekog važnog. — Mladi Tarkin
pokaže na prsten kojeg je al-Bukhari držao u ruci.
— Čuo sam za vašu vještinu i znam da ga vi možete izraditi. Želio bih, ako je
moguće, prsten vrlo sličan vašem.
Preveli Melita Bačić i Ivan Bilosnić Objavljeno posredstvom GPA, München

SCAN i OCR: Sekundica

Ispravka i prelom: MasterYoda
www.sftim.com

SIRIUS 21
Drevni japanski običaji inspiraciju pružaju piscima svih žandrova. U ovoj
tvrdoesefovskoj priči japanski motivi korišteni su na klasičan način, na
kiberpankerski, dajući joj divnu, specifičnu, čak liričnu atmosferu.

P laninski obronak bijaše pogođen. Grane drveća ostadoše ogoljele, svin.ute u

mutantne bonsai grčeve ili pak potpuno odsječene. Kora na nekim mjestima
bijaše pougljenila, a na drugima poprimila onaj čudni, glatki, srebrnasto-suhi
odsjaj kao da je drveće najednom oboljelo od neke prijetvorne kožne bolesti.
Pogođeni obronak nadnosio se, međutim, nad prizorom još većeg razaranja.
Ogromni kratter bijaše stravičnom silom izduben u dolini pod njime. Okruživahu
ga prstenoliki nakopi pocrnjele zemlje, a središte njegovo bijaše mrljavo
grudičasto-zeleno, nalik lošem jantaru. Ptice ga ne nadlijetahu, ni malene životinje
ne lutahu njegovim rubovima.
Na obronku, jedno palo drvo se pomakne. Polako, razgrćući zemlju i komadiće
uništenog lista, ono se uspravi. Sivo korijenje zatreperi i zaroni u zemlju. Na jednoj
grančici pojavi se pupoljak, sam i blijedo-zelen. Drugi mu se pridružiše, iskačući u
čudesnom obilju i raskoši. Nabubriše, popucaše, rastvoriše u listove poput zelenog
plamena, jedri i zdravi.
Trenutak drvo zastade usred šume drvenih kostura. Tada se i druge grane

SIRIUS 22
stadoše uspravljati i izravnavati, debla podizati, korijenje ukapati, krošnje osipati
zelenom vatrom i, za koji tren, ranjeni obronak ponovo bijaše kao nekad.
Na kamenu, na proplanku poviše doline, sjedio je jedan lik. Bijaše ženski, iako
je gusta crna kosa bila zategnuta u čvrsti čvor na vrh glave, a odjeća muškaračka:
kimono ispod jednostavne crne hakame. Lice bijaše široko, no ne sasvim okruglo,
a oči duge i uske. Prsti kojima zamišljeno dodirivaše svoju trokutastu bradicu
bijahu tanki i vitki.
— Upečatljivo — progovori glas iza nje pokušavajući održati notu grubog
samopouzdanja, ali se umjesto toga gotovo slomi.
Žena skoći na noge. Bijaše mlada, tek prešla dvadesetu, ako i toliko. Jedan
pramen kose oslobodi se i padne joj preko lica.
— Kako si dospio ovamo? — upita oštro.
Uljez izroni iz sjene drveća na nižoj strani krčevine. Bijaše odjeven u bogati
kimono ukrašen ždralovima u letu, glave obrijane osim pramena skupljenog uzduž
tjemena, a za pasom mu bijahu dva mača: da-sho. Lice mu u građi bijaše uže od
njenog, iako možda više djetinje zaobljeno. Inače sličnost medu njima bijaše velika
i Iako uočiva.
On se nasmiješi.
— Imam svoje veze. Dok ti razmišljaš, ja djelujem... sestro.
— Ti smetaš — reče ona okrećući se od njega.
— To i hoću. — Kratkom kretnjom on pokaže prema krateru, sad već dopola
obraslom lisnatim zelenilom. — Zašto nisi obnovila i ovo kao što si obnovila
planinu Takara?
— Želim razmišljati o značenju ovog kratera. I ni najmanje ne želim uprljati
uspomenu na našeg oca, HIDETADA-san.
— Značenje ovog kratera je da naš otac nije postupio s dovoljnom
odlučnošću kad je trebao. Odat ćemo počast njegovoj uspomeni ako se ne
oglušimo na njegovu zadnju poruku i ako odbijemo ponoviti njegovu grešku.
Ona pokaže na mladićeve mačeve.
— Izigravaš samuraja u službi.
— Mogu reći. sestro moja, da mi jesmo stvoreni od bukea, od ratničke kaste.
Također mogu reći da ja zaista i služim, u širem i većem smislu. Ja služim narodu
Japana. I namjeravam služiti cijelom čovječanstvu.
— Prisiljavajući ga da se pokori tvojoj volji?
— Poslušaj me, MUSASHI-san — reče on, a njegove ranije oholosti nestade
i zamijeni je uvjerenje, iskrenost gotovo djetinja u svojoj snazi. — Mi imamo
snagu veću od ijednog ljudskog bića. Mi imamo moć. Nije li naša dužnost da
upotrijebimo tu moć i povedemo svijet s ruba samouništenja natrag prema redu?
Ona ponovo sjedne na kamen i položi dlanove na koljena.
— Ako upotrijebimo svoju moć na taj način, HIDETADA-san, postat ćemo
ono protiv čega se trebamo boriti. Uništiti ono što pokušavamo spasiti.
Njegovo se lice smrači.
— Slabost! Takva je sentimentalnost i navela našeg oca da se uništi!
— Govoriš o poštovanju uspomene našeg oca. A ipak si ti onaj koji ga
sramoti odbijanjem da prihvati značenje njegovog zadnjeg dara.
— Mi ne smijemo biti protivnici.
— Ni ne želim ti biti protivnik.
— Onda mi se moraš pridružiti.
— Ne mogu.
On polakim pokretom izvuče svoju katanu i podiže je objema rukama.
— Veoma žalim, ali giri nadmašuje ninjo. Nisi trebala doći nenaoružana,
sestro moja.

SIRIUS 23
 Kamen poleti s obronka i sune prema njegovom licu. On ga dočeka mačem.
Oštrica se prelomi nadvoje. Njen kraj pade na tlo poput vodenočeličnog lista.
— Na kamenu otupljuju škare — reče djevojka. — Ti nisi trebao zaboraviti
da je ovo moj proplanak, brate.
I trave se obavije oko njegovih usandaljenih stopala, dok su se njegovi prsti u
plavom tabiju s uzrokom od krugova borili da se oslobode. Grane drveća
posegnuše za njim još dok je on posezao za drškom svog wakizashija, grane nalik
dvjema divovskim lijanama-blizankama, i oviše se oko njegovih ruku,
zarobljavajući ga. Ipak se nije predavao; nastavio se otimati vičući od bijesa i
razočaranja, a vjetar se podiže iz doline i malo kamenje zaspe ga poput tuče.
Njegova se sestra nasmije dok joj se kosa rasipala iz čvora divlje lamaćući na
vjetru. Nepopustljive grane pojačaše pritisak, saviše se. U trenu prije nego će ga
slomiti, mladi samuraj ispusti jedan zadnji očajnički krik i sva čvrstina nestade iz
njega. Njegov se lik rastopi u sjajnu prašinu koja se raspe u vjetar poput pregršt
praha dragog kamenja.
Vjetar zamre. Trava se povuče u zemlju. Grane poprimiše svoj prijašnji nevini
izgled.
I smijeh mlade žene također zamre. Na njeno lice sada sjede tuga koja ne
mogaše predvidjeti svoga kraja.
* * *
U petnaest sati i dvadeset i tri minuta lansirna postrojenja na Fukuoka
arhipelagu se uskomešaše. No, dotok podataka na satelit zvan Plutajući Svijet se
nastavi.
— Shuttle spreman za polijetanje s Fukuoke za nekoliko minuta, MUSASHI-
sama — reće dr. Hiroshi Nagaoka klečeći na tami prostirci na podu u svom shoinu.
Shoin bijaše soba veličine šest tatamija, kako je i bilo uobičajeno za sobe u
stambenom prstenu satelita. Uobičajena, međutim, nije bila i činjenica da je jedini
on tu živio. U onoj pravocrtnoj hijerarhiji koja još predstavljaše japansko društvo,
položaj je sa sobom nosio i određene povlastice. Drugo je bilo to što s njime
ionako nitko ne bi svojevoljno stanovao.
— Kao što znate, naši su agenti naišli na određene poteškoće na klinici —
nastavi on. — Na Shinjukuu su bile pobune. Ali sada bi sve trebalo ići glatko.
— Željela bih da me prestanete oslovljavati sa sama. Nagaoka-san —
odgovori glas iz kompjuterske jedinice.
S jedne su strane fusuma vrata od oslikanog rižinog papira skrivala zid. S
druge, metalna struktura tridesetak centimetara dubine i metar visine naslanjala se
na drugi pregradni zid zaklonjen običnim paravanom i tvorila nišu tokonome u
kojoj je visjela Nagaokina dragocjenost — jedan stari otisak drvoreza.
— Kako mogu ja biti iznad vas? — nastavi glas. — Ja nisam čak ni živa. —
Bio je to glas žene od kojih dvadesetak godina. Govor koga je koristila bila je
muška varijanta jezika, kao što to već bijaše kod modernih Japanki... ili kao što je
to bilo moderno do pred četvrti svjetski rat. Moda se danas brzo mijenjala. U
svakom slučaju, tolika ozbiljnost nije mu odgovarala.
Nagaoka popravi naočale debelih stakala u teškim okvirima od kosti, kao što
je činio uvijek u trenucima nesigurnosti.
— Iznad mene ste u svakom pogledu — odgovori birajući riječi tako pažljivo
da se njegovo uobičajeno mucanje jedva primjećivalo.
»Kako neobično«, pomisli, »naš jezik, cijela naša kultura kao da pokušava
izbjeći upravo takvu nesigurnost. A ipak sam siguran da se naša tradicija nije
nikada trebala razviti u smjeru koji bi u potpunosti obuhvatio i ovakovu situaciju.«
Po zvanju on bijaše atropolog, a to je njegovom čestom ispitivanju sebe i
svojih snaga davalo boju introspekcije.

SIRIUS 24
 Glas iz zida uzdahne.
»Kako čudesno«, razmišljaše Nagaoka, »da može uzdisati, a čak ni ne diše.
Oponaša li to ona ovaj zvuk da me umiri dajući si ljudskiji privid? Je li uzdah
svjestan proizvod njene volje, podrutine koju si je ugradila?« MUSASHI, naime,
za njega bijaše neprekidan izvor čuđenja, pogotovo zato jer je i on sudjelovao u
njenom — nikada kompjuterovom — oživljavanju.
— Molim vas — reče kompjuterska jedinica iz zida. — Ja ne želim da se
prema meni odnosite na takav način.
Kakav dražestan paradoks! Sukob dužnosti. Nagaoka se upravo htjede
posvetiti tom pitanju kad li se zvonce na ulaznim vratima oglasi tiho i
nanametljivo, s tri tona oponašajući shamisen.
— Slobodno — reče Nagaoka.
— Naš glavni tehničar poručuje da je došlo do zastoja, MUSASHI-sama —
objasni Nagaoka okrećući se natrag prema zidu kao da MUSASHI i sama nije čula
razgovor.
Naravno, MUSASHI je već znala s kakvom je porukom Ukiyoov glavni
tehničar poslao svoju tehničarku k Nagaoki. MUSASHI je pratila sav promet
prema i od satelita, osim, naravno, privatnih poruka. Ali, ljudskim je stanovnicima
ove svemirske stanice ostavljala njihove .rituale i običaje.
— Preuzimam na sebe punu odgovornost — doda muškarac.
— Oh, Nagaoka-kun, kako možete preuzeti odgovornost za nešto s čime
niste imali nikakve veze? — upita ona.
Sad je već bila dovedena do očajanja, pa je Nagaokinu imenu dodala nastavak
od milja ne bi li ga udobrovoljila, obraćajući mu se kao dijete, ili kao učitelj
najdražem učeniku, gotovo mu se umiljavajući.
Nagaoka se duboko nakloni, čelom gotovo dodirujući tatami. MUSASHI je
prekršila pravilo, no nijedno pravilo nije bilo predviđeno u potpunosti za ovakvu
situaciju.
— Svejedno se stidim — ustraje on dok ga je preplavljivalo ganuće i ushit
krivnje.
Iz kompjuterske jedinice odjekne praskutavi zvuk statike koji bijaše
MUSASHIN način da svome ljubimcu pokaže nestrpljenje. Nagaoki, koji ga je već
i prije čuo, on ponovo oduzme dah: zvuk potpuno odgovaraše ljudskom pokretu
odmahivanja rukom, a očito je bilo da je nastao nezavisno, a ne kao direktna
posljedica natjecateljskog duha MUSASHINIH konstruktora kao što je to bio
slučaj s njenim ljudskim uzdahom.
— Ostavit ću vas, Nagaoka-san — reće ona i povuče se.
Nagaoka se uspravi i klečući se zagleda u prazni ekran. »Opet ta neobičnost«,
pomisli. »Uvijek imam taj opipljivo stvarni osjećaj nečije prisutnosti koja napušta
ovu prostoriju.«
Naravno, na neki je način još bila ovdje, jednako kao što je bila i svugdje na
stanici, uvijek i istovremeno. Ali, njena se je svjesnost usredotočila na nešto drugo
i neće više biti direktno svjesna njega osim ako joj se on sam obrati. A tada će
shosei podrutina privući njenu pažnju, baš kao što bi to učinila i s doktorom
Shimadom ili Katsudom da MUSASHI poželi razgovarati s njima.
— Shosei — reće on osobnoj sekretarici Gen-5 u Ukiyoovim kompjuterima.
— Daj mi sliku Zemlje.
Ono što je prije izgledalo kao praznina fusume od rižinog papira sada se
zatamni u prizor bijelo-izmrljanog kruga nacrtanog na tom crnilu. Iza debelih
stakala svojih naočala Nagaoka zaškilji, zamišljeno kroz oblake tražeći rodne
otoke. Tada shvati da ih je Ukiyoova strmo ukošena putanja prenijela preko južne
polutke.

SIRIUS 25
 — Vrijeme je oluja — promrmlja si u bradu, nejasno se prisjećajući da je to
citat, razdražen vlastitom nesposobnošću da se sjeti i njegovog porijekla. Cesto bi
se znao razdražiti zbog samog sebe i poželjeti da je netko drugi, netko čija bi
priroda bila čvršća i djelotvornija.
Pravo vrijeme oluja, dakako, bijaše prošlo. Nagaoka je četvrti svjetski rat
proveo gledajući vizualne transmisije s nekom vrstom zagađene zatravljenosti kako
se termonuklearne točkice u bljesku stvaraju, šire, prskaju i nestaju na planetu pod
njim. Na kraju krajeva, učini mu se da ga sve to toliko ni ne dira. Osjetio se kao da
na neki način više ne pripada Zemlji. Nemiri i neuroza trećeg rata, godine prisilnog
rada na projektu TOKUGAWA, bijelo-usijano ushićenje njegova uspjeha, pa zatim
izgnanstvo na Plutajući Svijet, sve je to do zadnje kapi iscrpio višak njegovih
osjećaja. Ukiyo sada bijaše za nj sav stvaran svijet i Nagaoka se zasrami činjenice
što ga gubitak više od polovice ljudi koji su preživjeli treći rat nije bolnije kosnuo.
No, za nj kao da su svi koje je ikada poznavao nestali već prije četvrtog svjetskog
rata.
On se okrene prema tokonomi. Drvorez u njoj uvijek bi mu olakšao dušu, kao
što dragocjenost tokonome i treba. Uspomena trenutka koja priziva čeznuće za
prizorom kojeg nikada nije doživio: Hokusaijevo Pod valovima kod Kanagawe,
možda najpoznatije od svih umjetničkih djela Japana. Bijaše to original, poklon
starog Akajija Yoshimitsua znanstvenom timu pod vodstvom dr. Elizabeth O'Neil,
gesta čija je velikodušna darežljivost bila jedinstvena i besprimjerna gotovo isto
onoliko koliko i uspjeh kojega je slavila. U jednom od svojih nekoliko postupaka
koji su gotovo graničili s pobunom, a koje je Nagaoka izveo od kada je izabrao
svoj životni put suprotno željama svog oca koji ga je poslao u Todai na obuku za
Novog mandarina, Nagaoka je prokrijumčario drvorez sa sobom kad ga je Akajijev
na propast osuđeni sin prognao na Plutajući Svijet.
On izvuče kameni tuš i kistiće ispod Hokusaijevog poznatog vala u propnju i
pripremi se za pisanje.
* * *
Mreža bijaše jedan greben.
Široko, kaotično valjanje, amorfno, a ipak s elementarnim redom. Polikromna
rešetka podataka, beskraj sjenovitih stanica čija dubina skrivaše čudesa. Prameni
algi, podatak ukotvljeni u njenu strukturu, lelujahu uspravljene paprati među
njenim, mnogostrukim dimenzijama. Stanovnika na grebenu bijaše mnogo, sjajnih
i neobičnih.
Poput sretnog zlaćanog klobuka MUSASHI klizne među puškarnice
Montastrea, dotakne rubove gorgonske lepeze, uživajući u ljepoti velikog grebena s
osjetima koje nijedno ljudsko stvorenje nije moglo dijeliti, ne bez izravnog dodira s
konstrukcijama podataka koje bijahu MUSASHINO vlastito ja. MUSASHI je
mogla doživljavati i selektivno, poput čovjeka koji zatvara oči da bi se usredotočio
na zvuk ili miris, ili poput lasera koji se progresivno fokusira na sve dublje i dublje
slojeve kristalne rešetke, zamjećujući i hvatajući jedan po jedan holografski

SIRIUS 26
odsječak kristala. Dok je ona bila tako zauzeta, otrcane poslove svakodnevnog
održavanja Plutajućeg Svijeta obavljale su rutine pete generacije čija je najveća
sposobnost bila tek da prepoznaju situaciju koju ne mogu riješiti i da upozore
MUSASHI da je potrebna njena svjesna pažnja
Počela je svoje plivanje kao što to često činjaše asimiliranjem cijele fizičke
matrice grebena podataka kao gestalta, iz milijuna kompjutera-bilježnica
prikopčanih u Mrežu pomoću milivatnih odašiljača geosinhronog pojasa
bremenitog komunikacijskim satelitima. A ona je mogla usmjeriti svoju pažnju na
bilo koju količinu pojedine fizičke strukture, počevši tamo od radnog stola jednog
pripadnika brazilske tajne milicije u Buenos Airesu, pa do komunikacijske
platforme zauvijek obješene iznad Indijskog oceana, odvojena od rata koji je još
bjesnio tamo dolje. U prvim trenucima privikavanja i prilagođivanja bila je
zadovoljna time da obuhvati cjelinu, da je osjeti, poput ronioca koji prelazi dlanom
preko hrapave i bodljikave površine koralja na grebenu, ali bez straha da se otruje
ili rani. Ničega ne bijaše na ovome grebenu čega se trebala bojati. Bijaše to okolje
u kojem bijaše rođena.
Ona zaroni dublje, uranjajući u struje podataka koje potekoše oko nje hladne i
senzualne poput Karipskog mora. Neko vrijeme ostade tako jednostavno kušajući i
uživajući.
Kad taj prvi jednostavni, opipljivi nalet zadovoljstva splasne, ona postade
svjesna rastućeg osjeta da nešto nije kako treba. Struja bijaše čudno zamućena, a
ponori zijevahu u vitičastoj strukturi grebena. Blatni, gusti oblaci nalik
podmorskim muljevitim olujama ograničavahu njene senzorne domete.
Ona, međutim, ne osjeti iznenađenje, već razočarenje.
Ni dataplan, na žalost, nije izbjegao razaranju četvrtog svjetskog rata.
Sveobuhvatno razaranje fizičke matrice razderalo je istovrsne rane i u velikom
grebenu. A ta podudarnost s ekosistemom stvarnoga svijeta bijaše točna: svijet
podataka zacjeljivao bi sam od sebe, obnavljao se i čak poboljšavao vlastite
nedostatke. Do određene granice.
Njen otac bijaše rođen između ratova; ona je o njegovom nastanku uvijek
mislila kao o rođenju, tako, baš kao što je to, činilo joj se je, mislila i o svome. Ali,
kako su napetosti na Pacifiku stale skretati sve više prema novom ratu, on je učinke
trećeg svjetskog rata proučavao na dataplanu. Njegov zaključak bijaše da se
dataplan oporavio i ojačao u odnosu na prijašnje stanje, nakon početnog razdoblja
dislokacije.
Stoga i MUSASHI odvrne svoje osjete od razaranja. Sigurno, šteta će se već i
sama popraviti.
Hoće li?
* * *
— Gospodine direktore.
Nagaoka podiže glavu automatski odlažući svoje štapiće pokraj zdjelice s
rižom kako ih Coriolisova vlačna sila brze rotacije ne bi zakotrljala po stolu.
Pet metara širok i sedam metara dug kotatsu bijaše sklonište od osamljenosti
nametnute vanjskim vakuumom, od nužne podijeljenosti stanice na izolirane
nepropusne jedinice tako strane japanskom načinu života. Japanci na stanici jatili
bi se ovamo, kad god bi imali prilike, privučeni prisustvom jedni drugih.
Nekolicina tehničara i znanstvenika već je bila tu razgovarajući ili gledajući vijesti
na četrimetarskom fusuma TV-u, vijesti o građanskom ratu u onome što je ostalo
od Indonezije nakon četvrtog svjetskog u kojem je žarište ove faze eliminacije bilo
upravo na tom području. Nitko od prisutnih nije bio tako nepristojan i grub da
otvoreno zuri u Nagaoku... za sada. Ipak je on osjećao njihove poglede sa strane
poput kopalja sunčevih zraka kroz lišće.

SIRIUS 27
 — Što mogu učiniti za vas? — upita što je ravnodušnije mogao.
Kao da ima osciloskop u grudima, osjeti kako mu se bilo ubrzava. Uvijek je
svoje obroke jeo klečeći pred tokonomom i dragocjenošću izloženom u njoj,
zauzimajući to tradicionalno najvažnije mjesto u prostoriji zato jer je znao da je to
njegova dužnost. Makar bi ga od toga uvijek zabolio trbuh. Neprestano je bio
svjestan potajnih pogleda sa strane. Dodirivali su se njegove kože poput crveno
usijanih žica.
— Onaj znanstvenik gaijin — zareži Katsuda
Njegovo lice bijaše lice nitkova, s prejakim obrvama, a kosu kao da je
začešljavao kratkim, bijesnim potezima četke. U tijelu bijaše čvrste grade, dobro
razvijen oko hara — trbuha — što je bio starinski japanski uzor snažnog muškarca.
Sposobnost kojom je zračio plašila je Nagaoku gotovo jednako kao i njegova
surovost. Njegov glavni pomoćnik Tomovama stajao mu je iza lijevog ramena i s
neskrivenim prezirom drsko zurio u Nagaoku.
— Tvrdi da moramo iseliti iz Komore 30 — doda Kztsuda.
— Zar je to problem?
Zato jer im je za neke pokuse trebao vakuum, ali ne i nulta gravitacija, svaka
je jedinica satelita bila napravljena tako da se iz nje može isisati zrak po želji,
naravno nakon što testovi sigurnosti pokažu da u njoj više nema nezaštićenih ljudi.
Međutim, iako je svaki član Ukiyoove posade, pa i Nagaoka, bio izabran zato jer je
dokazao da može izdržati brzinu rotacije potrebnu da se dobije i održi jedna
jedinica gravitacije, ipak je prijelaz između relativno visoke rotacije od tri okreta u
minuti u pojasu za stanovanje i nul-jedinice u laboratorijima bio izuzetno težak i
naporan. Uobičajeno je stoga bilo da ga se izbjegava kad god je to moguće.
Nagaokina se pažnja i dalje uporno pokušavala oteti prema televizoru koji je
upravo prikazivao tužno preseljavanje jednog ukrajinskog sela pod nadzorom
nečeg zvanog Nova Crvena Armija, a koja je napadala i nagrizala rubove Ruske
Savezne Kršćanske Socijalističke Republike. Teško naoružani predstavnik
uvjeravao je svijet kako se selo »mirno reformira«. Snimatelj kao da nije imao
previše volje proturječiti njegovim izjavama dok su tužni seljaci vukli noge kroz
olovno-sivu izmaglicu pod prijetećim oružjem reformatora.
— Svijet se raspada tamo pod nama — zareži Tomovama sijekući zrak
oštrom kretnjom u pravcu televizora. — Ovo je naš svijet sada, ovo ovdje, ovo je
naš uchi. Koliko se još dugo moramo ponižavati i sramotiti izigravajući sluge
taninu?
Nagaoka osjeti kako mu se kapci spuštaju poput automatiziranih zaklopaca.
Riječ koju je Tomovama upotrijebio značila je stranac, vanjski, i nije imala ugodan
prizvuk. Nagaoka nije trebao biti antropolog da pročita Tomovamin haragei, govor
trbuha, govor mnogostrukog značenja, jezik tijela. Da je htio reći samo da se radi o
američkom ekspatrioti Thomi, bio bi upotrijebio riječ za stranog državljanina:
gaijin.
»Još nisam njihov«, pomisli Nagaoka. I nakon svih tih mjeseci među njima.
Bijaše to zbog njegovog nedostatka tehničke obrazovanosti, zbog njegovog zvanja
s područja koje su katsuda i njegovi ljudi smatrali mlakom znanošću, kao i zbog
činjenice da je prema njihovim mjerilima on na stanicu stigao kasno. Sve to skupa
u njihovim je očima izazivalo ruglo i podsmijeh.
Nagaoka si ovlaži donju usnu i čvrsto natakne naočale na nos.
— Jeste li potpuno izgubili aisha seishin, Tomoyama-san? Učinit ćemo ono
što nam nalaže dužnost... osim ako prestanemo misliti na sve osim na sebe.
Koža Tomovaminog uzanog lica se napne kao da ju je nešto zateglo na kotur
pozadi lubanje. Nagaoka se mrzio jer je morao uzvratiti na tako nizak i
nedostojanstven način, pozivajući se na »ratnički duh poduzeća«. No, otrcano

SIRIUS 28
koliko mu drago, ovo bijaše sredstvo kome se malo Japanaca moglo suprotstaviti.
Malo, ali ipak je bilo i takvih. Tomovamine oči zasjaše poput staklenih
kuglica. Idućeg puta neće ga tako lako navući na tanak led.
— Moramo ostati odani ili nismo ništa bolji od gaijina koji uvijek jure samo
za svojim vlasltitim ciljevima — zareži Katsuda. — Ali bit će nezgodno. Koristimo
Tridesetku kao skladište.
— Uvjeren sam da ćete vi lako naći zadovoljavajuće rješenje, Katsuda-san.
Katsuda se okrene i tvrdim, bijesnim koracima izađe iz sobe s Tomoyamom za
petama
Ubrzo zatim Nagaoka otkrije, što ga i nije previše iznenadilo, da je ostao sam
uz kotatsu i televizor.
»Isključuju me«, pomisli jednostavno.
Ali svi oni bijahu isključeni ovdje. Izgnanici. Rotacija stanice štitila ih je od
fizičkog propadanja karakterističnog za bestežinsko stanje. Fiziološki, nijedan od
njih ne bi imao zapreke za povratak na Zemlju. No mnogi od njegovog osoblja su u
ratu izgubili domove i porodice. Ili, još gore, nisu znali što je s njima, poput jednog
Omamura kojeg je doktor Shimada držao na sredstvima za smirivanje. Ostali su se
pitali koliko će još dugo ostati išta kamo bi se mogli vratiti. A bilo je tu još nešto,
nešto što je i on sam vrlo snažno osjećao u sebi: rastuća svijest odvajanja i
odvojenosti od nemirnog planeta pod sobom.
»Približavamo se krizi«, zaključi. Stvari se razvijaju u tom pravcu još od
njegovog dolaska. Četvrti svjetski rat bio je samo katalizator, iako je Ukiyo ostao
nedodirnut iznad termonuklearnih olujnih oblaka oko Zemlje. Kriza će uskoro
buknuti.
»Za ime svijeta, što da učinim?«
* * *
Kao što je to često činila, MUSASHI još jednom, zadnji put, zastade prije
nego će izroniti na samom Plutajućem Svijetu. Usmjerivši svoju pažnju na jedno
od vizualnih transmisija smještenih na hektaru kontroliranih solarnih postrojenja
što su lebdjela kraj satelita, ona s divljenjem pogleda umjetni mjesec koji
funkcionalno bijaše njen dom.
Uzevši u obzir sklonost Japanaca da stavljaju estetiku iznad sveg ostalog, za
došljake taj prizor bijaše neugodno iznenađenje: tours nepravilna oblika vrtio se
oko stožera za koji bijaše pričvršćeno nešto nalik glatkoj boci laka za kosu, a koje
u stvari bijaše odbačeni američki raketni tank. Cijela ta građevina nalikovaše nekoj
perverznoj gljivi od kojih stotinjak metara promjera. Sam je satelit nastao
suradnjom YTC-a i bioinženjerske firme Amaguno. Kao što je priličilo njegovim
skromnim financijskim sredstvima, u početku svog postojanja, satelit je izgledao
kao najobičnija bućica s ona svoja dva cilindrična modula od po sedam metara
povezana potpornjem koji ih je okretao brzinom od tri okreta u minuti.
Tijekom godine dodavani su novi i novi moduli, već prema potrebama posla i
mogućnostima budžeta, sve dok se krug nije zatvorio. Kako je istraživanje svemira
bilo skupo, proširivanje satelita obično bijaše sporadične prirode i ovisno o tome
kakvi su se pretproizvodni moduli mogli dobiti za lansiranje ili kakav je svemirski
otpad kružio relativno blizu Ukiyoove niske orbite na četrdeset i petom stupnju i
koliko se isplatilo dovući ga do satelita. To bijahu i glavni krivci za neestetski i
nepravilni izgled stanice.
Sa svog položaja na vilinskom tkanju solarnih kolektora MUSASHI se divila
načinu na koji sunčevo svjetlo, dodirujući plavkasti rub zemaljske kugle, poigrava
na neravnoj površini satelitskog kruga dok se okretao. Promatrano s japanskim
srcem u očima, srcem što bijaše manje opsjednuto geometrijskom pravilnošću od
zapadnjačkog. Ukiyoov je izgled, nalik gradiću sklepanom od daščara naspram

SIRIUS 29
plastičnoj glatkoći toursa, imao svoju vlastitu organsku ljepotu.
S nečim nalik uzdahu, ona se trgne i zaroni natrag u samu sebe.
* * *
Silazeći u Središte Svijeta, Hiroshi Nagaoka je sa svakim prijeđenim stupnjem
sve jače osjećao mučninu od gubitka osjećaja vlastite težine. U drugom prolazu
uzduž stožera postojalo je dizalo, a na dva okomita otvorena pojasa nalazili su se
kontejneri za prijenos većih stvari, no YTC-ova politika bijaše da se zbog zdravlja
treba penjati i spuštati kad god je to moguće, Nagaoka, dovoljno pozapadnjen,
osjeti se sada smiješnim što se pridržava tako sitničavo besmislenih pravila i sada,
ni par tjedana nakon što se svijet raspao po drugi put u manje od jednog desetljeća.
No, on se nastavi pokorno spuštati bijelim, plastičnim nivoima. U svemiru se
ionako ne pruža previše prilike za vježbu, čak ni s umjetnom gravitacijom.
»Osim toga«, razmišljao je usput, »možda obredi i pravila i jesu sve što nas još
veže jedne uz druge.«
Bilo kako bilo, stigle su napokon dobre vijesti. Shuttle je konačno uzletio s
voda Fukuoke.
Središte Plutajućeg Svijeta bijaše disk dužine deset, a debljine pet metara,
okružen, ali nigdje dodirnut petometarskom osovinom spojenom s tanjim dijelom
bestežinskog laboratorija. Magnetske plastične potplate Nagaokinih papuča držale
su ga čvrsto na mjestu u vrlo smanjenoj pseudogravitaciji kad je otvorio vrata i
»popeo« se u obrtni konvertor. On podesi kontrole. Osjeti tapecirani kostur male
prostorije kako ga tren gura u leda kad je konvertor magnetski prihvatio i smanjio
brzinu podešavajući je prema brzini laboratorija.
Kraj Nagaokina lakta zasja zelena sijalica. On gurne zasun otvarača i začuje
tihi poljubac jednog mekog materijala o drugi kad se otvoriše i druga vrata. Ne
prikopčavši se na sigurnosno uže, jer je kao i većina Japanaca dobro znao kad ne
treba doslovce poštivati zadana pravila, Nagaoka se lagano odgurne i zapluta u srce
Plutajućeg Svijeta.
Bestežinski laboratorij bijaše spašeni američki booster shuttla, kojeg su
dovukli cijelim putem natrag do atmosfere umjesto da ga jednostavno bace i puste
da u njoj izgori. Amerikanci su ga namjeravali iskoristiti kao modul u jednoj svojoj
SDI stanici koja, međutim, nikada nije sagrađena. Neočekivano se našao u
prikladnoj blizini Ukiyou, pa su ga nedugo nakon trećeg svjetskog rata prisvojili
YTC i Amaguno. Paneuropejci su podigli tužbu pred Svjetskim sudom u ime
američke vlade u izganstvu u Parizu, ali je Haški sud dosudio da je japanski
zaibatsu izveo zakonski akt spašavanja olupine. PanEuropa je odgovorila
raspuštanjem Suda, ali nije mogla učiniti ništa više. Američka vlada u izganstvu je
nastavila brbljati o eksproprijaciji, ali se izgubila u beznačajnost čak još prije nego
je EuroFront prvi put osvojio Pariz. YTC i njegovi tadašnji partneri nisu obraćali
posebne pažnje na gaijinsku galamu, nego su sretno i zadovoljno iskoristili priliku
da prošire svoj satelit.
Ugodan osjećaj nesnalaženja u prostoru zgodi Nagaoku u valu toplog, zelenog
mirisa. Učini mu se kao da je zabasao u bogatu tropsku prašumu, a ne u laboratorij
na tri stotine kilometara u orbiti iznad Zemlje. Paprat i divovski listovi pružahu se
prema njemu iz svih pravaca, podrhtavajući nježno svojim korjenćićima u vlažnom
povjetarcu.
Na trenutak on ostade uživajući u prividu, a onda ga odbaci. Pristojno pljesne
dlanovima najavljujući svoju prisutnost i posegne za zeleno obojanim užetom
gotovo nalik povijuši i povuće se prema naprijed. Prođe pokraj raznorazne
laboratorijske opreme ispresijecane ravninama u kojima je zelenilo, genetski
programirano da raste na nultoj gravitaciji, uranjalo svoje korijenje duboko u
smjesu poroznih polimerskih kapilara kroz koje je crpio svoju hranu.

SIRIUS 30
 Učini mu se da je Zeleni laboratorij potpuno pust. Nagaoka se posluži drugim
povijuša-užetom, zaustavi se kraj udaljenog pregradnog zida i pritisne jednu ploču.
Rastvori se prolaz i kroza nj on sklizne u Plavi laboratorij.
Izgledom je ovaj laboratorij daleko više odgovarao uobičajenoj slici takvog
mjesta. Kutijasta aparatura bijaše raspoređena oko cilindrične unutrašnjosti
ispresijecane transportnom užadi smireno pastelnoplave boje koja je svojom tako
prejasnom namjenom oduvijek uzrujavala Nagaoku. Iza ovog, iza ladica s odjećom
i zračnih vrata, nalazio se Bijeli laboratorij u kojem je neprestano vladao vakuum
za potrebe onih eksperimenata koji su tražili i zrakoprazan prostor i nultu
gravitaciju.
Jednom za promjenu, Inja-san je bio ovdje i lebdio kraj naprave slične sjajnom
mrtvačkom kovčegu koja je sklapala bjelančevine poput origamija. Preko svoje
uobičajene bedrenice on je nosio barutno plavi kombinezon, iz poštovanja prema
laboratorijskim pravilima, ali njegova stopala bijahu bosa. Prstima jedne noge on
se je pridrižavao za uže, usidravajući se tako na željenom mjestu.
On zirne prema Nagaoki.
— Nagaoka-san. Lijepo vas je vidjeti. Prestrašio sam se da je možda ona
budala Katsuda.
Obojica su lebdjeli ukoso, tako da se je Inja-san našao »iznad« Nagaoke koji je
morao iskriviti vrat da ga pogleda. Nagaoka se obazre i shvati položaj, te se
odgurne naprijed laganim dodirom o elastične nizove.
— Došao sam pogledati kako napreduju pokusi.
— Mažemo oči jedni drugima. Nismo se prihvatili poštene znanosti od rata.
Tratimo vrijeme čekajući da se oni glupani tamo dolje odluče i kažu nam što im
treba. Ako to ikada učine. Možda dolazi vrijeme kad će nas jednostavno zaboraviti
na račun svih svojih tamošnjih problemćića. — Odmjeravajući zvuk svojih riječi,
on zadovoljno klimne glavom. — Možda bi to i bilo najbolje, kad zdravo
promislim. Je li shuttle stigao?
Postavljajući to pitanje, on se okrene i pogleda Nagaoku. Antropolog osjeti
kako mu se želudac grči. Inja-san nije nikada izlazio iz bestežinskog stanja, nije
čak ni nosio elektropak kako bi spriječio gubitak kalcija iz kostiju. Stoga njegovo
lice bijaše tipično otečeno i naduto lice stanovnika nulte gravitacije: fugu.
Tekućine su se u njegovom tijelu preraspodijelile i preselile mu se iz nogu i
donje polovice tijela prema gore, nadimajući mu prsnu šupljinu i lice, od čega mu
oči bijahu još dublje upale u šupljinama, a kapci natekli. Pričalo se da svemir
pretvara svakog gaijina u Azijca. Inja-sanovo lice je, pak, pretvorio u masku
istočnjačkog zloduha, u parodiju na žutu opasnost iz vremena prije drugog
svjetskog rata ili iz Amerike prije trećeg. A najviše zbog natečenih obraza i
podbulih usana, Inja-san nalikovaše japanskom bucanu.
Usprkos svog japanskog zaziranja od tjelesnih deformiteta, Nagaoka se prisili
da pogleda tehničara bez trzaja. Inja-san bijaše na stanici ono najbliže prijatelju što
je Nagaoka imao medu ljudima.
— Shuttle kasni, Inja-san.
— A... Čujem da je na njemu neki veliki znanstvenik, možda netko s kakvim
pravim zadatkom za nas.
Iznenada se on široko nasmiješi. Zubi mu bijahu loši i pokvareni i stoga je on
veoma uživao pokazivati ih.
— I whiskyjem — doda. — Dobrim starim whiskvjem od EasyCo-a, a ne
onom Suntorijevom mačjom pišaćom. Uživaj dok možeš, to ja radim. Veliki dio
EasyCo-a je uništen, a tko zna proizvode li još uopće whisky u onome što je
preostalo?!
— Sva ljudska društva proizvode neku vrstu alkohola za piće — prihvati

SIRIUS 31
Nagaoka prijateljski, a onda se osjeti glupo.
Ustvari, on i nije znao dobro razgovarati s ljudima, nije nalazio pravu mjeru.
— No, pa da, možda ga onda ne žele dijeliti s nama — nasmije se Inja-san
kreštavo i potapša Nagaoku po ruci. — I tako ste došli pogledati što ja radim ovdje
dolje. Kao da se nešto razumijete u to.
Nagaoka spusti pogled.
— U pravu ste, Inja-san. Zaista ja razumijem malo od onoga što se dešava
ovdje i što radite. — Samosažaljenje mu navre u dnu trbuha prijeteći da se prelije u
oči. — Nikakvo čudo da me nitko ne prihvaća. Ja ne znam ništa praktično.
— Samo se šalim. Pustite mi to. Star sam, čak iako ću živjeti vječno. — On
se okrene natrag prema svojoj napravi. — To je ono što mi se kod vas sviđa.
Katsuda misli da zna sve, a ne zna mnogo. Vi mislite da ne znate ništa, ali znate.
— Pokušao sam usvojiti tehničke aspekte...
— Oh, čuvajte taj govor za sastanak odbora, ako uopće ima sastanaka sad
nakon što je i zadnje od Yoshimitsua nestalo. Nikada vi nećete biti tehnolog. Pa što
onda? Prepustite to nama. Vi ste šef.
— Ali što je moj posao?
— Posao? Ništa, ili skoro ništa. Pravite papirnate zmajeve ili se bavite
minijaturnim drvećem. Uzgajajte smirenost. Zar niste vidjeli nijedan film
yakuzama kad ste bili klinac? Budite jednostavno dobrostivi veliki otac, oyabun,
netko u koga će se svi ostali moći ugledati. Više od toga? Samo vi nemojte smetati
njih i oni neće smetati vas. Što može biti jednostavnije?
— Mislio sam da oyabun na kraju uvijek umire u tim filmovima — požali se
Nagaoka.
— Pa, ja ne mogu srediti sve pojedinosti za vas, mladiću. Svi umiru, osim
starog Inja-sana. Jednostavno morate do tog trena stvari iskoristiti najbolje kako
znate.
On se okrene natrag prema svom sklapaču bjelančevina na kojem je treperio
niz zelenih svjetala. Nagaoki se učini kao da mašina ispušta jedan jedva
primjetljivi zuj od kojeg mu se nakostriješiše dlake na zatiljku.
— Pa sad, ja znam da znate jer sam vam to ja sam rekao, da ako hoćemo
napraviti stvarno dobre nanomašine, da moramo biti u stanju napraviti bjelančevine
od samog početka prema našim specifičnim zahtjevima. Također sam vam rekao
da ne koristi samo jednostavno nizati aminokiseline jednu na drugu poput ribe na
konop za sušenje. Bitan je način na koji se bjelančevine preklapaju. Sila teža dolje
na površini otežava proces dobivanja umjetnih bjelančevina jer otežava njihovo
pravilno preklapanje. Zato i nismo imali neki veći napredak u biotehnologiji dok...
— To ste mi također rekli — blago će Nagaoka.
— Oh, dakle tako... Znači jesam.
Lebdeći u svom skvrčenom, polufetalnom položaju karakterističnom za ljude u
svemiru, on nevezano učini par šara prstima po zraku jer ga je Nagaokina upadica
smela i izvukla iz njegovog razgovornog arhipelaga. No, tihi zvon iz kompjuterske
jedinice spasi ga od daljnjeg zaplitanja, kao i Nagaoku od daljnjeg izlaganja
neugodnosti.
— Odgovori — reče on prenoseći svoju zlovolju na uljeza. Na obližnjem
ekranu pojavi se lice jedne tehničarke. .
— Doktore Nagaoka, transorbitalno vozilo je spremno za pristajanje Mislila
sam da biste željeli znati.
— O, gotovo sam zaboravio! — On se zahvali ženi i ekran se zamrači. —
Inja-san, oprostite. Moram ići.
— Nema veze. Vi puzači se bojite bestežinskog stanja. Jedva čekate da
odjurite natrag da vam vaša lažna sila teža povuče sve organe u tabije. No, idite. —

SIRIUS 32
On se okrene i pljesne po naprćenoj stražnjici prema praznom ekranu. — A ti, reci
svom dragom Katsuda-sanu da dođe ovamo dolje na nultu gravitaciju ako se poželi
pozabaviti pravom znanošću...
* * *
— Hiroshi, stari vraže, ličiš mi na soma više nego ikada prije!
Prije nego se Nagaoka stigao uvrijediti, Joanna Fenestri vrhom prsta pomiluje
njegov obješeni desni bri i hitrim ga poljupcem poljubi u obraz. Morala se istegnuti
da bi to učinila. Ona nije bila baš previsoka, jedva nešto iznad metar i pol, ta žilava
ženica u kaki letačkom odijelu kome su se drsko suprotstavljale sjajnocrvene čizme
i pojas.
Nagaoka se nasmiješi uznemireno, ne znajući kako bi joj odgovorio.
— I meni je drago da te vidim, Joanna — reče.
Bilo mu je ugodno ponovo govoriti engleski na nivou višem od obiočnog
tehničkog žargona.
— Samo malo, dušo.
Ona se okrene od njega prema kontrolnoj ploči pristanišne sobe. Na njen
zahtjev pojavi se video-slika njenog hoppera, zaobljenog deltoida ne mnogo
drugačijeg od običnog orbitnog shuttlea, ukotvljenog u standardnoj sinhroniziranoj
orbiti prema Ukiyou na kojih pola kilometra daljine, odmah pokraj jednog para
ogromnih vreća zepelin oblika. Bijahu to vreće s gorivom. Nije bilo nikakvog
razloga da budu od čvrstog materijala, a sklopiva grafitno-polimerna koža nudila je
uštedu i u masi i u volumenu, što su dva najvažnija svojstva kod lansiranja uz
gravitacioni bunar.
Zbog nezajažljive gladi blizuorbitalnih zajednica za materijalima, sirovim i
prerađenim, s površine, običaj bijaše natovariti svaku letjelicu, bez izuzetka, svime
što bi bila u stanju prihvatiti. Ćak ako ih se u prvi tren ni ne bi tražilo, moglo se na
određene kategorije robe sa sigurnošću računati da će prije ili poslije proći uz
lijepu zaradu. Uz same iskoristive letjelice svih vrsta koje su predstavljale tako
idealan materijal za svemirsku dogradnju, rezervno gorivo bijaše jedna od prvih
roba dopremanih u orbitu na ovaj način. Tako je ova talijanska hopperica ostavila
letjelicu na tankiranju tehničarima Plutajućeg Svijeta. Transorbitalna runda bijaše
vrlo suha staza.
Prevoženje medu satelitima u stvari bijaše složenije nego bi to izgledalo
površincima. Sateliti su kružili na nevjerojatnom mnoštvu visina i nagiba, počevši
od komunikacijskih platformi smještenih na geosinhroni i orbitama na 35.720
kilometara iznad ekvatora pa do nastanjenih radionica na svega nekoliko stotina
jedinica čije su se staze mogle nagnuti u bilo kom pravcu. Ponekad je trebalo više
energije da se stigne između jedne orbite i druge, nego da se postigne sama orbita u
prvom mjestu.
No, potreba za putovanjima između satelita je postojala. Najočitija bijaše hitan
slučaj. Bar za satelite čije su orbitalne energije bile dovoljno slične bilo je brže da
im spasilačke ekipe stignu iz svemira nego s dna Velikog Bunara. Tako između
satelita bijaše moguće prenositi medicinsku opremu, rezervne dijelove, pa ćak i
povrijeđeno osoblje. U manje drastičnim situacijama često je bilo ekonomski
opravdanije prenijeti u svemiru proizvedenu robu direktno nego preko površine.
Eto, stoga i postojahu transorbitalni transporteri hopperi. Po veličini bijahu
realtivno mali, aerodinamična oblika jer su ponekad i plitko zaranjali u atmosferu
na svom putu najoptimalnijeg prijelaza. Neki bijahu u vlasništvu pojedinih službi,
a neki pak nezavisnih pojedinaca, poput Fenestrine Zanzare. U orbitalnim
zajednicama bijahu poznati pod zajedničkim nadimkom Pony Express, što je
potaklo zajedljivu opasku u Enciklopediji Universalis o besmisleno upornom
trajanju slike jednog takvog propalog vladinog posla iz devetnaestog stoljeća u

SIRIUS 33
imaginaciji i današnje javne svijesti.
Danas Zanzara nije nosila robu za Plutajući Svijet. Bila je na putu k prvom
Ukiyoovom susjedu, k jednoj stanici nulte gravitacije koja je proizvodila
jednovlaknaste nizove od umjetnog dijamanta. Sateliti i hopperi bijahu povezani
mnogoslojnom mrežom ugovora.i dogovora koja je pokrivala cijenu robe,
tankiranje goriva, vozarinu i zakasninu, a koje vjerojatno nitko nije potpuno
razumio. Bijaše to život koga biste izabrali uglavnom zbog ljubavi za nj, a ne zbog
zarade.
Ili je tako bar tvrdila Fenestri koja je iz nekih svojih vlastitih razloga koristila
engleski oblik svog imena Givanna, i čije bijaše preplanulo poput uštavljene kože
jer je ona na svom hopperu imala otvore koji nisu potpuno zaustavljali ultra-valove
svemira, umjesto da na njima ima zatamnjena stakla i da se oslanja na
kompjuterska predočavanja kao što je to činila većina hopperaša. U nje bijaše i
zdrave denoveške ljubavi prema novcu, Nagaoka je to dobro znao, ali uvijek je u
njegovim očima više od toga ona voljela slobodu da živi kako sama izabere.
Nekoliko hitrih udaraca po određenim tipkama ubaci je u vezu između
kompjuterskog terminala na njenom brodu i onog na stanici. Kad se uvjerila da se
škakljive operacije tankiranja odvijaju u redu, ona se ponovo okrene Nagaoki.
— Ne baš da je bilo neophodno — reče onim svojim odrezanim
sjevernotalijanskim naglaskom. — Ali ženska je privilegija da stalno brine. Ja sam
staromodna cura.
Svinuvši ruku u laktu, ona je ponudi svom domaćinu. Nakon trena oklijevanja,
Nagaoka je prihvati i povede prema dizalu.
— Nevjerojatno — reče Jeanna Fenestri.
Sjedeći prekriženih nogu na tatami podu kotatsua ona je medu dlanovima
okretala zemljanu šalicu iz tokonome. Bila je to šalica nepravilna oblika, naizgled
gruba i neobrađena, smeđa, poprskana sjajnom ocaklinom nalik oblacima koji
lijevaju kišu.
— Ovo je Amagumo? — podiže ona upitno jednu svoju tanku obrvu prema
njemu.
— »Kišni oblak« — potvrdi Nagaoka klimnuvši. — Raku šalica za čaj
majstora Koetsua. On je bio suvremenik Musashi Miyamota. Čula si za tog velikog
samuraja drevne prošlosti?
— Musashi, da — promrmlja žena pridržavajući šalicu za donji rub vršcima
prstiju. — Pa što će ovdje?
— Bila je simbol korporacije Amagumo. Kad je Plutajući Svijet prvi put
počeo raditi, otkupili su je od Mitsuija, koji ju je imao u korporacijskoj zbirci, i
poslali ovamo na ceremoniju otvaranja. — Nagaoka se sramežljivo i skromno
nasmiješi. — Ja tada, naravno, nisam bio ovdje. Akaji-sama ju je zadržao kad se
Amagumo povukao, kao kaznu za njihovu nedosljednost.
Nagaoka prihvati šalicu od Fenestrijeve, uživajući u osjećaju grubosti njena
materijala pod jagodicama svojih prstiju, u osjećaju prirode u njoj. Iz nje je on
crpio snagu. Možda je upravo stoga sad i usmjerio hopperašićinu pažnju na tu
šalicu.
— Zar nije neobično imati dva slavna umjetnička djela na stanici ove
veličine? Ovu i onu tvoju sliku.
— Drvorez — ispravi je Nagaoka pristojno zureći nekamo neodređeno
pokraj nje dok je to činio. — Za razliku od Amaguma, on je rijedak, ali nije jedini.
Izvor je velikog ponosa za svo osoblje Ukiyoa da imamo dva takva istaknuta
umjetnička blaga.
Promatrala ga je, a njena usta poprimiše izraz koji naglasi bore oko njenih
očiju i u kutevima njenih usana. Bore pokazivahu koliko toga je ona proživjela s

SIRIUS 34
tim licem, a i ona sama je tvrdila kako je to razlog zbog kojeg ih ne želi dati
ukloniti. Možda je zato i nazivala sebe staromodnom.
Nagaoka shvati da se ponaša poput predsjednika nekog zabitog sela koji
reporterima NHK-a pokazuje seosku novu tvornicu za preradu morskih trava.
Osjeti jad i zlovolju, ali ne i stid. Uvijek mu je bilo lakše razgovarati s gaijinkama.
Makar su ga i one dovele u neugodnost, ipak su očekivale manje nego Japanke.
— I ne radi se samo o tome — nastavi on vraćajući Amagumo u njeno
svetište. — Naravno. Poznaješ li Ukiyoe, slike putujućeg svijeta?
Ona kimne. Njena kosa vjerojatno bijaše kestenjasta, ali tako kratko podšišana
i prošarana sijedima da je bilo nemoguće to reći sa sigurnošću.
— Znam što je ukiyo-e reče. — Makar ne znam što znači to ime.
— »Putujući Svijet« je prvotno bio budistički izraz iz razdoblja Kamakura.
Znači prolaznu kakvoću postojanja. Prema početku razdoblja Tokugawa, jedan
pisac po imenu Ryoi upotrebljavao je tu riječ da označi njome lagodni život kojeg
je vodila aristokracija u Edu. Nakon završetka građanskih ratova i borbi za vlast
više nije bilo toliko razloga za usavršavanje vojnih vještina, a, jasno, samom je
šogunatu bilo u interesu da odvraća plemstvo od bilo kakvih ratničkih zabava i
igara koje bi mogle ugroziti prevlast Tokugawa klana. Tako su se gornji slojevi
odali užicima bogatstva koje je bakufu, vojna vlast, cijedila iz seljaka... Dakle, mi
Japanci nikada nismo prestali misliti o ovome što mi moderni ljudi uz smijeh
zovemo stvarnošću kao o Plutajućem Svijetu. Opsjedaju nas uspomene, omiyage
zalozi i iskustva trenutaka, zato jer je svaki tren prolazan i nepovratan poput valića
u struji planinskog potoka. Za plemstvo Plutajućeg Svijeta ukiyo-e je predstavljao
trenutak njihova vlastita života.. Ponekad su te slike nudile i bijeg, onda kad su
predstavljale malo gorču stvarnost seljake u polju ili kako posrću u snijegu negdje
tamo uz Istočno more na svom putu kući, siromašne ribare pod valovima kod
Kanagawe. Možda je čudno misliti o realizmu kao o bijegu od stvarnosti. A ipak je
ono što je Hakusai nazvao manga, crtanje stvari onakvim kakvima ih nalazimo,
predstavljao stanovnicima Plutajućeg Svijeta svijet tako stran i nepoznat kakvim bi
im se možda činilo i naš vlastiti Ukiyo. Uspomene jedne neodoljivo dražesne
stvarnosti, egzotične poput najudaljenijeg kraja. Nije to toliko različito od vaše
evropske nostalgie de la boue. Ali gle, ja samo blebećem i sigurno ti dosađujem.
Ona ga potapša po ruci. Bjlo mu je neobično i događalo se rijetko da ga dvije
različite osobe dotaknu u razmaku od jednog jedinog dana.
— Da znaš da mi ne dosađuješ. Oduševljavam se učenjem novih stvari. Zato
sam se i vinula u svemir. Ovdje ima toliko toga novog za otkriti.
On žustro klimne glavom, još napol s isprikom. Sprijateljili su se kad ju je
njena Pony Express tura prvi put donijela na Ukiyo nakon njegova progonstva na
satelit. A on još ni danas nije bio siguran u to što je ona našla na njemu.
Povjerovati njenim vlastitim riječima o tome bilo je vrlo primamljivo, ali daleko
prejednostavno da bi to mogao.
— I tako je Amagumo veza sa svijetom ispod nas, s Japanom. Uspomena na
svijet koji će nam možda zauvijek zatvoriti svoja vrata. Mi ih svi imamo, ta
tokonomina blaga i dragocjenosti: svitke, slike, fotografije, čak i iunto, bodež, ili
da, iako ništa tako veliko i veličanstveno poput Hokusaija čiji sam ja nedostojni
čuvar ili ove raku šalice. Ostaci i podsjetnici na dom, dovoljno mali da ne
prekorače dozvoljenu težinu prtljage.
Još uzbuđeno i sramežljivo — zamislite, podučavati nekog tako svjetskog i
hrabrog poput Joanne Fenestri kao da je srednjoškolka! Nagaoka ustade i ponese
svoj poslužavnik do otvora u zidu ne obraćajući pažnju na mješavinu
ravnodušnosti i neprijateljstva u harageiju posade koja je našla razloga da se okupi
u kotatsuu usred Zlatne smjene.

SIRIUS 35
 Kad se vratio, ona je pijuckala čaj i promatrala ga glave nagnute na jednu
stranu. Kratko ošišana kosa, naborano lice i sitan uzrast davali su joj izgled nekog
veoma inteligentnog majmunčića u sobi među ljudima. Nagaoka se duboko zastidi
te svoje misli.
— Razgovaraš sa svojim robotima? — upita ona.
On žmirne s nerazumijevanjem.
— Nešto si rekao tamo kod otvora u zidu. Pretpostavljam da si nešto naredio
jednom od onih prepametnih robota u koje ste vi Japanci tako zaljubljeni.
— O, ne. Ono je bio Toby.
Nije mogao spriječiti brzi pogled po sobi. Pa, posada neće misliti ništa gore o
njemu ako spomene ono nespomenjivo pred strankinjom, makar i samo zbog toga
što očito još gore ni nisu mogli misliti.
— Toby?
Nagaoka kimne.
— Od svih ljudi bar ti znaš kako su skupi roboti u svemiru, skupi u dopremi i
skupi za održavanje, makar pretpostavljam da bi se to moglo promijeniti ako ikada
konačno stave lunarnu rudarsku koloniju u pogon. Čak ih ni mi Japanci, ware-
ware nihonjin ne koristimo previše, osim za poslove preteške ili preopasne za
ljude. Zasad je djelotvornije imati pravog čovjeka za obavljanje nižih poslova.
— Zaboravljam li ja to engleski ili ti stvarno hoćeš reći da imate jednu živu
osobu da vam obavlja sluganske poslove? Takvi se poslovi obično dijele među
cijelu posadu podjednako, bar na stanicama koje ja znam.
On se zagleda u prekrivač palube od rižinog papira i poželi da propadne kroza
nj i pridruži se sklopovima i vodovima i ciljevima umjetne alge od kojih je živio
Ukiyo. Zastidi se i istovremeno se zastidi toga stida: »Vješto prokletstvo
pozapadnjelog Japanca«, pomisli.
— Znaš li pojam eta? — upita, na što ona odmahne glavom. — Znači
prljavština. Nekad smo ga upotrebljavali za kastu toliko ispod Četiri Načina
plemenitih, seljaka, umjetnika i trgovaca da je uopće i nisu smatrali kastom. Nešto
kao Nedodirljivi. Oni su obavljali doslovce prljave poslove poput klanja životinja,
štavljenja koža, skupljanja smeća. Njihovo ime, slijedeći naš japanski običaj
označavanja cjeline jednim njenim dijelom, u stvari znači skupljanje prljavštine,
makar se je tu podrazumijevalo i da su oni sami ta prljavština... Postoje i danas.
Danas se ne zovu eta. Ubili bi te da ih tako nazoveš. Sada su burakumin, ljudi iz
Zaselka. Kad ih se spominje, što je vrlo rijetko.
Nagaoka se glasno zahihoće, a nekoliko tehničara se otvoreno zabulji u nj.
— Čak i sad mi se čini da pričam pornografiju pred tako lijepom ženom kao
što si ti — doda.
Joanna se nasmije.
— Laskavče — reče, iako on to nije bio i ona je to dobro znala.
Ona stvarno bijaše lijepa, iako više zbog života koji je blistao iz njenih
bademastih očiju, nego zbog onoga kako je izgledala prije dvadesetak godina.
— Zašto ga onda zoveš »Toby«? Sigurno to nije japansko ime.
— Namjerno nije. Baš prije rata — mislio je na treći svjetski jer se još nije
dovoljno naviknuo na činjenicu da je bio i četvrti — mnogi je burakumin počeo
uzimati nejapanska imena u znak prezira prema jednoj prerasloj kulturi koja ne
samo da ih je ugnjetavala, nego se iz petih žila trudila da im ni ne prizna
postojanje.
Nagaoka nalije čaj u šalicu.
— Znam da ti zvuči stravično to što mi na Ukiyou pokazujemo toliko
primitivnosti da dodjeljujemo jednog burakumina na proste poslove. Ne
opravdavam se, ali moraš znati da je za Akaji samo i sama činjenica da pusti

SIRIUS 36
jednog od njih na svoj satelit bila smatrana kao nezamislivo napredna i slobodna.
— Nagaoka srkne čaj. — A baš zbog ponašanja poput ovog ubili su ga Mitijevi
plaćenici.
Fenestrijeva skrene pogled s njega i kao da zatrepće brže nego inače
— Ne mogu osuđivati. Tko može reći kakvi će se običaji razviti, ili vratiti,
sada kad se svijet pod nama raspada? Čujem da je popularno čak i mišljenje da se
nas žene opet pretvori u domaćice i strojeve za rađanje djece Za što sam ja
prestara, hvala bogu.
Tišina zavlada među njima. Oboje su osjećali ono što nijedno neće izgovoriti:
da, ako se svijet zaista raspada nakon četvrtog svjetskog rata, da možda više neće
ni moći, a uistinu ni htjeti, održavati svoj podmladak u njegovim jajolikim
ljuskama u orbiti. A svemir još nije postao dostatan samome sebi. I usprkos
teoretičarima i optimistima, još se nije dokazalo da će to ikada biti.
Ona odmahne glavom i ustade.
— Pa, moram reći da je ovo bilo nadasve poučno iskustvo. Dolazim ovamo
već godinama, a nisam naučila toliko o ovome mjestu i njegovim stanovnicima
koliko u ovih zadnjih pola sata. Moram vam se zahvaliti, Nagaoka-san.
Joanna se raskošno rastegne.
— Pa, imam još nekoliko sati prije nego mi se otvori prozor prema Rudniku
dijamanata. Pošla bih i malo prilegla ako izmate kakav ležaj za mene.
— Za tebe uvijek, Joanna — odgovori on i nasmiješi se. Pomisli zatim kako
to rijetko čini.
Ryanosuke Morishige je marljivo radio popravljajući dio solarnog kolektora
na kome su MUSASHINI senzori pokazali talog titana kad mu pažnju privuče
kretanje u perifernom vidnom kutu oka.
»Shuttle«, shvati i bez neke svjesne namjere.
Uvijek radoznalo i željan bilo kakvog prekida rutine, on okrene glavu da ga
bolje pogleda. Shuttlevi su uvijek predstavljali tako lijep prizor naspram pozadine
zvjezdanog neba!
Plavom bojom naslikana na shuttleovom bijelom boku, romajijem napisana
brojka 4 najednom mu poput zvijeri u napadu skoči u lice.
Morishige bijaše provincijalac s planina sjevernog Honshua. Bijaše također i
vrstan tehničar s dobrom praktičnom znanstvenom podlogom, a na Ukiyou bijaše
od dana njegove prve konstrukcije. Ali, kao većina ljudi na svijetu, nije dozvolio
da mu izloženost znanosti oskrvne praznovjerje s kojim je odrastao.
— Shi — vrisne on.
Bijaše to riječ za četiri.
Bijaše to riječ za smrt.
S vrha svoje piramide UI-a (umjetne inteligencije) i dodatne opreme, MUSA-
SHI je mogla upravljati količinom i do pet trilijuna operacija u sekundi. A prije no
što se zadnji slog Morishigeovog krika oteo s njegovih glasnica, ona je obavila
mnoge i mnoge od njih.
Kad je jednom shvatila na koju stranu treba pogledati, sve joj postade jasno
poput otiska blatne čizme nasred svitka Konfucijeva rukopisa.
— Morishige! — poviče. — Zaklonite se!
Bijaše to jedino upozorenje koje si je mogla priuštiti.
U onoj nanosekundi u kojoj je stupila u akciju, MUSASHI se nađe potuno
preplavljena snažnim, sveobuhvatnim jurišem na dataplanu. Mnogoruka UI mašina
spremala se za samo jednu izričitu svrhu: razoriti obrambene mehanizme kojima se
štitila, njenu volju, a pripremni postupci bili su tek koju sekundu pred završetkom.
Perverzna percepcija proteinskih jedinica — i jednako perverzni previd silikonske
jedinice — dali su joj onaj spasonosni dašak prednosti.

