Dzaja Srecko Politicka Realnost Jugoslavenstva PDF

Srećko M.
Džaja
Politička realnost
jugoslavenstva
( 1918- 1991)
S posebnim osvrtom
na Bosnu i Hercegovinu
Svjetlo riječi
Sarajevo - Zagreb
2004.
Sadržaj
Predgovor hrvatskom izdanju................................................................................. 7
Predgovor njemačkom izd a n ju ......................................................................... 10
1. Politički sustav Prve Jugoslavije:

Ideologija i stv a r n o st..........................................................................................15
1.1. Ideološke z a s a d e ............................................................................................. 15
1.2. Ustroj države i političke str a n k e ................................................................ 22
1.3. Izvanparlamentarni stranački supstituti
Tjelovježbena društva i paravojne organizacije................................... 41
1.4. Religijska politika .......................................................................................... 52
Srpsko-pravoslavna c r k v a ............................................................................54
Katolička crkva ...............................................................................................57
Islamska vjerska zajednica ..........................................................................65
1.5. Obrazovna politika ........................................................................................69
Jugoslavenstvo i školska politika................................................................ 69
Tečajevi opismenjivanja ...............................................................................74
Školstvo i socijalni uspon ............................................................................ 77
1.6. Kraj Prve Jugoslavije......................................................................................79
2. Politički sustav Druge Jugoslavije:

Permanentni eksperiment .................................................................................57
2.1. Komunisti i Prva Jugoslavija.......................................................................57
2.2. Drugi svjetski rat i komunistička revolucija u Ju goslaviji................... 95
2.3. Obračun s političkim protivnicima ...................................................... 106
2.4. Revolucionarni zahvati u područje privatnoga v la sn ištv a .............. 117
2.5. Isključivanje političkih konkurenata .................................................... 119
2.6. Izgradnja socijalizma do sukoba sa S taljin om ................................... 129
2.7. Raskid sa Staljinom i jugoslavenski socijalizam ...............................135
2.8. Nastanak nove građanske i nacionalne
oporbe i raspad Jugoslavije.................................................................... 147
5
Sadržaj
3. Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj d ržavi............................................175

3.1. Politička implementacija Bosne i Hercegovine
u prvu jugoslavensku državu ................................................................... 175
3.2. Političke stranke i mjesto Bosne i Hercegovine
u sklopu Prve Ju goslavije.......................................................................... 188
3.3. Obrazovani sloj i kulturna društva u Bosni i H ercegovin i.................202
Srpska P ro sveta .............................................................................................203
Muslimansko društvo G a jr e t..................................................................... 213
Kulturno društvo Narodna U zdan ica ...................................................... 219
Hrvatski Napredak ..................................................................................... 222
3.4. Politički status Bosne i Hercegovine u koncepciji
jugoslavenskih kom unista..........................................................................232
3.5. Komunisti i bosansko-hercegovačke vjerske zajednice ..................... 236
Srpsko-pravoslavni k le r .............................................................................. 236
Katolički k le r ................................................................................................. 238
Islamska vjerska zajednica ....................................................................... 243
3.6. Bosanski Muslimani postaju nacijom
u Drugoj Jugoslaviji ...................................................................................258
3.7. Savez komunista u Bosni i Hercegovini
i jugoslavenski federalizam ........................................................................271
Sažetak................................................................................................................. 289
Dodatak...................................................................................................................... 301
K ratice................................................................................................................. 301
Izvori i literatura ...............................................................................................303
T a b lice..................................................................................................................349
Karte ....................................................................................................................351
Kazalo osoba ......................................................................................................359
Kazalo imena mjesta ....................................................................................... 364
6
Predgovor hrvatskom izdanju
Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordan

ske gazove, i kada bi koji bjegunac rekao: "Pu
stite da prijeđem", Gileađani bi ga pitali: "Jesi
li ti Efrajimovac?" A kada bi odgovorio: "Ni
sam", oni bi mu kazali: "Hajde reci: Šibolet!"
On bi rekao: "Sibolet", jer nije mogao dobro
izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na
jordanskim plićacima (Suci, 12,5-6).
Jezična srodnost među južnim Slavenima potaknula je pojedine

pripadnike inteligencije, osobito hrvatske, da polovicom 19. st. po
čnu kovati planove ne samo o oslobođenju ispod tuđinskih vladavina,
nego i o zajedničkoj kulturnoj i političkoj budućnosti južnih Slavena.
Do 1918. godine jugoslavistički je projekt živio samo u glavama
pojedinaca, i to u nejasnom, difuznom stanju. Dosadašnja historio
grafija nije pružila pouzdane odgovore, kako je u tome programat-
skom razdoblju jugoslavenstvo bilo zamišljano, uz ostalo nema niti
jednoga sustavnog istraživanja o izrazu dvoimeni narod (Hrvati i Sr
bi), koji je onda, u klimi Prvog svjetskog rata pretvoren u troimeni
narod (Slovenci, Hrvati i Srbi), našao mjesto u gotovo svim doku
mentima o nastajanju prve jugoslavenske države i igrao ulogu šibo-
leta i siboleta u političkim razračunavanjima Prve Jugoslavije (1918-
1941). Srpska je strana pod tim shvaćala tri plemena jednog jedin
catog naroda, dok su Slovenci i Hrvati u izrazu gledali tri naroda, pa
u skladu s tim tražili (kon)federativni oblik države. Građanska politi
ka nije uspjela naći miran izlaz iz toga spora. "Jugoslavenski san",
instrumentaliziran za ciljeve srpskog velikodržavlja, pogodovao je
bujanju političkog ekstremizma, prije svega u obliku srpskog četni-
štva i hrvatskog ustaštva, i rasplinuo se tijekom Drugog svjetskog ra
ta u međusobnim krvavim obračunima između četnika, komunista i ustaša.
Nakon što su iz Drugog svjetskog rata izišli kao pobjednici, komu
nisti su uskrisili jugoslavenstvo, ideologem o troimenom narodu pro
širili u ideologem o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narod
nosti (Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Bosanskih
7
Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)
Muslimana, Albanaca, Mađara itd.) i opet ga instrumentalizirali za

vlastiti totalitarni oblik društva i vlasti.
Kako su obje realizacije tekle u praksi, time se bavi ova knjiga. Pri
tome je posebna pozornost posvećena povijesnim i političkim pro
cesima u i oko Bosne i Hercegovine tijekom 20. stoljeća.
S obzirom na današnju, često žučljivu kontroverzu oko propasti
jugoslavenstva, te u biti jugoslavističku, da ne kažem jugonostalgi-
čarsku tezu da su etnonacionalizmi srušili jugoslavenski projekt,
autor je suprotnog mišljenja, da je, naime, u druge svrhe instru-
mentalizirano jugoslavenstvo u objema svojim realizacijama - mo
narhističkoj i komunističkoj - proizvelo ili barem pogodovalo bujanju
etnonacionalizma. Jer, ni u jednoj od svojih realizacija jugoslaven
stvo nije predstavljalo zdravu alternativu političkim ekstremizmima,
nego su se realizatori jugoslavenskog projekta ponašali više-manje
nasilno kao i njihovi ekstremistički suparnici, tako da je umjesno
pitanje: nisu li se jugoslavenski komunisti pri likvidaciji četničkog i
ustaškog fašizma okrutnije ponijeli negoli Saveznici pri likvidaciji
nacionalsocijalizma u Njemačkoj? Drugim riječima: nije li sukob
fašizma i komunizma u jugoslavenskom slučaju značio - biblijski
rečeno - izgonjenje sotone pomoću belzebula (v. Matejevo Evanđelje
12,26-27), posebno u hrvatskom slučaju, gdje je komunizam među
prosječnim pripadnicima hrvatskog naroda ostavio jednako duboke
traume, kao što je to ustaštvo ostavilo na pripadnike srpskog i ži
dovskog naroda? Na to se pitanje ne može odgovoriti antifašističkim
parolama komunističkog tipa, nego ozbiljnim komparatističkim
istraživanjima i politikom jednakih mjerila prema zločinima na bilo
kojoj strani.
Autor se trudio oko komparatističkog pristupa složenom južno
slavenskom kompleksu već na početku svoga povijesno-istraži-
vačkog rada, koji je započeo prije 35 godina u okvirima historio
grafije bosanskih franjevaca i nastavio ga izvan ovih okvira sa svo
jim istraživačkim projektima u međunarodnoj klimi munchenskih
znanstvenih ustanova.
Kroz prijevode autorovih knjiga, pisanih dakle pod premisama
europske historiografije, njegovi istraživački rezultati postaju sa
stavnim dijelom južnoslavenskog historiografskog diskursa, bez
kojega se ne mogu prevladati nagomilane traume iz prošlosti i izgra
diti politička arhitektura, koja neće biti osjetljiva na povijesne
potrese, kako je to bivalo u svim dosadašnjim političkim projektima
na ovim prostorima. Jer, bez pravog poznavanja prošlosti nema ni
pravog razumijevanja sadašnjosti.
8
Predgovor hrvatskom izdanju
Posebno zadovoljstvo autor izražava što je nakladnik hrvatskog

prijevoda ovoga njegova zadnjeg opsežnog istraživačkog rada zajed
nica u kojoj je otpočeo svoje bavljenje povijesnom znanošću. Time se
krug na neki način zatvorio.
Nadam se da će čitatelji u ovoj knjizi naći informacije za vlastita
razmišljanja, a mlađi istraživači uporišta za daljnja istraživanja.
Miinchen, koncem ožujka 2004. Srećko M. Džaja
9
Predgovor njemačkom izdanju
"Narodi južnoslavenske regije nose sa sobom

svoju povijest ne samo kao objektivnu prošlost
koja uvjetuje djelovanje u sadašnjosti, nego
isto tako kao subjektivnu prošlost. Prošlost
oblikuje njihovu svijest i pruža im građu iz ko
je oni pletu svoje predodžbe i o prošlosti i o
budućnosti"
John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London
2000, str. 413-414.
Početkom 70-ih godina, dok sam još živio u Sarajevu, pričao mije
jedan likovni umjetnik kako je protekla rastava njegova braka pred
sudom. Njegova mu je žena, reče mi, pred sudom predbacivala sve
moguće. A on, njezin muž? On je mirno slušao i tek na kraju ukratko
rekao: Sve je točno! Samo, ovdje se radi o posljedicama. Uzroci leže
na drugom mjestu, ali o tome ne mogu i ne bih želio govoriti.
Ovaj događaj uzimam kao prikladnu metaforu za pokušaje objaš
njenja raspada jugoslavenske države. Jugoslavenska višenacionalna
država, koja je dva puta bila uspostavljana - 1918. i 1945. - raspala
se oba puta u krajnje okrutnim ratovima. Drugi bi slom mogao biti
konačan, kako se nagovještava u naslovu knjige: "Zemlja bez povrat
ka".1 Možda u slutnji da je jedna povijesna tvorevina propala bez
izgleda na ponovni povratak, leži razlog za to da i dalje traje povi
jesni interes za uzroke koji su doveli do raspada. Paleta objašnjenja
postaje sve veća.
U nacionalnim i nacionalističkim tumačenjima Slovenaca, Hrvata,
Albanaca i Bošnjaka (Bosanskih Muslimana) identificira se srpski
zahtjev za hegemonijom kao grobara; raspad države tumači se kao
oslobođenje iz "jugoslavenske tamnice naroda", a srpska se strana
proglašava odgovornom za rat. Nasuprot tome, srpska je strana progla
sila krivim separatizam i secesionizam nesrba, prije svega Albanaca,
1 Svein Monnesland: Land ohne Wiederkehr. Ex-Jugoslawien: Die Wurzeln des Krie-
ges. Klagenfurt/Celovec 1997.
10
Hrvata i Slovenaca, te u svoj lanac optužbi uvrstila političko djelo

vanje USA, Njemačke, Vatikana i Komunističke internacionale.
Dosada se većina vanjskih analitičara Jugoslavije zanimala manje
za pitanje krivnje za rat. Oni su se, naprotiv, posvetili problemu zašto
u Jugoslaviji nije bio samo pometen komunistički režim, kako se
dogodilo u drugim istočnoeuropskim državama, nego se istodobno
cijela državna konstrukcija razdrobila a pojedini se dijelovi jugosla
venske federacije raspali. Pritom većina tumača raspad jugoslaven
skog sklopa naziva dezintegracijom koju su prouzročili jugoslavenski
etnonacionalizmi.
U svezi s time postavlja se pitanje zašto je nacionalizam u objema
jugoslavenskim državama (1918-1941, 1945-1991) postigao tako
visoku konjunkturu. Zašto se jugoslavenske etnije nisu integrirale u
moderni politički demos? I zašto je politički razvitak jugoslavenstva
išao čak u suprotnim smjerovima?
Prva je Jugoslavija (1918-1941) bila proglašena državom Srba,
Hrvata i Slovenaca u očekivanju da će se sva tri plemena (naroda) vrlo
brzo utopiti u jednu suvremenu naciju. Ali, dogodilo se suprotno. Broj
jugoslavenskih naroda nije se smanjio, nego se povećao s tri na šest,
ne računajući u to nacionalne manjine, među kojima su najjače
skupine tvorili Albanci na jugu (Kosovo i Makedonija) i Mađari na
sjeveru (Vojvodina). U Drugoj su Jugoslaviji (1945-1991) kao politički
ravnopravni narodi, uz Srbe, Hrvate i Slovence bili još priznati
Crnogorci, Makedonci i Bosanski Muslimani. Zašto se to sve dogodilo?
Engleski sociolog John B. Allcock formulirao je jedno tumačenje
Jugoslavije u okviru teorije modernizacije i globalizacije, definirane
kao svjetski proces, koji je započeo s pojavom kapitalizma na početku
novoga vremena a danas je dostigao jasne dimenzije. Oslanjajući se na
shvaćanje Anthonya Giddensa Modernity is inherently globalising,
Allcock nastavlja:
Giddensov moderni svijet je jedan; nije to više svijet koji se
podijelio na moderni i predmoderni, ili industrijski i predindu
strijski. Više nije popularna ni podjela svijeta na Prvi (razvijeni,
kapitalistički) svijet, Drugi (socijalistički) svijet i Treći (siromašni
i nerazvijeni) svijet. Procesi na koje Giddens ukazuje dijelom su
ovisni o industrijalizaciji, ali su također sposobni udaljiti se od
nje u smislu da je cijeli svijet dodirnut modernizacijom. Dakle,
moderni svijet treba sada razumjeti kao globalni sustav.:
2 John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 20.
11
Polazeći od ove definicije, Allcock u glavnim linijama slijedi povi

jest gospodarstva jugoslavenskog prostora od početka novoga vijeka
do danas i dolazi do rezultata daje ovaj prostor, koji je do 1918. sta
jao pod osmanskom i habsburškom tuđinskom vlašću, na objema
stranama imperial bordelands (John Lampe) ostao takoreći "europ
sko stražnje dvorište". U gospodarskom i socijalnom pogledu jugo
slavenske bi povijesne regije, prema Allcocku, imale vrlo sličan hori
zontalni ustroj i tako bi već u predjugoslavenskom vremenu pred
stavljale jednu jedinstvenu regiju. Već tada bi južna Europa par
ticipirala doduše u procesima modernizacije, ali samo kao periferna
i zaostala pokrajina s obzirom na zapadnu i srednju Europu kao
središte modernizacije. Slom Jugoslavije Allcock tumači kao aborted
modernity project ' i odgovornom za to proglašava etnonacionali-
stičku politiku a da se pritom točnije ne bavi vertikalnim ustrojem
jugoslavenskog društva (jugoslavenskih naroda).
U Allcockovoj se interpretaciji problematičnom čini redukcija jugo
slavenskih povijesno različito obilježenih regija na jedno jedinstveno
područje i, drugo, prenaglašavanje imaginativne snage pri nastanku
modernih nacija, koje se naglašeno interpretira kao imagined com-
munities (Benedict Anderson). Dakako da su suvremene nacije poli
tički projekti u kojima je mašta, doduše, igrala i još uvijek igra veliku
ulogu, ali ne tako odlučujuću kao da bi mnogostruka (ne samo
gospodarska!) usidrenja u povijest bila beznačajna. Sve u svemu,
Allcockova interpretacija djeluje kao pogled iz ptičje perspektive, pri
čemu se pojedini dijelovi jugoslavenskog povijesnog krajolika gleda
ju kao uvelike identični umjesto da ih se promatra diferenciranje.
Ovo je istraživanje pokušaj da se iz stručne povijesne perspektive
Jugoslavija kao politički fenomen učini transparentnijom, tj. kao
rezultat suigre različitih povijesnih čimbenika koji su sudjelovali na
jugoslavenskom projektu.
Najprije, radi se o dijelovima koji su bili skupljeni u jedno, kao i o
konceptima, prema kojima su bile uspostavljene Prva i Druga Jugo
slavija. U pozadini stoji jugoslavenstvo kao difuzna ideologija, a u
središtu pozornosti jugoslavenstvo kao politička praksa od nastanka
jugoslavenske države 1918. do njezina drugog sloma 1991. Glavna
pozornost usmjerena je na političke čimbenike koji su sudjelovali u
jugoslavenskom projektu bilo da su ga prihvaćali ili odbijali. Cilj nije
ubražđenje jugoslavenske povijesti u jednu zatvorenu teoriju, i to ne
samo zato što se radi o stručno-historijskom istraživanju, nego i iz
3 Allcock, na nav. mj., str. 413.
12
uvjerenja da se i najsofisticiranije teorije, kao npr. ona hegelijanska

ili marksistička, na koncu konca razbijaju, odnosno falsificiraju. U
jugoslavenskoj su drami sudjelovale snage s tako različitim svjeton
azorima da bi njezino ubražđenje u jednu zatvorenu teoriju bio vrlo
rizičan pothvat.
Budući da se ovdje glavna pozornost poklanja jugoslavenstvu kao
političkoj praksi, drugi će aspekti i dostignuća obiju jugoslavenskih
država, kao npr. politika industrijalizacije, kao i agrarna, socijalna i
kulturna politika, biti samo neizravno dodirnuti, ukoliko su, naime,
prouzrokovali pomake u shvaćanju jugoslavenstva.
Posebno se poglavlje, iz dvaju razloga, posvećuje Bosni i Hercegovini:
S jedne strane zato što je ova dvočlana zemlja ušla u jugoslaven
sku državu kao kulturalno izrazito mješovit krajolik, a s druge strane
zato što je ona od jedne periferne pokrajine, najprije u Osmanskom
Carstvu a nakon toga u Podunavskoj Monarhiji postala geografskim
središtem jugoslavenske države.
Promjenom od periferije do geografskog središta nove države
automatski su se, s obzirom na Bosnu i Hercegovinu, premjestila te
žišta od vanjske u unutarnju politiku. Time je ova dvočlana zemlja sa
svojom multikulturalnom baštinom postala par excellence slučaj testi
ranja jugoslavenskog političkog sustava.
U zaključku se na temelju rezultata istraživanja postavljaju dva
sljedeća pitanja: Prvo: Je li Jugoslavija ikada bila normalna, to znači
na širokom konsenzusu uspostavljena država, koja je doživjela radi
kalnu dezintegraciju, ili je bila jedna pogrešna politička konstrukcija
koja se neizbježno morala raspasti? Drugo: u kojemu je kontinuitetu
i diskontinuitetu stajala Titova Jugoslavija prema Kraljevini Jugoslaviji?
O stanju istraživanja nakon ponovnoga sloma Jugoslavije slje
deće: gledom na vrijeme postojanja jugoslavenske države promijeni
la se pozicija povjesničara u jednoj točki; on se sada nalazi pred jed
nim uvelike dovršenim povijesnim fenomenom, pa analitički pristup
u principu postaje lakši. Doduše, ostaju poteškoće pri kritičkoj upotrebi
primarne i sekundarne literature. Naime, u jugoslavenskom se slu
čaju čovjek suočava s jednim političkim sustavom, koji je na vlasti
tom imidžu radio ne samo marljivo i mnogo, vrlo mnogo, nego i svje
sno jednostrano. Posljedica je gotovo nepregledno mnoštvo publika
cija s jednostrano postavljanim pitanjima i često nepouzdano objav
ljenim izvorima. Ponekad su se u tisku, kao i u objavljenim publika
cijama izvora, iz političkih motiva bez obilježavanja jednostavno
ispuštali čitavi odlomci tekstova, prije svega u fazama osnivanja obiju
13
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )
jugoslavenskih država, kad se željelo političke protivnike obezvrije

diti i ušutkati.
Brojni leksikoni i enciklopedije Druge Jugoslavije vrve detaljima
pro domo sua i istodobno informiraju škrto i s mnogo praznina o
građanskom društvu Prve Jugoslavije. Prije svega se mogu ustanovi
ti površnosti, netočnosti i velike praznine u izvještajima o vjerskim
zajednicama ili kulturnim udrugama.
U ovoj se studiji pokušavaju zatvoriti takve praznine u odnosu na
Bosnu i Hercegovinu. Pritom se glavna pozornost posvećuje poje
dinim bosansko-hercegovačkim konfesijama i onim kulturnim udru
gama koje su nastale u predjugoslavenskom vremenu i nakon toga
se, zajedno s vjerskim zajednicama, iskazale kao uporni čuvari na
cionalnog identiteta u "bosanskom loncu".
Budući da se ovdje uglavnom radi o jednoj sintezi, neobjavljeni
arhivski materijali, iz praktičkih razloga samo su iznimno mogli biti
konzultirani. Ova se iznimka odnosi na privatnu arhivu bosansko-hr-
vatskog političara Branka Mikulića (1928-1994). Pristup Mikulićevoj
arhivi velikodušno mi je omogućila njegova kći Planinka Mikulić
(1951-2001). Ovdje joj još jednom srdačno zahvaljujem i izražavam
žaljenje zbog njezine prerane smrti.
Osim toga, moja zahvalnost ide i osoblju biblioteka u Munchenu,
Zagrebu i Sarajevu, kao i brojnim poznanicima i prijateljima koji su
mi pomagali u nabavljanju literature. Posebno zahvaljujem ovdje
neimenovanim prijateljima koji su mi na bilo koji način pomogli pri
radu na rukopisu.
Velika hvala Volksvvagenovoj zakladi za financiranje projekta. Na
koncu, srdačno zahvaljujem voditeljima Sudost-Instituta u Munchenu,
gospodinu prof. dr. Edgaru Hoschu i gospodinu dr. Karlu Nehringu,
za objavljivanje u nizu Untersuchungen zur Gegenvvartskunde
Sudosteuropas.
Studija stoji u kontinuitetu s mojim istraživanjima predjugosla-
venskih razdoblja bosanske povijesti i s obzirom na Bosnu i Hercego
vinu predstavlja treći dio jedne historiografske trilogije.
Munchen, u listopadu 2001. S. M. Džaja
14
Politički sustav Prve Jugoslavije:
Ideologija i stvarnost
"Čak će i samo ime u ovim područjima, pod

ložnim dvama svjetovnim i trima duhovnim
vladarima, biti kamen spoticanja; jer ni turski,
ni ilirski, ni hrvatski Srbin ne prihvaćaju da se
zovu Srbima." Wuk's Stephanovitsch kleine
serbische Grammatik verdeutscht und mit einer
Vorrede von Jakob Grimm [Vuk Stefanović Ka-
radžić, Mala srpska gramatika, prevedena na
njemački i s predgovorom Jakoba Grimma],
Leipzig/Berlin, 1824, str. XXIII.
"Postoji Jugoslavija, ali ne postoje Jugo
slaveni/' Srpski političar Jovan M. Jovanović,
1928. [Seton-Watson Correspondence 1976,
II, br. 165, str. 175].
I.l. Ideološke zasade

Dugo je vremena jugoslavenski društveni model važio u očima
vanjskoga svijeta kao uspjela simbioza različitih kultura i tradicija.
Ali, krajnje okrutnim slomom Jugoslavije 1991/1992. izronio je na
površinu svežanj pitanja, tako da je potrebno još jednom preispitati
povijesne i društvene temelje ove države da bi se shvatilo ne samo
kako nego i zašto se sve to moglo dogoditi.
U postojećoj, gotovo nepreglednoj, literaturi može se mnogo toga
pročitati o nastanku jugoslavenske države. Težište tema tvori izbor
političkog sustava. Koji je politički sustav bio uveden da bi se stvo
rilo jedinstvo u jednom nehomogenom društvu?
Nakon raspada države pomaknula su se težišta istraživanja na one
elemente koji su ovaj sustav doveli do pada. Jasno je da u tome ima
ju udjela i vanjski politički čimbenici. Ipak, ovi se čimbenici u prove
denom istraživanju malo ili nikako ne uzimaju u obzir u uvjerenju da
su oni samo neizravno djelovali na oblik i kvalitetu političkog susta
va. Naime, životna je (ne)sposobnost političkog sustava po svoj prilici
15
u najvećoj mjeri uvjetovana unutarpolitički. Najprije treba naglasiti

da je država Jugoslavija bila sastavljena od više politički i kulturalno
heterogenih područja koja ranije nikada nisu bila zajedno (v. kartu 1,
tablica 1). Već je i iz ovoga razloga ujedinjenje bilo riskantan pot
hvat, koji je od osnivača države zahtijevao precizno sagledavanje
"gradbenih elemenata" i njihovo oprezno slaganje. Ali, umjesto toga
nalazimo nejasne predodžbe i brzoplete korake!
Kao datum osnivanja uzima se 1. prosinca 1918. Mjesec dana ra
nije bila je osnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba iz južnoslaven
skih dijelova nestaloga Habsburškog Carstva.4 1. prosinca pojavila se
jedna delegacija ove države pred princom prijestolonasljednikom
Kraljevine Srbije Aleksandrom I. Karađorđevićem (1888-1934, od
1909. princ-regent, od 1921. kralj) i objavila političku volju da se
država Slovenaca, Hrvata i Srba ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom i
da se pretvori u jedinstvenu i parlamentarnu državu. Nakon toga je
princ-regent Aleksandar objavio "u ime njegova veličanstva kralja
Petra ujedinjenje Srbije [Crna Gora nije bila spomenuta] sa zemlja
ma nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Kralje
vinu Srba, Hrvata i Slovenaca".
Činu utemeljenja prethodio je niz izjava u kojima je bila objavlje
na volja različitih političkih grupacija za jednom zajedničkom južno
slavenskom državom. Najvažnije bi bile ove:
1. Niška (Srbija) deklaracija, kojom je srpska narodna skupština 7.
prosinca 1914. prihvatila "jugoslovenski program" srpske vlade;
2. Svibanjska (majska) deklaracija jugoslavenskih parlamentaraca
u bečkom carevinskom vijeću od 30. svibnja 1917, u kojem se
zahtijevalo osnivanje jedne južnoslavenske države unutar
Podunavske Monarhije;5
3. Krfska deklaracija od 20. srpnja 1917, u kojoj su srpska vlada i
Jugoslavenski odbor (južnoslavenski politički emigranti iz Au-
stro-Ugarske za vrijeme Prvog svjetskog rata) ugovorili ujedi
njenje austro-ugarskih južnih Slavena s Kraljevinom Srbijom.
4. Osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba između 5.
i 8. listopada 1918. u Zagrebu, koje je preuzelo političku vlast
u južnoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske i 29. listopada
1918. proglasilo Državu Slovenaca, Hrvata i Srba kao politički
provizorij;
4 O problemu kronologije nastanka ove kratkotrajne države Boban, 1992a; Sirotković,

1992.
5 O tome prije svega Matijević, 1996.
16
Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost
5. Izjava političkog zastupništva Vojvodine 25. studenoga 1918. o

priključenju Kraljevini Srbiji;
6. Izjava crnogorske Narodne skupštine 26. studenoga 1918. o
priključenju Kraljevini Srbiji.6
Ovdje ispuštamo utjecanje i uvjetovanje događaja međunarodnog

značenja na ove i druge, ovdje nespomenute, korake budući da su
oni samo neizravno djelovali i uvjetovali7oblik i karakter jugoslaven
skog političkog ustava. Mnogo važnija bila je ranija priprema na ideo
loškoj ravni i u području stvaranja političkog mišljenja, koje je formi
ralo političku volju za ujedinjenjem. Radi se o ideji jugoslavenstva
koja je nastala u 19. stoljeću i pozna više varijanti. Međutim, o tome
do danas nema znanstvenog konsenzusa.8 Primijenjena varijanta
našla je svoj izraz u jednoj jezičnoj odrednici koja se nalazi u svim
dokumentima ujedinjenja, iako u različitom redoslijedu; to je sintag
ma o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca". Ova se sintag
ma provlači kao crvena nit kroz pripremne i osnivačke dokumente.
Njezino shvaćanje i politička primjena bili su glavna točka sporenja
u jugoslavenskoj drami kako pri osnivanju tako i pri daljnjem obliko
vanju prve jugoslavenske države.
U biti, radilo se o pitanju što se podrazumijevalo pod imenima
Srba, Hrvata i Slovenaca - tri naroda ili samo tri plemena jednoga
jedinog naroda.
Takozvani integralistički jugoslavisti su u trima imenima vidjeli
samo prošle oblike i zahtijevali su brzo utapanje triju plemena u
jednu jedinstvenu naciju s novim imenom Jugoslaveni.
Velikosrpska varijanta jugoslavenstva je Srbe, Hrvate i Slovence
također shvaćala kao tri plemena, ali je odbijala utapanje Srba u
jedan narod Jugoslavena. Osim toga, čini se da velikosrpski orijenti
rana politička klasa spomenutu sintagmu nije primjenjivala na Srbiju
(i Crnu Goru) nego samo na Južne Slavene u Podunavskoj Monarhiji
i zamišljala njihovo ujedinjenje kao stapanje sa srpskim narodom i
srpskom državom.
Prema integralističko-jugoslavističkoj kao i velikosrpskoj ideologiji
strane su sile raskomadale jedan u prošlosti navodno jedinstven narod
6 Odgovarajući pisani akti mogu se, između ostaloga, naći u: Petranović i Zečević
1988, str. 27-138.
7 O tome opširnije Čulinović, 1961, I, str. 17-150. O Niškoj deklaraciji Janković 1969.
i Stanković (1) 1985, str. 147-186.
8 O tome u pregledu prije svega Behschnitt, 1980, str. 44-53.
17
P olitička realnost jugoslavenstva (1918-1991)
i međusobno ga politički i kulturalno otuđile. Ujedinjenje ne bi tre

balo samo donijeti oslobođenje braće po krvi od tuđinskih vladavina
nego također i odstranjenje "naplavljenih" stranih utjecaja i povra
tak navodno jedinstvenom nacionalnom podrijetlu - prema jugosla-
vističkom shvaćanju u jednom novom odijelu, a prema velikosrpskoj
predodžbi u srpskom ogrtaču.
Nesrpski Južni Slaveni - prije svega Hrvati i Slovenci - očekivali
su, naprotiv, da njihovi kulturni i nacionalni interesi budu u novoj
državi snažnije zastupljeni nego u Austro-Ugarskoj. Zbog toga, kao i
iz straha od teritorijalnog presizanja Italije i Austrije, njih u fazi
ujedinjavanja nije smetalo uvrštavanje u pleme. Međutim, kad su u
tome počeli osjećati potiskivanje njihovih nacionalnih interesa i ten
dencije asimilacije, okrenuli su se tumačenju da se ne radi o tri ple
mena jednoga jedinog naroda, nego o tri različita naroda.
Prema tome, bizarna sintagma o troimenom narodu Srba, Hrvata
i Slovenaca igrala je u jugoslavenskom procesu ujedinjenja ulogu ši-
boleta [o značenju ove riječi usp. Suci 12,5-6]. Za to što je do toga
došlo i kako se to zbilo, imala bi prije svega odgovarati slavistika u
svojoj fazi konstituiranja kao znanost na prijelomu 18. i 19. stoljeća.
Ova je okolnost sa svoje strane ohrabrila srpsku politiku, da od
velikosrpskih i svesrpskih formulacija nakon izbijanja rata prijeđe na
jugoslavenski ideologem, barem na verbalnoj ravni.9 To se dogodilo
već spomenutom Niškom deklaracijom 7. prosinca 1914, u kojoj su
se srpski ratni ciljevi iskazivali kao "jugoslovenski program". U skla
du s time se sintagma ” 0 dvoimenom narodu Srba i Hrvata",10nasta
la u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon izbijanja rata proširila u sin
tagmu o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca".11
Velikosrpske predodžbe sežu doduše duboko u prošlost,12 ali poli
tički brizantne postale su tek nakon nastanka Kneževine Srbije 1830.
Jedan od ciljeva novoosnovane srpske države bilo je oslobađanje i
onih Srba, koji su se za vrijeme brojnih austrijsko-turskih i mletačko-
turskih ratova preselili u sjeverne i zapadne provincije jugoistočne
Europe. Lingvističko opravdanje integracije i ovih nesrpskih provin
9 U 19. stoljeću je srpska vlada jedan jedini put, u svibnju 1867, ugovorila s Hrvatima
jedan zajednički jugoslavenski program, ali je ugovor iste godine pogazila. O tome
Korunić, 1986, str. 322, 388.
10 Još uvijek nedostaje tematsko istraživanje ove sintagme. Zabilježena je kod hrvat
skog povjesničara Franje Račkog: Odlomci iz državnog prava hrvatskoga naroda za
narodne dynastie. Beč, 1861, str. V.
11 O tome Stanković, 1985 (1), str. 155-158. O kasnom primanju Slovenaca u jugoslavi-
stićki koncept u hrvatskim i srpskim školskim knjigama Jelavich, 1992, str. 238-239.
12 Vidi Džaja, 1984, str. 117-131.
18
cija u politički srpski korpus dao je srpski jezični reformator i

lingvistički ideolog Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864).
Vuk je u slavistici uživao vrlo visok ugled kao uspješan istraživač
na polju jezika i reformator književnog jezika Srba i Hrvata. Para
doksalno je da su točno istraživanje njegova pothvata odnosno nje
govih literarnih predložaka, kao i preciznije osvjetljavanje političke
misli, kojom su isprepleteni njegovi jezični pogledi, slavisti započeli
tek u najnovije vrijeme, nakon sloma Jugoslavije.13
Za Vukovo lingvističko djelovanje, kao i za njegov opis jezične
situacije u južnoslavenskom prostoru, vjerojatno je bilo presudno po
znanstvo sa slovenskim slavistom Jernejem Kopitarom (1780-1844).14
Kopitar je podupirao Vuka ne samo u njegovim lingvističkim istra
živanjima, nego gaje istodobno upoznao s teorijama ondašnjih slavi
sta o slavenskim narodima i slavenskim jezicima. Slavisti su slaven
ske narode pogrešno percipirali, njihove su jezike klasificirali ne
primjereno i nudili su pogrešna objašnjenja.15 Tako bi prijedlog J.
Dobrovskog (1753-1829) da se umjesto pojma Slaveni primijeni kao
nadređen pojam Srbi Vuku bio samo dobrodošao. Jedno daljnje, još
konkretnije ohrabrenje dao je P. J. Šafarik (1795-1861) svojim go
vorom "o jeziku i literaturi katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca,
Bosanaca, Slavonaca)" na jednoj strani, i "Slavosrba grčkoga obreda"
- pod čime nije mislio samo Srbe nego i Bugare - na drugoj strani.16
Time je pripravljen put Vuku da sve južne Slavene koji govore što
kavskim dijalektom proglasi Srbima. Ovaj je koncept Vuk izložio u
jednom 1836. (po vlastitoj tvrdnji) napisanom i 1849. objavljenom
članku pod čudnim naslovom Srbi svi i svuda. U njemu su Hrvati koji
govore štokavski označeni kao "Srbi katoličke vjere" a Bosanski Mu
slimani kao "Srbi islamske vjere". Vuk je samo dopustio da Hrvati
koji govore čakavskim dijalektom u Istri i na dalmatinskim otocima,
kao i kajkavci u zagrebačkoj regiji i u području oko Mure i dalje
ostanu Hrvati.17 Budući da se štokavski Hrvati i Bosanski Muslimani
nisu dali dragovoljno upregnuti u njegovu konstrukciju "o Srbima
triju obreda", Vuk je konstatirao da "ako oni ne žele biti Srbi, onda
nemaju nikakvo nacionalno ime". U svojim prije toga napisanim i za
lingvističku znanost zanimljivim djelima, prije svega u Srpskom rječniku
13 Erdmann-Pandžić, 1993.
14 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 470-471 (J. Hahn).
15 Stančić 1995 .
16 O tome i sljedećem Grčević, 1997, str. 63-112.
17 U jednom pismu iz 1858. godine Vuk pravim Hrvatima naziva samo čakavce, a
kajkavce ne spominje.
Erdmann-Pandžić, 1993, str. 15.
19
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- W 1)
(1818), koji je on sastavio uz veliku pomoć J. Kopitara, priključio je

veliku leksikografsku i književnu tradiciju Dubrovnika, Dalmacije i
Bosne čisto srpskoj kulturnoj baštini, iako ove književnosti do početka
19. stoljeća nisu imale čitatelje među srpskim pučanstvom.18 Tek na
stupom srpskih prosvjetitelja kao što su Dositej Obradović (1742-1811)
i V. S. Karadžić na prijelomu onoga stoljeća počela se prva srpska pro
fana inteligencija zanimati za spomenute književnosti i u slavistici ih
proglašavati srpskim kulturnim blagom. Vuk je cijeloga života ostao kod
te jezično i politički svesrpske koncepcije. On se nije upuštao u
ilirističke i jugoslavističke koncepte Hrvata, koji su pod ilirskim, kasni
je jugoslavenskim imenom težili postupnom kulturnom i političkom
ujedinjenju i istodobno više vodili računa o postojećoj mnogostrukosti.
Reakcije na Vukove jezične zahvate bile su, kako se i moglo očeki
vati, različite kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani. Na srpskoj je
strani Vukova jezična reforma najprije naišla na žestok otpor. Prije
svega je srpsko-pravoslavno svećenstvo doživjelo jezičnu reformu ne
samo kao oštar lom s vlastitom, naglašeno tradicionalističkom pisme-
nošću, nego je, više od toga, slutilo opasnost približavanja katoličan
stvu. Ipak je Vukova jezična reforma sredinom 19. stoljeća u Srbiji
uglavnom prihvaćena, s iznimkom ijekavskog izgovora i nekoliko
drugih elemenata koje je Vuk predvidio, a koje Srbi, međutim, nisu
prihvatili. Srbi su, naime, ostali kod ekavštine i drugih jezičnih običaja.
Na hrvatskoj je strani Ante Starčević (1823-1896)19odlučno odbio
Vukovo svesrpstvo i suprotstavio mu svoju pravno-povijesnim sred
stvima komponiranu svehrvatsku ideologiju.20
Naprotiv, kod hrvatskih ilirista i njihovih jugoslavističkih nasljed
nika Vukova reforma je našla plodno tlo, između ostaloga i zato što
se Vuk oslonio na bogatu hrvatsku književnu i leksikografsku tradi
ciju. Tako se njegova reforma u ovim krugovima nije doživjela kao
okrutan zahvat u jezičnu kulturu nego prije kao dobrodošla pravopi
sna obnova. Vjerojatno su im moguće neželjene političke posljedice
u to vrijeme ostale sakrivene.
Nakon sloma neoapsolutizma u Austriji i obnove parlamentarizma
60-ih godina 19. stoljeća uspjeli su se jugoslavenski orijentirani za
stupnici 1861. godine u hrvatskom saboru probiti s prijedlogom da
18 O tome Džaja, 2000. Birnbaum 1980, str. 164-166, koji je vrlo blizu lingvističkim
shvaćanjima srpskog jezikoslovca Pavla Ivica, ipak ne pribraja dubrovačku književ
nost srpskom nego hrvatskom književnom korpusu.
19 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 169-173 (H. Sundhaussen).
20 O tome Behschnitt, 1980, str. 172-186.
20
se zemaljski državni jezik službeno zove jugoslavenski. Ali, nakon

što brojčano snažna srpska manjina u Hrvatskoj nije pokazala zani
manje za to, bio je 1862. jugoslavenski najprije povučen a potom
1867. zamijenjen hrvatskim ili srpskim. Tako je rođen polutanski
pojam srbokroatizam.2' Daljnja povijest srbokroatizma tekla je naj
prije kao program, a potom, nakon osnivanja jugoslavenske države,
kao prisila na jezično zajedništvo, a da ipak nije bilo dostignuto sta
panje hrvatskoga i srpskoga. Kriza jugoslavenstva, koja je, konačno,
dovela do sloma Jugoslavije, vodila je u definitivni otklon od srbokroa
tizma i dovela do povratka jezičnim tradicijama prije Vukova zahvata.22
Ranije su pojmovi srbokroatizam i troimeni narod, odnosno u
Drugoj Jugoslaviji njihove zamjene bratstvo i jedinstvo funkcionirali
kao stožerne točke oko kojih se izravno ili neizravno okretao cjelo
kupni politički život.
Tablica 1: Povijesno-političke sastavnice Kraljevine SHS 1918.
Površina Broj stanovnika

Br. Povijesne pokrajine
u km2 1910/14.
1 . Srbija (s Kosovom, Vardarskom
Makedonijom i dijelom Sandžaka) 95.405 4.670.000
2. Crna Gora (s jednim dijelom Sandžaka) 9.840 238.423
3. Bosna i Hercegovina 51.199 1.898.044
4. Vojvodina (Baranja, Bačka, Banat) 19.233 1.380.000
5. Hrvatska (Slavonija, Srijem, Međimurje) 43.307 2.715.237
6. Dalmacija (bez Rijeke, Cresa,
Lošinja, Zadra i Lastova) 12.729 621.503
7. Slovenija (Kranjska, Štajerska, Međimurje) 16.198 1.056.464
Ukupno 247.911 12.579.671
Izvor: Almanah Kraljevine SHS I/l, 1922, str. 120, 140, 164, 187, 204, 218, 226.
21 U svakom slučaju je J. Dobrovsky kao prvi već 1815. upotrijebio sintagmu "srpski ili
hrvatski". O tome M. Grčević: Zablude o istočnohercegovačkim govorima kao dija
lektalnoj osnovici hrvatskoga književnoga jezika. U: Jezik [Zagreb] godište 46, br. 2,
prosinac 1998, str. 52.
22 Grčević, 1997, str. 46-66, 112-142. Usp. Nataša Bašić: Odjeci Guberina-Krstićevih
Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju. U: Jezik [Zagreb] god. 47, br. 5, lipanj
2000, str. 179-194. Cjelokupni pregled Auburger, 1999, iz srpske perspektive Okuka
1998. Usp. recenzije za oboje od Wernera Lehfeldta u: Zeitschrift fur Slavische
Philologie 59,1 (2000), str. 216-236. Za Okuku i recenzija u: Frankfurter Allgem eine
Zeitug od 22. svibnja 1999. (Reinhard Olt), a za Auburger recenzija Elizabeth von
Erdmann u: SOF 61-62 (2002/2003), str. 680-682.
21
1.2. Ustroj države i političke stranke

U Krfskoj deklaraciji od 20. srpnja 1917. bila je predviđena jedna
zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) kao "demokratska
parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu", a ak
tom ujedinjenja od 1. prosinca 1918. bila je i osnovana. Oba je puta
izričito očitovana volja za jedinstvenom državom "troimenoga naro
da" SHS. Ali se zbog različitih mogućnosti tumačenja ideologema
"troimenoga naroda" kao i različitoga povijesnog i političkog podri
jetla ujedinjenih zemalja odmah nakon akta ujedinjenja razvila že
stoka rasprava o nazivu i obliku države: Jugoslavija ili Država SHS -
nacionalna država (kao npr. Francuska) ili država više naroda (slično
Švicarskoj) - i s time povezano pitanje kako državu treba raščlaniti i
izgraditi - kao centralnu državu ili federaciju?
Formalno gledano, nudili su se sljedeći modeli:
1. Integralistički model: oblik države centralistički, naziv države
Jugoslavija s ciljem brzoga stapanja Srba, Hrvata i Slovenaca u
jednu novu naciju - Jugoslaveni.
2. Velikosrpski model: oblik države također centralistički, ali nika
kvo preimenovanje u Jugoslaviju, nego proširenje srpskoga poima
nja države i srpskih institucija na nova područja s naglaskom
na oslobodilačkoj ulozi Srbije u Prvom svjetskom ratu.
3. Federalistički model: jednakopravnost triju imena i federali-
stički ustroj.
4. Separatistički model: razdvajanje i priznanje pojedinačnih po
vijesnih pokrajina kao država.
S ovim se modelima morala suočiti svaka stranka ondašnjega
jugoslavenskog stranačkog spektra bez obzira na prioritete koji su
bili zapisani u stranačkim programima. Pritom se u prvom redu radi
lo o okvirnim uvjetima koje političko djelovanje uopće treba omogu
ćiti. Polazeći od toga, historiografija, koja se daleko više posvetila
strankama nego drugim područjima političkog života u Prvoj Jugo
slaviji, raščlanjuje stranke po njihovu stavu prema nabrojenim alter
nativnim modelima.
Za vrijeme državnog provizorija koji je trajao od akta ujedinjenja
1. prosinca 1918. do izglasavanja prvoga, takozvanog Vidovdanskog
ustava, za koji se glasovalo na srpski tradicijom bogati Vidovdan, 28. lip
nja 1921. formirao se sljedeći stranački spektar.23
23 O tome i o sljedećem prije svega Gligorijević, 1979. i Banac, 1988. U pregledu Wende,
1981, str. 329-354 (Sundhaussen) i Sundhaussen, 1982, str. 41-50.
22
Oko integralističkog i velikosrpskog modela, koji se međusobno

razlikuje više u jezičnim odrednicama nego u konkretnim primjena
ma budući da su oba vodila do potvrđivanja srpskih institucija i
srpske premoći, grupirale su se čisto srpske ili većinski srpske stran
ke. Nesrpski su se članovi ovih stranaka regrutirali gotovo isključivo
od liberalno i liberalistički usmjerenih intelektualaca; ovi su se više
ili manje udaljili od tradicije svoje sredine i opredijelili se za novo,
na ideološkim principima temeljeno društvo.
Integralistički je model u svom programu nosila Demokratska
stranka (DS). Ona je pod imenom Državotvorna stranka srpskih,
hrvatskih i slovenskih demokrata osnovana 15/16. veljače 1919. u
Sarajevu, a 1920. preimenovana je u Jugoslavensku demokratsku
stranku. U svoj je program DS doduše upisala demokratske slobode
i socijalne reforme, ali je zapostavljala demokratske procedure. Ona
je veličala novi državni rezon a različite je historijske pokrajine
zajedno s njihovim vlastitim političkim i kulturnim tradicijama treti
rala isključivo kao rezultat stranih vladavina. Posebno ideološki
samosvjesno i beskrupulozno ponašao se vođa ove stranke Svetozar
Pribićević (1875-1936),24 Srbin iz Hrvatske, koji je u sebi ujedinio
"logiku učitelja matematike i neosjetljivost žandara iz Vojne krajine"
(I. Banac, 1988., str. 166).
Bila je planirana fuzija Pribićevićeve stranke s Narodnom radikal
nom strankom (NRS), koja je 1880. osnovana u Srbiji, ali se nije ostva
rila. NRS se pod vodstvom Nikole Pašića (1845-1926)25 razvila u
etabliranu stranku i dosljedno je insistirala na vodećoj ulozi Srbije
kako u procesima ujedinjenja tako i u oblikovanju nove, odnosno za
jedničke, države. Jugoslavenstvo je, točnije rečeno pseudojugosla-
venstvo, bilo za Pašića i njegove suborce samo sredstvo za potiski
vanje nesrpskih a promicanje srpskih interesa. Doduše, za razliku od
Pribićevićevih demokrata kao rigidnih centralista, zalagali su se Pa-
šićevi radikali za samoupravu na lokalnoj razini, ali ovo bez obzira-
nja na povijesne reminiscencije bilo koje vrste i na federalistička na
čela. Njima je na srcu prije svega ležao kontinuitet srpske države i
oni su iz toga razloga sprečavali preimenovanje države u Jugoslaviju.
Od ostalih stranaka, koje su politički prioritet davale drugim
područjima, ali su s Pašićevim radikalima i Pribićevićevim demokra
tima dijelile unitarističke poglede o formi države, treba spomenuti
24 Pribićevićeva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSOIII. (1979), str. 479-482 (H. Sund
haussen). O Pribićevićevom političkom portretu usp. Jovanović, 1973, sv. 1, str. 396-404).
25 Pašićeva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 402-405 (G. Hering).
23
Savez zemljoradnika (SZ), jednu 1919/1920. formiranu krovnu orga

nizaciju seljačkih udruga iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Ovoj su se
organizaciji priključile slične nesrpske, sekularno orijentirane gru
pacije iz Slovenije i Dalmacije.
Slično Pašićevim radikalima zastupao je i Savez zemljoradnika
samoupravu na lokalnoj razini, a što se tiče povijesnih regija kao po
litičkih jedinica, tražio je i Savez zemljoradnika, zajedno s Pribiće-
vićevim demokratima, trenutno stapanje u novu jugoslavističku kon
strukciju.
Srpska Republikanska demokratska stranka (RDS) nastala je kao
reakcija na krvavi obračun princa-regenta Aleksandra s grupom Di-
mitrijeviča-Apisa 1917. u Solunu.26 Za članove ove stranke - Srbe i
Crnogorce - bila je dogma o nacionalnom jedinstvu doduše nedodir
ljiva, ali su oni bili monarhofobični, borili su se za demokraciju bri
tanskog obilježja a protiv centralizma. Jednom riječju, bili su anti-
centralistički unitaristi.
Socijalističke i socijaldemokratske stranke osnovane su u južno
slavenskom prostoru pred Prvi svjetski rat. Unutar tih stranaka došlo
je do unutarnje polarizacije u fazi osnivanja Jugoslavije. Rezultat je
bio nastanak jedne klasične socijaldemokratske stranke Jugoslavije
(1929) na jednoj strani i Socijalističke radničke partije Jugoslavije
(1919), koja je 1920. preimenovana u Komunističku partiju Jugosla
vije (KPJ) na drugoj strani. Dok su se socijaldemokrati ponašali
građanski i s uvedenim unitarističkim i monarhističkim sustavom,
polazeći od mota da "norvešku monarhiju treba pretpostaviti portu
galskoj republici", surađivali u parlamentu i vladi, odnosi između ju
goslavenske države i komunista bili su mnogo napetiji. Odlučno je
značenje, dakako, KPJ postigla tek nakon sloma Prve Jugoslavije.
Komunisti su se u Drugom svjetskom ratu profilirali kao najjača poli
tička snaga i došli su na vlast u Drugoj Jugoslaviji. Državni i nacio
nalni koncept jugoslavenskih komunista doživio je doduše već u
Prvoj Jugoslaviji različite razvojne faze, ali je praktičnu primjenu na
šao tek u Drugoj Jugoslaviji. To je razlog zašto komunistička shva
ćanja u doba Prve Jugoslavije treba označiti kao konceptualnu pret
povijest Druge Jugoslavije pa o tome i raspravljati kasnije u poglav
lju o Drugoj Jugoslaviji.
Oko federalističkog modela grupirale su se prije svega hrvatske
stranke. Među njima se profilirala Hrvatska seljačka stranka (HSS),
koja je s vremenom postala najznačajnija hrvatska politička snaga i
26 O tome ukratko u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 403-405 (E. Hosch)
24
tvorila "tvrdu opoziciju" (I. Banac), najprije izvanparlamentarno a

potom i u parlamentu. HSS je osnovana 1904. pod imenom Hrvatska
pučka seljačka stranka (HPSS), 1920. je preimenovana u Hrvatsku
republikansku seljačku stranku (HRSS) i, konačno, 1925. u Hrvatsku
seljačku stranku (HSS). Osnivači te stranke, braća Antun
(1868-1919) i Stjepan Radić (1871-1928) bili su socijalutopisti sa
shvaćanjima sličnim francuskom socijalutopistu Pierre-Josephu
Proudhonu (1808-1865 )27 i pacifisti koji su jednostavno sanjali o jed
nom seljačkom pokretu kao temelju hrvatske nacije. Oni su ideali
zirali seljački stalež i sanjali o seljačkoj baznoj demokraciji. Osni
vanje vlastite stranke predstavljali su u početku kao duhom vreme
na uvjetovan politički instrument svoje ideologije.28 Karakter pokre
ta kao i ophođenje s predsjednikom stranke kao karizmatičnom fi
gurom ostali su glavne značajke te stranke i nakon smrti Stjepana
Radića (umro od posljedica atentata izvršenog na njega u beograd
skom parlamentu 20. lipnja 1928) i nakon što je vodstvo stranke
preuzeo nekarizmatični Vladko Maček (1879-1964).2(>U Drugom svjet
skom ratu razdijelila se Hrvatska seljačka stranka na više frakcija.
Jedan je dio, s predsjednikom Mačekom, ostao pasivan a desno se
krilo priklonilo ustaškom režimu u Hrvatskoj. Lijevo je krilo pokušalo
kooperirati s Titovim komunistima, ali su ovi njime manipulirali, te
ga u prvim poslijeratnim godinama Druge Jugoslavije, kao i sve dru
ge nekomunističke političke organizacije, na komunistički "narodno-
demokratski" način isključili iz političkog života.30
Stjepan Radić se suprotstavio pritisku zagrebačkog Nacionalnog
vijeća za žurno ujedinjenje sa Srbijom. On je akt ujedinjenja od 1.
prosinca 1918. proglasio nelegitimnim i nevažećim, distancirao se
od "ideologije jednoga troimenoga naroda", stavio hrvatski nacionalni
individualitet u prvi plan i zahtijevao Hrvatsku seljačku republiku
unutar jugoslavenske (kon)federacije.
27 O endogenim političkim korijenima H rvatske seljačke stranke iz sociološko-povijesne

perspektive usp. Dinko Tomašić: Društveni razvitak Hrvata [’1937] 21997, str. 13-60.
28 "U srednjem vijeku, naime, kad bi netko želio ostvariti nešto novo, bio je prisiljen
dati mu religiozni oblik. To je odgovaralo ondašnjem duhu vremena. [...] Devetnae
sto i dvadeseto stoljeće je razdoblje politike. Zato je braći Radićima bilo potrebno za
seljački pokret osnovati jednu političku stranku". Tako vodeći teoretičar HSS Herceg,
1923, str. 50; usp. 61-62. Kratki životopis Antuna i Stjepana Radića u: Lex. GSO IV
(1981), str. 7-12 H. (Sundhaussen).
29 O tome Boban, 1974, I, str. 3-12; kratki Mačekov životopis u: Biogr. Lex. GSO III
(1979), str. 65-68 (H. Sundhaussen). O hrvatskoj seljačkoj ideologiji v. Janićijević,
1984, str. 206-212.
30 O tome Boban, 1987, I, str. 151-306. i 1989, II, str. 249-285; Jelić-Butić, 1983; Ra-
delić, 1996. Usp. Koštunica i Čavoški, 1985.
25
Njegov stav prema srpskom unitarističkom konceptu jugoslaven

ske države pribavio mu je višekratno zatvaranje ali i sve veću popu
larnost među hrvatskim seljacima. Njegove su parole o Hrvatskoj se
ljačkoj republici naišle na živahan odjek u seljačkom ustanku koji je
1920. izbio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ustanak je najprije bio spon
tana reakcija protiv širenja vojnih zakona Kraljevine Srbije na Hrvat
sku 1919. godine, osobito protiv žigosanja stočnog fonda u vojne svrhe.31
Ne, doduše, republikansku, ali anticentralističku poziciju imao je
"hrvatski Nacionalni klub". On je bio koalicija Hrvatske zajednice
(HZ) i Hrvatske težačke stranke (HTS) iz Bosne i Hercegovine. Obje
su osnovane ljeti 1919.32
Federalizmu sličan autonomizam pojedinih regija zastupale su
stranke takozvanog Jugoslavenskog kluba. To su bile: Slovenska
ljudska stranka (SLS, osnovana 1892. kao Katolička nacionalna stran
ka i 1905. preimenovana u SLS) pod vodstvom Antona Korošeca
(1872-1940)33, Hrvatska pučka stranka (HPS, osnovana 1919. u Hr-
vatskoj-Slavoniji, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini)34 i Bunjevačko-šo-
kačka stranka (osnovana 1919) iz Bačke. Sve tri su se stranke u jugo
slavenskoj historiografiji vodile kao klerikalne stranke. Treba primi
jetiti da su one uz klerikalističke predodžbe o državi, društvu i odgo
ju imale kršćansko-socijalne ciljeve. One su u stranačkom spektru
predstavljale ideološko-kršćansku protutežu socijalističkim i drugim
lijevim strankama. U praksi su više slijedile regionalne interese, oso
bito SLS, koja se profilirala u glavnu slovensku stranku, kao HSS u
Hrvatskoj.35
Također regionalno usidrene i svjetonazorski definirane bile su
dvije islamske stranke. Jugoslavenska muslimanska organizacija
(JMO) u Bosni i Hercegovini i Džemijet (Islam muhafazai hukuk
cemiyet, Društvo za zaštitu prava muslimanskog stanovništva) na
Kosovu i u Makedoniji,36 obje osnovane 1919. One su zastupale inte
rese muslimanskih veleposjednika. JMO se doduše zalagala za auto
31 O tome Boban. 1988, str. 235-246.

32 O tome Matijević, 1992.
33 Korošečev kratki životopis u: Lex. GSO II. (1976), str. 482-484 i ESlo 5 (1991), str.
270-271.
34 O tome Boban, 1990, III., str. 266-272.
35 Pojam klerikalizam ne može se zamijeniti pojmom politički katolicizam, kako to pred
laže Strecha, 1997, str. XIV-XV. jer svi nositelji političkog katolicizma nisu ostajali
kod ekstremno konzervativnih pozicija u shvaćanju države i društva kako je činilo
klerikalistički usmjereno krilo, nego su radije slijedili socijalne i reformske ciljeve i
nisu se plašili modernih političkih sustava.
36 O stanju istraživanja o Džemijetu Popović, 1986, str. 30.
26
nomiju Bosne i Hercegovine, ali je u praktičnoj politici, slično SLS-u,

lavirala između vlade i oporbe.
Oko separatističkog modela grupirali su se "hrvatski mnemoni-
sti", kako je I. Banac nazvao pripadnike tzv. Frankove stranke Josipa
Franka (1844-1911), koja je nastala 1895. rascjepom Starčevićeve
(Državotvorne) Stranke prava. Ovi su ekstremisti 1919. osnovali re
volucionarnu organizaciju, od čijih su se članova neki već onda pre
selili u inozemstvo. Nakon uvođenja kraljeve diktature 1929. uzeli su
ime ustaše i borili se terorističkim metodama za odcjepljenje
Hrvatske od Jugoslavije. Saveznike su našli u Unutarnjoj makedon
skoj organizaciji (VMR, Vnatrešna makedonska organizacija) koja je
djelovala s bugarskog teritorija. ’7 Sličnim su metodama vodili Kačaci
(tur. pl. kagaklar, ustanik, bandit) oružanu borbu protiv srpskog re
žima na Kosovu. I Crna Gora je imala svoje unitariste i federaliste
odnosno separatiste, takozvane zelenaše.38
Tablica 2: Rezultati izbora za Ustavotvornu skupštinu od 28. 11. 1920.
Br. Stranke Br. glasova u % Mandati u %

1. Demokratska stranka (Pribićević) 319.448 19,7 92 23,3
2. Radikalna narodna stranka (Pašić) 284.575 17,7 91 21,2
3. Hrvatska republikanska
seljačka stranka (Radić) 230.590 14,4 50 11,9
4. Komunistička partija 198.736 12,4 58 13,9
5. Seljački savez (Avramović) i
Slovenska seljačka stranka 151.603 9,5 39 9,4
6. Slovenska pučka stranka (Korošec) 58.971 3,7 14 3,3
7. Hrvatska pučka stranka 52.333 3,3 13 2,7
8. Jugoslavenska muslimanska
organizacija (Spaho, BiH) 110.895 6,9 24 5,7
9. Socijalistička stranka 46.792 2,9 10 2,4
10. Hrvatska težačka stranka (BiH) 38.400 2,4 7 1,7
11. Džemijet (Muslimanska organizacija
Turaka i Albanaca u Makedoniji
i na Kosovu) 30.029 1,9 8 1,9
12. Hrvatska zajednica 25.867 1,6 4 1,0
13. Republikanska stranka
(Prodanović, Srbija) 18.136 1,1 3 0,7
37 O tome Jelić-Butić, 1977, str. 13.57; Krizman, 1978.

38 O separatističkim grupiranjima u pregledu Banac, 1988, str. 246-317.
27
Br. Stranke Br. glasova u % Mandati u %

14. Hrvatska stranka prava 10.880 0,7 2 0,5
15. Izvanstranačka lista (A. Trumbić) 6.581 0,4 1 0,2
16. Srpska nacionalna
organizacija (Čokorilo, BiH) 6.215 0,4 0 __
17. Socijalna pučka stranka (Slovenija) 6.186 0,4 2 0,5
18. Liberalna stranka (Srbija) 5.061 0,3 1 0,2
19. Ratnička stranka (Srbija) 2.484 0,2 - -
20. Gospodarska stranka u Međimurju 1.960 0,1 0 -
21. Češka stranka 704 0,0 0 -
22. Nezavisna muslimanska stranka (BiH) 449 0,0 0 -
23. Muslimanska narodna stranka (BiH) 306 0,0 0 -

Ukupno: 2.480.632 s pravom biranja 1.607.265 100 419 100
Izvor: Statistički pregled izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu Skupštinu Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca, održanih 28. novembra 1920. god. Beograd 1921.
Izborni zakon od 3. rujna 1920. propisao je opće, izravno i tajno

izborno pravo za sve muškarce iznad 21 godine. Izbori za Ustavo
tvornu skupštinu (Konstituantu) održani su 28. studenoga 1920.39 Od
oko 40 različitih stranaka i manjih, odcijepljenih frakcija koje su se
registrirale, unišlo je manje od polovice u parlament (v. tablicu 2).
Kako se vidi iz tabelarnog pregleda, centralističke su stranke po
stigle, doduše, dominantnu poziciju u parlamentu, ali ne i većinu.
Unatoč tomu nije se režim - u kojemu se princ-regent, od 16. kolo
voza 1921. kralj Aleksandar kao i srpski oficirski zbor igrali odluču
juću ulogu - dao odvratiti od centralizma. Njihov je cilj bio jaka cen
tralistička država pod velikosrpskim pokroviteljstvom. Protivne se
glasove, čak i iz srpskih krugova, koji su smatrali potrebnim široki
konsenzus u pitanjima ustava, jednostavno prečulo40 ili ušutkalo.
39 O izbornoj borbi i izbornim manipulacijama, posebno kod ustanovljavanja izbornih

krugova Banac, 1988, str. 361-366.
40 Tako je - u vrijeme rasprava o ustavu - pisao srpski list Prosveta koji je izlazio u
Sarajevu (god. 11, siječanj-veljača 1921, str. 1-5) u uvodnom članku Jugoslovenstvo
u krizi između ostaloga: Nama je dakle neophodno potrebno da Ustav naše Kraljevine
bude plod sporazuma, a nipošto plod plemenskog nadglasavanja. Uzaludna je obična
većina, i ona tako zvana "kvalifikovana" većina, kad se radi o sporu ne među stranka
ma nego među plemenima [...]. Jugoslovensko ujedinjenje doneli su nam svetski
događaji pre nego se narod bio u svojoj duši za nj pripremio. Posledice su bile nemi
novne i mi ih evo u punoj meri bolujemo kao kakvu groznicu. Jugoslovenstvo je pre
Velikog Rata izgledalo ružičasto: danas ono i svojim apostolima izgleda puno trnja"
(str. 5). (kurziv S. M. Dž.)
28
Centralistima je parlamentarna procedura služila kao čista formal

nost za legalizaciju njihove politike koju su oni u "novostečenim"
područjima provodili od početka. Oni su svoje političke ciljeve pro
vodili - ako drugačije nije išlo - i nasiljem. Odmah nakon ulaska u
nekadašnje austro-ugarske južnoslavenske pokrajine ujesen 1918.
nisu se srpske trupe pokazale nimalo obzirnim; ponašale su se kao
okupatori i nerijetko se drakonskim sredstvima brinule za red.41
Na drugoj strani oporba je zabranjivana i konačno potisnuta u ile
galnost. Ovo se prije svega odnosilo na komuniste kojima se pripisi
vala odgovornost za neke nemire i atentate. Komunistička je politička
aktivnost bila najprije vrlo ograničena takozvanom Obznanom 29.
prosinca 1920, a potom Zakonom o zaštiti države od 1. kolovoza
1921. zabranjena i time protjerana u ilegalnost.42
28. lipnja 1921. - na Vidovdan, za Srbe dan s bogatom tradicijom
- konačno je izglasan izrazito centralistički ustrojen Vidovdanski ustav.
Ovo se, međutim, nije dogodilo "kvalificiranom većinom", kako je
predvidjela Krfska deklaracija, nego jednostavnom većinom od 233
protiv 196 glasova. Za Vidovdanski ustav glasovalo je 89 zastupnika
Demokratske stranke, 87 Radikalne stranke, 13 zastupnika Seljačkog
saveza (među njima 10 zastupnika Slovenske seljačke stranke), i, ko
načno, 23 zastupnika JMO i 11 zastupnika Džemijeta; ove posljednje
dvije grupacije nakon dugih pregovora s vladom o ustupcima prije
svega na području agrara.43
Protiv ustava glasovalo je 35 zastupnika (među njima 21 zastup
nik Seljačkog saveza), 156 zastupnika je bojkotiralo glasovanje; to su
bili zastupnici KPJ, Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stran
ke, Jugoslavenskog kluba (Slovenske ljudske stranke i Hrvatske pu
čke stranke), Hrvatskog nacionalnog kluba (Hrvatska težačka stran
ka i Hrvatska zajednica) i deset zastupnika drugih stranaka.44
Službenim nazivom nove države kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slo
venaca (čl. 1), službenim jezikom kao srpsko-hrvatsko-slovenački (čl. 3)
nije Vidovdanski ustav potvrdio integralističko jugoslavenstvo kao
ideološku podlogu nego ideologem o troimenom narodu. Time je
faktično bio neizravno dobro osiguran velikosrpski karakter države.
41 Bjelajac, 1988. i 1994. slika vojsku Kraljevine SHS na temelju arhivalija ipritom pri
gušuje njezin velikosrpski karakter kao i, osobito u prvim godinama,njezinuuvelike
negativnu unutarpolitičku ulogu.
42 O tome Gligorijević, 1969. i 1970, str. 219-245.
43 O tome Purivatra, 1974, str. 115-139.
44 O tome Gligorijević, 1979, str. 110.
29
nacionalni hrvatski i slovenski identitet ostavljen nedefiniran, a iden

titet drugih južnoslavenskih etničkih skupina ni u kakvom obliku
priznat. Makedonci i Crnogorci vodili su se kao Srbi, Bosanski Mu
slimani samo kao vjerska zajednica, čija se politička i kulturna srbi-
zacija, a s hrvatske strane kroatizacija očekivala i poticala. Da bi se
stvorio dojam jedinstvene nacionalne države, bili su popisi sta
novništva (prije i poslije donošenja ustava) provedeni ne prema ple
menskoj odnosno nacionalnoj pripadnosti nego samo prema mate
rinskom jeziku. Posljedica ovoga bila je da je različiti identitet Srba,
Hrvata, Makedonaca, Crnogoraca i Bosanskih Muslimana potonuo u
srbokroatizam. Iznimku su činili Slovenci i narodne manjine čiji je
identitet došao do izražaja preko njihova materinskog jezika (v.
tablicu 3 i 4).
Što se tiče građanskih i socijalnih prava, ona su doduše u ustavu
zajamčena na tadašnjoj europskoj razini,45 ali je njihova provedba u
praksu bila manje ili više iluzorna. Naime, zgrada cjelokupnog usta
va bila je strogo centralistički organizirana a kontrolne su instance
bile predviđene samo odozgor prema dolje. Glavni ustavni organ nije
bila Narodna skupština nego kralj kao monarh, kojemu je bila pod
ložna kako zakonodavna tako i sudska i izvršna vlast, a on sam nije
bio nikome odgovoran. Kralj je bio vrhovni zapovjednik, nadležan za
saziv i raspuštanje Narodne skupštine, imenovanje ministara i dr
žavnih službenika kao i odlikovanja i pomilovanja.
Da bi se spriječio partikularizam i centrifugalizam, bila je u čl. 95.
predviđena nova podjela cjelokupnog državnog područja. Zakonom
od 26. travnja 1922. zemlja je bila podijeljena na 33 upravne oblasti.
Podjela se provodila do 1925.46 Time su stare povijesne pokrajine bile
razbijene, prije svega one u kojima su u većini živjeli Hrvati (Dalma
cija i Hrvatska-Slavonija), koji su beogradskom centralizmu pružali
žestok otpor. Naravno, pokušalo se postupak dijeljenja obrazložiti
gospodarskim i prometnim razlozima, ali u to nitko nije povjerovao.
Provođenje jednoga takvog ustava imalo je različite političke i
jurističke posljedice kako za beogradske vlastodršce tako i za opor
bene snage. Za vlastodršce, koji su za vrijeme političkog provizorija
između 1918. i 1921. brojnim uredbama (oko 800!) požurivali cen
tralizaciju i pritom provizorni parlament jednostavno zaobilazili,47
sada je Vidovdanski ustav značio sankcioniranje njihova državnog
45 Gligorijević. 1979, str. 297-333.

46 O tome Petranović i Zečević, 1988, str. 199-203; Šehić, 1991, str. 196-196; Janja-
tović, 1995.
47 O tome Gligorijević, 1979, str. 60-65.
30
koncepta kao i njihove već uhodane prakse. A s druge strane, za pro

tivnike centralizma i monarhističkog oblika države ustav je donio ne
samo snažno sužavanje političkog prostora za djelovanje nego i poti
skivanje na rub ilegalnosti budući da se antimonarhizam i federali
zam mogao sada kažnjavati kao veleizdaja, protudržavni akt i sepa
ratizam, a tako je i bilo. Time je Vidovdanski ustav umjesto ugaonog
kamena države postao kamen spoticanja, i to ne samo za srpsko-hr-
vatske odnose, nego za cjelokupni politički život. Očekivanje Hrvata
da će u novoj državi postići veću političku samostalnost nego u Podu
navskoj Monarhiji nije bilo ispunjeno; čak je bilo i potkresano.
Tablica 3: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini SHS prema popisu

pučanstva 31. siječnja 1921.
Br. Materinski jezik Broj u%

1. Nacionalni jezik: srpsko-hrvatski 8.911.509 74,36
2. Nacionalni jezik: slovenski 1.019.997 8,51
3. Češki ili slovački 115.532 0,96
4. Rutenski (ukrajinski) 25.615 0,21
5. Poljski 14.764 0,12
6. Ruski 20.568 0,17
7. Mađarski 467.658 3,90
8. Njemački 439.657 4,22
9. Albanski 439.657 3,67
10. Turski 150.322 1,26
11. Rumunjski 231.068 1,93
12. Talijanski 12.553 0,11
13. Ostali 69.878 0,58
Ukupno 11.984.911 100
Izvor: Statistički pregled Kraljevine Jugoslavije (1921) po banovinama. Beograd, 1930., str. 5.
Tablica 4: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji prema

popisu pučanstva 31. ožujka 1931.
Br. Materinski jezik Broj ________ u %

1. Srpskohrvatski 10.730.823 77,01
2. Slovenski 1.135.410 8,14
3. Češki 52.909 0,37
4. Slovački 76.411 0,54
31
Br. Materinski jezik Broj u%

5. Ruski 36.333 0,26
6. Ukrajinski 27.681 0,19
7. Mađarski 468.185 3,36
8. Njemački 499.969 3,58
9. Albanski 508.259 3,62
10. Turski 132.924 0,95
11. Rumunjski 137.879 0,98
12. Židovski 18.044 0,12
13. Ciganski 70.424 0,50
14. Ostali 41.787 0,29
Ukupno 13.934.038 100
Izvor: Die Gliederung der Bevolkerung des ehemaligen Jugosiavvien nach Mutter-
sprache und Konfession nach den unverdffentlichen Angaben der Zahlung vom 1931
[Redoslijed stanovništva nekadašnje Jugoslavije po materinskom jeziku i konfesiji pre
ma neobjavljenim podacima popisa 1931], Beč, 1943, str. 10. Usp. Bogoljub Kočović:
Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo 21990, str. 124.
Što se tiče političkog života općenito, politički su interesi brojnih

skupina potiskivani i mjesto toga u prvi plan postavljen konformizam
s vlastodršcima i državnim aparatom, tako da se širilo nezadovoljstvo.
Na brojne izazove režim je reagirao sve samovoljnije, represivno
i podmitljivo. Nije slučajno što se u takvu ozračju stvarna uloga čim
benika, prije svih uloga kralja kao glavnoga čimbenika, na temelju
izvora ne može točnije odrediti. Tako su kraljeva kritička biografija,
kao i biografije drugih odlučujućih osoba jugoslavenskog političkog
spektra ostale samo želja. Budući da glavne odluke nisu donošene u
parlamentu nego je to kralj zajedno sa svojim dvorjanima i utjecaj
nim generalima razrađivao i zatim provodio u parlamentu; to se, kad
je bilo potrebno, provodilo svim sredstvima. Tko je pritom nešto re
kao, znamo najčešće samo iz druge ruke. Nesporna je činjenica:
glavna odgovornost za slom parlamentarizma i za susljedno uvođe
nje kraljeve diktature pada na kralja i njegovu neposrednu okolinu.
Oni su parlamentarnu krizu usmjeravali prema uvođenju diktature.
Put do ovoga kobnog čina bio je dramatičan. Posebnu ulogu u drama
turgiji igrao je hrvatski političar Stjepan Radić, talentirani populist s
diplomom Sorbonne u džepu, te slikovitim, dosjetljivim i po potrebi
agresivnim i grubim jezikom, kojim je bio u stanju kao čarobnjak odu
ševiti svoje pristaše, a istodobno kod protivnika izazvati ogorčenje i
32
agresivno odbijanje.48 Ovo se proturječje u historiografiji nije dalo

ukloniti pri vrednovanju njegova lika i djela.
Radić je za (hrvatske) obožavatelje ostao ne samo karizmatična osobnost,
koja je hrvatsko seljaštvo politički probudila, nego i više od toga;
ostao je pučki tribun koji nikada nije izgubio iz očiju hrvatski identi
tet i hrvatske političke interese. Oni su u njegovim ponekad očigled
no problematičnim postupcima vidjeli samo taktičke korake, koji su
imali voditi prema glavnom cilju - hrvatskom samoopredjeljenju.49
S druge strane, Radić je u očima svojih protivnika, prije svega srp
skih i komunističkih krugova, bio samohvalisavi demagog i zavodnik
hrvatskog naroda. Za njih je Radić bio doduše Slaven, koji je, među
tim, ostao Austroslaven, a k tomu i lažni pacifist i nesigurni politički
partner i, konačno, vječni hrvatski separatist.50
Svojim političkim eskapadama Radić se brinuo za uspone i padove
jugoslavenskog političkog života 20-ih godina prošloga stoljeća; ali
se pritom ne smije gubiti iz vida da se scenarij nije nalazio u nje
govim rukama nego u rukama kralja i njegove dvorske kamarile, i da,
konačno, nije Radić, nego su ti režiseri državu gospodarski uništili a
parlamentarizam doveli do pada. To je događanje, gledano u poveza
nosti s Radićevim političkim djelovanjem, imalo sljedeće postaje:51
Nakon što je Vidovdanski ustav prošao u parlamentu 28. lipnja
1921., ostao je Radić sa svojom strankom najprije izvan beogradskog
parlamenta i nastavio izvanparlamentarnu oporbu protiv centrali
stičkog sustava na unutarnjoj i vanjskopolitičkoj razini. On je posebno
nastojao privući zanimanje međunarodnih diplomata i novinara za
hrvatsko pitanje. Inozemnim je novinarima dao nekoliko intervjua i
sastavio memorandum za međunarodnu konferenciju koja je bila sa
zvana za travanj 1922. u Genovi.52 Osim toga, poduzimao je putova
nja u inozemstvo, 1923. u Beč i London i 1924. preko Beča u Mo
skvu. U Moskvi je svoju stranku učlanio u Zelenu (seljačku) interna-
cionalu. Međutim, traženje potpore u inozemstvu nije bilo samo
neuspješno nego mu je donijelo uhićenje zbog veleizdaje budući da
je pristup Zelenoj internacionali služio režimu kao izlika da ozloglašenu
48 Između ostaloga i kod klerikalističkog krila unutar političkog katolicizma. O tome

Krišto, 1995.
49 O tome između brojnih priloga Mužić, 31988.
50 O tome između brojnih priloga Dimić i Žutić, 1992, str. 73-103.
51 Sažet, faktografski opis jugoslavenskog parlamentarizma nakon Vidovdanskog usta
va kod Sundhaussena, 1982, str. 58-72; opširnije iz hrvatske perspektiveHorvat
21992, str. 110-425.
52 O tome Horvat, 1990, II., str. 224-235.
33
Obznanu, kojom je Komunistička partija potisnuta u ilegalnost, sada

proširi na HRSS i Radića 5. siječnja 1925. uhiti.53
S druge strane, ovo se razdoblje može na unutarpolitičkoj razini
označiti ne samo kao uspješno nego kao itekako uspješno. U ovom je
vremenu, naime, Radiću uspjelo profilirati se u neosporno vodeću
političku osobnost, a svoju stranku uzdignuti u nenadmašnu političku
snagu Hrvata u Prvoj Jugoslaviji. Ovaj uspon treba, s jedne strane,
zahvaliti Radićevu političkom talentu, a s druge strane, grubo centra
lističkoj i korumpiranoj politici režima. Naime, konsenzus među vla
dinim strankama raspao se u proljeće 1922: JMO je prešao u opor
bu, između DS i NRS došlo je do borbe za vlast, pri čemu se DS razdi
jelio na Davidovićevo i Pribićevićevo krilo. Posljedica je bila raspisi
vanje prijevremenih izbora koji su održani 18. ožujka 1923. Kao
nadmoćni pobjednik na srpskoj strani izišla je NRS koja je svoje man
date uspjela povećati na 108. Na hrvatskoj je strani HRSS ovoga puta
dobila 70 mandata. A demokrati su, naprotiv, pali na 51 mandat, dok
su se slovenska SLS i bosansko-muslimanska JMO morale pomiriti s
malim gubicima. Na temelju takvih izbornih rezultata mogao je
Nikola Pašić (NRS) formirati samo manjinsku vladu. Ovu je vladu 27.
ožujka 1924. prisilila na ostavku nova, sada jača koalicija od DS, SLS,
JMO i 20 zastupnika HRSS, koji su u međuvremenu napustili parla
mentarnu opstrukciju. Dvjema koalicijskim vladama iz redova Paši-
ćevih radikala i Pribićevićevih demokrata (tzv. P.-P. vlade) bilo je
dosuđeno još kraće trajanje. Kraljev pokušaj spašavanja druge P.-P.
vlade odgađanjem saziva parlamenta do 20. listopada naišao je na
žestoke prosvjede. Kralj se, konačno, osjetio prisiljenim prihvatiti
vladu koju je formirala oporba. Za ministra predsjednika bio je pozvan
Ljuba Davidović (1863-1940).54 Vlada je bila sastavljena od članova
njegovog stranačkog krila te od DS, SLS, i JMO i od HRSS parla
mentarno podržana. Međutim, ni ovoj vladi nije bio dosuđen trajan
uspjeh. Namjera vlade da radi čisto - između ostaloga i otkrivanjem
korupcije prijašnjih NRS-ministara, kao i planovima da se Hrvatima
i Slovencima dodijeli autonomija - naišla je na žestoka suprotstavlja
nja velikosrpskih krugova oko kralja Aleksandra.
Povod za pad Davidovićeve vlade nađen je u Radićevu učlanji-
vanju HRSS-a u Zelenu internacionalu. Od Davidovića je kralj Alek
sandar 15. listopada 1924. zahtijevao neopozivu ostavku. Tako je 8.
studenoga uslijedilo treće izdanje P.-P. koalicije. Novi izbori, i ovoga
puta prijevremeni, bili su raspisani za 8. veljače 1925. Pod pritiskom
53 O tome Mužić, 1988. str. 111-188, 326-343.

54 Davidovićev kratki životopis u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 278-380 (H. Sundhaussen).
34
Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost
tuzemstva i inozemstva nije se Obznana u svoj strogosti primjenji

vala na HRSS, tako da je HRSS smjela nastupiti sa svojom vlastitom
listom. I ovoga su puta na srpskoj strani izborni pobjednici bili: NRS
sa 140 mandata. Na hrvatskoj strani dobila je HRSS 67 mandata, tri
mandata manje nego 1923, iako je Radićeva stranka ovoga puta do
bila gotovo 100.000 glasova više nego ranije.55 Razlog za to bio je
drugi, za oporbu nepovoljniji, izborni sustav.
Zatvaranjem Radića zbog pristupa Zelenoj internacionali s jedne
strane, i pripuštanjem njegove stranke izborima unatoč izricanju Ob
znane protiv nje s druge strane, htio je režim od Radića iznuditi pri
znanje Vidovdanskog ustava.
Radić, koji se nalazio u istražnom zatvoru, nije ovoga puta našao
drugi izlaz i popustio je. Preko svoga nećaka Pavla objavio je 27.
ožujka 1925. u beogradskom parlamentu priznavanje monarhije pod
dinastijom Karađorđevića kao i Vidovdanski ustav. Ovaj je korak
opravdavao obrazloženjem da je "monarhija koja bi bila slična bri
tanskoj, više republika od francuske republike".56 Oznaka republi
kanska je izbrisana iz imena stranke. Sada se HSS, kao manji koali
cijski partner, priključila srpskoj NRS u sljedećim četirima vladama
između srpnja 1925. i siječnja 1927. I sam Stjepan Radić bio je je
danput ministar obrazovanja (17. 11. 1925 - 15. 4. 1926).57
Međutim, i nakon ovoga "dogovora" izostao je politički napredak.
U redovima NRS korupcija se nije smanjivala nego je rasla. Radić se
nije dao disciplinirati, nego je u svojim javnim nastupima strastveno
kritizirao koalicijskog partnera.58 Sve je opet završilo ponovnim prije
vremenim izborima održanim 11. rujna 1927. Usprkos gubicima od
preko 160.000 glasova dobila je HSS 61 mandat i ponovno se potvr
dila kao daleko najjača politička snaga među Hrvatima. U međuvre
menu su se u srpskom stranačkom spektru produbljivale tendencije
k rascjepkanosti i sve se jasnije ocrtavao rascjep između Srbijanaca
(Srba iz Srbije) i Prečana (Srba iz Bosne, Hrvatske i Vojvodine). Ovi
su pomaci doveli do oporbene koalicije između Radića i - nikog drugog
do Svetozara Pribićevića kao vođe Prečana. Tako je nastala Seljačko-
-demokratska koalicija (SDK) koja će preživjeti uvođenje kraljeve
55 Pogledati tabelarno predstavljene izborne rezultate 1920-1927 kod Petranovića i

Zečevića, 1988, str. 228.
56 Reprodukcije teksta objave kod Petranovića i Zečevića, 1987, I, str. 245-255 i kod
Horvata, 1992, str. 261-268. nisu doslovno iste. Usp. Gligorijević, 1979, str. 200-204.
57 Pregled vlada u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u: Čulinović, 1961, II., str. 287-310 i
Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str, 198-277.
58 O tome Horvat, 1992, str. 299-346.
35
P o litič k a r e a l n o s t ju g o s la v e n s tv a ( 1918- 1991)
diktature i održat će se, usprkos stalnim nesporazumima, do konca

Prve Jugoslavije.
Politička se klima nakon izbora 1927. dalje pogoršavala. U vladinu
su taboru stalno izbijali novi korupcijski skandali. Na oporu kritiku
oporbe vladini su parlamentarci reagirali otvorenim prijetnjama koje
su se ostvarile 20. lipnja 1928. pucnjevima u parlamentu srpskoga
poslanika Puniše Račića na pet hrvatskih parlamentaraca. Dvojica su
poslanika odmah umrla, dvojica su preživjela atentat, a teško povrije
đeni Stjepan Radić umro je 8. kolovoza od posljedica ranjavanja.
Okolnosti ukazuju na to da ovaj čin nije bio djelo isključivo izvršitelja
nego daje u pitanju bilo organizirano umorstvo. Kako se i moglo oče
kivati, provedena sudska istraga nije dokraja razjasnila slučaj.5’
Umjesto raspuštanja parlamenta i raspisivanja novih izbora, kralj
je u sljedećim mjesecima pripremao dokidanje Vidovdanskog ustava i
uvođenje kraljeve diktature 6. siječnja 1929. Državni je udar60 bio naj
prije pozdravljen, čak i od politički upućenih, kao što je bio Radićev
nasljednik Vladko Maček61 ili britanski povjesničar R. W. Seton-Watson
(1879-1951),62 pogrešno shvaćen kao "kratkotrajan eksperiment" za
otklanjanje krajnje zatrovane političke klime i kao priprema jednoga
zdravog, decentraliziranog i demokratskog političkog sustava. Među
tim, umjesto toga došlo je uskoro do bolnog buđenja. Brojnim, ubr
zanim ukazima (oko 200 u godini 1929.6') kralj je pripremio svoju
ozbiljnu nakanu da više neće trpjeti "nikakve posrednike između na
roda i kralja", kako je objavio u svojoj proklamaciji od 6. siječnja
1929. o dokidanju Vidovdanskog ustava i parlamenta. Novim zako
nom o državnoj sigurnosti bila je ne samo pooštrena cenzura tiska i
policijska kontrola, nego su, osim toga, bile zabranjene "sve političke
organizacije i stranke s religijskim ili plemenskim [nacionalnim] ka
rakterom". Zakonom o nazivu i administrativnoj podjeli države od 3.
listopada 1929. Kraljevina je konačno službeno preimenovana u Ju
goslaviju, a zemlja je umjesto dosadašnjih 33 upravnih oblasti bila
podijeljena na devet upravnih jedinica odnosno banovina. Banovine
su nazvane ne po povijesnim pokrajinama (npr. Slovenija, Hrvatska,
59 O tome Horvat, 1990, str. 328-346. O posljednjoj fazi parlamentarizma u Kraljevini

SHS Gligorijević, 1979, str. 230-267.
60 O tome Šarac, 1975.
61 Boban, 1974, II, str. 43-48.
62 Seton-Watsor> Correspodence 1976, br. 179, str. 193. O čitavoj paleti reakcija u tu- i
inozemstvu na uvođenje diktature bogato dokumentirano kod: Šarac, 1975, str. 243-275.
S iznimkom komunista tadašnja je politička i diplomatska Europa najprije dobrohot
no pozdravila uvođenje diktature u Jugoslaviji.
63 Usp. Britanski izvještaji I, 1986, str. 590, t. 15.
36
Dalmacija itd.)( nego po glavnim rijekama, u jednom slučaju po

morskoj obali, i bile su ponovno strogo centralistički nadzirane - sve
s namjerom stvaranja jedne snažne jedinstvene države potiskiva
njem različite povijesne svijesti stanovništva. Time je integralističko
jugoslavenstvo dosegnulo svoj vrhunac. Parola je glasila: jedan kralj,
jedan narod, jedna država! Tako su u srpskoj tradiciji i kulturi usidre
ne političke institucije - rečeno jezikom Fernanda Braudela (1902-1985)
- promovirane u suprastrukturu čitave Jugoslavije. Ovdje se, naime,
nije radilo o političkom jedinstvu, postignutom dugotrajnim kultur
nim radom nego je na djelu bilo jednostavno premazivanje, nastala
je jedna patvorina koja je mogla biti, a i bila je, primijenjena kao
represivno sredstvo za tuzemstvo a istodobno i kao primjer uspjeha
za inozemstvo. Iza jugoslavenske fasade vrebala je i dalje šarena
mnogostrukost, stalno pripravna na bijeg iz prisiljenoga sleep mode
da bi se uputila baš u onim smjerovima koje su vlastodršci pod svaku
cijenu htjeli spriječiti.
Preobrazba jednoga lošeg modela države u još gori i dalje je, na
kon prvoga šoka, politički život trovala i radikalizirala. Dodatno opte
rećenje donijela je sa sobom teška gospodarska kriza 1930-1935.
kojom su najviše bili pogođeni seljaci, to znači 80% sveukupnog sta
novništva.64 Protumjere režima nisu donijele nikakvo rasterećenje,
nego su u krajnjem ishodu vodile povećanju korupcije među beo
gradskom klikom i njezinom klijentelom u provinciji. Budući da je
nezadovoljstvo diktaturom uzimalo sve više maha i zahvatilo i srp
sku matičnu zemlju Srbiju, odlučio je kralj otvoreni apsolutizam za
mijeniti apsolutizmom kamufliranim prividnim parlamentarizmom.
Tako je 3. rujna 1931. došlo do oktroiranog ustava,65 koji je vrijedio
do propasti Prve Jugoslavije. Njime je bio uspostavljen parlament
koji se sastojao iz dva doma (senat i narodna skupština) i bio mnogo
više vezan za kraljevu osobu i volju od Vidovdanskog ustava (v. st.
VII, čl. 50-60).
Članom 13. bila su zabranjena "udruženja na religioznoj, plemen
skoj i regionalnoj osnovi sa stranačko-političkim ciljevima kao i u
sportske svrhe", to jest dosadašnje političke organizacije. Umjesto
ovih režim je osnovao odgovarajuće vlastite političke organizacije,
između ostalih nove političke stranke; tako je 1931. godine nastala
Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS), čiji su se članovi regrutirali
64 O gospodarskim i socijalnim promjenama u Prvoj Jugoslaviji s težištem na Srbiji

Calic, 1994a, str. 213-440. Usp. Mirković, 1952.
65 Tekst ustava dostupan, između ostaloga, u: Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str.
249-265; suvremeni engleski prijevod u: Historical Boundaries [1995], str. 681-688.
37
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)
najviše iz srpske Radikalne narodne stranke (NRS), i Jugoslovenska

radikalna zajednica (JRZ), udruženje političara iz NRS, SLS i JMO od
1935. Međutim, režimu nije uspjelo uz pomoć obiju novih političkih
formacija, koje su svaki put oblikovale vladu, ušutkati stranke koje
su bile potisnute u ilegalnost. Naprotiv, otpor apsolutizmu nije rastao
samo među ekstremistima, koji su, uz pomoć iz inozemstva, terori
stičkim akcijama i pokušajima ustanka (1932. u Lici/Hrvatska66) rea
girali na policijske represalije, nego i među umjerenim snagama, ko
je su protiv apsolutističkog režima nastojale organizirati široku fron
tu iz svih oporbenih snaga. Koalicija između Pribićevićeve i Radićeve
stranke (SDK), koja je nastala 1927. godine, nije samo bila nastav
ljena, nego su se i poduzimali brojni pokušaji približavanja ove koali
cije srpskom oporbenom bloku u Srbiji (Ujedinjena opozicija).
Štoviše, bilo je potpisano i više zajedničkih rezolucija, ali nije došlo
do odlučnog prodora.67 Zašto? Tomu su doduše pridonijeli pogoršana
vanjskopolitička situacije Jugoslavije 30-ih godina kao i umorstvo
kralja Aleksandra 9. listopada 1934. u Marseilleu, koje su izveli hr
vatski i makedonski ekstremisti68, ali su odlučujuće bile razlike u sta
vovima između srpskih i hrvatskih partnera. Radilo se, naime, o vrlo
suprotstavljenim ishodišnim stavovima i različitim političkim ciljevi
ma na objema stranama. Dok je srpska oporba, međusobno rascjep
kana i zavađena, više ili manje mislila samo na ponovno uspostav
ljanje parlamentarizma i demokratizaciju političkih procedura, hr
vatska je oporba, u sebi kompaktna pod neprijepornim vodstvom Ra-
dićeva nasljednika Vladka Mačeka, kao prioritet naglašavala federali
zaciju države. Konačno je u rezoluciji, koju su obje strane potpisale
8. listopada 1937. u Farkašiću kraj Zagreba svečano potvrđena isto-
vrijednost obaju aspekata - federalizacije i demokratizacije.69
Ipak, time postignuti sporazum između Srba i Hrvata u paralelo-
gramu snaga postojećega jugoslavenskog političkog sustava nije
značio mnogo, osobito nakon uvođenja diktature i oktroiranog rujan
skog ustava iz 1931. godine. To je, prema važećem ustavu moglo zna
čiti samo signal za princa-regenta Pavla Karađorđevića (1893-1976)70
koji je nakon umorstva kralja Aleksandra 1934. godine preuzeo po
lugu vlasti. Taj je signal vjerojatno najprije naišao na neodobravanje
princa regenta Pavla.71 Tek nakon izbora 11. prosinca 1938, na kojima
66 O tzv. Velebitskom ustanku 1932. v. Moškov, 1999, str. 72-81.

67 O tome prije svega Boban, 1974, I; Boban 1987, I, str. 9-76 i 1978, II, str. 15-190.
68 O tome Krizman, 1978.
69 Tekst rezolucije kod Bobana, 1 9 7 4 ,1, str. 291-292. Usp. Boban, 1990, III, str. 343-345.
70 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III, (1979), str. 407-408 (E- Hosch).
71 Boban, 1974, str. 293.
38
je oporba - unatoč brojnim šikanama od strane državnog aparata -

uvjerljivo ojačala a vladina koalicija JRZ uknjižila neočekivane gu
bitke, morao je princ-regent Pavle popustiti.72 Premijer Milan Stoja-
dinović (1888-1961),73 koji je u doba svoje vlade između 1935. i
1939. uveo Jugoslaviju u opasnu struju osovinskih sila Njemačke i
Italije, otpušten je 4. veljače 1939. i sada su konačno bili poduzeti
ozbiljni pregovori s Vladkom Mačekom kao političkim predstavnikom
Hrvata, da bi se time izbjegla sve veća opasnost raspada države.
Maček, koji je od početka svojim kontaktima s međunarodnom diplo
macijom pokušavao održati budnim hrvatsko pitanje, intenzivirao je
1939. godine tajne pregovore s Njemačkom i Italijom. Što je bila nje
gova namjera? Je li on taj korak poduzeo samo kao sredstvo pritiska
na srpsku stranu da bi iznudio preobražaj države u hrvatskom intere
su, ili se time pretvorio u stvarnoga separatista? Hrvatska i srpska
historiografija daju na ovo pitanje, kako se može i očekivati, suprotne
odgovore. Polazeći od dosad poznatih izvora čini se prihvatljivim
zaključak da su za Mačeka hrvatski interesi imali veću vrijednost od
jugoslavenske države. Drugim riječima: za njega Jugoslavija nije bila
bezuvjetan, nego samo prikladan okvir za ostvarenje hrvatskih inte
resa. Kod njega se, prema tome, već može sumnjati u separatizam,
doduše kao sekundarnu pojavu. To izlazi na vidjelo u njegovu djelo
vanju pri propasti Prve Jugoslavije. Kad je uspostavljanje jedne hr
vatske države uz Hitlerovu i Mussolinijevu milost postalo neizbježno,
Maček je doduše pozvao stanovništvo na lojalnost novim vlasto-
dršcima, ali se nije pokazao spremnim sam preuzeti konkretnu ulogu
u novom režimu.74
Nova je vlada s Dragišom Cvetkovićem (1893-1969)75 kao pred
sjednikom bila inaugurirana 5. veljače 1939. U travnju 1939. vodili
su se ozbiljni pregovori između Mačeka i Cvetkovića kao opuno
moćenika princa-regenta Pavla. Kao rezultat nastao je 22. travnja
jedan predložak koji je predviđao osnivanje Hrvatske banovine. Nova
se autonomna banovina trebala sastojati iz Savske i Primorske ba
novine zajedno s gradom i okrugom Dubrovnikom iz Zetske bano
vine. Definitivno povlačenje granica kroz Bosnu i Hercegovinu, Dal
maciju, Srijem i Vojvodinu trebalo je biti provedeno nakon plebisci
ta. Međutim, problematika povlačenja granica i planirani plebiscit
72 O tijeku izbora i izbornim rezultatima Čulinović, 1961, II, str. 130-133.

73 Kratka biografija u: Lex. GSO IV (1981), str. 208-210 (H. Sundhaussen). O političkoj
situaciji za doba Stojadinovićeve vlade Stojkov, 1985,
74 O kompleksu ovih pitanja s težištem na opreznoj kritici izvora Boban, 1990, III, str.
13-265 (aktualizirana verzija njegovih ranijih priloga).
75 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO I, (1974), str. 352-353 (H. Sundhaussen).
39
Politička realnost jugoslavenstva (»I8-1991)
naišli su na odlučan otpor sa srpske strane te je namjesništvo, po

najviše zbog predviđenoga plebiscita, odbilo taj plan. Novi je spo
razum izrađen u kolovozu 1939; namjesništvo gaje, zajedno s Ured
bom o Hrvatskoj banovini, prihvatilo 26. kolovoza 1939. Postignuti
Sporazum nije sadržavao nikakvu odredbu o plebiscitu; teritorij
Hrvatske banovine, s obzirom na u travnju odbijeni plan, bio je
proširen za okruge Šid i Ilok u Srijemu, kao i Brčko, Gradačac, Der-
ventu, Travnik i Fojnicu u Bosni. Pritom se ipak nije radilo o definitiv
nom nego o prijelaznom rješenju do konačnog preoblikovanja
države. Trebalo je, osim toga, da parlament ratificira konačnu rekon
strukciju države u smislu čl. 11. oktroiranog ustava iz 1931. godine.
Međutim, budući da je parlament bio raspušten istoga dana kad je
objavljen Sporazum (26. kolovoza 1939) i više nikada nije bio sazvan,
vrijedio je taj provizorij do sloma države u ožujku/travnju 1941.76
"Srpsko-hrvatski" sporazum iz 1939. nije ipak doveo do bilo kak
ve političke stabilizacije, i to ne samo zbog sve snažnijeg opkoljava-
nja od strane osovinskih sila Njemačke i Italije. Sporazum je još više
bio prijeporan zato što se zahtjevi i interesi različitih političkih gru
pacija nisu uzimali ozbiljno ili su se međusobno sukobljavali.
U fazi pregovaranja razmišljalo se, doduše, o različitim modelima fe
deralizacije - između ostaloga i o podjeli države prema povijesno-po-
litičkim pokrajinama iz vremena prije osnivanja Jugoslavije 1918. (v.
tablicu 1) -, ali na koncu postignuti sporazum, upravo kao i svi drugi
politički akti Prve Jugoslavije, temeljio se na ideologiji troimenoga
naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, no sada ne više s naglaskom na je
dinstvu (jednoga troplemenskog naroda), nego na trojstvu (triju razli
čitih naroda). Politika, koja se u jugoslavenskom društvu vodila od
1939. do 1941, koncentrirala se na preobrazbu centralističke u tri-
jalističku Jugoslaviju koja je trebala biti sastavljena iz triju sljedećih
jedinica: Hrvatske banovine, Srpskih zemalja i Slovenske banovine.
Srpska je strana jednostavno ignorirala makedonsko, kosovsko-alban-
sko i crnogorsko pitanje, dok se hrvatska strana u toj točki držala po
strani. Suprotno tome, nije ni hrvatska ni srpska strana dovodila u
pitanje Dravsku odn. Slovensku banovinu kao ni identitet slovenskog
naroda. Međutim, žestoka se prepirka rasplamsala između Srba i Hr
vata oko povlačenja granice kroz Vojvodinu, Srijem, dijelove Hrvat
ske i, prije svega, kroz Bosnu i Hercegovinu. Ono što je za Hrvate
bilo premalo, za Srbe je bilo previše. Bosna i Hercegovina i identitet
Bosanskih Muslimana postali su jabukom razdora srpsko-hrvatskih
76 O administrativnoj provedbi sporazuma iz 1939. osim Bobanovih priloga v. Banovina

Hrvatska (1939) i Šlabek, 1991.
40
Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost
odnosa i neuralgičnom točkom jugoslavenske države uopće (kom

pleksu tih pitanja posvećenje treći dio monografije).
Sada slijedi pregled ideološkog i političkog konteksta političkih
stranaka u Prvoj Jugoslaviji, to jest pregled onih društava koja su se
definirala kao sportska i kulturna društva, ali su slijedila nacionali
stičke ili druge ideološke ciljeve. Ona su prihvatila ulogu "izvanpar-
lamentarnih stranačkih supstituta",77 osobito nakon uvođenja dikta
ture, i razvila su se u paravojne postrojbe.
1.3. Izvanparlamentarni stranački supstituti.

Tjelovježbena društva i paravojne organizacije
S iznimkom komunističkih organizacija kojima se komunistička
historiografija Druge Jugoslavije prekomjerno bavila, ovomu se as
pektu političkog života Prve Jugoslavije dosada posvećivalo upadno
malo pozornosti,78 a ako je to i bio slučaj, tada se na konkurentske
oblike društvenog i političkog života, koje nisu zastupali komunisti,
gledalo u gotovo posve negativnom svjetlu, odnosno bili su prikazi
vani stereotipno u liku neprijatelja da bi se potvrdila vlastita slika
povijesti i vlastite prakse.
Spomenimo glavna povijesna gledišta o odgovarajućim društvima
u Prvoj Jugoslaviji.
Ta su društva u svom načinu organiziranja i ideološkom usmje
renju uglavnom prihvatila dva organizacijska tipa: Sokolski pokret
koji je bio raširen među Slavenima Podunavske Monarhije, i srpska
četnička udruženja čiji su se članovi iskazali kao gerilci protiv osman
ske vlasti početkom 20. stoljeća, kao i protiv sličnih bugarskih udru
ženja komitadža i grčkih antarta u Balkanskim ratovima u Makedoniji.
Prvo sokolsko društvo bilo je osnovano u Češkoj u Pragu 1862. go
dine po uzoru na njemačka tjelovježbena društva. Ono se daljnjim
brojnim osnivanjima razvilo u pokret koji je 1912. godine brojio oko
120.000 članova. Slijedeći ondašnji europski duh vremena, nisu
sokolska društva ostala samo kod gimnasticiranja, nego su se posve
ćivala emancipatorskim nacionalnim (nacionalističkim) ciljevima. U
tu se svrhu njegovanje povijesti preobrazilo u povijesnu svijest kao
nacionalno oružje kojim se manipuliralo. Gimnasticiranje se proširilo
na rukovanje oružjem. Rezultat je bio takav da je engleski novinar
77 Tako H. Sundhaussen u: Wende, 1981, str. 332.

78 Usp. Gligorijević, 1985.
41
Henry VVickkham Steed u svom izvještaju o slavenskoj solidarnosti

prigodom Šestog sleta sokolskih društava 1912. u Pragu mogao uz-
viknuti: "There are not gymnasts, there are an army!" [Ovdje nisu
gimnastičari, ovdje je armija].79
Osim slavenske solidarnosti, sokolstvo je u svoj program upisalo
politički i društveni progresizam i liberalizam što je konzervativni
katolički tabor potaknulo na osnivanje jednoga sličnog - ali konzer
vativno usmjerenog - pokreta. Tako je nastao katolički Orel (Orao)
kao ideološki suparnik liberalističkom Sokolu. Prvo orlovsko društvo
osnovano je 1902. u Moravskoj. Članstvo je do Prvog svjetskog rata
naraslo na 20.000 osoba.
Osnivanja Sokola među Južnim Slavenima uslijedilo je prema
češkom uzoru. Prvo slovensko sokolsko društvo osnovano je 1863. u
Ljubljani pod imenom Južni sokol}0 Mreža toga društva počela se ši
riti 1881. godine: 1905. osnovana je krovna organizacija. Slovenski
sokolski savez. Slovenski katolički odgovor Sokolu nastao je 1906. i
preimenovanje 1909. u udruženje Ore/.81
Prvo hrvatsko sokolsko društvo osnovano je u Zagrebu 1874.
Daljnje širenje sokolskog pokreta nije obuhvatilo samo hrvatsko sta
novništvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nego i hrvatske iselje
nike u USA i tjelovježbena društva bosansko-hercegovačkih Hrvata;
ovi su, nakon odlaska Benjšmina Kšllaya,82 smjeli svoje ime kroati
zirati i stupiti u hrvatski sokolski savez. Savez hrvatskih sokolskih
društava, osnovan 1904. godine, brojao je oko 15.000 članova koji su
bili organizirani u 19 župa sa 168 društava, od čega 14 župa (123
društva) na području Hrvatske, tri župe (25 društava) u USA i dvije
župe (20 društava) u Bosni i Hercegovini. U političkom pogledu bio
je hrvatski Sokol do utemeljenja Kraljevine SHS jugoslavistički
usmjeren i organizirao je zajedničke priredbe sa slovenskim i srp
skim sokolskim društvima.
Među Srbima Podunavske Monarhije kao i Kraljevine Srbije osni
vala su se tjelovježbena društva istodobno s onima u Hrvatskoj, to
znači u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvo srpsko sokolsko društvo
nastalo je preimenovanjem Beogradskog gimnastičkog društva
1891. u Soko (Beogradsko gimnastičko društvo Soko). Doduše, jedan
dio članstva beogradskog Sokola odbio je oslanjanje na slavenska
79 O tome Nolte, 1986. s uputama na daljnju literaturu, navod na str. 137.

80 O tome i daljnjem Kessler, 1991.
81 O tome Erjavec, 1929, str. 324-336
82 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 322-324 (G. Seevvan).
42
tjelovježbena društva u Podunavskoj Monarhiji i osnovao jedno novo,

velikosrpski usmjereno društvo s imenom Dušan Silni *
Djelovanje srpskog sokolskog pokreta obuhvatilo je Crnu Goru i
Srbe u Bosni i Hercegovini slično pokretima hrvatskog Sokola u od
nosu na bosansko-hercegovačke Hrvate.
Prvi je svjetski rat doveo do gašenja sokolskih aktivnosti, ali su
članovi Sokola sudjelovali u akcijama protiv Austro-Ugarske, osobito
prelaženjem na rusku stranu ili u srpske dobrovoljačke odrede; pro
tiv ovih se vodio sudski proces zbog veleizdaje 1915/16. u Zagrebu i
u Banjoj Luci.
Sokolska su se društva u novoosnovanoj Kraljevini SHS 1918.
obnovila i ujedinila u Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca za vri
jeme sokolskog kongresa 28. lipnja 1919. u Novom Sadu. Za sjedište
centrale izabrana je Ljubljana jer je slovenski Sokol bio brojčano naj
jači i najbolje organiziran. Ime krovnog saveza preimenovano je
1920. u Jugoslavenski sokolski savez.84 Međutim, i u tom području
jugoslavenska euforija nije potrajala dugo. Već 1922. istupila je za
grebačka župa iz Jugoslavenskog sokolskog saveza i osnovan je Hr
vatski sokolski savez. Slijedila su daljnja cijepanja, svaki put prema
nacionalnoj pripadnosti.
Jugoslavenski je Sokol unutarpolitički bio stjegonoša državne ideo
logije zastupajući integralističko jugoslavenstvo.85 Sokolska društva,
organizirana prema "plemenskom", to znači nacionalnom principu,
bila su, naprotiv, stjegonoše odgovarajućeg nacionalizma, na primjer
hrvatska sokolska društva hrvatskog nacionalizma.
Na socijalnopolitičkom planu Sokol se profilirao kao odlučni pro
tivnik radničkog pokreta koji su predvodili komunisti. Osim toga,
Sokol je u Sloveniji i Hrvatskoj nastupao protiv klerikalizma, što je
rezultiralo osnivanjem već spomenutog katoličkog Orela u Sloveniji
i kasnije katoličkog Orla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prve priprave za osnivanje hrvatskog Orla počele su 1919. Hrvat
ski orlovski savez je osnovan 16. prosinca 1923.86 i uključio se u
83 U spomen srpskog cara Dušana Silnoga (1308-1355). Kratka biografija u: Biogr. Lex
GSO I (1974), str. 449-451 (F. Kampfer).
84 Brojčane navode o sokolskom članstvu v. kod: Kessler, 1991, str. 213, 215.
85 Kao stjegonoša integralističkog jugoslavenstva osobito se isticao Sokol iz Dalmacije.
O tome Jakir, 1999. str. 370-380.
86 O tome Goluža, 1995, str. 195-200. i Žutić, 1994, str. 297-312. Doduše, kod obojice
nedostaje navod Perovićeve publikacije iz 1976, u kojoj ovaj djelatni suvremenik
prilično uravnoteženo komentira katolički pokret u Hrvata u međuratnom vremenu.
Potpuni navodi literature i kritičke primjedbe kod Matijevič, 1997b.
43
1922. godine osnovanu Katoličku akciju,*1 odnosno u hrvatski kato

lički pokret pod kontrolom episkopata. Savez od stotinu društava imao
je 1925. godine oko 5.000 članova.88
Uvođenje diktature 1929. imalo je dalekosežne posljedice za so
kolski pokret. Naime, zakonom o Viteškoj organizaciji Sokola Kralje
vine Jugoslavije od 5. prosinca 1929.89 dokinute su sve tjelovježbene
organizacije koje nisu pristupile novoosnovanom državnom Sokol
skom savezu (Jugoslavenski sokolski savez, Hrvatski sokolski savez,
Srpski Sokol, Slovenski Sokol, Jugoslovenska orlovska sveza,
Hrvatski orlovski savez i Srpski soko "Dušan Silni"). Novi, manipuli
rani Sokol bio je oružje u rukama diktature. Gimnasticiranje kao
temeljni odgojni element izgubilo je svoje značenje a u prvi plan su
stavljeni režimski ciljevi. Počelo se s osnivanjem seoskih četa koje su
se skupljale po selima prije svega radi političke propagande.90
Da bi izbjegao režimsko raspuštanje, promijenio je katolički Orao
svoje ime u Križ (po uzoru na francusku organizaciju Croix) i pretvo
rio se u religiozni, crkveni savez Križarska bratstva i Križarska se-
strinstva. Režim je taj savez u novom ogrtaču nevoljko odobrio na
kon što je njegov statut bio srezan na "strogo" karitativnu i religio
znu djelatnost. Ali, kako se i moglo očekivati, to potiskivanje iza
crkvenih zidova nije u praksi bilo prihvaćeno, tako da su se rasplam
sali konflikti između režima i njegovih sokolskih društava na jednoj
strani i katoličkog episkopata i križarskih društava na drugoj. Do
konflikata nije dolazilo samo na ravni liberalizma protiv klerikalizma,
odnosno sekularizma protiv tradicionalizma, nego su se proširili na
nacionalnu problematiku i često su se odvijali u polulegalnim ili ile
galnim oblicima. Osim toga, u skladu s duhom vremena postala je u
vlastitim redovima vidljiva sklonost prema masovnim fenomenima s
kultom vođe; crkveni su se autoriteti suprotstavljali tome zato da bi
zadržali vlastitu kontrolu/” Sve u svemu, režim je postigao suprotnost
87 O Katoličkoj akciji koju je 1922. godine ustanovio papa Pio XI. kao koordinacijski or
gan svih katoličkih organizacija u pojedinim europskim zemljama u rukama katoli
čkog episkopata v. Staatslexikon III. (1987), st. 320-323. (Ervvin Gatz).
88 Podaci o hrvatskim orlovskim i sokolskim društvima 1927. u BiH u: Napredak kalen
dar za 1928, Sarajevo, 1927, str. LXXI-LXXIII.
89 Službene novine, god. 11 (1929), br. 582; usp. god. 12 (1930), br. 5 (5. siječnja 1930)
i br. 65 (14. veljače 1930).
90 O širenju i djelatnosti novoga Sokola u okolici Mostara v. Sokolska župa Mostar i rad
na selu u: Prosveta list. 1930, str. 167-170. O Sokolu kao sastavnom dijelu inte
gralnog jugoslavenstva nakon uvođenja diktature Dimić, 1996, I, str. 432-465.
91 Ovo na temelju izvora, ali jednostrano protukatolički, vrednuje Žutić, 1992, str. 402-
426; Dimić i Žutić, 1992, str. 170-228. O katoličkim organizacijama u Kraljevini
Jugoslaviji u tridesetim godinama iz statističke perspektive Draganović, 1939. (Opći
44
postavljenom cilju: radikalizaciju društvenih odnosa i dalje unutarnje

rastakanje umjesto konsolidacije i učvršćivanja države.
Taj se trend može još jasnije promatrati na četničkoj i drugim
strukturalno sličnim organizacijama, koje su nastupale kao radikalni
stjegonoše međusobno konkurirajućih i sukobljenih ideologija.
Srpska četnička udruženja su već u razdoblju 1904-1918. razvila
sve osobine karakteristične za nacionalističke pokrete u Prvoj Ju
goslaviji.
"Između 1904. i 1918. bili su četnici instrument u rukama (srp
skih) vlastodržaca za kojim su oni posezali kad su htjeli upotrijebiti
ilegalna i nepopularna sredstva za borbu."’2 Prvo četničko udruženje
pod imenom Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine osnovali
su ratni veterani 1921. u Beogradu. U javnosti su se izdavali kao
strukovno udruženje. Međutim, u svom statutu postavili su sebi kao
cilj "borbu protiv svih neprijatelja postojećeg državnog i političkog
sustava", a u svoje redove nisu primali samo ratne veterane, nego i
kandidate, koji s time nisu imali ništa zajedničkoga, kao na primjer
šesnaestogodišnje mladiće. Članovi organizacije nosili su uniforme.
Na crnobojnoj zastavi udruženja bila je u sredini nacrtana mrtvačka
glava a na vrhu stijega bijeli orao s natpisom Za slobodu i čast otadž
bine. U značku udruženja i pečat bio je ugraviran bijeli, dvoglavi
orao s mrtvačkom glavom i dvije prekrižene kosti u kandžama.’5
Do 1924. godine ostao je četnički pokret jedinstvena organizaci
ja. Ali su borbe za vlast i cijepanja u srpskom stranačkom spektru na
kon uvođenja Vidovdanskog ustava djelovali i na četnička udruženja.
Došlo je do cijepanja u njihovim redovima i do osnivanja novih dru
štava koja su agresivnije formulirala velikosrpske zahtjeve i pokazi
vala povišenu spremnost na primjenu terorističkih metoda. Godine
1924. osnovano je Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu
kao i Udruženje srpskih četnika "Petar Mrkonjić".94 Ovo je udruženje
bilo osobito aktivno među srpskim stanovništvom u Bosni i Hercego
vini.95 Članstvo nesrba u četničkim organizacijama bilo je rijetko i
šem atizam ...) passim; usp. Dimić i Žutić, 1992, str. 270-286. Kompetentno komen
tira Perović, 1976, str. 178-208, 227-228.
92 O tome i o susljednom Šehić, 1971, nav. str. 53. Postignuti rezultati istraživanja
odnose se ne samo na BiH, nego na cijelu Jugoslaviju u međuratnom vremenu.
93 Šehić, 1971, str. 55-63.
94 Nazvano po kralju Petru I. Karađorđeviću (1844-1921) koji je kao gerilac (četnik) su
djelovao u ustanku u BiH 1875/6. pod konspirativnim imenom Petar Mrkonjić. Kratka
biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 444-445 (E. Hosch).
95 Šehić, 1971, str. 63-72.
45
ograničavalo se na male karijeriste u službeničkom aparatu i oportu

niste iz drugih struka.%
U srpnju 1925. fuzionirala su se oba društva u jedno, ovaj put pod
imenom Udruženje srpskih četnika "Petar Mrkonjić" za Kralja i Otadž
binu. Vodstvo je palo u ruke Puniše Račića, kasnijega atentatora na
hrvatske poslanike u parlamentu.97 Ipak je četnički pokret i dalje
ostao u sebi posvađan i nediscipliniran.
Nakon uvođenja diktature i raspuštanja svih političkih organizaci
ja ”s vjerskim ili plemenskim [nacionalnim] karakterom" priključio
se četnički pokret integralnom jugoslavenstvu i pod tim ideologe-
mom slijedio svoj stari velikosrpski program. Pokret je 1935. godine
raspolagao organizacijskom mrežom od 430 pododbora s ukupno 213.210
članova. Tvrdi se da se 1938. godine broj pododbora popeo na 1.000
a broj članova na pola milijuna.98 Iako je režim ponekad zabranjivao
aktivnosti pojedinih četničkih udruga u nesrpskim dijelovima države
zbog njihova provokativnog držanja, kao i zbog unutarnje i vanjsko
političke neoportunosti,99 ipak je režim u cjelini podržavao četnički
pokret i angažirao ga za provođenje vlastitih političkih ciljeva. Na
koncu su sokolske i četničke postrojbe imale čvrstu poziciju u vojnom
planiranju generalnog štaba Jugoslovenske armije.100 Ova je i nakon
ujedinjenja zadržala izrazito srpski karakter i ostala je najvažniji poli
tički i ideološki instrument srpske dinastije i njezinih pristaša.101
96 Vidi tablice kod Šehića, 1971, str. 73-74, 77-78.