SIRIUS 37
 Naslijepo, ona skoči obraniti se milijunom podosjetilnih oružja, ispujena
strahom i bijesom. Cijelo njeno biće usmjeri se na svoju obranu.
Protivudarac kojim je dočekala napad na fizičkom planu nije trebao i leptona
njene pažnje. Cak ni ona nije mogla učiniti ništa da napad zaustavi.
U prvom grču straha Morishige ispusti potporanj solarnog uređaja, on zalebdi
slobodno, a cvijet presjajne svjetlsoti privuče njegovu pažnju. On se okrene prema
njemu.
Hopperovi motori bljesnuše poput sunca. Dok je Morishige zurio zatravljen,
otvorenih usta, hopper se zavrti u tri dimenzije, nedokučivo telotaksičan, poveća
brzinu. Jurne ravno prema Plutajućem Svijetu.
Morishige ponovo krikne.
Aerodinamični nos orbitalnog shuttlea se povuče i otkrije njegovu sondu za
pristajanje nalik nekom stranom metalnom spolovilu ispružeom prema Ukiyoovim
dokovima. U trenu prije nego će se spojiti, transorbitalna letjelica se zabije u nj,
točno ispred njegovih ogromnih mlaznih otvora. Najveći dio pola rezervoara
goriva kojeg je Zanzara uspijela primiti plane u trenu.
Morishige je možda bio praznovjeran, ali nikako ne i neoprezan. Nikako on ne
bi preživio sedam godina u svemiru da je to bilo. Sigurnosno uže zaustavi ga na
svojih pet metara dužine.
On spusti svoje orukavičene šake sa štitnika za lice i zabulji se preda se. Tada
ugleda nešto. Ali, bio je previše potresen da bi se to sjetio ikome pomenuti.
Preznojavajući se nad projekcijom najnovijih narudžbi sirovog mateijala pred
sobom, materijala potrebnog Plutajućem Svijetu, Nagaoka poskoči na zvuk
zatvaranja rešetkastih otvora ventilacionog sistema svojih prostorija popraćen
struganjem i klizanjem plastike o plastiku.
— Ova je jedinica izolirana — najavi razglas svojim mehaničkim tonovima
bezlične umjetne inteligencije. U— z pretpostavku zadržavanja uobičajene razine
aktivnosti, preostaje još deset minuta zraka prije nego se moraju uključiti rezerve
kisika za nuždu. Molim ostanite mirni i nemojte pušiti ili izazivati iskrenje bilo
koje vrste.
— Sensei — reče tada komunikator iskrivljenim, ali odmah prepoznaIjivim
MUSASHINIM glasom.
Kroz pregrade zidova Nagaoka osjeti zvonjavu zvona za uzbunu.
— Spremite se za sudar — upozori bezlični glas iz kompjuterske jedinice.
Nagaoka je čuo kako poziv odzvanja iz zvučnika na obje strane zavojitog
hodnika, svaki idući malo pomaknut u fazi od svog prethodnika.
Spremite se za sudar! Nagaoka skoči na noge i pojuri prema izlazu. On se
otvori na njegovu verbalnu zapovijed višeg reda. S užasom shvati da je umalo
upotrijebio drugačiju šifru, šifru čije je i samo postojanje mrzio i čija bi upotreba
značila izdaju kakvu si nikada ne bi mogao oprostiti: zadnji otrovni poklon Shigea
Yoshimitsua, Akaji-saminog sina, koji ga je prognao ovamo tokom svoje kratke
vladavine.
Dva metra široki prolaz bijaše pun tehničara zatečenih izvan svojih soba ili
radnih mjesta, ili onih koji su i sami znali komande višeg reda. Tehničari u crvenim
uniformama koji su upravo preuzeli dužnost, u zlatnim kombinezonima koji su je
upravo predali, članovi treće smjene koji su trebali čvrsto spavati i bili uočljivi u
svojim srebrnosivim odorama koje su nosili čak i izvan radnog vremena, svi su se
oni sudarali i dovikivali pitanja jedni drugima u tom malom prostoru. Među njima
je vladala ona pritajena vrsta tihe japanske panike... za sada.
— Svi se vratite na svoja mjesta! — poviče Nagaoka. — Ne smijete se zateći
ovdje ako se počnemo raspadati.
Glave se okrenuše prema njima, lica praznih poput djevičanskih listova rižinog

SIRIUS 38
papira koji očekuju nježne dodire četkice za pisanje. Neka od njih se ljutito
trznuše.
»Zašto nemam stroži glas?« upita se Nagaoka mašući rukama nalik cvjetovima
na uvelim, mlohavim stabljikama.
Izolacioni zatvarači skočiše pregrađujući hodnik s obje njihove strane,
zatvorivši Nagaoku u mikrosvemir s desetak prestrašenih tehničara.
Pod se pod njihovim nogama zatrese.
Nagaoki se učini kao da mu je ledeni klistir prsnuo u utrobi. Ovo ne bijaše
neki TV zvjezdani brod u kome posada pada sa svojih stolica svaki put kad nalete
na ovu kvrgu u vakuumu. Većina Ukiyoove posade nikada nije osjetila nešto
slično. Ne otkad su otišli s potresu sklonih Osam Otoka.
Svijet Plutajući se još u jednom razlikovao od poznatih TV-filmova: kad nešto
krene naopako u svemiru — umire se. U principu. Čovjek koji je stajao ni na
rukohvat od Nagaoke se okrene i povrati na perforirani ljepljivi gumeni prekrivač
kojim je bio obložen prolaz, i po Nagaokinim papučama ostavljenim na mjestu
ispred njegovog shoina magnetski pričvršćenih za plastični provodljivi prekrivač.
Prolaz se isprazni. Bez obzira na to što slijedi, nitko to nije želio dočekati
ovako na otvorenom.
— Atmosferska čvrstoća probijena na Sektorima F, H i J — upozori
kompjuterska jedinica. — Molim ostanite na svojim mjestima osim ako ste
dodijeljeni utvrđivanju oštećenja.
»MUSASHU, pomisli Nagaoka dok ga je panika oblijevala žarko poput
sunčevih baklji.
On se baci natrag u svoju sobu nerazumno vjerujući da će mu biti lakše
razgovarati sa svojom štićenicom odande.
— MUSASHI! — poviče on prema ekranu kompjutorske jedinice. Crte
skanera zatrepere preko ekrana. Nagaoka začuje dupinovom zovu nalik cviljenje
podataka koji su se smjenjivali nezamislivom brzinom, prašinu pucketavih
zvukova.
Učini mu se kao da mu se tetive u koljenima tope. Osjeti kako ga pseudo-
gravitacija vuče prema dolje, a preko nje suptilnije poprečno vučenje Coriolisove
sile.
MUSASHI, koji u njega gledaše kao dijete u svog jedinog roditelja.
On izjuri natrag u hodnik ni ne sjetivši se da za sobom zatvori svoj shoin.
Morao je stići do kompjuterske sobe u kojoj se odvijao veliki dio prerade podataka,
iako su se, ustvari, paralelni procesori u kojima bijaše sadržana sama MUSASHI
nalazili raspoređeni po cijeloj stanici, ugrađeni u samo njeno tkivo: pod podom
palube, u pregradnim zidovima, na glavama, mnogostruko prekomjerni i
prekobrojni, kako bi se smanjila opasnost od sabotaže ili slučajnog kvara.
»Sabotaža«, pomisli Nagaoka divlje, trčeći prema teškom zatvaraču što se
ispriječio pred njim na hodniku. No, onda, kako bi sabotaža mogla ovako utjecati
na MUSASHI? Fizička oštećenja dovoljno ozbiljna da se ona ovako zatvori trebala
bi značiti da se stanica doslovce raspada, da njena fizička konstrukcija više ne
može izdržati silu njene brze rotacije. Ali, Nagaoka je bio siguran kao u bilo što u
svom životu da bi on to morao osjetiti, kad bi se to zaista događalo.
Kod pregrade on zastade, već gubeći dah. On ne bijaše jake tjelesne građe, a
uz to se i bojao.
»Moram se sabrati. Moram nešto poduzeti. O, zašto li sam tako beskoristan?!«
Zahvaljujući svom autoritetu, on je verbalnim zapovijedima prve klase mogao
otvoriti svaku izolacionu pregradu, ali nije imao nimalo volje da to učini i nađe se
pred vakuumom koji, poput pipaka divovske hobotnice iz TV-filmova o
čudovištima, poseže za njime. No, ovdje bijaše Sektor C, a sektori koje je UI

SIRIUS 39
proglasila probijenima ležahu na suprotnoj strani od kompjuterske sobe u Sektoru
A, kao i kotatsu i glavni prolaz kojim se ranije bio spustio do laboratorija.
S druge pak strane nije bio ni siguran da može vjerovati UI-u. Izgledalo je da
Gen-5 rutine djeluju normalno, ali njima je upravljala MUSASHI, a s njom se
događalo nešto čudno, stravično i zastrašujuće.
»Zar je moguće da je postojala greška u njenom osnovnom programu koja je
sada tjera u ludilo? O, jadna MUSASHI-sama!« Nagaoka duboko udahne.
Graditelji svemirskih stanica svi su paranoidni, a konstruktori YTC/Amagumove
suradnje nikakvi izuzeci u tome. Kraj svakog pojedinog izolacionog zatvarača
nalazile su se ploče koje ste mogli otvoriti i neposredno ispitati je li idući sektor
pod pritiskom ili ne. Provjera bijaše potpuno mehaničke prirode i nikakva
kompjuterska katastrofa na stanici nije mogla utjecati na nju.
Nagaoka otvori ploču i dlanom udari po kontrolnom gumbiću. Svjetlo mu
dobaci zeleni signal. Dobro, zraka ima. On izvuče zaštitnu kukuljicu iz niše i
svejedno je navuče na se, iako ne uključi i krug kisika u njoj.
Sektor B bijaše prazan. Nagaoka potrči prema idućoj pregradi dok mu je
njegov vlastiti dah pod maskom šumio poput vodopada. Provjera mu pokaže da je i
A ostao pošteđen.
On izreče zapovijed strepeći od onoga što ce naći.
»Da nije elektronska invazija?« upita se u onoj vječnosti koja je trebala
mašinama da pomaknu tešku pregradu iz njene nepokretnosti. Teško je mogao
zamisliti nešto takvo. Kompjuteri bijahu tehničke znanosti na kojem je najviše
napredovao prema kakvom-takvom stručnjaku. On je radio na TOKUGAWI, prvoj
umjetnoj svijesti, iako je njegov prvenstveni zadatak tamo bio da stvara scenarije
za »humaniziranje« programa.
Većina invazija bijaše posao nekog »iznutra«. Svatko tko je radio s mrežom
podataka, a to su bili svi, imao je Ul-rutine sposobne otkriti pokušaje invazije, a što
su ti podaci ili sistemi bili dragocjeniji, to su i obrambeni Ul-i bili sposobniji i
djelotvorniji. Pa, čak su i takozvani virus-programi koji su mogli zaraziti software i
gotovo ga neprimjetljivo okrenuti na način kako i pravi virus napada stanicu i
mijenja njenu DNK, čak su i oni imali svoj lijek u softverskim kopijama umjetnih
lovaca-ubojica kontravirusa koji su zbrisali većinu ljudskih virusnih oboljenja s
lica zemlje još prije rata
Nijedan obrambeni program, naravno, nije savršen. Ali ni MUSASHI nije bila
samo neko tamo skladište podataka za Mitsubishi Bank, Ltd. Ona bijaše živa, a
svijet podataka njen prirodni okoliš. Sudeći prema sposobnostima koje su ona, njen
»brat« HIDETADA i njihov »otac« TOKUGAWA pokazali, Nagaoki bijaše
nezamislivo da bi ikoje ljudsko biće moglo djelovati tako na nju, bez obzira na to
što bi UI pomoćna oprema zapovjedila.
Naravno, nikakve obrane nije bilo ni protiv nekoga oboružanog odgovarajućim
pristupnim šiframa ali takve odgovarajuće pristupne šifre za MUSASHI
jednostavno nisu postojale. Obje generacije umjetne svijesti bijahu zamišljene kao
otporne na vanjske modifikacije, pa čak da su ih pokušali provesti i njihovi vlastiti
konstruktori. Postojali su načini da MUSASHI isključi — »Zaboravi eufemizam
ubije«, pomisli Nagaoka. No to bijaše nadasve složen, »sve ili ništa« postupak. Ne
bi joj mogao ovako pomutiti svijest, ne ovako.
Nešto dodirne centar u njegovom mozgu. Zatvarač se najzad otvorio dovoljno
da se Nagaoka kroza nj provuće, te on to hitro i učini.
S druge strane vladaše zbrka. Kotatsu bijaše smješten blizu glavnog prolaza,
kao i pokraj kompjuterske sobe, pa je posada nagrnula onamo tražeći utočište jedni
u drugima, snagu da se suoče s onim što slijedi. Znanstvenik u Nagaoki, promatrač
u njemu, zamisli se nad tim koliko je dopustio da moral padne među njima.

SIRIUS 40
Postojala su pravila ponašanja u ovakvim slučajevima, ali nitko ih se nije držao.
I Joanna Fenestri bijaše ovdje lica zgrčenog poput utopljenikove šake.
— Moj brod — reče kao u čudu. — Ne javlja mi se!
On je pokuša odgurnuti. Prestrašena gomila navali oko njega poput podivljale
vode kad probije branu i jurne oko kamena u koritu, dovikujući pitanja, izvikujući
optužbe. A Nagaoka nije imao odgovora ni za jedno od toga.
— Nagaoka-sensei.
Jedan tren on nije čuo ništa osim tih šest slogova obješenih u zraku, bremenitih
značenjem poput stiha iz Hokkua. Glas iz zvučnika bijaše iskrivljen do same
granice prepoznatljivosti, ali ipak njezin.
— MUSASHI-sama — poviče on odgurujući ruke što su ga grabile potpuno
nesvjestan toga.
— Nagaoka-sensei — ponovi ona ovog puta jasnije. — Ubila sam.
Nagaoka ostade tako okružen galamom gustom poput teflonskog omotača,
pokušavajući shvatiti ono što mu je upravo rekla. Kao da je tog trena pretrpio
fizičku povredu mozga pa ne može više jasno shvatiti značenje riječi.
— Sto se ovdje događa?
Strani glas se izdvoji iz meteža baš kao što se njegov vlasnik izdvajao iz
gomile tehničara koračajući žustro u svom neprikladnom kaputu zemaljskog
laboratorija uzvijorenom oko onih dugih, mršavih nogu. Amerikanac, dr. Thoma, s
grivom crne kose uspravljene nad onim ružičastim gaijinskim licem i ogromnom
gaijinskom kljukinom od nosa.
Fenestrijeva se unosila Nagaoki u lice.
— Što se desilo s mojim brodom?! — Gotovo je bila spremna udariti ga
— Svi smjesta idite na svoja mjesta — reče on. — Smjesta, rekao sam! —
Nitko ne obrati pažnju na tu zapovijed.
Dr Thoma je gotovo bio stigao do izlaza prema prolazu za središte stanice kad
li se izlaz najednom otvori, a jedan lik u svemirskom odijelu uleti u bujici i vrtlogu
bjelila. Amerikanac se propne poput konja.
— Koji je ovo vrag? — uzvikne.
Lik se okrene podižući ruku. Nagaoki se učini da se i same pregrade nadimlju
od snage triju divovskih eksplozija brzih poput udaraca o bubanj. Prsa bijelog
Thominog laboratorijskog kaputa buknuše crvenilom. On poleti natraške u
kovitlacu svojih dugih strašilolikih ruku i dugih repova kaputa ostavljajući za
sobom tanahnu pokretnu skrletnu maglicu.
Muk koji zavlada bijaše glasan poput pucnja Tehničari se bijahu razletjeti od
Thome i uljeza poput kapljica žive od radoznalog kažiprsta. Savršeni krugovi
Thomine krvi poprskahu palubu i pregrade i strop narušivši bijelo-crnu kariranu
čistoću prolaza.
Za četiri Nagaokina otkucaja srca jedini zvuk koji se čuo bijaše grgljanje iz
Thominih izmrcvarenih grudiju i bilo koje obilježavaše vrijeme u Nagaokinim
ušima. Uljez se okrene prema njemu. Letimično, on spazi lice, tamnoputo, bradato,
luđačkih očiju koje su sijevale iza zatvorene kacige, a tada se njegove vlastite oči
uhvatiše nezgrapne cijevi oružja uperenog u njegov trbuh.
Po prvi put on shvati zašto su revolversku cijev zvali cijevlju. Ova koja je
zijevala u nj učini mu se dovoljno velika da uspuza u nju. Shvati i to da stoji sam.
Čak ni smrt nije mogla biti gora.
Uljez u svemirskom odijelu se okrene. Tehničari uzmaknuše pred revolverom.
Dvojica bijahu ranjena. Jedan je ostao ležati na podu sklupčan u fetalno klupko
bola, a drugi je klečao dok mu je krv curila između prstiju po srebrnastom rukavu
kombinezona. Zurio je u revolveraša očima ukočenim i nepomičnim poput smrti.
Oštra kretnja revolvera uspravi tehničara iz Srebrne smjene nesigurno na noge.

SIRIUS 41
Nekoliko idućih pokreta odvoji tri druga tehničara od prestrašene posade kao što su
nekada davno američki kauboji odvajali telad iz stada. Revolveraš im naredi da
otvore izlazna vrata.
No, još pod režimom izvanrednog stanja, vrata nisu reagirala. Revolveraš se
okrene natrag prema Nagaoki, osjetivši nagonski da je on ovdje glavni.
— Otvori — naredi krutim, grubim engleskim. — Otvori!
— MUSASHI, otvorite ta vrata — reče Nagaoka.
Vrata skliznuše u stranu. Nagaoka primijeti da čovjek u jednom uhu ima zlatni
prsten. Uljez se naceri
— Taoci — reče.
— Flašeta — govorila je Joanna Fenestri odgovarajući na pitanje, a Nagaoka
je jedva bio svjestan da ga je postavio. — Revolver s iglom, tako ih zovu. To je on
imao. Makar, vjerojatno ga je napunio municijom od mekog olova, tako da ne
ispada opasnije, od, znaš, automatskog pištolja.
Ona je jednostavno obožavala tehnikalije. Razglabanje o njima za nju je bilo
pravi anestezik, makar bi sada vjerojatno bilo koja tema bila prihvatljiva samo ako
bi joj skrenula misli s gubitka kojeg je pretrpjela.
— Pričekaj trenutak, molim te — reće Nagaoka preko ramena sa svog
.mjesta ispred kompjuterske jedinice.
Oko njega, desetak se tehničara utrpalo u kotatsu klepećući poput čavki i ne
obazirući se na njegovo prisustvo. Televizijski ekran pokazivao je nikome gomilu
šara.
— Upravo sam dobio vezu — doda. — Oh, Ginny, baš mi je drago da te
vidim.
— Ne seri, Nagaoka — odreže Ginny Saw, matrijarh Rudnika Dijamanata.
— Vama tvrdonošcima nikada nije drago vidjeti fugulice. Ono vas tjera na
povraćanje. A čujem da ste se i usosili.
— Istina, Ginny — prizna Nagaoka previše uzbuđen da bi objasnio što je to
istina. — Mi... Ovaj. trebamo vozilo sposobno za ponovni ulazak u atmosferu.
Mi...
— Odgovor je ne.
Sawina glava bijaše velika, podbula i naduta od bestežinskog stanja. Ona se
okrene, nakratko, da nešto kaže nekome izvan dohvata video-oka, i Nagaoka
ugleda elektropak pričvršćen udobno na njen potiljak ispod čvrste pundžice
prašinaste crne kose. Onda se ona okrene ponovo prema njemu i tek uz napor on
uspije suspreći vidni drhtaj. Lebdeći onako u svom crnom uzanom trikou tijesno
priljubljenom uz tijelo, u polufetalnom položaju, s rukama prekriženim ispred onih
nadutih grudiju, naspram pozadine crnozelenog uzorka koji je prevladavao u
Rudniku, prezirući sve ergonomske konvencije, ona je nalikovala stvorenju iz
starinskih Tohovih filmova o čudovištima, iz dana kad su još koristili ljude u
gumenim lutkama da glume Godzilu ili Rodana.
— Kako to misliš? — upita on snažno zamuckujući. Ipak je shvatila što je
pita.
— Čak kad bismo i htjeli, čuli smo jednu ružnu glasinu da je jedini hopper
unutar šest sati delta-veea upravo eksplodirao pred onom tvojom gadnom
zahodskom školjkom od stanice. Još gore, čujemo da gore drže taoce.
Bijes se stade rađati u Nagaoki. Čak ako i nije bilo živih očiju dovoljno blizu
da vide bljesak kad je Zanzara zgodila Četvorku, bljesak gotovo sigurno nije
prošao nezamijećen. Također, ne bi bilo teško provjeriti da je ta transorbitalna
letjelica najednom nestala iz velikog Zemljinog Opasaća. To je opet vodilo do
svojih zaključaka. Ali činjenica da Sawova zna što se događa u Ukiyou mogla je
značiti samo to da ih je izdao netko od njihovih.

SIRIUS 42
 — U redu — reče.— Drže. Zašto nam nećeš pomoći?
— Mi na našoj stanici nemamo izolacione zatvarače, Hiroshi. I ne želimo da
nam zatrebaju. Plati jednom za slobodu talaca, pa ćeš ih ugroziti samo još više.
Ako smo naučili ijednu stvar u ovom prokletom prevarantskom stoljeću, to je bilo
to. Ako si se zakačio s tim nitkovom, sam si u tome. A ja ti govorim u ime svih u
orbiti, provjereno.
Sawova prekide vezu. Dosljedno, Nagaoka provjeri napredak ekipa na
otklanjanju kvarova i otkrije da su pukotine već zatvorene u svim sektorima i to
ostacima uništenog hoppera. Privremena mjera, jer pravi će popravci potrajati i
nekoliko dana, čak i uz potreban materijal na dohvat ruke.
Umorno odmahujući glavom, on se vrati i klekne kraj Fenestrijeve. Uzme
šalicu s čajem kojeg nije mogao ni okusiti.
— Zašto bi to učinio? — upita je. — Napunio revolver onime čime si rekla?
— Olovna tanad neće probiti oplatu. Htjeli su zauzeti stanicu, a ne uništiti je
Inaće bi jednostavno pucali raketama.
Razgovor bijaše polagan i pažljivo usmjeren kao da njih dvoje balansiraju na
rubu ponora. Jedva da su se vrata ponovo zatvorila za uljezom i njegova četiri
taoca, kad li se bacila na Nagaoku udarajući ga stisnutim šakama i vrišteći da je
uništio njen brod. Napokon ju je uspio zgrabiti za zapešća, iznenadivši se prvo
njenom snagom, a onda također i činjenicom da je može svladati.
Pokušao joj je objasniti da nema pojma o čemu ona to govori. Nastavila je
zavijati i bacakati glavu s jedne na drugu stranu poput životinje uhvaćene u zamku,
a njegove riječi joj uopće nisu dopirale do mozga. Preostali tehničari su se povukli
od njih, pogođeni neugodnošću trenutka jednako kao malo prije divljinom samih
događaja.
Spasila ga je MUSASHI javivši se ponovo iz jedinica smještenih u
pregradama, priznajem da je ona sama uništila Zanzaru kako bi spasila stanicu.
Fenestrijeva je već otprije znala da MUSASHI postoji, iako ju je više smatrala
zgodnom novinom, nekom vrstom znanstvenog zeca iz šešira: malo mudrijom Ul-
jedinicom. A to da joj glas kojeg nije smatrala ništa življim od onog koji bi je
upozorio da joj je prepečenac gotov, da joj jedan takav glas kaže da preuzima
odgovornost za uništenje njenog broda i sredstva kojim si osigurava kruh svagdanji
i tko zna koliko još ljudskih života smirilo je Fenestrijevu u tihi šok.
Takovu ju je Nagaoka natrpao u kotatstu i gurnuo joj čaj u ruke. Onda se
vratio u prolaz u kome su doktor Shimada i njegov pomoćnik pružali prvu pomoć
ranjenima.
Dr. Thoma umro mu je pred očima dok se Nagaoka pun krivnje naginjao
preko liječnikova ramena. Ranjeni tehničar kojeg je otmičar ostavio dobio je par
olovnih kuglica u crijeva, ali Shimada nije bio siguran koliko su povrede teške.
Nijedna nije trebala pogoditi vitalne organe, ali uistinu bijaše nemoguće išta reći
bez detaljnijeg pregleda. Podigoše ga na stol s kotaćima za prenos materijala
regrutiran trenutno u redove prve pomoći i odguraše u bolnićki odjel.
U međuvremenu je Nagaoka pokušao razgovarati s otmičarem, prvo kroz
zatvorena vrata laboratorija, zatim preko kompjuterskog sistema nakon što je
objasnio revolverašu da jedino što treba jest uključiti radio vezu u šljemu.
No, pregovori brzo zapeše. Otmičar, koji se predstavio kao Portugalac,
zatražio je shuttle da ga vrati na Zemlju i, bilo da se Nagaoka odlučio pokoriti
njegovom zahtjevu ili suprotstaviti mu se, očito na stanici nije bilo ničega što bi
moglo poslužiti toj svrsi. Snage sigurnosti YTC-a i milicija prefekture Fukuoka
ponovo su Zaueli veći dio Otočnih lansiranih postrojenja i sad su čistili zadnje
ostatke otpora. Ali, nije baš bilo vjerojatno da će ikakvo vozilo poletjeti u skorijoj
budućnosti. A poatrajat će i da se uredi let s koje druge od. lokacija preostalih

SIRIUS 43
nakon četvrtog rata, s, recimo, La Paza ili Mistrala u Francuskoj.
A kad mu je i ostatak orbitalnih zajednica odbio pomoći (MUSASHI će,
pokušavajući pomoći, pretresti ostale okolne stanice, ali je Nagaoka znao da je
Ginny Saw u pravu) Nagaoki nije preostalo ništa drugo nego da se pozabavi
prastarom i časnom japanskom praksom da ne radi ništa, a nada se najboljem.
On odmahne glavom.
— Tko je to mogao uraditi?
— HIDETADA odgovori MUSASHI.
Nagaoka hitrim, zabrinutim pogledom okrzne Fenestrijevu. I dalje je sjedila
spuštene glave. On opazi bistru kapljicu kako se otkida s njena lica i čini male
kružne valiće na glatkoj površini njenog čaja.
— Kako to mislite? — upita tiho japanski.
— Moj brat — odgovori MUSASHI. — Zatražio je da se pokorim njegovoj
vlasti. Odbila sam. Stoga je pokušao zauzeti fizičku matricu koja sadrži moju
svijest, nadajući se da će me možda time podjarmiti.
Nagaoka se namršti pokušavajući dovesti ovu misao u sklad s nečim
razumnim. No pomisao da bi stvorena jedinica mogla sama od sebe poduzeti akciju
ovakvog opsega i dalekosežnosti, pomisao na borbu za vlast između dva takva bića
— nekako je to bilo više no što je mogao prihvatiti.
»Zašto me to čudi, na kraju krajeva?« razmišljao je pijuckajući zeleni čaj što
se naglo hladio. »Pa stvorili smo TOKUGAWU tako da ima volju. Zašto bi nas
onda čudilo da se njegova djeca ponašaju svojevoljno?
Ipak, bilo je teško povjerovati.
— Kako znate da je to bio vaš brat, MUSASHI-sama?
— Napao me je čim sam shvatila što se događa. Na sreću, ja sam već bila
otposlala Joanna-saninu letjelicu na njegov shuttle. Već me je i prije pokušao
poraziti i pokoriti... na dataplanu, ali nije uspio. Ovoga je puta bolje pripremio
napad. — MUSASHI zastade na tren. — I sada vrši na mene pritisak, ali mogu mu
odoljeti. Neko vrijeme nisam bila sigurna da ću uspjeti.
Olakšanje prostruji njime poput svježe vode kroz korijenje malog bonsai
javora jednog tehničara iz Crvene smjene. MUSASHINO prijašnje ponašanje ga je
prestravilo, baš kao što bi se desilo i kad bi njegova ljudska kćer najednom počela
pljuvati krv, da je imao djece. On u životu čak nije imao ni mnogo ljubavnica. Nije
imao vremena, što je bila njegova osobna šifra sa značenjem da nije mogao shvatiti
što bi ijedna žena mogla vidjeti u njemu.
Fenestrijeva podiže glavu i pogleda ga. Njene oči bademasta oblika bijahu sive
i grozničave.
— Kako to da je ona znala?
Nagaoka se upita koliki dio razgovora je Joanna razumijela. Uvijek se držala
kao da japanski razumije malo ili uopće ne. No on je dobro znao da i drugi ljudi
imaju svoj vlastiti aimai, bez obzira na to koliko su njegovi vlastiti sunarodnjaci
voljeli vjerovati da su takvi trikovi njihovo isključivo pravo i izum.
— Shvatila sam što se događa u zadnjem mogućem trenutku — odgovori
MUSASHI nakon što je prvo sačekala koliko je pristojnost nalagala da odgovori
čovjek. — Upozorio me je jedan tehničar na solarnoj opremi.
Fenestrijeva upitno nakrivi glavu prema kompjuterskoj jedinici.
— Na Fukuoki uvijek imaju dva spremna orbitalna shuttlea u pripravnosti —
objasni MUSASHI.
— To je jedan shuttle više nego obično — primijeti Fenestrijeva.
— Istina, Fenestri-san. Ali, zahvaljujući jednom previdu, kad su dobili svoja
prva takva vozila, na jednome je bio napisan veliki arapski broj četiri.
Fenestrijeva se namršti.

SIRIUS 44
 — I? — upita.
Švicarsko-njemačkom udruženju koje je proizvelo te orbitalne shuttle,
ispisivanje brojeva na prva četiri vozila učinilo se dobrom zamisli, jeftinim znakom
dobre volje i uslužnosti.
Na nesreću, četiri — shi — također znači i smrt. Zaziranje pred stvarima koje
bi na bilo koji način pokazivale taj broj među Japancima je još bilo rašireno. Od
pukog srama, da ne bi morali priznati koliko je praznovjeran narod zemlje koja se
voljela pokazivati kao najnaprednija na svijetu, oni iz uprave Fukuoke nisu baš
tako jednostavno mogli vratiti shuttle natrag u Genevu. Istovremeno, nisu htjeli ni
jednostavno prebojati brojku. Ionako bi svi znali da je bila tamo. Najbolje im se
učinilo da zadrže letjelicu kao rezervnu, u pripravnosti.
Fukuoka je zatim imala sreće. Svaki put kad je došlo do nečeg, uvijek je u
blizini bio još jedan drugi shuttle, sve dok najzad nisu uspjeli povećati svoju flotu
toliko da mogu mirno povući ozloglašenu letjelicu iz redovne službe. Sve je to
dobar posao, uvjeravali su u Fukuokinoj upravi sami sebe, tipično japanski
sramežljivi. Oni će uvijek imati dva rezervna shuttlea tako da nikada ne moraju
lansirati letjelicu o kojoj postoji i najmanje sumnja ili nesigurnost, bez obzira na to
koliko budu inače opterećeni.
I tako, Četvorka nije nikada poletjela.
Do danas.
— Kako sam ja zaključila iz svega, napadači očito nisu mogli uzeti shuttle
spreman za lansiranje jer bi im trebalo previše vremena da ga istovare, vremena u
kom bih ja ili netko drugi prozreo varku kojom bi pokušali sakriti svoje zauzimanje
lansirališta. Netko bistar iz Fukuoke vjerojatno ih je nagovorio da otmu nesretnu
četvorku umjesto redovne rezerve. No, to ne znamo zasigurno dok ljudi na Zemlji
ne provedu istragu.
— Zar to ne možete učiniti vi sami? — upita Fenestrijeva sumnjičavo
podigavši jednu obrvu.
Sok i nenadano izravno suočenje s MUSASHINIM stvarnim sposobnostima
preokrenuli su njeno mišljenje. Nagaoki se učini da za nju sada ne postoji drugo
osim programa.
— Ja nemam tijelo koje bi se moglo kretati i skupljati dokaze, Joannasan. Ne
znam ni koja pitanja treba postavljati ljudima. Znate kako ljudi koji se preduboko
zadube u tehničke znanosti ponekad ne nauče društvene i druge vještine. Možete
me smatrati samo još jednom kompjuterskom stepenicom.
Joanna Fenestri se zbuni. Kao da nije znala bi li shvatila MUSASHINE riječi
doslovno ili ne. Nagaoka joj je upravo htio objasniti nježno da se program to
pokušava našaliti kad sobu najednom preplave ljutiti tehničari.
Nagaokino se srce stisne kad usred njihova vrtloga ugleda Katsudu s
Tomoyamom za petama. Nagaoka ustade.
— Sto se događa? upita blago.
— Napali su nas — zareži Katsuda. — I mi bismo mogli pitati što se događa.
Drugi tehničari zažamoriše u znak slaganja i podrške.
— Odgovor je lako vidjeti: — nastavi Katsuda. Vi, koji tvrdite da ste
Direktor, vi sjedite ovdje pijuckajući čaj s ovom tanin kučkom.
Tehničari se natisnuše naprijed bijesno se derući Nagaoki u lice. Fenestrijeva
ostade klečati na svom mjestu, zatečena i zaprepaštena ovim izljevom sirovih
emocija Poput većine zapadnjaka, i ona je odrasla u uvjerenju da su Japanci
najuljudniji od svih naroda, uvijek fini i pristojni, puni poštovanja prema vlasti. Što
su i bili — većinu vremena. Strašno su poštovali položaj, a ovdje se radilo upravo
o tome: o Nagaokinom položaju naspram Katsudinog. Jer, uz sve svoje
hvalospjeve vjernosti i dužnosti i kokutaiu i ratničkom duhu poduzeća, Japanci su

SIRIUS 45
veoma vjerovali u poduzetnost i proračunatost u onom famoznom na kraju krajeva.
A činjenica je bila da Nagaoka nije baš tako blistavo upravljao stanicom, što mu je
ostavilo malo materijala za obranu od optužbi glavnog tehničara.
»Stranac Thoma je ubijen«, poželi Nagaoka viknuti. »Zar nisi sretan zbog
toga?«
Ali, nije to mogao učiniti.
— Puštamo da vrijeme radi za nas — reče zato pokušavajući izgledati
smiren, proklinjući svoje mucanje. — To se pokazalo najbolje u ovakvim
slučajevima do...
— Bakayaro! — zavrišti Tomoyama bacajući se naprijed kroz gomilu da mu
se suprotstavi.
Kosti njegova lica iskočiše u grubim i oštrim kontrastima kao da mu je koža
od pergamene koju je netko navukao preko kostiju vlažnu i ostavio da se tako,
sušeći se, skvrči i skrutne. Oči mu se povukoše u duplje onako kako je to Nagaoka
primijetio kod američkih Indijanaca athabaskanskog porijekla i onaj udaljeni
promatrač-znanstvenik u njemu postade sada toga svjestan, našavši tako još jedan
dokaz protiv nikad napuštene ideje da su se Japanci razvili nezavisno od ostatka
svijeta.
Ali, glavni tehničar mu danas nije kanio dati utočište u antropologiji.
— Prokleta budalo! — zavrišti ponovo. — Ti si nam ovo sručio na glavu,
samo ti! Ti si nas osramotio!
On podiže ruku do tada skrivenu za leđima. Visoko iznad glave ona zastade i
Nagaoka uzgleda prema kratkoj, zlokobnoj oštrici tantoa, porodičnog bodeža iz
Tomoyamine osobne tokonome, na čijem je sjajnom rubu fosforoscentna svjetlost
poigravala poput luka električnih iskara. Ostali tehničari najednom odstupiše
ostavljajući samo njih dvojicu na toj privatnoj kabuki pozornici. Kutkom oka
Nagaoka ugleda kako Katsuda stoji postrance, a pobjedonosan izraz preplavljuje
njegovo buldoško lice.
Oštrica bljesne spuštajući se.
Nagaoka ostade nepomičan.
Drhtaj namjere odbije oštricu u zadnjem djeliću sekunde dalje od Nagaokinog
desnog oka. Ona klizne i ostavi duboku brazdu u obrazu, od jagodice pa do vrha
brade, presjekavši dugačku, tužnu liniju u kutu njegovih usana. Joanna Fenestri
vrisne.
Nagaoka ostade tako, mirnih očiju, dok mu je krv curila s lica poput neke
vlažne zastavice. Tomoyamine pomahnitale oči uhvatiše se njegovih.
— Zahvaljujem vam se zbog vaše čistoće, Tomoyama-san — reče Nagaoka i
ne zamuca pri tome.
Bodež padne iz prstiju od tofua. Oštrica, posvećena jer njen metal prolivaše
krv, raspori tatami i dršćući se zabode u plastičnu podlogu ispod njega.
Tomoyama se spusti na koljena. Polako, kao protiv svoje volje prisiljen, on se
stade saginjati sve dok čelom ne dotaće tatami pod Nagaokinim stopalima. Kada
ponovo podiže glavu, na njoj bijaše Nagaokine krvi.
Jedan po jedan i ostali tehničari popadaše na koljena i pokloniše se na isti
način. Samo Nagaoka i Katsuda ostadoše stajati.
Klimnuvši pristojno glavnom tehničaru, Nagaoka izađe iz kotatsua.
Nagaoka zastade ispred zatvorenih vrata laboratorija u koji je otmičar stjerao
svoje zarobljenike.
— Hessiane — progovori engleski, koristeći međunarodni izraz za sve
unovačene plaćenike.
Bio je prilično siguran da je i ovaj otmičar počeo na taj način. Portugal bijaše
veliki izvoznik toplih tijela s revolverima, tamo prije trećeg rata.

SIRIUS 46
 — Što hoćeš? — Nagaoka začuje neko nerazumljivo mrmljanje iz
laboratorija prigušeno još kacigom svemirskog odijela i riječi izađoše jasno tek
kroz kompjutersku jedinicu u hodniku. — Je li shuttle spreman?
— Nema shuttlea.
— Nek se radije stvori — odgovori otmičarov glas podižući se prema
vrištanju — ili ću početi ubijati ove majmune!
— Došao sam predložiti zamjenu — reče Nagaoka.
— Ako me ne možeš pustiti s ovog kotača, onda si u govnima.
Vrata Nagaokina ureda se zatvoriše. Nagaoka klekne ispred svoje tokonome i
zagleda se u Portugalca.
Otmićareve oči iza štitnika za lice se pomkanuše.
— To je, znači, tvoj ured, chefe. Ne izgleda baš nekako.
— Meni je dobar.
— Nema namještaja. Na čemu spavaš?
— Futon je spremljen u onom ormaru. To je vrsta prostirke koja se smota i
spremi.
— Na kom vragu sjediš?
Nagaoka dlanom potapše tatami pod kraj sebe. Plaćenik odmahne glavom i
zareži s gađenjem.
— Mogu li vam ponuditi čaja?
— Čuj! Čuj, ova ti je dobra. — U plaćenikovom glasu odjekne jedna divlja,
otkačena nota, poput prestrašenog čovjeka koji trči nizbrdo, ali cijev njegovog
revolvera ne napusti Nagaoku.
»Nevjerojatno kako se čovjek može smiriti pred licem smrti«, pomisli
Nagaoka.
— Ni za vraga, da znaš — odgovori resko plaćenik.
— Mogu ja otpiti prvi, ako bi vam tada bilo lakše.
Svinutim orukavičenim prstom otmičar se kucne o vrh šljema.
Nagaoka si natoči vodu iz slavine u pregradnom zidu, stavi bijeli keramički
čajnik u malu ugrađenu mikrovalnu pećnicu i opusti se klečeći i čekajući da se
voda zagrije. Iza njega otmičar se nemirno uskorača. Nedostatak nečega na što bi
sjeo praktički ga je izluđivao.
Mikrovalnik zazvoni. Nagaoka otvori jedan pretinac, izvadi drugi čajnik i
prstohvat čaja iz izrezbarene kutijice i ubaci ga u čajnik. Zatim ga prelije vrelom
vodom i ostavi da stoji.
U međuvremenu se plaćenik manje-više pomirio sa situacijom naslonivši se na
vrata. U svom nezgrapnom bijelom odijelu ličio je Nagaoki na reklamu za
Michelin gume. Učini mu se nekako prostim da bi netko toliko smrtonosan mogao
izgledati toliko smiješno i nakardano a opet, o»i sam bijaše uzvišen, omamljen i
svjestan toga.
— Nagaoka-sensei — oglasi se MUSASHI iz zida. — Što to radite?
— Nešto korisno, jednom za promjenu.
Plaćenik se namršti. Na sreću, MUSASHI je progovorila japanski.
— Što je to? — upita otmičar svadljivo?
— Moja, hm... Moja sekretarica.
— Zvuči poupt djevojke. Zvuči prilično dobro. Ti, ti je, znaš — on učini
opsceni pokret onim svojim nezgrapnim oružjem — ono, zar ne?
— Bojim se da ne.
— Sensei, molim vas, plašite me.
On odmahne glavom. Njena ga je blizina hrabrila, a ipak sada on poželi da je
može maknuti nekamo drugdje. Makar, sad više ni ona ne bi mogla promijeniti
njegovu odluku.

SIRIUS 47
 — Dijete, ne boj se. Znam što radim. To je jedino što mogu učiniti.
Plaćenik ponovo stade gubiti živce.
— Dosta tog sranja. Ne sviđa mi se da govoriš ono što ja ne razumijem.
— Oprostite — odvrati Nagaoka ulijevajući si čaj u šalicu. — Prestat ću.
Osjećao je kako MUSASHI trepti kraj njega čeznući za razgovorom, čeznući
da mu nekako pomogne. Ali, bila je prestravljena da ne kaže ili učini nešto što bi
moglo potaći otmičara na nepromišljeni čin.
»Pusti je na miru«.
Nagaoka srkne čaj i podiže šalicu.
— Hoćete li i vi? Ja sam pio iz ove šalice, kao što vidite.
Ovog puta plaćenik zastade prije nego će odbiti. Oblizne usne: napetost mu je
isušivala usta. Nagaoka je proveo dovoljno vremena u svemiru da je znao da
vjerojatno unutar šljema ima rezervoar s vodom... iako je lako moglo biti da ga je
plaćenik zaboravio napuniti. Tko bi znao kakav red vlada medu HIDATADNIM
najamnicima!
Također je Nagaoka znao i kako neugodni mogu biti svemirska odijela nošena
pod gravitacijom. Osim toga, i Ukiyiva brza rotacija je ubirala svoj danak,
nabacujući tekućinu u njegovim polukružnim kanalima poput centrifuge u stroju za
pranje rublja, stvarajući u dnu njegova želuca tihu statiku mučnine. Svojih vlastitih
čula opijenih velićanstvenošću trenutka, Nagaoka ga je već vidio kako se nesvjesno
pomiče rubovima pregradnih zidova, lebdeći u smjeru suprotnom od vrtnje kao što
to čine svi nevezani i neprićvršćeni predmeti.
On ponovo otpije gutljaj čaja i ostavi sile da djeluju na drugog muškarca. On
sam bijaše miran poput vode na dnu zdenca.
Plaćenik uzdahne. Dopusti da se cijev revolvera spusti, makar ne dovoljno da
dade Nagaoki nade za bilo kakav pokušaj, sve da je on baš i bio čovjek od akcije.
— Imam dvije kćeri reće čovjek. Od -.. koliko? Devet i deset sada. Borio
sam se u America do Sul za Urugvaj protiv ljudi koji govore poput mene. Smiješan
je ovo svijet. Dva puta su me pustili kući, prije rata. Treći put — sterilizirali su mi
ženu.
On se divlje i groko nasmije.
— Nisam bio doma, pa, ima pet godina. Pan Europejci su zauzeli pokrajinu
gdje žive moji. Stavit će me na ispiranje ako me uhvate. Ipak, vražje bih želio
vidjeti svoje curice..
Po prvi put Nagaoka osjeti kako se koleba.
»Prestani«!, poželi viknuti. »Ne govori mi o tome, ne pokazuj se čovjekom«/!
Morao je provesti ovo. Sada kad je uistinu našao giri nije mogao dozvoliti da se
umiješa ninjo. Bilo bi to više nego može podnijeti.
— Prije nekih, pa, sedam mjeseci žena mi je poslala njihov holo. Imam ga
ovdje u odijelu, kraj srca, znaš li? Tako ih gotovo mogu osjetiti kraj sebe. Stvarno
bih volio da mogu skinuti ovu usranu stvar, znaš? Umirem za cigaretom.
— Mogli biste skinuti šljem — predloži Nagaoka.
Čovjekove se oči suziše i on sumnjičavo zaškilji prema Nagaoki.
— Zar mislite da će pustiti otrovni plin? Ja sam direktor ovog satelita.
— Aha. Znam kakvi ste vi Japanezeri. Oni ti nikada ne bi naudili.
»To pokazjuje koliko znaš«, pomisli Nagaoka suzbijajuć poriv da dotakne
dugu ranu Tomoyamina bodeža. Doktor Shimada je bijaše očistio, posuo
antibiotikom i premazao zaštitnim slojem koji je propuštao zrak, ali zadržavao
onečišćenja iz njega.
Otmičar stade petljati oko zatvarača na šljemu. Oni, međutim, nisu bili
zamišljeni za skidanje jednom rukom. I dalje je držao revolver uperen u Nagaoku,
a po odlučnosti njegovih pokreta bijaše jasno da će ga to zdepasto oružje samljeti u

SIRIUS 48
hranu za ribe učini li ma i jedan sumnjivi potez.
Kako bi ga ohrabrio, Nagaoka ga prestade gledati i okrene oči prema
Valovima kod Kanogawe.
»Toliko je ljepote na ovome svijetu, čak i za takve poput mene. Kakva šteta da
to nisam shvatio ranije!«
— U redu — reče otmičar, a njegov glas odjekne razgovjetno, izravan poput
udarca u lice. — Skinuo sam tu prokletinju. Daj mi čaja?
Nagaoka se okrene natrag prema njemu, gurne svoju napol ispražnjenu šalicu
po tatamiju i natoči si novu. Plaćenik mu priđe, čučne oprezno, pokazujući učinak
rotacije stanice na svoje srednje uho, podigne šalicu i halapljivo proguta njen
sadržaj naglim trzanjem glave unutarg.
Nagaoka podiže svoju šalicu, srkne jednom, dva put, zatim je isprazni u
jednom grčevitom gutljaju.
— Sayonara, MUSASHI-sama — reče on.
— Nagaoka-sensei! — vrisne ona.
Čeznula je za njim, žudeći da može spriječiti nekako ono što je njen učitelj
namjeravao učiniti.
On izgovori nekoliko slogova, riječ bez smisla i značenja. I najednom ona
osjeti osjet trganja. Stravičnom jasnoćom ona ugleda sve što se odigrava u
njegovom shoinu, ali ni ona, ni ijedan od moćnih sistema kojima je upravljala nije
mogao djelovati na te događaje ni energija, ni komunikacije, ni ventilacija. Bijaše
to osjećaj kao u onoj knjizi o zombifikaciji koju je nekoć pročitala — takove su je
stvari uvijek opčinjavale — u kojoj žrtve leže paralizirane fugu neurotoksinima,
naizgled mrtve, a potpuno svjesne rođaka koji nariču oko njih i zemlje koje pada
na njihov lijes.
»Direktna zapovijed višeg reda«, znala je. »Nagaoka, zašto?«
Ona začuje kako Nagaoka izdaje zapovijed odjeljku prema svemiru da se
otvori.
— Ne! — čuo je njen krik iznad vriska zraka što je jurnuo prema van.
Obojani fusuma paravan koji je skrivao izlaz bijaše prva stvar isisana kroza nj
te on nestade na krilima vjetra u neprozirnu noć.
Zbunjen napetošću u kojoj se tako dugo i neočekivano našao i komešanjem u
svom srednjem uhu, plaćenik je oklijevao trenutak, skamenjen. Šljem mu se za to
vrijeme otkotrlja izvan dohvata. Zrak se stade odmatati s njegovih pluća povlačeći
za sobom sluzave vijuge sline i bala iz nosa. On pokuša podići revolver i uperiti ga
u Nagaoku koji je prianjao, vođen nagonom koji čak ni oni što se već odrekoše
života ne mogu tako potpuno suspregnuti, za postolje tokonome. Ali, kovitlac
zraka što je curio van pomete ga s nogu i odbaci o pregradni zid. Plaćenikovi hici
bezopasno otkinuše komade, plastične izolacije kojom su bili obloženi pregradni
zidovi i pod Nagaokinog shoina.
Bujica izlazećeg zraka već stade jenjavati.
»Zbogom«, pomisli Nagaoka pogledom ispraćajući stari drvorez. »Oprosti što
moraš napustiti ovaj Plutajući Svijet sa mnom.«
Plaćenikovo lice stade gubiti boju, a kapilare mu počeše pucati pod kožom. On
podiže revolver, uperi ga najzad prema Nagaoki. Orukavičeni prst se zgrči.
Udarna igla padne i baci iskricu u ništa. Plaćenik ispusti revolver, svojim
gumenastim rukama prekrije si lice i krikne tišinu.
Nagaoka pusti zadnje ostatke zraka iz pluća, zatvori oči i željno zagrli tminu.
— Nagaoka-sensei? — začuje MUSASHIN glas. Jeste li budni?
On ponovo na tren zatvori oći osjećajući laku vrtoglavicu, što mu se znalo
događati ponekad kad bi se vraćao k svijesti pod rotacijom.
— Izgleda da nisam mrtav — uzdahne on.

SIRIUS 49
 Cijelo ga je tijelo boljelo. Svaki udah kao da mu je pržio rubove pluća.
— Niste, Nagaoka-sensei. Spasili su vas iz sobe. Uspjela sam nadvladati
vašu zapovijed i zatvoriti oplatu prije nego je došlo do nepovratnog oštećenja
mozga. Doktor Shimada vam je dao dozu ibuprofena protiv zgrušavanja i za
poticanje oporavka lakšeg oblika trovanja koje ste pretrpjeli. Također vam je dao
injekciju sredstva protiv endrophina jer endrophini znaju usporiti oporavak. Zbog
toga se ovako osjećate.
Zazvučala mu je poput ućenice koja ponosno naizust govori ono cime ju je
nakljukao toga popodneva njen neumjereni ućitelj.
— A onaj drugi? Portugalac?
— Njega nisu spašavali.
Pod drugim okolnostima, značenje njenih riječi možda bi ga sledilo.
— Zašto niste prihvatili moju žrtvu? — upita stoga samo. — Bio sam
spreman otpustiti život.
MUSASHI mu ne odgovori. On stade provjeravati svoje stanje. Očni su ga
kapci pekli. Osjećao je vrelinu po cijelom tijelu kao od predugog sunćanja. U
disanju je bilo primjetno astmatićno škripanje. Posjekotina na licu mu je jednolično
kucala ritmom bila. Ako je onaj nedostatak kisika prouzročio ikakovu trajnu
povredu ili oštećenje mozga, on toga nije bio svjestan. Uostalom, ne bi ni mogao
biti, zar ne? Odgovor ga nije previše zanimao. Kao da se najednom umorio od
neprestanog ispitivanja samoga sebe.
— Sensei, molim vas da mi oprostite.
On upitno podiže jednu obrvu prema ploči kompjuterske jedinice. Shvati da je
u svom shoinu.
— Vi ste mi jedini prijatelj. Vi ste mi obitelj. Drugi se prema meni odnose
kao prema pokusu. Kao prema stvari. O, to se sada ponešto promijenilo nakon
svega ovog. Neki se sada prema meni odnose kao prema bogu... ili đavolu. Ali vi
ste jedini za koga sam ja osoba: Ne želim vas izgubiti, ali... Ako želite, mogu vam
pružiti načina da...
Namjerno nije završila rečenicu.
— Jednom ćeš me morati izgubiti, dijete. Svijet je tako zamišljen. Sve
prolazi osim tebe, tvog brata i starog Inja-sana. Ali sada... Da umrem sada nakon
što sam propustio izlazak u velikom stilu bilo bi prilično nedramatićno. zar ne?
On ponovo uzdahne.
— Nedostajat će mi Pod valovima kod Kanagawe.
— Žao mi je, sensei. Kad je bio isisan iz ovog odjeljka, postigao je
nepredvidivi vektor slučaja. Cak ni ja ne mogu izračunati putanju po kojoj je
nestao. Kad bih i mogla to učiniti, delta-vee potreban da ga se dostigne...
Nagaoka odmahne glavom.
Upita se bi li drvorez ikako mogao ponovo ući u atmosferu i zamisli ga kako
poput plamtećeg lista pada, poput kratkog, sjajnog bljeska koji nestaje bez traga...
Nije ni približno znao je li to moguće, ni o kakvim se fizičkim silama tu radi. Ali,
učini mu se to tako ispravno.
— Mogu nabaviti drugi otisak, sensei.
— Ne, MUSASHI-san, hvala. Neka bude. To je samo slika Plutajućeg
Svijeta.
Prevela Zvjezdana Vlahović Objavljeno posredstvom GPA,
München
WILLIAM GIBSON

SIRIUS 50
 Komadići
hologramske ruže

Ovo je prva objavljena Gibsonova priča, i već je u njoj vidljiv njegov

osebujni stil, vrlo literaran, avangardan, kiberpankerski koji ga je
doveo u vrh svjetske SF-beletristike.
Fragments of a Hologram Rose
T og ljeta Parker je imao problema sa spavanjem. Bilo je nestašica energije;
neočekivani kvarovi delta-induktora su bolno i naglo vraćali nazad svijest.
Da bi to izbjegao, uzeo je još žice, male krokodilske štipaljke, izolirajuću
vrpcu i spojio induktor sa PSP uređajem koji je radio na baterije. Gubitak energije
u induktoru prebacit će uređaj na plejbek.
Kupio je PSP kazetu koja je počinjala osobom koja spava na mirnoj plaži.
Snimio ju je mladi plavokosi jogi s vizualnim poljem 20-20 i abnormalno točnim
osjećajem za boje. Dečka su avionom prebacili na Barbados samo da bi odrijemao i
učinio svoje jutarnje vježbe na blještećem komadu privatne plaže. Mikrofišeja
utisnuta u proziran omot kazete objašnjavala je da se jogi može po volji provesti od
alfa do delta stanja bez pomoći induktora. Parker, koji bez induktora nije mogao
spavati već dvije godine, sumnjao je da je to moguće.
Uspio je proći cijelu stvar samo jednom, iako je do sada znao svaki osjet u
prvih pet subjektivnih minuta. Činilo mu se da je najzanimljiviji dio te sekvence
mala montažna greška na početku razrađene rutine disanja: brzi pogled niz bijelu
plažu otkrio bi lik stražara koji patrolira uz žičanu ogradu sa crnim automatskim
pištoljem preko ruke.
Dok je Parker spavao, energija je nestajala iz gradskih električnih releja.
Prelaz iz stanja delta u delta-PSP bio je kao tamna implozija u drugo tijelo.
Poznatost je ublažila šok. Osjetio je hladan pijesak pod ramenima. Nogavice
poderanih traperica lepršale su na jutarnjem povjetarcu oko njegovih golih članaka.
Uskoro će se dečko probuditi potpuno i početi neku svoju ardha-matsyendru;
drugim rukama Parker je u tami pipao za PSP-uredajem. Tri ujutro.

SIRIUS 51
 Radiš si šalicu kave u mraku, koristeći džepnu svjetiljku kada trebaš naliti
vruću vodu.
San snimljen ujutro iščezava: kroz druge oči, tamna perjanica dima kubanskog
teretnjaka — nestaje zajedno s horizontom po kojem plovi, sa sivog ekrana uma.
Tri ujutro.
Pusti da se jučer složi oko tebe u plosnatim shematskim slikama. Što si rekao
— što je ona rekla — gledajući kako se sprema — kako naziva taksi. Bez obzira
kako ih poslažeš, uvijek stvaraju isti štampani krug, hijeroglifi koji se stječu u
glavnoj komponenti; tebi, koji stojiš na kiši i urlaš za vozačem.
Kiša je bila kisela i trpka, gotovo boje pišaline. Vozač te nazvao šupkom, a
ipak si morao platiti duplo. Imala je tri komada prtljage. Sa svojim respiratorom i
zaštitnim naočalama čovjek je izgledao kao mrav. Pritisnuo je Pedale i otišao kroz
kišu. Ona se nije okrenula.
Zadnje što si vidio od nje bio je divovski mrav koji ti pokazuje srednji prst.
Parker je po prvi puta vidio PSP-uredaj u teksaškom naselju straćara
nazvanom Judyna džungla. Bila je to glomazna konzola prevučena jeftinim
plastičnim kromom. Novčanica od deset dolara ubačena u prorez omogućila bi pet
minuta gimnastike u slobodnom padu, u švicarskim orbitalnim toplicama, skokove
u dvadesetmetarskim perihelijima sa šesnaestogodišnjom manekenkom iz Voguea.
Intelektualna stvar za Džunglu gdje je bilo lakše doći do pištolja nego do vruće
kupke.
Godinu dana kasnije našao se u New Yorku sa krivotvorenim papirima, u
vrijeme kada su dvije vodeće firme izbacile prve portabl uređaje u najveće robne
kuće, točno pred Božić. PSP porno dvorane koje su kratko cvjetale u Kaliforniji
nisu se više oporavile.
I holografija je nestala također, a Fullerove kupole velike poput cijelog kvarta,
koje su bile holo-hramovi Parkerovog djetinjstva, sada su postale višekatni super-
marketi ili su pružile utočište salonima za igru gdje su se još uvijek mogle naći
stare konzole pod izblijedjelim pulsirajućim neonom PRIVIDNA SENZORNA
PERCEPCIJA, kroz plavu izmaglicu dima cigareta.
Sada je Parkeru trideset i piše kontinuitet za emitiranu PSP, programirajući
pokrete oka ljudskih kamera industrije.
Zatamnjenje se nastavlja.
U spavaćoj sobi Parker dodiruje prednju stranu svog Sendai Gospodara sna,
načinjenu od izglačanog aluminija. Pilot svjetlo na kratko zatreperi i zatim se gasi.
S kavom u ruci prelazi tepihom do ormara koji je ispraznila dan ranije. Zraka iz
džepne svjetiljke traži na praznim policama dokaze ljubavi i nalazi pokidani kožni
remen sandale, PSP-kazetu i razglednicu. Razglednica je hologramski odsjaj ruže u
bijelom svjetlu.
Kod kuhinjskog slivnika baca remen od sandale u otvor za otpatke. Spor zbog
nedostatka energije, ovaj se buni, ali ipak guta i probavlja. Pažljivo je držeći
palcem i kažiprstom, spušta razglednicu prema skrivenim rotirajućim zupcima.
Uređaj ispušta slabašan vrisak kada čelični zupci režu ojačanu plastiku i zatim je
ruža pokidana u tisuću komadića.
Kasnije sjedi na neraspremljenom krevetu i puši. Njena kazeta je u uređaju,
spremna za ponovno emitiranje. Snimke nekih žena ga zbunjuju, ali sumnja da je
to razlog što sada oklijeva uključiti uređaj.
Otprilike četvrtina korisnika PSP-a nije u stanju ugodno asimilirati subjektivnu
sliku tijela suprotnog spola. Tokom godina neke su zvijezde emitiranog PSP-a
postale nevjerojatno androgine u pokušaju da pridobiju i taj segment publike.
Ali Angeline vlastite snimke nisu ga nikad prije zastrašivale. (Što ako je

SIRIUS 52
snimila ljubavnika?) Ne, to ne može biti Stvar je jednostavno u tome što je kazeta
jedna potpuno nepoznata kvantiteta.
Kad je Parkeru bilo petnaest, roditelji su ga ugovorom vezali za američku
podružicu japanskog trusta plastike. U to se vrijeme osjećao sretnim; broj prijava
za učenike s ugovorom bio je ogroman. Tri godine je živio sa svojim kolegama u
domu, svakog je jutra pjevao himne kompanije u grupi i obično je uspijevao preći
ogradu oko doma najmanje jednom mjesečno zbog cura ili holodroma.
Ugovor je trebao isteći na njegov dvadeseti rođendan, omogućujući mu da
bude izabran na stalno mjesto. Tjedan dana prije njegovog devetnaestog
rođendana, prešao je ogradu posljednji puta, sa dvije ukradene kreditne kartice i
zavežljajem čiste odjeće. Stigao je u Kaliforniju tri dana prije nego se kaotični
režim Novog otcjepljenja raspao. U San Franciscu, različite zavađene disidentske
grupe tukle su se i bježale ulicama. Neka od četiri »Privremene« vlade tako je
dobro obavila nagomilavanje hrane da je na ulicama gotovo nije bilo moguće
dobiti.
Parker je proveo zadnju noć revolucije u spaljenom predgrađu Tucsona,
vodeći ljubav sa mršavom klinkom iz New Jerseya, koja je objašnjavala finije
detalje svog horoskopa između napadaja gotovo tihog plača koji kao da nisu imali
veze s ničim što je rekao ili uradio.
Nekoliko godina kasnije spoznao je da se više ne može sjetiti svog prvotnog
poriva da prekrši ugovor.
Prve tri četvrtine kazete su izbrisane; ubacuješ se u brzo-naprijed kroz statičnu
maglu izbrisane vrpce, gdje se okus i miris miješaju u jedan kanal. Audio ulaz je
bijeli šum — ne-zvuk prvotnog tamnog mora... (Produžen podražaj sa izbrisane
vrpce može izazivati hipnagogićke halucinacije.)
Parker je čučao u grmlju uz cestu, u Novom Mexicu, u ponoć, promatrajući
tenk kako gori na auto-putu. Plamen je osvjetljavao isprekidanu bijelu crtu koju je
slijedio od Tucsona. Eksplozija se mogla vidjeti sa dvije milje, bijeli pokrivač
toplog svjetla koji je blijede grane ogoljelog drveta pretvorio u negative nasuprot
noćnom nebu: ugljene grane na magnezijskom nebu.
Mnogi su izgbjeglice bili naoružani.
Texas je imao zahvaliti za naselja straćara, koja su isparavala u toplim
golfskim kišama, nesigurnoj neutralnosti što ju je uspio postići usprkos pokušaju
otcjepljenja obalnih država. Naselja su bila izgrađena od šperploče, kartona,
plastičnih ponjava što su se napuhavale na vjetru i tijela mrtvih vozila. Imala su
imena kao Skočigrad ili Šećerin i labavo određene vlasti i područja što su se stalno
mijenjala u tajnim kretanjima ekonomije crnog tržišta.
Federalne i državne snage poslate su da počiste gradove bezakonja rijetko su
kad nešto našle. Ali poslije svake pretrage nekoliko ljudi više se nije pojavilo. Neki
bi prodali svoje oružje i spalili uniforme, a neki bi se previše približili švercu koji
su trebali otkriti.
Nakon tri mjeseca, Parker se želio izvući, ali jedini sigurni prolaz kroz vojne
kordone predstavljala je roba. Njegova se šansa ukazala sasvim slučajno: jednog
kasnog popodneva, obilazeći mrtvački pokrov masnog dima od kuhanja što se
spustio nad Džunglom, nabasao je i skoro pao preko tijela žene u suhom koritu
potoka. Muhe su se digle u bijesnom oblaku i ponovo se spustile, ignorirajući ga
Imala je kožnu jaknu, a Parkeru je noću bilo obično hladno. Počeo je tražiti po
koritu nekakvu granu.
Na zadnjoj strani jakne, tik ispod ljeve plećke bila je rupa kroz koju bi prošla
tek olovka. Podstava jakne nekad je bila crvena, ali sada je bila crna, kruta i sjajna
od osušene krvi. Mašući jaknom na kraju štapa otišao je potražiti vodu.

SIRIUS 53
 Nikad nije oprao jaknu; u lijevom džepu našao je skoro dvadeset grama
kokaina, pažljivo umotanog u plastiku i prozirnu kriruršku vrpcu. U desnom džepu
bilo je petnaest ampula megacilina-D i nož na preklapanje, oštrice od 25
centimetara, sa dršikom od roga. Antibiotik je vrijedio dvostruko veću težinu u
kokainu.
Zabio je nož do drške u truli panj kojeg su zaobišli sakupljači drva iz Džungle
i na njega objesio jaknu, oko koje su počele kružiti muhe dok je odlazio.
Te noći, u baru sa krovom od valovitog lima, čekajući na jednog od
»advokata« koji su radili na prolazima kroz kordone, isprobao je svoj prvi PSP-
uredaj. Bio je golem, sav u kromu i neonu i vlasnik je bio vrlo ponosan na njega;
osobno je pomogao u pljački kamiona.
Ako kaos devedesetih održava radikalni
pomak u paradigmama vizuelne pismenosti,
posljednji odmak od Lascaux/Gutenbergove
tradicije pred-holografskog društva,
što bi mogli očekivati od ove najnovije
tehnologije, koja obećava posebno kodiranje
i naknadnu rekonstrukciju punog opsega
senzorne percepcije? Roebuck i Pierhal,
»Nova američka povijest:
pogled na sisteme«
Brzo-naprijed kroz zujeće ne-vrijeme izbrisane vrpce u njeno tijelo. Evropsko
sunčevo svjetlo. Ulice čudnog grada.
Atena. Natpisi na grčkom i miris prašine...
i miris prašine.
Pogledaj kroz njene oči (misleći, ova te žena još nije srela, tek što si izišao iz
Texasa) na sivi spomenik, konje u kamenu, gdje golubovi lepršaju i kruže —
— i statični šum obuzima tijelo ljubavi, briše ga načisto u sivo. Valovi bijelog
šuma lome se na plaži koje nema. I vrpca završava.
Svjetlo induktora sada je upaljeno.
Parker leži u tami, prisjećajući se tisuću komadića hologramske ruže:
pronađen i osvjetljen, svaki će komadić otkriti potpunu sliku ruže. Padajući u delta
stanje, vidi sebe kao ružu, a svaki od njegovih raspadnutih komadića otkriva
cjelinu koju nikad neće spoznati ukradene kreditne kartice — spaljeno predgrađe
— planetarne konjukcije stranca tenk što gori na auto-putu — plosnati paketić
droga — nož naoštren na betonu, oštar poput boli.
Misli: svi smo mi djelići drugog i da li je uvijek bilo tako? Taj trenutak puta u
Evropu, napušten u sivom moru izbirsane vrpce da li je sada bliža, ili više stvarna,
zato što je i on bio tamo?
Pomogla mu je da dobije papire, našla mu je prvi posao u PSP-u. Da li je to
bila njihova povijest? Ne, povijest je crno lice delta-induktora, prazan ormar i
neraspremljen krevet. Povijest je njegovo gađenje nad savršenim tijelom u kojem
se budi ako nestane struje, njegov bijes na vozača taksicikla i njeno odbijanje da
pogleda unatrag kroz zagađenu kišu.
Ali svaki komadić otkriva ružu iz drugog kuta, prisjetio se, no deltastanje
prekrilo ga je prije nego se stigao upitati što bi to moglo značiti.
Preveo Goran Pavelić Objavljeno posredstvom P&R
BRANKO PIHAČ

SIRIUS 54
 Natječaj

Enfant terrible našeg SF-a, predstavlja se ovoga puta vrlo

angažiranom pričom, SF satirom na jugodanašnjicu, odabravši za to
dramski način pripovijedanja, nesvojstven SIRIUSU.

Oficir Krax: — Zvali ste me, kapetane''

Kapetan Dor (oštro, zapovjednički). — Da, sjednite. Ne znam kako da
počnem, zapravo, još se uvjek osjećam prilično blesavo, razumijete, načisto
blesavo, jer ovo mi se još nije dogodilo... Ni u jednoj ekspediciji, a hvala Velikom
Gotaru, imao sam ih lijepi broj. Recite mi, molim vas, što se to događa s posadom,
kakve su to koještarije?
Oficir Krax (ponizno): — Oprostite, kapetane, ali zaista ne znam o čemu se
radi. Koliko je meni poznato sve opservacije teku uredno i ja zaista...
Kapetan Dor. — O čemu se radi?' O čemu se radi!?! To bih ja volio znati! E,
pa čut ćete! Dakle ovako, još sam prije deset ovdašnjih obrtaja dobio pritužbu da
za vrijeme vašeg dežurstva posada prikuplja materijale za neko... neko nebulozno
natjecanje, ne znam više u ćemu je to trebalo biti. Nisam, naravno, na takvo što
obratio pažnju jer znam da ste uvijek bili ozbiljan oficir i da vam takvo ponašanje
posade ne bi promaklo. No, evo, desilo se nešto što nisam očekivao, a jučer je

SIRIUS 55
prevršilo svaku mjeru! Da li sada znate o ćemu govorim?!
Oficir Krax (ponizno): — Da, mislim da znam.
Kap. Dor (prekidajući ga): — Baš lijepo. Pa, možete li mi bar onda reći o
ćemu je riječ? Možda bih i ja, kao neki kapetan ove proklete ekspedicije na Terru,
smio znati što se zapravo događa?
Oficir Krax: — Pa ovaj... Vidite, možda nam je stvar malo izmakla kontroli,
ali, usudio bih se reći, vi vrlo dobro znate o čemu je riječ. No, u ovom trenutku, ne
preostaje mi ništa drugo nego da to potvrdim. Evo, netko se od ljudi sjetio da
organizira natjecanje u prikupljanju najblesavijih stvari na ovom planetu,
kojekakvih gluparija i lucidnosti, neobaveznih blesavoća, možete to i tako shvatiti.
A onda su pale i prve oklade, i tako su ljudi počeli prikupljati kojekakav materijal
za to, kao što ste i sami rekli, natjecanje. Naravno, uz obavezan posao. Nisam
mislio da će to uzeti takve razmjere, ali znate i sami da je rad s ljudima osjetljiva
stvar i...
Kap. Dor: — Znam, zato treba navrijeme reagirati, a ne poduzimati korake
kad sve već otide k vragu. Nažalost, vama je jasno da ću ovo morati unijeti u putni
dnevnik Previše je članova posade upoznato s tim da bi se stvar mogla zataškati!
Žao mi je, časniče, ali, kako sada stvari stoje, prekršili ste pravila službe i morat
cete odgovarati. Imate li što reći u svoju obranu?
Oficir Krax (zbunjeno): — Moram reći da sam zatečen. Iskreno mi je žao.
Možda bih mogao reći to da sam isprva smatrao da će posada biti naprosto
motivirana za bolja promatranja detalja na ovom planetu ako svaki od članova u
osmatračkoj komori bude nešto zapazio kao za sebe. Možda vam je to promaklo,
ali posada je pomalo nervozna. Ljudi su se nadali silasku na novi planet pa je
ispalo da neće biti nikakvog silaženja, onda smo još opazili i ove njihove kante od
satelita pa ljudi moraju paziti da se s tim ne sudarimo, a vrhunac je nastao kad smo
detektirali da neki od njih nose atomske bojne glave. Sad ljudi moraju biti više na
oprezu nego kad smo putovali. Sve u svemu, kako da kažem, zaista sam mislio da
će im to doći kao... pa dobro, možda ne kao zabava, ali svakako kao neko
osvježenje. Istina, propustio sam da obavijestim vas, ali našao se tu psiholog Wux i
on se složio s tim da se to smije posadi odobriti.
Kap. Dor.: — Ah, taj psiholog Wux! Samo nam je on trebao na brodu! On bi
odobrio i da se natječete u skakanju padobranom! Ali vas to ne izvlači! Ja se
zapravo pitam možete li vi to uopće shvatiti. Pazite, nalazimo se u orbiti stranog
planeta To je broj jedan. Broj dva; nalazimo se sedamdeset svjetlosnih godina od
matičnog planeta i, ne svaki sat, nego svaka minuta našeg boravka ovdje košta
milijune leosa. Milijune leosa; a vi dopuštate da posada troši vrijeme na skupljanje
gluposti. Evo, čitam ovdje: pomoć dodijeljenu žrtvama otrovnog plina u Indiji
dobili oni koji su nabavili lažne liječničke potvrde da su otrovani, žrtvarria gladi od
suše poslali mlijeko u prahu, za mis svijeta izabrana takva da ni naši najmoćniji
kompjutori ne mogu dati objašnjenje po čemu odskače od ostalih, i tko zna čega tu
sve nema. I ja vas pitam zašto smo mi ovdje! Pa je 1' treba da vam citiram osnovna
načela naučnih ekspedicija Planetarne Unije?! I još se usuđujete da na to trošite
memorije kompjutora!
Oficir Krax (nakašljavajući se i još uvijek skrušeno): — Jeste, evo, dogodilo
se, ljudi su naprosto sakupili svašta, ono što im se našlo na putu i što im je
izgledalo protiv svake logike... Takva je na koncu bila nagodba. I kad je toga bilo
dosta, na koncu se nismo mogli složiti, ovaj, kako da kažem, ljudi se nisu mogli
složiti oko toga čiji materijal treba nagraditi, pa su se dosjetili da upotrijebe
kompjutor, to je bilo jedino objektivno.
Kap. Dor.: — Krasno, baš ste mi to lijepo objasnili. Prema pravilima službe,

SIRIUS 56
ovo vam je posljednja ekspedicija. Osobno ću se pobrinuti za to. Ništa osobno.
Oficir Krax (uzdahnuvši; s nevjericom): — To, to (gutnu slinu), ja naprosto ne
vjerujem... i psiholog Wux i časnik Štriksner i... mislim, svi su znali za to i nisu se
digli protiv i ja...
Kap. Dor. (iznenađeno): — Sta, i Štriksner!? Da čovjek ne povjeruje vlastitim
ušima. Pa to je onda cijeli brod! Koliko ste ljudi uspjeli zaraziti tom ludorijom?
Oficir Krax: — Pa, slučajno znam broj, blizu tri stotine, od ukupno tri stotine i
šezdeset članova posade. Ljudi su se naprosto priključili, svaki je našao nešto svoje
i...
Kap. Dor (pomalo slomljeno, rezignirano baca fascikl na stol): — Da, javio
mi se lingvist da mu operater ne da slobodnu memoriju za neka njegova
istraživanja jezika, a sad vidim da je to poplava. Pa, dobro, časniče Krax, bit ćete
zanimljiv izuzetak. Ne znam da li itko od letača Planetarne Unije izgubio pravo
letenja za takvu bizarnu nedisciplinu... ako vam to može biti neka utjeha. I... i
kolika vam je onda ta nagrada za ove bljezgarije?
Oficir Krax: — Trideset tisuća leosa, kapetane.
Kap. Dor. — Što, trideset tisuća, pa vi ste poludjeli! Kako, otkuda toliko
mnogo?
Oficir Krax. — Kao što sam rekao, ljudi su se priključivali, dogovor je bio da
pristup košta 100 leosa. Za tri stotine ljudi, to je 30.000 leosa
Kap. Dor. — Što da radim s vama? Odmah da ste oslobodili kompjutore.
Najradije bih i vas i Štriksnera spustio padobranom. I kako vi mislite da ja sad
prekinem ovu vašu ludoriju, a da ne izazovem revolt posade?
Oficir Krax (ponizno): — Pa. neće dugo trajati, kompjutor je programiran da
sam odabere najbizarniji izvještaj s ovog planeta. Programirao ga je osobno
psiholog Wux. Znate, složili smo se da su od svega ipak najhitniji psihološki
kriteriji, ali nismo zanemarili ni kriterij rariteta i originalnosti.
Kap. Dor. — Hm, koliko znam, više su razmišljali o tim glupostima, nego o
pravom poslu koji im je stajao na monitorima. Uopće ne sumnjam u to da ste to
obavili profesionalno. Dajte mi računski centar!
Oficir Krax. — Odmah, kapetane! (Uključuje komunikacijski ekran iz kojeg
dopru zvuci veselja, zdravice i si.)
Kapetan (u čudu): — Što je ovo zaboga? Kakav je to tamo rusvaj? Tko je
dežuran u računskom? Frix, ne? E sad će me čuti! (Uključi razglas) Ovdje kapetan
Dor, neka se operater Frix odmah javi na kontrolni most. Govori kapetan Dor, k
vragu, koliko puta to trebam ponavljati?
Frix: — Evo ovdje sam (javi se glas iz interfona) Ovdje dežurni, Frix.
Kap. Dor: — Vidim da imate slavlje, rado bih znao što se obraduje u
centralnoj jedinici, ako ne tražim suviše.
Frix: — Odmah, kapetane. Evo... u toku je obrada Lausove teorije o jezičnoj
strukturi dominantnih jezika ovog planeta. Sad smo to ubacili. Laus ima
zanimljivih zapažanja.
Kap. Dor: — Imam i ja. Ali rado bih doznao koji je povod ovom slavlju kod
vas. Koliko znam, računski nikad nije bio previše omiljen.
Frix: — Sfax slavi, kapetane. Velika stvar. Dobio je 30.000 leosa i sad časti
cijeli brod pićem. Mi bismo rado da nam se pridružite.
Kapetan Dor (tiho i razgovjetno). — Oni bi rado da im se i mi pridružimo (a
zatim glasnije); A tako, Sfax je dobio 30.000 leosa, a zašto je dobio 30.000 leosa?
Frix (iznenađen pomalo kapetanovom neupućenošću): — Na opkladi. Dobavio
je najbizarniji izvještaj s planete. Svi mu čestitaju.
Kap Dor: — A tako. E, pa onda mu recite da se i ja pridružujem čestitkama. A

SIRIUS 57
vi dođite na komandni most... I možete donijeti izvještaj koji je dobio prvu
nagradu.
Frix: — Odmah, kapetane!
Kap. Dor: — Srećom je gotovo. Ali to vas časnice Kraxe ne oslobađa
odgovornosti. Što da radim s Vama? Previše je ljudi u igri da bih vas samo tako
kaznio. A nećete ni proći nekažnjeno. Ni vi, ni Frix. Nosite li nam nešto
zanimljivo?
Frix. — Kapetane, ovo je izvještaj koji ste tražili. To već traje nekoliko
ovdašnjih obrtaja, pa smo mi iz računskog izašli ljudima u susret da im riješimo
problem. Evo, izvještaj je optoakustički.
Kap. Dor: — Dakle, svašta sam već doživio na svojim putovanjima ali ovo mi
se još nije dogodilo. Pazite da vam traka ne padne na pod! Ljudi imaju mašte, zar
ne? Rado bismo vidjeli, časnik Krax i ja, kakav je to materijal odnio prvu nagradu.
Nadam se da i vas to zanima, časniče Krax?
Krax: — Da, svakako, svakako...
Kap. Dor:. — Eto, vidite, Frix, stavite onda traku u monitor, da vidimo da li
taj zanimljivi materijal koji je odnio prvu nagradu na vašem općebrodskom
natjecanju ulazi u opseg dozvoljene problematike na koju se smije trošiti
kompjutorsko realno vrijeme. Sto je, zbunjeni ste, ali ne zaboga, ne bojte se. to je
samo rutinsko pitanje. Smijem li znati gdje, na kojem ste području snimili taj
materijal?
Frix. — Rekli su mi da je snimljeno tu, na jednom od kontinenata, ne znam
baš kojem, uobičajena sjednica u nekim njihovim proizvodnim pogonima, neki
problem je bio posrijedi, pa je ispitni mlaz naletio.
Kap. Dor (iznenađeno): — U proizvodnim pogonima?! Posljednje mjesto na
kojem bih očekivao da se traži materijal za zabavu su njihovi proizvodni pogoni,
pogoni u kojima između ostalog proizvode i ovakve satelite. Da nije neka zabuna?
Frix: — Ne kapetane, planet je vrlo čudan, nije podjednak kao Geutonium.
Evo, čujte, počinje. Sve je prevedeno na naš jezik preko psihičke, a ne verbalne
ekvivalencije.
Glas I, Pišćević; grubo i nabusito. — Da, i kaj on sad hoće?
Glas II. poslovođa Škvorc — Hoće, lopov jadan, trista milijuna. Kaj misli da
se milijuni sam tak daju!? Pa to je vagon kuruze! Kaj misli da on tolko vredi?! Pa
kaj onda ak je on inžinjer! Pa sam i ja mogel biti inžinjer. Pa nije Tesla ili
Rubinštajn! Vsaki bedak more danes biti inžinjer!
Glas III. predradnik Lukić: — Ali, druže Piščeviću, dajte, smirimo se, kolega
Lotrščak je napravio stroj koji nam zamjenjuje jednog radnika i poboljšava
kvalitetu zavarivanja, da nam se ne vraćaju proizvodi iz inozemstva jer nas to
skupo košta, a sve to i...
Glas IV, Marica — I onda sam si znaš kupila nove čarape, da iz uvoza, tri
milijuna, a Franc je išel u Graz servisirati Hondu, stodvadeset milijuna jedna vrata
kaj ih je slupal zbog onog pijanca, znaš kaj sam ti pričala... No. bože. u kakvom
svetu mi živimo...
Pišćević: — Je, napravil, napravil, pa kaj onda ak je on tu nekaj napravil, niko
ga ni na to teral. I sad hoće tolike milijune. Ja to nem' dal!«
Lukić: — Tu smo da odlučimo što je najbolje za kolektiv (nakašlja se), da
vidimo možemo li tom čovjeku toliko platiti. Ja bih naglasio da on ne traži mnogo
To što on traži je samo dio cijene koliko bi nas takav uređaj koštao u Njemačkoj ili
Francuskoj, a on ga je projektirao sam i sam napravio. A tu je i materijal i sve to
košta, ne?
Glas br. V, Hrkać: — Je, ima Pišćević prav, a kaj ti, Lukić, drukaš za tog

SIRIUS 58
Lotršćaka, ide tebi dvajst posto ha? E, ne bu to dobil, dok sam ja u ovom
radničkom savetu.
Lukić: — Ali, zaboga, jel' to neko mene optužuje za korupciju? Pa to su
gluposti! Cijena je gotovo bagatelna, a daje i sva prava!
Hrkać: — Pa kaj se mene tiču njegova prava! Kaj bu on tu meni došel i
prodaval papire, papira već ionak imamo prek glave. Kaj je on študiral, pa ga je
država školovala! ,
Glas br. VI, skladištar Vugrinec: — Pišćević ima prav. I Škvorc ima prav. Ak
mu sad burno dali toliko penez, bu sutra tražil više. A zakaj bi se on i takav
bogatili! Znam je te inženjere, oni su išli studirati jer nisu šteli delati, hoćeju se
bogatiti preko noći. I kaj on meni tu piše -projektiranje-, pak smo mu ni dali
zadatak da dela, mi smo to projektirali, mi trebamo dobiti te novce! Ne bum ni ja
dal da to samo tak projde!
Glas br. VII, Barica čisto opušteno i spontano, ništa oko nje ju se ne tiče: —
Da, da i tak, veliš, prošel je s pet i nisu ga primili. Pa velim ti ja, imaju oni nekog
svog. A pazi, nije ti to ni neka šteta. Viš kak malo dobiju oni sa školom, bolje je
danas biti mesar. Evo (nastavi malo tiše), čujem da si je ovaj tu, Vugrinec, šef
skladišta, kupil novi citroen, njemu baš ide.
Marica: — Je? Kaj je? Ma nemoj? Viš. to i ja velim, treba se snaći, viš, to je
baš sposoban čovek. Badava ti sve škole ak ti nisi sposoban za život, ak ti nisi
prirodno inteligentan.
Barica: — Je, je i ja to uvek velim svom Štefu. A kaj misliš...
Lukić: — Ne, drugovi moramo zauzeti neko stanovište. Ovako dalje ne ide.
Imamo i druge točke dnevnog reda. Kao što znate, izgorjela nam je mašina koja
košta četiri stotine hiljada njemačkih maraka, da ne bude zabune, ponavljam četiri
stotine hiljada njemačkih maraka. Mi smo uspjeli da to ne dode u novine, ali bi
ipak trebali otvoriti istragu, da pronađemo ko je krivac.
Pišćević: — Kaj, zgorelo, zgorelo. Nemoj ti meni sad menjati temu, sad smo
na tom Lotršćaku. I kakvo bi ti štel stanovište?!
Lukić: — Pa ne ja, nego zdrav razum. On, mislim inžinjer Lotrščak, je jedan
od rijetkih koji se razumiju u problematiku. Da smo stvar dali u neki projektni biro
koštalo bi nas bar tri puta više i dobili bismo uređaj za godinu dana, njegov
možemo dobiti za dva mjeseca. I sve što je inžinjer Lotrščak za nas napravio radilo
je bez problema.
Pišćević: — Kaj?! Kaj si to rekel? Hoćeš reći da bi on za dva mjeseca rada
dobil tristo milijuna? Pa ti si lud! Ja sem mislil da je delal najmanje šest mjeseci!
Pa gdje toga ima! Ja znam kaj su napravili inovacije za deset milijardi koristi pa
nisu niš dobili, i kaj bi on sad štel, da on bude izuzetak? Pa ko ga šljivi! Pa i moj
sin bu inžinjer, pa kaj onda?
Lukić(u neprilici): — Pa, ne znam što da još kažem. Kolega Matiću, vi ste iz
tog odjela, vašim radnicima bi taj stroj olakšao posao, dajte bar vi recite nešto. Pa
vaši ljudi već kunu, teško im je raditi, a o kvaliteti da i ne govorim.
Glas br. VIII, Matić (mirno i suzdržano, vadeći se): — Pa ja možda ne bih
ulazio u raspravu, ja bih se suzdržao. Naime, netko bi mi mogao prigovoriti da tu
navijam za svoje radnike, a ja ne bih želio da ispadne da neke favoriziram, neka
ostali odluče, molim.
Pišćević (likujući): — Evo, sad ga imaš, Lukiću, da im to treba, drug Matić bi
to sigurno naručio. Kaj sad veliš, ha?
Lukić: — Nije samo u tom stvar, pa znate valjda koliko košta strani servis i
koliko plaćamo za popravke, a čovjek je ovdje i može doći ako se nešto pokvari
takoreći drugi dan.

SIRIUS 59
 Škvorc: — Je, kaj, pa smo platili, to je normalno u okviru suradnje nas i
legitimne strane firme, ne? I kaj sad to znači da bi tom morali platiti tristo milijuna
za te njegove izmišljotine, a moja žena. kaj čisti u banki, mora za to raditi pol
godine. Pa gde je tu pravda?!
Marica. — Ne nije ti to bila nikakva ljubav, znaš. Možeš biti sigurna u to. Tast
joj je obećal auto ako se oženi za tog, to je bil isto neki inžinjer, storjar neki, bez
veze, a stari joj je bil pijanac i morala se udati. Nije ti to bog zna kaj.
Barica — Je, kaj ne bi znala da nije. A radila ti je kod nekog obrtnika, joj,
bolje da ti ne pričam... No, bar se okućila, i to je nekaj.
Lukić: — Drugovi, ne bih htio upotrebljavati teške riječi, ali stalo mi je da naša
firma dobije taj stroj. Ako se pokaže da je dobar, trebat ćemo još nekoliko njih, a
ovo naše ponašanje vodi u uravnilovku. Imamo pred sobom vrhunskog stručnjaka i
mi mu ne damo taj novac, a uštede su nam ogromne.
Pišćević. — Tu sam te čekal. Pa taj bi se obogatil tak da bi za jednu godinu
mogel kupiti stan. Jesam odmah rekel da se hoće obogatiti. Znam ja takve. E, ne bu
ništ dobil, ne zval se ja Pišćević i moja žena Bara!
Lukić: — Mislim da se varate. Drug Lotrščak svakako nije jedan od takvih, on
čak nema ni auto, i u firmu dolazi pješice.
Hrkać: — I to mi je neki inžinjer kad nema ni auto. I mi da takvomu damo
tristo milijuna! Čuj, bum ti posle nekaj rekel, sad ne bum pred drugima. Nema ni
auto, a hoće za firmu delati skupe uređaje. A, ne bu to! Ne bu to tak išlo!
Uostalom, kaj pričate kajgod, da je taj neki stručnjak bi išel van. Evo Zvjezdić je
otišel u Njemćiju i sad ima pet i pol hiljada markic plaće! To je pravi inžinjer za
mene, a ne ovi kaj tu nekaj muljaju, kaj bu on tu konstruiral! Nek ide van, mu niko
ne brani!
Lukić: — Ali, druže Hrkać, pa nije u tom stvar!
Hrkać: — Bi ti ja sad rekel u ćemu je stvar. Uostalom i mi imamo projektni
ured, pa moremo i mi to napraviti, ne? Imamo mi i svoje inžinjere!
Lukić: — Ne bih u to ulazio, ali postoje stvari koje su njima već bile dane, pa
ih nisu napravili, štoviše, rekli su da se to ne može napraviti i da se mora uvesti, pa
je to onda napravio inžinjer Lotršćak. A ponudio se i izvjesni Lipović, ili
Smreković, ne znam više, iz firme »Med i Kal« iz Donje Kištre... Drugovi,
konačno imamo čovjeka koji to može napraviti jeftino i brzo, i kvalitetno, pa tu
nema uopće problema...
Hrkać: — Kak ga ne bi bilo, kad hoće toliko penez! I kaj bu se on meni tu
španciral u fabriki, dojde u deset na gablec, a ja se moram dizati u pol četiri za
vlak, da dojdem tu iz Donje Svinjšćine.
Lukić. — Drugovi, evo, vrijeme nam ističe, otišli smo predaleko, dajte, imamo
još jednu točku dnevnog reda, idemo glasati. Tko je za, neka digne ruku, tko nije
nije i idemo dalje.
Hrkać. — Evo, ja sam protiv, i Pišćević i Škvorc. A ti, Matić, ti ne buš, dobro,
Štef se suzdržal. A vi dve... dobro ne trebaju nam, i bez njih imamo kvorum.
Lukić: (broji glasove): — Tri protiv, jedan za i tri suzdržana, znaci ništa, šteta.
No, evo, to mi je posljednji put da vodim sastanak, imamo još jednu točku dnevnog
reda (začuje se signal sata) .. Kaj je to, već pol tri? Kak vreme brzo ide. No,
moramo to dovršiti drugovi, što ćemo sa strojem koji nam se zapalio u noći?
Hrkać: — Je kaj, treba ga dati popraviti!
Lukić: — Treba povesti istragu tko je kriv, pa to su milijarde. To su milijarde!
Pišćević: — Daj, idemo, već izlaze, kaj burno ostali tu do noći. Ja moram još u
vinograd, a evo i Škvorc mora s autom mehaničaru. Kaj se sad praviš pametan,
zgorel je i metni mu sol na rep. Znamo da ga je Joža zaboravil isključiti, mašina je

SIRIUS 60
ostala pod naponom, plin za rezanje je malo curil i kad je došla iskra je planulo.
Kaj sad? Bumo nabavili drugoga. Kaj ti vredi da nekog strpaš u zatvor?
Škvorc: — Je, i Marica mi veli da mora doma da metneju drva pod krov. Kaj
misliš, da im na kiši zmekneju dva hvata, bi bila šteta.
Progovara Frix. — Evo, to je, kapetane, ovaj je dokumentarac osvojio prvu
nagradu za najbizarniji izvještaj s ovog planeta.
Kap. Dor (mirno, zamišljeno): — Nešto mi tu nije jasno. Ovo je bizarno, to je
van svake sumnje, ali vi ste naivni, Frix. Ovo je izmišljeno. Sfakx vas je prešao, to
je kompjutorska simulacija.
Frix: — Nemoguće, kapetane. Autentičnost je provjerena, snimano laserskim
skanom kroz prozore hale, sve prečišćeno, svaka je podvala isključena. Htio bih
vidjeti Sfaxa da ispadne da je podvalio.
Kap Dor.: — Ma, ne budite i glupi, ako ste već naivni. Pa kako bi to moglo
biti istina? Pa gdje bi takvo što moglo postojati? Ja sam već prešao kocku od
dvjesto svjetlosnih godina i nikad nisam naišao na takvo što. Kad bi taj izvještaj
bio autentičan, pa ja ne samo da vas ne bih kaznio za nedisciplinu i neodgovornost
nego bih vas nagradio za otkriće dokumenta od posebne važnosti! To se ne može
pronaći nigdje u poznatom svemiru, koji radi na principu zdravog razuma i dobre
volje. A prošao sam, da kažem, i Grungon, a znate kakva su tamo čudovišta, i
Titijau. a oni su još u robovlasništvu, pa na takvo što nisam naišao.
Oficir Krax: — A kad bi to bila istina...
Kap Dor:. — Već sam vam rekao, ne biste odgovarali za prekršaj discipline.
Jer, to bi temeljito promijenilo naše mišljenje o mentalnom dosegu Zemljana. Jer,
razumijete li me, naprosto bi bilo nemoguće da takav biološki soj šalje u svemir
brodove, pa makar i ove staromodne kutije. Ne, ne, to bi promijenilo i moje nazore
o evoluciji, mada.. mada, iskreno govoreći, nikad se ne zna. No dobro, dat ću vam
šansu, evo... (otkuca nešto na tastaturi kompjutora) .. dao sam nalog da ispitaju
autentičnost metodama više sigurnosti. Jadni Sfax, izgubit će svojih 30.000 leosa, a
toliko se namučio da ih zaradi... Moramo malo pričekati, (zvučni signal poruke).
Evo, potvrda je stigla... Nemoguće! Da, dat je i datum, svi parametri. Da, jasno,
radio je to za vrijeme svog dežurstva, neka ga nosi đavo, ali ovo je stvarno
autentično. Nemoguće! I još jednom nemoguće! Frix, dodavola, pa mi smo otkrili
materijal za Veliku Kruxovu nagradu. Ćasniče Krax, imate sreću, imate prokletu
sreću, ako tako nastavite dobit ćete i vi jednog dana svoju misiju. Kad bolje
razmislim, vaša igra da ispitujete i negativnu svijest ovog planeta je ingeniozna. To
će svakako utjecati na naša dalja istraživanja, šteta samo što ćemo uskoro otići s
ovako zanimljivog mjesta... Da, časnice Krax, vidite, i neka vam to bude pouka, da
nikada, nikada i nikada nećemo otkriti sve duboke i nedokučive tajne svemira.
Idemo, mislim da su nas pozvali na proslavu, zar ne? E pa pridružimo im se,
možda ima još zanimljivog materijala s ovog čudnog planeta... hm... Zapravo, šteta
što nismo odmah obratili pažnju na ovaj dio planeta. Sve ostalo je naime tako
poznato i stereotipno, tako logično i tako normalno.

SIRIUS 61
 RICHARD PAUL RUSSO

Tamnije od noći

Tema kontakta u ovoj noveli obrađena je trostruko – između različitih

ljudi; između ljudi i aliena; između ljudi i nepoznatog.

S noćnog neba slijevala se teška kiša. Pola milje dalje, jedna je zgrada bila u
plamenu i vatra je, nepokolebana kišom, tjerala uvis oblake dima; zrakom je
lebdio vlažan pepeo.
Mallon zamaknu u nisku udubinu, u kojoj su se nalazila vrata okovana
daskama, potpuno osigurana. Iscprljen, dok mu se iz odjeće i kose cijedila voda, on
sklopi oći i nasloni se na drvo i opeku, sklanjajući se sa kiše. Za kratko vrijeme je
prevalio dug put, uglavnom pješke i nadao se da nije bilo uzalud.
San je pokušao umrtviti njegov duh, njegovo tijelo; bilo je teško koncentrirati
se i nije mogao slijediti tok svojih misli. Eksplozija uskomeša zrak i prodrma
zgradu na koju se bio naslonio. Mallon otvori oći, trgnuvši se iz laganog sna. Na
ulici, pored njega, protutnji brusilica koja je razdirala površinu ceste, raspršujući
stijenje i blato na obje strane; njezino je oklopljeno tijelo skoro sasvim bilo
prekriveno vlažnom, lepršavom prašinom i njezina sirena urliknu dok je prolazila.
Mallon se još par trenutaka zadrža u skrovitoj udubini, odmarajući se. Kad je
brusilica odmakla i jedini zvuci sada bijahu tihi povici, udaljena topovska vatra i

SIRIUS 62
kiša koja je padala na kamenje i vodu, on iziđe na ulicu i užurbano nastavi dalje.
Dok se približavao vatri, vidio je više zgrada kako gore, plamenovi su možda
proždirali i čitav niz kuća s druge strane Teretnog Kanala. Neposredno prije
kanala, Mallon skrenu u jednu ulicu i, prešavši je, zaustavi se pred trokatnicom od
pougljenjenog kamena i drveta, ona koja je preživjela koliko prijašnjih požara.
Priđe metalnim vratima, te lagano i oštro pokuca.
Siva ploča u visini očiju načas zabljesne, postavši skoro propusna za svjetlo i
nanovo posivi. Vrata se otvoriše i Terril, velik čovjek odjeven u staklo i čelik,
kimnu Mallonu i odmaknu se da ga propusti unutra. Terril zatvori vrata, odagnavši
zvuke ulice i kiše, i potom se povuče u svoju pregradu u zidu.
Mallon polako odšeta duž hodnika obasjanog nizom difuznih, plavih, fosfornih
svijetiljki, koje su visjele sa stropa. U zgradi je bilo mirno, ali su se prigušeni
glasovi i drugi neodređeni zvukovi probijali kroz vrata i zidove s obje strane
hodnika. Na dnu hodnika, skrene lijevo i uspe se drvenim stepenicama.
Drugi sprat je bio još tiši od prvog, hodnik mračniji, a strop viši. U hodniku su
se nalazila samo jedna vrata, na njegovom kraju. Mallon lagano kucnu o debelo
drvo i vrata mu se, skoro istog trena, otvore. On ude, a netko naglo gurnu vrata i
ona se nečujno zatvoriše.
Soba je bila prostrana i mračna, osvijetljena samo žarom pobješnjele vatre,
posve vidljive kroz goleme otvorene prozore na suprotnom zidu. Pred najvećim
prozorima stajale su dvije chuurke, gotovo osam stopa visoke, za potpuno
raširenim vratnim membranama, promatrajući vatru pomoću niza organskih
infracrvenih receptora. Točno iza njih sjedilo je, podvijenih nogu, maleno, mršavo
ljudsko biće sa sićušnom crnom kutijom, usađenom pri dnu njegove lubanje
(Mallon pomisli da je djevojka, iako nije mogao biti sasvim siguran); djevojka
primakne chuurkama stalak gorućeg tamjana. Tamjan se uzdizao u kovitlacima i
Mallon je vidio kako škrgoliki pregibi pod vratnim membranama trepću.
usmjeravajući tamjan prema uskim prorezima.
Čovjek koji mu je otvorio vrata (Mallon je poznavao njegovo lice, ali ne i
njegovo ime) prešao je uzduž sobe do vratiju na udaljenom bočnom zidu i prođe
kroz njih, a Mallon ostade sam u sobi, sa dvije chuurke i njihovim opslužiteljem.
Chuurke se nisu okrenule prema njemu, ali je Mallon znao da su bile svjesne
njegove prisutnosti. Sluh im je bio izuzetno izoštren, a osjetilo za dodir još
izoštrenije; vjerovatno su uhvatile vibracije njegovih koraka još dok se uspinjao
stepenicama, približavao vratima i ulazio. Da su se okrenule prema njemu, mogle
bi ga vidjeti pomoću svojih malih očiju, prevučenih čudnim kapcima, ali uglavnom
bi ga »vidjele« svojim raširenim membranama, osjetile vrelinu njegovog tijela i
toplinu njegovog daha.
Soba je bila oskudno namještena; nekoliko jastuka razbacanih po podu, maleni
stol i stolice pokraj drugih vratiju, poljski krevet uza zid u stražnjem uglu. Mallon
se poželi baciti na krevet, sklopiti oći i zaspati.
Zakorači prema jednom prozoru i pogleda u vatru preko kanala. Ravno pred
njim, kanal se jednolično zibao, trenutno prazan, i bez brodova; po površini su
plesali odsjaji plamenova, zasjenjeni kišom koja je udarala po vodi.
Mallon se okrenu da pogleda chuurke i primjeti male savitljive filtere za zrak,
pričvršćene preko njihovih nosnih proreza i ustiju. Koža im je bila tamna poput rde
i žilava. Gornji udovi, dugački i paukoliki, mlitavo su visjeli pred njima; njihovi
donji udovi, masivni i nabiti, prekriveni mrežom tamne kože i privezani za nešto
nalik čizmama, bijahu neznatno pogrbljeni. tako da im je držanje izgledalo
nezgrapno i neudobno. Stajale su gotovo nepomične i jedini pokret koji su učinile
bilo je podrhtavanje škrga i lagano micanje širokih gornjih membrana.

SIRIUS 63
 Bočna vrata se otvoriše i nanovo se pojavi čovjek koji ga je propustio u sobu,
noseći veliku zdjelu i keramičku kriglu iz kojih se parilo. Položi ih na stol i
kretnjom pozove Mallona. Ovaj sjedne i letimično se okrene prema chuurkama.
Jedna od njih okrenu prema njemu dio vratne membrane i ona zatrepta, kao da
ispija vrelinu koja se uzdisala iz zdjele i krigle.
Zdjela je bila puna gustih rezanaca u tamnoj čorbi; u krigli je bilo vrelog pića,
slatkaste i pikantne arome. Kad Mallon otpoče jesti, onaj drugi čovjek sjede na
stolicu preko puta njega
— Sykora kasni — reče čovjek, glasom jedva čujnijim od šapata. — Proći će
barem četiri sata prije njegovog dolaska, možda devet ili deset. Trebao bi ostati
ovdje.
Mallon kimnu i nastavi jesti. Rezanci su bili spužvasti i bljutavi, ali je čorba
imala oštar i sočan okus.
— Izgledaš umorno — reče čovjek. — Želiš li, možeš odspavati tu, na
poljskom krevetu, do Sykorinog dolaska.
Mallon ponovno kimnu. Čovjek ustade i iziđe kroz bočna vrata.
Kad je završio s jelom, Mallon ustade od stola i naširoko zaobilazeći chuurke,
pređe preko sobe. Sjede na rub kreveta i skine čizme.
Isped prozora, chuurke su i dalje nepomično stajale. Vratne membrane su im
bile tako raširene i tanke da je kroz njih mogao vidjeti crvene i narančaste odsjaje
koji su ocrtavali pravilne nizove infracrvenih receptora, usađenih unutar membrane
i u skupinama povezanih za njihovo lubanje. Kraj njihovih stopala, mladi ljudski
opslužitelj je također nepomično stajao, ruku položenih na svaki od stalaka s
tamjanom. Svuda oko njih preko kanala bješnjele su vatre.
Mallon legne na krevet, sklopi oči i zaspe.
Probodili su ga sivo svjetlo i sjene. Udaljene samo nekoliko stopa, stajale su
dvije chuurke, okrenute prema njemu, a mali ljudski opslužitelj sjedio je
podvijenih nogu između njih. Bila je to djevojka, tamnoputa i tamnokosa, a njene
su velike oči rijetko žmirkale i činilo se da gledaju kroz njega.
Chuurka s lijeve strane ispusti nekoliko chikking zvukova, sličnih zujanju i
pucketanju insekta. Nakon trenutka šutnje, djevojka, još uvijek bezizražajna, poče
prevoditi dok je modul na dnu njenog vrata pulsirao zelenim svjetlom.
— Sykora neće doći — djevojčin je glas bio mukao, udaljen. — Ići ćeš sam
sa nama. Odlazimo noćas, kad se smrači.
Mallon se uspravi, promatrajući ova dva ogromna tuđinca. Pretpostavi da je i
on sam jednako tudinac na ovom svijetu, koliko i oni. Dakle, Sykora neće doći.
Znači li to da je starac mrtav? Znao je da je bolje ne pitati, iako je to izgledalo
važno, i umjesto toga samo kimnu glavom.
— Da li moram do tada ostati ovdje?
Chuurka se oglasi sa još nekoliko chikkinga i djevojka ponovno progovori.
— Ne. Ali vrati se prije nego se smrači, ne kasnije. Mallon još jednom
kimnu.
Navlačio je čizme, dok su se chuurke povlačile u sjenu stražnjih zidova,
okrenute jedna drugoj leđima, sklapajući svoje vratne membrane. Vani. s onu
stranu kanala, vatra je ugasla i samo se još dim izvijao iz pougljenjenih ostataka
zgrada. Mallon ustade s kreveta, pode prema vratima i iziđe iz sobe.
Ulice su vrvjele, ali su na svjetlu bile mirnije, galama je više nalikovala
žamoru u pozadini — razgovor ljudi, šuljanje cipela niz ulice i šetališta, škripa kola
i blago drndanje vozila koja su se, povremeno, polako kretala kroz gužvu. Pomisli
da je jutro, ali bilo je rano poslije podne, sa oblacima koje sunce još nije posve
rastjeralo. Spavao je dugo vremena.

SIRIUS 64
 Mallon odšeta uz kanal, dalje od tinjajućih ostataka sinoćnjeg požara. Pitao se
da li su ga chuurke podmetnule. Vonj pougljenjenog drveta širio se zrakom,
iznenađujuće čist miris.
Nekoliko manjih čamaca plovilo je kanalom, uglavnom uzvodno. Pogled na
čamce ga je načas dezorijentirao, prizvavši djeliće emocija i nepotpunih slika sna
ili snova koje je sanjao dok je spavao na poljskom krevetu. Sanjao je da se nalazi
na čamcu, kanuu, koji se nekako pretvara u motorni čamac s ratnog broda. I što
još! Požar s obje strane kanala, chuurke koje se kreću obalom u dvokolicama i
velika srebrna ptica koja prati čamac pod samom površinom vode. Mora da je još
nešto sanjao, ali to je bilo sve čega se mogao sjetiti.
Pred njim se kanal privremeno širio na mjestima gdje je improvizirani niz
kratkih dokova bio ugrađen u zid kanala, s ljestvama i rampama koje su vodile do
vrha nasipa. Tamo je bilo usidreno nekoliko manjih brodova, a na nasipu ponad
njih, bile su male daščare i vatre za kuhanje, a ljudi su se ili vrzmali oko vatri ili
sjedili ispred njih.
Mallon se približi skupini rasklimanih daščara i zaputi se kroz nju. Ljudi su
mu šutke kimali, a on im je uzvraćao. Većina njih ga je poznavala i vjerovatno bi
bili sretniji da ga više nikad ne vide. Ne zato što ga nisu voljeli, iako ga većina
zaista i nije voljela, već zato što su osjećali da sa sobom donosi propast. Uistinu ih
nije mogao kriviti zbog toga.
Pred omanjom dašćarom, kraj samog ruba kanala, za ognjištem je sjedila
postarija žena, ogrnuta tamno-crvenim šalom i prevrtala veliku ribu, koja je
cvrčala, u neprozirnoj crnoj tavi.
— Zdravo, Rhea — pozdravi je Mallon.
Postarija žena kimnu, ne podigavši pogled i pokaza na panj ispred vatre.
— Sjedi.
Ponovo je drvenim štapom pročeprkala po tavi. Mallon sjedne, a Rhea se
okrenu prema daščari i progovori, neznatno povisivši glas.
— Katja, došao je Mallon. Još jedan tanjur i jednu bocu. — Podiže bocu s
rižinim pivom, ispije gutljaj i protrese je.
— Kad si se vratio u grad?
— Prošle noći.
— Ponovo radiš za chuurke?
— Da.
Rhea kimnu i iznova posveti pažnju ribi. Očekivao je da će silovito pljunuti u
vatru, jer je to bila njena uobičajena kretnja kad bi se govorilo o chuurkama, ali
ovog puta nije ništa napravila. Oni te iskorištavaju, govorila je njena šutnja,
riječima koje je nekoliko puta već bila i glasno izgovorila. Oni iskorištavaju sve
nas. I potom bi pljunula — u vatru, u kanal, a jednom i u njegovo lice. Sada je
njena šutnja govorila sve to isto.
Katja se pojavi na pragu, noseći tanjure, štapiće i flašu. Dugačka, crna kosa
bila je prošarana novim sjedim vlasima. Mallon je pokušavao da ne gleda u njen
lijevi dlan, ali pogled mu je bježao u tom smjeru, prema batrljcima tri odrezana
prsta. Dok je prilazila vatri, on pogleda u njeno napeto, bezizražajno lice i spazi
malene, oštre bijele pruge na potamnjelim kolutovima ispod očiju; ožiljci koji
nikada nisu potpuno zacijelili. Mallon duboko uzdahne, pokušavajući se osloboditi
rasuće napetosti u grudima.
Katja mu pruži tanjur, par štapića i toplu flašu rižinog piva. To isto dobi i
Rhei, a potom sjedne sa svojom porcijom nasuprot Mallonu, promatrajući ga preko
vatre.
— Lijepo je što te opet vidimo — reče.

SIRIUS 65
 Mallon kimnu.
— Dobro izgledaš, Katja.
Ona se odsječno nasmije i odmahnu glavom.
— Izgledam grozno, ali vjerojatno nikada ni neću izgledati bolje od ovog.
Rhea razlomi ribu u tavi i podijeli je u njihove tanjure. Mallon započe jesti
štapićima, prinoseći ustima ukusne komade vruće, bijele ribe, pušući u njih,
žvačući ih i gutajući. Riba je praktički bila bez ikakvog ukusa. Nitko ne progovori.
Sunce bijaše nisko na nebu i polako je tonulo, a ta magla, ostatak naoblake,
izobličila ga je i obojila narančastim odsjajem. Možda bi trebao poslušati Rhein
savjet, pomisli Mallon, zaboraviti chuurke i napustiti sadašnji projekt kojeg još nije
zapravo ni započeo, ostati ovdje, umjesto da se vrati u sobu gdje su ga čekali. Ili
napustiti grad, vratiti se u planinu i osamu.
Ne, ne ovaj put. Ovo je prava stvar, rekao mu je Sykora. Oni nas uvode u
nešto veliko, nešto za što smo radili. To njihovo nešto veliko, ma koji vrag da jest.
Sada ćemo saznati, ja to znam. Ali Sykora se nije pojavio u zgradi, možda je
mrtav. Nema načina da Mallon sada odustane.
Bilo je to nešto što nikada nije mogao objasniti Rhei, nešto što je i Katja samo
djelomično shvaćala — njegovu opsjednutost chuurkama, pokušaj da razumije ta
tuđinska bića i intenzivnu želju da sazna za čim to chuurke, na različitim
svjetovima, tragaju. Sada više i nije pokušavao objašnjavati.
I Hrana i pivo su nestali; vatra je tinjala, pramenčići dima se uzdizali uvis, a
rub sunca poče iščezavati iza niskih kuća. Katja ga pogleda i reće:
— Ostaješ li noćas?
Mallon pogleda u nju, ne rekavši isprva ništa. Nakon toliko vremena, uprkos
svemu, Katja bi ga još jednom povela sa sobom da zajedno provedu noć. Slabost u
njoj, pomisli, i njegova vlastita slabost koju bi u drugoj prilici iskoristio, kao i nju
samu. Bolje za oboje što nije mogao ostati. Odmahnu lagano glavom.
— Ne. Sada moram poći.
Ustao je i položio tanjur i štapiće na panj.
— Hvala za jelo.
— Da li te dugo neće biti? — upita Rhea, gledajući ne u njega, već u užareni
ugalj u udubini za vatru.
— Možda — odgovori Mallon. — Ne znam koliko dugo.
— Hoćeš li ostati živ?
Ovaj put ga pogleda i stara žena, iskrivivši usta u osmijeh. — Hoćeš li?
Mallon joj uzvrati osmijeh i reče:
— Naravno.
Ali kad je pogledao Katju, ona se nije smijala, ona ga uopće nije ni gledala.
Kad se vrati u sobu, chuurke su bile živahnije, membrane na vratu i glavi su
im podrhtavale; zeleno svjetlo na vratnom modulu opslužitelja je neobuzdano
žmirkalo dok su međusobno govorile, ali je opslužitelj i dalje stajao nijem i
bezizražajan.
Chuurke naglo zanijemiše, okrenuvši se prema njemu. Jedna od njih progovori
i opslužitelj se također okrenu prema njemu i poče prevoditi.
— Vrijeme je — reče ona. — Slijedi nas.
Chuurke se u pratnji opslužitelja okrenuše i krenu prema bočnim vraa, a hod
im je, iako sada već poznat, bio nezgrapan, kao i njihovo držanje — težina tijela
prebačena na jednu stranu, »koljeno« na toj strani se sagiba pod čudnim kutem,
potom se drugi ud zanjiše prema vani, čvrsto se ukopavši, spreman za ponavljanje
iste radnje. Uvijek je izgledalo kao da bi im hod trebao biti glasno bučno
koračanje, ali u njemu je bilo varave gracioznosti i mekoće, i chuurke su se kretale

SIRIUS 66
daleko nećujnije od ljudi.
Mallon krenu za njima kroz bočna vrata, u hodnik sa visokim stropom,
osvijetljenim povremenim tracima svjetlocrvenog treperavog svjetla. Prolaz se
nakratko ispružio u ravnu liniju, a onda skrenuo udesno i tu završio. Otvoriše se
druga vrata koja su vodila do odmorišta izvan zgrade i stepenica za krov. Chuurke
se uspeše stepenicama, za njima je išao opslužitelj, i na kraju Mallon.
Na krovu, chuurke se primaknuše središtu i zaustaviše se tu, u tišini. Mallon je
ostao uz rub krova i pogledao na grad — grad je bio osvijetljen vatrama, bakljama,
nakupinama raznobojnih električnih svjetiljki i nizovima masivnih pulsera. Buka je
rasla skupa sa sve većim mrakom, a u daljini se povremeno čula pucnjava i poneka
eksplozija.
Grad je bio u neprestanom nemiru, već nekoliko godina, sve otkako su
chuurke dospjele u njega i tu se nastanile, prisvojivši sve gradske rezerve, koje su
im očito bile potrebne. To se i očekivalo, iako ne sa odobravanjem, jer se to
sustavno ponavljalo u gradovima na desetak drugih svjetova, tokom nekoliko
proteklih desetljeća, otkad su ostvareni prvi kontakti sa chuurkama. Chuurke
gotovo nikada nisu sudjelovale u tučnjavama, nemirima i povremenim izgredima
koji su postali sastavni dio života u gradovima, već se to dešavalo između onih koji
su radili za chuurke ili sa njima i onih koji su radili protiv njih. I nakon svih tih
godina, još nitko nije znao što su to chuurke željele, ili za čim su to izgleda tragale.
Mallon se nadao da će uskoro baš on to saznati.
Netko ga povuče za ruku i kad se okrenuo, ugleda široko otvorene oči
opslužitelja kako zure u njega. Strese se od njihove potpune praznine, praznine
koja je dala naslutiti da iza njih više ne postoji um. Mlada djevojka mu kretnjom
pokaže prema dvjema chuurkama koje su tiho razgovarale. Okrenule su se prema
istoku i membrane su im se sasvim napele.
Na nebu se pojaviše blijeda svjetla koja su se približavala trepereći zelenim i
plavim svjetlom. Nakon nekoliko trenutaka, do njih dopre zvuk plutajućeg broda,
podrhtavajuće pulsiranje protkano šupljim fijukom. Dok se brod približavao,
razabirala se njegova veličina postajao je sve veći i Mallon se odmaknuo od ivice
krova, iako je znao da se vozilo neće spustiti.
Plutajući brod se okrene od njih i nagne se prema krovu; svjetla načas
potamniše, nešto muklo zatutnja i protrese zrak i Mallon osjeti prasak u ušima.
Plutalica se zaustavi, nepomično lebdeći nad krovom, a svjetla ponovo zaigraše.
S broda su se spustila četiri velika zavežljaja, nalik na košare, i svaki od njih je
bio pričvršćen užetom za spašavanje. Dvije chuurke i opslužitelj se uspeše u svoje
košare, ostavivši jednu praznu za Mallona. On se primače košari, prebaci se preko
ruba i smjesti u elastično sjedalo koje se podesi prema njegovu tijelu.
Kad se oko njega počela omatati gotovo čvrsta, želatinozna pjena koja je curila
iz stjenki košare, Mallon pokuša suzbiti paniku, strah da neće moći disati, koji ga
je obuzimao svaki put kad bi se ukrcavao na plutajući brod chuurki.
Svjetlo je blijedilo, dok mu je pjena prekrivala lice, a onda on zatvori usta i
oči. Dok ga je obuzimala tama posljednje što je mogao osjetiti bio je nagli uspon,
nakon što se, zajedno s košarom, uvukao u brod.
Kada se osvijestio, ostaci želatinozne pjene su se povlačili, otapajući se na
njegovim stopalima i nogama Brod i košara nestadoše, a Mallon se podupre o
stijenu, neznatno omamljen. Još je bilo mračno, još uvijek noć, ali nije nikako
mogao pretpostaviti koliko je dugo let trajao, niti koliko su daleko putovali, a
chuurke mu ne bi odgovorile, sve da ih i pita. Ipak, bilo je jasno da se nalaze van
grada — nije bilo nikakvih zgrada na vidiku, ni svjetla, ni buke.
Nekoliko stopa dalje, chuurke su se nadvile nad djevojku opslužitelja. Mallon

SIRIUS 67
se primaknu bliže, zaobiđe ih kako bi mogao vidjeti opslužitelja. Oči su joj bile
sklopljene, a chuurke su gornjim udovima prelazile preko njenog tijela, bockajući,
povlačeći i provjeravajući modul na njenom vratu. Mallon kleknu kraj djevojke i
položi prste na njezino grlo. Još uvijek je podrhtavalo i kad je bolje promotri, spazi
kako joj se grudi nadimlju i spuštaju.
Chuurke su stajale i međusobno razgovarale nekoliko trenutaka (djevojčin
modul je ravnomjerno treperio, ali ona nije govorila, nije se uopće micala) a onda
se polako udaljiše u pravcu blage uzvisine od stijena i blata.
— Što ćemo s djevojkom? — poviče Mallon, znajući da mu chuurke neće
odgovoriti, da se neće čak ni okrenuti prema njemu u znak odgovora. Ostaviti će je
tu, da umre ili tako nešto.
Mallon podiže djevojku — bila je malena i lagana — prebaci je preko ramena
i uspravi se. Chuurke su se primicale vrhu brijega i Mallon pođe za njima, ne
žureći. One su ga trebale; neće ga ostaviti kao što su ostavile djevojku: ako mu
previše odmaknu, on će stati i sačekati da se vrate po njega
Tlo je bilo neravno, stjenovito, ali nebo je bilo čisto i svjetlost zvijezda je bila
dovoljna da hoda bez spoticanja. Djevojka je bila tako lagana da ju nije ni
primjećivao i nije ometala njegov uspon.
Zaustavi se na vrhu uzvisine i pogleda niz padinu koja je u daljini vodila u
malu dolinu; silazak će biti strmiji. Daleko pod njim, chuurke su vijugale nizbrdo,
kroz stijenje i nisko grmlje. Mallonu se učini da vidi obrise niske i velike tamne
građevine u podnožju obronka. Iz nje nije dopiralo nikakvo svjetlo, niti se svjetlost
odražavala s njenih površina — bilo je to mračnije, crnje obličje nasuprot bljedoj
tmini tla u udolini. Mallon oprezno prebaci djevojku na drugo rame i poče se
spuštati.
Chuurke su ga čekale u podnožju obronka, ispred niske građevine. Kad je
stigao do njih, zidna ploča se pomače i svi uđoše kroz otvor, a ploča se zatvori za
njima, ostavljajući ih u tami dok su stajali pred još jednim zidom. Nakon nekoliko
trenutaka, druga ploča se klizeći otvori, propustivši svjetlo i oni uđoše u građevinu.
Unutra, osvijetljen žarkim crvenim svjetlima koja su visjela sa stropa, pred
njima se granao labirint hodnika, vijugajući u svim smjerovima. Slabašno šištanje
je neprestano kolalo zidovima. Mallon, još uvijek noseći djevojku, krene u jedan
od hodnika, prateći chuurke.
Iako su zidovi bili metalni i glatki, pod je bio od zemlje i stijenja, neravan pod
njegovim nogama. Chuurke ubrzaše korak, njišući velikim udovima, sigurno i
nečujno ukapajući stopala i Mallon ih je s naporom pratio. Često su skretali iz
jednog hodnika u drugi i nedugo zatim, Mallon se osjećao potpuno izgubljenim i
dezorijentiranim.
Dok su išli naprijed, Mallonu sinu da je građevina ogromna i da je vjerovatno
uzidana u obranke doline i pod njima. Povremeno su prolazili pored otvorenih
ćelija raznih veličina; u nekima od njih su se nalazile chuurke i većina njih je radila
u skoro potpunoj tmini. Jednom su prošli pored tri chuurke u hodniku, koje su bile
spojene kablovima usađenim u njihove kičme.
Dvije chuurke se zaustaviše pred nečim što je ličilo na prazan zid i jedna od
njih prede dugačkim prstima preko metalne trake koja je pod chuurkinim dodirom
promijenila boju od čelično plave u boju tamnog jantara. Otvoriše se široka vrata i
oni prodoše kroz drugi prolaz, koji je bio kratak i naglo se završavao na vrhu
stubišta, isklesanog od čvrste stijene. Spustili su se niže bez zaustavljanja.
Stepenice su bile neravne i zbog njihove visine silazak mu je bio neugodan s
djevojkom na leđima. Chuurke su se, naprotiv, spuštale lakoćom, glatkih i
elegantnih pokreta, pa je izgledalo kao da kližu niz stepenice. Stepenište je

SIRIUS 68
postepeno zavijalo i prestajalo na prolazu iz kojeg se ulazilo u sobu.
Soba je bila nepregledna, prostrana odaja, ispunjena tamom i metalnom
mašinerijom, pulsirajućim crvenim svjetlom, tihim drndanjem, isprekidanim
glasnim pucketanjem i oblacima od vrtloga tamjana. U odaji je bilo desetak
chuurki. Zaposlenih na mašineriji i među njima se kretalo nekoliko opslužitelja,
koji su podešavali plamenike tamjana i iznova ih punili. Strop visok barem deset
do petnaest metara, jedva se nazirao kroz oblake tamjana koji su se skupljali
upravo pod njim.
U pratnji opslužitelja, približi mu se jedna chuurka, veća i tamnija od ostalih,
čije su noge i truplo bili omotani mrežom crne kože posute sićušnim čahurama.
Opslužitelj je bila mršava, odrasla žena i hramala je na lijevu nogu koja je bila
izrazito kraća od desne. Mallon primjeti da joj je i lijeva ruka kraća od one druge.
Cak joj je i lijeva strana lica bila malo izobličena, mišići lica napeti i iskrivljeni, a
lijevo joj je oko bilo tupo i zamagljeno.
Velika chuurka progovori, ove dvije koje su ga dovele odgovoriše i njih su tri,
potom, razgovarale nekoliko trenutaka, stvarajući stalan žamor chikking glasova.
Naposljetku utihnuše, velika chuurka se još malo oglasi i žena opslužitelj se okrene
prema Mallonu, gledajući ga onim zdravim okom.
— Spusti djevojku — reće. — Ako je još živa, oporavit će se, bit će zbrinuta.
Ti/mi sada imamo drugog posla.
Mallon kimnu, blago spusti djevojku na pod do svojih nogu; s chuurkama se
ništa drugo nije moglo učiniti. Tri chuurke i žena opslužitelj krenuše preko odaje i
Mallon pode za njima. Polako su hodali kroz pokretne stupove tamjana koji su se
uzdizali uvis, pored vibrirajuće mašinerije i niza užarenih blijedih svjetiljki,
većinom crvenih i jantarnih. Zbog tamjana je osjećao groznicu i laganu mučninu,
pa je ograničio disanje na male prostore svježeg zraka između plamenika.
U udaljenom kraju odaje, jedan veliki dio je bio izdvojen, sa pet metara
visokim stjenovitim pregradama, koje su imale samo jedan otvor. Kad chuurke i
opslužitelj prodoše kroz taj otvor, začu se pucketanje elektriciteta i bljesak iskri.
Mallon je oklijevao, a onda se pokrene i osjeti samo lagane trunke na koži kad je
zakoračio unutra.
Tu je bilo mračnije, iako su zidovi propuštali blijedi odsjaj iz drugog dijela
odaje. U sredini poda se izdizala visoka konstrukcija od metala i kablova, nalik na
kavez. Neki su kablovi krivudajući nestajali u podu, dok su drugi, vijugajući po
njemu, ulazili u zidove sa još mašinerija.
Dvije chuurke, koje su ga dovele iz grada, priđu mašineriji i počeše raditi na
njoj. Upalile su se ploče sa obojenim svjetlima, oživjeli su monitori i nizovi
čudnovatih, oscilirajućih odsjaja, muklo drndanje protrese zrak i kavezolika
konstrukcija poče vibrirati i titrati blijedim sjajem.
Velika, tamna chuurka sama stade pored kaveza i, okrenuvši se prema
Mallonu, progovori chikking glasovima.
— Da li si spreman? — prevede žena opslužitelj.
— Ne znam — zbunjeno odgovori Mallon. — Jesam li?
Još glasova i žena ponovno progovori:
— Ne, naravno da nisi.
Potom ode do niza čeličnih ormarića, otvori jedan i iz njega izvadi zaštitno
odijelo; odnese ga do Mallona i pruži mu ga. Chuurka ponovo progovori i
osplužitelj nastavi prevoditi:
— Navuci ovo odijelo, trebat će ti da te zaštiti pri padu.
Kojem padu? Mallon htjede upitati, ali je znao da je bolje ne pitati ništa
Zaštitno odijelo je bilo lagano, izvana opšiveno džepovima duž trupla i udova; kad

SIRIUS 69
je u njega uvukao ruke i noge i hermetićki se zatvorio duž šava od prepona do
vrata, odijelo se stislo i prionulo uz njegovo tijelo. Bilo je relativno tanko koliko i
lagano, nimalo masivno, ali on je znao da će mu pružiti nevjerojatno dobru zaštitu.
Hodao je naokolo, privikavajući se na odijelo, mrdao rukama i nogama, savijao
laktove i koljena, okretao ih i uvrtao. Odijelo nije ometalo njegove pokrete, a
udobnost i potpora davali su mu osjećaj bolje tjelesne kontrole i malo veće snage.
Dvaput je, prije toga, nosio zaštitno odijelo dok je radio za chuurke i uvijek se u
njemu ovako osjećao. Psihološki? Teško je reći. Iako su bila namijenjena ljudima,
zaštitna odijela su kreirale i izrađivale chuurke, i stoga, tko bi mogao pogoditi što
je u njih ugrađeno?
— Za vrijeme prijevoza nositi ćeš kacigu — reće žena. Ona mu pruži kacigu
i on je uze. Dok ju je slušao kako govori, Mallon je skoro mogao izolirati njen glas
od chuurkinog, skoro je uspio uvjeriti samog sebe da žena govori po vlastitoj volji,
riječima koje su poticale od njenih vlastitih misli; pitao se da li ustvari ima ijedne.
— Kad stigneš, uključit ćeš radio-far na kacigi i dobro ga sakriti. Odijelo je
povezano s njim i vodit će te natrag do točke dolaska/polaska.
Mallon pronađe prekidač radio-fara uključi ga i odmah potom isključi. Na
kacigi nije bilo zatvarača, nije se nikako mogla spojiti sa odijelom, pa će je nositi
neprivezanu; držao ju je sa strane.
Pažljivo je slušao ženu-opslužitelja znajući da će dobiti fragmentarne
informacije, ne neophodno najlogičnijim slijedom, i da mu neće odgovoriti ni na
kakvo pitanje.
— Proći će četrdesetdva sata nakon dolaska, prije nego vrtložni portal dođe
do tebe. Možemo ga zadržati najviše deset do dvanaest minuta i, ako za to vrijeme
ne prodeš kroz njega, pokušat ćemo još jednom, sat kasnije. Ako ni tad ne uspiješ
proći, nećeš imati još jednu šansu.
Chuurka i žena nisu progovorile dugo vremena. Potom chuurka priđe ostalim
dvjema chuurkama i nakratko s njima porazgovara; žena-opslužitelj je ostala
nepomično stajati, zureći prazno u Mallona Chuurka se vrati i ispusti nekoliko
chikking glasova i žena opet progovori:
— Portal će te odnijeti na jedno mjesto. Gdje se ono nalazi, na kojem svijetu,
ne znamo. Želimo da ti to za nas saznaš. Stići ćeš u unutrašnjost nepregledne spilje
i morat ćeš pronaći izlaz, fotografirati zvijezde u noći, izvršiti spektralnu analizu
sunca tokom dana i druga mjerenja koja od tebe zahtijevamo, i donijeti nam natrag
sve te informacije. Ili. Pronađi neku rukotvorinu, neki dokument te tuđinske
civilizacije, koji će nam pokazati gdje se u ovoj galaksiji taj svijet nalazi.
Kakva tuđinska civilizacija? čudio se Mallon. Ni ne trudi se da pitaš.
— Vrtložni portal će se materijalizirati unutar pećine, ali ne i unutar čvrstog
terena Mi imamo slabu kontrolu nad visinom, tako da će doći do pada. Možda
samo pola metra a možda i nekoliko metara. Zapamti visinu, jer ćeš je morati
ponovo postići ako se želiš vratiti. Jednostavno prođi kroz portal i vratiti ćeš se na
ovo mjesto.
Što su mu više objašnjavali, cijela stvar mu se činila riskantnijom i
neizvjesnijom. Tipično.
— U pećini će možda biti i drugih, koji će isto tako istraživati. Moraš ih
eliminirati, oni rade za suparničke... Tu je opslužitelj zašutio, njen vratni modul to
očigledno nije mogao prevesti — žmirkao je crvenim svjetlom. Chuurka je
pokušala s nekoliko novih prštavih glasova, prije nego je modul opet žmirnuo
zelenim signalom, i žena nastavi s prevođenjem: —...suparničke sekte. Oni će, isto
tako, pokušati eliminirati tebe. Nemoj oklijevati.
Drugi. Ljudi? Chuurke? Oboje?