97 Šehić, 1971, str. 90-91. O političkoj karijeri P. Račića ondje, str. 88-89.
98 Šehić, 1971, str. 69.
99 Šehić, 1971, str. 205.
100 Šehić, 1971, str. 190-205; Bjelajac, 1994, str. 252-257.
I0' Bjelajac, 1994, str. 241-257. Armija je bila izgrađena na isključivo srpskim tradicija-
ma. O tome Bjelajac, 1988, str. 47-137. Nekadašnje se časnike Podunavske Monar
hije nerado prihvaćalo i u relativno ograničenom broju primalo u časnički zbor Kra
ljevine SHS: 1920. godine brojao je aktivni časnički zbor Kraljevine SHS 2.590 (me
đu njima tri generala) Srba, Hrvata i Slovenaca iz nekadašnje Podunavske Monarhije
naprama oko 3.500 (među njima 23 generala) Srbijanaca, plus 469 (među njima
četiri generala) Crnogoraca, tri Albanca i 12 ruskih carskih časnika. Vojna enciklo
pedija 4 (1961), str. 236. Među ukupno 165 aktivnih generala nalazila su se 1938.
godine samo dva Hrvata i dva Slovenca, svi drugi su bili Srbi (zajedno s Crnogorcima
koji su se tada vodili kao Srbi). Horvat, 1992, str. 592. Derocov pokušaj (1985)
ublažavanja pretežno srpskog karaktera časničkog zbora u Prvoj Jugoslaviji nabra
janjem generalštabskih časnika, među kojima prisutnost nesrba nije bila tako upad
na, da bi potvrdio tezu o jednoj dynamic transition od srpskog na jugoslavenski
djeluje više mudrijaški nego uvjerljivo. Isto se može reći o autorovoj tvrdnji da se
radilo o profesionalnoj armiji u kojoj je politička promidžba bila zabranjena. U svezi
s tim treba primijetiti da je politička lojalnost bila usko isprepletena s vladajućom
ideologijom u kojoj su nesrpske tradicije našle sasvim neznatno ili nikakvo mjesto. O
46
Nakon vrlo brzog sloma Jugoslavenske armije u travanjskom ratu 1941.

ostale su četničke postrojbe jedina vojna potpora jugoslavenskoj vla
di u egzilu koja se borila za ponovnu uspostavu kraljevske Jugosla
vije. U odmjeravanju snaga u Drugom svjetskom ratu na kraju su se,
kako vlada u egzilu tako i četničke postrojbe, našli na strani gubitni
ka. Četnike su prije svega razbili i iskorijenili Titovi partizani.102
Po uzoru na sokolske i četničke postrojbe, koje su, kako je gore
utvrđeno, imale dugu predjugoslavensku tradiciju, osnivale su se na
kon nastanka jugoslavenske države druge brojne, u svojoj organi
zacijskoj strukturi vrlo slične postrojbe. Međusobno su se razlikovale
prije svega različitom nacionalnom pripadnošću i ideološkim usm
jerenjem. Najpoznatija organizacija te vrste bila je ORJUNA (Organi
zacija jugoslovenskih nacionalista),m koja je bila ustanovljena 23.
ožujka 1921, najprije pod imenom JNNO (Jugoslovenska napredna
nacionalistička omladina). U svibnju 1922. promijenjeno je ime u
ORJUNA. Organizacija je bila ideološki i paravojni privjesak Pri-
bićevićeve Demokratske stranke (v. gore). Vodeće su osoblje prete
žno tvorili integralističko-jugoslavistički orijentirani intelektualci i
studenti svih jugoslavenskih nacionalnosti. Financirana kako privat
nim sredstvima tako i iz državne blagajne, ORJUNA se proširila na
cijeli teritorij države, a osobito u Vojvodini i Sloveniji. U prvom de
setljeću nove države isticala se ova organizacija terorističkim izgre
dima protiv nacionalnih manjina, katoličkih organizacija, komunisti
čki vođenoga radništva i hrvatske političke oporbe.104 Nakon uvođe
nja diktature bila je ORJUNA u ožujku 1929. protiv očekivanja dokinuta.
Kao protuteža ORJUNI nastale su od 1922. godine sljedeće orga
nizacije: HANAO (Hrvatska nacionalna omladina), SLONAO (Sloven
ska nacionalna omladina), MUNAO (Muslimanska nacionalna omla
dina), ORBUNA (Organizacija bunjevačkih nacionalista), ORKAN
(Organizacija katoličkih nacionalista) i SRNAO (Srpska nacionalna
omladina). Uz iznimku ove posljednje ostale su u istraživanju pozna
te gotovo samo po imenu.105
tome Bjelajac, 1994, str. 309-312. (Vojni kalendar jugoslavenske kraljevske armije),
usp. ibid., prim. 36.
102 O ovom je aspektu do danas Tomašević, 1979. ostalo standardno djelo. Nadopune o
četnicima u Hrvatskoj Jelić-Butić, 1986. Za Bosnu i Hercegovinu usp. Redžić, 1996,
passim. O ratnim zločinima koje su počinili četnici Dizdareva publikacija dokumena
ta 1999.
103 O tome Gligorijević, 1963a; Matković, 1972, str. 127-135. O ORJUNI s težištem na
Dalmaciji Jakir, 1999, str. 362-370. Usp. Šehić, 1991, str. 216-232, 255, 265.
104 Potvrde kod TUđmana, 1993, I, str. 389-392. Usp. Janjatović, 1996s.
,os Gligorijević, 1963a, str. 346. Usp. Boban, 1987, I, str. 349 (odlomak c).
47
P o l it ič k a r e a l n o s t j u g o s l a v e n s t v a (1918-1991)
SRNAO su 13. prosinca 1922. osnovali velikosrpski orijentirani

studenti Beogradskog univerziteta nakon sukoba s ORJUNOM.""' U
ideološko-političkom smislu bila je SRNAO privjesak Pašićeve Radi
kalne narodne stranke (v. gore). SRNAO je u Bosni i Hercegovini bila
snažnije raširena i dublje ukorijenjena od ORJUNE, osobito u Sara
jevu i Banjoj Luci.
Obje su organizacije bile financirane iz istih izvora. I njihovi su se
teroristički izgredi usmjeravali na iste ciljne skupine. SRNAO je
1926. godine imala 427 društava s 200.000 članova."r
Uvođenje diktature, kao i susljedno raspuštanje svih političkih or
ganizacija koje se nisu uklapale u režimski koncept, nije donijelo po
litičku konsolidaciju države, nego upravo suprotno: daljnju radikali-
zaciju političkog života. Pritom se spirala nasilja sve više zaoštravala.
Sada su na represalije režima preko doušnika, policije i žandarmeri
je reagirali u podzemlje potisnuti separatisti i ekstremisti terorom
koji je bio organiziran u inozemstvu. U ovoj fazi jugoslavenske povi
jesti pretvorili su se hrvatski mnemonisti (v. gore) u klasičnu tero
rističku i fašističku organizaciju. Njihov je vođa, odvjetnik i izaslanik
u beogradskom parlamentu, dr. Ante Pavelić (1889-1959),"* već 1927.
uspostavio kontakte s talijanskim fašistima i već tada pristao na tali
janske teritorijalne zahtjeve u prostoru istočnog Jadrana.I0(> To je i
ostvareno Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. godine, nakon Pa-
velićeva preuzimanja vlasti u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hr
vatskoj."0 Nakon uvođenja diktature Pavelić je 19. siječnja 1929. oti
šao u inozemstvo i preko Beča, Budimpešte i Sofije stigao u Italiju.
On je u Italiji - pod Mussolinijevim okriljem - između 1930. i 1932.
izgradio svoju UHRO (Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija).
Gledano politološki, ustaški je pokret započeo kao radikalni usta
nak (ustaša = ustanik) protiv represivne velikosrpske, odnosno jugo-
slavističke asimilatorske politike. Grupacija se u svojoj ideološkoj
strukturi otpočetka profilirala kao teroristička i rasistička organizacija.
U listu Ustaša (veljača, 1932) proglasio je Pavelić "nož, revolver,
bombu i pakleni stroj (...) violinom, na kojoj će hrvatski narod odsvi
,06 O tome Gligorijević, 1964. Usp. Šehić, 1991. str. 248, 265, 274-276, 284-286.
107 Stan ojević NE 4 (1 9 2 9 ), str. 3 5 9 .
108 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1 9 7 9 ), str. 4 0 9 - 4 1 1 . (H. S u n d h au ssen ) i u:
Tko je tko u H DH (1 9 9 7 ), str. 3 0 6 - 3 1 0 (S. Ravlić)
109 D ok u m en tarn e potvrde i2vora kod Jareba, 1970; usp. Krizman, 1 9 7 8 , str. 1 3 -1 6 .
1,0 O ustašk om pokretu do u tem eljen ja u stašk e države u Hrvatskoj 194 1 . prije sv e g a
Krizman, 1978; o upravi i politici u NDH Jelić-Butić, 1977. Usp. H olm Sundhaussen: D er
U stasch a-Siaat: A n a to m ie e in e s H errsc h a ftssyste m s. U: K roatien (1995), str. 2 5 1 -2 8 7 .
48
rati posmrtni marš tuđoj sili"."1 U "načelima hrvatskog ustaškog

pokreta" koje je 1933. godine skicirao u 17 točaka Pavelić je on
dašnjem službenom ideologemu troimenosti i troplemenosti suprot
stavio ideologiju "individualnosti" i "isključivosti" hrvatskoga naro
da, "koji nije identičan ni s jednim drugim narodom niti je dio ili
pleme nekog drugog naroda". U točki 11. ustvrdio je ”da u državnim
i nacionalnim pitanjima hrvatske suverene i nezavisne države ne
može odlučivati nitko tko po podrijetlu i krvi nije član hrvatskog na
roda". U daljnjim se točkama hrvatsko seljaštvo veliča kao temelj hr
vatskog naroda a njegova se patrijarhalna kultura slavi kao putokaz
u budućnost. U svojim daljnjim spisima iz tridesetih godina Pavelić
se sve jasnije približava fašističkom i nacionalsocijalističkom "uku
su", pri čemu je umjesto slavenskog insistirao na gotskom podrijetlu
Hrvata i uz Jugoslavene svih boja obarao se na slobodne zidare, Ži
dove i komuniste. Pritom nikada nije izgubio iz vida srpsko-hrvatski
konflikt kao pozadinu.112 Konkretno ostvarenje toga političkog kon
cepta u marionetskoj državi NDH je tema za sebe, koja, doduše, stoji
u uskoj političkoj povezanosti s političkim sustavom Prve Jugosla
vije, ali sadržajno nadilazi ovdje zadani okvir. Naglasimo ovdje da je
ustaška politika bila radikalni odgovor na stoljetni, nekad tinjajući
nekad plamteći srpsko-hrvatski konflikt, koja se nije ustručavala
upotrijebiti bilo kakva sredstva. Konflikt je započeo u drugoj polovi
ci 19. stoljeća kad je Ante Starčević velikosrpskoj ideologiji Vuka
Stefanovića-Karadžića, Ilije Garašanina"3 i njihovih sljedbenika
suprotstavio velikohrvatsku ideologiju.
Konflikt se u Prvoj Jugoslaviji razvio u patološki fenomen i dosti
gao je genocidne razmjere kod sloma kako Prve tako i Druge Jugo
slavije. On će za povijesna istraživanja još dugo ostati teškom zada
ćom jer obostrane rane leže vrlo duboko.
Fascinacija fašizmom i nešto kasnije nacionalsocijalizmom zahva
tila je i druge političke grupacije jugoslavenskog društva u međurat-
nom vremenu. Povijesno istraživanje je, naime, otkrilo fascist featu-
res"4 ne samo kod ozloglašene, 1921. godine osnovane ORJUNE,"'
na koju su u načinu organiziranja, jezičnog izražavanja i terorističkog
1:1 O tom e U staša [1 9 9 5 ], str, 55 i 6 9 . Ovaj je izbor d ok um enata o ustaškoj ideologiji

zasad vjerojatno najpotpuniji i najupotrebljiviji.
!l* U staša [1 9 9 5 ], str. 9 5 - 1 1 4 . Usp. S u n d h au ssen : D e r U stasch a S ta a t..., str. 2 6 8 - 2 6 9 s
uputam a na daljnju literaturu.
15 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1 9 7 6 ), str. 1 0 -1 3 . (G. H ering).
•i: O to m e D im itrije Djordjević: F ascism in YugosIavia: 1 9 1 8 -1 9 4 1 . U: Sugar. 1 9 7 1 , str.
1 2 5 -1 3 4 .
:',s G ligorijević, 196 3 a , str. 3 9 2 -3 9 3 .
49
P o litička r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-is>91)
ponašanja utjecali talijanski fašisti, nego i kod četnika, koji su vrlo

autoritarno nastupali "za Kralja i Otadžbinu", a u svome tisku žigo-
sali "manju vrijednost" Muslimana, Židova i osobito Hrvata.116 Tako
su hrvatski, makedonski i drugi ekstremisti dobili s te strane "ohrab-
renje", prije nego su našli "bolje učitelje" u Italiji, Mađarskoj i Nje
mačkoj.
Apstrahirajući od komunističke promidžbe, koja je sve antikomu-
niste žigosala kao fašiste,117 može se prije uvođenja diktature ipak
govoriti samo o fašistoidnim pojavama među tadašnjim jugoslaven
skim ekstremistima. Situacija se promijenila nakon uvođenja dikta
ture. Došlo je do bujanja fašizma ne samo među hrvatskim usta
šama, nego i u srpskim redovima, iako pod drugim uvjetima. Ovdje
je pripomogao režim tako što su bile dopuštene i podupirane one or
ganizacije koje su na fašistoidan način služile režimu. Tako su kao
organizacije nastale Jugoslovenska akcija (JA) početkom 1930. u Za
grebu, Združenje borcev Jugoslavije (skr. BOJ) koncem 1930. u Ljub
ljani - obje kao nasljednice ORJUNE - i Zbor odvjetnika u Smederevu
Dimitrija Ljotića (1891-1945) u Beogradu.
Do zabrane političkih organizacija "s religioznim ili plemenskim
karakterom" Ljotić je bio član srpske Radikalne stranke. Početkom
1931. imenovao ga je kralj Aleksandar ministrom pravde. On se,
međutim, sa svojim vizijama nije mogao probiti kod kralja te je 2.
rujna 1931. dao ostavku ali je i dalje zadržao dobre odnose s kraljev
skim dvorom. Ta je okolnost nakon atentata na kralja olakšala fuziju
Zbora, JA i BOJ u Zbor (Jugoslavenski nacionalni pokret "Zbor") 6.
siječnja 1935.118 Ljotićev novi Zbor je 1935. i 1938. sudjelovao u
izborima, ali je oba puta s udjelom glasova od samo 0,84%,odnosno
1,01% ostao bez mandata. Međutim, to Zbor nije nikako dovelo do
političke rezignacije nego do intenziviranja izvanparlamentarnih
aktivnosti i sukobljavanja s političkim protivnicima, prije svega s ko
munistima. Nakon jednoga krvavog sukoba 23. listopada 1940. na
Beogradskom univerzitetu, koji se prenio i na ulice, Zbor je, doduše,
bio zabranjen, ali su uhićeni članovi iz straha od sila osovine bili bla
go kažnjeni.'19 Što se tiče broja članova, on bi, prema procjenama,
1.6 O tome Šehić, 1971, str. 105-129. Tako je, na primjer, četnički list Balkan, br. 140
od 23. ožujka 1923. grdio "hrvatski dio našega naroda, (koji je) gotovo 800 godina
živio u ropstvu i kroz to vrijeme nije se usudio podignuti nijedan ustanak za slobodu
niti je dao mučenike na stupovima ili vješalima". Navedeno na istom mjestu str. 125.
1.7 Čak i reformatorski usmjerene socijaliste (njihove ideološke konkurente) kao ”soci-
jal-fašiste". Šarac, 1975, str. 270, prim. 118.
1.8 O tome Gligorijević, 1963b i 1965.
119 O tome Stefanović, 1985, str. 220-233.
50
pred rat mogao iznositi pet do šest tisuća, uključivo s omladinskom

sekcijom Beli orlovi.'20
U Drugom svjetskom ratu Dimitrije Ljotić je zajedno s generalom
Milanom Nedićem (1877-1946)12' bio vjeran kolaborant njemačkih
okupatora u Srbiji, i to kao uvjereni srpski nacionalsocijalist, antiko-
munist, antisemit i antihrvat.1"
Ljotić je u svojoj mladosti bio antirevolucionarno usmjeren i odu
ševljavao se za kršćanski misticizam i pacifizam ruskog pisca Lava
Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910). U Balkanskim je ratovima 1912/13.
služio u srpskoj vojsci kao bolničar, potom je otišao u Pariz na studij.
U Parizu je Ljotić upoznao francuske rojaliste oko lista Action Fran-
gaise i preuzeo njihove ideje o korporativizmu i staleškoj državi. Na
kon završetka rata služio je kao komandant žandarmerije u Bakru
kraj Rijeke i u ovoj ulozi 1920. godine ugušio jedan štrajk željezni
čara na pruzi Bakar-Delnice-Ogulin. Iste se godine oženio jednom
Hrvaticom, napustio službu u žandarmeriji i stupio u Radikalnu na
rodnu stranku (Pašić). Godine 1921. položio je ispite iz prava i u
Smederevu kod Beograda otvorio odvjetnički ured. Uvođenje dikta
ture Ljotić je svesrdno pozdravio. Nakon umorstva kralja i izbora Mi
lana Stojadinovića za ministra predsjednika Ljotić je s ovim sura
đivao u približavanju Njemačkoj i razvio se u uvjerenog nacionalso-
cijalista. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Ljotić se istaknuo kao
spretan organizator nacionalsocijalističkog opredjeljenja. Život je iz
gubio u automobilskoj nesreći 23. travnja 1945. u Sloveniji.
Politički teror i represalije režima i njegovih paravojnih postrojbi
nisu ohrabrili samo ekstremiste na strogo organiziranje i terorističku
aktivnost, nego su i građansku oporbu također prisilili na paravojno
organiziranje. Tako je od 1935. godine HSS započela s osnivanjem
vlastite paravojne Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske
garde svagdje gdje su Hrvati bili u većini.123 Režim je, doduše, upo
zoravao na ilegalni karakter ovih formacija ali mu nije uspjelo dje
lotvorno protiv njih nastupiti. Suprotno tome, seljačkim i građan
skim gardama je uspjela obrana HSS-birača protiv provokacija poli
tičkih protivnika u izborima 1938. One su se, osim toga, iskazale kao
aduti u rukama Vladka Mačeka za vrijeme njegovih pregovora s
120 O tome Martić, 1980, str. 222.

121 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 298-301. (H. Sundhaussen)
122 O Ljotićevom svijetu ideja s težištem na njegovu antikomunizmu i antisemitizmu
Martić, 1980. Usp. Cohen, 1996, str. 35-44.
123 O tome Boban, 1974, I, str. 315-316; II. str. 159, 164, 177-178. Usp. Colić, 1973,
str. 106-111 i Išek, 1991, str. 195-209.
51
Dragišom Cvetkovićem, koji su 26. kolovoza 1939. doveli do Spo

razuma.124
Nakon Sporazuma vidljivo se izmijenio politički profil HSS-a. Na
kon što je dobilo vlast u svoje ruke, stranačko se vodstvo ponašalo
sve autoritarnije. Sada su Seljačka i Građanska garda bile legalizi
rane, pretvorene u vojne postrojbe i u Banovini Hrvatskoj angažirane
protiv komunista, četnika, ustaških pristaša i drugih političkih pro
tivnika. No nije ostalo pri tome. Polarizacija na lijevo krilo koje je oči
jukalo s komunistima, i na desno koje se oduševljavalo za radikalni
ustaški program završila je u dubokom rascjepu koji se više nije mogao
zakrpati. Ovaj je proces zahvatio i Seljačku kao i Građansku gardu.
Ustaška organizacija, koja je u trenutku preuzimanja vlasti brojčano
bila slaba (ukupno 3.000-4.000 osoba),125 preuzela je velikim dijelom
infrastrukturu koju je između 1939. i 1940. u Banovini Hrvatskoj iz
gradila HSS, i to s dopuštenjem predsjednika stranke Vladka Mače
ka. Maček je ipak odbio osobno sudjelovanje u režimu pod pokrovi
teljstvom Hitlera i Mussolinija i zato ga je ovaj režim progonio. Se
ljačka i Građanska garda su sudjelovale u razoružanju postrojba Jugo
slavenske armije prigodom sloma Prve Jugoslavije u travnju 1941.
1.4. Religijska politika

Popisi stanovništva, održani 1921. i 1931. (v. tablicu 5 i 6), iska
zuju Jugoslaviju kao izrazito multikonfesionalnu državu.
Usporede li se obje predočene tablice, stječe se dojam da se izme
đu 1921. i 1931. povećao broj konfesija. Treba li ovu okolnost zahva
liti samo potpunijem prikupljanju podataka 1931. nego 1921. ili se u
tome odražava promjena političkog koncepta u tretiranju religijskih
zajednica nakon uvođenja diktature?
Radi se, dakle, o pitanju: pred kojom je zadaćom u ovom području
stajao režim i kakva je religijska politika vođena?
Polazeći od pojmova i brojčanih odnosa, koje prezentiraju gornje
tablice, mogla bi se očekivati paritetna religijska politika budući da,
s jedne strane, nijedna religijska zajednica nije imala jasnu prevagu,
a s druge strane da se Kraljevina SHS iskazivala kao parlamentarna
liberalna država.
124 Sredinom 1937. mogla je Seljačka zaštita brojati 60.000, a sredinom 1939. 150.000
ljudi. Britanski izvještaji II, 1986, str. 577, t. 185 i III, 1996, br. 73, str. 189.
125 Sundhaussen: Der Ustascha-Staat__str. 256.
52
Vidovdanski ustav iz 1921. (čl. 12) nije proglasio niti rastavu dr
žave i religije niti je jednu Crkvu izabrao i sankcionirao kao državnu
Crkvu. Umjesto toga bile su postojeće religijske zajednice priznate
kao samostalne korporacije javnoga prava, a u državnom je ustavu
potvrđena njihova ravnopravnost. Konkretna je pitanja trebalo re
gulirati daljnjim zakonodavstvom. I ovdje su iskrsnule poteškoće ko
je je režim, koji je sebi kao cilj postavio nacionalno jedinstvenu i cen
tralističku državu, jedva mogao svladati.
Tablica 5: Konfesionalna pripadnost stanovništva u Kraljevini SHS

prema popisu pučanstva 31. siječnja 1921.
Br. Konfesija Broj u%

1. [Srpsko-] pravoslavna 5.593.057 46,67
2. Rimokatolička 4.708.657 39,29
3. Grkokatolička 40.338 0,34
4. Evangelička 229.517 1,91
5. Muslimanska 1.345.271 11,22
6. Židovska 64.746 0,54
7. Ostale 1.944 0,02
8. Bez konfesije 1.381 0,01
Ukupno 11.984.911 100
Izvor: Statistički pregled Kraljevine Jugoslavije [1921] po banovinama. Beograd, 1930, str. 4
Tablica 6: Konfesionalna pripadnost stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji

prema popisu pučanstva 31.3.1931.

1. [Srpsko-] pravoslavna 6.785.501 48,70
2. Rimokatolička 5.217.847 37,45
3. Grkokatolička 44.608 0,32
4. Armensko-katolička 63 0,00
5. Starokatolička 7.273 0,05
6. Evangeličko-luteranska (njem.) 113.218 0,81
7. Evangeličko-luteranska (slovačka) 62.061 0,45
8. Helvetsko-kalvinistička 55.890 0,40
9. Baptistička 1.231 0,01
10. Adventistička 983 0,01
11. Metodistička 993 0,01
53

12. Nazarenska 6.990 0,05
13. Ostale kršćanske 6.011 0,04
14. Islamska (muslimanska) 1.561.166* 11,20
15. Židovsko-sefardska 26.168 0,19
16. Židovsko-aškenaska 39.010 0,28
17. Židovsko-ortodoksna 3.227 0,02
18. Ostale 264 0,00
19. Bez konfesije 1.107 0,01
20. Nepoznato 427 0,00
*od toga 908.167 koji govore srpsko-hrvatski
Ukupno 13.934.038 100
Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931 godine II. Beograd,
1938, str. VI-VII.
Srpsko-pravoslavna crkva
Najviši stupanj suradnje dostignut je sa Srpsko-pravoslavnom

crkvom, između ostaloga i zato što je srpsko-pravoslavna hijerarhija
slijedila slične centralističke ciljeve kao i režim. Uz diplomatsku i fi
nancijsku pomoć državnih organa bili su oni dijelovi Srpsko-pravo-
slavne crkve, koji su se prije osnutka jugoslavenske države nalazili u
nadležnosti metropolita u Černovcima (dvije pravoslavne biskupije u
Dalmaciji) ili ekumenskog patrijarha carigradskog (Makedonija i Bo
sna i Hercegovina),126 1919. odnosno 1920. otpušteni iz dotadašnje
crkvene organizacije i, s Pravoslavnom crkvom u Srbiji, Crnoj Gori,
Vojvodini i Hrvatskoj, bili ujedinjeni u čvrstu centralističku organi
zaciju.127 Srpski patrijarhat koji su Turci 1766. dokinuli ponovno je
uspostavljen 1920. godine. Za novog je patrijarha prema izbornoj
odredbi od 23. listopada 1920. izabran Dimitrije Pavlović, dotadašnji
mitropolit Srbije, ali je tek 1924. svečano introniziran u Peći. U svim
tim koracima sudjelovala je tadašnja srpska politička elita s kraljem,
odnosno princom-regentom Aleksandrom na čelu, kao da se radilo o
državnoj crkvi. Crkvene su svečanosti bile počašćene prisutnošću
kralja i članova vlade i slavljene kao nacionalni dani u spomen na
srpsku prošlost. Odluke Svetog arhijerejskog sabora pripremane su,
126 O tome Hudal, 1922; usp. Džaja, 1994, str. 52-57.
127 O tome i dalje Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 13-64; usp. Slijepčević, II, 1966,
str. 610-622.
54
potvrđivane i korigirane kraljevskim ukazima i vladinim uredbama.

Uloga države, odnosno ministarstva vjera (nakon uvođenja dik
tature bili su vjerski poslovi podloženi ministarstvu pravde), bila je
odlučujuća u zakonodavstvu o novom ustavu, raspodjeli i uprav
ljanju Srpsko-pravoslavne crkve. Do uvođenja diktature imalo je
zakonodavstvo provizoran karakter, prije svega zbog nesuglasica
između predstavnika Crkve i države oko vjerske nastave u školama.
Istom nakon uvođenja diktature postignut je konsenzus i promulgi-
ran konačni crkveni ustav (Ustav Srpske pravoslavne crkve) 24. stu
denoga 1931. Srpski je visoki kler bio s ovim ustavom vrlo zadovo
ljan jer se njegova vlast nad nižim klerom i laikatom u usporedbi s
ranijim uredbama, osobito u Podunavskoj Monarhiji, pojačala i osi
guravala mu se viša financijska samostalnost. Službeni je crkveni
historiograf zadovoljstvo statusom srpske Crkve u Prvoj Jugoslaviji
sažeo na sljedeći način:
"Istine radi, treba napomenuti, da je i država u materijalnom
pogledu izlazila u susret Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne samo
što je isplaćivala crkvi stalnu pomoć, nego joj je dozvolila da
razrezuje prirez na pravoslavne poreske obveznike, koji je, za
račun crkve, prikupljan od strane državnih organa. Pored toga
država je zvaničnu crkvenu prepisku oslobodila poštanskih
taksa i dala joj još izvesne poreske privilegije. Isto je tako za
izvršenje crkvenih odluka država pružala svoju sudsku i admini
strativnu pomoć. A to je sve poslužilo da je crkva mogla, iako
za kratko vreme, odvojena od države, da oformi svoju auto
nomiju i sprovede svoju samoupravnu organizaciju..."128
Treba proturječiti tvrdnji o višoj samoupravi i autonomiji. Bilo bi

primjerenije govoriti o centralizaciji pod državnim nadzorom, gdje je
hijerarhija uz pomoć države dobila više vlasti nad nižim klerom i
laičkim elementom. Autonomne uredbe, koje su srpsko-pravoslavne
zajednice uživale pod austro-ugarskom vlašću, nisu se kod ujedinje
nja uzimale u obzir. Svećenička udruženja, koja su vukla tradiciju od
1889. godine, bila su ubrzo nakon proglašenja Ustava SPC 1931. za
branjena, a svećeničke organizacije dopuštene samo na razini bisku
pija. Oba su centralizatorska koraka bila doduše popraćena prosvje
dima pogođenih, ali bez uspjeha.129
128 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 64.

129 O tome Udruženje pravoslavnog sveštenstva Jugoslavije, 1969, str. 19-39. Usp. Ima-
mović, 1967, str. 31-38, 110-118 i Mužić, 1978, str. 27-30.
55
U daljnjim prilozima ovoga zbornika izvještava se o crkvenoj gradi

teljskoj aktivnosti, monaštvu, tisku, školstvu i vjerskom životu unutar
Srpsko-pravoslavne crkve u objema jugoslavenskim državama kao i
o njihovu patničkom putu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iz
mnoštva podataka izdvojimo ovdje nekoliko primjera u kojima jasno
dolaze do izražaja ideološko-politički ciljevi Prve Jugoslavije. Tako je
već 1920. godine, to jest prije glasovanja za Vidovdanski ustav 1921,
otvoren jedan pravoslavni teološki fakultet unutar Zagrebačkog sve
učilišta iako za to nije bilo potrebe. U akademskoj godini 1922/23.
fakultet je posjećivalo samo 30 slušatelja (od toga 13 Srba i 17 ruskih
emigranata). Zbog niskog broja kako slušatelja tako i visokoškolskih
nastavnika morala se ova "odozgor dekretirana ustanova" 1924.
ukinuti.130 Uspostava jedne srpsko-pravoslavne biskupije 1930. go
dine u Zagrebu, kao i implementacija srpsko-pravoslavnih jezgri u
Sloveniji, Hrvatskoj i Dalmaciji imali su doduše više trajnosti. Tako
je patrijarh Varnava, alias Petar Rosić (1880-1937),131 u lipnju 1932.
svečano posvetio novopodignute srpsko-pravoslavne crkve u Celju i
Ljubljani (obje u Sloveniji). Da bi otklonio sumnju prozelitizma, re
kao je patrijarh prigodom posvete crkve u Celju u prisutnosti 600
gostiju koji su doputovali iz Beograda, da nova crkva treba služiti po
trebama srpsko-pravoslavnih vjernika u toj regiji, slično kao što ka
toličke crkve u Beogradu, Nišu, Skopju i Kraljevu služe potrebama
rimokatoličkih vjernika.132 Podizanje pravoslavnih crkava u Čakovcu
(Hrvatska) i Mariboru (Slovenija) započelo je 1934. godine.133
Možda motiv prozelitizma i nije stajao u prvom planu kod podiza
nja srpsko-pravoslavnih crkava u spomenutim gradovima; to se ipak
ne može tvrditi za djelovanje SPC u Dalmaciji i među u ranijim sto
ljećima s Rimom sjedinjenim manjinama istočnoga obreda. Sigurno
je, naime, da napori oko implementacije srpskih jezgri u Stonu, Kor
čuli i na otocima Mljetu i Visu očigledno upućuju na prozelitizam od
nosno na prevođenje s katoličanstva na pravoslavlje.13'1
Što se tiče s Rimom sjedinjenih kršćana, pokušalo se nakon ujedi
njenja sa srpske strane grko-katoličku križevačku biskupiju135 "vrati
ti" u srpsko pravoslavlje takoreći kao "ratni plijen". Pokušaj prozeliti
zma je u cjelini propao, ali su ipak ostvareni djelomični uspjesi, prije
130 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 328.
131 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 386-387 (H.-J. Hartel).
132 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 88, 99. O katoličanstvu u Srbiji u međuratnom
vremenu v. Skenderović, 2000.
133 Vidi Pravoslavlje 1 (1934), str. 36, 219.
134 Vidi Pravoslavlje 1 (1934), str. 219-220, 248.
135 Glavni podaci o ovoj biskupiji u Prvoj Jugoslaviji kod Draganovića, 1939, str. 103-113.
56
svega među sjedinjenom manjinom u sjevernoj Bosni koja je stalno

bila izložena pritisku srpske Crkve.136
Što se tiče promjene konfesije u Prvoj Jugoslaviji, politička je kli
ma pogodovala prelascima na pravoslavlje. U tomu je određenu ulo
gu igrala državna podrška srpskoj Crkvi u njezinu organiziranju i im
plementaciji jezgri u novim područjima. Međutim, vjerojatno su višu
težinu imali mješoviti brakovi koji su najčešće bili sklopljeni u korist
srpske strane. SPC se, naime, priznavala nositeljicom proklamirane
državne ideologije i dinastičkih interesa kuće Karađorđevića, pri če
mu je pripadati pravoslavlju postajalo oportuno kao izraz lojalnosti
državi i dinastiji, osobito među službenicima i u časničkom zboru.137
O uspjesima i gubicima pojedinih konfesija promjenom konfesije u
ovom razdoblju nema detaljnijih studija. Katolički su dostojanstveni
ci govorili o dvije do tri stotine tisuća prelazaka s katoličanstva na
pravoslavlje između 1918. i 1941. godine.138 Upadno je pritom da se
procjene zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca o "prekrštava-
nju", odnosno prijelazima s pravoslavlja na katoličanstvo u Neza
visnoj Državi Hrvatskoj (1941-1945) kreću gotovo oko istoga broja,
naime oko "četvrti milijuna".139 U oba slučaja podaci se teško mogu
znanstveno provjeriti.
Katolička crkva
Uređivanje statusa Katoličke crkve pokazalo se za jugoslavenski

režim krajnje teškim pothvatom, koji na koncu nije mogao uspjeti
zbog tvrdokornog otpora SPC.
136 O tome Goluža, 1995. List srpskog svećeničkog udruženja u nadbiskupiji Beograd i
Srijemski Karlovci ponosno je 1934. godine izvijestio o "povratku u pravoslavlje" 30
ukrajinskih obitelji u Kozarcu (sjeverna Bosna) i izrazio očekivanje daljnjih "povrata
ka" nakon završetka gradnje nove crkvene zgrade u ovom mjestu. Pravoslavlje 1
(1934), str. 33.
137 O politici "vraćanja muslimana u pravoslavlje" u Prvoj Jugoslaviji v. Purivatra, 1974,
str. 543.
138 Alexander, 1990, str. 50; Mužić, 1991, str. 68, prim. 15. U razdoblju 1921-1931. povećao
se postotak (srpsko)-pravoslavnog stanovništva za 2,03% (283.000), dok je postotak
drugih religijskih zajednica ili stagnirao ili se smanjio. Usp. gore, tablica 5. i 6. Poveća
nje pravoslavnog stanovništva ne može se objasniti isključivo povećanjem broja so
vjetskih emigranata ili možda višom kvotom rođenja kod pravoslavnih nego kod ostalih.
139 O tome Krišto, 1998, II. (Dokumenti), str. 340. Usp. Tomašević, 1979, str. 105-106. O
problematici "prekrštavanja" između 1941 i 1942. u NDH Jelić-Butić, 1977, str. 173-176,
Požar, 1996, str. 94-102, 365. O povezanosti s procesom protiv zagrebačkog nadbi
skupa Stepinca v. Proces Alojziju Stepincu 1997, str. 219-223 i Matijević, 1997a, str.
110-111. Najnovije o oba kompleksa pitanja Krišto, 1998, I-II. (Dokumenti).
57
Najprije se činilo kao da taj pothvat neće biti teško ostvariti budu
ći daje od 1915. godine rastao interes za političko ujedinjenje Juž
nih Slavena ne samo u hrvatskim i slovenskim liberalnim krugovi
ma, nego sve više i među hrvatskim i slovenskim klerom kao i među
katolički orijentiranim hrvatskim i slovenskim intelektualcima.140
Jugoslavenska historiografija njih sve bez razlike naziva klerikalcima
iako ih dosta, kao na primjer Slovenac Janez Krek (1865-1917), nika
ko nije sanjalo o političkoj sprezi između crkvene hijerarhije i monar
hije, nego se zauzimalo za povezanost socijalkatolicizma, prosvjeti
teljstva, pučkog prosvjećivanja i demokracije.141 Katolički je kler pre
uzeo frazeologiju o "troimenom" narodu SHS. Službeno očitovanje
lojalnosti cijeloga katoličkog episkopata unutar nove države uslijedio
je u zajedničkoj izjavi koju je objavila Biskupska konferencija na
svom zasjedanju od 27. do 29. studenoga 1918. u Zagrebu. Katolički
su biskupi dali svoj pristanak da predstojeća agrarna reforma obu
hvati i crkvena dobra. Na koncu su izrazili želju za miroljubivim su
životom sa svim priznatim vjerskim zajednicama, osobito sa SPC.
Osim toga, izrazili su i svoju spremnost da se crkvenoslavensko bo
goslužje, koje je u pojedinim hrvatskim biskupijama postojalo od
davnina, protegne na cijelo državno područje - ali svakako uz ogradu
da se nove uredbe moraju donijeti uz suglasnost Apostolske Stolice.
Ali, kao i uvijek, izronile su poteškoće prigodom konkretnih pre
govora. Glavne prijeporne točke postale su agrarna reforma, liturgij
ski jezik, općenje biskupa i redovničkih poglavara s Apostolskom
Stolicom, politička kontrola klera, osobito sklapanje crkvenih i civil
nih brakova, katoličke organizacije i vjeronauk u školama.
Rezultat zemljišne reforme bio je za Katoličku crkvu mnogo važni
ji nego za SPC budući da je ona raspolagala s više zemljišnih posjeda
nego ova posljednja.142 K tomu je ona u novu državu ušla s mnogo
više aktivnosti u socijalnom i školskom području nego SPC. Cilj kato
ličke strane je bio nastavljanje i moguće proširivanje dosadašnjih
1,0 O dilemi katoličkog klera između jugoslavenstva i drugih političkih opredjeljenja

prije svega Matijević, 1996.
141 Od brojnih dosadašnjih priloga koji ovu problematiku tretiraju više ili manje jedno
strano ističe se Matijević, 1986. svojim nastojanjem oko korektnog izlaganja sta
jališta i argumentiranja svih suprotstavljenih u fazi osnivanja jugoslavenske države.
Njemu suprotan bio bi Novak, 1986 (Magnum crimen '1948), jedan rudnik za
sveukupnu protukatoličku historiografiju i publicistiku u Jugoslaviji i o Jugoslaviji.
142 Na primjer u Hrvatskoj-Slavoniji prema podacima iz 1895. godine dvostruko više:
a) Katolička c. 99.454 jutara, b) Pravoslavna c.: 49.491 jutara, c) Grko-katolička c.
4.061 jutro, d) ostali: 442 jutra. Ivšić, 1926, str. 145. Za ostala područja nove države
na istom mjestu passim i Žutić, 1994, str. 220-273.
58
aktivnosti za što je bila potrebna materijalna baza u dostatnom

opsegu. Da bi učvrstili vlastitu poziciju, pozivali su se katolički pred
stavnici na činjenicu da nije provedena nikakva rastava države i Crk
ve i da, prema tome, crkvene posjede ne treba tretirati kao privatnu
svojinu nego kao posjed korporacija javnoga prava. Osim toga, u
raspravama se s razlogom upozoravalo na to da bi dosadašnji gospo
darski pogoni pod crkvenom upravom mogli postizati bolje prinose i
ponuditi više radnih mjesta nego zemljišnom reformom predviđeno
cijepanje velikih posjeda i njihovo predavanje preseljenim brdskim
stanovnicima koji se u poljodjelstvo malo razumiju.143
Režim, odnosno pobornici brze i radikalne zemljišne reforme, išli
su za sasvim drukčijim ideološkim i političkim ciljevima. Oni su u pr
vom planu imali brzo nacionalno, demografsko i socijalno prestruk
turiranje društva prema proklamiranoj ideologiji o jednom (troime
nom) narodu u jedinstvenoj državi. Jednim nizom privremenih rje
šenja, koje je princ-regent Aleksandar nagovijestio ukazom 6. siječnja
1919, bili su dokinuti ostaci feudalnih zemljišnih odnosa (kmetstvo
u Bosni i Hercegovini i kolonat, slična institucija, u Dalmaciji144) a
posjedi članova Habsburške dinastije kao i njihovih pristaša konfis
cirani bez nadoknade. Šume su bile podržavljene. Za ostale zemljišne
veleposjede bilo je predviđeno s gospodarskog stajališta pretjerano
komadanje, pri čemu su dotadašnji vlasnici mogli zadržati samo rela
tivno malen dio. Na primjer, crkveni su posjedi iznad 20 jutara (11,50
ha) trebali, prema jednoj uredbi agrarne direkcije u Zagrebu od 5.
svibnja 1919, biti podvrgnuti zemljišnoj reformi.145
Iz akumulirane zemljišne mase146 stvoreno je 30.000 do 50.000
novih malih gospodarstava, čija se veličina kretala između 2 i 5 ha.147
Na taj su način zbrinuti prije svega ratni dragovoljci na srpskoj strani
kao i nemuslimanski, većinom srpski seljaci u Bosni i Hercegovini.
Ovo se događalo najčešće uz neznatna i zakašnjela obeštećenja mu
slimanskih zemljišnih veleposjednika. Već prije Prvog svjetskog rata
visoko zadužena148 i u ratu opustošena Srbija nije raspolagala drugim
113 Vidi Žutić, 1994, str. 260.
114 O agrarnoj reformi u Dalmaciji na temelju najnovijeg istraživanja Jakir, 1999, str.
148-188.
145 O tome Ivšić, 1926, str. 155.
146 Do 1929. godine, kad je razvlašćivanje zemljišnog posjeda bilo uglavnom završeno,
bilo je ukupno 1.356.232 ha, od toga 775.233 ha u BiH podijeljeno novim posjednicima.
Otomev RoyaumedeYugoslavie. Belgrad 1930, str. 23. Za BiH usp. Tomasevich, 1955, str. 355.
147 O tome Erić, 1958, str. 502.
148 Državna zaduženost Srbije u inozemstvu prije izbijanja Prvog svjetskog rata iznosila
je 903.370.500 dinara (oko 900.000.000 franaka.). O tome Sundhaussen, 1989, str.
499-503, usp. 458.
59
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-i»91)
sredstvima.149 Da bi nagradio svoje dragovoljce i zadovoljio srpske

seljake u Bosni i Hercegovini, režimu je bilo neizbježno posegnuti za
gospodarskim potencijalima pokrajina koje su sada bile ujedinjene sa
Srbijom. Zahvat je, doduše, bio obrazložen socijalno-politički, ali je
nacionalno-politička kalkulacija vjerojatno stajala u prvom planu. To
se osobito jasno može ilustrirati politikom razvlašćivanja neslaven
skih manjina u Vojvodini i naseljavanja ove pokrajine slavenskim,
pretežno srpskim stanovništvom iz unutrašnjosti.150
Do 1923. su dijelovi katoličke kaločke biskupije, koji su došli u sastav
jugoslavenske države (Bačka) razvlašteni u vrijednosti od 167.000.000
dinara (preračunato 18.827.508 švicarskih franaka) bez nadoknade.
Osim toga, zakon o školama Kraljevine Srbije iz 1904. protegnut je
uredbom Vlade od 23. srpnja 1919 (br. 10.070) na Vojvodinu. Time
su podržavljene i slavizirane, odnosno srbizirane 52 općinske i 269
konfesionalnih pučkih škola, kao i 71 srednja škola. Jedina je iznim
ka bila njemačka pučka škola notrdamskih sestara u Velikom Bečke-
reku (Banat), koja je bila dopuštena kao privatna škola (od 1926. s
pravom javnosti).151
Režim se od 1923. uglavnom uzdržavao od zahvata u vlasništvo
Katoličke crkve, ali više nije mogao uspostaviti bilo kakvo povjere
nje. Nepovjerenje je i dalje ostalo i to zbog politike subvencioniranja
vjerskih zajednica. Prema ustavu iz 1921. (čl. 12, ods. 8) trebalo je
da priznate vjerske zajednice budu subvencionirane "proporcionalno
broju pripadnika njihovih zajednica i prema dokazanoj potrebi".
Faktično je SPC bila najviše potpomagana, što je bilo, kako se i moglo
1,9 Ratne se štete cijene na 4.925 milijardi zlatnih franaka, v. Calic, 1994a, str. 217.
150 O agrarnoj reformi s obzirom na kolonizatorsku politiku s navodima dalje literature
Gaćeša, 1984, str. 7-23. Prema narodnim manjinama vodila je Prva Jugoslavija
restriktivnu politiku, s jednom jedinom iznimkom, prema ruskim emigrantima,
naime, do 1923. našlo je oko 45.000 izbjeglica i emigranata u Kraljevini SHS azil
pred ruskom revolucijom koje je ondašnji režim politički mazio. O tome zbornik
Ruska emigracija, 1994 (Brojčani podaci, I, str. 5-6). O različitim brojčanim podaci
ma, koji ponekad dosežu brojku od 73.431, Ruska emigracija, 1994, I, str. 38, prim.
1; Dimić, 1997, III, str. 135-136. O ulozi ruske emigracije u Prvoj Jugoslaviji prije
svega Dimić, 1997, III, str. 135-185 (Kulturni značaj ruske emigracije). O ruskim
emigrantima posebno u BiH Šehić, 1991, str. 342-350. O brojevnoj problematici
sovjetske emigracije nakon Oktobarske revolucije općenito Miroslav Jovanović:
Rusija u egzilu. U: Ruska emigracija, 1994, I, str. 22-37. Usp. također Divani, 1995.
Do 1948. živjelo je oko 20.000 ruskih emigranata i njihovih potomaka u Jugoslaviji.
Njihov je položaj pogoršalo izbijanje sukoba između Staljina i Tita. Oni su za
jugoslavensku stranu postali sumnjivi, a sa sovjetske strane "uzeti u zaštitu kao pro
gonjena manjina". O tome Banac, 1990, str. 207-209.
’51 O tome Grentrup, 1930, str. 154, 216-217. Opširnije s arhivskim podacima i srpskim
političkim akcentima Žutić, 1994, str. 358-389; Dimić, 1997, II, str. 342-348.
60
očekivati, obrazloženo "višom potrebom". Međutim, to nije djelovalo

uvjerljivo, kako svjedoče brojne pritužbe katoličkih biskupa.152
Ustavno reguliranje političkog statusa vjerskih zajednica dovelo je
do žestokih sporova između katoličkog i nekatoličkog, točnije rečeno,
protukatoličkog političkog bloka. Polazna pozicija katoličke strane bilo
je tradicionalno učenje, u okružnicama pape Leona XIII. (1810-1903)
iznova formulirano, o Crkvi i državi kao o dvije societates perfectae.
To je značilo da bi Crkva i država trebale postojati kao dva velika
autonomna društva, s vlastitim, međusobno neovisnim pravom i naj
višim suverenitetom na svom području; ipak, one ne bi smjele pos
tojati odvojeno i bez međusobnih odnosa, nego svoju zadaću trebaju
shvaćati u usklađenoj suradnji.153 Spomenuti bi koncept trebao biti
leonkretiziran u obliku konkordata pregovorima između Apostolske
Stolice u Rimu, zajedno s jugoslavenskim katoličkim episkopatom sjed
ne strane, i službenih predstavnika jugoslavenske države s druge strane.
Upravo to nisu htjeli protukatolički krugovi. Prije svega ne lijevi i
liberali, među kojima su slobodni zidari imali snažan utjecaj.154 Obje
ma je skupinama najdraža bila potpuna, laicistička, rastava između
države i Crkve. Međutim, ona nije bila provediva budući da su se
tome suprotstavljale vjerske zajednice koje su na široke slojeve ima
le veći utjecaj od liberala.
152 Najpotpunije brojčane podatke o državnom subvencioniranju Katoličke crkve i SPC, kao
i plaćanje svećenstva u Prvoj Jugoslaviji kod Žutić, 1994, str. 273-289. Državni izdaci
u fiskalnoj godini 1924/25. iznosili su, na primjer, 10,54 milijardi dinara. Najviša stavka
otpadala je na armiju. Iznosila je tada 18,8%, 1920/21. 40,7%, a 1929/30. 30,5%.
Najniža stavka odnosila se na subvencije crkvama. 1920/21. iznosila je 0,3%, 1924/25.
1%, a 1929/30. 1,3%. Katolička je crkva dobila ukupno 29,046 milijuna dinara, SPC
43,131 milijun dinara plus 8,95 milijuna dinara za svoje teološke škole. Bitno viši iznos
subvencija za SPC ne može se obrazložiti brojčanom nadmoći od 7,4% srpsko-
-pravoslavnog nad katoličkim stanovništvom (v. gore tablicu 5), nego samo Ustavom
doduše predviđenom, ali u praksi jedva provjerljivom potrebom. Politička posljedica?
Razlog više za nesrbe da budu nepovjerljivi prema politici srpskoga vodstva. O držav
nim izdacima između 1921. i 1939. vidi Meyer, 1995, str. 80-92, osobito tablicu 7 i 8.
153 O tome Staatslexikon III. (1987), st. 474-482.
154 U Prvoj su Jugoslaviji slobodni zidari, izgleda, bili vrlo utjecajni. Njihov član je bio i
sam kralj Aleksandar, a slobodni su zidari bili zastupljeni u gotovo svim vladama
između 1918. i 1941. O tome Nenezić, 1988, str. 401-421; usp. str. 567-570 popis
slobodnih zidara koji su sudjelovali u vladama u međuratnom vremenu.
Jugoslavenski su slobodni zidari pripadali različitim ideološko-političkim usmjerenji
ma (jugoslavenstvo, velikosrpstvo, hrvatstvo), a bili su jedinstveni u samo jednoj
točki: naime u neprijateljstvu prema Katoličkoj crkvi odn. protiv njezine tradi
cionalne uloge u državi i društvu. O tome Mužić, 1984, str. 317-339, koji proble
matiku slobodnog zidarstva u ovoj točki tretira opreznije od Nenezića. Kritičke pri
mjedbe o obojici autora kod Švaba, 1997.
61
Nositelji službene politike su najprije namjeravali izići nakraj bez

konkordata, uz pomoć državnog zakona koji je trebao proklamirati
opću slobodu vjere i savjesti i istodobno osigurati državnu kontrolu
nad priznatim vjerskim zajednicama. Došlo je do žestokih rasprava.
Katolička je strana oštro kritizirala "konfesionalnu slobodu" s jedne
strane, i istodobno odbijala predviđenu državnu kontrolu nad odno
sima vjerskih dostojanstvenika s njihovim inozemnim poglavarima - u
konkretnom slučaju katoličkih biskupa i poglavara katoličkih redova
s njihovim poglavarima u Rimu, kao i političku kontrolu propovijedi
u crkvi. Govorilo se o "političkoj brnjici", odnosno o kancelparagrafu
iz Bismarckovih vremena.155
Ipak je na koncu kancelparagrafu nešto ublaženom obliku ušao u
Vidovdanski ustav 1921 (čl. 12) i preuzet je također u oktroirani ustav
1931. (čl. 11). Taj kancelparagraf}e, prije svega, bio djelo liberalnih
političara. Protiv njega su, uz katoličke poslanike, glasovali komuni
stički poslanici, k tomu i deset poslanika srpske Radikalne stranke i
u to vrijeme nestranački Hrvat dr. Ante Trumbić (1864-1938),156 a
svaka strana iz različitih motiva.
Rimska je kurija na političke promjene u južnoslavenskom prosto
ru nakon sloma Podunavske Monarhije reagirala najprije suzdržano.
Tek nakon godinu dana ona je 6. prosinca 1919. priznala jugoslaven
sku državu. Na pritisak jugoslavenske strane da se granice biskupija
brzo prilagode novim državnim granicama Kraljevine SHS s Alba
nijom, Italijom, Austrijom i Mađarskom odgovorila je Kurija provi
zornim reguliranjem crkvenih poslova u graničnim područjima, kao
što je regija oko lučkoga grada Rijeke koju su 1919. okupirali Talijani,
ili u Vojvodini. Pri novom popunjavanju u međuvremenu ispražnje
nih biskupskih mjesta Kurija nije u početku bila spremna priznati do
tada za ta područja vrijedeće pravo na predlaganje uglavljeno sklop
ljenim konkordatima s Austrijom 1855, odnosno za Bosnu i Herce
govinu 1881, kao i sa Crnom Gorom 1896. i Srbijom 1914. Ona je
djelovala samostalno i ponekad je imenovala režimu ne baš drage
kandidate (kao na primjer Ivana Šarića za nasljednika sarajevskog
nadbiskupa Josipa Stadlera). Takvim je postupkom vatikanska diplo
macija vjerojatno željela neizravno prisiliti jugoslavensku stranu na
prihvaćanje konkordatskih pregovora.157Tadašnji ministar vanjskih djela
155 O tome i susljednom prije svega Matijević, 1986, str. 56-92.
156 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 353-356 (H. Sundhaussen).
157 O tome opširnije od Matijevića, 1986, Žutić, 1994, str. 1-164, doduše na temelju
arhivalija, ali sa slabim poznavanjem organizacijskih struktura Katoličke crkve (kao
na primjer tvrdnja da je sarajevski nadbiskup Josip Stadler bio isusovac) i jedno
stranim političkim vrednovanjima - vatikanske politike kao uvijek više ili manje
62
Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija <stvarnost
Kraljevine SHS Momčilo Ninčić (1876-1949)158 sazvao je jednu mješo

vitu komisiju, koja se sastojala od pravnika i katoličkih crkvenih du
hovnika, za 7. kolovoza 1922. sa zadatkom da pripreme prijedloge za
pregovore o konkordatu. Nacrt je bio gotov 21. prosinca 1922. i sa
državao je, uz naglašavanje uloge države kod svih politički relevant
nih crkvenih poslova, kao na primjer pravo prezentacije biskupskih
kandidata ili državnog odobrenja kandidata za župnička mjesta, te
kao specifikum uvođenje crkvenoslavenskog jezika u sve katoličke
biskupije nove Kraljevine; upravo je to katolički episkopat želio već
prigodom svoje prve biskupske konferencije u novoj državi 1918. go
dine (v. gore). Međutim, ta se euforična želja u međuvremenu raspli-
nula. Kolijevka te inicijative nalazila se u Istri i Dalmaciji, gdje je
katoličko glagoljaštvo (bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku
hrvatske redakcije) imalo dugu tradiciju i služilo kao brana protiv
talijanizacije. Nasuprot tome, ta inicijativa nije naišla na odobrava
nje među katoličkim stanovništvom u unutrašnjosti budući da su se
katolici u unutrašnjosti manje bojali talijanizacije nego što su se uvo
đenjem crkvenoslavenskog jezika osjećali izloženima mogućoj
pravoslavizaciji i srbizaciji. To je držanje bilo dobro došlo Rimskoj ku
riji. Ona je u spomenutoj inicijativi i tako vidjela tendenciju "dalje od
Rima" i odbila ju je. Na koncu su kao zagovornici uvođenja crkveno
slavenskog jezika u katoličkim redovima ostali samo neki liberalni in
telektualci ijedan reformistički pokret u katoličkom hrvatskom kleru.
Pokret se počeo oblikovati 1917. godine. Puni razvitak dostigao je
nakon utemeljenja jugoslavenske države. Protivnici su mu dali ime
žuti pokret prema žutim koricama jedne brošure u kojoj su bili for
mulirani njihovi zahtjevi: demokratizacija Crkve aktiviranjem laika u
crkvenim poslovima, ublažavanje crkvene discipline dokidanjem ce
libata i približavanje istočnom kršćanstvu uvođenjem staroslaven
skog jezika i ćiriličnog pisma kao i dopuštenja nošenja brade za sve
ćenike.159 Na te za konvencionalno katoličanstvo neprihvatljive za
htjeve reagirali su katolički biskupi najprije suspenzijom od sveće
ničke službe podnositelja zahtjeva. Kasnije, kad ta mjera nije mogla
zaustaviti pokret, reagirali su 1922. i ekskomunikacijom. Eksko-
munikacijom isključeni reformisti iz Katoličke crkve namjeravali su
najprije utemeljiti Hrvatsku katoličku crkvu. Međutim, nakon što se
ustanovilo da iz ustavnih razloga nisu mogli postići status državno
pravno priznate religijske zajednice (nego samo status nezabranjene
protuslavenske, a srpske odn. jugoslavenske politike kao otvorene, velikodušne i
demokratske.
158 Kratka biografija: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 331-332. (H. Sundhaussen).
159 O tome Novak, 1986, str. 85-103.
63
sekte), odlučili su se na osnivanje Hrvatske starokatoličke crkve. Ju

goslavenski je režim od početka simpatizirao s tim pokretom, ali se
iz diplomatskih razloga u početku držao postrani kako ne bi optere
tio tekuće pregovore s Katoličkom crkvom. Ali, kad se katolički part
ner u pregovorima pokazao teškim i zahtjevnim i proširenje crkveno
slavenskog na cjelokupni državni prostor sve više pomicalo u podru
čje iluzije, odlučio se režim na državno priznanje Hrvatske staroka
toličke crkve. Na zahtjev koji je bio podnijet 7. prosinca 1923. već je
18. prosinca pozitivno odgovoreno. Svečano konstituiranje dogodilo
se u siječnju 1924.
Iako starokatolicizam kod Hrvata nikada nije mogao dosegnuti
spomena vrijednu snagu, usporedivu sa sličnim pokretima u Poljskoj
i Čehoslovačkoj,160on je katoličkoj hijerarhiji ostao trn u oku, a njegov
nastanak ne bi bio uspješan bez državne potpore. U toj su instituciji
katolički poglavari vidjeli prije svega utočište za katolički sklopljene
a zatim rastavljene brakove gdje su rastavljene katoličke žene često
ostajale nezbrinute.
U međuvremenu su pregovori o konkordatu bili nastavljani i pre
kidani161 prije nego je konačni tekst, napokon, 25. srpnja 1935. mo
gao biti potpisan.162 Ali sada je SPC, čija je patološka odbojnost
prema katoličanstvu ponekad prelazila sve granice i režim nolens
volens prisiljavala na zahvate,163 nastupila sa žestokom kampanjom u
parlamentu protiv ratifikacije konkordata. Najeksponiraniju ulogu u
toj kampanji preuzeo je srpski episkopat (Sveti arhijerejski sabor) s
patrijarhom Varnavom na čelu. On je umro u noći 23. srpnja 1937,
kad je Narodna skupština glasovala o konkordatu (166 glasova za i
128 protiv), pod sumnjom daje otrovan.164 Svim srpsko-pravoslav-
nim poslanicima i senatorima, koji su bili spremni glasovati za kon
kordat prijetila je Episkopska skupština ekskomunikacijom. Osim to
ga, bile su organizirane ulične demonstracije koje su dovele do krva
vih sukoba s policijom (krvava litija 19. srpnja 1937. u Beogradu). U
tako napetom ozračju vlada se nije usudila ratificirati konkordat u
senatu; otkazala ga je.
160 O tome Žutić, 1994, str. 389-402. Usp. vjerske zajednice u Jugoslaviji, 1970, str. 38-39.
161 Žutić, 1994, str. 177-220.
162 Reprodukcija teksta na francuskom jeziku kod Mužića, 1978, str. 207-217.
163 Na primjer jedan članak u Vesniku srpske crkve za rujan-listopad 1931. sadržavao je
tako neumjerene uvrede katoličanstvu da ga je državna cenzura zabranila, v. Žutić,
1994, str. 391-392.
161 O kampanji protiv konkordata prije svega Mužić. 1978, str. 125-172. O tezi Varna-
vina trovanja Mišović, 1994.
64
Neuspjeh konkordatskog projekta nije rezultirao samo dubokom

ogorčenošću u katoličkom taboru, nego je doveo do daljnjega slabljenja
političkog sustava; to je išlo naruku onim snagama koje su željele
jednu drukčiju ili pak nikakvu Jugoslaviju. To su prije svih drugih bili
Hrvati. Time je njihova nacionalna homogenizacija pod neprijepor
nim političkim vodstvom Vladka Mačeka dobila novi zamah. Sada je
preobrazba države ili odijeljenje od Jugoslavije za Hrvate bilo samo
pitanje vremena.
Što se tiče SPC, obrazlagalo je crkveno vodstvo svoje krajnje od
bojno držanje protiv konkordata tvrdnjom da priznati privilegiji Ka
toličkoj crkvi vrijeđaju jednakopravnost priznatih vjerskih zajednica,
a osim toga i upozorenjem na vlastite povijesne zasluge za srpski na
rod i jugoslavensku državu.165 A zapravo SPC nije trebala biti zabri
nuta za jednakopravnost, nego je strahovala od izjednačavanja me
đunarodno organizirane Katoličke crkve sa samom sobom. Za vri
jeme kampanje protiv konkordata rekao je, naime, patrijarh Varnava
u svojoj uskrsnoj propovijedi 1937. između ostaloga:
"Svetosavska srpska crkva i njeni pastiri ne dolaze kao neka
crkvena država, ili inostrana, crkvena država, koja bi imala
svoje političke osvajačke osnove, svoju diplomatiju, svoju po
litičku veštinu, svoje posebne političke, finansiske, privredne,
gimnastičke i kulturne ustanove i koja bi bila država nad dr
žavama i država u državi."166
Islamska vjerska zajednica
Za muslimane, kao treću po broju vjersku zajednicu u budućoj

Kraljevini SHS, najavila je Krfska deklaracija iz godine 1917. (točka
7) jednakopravan položaj sa Srpsko-pravoslavnom i Katoličkom crk
vom. Unatoč tomu oni su u ugovoru o zaštiti manjina, na koji je 10.
rujna 1919. Versajska mirovna konferencija obvezala Kraljevinu
SHS, u članu 10 izričito navedeni kao potrebni zaštite.167Razlog za to
bili su vjerojatno izgredi srpske i crnogorske svjetine protiv musli
manskog stanovništva u prijelomnim godinama 1918. i 1919. i nakon
toga, na koje vladini organi nisu ni pravodobno ni djelotvorno reagirali.168
165 Tako patrijarh Varnava predsjedniku Milanu Stojadinoviću u dopisu od 20. studenoga
1936. Mužić, 1978, str. 218-221. Reprodukcija teksta prema izdanju u: Glasnik SPP
18 (1937), br. 15, str. 449-452.
166 Slijepćević, 1966, str. 638. Navod iz: Glasnik SPP, br. 7-8, od 2. svibnja 1937, str. 231.
167 O tome Degan, 1972.
168 O tome: La conduite des autoritee serbes envers les Musulmans en Yugoslavie. Za
greb, 1944. Purivatra, 1974, str. 46-65. Raguž, 1997, str. 111-114. O masakru nad
65
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1?18- W 1)
U ministarstvu vjera je za muslimane, točno kao i za srpsko-pra

voslavne i za katolike, ustanovljen poseban odjel, dok su se poslovi
drugih manjih vjerskih zajednica vodili u općem odjelu.169Zahtjevu mu
slimana da se islamske zajednice Makedonije, Crne Gore i Srbije uprav
no ujedine s Bosnom i Hercegovinom i islamskim jezgrama u Dalmaciji,
Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji, ipak se nije izišlo u susret, da bi se tako
spriječilo njihovo jedinstveno političko organiziranje.170 Umjesto toga,
smjeli su bosansko-hercegovački muslimani zajedno sa spomenutim
izvanbosanskim jezgrama sačuvati status autonomije iz austro-ugarskog
vremena s mnogo samoupravnih uredbi.171 Za muslimane u jugo
istočnom dijelu države (Srbija, Makedonija, Crna Gora) donijelo je mi
nistarstvo vjera uredbu o upravljanju vakufima (= pobožne zaklade) 12.
rujna 1919. godine, koja je bila zamijenjena odgovarajućim zakonom od
28. veljače 1922. Tako je ostalo do uvođenja diktature 1929. godine.
Prvo razdoblje u novoj državi proteklo je za islamsku vjersku za
jednicu u znaku unutarnje stagnacije i gospodarskog propadanja.
Prije svega su vakufi - najvažnija islamska gospodarska ustanova -
koje je austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini sanirala i dovela
do znatnog kapitala,172 korupcijom i neuspješnim gospodarenjem
uvelike bili izloženi propadanju.173
Uvođenje diktature nije jugoslavenskim muslimanima donijelo
željeno ujedinjenje nego strogu centralizaciju kojim su sve dotada
šnje autonomne norme bile dokinute i svi poslovi podvrgnuti mi
nistarstvu pravde, budući da je ministarstvo vjera nakon uvođenja
diktature bilo dokinuto a njegove nadležnosti preuzelo ministarstvo
pravde. Opsežna preinaka dosegnula je svoj vrhunac u zakonu o
Islamskoj vjerskoj zajednici od 31. siječnja 1930. i u uredbi o privre
menoj upravi Islamske vjerske zajednice od 5. veljače 1930,174 prema
350 Muslimana u studenome 1924. u selima Pavino Polje i Šahovići kod Bijelog Polja
(Crna Gora) usp. Milovan Djilas: Lanci ohne Recht (izvorni naslov: Besudna zemlja).
Koln, Berlin, 1958, str. 197-206 i Pilav, 1996, str. 123-125.
169 Ministarstvo vjera, ustanovljeno 7. prosinca 1918. kao provizorij i organizirano 31.
srpnja 1919, imalo je četiri odjela: Opći, Istočno-pravoslavni, Katolički i
Muslimanski, k tomu još zajedničko računovodstvo, v. Matijević, 1986, str. 75.
170 Mužić, 1978, str. 35.
171 Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u
Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1909.
172 O tome s navodima daljnje literature Džaja, 1994, str. 59.
173 O tome v. protokol Kongresa muslimana intelektualaca iz 1928. u: Gajret IX(1928),
str. 289-351. i Balagija, 1933, str. 44-62. Broj džamija je između 1919. i 1929. spao
sa 1194 na 1048. GVIS 1 (1933), str. 50.
174 Službene novine, br. 29-X od 7. veljače 1930. O tome i o susljednom s pravnog sta
jališta Imamović, 1967, str. 118-128.
66
kojoj je skrojen ustav Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugo

slaviji od 9. srpnja 1930.175 Kralj je sa svojim ministarstvom pravde
postao odlučujućim čimbenikom u svim važnim poslovima. Najviša
islamska uprava s reisu-I-ulemom (duhovni poglavar) morala je pre
seliti u Beograd. Taj je gremij odande, pod stalnom paskom beograd
ske birokracije, vodio oba ulema-medžlisa (najviša duhovna vijeća) i
Vakufsko-mearifska veća (vijeća za zaklade i školske fondove) u Sa
rajevu i Skopju - sada centralistički od vrha do dna organiziranu
Islamsku vjersku zajednicu na cjelokupnom državnom teritoriju. Ak
tualni reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević176 nije prihvatio
oktroirano skrbništvo i odstupio je. Za njegova nasljednika postav
ljen je tuzlanski muftija Ibrahim Maglajlić, jedan prosrpski orijenti
rani političar koji je gotovo sve pristaše JMO udaljio iz vakufskih
skupština. Tako je ostalo do 1935. godine kada je vodeći bosansko-mu-
slimanski političar međuratnog vremena Mehmed Spaho (1883-1939)'77
s JMO stupio u JRZ (v. gore) i ponovno stekao utjecaj na upravni
aparat Islamske vjerske zajednice. Dokinut je ustav Islamske vjerske
zajednice iz 1930, a 25. listopada 1936. uveden novi.178 O ovome je
Fehim Spaho (1877-1942),179 (brat Mehmeda Spahe i od 1939. Ma-
glajlićev nasljednik) rekao da je sadržavao čak više elemenata samo
uprave nego statut iz 1909.180 Reisu-l-ulemino upravno sjedište po
novno je vraćeno u Sarajevo.
Novi ustav iz 1936, prihvaćen u ozračju pregovora s Vatikanom o
konkordatu 1935. (v. gore), sadržavao je u čl. 18. odredbu, prema ko
joj se, po principu jednakopravnosti, Islamskoj vjerskoj zajednici
automatski priznaju sva prava koja država dopušta svim drugim
vjerskim zajednicama, ukoliko nisu u suprotnosti s islamom. Tu nor
mu nije prihvatila SPC, nego je dovela do pada konkordata.
Kao jedna daljnja novost (čl. 15, odi. 3) bilo je oslobođenje musli
mana od sudjelovanja u kultnim činima drugih religija, kao što je
proslava dana slavenskih apostola Ćirila i Metoda, srpskoga sv. Save
i Vidovdana, koji su bili istodobno i nacionalni praznici. Unošenje te
klauzule u ustav bila je posljedica mnogih pritužbi protiv prisiljavanja
’75 Službene novine, br. 167-LXIII. od 25. srpnja 1930. Usp. GVIS1 (1933), br. 11, str. 30-47.
176 Kratka biografija u: HBL 3 (1993), str. 28-30.
177 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 157-158. (S. Balić).
178 Tekst u: Službene novine, br. 256-LXIV. od 5. studenog 1936. Također u: GVIS 4
(1936), str. 454-502.
179 Kratka biografija u: Tko j e tko u NDH, 1997, str. 363-364.
180 F. Spaho: Naša vjersko-prosvjetna autonomija. U: Narodna Uzdanica za 1937, str. 54-68.
Usp. Ibrahim Ljutvić: Povodom zahteva za reviziju Ustava IVZ. U: GVIS 8. (1940), str.
357-366.
67
muslimanskih učenika na communicatio in sacris.m Inače su se islam

ski vjerski predstavnici, koji su uživali činovnički status, držali dalje
od politike, ponašali se lojalno prema režimu i bavili se svojim vjer
skim poslovima. Odlučujuća, ponekad dramatična razračunavanja s
problemima prilagođavanja suvremenom svijetu kao i oko političkog
statusa prije svega bosanskih muslimana u jugoslavenskoj državi
odvijala su se u okviru političkih stranaka, kulturnih društava i tiska.
U njima je sudjelovao cjelokupni, s vremenom sve širi spektar bosan-
sko-muslimanske inteligencije.182 (O tom aspektu u trećem dijelu
monografije).
★ ★ *
I u poslove drugih, manjinskih, ustavom priznatih vjerskih zajed

nica (koji su se do uvođenja diktature vodili u općem odjelu ministar
stva vjera) također se uvode novine. 14. prosinca 1929. izdanje za
kon o Židovskoj vjerskoj zajednici u Kraljevini Jugoslaviji.183 Time je
u dugoj tradiciji usidrena samouprava 70 aškenaskih, 38 sefardskih
i 6 "ortodoksnih" židovskih zajednica u Jugoslaviji bila sužena i pod
vrgnuta državnom nadzoru. Prije raspada države, kad se Jugoslavija
kretala brazdom Trećega Reicha, izdala je vlada nekoliko protiv Ži
dova diskriminirajućih uredbi.184
Na sličan su, centralizirajući način bile regulirane stvari pro
testantskih crkava. Ustav Njemačke Evangeličko-luteranske crkve
kralj je potpisao 19. studenoga 1930,185 ustav Slovačke ELC 24. lip
nja 1932.186 i Helvetsko-kalvinističke crkve 11. svibnja 1933.187
Dakako, politička je težina kako židovskih tako i protestantskih za
jednica u jugoslavenskom političkom sustavu bila neznatna i za sud
binu države nevažna.
Ovom primjedbom napuštamo ovo područje i prelazimo na sljedeće
problemsko polje - obrazovnu politiku. U ovom se području ideološko-
181 O pritužbama na protuislamske sadržaje u udžbenicima i na prisilu communicatio in

sacris u raznim oblicima v. Gajret IX (1929), str. 292. Podaci za zapadnu Bosnu (regija
oko Banje Luke i Bihaća) u vremenskom razdoblju između 1930. i 1934. u: GVIS 2
(1934), str. 563-573.
182 O političkom aspektu pojma inteligencija Džaja, 1994, str. 9-35.
183 Službene novine, br. 301-CXXVII od 24. prosinca 1929.
184 Službene novine, br. 299-LXXX od 5. listopada 1940. Usp. Vuković i Bojović, 1992,
53-55. i Goldstein, 1996, str. 328-330.
185 Službene novine, br. 293-CL od 22. prosinca 1930.
186 Službene novine, br. 161-LXXII od 16. srpnja 1932.
187 Službene novine, br. 126-XXXVI od 8. lipnja 1933.
68
-politički karakter jugoslavenske države vjerojatno još jasnije reflek

tirao negoli u religijskoj politici.
1.5. Obrazovna politika

Ni u ovom području nije mogao biti premošćen jaz između prokla
mirane ideologije - stvaranje jedne jedinstvene nacije obrazovnom
politikom - i suprotstavljenih zahtjeva pojedinih skupina jugoslaven
skog nehomogenog društva. Između ostaloga i zato što se režim
žurio baštinjene nesrpske školske sustave odmah očistiti od stranih
elemenata i prilagoditi ih školskom sustavu Kraljevine Srbije, umjesto
davanja prednosti praktičnom obrazovanju. Dok se radilo o neslaven
skim manjinama, moglo je podržavljenje i ujednačavanje biti prove
deno bez ozbiljnih otpora, kako je to pokazao gore spomenuti primjer
podržavljenja neslavenskih škola u Vojvodini. Međutim, kad je za
počelo ujednačavanje slavenskih, ali ne i srpskih škola i drugih obra
zovnih instituta, pojavili su se iz raznih smjerova tvrdokorni otpori.
Problem je ležao u tome kako razne jezične i druge kulturne tradi
cije uključiti u jednu zajedničku infrastrukturu budući da jugosla
venstvo u doba ujedinjenja nije raspolagalo bilo kakvom obrazovnom
infrastrukturom koja bi odgovarala ideologiji, kako je to Charles Jela-
vich188 konstatirao u jednoj sustavnoj analizi hrvatskih, srpskih i
djelomice slovenskih udžbenika iz vremena prije Prvog svjetskog rata.
Naslijeđeni su udžbenici sadržavali, naime, bitne razlike u recepciji
jugoslavenstva na hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj strani.
Na hrvatskoj su strani zagovornici jugoslavenskog oblikovanja
školskih udžbenika bili liberalni intelektualci koji su se istodobno bo
rili protiv utjecaja Crkve na školstvo. Njima je 1861. godine uspjelo
uvesti ćirilično pismo u hrvatske osnovne škole i 1887. zakonski
sankcionirati izjednačenje ćirilice s latinicom. Službeni se naziv jezi
ka od 1867. u Hrvatskoj-Slavoniji zvao, kako je gore spomenuto,
hrvatski ili srpski.
Jugoslavenstvo i školska politika
Za razliku od hrvatskih školskih knjiga, koje su srpski jezik i srp

ski narod jasno raspoznavale, srpske školske knjige ovoga vremena
nisu poznavale nikakav hrvatski jezik; govorile su samo o srpskom
jeziku i srpskim zemljama, pri čemu nisu u to ubrajale samo Srbiju,
188 Jelavich, 1992.
69
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)
Crnu Goru, Staru Srbiju (Kosovo) i Južnu Srbiju (Makedoniju), nego

osim toga i Bosnu i Hercegovinu (i to kao sržne zemlje srpskoga na
roda), Dalmaciju, Slavoniju-Hrvatsku i Istru vodile kao srpske. S po
sebnim se naglaskom grad Dubrovnik i njegova sjajna renesansna i
barokna književnost pripisivala srpskom kulturnom blagu. Hrvate se
nikada nije prikazivalo kao Srbima ravnopravan narod, nego su tre
tirani kao sastavni dio srpskoga naroda, naprimjer "Srbi ili Hrvati"
(umjesto "Srbi i Hrvati"). O hrvatskoj se književnosti govorilo kao o
"katoličkoj" ili "zapadnoj književnosti našega [srpskog] naroda". O
"Srbima i Hrvatima" i o "srpsko-hrvatskoj domovini" počelo se pisati
tek nakon Balkanskih ratova 1913. i to samo u školskim knjigama za
srednje škole.189U srpskim nastavnim planovima za osnovne škole la
tinica je prihvaćena tek 1914.190
Što se tiče Slovenaca, oni su kako u hrvatskim tako i u srpskim
školskim knjigama potpuno zanemareni. A slovenski su udžbenici sa
svoje strane izvještavali o Srbima i Hrvatima kao o jednom narodu
koji razdvaja samo religija (pravoslavlje prema katoličanstvu) i pismo
(ćirilica prema latinici).191
Konačni rezultat Jelavicheva istraživanja?
"Analiza školskih knjiga jednu točku razjašnjava vrlo jasno: ni
jedna jedina školska knjiga - bilo srpska, hrvatska ili sloven
ska - nije čak ni izdaleka sadržavala neku obavijest, ili neko
oduševljenje za južnoslavensko jedinstvo ili jugoslavenstvo,
koje bi izložili intelektualci, sveučilišni ljudi ili neki političari,
u desetljeću prije Prvog svjetskog rata. Knjige su zagovarale
bratstvo, suradnju i razumijevanje, ali ne i jedinstvo, ili asimi
laciju u smislu koji se mogao protumačiti kao stavljanje na
kocku interesa vlastitoga naroda. Jugoslavenstvo je privlačilo
idealiste, ali ne i one koji su imali posla sa zbiljama južnosla
venskoga svijeta."192
Političko-pedagoški rezultat: školske knjige prije Prvog svjetskog

rata svoje učenike "nisu odgajale za jugoslavenstvo, nego za srpstvo,
hrvatstvo i slovenstvo", kako je isti autor svoje rezultate istraživanja
sažeo u jednom kasnijem prilogu u kojemu je slijedio istu problema
tiku u prvoj jugoslavenskoj državi.193 I u ovom se vremenskom raz-
189 Jelavich, 1992, str. 143, 164, 207-208.

190 Jelavich, 1992, str. 52.
’91 Jelavich, 1992, str. 238-251.
192 Jelavich, 1992, str. 265.
193 Jelavich, 1994.
70
dobiju nastavio isti trend. U srpskim, 1920. godine objavljenim, škol

skim knjigama i dalje se o južnoslavenskim zemljama govorilo kao o
srpskim zemljama. Slovenci su, na primjer, predstavljani kao "jedno
drugo ime za naš narod", a slovenski jezik "kao dijalekt divnoga srp
skog jezika". U novim izdanjima iz 1929. godine došlo je utoliko do
pomicanja, ukoliko je "srpstvo" predstavljano kao "naša nacija", srp
ske zemlje kao "naše zemlje, "srpska prošlost" kao "naša nacionalna
prošlost". Sadržajna je infrastruktura ostala ista, naime - srpska. Na
tome je i diktatura iz 1929. godine, unatoč preodijevanju u jugosla
venstvo, vrlo malo promijenila. Slovenci su, kao i slovenski jezik, na
primjer, predstavljeni na sljedeći način:
Slovenci zapravo govore istim jezikom kao i Srbi i Hrvati, razli
ke su sasvim neznatne. Stoga kažemo da je slovenski jezik
dijalekt našega jezika.
U srpske udžbenike za povijest ušla je pjesma hrvatskog narodnog

pjesnika Andrije Kačića-Miošića (1704-1760) o junačkoj smrti hrvat-
sko-ugarskog velikaša Nikole Šubića-Zrinskog (1508-1566) 1566.
kod Sigeta. Nakon nje slijedi 12 pjesama o kosovskoj bitki, tako da se
mogao steći dojam da je spomenuti hrvatski borac protiv Turaka
mogao biti Srbin. Hrvatski je biskup Strossmayer (1815-1905) u srp
skim školskim knjigama tek 1940. godine prihvaćen kao neumorni
promicatelj uzajamnosti i jedinstva među slavenskim (ne južno
slavenskim]) narodima.
Južni Slaveni su u hrvatskim školskim knjigama u prvom deset
ljeću nakon ujedinjenja predstavljani kao izvorno jedinstven narod
koji su povijesna događanja međusobno podijelila i otuđila. Nakon
uvođenja diktature taj je koncept kao ideologem "jedan narod, jedna
država, jedan kralj" verbalno potvrđivan, ali od 1937, to jest nakon
slabljenja diktature, dobivao je sve jasnije artikulirane hrvatske
podtonove.
Obrazovna politika, koja se temeljila na potiskivanju nesrpskih
tradicija i njihovom izravnom ili neizravnom supstituiranju srpskim
infrastrukturama, mogla je kod nesrpskih dijelova "troimenoga na
roda" naići samo na nepovjerenje. I to više što nerazvijena država
nije raspolagala ni potrebnom stručnom kompetencijom ni dovolj
nim financijskim sredstvima. Što se tiče nedostatne kompetencije,194
obrazovni su programi bili ili utopijski nategnuti ili apstraktno i
194 O tome Mayer, 1995, str 64-70.
71
neobvezatno formulirani, a kamoli da se ozbiljno razmišljalo o jed

nom dvotračnom, praktično orijentiranom školskom sustavu za grad
i za selo. Što se tiče financijskih sredstava, prednost u državnom bu
džetu davana je državnoj upravi i vojnom području. Izdaci za obra
zovanje, znanost, umjetnost i kulturu zajedno kretali su se između
2,5% (1920/21), 5,6% (1924/25), 10,2% (1929/30), 11,5% (1934/35)
i 7,7% (1939/40) sveukupnog budžeta i tako su ležali ispod onda
šnjeg europskog prosjeka.195 Osim toga, taj je, iako maleni, kolač ne
pravilno dijeljen. Kao prvo, visoke i srednje škole imale su prednost
pred osnovnim, tako da se tridesetih godina za jednoga studenta
izdavalo deset puta više negoli za jednoga pučkoškolca, a sredinom
dvadesetih godina čak i dvadeset puta. Kao drugo, često se prigo
varalo da se područjima sa Srbima kao većinskim stanovništvom kod
podizanja škola daje prednost i da se srpsko učiteljstvo u mnogo
većem broju zapošljava nego drugo, čak i u mjestima sa školama s
izrazito nesrpskom većinom. Ako bi se prvi prigovor djelomično i
mogao opovrgnuti ukazivanjem na postojeće razlike u razvitku i
školovanju između sjevera i juga, ipak ne može biti govora o plan
skoj razvojnoj politici. Naime, najmanje se investiralo u bosansko-
hercegovačko školstvo, koje je bilo najnerazvijenije, prije svega u
područjima s većinski hrvatskim i muslimanskim stanovništvom.'”6
Što se tiče nastavnog kadra, katoličke dnevne novine Hrvatska stra
ža od 11. srpnja 1940, dakle uoči raspada države, operirale su slje
dećim podacima: U školama u Sarajevu namješteno je 157 pravo
slavnih, 74 hrvatska i 30 muslimanskih nastavnika, dok su u grad
skom stanovništvu pravoslavni bili zastupljeni s 22%, katolici s 27%
i muslimani s 40%. U općini Vareš, gdje živi 5.600 katolika i 1.000
pravoslavnih, imaju samo dvije katoličke i četiri srpske učiteljice.1’7
Učiteljstvo je bilo politički nadzirano, preferirani su nastavnici sa
stranačkom iskaznicom režimskih stranki. Slovenski i hrvatski uči
telji su često po kazni premještani u zabačena i nerazvijena područja,
osobito u Makedoniju.198
U skladu s time ponašalo se i zakonodavstvo za obrazovno pod
ručje. 199Zbog nedostatnog konsenzusa nisu se prije uvođenja diktature
195 O tome v. tablicu kod Mayera 1995, str. 86. i 89. O vojnom budžetu v. Britanski izvje
štaji 1986, II, str. 586-587; 1996, III, str. 813. O državnim izdacima u području obra
zovanja iscrpno Dimić, 1996, I, str. 80-167. s više tablica.
196 Pejanović, 1939, str. 12-21. O razvojnoj problematici u školstvu Prve Jugoslavije v.
Calic, 1994b.
’97 O tome v. Butorac, 1989, CCP 24, str. 155.
’98 O tome Mayer, 1995, str. 128-132. O ideološkom aspektu školske politike u Dalmaciji
u to vrijeme Jakir, 1999, str. 381-387.
,99 Mayer, 1995, str. 58-64, 71-80.
72
mogli izdavati zakoni u pravom smislu. Školstvo je bilo nadzirano

uredbama i uputama ministarstva za obrazovanje, verbalno u duhu
proklamiranog državnog i nacionalnog jedinstva i vjerske toleranci
je, a stvarno u skladu sa srpskom naslijeđenom školskom praksom.
Pritom se osobito interese manjina zanemarivalo, odnosno margina
liziralo. Tako je uredba od 18. lipnja 1925. godine za manjine pred
vidjela paralelne razrede s nastavom na materinskom jeziku samo
kao fakultativnu ustanovu. Ni na privatne inicijative, kao što su pri
vatne škole i tečajevi opismenjivanja, nije se rado gledalo nego ih se
samo trpjelo. Diktatura je obrazovnu politiku u ranije naznačenom
smislu dalje pooštrila. Sada se u ministarstvu obrazovanja dalje
obrađivalo prije diktature pripremljene prijedloge zakona, a kralj im
je davao snagu zakona: Zakon o narodnim školama od 5. prosinca
1929. za elementarno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Zakon o
srednjim školama od 31. kolovoza 1929, koji se odnosio na gimnazi
je i Zakon o učiteljskim školama od 27. rujna 1929. za koordiniranje
obrazovanja pučkoškolskih učitelja diljem zemlje. Zakon o univer
zitetima uslijedio je godinu dana kasnije, 28. lipnja 1930, i, konačno.
Zakon o građanskim školama 5. prosinca 1931. Zakonsko ujedna
čavanje cjelokupnog školskog sustava dovršeno je sredinom tride
setih godina daljnjim zakonskim odredbama i uredbama za različite
stručne škole.
Novom je kodifikacijom opća školska obveza proširena doduše na
osam godina, a osmogodišnje osnovne škole postojale su još 1937/38.
gotovo isključivo u inače razvijenoj Sloveniji; u isto je vrijeme u
zapadnoj Bosni (Banja Luka) samo 33 djece posjećivalo jedan od viših
pučkoškolskih razreda. Osnovno je obrazovanje i dalje ostalo bolna
točka, podizanje novih osnovnih škola nije moglo držati korak s
demografskim razvitkom. Za 20 godina se, doduše, broj osnovnih
škola i nastavnog osoblja utrostručio i ukupni broj učenika narastao
od 0,8 na 1,4 milijuna. Ipak je i dalje samo svako drugo dijete, obu
hvaćeno školskom obvezom, posjećivalo školu a broj nepismenih je s
45% ostao najveći u Europi.2<K) Razumije se da je prije svega ne
dostatak kapitala bio kriv za opću nerazvijenost, ali i politika režima,
koja na prvo mjesto nije postavila strukturalnu modernizaciju, nego
radije nacionalnu asimilaciju. Da bi se postigao taj cilj, nije se samo
sveukupno osnovno obrazovanje podlagalo strogom nadzoru odozgor
prema dolje (§ 153 Zakona o narodnim školama), nego je, osim toga,
zabranom osnivanja novih i premještanja već postojećih privatnih
200 Calic, 1994b, str. 104-108. O mreži osnovnih škola Mayer, 1995, str. 97-110. Glavni
statistički podaci o školstvu od 1918. do 1941. tabelarno predstavljeni kod Petra-
nović i Zečević, 1987, I, str. 619-626.
73
osnovnih škola svaka privatna inicijativa bila ozbiljno oštećena (§ 164

Zakona o narodnim školama), iako je država bila daleko od mogućno
sti skore izgradnje javnoga sustava osnovnog školovanja za cijelu zemlju.
Tečajevi opismenjivanja
Ograničenjem i pooštrenim ideološkim nadzorom nenadan su

udarac pretrpjeli tečajevi za opismenjivanje, kojima se, osobito u
Bosni i Hercegovini, suzbijala nepismenost. Te su tečajeve već u au-
stro-ugarskom vremenu od 1907. organizirala kulturna društva po
jedinih nacionalnosti.201
Nova država nije samo pozdravila tu vrstu opismenjivanja, nego
ju je i sama organizirala, prije svega za vojnike u armiji. Prema izvje
štaju ministarstva za obrazovanje, država je do 1938. godine orga
nizirala preko 7.000 tečajeva za opismenjivanje: 4.191 za vojnike s
189.675 sudionika i 2.871 za civilno stanovništvo sa 78.527 sudio
nika, ukupno oko 268.000 osoba.202 Do uvođenja diktature najviše je
tečajeva bilo organizirano u civilnoj režiji. No tada se težište drasti
čno pomaklo na armiju i na tečajeve opismenjivanja u ćirilici. Režim
se, naime, bojao, da bi tečajevi opismenjivanja u režiji kulturnih dru
štava mogli izmaknuti službenoj liniji jugoslavenstva. To je bilo raz
logom da se u privatnoj režiji organizirani tečajevi u smislu zakona o
osnovnom školovanju najprije strogo nadziru a potom posve zabrane.
Zabrana za bosansko-hrvatsko kulturno društvo Napredak došla je
1930. To je društvo tek 1929. započelo sa svojim vlastitim tečajevi
ma opismenjivanja. Prije toga su alfabetizaciju i obrazovanje odraslih
za hrvatsko stanovništvo vodila kulturna društva Klub ABC (osnovan
1907. u Zagrebu) i Seljačka sloga (osnovana 1925. također u Zagre
bu). Oba su društva do 1929. godine jedva uhvatila korijen u Bosni
i Hercegovini, ali su svoja iskustva i nastavne početnice stavila na
raspolaganje Napretku koji se 1928. godine odlučio preuzeti zadaću
opismenjivanja za Bosnu i Hercegovinu. U školskoj godini 1929/30.
održano je u Napretkovoj režiji oko 50 tečajeva s gotovo 1.800 su
dionika. Obuhvaćeno je bilo stanovništvo u travničkom kotaru, u
gradićima Fojnici i Konjicu i u zapadnoj Hercegovini.203Te su tečajeve
u neznatnom broju posjećivali i muslimani, a Srbi ne. Zabranom je
ta inicijativa kroz sljedećih sedam godina bila obustavljena.
201 Vidi Prosveta list. 1936, str. 284-290; Napredak glasilo 1937, str. 107-108. O suzbi-
janju nepismenosti u Dalmaciji Jakir,1999, str. 215-225.
202 Mayer, 1995, str. 154.
74
Novi zamah dao je hrvatski političar Vladko Maček nakon ublaže-

nja autoritarnog sustava počevši od 1935. U jednoj izjavi 1. kolovoza
1937. Maček je sebi postavio za cilj udio nepismenih u hrvatskom
stanovništvu do 1941. smanjiti ispod 10%. Opet u povezanosti s Klu
bom ABC i Seljačkom slogom prihvatio se Napredak te zadaće za
Bosnu i Hercegovinu. Prema izvještajima Napretkova tiska204 opisme
nilo se kroz njegove tečajeve oko 70.000 osoba do 1941, od toga
30.000 u šk. god. 1939/40. Pritom je u šk. god. 1938/39. sudjelova
lo oko 2.400 osoba kao učitelji, i to oko 400 iz gradova i oko 2.000 sa
sela. U pojedinim su slučajevima to bili lokalni pučkoškolski učitelji i
župnici, najčešće priučeni seljaci, koje su obrazovani učitelji u poseb
nim tečajevima pripravljali za tu zadaću. Napretkovi su tečajevi opi
smenjivanja obuhvaćali katoličko stanovništvo, muslimansko spora
dično, srpsko-pravoslavno nikako.
Za opismenjivanje bosansko-hercegovačkih Srba brinulo se 1902.
godine u Sarajevu osnovano srpsko kulturno društvo Prosvjeta,
1920. godine preimenovano u Prosveta, odnosno ekavizirano. Izme
đu 1906. i 1933. održala je Prosveta 754 tečaja opismenjivanja s
ukupno 15.237 sudionika; od toga 243 tečaja s 5.060 sudionika u
razdoblju između 1906. i 1914. i 511 tečajeva s 10.177 sudionika od
1920. do 1933.205 Tada su zabranjeni i Prosvetini tečajevi u vlastitoj
režiji. Na zabranu je reagiralo srpsko udruženje koje se nije, kao hr
vatski Napredak, gnušalo vojnih tečajeva iz nacionalno-političkih
razloga, pojačanom financijskom potporom upravo vojnih tečajeva za
koje je između 1922. i 1936. izdalo svotu od 53.324 dinara.
Od 1937. organizirala je i Prosveta ponovno tečajeve opismenjiva
nja u vlastitoj režiji, ali o postignutim rezultatima nije izvještavala u
svom tadašnjem tisku. Umjesto toga, Prosveta je kukala nad lošim
obrazovnim stanjem206 i gospodarskim propadanjem srpskog stanovni
štva u Bosni i Hercegovini i situaciju u tom pogledu smatrala je čak i
gorom od one prije Prvog svjetskog rata pod austro-ugarskom upravom.207
Bosansko-muslimansko, 1903. osnovano kulturno društvo Gajret
(= Napredak) posvetilo se opismenjivanju muslimanskog stanovništva
203 O tome izvještaji u: Napredak glasilo 1930, str. 48-99 passim; usp. 1937, str. 107-108.
O Seljačkoj slozi Leček, 1996.
204 Napredak glasilo 1937, str. 108; 1938, str. 77, 96-99; 1939, str. 78, 93-95, 1940, str.
83-84, 102. Napretkovi podaci nisu, po svoj prilici, uneseni u službene statistike, v.
Napredak glasilo 1938, str. 97.
205 Vidi Prosveta list 1936, str. 288-290.
206 Glasnik društva Prosvete, 1940, str. 161-172 (rasprava o stanju u obrazovanju).
207 Glasnik društva Prosvete, 1938, str. 199-214 (kratki pregled gospodarske situaciji
Srba u BiH).
75
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( i 9ie - w i)
u manjem opsegu od Napretka i Prosvete. Gajret je provodio opisme

njivanje povezano s drugim muslimanskim ustanovama i djelomice i
u vezi s Prosvetom i Napretkom. U vlastitoj režiji održao je Gajret
između 1929. i 1931. 55 tečaja opismenjivanja sa 16.302 sudionika.
Posebni tečaj opismenjivanja za muslimanske žene organiziran je
1929. u Mostaru, u kojemu je sudjelovalo 25 žena. Nakon ublaženja
diktature, između 1939. i 1941. opismenilo se kroz Gajretove tečaje
ve oko 6.000 muslimana.208
I muslimansko kulturno društvo Narodna Uzdanica (osnovano 1924)
razmišljalo je o vlastitim tečajevima opismenjivanja, ali bez konkret
nih rezultata.209
S obrazovanjem odraslih u drugim područjima kao na primjer u
kućanstvu i poljodjelstvu, stajalo je još lošije. O tome se nema goto
vo ništa spomena vrijedno izvijestiti.210 Radnici, a još više seljaci,
ostali su pastorčad jugoslavenskog društva. Dojmljivim opisima nji
hove zapuštenosti, zaostalosti, napuštenosti od režima i iskorišta
vanja od "buržoazije" kod Tomasevicha,211 Caliceve212 i Mayera213 na
dodajmo zapažanja putujućega učitelja Emila Rajića, koji je u ime
kulturnog društva Napredak 1929/30. u selima oko grada Travnika u
središnjoj Bosni organizirao tečajeve opismenjivanja:
"Ko nije zavirio u selo i živi samo u gradu taj će teško moći ra
zumjeti, a što je najgore i htjeti vjerovati u kakvom se očajnom
stanju nalaze naša sela i seljaci, a osobito u jednom dijelu
travničkog kotara. [...] Mnogi će reći to je nevjerojatno. [...]
Ako bi pak morao koji gospodin proći kroz nekoliko sela, pa i
gdjegod na putu i zanoćiti, odmah se naši rodoljubi pobrinu,
da mu nađu spavanje u školi, kod župnika, kod žandara ili u
najgorem slučaju kod onog stotog između 99 bijednika. Pa on
da nije čudo, da se tako slabo poznaju prilike na selu.
Život na selu je težak. Zaraza alkoholom je vrlo velika. Naš
seljak nije gospodar samoga sebe [...]. Ne zna da se obuzda.
Vječito ropstvo i tiranija u prošlosti stvorila je nemarnost u
radu, sebičnost, zavist i pohlepu. Njegov je karakter sličan
seoskoj stazici što krivuda preko polja, brda i dolina. [...]
208 O tome Kemura, 1986, str. 314-316.
209 O tome Narodna Uzdanica za 1939, str. 186 i 1940, str. 255.
210 O rijetkim inicijativama i rezultatima u praktično orijentiranim obrazovnim područji
ma v. Mayer, 1995, str. 161-173. Usp. Kemura, 1986, str. 317-331.
2.1 Tomasevich, 1955, str. 403-472, 570-600.
2.2 Calic, 1994a, str. 219-401.
2.3 Mayer, 1995, str. 175-189.
76
Karakteristično je, da se tečajevima protive najviše seoske

starješine. Većinom su to stari nepismeni ljudi, koji nemaju
volje učiti pod stare dane a onda se stide ako su drugi pamet
niji od njih [...].
Radu mnogo smetaju i sama sela po svom položaju. Karakte
ristika je bosanskih sela u tome, da svaki seljak gradi kuću na
svome zemljištu. Prema tome mnogo je sela razbacano u
opsegu po nekoliko kilometara. Rijetko je naći na okupu više
od 2-3 kuće, dok se čitavo selo obično sastoji od 10-20 kuća.
Čitavi su predjeli zimi i u jesen pod vodom. Pošto su svi pute-
vi od zemlje, naročito seoski, te je rijetko gdje naći kamena,
to se stvara toliki glib i blato, da je njima vrlo teško hodati.
[...] U nekim selima ne može susjed susjedu doći, a kamo li,
da se cijelo selo iskupi."214
Školstvo i socijalni uspon
Relativno sigurnu građansku (buržujsku) egzistenciju u državi s

nerazvijenim gospodarstvom i slabom građanskom tradicijom s
jedne strane te bujnom birokracijom s druge strane, kao što je bio
slučaj Jugoslavije, moglo se postići isključivo mjestom u državnoj
službi ili, dakako u manjem opsegu, u crkvenim ustanovama. Pret
postavka za to je bila viša ili barem srednja naobrazba. Najomiljenija
škola u jugoslavenskom društvu u međuratnom vremenu bila je gim
nazija. Razlog za to je ležao ne samo u tome što je taj tip škole
otvarao pristup sveučilišnom obrazovanju i višim karijerama, nego
još više što je budio nadu u birokratsko zaposlenje na temelju samo
gimnazijskog obrazovanja.
Od 1918. do 1929. porastao je broj gimnazija u Jugoslaviji od 120
na 203 a broj gimnazijalaca od 42.675 na oko 80.000. Tada se
uključila država, iz straha od prekobrojnosti kapaciteta. U školskoj
godini 1929/30. bilo je zatvoreno 30 gimnazija. Međutim, provede
no reduciranje ostalo je neuspješno, tako da se koncem tridesetih
godina ponovno dostigla razina iz 1929. godine: do 1938/39. po
većao se broj gimnazija na 205, a broj gimnazijalaca na 125.098
učenika.215
Taj je razvoj slijedilo povećanje broja studenata na visokim škola
ma. U šk. god. 1938/39 studirale su na javnim visokim školama i
214 Napredak glasilo, 1930, str. 49-50.
*15 O tome Mayer, 1995, str. 75, 112-113.
77
P o litička r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)
sveučilištima ukupno 18.523 osobe, od toga 3.899 ženskih.216 Samo

na sveučilištima u Beogradu (s priključenim fakultetima u Subotici i
Skopju), Zagrebu i Ljubljani završilo je studij između 1919. i 1941.
oko 30.000 akademičara, od toga dvije trećine apsolvenata filozof
skog i pravnog fakulteta.217
Godine 1931. bilo je kod države ili općina namješteno 210.977
osoba (oko 3% prema 4,1% u području trgovine, banaka i prometa);
do 1937. broj se udvostručio. Istodobno se povećala nezaposlenost
među akademičarima; tisak je 1933. objavio broj oko 150.000 neza
poslenih osoba s višom i visokom naobrazbom.218
Dok je socijalni uspon pomoću sekundarnog i tercijarnog obrazo
vanja bio zajednički cilj u svim političkim grupacijama, kad se po
stavi pitanje ideološkog usmjerenja, odmah se pokazuju suprotnosti.
Tu su se postavljeni ciljevi razlikovali i stalno je rasla odlučnost na
međusobno borbeno potiskivanje, osobito nakon uvođenja diktature.
Pojačani pokušaji režima da školski sustav strogim zakonodavstvom
i ideološkim nadzorom stavi pod kontrolu ponovno su postigli su
protan učinak. Intenzivirale su se rovovske borbe između branitelja
režima i njegovih protivnika, odnosno između nacionalista, liberala,
klerikalaca, fašista i komunista i one se nisu odvijale samo u tisku
nego su se prenijele na sveučilišta i gimnazije. Tako su se škole pre
tvarale u prostor kamo su odlazili ideološki aktivisti da bi lovili
pomladak. Komunistička historiografija Druge Jugoslavije ponosno
podsjeća na to vrijeme, kad se Partija, djelujući iz ilegalnosti (od
1921), uspješno bavila lovom među školskom mladeži, čak i u obra
zovnim ustanovama i udruženjima vjerskih zajednica.219
Ideološka je podobnost bila presudna i kod davanja stipendija, kako
na strani režima tako i na strani njegovih protivnika i neistomišljenika.
Asimilatorskoj nacionalnoj politici režima protivile su se nesrpske
nacionalne i vjerske skupine tako što su intenzivirale svoje napore
oko odgoja vlastitoga pomlatka. Taj se pomladak sekundarnom i ter
cijarnom izobrazbom trebao osposobiti za aktivno njegovanje i dalj
nje razvijanje identiteta vlastite skupine. Da bi postigli taj cilj, razli
čita nacionalna i vjerska kulturna društva sebi su kao vrlo važan za
datak postavila stipendiranje učenika i studenata vlastite nacionalnosti
216 Petranović i Zečević, 1987, I, str. 624-625.

2.7 Mayer, 1995, str. 74
2.8 Mayer, 1995, str. 75.
2.9 O tome na primjer o BiH Škarica, 1968; Kemura, 1986, str. 215-241. O komunisti
čkom podrivanju srpsko-pravoslavnih teoloških škola Slijepčević, 1986, str. 26.
78
ili religijske pripadnosti. Osim toga, podigla su više studijskih domo

va kako bi svoje kandidate odgojila u duhu vlastite nacionalne i re
ligijske tradicije.
Taj je trend dostigao znatan intenzitet u multikulturnoj i multina
cionalnoj Bosni i Hercegovini. Pretežno su na taj način bosansko-her-
cegovačke skupine stekle svoje vlastite elite koje su igrale odlučnu
ulogu u političkim procesima. U poglavlju ove studije, posvećenom
Bosni i Hercegovini, bit će govora o tim elitama, pokazat će se njiho
va brojčana snaga i analizirati njihova kulturna i politička djelatnost.
1.6. Kraj Prve Jugoslavije

Na koncu treba konstatirati da je u praksi provođeni koncept
jugoslavenstva u Prvoj Jugoslaviji zbog unutarnjih i vanjskih čim
benika završio slomom. Dezintegrirajuće snage prevladale su pre-
revnu političku i kulturnu integraciju pod srpskim vodstvom. Hr-
vatsko-srpski sporazum iz 1939. bio je samo kratko prijelazno
rješenje, o kojemu se ne može znati kako bi se dalje razvijalo da jugo
slavenska država nije 1941. godine primila smrtni udarac izvana, od
Hitlera. Pritom se Jugoslavija pokazala mnogo lakšim plijenom nego
što je vođa Trećega Reicha mislio.
Nakon iznuđenoga pristupa Jugoslavije 25. ožujka 1941. Trojnom
paktu, izveli su srpski oficiri puč protiv jugoslavenske vlade 27. ožuj
ka poslije ponoći. U ranim satima istoga dana uslijedile su odušev
ljene masovne demonstracije Srba na beogradskim ulicama protiv
pristupa Paktu220 - dobar povod Hitleru za napad na Jugoslaviju. To
se dogodilo bez objave rata. U jutarnjim satima 6. travnja započeli su
njemački zrakoplovi s masivnim bombardiranjem glavnoga grada,
Beograda. Istodobno su njemačke trupe prešle jugoslavensku gra
nicu iz više smjerova i pritom nisu naišle na otpor vrijedan spome
na. Za njima su slijedile trupe saveznika Italije, Mađarske i Bugarske.
Jugoslavenska je armija, koja je svake godine gutala najviše stav
ke iz državnog budžeta, bila vrlo slabo naoružana, a u svom nesrp
skom dijelu više demotivirana nego motivirana. Rezultat je bio kuka
van poraz. Mladi kralj Petar II. napustio je 14. travnja zemlju s veli
kom svitom, sljedećega dana slijedila gaje većina članova vlade. 17.
travnja bila je potpisana "bezuvjetna kapitulacija" svih jugoslaven
skih vojnih snaga. Oficiri i vojnici srpske nacionalnosti bili su
220 O pristupu Jugoslavije Trojnom paktu i puču 27. ožujka 1941. Cohen, 1996, str. 45-50
s navodima daljnje literature. Usp. Knoll, 1986, str. 139-238.
79
zarobljeni (prema njemačkim podacima 6.298 časnika i 337.864 do

časnika),221 nesrpski pripadnici razoružani i pušteni na slobodu. Pri
tom su kolaboranti, prije svega hrvatske ustaše, surađivali od počet
ka. Sudjelovali su u razoružanju jugoslavenskih vojnih snaga te od
dezertera i prebjega formirali vojne postrojbe nove Nezavisne Države
Hrvatske (NDH) koju su 10. travnja proglasili milošču Hitlera i Mussolinija.
Jugoslaviju su okupirale i podijelile Njemačka, Italija, Mađarska i
Bugarska. Granična su područja anektirale okupatorske države,
Srbija je u granicama od 1912. podvrgnuta njemačkoj vojnoj upravi,
od Hrvatske (bez dijelova koje su okupirale Italija i Mađarska) i Bo
sne i Hercegovine osnovana NDH (v. kartu 6 i tablicu 7).
Tablica 7: Podjela Jugoslavije 1941.
Br. Teritorij Površina Broj

u km2 stanovnika
1 . Sjeverna i zapadna Slovenija,
anektirana od Trećeg Reicha 9.620 775.000
2. Južna Slovenija, anektirana od Italije 5.242 380.000
3. Kotorski zaljev i dijelovi Dalmacije,
anektirani od Italije 5.381 380.000
4. Kosovo i zapadna Makedonija
(priključeni Velikoj Albaniji) s Crnom Gorom,
pod talijanskom okupacijskom upravom 28.000 1.230.000
5. Istočna i centralna Makedonija,
anektirana od Bugarske 28.250 1.260.000
6. Srbija (otprilike u granicama iz 1912),
pod njemačkom vojnom upravom 51.000 3.810.000
7. Banat, pod njemačkom okupacijom i
civilnom upravom domaćih folksdojčera 9.776 630.000
8. Bačka, Baranja, Međimurje i Prekomurje,
anektirano od Mađarske 1.160 1.145.000
9. Nezavisna Država Hrvatska (Bosna i
Hercegovina i Hrvatska bez dijelova
anektiranih od Italije i Mađarske) 98.572 6.300.000
Ukupno 247.542 15.920.000
Izvor: Jovan Marjanović: Ustanak i narodnooslobodilački pokret u Srbiji 1941. Beograd.
1963, str. 22-23. Usp. Tomasevich, 1979, str. 95.
221 O vojnom slomu Prve Jugoslavije objektivno i pregledno Tomasevich, 1979, str. 61-90.
80
Politički sustov Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost
"Novim poretkom" koji su nakon 27. ožujka 1941. improvizirali Hitler

i njegovi suradnici prestao je postojati politički sustav Prve Jugoslavije.
Najveći "komad novog poretka" u jugoslavenskom prostoru, naime
NDH, za povijesno istraživanje još uvijek je krajnje težak izazov. Pri
tom je neprijeporno da je sustav vlasti2" u toj marionetskoj državi,
koji je bio izgrađen po načelu vođe i na rasističkim temeljima, progo
nio sve političke protivnike i pritom izvršio genocid nad Srbima, Ži
dovima i Romima.
Poteškoće izranjaju na točnijem određivanju svih okolnosti pod
kojima je nastala i funkcionirala ustaška država. Tu se gomilaju pi
tanja na pitanja. Zašto je osnivanje te države u početku naišlo na ši
roki pristanak među hrvatskim stanovništvom i hrvatskim
katoličkim klerom? Treba li glavni razlog za to tražiti u rasističkom
uvjerenju ili radije u političkim prilikama Prve Jugoslavije? Koliki je
bio opseg višestrukog genocida počinjenoga u granicama te dr
žave?223 Koji udio u ovom genocidu otpada na ustaše, a koji treba pri
pisati njemačkim i talijanskim okupatorima, četnicima i komunisti
ma, odnosno pokretu otpora pod komunističkim vodstvom? Kada je
u većem opsegu došlo do otklona Hrvata od ustaškog režima i koliko
je jako bilo njihovo sudjelovanje u otporu okupacijskim silama? Ko
načno, zašto su prosvjedi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca
(1898-1960)224 protiv ustaških zločina obzirni i oprezni, a protiv ko
munističkog sustava vlasti i njegovih zločina vrlo odlučni i oštri?
Što se dosadašnjeg pisanja o tome tiče na raspolaganju stoji go
lem, gotovo nepregledan broj pisanih radova. Komunistički je režim
od početka bio izvanredno marljiv u proizvodnji dokumentacije o zlo
činima i strahotama svih njegovih protivnika. Ovdje povjesničar
mora računati s mnogo pretjerivanja, iznuđenih i manipuliranih izja
va svjedoka, štoviše i s krivotvorenjima izvora, kako su to neki autori
u najnovije vrijeme demonstrirali.225
Srpska historiografija, kojoj je već sama ideja o bilo kojoj hrvatskoj
državi ležala kao kamen u želucu, intenzivirala je nakon Titove smrti
222 O tome Holm Sundhaussen: Der Ustascha-Staat: Anatomie eines Herrschaftssystems.

U: Kroatien (1995), str. 251-287.
223 O tome v. izvještaj o dosadašnjim istraživanjima Jurčević, 1998.
224 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 197-199 (H. Sundhaussen) i u: Tko
je tko u NDH (1997), str. 367-368 (M. Švab i redakcija).
225 O tome Boban, 1989, II, 301-311; Bezina, 1995; Vrgoč, 1996; Kožul, 1998a, str. 670-682;
posebno Zdenko Radelić: Komunisti, križari i Katolička crkva u Hrvatskoj 1945.-1946.
godine. U: Dijalog povjesničara - istoričara 2000, 2, str. 583-600; Sulejmanpašić,
2000; Lučić, 2002.
81
P o litič k a re a ln o s t jugoslavenstva ( 191$-1» 1)
1980. svoje bavljenje tim povijesnim kompleksom. Stari su tekstovi

ponovno tiskani, provedena su nova istraživanja o patnjama srpsko
ga naroda i o genocidu nad Srbima. Osim ustaške države, najviše su
pod lupu stavljani, a stavljaju se i danas, politika Vatikana, zagreba
čki nadbiskup Stepinac i katolički kler općenito u nekadašnjoj Jugo
slaviji, a sve, dakako, opet bez bojazni pred pretjerivanjem, manipu
lacijom i krivotvorenjem.
Predstavnici ustaške i četničke emigracije su pokušavali opravdati
odnosno ublažiti svoju negativnu ulogu u Drugom svjetskom ratu,
pri čemu je razlika između ustaške države i ustaškog režima našla svoj
odjek među hrvatskim nacionalistima nakon sloma Druge Jugoslavije.
Od mnoštva autora koji su se bavili tom problematikom treba na
ovom mjestu istaknuti troje kao pouzdane znanstvenike: englesku po
vjesničarku Stellu Alexander, srpskog pravnika i gospodarskog znan
stvenika crnogorskog podrijetla Bogoljuba Kočovića, koji živi u ino
zemstvu, i hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji je dugo
godina bio zaposlen u Ujedinjenim Narodima.
Stella Alexander se 70-ih godina 20. stoljeća posvetila istraživa
nju odnosa između države i Crkve u komunističkoj Jugoslaviji. Zbog
nepotpunog i jednostranog stanja izvora (na raspolaganju su joj više
ili manje stajali izvori komunističke provenijencije) njezini prikazi
nisu, doduše, ispali uvijek objektivni, ali je ona ostala dosljedno vjer
na principu pisanja sine ira et studio. S posebnom pozornošću je pra
tila i diferencirano prikazala ulogu zagrebačkog nadbiskupa Stepinca
za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Iz njezinih istraživanja ja
sno se pokazuje da je Stepinac bio oštar protivnik komunizma, ali
nije bio ratni zločinac, što mu je komunistički režim u insceniranom
procesu u jesen 1946. pod svaku cijenu pokušavao imputirati. U
ovom su se procesu nepomirljivo sudarila dva svijeta: protuvjerski
komunizam i protukomunističko konvencionalno kršćanstvo u osobi
neslomljivoga nadbiskupa Stepinca.
Kočović i Žerjavić su, međusobno neovisno, na temelju stati
stičkih metoda izračunali gornju granicu ukupnih demografskih i
ratnih gubitaka za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu i pritom do
šli do gotovo istih brojki:226
Gubici stanovništva Kočović Žerjavić
Demografski ukupni gubici 1.985.000 2.022.000
Ratni gubici 1.014.000 1.027.000
226 O tome i u susljednom Žerjavić, 1992, str. 172-216.
82
Žerjavić je naknadno usporedio oba rezultata i preispitao ih na

temelju dotada dostupnih izvorskih materijala. On je od ukupnog
broja ratnih gubitaka 1.027.000 izdvojio 80.000, to jest broj ratnih
žrtava, koje su izgubile život u inozemstvu - u koncentracijskim lo
gorima Njemačke, Austrije, Poljske, Francuske, Norveške, Italije i
Egipta, ili su poginuli kao vojnici (Hrvati i Bosanski Muslimani) na is
točnoj fronti. Ostalih 974.000 ratnih gubitaka i ratnih žrtava u tuzem
stvu (u granicama Prve Jugoslavije) on je na sljedeći način specificirao:
Oko 216.000 osoba, od toga 85.000 iz Bosne i Hercegovine, 79.000
iz Srbije zajedno s Kosovom i Vojvodinom i 48.000 iz Hrvatske vjero
jatno su svoj život izgubili u koncentracijskim logorima na jugoslaven
skom teritoriju, a od toga oko 83.000 (prema Kočoviću oko 70.000)
ii najzloglasnijem koncentracijskom logoru NDH, Jasenovcu.227
Što se tiče udjela pojedinih nacionalnih skupina u ratnim gubicima,
Žerjavić je opet mogao doći samo do približnih brojki (v. tablicu 9).
Njih se, doduše, daljnjim istraživanjima može korigirati, ali se ne
može računati s bitnim odstupanjima budući da ostaje gornja grani
ca, utvrđena statističkim metodama.
Tablica 8: Ratni gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu prema

pojedinim pokrajinama i pripadnosti civilnom stanovništvu
ili vojnim postrojbama
Ukupni Civilno Borci Kola

Br. Pokrajina
gubici stanovništvo otpora boranti
1. Bosna i Hercegovina 316.000 174.000 72.000 70.000
2. Hrvatska 271.000 153.000 66.000 52.000
3. Slovenija 33.000 11.000 12.000 10.000
4. Crna Gora 37.000 15.000 15.000 7.000
5. Makedonija 17.000 2.000 14.000 1.000
6. Srbija 167.000 92.000 42.000 33.000
7. Vojvodina 83.000 46.000 10.000 27.000
8. Kosovo 23.000 8.000 6.000 9.000
Ukupno 947.000 501.000 237.000 209.000
Izvor: Žerjavić, 1992, str. 214.
227 Žerjavić. 1992, str. 69-74.
83

nacionalnoj pripadnosti
Br. Nacionalna skupina Tuzemstvo Inozemstvo Ukupno u%

1. Srbi 497.000 33.000 530.000 51,61
2. Hrvati 178.000 14.000 192.000 18,69
3. Slovenci 36.000 6.000 42.000 4,09
4. Makedonci 6.000 6.000 0,58
5. Crnogorci 20.000 20.000 1,95
6. Muslimani 100.000 3.000 103.000 10,03
7. Česi 1.000 1.000 0,10
8. Poljaci 1.000 1.000 0,10
9. Rusi/Ukrajinci 5.000 5.000 0,49
10. Mađari 2.000 2.000 0,19
11. Nijemci 28.000 28.000 2,73
12. Albanci 18.000 18.000 1,75
13. Turci 2.000 2.000 0,19
14. Židovi 33.000 24.000 57.000 3,21
15. Cigani (Romi) 18.000 18.000 1,75
16. Ostali 2.000 0,19
Ukupno 947.000 80.000 1.027.000 100
Izvor: Žerjavić, 1992, str. 168.
Iz tabelarno predočenih podataka jasno proizlazi da su se glavna

poprišta višestrukog genocida nalazila u NDH, to znači u današnjoj
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a slijede Srbija i Vojvodina. Na teri
toriju NDH, gdje je stanovništvo etnički vrlo izmiješano228 i u vojnom
pogledu podijeljeno demarkacijskom linijom u jednu njemačku i
jednu talijansku zonu utjecaja, borili su se, osim okupacijskih trupa,
ustaške, četničke i partizanske postrojbe.22<) Ovi su svi izvršili više
masakra na civilnom stanovništvu; njemačke trupe prije svega kao re
presalije za svoje vojnike ubijene iz zasjede. Ustaški je režim po smjer
nicama Trećega Reicha vršio istrebljenje Židova i Cigana,230a istrebljenje
J28 Prema suvremenim njemačkim procjenama NDH je imala oko 6.300.000 stanovnika.
Od toga bi bilo 3.300.300 Hrvata, 1.925.000 Srba, 700.000 Muslimana, 150.000
Nijemaca, 75.000 Mađara, 65.000 Slovaka, 30.000 Slovenaca, 5.000 Talijana i oko
40.000 Židova. O tome Marjanović, 1963, str. 22.
229 O brojčanoj jačini okupacijskih trupa, kao i o ustaškim, četničkim i partizanskim
postrojbama Cohen, 1996, str. 115-124.
230 O tome s navodima daljnje literature Krišto, 1998, I, str. 293-296, 304.
84
Srba koji su od početka odbijali NDH,:JI provođeno je, naprotiv, na

vlastitu inicijativu. Četnici - srpski antipod hrvatskih ustaša -
masakrirali su muslimansko stanovništvo u Sandžaku kao i musli
mane i Hrvate u onim dijelovima NDH (v. kartu 6) koje su kontroli
rale talijanske trupe i pritom podupirale četničke postrojbe. Masakre
koji su vršili njihovi protivnici komunisti su pretvarali u uspješnu
propagandu za vlastitu stvar i u ratnim se godinama posebno kon
centrirali na likvidaciju uglednih ideoloških protivnika. Najviše
žrtava među katoličkim klerom ne ide na račun četnika232 nego ko
munista. Za masovnu likvidaciju svojih protivnika odlučilo se komu
nističko vodstvo tek tijekom i nakon posljednjih ratnih operacija. Za
likvidaciju je najčešće dostajala sumnja. Na ovom su putu život izgu
bili mnogi zarobljeni vojnici i civili na njemačkoj, hrvatskoj, sloven
skoj i srpskoj strani. Natuknice: Bleiburg, kolone smrti (Križni put) i
masovne likvidacije u slovenskim, hrvatskim i slavonskim šumama.
Kompleks ovih pitanja ostat će još dugo vruća tema. Srpska se hi
storiografija do danas fiksirala na zločine koji su na Srbima učinjeni
s njemačke i hrvatske strane; pritom ona rukuje s krajnje napuhanim
brojkama žrtava na srpskoj strani. Komunistička se historiografija
bavila i četničkim zločinima;233 suprotno tome, ostale su masovne li
kvidacije komunističkih protivnika od strane komunističkog režima,
a bez sudskih postupaka, tabu tema u Jugoslaviji do njezina raspada.
Samo se u emigraciji moglo o tome bez kažnjavanja govoriti i pi
sati.234 Ova se tema nakon raspada Jugoslavije sve više obrađuje.235
Politički je sustav Prve Jugoslavije završio na paroksistički način:
masovnim uništenjem jugoslavenskih naroda i nacionalnih manjina
u ime ekstremističkih ideologija (ustaški i četnički fašizam protiv ko
munizma među partizanima). To, međutim, nije značilo kraj jugosla
venske države i jugoslavenskog političkog projekta. Jugoslavenska je
država, naime, kao međunarodnopravni subjekt, zastupljena kraljevskom
231 O tome Krišto, 1998. I, str. 157-167.

232 Četnicima se, između ostaloga, stavlja na teret umorstvo 67 muslimanskih vjerskih
službenika, 52 katolička svećenika i pet katoličkih redovnica. Dizdar, 1999, str. 147-148,
401-403. O progonima katoličkog klera od partizana v. poglavlje 2.
233 O tome prije svega Dedijer, 1990. Usp. Čehić, 1985.
234 Najpotpuniji emigrantski prikaz svjedočenja o četničkim i partizanskim zločinima kod
Belje, 1990. Usp. Karapandzich, 1980, i: Volkermord der Tito-Partizanen (Genocid
Titovih partizana), [1992].
235 Bezina, 1995; Vrgoč, 1996;Tomašević-Koška, 1997; Kožul, 1998a; Karaula, 1999, str.
9-170. Usp. Volkermord der Tito-Partizanen (1992), str. 311-353. i intervju - Grof
Nicolay Tolstoy u: Globus (Zagreb), br. 533, od 23. veljače 2001, str. 46-51
85
vladom u egzilu, postojala do konca Drugog svjetskog rata,236 a ko

munisti su prihvatili jugoslavensku ideju. Oni su u svoj vlastiti dru
štveni projekt počeli ugrađivati novo jugoslavenstvo. Kako je to uči
njeno i s kakvim rezultatom tema je drugog dijela ove studije.
236 O tome Krizman, 1981, i Petranović, 1981.
86
Politički sustav Druge Jugoslavije
Permanentni eksperiment
"Istorija socijalističke Jugoslavije ne može se

odvojiti od istorije Komunističke partije, odno
sno Saveza komunista [od 1952]. To je bilo in
tegralno jedinstvo i apsolutno neraskidiva ve
za. Sa njom je počela i sa njom završila socija
listička Jugoslavija/'
Miodrag Zečević: Jugoslavija 1918-1992.
Beograd, 1994, str. 159.
2.1. Komunisti i Prva Jugoslavija

Prva radnička udruženja socijalističko-marksističkog karaktera po
javila su se na južnoslavenskom prostoru već koncem 60-ih i počet
kom 70-ih godina 19. stoljeća.1Socijalističke stranke s marksističkom
pozadinom osnovane su na prijelomu stoljeća i učlanjene su u Drugu
internacionalu (1889-1914).
Izbijanjem Prvog svjetskog rata nastale su nepopravljive pukotine
u socijalističkom internacionalizmu budući da se većina socijalde
mokratskih stranaka nije suprotstavila sirenskom pjevu ratnih do
moljuba i u korist patriotizma odrekla se internacionalizma. Politički
je život bio onemogućen i prva je faza socijaldemokracije u Europi i
jugoistočnoj Europi bila završena.
Obnova političkog života od 1916. i ruska revolucija 1917. dali su
socijalizmu novi zamah. Južnoslavenski ratni zarobljenici su sudjelo
vali u ruskoj revoluciji a mnogi od njih su se nakon završetka rata
vratili iz Rusije kao angažirani boljševici.2 Paralelno s osnivanjem ju
goslavenske države započela je boljševizacija socijalističkog pokreta
u jugoslavenskom prostoru, osobito među studentskom mladeži.
Istodobno se pokušavalo socijaldemokratske stranke, obnovljene u
pojedinim povijesnim regijama, ujediniti u jednu jedinu strogo organiziranu
1 O tome i susljednom Pregled istorije SKJ 1963. i Istorija SKJ 1985.