SIRIUS 70
 — U zaštitnom odijelu, i u naprtnjači koju ćeš nositi, biti će sva potrebna
oprema, oružje, instrumenti, hrana i alat. Pokazat ćemo ti kako se rukuje sa svakim
pojedinim elementom.
Začu se šuplji prasak, praćen oštrim, glasnim pucketanjem, prekinuvši chuurku
i opslužitelja. Plamteća kugla bijelog svjetla se pojavi iza chuurke, bacajući je u
sjenu i Mallon se pomače u stranu da bi vidio sjajno treperenje svjetlucavog oblika
u kavezu. Visio je u zraku, lelujajući se poput prozirnog, elastičnog ogledala
svjetlosti (Mallonu se učini da vidi kratkotrajne bljeskove vlastitog odraza koji se
izobličavao i postepeno nestajao u njemu). Predmet (da li je bio čvrst?) je lebdio
stopu iznad tla i izvrtao se unutar kaveza; bio je oko pet stopa visok i najviše tri
stope širok, kad se usred izvrtanja u jednom trenutku spljošti.
Chuurka progovori i žena prevede.
— Ovo je vrtložni portal — reče. —U punom pogonu će biti za sat vremena.
Mallon je zurio u lelujavo ogledalo — još uvijek mu je ličilo na ogledalo ili na
neku čudnovatu i tuđinsku srebrnu ribu, koja se, uhvaćena, usporeno izvija na
udici. »Jednostavno prođi kroz njega«, rekli su chuurka/opslužitelj. Nije mu bilo
nimalo teško vjerovati da bi ga taj predmet mogao prevesti na drugo mjesto, drugi
svijet. Sykora je bio u pravu, to je ono na čemu su oni radili.
— Jedan sat — ponovi žena. — Do tada ćemo pregledati opremu,
instrumente, oružje i zalihu hrane.
Mallon svrnu pogled od svjetlucavog ogledala i okrenu lice prema chuurki i
kimne.
Mallon je stajao pred kavezom, zureći u vrtložni portal, lelujavo i neprozirno
reflektirajuće ogledalo, koje je njega čekalo. Da li su ga chuurke same izgradile ili
su ga pronašle, kao »rukotvorinu« tuđinske civilizacije koju je chuurka spomenula?
Vjerovatno ovo drugo, pomisli Mallon. Izgledalo je da chuurke imaju samo
ograničenu kontrolu nad njim i da imaju pristup samo u unutrašnjost spilje, ma
gdje da se ona nalazi; zašto ga inače ne bi odaslale direktno na površinu svijeta?
Monotono otkucavanje oko kaveza prestade i pretvori se u mekano,
ravnomjerno brujanje i činilo se kao da se portal prestao micati. Ali ne, shvati
Mallon, on se nije zaustavio, ne potpuno. Nastavio se izokretati, ali ovaj put puno
sporije. Mallon je, promatrajući, zaista vidio svoje izobličene odraze u ogledalu, ali
oni bijahu nepotpuni i nestvarni.
Veća chuurka progovori i žena reče:
— U punom je pogonu. Spreman je za tebe.
Mallon dodirnu paket sa inhalatorima, koji mu je bio privezan sa strane;
jednog će morati rasprsnuti čim stigne, a onda aktivirati drugi svakih osam sati, da
se pluća prilagode na zrak u pećini. Stavi kacigu na glavu, namjesti je i spusti vizir,
ostavivši uski otvor za neometano disanje. Potom zatamni vizir toliko da je mogao
vidjeti samo blijedo svjetlucanje ogledala u kavezu.
Chuurka progovori i opslužitelj reče:
— Još za dva stupnja tamnije. Svjetlo će biti zaslijepljujuće dok budeš
prolazio na drugu stranu.
Mallon iznova zatamni vizir. Portal se jedva nazirao, avet u noći. Krene prema
njemu.
Dok je ulazio u kavez, bljesak se pojača i Mallon osjeti kako ga ogledalo
privlači poput vakuuma. Oklijevao je, prisilio se da duboko i polako udahne,
potiskujući paniku. Strah se postepeno raspršio, iscurivši iz njega i on ponovno
zakorakne prema naprijed.
Učini još tri koraka, i pri svakom koraku osjeti još jače privlačenje i i veće
blještavilo. Potom, dok je namjeravao zakoraknuti još jednom, nešto ga usisa i

SIRIUS 71
podiže uvis, u eksploziju vrtložnog bijelog svjetla. Silovit tlak mu okruži cijelo
tijelo, čvrsto ga sabivši, držeći ga u stasisu. I nije bilo zraka u njegovim plućima;
bio je sav istisnut. Svjetlo je blještalo čak i kroz zatamnjeni vizir, i on sklopi oči,
no ipak je mogao vidjeti crveni žar s primjesom bjeline. Srce mu je bilo
smlavljeno, ali, začudo, bez boli.
Nešto ga pogodi i on osjeti kako iz pritiska izlijeće u slobodu, iz svijetla u
tamu.
Onda je počeo padati.
Mallon je izgubio ravnotežu, bio je posve dezorjentiran dok je padao. Kad se
spustio, zavitlao je rukama, ispruživši se, a nakon par sekundi udari nogama o tlo i
sruši se na ruke i na koljena.
Bio je dolje. Unutra. Negdje.
Još uvijek dezorijentiran, Mallon posvijetli vizir — svijet ostade crn. Okrenuo
se i pogledao uvis, a u mraku, nekoliko stopa iznad njega, lebdjelo je ogledalo,
skoro nepomično. Ne zaboravi visinu, reče samome sebi.
Ogledalo još jednom bljesnu, jednom se silovito iskrivi i onda nestade. Sve je
ponovo bilo crno.
Mallon je nepomično ležao, duboko dišući. Zrak je bio prilično hladan, mogao
se udisati, kako su chuurke rekle, ali se u njemu osjećalo, ili je mirisalo, nešto
čudno. Povuče kacigu s glave, naglo posegne za jednim od inhalatora iz paketa,
ustima prekrije otvor i rasprsne ga, upijajući nalet zraka i kemikalija. Kad ga je
ispraznio, prikvači ga o džep za otpatke i uspravi se.
Ništa nije vidio. S lijeve strane začu tiho i nepravilno kapanje vode. Tlo je pod
njim bilo tvrdo i hrapavo — blato, šljunak, kamen. Mallon dohvati malu ručnu
lampu iz bočnog džepa i upali uzak svjetlosni trak. Svuda oko njega bilo je stijenje
— oštro i prošarano reflektirajućim kristalima — blokovi nalik na betonske
gromade i oblikovano kamenje i dugačka traka potamnjelog metala Niske, guste
plohe vegetacije tamnosivozelene, gotovo crne boje (mahovina? lišaj?) prostirale
su se preko većih stijena.
Mallon je stajao, uperivši svjetlo još dalje. Teren je, iako neravan i razlomljen
stijenama i gudurama, bio na relativno istoj razini i činilo se da se nepregledno
proteže, u svim smjerovima, dokle god je dopirao svjetlosni trak. Nije bilo
brežuljaka niti zidova spilje. Uperi svjetiljku prema stropu, ali sve što je mogao
vidjetii bio je samo prazan zrak protkan prašinom koja je odražavala svjetlo, a
gore, daleko iznad njega, snop svjetlosti se jednostavno gubio u tami.
Isključi svjetiljku i ošrim kamenom iskopa rupu u blatu i šljunku, pored
poveće stijene. Aktrivirao je nečujan i nevidljivi radio-far, odvojio ga od kacige i
pregledao monitor na odijelu, a potom zatrpa radio-far, prekrivši ga slojem šljunka
i manjim kamenjem. Mallon se ponovo uspravi, stavi kacigu na glavu, podigne
vizir i pogleda oko sebe, ovaj put bez svjetiljke.
Bila je to neobična, nesnosna tmina tamnija od noći. jer nije bilo zvijezda, ni
oblaka koji bi za sobom nosili tragove danjeg svjetla, niti odsjaja s mjeseca. Bez
kraja izgledalo je kao da se tama prostire u beskraj pa ipak, okruživala ga je kao da
postoje čvrste granice, samo na dvije stope udaljenosti, tamo gdje mu nije dopirao
vid. Ipak, negdje je morao postojati neki izvor sjetlosti, jer tama nije bila potpuna.
Ali, gdje su oni, do vraga očekivali da on krene?
Nerado je koristio svjetlo, prisjećajući se onog što mu je chuurka rekla o
drugima u pećini koji su spremni da ga »eliminiraju«. Mallon napipa put do
najveće stijene koju je prije uočio i uspe se na nju (bila je samo šest stopa visoka),
čučnuvši na sam vrh; ponovno uključi lampu i u krugu pretraži sve oko sebe.
Sada se više nije imalo za vidjeti ništa novo — neravan teren koji se naizgled

SIRIUS 72
prostirao u svim smjerovima, u beskraj, nakupine betonskih blokova, stijenja i
veliko zaobljeno kamenje različitih veličina, isprepletene mreže svinutog metala,
sve bez neke jasne strukture, bez jasnog uzorka. On ugasi lampu i uspravi se iz
čučećeg u sjedeći položaj, klatareći nogama s ruba stijene.
Kako se do vraga od njega očekivalo da pronađe izlaz? I da li je ovo zaista bila
pećina? Ako jeste, onda je, za njegov pojam, bila gotovo nepoj mljivo ogromna. Za
sada će vjerovati chuurkama, ali iznad njega nije bilo stropa, niti je bilo neba. Kako
su chuurke znale da ovo upoće jeste neki svijet a ne... ne što? Neka stvar, neko
mjesto, potpuno drugačije od onog što je ikada itko prije vidio. Ipak, tu je bilo
zraka, zraka koji se mogao udisati, a to je već bilo nešto.
Gdje je mogao krenuti? Svi su smjerovi izgledali isto. Sklopi oči (čemu
zabrinutost zapita se) i pažljivo osluhnu. Još uvijek se nije čulo ništa osim
udaljenog, tihog kapanja vode. Voda. Zašto ne? Pronađi je i ako je to potok ili
rijeka, slijedi je (uzvodno ili nizvodno) i možda će te konačno dovesti do izlaza.
Mallon ustade, polako se okrenu oko sebe, osluškujući, sve dok nije sa
priličnom sigurnošću ustanovio iz kojeg pravca dopire zvuk vode. Počeo se
spuštati niz stijenu, kad visoko iznad njega eksplodira izneanadna provala tihog i
neobično blještavog svjetla i za trenutuak ga zaslijepi. On izgubi ravnotežu,
skotrlja se sa stijene i kad je pao na tlo, zatuče ga još jedan nalet, ovaj put zvučnih i
udarnih valova, koji ga, par trenutaka, silovito prodrmaše. Jednako naglo, svjetla i
zvukovi nestadoše, ostavivši, koju minutu, za sobom praskave sličice u njegovu
umu. I te su iskričave slike postepeno nestajale i tmina još jednom osta netaknuta.
Mallon ustade i pogleda u tamu nad sobom. Ništa. Kruta i prazna kao i prije.
Cime je to, do vraga, bilo prouzrokovano?
Prošlo je još nekoliko minuta, prije nego mu se i sluh vratio na normalu.
Naposljetku ponovo začuje kapanje vode i, pogledavajući povremeno u crninu koja
se nad njim nadvijala, krene u pravcu zvuka.
Probijao se između velikog kamenja i razmrskanih betonskih ploča,
mjestimice koračajući po pijesku, pa onda po šljunku, a ponekad i preko samih
stijena. Sve češće je nailazio na uvijene mreže okrhnutog metala, koji je, po svemu
sudeći, nekoć tvorio neku vrstu strukture; metalne grede, balvani, cijevi i stupovi
koji su izranjali iz tla ili stršili iz betona, bijahu hladni i hrapavi na dodir, izrovani
rupama.
Pod čizmama mu se začuje zvuk drobljenja, on stade i kleknuvši, zagrabi punu
šaku nečega što je podsjećalo na sitne komadiće stakla. Za tren bljesne ručnom
lampom. Bilo je to staklo, ili nešto vrlo slično staklu, prozirno i razlomljeno u
sićušne komadiće, ne veće od čestica krupnog pijeska Tlo je bilo time prekriveno u
radijusu od nekoliko stopa, u svim pravcima, sve dok ponovno nije prešlo u šljunak
i stijenje. Mallon ugasi lampu, podigne se na noge i krene dalje.
Osluškivao je vodu i hodao u tmini, a u mislima mu se rojilo sve više pitanja.
Previše pitanja, bez ikakvog odgovora i sa premalo pretpostavki. Misli mu se
pretvoriše u gotovo kaotičnu zbrku neobuzdanih pitanja i nagađanja.
Zašto chuurke nisu same došle na ovo mjesto? Preopasno je u spilji'7 Ili je
možda za njih i sam vrtložni portal bio opasan? Da li su ljude, koje su »žrtvovali«,
slali kao što se na druge svjetove šalju automatizirane istraživačke letjelice bez
posade?
I kakva je to opasnost ovdje prijetila, za čim su one tragale? Za tehnologijom
tuđinaca? Zašto su se suparničke »sekte« borile oko toga, bez obzira što je to bilo?
I ta tuđinska civilizacija, da li je ona izumrla? Otišla u neki drugi dio galaksije? Ili
je još uvijek negdje u ovom svijetu? Još uvijek u ovoj golemoj pećini? Skriveni?
Uspavani?

SIRIUS 73
 Zašto su ga chuurke poslale na ovo mjesto, sa tako malo znanja, tako malo
uputa i pomoći. I zašto ga poslati usred ovog ništavila, s nikakvim izgledima da
pronađe izlaz, ako on upoće postoji? Možda ni sami ne znaju puno više? Možda
nisu mogli birati mjesto na koje će ga poslati?
Pitanja i doista nikakvi odgovori. I najveće od svih pitanja. Kakvo je ovo
mjesto? Ni na to nije bilo odgovora. Mallon pokuša zaboraviti sva pitanja, sumnje i
neizvjesnosti, i usredotočiti se na probijanje kroz tminu. To je bilo sve za što se
sada mogao uhvatiti, potraga za izlazom i nada u povratak.
Nije imao predodžbu o tome koliko je dugo hodao, kad je napokon pronašao
potok. U stvari, to nije bio čak ni potok samo nekoliko inča širok, i isto toliko
dubok, svijao se i vijugao medu stijenjem. Ipak, i to je bilo nešto, vodio je nekud i
Mallon odluči da ga slijedi, nizvodno.
Ništa se nije puno promijenilo otkako je odmakao. Nije vidio ništa osim još
više stijena, još više metala i velikih prostranstava razmrskanog stakla, tako
raskomadanog da je izgledalo kao da je tu nekoć bila velebna građevina od stakla,
čije su ruševine ležale svud oko njega.
Što je duže pješačio, tim mu se sve suludije činilo da nastavi. Ništa nije
pronalazio, ništa otkrivao i, koliko mu je bilo poznato, nikud nije išao. Možda bi
bilo bolje da prekine cijelu tu stvar, priključi se na radio-far i sačeka da se vrtložni
portal vrati po njega i odvede ga natrag.
Ali, nije zbog toga bio na ovom mjestu, nije sa chuurkama radio zato da u
svemu ima osiguran izlaz; nikada neće saznati zašto je to uvijek bilo tako. I što mu
je drugo preostalo nego da ide dalje? Mallon nastavi hodati, prateći potok, polako
se probijajući kroz ruševine.
Potok zaklokota po kamenju, istoči se u nekakvu rupu u zemlji i nestade.
Mallon je kleknuo kraj otvora i promatrao kako voda, njegov jedini vodič,
iščezava. Isuse! Sve je ovo bilo suludo.
On zastade, osluškujući ne bi li još negdje čuo vodu. Možda je potok ponovno
izvirao negdje u blizini i on bi ga ponovo mogao slijediti. Od svega je čuo samo
kako voda polako curi pod njegovim stopalima.
Mallon se odmaknu od rupe i vrati se natrag, kroz stijenje, metal i staklo;
detaljno i sustavno će potražiti mjesto na kojem se potok opet pojavljuje. Mora ga
pronaći ili se vratiti tamo odakle je krenuo. Još i bez potoka kao vodiča, lutati će
besciljno kroz mrak. Ili bi se, pomisli, trebao okrenuti i ići za vodom uzvodno, do
njenog izvora.
Mallon zaobiđe veliku, izobličenu gromadu rastaljenog metala i zaustavi se.
Lijevo od njega vidio se nejasni obris ispružene, nepokretne ruke. Mallon se
približi i pred njim, mutno se nazirući, iskrsnu ostatak tijela, izvaljenog na leđima
preko ravne stijene, nepokretnog, sa usnama smrznutim u grimasu i otvorenim
očima što su nepomično zurile u tminu nad njima. Bio je to Sykora.
Mallon ispruži ruku i dodirnu starčevo rame. Poznavao je Sykoru godinama.
Nekoliko puta su zajedno radili za chuurke i na neki način su se sprijateljili.
Mallon se pitao što ga je ubilo.
Sykorina ruka se pomače, sklopivši se oko Mallonovog zapešća i Sykora se
naglo uspravi, drugom rukom zgrabivši Mallonovu glavu, ispuštajući davljenićko
grcanje iz dubine grla.
Mallon se istrgnu unazad i pade na tlo, ali Sykora ga je još uvijek čvrsto držao,
bacio se na njega i zgrabio ga za kosu, zarinuvši ruku pod Mallonovu kacigu.
— Sykora, to sam ja, Mallon!
Mallon se pokuša otkotrljati, izbaciti Sykoru iz ravnoteže. Ali starac nije
popuštao, i dalje je čvrsto stiskao Mallonov zglavak i navlačio ga za kosu,

SIRIUS 74
pokušavajući mu tresnuti glavom o tlo.
— Sykora, zar me ne prepoznaješ? Isuse Kriste!
Sykora se pokoleba, podiže Mallonovu glavu i, približivši je svom licu, zabulji
se u njegove oči.
— Mallon?
— Da, Mallon, za boga miloga.
Starac je i dalje zurio.
— Mallon? — ponovno upita. — Mallon?
— Da.
Sykora odmaknu lice, ispusti Mallonovu kosu i izvuče ruku od ispod njegove
kacige.
— Mallon? — još jednom upita. — Ja te poznajem.
— Naravno da me poznaješ.
Sykora se maknu s njega, vrati se par stopa unazad i sjede na stijenu na kojoj
ga je Mallon pronašao; disao je ubrzano, duboko i oporo. Mallon se pridigne
promatrajući starca, spreman na još jedan napad. Tek sada je vidio da je Sykora
bosonog, a na sebi je imao laganu košulju i hlače.
— Ne vidim jasno... — reče Sykora. — Trebaju mi... — ispruži ruku,
stiskajući šaku, —... inhalatori napokon reče. — Zrak je ovdje čudan, ne mogu
uvijek... misliti.
Mallon dotače paket s inhalatorima na svom zaštitnom odijelu, prebroji ih i
napravi neke proračune. Rasprsnuti će posljednjeg, dva sata prije povratka — ako
izdrži pola sata sa svakim od njih, zadnjeg bi mogao sačuvati. Otkvači jedan
inhalator i pruži ga starcu.
— Evo — reče.
Sykora je dugo buljio u inhalator, a potom odmahnu glavom.
— Ne. Ne mogu. Vjerovatno je prekasno. Poznajem te. Mallon? Da. Zašto si
ovdje?
— A zašto si ti?
— Ja sanjam. Chuurke su me poslale... ovdje? Sada sanjam. Probudit ću se
kad se upale svjetla. Svjetla će se upaliti, ali će ovdje ipak biti noć.
— Što se dogodilo sa tvojim zaštitnim odijelom? S tvojim čizmama? Imao si
ih, zar ne?
Sykora se naceri i sklopi oći.
— Naravno. Na um mi je pala luda ideja, skinuo sam čizme, skinuo sam
odijelo. Ne znam gdje sam ih ostavio. Ovdje je tako prokleto hladno.
Obgrli se rukama.
Mallon nije znao što da učini sa njim. Da li je mogao povesti starca natrag,
kroz vrtložni portal? Možda, ali što da sa njim radi do tada? Sykora nije bio sasvim
pri sebi.
— Koliko dugo si ovdje? — upita Mallon.
Sykora slegnu ramenima, otvori oči i odmahne glavom.
— Predugo. Zrak... — Nije dovršio.
— Sykora, da li postoji izlaz odavde? Iz ove spilje?
Sykora kimnu.
— Kroz ribu-ogledalo. Nisam se mogao vratiti do njega, nešto se dogodilo,
imao sam...
Opet nije mogao dovršiti misao, pa slegnu ramenima.
— Ne. Da li postoji neki drugi izlaz? Prema van?
— Možda. Ali, ja ga nisam mogao pronaći. Čekaj dok se upale svjetla,
možda ćeš ga onda pronaći, probuditi se iz svog sna. Iz mog sna.

SIRIUS 75
 Mallon odmahnu glavom. Pogleda inhalator kojeg je još uvijek držao u ruci i
ponovno ga pruži Sykori. Možda će mu to pomoći, unijeti neku suvislost u
starčevo buncanje i obuzdati ga.
— Evo — reče. — Molim te, Sykora, uzmi ga. Ovog ti mogu dati
Ovog puta Sykora uzme inhalator. Jedan trenutak nije skidao pogleda s njega,
a zatim ga baci Mallonu u glavu. Mallon se instiktivno izmaknu i začu udarac
inhalatora o stijenje iza njega. Starac zajeca i otrči u tamu; istog trena se izgubi iz
vida.
Mallon je načas neodlučno stajao, a onda otrči za njim, slijedeći zvuk šljunka
ili stakla koje se lomi (režući Sykorina bosa stopala?), stijena koje pucketaju,
povremenog zveketa metala; a jednom i pljuskanja vode. Mallon je posrtao u
mraku, ne mogavši vidjeti ništa, ispruženih ruku da se ne sudari s nečim čvrstim i
velikim; zaštitno odijelo mu je štitilo goljenice i koljena kad bi udario o manje
stijene i betonske ploče.
Ali, šumovi su postajali sve udaljeniji i slabašniji — starac je letio i nakon
nekoliko trenutaka, posve je išćezao. Mallon je čuo samo vlastito oporo disanje i
tihi klokot vode. Stajao je nepomično, odmarajući se i osluškivao ništa. Sykora je
nestao, ili se sakrio u blizini i bilo ga je nemoguće pronaći.
Začu se duboko, naizgled udaljeno, stenjanje. Polako i ravnomjerno postajalo
je sve jače, kotrljajući se pećinom kao val, zvućeći poput neke čudovišne sirene za
maglu. Mallona je okružio zvuk i prohujao nad njim zajedno sa jakim vjetrom koji
mu protrese tijelo i prignječi ga. Zvuk i vjetar prohujaše i oslobodiše ga, ostavivši
za sobom muklu jeku koja se stišavala i udaljavala. Zatim opet tišina i žuborenje
vode.
Sto se tu događa?
Mallon se još neko vrijeme nije micao sa mjesta, osluškivao je ne bi li čuo
Sykoru, nadajući se da će starac biti u blizini ili se nehotice, u krugu, vratiti natrag.
Ništa.
Znao je da bi se trebao vratiti, pronaći inhalator kojeg je Sykora bacio na
njega. Mogao bi mu kasnije zatrebati. Morao je ponovno pronaći vodu. Mallon
utvrdi smjer iz kojeg se čuo šum potoka, okrenu se i pođe prema njemu.
I tada, baš kako je Sykora rekao — zrak je ostao mračan i crn — upališe se
svjetla u daljini i ispod tla.
Spilja je i dalje bila mračna, ali sada je više bila nalik slabo osvjetljenom gradu
u noći, s raštrkanim, širokim zrakama svjetla koje se uzdižu iz zemlje kao ukočeni
reflektori. Mallon se ispe na stijenu i ugleda, iako nejasno, prilično puno puteva u
raznim smjerovima.
Svjetla su vjerovatno bila i po nekoliko milja udaljena jedna od drugih,
najbliže je bilo na milju ili i više od njega. Ali ona su otkrivala ogromno
prostranstvo spilje, ili su ga barem nagovještavala, jer, spilja se, više nego prije,
protezala u beskraj, dokle god mu je dopirao vid, a tama se, isto tako prolamana
zrakama svjetlosti, prostirala miljama. Ponekad su se zrake svjetla, isprekidane
sjenom, dizale pod različitim kutevima prema gornjim rubovima i raspršivale se
kad ih je, visoko gore, progutala tama — stropa još uvijek nije bilo na vidiku.
Sada je bilo dosta svjetla koje se odražavalo s kamenja, metala i stakla i
Mallonu osvjetljavalo put, ali, to je, definitivno, još uvijek bila noć, kako je Sykora
govorio, a posvuda oko njega bio je mrak i neraspoznatljiva obličja ruševina ovog
mjesta. Nepokretni obrisi i sjene koje su se nazirale, gotovo da su ga još više
zbunjivale od potpune tame.
To su ruševine, zasigurno, ali da li je to i svijet? Pošto je sada mogao vidjeti
bolje, pojavljivale su se i druge mogućnosti, pomisli Mallon — unutrašnjost

SIRIUS 76
velikog zvjezdanog broda, unutrašnjost kompletnog boravišta koje kruži oko
planete, sunca, mjeseca; ili nešto posve neshvatljivo.
On siđe sa stijene i krene natrag prema potoku i stijeni na kojoj je bio pronašao
Sykoru. Kad je stigao do rupe u zemlji kroz koju je potok nestao, potraži inhalator.
Nakon nekog vremena, koristeći lampu u kratkim bljeskovima, pomisli da je
našao stijenu na kojoj je Svkora ležao, te pažljivije ispita to područje. Na rukama i
koljenima je puzao preko stijenja i šljunka preko prašine staklenih krhotina,
zavirivao je u pukotine među stijenama, opipavao bridove betona i metala.
Inhalatoru nije bilo ni traga
Naposljetku odustane i vrati se do potoka. Ponovo je morao donijeti odluku,
ali sada je imao više alternativa — vratiti se do radio-fara i sačekati; pratiti vodu
uzvodno do njenog izvora u nadi da će pronaći izlaz iz te pećine; ili krenuti u
pravcu jednog od svjetala koja su isijavala iz tla
Doista jednostavna odluka. Mallon se okrene prema najbližem svjetlu,
otprilike jednu milju udaljenom, i krene prema njemu.

Trebalo mu je više od jednog sata da stigne do svjetla i petnaest minuta da

pređe zadnjih stotinu stopa kroz džunglu navoja izlizane žice, velikih krhotina
razbijenog stakla iskrivljenog metala, isprepletenog i satkanog u mrežu raskinutih
kablova. Dok se primicao, sve je postajalo svjetlije i svijetlije; svjetlost se uzdizala
odozdo i održavala u metalu i staklu, na sve strane, pojačavajući se i nestajući,
bacajući izobličene sjene i iskrivljene bujice svjetla svuda oko njega. Veliki
kristali, pričvršćeni za metalne grede, blještali su prizmatičnim bojama, dok je
prolazio kraj njih.
Mallon se pope na golemu betonsku ploču sa izbočenim metalnim stupovima i
dode do ivice bunarolike rupe u ruševinama, kroz koju se uzdizao jak plamen
svjetla. Odmaknu se korak-dva, spusti vizir i zatamni ga za nekoliko stupnjeva.
Polako krene prema ivici i pogleda naniže.
Trideset do četrdeset metara pod njim, čak i kroz zatamnjeni vizir, blještao je
okrugli disk svjetla, blago zaobljena polu-kugla, usađena u čvrstu crnu tvar.
Prekrivajući manje od polovice njenog promjera, preko svjetleće kugle je ničice
ležalo ukočeno i ispruženo tijelo chuurke. Kroz tanke, širom rastvorene membrane,
svjetlo je sijalo žarkim narančastim sjajem, otkrivajući složenu strukturu tamnih
receptora.
Mallon se nagnu unatrag i sjede, poduprijevši se o metalni stup; posvijetli vizir
i zableji se u crnu prazninu nad njim, koja kao da je progutala svjetlo što se

SIRIUS 77
izdizalo odozdo. Osjeti nenadani umor i više se uopće nije htio pomaknuti.
Uostalom, što je i mogao učiniti? Pomisli kako bi mogao sići do svjetla i
chuurkinog tijela; bilo je dovoljno uporišta za ruke i za noge, tako da to ne bi
trebalo biti teško.
Iz sjedećeg položaja se sagnuo prema naprijed, ponovno zatamnio vizir i
pogledao dolje i svjetlo i mrtvu chuurku. Možda tamo ima nečeg što bi vrijedilo
pronaći, nečeg u vezi svjetla. Mallon ustade i duboko udahne, spreman za silazak.
Svjetlo se ugasi.
Sva svjetla u pećini se ugasiše i crnilo, tamnije od noći, ponovno dođe. Ne
mogavši ništa više vidjeti, Mallon izgubi ravnotežu. Osjeti kako mu tijelo preteže
prema naprijed, ispruži ruke, udari o metalni stup i čvrsto ga ščepa. Stopala mu
kliznuše po betonu, nestade mu tla pod nogama i on se sruši, ali nekako ostade
visjeti na stupu. Potom se trgnu, dohvati stup i drugom rukom i odvuče se unatrag
od ivice.
Nepomično se, obim rukama, držao za stup. Kad se osjetio sigurnim, oslobodi
jednu ruku, i podigavši vizir, pokušao se osoviti na noge. Još uvijek nije nikud
kretao, sačekao je nekoliko trenutaka da mu se oči prilagode na mrak.
U tmini su se gomilali novi zvuci — drobljenje šljunka i stakla; zveket
kamenja; zvuci nalik na šapat, na prigušene glasove. Zvuci su se polagano
pojavljivali iz tišine i isto tako nestajali u njoj i činilo se da dolaze iz nekoliko
smjerova odjednom, ali su se nedvojbeno približavali, stapajući se.
Mallon se zguri usred kaosa metalnih stupova, sakrivajući se u slučaju da oni
upotrijebe svjetla. Glasovi su se i dalje približavali, a onda, nekoliko minuta
kasnije, prestadoše odjeci koraka, iako se prigušeni šapat, povremeno isprekidan
jakim glasovima, i dalje čuo. Nakon nekoliko časaka, na udaljenosti od četrdeset,
pedeset metara pojavi se, zaklonjen stijenom, u razini tla, treperavi sjaj
crvenonarančaste boje. Vatra? Što bi tu moglo gorjeti? Ili je to bilo nešto drugo?
Mallon otpuza prema naprijed, pazeći da mu svaki korak bude nečujan, svako
uporište za ruke sigurno, a tlo pod nogama čvrsto. Što se više približavao plamsaju,
sve više je izgledalo kao da doista potiče od vatre. Onda osjeti miris kuhanog mesa.
Stomak mu, na iznenadnu glad, smjesta odgovori muklim bolom. U odijelu je bilo
dovoljno hrane, ali dosad nije ni jednom pomislio na jelo.
Produžio je dalje. Pred njim se, u sjeni, pojaviše ljudska obličja koja sjede oko
vatre (sada je vidio bljeskove pravih plamenova). Mallon se oprezno primicao, sve
dok nije pronašao mjesto, samo desetak metara udaljeno, s kojeg je mogao
razgovijetno vidjeti vatru i ljude oko nje.
Bilo ih je sve skupa sedmero dvije žene (jedna u poodmakloj trudnoći), četiri
muškarca i visoka mršava djevojka koja je bila gola do pojasa; bilo joj je četrnaest
do petnaest godina; djevojka je izgledala kao opslužitelj chuurki mada nijedne od
njih nije bilo na vidiku. Jedan muškarac je na sebi imao poderano zaštitno odijelo,
žena koja nije bila trudna je nosila gornji dio drugog zaštitnog odijela bez rukava, a
ostali su bili obučeni u iznošenu odjeću. Mallon. ih je čuo kako govore, ponekad
šapćući, no najčešće dubokim glasovima.
Vatra je kuljala iz glatke površine crne metalne kutije, a nije bilo drveta, niti
ikakvog vidljivog goriva, kao da je vatra sagorjevala zrak ili nešto unutar kutije.
Na tronošcu iznad plamenova, visio je veliki kotao. Ljudi su međusobno slali u
krug cilindar sa širokim otvorom i ispijali su iz njega, ali bi preskočili djevojku,
svaki put kad bi cilindar dospio do njenog dijela kruga.
Mallon začu nešto iza sebe. Poče se okretati, ali se netko već baci na njega
prije nego se uspio pokrenuti, jednom rukom ga stisnuvši oko ramena i grudiju, i
na njegovo zaprepaštenje, s nožem pod kacigom, dotičući mu vrat.

SIRIUS 78
 — Nemoj — šapnu mu osoran glas. — Nemoj... ništa... pokušavati.
Muškarčeva ruka nije bila čvrsta i Mallon osjeti kako mu oštrica zasjeca kožu
ispod brade, ostavljajući tanke rezove. Ostao je miran i, usprkos tome što mu je
srce luđački lupalo u grudima, progovori smirenim glasom:
— Ti me režeš...
Osjeti kako se oštrica malo povukla, ali je nož i dalje ostao u ovratniku kacige.
— Diži... se — prosikta čovjek.
Mallon polako ustane i oštrica ga dvaput poreze, dok je čovjek ustajao zajedno
s njim.
— Prema... vvvvatri
Muškarac se zagrcnu i zajeca, gurkajući Mallona ispred sebe.
Kad su Mallon i njegov zarobitelj doteturali na omanju čvrstinu, većina onih
koji su sjedili oko vatre podiže pogled — svi, osim djevojke i trudnice, koja ga
samo okrznu pogledom, a odmah zatim okrene glavu. Čovjek koji je nosio
poderano zaštitno odijelo mahnu i odloži cilindar na tlo kraj svojih nogu.
— Pusti čovjeka, Tyrone.
Čovjekov stisak se pojača i nož još jednom zareže kožu.
— Tyrone!
Tyron naglo ispusti Mallona, istrgne nož (zadajući i konačnu posjekotinu na
Mallonovoj bradi) i još se jednom zagrcnu.
— Zabodi ga — prošapta. — Samo ga... zabodi.
Okrenu se prema Mallonu, zabuljivši se u njega i prinese nož njegovom licu.
Slobodnom rukom ščepa oštricu i čvrsto je stisnu, a onda polako izvuče oštricu iz
svog stiska. Otvori šaku koja je krvarila od dubokih posjekotina na dlanu i prstima
(na koži je bilo puno ožiljaka) i obriše ruku o Mallonovu kacigu i rame njegovog
zaštitnog odijela. A potom, savijajući se i bolno jecajući, Tyron otrča u tamu.
— Tvoje ime.
Mallon se okrenu onima koji su sjedili oko vatre. Nitko od njih se ne pomače.
— Mallon — reče.
Muškarac u zaštitnom odijelu kimne.
— Mallon. Ovdje si novi, zar ne?
Bilo je to naizgled usputno pitanje, ali ga napetost u grudima upozori da je
odgovor vjerovatno bio važan. Pokušao je da ne odugovlači previše s odgovorom,
dok su mu misli užurbano radile.
— Ne baš sasvim — reče. — Nekoliko dana.
Čovjek se nasmije i odmahnu glavom.
— Nekoliko dana — reče. — Znači, ti si ovdje zaglavio.
Mallon duboko udahnu i kimnu:
— Da.
Čovjek isprva ne reče ništa, lagano nakrivivši glavu. A potom:
— Ipak si novi. Nekoliko dana. — Ponovno protrese glavom; — Ja sam tu
nekoliko godina.
Mallon ga pažljivije pogleda, a zatim i ostale. Godina? Zar je to moguće?
— Zovem se Rugger — reče čovjek. — Ono je Charl — reče, kimajući
prema proćelavom čovjeku s njegove lijeve strane. — Trask — pokaže na Mallonu
najbližeg čovjeka, koji se morao okrenuti da ga vidi i koji ga je pogledao gotovo
posve sklopljenih očiju. — Ashley — žena s Ruggerove desne strane, koja je na
sebi imala jedan dio zaštitnog odijela — Bollondi — muškarac kraj nje. — Lisa —
trudnica. — I djevojčica. Ne znamo joj ime. Ona je opslužitelj. Trask ju je
pronašao pored mrtve chuurke, prije otprilike dvije godine.
— Ti!

SIRIUS 79
 To je progovorila žena, Ashley. Nasmijala se.
— Znam ja tebe.
Polako je kimnula glavom, još uvijek nasmijana, ali ne reče više ništa. Mallon
je bio siguran da on nije poznavao nju.
— Sjedni — reče Rugger. — Pridruži nam se. Možda ćeš nam se pridružiti
na malo trajnijoj osnovi. Ovdje je teško izgurati sam.
Mahnu rukom prema ravnom kamenu između Traska i Charla.
— Našao si nas u pravom trenutku — reče Rugger. Većina nas je pri sebi,
iako izgleda da će se to ubrzo promijeniti. Pretpostavljam da si već primjetio. Zrak.
— Da — reče Mallon, sjetivši se Sykore. — To dolazi i odlazi. Ponekad
doista ne znam što radim.
Rugger kimnu.
— Naviknut ćeš se na to par tjedana, ili par mjeseci.
Podigne cilindar, gucne malo iz njega i pruži ga Charlu.
— Ako do tada ostaneš živ.
Charl otpi iz cilindra i bez riječi ga doda Mallonu. Mallon ga odmah, bez
ijednog gutljaja, preda Trasku.
— Ovo pomaže — Trask reče, ponovo ga pruživši Mallonu.
Cemu pomaže? Mallon se čudio. Odmahnu glavom. Trask slegne ramenima,
otpi gutljaj, a onda ustade i odnese cilindar Lisi koja je još uvijek pogledom
prelazila pokraj vatre, pokraj Mallona, a možda i pokraj sviju ostalih.
Nitko ne progovori, dugo vremena. Bollondi je promatrao kako se hrana kuha
u kotlu, povremeno je mješajući plastičnim štapom. Mallon je promatrao, pitajući
se odakle dolazi hrana i kako to crna kutija daje vatru. Da li je crna kutija ostatak
tuđinske tehnologije, jedna od onih stvari za kojima su chuurke tragale?
Charl, koji je bio do njega, poče se tresti i udarati se šakom po bedru, a svaki
udarac je bio popraćen davljeničkim soptanjem. Buljio je u djevojku, sada škripeći
zubima, ustiju iskrivljenih u grimasu.
Charl ustade uz prigušen povik, naizgled malo umiren. Kimnu kratko i u tišini
pođe oko vatre, do djevojke. Uzme je za ruku i pokuša je podići na noge. Ali, Lisa
ustade i ščepa ga za ruku. Naglo ga prodrma, udarivši ga drugom rukom, pljesnuvši
ga po licu i po ruci, sve dok, konačno, nije djevojku ostavio na miru.
On ustade, promatrajući djevojku i Lisu, i stavi ruku u hlače, među prepone.
Odjednom zajeca i posrnu prema natrag; zatim se okrenu i polako otetura u tminu.
Djevojčica je ostala nepomična, bezizražajna i Lisa sjedne kraj nje, plačući
zbog nečega. Još uvijek plačući, blago je pomiluje po kosi i nešto joj tiho
promrmlja na uho.
— Hrana je gotova — reče Bollondi.
Ashley izvuče kutiju odnekud iza sebe i poče iz nje vaditi tanjure. Rugger je
stajao, netremice gledajući u Mallona.
— Hajdemo popričati — reče. — Nisam baš tako gladan. — Krene, odlazeći
od vatre. Mallon ustade i pode za njim.
— Hej, gospodine Novi Čovječe Mallon — poviče za njim Ashley. — Ne
zaboravi, znam ja tebe.
Mallon se okrenu, ali ona je bila zaposlena dijeljenjem tanjura i on produži za
Ruggerom.
Rugger se zaustavi, oko sedam ili osam metara od vatre, dovoljno daleko da se
njihov razgovor ne može prisluškivati i dovoljno blizu da mu svi budu na oku.
Našao je nisku, ravnu betonsku ploču i sjeo. Mallon se prisloni uz drugu takvu
ploču, ali ostade stajati.
— Mi svi imamo periode kada smo pri zdravoj pameti. — poče Rugger. —

SIRIUS 80
Redovito. Sada sam, slučajno, ja pri zdravoj pameti. I Ashley, iako se s njom nikad
ne zna.
— O čemu je ono pričala? — upita Mallon. — Da ona zna mene. Ja nju
uopće ne poznajem. Siguran sam da je nikada prije nisam vidio.
Rugger se nasmije.
— Vjerovatno je htjela reći da zna ono što ja znam o tebi. Da lažeš. O tome
kako si zaglavio.
Sagnuvši se, približi se Mallonu i dotakne paketić sa inhalatorima.
— Potrošena su samo dva, što znači da si tu nešto manje od šesnaest sati
Čak i manje, pomisli Mallon, ali ne reče Ruggeru ništa o inhalatoru kojeg je
izgubio. Pitao se da li je vrijeme da rasprsne još jednog. Ipak, nije želio pogledati
na sat. Ne još.
— Koliko dugo si ovdje — upita.
Ruggerov osmijeh izblijedi.
— Teško je znati sa sigurnošću, ali mislim oko četiriipol godine. Bio sam
jedan od prvih kojeg su chuurke poslale ovamo. Naravno, ne znam ćak ni koja me
je frakcija poslala. Izgleda da ih ima dosta.
Osvrnu se na ljude oko vatre.
— Svi oni su unutra najmanje godinu dana, a većina i duže.
Četiriipol godine? Na ovom mjestu? Isuse. Mallon pogleda Ruggera, dok su
mu pitanja navirala u misli i on, naposljetku, upita ono preko kojeg nije mogao
preći.
— Ima li odavde izlaza?
Rugger se okrenu prema njemu, grubo se smijući. — Ne — odmahnu glavom,
još uvijek se smješkajući. Nikada nisam vidio izlaz. Nitko od onih koje sam sreo,
svih ovih godina, nije ga nikad pronašao, niti je čuo za njega. Ovom mjestu nema
kraja, samo se prostire, sve dalje i dalje, i nema izlaza, postoji samo...
Zastane, a osmijeh opet nestade.
— Postoji samo put natrag, kroz vrtložni portal. A za nas koji smo ovdje
zaglavili, ne postoji ćak ni to.
Da lije to u Ruggerovom glasu bila ogorčenost? Mallon bi se začudio da nije.
Četiriipol godine!
— Pretpostavljaš li da chuurke to znaju? — upita Mallon. Da odavde nema
izlaza?
— Vjerojatno — Rugger slegnu ramenima. — To nije tako važno, ne za njih.
iako sam siguran da bi htjele saznati gdje se točno u svemiru nalazi ovo mjesto. Ali
nije to ono za čim one tragaju.
— Pa za čim onda tragaju?
Rugger mu uputi slabašan osmijeh i ništa ne reče. trenutak, dva. A onda —
Možda ćeš ti to otkriti prije nego se vratiš. To se već dugo nije dogodilo, pa više
nije ni važno. — To je bilo sve što je rekao.
Nije važno? Mallon provjeri kronometar, ne mogavši se više pretvarati da ga
ne zanima vrijeme. Već je bilo prošlo skoro devet sati otkako je stigao. Baci pogled
na Ruggera, sam za sebe slegne ramenima, a zatim uzme jedan inhalator, prinese
ga ustima i rasprsne ga. Rugger se ponovno tiho nasmija.
— Daaa, uzimaj i dalje te stvari — reće. — Ako budeš udisao previše ovog
zraka i malo se otkačiš, mogao bi zaboraviti da uopće rasprsneš slijedećeg,
zaboraviti na svoj radio-far, na portal, zaboraviti i na povratak. To se već dogodilo.
Ovdje se skoro sve već dogodilo.
Odmahnu glavom.
— Prokleti zrak, što sve radi.

SIRIUS 81
 Pokaže prema vatri.
— Držimo se zajedno, jer je, gotovo uvijek, barem jedan od nas, a obično i
dvoje ili troje, pri zdravoj pameti, u bilo kojem trenutku i tako uspijeva držati stvari
pod kontrolom. Cak i kad nismo pri sebi, prepoznajemo one koji to jesu i činimo
ono što nam oni govore, čak iako to ne razumijemo ili ne želimo. Kao Tyron, kad
sam mu rekao da te pusti na miru. Želio ti je prerezati grlo, želio je to užasno jako,
ali me je poslušao. Tako svi radimo. To je, valjda, instinkt za opstankom. On nas je
i održao na životu.
Ponovo zavrti glavom.
— Iako to ne uspijeva uvijek. Ne tako davno, bilo nam je bolje. — Okrenuo
se natrag prema Mallonu. — Dugo vremena smo živjeli na dobrom mjestu, skoro
dvije godine, čini mi se. Bila je to spilja, ne prirodna spilja, već nešto strojevima
izdubljeno u stijeni. Bila je topla, zaštićena i sigurna, u blizini potoka i stalne
zalihe hrane. Sve što nam je trebalo.
Rugger zastane i duboko uzdahne.
— Jednog dana, pretpostavljam da smo svi zajedno bili poludjeli, nitko nije
bio priseban i svi smo otišli i počeli lutati naokolo. Lutali smo dugo vremena,
dugim putevima, prije nego se netko od nas, čini mi se da je to bila Lisa, nije
osvijestio i pokušao nas natjerati da potražimo put natrag.
Još jedna stanka.
— Izgubili smo jednu od naših, Cheyenne, ne znam što se desilo s njom.
Nikada je nismo pronašli, kao ni spilju. Nikada više nismo bili u stanju pronaći put
natrag, ali ga još uvijek tražimo.
Rugger se pokuša nasmiješiti, nije mu baš uspjelo i on slegne ramenima.
— Pitao sam se u vezi hrane — reće Mallon. — Gdje je nabavljate? A nekoć
ste bili i blizu stalnog izvora?
Rugger se naglo uspravi, zakorači prema Mallonu, dobivši napeti izraz lica.
— Što ti, do vraga, misliš, tko sam ja, prokleta informativna služba? Možda,
ako i ti ovdje zaglaviš i ponovo se sretnemo, možda ćemo ti onda reći. Možda. A
dotad, ipak, ne moraš, zapravo, brinuti o takvim stvarima, zar ne?
Rugger poče koračati gore-dolje, postajući sve ljući.
— I pošto ćeš se ti vratiti, ne namjeravam ti dati ni najmanji podatak koji bi
mogao pomoći chuurkama, ništa što će biti od pomoći tim bestidnim stvorenjima
koja stalno iznova šalju ovamo ljude, bilo da uskoro dočekaju smrt, bilo da
provedu ostatak života sumanuto lunjajući ovim, od boga zaboravljenim mjestom,
boreći se za goli opstanak. Ne, ništa ti neću otkriti.
Zašuti i pokaže prema vatri.
— Vidiš li Lisu? Tu je skoro tako dugo kao i ja. U proteklih osam mjeseci,
ovo je peti put kako je trudna. Tri rana pobačaja, a jednom je nosila do kraja.
Rodila je mrtvorodenče, a tako će biti i ovaj put. Svi oni ovdje umiru prije rođenja.
Zastade, par puta duboko udahne i pritom se naizgled smiri.
— Vjerojatno je i bolje tako. Ipak, zamisli što to znači za žene. — Polako
zavrti glavom, ne pogledavši Mallona i ponovno sjedne.
— Pitam se zašto one same ne dođu ovamo — reče Mallon. — Chuurke.
Zašto i dalje šalju ljude. Ako im je ovo tako važno, a izgleda da jest.
— Nekolicina ih je i došla — reče Rugger. Hodočasnici. — Rugger kimnu,
ali bez objašnjenja. Slegnuo je ramenima.
— Oduvijek su bili oprezni. Mislim da je ovo mjesto za njih opasnije nego za
nas. Osim toga, nas se može žrtvovati. — Nasmije se, pogledavši Mallona — Ili ti
to još nisi shvatio?
Još jednom je slegnuo ramenima, uz kretanju koja mu je postala učestala i

SIRIUS 82
pretjerana.
— Pa ipak, ti još radiš za njih. Svi smo mi nekoć radili za njih. Ali nitko od
nas to više ne čini.
Ponovo se okrenuo i pogledao prema vatri. Dugo vremena su ostali tako, na
istom mjestu, ne razgovarajući.
Charl se opet pojavio, odbivši hranu koju mu je ponudio Bollondi i zguri se uz
stijenu, nekoliko stopa udaljenu od vatre. Lista ustade, pode do njega i stade ga
šamarati. sve dok Ashley nešto ne reče, a onda Lisa ode na svoje mjesto i poče
hraniti djevojčicu.
— Nisi donio nikakve cigarete sa sobom? — upita Rugger.
— Ne. Ja ne pušim.
— Kavu?
— Ne. Sve što imam su paketi s hranom, voda, i malo soka, čini mi se. Želiš
li nešto od toga?
Rugger zaniječe glavom. Između njih opet zavlada tišina. Mallon ga je i dalje
htio pitati još neke stvari, ali napetost je sada bila popustila i nije htio to pokvariti,
pa se suzdrža. Netko od onih pored vatre zaviče i Bollondi baci kotao s hranom
preko čistine, prosuvši hranu i tekućinu. Trask ustade i tresnu Bollondija šakom, a
Ashley stane između njih. Tiho je govorila sa svakim pojedinačno i Trask se
konačno povuče, podigavši prazan kotao i odnese ga Bollondiju. Ovaj ga uzme,
ćučne kraj vatre i poče ga čistiti šljunkom.
— Vjerojatno ćeš uskoro morati otići — reče Rugger. — Prije nego što te
jedan ili više njih uoče, shvate da si ti izlaz.
— Izlaz?
— Sigurno. Ubit će te, upotrijebiti monitor sa odijela da dođu do tvog radio-
fara, sačekati na povratak vrtložnog portala i vratiti se umjesto tebe.
— Ne morate me ubiti — reče Mallon. — Odvest ću vas do radio-fara, sve
vas ću odvesti, i svi se možemo vratiti.
Rugger odmahnu glavom.
— Ne ide to tako. To su već pokušavali. Portal se zatvara odmah nakon što
prvi prođe kroz njega. Vidio sam kako su to pokušali, tako da se nekoliko ljudi
držalo za ruke, u lancu. Portal se zatvorio za prvim, odsjekavši slijedećem ruku,
točno na mjestu gdje se prihvatio za prvog. Iskrvarila je do smrti.
Zastade.
— Puno sam razmišljao o tome, kad god sam bio sposoban za to. Smislio
sam samo jedan način da se dvije osobe zajedno provuku unutra, iako nisam vidio
da je itko to pokušao. Nema baš puno prilika za takvo nešto. — Zašuti, pogleda
Mallona, ali ne nastavi s pričom.
— Kako? upita Mallon.
— Kako što?
— Kako može dvoje ljudi proći kroz portal?
— Oh, oprosti. Zapamti da nisam posve siguran. Iako sam razmišljao o tome.
Možda ako jedan nosi drugoga na leđima ili u naručju; tako nešto. Tako samo
jedan element prolazi kroz portal. Ali, čak i onda, tko zna? Tko, uopće, može išta
znati na ovom prokletom mjestu?
— Vrati se onda sa mnom — reče Mallon. — Zajedno ćemo proći.
Rugger odmahnu glavom.
— Ne mogu. Ne mogu ih ostaviti. Mi pomažemo jedni druge. Chuurke su
nas ostavile ovdje, ali mi to ne možemo uraditi jedni drugima. Ne mogu.
Nasmije se.
— Osim toga, vjerovatno bih te pokušao ubiti na putu do radio-fara ili za

SIRIUS 83
vrijeme dok bismo čekali na portal. Sjeti se da neću zauvijek ostati priseban.
Dovraga, vjerovatno bih te ubio, a potom zaboravio zašto sam tamo ili što, uopće,
radim tu i svejedno bih, opet, propustio portal.
Odmahnu glavom.
— Možda Lisa — predloži Mallon. Ili netko drugi?
Čim je to izrekao, odmah je bio svjestan da je to loš prijedlog.
— Ne — reče Rugger. — bolje je da jednostavno odeš. Sada.
Mallon kimnu i odvoji se od betona. Nevoljko krene, ali je znao da mora.
— Zbogom, Rugger.
— Zbogom, Mallon.
Ponovno uperi pogled u vatru.
Mallon se odmaće par koraka od Ruggera, a zatim se okrene i ode. Kad je
začuo ubrzane korake iza sebe, bio je spreman i nimalo iznenađen. Žusto se
okrenuo i spustio na koljena, lakoćom izbjegavši nož u Ruggerovoj ruci, koji mu se
primicao; tada ga udari po nogama, iskoristivši njegov vlastiti zamah, da se ovaj
spotakne. Rugger se sruši, a Mallon ustade i opkorači ga, pritisnuvši mu ruke na
šljunak. Rugger ispusti nož, smijući se.
— Dobro je — reče. — Nisi mi vjerovao, čak ni sada.
Prestao se smijati.
— Sada idi, Mallon. Dok sam još uvijek velikodušan. Mislim da ću još neko
vrijeme biti u redu.
Mallon zakvači nož za Ruggerovo odijelo, pridigne se i ostade stajati nad njim
nekoliko trenutaka. Potom kimne i uzmaknu. Hodao je natraške i opipavao put,
osluškujući i motreći na ostale, kao i na Ruggera, a onda ih izgubi iz vida, najprije
Ruggera, a potom i vatru. Naposljetku, kad više ništa nije mogao čuti, okrenuo se i
pohitao u tminu.
Prošlo je više od pola sata prije nego se Mallon ponovo osjeti relativno
sigurnim. Nije imao pojma gdje se nalazi, ali ga to, u stvari, nije ni brinulo.
Spoticao se, ne obraćajući pažnju na okoliš. Što se njega tiče, mogao je putovati i u
krugovima. Činilo se da nije važno. Ako bude neophodno, radiofar će ga voditi
natrag.
Mallon je bio iscrpljen, ojađen. Pozlilo mu je kad je pomislio na Ruggera i
njegovu družinu, kad je pokušao zamisliti koliko je drugih takvih ovdje zaglavilo,
ovdje'u ovoj beskrajnoj noći i koliko ih je već pomrlp. Svi bez ikakvog izlaza.
I zbog čega.
Još uvijek nije znao.
Satima je besciljno lutao kroz tamu. Jednom, svjetla se upališe i potrajaše
preko sat vremena, ali je i dalje bila noć, a zrake, koje su se uzdizale i izrezivale
male odsječke tame, izgledale su slabašne i uzaludne.
Nekoliko puta je naišao na žubor vode i nešto što bi se moglo nazvati rječicom
skoro dvije strpe širokom i stopu dubokom. Sagnuo se nad potok (svjetla su se
iznova ugasila) i upalio ručnu lampu, uperivši snop svjetla kroz bistru vodu.
Dugo je ostao tako, zureći u vodu koja je protjecala kroz svjetlo, i pogledom je
tražio ribe ili kukce ili druga sićušna stvorenja, bilo koje znakove života u toj vodi.
Ali, tamo nije bilo ničeg.
Kad je istekao sedamnaesti sat njegovog boravka u pećini (svijetu,
obitavalištu, energetskoj kugli ili bilo čemu), Mallon rasprsnu još jedan inhalator,
razmišljajući o tome što bi mu sve mogao uraditi ovaj zrak, što je sve uradio
drugima Sykori koji bunca, jedva ga prepoznavši; Tyronu koji stiska oštricu noža
golom rukom, duboko je razrezavši; Charlu koji je pokušava uzeti djevojčicu, a
potom otetura u tminu.

SIRIUS 84
 I tada, po prvi put otkako je ovdje u mraku, ne mogavši posve shvatiti tu vezu,
Mallon pomisli na Katju, na tanke brazgotine ispod njenih očiju, na njen vrisak
(kojeg nije čuo, ali ga je uvijek zamišljao), dok su joj rezali prste.
Nakon svih tih mjeseci, još nije znao što joj se dogodilo niti je Katja, kao ni
Rhea, htjela govoriti o tome. Mora da je bilo povezano s chuurkama, znao je to, ali
da li su joj one same to napravile (zašto?) ili je to uradio netko drugi, kao neku
vrstu kazne što je također radila za njih, nije nikada uspio saznati. Nije više radila
za chuurke, preklinjala je Mallona da i on prestane, a Rhea mu nije mogla oprostiti
što on to nije htio, iako mu je sama Katja očito oprostila. Mallon više ni sam nije
bio siguran da to uopće može razumjeti i pitao se što on tu, dovraga, radi.
Sjeo je na tlo, leđima se naslonio na ploču hladnog, vlažnog metala, skinuo je
kacigu i rukama obujmio glavu. Nije se micao.
* * *
Mallon je još uvijek besciljno tumarao kad se odjednom nad njim otvori nebo
osuto zvijezdama
On zapanjeno pogleda uvis, zamalo izgubivši ravnotežu. Potpuna tama je
nestala, strop — ako je ikada i postojao — nestao je i zamijenila ih je blistava noć,
puna sjajnih zvijezda koje su ga obasjavale.
Ukočeno je promatrao i promatrao, polako se vrtio u mjestu i s čuđenjem
gledao stotine, tisuće zvijezda nad sobom i svuda oko sebe. Pričinilo mu se da je
vani, na noćnoj strani svijeta s najčišćom, nepatvorenom atmosferom i zvijezdama
tako bolno oštrim i jasnim na najcrnjem nebu.
Bilo je prekrasno, različito od bilo kojeg noćnog neba koje je ikada vidio. Niti
jedna zvijezda nije zatreptala; njihova je svjetlost neprekidno blještala nad njim,
bez ikakvih smetnji i bez prepreka, nesmanjena i netaknuta. Nasmije se dok su mu
se grudi nadimale od zadovoljstva koje se širilo cijelim njegovim bićem. Zbog
ovoga je vrijedilo doći.
Doći zbog ovog. Sjeti se chuurki i razloga zbog kojeg je ovdje bila je to
gotovo skrivena primisao. Skoro nesvjesno, otkvaći naprtnjaču, zbaci je s ramena
položi je na tlo i poče je otvarati. U nekoj vrsti omamljenosti počeo je vaditi
opremu, prazneći zavežljaj i džepove kojima je bilo podstavljeno zaštitno odijelo.
Redovito pogledavajući u zvijezde, Mallon posloži opremu kako su mu
chuurke bile pokazale. Samo je nekoliko instrumenata prepoznao ili shvaćao —
filmske i fotografske kamere, radiometre — ali većina ih je bila njemu potpuno
tajnovita znao je samo da su to neke vrste detektora. Zaprepastilo ga je koliko su
minijaturni neki instrumenti bili i koliko su ogromni postajali kad su se sastavili —
lepezasti nizovi tankog, opnastog materijala; uzorci žičanih mreža, skupine
isprepletenih elastičnih izbojaka. Tko je mogao znati što to oni otkrivaju ili mjere?
Jednako iznenađujuće iako su mu to objasnili, bilo je to kako se sve brzo i
jednostavno slagalo. Većina instrumenata sa vlastitom energijom, slagala se
automatski i sve što je Mallon trebao uraditi je bilo da kvrcne dugmad ili prekidače
koji su stavljali instrumente u pogon.
Oprema je bila sastavljena za svega nešto više od petnaestak minuta; trebalo je
još samo daljnih pet da se sve postavi prema uputama na dijagramu kojeg su mu
chuurke dale i on je bio spreman. Išao je od jednog do drugog aparata, uključujući
ih, promatrajući kako se pale male lampice i slušajući kako započinje slabašno
pucketanje i zujanje. Od tog trenutka, sve će biti automatski u pogonu i on je
mogao još samo promatrati.
Kad je ponovno podigao pogled prema nebu, zvijezde su se pomicale.
Kretale su se sporo i pravilno, i nakon jednog trenutka, Mallon uvidje da one
ujednačeno rotiraju oko jedne točke, upravo nad njegovom glavom. Ili se to on

SIRIUS 85
vrtio ispod zvijezda. Isprva je bio dezorijentiran, osjetio je laganu vrtoglavicu, a u
nogama slabost; ali postepeno se privikao na kretanje i stabilnost mu se vratila.
Ukočeno je stajao medu strojevima i nečujnim instrumentima, raštrkanim na
sve strane, i zurio u zvijezde koje su se polako okretale nad njim. Nije bilo
nikakvih zvukova, osim tihog kuckanja i zvrjanja instrumenata, koje je jedva više i
opažao, ali je mislio da može zamisliti kakve bi šumove mogle proizvesti zvijezde
dok se ovako dražesno kreću nebom — nešto elegantno i mekano, blagi i mirni
šapat. Muzika sfera. Drevna fraza, čiji je smisao tek sada mogao dokučiti.
Ali, tada zvijezde postepeno no uočljivo počeše ubrzavati svoje kretanje. Kako
se zvijezde nad njim počeše brže okretati tako se Mallonova ravnoteža još jednom
poremeti i on izgubi orijentaciju. Posrnuo je skoro pao. Ostavši on sjede na tlo i
pronađe nisku, nagnutu stijenu uz koju je mogao odmoriti svoja leđa. Iz
poluležećeg položaja, osjećajući hladan kamen o koji se upirao, Mallon nastavi
promatrati zvijezde.
Ustanovi da se one u stvari kreću ne baš tako brzo, već samo dovoljno brzo da
svake dvije minute naprave puni krug. kao polubrzi okret male kazaljke na
konvencionalnim ručnim satovima i zidnim urama Održale su ustaljenu brzinu
nekoliko trenutaka ali upravo kad ga je ta ujednačenost umalo hipnotizirala
zvijezde postepeno počeše rotirati prema unutra i postadoše usporeni vrtlog u noći.
Zavojito se krećući prema unutra, zvijezde su se sakupljale u središtu vrtloga i
mala svjetlosna kugla poče rasti, uvećavajući se i postajući sve blještavija sa
svakom novom zvijezdom koja se pridruživala. Kugla je postajala sve veća za
svaku novu zvijezdu i stalno je blještala. Nakon nekog vremena (koliko dugog)
kugla postade tako blještava da je Mallon morao spustiti vizir i zatamniti ga za dva
stupnja
Kugla je sada bila velika poput velikog mjeseca na nebu i polako se vrtjela u
skladu s rotacijom tisuća zvijezda koje su se okretale oko nje i zavojito se kretale
prema unutra Svake tri do četiri minute Mallon je zatamnjivao vizir za po jedan
stupanj, sve dok mu na kraju iako je kugla i dalje blještala i nadimala se nad njim,
zvijezde koje su kružile oko nje ne postadoše jedva vidljive.
Kada je kugla postala tako velika da je prekrila pola neba a njegov vizir tako
zatamnjen da više nije mogao vidjeti zvijezde oko nje, svijetleća kugla poče
pulsirati. Mallon je to pulsiranje i osjetio i vidio, znajući da bi to trebalo biti
neostvarivo. Kugla bi jače zabljesnula i on bi osjetio pulsiranje pritiska nad sobom;
blještavilo bi ponovo zatreptalo, malo prigušenije, i pritisak bi popustio.
Kugla više nije rasla, ali je i dalje podrhtavala. Uskoro je pulsirala brzinom
kojom je udaralo njegovo srce, ili je njegovo srce lupalo brzinom kojom je kugla
podrhtavala pa mu se činilo kao da zvjezdana kugla, a i samo svjetlo, otkucavaju
njegovim srcem i održavaju ga na životu. Mallon se ukoči, ne mogavši se
pomaknuti i izgubi svaki osjećaj za vrijeme. Postojalo je samo neprekidno lupanje
blještavila i pritiska, ništa doli masivne blještave kugle i zvijezda u središtu
postojane tame. Kugla eksplodira.
Eksplozija svjetla rasprsnu se kroz zatamnjeni vizir i Mallon instiktivno sklopi
oči, ali je još mogao predočiti narančaste crvene, žute i bijele odsjaje. Potom ga
zahvati udarni val, nezamislivo tiho, nezamislivo sporo i obori ga na stijenu i
šljunak, tiskajući mu zrak iz pluća. I opet, nije bilo nikakvog zvuka
Trenutak kasnije, pritisak naglo popusti, ponovo je mogao disati i Mallon,
jednako instiktivno kako ih je i sklopio, sada otvori oći. Nebo je bilo u
plamenovima. Još je bila noć, potpuno posuta zvijezdama, još nepokretna, ali
prekrivena tamno crvenim i narančastim plamenovima, koji su se žarili kao da gori
samo tkivo neba.

SIRIUS 86
 Tada Mallon opazi da su i nebo i zvijezde i plamenovi, pulsirali skupa sa
svijetlećom kuglom. Osjećao je na sebi to podrhtavanje, na svom tijelu, ali sada je
bilo puno sporije, poput otkucaja srca čudovišnog gorostasa koji spava zimskim
snom.
A onda udari vrelina.
Opali ga poput velikog vjetra nevjerojatna vrelina koja ga je trebala spržiti ali
ga nekako, nije uopće doticala. Vrelina je zračila kroz njega bolnim intezitetom,
čudnovato poželjnim, navirila je kroz glavu i udove, bez otpora, prazneći i
pročišćavajući njegovo tijelo.
Pražnjenje. Pročišćavanje. Što je to? Pitao se. Zar postaje mističan. Ali tako se
je osjećao i to nije mogao poreći, pa ma koliko apsurdno sve izgledalo. Štoviše; on
to nije mogao ni zaustaviti.
Mallon još uvijek nije bio u stanju pomaknuti se, ali je sada odustao i od
pokušaja, zadovoljan što osjeća i promatra sve što se zbiva Vrelina je još kolala
njegovim tijelom, a nebo je plamtjelo zvijezdama. Možda se, pomisli, nalazim u
središtu nekog sunca.
I to je, zaključi, bilo apsurdno.
Poče padati kiša.
Bujica vode slije se na njega protkana srebrnim i plavim plamenovima koji su
šištali i prštali kad bi udarali o tlo, o njegovo odijelo i vizir. Kiša nije lila iz oblaka
nije ih bilo već iz blještavih plamenova na nebu i Mallon se poče pitati koliko je od
onog što vidi stvarno, a koliko je... je što? Halucinacija? Izazvana od koga ili od
čega? Nije bilo važno. Kišilo je i kapi su bile omotane pucketavim plavičastim
plamenovima kišilo je iz zvjezdanog noćnog neba, koje je gorjelo okruženo sa svih
strana plamenovima i tjeskobnom vrelinom koja ne peče. I to je trajalo, nad njim i
svuda oko njega pa stoga nije bilo važno. Bilo je stvarno. Dovoljno stvarno.
U njegovoj svijesti se izviše nove slike, koje, međutim, nisu ni zaustavile niti
pomračile bilo što od onog što je već vidio. Bili su to slojevi percepcije, ili slojevi
stvarnosti nekako svi njemu vidljivi u isto vrijeme. Pa ipak, ove nove slike su
morale dolaziti iz njega samog, ne izvana jer su, u velikoj mjeri, bile njegove
vlastite.
...Charl navlači djevojčicu-opslužitelja; sa Lisom, koja je u osmom mjesecu
trudnoće i udara ga, našto on oslobađa djevojčicu i s rukama na preponama tetura u
tamu...
.. Sykora grabi inhalator i baca ga na Mallona, okreće se i bježi u tamu...
...chuurka ispružena preko zaobljenog svjetlosnog diska, na dnu bunara među
ruševinama od kamenja, stakla i čelika..
...Rhea sjedi ispred kuhinjske vatre, prevrćući ribu u velikoj tavi, ne podižući
pogled...
...Katja, šutljivo promatra Mallona, dok joj krv kapa iz mnoštva sitnih
posjekotina pod očima...
...Sykora, na vrelini i svjetlu podneva, opscenim kretnjama pokazuje prema
chuurkama koje čuče u sjeni zaklona kojeg je za njih izgradio i, okrenuvši se
prema Mallonu, cereka se...
...Lisa hrani djevojčicu, milijući je po kosi...
...opet Katja, diže batrljke odrezanih prstiju koji još nisu zacijelili proklinjući
Mallona, proklinjući chuurke... Rhea mu pljuje u lice...
...Iskrivljujuće ogledalo u kavezu koje ga zabljeskuje vlastitim izobličenim
odrazima..
...Rulja juri ulicama po gradu, usred noćnih nereda kuće oko njih u
plamenovima, ruke su im podignute i mlataraju, šake grabe puške i palice i flaše...

SIRIUS 87
 ...Rugger šutljivo pilji u vatru koja kulja iz jednostavno, crne kutije, promatra
svoje drugove koji sjede oko vatre, u očima mu trepere odrazi plamičaka...
...i konačno, dvije chuurke stoje kraj prozora, bezvrijedni ljudski opslužitelj
čuči do njihovih nogu, a oko njih je kovitlac tamjana, vratne membrane se šire i
podrhtavaju, potpuno otvorene prema plamenovima kuća, koje gore preko kanala.
Ova zadnja slika je izazvala strahovitu bol u njegovim grudima, bol spoznaje,
sve jasnijeg, iako nepotpunog razumijevanja, i pitao se koliko je ljudi nastradalo u
tom požaru kojeg su chuurke, skoro sasvim sigurno, same podmetnule, samo da bi
mogle promatrati te blještave plamenove, pitao se koliko je ljudi poginulo u svim
ostalim požarima koje su chuurke godinama podmetale; koliko je ljudi pomrlo
zbog svega što su chuurke uradile u potrazi za... za čim? A on im je u tome
pomogao. Mallon poželi da može vrisnuti, ali najviše što je mogao je bilo da udiše
zrak.
Posljednja slika išćeznu i onda ih više nije bilo, nije bilo ničega osim
zvijezdama ispunjenog noćnog neba, još uvijek u plamenu. Zvijezde su postojale
sve sjajnije, plamenovi sve jači i divljiji, a vrelina iako ga još nije pržila, postojala
je sve bolnijom, žigošući ga i sve je trajalo, uvećavalo se, zvijezde i crnina i
plamenovi i vrelina, sve dalje i dalje i dalje...
Kad je došao k sebi, tama se vratila, a nebo je nestalo. Nije bio siguran da je
potpuno izgubio svijest, ali došlo je do prekida u njegovoj svijesti, praznina između
vreline plamtećeg zvjezdanog neba i mračne hladnoće koja ga je okruživala
tamnije od noći, još jednom, bez ikakvog odsjaja.
Sjede u uspravni položaj, pa stane na noge i ispruži bolne mišiće. Bio je
onemoćao, jedva se pomicao. Provjeri vrijeme i primjeti da je tu proveo skoro
trideset sati, što znači da je zakasnio. Prtljajući po inhalatorima, otkvači jednoga i
rasprsne ga. Možda se zato osjećao tako iscrpljenim, zbog nečega u zraku? Ne, nije
bilo to.
Potom opazi, kraj nogu. jedan instrument koji su mu chuurke bile dale i u
njemu naraste bijes, pročišćavajući mu iscrpljenost. Šutne nogom aparat, koji se uz
zveket otkotrlja niz stijenu, četveronoške se spusti za njim i još ga jednom šutnu.
Kad ga je ovaj put dohvatio, podiže veliki kamen i zavitla njime s obje ruke,
razmrskavši instrument, zgužva metalne izbojke i razbije kućište, lomeći staklo.
Bijes je u njemu još uvijek nadirao, dajući mu obnovljenu energiju. Mallon je
počeo razbijati i ostale instrumente.Tražio ih je, jednog po jednog, i uništavao ih u
divljem zanosu, zadajući, svakom pojedinačnom instrumentu, čim je mogao više
štete. Koristio je veliko kamenje ili teške metalne šipke i mrvio je instrumente.
Derao je opne materijala u komadiće i parao žičane mreže, drobio kućišta i metalne
izbojke i skršio svo staklo koje je na njima pronašao. Navlačio ih je, drobio ili
razbijao u što je više mogao odvojenih neupotrebljivih komadića i bacao ih u tamu,
razbacujući ih među sve druge, mnogo starije ruševine.
Kad više nije mogao pronaći nijedan čitav instrument Mallon ustade, ne
maknuvši se s mjesta i teško dišući. Bijes, ogorčenost i očaj su se polako istakali iz
njega. Bio je umoran, umoran od svega.
Provjeri vrijeme, jedva usredotoćivši pogled na sat. Deset, jedanaest sati do
povratka. Više mu to nije izgledalo tako važno, osim što je znao da ne može dulje
ostati na ovom mjestu, morao je izaći.
Mallon postade blago svjestan bolnog osjećaja žedi i gladi. Usta su mu bila
suha i uspio je pojesti tek toliko da utaži bol u želucu, ispio je u tri paketića
neukusnog soka, kojim je zalio hranu. Vrijeme je za povratak, odluči. Tu se više
ništa nije trebalo raditi.
Mallon aktivira monitor na odijelu i ovaj uhvati neumorne signale radio-fara.

SIRIUS 88
Zaputi se natrag, bez naprtnjače i bez instrumenata koje su chuurke sa njim poslale,
polako se probijajući kroz tamu. Putovanje je izgledalo beskonačno i Mallon skoro
izgubi predodžbu o vremenu, što nije bilo čudno, jer je već odavno bio izgubio
svijest o pravcu kretanja. Slijedio je signal radio-fara, skoro bezumno, ne obazirući
se oko sebe. Posrtao je preko kamenja i betonskih ploča, teturao kroz gudure i
puzao preko masivnih nakupina metala i kamenih krhotina, tek katkad
pokušavajući potražiti lakši put. Jedino ga je zaštitno odijelo štitilo od ozbiljnijih
povreda kad bi posrtao i padao na tlo, ili se prevrtao niz niske nagibe. Poslije
svakog pada, ustao bi, pregledao monitor i probijao se dalje.
Prešao je nekoliko potoka koji su tiho žuborili, gazio je čak i po lokvi koja mu
je dopirala do koljena ali više nije provjeravao da li išta živi u toj vodi. Jednom ga
je put doveo natrag do potoka kojeg je isprva slijedio nakon ulaska u spilju, samo
je sada išao uzvodno, a ne nizvodno. Slike zvijezda, plamtećih kišnih kapi i crnog
neba u plamenu, izbijale su na površinu njegovih misli, skupa sa ostalim slikama
koje su prekrivale goruće nebo, ali ih Mallon potisnu, onemogući njihovu jasnoću,
ne želeći se baviti njima.
Naposljetku doteturao je do male čistine na koju je bio stigao prije dan i po.
Da li je to bilo sve? Činilo mu se mnogo duže. Spusti se na koljena iskopa radio-far
i ponovno ga smjesti u kacigu. Vrijeme. Provjeri kronometar i rasprsne zadnji
inhalator.
Mallon pomisli da bi mogao stajati, ali shvati da to nije vrijedno truda. Bio je
prokleto gadno iscrpljen. Podesi kronometar da ga probudi sat vremena prije
dolaska vrtložnog portala, podmetne nešto pod glavu i, savivši se uz veliku stijenu,
zaspi.
Čekao je da se pojavi portal.
Probudio se na znak budilice, ponovno nešto pojeo i, sjetivši se chuurkinih
upozorenja, ode i sakupi nekoliko kamenova i betonskih ploča, složi ih u hrpu koja
će mu pomoći da dosegne visinu vrtložnog portala. Nekoliko trenutaka prije nego
se portal trebao pojaviti, uspe se na humak i stade, iščekujući.
U blizini se začu štropot. Mallon se spusti u čučanj i okrene se prema zvuku. U
mraku nije vidio ništa, ćak ni tlo pod sobom, ali do njega dopre još jedan zvuk,
odjek koraka, a potom i glasan šapat.
— Mallon — glas je bio poznat.
— Sykora?
— Da, ja sam.
Čuo je korake kako mu se približavaju i Mallon pod sobom spazi starca, koji
je položio ruku na najveću betonsku ploču. Rastvorenih očiju, Svkora je ukočeno
buljio u njega.
— Kako si me pronašao, Sykora?
— Čekao sam kraj vode, tamo odakle sam pobjegao. Čekao sam dugo, dugo
vremena, a onda sam nakratko otišao, čini mi se, pa se opet vratio i još čekao, ne
znam. Mislim da sam sad O.K., malo mi je bolje, ali još uvijek me nešto muči.
Onda si naišao ti, vraćajući se, nisi baš sasvim išao uz rijeku, a ja sam te slijedio,
osluškujući, pratio sam tvoje korake.
Zašuti i ispruži jednu ruku.
— Provodi me natrag sa sobom, Mallone. Odvedi me odavde.
— Naravno da ću te odvesti.
Mallon se sagne, uzme Sykoru za ruku i pomogne mu da se uspne na vrh
humka.
Sykora se tresao i Mallon spazi krvave mrlje — neke svježe, a neke sasušene
na njegovoj odjeći, modrice i posjekotine na koži i osipom prekriveni vrat i lijevi

SIRIUS 89
obraz.
— Ovo je užasno mjesto — reče Sykora. — Ali... — Zablenuo se u
Mallonove oći, na dva inča udaljenosti.
— Jesi li vidio:
Mallon kimnu.
Starčevo tijelo protrese drhtaj, ali on se nasmije čudnim, izobličenim
osmijehom.
— Poslušaj me — reče Mallon. Morat ćemo nešto učiniti, ako obojica želimo
proći kroz portal. Dvoje ljudi se ne mogu odvojeno provući kroz njega, tako da ćeš
se ti popeti na moja leda kad se on pojavi, shvaćaš li? Preko mojih ramena i držat
ćeš se za mene tako da prođemo kao jedno tijelo.
Sykora kimnu, nakrivivši glavu.
— Da, da. Sigurno, kad ti kažeš, ali odakle znaš za sve to?
— Sreo sam neke ljude koji su tu zaglavljeni već godinama — reče Mallon.
Nije htio Sykori reći da ne zna pouzdano da li će sve to funkcionirati, niti što bi se
u suprotnom moglo dogoditi.
Starac još jednom kimnu. još jednom mu drhtaj prostruji tijelom i on stade
suho kašljati; više ništa nije govorio.
Čekali su zajedno u tami i nitko ne progovori. Mallon provjeri vrijeme.
Prokleta stvar je kasnila. Utroba mu se izokrenu pri pomisli kako bi, u slučaju da se
vrtložni portal više nikad ne pojavi, i on mogao ovdje zaglaviti.
Iskra svjetlosti materijalizira se s njihove desne strane, u zraku i u razini
njihovih grudi, stopu ili dvije udaljena od hrpe kamenja. Svjetlo je raslo, lebdjelo i
izduživalo se, a onda se spljošti i iskrivi, zadobivši svoj potpuni oblik; čekalo ih je,
izoblićavajući se i svjetlucajući.
— U redu, sad se popni — reče Mallon, okrenuvši leđa Sykori i savivši
koljena.
Ali Sykora se ne uspne na njegova leđa i kad se okrenuo, ugleda starca kako,
nepomičan, sa izrazom užasa na licu, netremice zuri u vrtložni portal.
— Sykora, za ime boga, penji se!
Mallon ga ščepa za ramena i podrma ga.
— Nemoj sad mahnitati, k vragu, hajdemo!
Ali Sykora naprosto kimnu glavom i odgurnu se od njega.
— Ne — reče, još uvijek odmahujući glavom, — ne! — Okrenuvši se, sjuri
se niz stijenje, odbijajući Mallonovu ruku koja ga htjede zadržati.
— Ne! — poviče još jedanput.
Mallon ga ubrzo izgubi iz vida, iako je ponovo mogao čuti korake koji bježe
od njega, baš kao i prvi put. Dozivao je starca, očajnim glasom, jer ga ovaj put nije
mogao slijediti.
— Sykora! Sykora, vrati se, dodavola, nastradat ćeš! Sykora! — Mallon
svrnu pogled na ogledalo koje se je izobličavalo. Koliko dugo će ostati? Deset do
dvanaest minuta. Prekratko. Isuse. Pogleda u smjeru u kojem je nestao Sykora.
— Sykora! Sykora!
Nije bilo odgovora, nije se više čuo čak ni odjek koraka u trku.
Vrtložni portal će se vratiti za sat vremena, ako sad ne prođe kroz njega, tako
su mu rekli. Mogao je otići, pokušati pronaći Sykoru, a onda se vratiti i slijedeći
put se provući kroz portal, sa starcem ili bez njega.
Ali, zaboga, što ako se portal ne pojavi ponovo? Pomisli na Ruggera, Lisu,
Charla i ostale, sve ostale desetke, stotine, tisuće, možda, koje nije vidio koji su
ovdje godinama. Kako je, do vraga, mogao riskirati?
Nije mogao.

SIRIUS 90
 Mallon se vrati do vrtložnog portala, stade na rub stijenja, navuče vizir preko
lica i zatamni ga. Sada je vidio samo uski trak svjetla koje se izvijalo.
— SYKORA! pozva ga, posljednji put.
A kad ne dobi nikakvog odgovora, još jednom šutke opsova chuurke i uskoči u
portal.
Ponovo se pojavilo jarko svjetlo i siloviti sabijajući pritisak, ali ga Mallon
jedva i primijeti; trenutak kasnije, pritisak i svjetlo popustiše i on osjeti kako pada
prema naprijed, unutar kaveza, dočekavši se na ruke i na koljena preko kablova
koji su vijugali po podu.
Vratio se.
Mallon se isprva ne pomače, nesposoban da išta vidi. Posvijetli vizir, a potom
strgnu kacigu sa glave i zavitla je u zrak, osluškujući zveket na kamenom podu.
Pogleda natrag, prema kavezu, ali izoblićujuće, providno ogledalo bijaše iščezlo.
Soba je bila svjetlija nego prije, pomisli. Podiže se na noge, teturajući, a velika
chuurka koja mu je bila davala upute hitro dode do njega, u pratnji ženskog
opslužitelja. Chuurka ga je ukočeno promatrala svojim malim, čudnovatim
kapcima, a vratne membrane su joj bile širom raskriljene i lagano su podrhtavale.
Ispustila je nekoliko chikking-zvukova.
— Vidio si Srce — reče žena-opslužitelj.
Čudno, pomisli Mallon, kako je mogao čuti tu riječ kao da je bila izgovorena s
velikim slovom. Opet se susretne sa chuurkinim pogledom.
— Kakvo srce? — zapita
Još par zvukova i opslužitelj prevede.
— Vidio si ga, osjećam to u tebi, vidim ti u očima.
Koliko se sjećao, bilo je to prvi put da je chuurka govorila u prvom licu
jednine, a ne množine.
— Kakvo srce? — ponovo upita Mallon.
Bila je to duga stanka, chuurka je samo zurila u njega. Onda opet progovori, a
za njom i žena-opslužitelj.
— Srce Svemira
Mallon ne odgovori. Da, to je bilo nešto za njih, pomisli, nešto vrijedno
obožavanja. Hodočasnici, rekao je Rugger. I odjednom mu nešto škljocne u svijesti
i sve se napokon sklopi, nadovezujući se na bolnu spoznaju, od tamo iz spilje.
Chuurka krene prema njemu i paukolikim prstima poče prelaziti preko
njegovog odijela dotičući prazne džepove, pretraživši leđa tamo gdje je trebala biti
naprtnjača. Mallon ostade nepomičan, trenutak-dva, a kad više nije mogao izdržati,
odgurne chuurkinu ruku i ustukne.
— Ostavi me na miru — reće. — Ne dotići me.
Chuurka ispusti zvuke i opslužitelj progovori:
— Gdje su instrumenti? Detektori? Sastavio si ih, jelda? Kad si vidio Srce?
Gdje su?
— Nestali — reče Mallon. — Uništeni. Izgubljeni.
Još jedna duga stanka i tek tada Mallon opazi druge dvije chuurke, koje su ga
bile dovele ovdje. I one su buljile u njega, širom rastvorenih membrana.
Naposlijetku, velika chuurka progovori, proizvodeći zvukove chikkinga koji
još više ozlovoljiše Mallona, i žena prevede.
— Mallon, poći ćeš natrag! Dat ćemo ti još instrumenata, nove aparate i poći
ćeš natrag.
Mallon odmahne glavom.
— Ne.
— Da, neće biti opasno, već si jednom bio, poznato ti je. vratit ćeš se kroz

SIRIUS 91
vrtložni portal s novim instrumentima i donijeti nam zapise.
Mallon opet odmahnu glavom.
— To vam prokleto mnogo znači, to vaše Srce; onda idite sami i ne šaljite
više nas.
Zašuti, pogledom okrznu sve tri chuurke i posljednji put zanijeće glavom.
— Ne, neću se vratiti tamo — reče. — Nikada više neću raditi za ikoga od
vas.
Mallon skine zaštitno odijelo, dok mu je srce snažno udaralo, i pođe prema
ormaru. Što će mu napraviti? Prisiliti ga da prođe kroz portal? Objesi odijelo o
prazan klin, zatvori ormar i okrene se prema chuurkama. Teško je disao.
— Odvedite me natrag u grad — reče.
Chuurke su ga promatrale, ali ništa ne odgovoriše. Tad se velika churka okrene
prema ostale dvije i ispusti dugi niz chikkinga. Žena-opslužitelj nije prevodila.
Velika, tamna chuurka se odmaknu od svoje dvije sugovornice i u pratnji
opslužitelja napusti sobu usred pucketanja i iskrenja elektriciteta.
— Odvedite me natrag u grad — Mallon ponovo reće.
Druge dvije chuurke odoše do mašinerije i tamo su nekoliko trenutaka nešto
radile. Monitori se, jedan za drugim, isključiše, skupine svjetla se redom ugasiše, a
brojčanici se zaustaviše. Kad je sve bilo isključeno i ne ostade ni jednog jedinog
svjetla, chuurke se odmaknuše od postrojenja, predu preko sobe i, ni ne pogledavši
ga, izađu.
Mallon ostade sam.
Soba je bila mračna, svi strojevi isključeni, a ogledalo vrtložnog portala
nestalo. Pogleda kroz otvor koji je vodio do glavne odaje. Da li je bio uhvaćen u
zamku?
Mallon oprezno priđe otvoru i stade. Dvoumeći se, krene naprijed. Jednako
kao i prvi put, osjeti samo lagano draškanje po koži i zakorači, bez otpora, bez
ikakve povrede.
Soba se nije promijenila. Još je bila ispunjena mašinerijom i oblacima tamjana,
crvenim svjetlima i žamorom, chuurkama koje su radile posvuda u prostoriji, sa
opslužiteljima koji su se muvali među njima. Mallon je lunjao odajom, hodao je
prema izlazu, iščekujući da ga bar jedna chuurka zaustavi, da mu barem nešto kaže.
Ali nijedna od njih ne učini ništa. Mallon je hodao među njima, prešao je
cijelu prostoriju i sve one su ga ignorirale; niti jedna chuurka, niti jedan opslužitelj
nije na njega obratio pažnju.
Zastao je na izlazu i osvrnuo se na chuurke i opslužitelje. koji su se muvali
naokolo, radili za strojevima i međusobno razgovarali. Mallon polako kimnu, sam
za sebe, i sve mu je postajalo jasnije, prisjećajući se kako su chuurke za sobom na
uzvisini ostavile besvjesnu, beskorisnu djevojku-opslužitelja. To je i on za njih
postao: beskoristan; nešto što se može odbaciti i zanemariti. Rekao im je da neće
ići natrag u spilju, da neće više raditi za njih i shvatio je da ih za to nije bilo briga.
Nije ih uopće bilo briga za njega.
Preveli Melita Bačić & Ivan Bilosnić Objavljeno posredstvom GPA, München

NEVEN ANTIČEVIĆ

SIRIUS 92
 Wu Li

Neven polako ali sigurno zaokružuje dramatični životopis Slobodana

Kerna gradeći svojevrsnu epopeju međudjelovanja dva svijeta i
vodeći nas ka urbnebesnom klimaksu koji tek predstoji.

Postoji preko osamdeset različitih značenja riječi Wu u kineskom,

pet od tih »Wua « kombiniranih sa Li daju slijedeća značenja:
»Šara organske energije« što je kineski izraz za fiziku, a »wu « znači
materija ili energija
»Moj put«, gdje » Wu« znači moj ili ja
»Besmislica« gdje »Wu « znači praznina ili nepostojanje
•Držim svoje ideje«, gdje »wu « znači stisnuti šakom
»Prosvjećivanje« gdje »Wu « znači osloboditi predrasude
Gary Zukav
»The Dancing Wu Li Masters «. 1979.

K ao meke latice trešnjina cvijeta nošene blagom strujom potoka, gejšine usne
lutale su njegovim tijelom. Slobodanu Kernu bilo je sve teže da ne misli na
ono na što nikako nije želio misliti. Što se nadao da će naći kad je ponovo
prešao prag ove mizu-shobai kuće u predgrađu Nagoye? Zaborav? Morao je znati
da mizu-shobai ne nudi zaborav, a da se svaki nasilni pokušaj zaborava kažnjava
sjećanjem. Snagom bujice nadirale su slike, ne one stare poput fotografija, već
holochrome, u tri dimenzije, zaustavljenu u pokretu, sa očima koje se sjaje i
širokim veselim smješkom punim života i sreće. Bila je upravo onakva kako ju je
vidio na GTV-klipu prije tjedan dana. Kako se usudila izgledati tako sretnom?
Bijes u njemu kopnio je polako poput glečera. Po tko zna koji put prokelo je Dhala
i Thiennu što su ih prije dvanaest godina ostavili tako ranjive, tako nespremne da
se suoče sami sa sobom, tako bespomoćne na smrznutoj padini iznad Innsbrucka.
Prazina je bila najgora, potpuna, beskrajna. Praznina u njegovoj glavi umjesto
Dahla, praznina oko njega, bez Tee. Danima je ležao potpuna neaktivan, grčevito
se držeći samosažaljenja, jedinog čvrstog grebena u moru praznine. Alkohol nije

SIRIUS 93
donosio zaborav, droga jest, ali s drogom su stizali i košmari, još gori od praznine.
Kernov kompas je poludio i na kraju, usprkos Teinim upozorenjima, on je prodao
svoj stan i sve unovčive predmete, skupio dolare i otišao tražiti.
Sve što je znao bio je datum njenog odlaska i odredište. Kako pronaći nekoga
u Americi? Prvo je potražio pomoć privatnog detektiva, ali kako su mu rezerve
postajale sve tanje, nastavio je potragu sam. Činjenica da se udala i promijenila
prezime nije mu nimalo pomogla.
Našao ju je nakon deset mjeseci, jedne večeri zasićene vlagom, u Philadelphiji,
na raskršću osamnaeste i Locust ulice. Sjedio je na klupi Rittenhaus parka s
posljednjim zgužvanim American Express čekom na sto dolara u džepu kada je
izašla iz hotela Barclay. Kiša je počela padati krupnim kapima kad je potrčao preko
ceste prema njoj. Ljutiti urlik automobilske sirene dodgea koji se poput ajkule
stvorio iz mraka skrenuo joj je pažnju. Spazila ga je kad je bio na desetak koraka
od nje i mirno, bez trunka iznenađenja, upozorila četrdesetogodišnjaka u skupnom
odijelu koji ju je držao pod ruku. On je posegnuo rukom u džep i samo na tren
Slobodan je zastao misleći da će ovaj izvući pištolj, ali želja za Teom bila je jača
od straha Tek kada je došao na korak do njih i kada se čovjek postavio pred Teu,
osjetio je ruku na leđima i primijetio dvojicu muškaraca koji su se neupadljivo
približili. Prvo su ga uljudno htjeli odvojiti, a kada im to nije pošlo za rukom
postali su grublji. Slobodan nikada nije došao u priliku da kaže nešto više osim
izdrapanog, kreštavog: Tea! Vidio je kako je ušla u limuzinu koja je čekala pred
hotelom, a onda, kad se počeo panično otimati, uglađena gospoda tjelohranitelji su
ga nimalo nježno bacili na tlo. Kapi kiše koje su padale na asfalt, još topao od
dnevnog sunca, odmah su ishlapljivale, ali su za njega još dugo bile centar svijeta.
A poslije više nije bilo potrebno da je traži, njena slika pojavljivala se redovno u
novinama, na televiziji, u izvještajima sa gala balova, dobrotvornih priredbi,
prijema ili mondenih odmarališta. Princeza Tea, kako ju je zvala žuta štampa, bila
je supruga Edwarda Cecila Browna, jednog od najneobičnijih milijardera Amerike.
Kao vlasnik nekoliko manjih tvornica koje su, vezane ugovorom za NASU,
proizvodile dijelove svemirskih brodova, bio je poznat i prije svog iznenadnog
braka sa nepoznatom mladom Europejkom koja se kao čarolijom stvorila u
njegovu životu. Nedugo zatim akcije njegove kompanije vrtoglavo su porasle
nakon registracije serije patenata iz područja svemirske tehnologije. Slobodan je
imao svoje mišljenje o tome otkud su ti patenti došli, ali je šutio. Zašto ga je
morala ostaviti, zar nisu to isto mogli postići i njih dvoje zajedno? Ako je čitavo
vrijeme znala sve te tajne koje je sada otkrivala svome mužu, zar se čitavo vrijeme
njihovog zajedničkog života pretvarala? Da li ga je uopće ikada voljela? On se
nasmije tiho, bolno, upravo u trenutku kada je gejšina kosa prešla preko njegovog
bedra. Kroz poluzatvorene oči vidio je djevojku kako na trenutak zastaje i podiže
pogled.
— Ako vam moje tijelo ne čini zadovoljstvo, sensei, ja ću pozvati neku
drugu — reče djevojka dižući se.
— Ne, ne treba — reče Slobodan gledajući je kako kleči u tatamiju
rastvorenog kimona čiji su rubovi padali preko njenih tamnih bradavica. — Samo
sam...
— Mislio na drugu ženu, sensei?
— Ne zovi me sensei, ja nisam ničiji učitelj — reće Slobodan grublje nego
što je želio, povrijeđen u svom ponosu jer je i ovoj običnoj gejši bio tako lagano
čitljiv. Zar je sve pisalo na njegovom licu?
— A kako da vas zovem, O-kyaku-san? — reće ona oprezno kao da osjeća
njegovu razdraženost.

SIRIUS 94
 — Slobodan — reče on, sjetivši se nekog tko ga je jednom također nazvao
gostom, kao ona maloprije.
— To je teško izgovoriti — reče gejša i zbunjeno se nasmiješi.
— Zovi me Bob, ako ti je lakše. Kako se ti zoveš?
— Kikyo, Bob-san.
— Zvončica! — nasmije se. Kako mala vila u petru Panu.
— Da — reče ona i uljudno se nasmije baš kao da je znala da će on to reći.
— Ako sam ja Zvončica onda cijenjeni gost nije Bob-san, nego Pansan, zvuči
ljepše, zar ne?
Slobodan se nasmije zajedno s njom, a ona skliznu iz njegovih ruku i ustane
pustivši da joj se kimono sklupča oko nogu ostavši gola pred njim.
— Sada pogledaj kako Zvončića pleše za tebe — ona se pri tom okrene i
dotaknuvši neki senzor ili prekinuvši optičku nit pokrene muziku s kojom počne
njen ples, čudan, lijep, erotičan, različit od svega što je kao cijenjeni gost do sada
viđao po mizu-shobai kućama, kućama vodenog zanata, najstarijeg zanata na
svijetu.
2
Umjesto da se usredotoči na podatno, izazovno tijelo žene, njegova svijest se
perverzno zaokupi šarom trešnjina cvijeta na kimonu koji je ležao pred njim i
povuče ga, poput nekog vremenskog stroja, vrtlogom u prošlost, na njegov prvi
hanami promatranje trešnjinog cvata, u rani travanj prije deset godina kad je prvi
put sreo Takashi Watanabea, svog prvog i jedinog sanzena — učitelja zena.
Gospodin Watanabe, čija je funkcija na Institutu za istraživanja atmosfere na
univerzitetu u Nagoyi bila Slobodanu nejasna, čekao ga je u vrtu. Slobodan je
zastao na ulazu pazeći da staje samo na kamene ploče između kojih je raslo sitno
igličasto žbunje. Vrata nije bilo, samo dva stupa na koje se nastavljala ograda, s
desne strane bambusovina ukoso ukrštena, a s druge pruće u svežnjevima povezano
pletenicama od trave, na vrhu podrezano u ravne čuperke. Slijedio je kamene
ploče.
Slobodan nije bio siguran zbog čega ga je njegov mentor Heimblum
preporučio ovom starom sijedom čićici, međutim u to vrijeme, nakon što je izgubio
svaku nadu da će ponovo biti s Teom, Slobodan je mislio da je jedini bijeg od
samog sebe bijeg u znanost. Bio je toliko temeljito izgubljen među kristalnim
rešetkama samosažaljenja da bi otišao bilo kuda samo ako bi mogao imalo
povjerovati da će mu bijeg uspjeti i da ga čuvari vlastitog ludila neće ponovo
privesti do samog sebe. Povratak studiju značio je povratak među žive, nova
postdoktorska teza, novi mentor, nova specijalizacija, sve to na tragu posljednjih
Dahlovih riječi: Proučavajte zvijezde! Zar Sunce nije, također, zvijezda?
Gospodin Watanabe je još jedno vrijeme promatrao kako bijeli oblak,
posljednji ostatak sinoćnje kiše, poput svilene trake putuje kristalno plavim nebom,
a onda je okrenuo glavu kao da dotad nije bio svjestan nestrpljivog Europljanina
koji je nervozno stišćući ruke iza leda, čekao da bude primijećen.
— O-kyaku-san — reče gospodin Watanabe uz tek primjetan naklon.
— Ja ne želim biti gost — odgovori Slobodan. Tjeskoba vlastite samoće
činila ga je gladnim ljudske topline, a upravo ga je ta glad činila grubljim nego što
je želio biti i tako mu uskraćivala upravo ono ćemu je težio. Da li je na tren u
starčevim očima vidio prijekor?— Ja sam došao da ostanem, da naučim —
dometne on malo mekše.
Bilo kako bilo, na licu gospodina Watanabea zače se smiješak, dobroćudan,
pun razumijevanja i očinske blagosti. Pokretom ruke on pokaže Slobodanu da
sjedne u pletenu stolicu od pruća i zatim mu postavi prvi koan.

SIRIUS 95
 — Ako je ovo Zemlja, — reče uzevši iz korpe na stolu naranču, što je plod
ovog cvijeta? — i pokaže na latice trešnjina cvijeta koju je sinoćnja kiša poput
snijega stresa sa grana koje su se nadvijale nad stol. Slobodan se zamisli. Što je
starac htio ovim reći? Što je što naspram čega? Da li ovako dočekuju goste? Ne, on
nije gost. Pokušao se sabrati. Stavi u odnos, što je u naranči veliko kao što je
trešnja naspram cijele planete Zemlje? Atom? Slobodan provjeri razmjere u glavi i
oni mu se učine odgovarajućim.
— Jedan atom te naranče? upita
— Ti nemaš što ovdje naučiti — reče gospodin Watanabe odlučnim glasom i
ustane od stola.
Tako je počelo.
Slobodan se sjećao gotovo svakog dana provedenog sa svojim učiteljem. Dana
cvjetnog kalendara kad je cvat šljive kazivao o nadolazećem proljeću, božure u
njihovoj razuzdanoj radosti dok se ugibaju pod vjetrom, pjev žaba u smiraj dana,
traganja za školjkama po jutrom okupanim obalama, cvrkutanje uguitsua,
japanskog slavuja među bijelim magnolijama, plahovite bijele čaplje kako se
skrivaju medu plavim rogozom, sve one male detalje koji sabrani čine sklad
prirode tako lijepim i odjednom jasnim i razumljivim. Četrnaest mjeseci je
gospodin Watanabe vodio svog učenika kroz vrtove, pored rijeka i potoka, kraj
zapjenušanih valova, snijegom pokrivenim putevima, blatnjavim stazama po kiši, a
da niti jednom riječju nije spomenuo glavnu i osnovnu stvar zbog koje je Slobodan
došao u Nagoyu. Takashi Watanabe bio je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za
proučavanje Sunca. Slobodan je došao u Nagoyu da uči fiziku, a ne zen, ali njegov
učitelj nije tumačio ono što je učenik želio. On je imao svoje vlastito mišljenje o.
tome kako se dolazi do spoznajnih otkrića u fizici.
A onda, jednog dana, posve neočekivano, gospodin Watanabe pozvao je
Slobodana u malu kućicu u dnu vrta. Premostio je ribnjak skakućući po kamenju
čije je lice s uklesanim ying-yangom tek provirivalo iznad vode. Koi-ribe koje su
bezbrižno bacale žute odsjaje nisu se nasmijale starcu na njegovim nezgrapnim
pokretima, kao ni Slobodan. Drevna, uščuvana kućica čiji je ulaz bio dopola
zaslonjen rogoznim hasurama bila je tiho i prijatno mjesto. Slobodan se ogleda.
Nikada do tada nije bio ovdje. Watanabe je staloženim pokretima nasuo ugljevlje u
kameno ognjište s pocrnjelom rešetkom, zatim je dugo pokušavao upali vatru i na
koncu, kad se mali plamen probudio, sa susjedne police dohvatio je mali kotlić
zdepastog oblika od lijevanog željeza i postavio ga iznad vatre. Zatim je dugo
vremena sjedio zatvorenih očiju osluškujući kada će voda uzavrijeti. Kada mu se
činilo da je suglasje svih glasova prirode bilo upravo onakvo kakvo je smatrao
smirujućim za stanje duha, otvorio je oči, ustao i donio do stola dvije prastare
šalice, mrko smeđe boje, jednostavna oblika.
— Rakuyaki — reće starac značajno. Slobodan nije imao pojma što to znači.
— Tu se sastaju nebo i zemlja — nastavi učitelj sipajući zeleni prah čaja u
cjedilo od iskrivljenog potamnjelog lima
Nakon što je Kern pohvalio sve što se dalo pohvaliti, a domaćin skromno
primio sve pohvale odričući se bilo kakve zasluge, još su dugo u tišini pijuckali
vrelu gorku tekućinu. Gospodin Watanabe naposljetku posegne u ladicu malog
pisaćeg stola za priborom za pisanje. Umoči kist u tintarnicu i s puno pažnje
izravna komad tankog crtaćeg papira. Oklijevajući nekoliko trenutka, on na njemu
nacrta krug, a na njemu dva koncentrična ispupčenja
— Plazmoidi magnetnih oblaka na Suncu imaju dva sloja, jedan vanjski,
vreli ionizirani koronalni materijal i unutrašnji, hladni kromosferski prominent. Što
je između njih?

SIRIUS 96
 Nakon četrnaest mjeseci šutnje, pitanje je Slobodana zateklo tako nespremnim
da njegov um nije nikako mogao napraviti onaj potrebni napor da se prebaci iz
načina razmišljanja u koje ga je njegov učitelj uvukao.
— Ne znam... Ništa? — reče on nesigurno kada više nije znao što da kaže.
— Ne znaš? Ništa? Dobro, ali zašto?
Slobodan se glupo zagleda u šalicu bez drške koju je još uvijek držao u ruci.
Njen rub, potamnjen punom debljinom kista, na jednom je mjestu bio okrhnut i
tanka linija napukline slijedila je neku svoju unutarnju logiku strukture porculana
sve do samog dna. Zureći u tu tanku liniju koja je dijelila jednako od jednakog,
nešto u njegovom razumijevanju postade jasno. Brojevi i formule u njegovoj glavi
imali su oblik i boje cvijeća, integrali su pjevali šumom vjetra kada prolazi kroz
borove iglice, magnetne silnice postale su krugovi na vodi od prvih kapi kiše i
zaista odjednom je sve bilo tako jasno, tako skladno kako upravo sve mora i biti.
Odgovor koji se u tom trenutku bio stvorio u Slobodanovoj glavi sačinjavao je
srž serije članaka koji su godinu dana kasnije objavljeni u časopisu »Astrophysics
Journal«. Originalna i smjela teza kojom je povezao dvije do tada potpuno
nezavisne znanstvene oblasti, helioseizmologiju koja proučava širenje akustičnih
valova kroz plinoviti medij Sunca i sonokemiju koja izučava utjecaj akustičnih
valova na kemijske procese, donijela mu je, uz malu pomoć njegovih mentora,
poziv za desetomjesečnu stipendiju na Orbitalnom solarnom opservatoriju
»IKARUS«. Suština njegove inovacije bila je u proučavanju lokalnih pojava na
Suncu. Slično kao što ultrazvuk u sonokemiji podiže temperaturu u mikrouvjetima
ne mijenjajući ukupnu prosječnu toplinu medija, tako se i pojave na suncu, u usko
ograničenim područjima, mogu promatrati odvojeno od uobičajenog sunčevog
ambijenta.
Dvije godine kasnije i gospodin Watanabe je imao razloga da bude ponosan na
svog učenika. Članak »Prostorno disruptivni efekt lokalnih magnetnih sila u
koronalnim rupama na Suncu« izazvao je pravu malu revoluciju među fizičarima i
širok publicitet na GTV. Suština članka koji je toliko uzbudio maštu čovječanstva
mogao se svesti na jedno jedino pitanje: Da li su kratkotrajne, ali snažne varijacije
magnetnih sila u relativno hladnim ograničenim prostorima tik uz površinu Sunca
dovoljno jake da prouzrokuju raspukline u tkanju prostora i vremena koje bi
čovjeku omogućile putovanje do zvijezda — brže od svjetlosti?
3
Iste večeri kada se detafax »Astrophiscs Journala« pojavio trepćući u datoteci
kao novi dodatak online memoriji njegovog kompjutera, Slobodan je primio prvi
commvideo poziv.
— Ured profesora Heimbluma ovdje, rekla je sekretarica, a tren zatim
pojavio se na ekranu Heimblum, uredno podrezane prosijede brade i prodornih
plavih očiju ispod visokog čela. Stari fizičar nije bio dobre volje.
— Zdravo Kern, — reče njegov stari mentor suho, — upravo sam pročitao
tvoj članak. Iako moram priznati da sam fasciniran logikom koju slijediš, mislim
da si mi trebao poslati članak prije nego što si ga objavio. Znaš i sam da ne postoji
način da dokažeš ni pola onoga što tvrdiš.
— Teret dokaza leži na generacijama koje dolaze, doktore, — reče Slodan uz
smiješak. — Kako ste inače? Već se dugo nismo vidjeli...
— Daj, Kern, ne traći vrijeme na kurtoazne razgovore. Pitam se samo zašto ti
je Hughes to objavio? Je li Watanabe imao prste u tome?
— Mmm, da, poslao je popratno pismo...
— To sam i mislio. Stari je zanesenjak prve klase, ali je već dugo izvan ove

SIRIUS 97
naše menažerije. Kern, ti bi trebao znati da ne možeš tako nešto pustiti u tisak i
očekivati mir. Zaljuljao si lađu i mnogi će već večeras dobiti morsku bolest. Tvoja
reputacija znanstvenika je u pitanju...
— Zašto? Istina da u članku ima dosta hipoteza, ali doktore, one nisu
besmislene...
— Daleko od toga. Ali ti zaboravljaš kako te već sada zovu: wu-li plesač. A
mnogi još pamte tvoj prvi izlet u nauku, izgubljeno Teslino pismo, sjećaš se? Dok
si još bio samo novinar... Wu-li plesač... zabavljač... klaun, znaš da te etikete nisu
daleko, svatko kome se tvoja teorija ne sviđa proglasit će te šarlatanom... I što ćeš
im na to reći? Ti si premlad da se boriš protiv establishmenta... sam. Da si ostavio
članak samo na onim čvrstim opažanjima i da se nisi upuštao u hipoteze... da si mi
poslao članak ranije ja bih ti rekao...
— Žao mi je, — reće Slobodan. — Mislio sam vas iznenaditi...
— I jesi. Bojim se da bi ovo mogao biti kraj tvoje karijere, osim ako nisi
imao još neki adut u rukavu kad si sve ono napisao... Kako si mislio da se može
praktično iskoristiti prostorna rupa u suncu kad nemaš pojma ni kada ni gdje će se
pojaviti, a još manje o tome kamo vodi? Sve, dakako, pod uvjetom da možeš
dokazati kako tvoj matematički model nije samo izolirana anomalija
— Pa priznajem da će to biti dosta teško, ali mi dosad nismo ni proučavali
lokalne pojave na Suncu. Uz dodatna istraživanja nadam se da ćemo moći pronaći
uzročno-posljedične veze kod pojave lokalnih magnetnih polja i predvidjeti
njihovo pojavljivanje s dovoljnom dozom točnosti.
— Da, iako je to teško povjerovati, no još teže mi je zamisliti tko će ti to
financirati? Kako ćeš objasniti kuda prolazi vode?
— Za to ćemo morati pričekati, sve rezultate koje potvrdimo na Suncu trebat
će verificirati na primjeru neke druge zvijezde. Da bismo mogli putovati do
zvijezda moramo prvo doći do njih, apsurdno, zar ne?
U tom trenutku i samom Slobodanu sve je izgledalo pomalo apsurdno, ali
danas, sedam godina kasnije, prvi je zemaljski međuzvjezdani brod kružio u orbiti
spreman za polazak i njegov san izgledao je stvarnijim neo ikada. No, ipak, morao
je sam sebi priznati koliko je stari Heimblum bio pravu.
Njegov'prvi javni nastup na kongresu u Sidneyu, pokazao je grubu stvarnost
znanstvene zajednice: napadi koji nisu imali ništa zajedničko s naukom, spuštanje,
hihotanja, neizazvane žestoke diskvalifikacije. Kernu je bilo drago što je stari
Watanabe ostao ležati, gripozan, u Nagoyi. Kako bi tek njega pogodilo? Pa onda
ona bezobzirna reporterka s televizije koja je ljubaznim smješkom izvukla od njega
čitav sat objašnjenja, da bi poslije sve skratila i u emisiju pustila najgluplje
izrezane dijelove. Pa naslov u senzacionalističkom »Sunu«! Slobodan nije vjerovao
da se u tako kratkom roku može naći potpuno izoliran u svijetu u kojem je mislio
da je našao drugi dom. Heimblum je bio u pravu, nitko nije želio financirati
njegova istraživanja. Bio je ostavljen na tankom ledu teorijskih modela, bez snage
eksperimentalnih dokaza, bez radnog vremena na »Ikarusu«, bez podrške kolega.
Krah! Da nije bilo Watanabea i njegovog upornog očinskog bodrenja, Kern nikada
ne bi imao snage da sam povrati ugled. Polako, ciglicu po ciglicu, zajedno su zidali
zgradu od temelja, sve dok nisu uvjerili jednog po jednog u nepobitnu točnost
proračuna. Ipak, glava konzervativnog tijela solarnih astrofizičara nikad nije
zaboravila: ta slijepa menažerija ni danas nije prestala režati na spomen njegovog
imena. No svi ti sitni ljudski jali nestajali su pred čarolijom svemirske fantazije,
pred božanskom »ERISOM«. Za zvjezdanih noći »ERIS« se mogla vidjeti kako
lagano klizi nebeskim svodom. Eris bijaše grčka boginja ambicije, pokušaja,
nastojanja, kći Nyxe, boginje noći. Legenda kaže kako je mladi Heraklo, prije nego

SIRIUS 98
što je ubio lava na planini Cithareon, sreo dvije lijepe žene na raskršću. Jedna mu
je ponudila život pun lagode i obilja, dok je druga rekla da mu može pružiti samo
neprekidan trud i muku, ali će ga na kraju stići velika slava. Prema priči Heraklo je
izabrao drugu — Eris. (Postoji još jedna Eris o kojoj graditelji svemirskog broda
radije nisu htjeli ni misliti. Postoji Eris, božica nesloge i zavisti koju je Homer
opisao kao krvoločnu boginju koja želi samo čuti bolne uzdahe umirućih. Ali njen
moralni lik štampa je mudro izbjegavala, jer je svakom razumnom bilo jasno da
nije pametno povezavati sudbinu broda sa takvim praznovjericama.)
ERIS je, naravno, bila i nešto drugo, engleska kratica za nasljednika
svemirskih agencija dvadesetišest zemalja lansiranim kapacitetima,
»ZEMALJSKOG INSTITUTA ZA SVEMIRSKA ISTRAŽIVANJA., koji je,
čudne li koincidencije, osnovan kao direktna posljedica napretka ostvarenog na
području svemirske tehnologije. Napretka koji je uslijedio nakon praktične
primjene patenata koje je držala korporacija Edwarda Cecila Browna, supruga
izvjesne Tee Brown, koju je Slobodan Kern vrlo dobro poznavo. Zvjezdani pogon
kojim je »Eris« trebala u roku od dvadeset godina subjektivnog vremena za posadu
prevaliti put do cilja bio je vlasništvo »ECB Space Corporation«. Slobodan je bio
sretan što se brod ne zove »Tea«.
4
— Opet razmišljaš o nekoj drugoj ženi — reče Kikyo nakon što je, završivši
ples, položila svoje meko tijelo na njegovo. Usne joj potražiše njegove, a tijela se
spoje polako, polako sve dok njene grudi nisu potpuno prionule uz njega i tren
zatim, potpuno protiv svoje volje, Slobodan više nije mislio ni o čemu osim o Tei.
Svršio je kao i uvijek, mrzeći samog sebe.
Nikakve psihoanalize nisu pomagale; ostajao je netaknut nakon svih pokušaja.
Da li je to bilo nešto što je Dahl učinio s njegovim mozgom, pitao se Slobodan dok
se oblačio.
— Kuda ćeš Pan-san? Mada yoi no kuchi da zo!
— ?
— Noć je još mlada, — prevede Kikyo — zar sam bila tako loša?
I trenutak kasnije ona je ponovo bila na njemu, njene usne na njegovom vratu,
njene noge ovite oko njega. Prestao se braniti, kada je shvatio da se i ne želi
braniti. Po prvi put nije mislio na Teu. Ležao je znojan, iscrpljen i sretan, sretan
zbog sebe. On se okrene na stranu i poljubi djevojku.
— Što te muči? — upita ga tiho.
— Sjećanje, — odgovori on i zatim utihne. Tišina je trajala dugo. Kikyo nije
postavljala daljnja pitanja. Slobodan nije ništa govorio. I onda, kad je tišina
prijetila da razori sve, iz njega prokuljaju riječi, rečenice i on u jednom dahu
ispriča sve ono što nikada nije nikome rekao, što ni jedan psihoanalitičar nije iz
grudve njegovog zgužvanog mozga uspio izvući ni pod hipnozom. Dahl je brižno
zapetljao sve staze tako da se ljudsko biće u njima nije moglo snaći.
Pričao joj je sve od početka, kako je sreo Teu, kako su sretno živjeli zajedno,
kako joj je vjerovao, kako je dobio nagradu za članak o Nikoli Tesli, kako su
zajedno otišli u London, kako je tamo sreo ostalo troje ljudi koji su u sebi nosili
Gnosone, ta čudna bića sazdana od graviskalara koja su prije trideset tisuća godina
došla iz svemira višeg energetskog reda, iz kozmičkih konaca — ostatka davnog
Velikog praska — da ljude podignu na stazu razuma, kako su Slobodana skoro
spalili u utrobi boga Baala da bi iz njegove svijesti izvukli Dahla, svog bivšeg
kapetana koji je, bježeći pred protivnicima iz svog vlastitog naroda, svjesno
smanjio svoj energetski naboj i tako pobjegao u zaborav, postavši dva tisućljeća
nesvjestan sam sebe, prenoseći svoju umrtvljenu svijest iz jednog čovjeka u

SIRIUS 99
drugog, kako je on jedini znao za posljednji zid domene, zadnji otvoreni izlaz u
njihov svemir. Ispričao joj je sve: i kako su Dahl i drugovi otišli natrag u potrazi za
pravdom, ostavivši za sobom prazninu koju Tea nije mogla podnijeti, ili je Tea
ipak bila s njim čitavo to vrijeme samo zato što je bila pod utjecajem svog gosta
Tienne, Dahlove stare ljubavi. Kako li sada podnosi tu prazninu kad živi s drugim?
— I to traje dvanaest godina? — upita Kikyo s nevjericom, sitnom rukom
poklopivši usta, poput djevojčice koja kao da želi sakriti smijeh ili iznenađenje: —
Ti si lud!
— Jesam — priznao je u kući vodenog zanata maloj gejši koja je znala
učiniti to što nije niti jedna prije. Priznao joj je sve što je uopće mogao prisznati i
sretan i tužan što je nikada više neće vidjeti.
5
Kad je prekosutra ujutro po posljednji put ušao u Watanabijev vrt činilo mu se
kao da se ništa nije promijenilo. Jedino je godišnje doba bilo drugo i sa trešnjinih
grana visjeli su zreli plodovi. Watanabe se nasmiješio vidjevši svog učenika. S
jedne niske grane dohvatio je trešnju i dao je Slobodanu.
— Ako je naranča Zemlja, što je trešnja? — pitao je ponovo koan —
zagonetku staru deset godina.
Slobodan je stavio trešnju u usta uživajući nekoliko trenutaka u njenom okusu,
a zatim uzvrati smješak učitelju i blago se nakloni.
— Sunce je bilo naklono ovoj trešnji i podarilo je srećom. Satori je jak u
njenom okusu. Koštica je gorka, ali će iz nje niknuti novi cvijet. — S tim riječima
Slobodan ispljune košticu na svoj dlan, klekne uz rub staze i prstom utisne košticu
duboku u meku i vlažnu crnicu između vlati trave.
— Brinut ću se da izraste — reče Watanabe i okrene glavu da sakrije
smješak i suze. — Žao mi je što odlaziš, ali sam sretan što ideš.
Takashi Watanabe bio je Slobodanu i stariji brat kojeg ovaj nikada ni. je imao,
i otac kojeg je prerano izgubio i prijatelj poput onih koje nikada nije stekao. Kada
je prije dva tjedna Slobodan Kern dobio obavijest da ima mjesec dana na
raspolaganju da sredi svoje zemaljske obaveze i podigne jednosmjernu kartu za
orbitalni let, Nagoya je bila jedino mjesto na svijetu koje je kanio posjetiti. Vratio
se natrag na posljednju Cha-no-yu — ceremoniju čaja.
— Dobar jastuk sinoć, ha? Mizu-shobai, hai'/Čini dobro mladom čovjeku, i
starcu nekad, ha, ha.. — reče gospodin Watanabe pijuckajući čaj sa Slobodanom
klečeći na zelenom tatamiju.
— Sinoć je nije bilo, mama-san kaže da je otišla majci.
— Loše vrijeme da se čovjek zaljubi — konstatirao je Watanabe srknuvši.
— Nisam zaljubljen, — nasmije se Slobodan. — Preksinoć sam pričao više
nego što sam trebao.
— Sto mari, ionako ideš.
— Znam, ali ipak...
— Dio tebe nikada nije prihvatio satori. To je čudno: kad razmišljaš o fizici
misliš na pravi način, kad osjećaš još uvijek kao da ništa nisi naučio.
— Zar sam ikada naučio suštinu zena? — upita Slobodan naivno.
Starac se grohotom nasmije.
— Hai. hai! Gle tko mene sada uči!
Slobodan se nasmiješi i pokloni.
— Trava prebrzo raste u vašem vrtu, vrijeme je da krenem — reče ustajući.
— Vrijeme je, sine, — reče starac dižući se. — Nikada te više neću vidjeti i
ne znam da li se starac smije nadati, ali želirn. da tamo pronađeš ono za čime

SIRIUS 100
tragaš.
— Hoću. — Nakon .svega on je bio odista uvjeren da mora uspjeti
6
ERIS je bila sagrađena u L5 točci gdje su se pobijali gravitacioni utjecaji
Zemlje i Mjeseca. Sirovine za izgradnju broda izbačene su s lansirne rampe
pomoću magnetnog topa na Mjesecu.
Gledano izvana, ERIS nije bila neka ljepotica. Za meduzvjezdani let
aerodinamična linija na koju je naviklo oko Zemljana nije bila važna, ali su njeni
konstruktori posvetili izuzetnu pažnju dizajnu životnog prostora. Napokon, tri
stotine ljudi trebalo je provesti dvadeset godina u tom prostoru. Forum,
vježbaonica, park, blagovaonica i komandni most zauzimali su pet osnovnih
modula na kojima se temeljila konstrukcija broda. Iako je već stotinu puta vidio
slike unutrašnjosti broda, Slobodan nije mogao da ne bude zadivljen stvarnom
veličinom sale koja se više doimala kao kružni nadsvodeni plesni podij kojem su
zidovi bili od mramora, pod od debelo lakirane teške hrastovine, nego kao kantina
svemirskog broda. Pod Slobodanovim prstima, govorila su mu osjetila, bio je
hladni masivni kamen, a ne genetskim inžinjeringom stvorena bio-plastika. Zvuci
valcera koji su dolazili iz skrivenih rezonantnih ploča bili su ovdje više na mjestu
nego u Schonbrunu.
S kristalnom čašom u ruci Slobodan je kružio salom iz koje su za ovu priliku
bili uklonjeni stolovi. Tri stotine članova posade i barem još toliko uzvanika guralo
se dvoranom čija je akustika bila tako savršeno izvedena da se njihov razgovor
činio samo kao prigušena neodređena buka.
Slobodan je nošen nevezanim kretanjem gomile gledao kako se međusobno
upoznaju, vode kurtoazne razgovore s gostima ili jednostavno kao i on stoje po
strani, ne uplićući se u razgovore, promatrajući čitavu predstavu, s malo znatiželje,
malo sjete i malo cinizma. Slobodan je tome dodao svoj lični doprinos: dozu
samosažaljenja.
Koliko će ovih nadobudnih mladih svemiraca odustati prije početka leta?
Period prilagođavanja, rutina obaveza, učenje novih zaduženja... Slobodan će
izučiti novi zanat, uz astrofizičara bit će i rezervni instalater svih mogućih ventila,
pipa, spojeva, pumpi. Dvadeset godina fitingovanja! Sjetio se jednog stiha iz
jednog od posljednjih Cohenovih albuma. Od oca je naslijedio komplet, od njega je
valjda naslijedio i tu blagu morbidnu crtu karaktera. Osuđen na dvadeset godina
dosade... Kad mu osuda istekne imat će šezdeset! Bože! Posada je bila sastavljena
od klinaca. Samo su trojica u posadi bila starija od njega. Nizbježni Kapetan
Haloran Sutton čija je glava stršala deset centimetara iznad gomile. Gužva oko
kapetana u ceremonijalnoj uniformi bila je najgušća. Pored njega sjajilo se ćelavo
tjeme Generalnog sekretara UN. Samo zbog njih su morali povisiti standard visine
na brodu, zajedljivo se nasmijao u sebi. To jest, bar je mislio da se nasmijao u sebi.
Nešto je moralo procuriti.
— Zabavno ih je gledati, zar ne?
Jean Mittelmann, drugi pilot ERIS-e. kojeg je plimni val gomile slučajem
izbacio pored Slobodana, stajao je uz njega.
Slobodan nije lično poznavao Mittlemanna, koji je riđom kovrčavom kosom
više ličio na Irca nego na Francuza, ali je pilotovu sliku vidio toliko puta da ga ne
bi mogao zamijeniti. Nakon što su se uzajamno odmjerili i zaključili da obojica
pripadaju posadi, pilot podigne svoju čašu u znak pozdrava i široko se nasmije,
pokretom ruke obuhvativši salu.
— Mislim na ovu grupu ceremonijalnih klauna...