2 O tome Vlajčić, 21987, str. 23-24.
87
stranku na cijelom teritoriju nove države. Napori su, konačno, doveli

do cijepanja na reformističko-socijaldemokratsku stranku i revolucio
narni komunizam. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) bila je
osnovana najprije pod imenom Socijalistička radnička partija Jugo
slavije (SRPJ) na kongresu ujedinjenja od 20. do 23. travnja 1919. u
Beogradu. Na drugom partijskom kongresu od 20. do 25. lipnja
1920. u Vukovaru preimenovana je u KPJ, a na VI. partijskom kongre
su od 2. do 7. studenoga 1952. u Zagrebu u Savez komunista Jugo
slavije (SKJ).
10. listopada 1919. osnovana je u Zagrebu komunistička sekcija
mladih pod imenom Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).
Godine 1920. raspolagala je KPJ svojom najvećom masovnom ba
zom u međuratnom vremenu. U lipnju je imala preko 65.000 člano
va a SKOJ preko 3.000. Broj članstva komunistički vođenih sindika
ta iznosio je 208.000.
Na izborima za ustavotvornu skupštinu 28. studenoga 1920. do
bili su komunisti 12,4% izbornih glasova. Time su postali četvrta po
litička snaga, odnosno s 58 mandata treća po jačini parlamentarna
snaga (v. tablicu 1, tablicu 2).3
Gledom na političke aktivnosti komunisti su svoju glavnu zadaću
vidjeli u pripremanju socijalističke svjetske revolucije. To je bio ra
zlog organiziranja više radničkih štrajkova u Sloveniji, Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini, kao i nekoliko individualnih atentata koje su iz
veli mladi komunistički ekstremisti. Ovo je potaknulo režim da ko
muniste otjera u ilegalnost i strogo ih progoni,4 čime su jugoslaven
ski komunisti bili uvelike oslabljeni i politički marginalizirani. Dok su
nacionalne stranke na sljedećim parlamentarnim izborima 1923.
mogle povećati svoj izborni udio, nije Nezavisna radnička partija Ju
goslavije (NRPJ), koju su predvodili komunisti iz ilegalnosti, dobila
nijedan mandat u parlamentu.5 KPJ je 1924. pala na 688, a 1932. čak
na samo 400 članova.* Tek kad je 1937. vodstvo partije preuzeo Tito
(1892-1980),7 započeo je kontinuirani brojčani oporavak Partije.
J Ipak, komunisti nisu postigli najviše glasova u razvijenoj Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su
nacionalne stranke bolje stajale, nego u nerazvijenoj Crnoj Gori i Makedoniji, gdje su bira
či samo glasovanjem za KP mogli izraziti svoje nezadovoljstvo. O tome Banac, 1990, str. 61.
4 O tome Istorija SKJ 1985, str. 76-79, 109-118.
5 Vidi tabelarno predočene rezultate izbora 1920-1927. kod Petranovića i Zečevića,
1988, str. 228. Usp. Istorija SKJ 1985, str. 91-92.
6 Vidi Haberl, 1976, str. 187, tablica 7: Die Mitgliedschaft der SAPJ(k)/KPJ 1919-1945.
7 Titova kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 325-329 (H. Sundhaussen)
i u: Tko je tko u NDH (1997), str. 49-51 (M. Pojić).
88
Politički sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment
Prema podacima komunističke historiografije, do srpnja 1941. popeo

se broj članstva na 12.000. Koncem 1940. broj članova SKOJ-a izno
sio je 30.000.8
Povijest komunista u Prvoj Jugoslaviji bila je upadno povijest stalnih
unutarnjih frakcijskih borbi, koje je Kominterna (Komunistička, odno
sno III. internacionala 1919-1943) kontrolirala i njima upravljala.9
Frakcijske su se borbe vodile u okviru Lenjinove teze o dvjema su
sljednim revolucijama, gdje je ruska Februarska revolucija 1917. vrije
dila kao građanska, odnosno građansko-liberalna, a nakon nje Okto
barska revolucija kao uistinu proleterska, socijalistička revolucija.10
Problem se sastojao u tome kako će se teza o dvostrukoj revoluci
ji primijeniti na novoosnovanu jugoslavensku državu; je li osnivanje
države značilo ne samo oslobođenje od stranih vladavina, nego isto
dobno i prvu, građansku revoluciju u smislu Lenjinove teze?
Za razliku od reformističkih socijaldemokrata, koji su se odrekli
revolucije i odlučili se za parlamentarnu suradnju s građanskim na
cionalnim strankama, komunisti su mislili na pripremanje oružane
druge, socijalističke revolucije. Prevrat je trebalo pripremati konspi
rativnim radom Partije kao avangarde radničke klase, promidžbom,
organiziranjem štrajkova i drugih oblika prosvjeda i nemira i, ko
načno, dignuti oružani ustanak. Međutim, jugoslavenski je režim na
komunističke pokušaje destabilizacije reagirao, kako je već gore re
čeno, brzo i prognao komuniste u političku izolaciju. Istodobno se
razornost nacionalne problematike sve jasnije ocrtavala, što komu
nisti u početku ipak nisu vidjeli.
Tek jedna lenjinistička direktiva Kominterne u studenome 1922,
prema kojoj se klasni interesi proletarijata podjarmljenih naroda
međusobno poklapaju, kao i totalni neuspjeh komunista na izborima
1923. izazvali su među njima frakcijske borbe o nacionalnoj pro
blematici, koje će se neprestano razgarati - do raspada KPJ, odnosno
SKJ i Druge Jugoslavije.
Dok je takozvano desno krilo KPJ sa Srbinom Simom Markovićem
(1888-1938) na čelu i dalje insistiralo na pojmu o jednoj naciji,
8 O brojčanim podacima, koje treba oprezno prosuđivati, Behschnitt, 1974, str. 484.
Prema drugim podacima iznosio je broj članova Partije u ovo vrijeme oko 8.000. Usp.
Shoup, 1968, str. 51 i Haberl, 1976, str. 187.
9 O kompleksu ovih pitanja prije svega Banac, 1990, str. 56-118 s navodima daljnje
literature. S akcentima bližim srpskom shvaćanju povijesti Djilas, 1991, str. 49-102.
10 O problematici ruske revolucije prije svega Geyer,31980.
89
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( i 9i 8- w i )
odnosno na ideologemu o jedincatom (troimenom) narodu i za sve

poteškoće i socijalne nepravde isključivo činilo odgovornim buržoa
ziju, uviđalo je takozvano lijevo krilo, koje su pretežno zastupali hr
vatski i slovenski komunisti, da u jugoslavenskoj državi zapravo živi
više zasebnih naroda koji bi trebali imati pravo na samoodređenje.
Razvila se živahna rasprava," u kojoj je ljevica nacionalne pokrete u
Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji uvrstila u istinske revolucionarne
oslobodilačke pokrete u lenjinističkom smislu i borila se za federali
zaciju države. U raspravi su, uz Srbe, Hrvate i Slovence, još i Ma
kedonci navođeni kao samostalan narod. Sada su povijesne regije, iz
kojih se sklopilo jugoslavensku državu (v. kartu 1 i tablicu 1) u raz
nim kombinacijama koncipirane, prema sovjetskom modelu, kao fe
deralne jedinice. Rasprava je završila rezolucijom o nacionalnom
pitanju, koja je bila sastavljena na III. zemaljskom kongresu KPJ od
1. do 4. siječnja 1924. u Beogradu. U njoj, doduše, Makedonci nisu
našli mjesto kao samostalan narod, ali svakako jest preobražaj
države u "Federaciju republika radnika i seljaka". Ovaj zaključak ni
je, ipak, bio dovoljno radikalan za Kominternu, koja je prije svega
pred očima imala političke interese Sovjetskog Saveza, tako da je V.
Kominternin kongres (17. lipnja - 8. srpnja 1924. u Moskvi) zahtije
vao razbijanje Jugoslavije "kao imperijalističkog proizvoda Versaj-
skog sustava",12 i to "u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Make
donije iz sastava Jugoslavije i stvaranja nezavisnih republika".13
Kominternin pravorijek nije dovršio frakcijske borbe u KPJ nego
ih još intenzivirao. Tek nakon dviju daljnjih intervencija, u kojima je
Kominterna svoj stav blaže formulirala, odnosno obvezala komuniste
samo na pomaganje nacionalnih oslobodilačkih pokreta,14 vratio se
prividan mir u redove jugoslavenskih komunista, što je zapravo bila
stagnacija koja je trajala do 1928.
Izborom Josipa Broza Tita za političkog sekretara zagrebačkog ko
miteta KPJ u veljači 1928. započela je smjena generacija u vodstvu
KPJ i nova faza u povijesti jugoslavenskog komunizma. Atentat u
beogradskom parlamentu kao i pripremanje kraljeve diktature pri
donijeli su sa svoje strane pobjedi lijevih nad desnim u KPJ.
” O ovoj raspravi iscrpno Perović, 1985, str. 253-328 i Pešić, 1983, str. 82-189. Izbor
tekstova koji su nastali u raspravama Kominterne i KPJ o nacionalnom pitanju u 20-im
godinama, kod Vlajčić, 21987, str. 337-543.
12 O ovom pojmu komunističke terminologije Djilas, 1991, str. 76, i Tuđman, 1993, II,
str. 207.
13 Točka 7 rezolucije o nacionalnom pitanju. Tekst u: Istorijski arhiv KPJ 1949, II, str.
420-421 i kod Vlajčića 21987, str. 481-482.
14 O tome Perović, 1984, str. 349-351. Iscrpno Pešić, 1983, str. 207-230.
90
Na IV. kongresu KPJ (5-16. studenog 1928. u Dresdenu) završene

su stare frakcijske borbe. Desnica je bila potisnuta a novo je vodstvo,
izabrano između u Moskvi školovanoga kadra, u svoj program unije
lo razbijanje Jugoslavije oružanom borbom, kako je to bilo za
ključeno na VI. kongresu Kominterne (17. srpnja - 1. rujna 1928. u
Moskvi). U svom novom revolucionarnom žaru pozdravili su jugosla
venski komunisti pokušaj ustanka, koji su ustaše 1932. organizirale
u Lici/Hrvatska (tzv. Velebitski ustanak) kao revolucionarnu pobunu.
Navodno su pokazali čak i spremnost za suradnju s ustašama.15
Na uvođenje diktature komunisti su reagirali brzo revolucionar
nim pozivima na oružani ustanak i pokušajima izazivanja nemira.
Međutim, odjek je izostao. Režim je ovu prigodu iskoristio za opće
razbijanje komunističkih organizacija. U oružanim sukobima s polici
jom i insceniranim pokušajima bijega iz zatvora nekoliko je uglednih
komunista ustrijeljeno, a najviše njih osuđeno na dugogodišnje za
tvorske kazne (među njima i Josip Broz Tito). Partijsko se vodstvo
raspalo u dvije skupine: jedna se našla u jugoslavenskim zatvorima
(prije svega u Srijemskoj Mitrovici) a druga u emigraciji (Sovjetski
Savez, Beč, Prag, Pariz).
U tako oslabljenom stanju ponovno su buknule frakcijske borbe koje
su se prenijele i među komunističke uhićenike u zatvorima.16 U tvrdo-
linijaše, koji su zastupali socijalističku revoluciju bez bilo kakve
buržujske primjese bilo u politici, bilo u književnosti i umjetnosti,
spadali su kasniji najprominentniji komunistički disidenti, Crnogorac
Milovan Đilas (1911-1995),17i glavni teoretičar jugoslavenskog socijali
zma, Slovenac Edvard Kardelj (1910-1979).18 Razvila se oštra polemika
među komunističkim intelektualcima, koja je u povijest ušla pod poj
mom Sukob na književnoj ljevici.'9 Sadržajno se radilo o komunističkom
shvaćanju književnosti i umjetnosti (socijalistički realizam). Polemika je
započela 1928. Posebnu je intenzivnost dostigla 1933. i 1934, nakon
što se u nju uključio najznačajniji hrvatski pisac 20. st. Miroslav Krleža
(1893-1981).20 Krleža, oduševljeni lenjinist i član Partije od početka
15 O tome Boban, 1989, II, str. 202-226. Usp. Horvat 21992, str. 531-533; Banac, 1990,
str. 71.
16 O tome i dalje prije svega Banac, 1990, str. 70-86. Usp. Kisić-Kolanović, 1996,
str. 30-36.
17 Kratka biografija u: Leksikon pisaca Jugoslavije, sv. 2 (1979), str. 23-24 (N. Racko-
vić); EJu 3 (21984), str. 733. (R. Pajović).
18 Kratka biografija u: ESlo 4 (1990), str. 412-415 (S. Jogan) i: EJu 6 (21990), str. 698-700
(Redakcija). O Kardeljevom političkom portretu Dabčević Kučar, 1997, II, str. 803-811.
19 O tome Stanko Lasić: Sukob na književnoj ljevici, 1928-1952. Zagreb, 1970.
20 O tome i susljednom Lasić, 1982, str. 234-291 i 1989, I, str. 91-359.
91
(1919), nije se mogao pomiriti s vulgarnom političkom manipulacijom

umjetnosti i književnosti i čitava je života pokušavao "ostvariti ne
moguću sintezu umjetnosti i politike odnosno [komunističke] diktature
i slobode", kako je to više puta podcrtavao književni povjesničar i
najbolji stručni poznavatelj Krležina djela Stanko Lasić.
Polemika je bila zaustavljena intervencijom Tita, koji je nakon pu
štanja iz zatvora u ožujku 1934. napredovao u člana Politbiroa KPJ,
tako daje između 1935. i 1938. vladao prividni mir. Tito je istodob
no reorganizirao i pomladio KPJ. Njegove je zahvate potpomagala
Moskva opsežnim čišćenjima, u kojima je preko 100 uglednih jugo
slavenskih komunista izgubilo život,21 među njima mnogi Krležini
prijatelji. To je Krležu uznemirilo i on je započeo sa svojom kritikom
staljinizma, najprije tiho pred Titom i nekim drugim uglednim komu
nistima, a zatim polemično i javno. Sukob na književnoj ljevici do
segnuo je svoj vrhunac 1939/40. Dvoboj se vodio u časopisima Pečat
(1939-40) i Književne sveske (1940). Sudac je bio Tito i on je pobjed
nicima proglasio pobornike socijalističkog realizma odnosno stalji-
niste M. Đilasa, E. Kardelja & Co. Krleža se povukao u osamu i Drugi
svjetski rat proveo povučeno u NDH, stalno strahujući da će ga likvi
dirati ili Diđo22 ili Đidcr3, kako je kasnije više puta označavao svoje
stanje. Nakon završetka rata, odnosno nakon sloma NDH objavio je
Krleža linijsku vjernost prema KPJ i pod Titovim okriljem uspeo se
do vodećeg intelektualnog autoriteta u Drugoj Jugoslaviji. Nakon Ti
tova prekida sa Staljinom 1948/49. dao se Krleža na posao razvijanja
koncepta vlastite jugoslavenske kulture, neovisno o Zapadu i Istoku,
s povijesnim korijenima u srednjovjekovnom bosanskom bogumil
stvu.24 Praktična primjena Krležina konstrukta započela je osniva
njem Leksikografskog zavoda 5. listopada 1950. u Zagrebu i ostvari
vala se prije svega radom na objavljivanju Enciklopedije Jugoslavije.
Krleža je bio nadležan za oba projekta.25
Ipak je jugoslavistička konstrukcija stajala na glinenim nogama,
jednako na kulturnom kao i na političkom području gdje će se još
brže raspasti nego država Jugoslavija; drugo izdanje Enciklopedije
bilo je, naime, obustavljeno 1990. kod slova K.2A
21 O broju žrtava v. A. Djilas, 1991, str. 89.

22 Eugen Dido Kvaternik (1910-1962), šef sigurnosne policije u NDH. Kratka biografi
ja u: Tko je tko u NDH (1997), str. 223-225 (Z. Dizdar).
23 Tako je Krleža zvao Milovana Đilasa. Usp. Lasić, 1993, VI, str. 455, 471.
24 Krleža, 1985. i 1988.
25 Lasić, 1982, str. 352-365.
26 Kritičke primjedbe o jugoslavenskom kulturnom konstruktu Lasić, 1981, str. 277,
363. i Lasić. 1993, VI, str. 512.
92
Vratimo se dugom i krivudavom putu komunista prema vlastitom

političkom jugoslavizmu. Nakon umorstva kralja Aleksandra 9. listo
pada 1934. u Marseilleu KPJ je očito računala sa skorim raspadom
države i prema tome se organizacijski postavila na IV. zemaljskoj
konferenciji (24. i 25. prosinca 1934. u Ljubljani). Konferencija je,
naime, donijela zaključak "da u okviru KPJ trebaju biti osnovane KP
Hrvatske i Slovenije a u najskorijoj budućnosti i KP Makedonije".27
Osnivanja su uslijedila uz veliko kašnjenje, u Sloveniji 17. i 18. trav
nja 1937, u Hrvatskoj 1. i 2. kolovoza 1937, a u Makedoniji, čiji su se
komunisti kolebali između Jugoslavije i Bugarske, tek u ožujku 1943.
Razlog za to mogao je za Sloveniju i Hrvatsku biti u uskoj vezi s novim
zaokretom Kominterne, naime u prijelazu iz klasične komunističke borbe
protiv nekomunističkih političkih sustava na formulu narodne fronte.
Narodna je fronta bila nova taktička varijanta, prema kojoj se "proletari
jat i seljaštvo podjarmljenih naroda" sada trebaju boriti "zajedno sa svim
demokratskim i naprednim snagama", to znači i s oporbenim građanskim
strankama, protiv u međuvremenu ojačanoga fašizma i nacionalsocijali
zma u Europi.2* U skladu s novom linijom bilo je razbijanje Jugoslavije
skinuto s dnevnog reda. Ova nova taktika bila je proglašena na VII. kon
gresu Kominterne od 25. srpnja do 20. kolovoza 1935. u Moskvi.
Parole narodne fronte iz 1935. ostale su u Prvoj Jugoslaviji više ili
manje bez uspjeha. Nakon početnih pokušaja odbile su građanske opor
bene stranke svaku suradnju s komunistima. A komunisti su se, sa
svoje strane, ponovno pokazali nejedinstvenim i nespretno su nastupali
s novom taktikom, tako da je politika narodne fronte ostala samo ideja
koju je zastupala nekolicina lijevih i demokratskih intelektualaca.29
Više uspjeha imali su jugoslavenski komunisti pri primjeni taktike
narodne fronte odozdo, to znači u konspirativnom podrivanju škola,
sindikata, stručnih organizacija kao i kulturnih i sportskih društava.
Rezultati u ovim područjima, osobito među mladima, nisu izostali.31'
U isto vrijeme Titu je pošlo za rukom isključiti svoga glavnog
konkurenta Milana Gorkića (1904-1939)3' i dovesti frakcijske borbe
27 Istorijski arhiv KPJ 1949, II, str, 231. Usp. Haberl, 1976, str. 10.
28 O politici narodne fronte u Europi s težištem na Jugoslaviji Živković, 1978.
29 Prije svega u Sloveniji. Prunk, 1992, str. 269-295.
30 Istorija KPJ, 1985, str. 129-147. O komunističkoj promidžbi u godinama prije izbi
janja Drugog svjetskog rata v. prije svega referate Pete zemaljske konferencije KPJ
(1980), str. 99-244. O podrivanju muslimanskih internatskih učenika u BiH Sušić,
1980, str. 69-74. Usp. Osman Zubović: Kako je Hamdija Pozderac primljen u SKOJ.
U: Politika (Beograd) od 24. prosinca 1987. Reagovanja.
31 Pseudonim za Josipa Čižinskog, jednoga bosanskog komunista češkog podrijetla. O
tome Jovanović, 1983, i Očak, 1988.
93
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva <1918- 19» 1)
pod kontrolu, prije svega smjenjivanjem Centralnog komiteta KP Hr

vatske i postavljanjem novoga 1939/40.33
Za zbrku i nesigurnost među pomlađenim redovima KPJ pobrinuli
su se prije svega pakt između Hitlera i Staljina (njemačko-sovjetski pakt
o nenapadanju od 23. kolovoza 1939) i srpsko-hrvatski sporazum od
26. kolovoza 1939, koji je trebao voditi u federalizaciju države.
Nakon cik-cak reakcija na spomenute epohalne događaje našla je KPJ
pod Titovim vodstvom uoči sloma Prve Jugoslavije konačno svoj vla
stiti revolucionarni put. Na dobro pripremljenoj V. zemaljskoj konfe
renciji KPJ od 19. do 23. listopada 1940. u Zagrebu nakon iscrpnog
zaključnog obračuna33 sastavljena je rezolucija u kojoj se zahtijevala
"borba za nacionalnu ravnopravnost podjarmljenih naroda i nacio
nalnih manjina u Jugoslaviji": konkretno "borba za ravnopravnost i
samoodređenje"
- "makedonskog naroda",
- "crnogorskog naroda",
- "borba za slobodu i ravnopravnost albanskih manjina na Koso
vu, Metohiji [regija oko Peći/Peja] i Sandžaku",
- "borba protiv kolonizatorskih metoda srpske buržoazije u spo
menutim područjima kao i protjerivanje svih naseljenih eleme
nata, kojima srpska buržoazija podjarmljuje makedonske, al
banske i druge narode [sic!]",
- "borba za slobodu i ravnopravnost mađarske, rumunjske, nje
mačke i drugih nacionalnih manjina u Vojvodini",
- borba protiv pokušaja srpske i hrvatske buržoazije da podijele
Bosnu i Hercegovinu bez pitanja naroda [!] spomenutih područja",
- i konačno, "borba za pravilno rješenje nacionalnog pitanja Hr
vata i Slovenaca, protiv zločinačkih pregovaranja i sporazuma
srpske, hrvatske i slovenske buržoazije na štetu radnoga naro
da u spomenutim pokrajinama".34
Iz jezičnog tona rezolucije ne može se previdjeti da su nacionalni

zahtjevi neodređeno formulirani i potpuno izmiješani s klasnobor-
benim elementima komunističkog vokabulara. To ne začuđuje jer su
ondašnji komunisti bili čvrsto uvjereni da se nacionalna problematika
može riješiti samo klasnom borbom. U uvjerenju da samo revolucija
32 Shoup, 1968, str. 43-45.
33 Peta zemaljska konferencija KPJ [1980]. O problemu izvora ove KPJ-konferencije
Bosić 1984, str. 139-148.
34 Navedeno prema Petranović i Zećević, 1988, str. 388-389.
94
može donijeti prava rješenja, oni su davali velika obećanja i pokazi

vali su se velikodušnim pri priznavanju "nacija i nacionalnosti/'
Sažimljući ovo, može se konstatirati daje KPJ uoči Drugog svjet
skog rata napustila ideologem o troimenom narodu, na kojemu je
bila građena Prva Jugoslavija, nakon više frakcijskih borbi i čišćenja
u vlastitim redovima. Pred očima komunista lebdjela je sada nova
Jugoslavija, koja je trebala biti organizirana federalistički prema mo
delu Sovjetskog Saveza i u kojoj će svi narodi i nacionalne manjine
(u socijalističkoj jugoslavenskoj terminologiji od 1963: narodnosti)
konačno postići svoje političko priznanje. To se trebalo omogućiti novim
ideologemom bratstvo i jedinstvo i, konačno, uvesti u novo beskla-
sno društvo. U spomenutom vremenu još nije bilo jasno koliko bi
federalnih jedinica trebala imati nova jugoslavenska savezna država
i koje bi etnije trebalo priznati kao narode. Razlike u mišljenju i ne
sigurnosti vladale su prije svega o budućem statusu Bosne i Herce
govine kao i o Bosanskim Muslimanima u sklopu nove jugoslavenske
višenacionalne države pod komunističkim vodstvom.35
Kako su komunisti ovu problematiku politički i promidžbeno svla
davali za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, treba pokazati opisom
njihova preuzimanja vlasti u jugoslavenskom prostoru i preobražaja
Jugoslavije u socijalističku državu.
2.2. Drugi svjetski rat i komunistička revolucija u Jugoslaviji
Od zemalja, koje su bile upletene u Drugi svjetski rat, nijedna me

đu njima nije doživjela toliko različitih ratnih protivnika kao Jugosla
vija. Nakon upada njemačkih, talijanskih, mađarskih i bugarskih
okupacijskih trupa odmah je, kao sjena, slijedio ulaz hrvatskih ustaša
i uspostava NDH zajedno s organiziranjem njezinih vojnih postrojbi
- ustaških i domobranskih. U Sloveniji, koja je bila podijeljena izme
đu Talijana, Nijemaca i Mađara, u kolaboraciju se uvrstila takozvana
Bela garda, jedna antikomunistička grupacija. U okupiranoj su Srbiji
ulogu kvislinga preuzeli general Milan Nedić i Dimitrije Ljotić i ustro
jili postrojbe (Nedić oko 37.000 i Ljotić oko 9.000 ljudi36), koje su se
zajedno s njemačkom okupacijskom silom brinule za red i suzbijale
otpor. Na drugoj strani povukli su se u brda oni srpski oficiri i pod
oficiri koji nisu bili spremni na predaju osvajačima nakon kukavnog
sloma kraljevske armije i organizirali su četnike kao gerilske borce.
35 O tome Ćemerlić, 1968, str. 337-339. Usp. Nešović i Petranović, 1983, str. 435; Banac,
1988, str. 104-106.
36 Bilandžić, 1999. str. 191. Usp. Cohen, 1996. str. 120.
95
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( I 9i 8- m i )
Četnici su imali više vođa koji su sa svojim skupinama nekoordinira

no operirali. Ono što ih je ujedinjavalo, bila je velikosrpska ideologi
ja, prema kojoj je velika Srbija trebala biti uspostavljena na ru
ševinama Prve Jugoslavije. Među njima se najsnažnije profilirao pu
kovnik Draža Mihailović (1893-1946),37 tako da su Saveznici - uklju
čivo sa Sovjetskim Savezom - ujesen 1941. priznali i pomagali resi-
stence (otpor) pod njegovim vodstvom. Vlada u egzilu ga je 11. sije
čnja 1942. imenovala ministrom rata i komandantom "Jugosloven-
ske otadžbinske armije" (čitaj: četnika).
U kosovskom području kolebali su se albanski balisti (pripadnici
republikanskih orijentiranih Balli kombetar/nacionalna fronta) i lega
liteti (monarhisti) između ograničenih akcija otpora i kolaboracije s
talijanskom i, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s njemačkom
okupacijskom silom, dok su se u većinski muslimanima naseljenim
dijelovima zapadne i istočne Bosne formirale muslimanske lokalne
milicije, koje su također prema situaciji mijenjale stranu. Vojna su
radnja između četnika i komunistički vođenih partizana bila je uo
bičajena do konca 1941. Tada je došlo do raskida. Od tada su četnici
sve intenzivnije kolaborirali s Talijanima, Nijemcima pa čak i s
ustašama,38 a partizani s druge strane, sporadično s Nijemcima.39 Ko
laboracija četnika s Talijanima i Nijemcima dostigla je takav intenzi
tet, da su se Saveznici koncem 1943. odlučili prekinuti pomaganje
četničkih postrojbi i istodobno povećati slanje ratnog materijala par
tizanima.40 Priznanje i pomaganje od strane Saveznika imalo je odlu
čujuće značenje za konačnu pobjedu partizana u jugoslavenskom
građanskom ratu, koji je tutnjio u sjeni Drugog svjetskog rata, kao i
za provođenje komunističke revolucije u jugoslavenskom prostoru.
To što su komunisti postali pobjednici u ovom krajnje krvavom suko
bu ne treba pripisivati samo slabosti i žalosnom zakazivanju građan
skih snaga na jednoj strani, i krvavom ekstremizmu kao i zločinačkoj
ideologiji četnika i ustaša na drugoj strani, nego još više boljoj stra
tegiji i taktičnoj nadmoći komunista, što je u danoj povijesnoj kon
stelaciji dovelo do uspjeha.
37 Mihailovičeva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSOIII (1979), str. 196-198 (H. Sundhaussen).
38 O tome prije svega publikacije glavnoga stožera Saveznika u području Sredozemlja:
Cetniks 1944. O brojčanoj snazi kolaboracionističkih postrojbi između 1941. i 1945.
u pojedinim dijelovima Jugoslavije v. Cohen, 1996, str. 120, tablica 3.
39 Vidi Dedijer, 1981, II. str. 801-812, 845. Usp. Karchmar, 1987, II. str. 945-946.
40 Između listopada 1943. i siječnja 1944. dopremljeno je 5.685 tona ratnog materijala
Titovim trupama, a samo 27 tona Mihailovićevim trupama. Piijavec, 1995, str. 141-142,
v. Tomasevich, 1979, str. 321-332. Što su sve Saveznici i Sovjeti poslali Titovim par
tizanima između listopada 1944. i svibnja 1945. v. Dizdar, 1996, str. 194, prim. 38.
96
Kad su i kako jugoslavenski komunisti započeli s provedbom svoje revolucije?
Na napad i brzo komadanje Jugoslavije u travnju 1941. godine

reagirao je Centralni komitet KPJ već 15. travnja pozivom, u kojemu
su "hrvatski narod", a potom drugi "narodi Jugoslavije u Srbiji, Slo
veniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Vojvodini",
uključujući "radnike i radnice Jugoslavije" pozvani na odlučnu borbu
"u ime bratstva i jedinstva protiv okupatora i njegovih pomagača,
kao i protiv buržoazije".41 U isto je vrijeme CK svoje sjedište pre
mjestio iz Zagreba u Beograd jer se vjerovalo da će borba za novu
Jugoslaviju biti odlučena u Srbiji. Gerilske skupine pod komunisti
čkim vodstvom formirale su se, doduše, tek nakon sloma pakta Hit-
ler-Staljin odnosno nakon napada Trećega Reicha na Sovjetski Savez
22. lipnja 1941. Prva se skupina oformila na spomenuti dan napada
kod Siska u Hrvatskoj u jačini od 39 ljudi.42
Srpsko pučanstvo, međutim, nije čekalo komunističku inicija
tivu, nego je započelo sa spontanim pobunama već u prvom tre
nutku - u Srbiji odmah nakon okupacije, u NDH istodobno s insta
liranjem ustaškog režima.43 Ipak, pravi su se ustanci rasplamsali
tek u srpnju.44
Do početka studenoga 1941. nije vladala jasna linija razdvajanja
između četnika i komunistički vođenih partizana. Pod tim okolnosti
ma pretvarala se jugoslavenska resistence sve više u ideološku bor
bu između četnika i partizana, pri čemu je svaka strana nastojala is
ključiti konkurente, preuzeti vodstvo i pokretu otpora nametnuti
vlastiti ideološki korzet.45 Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja iz
među Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića da bi se došlo do razu
mijevanja, konačno su četnici i komunisti postali otvoreni neprijatelji
kojima je bilo više stalo do uzajamnoga istrebljenja nego do djelo
tvornog suzbijanja okupacijskih sila. Obje su strane razmišljale o
tome da će se okupatori ionako povući kad rat bude odlučen na ve
likim bojištima, a sebi su postavili za glavni cilj uništenje unutarnjih
neprijatelja. To je vjerojatno pozadina masivne kolaboracije četnika s
njemačkom a osobito s talijanskom okupacijskom silom.46
41 Tekst kod Petranović i Zečević, 1988, str. 490-492.

42 Vojna enciklopedija 8 (1966), str. 692; EJu 25 (1988), str. 360. Usp. Dizdar, 1996, str. 166.
43 Grmek i dr. 1993, str. 124-125..
44 Tomasevich, 1979, str. 127-129.
45 Primjeri kod Marjanović, 1963, str. 232. Za Hrvatsku v. Kisić-Kolanović, 1996, str.
124; za istočnu Hercegovinu Raguž, 1997, str. 181-215.
46 O suradnji talijanske okupacijske sile s četnicima Dizdar, 1999, str. 55-62, 123-136;
Redžić, 1998, str. 209-296.
97
Što se tiče komunističke strane, ne smije se previdjeti da je njihov

primarni cilj od početka bila revolucija prema sovjetskom uzoru -
unatoč brdu publikacija i objavljivanja izvora prema kojima se parti
zanska borba slavila kao veličanstvena oslobodilačka borba. Na ovaj
su cilj jugoslavenski komunisti bili toliko fiksirani, da nisu bili spremni
slijediti drukčije upute Kominterne, odnosno Moskve. Moskva - koja
je diplomatske odnose s jugoslavenskom vladom u egzilu prekinula 8.
svibnja 1941, ali nakon Hitlerova napada na Sovjetski Savez ponovno
uspostavila47 - opominjala je da se ne prelazi na "drugu etapu", to
jest na socijalističku revoluciju, nego da se vodi pokret otpora kao
narodna fronta i stoga da se surađuje i sa četnicima, kako je očeki
vala saveznička koalicija.48
No Tito se, sa svojim drugovima, nije dao odvratiti od svoga pr
votnog cilja. Slom njemačke ofenzive pred Moskvom i ruska kontra-
ofenziva, koja je nakon toga uslijedila u prosincu 1941, dovela je
jugoslavenske komuniste u euforiju, tako da su oni računali sa sko-
rom pobjedom Crvene armije nad fašizmom. Ovaj ih je optimizam
potaknuo da odmah započnu sa sovjetizacijom svojih borbenih po
strojbi i s "drugom etapom", tj. klasnom borbom. Na Staljinov ro
đendan, 21. prosinca, osnovana je Prva proleterska brigada kao
"oružana formacija Partije''.49 Određeno je da amblem brigade bude
zvijezda petokraka zajedno sa srpom i čekićem,50 a za komandanta je
imenovan Koča Popović (1908-1993), veteran španjolskog građan
skog rata (1936-1939). Istodobno je pojačana klasna borba, pri čemu
su na nišan uzeti nekomunistički časnici, trgovci, svećenici i dobro
stojeći seljaci. Njih se jednostavno optužilo za kolaboraciju, seljake k
tome etiketiralo kulacima, i likvidiralo.51
Posljedica toga bila je daje partizanska borba morala uknjižiti vi
soke gubitke. Četnički je pokret, naprotiv, doživljavao masivan priliv
srpskih seljaka kod kojih je četnička ideologija već prije rata bila pri
lično proširena a komunistički utjecaj kao da nije ni postojao. U jed
noj kombiniranoj ofenzivi njemačkih trupa i četničkih postrojbi u
studenom 1941. partizani su bili protjerani iz Srbije. Centralni komitet
KPJ napustio je Srbiju i glavno sjedište Vrhovnog štaba kao i težište
pokreta otpora premjestio u Bosnu i Hercegovinu. Sredinom 1942.
bio je doktrinarni lov na tobožnje kolaboracioniste i kulake priznat
47 Krizman, 1981, str. 14, 17-18.
48 Hurem, 1972. str 253-262.
49 Hurem, 1972, str. 90.
50 Tekst kod Petranovića i Zečevića, 1988, str, 553.
51 O tome s težištem na Bosni i Hercegovini Redžić, 1998, str. 406-408. Usp. Lučić,
2002, str 114-120.
98
kao velika taktička pogreška (tzv. lijeva skretanja u komunističkom

govoru). Međutim, kažnjeni nisu bili glavni inicijatori ove linije Mi
lovan Đilas u Crnoj Gori i Boris Kidrič u Sloveniji, nego samo lokalni
fanatici.52 Sada je taktika narodne fronte, koju su u Sloveniji i Hrvat
skoj od početka prakticirali, došla na dnevni red.
Slovenski su komunisti zajedno s jednom skupinom uglednih inte
lektualaca, kršćanskih socijalista i lijevim krilom slovenskog Sokola
već na 26. travnja 1941. osnovali Osvobodilnu frontu slovenskega
naroda (OF).53 Kad se nakon poraza njemačke vojske kod Staljingrada
i u Sjevernoj Africi počela nazirati pobjeda Saveznika, probudio se
među građanskim krugovima interes za oblikovanje političke bu
dućnosti. Ali da bi mogli lakše spriječiti politički utjecaj građanske
linije, i nakon oslobodilačkog rata "sovjetizirati" društvo, nametnuli
su slovenski komunisti - svakako u uskom dosluhu s Titom, odnosno
CK KPJ - svojim kršćanskosocijalnim i liberalnim partnerima u OF
28. veljače 1943. takozvanu Dolomitsku deklaraciju (u Polho-
grajskim Dolomitima jugozapadno od Ljubljane), kojom je građanski
lager prihvatio ne samo vodeću ulogu komunista, nego se i odrekao
vlastitih stranačkih organizacija.54
Ovo je samo jedan rječiti primjer za to da komunisti u narodnoj
fronti nikako nisu gledali nekakvu koaliciju političkih stranaka, nego
su narodnu frontu shvaćali samo kao transmisijski organ politike
KP.55 Već u jednoj okružnici CK KPJ od 6. prosinca 1941.56 bilo je po
sve jasno rečeno da nikakva suradnja s vodećim snagama građanskih
stranaka ne dolazi u pitanje; da težište narodnooslobodilačke fronte
leži u pridobivanju članova i pristaša građanskih stranaka za surad
nju s KP kao i u prosvjećivanju širokih slojeva stanovništva o "šteta
ma" građanske politike općenito.57
Povod za ovu okružnicu dala je pasivna politika predsjednika Hr
vatske seljačke stranke Vladka Mačeka. Svojim pasivnim držanjem i
taktikom čekanja Maček je ne samo potaknuo raspad Hrvatske se
ljačke stranke,58 nego je sa svoje strane pridonio tome da su se Hrvati
52 O tome Hurem, 1972; Kržišnik-Bukić, 1988, str. 68-71. Usp. Banac, 1990, str. 89-90.
53 O tome Prunk, 1992, str. 306-320.
54 O okolnostima, koje su dovele od Dolomitske deklaracije. Koštunica i Čavoški, 1985,
str. 127-132.
55 O diskusiji o ovom pitanju prije svega Hopken, 1991, str. 127-132.
56 Tekst kod Nešovića i Petranovića, 1983, str. 119-122.
57 Jedno isto tako bahato odbijanje suradnje s vodstvima građanskih stranka učinio je
Tito na V. Zemaljskoj konferenciji u listopadu 1940. Banac, 1990, str. 85.
58 O raspadu i političkoj suradnji HSS-a s komunistima prije svega Radelić, 1996.
99
tek u drugoj godini u većoj mjeri uključili u pokret otpora protiv oku
pacije i ustaškog režima. To se dogodilo nakon što su okupacijske
trupe i četnički odredi u velikoj mjeri u Srbiji i Crnoj Gori razbili
otpor pod komunističkim vodstvom a srpski seljaci hrpimice prešli
četnicima da bi se na koncu rata, kad se jasno nazirala pobjeda parti
zana, vratili u partizanske redove.59
Zločini ustaša nad Srbima na jednoj strani, i četnika nad Hrvatima
i muslimanima, na drugoj, kao i protuhrvatska politika Talijana u nji
hovim okupacijskim zonama olakšali su komunističku promidžbu za
pokret otpora među Hrvatima i muslimanima.60
Prema Dušanu Bilandžiću (rođen 1924), bivšem hrvatskom komu
nistu, partizanskom borcu od prvog trenutka i kasnijem uglednom
povjesničaru socijalističke Jugoslavije, partizanski su odredi u Srbiji
i Crnoj Gori 1941. godine imali preko 55.000 boraca.61 Nakon što su
ih razbile njemačke trupe i četnici zimi 1941/42, oni su se do sredine
1942. prebacili u Bosnu i Hercegovinu sa samo 4.500 boraca. Isto
dobno je partizanska borba u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj knjižila kon
tinuirane dobitke. Prema Bilandžiću je bilanca 31. prosinca 1942.
izgledala ovako: 18 brigada u Hrvatskoj, 10 u Bosni i Hercegovini,
četiri u Sloveniji, tri u Crnoj Gori ijedna brigada u Srbiji. Do 30. lip
nja 1943. povećao se broj ovako: 24 brigade u Hrvatskoj, 12 u Bosni
i Hercegovini, pet u Sloveniji, tri u Crnoj Gori, tri u Vojvodini ijedna
u Srbiji. Daljnji je prirast uslijedio nakon kapitulacije Italije 8. rujna
1943, tako da je 31. prosinca 1943. Hrvatska imala 38 (40%), Bosna
i Hercegovina 23 i Srbija 5 brigada.62 Tek se 1944. godine izravnala
očita brojčana prednost boraca otpora u zapadnim dijelovima Jugosla
vije (Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija). Te je godine Narodno-
oslobodilačka armija Jugoslavije svoje operacije prenijela u Srbiju,
razbila četničke postrojbe i 20. listopada 1944. zauzela Beograd. Pri
tome su odlučnu ulogu odigrale izdašne dostave oružja od strane
Saveznika kao i izravno sudjelovanje sovjetskih trupa u borbama za
Beograd, što se u jugoslavenskoj socijalističkoj historiografiji nakon
Titova razlaza sa Staljinom 1948. više ili manje minimiziralo.
Osvojenjem Beograda bila je borba za novu Jugoslaviju vojno
odlučena. Tada je Titova armija brojala oko 650.000 vojnika, a njihov
59 O ovoj fazi četničke povijesti iscrpno Karchmar, 1987.

60 O tome Dizdar, 1999. Usp. Krišto, 1998, I, str. 55-68.
61 O brojčanoj snazi partizanskih odreda između 1941. i 1944. u pojedinim povijesnim
pokrajinama Jugoslavije v. Cohen, 1996, str. 115, tablica 2.
62 Dušan Bilandžić u intervju zagrebačkom tjedniku Globus, br. 383 od 30. siječnja
1998, str. 36. Iscrpnije Bilandžić, 1999, str. 136-157.
100
se broj u travnju 1945. popeo na 800.000. O nacionalnom sastavu

pripadnika Tito je londonskom Timesu od 16. svibnja 1944. dao slje
deću informaciju: 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 5% Crno
goraca, 2,5% Makedonaca i 2,5% Muslimana.63 Podaci se, dakako,
odnose na cjelokupni jugoslavenski teritorij jer je postotak varirao u
pojedinim dijelovima Jugoslavije prema strukturi stanovništva. U
Hrvatskoj na primjer, koja je na koncu rata brojala oko 150.00064 bo
raca otpora, bio je sastav ovakav: 60,40% Hrvata, 28,64% Srba,
2,76% Muslimana, 0,25% Židova i 7,96% ostalih.65
Paralelno s procesom preobrazbe gerilskih boraca u snažnu armi
ju komunisti su izgrađivali nove političke infrastrukture u područjima
pod vlastitom vojnom kontrolom. Osnivani su takozvani Narodno-
oslobodilački odbori (NOO), čija je primarna zadaća bila opskrba par
tizanskih boraca. Pritom s vlasničkim pravima nisu postupali baš
obzirno: zapljenama nisu bili pogođeni samo kolaboracionisti, nego i
bogatiji seljaci (kulaci). Rekviriranja i raspodjele bili su regulirani Fo-
čanskim propisima (u istočnoj Bosni) od 3. veljače 1942.66 Modelom
narodne fronte služili su se tako što su sve odluke inscenirane kao
narodna volja na najširoj osnovi i istodobno su ih komunisti potpuno
kontrolirali i regulirali.67 Do 1948. bila je pripadnost članova NOO i
drugih političkih organa KP držana u strogoj tajnosti, osobito na nižim
partijskim stupnjevima68.
Kao sistemsko-politički miljokazi u povijesti nastanka socijalističke
Jugoslavije vrijede, dakako, dvije skupštine, 1942. i 1943. održane na
teritoriju takozvane Bihaćke Republike (dijelovi Bosne i Hercegovine i
Hrvatske sa središtem u Bihaću koji su se 1943. godine najvećim
dijelom nalazili pod kontrolom partizana, veliki otprilike kao Švicarska).69
Prva skupština održana je 26. i 27. studenoga 1942. u Bihaću.
Većina sudionika nije, doduše, pripadala KP, ali su izabrani između
63 Podaci o postotcima prema Pirjevecu, 1995, str. 143.

64 Sveukupni broj partizana na teritoriju NDH (Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom,
Dalmacijom, Istrom i Srijemom) bio je u navedeno vrijeme mnogo viši, prema Dizda
ru, 1996, str. 193, 197 oko 450.000.
65 Bilandžić. 1999, str. 182. Kritičko preispitivanje brojčanih podataka o svim vojnim
snagama (tj. uključivo s njemačkim i talijanskim) između 1941. i 1945. na teritoriju
NDH kod Dizdara, 1996. zajedno s tabelarnim pregledom na str. 197.
66 Tekst kod Nešovića i Petranovića, 1983, str. 173-179. Usp. Behschnitt, 1974, str.
237-240 na njemački prevedeni tekst E. Kardelja. O osnivanju NOO s težištem na
Bosni i Hercegovini iscrpnije Borovćanin, 1979, str. 96-127.
67 Kržišnik-Bukić, 1988, str. 68.
68 Banac, 1990, str. 32; Hopken, 1991, str. 138-139.
69 Bihaćka Republika [1952],
101
lijevih intelektualaca i drugih simpatizera partizanske borbe prema

listi koju je brižno pripremio Aleksandar Ranković (1909-1983), je
dan od članova Politbiroa i kasniji šef tajne službe.70 Od ukupno 71
pozvanog delegata iz svih dijelova Jugoslavije pojavilo ih se samo 54
budući da slovenska i makedonska delegacija nisu mogle doći zbog
borbenih djelovanja.
Prvotno je bilo predviđeno uspostavljanje novog narodnog za
stupništva kao i nove vlade pod komunističkim vodstvom, ali zbog
prosvjeda Kominterne, odnosno Moskve, koja zbog međunarodnih
obveza još nije mogla dopustiti delegitimiranje jugoslavenske vlade
u egzilu, moralo se odustati od formalnog oblikovanja nove vlade.
Stoga je ovaj put osnovano samo Antifašističko vijeće narodnog oslo
bođenja Jugoslavije (AVNOJ) kao političko predstavništvo jedne nove
Jugoslavije koja bi trebala biti uspostavljena kao višenacionalna
država prema komunističkim ideološkim i sociološkim principima. U
dokumentima, koje su sudionici Prvog AVNOJ-a u Bihaću odušev
ljeno proklamirali,71 osuđeni su svi kolaboracionisti i protivnici ko
munista i zacrtana je nova Jugoslavija kao tvorevina koja će ispuni
ti sva nacionalna i socijalna prava. Na koncu je imenovan Izvršni
komitet koji je imao funkcionirati i funkcionirao je ipak kao neka
vrsta vlade pod okriljem Politbiroa KPJ.72
Nakon osnivanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću za cjelokupni jugo
slavenski teritorij slijedila su osnivanja Antifašističkih pokrajinskih i
regionalnih vijeća za pojedine jugoslavenske povijesno-političke
zemlje i regije: za Hrvatsku 13. i 14. lipnja 1943. (ZAVNOH, Zemalj
sko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), za Slo
veniju 3. listopada 1943. (SNOO, Slovenski narodno-osvobodilni od
bor), za Vojvodinu koncem listopada 1943. (Pokrajinski NOO Voj
vodine), za Crnu Goru i Bokokotorski zaljev 15. i 16. studenoga
1943. (ZAVNO Crne Gore i Boke Kotorske), za Sandžak 20. stude
noga 1943. (ZAVNO Sandžaka), za Bosnu i Hercegovinu 25. i 26. stu
denoga 1943. (ZAVNO Bosne i Hercegovine), za Kosovo i Metohiju
koncem prosinca i početkom siječnja 1944. (Oblasni NOO za Kosovo
i Metohiju), za Makedoniju 2. kolovoza 1944. (ASNOM, Antifašističko
sobranie na narodnoto osloboduenje na Makedonija) i, konačno, za
Srbiju od 9. do 12. studenoga 1944. u oslobođenom Beogradu (VAS-
NOS, Velika antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije).73
70 Piijevec, 1995, str. 129.

71 Izbor dokumentacije kod Nešovića i Petranovića, 1983, str. 259-271.
72 Nešović i Petranović, 1983, str. 286-309.
73 Nešović i Petranović, 1983, str. 400-435; Petranović i Zečević, 1988, str. 668-677.
102
Ovim je osnivanjima bila najavljena politička volja za federativno

uređenje buduće socijalističke Jugoslavije. Na drugom zasjedanju
AVNOJ-a od 29. do 30. studenoga 1943. u Jajcu, na koje su došle
delegacije iz svih dijelova Jugoslavije, osim Makedonije (od ukupno
266 zastupnika pojavila su se 142), volja za federalizmom potvrđena
je izjavom u kojoj su Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora s Boko-
kotorskim zaljevom. Sandžak i Makedonija predviđeni kao buduće
federalne jedinice.74 Bosna i Hercegovina, Vojvodina i Kosmet (Ko
sovo i Metohija do konca 1968, kad je Metohija bila ispuštena iz ustava)
nisu u ovom sklopu bili spomenuti budući da je njihov status u novoj
federativnoj državnoj konstrukciji bio prijeporan, prije svega status
Bosne i Hercegovine i Vojvodine gdje su se hrvatski i srpski interesi
najviše preklapali. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ondašnji su ko
munisti prihvatili ocjenu da u ovoj zemlji žive samo Hrvati i Srbi i da
će se Bosanski Muslimani tijekom vremena utopiti u jednu ili drugu
nacionalnost. To je bilo razlogom za razmišljanje treba li Bosnu i
Hercegovinu urediti kao autonomnu pokrajinu Srbije ili Hrvatske ili
je izravno podložiti Savezu.75 Dilema je razriješena na drugom za
sjedanju ZAVNO-a Bosne i Hercegovine od 30. lipnja do 2. srpnja
1944. u Sanskom Mostu. Ondje je Bosna i Hercegovina proglašena
federalnom jedinicom, ravnopravnom drugim federalnim jedinica
ma.76 Vojvodina, Kosovo, Sandžak i Boka Kotorska nisu doživjele isto
priznanje. Bokokotorski zaljev potpuno se stopio s Crnom Gorom,77
Sandžak je ustupljen dijelom Srbiji, dijelom Crnoj Gori. Kosovo je do
bilo status autonomne oblasti, a Vojvodina status autonomne pokra
jine po sovjetskom uzoru - oboje je bilo priključeno Srbiji.78 Po
vlačenje granice između sada srpske pokrajine Vojvodine i Hrvatske
postalo je jednom od spornih točaka između hrvatskog komunista
Andrije Hebranga (1899-1949) i Crnogorca Milovana Đilasa, predsjed
nika 1945. ustanovljene komisije za povlačenje granice u Srijemu.79
Velikodušna obećanja, koja su kasnije u drugim okolnostima jed
nostavno povučena, služila su prije svega mobilizaciji širokih slojeva
pučanstva za komunističko opredjeljenje u građanskom ratu.
74 Nešović i Petranović, 1983, str. 452, t. 3.

75 O tome Ćemerlić, 1968, str. 337-339. Usp. Purivatra, 1972, str. 117-124.
76 ZAVNOBiH [1968] I, str. 231.
77 Kako se to dogodilo opisuju Ankica Pečarić i Josip Pečarić: Kako j e Boka Kotorska
postala dio Crne Gore: Slučaj Ostava Smodlake. U: ČSP 30, 2 (1998), str. 377-385.
78 O tome Banac, 1990, str. 104-118.
79 O tome s navodima daljnje literature Kisić-Kolanović, 1996, str. 151-152. O povlače
nju granica 1945. između Hrvatske i Vojvodine Petranović, 1995, II, br. 1. i 3. Usp.
Jelić, 1991, str. 17-32.
103
Politička realnost jugoslavenstva (»18-1991)
Uostalom, jugoslavenski komunisti pod federalizmom nisu shvaćali

nikakav građanski federalizam, u kojemu je podjela kompetencija
između centra i dijelova točno definirana, nego postavljanje sovjet
skog modela u kojemu je prednost centra pred dijelovima kontrolom
strogo centralistički organizirane KP uvijek ostala osigurana.
Osim toga, Drugi AVNOJ je uspostavio provizornu vladu pod ime
nom Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i postavio
skretnice za institucionalnu izgradnju nove države. U skladu s tim
donijeta su dva zaključka od povijesnoga domašaja: razvlašćenje
vlade u egzilu kao i suspenzija povratka kralja do narodne odluke na
kon završetka rata.80
Staljin, kojemu su zaključci podnijeti tek 30. studenoga 1943. -
upravo kad su se Saveznici skupili na konferenciju u Teheranu - bio
je bijesan, ali u početku nije poduzeo ništa nego je to "progutao". Su
protno tome, zapadni su se saveznici, koji o Staljinovu bijesu nisu
ništa sumnjali, nego su mislili da su Sovjeti potaknuli Titov postu
pak, pokazali upornijima, prije svih Amerikanci, ali i Britanci koji su
imali inicijativu u Sredozemlju. Britanski ministar-premijer Winston
Churchill priznao je doduše Tita za partnera u pregovorima, ali je kao
uvjet za pregovore postavio uključenje kralja Petra II. Karađorđevića
(1923-1970)81 i vlade u egzilu u procese konstituiranja nove Jugosla
vije. Međutim, pregovori će pokazati da Churchillov prvotni cilj nije
bio niti ponovna uspostava starog političkog sustava u Jugoslaviji
niti spašavanje srpske dinastije nego rasterećenje savezničkih vojnih
operacija uz pomoć Titovih partizana, koji nisu zakazali kao četnici,
nego su se iskazali kao pouzdani borci otpora.82 Došlo je do igre po
kera između Churchilla i Tita iz koje je Tito izišao kao pobjednik.83
Igru je započeo Churchill 10. prosinca 1943. pozivom jugoslavenskom
kralju da generala Dražu Mihailovića ukloni iz vlade i da sljedećega
travnja uspostavi kontakt s Titom.84 Nakon što se velikosrpski raspo
ložena vlada u egzilu ogorčeno oduprla, iznudila je britanska diplo
macija promjene u vladi. Kralj je 1. lipnja 1944. otpustio aktualnoga
predsjednika Božidara Purića zajedno s njegovim ministrima,85 a
80 Dokumentacija u izboru kod Nešovića i Petranovića, 1983, str. 436-467. Usp. Jelić,
1991, str. 17-32.
81 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III 1979), str. 433-434, (E. Hoesch).
82 O poziciji Titovih partizana u globalnoj ratnoj strategiji Saveznika v. Allcock, 2000,
str. 236-239.
83 Publikacije izvora o ovoj temi Biber, 1981, Petranović, 1981, Petranović i Zečević,
1988, str. 678-704.
84 Petranović, 1981, str. 25, 292.
85 Petranović, 1981, str. 330-331 (br. 227).
104
formiranje nove vlade povjerio Hrvatu Ivanu Šubašiću (1882-1955),86

političaru iz redova Hrvatske seljačke stranke i banu Hrvatske ba
novine (26. kolovoza 1939 - 10. travnja 1941), uspostavljene nakon
Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. Trodnevni su pregovori izme
đu Šubašića i Tita, koji su bili održani od 14. do 16. lipnja na otoku
Visu, završili takozvanim Prvim sporazumom Tito-Šubašić.87 Šubašić
se obvezao na formiranje nove Kraljevske vlade isključivo iz kruga
demokratskih usmjerenih osoba, koje se nisu kompromitirale protiv
narodnog pokreta otpora i koje bi bile spremne pomagati politiku
narodne fronte. Osim toga, Šubašić je prihvatio federalizaciju države
koju je zaključio Drugi AVNOJ i priznao partizanski pokret otpora kao
i njegove uspjehe pod Titovim vodstvom. Tito je sa svoje strane obe
ćao kooperativnost NKOJ-a s kraljevskom vladom i zamrzavanje pi
tanja oblika vladavine zajedno s kraljevim povratkom do plebiscitarne
odluke naroda. U vremenu do takozvanog Drugog sporazuma Tito-Šu-
bašić 1. studenoga 1944. u Beogradu bilo je više pregovora Tita sa
Churchillom, Staljinom i Šubašićem. Pritom je Tito davao obećanja
koja nije namjeravao održati, kao što je obećanje da on ne namjera
va u Jugoslaviji uvesti komunizam. Tijekom drugoga sporazuma, za
ključenog 1. studenoga 1944. u Beogradu, uspjelo je Titu dalje osla
biti kraljevu poziciju, a svoju još više ojačati. Bilo je, naime, za
ključeno da kralj svoje kompetencije treba prenijeti na jedno namjes
ništvo a Tito je dobio pravo suodlučivanja o njegovu sastavu. Osim
toga, bilo je predviđeno da zajednička provizorna vlada bude sa
stavljena mnogo više po Titovu nego po Churchillovu i Šubašićevu
ukusu. Kralj se odrekao svojih kompetencija 30. siječnja 1945, a 5.
ožujka 1945. bila je oblikovana provizorna zajednička vlada Demo
kratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Njezina glavna zadaća bila je
izrada novoga ustava i pripremanje izbora.88 Istoga mjeseca uslijedi
lo je od Saveznika međunarodno priznanje nove vlade. Time je Tito
postigao svoj vanjskopolitički cilj.
Vanjskopolitičke uspjehe pratila je ciljana unutarnja politika. Pri
tom je jugoslavenskim komunistima uspjelo ne samo sve političke
neprijatelje i protivnike radikalno ukloniti s puta, nego se već izme
đu 1945. i 1947. otresti paradigme blokovskih stranaka u srednjo
europskim i istočnoeuropskim državama pod sovjetskim patronatom
i uspostaviti vlastiti jednopartijski sistem bez "narodnodemokratskog"
86 Kratka pribilješka o njemu kod Cerovca, 1988, str. 160, 170. O Šubašićevom poli
tičkom portretu usp. Crljen, 1970, str. 236-243.
87 Tekst sporazuma kod Petranovića i Zečevića, 1988, str. 682-683.
88 Petranović i Zečević, 1988, str. 691-702.
105
Po litička realnost jugoslavenstva (1918-1991)
smokvina lista kao i vlastiti i brži put u čisti socijalizam (jugoslaven

ski posebni put).89
2*3. Obračun s političkim protivnicima

Drugo zasjedanje AVNOJ-a donijelo je 30. studenoga 1943. odluku
o osnivanju jedne državne komisije za kažnjavanje ratnih zločina.
Odluka se u pretjeranoj mjeri provodila između veljače i prosinca 1944.
U ovom je razdoblju osnovano šest zemaljskih komisija za šest republi
ka, jedna pokrajinska komisija za Vojvodinu i dvije oblasne komisije za
Kosovo i Sandžak, a za njima je slijedilo osnivanje kotarskih, okružnih i
općinskih komisija plus 28 stručnih komisija, "nadležnih za zločine
posebnog obima i specifičnog karaktera". Time je izgrađena jedna
hijerarhijski postavljena snažna piramida s više od 1.600 komisija i
proviđena namještenicima krajnje upitne kompetencije.90 Do 12. trav
nja 1948, kad je ovaj krajnje problematični projekt bio priveden kraju,
komisije su skupile preko 900.000 kaznenih prijava s odgovarajućom
dokumentacijom i saslušale i protokolirale preko 550.000 svjedoka. Na
temelju skupljenih materijala državna je komisija donijela oko 120.000
odluka u kojima je oko 65.000 osoba bilo proglašeno "ratnim zločinci
ma, veleizdajnicima i narodnim neprijateljima".
Tako je nastala golema dokumentacijska baza koja je u socijalisti
čkoj Jugoslaviji bila višestruko primjenjivana: kod pripremanja pisme
nih optužbi u bezbrojnim političkim procesima kao i zahtjevima za
izručenje osumnjičenih ratnih zločinaca, koji su se našli u inozem
stvu i, konačno, za propagandističke publikacije i komunističku hi
storiografiju. Do konca Titova života strogo se kažnjavala svaka sum
nja u objavljene podatke o žrtvama rata kao i o komunističkom po
našanju prema osumnjičenim ratnim zločincima i političkim neisto-
mišljenicima.91 Tek nakon Titove smrti rasplamsala se žestoka ras
prava o broju žrtava rata. Kritičkim istraživanjem koje su proveli pri
je svega Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić, dokazano je da su bro
jevi, posijani u brojnim publikacijama, bili krajnje "napuhani".92
Za vrijeme raspadanja Druge Jugoslavije, ali i kasnije, istraživa
nje se okrenulo drugim aspektima komunističkog preuzimanja vlasti,
89 O tome prije svega Hopken, 1984. Usp. Isti, 1991, str. 138-140.
90 O tome i susljednom Jurčević, 1998, str. 15-29; usp. Sulejmanpašić, 2000, str. 144-153.
91 Jurčević, 1998 (3).
92 Kritičke primjedbe o literaturi o ratnim gubicima i žrtvama za vrijeme Drugog svjet
skog rata u Jugoslaviji Jurčević, 1998 (istraživački izvještaj), v. poglavlje o Prvoj Ju
goslaviji, odsjek 6.
106
prije svega točnijem ispitivanju političkih procesa koji su bili aranži

rani prvih godina nakon završetka rata. Najvažniji su se vodili u Beo
gradu i Zagrebu.
U Beogradu su se vodila dva velika procesa četnicima i drugim
srpskim aktivnim antikomunistima i kolaboracionistima. Prvi se vodio
u kolovozu 1945, drugi između 10. lipnja i 15. srpnja 1946. Pozor
nost javnosti bila je posvećena drugom procesu budući da su u
njemu procesuirane 24 u javnosti poznate osobe koje su se istaknule
ili kao kolaboracionisti ili kao protivnici partizanskog pokreta otpora
pod komunističkim vodstvom. Glavnooptuženi bio je nitko drugi doli
ratni ministar u jugoslavenskoj vladi u egzilu i vrhovni zapovjednik
četničkih postrojbi Draža Mihailović, kojega se tajna služba Alek
sandra Rankovića nakon jednogodišnjega lova domogla u noći od 12.
na 13. ožujka 1946. Svi su optuženi bili zbog veleizdaje i ratnih zlo
čina osuđeni ili na smrt ili na dugogodišnje zatvorske kazne, deset
od njih u odsutnosti. Mihailović je bio osuđen na smrt i 17. srpnja
1946. pogubljen.93
Između 1945. i 1948. vodili su se u Zagrebu, Sarajevu i drugim
gradovima "veliki sudski procesi" protiv ratnih zločinaca, članova
državnog aparata NDH i pripadnika katoličkog klera.94
Kazneni proces protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca
(1898-1960), koji je kulminirao u sudskim raspravama između 30.
rujna i l i . listopada 1946,95 najjasnije predočava kako su komunisti
ove procese inscenirali i što su namjeravali.
Zagrebačkom su se nadbiskupu stavila na teret sljedeća kaznena
djela:96
1. politička kolaboracija s talijanskim i njemačkim okupacijskim
snagama;
2. nasilna obraćenja pravoslavnih Srba na katoličanstvo;
3. podrška neprijateljskim vojnim postrojbama preko vojnog
vikarijata u NDH, čiji je predstojnik bio Stepinac;
93 Potpuni stenogram ovoga procesa Draža Mihailović pred sudom objavljen tek 1990.
Usp. Tomasevich, 1979, str. 404-408.
94 O tome prije svega Kisić-Kolanović, 1993. Usp. Bezina, 1995, str. 187-313. (Proces
protiv pripadnika franjevačkog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu). O procesu pro
tiv 38 njemačkih pripadnika 13. SS-Hanđzar-divizije između 22. 30. travnja 1947. u
Sarajevu v. Lepre, 1997, 311-314. O procesima protiv franjevaca u Bosni Karaula,
1999, str. 173-304.
95 Do sada najtrezveniji prikazi ovoga procesa kod Benigara, 21993, str. 529-592. i
Alexander, 1990, str. 105-129.
96 Optuženički spis u: Proces Alojziju Stepincu (1997), str. 53-84.
107
4. pokušaji spašavanja NDH, poduzeti 1944/45;

5. pomoć oružanim banditima protiv novoga režima u poratnom
vremenu.
Prigodom dokazivanja optužba je iznijela na stol brojne izreske iz
tiska između 1941. i 1945, izvukla protokole sličnih procesa i
povezala ih s ovim, dovela 58 svjedoka, koji su većinom potjecali iz
područja koja nisu stajala pod Stepinčevom jurisdikcijom i svi su
svjedočili protiv Stepinca. Što se tiče obrane, njezini su protudokazi
samo selektivno prihvaćeni, a od 47 svjedoka, među kojima su se
nalazili i Židovi kao i Srbi, samo je 7 njih pripušteno, i to nakon oštre
debate između državnog tužitelja Jakova Blaževića (1912-1996)
("Fašisti ne mogu svjedočiti za fašiste u ovoj zemlji") i glasovitog
odvjetnika Ive Politea (1887-1956) - koji je u Prvoj Jugoslaviji branio
Tita i druge komuniste pred sudom - ("To bi bila blasfemija da se
dopusti da budu preslušani samo svjedoci optužbe. [...]. Upozora
vam da je ovaj proces od svjetske važnosti, i zato molim, da se moje
dokaze uvaži").97 Proces je vođen zapanjujuće brzim tempom. Naj
veći broj rasprava trajao je od 8 do 21 sat, tako daje koncentracija
neminovno morala popuštati a obrani je jedva ostajalo vremena da
se pripremi za sljedeću raspravu. Pritom je državni tužitelj najviše
vremena uzimao za sebe; on je govorio preko 40 sati, a obrana,
naprotiv, samo nekoliko puta, svaki put oko 20 minuta. Osim toga,
policija je branila nazočnoj publici praviti pribilješke ili bi ih kasnije
zaplijenila. K tomu, službeni su stenogrami "korigirani", odnosno
cenzurirani, i - last but not least - sve je neprijateljski raspoloženi,
bukački tisak podupirao sa strane a dokumentacija procesa nepot
puno je objavljena. U takvom sudskom ozračju neki su se suoptuženi
ponašali očekivano žalosno i "priznali" su sve što se od njih zahtije
valo, dok je Stepinac na unakrsno preslušavanje i uvrede najčešće
reagirao šutnjom i tek na koncu u govoru koji je trajao 38 minuta od
lučno odbio sve točke optužbe.’8 Osuda je pala 11. listopada i Ste
pinac je osuđen na "šesnaest godina zatvora s prisilnim radom kao i
na pet godina oduzimanja političkih prava". 19. listopada 1946. pre
bačen je u zatvor u Lepoglavi (sjeverno od Zagreba) gdje je ostao do
5. prosinca 1951. Tada je njegova kazna bila ublažena i on je pre
mješten u svoje rodno mjesto Krašić (jugozapadno od Zagreba), gdje
je ostatak svoga života proveo u župnoj kući, pod strogom paskom
policije. Stepinčevo imenovanje kardinalom 29. studenoga 1952, na
državni praznik socijalističke Jugoslavije, dovelo je do prekida diplo
97 Proces Atojziju Stepincu (1997), str. 100-103.

98 Autentična reprodukcija teksta govora kod Benigara, 21993, str. 537-542.
108
matskih odnosa između Jugoslavije i Vatikana." Stepinac je umro

1960. u Krašiću. Ukop je, nakon određenog natezanja s političkim
vlastima, obavljen 13. veljače 1960. u zagrebačkoj katedrali.
Sličan karakter imali su svi kazneni procesi koji su u poratnim
godinama vođeni protiv protivnika režima i duhovnih predstavnika
vjerskih zajednica koje su bile zastupljene u Jugoslaviji. Njih su ili
kao ratne zločince ili kao ortake okupatora i okupatorskih pomoćnika
namjerno sudili i strogo kažnjavali zajedno sa stvarnim ili osumnji
čenim ratnim zločincima.'00
Kao primjer može poslužiti proces jednoj skupini od 58 osoba kon
cem lipnja 1945. pred vojnim sudom u Zagrebu. Skupinu je tvorilo
više katoličkih svećenika, dva pravoslavna biskupa kao i više pravo
slavnih svećenika Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) - koju je dao
osnovati hrvatski poglavnik Ante Pavelić kao političku protutežu Srp
skoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj101 - zatim biskup Evangeličke crkve
u Hrvatskoj i zagrebački muftija, zajedno s članovima ustaške organiza
cije. 29 njih - uključivo s mitropolitom Germogenom (1861-1945) i
biskupom Spiridonom Mifkom (1902-1945), oba biskupa HPC, evan-
gelički biskup Philipp Popp (1893-1945) i zagrebački muftija Ismet
Muftić (1876-1945) - osuđeno je "na smrtnu kaznu (šest vješanjem
i 23 strijeljanjem), gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine".
Ostali su optuženici dobili kraće ili dulje zatvorske kazne. Smrtne su
kazne bile za nekoliko dana izvršene.102
U poratnim godinama bilo je malo svećenika koji nisu bili podvrgnuti
političkim saslušavanjima ili zlostavljanjima svjetine na ulicama.
Način vođenja političkih procesa sasvim jasno pokazuje da prvotni
cilj novoga režima nije bilo pravedno kažnjavanje zločina nego egzem
plarno političko uništenje protivnika. U ovom pogledu moglo bi kao
paradigma poslužiti ophođenje prema zagrebačkom nadbiskupu Ste-
pincu. Prema nekim izvještajima iz ratnog vremena partizani su Stepin-
čeve propovijedi protiv rasizma i fašizma upotrebljavali za vlastite
promidžbene ciljeve. Ali od 1943, kad se sve jasnije počela nazirati
pobjeda Saveznika a Stepinac intenzivnije žigosao zločine komuni
sta, pojavilo se njegovo ime na partizanskim listama zločinaca.10’
99 O zatvorskom vremenu kao i o konfinaciji u Krašiću i o prekidu diplomatskih odnosa

Jugoslavije s Vatikanom Alexander, 1990, str. 130-145. Usp. Ista, 1979, str. 138-145.
,0° O tome Alexander, 1979, str. 131-136, 172-177.
101 O tome Požar, 1996.
102 O tome Geiger, 1995; Požar, 1996, str. 339-362; Kratke biografije gore imenovanih
u: Tko j e tko u NDH (1997).
103 Krišto, 1998, I, str. 348, 36C.
109
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)
Komunisti ga ipak nisu odmah nakon rata izveli pred sud, nego su ga
najprije pokušali odvojiti od Rima i nagovoriti da pristane uz njihove
revolucionarne ciljeve. Međutim, na ovaj Titov izazov Stepinac je
reagirao odlučno i nepokolebljivo. Sudarila su se dva svijeta, na jed
noj strani svijet konvencionalnoga katoličanstva koji je Stepinac
egzemplarno zastupao, na drugoj strani svijet revolucionarnog i ne-
istrošenog komunizma koji je predvodio Josip Broz Tito, komunist od
prvoga trenutka, koji unatoč kasnijem epohalnom raskidu sa Stalji
nom, nikada nije pokazivao spremnost prelaska Rubikona prema za
padnim demokracijama.104 Tito je zahtijevao od Stepinca previše, a
Stepinac mu nije mogao ne samo premalo ponuditi, nego je, kao
vjerni sluga svoje Crkve, upućivao na potrebu pregovora s Vatika
nom. Konflikt je dosegnuo vrhunac objavljivanjem jednoga lapidarno
sročenog pastirskog pisma katoličkog episkopata 20. rujna 1945, kad
je izborna kampanja za prvu nacionalnu skupštinu bila u punom
zamahu.10S
U svom pismu, upućenom katoličkim vjernicima, prosvjedovali su
katolički biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem:
a. protiv sustavnog proganjanja Katoličke crkve od strane ko
munista, između ostaloga proganjanja 501 svećenika, od kojih
je 243 umoreno, 169 zatvoreno a 89 nestalo; osim toga umor
stvo 19 svećeničkih kandidata, tri redovnika brata i četiri re
dovnice - za koje se ne može tvrditi da su svi bili članovi usta
ša i ratni zločinci.106
b. protiv zapljene katoličkih tiskara u Ljubljani, Mariboru, Ši
beniku, Mostaru i Sarajevu, kao i protiv blokiranja katoličkog
tiska; od oko 100 katoličkih časopisa iz predratnog vremena
nije se u to vrijeme nijedan mogao pojaviti;
104 Prije svega pod ovim aspektom prati Pirjevec, 1995, povijest Druge Jugoslavije. Usp.
Bilandžić, 1999, str. 560. O Titovu lukavom laviranju između velikih sila Lees, 1997.
,05 Autentična reprodukcija pisma kod Mužića, 1991, 161-175.
106 Od oko 500 svećenika u zagrebačkoj nadbiskupiji moglo ih je 15 pripadati ustaškoj
organizaciji, a oko 30 bili su simpatizeri. Proces Alojziju Stepincu (1997), str. 262, t.
10. O političkom stavu katoličkog klera prema NDH općenito v. izvještaj od 10. lip
nja 1942. jugoslavenski orijentiranoga Augustina Juretića (1890-1954) koji je živio
u inozemstvu i bio čovjek za vezu nadbiskupa Stepinca za političke kontakte sa
zapadnim zemljama, kod Bobana, 1985, str. 160-162 (o Juretićevoj biografiji str.
145-151). Usp. Krišto, 1998, I, str. 77-79; II, str. 186-188. Sveukupni broj katoličkih
svećenika koje je komunistički režim progonio mogao bi biti nešto veći. O tome prije
svega Kožul, 1998a. Usp. Primjedbe o kompleksu ovih pitanja od Igora Graovca: su
djelovanje i stradanje katoličkog svećenstva u partizanima 1941.-1945. godine. U:
Dijalog povjesničara - istoričara 2000, str. 537-550.
110
c. protiv zaposjedanja obrazovnih ustanova za svećeničke

kandidate od strane vojske ili njihove zapljene za druge svrhe;
d. protiv sprječavanja vjeronauka u školama i degradiranja re
ligijske pouke na fakultativan sporedni predmet;
e. protiv dokidanja privatnih škola i privatnih đačkih domova;
f. protiv ometanja bogoslužja, oskvrnuća nedjelja radnim kam
panjama, protiv dopuštanja rastave braka i sprječavanja kari
tativne djelatnosti Crkve;
g. protiv radikalnih zemljišnih reformi bez bilo kakve naknade;
h. protiv zlostavljanja redovnica u bolnicama i drugim institutima;
i. konačno, protiv oskvrnuća i uništavanja grobova njemačkih
i ustaških vojnika
k. kao i protiv materijalističkih bezbožnih temelja nove države.
Biskupi su svoje pastirsko pismo završili sljedećim zahtjevima:

"Tražimo punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu
katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima
nižih i srednjih škola, punu slobodu katoličkih udruživanja,
slobodu katoličke karitativne djelatnosti, punu slobodu
ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštovanje
kršćanskoga braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i instituci
ja. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj
državi i ostvariti trajan unutrašnji mir."
Državna propagandna mašinerija reagirala je brzo: organizirane

su masovne demonstracije. Na zidovima su osvanuli odgovarajući
grafiti. Katolički je kler bio izložen javnim zlostavljanjima, manipuli
rani tisak je mješavinom informacija i dezinformacija stvarao pomet
nju i poticao mržnju. I sam je Tito mjesec dana kasnije u jednoj izjavi
prešao u protunapad.107 Dvije su ga stvari osobito razbjesnile: prigo
vor zbog progona svećenika i uvođenja zemljišne reforme kao grube
eksproprijacije. U svom protunapadu pitao je Tito, zašto katolički epi
skopat nije dao nikakvu izjavu protiv masakra Židova, Srba i drugih,
te nije dopustio bilo kakav pijetet prema grobovima njemačkih i us
taških vojnika. Franjevačke gimnazije u Bosni i Hercegovini Tito je pro
glasio odgojnim gnijezdima nacionalne mržnje između Srba, Hrvata
107 Tito: Sabrana djela, sv. 29 (9. jul - 30. novembar 1945). Beograd 1989, str. 127. Titova
izjava kod Petranovića i Zečevića, 1988, str. 777-779. Usp. Alexander, 1979, str. 73.
111
i Muslimana a franjevcima na Širokom Brijegu kod Mostara, koje su

partizani u veljači 1945. umorili, podmetnuo je da su se osobno za
jedno s Nijemcima i ustašama s oružjem u rukama borili protiv par
tizana (što nije bila istina108). Što se tiče prigovora protiv franjevačkih
gimnazija na Širokom Brijegu kod Mostara i u Visokom kod Sarajeva,
kao i isusovačke gimnazije u Travniku kao odgojnom leglu ustaša,
treba upozoriti da su ove škole jednako posjećivali kasniji komunisti
kao i pripadnici ustaša. Franjevački su nastavnici na Širokom Brijegu,
koje su partizani umorili, doduše oduševljeno pozdravili osnivanje
NDH, kao uostalom veliki dio Hrvata, prije svega kao čin oslobođenja
od hegemonije Beograda, ali su osudili i ustaška zlodjela i očitovali
svoje razočaranje.109
Pravi razlog masivnog nastupanja komunista protiv religije, osobi
to protiv Katoličke crkve, nije bila podmetnuta sustavna kolaboracija
s okupacijskim silama i marionetskim režimima koje su one namet
nule, nego ustrajavanje na konzervativnom društvenom modelu, od
nosno otvoreno protivljenje katoličkih dostojanstvenika revolucio
narnoj preobrazbi društva u komunističkom smislu. Naime, u jednom
povjerljivom policijskom izvještaju iz godine 1952. ovako je bilo ocije
njeno političko držanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca:
"Stepinac lično nije nikad bio germanofilski nastrojen i odbi
jao je nacionalsocijalizam u kojem je gledao neprijatelja crkve.
Njegova politika bila je jedino i isključivo usmjerena na
čuvanje interesa i jačanje katoličke crkve, kako u ovim kri
tičnim danima, tako i ranije. Važno je imati ovu činjenicu, na
koju je već ranije ukazivano, stalno pred očima jer inače nije
moguće pravilno ocijeniti Stepinčevo držanje za vrijeme oku
pacije. On je za svoje ciljeve koristio hrvatska nacionalna
stremljenja isto tako kao i fašistička stremljenja. Dotle je bio
za suradnju s Njemačkom dok je to bilo od koristi za crkvu. Bio
je protiv Jevreja i masona, sve dok je smatrao da je potrebno
da ih izolira kao protivnike crkve. Ali se isto tako nije kasnije
libio da uzme u zaštitu Jevreje protiv ispada ustaša i njema
čkih mjera istrebljenja, da se suprotstavi njemačkom okupa
toru i da pomaže stupanje u vezu sa Zapadnim silama, kada
je to išlo u korist crkve."110
108 O tome Tomašević-Koška, 1997, osobito, str. 177-194.

109 Redžić, 1998, str. 182-183.
110 Arhiv Hrvatske [Zagreb], MUP, elaborat: Katolička crkva kao ideološki protivnik
FNRJ, 1952, kut. 5, oznaka 001.1. Navedeno prema Kisić-Kolanović, 1993, 15.16.
112
Nakon ovoga ublažavanja, odnosno povlačenja prigovora zbog ko-

laboracionizma sa strane komunista do danas su od optuženičkog
lanca ostale sljedeće dvije eksplozivne točke.
1. Jasno odbijanje kao i oštro osuđivanje komunizma od strane
Katoličke crkve odnosno nadbiskupa Stepinca na jednoj strani
i istodobno oprezno ponašanje prema fašizmu i nacionalsocija
lizmu na drugoj strani.
2. Prisilna obraćenja na katoličanstvo u NDH.
U oba se slučaja radi o povijesnoj materiji koja se u javnosti naj

češće širila u obliku prigovora. Katolički su se krugovi branili protiv
ovih prigovora tako što su skupljali dokazni materijal za sljedeću
tezu: vodstvo Crkve je jednako odlučno odbijalo kako ideologiju fa
šizma i nacionalizma tako i ideologiju komunizma i ugroženima pru
žalo pomoć; Stepinac, odnosno katolička hijerarhija u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini nikada nisu odobravali prisilna obraćenja. Naprotiv!
O prvoj točki sljedeći komentar: Sami su komunisti od početka svo
jom protuvjerskom propagandom, a potom počinjenim zločinima
protiv klera u Rusiji nakon Oktobarske revolucije (1917), u španjol
skom građanskom ratu (1936-1939), kao i u Jugoslaviji za vrijeme
Drugog svjetskog rata i prvih godina poratnog vremena pripremili
pretpostavke za odbojan stav Crkve prema njima. S druge strane,
fašistima i nacionalsocijalistima nije se moglo prigovoriti zbog
sličnog otvorenog napadaja na Crkvu. Naprotiv! Oba netom spome
nuta sustava nastupala su prema religiji diplomatskije i pokazala
vanjsku spremnost za suradnju (Lateranski sporazumi iz 1929, kon
kordat s njemačkim Reichom 1933). Posljedica je bila daje kler bio
odgojen antikomunistički, ali ne istodobno i antifašistički.'" Ko
munisti će sami tek nakon splašnjavanja revolucionarnog žara po
kazati vrlo ograničenu spremnost na suradnju, i to iz unutarnjih i
vanjskih političkih razloga.
Modernoj političkoj rastavi vjere i države nije u ovo vrijeme bio
dorastao nijedan od ovdje uključenih povijesnih protivnika.
O drugoj točki: U Prvoj Jugoslaviji preferirala se promjena konfe
sije u korist pravoslavlja, prije svega među osobljem u državnoj
službi (v. poglavlje 1). Ustaški je režim bio odlučan da silom ili milom
od NDH napravi hrvatsku nacionalnu državu. U ovu su svrhu Bo
sanski Muslimani bili proglašeni Hrvatima islamske vjere, dok je bio
1,1 Vidi Britanski izvještaji, III, 1996, br. 216, str. 525.
113
zauzet strog stav prema pripadnicima Srpske pravoslavne crkve odno

sno protiv njezine političke uloge. Potiskivanje je započelo zabranom
ćiriličnog pisma 25. travnja 1941. i dokidanjem dotada vrijedećih
propisa o promjeni konfesije 5. svibnja 1941.112 Daljnjim se mjerama
pogoršavao položaj srpskog stanovništva sve do fizičkog iskorjenjivanja,
iseljavanja i prevođenja na katoličanstvo (nazvano prekrštavanje).113
Katoličkoj se hijerarhiji stavljalo na teret prije svega sudjelovanje
u prisilnom prekrštavanju. Što se tiče prisilnog karaktera "pre-
krštavanja", upozorimo na to da teško ustanovljiv broj prijelaza nije
uslijedio pod pritiskom, nego dragovoljno, prije svega u onim sluča
jevima gdje se radilo o povratku katoličkoj vjeri onih osoba i obitelji
koje su iz bilo kojih praktičnih interesa u vremenu Prve Jugoslavije
prešle na pravoslavlje. Ove je slučajeve imalo u vidu i okružno pismo
zagrebačke nadbiskupske kancelarije, koje je 8. svibnja 1941.114 upu
ćeno kleru zagrebačke nadbiskupije. U njemu su u svijest dozvani
propisi prigodom prijelaza na katoličanstvo - između ostalih, kao
obvezatan uvjet, utvrđivanje uvjerenja i dragovoljnosti pripravnika.
Gledano u cjelini, ipak se "kampanja prekrštavanja" odvijala u oz
račju prisile, pri čemu je nekoliko nepromišljenih svećenika pomaga
lo režimu. Na temelju nekrivotvorenih dokumenata može se konsta
tirati da su katolički episkopat i ostali kler u nadmoćnoj većini "pro
jekt obraćenja" najprije susretali s velikim optimizmom, ali su tako
đer osudili zločine ustaša kao i primjenu sile prigodom prijelaza. Od
lučnost u odbijanju bila je, doduše, različita. Dok, na primjer, odu
ševljenje sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića (1871-1960) gotovo
nije poznavalo granice i njegov stav prema ustaškom režimu ostao
krajnje nekritičan,115 mostarski je biskup Alojzije Mišić vjerovao daje
došlo vrijeme za "radosni povratak šizmatika u Katoličku crkvu", ali
da se to ni u kojem slučaju ne bi smjelo događati onako kako je to us
taški režim činio.116 Slično je reagirao banjolučki biskup Josip Garić
(1870-1946), koji je u svom pismu Stepincu od 4. studenoga 1941.
izvijestio o obraćenjima u zapadnoj Bosni i o osveti komunista koja je
nad konvertitima nakon toga uslijedila.117Najgori su se masakri dogodili
1,2 Tekstovi obaju uredbi u: Ustaša [1995], str. 151. i 170. Pogrešno je datiranje druge
uredbe na 15. svibnja (između ostalih kod Alexander, 1979, str. 25).
113 0 kompleksu ovih pitanja s navođenjem daljnje literature Požar, 1996, str. 87-102 i
Krišto. 1998, I, str. 185-236.
114 Ne tek 15. svibnja, kako je prošireno u literaturi. O tome Krišto, 1 9 9 8 ,1, str. 189-191.
1.5 Vidi Krišto, 1998, I, str. 75-77; 217.
1.6 Mišićeva pisma Stepincu od 18. kolovoza i 7. studenoga 1941, kod Krište, 1988, II,
str. 92-93. i 108-109.
1.7 Krišto, 1998, II, str. 107.
114
u miješanim područjima s muslimanskim i srpsko-pravoslavnim sta

novništvom (istočna Hercegovina, istočna i zapadna Bosna). Protiv
toga su muslimanski krugovi, već u kasno ljeto i jesen 1941. prosvje
dovali nizom rezolucija u kojima su ne samo osudili masakre, nego
su i ustvrdili da su zlodjela nad Srbima izveli nemuslimani koji su
prigodom svojih zločinačkih djela bili preobučeni u muslimane i uza
jamno se zvali muslimanskim imenima.118 Ova je interpretacija u
Titovoj Jugoslaviji ostala netaknuta. Tek nakon sloma Jugoslavije
objavljena su svjedočanstva obaju gore spomenutih biskupa. Biskup
Josip Garić gledao je u muslimanskim rezolucijama vražje djelo
kojim se vlastita krivnja htjela prebaciti na bosanske katolike,119 a
biskup Mišić je, između ostaloga, smatrao muslimanske lokalne
dužnosnike u NDH odgovornim za masakr u istočnoj Hercegovini.
Time na novo svjetlo izlazi problem sudjelovanja Bosanskih Musli
mana u ustaškom pokretu, što je u Titovo vrijeme minimizirano i ta
buizirano (o tome u trećem dijelu monografije).
U pogledu ponašanja katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu
treba podvući sljedeće:
1. Katolički se kler - i ne samo katolički - osjećao pozvanim ne sa
mo vjerski se brinuti za svoje vjernike, nego nastupati i kao odvjet
nik političkih interesa svoga naroda. Takvo samorazumijevanje sta
jalo je u uskoj povezanosti s ulogom vjerskih zajednica kao mjesta
zaštite nacionalnoga identiteta tijekom višestoljetne epohe vladanja
stranih gospodara ovim prostorom. Jugoslavenstvo je, doduše, našlo
svoje pristaše među katoličkim klerom, ali način na koji je ono nakon
osnivanja zajedničke jugoslavenske države bilo prakticirano, duboko
je vrijeđao i razočarao najveći broj nesrba, prije svega Hrvate. Stoga
nikoga ne treba čuditi što je slom Jugoslavije u travnju 1941. u
hrvatskom stanovništvu i hrvatskom kleru prihvaćen s olakšanjem.
S druge strane, brzoj uspostavi hrvatske države od strane ekstremi
sta i pod njemačkim i talijanskim okriljem izišlo se u susret nekritički
118 Tekst sarajevske rezolucije od 12. listopada 1941. sa 110 potpisa viđenijih sarajev
skih Muslimana u: Spomenica ilmije, 1971, str. 106-109. Ova rezolucija kao i mo
starska i banjolučka može se naći u: Bosanski pogledi (1984), str. 509-513, ali za Sa
rajevo i Mostar s nepotpunim potpisima, dok bi lista potpisa banjolučke rezolucije od
12. studenoga 1941. (s potpisima 69 uglednih osoba) mogla biti potpuna. Objavljeni
tekstovi ovih i daljnjih rezolucija kod Petranovića i Zečevića, 1 9 8 7 ,1, str. 697-713 ne
sadrže bilo kakve potpise. Tekst bijeljinske rezolucije od 2. prosinca 1941. sa 72 pot
pisa kod Dedijera i Miletića, 1990, str. 80-83. Čini se da su pri širenju muslimanskih
rezolucija i komunisti pomagali, v. Ademović, 2000, str. 322.
119 O tome prije svega Garićevo pismo Marku Došenu (1859-1944), predsjedniku Hrvat
skog sabora u NDH, od 13. prosinca 1942, kod Krište, 1998, II, str. 236-242.
115
s oduševljenjem i velikom nadom. Očito je da strašno lice novog

fašističkog ustaškog režima nije pravodobno prepoznato. Bolno je
otrežnjenje uskoro nastupilo, ali nikada nije rezultiralo bezuvjetnim
odbijanjem nove državne tvorevine. Umjesto toga poduzimali su
nadbiskup Stepinac i katolički episkopat, korake da bi se nakon sloma
fašizma i ustaškog režima održala hrvatska država, koja je nastala
pod nesretnim predznacima, ili da se, ako ovo ne bi bilo moguće,
ponovno ne uvrsti u Jugoslaviju nego u jednu novu srednjoeuropsku
državnu tvorevinu. Ovaj su trud oštro osudili ne samo protivnici
katoličanstva nego i protivnici bilo koje hrvatske države i u Drugoj
Jugoslaviji kažnjavali kao zločin i veleizdaju.
2. Prekomjerne optužbe protiv Katoličke crkve, odnosno katoličkog
klera zbog navodno počinjenih zločina temelje se najvećim dijelom na
manipuliranim izvacima iz tiska, prepariranim izjavama svjedoka i,
najčešće, loše prikrivenim klevetama.'20 Na prste se mogu izbrojiti
svećenici koji su zaista počinili zločine, a njihovo ponašanje nije bilo
rezultat katoličkog odgoja, kako je podmetnuo Tito u svojoj polemi
ci, nego ga treba smjestiti u područje patologije. Ovo osobito vrijedi
za lanac optužbi protiv najčešće spominjanog bosanskog franjevca
Tomislava Filipovića alias Filipović-Majstorovića, kojega su njegove
crkvene vlasti otpustile prije nego je počinio zločine.121
3. Ipak, ne može se katoličkom kleru u Drugom svjetskom ratu
pripisati politička jasnoća i mudrost. Naime, na ustaški projekt pre
vođenja srpsko-pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo katolički
je episkopat reagirao navodima crkvenih paragrafa, a nije došao na
pomisao da ratno stanje isključuje besprijekorno reguliranje u ovom
području. Misionarski je žar vjerojatno nadvladao politički razum.
Ratni pobjednici nisu ovu pogrešku samo politički snažno iskoristili
nego i zloupotrijebili.
Ustaški je režim i sam uvidio da je s "politikom prekrštavanja" po
šlo naopako te je 1942. godine kao naknadno rješenje osnovao Hr
vatsku pravoslavnu crkvu. I ovaj su korak komunistički pobjednici
okrutno kaznili a Srpska pravoslavna crkva najstrože osudila.i::
,2° Da se komunisti nisu žacali krivotvorina osobito je jasno u slučaju Andrije Hebranga
iz 1948. godine. Kisić-Kolanović, 1996, str. 206-216. Usp. Zdenko Radelić: Komu
nisti, križari i Katolička crkva u Hrvatskoj 1945.-1946. U: Dijalog povjesničara - isto-
ričara, 2000, str. 583-600; isti, 2002.
121 O tome Krišto, 1998, I, str. 122-139.
122 O tome Požar, 1996.
116
2.4. Revolucionarni zahvati u područje vlasništva

Za vrijeme rata poduzimana razvlašćivanja radikalno su se nasta
vila nakon njegova završetka i provodila vrlo brzim tempom. Revolu
cionarne mjere nisu pogodile samo osuđene kao zločince, kolabora
cioniste i veleizdajnike nego mnogo veći broj osoba.
Predsjedništvo AVNOJ-a je već 21. studenoga 1944. jednoglasno
donijelo i 6. veljače 1943. obznanilo "Odluku o državnom oduzima
nju neprijateljskog vlasništva i državnom upravljanju imanjem od
sutnih osoba kao i sekvestraciju svih dobara koja su okupacijske
snage nasilu oduzele".123 Ovom mjerom nije bilo pogođeno samo vla
sništvo ratnih zločinaca i kolaboracionista, te vlasništvo njemačke
države i njezinih pripadnika, nego i svih jugoslavenskih državljana
njemačke nacionalnosti - osim onih koji su aktivno sudjelovali kao
partizani u pokretu otpora. Time je stvorena kvazi pravna podloga za
protjerivanje oko pola milijuna jugoslavenskih folksdojčera, koja je i
ostvarena.124Jasno je da se pritom nije radilo o pravnom činu nego o
politički motiviranom "etničkom čišćenju".
I u travnju 1945. uvođenje nove valute kao i utvrđivanje tečajnih
razlika, prema kojima su valute iz vremena okupacije i rata morale
biti zamijenjene za jugoslavenske dinare, sadržavalo je odredbe koje
su vodile k više ili manje otvorenim razvlašćivanjima. Pritom je došlo
do svađe između Hrvata Andrije Hebranga, ministra industrije, i Sr
bina Sretena Žujovića Crnog (1899-1976), ministra financija. He-
brang je prigovorio zbog monetarnog pariteta između hrvatske kune
i novog jugoslavenskog dinara u odnosu 100 Kn : 2,5 dinara, dok je
monetarni paritet između srpskog dinara i novog jugoslavenskog di
nara utvrđena na 100 : 5. U lipnju 1945. bio je određen mjenični tečaj
za teritorij Bosne i Hercegovine i Hrvatske: 1.000 Kn : 7 dinara.125Go
tovinom su se isplaćivale samo svote do 5.000 dinara dok zadužnice
nisu nikada bile podmirene.
Već prije izbora za Narodnu skupštinu, koji su održani 11. stu
denoga 1945, prešlo je konfiskacijom, sekvestracijom, zapljenom
imovine, koja je uvrštena kao ratna dobit, preko 80% industrije,
123 O tome i susljednom Humar, 1986, str. 31-74.

124 Izvještaji o patničkom putu jugoslavenskih folksdojčera između 1944. i 1948. u:
Weifibuch der Deutschen aus Jugoslavvien I (1992) - II (1993); Vladimir Geiger:
Nestanak folksdojčera. Zagreb, 1997. O povijesti Podunavskih Švaba u Vojvodini s
težištem na Prvoj Jugoslaviji na najnovijem stupnju istraživanja v. i Janjetović, 1999.
125 O tome i o tečaju talijanske lire kao i drugim valutama u vrijeme okupacije Humar
1986, str. 46-47.
117
bankarstva i trgovine u državne ruke. Ovaj brzi revolucionarni po

stupak komentirao je slovenski komunist Boris Kidrič (1912-1953)
na V. kongresu KPJ od 21. do 28. srpnja 1948. u Beogradu sljedećim
riječima:
Iako su razvlašćivanja provođena na pravnoj podlozi kao kazna
za izdaju države, ona su u svojoj biti imala karakter socija
lističke mjere,126
budući da je u prvom planu stajala izgradnja novoga, socijalis

tičkog društva, kako je dalje u svom obrazloženju naglasio.
Sljedeći korak u promjeni vlasničkih odnosa - nacionalizacija -
nije se mogao provesti tako brzo kao razvlašćivanje i zapljena, i to
zbog vanjskopolitičkih razloga. Inozemni kapital, s najvećim udjelom
iz Švicarske (1.200 milijuna dinara) i Velike Britanije (1.010 miliju
na dinara), bio je zastupljen u investicijama prve Jugoslavije s 49,5%
(9 milijardi i 400 milijuna).127Nije se jednostavno moglo prijeći preko
obeštećenja vlasnika kapitala iz zapadnih zemalja, tako da je prvi
zakon o nacionalizaciji od 5. prosinca 1946. donio samo polovično rje
šenje. Na temelju ovoga zakona bilo je oko 70% privatnih poduzeća
nacionalizirano odnosno podržavljeno. U privatnom posjedu ostalo je
još oko 3.100 manjih poduzeća - manji rudnici, lokalne elektrane, pi
lane, tiskare, bolnice, ljekarne i slično - do takozvane druge nacio
nalizacije, 1948. i 1949.128
Zemljišna je reforma bila najvažnija, ali i najosjetljivija zadaća
pred kojom je stajao komunistički režim budući daje Jugoslavija bila
agrarna zemlja u kojoj se oko 80% stanovništva bavilo poljodjelstvom.
U skladu s komunističkom doktrinom jugoslavenski su se komunisti
osjećali obvezanim ne samo na dokidanje privatnog vlasništva nego
i na preobražaj agrarnog društva u industrijsko. Sada su stajali pred
sljedećim problemom: revolucionarnu oslobodilačku borbu su naj
većim dijelom na svojim ramenima iznijeli seljaci koji su po naravi
ustrajavali na privatnom vlasništvu. Ova je okolnost nove vlastodršce
prisilila najprije na kompromisno rješenje koje se kretalo stopama
zemljišne reforme prve Jugoslavije, ali je dostiglo radikalnije razmjere.
Snagom Zakona o zemljišnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza
1945. bili su razvlašteni "narodni neprijatelji", dok su partizanski
borci, slično nacionalnim borcima u Prvoj Jugoslaviji, bili nagrađeni
126 Humar. 1986, str. 69.

127 Detaljniji brojčani podaci kod Humara, 1986, str. 163-164.
128 Dedijer, 1980a, I, br. 54, str. 257-262; Humar, 1986, str. 168-193.
118
manjim zemljišnim parcelama. Bilo je akumulirano 1.611.867 ha

zemlje, od toga 237.931 ha ili 14,8% iz zemljišnih dobara velepo
sjednika, 173.367 ha ili 10,7% iz crkvenih posjeda (oko 85% cjelo
kupnog volumena crkvenih dobara)129 i 638.192 ha ili 39,6% od
imanja protjeranih Nijemaca.130 Akumulirana zemljišna masa pre
tvorena je za 50,2% u državne poljoprivredne pogone i za 49,2% po
dijeljena bezemljašima i siromašnim seljacima, prije svega iz brdskih
krajeva Bosne i Hercegovine, Like u Hrvatskoj i Crne Gore. Broj
nagrađenih kućanstava iznosio je 330.250. Najviše njih dobilo je
male zemljišne posjede između 2 i 10 ha. Do 1948. godine preselilo
je 37.616 obitelji s 225.696 osoba (primijenjen multiplikator: 6) iz
drugih dijelova Jugoslavije u Vojvodinu, najviše na njemačke zapli
jenjene zemljišne posjede. Takvom zamjenom stanovništva snažno je
ubrzana slavizacija odnosno srbizacija ove pokrajine.131
Poljodjelska je proizvodnja pretrpjela udarce, i to zbog istih uzro
ka koji su bili presudni kod prve zemljišne reforme u Prvoj Jugosla
viji: komadanje zemljišnih posjeda na male parcele, nedostatna po
ljodjelska tehnika i problemi prilagodbe koloniziranog brdskog sta
novništva na intenzivni i napredniji poljodjelski način proizvodnje u
ravnici.
2.5. Isključivanje političkih konkurenata

U tajnim pregovorima koje je vodio s Winstonom Churchillom u
kolovozu 1944. u Napulju Tito je nekoliko puta uvjeravao da u Jugo
slaviji ne namjerava uvesti komunizam.132 Tito je ponovio uvjerava
nje i u Deklaraciji od 17. kolovoza 1944, koju je potpisao kao šef vla
de odnosno predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugosla
vije (NKOJ).133 Očigledno, radilo se o taktičkoj izjavi koja je imala slu
žiti dugoročnom cilju preuzimanja vlasti.134 Takvim i sličnim izjava
ma Tito nije samo dobio formalni pristanak zapadnih saveznika za
komunističko preuzimanje vlasti, nego i pristanak onih političkih
snaga koje su, doduše, odbijale kolaboraciju s okupacijskim silama,
ali nisu htjele imati komunističku državu. U prvim danima nakon
okupacije bili su to nekomunistički dijelovi Osvobodilne fronte u Slo
veniji, na što je već gore bilo ukazano.
129 Petranović, 1964, str. 60.

130 O tome Stipetić, 1954, str. 439-440. Prilog, između ostaloga, sadrži 25 tabelarnih
prikaza. Usp. Gaćeša, 1984, str. 361-369, s lako odstupajućim brojčanim podacima.
131 Gaćeša, 1984, str. 347-358.
132 Biber, 1981, str. 277, 280-282.
119
P olitička realnost jugoslavenstva (»18-1991)
Uvlačenje lijevoga krila Hrvatske seljačke stranke (HSS) u parti

zanski pokret otpora odigralo se također za vrijeme rata. Komunisti
su se od početka trudili oko uspostavljanja kontakata s lokalnim
stranačkim funkcionarima HSS135 da bi za svoju borbu pridobili se
ljake. Ipak, do ozbiljnije suradnje došlo je tek nakon što je ugledni
član Seljačke stranke i publicist Božidar Magovac (1908-1955)136 31.
svibnja 1943. napustio Zagreb i prešao na teritorij koji su kontroli
rali partizani.137 U početku se činilo da se radi o istinskoj koaliciji iz
među KP Hrvatske i lijevoga krila Hrvatske seljačke stranke. 15. lip
nja 1943. bio je osnovan stranački list Slobodni dom, 12. listopada
1943, za vrijeme druge sjednice ZAVNOH-a, bio je izabran IO HSS
(izvršni odbor HSS, 29. lipnja 1945. preimenovan u IO HRSS). Dok
je Magovac sebi utvarao da se radi o koaliciji, komunisti, njihovi sim
patizeri i prikriveni komunisti u IO HSS, koji su se već u predratno
vrijeme ušuljali u redove HSS ili su za vrijeme rata postali komunisti,
mislili su drukčije. Magovac je najprije bio izoliran unutar vlastite
stranke, a onda koncem kolovoza 1944. razriješen funkcije dopred
sjednika NKOJ i interniran na otoku Visu, potom 1947. ponovno za
tvoren i na javnom sudskom procesu u studenome 1948. osuđen na
šest godina zatvora s prisilnim radom. Komunisti su H(R)SS pretvo
rili u svoga trojanskog konja sa zadaćom razbijanja HSS-a kao vodeće
političke snage Hrvata. Sve se događalo u okviru frazeologije narod
ne fronte. Pritom je Radić zloupotrijebljen protiv Mačeka, radićevšti-
na protiv mačekovštine - mrtvi Stjepan Radić je slavljen kao istinski
političar HSS-a, domoljub i Slaven, a aktualni stranački predsjednik
Vladko Maček, naprotiv, prikazanje kao izdajica i ustaški kolaborant.
Pristup suradnji drugih političkih stranaka i skupina uslijedio je
nakon drugog sporazuma Tito-Šubašić od 1. studenoga 1944. i odvi
jao se najprije isključivo u okviru politike narodne fronte, odnosno
Deklaracije o političkoj osnovi Jedinstvene narodnooslobodilačke
fronte (JNOF) od 31. prosinca 1944. Ona je obvezivala sve članove
krovne organizacije Narodne fronte na suglasnost sa svim odlukama
Izvršnog odbora Narodne fronte, koji je, dakako, stajao pod kontro
lom komunista.
Deklaraciju su prihvatile sljedeće stranke i time su stupile u JNOF:
Socijalistička stranka. Republikanska stranka (Jaša Prodanović), Seljački
133 Potpuni tekst kod Nešovića i Petranovića, 1983, str. 632-634.

13'’ O tome usp. Koštunica i Čavoški, 1985, str. 48-57.
135 O tome Jelić-Butić, 1983, str 142-177.
136 Kratka biografija u: Tko j e tko u NDH (1997), str. 250-251.
137 O tome Radelić, 1996, str. 131-172.
120
savez. Samostalna demokratska stranka (Sava Kosanović), Socijalde

mokratska stranka i Seljačka narodna stranka (Dragoljub Jovano-
vić).1’8 Na pritisak britanske diplomacije i na "preporuku" Konferen
cije u Jalti od 4. do 11. veljače 1945. bilo je dopušteno ponovno oživ
ljavanje još nekoliko građanskih stranaka,1’9 kojima je, međutim, bio
spriječen ulazak u organizaciju Narodne fronte, ili one nisu htjele
pristupiti. Tako je nastala građanska oporba izvan Narodne fronte, u
kojoj je glavnu ulogu igrao srpski političar Milan Grol (1886-1952).
Grol je prije rata bio predsjednik Demokratske stranke, za vrijeme
rata član kraljevske vlade u egzilu i sada na pritisak Britanaca do
predsjednik provizorne zajedničke vlade koja je, u smislu sporazuma
Tito-Šubašić, bila formirana 7. ožujka 1945. Tito se u početku proti
vio ulasku Grola u vladu. Na koncu je popustio, po svoj prilici misleći
da će na ovaj način Grola moći lakše kontrolirati i politički izolirati.140
Nakon formiranja zajedničke provizorne vlade otpočela je kam
panja oko priprema i saziva Ustavotvorne narodne skupštine. Komu
nisti su ovu kampanju vodili u revolucionarnom duhu kao nastavak
oslobodilačke borbe i proširenja AVNOJ-a. Novi su članovi birani
dijelom među poslanicima Narodne skupštine iz 1938. godine, dije
lom među članovima građanskih stranaka i, konačno, među ugled
nim nestranačkim zastupnicima javnosti - svakako pod uvjetom da
se u ratu nisu kompromitirali. Najprije su bila predviđena 123 nova
člana AVNOJ-a. Time se ukupni broj članova AVNOJ-a trebao popeti
od 365 na 488. S obzirom na političku podobnost, njih su komunisti
svrstali u tri kategorije, pri čemu je podobna revolucionarna većina
procijenjena najmanje na 320-330 članova, labilnoj skupini pribro
jeno je 50-60 članova, a protivnička skupina nije trebala prijeći broj
od 50-60 članova.141
Konačno je privremena vlada početkom kolovoza u privremenu
Narodnu skupštinu kooptirala 119 novih članova, i to 37 poslanika iz
1938. godine izabrane Narodne skupštine, 69 članova građanskih
stranaka i 13 nestranačkih. Bile su zastupljene sljedeće građanske
stranke: Demokratska stranka (Milan Grol) s 13 mandata, Seljački
savez s 12, Hrvatska seljačka stranka s 13, Samostalna demokratska
stranka (Sava Kosanović) s l i . Republikanska stranka (Jaša Proda-
nović) s l i , Seljačka narodna stranka (Dragoljub Jovanović) s 8 manda
ta i Socijaldemokratska stranka s jednim mandatom. 13 nestranačkih
138 Petranović. 1964, str. 175-177.

139 O tome prije svega Nešović, 1977, str. 83-94.
140 Petranović i Zečević. 1988, str. 697-700.
m O tome Petranović, 1964, str. 136-145.
121
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1S>91j
mandata bilo je podijeljeno uglednim predstavnicima javnosti. Time

se broj članova AVNOJ-a povećao s 345 na 464.142Kad se treći AVNOJ,
odnosno od tada privremena Narodna skupština prvi put sastao 7.
kolovoza 1945. u Beogradu, bilo je prisutno 318 starih i 107 novih
nositelja mandata, ukupno 425.143
Za vrijeme zasjedanja provizorne Narodne skupštine, koje je zavr
šeno 26. kolovoza 1945, raspolagali su komunisti i njihove pristaše
vrlo jasnom većinom, kojom su sve svoje revolucionarne zakone s
lakoćom - većinom uz pljesak i smijeh nad slabom oporbom - mogli
izglasati. Oporba je, naime, mogla namaknuti samo 13 (Grolova
skupina) protuglasova, ponekad 17. Međutim, komunisti još nisu bili
zadovoljni budući da je njihov pravi cilj bio teorijsko i praktično
uklanjanje svake političke, parlamentarne i izvanparlamentarne
oporbe. Oni su se s Milanom Grolom i njegovom Demokratskom
strankom, koja se kao jedina nije dala uključiti u Narodnu frontu,
obračunali već za vrijeme zasjedanja provizorne Narodne skupštine.
Grolova drukčija liberalna mišljenja u parlamentarnim debatama
napadana su kao izdaja, špijunaža i kolaboracija s unutarnjim i vanj
skim neprijateljima nove Jugoslavije.144 Posljedica je bila Grolovo
povlačenje s mjesta dopredsjednika provizorne vlade 18. kolovoza
1945. On je istodobno napustio Narodnu skupštinu i nastavio izvan-
parlamentarnu oporbu dok njegov tjednik Demokratija nije morao 8.
studenoga 1945. umuknuti.
Predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, koji je 6. svib
nja 1945. otišao u inozemstvo, izrazio je u jednom intervjuu New
York Timesu od 23. srpnja 1945. svoju suzdržanost prema sudjelo
vanju uglednih članova njegove stranke Ivana Šubašića i Jurja Šuteja
(1889-1976) u Titovoj vladi145 i zahtijevao je od onoga dijela HSS koji
je njemu ostao vjeran apstinenciju do daljnjega. I Šubašić je postup
no uviđao da njegovo područje rada postaje sve uže. To je 8. listopa
da 1945. dovelo do povlačenja obaju HSS političara iz vlade.146
Za vrijeme izborne kampanje u rujnu i listopadu javile su se, uz
Grolovu frakciju, i druge izvanparlamentarne skupine i grupacije u
tuzemstvu i inozemstvu za riječ i prosvjedovale protiv komunisti-
142 Podatak kod Nešovića, 1977, str. 276, 185-186 i Radelic, 1996, str. 52.
143 Humar, 1986, str. 86-87; Petković, 1988, str. 117.
144 O oštroj diskusiji i različitom političkom vokabularu - komunističko-staljinističkom, u če
mu se osobito isticao Milovan Đilas, nasuprot liberalnom Grolovom, Koštunica i Čavo-
ški, 1985, str. 58-80. Prilozi debati u izboru kod Nešovića i Petranovića, 1983, str. 772-782.
145 Obojica će uskoro rezignirati i 8. listopada 1945. odstupiti. Radelić, 1996, str. 47-48, 63-67.
146 O okolnostima povlačenja Radelić, 1996, str. 63-68.
122
čkog postupka. Srpska politička emigracija u zapadnim zemljama

predala je 10. rujna konferenciji vanjskih ministara u Londonu jedan
memorandum, u kojemu je iznesena tužba zbog ograničenja politi
čkih sloboda u Jugoslaviji i podnesen zahtjev za stvaranje jedne koa
licijske umjesto "komunističke" vlade pod zapadnom kontrolom.147
Katolički je episkopat u gore navedenom pastirskom pismo od 20.
rujna 1945. dao oduška svome neraspoloženju.
Politička sredina Hrvatske seljačke stranke, koja je ostala vjerna
svome predsjedniku Mačeku i kojoj je pripadala udovica Stjepana Ra
dića Marija i njezina kći Mira Košutić, očitovala se u svom novoosno
vanom listu Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode, čiji se prvi i
jedini broj pojavio 20. listopada 1945. U uvodnom članku pod naslo
vom Zašto ne idemo na izbore,148 dano je do znanja da lijevo krilo Hr
vatske seljačke stranke (IO HRSS), koje je ušlo u Narodnu frontu,
nema iza sebe sve pristaše HSS i da samo Vladko Maček, kojega je
IO HRSS označio izdajicom, može zastupati hrvatski narod. Nadalje,
narodnooslobodilačka borba pod komunističkim vodstvom priznaje
se samo kao akt oslobođenja, a komunističko pretvaranje oslobodi
lačke borbe u jedan revolucionarni projekt odlučno se odbacuje i za
htijeva vraćanje političkoj normalnosti. U daljnjim se prilozima oštro
prosvjedovalo protiv komunističke prakse da svoje političke protiv
nike i konkurente izjednačava s fašistima, reakcionarnim narodnim
neprijateljima, te razotkrilo da su neki komunisti iz vrha vodstva u
svoje vrijeme ne samo pozdravili pakt Hitler-Staljin iz 1939. godine,
nego su čak oduševljeno branili Hitlera i nacionalsocijalizam. Komu
nisti su imali prigodu zaključiti s Mačekom sporazum, nakon što se
dopredsjednik HSS-a August Košutić (1893-1964) 7. rujna 1944.
prebacio iz Zagreba na teritorij koji su kontrolirali partizani da bi pri
hvatio pregovore s vodećim snagama narodnooslobodilačkog pokre
ta. To, međutim, komunisti nisu htjeli. Umjesto da Košutića ponovno
puste na slobodu, kako je bilo pismeno uglavljeno, oni su ga zarobili.
Nadalje, izborna se borba vodila uz masivno zastrašivanje birača.
Rečeno je, na primjer, da se svatko tko ne bude birao kandidate koje
je postavilo komunističko vodstvo, odlučuje za ubojice. Istodobno se
tvrdilo daje oporba slaba i da zbog toga želi bojkotirati izbore. Na zad
njoj se stranici kritizirala uredba, prema kojoj se 1.000 kuna mijenja
za samo 7 umjesto za 20-25 dinara, a navedena je i izjava Josipa
Broza Tita da je Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji kod za
mjene novca nanesena nepravda.
Petranović, 1983, II, str. 244-246.

148 O tome Radelić, 1996, str. 75-82.
123
P o litička r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)
Prvi broj Narodnog glasa, koji je bio tiskan u dva izdanja, svaki put
u 50.000 primjeraka, bio je brzo razgrabljen. Režim je reagirao brzo.
Daljnju je prodaju 23. listopada obustavilo zagrebačko državno
tužilaštvo. 25. listopada 1945. objavile su zagrebačke dnevne novine
Vjesnik da radnici u tiskari nisu spremni tiskati "reakcionarni list kao
što je Narodni glas, koji piše protiv dostignuća narodnooslobodilačke
borbe". Drugi broj, koji se nalazio u pripremi, bio je zaplijenjen.
Po istom klišeju bio je obustavljen i Grolov tjednik Demokratija,
kojega se između 27. rujna i 8. studenoga 1945. u Beogradu pojavi
lo ukupno sedam brojeva. Najprije su fanatični članovi skojevske
organizacije zlostavljali raznosače, trgali im primjerke iz ruku i palili
ih. Ovaj je izgred bio, doduše, službeno osuđen, ali je list nekoliko
puta bio zaplijenjen i, konačno, (naručenim) bojkotom tiskarskog sin
dikata obustavljen. Obustavom Demokratije bila je građanska opor
ba izvan Narodne fronte praktično potpuno isključena.149
To, međutim, komunistima nije bilo dovoljno. Da bi bili posve si
gurni u svoju jasnu pobjedu, odlučili su uskratiti izborno pravo ve
likom dijelu građana. Mjera je prije svega trebala pogoditi potenci
jalne protivnike KP kao i protivnike politike narodne fronte. Kod
postavljanja izbornih lista bila je revnost u početku tako velika da je
u nekim krajevima pravo glasa bilo oduzeto stanovništvu do 40-50%,
u Hrvatskoj do 60%. Edvardu Kardelju palo je na pamet da se otišlo
predaleko pa je zahtijevao da se ne dopuste velika odstupanja izme
đu Hrvatske i Srbije u kvoti uskraćivanja glasačkog prava.150Konačno
je za cijelu zemlju utvrđena kvota na 2,30%.
- U Bosni i Hercegovini je iznosila 3,46% (39.438)
- u Hrvatskoj 3,28% (69.109)
- na Kosmetu 2,59% (9.165)
- u Srbiji 2,13% (50.417)
- u Sloveniji 1,37% (9.809)
- u Crnoj Gori 1,11% (2.345)
- u Vojvodini 1,09% (10.525)
- i u Makedoniji 0,56% (3.353).
Iz izbornih listi brisano je ukupno 194.158 osoba a na izbore pri

pušteno 8.235.963.151
149 Petković, 1988, str. 299-300.

150 Radelić, 1996, str. 88-89.
151 Petranović, 1964, str. 189.
124
Budući da se građanska oporba odlučila za bojkotiranje izbora,

došao je Edvard Kardelj kao ministar za ustavotvornu skupštinu na
ideju da se uz izborne kutije bloka Narodne fronte postavi jedna
dodatna kutija bez izborne liste (tzv. ćorava kutija) za prosvjedničke
birače čije glasove pri podjeli mandata ne bi trebalo uzimati u obzir.
Na ovaj se način namjeravalo kako razotkriti slabost oporbe, tako i
jasnije inscenirati jasnu pobjedu bloka Narodne fronte. Tako su se
izbori pretvorili u jednu vrstu plebiscita za politiku narodne fronte ili
se bacanjem kuglica u "ćoravu izbornu kutiju" moglo samo prosvje
dovati. TertiUm non datum.
Izbori su održani 11. studenoga 1945. Izborni zakon od 22. kolo
voza 1945. (Službeni list DFJ, br. 63/45) predvidio je dvije parlamen
tarne komore: Saveznu skupštinu i Skupštinu naroda, koje su za vri
jeme vijećanja ustavotvorne skupštine u prosincu 1945. preimeno
vane u Savezno vijeće i Vijeće naroda (zapravo: Savezna i Zemaljska
komora).152 Na izbore za Saveznu skupštinu, to znači prve parlamen
tarne komore, izašlo je 7.432.469 ili 88.66% od ukupno 8.383.455
birača s pravom glasa, 950.986 ili 11,34% je izostalo. Za Narodnu fron
tu je glasovalo 6.725.047, što je iznosilo 90,48% glasova, 707.422 ili
9,52% njih svoje je glasove povjerilo bezlisnoj, ćoravoj izbornoj kutiji.
Kod izbora Skupštine naroda na izbore izašlo je 7.413.214 ili
88,4% birača. Za Narodnu frontu glasovalo je 6.574.975 ili 88,70%,
u bezlisnu izbornu kutiju je ubačeno 838.239 ili 11,30% kuglica
(biralo se ubacivanjem kuglica budući da je veliki dio birača bio
nepismen). Rezultate prema pojedinim federalnim jedinicama
pokazuju tablice 10 i l i . 153
Iako je jednakost izgleda za stranke sudionice od početka bila isklju
čena i izborno tijelo bilo izloženo masivnom pritisku komunističke pro
pagande i tajne policije, ipak su izborni rezultati u cjelini gledano vjero
jatno odgovarali raspoloženju stanovništva. Englesko diplomatsko pred
stavništvo u Beogradu našlo je sljedeće objašnjenje za to:1'4
Unatoč svemu, čini se da rezultat izbora točno pokazuje
raspoloženje velikog dijela stanovništva. Ako to prihvatimo,
bit će to dokaz više da u centralnoj i istočnoj Evropi jača trend
k uspostavi diktatorskih sistema, ne zbog toga što bi mase u
152 O tome Petković, 1988, str. 348-350.

153 O izborima 1945, 1950. i 1953. u usporedbi Stojan T. Tomić: Izbori u vrijeme revolu
cionarnog etatizma 1945-1953. U: Skupštinski izbori u Jugoslaviji [1983], str. 75-101.
154 Jugoslavija u britanskim izvještajima 1945-1950. U: Danas od 27. lipnja 1989, nave
deno prema Radelić, 1996, str. 96.
125
tim zemljama vjerovale u komunizam kao oblik vladanja, već

zato što su ljudi u tim zemljama, nakon svega što su prošli u
ratu i nakon njega, skloni vlasti koja im može obećati red i si
gurnost, pa i ako se za protuuslugu moraju odreći prava na
osobne slobode i političko odlučivanje.
Tablica 10: Rezultati izbora za Saveznu skupštinu 11. studenoga 1945.
Federalna Izborna Za Narodnu Bezlisna

Br. Glasovi % 1 % %
jedinica kvota frontu kutija
1. Srbija 2.423.099 1.858.409 77,16 1.654.545 88,59 213.156 11,41

2. Vojvodina 977.276 900.250 92,20 769.428 85,40 131.558 14,60
3. Kosmet 322.803 314.135 97,68 305.148 96,78 10.164 3,22
3. Hrvatska 2.076.091 1.905.429 91,77 1.743.797 91,52 161.632 8,48
4. Slovenija 724.024 689.910 95,29 574.218 83,25 115.592 16,75
5. BiH 1.086.112 1.004.964 92,53 956.909 92,53 48.155 4,79
7. Maked. 580.091 561.661 96,82 538.353 95,85 23.313 4,15
8. Crna Gora 193.959 186.447 96,13 182.595 97,93 3.852 2,07
Izvor: Petranović, 1964, str. 203
Tablica 11: Rezultati izbora za Skupštinu naroda 11. studenoga 1945.
Federalna Izborna Za Narodnu Bezlisna

Br. Glasovi % 1 % %
jedinica kvota frontu kutija
1. Srbija 2.423.099 1.867.701 76,70 1.622.616 87,31 235.793 12,69
2. Vojvodina 977.276 901.040 92,70 726.051 80,65 174.199 19,35
3. Kosmet 322.803 314.135 97,31 299.546 95,36 14.589 4,64
4. Hrvatska 2.076.091 1.903.033 91,31 1.698.417 89,25 204.616 10,75
5. Slovenija 724.024 689.910 95,29 567.302 82,23 122.608 17,77
6. BiH 1.086.112 999.698 92,04 941.391 94,17 58.307 5,83
7. Makedonija 580.091 186.522 96,75 538.081 95,87 23.176 4,13
8. Crna Gora 193.959 186.522 96,17 181.571 97,35 4.951 2,65
Izvor: Petranović, 1964, str. 203
Usprkos jasnoj pobjedi komunistička nomenklatura nije bila zado

voljna rezultatima u Sloveniji, Vojvodini, Srbiji i Hrvatskoj jer je
prosvjedni potencijal unatoč svim poduzetim mjerama ispao previsok.
Radilo se, naime, o tome da se sama ideja oporbe u zametku uguši.
126
S obzirom na to priznao je Milovan Đilas u jednom intervjuu uoči

raspada Jugoslavije da su izbori bili koncipirani tako da oporba nije
trebala doći na izbore. Ulazak političke oporbe u Skupštinu naroda
nikako komunistima nije bio pravi problem nego njezina legalizacija
i institucionalizacija,155 što bi vodilo političkom pluralizmu i neizbje
žno stavilo u pitanje komunistički monopol vlasti. Ovu interpretaci
ju potvrđuje skori obračun s onim političarima koji su se doduše dali
upregnuti u Narodnu frontu jer su u ovom forumu pogrešno gledali
politički pluralizam umjesto puki transmisijski instrument komu
nističke politike. Obračun je provocirao glavni predstavnik srpske
seljačke ideologije Dragoljub Jovanović (1895-1977), oduševljeni
pobornik modela narodne fronte za vrijeme izborne kampanje. Me
đutim, na izborima je njegova skupina (Seljačka narodna stranka)
dobila samo pet mandata što je dovelo do Jovanovićeva otrežnjenja.
U svom dugom govoru 11. prosinca 1945. o nacrtu ustava156 pozdra
vio je federativno rješenje nacionalne problematike u novoj Jugo
slaviji (proglašenje šest federalnih republika zajedno s dvije auto
nomne pokrajine unutar republike Srbije kao i priznanje pet naroda
i više narodnih manjina), ali je u istom dahu zahtijevao proglašenje
Narodne fronte "stranačko-političkom federacijom paralelnom s
nacionalno-kulturnom federacijom" i u skladu s tim kritizirao jednu
Staljinovu izjavu iz 1937. godine koja je objavljena u beogradskim
novinama Borba od 11. prosinca 1945, a glasila je: "Naša partija [KP]
nema nikakvih [političkih] saveznika i ne može ih imati. Ona može
prihvatiti samo privremene suputnike". U svojim daljnjim izlaganjima
Jovanović se potužio zbog sve jačeg degradiranja nekomunističkih
članova Narodne fronte u "vodonoše" KP i izrazio brigu zbog pritaje
ne sovjetizacije jugoslavenskog društva. Kolektivizaciju prema sovjet
skom primjeru smatrao je pogubnom i odbacio pretvaranje starih za
druga iz Prve Jugoslavije u kolektivna gospodarstva prema sovjetskom
uzoru (kolhozi). Umjesto toga zahtijevao je političku revalvaciju
seljaštva kao socijalnoga sloja te njegovo izjednačenje s radništvom
u obliku saveznog odnosno koalicijskog partnera. Jovanoviću su od
govorili Edvard Kardelj i Moša Pijade (1890-1957), obojica glavni kon
struktori novoga ustava.157 Kardelj je Jovanovićev nastup doveo u ve
zu sa stranačkim ustrojem Prve Jugoslavije i mačekovštinom [politika
Vladka Mačeka] kao sinonim za buržujsku politiku i izdaju "pravih" se
ljačkih interesa; lukavi Pijade mu je prigovorio da "dvije duše stanuju
u njegovim grudima" [Goethe, Faust, I, 2] i da stalno miješa vino i vodu.
155 Đorgović, 1989, str. 147.

156 Govor se može naći kod Jovanovića. 1991, str. 392-409.
157 Jovanović, 1991, str. 409-422. Usp. Petković, 1988, str. 323-329.
127
P o litička r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1?18- 1991)
Nakon glasovanja o novom ustavu 30. siječnja 1946. (svi nazočni

poslanici glasovali su za, 22 su bila odsutna), a time i pretvorbe Ustavo
tvorne skupštine u Saveznu skupštinu, mogao je Jovanović, doduše,
svoju kritiku u raspravama o pojedinim zakonskim predlošcima nastavi
ti do srpnja 1946, ali uz cijenu daje umjesto argumenata morao slušati
samo sofizme, viku i podrugljiv smijeh iz poslaničkih klupa.15826. srpnja
1946. bio je isključen iz Narodne skupštine federalne republike Srbije. U
kolovozu je uslijedilo njegovo isključenje iz vlastite stranke i udaljenje s
beogradskog Univerziteta kao honorarnog profesora. Time su Jovano-
vića izopćili iz društva i izložili zlostavljanjima svjetine, koja su bila
inscenirana koncem kolovoza 1946. i sredinom veljače 1947. 15. svib
nja 1947. bio je uhićen, doveden pred sud i osuđen na dugogodišnji
zatvor. Tek 28. studenoga 1955. bio je pušten iz zatvora.
Jednako tako završili su u zatvorima i drugi nekomunistički članovi
Narodne fronte koji su se pokušavali osloboditi komunističkog korze
ta.159 Inače se novi režim poslužio nekomunističkim (i prikrivenim ko
munističkim) članovima Narodne fronte 1946. u izborima za političke
zastupnika u pojedinim federalnim republikama kao i u promidžbenim
kampanjama koje su bile inscenirane protiv stvarnih ili tobožnjih rat
nih zločinaca (Mihailović, Stepinac).'60Time je završena politički inten
zivna faza Narodne fronte. Građanske ostatke Narodne fronte komu
nisti su u međuvremenu podrivali, i to ubacivanjem komunista u
građanske organizacije ili učlanjivanjem njihovih članova u KP.161 Do
puštenom građanskom tisku su postupno oduzimali njegov identitet i
nakon toga ga umrtvili. List srpske Republikanske stranke Republika
ugasio se 16. listopada 1956.162 List lijevoga krila Hrvatske seljačke
stranke Slobodni dom mogao je, doduše, dulje izlaziti, ali s oslabljenim
identitetom. 1. siječnja 1948. iščezao je s njegove naslovne stranice
moto hrvatske seljačke ideologije: Vjera u Boga i seljačka sloga i od te
je godine tiskan bez vjerskog kalendara, kako je dotada bilo uobi
čajeno. Posljednji se broj pojavio 26. prosinca 1963. Obustava daljega
izlaženja obrazložena je "materijalnim i financijskim razlozima".
Stvarni razlog leži vjerojatno u još neotvorenim arhivalijama.'6’
158 Jovanović, 1991, str. 423-468.

159 O procesima nepopustljivim pripadnicima Hrvatske seljačke stranke između 1945. i
1950. Radelić, 1996, str. 117-127.
160 U ovom smislu osobito je aktivan bio bosansko-hercegovački dio IO HRSS. O tome: Hr
vatski glas. Glasilo HRSS od 1. studenoga 1945 - 10. listopada 1946. Sarajevo, passim.
161 O tome na primjeru Hrvatske seljačke stranke, čiji su posljednji tragovi iščezli 1950,
Radelić, 1996, str. 265-172.
162 O tome Koštunica i Čavoški, 1985, str. 182-184.
163 Koštunica i Čavoški, 1985, str. 189.
128
Nakon uklanjanja građanskih glasova iz parlamentarnih rasprava

počeo se mijenjati komunistički politički rječnik. Na II. kongresu Na
rodne fronte od 26. do 28. rujna 1947. prestao je govor o Narodnoj
fronti kao savezu stranaka i Narodna je fronta definirana kao ma
sovni pokret odozdo s vodećom ulogom KP. Tito je izjavio da su gra
đanske stranke izgubile raison d' etre za dalje postojanje. Stranački
pluralizam sa svojim svađama nije spojiv s izgradnjom socijalizma.
Sljedećih je godina Narodna fronta pretvorena u forum za provo
đenje masivnih radnih i prosvjetiteljskih kampanja i na IV. kongresu
od 22. do 23. veljače 1953. preimenovan u Socijalistički savez radnog
naroda,104
Jugoslavenski su komunisti do 1947. godine svoje protivnike
uglavnom potisnuli iz trke i stvorili potrebne gospodarske, socijalne
i pravne okvire za izgradnju vlastitoga društvenog modela. U travnju
1947. moglo je započeti ostvarivanje prvog ambicioznog petogodi
šnjeg plana.
2.6. Izgradnja socijalizma do konflikta sa Staljinom

Za Jugoslaviju kao izrazito višenacionalnu državu od početka je
nacionalna problematika bila stožerno pitanje uopće. Upravo je na
tome Prva Jugoslavija doživjela slom i upravo su tu situaciju komu
nisti promaknuli u uspješnu propagandu za vlastitu stvar. Gore je
bilo upozoreno na to kako je uspješna bila njihova promidžba za novu
Jugoslaviju kao saveznu državu u kojoj bi svi kolektivni identiteti
trebali postići puno priznanje. Pri praktičnom ostvarivanju nakon
završetka rata iskrsnule su poteškoće i nesigurnosti i iz različitih
razloga bila su povučena ranija obećanja. Tako Sandžak nije u novom
ustavu dobio autonoman status, nego je bio podijeljen između fe
deralnih republika Srbije i Crne Gore; otpao je i predviđeni naziv
Kotorskog zaljeva kao sastavnog dijela Crne Gore. Vojvodina i Ko-
smet bili su kao autonomna područja pripojeni federalnoj republici
Srbiji. Bosna i Hercegovina dobila je, doduše, status federalne repu
blike, ali tek nakon razmišljanja treba li biti podijeljena ili kao
autonomna pokrajina dodijeljena Srbiji odnosno Hrvatskoj.16" Nesi
gurnost je vladala prije svega gledom na nacionalni karakter Bo
sanskih Muslimana. Oni nisu našli nikakav jasno definiran status u
ustavu iz 1946. Umjesto toga komunisti su se, slično građanskim
164 Koštunica i Čavoški, 1985, str. 173-181.