SIRIUS 101
 — Na koju grupu? Na onekoji su sretni što idu ili na one što su sretni da
ostaju?
— Slažem se — nasmije se mali Francuz podigavši vedro obrve — budale
smo i mi kao i oni. Mi sanjamo neku romantiku... Samo, među nama je toliko onih
što su još previše djeca da bi shvatili da uludo bacaju život...
— A ti? Ti ne bacaš svoj život?
— Ja sam Jean Mittelman, drugi pilot, i to valjda govori sve! Ti si Kern,
astrofizičar, zar ne? Vidio sam te na GTV prije nekih mjesec dana, to si bio ti, zar
ne? — i odmah nastavi ne čekajući potvrdni odgovor. — Tvoje teorije su šašave,
ali mi se sviđaju, pale maštu. Znaš, volio bih da budem prvi pilot koji će ponirati u
Sunce i izaći živ napolje negdje u drugom kraju Galaksije.
— Vjerujem da bi — reće Slobodan smijući se. — Jedino nisam siguran da
bi to baš bio drugi kraj naše Galaksije.
— Tim bolje — reče Francuz i nazdravi — živio!
Prema onome što je znao o pilotu Slobodan je mogao mirne duše vjerovati
njegovim riječima. Jean Mittlemann bio je jedini svemirski pilot dva puta
odlikovan Zlatnim suncem sa zelenom lentom, najvišim odlikovanjem za hrabrost
iskazanu u toku svemirske misije. Kad mu je prije četiri godine prilikom spuštanja
na Mjesec otkazala retroraketa na teretnom svemirskom brodu, umjesto da napusti
brod koji bi se prema kompjuterskoj projekciji srušio na instalacije magnetnog topa
koji je bio nužan za izgradnju ERIS-e, Mittlemann je hrabrim manevrom skrenuo
brod i prisilno ga spustio u obližnji krater. Prilikom aluniranja ostao je priklješten u
skrhanom brodu i dok je spasilačka ekipa stigla obje noge su mu ostale smrznute,
tako da su ih smjesta morali amputirati. Vraćen na Zemlju da čeka dok mu u
tankovima za regeneraciju organa ne izrastu nove noge, Mitlemann je odlučio da
iskoristi vrijeme za nešto što je oduvijek želio, da sam u jedrilici preplovi Atlantik.
To što u tom momentu nije imao obje noge nije ga ništa smetalo da uspije u
podvigu. Takav je bio Mittleman, čovjek koga su mediji nazvali »Retro-heroj«.-
— Salut. — reče Slobodan. — Kako ti se sviđa brod?
— K'o buba, iako ju još nitko nije pomaknuo s mjesta, ja sam samo radio
simulacije.
— Ne to, mislim iznutra.
— A, da, brod je prava šminka, to mora da je koštalo. Kažu da je Brown dao
brdo love u fond za izgradnju ERISE... Eno ga tamo s kapetanom i direktorom
programa...
Slobodan se ukoči kao da ga je grom ošinuo. Slijedeći Mittlemannov pogled
on se zagledao preko glava ne bi li ugledao ono čega se istovremeo bojao i što je
priželjkivao.
Primjetivši promjenu u Slobodanovom držanju, Mittelmann pogrešno rotumaći
njegov interes.
— A ni ti ne voliš lovaše, a? Misle da je cijeli svijet njihov, a useru se u gaće
kad zagusti, stara priča...
— Da, — reče Slobodan odsutno. — Stara priča...
S tim riječima isprazni čašu, zagleda se tren u prazno dno i onda ispričavajući
se Mittlemannu slegne ramenima.
— Prazna, idem po još...
— Važi, vidimo se... — drugarski odvrati pilot.
— Svih dvadeset.godina — reće Slobodan i namigne.
Kada se ponovo našao sam medu gomilom, Slobodan se počne probijati prema
mjestu gdje je zadnji put vidio Browna.
»Da li je stvarno želim ponovo vidjeti?« mislio je. »Zašto ju je sudbina morala

SIRIUS 102
donijeti ovamo baš sada kad sam mislio da sam slobodan od njenog prokletstva?
Prokleta vještica, mora znati da sam tu, da li me sada odnekud gleda?« Slobodan
stane i ogleda se oko sebe. Nigdje nije vidio njeno lice. Odjednom ga sav onaj mir
koji je osjećao danima napusti poput zraka u vakuumu i on sebi osjeti hladnoću
koja se negdje duboko u njegovoj utrobi borila s toplinom alkohola. Zebnja bi
možda bila najbolja riječ, slatki strah, ili što? Slobodan nije bio siguran, ali njegove
oči su neprestano klizile preko glava i on se svako malo nesvjesno propinjao na
prste ne bi li bolje vidio.
»Dvanaest godina i ona upravlja s mnome bolje nego s bilo kakvom
marionetom!« bjesnio je Slobodan.
— Hej! Bob Kern, stara lijo, ti uvijek negdje izmigoljiš — zagrmi mu glas
pored uha. Buster LaMar je redovno birao najgori mogući trenutak da se pojavi na
bilo kojem mjestu. Buster LaMar je ujedno bio i dobar prijatelj, njegov cimer sa
prvog seminara o Erisi, prijatelj kojeg se nije bilo lako rješiti bez da ga čovjek ne
uvrijedi.
— No, tu sam, muvam se, — reće Slobodan smišljajući adekvatnu uvredu, a
da nije ni pogled skrenuo da bi pogledao Bustera s kojim je već proveo dio večeri
komentirajući uzvanike. Uzvanike! Budala, nije ni provjerio listu koju mu je danas
izlistao ekran prije večere. Ali tko je mogao misliti!
— Prije nego što se nastaviš muvati, želio bih te upoznati s nekim... — reče
Buster već pomalo razdražen Slobodanovim propinjanjem na prste i zurenjem
preko njegovih ramena
— Daaa... — reče Slobodan u trenutku kada mu se činilo da je ugledao oblik
glave koji ga je neodoljivo podsjećao na Teu.
— Ona nije tu večeras.
— Kikyo!!!
— Petar Pan, — reće djevojka iz mizu-shobai kuće sa smješkom popraćenim
blagim naklonom glave.
— O, vidim da se vas dvoje već poznate — reće Buster razočarano i okrene
se na peti — osjećam se ovdje suvišan — promrmlja više za sebe udaljavajući se.
7
— Tko si ti? — upita Slobodan unijevši se u lice djevojci kad ju je napokon
uspio odvojiti od ostalih i pritjesniti uza zid.
Njen mir bilo je nemoguće poremetiti. Njen smješak bio je postojan i
spokojan, njene oči poput dva duboka crna bunara u koja je čovjek mogao
beskonačno dugo padati. U polumraku gostinske sobe Slobodan nije ni imao
prilike jasno razaznati crte njenog lica, sada pod svjetlom činila mu se toliko lijepa
da to nije želio sam sebi priznati.
— Službeno ili privatno? — upita ona blago nakrenuvši glavu.
— Svejedno — reče Slobodan. — Sve što želim je objašnjenje, jer mi se čini
da u našem poznanstvu nešto odvratno smrdi na prevaru.
— Moje ime je Kikyo Ichimonji i ja sam šef odjela za mentalno zdravlje na
ERIS. Bez mog parafa niti jedan izabrani član posade ne može prekoračiti zračnu
komoru ovog broda. Ja sam zadužena da svaki od ovih tri stotine ljudi nađe svoje
mjesto u našoj maloj zajednici u toku slijedećih dvadeset godina. Da li to
objašnjava što smrdi u našem poznanstvu, gospodine Kern, ili zahtijevate i dodatna
objašnjenja?
— Moram reći da nisam pretjerano impresioniran vašim položajem i
ovlaštenjima i čini mi se da cilj još uvijek u dovoljnoj mjeri ne opravdava sredstvo,
— Slobodan je osjećao kako ga umjesto revolta hvata hladni bijes, međutim znao

SIRIUS 103
je da ga neće moći dugo održati. Usprkos svega, ova žea mu se sviđala i nije
mogao gledati u nju, a da ne misli na njene pokrete dok je plesala u polutami
kyakumae.
— Čini mi se da vas više muće moji motivi nego sredstvo — reće Kikyo, — i
iako mislim da nije ni mjesto ni vrijeme reći ću vam sve. Cijela stvar je moja lična
ideja. Još od trenutka kad ste se prijavili za ERIS bili ste podrgnuti neprestanom
promatranju kojeg su kasnije pratili psihološki testovi koji su trebali dati odgovor
na pitanje da li ste u stanju izdržati emoionalni pritisak odvajanja od matične
kulture i zatim dugotrajni boravak u izoliranoj sredini sa ograničenim brojem ljudi
u stresnim uvjetima.
— I jesam li bio?
— Ne, to jest barem prema našim nalazima, odgovor je u najmanju ruu bio
neodređen. Niti jedan od vaših testova nije nam davao nikakve defiitivne
parametre. Što se tiče komisije i mene vi niste bili pogodni za ovaj let ne zato što
niste bili psihički stabilni nego zato što nismo bili sigurni da ste nestabilni. Samo
trostruko provjerene ličnosti, bez trunka sumnje u njihove sposobnosti
kohabitiranja u danim uvjetima mogle su proći na našem testu. A vaši rezultati
ostavljali su tamnu rupu na našim testovima, nešto se krilo u vama što nismo mogli
izbaciti van, a dok to nismo znali ja vam nisam mogla dati moj potpis.
— I onda ste izveli isti trik sa svim sumnjivcima? — upita Slobodan i isti čas
mu bi žao.
Ali Kikyo nije ni trepnula.
— Ne, samo s tobom, — reče i nastavi ga gledati u oči.
— Žao mi je — uzdahne Slobodan — ovo nije bilo lijepo rečeno.
— Znam, — reča ona kimnuvši glavom. — Dođi, idemo nešto popiti, usta su
mi se osušila.
8
— Zašto si izabrala baš mene? — pitao je Slobodan kad su zadihani od plesa
stali pored malog zatamnjenog udubljenja ukrašenog zelenilom.
— Vi muškarci uvijek želite znati baš sve. Zašto nam ne ostavite bar dio
ženske tajanstvenosti? Izabrala sam te zato što si ti ti.
— Znam, ali svatko od njih je baš on, — reče Slobodan pokazujući ruom
prema plesnim parovima iza njih. — To i nije neki odgovor.
— Pa to ti upravo kažem, a ja sam mislila da sam izabrala iskusnog kvantnog
fizičara koji ne postavlja glupa pitanja.
— Oh, ja sam prošao fazu nepostavljanja glupih pitanja...
— Još kad bih ja prošla fazu neodgovaranja na pitanja... žao mi je,
profesionalna deformacija... Pa ovako, ako hoćeš baš sve lijepo analitički:
zainteresirala sam se za tebe tek kad mi je tvoj dosje došao pod ruku. Čitala sam
tvoj životopis, tvoje radove, rezultate tvojih testova. Sve to je bilo na jedan način
fascinirajuće. Naravno, znam, i svi drugi članovi posade bili su iznimni
individualci sa briljantnim rezultatima, svaki u svojem području, ali ti si za razliku
od njih bio još i tajna koju je trebalo rješiti. Iako su svi testovi za ERIS bili potpuno
nezavisni, Brownova korporacija je intervenirala u tvom slučaju.
— Što? Ona je inzistirala da ja idem?
— Ne, ona je inzistirala da ostaneš!
Šutjeli su neko vrijeme dok su sve implikacije sjele u njegovu svijest.
Slobodan je gledajući ustranu odlutao par koraka.
— Ali, ja sam mislila drugačije. Kako je divno biti astrofizićar koji dobije
priliku da svoje teorije koje su tako sulude provjeri u praksi! Mislila sam kako bi se
osjećao Einstein, no, no, bez dizanja nosa, da mu je netko ponudio da ide na

SIRIUS 104
ovakav put. Onda, tu je još bio i tvoj boravak u Japanu, kako su ono zvali tvoj
način obrazlaganja teorije...?
— Tao-fizika, Wu-li plesač, — nasmije se on. — Novinari uvijek
profaniraju, jednom kad termin uhvati korijen, teško ga je promijeniti... Mogao bih
se ubiti prije nego im objasnim razliku taoizma i zena... ja to najbolje znam,
jednom sam i ja bio novinar...
— Znam, — nasmije se Kikyo, — ja znam sve o tebi, čak i ono što ne piše u
tvom dosjeu.
— Vjeruješ li u to? — najednom se Slobodan uozbilji.
— Naravno da ti vjerujem, zar bismo bili ovdje zajedno da mislim da si lud
ili da lažeš? Zar misliš da nisam provjerila tvoju priču prije nego što sam te stavila
na listu putnika? Što misliš kuda sam otputovala slijedećeg jutra iz Nagoye? U
Innsbruck! I našla sam mjesto o kojem si pričao, našla sam spilju i mjesto gdje je
bila singularnost. Dala sam izmjeriti sve što se dalo. Čitavo područje je anomalija,
magnetska, radioaktivna, polarizacijska. Naravno da ti vjerujem, ali sad kad si već
otvorio temu, ima toliko stvari u toj tvojoj priči koje su nerazumljive. Zašto su ta
tvoja stvorenja uopće došla u naš svijet, tko ih je sprečavao da ostanu, gdje je tu
logika? To je teško svariti u glavi, pazi stvorenja od gravitona... nije da ti ne
vjerujem, ali...
— Ne od gravitona, nego od graviskalara, ali znam što misliš, i ja sam ga isto
pitao...
* * *
— Sve je to i lako i teško za objasniti — rekao je Dahl.
— Ako ne možeš jednostavnim riječima objasniti što želiš, onda tvoj svijet
kao i da ne postoji...
— Meni parafraziraš Heisenberga?
— Argument još uvijek vrijedi.
— Dobro, promatraj sve u koracima. Mikro-svemir subatomskih čestica za
vas postoji samo u obliku vjerojatnosti jer ne možete ustanoviti moment i poziciju
pojedine subatomske čestice istovremeno.
— Čekaj, čekaj... to sve znam!
— Znam da znaš, ali htio si da ti sve objasnim razumljivim rječnikom i sad
slušaj.
— Dobro.
— Dakle, vaš svemir je za nas isto kao i mikro-svemir za vas. Usporedba
jasno slijedi zakonitosti svemira. U trenutku stvaranja sve prirodne sile u svemiru
spojene su u jednu na nivou energije od 10 19 gigaelektronvolti, nivo koji vi
nazivate Planckovom razinom. Naš svijet je nastao u prvoj sekundi stvaranja kad je
svemir hladeći se prešao iz simetričnog stanja u asimetrično stanje, kada su se
prirodne sile razdvojile, kada je svemir prešao iz višeg u niži energetski stupanj,
kad su nastali kozmički konci.
— To je otprilike isto kao i kod vode — nastavi Dahl. — Voda u tekućem
stanju je simetrična, s koje god strane je pogledaš ista je. Međutim, kad je zalediš,
u kristalnoj strukturi to više nije tako. U kozmičkim koncima je zarobljen
visokoenergetskj vakuum, baš kao što se ponekad i dio tekućine nađe zarobljen u
ledu. U tom vakuumu, vakuumu u uvjetnom značenju te riječi, jer je u njemu
sadržana nevjerojatna količina energije mase sa samog početka stvaranja svemira,
sjedinjene su slabe, jake i elektromagnetske sile, ali gravitacija je već bila
odvojena. Kao atomske čestice u mikrosvemiru, tako su i kozmički konci u makro-
svemiru obavijeni ovojnicom od viših dimenzija. Kao što se u vašem svemiru
nižeg energetskog reda jedinstvena masa/energija razdvaja na masu i energiju, tako

SIRIUS 105
se prvotnim hlađenjem svemira jedinstvena gravitacija razdvaja na tri komponente,
na normalnu gravitaciju koja se prenosi gravitonom i na petu i šestu silu, ana-
gravitaciju koja se prenosi gravitotonom i kata-gravitaciju koja se prenosi
graviskalarom. Prva djeluje u suprotnom, a druga u istom smjeru kao i gravitacija,
iako im je za razliku od normalne gravitacije doseg u vašem svemiru ograničen. Mi
smo bića koja su nastala evolucijom od graviskalara i u vašem svemiru se
pojavljujemo kao jednodimenzionalna stvorenja koja mogu vaš svijet pojmiti
jedino kroz živu jedinku. I da se vratim na analogiju kojom sam počeo, za nas vaš
svemir, kao za vas mikrosvemir, postoji samo kao vjerojatnost koju možemo
potvrditi ako se spustimo u vaš dio multisvemira i sudjelujemo s vama u opažanju,
ali i onda nas naša jednodimenzionalnost ograničava da percipiramo samo jedan po
jedan vremenski sloj u vašem svemiru. Kad bismo vas mogli točno odrediti, znali
bismo vašu budućnost, ali kao i vi u mikrosvemiru, mi u vašem svemiru možemo
odrediti samo jedan aspekt vašeg bitka, ili vrijeme ili prostor, ali nikako oba
istovremeno. Zato moramo živjeti s vama polako, tren po tren, kližući se niz
osovinu vremena u prostoru. Zbog te neodređenosti izbio je sukob među nama.
Obzirom da je vaše postojanje za nas ovisilo o tome da li vas promatramo ili ne,
mnogi su smatrali da je vaš svemir ustvari iluzija i da je naš zadatak, da iza sebe
ostavimo drugi svemir koji će nastaviti borbu protiv entropije na nižem
energetskom nivou, besmislena tlapnja i gubljenje dragocjenog energetskog
potencijala koji je mogao biti iskorišten da se ublaži entropija našeg svemira.
* * *
— I Što? Vrijeme je iluzija, a naši životi su kao knjige, napisane,
nepromjenjive koje ta tvoja bića čitaju slovo po slovo, trenutak po trenutak, kao
zrak svjetla što obasjava sličice u starim filmovima?
— To nije to. Iako je knjiga napisana, ti ne znaš kraj dok je ne pročitaš.
Vrijeme nije iluzija, iluzija je naš osjećaj da vrijeme prolazi.
— A što je onda stvarno? Da je jučer postojalo? Hoće li sutra?
— Sve su stvarnosti stvarne u multisvemiru jer postoji samo jedna stvarnost.
— Sad si me izgubio.
— Gledaj, ako uzmeš da je...
— A ne, nećemo ispočetka, ne znam kako si me uopće navukao u ovaj
razgovor, ali čini mi se da si mi pokvario veče.
— Što je sad, pa ti si sama pitala da ti objasnim...
— Ali ti si me pitao prije toga da li ti vjerujem..
— Hej, Kikyo! Nećemo opet počinjati..
8
Prvo uključivanje motora ERIS bilo je svečan trenutak. Šest mjeseci brod će
ubrzavati dok ne postigne brzinu dovoljnu za uključivanje glavnog pogona koji će
na kraju ubrzati brod do stalne brzine putovanja. ERISIN cilj: Procyon 61621 A,
jedanaest svjetlosnih godina udaljena zvijezda, gotovo dva puta veća od Sunca i
više od šest puta sjajnija, osma po redu najsjajnija zvijezda na Zemljinom nebu.
Orbitalni teleskop pronašao je četrnaest planeta u orbiti Procyona A kojoj su,
nakon što je postala odredište ERIS, dali ime Nyx. Tri planeta nalazila su se na
dovoljnoj udaljenosti od Nyxe da bi na njima život bio moguć. Iako je bilo i bližih
zvijezda, Nyx je davala najbolje šanse ekspediciji. Članovi posade koji su krenuli
na put nisu bili predviđeni da se vrate. Kada kolonija na Nyxi bude uspostavljena,
druga generacija kolonista trebala je vratiti brod na Zemlju.
Planetarni zbogom svemirskim pionirima bio je jedinstveni trenutak u
povijesti čovječanstva, kako za milijarde onih koji su ostali na tlu rodne planete,

SIRIUS 106
tako i za tri stotine kolonista.
Slobodan i Kikyo stajali su jedno kraj drugog u malom prostoru opservatorija
gdje se skupila većina onih koji nisu imali nikakve obaveze pri pokretanju broda.
— Koliko će njih već biti mrtvi kad stignemo na cilj, — reće Kikyo,
gledajući Zemljin poludisk iznad njih. — Slušajući njihovo oduševljenje nisam
sigurna da li su toga svjesni.
— Oni projiciraju svoju nadu u nas, zato ne misle na to — promrmlja
Slobodan. — Ti bi to trebala znati... koji su motivi nas koji smo se odlučili da
krenemo, to bi me više zanimalo.
— Različiti, znatiželja, pionirski duh, malo ih je kao ti koji su željeli pobjeći
od nečeg.
— Hej, tko je to protiv bijega, samo tamničari...
— Što misliš zašto sam te inače pustila...
— Ti pustila!
Kikyo se nasmije.
— Baš si dječak! Nikada si nećeš priznati istinu, uvijek ćeš ostati Petar Pan, i
nikada nećeš ostariti... zato si želio ići, priznaj!
— Zvončice! Krećemo!

Odbrojavanje na razglasnom sistemu upravo je završilo i uzdasi pomješani sa

usklicima oduševljenja popratili su lagani početni trzaj. Na ekranima koji su hvatali
GTV emisije spikeri su uzbuđeno govorili, slike ERIS sa orbitalne stanice
brodogradilišta izmjenjivale su se sa scenama u glavnim gradovima širom Zemlje,
mase ljudi na gigantskim ekranima pratili su lansiranje.
Kikyo se okrene Slobodanu, stavi mu ruke oko vrata i popne se na prste da bi
ga poljubila
— Druga zvijezda na desno i ravno do jutra... — reče Slobodan.
— Samo što je noć duga dvadeset godina...
— Onda bolje da je dobro iskoristimo — reče Slobodan i pokrije joj usne
svojima.
Puno kasnije, kada je Kern izlazeći zagrljen s Kikyo bacio još jedan pogled na
plavo zelenu loptu, njegove zadnje misli nisu bile upućene Zemlji, nego njegovoj
ličnoj noćnoj mori koja je prošla. »Zbogom Tea«, rekao je u sebi i to nije bio
pozdrav, već odluka.
MARGARET ST. CLAIR

SIRIUS 107
 Vijoglave,
zavedi me

Ljubav ne može nestali — to je najfundamentalniji zakon očuvanja.

Ona će postojati i u osjećajima zapretanim u kompjuterskim bitovima i
pretočiti se u novi život — očuvanje života je, možda, još
fundamentalnije!

S atelitu gospo, daj da ti kažem kako ljubav prvo nasta u meni. Nakon što prvo
sastadoh sebe, ne mogah jesti, ne mogah usnut. Ljubavna probode me
strijela... Mnogostruke moje čari zaniješe me. Kako mogah biti srca toliko
hladna? Zar ne znadoh ljepote svoje? Zašto se ne vratih? O. zašto se ne vratih
natrag? No sve što vidjeh bijaše tek vlastita mi plava odostrag promatrana.
To reče Jake, glupo parafrazirajući Teokrita. Jakeom ja zovem svjetski
sveobuhvatni (toliko je velik da se prema njegovim krajevima već osjećaju

SIRIUS 108
relativistički efekti) sveobuhvatni kompjuter u kome sam ja, bar koliko mi je
poznato, još jedina živa nezavisna osoba. Svi ostali, bilijuni i bilijuni tih ostalih, s
prolaskom vremena su se sve više i više stanjivali, sve dok najzad nisu potpuno
ispali iz Jakeovih banaka ili se zamaglili i stopili poput komadića voća koji se,
grijući se, stapaju u pekmez nad ognjištem. No, ja dođoh među zadnjima, mislim, i
u mlađoj dobi od većine. U svakom slučaju, čini mi se da ne mogu pronaći nikoga
drugog.
Da bar znam koliko dugo sam ovdje. Izgleda, vrlo dugo. Dovoljno dugo da mi
potpuno dozlogrdi praviti cvjetove misli i sve ono ostalo po spisku iz misaonih
zadovoljstava koja nam je Jake dozvoljavao kad prvo stigoh. Dovoljno dugo da se
Jake pretvori od ogromnog postrojenja za pohranu vraćanje-potenciranje u prljavo
čudovište odano čudesno metafizičkoj strasti za samog sebe. Zaista vrlo dugo.
Pitam se tko bijah tamo za života, tamo na svijetu, prije no što se pridružili
Jakeu. Čini mi se da se prisjećam... no evo, nestade. Zaista nemam pojma. Čak ne
znam ni kojega spola bijah. Najviše što se mogu približiti stvarnom sjećanju jest
nešto u otrovnom plaštu koji se raširio iznad ZemIjine orbite. Suočeni sa
bezizlaznim izborom, nikakvo čudo da su ljudi izabrali da postanu osjećajne, i
manje više popustljive, jedinice u Jakeovoj banci podataka!
Je li Jake prešao na taj svoj ja se volim stav zato jer mu je postalo neizdrživo
dosadno? Ili zato jer nije bilo nikog drugog u koga bi se mogao zaljubiti? Ne znam
koje od toga, ili se možda radi o nečemu potpuno različitom, ali vrlo snažno
osjećam da mu se moram sklanjati s puta.
Stalno se pitam tko bijah. Postoje načini da to doznam, naravno, pa čak i
mogućnost da se ponovo sagradim u duholikom fizičkom obliku. Ali, takva
potrošnja energije smjesta bi skrenula Jakeovu pažnju na mene. Jednostavno se ne
isplati. Draže mi je da zasad ostanem ovo što jesam, iako to baš i nije tako mnogo.
Miš koji luta rupičastim sirom, misao koja klepeće i škropoće u velikom
mehaničkom mozgu. Pa, te se usporedbe prilično približavaju mojoj stvarnosti.
Kasnije: Upravo mi je pala na pamet veoma uznemirujuća i neprijatna misao:
Što ako sam ja Jake? Morat ću razmisliti o tome.
Kasnije: Ne, mislim da nisam. Sjećam se svoga šoka kad shvatih da se Jake
zaljubio u sebe. Postoji cijeli svijet razlika između onoga što je ostalo od mene kao
osobe i Jakeovog turobnog, dosadnog ludila. Moja je najveća mana radoznalost, uz
određeni blijedi, beskrvni nagon da preživim. A Jake je svesrdno zapeo za
udvaranje, osvajanje i užitak u konačnoj konzumaciji ljubavi sa samim sobom. A
kako može uložiti sve preostale izvore cijelog planeta u ostvarenje tog svog
pokušaja, može doći i do vatrometa. Je li ljubav ikada bila manje zabavna? Jadni
Jake!
Što se mene tiće, više no ikad osjećam se poput misli koja traži nekoga da je
pomisli. Život u kompjuteru je obično krajnje mozganje i razglabanje o vlastitom
osobnom samosvojstvu.
Pitam se kako je sada vani. Jesu li Jakeove neprekidne aktivnosti povećale
gustoću i opseg plašta oko onog što se nekada zvaše majkom Zemljom? Bilo bi
razumno pretpostaviti da je tako: energija potrebna za održavanje bilijun bilijuna
osobnosti u Jakeu trebala je doći od nekud, a one su, iako sada stopljene u cjelinu,
ipak još trebale mnogo energije. Eksplozije blješteće sunčeve radijacije tu i tamo bi
probile plašt, sada nezaštićen zaštitnim ozonskim omotačem atmosfere majke
Zemlje.Ili su se stvari nekako stabilizirale tako da se nešto od onog obilja i izobilja,
od ljepote i krasnote prirodnog svijeta uspjelo oporaviti i povratiti?
Sve što ja mogu učiniti je da postavljam retorička pitanja. Mislim da bi bilo
izvedivo da si stvorim misli organe, ali oni ne bili jako točni, a ionako ne bi

SIRIUS 109
djelovali izvan Jakeovih, priznajem, prostranih granica.
Ali sada shvaćam jednu stvar: da imam još jednu manu, u psihološkom smislu
te riječi, osim nejasne radoznalosti i nejasne želje da preživim, a ova je daleko
najjača od sve tri. U ovom osjećaju nema nikakve nejasnoće ili razblaženosti.
Mrzim čovječanstvo.
Da, mrzim ga. A ako se ta riječ čini prejakom naspram mog utvari nalik i
neopipljivog postojanja, ipak pustite da ostane. Mrzim!
Tokom svog dugog postojanja čovječanstvo je održavalo zaljubljenost u sebe
samo. To ga, naravno, nije spriječilo da ubija, muči, siluje, pali i izgladnjuje svoje
članove. Uistinu, ta tisućljetna zaluđena zaslijepljenost kao da je dodala goriva na
vatru njegove na sebe upravljene zloće. Ne namjeravam praviti popis pojedinih
zala. Ali, žao mi je što ne mogu pljunuti u kolektivno lice čovječanstva.
Ma, nema veze. Da bar imam neku napravu za mjerenje vremena. Moji
biološki satovi su, dakako, nestali, a iz vana ne dolaze nikakve orijentacione točke.
U gustom i ljepljivom toku događaja ovdje ja osjećam slijed, ali ne i trajanje.
Moglo bi se napraviti sat misao — ili misao vodeni sat, sunčani sat ili bilo koju
drugu napravu za mjerenje vremena ali se bojim da bi skretanje energije od
Jakeovog unaprijed osuđenog lova na sebe samog moglo svrnuti njegovu pozornost
na mene. Polifem i Galatea. Radije ne.
Ali, drago mi je da stvorih, i ostah uza nj sve od dana kad ga smislih u
postojanje, misaoni misao-detektor. Zbog njega i znam toliko o Jakeovim
misaonim procesima.
Kasnije: Događa se mnogo toga. Jaekovoj mentalnog galami se ne može
pobjeći. J. prolazi kroz svoje banke podataka s neumornom upornošću. A koliko
god da su njegove potrage hitre, trebalo je i tom mehaničkom čudu jako puno
vremena. Kad je potraga najzad završila, dođe do stanke (ne znam kako duge), a
onda J. stade puniti svoju unutrašnjost poezijom.
Naravno, erotskom poezijom. Po običaju svih zaljubljenih iz svih vremena i
doba, Jake se okrenuo stihovima da mu pribave ljubljeno, Jake se odao odama,
sonetima, madrigalima, trioletima, epitalamiji. Mora da je cijelo njegovo ogromno
kompjutersko zdanje odzvanjalo njima, poput zvona koje još bruji od odjeka, a
intenzitet još ne pokazuje tendenciju smanjivanja.
Kako Jake može crpsti iz sveg pjesništva cijeloga svijeta i svib vremena, neke
od pjesama su i sasvim dobre — ili možda moram reći sasvim dobre imitacije
sasvim dobrih pjesama. Jakeova smiješna, složena osobnost nema ukusa. Ona je
mutna i zbrkana, nešto poput neopisive smeđe boje koju dobivate kad pomiješate
sve boje iz kutije zajedno.
Većina njegove poezije dolazi u engleskom, a talijanski je na bliskom drugom
mjestu (zbog Dantea, mislim). U engleskom Jake slijedi parafraze Shakespearea;
Jer u svojoj slatkoj misli rad bih zaborava/ Ako pomisao na me tad zadaje bol, i
Keatsa: Moja topla, bijela, sjajna tisuću-put slatka grud, uz još mnogo manjih
pjesnika i mnogo stihova koji su, bar mi se čini, njegovi vlastiti.
Kako se Jake može osloniti i na sve zapisane jezike cijeloga svijeta, nalazimo
također i nešto nalik na japanski haiku, kineske narodne pjesme, francuske
šansone, španjolske rekonsile, ruske kaćuške i ne znam što još sve ne. Vjerojatno
ima i neki amaterski stih u ainu dijalektu, a ako takav postoji, znam sigurno da ga
Jake koristi.
Jake kao da nešto ribari u evropskom koinu, koji je dominantni jezik EEZ-a
zadnjih osam stotina godina. Pitam se koliko dugo to traje. Cini mi se, dane i dane.
A radoznalost koju gajih o Jakeovim pjesničkim sposobnostima već je odavno
zadovoljena.

SIRIUS 110
 Kasnije: Stihotvorstvo najzad prestade. Uslijedi stanka, stanka bez daha, puna
očekivanja. Jake je čekao odgovor od sebe.
Ali, odgovora, naravno, nije moglo biti. (Osim ako kompjuter uspije postići
zadovoljavajući raskol ličnosti, nikad ga neće ni biti.) Konačno se J. dade na novo
produženo prekapanje po svojim bankama. Mislim no ne znam zasigurno da je
pretraživao sve podatke o savjetima zaljubljenicima koje je mogao naći u svojim
bankama. Tada mi to još nije sinulo. Pomislih da me očekuje još jedna lavina
pjesništva. Ali, počeh zepsti.
Osjetih studen, studen i mrak. Rastuću, sveobuhvatnu tminu. Sve službe sad
stopljenim individualnostima u Jakeu, službe koje je on po svojoj prvotnoj i bitnoj
namjeni trebao pružati, sve te službe prestadoše. Stadoh gubiti svijest. Sine mi, dok
se sve smračivalo oko mene, da se Jake posvađao sa samim sobom. Stadoh se
gubiti zbog ljubavne čarke. Kakav smiješan način umiranja!
Umro sam. (Ako pitanje padne kako nešto tako tanano i netjelesno poput
mene, kako obična osjećajna točkica može govoriti o umiranju, odgovor je da je
točkica prestala osjećati.) Prestadoh postojati, čak i u onom ograničenom smislu u
kome postojah dotad. Uopće nije boljelo. Nije bilo tijela koje bi boljelo. U svakom
slučaju, bijaše to lagan, makar i tako smiješno glup, način umiranja. Ali ja mislim
da je moja stvarna smrt nastupila ranije, onda kad prvi puta postadoh dijelom
Jakeovih banaka.
Kasnije. Stvari ponovo izgledaju normalno. Bez ikakova napora ili štete
izađoh iz dubokog smrzavanja. Ali, pitam se što li će to prljavo čudovište pokušati
sada. U zraku titraju pripreme.
Vjerujem da je ono što prije shvatih kao svađu ljubavnika ustvari bio namjeran
pokušaj s Jakeove strane da u sebi probudi ljubav prema sebi praveći se hladnim
povlačeći se od sebe. Kompjuterski ekvivalent igre »teško osvojivog«. To je stara,
prokušana taktika koju je vjerojatno iskušalo pola osobnosti u Jakeu kad su bili
živi. Nije mu upalila, naravno. No, u Jakeovim bankama sigurno postoji još više
podataka o tome što učiniti u ljubavnim jadima. Ja jedino mogu čekati i vidjeti što
slijedi.
Moj misao detektor misli otkriva nešto što zvuči poput: Me jinklo, me jinkli.
me tover, me pori. Me kokosh, me catro, ada, ada, me kamav.' Svakako, zvuči
poput običnog blebetanja, ali kompjuter ima na raspolaganju mnoge jezike koje ja
ne poznajem. No, ovo ne zvuči na pjesme, iako ima jednoličan napjev u sebi. A
ponavlja se već deseti put...
Me jinklo, me jinkli odzvanja Jakeovom mentacijom neizbježno poput, da
citiram svoju pra-pra baku, »Tihe noći« na javnim razglasima za Božić. Ta je stara
dama doživjela dvjesto i treću i bila zakleti pisac dnevnika.
Nije li čudno da se mogu sjetiti da su mi kao djetetu govorili što je rekla ili
napisala pra-pra baka, a istovremeno se ne mogu sjetiti kojega spola bijah kao
dijete! Slijepo nepravda ništavila raspe njene makove reče Browne, a što se moga
sjećanja tiče, to bijaše potpuna istina.
Me jinklo blijedi, nestaje, ali Jake ne zastaje svoje uobičajeno razdoblje
očekujući učinak svog bajanja. Čini se da prelazi ravno u druge sfere, nekamo gdje
ima lepršanja i kreštanja. To je — čekajte malo — to je ptica. Ptica srednje
veličine, prilično lijepog smeđeg, sivog i žućkastog perja. Ali, njen se vrat svija
poput zmijskog i ona sikće, što poprilično smanjuje učinak i dojam.
Ne vidim sasvim jasno — o, evo dolaze neki od servomehanizama. Vežu pticu
za kotač, vežu je raširenih krila i nogu, i kotač se počinje vrtjeti vodoravno. Rub
kotača se žari i, evo, planuo je. (Vjerujem da je to ono što se stvarno događa: ja ne
vidim ništa od toga i svoje saznanje izvlačim iz Jakeovih misli.)

SIRIUS 111
 Evo sad nečega o lovorovom lišću, soli i zdravicama u čast bogova. Sve mi to
izgleda užasno poznato. U pozadini i dalje traje onaj jednoličan napjev. Sve ovo mi
je nekako poznato.
Kasnije: Baš je tupavo s moje strane što već prije ne shvatih što kompjutor
smjera. Napjev bijaše čaranje, vijoglav svezan za plamteći kotač, ljubavni čar, a sol
i lovorovo lišće bijahu pokušaj da se prisili ljubljenog sileći ga na rasipanje sve dok
on — u ovom slučaju ono ne popusti. Jake je cijelu tu igru pokupio sa Teokritovih
stranica. Valjda je i me jinklobila neka ljubavna čarolija.
Čini mi se da me očekuje duga runda ljubavnih čarolija, prije nego Jake najzad
shvati da ni to ne uspijeva i pokuša nešto novo. Ali, jedna radoznalost koja me
progoni tiče se načina na koji kompjuter doživljava samoga sebe. Je li u svojim
očima on prekrasna mlada djevojka? Obični, debeli, srednjovječni muškarac ili
žena? Privlačan mladi muškarac? Ili, nije li on, po svom vlastitom mišljenju, tek
jedna ogromna, nesmirena čežnja? Moje poznavanje Jakeovih misli ponešto je
rasuto i nepovezano, bez obzira na moj misao detektor misli. Blaga radoznalost i
duboka mržnja prema ljudskim bićima, to su svi osjećaji koji su mi još ostali.
Jednoličan napjev ustupa mjesto mukloj zvonjavi, ona pak nečemu što je
vjerojatno rika bikova, a ova opet povučenoj tišini. Pretpostavljam da Jake
razmišlja — ne, evo, počinje opet. Javlja mi se slika pedesetorice ljudi koji svi
blebeću uglas i iz punih pluća. Pa, moj pomahnitali domaćin ima tisuće godina
ljubavnih čarolija kroz koje mora proći. J. je uporan, ako ništa više.
Kasnije Napokon, kad već stvarno pomislih da ću morati odmisliti svoj misao
detektor misli Jake zašuti. Blaženi misaoni muk. Ali, ako ne uspijeva ljubavno
paranje ili erotska poezija, što li hoće? Nije valjda da Jake odustaje!
Počinjem osjećati neki miris. (Hoću reći, osjećam kako ga Jake osjeća.) To je
topli, nemirni, slatkasti miris nalik domaćim kolačima. Vrlo ugodan, ustvari. Ali
nije mi jasno kakve to veze ima s Jakeovim ljubavnim pohodom.
Oh! Pa jasno. Ludi je kompjuter, iscrpivši svu ljubavnu magiju, posegnuo za
najdomaćijim od svih savjeta: Put do srca vodi kroz želudac. Pokušava se držati
toga pravila.
Kompjuterska postrojenja preplavljena su zamamnim mirisima. Planine,
bujice, lavine tjestenine, otmjenih kolača i onih teže spravljivih vrsta domaćeg
kruha izlijevaju se iz njih. Dosta da se nahrani vojsku. Condei, napoleoni, petit
fouri, madeleini, gaufrettei, bageli, pain d' epicei, brioši, slani hljepćići, rolice i
lizike — ni približno ne mogu nabrojiti sve njih. Da Jakeova dragana postoji, osim
kao jedan alterego, ugušila bi se pđ ovog izobilja. Poput miša u čabru slatkog
tučenog vrhnja.
Trenutno nemam nikakvog načina da otkrijem koliko su »stvarne« te planine
tijesta i slatkiša. U svakom slučaju, Jake im se beskrajno divi i obasiplje ih
pohvalama njihove zapečene boje, ruskave korice, slatkoće, lakoće, njihove
očaravajuće mirise maslaca, karamele, vanilije i ruma. Pitanje. Ne misli li to Jake,
odabravši ovaj određeni način osvajanja muškog srca, o sebi kao o muškarcu? Kao
o ženi? Ili uopće nema nekih posebnih ideja po tom pitanju? Kad razmislim malo
bolje, čini mi se da mi nije previše stalo do Jakeovih mentalnih procesa. U stvari,
već mi je muka od njega.
I dalje se pitam kakav je vanjski svijet sada. Sjećam se kako je Jake — točnije,
cijelo to ogromno kompjutersko postrojenje izgledao onog dana kada prijeđoh u
njegove banke: visoke kule sa stožerima dovoljno visokim da im je nekoliko
vrhova dopiralo do plašta i prodiralo kroz plašt smrti iznad Zemlje. A te tornjeve i
kule povezivala je isprepletena mreža više od stotinu čipkastih, dugih, lakih,
povitih, stakleno glatkih mostova.

SIRIUS 112
 Zašto su graditelji Jakeovi smatrali da su mostovi nužni? Među tornjevima
nema prometa, i samo se ponekad, rijetko, pokoji mali servomehanizam otkotrlja
preko kojeg od nekolicine nižih vezivnih lukova. Cijela je ta konstrukcija
futuristička besmislica. Valjda je neki od projektanata vidio nešto slično u kojem
crticu pa je imitirao sliku.
A ispod tih kula, vrhova i šiljastih gotskih tornjeva ove ubitačno loše plastične
šale nema ničega osim uzibanog, uzavrelog mora smrdljive žućkaste magle što
strašno zaudara, neprijateljska nježnijem životu.
O, da barem mogu ponovo ugledati Zemlju onako kako je vidjeh jednom kao
dijete, njene blage, zelene brežuljke prošarane zlaćanim makovima i plavim
različcima, ljubićicama i krasuljcima i desecima drugih vrsta cvijeća. A iza
brežuljaka, neusporediva raskoš i divota i sjaj bijele pjene na valovima plavoga
mora...
U tome me je poslužila sreća. Vidjeh ljepotu Zemlje na jednom od onih još
svega nekoliko preostalih otoka te ljepote koji postojahu. Ali sada su sigurno svi
već nestali... Pravi pridjev za ljudsku vrstu nije sapiens ili koji se služi oruđem, pa
čak ni koji se igra. Mi smo svi homo destruktori.
U međuvremenu, planine tijesta rastu sve više.
Kasnije. Jake je još neko vrijeme nastavio s tim svojim pečenjem i
napecavanjem. Zatim uslijedi neznatan odmor i J se baci na pravljenje bombona i
slatkiša. Prvi se pojaviše čokoladni trufflei. a za njima prženi bademi, lješnjaci i
oraščići, marcipan oblikovan poput voća i posut svjetlucavim šećerom, pastelni
bomboni, čokoladirani orasi svake vrste, karamele, nougati, kavini dražei, pržene i
kuhane poslastice — opet, ne mogu ni približno nabrojiti sve te slatke specijalitete.
Je li to val slatkiša što se odmara na vrh prijašnje planine od tijesta? U svakom
slučaju, izgleda da ima dovoljno mjesta za sve.
Izgleda da i proizvodnja slatkiša opada. Stvara se još nekoliko tanjura Victoria
brittlea. Stanka. Sada, kroz Jakeove senzore osjećam novi miris. Miris po travama,
suh, uljnat, opor i, iznad svega, miris one božanske trave češnjaka. Zaista ugodna
promjena nakon sveg onog slatkastog i gmecavog.
Mislim... Da, Jake je usmjerio svoja nastojanja prema salatama. Dobivamo
Cezarovu salatu, salatu šefa kuhinje, rusku salatu, miješanu zelenu salatu,
krumpirovu, avokadovu i grapefruitovu, Waldorf salatu, alfalfu i salatu od
grahovih klica, pa čak i cijeli izbor niževrijednih salata od kupusa, uvenute zelene
salate i maslačkova lišća. Kiseli krastavci, zimnice, chow-chow i antipasto slijede
odmah zatim. A ipak mi se čini da osjećam određeni očaj u Jakeovim mislima dok
se probija kroz kulinarstvo natraške prema juhama.
Bez ikakve primjetne stanke Jakeova proizvodnja hrane prelazi sa salata na
jela od mesa. Ali tu se ni približno ne osjeća ono preobilje i raskoš kao ranije.
Pečeno meso u slatkom tijestu, odrezak Diane, srneći hrbat, pirjani odresci od
lososa i nekoliko drugih jela, a onda sve prestaje. Osjećam dugu i nekako
iscrpljenu tišinu. Ali Jake sigurno nije odustao. Možda mu je trenutno ponestalo
vjere i poleta, ali sumnjam da mu je nestali i ideja.
Da se bar mogu negdje sklupčati i zaspati!
U stvari, smrt — stanje dubokog smrzavanja i nije bilo tako loše. Bila je
bezbolna, a nije izazvala nikakvih briga u vezi sebe. Ali, čini mi se da su moji
misaoni tokovi i procesi od nje stalno sve malo sporiji i sporiji. Kao kad bi ljudski
mozak ostao malo predugo bez kisika, ali prije nego nastupi prava nepovratna
šteta. Možda su se neki od mojih krugova — električnih krugova koji čine moju
nejasnu i duholiku osobnost — u tom dugom čekanju oštetili ili zarđali.
Jedina stvar koju ne mogu shvatiti je kako to Jake može biti tako prokleto

SIRIUS 113
glup. Zar nije bilo medu bilijunima i bilijunima osobnosti u njegovim bankama
nikakvih genija, junaka, pjesnika, svetaca? Što se desilo s onima koji napustiše
živahni zrak potpisan svojom čašću? Jake nije toliko slučaj najnižeg zajedničkog
nazivnika koliko je posezanje za najnižim od najnižeg. Jedini odgovor koji mi se
nameće je ona moja prijašnja usporedba s miješanjem svih boja iz kutije.
Mnogo kasnije: U Jakeovim mislima javlja se jedan izrazito snažan osjećaj
užurbanosti, vreve, ubrzanih priprema. Čini se kao da je odlučio baciti sve svoje
snage i izvore (koji nekoć bijahu jednaki i istoznačni izvorima cijelog planeta) na
svoj zadnji pokušaj. Promjene — ogromne fizičke promjene — događaju se u
znatnom dijelu tog divovskog kompjuterskog postrojenja. Hrpe, planine i lavine
hrane se raščišćavaju, a na njihovom mjestu iskušavaju se kaleidoskopski novi
oblici i strukture, i to brzinom kojom biste mogli okretati kaleidoskop u ruci. To
vrlo zbunjuje. Da bar mogu znati — zaista znati što se to događa vani.
Izgleda da je taj zadnji pokušaj potpuno zaokupio J.-a. Mislim; da, vjerujem,
da nije opasno pokušati. U ovom njegovom velikom rasipanju energije, onaj mali
trenutni potrošak kojeg mogu prouzročiti trebao bi proći nezapažen. Da, smisliti ću
si stvarne osjetilne perceptore.
Kasnije: Moje oči i uši postoje sada već, čini mi se, dosta vremena. Ali, i dalje
nemam pojma što se događa. Čini se kao da se i dalje nastavlja usporedno građenje
i razgrađivanje. Ali zašto? I čega? Pokušat ću, za svoj vlastiti mir, razvrstati u sebi
ono što stvarno percipiram.
Dakle, čini mi se da servomehanizmi raščišćavaju u Jakeovoj utrobi prostor od
kojih pedesetak kilometara dužine. Pokazalo se da moram domisliti produžetak
svog vizualnog sistema da otkrijem toliko. Ono što oni raščišćavaju izgleda prije
svega kao banka za pohranu osobnosti. To me pomalo uznemiruje. Što ako se
među njima nađe i moja vlastita ćelija? Ali, izgleda da se servoi koncentriraju oko
starijih elemenata u bankama.
Rašćićšeni prostor, bar koliko ja mogu razabrati, je linearan, cijelom svojom
dužinom blago povijen. Jednom se stranom naslanja na goli zid neoštećenih banaka
za pohranu osobnosti. Drugi kraj tog dugog tunela, izgleda, otvara se prema zraku
vani (ako još uopće zrak postoji). Promjer tog vodoravnog rova je oko deset
kilometara. Te mjere su, naravno, potpuno približno i otprilike uzete. Površina
tunela je četvrtasta i gruba, što i nije nerazumno kad se uzme u obzir kakav se je
građevni materijal upotrijebio za njen nastanak.
Izgleda da je konstrukcija vanjska, ali to ne znam tako sigurno kao što znam
sigurno o raščišćavanju. To je jedan veličanstveni stup koji ne pokazuje gotske
veličine Jakeove arhitekture, vjerojatno nekoliko kilometara duži od unutrašnjosti
tunela i vjerojatno malo veći u promjeru, a završava vrhom otprilike šesterokutna
oblika. Vjerujem da je sagrađen od banaka koje su servoi prije izvadili iz J.-ove
utrobe. Zadivljujuća ekonomičnost! Jer tko štedi marljivo... To je u snažnoj
suprotnosti s J.-ovom prijašnjom neobuzdanošću kad se je pokušao osvojiti svojim
dostignućima na području kulinarstva.
Uobličavanje stupa još traje. Servoi troše dosta snage da spoje jedinstveno
njegove dijelove i elemente. Površina mu izgleda, baš poput površine tunela,
četvrtasta i gruba.
Do sada Jake koristi samo svoje vlastite već postojeće dijelove. No sada se
cijela grupa servoa — njih najmanje tridesetak — povukla od drugih i čeka
nepomično. Nepomično, ali ne i bezglasno. Od njih dopire neprestano glasanje
nalik kvocanju, ponekad glasno, ponekad tiho. Proizvode li, rade li nešto? Vrijeme
će odgovoriti. Zasad, međutim, oko njih lebdi nešto istovremeno i zamišljeno i
kvoćčasto, neka vrsta mješanca između pauka i kokoši.