,6S O tome s uputama na daljnju literaturu Banac, 1990, str. 104-114.
129
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 199i>
ideolozima, najprije nadali postupnom stapanju sa srpstvom ili hr

vatstvom. To se, međutim, nije dogodilo. Naprotiv! Bosanski su se
Muslimani emancipirali kako od srpstva tako i od hrvatstva što je na
kon raspada Jugoslavije kulminiralo preimenovanjem u Bošnjake.
Nakon jasne pobjede nad građanskim snagama i brisanjem zadnjih
tragova stare državne konstrukcije svečanim dokidanjem monarhije
kao i proglašenjem republike - u povezanosti s time bila je Demo
kratska Federativna Jugoslavija (DFJ) preimenovana u Federativnu
Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) - na prvom zborovanju Ustavo
tvorne skupštine 29. studenoga 1945. povukla se nacionalna pro
blematika za neko vrijeme u pozadinu.
Glavna se pozornost morala najprije posvetiti gospodarskoj ob
novi razorene zemlje. U tu svrhu osnovan je Privredni savet sa za
daćom organiziranja opskrbe stanovništva kao i stvaranja pretpo
stavki za ubrzanu izgradnju socijalizma. To je nadleštvo zaživjelo 14.
prosinca 1944. i već prvih godina razvilo se u snažnu birokratsku in
stituciju s mnogo odbora, pododbora i taj ništava.166Taj je gremij kon
cipirao i kontrolirao cjelokupno jugoslavensko plansko gospodarstvo
između 1945. i 1952. (Privredni savet dokinut je 15. siječnja 1953).
Do konflikta sa Staljinom sve je više ili manje teklo po sovjetskom
modelu. Jugoslavenska je Federacija oponašala sovjetsku a novi je
ustav iz 1946. uvelike prepisani sovjetski ustav iz 1936. godine. Me
đutim, jugoslavenski su komunisti bili ponosni kako na svoju pobje
du u ratu tako i na brzo uklanjanje buržujskih elemenata iz politike.
Svoje vlastite uspjehe doživljavali su kao revolucionarnu i ideološku
"prednost" pred ostalim istočnoeuropskim narodnim demokracijama
i stoga su se pokazivali sigurnima u sebe kako u svojim kontaktima
s Moskvom tako i s moskovskim političkim satelitima.167
U ovoj se okolnosti mora gledati izvor razlaza s Moskvom koji je
kasnije uslijedio, kao i poseban jugoslavenski put u socijalizam.
Međutim, nastojanja oko vjernog oponašanja sovjetskog modela
imala su od početka jedan neugodan detalj. Zbog ustupaka seljaštvu
pri provođenju agrarne reforme i kolonizacije morao se, naime, u
poljodjelstvu i dalje na ne pobliže određeno vrijeme zadržati privat
ni sektor. Tako se dogodilo da je jugoslavenski socijalistički društveni
i gospodarski projekt započeo s mješovitim poljodjelstvom u kojemu
je privatnom sektoru dopuštena značajnija uloga nego državnim
166 Vidi Predgovor protokola ovoga nadleštva: Privredna politika vlade FNRJ (1996), I,
str. 3-27.
167 O tome Đilas, M, 1983, str. 121-150.
130
poduzećima i seljačkim radnim zadrugama pri opskrbi stanovništva

životnim namirnicama. Naime, još 1949. godine nalazilo se 91,4%
oranica u rukama seljaka koji su u vlastitoj režiji (najčešće mali poljo
djelski pogoni između 5 i 10 ha) obrađivali zemlju. Samo je 5,4% ora
nica otpadalo na državne poljodjelske pogone i 3,2% na seljačke
radne zadruge čije je osnivanje započelo 1945. prema uzoru na so
vjetske kolhoze.m
Prepuštanje seljacima njihova privatnog vlasništva - ideološki
kompromis za komuniste - nije ipak dovelo do poboljšanja gospodar
skog položaja seljaka, nego, naprotiv, do pogoršanja. Budući da drža
va nije raspolagala nikakvim drugim spomena vrijednim izvorom
opskrbe stanovništva (nije bila dostatna humanitarna pomoć UN-
RRA-a/United Nations Relief and Rehabilitation Administration, koja
je ukupno iznosila 415,6 milijuna US$,169 a od odnosa sa Sovjetskim
Savezom jedva se mogla očekivati opskrba, nego više tehnička i
stručna pomoć), natovario je režim težak teret na privatne poljo
privrednike,170 to znači na seljaštvo. U prvim dvjema poratnim godi
nama (tzv. faza obnove) morali su poljodjelci za opskrbu stanovništva
svoje proizvode predavati u točno propisanim količinama i po čvrsto
utvrđenim cijenama. Od 1947, kad je startao prvi jugoslavenski
petogodišnji plan, još više se povećao pritisak na seljaštvo jer su se
ljaci svojim proizvodima morali pribaviti potrebni kapital za ubrzanu
industrijalizaciju. Pritom su cijene postavljene tako da su se agrarni
proizvodi morali prodavati jeftino, a industrijski, naprotiv, mogli
kupovati po vrlo visokim cijenama.
U izvođenju ovoga za seljake krajnje opterećujućeg projekta pri
mijenio je režim dvostruku strategiju. Da bi seljaštvo psihološki
uključilo u projekt, odmah je nakon rata bila pojačana kampanja za
masovni pristup seljaka u KP. U svibnju 1945. imala je KPJ oko
141.066 članova. Do sredine 1948. naraslo je članstvo na 468.175,
a od toga su seljaci činili gotovo polovicu, 231.333 ili 49,41%. Na
radništvo je otpadalo 138.235 ili 29,53%, na intelektualna zanima
nja 67.329 ili 14,38% i na druge 31.277 ili 6,58%.171 Najbolje rezul
tate dala je kampanja među seljacima u ustaničkim područjima Crne
168 Kisić-Kolanović, 1996, str. 192, usp. 170.

169 Tomasevich, 1982, str. 90.
170 Prema prilično pouzdanim podacima Privrednog saveta bilo je početkom 1949. u
Jugoslaviji ukupno 2.200.000 seljačkih privatnih pogona, od čega su dvije trećine
svrstane u male seljake i jedna trećina u srednje. Privredna politika Vlade FNRJ
[1995], I, br. 111, str. 649.
171 Istorija SKJ, 1985, str. 326. O regionalnom i nacionalnom sastavu članstva KPJ v.
više tablica kod Haberla, 1976, str. 182-217.
131
Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske kao i među kolonistima, koji su

iz ovih područja bili preseljeni u Vojvodinu.172 Gledom na nacionalnu
pripadnost, crnogorski i srpski seljaci su pokazivali više interesa za
članstvo u Partiji nego drugi.
Sada su članovi Partije iz redova seljaštva pri iznuđenom obavez
nom otkupu poljodjelskih proizvoda po fiksiranim niskim cijenama i
u propisanoj kvantiteti morali biti uzorni. Dakako da su zloporabe na
objema stranama bile programirane. Na preniske cijene seljaci su
reagirali utajivanjem svojih proizvoda kako bi ih zadržali za vlastitu
opskrbu ili ih kasnije na crnom tržištu bolje prodali. Seljaci su na
previsoko postavljene količine koje je trebalo isporučiti a oni im nisu
mogli udovoljiti, reagirali neraspoloženjem i sve većim nezadovolj
stvom. Partijski i državni aparat nije bio osjetljiv niti spreman na
preispitivanje zahtjeva nego je tvrdokorno ustrajavao na "ispunjenju
plana pod svaku cijenu". Neispunjavanje propisanoga plana bilo je
strogo kažnjavano razvlašćivanjem kulaka (seljaka s posjedom izme
đu 15 i 30 ha oranica173) kao i novčanim i zatvorskim kaznama.174 Na
nižim razinama državnog aparata nisu ustuknuli pred zlostavljanji
ma i okrutnostima.175
Nakon isključenja KPJ iz Kominterne rezolucijom Komunističkog
informativnog ureda (Kominform) od 28. lipnja 1948. i Staljinove
otvorene kritike jugoslavenskog komunističkog vodstva, najprije je
pojačan pritisak na seljake. Naime, konflikt sa Staljinom doveo je
Jugoslaviju u potpunu političku izolaciju. Od kapitalističkog Zapada
komunistička se Jugoslavija izolirala odmah nakon rata, a sada su
Staljin i njegovi sateliti zemlju ideološki, politički i gospodarski boj
kotirali. Zaključeni sporazumi su otkazani,176 dogovorene isporuke
roba ograničene ili obustavljene. Jugoslavija se iznenada našla pre
puštena sama sebi. Jugoslavensko komunističko vodstvo nije, do
duše, u prvom trenutku mislilo na traženje pomoći na Zapadu, nego
je najprije pokušalo ublažiti prigovore Informbiroa između ostaloga
pojačanom sovjetizacijom zemlje da bi time došlo do razumijevanja
odnosno da bi ponovno našlo put u zajednicu komunističkih zemalja.
Budući da je jedan od glavnih prigovora, koje je Informbiro u svojoj
172 O brojčanim podacima za Vojvodinu Popov, 1986, str. 165-174. Iscrpno istraživanje
komunističke politike na selu u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina) kod Kržišnik-Bu-
kić, 1988. Brojčani podaci o partijskom članstvu seljaka, str. 173-175.
173 O tome Petranović, 1995, III, br. 18.
174 Popov, 1986, str. 120-132.
175 Popov, 1986, str. 362-363; Kržnišnik-Bukić. 1988, str. 322-234.
’76 O tome Tomasevich, 1982, str. 94-102.
132
rezoluciji od 28. lipnja 1948. u Bukureštu uputio protiv jugoslaven

skog partijskog vodstva177 bio protiv privatnog sektora u poljoprivre
di (točka 3 rezolucije), odlučilo se jugoslavensko vodstvo za ubrzanu
radikalnu kolektivizaciju prema uzoru na ruske kolhoze.
Za kolektivizaciju poljoprivrede bile su već 1945. postavljene
skretnice, prije svega pretvorbom sustava zadruga iz Prve Jugo
slavije.178 Od ranijih tipova zadruga zadržane su samo nabavno-pro-
dajne zadruge, i to radi opskrbe seoskog stanovništva. Istodobno se,
kako je gore spomenuto, već 1945. započelo s osnivanjem seljačkih
radnih zadruga (SRZ) po uzoru na kolhoze u Sovjetskom savezu,179ali
bez upotrebe sile prema seljacima. Između 1945. i 1948. polako je
rastao broj SRZ od 14 u 1945. na 638 u 1947. godini. Ali nakon izbi
janja konflikta sa Staljinom 1948. ijedne direktive CK KPJ koncem
siječnja 1949. o ubrzanju kolektivizacije poljodjelstva180 brzo se po
peo broj SRZ 1948. na 2.217, a 1949. na 6.238. Vrhunac je dostignut
1950. sa 6.913 SRZ, u Bosni i Hercegovini već koncem 1949. sa
1.518. Nakon toga je započelo i brzo smanjivanje, tako daje ukupni
broj 1964. pao na ukupno 16 SRZ.181 Time se krug zatvorio.
Seljake je veoma ogorčila prisilna kolektivizacija zajedno s poja
čanim prisilnim otkupom. Ogorčenje je svoj vrhunac dosegnulo
1950. u takozvanom seljačkom ustanku (Cazinska buna). U buni su
zajedno sudjelovali srpski i muslimanski seljaci iz tradicionalno
ustaničkog pograničnog područja između Hrvatske i zapadne Bosne,
u kotarima Cazin i Velika Kladuša na bosanskoj strani i Slunj na
hrvatskoj. Organizatori i vođe na srpskoj strani bili su Mile Devrnja
i Milan Božić - obojica seljaci i partizanski borci od prvoga dana u
Drugom svjetskom ratu. Na muslimanskoj strani kao vođa je nastu
pio Ale Čović, nekadašnji pripadnik muslimanske milicije pod zapo
vjedništvom Huske Miljkovića (1905-1944),182 koji je sa svojim mili
cionarima u Drugom svjetskom ratu nekoliko puta mijenjao stranu
prije nego što je početkom 1944. prešao partizanima.
177 Tekst rezolucije kod Dedijera, 1980a, I, br. 73, str. 299-306. Usp. Djilas, 1983, str.
22-237.
178 O zadrugama u Prvoj Jugoslaviji u pregledu Calic, 1993.
179 O tome i susljednom Borislav Radovanović: Die Entwicklung des landwirtschaftlichen
Genossenschaftsvvesens. U: Sozialer Wandel in Jugoslawien (1974), str. 81-106.
180 Popov, 1986, str. 367.
181 Jugoslavija 1945-1964. Statistički pregled. Beograd, 1965, str. 111, tablica 6-21. Po
daci za BiH kod Kamberovića, 1998, str. 371, tablica 4 ili Kamberović, 2000, str. 93.
Usp. Prosvjeta. Sarajevo 1 (1950), br. 1-2, str. 2.
182 Kratka biografija u: Tko j e tko u NDH (1997), str. 277-278. (Z. Dizdar).
133
Ustanici su se bunili "protiv otkupa, otimačine, prisilnog rada,

brutalnog ponašanja pojedinih predstavnika vlasti i drugih nepravdi,
protiv kojih su se borili u ratu", kako su se neki od ustanika 40 godi
na kasnije sjećali.183 Ustanak je izbio 6. svibnja 1950, to jest na Đur-
đevdan (23. travnja prema julijanskom kalendaru) koji je imao sim
bolično značenje u hajdučkoj tradiciiji.184 Policija i vojska je herme-
tički zatvorila ustaničko područje i ustanak ugušila 4. lipnja. Prema
snimci stanja tajne službe, u ustanku je sudjelovalo 576 seljaka iz
kotara Cazin, 138 iz kotara Velika Kladuša i oko 60 iz hrvatskog ko
tara Slunj. Među 576 ustanika iz kotara Cazin nalazio se 41 član i 6
kandidata KPJ, 37 članova narodnih odbora, 41 član organizacije Na
rodne fronte, 12 rezervnih oficira i preko 20 suradnika tajne službe
(UDB-e). Prema nacionalnoj pripadnosti bilo je 674 Muslimana, 12
Srba i 3 Hrvata. Od ukupno 714 uhićenih na bosanskoj strani njih
288 je izvedeno pred vojni sud, 17 ih je bilo osuđeno na smrtnu
kaznu, ostali ili na dugogodišnji prisilni rad u kažnjeničkim logorima
ili su ih osudili građanski sudovi na kraće kazne između tri mjeseca
i dvije godine, također s prisilnim radom. Na hrvatskoj strani u ko
taru Slunj bilo je 26 izvedeno pred vojni sud, od toga su trojica "bila
predviđena za smrtnu kaznu", a još 26 njih je na drugi način kažnje
no.185 Osim toga, iz ustaničkog područja prisilno je iseljeno oko 100
obitelji s oko 600 osoba.186
Inozemne sovjetske i zapadne obavijesne službe su, doduše, s ve
likim zanimanjem pratile ustanak, ali se nije mogao potvrditi izravan
utjecaj izvana.187 Iscrpna analiza Vere Kržišnik-Bukić (Cazinska buna
1950. Sarajevo, 1991, pretisak Ljubljana, 1993) govori za to da se
radilo o spontanom ustanku po uzoru seljačkih ustanaka iz feudalnog
vremena, što za komunistički svjetonazor nije bilo zamislivo - se
ljački ustanak u socijalizmu?! Režim je čitavu stvar tabuizirao i u
tadašnjim jugoslavenskim medijima nije se mogla naći nijedna riječ
o tome. Tek u službenom povijesnom pregledu KPJ odnosno SKJ iz
1985. spominje se "masivna pobuna muslimanskih i djelomice srp
skih i hrvatskih seljaka [...] na vrhuncu borbe protiv Informiroa u
maju 1950." i pripisuje se utjecaju "hodža i svećenika".188
183 Kržišnik-Bukić, 1993, str. 212.

184 O fenomenu hajduka u južnoslavenskim prostorima Ivo Žanić: Prevarena povijest.
Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1990-1995.
Zagreb: Durieux, 1998.
185 Kržišnik-Bukić, 1993, str. 204-205, usp. 361-371.
186 Kržišnik-Bukić, 1983, str. 403-410.
187 O tome Bekić, 1988, str. 128-130, 176-179.
188 Istorija SKJ. 1985, str. 370.
134
Politički sustov Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment
Godine 1952. bili su obustavljeni prisilni otkup i projekt prisilne

kolektivizacije, koji su se pokazali kao gospodarski, socijalni i tehni
čki promašaj (veliki nedostatak poljoprivrednih strojeva189), pogoršan
velikom sušom 1950. i 1952. godine. Bilanca? 112.858 seljaka bilo
je isključeno iz Partije a zemlja je stajala pred katastrofom gladi.190
Istodobno su se jasno pokazali prvi rezultati ubrzanoga prijelaza s
agrarnog na industrijsko društvo. Postotak poljoprivrednog stanov
ništva pao je sa 75% godine 1939. na 68,3% 1948, na 60,9% 1953,
i na 50% 1960. Tendencija se nastavila. Međutim, poljoprivreda i se
ljaci ostali su, ne samo iz ideoloških razloga, više ili manje pastorče
u komunističkoj Jugoslaviji.191
U međuvremenu je došlo do potpunog raskida između Tita i Sta
ljina. Jugoslavenski se komunizam sredinom 1949. dao na traženje
vlastitoga puta u socijalizam, što je imalo epohalne posljedice ne sa
mo za jugoslavensku vanjsku i unutarnju politiku nego i za svjetski
komunizam.
2.7. Raskid sa Staljinom i jugoslavenski socijalizam

Kao što je već gore spomenuto, još su za vrijeme Drugog svjet
skog rata počela neslaganja između Tita i Staljina. Ona su se nakon
rata nastavila i intenzivirala. Da se pritom nije radilo o ideološkim
svađama nego o borbi za vlast, koja je bila dobro prikrivena ideo
loškim floskulama, otkrio je Tito u svom govoru o tršćanskoj krizi 26.
svibnja 1945. u Ljubljani, kad je rekao da Jugoslavija nije nikakav
"novac za potkusurivanje" među velikim silama, pri čemu nije mislio
samo na Amerikance nego i na Ruse, i time u zametku anticipirao
svoju kasniju nesvrstanost.192 Daljnju materiju za konflikt pružalo je
planirano ujedinjenje Albanije s Jugoslavijom, planovi federalizacije
između Bugarske i Jugoslavije, jugoslavensko pomaganje komunista
u grčkom građanskom ratu, planovi (kon-)federalizacije između isto-
čno-srednjoeuropskih i balkanskih zemalja i, prije svega, prikriveno
189 Osobito u BiH, Kamberović, 1998, str. 372.

190 Pirjevec, 1995, str. 204.
19' O tome v. George Macesich: Major Trends in the Postvvar Economy o f Yugoslavia
Revised. U: Vucinich, 1982, str. 131-167; Bilandžić, 1999, str. 461-467. Usp.
Spehnjak, 1998, str. 333. prim. 59. O jugoslavenskoj poljoprivrednoj politici nakon
faze kolektivizacije iz sociološke perspektive Allcock, 2000, str. 131-144.
192 Tekstualna reprodukcija govora kod Dedijera, 1980a, 1, br. 14, str. 73-77. i Tito: Sa
brana djela, sv. 28 (1. maj - 6. jul 1945). Beograd, 1988, str. 76-79. Usp. Pirjevec,
1995, str. 175.
135
podrivanje Jugoslavije preko sovjetskih tajnih službi, vojnih savjet

nika i drugih eksperata, što je još više bilo olakšano smještajem
Informbiroa u Beogradu koji je koncem rujna 1947. osnovan u
Szklarskoj Porobi (Poljska).195 Početkom 1948. konflikt je zapao u vruću
fazu. 18. ožujka vraćeni su sovjetski vojni savjetnici, a 19. civilni
stručnjaci. Sada se sovjetska pismena polemika proširila prilozima
drugih komunističkih partija istočnog bloka a polemični se ton
pooštrio.194 Sve je to teklo dobro sakriveno kako od javnosti tako i od
zapadne diplomacije195 - dok Radio Prag nije 28. lipnja 1948. objavio
"rezoluciju Informativnog ureda Komunističkih partija o prilikama u
Komunističkoj partiji Jugoslavije".196Rezolucija je odjeknula svijetom
kao savršena senzacija; to je za jugoslavenske komuniste, koji nisu
sudjelovali u vijećanju Informacijskog ureda u Bukureštu, bio šok
bez premca. Rezolucijom je KPJ isključena iz zajednica komunisti
čkih partija, osuđena je politika jugoslavenske četvorice na vrhu,
Tita, Kardelja, Đilasa i Rankovića, istodobno u zaštitu uzeti Andrija
Hebrang i Sreten Žujović kao prijateljski raspoloženi prema Sovjet
skom Savezu. Time je Staljin htio zabiti klin u redove jugoslavenskih
komunista kako bi mogao Tita i njegove najuže suradnike maknuti s
položaja a Jugoslaviju dobiti pod svoju punu kontrolu.
Tito je vrlo dobro znao da se prije svega radi o njegovoj glavi i nije
se dao namamiti u Bukurešt. Umjesto toga započeo je s organizira
njem otpora. Andriju Hebranga - koji je već za vrijeme rata povre
meno iskazivao drukčija stajališta od mišljenja četvorice na vrhu,
Tita-Kardelja-Đilasa-Rankovića - i Sretena Žujovića, eksponiranog
prijatelja sovjetskog veleposlanika u Beogradu, Tito je već početkom
svibnja 1948, za vrijeme pred javnošću sakrivene polemike s Moskvom,
dao samovlasno zatvoriti.197
Nakon što je na ovaj način zastrašio kolebljivce, Tito se pobrinuo
da CK KPJ jednoglasnom odlukom otkaže sudjelovanje na skupu In
formbiroa koji je bio sazvan za konac lipnja 1948. u Bukureštu.
193 O tome Djilas, 1983, str. 151-193. kao jedan od najaktivnijih zastupnika jugoslaven
ske pozicije u jugoslavensko-sovjetskom konfliktu.
’94 O tome Dedijer, 1980a, I, str. 196-298.
195 Pirjevec, 1981.
196 Reprodukcija teksta kod Dedijera, 1980a, 1. Br. 73, str. 299-306.
197 Tom se metodom Tito služio i inače, da bi osigurao svoju vlast. O tome Djilas, 1983,
str. 220, 272, 392, 404, 404, 411. Žujović je kasnije iskazao kajanje i tako spasio
glavu. Suprotno tome, Hebrang je ostao čvrst. On je bio optužen ne samo za špiju
nažu za Sovjetski Savez nego i za ustaški režim za vrijeme rata i, sudeći po svemu,
nakon 1949. u zatvoru ubijen od policije. Službena verzija njegove smrti, koja je izda-
ta 1952, glasila je - samoubojstvo!? O tome Kisić-Kolanović, 1996, str. 204-220.
136
Da bi članove Partije u ovom opasnom konfliktu privukao na svoju

stranu, sazvao je jugoslavenski četveročlani vrh V. kongres Partije
koji je održan između 21. i 28. srpnja 1948. u Beogradu. Kongres je
protekao u uobičajenom oduševljenju i iznuđenoj jednodušnosti
2.344 delegata (u to vrijeme KPJ je brojala 468.174 člana i 51.612
kandidata). Glavni referenti Tito, Đilas, Ranković, Kardelj i Kidrič
odlučno su se branili protiv optužbi Informbiroa kojima je upravljao
Staljin, ali nisu prelazili u ideološke protuudare. Titu i Staljinu se za
jedno klicalo, bio je zaključen novi partijski program (drugi od 1920)
a partijsko vodstvo potvrđeno i kompletirano.198
Pojačala se sovjetizacija države - ubrzanom kolektivizacijom selja
ka privatnika, pooštrenom kontrolom kulturnog područja, sužava
njem prostora za djelovanje vjerskih zajednica kao i njihovo pojačano
kontroliranje preko tajne službe.199
Ovim se koracima htjelo omogućiti vraćanje u socijalistički lager - koji
je na ovom kongresu bio označen kao mirovni lager nasuprot imperija
lističkom kapitalizmu.
Pristaše IB ponašale su se na kongresu šutljivo. Međutim, u drugim su
se prigodama bunili i uskoro se uvidjelo da njihov broj nije bio neznatan.
Prema službenim procjenama njihov je broj između 1948. i 1951.
godine iznosio 55.663, stoje odgovaralo jednoj petini (19,52%) par
tijskog članstva 1948. godine.200 40% njih bili su veterani narodno-
oslobodilačkog rata. Gledom na nacionalnu pripadnost bili su to prije
svega Crnogorci i Srbi (oko 66%) - među njima bili su na prvom mje
stu zastupljeni oficiri i drugi pripadnici Jugoslavenske armije i tajne
službe. Pripadnici drugih jugoslavenskih naroda (Hrvati, Slovenci) i
nacionalnih grupa (Albanci, Mađari, Bosanski Muslimani) slijedili su
ove prve u manjoj mjeri. Prema policijskim podacima iz godine 1963.
bilo je 30.113 pristaša IB uhićeno i kažnjeno, i to: iz Srbije 15.421,
iz Hrvatske 4.657, iz Crne Gore 3.739, iz Bosne i Hercegovine 1.567,
iz Makedonije 1.567 i iz Slovenije 786.201 U Bosni i Hercegovini došlo je
do čišćenja pristaša IB prije svega u redovima aparata tajne službe.202
198 O tome: V. Kongres Komunističke Partije Jugoslavije. Ljubljana, 1948; Dedijer,

1980a, I, br. 93-109, str. 368-542. Usp. Istorija SKJ, 1985, str. 362-365.
199 Bekić, 1988, str. 27-29.
200 O kompleksu ovih pitanja prije svega Banac, 1990, str. 145-209.
201 O tome Kisić-Kolanović, 1993, str. 2. Na temelju drugih izvora operira Bilandžić,
1999, str. 308-309 s nešto većim i prema pojedinim republikama odstupajućim
brojčanim podacima, koji se, doduše, odnose i na vrijeme nakon 1963.
202 Banac, 1990, str. 155. O tome detaljnije Istorija Saveza komunista Bosne i Hercego
vine II, 1990, str. 53-60.
137
Prema pristašama IB Tito i suborci koji su mu ostali vjerni nisu

pokazivali bilo kakvu blagost. Najviše IB-ovaca poslano je na preod
goj u masovni logor koji je specijalno za njih bio otvoren 1949.
godine na Golom otoku i Svetom Grguru na sjevernom Jadranu,
preko puta Senja. U najintenzivnijoj fazi ovoga jugoslavenskog arhi
pelaga GULAGA dopremljeno je između srpnja 1949. i veljače 1951.
oko 8.250 pristaša IB203. Kasnije su onamo slali i druge buntovnike i
osumnjičene. Za Titova života ostao je Goli otok tabu, tako da su
prva opisivanja okrutnog života kažnjenika mogla biti objavljena tek
80-ih godina. U međuvremenu je Goli otok postao literarnim toposom.
Sve se više nekadašnjih kažnjenika javlja za riječ.204
Jednom dijelu pristaša IB uspjelo je pobjeći u inozemstvo, gdje su
ih sovjetske službe upotrijebile kao propagatore ili diverzante u
borbi sovjetskog vodstva protiv titoizma. Suzbijanje pristaša IB pro
duljilo se do u 70-e godine.205
Da bi slomili Tita, nisu Staljin i njegov tabor vodili samo ideološku
polemiku, nego su imali na umu i gospodarsku izolaciju i vojno okru
ženje Jugoslavije (tzv. Plan Vyšinskif116). Množili su se incidenti na gra
nicama sa socijalističkim zemljama kao i borbe s ubačenim diverzan
tima.207 Da bi izmaklo ekstremnoj prijetnji, počelo je jugoslavensko vod
stvo od jeseni 1948. oprezno ispitivati može li se blokada Informbiroa
probiti dopremanjem tehnike i vojne opreme sa Zapada. A Zapad nije
dopustio da Tito padne, nego se pokazao spremnim održati ga na povr
šini (to keep Tito afloat),m da bi time zabio klin u istočni blok što je za
padnu strategiju u hladnom ratu obogatilo za jedan novi element (wed-
ge strategy).m Politika keeping Tito afloat je svjetskopolitički položaj
Jugoslavije iz temelja izmijenila. Do tada se jugoslavensko vodstvo bori
lo samo za autokefalnu poziciju210 unutar socijalističkog tabora. A sada
gaje Staljinovo neumoljivo držanje na jednoj strani i zapadna spremnost
na pomoć s druge strane dovelo dotle da ne samo defenzivno reagira na
Staljinove polemične napade i prijetnje, nego da poduzme inicijativu i
ide novim putem kako u vanjskoj tako i u unutarnjoj politici.
203 Banac, 1990, str. 233. Prema Istoriji SKJ 1985, str. 371, iznosio je ukupan broj na
Goli otok dopremljenih pristaša IB 16.312.
204 O tome od brojnih priloga Banac, 1990, str. 229-230; Marković, 1987. Specijalno o
sudbini kažnjenika iz Crne Gore Stojanović, 1992-1994.
205 Banac, 1990, str. 210-228.
206 Vidi Bekić, 1988, str. 31.
207 Vidi brojčane podatke kod Inđića, 1989, str. 32-33: Banac, 1990, str. 215-216.
208 Pirjavec, 1981, str. 173. Usp. komentar o ovoj formulaciji Bekić, 1988, str. 62, 107.
209 O tome prije svega Bekić, 1988. i Lees, 1997.
2,0 O Titovoj autokefaliji Bekić, 1988, str. 41, 43, 48.
138
Proces promjene mišljenja započeo je sredinom 1949. i doveo je

do jugoslavenske šizme - po moskovskom načinu čitanja do hereze -
unutar komunizma.
Promjenu u vanjskoj politici objavio je Edvard Kardelj u svom go
voru pred Generalnom skupštinom UN 24. rujna 1949. sljedećim za
htjevima: (a) miroljubiva koegzistencija između država s različitim
političkim sustavima, (b) gospodarska i politička suradnja između
velikih i malih država kao i jednakovrijednost njihove suverenosti,
(c) miroljubiva politika Sovjetskog Saveza kao i drugih istočno-
blokovskih država prema Jugoslaviji.211
Novu je politiku nagradila OUN izborom Jugoslavije - protiv že
stokih prosvjeda Sovjetskog Saveza - za nestalnog člana u Vijeću si
gurnosti 20. listopada 1949.212 Povećani ekonomski i vojni pritisak
država Istočnog bloka sljedećih godina bio je suzbijen odlučnošću
jugoslavenske strane kao i ekonomskom i vojnom pomoći Zapada. Od
1945. do sredine 1962. dobila je Jugoslavija samo od USA 2.304 mi
lijuna dolara, od toga 719 milijuna dolara vojne pomoći (do 1958,
kada je vojna pomoć na jugoslavensku inicijativu obustavljena) i 964
milijuna dolara ekonomske pomoći. K tomu su pridošle ratne repara
cije iz SR Njemačke,213 krediti iz Velike Britanije, Francuske, Nizo
zemske, Egipta, Belgije, Austrije, Norveške i Švicarske također u mi
lijunskim iznosima.214 Nakon Staljinove smrti 5. ožujka 1953. nije,
doduše, prestala bojazan od Sovjetskog Saveza, ali se u međuvreme
nu proširio prostor za jugoslavensku vanjsku politiku. Nakon rješenja
pitanja Trsta u listopadu 1954, koje je svoju najakutniju fazu doseg
nulo u jesen 1953, i sklapanja državnog sporazuma s Austrijom u
svibnju 1955, u kojemu je reguliran i status slovenske i hrvatske na
cionalne manjine u Austriji, normalizirali su se odnosi između Ju
goslavije i dviju zapadnih susjednih država.215 Došlo je i do ponovnog
zbližavanja i poboljšanja odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Sa
veza (Beogradska deklaracija od 2. lipnja 1955. i Moskovska deklara
cija od 20. lipnja 1956.216), ali bez povratka Jugoslavije u Istočni blok.
211 Bekić, 1988, str. 83-84. Tekst Kardeljeva govora dostupan kod Dedijera, 1980a, II,
br. 185. str. 341-344.
212 Petranović i Zečević, 1988, str. 959-960.
2.3 O diplomatskom nadmudrivanju 1954. godine i konvertiranju njemačkih kredita u vi
sini od 100 milijuna DM u ratne reparacije Vukmanović Tempo 1971, II, str. 204-207.
2.4 Brojčani podaci kod Tomasevich, 1982, str. 112-113. Usp. Sundhaussen, 1982, str.
172-173.
215 O krizi oko Trsta Bekić, 1988, str. 535-564. O sporazumu oko Trsta i statusu sloven
ske i hrvatske manjine u Austriji Petranović i Zečević, 1988, str. 1014-1016.
216 Tekst dostupan kod Petranovića i Zečevića, 1988, str. 1042-1044. i 1046-1047.
139
Jugoslavenski su komunisti još manje bili spremni uklopiti se u

Zapadni blok. Oni su ideološki ostali daleko od zapadnog svijeta. U
izravnoj konfrontaciji između dvaju blokova oni su se uvijek trudili
zadržati (u vojnom, ali ne i u ideološkom pogledu) neutralnu poziciju
koja je nakon izbijanja korejskog rata 1950. po prvi put jasno došla
do izražaja.317 Istodobno su teorijski i praktično radili na nesvrstanoj
politici koja je našla veliki odjek među zemljama Trećega svijeta. U
konačnici je jugoslavenska vanjska politika nakon raskida sa Staljinom
bila vrlo uspješna. Tito je prije svega zbog svoje vanjske politike priznat
kao državnik a Jugoslavija je uživala simpatije s različitih strana.218
Kako se raskid sa Staljinom i vanjsko otvaranje Jugoslavije koje je
nakon toga slijedilo, odrazilo na jugoslavensku unutarnju politiku,
odnosno na jugoslavenski politički sustav, kompleks je pitanja koje
mu povijesno istraživanje nakon okrutnog sloma jugoslavenske drža
ve mora drukčije pristupiti nego što je do sada činio - kad su mnogi
krugovi jugoslavenski razvitak pratili s velikim simpatijama i nada-
njima. Naime, mnogo toga što se do sada detaljno elaboriralo, posta
lo je u međuvremenu najvećim dijelom nevažno. Ovamo prije svega
pripadaju normativni aspekti jugoslavenskog političkog sustava, čija
su se praktična primjena kao i daljnji razvitak znatiželjno pratili.2|g
Nakon sloma države ovome aspektu pripada samo drugorazredno
značenje i stoga se ovdje ocrtava samo kao potrebni okvir. Suprotno
tome, glavna se pozornost poklanja procesima i kriznim pojavama na
koje je režim svaki put reagirao represivnim mjerama i novim ekspe
rimentima, ali nije mogao ukloniti simptome. Naprotiv! Simptomi su
se množili i Jugoslavija je klizila iz jedne krize u drugu - do sloma.
Je li slom došao samo kao posljedica pogrešne primjene inače prihvat
ljivog i izvodivog političkog modela ili je jugoslavenski model kao
takav bio pogrešno koncipiran i prema tome neizvodiv na demokrat
ski način?
Na ideju ideološkog razgraničenja sa Sovjetskim Savezom došao
je, prema vlastitom svjedočenju. Milovan Đilas. Njegovim je razmi
šljanjima povlađivao Edvard Kardelj, ali se Tito, koji nije bio teo
retičar, u početku toga bojao i na to je pristao tek pred odlazak
jugoslavenske delegacije na zasjedanje OUN u jesen 1949.220 U
polemici sa Sovjetskim Savezom počelo se sada sve češće govoriti o
sovjetskom državnom kapitalizmu, odnosno državnom monopolizmu
2.7 Bekić, 1988, str. 164-165.

2.8 O tome prije svega Tito, sv. III, 1984.
2.9 Tako npr. Hopken 1984. ili Beckmann-Petey, 1990.
220 Djilas, 1983, str. 294.
140
i birokratizmu na jednoj strani, i o potrebi odumiranja države i na

stanku novoga modela društva u kojemu u prvom planu treba stajati
društvo a ne više država. Jugoslavija se već u ovom trenutku -
prema jugoslavenskom službenom izlaganju - dala na put od etatiz
ma k samoupravljačkom društvu.221 Teorijsko obrazloženje za vlasti
ti put našlo se kod Lenjina (Država i revolucija), Marxa (Građanski
rat u Francuskoj) i Engelsa (Anti-Diihring), a povijesne uzore u
Pariškoj komuni iz 1871. i Oktobarskoj revoluciji iz 1917.222 Nešto
kasnije posegnulo se za vlastitom tradicijom narodnooslobodilačkih
odbora iz vremena partizanskog rata.223 Radilo se o sustavu sovjeta
sa zahtjevom principijelnog i potpunog novog organiziranja društva,
to znači stavljanja u pitanje etabliranih organizacija kao što su par
tija i sindikati.224
Jugoslavenski eksperiment samoupravljanja, koji nikada nije bio
dovršen, počeo je Uputstvom o osnivanju i radu radničkih saveta dr
žavnih privrednih preduzeća od 23. prosinca 1949.225 Radnički su
savjeti sa samo savjetodavnom ulogom najprije bili predviđeni ad
experimentum u 215 poduzeća. Do sredine 1950. radnički su savjeti
uvedeni u oko 800 pogona. U svom govoru pred Saveznom skup
štinom FNRJ 26. lipnja 1950. Tito je predstavio Osnovni zakon o
upravljanju u državnim i drugim velikim ekonomskim pogonima
putem radnih kolektiva - koji je sljedećega dana bio izglasan - kao
"postupni prijelaz državnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima,
tvornicama, rudnicima, željeznicama u viši stupanj socijalističkog
vlasništva. Državno vlasništvo je, naime, najniži stupanj društvenog
vlasništva, a nikako najviši, kako misli vodstvo SSSR-a".226 Karakter
jugoslavenskog društvenog vlasništva označio je disident Milovan
Đilas retrospektivno ovako: "Ovo je samo jedna fikcija. Postoji, nai
me, samo jedno kolektivno hijerarhijski postavljeno vlasništvo koje
omogućava pronevjeru, zloporabu i privilegije. Međutim, ovaj je
aspekt nuzgredan. Glavna stvar je: fiktivno, socijalističko vlasništvo
hrani i učvršćuje monopol vlasti".227
221 O tome u pregledu Pedro Ramet: Self-Management, Titoism and Apotheosis ofPraxis.
U: Vucinich, 1982, str. 169-217.
222 Eric R. Terzuolo: Soviet-Yugoslav Conflict and the Origins od YugosIavia's Self-Ma-
nagem ent System. U: Vucinich, 1982, str. 195-218.
223 Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977], str. 13 (E. Kardelj).
224 O tome Hopken, 1984, str. 358-360.
225 Tekst dostupan u: Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977], str. 53-55.
226 Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977], str. 57-71, ref. str. 70. Đorgović, 1989, str. 66.
O pravnim i gospodarstvenim aporijama društvenog vlasništva u samoupravljačkom
sustavu v. WDS XIX, 1970, str. 93-99.
227 Đorgović, 1989, str. 66.
141
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1»18- 1991)
Nakon uvođenja samoupravljanja u ekonomske pogone - osim pri

vatnika seljaka i obrtnika - uslijedio je preobražaj cijeloga društva u
samoupravni sustav, pri čemu je građanin u jugoslavenskom shvaća
nju društva trebao sve više mjesta ustupati neposrednom proizvo
đaču. Počelo se s reformom na razini općina. Lokalni zastupnički su
stav prilagođen je 1952. samoupravljačkom Zakonom o narodnim
odborima. Nakon jedne godine reforme su toliko odmakle da im je
trebalo usidrenje u ustavu. Ustav iz 1946. je 13. siječnja 1953. jed
nim ustavnim zakonom promijenjen i nadopunjen. Zadržan je,
doduše, dvodomni sustav, ali je organizacijska struktura bila sa
držajno promijenjena. Sada je Drugi dom u ustavu iz 1946, Vijeće
naroda, kao zastupnički organ federalnih republika integrirano u
Savezno vijeće i tako degradirano u svojoj valentnosti. Na njegovo
mjesto došlo je Vijeće proizvođača- jedan ustavopravni novum! Ova
bi novost trebala, prema Kardelju, predstavljati bitni korak u prevla
davanju "klasičnog [građanskog] zastupničkog sustava". A zapravo
je ustavni zakon iz 1953. preferirao ekonomski razvijena područja s
radništvom i drugim zaposlenim na račun nerazvijenih područja bez
industrije i radništva. Osim toga, revalvacija "klasnog elementa"
(radnika, zaposlenika) na račun "nacionalnog elementa" (naroda) sa
državala je tendenciju preobrazbe etnosa, odnosno jugoslavenske
etničke mnogostrukosti u demos zaposlenika, što je doduše odgova
ralo proklamiranoj ideologiji, ali ga se teško moglo uskladiti s ustav
nim priznanjem naroda i narodnih manjina.228
Samoupravljanje se dalje širilo i izgrađivalo i nakon deset godina
bilo je sankcionirano novim ustavom (izglasan 7. travnja 1963). Ovo
ga je puta FNRJ preimenovana u SFRJ. Prvi dom - Savezno vijeće s
integriranim Vijećem naroda definirano je kao organ samoupravlja
nja i zadržano. Drugi dom - Vijeće proizvođača - raščlanjen je u če
tiri nova vijeća: Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijal-
no-zdravstveno vijeće i Organizacijsko-političko vijeće. Sva četiri su,
razumljivo, označena kao samoupravni organi.229
Nakon ustava iz 1963. još više se pojačalo društveno-političko
eksperimentiranje. Obuhvatnu privrednu reformu iz 1965. - koja je,
doduše, donijela više prostora za djelovanje i rast na području gospo
darstva, ali pod cijenu veće nezaposlenosti, osobito u Hrvatskoj i Bo
sni i Hercegovini230 - slijedila je intenzivna faza ustavnih promjena
228 O pravnim i gospodarstvenim aporijama društvenog vlasništva u samoupravljačkom
sustavu v. WDS XIX, 1970, str. 93-99.
229 Beckmann-Petey, 1990, str. 61-65.
230 O tome Bilandžić, 31985, str. 305-319; George Macesich: Major Trends in the Post-
war Economy o f Yugoslavia Revised. U: Vucinich, 1982, str. 145-156.
142
1967, 1968. i 1971. (tzv. amandmani I-XLII), koja je završila novim

ustavom izglasanim 21. veljače 1974. Jugoslavenski ustav iz 1974.
sa svojih 10 temeljnih načela, 406 članova i krajnje bizarnim jezikom
vjerojatno je bio najkompliciranija ustavna tvorevina na svijetu.
I ovaj je ustav uskoro Zakonom o udruženom radu (ZUR) iz 1976.
te amandmanima iz 1981. i 1988. upotpunjen odnosno promijenjen.
ZUR je prisiljavao rentabilna poduzeća na ujedinjenje s nerentabil
nim i time je dokinuo "kapitalistički" prostor djelovanja koji je nastao
nakon gospodarske reforme iz 1965. godine.231
Najvažnija novina u ustavu iz 1974. bila je premještanje nadležno
sti sa Saveza na šest federalnih republika i dvije autonomne pokra
jine Kosovo i Vojvodinu, tako da se jugoslavenska federacije sve više
pretvarala u konfederaciju. Savezna je razina sada umjesto pet (kao
u ustavu iz 1963) ponovno imala dva doma: Savezno vijeće i Vijeće
republika i pokrajina. Savezno je vijeće imalo 220 članova, od kojih
je bilo delegirano po 30 iz svake republike, po 20 iz autonomnih po
krajina (čl. 291). Vijeće republika i pokrajina imalo je 88 članova. Re
publike su bile zastupljene s dvanaest, autonomne pokrajine s osam
zastupnika, od kojih je polovica morala dolaziti iz privrednih orga
nizacija (udruženi rad) (čl. 292).
Ustavom iz 1974. Titovo je nasljedstvo regulirano uvođenjem ko
lektivnog državnog poglavara - Predsjedništva od osam članova, koji
su poslani iz šest republika i dvije autonomne pokrajine (čl. 321). Po
sebnom uredbom (čl. 333) Tito je zadržao doživotnu funkciju pred
sjednika države kao i predsjedavajućeg u Predsjedništvu. Nakon Ti
tove smrti mijenjalo se predsjedanje u Predsjedništvu svake godine
po ranije ustanovljenom redu (prema čl. 327).
Republike i obje autonomne pokrajine - koje su, doduše, ostale
unutar Srbije, ali sada s povećanim vlastitim kompetencijama - ima
le su trodomni sistem: Vijeće udruženog rada, Vijeće općina i Dru-
štveno-političko vijeće. Broj članova vijeća u pojedinim republikama
i autonomnim pokrajinama bio je različit.232 Okruži i kotarevi bili su
dokinuti (1966), a općine izravno podložene republikama i autonom
nim pokrajinama. Općinske su skupštine imale istu tročlanu struk
turu vijeća kao i republike.
Jugoslavenska je federacija bila teritorijalno podijeljena na 6 re
publika, 2 autonomne pokrajine, oko 25 općinskih saveza (uključivo
231 Bilandžic, 1986, str. 36-38; Zečević, 1994, str. 168-169; Beckmann-Petey, 1990, str.
327-328, 330.
232 Beckmann-Petey, 1990. str. 117. 131-132.
143
s gradovima), 531 općinu i 13.887 mjesnih zajednica. Ovu je teritori

jalnu raščlambu politički i gospodarski nosilo 6.008 samoupravnih
interesnih zajednica (S1Z) (pod čime se podrazumijevaju organizacije
za obrazovanje, znanost, kulturu, zdravstvo i slično) i oko 40.000 samo
upravnih organizacija gospodarskog područja (pogoni i poduzeća svih
vrsta).233 Način njihova organiziranja bio je ustavnopravno reguliran
prema principima samoupravljanja odnosno samoupravljačkih vijeća.
Politički odlučujuća uloga u ovom kompleksnom sklopu ipak je pri
padala društveno-političkim (nazvane također i organizacijsko-poli-
tičke) organizacijama. Kao takve, u ustavu su bile usidrene sljedeće
organizacije.234
- Savez komunista (SK) 2.052.212 članova 1987.
- Socijalistički savez radnog naroda (SSRNJ) oko 17 mil. članova 1984.
(na ukupno 23 milijuna stanovnika)
- Savez sindikata Jugoslavije (SSJ) 6.192.300 članova 1987.
- Savez socijalističke omladine (SSOJ) 3.703.658 članova1985.
- Savez ratnih veterana (SUBNOR) 822.668 članova 1987.
Jasno je da su odlučujuću riječ u svim ovim organizacijama kao i

u državnim organima imali komunisti, odnosno partijski vrh, jednako
kao i u poratnim godinama, kad su komunisti sveukupni politički život
kontrolirali i usmjeravali preko Narodne fronte. Sada su uvođenjem
samoupravnog sistema kontrola i usmjeravanje rafiniranije koncipi
rani i provođeni. To se najjasnije vidi u izbornom sustavu.
Ustav iz 1963. iznova je regulirao izborno pravo i način postav
ljanja kandidata. Bili su predviđeni izravni i neizravni izbori. Oba op
ćinska doma (Općinsko vijeće i Vijeće radnih kolektiva) birali su gra
đani i zaposlenici izravno (čl. 76), poslanike za Vijeće republika i Sa
vezno vijeće neizravno. U ovom su slučaju mogli biti predlagani sa
mo kandidati, između kojih su onda oba doma općinskih skupština
birali poslanike za Republičku, odnosno Saveznu skupštinu (čl. 167).
Što se tiče postupka nominacije, novi je ustav, kao i izborni zakon
koji je nakon njega slijedio (Zakon o izboru 1963, čl. 73), predlagao
različite mogućnosti postavljanja kandidata.235 Predloženu listu, prije
nego je ona ponuđena kao konačna lista kandidata, morala je ispitati
233 Beckmann-Petey, 1990, str. 168.

234 O tome Beckmann-Petey, 1990, str. 87-96, 309-319.
235 O tome i susljednom Hopken, 1984, str. 294-302.
144
još jedna izborna komisija koja je svoju zadaću obavljala više prema
političkim (čitaj: ideološkim) nego pravnim kriterijima. Već 1965. i
1967. bio je postupak nominacije iznova revidiran. Naime, izborna
reforma iz 1965. olakšala je postavljanje više kandidata, ali je izbor
na reforma iz 1967. ovu mogućnost ponovno ograničila. Ovo se do
godilo nakon izbora u proljeće 1967, kad je izabrano nekoliko nepo
željnih kandidata.236 Zakonska uredba iz 1967. stavila je postupak
nominacije pod pojačanu kontrolu Socijalističkog saveza radnog na
roda. Ovaj se na prokušani način iz poratnih godina brinuo za izbor
Partiji odanih ideja i kandidata. Na koncu je ukupni izborni sustav
postao golem, na nekoliko katova sagrađen sustav delegacija u koje
mu su birači samo mogli birati kandidate i pretkandidate a zastup
nike više nisu određivali birači, nego su ih centri moći prosijavali.
Jugoslavenske statistike iz 70-ih i 80-ih godina ukazuju na više ti
suća delegacija i oko jedan milijun delegata na različitim razinama
goleme delegatske piramide. Tako je samoupravni sustav završio na
paradoksalan način u svojoj negaciji: u iscrpljujućoj i nepreglednoj
birokratizaciji jer radnik nije mogao istodobno stajati za strojem i
upravljati. Ovo je umjesto njega radio šef poduzeća, glavni knjigovo
đa, šef personala, partijski sekretar ili neki drugi funkcionar. Tako je
sistem postajao sve nezgrapniji, nepregledniji, skuplji - jednom
riječju birokratskiji. Radnik se de facto osjećao sve više kao nadničar.
Ideja samoupravljanja s jedne strane i vanjsko-politički smjer Ju
goslavije s druge strane nisu samo dovodili do neprestanih promje
na ustava, nego su i Partiju uvodili u trajnu krizu identiteta koja je
neprestano proizvodila nove disidente.
U kritičnim trenucima Tito je skidao s položaja one snage koje su
pokušavale nadvladati boljševički karakter Partije i tako mogle ugro
ziti njegovu osobnu moć. Nakon čistki slijedila su masovna primanja
novih članova u Partiju kao i kozmetičke reforme koje su privremeno
stišavale unutarnje konflikte u Partiji odnosno u Savezu komunista i
odlagale bankrot države slično Šeherezadi iz Tisuću i jedne noći -
pripovijedanjem bajki o jedinstvenim uspjesima jugoslavenskog poli
tičkog sustava.
Jedva što je uklonjena opasnost prevrata u Jugoslaviji od strane
pristaša IB, već je nadošla nova kriza Partije. Inicijator nije bio nitko
drugi do Milovan Đilas, do 1948. strastveni staljinist a nakon toga
isto tako strastveni antistaljinist, i na koncu kritičar titoizma i disi
dent. U svojoj kritici staljinizma Đilas je otišao dalje od Tita. "Gdje je
236 O tome Hopken, 1984, str. 302-332; Spehnjak, 1998.
145
Staljin htio staviti točku, Tito je stavio zarez, a ondje gdje je Tito htio
staviti točku, Đilas je stavio zarez - i tako je borba imala nesagledive
posljedice".237
Đilasovi ideološki skokovi vjerojatno su imali svoj izvor više u nje
govu karakteru nego u osobnoj težnji za proširenjem vlastite moći.
Naime, nakon njegova pada mogla se đilasovština konstatirati samo kao
teorijsko odstupanje iza kojega se nisu mogle naći nikakve organizirane
skupine nego samo simpatizeri. Stoga izvor njegova disidentstva radije
treba pripisati njegovu "violentnom dinarskom karakteru", kako je po
znati Titov biograf Vladimir Dedijer (1914-1990) ocrtao Đilasov karak
ter.238 Kao takav, Đilas je teško mogao podnositi jaz između teorije i
prakse. On je nastojao oba aspekta dovesti u puni sklad - najprije kao
staljinist a potom kao antistaljinist i, konačno, kao kritičar jugoslavenske
nove klase, kako je on krstio vodeći sloj u komunističkoj Jugoslaviji. Na
VI. partijskom kongresu, koji je održan od 2. do 7. studenoga 1952. u
Zagrebu, izglasani su zaključci koji su trebali voditi otklonu od staljini-
zma. Iz ovoga je razloga Tito, na Đilasov prijedlog, doduše prihvatio
preimenovanje partije u Savez komunista, ali istodobno dodao da "orga
nizacijska struktura Partije, njezin demokratski centralizam i tako dalje"
moraju ostati nedirnuti.239Što se ticalo buduće zadaće Partije, zaključeno
je, između ostaloga, (točka 9 kongresne rezolucije) da se Partija treba
odreći svoje dosadašnje zapovjedne uloge i da se mora posvetiti ideo-
loško-odgojnim zadaćama.240 Kako će pokazati naknadni razvitak, ovi
zaključci nisu bili sasvim po Titovu ukusu, kao ni mnogih drugih člano
va Partije, osobito nakon Staljinove smrti 5. ožujka 1953, kad Uto nije
želio propustiti prigodu za sporazumijevanje s Moskvom. Diplomatski su
odnosi obnovljeni 17. lipnja 1953. Istodobno (16. i 17. lipnja) održanje
II. plenum CK u Titovoj ljetnoj rezidenciji na Brijunima. U pismenoj
instrukciji ovoga foruma ukoreni su oni koji su mislili "da se uloga komu
nista sastoji samo u držanju predavanja" i koji su vjerovali "da dokinuće
komandnih metoda u djelovanju komunista znači odricanje borbe za
vlastita shvaćanja i vlastite ciljeve". Bez obzira na to Đilas je nastavio sa
svojom kritikom. On je u nizu od 19 članaka koji su se pojavili u novi
nama Borba između 11. listopada 1953. i 7. siječnja 1954. i u raspravi
Anatomija jednoga morala u časopisu Nova misao u siječnju 1954. pod
vrgnuo sustavnoj kritici birokratske izrasline kao i životni stil partijske
nomenklature.241 Sada je Tito, koji je dugo vremena ostao prilično ne
237 Stankovic, 1981, str. 90.
238 Đorgović, 1981, str. 90.
239 O tome Haberl, 1976, str. 16.
240 O tome Stankovic, 1981, str. 94-98.
2,1 Đilasovi tekstovi u izboru kod Đorgovića, 1989, str. 261-339.
146
odlučan - između ostaloga zato što je bio zabavljen tadašnjom krizom

oko Trsta, energično reagirao. Sazvao je III. (izvanredni) plenum CK
16/17. siječnja u Beogradu i nakon dvodnevne rasprave dao "druga
Milovana Đilasa isključiti iz Centralnog komiteta, riješiti svih funkcija u
SKJ i kazniti ga zadnjom opomenom". U prvi čas Đilas se pokušao po
vući, ali mu nitko nije vjerovao. Toga se koraka kasnije sramio i svojim
se analizama i kritikama komunizma profilirao u najznačajnijeg komu
nističkog disidenta. Stoga je, doduše, morao više godina sjediti u
zatvoru, ali mu je prišteđena okrutna smrt kako ju je ranije podnio An
drija Hebrang ili kažnjenički logor na Golom otoku za pristaše IB. Pritom
je više čimbenika moglo biti u igri, između ostaloga prijateljski odnos s
Aleksandrom Rankovićem koji se nakon Đilasova pada popeo do položaja
drugog čovjeka u jugoslavenskim strukturama vlasti.
Đilasov pad i približavanje Sovjetskom Savezu usporili su daljnji
razvitak samoupravljanja a birokratskom centralizmu u Partiji i u dr
žavi dali novu snagu. Međutim, i dalje je tekao u ratu započeti pro
ces pretvorbe agrarnog u industrijsko društvo. Između 1953/54. i
1964. našlo je zaposlenje oko dva milijuna radnika, prije svega u in
dustriji, ali i u trećem sektoru budući da je u komunističkoj Jugosla
viji mnogo više pozornosti bilo posvećeno školstvu nego u Prvoj
Jugoslaviji. U to je vrijeme Jugoslavija pripadala zemljama s najvi
šom stopom rasta.242
Međutim, privremeni gospodarski uspjeh i površni socijalni pre
obražaj nisu doveli do stabilizacije, nego do zaoštravanja krize kako
unutar Partije tako i unutar sveukupnog društva. Na objema razina
ma - u Partiji i u društvu - sukobljavali su se zagovornici centrali
zma i njegovi protivnici. Ova dilema nikada nije mogla biti nadvla
dana u mnogonacionalnoj Jugoslaviji i tako je Jugoslavija upravo
zbog ove dileme morala definitivno propasti.
2. 8. Nastanak nove građanske i nacionalne oporbe

i raspad Jugoslavije
Do sredine 60-ih godina mogli su protivnici centralizma knjižiti
samo programatske uspjehe. Pozivajući se na princip samouprav
ljanja uspjelo im je problematiku kompetencija između Saveza i
pojedinih republika kao i ostvarenje prava pojedinih naroda i narod
nih manjina ne samo uvesti u žustru diskusiju, nego korak po korak
ideološki i zakonski usidriti. Rasprava o karakteru socijalističkog
242 O tome Đilandžić, 1985, str. 215-239. Usp. Istorija SKJ, 1985, str. 418.
147
jugoslavenstva na VIIL kongresu SKJ od 7. do 13. prosinca 1964. u

Beogradu završila je u tezi daje "pogrešno shvaćanje da su u našem
socijalističkom društvenom razvitku nacije preživjele i da se mora
stvoriti jedinstvena jugoslavenska nacija, što je izraz birokratskog
centralizma i unitarizma", doduše s dodatnim pozivom na "jačanje
internacionalističke svijesti naših trudbenika i jugoslavenskog soci
jalističkog patriotizma.24' Socijalistički se patriotizam, doduše, iska
zao kao slaba ideološka spona koja nije mogla spriječiti svađu između
centralista i (kon)federalista,244 kao što se ni građanin politički nije
mogao transformirati u proizvođača, odnosno radnika.
Pristaše centralizma i birokratizma zadržali su čvrsto u rukama po
lugu vlasti do sredine 60-ih godina. To treba najprije zahvaliti Alek
sandru Rankoviću koji je kao šef Uprave državne bezbednosti (UDBa) i
kao organizacijski sekretar Partije u organizatorskom pogledu pod svo
jom kontrolom praktično imao cijelu Partiju a time i cijelo društvo.
Preko državne službe sigurnosti, koja nije bila podložna nikakvoj insti
tucionalnoj kontroli nego isključivo Rankoviću osobno, šef je kontrolirao
sve po svom nahođenju. Kao latentni nositelj velikosrpskih interesa,
Ranković je kod Srba bio obljubljen, a među nesrbima, osobito Alban
cima i Hrvatima, glavnim žrtvama njegove sigurnosne službe, vrlo
omražen. Nakon Rankovićeva pada u Hrvatskoj je otkriveno 1.300.000
dosjea (na ukupno 4.320.000 stanovnika), na Kosovu 120.000, među
njima 900 političkih funkcionara (na ukupno 1.100.000 stanovnika).245
Ranković je bio neposredno odgovoran za zatvaranje i likvidaciju tisuća
stvarnih i tobožnjih protivnika režima, intelektualaca i kritičara. Ne
može se, doduše, odrediti što je Tito o tome znao a što nije, ali on je
reagirao tek kad su u njegovoj vlastitoj spavaćoj sobi bili otkriveni
aparati za prisluškivanje.246 16. lipnja 1966. formirana je istraživačka
komisija i njezin je nalaz premašivao sumnju. Rankovića osobno komisi
ja nije saslušala budući daje Tito to rezervirao za sebe.247
Glavni čin Rankovićeva smjenjivanja odigrao se na IV. plenumu
CK 1. srpnja 1966. na otoku Brijuni.248 Unatoč brojnim dokazima o
243 Navedeno prema Haberlu, 1976, str. 27. Kurziv S. M. Dž.

244 O stanju polemike 1970. v. Ćerić, [1970], osobito str. 19-46.
245 Tripalo, 1990, str. 77-79. Brojčani podatak za Hrvatsku kod Čuvala, 1990, str. 43. Za
Kosovo usp. Vuković, 1989, str. 30. O IV. plenumu CK i problemu dosjea iz perspek
tive kritike izvora Spehnjak, 1999.
246 Vukmanović Tempo, 1971,1, str. 489-494. Prema nekim glasinama, Tito je sam dao ugradi
ti prisluškivače da bi mogao snimati razgovore s inozemnim gostima. Vuković, 1989, str. 274.
247 O sastavu i radu komisije, čiji je član bio i sam Miko Tripalo, Tripalo, 1990, str. 73-81.
O Rankovićevu padu usp. Stankovic, 1981, str. 111-130.
248 O tome Petranović i Zečević, 1988, str. 1104-1109. Usp. Bilandžić, 1999, str. 494-503.
148
Politički sustov Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment
Rankovićevoj krivnji, po Titovoj odredbi on nije bio kažnjen nego sa

mo smijenjen. Ne može se sigurno ustanoviti iz kojih je političkih i
osobnih motiva Tito pokazao ovu blagost nego to ostaje u sferi na-
slučivanja. Što se tiče smjenjivanja, mogla bi odlučujuća biti sve
veća kontrola Partije preko tajne službe a ne otkriveni aparati pris
luškivanja kod Tita i drugih partijskih i državnih funkcionara. O tome
govore promjene koje su bile provedene u partijskoj strukturi nakon
Rankovićeva pada.249
Rankovićev je pad koincidirao s generacijskom smjenom u vode
ćem sloju Partije (1968. izabrano je 69% novih članova u CK SKJ
Saveza i republika i primljeno oko 100.000 novih članova u Partiju250)
i otvorio mnoge brane u Partiji kao i u ukupnom društvu.
Paralelno s temeljitim čišćenjem u službi državne sigurnosti251
radila je komisija od 40 članova, proporcionalno sastavljena iz partij
skih organizacija svih republika i autonomnih pokrajina, na pripre
manju "reorganizacije i daljega razvitka Saveza komunista Jugo
slavije".252 Postavljeni cilj je glasio: demokratizacija i federalizacija
Partije.
U pitanjima demokratizacije nije se dogodilo mnogo toga. Budući
da je Tito u nastojanjima oko dopuštanja pluralizma mišljenja čak i
oporbe unutar Partije - što su zastupali mlađi komunisti - naslućivao
buržujsku primjesu i opasnost za vodeću ulogu Partije - ključni po
jam njegova političkog mišljenja - pa je zaustavio svaki daljnji razvi
tak u tom smjeru. A federalizacija Partije nije ga u početku smetala,
vjerojatno zato što time njegova osobna pozicija moći nije bila dove
dena u pitanje, nego je prije učvršćena (u smislu: divide et impera!).
Na V. plenumu CK 4. listopada 1966. analizirani su rezultati rada
komisije za reorganizaciju Partije i uvedene nove funkcije i organi u
partijsku strukturu: funkcija predsjednika SKJ, koju je, prema očeki
vanju, zaposjeo Tito, zatim je konstituirano Predsjedništvo CK SKJ
od 35 članova i Izvršni komitet od 11 članova. Predsjedništvo i Izvršni
komitet su bili sastavljeni proporcionalno po republikama.
249 Tripalo, 1990, str. 70-72. O Rankovićevu padu u sjećanjima suvremenika Kesar i
Simić, 1990.
250 Bilandžić, 31985, str. 328, 412-414. Usp. Tripalo, 1990, str. 40.
251 Tito je odbio čišćenja u vojnoj službi sigurnosti {KOS, Kontraobavještajna služba) iako
je KOS radio po istim metodama kao i UDBa. Tripalo, 1990, str. 73. O Jugoslavenskoj
državnoj službi sigurnosti u vezi s Rankovićevim smjenjivanjem iz srpske perspek
tive Miodrag Zečević: The Brioni Plenum. U: Revievv o f International Affairs [Bel-
grad], vol. 50, N° 1084, rujan 1999, str. 25-27.
252 O tome i susljednom Haberl, 1976, str. 37-43, 51-57.
149
Po istoj shemi uslijedila je reorganizacija Saveza komunista u

pojedinim republikama. To je bilo završeno na partijskim kongresima
federalnih republika i autonomnih pokrajina, koji su bili održani kon
cem 1968. i početkom 1969. Tek nakon toga održan je IX. kongres
SKJ od 11. do 15. ožujka 1969. u Beogradu.
Vremenski redoslijed - održavanje partijskih kongresa u repu
blikama pred partijski kongres Saveza - predstavljao je novinu i od
ražavao pomicanje kompetencija sa Saveza na republike unutar Par
tije. IX. kongresu prethodile su brojne rasprave, u kojima su zastup
nici centralizma na jednoj strani i federalizma na drugoj svaki put
pokazali različita stajališta.253 Tito se ovaj put trudio oko recentrali-
zacije SKJ što mu je djelomice i uspjelo. Nova organizacija SKJ dobi
la je nakon IX. kongresa sljedeći oblik:
- Delegate za kongres SKJ, koji je trebao vijećati svake četvrte
godine (eventualno i rjeđe), birale su partijske organizacije u
općinama svaki put prema vlastitoj brojčanoj snazi (ne paritet
no po republikama i autonomnim pokrajinama!). Kongres je
birao predsjedništvo od 52 člana prema paritetnom principu, iz
svake republike sedam članova, iz autonomnih pokrajina Ko
sova i Vojvodine svaki put tri i k tomu tri zastupnika iz parti
jske organizacije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji kao "inte
gralnom dijelu" federacije (ne pojedinih republika).
- Kao novi partijski organ uvedene su konferencije koje su tre
bale vijećati godišnje između dvaju kongresa. Članstvo konfe
rencija sastojalo se iz dva dijela: jednoga stalnog dijela, koji je
bio biran za sljedeći kongres i paritetno zastupan, i jednoga ne
stalnog, koji su za svaku sjednicu birale općinske konferencije
proporcionalno članstvu.
- Centralni je komitet bio raspušten a Izvršni komitet (sekreta
rijat) pretvoren u Izvršni biro Predsjedništva (jedna vrsta Polit
biroa). Njega je biralo Predsjedništvo prema paritetnom prin
cipu; iz svake republike uvijek tri člana, iz autonomnih pokrajina
po jedan član, plus predsjednik SKJ (Tito) - ukupno 15 članova.
Federalizacija Partije došla je do izražaja prije svega u paritetnim

elementima novoga Statuta SKJ, a tendencije recentralizacije u po
sebnom statusu armije u Savezu jugoslavenskih komunista, još više
u načinu na koji je Izvršni biro bio sastavljen. Članovi Izvršnog komi
teta SKJ, na Titov prijedlog, nisu mogli istodobno obnašati čelne
253 Haberl, 1975, str. 77-102.
150
pozicije u svojim republikama. Ta je odredba kao posljedicu imala

dalekosežne promjene u partijskom kadru republika, pri čemu je nova
generacija došla na čelne pozicije u partijskom aparatu - prije svega
u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Makedoniji. Tom smjenom ge
neracija pooštrila su se neslaganja unutar Partije kojih je uvijek bilo.
A sada o unutarnjopolitičkim događanjima, koja su uvjetovala ili
pratila kako reorganizaciju Partije tako i promjene ustava na držav
noj razini 60-ih i početkom 70-ih godina. Ova se događanja mogu
podijeliti na dvije kategorije: jednoj kategoriji pripadaju pokušaji,
kojima se zahtijevala demokratizacija bez stavljanja u pitanje Jugo
slavije kao integralističke ili socijalističke države. U drugu bi kate
goriju mogli pripadati oni pokreti koji su zahtijevali snažnu nacional
nu emancipaciju i tako na neizravan ili izravan način dovodili u pi
tanje Jugoslaviju kao državu.
Na Zapadu su najsnažniji odjek našli oni kritičari režima koji su
zahtijevali demokratizaciju, dopuštanje političke oporbe i višepartij-
ski sustav po modelu zapadnih demokracija, a da pritom nisu stavlja
li na tapet problematiku (kon)federalizma protiv centralizma. Najpro
minentniji među njima bio je Mihajlo Mihajlov, izdanak ruskih emi
granata nakon Oktobarske revolucije, rođen u Pančevu kod Beo
grada.254 Kao povjesničar književnosti i docent na Filozofskom fakul
tetu u Zadru, Mihajlov je 1966. godine pokušao osnovati oporbeni
nemarksistički politički časopis pod imenom Slobodan glas. Režim je
reagirao brzo. Mihajlov je bio izveden pred sud i dvaput osuđen na
višegodišnje zatvorske kazne (1966-1970. i 1974-1977). Jugosla
venska javnost nije bila obaviještena o tom slučaju, tako da je Mi
hajlov, kao ranije Đilas, samo među zapadnim intelektualnim kru
govima mogao postići veliku popularnost.255
Više odjeka u tuzemstvu našla je, naprotiv, kritika režima na te
melju marksističke misli. Radilo se o takozvanoj Novoj ljevici koja se
formirala oko marksističkog dvomjesečnog časopisa Praxis, koji je
izlazio u Zagrebu od rujna 1964, i od 1963. svake godine organizirala
na otoku Korčuli Filozofsku ljetnu školu,256 Ta je skupina zastupala
stajalište da se nacionalno pitanje u Jugoslaviji može riješiti samo
savršenom provedbom "socijalističke revolucije"257 i "destaljinizacije"
jugoslavenskog političkog sustava. Jugoslavensko je vodstvo okrenulo
254 Kratka biografija u: Leksikon pisaca Jugoslavije 4 (1997), str. 345-347.

255 Vidi WDS XIV, 1965, str. 21-24; XV. 1966, str. 73-79, 177-188.
256 WDS XV, 1966, str. 116-126. Usp. Bilandžić, 1999, str. 453.
257 O socijalističko-integralističkom konceptu jugoslavenstva novomarksističke ljevice v.
Haberl, 1976, str. 150-154.
151
ražanj, označilo praksiste staljinistima i više puta zabranjivalo časo

pis Praxis, definitivno 1975.258
Na istim novomarksističkim ideološkim i političkim pozicijama
stajala je jugoslavenska studentska generacija 1968. godine.259 Kao
odjek na studentske nemire u proljeće 1968. u zapadnoj Europi izbile
su 2. lipnja 1968. u Beogradu masovne studentske demonstracije i
djelomice se prenijele na sveučilišta u Zagrebu, Ljubljani, Novom Sa-
du i Sarajevu. Beogradski su studenti svoj univerzitet preimenovali
u Crveni univerzitet Karl Marx, a zagrebački su svome sveučilištu
dali ime Sveučilište sedam sekretara SKOJ-a. Studenti su u demon
stracijama izvikivali parole protiv "crvene buržoazije" i protiv privi
legija svake vrste i zahtijevali uklanjanje svih "antisocijalističkih po
java i društvenih razlika", puno zaposlenje, između ostaloga povla
čenjem tržišno-gospodarskih elemenata koji su bili uvedeni 1965.
("energične mjere protiv svih pokušaja dezintegracije društvenoga
vlasništva ili njegova denaturiranja u akcionarsko vlasništvo" - tako
je glasio jedan od zahtjeva u akcijskom programu beogradskih stu
denata 8. lipnja 1968), zatim istrebljenje "jakih birokratskih snaga",
demokratizaciju Partije i svih ostalih političkih snaga, uključivo s
medijima.260 Studenti su se umirili tek nakon intervencije više ugled
nih političara i, konačno, nakon Titova nastupa 9. lipnja na televiziji
i njegovih obećanja da će se pogreške ispraviti.261 Takve političke po
jave bile su vlastiti proizvod jugoslavenskog političkog sustava i
djelovale su više stabilizacijski nego destabilizacijski na njegovo
daljnje postojanje.
Stvarni izazovi za sustav imali su drugi izvor. Oni su iznikli iz kul
turnih, povijesno-političkih i gospodarskih razlika između pojedinih
jugoslavenskih regija odnosno republika i autonomnih pokrajina koje
nije bila u stanju ukloniti dvadesetogodišnja komunistička vladavina
svojim ideološkim frazama i nivelirajućim tendencijama na jednoj
strani te izgradnjom snažnog, privilegijama opremljenog državnog
aparata na drugoj strani. Nakon dva desetljeća komunističkog niveli-
ranja i eksperimentiranja sada se pobunila u komunizmu odgojena
generacija. Ona je bila prezasićena komunističkom retorikom i u sebi
258 Stankovic, 1981, str. 185; Čuvalo, 1990, str. 133-146.

259 O tome Petranović i Zečević, 1988, str. 1122-1133; Bilandžić, 1985, str. 335-338.
Usp. WDS XX, 1971, str. 197; Stanković, 1981, str. 148-153; Tripalo, 1990, str. 87-90.
260 Politički akcijski program beogradskih studenata objavljen u beogradskom dnevniku
Politika 8. lipnja 1968.
261 O tome Bilandžić, 1999, str. 519-522. Usp. Istorija Saveza komunista Bosne i Herce
govine U, 1990, str. 187.
152
je otkrila čežnju za kulturnom, gospodarskom i političkom samostal

nošću. Podignut je zahtjev za temeljitom promjenom postojeće ju
goslavenske političke konstrukcije. Jugoslavija se više nije proma
trala kao politička vrijednost u sebi, nego samo kao više ili manje pri
kladan okvir za ostvarenje drukčije postavljenih interesa.
Početni takt su izvele granične republike, Slovenija na sjeveru i
Makedonija na jugu. Obje su republike ujesen 1966. zahtijevale do
sljedniju upotrebu slovenskog i makedonskog jezika kako od savez
nih organa vlasti u saobraćaju sa spomenutim republikama tako i od
saveznih službenika (carinici, časnici) koji su svoju službu obnašali u
Sloveniji i Makedoniji.262
Ovo je bila samo uvertira za događaje mnogo većih razmjera koji su
se odigrali između 1967. i 1971. u Republici Hrvatskoj. Oni su razotkrili
da u Drugoj Jugoslaviji nije bio riješen nijedan od važnih političkih
problema zbog kojih je propala Prva Jugoslavija i da vjerojatno ni u po
stojećoj jugoslavističkoj konstrukciji nije mogao biti riješen.
Hrvatsko je nezadovoljstvo započelo također jednim jezičnim kon
fliktom. Detonator je bila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika, objavljena 17. ožujka u Telegramu,26’ zagreba
čkom tjedniku za društvena i kulturna pitanja. Deklaraciju je potpi
salo 140 intelektualaca, među njima 70 do 80 komunista, iz 18 hr
vatskih kulturnih i znanstvenih ustanova - praktično svi, koji su
imali rang i ime u ondašnjem kulturnom životu Hrvata, uključivo s
Miroslavom Krležom, najznačajnijim hrvatskim piscem, voditeljem
Jugoslavenskog Leksikografskog zavoda u Zagrebu i članom CK Sa
veza komunista Hrvatske.
Deklaracija264je stavila u pitanje Novosadski dogovor265 o daljnjem
ujednačavanju srpskog i hrvatskog jezika (srbokroatizam), koji je 10.
prosinca 1954. u Novom Sadu potpisalo 18 srpskih i 7 hrvatskih je
zikoslovaca i pisaca. Dogovor je tek kasnije, 1971, i službeno otka
zan.266 Potpisnici Deklaracije su se potužili daje hrvatska jezična va
rijanta srbokroatizma nakon dogovora u Novom Sadu sve više izlo
žena pritisku u svrhu stvaranja jednog jedinstvenog "državnog jezika",
iako je ravnopravnost obiju varijanti zajamčena ustavom. Više se ne mo
že trpjeti nadmoć srpskoga nad hrvatskim u medijima, u saveznom
262 O tome WDS XVI, 1967. str. 12-15.

263 Reprodukcija teksta u njemačkom prijevodu u: WDS XVI, 1967, str. 41-43.
2M Tekst dostupan u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 2-4.
265 Tekst kod Petranovića i Zečevića, 1987, II, str. 734-736.
266 Grubišić, 1985, str. 275-280; Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 633-637.
153
zakonodavstvu i upravljanju, u diplomaciji i prije svega u jezičnoj

praksi jugoslavenske armije, gdje se upotrebljavao isključivo srpski
jezik. Iz svih ovih razloga potrebna je preinaka čl. 131 (ustav iz 1963)
s naglaskom na ravnopravnosti odnosno osamostaljenju hrvatskoga
od srpskoga. Član 131. trebao bi u novoj verziji glasiti: "Autentični
tekst saveznih zakona i svih drugih općih akata saveznih organa
objavljivat će se na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srp
skom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom. Savezni su organi ob
vezani da se u službenom saobraćanju drže principa jednakoprav-
nosti svih jezika naroda Jugoslavije."
Time je označen početak konačnog otklona Hrvata od srbokroati-
zma koji je započeo Bečkim književnim dogovorom 1850.267
Društvo srpskih pisaca reagiralo je dva dana nakon objavljivanja
Deklaracije ''Predlogom za razmišljanje", koji je potpisalo 48 srpskih
intelektualaca.268 Srpska je strana podsjetila hrvatsku da dosljedno
provođenje hrvatskoga zahtjeva traži ravnopravnu primjenu dvaju
jezika i dvaju alfabeta u Hrvatskoj, i to zbog značajne prisutnost srp
skog pučanstva u ovoj federalnoj republici.
Hrvatsko-dalmatinski starokomunist i unitaristički jugoslavist Miloš
Žanko (1915-1993)269 namirisao je u Deklaraciji opasnost za "bratstvo i
jedinstvo jugoslavenskih naroda", pa se dao na tiskovnu kampanju i
ovaj dokument nazvao tekstom hrvatskog nacionalizma i šovinizma.270
Komunističko je vodstvo osudilo oba dokumenta - hrvatsku Deklaraciju
i srpski Predlog kao "nacionalistička skretanja". Najveći broj potpisnika
Deklaracije izgubio je svoje položaje, članovi Partije su ukoreni, dese
torica njih isključena iz Partije, a pisac Krleža se "dragovoljno" odrekao
članstva u CK Hrvatske. Ipak, nitko nije formalno izveden pred sud,
vjerojatno radi ravnoteže sa slučajem Ranković.271
Međutim, time problem nije bio riješen, nego tek aktualiziran. Jed
nu godinu kasnije, naime, osnovan je Hrvatski književni list (HKL)
kao "neovisni mjesečnik za gospodarska, kulturna i historiografska
267 O cjelokupnom kompleksu srbokroatizma Auburger 1999; iz srpske perspektive

Okuka, 1998, usp. Dimić, 1997, III, str. 372-410. (Ideologija i jezik - iskustvo
Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. godine).
268 Objavljeno u dnevnim novinama Borba od 2. travnja 1967. O "pojmovnoj magli" koja vlada
u suvremenoj njemačkoj južnoslavistici, o kroatistici i srbokroatistici Auburger, 2000.
269 O biografiji ovoga hrvatskog Ždanova Pero Zlatar: U Beogradu je umro Miloš Žanko,
najzloglasniji jugoslavenski unitarist, kojeg je slomilo hrvatsko proljeće. U: Globus
[Zagreb] br. 481 od 25. veljače 2000, str. 73-75.
270 Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 4-105.
271 Čuvalo, 1990, str. 62.
154
pitanja hrvatskog naroda". U programatskom tekstu prvoga broja,

koji se pojavio u travnju 1968, nagoviješteno je daje list namijenjen
širokoj publici odnosno kulturnom i političkom obrazovanju hrvat
skoga naroda i da će se kretati "od nacionalnoga k internacional
nom" - a ne obrnuto, kao drugi tisak.27- Između travnja 1968. i listo
pada 1969, kad je list bio obustavljen, pojavilo se 19 brojeva. U de
vetnaest mjeseci izlaženja naklada se utrostručila, odnosno narasla
od 12.000 na 35.000 primjeraka.
Iz hrvatske povgesti list se prihvatio onih tema koje su nakon
Drugog svjetskog rata bile ignorirane ili potiskivane i interpretirao ih
iz nemarksističke perspektive. List je privukao mnogo više pozorno
sti time što se okrenuo suvremenim brizantnim temama kao što je
birokratizam i centralizam (etatizam), rezolucije IX. partijskog kon
gresa SKJ (11-13. ožujka 1969), žrtve Drugog svjetskog rata, osobito
gospodarski položaj Hrvatske u Jugoslaviji i u svezi s time preras
podjela "viška vrijednosti" (zarađenih profita) između Saveza i repu
blika u jugoslavenskoj federaciji kao i intenzivni odlazak (gastar-
bajterstvo) pretežno Hrvata u europske zemlje, i to iz gospodarskih
razloga, zbog nezaposlenosti u domovini.
Isti politički smjer prihvatio je najveći dio hrvatskog tiska, prije
svega časopisi Kolo, Kritika i Dubrovnik čiji je izdavač bila najstarija
hrvatska kulturna institucija Matica hrvatska (osnovana 1842). U
proljeće 1971. počeo je izlaziti Hrvatski tjednik, čija se naklada do
konca godine, kad je cijeli pokret bio razbijen, popela na 100.000
primjeraka.273
Osim kulturne samostalnosti zahtijevao je hrvatski tisak političku
i gospodarsku decentralizaciju kao i dosljedniju primjenu tržišno-gospo-
darskih principa nakon uvođenja gospodarske reforme iz 1965.
godine.274 Kritici je osobito bila podvrgnuta postojeća financijska i
investicijska politika, jasno - iz hrvatske perspektive. Odgovornim za
povećanu nezaposlenost u Hrvatskoj nakon uvođenja privredne re
forme 1965. godine hrvatski je tisak proglasio Beograd kao politički
i financijski centar. Naime, spomenutom gospodarskom reformom iz
1965. godine bili su dosadašnji centralno organizirani investicijski
fondovi doduše dokinuti, ali administrativnim putem nagomilani
kapital nije bio vraćen gospodarskim poduzećima, nego je najvećim
dijelom (3/4) ostao deponiran u beogradskim bankama i drugim
272 O tome i susljednom Čuvalo, 1990, str. 64-72.

2” Haberl, 1976, str. 148.
27> O privredno-politićkom položaju Hrvatske unutar Jugoslavije 60-ih godina Dabčaveć
Kučar, 1997, I, str. 183-286.
155
P o litička r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991>
novčanim institutima.275 Na toj je pozadini HKL pokazao da su se

prilozi Hrvatske Savezu poslije 1965. čak i povećali. Jer prije
reforme 1964. Hrvatska je od svojih prihoda morala odvajati za Savez
58,01%, a 1968. godine postotak se povećao na 59,9%, 1969. na
60,83% i 1970. na 63%. Sve u svemu, više nego u vremenu nakon
hrvatsko-mađarske nagodbe iz 1868, kad je Hrvatska 56% svojih
prihoda morala davati Mađarskoj.276
Posebna je pozornost bila posvećena deviznoj politici. Hrvatska je,
naime, bila glavni namiritelj deviza za cijelu jugoslavensku državu
jer je 50% ukupnih jugoslavenskih deviza bilo zarađeno u Hrvatskoj.
Glavni izvori deviza bili su turizam (3/4 jugoslavenskog turizma ot
padalo je na Hrvatsku), brodogradnja i drugi industrijski izvozi (oko
30% jugoslavenskog industrijskog izvoza), a prije svega novčane
dostave gastarbajtera ("privremeno zaposlenih radnika u inozem
stvu", kako se to zvalo prema ondašnjoj jugoslavenskoj terminologi
ji).277 Ne postoje pouzdani brojčani podaci o jugoslavenskim gastar
bajterima u zapadnim zemljama. Prema procjenama statističara nji
hov bi broj početkom 70-ih godina mogao prelaziti jedan milijun.278
Zajedno s ranijim ekonomskim iseljenicima i političkim emigrantima
ukupni broj Jugoslavena koji su tada živjeli u inozemstvu mogao bi
iznositi oko 2,2 milijuna, od toga 1,5 milijun Hrvata. Istodobno je
udio Hrvata u jugoslavenskom ukupnom stanovništvu između 1961.
i 1981. pao s 23,20% na 19,70%.27<>
Velikodušnim dopuštanjem "privremenog odseljavanja" tražio je
jugoslavenski režim izlaz iz nezaposlenosti kao i rasterećenje platne
bilance deviznim transferima gastarbajtera. Godine 1968. registrira
no je 312.000 nezaposlenih a istodobno je oko 400.000 Jugoslavena
radilo kao gastarbajteri u zapadnoeuropskim zemljama,280 dok su du
govi inozemstvu 1969. iznosili 1,7 milijardi američkih dolara.281 De
vizni transferi gastarbajtera mogli su - opet prema procjenama! -
koncem 60-ih godina iznositi oko 500 milijuna američkih dolara, od
275 Bilandžić, 31985, str. 310, 313, 335. Prema hrvatskom političaru Miki Tripalu bile su
3/4 novčanog kapitala deponirane u beogradskim bankama a samo 1/4 u svim dru
gim jugoslavenskim bankama. Baletić, 1990, str. 61, v. podatke o postotcima kod
Čuvala, 1990, str. 87-89.
276 Čuvalo, 1990, str. 84.
277 O fenomenu jugoslavenskog gastarbajterstva Haberl, 1978.
278 Čuvalo, 1990, str. 98. U pojedinostima o ovom problemu Haberl, 1978, str. 50-61.
279 Holjevac, 1968, str. 350-351; Čuvalo, 1990, str. 100.
280 Bilandžić, 31985, str. 318.
281 WDS XX, 1971, str. 53-56. O jugoslavenskim inozemnim dugovima u 70-im godina
ma Haberl, 1978, str. 109-115; Bilandžić. 1999, str. 684-685, 715-726.
156
toga 300 milijuna od gastarbajtera iz Hrvatske.282 Ima li se na umu

da su transferi gastarbajterskih deviza 1967. godine iznosili 67% a
1974. već 84,2% svih transfera odnosno 1967. 1,2% i 1974. 7,1%
nacionalnog dohotka,283 tada je očito značenje ovoga stavka u jugo
slavenskom financijskom budžetu. Zna li se, osim toga, daje 81,3%
deviza bilo deponirano u beogradskim bankama a samo 9,7% u
zagrebačkim, bolje se razumije tužba zbog deviza u hrvatskom
gibanju koncem 60-ih i početkom 70-ih godina. Beogradske su banke
praktično kontrolirale cjelokupno financijsko tržište Jugoslavije
budući da su investicije i krediti s visokim kamatnim stopama išli
preko njih i oni su vukli visoke dobitke iz razlika između realnih i
službenih tečajeva dolara i drugih inozemnih valuta. Hrvati su se
osjećali financijski izrabljivanima i zahtijevali su decentralizaciju fi
nancijskog kapitala kao i drugačiju investicijsku politiku koja bi više
odgovarala njihovim gospodarskim interesima.28"1Iza tih zahtjeva stalo
je u međuvremenu pomlađeno komunističko partijsko vodstvo u Hr
vatskoj s partijskom šeficom Savkom Dabčević-Kučar (rođena 1923)
i Mikom Tripalom (1926-1995), članom Izvršnog biroa Predsjedni
štva SKJ na čelu. Taje politika dobila oduševljenu podršku hrvatskih
intelektualaca - komunista i nekomunista! - oko Matice hrvatske i
hrvatskih studenata. Matica hrvatska se brinula za mobilizaciju širo
kog pučanstva preko svojih brojnih podružnica u Republici Hrvat
skoj, Bosni i Hercegovini (među bosansko-hercegovačkim Hrvatima)
i u inozemstvu;285 studenti i nastavnici na visokim školama uspjeli su
provesti promjene na hrvatskom sveučilištu. Za rektora zagrebačkog
Sveučilišta izabran je 1968. godine bez komunističkog blagoslova
ugledni hrvatski znanstvenik, pisac i humanist Ivan Supek (rođen
1915). Reforma Sveučilišta, koja je nakon toga slijedila, predviđala
je, uz rektora i dva prorektora, jednoga iz redova studenata. U izboru
prorektora 21. prosinca 1970. bio je izabran ne službeni komuni
stički kandidat, nego Ivan Zvonimir Čičak (rođen 1947) koji nije bio
ni komunist ni član studentske organizacije. Komunisti su u njemu
vidjeli nacionalista i klerikalca, a neki predstavnici katoličke hije
rarhije, naprotiv, crvenog katolika i komunističkog špijuna.™ Partiji
282 Čuvalo, 1990, str. 102.

283 Haberl, 1978, str. 109.
284 Čuvalo, 1990, str. 89-91.
285 Koncem 1970. imala je Matica hrvatska 30 podružnica s 2.322 člana. Do konca 1971.
popeo se broj podružnica na 55 plus 16 predstavništava i 33 inicijativna odbora s
ukupno 41.000 članova. Osim toga, osnovano je 30 podružnica u inozemstvu (Euro
pa, USA i Australija) između 1968. i konca 1971. Izvještaj o stanju u SK Hrvatske
1972, str. 152, 160; Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 677-684, 1060.
286 O tome Baletić, 1990, str. 85-116. Usp. Čuvalo, 1990, str. 147.
157
je sve više izmicala kontrola nad Sveučilištem, također i sljedeće go

dine. Naime, u sljedećem izboru novoga vodstva studentske organi
zacije u Zagrebu i Hrvatskoj u travnju 1971. probili su se ponovno
ne službeni komifnistički kandidati nego nekomunisti Dražen Budiša
(rođen 1948), kao zastupnik zagrebačke studentske organizacije i
Ante Paradžik kao predsjednik studentske organizacije u Hrvatskoj.
Formirao se hrvatski nacionalni pokret,287 koji je u povijesno sjeća
nje Hrvata ušao kao Hrvatsko proljeće (aluzija na Praško proljeće 1968).
To se u lenjinističkom rječniku suvremenika zvalo Masovni pokret
(ruski: massovoe dviženie)?u Protivnici su taj pokret preimenovali u
skraćeni oblik maspok s tendencijom da tu kraticu razrješuju kao
masovni nacionalistički pokret.289
Hrvatski je pokret zapravo nosio sve spomenute oznake. Započeo
je kao probijanje reformističkog smjera koji je iniciralo pomlađeno
hrvatsko partijsko vodstvo nakon IV. plenuma CK SKJ 1. srpnja 1966.
na otoku Brijuni, i pretvorio se brzo u pokret za kulturnu i političku
emancipaciju od beogradskog centralizma, stavio u pitanje komu
nistički jednopartijski sustav i, preko svoga ekstremnog krila, posta
vio nerealistične zahtjeve kao što je uspostavljanje vlastite vojske i
članstvo u OUN (slično nekadašnjoj sovjetskoj republici Ukrajini).290
Masovni je pokret svoj vrhunac dostigao u studentskom štrajku 23.
studenoga do 3. prosinca 1971. Preko 30.000 studenata išlo je
zagrebačkim ulicama s obrazloženjem:
Zaključeno je da se nastava tako dugo obustavi dok nadležni
organi ne donesu radikalne zaključke s obzirom na devizni
sustav, koji će hrvatskoj radničkoj klasi omogućiti rješenje
svojih životnih i egzistencijalnih problema.
Oštro osuđujemo one snage koje lijevu hrvatsku inteligenciju,
osobito hrvatske studente, žele prikazati kao nacionalšovini-
ste i separatiste.291
Studenti štrajkaši dobili su, doduše, podršku radnika zagrebačke

Čistoće, ali se štrajk ipak nije prelio na radništvo. Radnici su se još
manje dali instrumentalizirati za protudemonstracije.292
287 Tako Čuvalo, 1990.
288 O tome Steindorff, 1997a, referenca str. 293, prim. 16. i 17.
289 Tako Petranović i Zečević, 1988, str. 1151.
290 WDS XXI, 1972, str. 8. O paralelogramu snaga u Hrvatskom proljeću usp.
razmišljanja suvremenoga svjedoka Lasića, 2000, str. 541-558.
291 Tekst zaključaka hrvatskih studenata u njem. prijevodu u: WDS XXI, 1972, str. 3.
292 Čuvalo, 1990, str. 176-178.
158
Istinska politička drama odigravala se u redovima CK SK Hrvat

ske. I ovaj je put bio Miloš Žanko - član CK SK i hrvatski delegat u
jugoslavenskom Vijeću naroda, dopredsjednik Savezne skupštine i
član stalnog dijela Konferencije SKJ (v. gore), popunjenog paritetno
po republikama -, taj koji je inicirao konflikt.
Budući da se Žanko sa svojim shvaćanjima nije mogao probiti
unutar CK SK Hrvatske, mimoišao je ovaj forum i obratio se kao pu
blicist javnosti. U dva niza članaka koja je objavio u beogradskim no
vinama Borba između 14. i 20. veljače i između 17. i 21. studenoga
1969. podvrgnuo je sustavnoj kritici sve što se u ondašnjoj Hrvatskoj
nije uklapalo u doktrinarni korzet socijalističkog internacionalizma i
što je nosilo obilježja novog nacionalnog buđenja. Rasplamsala se
polemika293 u kojoj su Žanko i snage koje su ga više konspirativno ne
goli javno podržavale, denuncirali Hrvatsko proljeće kao isključivi
nacionalizam i šovinizam i za to činili odgovornim hrvatsko partijsko
vodstvo. Nacionalisti su u svome tisku uzvraćali udarce, razotkrili
Žanka kao unitarista i predbacili mu izdaju hrvatskih interesa. Novo
partijsko vodstvo u Hrvatskoj je sa svoje strane zastupalo jednako-
vrijednost nacionalnih i socijalističkih vrijednosti, reagiralo je, do
duše, protiv ekstremnih nacionalističkih ispada (Šime Dodan i Marko
Veselica su u srpnju 1971. isključeni iz Partije), ali nije bilo spremno
primijeniti uobičajene komunističke represivne metode. Ono je Žan-
kovu kritiku shvatilo kao jednostranu i pretjeranu i smatralo je da je
unitarizam u to vrijeme za Hrvatsku mnogo opasniji nego pojave
ekstremizma i separatizma koje je Žanko žestoko napadao a istodob
no nijednu riječ nije potrošio na unitarizam. Svojim se člancima Žan
ko stavio na stranu centralista i unitarista koji su htjeli oboriti hrvat
sko vodstvo. U dosluhu s Titom pokušalo je uže hrvatsko partijsko
vodstvo najprije u neformalnom razgovoru 8. siječnja 1970. Žanka
odvratiti od njegova djelovanja, ali uzalud.294 Tada je u punoj javno
sti uslijedio obračun s njim, pred televizijskim kamerama koje su u cije
losti prenosile X. sjednicu CK SK Hrvatske (15. do 17. siječnja 1970).295
Politiku ekonomskih reformi i više samostalnosti u odnosu na
beogradski centralizam vrednovao je CK Hrvatske kao progresivni
put prema ostvarenju samoupravljanja, unitarističke krugove nazvao
kočničarima ove politike i učinio ih odgovornim za pojave šovinizma
i separatizma. Bilo je zaključeno da se ova politika nastavi. Žanko je
opozvan s mjesta hrvatskog stalnog delegata u Konferenciji SKJ, a
kasnije i s drugih svojih političkih funkcija.
293 Reprodukcija tekstova ove polemike u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 118-336.
294 Snimka razgovora u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 337-387.
295 Materijali sa sjednice u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 394-513.
159
Zaključci X. Sjednice CK SK Hrvatske dali su kako hrvatskom

nacionalnom pokretu tako i njegovim protivnicima novi vjetar u leđa.
Hrvatsko je partijsko vodstvo upadalo sve više u mlinski žrvanj iz
među hrvatskih nacionalista i beogradskog tiska. U ovom tisku (Jež,
Večernje novosti) nisu samo širene glasine o korupciji u hrvatskom
partijskom vodstvu, nego im je podmetnuta i veza s ustaškom emi
gracijom. Pripisana im je povezanost sa skupinom oko dr. Branka
Jelića (1905-1972)296 koji je u Zapadnom Berlinu imao liječničku or
dinaciju i vjerojatno zagovarao odijeljenje Hrvatske od Jugoslavije uz
sovjetsku pomoć. U tom podmetanju hrvatsko je vodstvo vidjelo
urotu i iza toga naslućivalo prste određenih beogradskih krugova i
zahtijevalo temeljitu istragu. Slučaj je doduše ispitivan, ali nije raz
jašnjen nego je, naprotiv, zataškan.297
Na Brijunima je Izvršni biro Predsjedništva SKJ na jednoj zatvo
renoj sjednici (16. do 18. ožujka 1970) analizirao način rada X. sjed
nice CK Hrvatske.298 Pritom je doduše priznato da je Žankova kritika
hrvatskog nacionalizma bila nešto preuranjena, prenaglašena i u
konačnici opterećujuća za srpsko-hrvatske odnose, ali je osuđen jav
ni obračun s njim. Osim toga, hrvatskom je vodstvu bila prigovorena
nekooperativnost sa saveznim organima i komunistima iz drugih
federalnih republika. Njihovu je reformsku politiku Edvard Kardelj
ocijenio kao avangardizam i oštro kritizirao način izražavanja "SK
Hrvatske i druge progresivne snage u SKJ".299
Jednom riječju, jugoslavenski su se komunisti pokazali nejedin
stvenima i krajnje nesigurnima o ulozi Partije odnosno SKJ u uve
like federaliziranoj Jugoslaviji, koja je nastajala. U takvu su ozračju
izglasani amandmani XX-XLII 30. lipnja 1971. u Saveznoj skupšti
ni.300 Federalne su republike definirane "kao države, utemeljene na
narodnom suverenitetu" (amandman XX, ods. 3). U svom po
litičkom dijelu amandmani su naišli na spontani pristanak svih
republika izuzev Srbije, koja je morala progutati široko osamosta
ljenje njezinih pokrajina Kosova i Vojvodine. S ekonomskim po
sljedicama federalizacije, odnosno osamostaljivanja, išlo je, među
tim, drukčije. Protiv toga nisu bili samo beogradski centralisti, nego
i nerazvijene republike Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedo
296 Kratka biografija Cerovac, 1988, str. 88-89.

297 O tome prije svega Dabčević Kučar, 1 9 9 7 ,1, str. 483-525; II, str. 694-702. Usp. Gene
za maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 699-717; Vuković, 1989, str. 478-494, 526-539.
298 Vuković, 1989, str. 351-366; Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 568-594.
299 O Kardeljevoj kritici v. Dabčević Kučar 1997, II, str. 808-811.
300 Ustavni razvoj socijalističke Jugoslavije. Beograd, 1988, str. 435-458.
160
nija.301 Posljedica je bila da su glasovanja u ovom području najčešće

ispadala 5:1 protiv Hrvatske.102 Ovo je dovelo do postupne izolacije
Hrvatske i konačno do rascjepa unutar hrvatskog partijskog vod
stva. Dok je mlađi dio vodstva, pozivanjem na Tita i samoupravlja
nje, nastavio zacrtani smjer na valovima hrvatskog masovnog po
kreta, starokomuniste Vladimira Bakarića (1912-1983)303 i njegove
istomišljenike u hrvatskom CK obuzela je sumnja da bi mogli završiti
na izgubljenim pozicijama. Posljedica je bila da su oni u ljeto 1971. pre
šli na stranu kritičara i protivnika Masovnog pokreta.304
U ovom lancu događaja najteže je pratiti odnosno utvrditi Titovu
političku poziciju. Njegov politički cilj bila je snažna Jugoslavija,
upravljana i vođena isključivo strogo organiziranom komunističkom
jedinstvenom partijom i branjena snažnom armijom, koja je bila za
dužena svim sredstvima braniti ne samo državu nego i komunistički
režim pod Titovim osobnim vodstvom.305 U Titovu političkom Credu
nije bilo nikakva mjesta za druge opcije, osobito one građanskog ka
raktera. Naprotiv! Pokušaji labavljenja komunističkog korzeta i dava
nja politici novog smisla bili su na koncu žigosani kao klasnone-
prijateljska djelatnost i na odgovarajući način progonjeni. Inicijato
rima političkih alternativa Tito je otvoreno prijetio policijom, voj
skom, sudom i zatvorom. I nije ostajalo samo na prijetnjama. Da bi
učvrstio svoju osobnu moć, Tito se spretno služio partijskim apara
tom i tajnim službama. Njegova se politička nadarenost sastojala u
tome što je imao posebno čulo za odnose snaga i što ih je znao među
sobno suprotstavljati za svoju vlastitu prednost.306
Rječit primjer te strategije i taktike mogla bi biti Titova promjena
smjera za vrijeme masovnog pokreta.307 Pritom je on od početka vje
rojatno slijedio dvostruki strateški cilj. Sjedne strane pristajao je na
reformsku politiku države - zamašnu političku i gospodarsku federa
lizaciju - ali istodobno nije bio spreman na federalizaciju Partije i
30' O jugoslavenskoj politici razvoja prije svega Ramet 1992a, str. 136-175 (pogl. 8:
Controversies in the Economic Sector, 1965-90).
302 Tripalo, 1990, str. 42, 187; Baletić, 1990, str. 63.
303 Kratka biografija u: Tko je tko u NDH [1997], str. 18-19.
304 Tripalo, 1990, str. 154-156.
305 O političkom statusu Armije u Titovoj Jugoslaviji Marko Milivojević: The political
Role o f the Yugoslav People's Arm y in Contemporary Yugoslavia. U: Milivojević, 1988,
str. 15-59. O ideološkom karakteru JNA B. Dimitrijević: Armija i jugoslavenski iden
titet 1945-1992. godine. U: Dijalog povjesničara - istoričara 2000, 2, str. 255-272.
306 Vidi Matković, 1998, str. 378-385. O Titu kao čovjeku i političaru prije svega Dab-
čević Kučar, 1997, II, str. 833-867.
307 O tome Dabčević Kučar, 1997, II, str. 851-862,
161
JA.308Naprotiv, on se borio protiv decentralizacije obiju institucija. To

opravdava pretpostavku da je Tito kako u samoupravljanju tako i u
federalizaciji vidio puke organizacijske principe. Svu političku moć
on je položio u Partiju a time i neizravno zadržao u vlastitim rukama.
Čini se da taj kontrapunkt, na kojemu je Tito gradio svoju vlast u jugo
slavenskoj državi, reformski komunisti kao ni njihove pristaše nisu
pravodobno prepoznali i stoga su vjerovali da Tito stoji na njihovoj
strani.
U političkoj praksi Tito je išao jednim cik-cak putom. Ponekad je
povlađujući domahivao reformskim komunistima, ponekad se poka
zivao ljutitim i nepovjerljivim, a istodobno je skupljao informacije (i
dezinformacije!) iz različitih izvora309 kako bi u kritičnim trenucima
mogao osobno nastupiti i borbu za vlast odlučiti za sebe. Međutim,
ta metoda nije učvršćivala povjerenje, nego je stvarala nesigurnost,
međusobno sumnjičenje i dezorijentaciju među komunistima i sa
svoje je strane pridonijela raspadu Partije.310
Sa zagrebačkim studentskim štrajkom u kasnu jesen 1971. dosti
gao je hrvatski masovni pokret svoj vrhunac. Miko Tripalo je pokušao
štrajk zaustaviti kao kontraproduktivan ali je njegova intervencija
ostala bezuspješna.3"
Tih se dana Tito odlučio na obračun s hrvatskim masovnim pokre
tom. Koliko je Leonid I. Brežnjev (1906-1982), koji je u rujnu 1971.
posjetio Jugoslaviju i mnoge razgovore vodio s Titom u četiri oka,312
utjecao na Titovu odluku, ovdje ćemo propustiti između ostaloga i
zato što je odluka i tako stajala u skladu s Titovim političkim Credom
i njegovim stilom. Tito je 30. studenoga 1971. doveo hrvatsko partij
sko vodstvo u lovački dvorac u Karađorđevu u Vojvodini. Razgovori
308 Uvođenje tzv. Teritorijalne obrane (TO), jedne vojne formacije, paralelne s JNA, na
kon sovjetske intervencije 1968. u Čehoslovačkoj - preko koje je sveukupno jugosla
vensko stanovništvo bilo militarizirano - uslijedilo je ipak prema principima samo
upravljanja i bilo je povjereno republikama i autonomnim pokrajinama, to jest decen-
tralno organizirano. O tome Radonić, 1970; posebno za BiH Inđić, 1989, v. Ustav
1974, čl. 239-240; Ustav BiH 1974, čl. 255. i 260. O neprijateljskom odnosu Ar
mijskog vrha prema TO prije svega Špegelj, 2001, str. 59-105.
309 Kako je Tito od svojih izvjestitelja zahtijevao sasvim detaljne informacije (tko je što
točno rekao) v. Dizdarević, 1998, str. 25. Dizdarević izvještava kao dobro upućen u
jugoslavenski politički sustav. 80-ih godina obnašao je visoke službe: 1982-1983. bio
je predsjednik Savezne skupštine, 1984-1988. ministar vanjskih poslova i 1988-1989.
predsjednik Predsjedništva Jugoslavije.
310 O tome zapisi ondašnjega direktora beogradskog radija i televizije Vuković, 1988, pas-
sim. Usp. Kavčić, 1988, str. 239-251.
3.1 Čuvalo, 1990, str. 179.
3.2 O tome Tripalo, 1990, str. 176-178; Vuković, str. 557-564, 569-580.
162
su se vodili 30. studenoga i 1. prosinca i trajali su ukupno 20 sati.

Tito je komuniste iz Hrvatske najprije pustio da se vježbaju u "kriti
ci" i "samokritici", pri čemu je jedanaest od njih branilo vlastiti
smjer a samo osam je bez pridržaja prihvatilo "Titovu liniju".313 U
svojoj zaključnoj riječi Tito je frontalno napao hrvatski masovni
pokret. On je Maticu hrvatsku identificirao kao urotničko gnijezdo,
vođeno jednim navodno "revolucionarnim komitetom od 50 člano
va" - a zapravo se radilo o klevetničkoj konstrukciji protivnika314 -,
koji je nazvao "kontrarevolucionarnim" i cijeli pokret napao kao opa
snu kontrarevoluciju. Kao pravi masovni pokret on je označio
Socijalistički savez radnog naroda. Tito je dalje podvukao da je Savez
komunista "jedina snaga koja može Jugoslaviju držati zajedno",
iskalio svoj gnjev nad "trulim liberalizmom" i zabranio diskusije o
žrtvama i počiniteljima u Drugom svjetskom ratu s obrazloženjem:
"U ratu se ne gleda što će sutra netko reći, nego u ratu se ratuje i
uništava tko koga može". Onima, koji su zahtijevali hrvatsku
državnost, predbacio je podrugljivo: "Vi ste već zaboravili da smo
već davno počeli govoriti o odumiranju države [...]. Kod nas je glavni
čimbenik radnička klasa, a ne neka apstraktna država."
Scenarij se ponovio na 21. sjednici Predsjedništva SKJ koje je vije
ćalo neposredno nakon Titova susreta s hrvatskim partijskim vod
stvom 1. i 2. prosinca 1971. također u Karađorđevu.315 Pritom je Tito
dao do znanja da ga najviše boli što su se studenti pozivali na njega.
Nije se moralo dugo čekati na obračun s hrvatskim masovnim po
kretom. I on je radikalno proveden.
Neposredno prije sjednice u Karađorđevu stavljene su vojne sna
ge zagrebačke regije u stanje pripravnosti a zagrebačka je policija
bila pojačana dodatnim snagama iz provincije. Nakon iznuđenog od
stupanja hrvatskog partijskog vodstva 12. prosinca 1971. s Tripalom
i Dabčević Kučar na čelu nasrnule su ove policijske snage nemilo
srdno na demonstrante koji su htjeli dati oduška svome neraspolo
ženju zbog smjenjivanja obljubljenog vodstva.316 Matica hrvatska je
raspuštena, a provedene su opsežne čistke na svim razinama hr
vatskog društva. Preko 50.000 članova napustilo je sljedećih godina
313 Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971, str. 1-208. Usp. Tripalo, 1990, str. 192-194;
Dabčević Kučar, 1997, II, str. 899-959.
314 Lista imena navodnih članova toga komiteta u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990],
str. 977, i kod Dabčević Kučar, 1997, II, str. 799-802. Usp. Baletić, 1990, str. 287-288.
3,s Sječa Hrvatske u Karađorđevu, 1971, str. 331; Geneza maspoka u Hrvatskoj, [1990],
str. 852-855.
316 Tripalo, 1990, str. 191; Dabčević Kučar, 1997, II, str. 986-988.
163
SK Hrvatske ili je bilo isključeno. Već u prvim mjesecima nakon

Karađorđeva bilo je 5.000 političkih i gospodarskih funkcionara za
mijenjeno ili otpušteno. Pod udarcem čistke među hrvatskim komu
nistima našli su se nositelji Spomenice 1941, dragovoljci iz Španjol
skog građanskog rata, generali,317 narodni zastupnici, znanstvenici,
pisci, umjetnici i novinari. Osim toga bilo je 1972. i 1973. godine
2.000 osoba optuženo i osuđeno zbog "zločina protiv naroda i drža
ve''. Kao usporedbu spomenimo daje između 1961. i 1971. ukupno
400 osoba bilo kažnjeno zbog sličnih inkriminiranja.31*
Time je tadašnja hrvatska elita bila razbijena. Hrvatska je utonu
la u dugu šutnju koja će potrajati do konca 80-ih godina - kad je za
počeo brzi slom Jugoslavije. Na institucionalnoj razini 70-ih je godi
na otpor pružala samo Katolička crkva koja se osjećala dužnom pre
uzeti na sebe ulogu čuvarice hrvatskog identiteta.319
Čistke, koje su u ovo vrijeme provođene u drugim jugoslavenskim
republikama, nisu ispale tako radikalne i opsežne jer ondje "antiso-
cijalističke" i "kontrarevolucionarne" pojave nisu dostigle intenzitet
hrvatskog masovnog pokreta.
Takozvana cestovna afera u ljeto 1969. razdvojila je slovenske
komuniste.320 Reformski političar Stane Kavčič (1919-1987)321, po
držan slovenskom javnošću, zatražio je od jugoslavenskog Saveza
dodjeljivanje jednoga međunarodnog kredita za izgradnju autoceste
u Sloveniji umjesto između Beograda i Novog Sada i pritom je argu
mentirao visokim udjelom Slovenije u saveznom budžetu. Slovenski
starokomunisti Edvard Kardelj, France Popit, Sergej Kraigher i Mitja
Ribičič suprotstavili su se zahtjevu. O aferi je raspravljao CK SKJ na
sjednici 7. srpnja 1969. na Brijunima. Tito je Kavčičev nastup osudio
kao "nacionalistički ispad". Kavčičeva grupa nije doduše odmah bila
uklonjena, ali jest oštro ukorena i upozorena.
317 14 generala, sve partizanski borci i nositelji Spomenice 1941, nabrojani kod Dabče
vić Kučar, 1997, I, str. 443-446.
318 Tripalo, 1990, str. 198; Dabčević Kučar, 1977, II, str. 988-1 0 2 2 . Detaljni podaci
o provedenim čistkama do konca travnja 1972. u: Izvještaj o stanju u SK
H rvatske 1972, osobito str. 127-128. O odstupajućim brojčanim navodima
Bilandžić, 1999, str. 655-656. O tiskovnoj kampanji u svezi s čistkama i o sud
skim procesima, koji su provedeni u drugoj polovici 1972. u: Geneza m aspoka u
H rvatskoj [ 1990], str. 898-1014.
319 O napetostima između režima i Katoličke crkve 70-ih i 80-ih godina v. Ramet, 1992a,
str. 201-205; Mojzes, 1992, str. 385-362. Usp. Vidović, 1996, str. 451-458.
320 Bilandžić, 1999, str. 557-559: Slovenska kronika 1996, II, str. 309, 314. Pirjavec,
1995, str. 292-295.
321 Kratka biografija u: ESlo 5 (1991), str. 31.
164
Nakon što je hrvatska oporba bila svladana, pod pritisak je došla

Srbija. Srpski komunisti nisu bili zadovoljni jačanjem Titove moći, ali
su se za vrijeme krize u Hrvatskoj ponašali povučeno i ostali su me
đusobno jedinstveni. Nakon provedene čistke u Hrvatskoj popustila
je kompaktnost među njima. Situaciju je iskoristio Tito za odlučnu
intervenciju u njihovim redovima. On je u jednom razgovoru sa srp
skim partijskim vrhom 11. travnja 1972. zahtijevao oštriji kurs prema
pristašama Rankovića i Informbiroa kao i protiv srpskih nacionalista
(pisac Dobrica Ćosić i komp.).322 Osim toga, njemu se nisu svidjeli
samosvjesni nastupi srpskih reformskih političara Marka Nikezića i
Latinke Perović, 323 koji su ozbiljno mislili s uvođenjem tržnogospo-
darskih elemenata. Čini se da je Nikezić gospodarsku budućnost Ju-
oslavije vidio u dobro organiziranim modernim ekonomskim poduze
ćima koja bi djelovala preko granica federalnih republika. '24 Naglašeno
ideološki usmjereni starokomunisti, koji se nikada nisu bili spremni
odreći političkoga primata nad ekonomskim, slutili su tehnokratizam
u Nikezićevu konceptu. Došlo je do podjele među srpskim komunis
tima na tehnokrate i ideološki orijentirane protivnike, kočničare i
oportuniste. Tito, koji se u gospodarstvo malo razumio, izravnavao je
spor kao i uvijek stavljajući se na stranu protivnika tehnokrata. U
razgovoru koji je između 9. i 13. listopada 1972. vodio sa srpskim
partijskim vodstvom325 Tito je naglasio potrebu rigoroznog centrali
zma Partije nasuprot federalizmu države, grmio protiv klasnog ne
prijatelja i zahtijevao potpunu partijsku kontrolu medija i svih drugih
politički relevantnih područja. Tita je osobito smetalo širenje libera
lizma na sveučilištima kao i satirična relativizacija i omalovažavanje
oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u medijima.
Na raspravi se uspostavilo da Tito za svoja shvaćanja nije mogao
pridobiti većinu. To ga je potaknulo da u zaključnoj riječi, između
ostaloga, kaže:
"Kada se vodi diskusija o liniji Partije, njenim rezultatima i sla
bostima, onda broj diskutanata za ili protiv jedne određene teze
ili ocjene stanja nije presudni faktor za revolucionarno opre
djeljenje i ocjenu kuda treba ići i šta treba činiti. Pogotovo ne
kada se to radi u jednom forumu, jer život teče mimo foruma."326
322 Vuković, 1989, str. 658, 660.

323 Vuković, 1989, passim.
324 Popis jugoslavenskih velikih poduzeća početkom 70-ih godina u: WDS XX, 1971, str.
209-212.
325 Vuković, 1989, str. 700-723. Usp. Bilandžić, 1999, str. 656-668.
326 Petranović i Zečević, 1988, str. 1165.
165
Nakon dodatnog razgovora s Titom napustili su Marko Nikezić i

Latinka Perović 21. listopada 1972. svoje funkcije. Daljnje ostavke i
smjenjivanja uslijedili su sljedećih dana i mjeseci. Oko 6.000 osoba
srpskog političkog, kulturnog i gospodarskog života izgubilo je svoje
položaje u toj čistki 1972/73. Slovenac Kavčić morao je odstupiti 30.
listopada 1972.3:7 U to vrijeme provedene čistke u Makedoniji bile su
manjega razmjera a u Crnoj Gori su izostale.328
U Bosni i Hercegovini su 1971. 218, 1972. 438 i u prvoj polovici
1973. 584 osobe osuđene zbog političkih delikata.329Ugledni staroko-
munisti Muslimani Avdo Humo (1914-1983),330 Osman Karabegović
i Hajro Kapetanović, koji su ondašnje bosansko-hercegovačko partij
sko vodstvo s Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem na čelu
optuživali zbog "čvrste ruke" i "nedemokratskog stila", bili su pro
glašeni "organiziranom unitarističkom frakcijom" i zajedno sa Srbi
nom Čedom Kaporom, kojemu je predbačeno "unitarističko-centrali-
stičko i hegemonističko držanje prema CK", smijenjeni sa svojih
pozicija ujesen 1972.331
Osim toga, bilo je intenzivirano marksističko obrazovanje u škola
ma i pooštrena kontrola medija jednim novim Zakonom o sprječava
nju zloporabe tiska i drugih informativnih oblika od 12. travnja
1974. (u: Službeni list, br. 22. od 19.4.1973).332
Opsežnim čistkama bezgranično se povećala Titova osobna moć i
kult njegove ličnosti (titoizam naprama staljinizmu). Zahvaljujući
svojoj snažnoj poziciji, mogao je Tito raspad države i Partije doduše
još jedanput zaustaviti, ali ga nije mogao definitivno spriječiti.
SFRJ je donošenjem ustava 1974. godine dostigla svoj politički i
društveni vrhunac. Tada je započelo nezaustavljivo političko, gospo
darsko i ideološko propadanje - za Titova života najprije tiho i iza
327 Kavčić, 1988, str. 61-63; usp. str. 125.