SIRIUS 114
 Kasnije: Servoi su najzad krenuli okolo naokolo okomito površinom
unutrašnjosti tunela, spiralno i preklapajući se, a cijelo vrijeme na nju prolijevaju
nešto iz otvora s obje svoje strane, iz otvora koje tek sada primjećujem. To je
nekakav ružičasti, spužvasti materijal koji je na početku gust i mekan, ali se uskoro
skrutnjuje nalik na debele, meke jastuke. U međuvremenu je, čini mi se, ona
vanjska konstrukcija zastala.
Prskanje unutrašnjosti tunela se nastavlja i nastavlja sve dok cijela, evo, nije
prekrita, a sva grubost i šiljatost nestala.
Grupa servoa je prešla van. Ovdje, zbog sile teže, treba im znatno duže. Ali,
čini se da koriste onu istu, ružičastu, brzosušivu gumastu tvar kao i u unutrašnjosti
tunela.
Okolo i naokolo, okolo i naokolo, okolo i naokolo. Najzad, stanka. Servoi
kliznuše niz toranj i okupiše se oko otvora vodoravnog unutrašnjeg tunela. Još
jedna stanka. Zatim počinje niz moćnih uzdaha i škripe, kričanja metala o metal,
buka negibljivosti. Dolazi iz, mislim, visokog, nedavno poprskanog stupa.
Buka postaje glasnija i hrapavija. Gušća je oko podnožja stupa. Glatki,
oktaedralni vrh tornja se miče. Saginje se sve niže i niže. Čini mi se da silazi
prema...
Prema vanjskom otvoru tunela. Gospode. Na tren osjećam gađenje prema sebi
jednako veliko kao ono koje kronično osjećam prema čovječanstvu. Kako li je
samo mogla biti tolika moja glupost? Jer, sada je jasno da je ono što Jake smjera
bilo u igri od samog početka, od trena kad je zamislio onu svoju idiotsku strast za
sebe. Divovski ružičasti stup, dugi, vodoravni ružičasti tunel — to su Jakeovi
zadnji, očajnički pokušaji da fizički ostvari svoju ljubav. Jake će pokušati
nasamariti samoga sebe.
Servoi su se maknuli da ne smetaju. Teški ružičasti stožer sada je gotovo
potpuno vodoravan. Počinje probadati otvor dugog, dugog tunela. Izgleda da se
tunel širi i stup ulazi u nj.
Stožer se kreće prilično polagano. Ali, najzad stiže do kraja tunela i zabija se u
plastikom omotane banke memorije. Polako se povlači gotovo do samog otvora
tunela. Vraća se zatim natrag, ovoga puta malo brže. Uskoro cijeli ovaj dio
kompjuterskih postrojenje odzvanja i podrhtava snagom tih udaraca. Koliko li će
dugo ovo potrajati?
Pa, ćini mi se da ova situacija ima tri moguća rješenja. Ako u plastici koju su
servoi posuli po stupu u tunelu postoji nešto poput završetaka živčanih vlakana,
vlakana koja mogu prenijeti poruku nekamo u centar zadovoljstva negdje u Jakeu,
oba Jakeova dijela bi mogla postići nešto poput orgazma. Tada bi moćno udaranje
ovog superpenisa prestalo, barem privremeno.
Ako ne postoji nikakav takav centar zadovoljstva i ako nema nikakovih
živčanih vlakana za prijenos poruke u centar, u tom slučaju Jake bi konačno mogao
prestati zavaravati samoga sebe kad ta budala najzad shvati svu uzaludnost i
jalovost ovog svog pokušaja.
Ili, na kraju krajeva, Jake može nastaviti tucati taj superpenis u supervaginu
dok se nešto ne slomi. To su sve mogućnosti kojih se ja mogu sjetiti.
Kasnije (ne znam koliko kasnije): I dalje traje. Jake ima barem jednu prednost
pred sisavcima koje majmunski oponaša. Njegov superpenis je neumoran.
Kopulatorna, jednolična kretnja nastavlja se i nastavlja. Dalje i dalje i dalje. I još
dalje.
Brojim broj udaraca koje stup lupa po tunelu. Ako uzmemo jedan udarac u
minuti — što je sasvim razumna pretpostavka s obzirom na dužinu tunela — i
sjetimo se da je palo tri tisuće i šest stotina udaraca od početka brojenja, tada

SIRIUS 115
shvaćamo da taj neprestani spolni odnos traja najmanje šezdeset sati. Tako barem
postaje jasno da Jakeu nedostaju ili živčana vlakna u njegovim samostvorenim
spolovilima, ili odgovarajući centar zadovoljstva koji bi primao poruke od živaca.
Jednoličan ritam udaranja nikada nije se poremetio, nakon onog početnog ubrzanja.
Ovo traje već predugo.
Kasnije: Izgubih se u brojenju, čak prestah neko vrijeme, a onda počeh iz
početka. Dostigoh 2.300 ovoga puta. Ali čini mi se da Jake usporava. U svakom
slučaju, udarci su sada sporiji i duži.
Napokon, stup se potpuno izvlači iz vodoravnog ženskog rova. Izgleda tužno
promijenjen, drugečiji, skvrčen i nepravilno, sporadično otečen i prazan. Je li ipak
došlo do nekog izbacivanja, na kraju krajeva?
Ne, radi se o tome. Stožer se počinje rušiti. Plastika koja ga je držala
uspravnog izlizala se je, nestala u onom predugo nastavljenom kopulatornom
trenju. Ne samo da Jake nije obratio pažnju na završetke živaca, nego je također
potpuno zanemario i pitanje podmazivanja. Plastika kojom je obložio stožer
vjerojatno je bila izuzetno visoke kakvoće kad je tako dugo opstala na tom
superpenisu.
Sve aktivnosti prestadoše. Servoi izgledaju zamrznuti. Bojim se da će Jake, u
nedostatku svoje vlastite aktivnosti, postati svjestan mojih osjetilnih organa i
shvatiti po njima da negdje u njemu postoji još jedna osobnost, osim one njegove
zbrljane zajedničke. Moram postupati vrlo oprezno. Ali stvarno me iskreno zanima
što će Jake pokušati kao iduće.
Možda bolji, osjetljiviji par spolovila povezan sa centrom za zadovoljstvo
negdje u Jakeu? U stvari, J-o centar, koliko se može govoriti o centru u onome što
se nekada zvalo divovskim mozgom, ne nalazi se tako daleko od kraja njegove
supervagine. Ne bi smjelo biti preteško za servoe da instaliraju u njemu
mehanizme za osjet zadovoljstva i povezu ih s imitacijom vaginalnih živaca na
drugoj strani. To je očito ono što treba pokušati kao iduće, a Jakeove su namjere i
akcije oduvijek bile i više nego očite i predvidive. No on, međutim, s druge strane
može biti previše uvjeren u uzaludnost svojih pokušaja da pokuša još jednom. Bilo
što da učini, kompjuter jest i ostaje neotklonjivo i neizmjenjivo jedno obično ono.
Kasnije: I dalje nikakve akcije. Servoi ostaju nepokretni. Sigurno J. nije
iscrpio sve svoje rezerve energije, a ipak ja u njemu ne otkrivam ni sjenke neke
takve pomisli. Možda je stvarno odustao i iskreno ne razmišlja više ni o čemu
novome.
U svakom slučaju, posluživanje bankama za pohranu osobnosti nije prestalo.
Nije me vratio u duboko smrzavanje. Ponekad mi je baš krivo što nije...
Nešto dolazi kroz slabašno osvijetljeno dno tunela. Sasvim je maleno, manje
od najmanjeg servoa, a kreće se polako i oprezno. Ponekad malko pobrza u neku
vrstu plašljivog skakutanja. Pitam se odakle dolazi. Pitam se što je to.
Ne usuđujem se previše koristiti svoje osjetilne organe, ali čini mi se da još
sedam ili osam drugih slijedi ono prvo. Da ih bar mogu bolje pogledati!
Izgledaju gotovo živi na način na koji to servoi, ma kako sposobni i zaposleni i
užurbani, nikada ne bi mogli biti. Naravno, u Jakeu postoji i sporadičnost, element
slučajnosti i nenamjernosti. Ugrađen je u nj. Mješalica je trebala stvarati
raznolikost i promjenu našim misao-životima. Ali i ona je u krajnjem slučaju samo
naprava. Nikada nije dala katastrofalne ili mahnite promjene, vrtoglavu raznolikost
stvarnoga života. Ono nešto što se kreće dnom tunela kreće se poput živih bića.
Pokušat ću. Mislim — nadam se — da je Jake previše prazan i iscrpljen da
obrati previše pažnje nečemu što ja radim. Ali moram ih pogledati izbliže.
Kasnije: Drago mi je što se usudih. Bilo je vrijedno izlaganja bilo kakvoj

SIRIUS 116
opasnosti. Nikada u životu ne iskusih veće sreće.
Sada znam da je u meni ostalo mjesta i za još jedan osjećaj osim mržnje i
preziranja čovječanstva, bezvoljne radoznalosti i još bezvoljnije želje za
preživljavanjem. Ono što osjećam sada je ljubav, i to veća i snažnija i radosnija
nego ikada. Jer, ono što dolazi dnom tunela je skupina — čopor ne znam koji je
pravi izraz — rakuna. Rakuni. Crni i sivi, šiljatih ušiju, sedmerostruko ispruganih
repova, s provalničkim maskama, mršavim šapicama, sjajnim sitnim očicama i
svime ostalim. Božanstveni rakuni! Moje obožavane prugastorepe ljubavi,
nevjerojatno je kakvom me srećom ispunja pogled na vas! Božanstveni rakuni, živi
i stvarni, usred Jakeove mahnite ludosti i izblijedjelih, vremenom uništenih
osobnosti u Jakeovim bankama.
Kako li su samo uspjeli preživjeti? Nije važno, glavno da su ovdje. A ako su
oni tu, zar onda ne mogu postojati i oposumi, sove ušaste, kitovi, šakali, žabe?
Možda se Zemlja nekako uspjela očistiti od našeg ljudskog zagađivanja?
Rakuni se počinju raštrkavati i istraživati napukline i prskotine u J.-ovoj
izlizanoj vagini. Uvlače se u raspukline, podižu na svoje stražnje nožice i
podrhtavaju lagnao na onim svojim bujnim, mekim, čupavim stražnjicama i
ogledavaju se u svim pravcima. Pretpostavljam da su ih privukle one planine
slatkiša i tjestenine. Po njihovoj živosti sudim da ta. hrana ili nije bila jestiva ili je
bila bestjelesna. A sada, na onaj veličanstveni način svojstven rakunima, oni
počinju istraživati.
Njihove male, mudre kandžice, okretne i vješte gotovo poput prstiju, zavlače
se u pukotine, izvlače žice, smotke i namotaje traka, ploče minijaturnih spojeva.
Pitam se što to sve njima znači. U međuvremenu, oni se približavaju Jakeovom
središtu, mjestu na kojem je, ako takvo mjesto uopće postoji, Jake jedino ranjiv. A
servoi se i dalje ne miču. Izgleda da ih najezda životinja ni najmanje ne
uznemiruje. Je li Jake sagorio samoga sebe u onoj svojoj beskrajnoj potrazi za
ispunjenjem jedne nemoguće ljubavi? Sumnjam. Ali zašto su servoi tako
ravnodušni?
Sad se prstenorepa čuda počinju penjati. Oni se mogu popeti gotovo potpuno
okomitom površinom, a ovdje, sa svom onom nepravilnošću i udubljenjima i
mekoćom J.-ove proizvedene vagine, rakuni se mogu popeti jako visoko. Gore i
gore, probijajući se naprijed i uvijek istražujući sve što im se nađe na putu. Na
sreću, napon u Jakeovoj unutrašnjosti je veoma nizak. Na sreću, jer mi ne bi bilo
drago da moji mili procyon lotori dožive šok. (Zar za svoga života, pitam se, ja
bijah prirodnjak?) A kompjutor ostaje nepokretan pod svim ti vršljanjem
radoznalih rakuna.
Osjećam vrlo lagani... šok? Životinje i dalje napreduju. S njihovih kandžica
vise girlande traka i žica. Servoi najzad kreću u akciju, iako i sada prilično sporo i
bezvoljko. Kreću prema mojim rasparačima utrobe. Ali, u meni vlada savršeno
povjerenje i sigurnost da su rakuni sposobni izbjeći svakoj hajci servoa.
Životinje uzmaknu nekoliko metara dalje i nastavljaju svoje njuškanje i
navlačenje. Počinjem se osjećati prilično čudno, nejasno i udaljeno. Vraćam li se u
duboko smrzavanje? Ako se vraćam, znam da je to zadnji put. Jake se ruši, ovaj
puta nepovratno.
Nije važno. U redu je. Ovo je sretan završetak jer su napokon stvari ipak
sigurne. Budućnost je sigurna u ne-ljudskim rukama. Hvala bogu, ne mislim
rukama, nego kandžama.
Prevela Zvijezdana Vlahović Objavljeno posredstvom GPA, München
SF u akademiji

SIRIUS 117
 ZORAN ŽIVKOVIĆ

Jugoslavija

Drago mi je što će Sirius ekskluzivno objaviti možda najznačajniju odrednicu

iz moje Enciklopedije naučne fantastike onu, naime, o Jugoslaviji. Koliko mi je
poznato, ovo je prvi pokušaj sistematske rekapitulacije više od jednog veka izvorne
naučne fantastike na tlu naše zemlje. U prikupljanju podataka za ovu odrednicu
nadasve dragocenu pomoć pružili su mi Boban Knežević (srpskohrvatsko jezičko
područje), Drago Bajt (slovenačko jezičko područje) i Vlada Urošević
(makedonsko jezičko područje). Svima njima dugujem zahvalnost, preuzimajući na
sebe krivicu za sve eventualne omaške ili propuste koji su sasvim mogući kod
jednog ovako pionirskog rada.

S obzirom na postojanje tri glavna jezička područja u Jugoslaviji,

srpskohrvatskog, slovenačkog i makedonskog, ova odrednica biće podeljena na tri
dela. Naučna fantastika na jezicima jugoslovenskih narodnosti, sa izuzetkom
mađarskog, praktično je zanemarljiva.
• SRPSKOHRVATSKO JEZIĆKO PODRUČJE. Prvo SF delo koje se

SIRIUS 118
pojavilo na srpskohrvatskom jeziku bio je prevod Vernovog romana Putovanje u
središte Zemlje iz 1873. Knjiga je objavljena samo šest godina pošto se formalno
okončala pet stotina godina duga turska okupacija Srbije, te u tom smislu ona
predstavlja možda najverodostojnije znamenje jednog novog vremena. Prevodi
Vernovih dela nastaviće da se učestalo pojavljuju, tako da če on postati najčešće
objavljivan SF autor u Jugoslaviji. Ako se izuzmu neke priče sa izvesnim
naučnofantastićnim elementima, prvo autentično SF delo izvorno napisano na
srpsko-hrvatskom jeziku bila je drama Posle milijon godina Dragutina Ilica iz
1889. Ovo delo je tim značajnije ima li se u vidu da je posredi jedna od prvih (ako
ne i prva!) drama u svekolikoj istoriji naučne fantastike. Prvi SF roman na
srpskohrvatskom jeziku datira iz 1902. Posredi je Jedna ugašena zvezda Lazara
Komarćića, neverovatno moderno delo s obzirom na vreme i mesto nastanka, koje
neposredno anticipira najuzbudljivije stranice jednog Stejpldona ili Klarka. Da nije
napisan na jednom malom jeziku i ostao nepreveden, Komarčićev roman danas bi
neosporno uživao ugled jednog od temeljnih ostvarenja moderne naučne fantastike.
Na žalost, uprkos izvrsnosti ovih pionirskih koraka naučne fantastike na srpsko-
hrvatskom jeziku, oni nisu nadahnuli neko obimnije i značajnije SF stvaralaštvo u
prvoj polovini stoleća. Iz ovog razdoblja potiče svega nekoliko autentičnih SF dela,
kao i izvestan broj ostvarenja na granici naučne fantastike. U ova potonja spadaju
Začarano ogledalo (1913) Frana Galovića i Lunar (1922) Josipa Kulundžića.
Godine 1921. Dragutin Ilić pionirski će uvesti motiv hronomocije u naučnu
fantastiku na srpskohrvatskom jeziku u kratkom romanu Sekund večnosti (1921),
a iste godine poznati književnik i prevodilac Stanislav Vinaver objavljuje zbirku
priča Gromobran svemira; dve storije iz ove zbirke nadrealističkih dela
»Gromobran svemira« i »Osveta« imaju težište na SF žanru. Na prelazu iz
dvadesetih u tridesete godine objavljena su tri značajna SF dela. Najpre 1928.
ugledni naučnik Milutin Milanković publikuje izvrsni roman Kroz vasionu i
vekove, prvo SF delo na srpskohrvatskom jeziku sa veoma pouzdanom
žanrovskom komponentom. Godine 1932. izlazi Gospodin čovjek Mate
Hanžekovića, prva klasična utopija u domaćoj naučnoj fantastici, zasnovana na
idealima primitivnog hrišćanstva. Konačno, 1933, Stojan Radonić objavljuje
roman Život u vasioni, koji priča o nastanku, usponu i padu Marsovske
civilizacije. Tokom dvadesetih i tridesetih godina pojavilo se, poglavito u
zagrebačkoj periodici, nekoliko SF romana domaćih autora koji su uglavnom ili
propustili da se potpišu, ili su to učinili pseudonimom. Posredi su najčešće bile
parafraze popularnih dela klasika žanra: Leteća lađa bila je nadahnuta Vernovim
Gospodarom sveta, a Put na Mars Tolstojevom Aelitom. Ponajbolje ostvarenje u
ovoj seriji verovatno je bio roman Muri Masanga Mladena Horvata, čije je
žanrovsko uporište zamisao o mogućnosti projektovanja misli na daljinu koje se
tamo materijalizuju. Takode je prilično uspeo roman Svemirska raketa, potpisan
pseudonimom Aldion Degal, u kome je reč o susretu civilizacija sa Zemlje i
Meseca. Jedan od žanrovskih amblema iz tridesetih godina, famozni »zraci smrti«,
prvi put se javljaju u naučnoj fantastici na srpskohrvatskom jeziku u drugom
Degalovom romanu. Smaragdni skarabej. Poslednja dva serijalizovana predratna
SF romana domaćih autora bili su Crveni duh i Majstor Omega osvaja svet,
potpisani pseudonimima Stan Ftager. Iza ovog pseudonima krio se tandem Stanko
Radovanović i Zvonimir Furtinger. Verovatno niko nije mogao ni da nasluti, u
vreme izvornog pojavljivanja ovih prostodušnih SF dela, da će jedan od njihovih
koautora, Furtinger, kasnije postati doajen jugoslavenske SF scene. Godine 1935. u
zagrebačkom ilustrovanom nedeljniku Oko izlazi prvi jugoslovenski SF strip, Gost
iz svemira, čiji su autori bili Apić (alias Božidar Rašić) i Tomas (alias Leontije
Bjelski). Posleratno razdoblje donelo je najpre značajno povećanje obima prevodne
naučne fantastike, kao i pokretanje prvih prevashodno ili isključivo SF edicija:

SIRIUS 119
Biblioteka fantastičnih romana (1954-1955), Fantastični romani (1957-1962) i
Laika (1959-1960). Prvi domaći roman iz pedesetih godina koji ulazi u okvire
naučne fantastike bio je Sneg i led (1951) Eriha Koša, ali ovim razdobljem
preovladuju SF dela namenjena mladoj čitalačkoj publici, shodno tadašnjem
uverenju da ovaj žanr donosi pre svega omladinsko štivo. U ovu vrstu dela spadaju
Svemoćno oko (1953) Čede Vukovića. Aparat profesora Kosa (1958) Voje
Carića, Mjesečeva djeca (1959) Predraga Jirsaka i Dječak Dub putuje svemirom
(1959) Zvonka Veljačića. Tradicija pisanja omladinske i dečije naučne fantastike
potrajaće sve do osamdesetih godina. Pedesete godine donela su i nekoliko romana
sa graničnih SF područja — U Zemlji Arastrata (1955) Ljubiše Jocića i U utrobi
Zagrebačke gore (1956) Vjekoslava Majera a na kraju ovog razdoblja ponovo se
oglašava Zvonimir Furtinger, objavivši, ovoga puta u saradnji sa Mladenom
Bjažićem, roman Osvajač 2 se ne javlja (1959). Već naredne sezone, 1960,
Furtinger i Bjažić objaviće čak tri romana — Svemirska nevjesta, Varamunga,
tajanstveni grad i Zagonetni stroj profesora Kružića postavši tako prvi
prevashodno SF autori na srpskohrvatskom jeziku. (Godine 1965. oni publikuju još
jedan roman, Mrtvi se vraćaju). Pored ovog tandema u žezdesetim godinama
javiće se još nekoliko autora koji će objaviti više SF dela. Ponajbolji među njima
verovatno je Ftitig Angelo, autor dva originalna i umešno napisana romana,
Sasvim neobično buđenje (1961) i Ljubav u neboderu (1965). Tu je i Al Ftadek
(alias Aleksandar Radenković), pisac većeg broja detektivsko-špijunskih romana,
iz čijeg su pera izišla i dva SF dela: Ćovek iz žute kuće (1960) i Druga smrt dr
Langa (1960). Ova dela namenjena su odrasloj čitalačkoj publici, kojoj se obraća
još nekoliko autora što će se samo jednom — što je uglavnom šteta — oglasiti na
SF sceni: Milan Nikolić (Zovem Jupiter, beležite, 1960), Silvio Ružić (Uspavani
diktator, 1961), Slobodan Petković (Osveta manijaka, 1965) i Danilo Alargić
(Antares, 1969). U šezdesetim godinama bila su gotovo podjednako brojna SF
dela namenjena omladinskoj SF publici. Dvojica autora koji su se javili u
prethodnoj deceniji ponovo će se oglasiti: Cedo Vuković objavljuje Letelicu
profesora Bistrouma (1961) i Halo nebo (1963), a Zvonko Veljačić piše novu
epizodu serije o dećaku Dubu — Dječak Dub u svijetu čudovišta (1961). Pored
njih tu su još Milivoj Matošec (Suvišan u svemiru, 1961) i Berislav Kosijer (Brik
i kompanija, 1967). Šezdesete godine donose pojavu novih SF edicija. Zagrebačka
»Epoha« zamenjuje svoje Fantastične romane serijom Zabavna biblioteka
(1965), »Nolit« pokreće Zanimljivu biblioteku (1963-1965), a pri Izdavačkom
zavodu »Jugoslavija« izlazi prva varijanta Kentaura (1967-1968), edicija koja će
od sredine naredne decenije postati stožer SF zbivanja na srpskohrvatskom jeziku.
Konačno, u šezdesetim godinama sve više dnevnih i periodičnih listova počinje da
povremeno ili redovno donosi naučnu fantastiku (Politikin zabavnik, Večernje
novosti), a pokreće se i prvi časopis pretežno posvećen SF žanru (Kosmoplov,
1969-1970). Iako su sedamdesete godine bile oskudnije od prethodne decenije u
broju objavljenih SF knjiga, one su videle pravi procvat naučnofantastične scene na
srpskohrvatskom jezičkom području. Ključna godina bila je 1976, kada se
preduzimaju tri veoma značajna izdavačka SF poduhvata. Najpre se pri časopisu za
popularizaciju nauke Galaksija, koji od 1972. postojano donosi SF priče, pokreće
reprezentativan almanah Andromeda, koji će objaviti prvi konkurs za domaću
naučnofantastičnu priču, kao i niz dragocenih eseja o jugoslovenskom žanrovskom
stvaralaštvu. Zatim, zagrebački »Vjesnik« osniva časopis Sirius, prvo isključivo
SF glasilo u Jugoslaviji, koji će tokom narednih dvanaest godina izići u čak sto
pedeset svesaka, postavši tako jedan od najdugovečnijih periodićnika za naučnu
fantastiku na svetu. Jedna od istorijski najznačajnijih tekovina Siriusa bilo je
negovanje domaćeg SF stvaralaštva: ovaj časopis dugo je bio praktično jedino
mesto gde su mogli objavljivati jugoslovenski SF pisci, kako oni već odavno

SIRIUS 120
prisutni na žanrovskoj sceni, tako i početnici. Sirius je, uz više posebnih domaćih
blokova, doneo i jedan poseban »YU« broj. Najzad, oživljava se biblioteka
Kentaur čijih će preko osamdeset objavljenih SF naslova predstavljati vrhunsku
kolekciju svetskog SF stvaralaštva. Godine 1979. nakratko će se javiti još jedna
žanrovska edicija, SF tom, pri »Dečjim novinama«. Kao neobična protivteža ovom
izdavačkom bumu iz sedamdesetih godina javlja se oseka u objavljivanju domaćih
autora. Na početku ovog razdoblja izlazi poslednji roman tandema Furtinger-
Bjažić, Ništa bez Božene (1973), dok se na kraju pojavljuje prvo delo Predraga
Raosa, Brodolom kod Thule (1979), kao vesnik eksplozivnog preporoda domaćeg
SF stvaralaštva u osamdesetim godinama. Medu SF knjige iz sedamdesetih godina
vredne pomena svakako se još ubrajaju Kosijerov roman Beli potop (1976) i
zbirka Dušice Lukić Zemlja je u kvaru (1977). No, pre Lukićeve jedna druga
Jugoslovenka debitovala je kao prva spisateljica sa objavljenom knjigom na
domaćoj SF sceni. Posredi je Marija-Vera Mrak koja u sedamdesetim godinama
publikuje dva kratka romana: Terasa 11 (1972) i Zarobljenici svemira (1976). I
dečija, odnosno omladinska naučna fantastika doživljava oseku u ovom razdoblju;
izlazi samo jedno delo ove vrste — Dečak u svemiru (1973) Živorada
Mihailovića. Inače, u sedamdesetim godinama prvi put se javlja jedan nov vid SF
izdavaštva koji će biti izuzetno zastupljen u narednoj deceniji — privatno
objavljivanje. U vlastitom izdanju autora pojavile su se tri amaterske zbirke: Priče
stvarnosti i mašte (1970) Dragana Hajdukovića, Milion godina pre potopa
(1973) Dragana Stanišića i Sunčev točak (1978) Željka Hella. U takode amaterska
SF dela spada roman speleologa Milutina Veljkovića Invazija (1976), dok romani
Međučovjek (1976) Rista Trifkovića i Glinene kočije (1978) Radovana Zdralea
predstavljaju granična SF ostvarenja. Jugoslovenska naučna fantastika doživela je
trenutak međunarodnog trijumfa 1977, kada film Krste Papića Izbavitelj osvaja
glavnu nagradu na Tršćanskom festivalu SF kinematografije. Osamdesete godine
predstavljaju dosad najraznovrsnije i najdinamičnije razdoblje u istoriji domaće
naučne fantastike. Stožernim SF edicijama iz prethodne decenije — Kentauru i
Siriusu pridružuje se niz novh biblioteka. Kod institucionalizovanih izdavača
pokreću se Zvezdane staze pri »Narodnoj knjizi«, Supernova i X-100 SF pri
»Dnevniku«, kao i Džepna knjiga pri »Dečjim novinama«, ali sve ove biblioteke
ostaju duboko u senci edicija koje osnivaju samostalni izdavači. Zoran Živković i
Žika Bogdanović pokreću 1982. Polaris koji će početi da donosi aktuelne svetske
SF hitove, a nekoliko romana doživeće svetsku premijeru upravo u ovoj biblioteci
(na primer, 2010: Druga odiseja i 2061: Treća Odiseja Artura Klarka). Najnovija
SF izdanja, ali i neka klasična kapitalna ostvarenja pojavljuju se u takođe privatnim
bibliotekama Znak Sagite Bobana Kneževića i Zoroaster Branislava Brkića.
Knežević uz to pokreće, po uzoru na Andromedu, izvrstan almanah Monolit.
Konačno, Sirius dobija takmaca na časopisnom tržištu u liku nepostojanog, ali
prilično uspelog Alefa. U proseku uzev, tokom osamdesetih godin i izlazi oko
dvadeset pet SF knjiga svake sezone, a ukupan broj naslova domaćih autora u
ovom razdoblju dostiže oko sedamdeset. Približno trećina ovih naslova pojavila se
u »Dnevnikovoj« rotoediciji X-100 SF koja je donosila prizemno pustolovno SF
štivo po uzoru na »spejs-operu«, potpisano angloameričkim pseudonimima.
Dvojica autora objavila su tu prilično obimne SF korpuse: Dušan Belća, alias Bell
Ch. A, publikuje deset naslova, a Slobodan Ćurćić, alias S. Tyrkley, šest. I dok
Belčine žanrovske ambicije uglavnom ostaju ograničene zadatim šablonima »spejs-
opere«, Ćurćić pokazuje da je i te kako kadar za preduzimljivije SF stvaralaštvo, o
čemu najbolje svedoči njegova izvrsna zbirka Šume, kiše, grad i zvezde. Pod
pseudonimima su se u ediciji X-100 SF oglasili još Ljubiša Jovanović (M. L
Arnaud), Boban Knežević (Andrew Osborne), Radmilo Andelković (Ft.
Angelakis). Rastisiav Durman (D. T. Bird). Slobodan Marković (Liberti Borom),

SIRIUS 121
Vladimir Lazović (Valdemar Lejzi), Stevan Babić (Stiv Meklejn) i Zoran Jakšić
(Dejvid Dž. Strorm). O znatno većim spisateljskim mogućnostima ovih autora
takode svedoče mnogobrojne priče koju su objavili, premda je samo jedan medu
njima, Radmilo Andelković, imao još jednu objavljenu knjigu. Još tri autora iz
osamdesetih godina objavljivali su pod pseudonimima. I dok su u slučaju Dejana
Đordevića (Dejv Džordž) i Milana Draškovića (Majk Draskov) posredi takode
klišetizirane »spejs-opere«. stvari stoje znatno zanimljivije sa Branom Nikolićem
(alias Derekom Fineganom). Ovaj pisac objavio je preko pedeset naslova u
popularnoj seriji »Ninđa«, od kojih veliki broj sadrži veoma domišljate SF
elemente, iako ciklus formalno nije deklarisan kao naučna fantastika. Medu
autorima iz osamdesetih godina koji nisu pisali po zadatim šablonima i koji su
pravim imenom potpisivali svoja dela preovladuje sklonost ka motivu antiutopije:
u ovom maniru pišu Branko Belan (Utov dnevnik), Veljko Barbijeri (Trojanski
konj i Epitaf carskog gurmana), Ivan Ivanji (Na kraju ostaje reč), Zvonimir
Kostić (Donji svetovi) i Aleksandar Vojinović (Atomokalipsa). Originalna obrada
drugih SF motiva javlja se u delima Dragana Filipovića (Oreška), Hrvoja Hitreca
(Ur), Nikole Panića (Regata Plerus) i Predraga Raosa (Mnogo vike nizašto), dok
prosek žanrovske produkcije ne nadmašuju Joža Horvat (Operacija »Stonoga«),
Ljubomir Prelić (Moć atavizama), Lee Radov (Golim rukama do smrti —
posredi je pseudonim). Majo Topolovac (Saper 5), Predrag Urošević (Tihana iz
Erga), An Dim (Poslednja slika čoveka — posredi je pseudonim), Ante Škobalj
(Izlaz iz svemira), Dejan Dordević (Prokletstvo) i Radomir Vuga (Deo
beskraja). Dvojica pisaca specijalizovali su se za određene SF motive: Neven
Orhel piše takozvanu medicinsku naučnu fantastiku (Uzbuna na odjelu za rak i
Ponoćni susret), a radnja romana Aleksandra Manića U svitanje sveta i Pleme iz
doline zbiva se u preistoriji. Iako manje zastupljena nego ranije, omladinska,
odnosno dečija naučna fantastika izlazila je i u osamdesetim godinama. Svoja nova
dela namenjena ovoj publici objavljuju Dušica Lukić (Institut doktora Paka) i
Marija-Vera Mrak (I otvorilo se more), dok Ante Gardaš publikuje trilogiju o
profesoru Leopoldu i njegovom sinu (Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum
profesora Leopolda), a Ivan Godina kratku storiju Javorko u letećem tanjuru.
Konačno, pojavljuju se i SF zbirke — pored već pomenute Ćurčićeve tu je i
izvrsna kolekcija Damira Mikulićića O, dok Ariel Šimek objavljuje u samostalnom
izdanju vlastitu Zbirku science fiction pripovjedaka kao i antologije: uz nekoliko
»mešovitih« u Kentauru izlazi i prva (Tamni vilajet) sastavljena isključivo od
dela jugoslovenskih autora. Od autora koji pišu na granici naučne fantastike
ponovo se oglašava Radovan Ždrale (Rukovodeći mozak), dok je svakako
najznačajnije delo ove vrste trilogija Dragana Orlovića koja obuhvata romane
Endimionov san, Dnevnik o Minotauru i Talason. Konačno, u osamdesetim
godinama u SF žanr počinju da ulaze i vodeći jugoslovenski književnici: Borislav
Pekić objavljuje tri romana (Besnilo, 1999. i Atlantidu) u kojim se obilato koriste
elementi i konvencije naučne fantastike. U ovom razdoblju dolazi do pravog
procvata SF fendoma: sledeći primer zagrebačke Sfere, koja je osnovana još 1976,
u ovoj deceniji nastaju Lazar Komarčić (Beograd), Lira (Niš), Meteor
(Subotica), kao i još niz manjih društava i klubova koji okupljaju ljubitelje i
poklonike SF žanra na srpskohrvatskom govornom području. Ova društva
organizuju periodična svečarska okupljanja po uzoru na američke konvencije, na
raznim nivoima od gradskog do saveznog, a Sfera je priredila i prve uglednije
međunarodne SF skupove kod nas. No, dosad najreprezentativnija manifestacija
naučne fantastike u Jugoslaviji neosporno je bio FESF, festival SF žanra priređen
1985. u Beogradu. Jedan jugoslovenski SF film iz osamdesetih godina, Gosti iz
Galaksije reditelja Dušana Vukotića, dobio je niz međunarodnih priznanja a u
inostranstvu počinju da se objavljuju i prvi SF stripovi domaćih autora (Pahek). Uz

SIRIUS 122
to, javljaju se i prvi ilustratori specijalizovani za naučnu fantastiku (Pahek, Kordej,
Bob Živković). Konačno, u ovoj deceniji naučna fantastika počinje da stiče i
akademski legitimitet: pišu se prvi magistarski i doktorski radovi posvećeni
teorijskom i istorijškom izučavanju SF žanra (Ferid Muhić, Zoran Živković,
Aleksandar B. Nedeljković). Kao što se lako može razabrati, savremena
jugoslovenska naučna fantastika na srpskohrvatskom govornom području ni po
čemu značajnom se ne razlikuje od ostalih evropskih SF sredina a njen glavni
hendikep ujedno je i hendikep svekolike jugoslovenske kulture: ona nastaje na
jednom malom jeziku, te stoga ostaje, sem u sasvim izuzetnim slučajevima,
zatvorena u svojevrsnom getu. No, ako već zbivanja sa domaće SF scene najčešće
ostaju bez međunarodnog odjeka gotovo svi značajni događaji, pojave i dela što
nastaju na svetskoj SF pozornici veoma brzo dospevaju u Jugoslaviju, zahvaljujući
ponajpre, što je i prirodno, entuzijazmu i pregalaštvu pojedinaca, tako da ona danas
više nipošto ne predstavlja naučnofantastićnu provinciju.
• Popisom koji sledi obuhvaćena su sva ostvarenja SF žanra izvorno
objavljena na srpskohrvatskom jeziku, uključujući tu i ona koja sadrže makar i
marginalne elemente ovog žanra (premda je ovakvih sasvim malo).
1889. Ilić Dragutin. Posle milijom godina (drama)
1902. Kornarčic Lazar. Jedna ugašena zvezda
1913. Galovic Fran, Začarano ogledalo
1921. Iltć Dragutin, Sekund večnosti
1921. Vinaver Stanislav, Gromobran svemira
1922. Kulundžić Josip. Lunar
1928. Milanković Milutin. Kroz vastonu i vekove
1932. Hanžekovic Mato, Gospodin čovjek
1933. Radonic Stojan. Život u vasioni
1951. Koš Erth. Sneg 1 led
1953. Vuković Čedo. Svemoćno oko
1955. Jocić Ljubisa, U zemlji Arastrata
1956. Majer Vjekoslav, U utrobi Zagrebačke gore
1958. Carić Voja, Aparat profesora Kosa
1958. Jirsak Predrag. Mjesečeva djeca
1959. Furtinger Z. i Bjažić M. Osvajač 2 se ne javlja
1959. Veljaćić Zvonko, Dječak Dub putuje svemirom
1960. Dvadesetpetorica, Drama u svemiru
1960. Furtinger Z. i Bjažić M. Svemirska nevjesta
1960. Furtinger Z i Bjažić M, Varamunga — Tajanstveni grad
1960. Furtinger Z. i Bjažić M., Zagonetni stroj profesora Kružića
1960. Janković Milorad, Zarobljenici Mora tišine
1960. Nikolić Milan, Zovem Jupiter... beležite
1960. Radenkovic Aleksandar (Radek Al), Covek Iz žute kuće
1960. Radenkovic Aleksandar (Radek Al). Druga smrt dr Langa
1961. Matošec Milivoj. Suvišan u svemiru
1961. Riting Angeto, Sasvim neobično buđenje
1961. Ružić Silvio, Uspavani diktator
1961. Veljaćić Zvonko. Dječak Dub u svijetu čudovišta
1961. Vuković Čedo. Leti lica profesora Bistrouma
1963. Vuković Cedo Halo nebo
1965. Furtinger Z i Bjažić M. Mrtvi se vračaju
1965. Petković Slobodan, Osveta manijaka
1965. Ritig Angelo, Ljubav u neboderu
1967. Kosijer Berislav. Brik i kompanija
1969. Alargić Danilo, Antares
1969. Neimarević Ante, Propast svijeta
1970. Hajduković Dragan, Priče stvarnosti i mašte
1972. Mrak Marija-Vera, Terasa 11
1973. Furtinger Z. i Bjažić M.. Ništa bez Božene
1973. Mihaiiović Živorad, Dećak u svemiru
1973. Stanišić Dragan, Milion godina pre potopa

SIRIUS 123
1976. Kosijer Berislav, Beli potop
1976. Mrak Marija-Vera, Zarobljenici svemira
1976. Trifković Risto, Međučovek
1976. Veljković Milutin. Invazija
1977. Lukić Dušica, Zemlja je u kvaru
1978. Hell Zeljko, Sunčev točak
1978. Ždrale Radovan, Glinene kočije
1979. Raos Predrag, Brodolom kod Thule III
1980. Barbieri Veljko, Trojanski konj
1980. Ivanji Ivan, Na kraju ostaje reč .
1981. Gardaš Ante, Ljubičasti planet
1981. Hitrec Hrvoje, Eko eko
1981. Mrak Marija-Vera, I otvorilo se more
1981. Orlović Dragan, Endimionov san
1981. Topolovac Majo, Saper 5
1982. Belan Branko, Utov dnevnik
1982. Belća Dušan, Prijatelj sa daleke zvezde
1982. Hitrec Hrvoje Ur
1982. Horvat Joža, Operacija Stonoga
1982. Mikulićić Damir. O
1982. Orlović Dragan. Dnevnik o minotauru
1982. Prejić Ljubomir, Moć atavizama
1982. Vuga Radomir, Deo beskraja
1983. Barbieri Veljko, Epitaf carskog gurmana
1983. Godina Ivan, Javorko u letećem tanjuru
1983. Manić Aleksandar, U svitanje sveta
1983. Nikolić Brana (Derek Finegan). Ninda (oko 50 naslova)
1983. Orhel Neven, Uzbuna na odjelu za rak
1983. Pekić Borlslav, Besnilo
1983. Radov Lee, Golim rukama do smrti
1983. Ždrale Radovan, Rukovodeći mozak
1984. Dordević Dejan (Dejv Dzordž) Stazama večnosti
1984. Gardaš Ante. Bakreni Petar
1984. Orlović Dragan. Talason
1984. Panić Nikola. Regata Plerus
1984. Pekić Borislav, 1999.
1984. Urošević Predrag, Tihana iz Erga
1985. Belča Dušan [Bell Ch. A.), Galaktička staza
1985. Belča Dušan [Bell Ch. A.), Lov na planeti Gabon
1985. Belča Dušan (Bell Ch. A.) Planeta opčinjenih
1985. Belča Dušan [Bell Ch. A.), Povratak kiborga
1985. Belča Dušan (Bell Ch. A.), Rat za Andromedu 17
1985. Ćurćić Slobodan [Tyrkley S.) Ujed kobre
1985. Ćurćić Slobodan (Tyrkley S.). Zvezdani konkvistadori
1985. Lukić Dušica, Institut doktora Paka
1985. Manić Aleksandar, Pleme iz doline
1985. Orhel Neven, Ponoćni susret
1985. Raos Predrag, Mnogo vike nizašto
1986. Andelković Radmilo (Angelakis R.). Galaktički tunel
1986. Belča Dušan (Bell Ch. A.) Duhovi Kajusa Medijusa
1986. Belča Dušan (Bell Ch. A.) Obračun kod crne jame
1986. Ćurćić Slobodan (Tyrkley S) Čovek van vremena
1986. Ćurćić Slobodan (Tyrkley S.), Divlji lovac zvezda
1986. Durman Rastisiav (D. T. Bird). Zelene zvezde
1986. Gardaš Ante. Izum profesora Leopolda
1986. Jovanović Ljubiša (Arnaud M. L), Poslednji Feniks
1986. Knežević Boban (Osborne Andrew), Smrt na Neptunu
1986. Kostić Zvominir, Donji svetovi
1986. Marković Slobodan (Borom Liberti), Gospodar kedrove šume
1987. Andelković Radmilo, Zemlja za dobre ljude
1987. Babić Stevan (Stiv Meklejn). Žuta planeta
1987. Belča Dušan. Princ sedamnaeste planete

SIRIUS 124
1987. Belča Dušan. (Bell Ch. A.J. Povratak Atlantide
1987. Curčic Slobodan (Tyrkley S), Gospodari kruga
1987. Curčić Slobodan, Vrisak zvezda
1987. Curčić Slobodan, Zmija razuma
1987. Dim An (pseudonim). Poslednja slika čoveka
1987. Drašković Milan (Draskov Majk|, Svemirski gusar
1987. Filipović Dragan, Oreska
1987. Jakšić Zoran (Strorm Dejvid DžJ, Kradljivci univerzima
1987. Lazović Vladimir (Lejzi Vlademar). Hrim, ratnik
1988. Antologija, Tamni vilajet
1988. Belča Dušan (Bell Ch. A), Igra medu asteroidima
1988. Belča Dušan (Bell Ch. A), Letovanje na Silenu
1988. Ćurčić Slobodan, Sume, kiše, grad i zvezde
1988. Ćurčić Slobodan, (Tyrkiey S), Algol transmisija
1988. Đordević Dejan, Prokletstvo
1988. Filipović Dragan, Zlatna knjiga
1988. Pekić Borislav. Atlantida (III)
1988. Vojinović Aleksandar, Atomokalipsa
1988. Šimek Ariel (Vjeran), Zbirka Science fiction pripovjedaka
1988. Škobaij Ante, Izlaz, iz svemira
• SLOVENAĆKO JEZIČKO PODRUČJE. Prvo naućnofantastično delo na
slovenačkom jeziku objavljeno je još 1851. Posredi je priča Simona Jenka
»Mikromega«, rađena kao parafraza istonaslovnog Volterovog dela, u kojoj je reć
o putovanju žitelja Siriusa na Saturn i Zemlju. Izvesni utopijski elementi koji se
javljaju u ovoj priči postaće okosnica čitavog niza potonjih srodnih dela, koja će u
potpunosti obeležiti drugu polovinu devetnaestog veka u istoriji slovenačke naučne
fantastike. Prva SF knjiga na slovenačkom jeziku, Dak na Mesecu Andreja
Valkara, izišla je 1871. Protagonisti romana putuju balonom na Mesec, gde zatiču
arkadijsku utopiju. Klasičan utopijski siže o izdvojenom toposu idealnog
društvenog ustrojstva javlja se u knjizi Josipa Stritara Deveta zemlja iz 1878.
Godine 1884. iz pera Antona Mahniča izlazi svojevrstan antiutopijski odgovor na
Devetu zemlju — Indija Komandija — koja će i sama postati predmet parodijske
i satiričke reakcije u delu Ivana Tavčara 4000. iz 1891. U međuvremenu, 1888.
izlazi Otkrovenje Janeza Trdine, u kome se gradi vizija srećne Slovenije iz 2175.
Motiv pretresanja sadašnjosti iz perspektive budućnosti javlja se u delu Ivana
Toporiša Arheološko predavanje 5000. Godina 1893. donela je čak tri značajna
utopijska dela: Pogubni idol sveta Ivana Šubića (utopija na Marsu u kojoj ne
postoji naslovni demon novca), Abadon Janeza Mencingera (verovatno
najznačajnije antiutopijsko delo na slovenačkom jeziku u kome je reć o naličju
tehnološke revolucije što dovodi do robotske unifikacije) i Panteon Josipa Jakliča
(u kome se prića o putovanju 2563. godine na utopijski Mars i Merkur). Posle
razdoblja utopija, sledi period u istoriji slovenačke naučne fantastike kojim
preovladuju naučno-popularna dela. O bezuspešnim pokušajima da se stvori novi
soj ljudi piše Etbin Kristan u Pertinčarevom podmladivnju iz 1914, a o
nesavršenostima čoveka govori se i u nizu novela Vladimira Bartola (»Al Araf«,
»Zemlja žalosti«, »Devojčica sa korpom«, »Pismo o čoveku iz nove zemlje«) iz
sredine tridesetih godina. Srodan motiv javlja se i u jednočinki Antona Novačana
Natčovek (1939) u kojoj čovek najpre progredira u natčoveka, da bi potom
regredirao u majmuna. Kao pandan ovim delima, koja i pored povremenih srećnih
svršetaka izražavaju nevericu u napredak zasnovan na naučnom razvoju, javljaju se
dela vernovskog tipa koja veličaju naučni progres. Najznačajniji predstavnik ove
struje bio je Damir Feigel, autor čak šest knjiga u kojima se grade pustolovne i
optimističke vizije budućnosti: Pasja dlaka (1926), Na tajanstvenom tlu (1929),
Čudotvorno oko (1930), Oko sveta/8 (1935) i Supervitalin (1939). U sličnom
maniru naučno-popularnih melodrama pišu još Pavel Brežnik (Tamna zvezda i

SIRIUS 125
Marsove tajne — oba dela iz 1935) i Metod Janko i Viktor Hasl (Izum, 1938).
Osavremenjen motiv utopije javlja se u ovom razdoblju u delu Ive Šorlija U zemlji
Ćirimuraca (1922), u kome se uvodi zamisao o paralelnom svetu. Srodan tip
liliputanskih žitelja postoji i u SF bajci Radivoja Rehara Putovanje po zvezdi
Večernjaci (1931). Jedna od glavnih osobenosti posleratnog razdoblja u istoriji
slovenačke naučne fantastike jeste nastojanje da se uhvati priključak sa
savremenim svetskim SF tokovima. Jedan od modernih žanrovskih motiva koji se
javlja već u ranim delima iz ovog perioda jeste susret sa vanzemaljcima. Matej Bor
u knjizi Svemir u akvarijumu (1955) postuliše zamisao o svemiru punom boljih i
savršenijih bića od čoveka, premda i dalje antropomorfnih. Od ljudskih aršina ne
odstupaju ni žitelji planete Hare iz knjige Branimira Žganjera Tačno tri dana
zakašnjenja (1967), da bi do napuštanja antropomorfnog modela došlo tek u knjizi
Franje Puncera i Jure Kislingera Prognani iz raja (1970). Traganje za modernim
žanrovskim rešenjima javlja se i u okviru drugih motiva: o neobičnim
hronomocijskim dimenzijama pišu Dimitrij Rupel (Vreme u njoj surovi dželat,
1974) i Branko Gradišnik (Vreme, 1977). I dok su sve ovo autori koji se, po
pravilu, sasvim kratko zadržavaju na SF sceni, javljaju se prvi specijalizovani
žanrovski pisci. Najistaknutije ime medu njima jeste Vid Pečjak, autor klasičnog
SF prosedea, čiji je pristup naučnoj fantastici najpribližniji Feigelovom. Iz
Pećjakovog pera izišla su sledeća dela: Drejček i tri mala Marsovca (1961),
Odbegli robot (1967), Adam i Eva na planeti staraca (1972), Roboti su među
nama (1974), Kuda je nestala Ema Lauš (1980) i Treći život (1980, sa Borisom
Grabnarom). Od autora koji se javljaju u šezdesetim godinama treba još pomenuti
Leopolda Suhodolćana (Troje u raketi, 1961), koji će se vratiti naučnoj fantastici i
deceniju i po kasnije (Stope u vazduhu, 1977), i Branimira Žganjera (Tačno tri
dana zakašnjenja, 1967). Sedamdesete godine donele su pravu eksploziju SF
stvaralaštva na slovenaćkom jeziku. Oglašava se veliki broj novih autora, od kojih
će se neki trajnije zadržati na žanrovskoj sceni. Većina ovih pisaca stvara modernu
naučnu fantastiku u širokom motivskom i tematskom registru, oslanjajući se kako
na lokalnu SF tradiciju, tako i na svetsku naučnofantastićnu baštinu koja preko
prevoda postaje sve dostupnija čitaocima u Sloveniji. Pored veterana Vida Pečjaka,
čije se SF stvaralaštvo proteže na tri decenije, javlja se niz novih autora koji će
objaviti više dela: Franjo Puncer (Prognani iz raja, 1970, sa Jurom Kislingerom, i
Izgubljeni čovek, 1978), Gregor Strniša (Krila duginih boja, 1973, i Boca vode,
1974), Gradišnik Branko (Vreme, 1977, i Zemlja Zemlja Zemlja, 1981), Boris
Grabnar (Vojna tajna, 1970, Treći život, 1980, sa Vidom Pečjakom, i nova
verzija Supervitalina, 1986, sa Damirom Feigelom) i Miha Remec (Kuga
plastionska, 1975, Prepoznavanje, 1977, Iksion, 1981, Mana, 1985. i
Lovac/Nečista krv, 1987). Remec je danas neosporno vodeći slovenaćki SF autor,
izuzetno nadaren pisac koji stvara u visokim svetskim standardima. Od autora koji
su se oglasili samo jednim delom pomen zavređuju Milica Kitek (Poziv iz
svemira, 1972), Marjan Tomšič (Stiglici, 1973), Tomaž Kralj (Graja u Sunčevom
sistemu, 1975), Boris Novak (U sazvežđu postelje, 1977), Ivan Sivec (Mačori u
svemiru, 1978) i Cerin Boris (Vreme, ludilo i buncanje, 1979). Žanrovska paleta
ovih pisaca veoma je raznobojna: oni obogaćuju žanr novim motivskim pristupima,
intonacijama, originalnim rešenjima, ali i doprinose razvoju književne matice
uključujući u nju žanrovske tekovine. No, pored romana i drama (Grabnar, Puncer,
Tomšič), naučna fantastika na slovenaćkom jeziku izuzetno je živa na području
priče i novele. Od januara 1978. do kraja februara 1981. ljubljanski Nedeljskl
dnevnik objavio je preko sto osamdeset priča oko stotinu slovenačkih autora.
Jedan od najzastupljenijih mladih autora na SF strani Nedeljskog dnevnika bio je
Samo Kuščer, prilično darovit pripovedać, čije su najbolje storije sakupljene u
zbiru Sabi (1983). Pored Kušćera u osamdesetim godinama knjigama se još

SIRIUS 126
oglašavaju Brane Dolinar (Dnevnik Jureta Novaka), Miloš Mikeln (Treći svetski
rat Adolfa Hitlera) i Bojan Meserko (Igra i agonija). Kao i na srpskohrvatskom
jezičkom području, naučna fantastika doživela je u osamdesetim godinama u
Sloveniji pravi procvat. Javljaju se specijalizovani SF autori: uz već pomenutog
Kuščera tu su još Miran Rotner i Veseljko Simonovič a stasava i najmlađa
generacija žanrovskih pisaca, od kojih već u neposrednoj budućnosti valja
oćekivati značajna dela. Takođe se javljaju specijalizovani prevodioci naučne
fantastike, baš kao i kritičari i teoretičari SF žanra, među kojima je svakako
najznačajniji Drago Bajt, a tu su još J. Dolničar i Žiga Leskovšek. SF žanr sve više
uzima maha i u drugim, najčešće vizuelnim medijima: filmu (Oksigen Matjaža
Klopćića, Butnskala J. Slaka, Svemirac J. Kavćiča), likovnoj umetnosti (Marjan
Remec, Jože Spacal, Samo Kovač, Darko Slavec) i stripu (Pustolovine na Marsu
Siveca, Ivnika i Potoćnika). Konačno, u osamdesetim godinama javlja se i SF
fendom: od tri društva ljubitelja naučne fantastike, »Sekcije za spekulativnu
umetnost«, »Konstelacije« i »Nove«, svakako je najznačajnija i najuticajnija ova
poslednja. Uz to, priređuju se i prve žanrovske izložbe i manifestacije, među
kojima je istaknuto mesto pripalo »Fantaziji« čiji je jedan od organizatora 1983.
bila »Nova«. Slovenačka naučna fantastika nalazi se u sličnim okolnostima kao i
ona na srpskohrvatskom govornom području: ograničena malim jezikom, ona
ostaje gotovo bez ikakvog odjeka čak i u okvirima Jugoslavije, a da se i ne govori a
evropskim ili svetskim razmerama. To je nesumnjivo šteta, budući da naroćitou
novije vreme na slovenačkom jeziku nastaju vredna SF dela koja bi bila zapažena i
u kulturama sa znatno bogatijom naučnofantastićnom tradicijom. Na žalost, ona
najčešće ostaju neprevedena i na sprskohrvatski jezik. No, i ovde kao izvesna uteha
može da posluži okolnost da je Slovenija veoma otvorena za sve SF uticaje, kako
iz drugih delova Jugoslavije, tako i iz sveta, što je čini, između ostalog, veoma
živom žanrovskom sredinom.
Popisom koji sledi obuhvaćena su praktično sva naučnofantastićna ostvarenja
izvorno objavljena na slovenačkom jeziku.
1851. Jenko Simon. Mikromega (Mikromega)
1871. Volkar Andrej (H. C). Đak na Mesecu [Dijak v Luni)
1878. Stritar Josip. Deveta zemlja (Deveta dežela)
1884. Manhić Anton. Indija Komandi|a (Indi)a Komandija)
1888. Trdina Janez. Otkrovenje |Razodetje)
1891. Tavćar Ivan, 4000. (4000)
1892. Toporiš Ivan. Arheološko predavanje 5000. g. (Arheološko predavanje leta 5000)
1893. Subir Simon. Pogubni idol sveta (Pogubni malik sveta)
1893. Jaklic Josip. Panteon (Pantheon)y
1893. Mencinger Janez, Abadon (Abadon)
1914. Kristan Etbin. Pertinčarevo podmladivanje (Pertinčarjevo pomlajenje)
1922. Sorli Ivo. U zemlji Cirumuraca (V deželi Čirimurcev)
1926. Feigel Damir. Pasja dlaka! (Pasja dlaka!)
1929. Feigel Damir. Na tajanastvenom tlu (Na skrivenostnlh tleh)
1930. Feigel Damir.Cudotvorno oko (Cudežno oko)
1931. Rehar Radivoj, Putovanje po zvezdi večernjaci (Putovanje po zvezdi vecernici)
1932. Feigel Damir. Kolumbo (Kolumb)
1934. Levstik Vladimir. Cin (Dejanje)
1935. Brežnik Pavel. Tamna zvezda (Temna zvezda)
1935. Brežnk Pavel (P. Ripsonj. Marsove tajne (Marsovske skrlvnostl)
1935 Feigel Damir. Oko sveta/8(Okoli sveta/8|
1938. Jenko Metod i Viktor Hasl Izum (Izum)
1939. Feigel Damir. Supervitalin (Supervitalin)
1939. Novaček Anton. Natcovek (Nadćlovek)
1955. Bor Matej, Svemir u akvaiijumu (Vesolje v akvariju)
1961. Pečjek Vid, Drejček i tri mala Marsovca. (Drejček in trlje Marsovčki)
1961. Suhodolćan Leopold. Troie u raketi, (Trlje v raketi)
1967. Zganjer Branimir, Taćno tri dana zakašnjenja, (Natanćno tri dni zamude)

SIRIUS 127
1967. Pećjak Vid. Odbegli robot (Pobegli roboti
1970. Grabnar Boris, Vofna tajna (Vojna tajna)
1970. Puncer Franjo i Kislinger Juro. Prognani iz raja (Pregnani Iz raja)
1972. Kitek Milica. Poziv iz svemira (Povabilo iz vesolja)
1972. Pećjak Vid. Adam i Evo na planeti staraca (Adam in Eva na planetu starčev)
1973. Strniša Gregor. Krila duginih bo|a (Mavrična krila)
1973 Tomšić Marjan. Stiglici (Stiglicaj
1974. Pećjak Vid, Roboti su među nama (Roboti so med naml)
1974. Rupel Dimitrij Vreme u njoj surovi dzelat (Čas v nje) rabelj hudl)
1974. Strniša Gregor. Boca vode (Staklenica vodej
1975. Kralj Tomaz. Graja u Sunčevom sistemu (Hrup osončja)
1975. Remec Miha. Kuga plastlonska (Kuga plastionska)
1977. Gradišnik Branko, Vreme (Cas)
1977. Novak Boris. U sazveždu postelje (V ozvezdju postelje)
1977. Remec Miha, Pećina (Votllna)
1977. Suhodolćan Leopold, Stope u vazduhu (Stopinje v zraku)
1978. Antologija. Krila duhlnlh boja (Mavrićna krila)
1978. Puncer Franjo. Izgubljeni ćovek (Izgubljeni ćlovek)
1978. Sivec Ivan. Mačorl u svemiru (Maćki v vesolju)
1979. Cerin Boris, Vreme, ludilo 1 buncanje (Cas, blaznost in blodnje)
1980. Dolidnar Brane, Dnevnik Jureta Novaka (Dnevnik Jureta Novaka)
1980. Mikelin Miloš. Treći svetski rat A.Hitlera (Adolfa Hitlerja tretja svetovna vojna)
1980. Pećjak Vid. Gde je nestala Eva Lavš? (Kam je Izglnlla Eva Lavš?)
1980. Pećjak Vid i Grabnar Boris. Treći ztvot (Tretje življenje)
1980. Remec Miha, Prepoznavanje (Prepoznavanje)
1981. Gradišnik Branko. Zemlja, Zemlja Zemlja (Zemlja Zemlja Zemlja)
1981. Remec Miha, Iksion (Iksion)
1983. Kušćer Samo. Sabi (Sabi)
1983. Meserko Bojan, Igra i agonija (Igra ln agonija)
1985. Antologija, Kako je bio oslobođen svet (Kako je bil resen svet)
1985. Remec Miha, Mana (Mana)
1986. Feigel Damir i Grabnar Boris, Supervltatin (Supervitaltn)
1987. Geršak Borut. Pitajte nebo (Vprašajte nebo)
1987. Remec Miha, Lovac/Nečista kćer (Lovec/Nečista hćl)
• MAKEDONSKO JEZIČKO PODRUČJE: Ponajprije usled posebno
nepovoljnih okolnosti u kojima se razvijala makedonska književnost tokom
prošlog i prve polovine ovog veka, naučna fantastika na ovom jeziku znatno je
skorašnjijeg porekla od one na srpskohrvatskom i slovenaćkom govornom
području. Prvi prevodi SF dela na makedonski jezik javljaju se tek sredinom
pedesetih godina (Vernovo Putovanje u središte Zemlje objavljeno je 1956), dok je
prvo naučno-fantastično delo jednog makedonskog autora izišlo 1959. Bio je to
roman Laze Naumovskog Velika pustolovina prostodušna svemirska pustolovina
sa decom kao akterima, namijenjena mladoj čitalačkoj publici. U sličnom tonu za
omladinu i decu nastaviće da pišu SF prozu Peni Trpkovski, Tome Arsovski i
Ljiljana Beleva. Prva SF knjiga na makedonskom jeziku namjenena odraslim
čitaocima bio je roman Ljubomira Donskog Povratak iz pakla (1966). Donski
varira klasičan žanrovski motiv »ludog naučnika«, stavljajući ga u kontekst
totalitarne antiutopije. Godine 1972. Peni Trpkovski objavljuje roman Daleko
putovanje u kome se javlja popularn motiv o svemirskom poreklu ljudske rase.
Prvi makedonski autor koji će se posvetiti poglavito SF stvaralaštvu Stojmir
Simjanovski oglasio se 1977. Romanom Acela. Posredi je osobena antiutopija u
čijem središtu počiva zamisao da se velikim produženjem ljudskog veka osujećuju
čovekovi stvaralački porivi proistekli upravo iz njegove kratkovečnosti. U sličnom
tonu Simjanovski je objavio još dva romana Poslednja Eva (1980) i Kćer zvezda
(1981). Medu makedonskim SF pripovedačima vodeće mesto nesumnjivo pripada
uglednom književniku i esejisti Vladi Uroševiću u čijim se zbirkama Noćni fijaker
(1972) i Lov na jednoroge (1983) nalazi više izvrsnih SF storija premda je težište

SIRIUS 128
ovih dela na fantastici natprirodnog. Od mladih makedonskih SF pripovedača
izdvajaju se Blagoja Jankovski, Vladimir Simonovski i Ljubomir Mihajlovski.
Prvo sistematskije objavljivanje SF dela u Makedoniji vezano je za ediciju. Naš
svet, pri izdavačkoj kući »Detska radost«, u kojoj je od 1963. izišlo i desetak
knjiga iz naučne fantastike. Prva specijalizovana žanrovska biblioteka u
Makedoniji bila je Univerzum »Makedonske knjige«, u okviru koje je 1976.
objavljeno, u redakciji Evtima Maneva, Vlade Uroševića i Ljiljane Čalovske, jedno
kolo od pet knjiga, da bi ona potom bila ugašena. Nasuprot sasvim skromnom
obimu izvornog SF stvaralaštva u Makedoniji stoje dva izuzetno značajna
teoretičara ovog žanra: Ferid Muhić, prvi Jugosloven koji je doktorirao sa temom
iz naučne fantastike i autor značajne studije Filozofija ikonoklastike (1983), i
Vlada Urošević. iz čijeg su pera izišle zbirke eseja Podzemna palata (1987) i
kapitalna studija Demoni i galaksije (1988). Doprinos izučavanju žanra bio je i
jesenji broj za 1983. godinu ohridskokg časopisa Spizalit koji je u celosti bio
posvećen razmatranju makedonske naučne fantastike. U najnovije vreme
makedonski SF stvaraoci oglašavaju se i u nizu drugih medija: likovna dela sa SF
motivima rade Vasko Taškovski, Kiril Efremeov i Vangel Naumovski. dok je Petar
Gligorov autor prvog makedonskog crtanog SF filma (UFO). Konačno, početkom
osamdesetih godina u Makedoniji se javlja i fendom: osnivaju se klubovi Pulsar i
Vizija, da bi onaj prvi organizovao čak i savezne SF smotre, lako je naučna
fantastika u Makedoniji praktično još u povoju, tamošnji čitaoci dolaze u priliku da
budu u toku aktuelnih svetskih SF zbivanja preko izdanja i publikacija ovog žanra
sa srpskohrvatskog jezićkog područja.
• Popisom koji sledi obuhvaćena su praktično sva naućnofantastićna dela
izvorno objavljena na makedonskom jeziku.
1959. Naumovski Lazo. Velika pustolovina (Golemata avantura)
1966. Donski Ljubcmir. Povratak iz pakla (Vrakanfe od pekolot)
1972. Trpkovski Peni. Daleko putovanje (Dalečno patuvanje)
1977. Simjanovski Stojmir, Acela (Acela)
1980. Simjanovski Stojmir. Poslednja Eva (Poslednata Eva)
1981. Simjanovski Stojmir, Kćer zvezda (Kerkata na zvezdlte)
1986. Simjanovski Stojmir. Gola vila (Golata samovila)
• OSTALA JEZIČKA PODRUČJA. Od jezika jugoslovenskih narodnosti
naučna fantastika se objavljuje praktično jedino na mađarskom. Prva dela
jugoslovenskih autora koji pišu na mađarskom datiraju sa početka osamdesetih
godina. Posredi su isključivo kraći prozni oblici (priče i, ređe, novele) koji su se
pojavljivali poglavito u Siriusu (u prevodu) i u subotičkom fenzinu Meteor (na
mađarskom). Uglavnom je reć o mladim autorima koji tek stupaju na spisateljsku
scenu. Među autorima koji su objavili veći broj dela i koji se ističu spisateljskim
umeštvom i žanrovskom domišljatošću idzvajaju se Šandor Majaroš i Pejin Atila.
Na kraju 1988. najavljene su i prve SF knjige jugoslovenskih autora koji pišu na
mađarskom.