328 Perović, 1991, str. 453. Ne 60.000, kako Bilandžić 1999, str. 664 pogrešno navodi.
Usp. Pirjevec, 1995, str. 308-310.
329 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1973, Referat za 56. sjednicu
CK SKBiH, 5. septembar 1973, str. 7. Zbog "političkih zlodjela" bilo je 1972. godine
u Jugoslaviji optuženo 2.840 osoba, od toga 980 ili 35% u Bosni i Hercegovini. Na
istom mjestu. Iz razgovora između delegacija SR Srbije i SR Bosne i Hercegovine, 3.
maja 1973. godine u Sarajevu, str. 4.
330 Kratka biografija kod Filandre, 1998, str. 137.
331 Sjednice CK SK BiH 1972 [1977], II, str. 259-378. Avdo Humo je stavio u pitanje po
litički monopol Saveza komunista odn. zagovarao oslobađanje Socijalističkog saveza
radnog naroda od političkog tutorstva Partije. O tome u pojedinostima Filandra,
1998, str. 306-316.
332 Vidi WSD XXII, 1973, str. 15-20, 90-94.
166
kulisa, a onda, nakon Titove smrti, sve brže i glasnije. Nije se mogao
uspješno ostvariti nijedan od dvaju glavnih aspekata koje je posljed
nji jugoslavenski ustav proglasio - federalizam na temelju principa
nacionalnosti, i samoupravljanje na temelju ideologije o radničkoj
klasi kao vodećoj političkoj snazi. Federalizam se razvio u kamen
spoticanja u jugoslavenskoj zajednici naroda. Nesrpske elite su u
ozbiljno shvaćenom federalizmu države vidjele potreban ustavni
okvir za ostvarenje političkih, kulturnih i gospodarskih interesa svo
jih naroda. Srpska politička klasa, kao glasnogovornik interesa broj
čano najjačeg i u više jugoslavenskih regija naseljenog srpskog na
roda, od početka je federalizam susretala s nepovjerenjem i pokušala
ga u zametku spriječiti odnosno dokinuti. Budući da se politički poli
centrizam republika i autonomnih pokrajina nakon ustava iz 1974.
godine uvelike probio na račun beogradskog centralizma a istodob
no kolabirala jugoslavenska ekonomija, prepoznala je srpska strana
uzrok bijede upravo u ustavu iz 1974. Prema srpskom shvaćanju,
ustav iz 1974. doveo je ne samo do snažne konfederalizacije nego i do
gospodarskog propadanja i, konačno, do sloma države.3'3
Ostaje upitno je li to tako. Naime, ustav iz 1974. može se razumjeti
kao konačno uspostavljanje onoga što je od osnutka prve jugoslaven
ske države 1918. bilo virulentno i zapravo sa zakašnjenjem prove
deno u praksu.
Pretpostavke o uzajamnom djelovanju između političkog policen
trizma i ekonomskog propadanja prosudio je Dušan Bilandžić dife
renciranje. On je došao do zaključka, "da decentralizacija političke
vlasti koja ne dira u monopol politike nad ekonomijom vodi zatva
ranju, bez obzira je li u pitanju višenacionalna ili unitarna država.
Kalup organizacije političke vlasti je istodobno i kalup ekonomske or
ganizacije društva. Zato se problem ne rješava ukidanjem ekonom
ske funkcije jedne društveno-političke zajednice u korist druge, nego
potiskivanjem te funkcije na svim razinama."?MUnatoč brojnim na
govještajima, to se ovdje nije dogodilo.
Kao drugi stup jugoslavenskog društva bio je u ustavu iz 1974.
usidreni princip samoupravljanja na svim razinama. Praktično
ostvarenje ovoga principa imalo je sudbonosne posljedice za jugo
slavensko gospodarstvo. Utopijski ideal radničkog samoupravljanja
dobio je u praksi groteskne konture. Viđeno očima zagrebačkog
333 Srpski stručnjak za pravo Vojin Dimitrijević (Sukobi oko Ustava 1974. U: Srpska
strana rata [1996], str. 447-471) vrednovao je ustav iz 1974. kao "nenamjeran plan
za slom".
334 Bilandžić, 1986, str. 139.
167
sociologa Josipa Županova,335 samoupravljanje je do 1983. dobilo

sljedeća obilježja:
(a) Spontanost i kreativnost su kod radnika bile daleko poti
snute (u smislu izreke Nikite S. Hruščova: Drugovi, sponta
nost je naš najveći neprijatelj...); (b) svagdje su bili dosegnu
ti nesagledivi gigantski razmjeri: deset tisuća delegacija s mi
lijunima delegata, desecima tisuća zakona i propisa o samo
upravljanju sa stotinama paragrafa,516 milijuni sastanaka s
beskrajnim raspravama i kvintalima materijala za rasprave -
jednom riječju, sve to ne po mjeri običnih radnika odnosno
ljudi, nego po mjeri antičkih bogova i polubogova; (c) nepodno
šljiv perfekcionizam: sve je moralo biti i bilo je do u detalje
regulirano, i to svaki put nanovo budući da okoliš ne ostaje
stabilan; (d) birokratizacija bez racionalizacije: bezbrojni služ
benici i namještenici proizvodili su papir i bili pretrpani pa
pirom (na primjer za izvoz jednoga para cipela trebalo je kvin-
tal papira za dozvole i formulare).
Rezultat: Heteronomno samoupravljanje pretvorilo se u svoju

suprotnost. Radnici su, naime, pod pritiskom državnih sankcija mo
rali tuđe odluke ne samo prihvatiti nego ih izglasati kao svoje vlasti
te odluke. Time je proklamirana autonomija zamijenjena heterono-
mijom u praksi. Širila se apatija a gospodarstvo je kolabiralo.337
Gospodarski se slom nastojalo zaustaviti međunarodnim krediti
ma, koji se najvećim dijelom nisu ulagali u investicije nego u po
trošnju. Brdo dugova raslo je rapidno i do 1980. dostiglo gotovo 20
milijardi američkih dolara. Ali prije Titove smrti ostao je teški eko
nomski položaj tabuizirana tema u javnosti. Oni koji su htjeli upozoriti
na ozbiljnost krize, napadani su kao defetisti i "krizolozi". Međutim,
na stečaj se nije moralo dugo čekati. Do toga je došlo ujesen 1981.338
Nakon toga je sazvana Savezna komisija, sastavljena od 300 politi
čara i ekonomista sa Slovencem Sergejem Kraigherom kao predsjednikom
335 Josip Županov: Marginalije o društvenoj krizi. Zagreb, 1983. Ovdje prema Bilan-
džićevu sažetku, 1986, str. 190-191.
336 Silni brojčani podaci o zakonima i propisima, koji su proglašeni u 70-im i 80-im godi
nama, kod Dizdarevića, 1999, str. 109, 288.
337 Sistem samoupravljanja na njegovu vrhuncu kvalificira Allcock, 2000, str. 92-93. kao
"staljinizam" i u njegovoj primjeni vidi jedan od glavnih uzroka konačnog kolapsa
Jugoslavije.
338 Petranović i Zečević, 1988, str. 1271-1274, 1283, 1333; Bilandžić, 1986, str. 49, 53,
Dizdarević, 1999, str. 101-103. Usp. Stanković, 1984, str. 10-16.
168
(Kraigherova komisija) s nalogom da izradi Dugoročni program eko

nomske stabilizacije (DPES). O rezultatima i prijedlozima komisije33’
raspravljalo se na XII. Kongresu SKJ između 26. i 29. lipnja 1982.
Glavni problemi bili su galopirajuća inflacija i visoka nezaposlenost.
Visoka je inflacija bila kronična bolest jugoslavenskog gospodar
stva. Već početkom 70-ih godina inflacijska je rata iznosila 26%.
Autori DPES-a su planirali sniženje na 15% do konca 1984. i na 10%
do konca 1985, a stvarno se inflacijska rata 1984. popela na 60%,
1985. na 70%340 i u drugoj polovici 80-ih godina dostigla trocifrene
brojke: 1987. iznosila je 167%, a 1988. 250%.341 Početkom 80-ih go
dina bilo je registrirano 800.000 osoba kao nezaposlene dok je sakri
vena nezaposlenost mogla iznositi 1.800.000 (30%) ne ubrajajući u to
800.000 jugoslavenskih gastarbajtera u zapadnoeuropskim zemljama.
Što se tiče kvote nezaposlenosti u pojedinim regijama, odnosno
federalnim republikama i autonomnim pokrajinama, vladala je ekla
tantna razlika između sjeverozapada i jugoistoka: Slovenija 1,3%,
Hrvatska 5,2%, Vojvodina 12,4%, Bosna i Hercegovina 15,87%,
Makedonija 21,5% i Kosovo 27,3%.
Komisija je sa žaljenjem morala konstatirati da bi se puna zapo
slenost mogla postići tek koncem stoljeća i to pod uvjetom drasti
čnog liječenja. Drastično liječenje značilo je ni više ni manje nego
istup iz socijalističkog samoupravnog sistema i prijelaz u tržišno go
spodarstvo. Herkulovska zadaća za jugoslavensko društvo, čiji je ras
pad ubrzao ustanak kosovskih Albanaca u ožujku 1981. godine.342Ju
goslavenska politička i intelektualna elita pretvorila se u debatni
klub u kojemu su Beograd i Ljubljana preuzeli ulogu katalizatora.343
Iz govora je postupno iščezavalo stereotipno pozivanje na samo
upravljanje i revolucionarna postignuća. Tito, Partija, oslobodilačka
borba dospjeli su pod čekić kritike, zahtijevao se zaokret prema
pretkomunističkim i nekomunističkim tradicijama.344
Pokušaj hrvatskog komunista Stipe Šuvara, koji je svoju karijeru
izgradio na suzbijanju hrvatskog masovnog pokreta,345 da ponovno
339 Objavljeni 1982. i 1983. u četiri knjige i 15 separata o pojedinim područjima. Saže
tak i odgovarajući komentari kod Bilandžića, 1986, str. 53-69, 95-123. Usp. Stan-
ković, 1984, str. 18-20.
310 Bilandžić, 1986, str. 61, 116.
341 Dizdarević, 1999, str. 187, 276.
342 Bilandžić, 1986, str. 70-78. Ramet, 1992a, str. 194-201.
343 Ramet, 1992a, str. 207-211, 214-223, 239-247.
344 Bilandžić, 1986, str. 178-210.
345 Vidi Šuvar, 1974.
169
uspostavi neprijeporni autoritet Partije, završio je kukavno. Njegova

Bijela knjiga, zbornik sastavljen starim komunističkim vokabularom,
doživjela je 1984. godine oštru porugu.346
U međuvremenu približio se stogodišnji jubilej Srpske akademije
nauka, koji je trebalo proslaviti 1. studenoga 1986. Na sjednici člano
va Akademije 23. svibnja 1985. donijeta je odluka o izradi jednoga
memoranduma o aktualnim društvenim pitanjima i za ovu je zadaću
izabran odbor od 23 člana. S pripremanjem teksta odbor je počeo
koncem 1985.347 Još potpuno nedorađeni tekst je iz neobjašnjenih
razloga objavljen prijevremeno u beogradskim Večernjim novostima
od 24/25. rujna 1986. i u javnosti proširen kao "takozvani Memo
randum SANU". Kao što je 1967. Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika naišla na odbijanje hrvatskog partijskog
vodstva, naišao je i Memorandum najprije na odbijanje srpskog par
tijskog vodstva. Zaustavljena je proslava Akademijinog jubileja a od
Srpske se akademije zahtijevalo distanciranje od autorstva Memo
randuma. Međutim, Akademija to nije učinila, nego je pokušala pro
blem premjestiti na navodno nedopušteni način objavljivanja. Kam
panja protiv ovoga dokumenta proširila se na cijelu Jugoslaviju, kao
nekoć kampanja protiv hrvatske Deklaracije. Slovenski su intelektu
alci reagirali na srpski Memorandum svojim Prilozima za slovenski
nacionalni program (Prispevki za slovenski nacionalni program),348
slično srpskim intelektualcima koji su 1967. reagirali na hrvatsku
Deklaraciju svojim Predlogom za razmišljanje.
Polazne pozicije obaju dokumenata, na čijoj je izradi i s jedne i s
druge stane radilo po 16 autora, jesu doduše različite, ali je kritičko
držanje naspram političkog sustava, na kojemu je jugoslavenska
država građena, bilo zajedničko. Nakon usporedne analize srpska je
povjesničarka Olivera Milosavljević došla do sljedećeg rezultata: "Ju
goslavija je ničija država, u njoj su svi narodi ugroženi. Nijedna odlu
ka, ustavno rešenje na kojem se bazira nije legitimna. Ovo je prvi za
ključak do kojega se dolazi paralelnim čitanjem Memoranduma i Priloga."349
Autori obaju dokumenata zanimaju se za teško stanje isključivo
njihova naroda u jugoslavenskoj državi. Pritom ijedni i drugi s povi
jesnim podacima postupaju selektivno.
346 Bilandžić, 1986, str. 204-205.
347 Iscrpna politološka analiza Memoranduma srpske povjesničarke Olivere Milosavlje
vić. U: Srpska strana rata [1996], str. 305-338. Tekst Memoranduma, između osta
loga, u: Izvori velikosrpske agresije [1991], str. 256-300.
348 Objavljeno u: Nova revija 57, januar 1987.
349 Olivera Milosavljević: Jugoslavija kao zabluda, U: Srpska strana rata (1996), str. 60-88,
ref. str. 65.
170
Memorandum preskače Prvu (kraljevsku) Jugoslaviju i poriče va

ženje odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. u Jajcu budući da
srpska strana zbog ratnih prilika nije mogla poslati pravu delegaciju.
U Drugoj su Jugoslaviji Slovenija, Hrvatska i Vojvodina kao privred
no razvijene preuzele dominaciju na račun Srbije. Kominterna, slo
venski i hrvatski komunisti, Kardelj i Tito, kao i albanski balisti i
fašisti na Kosovu srpski su neprijatelji. Jugoslavija je zapala u težak
položaj zato što je nacionalizam pobijedio socijalizam, odnosno što je
nacionalno dobilo prednost nad klasnim, itd. itd. Izlaz iz toga za
Srbiju teškog položaja Memorandum vidi u [velikosrpskom] zahtjevu
da "svi Srbi žive u jednoj državi".
Polazna pozicija slovenskih Priloga bila je jasno formulirana pred
nost nacionalnoga pred klasnim. Devalvacija klasnog na račun na
cionalnoga vodi negaciji (partikularne) autonomije, što je za Slove
niju neprihvatljivo. U Prvoj su Jugoslaviji Slovenci bili kulturno
(jezik) zapostavljeni, u Drugoj Jugoslaviji k tomu i gospodarski. Jer,
dok su Slovenci činili 8% jugoslavenskog stanovništva, njihov je
financijski doprinos iznosio 15-17%. Slovensku stranu ne zanima
kako će drugi jugoslavenski narodi regulirati svoje međusobne od
nose. Što se Slovenaca tiče, autori Priloga zagovarali su prestanak
Jugoslavije u formi "bratstva i jedinstva" i zahtijevali priznanje pra
va na samoodređenje i odjeljenje. Novi status Slovenije unutar Jugo
slavije treba biti reguliran po međunarodnim principima.
Rezultat: Dok je Memorandum govorio ideološki hibridnim je
zikom (socijalističkim i nacionalnim / nacionalističkim), Prilozi su
pustili da padnu socijalističke floskule i svoj zahtjev na vlastitu na
cionalnu - političku, kulturnu i gospodarsku - egzistenciju jasno
definirali u građanskim političkim kategorijama.
Kako je već spomenuto, naišli su kako Memorandum tako i Prilozi
najprije na odbijanje - kako se to u svoje vrijeme dogodilo s hrvat
skom Deklaracijom i srpskim Predlogom. Ali, više nije bilo Tita koji
bi krizu u komunističkom smislu mogao nadvladati i Jugoslaviju mož
da za još nešto vremena održati. Umjesto Tita sada je stajao Slo
bodan Milošević (rođen 1941) ante portas.
Miloševićeva vrtoglava uzlazna politička karijera'50 započela je
njegovim izborom za predsjednika Predsjedništva CK SK Srbije na X.
kongresu SK Srbije između 26. i 29. svibnja 1986. u Beogradu. Nakon
izbora na ovaj položaj on je preuzeo hibridni govor Memoranduma i
350 O Miloševićevoj političkoj biografiji Mathias Riib: Jugoslavvien unter Milošević. U:

Jugoslawien-Krieg 1999, str. 332-344.
171
najavio "godine raspleta"351 "jugoslavenskog čvora". Milošević se

riješio svojih političkih protivnika unutar CK SK Srbije na VIII. sjed
nici CK SK 23. rujna 1987. u Beogradu. Tada su na red došle prom
jene struktura moći u autonomnim pokrajinama Kosovu i Vojvodini i
u federalnoj republici Crnoj Gori. One su bile provedene uz pomoć
"ulice" a službeno su predstavljene kao "nebirokratska revolucija" i
"događanje naroda".352 Na taj su način politička vodstva promijenje
na sljedećim redom: u listopadu 1988. u Vojvodini, u studenome
1988. na Kosovu i u siječnju 1989. u Crnoj Gori.353 Amandmanima na
ustav Socijalističke Republike Srbije od 28. ožujka 1989. djelomično
je oduzet autonomni status Kosova i Vojvodine a novim ustavom Sr
bije od 28. rujna 1990. konačno dokinut.
Za slične promjene u drugim jugoslavenskim republikama sada
više nije bilo dovoljna metoda "događanja naroda". Milošević je mi
slio da će to postići uz pomoć armije. On se približio armijskom vrhu
koji je svoju zadaću vidio ne samo u obrani jugoslavenske države ne
go jednako tako i jugoslavenskog socijalizma.354 Ali su Slovenci, koji
su 80-ih godina preuzeli inicijativu u otporu protiv beogradskog cen
tralizma, rano prozreli namjere Miloševića i armijskog vrha. U slo
venskom je tisku bio ministar obrane Branko Mamula u veljači 1988.
raskrinkan kao liferant oružja za Etiopiju. Armijski je vrh zvonio na
uzbunu da kontrarevolucija u Sloveniji uzima maha. Međutim, slo
venski se tjednik Mladina nije dao zastrašiti nego je u nizu članaka u
ljeto 1988. na nišan uzeo druge armijske tabue. Mladi tim novinara
s Janezom Janšom na čelu bio je izveden pred sud i osuđen na za
tvorske kazne. Slovenska je javnost reagirala masivnim demonstra
cijama koje su potaknule slovenski zaokret od jugoslavenstva i soci
jalizma prema građanskoj kulturi i politici ljudskih prava.355 Slovensko
351 Tako se zove naslov jedne knjige (Godine raspleta 1989) u kojoj su skupljeni
Miloševićevi tekstovi i šireni među Srbima kao nova politička Biblija. O tome O.
Milosavljević: Jugoslavija kao zabluda. U: Srpska strana rata [1996], str. 74-82.
352 O. Milosavljević: Zloupotreba autoriteta nauke. U: Srpska strana rata [1996], str.
316-338.
353 O tome u pojedinostima prije svega Dizdarević, 1999, str. 189-233, 293-319; poseb
no o kosovskoj krizi u Drugoj Jugoslaviji, str. 327-398.
354 O tome Marija Obradović: Vladajuća stranka: ideologija i tehnologija dominacije. U:
Srpska strana rata [1996], str. 472-500, ref. 472-493. O recentralizaciji armije nakon
Titove smrti i prelasku armijskog vrha koncem 80-ih godina na Miloševićev veliko
srpski smjer Dizdarević, 1999, str. 399-412, i Martin Špegelj: Prva faza rata 1990-1992.
Pripreme JNA za agresiju i hrvatski obrambeni planovi. U: Magaš i Žanić, 1999, str.
39-65. i Špegelj, 2001, str. 70-108, 112, 166.
355 Slovenska kronika 1996, II, str. 409-415, 424-425. Usp. Ramet, 1992a, str. 210-211.
i Jugoslawien-Krieg 1999, str. 319-320 (Dunja Melčić).
172
partijsko vodstvo s Milanom Kučanom na čelu primilo je k znanju

promjenu političkog ozračja i preuzelo inicijativu u obrani slovenskih
interesa u konfliktu s Miloševićevom Srbijom i vrhom jugoslavenske
armije. Već 17. siječnja 1989. odrekao se SK Slovenije monopola vla
sti i time otvorio vrata višepartijskom sustavu. Godine 1989. sve
više se zaoštravao konflikt s Beogradom, a otuđenje Ljubljane i Beo
grada se povećavalo. Miloševićev pokušaj da 1. prosinca 1989. jed
nim srpskim mitingom istine sruši slovensko političko vodstvo pro
pao je zbog odlučnosti Slovenaca da na slovenskim granicama zau
stave uljeze. Milošević je uzvratio 5. prosinca 1989. bojkotom uvoza
slovenskih proizvoda u Srbiju.556 Na XIV. izvanrednom kongresu SKJ
- koji će biti i zadnji - od 20. do 22. siječnja 1990. u Beogradu po
kušali su srpski komunisti izolirati slovensku delegaciju, a to su činili
tako što su sustavno odbijali sve prijedloga slovenske delegacije.
Istodobno su, zajedno s predstavnicima armije, ustrajavali na jača
nju staroga socijalizma koji se nakon promjena iz 1989. u svim dru
gim komunističkim zemljama nalazio u povlačenju. Na to je kom
pletna slovenska delegacija napustila kongres. Kad su Milošević i
njegovi sljedbenici pomislili da je uspjela izolacija Slovenije i da kon
gres mogu nastaviti s novim kvorumom u vlastitu korist, dala je
hrvatska delegacija s Ivicom Račanom na čelu (rođen 1944) do zna
nja da ona nije spremna sudjelovati u glasovanjima bez Slovenaca.
Kongres je bio prekinut i tek u svibnju 1990. bez slovenske i hrvat
ske delegacije završen.357
Razlazom srpskih, slovenskih i hrvatskih komunista - triju glav
nih dijelova SKJ - otvoren je put konačnom raspadu političkog susta
va na kojemu se gradila Druga Jugoslavija. Kako je tekao raspad Ju
goslavije - čiji konačni rezultat i posljedice još nisu sagledivi - to je
posebno poglavlje povijesti, koje je u međuvremenu dobilo svoju vla
stitu opsežnu biblioteku.358 Pokušaji objašnjenja raspada su brojni i
vrlo različiti. Polazi se od pretpostavke da je Jugoslavija barem u jednom
razdoblju svoje povijesti bila normalna (unutarnjo)politička tvorevina.
Da bi se dobio bolji uvid u ovu problematiku, težište u provede
nom istraživanju stavljeno je na temelje jugoslavenskog političkog
356 Pirjevec, 1995, str. 393-399. Usp. Ramet, 1992a, str. 242.
357 Jović, 1995, str. 65-68, 88, 93-94. Usp. Zečević, 1994, str. 258-259; M. Obradović:
Vladajuća stranka ideologija i tehnologija dominacije. U: Srpska strana rata [1996],
str. 489-491; Bilandžić, 1999, str. 772.
358 O tome prije svega Tanner, 1997, Jugoslawien-Krig 1999 i Magaš i Žanić, 1999, v.
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, 1989-1998. Miroslav
Krmpotić i dr. (izd.). Zagreb: Informativni centar, Slovo 1998. Usp. Jović, 1995;
Mesić, 1992; Špegelj, 2001; Kožul, 1998b; Bilandžić, 1999, str. 779-811 (epilog).
173
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1» 1)
sustava kao i na primijenjena sredstva za ostvarenje političkih ciljeva.

Istraživanje je dovelo do rezultata da su obje jugoslavenske države
bile ideološki projekti koji se nisu temeljili na provjerenom konsen
zusu stanovništva, nego su najvećim dijelom provođeni i održavani
na životu represivnim metodama.
Pritom su komunisti, kako je gore ustanovljeno, krajnje radikal
nim metodama staro jugoslavensko društvo politički i gospodarski
razvlastili, ali ga nisu posve uništili. Pretkomunističko buržujsko dru
štvo živjelo je, naime, i dalje u obliku stereotipa o neprijatelju koje je
novi sustav brižno njegovao i uvijek se vraćao njima kad se snaga
uvjerenja jugoslavenske socijalističke utopije pokazala slabom te se
moralo posegnuti za represalijama kao političkim sredstvom.
Gotovo stalnim proganjanjem disidentskih pojava svih boja stalno
je rastao broj onih koji su jugoslavenstvo jednostavno izjednačavali
s političkom represijom. Tomu je pridonijelo kronično loše gospodar
stvo i korupcija koja je nezaustavljivo rasla. Prijelaz u neku novu Ju
goslaviju postao je gotovo nezamisliv jer je svaka povijesna regija i
svaka skupina jugoslavenske narodne zajednice imala drukčiju pre
dodžbu o svom položaju kao i o svojoj budućnosti u jugoslavenskom
prostoru i u jugoslavističkoj političkoj konstrukciji. Vjerojatno je zato
raspad jugoslavenske države ispao tako tragičan i krvav.
Ova je drama svoje najtragičnije dimenzije dosegnula svakako u
Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Dok problem Kosova359 treba prije
svega svesti na tragičnost albansko-srpskih odnosa, Bosna i Herce
govina je vjerojatno odigrala posebnu ulogu u povijesti Jugoslavije,
i to kao zemlja s krajnje pomiješanim stanovništvom, kao šav između
Srbije i Hrvatske i kao geografski centralno pozicionirana federalna
republika u Drugoj Jugoslaviji. S takvim položajem (linchpin) Bosna
i Hercegovina je mogla na poseban način vrijediti kao test kako za srp-
sko-hrvatske odnose tako i za opstanak Jugoslavije.
Kako je, prema tome, jugoslavenstvo u Bosni i Hercegovini bilo
prakticirano i prihvaćeno i kakve je političke razvojne puteve prošlo
bosansko-hercegovačko stanovništvo, prije svega Bosanski Muslima
ni u jugoslavističkoj fazi - ovim je aspektima posvećen treći dio ove
monografije.
359 Između brojnih suvremenih prikaza kosovske problematike ovdje treba upozoriti prije
svega na zbornik Kosovo-Konflikt 2000, koji je koncipiran slično zborniku Jugoslawien~
Krieg 1999. O ulozi Kosova u raspadu Jugoslavije v. primjedbu Allcocka, 2000, str. 208.
174
Bosna i Hercegovina
u jugoslavenskoj državi
"Gotovo nikada nije misionarski žar jedne re

ligije razlog konflikta, nego se gotovo uvijek
radi o konfliktima zajednica koje se definiraju
kao kvazi-etničke, to znači da imaju različite
povijesno-kulturne identitete, jedne drugima
pripovijedaju različite povijesti i međusobno
se bore za iste teritorije ili pak za kulturnu he
gemoniju na istom teritoriju. Primjeri Liba
nona i Sjeverne Irske pokazuju kako apstrakt
ni većinski režimi pretpostavljaju homogenost
stanovništva i da samo proporcionalni sustavi
omogućuju suživot zajednica čiji je identitet
jači od zajedničke državne pripadnosti/'
Robert Spaemann, Weltethos als "Projekt". U:
Merkur. Deutsche Zeitschrift fur europaisches
Denken, br. 570/571 (9/10, 1996), str. 893-
904, nav. 897.
3.1. Politička implementacija Bosne i Hercegovine

u prvu jugoslavensku državu
Nakon osmanskog osvojenja u drugoj polovici 15. stoljeća razvile
su se na bosansko-hercegovačkom tlu tri različite zajednice, odnosno
vjerske zajednice: katolici, muslimani i srpsko-pravoslavni.1 Budući
da oni međusobno duboko isprepleteni žive i na istom prostoru "pri
povijedaju različite povijesti", njihov se suvremeni politički suživot
pokazao krajnje teškim i tragičnim.
Političke reforme, koje je Osmansko Carstvo pokušalo provesti u
19. stoljeću u Bosni i Hercegovini (tanzimat) nisu uspjele zbog tvrdo
kornog otpora muslimanske političke klase. Kršćansko je stanovni
štvo, podržano Austrijom, na nepovoljne prilike reagiralo ustancima
koji su otvorili put austro-ugarskoj okupaciji 1878. Berlinski je kongres
1 O tom e Džaja, 1984.
175
P o litička re a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)
u lipnju 1878. opunomoćio Austro-Ugarsku "da zaposjedne i uprav

lja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom". Okupacija je provedena
uz ogorčen oružani otpor muslimanskog stanovništva između 27.
srpnja i 20. listopada 1878.
Četiristogodišnju osmansku vladavinu naslijedila je 40-godišnja
austro-ugarska vlast (1878-1918). Prijelaz od osmanske na austro-ugar-
sku vladavinu značio je epohalni preokret za Bosnu i Hercegovinu.
Novi su vlastodršci postavili skretnice u političku modernost. Proveli
su niz mjera modernizacije koje su, doduše, koncipirane prema
interesima Dvojne Monarhije i stajale u suprotnosti s predodžbama
probuđenih južnoslavenskih nacionalizama, ali su u konačnici ipak
išle k uspostavljanju ravnopravnosti svih bosansko-hercegovačkih
etničkih zajednica i u cjelini poticale politički i gospodarski razvitak.2
Ipak, provedene mjere nisu mogle nadvladati odbojno držanje do
maćega stanovništva. Interesi su bili previše različiti, spremnost na
kompromis premalena prije svega oko zemljišne reforme koju je tre
balo provesti i oko uvođenja školskog sustava koji bi pokrivao cijeli
prostor. Ustrajavajući na političkim privilegijima iz osmanskog vre
mena muslimansko je stanovništvo argusovskim očima gledalo na
okcidentalizaciju zemlje. Ono je svaku reformu koju je poduzimala
austro-ugarska uprava doživljavalo kao zapostavljanje i ugrožavanje
vlastite zajednice. Kršćansko je stanovništvo - katoličko, a osobito
srpsko-pravoslavno - očekivalo, naprotiv, radikalniju zemljišnu refor
mu, to znači zamašno razvlašćivanje muslimanskih veleposjednika, i
uvođenje školskog sustava, koji je iz srpsko-pravoslavne perspektive
trebao nositi izrazito srpski karakter, a iz hrvatsko-katoličke perspek
tive, naprotiv, hrvatski karakter. Bosanski su Muslimani u svim trima
međusobno konkuriraj učim južnoslavenskim oblicima nacionalizma
- (veliko-)srpstvo, (veliko-)hrvatstvo i jugoslavenstvo - bili defini
rani isključivo kao religijska zajednica, proizvod osmanske tuđinske
vlasti bez vlastitog, zasebnog, kulturnog i političkog identiteta. Oni
su za hrvatsku stranu bili hrvatski muslimani, za srpsku, naprotiv,
Srbi islamske vjere, na sličan način kao i bosansko-hercegovački ka
tolici, koje je srpska strana smatrala srbokatolicima - čija se kultur
na kroatizacija provela već u stoljećima osmanske vlasti zahvaljujući
kulturnim vezama s Dubrovnikom, Dalmacijom i Hrvatskom. I Hrva
ti su, kao i Srbi, s punim negodovanjem odbijali pokušaj zajed
ničkoga ministra financija Benjamina Kallaya da svim trima bosan-
sko-hercegovačkim zajednicama da jedan zajednički nacionalni iden
titet uvođenjem bošnjaštva kao nacionalne oznake. Što se tiče mu
2 O tom e Džaja, 1994.
176
Bosno i Hercegovino u jugoslavenskoj državi
slimana, politički domet ove ponude razumjela je samo nekolicina

obrazovanih i na suradnju s austro-ugarskim režimom spremnih mu
slimana. Međutim, njima nije uspjelo uvjeriti vlastitu islamsku zajed
nicu da usvoji bošnjaštvo kao svoju modernu političku identifikaciju.
Tako se dogodilo da su Bosanski Muslimani u austro-ugarskom raz
doblju ustrajavali na imenu islamski narod i sprječavali zemljišnu
reformu koja je već bila dozrela. Oboje će imati dalekosežne posljedice
za moderni politički razvitak Bosanskih Muslimana u jugoslavenskoj
epohi. Tako su oni u prvu jugoslavensku državu ušli samo kao jedna
vjerska zajednica. Jer, gledom na nacionalni identitet, oni u jugo
slavenskom ideologemu o troimenom narodu (Srbi, Hrvati i Slovenci)
nisu našli mjesto ni kao narod ni kao pleme. Njihova je srbizacija,
odnosno kroatizacija za jugoslavenske suvremenike bila samo pitanje
vremena. Bosna i Hercegovina se u jugoslavensku nacionalnu državu
trebala što je moguće prije integrirati i očistiti od "bilo kojega balasta
tuđinske vlasti". Zbog ovoga je razloga bošnjaštvo bilo otpočetka
omraženo i osuđivano kao "umjetni proizvod tuđinske vlasti"
Benjamina Kallaya. Austro-ugarska upravna terminologija zamijenjena
je onom iz Srbije a školski sustav je prilagođen srpskom.
Kao najvažnije političke zahvate treba ipak smatrati agrarnu re
formu i novu političku podjelu.
Nestrpljivi srpski seljaci nisu čekali na regulirano prevođenje Bosne
i Hercegovine iz na propast osuđene Podunavske Monarhije u novu
jugoslavensku državu, nego su pokušali posjedničke odnose izmijeniti
osvetom, pljačkanjem i nasilnim razvlašćivanjem muslimanskih vele
posjednika.3 Time je već u danima prevrata u prvi plan došla zemlji
šna reforma koja je bila propuštena u austro-ugarskom razdoblju.4
Novi je režim bio prisiljen na brzo djelovanje. Princ-regent Alek
sandar je u jednom proglasu 6. siječnja 1919. obnarodovao "praved
no rješenje" agrarnog pitanja dokinućem kmetskih odnosa (odnosi:
posjednik-kmet) i susljednom podjelom veleposjeda uz odgovarajuću
naknadu veleposjednicima i dodjeljivanje podijeljenih zemljišta siro
mašnim seljacima. Prethodnim odredbama za pripremu agrarne re
forme od 25. veljače 1919. bili su dokinuti kmetski odnosi a naknade
za (vele)posjednike zakonom određene. Pripadnici habsburške dina
stije kao i inozemci koje su Habsburgovci nagradili posjedom, bili su
izuzeti od obeštećenja.5
3 Purivatra, 1974, str. 46-65.
4 O tome Šehić, 1991, str. 47-57.
5 O tome Erić, 1958, str. 153-170 s težištem na socijalnim i nacionalno-političkim
aspektima zemljišne reforme.
177
Za obeštećenje veleposjednika u Bosni i Hercegovini bila je iz dr

žavne blagajne predviđena svota u visini od 255 milijuna dinara, koja
je do konca 1923. i isplaćena. Na ovaj je način država otkupila 68.000
kmetskih kućanstava s 680.000 ha obradive površine.6 Glavni dobit
nici u ovom transferu bili su srpski seljaci zato što su se oni ranije u
većini nalazili u statusu kmetova, a glavni gubitnici, naravno, mu
slimanski veleposjednici.7 Ovi su još u austro-ugarsko vrijeme po
kušali s kmetovima postupati kao sa zakupnicima (mustedžir, turski
miistecir) kako bi se njihova posjednička prava iz osmanskog vreme
na pretvorila u moderno privatno-pravno vlasništvo.8 Isti su zahtjev
podigli ponovno prigodom provođenja zemljišne reforme u Prvoj
Jugoslaviji.9 Predmet spora postali su prije svega oni zemljišni po
sjedi koji se nisu nalazili u odnosu: posjednik-kmet, nego su ih po
sjednici obrađivali u vlastitoj režiji ili su ih davali u zakup tzv. beglu-
ci (turski beylik). U preliminarnim odredbama 25. veljače 1919. nije
napravljena razlika za ovu kategoriju zemljišnog posjeda i kmetov-
skog posjeda. Došlo je do sukoba između seljaka, koji su htjeli prisvo
jiti beglučke posjede, i vlasnika begluka koji su htjeli svoje begluke
zadržati. Sukobi su se proširili na šumske površine i mjesta za
ispašu. Režim je zapao u mlinski žrvanj između srpskih seljaka i
muslimanskih veleposjednika te je taktizirao jer su mu bili potrebni
glasovi muslimanskih veleposjednika prigodom glasovanja za cen
tralistički Vidovdanski ustav iz 1921. godine.
Najvažnija zakonska reguliranja beglučke problematike donesena
su Uredbom o postupanju na beglučkim zemljama u Bosni i Herce
govini od 12. svibnja 1921. i Zakonom o beglučkim zemljama od 3.
prosinca 1928. Glavna točka obiju uredbi bilo je razvlašćenje (mu
slimanskih) veleposjednika uz primjereno financijsko obeštećenje.
Između lipnja 1930. i svibnja 1937. država je nekadašnjim posjed
nicima begluka isplatila 2.724.189 dinara i 509.385.500 dinara u 6%
obligacijama. Isplaćivanje je trajalo do 1941. i do izbijanja Drugog
svjetskog rata nije moglo biti zaključeno.10
6 O tome Sarić, 1979, str. 84-86. Usp. Erić, 1958, str. 438-441.
7 Vidi Džaja, 1994, str. 39-41.
8 Šehić, 1980, str. 323-356.
9 Šehić, 1991, str. 60. Ovu su tendenciju Bosanski Muslimani pokazali i nakon raspa
da Druge Jugoslavije. Tako Imamović, 1998, str. 339-340, 405-406, 448 i osobito Ta-
nović, 1995, koji predočava više tablica o ovome spletu pitanja, ali istodobno nesolid
no rukuje brojevima, npr. kad 79.677 km etova (!) suprotstavlja ukupnom broju bo
sanskog stanovništva od 1.898.044 u godini 1910 (str. 72) da bi dokazao kako se ne
znatan broj bosanskih stanovnika nalazio u statusu kmetova. A zapravo radi se o
79.677 kmetskih kućanstava s 444.920 osoba.
10 Sarić, 1979, str. 89-90.
178
Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj državi
Isplate su tekle u sjeni naglašene korupcije na strani državnog apara

ta i zloporaba na strani veleposjednika. Kao primjer navedimo da je
dopredsjednik muslimanskog kulturnog društva Gajret i narodni za
stupnik u parlamentu Husein Kadić za 1 ha dobivao 199.960 dinara
umjesto samo 4.000." Manipulanti i spekulanti sjedili su u vladi. Kao
glavni manipulant i spekulant važio je Milan Stojadinović, nekoliko puta
ministar financija i, konačno, predsjednik vlade od 1935. do 1939.12Očiti
gubitnici agrarne reforme u Bosni i Hercegovini bili su muslimanski
veleposjednici izravno, a muslimansko stanovništvo neizravno.13 A
dobitnici? Na ovo pitanje treba diferenciranije odgovoriti.
Prvotni cilj zemljišne reforme nije bila modernizacija poljopri
vredne proizvodnje. Naime, zemljišna je reforma vodila usitnjavanju
zemljišne mase na manja gospodarstva što nikako nije moglo voditi
optimiranju poljoprivredne proizvodnje. Naprotiv! Provođena zem
ljišna reforma stajala je isključivo u službi nacionalno i socijalno-poli-
tičkih ciljeva odnosno demografske politike koju je nova država pro
vodila prema nacionalno-ideološkim kriterijima. Uklanjanjem tragova
strane vlasti trebalo je prije svega ojačati srpski element. Ovo se nije
događalo samo pretvaranjem kmetova u slobodne seljake, nego, više
od toga, nagrađivanjem srpskih ratnih dragovoljaca posjedima i pre
seljenjem srpskog stanovništva iz zabačenih brdskih predjela Crne
Gore i Bosne i Hercegovine na posjede koje je država stavila na raspo
laganje razvlašćivanjem ili na neki drugi način. I uzurpacije su igrale
određenu ulogu pri čemu je država jednostavno zatvarala oči.
Ik je politika u Bosni i Hercegovini do 1935. pokazala sljedeće rezultate:
Tablica 12: Rezultati agrarne reforme u Bosni i Hercegovini do 1935.
Br. Korisnici agrarne Obiteljska Udjeli Podijeljene Udjeli

reforme i kolonisti kućanstva u % površine u ha u %
1. Kmetovi 113.103 45,31 775.233 60,27
2. Zakupnici begluka 54.728 21,93 400.072 31,11
3. Beskućnici 25.752 10,32 28.458 2,21
4. Ratni dragovoljci 4.483 1,80 22.415 1,74
5. Invalidi 2.542 1,02 8.326 0,65
6. Drugi 48.972 19,62 51.723 4,02
Ukupno 249.580 100,00 1.286.227 100,00
Izvor: Milivoje Erić: Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941 god. Sarajevo, 1958, str. 485.
11 Erić, 1958, str. 448-452. Usp. Kemura, 1986, str. 211-212.

12 Usp. Zulfikarpašić, 1996, str. 21-23.
13 Tanović, 1995, str. 73.
179
Iako se za točnost brojčanih podataka ne bi moglo u potpunosti

jamčiti - čini se, prije svega, da bi podatak o sveukupnoj površini
beglučkih posjeda mogao biti nešto navučen14 -, ostaje činjenica da
se dogodio značajan nacionalno-politički transfer. Uzmu li se u obzir
odredbe nove države o strancima, postaju još jasniji nacionalno-
ideološki prioriteti u demografskoj politici. Naredba o izgonu stra
naca objavljena je početkom svibnja 1919. Ona je, između ostaloga,
predvidjela da se iz Bosne i Hercegovine istjeraju sve "za državu
nepodobne osobe".15 U provođenju odredbe pokazali su lokalni dr
žavni organi mnogo samovolje. Oni nisu htjeli iz zemlje protjerati sa
mo austrijske i mađarske službenike i željezničare, nego i druge, me
đu njima i Židove, koji su 30 ili 40 godina živjeli u Bosni i kao svoj
materinski jezik naveli srpsko-hrvatski.16 Viša su nadleštva, doduše,
zaustavila pretjerivanja, ali se Odredba i dalje primjenjivala.
Od ukupno 1.898.004 stanovnika u veljači 1919. u Bosni i Her
cegovini bila su 72.372 stranca. Prema njihovom materinskom jeziku
bilo je: 22.968 Nijemaca, 6.443 Mađara, 2.462 Talijana, 608 Ru
munja i 39.981 drugih. U ove zadnje ubrajali su se pripadnici sla
venskih naroda - Česi, Poljaci, Slovaci, Ukrajinci, Rusini (Ruteni) i
drugi, po svoj prilici i Albanci i Židovi. Popis stanovništva 1921.
pokazuje da je u Bosni i Hercegovini bilo 1.889.929 stanovnika.
Prema materinskom jeziku bile su zastupljene sljedeće nacionalne
manjine: 16.461 Nijemaca, 2.682 Mađara, 1.770 Talijana, 1.333 Ru
munja, 27.875 osoba slavenskog podrijetla i 623 Albanca. U uspo
redbi s brojevima iz 1919. smanjio se, dakle, broj stranaca za
21.682. Treba, međutim, primijetiti da su Židovi u popisu stanov
ništva iz 1921. posebno unijeti. Njihov je broj u Bosni i Hercegovini
tada iznosio 12.028.'7
Prema sindikalnim izvještajima iz Bosne i Hercegovine je istjera
no 1921. dosta radnika: 18 radničkih funkcionara i 300 visokokva
lificiranih radnika (najviše željezničara) iz Sarajeva, 300 radničkih
obitelji iz Zenice, 280 iz Tuzle, 46 iz Jajca, 120 iz Banje Luke, 80 iz
Drvara, 40 iz Zavidovića, 12 iz Teslića itd. (jednocifreni brojčani
podaci za druge bosansko-hercegovačke gradiće).18 Industrijalizacija,
koja je u austro-ugarskom vremenu pustila korijenje i dovela kvalifi
14 O tome Erić, 1958, str. 485-488. Usp. podatke za kraća vremenska razdoblja u poje
dinim bosansko-hercegovaćkim regijama kod Sarić, 1979, str. 91-98 i Šehić, 1991,
str. 301-302.
15 O tome i susljednom Šehić, 1991, str. 321-342.
16 Šehić, 1991, str. 331.
17 Šehić, 1991, str. 341.
18 Karabegović, 1979, str. 202-203.
180
Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj državi
ciranu radnu snagu u Bosnu, doživjela je u Prvoj Jugoslaviji stagna

ciju na koncu i zato što su kvalificirani inozemni radnici iz nacional-
no-političkih motiva istjerani iz zemlje.19
U isto vrijeme, to znači u godinama 1920. i 1921, naseljeni su ru
ski emigranti u Bosnu i Hercegovinu (između 5.000 i 10.000).20
Cilj politike homogenizacije pučanstva bio je da se bosansko-her-
cegovačka multikulturna baština prilagodi nacionalno-ideološkim
postulatima. Drugi put je vodio kroz ubrzano pomicanje kompeten
cija s naslijeđenih političkih institucija na centralnu vladu u Beo
gradu kao i kroz novu političku podjelu zemlje.
U više bosansko-hercegovačkih kotara i općina s većinskim srp
skim stanovništvom bili su poduzeti pokušaji izravnog ujedinjenja sa
Srbijom već u doba propadanja Podunavske Monarhije.-1 Međutim,
Bosna i Hercegovina ipak nije, kao Vojvodir a i Kosovo, izravno pri-
sajedinjena Kraljevini Srbiji, nego je najprije učlanjena u provizornu
državu Slovenaca, Hrvata i Srba. U nacionalnom vijeću Slovenaca,
Hrvata i Srba, osnovanom između 5. i 8. listopada 1918. Bosnu i
Hercegovinu je zastupalo 18 delegata.22 Glavni odbor Narodnog vije
ća SHS za Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem u Sarajevu bio je osno
van između 17. i 20. listopada 1918, a Narodna vlada za Bosnu i
Hercegovinu formirana je 1. studenoga 1918. Ni sarajevski Glavni
odbor kao ni Narodna vlada nisu bili popunjeni ni paritetno ni pro
porcionalno prema narodnoj odnosno konfesionalnoj snazi stanov
ništva nego prema političkom angažmanu za ujedinjenje sa Srbijom.
Muslimani, koji su kasno ušli u jugoslavistički projekt,23 bili su pre
slabo zastupljeni, a bosansko-hercegovački Srbi, naprotiv, prejako. U
sarajevskom Glavnom odboru sjedilo je 13 Srba, 7 Hrvata i 5 musli
mana, u Narodnoj vladi za Bosnu i Hercegovinu 7 Srba, 3 Hrvata i
samo jedan musliman.
Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu s Glavnim odborom u Sa
rajevu i brojnim odborima i pododborima u drugim bosansko-herce-
govačkim gradovima i općinama službeno je funkcioniralo između 1.
studenoga i 31. prosinca 1918, a Narodna vlada za Bosnu i Hercego
vinu još jedan mjesec dulje - do 31. siječnja 1919.24
19 O bosansko-hercegovačkom radništvu u Prvoj Jugoslaviji Karabegović, 1979, str. 186-204.

20 Šehiću, 1991, str. 342-350, nije uspjelo pronaći točne brojke.
21 O tome Šehić, 1991, str. 27-31.
22 Sirotković, 1992, str. 64.
23 Oiznuđenom ulasku Bosanskih Muslimana u jugoslavenstvo v. Džaja, 1994, str. 227.
24 O tome i susljednom Isović, 1962, str. 25-46. Usp. Šehić, 1991, str.14-44.
181
P o litička re a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)
U ovom razdoblju odigralo se političko iščlanjivanje Bosne i Herce

govine iz Podunavske Monarhije i učlanjivanje u jugoslavensku državu.
Primopredaja vlasti između zemaljskog poglavara general-pukov-
nika Stjepana baruna Sarkotića od Lovćena (1858-1939)25 i provi
zorne Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu dogodila se 1. stude
noga 1918. U tijeku mjeseca studenoga učvrstila se srpska kraljev
ska vojska na bosansko-hercegovačkom teritoriju. Politički i kulturni
simboli austro-ugarske prisutnosti (grb, zastava, natpisi na njema
čkom i mađarskom jeziku, nazivi ulica itd.) zamijenjeni su novim
simbolima, napravljenim prema simbolima Kraljevine Srbije. Ot
puštanje službenika iz austro-ugarskog upravnog aparata i popunja
vanje vodećih činovničkih mjesta Srbima iz Srbije uslijedili su nakon
službenog ujedinjenja države SHS s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca
1918. u Beogradu, prijenos nadležnosti s provizorne Narodne vlade
na provizornu centralnu vladu nakon što je ova osnovana u Beogradu
20. prosinca 1918. U novoj vladi Bosnu i Hercegovinu zastupala su
tri bosansko-hercegovačka političara (1 Srbin, 1 Hrvat i 1 musli
man). Prenošenje svih kompetencija na centralnu vladu u Beogradu
završeno je do konca prosinca 1918.
A onda je uslijedila pojačana centralizacija pretvaranjem narodnih
zastupništava u upravne organe beogradskih ministarstava. Regio
nalne narodne vlade bile su dokinute i izravno iz Beograda postavlje
ne, odnosno imenovane nove zemaljske vlade, za Bosnu i Hercego
vinu 31. siječnja 1919. U skladu s tim one nisu funkcionirale kao
narodna predstavništva nego samo kao puke ispostave beogradskih
ministarstava. Konačno su, nakon proglašavanja Vidovdanskog usta
va, zamijenjene pokrajinskim upravama s pokrajinskim namesnicima
na čelu (član ustava 134); u Bosni i Hercegovini 14. srpnja 1921.26
Nakon provedbe nove političke podjele države na 33 upravne
oblasti, s ciljem političkog razbijanja povijesnih regija komadanjem i
preustrojavanjem (v. poglavlje 1), postupno su dokinute i pokrajinske
uprave, u Bosni i Hercegovini 25. veljače 1924.
Ovaj put je od komadanja Bosna i Hercegovina ipak ostala pošte
đena. Snagom ustavnog člana 135 jednostavno je šest okruga iz aus
tro-ugarskog vremena (Sarajevo, Mostar, Tuzla, Travnik, Banja Luka
i Bihać) pretvoreno u oblasti. Međutim, ovo je bio varljiv ustupak bo-
sansko-hercegovačkim muslimanskim političarima koji su svojim
25 Njegova biografija u: Neue Osterreichische Biographie ab 1815, sv. IX. Wien 1956,
str. 99-106 (Rudolf Kiszling). Usp. Ernest Bauer: Der letzte Pailadin des Reiches.
Generaloberst Stefan Freiherr Sarkotić von Lovćen. Graz, Wien, Koln 1988.
26 Isović, 1962, str 46-68.
182
glasovima pomogli da bi se progurao centralistički ustav.27 Naime, u

istom članu bila je predviđena mogućnost da se pojedini kotarevi i
općine smiju izdvojiti iz jedne oblasti i pripojiti drugoj bilo unutar
bilo izvan Bosne i Hercegovine.
Još se brže i odlučnije išlo s preustrojstvom povijesnih regionalnih
kontinuiteta na drugim razinama. Nova vojna podjela zemlje, koja se
nije pokrivala s političkom, započela je već 22. prosinca 1918, a od
govarajući preobražaj žandarmerije 26. veljače 1919. Gledom na Bo
snu i Hercegovinu važna odredba bila bi ona od 25. lipnja 1919,
kojom su bosanski sjeverozapadni kotarevi Bihać, Cazin, Krupa, Novi
i Dubica izdvojeni iz nadležnosti građevinske direkcije u Sarajevu i
podloženi građevinskoj direkciji u Zagrebu. Isto se dogodilo s istočno-
hercegovačkim kotarevima Trebinje, Bileća, Gacko i Ljubinje, koji su
u isto vrijeme bili priključeni građevinskoj direkciji u Dubrovniku.28
Između 1. svibnja 1924. i 3. listopada 1929, kad je država SHS
preimenovana u Jugoslaviju i ponovno razdijeljena, Bosna i Her
cegovina je u političkom pogledu samo prividno postojala kao jedin
stveni teritorij. Upadno je da su u samo četiri od šest bosansko-
hercegovačkih upravnih oblasti bili postavljeni namjesnici koje je
kralj imenovao (u Sarajevu, Mostaru, Tlizli, Banjoj Luci, ali ne u Bi
haću i Travniku, v. kartu 2).29 To je razlog za slutnju daje najkasnije
od 1928. bilo u igri novo administrativno preustrojstvo. Taj je korak
i učinjen nakon uvođenja diktature 1929. Snagom Zakona o imeno
vanju i podjeli države od 3. listopada 1929. (v. poglavlje 1) bosansko-
hercegovački teritorij je raskomadan na četiri dijela i pridodan četi
rima od ukupno devet banovina. Četiri banovine (ukupno 101.570 km2)
na koje je sada Bosna i Hercegovina (51.199 km2) podijeljena, bile
su: Vrbaska banovina (20.558 km2) sa središtem u Banjoj Luci,
Primorska banovina (19.417 km2) sa središtem u Splitu (Dalmacija),
Zetska banovina (32.322 km2) sa središtem na Cetinju (Crna Gora) i
Drinska banovina (29.273 km2) sa središtem u Sarajevu.30 Razgrani
čenje između banovina osnovanih 1929. lagano je retuširano ok
troiranim ustavom od 3. rujna 1931. (vidi kartu 3. i 4.).31
28 Isović, 1962, str. 51-52, 57.
29 Vidi statističke podatke o upravi, strukturi stanovništva i školstvu u pojedinostima
bh. upravnih jedinica u: Almanah Kraljevine SHS, sv. 3. (1927-1928), str. 382-384
(Bihać), 428-429 (Mostar), 446-469 (Sarajevo), 495-498 (Travnik), 498-499 (Tuzla),
509-510 (Banja Luka).
30 O povlačenju granica između banovina tekst zakona od 3. listopada 1929. u suvre
menom francuskom prijevodu u: Historical Boundaries [1995], str. 667-670.
31 O novom razgraničenju između banovina odgovarajući tekst oktroiranog ustava od 1931.
u suvremenom engleskom prijevodu u: Historical Boundaries [1995], str. 683-688.
183
Novom podjelom Bosna i Hercegovina je ne samo prestala posto

jati kao jedinstvena pokrajina,3: nego su time stvorene i nove većine
u nacionalnom pogledu (v. tablicu 13).
Srbi (pravoslavci), koji su unutar Bosne i Hercegovine raspolagali
samo relativnom većinom (1910: 43,49%; 1921. 44,26%; 1931.
44,25%31), sada su, novom teritorijalno-političkom kombinatorikom
dobili apsolutnu većinu u tri od četiri banovine (Vrbas, Drina i Zeta).
Hrvati (katolici), čiji se udio u austro-ugarskom vremenu popeo od
18,08% (1879) na 22,87%, uspjeli su u Prvoj Jugoslaviji zadržati
svoje udjele (1921: 23,69%; 1931: 23, 58%).
Suprotno tome, muslimani, koji su se od austro-ugarske okupacije
nalazili u nazadovanju (1879: 38,73%; 1910: 32,25%; 1921: 31,40%,
1931: 30,90%) dalje su oslabljeni (u Drinskoj banovini prema Srbi
ma, u Primorskoj banovini prema Hrvatima). U 53 bosansko-herce-
govačka kotara stvoreni su sljedeći nacionalno-politički odnosi: pra
voslavni (Srbi) su imali u 23 kotara apsolutnu a u 5 relativnu većinu,
muslimani u l i apsolutnu a u 2 relativnu većinu, katolici (Hrvati) u
8 apsolutnu a u 4 kotara relativnu većinu.’4
Tablica 13: Konfesionalna (etnička) struktura stanovništva u Vrbaskoj,

Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini prema popisu stanovništva
od 31. ožujka 1931.
Br. Banovina Pravoslavni Muslimani Katolici Ostali

(Srbi) (Bošnjaci) (Hrvati)
1. Vrbaska: 24 kotara* 600.529 250.265 172.787 13.801
(57,89%) (24,12%) (16,66%) (1,33%)
23 bh.** kotara 577.077 250.258 169.714 13.754
(57,09% (24,78% (16,79%) (1,36,%)
2. Drinska: 37 kotara 992.924 356.469 169.613 15.733
(64,70%) (23,23%) (11,05%) (1,02%)
16 bh. kotara 316 548 353.190 165.935 15.261
(37,20%) (41,51%) (19,50%) (1,79%)
32 O tome Šarac, 1975, str. 276-280.

33 O tome Džaja, 1994, str. 39; Radojević, 1994, str. 11; Pejanović, 1939, str. 2.
M U pojedinostima o tome Pejanović, 1939, str. 2-9. Usp. Draganović, 1931, 1933, i
1937; Hadžijahić, 1939.
184
Br. Banovina Pravoslavni Muslimani Katolici Ostali

(Srbi) (Bošnjaci) (Hrvati)
3. Zetska: 32 kot 516.490 315.677 92.165 1.184
(55,80%) (34,11%) (9,96%) (0,13%)
6 bh. kotara 86.910 45.569 7.393 82
(62,32%) (32,68%) (5,30%) (0,06%)
4. Primorska: 21 kotar 138.375 69.052 692.907 1.429
(15,35%) (7,69) (76,80%) (0,16%)
8 bh. kotara 48.104 69.062 204.907 291
(14,92%) (21,42%) (63,56%) (0,09%)
Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931. Knjiga II. Beograd 1938.
Usp. Đorđe Pejanović: Stanovništvo, školstvo i pismenost u krajevima bivše Bosne i Herce
govine. Sarajevo 1939. * Hrvatski: kotar; srpski: srez, ** bh = bosansko-hercegovački.
Novo je uređenje trebalo služiti učvršćivanju diktature kao i

homogenizaciji države u velikosrpskom smislu. Međutim, dogodi
lo se suprotno. Uvođenje diktature kao i provedena centralizacija
države pooštrili su srpsko-hrvatski konflikt. Bosna i Hercegovina
se pomaknula u središte srpsko-hrvatskih teritorijalno-političkih
razračunavanja. Rasprave su se, doduše, vodile o federalizaciji
države, ali je teško bilo prevladati razlike u mišljenju kako o broju
federalnih jedinica tako i o povlačenju granica između njih.
Između 1931. i 1939. nastao je jedva saglediv spektar stajališta i
prijedloga.55 Najprjeporniji je bio status Bosne i Hercegovine gdje
su se egzistencijalno križali interesi Bosanskih Muslimana s
interesima Srba i Hrvata. Pri formuliranju vlastitih zahtjeva
tražila je hrvatska strana respektiranje statusa prije ujedinjenja
1918. te tumačenje ideologema o troimenom narodu u smislu da
se ne radi o tri plemena nego o tri naroda (Slovenci, Hrvati, Srbi)
s pravom samoodređenja kao posljedicom. Ovaj je stav formuli
ran u takozvanim Zagrebačkim punktacijama od 7. studenoga
1932.36 a Slovenci su ga potvrdili u Ljubljanskim punktacijama od
31. prosinca 1932.37 Političko vodstvo Bosanskih Muslimana - ko
je su kako hrvatska tako i srpska strana prihvaćale isključivo kao
vjersku zajednicu, odnosno u ideologemu o troimenom narodu,
35 O tome u sažetku iz srpske perspektive Radojević, 1994, str. 17-32; opširnije s
hrvatskog stajališta Boban, 1987, str. 9-76, 1989, str. 15-190 (Kontroverze I. i II.); s
težištem na Mačekovoj nedosljednoj politici prema BiH Išek, 1991, str. 253-280.
36 Reprodukcija teksta kod Bobana, 1987, I, str. 34-35.
37 Ibid., str. 46-47.
185
nisu našli svoje vlastito mjesto - javilo se u siječnju 1933. sa Sara

jevskim punktacijama.38 U ovom je dokumentu Bosna i Hercego
vina označena "kao najstarija povijesno-politička jedinica u [jugo
slavenskoj] državi". Time je podignut zahtjev za ponovnim us
postavljanjem njezina teritorijalnog integriteta kao i njezino poli
tičko "izjednačavanje s drugim povijesno-političkim jedinicama".
Troimensku ideologiju muslimanska strana uopće nije spomenula.
Srpski su politički krugovi razmišljali isključivo u etničkim kate
gorijama. U nacionalno-političkom smislu oni su priznavali samo Hr
vate i Slovence i to s tendencijom samo kao plemena. Oni su više ili
manje odlučno odbijali priznavanje povijesnih regija kao federalnih
jedinica, prije svega Bosne i Hercegovine. Kao argument protiv toga
naglašavali su jasnu prisutnost srpskog pučanstva u dijelovima Dal
macije, Hrvatske i prije svega Bosne i Hercegovine i ukazivali na
vlastitu relativnu većinu u jugoslavenskoj državi.
Hrvatska je strana u dugotrajnim pregovorima odstupila od prin
cipa povijesnih regija kao federalnih jedinica i 1939. iznudila jedan
sporazum u kojemu su priznata samo tri naroda (Srbi, Hrvati i Slo
venci), a Bosna i Hercegovina prvi put bila podijeljena između Srba
i Hrvata (v. kartu 5). Novoosnovanoj Banovini Hrvatskoj dodijeljeno
je 13 od 53 bosansko-hercegovačka kotara, i to 8 iz Primorske bano
vine (Bugojno, Duvno, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor i Sto
lac), 2 iz Drinske banovine (Fojnica i Travnik) i 3 iz Vrbaske banovine
(Brčko, Derventa i Gradačac).39
Provedeno razgraničenje važilo je kao provizorij do definitivne
rekonstrukcije države. Međutim, do daljnje pregradnje ipak nije
došlo. Umjesto toga rasplamsala se u javnosti žestoka polemika.
Početni tekst za to dao je glavni odbor Demokratske stranke (Lj.
Davidović), koji se već 28. i 29. kolovoza 1939. javio za riječ. Srpski
su demokrati kritizirali nedemokratski način ostvarenja sporazuma
(pregovorima isključivo između zastupnika krune i hrvatskog politi
čkog vodstva) i zahtijevali su demokratske procedure prigodom pre
obražaja države.40
38 Ibid., str. 49.

39 Banovina Hrvatska [1939], str. 48, t. 2, 137-148.
,|0 O tome i susljednom Begić, 1966, str. 181-190.
186
Tablica 14: Bosansko-hercegovačko stanovništvo nakon srpsko-hrvatskog

sporazuma 1939.
Bosna i Stanov- Pravoslavni Muslimani Katolici

O stali
Hercegovina ništvo (Srbi) (Bošnjaci) (Hrvati)
Hrvatski dio 714.090 156.420 167.150 387.750 2.770
13 kotareva 25,97% 21,90% 23,41% 54,30% 0,39%
Srpski dio: 2.035.120 1.075.950 690.990 238.750 29.430
40 srezova 74,03% 52,90% 34,00% 11,70% 1,40%
Ukupno: 2.749.210 1.232.370 858.140 625.500 32.200
44,80% 31,20% 22,80% 1,20%
Izrađeno prema Radivojević, 1994, str. 32-33.
Velika većina zastupnika srpske političke i kulturne javnosti, uključivo sa

Srpsko-pravoslavnom crkvom, vidio je Bosnu i Hercegovinu kao isklju
čivo srpsku zemlju i unaprijed su odbijali kako autonomiju tako i podjelu.
Na sličnoj su poziciji stajale velikohrvatski orijentirane snage.
One su također odbijale podjelu Bosne i Hercegovine i zahtijevale
veliku Hrvatsku do rijeke Drine.
Vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje je izradilo sporazum,
računalo je s dobitkom cijele Bosne i Hercegovine narodnim refe
rendumom ili barem dodatnom dodjelom onih kotareva koji su u
većini nastanjeni Hrvatima i muslimanima: Visoko, Zenica, Žepče i
Tešanj u središnjoj Bosni, Jajce i Bihać u zapadnoj Bosni.41 Pritom se
pretpostavljalo da će većina Bosanskih Muslimana prihvatiti hrvat
ski nacionalni identitet. Međutim, nikada se većina Bosanskih Mu
slimana nije u velikoj mjeri i posve očito odlučila za ovo opredjelje
nje, kao ni za političko opredjeljenje za srpstvo. Umjesto toga islam
sko se stanovništvo okupljalo oko onih političkih projekata, koji su
imali u vidu ili zahtijevali autonomiju Bosne i Hercegovine. Tako je i
ovaj put, kad je ondašnji predsjednik Jugoslavenske muslimanske
organizacije Džafer Kulenović (1891-1956)42 zahtijevao autonomiju
Bosne i Hercegovine 6. studenoga 1939, njegov zahtjev naišao na
široki odjek u svim krugovima bosansko-muslimanskog društva.43 Od
Banovina Hrvatska [1939], str. 80-81. Jedan je muslimanski pristaša HSS spekulirao
s mogućnošću da bi se u slučaju plebiscita još 20 bosansko-hercegovačkih kotareva
odlučilo za Hrvatsku. O tome Šehić, 1968, str. 185.
42 Kratka biografija u: Tko je tko u NDH [1997], str. 216-217 (Z. Dizdar).
43 Begić, 1966, str. 181-185; Kemura, 1986, str. 249-259, Filandra, 1998, str. 105-122.
187
drugih političkih snaga samo su još komunisti tražili autonomiju za

Bosnu i Hercegovinu. Kao glasnogovornike su iskoristili bosansko-her-
cegovačke studente u Beogradu i Zagrebu. U otvorenom pismu od 1.
prosinca 1939. koje je potpisalo 509 bosansko-hercegovačkih komu
nističkih studenata i studenata pod utjecajem komunista (Srbi, Hr
vati, Muslimani i Židovi) bilo je osuđeno vođenje rata i buržujska po
litika općenito i zahtijevana demokracija, ravnopravnost naroda kao
i "autonomija za Bosnu i Hercegovinu".4'1
Na službenu socijalnu i nacionalnu politiku Prve Jugoslavije kao i
na postupnu parcelizaciju povijesno-političke individualnosti Bosne i
Hercegovine reagiralo je bosansko-hercegovačko stanovništvo od
početka različito. Različito strukturirani interesi odražavali su se ne
samo u političkom stranačkom spektru nego i u kulturnim udruga
ma, čija je uloga, gledano dugoročno i socijalno-povijesno, vjerojat
no bila važnija od uloge političkih stranaka.
3.2. Političke stranke i m jesto Bosne i Hercegovine

u sklopu Prve Jugoslavije
Razvitak modernih organizacijskih oblika društvenoga života kao
i osnivanje prvih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini započelo
je na razmeđu stoljeća i uglavnom se odigralo u prvom desetljeću
20. stoljeća.45 Izbijanje Prvog svjetskog rata donijelo je pauzu. Slom
Podunavske Monarhije na jednoj strani i nastanak jugoslavenske
države na drugoj promijenili su političke okvirne uvjete pri oživlja
vanju političkih i kulturnih oblika života budući da su se režiseri
nove države ponašali ne samo kao nasljednici, nego još više kao po
bjednici i likvidatori političkog i kulturnog austrijanizma. Iz ovoga
su razloga pokušali spriječiti obnovu političkih stranaka iz austro
ugarskog razdoblja i stranački život iznova organizirati u skladu s
ideologijom o jednom narodu i jednoj jedinstvenoj nacionalnoj
državi.
Prvu je inicijativu poduzela jedna skupina srpskih intelektualaca
kojima se priključilo nekoliko hrvatskih i muslimanskih.
U javnost su stupili već u listopadu 1918. pozivom u kojemu su
sami sebe nazvali radikalno-demokratskim naprednjacima (skraće
no: Rađena) i zastupali ekstremne unitarističke pozicije: poricanje
44 Pismo u: Građa o djelatnosti KPJ u BiH 1921-1941 [1971], br. 43, str. 464-473. Usp.
Babić, 1967, str. 41-42; Kemura, 1986, str. 238-240, 261.
45 O tome s navodima literature Džaja, 1994, str. 102-108, 189-218.
188
zasebnih hrvatskih i srpskih interesa kao i prevladavanje "plemen

skih individualiteta" sustavnom centralizacijom države na svim razi
nama.46 Ta skupina ipak nije dobila značajan priliv. Još manje upo
rište našla je u stanovništvu, ali je utirala put osnivanju Pribićeviće-
ve Jugoslovenske demokratske stranke 16. veljače 1919. u Sarajevu.
Kao inicijator i režiser unitaristički koncipirane Demokratske stran
ke, Pribićević je tu stranku u promidžbi predstavljao kao državotvor
nu i tom je parolom mamio predstavnike drugih političkih inicijativa
na osnivačku skupštinu, s ciljem njihova uključivanja. To se, među
tim, dogodilo u vrlo neznatnoj mjeri. Umjesto toga, osnivanje Demo
kratske stranke samo je ubrzalo osnivanja drugih stranaka koje su
odbijale Pribićevićev unitarizam i centralizam. Tako je nastao spek
tar stranaka u Bosni i Hercegovini sličan onome iz austro-ugarskog
vremena, ali s nešto pomaknutim akcentima zbog promijenjenog
političkog položaja i perspektive.
Za srpske ekstremne nacionaliste oko lista Srpska zora47 Pribi-
ćevićeva stranka i njezin program nisu bili dovoljno "srpski". Oni su
u jugoslavenstvu gledali "austrijski uvoz", govorili su o "troimenom
narodu" kao o "srpskom troimenom narodu" i novu su državu htjeli
graditi isključivo na srpskim političkim i kulturnim tradicijama. U
tom su smislu zahtijevali direktno priključenje Bosne i Hercegovine
Kraljevini Srbiji. Nakon osnivanja Jugoslovenske demokratske
stranke sami su sebe nazvali Srpskom strankom. Njihov je ekstremi
zam doveo do razdora i rasipanja u vlastitim redovima. Jedan manji
dio s Đorđem Čokorilom dalje se radikalizirao u svom agresivnom
velikosrpstvu, dok je veliki dio pristupio Pašićevoj Radikalnoj narod
noj stranci ili Pribićevićevim unitarističkim demokratima.
Proširenje srpske Radikalne narodne stranke na Bosnu i Hercego
vinu bilo je usporeno osnivanjem Jugoslovenske demokratske
stranke budući da se većina srpskih bosansko-hercegovačkih politi
čara u početku zalagala za ujedinjenje srpskih radikala s jugoslaven
skim demokratima i podržavala osnivanje Demokratske stranke u
Sarajevu.48 Ali kad je nakon osnivanja postalo jasno da se ne može
računati s fuzijom, započelo je organiziranje srpske Radikalne stran
ke u Bosni i Hercegovini budući da je većina bosansko-hercego
vačkih Srba stajala bliže velikosrpskom programu radikala nego uni
tarističkom programu demokrata. Organiziranje radikala u Bosni i
Hercegovini završeno je do studenoga 1919. Vodeći se sloj regrutirao
46 O tome i susljednom Šehić, 1991, str. 99-133.
47 Šehić, 1991, str. 104-107.
48 Šehić, 1991. str. 111-113.
189
iz srpskog obrtničkog i obrazovanog građanstva unutar i izvan Bosne

i Hercegovine/9 a glasačko tijelo iz srpskog seljaštva.
Spremnost na kompromis "državotvorne" Demokratske i Radi
kalne stranke naspram muslimanskih veleposjednika - da bi dobili
njihove glasove za izglasavanje Vidovdanskog ustava - dovela je do
osnivanja jedne srpske oporbene stranke u Bosni i Hercegovini. Bila
je to Težačka organizacija koja je nastala u ljeto 1919, a početkom
lipnja 1920. pretvorila se u političku stranku pod imenom Savez
težaka.™ Oni su se ujedinili sa sličnim strankama u Srbiji, Dalmaciji,
Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji u Savez zemljoradnika. Taj seljački
savez je za cilj imao jednu seljačku državu u kojoj agrarno pitanje
treba biti riješeno radikalno, to jest bez odštete. U državno-politi-
čkom pogledu zastupala je Poljoprivredna stranka slične unitarističke
i centralističke pozicije kao Demokratska i Radikalna narodna stran
ka. U Bosni i Hercegovini se Seljački savez među srpskim seljaštvom
profilirao u oštrog konkurenta Radikalnoj stranci.
I bosansko-hercegovački Hrvati su u početku namjeravali u Bosni
i Hercegovini osnovati samo jednu stranku.51 Ali zbog baštinjene po
djele bosansko-hercegovačkog katoličanstva iz austro-ugarskog vre
mena na jedno klerikalno i jedno liberalno krilo52 kao i pojačanih
utjecaja kršćansko-konzervativnih stranaka iz Slovenije (SLS, Slo
venska ljudska stranka Antona Korošeca) i Hrvatske (HPS, Hrvatska
pučka stranka) s jedne strane, i liberalne Hrvatske zajednice (HZ) s
druge strane, nisu uspjela nastojanja oko osnivanja samo jedne
hrvatske stranke. Konačno, i osobne ambicije unutar vodećega sloja
(kler zajedno sa svjetovnim obrazovanim slojem) odigrale su svoju
ulogu kod konačnog razdvajanja u kolovozu 1919. na dvije stranke:
Hrvatsku pučku stranku (HPS) s geografskim težištem u zapadnoj
Hercegovini, i Hrvatsku težačku stranku (HTS) s geografskim te
žištem u užoj Bosni. Obje stranke treba uvrstiti u politički katoli
cizam. Prvoimenovana HPS stavljala je u svom programu nešto više
naglaska na jamčenje katoličkog odgoja u novoj državi, druga na
kršćansko-socijalne interese seljaka i radnika. U državno-političkom
pogledu obje su zauzimale anticentralističke pozicije, HPS kao član
klerikalnog Jugoslavenskog kluba u stranačkom spektru, HTS kao
član liberalnog hrvatskog nacionalnog kluba (v. poglavlje 1.2. Držav
ni ustav i političke stranke).
49 O tome iscrpnije Krivokapić-Jović, 1994.
50 Šehić, 1991, str. 113-115.
51 O tome Matijević, 1992. Usp. Šehić, 1991. str. 122-123.
52 O osnivanju i ideološkoj strukturi hrvatskih političkih organizacija u BiH prije Prvog
svjetskog rata s navodima literature Džaja, 1994, str. 198-207.
190
Ulazak Muslimana u političko jugoslavenstvo uslijedio je s izvjesnim

zakašnjenjem. Naime, dok su politička zastupništva drugih narodskih
skupina na ovom prostoru 1917. godine votirala za jednu jugoslavensku
državu, izazivao je projekt jedne takve države kod zastupnika Bosanskih
Muslimana zabrinutost i naišao je na odbijanje. Iz toga su razloga oni u
Narodno viječe, koje je osnovano u listopadu 1918. kao prijelazno za
stupništvo i prijelazna vlada, kooptirani naknadno i u premalenom broju
(Sarajevki odbor Narodnog vijeća imao je 12 Srba, 7 Hrvata i 5 Mu
slimana a Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu 7 Srba, 3 Hrvata i
jednog Muslimana).53 Zbog odbijanja većine Muslimana da prihvate srp
ski ili hrvatski nacionalni identitet, s njima su postupali kao s "ana
cionalnim elementom" a zbog neriješenog agrarnog pitanja bili su
izloženi zlostavljanjima srpskih seljaka. Zbog svih tih razloga osjećala je
muslimanska politička klasa krajnju nesigurnost kod organiziranja poli
tičkog života u novoj državi. Tako je u njihovim redovima najprije došlo
do različitih političkih inicijativa. Dvije najvažnije bile su: skupina oko
lista Jednakost, koja je u svom programu imala centralizaciju i priključila
se Demokratskoj stranci,54 i skupina oko lista Vrijeme koja je islamski
identitet nešto snažnije naglašavala i zastupala interese muslimanskih
veleposjednika.55 U isto vrijeme, kad se skupina oko Jednakosti
priključila Demokratskoj stranci, osnovala je skupina Vrijeme zajedno s
jednom muslimanskom političkom inicijativom iz kotara Tuzle
Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO) između 14. i 17. veljače
1919. u Sarajevu. Oznakom jugoslavenski stranka se ogradila kako od
srpstva tako i od hrvatstva s obrazloženjem da se "bosansko-hercego-
vački Muslimani nikada nisu otuđili niti svojoj domovini, niti svome na
rodu, niti svome jeziku. Oni su sačuvali sva obilježja čistoga nacionali
zma, samo nisu svjesni svoga plemenskog imena. U pogledu našega
nacionaliziranja mi stojimo na stajalištu daje to pitanje kulturnog razvit
ka društva a nikako stvar dnevne politike".56 Treba spomenuti da pri
mjedba kako bosansko-hercegovački Muslimani "nisu svjesni svoga ple
menskog imena" stoji u skladu s poviješću nastanka toga najmlađeg
južnoslavenskog naroda, koji je iz različitih etničkih supstrata (staro-
bosanski, hrvatski, srpski zajedno s neslavenskim primjesama iz Europe,
Azije i Afrike) u osmanskim uvjetima oblikovao jednu političku vele-
skupinu57 i u postosmanskom se vremenu razvio u zasebni narod.’8
53 Džaja, 1994, str. 227-228. Opširnije Purivatra, 1974, str. 28-34.
54 Program grupe Jednakost kod Purivatre, 1974, str. 592-593 (prilog br. 2).
55 Program ove grupe kod Purivatre, 1974, str. 589-592 (prilog br. 1).
56 Tako u programskom dijelu stranačkog programa. Purivatra, 1974, str. 596-599 (pri
log br. 5).
57 O etničkim supstratima bosanskih Muslimana ili Bošnjaka Džaja, 1984, str. 43-47.
58 O tome Babuna, 1996. i Steindorff, 1997b. Usp. Džaja, 1994.
191
U izborne liste za ustavotvornu skupštinu je unijeto 476.237 bira

ča iz Bosne i Hercegovine s pravom glasa. U izborima koji su održani
28. studenoga 1920. godine, sudjelovalo je 330.958 ili 69,49%.
Ukupno 11 političkih grupacija, odnosno stranaka, izložilo je svoje
liste u Bosni i Hercegovini i postiglo sljedeće rezultate (tablica 15).
Tablica 15: Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini za ustavotvornu

skupštinu 28.11.1920.
Br. Stranka Udio glasova u % Mandati

1. Jug. dem. stranka (Pribićević) 17.980 3,78 2
2. Radikalna narodna stranka (Pašić) 59.443 12,48 11
3. Savez zemljoradnika 54.506 11,45 12
4. Jugoslavenska muslimanska
organizacija (JMO) 110.895 23,29 24
5. Hrvatska težačka stranka (HTS) 38.390 8,06 7
6. Hrvatska pučka stranka (HPS) 20.774 4,36 3
7. Komunistička partija 18.074 3,80 4
8. Socijaldemokratska stranka
(srpska skupina oko lista Zvono) 2.784 0,58 0
9. Srpska narodna organizacija (Čokorilo) 6.215 1,31 0
10. Muslimanska težačka stranka 1.122 0,24 0
11. Nezavisna muslimanska lista
(Muslimanska narodna stranka
i Nezavisna musi. stranka) 755 0,16 0
Ukupno: 476.237 birača s pravom glasa 330.938 69,51 63
Sastavljeno prema Nusretu Šehiću: Bosna i Hercegovina 1918-1925. Sarajevo, 1991,
str. 175-180.
Iz predočenih izbornih rezultata proizlazi da je bosansko-herce-

govačko izborno tijelo već na prvim izborima velikom većinom odbi
lo političku i kulturnu asimilaciju, koju je Pribićevićeva Demokratska
stranka (samo dva mandata) izričito naglašavala u svom programu.
Bosansko-hercegovačko pučanstvo se odlučilo za ona politička grupi
ranja koja se nisu zalagala za asimilaciju nego za održanje i daljnje nje
govanje iz povijesti izraslih etničkih razlika.
Bosansko-hercegovačko srpsko pučanstvo je glasovalo za srpske
stranke koje su se u državno-političkom pogledu očitovale za jasno
velikosrpstvo a međusobno se razlikovale samo u stupnju radikalno-
192
Bosno / Hercegovina u jugoslavenskoj državi
sti s kojom su izlazile u javnost kad se radilo o zemljišnoj reformi ili

0 izgonu (neslavenskih) “stranaca" koji su u austro-ugarsko vrijeme
u Bosni i Hercegovini našli novu domovinu, ili o pritisku na musli
mane da se priznaju pripadnicima srpske nacionalnosti.
Bosansko-hercegovačko hrvatsko izborno tijelo je, slično kao u
austro-ugarsko vrijeme, glasovalo više za "kršćansko-liberalnu" HTS
nego za “doktrinarnu" HPS.
Bosansko-hercegovački muslimanski birači su se već na prvim
parlamentarnim izborima u očiglednoj većini odlučili za “svoje stran
ke", naime za JMO, koja je artikulirala muslimanske ekonomske i
vjerske interese.
Uspjeh komunista kao i socijaldemokrata u Bosni Hercegovini le
žao je ispod jugoslavenskog prosjeka i odgovarao njihovu utjecaju na
radništvo u Bosni i Hercegovini koji je bio oslabljen izgonom izvan-
bosanskih stručnih snaga kao i drugim mjerama režima na jednoj
strani i frakcijskim borbama koje su dovele do podjele na komuniste
1 socijaldemokrate,59 na drugoj strani. Za obje su stranke vjerojatno
glasovali samo članovi sindikata koji su bili pod njihovom kontrolom.
Njihov broj, koji je početkom 1919. iznosio 22.669,60 odgovarao je,
naime, gotovo posve točno dobivenim udjelom glasova (v. gore).
Većina bosansko-hercegovačkog radništva, čiji se ukupni broj u Prvoj
Jugoslaviji kretao između 60.000 i 80.000,61 odlučila se za domaće
nacionalne stranke.62
Na drugim parlamentarnim izborima, održanima 18. ožujka 1923,
još su jasniji bili izborni rezultati u korist nacionalnih stranaka. Izborne
su analize pokazale63 da je 46,5% bosansko-hercegovačkih birača
biralo srpske stranke (udio Srba u bh. stanovništvu iznosio je 43,9%).
Na hrvatske stranke otpalo je 21,1% glasova, praktično svi hrvatski
glasovi (budući da je postotak katolika u Bosni i Hercegovini iznosio
23,5%, a nehrvatski katolici vjerojatno nisu izišli na izbore), Za musli
manske stranke odlučilo se 32,4% birača, to znači 1% iznad njihova
postotka od 31,4% u strukturi bosansko-hercegovačkog stanovništva.
Ovaj put je na izbore izašlo 77,8% (379.837) birača s pravom gla
sa (od ukupno 488.498).64 U srpskom stranačkom spektru došlo je do
sljedećih pomaka: srpska Radikalna narodna stranka (NRS) dobila je
59 O tome Karabegović, 1979, str. 72-114.

60 Hadžibegović, 1981, str. 146.
61 Karabegović, 1979, str. 187-192.
62 Šehić, 1991, str. 179-180.
63 Šehić, 1991, str. 245.
64 Purivatra, 1974, str. 201-202.
193
Politička realnost jugoslavenstva (i9 ia -m i)
88.144 glasova i stekla 13 parlamentarnih mandata, srpski Savez

zemljoradnika pao je s 12 na 7 mandata (kod udjela glasova od 58.562)
a Srpska narodna organizacija dobila je ovaj put jedan mandat
(9.294 glasa).
Nesrpske stranke, koje su, nakon što je izglasan Vidovdanski ustav,
zbog otpora prema unitarizmu prekoravane kao "neprijatelji države"
i bile izložene brojnim zlostavljanjima,65 prošle su ovako: JMO je svo
ju poziciju potvrdio s 112.228 glasova i 18 mandata. Radićeva
Hrvatska seljačka stranka (HRSS), koja je u međuvremenu u Bosni i
Hercegovini pustila korijenje,66 privukla je k sebi hrvatsko glasačko
tijelo. Dobila je 68.013 glasova što joj je donijelo 9 parlamentarnih
mandata. HTS s 5.468 i HPS s 3.735 glasova, naprotiv, nisu dobile
ni jedan jedini mandat i zauvijek su iščeznule iz stranačkog spektra.67
Također su bez mandata ostale Pribićevićeva DS, socijalisti kao i
male stranke koje je postavio i podržavao režim.
Na sljedećim parlamentarnim izborima 1925. i 1927, kao i na pr
vim općinskim izborima 1928. u Bosni i Hercegovini68 nije došlo do
bilo kakvih drugih važnijih promjena niti u stranaštvu niti u držanju
bosansko-hercegovačkog izbornog tijela. JMO je ostala stranka Bo
sanskih Muslimana, bh. Hrvati su slijedili Radićevu H(R)SS, a bh.
Srbi su birali srpske stranke.
Budući da konflikt oko oblika države nije mogao biti uklonjen,
ostale su i nacionalne teme stalni problem što je uvelike otežavalo
rješavanje drugih političkih pitanja. Ovoj okolnosti treba prije svega
pripisati to što se Hrvatska seljačka stranka pretvorila u čistu nacio
nalnu stranku, točnije u nacionalni pokret u kojemu je karizmatični
vođa Radić hrvatsko izborno tijelo populističkim metodama okupljao
oko sebe.69 To se prije uvođenja diktature 1929. događalo u obliku
masovnih manifestacija koje su često ometali naručeni provokatori i
policijski zahvati.70
Nakon uvođenja diktature 6. siječnja 1929. i susljednih zabrana
svih političkih stranaka i organizacija koje nisu bile spremne odreći
se "plemenskog karaktera" i slijediti diktate, dobio je politički život
65 Purivatra, 1974, str. 185-200.

66 O tome Išek. 1966. i 1981, str. 111-136.
67 O unutarcrkvenim razlozima iščeznuća katoličkih političkihstranaka Matijević, 1997b.
68 O tome Purivatra, 1974, str. 291-292, 390-391, 421.
69 U vodećem sloju H(R)SS u BiH prevladavalo je obrtničko iobrazovano građanstvo.
Išek, 1978.
70 Podaci za BH kod Šehića, 1991, str. 229, 282-286. s navođenjem daljnje literature.
194
oblik konspiracije na jednoj strani i intenzivnog špijuniranja, cenzure

tiska i progona na drugoj strani.71
Nakon potiskivanja u ilegalnost, koristila se HSS za svoje političke
aktivnosti hrvatskim kulturnim i crkvenim ustanovama u Bosni i
Hercegovini: čitaonicama, sportskim, pjevačkim i drugim kulturnim
društvima kao i crkvenim priredbama kao na primjer godišnjim bo
goslužjima 8. kolovoza za Stjepana Radića, koji je toga dana umro od
posljedica atentata u beogradskom parlamentu.72 Budući da je režim
oštro progonio "plemenske aktivnosti" Hrvata u Bosni i Hercegovini,
a istodobno protiv odgovarajućih aktivnosti Srba nije poduzimao
ništa,73 dalje se učvršćivala seljačka HSS-ideologija kao nacionalna
ideologija Hrvata u fazi diktature.
U svezi s ovdje postavljenom problematikom postavlja se prije
svega pitanje o mjestu Bosne i Hercegovine u ideološkom konceptu
i političkom djelovanju HSS-a.
Bosna i Hercegovina je od pamtivijeka bila ideološki i politički
ranjiva točka u srpsko-hrvatskim odnosima.74 Pritom se povijesna i
kulturna kompleksnost na objema stranama više ili manje previđala
odnosno ignorirala. Umjesto toga traženi su argumenti i kvaziargu-
menti za pripadnost ove zemlje isključivo hrvatskom odnosno srp
skom političkom i kulturnom korpusu.75
U političkom svojatanju Bosne i Hercegovine posezali su hrvatski
nacionalni ideolozi 19. stoljeća za feudalno usidrenim povijesnim
pravom prema kojemu je srednjovjekovna Bosna bila sastavni dio
hrvatskog kulturnog i političkog prostora. Bosanski su Muslimani,
navodno, islamizirani Hrvati, koje treba doduše ostaviti u njihovoj
vjeri ali ih treba ponovno pridobiti za modernu hrvatsku naciju prije
svega emancipatorskim kulturnim radom.
To je bila ideološka polazna pozicija i hrvatskog seljačkog ideolo
ga Stjepana Radića. Kako je on to stajalište zastupao u praktičnoj
politici? Analize pokazuju da je bio sjajan taktičar ali ne i dosljedan
strateg. U njegovim shvaćanjima Bosna nije imala jasno mjesto, ne
go mu je služila kao instrument pri ostvarivanju drugih političkih ci
ljeva, prije svega za stvaranje većine protiv centralizma i protiv srp
skih hegemonijalnih zahtjeva.76 Tako je, na primjer. Radić uspjehe
7' O tome s težištem na BiH Šarac, 1975, str. 195-208. Usp. Išek, 1991, str. 107-125.
72 O tome Išek, 1991, str. 26-48.
73 Šarac, 1975, str. 197.
74 O tome s daljnjim navodima literature Džaja, 1994, str. 192-207.
75 Hadžijahić, 1974, str. 159-221.
76 O tome i susljednom Išek, 1968, str. 198-216.
195
JMO na prvim parlamentarnim izborima 1920. komentirao kao us

pjehe "čisto hrvatske stranke". Godine 1922, kad je H(R)SS pustila
korijenje u Bosni, moglo se u Radićevim govorima o Bosni i
Hercegovini čuti daje ona "jedna moralna[!], gospodarska i politička
jedinica" i Radić se usudio prognozirati da će njegova stranka na
sljedećim izborima (1923) dobiti "oko 70% muslimanskih glasova".
Nakon neuspjelog pokušaja sporazumijevanja između federalističkog
bloka i srpske Radikalne narodne stranke u proljeće 1923. (tzv. Mar
kov protokol [Marka Đuričića])77 uzviknuo je Radić srpskoj strani: "Mi
nećemo dopustiti da se s Bosnom postupa kao s Makedonijom i zato
ne može doći do sporazuma" i tražio je za "Sloveniju, Bosnu i Herce
govinu, Bačku, Banat, Crnu Goru i Makedoniju pravo da se plebisci
tarno odluče hoće li ostati u centralističkoj i unitarističkoj Srbiji ili
žele ući u federaciju s miroljubivom i neutralnom Hrvatskom".78
Nakon Radićeva zaokreta i priznanja monarhije 1925, promijenilo se
i njegovo gledanje na Bosnu i Hercegovinu. Sada je govorio o potre
bi sloge između pravih i muslimanskih Hrvata. U ljeto 1926. izbje
gao je problem Bosne i Hercegovine na sljedeći retorički način:
"Morao je doći svjetski rat i sav svijet se uskomešati da bi se konačno
riješio problem Bosne i Hercegovine. Ali, sve je teško ako se polazi
od teritorija. Stoga naša stajalište nije teritorij nego narod" (Dom od
23. veljače 1926). Samo pola godine kasnije označio je Radić "Bosnu
kao kralježnicu države. Stoga se mora brižljivo paziti da ne oboli
kralježnica jer bi to vodilo do sloma države" (Dom od 28. srpnja 1926),79
da bi pred svoju tragičnu smrt podnio sljedeći prijedlog: "Kraljevina
SHS trebala bi biti podijeljena na sljedeće oblasti: Prva Jadransko-Du-
navska oblast trebala bi obuhvaćati sva prečanska [to znači izvan uže
Srbije] područja bez Slovenije, ali s Crnom Gorom, druga oblast
Srbijansko-Moravska [oko rijeke Morave]. Treća bi se oblast trebala
sastaviti od Južne Srbije [Makedonije] i Starosrbije [Kosovo], a četvr
ta bi bila Slovenija" (Dom od 13. lipnja 1928).80
Rezultat: U Radićevim cik-cak izjavama nema razmišljanja o Bosni
i Hercegovini kao o samostalnoj političkoj jedinici, jednakoj Srbiji,
Hrvatskoj ili Sloveniji. Njegova se politička misao u ovoj točki kreta
la u okviru ideologema o troimenom narodu, nije poznavala nikakav
bosnicitet kao povijesno-političku kategoriju i svojatala je Bosanske
Muslimane kao "Hrvate islamske vjere".
77 O tome v. Purivatra 1974, str. 215-232.

78 Išek. 1968, str. 204.
79 Navedeno prema Išeku, 1968, str. 211. i 212.
80 Išek, 1968. str. 215.
196
Njegov nasljednik Vladko Maček nastavio je tim smjerom.81 On je

u mjesecima nakon atentata u beogradskom parlamentu govorio o
potrebi vraćanja načelu povijesno-političkih regija. U prvoj audijen
ciji 4. siječnja 1929. pred uvođenje diktature on je, navodno, predlo
žio kralju podjelu na sedam federalnih jedinica: Hrvatsku, Bosnu i
Hercegovinu, Sloveniju, Srbiju, Crnu Goru, Vojvodinu i Makedoniju.
Ali u drugoj audijenciji, samo 24 sata kasnije, on je, prema srpskim
izjavama, izrazio spremnost za podjelu Bosne i Hercegovine između
Hrvatske i Srbije.82
U jednom pismu engleskom publicistu R. W. Seton-Watsonu od 24.
veljače 1932. Maček je za Hrvatsku i Crnu Goru zahtijevao ponovnu
uspostavu državno-političkog statusa od 1918. a za stanovnike Bo
sne i Hercegovine i Vojvodine plebiscit "hoće li oni stvoriti samo
stalne političke jedinice ili se žele u cjelini ili djelomično priključiti
Srbiji ili Hrvatskoj ili Crnoj Gori".83 U proljeće iste godine, dok su
među oporbenim političarima bili u punom jeku tajni pregovori koji
su doveli do gore spomenutih zagrebačkih, ljubljanskih i sarajevskih
punktacija, Maček je, navodno, muslimanskom političaru Šefkiji
Behmenu gledom na Bosnu rekao: "Mi tražimo Bosnu-Hercegovinu
za Hrvatsku na temelju hrvatske većine - Katolici i Muslimani - ako
se to ne bi moglo postići, mogli [bismo] putem kompromisa pristati
na to, da Bosna-Hercegovina u cjelini ostane i dobije autonomiju ”.84
Mačekova politika gledom na Bosnu i Hercegovinu odvijala se
isključivo u okviru srpsko-hrvatskih odnosa. Ta je politika ostala za
tvorena u ideologem o samo tri državotvorna naroda (Srbi, Hrvati i
Slovenci), u kojemu nije bilo predviđeno mjesto za Bosanske Musli
mane kao samostalan politički subjekt. U skladu s time samostalnije
status Bosne i Hercegovine bio ili samo maglovito definiran ili uopće
nije bio uzet u obzir. Ovu su politiku slijedili bh. Hrvati u velikoj
većini. Skepsa je izranjala povremeno samo među bosanskim fra
njevcima, koji su se zauzimali za više bosniciteta ne samo iz povi
jesnih nego i iz realno-političkih interesa. Njihova se redovnička pro
vincija prostirala, naime, na gusto izmiješanim područjima srednje i
sjeverne Bosne i stoga im podjela Bosne ne bi odgovarala. Nakon
parlamentarnih izbora 1923. koje su zajedno pripremale HTS, koju
su podržavali bosanski franjevci, i H(R)SS, koja je, međutim, pred
izbore ostavila na cjedilu HTS i pregazila je. Tisak HTS-a se oštro
81 Išek, 1991, str. 86-106.

82 Išek, 1991, str. 90-93.
83 Seton-Watson Corresapodence 1976II, br. 197, str. 220. Usp. Boban 1989, II, str. 61.
8" Išek, 1991, str. 101.
197
potužio, između ostaloga, na Radićevo nedostatno razumijevanje

"regionalnih interesa".85 Nakon uvođenja diktature 1929, kad je
šaputanje oko nove podjele države postalo glasnije, javio se za riječ
ondašnji provincijal bosanske franjevačke provincije fra Josip
Markušič (1880-1968) i na sljedeći način pledirao protiv podjele Bo
sne i Hercegovine:
Bosna i Hercegovina ne samo da imaju neospornih i velikih
zasluga za stvaranje ove države, čime se mi ponosimo, nego
su i centralna oblast, koja kao željezni priječnik drži k sebi
obruče države [...]. Bosna i Hercegovina ni u kojem slučaju ne
bi mogle doći u dobrovoljne priloge, koji se sa zahvalnošću
primaju.86
Dok je hrvatska strana autonomiju Bosne i Hercegovine u naj

manju ruku držala kao pregovaračku kartu u političkim igrama, sve
su srpske političke snage to odbijale. Za njih je Bosna i Hercegovina
uvijek bila srpska i samo srpska. To je držanje srpski političar Laza
Marković 1920. godine u Mostaru ovako oštro formulirao: "Da je
Srbija zatekla poslije 40 godina [austro-ugarske okupacije] u Bosni
samo 7% Srba, Bosna bi opet bila srpska".87 Tu je poziciju zastupala
osobito Radikalna stranka, koja je od svih srpskih stranaka imala
najviše utjecaja na bosansko-hercegovačke Srbe. U njezinim su pro
gramima osobito bili naglašeni parcelizacija povijesnih individualite
ta, uska povezanost sa Srbijom i "široka samouprava" na lokalnoj ra
zini. Od te pozicije nije odstupao ni onaj dio Radikalne stranke, koji
se nakon uvođenja diktature priključio srpskoj ujedinjenoj oporbi.88
Druga po snazi srpska stranka u Bosni i Hercegovini, Savez zemljo
radnika, prešao je nakon uvođenja diktature, doduše, na federalisti-
čku poziciju, s tri (Srbi, Hrvati, Slovenci) ili četiri federalne jedinice,
ali ni u njihovim kombinacijama Bosna i Hercegovina nije dobila vla
stiti status. Ona se nije smjela razlikovati od Šumadije (zapadna
Srbija).8’ Demokratska stranka, koja je među bosansko-hercegova-
čkim Srbima našla slabo uporište napustila je tvrdi unitarizam i cen
tralizam nakon rascjepa na Pribićevićevo i Davidovićevo krilo 1922.
i nakon Zagrebačkih punktacija iz 1932. pristala uz federativni pre
85 Išek, 1968, str. 202.

86 Kraljeva arbitraža u: Franjevački vijesnik, br. 3. od 1. ožujka 1929, str. 65-70. Usp.
Šarac, 1975, str. 283.
87 Navedeno prema Išek, 1966, str. 94.
88 O tome Šehić, 1968, str. 167-173.
89 Šehić, 1968, str. 175.
198
obražaj države ili u trijalističkoj formi (Srbi, Hrvati, Slovenci) ili je

prihvaćala raščlanjivanje na četiri federalne jedinice (stranka Ljube
Davidovića). U drugoj je kombinaciji Bosni i Hercegovini poklonjena
veća pozornost, ali nikakva autonomija u smislu povijesno-političke
individualnosti. Bilo je, naime, predviđeno da se četvrta federalna
jedinica treba sastojati od Bosne i Hercegovine i južne Dalmacije
zajedno s Dubrovnikom, što su, kako se i očekivalo. Hrvati odbili.90
Za vrijeme intenziviranih pregovora između oporbenih stranaka, koji
su uslijedili nakon umorstva kralja 1934. i ublažavanja diktature i
doveli 1937. do pogodbe u Farkašiću kraj Zagreba (v. poglavlje 1),
velikosrpske su se snage čvršće organizirale. Srpski sveučilišni pro
fesori i drugi intelektualci su 1936/7. osnovali Srpski kulturni klub,
koji je više slijedio političke negoli kulturne ciljeve, osobito u Bosni i
Hercegovini.91 Proglašena je parola Srbi na okupi i zahtijevana zajed
nička fronta svih srpskih stranaka "za obranu srpskih nacionalnih
interesa". Inicijativa je naišla na živahan odjek kod brojnih srpskih
udruženja, osobito među srpskim klerom i kod organizacije Narodna
odbrana, koja je bila osnovana 1908. godine radi ostvarenja veliko
srpskog projekta.92 Bile su organizirane prosvjedne demonstracije u
kojima su Srbi zvonili na uzbunu protiv ideje autonomije Bosne i Her
cegovine. Umirenje nije donio 1939. godine sklopljeni sporazum o
autonomiji Hrvatske i podjeli Bosne i Hercegovine, nego je u srpskim
redovima doveo do intenziviranja i širenja prosvjeda. Sada su se pro
svjedima priključile i one srpske stranke koje su do tada radile na
sporazumu odnosno federalizaciji, kao na primjer Davidovićeva De
mokratska stranka. Svoje odbojno držanje Davidović je obrazlagao
nedemokratskim karakterom Sporazuma koji je između vlade i Ma
čeka bio uglavljen bez sudjelovanja drugih stranaka i daleko od očiju
javnosti. Pretežni dio srpske političke klase je, naprotiv, mislio da srp
ski interesi nisu u Sporazumu dovoljno respektirani i zahtijevao je da
se odmah osnuje Srpska banovina. Pritom su se mišljenja razilazila o
pitanju koje bi zemlje trebalo uključiti. Najskromniji su se zadovoljili
Srbijom koja bi obuhvaćala sve dijelove Jugoslavije izvan novoosno
vane Banovine Hrvatske i Banovine Dravske (Slovenije), drugi su za
htijevali vraćanje bosansko-hercegovačkih kotareva koji su bili uklju
čeni u Banovinu Hrvatsku, a ekstremni velikosrpski nacionalisti pro
širili su svoju veliku Srbiju na Hrvatsku do kapija grada Zagreba.93
90 Šehić, 1968, str. 162-163.

91 O tome prije svega Dimić, 1996, str. 506-561. i Bandžović, 2001. Usp. Šehić, 1968,
str. 178-184.
92 O Narodnoj odbrani u Prvoj Jugoslaviji Dimić, 1996, I, str. 465-506.
93 Vidi kartografski prikaz velikosrpskih projekata kod Krušelja, 1991, str. 40-68.
199
A muslimanska politička elita? Ona je od austro-ugarske okupaci

je 1878. bila izložena pojačanom pritisku za političku i kulturnu srbi-
zaciju odnosno kroatizaciju. Krajnje zabrinuta za svoj islamski iden
titet i posjedovno stanje naslijeđeno iz osmanskog vremena, ona je
propustila prigodu da u austro-ugarskom razdoblju barem ublaži i
srpski i hrvatski pritisak, kad već nije bilo moguće da mu se izmakne
- bilo pristankom na razumnu zemljišnu reformu, bilo prihvaćanjem
bošnjaštva, što Benjamin Kallay nije samo nudio nego i na to poticao.94
Kako se i moglo očekivati, pritisak se pojačao nakon priključenja
Bosne i Hercegovine jugoslavenskoj državi. O zemljišnoj reformi i
napadima srpskih seljaka na muslimanska dobra već je bilo govora.
Da su Bosanski Muslimani u to vrijeme postavili bošnjaštvo kao
nacionalno-političku alternativu srpstvu i hrvatstvu, što su iz razvoj-
no-povijesnih razloga u austro-ugarsko vrijeme propustili, naišli bi
na žestoko odbijanje kako Srba tako i Hrvata budući da je za obje
strane bošnjaštvo bilo "umjetni proizvod Benjamina Kallaya", odno
sno tuđinske vlasti i, kao takvo, bilo je striktno osuđivano, osobito na
srpskoj strani koja se ponašala kao pobjednica i likvidator austrijanštine.
Posljedica? Kako nije mogla imati vlastito mjesto u ideologemu tro-
imenoga naroda (SHS), kolebala se bosanska muslimanska elita kultumo-
politički između srpstva i hrvatstva. Onaj dio muslimanske inteligencije
koji je u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima stjecao svoje obrazovanje
priznavao se najvećim dijelom pripadnicima hrvatske nacionalnosti, a stu
denti u Beogradu, naprotiv, pripadnicima srpske nacionalnosti. U prvom
desetljeću jugoslavenske države do uvođenja diktature 1929. prevladava
lo je prihvaćanje hrvatstva.95 Izjave muslimanskih zastupnika u parlamen
tu gledom na nacionalnost odražava tablica 16.
Tablica 16: Nacionalno izjašnjavanje muslimanskih zastupnika između
1920. i 1929.
Godina Bošnjaci Hrvati Srbi Nedeklarirani Br. zastupnika

1920. 1 15 2 5 23
1923. 17 1 (Mehmed Spaho) 18
1925. ? ? ? 1 (Mehmed Spaho) 15
1927. 11 1 6 18
Sastavljeno prema Hadžijahiću, 1974, str. 209-211. Purivatra, 1974, str. 111. donosi za
1920. godine sljedeće odstupajuće podatke: 13 Hrvata, 5 Srba, 1 Jugoslaven, 1 Bošnjak
i 4 nedeklarirana.
M O tome Džaja, 1994, str. 207-218.

95 Purivatra, 1974, str. 558-559
20 0
U drugoj fazi Prve Jugoslavije od uvođenja diktature do izbijanja

Drugog svjetskog rata muslimanski obrazovani sloj je vidno porastao
(v. dolje). O njegovu nacionalnom izjašnjavanju do sada nisu prove
dena nikakva istraživanja. Može se pretpostaviti da se povećao broj
onih koji su se pod uvjetima diktature priznavali Srbima.1*6
Spremnost, točnije rečeno sklonost širokih slojeva muslimanskog
pučanstva prema hrvatstvu ili srpstvu praktično se mogla izraziti
samo glasovanjem za hrvatske ili srpske stranke. Kako pokazuju re
zultati izbora, ova je spremnost bila vrlo neznatna. Pretežna većina
Bosanskih Muslimana birala je svoju vlastitu stranku, naime JMO.
Tek nakon što je ovu stranku njezin predsjednik Mehmed Spaho
1935. godine učlanio u Jugoslavensku radikalnu zajednicu koja je bi
la u službi režima (v. poglavlje 1), formirala se 1936. jedna musli
manska organizacija Hrvatske seljačke stranke (MO HSS)’7s Hakijom
Hadžićem (1883-1953)'8 kao predsjednikom. MO HSS je doduše pri
znavala svoju pripadnost hrvatskoj nacionalnosti, ali je, jednako kao
i sve druge bh. muslimanske organizacije i društva, insistirala na
autonomiji za Bosnu i Hercegovinu. Na izborima 11. prosinca 1938.
dobila je MO HSS u Bosni i Hercegovini samo oko 7.000 glasova, naj
više među muslimanskim stanovništvom u sjeverozapadnoj Bosni
(Turska Hrvatska)." Nakon podjele Bosne i Hercegovine u smislu
srpsko-hrvatskog sporazuma iz 1939. tražio je Hakija Hadžić i nje
govi istomišljenici autonomiju za Bosnu i Hercegovinu unutar Bano
vine Hrvatske, što je olakšalo uključenje Bosne i Hercegovine u NDH
kao i u početku široko očitovanje muslimanskog stanovništva za ovu
državu nakon sloma Prve Jugoslavije.
Međutim, nacionalna problematika u Prvoj Jugoslaviji za Bosan
ske je Muslimane bila i ostala od Srba i Hrvata nametnuta tema koja
je vrlo malo dodirivala njihove osjećaje. Glavna je pozornost bila
posvećena ugroženom posjedovnom položaju i islamskom identitetu
u neislamskim uvjetima. Za prvo su se brinuli političari iz JMO koji
su, gledano iz hrvatske perspektive, vodili krajnje oportunističku
politiku. To je držanje ponukalo Vladka Mačeka na sljedeću izjavu
1932. godine:
"Vi uvijek držite sa Beogradom, a daleko od Zagreba... Čim
vas zovu u vladu idete kao ovce na so i ne obazirete se na
Hrvate a kad vas izbace iz vlade onda idete s opozicijom
96 Hadžijahić, 1974, str. 211.
97 O tome Išek, 1991, str 210-231.
98 Kratka biografija u: Tko j e tko NDH [1997], str. 148 (Z. Dizdar)
99 Išek, 1991, str. 222.
201
beogradskom da možete se prikriti plaštem srpske opozici-
Oportunističku suradnju s režimom prigodom izglasavanja

Vidovdanskog ustava 1921. s muslimanskim glasovima (v. poglavlje
1) navodno je predsjednik JMO Mehmed Spaho na sljedeći način
obrazložio:
"Podržavanje vlade, bez obzira kakvu ona politiku vodila, jednoj
izrazitoj manjini uvijek će više koristiti nego besmisleni prkos. "I<M
U suradnji sad s vladom a sad s oporbom odražavaju se ne samo

"realpolitičke procjene" muslimanskih političara, nego i njihova bri
ga za vlastiti identitet; zapali u škripac između hrvatstva i srpstva,
morali su se kretati teškim putem u potrazi za vlastitim modernim
identitetom.
Njegovanju identiteta kao i traženju moderne političke samosvi
jesti posvetila su se u Bosni i Hercegovini prije svega kulturna dru
štva koja su među bosansko-hercegovačkim etničkim zajednicama
osnovana početkom 20. stoljeća: Bila su to: srpska Prosvjeta, hrvat
ski Napredak i muslimanski Gajret (Napredak).I0-
3.3. Obrazovani sloj i kulturna društva u Bosni i Hercegovini

U skladu s komunističkim karakterom političkog sustava bavila se
historiografija u Drugoj Jugoslaviji hipertrofirano istraživanjem rad
ništva, sindikata i komunističkih organizacija. Istraživanje građan
skih organizacija - čije je kratkoročno oživljavanje u prvim godina
ma nakon Drugog svjetskog rata režim najprije dopustio kao trans
misijske organe u strategiji narodne fronte, a onda koncem 40-ih
godina dokinuo - naprotiv, potpuno je izostalo i zbog toga što se nji
hove kulturne uspjehe omalovažavalo i žigosalo kao "buržujske
oblike života". Tako se dogodilo da se prva monografija o jednom
bosansko-hercegovačkom kulturnom društvu pojavila tek sredinom
80-ih godina 20. stoljeća,103 kad se jugoslavensko komunističko
100 Zbirka Trumbić, Zapis 22. svibnja 1932. Navedeno prema Išeku, 1991, str. 101, prim. 61.
,01 O tome Friedman, 1996, str. 94.
102 O tome Džaja, 1994, str. 102-108, 173-185.
103 Ibrahim Kemura: Uloga "Gajreta" u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercego
vine (1903-1941). Sarajevo: Veselin Masleša, 1986. Monografije MADŽAR 2001 o srpskoj
202
društvo nalazilo u dubokoj općoj krizi i sve jasnije artikuliralo zani

manje za građanske forme života. Razlog za to što je monografija o
Gajretu napisana prije od monografije o Prosvjeti ili Napretku treba
dovesti u usku vezu sa "zakašnjelim" nation building Bosanskih Musli
mana, koje se u danom vremenskom trenutku nalazilo u završnoj fazi.
Inače su sva tri društva odigrala odlučnu ulogu u razvitku građan
ske kulture u Bosni i Hercegovini. Radi se o tri kulturne krovne orga
nizacije koje su se posvetile njegovanju identiteta poticanjem obra
zovanja i gospodarskih interesa unutar vlastitog naroda. Srpska se
Prosvjeta iskazala u austro-ugarskom razdoblju a hrvatski Napredak
u Prvoj Jugoslaviji.
Za pisanje odgovarajućih monografija na raspolaganju stoji opsežna
dokumentacija. Međutim, u ovdje postavljenom okviru iznose se, na
temelju suvremenih tiskovnih izvještaja, samo glavni pothvati triju
spomenutih društava, u slučaju Gajreta najviše se koristi spomenu
ta monografija. Za temeljitije istraživanje bio bi potreban metodo
loški i vremenski drugačije postavljen okvir.
Srpska Prosveta
Srpska Prosvjeta104je osnovana 1902. godine. Do izbijanja Prvog

svjetskog rata 1914. razvila je veću i uspješniju dinamiku nego oba
odgovarajuća kulturna društva bosansko-hercegovačkih Hrvata i
Muslimana. U predvečerje Prvog svjetskog rata predočio je glavni
odbor toga društva u svom izvještaju od 28. lipnja 1914. sljedeću
bilancu: 8.407 članova, koji su bili raspršeni preko cijeloga Balkana,
Europe i Sjeverne Amerike do San Francisca, 108 učenika u vlasti
tom đačkom domu u Mostaru. K tomu su došle pripreme za otvara
nje daljnjih srpskih đačkih domova u Tuzli, Bihaću i Sarajevu, potom
podjela 294 stipendije u školskoj godini 1913/14, od toga 65 stu
dentima visokih škola i 229 učenicima srednjih škola, zatim potpore
za 50 studenata i 126 srednjoškolaca, na koncu impozantne brojke o
nakladama vlastitih publikacija i izvještaji o porastu broja svezaka u
vlastitoj centralnoj biblioteci u Sarajevu, osnovanoj 1911.l<b
Kao društvo koje je svoju kulturnu tradiciju usko vezalo s ciljevi
ma velikosrpske politike. Prosvjeta je nakon izbijanja rata, 9. veljače
Prosvjeti, KEMURA 2002 o muslimanskoj Narodnoj uzdanici i IŠEK 2002 o hrvatskom

Napretku nisu ovdje uzete u obzir, jer u vrijeme pisanja ove studije nisu bile objavljene.
104 Prvotno ijekavski oblik Prosvjeta je 1920. godine zamijenjen ekavskim Prosveta.
105 Džaja, 1994, str. 107.
203
1915, sa svim njezinim pododborima raspuštena a njezina imovina

(oko 1.200.000 kruna) oduzeta.
Nakon sloma Podunavske Monarhije već se 17. studenoga 1918.
sastao glavni odbor Prosvjete, preuzeo vlasništvo društva i u sljede
ćim mjesecima obnovio Prosvjetine organizacije. Svi su ovi koraci
učinjeni s bezgraničnim optimizmom. Optimizam se rađao iz uvjere
nja da osnivanje države SHS otvara gotovo bezgranične mogućnosti
za Prosvjetu. Očekivalo se da će država potpuno preuzeti skrb o sti
pendistima, za koje je društvo u austro-ugarskom vremenu izdavalo
dvije trećine svoga ukupnog budžeta, i umjesto toga Prosvjeta će
tako moći više pozornosti posvetiti prosvjećivanju naroda tečajevima
opismenjivanja i daljnjeg obrazovanja, predavanjima, osnivanjem
biblioteka i promicanju zadruga.
U skladu s proklamiranom ideologijom o troimenom narodu, i to
prema srpskoj interpretaciji da su u pitanju tri plemena jednog jedin
catog naroda a utapanje srpstva u jugoslavenstvo nije dolazilo u ob
zir (v. poglavlje l),106 nakon obnove svoje djelatnosti sebi je Prosvjeta
postavila sljedeće nacionalno-političke ciljeve:
(a) proširenje kulturnih i nacionalnih (tj. asimilatorskih) aktivnosti
na bosansko-hercegovačke Hrvate i Muslimane;
(b) širenje Prosvjetinih organizacija na nebosanska područja države;
(c) ujedinjenje s izvanbosanskim sličnim društvima radi nacional
ne integracije.'01
Ad (a): Približavanje bh. Hrvatima i Muslimanima teklo je, na

ravno, preko pokušaja suradnje s njihovim odgovarajućim kulturnim
društvima, hrvatskim Napretkom i muslimanskim Gajretom. Po
četno euforično očekivanje fuzije obaju društava s Prosvetom brzo je
ishlapilo.108Nacionalni i kulturno-politički trijalizam, koji je među bh.
obrazovanim slojem austro-ugarskog razdoblja dosegnuo jasan pro
fil, pokazao se otpornim kako prema velikosrpskoj tako i prema jugo-
slavističkoj integraciji. Osobito je hrvatski Napredak, kao nositelj kul-
turno-političkih interesa bh. Hrvata, čiji je nation building u većini
106 Prijedlog zagrebačkog odbora Prosvjete, čije su članstvo (oko 350 članova) najvećim
dijelom činili srpski studenti iz BiH, da se dosadašnja srpska preimenuje u jugosla
venska Prosvjeta, primljen je na godišnjoj skupštini društva 1920. i 1921. sa začuđe
nošću. Prosveta list 10 (1920), str. 291-292; 11 (1921), str. 86-87, 89. Usp. Prosvje
ta. Organ Društva Prosvjete 9, 1-2 (april 1919), str. 9.
107 O tome Prosvjeta. 9, 1-2- (april 1919), str. 6-12.
108 Prosveta list 10 (1920), str. 293, 295.
204
bio dovršen početkom 20. stoljeća, ostao daleko od srpskih integra

cijskih nastojanja i svoju suradnju ograničio na one nastupe koji su
slijedili sasvim pragmatične ciljeve ili su bili puki izraz uljudnosti.
Prvi zajednički nastup takve vrste odigrao se u ljeto 1919, kad su
predstavnici Prosvjete, Gajreta i Napretka zajednički od zemaljske vla
de za Bosnu i Hercegovinu isposlovali pristanak da pod svoje okrilje
prihvati stipendiste svih triju društava.109 Daljnji su se zajednički
nastupi odnosili na financijska rasterećenja što su društva zahtije
vala kao udruženja od opće koristi."0 Uzajamna je uljudnost - kao
pribivanje raznim priredbama - u početku funkcionirala besprijekorno.
Ali nakon sve većeg trovanja političke klime i nakon uvođenja dikta
ture, Napredak je napustio ovu praksu i nije se više pojavljivao na
Prosvetinim priredbama. Na primjer, dok su predstavnici musliman
skog Gajreta i židovske Benevolencije i dalje pribivali kao gosti Pro
svetinim godišnjim priredbama, predstavnici Napretka i drugog, 1924.
godine osnovanog muslimanskog društva Narodna Uzdanica, nisu."1
U nacionalno-političkom pogledu predstavljala je novoosnovana
Narodna Uzdanica prohrvatsku alternativu Gajretu koji je već u au-
stro-ugarskoj fazi svoga postojanja prešao na prosrpski kurs."2 U
Prvoj Jugoslaviji se prosrpsko držanje Gajreta dalje produbljivalo
zahvaljujući i planskom političkom zauzimanju režima koji je u ovom
društvu vidio pogodno sredstvo za srbizaciju Bosanskih Muslimana i
zbog toga je Gajret financijski pomagao više nego sva druga nacio
nalna društva u Bosni i Hercegovini zajedno (srpsku Prosvetu, hrvat
ski Napredak i muslimansku Narodnu Uzdanicu)." ’ Kuriozna je činje
nica što je Gajret bio preimenovan u srpsko-muslimansko kulturno
društvo (Srpsko-muslimansko kulturno-prosvjetno društvo "Gajret")
tek nakon uvođenja diktature, to znači nakon uzdizanja integral-
ističkog jugoslavenstva u službenu državnu ideologiju i zabrane poli
tičkih organizacija ”s vjerskim ili plemenskim [nacionalnim] karak
terom". Ovo se nije moglo dogoditi bez odgovarajućih uputa otaca
diktature,114 prema čijem je shvaćanju put u jugoslavenstvo trebao
voditi preko srbizma.'15
Pojačana diferencijacija društava nakon uvođenja diktature 1929. na
državno-politički sumnjiva i državotvorna rezultiralo je ohlađenjem
109 Prosveta list 10 (1920), str. 204.
1,0 Glasnik društva Prosvete 18 (1940), str. 144.
,n Vidi Prosveta list (12 (1923), str. 71; 20 (1936), str. 217, 220-221.
1,2 Kemura, 1986, str. 68-77.
113 Kemura, 1986, str. 157-162, 208-209.
114 Kemura, 1986, str. 187-193.
115 O tome v. Prosveta list 20 (1936), str. 235.
205
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 19»1)
kontakata s Napretkom i Narodnom Uzdanicom na jednoj strani, i

intenziviranjem suradnje između Prosvete i Gajreta na drugoj strani.
Prosveta je od početka našla svoj interes u tome da određeni broj
muslimanskih učenika, koji su izrazili spremnost priznati se pripad
nicima srpske nacionalnosti, financijski pomaže i primi u vlastite đa
čke domove. Njihov je broj bio, doduše, neznatan, oko 5 po školskoj
godini."6
Ta je praksa vodila do otvaranja zajedničkih đačkih domova u
istočnoj Hercegovini, i to između 1923. i 1928. u Foči i za kraće vri
jeme u Gackom, a između 1931. i 1941. u Trebinju. U đačkim domo
vima u Foči bilo je smješteno prosječno 40 učenika, svaki put polovi
ca Prosvetinih i polovica Gajretovih kandidata, u Trebinju oko 50,
gdje su Prosvetini kandidati imali malu brojčanu prednost. Đački dom
u Foči vodila je Prosveta, a onaj u Trebinju zajednički Prosveta i
Gajret."1
Ad (b): Širenje Prosvetinih organizacija na cijeli teritorij Kraljevine

bilo je određeno statutom društva, odobrenim 2. prosinca 1919. Na
godišnjoj skupštini 27. lipnja 1920. u Sarajevu pročitan je izvještaj
da je obnova organizacijske infrastrukture u Bosni i Hercegovini u
cjelini uspjela i da je broj članstva, koji je prije rata iznosio dobrih
8.000, sada narastao na 20.000 (17.984 u Kraljevini SHS i 1.460 u
Sjevernoj Americi). O izvanbosanskim dijelovima Kraljevine konsta
tirano je da je Prosveta u međuvremenu uspjela pustiti korijenje u
Crnoj Gori i nekadašnjem (sic!) Sandžaku, a da se, naprotiv, nasto
janja u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nalaze u početnom stadiju. U
Srbiji je Prosveta samo u Beogradu imala svoj odbor s 450 članova.
13 Prosvetinih odbora u Sjevernoj Americi s ukupno 1.460 članova
pomoglo je organizaciju u domovini godine 1920. s 560.000 kruna
(to je bila gotovo polovica godišnjih prihoda društva)."8
Time je gledom na angažman i porast članstva dostignut vrhunac. Već
se, naime, sljedeće godine tisak društva tuži na pojave umora u redovi
ma Prosvetinih članova."9 Broj članstva je 1921. godine pao na 18.262 i
od ovoga trenutka do 1940. varirao je između 16.000 i 18.000.120
"6 Vidi godišnje izvještaje u Prosveta listu i Glasniku društva Prosveta. Usp. Kemura,
1986, str. 299.
"7 Vidi Prosvetine godišnje izvještaje i Kemura, 1986, str. 290-294. i tablicu I.
118 Prosveta list 10 (1920), str. 242-257, usp. str. 189-190, 202-203.
119 Prosveta list 11,10 (1921), str. 4-5.
120 Vidi godišnje izvještaje društva Prosveta.
206
Ni širenje Prosvetinih organizacija na izvanbosanske dijelove dr

žave nije uslijedilo onako kako se u prvotnom optimizmu očekivalo.
Ponajprije se uspjelo uspostaviti Prosvetine odbore ili povjerenike u
onim gradovima i naseljima, koja su barem djelomično bila naselje
na Srbima i u koje su dolazili pripadnici bosansko-hercegovačkog srp
skog građanstva kao poslovni ljudi, časnici, učitelji ili drugi državni
službenici i angažirali se za Prosvetine ciljeve. Trajanje Prosvetinih
novih organizacija vrlo često je ovisilo o trajanju službe došljaka u
spomenutim mjestima. Nije se, naime, rijetko događalo da su se
Prosvetine organizacije gasile nakon premještaja njihovih osnivača i
uskoro na nekom drugom mjestu izronila nova osnivanja što se naj
češće svodilo na novi angažman premještenih Prosvetinih aktivista.
Taje fluktuacija bila redovita točka u godišnjim izvještajima društva
zato što je bila česta. Pred početak Drugog svjetskog rata Prosveta je
raspolagala s ukupno 248 organizacijskih ogranaka; od toga je bilo
48 odbora i 164 povjerenika.121 Izvan Bosne i Hercegovine nalazili su
se Prosvetini odbori u sljedećim mjestima:
- Karlovac, Korenica, Metković i Šibenik u Hrvatskoj (4);
- Beograd, Čačak, Niš, Priboj, Pirot, Roge, Šabac, Užice i Valjevo
u Srbiji (9);
- Novi Sad, Rusko Selo kod Velike Kikinde i Vojvoda Stepa kod
Crnje u Vojvodini (3);
- Skopje u Makedoniji (1);
U sljedećim mjestima Prosveta je bila zastupljena povjerenicima:
- Bjelovar, Dubrovnik, Imotski, Knin, Mađare kod Petrinje,
Osijek, Potok Crni kod Topuskog i Zagreb u Hrvatskoj (8);
- Bari Čiflik kod Pirota, Jovanovac Veliki kod Pirota, Kosjerić,
Kruševac, Nova Varoš, Niš, Prokuplje, Ražanj, Temska kod
Pirota, Vučitrn i Zaječar u Srbiji (11);
- Dala kod Nove Kanjiže, Karađorđevo, Mesić kod Vršca, Titel i
Vršac u Vojvodini (5);
- Bijela/Kotorski zaljev, Dobrota kod Kotora, Herceg Novi, Rado-
vići/Kotorski zaljev, Rasovo kod Bijelog Polja, Režević kod
Budve, Sotonić kod Bara, Stari Bar i Zelenika u Crnoj Gori (9);
- Goraždevac kod Peći na Kosovu (1);
- Strumica u Makedoniji (1);
- i Maribor u Sloveniji (1).
121 Posljednji, na godišnjoj skupštini 22. i 23. lipnja 1940. u Sarajevu predočeni izvještaj
u: Glasnik društva Prosvete 18 (1940), str. 117-118.
207
Rezultat: Izvan Bosne i Hercegovine točno kao i u Bosni i Herce

govini Prosveta se, kao izrazito srpsko kulturno društvo, mogla uko
rijeniti isključivo među srpskim stanovništvom. Tu i tamo susrećemo
i ne-srbe među članovima društva, nešto češće Muslimane i Židove,
posve rijetko Hrvate i Slovence, i to najčešće kao članove osnivače ili
podupiratelje društva.'"
Ad (c): Prosveta je najmanje uspjeha imala pri ostvarivanju trećeg

nacionalnog cilja, ujedinjenja u jednu jedinstvenu krovnu organi
zaciju svih značajnijih kulturnih ustanova koje su se našle u novoj
državi. Već 1912. godine, u povodu 10-godišnjeg jubileja pokušala je
Prosvjeta organizirati suradnju s Maticom srpskom u Novom Sadu,
Kulturnom ligom u Beogradu i Srpskom zorom u Dubrovniku. Ideja
je ponovno prihvaćena 1919. godine i sada dogovorena sa Srpskom
akademijom nauka. Ovaj put cilj je bio ujediniti u jedan Savez odgo
varajuće kako srpske tako i nesrpske organizacije na cijelom držav
nom teritoriju.123 U povodu 100-godišnjega jubileja Matice srpske
sabrali su se predstavnici brojnih kulturnih društava 12. prosinca
1927. u Novom Sadu i donijeli rezoluciju o osnivanju Saveza kul
turnih društava i ustanova. Konačna redakcija statuta Saveza, čiji je
nacrt izradio predstojnik Matice hrvatske u Zagrebu Albert Bazala
(1877-1947),124 bila je povjerena u za tu svrhu osnovanom odboru.
Međutim, zbog zatrovanog ozračja toga vremena Matica hrvatska je
pustila da u veljači 1928. ovaj projekt propadne.
Treći i posljednji pokušaj, poduzet u ljeto 1936. godine, doveo je
do djelomičnog uspjeha, i to zato što se radilo o krovnoj organizaciji
isključivo srpskih kulturnih društava i ustanova plus Gajret koji se
vodio kao "srpsko-muslimansko kulturno društvo u Sarajevu".125 Osni
vačka skupština je 27. veljače 1938. proglasila statut koji je bio pod
nesen državnim vlastima na odobrenje.
Sažimljući, može se konstatirati da su Prosvetina nastojanja oko
proširenja aktivnosti na nesrpsko stanovništvo ostala bezuspješna,
prije svega zato što su bila ponekad otvoreno, ponekad prikriveno
Slovenac Emilijan Lilek (1851-1940), koji je u austro-ugarsko vrijeme predavao povi

jest i zemljopis na sarajevskoj gimnaziji, istakao se 1931. kao član-podupiratelj Pro
sv ete s 20.000 dinara. Prosveta list 15 (1931), str. 260. Lilekova kratka biografija u:
ESIo (1992), str. 187.
123 O tome i susljednom Prosveta list 20 (1936), str. 193-194, 201-202; Glasnik društva
Prosveta 15 (1937), str. 71-72. i 16 (1939), str. 25-27, 90-92.
’24 Kratka biografija u: HBL 1 (1983), str. 553-556.
125 Glasnik društva Prosvete 15 (1937), str. 72.
208
velikosrpski obilježena. Apstrahirajući od Bosanskih Muslimana kod

kojih nacionalni razvitak još nije bio dovršen, a u pojedinačnim slu
čajevima i kod Židova, odbojno je držanje prema kulturnoj i nacional-
no-političkoj asimilaciji što je državna ideologija Prve Jugoslavije
postavila sebi za cilj, sve jasnije dolazilo do izražaja. Tako Prosveti
nije preostalo ništa drugo nego nastaviti s ciljevima definiranim već
u austro-ugarskom razdoblju, ali sada ne kao nekoć protiv nego u
skladu s državnom ideologijom i suradnjom s režimom. Postavljeni
ciljevi su bili: prosvjećivanje, obrazovanje i gospodarsko jačanje. Te
žište je ovaj put bilo postavljeno na stvaranje srpskog nacionalno
svjesnog obrazovanog sloja, mada je društvo na ovom području od
države očekivalo više, kako je već spomenuto. U ovom se kontekstu
postavlja pitanje u kojoj je mjeri zemaljska vlada za Bosnu i Her
cegovinu preuzela plaćanje visokoškolskih stipendista, kako je obe
ćala 1919. godine.
Čini se da je zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu gotovo sve
Prosvetine visokoškolske stipendiste u školskoj godini 1919/1920,
zaista preuzela jer je društvo Prosveta u ovoj godini podijelilo samo
7 visokoškolskih stipendija, i to za 3 studenta prava i 4 filozofije koji
su studirali u Beogradu, Lozani, Pragu i Londonu.126 Među zadnjima
se nalazio Dimitrije Mitrinović (1887-1963) iz istočne Hercegovine
koji se u godinama pred izbijanje rata 1914. iskazao kao spretan srp
ski agitator.127 Visokoškolske studente je Prosveta ovaj put pomagala
samo manjom jednokratnom potporom; svota od 117.538 kr bila je
podijeljena na 294 natjecatelja. Sljedećih je godina Prosveta nešto
podigla broj svojih visokoškolskih stipendista tako da je prosječno
godišnje bilo dodijeljeno oko 15 visokoškolskih stipendija. Broj jedno
kratnih potpora se, međutim, istodobno smanjio.
Prema bilanci koja je izrađena 1940. godine,128 Prosveta je u
38 godina svoga postojanja stipendijama pomagala ukupno 689
studenata na visokim školama. Odbije li se od ovoga broja oko
200 Prosvetinih visokoškolskih stipendista i visokoškolskih pri
matelja pripomoći iz vremena prije osnivanja jugoslavenske
države,129 tada je Prosveta u međuratnom vremenu dodijelila sti
pendije ili pripomoći na ukupno 400 visokoškolskih studenata.
To dovodi do zaključka da je država u ovoj stvari zaista rasteretila
Prosvetu, odnosno da je pretežno država financirala visokoškolske
,26 Prosveta iist 10 (1920), str. 204-205.