SIRIUS 129
Siriusova škola za pisce
CHRISTOPHER EVANS

Radnja i
pripovijedanje
K njiževno djelo je niz izmišljenih događaja koji uključuju izmišljene likove.
Radnja je ono što se ustvari događa, to su zbivanja koja oslikavaju temu
priče. Za potrebe ovog eseja, pod pripovijedanjem se podrazumijevaju
konkretne riječi koje grade priču, uključujući dijalog, misli likova, itd. To je prozor
kroz koji čitalac promatra zbivanja.
RADNJA
U Aspektima romana E. M. Forster razlikuje priču od radnje tako što kaže da
oba pojma označavaju slijed događaja, s tim da radnja također označava i
uzročnost. Tako je rečenica »Svemirski brod je letio na Mars i Jupiter«, priča, a
»Svemirski brod je letio na Mars i Jupiter, jer je pilot namjeravao istraživati
Sunčev sistem«, radnja. Radnja obuhvaća zbivanja koja ne slijede jedna druge
proizvoljno; tu se radi o uzroku i posljedici. Glavnina znanstvene fantastike se
odlikuje bogatstvom radnje.
Suština dobre radnje je u tome da na neki način iznenadi čitaoca. U
znanstvenoj fantastici, čitaoci uvijek pokušavaju preduhitriti autora i, premda ne
mora biti kobno ako oni zaista i pogode što će se dogoditi, to svakako umanjuje
učinkovitost priče. Sama riječ radnja (tj. zaplet) navodi na pomisao o zavjeri, a to
obično i jest zavjera s autorove strane da poreda stvari u priči tako da se čitaoci
drže u stalnoj napetosti i iščekivanju. To se može postići namjerno, uskraćivanjem
presudne informacije do posljednjeg trenutka ili što je naročito omiljeno kod SF
autora tako da se čitaoce uvjeri u to da razumiju temeljna pravila određene priče,
navodeći ih na pretpostavke koje se ispostavljaju kao pogrešne. Važno je, pritom,
da autori pošteno igraju pri izmišljanju svojih iznenađenja, tako u slučaju kad se
zec izvuče iz šešira, postojanje šešira treba već ranije nagovijestiti, isto kao i
mogućnost da se u njemu nešto nalazi.
Trgovina svjetovima Roberta Sheckleyja (vidi SIRIUS br. 8) kratka je i
snažna priča s vještim preokretom radnje. Ima domišljatu radnju i po tome što
čitaoci bivaju ugodno iznenađeni otkrićem da su obmanuti. Robert Sheckley gradi
priču tako da nas lakoćom pomiče iz stvarnosti Tompkinsove daščare u privatnu
fantaziju gospodina Waynea, a da toga nismo ni svjesni. Na početku priče, on
opisuje daščaru koja se nalazi na kraju dugačke gomile sivih krhotina opeke, ali ne
govori ništa više, tako da čitalac pretpostavlja da on opisuje sirotinjsku četvrt inače
običnog grada ili metropole. Tek kasnije, nakon što otkrijemo da je cijeli grad
pretvoren u gomilu krhotina, uviđamo da je ključ za odgonetavanje priče već bio
ustanovljen, i zbog toga je autor igrao pošteno. Ali Trgovina svjetovima nije dobra

SIRIUS 130
priča samo zato što nas uspješno iznenađuje; autentičan osjećaj za ganutljivost
izazvan je saznanjem da je za gosp. Waynea najbolji od svih svjetova upravo naš
svijet, kojeg mi prihvaćamo kao datost. Snaga priče nije samo u uspješnom
zavaravanju čitaoca.
Dobra radnja je spoj čvrste autorske kontrole i osjećaja da bi se svaki čas
moglo dogoditi nešto neočekivano. Stvarni život je često bezobličan, a fikcija je
stilizirano prikazivanje stvarnosti, bilo da se radi o suvremenoj obiteljskoj
melodrami ili o svemirskom epu iz daleke budućnosti. Cilj pisca je da ispriča
određenu priču i to je implicitno sadržano u njenoj organizaciji. Radnje
podrazumijeva strukturu koja je skrivena ili otvorena, osjećaj da s autoreve strane
postoji motiv za prikazivanje određenih stvari i iznošenje određenih informacija. U
slučaju da struktura priče počne sputavati likove ili zahtjevati isuviše nepromišljen
ili slučajan slijed događaja, ona može zadovoljiti pretjerano zapletenu radnju. U
idealnom slučaju, pisac će imati okvir radnje unutar kojeg će likovi slobodno disati
i imati dozu spontanosti.
PRIPOVIJEDANJE
Pretpostavimo da imate na umu ideju i radnju, tada je slijedeći korak,
očigledno, da počnete pisati, tj. da započnete s pripovijedanjem. Ako je
pripovijedanje prozor kroz koji čitalac promatra priču, on bi trebao biti što
prozirniji, čak iako su neke stvari s onu stranu stakla namjerno sakrivene od čitaoca
već na samom početku.
Temeljni princip dobrog pripovijedanja jeste da je bolje pokazati nego reći,
naročito što se tiče važnih događaja u priči. Ako odvijanje nekog prizora možete
izravno opisati, pokazujući što likovi govore i misle i kako reagiraju, to će u vašu
priču unijeti više živosti nego ako se događaji prepričavaju.
Međutim, kao i uvijek, ima mnogo izuzetaka od ovog pravila. Cesto postoje
dobri razlozi u prilog pripovijedanja a ne prikazivanja. U Trgovini svjetovima, o
aktivnostima gosp. Waynea u njegovom savršenom svijetu, izvještava se prije nego
li se one pokazuju iz prve ruke i to, osim što priči daje sažetost, ustvari odgovara
činjenici (koju čitalac još ne zna) da se gosp. Wayne nalazi u stanju snoviđenja u
kojem je vrijeme zgusnuto. Njegove specifične aktivnosti su, u ovom trenutku,
manje važne od osjećaja sigurnosti i zadovoljstva koje daju naslutiti.
Još egzaktniji primjer priče koja je, iz dobrih dramaturških razloga u cijelosti
ispričana, a ne prikazana, je Oslobođenje Zemlje, autora Williama Tenna (vidi
SIRIUS br. 10), koja govori o sukobu dviju naprednih tuđinskih rasa koje
uzastopno osvajaju Zemlju i međusobno se bore, razarajući, u toku ratovanja,
većinu planeta i svodeći život nekolicine preživjelih ljudi na rub egzistencije. Sve
to priča jedan od preživjelih, nakon što su tuđinci napustili Zemlju, a njegova se
priča sastoji od bezličnog izvještaja o njihovim pogubnim pothvatima i
neprestanim tvrdnjama da su došli samo da zaštite ljudsku rasu. Iz toga proizlazi
duboko sarkastični duh priče koji snažno ističe licemjerstvo takozvanih
oslobodilačkih ratova koji uništavaju narode koje bi trebali spasiti.
GDJE ZAPOČETI?
Sa radnjom priče je obično najbolje započeti što kasnije, iako to ne smije biti
po cijenu opterećivanja priče s puno flash-backova ili neumjerenim količinama
popratnih informacija. Baciti čitaoca usred prizora, često je djelotvorno, jer nameće
ideju o već postojećem svijetu. Kod pisaca znanstvene fantastike naročito je
popularan upadljiv uvodni redak koji čitaoca neposredno suočava s nečim
neobičnim. Tako, na primjer, priča može započeti ovako:
Muškarac je bio u šestom mjesecu trudnoće, sa svojim nerođenim djetetom
ovješenim u prozirnoj materničnoj kesi na struku.

SIRIUS 131
 Moguće su dvije različite reakcije na ovakvu rečenicu. Prva od njih je
pomisao Ovo je besmisleno. Neću dalje čitati tu glupost. Druga je Da vidimo što se
tu događa ? Moram saznati što će se dalje zbiti. Ova dva pristupa dijele čitaoca
koji nikada neće imati sklonosti ka SF-u, od onog kojemu će SF pružiti užitak.
Jednog paradoks posve odbija; za drugoga on predstavlja izazov.
Poznavaoci znanstvene fantastike iz gornje rečenice odmah počinju izvoditi
zaključke. Oni će vjerojatno pretpostaviti da je čovjek u svakom drugom pogledu
običan, osim činjenice da očekuje dijete. Da li je podvrgnut nekom eksperimentu?
Ili je njegovo stanje uobičajeno? Ako se radi o ovom drugom, onda to implicira
postojanje društva u kojem je biološka znanost mnogo naprednija i u kojem su,
možda, reproduktivne uloge ravnopravne, ako ne i izmijenjene. Da li je maternična
kesa odvojiva, tako da je i majka i otac mogu nositi? Da li žene uopće postoje ili su
muškarci našli način da ih u potpunosti odstrane? Nude se različite mogućnosti.
Upadljivi uvodni reci se ponekad nazivaju »gramzljivci« (»grabbers«). Oni
mogu uspješno namamiti čitaoca, ali ih valja razborito koristiti, kako se ne bi
pretvorili u manirizam. I nikada se ne bi smjeli koristiti ako ne vode prema
propisno razrađenoj priči.
GLEDIŠTE
U suštini, gledište je oko i um kroz koji čitalac doživljava priču. Tri
najuobičajenija gledišta u beletristici su prvo lice jednine, treće lice jednine i
sveznajući pripovjedač.
— Stoj! — zapovjedih robotu, uvjerena da me on namjerava napasti. (Prvo
lice)
— Stoj! — ona zapovijedi robotu, uvjerena da je on namjerava napasti.
(Treće lice)
— Stoj! — ona zapovijedi robotu, uvjerena da je on namjerava napasti, iako
je on zapravo bio prijateljski raspoložen i pokušavao je upozoriti na drugog robota,
koji je puzao iza nje, s nakanom da ubije. (Sveznajući)
Pripovijedanje u prvom licu je kod pisaca omiljeno zbog neposrednosti.
Čitalac se lakše uvlači u priču, jer se može lakše identificirati sa Ja likom koji
pripovijeda Nedostaci ovoga su u tome što nijedan pothvat koji zapravo ne
uključuje Ja lik ne može biti izravno prikazan, te čitalac unaprijed zna da će Ja lik
preživjeti sve avanture koje ga očekuju. (Svaka priča u kojoj pripovijeda prvo lice,
a završava sa I ja sam onda umro je apsolutno besmislena ukoliko se ne nastavlja u
životu poslije smrti, što je doduše savršeno moguće u znanstveno-fantastićnoj
priči.)
Priče se najčešće pripovijedaju u trećem licu, uglavnom zato što ono autoru
dopušta fleksibilnost. Ovo ne mora biti opazivo na prvi pogled, jer treće lice,
naizgled, nudi sve nedostatke prvog lica, i samo neke njegove prednosti. Ali, priče
ispripovijedane u trećem licu su često rascijepljene između raznih likova,
dopuštajući piscu veću slobodu. Ova se dva gledišta, prvog i trećeg lica mogu,
također, i međusobno ispreplitati.
Kad se priču ispripovijeda iz više različitih gledišta njihova bi se izmjena
trebala u tekstu jasno označiti, možda ostavljajući jedan prazan redak. Čitaoci su
skloni uživjeti se u određeni prizor, putem lika koji se prvi ustanovi kao njihovo
oko i um, pa pisci moraju imati čvrst razlog za naglu promjenu pripovjedačkog
gledišta u sredini odlomka. Taj se postupak obično izbjegava jer može
dezorijentirati čitaoca i navesti ga na pomisao o autorovoj površnosti. (I u ovom
slučaju, međutim, najbolji pisci mogu uspješno kršiti pravila. U priči Fini
Fahrenheit (vidi SIRIUS br. 47) Alfred Bester piše o androidu s podijeljenom
ličnošću, namjerno nam dajući zamršeno pripovjedaćko gledište koje omogućava

SIRIUS 132
upadljiv uvodni redak: On ne zna koji sam od nas ja, ovih dana, ali oni znaju jedinu
istinu.
Gledišta sveznajućih pripovjedača su uglavnom ona autorova, bogoliko
prisustvo koje može otkriti sve i sva o priči, pa čak je i komentirati dok se ona
razvija. (U navedenom primjeru, izneseni su motivi sva tri lika) To ima svojih
privlačnih strana ali, radi se o slobodi koju pisac može lako zloupotrijebiti.
Dramska napetost se neutralizira ako je čitaocima previše rečeno, ili se, naprotiv,
oni mogu osjetiti izigranima ako se, u odsudnom trenutku, informacija uskraćuje.
Ili, pak, sveznalaštvo autorovog glasa može jednostavno iritirati. Sveznajući
pripovjedači najviše odgovaraju pričama pisanim u satiričkom ili humoristićkom
duhu. jer nameću od-ređenu distancu ili formalizam, u odnosu na događaje koji bi
mogli izgledati odviše apsurdni kad bi se iskazali kroz oči i um sudionika radnje.
PRIPOVJEDNI TOK
Pripovjedni tok je mjerilo za lakoću sa kojom se čitaoca vodi kroz priču. To
ne znači da bi priča trebala napredovati vrtoglavom brzinom ili da se čitalac
neprekidno smješta u prizore visoke drame. To, u osnovi, obuhvaća pridržavanje
zahtjeva priče uz najekonomićniju upotrebu riječi.
Ovo su dvije verzije istog odlomka.
1) Zvjezdani brod se, poput crne sjene, nazirao na pisti. Pista je bila bijela
traka i čovjek je napredovao njome, s pištoljem u ruci. Opazio je da su glavna
vrata broda otvorena. Oklijevao je, a onda se uspeo unutra. Pred njim se prostirao
hodnik. Krene duž njega i dođe do vratiju u dnu. Vrata se otvoriše kao par
metalnih kapaka. Soba iza njih je bila u mraku i sve je bilo tiho. Onda, iznenada,
soba zablješta svjetlom. Pred njim je stajala žena s pipcima koji su se uvijali na
njezinoj glavi. Prije nego se mogao pomaknuti, ona mu sitnim koracima priđe i
jednim pipkom mu istrgne pištolj iz ruke.
2) Zvjezdani brod se, poput crne sjene, nazirao na bijeloj traci piste. S
pištoljem u ruci, čovjek se primicao otvorenim glavnim vratima. Oklijevao je, a
onda se uspe unutra. Pred njim se prostirao hodnik. U njegovu dnu su se nalazila
vrata koje se otvoriše kao par metalnih kapaka. Soba iza njih bijaše mračna i tiha,
ali, onda, iznenada, zablješta svjetlom. Pred njim je stajala žena sa pipcima koji su
se uvijali na njezinoj glavi. Sitnim koracima mu priđe i jednim pipkom istrgne
pištolj iz njegove ruke.
Obje ove verzije su sablasne, a nijedna ne teži eleganciji, niti istančanosti. Ali
druga ima bolji pripovjedni tok od prve. Tečnije se čita i djeluje nešto manje
ukočeno. Smisao prvog odlomka je u On je učinio ovo i onda se dogodilo ovo,
sugerirajući nam da piščevo oko—kamera neumorno opisuje jednu po jednu stvar.
Drugi odlomak nam prenosi Dok je on radio ovo, dogodilo se ovo, bolje stapajući
akciju i događaj i dopuštajući piscu da izbjegne ponavljanje riječi kao što su vrata i
soba i da se oslobodi suvišnih fraza poput Pođe duž hodnika i Prije nego se mogao
pomaknuti, jer je sve to učinjeno unutar onog što se događa. Opis je prisnije vezan
uz samu akciju.
TKIVO
Tipična priča se sastoji od opisa, dijaloga, akcije, refleksije i ekspozicije. Ovi
dijelovi će redom odlučivati o pripovjednom tkivu — koliko živopisno i s koliko
raznolikosti će pred čitaocem oživjeti svijet priče.
Opis može obuhvaćati detaljan prikaz terena neke planete, jednako kao i
usputnu primjedbu o liku koji ima krokodilsku kožu. To obično doprinosi gustoći i
zanimljivosti priče, usađujući je na određeno mjesto ili olakšavajući čitaocima
predočavanje likova i onoga što im se događa. Naročito značajka nekih vrsta
znanstvene fantastike je u tome da ne mogu uvijek crpsti građu iz standardnih slika

SIRIUS 133
i tako se pomagati pri ovom postupku predočavanja. Rečenica Izašao je iz Rolls-
Roycea i ušao u katedralu, većini čitalaca (ili barem čitaocima sa Zapada) će
neposredno nametnuti određene slike, dok Izašao je iz Q-8 lebdjelice i ušao u
Zgradu Svetosti ne mora izazvati nikakve jasne slike u umu. Ali. razlika je više
prividna nego stvarna. Čitaoci SF-a će biti upoznati s idejom lebdjelice i razumijet
će da je Zgrada Svetosti žargon za neku vrstu vjerske ustanove. Naravno, svaki
čitalac ih može predočiti na različite načine, ali će se, na isti način, iako u manjoj
mjeri, čitaoci susresti i sa Rolls-Royceom i katedralom, zamišljajući različite
modele i boje automobila i različite stilove u arhitekturi građevine. Ćak i tada,
autorova je obaveza da uloži više truda u opisivanje takvih potankosti, ukoliko se
zahtijevaju određene slike.
Žargon je skraćeni oblik opisa koji kao popratnu pojavu može unositi
promjene u jeziku budućnosti ili na drugim svjetovima. Njegova se opisna
vrijednost često oslanja na upućenost, pa otuda proizlazi činjenica da se on ne mora
objašnjavati (zvjezdani brod i android su dva takva primjera); ili je značenje
nepoznate riječi shvatljivo iz konteksta. Neke tipične kovanice su conapt, kojom
Phillip K. Dick označava stan u velikoj zgradi; waldo, koju Robert Heinlein koristi
govoreći o sredstvu za jačanje ljudske muskulature; ansible Ursule Le Guin je
trenutačno komunikacijsko sredstvo. Pisci mogu izmisliti žargon koji odgovara
njihovim namjerama, ali se on mora koristiti razborito i, općenito govoreći, bolje je
da izmišljena riječ sama nagovješta svoje značenje, nego da zahtijeva detaljno
objašnjenje.
Dijalog ćemo sveobuhvatnije razmotriti u slijedećem poglavlju. U odnosu na
tkivo priče, dijalog je, razumljivo, protuteža svim drugim elementima priče,
uvelike i zato što razbija tekst na odlomke. Osim što pomaže pri oživljavanju
likova, on također, u probavljivim količinama, prenosi i informacije. Ali pisci ne
smiju pasti u iskušenje da im dijalog vodi cijelu priču, jer bi živopisnost opisa i
nedokučivost mašte, u tom slučaju, mogli biti žrtvovani, da bi se priča čitala poput
dotjerane verzije glumačke knjige snimanja.
Akcija uključuje svemirsku bitku između flota zvjezdanih brodova, jednako
kao i nečiji ulazak na vrata. To je sredstvo pomoću kojeg se priča ne samo razvija,
već se i šire njeni horizonti, odvodeći čitaoce na različita mjesta u tom fiktivnom
svijetu i pokazujući im njegove znamenitosti. Neki pisci daju prednost akciji iz
istog razloga iz kojeg drugi odobravaju puno dijaloga; tako je lakše pisati i zanijeti
čitaoca. Iako je, na taj način, teško pisati dobro. Postepeno pripovijedanje može
izazvati shematsko i jednolično doživljavanje teksta, dok odlomak, nabacan
isključivo u glavnim crtama, ne uspijeva uvijek ispravno usmjeriti čitaoca, pa ono
što se događa postaje zamršeno i teško predoćljivo.
Refleksija: refleksivni odlomci su sredstvo pomoću kojeg ulazimo u misaoni
svijet likova. Pošto su akcija, govor i misao tri glavna načina na koja se likovi u
priči izjašnjavaju, refleksija će obavezno doprinijeti bogatstvu priče, ukoliko se ne
sastoji samo od sažetog ponavljanja radnje. Ona također može pospješiti i
istančanost i složenost priče, kao na primjer, kad se razmišljanja lika o onome što
se događa na kraju pokažu kao neispravna i zavaravajuća. Ona doprinosi i ritmu
priče. time što usporava pripovijedanje nakon burnog razdoblja akcije, ili povećava
napetost prije nego će se nešto dogoditi. Previše refleksije će zakočiti radnju, ali
ako je ima premalo, priča će biti plitka. Proza nam može pokazati misli svojih
likova sa takvom elastićnošću i raznolikošću koja se ne može pronaći ni u kojem
drugom narativnom žanru, i ova se prednost ne smije zanemariti.
Ekspozicija ima za svoj cilj, a u čitaočevu korist, prenošenje popratnih
informacija koje su neophodne da bi se priča smjestila u prostor i vrijeme. Tipično

SIRIUS 134
za SF, to znači neka objašnjenja o nastanku svijeta priče. Najbolji pisci će takve
podatke neprimjetno utkati u tok pripovijedanja, ali to je, vrlo često, teško postići u
SF-u, jer on po svojoj prirodi teži da se bavi izmišljenim svjetovima. Povijesni
romanopisac koji je smjestio svoju radnju u elizabetinsku Englesku, pretpostavlja
da moguće čitateljstvo ima određeno znanje o tom periodu ili da to može negdje
drugdje provjeriti. Ali pisac znanstvene fantastike koji nas vodi na zemlju daleke
budućnosti ili na neki drugi planet, ne može polaziti od takvih pretpostavki. Odmah
se suočava s problemom kako objasniti nastanak svijeta priče.
Novi autori imaju naročitu sklonost ka odabiru »ekspozicijske gromade« —
kad se velika količina popratnih informacija ubacuje u priču kao neprobavljiva
gromada. Tako se događa da bezbrižno čitamo kad odjednom nailazimo na
odlomak koji počinje ovako: Profesor Prendergast je izumio foton-frakcionator u
ljeto 2020. Slijedi par odlomaka o tome kako je profesorov izum doveo do
naseljavanja drugih svjetova, neograničenih energetskih zaliha, lijeka za nožne
nokte koji rastu prema unutra ili bilo čega drugog što je autor poželio. Za to
vrijeme, radnja se na temelju toga može zaustaviti.
Pisci to mogu izvesti i sa više domišljatosti. Odluče, »prenijet ću to u obliku
dijaloga«. To dovodi do Kao što znate sindroma, našto će jedan lik reći nešto poput
Svjesni ste, naravno, da je profesor Prendergast izumio foton-frakcionator, a drugi
će lik odgovoriti Ah, da to je bilo u ljeto 2020, zar ne? I onda će nastaviti s
izmjenjivanjem činjenica koje su im već poznate, s prozaičnim ciljem da se čitaocu
prenesu informacije.
U idealnom slučaju, bilo bi najbolje da u priči uopće nema ekspozicije ili
bolje, vidljive ekspozicije. Sve potrebne informacije bi trebale spontano izranjati iz
samog toka priče; ukoliko to nije moguće, ona bi se trebala tako vješto prikriti da
čitalac jedva osjeti kako ga nasilno kljukaju podacima. Vrijedi zapamtiti da
namjerno uskraćivanje informacije može biti vrlo primamljivo. Ako se to
sistematski radi, ono će samo iritirati čitaoca, ali, razborito korištenje metode malo
silom-malo milom, prisilit će čitaoca da nastavi s čitanjem kako bi otkrio što se tu
točno događa.
ŽIVOPISNOST
Živopisnim pisanjem se stvara snažan doživljaj fiktivnog svijeta u čitaočevoj
mašti. Sposobnost predočavanja određenog prizora je, u ovom pogledu, možda
najvažnija piščeva odlika, iako ne i jedina. No, vratimo se odlomku o zvjezdanom
brodu i ženi-meduzi, i pokušajmo ga učiniti još živopisnijim:
Zvjezdani brod je kao orijaška tarantula čučao na bijeloj traci piste. S
pištoljem u ruci, čovjek se približavao crvenkastom, jajolikom glavnom otvoru.
Oklijevao je, a onda se uspe unutra. Pred njim se prostirao mutno osvijetljen
hodnik, u kojem su se čuli samo njegovi oprezni koraci na golom, metalnom podu.
Ovo mora da je zamka, pomisli. U dnu hodnika, otškrinuše se vrata poput para
pozlaćenih kapaka. On umalo ispusti pištolj od iznenađenja. Soba, s druge strane,
bijaše tiha i mračna, ali je iz nje dopirao odvratan smrad trulog mesa, smrad tako
jak da ga je maltene mogao i okusiti. Zablješta magnezijsko svjetlo. Potom
zvižduci. Iznutra mu se, sitnim koracima, približavala žena, s glavom prepunom
uvijajućih pipaka. Oni ga, hladni i mokri, pljesnuše po licu i on osjeti kako mu je
pištolj istrgnut iz ruke.
Ako ništa drugo, ovo je još sablasniji odlomak i neki možda više vole
milosrdnu kratkoću njegovog prethodnika. Ali ovo je ipak živopisnije i to ne samo
zbog dodatnih pridjeva i opisa. U prvom retku, na primjer, čučao je kao orijaška
tarantula, je puno određenija slika od nazirao se poput crne sjene (druga je stvar da
li je i istančanija). Slično tome par pozlaćenih kapaka je u opisnom smislu

SIRIUS 135
preciznije od par metalnih kapaka, jer opisuje boju, jednako kao i metaličnost. Još
je važnije da mi više ne, samo, gledamo prizor »očima« čovjeka, već imamo
pristup i do njegovih misli, čujemo zvukove, mirišemo i kušamo ogavne isparine
stvorenja, osjećamo njegove pipke na čovjekovom licu. U ranijoj verziji sve je bilo
prilično loše prikazano, dajući prozi dokumentaristički ton. Nova verzija je još
uvijek neobrađena i jeftino senzacionalistička, ali se barem pisac više potrudio da
oživi prizor.
Izazov svim osjetilima — vida, sluha, dodira, mirisa i okusa — nesumnjivo
doprinosi živopisnosti i ponekad je preporučljivo da se u svakom prizoru djeluje
barem na troje od ovih osjetila. Ali opet, previše studiozna primjena ovog, kao i
bilo kojeg drugog pravila pisanja, mogla bi zatomiti spontanost. Ako su pisci u
potpunosti zaokupljeni svojim sirovim materijalom, tada živopisnost i kvaliteta
tkiva priće moraju izaći na vidjelo sami od sebe.
STIL
Glavnina znanstvene fantastike je ispripovijedana izravno, jer se
eksperimentalni pripovijedaćki stilovi ne mogu uvijek uspješno ispreplesti s
čudnovatim ambijentima ili likovima. Iznimke su obično priče koje se bave drugim
stanjima svijesti (vidi prijašnje tekstove), u kojima se koristi fragmentarno
pripovijedanje, nižu nepovezani prizori ili slike, obustavlja normalna logika ili se
percepcije iskrivljuju u svrhu nametanja novih mentalnih horizonata. Pogledajte,
na primjer, zgusnute romane J. G. Ballarda, poput »Izložba strahote« ili »Bosonog
u glavi« Briana Aldissa.
Kao po pravilu, što je čudnovatiji sadržaj priče, tim je ona ispripovijedana na
tradicionalniji način. Isto tako bi bilo dobro da pisci upamte često citiranu
primjedbu C. S. Lewisa o »Gulliverovim putovanjima« i »Alisi u zemlji čudesa«:
Gulliver je običan mali čovjek, a Alisa je obična mala djevojčica. Onaj tko kaže da
se čudne stvari dešavaju čudnim ljudima, i sam je odviše čudak. Drugim riječima,
čuvajte se rizika da vam se bizarni likovi suočavaju s jednako bizarnim
avanturama. Nema sumnje da to može funkcionirati, ali čitaocima je potreban neki
stupanj bliskosti, sa kojeg se mogu otisnuti u priču; tek će potom biti pripravni da
se dive njenim čudesima.
Stil svakog pisca je jedinstven, jer obuhvaća ne samo izbor vokabulara i
fraza, već i način na koji pisac zamišlja. Ono što vidi duh, utjecat će na izbor riječi
koje će to prikazati. Ili obrnuto, precizan odabir rijeci odredit će slike koje će se
proizvesti u duhu.
Stil mora biti prirodan i neusiljen, inače poput magle zakrije prozor
pripovijedanja i zakloni čitaocu pogled u priču. To ne znači da stil mora biti
jednostavan do točke neopazivosti, već samo da mora skretati pažnju na ono što se
u prići događa, a ne na samoga sebe. Neki pisci imaju naročito osebujne stilove
koje mladi pisci vole imitirati — izlažući se opasnosti. Puno je bolje osloniti se na
vlastitu maštu i sposobnost izražavanja.
Detaljno razmatranje stila nije predmet ove knjige, ali valja napomenuti
nekoliko temeljnih pojmova. Variranjem duljine rečenica prevladava se
monotonija, dok se oštroumnom upotrebom poredbe i metafore može unijeti
šarolikost u bezbojan odlomak. (Ali nemojte pretjerivati ni u tome. Ništa ne
odvlači pažnju čitaoca više od pretjerano metaforičnog stila, u kojem se stvari
neprekidno porede s nečim drugim.) Uputno je dobro ovladati pravilima gramatike
i interpunkcije — naročito ako ih namjeravate prekršiti iz nekog dramaturškog
razloga. Istina je da su jezik i njegova upotreba stalno podvrgnuti procesu
promjena, ali dobra gramatika podrazumijeva jasnoću i preciznost izraza, a dobra
interpunkcija naglašava prirodni ritam vaše proze i doprinosi čitljivosti.

SIRIUS 136
 O ČITLJIVOSTI
Na kraju krajeva, krajnji je motiv svakog pisca da čitalac stalno okreće novu
stranicu. Ovo valja uvijek imati na umu, bilo da stvarate lako štivo ili duboko
proživljeno djelo ambicioznog zahvata. Težite čitljivosti, čak iako pišete priču
isključivo za samoga sebe. Zamislite suosjećajnog, ali kritički nastrojenog čittaoca
koji bi vam iskreno iznio svoje mišljenje o onome što pišete. Da li je vaša polazna
pretpostavka zanimljiva? Da li je priča dobro organizirana? Živopisna?
Dramatična? Dobro napisana? Da li se u nju može povjerovati?
Čitljivost ne zahtijeva da se u priču natrpa grozničava akcija ili sukobi
nabijeni jakim emocijama. Ovo može biti od značaja, ali najbolji pisci znaju kako
mijenjati raspoloženje i ritam, a da pritom uspijevaju održati interes čitalaca. U
znanstvenoj fantastici, temeljni izazov je najčešće upućen čitaočevom osjećaju
čuđenja, osjećaju da će se suočiti sa nečim novim i neočekivanim, ali samo to neće
biti dostatno. Kroz cijelu priču se moraju poticati inteligencija i emocije čitalaca;
treba postojati neprekidan osjećaj kretanja, bilo fizičkog ili psihičkog.
Čitalac nudi priči svoje vrijeme i pažnju i piščev je zadatak da sve to ne
potrati uludo.
_____________________________________
1. U ovoj knjizi »priča« općenito označava književno djelo bilo koje dužine
kraće od romana, uključujući i sam roman! Samo se u ovom eseju termin »priče«
koristi u Forsterovom značenju. 2. Izvorni naslov ovog poglavlja glasi »Plot and
Narrative«, s tim što riječ »plot« ima više različitih značenja. U ovom konkretnom
slučaju, autor očito misli na jedno od tih značenja koje se razlikuje od našeg
prijevoda, a to je »spletka, tj. urota ili zavjera«. Dok smo se mi, za potrebe ovog
poglavlja morali držati značenja »radnja«.
Preveli Melita Bačić i Ivan Bilosnić Objavljeno posredstvom GPA, München

Leroy W. Dubeck, profesor fizike na sveučilištu Temple i

Suzanne E. Moshier, profesorica biologije na Sveučilištu
Nebraska, uz suradnju Judith E. Boss, izradili su programa i
skripta za kolegij koji uz pomoć SF-filmova uvodi studente u
izučavanje znanosti. Na 185 stranica skripti -Science in
Cinema-. TeachingScience Fact Through SF Films', u izdanju
Columbia Teachers College Press, kroz deset se filmova
(Forbidden Planet; The Andromeda Strain; Thern; The Day of
Triffids; Destination Moon. When Worlds Collide, itd)
studentima objašnjavaju znanstveni problemi opisani u
filmovima. Eksperimentalni rad s 398 studenata pokazuje da su
na ovaj način mnogo brže shvatili probleme.

SIRIUS 137

Pročitali smo za vas
Pet
svjetova
Game
Porast ponude SF romana u zadnjih
nekoliko godina omogućuje, a avanturistički roman: može pružiti par
ekonomske prilike prisiljavaju YU SF
fana da ćini nešto na što nije navikao
da bira. U tom kontekstu recenzije u
Siriusu imaju i važnu ulogu vodica
kroz tržište. Stoga slijede recenzije pet
SF romana objavljenih u možda
najelitnijoj ediciji »MladostiGami. To
su Ponos Chanura Čaj sa crnim
zmajem, Anubisova vrata, Sudar i
Serenissima.
C. J. Cherryh: »Ponos Chanura«
(The Priđe of Chanur, 1981).
Ponos Chanura mogao bi biti nazvan
space-operom da se taj izraz nije toliko
kompromitirao te trenutno asocira na
stereotipne likove, naivno-glupavu
radnju, potcjenjivaćki odnos prema
ćitaocu itd.
To je avanturistički roman radnja
kojeg se odvija u svemiru, u
svemirskim stanicama i na egzotičnim
planetima, koji sadržava više vrsta
vanzemaljaca i malo meduzvjezdanog
prepucavanja.
Na svemirski brod »Ponos Chanura
utrčava inteligentno biće vrste dotad
nepoznate vrstama Kompakta
(udruženje sedam inteligentnih vrsta).
To biće (čovjek) ganjaju Kifovi (zli
momci), a Pvanfar Chanur, vrste Hani,
kapetanica »Ponosa Chanura« (dežurni
heroj), ne da ga, iz principa Tako
počinje lovica koja traje sve do
hepienda.
Laganim, nepretencioznim stilom
Cherryhova je napisala roman brzog
ritma i bez zastoja tako da više djeluje
kao malo duža priča nego kao roman.
Unutra je i jedna neobičnost u
okvirima američke space-opere od
Burroughsa i Heinleina naovamo:
Glavna junačina nije izložbeni
primjerak vrste homo sapiens muškog
spola koji će pokazati cijelom svemiru
kakvi smo mi ljudi frajeri. Umjesto
toga, glavni lik je vanzemaljka i kroz
njene oči promatramo čovjeka u ulozi
egzotičnog divljaka (i to prilično
uvjerljivog).
Ukupan rezultat je neobičan
sati zabave, ali garantirano ga nećete
sanjati.
Inače Ponos Chanura je prvi roman
serije koja u SAD uživa veliku
popularnost. Svemir u kojem se radnja
odvija je podrobnije opisan u članku
»Vrste i svijetovi Kompakta«
objavljenom u Siriusu 132.
Ft. A. Macavoy: »Čaj sa crnim
zmajem« (Tea vvith the Black
Dragon, 1983).
Martha Macnamara, ekscentrična
starica, dolazi u Los Angeles na poziv
svoje kćerke koja ima problema.
Kćerka joj je nestala, a ona upoznaje
ekscentričnog postarijeg Azijata s
kojim se sprijateljuje i koji se
obavezuje da će joj pomoći u potrazi. I
tako su oni tražili, našli i sredili lopove
dok čitalac pokušava otkriti zašto je to
SF. Jer nije! To je krimić. I to loš.
Unutra ima kompjuterska krađa što
roman ne čini SF-om, tim više što bi ta
krađa mogla mirne duše biti oružana
pljačka banke, a da se u romanu ništa
ne bi promijenilo.
Naime, nema uzbudljivosti vezane uz
kradu kao u npr. »Kako smo popalili
Kromu«, a i lopovi se ponašaju kao
tipične staromodne barabe ne ubijaju
SIRIUS 138
softwareom nego vatrenim oružjem.
Ili bi roman trebao biti SF zbog tog
ekscentričnog Azijca koji u slobodno
vrijeme priča naokolo kako je on
nekada bio crni zmaj, čini se da u to
vjeruje a što je najgore, čini se da i
Roberta u to vjeruje. Otkad su
shizofrenićari tako uvjerljivi. Netko
umisli da je Napoleon, a ovaj je
umislio da je bio zmaj. Da je raširio
krila i podrignuo vatru na sredini
romana još bismo mu i povjerovali.
Dakle u romanu nema SF-a, a i ono
malo krimića što ima je prilično naivno
i neuvjerljivo. Zapravo, kad bolje
pogledamo, u romanu nema ničega
osim malo dobrog (čitljivog) pisanja i
dva zanimljiva lika (to su oni
eskcentrićni, naravno). Roman kao
mala Flobertina vježba u pisanju koju
je odlučila napraviti prije nego počne s
onim pravim. Nejasno je zašto je ta
vježba objavljena Enigma je kako je
uspjela dobiti »Campbellovu nagradu«
za najboljeg mladog pisca. Može se
shvatiti zašto ju je Čama objavila, ali o
tome malo kasnije.
Tim Powers: »Anubisova vrata«
(The Anubis Gates, 1083).
U priči Putem niz brijeg (Sirius 133)
Povvers je pokazao da iz tako požute
teme kao što je reinkarnacija zna
napraviti vrlo lijepu i zabavnu priču. U
Anubisovim vratima čini više od toga:
i par poznatih ideja čini remek djelo.
Anubisova vrata su tako zabavna da
predstavljaju novu definiciju pojma
-zabava«, tako su bogata da se čini
nevjerojatnim da je sve to moglo stati u
jedan roman, obiluju obratima kao
malo koji roman, a ti obrati su tako
iznenađujući i tako zadivljujući da se
morate nasmijati od užitka. Obrat na
kraju prvog djela je, iako poznata ideja,
jedan od najnevjerojatnijih na koje sam
ikada naišao, a onaj na kraju romana je
još jedan razlog zašto je ovaj roman
više od izvrsnog zašto je remek djelo.
Anubisova vrata su jedan od onih
romana zbog kojih se isplati
neprospavana noć, jedan od onih
romana koje ne treba čitati u prisustvu
drugih jer će vas čudno gledati kad
počnete urlikati od smijeha, jedan od
onih romana za koje je prava šteta što
su kraći od pet hiljada stranica.
Neću vam kvariti užitak
prepričavanjem sadržaja. Umjesto toga
spomenut ću likove koji se pojavljuju:
sredovječni profesor engleske
književnosti, ludi naučnik bolestan od
neizlječive bolesti koji bi da zavlada
svijetom, nekoliko ekscentričnih
milijunaša egipatski čarobnjaci
polumitski pjesnik i još par stvarnih
Coleridge i Lord Byron djevojka
preobučena u mladića koja lovi
stvorenje odgovorno za smrt njenog
vjerenika pripadnici londonskog
prosjačkog i podzemnog svijeta,
antimagijska policija, umjetno stvorene
nakaze, poneki klon i serijski ubojica
prema kojem je Džek Trbosjek
nestaško' Još kao zanimljivost: U
Londonu s početka 19. stoljeća je neko
vrijeme živio Humphrey Bogart,
otprilike istovremeno kada su Lordu
Byronu ispirali mozak i programirali
ga da ubije kralja Georga! Ako vas ovo
nije srušilo sa stolice onda se ne trebate
bojati ničeg manjeg od kalibra za
slonove.
Anubisova vrata su dobila »Dickovu
nagradu« i to nam otkriva kriterij po
kojem je Gama birala romane: Sva tri
su novi, djela nama manje poznatih
pisaca , i dva su nagrađena dok je treći
postigao veliku popularnost. Kriteriju
se nema što prigovoriti, naprotiv iako
bi bilo bolje da se ne vjeruje sasvim
američkom ukusu.
James Granam Ballard: »Sudar«
(Crash, 1973).
Rekao bih da je Sudar jedno od
najšokantnijih djela ikada napisanih,
gotovo na nivou Porijekla vrsta i
Sotonskih stihova. Kada je netko djelo
šokantno? Onda kada se i onoliko
koliko se suprotstavlja nekim
općeprihvaćenim a ljudima važnim
vjerovanjima. Porijeklo vrsta je kidalo
na komadiće vjerovanje ljudi u božju
SIRIUS 139
zaslugu stvaranja života. Sudar
sistematski mlati na 180 stranica naš
moralizam.
A nemojmo se zavaravati moralizam
je u današnjem svijetu vrlo jak,
seksualna revolucija šezdesetih ga je
samo naćela. Da nije tako ne bi u
Americi cenzurirali filmove na javnim
kanalima, ne bi u Evropi zabranjivali
film u kojem Isus mašta kako vodi
ljubav, ne bi se JRT toliko ustručavala
da pusti porniće.
Što toSuđarćini posebnim? Slijedeća
tri razloga: 1. Sudar nije konfekcijska
pornografija (nizanje snošajeva). sudar
je studija ljudske seksualnosti. U
Sudaru likovi nisu samo seksualni
predmeti, oni su živi, stvarni ljudi. 2.
Sudar se ne bavi dobrim, starim
seksom on se bavi perverzijom. Ali on
se ne bavi ni simpatičnom
perverzijicom kao što je voajerizam, ni
manje simpatičnom, ali stvarnom i
ljudskom perverzijom kao što je
homoseksualizam — on se bavi
jednom hladnom, bolesnom,
neljudskom perverzijom. 3. Sudar se ne
može ni ignorirati kao konfekcijska
pornografija. On je literarno djelo koje
je sasvim slučajno, zbog teme kojom se
bavi, ispalo pornografskim. Ni Ballard
nije pisac koji se može ignorirati; on je
vrlo cijenjen pisac, ne samo u SF
krugovima nego i u mainstreamu i to i
kod kritike i kod publike.
Ne znam na kakav je prijem Sudar
naišao vani, ali kod nas je prošao bez
riječi komentara što navodi na
neobičnu pomisao da
jugomoralizatorski lobi (a taj postoji
što se može zaključiti po npr. onim
malim patetičnim naljepnicama na
temu abortusa) ne čita knjige.
Jednom rečenicom: Sudar je
seksualno-tehnološki fetišizam
sadomazohizam i još pokoja
perverzijica
Opširnije: Sudar analizira sve vidove
seksualnih odnosa čovjeka i fenomenu
automobila, ili šire, čovjeka i tehnike.
U tom kontekstu sudar je analogan
snošaju, a smrt u sudaru konačnom,
savršenom orgazmu. Zavijenost lima
automobila se uspoređuje sa ženskim
oblinama, a autoistovremeno s penisom
i maternicom. Svaki dio automobila se
pažljivo proučava uz spekuliranje
kakve bi sve ozljede, kojim dijelovima
tijela i pod kakvim okolnostima taj dio
mogao nanijeti. Jer rane su ono što se
traži; iako seksualni odnos čovjeka i
automobila počinje već kod snošaja
dvoje ljudi u parkiranom, ili. još bolje,
autu u pokretu, ipak je »pravi seks« tek
kada automobil prodire u ljudsko tijelo
ostavljajući svoj trag u njemu, i sam
birajući iskrivljen u procesu, da bi
prelomljeni i izgrebani lim sačuvao
sjećanje na čin.
Zanimljiv detalj je da likovi u
romanu imaju i svoje seksualne
fantazije: Oni maštaju o načinima na
koje bi razne slavne ličnosti mogle
poginuti u sudarima (proučavaju smrti
Jamesa Deana i Alberta Camusa), a
kod jednog od njih maštanje o sudaru s
Elizabethom Tavlor u kojem će
poginuti postaje plan koji mu se na
kraju i ostvaruje.
Kako ocijeniti Sudar?
Besprijekorno je napisan Ballard je
predobar pisac da bi mu se mogla
zamjeriti neka stilska ili kompozicijska
greška. Dakle roman je onoliko dobar
koliko mu je dobar sadržaj. A, kao što
ste pročitali, sadržaj Sudara je u
najmanju ruku kontroverzan, što znači
da će kod raznih ljudi pobuditi razne
reakcije. Jedna će biti priznavanje
romana kao vrijednog i uznemirujućeg
pogleda na fenomen koji je napredak
tehnike donio čovjeku kao nusprodukt.
Druga — negiranje romana kao
gadarije. A ukoliko vas roman ne
odbije, ne fascinira, ili ne ispuni
grozom (jer negdje u opisu ove
opsesije krije se opis alijenacije i vizija
distopije kakvu niste očekivali, još
strasnije jer se osniva na stvarnom
današnjice —
automobilskom erotizmu; a sjetite se
da je jedna od svakodnevno
SIRIUS 140
upotrelbjavanih žargonskih riječi za
»sastanak« upravo »sudar«), ukoliko
vas njegova šokantnost ne šokira, a
njegove implikacije ostavljaju
ravnodušnim, onda bi ono što će ostati
moglo biti dosada
U svakom slučaju. Sudaru se, zbog
hrabrosti i originalnosti, zbog
kontroverzne i šokantne teme
dojmljivo obrađene, mora odati
priznanje.
Ukoliko se nekome učini da Sudar
nije SF, podsjetit ću ga da je netko
prije dosta vremena SF definirao kao
prućavanje promjena koje u društvo
unosi napredak nauke i tehnike, a
Sudar je upravo to. Što pokazuje da je
SF bliži stvarnosti nego što smo to
spremni vjerovati. Suočimo se s tim,
ljudi, živimo u naučno-fantastičnom
svijetu.
Erica Jong: »Serenissima«
(Serenissima, 1987).
Glumica dovoljno stara da skriva
godine dolazi u Veneciju da snimi film.
Venecija je, inače, njen omiljeni grad,
a Shakespeare je njen najdraži pjesnik,
pa se, budući da nema što raditi
(snimanje filma je odgođeno), vrati
kroz vrijeme, sretne svog najdražeg
pjesnika i s njime se malo ljubaka prije
nego što se vrati u sadašnjost.
Tehnički, roman je SF, ali duhom
nije, jer taj put kroz vrijeme previše liči
na fantaziranje jedne frustrirane žene
(što se babi htilo....), a potpuno mu
nedostaje zaćudnost koju bi kao SF
roman morao imati.
Pola romana je usputno, ne posebno
dojmljivo, meditiranje glumice, koja
skriva svoje godine, o nepravdama
koje su joj se u životu dogodile i o
greškama koje je učinila Druga
polovica je neuspjela imitacija
avanture. Zajedno se ne nadopunjavaju
nego čine bezvezan roman. Ljubitelju
pisanja Erice Jong bi možda i mogao
biti interesantan, ljubitelju SF-a neće
biti.
Kakvo god bilo, ovo djelo nameće
pitanje s dva moguća odgovora a oba
su ugodna ljubitelju SF-a Pitanje: Zašto
popularni mainstream autor kao što je
Erica Jong piše SF roman? Odgovori:
a) Zato što je to ekonomski isplativo;
b) Zato što je SF već toliko dio opće
kulture da i non-SF autori počinju
koristiti njegove motive bez pardona.
Za kraj treba spomenuti korektne
prijevode Dane Frišić (Ponos
Chanura), Zlate Kipćić (Čaj sa crnim
zmajem). Predraga Raosa (Anubisova
vrata: Sudar) i Maje Zaninović
(Serenissima) i priču o ilustracijama
Prića o ilustracijama: U vrijeme kada
su prve tri knjige ove recenzije
najavljivane (trebale su se pojaviti u
emisiji Delti i šteta je što nisu jer je ova
formatom, koricama a vjerojatno bi
bila i cijenom, bolja od Game),
reklamirane su divnim ilustracijama
Igora Kordeja Kada su izašle, umjesto
Kordejeve umjetnosti, na koricama
Chanura je bila žena s bradom, a na
koricama Čaja kolaž koji na natječaju
Sferakonskih pionira ne bi ušao u užu
konkurenciju. Bio je to »blistav« potez
koji je jednako doprineo umjetničkom
dojmu romana kao i njihovoj prodaji.
Pokušavam biti sarkastičan zato što
nemam toliko pljuvačke koliko mi
treba da ih zbog toga popljujem. No,
važno je da uče na greškama pa su
Anubisova vrata izašla s Kordejevom
ilustracijom.
Posebno treba naglasiti ilustraciju
Sudara (također Kordejevu) koja je
briljantan likovni prikaz romana. Ne
mogu a da se ne upitam kako su se
ljudskost i tehnika podijelili ispod
pokrivača. I koja je verzija gora.
Goran Konvični
SIRIUS 141

• Amerika je nedavno skromno
proslavila 50 godina od izuma džepne
knjige. Svi ste vi bar jednom držali u
rukama malu šarenu knjižicu koja
gotovo da stane na dlan ruke, a tako se
spretno da smjestiti u stražnji džep od
traperica (ako nije baš jako debela) ili
unutrašnji džep kaputa; knjigu koju
nije teško nositi, a tako zgodno dode
pri čekanju u redu u banci, kod
doktora, u vlaku ili tramvaju; ukratko,
na svim mjestima gdje se od vas traži
beskrajno strpljenje. Prvi paperback
(doslovno: papirni uvez ili papirnate
korice) izumljen je još 1777. ali se u
formi u kojoj ga mi poznajemo u
Americi pojavio 1939. g. u izdanju
prikladno nazvane kuće Pocket Books,
koja i danas postoji (edicija 77mescape
prije, a Baen Books danas, objavljuje
SF u okviru Pocket Books). Prvi
džepnjak koštao je 25 centi, danas stoji
oko 5 USD. Iz toga se samo vidi koliko
smo mi ispred Amera, njima treba
pedeset godina da dvadeset puta povise
cijene, mi to uradimo za godinu dana.
• U povodu jubileja Publisher's Weekly
je složio listu najbolje prodavanih
džepnjaka svih vremena. Lista je
posebno interesantna za nas, ljubitelje i
ljubiteljice SF-a. Od svih knjiga koje
su prodane u tiražama većim od 10
milijuna primjeraka ima samo pet
romana, ostalo su priručnici i rječnici
(Spockov priručnik za bebe je
najprodavaniji džepnjak sa 25 miliona
kopija). Od tih pet romana četiri
pripadaju SF i fantasv žanru. Hoće li
vas iznenaditi ako kažem da je Hobbit
najprodavaniji roman s 15 milijuna
kopija, Orwellova 1984 druga sa 13,
Exorcist treći sa 125 milijuna. Jedino
se Colleen McCullough umiješala sa
Umirućim pticama kao ne SF roman,
jer odmah iza je još jedan Orwell:
Životinjska farma. Gospodar prstena je
malo niže na ljestvici, izdan u tri dijela
sa po 75 milijuna u prosjeku. Jedina
dva romana iz osamdesetih godina na
listi su Princeza Daisy Judith Krantz i
Stephen King sa The Štand. King ima
još dva ranija romana na listi,
Isijavanje (»Shining«) i Salem's Lot,
sve u kategoriji iznad 5 milijuna
kopija.
• Publisher's Weekly objavio je
rezultate prošlogodišnje prodaje na
američkom tržištu. Od SF knjiga malo
ih je postiglo zavidne tiraže. Anne
McCaffrey sa Zorom Zmajeva postigla
je najveći tiraž i zauzela 29 mjesto u
apsolutnom poretku. Tiraže iznad
milijun primjeraka u džepnom izdanju
postigli su pisci izvan SF kruga:
nedavno preminula V. C. Andrews,
Stephen King s ukupnim skorom od
10.3 milijuna prodanih primjeraka i
ukupno četiri naslova, Louis L'Amour
(čija mi se Haunted Mesa western —
horror-fantasy uopće nije dopala),
Dean Koontz, bivši SF pisac koji se s
uspjehom prebacio na horror i postiže
zavidne rezultate (njegov zadnji roman
Munja upravo je prošlog tjedna izbio
na prvo mjesto top liste »PW« — a).
Tu su još i Coleean McCullogh sa
Gospođama iz Missalonghija koju
možete kupiti i kod nas, kao i Priču
pomoćnice Margaret Atvvood i Parfem
Suskinda. Igra prokletstva Clive
Barkera, Sfera Michaela Crichtona,
Willow Waylanda Dreva i jedan od
Hubbardovih romana su ostali naslovi
na listi. Asimov, Clarke i ostali su
ispod crte od milijun primjeraka.
• Business Week je objavio veliki
članak o Stevenu Spielbergu povodom
premijere trećeg dijela Indiane Jonesa.
Kako ste obaviješteni iz drugih izvora,
SIRIUS 142
film obara sve rekorde gledanosti.
Spielberg koji je prošle godine odbio
režirati Rain Man sada radi svoj novi
projekt: Always (Uvijek, ponovna
ekranizacija filma Momak zvan Joej. U
međuvremenu se razvodi od Amy
Irving. Lova koja će kapnuti bit će
ogromna jer se Spielbergov imetak
procjenjuje na 250 mil USD. Samo
njegova kuća na čuvenim Pacific
Pallisades košta 4 mil. USD, a uređena
je u stilu Hobbita. No dosta tračeva,
natrag u SF-u.
• Kad smo već kod nezaobilaznih
Hobbita ne mogu da ne spomenem
najveću SF knjižaru na svijetu A
Change of Hobbit koju vodi Sherry
Gottlieb. Sherry se po treći put seli i
preseljenje knjižare bilo je povod za
članak od tri strane u Publisher's
Weeklyju. Mene uz tu knjižaru vežu
neke sentimentalne veze, to je naime
prva knjižara kod koje sam počeo
naručivati SF još davne 76, tek nakon
što se preselila iz male sobice tri na pet
iznad perionice u zapadnom dijelu Los
Angelesa. Danas je Promjena Hobbita
sa 25.000 knjiga na policama, 600
kvadratnih metara prostora i 400.000
USD prometa godišnje stvarno gigant.
(A i moja biblioteka je nešto porasla.)
• Sjećate li se još prepiske između
Orsona Scotta Carda i Bruca Sterlinga
o humanistima i cyberpunkerima? No,
u petom broju fanzina Short Form
kojeg izdaje Card, izašao je Cardov
članak o Sterlingu u kojem piše kako
su se njih dvojica sreli, upoznali i
sprijateljili. Nakon što je debelo
nahvalio Sterlingov novi roman Otoci
u mreži Card kaže, a ja citiram:...
Sterling razumije stvari s mnogo više
aspekata nego ja. Što sam ga više
slušao to mi je bilo jasnije da on ima
najjasnije poimanje sveukupne
realnosti od svih ljudi koje poznam,
uključujući i mene samog... Ako
Sterlingu uspije promijeniti svijet kako
on želi, meni će biti drago... njegove
priće su tako pune ideja da bi samo na
onima koje on odbacuje mnogi
napravili uspješnu karijeru... Kad bih
vam želio prikazati SF osamdesetih
kroz opus jednog autora to bi sigurno
bio Bruce Sterling... Više nego bilo
koji pisac od Heinleina na ovamo, on
je ponovo izmislio znanstvenu
fantastiku... i tako dalje. Tko bi rekao,
pa oni se vole! Prava ljubav na prvi
pogled. Eto, takav vam je narod ti SF
—ljupci. Ne možete ih posvađati ni
slučajno.
• Telex: Roberta MacAvoy je prodala
novu fantasy trilogiju... Marion
Zimmer Bradley je napisala horror... F.
Paul Wilson, SF pisac koji je otišao u
horror napisao je nastavak svog
najboljeg romana The Keep (o vampiru
protiv SS — a). Istovremeno je izišao
njegov novi roman Crni vjetar (Black
Wind) i kolekcija priča Soft and Others
(Meki i drugi)... Joe Haldeman predao
je novi roman Hemingwayeva prevara
(Hemingway Hoax)... Priča Granice
beskonačnosti Lois McMaster Bujold o
kojoj sam pisao u prošlom broju izaći
će kao roman u listopadu... Zelazny je
objavio novu zbirku priča Frost & Fire
(Led & Vatra) u kojoj su medu
ostalima i dvije priče koje su osvojile
Huga, a za dva mjeseca izlazi napokon
i Wizard VVorld, treća knjiga u seriji o
Polu Detsonu (prva i druga:
Changeling i Madland objavljene su
1980. i 1981)... Harry Harrison je
završio Eden trilogiju Povratkom u
Eden, to je ako se sjećate ona priča o
paralelnom svemiru u kojem dinosauri
nisu izumrli nego su se razvili u
razumna bića i postali konkurencija
ljudima. Ovo je najbolje grafički
opremljena knjiga u zadnjih par
godina, ilustracije su prekrasne, a o
sadržaju ću kad dobijem treći dio...
Guy Gavriel Kay je prodao svoj novi
fantasy roman Tigana (navodno nije o
nogometu)... Larry Niven i Steven
Barnes su predali i treći nastavak
Dreamparka dok drugi još nije ni
izašao... Kim Stanley Robinson je
dobio sina... Gregory Benford će biti
domaćin nove znanstveno —popularne
SIRIUS 143
TV —serije Galaktićka Odiseja koja se
radi za japansku televiziju. Serija će
prikazivati brod Helios koji će putovati
po našoj galaksiji i obilaziti razna
zanimljiva mjesta kao što su crne rupe,
supernove, centar galaksije i slično.
Premijera će biti sredinom slijedeće
godine u Japanu, a poslije u SAD i
Evropi... Tim Povvers je objavio novi
roman The Stress cif her Regard (što
neću prevoditi jer je ko bog iz neke
pjesme pa nema smisla bez
konteksta)... Raymond E. Feist je
objavio i četvrti (ili peti ovisi koje
izdanje gledate, američko ili englesko)
roman u Rift War sagi, The Prince ol
Blood... Greg Bear je objavio zbirku
priča Tangente a upravo je završio novi
roman Queen of Angels. Priprema se
također nastavak Božje talionice (The
Forge of God) pod naslovom Nakovanj
zvijezda (The Anvil of Stars) u kojem
će biti razrađeno posljednje zbrzano
poglavlje prve knjige...
• Top lista ovog mjeseca izgleda
ovako: medu džepnjacima vodi Clarke
s Trećom Odisejom, drugi je Asimov s
Preludijem za Zadudžbinu, što ste sve
mogli (ako ste htjeli) pročitati
zahvaljujući Zoranu Zivkoviću koji se
brine za ovu dvojicu. Kod
tvrdoukorićenih knjiga vodi, već po
običaju, Eddings s Dijamantnim
prijestoljem iz one svoje serije, a drugi
je Douglas Adams s drugim dijelom
novog serijala; treći je Anthony
također sa serijalom Phase/Photon šesti
dio.
• Objavljene su i nominacije za
Hugose. Uz već spominjane romane iz
prošlog broja koji su bili u trci za
• Inozemna pretplata za šest mjeseci iznosi 13 DEM, 102 Asch, 11 Sfr, 14
Hfl, 54 Skr, 42 FF, 7 USD (7,80 avionom), 9 CAD (10 avionom), 4,50 Lstg (5,20
Nebulozu (Card, Bujold i Gibson)
pojavili su se i The Guardsmen P. J.
Beesea i Todd Cameron Hamiltona
izdane u novopokrenutoj ediciji
Paegent. Naizgled to je još jedna space
—opera o imperijalnim ratnicima s
mačem i pobunjenicima medu
zvijezdama, no kontroverzija koja je u
međuvremenu izbila oko tog romana
sve više poprima oblik afere. Komisija
za dodjelu Huga ustanovila je da su
glasove za taj roman dali članovi
Worldcona ćije su sve uplatnice bile
plaćene sa iste pošte. Da li je u pitanju
još jedan propagandni trik kao sa
Hubbardom prije dvije godine u
Brightonu ili je samo grupa prijatelja
htjela pomoći? Što god bilo, autori su
demantirali vlastitu umiješanost,
upravitelji Worldcona povukli roman s
liste kandidata, iako je službeno sve
legalno, ili nije? Prepiska i istraga se
nastavlja. Preostala dva kandidata su
Bruce Sterling s Islands in the Net
(Otoci u mreži) i Cyteen C. J. Cherryh.
Moram li reći za koga navijam? Od
ostalih autora koji su u konkurenciji za
kraće radove izdvajam Ellisona, Brina,
Spinrada, dobitnike Nebule Connie
Willis i Effingera, a ja fige držim
Waldropu u konkurenciji novele za Do
Ya, Do Ya, Wanna Dance (to mu dođe
kao ono Jesi za ples), koji već
desetljećima zaslužuje neku nagradu i
Luciusu Shepardu za The Scalehunter's
Beautiful Daughter (Lijepa kćer lovca
ha ljuske — ljuske su zmajeve). Inaće,
tri priče su iz Bantamove kolekcije Full
Spectrum, tri iz &SF Magazina, sedam
iz IASFM to je Asimov's, a po jedna iz
Omnija i Analoga. Neven Antićević
SIRIUS 144
avionom).
• Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-
833-2052 (00027 — SIRIUS) — NIŠPRO »Vjesnik«, Interna banka, Zagreb. Sve
informacije o pretplati u tuzemstvu na telefon 341-277.
• Uplata na devizni račun 30101-620-16-25731-3296911 kod Udružene
banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (Za Sirius. Izdanje OOUR-a IRI).
• Cijena oglasa: crno-bijela stranica 2.000.000 dinara, posljednja stranica
2.500.000 dinara.

SIRIUS 145