,27 Džaja, 1994, str. 176-178, 232-233.
128 Glasnik društva Prosvete 18, 4-6. (1940).
129 O tome v. Džaja, 1994, str. 174-178.
209
studente.'30 To je Prosveti omogućilo da se više posveti školo

vanju naučnika i posebno srednjoškolaca i srednjoškolki.
Prema toj bilanci iz 1940. Prosveta je u vremenskom razdoblju od
38 godina stipendijama i potporama pomogla 1.656 naučnika i 4.475
učenika u srednjim školama. Bez iscrpnijega i dugotrajnog istraži
vanja, koje se u ovdje postavljenom okviru ne može provesti, nije
moguće točno razdvojiti udjele iz međuratnog vremena od onih iz
austro-ugarskog razdoblja. Svakako da bi lavovski dio trebao otpasti
na jugoslavensku fazu. U školskoj godini 1919/1920. dodijelila je
Prosveta stipendije 147 srednjoškolskih učenika i uzdržavala 77
srednjoškolskih učenika i dvanaest srednjoškolskih učenica u svoja
dva đačka doma u Mostaru.131 Broj kako potpomognutih učenika i
učenica tako i Prosvetinih đačkih domova kontinuirano se poveća
vao, tako da je u školskoj godini 1939/1940. Prosveta pomagala
ukupno 395 učenika, učenica i naučnika, od toga 290 sa stipendija
ma. Do tada je ona podigla đačke domove u sedam bh. gradova
(Sarajevo, Bosanska Gradiška, Bihać, Tuzla, Mostar, Trebinje i Banja
Luka) u kojima su iste školske godine bila smještena 294 pitomca.132
Stipendije i pomoći stajale su Prosvetu do 1940. godine ukupno
15,2 milijuna dinara, podizanje i uzdržavanje đačkih domova 22,99
milijuna dinara. Za brojne publikacije (brošure, godišnjake, početni
ce za nepismene, časopise društva i druge tiskovine) Prosveta je iz
dala 9 milijuna dinara.
Posebna pozornost bila je posvećivana podizanju i širenju knjižni
ca. O tome kao i o čitateljskoj publici koja je posjećivala Prosvetine
knjižnice, redovito se i iscrpno izvještavalo u tisku društva. Do 1940.
uspjelo je Prosveti osnovati 295 knjižnica s oko 104.238 svezaka.
One su podignute u 74 gradska i 173 seoska naselja i širile su se na
cijelo državno područje s iznimkom Slovenije (Dravska banovina).
Težište je, dakako, bilo na Bosni i Hercegovini. Za bibliotekarstvo je
Prosveta izdala ukupno 2,3 milijuna dinara, ne ubrajajući u to po
klonjene knjige.133
Novčana je sredstva Prosveta stjecala iz više izvora. Uz prihode od
članarina, doprinosa od raznih priredbi, priloga učenika u đačkim
,3° Ovo potvrđuju udjeli studenata pojedinih bh. konfesija npr. u studijskoj godini
1934/35. Tada su dva muslimanska studenta otpadala na 1.000 bh.stanovnika
islamske vjere, 12 studenata na 1.000 bh. katolika (Hrvata) i 13 studenata na 1.000
bh. pravoslavnih Srba, v. GVIS 36, 7-8. (1973), str. 334.
131 Prosveta list 10 (1920), str. 205.
132 Glasnik društva Prosvete 18 (1940), str. 128-140.
210
domovima i darova treba naglasiti ostavštine i državne subvencije.

13. lipnja 1921. procijenjena je Prosvetina ukupna imovina (novac,
vrijednosni papiri, nekretnine) na ukupno 4,064 milijuna kruna134 ili
1,016 milijuna dinara.135 Do konca međuratnog vremena, odnosno
31. ožujka 1940. popela se ukupna vrijednost na 13,627 milijuna di
nara. Izdaci u poslovnoj godini 1939/40. iznosili su 853.887,56 dina
ra a za poslovnu godinu 1940/41. bio je predviđen budžet u visini od
1,714 milijuna dinara.136
Ipak, društvo Prosveta nije bilo zadovoljno ni vlastitim postignu
ćima ni položajem srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Neza
dovoljstvo je poraslo u godinama pred izbijanje Drugog svjetskog rata.
Razloge nezadovoljstva iznio je zamjenik predstojnika glavnog
odbora Vaso Ristić na konferenciji 23. listopada 1938. u Banjoj Luci.137
U svome je predavanju Ristić pošao od teze da je položaj bh. Srba u
usporedbi s vremenom prije Prvog svjetskog rata nepovoljniji. Za to
je našao sljedeće razloge: Dok je bh. pučanstvo između 1914. i 1937.
poraslo od 1.950.000 na 2.155.000, ostali su gospodarski potencijali
isti ili su se, dapače, smanjili. Nije, naime, bila provedena nikakva
melioracija zemljišta. Šume, koje su tvorile 49% bh. površina, ostale
su u većini državno vlasništvo i bile su bezobzirno i neplanski eks
ploatirane u različite svrhe. Država je šumskim parcelama nagrađi
vala kulturne i humanitarne organizacije, ratne dragovoljce i druge
osobe. Godišnje su bh. šume olakšavane za 6 do 7 milijuna m3drve-
ta. Nisu bile pošteđene ni voćke, prije svega orasi koje se u velikim
količina upotrebljavalo u ratnoj industriji.138
Duhansko i vinarsko gospodarstvo, koje je bilo državni monopol,
pretrpjelo je osjetan udarac u Hercegovini, i to zbog niske otkupne
cijene i zbog teške bolesti loze, kojom je bilo pogođeno 4.000 ha od
ukupno 6.000 ha obradive površine.
I stočarstvo je doživjelo nazadovanje i to zbog rekvizicija, životinj
skih bolesti i nerazvijene mliječne ekonomije. Ristić je naglasio da je
tim procesima najviše bilo pogođeno bh. srpsko seljačko stanov
ništvo budući da su Srbi većinom živjeli u bh. brdskim područjima i
bavili se stočarstvom. Suprotno tome. Muslimani su u većini živjeli
u dolinama duž rijeka, u gradovima i njihovoj okolici, dok su katolici
134 Prosveta list 11, 7-8 (1921), str. 50-51.
135 Obračunski tečaj između krune i dinara odredila je država na 4 kr : 1 din. Britanski
izvještaji 1986, I, str. 64.
138 O industriji naoružanja u Prvoj Jugoslaviji v. Calic, 1994a, str. 414-416.
211
pretežno bili udomaćeni u srednjoj Bosni, gdje je proizvodnja i obra

da ruda bila proširena i tehnički poboljšana, te u brdskim predjelima
zapadne Bosne. Stagnirala je izgradnja prometne mreže iz austro-ugar-
skog vremena. Izgrađene su samo dvije željezničke pruge, Bihać-Knin
i uskotračna pruga Trebinje-Bileća. Treća pruga Ustiprača-Goražde
nalazila se 1938. u izgradnji.
Samo su industrija i turizam doživjeli stanoviti razvitak, ali je u tim
gospodarskim granama Ristić našao premalo zaposlenih Srba.
U 18 državnih i jedanaest privatnih rudnika (bez topionice željeza
u Zenici139) bilo je prema Ristićevim navodima zaposleno oko 18.000
radnika.140 Broj inženjera iznosio je 80, onih na upravnim mjestima
527 osoba.
Prema vjerskoj pripadnosti bilo je u industriji kao inženjera ili
upravnih namještenika zaposleno 472 katolika, 185 [srpsko-Jpravoslav-
nih, 62 muslimana i 4 ostala, ukupno 722 osobe.
Na temelju iznijetih analiza Ristić je zahtijevao više upošljavanja
"našega elementa" [čitaj: Srba] u industrijskom kompleksu, što se,
po njegovu mišljenju, trebalo postići preseljenjem srpskih seljaka iz
pasivnih brdskih krajeva u industrijska područja. Na koncu je gorko
izjavio:
Svi mi znamo, da je po oslobođenju i ujedinjenju naš eleme-
nat svoje brige pojačao za opšte državne ideale, a posvećivao
manju pažnju svojim bitnim interesima, dok su se naša osta
la braća [čitaj: Hrvati] bacila daleko više na rad oko kulturno
prosvjetnog i ekonomskog svog snaženja.
Na svojoj 34. godišnjoj skupštini, održanoj 22. i 23. lipnja 1940. u

Banjoj Luci, zaključilo je društvo Prosveta jednu rezoluciju, u kojoj je
u točki 2 iznesena sljedeća gorka činjenica:
"Prosveta" sa žaljenjem konstatuje da na osnovnom školova
nju našega naroda od oslobođenja pa do danas nije učinjeno
ni od strane države, ni od samouprava ono i onoliko koliko se
i moglo i moralo učiniti. Školska mreža narodnih škola i danas
je vrlo retka i nesrazmerna, broj nepismenih u pojedinim kra
jevima ogroman. Kulturna razlika između sela i grada i dalje
139 O modernizaciji topionica željeza 1938. u BiH Calic, 1994a, str. 410-412.
140 Karabegović, 1979, str. 190, se poziva na isti izvor i navodi za 1938. godinu ukupno
18.931, a za 1939. 20.691 radnika.
212
se povećava. Dok broj učenika srednjih škola i univerziteta po

gradovima raste, dotle se po selima i suviše sporo i u nedo
voljnom broju podižu narodne škole, a nedostaje srazmeran
broj i stručnih škola koje su neophodne za pravilan kulturno-eko-
nomski razvitak naroda. [...] Problem se može da reši samo
planskim podizanjem dovoljnog broja narodnih škola, tako da
svakom detetu bude omogućeno sticanje osnovnog obrazo
vanja. Sve ostale mere za suzbijanje nepismenosti samo su
nedovoljna palijativna sredstva. Prenošenjem brige za
podizanje narodnih škola na selo i opštine bili su pogođeni i
stradali su upravo najsiromašniji krajevi kao krajevi koje je
duga tuđinska uprava namerno i s planom zapostavljala. Zato
tu brigu mora opet da preuzme u prvom redu država.141
Stečena je spoznaja došla prekasno. Manje od jedne godine nakon

toga Jugoslavija je bila razbijena a Bosna i Hercegovina postala di
jelom NDH. U prvim mjesecima svoje vlasti ustaški je režim raspu
stio Prosvetu i naredio hrvatskom Napretku preuzimanje njezine
imovine, kao i muslimanskoj Narodnoj Uzdanici preuzimanje imo
vine prosrpskog Gajreta. Napredak je odbio ponudu a Narodna Uzda
nica se pokorila i preuzela Gajretovu imovinu, vjerojatno protiv svoje
volje.142
Muslimansko društvo Gajret
Glavni odbor u srpnju 1914. raspuštenog Gajreta ponovno se kon

stituirao 24. veljače 1919. Na XII. Plenarnoj skupštini 19. rujna 1919.
nadvladao je prosrpski orijentiran mlađi dio muslimanske inteligen
cije pristaše konzervativno usmjerene političke stranke JMO i kroz
cijelo vrijeme Prve Jugoslavije društvu nametnuo prosrpsku ori
jentaciju. To je vjerojatno prouzrokovalo napetosti među članstvom i
1924. godine dovelo do osnivanja drugog muslimanskog kulturnog
društva Narodna Uzdanica.143
Na Gajretovo prihvaćanje srpske nacionalnosti režim je dobrohot
no reagirao. Tek jednu godinu star prijestolonasljednik Petar bio je
141 Glasnik društva Prosvete 18 (1940), str. 170-171. O raspravi koja je održana prije
ove rezolucije, na istom mjestu, str. 164-167.
142 Napredak kalendar 1946, str. 39. Kemura, 1986, str. 360-361.
143 Kemura, 1986, str. 146-157, 163-167. O raspuštanju Gajreta 1914. na istom mjestu,
str. 66-67.
213
1923. godine nominiran pokroviteljem društva a kralj Aleksandar je

za ovu prigodu donirao 500.000 dinara.144 Nije ostalo samo na tome.
Da bi ubrzao srbizaciju bosansko-muslimanske elite, režim je ku
movao osnivanju Osman-Đikić-Gajreta, 145 neovisnog od sarajevskog
Gajreta, i dao podignuti studentski dom, s istim imenom, za bosan-
sko-muslimanske studente i studentice. Osman-Đikić-Gajret je sta
jao pod snažnijom političkom kontrolom Beograda nego sarajevski
Gajret i bio je najvećim dijelom financiran državnim novcem.146 Za
beogradski Gajret kralj Aleksandar je svakoga mjeseca uplaćivao
25.000 dinara, a osim toga svaki put oko 10.000 prigodom Božića i
drugih blagdana. Usto, svota od 80.000, kojom je ministarstvo vjera
od 1920. subvencioniralo sarajevski Gajret, od 1929. isplaćivana je
beogradskom Gajretu kao nagrada za njegov "nacionalni angažman".
Obrazovanje muslimanskih studenata u Beogradu prošireno je 1926.
na muslimanske djevojke odnosno na prve studentice. U centru Beo
grada podignut je 1931. godine novi studentski dom Osman Đikić.
Nova je zgrada stajala preko 3 milijuna dinara i raspolagala je s preko
200 mjesta. Od 1932. bilo je smješteno prosječno 150 muslimanskih
studenata i studentica iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Makedo
nije. Rezultat? Dok su u studijskoj godini 1922/23. na beogradskom
univerzitetu bila upisana samo četiri Muslimana, njihov se broj u stu
dijskoj godini 1939/40. popeo na 419.
U studijskoj godini 1930/31. studiralo je sedam muslimanskih
studentica u Beogradu a do studijske godine 1938/39. njihov je broj
porastao na 36, od toga 28 kao Gajretove stipendistice. Do 1940. go
dine završilo je preko 300 muslimanskih visokoškolaca i visokoškolki
svoje obrazovanje na beogradskim visokim školama, najviše njih kao
Gajretovi stipendisti147.
Sarajevski je Gajret bio organiziran analogno srpskoj Prosveti i
hrvatskom Napretku: glavni odbor sa sjedištem u Sarajevu, podod
bori i povjerenici u drugim gradovima i selima.148 Među članstvom se
nalazilo i nekoliko nemuslimana, najčešće kao podupiratelji ili po
vjerenici, i to više Srba, manje Hrvata i Židova.149 Broj članova je os
cilirao između 6.000 godine 1920/21 i 20.000 godine 1939/40, a
najveći broj od 25.000 članova dostignut je 1930/31. godine. Nagli
144 Kemura, 1986, str. 157-158.
145 Osman Đikić (1879-1912) bio je jedan od prosrpski orijentiranih muslimana koji su
1907. godine Gajret prosrpski usmjerili. Kemura, 1986, str. 71.
146 Kemura, 1986, str. 159-162.
’47 Detaljniji navodi kod Kemure, 1986, str. 310-313.
148 O organizaciji i socijalnoj strukturi Gajreta Kemura, 1986, str. 265-286.
149 Pobliži podaci kod Kemure, 1986, str. 285-286.
214
Bosna i Hercegovina u jugosfovenskoj državi
porast broja članstva nakon uvođenja diktature treba prije svega

pripisati političkom oportunizmu budući da je diktatura privilegirala
Gajret kao prorežimski konformističko "srpsko društvo".150 Većina
članova samo je nominalno pripadala društvu budući da je članarinu
1934/35. godine plaćalo samo 4.763 od ukupno 25.000 članova, 1937/38.
samo 5.069 od 20.000 članova i 1939/40. samo 4.098 članova.
U prvim je godinama Gajret, slično Prosveti, imao svoje povje
renike i u Americi, koji su društvo u poratnom vremenu pomagali
(100.000 kr. 1921. god.). O daljnjim vezama s Amerikom nije ništa
poznato. U posljednjoj poslovnoj godini svoga postojanja Gajret je
imao 109 odbora (od toga dvanaest ženskih) i 80 povjerenika. Gajre-
tova aktivnost bila je na prvom mjestu usmjerena prema musliman
skom stanovništvu u Bosni i Hercegovini, zatim u Makedoniji, Srbiji
(Sandžaku) i Crnoj Gori.
Glavna briga Gajreta, kao i Prosvete i Napretka, bilo je pomaga
nje naučnika, učenika srednjih i visokih škola putem stipendija, pot
pora i otvaranja internata za njihov smještaj. U ovu je svrhu Gajret
već 1919/1920. preuzeo pet internata koje je vakufska uprava prije
Prvog svjetskog rata otvorila u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru
i Bihaću. Daljnje je internate društvo otvorilo u Mostaru, Foči, Gac
kom, Trebinju (zajedno s Prosvetom) i 1923. u Novom Pazaru (u San
džaku); ovaj zadnji je bio bojkotiran kao instrument srbizacije i stoga
zatvoren 1925. U školskoj godini 1939/40. uzdržavao je Gajret devet
internata: tri u Sarajevu (za učenike, učenice i naučnike), potom u
Bihaću, Mostaru, Tuzli, Plevlju (Crna Gora), Banjoj Luci i Trebinju
(zajedno s Prosvetom).151 U školskoj godini 1939/40. Gajret je u svoje
internate smjestio ukupno 327 naučnika, učenika i učenica. 210 uče
nika i učenica primalo je od Gajreta stipendiju (među njima 4 ne-
muslimana) a njih 60 potpore.152 Prema izvještaju, pripremljenom za
36. godišnju skupštinu 13. i 14. srpnja 1940. Gajret je do 1940. po
magao školovanje ukupno 6.000 učenika, učenika na stručnim ško
lama i studenata, što je iznosilo 2/3 muslimanske inteligencije u Bo
sni i Hercegovini i Sandžaku u spomenutom vremenu.153 Do 1941. je
oko 1.000 Muslimana steklo visokoškolsku naobrazbu.154 U vremen
skom razdoblju od 1928. do 1939. Gajret je pomogao obrazovanje
2.758 učenika. Oni su završili sljedeće škole:
150 Kemura, 1986, str. 283-284.
151 Kemura, 1986, str. 289-295 (tablica na str. 294) 300-306.
152 Kemura, 1986, tablice na str. 294, 297, 309 i 311.
153 Kemura, 1986, str. 313.
154 Tako Husein Alić, koji je u jednom članku pod naslovom Muslimani s fakultetskom
spremom (u kalendaru: Narodna Uzdanica, god. 8. za godinu 1940, str. 160-168 i
215
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918-w i )
1.289 gimnaziju 82 medresu

269 građansku školu 68 stručnu školu
228 obrtničko obrazovanje 33 obrtničku školu
210 srednju tehničku školu 14 šerijatsku gimnaziju
199 učiteljsku školu 14 školu za obradu kože
147 trgovačku akademiju 12 željezničku radionicu
78 geodeziju 36 raznih srednjih i stručnih škola
80 visoku školu
Sudjelovanje Gajreta u organiziranju tečajeva za opismenjivanje

bilo je manje od sudjelovanja Prosvete i Napretka, kako je to konsta
tirano u prvom poglavlju (v. poglavlje 1.5. Obrazovna politika). Druk
čije nije išlo ni s tečajevima za domaćinstvo koje je država 1939.
godine otvorila za žene, a posjećivale su ih muslimanke iz Sarajeva
(30), Cazina, Rogatice, Tuzle i Foče, između ostaloga i zahvaljujući
angažmanu Gajreta.l55 Međutim, ova je obrazovna ustanova uskoro
nestala a država je privatnu inicijativu u ovom području 1933.
godine zabranila, kao i 1929. godine tečajeve opismenjivanja.156
Jednu obrtničku školu za djevojke uzdržavao je Gajret između
1922. i 1933. u Novom Pazaru (pletenje tepiha), između 1932. i 1940.
u Trebinju i između 1936. i 1940. u Stocu (ručni rad). Sporadično su
ih pohađale i nemuslimanke.157
Slično Prosveti i Napretku i Gajret je sudjelovao u promicanju kre
ditnih zadruga među muslimanima, iako u manjem opsegu i s manje us
pjeha od obaju spomenutih društava među svojim sunarodnjacima.158
Kao i druga dva društva, i Gajret je izdavao vlastite publikacije
(časopise, brošure, kalendare itd.) i imao vlastite čitaonice u više mje
sta (1938/39. u 17 mjesta).150
Za vrijeme ideološke suradnje s diktaturom između 1929. i 1935.
Gajretov je budžet velikim dijelom pokrivao režim. Ali nakon što je
god. 9 za godinu 1941, str. 154-156) navodi 732 osobe s tercijarnim obrazovanjem
i strukovno ih specificira.
155 Kemura, 1986, str. 317-318.
156 O zabrani v. Prosveta list 20 (1936), str. 288.
157 Kemura, 1986, str. 325-330.
158 Kemura, 1986, str. 321-333. O različitoj financijskoj snazi bh. veleskupina v. Puri
vatra, 1974, str. 520-525. Usp. popis između 1918. i 1941. registriranih udruga u
BiH kod Ilijića, 1964, str. 219-268.
159 Kemura, 1986, str. 318-320, 334-350.
216
JMO svojim ulaskom 1935. u JRZ stekao više utjecaja na politiku i

potisnuo zagovornike ubrzanog nacionaliziranja Muslimana u srpskom
smislu,160 morao je Gajret svoj budžet crpsti iz drugih izvora. Godine
1935. iznosili su njegovi prihodi 884.791 dinara i do 1939. porasli
na 1.294.170 dinara.161 Ipak, društvo Narodna Uzdanicaje 1941. pri
godom preuzimanja Gajretove imovine naišlo na praznu blagajnu.I6’
Na koncu kratki osvrt na Kongres muslimanskih intelektualaca,
koji je u povodu svoga 25-godišnjeg jubileja organizirao Gajret 6. i
7. rujna 1928. u Sarajevu.161
Na tom je kongresu došlo do žustre rasprave između konzervativ
ne duhovne elite i muslimanskog obrazovanog sloja europskog kroja
o obrazovnom stanju kao i o socijalnom i gospodarskom propadanju
muslimana nakon osnutka jugoslavenske države. Reisu-l-ulema Meh
med Džamaludin Čaušević, koji je bio izabran za predsjedavajućega
kongresa, potužio se na nazadovanje islamskog školstva. On je, iz
među ostaloga, upozorio daje brojka od preko 1.200 kur'anskih škola
za djecu (turski: sibyan mektebi) u austro-ugarskom razdoblju u me
đuvremenu pala na 700. Prije dvadeset godina bile su 43 medrese
(teološke srednje škole), koje je posjećivalo 1.766 učenika i učenica,
a sada ih je samo 18, s napomenom da u većini muslimanskih sela
nema nikakve škole.164 Da bi pravodobno stekla priključak na srednju
školu, mnogi roditelji nisu više svoju djecu slali u kur'anske škole
nego samo u državne (međukonfesionalne) općinske škole, gdje su
udžbenici ponekad bili koncipirani u protuislamskom duhu a učenici
izloženi pritisku da pribivaju kršćanskim obredima. Muslimanski su
vjeroučitelji na državnim školama bili slabo pripremljeni za svoju
zadaću i slabo plaćeni.
U raspravi, koja je nakon toga uslijedila, zahtijevalo se više an
gažmana od države, od islamske zajednice kao i od muslimanske
inteligencije da se popravi obrazovno stanje širokog sloja musliman
skog stanovništva i istodobno da se zajamči islamski identitet.
160 Najistureniji među njima bio je Mustafa Mulalić (autor knjige Orijent na Zapadu.
Savremeni kulturni i socijalni problemi Muslimana Jugoslovena. Beograd, 1936), koji
se u Drugom svjetskom ratu borio na strani četnika, v. Petranović i Zečević, 1987, I,
str. 821; Redžić, 1998, str. 350. Usp. Sušić, 1980, str. 93-98.
161 Kemura, 1986, str. 242.
162 Zapisnik godišnje skupštine Narodne UzdaniceZ7. rujna 1942. u: Narodna Uzdanica,
god. 11. Književni zbornik za god. 1943. Sarajevo. 1942, str. 157-161, ref. str. 158.
163 Stenogram kongresa je gotovo u potpunosti objavljen u Gajretu 9 (1928), str. 289-351.
16,1 Vidi GV7S 1. (1933), str. 42. O muslimanskom školstvu u austro-ugarskoj BiH v.
Džaja, 1994, str. 65-68.
217
U sljedećoj temi, položaju vakufa (v. poglavlje 1.4. Religijska poli

tika) kritizirano je loše upravljanje i bujanje korupcije. Glasno su se
čuli povici protiv "drakonske" centralizacije vakufa koje je provela
država. U svrhu suzbijanja korupcije zatražena je promjena statuta.
Daljnje su teme bile: nepismenost i tečajevi opismenjivanja, suzbi
janje alkoholizma i poticanje muslimanskih kreditnih i seljačkih za
druga. O kreditnim zadrugama je primijećeno da je prijenos nadlež
nosti iz Sarajeva u Split kod dodjeljivanja poljoprivrednih kredita u
Hercegovini hercegovačkim seljacima više štetio nego koristio. Stoga
je zatraženo vraćanje te nadležnosti u Sarajevo.165
Najžešća se rasprava rasplamsala drugog dana kongresa o "pita
nju muslimanskih žena". Dok je konzervativna ulema raznim morali-
stičkim argumentima branila pokrivanje žena, usmjerio je Nurija Đum-
rukčić raspravu na poziciju modernista, kojima je pripadao i reisu-l-ulema
Čaušević i ukazao na neuralgičnu točku:
Otkrivanje ili neotkrivanje nije pitanje šerijata, nije pitanje
islama nego je pitanje kruha, to je socijalno pitanje. Mi danas
ovdje u Sarajevu imamo oko hiljadu naših žena koje zarađuju
po fabrikama. U provinciji je strašno. Čovjek umre, ostane pet
djevojaka, mati oboli, a djevojke ne mogu u dućan da rade.
Otkrivanje ili pokrivanje ženskinja nije više pitanje, to je goto
va stvar, one se otkrivaju.166
Kako je gore konstatirano, muslimanski se obrazovani sloj slje

dećih deset godina brojčano povećao i relativno je ubrzana emanci
pacija žena, ali su na političkom i kulturnom području Prve Jugo
slavije muslimani ostali nedovoljno reprezentirani. Naime, među
ukupno 6.163 zaposlenika godine 1939. u državnim ministarstvima
nalazilo se samo 109 Muslimana, od toga 81 u ministarstvu pravde.
Od ukupno 4.485 učitelja na srednjim školama bilo je samo 56
Muslimana.167
165 Gajret 9 (1928), str. 314.

166 Gajret 9 (1928), str. 327. Rasprava o otkrivanju muslimanskih žena u BiH povela se
prvi put 1911. i vodila se do 1950, kad je komunistički režim 27. rujna 1950. izdao
zakon o zabrani pokrivanja. GVIS 1 (1950), str. 278-279, usp. str. 69. Uoči raspada
Druge Jugoslavije rasprava je ponovno otvorena. Navodi literature o ovoj temi kod
Kemure, 1986, str. 178-180. i Popović, 1986, str. 326. O problematici sekularizacije
Bosanskih Muslimana s islamskog stajališta usp. Balić, 1992, str. 336-353.
167 Kemura, 1986, str. 264. i 313. O nedovoljnoj zastupljenosti Muslimana među
učiteljima pučkih škola v. Salihagić, 1940, str. 59. i Narodna Uzdanica 9. Kalendar za
1941. Sarajevo, 1950, str. 180-181.
218
U zadnjem desetljeću Prve Jugoslavije vidno se pogoršao položaj

muslimanskih seljaka kao i položaj seljaka u Bosni i Hercegovini
općenito. U svim trima kulturnim društvima (Prosveta, Napredak i
Gajret) javila se loša savjest. Međutim, ta društva nisu bila u stanju činiti
više za seljake jer je nedostajala politička i tehnička infrastruktura, prije
svega primjerena cestovna mreža i školske zgrade. Pogoršanju je pri
donijela i državna politika prema seoskim općinama. Prije 1928. godine
gotovo da i nije bilo političkih seoskih općina u Bosni i Hercegovini. Te
su godine bile uvedene, ali isključivo u korist državne uprave a na veliku
štetu seoskih stanovnika. Jedan je promatrač 1939. godine ovako ocije
nio državnu politiku prema bh. političkim seoskim općinama:
Ni jedna naša seoska općina ne može da drži i plaća niti liječ
nika, niti babicu, niti veterinara, niti može da podiže školske
zgrade niti može da se brine za sirotinju i nemoćne. Rad naših
seoskih općina sastoji se u tom da općine vode vojni referat,
saopćavaju i dostavljaju presude i rješenja upravnih vlasti,
naplaćuju za državu razne takse i pristojbe, izdaju marvene
putnice, sastavljaju kulučke spiske i razne spiske za poreske
uprave. To je tako zvani preneseni djelokrug, a po § 79 Zakona
o općinama od 1933. godine država je dužna naknaditi opći
nama troškove skopčane s vršenjem poslova iz prenesenog
djelokruga. To država ne čini i tako imamo situaciju da općine
rade samo za državu, a općinari moraju plaćati prirez za taj
rad općina za račun države. K tomu nije vladao nikakav red u
vođenju katastra tako da posjedovni odnosi nisu bili jasni.168
Kulturno društvo Narodna Uzdanica
Pravi uzrok za osnivanje drugog muslimanskog kulturnog društva

bio je konflikt bh. muslimanske elite koji je izbio nakon odlaska JMO
u oporbu u proljeće 1922. U stranačkom je vodstvu došlo do podjele
na desnu (prosrpsku) i lijevu (autonomašku) frakciju.169Lijeva je frak
cija, s Mehmedom Spahom na čelu i dalje u svojim rukama zadržala
vodstvo stranke ali je izgubila utjecaj na Gajret. Stoga je glavni
odbor JMO 15. srpnja 1923. odlučio osnovati novo muslimansko
društvo. Glavni je odbor izišao u javnost izjavom od 9. studenoga
1923.170 u kojoj se osnivanje Narodne Uzdanice opravdava nasilnim
168 Hamid Hadžiefendić: Gorući problemi Bosne i Hercegovine. U: Narodna Uzdanica 8.

Kalendar za 1940. Sarajevo, 1939, str. 47-50, nav. str. 48.
169 O rascjepu i primijenjenoj terminologiji Purivatra, 1974, str. 151-183.
170 Izjava u: Narodna Uzdanica 11. Književni zbornik za god. 1943. Sarajevo, 1942, str. 27-29.
219
postavljanjem vodstva Gajreta od strane režima kao i zapostavlja

njem istinskih muslimanskih interesa od strane ovoga vodstva.
Taktikom oklijevanja režim je pokušao omesti osnivanje društva, ta
ko daje osnivačka skupština uslijedila tek 17. listopada 1924.171 Pro
hrvatski kurs Narodne Uzdanice nije samo predstavljao protupol u
političkoj oporbi prema prosrpskom Gajretu, nego je bio i nastavak
kulturnopolitičkih odnosa koji su se u austro-ugarskom vremenu
razvijali između prvog muslimanskog obrazovanog sloja i Zagreba.
Naime, u prvom desetljeću pred izbijanje Prvog svjetskog rata u
Zagrebu je studirala većina muslimanskih studenata.
U godinama pred uvođenje diktature 1929. Narodna je Uzdanica
nailazila na slab odjek. Do 1927. godine mogla je formirati samo 15
odbora i 65 povjerenika s ukupno 400 članova (od toga polovica u
Sarajevu). U ovom vremenskom razdoblju dodjeljivalo je društvo
prosječno 30 stipendija godišnje, i to 20 učenicima srednjih i 10 stu
dentima visokih škola.112
Nakon uvođenja diktature uspjelo je, doduše. Narodnoj Uzdanici
spasiti se od propasti, ali je morala izmijeniti svoj statut i na novo
dopuštenje čekati 18 mjeseci, do prosinca 1931.173 Od te su se godine
aktivnosti društva sve više povećavale. Prvi je internat otvoren u škol
skoj godini 1931/32. u Sarajevu a 1932. tiskan prvi kalendar društva.
Prema izvještaju koji je napravljen 1935. u povodu 10-godišnjeg ju
bileja (1924-1934)174 društvo je u deset godina svoga postojanja
imalo promet od ukupno 2 milijuna dinara. Od toga je oko 800.000
dinara otpadalo na stipendije i potpore učenika i studenata. Dodije
ljene su ukupno 232 stipendije, 182 potpore i 13 zajmova.
Drugi internat društvo je otvorilo 1935. u Mostaru a u dvije slje
deće godine internate u Banjoj Luci, Tuzli i Zagrebu. Prema izvje
štaju o poslovnoj godini 1937/38.175 društvo je raspolagalo s 38 mje
snih odbora i 34 povjerenika, a budžet mu je iznosio 1,944 milijuna
dinara. U internatima Narodne Uzdanice u Sarajevu, Mostaru, Banjoj
Luci, Tuzli i Zagrebu bilo je spomenute godine smješteno 189 pito
maca, od toga 20 studenata i 3 srednjoškolca. Osim toga društvo je
dodijelilo 13 potpora i 121 stipendiju, i to:
171 Kemura, 1986, str. 164-165.

172 Narodna Uzdanica 3. Kalendar za 1935. Sarajevo, 1934, str. 160-168. Usp. Kemura,
1986, str. 165.
'73 Narodna Uzdanica 1. Kalendar za 1933. Sarajevo, 1932, str. 151; Narodna Uzdanica
11. Književni zbornik za god. 1943. Sarajevo, 1942, str. 139-140.
174 Narodna Uzdanica 3. Kalendar za 1935. Sarajevo, 1934, str. 147-181.
220
40 učenicima u gimnazijama
18 učenicama u djevojačkim medresama
14 učenicima u medresama
2 naučnicima u obrtu
5 visokoškolcima
26 učenicima u građanskim školama
10 učenicama u obrtničkim školama
4 učenicima u tehničkim srednjim školama
2 učenicima u trgovačkim akademijama
Nakon osnivanja NDH zalagala se Narodna Uzdanica za kroatiza-

ciju Bosanskih Muslimana, slično Gajretovom zalaganju za srbizaci-
ju u Prvoj Jugoslaviji. U početku je znatno porastao broj pitomaca u
njezinim internatima kao i stipendista budući da je Narodna Uzda
nica preuzela pitomce i stipendiste raspuštenoga Gajreta. U izvje
štaju od 27. lipnja 1942. poimenice je nabrojano 646 pitomaca i 213
stipendista Narodne Uzdanice iz školske godine 1941/42.176
Pitomci:
- u tri sarajevska internata 139 učenika, 40 učenica i 25 naučnika
- u mostarskom internatu 71 učenik
- u Banjoj Luci 125
- u Tuzli 114
- U Zagrebu 21 učenik, 88 studenata i 23 studentice.
Među stipendistima se nisu nalazili studenti i studentice nego

samo učenici i učenice. Isto vrijedi za dva sljedeća i zadnja izvještaja.
Zbog pogoršanih ratnih prilika smanjio se broj pitomaca i stipendista
Narodne Uzdanice sljedećih godina, između ostaloga i zato što je, u
jesen 1938. godine svečano otvorenu novu zgradu đačkog internata
u Sarajevu177, 1942. zaposjela vojska, tako da društvo nije moglo pri
miti nova 52 kandidata, a dotadašnje pitomce moralo razvrstati po
internatima u Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli.
U školskoj godini 1942/43. imala je Narodna Uzdanica ukupno
499 pitomaca i 191 stipendista. Među pitomcima bilo je:
176 Narodna Uzdanica 11. Književni zbornik za god. 1943. Sarajevo, 1942, str. 160-180.
221
- 16 učenika, 45 učenica i 21 naučnik u Sarajevu

- 117 učenika u Banjoj Luci,
- 48 učenika u Mostaru
- 119 učenika u Tuzli
- 102 studenta i 31 studentica u Zagrebu.178
U posljednjem izvještaju,179koji se odnosi na školsku godinu 1943/44,

uneseno je 450 imena pitomaca i 130 stipendista.
Pitomci:
- 118 učenika i učenica u Sarajevu
- 103 učenika u Banjoj Luci
- 119 učenika u Tuzli
- 57 učenika u Mostaru
- 5 učenika i 48 studenata i studentica u Zagrebu.
Budžet Narodne Uzdanice u poslovnoj godini 1943/44. iznosio je

10,7 milijuna kuna, od čega je 7,7 milijuna kuna bilo izdano za
internate u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli kao i za menzu u
Zagrebu.
Hrvatski Napredak
Kulturno društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata Napredak

razvilo se iz 1902. u Sarajevu osnovanog Hrvatskog društva za na
mještanje djece na zanate i trgovinu. Ovo je društvo bilo 1904.
preimenovano u Napredak i proširilo je svoju dobrotvornu djelatnost
na učenike srednjih škola i na studente. Godine 1907. stopilo se
Hrvatsko podporno družtvo u Mostaru, osnovano također 1902. go
dine, s Napretkom. Broj Napretkova članstva popeo se do 1913.
godine na preko 4.000, broj njegovih podružnica narastao je na 110
i završena je gradnja velebne palače društva u Sarajevu.180
Nakon izbijanja rata 1914. godine Napredak doduše nije bio
zabranjen, kao srpska Prosvjeta i muslimanski Gajret, ali je zbog
178 Svi pitomci i stipendisti poimence nabrojani u: Narodna Uzdanica 12. Kalendar 1944.
Sarajevo, 1943, str. 183-197.
,8° Išek, 1992. O stanju istraživanja povijesti Napretka Džaja, 1994, str. 118.
222
ratnih prilika pretrpio visoke financijske gubitke a njegova je djelat

nost stagnirala.181
Osnivanje jugoslavenske države 1918. godine vodstvo Napretka
nije gledalo s euforijom kao srpska Prosvjeta i nije kovalo planove za
utapanje u jugoslavensku naciju, nego se posvetilo očuvanju i njego
vanju hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini.182 Na
kon odobrenja njegova novog statuta u prosincu 1919. započeo je
Napredak s obnovom svoje organizacijske mreže - pri čemu u nekim
mjestima nisu izostale smetnje od strane predstavnika režima - i
aktivnostima iz predratnog vremena, prije svega s dodjeljivanjem
stipendija i osnivanjem konvikata, stoje započeto prije izbijanja rata.
Proširen je mali konvikt, koji je za 13 učenika otvoren u Sarajevu
1913. godine i 29. lipnja 1920. svečano blagoslovljen. U školskoj
godini 1920/21. Napredak je uzdržavao ukupno 4 konvikta: za uče
nike po jedan u Sarajevu i Mostaru i dva za učenice u Sarajevu (pod
imenima Katarina i Zora Zrinska). Pri uređivanju domova društvo je
otkupilo namještaj časnih sestara uršulinki za 90.000 kruna, budući
da ove nisu mogle držati školsku nastavu na hrvatskom ili srpskom
jeziku i stoga su morale napustiti zemlju.
Prema izvještaju za poslovnu godinu 1920/21.183 bio je konvikt u
Mostaru prepunjen s 43 umjesto 24 učenika, sarajevski konvikt za
učenike popunjen s 52, od toga 20 besplatno, dok oba konvikta za
učenice u Sarajevu s ukupno 12 učenica nisu bila popunjena zato što
nisu bila predviđena besplatna mjesta za učenice. Osim toga, dodi
jeljeno je 18 stipendija visokoškolcima i 56 srednjoškolcima, dok je
59 učenika primilo jednokratnu potporu. Za stipendije i potpore izda
no je ukupno 172.982,50 kr. Škole katoličkih redovnica u Sarajevu,
Brčkom, Ljubuškom (Hercegovina), Bijelom Polju kod Mostara, Trav
niku, Docu kod Travnika i Breškama kod Tuzle društvo je u ovoj škol
skoj godini pomoglo s 43.000 kr. Osim toga društvo je našlo smještaj
za 43 naučnika i djelomično ih financijski pomagalo.
U spomenutom trenutku društvo je brojilo 5.293 člana i raspola
galo s 53 pododbora i 20 povjerenika. S ponosom se isticalo da je
društvo u međuvremenu pustilo korijenje izvan Bosne i Hercego
vine, u Zagrebu (odbor) i Brodu na Savi (povjerenik). Poslovnu go
dinu 1920/21, društvo je završilo s čistom imovinom u visini od
3.050.557,00 kr.184
181 Napredak kalendar 11 za 1922. Sarajevo, 1921, str. 128-140.
182 Napredak kalendar 12 za 1923. Sarajevo, 1922, str. XXXVI, t. 4.
183 Napredak kalendar 11 za 1922. Sarajevo, 1921, str. 144-172.
184 Napredak kalendar 12 za 1923. Sarajevo, str. 135-136.
223
Do uvođenja diktature 1929. Napredak je bilježio lagani uspon.

Porast broja članova kao i podizanje podružnica bilo je, doduše, izlo
ženo kolebanju, ali se na koncu ipak broj podvostručio. Sredinom
1928. bilo je 80 pododbora i 39 povjerenika. Od toga se
- 67 pododbora i 31 povjerenik nalazio u Bosni i Hercegovini
- 10 pododbora i 4 povjerenika u Slavoniji i Hrvatskoj
- 2 pododbora i 4 povjerenika u Dalmaciji
- i 1 pododbor u Srbiji (Beograd).
Broj članova popeo se na 11.373. Od toga je 7.783 otpadalo na Bo

snu, 1.595 na Hercegovinu, 1.608 na Hrvatsku i Slavoniju, 342 na Dal
maciju i 45 na Srbiju. Socijalna pripadnost članstva izgledala je ovako:
885 seljaka 676 radnika
1.599 obrtnika i zanatlija 3 432 državna činovnika i službenika
8 zastupnika u parlamentu 123 svećenika
160 odvjetnika 31 ljekarnik
840 domaćica 160 općinskih činovnika
742 privatna službenika 241 posjednik ili privatnik
285 učenika 857 drugih
Među članovima je vrlo rijetko susresti Srbina, relativno češće Ži

dova ili Bosanskog Muslimana.185
U spomenutom je razdoblju društvo pokušalo svoju aktivnost ne
samo učvrstiti nego je i proširiti na druga kulturna i gospodarska
područja. Objavljivanje godišnjeg kalendara, koje je 1917. moralo
biti obustavljeno, ponovno je aktivirano (navedeno pogrešno kao 11.
umjesto 12. godište). S časopisom društva pod istim imenom zapo
čelo se doduše koncem 1921, ali se on kao mjesečnik pojavljivao
redovito tek od 1926.186
Promicanju zadrugarstva među hrvatskim stanovništvom posvetilo
se društvo s više uspjeha od srpske Prosvete ili muslimanskog Gajreta.
Napretkova Zadruga za štednju i osiguranje osnovana je 1923.
Do 1928. popeo se broj njezina članstva na 1.964. Njezina imovina
procijenjena je 31. svibnja 1928. na 2,3 milijuna dinara. Promet u
185 Napredak glasilo 3 (1929), str. 83-85; 100.

186 Vidi Pejanović, 1961, str. 117, br. 284.
224
poslovnoj godini 1927/28. iznosio je 13 milijuna dinara, čisti dobitak

50.536,08 dinara, od čega je 10% uplaćeno društvu kao donacija,187
što je i sljedećih godina postalo pravilom. Glasilo društva je s radošću
izvještavalo o stalnim napredovanjima kao i o povećanom povjerenju
mušterija u ovaj kreditni institut. U izvještaju o godišnjoj skupštini
1930. komparativno se konstatira da samo u Sloveniji zadruge stoje
bolje. Kao posebnost ove godišnje skupštine primjećuje se prisutnost
"jedne muslimanke pod žarom kao člana zadruge".188
Unatoč gospodarskoj krizi u prvoj polovici 30-ih godina Napret-
kovaje zadruga knjižila daljnje spomena vrijedne uspjehe. Broj član
stva se do 1935. popeo na 8.985, glavne podružnice nalazile su se u
Zagrebu, Sarajevu, Osijeku, Beogradu, Senju a od 1935. i u Splitu.
Imovina zadruge porasla je na 27.204.272,39 dinara, promet u po
slovnoj godini 1934/35. iznosio je 340.975.506,51 dinar.189 U Za
grebu je 1938. dovršena osmokatna palača zadruge.190
U Sarajevu je 1926. osnovana vlastita centralna knjižnica i za javno
korištenje otvorena 1. srpnja 1928.191 Čitateljstvo je dosegnulo
najveći broj u godini 1933/34, kad je bilo registrirano 27.000 čitate
lja,192 a onda je broj opadao da bi se stabilizirao na 20.000 godišnje.
O Napretkovim nastojanjima oko tečajeva opismenjivanja i dru
gog elementarnog obrazovanja među seoskim stanovništvom bilo je
govora već u prvom poglavlju.193 Pritom je konstatirano daje seosko
stanovništvo bilo u Prvoj Jugoslaviji pastorče državne politike. Drža
va nije samo podigla premalo škola, nego je, osim toga, zbog svoje
asimilacijske politike otežavala i čak zabranjivala privatne inicijative
oko ubrzanog suzbijanja nepismenosti.
Primarna Napretkova zadaća bila je i ostala potpomaganje naučni
ka, srednjoškolaca i visokoškolaca. Obrazovanje naučnika društvo je
od 1923. promicalo u suradnji s društvom Hrvatski Radiša, koje je
osnovano već 1903. u Zagrebu, ali je tek u Prvoj Jugoslaviji razvilo
plodnu aktivnost.194 Prva podružnica Hrvatskog Radiše u Bosni i
187 Napredak glasilo 3 (1929), str. 87-88.
188 Napredak glasilo 5 (1930), str. 56.
190 Napredak glasilo 13 (1938), str. 94; v. također 11 (1936), str. 104. Usp. Ilijić, 1964,
str. 142, 192, 227.
191 Napredak kalendar 17 za 1928. Sarajevo, 1927, str. XIV. i 19, za 1930. Sarajevo,
1929, str. XVI.
193 Vidi poglavlje 1,5. Obrazovna politika.
194 O tome Kolar-Dimitrijević, 1992. Usp. P. Kvaternik/J. Rukavina: Što je i što hoće
Hrvatski Radiša. Zagreb, koncem godine 1929. (= Knjižnica Hrvatskog Radiše br. 6).
225
Hercegovini osnovana je 11. veljače 1923. u Sarajevu.195 Od te je go

dine Napredak Hrvatskom Radiši prepustio brigu za hrvatske nau
čnike iz Bosne i Hercegovine. Prosječno 10 njih školovalo se u ino
zemstvu, većinom u zemljama njemačkog govornog područja. Za
njih je Napredak godišnje prilagao oko 50.000 dinara. Svota je go
dine 1929. iznosila 45.950 dinara196 , 1931. 50.900 dinara,197 1932.
51.104 din.198 Kamen temeljac za jedan dom za naučnike bio je po
ložen 1933. u Sarajevu.199
U skladu s karakterom Napretka kao institucije obrazovanog gra
đanstva ostalo je težište njegova djelovanja na stipendiranju i iz
gradnji mreže konvikata za srednjoškolce i studente.
U školskoj godini 1928/29, kad je bila uvedena diktatura. Napre
dak je izdao ukupno 280.474,50 dinara za stipendije i potpore. 79
stipendija dodijeljeno je srednjoškolcima i 32 visokoškolcima, potpo
re na više od 17 (nepotpuni podaci) srednjoškolaca i 20 visokoškola-
ca. U konviktima je bilo smješteno ukupno 240 učenika i učenica
srednjih škola, i to:
- 39 učenika u konviktu Kralj Petar Svačić u Mostaru
- 159 u konviktu Kralj Tomislav u Sarajevu
- 31 učenica u konviktu Katarina Zrinska u Sarajevu
- i 21 učenica u konviktu Zora Zrinska u Sarajevu.
Troškovi za konvikte iznosili su 1,209 milijuna dinara. To je bila

najviša stavka u budžetu društva u poslovnoj godini 1928/29, kad su
izdaci (aktiva) iznosili ukupno 3.871.019,43 dinara. U pasivi društva
ove poslovne godine registriran je vlastiti kapital u visini od
2.264.633,14 dinara.200
Novčana je sredstva Napredak stjecao iz sličnih izvora kao i srps
ka Prosveta i muslimanski Gajret, pri čemu su državne subvencije za
Napredak bile bitno niže od onih za Prosvetu i Gajret. Stoga je Na
predak svoju novčanu politiku morao više nego Prosveta i Gajret
bazirati na nedržavnim izvorima i bolje gospodariti: na darovima,
pozajmicama, prilozima od učenika u konviktima, članarini članova

196 Napredak kalendar 19 za 1930. Sarajevo, 1929, str. XV.
200 Napredak kalendar 19 za 1930. Sarajevo, 1929, str. XXIII-XXXI.
226
društva, prinosima od nekretnina i različitim priredbama. Treba pri

mijetiti da su se među darovateljima prije uvođenja diktature nala
zili i srpski novčani zavodi. Nakon toga je došlo do zahlađenja.
Nakon uvođenja diktature Napredak je, kao hrvatsko nacionalno
društvo, bio izložen povišenom pritisku integralističkog jugoslaven
stva i prijetilo mu je raspuštanje. Kritičan vremenski trenutak na
stupio je u prosincu 1929, kad je netko iz Beograda javio predsjed
niku društva da bi imovinu društva trebalo predati u sigurne ruke jer
predstoji državna zapljena vlasništva.201 Ondašnji je predsjednik dru
štva Anto Alaupović sazvao 19. prosinca središnji odbor društva i
potaknuo trenutnu transakciju Napretkova vlasništva na katoličku
sarajevsku nadbiskupiju.
Ovaj je korak doveo do konfrontacije unutar Napretkova vodstva,
u kojoj je jugoslavističko-liberalno usmjerena neznatna manjina pod
legla hrvatsko-katolički usmjerenoj većini. U konflikt se umiješao
sarajevski, zagrebački, beogradski i ljubljanski tisak i svi su nastu
pali prema vlastitom ideološkom stavu (jugoslavističko-liberalni pro
tiv hrvatsko-katoličkog i obrnuto).202 Posljedica je bila da se kulturno
društvo Napredak sljedećih godina još jače profilirao kao hrvatsko-ka-
tolička institucija i na području obrazovanja Hrvata dobio težinu sli
čnu Hrvatskoj seljačkoj stranci na političkom području.
Diktatorski je režim suzbijao čvrsto hrvatsko držanje Napretka
ukidanjem državnih subvencija kao i državnih stipendija Napretko-
vim kandidatima koje su se i dalje dodjeljivale drugim odgovaraju
ćim kulturnim društvima i njihovim kandidatima (srpskoj Prosveti i
prosrpskom Gajretu).203 Osim toga, društvo je bilo izloženo zlostav
ljanjima na lokalnoj razini. Lokalne su vlasti zlostavljale Napretkove
članove i zahtijevale posebne dozvole za osnivanje novih podruž
nica, osobito u Dubrovniku i Dalmaciji, odnosno u Zetskoj i Pri
morskoj banovini.204 Napretkovi su ideološki protivnici, među ovima
i komunisti, pokušavali sa svoje strane konspirativno djelovati
među konviktorcima, što je vodstvo društva potaknulo da svoje
stipendiste na visokim školama pismeno obveže da "za vrijeme
svoga studiju neće biti članom nijednog društva čiji se rad kosi s ci
ljevima Napretka".205
201 O tome Napredak glasilo 5 (1930), str. 1-10, 47-48, 51; usp. 16 (1941), str. 95-96.
202 Izvaci iz tiska u pregledu u: Napredak glasilo 5 (1930), str. 2-10, 51.
203 Napredak glasilo 10 (1935), str. 82; 12 (1937), str. 99, t. 12.
204 Napredak glasilo 8 1933), str. 78, 94; 9 (1934), str. 78, 98. t. 3; 10 (1935), str.
84-85, 99-100, 102; 13 (1939), str. 94.
205 Napredak glasilo 7 (1932), str. 100, t. 5; usp. 16 (1941), str. 99.
227
P o litička re a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)
Tijekom sedam godina diktature (1929-1935) Napretku je uspje

lo ne samo održati se nego svoje pothvate čak i lako povećati. Prema
10-godišnjoj bilanci koja je predočena 1936. godine, to znači nakon
parlamentarnih izbora 5. svibnja 1935., koji su zbog neočekivano vi
sokih uspjeha oporbe diktaturu uvelike oslabili, društvo je podastrlo
sljedeće uspjehe u zadnjih 10 godina:206
- Do 1935. porastao je broj članova na oko 16.000, broj podruž
nica na 138 (103 pododbora i 35 povjerenika). Daljnje osniva
nje podružnica usmjereno je prije svega na područja izvan
Bosne i Hercegovine, u Vojvodini, Slavoniji i Dalmaciji.
- Knjižni fond je u međuvremenu porastao na 22.790, s duplika
tima i školskim knjigama na ukupno 30.116 primjeraka a 1932.
godine osnovana kulturno-povijesna zbirka raspolagala je s
preko 2.960 raznih predmeta.
- Konvikti: Za konvikte, u kojima je u zadnjih deset godina zbri
nuto 1.616 učenika i 261 učenica (zajedno 1.877), bilo je sve
ukupno izdano 4.648.930 dinara.
- Stipendije i potpore: Napretkove je stipendije u 10-godišnjem
vremenskom rasponu dobilo 969 srednjoškolaca i 384 visoko-
školca, jednokratne financijske potpore 2.000 srednjoškolaca i
600 visokoškolaca. 23 naučnika su svoje školovanje završila u
inozemstvu za što je Napredak izdao 441.953 dinara. Škole ka
toličkih redovnica su u istom razdoblju dobile potporu od
ukupno 314.548 dinara.
- Prihodi društva u zadnjih deset godina iznosili su ukupno
22.921.964,40 dinara, izdaci 23.097.213,80 dinara; prema
tome gubitak je iznosio 175.167,43 dinara, a ukupna dugo
vanja 1.445.757,80 dinara. Gašenje tih dugova planirano je za
sljedećih deset godina. Vrijednost nekretnina u danom trenut
ku procijenjena je na preko 10 milijuna dinara.
- U bilanci koja je povučena 1937. godine u povodu 35-godišnjeg
jubileja, izračunato je da je Napredak tijekom svoga 35-godi
šnjeg postojanja pomagao 9.450 učenika i učenica visokih i
srednjih škola i 752 naučnika. U spomenutom vremenskom
trenutku imalo je društvo 195 podružnica i 20.000 članova.207
Nakon srpsko-hrvatskog sporazuma iz 1939. (v. gore poglavlje 1.2)
mogao se Napredak unutar Banovine Hrvatske nesmetano razvijati.
206 Napredak u svjetlu statistike zadnjih 10 godina. U: Napredak glasilo 11 (1936), str.
101-104.
228
Naprotiv, u područjima, u kojima su živjeli Hrvati izvan ove banovi

ne, društvo je nailazilo na poteškoće i diskriminaciju Hrvata.208
Prema izvještaju o poslovnoj godini 1939/40,2<wto jest posljednjeg
prije sloma Prve Jugoslavije u proljeće 1941, Napretkova bilanca je
sljedeća: 142 podružnice (2 glavna odbora u Mostaru i Zagrebu, 126
pododbora i 14 povjerenika) s ca. 20.000 članova. Mrežom svojih or
ganizacija Napredak je u međuvremenu pokrio dobar dio Dalmacije
i Slavonije, dok je proširenje Napretka na Vojvodinu izostalo. U šk.
god. 1939/40. Napredak je podijelio 174 stipendije srednjoškolcima
(u tu svrhu utrošeno je ukupno 134.000 din.) i 113 stipendija stu
dentima (ukupno 158.000 din.) Među srednjoškolcima glavni su ko
risnici bili gimnazijalci (90), dok su među visokoškolcima na prvom
mjestu bili studenti tehničkog smjera (21). Ostale su struke bile za
stupljene sljedećim redoslijedom: poljodjelstvo 20, pravo 19, filo
zofija 10, veterina 10, visoke ekonomske i trgovačke škole 9, medi
cina 8, šumarstvo 7 i metalurgija 3. Za jednokratne pomoći bilo je
predviđeno 107.000 dinara, a izdano je samo 97.129 dinara.
Broj konvikata je u međuvremenu narastao od 4 na 6 budući da
su 30-ih godina bili otvoreni konvikti u Banjoj Luci (1934) i Tuzli
(1939). Osim toga u punom su jeku bile pripreme za gradnju jedno
ga studentskog doma u Zagrebu. Postojeći su konvikti na koncu
školske godine 1939/40. bili popunjeni ovako:
1. Kralj Tomislav u Sarajevu 94 učenika (predviđeno: 136)

2. Kralj Petar Svačić u Mostaru 52 učenika (predviđeno: 60)
3. Konvikt u Banjoj Luci 20 učenika (predviđeno: 30)
4. Konvikt u Tuzli 12 učenika (predviđeno: 12)
5. Zora Zrinska u Sarajevu 8 učenica (predviđeno: 14)
6. Katarina Zrinska u Sarajevu 5 učenica (predviđeno: 8)
Ukupno 181 učenik (predviđeno: 260)
Ukupni izdaci: 940.920,83 dinara

Udio društva: 243.256,63 dinara
Od drugih Napretkovih pothvata u 30-im godinama ovdje treba

istaknuti znanstveno timsko djelo Povijest Bosne i Hercegovine čija
je priprema započela 1936. Prvi svezak, posvećen bosanskom sred
njem vijeku, bio je doduše završen pred izbijanje Drugog svjetskog
208 Napredak glasilo 15 (1940), str. 102. st. 2.

229
rata, ali se pojavio tek u NDH, i to pod naslovom "Povijest hrvatskih

zemalja Bosne i Hercegovine'' (Sarajevo, 1942).2,0
Slom Prve Jugoslavije kao i stvaranje NDH, koje je potom usli
jedilo, pozdravilo je vodstvo Napretka sličnim oduševljenjem - kao i
srpska Prosveta slom Podunavske Monarhije i osnivanje jugo
slavenske države - tj. kao oslobođenje od srpskog tlačenja i ispunjenje
hrvatskog sna o vlastitoj državi. Statut društva bio je ponovno na
pisan i pritom prilagođen zahtjevima ustaške ideologije, kao na pri
mjer odredba da "članom društva može postati svaka neporočna oso
ba hrvatske nacionalnosti kao i osobe iz prijateljskih naroda" (čl. 9).2,1
Početno se oduševljenje rasplinulo iste godine. Rat u kojemu su se
ratni protivnici međusobno nadmetali terorom i zločinima, sve više
je sužavao područja Napretkova djelovanja. Tako je izostao Napret-
kov kalendar za 1942. godinu a Napretkov se list pojavljivao nere
dovito. Četnici i partizani su organizacijsku mrežu u zapadnoj Bosni
i istočnoj Hercegovini potpuno, a u sjevernoj i srednjoj Bosni djelo
mično uništili. Konvikte u Sarajevu i Banjoj Luci zaposjela je vojska,
a ostali su radili u teškim okolnostima uvjetovanim ratom. Pod ta
kvim je uvjetima društvo u školskoj godini 1942/43. dodijelilo 179
stipendija za srednjoškolce i 65 za visokoškolce i za 195 učenika na
šlo smještaj u konviktima.212 Do 1944. pao je broj Napretkovih po
družnica na ukupno 40, 32 u Bosni i Hercegovini i 8 u izvanbosan-
skim gradovima NDH.213
Prvi korak komunista nakon osvajanja vlasti prema Napretku bila
je zamjena dotadašnjeg vodstva društva svojim ljudima od povjere
nja u ljeto 1945. Pritom su nekoliko članova središnjeg odbora, koji
nisu pobjegli u inozemstvo, izveli pred sud i kao kolaboracioniste
ustaškog režima kaznili oduzimanjem političkih prava i drugim ka
znama.214 Potom je uslijedila obnova organizacijske mreže isključivo
na teritoriju Federalne Republike Bosne i Hercegovine. Prva godišnja
skupština novoga Napretka u novoj Jugoslaviji održana je 28. i 29.
listopada 1945. Glavna riječ u novom vodstvu društva pala je u ruke
lijevoga krila Hrvatske seljačke stranke (HRSS) u Bosni i Herce
govini,215 koje je nakon partizanskog preuzimanja kontrole nad dije
210 Pretisci su pod naslovom Povijest Bosne i Hercegovine objavljeni 1991. i 1998. u Sarajevu.
212 Napredak glasilo 18 (1943), str. 1-2, 25-46 (godišnji izvještaj za 1942/43).
213 Napredak kalendar 35 za 1945, Sarajevo, 1944, str. 254-259.
214 O tome i susljednom Napredak. Hrvatski narodni kalendar. Sarajevo, 1946, str. 215-229.
215 Usp. sastav glavnog odbora HRSS u BiH (Hrvatski glas, br. 1, god. 1, od 1.11.1945, str.
1) i središnjeg odbora Napretka 1945. (Napredak. Hrvatski kalendar 1946, str. 222-224).
230
Bosno / Hercegovina u jugoslavenskoj državi
lovima sjeveroistočne bosanske regije oko grada Tuzle razvijalo svo

ju suradnju s komunistima od rujna 1943. godine.216
Ovim je putem Napredak uvučen u model narodne fronte. Isto se
dogodilo i srpskoj Prosveti. Kod Bosanskih Muslimana išlo se utoliko
drukčije jer je za njih osnovano novo kulturno društvo pod imenom
Preporod 13. rujna 1945. kojemu su sljedećega dana sa svojom imo
vinom kompletno pristupila dotadašnja kulturna društva Gajret i Na
rodna Uzdanica.2'1
U sljedećih pet godina doživjela su građanska kulturna društva
istu sudbinu kao i građanske stranke. Jednako strankama, i ona su
pretvorena u transmisijske organe komunističke obrazovne i kul
turne politike. U skladu s ideologemom o "bratstvu i jedinstvu" mo
rala su sva tri društva u javnosti nastupati ostentativno zajednički,
kao npr. prigodom javnih priredaba ili organiziranja masovnih kam
panja opismenjivanja, kojima je komunistički režim uvelike potisnuo
elementarnu nepismenost.2'8 Tisak društava (kalendari i glasila dru
štava) imali su obvezu s jedne strane veličati slavenstvo, prijatelj
stvo sa Sovjetskim Savezom, narodnu vladu i oslobodilačku borbu, a
s druge strane psovati po buržoaziji, tuđoj vlasti, Mačeku, Stepincu i
drugim protivnicima komunizma.219
Zgrade pojedinih društava bile su većinom otuđene u druge svr
he, između ostaloga stavljene su na raspolaganje sindikatima. Svi su
đački domovi stavljeni pod jednu upravu, tako da su društva izgubi
la svaki izravni utjecaj na stipendiste i učenike u internatima i
smjela su, odnosno morala samo financijski sudjelovati u njihovu uz
državanju.220 Budući da to nije išlo glatko, sva tri su društva bila
obvezana - slično seljacima u prisilnom otkupu njihovih proizvoda -,
priložiti 1946/47. svotu novca u sljedećem iznosu:
- Prosv/eta za 347 učenika 2,357 milijuna dinara
- Preporod za 232 učenika 1,510 milijuna dinara
- JVapređafc za 113 učenika 627.000 dinara.
216 O tome Jelić-Butić, 1983, str. 285-286, 291.

217 O tome Kemura, 1986, str. 362. Usp. Protokol o glavnoj skupštini Gajreta 14. rujna
1945. objavljen u: GVIS, god. 4 (1-4/1953), str. 68-76.
218 Samo u godini 1946/47. prema statistici je 150.000 osoba u BiH naučilo čitati i pisa
ti. Napredak glasilo, kolovoz 1947, str. 11, v. Nedimović, 1973.
2,9 Vidi više priloga u: Napredak. Hrvatski narodni kalendar. Sarajevo, 1947.
220 Napredak glasilo 1, rujan, 1946, str. 6-7; 6-7, veljača-ožujak, 1947, str. 33-34. Popis
Napretkovih stipendista 1946/47. u: Napredak glasilo 2-3, listopada 1946, str. 23-26;
4-5, prosinac-siječanj 1946-47, str. 27-28.
231
Budući da propisane svote nisu mogle biti uručene, bile su pre

polovljene.221 Na koncu je uslijedilo raspuštanje svih triju kulturnih
društava u proljeće 1949. godine. To se dogodilo u ozračju radikalne
kolektivizacije jugoslavenskog društva nakon izbijanja sukoba sa
Staljinom (v. gore poglavlje 2.6). 9. ožujka 1949. sastala su se vod
stva društava Prosvjete, Preporoda i Napretka i "jednoglasno utvrdi
la da su sva tri spomenuta društva gotovo ostala bez članstva i na taj
način stvarno prestala postojati". Zbog toga je zaključeno da se
spomenuta društva dokinu a njihova imovina prenese na novoosno
vani Savez kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine. U
skladu sa zaključkom Napredak je 1. travnja bio dokinut.222
3.4« Politički status Bosne i Hercegovine u koncepciji

jugoslavenskih komunista
Gore je bilo ocrtano (poglavlje 2.1) kako je jugoslavenskim komu
nistima bilo teško razviti vlastiti koncept za suživot jugoslavenske
zajednice naroda, bogate razlikama. Njima je pred izbijanje Drugog
svjetskog rata bilo jasno da za uspješno osvajanje vlasti treba
ozbiljno preuzeti povijesnu činjenicu o više naroda i nacionalnih
manjina u jugoslavenskom prostoru. Ovoj spoznaji treba zahvaliti što
su oni u svojim proklamacijama poimence spominjali sve socijalne,
etničke i vjerske velike i male skupine i svima obećavali pravedno
političko rješenje uključivo s pravom na samoodređenje. Međutim,
pri praktičnom provođenju izronile su poteškoće koje se nisu dale
lako svladati, prije svega s obzirom na politički položaj Bosne i
Hercegovine i politički identitet Bosanskih Muslimana. Građanska
ideologija troimenosti (Jugoslavija kao država Srba, Hrvata i Slove
naca) koja u državnoj konstrukciji nije ostavljala prostora niti Bosni i
Hercegovini niti Bosanskim Muslimanima, bila je i u glavama komu
nista duboko usidrena. Tako se dogodilo da je priznanje Bosanskih
Muslimana uslijedilo tek koncem 60-ih godina 20. stoljeća, a i nakon
toga ostalo prijeporno.
S uspostavom Bosne i Hercegovine kao jedne federalne jedinice
išlo je doduše brže, ali su i u ovom slučaju komunisti pokazali nesi
gurnosti koje su tek korak po korak svladavali. Razlog za to ležao je
u polaznoj poziciji, prema kojoj - u skladu sa sovjetskim modelom -
federalne jedinice trebaju biti ustrojene kao nacionalne republike, a
221 Napredak glasilo 8-9, travanj-svibanj 1947, scr. 27.

222 Napretkova dokumentacija o tome objavljena u: Napredak. Hrvatski narodni kalen
dar 40 za 1992. Sarajevo, 1991, str. 400-403.
232
etnički izmiješane povijesne regije kao autonomne pokrajine ili obla

sti priključene pojedinim republikama. Tako Bosni i Hercegovini kao
povijesnoj regiji s etnički izmiješanim stanovništvom u početku nije
bio dodijeljen status federalne jedinice. Na podjelu između Srbije i
Hrvatske komunisti nisu mislili zato što su podjelu prema sporazu
mu iz 1939. osudili kao buržujski čin sporazuma na račun radnoga
naroda. U jednoj proklamaciji nakon Prvog AVNOJ-a koncem stude
noga 1942. narodima Jugoslavije Bosna i Hercegovina je spomenu
ta neodređeno kao [politička] "jedinica"."5 Vodeći su komunisti za
vrijeme priprema Prvog ZAVNOBiH-a u ljeto 1943. živahno rasprav
ljali o političkom statusu Bosne i Hercegovine. Međutim, dokumen
tacija o tome je vrlo porozno sačuvana.224 Tema je bila autonomija
Bosne i Hercegovine što je željelo muslimansko stanovništvo, ali ju
je srpska strana odbijala. Zbog toga je pokrajinski komitet za Bosnu
i Hercegovinu zaključio "među srpskim širokim slojevima stanov
ništva popularizirati ideju autonomije".225 Ipak je politički status -
federalna jedinica ili samo autonomna pokrajina - u rezolucijama
kako Prvog ZAVNOBiH-a (25/26. studenoga 1943. u Mrkonjić
Gradu) kao i Drugog AVNOJ-a (29/30. studenoga 1943. u Jajcu)
ostao nedefiniran. Umjesto toga ponudila je rezolucija Prvog
ZAVNOBiH-a salomonski opis nacionalno-političke pripadnosti Bo
sne i Hercegovine:
Danas Narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko
pretstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslo
bođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja ni
je ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i mu
slimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Her
cegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jedna
kost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercego
vine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u
izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.226
Tek nakon što je komunistički vrh (Tito i Kardelj) postao svjestan

da bi priključenje Bosne i Hercegovine kao jedne autonomne jedinice
Srbiji (ili Hrvatskoj?) bilo riskantno, Bosna i Hercegovina je proglašena
223 O tome i susljednom Rodoljub Čolaković: Pravi odgovor na pitanje: Čija je Bosna i
Hercegovina. U: AVNOJ i Narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini
(1942-1943), str. 11-20. ref. 15-18.
224 Borovčanin, 1979, str. 171-172, 179.
225 ZAVNOBiH [1968], I, str. 24.
226 ZAVNOBiH [1968], I, str. 73, t. 5. Kurziv S.M.Dž.
233
P olitička realnost jugoslavenstva (»18-1991)
šestom jugoslavenskom federalnom jedinicom na Drugom ZAVNO-

BiH-u 1. srpnja 1944. u Sanskom Mostu.227
U raspravi, koja je tada vođena o budućoj administrativnoj podjeli
Bosne i Hercegovine, izronile su razlike u mišljenjima unutar pred
sjedništva ZAVNOBiH-a koje su se bazirale na različitim povijesnim
reminiscencijama. Dok su hrvatski (dr. Jakov Grgurić, Ante Babić) i
muslimanski članovi predsjedništva (Avdo Humo, dr. Muhamed Su-
džuka) uzimali u obzir predjugoslavensku, to znači osmansku i au-
stro-ugarsku podjelu kao prikladan predložak, odbijali su Srbi dr.
Voja Kecmanović i Đuro Pucar reminiscencije na tuđinsko tursko i
austrijsko vrijeme vladavine i davali prednost podjeli koja bi, navod
no, trebala više voditi računa o "gospodarskim" kriterijima iz vreme
na Prve Jugoslavije.228 Nakon što je jedna komisija preradila pred
ložak,229 donijeta je 7. veljače 1945. odluka o administrativnoj pod
jeli.230 Bosna u užem smislu podijeljena je na 5 okruga, a Hercego
vina uspostavljena kao jedinstvena oblast. Tako je ova podjela bila u
teritorijalnom pogledu slična onoj koju je Vidovdanski ustav iz 1921.
godine ozakonio (v. gore), ali su ponovno uspostavljene bosansko-her-
cegovačke povijesne granice iz austro-ugarskog vremena. Samo su
do 1952. godine izvršene neznatne izmjene granica na istoku sa Sr
bijom, na jugoistoku s republikom Crnom Gorom231 i na sjeverozapa
du s republikom Hrvatskom.232 Pritom je Bosna i Hercegovina izgu
bila Sutorinu, krajičak kopna kod Herceg Novog u Kotorskom zaljevu
u korist Crne Gore dok je drugi prilaz moru od Karlovačkog mira iz
1699. kod Kleka u Hrvatskoj do danas ostao bosansko-hercegovački
teritorij.233 Pri daljem unutarnjem teritorijalnom dijeljenju broj je
okruga ponekad povećavan, ponekad smanjivan prije nego što su
1966. dokinuti i uvedena samo administrativna podjela na općine s
proširenim nadležnostima. Do 1978. godine imala je BiH ukupno
106 općina a tada je njihov broj povećan na 109. Tako je ostalo do
raspada Druge Jugoslavije 1991.234
Pripreme za treće zasjedanje ZAVNOBiH-a i njegovo pretvaranje
u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine protekli su u okviru iste
227 ZAVNOBiH [1968], I, str. 231-232.

228 Vidi Zapisnik sjednice predsjedništva 30. prosinca 1944. u Jajcu u: ZAVNOBiH
[1968], I, br. 228, str. 898-906.
229 ZAVNOBiH [1968], II, br. 9, str. 27-37.
230 ZAVNOBiH [1968], II, br. 45, str. 127; usp. br. 129, str. 239-242.
231 O tome Kamberović, 2000, str. 21-29.
232 Klemenčić, 1996.
233 Topalović, 1996.
234 Statistički godišnjak Jugoslavije 38, 1991, str. 623. Usp. Simeunović, 1964, str. 126-135.
234
strategije narodne fronte kao i pripreme za Treći AVNOJ i njegovo

pretvaranje u Saveznu skupštinu (v. poglavlje 2.5). Po istom poli
tičkom kriteriju kooptirani su novi članovi ZAVNOBiH-a, pri čemu je
za srpske nekomunističke kandidate pristup bio lakši nego za hrvat
ske i muslimanske budući da su Srbi ustašku državu od početka bez
oklijevanja odbijali dok su Hrvati i Muslimani u većini NDH najprije
akceptirali kao oslobođenje od srpske hegemonije i tek se kasnije
priključili partizanskoj borbi. Tako je Košta Majkić, eksponirani član
srpske Radikalne stranke, unatoč pridržajima koje je izrazio dr. Jakov
Grgurić o njegovu držanju prema Hrvatima u međuratnom vremenu,
7. veljače 1945. primljen u ZAVNOBiH. Istodobno su članovi HRSS
Aleksandar Preka i Ante Kamenjašević kao i Musliman Ismet Bekta-
šević bili isključeni jer su u međuvremenu navodno "okrenuli leđa
pokretu i prešli neprijatelju".235 Muslimanski političar Muhamed Su-
džuka, u međuratnom vremenu član JMO i glavnog odbora Gajreta,
od 1943. član predsjedništva ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a također je 18.
veljače 1945. isključen. Njemu je imputirana "veza s neprijateljskim
elementima na neoslobođenom teritoriju."236
Po treći i posljednji put zasjedao je ZAVNOBiH između 26. i 28.
travnja 1945.237 Prema doktrini narodne fronte izabrana su dalja 44
člana iz svih bosansko-hercegovačkih slojeva i etničkih skupina i ko
optirana, tako da se ukupan broj članova popeo na 176, od kojih je
155 bilo prisutno.238 ZAVNOBiH je preimenovan u Narodnu skup
štinu Bosne i Hercegovine i postavljena je nova vlada. Snagom čl. 2.
jugoslavenskog saveznog ustava od 31. siječnja 1946. Bosna i Herce
govina je proglašena jednom od šest jugoslavenskih narodnih repu
blika a snagom čl. 2. ustava iz 1963. preimenovana u Socijalističku
Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ovaj je naziv ostao na snazi do ra
spada Jugoslavije 1991. Prvi vlastiti ustav kao republika u jugosla
venskoj saveznoj državi Bosna i Hercegovina je dobila 31. prosinca
1946, drugi 10. travnja 1963. i treći 25. veljače 1974. Ustavi jugo
slavenskih federalnih republika prepisivali su ono što je prije toga
bilo utvrđeno u saveznom ustavu, pri čemu u slučaju Bosne ustavno-
pravno usidrenje Bosanskih Muslimana predstavlja posebno poglav
lje povijesti, o čemu će malo kasnije biti govora.
Sada o specifičnostima koje se mogu zamijetiti pri uspostavljanju
komunističkog sustava u Bosni i Hercegovini.
235 ZAVNOBiH [1968], II, br. 44. str. 124-126.
236 ZAVNOBiH [1968], II, br. 62, str. 152-153, v. Vuković. 1996, str. 396.
237 Dokumentacija vijećanja u: ZAVNOBiH [1968], II, br. 191-193, str. 393-511.
238 Poimenično navedeni u: ZAVNOBiH (1968), II, str. 484-485. O problemu točnog
broja članova ZAVNOBiH-a ondje, str. 511.
235
3*5« Komunisti i bosansko-hercegovačke vjerske zajednice

Prigodom ušutkavanja političkih protivnika i neistomišljenika ko
munisti su osobito na nišan uzeli bosansko-hercegovačke vjerske
zajednice odnosno njihove duhovnike - kršćanske svećenike i musli
manske hodže. Da bi izbili antikomunizam iz njihovih glava, dali su
mnoge od njih uhapsiti, izvesti pred sud i osuditi na duge zatvorske
kazne.259 Ovim su mjerama nepokolebljivi bili uklonjeni iz javnosti, a
ostali kler zastrašen i omekšan za političku suradnju u okviru modela
narodne fronte, odnosno od 1953. Socijalističkog saveza radnog naroda.
Srpsko-pravoslavni kler
Srpski kler, koji je za vrijeme rata u BiH pokazao veću spremnost

na suradnju s partizanima240 nego u Srbiji i Crnoj Gori - gdje je među
srpskim klerom bio jak utjecaj četnika - bio je doduše manje pogo
đen komunističkim kaznenim mjerama, ali nije bio pošteđen. Zlosta
vljanjima lokalnih vlasti i svjetine bili su, među ostalim, izloženi
zvornički i tuzlanski episkop dr. Nektarije Krulj i banjolučki episkop
dr. Vasilije Kostić.241 Pomoćni episkop Varnava Nastić (1914-1964),
pacifist (rođen kao sin jedne srpske iseljeničke obitelji u Garyu,
Indiana u USA), bio je kao administrator srpsko-pravoslavne dijeceze
dabro-bosanske god. 1948. uhapšen i u insceniranom političkom
procesu osuđen na 11 godina zatvora. Nakon tri godine, pri trans
portu zatvorenika iz Srijemske Mitrovice u jedan drugi zatvor, pre
trpjeli su u željezničkoj nesreći teške ozljede episkop Varnava kao i
mnogi katolički (među njima i mostarski biskup dr. Petar Čule) i mu
slimanski duhovnici, koji su pri transportu bili međusobno vezani
lancima. Zbog zdravstvenih oštećenja koje je pretrpio pri ovoj
nesreći ishodio je srpski arhijerejski sinod pomilovanje za Varnavu,
tako daje nakon tri godine zatvora bio pušten na slobodu. Međutim,
ni nakon otpuštanja nije Varnava pokazivao nikakvu spremnost za
239 Prema jednom izvještaju tajne policije iz 1955. godine bilo je u poratnim godinama
u BiH uhapšeno, izvedeno pred sud i kažnjeno 154 katoličkih, 48 pravoslavnih i 110
muslimanskih vjerskih službenika. O tome v. Šaćir Filandra: Hrvatsko kao bosansko
pitanje. U: Dani [Sarajevo], br. 197. od 16. 3. 2001, str. 21/1.
240 O tome Slijepčević, 1986, III, str. 150-181. Među članovima Trećeg ZAVNOBiH-a
nalazilo se 5 srpsko-pravoslavnih svećenika i samo jedan katolički (franjevac Bono
Ostojić). ZAVNOBiH [1968], II, str. 506-511.
241 Slijepčević, 1986, III, str. 185. O zlostavljanjima srpsko-pravoslavnih svećenika u
prvim poratnim godinama u Hrvatskoj v. Veljko Đ. Đukić: Srpska pravoslavna Crkva
u prvoj deceniji komunističke vlasti 1945-1955. u Narodnoj Republici Hrvatskoj. U:
Dijalog povjesničara - istoričara 2000, 2, str. 635-652.
236
suradnju s komunistima i ostatak života proveo je u raznim srpskim

manastirima u Srbiji, Bosni i u Vojvodini.242
Drugi korak komunista u nastojanjima oko kooperativnog usmje
renja klera bilo je osnivanje svećeničkih udruženja koja su u svojim
statutima morala naglasiti lojalnost prema novom režimu kao i
spremnost na suradnju. I ovaj su put srpsko-pravoslavni svećenici
bili među prvima.
Osnivanja svećeničkih udruženja nisu uslijedila prema admini-
strativno-teritorijalnoj podjeli Srpsko-pravoslavne crkve iz vremena
Prve Jugoslavije nego prema novoj federativnoj podjeli Druge Jugo
slavije, to znači da su bila organizirana po federalnim republikama.
Slijedeći ovaj princip, pojedina se svećenička udruženja nisu označa
vala kao srpsko-pravoslavna nego samo kao pravoslavna da bi se ti
me neizravno izrazilo priznanje makedonske kao i crnogorske nacio
nalnosti. Republička udruženja pravoslavnog sveštenstva osnivana
su ovim redoslijedom: 15/16. lipnja 1946. u Nikšiću za Crnu Goru, 6.
kolovoza 1947. u Zagrebu za Hrvatsku, 22/23. listopada 1947. u Sa
rajevu za Bosnu i Hercegovinu, 1. prosinca 1947. u Beogradu za Sr
biju i 31. prosinca 1947. u Skopju za Makedoniju. Ova su se udruže
nja 3. ožujka 1949. spojila u krovni savez pod imenom Savez udruže
nja pravoslavnih sveštenika u FNRJ.243 U to je vrijeme Savez brojio
ukupno 1.100 članova. Njihov se broj do 1951. popeo na 1.658, to
znači da je oko 70% pravoslavnih svećenika u Jugoslaviji stupilo u
svećenička udruženja.244
Vodstva pravoslavnih svećeničkih udruženja održavala su redo
vite kontakte s episkopatom, ali je unatoč mnogim nastojanjima izo
stalo njihovo službeno priznanje od strane episkopata. Srpski su se
episkopi bojali da bi se priznanjem mogle umanjiti njihove kompe
tencije koje im je 1931. godine dao crkveni ustav (v. poglavlje 1.4).
I u administrativno-teritorijalnom pogledu srpski je episkopat ostao
pri uredbama iz Prve Jugoslavije. Naime, 1947. godine, prigodom
prilagodbe crkvenog ustava iz 1931. godine novom, nije administra-
tivno-teritorijalna podjela bila prilagođena novoj jugoslavenskoj fe
derativnoj podjeli, nego je šutke zadržana velikosrpska centralistička
podjela iz vremena Prve Jugoslavije. U skladu s time, u novom se
242 O tome Alexander, 1979, str. 174-177.

243 O tome Udruženje pravoslavnog sveštenstva Jugoslavije [1969], str. 41-48. Usp.
Alexander, 1979, str. 188-192.
244 Slijepčević, 1986, III, str. 341; usp. na istom mjestu, str. 331, broj u istoj godini osi
guranih osoba SPC, koji je obuhvaćao 1.804 aktivna svećenika, 325 umirovljenih
svećenika i crkvenih službenika plus 977 umirovljenih članova obitelji (supruge itd.).
237
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-i» 91)
ustavu ne mogu naći pojmovi makedonski ili crnogorski narod. Srpski

se episkopat još više suprotstavljao osamostaljenju Makedonske
pravoslavne crkve, koje je ipak ostvareno zajedničkim nastojanjem
komunista i svećeničkih udruženja. Međutim, SPC je do danas spri
ječila priznanje autokefalije Makedonske pravoslavne crkve od stra
na pravoslavne ekumene.245
Vodstva pravoslavnih svećeničkih udruženja nikada nisu propuštala
naglašavati svoju vjernost crkvenoj hijerarhiji, ali su istodobno apelirala
na visoke dostojanstvenike da dopuste više demokracije unutar Crkve.
Odnos prema novom režimu formulirali su vokabularom ideologije na
rodne fronte: držali su pohvalne govore o narodnom oslobođenju pod
komunističkim vodstvom, odavali priznanja jugoslavenstvu i federali
zmu kao bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i naglašavali svoju
lojalnost postojećem režimu. A režim je, sa svoje strane, uzvraćao na
njihovu spremnost na suradnju ne samo verbalnom pohvalom nego i
odgovarajućom materijalnom potporom. Tijekom vremena svećenička
su se udruženja koncentrirala isključivo na staleške interese svojih
članova dok 1990. godine nisu prestala postojati.
Čini se da je Srpsku pravoslavnu crkvu rastava države i Crkve
osjetljivije pogodila nego ostale jugoslavenske vjerske zajednice.
Naime, tretirana u Prvoj Jugoslaviji bolje od bilo koje druge vjerske
zajednice (v. poglavlje 1.4), sada je SPC teže od drugih podnijela
zamašnu eksproprijaciju kao i gubitak uobičajene državne potpore.
Stagnirala je, i to više u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego u ma
tičnoj zemlji Srbiji. Tek 90-ih godina, kad su se pojave raspada Jugo
slavije sve jasnije očitovale, aktivirala se SPC kao agresivni odvjet
nik srpske nacije najprije na Kosovu, potom u Hrvatskoj, i dala je ve
liki doprinos širenju velikosrpskog nacionalizma, koji je s političkim
usponom Slobodana Miloševića u drugoj polovici 80-ih godina do
segnuo upravo bolesne dimenzije246
Katolički kler
Utjerivanje bosansko-hercegovačkih katolika i bh. muslimana u novi

politički sustav naišlo je na snažniji otpor nego kod srpsko-pravoslavnih,
245 O odnosima između srpskog episkopata i svećeničkih udruženja opširnije Slijepčević,

1986, III, str. 336-382. O konfliktu između srpskog episkopata i Makedonske crkve
prije svega Alexander, 1979, str. 249-288 (poglavlje 9 pod naslovom: The Serbian
and Macedonian Onhodox Churches. Schisms and accomodations).
246 O nacionalističkom postupku SPC između 1980. i 1995. iscrpno Radmila Radić:
Crkva i "srpsko pitanje". U: Srpska strana rata (1996), str. 267-304.
238
i to iz više razloga. Za razliku od SPC koja je u Prvoj Jugoslaviji uživala

materijalno i politički bolji status od svih drugih vjerskih zajednica a
u NDH bila progonjena kao deklarirani neprijatelj, druge su dvije
vjerske zajednice uživale prednosti u NDH i zbog toga su se profili
rale više antikomunistički. Osim toga, one su bile otpornije zbog svo
jih globalnih veza sa svjetskim katoličanstvom, odnosno sa svjetskim
islamom nego Ii SPC čije su međunarodne veze bile labave.
Komunisti su zbog navodne, a u pojedinim slučajevima i stvarne
suradnje osobito uzeli na nišan katolički kler u Bosni i Hercegovini,
glavnoj ratnoj areni u borbama između kolaboracionista i boraca po
kreta otpora. Partizanima je u teškim borbama s njemačkim i usta
škim postrojbama između 6. i 8. veljače 1945. uspjelo zauzeti fra
njevačku gimnaziju na Širokom Brijegu kraj Mostara. Nakon zauzeća
franjevcima je bilo podmetnuto da su se s oružjem u ruci borili pro
tiv partizana. Njih 25 bilo je smaknuto.247 Za vrijeme komunističke
vlasti hercegovački franjevci nisu svoju gimnaziju smjeli ponovno
otvoriti. Ista je sudbina pogodila i isusovačku gimnaziju u Travniku
(srednja Bosna) nakon što su partizani zauzeli ovaj grad u borbama
između 16. i 19. veljače 1945. i nakon protjerivanja isusovaca 21.
veljače 1945.248 Iz straha pred partizanima koji su nadirali umaknuli
su u inozemstvo u proljeće 1945. sarajevski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić
(1871-1960) kao i banjalučki biskup fra Josip Garić (1870-1946).249
Njih je slijedio priličan broj studenata teologije i gimnazijalaca koji
su se pripremali za svećenički poziv. Mnogi su od njih izgubili život
u kolonama smrti do Bleiburga i natrag. Od svećenika koji su ostali
u domovini neki su brutalno umoreni ili optuženi kao kolaboranti i
smaknuti. Većina je bila izložena teroru i morala je kraće ili dulje vri
jeme sjediti u zatvorima.250 U prvim poratnim godinama bilo je u za
tvorima oko 60 franjevaca samo iz uže Bosne (bez franjevaca iz Her
cegovine i svjetovnih svećenika).251
247 Tomašević-Koška, 1997, str. 180. Prema popisima koje je napravio Bazilije Pandžić,
(Hercegovački franjevci sedam stoljeća s narodom, Mostar-Zagreb: ZIRAL, 2001, str.
215-224.) partizani su likvidirali ukupno 67 hercegovačkih franjevaca za vrijeme
Drugog svjetskog rata, što je iznosilo dobru polovicu njihova ukupnog broja.
2.8 O tome Anto Paradžik: Moja sjećanja na travničko sjem enište i gimnaziju. U: Vrh
bosanska katolička bogoslovija 1890-1990, str. 22-22.
2.9 Kratke biografiji obojice u: Tko j e tko u NDH [1997], str. 127. i 375-6.
250 Dosadašnji popisi od Bakovića 1994. i Karaule. 1999. nisu potpuni. Prema Šaćiru
Filandri (Hrvatsko kao tx>sansko pitanje. U: Dani [Sarajevo], br. 197 od 16. 3. 2002,
str. 21/1) komunisti su u cijeloj BiH za vrijeme rata ubili 50 katoličkih svećenika i 60
odmah nakon rata.
25' Vidi Karaula, 1999, str. 173-205. Usp. Gavran, 2000.
239
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- t o i)
Svih šest obrazovnih ustanova (tri gimnazije i tri visoke teološke

škole) za svećenički pomladak u Bosni i Hercegovini bile su zatvo
rene, crkvena imovina radikalno zaplijenjena. Redovnicama su oteta
materijalna dobra i bile su prisiljene na odlaganje svoga redovničkog
odijela - jedna mjera provedena samo u federalnoj republici Bosni i
Hercegovini da bi se olakšalo otkrivanje muslimanskih žena (v. gore).
Ledeno razdoblje trajalo je do raskida sa Staljinom. Tada je došlo
do približavanja između režima i bosanskih franjevaca. Sredinom
1949. formiran je jedan inicijativni odbor (tri bosanska franjevca)
radi osnivanja katoličkog svećeničkog udruženja u Bosni i Hercego
vini.252 Ohrabreni osnivanjima katoličkih svećeničkih udruženja
1948. u Istri (Hrvatska) i Sloveniji253, inicijatori su u rujnu 1949.
godine pokušali za svoj pothvat dobiti odobrenje od crkvenih vlasti.
Međutim, sve tri instancije - sarajevski nadbiskup dr. Marko Alau-
pović, banjolučki biskup-administrator dr. Smiljan Čekada i general
ni vikar mostarskog biskupa dr. Petra Čule (koji je ležao u zatvoru)
Andrija Majić - pokazali su se s obzirom na namjeravani korak više
ili manje rezervirano. Ipak, nisu izdali nikakvu izravnu zabranu.
Istodobno je provedena neformalna anketa među bosansko-her-
cegovačkim klerom. Do konca listopada 1949. izjasnile su se dvije
trećine anketiranih pozitivno za osnivanje.254 Svećeničko udruženje
pod imenom Dobri Pastir osnovano je 25. siječnja 1950. Te je godine
udruženju pristupilo ukupno 197 redovničkih i svjetovnih svećenika.
Od toga su 112 (57%) bili članovi bosanske franjevačke provincije,
57 (29%) hercegovačke franjevačke provincije i 28 (14%) svjetovni
svećenici triju bh. biskupija (Sarajevo, Mostar, Banja Luka). Do 1957.
popeo se broj članova na 310, od kojih su 192 (62%) bili bosanski
franjevci, 81 (26%) hercegovački franjevci i 37 (12%) svjetovni
svećenici.255 Prema tome, svećeničko udruženja Dobri Pastir bilo je
pretežno djelo bosanskih franjevaca. Katolička crkvena hijerarhija (u
dosluhu s vatikanskom diplomacijom) pokazivala je prema bosan
skom svećeničkom udruženju Dobri Pastir odbojno držanje, također
i u fazi odmrzavanja, to znači nakon Drugog vatikanskog koncila
(1962-65) i ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa između
252 Dobri Pastir, god. 1 (1950), br. 1-2, str. 7-8.

25S O tome Alexander, 1979, str. 124-131.
264 Gavran, 1964, str. 13-14; 2000, str. 540-541.
255 Popisi imena u: Dobri Pastir, god. 1 (1950), br. 1-2, str. 83-86 i br. 3-4, str. 49; god.
2 (1951), str. 423; god. 3 (1952), str. 389; god. 9 (1958), str. 258. itd., v. Marko Or-
šolić: Sociološki presjek članstva kroz 25 godina. U: Spomenica udruženja "Dobri Pa
stir" 1976, str. 49-52.
240
Vatikana i Jugoslavije 1966, koji su bili prekinuti nakon imenovanja

kardinalom nadbiskupa Stepinca 29. studenoga 1952, koji se tada
nalazio u zatvoru.256 Na osnivanja svećeničkih udruženja reagirala je
Jugoslavenska biskupska konferencija u travnju 1950. najprije jed
nim Non expedit (ne preporučuje se članstvo) a u rujnu 1952. zabra
nom u formi Non licet (članstvo nije dopušteno). Dok su slovenski i
hrvatski biskupi spriječili proširenje zabrane na istarska i slovenska
svećenička udruženja, bosansko-hercegovački katolički dostojan
stvenici su se držali distancirano, tako da svećeničko udruženje Dobri
Pastir nije bilo formalno ni dopušteno ni zabranjeno. Ovo nejasno
stanje uzeli su katolički tvrdolinijaši kao povod da jednostavno igno
riraju olakšanja i koristi koje je Dobri Pastir svojom suradnjom s ko
munističkim režim postizao ne samo za svoje članove, nego i za
katoličke svećenike i katoličke ustanove u Bosni i Hercegovini opće
nito, i u inozemstvu su difamirali bosanske franjevce kao odvratne
kolaborante s komunistima.
U toj se tendenciji, koja se nastavila i nakon sloma komunističkog
sustava,257 zrcali i razdor između svjetovnog klera i franjevaca u Bo
sni i Hercegovini, koji je započeo uvođenjem redovne crkvene hije
rarhije nakon austro-ugarske okupacije 1878, a osobito oštre forme
poprimio je u zadnjim desetljećima 20. stoljeća u zapadnoj Hercego
vini.258 U svećeničkim udruženjima, čija je egzistencija uključivala
iskazivanje političke lojalnosti komunističkoj državi, slutili su pred
stavnici etablirane crkvene hijerarhije ne samo opasnost za sveće
ničku disciplinu nego i za tradicionalne crkvene strukture za koje su
nesmetani zahvati u javni život bili sami po sebi razumljivi.259 Me
đutim, osnivači svećeničkog udruženja Dobri Pastir mislili su druk
čije. Oni su polazili od povijesnoga iskustva bosanskih franjevaca koji
su pod osmanskom vlašću stoljećima morali djelovati iz pozicije
slabijega kako bi u "neetabliranoj formi" spasili bosansko katoličan
stvo. Svojim shvaćanjem političke lojalnosti i kooperativnošću u ideo
loški neutralnim područjima (kao što je na primjer bilo sudjelovanje
sjemeništaraca i studenata teologije u javnim radnim akcijama260)
256 O tome Alexander, 1979, str. 138-150. O protokolu između Svete Stolice i Jugo
slavije od 25. lipnja 1966. v. Vjerske zajednice u Jugoslaviji (1970), str. 70-75.
257 O tome v. Ignacije Gavran: Igraju kako UDBAsvira?. U: Svjetlo riječi[Sarajevo], br.
177 od prosinca 1997, str. 9; isti: Zakašnjeli neopravdani prigovor (Uzknjigu Sluga
dobri i vjerni, Mostar, 1998). U: Bosna Franciscana 13, 2000, str. 421-427.
258 O tome najnovije dr. Viktor Nuić: Istina o "hercegovačkom slučaju". Povijest tragi
čnih sukoba između biskupa i franjevaca u Bosni i Hercegovini. Zagreb 21998.
259 O tome usp. Živojinović, 1994, str. 425-432.
260 O tome v. tablicu kod Gavrana 1964, str. 25.
241
nadali su se da će postupno smanjiti poteškoće koje su nastale

nakon nastalih pustošenja komunističkim osvajanjem vlasti i da će
postupno ponovno osvojiti prostor za svoju dušobrižničku i kultur
nu djelatnost. I u tim svojim nastojanjima nisu ostali bez uspjeha.
Franjevac dr. Ignacije Gavran u svom pledoajeu, pisanom za ino
zemstvo i neobjavljenom, ne samo da odbija neutemeljene prigo
vore, nego u svom prikazu nabraja i uspjehe udruženja Dobri Pastir
koji se ne smiju ignorirati, kako su to činili katolički tvrdolinijaši.
Ne radi se samo o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju za čla
nove Dobrog Pastira, nego i o ublažavanju i skraćivanju zatvorskih
kazni i za svećenike koji nisu bili članovi udruženja, potom o
dozvolama u dušobrižničkom području kao i crkvenoj graditeljskoj
djelatnosti - na intervenciju Dobrog Pastira. U ledenom razdoblju,
kad je katolički tisak izlazio vrlo oskudno, udruženje je svojim
časopisom i kalendarom - oboje pod naslovom Dobri Pastir - kao i
drugim publikacijama popunjavalo velike praznine ne samo u
Bosni i Hercegovini nego i među izvanbosanskim jugoslavenskim
katolicima.261 Posebno je značenje za bosansku franjevačku provin
ciju imalo dopuštenje rada franjevačke gimnazije u Visokom i fra
njevačke visoke teološke škole za svećeničke kandidate u Sarajevu,
i to u vrijeme kad su sve druge katoličke ustanove u Bosni i Her
cegovini morale ostati zatvorene.
Državne su financijske subvencije - koje nije dobivala samo bo
sanska franjevačka provincija nego i druge ustanove Katoličke crkve
nakon radikalnog razvlašćivanja svih vjerskih zajednica - ostale do
duše skromne. Prema Gavranovu proračunu bosanski su franjevci u
vremenskom razdoblju između 1952. i 1964. dobili ukupno 63 mili
juna dinara (oko 315.000 DM). Da protivnici bosanskih franjevaca
nisu ove optužili za kolaboraciju, svota koju bi im Caritas Inter-
nationalis trebao dodijeliti, iznosila bi, prema Gavranu, oko 120.000
DM godišnje, to znači četiri puta više od one koju su primali od jugo
slavenske države.262 Sve u svemu, radilo se o problemu katoličanstva
u Bosni i Hercegovini, koji se otvorio uvođenjem redovne crkvene
hijerarhije nakon austro-ugarske okupacije 1978. i za koji se do da
nas nije uspjelo naći zadovoljavajuće rješenje.
Na koncu treba napomenuti da su se odnosi između različitih bh.
vjerskih zajednica - zahvaljujući i spremnosti svećeničkih udruženja
odnosno udruženja duhovnika na dijalog - u komunističko vrijeme
261 O tome u pregledu Spomenica udruženja "Dobri Pastir" 1976.

262 Gavran, 1964, str. 23-24. O propagandi hrvatskih emigrantskih svećenika u Zapad
noj Njemačkoj protiv bosanskih franjevaca Međugorac, 2001, str. 63-80, 99-117.
242
oblikovali vrlo uljudno i kooperativno, na primjer pri podizanju dža

mija i crkvenih zgrada.263
Islamska vjerska zajednica

Zbližavanje komunističkog režima i Islamske vjerske zajednice (IVZ)
imalo je slične poteškoće kao i u slučaju Katoličke crkve, samo su one
bile brže prevladane.
Na izborima za vodeća mjesta u jesen 1945. komunistička se
strana pokušavala probiti sa svojim kandidatima. Unatoč tomu, ovaj
su put pobijedili "antikomunisti". Tek nakon radikalnog razvlaš-
ćivanja i nacionalizacije vakufske imovine i nakon dvaju sudskih
procesa godine 1947, u kojima je 18 osoba optuženo zbog kolabora
cije s neprijateljima za vrijeme rata i osuđeno na višegodišnje
zatvorske kazne,264 kapitulirao je glavni odbor Vakufskog sabora. On
je u izjavi od 5. kolovoza 1947. izrazio svoju spremnost na suradnju
s novim režimom. Tako se otvorio put za održavanje prve vakufske
skupštine u novoj državi između 26. i 27. kolovoza 1947. Nakon
glasovanja za novi ustav IVZ265 i izbora novoga vodstva (s Ibrahimom
Fejićem kao novim reisu-l-ulemom na čelu) 26. kolovoza zasjedanje
je 27. kolovoza završeno rezolucijom266 u kojoj se vakufska skupština
IVZ u FNRJ novom režimu uslužno udvarala: Prva je Jugoslavija svr
stana u neprijatelje naroda, nova religijska politika zajedno s rastavom
263 Prikaz značajne graditeljske djelatnosti bosanskih franjevaca u fazi odmrzavanja

jugoslavenskog komunizma donosi Marko Karamatić Franjevačka provincija Bosna
Srebrena (Šematizam). Sarajevo, 1991. Usp. Anto Lešić: Lijepo - kao dug i obo
gaćenje. U: Jukić 5-6 Zbornik radova. Sarajevo, 1975/76, str. 157-170.
264 O tome Shoup, 1968, str. 108. Usp. Salih Šabeta: Obnavljanja rada Islamske zajed
nice u Sarajevu poslije rata. U: GVIS 52 (5, 1989), str. 516-518; Filandra, 1998,
str. 212-214.
265 Ustav dostupan u: GVIS, god. 1. [novi niz] (1-3, 1950), str. 59-67. U Drugoj je
Jugoslaviji ustav IVZ mijenjan još dva puta - 5. studenoga 1969. i 12. travnja 1990.
Oba teksta ustava dostupna u. GVIS, god. 33 (1-2, 1970), str. 105-12. i god. 53 (2,
1990), str. 7-29. Oba je puta naziv Islamska vjerska zajednica jednostavno promi
jenjen u Islamska zajednica. Vrhovna skupština IVZ u SFRJ obrazložila je ovu pro
mjenu na zasjedanju 5. studenoga 1969. u Prištini (Kosovo) tvrdnjom da je "islam
ski" i "vjerski" u konkretnom slučaju identično. GVIS god. 33 (1-2, 1970), str. 80.
Ovdje treba napomenuti d a je Alija Izetbegović (r. 1925), najistaknutiji bosansko-
-muslimanski političar 90-ih godina, u to vrijeme napisao Islamsku deklaraciju u
kojoj je islam, odnosno islamski poredak definirao ne isključivo kao samu vjeru, nego
kao "jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i
države, dobrovoljnosti i prisile". Izetbegović, 21990: Islamska deklaracija, pogl. II,
str. 19. O tome Džaja, 1996, str. 79-86, ref. 80.
266 Tekst dostupan u: GVIS, god. 1 [novi niz] (1-3, 1950), str. 18-19.
243
vjere i države pozdravljena, bratstvo i jedinstvo pohvaljeno, nepoko

rni članovi prijašnjeg vodstva žigosani kao "reakcionarni" i "nepri
jatelji naroda" i, konačno, kao sukladno islamu protumačeno i u iz
gled stavljeno otkrivanje muslimanskih žena. Godine 1950. pokriva
nje je bilo državnim zakonom zabranjeno (v. gore).
Stvarna se suradnja između režima i službenih predstavnika IVZ
počela razvijati 1950. godine, kad je ponovno počeo izlaziti list Glasnik
Islamskog vrhovnog starješinstva i bilo osnovano Udruženje ilmije u
Narodnoj republici BiH (5. rujna 1950).267 Režim je kooperativnost ho
norirao financijskom potporom268 i dopuštenjem vjerskih aktivnosti koje
su do raskida sa Staljinom ostale vrlo restriktivne. U ovoj su fazi, naime,
prevladavala ograničenja i zabrane: 1946. dokidanje šerijatskih sudova
i zatvaranje Više islamske šerijatsko-teološke škole u Sarajevu, 1948.
zabrana vjerske nastave na školama, 1950. zabrana pokrivanja žena,
1952. zatvaranje kur'anskih škola (mektebi) i dopuštanje vjerske pouke
samo u džamijama kao i raspuštanje svih tekija (derviških obitavališta)
na teritoriju Bosne i Hercegovine (ne u Makedoniji i na Kosovu).269
Međutim, Titova nesvrstana politika nakon raskida sa Staljinom nije
ga učinila samo vodećim političarom Trećega svijeta, nego je inten
zivirala i višestruke kontakte Jugoslavije s islamskim zemljama koje su
najvećim dijelom pripadale Trećem svijetu. Ova je okolnost dala islamu u
Jugoslaviji, osobito u Bosni i Hercegovini neslućeni vjetar u leđa. Između
Konferencije nesvrstanih zemalja 1955. u Bandungu (Indonezija) i
Islamske revolucije 1979. u Iranu Bosanski su Muslimani doživjeli ne
samo jedno "euforično razdoblje,"270 nego i važnu vjersku, političku i kul
turnu renesansu. Osobito u fazi unutarpolitičkog popuštanja, koje je usli
jedilo nakon Rankovićeva pada 1966, bilježio je tisak IVZ vidljivo inten
ziviranje odnosa s islamskim zemljama: uzajamne delegacije, izmjena
tiska i studenata kao i hodočašća u Meku (hadž). Između 1967. i 1983.
hodočastilo je preko 20.000 jugoslavenskih muslimana, od toga jedna
trećina iz Bosne i Hercegovine, u Meku. Brojčani vrhunac dostignut je
1971, kad je 2.211 muslimana iz Jugoslavije išlo na hadž u Meku.271
267 Statut dostupan u: GVIS, god. 1 [novi niz] (8-10, 1950), str. 266-269. O pretpovijesti
Ilmije do 1909. i njezinoj aktivnosti do 1971. v. Spomenica ilmije 1971.
268 Između 1945. i 1951. s 23 milijuna dinara. Shoup, 1968, str. 109.
269 Vidi GVIS, god. 3 (novi niz) (5-7, 1952), str. 199; god. 4. (novi niz) (5-7, 1953), str.
184-191 (8-11, 1953), str. 288. Čini se da su usprkos službenoj zabrani i dalje pos
tojali u BiH, v. Popović, str. 349.
270 Tako francuski orijentalist srpskog podrijetla Popović, 1986, str. 354. i 1989, str. 278.
271 Vidi tablicu 7.5 s nepotpunim brojčanim podacima kod Friedman, 1996, str. 190. Prvi hadž
jugoslavenskih Muslimana nakon Drugog svjetskog rata nije se dogodio 1948. (kako se
tvrdi u Spomenici ilmije), nego 1949, v. Preporod, br. 8/495 od 15. travnja 1991, str. 10.
244
U okviru izmjene studenata između zemalja Trećeg svijeta i Jugo

slavije studiralo je 1970. oko 60 jugoslavenskih muslimana i musli
manki na islamskim fakultetima u arapskim zemljama. Godine 1978.
bilo ih je 150.272
Oživljavanju vanjskih odnosa odgovarao je unutarnji religiozni i
kulturni preporod. Do sredine 70-ih godina podignuto je oko 500 dža
mija u Drugoj Jugoslaviji, što su islamske zajednice najvećim dijelom
financirale dobrovoljnim prilozima svojih islamskih pripadnika.273 Kako
pokazuje jedan komparativni pregled islamskih vjerskih objekata u
Jugoslaviji koji su bili aktivni 70-ih godina, težište je kako građenja
tako i drugih aktivnosti ležalo u Bosni i Hercegovini (v. tablicu 17).
Tablica 17: Islamski vjerski objekti u SFRJ 1978.
Islamski BiH Srbija Makedonija Crna

vjerski objekti s Hrvatskom' s Kosovom Gora
i Slovenijom" i Vojvodinom'
džamije 1.092 445 372 76
(1919: 1.194
1929: 1.048)
mesdžidi (male džamije) 569 125 19 2
punktovi za
vjersku pouku 394 35 10 36
ulema i drugi
službenici IVZ 1.100 500 300 50
djeca obuhvaćena
vjerskom poukom 115.000 11.694 6.991 400-500
aktivne medrese 2 1 1
(Sarajevo) (Priština) (Otvorenje
u Skopju
u pripremi)
aktivne tekije 5 bez bez bez
(1930: 16) podataka podataka podataka
Sastavljeno prema izvještaju Ahmeda Smajlovića: Muslimani u Jugoslaviji U: GVIS 41
(1978), str. 330, 560-563, usp. GVIS 36 (1973), str. 208.
* Zagreb, Sisak, Osijek, Rijeka, Pula, Dubrovnik, ** Ljubljana, Maribor, *** Novi Sad.
272 GVIS 33 (1970), str. 95; 41 (1978), str. 562.

273 GVIS 36 (1973), str. 209; 41 (1978). str. 560-575.
245
Preporod islama u Jugoslaviji dosegnuo je svoj vrhunac osniva

njem islamskog fakulteta u Sarajevu 1977. godine. Odluku o osniva
nju donio je Vrhovni sabor Islamske vjerske zajednice (IZ) u SFRJ na
zasjedanju 5. studenoga u Prištini,274 to znači ubrzo nakon osnivanja
Organizacije Islamske konferencije između 22. i 25. rujna 1969. u
Rabatu (Maroko).275
Nakon višegodišnjih iscrpnih priprema i temeljitog renoviranja
zgrade glasovite Gazi-Husrev-begove medrese u centru sarajevsko
ga starog grada (ukupno 4.781 m2) koja je nakon Drugog svjetskog
rata bila eksproprirana i sada vraćena IZ,276 Islamski je teološki fakul
tet svečano otvoren 29. rujna 1977. u nazočnosti oko 600 pozvanih
gostiju - muslimana i nemuslimana. Islamski je svijet bio zastupljen
brojnim delegacijama. Brojčano najjaču delegaciju Islamske svjetske
lige (Rabita) (osnovana 1962. u Meki) predvodio je ondašnji njezin
generalni tajnik šejh Muhammad Harekan. Nemuslimanski svijet bio
je zastupljen kako jugoslavenskom političkom prominencijom tako i
preko predstavnika jugoslavenskih nemuslimanskih vjerskih zajed
nica i kršćanskih (pravoslavnih i katoličkih) teoloških fakulteta i viso
kih škola u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu.277 Drugi vrhunac
islama u Drugoj Jugoslaviji manifestirao se deset godina kasnije sve
čanim otvorenjem moderne džamije 6. rujna 1987. godine u Zagre
bu, čija je gradnja trajala šest godina - i ovaj put u nazočnosti broj
nih gostiju iz cijele Jugoslavije i mnogih islamskih zemalja.278
Preporod Bosanskih Muslimana u Drugoj Jugoslaviji imao je dvije
komponente, koje su iz islamističke perspektive viđene kao nedjelji
va simbioza, što više kao jedna cjelina. Radi se o navodnoj tisućgodi-
šnjoj ukorijenjenosti muslimana u bosanskoj povijesti i bosanskom
tlu na jednoj strani, a na drugoj o ukorijenjenosti Bošnjaka u islamu.
Ranije je više puta bilo upozoreno na to kako su se Bosanski Mu
slimani postavljali prema problemu svoga identiteta u Prvoj Jugo
slaviji i živjeli spomenutu dvojnost. A sada o pitanju kako je ta povi
jest dalje tekla u Drugoj Jugoslaviji.
Kao prvo treba naglasiti da se dvojnost bosansko-hercegovačke
sraslosti s tlom i pripadnosti islamu nakon šokova u prvim godinama
poslije Drugog svjetskog rata protiv očekivanja komunista sljedećih
274 O tome GVIS 33 (1970), str. 80.

275 O tome Ende i Steinbach 31991, str. 543-547.
276 GVIS 36 (1973), str. 300-302; 37 (1974), str. 58-69, 88-91.
277 O tome GVIS 40, 5 (rujan-listopad 1977), str. 487-516; 41 (1978), str. 324-326.
278 Vidi izvještaje o tome u: Preporod, god. 18, br. 18/410 od 15. rujna 1987.
246
godina učvrstila, tako da su se komunisti osjećali prisiljenima nakon

izbijanja Islamske revolucije 1979. oštro zahvatiti u ovaj razvoj koji
su sami u okviru jugoslavenske nesvrstane politike ranije pripustili.
Najprije se vodila oštra kampanja u medijima,279 a onda, malo godi
na nakon toga, pokrenut je kazneni proces protiv eksponiranih isia-
mista u Bosni i Hercegovini.280 Radilo se o takozvanom sudskom pro
cesu protiv muslimanskih intelektualaca, na kojemu je 20. kolovoza
1983. u Sarajevu optuženo 13 osoba a 12 njih osuđeno na drakonske
zatvorske kazne između 5 i 15 godina, iako je obrana zahtijevala
oslobađajuću presudu optuženih jer je smatrala da u sudskom po
stupku nije dokazana krivica.281 Druga instanca, Vrhovni sud Bosne i
Hercegovine smanjio je kazne na 3 do 12 godina, a treća instanca,
Savezni sud u Beogradu na 2 do 9 godina. Prvooptuženi Alija Izet
begović (rođ. 1925) otpušten je iz zatvora 25. studenoga 1988.282
Osuđenima je upisano u krivnju da su "[muslimanski] nacionalisti",
"panislamisti i fundamentalisti", koji su "opsjednuti idejom islam
skog preporoda" pokušali osnovati jedno urotničko udruženje s na
mjerom da u Bosni uspostave "Islamsku Republiku". Optuženi su pri
padali sljedećim zanimanjima:
dva pravnika (1 od njih Alija Izetbegović)
dva učitelja
dva politologa (među njima jedna žena)
jedan apsolvent Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu
četiri inženjera
279 Osobito je pisac i komunist muslimanskog podrijetla Derviš Sušić napadao preporod
ne tendencije unutar bosanskoga islama u kolumnama koje je pisao u sarajevskom
dnevniku Oslobođenje u kasnom ljetu (od 6. kolovoza) i ujesen 1979, a 1980. objavio
u formi knjige pod naslovom Parergon s pogovorom Fuada Muhića, sarajevskog
komunističkog politologa također muslimanskog podrijetla. Koplje kritike bilo je us
mjereno osobito protiv Muhameda Hadžijahića (1918-1986), glavnog autora knjige
Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini (1977), koji je idealizirao povijesnu ulogu
islama u balkanskim zemljama i, suprotno službenoj komunističkoj interpretaciji, po
zitivno vrednovao ulogu muslimanske bh. uleme za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Usp. Đalić, 1992, str. 349-351. O Hadžijahićevoj znanstvenoj djelatnosti Mahmud
Traljić In memoriam. Dr. Muhamed Hadžijahić u: Anali Gazi H usrevbegove biblio
teke XIII.-XIV, Sarajevo, 1987, str. 251-256.
280 O pojmovima fundamentalizam, integr(al)izam i islamizam v. Jevtić, 1995, str. 13-17.
s navodima daljnje literature.
281 O tome prije svega dokumentacija o procesu koju je 1987. objavio Zulfikarpašić.
282 Vidi Izetbegovićevu kratku biografiju u: Preporod, br. 23/510. od 1. prosinca 1991,
Dodatak str. 2 i kod Čuvala, 1997, str. 137-139; Ko je ko u Bošnjaka. Gl. ur. Atif Puri
vatra, Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2000, str. 210.
247
jedna tehnička tajnica

jedan ekonomist
Petorica njih su u procesima između 1946. i 1949. bila kažnjena

kao članovi organizacije Mladi Muslimani. Glavni dokazni materijal
protiv optuženih bio je sada tražen u takozvanoj Islamskoj deklaraci
ji, zatim u izvacima iz islamskih informativnih novina Preporod i u
jednom "turističkom" putovanju nekoliko optuženih početkom 1983.
u Teheran (Iran).
Dok je međunarodni tisak izrečene kazne smatrao drakonskim i u
najmanju ruku vanjskopolitički štetnim,283 javili su se za riječ i neki
jugoslavenski intelektualci, među njima i srpski, prosvjedovali protiv
tih procesa, koji su vođeni isključivo zbog verbalnih delikata, i za osu
đene zahtijevali pomilovanje.284 Nakon raspada Jugoslavije i izbijanja
rata između Srba, Hrvata i Muslimana, gledala je kako srpska tako i
hrvatska propaganda u Islamskoj deklaraciji ne samo krajnje funda-
mentalistički dokument, nego i konkretni program kako bi se u Bosni, San
džaku i na Kosovu trebala osnovati jedna islamska teokratska država.285
Kako se taj dokument prezentira u povijesnom i politološkom
pogledu?
U okolnostima raspada Jugoslavije i ratova koji su nakon toga
uslijedili, Islamska je deklaracija postala znamenit povijesni doku
ment. Nju je već 1969/70. sastavio Alija Izetbegović, vodeći političar
Bosanskih Muslimana 90-ih godina i ona predstavlja miljokaz ne sa
mo za Izetbegovićevu političku biografiju, nego i u povijesti islama u
Bosni u 20. stoljeću. Ova povijest je započela 1932, nakon što je
Shakib Arslan (1869-1946), islamski reformator i panislamist, posje
tio Bosnu 1932. i 1936. i oba puta naišao na oduševljeni prijem kod
Bosanskih Muslimana. Bosansko-islamski tisak je izvještavao o nje
govim posjetima i upoznao svoje čitateljstvo s Arslanovim mislima.286
Ovdje je riječ o islamskom reformizmu, koji doduše ne zahtijeva
vraćanje prakonzervativnom islamu, ali je, svakako jasno odbacivanje
283 Vidi [bečki] Die Presse od 17/18. rujna 1983. Tribune der Leser.
284 Vidi Zulfikarpašić, 1987, str. 271-276.
285 Opširno dokazivanje te teze sa srpskog stajališta Jevtić 21995. O stavu tadašnje
hrvatske službene politike pod vodstvom Franje Tuđmana, Srećko M. Džaja: Bosna i
Bošnjaci u hrvatskom političkom diskursu. U: Erasmus. Časopis za kulturu demo
kracije 9. Zagreb, 1994, str. 33-41.
286 O tome Arslan 1994. Radi se o jednoj brošuri, u kojoj su skupljeni Arslanovi tekstovi,
objavljeni u bosansko-muslimanskom tisku 30-ih godina.
248
laicizma, na primjer u obliku kemalizma u Ilirskoj. Da bi se islamski

svijet oslobodio kolonijalnih sila, traži se zbijanje redova među mu
slimanima kao i uspostava islamskog poretka u islamskim zemljama.
Ovaj se cilj ima postići unutarnjom obnovom islama, koja uključuje
samo selektivno prihvaćanje postignuća zapadne civilizacije, tj. usva
janje zapadnih prirodnih znanosti i tehnologije kako bi se prevladala
zaostalost islamskog svijeta, ali je neprihvatljiv zapadni politički se-
kularizam i individualizam, odnosno zapadnjački način življenja. Na
ovom području mora islamski svijet crpsti iz vlastitih tradicija i piti
vodu iz vlastitih izvora.
Muslimanska omladinska organizacija, koja je osnovana u Saraje
vu u ožujku 1941. pod imenom Mladi Muslimani, usvojila je Arsla-
nove ideje.287 Nakon sloma Prve Jugoslavije i uspostave NDH, u koju
je bila uvrštena Bosna i Hercegovina, Mladi Muslimani su 5. svibnja
1943. registrirani kao omladinska sekcija strukovne organizacije islam
skih vjerskih službenika El-Hidaje.288
Današnja se bosansko-muslimanska publicistika i historiografija pro
tuslovno izražava o ulozi Mladih Muslimana u Drugom svjetskom ratu.
Dok se u prikazima nakon sloma Druge Jugoslavije tvrdi da se "nijedan
od njih nije pridružio ustašama, nijedan nije otišao u [13. SS] Handžar-
diviziju [1943-1945] ili neku drugu SS-jedinicu",289 drugi suvremenici
zbivanja o tome su 60-ih godina govorili drukčije. Irfan Sijerčić, član
organizacije i politički emigrant, tvrdio je 1961. da su se mladomusli-
mani infiltrirali u različite vojne postrojbe međusobno zaraćenih strana
ka - ustaša, muslimanskih milicija, partizana, a prije svega u 13. SS-Han-
džar-diviziju.290 Komunistički povjesničar muslimanske provenijencije
Enver Redžić, koji se pozivao na izvor NDH,291 pisao je 1987. da Mladi
Muslimani "u njemačkim okupatorima nisu našli samo ideološko-poli-
tičke saveznike, nego i izvor za opskrbu oružjem". Međutim, u svom
najnovijem prikazu nakon sloma Jugoslavije autor se ograničio na for
mulaciju da su Mladomuslimani odvraćali mladež od pristupa u ustaške
organizacije, ne dajući neku dalju informaciju.292
287 Usp. Arslanove tekstove 1994. s proklamacijama i brošurama Mladih Muslimana,

tiskanim u dodatku izvora kod Trhulja, 1992, str. 121-159.
288 O tome El-Hidaje, god. 6, 1943, br. 9 od 5. svibnja, str. 274-280 [Statut Mladih Mu
slimana], br. 10-11 od 25. lipnja, str. 328 [Članovi glavnog odbora Mladih Muslima
na]. Usp. Bosanski pogledi [1984], god. 1, br. 1 od 15. kolovoza 1960, str. 14-15; Su-
šić, 1980, str. 136-138.
289 Trhulj, 1992, str. 12, 61 (Alija Izetbegović).
290 Bosanski pogledi [1984], god. 2, br. 10 od svibnja 1961, str. 143-146.
291 Redžić, 1987, str. 205-206.
292 Redžić, 1998, str. 185-186.
249
Prema izjavama nekoliko optuženika u sudskim procesima, koji su

1949. godine vođeni protiv te organizacije. Mladi su Muslimani us
postavili vezu s jeruzalemskim muftijom Aminom El-Husseinijem
(1895-1974)293 preko El-Hidaje i aktivno se angažirali u stvaranju 13.
SS-Handžar-divizije.294
Te se izjave podudaraju s rezultatima istraživanja o sastavu, ško
lovanju i vojnom angažmanu 13. SS-Handžar-divizije, ove neobične
vojne postrojbe, koju je dao formirati Reichsfuhrer Heinrich Him-
mler (1900-1945).295
Prvotno je 13. SS-divizija trebala imati 26.000 momaka i biti sa
stavljena isključivo od muslimanskih dragovoljaca pod vodstvom
njemačkih časnika. Za to se založio muftija El-Husseini i radi toga
poduzeo putovanje u Sarajevo, gdje je između 5. i 10. travnja 1943.
godine vrbovao muslimanske dragovoljce za 13. SS-diviziju.296 Na
odjek je naišao kod El-Hidaje-uleme i kod Mladomuslimana, koji su
se 5. svibnja 1943. dali registrirati kao omladinska sekcija El-Hi-
daje, kako je već ranije spomenuto. Međutim, kampanja vrbovanja
imala je samo polovičan uspjeh. Javilo se malo dragovoljaca.297
Osim toga, režim NDH se opirao formiranju vojne postrojbe koja bi
bila sastavljena isključivo od Muslimana i izmaknula se njezinoj
kontroli. Došlo je do kompromisnog rješenja. Odustalo se od plani
rane brojčane snage, pa je divizija oformljena u manjem brojčanom
sastavu regrutiranjem muslimana i nemuslimana i kompletirana
transferom dočasnika iz postrojbi NDH. Prema raportu generala
Gottloba Bergera od 25. rujna 1943. Himmleru primljeno je u di
viziju 2.800 katoličkih Hrvata, i to na pritisak njemačkog poslani
ka u Hrvatskoj Sigfrieda Kaschea (1903-1947), koji je, suprotno
vodstvu SS, zastupao hrvatski stav. Ukupna snaga divizije iznosila
je 15. veljače 1944. godine 21.018 ljudi, od toga 377 časnika, 2.078
dočasnika i 18. 563 vojnika, nasuprot planiranoj jačini, koja je
293 Kratka biografija u: Enzyklopadie des Holokaust II, 1993, str. 628-632. Usp. Sušić,
1980, str. 124-134; Sulejmanpašić, 2000, str. 40-46, 398-401.
294 Vidi Trhulj, 1992, str. 286.
295 Lepre, 1997.
296 O El-Husseinijevim javnim nastupima u Sarajevu izvijestila je El-Hidaje, god. 6,
1943, br. 9, str. 250-252. O izvještajima koje su Bosanski Muslimani sastavljali o
vlastitim patnjama u Drugom svjetskom ratu i preko muftije El-Husseinija slali u
islamski svijet v. Filandra, 1998, str. 168-172.
297 O tome je Džafer Kulenović, zamjenik predsjednika vlade NDH od studenoga 1941.
do svibnja 1945., pred Pavelićem i komandantom SS divizije Prinz Eugen generalom
Arthurom Phlepsom 23. veljače 1943. navodno rekao: "If this were 1941 not only 20,000,
but 100,000 volunteers could have been procured". Citat prema Lepre, 1997, str. 23.
250
Bosna i Hercegovino u jugoslavenskoj državi
trebala iznositi 671 časnika, 3.091 dočasnika i 18.697 vojnika,

zajedno 22.459 ljudi.298
Divizija je bila poslana u južnu Francusku na obuku. Ondje je me
đu pripadnicima SS-brdskog-pionirskog bataljuna 13, koji je bio sta
cioniran u Villefranche-de-Rouergue, 17. rujna 1943. došlo do prve
pobune u SS-postrojbama.299 Pobunili su se "hrvatski vojnici ka
toličke i muslimanske vjere" (tako prema ondašnjoj službenoj termi
nologiji) protiv oštrog drila SS-časnika i zahtijevali su vraćanje u
domovinu. Prigodom pripreme pobune bila je uspostavljena veza s
francuskim Pokretom otpora. Međutim, očekivana pomoć izostala je
u odlučnom trenutku i pobuna je ugušena u krvi.
Propaganda Druge Jugoslavije je dobro iskoristila ovu pobunu i
stilizirala je u paradni primjerak jugoslavenskog pokreta otpora pod
komunističkim vodstvom protiv fašizma. U međuvremenu je Mirko
Grmek (1924-2000) cijeli slučaj potanko istražio i ustanovio daje dr.
Bojidar Vitkovich (alias Božidar Vitković), naturalizirani francuski
državljanin s velikosrpskim političkim pedigreom vjerojatno vukao
konce iza kulisa i pobunu vodio stranputicom, tako da su pobunjeni
ci u odlučnom trenutku bili ostavljeni na cjedilu.300 Nesigurnost, koja
se tada proširila, iskoristio je islamski vojni vjerski službenik (imam)
Halim Malkoč (pogubljen 1947) da bi većinu vojnika pridobio i poveo
ih u protunapad protiv pobunjenika.
Zahvaljujući dogovoru između El-Husseinija i Himmlera došlo je
do postavljanja imama u 13. SS diviziji. Ovo je bila iznimka u SS-po
strojbama u kojima inače nisu bili dopušteni vojni duhovnici. Za vri
jeme svoga boravka u Sarajevu u travnju 1943. El-Husseini je iza
brao 20 imama,301 koji su se onda u specijalnom obrazovnom tečaju
u Njemačkoj (Berlin-Babelsberg) pripremali za svoju službu u 13.
SS-diviziji.302 U tom im je tečaju bila posredovana ideološka harmo
nizacija između nacionalsocijalizma i islama, o kojoj su se dogovorili
El-Husseini i njemačka strana:
298 Grmek i Lambrichs, 1998, str. 167. O regrutiranju i sastavu 13. SS divizije ondje, str,
151-160.
299 Lepre, 1997, str. 138-139. Usp. Grmek i Lambrichs, 1998, str 167. O tome Sulej-
manpašić, 2000, str. 160, 179.
300 O Vitkovićevoj ulozi Grmek i Lambrichs, 1998, str. 259-266. Grmekov i Lambrichsov
prikaz temelji se na njemačkim, jugoslavenskim, francuskim i djelomice engleskim
izvorima i čita se kao izvrsno napisan i napet politički triler. Sulejmanpašić, 2000, str.
177, 185 izražava skepsu prema Grmekovoj interpretaciji pobune.
301 Tako je on raportirao Himmleru nakon svoga povratka iz Sarajeva. Grmek i Lam
brichs, 1998, str. 156.
302 O tome i susljednom Lepre, 1997, str. 72-79. Usp. Hory i Broszat, 1964, str. 156-159.
251
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- t o i)
Nacionalsocijalizam je njemačka nacionalna ideologija, a

islam arapska. I jedan i drugi se kao saveznici bore protiv za
jedničkog neprijatelja - židovstva, Anglo-Amerikanaca,
komunizma, masonerije i Vatikana. Bosna je po rasi doduše
germanska, ali duhovno pripada arapskom svijetu.
Imami, koji su sudjelovali u ovom obrazovnom tečaju, otišli su još
jedan korak dalje pa su otkrili navodne sličnosti između germanskih i
muslimanskih naroda u shvaćanju obitelji (ideja obitelji), poretka (ideja
poretka), načina vođenja (ideja vođe) i prakticiranja vjere (ideja vjere).
Ovo je El-Husseini prihvatio i naglašavao da zadaća imama nije
samo predmoliti i poginule pokopavati po islamskom obredu, nego i
odgajati svoje drugove za lojalnu kooperaciju s Nijemcima i motivi
rati ih za hrabrost u borbi. U ovu je svrhu u ljeto 1943. pokrenuto
glasilo divizije pod imenom Handžar. U jednom članku s naslovom
Zadaća SS-vojnika (u: Handžar, br. 7, 1943) Husein Dozo (1912-
1982),303 imam i islamski erudit, bošnjački apsolvent sveučilišta Al-Az-
har u Kairu, s dobrim poznavanjem arapskog jezika, pripremao je
svoje drugove na predstojeću misiju u Bosni. Njihovo je obrazovanje
završeno koncem 1943. i 13. SS-divizija je u veljači 1944. poslana u
istočnu Slavoniju (Vinkovci).
Budući da su muslimanski autonomisti u 13. SS-diviziji gledali za
log za odvajanje Bosne i Hercegovine od NDH i uspostavu autonomi
je pod njemačkom zaštitom, najkasnije u ovo vrijeme napustila je
većina katoličkih Hrvata diviziju, što je Himmler s velikim zadovolj
stvom primio na znanje.304 U ožujku 1944. je divizija, sada poznata
303 O curriculum-u vitae i djelu v. Dozo 1998. Usp. Takvim [kalendar] za 2000/1420/21
po hidžri. Sarajevo, 1999, str. 167-272 (Aziz Kadribegović) i Čuvalo, 1997, str. 104.
Nakon Drugog svjetskog rata Huseina Dozu je komunistički režim osudio zbog kola
boracije na pet godina zatvora s prisilnim radom kao i na pet godina gubitka poli
tičkih prava. Zatvorsku je kaznu između 1945-1950. izdržao u zatvorima u Zenici
(Bosna) i Stocu (Hercegovina). Nakon što mu je istekla i druga kazna - oduzimanje
političkih prava, Dozo se prilagodio novim političkim prilikama, tako da je između
1964-1979. smio obnašati čak i funkciju predsjednika Udruženja islamskih vjerskih
službenika koje je surađivalo s komunistima. U ovoj fazi svoga života Dozo je nasto
jao oko modernizacije islama u BiH na jednoj strani, i oko premošćivanja jaza između
sekularistički i komunistički orijentiranog sloja inteligencije među Bosanskim Mu
slimanima na drugoj strani. To je on činio prije svega preko novina Preporod, koje je
osnovao 1970. i u njima sam napisao brojne tekstove. U Đozinu bibliografiju, koja
obuhvaća vrijeme od 1937. do 1982. (Dozo 1998, str. 29-47), nisu unijeti njegovi
članci koji su objavljeni 1943. u listu Handžar. Kad je riječ o listu Handžar i Đozinoj
ulozi u Handžar-diviziji, inače analitičar Sulejmanpašić je vrlo škrt na riječima, v.
Sulejmanpašić, 2000, str. 139, 150, 152, 156.
304 Grmek i Lambrichs, 1998, str. 229.
252
Bosno i Hercegovino u jugoslavenskoj državi
pod imenom Handžar SS divizija (što je Hitler 15. svibnja 1944.

službeno sankcionirao), konačno stigla u sjevernu Bosnu gdje je s
partizanskim postrojbama vodila ogorčene i krajnje okrutne borbe. U
ovim i sljedećim borbama na srijemskoj fronti SS-Handžar-divizija je
velikim dijelom uništena. Znatan dio (oko 3.000) prešao je partiza
nima, a manji dio ustaškim postrojbama.305
Ideološka podloga, s kojom je SS-Handžar-divizija slana u ogorče
ne borbe, bila je identična ideološkoj podlozi, kojom su bosansko-mu-
slimanski autonomisti toga vremena obrazlagali svoj zahtjev za
autonomnom Bosnom i Hercegovinom pod Hitlerovim patronatom.
U jednom memorandumu, koji je anonimni Narodni odbor, to
znači bez potpisa, u ime Bošnjaka-Muslimana [Bosniaken-
Muselmanen] 1. studenoga 1942. poslao Hitleru,306 ističu se sim
patije Bosanskih Muslimana prema njemačkom narodu kao i
prema nacionalsocijalizmu i njegovoj "borbi protiv židovstva,
masonerije, boljševizma i eksploatatora Engleza" i izražava
razočaranje što Treći Reich nije direktno okupirao Bosnu i Her
cegovinu nego je ona bila uključena u Pavelićevu NDH, orga
niziranu još centralističnije od Jugoslavije. Pritom je Pavelić, pre
ma mišljenju autora Memoranduma, pokazivao izrazitu slabost
prema Crnoj internacionali, to jest Katoličkoj crkvi. On je za svo
ga osobnog povjerenika za Bosnu imenovao Božidara Bralu
(1907-1945),307 jednoga ekstremno klerikalnog katoličkog sve
ćenika. Ovaj je u Katoličku crkvu primio brojne bosanske Židove
(3.800 samo u Sarajevu) da bi ih spasio "od Vaših [Hitlerovih]
odredaba". Međutim, ovo nije pomoglo "židovskim izdajicama"
jer ih je hrvatski režim, na energičan zahtjev njemačke strane
morao otpremiti u koncentracijske logore.308
Tada su - nastavljaju autori Memoranduma - na red došli
pravoslavni Srbi i Muslimani. Da bi ijedne i druge uništio jed
nim udarcem, Pavelić je poslao nekoliko bataljuna ustaša iz
305 O tome Lepre, 1997, 252-253, 265-275. Težište Lepreove monografije leži na vojnim
aspektima. - Oko 40 pripadnika Handžar SS divizije sudjelovalo je u prvom palestin
skom ratu 1947/48. na strani Arapa. Đalić, 1992, str. 54.
306 Bundesarchiv Potsdam, AA, Pol. Abt., Politische Lage in Kroatien Bd. 1 prilog spisu
OKW/Abt. Ausl./Abwehr, br. 1971/42 gKdos. od 28. 12. 1942. Dosada je objavljen
samo u srpsko-hrvatskom prijevodu kod Dedijera i Miletića, 1990, str. 249-264.
Autor anonimnog memoranduma vjerojatno je bila nekolicina uglednih Muslimana iz
Sarajeva, Banje Luke, Mostara i drugih bosanskih gradova. O autorstvu Hurem,
1965, str. 201-202. Usp. Redžić, 1987, str. 75-79 i 1996, str. 87-89.
307 Kratka biografija u: Tko je tko u NDH [1997], str. 47-48 (M. Rupić).
308 O tome usp. Pilav, 1996, str. 37.
253
Zagreba u Bosnu koji su prigodom masakra nad Srbima nosili

muslimanske kape (fesove) i međusobno se zvali musliman
skim imenima. Cilj "ovoga đavolskog plana bilo je pružanje
dokaza da su Muslimani klali i ubijali Srbe". Nakon toga su
srpski ustanici zajedno s komunistima iz osvete poklali oko
150.000 Muslimana. Osim toga crni kler, ova crna mafija,
okrivio je nas gradske muslimane za komunizam, iako se u
našem narodu ne može naći niti jedan promil komunista.
Mi Bošnjaci govorimo bosanski, koji je doduše vrlo sličan
srpskohrvatskom, ali mi po rasi i krvi nismo Slaveni, nego
smo germanskog podrijetla. "Mi Bošnjaci smo Goti, to znači
mi smo kao germansko pleme pod imenom Bosi u 3. stoljeću
došli sa sjevera na Balkan u ondašnju rimsku provinciju Ilirik.
[...]. U 6. stoljeću došli su Slaveni u našu zemlju pod imenom
Srbi i Hrvati. Naši su gotski preci, koji su tada biti upleteni u
teške borbe s Justinijanom, carem istočnog rimskog carstva,
njih na svojim posjedima naselili kao radnu snagu".
Dok su Hrvati i Srbi odmah nakon dolaska na Balkan primili za
padno odnosno istočno kršćanstvo, naši su preci došli u Ilirik kao
arijevci i ovu su vjeru pod imenom bogumili zadržali do dolaska
Turaka u Bosnu 1463. godine. Tada su prešli na islam. Nakon
Berlinskog kongresa 1878. Austrija je ustrojila Bosnu kao corpus
separatum i za vrijeme svoje 40-godišnje vlasti nikako nije Bo-
šnjake-muslimane prisiljavala da prihvate kršćanstvo. Stoga su
se oni prema Austro-Ugarskoj ponašali prijateljski i lojalno.
"Mi smo s Njemačkom povezani krvnim srodstvom [Musel-
germanetf09], a s Turskom vjerom i poviješću. Naša će
budućnost biti lijepa i zavidna: za našu braću po krvi Nijemce
mi ćemo Muslimani biti most i veza Zapada s islamskim svi
jetom, s gotovo 300 milijuna muslimana."
Prva Jugoslavija je Bosanske Muslimane gotovo potpuno
razvlastila, od njih zaplijenila 95% zemljišnog posjeda i za to
platila samo pola milijarde dinara, iako je to vrijedilo 15 mil
ijardi. Muslimane je srpska službena politika tretirala kao
čiste Srbe, a Hrvati su ih proglasili hrvatskim cvijećem.
Bosna, zapravo, ima vlastitu kulturu. "Srbi i Hrvati (Vuk i Gaj)
prisvojili su naš bosanski jezik kao svoj književni jezik. Dok su
Srbi gotovo 500 godina bili turski robovi, a Hrvati 800
mađarski, mi Bošnjaci smo ostali slobodni i svoj narodni jezik
mogli smo izgrađivati i usavršavati".
309 O ovom izrazu Hory i Brszat, 1964, str. 158; Grmek i Lambrichs, 1998, str. 158.
Nakon ovoga obrazloženja [mješavine povijesnih kompilacija i

rasističke ideologije] bosansko-muslimanski autonomisti podnijeli su
sljedeće zahtjeve:
- Operativno područje takozvane Muslimansko-bosanske legije,
koja je pod zapovjedništvom bojnika Muhameda Hadžiefendića
(1898-1943) u jačini od 6.000 ljudi i 50 časnika, stacionirana
u području tuzlanskog okruga,310 treba biti prošireno kao i da
legija bude preimenovana u Bosansku stražu.
- Svi Bošnjaci, osim dragovoljaca na istočnoj fronti, trebaju biti
izdvojeni iz hrvatskih ustaških i domobranskih postrojbi, premje
šteni u Bosansku stražu i stavljeni pod kontrolu Wehrmachta.
- NDH treba biti podijeljena na dva dijela. Teritorij koji je na priloženoj
karti [nije sačuvana!] označen s A, gdje hrvatsko stanovništvo ima
većinu, tvorilo bi Nezavisnu državu Hrvatsku. Na teritoriju
označenom s B, s izlazom na more preko grada Metkovića i luke
Ploče, treba biti osnovana Župa Bosna. Sada na ovom teritoriju živi
"750.000 Bošnjaka-Muslimana, 600.000 pravoslavnih Srba i
300.000 katoličkih Hrvata". Da bi se postigla muslimanska apsolut
na većina u Župi Bosni, treba iseliti oko 100.000 Srba i Crnogoraca
kao i oko 75.000 Hrvata, koji su za vrijeme [Prve] Jugoslavije doselili
na teritorij B i istodobno 175.000 Muslimana iz teritorija koji
otpadaju na Hrvate, Srbe Crnogorce (A, C i D) preseliti na teritorij
B. "Ume bi naše čisto bošnjačko stanovništvo steklo apsolutnu
većinu i stanje stanovništva bi bilo: 950.000 Muslimana, 500.000
pravoslavnih Srba i oko 225.000 katoličkih Hrvata".3"
Njemačka je strana sa šutnjom prešla preko projekta o bošnjačko-mu-

slimanskoj autonomiji a Hadžiefendićeve milicije od proljeća 1944. iskori
stila kao izvor za regrutiranje Bosanskih Muslimana u Handžar SS diviziju.
Anonimni je memorandum završio u arhivu, ali ne i njegova idejna
podloga - apstrahirajući od rasističkih ukrašavanja kojima se htjelo
svidjeti Hitleru. Ideju kulturnog i političkog razgraničenja Bosanskih
Muslimana kako prema srpstvu tako i prema hrvatstvu nastavili su
Mladomuslimani, koji su u prvim godinama komunističke vlasti u
Jugoslaviji u svoj program upisali suzbijanje komunizma i ponovno
uspostavljanje islamskog poretka}'1Njihova se brojčana snaga različito
3.0 Vojna se jedinica službeno zvala Domobranska dobrovoljačka pukovnija - skr. DOMDO.
O tome Jahić, 1995, str. 31-70, 92-95. Usp. kratku Hadžiefendićevu biografiju u: Tko
je tko u NDH [1997], str. 148-149 (S. Zvizdić).
3.1 O tome usp. Raguž, 1997, str. 220-222.
312 Vidi jednu proklamaciju Mladomuslimana iz toga vremena kod Trhulja, 1992, str. 1126-128.
255
procjenjuje jer su bili konspirativno organizirani. Ukupan broj se

doduše procjenjuje na 5.000,313 a aktivna bi jezgra mogla iznositi oko
600.314 Svježe etablirani komunistički režim je ovu organizaciju, kao
uostalom i sve druge protivnike, razbio na okrutan način. U oko 15
sudskih procesa, koji su bili inscenirani 1946, 1947. i 1949. u Sa
rajevu, Mostaru i Zenici, na smrt su bila osuđena četiri člana, više od
100 na 20 godina i oko 500-600 na do dvije godine zatvora s teškim
radom. Osim toga, dva su člana umrla od posljedica mučenja u istraž
nom zatvoru, a dva su prigodom bijega bila ustrijeljena na jugosla-
vensko-grčkoj granici. Jednom je dijelu Mladomuslimana uspio bijeg
u inozemstvo. Kao vođa jedne skupine koja je pripremala ilegalni list
Mudžahid (borac),315 Alija Izetbegović je 1946. godine bio kažnjen s
tri godine zatvora.
Kad je u drugoj polovici 60-ih godina nastupilo odmrzavanje, vra
tili su se preživjeli Mladi Muslimani svojim starim idealima i sukobili
se sa zapadnim sekularizmom na jednoj strani i istočnim socijaliz
mom na drugoj strani, koji su se u tadašnjem bipolarno strukturiranom
svijetu borili za prevlast. Kao politički pisac, koji je alternativu tražio
u islamu, profilirao se u 70-im godinama osobito Alija Izetbegović svo
jim spisima Islamska deklaracija i Islam između Istoka i Zapada,316
Prvi je spis Izetbegović sastavio 1969/70. u ozračju intenzivne su
radnje s muslimanskim studentima iz islamskih zemalja u Jugo
slaviji.317 Islamskim intelektualcima koji su se obrazovali na Zapadu
Izetbegović je u svome spisu predbacio zapostavljanje izvornih
islamskih tradicija a moderne nacije u usponu u islamskim zemlja
ma (kao primjer uzeo je Tursku i Tunis) vrednovao je kao "nacije-pla-
gijati".318 Umjesto toga zahtijevao je uspostavu islamskog poretka
čijemu je opisu posvetio drugo poglavlje svoje brošure. U 17 točaka
iznio je prednosti islamskog poretka, naglasio cjeloviti (to znači isto
dobno religiozni i politički) karakter ovoga poretka a kao uvjet za nje
3.3 Trhulj, 1992, str. 20.
3.4 O tome i o sljedećem Teufik Velagić: Problemi bošnjaštva. U: Behar. Časopis za kul
turna i društvena pitanja, god. 4, br. 19-20. Zagreb, 7-10/1995, str. 5-8, ref. 6;
Trhulj, 1992.
315 Trhulj, 1992, str. 201.
3,6 Ideje Izetbegovićevih spisa susreću se i kod drugih suvremenih muslimanskih auto
ra, ali ne tako sustavno izložene i pregnantno formulirane. Usp. Husein Dozo: Islam i
Muslimani. U: GVIS 33 (1970), str. 201-206; A. Abdurahman Hukić: Savremena kre
tanja u Islamu. U. GVIS 33 (1971), str. 239-274.
317 O tome v. intervju s muslimanom i liječnikom iz Sudana, dr. Fatihom Ali Hassanei-
nom u: Ljiljan [Sarajevo], br. 99, od 7. prosinca 1994.
318 Izetbegović, 1990, str. 9, 48-52. Prilog analizi Izetbegovićeva političkog mišljenja
Džaja, 1996.
256
govo uvođenje postavio većinu islamskog stanovništva (točka 16). U

trećem i posljednjem poglavlju Deklaracije Izetbegović je samo ski
cirao ono o čemu će raspravljati u svom sustavno izloženom djelu Islam
između Istoka i Zapada, koje je sastavio 1975. a prvi put objavio
1984,319 naime o poziciji islama i islamskog svijeta između kršćanstva
i židovstva i između kapitalizma i socijalizma. Ono što je Izetbegović
u Islamskoj deklaraciji rekao iznutra, takoreći insider-jezikom, sada
je o tome raspravljao filozofskim i prema vani usmjerenim jezikom.
Kao povijesno-političko ishodište svojih izvoda uzeo je ideološku kon
frontaciju između Istoka i Zapada, između socijalističkog lagera i za
padnih industrijskih zemalja 70-ih godina i među-poziciju islamsko
ga svijeta u ovom bipolarnom području napetosti. Nakon ove konsta
tacije slijedi sržna rečenica njegova spisa:
Postoje samo tri integralna pogleda na svijet i više ih ne može
biti: religiozni, materijalistički i islamski.320
[...] Svi se ljudski promašaji mogu svesti ili na vjersko zane
marivanje biološkog čovjekova života ili na materijalističku
negaciju čovjeka. [...] Kršćanstvo (uzeto kao paradigma za re
ligiju općenito) nudi samo unutarnje a socijalizam (kao utjelov
ljenje materijalizma) samo vanjsko liječenje. [...] Nasuprot
tome, islam i samo islam nadvladava ovu bipolarnost i ostva
ruje životnu sintezu.
Na sudskom procesu protiv Izetbegovića i njegove grupe 1983. u

Sarajevu Islamska je deklaracija uzeta kao dokazni materijal. Komu
nistički je režim Izetbegovićeva shvaćanja shvatio kao političku
alternativu koja ugrožava komunistički sustav. Na temelju ovoga
spisa optuženima se između ostaloga predbacivalo da se zalažu za
odvajanje muslimana od nemuslimana, osobito osuđivanjem mje
šovitih brakova i da namjeravaju u Bosni i Hercegovini uspostaviti
islamsku republiku.321 Izetbegović se branio tvrdnjom da se "Islam
ska deklaracija zalaže za emancipaciju muslimanskih naroda na
temelju vlastitih vrednota i tradicija", kao i upozorenjem da "ID
jasno formuliranim stavom u točki 16. isključuje primjenu u Ju
goslaviji: islamski se poredak može ostvariti samo u zemljama u koji
ma muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine
islamski bi se poredak sveo samo na golu silu (zato što nedostaje
drugi element - islamsko društvo) i pretvorio bi se u tiraniju".322
319 Vidi u Bibliogiafiji, Izetbegović, 1988.
320 Izetbegović, 1988, str. 7.
321 Zulfikarpašić, 1987, str. 37-51 (optužnica).
322 Zulfikarpašić, 1987, str. 58 i 59.
257
U ID Izetbegović zaista ni jednom riječju nije spomenuo

jugoslavenske odnosno bosanske prilike. Vjerojatno je to izostavio iz
taktičkog razmišljanja. I kasnije, kad je kao vodeći muslimanski poli
tičar nedvosmisleno u prvi plan stavljao interese islama u Bosni, i
dalje je ostajao oprezni taktičar. Njega je, doduše, oduševljavala ideja
apsolutne bosansko-muslimanske većine u Bosni i Hercegovini, ali je
takvu mogućnost uvijek formulirao neodređeno i samo neizravno.
Tako je u predvečerje propasti Jugoslavije u jednom intervju od 7.
srpnja 1990. rekao:
Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici [BiH], nema ih
dovoljno još za ono što bi se moglo nazvati kao skok iz 'kvan
titeta u kvalitetu'. Ta 'kritična' masa bila bi negdje oko 70 posto.
A Muslimani u BiH čine tek nešto više od polovine stanov
ništva.323
Za politički razvitak, koji je koncem 60-ih godina završio u prizna

nju Bosanskih Muslimana kao samostalnog naroda odnosno nacije
unutar jugoslavenske zajednice naroda, pobrinuli su se muslimanski
"profani" intelektualci i znanstvenici, pisci i članovi KPJ/SKJ-apara-
ta u Bosni i Hercegovini.
3.6. Bosanski Muslimani postaju nacija u Drugoj Jugoslaviji

Ranije je upozoreno na to (br. 1) da su Bosanski Muslimani nakon
austro-ugarske okupacije 1878. godine bili izloženi ideološkom i
političkom pritisku srbizacije i kroatizacije. Zajednički ministar fi
nancija Benjamin Kallay je uvođenjem bošnjaštva kao nacionalne
identifikacije za bh. stanovništvo pokušao ovaj pritisak otkloniti, ali
bez uspjeha ne samo gledom na bh. Hrvate i Srbe nego i muslimane.
Samo je neznatan dio muslimanske elite prepoznao povijesnu da-
lekoscžnost Kallayeve ponude. Većina Muslimana nije pokazivala ni
kakvo zanimanje za to i bila je zabrinuta samo za svoj islamski iden
titet i posjedovne odnose iz osmanskog vremena. U Prvoj je Jugosla
viji bošnjaštvo bilo žigosano kao Kallayeva izmišljotina, a izloženost
srbizaciji i kroatizaciji se pojačala. Muslimanski se obrazovani sloj
podvojio na priznavatelje srpstva ili hrvatstva dok su široki slojevi
muslimanskog stanovništva s obzirom na srpsku i hrvatsku nacional
nost ostali i dalje "anacionalni". Prihvaćanje hrvatstva odnosno srp
stva ostalo je periferna pojava na bosansko-muslimanskoj društvenoj
323 Izetbegović, 1996, str. 13.
258
piramidi. Njihov se vlastiti politički identitet temeljio na pripadnosti

islamu s jedne strane i dubokoj ukorijenjenosti u bosansko tlo s dru
ge strane. S onu stranu svih političkih i ideoloških opredjeljenja, ko
jima su se Bosanski Muslimani iz oportunizma ili drugih razloga oda-
vali, ostala je autonomna Bosna i Hercegovina njihov zajednički poli
tički ideal. Međutim, ostvarenje ovoga političkog ideala bilo je do
danas skopčano s gotovo nepremostivim zaprekama. Naime, ni bh.
Hrvati ni Srbi nisu dijelili ovaj ideal nego su se usmjeravali prema
ujedinjenju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom odnosno Srbijom. Ni
jedna od tri bh. velegrupe (Hrvati, Muslimani, Srbi) nije vodila raču
na oko uzajamno prihvatljivog i uvjerljivog koncepta suživota, nego
je težila za postizanjem dominacije u Bosni i Hercegovini uz uklju
čivanje izvanbosanskih političkih čimbenika. Dok su bh. Hrvati i Srbi
svaki put igrali na hrvatsku odnosno srpsku kartu, Bosanski su Mu
slimani razmišljali i o drugim opcijama. Ovo je postalo jasno nakon
sloma Prve Jugoslavije, od koje su se Muslimani kao i Hrvati opros
tili s velikim olakšanjem.324
Sada se postavlja pitanje: kakve su političke opcije imali Bosanski
Muslimani u Drugom svjetskom ratu?
Na ovo je teže odgovoriti negoli na političko ponašanje Srba i
Hrvata jer su Muslimani stajali pred više dilema nego Srbi i Hrvati.
Jedni su se odlučili za hrvatsku NDH, drugi su se pokušali izmaknu
ti ovoj državi da bi uspostavili autonomnu Bosnu - na dijelu koji su
kontrolirali Talijani uz talijansku pomoć, a na onome koji su kontro
lirali Nijemci uz njemačku pomoć - kako je gore prikazano; treći su
se odvojili i formirali muslimanske milicije (takozvani zeleni kadar),
koje su operirale u blizini svojih sela i mijenjali stranu prema tome
tko je bio spreman opskrbljivati ih oružjem i živežnim namirnicama.
Konačno, neki su se priključili srpskim četnicima. Nakon kapitulacije
Italije u rujnu 1943. uslijedilo je znatno pristupanje Muslimana par
tizanskim postrojbama.
Iz politički razumljivih razloga pokušala je dosadašnja bošnjačka
historiografa minimizirati pripadnost Bosanskih Muslimana NDH-u
kako bi stvorila dojam da su Muslimani bez vlastitog pristanka u nji
hovoj širokoj bazi jednostavno katapultirani u NDH i da ih je ova
država tretirala kao pastorčad. Kao dokaz za ovu tezu uzima se ne
znatna prisutnost muslimana u vladi i saboru NDH. Naime, od ukup
no 40 ministarskih mjesta u vladi NDH muslimani su zauzimali samo
4 (10%) a među ukupno 153 poslanika u saboru NDH nalazilo se 11
324 O tom e Filandra, 1988, str. 16 0 -1 6 2 , usp. 19 3 -1 9 4 .
259
Muslimana (7,2%),325 dok je udio Muslimana u strukturi stanovništva

iznosio 11,11% (700.000 : 6.300.000). Treba uzeti u obzir daje su
djelovanje muslimana u nižim etažama NDH-aparata kao i u vojnim
postrojbama koje su bile stacionirane u Bosni i Hercegovini izgleda
bilo veće. Još ne postoje detaljna istraživanja.326 Suvremeni britanski
izvještaji procjenjuju prisutnost muslimana u ustaškim redovima i u
državnom aparatu NDH na nešto iznad 12%.327
Prema jednoj procjeni komunističke provenijencije iznosio je udio
Muslimana između sredine 1941. i rujna 1943. u Bosni i Hercegovini
u stacioniranim ustaškim postrojbama 50,8%. Stacioniranjem 369.
hrvatske pješadijske pukovnije (tzv. Vražja divizija) u Bosni i Her
cegovini, koju ne treba ubrajati ni u ustaške ni u regularne domo
branske postrojbe, povećao se udio muslimana na 52%, dok je njihov
postotak u regularnom domobranstvu mogao odgovarati udjelu
stanovništva. Muslimanski udio u časničkom korpusu bio je nizak.328
U svakom slučaju nije bez razloga rekao Musliman dopukovnik Ham-
dija Omanović na trećem ZAVNOBiH-u 26. travnja 1945. u Sarajevu:
"Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli sa ustaškim
pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima
okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da
se ogromna većina Muslimana našla na strani okupatora".32’
Prosrpski orijentirani bosansko-muslimanski političari su otpočetka
odbijali NDH i pokušali zajedno s nekim srpskim političarima već u
travnju 1941. s njemačkim vlastima isposlovati protektorat za Bosnu
i Hercegovinu pod njemačkom zaštitom.330 Nakon masakra kojeg su
uzajamno počinili četnici i ustaše u ljeto 1941. u područjima s pomi
ješanim muslimanskim i srpskim stanovništvom, izrazio je jedan dio
muslimanske elite u više prosvjednih rezolucija svoje negodovanje
325 Vidi: Tko je tko u NDH [1997], str. 447-460. Usp. Miron Krešimir Begić: Hrvatski mu
slimani u vodstvu NDH. U: Odnos bosansko-hercegovačkih muslimana prema Hrvat
skoj. Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, br. 154 od rujna 1986, str. 28-33.
326 Koncem travnja 1944. potužila se, doduše, jedna muslimanska deputacija u Zagrebu
da muslimani gotovo i ne obnašaju vodeće pozicije u državnom i vojnom aparatu
NDH. Filandra, 1998, str. 194.
327 Tako Jugoslavija [!]: Basic Handbook. Part 2: Post-Invasion. 1943, str. 37. Navedeno
prema Friedman, 1996, str. 123. Drugi izvori govore o 20%, v. Friedman, 1996, str.
135. prim. 38.
328 O tome H[rvoje] I[štuk]: Odricanje vlastite prošlosti. U: Svjetlo riječi [Sarajevo], br.
128, studeni, 1993, str. 5. O 369. pješačkoj pukovniji v. Colic, 1973, str. 251-258.
Usp. kritičke primjedbe Filandre, 1998, str. 160.
329 ZAVNOBiH (1968), II, str. 426.
330 Hadžijahić, 1974, str. 154-155; Redžić, 1998, str. 303-304. Prema nekim svjedočenji
ma i dva su Hrvata sudjelovala u ovoj inicijativi. O tome Filandra, 1998, str. 183.
260
(v. poglavlje 2.3) i poduzeo korake za uspostavu autonomije za Bosnu

i Hercegovinu uz njemačku i talijansku pomoć. Ovi su poduzeti 1942.
godine ali su ostali neuspješni, kako je gore konstatirano.351
Istodobno se formiralo više muslimanskih milicija (tzv. zeleni
kadar) da bi od četničkih napada branilo svoja sela. Njihova broj
čana snaga se ne može točno odrediti352 (u svakom slučaju radilo se
0 nekoliko tisuća).
Nakon sloma Jugoslavije i masakra Bosanskih Muslimana 1995. u
Srebrenici vidjela je bosansko-muslimanska historiografija u ovim po
strojbama prvoborce za bošnjačku (bosansko-muslimansku) stvar.335
Međutim, politički profil muslimanskih milicija u Drugom svjetskom
ratu bio je difuzan budući da su one često mijenjale ratnu stranu i
neki od njihovih pripadnika pretvorili su se u pljačkaše i palikuće. Naj
poznatiji vođe muslimanskih milicija bili su Huška Miljković u zapad
noj i Nedžad Topčić u istočnoj Bosni. Huška Miljković je više puta
spretno mijenjao ratne strane dok nije bio ustrijeljen iz zasjede - os
taje otvoreno jesu li to učinili ustaše, četnici ili partizani.334
Muslimani su najmanje bili prisutni u četničkim redovima. Radilo
se o nekoliko intelektualaca koji su se u Prvoj Jugoslaviji posvetili
nacionalnom prosvjetljivanju Muslimana u srpskom smislu, odnosno
srbizaciji. Najeksponiraniji među njima bili su Mustafa Mulalić, vođa
beogradske muslimanske pročetničke skupine i dr. Ismet Popovac, li
ječnik i u međuratnom periodu gradonačelnik Konjica, kao vođa mu
slimanske pročetničke grupe u istočnoj Hercegovini.535
Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. i povlačenje talijanske vojske iz
ratnih područja, koje je nakon toga uslijedilo, olakšali su partizanima
brzo preuzimanje kontrole nad područjima koja su Talijani napustili
1 ojačali njihove redove bilo regrutiranjem bilo pristupom dragovo
ljaca. Od toga se vremena sve jasnije ocrtava prisutnost Muslimana
među partizanima, tako da su na koncu rata bili zastupljeni, doduše
slabije od Srba, ali jače od Hrvata u partizanskim postrojbama.336
Kolebanje Bosanskih Muslimana između različitih političkih tabo
ra u Prvoj Jugoslaviji i tijekom Drugog svjetskog rata otežalo je i u
Drugoj Jugoslaviji dovršenje njihova zasebnog političkog identiteta.
331 O tome Redžić, 1998, str. 322-340.

332 O tome Redžić, 1998, str. 361, 435.
333 Jahić, 1995.
334 Miljkovićeva kratka biografija u: Tko j e tko u NDH [1997], str. 277-278 (Z. Dizdar).
335 Dizdar, 1999, str. 365; Redžić, 1998, str. 342, 354; prije svega Raguž, 1997, str. 181-220.
336 Redžić, 1998, str. 450-453.
261
U Prvoj su Jugoslaviji komunisti vjerojatno bili prvi koji su poku

šali prepoznati Bosanske Muslimane ne samo kao vjersku zajednicu
nego i kao "vlastitu narodnu skupinu", odnosno "etničku skupinu",337
doduše ne bez osporavanja u vlastitim redovima. Prije svih su se srp
ski i crnogorski komunisti (Veselin Masleša, Milovan Đilas) opirali u
Bosanskim Muslimanima vidjeti nešto više od vjerske zajednice.338
Ipak su komunisti nastavili s imenovanjem Muslimana, uz Srbe i Hr
vate - u ratu svakako iz promidžbenih razloga.339 Pritom se nagla
šavala jednakost prema Srbima i Hrvatima. Točnije definiranje mu
slimanskog zasebnog identiteta komunistima nije bilo potrebno iz
među ostaloga i zato što su tada bili uvjereni da će se različiti iden
titeti i tako jednoga dana pretočiti u jedan zajednički socijalistički
identitet. Komunisti su se u prvim godinama nakon preuzimanja vla
sti posvetili brzom preobražaju građanskoga u socijalističko društvo
i u početku su ostavili postrani nacionalnu problematiku. U ustavu iz
1946. godine nisu Bosanski Muslimani stupnjevani kao narod,
ravnopravan s pet drugih jugoslavenskih naroda (Makedonci, Crno
gorci, Srbi, Hrvati, Slovenci), nego samo kao "etnička skupina" za
koju se predviđalo da će s vremenom "dragovoljno" pristupiti ili srp
stvu ili hrvatstvu.340 U skladu s tim predviđao je popis stanovništva
iz 1948. sljedeći alternativni odgovor za Muslimane gledom na na
cionalno izjašnjavanje: Srbin-musliman, Hrvat-musliman ili Musli
man neopredijeljen (to znači bez očitovanja nacionalnosti).341 Kako to
pokazuju rezultati izbora 1948, većina Bosanskih Muslimana odbila
je izjašnjavanje kako za hrvatstvo tako i za srpstvo. Naime, od ukup
no 885.689 Muslimana tada u Bosni i Hercegovini (34,53% bh.
stanovništva)342 izjasnilo se njih 71.991 (8,13%) kao Srbi-muslimani
i samo 25.295 (2,86%) kao Hrvati-muslimani, dok se 788.403 (89,00%)
upisalo kao "neopredijeljeni".
Prigodom sljedećeg popisa stanovništva s terminom 31. ožujka
1953. brisana je kategorija Musliman neopredijeljen i uvedena kate

338 Purivatra, 1972, str. 117-124; Redžić, 2000, str. 66-69, v. Hopken, 1989, str. 189,
193, 194.
339 Purivatra, 1972, str. 65-116.
340 O raspravi između Husage Čišića (1878-1956), koji je zahtijevao priznanje Bosanskih
Muslimana kao šestog jugoslavenskog naroda pod imenom Bošnjaka, i Milovana Đi
lasa, koji je to odbacivao, u Ustavotvornoj saveznoj skupštini koncem 1945. i počet
kom 1946. Filandra, 1998, str. 109-205.
341 O tome i sljedećem WDS XIX, 1970, str. 113-122. (Staat und Nationalitat in Jugo-
slawien). Usp. Purivatra, 1972, str. 30-36.
342 O nacionalnoj strukturi bh. stanovništva između 1948. i 1991. v. tablice 6.1 i 6.2 kod
Friedman, 1996, str. 155-156. Usp. Petričević, 1983, str. 113-116.
262
gorija Jugoslaven neopredijeljen kao alternativa nacionalnim odno

sno etničkim kategorijama Hrvat, Srbin, Slovenac itd. Ovaj se put od
ukupno 2.847.790 upisanih stanovnika Bosne i Hercegovine njih
891.800 (31,32%) izjasnilo kao Jugoslaven neopredijeljen. Oprav
dana je pretpostavka da su to u većini bili Muslimani.
Uvođenje jugoslavenstva kao nadomjestka nacionalne pripadnosti
uslijedilo je nakon raskida sa Staljinom u ozračju otklona od federa
lizma sovjetskog tipa i uvođenja jugoslavenskog samoupravljanja (v.
poglavlje 2.8). U raspravama, koje su započele 1952. godine343 ton su
50-ih godina davali integralni jugoslavisti koji su zastupali stvaranje
jedne jedine jugoslavenske nacije (Aleksandar Ranković i njegove
pristaše). Ali protivnici unitarizma (prije svega Hrvati, Slovenci i Ma
kedonci) suprotstavili su integralnom jugoslavenstvu koncept takoz
vanog organskog jugoslavenstva, koji nije zastupao "stvaranje ne
kakve nove 'jugoslavenske nacije' umjesto postojećih nacija, nego
organski rast i jačanje socijalističke zajednice proizvođača odnosno
radnih ljudi svih jugoslavenskih naroda" u duhu "jugoslavenskog
socijalističkog patriotizma".344 Ova nova socijalistička varijanta jugo
slavenstva sankcionirana je programom SKJ iz 1958. Očitovanje za
jugoslavenstvo zadržano je doduše u sljedećim popisima stanov
ništva kao alternativa, ali je istodobno organska interpretacija jugo
slavenstva ne samo jamčila opstojnost već priznatih jugoslavenskih
naroda i nacionalnih manjina,345 nego je omogućila i Bosanskim Mu
slimanima etabliranje kao šestog jugoslavenskog naroda. U popisu
stanovništva 1961. godine (dan popisa: 31 ožujka) uvedena je kate
gorija "Musliman u etničkom smislu". Rezultati su bili: ukupno sta
novništva Bosne i Hercegovine bilo je 3.277.935 osoba. Od toga se
Srbima izjasnilo 1.406.053 (42,89%), Hrvatima 711.660 (21,71%),
"Jugoslavenima" 275.883 (8,42%) a Muslimanima u etničkom smi
slu 842.247 (25,69%). Treba pretpostaviti da se i ovoga puta najviše
Muslimana izjasnilo Jugoslavenima budući da je postotak onih koji
su se odlučili za jugoslavenstvo kao nacionalnu identifikaciju za cijelu
Jugoslaviju iznosio 1,7% a za federalnu republiku Hrvatsku samo 0,37%.
Puno priznanje Bosanskih Muslimana kao šestog jugoslavenskog
naroda usidreno je u preambuli I bh. ustava iz 1963. kao i u jugoslaven
skom državnom ustavu iz 1963; u preambuli I bosansko-hercegovačkog
343 O tome Shoup, 1968, str. 186-194.

344 O Titovu kolebanju između integralističkog i organskog jugoslavenstva Predrag J.
Marković: Titova shvatanja nacionalnog i jugoslovenskog identiteta. U: Dijalog po
vjesničara - istoričara 2000, 2. str. 237-253.
345 O nacionalnim manjinama u 50-im godinama Sejfula, 1959.
263
ustava "Srbi, Muslimani i Hrvati" su označeni kao ravnopravni a

državnim ustavom iz 1963. u državnom je grbu umjesto pet baklji,
koje su prema ustavu iz 1946. simbolizirale pet jugoslavenskih naroda,
zakonski propisano šest baklji (čl. 3). Živahna rasprava o nacionalnom
statusu Muslimana rasplamsala se tek nakon pada Rankovića 1966.
Raspravljalo se kako o imenu - Muslimani ili Bošnjaci? - tako i o
sadržaju.546
Ni ovaj se put nisu mogli probiti zastupnici bošnjaštva - najpromi
nentniji su bili Adil Zulfikarpašić u emigraciji547 i Enver Redžić, član
CK SK BiH u tuzemstvu548 - i to ne zbog toga što su se nemusliman-
ski, prije svega srpski krugovi, tome protivili, nego što je i među
Muslimanima vladalo nejedinstvo.549 Konačno se CK SK BiH na sjed
nici 17. svibnja 1968. odlučio za naziv Muslimani u nacionalnom smi
slu i svečano proglasio ovu odluku na V. kongresu SK BiH od 9. do
11. siječnja 1969.550
U pravopisu je ova odluka našla odgovarajući izraz u pisanju ve
likog M kad se označava nacionalna pripadnost (Musliman, Hrvat,
Srbin itd.) a u pisanju malog m kad se misli na vjersku pripadnost
(musliman, katolik, pravoslavac itd.).
A onda se postavilo pitanje trebaju li ovim pojmom Musliman (s ve
likim početnim slovom) biti pokriveni samo Muslimani u Bosni i
Hercegovini ili svi muslimani koji govore južnoslavenskim jezicima
(Slovenija, Hrvatska, Sandžak, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija).
Ugledni tumač tadašnjega stava Islamske vjerske zajednice (IVZ)
u Jugoslaviji Husein Dozo pozdravio je promociju maloga m u veliko
M s obrazloženjem da time "malo m ne gubi već dobiva. Veliko M ga
još više jača i učvršćuje. Ne poričemo da se u našem razvoju velikim
M-om nije otvorio vrlo interesantan proces, čiji dalji razvoj i ishod
ovisi o snagama koje će unutar toga procesa djelovati."551 Promocija
Muslimana u naciju zanimala je Dozu i njegove istomišljenike prije
svega kao šansa za renesansu islama na jugoslavenskom prostoru,
koja se i dogodila, kako je gore predstavljeno.
Drugi krugovi, komunisti i nemuslimani, mislili su, međutim, druk
čije. Dok su neki srpski intelektualci (povjesničar Jovan Marjanović,
3,6 Redžić, 2000, str. 77-100.

347 Vidi Bosanski Pogledi [1984], god. 6, br. 42-43 od kolovoza-rujna 1965, str. 483-485.
348 O raspravi s Redžićem, Ćerić [1970]. Usp. Purivatra i Suljević, 1971.
349 O tome Ramet, 1992a, str. 177-181; Ćimić, 1983, str. 71-114.
350 Purivatra, 1972, str. 30; Ramet, 1992a, str. 179.
351 Husein Dozo: Islam i muslimani. U: GVIS 33 (1970), str. 205.
264
pisac Dobrica Ćosić) digli svoj glas protiv priznanja nacionalnosti

Muslimanima a u Hrvatskoj i dalje vladala sklonost da Muslimane
vode kao Hrvate islamske vjere,^polemizirali su makedonski komu
nisti protiv proširenja ovoga pojma na muslimane koji govore make
donski.
Istodobno se bh. komunisti nisu borili samo protiv brkanja između
velikoga M i maloga m (nacija i religija), nego su nastupili i protiv
tendencija etabliranja Bosanskih Muslimana kao temeljnog naroda u
Bosni i Hercegovini.353 Ove tendencije nisu doduše našle bilo kakvo
zakonsko usidrenje u Ustavu SR BH iz 1974,354 ali su se od ovoga vre
mena sve jasnije ocrtavale.355
Kod popisa stanovništva, koji su provedeni nakon priznanja nacio
nalnosti Bosanskih Muslimana 1971, 1981. i 1991. bosansko-herce-
govačko stanovništvo se u nacionalnom pogledu ovako izjasnilo
(tablica 18).
Tablica 18: Stanovništvo Bosne i Hercegovine prema nacionalnom

izjašnjavanju 1961-1991.
God. Muslimani Srbi Hrvati Jugoslaveni Ukupno

1961. 842.248 1.406.057 711.666 275.883 3.277.948
25,70% 42,90% 21,70% 8,40% 100,00%
1971. 1.482.430 1.393.148 772.491 43.796 3.746.111
39,60% 37,20% 20,60% 1,20% 100,00%
1981. 1.629.924 1.320.644 758.136 326.289 4.102.783
39,50% 32,00% 18,40% 7,90% 100,00%
1991. 1.905.829 1.369.258 755.892 239.845 4.364.574
43,70% 31,40% 17,30% 5,50% 100,00%
Sastavljeno prema Friedman, 1996, str. 155-156.
352 Holjevac, 1968, str. 269; Ramet, 1992a, str. 183.

353 Purivatra i Suljević, 1971, str. 15-16.
354 U čl. 1. ovoga ustava (Ustav BiH 1974) BH je definirana kao "socijalistička demo
kratska država i socijalističko demokratsko samoupravljačko društvo radnih ljudi i
građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata - kao i drugih na
roda i narodnosti koji žive u BiH...".
355 Kurtović, 1978, str. 64-68. U bedekeru, koji se 1983. godine pojavio na srpskom,
engleskom i njemačkom pod naslovom "Jugoslavvien. Sehensvvurdigkeiten, Kultur-
denkmaler, Kunstschatze. Ein Enzyklopadischer Reisefuhrer" (Belgrad-Yugoslaviapu-
blic), Bosnu i Hercegovinu predstavio je musliman Smail Tihić (str. 263-337). Treba
primijetiti da je u njegovoj obradi osmansko-islamska komponenta bh. kulturne
265
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- w i )
Usporede li se podaci o nacionalnoj pripadnosti prije i nakon

1961, primijetit će se daje došlo do upadnih nacionalno-političkih
pomaka između 1961. i 1991. unutar bh. stanovništva. Postotak
Muslimana je naglo porastao, a postotak Srba i Hrvata, naprotiv, pao,
dok se kolebao kod onih koji su se priznavali Jugoslavenima.
Glavnu ulogu kod ovih pomicanja igrala je, dakako, nacionalna
pripadnost Bosanskih Muslimana, koji su se prestali izjašnjavati ne
samo kao Hrvati i Srbi, nego u najvećoj mjeri i kao Jugoslaveni, ali
ni druge čimbenike ne treba ispustiti iz vida. Ti su: veći natalitet
kod Muslimana nego kod drugih,356 iseljavanje Srba a pogotovo
Hrvata iz Bosne i Hercegovine iz ekonomskih, ali i političkih razlo
ga357 i mješoviti brakovi, kojih je broj između 1950. i 1981. u
Jugoslaviji od 15.953 (8,6%) porastao na 22.509 (13,0%), u Bosni
i Hercegovini od 2.235 (7,4%) na 4.400 (12,0%).358 U tome je Bosna
i Hercegovina stajala na predzadnjem mjestu među jugoslaven
skim federalnim republikama. Posljednje je mjesto zauzimala
Slovenija (1950: 999 odnosno 6,9%; 1981: 1.324 odnosno 10,9%).
Dok se slovenski slučaj može objasniti izrazitom etničkom homo-
genošću Slovenije (1981. godine pripadalo je 97,7% slovenskog
stanovništva slovenskoj nacionalnosti), ne može isto vrijediti za
etnički vrlo izmiješanu Bosnu i Hercegovinu. Slabija urbaniziranost
Bosne i Hercegovine kao i snažnija privrženost bh. stanovništva
vlastitoj, konfesionalno duboko obilježenoj etničkoj skupini djelo
vali su ograničavajuće. Prije svega kod Muslimana, kojih je udio u
mješovitim brakovima iznosio 7% i iza kojih su stajali samo Albanci
s 5,5%.359
Iz nižih udjela Bosanskih Muslimana u mješovitim brakovima 70-ih
godina s jedne strane, i iznenadnog oživljavanja izjašnjavanja za ju
goslavenstvo osobito među Bosanskim Muslimanima u bh. velegra
povijesti detaljno i zorno prikazana, srpsko-pravoslavna odgovarajuće, a katolićko-
hrvatska, naprotiv, previše sumarno i nezorno odn. marginalizirano.
356 Na 1.000 stanovnika iznosila je kvota nataliteta 1953. u BiH kod Muslimana 45,8%,
kod Srba 36,9% i kod Hrvata 34,9%; 1981. kod Muslimana 21,0%, kod Srba 14,8%,
kod Hrvata 15,5% i kod Jugoslavena 14,0%. Navodi prema Dušanu Brezniku: Migra
cije i nacionalne homogenizacije. U: Migracije i Bosna i Hercegovine [1990], str. 471-473.
357 Između 1948. i 1981. napustilo je BiH 550.000 ili godišnje 16.000 stanovnika (više
nego ijednu drugu jugoslavensku federalnu republiku). To su prije svega bili Hrvati
iz zapadne Hercegovine i drugih područja odn. općina koje su većinski naseljavali
Hrvati ili Srbi. O tome Joko Sparavalo: Deagrarizacija - osnov socijalne i prostorne
pokretljivosti stanovništva Bosne i Hercegovine u periodu poslije drugog svjetskog
rata. U: Migracije i Bosna i Hercegovina [1990], str. 365-388, ref. str. 377-380.
358 Petrović, 1985, str. 58-60.
359 Petrović, 1985, str. 77-78.
266
dovima 1981. s druge strane,360 može se zaključiti da nacionalni raz

vitak Bosanskih Muslimana361 u ovom trenutku još nije bio završen i
da je kategorija Musliman u nacionalnom smislu prije svega smeta
la obrazovane Muslimane. Kolebanja kako u nacionalnom izjašnjava
nju tako i oko imena konačno će biti uklonjena deset godina kasnije
u trenucima propasti Druge Jugoslavije. Predviđeni popis stanovni
štva između 1. i 15. travnja 1991. je među Bosanskim Muslimanima
već godinu dana ranije pokrenuo živahnu raspravu o Bosni i bošnja
štvu. Jedan skup o ovoj temi 29. i 30. lipnja 1990. u Sarajevu ostavio
je ovaj problem otvorenim "da bi se sačuvalo jedinstvo muslimana u
Jugoslaviji".362 To je novi muslimanski političar Alija Izetbegović u
intervjuu od 7. srpnja komentirao na sljedeći način:
Bošnjaci su ono što mi nazivamo Muslimani. U pitanju je isti
nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da
je Bošnjaci adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju
ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku jer je
nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače,
integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu
muslimansku komponentu.i6:'
Rasprava je tekla dalje i Atif Purivatra, jedan od glavnih teoretičara

kategorije Muslimana u nacionalnom smislu koncem 60-ih i početkom
70-ih godina, predložio je u predvečerje popisa stanovništva u travnju
1991. jedan kompromis koji je predviđao sljedeće oznake za Muslimane
u predstojećem popisu stanovništva: nacionalna pripadnost: Musliman,
materinski jezik: bosanski; vjeroispovijest: islam.364
Nakon što se Hrvatska referendumom 19. svibnja 1991. izjasnila
za izdvajanje iz Jugoslavije (na izbore izišlo 83,94%; za izdvajanje se
izjasnilo 93,24%, protiv 5,38%), sastala se bosansko-muslimanska
elita 10. lipnja 1991. u Sarajevu i u jednoj proklamaciji izrazila svoju
odlučnost da će se boriti "za suverenu i jedinstvenu Bosnu uključivo
s Hercegovinom [...] kao domovinu Bosanskih Muslimana i kao
matičnu zemlju svih jugoslavenskih muslimana" [t. 1; kurziv S. M. Dž.].
360 O tome v. tabelarne preglede kod Petričevića, 1983, str. 119-125. Usp. Friedman,
1996, str. 181.
361 O tome u pregledu Steindorff, 1997b.
362 Vidi Preporod, br. 14/477 od 15. srpnja 1990, str. 16.
363 Navedeno prema Izetbegoviću, 1996, str. 13, kurziv S.M.Džaja.
364 Preporod, br. 5/492. od 1. ožujka 1991, str. 3. Pledoaje za takvu poziciju pružila su tri
autora brošure Muslimani i bošnjaštvo [1991], svaki iz druge perspektive: Atif Purivatra
iz političke, Mustafa Imamović iz povijesne i Rusmir Mahmutćehajić iz islamske.
267
U točki 2. podvučeno je u smislu tada još važećeg ustava od 1974:

"Bosna i Hercegovina je država Muslimana, Srba i Hrvata, kao i svih
građana, koji u njoj žive. Ova se zemlja ne može dijeliti budući da
ovdje usko pomiješano žive različiti narodi" [kurziv S.M.Dž.]. U t. 4.
proklamacije očitovana je spremnost "odreći se jednoga dijela
nacionalnog suvereniteta u korist građanskog suvereniteta Bosne i
Hercegovine", a od "Srba i Hrvata koji u ovoj zemlji žive" traži se da
učine isto. T. 7: "Pozivamo građane naše Republike da se odlučno su
protstave svakoj politici koja bi htjela potkopati ravnopravnost i je
dinstvo Bosne i Hercegovine i prava njezinih građana i naroda. Stran
ka demokratske akcije [muslimanska stranka Alije Izetbegovića, os
novana 26. svibnja 1990. u Sarajevu] poziva se na preispitivanje
svoga odnosa prema onim političkim snagama, koje su se izjasnile
protiv interesa Bosne i Hercegovine".365
Ovim su stavom o Bosni kao jedinstvenoj državi, kao republici u
prvoj liniji svih građana a tek onda i naroda. Bosanski Muslimani
reagirali ne samo na srpske i hrvatske planove podjele, nego i na za
htjev onih bh. Hrvata, koji su rješenje za Bosnu i Hercegovinu tražili
u kantonizaciji prema švicarskom modelu. Naime, na referendumu,
koji je proveden 29. veljače i 1. ožujka 1992. kao uvjet za međuna
rodno priznanje Bosne i Hercegovine, a koji je srpska strana bojko
tirala, referendumsko pitanje su muslimanska i hrvatska strana for
mulirale različito.
- Muslimanska formulacija: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bo
snu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana, naroda
Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripad
nika drugih naroda koji u njoj žive?"
- Hrvatska formulacija: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu
i Hercegovinu kao državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih
naroda - hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda - u njiho
vim nacionalnim područjima (kantonima)?"3*’6
Objema formulacijama je zajednički izlaz iz Jugoslavije. Što se

tiče nove zajedničke države odnosno zajedničke političke budućnosti,
ne može se previdjeti očit jaz. Dok se hrvatski, brojčano manji, part
ner uvođenjem jedne vrste švicarskog modela u bosanske odnose
365 Navedeno prema njemačkom prijevodu kod Balića, 1992, str. 371-383, v. Filandra,
1998, str. 379-380.
366 Preporod, br. 3/514 od 1. veljače 1992, str. 3; br. 4/515 od 15. veljače 1992, str. 3 i
8; br. 5/516, od 1. ožujka 1992, str. 20. Kurziv S.M.Dž.
26 $
htio osigurati protiv političke majorizacije, muslimanska strana nije

pokazala nikakvo razumijevanje za to. Zašto? Je li u pozadini stajao
samo strah da će kantonizacija konačno odvesti u podjelu, ili još više?
Srpski i hrvatski ratni protivnici, koji su igrali na kartu podjele Bosne
(Milošević i Tuđman) imputirali su bosansko-muslimanskoj politici
namjeru da Bosnu i Hercegovinu želi pretvoriti u islamsku repub
liku. Takvih je težnji bilo, ali se one ne mogu smatrati kao politički
dominantne među Bosanskim Muslimanima. Ali je jedna druga
razvojna linija u ovom trenutku dosegla svoj vrhunac. Radi se o dovr
šetku nacionalnog razvitka Bosanskih Muslimana i, povezano s time,
o njihovu zahtjevu da Bosna i Hercegovina bude bošnjačka zemlja u
istom smislu kao što je Srbija srpska a Hrvatska hrvatska. Ovaj raz
voj, započet austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878,
potisnut u Prvoj a u Drugoj Jugoslaviji ponovno oživljen, bio je raspa
dom Jugoslavije i ratnim patnjama 1992-1995. ubrzan i dovršen.
Rasprava o bošnjaštvu kao nacionalnom imenu među Muslimanima
je završena na prijelomu 1991. i 1992,567 a prijelaz na naziv Bošnjaci
proklamiran na Drugom saboru Bošnjaka 27. rujna 1993. u Sarajevu.568
Ustavno sankcioniranje proklamacija je našla u čl. 7. ustavnoga zakona
o promjenama i dopunama ustava Republike Bosne i Hercegovine od
30. ožujka 1994.369To se dogodilo u vrijeme kad su brojne muslimanske
ratne izbjeglice u zapadnim zemljama mogle izazvati samo nesporazum
s identifikacijom Muslimani u nacionalnom smislu.
Taj je nesporazum otklonjen preimenovanjem u Bošnjake. Me
đutim, problematičan je ostao drugi dio razvitka - povijesna slika,
koju su Bošnjaci u međuvremenu razvili o sebi, s jedne strane, i o
hrvatskim i srpskim sugrađanima, s druge strane. Konture te povi
jesne slike su tijekom ovoga istraživanja neizravno dotaknute, napri-
mjer u Sarajevskim punktacijama iz 1933. (v. poglavlje 3.1), gdje je
Bosna i Hercegovina predstavljena "kao najstarija povijesno-poli-
tička jedinica u [jugoslavenskoj] državi", ili još jasnije u memoran
dumu Hitleru od 1. studenoga 1941, u kojemu je povijest Bošnjaka-Mu-
slimana projicirana do 3. stoljeća, dok su Srbi i Hrvati predstavljeni
367 Vidi Preporod, br. 21/508 od 1. studenoga 1991. (intervju s Ahmedom S. Aličićem).
Usp. Preporod, br. 2/513. od 15. siječnja 1992, str. 14-15 i br. 3/514 od 1. veljače
1992, str. 10.
368 Vidi Oslobođenje [Sarajevo], br. 16.271 od 28. rujna 1993, str. 1 i br. 16.272 od 29.
rujna 1993, str. 2. Kongresni su materijali dosada ostali neobjavljeni, vjerojatno zato
što su u toru trenutku i Bošnjaci, čini se, igrali na kartu podjele Bosne. O tome
Redžić, 2000, str. 170. O sudjelovanju Bosanskih Muslimana u planovima podjele
godine 1993. v. Raguž, 1997, str. 279-287.
369 Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, god. 3, br. 8 od 6. travnja 1994, str. 114.
269
kao radna snaga njihovih predaka. U vrijeme Druge Jugoslavije nje

govala je bošnjačka historiografija i publicistika tezu o etničkom i
kulturnom kontinuitetu između srednjovjekovnog bosanskog "bogu
milstva" i Bosanskih Muslimana (Muhamed Hadžijahić, Smail Balić,
Adil Zulfikarpašić) kao i tezu o državnom kontinuitetu između sred
njovjekovne bosanske države i bosanskog ajaleta u Osmanskom Car
stvu (Avdo Sućeska, Mustafa Imamović). Za vrijeme rata 1991-1995.
pojačala je bošnjačka strana svoj povijesni i politički zahtjev na Bo
snu i Hercegovinu tezama o Bosanskim Muslimanima kao bh. te
meljnom narodu, a Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao rub
nim fenomenima bosanske povijesti, koji su se - prema bošnjačko-mu-
slimanskom načinu čitanja - razvili u Hrvate i Srbe tek u 19. stoljeću
pod utjecajem nacionalnih pokreta iz susjedne Srbije i Hrvatske.370
Time je bio zatvoren povijesno-ideološki krug, čiji su početak i kraj
uvelike slični. Pritom su, naime, samo uloge bile zamijenjene: na po
četku je - sredinom 19. stoljeća - stajao Vuk Stefanović Karadžić s
velikosrpskim ideologemom "Srbi svi i svuda", a sada na završetku
20. stoljeća - bošnjačka publicistika i historiografija s bošnjačkim
ideologemom:
BiH je kulturno, povijesno, politički i jezično homogenija od
ijednoga svoga susjeda. Može se govoriti o multikulturnom
sadržaju Srbije, čak i Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine.371
370 Ovu je tezu Mustafa Imamović ugradio u svoj prikaz bošnjačke povijesti (Historija
Bošnjaka ’1 9 9 7 ,21998). Slično je koncipirana i Povijest Bosne Noela Malcolma 1994).
Radikalna forma je svakako u monografiji Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do
1832. godine. Sarajevo, 1996 od Ahmeda S. Aličića. Ovdje su bosansko-musliman-
ski autonomisti i pobunjenici protiv sultana 1831/32. stilizirani kao nositelji sasvim
modernog nacionalnog identiteta, a suprotno tome, ondašnji Srbi i Hrvati predstav
ljeni kao marginalni sastavni dijelovi bošnjačke nacije. O nedostacima Malcolmova
općeg prikaza bosanske povijesti v. Srećko M. Džaja: Zemlja u vrtlogu. U: Erasmus.
Časopis za kulturu demokracije 14. Zagreb 1995, str. 96-99 i isti: Još jednom o
Malcomovoj Povijesti Bosne. U: Erasmus 19. Zagreb 1997, str. 93-96. O Aličićevom
bošnjakiziranju bosanske povijesti Srećko M. Džaja: Politička zbilja i povijesna per
cepcija Karaulina razdoblja bosansko-hercegovačke povijesti. U: Pro populo. Život i
djelo fra Lovre Karaule (1800-1875). Uredio: Marijan Karaula. Sarajevo 2000, str. 9-22.
Bosansko-muslimanski jezikoslovci slijede svoje povjesničare i bošnjakiziraju povi
jest jezika u BiH. O tome kao pars pro toto v. Slovo o bosanskom jeziku - A word
about the Bosnian Language [dvojezično] kod Isakovića, 1995, str. X-XXVII; opširni
je Halilović, 1991. i Jahić, 1991. Usp. Džaja, 2000.
371 Tako glasi teza u formulaciji bosansko-hercegovačkog intelektualca Rusmira Mah-
mutćehajića u: Magaš i Žanić, 1999, str. 177. Kratka Mahmutćehajićeva biografija
(rođen 1948) kod Filandre, 1998, str. 378.
270
Kad bi tome bilo tako, bosanska povijest ne bi išla tako vijugavim

putem, kako je to iz ovdje provedenog istraživanja više nego dovolj
no jasno. Ako prihvatimo da je Bosna homogenija od na primjer
Hrvatske i Srbije, tada se postavlja pitanje zašto komunisti Bosanske
Muslimane nisu priznali kao glavnu komponentu, nego samo kao
ravnopravnu komponentu u bosanskoj kulturnoj i političkoj trijadi
(Hrvati, Muslimani-Bošnjaci i Srbi). Jesu li oni to učinili samo zato
da olakšaju svoju vladavinu u Bosni i Hercegovini prema maksimi
divide et impera ili, više od toga, iz spoznaje da njegovanje trovrsne
strukture bosanskog društva stoji u skladu i s bosanskom povijesti i
bosanskom političkom sadašnjosti?
Ovom se aspektu posvećuje zaključni dio poglavlja o Bosni i Her
cegovini u jugoslavističkoj konstrukciji. Drugim riječima: kakvu je
politiku vodilo bh. komunističko vodstvo nakon "federaliziranja jugo
slavenske federacije" (Vladimir Bakarić) i istodobnog priznanja Bo
sanskih Muslimana kao jednoga od tri bh. konstitutivna naroda kon
cem 60-ih godina?
3.7. Savez komunista Bosne i Hercegovine

i jugoslavenski federalizam
U Prvoj je Jugoslaviji KPJ bila slaba u Bosni i Hercegovini, osobito
nakon uvođenja diktature 1929. godine. Prema jednom izvještaju CK
KPJ Kominterni imala je KPJ 1933. godine samo 22 člana u Bosni i
Hercegovini.372 Prema krajnje nesigurnoj informaciji sekretara po
krajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu Đure Pucara Starog
(1899-1980) Aleksandru Rankoviću od 30. siječnja 1945. imala je
Bosna i Hercegovina pred izbijanje Drugog svjetskog rata 715 člano
va, broj koji je on već sljedećega dana korigirao na 146, da bi ga 1.
veljače ponovno podignuo na ne manje nego 1.399.373 U siječnju
1945. sastavio je Aleksandar Ranković tabelarni pregled broja člano
va Partije u pojedinim dijelovima zemlje.374 Prema ovome izvještaju
iznosio je u tom trenutku ukupan broj članova KPJ 91.386 a članova
SKOJ-a 145.800, od čega je 11.765 članova KPJ i 20.000 članova
SKOJ-a, to znači 12,87% odnosno 13,72% otpadalo na Bosnu i Her
cegovinu. Tako je Bosna i Hercegovina stajala samo iza Hrvatske i
ravnopravno sa Srbijom u užem smislu ispred svih drugih dijelova
372 U Banjoj Luci 11, Sarajevu 10, Mostaru 8 i Bijeljini 3. Kržišnik-Bukić, 1988, str. 41
(Arhiv CK SKJ, f. Kl, 1933/309).
373 Vuković, 1996, str. 269 (br. 90), 277 (br. 94), 284 (br. 100).
374 Vuković, 1996, str. 280-281 (br. 97).
271
zemlje. To ne začuđuje ako se pomisli da su se ratni sukobi, iz kojih

su partizani izašli kao pobjednici, vodili uglavnom na teritoriju NDH,
to jest Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pokrajinski komitet Bosne i
Hercegovine kao i tri područna komiteta (za zapadnu i istočnu Bosnu
i Hercegovinu) bila su u veljači 1945. u većini zastupljena Srbima, u
manjini Muslimanima, dok su Hrvati bili jedva prisutni,375 što je
također bilo u skladu sa sudjelovanjem pojedinih etničkih skupina u
partizanskoj borbi. Tek nakon raskida sa Staljinom i pretvaranja
pokrajinskih komiteta Bosne i Hercegovine u CK KPJ u Bosni i Her
cegovini početkom studenoga 1948. počelo se voditi računa o nacio
nalnim proporcijama u komunističkom vodećem sloju na različitim
razinama bh. partijskog aparata. Tako je na primjer okružni komitet
Livna, koje je većinom nastanjeno Hrvatima, 1958. godine bio sa
stavljen na sljedeći način: 15 Srba, 12 Hrvata i 8 Muslimana.376
Godine 1953. imala je Hercegovina ukupno 365.713 stanovnika, od
toga 51% hrvatske nacionalnosti. Broj članova Partije iznosio je
15.594, od toga samo 3.332 (2,13%) Hrvata.377 Ni nakon Ranko
vićeva pada i popunjavanja vodećih pozicija u ovoj federalnoj repu
blici nesrbima nije postignuta nacionalna proporcija među bh. komu
nistima, kako je prikazano u tablici 19.
Pomicanja u socijalnoj strukturi Partije bila su brža i opsežnija
negoli pomicanja u nacionalnoj strukturi. Ona su stajala u uskoj po
vezanosti s enormnim numeričkim porastom partijskog članstva kao
i s radikalnim socijalnim promjenama u poratnim godinama - naime,
ubrzanim pretvaranjem jugoslavenskog agrarnog društva u
industrijsko. Oba ova faktora nisu imala samo željene nego i
neželjene posljedice koje nisu odgovarale konceptu Partije i zato ih
se moralo suzbijati. U Bosni i Hercegovini - to bi uglavnom moglo
vrijediti za KPJ općenito - nastupile su sljedeće brojčane i društveno
specifične promjene unutar Partije nakon završetka rata.
375 Vuković, 1996, str. 426 (br. 172).

376 Arhiva Branka Mikulica - Sarajevo, god. 1958, unos od 14. siječnja 1958, s primjed
bom daje postotak Hrvata medu komunistima bio prenizak. O prevelikom broju Srba
u bh. strukturama vlasti usp. Kamberović, 2000, str. 71-74.
377 Komunisti BiH [1977], str. 145.
272
Tablica 19: Nacionalni sastav članova Partije u Bosni i Hercegovini

između 1968. i 1981.
God. *'Jugoslaveni" Hrvati Muslimani Crnogorci Srbi Ukupno

1968. 7.097 17.885 41.455 3.095 86.962 156.494
4,53% 11,43% 26,49% 1,98% 55,57%
1972. 4.106 15.259 41.901 2.837 73.612 137.715
2,98% 11,08% 30,43% 2,06% 53,45%
1976. 10.548 25.525 73.331 3.788 106.848 220.040
4,79% 11,60% 33,33% 1,72% 48,55%
1981. 24.803 48.010 138.929 4.773 172.295 388.720
6,38% 12,35% 35,74% 1,23% 44,30%
Sastavljeno prema Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugoslavije, Beograd,
1984, str. 130, tablica 20; usp. str. 362, tablica 84.378
Tablica 20: Članstvo KPJ u Bosni i Hercegovini između 1946. i 1953.
God. Broj članova Seljaci Radnici Inteligencija Ostali

1946. 20.478 12.258 4.295 3.199 722
59,9% 21,0% 15,6% 3,6%
1952. 92.949 38.341 29.859 20.653 4.069
41,3% 32,1% 22,2% 4,4%
1953. 79.169 17.813 25.650 28.025 7.679
22,5% 32,45 35,4% 9,7%
Sastavljeno prema Kac, 1986, str. 185-187.
Tablica 21: Udjeli poljodjelskog stanovništva 1945-1981. u BiH
1945. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981.

81,0% 73,8% 62,2% 50,2% 40,0% 16,6%
Sastavljeno prema Sparavalo, 1990, str. 366, tablica 1.
378 Navodi kod Friedman, 1996, str. 183, tablica 7.3, trebali bi se odnositi ne na 1971.
nego na 1977. godinu.
273
U studenome 1945. godine imala je KPJ Bosne i Hercegovine

ukupno 12.275 članova. Socijalna je skala u ovom vremenu pokazi
vala sljedeću sliku: 8.043 (66%) seljaka, 2.328 (19%) radnika, 1.489
(12%) pripadnika inteligencije i 415 (3%) ostalih. Slika se između
1946. i 1953. promijenila (tablica 20).
Upadni nazadak umjesto očekivanog porasta broja partijskog
članstva između 1952. i 1953. bila je posljedica kako isključenja
mnogih stvarnih i navodnih pripadnika IB iz Partije nakon raskida sa
Staljinom (v. poglavlje 2.6) tako i napuštanja odnosno isključivanje
seljaka iz partijskih redova "jer su zakazali" prigodom kolektivizaci
je i drakonskih oduzimanja poljoprivrednih proizvoda nakon raskida
odnosa s istočnim blokom.379
Brojčano pomicanje partijskog članstva od seljaka na radnike i
osobito na sloj inteligencije bilo je posljedica socijalnih promjena
koje su se događale između 1945. i 1953. i dalje tekle, kao i birokra-
tizacije Partije. Do 1981. popeo se broj članova KJ u Jugoslaviji na
2.117.083. U to je vrijeme socijalna skala unutar Partije izgledala
ovako: radnici 30,6%, tercijarni sektor 43,9%, studenti i učenici 9,2%,
pripadnici armije 12,3% i poljoprivrednici 3,9% (u BiH: 3,3%).380 Par
tija je istodobno pala u šake birokrata, tako da su vodeći partijski
funkcionari stalno grmjeli protiv pojava birokratizacije.381
Udio bosansko-hercegovačkog stanovništva, koje se bavilo zemljo
radnjom, smanjivao se u to vrijeme na sljedeći način (v. tablicu 21).382
Ubrzana socijalna preobrazba bila je osobito potaknuta premje
štanjem jugoslavenske teške i vojne industrije u Bosnu i Hercegovi
nu. Ovo se dogodilo iz sigurnosno-političkih razloga nakon raskida sa
Staljinom. Tada je veliki dio vojne industrije premješten s jugo
slavenske periferije u centralno pozicioniranu brdovitu Bosnu i Her
cegovinu i bio je dalje izgrađivan. Zahvaljujući toj okolnosti podig
nute su velike vojne tvornice između 1950. i 1952. u regijama oko
379 Kac, 1986, str. 187-188.

380 Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugoslavije. Beograd, 1984, str. 185.
O pojedinim republikama i autonomnim pokrajinama u tabelarnom pregledu ibid.,
str. 519-542.
381 To su u Bosni i Hercegovini činili tadašnji vlastodršci: Musliman Hamdija Pozderac u
svojoj knjizi Savez komunista vodeća snaga društva (1984) i Hrvat Branko Mikulić u
svojim referatima (na primjer u: Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugo
slavije. Beograd, 1984, str. 399-411. Obojica su nastupala kao uzorni učenici Sloven
ca Edvarda Kardelja, mandarina jugoslavenskog posebnog puta.
382 O socijalnim promjenama u BiH između 1945. i 1953. u pojedinostima s više tablica
Kamberović, 2000, str. 153-178.
274
malih gradova Konjica, Travnika, Goražda i Bugojna čija je okolica do

tada bila obilježena poljoprivrednim načinom života. Već sredinom
1949. našlo je oko 11.000 radnika i namještenika posao u vojnom
industrijskom kompleksu na bh. tlu.
Budući da je težište ondašnje jugoslavenske investicijske politike
ležalo na izgradnji teške industrije, u početku je od toga najviše pro
fitirala Bosna i Hercegovina. Tih je godina 35% jugoslavenskog na
cionalnog proizvoda investirano u Bosnu i Hercegovinu dok su inve
sticije za cijelu Jugoslaviju iznosile 17%. Ukupnim planiranjem i
financiranjem nisu upravljala ministarstva u Sarajevu, nego savezna
ministarstva iz Beograda prema pravilima sovjetske centralne plan
ske ekonomije.383 Tako je Bosna i Hercegovina postala središtem
teške industrije i energetike u jugoslavenskoj saveznoj državi.
Privredna reforma iz 1965. i pad Rankovića 1966, nakon čega je
slijedilo zamašno osamostaljenje jugoslavenskih federalnih republi
ka i autonomnih pokrajina u jugoslavenskom savezu, donijele su bh.
komunističkom vodstvu, doduše, više prostora za djelovanje ali su ga
istodobno stavile pred nove privredne i nacionalno-političke pro
bleme koji su se morali rješavati.
U Rankovićevoj su eri glavna mjesta u strukturama vlasti Bosne i
Hercegovine zauzimali srpski starokomunisti Rodoljub Čolaković,
Đuro Pucar i Cvijetin Mijatović, a nakon promjene političkog smjera,
što se poklopilo sa smjenom generacija, na vodeće položaje došli su
bosanski Hrvat Branko Mikulić (1928-1994)384 i Bosanski Musliman
Hamdija Pozderac (1924-1989).385
Kulturna i ekonomsko-politička sučeljavanja između Hrvatske i
Beograda nakon uvođenja privredne reforme 1965. i Rankovićeva
pada 1966. brzo su se prenijela na Bosnu i Hercegovinu preko hr
vatskih studenata iz zapadne Hercegovine, koji su većinom studirali
u Zagrebu. Na vrhuncu Hrvatskog proljeća u jednom zajedničkom
razgovoru s bh. vodstvom 16. rujna 1971. ustanovilo je hrvatsko
komunističko vodstvo da je tada oko 5.000 studenata iz Bosne i Her
cegovine studiralo u Zagrebu. Čini se da su hrvatski studenti iz za
padne Hercegovine, za razliku od onih iz drugih dijelova Bosne, bili
najbolje organizirani, ali i duboko traumatizirani. Svojim su partnerima
383 O tome Kamberović, 2000, str. 98-100.

384 Kratka biografija Čuvalo, 1997, str. 167-168. s pogrešnim navodom godine smrti. O
brzoj političkoj karijeri B. Mikulića usp. Anonim iz Sarajeva 1970, str. 541-542.
385 Kratka biografija Filandra, 1998, str. 309. Kod Čuvala 1997, str. 199. pogrešno nave
dene godine rođenja i smrti (1923-1988).
275
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1?18- 1991)
u razgovoru običavali reći: "Vi ne znate kako mi živimo i što se kod nas
[u zapadnoj Hercegovini] događa".386 Istraživanje, koje je provela jedna
radna grupa CK SK BiH između studenoga 1965. i veljače 1966,387
ustanovilo je da je zapadna Hercegovina ekonomski najzaostalija a
nacionalno-politički najproblematičnija regija u Bosni Hercegovini.
Naime, dok je dohodak po stanovniku između 1956. i 1964. u Jugo
slaviji prosječno rastao za 13,7%, u Bosni i Hercegovini za 12,2%, on
je u ovoj regiji iznosio 10,5%. Prenapučenu regiju (na 100 ha obra
dive površine živjele su ondje 232 osobe, u Bosni i Hercegovini 180,
u Jugoslaviji 160) napuštalo je godišnje oko 35.000 stanovnika; od
toga je 14.000 - 15.000 odlazilo kao gastarbajteri u inozemstvo.
S obzirom na nacionalno-političku situaciju ustanovila je radna
grupa CK SK BiH da je zapadna Hercegovina, u kojoj su u nadmoćnoj
većini stanovali Hrvati, u usporedbi s istočnom Hercegovinom,
većinski naseljenom Srbima, politički i kulturno u velikoj mjeri bila
diskriminirana. Spomenici su se dizali samo žrtvama ustaškog terora
u Drugom svjetskom ratu a ne i četničkog terora nad Hrvatima i Mu
slimanima. U škole u zapadnoj Hercegovini postavljen je veliki broj
učitelja nehrvatskog podrijetla [Srbi i Crnogorci] koji nikako nisu bili
spremni prilagoditi se ovoj sredini. Nove srednje škole otvarane su
samo u istočnoj Hercegovini. Ovo nije ogorčavalo samo hrvatske stu
dente i gastarbajtere iz Hercegovine, nego ih je činilo još osjetljivi
jim za nacionalno-emancipacijske procese u Hrvatskoj i neotpornijim
prema propagandi hrvatske političke emigracije.
Te pojave, na koje su srpski nacionalisti reagirali u velikosrpskom stilu,
nisu ugrožavale samo komunističko samovlašće, nego i položaj Bosne i
Hercegovine kao ravnopravne republike u jugoslavenskoj federaciji.
Da bi izmaklo ekonomskom i političkom žrvnju između Beograda
i Zagreba, vodilo je novo komunističko vodstvo - dakako uz Titovu
podršku388 - takvu nacionalnu, kulturnu i ekonomsku politiku prema
Beogradu i Zagrebu, koja je podsjećala na autarkičnu politiku au-
stro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini prema južnoslavenskom
okruženju na prijelomu 19. i 20. stoljeća.
386 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Zabilješke iz 1971/1.

387 Komunisti 1970. [1977], str. 117-142. O položaju bh. Hrvata u Rankovićevoj eri usp.
Anonim iz Sarajeva 1970. O položaju hercegovačkih Hrvata u Prvoj i Drugoj Jugo
slaviji usp. Ivo Žanić: Hercegovački rat i mir. U: Erasmus. Časopis za kulturu demo
kracije 23. Zagreb, 1998, str. 84-92.
388 Branko Mikulić je pisao povjerljive izvještaje za Tita i uvijek djelovao u dosluhu s
njim. Rječit primjer za to nudi njegov koncept jednoga povjerljivog izvještaja iz 1971.
godine. - Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Zabilješke iz 1971/11.
276
Sastavni dio ove politike u to vrijeme bilo je priznanje Bosanskih

Muslimana kao trećega naroda. Doduše, komunisti nisu bili spremni
prihvatiti ukupnu dinamiku ovoga priznanja jer bi ona postupno do
vela u pitanje njihovo samovlašće. Iz ovoga je razloga 1971. godine
bio odbijen zahtjev muslimanskog intelektualca Salima Ćerića za
osnivanje bosansko-muslimanskih nacionalnih ustanova (Matica
muslimanska, muslimanska zastava i himna) kao pandan postojećim
srpskim i hrvatskim institucijama iz 19. stoljeća u Srbiji i Hrvatskoj
(Matica srpska u Novom Sadu, Matica hrvatska u Zagrebu itd.).389
Odbijanje je ovako obrazložio tadašnji predsjednik CK SK BiH Branko
Mikulić:
"Želim, međutim, istaći da, prvo, preferiranje tzv. nacionalnih
institucija objektivno, htjeli mi to ili ne, vodi u ignorisanje
klasne samoupravne organizacije našeg društva. Kao takva,
ta ideja je u svojoj suštini reakcionarna, ona se u našem dru
štvu ne bi mogla provesti bez građanskog rata, a i u njemu bi,
uvjeren sam, bila poražena. [...] Njezino bi provođenje, dovelo
do totalnog razbijanja jedinstva naroda u Bosni i Hercegovini."390
Dok je muslimanski nacionalizam dovodio u pitanje komunistički

društveni model suživota u Bosni i Hercegovini, srpski i hrvatski
nacionalizam ugrožavao je uz to i postojanje Bosne i Hercegovine
kao ravnopravne republike u jugoslavenskoj federaciji. Oba su se ova
nacionalizma, naime, zalagala za intenzivnije političko i kulturno
povezivanje sa sunarodnjacima u objema susjednim republikama. To
se, dakako, pokrivalo s hrvatskim i srpskim aspiracijama na Bosnu i
Hercegovinu, koje su iza sebe imale dugu povijest, ali ne i s intere
sima Bosanskih Muslimana i interesima komunističkog režima koji je
dopustio političku emancipaciju Muslimana. Iz ovoga je razloga, i u
dogovoru s Titom, bh. komunističko vodstvo pokušavalo ne samo
spriječiti presezanja iz Srbije i Hrvatske, nego, osim toga, graditi Bo
snu i Hercegovinu kao kulturno, politički i gospodarski nezavisnu,
odnosno u jugoslavenskoj federaciji Srbiji i Hrvatskoj ravnopravnu
republiku.
Pritom su se utjecaji iz Hrvatske mogli relativno lako neutralizi
rati. Praktično je bilo dovoljno zabraniti osnivanja podružnica Matice
hrvatske u Bosni i Hercegovini i jedan broj njezinih aktivista i drugih
38S O debati o tome u CK SKJ BiH Filandra. 1998, str. 316-325.

390 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1971: Diskusija na sjednici Ko
misije CK SKBiH za međunacionalne odnose održanoj 12. juna 1971. godine
277
osumnjičenika dovesti pred sud da bi se ušutkalo pristaše Hrvatskog

proljeća.391
Mnogo je teže bilo neutralizirati srpski utjecaj. Ovaj je, naime,
nakon osnivanja prve jugoslavenske države pustio duboko korijenje
te i nakon Rankovićeva pada i dalje ostao dominantan. Stoga su se
bh. komunisti prema srpskim presizanjima odnosili mnogo opreznije
nego prema hrvatskim. Situaciju je Branko Mikulić na jednoj sjedni
ci Sekretarijata CK SK BiH 4. lipnja 1973. ovako opisao:
"Otvoreno ću reći da nosim utisak, odnosno pribojavam se da
lakše i, uslovno ću reći, slađe govorimo o onome šta nije dobro
u Hrvatskoj, a to podugo traje kod nas, a ne vidimo, ili zatva
ramo oči pred istim pa i težim stanjem u drugim sredinama.
I tu treba reći da su naše veze iz BiH daleko veće, i u školstvu,
i u filmu, i u književnosti, i u privredi, i u štampi, na primjer,
sa Beogradom, ali ne vidimo sve to i mislim da ne ocjenjujemo
kuda nas ta sljepoća i neopreznost može odvesti, u kakvo sta
nje nas može uvesti. Ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i Jugo
slaviju. Možda sam pretjerao, ali to sam rekao uslovno."392
Beograd nije bio samo katalizator srpskog nacionalizma, nego i

stjecište hegemonijalnih zahtjeva, čiji su nositelji u Titovoj Jugo
slaviji dobili sljedeća imena: pristaše IB, Rankovićeve pristaše, etati-
sti, tehnokrati i liberalisti. Nijedna od tih skupina nije bila sklona au
tarkičnoj kulturnoj i gospodarskoj politici, koju je bh. komunističko
vodstvo koncem 60-ih godina zacrtalo, ostajući titoističkom jugosla
venstvu krajnje vjerno, čak i u trenucima nezaustavljivog raspada
Jugoslavije.393
391 O tome v. Anonim iz Sarajeva 1970, str. 543.

392 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1973: Izlaganje na proširenoj
sjednici Sekretarijata Centralnog komiteta SKBiH, održanoj 4. juna 1973. godine, str.
26-27. Dokazi za Mikulićevu tezu mogu se naći npr. kod Maka Dizdara: Marginalije
o jeziku i oko njega. Prvo objavljivanje u: Život [Sarajevo], 19, 11-12 (1970), str.
109-120; reprodukcija teksta kod Halilovića, 1991, str. 187-200. Jedno otvoreno
prosvjedno pismo sedmorice hrvatskih književnika iz BiH, takozvana Sarajevska de
klaracija iz 1971. (objavljena 28. siječnja 1971. u zagrebačkim i beogradskim dnev
nim novinama Vjesnik, Politika i Borba i 29. siječnja 1971. u sarajevskim dnevnima
novinama Oslobođenje) bilo je upravljeno protiv prevlasti srpskih utjecaja i potiski
vanja hrvatske kulturne komponente u BiH. Usp. Večernji list [Zagreb] od 23.
siječnja 1996. Kulturni obzor.
393 Sarajevski dnevnik Oslobođenje ostao je jugoslavistički i nakon kraja Druge Jugosla
vije, v. Čuvalo, 1997, str. 187.
278
Zagrebačka Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika i

beogradski Prediog za razmišljanje iz 1967. (v. gore poglavlje 2.9)
postali su detonatori za oblikovanje zasebne bh. jezične i kulturne
politike. Da bi se suzbilo polariziraj uče djelovanje obaju dokumena
ta na službenu jezičnu praksu u Bosni i Hercegovini (srbokroatizam
s jasnom prevlašću srpskoga), odlučilo se bh. vodstvo na zadržava
nje srbokroatizma obogaćena s nekim bosanskim specifičnostima.
Jezikoslovci i književni kritičari dobili su zadaću da ove specifičnosti
obrade i ugrade ih u bh. srbokroatizam. Nakon više vijećanja raznih
partijskih komisija i kulturnih gremija između 1968. i 1971.394 dalo
je Vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovini za
obrazovanje i nastavu na svojoj sjednici 26. srpnja 1971. proglasiti
sljedeće zaključke:
- U školama i drugim obrazovnim ustanovama jezik se mora dvo-
člano nazivati: srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Oba naziva su
ravnopravna.
- Isto tako su ravnopravna oba pisma: ćirilično i latinično. Škol
ske knjige i priručnici za osnovne i srednje škole moraju se ta
kođer tiskati na oba pisma. Svi pučkoškolski učitelji kao i učite
lji srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika na srednjim škola
ma moraju na nastavi naizmjence upotrebljavati ćirilično i lati
nično pismo.
- Za vrijeme nastave obligatan je ijekavski izgovor za sve pučko
školske i srednjoškolske učitelje. U ijekavskom obliku moraju
također biti tiskane školske knjige i školski formulari.
U nastavi kao i školskim knjigama mora biti korištena dvostruka

[srpska i hrvatska] terminologija.
- Njegovanje domaćeg jezičnog blaga je temelj jezične i knji
ževne politike u Bosni i Hercegovini. Stoga se učiteljima prepo
ručuje da vlastiti jezični idiom prilagode jezičnom osjećaju oko
lice u kojoj su zaposleni.
- Radi realizacije te jezične politike trebaju na visokim školama,
a prije svega na Katedri za srpskohrvatski jezik na Filozofskom
fakultetu biti osnovani odgovarajući jezični lektorati.395
394 O tome: Nacionalni odnosi danas [1971] i O književnojezičnoj politici u Socijalističkoj
Republici Bosni Hercegovini. Sarajevo: Oslobođenje - Politička biblioteka 1975.
395 Nacionalni odnosi [1971], str. 223-225. Kurziv S. M. Dž. Usp. kraći sažetak odluka
kod Okuke, 1998, str. 97-98.
396 O tome u pregledu u: Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina 1983, str. 234-239.
Usp. Istorija Saveza komunista BiH II, 1990, str. 199-212.
279
Radi promicanja ovoga sinkretističkog jezičnog programa kao i

radi njegovanja bh. domaće kulturne svojine u jugoslavenskoj fe
deraciji osnovan je 1973. godine Institut za jezik i književnost u
Sarajevu. U isto vrijeme enormno se širilo visoko školstvo uklju
čivši i moderne istraživačke institute. Koncem 1949. osnovano Sa
rajevsko sveučilište, koje je 1950. raspolagalo s ukupno 6 fakulte
ta, naraslo je do početka 80-ih na 12 fakulteta, 2 akademije i 5
visokih škola. Daljnja su sveučilišta bila osnovana 1975. u Banjoj
Luci, 1976. u Tuzli i 1977. u Mostaru. 1951. osnovano bh. Naučno
društvo pretvoreno je 1966. u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne
i Hercegovine/'396
I kulturnije život, osobito u Sarajevu, u ovo vrijeme doživio uzlet,
osobito tisak i izdavaštvo. Moderni medij televizija, koja je 1961.
startala kao beogradski studio Jugoslovenske televizije u Sarajevu,
razvila se 70-ih godina u bh. Radio i Televiziju s brojnim programi
ma.397 Sarajevo je početkom 80-ih godina bilo u stanju, uz međuna
rodnu financijsku pomoć organizirati 14. olimpijske igre 1984. godi
ne. Respektabilnom izgradnjom školstva i obrazovne infrastrukture
Bosna i Hercegovina se u velikoj mjeri modernizirala.
Međutim, režim nije postigao svoj glavni politički cilj - političku
konsolidaciju provođenjem kulturne homogenizacije administrativ
nim putem. Naime, propisani oblik srbokroatizma prihvaćen je na
institucionalnoj razini, osim u upravi i javnim medijima, još samo u
tisku islamske vjerske zajednice.398 Tisak Srpsko-pravoslavne crkve u
Bosni i Hercegovini slijedio je i dalje srpski jezični izraz a tisak
Katoličke crkve hrvatski jezični izraz. Tako su se ponašali i mnogi
pisci koji su se - već prema nacionalnoj pripadnosti orijentirali pre
ma Beogradu ili Zagrebu.399
Revalorizaciju domaćih kulturnih tradicija od strane režima Mu
slimani su iskoristili za svoj "drugi nacionalni i kulturni preporod"
397 Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina 1983, str. 280-282.

398 Nakon raspada Jugoslavije samo su Bosanski Muslimani prihvatili oblik srbokroati
zma, koji se u BiH prakticirao, kao podloga za stvaranje bošnjačkog književnog je z i
ka, u koji se prije svega trebalo ugraditi jezično blago (mnogi orijentalizmi) i jezične
tradicije Muslimana (orijentalni utjecaji na fonetiku).
Hrvatski i bošnjački povratak vlastitim jezičnim tradicijama kritizira Okuka 1998, str.
83-136. sa stajališta srbokroatizma kako se on razvijao pod političkim usmjerava
njem obiju jugoslavenskih država. Međutim, Hrvati i Bošnjaci nisu ovo usmjeravanje
doživljavali kao paritetično jezično približavanje, nego kao jednosmjernu ulicu, u ko
joj je srpski jezik političkim manipulacijama dobio prevlast, dok su ostale jezične tra
dicije bile izravno ili neizravno potiskivane u upravljanju, pravosuđu i osobito u vojsci.
399 O tome Grubišič, 1985, str. 282-296.
280
(Šaćir Filandra).400 Bosansko-muslimanski povjesničari i povjesničari

književnosti posvetili su se vlastitoj kulturnoj i političkoj povijesti i
stvorili (preuveličanu!) bošnjakiziranu povijesnu sliku bosanske
povijesti koja se nije dala lako uskladiti s ciljevima komunističke poli
tike,401 jednako kao i centrifugalnost bh. Srba u smjeru Beograda i
bh. Hrvata u smjeru Zagreba. Pri suzbijanju ovih težnji komunisti su
se prihvatili stereotipa o neprijatelju i represivnih mjera kao svoga
prokušanoga sredstva, i to grubo i drakonski, što, u konačnici, sistem
nije učvrstilo nego destabiliziralo. Ranije je već bilo govora o spek
takularno i drakonski vođenom sudskom procesu 1983. protiv mu
slimanskih intelektualaca. Većina drugih procesa vođena je doduše
manje spektakularno ali ne manje drakonski i nepravedno, kao na pri
mjer procesi 70-ih godina protiv osoba kojima su stavljane na teret
ideologija Hrvatskog proljeća kao i veze s političkom emigracijom.402
Federaliziranje jugoslavenske federacije povelo je gospodarski
razvitak Bosne i Hercegovine novim smjerom. Nakon Drugog svjet
skog rata ova je federalna republika u gospodarskom pogledu imala
nesigurno mjesto. Godine 1947. bila je Bosna i Hercegovina svrstana
među gospodarski nerazvijene republike, ali je već 1953. izgubila ovaj
status. Godine 1959. je 5, 1961. daljnjih 8 bh. kotareva (srezova) bilo
priznato kao nerazvijeno i, konačno, 1964. republika kao cjelina.403
Novčane kvote Federalnog fonda za nerazvijene, koji je bio osnovan
1964, bile su 1966. godine za vremenski raspon od 1966. do 1970.
ovako raspoređene: Bosna i Hercegovina 30,7%, Crna Gora 13,1%,
Makedonija 26,2% i Kosovo 30,0%.404 Međutim, time nije bilo po
stignuto financijsko poravnanje između razvijenih i nerazvijenih pod
ručja. Investicijska politika Saveza kretala se do 1970. i dalje starim
tračnicama pa su se osobito Bosanci smatrali zakinutim. Od ukupno
1.428 milijardi dinara, koje je Savez između 1966. i 1970. investi
rao, otpalo je 677 milijardi na Srbiju, 256 na Makedoniju, 164 na
400 Prvi politički preporod Bosanskih Muslimana započeo je, prema bošnjačkom shva
ćanju, u 19. stoljeću za vrijeme uvođenja reformi u Osmanskom Carstvu i razvijao se
u austro-ugarskom razdoblju bosanske povijesti. Treći bosansko-muslimanski pre
porod poklopio se s raspadom Druge Jugoslavije. O tome Filandra, 1998, str. 15-43.
i 374-385.
t0' O tome Filandra, 1998, str. 251-306.
402 Među optuženima i osuđenima bh. Hrvatima 70-ih godina nalazili su se i bosanski
franjevci, v. optužnice kod Karaule, 1999, str. 209-241, 280-302. O procesu gvardi
janu franjevačkog samostana na Plehanu kod Dervente Miroslavu Cvitkoviću usp.
autobiografske zabilješke Cvitković, 2000.
403 Intervju Branka Mikulića sarajevskom dnevniku Oslobođenje od 13. lipnja 1970.
(Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1970).
W4 Ramet, 1992a, str. 151.
281
P o litička r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- w i>
Hrvatsku, 161 na Bosnu i Hercegovinu, 74 na Sloveniju i 67 na Crnu

Goru. Od inozemnih kredita, koji su u isto vrijeme bili odobreni, dobila
je Srbija 36,5% i Hrvatska 26,9%. Iz fonda za nerazvijene istodobno
je Bosna i Hercegovina dobila ukupno 159 milijardi dinara ili 24%
neto. Crna Gora 94 milijarde ili 14%, Makedonija 178 milijardi ili
27% i Kosovo 234 milijardi ili 35% neto.405
Drugo zakidanje otkrili su bh. političari u politici cijena, prema ko
joj je Bosna i Hercegovina proizvode svoje teške i energo-industrije na
jugoslavensko tržište morala isporučivati uz mnogo niže cijene nego
druge republike za svoje proizvode iz drugih industrijskih grana.406
Kako bi popravilo položaj svoje republike, angažiralo se bh. poli
tičko vodstva na tri razine:
Prvo, odaslani su u Beograd bh. kadrovi da bi u Savezu izborili
više političke težine za svoju republiku. Tako je Musliman Džemal
Bijedić (1917-1977) obnašao funkciju ministra predsjednika (pred
sjednik Saveznog izvršnog vijeća) od 1971. dok 1977. nije izgubio
život prigodom pada zrakoplova. Također je jedan Musliman iz Bosne
i Hercegovine, Raif Dizdarević (rođen 1926) u 80-im godinama ob
našao sljedeće visoke funkcije u Beogradu: 1982-1983. predsjednik
Savezne skupštine, 1984-1988. ministar vanjskih poslova i 1988-1989.
predsjednik Predsjedništva Jugoslavije.
Zadnje spomenuto mjesto trebao je u skladu s turnusom preuzeti
bh. muslimanski političar Hamdija Pozderac, ali je u tome bio spri
ječen zbog sumnje daje bio upleten u aferu Agrokomerc, koja je 1987.
razotkrila truli položaj jugoslavenske privrede u neslućenim dimenzijama.
Treći bh. političar, koji je u predvečerje raspada Druge Jugoslavije
obnašao visoku funkciju u Beogradu, bio je Hrvat Branko Mikulić.
Nakon što se Mikulić na vodećim državnim i partijskim položajima u
Bosni i Hercegovini iskazao kao titoistički tvrdolinijaš407 i uspješan
organizator Zimskih olimpijskih igara, otišao je u Beograd, preuzeo
mjesto ministra predsjednika i doživio neuspjeh. On je, naime, kao
prvi i jedini predsjednik u povijesti Titove Jugoslavije 29. prosinca
1988. bio prisiljen na ostavku.408
405 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1971, Uvodno izlaganje na 28.
sjednici CK SKBiH 13. travnja 1971, str. 5.
406 Tako se Branko Mikulić potužio u svom referatu pred političkim aktivom Srbije 9.
veljače 1970. Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Referati i intervjui 1966-
1970 (Aktuelna pitanja razvoja Bosne i Hercegovine i neki elementi političke situaci
je, str. 9-10).
407 Vidi Mikulićev intervju u Spiegelu od 23. ožujka 1987. Usp. Pirjevec, 1995, str. 384.
408 O tome Dizdarević, 1999, str. 313-319.
282
Drugo, bh. predstavnici su se u Federaciji zalagali za povećanje pri

loga u federalni fond za nerazvijene od 1,85% na 1,94% društvenog
proizvoda (1976. dalje povećan na 1,97%, a 1981. spušten na 1,86%),409
i borili se za više udjele za Bosnu i Hercegovinu iz istoga fonda. Na
stojanja su bila prolazno uspješna, kako se može pročitati u tablici 22.
Tablica 22: Federalni fond za nerazvijena područja Jugoslavije
Vremenski raspon 1966-1970. 1971-1975.1976-1980.1981-1984

Bosna i Hercegovina 30,7% 32,4% 30,6% 24,4%
Crna Gora 13,1% 11,4% 10,8% 9,1%
Makedonija 26,2% 22,9% 21,6% 20,2%
Kosovo 30,0% 33,3% 37,0% 44,3%
Izvor: Jugoslavija 1945-1985. Statistički prikaz. Beograd, 1986, str. 193. Usp. Ramet,
1992a, str. 150-161.
Dodatni izvor financija tražilo je bh. političko vodstvo u dobro

voljnim doprinosima (samodoprinosi) bh. građana prije svega za
brojne lokalne projekte, kao što je gradnja škola, elektrifikacija sela,
vodovodi i izgradnja lokalnih cesta. Odbijalo se 4-5%, ponekad i 20%
od i tako niskih neto plaća radnika.410 Od gastarbajtera se također
tražio novac, osobito za božičnog dopusta, kad su masovno po
sjećivali svoje obitelji u domovini. Da bi spriječilo odljev kapitala iz
Bosne i Hercegovine, nastojalo je bh. vodstvo oko intenzivnije među
sobne kooperacije bh. ekonomskih pogona umjesto s poduzećima
drugih federalnih republika. Tako mu je uspjelo spriječiti premje
štanje mostarske proizvodnje zrakoplova (Soko) u Srbiju (Utva), ali
ne i odvajanje crnogorskog Oboda (kućanski aparati) od sarajevskog
kombinata Energoinvest i preseljenje u Čačak u Srbiji.4" Da bi se ot
klonila jednostranost u industrijskom razvitku, posvećena je, uz tešku
i energo-industriju, izrazita pozornost drugim industrijskim grana
ma412 kao kemijskoj, tekstilnoj, prehrambenoj i duhanskoj industriji.
409 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1970 (Izlaganje na zatvorenom
dijelu XXIV. Sjednice CK SKBiH 25. prosinca 1970, str. 4).
4,0 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Referati i intervievvi 1966-1970. (Aktu-
elna pitanja razvoja Bosne i Hercegovine i neki elementi političke situacije, str. 4).
Usp. Bilandžić, 1999, str. 578.
411 Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1971. (Izlaganje na proširenoj
sjednici Sekretarijata CK SKBiH 14. lipnja 1971, str. 6).
4,2 Vidi Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina 1983, str. 192-201.
283
Da bi se potaknulo zapošljavanje, dislocirani su pogoni pojedinih kombi

nata na cijeli teritorij Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Rezultati?
Stopa rasta u industriji, koja se između 1960. i 1970. godišnje po
većavala za 6,8%, povisila se u sljedećem desetljeću na 8,2% godi
šnje. Stopa zapošljavanja je do 1980. rasla za 4,9% a potom 1984.
pala na 3,8% godišnje. Nepismenost je do 1981. bila potisnuta na
14,5%, a životni standard je između 1971. i 1983. rastao za 3,6%
godišnje. Cestovna je mreža između 1968. i 1975. modernizirana i
povećana za daljnjih 2.735. km.413
Unatoč tome Bosna i Hercegovina nije mogla dosegnuti jugosla
venski prosjek razvitka. Dok je jugoslavenski društveni proizvod
između 1948. i 1984. prosječno godišnje rastao za 5,5%, Bosna i
Hercegovina je dosegnula samo 5,2%. Time je u jugoslavenskoj fe
deraciji zauzimala predzadnje mjesto, pred Kosovom s 5,1%.414
Prije svega stagniralo je zapošljavanje. Industrijalizacija, koja se
razvijala na račun zemljoradnje, potaknula je socijalnu mobilnost
(deagrarizacija) koja je za posljedicu imala veliki višak radne snage.
Stvoreni ekonomski kapaciteti nisu bili u stanju nositi se s ovom pre
velikom ponudom. Godine 1971. bilo je zaposleno oko pola milijuna
radnika u bh. industriji a 32.549 radnika se na birou rada vodilo kao
nezaposleno. Istodobno je 126.000 Bosanaca i Hercegovaca (9,2%
aktivnog stanovništva) radilo kao gastarbajteri u inozemstvu (71%
od toga u SR Njemačkoj i 16,78% u Austriji). Deset godina kasnije
bilo je 855.508 osoba zaposleno u (državno organiziranom) bh.
gospodarstvu, 111.000 je radilo u drugim jugoslavenskim republika
ma i 133.000 u inozemstvu. Broj onih Bosanaca i Hercegovaca koji
su u to vrijeme tražili posao izvan Bosne i Hercegovine, zajedno s
nezaposlenima, gotovo se poklapao s brojem zaposlenih u domovini.
Daljnja posljedica deagrarizacije preko industrijalizacije bila je brza
izmjena stanovništva. Naime, između 1948. i 1981. 550.000 osoba
ili 16% ukupnog stanovništva napustilo je Bosnu i Hercegovinu. Isto
dobno je Bosna i Hercegovina doživjela u manjoj mjeri useljavanje iz
drugih jugoslavenskih republika: između 1948. i 1971. uselilo 50.232
osobe iz Srbije zajedno s Kosovom i Vojvodinom, 46.784 iz Hrvatske,
18.903 iz Crne Gore, 537 iz Makedonije i 4.059 iz Slovenije. Ubrzano
gospodarsko propadanje, kojim je 80-ih godina bila pogođena cijela
Jugoslavija, bilo je u Bosni i Hercegovini još dublje nego u drugim
413 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1990, II, str. 230, 234, 238.
4,4 Jugoslavija 1945-1985, str. 182.
284
federalnim republikama, s iznimkom autonomne pokrajine Kosova.

Dug Bosne i Hercegovine bio je 1981. za 20,9% i 1982. za 10,4% veći
od jugoslavenskog prosjeka. Istodobno su plaće bile niže; 1981. godine
iznosile su 90,5% a 1982. 92,3% prosjeka jugoslavenskih plaća.415
Gospodarski bankrot slijedio je politički bankrot komunističkog
sustava. On se dogodio nakon političkog uspona Slobodana Miloše-
vića u drugoj polovici 80-ih godina. Ovaj je bankrot u Bosni i Herce
govini usko povezan s takozvanom aferom Agrokomerc, koja je 1987.
godine izbila u Velikoj Kladuši, sjeverozapadnom bosanskom gradiću
na hrvatsko-bosanskoj granici i do konca godine držala u napetosti
kako domaće tako i inozemne medije.416
Agrokomerc je osnovan 1963. kao poduzeće za proizvodnju hra
ne, kako se može pročitati iz naziva. Pod menadžmentom Fikreta Ab-
dića (rođ. 1934)417 između 1967. i 1987. razvio se Agrokomerc sredi
nom 80-ih godina - kad su mnoga jugoslavenska ekonomska poduze
ća bankrotirala - u jednoga od najvećih jugoslavenskih kombinata s
13.000 zaposlenih. Zaposlenici, koji su najčešće potjecali iz siroma
šne sjeverozapadne Bosne, bili su zahvalni Abdiću za otvaranje tako
mnogih radnih mjesta i dali su mu ime od milja Babo. Babinim spret
nim upravljanjem Agrokomerc se sve više širio. Osnovani su novi
pogoni, izgrađene nove ceste da bi se proizvodi mogli transportirati
ne samo u Jugoslaviju nego i inozemstvo. Agrokomerc je 1986.
izvozio u 38 zemalja u vrijednosti od 76 milijuna američkih dolara.
Zbog njegovih uspjeha Fikret Abdić je kooptiran u CK SK Bosne i
Hercegovine i u srpnju 1986. bio odlikovan redom Crvene zastave.
Babina karijera u Agrokomercu je time dosegnula svoj vrhunac.
Iste je godine vodeći bh. političar Branko Mikulić zauzeo funkciju
ministra predsjednika u jugoslavenskoj federaciji, i to kao nositelj
nade za ozdravljenje kolabirajućega jugoslavenskog gospodarstva. Da
bi ublažila posljedice u međuvremenu trocifrene inflacijske stope,
odredila je Mikulićeva vlada koncem ljeta 1986. povećanje plaća koje
je 26. veljače 1987. pokušala smanjiti. Na ovu je mjeru radništvo
reagiralo valom štrajkova u cijeloj Jugoslaviji. Da bi umirio štrajkače,
415 O tome Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1990, II, str. 172-173, 230-241.
416 O aferi Agrokomerc se u sarajevskom Historijskom arhivu nalaze 3 fascikla novinskih
izvadaka iz jugoslavenskog tiska, koji pokrivaju vremenski raspon od 25. svibnja
1987. do 8. siječnja 1988. Ne postoji kritička monografija o ovom događaju u koje
mu se reflektira raspad jugoslavenskog društva. O tome je više puta najiscrpnije i
vrlo strastveno i pristrano pisao hrvatski ekonomist Hrvoje Šošić. Šošić, 1989, s
navodima daljnje literature. Usp. kratku bilješku kod Pirjeveca, 1995, str. 384.
417 O biografiji F. Abdića kratka bilješka kod Čuvala, 1997, str. 51-52.
285
Mikulić je dao zamrznuti cijene. Osim toga, na pritisak MMF-a da se

ograniči potrošnja, bio je koncem lipnja 1986. proglašen zakon o
dokidanju nerentabilnih poduzeća kao i prilagođavanje radničkih
plaća produktivnosti. Tim je zakonom osobito bila pogođena Srbija
jer je gotovo polovica njezinih poduzeća stajala pred bankrotom.
Beogradska oporba Mikuliću rapidno je rasla. U međuvremenu je
hrvatska predsjednica vlade Milka Planine obvezala banke u Hrvat
skoj na izdavanje kredita samo kreditno sposobnim pogonima. Spret
ni su menadžeri zaobišli tu mjeru emitiranjem vrijednosnih papira
koje su banke uzimale kao gotov novac. Lukavije Fikret Abdić obilno
iskoristio tu okolnost da bi izgradio svoj ekonomski imperij u Velikoj
Kladuši. S Agrokomercovim vrijednosnim papirima uzeo je od 63
jugoslavenske banke novac za svoje projekte. Provedena je kontrola
koju su po svoj prilici inicirali Mikulićevi beogradski protivnici.
Ustanovilo se da su 24 pogona Agrokomercova kombinata između 1.
siječnja 1984. i 30. rujna 1987. izdala 17.581 mjenicu u vrijednosti
od 1.215 milijardi dinara (oko 900 milijuna američkih dolara) koje
najvećim dijelom nisu bili pokrivene.418
O sukcesivnim otkrićima u Agrokomercu tisak je mjesecima držao
javnost u napetosti. Medijska je kampanja obuhvatila bosansko-mu-
slimanske političare, osobito braću Pozderac. Braća Hakija i Hamdija
Pozderac su rodom iz sjeverozapadne Bosne i njima se prigovaralo da
su duboko upleteni u Agrokomercove mutne poslove. U međuvre
menu su otkriveni i drugi korupcijski skandali u bh. privredi i kam
panja se proširila na gotovo cijelo bh. političko vodstvo. Samo je bh.
ministar unutarnjih poslova Duško Zgonjanin bio pošteđen. On se
uvukao u ulogu "nedodirljivog i nepodmitljivog komesara".419 Kako je
Zgonjanin bio Srbin a srpski mediji najaktivniji u kampanji, s jedne
strane, a vrh koplja bio upravljen protiv muslimanskih političara, s
druge strane, može se s pravom zaključiti da se aferom oko Agro-
komerca upravljalo iz Miloševićeve Srbije i da joj je politički cilj bio
obaranje tadašnjeg bosansko-hercegovačkog političkog vodstva. To
se i dogodilo, doduše ne na spektakularan način kao ujesen 1988. u
Vojvodini i početkom 1989. u Crnoj Gori, nego neizravno. Tadašnji
savezni premijer Branko Mikulić, koji sam nije bio upleten u aferu,
morao je zbog lošeg privrednog stanja napustiti svoje mjesto, a
418 Šošić, 1989, str. 261, 498-500. (reprodukcija jednoga izvještaja od Kenneth W. Banta
u njujorškom Time, br. 39. od 28. rujna 1987. o aferi Agrokomerc). Šošić je prihva
tio slučaj, strastveno branio i Agrokomerc i pisao traktate koji su trebali dokazati da
su Agrokomercovi vrijednosni papiri bili pokriveni.
4,9 Vidi članak Jasne Babić: Nova olimpijada, u zagrebačkom tjedniku Danas od 15. pro
sinca 1987, str. 20-21.
286
Hamdija Pozderac je zbog afere Agrokomerc bio spriječen nastupiti

na mjestu predsjednika jugoslavenskog Predsjedništva, kako je gore
spomenuto. Ista je sudbina pogodila i mnoge druge ondašnje bh. po
litičare na nižim pozicijama.
Nakon što su bh. titoisti aferom Agrokomerc bili izbačeni iz sedla,
prestala je Bosna i Hercegovina postojati kao "najjugoslavenskija"
republika u Jugoslaviji i počela je govoriti na više jezika. Završilo se
komunističko poglavlje bosanske povijesti. U jesen 1990. godine
održani izbori doveli su na vlast nacionaliste iz tri bh. naroda (Hr
vate, Muslimane i Srbe) koji su desetljećima bili prisiljeni na šutnju.
Umjesto da se međusobnim nenasilnim pregovorima oslobode
komunističke baštine i mirno izglade račune iz prošlosti, uvele su
Miloševićeve pristaše zemlju u rat koji ju je potpuno devastirao i sta
jao bezbrojnih ljudskih žrtava. Nije se samo raspala država Jugo
slavija, nego je umrla i ideja jugoslavenstva, ovoga puta vjerojatno
bez izgleda na novo uskrsnuće.
A budućnost Bosne? Ako se bude gradila na demokratskim prin
cipima, tada se buduća Bosna može zamisliti kao neka vrsta Švi
carske na balkanskom prostoru ili će ranije ili kasnije biti podijeljena.
287
Sažetak
"Povijesni monolog nikada ne nastaje u vaku

umu. On je rezultat i komponenta monološkog
okruženja. Na silu se odgovara silom, na udar
ce udarcima. Monolog je poziv na otpor protiv
monologa ali i sam stvara monološku klimu.
Nastaje zatvoreni krug koji živi od osvete. Ili
barem: vapi za osvetom. Nasilje izaziva otpor
nasiljem. U toj paklenoj logici nema kompro
misa, osim onog iznuđenog."
Stanko Lasić: Autobiografski zapisi, Zagreb
2000, str. 297.
Ideja jugoslavenstva izronila je već početkom novoga vijeka (re

nesansa) i tijekom povijesti je imala različite funkcije.1Pod tim su se
u 19. stoljeću shvaćali planovi o kulturnom i političkom ujedinjenju
južnoslavenskih naroda koji su živjeli pod više tuđinskih vlasti. Prije
osnivanja jugoslavenske države imala je jugoslavistička ideja naj
više pristaša u hrvatskom obrazovanom sloju a manje u slovenskom
i srpskom.2
Nakon osnivanja jugoslavenske države 1918, kad je uslijedilo
praktično provođenje jugoslavenstva, očitovalo se sve jasnije da je
jugoslavenstvo bilo difuzan projekt koji se nije mogao ostvariti u
oblicima u kojima je bio zamišljen, nego je dva puta propao na vrlo
surov način.
Da bi se ušlo u trag razlozima propasti, u ovdje provedenom
istraživanju prikazani su koncepti i metode političkih grupacija, koje
su bile involvirane u jugoslavistički projekt boreći se za ili protiv
njega do konačne propasti. Posebna je pozornost pritom posvećena
učincima prakticiranog jugoslavenstva na Bosnu i Hercegovinu da bi
1 O ranoj fazi jugoslavenstva Reinhard Lauer: Genese und Funktion des illyrischen
Ideologems in den sudslavvischen Literaturen (16. bis Anfang 19. Jahrhunderts). U:
Klaus Detlev Grothusen (izd.): Ethnogenese und Staatsbildung in Sudosteuropa.
Gottingen 1974, str. 116-143.
2 O ovoj fazi prije svega Behschnitt, 1980.
289
P o litička r e a ln o s t ju goslavenstva (1918-W1)
se tako ocrtala politička povijest ove zemlje u njezinoj jugoslavističkoj fazi

(1918-1991), a na drugom mjestu da bi se jugoslavistički projekt na pri
mjeru ove centralne jugoslavenske regije učinio još transparentnijim.
Rezultati?
Ujedinjavanje više južnoslavenskih naroda i etnija u prvu jugosla
vensku državu (1918-1941) otkriva daje samo jedna posve neznat
na skupina političara, koji su se izdavali za liberale, htjela brzo stapa
nje u jednu jedinstvenu jugoslavensku naciju. Nasuprot tome, pre
moćna većina političke klase nije pokazivala nikakvu spremnost za
to, nego je jugoslavensko ujedinjenje prihvatila kao prikladan okvir
za ostvarivanje drukčije postavljenih političkih ciljeva. Između osta
loga, novoosnovana država nije odmah dobila ime Jugoslavija nego Dr
žava Srba, Hrvata i Slovenaca. Naziv je stajao u uskoj vezi s predodž
bom o Srbima, Hrvatima i Slovencima kao jednom jedinstvenom
troimenom narodu. Ova je formula prevladavala u političkom voka-
bularu u godinama ujedinjenja koje su se poklapale s propašću Podu
navske Monarhije. Ali uskoro nakon toga, kad je započela izgradnja
nove države, formula se pokazala kao nesporazum. Slovenci, kao i
Hrvati, čiji se moderni nacionalni razvitak uglavnom dovršio u Podu
navskoj Monarhiji, nadali su se jednoj federativnoj državi u kojoj će
njihovi gospodarski, kulturni i politički interesi biti bolje zaštićeni
nego u Habsburškoj dvodržavi. Međutim, srpski su vlastodršci mislili
drukčije. Oni su uložili sva raspoloživa sredstva, uključivši uvođenje
diktature 1929. da bi spriječili ustroj Jugoslavije kao savezne države.
Njihov je cilj bio ubrzano stvaranje jedne jedinstvene nacionalne
države s vojnim, administrativnim i kulturnim infrastrukturama
Kraljevine Srbije. Drugim riječima: oni su radije razmišljali u kate
gorijama priključenja Kraljevini Srbiji negoli u kategorijama unije
novih povijesnih regija sa Srbijom, kako je to jasno pokazalo prisa-
jedinjenje Crne Gore i Vojvodine. Od "novostečenih oblasti" očeki
vali su prije svega gospodarsku korist za Srbiju koja je iskrvarila u
ratu. Srpska je strana ostala uporna pri nazivanju Hrvata i Slovenaca
plemenima, a druge etnije i manjine smatrala je ili ostacima tuđin
ske vlasti ili otuđenim dijelovima srpskog naroda (pri čemu je hrvat
ska strana srpskoj strani uzvraćala tako što je zahtijevala da se Bo
sanski Muslimani u nacionalnom pogledu priznaju Hrvatima) i pre
ma njima je vodila restriktivnu i asimilacijsku politiku. Na takvu
temelju građeni koncept države nije se mogao ostvariti jer je bio
daleko od stvarnosti.
U hodu za ovim ciljem srpska se politika precijenila. Naime, Srbija
nije bila ni gospodarski, ni kulturno, ni vojno dovoljno snažna da bi
290
Sažetak
infrastrukture Kraljevine Srbije mogla nametnuti nesrpskim partne

rima. A nesrpski partneri nisu sa svoje strane pokazivali nikakvu
spremnost da bi napustili svoje tradicije i priklonili se srpskim predodž
bama. Posljedice? Politički se život u Prvoj Jugoslaviji pretvorio u niz
monologa i konflikata koji su umjesto postupnog približavanja vodili
u međusobno otuđenje.
Monološki i konfliktni karakter osobito je došao do izražaja u ras
pravama o ustavu, strukturama stranaka i udruženja kao i u religij
skoj i obrazovnoj politici. Političke su borbe u ovim područjima toliko
i tako dugotrajno apsorbirale energije da pokušaji rješenja gospo
darskih i društvenih problema nisu mogli ni doći na red. Prva je Ju
goslavija ostala nerazvijena agrarna zemlja, u kojoj je seljaštvo, to
znači široka većina pučanstva, bilo tretirano kao pastorče. Zapo
stavljanje seljaka bilo je osobito očito u obrazovnoj politici koja se
vodila ne u interesu širokog pučanstva nego nacionalnih elita. Dok je
srednje i visoko školstvo u gradovima bilo relativno dobro razvijeno
i odgovaralo postojećim potrebama, seosko stanovništvo nije bilo
sustavno obuhvaćeno osnovnim školstvom. Seljaštvo je, to znači oko
80% jugoslavenskog stanovništva, živjelo u dubokoj nepismenosti,
obrađivalo svoje sitne posjede zaostalim tehničkim sredstvima i sve
više se zaduživalo. Brojčanim porastom stanovništva stanje se dalje
pogoršavalo.
Uoči Drugog svjetskog rata? Nevoljko zaključeni Sporazum 1939.
godine nije nudio stabilnu političku perspektivu, između ostaloga i
zato što se vodilo računa samo o hrvatskim, srpskim i slovenskim
interesima, dok interesi drugih etnija, osobito Bosanskih Muslima
na uopće nisu bili uzeti u obzir. Sporazum je s mnogih strana bio
osporavan.
Srpski su generali iskoristili pristup Jugoslavije Trojnom paktu
25. ožujka 1941. kao povod da samo dva dana kasnije, 27. ožujka
1941. izvedu državni puč. Do dana današnjega historiografija nije
mogla potpuno razjasniti jesu li oni u ovom pothvatu poslužili sa
mo kao instrument britanske špijunaže ili je njihov stvarni cilj bio
oboriti uglavljeni sporazum iz 1939. i tako torpedirati federali
zaciju države.
Srpske četničke postrojbe, koje su za vrijeme rata imale uske kon
takte s jugoslavenskom vladom u izbjeglištvu, ponašale su se oči
gledno velikosrpski. Tek nakon što su ih Saveznici zbog kolaboracije
s talijanskim i njemačkim okupacijskim trupama gurnuli na izgu
bljene pozicije a partizani pod komunističkim vodstvom preuzeli nji
hovo mjesto, pokušali su početkom 1944. ponovno osvojiti političku
291
budućnost pristankom na Jugoslaviju "kao federativnu parlamentar

nu monarhiju".3
Položaj hrvatske ekstremističke ustaške organizacije bio je gle-
dom na jugoslavenstvo jasno odbijanje. Članovi ove organizacije vra
tili su se iz emigracije nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju 6. trav
nja 1941. Pod Hitlerovim i Mussolinijevim okriljem uspostavili su
marionetsku državu pod imenom Nezavisna Država Hrvatska koja je
u historiografiju ušla kao primjer jedne totalitarne rasističke države.
Hrvati su u velikoj većini najprije pozdravili osnivanje NDH kao
oslobođenje od u međuvremenu kompromitirane Jugoslavije, misleći
da će konačno imati svoju vlastitu državu. No, umjesto toga vrlo su
se brzo našli konfrontirani s rasizmom ustaškog režima kao i terorom
svih u rat involviranih strana - ustaša, četnika, partizana, Nijemaca
i. Talijana. U ovom je istraživanju ponašanje pojedinaca i skupina
moglo biti samo načeto, ukoliko je, naime, bilo u povezanosti s prob
lematikom jugoslavenstva. Osim toga, u pitanju je povijesni sklop,
čije je kritičko istraživanje jedva započelo. Dosadašnji komunistički i
stoga neizbježno lobistički prikazi postavljeni su jednostrano i
paušalno, antikomunizam i rasizam strpani su, na primjer, u isti koš.4
Korekture su potrebne prije svega u onim komunističkim prikazima
u kojima se slave vlastita oslobodilačka borba i antifašizam, a vlasti
ti se zločini, naprotiv, tabuiziraju.
Ovdje je glavna pozornost posvećena komunističkom shvaćanju
jugoslavenstva kao i specifičnostima komunističke vlasti i komuni
stičkog političkog sustava u Jugoslaviji.
Gledano iz komunističke perspektive, socijalističko je jugoslaven
stvo bilo uspješno teorijsko i praktično nadvladavanje buržujskog
jugoslavenstva, čija se vlast bazirala na dvostrukom - nacionalnom i
socijalnom - ugnjetavanju.
Kakvu su teorijsku i praktičnu alternativu razvili komunisti?
U Prvoj Jugoslaviji, dok su djelovali u ilegalnosti i stajali u čvrstoj
šaci Kominterne, patili su od unutarnje rastrganosti i gotovo ne
prekidno vodili međusobne frakcijske borbe. Jedna od glavnih točaka
svađe među njima bio je ideologem o troimenom narodu, odnosno
J Izjava dostupna kod Petranovića i Zečevića, 1987, I, str. 817-821. O četničkom fede
ralizmu v. Bandžović, 2001, str. 186-192.
4 U Ademovičevom, 2000, prikazu medija u NDH nedostaju npr. diferencirane analize
katoličkog tiska toga vremena, koji je, doduše, uvijek bio antikomunistički. Je li bio i
rasistički i u kojoj mjeri - još ostaje otvoreno.
292
Sažetak
pitanje, treba li Jugoslaviju urediti kao nacionalnu državu ili kao

državu više naroda prema sovjetskom uzoru. Pod pritiskom Komin
terne, koja je u svoje političke igre unijela razbijanje jugoslavenske
države "kao imperijalističkog produkta versajskog sustava", probilo
se mišljenje daje Jugoslavija država više naroda u kojoj žive ne samo
Srbi, Hrvati i Slovenci nego i Crnogorci, Makedonci i drugi narodi i
narodne manjine i imaju pravo na nacionalno i socijalno oslobođenje
od buržujskog jarma. Kod priznavanja naroda i nacionalnih manjina
komunisti su bili krajnje velikodušni jer su vjerovali da će se nacio
nalna problematika i tako moći riješiti samo revolucionarnom pre
obrazbom društva.
Svoju pobjedu u borbi za jednu novu, federativnu Jugoslaviju
imaju komunisti zahvaliti sljedećim čimbenicima: 1. Građanska se
politika pokazala nesposobnom za konsenzus i tako se sama kompro
mitirala. 2. Ekstremistički protivnici komunista, hrvatske ustaše i
srpski četnici, nisu imali nikakve šanse da politički prežive, i to ne
samo zato što su izabrali pogrešnu stranu, nego i zato što su na svom
štitu nosili rasizam i "etnička čišćenja". 3. Komunisti su se, naprotiv,
iskazali kao sjajni taktičari koji su spretno vladali demokratskim,
humanitarnim i socijalnim parolama i znali se pod Titovim vodstvom
izboriti za poziciju strateškog partnera Saveznika.
Ali kada su komunisti postali sigurni u svoju pobjedu, odložili su
demokratsku masku, kaznili svoje stvarne i izmišljene protivnike
nemilosrdno i surovo i otresli se, odlučno i bez poštovanja, svojih po
litičkih konkurenata koje su za vrijeme rata taktikom narodne fronte
namamili na suradnju.
Novu Jugoslaviju htjeli su graditi sami i isključivo po svojim predodž
bama. Dva lica jugoslavenske stvarnosti, tj. bogata vertikalna paleta
jugoslavenskih naroda i narodnih manjina na jednoj strani, a na dru
goj horizontalna raslojenost na bogatiji Sjever i siromašni Jug nisu
se na koncu konca ni na komunistički način dala uskladiti.
Komunistička se politika može okarakterizirati kao mješavina marksi
stičkog dogmatizma i vremenskim okolnostima uvjetovanoga pragma
tizma. Pritom se dogmatizam nikada nije mogao prevladati budući da
se komunističko samovlašće drukčije nije moglo legitimirati.
Prva mješavina pragmatizma i dogmatizma bio je model narodne
fronte koji su komunisti primijenili pri vrbovanju za pokret otpora
pod vlastitim vodstvom, kao i pri izgradnji političkog samovlašća u
prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Sljedeće područje
kojemu su prišli s mješavinom pragmatizma i dogmatizma bila je
293
P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- t o i )
agrarna reforma. Na ovom se području nisu odlučili za potpunu eks

proprijaciju seljaka, nego su se kretali stopama Prve Jugoslavije i
uveli mješoviti model vlasništva. Naime, nije bila provedena pot
puna kolektivizacija prema sovjetskom modelu jer su sitni seljaci
smjeli zadržati i obrađivati male poljoprivredne posjede kao svoje
vlasništvo. K tomu su malim posjedima bili nagrađeni borci otpora
slično nacionalnim borcima u Prvoj Jugoslaviji.
Za razliku od Prve Jugoslavije, čija je socijalna struktura stagni
rala, komunisti su zamašnom industrijalizacijom i podizanjem obra
zovnog sustava za cjelokupno pučanstvo pokrenuli ubrzan i opsežan
socijalni preobražaj. Međutim, budući da loše koncipirana i još gore
prakticirana planska ekonomija nije mogla izići nakraj s brzim i po
vršno provedenim pretvaranjem seljaka u radnike kao i s prevelikim
kapacitetom zaposlenih u trećem sektoru, nastali su gospodarski i
socijalni strukturalni problemi koji se nisu dali ukloniti kozmetičkim
stabilizacijskim programima. Ali, zahvaljujući svom političkom i
ideološkom posebnom putu nakon raskida sa Staljinom našli su ju
goslavenski komunisti izlaz u odobravanju odlaska radnika-seljaka
(peasant vvorkers) na "privremeni rad" u zapadne kapitalističke ze
mlje. Ipak, to nije bilo nikakvo trajno rješenje budući da ni ovaj prag
matični korak nije vodio razvitku kreativnog poduzetništva zato što
je dogma o društvenom vlasništvu kao i apsolutnom primatu politike
nad ekonomijom ostala netaknuta. Tako su, u konačnici, gastarbaj
teri sa svojim devizama u jugoslavensko gospodarstvo unosili još vi
še nepreglednosti i poticali korupciju unutar državnog aparata.
Dodatna opasnost za jugoslavenski politički sustav otvorila se
kontaktima između gastarbajtera i političke emigracije svake boje.
Ovu je opasnost jugoslavenski režim zloupotrijebio za neumoljivo za
strašivanje svojih građana. Naime, za okrutne postupke, jugoslaven
skim je tajnim službama bila dovoljna samo sumnja u jedan takav
kontakt. Rezultat? Nepravdama i okrutnostima protivnici nisu bili ni
iskorijenjeni ni oslabljeni nego, naprotiv, umnoženi i ojačani. Time su
nacionalizmi kao alternativa sve omraženijem komunizmu dobivali
vjetar u leđa i doživjeli novi zamah.
Epohalni raskid sa Staljinom Tito je na vanjskopolitičkoj razini
iskoristio besprimjerno uspješno. Tito se profilirao u vodećeg držav
nika Trećega svijeta a njegova je Jugoslavija uživala priznanje i ugled
kako se samo poželjeti moglo. Unutarpolitički? Svoj unutarpolitički
"posebni put" slavila je Titova nomenklatura kao jedinstven teorijski
i praktični uspjeh. A zapravo, ona je time tražila novu legitimaciju
svoga samovlašća i pritom do krajnosti pretjerivala s miješanjem
294
Sažetak
pragmatizma i dogmatizma. Rascjep Partije na titoiste i staljiniste

nakon raskida sa Staljinom, prevladali su titoisti dugogodišnjim zlo
stavljanjima pripadnika IB u koncentracijskim logorima (natuknica:
Goli otok) u koje su ovi često zatvarani samo zbog sumnje. Time su
u zamašnom broju stvoreni novi, i to insider-neprijatelji, a klima se
u partijskim redovima bitno pogoršala.
Da bi izmaknuli opasnostima izvana i iznutra, potražili su jugo
slavenski komunistički vlastodršci oslonac za svoju vlast na jednoj
strani u uvođenju samoupravljačkog sistema, a na drugoj u oblikova
nju vertikalnog ustroja jugoslavenskog društva koje je ustavno usidre-
nje dobilo u odlukama Drugog AVNOJ-a već za vrijeme rata, ali se u
poratnim godinama našlo u zastoju.
Po mišljenju engleskog sociologa Johna B. Allcocka, trebalo je
uvođenje samoupravljanja zadovoljiti dvostruku promidžbenu funk
ciju: "Unutar marksističkog govora se dalo propagirati kao veće pri
bližavanje Jugoslavije marksističkoj utopijskoj aspiraciji 'odumiranja
države'. Zapadnim je slušateljima to pak moglo biti prikazano kao
participacijska demokracija koja se znatno udaljava od sovjetskih
tradicija".5
U praksi se, međutim, sistem samoupravljanja s bezbrojnim dele
gacijama i izaslanstvima razvio u nezgrapnog i skupog dinosaura u
čijoj su sjeni harali gospodarska nerazboritost, birokracija i korupcija.
Povijesne posljedice, do kojih je došlo primjenom modela samo
upravljanja na odnose između federalnih republika jugoslavenske
višenacionalne države, komunisti nisu, dakako, ni predvidjeli ni na
mjeravali. To se poklopilo s generacijskom smjenom 60-ih godina.
Na vlast su došli mlađi partijski kadrovi, koji su se i dalje službeno
verbalno zaklinjali na okoštalu komunističku utopiju, ali su svoj inte
res vidjeli u prevladavanju beogradskog centralizma i planskog
gospodarstva. Borba za stvarnu političku i ekonomsku federalizaciju
Jugoslavije na principima samoupravljanja proširila se u borbu za
nacionalnu i kulturnu emancipaciju jugoslavenskih nesrpskih naro
da. Uzajamno su se uvjetovali gospodarski kolaps i pojave nacionali
zma i konačno doveli do formalnog raspada države 1991/92. Nije bilo
moguće postići konsenzus između Srba i nesrba za izlaz iz napušta
nja komunističke utopije i preoblikovanje države.
U ovdje provedenom istraživanju posebna je pozornost poklonje
na sjedne strane Hrvatskom proljeću između 1967. i 1971. i s druge
s Allcock, 2000, str. 241.
295
P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-to i>
strane mjestu Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije budući da su

stav Hrvata prema jugoslavenstvu kao drugog po brojnosti jugosla
venskog naroda kao i raspoloženje u Bosni i Hercegovini kao sredi
šnjoj jugoslavenskoj republici i istodobno kao šav dodira između
Srba i Hrvata morali imati i imali su odlučujuće značenje za opstanak
jugoslavenstva i jugoslavenske države.
Hrvatsko je proljeće bilo jedan kompleksan povijesni pokret Hrva
ta. Njegova srž bilo je odlučno ne objema prakticirajućim formama
jugoslavenstva - asimilacijskom jugoslavenstvu Prve Jugoslavije ko
je se latentno nastavilo u Drugoj Jugoslaviji, kao i socijalističkom
jugoslavenstvu, u kojemu je, doduše, bilo mnogo govora o nacional
nom i kulturnom pluralizmu, ali je strogo kažnjavano svako odstu
panje od komunističke interpretacije jugoslavenskog "bratstva i je
dinstva". Asimilacijsko jugoslavenstvo Prve Jugoslavije nije se dalo
zamijeniti socijalističkim Druge Jugoslavije. Hegelijanska sinteza ju
goslavenske mnogovrsnosti jednostavno nije, kako su to željeli ko
munisti, funkcionirala. Naprotiv! Dalje se profilirao nacionalni i kul
turni pluralizam, a komunistička formula zajedništva postajala je sve
nevjerodostojnija i problematičnija. Primjena drakonskih represivnih
metoda samo je proizvodila više neistomišljenika koji su čekali svoj
trenutak. Uklapanje Bosne i Hercegovine u jugoslavensku državu
nakon sloma Podunavske Monarhije bilo je poseban test kako za no
sivost tako i za nositelje obaju jugoslavenskih projekata. Prvi projekt,
koji se temeljio na ideologemu o troimenom narodu Srba, Hrvata i
Slovenaca, previdio je problem ugradnje Bosanskih Muslimana u
spomenutu ideološku konstrukciju. Oni su kako iz srpske tako i iz hr
vatske perspektive bili samo relikt osmanske tuđinske vlasti, u na
cionalnom pogledu nedovršen element kojemu predstoji srbizacija
odnosno kroatizacija. Politička borba za Bosnu i Hercegovinu vodila
se kao isključivo srpsko-hrvatsko pitanje. Pri prvoj srpsko-hrvatskoj
podjeli Bosne 1939. Muslimane se jednostavno zaobišlo.
Tjesnoću ideologema o troimenom narodu iskoristili su komunisti
najprije kao promidžbeno sredstvo protiv "buržujske" Jugoslavije.
Oni su za vrijeme rata pristupili Muslimanima kao ravnopravnom
partneru drugim nacionalnostima u novoj Jugoslaviji. Ali kad su se
nakon Drugog svjetskog rata konfrontirali s praktičnom primjenom
jugoslavenstva, vratili su se "buržujskom mišljenju". Bosna i
Hercegovina bila je tek nakon oklijevanja priznata kao šesta repu
blika u novoj Jugoslaviji a Bosanski Muslimani definirani kao "etni
čka grupa", u očekivanju da će se u dogledno vrijeme priključiti srp
stvu ili hrvatstvu kao nacionalnoj identifikaciji. To se, međutim, nije
dogodilo. U popisima stanovništva Muslimani su iskorištavali
296
Sažetok
mogućnosti izbjegavanja pa su se umjesto Srbin ili Hrvat u pre

moćnoj većini upisivali kao Musliman neopredijeljen (1948), Jugo
slaven neopredijeljen (1953), Musliman u etničkom smislu (1961) i
konačno Musliman u nacionalnom smislu (od 1971). Dva epohalna
događaja poticajno su utjecala na ovaj etapni razvitak i političko priz
nanje Bosanskih Muslimana - Titov raskid sa Staljinom 1948. kao i
Titova politika Trećeg svijeta. Naime, Titov raskid sa Staljinom 1948.
ponukao je jugoslavenske komuniste na traženje drugog puta u soci
jalizam i na veću kooperativnost s unutarnjim snagama, znači s
jugoslavenskim narodima. K tomu, Titova politika Trećeg svijeta do
vela je Jugoslaviju u bliže kontakte s muslimanskim zemljama.
Oboje zajedno dovelo je koncem 60-ih godina do priznanja Bosan
skih Muslimana kao trećeg bosansko-hercegovačkog i šestog ju
goslavenskog naroda.
Ovu dinamiku, za koju su bile postavljene skretnice uvođenjem
samoupravljanja, a kroz faktičnu federalizaciju države kao i priznava
nje Bosanskih Muslimana, a što je sve bilo 1974. ustavno sankcioni
rano, komunisti nisu mogli prihvatiti sa svim njezinim posljedicama
jer bi to vodilo kraju komunističkog monopola vlasti. Komunistički
eksperiment u Jugoslaviji došao je početkom 70-ih godina do svojih
granica. Od toga je vremena Jugoslavija tonula u sve dublju gospo
darsku i identitetsku krizu iz koje nije bilo izlaza uz pomoć komu
nističkog političkog instrumentarija. Početkom 80-ih godina postajali
su glasovi za političkim alternativama sve glasniji. Došlo je vrijeme
za neku drugu ili nikakvu Jugoslaviju.
Stvarnu dekonstrukciju Titove Jugoslavije započeo je srpski poli
tičar Slobodan Milošević, koji je svoju osobnu moć pokušao graditi na
hegemonijalnom položaju Srbije u Jugoslaviji. Na Miloševićev samo-
hod i srpski politički monolog odgovorili su drugi jugoslavenski na
rodi vlastitim samohodima i monolozima prije nego je sve završilo u
krvavim sukobima.
Na koncu o pitanju: Je li se Jugoslavija mogla spasiti? Drugim
riječima: Je li raspad Jugoslavije bio samo jedna sistemska pogreška
koja se mogla izbjeći ili je jugoslavenski projekt u sebi bio pogrešna
konstrukcija koja se ranije ili kasnije morala urušiti?
Jugoslavisti kao i prijatelji jugoslavenstva vide raspad Jugoslavije
u nesreći koja se mogla izbjeći. Oni vjeruju da bi unatoč etničkoj i
vjerskoj mnogostrukosti Jugoslavija bila bolja alternativa negoli sada
nastale državice na ovom prostoru koje u sebi kriju mnoge nepo
znanice i opasnosti. Oni se u svojoj argumentaciji pozivaju na zajed
ništva i sličnosti, a premalo, ili nikako, ne vode računa o postojećim
297
razlikama koje bi se u jednoj uspješnoj političkoj konstrukciji morale

dolično respektirati. Oni koji stoje bliže srpskom shvaćanju jugo
slavenstva - u kojemu federalizam malo vrijedi - prigovaraju komu
nistima da su kroz republicanisation and parochialisation6 doveli dr
žavu do raspada. Zaključak? Nova reintegracija ne bi bila samo mo
guća, nego i poželjna, a u vrijeme globalizacije čak i nužna.
A protivnici jugoslavenstva? Oni svoje protivljenje obrazlažu
činjenicom da je Jugoslavija bez referenduma bila sastavljena iz
povijesnih pokrajina koje prije toga nikada nisu bile zajedno. Oni
vjeruju da se jugoslavenski narodi, upitani pod demokratskim pre
misama, nikada ne bi odlučili za zajedničku državu. Bez toga refe
renduma svaka jugoslavenska država ostaje trajnim faktorom rizika
u čitavoj regiji.
Na temelju ovdje provedenog istraživanja treba podvući: Oba
prakticirana oblika jugoslavenstva bila su projekti koji su sebi kao cilj
postavljali jednu zajedničku jugoslavensku državu. Međutim, pri os
tvarivanju ovoga cilja od početka su izranjale gotovo nepremostive
razlike u mišljenju. Jedan posve tanki sloj integralnih jugoslavista
kao i srpska politička klasa htjeli su bezuvjetno imati jednu jedin
stvenu nacionalnu državu. Da bi postigli ovaj cilj, igrali su na kartu
brzoga utapljanja baštinjene političke i kulturne mnogostrukosti u
infrastrukture Kraljevine Srbije. Oni postojeće narode nisu interpre
tirali kao povijesno izrasle realnosti nego kao ostavštinu tuđinske
vlasti koja bi se morala što prije prevladati. Smatrali su da u
jugoslavenskom prostoru živi jedan jedini, ali troimeni narod - Srbi,
Hrvati i Slovenci -, koji su tuđinske vlasti međusobno otuđile i sada
je došlo vrijeme da se ovaj narod u jednoj nacionalnoj državi
ponovno međusobno ujedini. Druge etničke skupine ili nisu bile pri
znate (Crnogorci, Makedonci, Bosanski Muslimani) ili se s njima poli
tički restriktivno postupalo (Albanci i druge neslavenske narodne
manjine). Različite povijesne pokrajine bile su administrativnim
putem dokinute i drukčije organizirane, bez referenduma i drugih
primjerenih političkih procedura.
Ovu vrstu ujedinjenja odbila je većina nesrba. Otpor su najviše
pružali Hrvati koji su se u Podunavskoj Monarhiji borili za veću poli
tičku samostalnost i nadali se da će njihov politički status u jugo
slavenskoj državi biti bolji nego u Podunavskoj Monarhiji. Jugoslavija
je za njih bila zamisliva samo kao federacija ili, još bolje, konfede
racija u kojoj bi barem dijelovi Bosne i Hercegovine trebali pripasti
$ Allcock. 2000, str. 79.
298
Sažetak
Hrvatskoj. Ove se razlike u mišljenjima nisu mogle premostiti i

umjesto približavanja došlo je do još većeg otuđenja između Srba i
Hrvata. Na opasnost raspada države režim je reagirao represivnim
metodama i uvođenjem diktature. Od toga su profitirali ekstremisti
koji su državu doveli u valove fašističkih režima. Državni puč srpskih
oficira 1941. bio je uvod u okrutni kaos na jugoslavenskom prostoru
u kojemu su se okupatori, ustaše, četnici i Titovi partizani među
sobno natjecali u zločinima.
Totalni neuspjeh građanske politike bitno je olakšao komunističko
preuzimanje vlasti. Tito je profitirao od posvađanosti svojih protiv
nika, iskazao se kao lukav strateg, od Saveznika potpomagan vojno i,
konačno, priznat kao glavni čimbenik u ponovnoj uspostavi nove
Jugoslavije.
Druga Jugoslavija bila je u danom trenutku vjerojatno moguća
jedino u komunističkoj režiji. Komunisti su doduše korigirali na
cionalnu politiku Prve Jugoslavije svečanim priznanjem svih jugo
slavenskih nacija i nacionalnosti, ali su uveli komunističku diktatu
ru, legitimirali svoju vlast komunističkom utopijom i vladali uz još
više represije nego monarhisti u Prvoj Jugoslaviji. Oni su ostvarili
značajne socijalne promjene u Jugoslaviji ali nisu jugoslavenske na
rode pripravili za prijelaz u demokraciju. Svojim metodama vladanja
proizveli su mnoštvo političkih protivnika i, konačno, zemlju ponov
no strovalili u kaos. Komunisti su se ponašali tako nevjerodostojno,
da su ih nacionalisti s lakoćom mogli zamijeniti. Sada su narodi bivše
Jugoslavije duboko traumatizirani.
Jugoslavenski je paket bio dva puta prebrzo, nikakvim ili samo
prividno demokratskim procedurama omotan. Posljedice su poznate.
Sada jugoslavenski narodi trebaju vremena da bi došli do sebe i tek
onda pošli u potragu prema uzajamnoj normalnosti. U kojem obliku,
to oni trebaju, dakako uz međunarodnu pomoć, kao ravnopravni
partneri pronaći i sami odlučiti. Teško je zamisliti normaliziranje u
obliku jedne Treće Jugoslavije koju bi međunarodni pseudoeksperti
na brzinu sklopili.
299
Dodatak
Kratice
ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Sarajevo
AVNOJ Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije
Biogr. Lex GSO Biographisches Lexikon zur Geschichte Siidosteuropas
CCP Croatica Christiana Periodica. Časopis Instituta za
crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
CK Centralni komitet
ČSP Časopis za suvremenu povijest. Zagreb
EEM East European Monographs. New York
EJu Enciklopedija Jugoslavije
ESlo Enciklopedija Slovenije
FNRJ Federativna Narodna Republika Jugoslavija
GID Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine.
Sarajevo od 1950.
GVIS Glasnik Vrhovnog starješinstva islamske vjerske
zajednice. Beograd/Sarajevo
HANAO Hrvatska nacionalna omladina
HBL Hrvatski biografski leksikon
HRSS/HSS Hrvatska republikanska seljačka stranka
IB Informbiro (1947-1958)
IVZ, IZ Islamska vjerska zajednica (od 1969. Islamska zajednica)
JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb
JMO Jugoslavenska muslimanska organizacija
301
D odatak
JNA Jugoslovenska narodna armija

JNOF Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta
JRZ Jugoslovenska radikalna zajednica
KPJ v. SKJ Komunistička partija Jugoslavije
NDH Nezavisna Država Hrvatska
N. S. nova serija
OF Osvobodilna fronta (Slovenija)
OOH Osterreichische Osthefte. Beč
ORJUNA Organizacija jugoslovenskih nacionalista
PIS Prilozi instituta za istoriju. Sarajevo
s.a. sine anno
SANU Srpska akademija nauka i umetnosti
SFRJ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SHS Srbi, Hrvati, Slovenci
SIZ Samoupravna interesna zajednica
SKJ v. KPJ Savez komunista Jugoslavije
SKOJ Savez komunističke omladine Jugoslavije
SOF Svidost-Forschungen. Miinchen
SPC Srpska pravoslavna crkva
SRNAO Srpska nacionalna omladina
SSJ Savez sindikata Jugoslavije
SSOJ Savez socijalističke omladine Jugoslavije
SSRN/J Socijalistički savez radnog naroda/Jugoslavije
SUBNOR Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata
vs. versus
WDS VVissenschaftlicher Dienst Sudosteuropa. Miinchen
ZAVNOBiH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenje
Bosne i Hercegovine
ZIRAL Zajednica ranjeni labud
ZUR Zakon o udruženom radu
302
Izvori i literatura
Izvori i literatura
Enciklopedije i leksikoni
BABIĆ 1971, Nikola i dr.: Hronologija radničkog pokreta u Bosni i

Hercegovini do 1941. godine. Sarajevo 1971.
Biogr. Lex. GSO: Biographisches Lexicon zur Geschichte Sudost-
europas, hrsg. Mathias Bernath u. a. 4 Bde. Munchen 1972-
1981 (=Siidosteuropaische Arbeiten 75/I-IV).
CEROVAC 1988, Ivan: Hrvatski politički leksikon. London: World-
wide 1988.
ČUVALO 1977, Ante: Historical Dictionary of Bosnia and Herzego-
vina. European Historical Dictionaries, No. 25. Lanham, Md.,
& London: Scarecrovv Press, Inc. 1997.
EJu: Enciklopedija Jugoslavije. 8 sv. Zagreb >1955-1971; sv. 1-6
[A-Kat], Zagreb 21980-1990.
Enciklopedija samoupravljanja. Beograd: Savremena administracija i
Izdavački centar Komunist 1979 [1143 str. u 4°].
Enciklopedija srpske istoriografije [1997]. Ur. Sima ĆIRKOVIĆ i Rade
MIHAUČIĆ. Beograd 1997.
Enzyklopadie des Holocaust [1993]. Die Verfolgung und Ermordung
der europaischen Juden. Haupthrsg. Israel GUTMAN. Deutsche
Ausgabe von Eberhard JACKEL u . a. 3 Bde. Berlin: Argon 1993.
ESlo: Enciklopedija Slovenije. Sv. 1-12 [A-Sz]. Ljubljana 1987-1998.
Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexicon zur politisch-
sozialen Sprache in Deutschland. Hrsg. von Otto BRUNNER u.
a. 7 Bde. Stuttgart: Klett- Cotta 1972-1992.
HBL: Hrvatski biografski leksikon. Sv. 1-5 [A-H]. Zagreb 1983-2002.
HOSCH u. GRABMULLER 1981, Edgar H. i Jvirgen G.: Daten der sovvje-
tischen Geschichte. Von 1917 bis zur Gegenvvart. Munchen:
dtv 1981.
Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979. sv. 1 (1919-1941);
sv. 2 (1941-1945); sv. 3 (1945-1979). Beograd 1980.
ISAKOVIĆ 1995, Alija: Rječnik bosanskog jezika (karakteristična lek
sika). Sarajevo 41995 ['1992].
303
D odatak
KOVAČIĆ 1991, Anto Slavko: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene.

Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture. Sarajevo 1991.
Leksikon pisaca Jugoslavije. Sv. 1-4 [A-NJ] Novi Sad: Matica Srpska
1972-1997.
Leksikon temeljnih pojmova politike [1990]: abeceda demokracije.
Ur. Ivan Prpić i dr. Zagreb 1990.
Pipers VVdrterbuch zur Politik. Hrsg. von Dieter NOHLEN. 6 Bde.
Miinchen 1985-1987.
PLUT-PREGELJ i ROGEL 1996, Leopoldina P.-P. i Carole R.: Historical
Dictionary of Slovenia. European Historical Dictionaries,
No.13. Lanham, Md., & London: Scarecrow Press, Inc. 1996.
SNYDER 1990, Louis L.: Enciclopedia of nationalism. New York: Pa-
ragon House 1990.
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. Zagreb 1983. - Pose
ban otisak iz zEJu.
Staatslexikon [1985-1989], Recht, VVirtschaft, Geschichte in 5 Ban-
den. Freiburg, Basel, Wien 71985-1989.
STALLAERTS i LAURENS 1995, Robert St. i Jeannine L.: Historical
Dictionary of the Republic of Croatia. European Historical
Dictionaries, No. 9. Metuchen, N.J., & London: Scarecrovv
Press, Inc. 1995.
STANOJEVIĆ NE, Stanoje (izd.): Narodna enciklopedija srpsko-hrvat-
sko-slovenačka. Sv. 1-4. Zagreb s.a. [1925-1928].
ŠUSTER 1999, Željan E.: Historical Dictionary of the Federal Repu
blic of Yugoslavia. European Historical Dictionaries, No. 29.
Lanham, Md., & London: Scarecrovv Press, Inc. 1999.
Tko je tko u NDH [1997]. Hrvatska 1941-1945. Zagreb 1997.
Vojna enciklopedija. 11 sv. Beograd 1958-1969 [21970-1976].
WENDE 1981, Frank (Hrsg.): Lexikon zur Geschichte der Parteien in
Europa. Stuttgart 1981.
304
Izvori i literatura
Demografija i statistika
Almanah Kraljevine SHS. Sastavio i uredio Viktor MANAKIN. Sv. 1

(1921-1922); sv. 2 (1924-1925); sv. 3 (1927-1928); sv. 4,1
(1918-1930). Zagreb s.a.
Bibliographisches Handbuch der ethnischen Gruppen Sudosteuropas.
Hrsg. von Gerhard SEEVVANN i Peter DIPPOLD. 2 Bde. Munchen
1997 (=Sudosteuropa-Bibliographie Erganzungsband 3/1-2).
BUSCHENFELD 1992, Herbert: Ergebnisse der Volkszahlung 1991 in
Jugoslavvien. U; Osteuropa 42 (1992), str. 1095-1101.
Die Gliederung der Bevolkerung des ehemaligen Jugoslavvien nach
Muttersprache und Konfession nach den unveroffentlichen
Angaben der Zahlung vom 1931, Wien 1943.
DIZDAR 1996, Zdravko: Brojitbeni pokazatelji odnosa vojničkih po
strojbi na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945
godine. U: ČSP 28, 1-2 (1996), str. 161-197.
DRAGANOVIĆ 1931, Krunoslav: Demografske značajke Hrvata-kato-
lika u Bosni i Hercegovini: u: Napredak glasilo 6 (1931), str.
63-65, 128-130, 155-158.
DRAGANOVIĆ 1933, Krunoslav: Deset godina života Herceg-Bosne
u brojkama. U: Napredak glasilo 8 (1933), str. 7-8, 20-22, 43-45.
DRAGANOVIĆ 1937, Krunoslav: Demografska slika Jugoslavije po
vjerama g. 1932. U: Napredak glasilo 12 (1937), str. 64-65.
DRAGANOVIĆ 1939, Krunoslav: Opći šematizam Katoličke crkve u
Jugoslaviji. Sarajevo 1939.
DRAGANOVIĆ 1975, Krunoslav: Opći šematizam Katoličke crkve u
Jugoslaviji 1974. Zagreb 1975.
GEIGER 1995, Vladimir: Sudski procesi u Hrvatskoj 1945. godine.
Smrtna presuda evangeličkom biskupu dr. Philippu Poppu. U:
ČSP 27, 1 (1995), str. 157-166.
GEIGER 1996, Vladimir: Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj od 1945.
do danas. U: ČSP 28, 1-2 (1996), str. 227-233.
HADŽIJAHIĆ 1939, Muhamed: Populacione osobine Bosanskih Mu
slimana. U: Narodna Uzdanica. Kalendar za godinu 1940.
Sarajevo 1939, str. 78-98 i u: FILANDRA 1996, str. 168-184.
305
D odatak
HOLJEVAC 1968, Većeslav: Hrvati izvan domovine. Zagreb: Matica

Hrvatska 21968 t’1967].
Jasenovac [1998]. Žrtve rata prema podacima statističkog zavoda
Jugoslavije. Reprint. Izd. Meho VISOČAK i Bejdo SOBICA.
Zurich-Sarajevo: Bošnjački institut 1998 [v. recenziju Dunje
MELČIĆ u: SOF 98, 1999, str. 609-613].
Jugoslavia /-///, 1944-1945: Jugoslavia. Naval Intelligence Division
(Geographical handbook series) For official use only. Vol. I:
Physical geography, ports and Communications. June 1945.
Jugoslavija 1918-1988. Statistički godišnjak. Beograd: Savezni za
vod za statistiku 1989.
Jugoslavija 1945-1964. Statistički pregled. Beograd 1965.
Jugoslavija 1975: Jugoslavija trideset godina posle oslobođenja i
pobede nad fašizmom 1945-1975. Beograd: Savezni zavod za
statistiku 1975. - Prigodna izdanja br. 8.
Jugoslavija 1945-1985. Statistički prikaz. Red. Dušan MIUKOVIĆ i
dr. Beograd 1986.
KARGER 1992, Adolf: Das Leopardenfell. Zur regionalen Verteilung
der Ethnien in Bosnien-Herzegovvina. U: Osteuropa 42 (1992),
str. 1102-1111.
Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugoslavije. Beograd
1984.
KOČOVIĆ 1990, Bogoljub: Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji.
Sarajevo 21990 (London *1985).
MARIC 1996, Franjo: Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine izme
đu 1879. i 1995. godine prema državnim popisima od au
strougarskog doba do raspada bivše Jugoslavije. Zagreb 1996.
MARIĆ, 1998, Franjo: Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463.
i 1995. godine prema crkvenim dokumentima. Zagreb 1998.
NEŠOVIĆ 1961, Slobodan (prired.): Stvarni registar stenografskih
beležaka vrhovnih predstavničkih tela Jugoslavije od 26. XI.
1942. do 21. XII. 1957. AVNOJ, Privremena narodna skupšti
na DFJ, Ustavotvorna skupština. Narodna skupština FNRJ I. i
II.saziv i Savezna narodna skupština III. saziv. Beograd 1961.
PEJANOVIĆ 1939, Đorđe: Stanovništvo, školstvo i pismenost u krajevi
ma bivše Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1939 (=Prosvetina
biblioteka).
306
Izvori i literaturo
PEJANOVIĆ 1955, Đorđe: Stanovništvo Bosne i Hercegovine. Beograd

1955 (=SAN. Posebna izdanja 129. Odjeljenje društvenih nauka
N. S. 12).
PETRIČEVIĆ 1973, Jure: Nacionalnost stanovništva Jugoslavije. Miinchen-
-Barcelona 1973. - Knjižnica Hrvatske Revije. Ljudi i krajevi 10.
PETRIČEVIĆ 1983, Jure: Nacionalnost stanovništva Jugoslavije. Brugg
[CH] 1983. - Knjižnica Sloboda 5.
PETROVIĆ 1985, Ruža: Etnički mešoviti brakovi u Jugoslaviji. Beo
grad 1985. - Institut za sociološka istraživanja Filozofskog
fakulteta u Beogradu.
PETROVIĆ 1992, Ruža: The National Composition of Yugoslavia's Po-
pulation, 1991. U: Yugoslav Survey. Quarterly 33,1 (1992),
str. 3-24.
SIMEUNOVIĆ 1964, Vladimir: Stanovništvo Jugoslavije i socijalisti
čkih republika 1921-1961. - Ukupno stanovništvo, polna i sta
rosna struktura - Beograd 1964 (= Savezni zavod za stati
stiku. Studije, analize i prikazi 22).
Skupštinski izbori u Jugoslaviji [1983] 1942-1982. Ur. Milan MATIĆ i
Mijat DAMJANOVIĆ. Beograd: Institut za političke studije 1983.
Statistički godišnjak Jugoslavije. Beograd od 1954.
Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije 1 (1929) - 10 (1940).
Beograd 1932-1941.
Statistički pregled izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu skup
štinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izvršenih na dan
28. novembra 1920. god. Beograd 1921.
Statistički pregled Kraljevine Jugoslavije (1921) po banovinama pre
ma Zakonu od 3. oktobra 1929. god. o nazivu i podeli Kraljevi
ne na upravna područja srezova i opština i prema Uredbi od
4. novembra 1929. god. III br. 49.651 o promenama područja
srezova i opština usled određenih banovinskih granica.
Beograd 1930. [Tabelarni pregled popisa stanovništva od
31.1.1921],
Statistički pregled Kraljevine Jugoslavije [1931]: Definitivni rezul
tati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine. Beograd
1938 [sv. 1 i 2], Sarajevo 1940 [sv. 4],
STIPETIĆ 1954, Vladimir: Agrarna reforma i kolonizacija u FNRJ
godine 1945-1948. U: Rad JAZU 300. Zagreb 1954, str. 431-472.
307
D odatak
SUNDHAUSSEN 1989, Holm: Historische Statistik Serbiens

1834-1914. Mit europaischen Vergleichsdaten. Miinchen 1989
(=Siidosteuropaische Arbeiten 87).
VELAT 1988, Dubravka: Stanovništvo Jugoslavije u posleratnom pe
riodu. Grafički prikaz podataka statistike stanovništva. Beo
grad 1988. - Studije, analize i prikazi 123.
Yugoslavie 1935: La Yougoslavie par les chiffres. Belgrade: Bureau
central de presse 1935, 63 str.
VVeissbuch der Deutschen aus Jugosawien I (21992): Ortsberichte
1944-1948; II (1993): Erlebnisberichte 1944-1948. Miinchen:
Universitas (=Donauschwabisches Archiv, Reihe III: Beitrage
zur doanuschvvabischen Volks- und Heimatforschung).
ŽERJAVIĆ 1992, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i
Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjet
skom ratu. Zagreb 21992 [Zagreb *1989 pod naslovom: Gubici
stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu], - Na en
gleskom pod naslovom: The Losses of Yugoslav Population in
The Second World War. Zagreb 1991.
Arhiva Branka Mikulića - Sarajevo
Objavljeni izvori
Arhiv Komunističke partije Bosne i Hercegovine I-III, Sarajevo 1950-1953.

ARSLAN 1994, Emir Shekib: Zašto su muslimani zaostali, a drugi napre
dovali. Sarajevo [3]1994 [1. izd. u: GVIS god. 11, 1934, 21993].
BALETIĆ 1990, Milovan (izd.): Ljudi iz 1971. Prekinuta šutnja. Za
greb: Vjesnik 1990.
Banovina Hrvatska (1939). Politička, administrativna i ekonomska
struktura. Uredio [Vladimir] PAVLAKOVIĆ, Zagreb 1939.
BIBER 1981, Dušan (izd.) Tito-Churchill, strogo tajno. Zbornik britan
skih dokumentov 28. maja 1943 - 21. maja 1945. Ljubljana,
Zagreb 1981.
308
Izvori i literatura
Bihaćka Republika [1952] II. Zbornik dokumenata. 4. 11. 1942 -

29.1. 1943. Bihać 1952.
BOBAN 1985, Ljubo: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943.
izvještaji informatora o prilikama u Hrvatskoj. Zagreb 1985.
BOBAN 1988, Ljubo: Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke
vlade. Sv. I-II. Zagreb 1988.
Britanski izvještaji I-III, 1986-1996: AVRAMOVSKI, Živko: Britanci o
Kraljevini Jugoslaviji. Godišnji izvještaji Britanskog poslan
stva u Beogradu 1921-1938. I (1921-1930), II (1931-1939).
Beograd, Zagreb 1986; III (1939-1941) Beograd 1996.
Četniks 1944: The Četniks. A survey of Četnik activity in Yugoslavia.
April 1941 - July 1944. [London]: A.F.H.Q. 1944. - Confiden-
tial PB. 274.
DEDIJER 1980a, I-III, Vladimir (izd.): Dokumenti 1948. 3 sv. Beograd:
Rad 1980. - Usp. Othmar Nikola HABERL: Kritische Anmer-
kungen zu Vladimir Dedijers Dokumentation des jugoslavvisch-
-sovvjetischen Konflikts von 1948. U: SOF 41 (1982), str. 325-332.
DEDIJER 1980b-1984, I-III, Vladimir (izd.): Novi prilozi za biografi
ju Josipa Broza Tita. Zagreb, Rijeka, Beograd 1980-1984.
DEDIJER i MILETIĆ 1990, Vladimir D. i Antun M. (izd.): Genocid nad
Muslimanima 1941-1945. Zbornik dokumenata i svjedočenja.
Sarajevo 1990.
Documents on autonomy and minority rights [1993]. Ed. by Hurst
HANNUM. Dodrecht, Boston, London: Nijhoff 1993.
DIZDAR 1999, Zdravko i Mihael SOBOLEVSKI: Prešućivani četnički
zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941-1945. Zagreb
1999 (= Hrvatski institut za povijest. Građa IV/3).
Draža Mihailović pred sudom [1990]: "Ne osećam se krivim". Steno-
grafske beleške sa suđenja vođi četničkog pokreta. Prir. Jovan
KESAR i Dragoje LUKIĆ. Beograd: Akvarijus 1990.
Dvanaesti kongres SKJ 1982: 12. kongres Saveza komunista Jugo
slavije. Referat, Rezolucije, Statut SKJ, Završna reč. Doku
menti usvojeni na Dvanaestom kongresu SKJ 26-29. juna
1982. Beograd 1982.
FILANDRA 1996, Šaćir (ur.): Bošnjaci i moderna. Humanistička misao
Bošnjaka od polovine XIX. do polovine XX. stoljeća. Sarajevo
1996. —Izbor iz tekstova više bošnjačkih autora.
309
D odatak
FISTONIĆ 1972, Jerko: Od ORJUNE do unitarizma. Zagreb 1972.

Vlastita naklada.
Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990]. Jovan KESAR, Đuro BILBIJA,
Nenad STAFENOVIĆ (izd.). Beograd 1990. - O manjkavostima
edicije v. STEINDORFF 1997a, str. 205-206, bilj. 23.
GEIGER 1999, Vladimir (izd.): Saslušanje Branimira Altgayera vođe
Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u
Upravi državne bezbjednosti za Narodnu Republiku Hrvatsku
1949. godine. U: ČSP 31, 3 (1999), str. 575-638.
Građa o djelatnosti KPJ u BiH 1921-1941 [1971]: Građa o djelatnosti
Komunističke partije Jugoslavije u Bosni i Hercegovini (januar
1921 - april 1941). Listovi, proglasi i leci. Prir. Subhija PRIBULJA
i Veselin MITRAŠEVIĆ. Sarajevo 1971.
HERCEG 1923, Rudolf: Die Ideologie der kroatischen Bauernbevve-
gung. Mit der Vorrede von Stjepan RADIĆ. Zagreb: vlastito
izdanje 1923.
Historical boundaries [1995]: The Historical Boundaries Betvveen
Bosnia, Croatia, Serbia. Documents and Maps 1815-1945.
Edited by Anita L.P. BURDETT. Archive Editions, an imprint of
Archive International Group 1995.
ISAKOVIĆ 1990, Alija (ur.): O "nacionaliziranju" Muslimana. 101 go
dina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Musli
mana. Zagreb 1990.
Islamski fundamentalizam [1990] - šta je to? (Priredili Nusret ČANČAR
i Enes KARIĆ). Sarajevo 1990. - Biblioteka Preporoda i Islamske misli.
Istorijski arhiv KPJ 1949-1951: Istorijski arhiv Komunističke partije
Jugoslavije. Sv. 1-7. Beograd 1949-1951.
IZETBEGOVIĆ 1988, Alija: Islam između Istoka i Zapada. Beograd 1988
[Englesko izdanje pod naslovom: Islam betvveen East and West.
Indianapolis, USA 1984]
IZETBEGOVIĆ 1990, Alija: Islamska deklaracija. Sarajevo 21990 [*1970],
IZETBEGOVIĆ 1996, Alija: Ja izdati ne znam. Sarajevo: Ljiljan 1996.
Izvještaj o stanju u SK Hrvatske 1972: Izvještaj o stanju u Savezu
komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u nje
gove redove. Izvještaj je usvojen na 28. sjednici Centralnog
komiteta Saveza komunista Hrvatske, 8. svibnja 1972. go
dine. Zagreb 1972.
310
Izvori i literatura
JAREB 1970, Jere: Šest dokumenata o prvom dodiru dra Ante Pave-
lića s talijanskom vladom 1927. U: Hrvatska Revija [Munchen]
20,4 (1970), str. 1165-1178. (Najprije objavljeno u: I docu-
menti diplomatici italiani. Serie 7, volume 5. Roma: Instituto
Poligrafico dello Stato 1967, br. 273, 286, 324).
JOVANOVIĆ 1991, Dragoljub: Sloboda od straha. Izabrane političke
rasprave. Beograd 1991.
Jugoslavija u britanskim izvještajima 1945-1950 godine. Priredili
Jerca VODUŠEK-STARIČ i Željko KRUŠEU. U: Danas, Zagreb,
3. svibnja 1989 - 27. lipnja 1989.
Komunisti BiH [1977]: Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi
za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost. Sarajevo 1977.
KAPIDŽIĆ 1963, Hamdija (izd.): Rad Narodnog Vijeća SHS Bosne i Her
cegovine u novembru i decembru 1918. U: Glasnik arhiva Bosne
i Hercegovine [Sarajevo] 3 (1963), str. 147-328.
KRIŠTO 1998, II [Dokumenti], Jure: Katolička crkva i Nezavisna Država
Hrvatska 1941-1945. Dokumenti. Knjiga druga. Zagreb 1998.
KRIZMAN 1981, Bogdan (izd.): Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu
1941-1943. Dokumenti. Zagreb 1981. Usp. PETRANOVIĆ 1981.
KRLEŽA 1985, Miroslav: Historijske teme. Sarajevo 1985 (=Sabrana
djela Miroslava Krleže).
KRLEŽA 1988, Miroslav: Gdje smo i kako smo. Suvremene političke
teme. Sarajevo 1988 (=Sabrana djela Miroslava Krleže).
KURTOVIĆ 1978, Todo: Crkva i religija u socijalističkom samouprav
nom društvu. Beograd 1978.
KURTOVIĆ 1979, Todo: Nacija i socijalističko samoupravljanje. Zagreb 1979.
La conduite des autorites Serbes envers les Musulmans en Yougosla-
vie. Zagreb 1944, 98 str. - v. Mužić 1978, str. 34, bilj. 14.
MATIJEVIĆ 1997a, Margareta: Stepinčev "dossier" Svetoj Stolici
(31.05.1943). U: CCP 40 (1997), str. 107-139.
Milošević 1989, Slobodan: Godine raspleta. Beograd 1989.
MULALIĆ 1936, Mustafa A.: Orijent na Zapadu. Savremeni kulturni
i socijalni problemi Muslimana Jugoslovena. Beograd 1936.
NEŠOVIĆ i PETRANOVIĆ 1983, Slobodan N. i Branko P. (izd.): AVNOJ
i revolucija. Tematska zbirka dokumenata 1941-1945. Beo
grad 1983.
311
D odatak
Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine. Sa

rajevo 1948.
PAVLOVIĆ 1985, Momčilo (izd.): Politički programi Demokratske,
Narodne radikalne, Jugoslovenske republikanske demokrat
ske, Socijalističke i Socijademokratske stranke Jugoslavije iz
1945. godine. U: Istorija 20. veka [Belgrad] 1985/1, str. 119-155.
Peta zemaljska konferencija KPJ [1980] (19-23. oktobar 1940). Pri
redili Pero DAMJANOVIĆ, Milovan BOSIĆ, Dragica LAZARE-
VIĆ. Beograd 1980 (= Izvori za istoriju SKJ A, I, Knjiga 10).
PETRANOVIĆ 1981, Branko (izd.): Jugoslovenske vlade u izbeglištvu
1943-1945. Zagreb 1981. Usp. KRIZMAN 1981.
PETRANOVIĆ 1995, Branko (izd.): Zapisnici sa sednica Politbiroa Cen
tralnog komiteta KPJ (11. jun 1945-7. jul 1948). Beograd 1995.
PETRANOVIĆ i ZEČEVIĆ 1987, Branko P. i Momčilo Z. (izd.): Jugoslo-
venski federalizam. Ideje i stvarnosti. Tematska zbirka doku
menata. Sv. I: 1914-1943; Sv. II: 1943-1986. Beograd 1987.
PETRANOVIĆ i ZEČEVIĆ 1988, Branko P. i Momčile Z. (izd.): Jugosla
vija 1918-1988 Tematska zbirka dokumenata. Beograd 1988.
POZDERAC 1984, Hamdija: Savez komunista vodeća snaga društva.
Sarajevo: Veselin Masleša 1984.
Privredna politika Vlade FNRJ [1995], Zapisnici Privrednog saveta Vla
de FNRJ 1944-1953. 4 sv. Beograd: Arhiv Jugoslavije 1995.
Proces Alojziju Stepincu [1997]. Dokumenti. Priredili Marina ŠTAM-
BUK-SKALIĆ, Josip KOLANOVIĆ, Stjepan RAZUM. Zagreb
1997 (= Croatica Christiana, Fontes 13).
Program SKJ 1958: Program Saveza komunista Jugoslavije pri
hvaćen na Sedmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u
Ljubljani od 22. do 26. aprila 1958. Beograd 1958.
PURIVATRA i SULJEVIĆ 1971, Atif P. i Kasim S.: Nacionalni aspekt
popisa stanovništva u 1971. godini. Sarajevo, februara
1971. god.
SALIHAGIĆ 1940, Suljaga: Mi Bos[ansko]-herc[egovački] Muslimani
u krilu jugoslovenske zajednice. Banja Luka 1940. Pretisak:
Toronto um 1975.
Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977] 1950-1976. Dokumenti razvo
ja. Beograd 1977.
312
Izvori i literatura
Seton-Watson Correspondence [1976]: R[obert] W[illiam] Seton-Watson

and the Yugoslavs. Correspondence I: 1906-1918; II: 1918-1941.
London, Zagreb 1976.
Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971. Autorizirani zapisnik. Zagreb:
Meditor 1994.
Sjednice CK SK BiH 1972 [1977], I-II: 44, 45, 46, 48. i 49. sjednica
Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine
(septembar-novembar 1972). Knjiga I-II. Sarajevo 1977.
TITO 1977, I-V, Josip BROZ: Izbor iz dela. Gl. ur. Muhamed FILIPO-
VIĆ. 5 sv. Beograd 1977. - Tematski uređen.
TITO 1977-1989, Josip BROZ: Sabrana djela [1926-1946]. 30 sv.
Beograd, Zagreb 1977-1989.- Usp. Othmar Nikola HABERL:
Bemerkungen zur ersten kritischen Gesamtausgabe der Wer-
ke Josip Broz Titos. U: SOF 40 (1981), str. 266-272.
TITO 1984b, Josip BROZ: Ausgevvahlte Reden und Schriften. Band
III/2: AuBenpolitik 1945-1979. Stuttgart: Klett-Cotta 1984
[Svesci I-II nisu se pojavili].
TRHUU 1992, Sead: Mladi muslimani. Zagreb 1992.
Ustaša [1995]. Dokumenti o ustaškom pokretu. Priredio: Petar POŽAR.
Ustav BiH 1974: Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine
s Ustavnim amandmanima I-XII i registrom pojmova. Sara
jevo 1982.
Ustavi SFRJ i republika 1963: Ustav Socijalističke Federativne Repu
blike Jugoslavije sa ustavima socijalističkih republika i statuti
ma autonomnih pokrajina. Beograd: Službeni list SFRJ 1963.
Ustavi Srbije i Jugoslavije [1988]: Ustavi i vlade Kneževine Srbije,
Kraljevine Srbije, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije
(1835-1941). Beograd 1988.
Ustavna debata Kraljevine SHS 1921: Stenografske beleške. Rad
Ustavnog odbora Skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
I. Debata u načelu o Nacrtu Ustava [1.-16. Februar 1921].
Beograd: Narodna Samouprava 1921.
Ustavni razvoj socijalističke Jugoslavije. Beograd 1988, II deo: Inte
gralni tekstovi Ustava socijalističke Jugoslavije [str. 327-561].
Verfassung 1974: Verfassung der Sozialistischen Foderativen Re-
publik Jugoslavvien. Beograd 1974.
V. Kongres Komunistične partije Jugoslavije. Ljubljana 1948.
313
D odatak
Vlada BiH 1945-1948 [1985]: Narodna vlada Narodne Republike

Bosne i Hercegovine 1945-1948. Zapisnici. Priredila CVIJO-
VIĆ Rosa. Sarajevo 1985.
VOJINOVIĆ 1995, Aleksandar (izd.): NDH u Beogradu. Zagreb 1995.
VUKOVIĆ 1996, Branko (ur.): Dokumenti Centralnih organa KPJ
(1941-1945). Knjiga 22 (1. januar - 4. mart 1945). Beograd:
Arhiv Jugoslavije (= Izvori za istoriju SKJ, Serija A, Tom II,
Knjiga 22).
Zakon o narodnim školama 1929 [1930]: Zakon o narodnim školama
u Kraljevini Jugoslaviji od 5. decembra 1929. god. s obja
šnjenjem u vezi sa Zakonom o činovnicima od 31. VII. 1923.
sa najpotrebnijim postojećim naređenjima, propisima i ured
bama za njegovu primenu i s potpunim stvarnim kazalom.
Priredio Nikola BAČIĆ. Zagreb 1930.
ZAVNOBiH [1968]: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobo
đenja Bosne i Hercegovine. Dokumenti. I, 1943-1944; II 1945.
Sarajevo 1968.
Zločini NDH [1993]: Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945.
Beograd: Vojnoistorijski institut 1993 (= Zločini na jugoslo-
venskim prostorima u prvom i drugom svetskom ratu. Zbor
nik dokumenata. Tom I).
ZULFIKARPAŠIĆ 1987, Adil (izd.): Sarajevski proces. Suđenje musli
manskim intelektualcima 1983. Sabrani dokumenti. Ziirich
1987 [Abid PRGUDA, izd. Sarajevo 21990].
Novine i časopisi
Bosanski Pogledi [1984]. Nezavisni list muslimana Bosne i Herce

govine u iseljeništvu 1960-1967. Pretisak. Ziirich: STAMACO
1984 [l.izd. London 1960-1968].
Dobri Pastir. Glasilo Udruženja katoličkih svećenika NR Bosne i Her
cegovine. Od 1976 pod imenom: Nova et Vetera. Sarajevo 1950.
El-Hidaje [Sarajevo] 1936/37-1945. [Mjesečnik Organizacije ilmije],
Gajret. List Gajreta, društva za kulturno i ekonomsko podizanje mu
slimana. Sarajevo 1921-1941.
Glasnik društva Prosvete. Sarajevo 1922-1941.
314
Izvori i literaturo
GVIS: Glasnik Vrhovnog starješinstva islamske vjerske zajednice.

Beograd/Sarajevo 1933 [mjesečnik].
Hrvatski glas. Glasilo Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke/List
Odbora Hrvatske Republikansko-seljačke Stranke za Bosnu i
Hercegovinu. Sarajevo 1.11.1945-10.10.1946 [ukupno 12 brojeva].
Istorija 20. veka. Časopis Instituta za savremenu istoriju, Beograd 1983.
Muslimanska svijest/od 22. 10. 1941. Hrvatska svijest. Sarajevo
1936 [tjednik].
Napredak glasilo: Napredak. Glasilo Hrvatskog kulturnog društva
"Napredak". Sarajevo, od 1926.
Napredak kalendar. Napredak. Hrvatski narodni kalendar. Sarajevo
1907-1948.
"Napretkov" Almanah. Sarajevo 1946.
Narodna Uzdanica I-XIII. Kalendar za godinu 1933-1945. Sarajevo
1932-1944.
Nova et Vetera. Sarajevo 1976, v. Dobri Pastir.
Oslobođenje. List SSRN Bosne i Hercegovine. Sarajevo. Od 1943.
PEJANOVIĆ 1961, Đorđe: Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine
1850-1941. Sarajevo 1961.
Pravoslavlje. Organ Udruženja srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhi-
episkopije Beogradsko-Karlovačke. Beograd od aprila 1934.
Preporod. Glasilo Udruženja ilmije u Bosni i Hercegovini/Islamske
informativne novine. Od 1970.
Prosveta list: Organ društva Prosvete. Sarajevo 1919-1923, 1930-1937.
Prosvjeta. List Saveza kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Her
cegovine. Sarajevo 1950 [mjesečnik].
Putokaz. List za društvena i književna pitanja. Zagreb 1937-1939.
[List muslimanske lijevo orijentirane inteligencije]
Registar propisa [1951] objavljenih u "Službenom listu Narodne Re
publike Bosne i Hercegovine" 1945-1950. Sarajevo 1951.
Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1(1919)/
Službene novine Kraljevine Jugoslavije od oktobra 11(1929).
South Slav Journal. London. Od 1978.
WDS: VVissenschaftlicher Dienst Siidosteuropa. Munchen I-XXX,
1952-1981.
315
D odatak
Memoari
ĆIMIĆ 1983, Esad: Politika kao sudbina. Prilog fenomenologiji poli

tičkog stradalaštva. Beograd s. a. f11983] (21989) (= Velika
edicija ideja 21).
ČOLAKOVIĆ 1968-1972,1-III, Rodoljub: Kazivanje o jednom pokolje
nju [1941-1945], Sarajevo I, 1972; II, 1968; III, 1972.
CVITKOVIĆ 2000, Fra Miroslav: Suđenje i zatvorski dani 1975-1978.
U: Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, god. 27, br. 1. šk. go
dina 1999/2000. Sarajevo 2000, str. 219-252.
DABČEVIĆ KUČAR 1997, I-II, Savka: '71. Hrvatski snovi i stvarnost,
I-II. Zagreb 1997.
DIZDAREVIĆ 1999, Raif: Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Sara
jevo 1999.
ĐILAS 1983, Milovan: Jahre der Macht: Kraftespiel hinter dem Eis-
ernen Vorhang. Memoiren 1945-1966. Aus dem Serbokroa-
tischen von Branko PEJANOVIĆ. Miinchen 1983.
JOVANOVIĆ 1973-1975, Dragoljub: Ljudi, ljudi. Medaljoni 56 + 46
umrlih savremenika. 2 sv. Beograd 1973-1975.
JOVIĆ 1995, Borisav: Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika [15. V.
1989 - 8. VII. 1992], Beograd: Politika 1995.
JUKIĆ 1974, Ilija: The Fali of Yugoslavia. Translated by Dorian CO-
OKE. New York, London 1974.
KADIJEVIĆ 1993, Veljko: Moje viđenje raspada - vojska bez države.
Beograd 1993.
KAVČIĆ 1988, Stane: Dnevnik in Spomini (1972-1987). Uredila Igor
BAVČAR in Janez JANŠA. Ljubljana 21988.
LASIĆ 2000, Stanko: Autobiografski zapisi. Zagreb: Globus 2000.
MAČEK 1957, Vladko: In the Struggle for Freedom. Translated by
Elizabeth and Stjepan GAŽI. New York 1957.
MAČEK 1992, Vladko: Memoari. Priredio Boris URBIĆ. Zagreb 1992.
MAMULA 2000, Branko: Slučaj Jugoslavija. Podgorica: CID 2000.
MARKOVIĆ 1987, I-II, Dragoslav Draža: Život i politika 1967-1978.
2 sv. Beograd 1987.
316
Izvori i literatura
MESIĆ 1992, Stipe: Kako smo srušili Jugoslaviju. Politički memoari

posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ. Zagreb 1992.
MEŠTROVIĆ 1961, Ivan: Uspomene na političke ljude i događaje.
Buenos Aires 11961. - Knjižnica Hrvatske Revije 5.
MOŠKOV 1999, Ante: Pavelićevo doba. Priredio i bilješkama popratio
Petar POŽAR. Split: Laus 1999.
PEROVIĆ 1976, Bonifacije: Hrvatski katolički pokret. Moje uspome
ne. Roma 1976 (= ZIRAL 14).
PEROVIĆ 1991, Latinka: Zatvaranje kruga - ishod rascepa 1971-1972.
Sarajevo 1991.
PILAV 1996, Muhamed: U ustaškoj emigraciji s Pavelićem. Sjećanja
vječitog pobunjenika, zatvorenika, bjegunca. Zapisao i uredio
Vlado PAVLINIĆ. Zurich: Bošnjački institut 1996.
PRIBIČEVIĆ 1990, Svetozar: Diktatura kralja Aleksandra. Preveli
Dražen BUDIŠA, Božidar PETRAČ. Zagreb: Globus 1990. -
Izvorno izdanje: Svetozar Pribichevich, La dictature du roi
Alexandre. Pariš: P. Bossuet Editeur 1933.
STOJADINOVIĆ 1963, Milan M.: Ni rat, ni pakt. Jugoslavija između
dva rata. Buenos Aires: E1 Economista 1963.
ŠPEGELJ 2001*, Martin: Sjećanja vojnika. Uredio Ivo ŽANIĆ. Zagreb
2001. v. recenziju Davor MARIJAN: Smrt oklopne brigade.
Prilozi za istraživanje rata za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu
1990-1992, Zagreb: ZORO, 2000, str. 207-243.
TRIPALO 1990, Miko: Hrvatsko proljeće. Zagreb: Globus 1990.
VUKMANOVIĆ TEMPO 1971, Svetozar: Revolucija koja teče. Memoari
I-II. Beograd: Komunist 1971.
VUKOVIĆ 1989, Zdravko: Od deformacije SDB do maspoka i liberali
zma. Moji stenografski zapisi 1966-1972. godine. Beograd 1989.
ZULFIKARPAŠIĆ 1996, Adil: Eine politische Biographie aus dem
heutigen Bosnien. Milovan ĐILAS und Nadežda GAĆE. Ins
Deutsche iibersetzt von Jens REUTER. Munchen 1996 (= Unter-
suchungen zur Gegenvvartskunde Sudosteuropas 33). [Izvorni
naslov: Bošnjak Adil Zulfikarpašić. Zurich 11994, 41996]
317
D odatak
Literatura*
ADEMOVIĆ 2000, Fadil: Novinstvo i ustaška propaganda u Neza

visnoj Državi Hrvatskoj. Štampa i radio u Bosni i Hercegovini
(1941-1945). Sarajevo 2000.
ALEXANDER 1979, Stella: Church and State in Yugoslavia since 1945.
Cambridge University Press 1979 (= Soviet and East Eu
ropean Studies).
ALEXANDER 1990, Stella: Trostruki mit. Život zagrebačkog nadbi
skupa Alojzija Stepinca. [s engleskog na hrvatski preveo Mate
MARAS], Zagreb 1990. - Originalno izdanje s naslovom: The
Triple Myth. A Life of Archibishop Alojzije Stepinac. Boulder,
New York 1987.
ALLCOCK 2000, John B.: Explaining Yugoslavia. London: C. Hurst
& Co. 2000.
ANIĆ 1982, Nikola i dr.: Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Pre
gled razvoja oružanih snaga narodnooslobodilačkog pokreta
1941-1945. Beograd 1982.
Anonymus von Sarajevo 1970: Progonjeno hrvatstvo u Bosni-Herzego-
wini. U: Hrvatska Revija [Miinchen] 20, 4 (1970), str. 534-546.
AUBURGER 1999, Leopold: Die kroatische Sprache und der Serbo-
kroatismus. Ulm/Donau: Gerhard Hess Verlag 1999.
AUBURGER 2000, Leopold: Razvoj kroatistike i njezino sučeljavanje
sa serbokroatističkim zamislima njemačke južnoslavistike. U:
Filologija [Zagreb] 35 (2000), str. 1-23.
AVAKUMOVIĆ 1971, Ivan: Yugoslavia's Fascist Movements. In: SUGAR
1971, str. 135-143.
AVNOJ i Narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942-1943).
Materijali sa naučnog skupa održanog u Sarajevu 22. i 23.
novembra 1973. godine. Beograd 1974.
BABIC 1967, Nikola: Bosna i Hercegovina u koncepcijama građan
skih političkih snaga i Komunističke partije Jugoslavije do 1941.
godine. U: PIS 3,3 (1967), str. 7-45.
BABIĆ 1968a, Nikola: Komunistička partija Jugoslavije i pitanje po
ložaja Bosne i Hercegovine. U: PIS 4,4 (1969), str. 219-240.
* Prilozi s dodatkom izvora.
>18
Izvori i literatura
BABIĆ 1968b, Nikola: Radnička štampa u Bosni i Hercegovini do 1941.

godine kao istorijski izvor. U: PIS 4,4 (1968), str. 633-639.
BABUNA 1996a, Aydin: Die nationale Entvvicklung der bosnischen
Muslime. Mit besonderer Beriicksichtigung der osterreichisch-
-ungarischen Periode. Frankfurt am Main u. a.: Lang 1996
(=Europaische Hochschulschriften: Reihe 31, Politikwis-
senschaft 294).
BABUNA 1996b, Aydin: Zur Entvvicklung der nationalen Identitat der
bosnischen Muslime. U: Osteuropa [Stuttgart] 46 (April 1996)
H. 4, S. 331-342.
BAKIĆ 1994, Ibrahim: Nacija i religija [u Bosni i Hercegovini]. Sara
jevo 1994.
BAKOVIĆ 1994, Anto: Stradanja Crkve u Hrvata u drugom svjetskom ra
tu. Svećenici - žrtve rata i poraća. Radni materijal. Zagreb 1994.
BALAGIJA 1933, Abduselam I.: Uloga vakufa u verskom i svetovnom
prosvećivanju naših muslimana. Beograd 1933.
BANAC 1988, Ivo: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest,
politika. [S engleskog na hrvatski preveo Josip ŠENTIJA] Zagreb
1988. - Izvorno izdanje pod naslovom: The National Question in
Yugoslavia. Origins, History, Politics. Ithaca, London 1984.
BANAC 1990, Ivo: Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi
u jugoslavenskom komunističkom pokretu. [S engleskog na
hrvatski Josip ŠENTIJA]. Zagreb 1990.- Izvorno izdanje pod
naslovom: With Stalin against Tito. Cominformist splits in
Yugoslav communism. Ithaca, London 1988.
BANAC 1992, Ivo: "I Karlo je o'šo u komite". Nemiri u sjevernoj Hr
vatskoj ujesen 1918. U: ČSP 24,3 (1992), str. 23-43.
BANDŽOVIĆ 2001, Safet: Koncepcije Srpskog kulturnog kluba o preure
đenju Jugoslavije (1937-1941). U: PIS 30 (2001), str. 163-193.
BECKMANN-PETEY 1990, Monika: Der jugoslavvische Fdderalismus.
Munchen 1990 (= Untersuchungen zur Gegenvvartskunde
Sudosteuropas 29).
BEGIĆ 1965, Dana: Akcija muslimanskih građanskih političara posli
je skupštinskih izbora 1935. godine. U: GID 26 (1965), str.
173-189 [Sarajevo 1967].
BEGIĆ 1966, Dana: Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslo-
vima sporazuma Cvetković-Maček. U: PIS 2,2 (1996), str.
177-191.
319
D odatak
BEHSCHNITT 1974*, Wolf Dietrich: Jugoslavvien. Separatdruck aus

dem Werke "Die Technik der Macht", Bd. 5. Dokumente der
Weltrevolution. Freiburg i. Br. 1974, S. 199-262, 482-492.
BEHSCHNITT 1980, Wolf Dictrich: Nationalismus bei Serben und
Kroaten 1830-1914. Analyse und TVpologie der nationalen Ideo-
logie. Miinchen 1980 (= Siidosteuropaische Arbeiten 74).
BEKIĆ 1988, Darko: Jugoslavija u hladnom ratu. Odnosi s velikim si
lama 1949-1955. Zagreb 1988.
BEUO 1990*, Ante: YU-Genocid. Bleiburg. Križni put. Udba. Zagreb,
Toronto 21990. - Prvo dvojezično izdanje, engleski i hrvatski,
pod naslovom: Yugoslavia. Genocide. A Documented, Analy-
sis. Sudbury 1985.
BENIGAR 1993, Aleksa: Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal. Zagreb
21993 [Rim '1974],
BEZINA 1995*, Petar: Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve
rata 1942-1948. Split 1995 (= Knjižnica Zbornika "Račić" 25).
BILANDŽIĆ 1985, Dušan: Historija Socijalističke Federativne Repu
blike Jugoslavije. Glavni procesi 1918-1985. Zagreb 1985.
BILANDŽIĆ 1986, Dušan: Jugoslavija poslije Tita (1980-1985). Za
greb 1986.
BILANDŽIĆ 1999, Dušan: Hrvatska moderna povijest (1918-1991).
Zagreb: Golden marketing 1999.
BIRNBAUM 1930, Henrik: Language, Ethnicity and Nationalisme: On
the Linguistic Foundations of a Unified Yugoslavia. U: DJOR-
DJEVIC: 1980, str. 157-182.
BJELAJAC 1988*, Mile: Vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
1918-1921. Beograd 1988.
BJELAJAC 1994*, Mile: Vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Ju
goslavije 1922-1935. Beograd 1994.
BLECKING 1991, Dithelm (Hrsg.): Die slavvische Sokolbevvegung.
Beitrage zur Geschichte von Sport und Nationalismus in Ost-
europa. Dortmund 1991 (= Veroffentlichungen der Forschungs-
stelle Ostmitteleuropa an der Universitat Dortmund B/Bd. 42).
BOBAN 1965*, Ljubo: Sporazum Cvetković-Maček. Beograd 1965 (= In
stitut društvenih nauka I, 5).
BOBAN 1974*, Ljubo: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke
1928-1941. Sv. I-II. Zagreb 1974.
320
Izvori i literaturo
BOBAN 1987-1990*, Ljubo: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv.

I-III. Zagreb 1987-1990.
BOBAN 1992a, Ljubo: Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hr
vata i Srba. U: ČSP 24,3 (1992), str. 45-60.
BOBAN 1992b, Ljubo: Hrvatske granice od 1918. do 1992. godine.
Kartograf: Božidar FELDBAUER: Zagreb 21992 [’1991].
BOROVČANIN 1968, Drago: Prilog razmatranju pravnog značaja do
kumenata Prvog i Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a. U: PIS 4,4
(1968), str. 423-436.
BOROVČANIN 1979, Drago: Izgradnja bosansko-hercegovačke dr
žavnosti u uslovima NOR-a Sarajevo 1979.
BOSIĆ 1984, Milovan: Izvori za istoriju Komunističke partije Jugo
slavije (1919-1941). Beograd 1984.
Bosna i Hercegovina (1995) od srednjeg veka do novijeg vremena.
Međunarodni naučni skup 13-15. decembar 1994. Beograd:
Istorijski institut SANU 1995.
Bosna i Hercegovina kao privredno područje. [1938] Uredili i izdali:
A[bo] KOEN i dr. Sarajevo 1938.
BOŽOVIĆ i STEFANOVIĆ 1985, Branislav B. i Mladen St.: Milan Aći-
mović. Dragi Jovanović, Dimitrije Ljotić. Zagreb 1985. - "Tra
gom izdaje i zločina".
BRČIĆ 1969, Rafael: Prilog razmatranju okupacionih sistema u Bosni
i Hercegovini 1941. godine U: PIS 5,5 (1969), str. 217-259.
BREMER 1996, Thomas (Hrsg.): Religion und Nation im Krieg auf
dem Balkan. Beitrage des Treffens deutscher, kroatischer und
serbischer VVissenschaftler vom 5.-9. April 1995 in Freising.
Bonn 1996 (= Wissenschaftliche Arbeitsgruppe fur weltkirch-
liche Aufgaben der Deutschen Bischofskonferenz. Projekte 2).
BUTURAC 1989, Josip: Katolički dnevnik "Hrvatska straža"
1929-1941. U: CCP 23 (1989) str. 141-200; 24 (1989), str.
143-201.
CALIC 1993, Janine: Zur Geschichte der Genossenschaften in den
jugoslavvischen Landern von den Anfangen bis zum Zvveiten
VVeltkrieg. In: Ervvin OBERLANDER u.a.: Genossenschaften in
Osteuropa - Alternative zur Planwirtschaft? VViesbaden 1993
(= Schriften der Akademie Deutscher Genossenschaften
Schlofl Montabauer, Bd. 10).
321
D odatak
CALIC 1994a, Marie-Janine: Sozialgeschichte Serbiens 1815-1941.

Der aufhaltsame Fortschritt vvahrend der Industrialisierung.
Miinchen 1994 (= Siidosteuropaische Arbeiten 92).
CALIC 1994b, Marie-Janine: Bildung als Entvvicklungsproblem in
Jugoslavvien (1918-1941) U: REITER und SUNDHAUSSEN
1994, str.. 103-126.
CARATAN 1979, M. Alojzija: Prikaz prosvjetno-karitativnog rada druž
be "Kćeri Božje ljubavi" u našoj domovini. U: Kačić. Zbornik
Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja 9. Split 1979, str.
235-270.
COHEN 1996, Philip J.: Srpski tajni rat. Propaganda i manipulacija
historijom. [S engleskog na bosanski preveo Hasan RON-
ČEVIĆ]. Sarajevo 1996. - Naslov izvornika: Serbia's Secret
War: propaganda and the deceit of history. College Station,
Texas A & M University Press 1996.
COLIĆ 1973*, Mladen: Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941.
Beograd: Delta-pres 1973.
CRUEN 1970, Danijel: Čimbenici bleiburškog sloma. U: Hrvatska Revija
[Miinchen] 20,1 (1970) str. 27-51; 20,2 (1970), str. 233-258.
ČUVALO 1990, Ante: The Croatian National Movement 1966-1972.
New York 1990 (= EEM 282).
CVITKOVIĆ 1986, Ivan: Koje bio Alojzije Stepinac? Sarajevo 21986.
CVITKOVIĆ 1989, Ivan: Savez komunista i religija (Treće dopunjeno
izdanje). Sarajevo 31989.
ČEHIĆ 1985*, Namik: Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revolu
ciji 1941-1942. Knjiga I. Prozor 1985.
ČULINOVIĆ 1961, Ferdo: Jugoslavija između dva rata. 2 sv. Zagreb
1961 (= JAZU, Historijski institut 1, 1-2 ).
ČULINOVIĆ 1970, Ferdo: Okupatorska podjela Jugoslavije. Beograd 1970.
ĆEMERLIĆ 1968, Hamdija: Položaj Bosne i Hercegovine u jugosla
venskoj zajednici od ZAVNOBiH-a do Ustava SR BiH-a. U: PIS
4,4 (1968), str. 331-350.
ĆERIĆ [1970], Šalim: O jugoslovenstvu i bosanstvu. Prilog pitanju:
Jugoslovenska nacionalnost ili jugoslovenski socijalistički pa
triotizam. Sarajevo s.a. [1970].
ĆOROVIĆ 1939, Vladimir: Političke prilike u Bosni i Hercegovini.
Beograd 1939 (= Biblioteka Politike [3]).
322
Izvori i literatura
DEGAN 1972, Vladimir-Đuro: Međunarodnopravno uređenje polo

žaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjer
skih i narodosnih skupina na području Jugoslavije. U: PIS 8,8
(1972), str. 55-104.
DEROC 1985. M.: The Former Yugoslav Army. U: East European Quar-
terly XIX/3, 1985, S. 363-374.
Dijalog povjesničara-historičara 2000, 1-2: 1. Pečuh, 20.-22. stude
noga 1998; 2. Pečuh, 19.-21. studenoga 1999. Priredili Hans-
-Georg FLECK, Igor GRAOVAC. Zagreb: Friedrich Naumann
Stiftung 2000.
DIMIĆ 1994, Ljubodrag: Rusko školstvo u Kraljevini Jugoslaviji
1918-1941. U: Ruska emigracija 1994, I, S. 33-51.
DIMIĆ 1996-1997, I-III, Ljubodrag: Kulturna politika u Kraljevini Ju
goslaviji 1918-1941. 3 sv. Beograd 1996-1997.
DIMIĆ i ŽUTIĆ 1992, Ljubodrag D. i Nikola Z.: Rimokatolički kleri
kalizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941. Prilozi za istoriju.
Beograd 1992.
DIVANI 1994, Lena: The Russian Refugees in Greece. A First Attempt
to Register. U: Balkan Studies [Thessaloniki] 35,1 (1994),
str. 47-69.
DJILAS 1991, Aleksa: The Contested Country. Yugoslav Unity and
Communist Revolution, 1919-1953. Cambridge (Mass.),
London 1991. - U suradnji s autorom na srpski prevela Vera
VUKELIĆ pod naslovom: Osporavana zemlja. Jugoslovenstvo
i revolucija. Beograd 1990.
DJORDJEVIĆ 1980, Dimitrije (ed).: The Creation of Yugoslavia 1914-
-1918. Santa Barbara/Calif., Oxford/England: Clio Press 1980.
DONIA i FINE 1994, Robert J. D. i John V. A. F. Jr.: Bosnia and Her
cegovina. A Tradition Betrayed. New York 1994.
Drugi svjetski rat [1997, l-II] - 50 godina kasnije. Radovi sa naučnog
skupa, Podgorica, 20-22. septembra 1995. Ur. Vlado STRU
GAR i dr. 2 sv. Podgorica 1997 (= Crnogorska akademija nau
ka i umjetnosti/Srpska akademija nauka i umetnosti. Naučni
skupovi 43. Odjeljenje društvenih nauka 18).
DYKER i VEJVODA 1996, David A. i Ivan V. (eds.): Yugoslavia and
After. A Study in Fragmentation, Despair and Rebirth. Lon
don, New York: Longman 1996.
323
D odatak
DŽAJA 1984, Srećko M.: Konfessionalitat und Nationalitat Bosniens

und der Herzegovvina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804.
Miinchen 1984 (= Siidosteuropaische Arbeiten 80).
DŽAJA 1994, Srećko M.: Bosnien-Herzegovvina in der osterrei-
chisch-ungarischen Epoche (1878-1918). Die lntelligentsia
zwischen Tradition und Ideologie. Miinchen 1994 (= Siidost-
europaische Arbeiten 93).
DŽAJA 1996, Srećko M.: Das politische Denken des Alija Izetbe
gović. U: BREMER 1996, str. 79-86.
DŽAJA 2000, Srećko M.: Spisateljstvo bosanskih franjevaca i
bosnicitet. U: Zbornik ZIRAL 1970-2000. Mostar-Zagreb
2000, str. 192-207.
ĐORGOVIĆ 1989*, Momčilo: Đilas. Vernik & jeretik. Beograd: Akva-
rijus 1989.
DOZO 1998: "Život i djelo Husein ef. Doze". Zbornik radova sa nau
čnog simpozija. Sarajevo, 7. juna 1997. god[ine]. Sarajevo:
Fakultet islamskih nauka 1998.
ĐUROVIĆ 1994, Smiljana: Jugoslovenstvo u svetlu polemike Me-
štrović-Dučić 1932. godine. U: Istorija 20. veka, god. 12, br.
2. Beograd 1994, str. 61-90.
ENDE und STEINBACH 31991, VVerner E. und Udo S. (Hrsg.): Der
Islam in der Gegenvvart. Frankfurt am Main. Biichergilde Guten-
berg 31991 [’Miinchen 1984],
ENGELSFELD 1989, Neda: Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata
i Slovenaca - Privremeno narodno predstavništvo. Zagreb:
Globus 1989.
ERDMANN-PANDŽIĆ 1993, Elisabeth von: Sprache als Ideologie. Zu
einem unveroffentlichten Brief von V. S. Karadžić. U: Die slavvi-
schen Sprachen Bd. 31. Salzburg 1993, str. 5-37.
ERIĆ 1958, Milivoje: Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941. god.
Sarajevo 1958.
ERIĆ i dr. 1970, Milivoj E„ Kemal HREUA, Olga KOZOMORA: Struk
turalna kretanja i promjene u bosansko-hercegovačkom dru
štvu u posljednjih 50 godina. U: Radništvo i KPJ u BiH str. 47-68.
ERJAVEC 1928, Fran: Zgodovina katoliškega gibanja na Slovenskem.
Ljubljana 1928.
FILANDRA 1998, Šaćir: Bošnjačka politika u XX. stoljeću. Sarajevo 1998.
324
Izvori i literatura
FILIPOVIĆ 1996, Muhamed: Bošnjačka politika - Politički razvoj u

Bosni u 19. i 20. stoljeću. Sarajevo 1996.
FINCI 1970, Moni: Djelovanje KPJ u kulturnim i sportskim društvi
ma i organizacijama u Bosni i Hercegovini između dva rata.
U: Radništvo i KPJ u BiH, str. 161-193.
FINCI 1981, Moni: O socijalnoj i političkoj diferencijaciji među sarajev
skim Jevrejima u razdoblju 1918-1941. U: PIS 17,18 (1981),
str. 285-296.
Formen des nationalen Bevvufitseins [1994] im Lichte zeitgenossischer
Nationalismustheorien. Vortrage der Tagung des Collegium
Carolinum in Bad VViessee vom 31. Oktober bis 3. November
1991. Hrsg. von Eva SCHIMIDT-HARTMANN. Munchen 1994
(= Bad Wiesseer Tagungen des Collegium Carolinum 20).
FRIEDMAN 1996, Francine: The Bosnian Muslims. Denial of a Nation.
Boulder Colorado: Westview Press 1996.
Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982. Visoko 1983.
GAKOVIĆ 1970, Milan: Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Herce
govini 1918-1921. U: PIS 6,6 (1970), S. 9-116.
GAKOVIĆ 1982, Milan: Savez zemljoradnika do 1929. godine. Sara
jevo: Svjetlost 1982.
GAĆEŠA 1984, Nikola L.: Agrarna reforma i kolonizacija u Jugosla
viji 1945-1948. Novi Sad 1984.
GAVRAN 1964, Ignatius: Das Verhaltnis der bosnischen Franziskaner
zum jugoslavvischen Staate. Sarajevo 1964. Manuskript.
GAVRAN 1986*, Ignacije: Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog ordi
narijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975). Visoko 1978.
GAVRAN 2000, Ignacije: Svećeničko udruženje Dobri pastir i njego
va uloga. Sarajevo 1998. U: Zbornik radova sa Znanstvenog
skupa (Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998) u povodu 500. ob
ljetnice smrti Fra Anđela Zvizdovića: Sarajevo-Fojnica 2000,
str. 537-550.
GEYER 31980, Dietrich: Die Russische Revolution. Historische Pro
bleme und Perspektiven. Gottingen: Vandenhoeck & Ruprecht
31980 ['1968, 21977] (= Kleine Vandenhoeck-Reihe 1433).
GLIGORIJEVIĆ 1963a, Branislav: Organizacija jugoslovenskih nacio
nalista (Orjuna). U: Istorija XX veka. Zbornik radova 5. Beo
grad 1963, str. 315-396.
325
D odatak
GLIGORIJEVIĆ 1963b, Branislav: Napad ljotićevaca na studente

Tehničkog fakulteta u Beogradu u oktobru 1940. i rasturanje
Ljotićevog "Zbora". U: Istorijski glasnik, br. 2, 1963, str. 52-81.
GLIGORIJEVIĆ 1964, Branislav: Srpska nacionalna omladina (SRNAO).
U: Istorijski glasnik, br. 2-3, 1964, str.3-38.
GLIGORIJEVIĆ 1965, Branislav: Politički pokreti i grupe s nacional-
-socijalističkom ideologijom i njihova fuzija u Ljotićevom
"Zboru". U: Istorijski glasnik, br. 4, 1965, str. 35-83.
GLIGORIJEVIĆ 1969, Branislav: Nastanak Zakona o zaštiti javne bez-
bednosti i poretka u državi. U: Istorija XX veka. Zbornik rado
va X. Beograd 1969, str. 247-282.
GLIGORIJEVIĆ 1970, Branislav: Demokratska stranka i politički
odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd 1970.
GLIGORIJEVIĆ 1979, Branislav: Parlament i političke stranke u Ju
goslaviji (1919-1929). Beograd 1979.
GLIGORIJEVIĆ 1985, Branislav: Organizacioni oblici fašizma u Jugo
slaviji između dva rata. U: Socijalizam. Časopis Saveza komu
nista Jugoslavije 38 (12/1985), str. 1659-1673.
GLIGORIJEVIĆ 1992, Branislav: Unutrašnje (administrativne) gra
nice Jugoslavije između dva svetska rata 1918-1941. U: Isto
rija 20. veka. God. 10, br. 1-2. Beograd 1992, str. 27-34. - Te
matski dvobroj o jugoslavenskim unutarnjim i vanjskim gra
nicama.
GLOJNARIĆ 1940*, Mirko: Borba Hrvata. Kronika dvaju desetljeća
političke povijesti (1919-1939). Zagreb 1940.
GOLDSTEIN 1996, Ivo: Antisemitizam ustaškog pokreta. U: Spome
nica Ljube Bobana 1996, str. 321-332.
GOLDSTEIN 1999, Ivo: Croatia. A History. London: Hurst & Com-
pany 1999.
GRČEVIĆ 1997, Mario: Die Entstehung der kroatischen Literatur-
sprache. Koln, Weimar, Wien: Bohlau Verlag 1997 (= Quellen
und Beitrage zur kroatischen Kulturgeschichte 8).
GREGORIĆ 1943, Danilo: So endete Jugoslavvien. Leipzig: Gold-
mann 1943. - Srpsko izvorno izdanje pod naslovom: Samo-
ubistvo Jugoslavije. Poslednji čin Jugoslavije. Beograd 1942.
S njemačkog na slovenski preveo Fr. ŽUPAN pod naslovom:
Samomor Jugoslavije. Ljubljana 1945.
326
Izvori i literatura
GRENTRUP 1930, Theodor: Das Deutschtum an der mittleren Donau

in Rumanien und Jugoslavvien. Unter besonderer Beruck-
sichtigung seiner kulturellen Lebensbedingungen. Miinster in
Westf. 1930 (= Deutschtum und Ausland 32/33).
GRMEK i dr. 1993*, Mirko: Etničko čišćenje. Povijesni dokumenti o
jednoj srpskoj ideologiji. [S francuskog na hrvatski preveo
Ivan Gothardi ŠKILJAN], Zagreb 1993. - Izvorno izdanje pod
naslovom: Le nettoyage ethnique. Documents historique sur
une ideologie serbe. Pariš: Artheme Fayard 1993.
GRMEK i LAMBRICHS 1998*, Mirko D. G. i Louise L. L.: Les revoltes
de Villefranche. Mutinier d'un bataillon de Waffen-SS a Vil-
lefranche-de-Rouergue, septembre 1943. Pariš: Editions du
Seuil 1998.
GRUBIŠIĆ 1973, Vinko: "O književnojezičnoj politici u Socijalističkoj
Republici Bosni i Hercegovini" ("Oslobođenje", Politička bi
blioteka, Sarajevo 1975). U: Hrvatska Revija (Munchen) 28,1
(1978), str. 51-64.
GRUBIŠIĆ 1985, Vinko: Hrvatski jezik nakon II. svjetskog rata. U:
Hrvatska Revija (Munchen) 35,2 (1985), str. 272-286.
HABERL. 1976, Othmar Nikola: Parteiorganisation und nationale Frage
in Jugoslavvien. Berlin, VViesbaden 1976 (= Philosophische und
soziologische Veroffentlichungen des Osteuropa-Instituts an
der FU Berlina 13).
HABERL 1978, Othmar Nikola: Die Abvvanderung von Arbeitskraf-
ten aus Jugoslavvien. Zur Problematik ihrer Auslandsbeschaf-
tigung und Ruckfuhrung. Munchen 1978 (= Untersuchungen
zur Gegenvvartskunde Siidosteuropas 13).
HADŽIBEGOVIĆ 1981, Iljas: Radnički socijalistički pokret u Bosni i
Hercegovini do kraja prvog svjetskog rata i stvaranja zajed
ničke države 1918. godine. U: PIS 17, 18 (1981), str. 121-153.
HADŽIJAHIĆ 1974, Muhamed: Od tradicije do identiteta. (Geneza
nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana). 'Sarajevo 1974
[2Zagreb 1990],
HALILOVIĆ 1991, Senahid: Bosanski jezik. Sarajevo '1991 [21998].
HOPKEN 1984, VVolfgang: Sozialismus und Pluralismus in Jugosla
vvien. Entvvicklung und Demokratiepotential des Selbstver-
waltungssystems. Munchen 1984 (= Untersuchungen zur
Gegenvvartskunde Siidosteuropas 22).
327
D o datak
HOPKEN 1989, VVolfgang: Die jugoslavvischen Kommunisten und die

bosnischen Muslime. Poseban otisak iz: Die Muslime in der
Sowjetunion und in Jugoslavvien. Identitat, Politik, VVider-
stand. Izd.: Kappeler, Simon, Brunner. Koln 1989, str. 181-
210. - U engleskom prijevodu pod naslovom: The Yugslavia's
Communists and the Bosnian Muslims. U: Muslim Com-
munities Reemerge [1994] str. 214-247.
HOPKEN 1991, VVolfgang: Die orthodoxe Abweichung: Jugoslawien
zum Vergleich. Poseban otisak iz: Historische und landes-
kundliche Ostmitteleuropa-Studien Bd. 7. Sovvjetisches
Modeli und nationale Pragung. Kontinuitat und Wandel in
Ostmitteleuropa nach dem Zvveiten Weltkrieg. Hrsg. von Hans
LEMBERG u. a. Marburg an der Lahn 1991, str. 125-142.
HĆPKEN 1994, VVolfgang: Konfession, territoriale Identitat und na-
tionales Bevvusstsein: Die Muslime in Bosnien zvvischen oster-
reichisch-ungarischer Herrschaft und Zvveitem VVeltkrieg
(1878-1941). U: Formen des nationalen Bevvusstseins [1994]
str. 233-253.
HORVAT 21990, Josip: Politička povijest Hrvatske. 2 sv. Zagreb
21990 [‘1936, 1938],
HORVAT 21992, Rudolf: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 21992 [Preti
sak iz '1942],
HORY und BROSATZ 1964, Ladislaus H. i Martin B.: Der kroatische
Ustascha-Staat 1941-1945. Stuttgart 1964 (= Schriftenreihe
der Vierteljahreshefte fiir Zeitgeschichte 8).
HREUA 1966, Kemal: Industrija i saobraćaj u Bosni i Hercegovini od
1922-1941. godine. U: PIS 2, 2 (1966), str. 123-161.
HUDAL 1922, Alois: Die serbisch-orthodoxe Nationalkirche. Graz,
Leipzig 1922 (= Beitrage zur Erforschung der orthodoxen
Kirchen 1).
HUMAR 1986, Jožko: Nastanak društvene svojine u Jugoslaviji. Beo
grad 1986.
HUREM 1965, Rasim: Pokušaj nekih građanskih muslimanskih poli
tičara da BiH izdvoje iz okvira NDH. U: GID 16 (1965), str.
191-221 [Sarajevo 1967].
HUREM 1972, Rasim: Kriza narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i
Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine. Sarajevo
1972.
328
Izvori i literatura
ILIJIĆ 1964, Nikola: Razvitak zadrugarstva u Bosni i Hercegovini od

1900. do 1941. god[ine] Sarajevo 1964 (= Naučno društvo SR
Bosne i Hercegovine. Građa 13).
IMAMOVIĆ 1967, Mustafa: Pravni položaj verskih zajednica za vre-
me šestojanuarske diktature. Beograd 1967. - Magistarski rad
Pravnog fakulteta u Beogradu [strojopis 147 str.].
IMAMOVIĆ 1995, Mustafa: Historija države i prava BiH. Compen-
dium. Sarajevo 1995.
IMAMOVIĆ 21998, Mustafa: Historija Bošnjaka. Sarajevo 21998 [‘1997],
IMAMOVIĆ 1998, Mustafa: Pitanje konkordata u Jugoslaviji 1918-1941.
U: Zbornik radova Znanstvenog skupa [Sarajevo, 16. i 17.
listopada 1998] u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela
Zvizdovića. Sarajevo-Fojnica 2000, str. 523-535.
INĐIĆ 1989, Milan: Teritorijalna odbrana Socijalističke Republike Bosne
i Hercegovine. Sarajevo 1989.
Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1977. Izdavač:
Starješinstvo Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini.
Autori: Muhamed HADŽIJAHIĆ, Mahmud TRALJIĆ, Nijaz
ŠUKRIĆ.
ISOVIĆ 1962, Kasim: Struktura i funkcionisanje organa državne upra
ve u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1918. do 1924. godi
ne. U: Glasnik arhiva BiH 2 (1992), str. 13-69.
Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine I-II. Sarajevo 1990.
Istorija SKJ 1985: Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Janko PLE-
TERSKI i dr. Beograd 1985.
IŠEK 1966, Tomislav: Hrvatska republikanska seljačka stranka prema
Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923. god. U:
PIS 2,2 (1966), str. 75-121.
IŠEK 1968, Tomislav: Odnos Hrvatske seljačke stranke prema Bosni
i Hercegovini do 1928. godine. U: PIS 4,4 (1968), str. 189-217.
IŠEK 1978, Tomislav: O socijalnoj strukturi hrvatske seljačke stranke
u Bosni i Hercegovini do 1929. U: PIS 14,14-15 (1978), str.
223-240.
IŠEK 1981, Tomislav: Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u BiH do
zavođenja diktature. Sarajevo 1981.
IŠEK 1991, Tomislav: Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercego
vini 1929-1941. Sarajevo 1991.
329
D o datak
IŠEK 1992, Tomislav: O utemeljenju i početku rada Hrvatskoga kul-

turno-prosvjetnog društva "Napredak". U: Napredak kalendar
za 1993 [god. 41]. Sarajevo 1992, str. 75-92.
IŠEK 1994, Tomislav: Počeci promicanja "Napretkove" pisane riječi
(Kalendar - prvijenac izdavačke djelatnosti). U: Napredak ka
lendar za 1995 [god. 43]. Sarajevo 1994, str. 360-378.
IVANIŠEVIĆ 1997, Alojz: Integration und Desintegration zvvischen
Serben, Kroaten und Muslimen. U: Der Donauraum 37 (1997)
Heft 1/2, str. 67-90.
IVŠIĆ 1926, Milan: Les problemes agraires en Jougoslavie. Pariš:
Rousseau 1926.
Izvori velikosrpske agresije [1991*]. Rasprave, dokumenti, kartograf
ski prikazi. Miroslav BRANDT, Bože ČOVIĆ i dr. Zagreb 1991.
JAHIĆ 1991, Dževad: Jezik bosanskih Muslimana. Sarajevo 1991.
JAHIĆ 1995, Adnan: Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Dru
gom svjetskom ratu. Tlizla 1995.
JAKIR 1999, Aleksandar: Dalmatien zwischen den VVeltkriegen: Agra-
rische und urbane Lebensvvelt und das Scheitern der jugo-
slawischen Integration (= Siidosteuropaische Arbeiten 104).
[Inaugural-Disseration der Universitat Erlangen-Nvirnberg
1997. Skript 422 str],
JANDRIĆ 1996, Berislav: Sukob komunističke partije (državne vlasti) i
katoličke crkve u Hrvatskoj (1945-1953). U: Spomenica Ljube
Bobana 1996, str. 375-385.
JANICIJEVIĆ 1984, Milosav: Stvaralačka inteligencija međuratne Ju
goslavije. Beograd 1984.
JANKOVIC 1969, Dragoslav: Niška deklaracija (Nastajanje programa
jugoslovenskog ujedinjenja u Srbiji 1914 godine). U: Istorija
XX veka. Zbornik radova 10 (1969), str. 7-147.
JANJATOVIĆ 1995, Bosiljka: Karađorđevska centralizacija i položaj
Hrvatske u Kraljevstvu (Kraljevini) SHS. U: ČSP 27,1 (1995),
str. 55-76.
JANJATOVIĆ 1996a, Bosiljka: Izborni teror u Hrvatskoj 1923-1927
godine. U: ČSP 28,1-2 (1996), str. 45-71.
JANJATOVIĆ 1991b, Bosiljka: Dr. Vladko Maček: progoni i suđenja 1919-
1935 godine. U: Spomenica Ljube Bobana 1996, str. 269-284.
330
Izvori i literatura
JANJETOVIĆ 1999, Zoran: Die Konflikte zvvischen Serben und Donau-

schvvaben. U: SOF 58 (1999), str. 119-168.
JAREB 21995, Jere: Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mače-
kove autobiografije. Zagreb: Institut za suvremenu povijest
21995. [Pretisak iz Buenos Aires: Knjižnica Hrvatske revije '1960],
JELAVICH 1992, Charles: Južnoslavenski nacionalizmi. Jugoslaven
sko ujedinjenje i udžbenici 1914. [S engleskog na hrvatski
preveo Josip ŠENTIJA], Zagreb 1992. - Izvorno izdanje pod
naslovom: South Slav Nationalisms. Textbooks and Yugoslav
Union before 1914. Ohio State University Press 1990.
JELAVICH 1994, Charles: Education, Textbooks and south Slav Na
tionalisms in the Interwar U: REITER und SUNDHAUSSEN
1994, str. 127-142.
JELIĆ 1991, Ivan: O nastanku granica između Hrvatske i Srbije. U:
ČSP 23, 1-3 (1991), str. 1-32 ,
JELIĆ-BUTIĆ 1971, Flkreta: Bosna i Hercegovina u koncepcijama Neza
visne Države Hrvatske U: Pregled. Sarajevo 12/1971, str. 663-670.
JELIĆ-BUTIĆ 1977, Fikreta: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska
1941-1945. Zagreb '1977 [21987],
JELIĆ-BUTIĆ 1983*, Fikreta, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb: Glo
bus 1983.
JELIĆ-BUTIĆ 1986, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945. Zagreb 1986.
JEVTIĆ 21995*, Miroljub: Od islamske deklaracije do verskog rata u
BiH. Prilog: Islamska deklaracija Alije Izetbegovića. Prnjavor
21995 [*1993].
JOVANOVIĆ 1983, Nadežda: Milan Gorkić (prilog za biografiju). U:
Istorija 20. veka. Beograd 1,1 (1983), str. 25-57.
JOVANOVIĆ 1996, Miroslav: Doseljavanje ruskih izbjeglica u kralje
vinu SHS 1919-1924. Beograd 1996.
Jubilarni zbornik života i rada Srba, Hrvata i Slovenaca 1918-1928.
3 sv. Beograd 1928-1929.
Jugoslawien-Krieg 1999: Dunja MELČIĆ (Hrsg.) im Auftrag des Ost-
-Westeuropaischen Kultur - und Studienzentrums PALAIS
JALTA: Der Jugoslavvien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte,
Verlauf und Konsequenzen. Opladen/VViesbaden: VVestdeut-
scher Verlag 1999.
331
D odatak
JURČEVIĆ 1998, Josip: Nastanak jasenovačkog mita. Problemi pro

učavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske.
Zagreb 1998 (= Studia Croatica. Biblioteka "Povijest" Usp.
JURČEVIĆ 1998, 1-3, Josip: Nastanak jasenovačkog mita. U:
Globus (1) br. 387 od 8.5.1998, str. 98-103; (2) br. 388 od
15.5.1998, str. 98-103; (3) br. 389 od 22.5.1998, str. 98-103.
JURIĆ 1925, Stjepan: Poljoprivreda Kraljevine Srba, Hrvata i Slove
naca. U: Almanah Kraljevine SHS. sv. 2/IV, str. 8-31. - NB. O
agrarnoj reformi na velikim posjedima u Hrvatskoj, Sloveniji
i Vojvodini str. 27-30.
KAC 1986, Vera: Osnovna obilježja socijalne strukture članstva
KPJ/SKJ u Bosni i Hercegovini 1945/1953. U: PIS 21, 22
(1986), str. 177-196.
KAČIĆ 1997, Miro: Kroatisch und Serbisch. Irrtummer und Falsi-
fizierungen. Zagreb 1997.
KALEZIĆ 1988*, Vasilije: Đilas, miljenik i otpadnik komunizma. Kon
troverze pisca i ideologa. Beograd, Ljubljana 21988 [’1986],
KAMBEROVIĆ 1998, Husnija: Osnovna obilježja razvoja društva u
Bosni i Hercegovni od 1945. do 1953. godine. U: ČSP 30, 2
(1998), str. 295-376.
KAMBEROVIĆ 2000, Husnija: Prema modernom društvu. Bosna i Her
cegovina od 1945. do 1953. godine. Tešanj 2000.
KARABEGOVIĆ 1979, Ibrahim: Reformistički pravac u radničkom po
kretu Bosne i Hercegovine 1919-1941. godine. Sarajevo 1979.
KARAPANDZICH (KARAPANDŽIĆ) 1980*, Borivoje M.: The Blo-
odiest Yugoslav Spring 1945 - Tito's Katyns and Gulags.
New York 1980.
KARAULA 1999*, Marijan: Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih fra
njevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu. Sarajevo:
Svjetlo riječi 1999.
KARCHMAR 1987, Lucien: Draža Mihailovć and the rise of the Čet
nik Movement, 1941-1942. 2 sv. New York, London 1987. -
Inauguralna disertacija Stanford University 1973.
KAŠIĆ 1993, Biljana: Idejna strujanja u Hrvatskoj 1948-1952. U:
ČSP 25, 1 (1993), str. 101-123.
KEMURA 1986, Ibrahim: Uloga "Gajreta" u društvenom životu Mu
slimana Bosne i Hercegovine (1903-1941). Sarajevo 1986.
332
Izvori i literatura
KEMURA 2002, Ibrahim: Značaj i uloga "Narodne uzdanice" u dru

štvenom životu Bošnjaka (1923.-1945.), Sarajevo 2002.
KESAR i SIMIĆ 1990, Jovan i Pero S.: LEKA Aleksandar Ranković.
Beograd: Akvarijus 1990.
KESSLER 1991, VVolfgang: Der Soko in den jugoslavvischen Gebieten
(1863-1941). U: BLECKING 1991, str. 198-218.
KISIĆ-KOLANOVIĆ 1993, Nada: Vrijeme političke represije: "veliki
sudski procesi" u Hrvatskoj 1945-1948. U: ČSP 25, 1 (1993),
str. 1-23.
KISIĆ-KOLANOVIĆ 1996, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnje
nja. Zagreb 1996.
KLEMENČIĆ 1996, Mladen: Granica između Hrvatske i BiH u pod
ručju Ličke Plješivice. U: Spomenica Ljube Bobana 1996, str.
397-405.
KNOLL 1986, Hans: Jugoslavvien in Strategie und Politik der Alliier-
ten 1940-1943. Miinchen 1986 (= Siidosteuropaische Ar
beiten 82).
KOLAR-DIMITRIJEVIĆ 1992, Mira: Povijesno značenje Hrvatskog ra-
diše do 1929. godine. U: ČSP 24, 3 (1992), str. 99-116.
KORUNIĆ 1986, Petar: Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i sloven
skoj politici. Hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848-1870.
Zagreb 1986.
Kosovo-Konflikt 2000: Konrad CLEVVING/JENS REUTER, Koordina-
tion; Peter MARZ, Redaktion: Der Kosovo-Konflikt. Ursachen
- Akteure - Verlauf. Miinchen 2000 (= Bayerische Landes-
zentrale fiir politische Bildung D/56).
KOŠTUNICA i ČAVOŠKI 1983, Vojislav K. i Košta Č.: Opozicione poli
tičke stranke u Narodnom frontu Jugoslavije (1944-1949). U:
Istorija 20. veka I (1/1983), str. 93-116.
KOŠTUNICA i ČAVOŠKI 1985, Vojislav K. i Košta Č.: Party Pluralism
or Monism. Social Movements and the Political System in
Yugoslavia 1944-1949. Boulder, New York 1985 (= EEM 189).
(Srpsko izdanje pod naslovom: Stranački pluralizam ili moni
zam. Društveni pokreti i politički sistem u Jugoslaviji 1944-
-1949. Beograd 1983).
KOŽUL 1998, Stjepan: Svećenci žrtve progona u Hrvatskoj nakon II.
svjetskog rata. U: CCP 41 (1998) str. 177-202.
333
D o datak
KOŽUL 1998a*, Stjepan: Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica

žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb z1998 ['1992].
KOŽUL 1998b*, Stjepan: Terra combusta. Ratna izvješća župnika Za
grebačke nadbiskupije 1991-1996. Zagreb 21998 [’1992].
KRIŠTO 1991, Jure: Hrvatsko katoličanstvo i ideološko formiranje Stje
pana Radića (1893-1914). U: ČSP 23, 1-3 (1991), str. 129-165.
KRIŠTO 1998, I-II*, Jure: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvat
ska 1941-1945. 2 sv. Zagreb 1998. sv. 2: Dokumenti.
KRIVOKAPIĆ-JOVIĆ 1994, Gordana: Socijalna struktura Narodne ra
dikalne stranke (1918-1929): skica. U: Srbija u modernizacij-
skim procesima XX veka (Naučni skup). Ur. Latinka PEROVIĆ
i dr. Beograd 1994, str. 317-331.
KRIZMAN 1978*, Bogdan: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1978.
KRIZMAN 1980*, Bogdan: Pavelić između Hitlera i Mussolinija. Za
greb 1980.
KRIZMAN 1983*, Bogdan: Ustaše i Treći Reich. 2 sv. Zagrebl983.
Kroatien (1995). Landeskunde, Geschichte, Kultur, Politik VVirtschaft,
Recht. Hrsg. von Neven BUDAK u. a. Wien, Koln, Weimar
1995 (= OOH, Sonderband 13).
KRSTIĆ 1938, Đorđe: Agrarna politika Bosne i Hercegovine. U: Bosna
i Hercegovina kao privredno područje (1938), S. 69-162.
KRUŠEU 1991, Željko: Krojači hrvatskih granica. Izrada karata: Go-
ran KUČIĆ & Tatjana RADANOVIĆ. Zagreb 1991.
KRŽIŠNIK-BUKIĆ 1988, Vera: Politika KPJ prema agrarnom i selja
čkom pitanju na području Bosanske krajine 1945-1948. Uvod
u problematiku agrara i seljaštva u ranom socijalizmu. Banja
Luka 1988.
KRŽIŠNIK-BUKIĆ 1993, Vera: Cazinska buna 1950. Sarajevo 1991.
Pretisak Ljubljana 1993.
KRŽIŠNIK-BUKIĆ 1996, Vera: Bosanska identiteta med preteklostjo
in prihodnostjo. Ljubljana: Inštitut za narodnosna vprašanja
1996, 135 str.
LASIĆ 1970, Stanko: Sukob na književnoj ljevici 1928-1952. Zagreb 1970.
LASIĆ 1982, Stanko: Krleža. Kronologija života i rada. Zagreb 1982.
LASIĆ 1989-1993, Stanko: Krležologija ili Povijest kritičke misli o
Miroslavu Krleži. Knjiga I-VI Zagreb: Globus 1989-1993.
534
Izvori i literaturo
LEČEK 1996, Suzana: Organizacija i oblici djelovanja "Seljačke slo

ge" (1925-29). U: ČSP (1996), str. 357-378.
LEES 1997, Lorraine M.: Keeping Tito Afloat. The United States,
Yugoslavia and the Cold War. University Park: Penn Sate Press
1997. - Pogledati recenziju VVolfganga HOPKENA u: SOF 57
(1999), str. 570-575.
LEMBERG 1994, Hans: Der Versuch der Herstellung synthetischer
Nationen im ostlichen Europa im Lichtes des Theorems vom
Nation-Building. U: Formen des nationalen Bevvusstseins
(1994) str. 145-161.
LEPRE 1997, George: Himmler's Bosnian Division. The Waffen-SS
Handschar Division 1943-1945. Atglen, PA: Schiffer Military
History 1997.
LOVRENOVIĆ 1932, Mato: Pitanje seljačkih dugova. U: Napredak
glasilo 7(1932), str. 129-131.
LOVRENOVIĆ 1996*, Ivan: Bosna, kraj stoljeća. Zagreb: Durieux
1996.
LUKAČ 1972, Dušan: Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pita
nje 1918-1941. Beograd 1972.
MADŽAR 2001, Božo: Prosvjeta. Srpsko prosvjetno i kulturno dru
štvo 1902-1949, Banja Luka - Srpsko Sarajevo: ANU Republi
ke Srpske 2001.
MAGAŠ 1993, Branka: The Destruction of Yugoslavia. Tracking the
Break-up 1980-92. London, New York 1993.
MAGAŠ i ŽANIĆ 1999, Branka i Ivo Ž. (ur.): Rat u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini 1991-1995. Zagreb, Sarajevo 1999. - Englesko
izdanje 2001.
MALCOLM 1996, Noel: Geschichte Bosniens. Aus dem Englischen
von Ilse STRASMANN. Frankfurt/M. 1996. - Izvorno izdanje
pod naslovom: Bosnia. A Short History. London 1994; hr
vatsko izdanje s nekoliko dodatnih opaski pod naslovom: Povi
jest Bosne. Kratki pregled. Zagreb, Sarajevo 1995.
MALCOLM 1998, Noel: Kosovo. A Short History. London 1998. - Usp.
recenziju Zefa MIRDITA u: ČSP 31,3 (1999), str. 535-571.
MANER 1997, Hans-Christian: Parlamentarismus in Rumanien
(1930-1940). Demokratie im autoritaren Umfeld. Miinchen
1997 (= Sudosteuropaische Arbeiten 101).
335
D odatak
MANOJLOVIĆ 1996, Koraljka: Novinski napisi o sudskim procesima

- primjer državno-partijskog oblikovanja javnog mnijenja
(1945-1948). U: Spomenica Ljube Bobana 1996, str. 387-395.
MARJANOVIĆ 1963, Jovan: Ustanak i narodno-oslobodilački pokret
u Srbiji 1941. Beograd 1963 (= Institut društvenih nauka.
Odeljenje za istorijske nauke I, Monografije 3).
MARKOVIĆ 1987, Dragan: Istina o Golom Otoku. Beograd 1987.
MARTIC 1980, Miloš: Dimitrije Ljotic and the Yugoslaw National
Movement Zbor, 1935-1945. U: East European Quarterly
XIV/2 (1980), str. 219-239.
MASLE 1997, Antun: Nadbiskup Alojzije Stepinac radio je u NDH za
britansku obavještajnu službu. U: Globus. Nacionalni tjednik,
Zagreb, br. 347 od 1.8.1997, str. 4-9. Usp. ALEXANDER
1990, str. 73.
MATICKA 1992, Marijan: Promjene vlasničkih odnosa u Jugoslaviji
(1945-1948) na stranicama hrvatskih novina. U: ČSP 24,3
(1992), str. 165-176.
MATICKA 1996, Marijan: Hrvatsko seljaštvo i politika kolektivizacija
(1945-1953). U: Spomenica Ljube Bobana 1996, str. 365-374.
MATIJEVIĆ 1986, Zlatko: Katolička Crkva u Hrvatskoj i stvaranje ju
goslavenske države 1918-1921. godine: Povijesni prilozi [Za
greb] 5,1 (1986), str. 1-93.
MATIJEVIĆ 1989, Zlatko: Katolička Crkva u Hrvatskoj i državno uje
dinjenje južnoslavenskih naroda 1918. godine. U: Istorijski
institut Beograd - Zbornik radova 7 (1989), str. 233-241.
MATIJEVIĆ 1992, Zlatko: Nastanak dviju političkih stranaka bosan-
sko-hercegovačkih Hrvata (1919-1920). U: ČSP 24,3 (1992),
str. 87-97.
MATIJEVIĆ 1996, Zlatko: Odjeci Svibanjske deklaracije Jugoslaven
skog kluba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini (1917-1918
godine). U: Spomenica Ljube Bobana 1996, str. 245-256.
MATIJEVIĆ 1997, Zlatko: Katolici i politika. Spor između stranačko
ga Hrvatskoga katoličkog pokreta i izvanstranačke Katoličke
akcije (1912-1929 godine). U: ČSP 29, 3 (1997), str. 437-456.
MATIJEVIĆ 1998, Zlatko: Slom politike katoličkog jugoslavenstva.
Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS
1979-1929. Zagreb 1998.
336
Izvori i literatura
MATKOVIĆ 1963, Hrvoje: Hrvatska zajednica. Prilog proučavanju

političkih stranaka u staroj Jugoslaviji. U: Istorija XX veka.
Zbornik radova 5. Beograd 1963, str. 5-136.
MATKOVIĆ 1972, Hrvoje: Svetozar Pribićević i Samostalna demo
kratska stranka do šestojanuarske diktature. Zagreb 1972. -
Institut za hrvatsku povijest. Monografije 1.
MATKOVIĆ 1994, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Za
greb 1994. Usp. Krešimir MIKOLČIĆ: Obrada povijesti NDH u
školskim udžbenicima. U: Marulić [Zagreb], god. 28, br. 5
(9-10/1995), str. 896-899.
MATKOVIĆ 1998, Hrvoje: Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvat
ski pogled. Zagreb 1998.
MAYER 1995, Martin: Elementarbildung in Jugoslavvien (1918-1941).
Ein Beitrag zur gesellschaftlichen Modernisierung? Miinchen
1995 (= Sudosteuropaische Arbeiten 96).
MEĐUGORAC: 2001, Tomislav I.: Prikrivana istina. Uloga bosanskih fra
njevaca u organiziranju dušobrižništva i socijalne skrbi za hrvatske
sezonske radnike u Njemačkoj. Sarajevo: Svjetlo riječi 2001.
MEIER 1995, Viktor: Wie Jugoslavvien verspielt vvurde. Miinchen 1995.
Migracije i Bosna i Hercegovina [1990]. [Prilozi znanstvenog skupa
u Sarajevu, 26.-27. 10. 1989]. Sarajevo 1990.
MILIČIĆ 1978, Budimir: Organizaciono-politička izgradnja Socijali
stičkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine 1945-1963.
godine. U: PIS 14, 14-15 (1978), str. 309-335.
MILIČIĆ 1981, Budimir: Privredni razvitak Sarajeva 1919-1941. go
dine. U: PIS 17, 18 (1981), str. 155-202.
MILIVOJEVIĆ 1988, Marko i dr.: Yugoslavia's Security Dilemmas.
Armed Forces, National Defence and Foreign Policy. Oxford,
Nevv York, Hamburg: Berg 1988. - Papers from a conference
sponsored by the Postgraduate School of Yugoslav Studies at
the University of Bradford on Dec. 13, 1986.
MIRKOVIĆ 1952, Mijo: Ekonomska struktura Jugoslavije 1918-1941.
Zagreb 21952 [’1950].
MIŠOVIĆ 1994, Miloš: Zatamnjena istorija. Tajna testamenta kralja
Aleksandra i smrt patrijarha Varnave. Beograd 1994.
MOJZES 1992, Paul: Religious Liberty in Eastern Europe and the
USSR before and after Great Transformation. Nevv York 1992
(= EEM 337).
337
D odatak
M0NNESLAND 1997, Svein: Land ohne VViederkehr. Ex-Jugoslawien:

Die Wurzeln des Krieges. Klagenfurt/Celovec: Wieser 1997.
MORAČA 1966, Pero: Der Bund der Kommunisten Jugoslavviens. Kurze
Ubersicht. Beograd 1966.
Muslim Communities Reemerge [1994]. Historical Perspectives on Na-
tionality, Politics, and Opposition in the Former Soviet Union and
Yugoslavia. Andreas KAPPELER, Gerhćird SIMON, Georg BRUNNER,
Editors of the German edition. Edward ALLWORT, Editor of the
Englisch edition. Durham and London: Duke Unversity Press 1994.
Muslimani i bošnjaštvo [1991]. Atif PURIVATRA, Mustafa IMAMO
VIĆ, Rusmir MAHMUTĆEHAJIĆ. Sarajevo 1991.
MUŽIĆ 1978*, Ivan: Katolička Crkva u Kraljevini Jugoslaviji. Politički
i pravni aspekti konkordata između Svete Stolice i Kraljevine
Jugoslavije. Split 1978.
MUŽIĆ 1984*, Ivan: Masonstvo u Hrvata (Masoni i Jugoslavija). Split
31984 [>1983, 21983, 41989, 51997], v. ŠVAB 1997.
MUŽIĆ 1988*, Ivan: Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slove
naca. Zagreb 31988 [Split Ljubljana 21987].
MUŽIĆ 1991*, Ivan: Pavelić i Stepinac. Split 1991.
Nacionalni odnosi danas [1971*]. Prilog sagledavanju nacionalnih od
nosa u Bosni i Hercegovini [Više autora], Sarajevo 1971.
Napredak [1993]: Hrvatsko kulturno društvo Napredak jučer, danas
i sutra. Sarajevo 1993.
NEDIMOVIĆ 1973, Uroš: Fond Zemaljskog izvršnog (Glavnog) odbo
ra Narodnog fronta Bosne i Hercegovine 1945-1953. godine u
Arhivu Bosne i Hercegovine. U: PIS 9,1, (1973), str. 399-410.
NENADOVIĆ 1989, Aleksandar: Razgovori s Kočom. Zagreb: Globus
31989.
NENEZIĆ 1988*, Zoran D.: Masoni u Jugoslaviji (1764-1980). Pre
gled istorije slobodnog zidarstva u Jugoslaviji. Prilozi i građa.
Beograd 31988 [U984, 21987], v. ŠVAB 1997.
NEŠOVIĆ 1977, Slobodan: Diplomatska igra oko Jugoslavije 1944-1945.
Zagreb: Stvarnost 1977.
NOLTE 1986, Claire: "Our Task, Direction and Goal": The Develop-
ment of the Sokol National Program to Word War I. U: Ver-
einsvvesen und Geschichtspflege in den bdhmischen Landern,
str. 123-138 [21991 in: BLECKING 1991, str. 37-52].
338
Izvori i literatura
NOVAK 1986, Viktor: Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u

Hrvatskoj. Beograd 21986 [Pretisak izdanja Zagreb 119481. -
Vidi VRGOČ 1996.
OČAK 1988, Ivan: Gorkić: život, rad i pogibija. Zagreb 1988.
OKUKA 1998, Miloš: Eine Sprache - viele Erben. Sprachpolitik als
Nationalisierungsinstrument in Ex-Jugoslawien. Klagenfurt,
Wien, Ljubljana, Sarajevo: VVieser Verlag 1998 (= Osterrei-
chisch-bosnische Beziehungen 4).
Okrugli sto o BiH 1993 [1994]: Okrugli sto: "Problemi državoprav-
nog položaja i uređenja Bosne i Hercegovine 1878-1945"
(Sarajevo, 17. novembra 1993). Sarajevo 1994 (= ANU BiH
35. Odjeljenje društvenih nauka).
PANDŽIĆ 1994, Bazilije: Životopis Dr. Fra Dominika Mandića, OFM.
Chicago 1994 (= ZIRAL 64).
PAPIĆ 1984, Mitar: Školstvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941). Sa
rajevo 1984.
PAVLOVVITCH 1985, Stevan K.: Unconventional Perceptions of Yugo-
slavia 1940-1945. Nevv York 1985 (= EEM 188).
PEČARIĆ 1998, Josip: Srpski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beo
gradskim konc-logorima. Zagreb 1998.
PEJANOVIĆ 1953, Đorđe: Srednje i stručne škole u Bosni i Herce
govini od početka do 1941 godine. Sarajevo 1953.
PEJANOVIĆ 1961, Đorđe: Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine
1850-1941. Sarajevo 1961.
PEJANOVIĆ 1984, Đorđe: Školstvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941).
Sarajevo 1984.
PENAVA 1981, Senija: Izvori i literatura o problemima emancipacije
muslimanske žene u Bosni i Hercegovini. U: PIS 17,18 (1987),
str. 273-284.
PEROVIĆ 1984, Latinka: Od centralizma do federalizma. KPJ u na
cionalnom pitanju. Zagreb: Globus 1984.
PEŠIĆ 1983, Desanka. Jugoslovenski komunisti i nacionalno pitanje
(1919-1935). Beograd 1983 (= Institut za istoriju radničkog
pokreta Srbije. Monografije 14).
Peta zemaljska konferencija [1972] Komunističke partije Jugoslavije.
Zbornik radova. Zagreb 1972.
339
D odatak
PETEŠIĆ 1972*, Ćiril: Što se događa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Zagreb. Stvarnost 1972.
PETEŠIĆ 1982*, Ćiril: Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945. Za
greb 1982.
PETKOVIĆ 1988, Aleksandar: Političke borbe za novu Jugoslaviju.
Od Drugog AVNOJ-a do prvog Ustava. Beograd: Jugosloven-
ska revija 1988.
PETRANOVIĆ 1963*, Branko: Aktivnost rimokatoličkog klera protiv
sređivanja prilika u Jugoslaviji (mart 1945-septembar 1946).
U: Istorija XX veka. Zbornik radova 5. Beograd 1963, str. 263-313.
PETRANOVIĆ 1964, Branko: Političke i pravne prilike za vreme pri
vremene vlade DFJ. Beograd 1964 (= Institut društvenih
nauka. Odeljenje za istorijske nauke I, Monografije 4).
PETRANOVIĆ 1969, Branko: Građanske stranke u Jugoslaviji 1944-1948
i njihov karakter. U: Istorijski glasnik [Beograd] 1,1969, str. 71-85.
PETRANOVIĆ 1983, Branko: Revolucija i kontrarevolucija u Jugo
slaviji (1941-1945). 2 sv. Beograd 1983.
PETRANOVIĆ 21981, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1978. Beo
grad 21981.
PETRIČEVIĆ 1970, Jure: Agrarni problem u Jugoslaviji i Hrvati. U:
Hrvatska Revija 20,4 (1970), str. 706-724.
PETRITSCH u. a. 1999, VVolfgang P., Karl KASER und Robert PICHLER:
KOSOVO/KOSOVA. Mythen, Daten, Fakten. Klagenfurt u.a. 1999.
PINSON 1996, Mark (ed.): THe Muslims of Bosnia-Herzegovina. Their
Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution
of Yugoslavia. Cambridge/Mass., London: Harvard University
Press 21996 [J1993]. - Harvard Middle Eastern Monographs 28.
PIRJEVEC 1981, Jože: Die Auseinandersetzung Tito-Stalin im Spiegel
britischer diplomatischer Berichte. U: SOF 40 (1981), str.
164-174.
PIRJEVEC 1995, Jože: Jugoslavija 1918-1992. Nastanek, razvoj ter
razpad Karadjordjevićeve in Titove Jugoslavije. Koper 1995. -
Vidi recenziju Zdenka RADELIĆA: Prva sinteza povijesti Ju
goslavije. U: Erasmus. Časopis za kulturu demokracije 25.
Zagreb 1998, str. 67-73.
PLAGGENBORG 1997, Stefan: Die Entstehung des Nationalismus im
kommunistischen Jugoslavvien. U: SOF 56 (1997), str. 399-421.
340
Izvori i literatura
PLETERSKI 1985, Janko: Nacije, Jugoslavija, revolucija. Beograd

11985 [21988],
POPOV 1986, Jelena: Narodni front u Vojvodini 1944-1953. Novi Sad
1986 (= Institut za istoriju. Monografije 27).
POPOVIĆ 1986, Alexandre: L'islam balkanique. Les musulmans du
sud-est europeen dans la periode post-ottomane. Berlin 1986
(= Balkanologische Veroffentlichungen 11).
POPOVIĆ 1989, Alexandre: Islamische Bevvegungen in Jugoslavvien. Po
seban otisak iz: Die Muslime in der Sovvjetunion und in Jugosla
vvien. Izd.: Kappeler, Simon, Brunner. Koln 1989, str. 273-286. - U
engleskom prijevodu pod naslovom: Islamic Movements in
Yugoslavia. U: Muslim Communities Reemerge [1994] str. 322-340.
POŽAR 1996*, Petar: Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i bu
dućnosti. Zagreb 1996.
Pregled istorije SKJ 1963: Pregled istorije Saveza komunista Ju
goslavije. Ur. Rodoljub ČOLAKOVIĆ, Dragoslav JANKOVIĆ,
Pero MORAČA. Beograd 1963. - Usp. "Diskusija o Pregledu
istorije" u: PIS 1,1 (1965), str. 301-437.
PRUNK 1992, Janko: Slovenski narodni vzpon. Narodna politika
(1768-1992). Ljubljana 1992.
PURIVATRA 1972, Atif: Nacionalni i politički razvitak Muslimana
(Rasprave i članci). Sarajevo 31972 [*1969],
PURIVATRA 1974*, Atif: Jugoslavenska muslimanska organizacija u
političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sara
jevo 1974 [21977],
RADELIĆ 1996, Zdenko: Hrvatska seljačka stranka 1941-1950. Za
greb 1996.
Radništvo i KPJ u BiH [1970]: Naučni skup Radnička klasa i KPJ u
borbi za socijalizam u Bosni I Hercegovini. Povodom 50-go-
dišnjice Saveza komunista Jugoslavije 6. i 7. novembra 1969.
Sarajevo 1970 (= ANUBiH. Posebna izdanja 13, Odjeljenje
društvenih nauka 3).
RADOJEVIĆ 1994, Mira: Bosna i Hercegovina u raspravama o držav
nom uređenju Kraljevine (SHS) Jugoslavije 1918-1941, godi
ne. U: Istorija 20. veka, god. 12, br. 1. Beograd 1994, str. 7-41.
RADONIĆ 1970, Mićo (ur.): Teritorijalna odbrana. Beograd 1970 ( =
Vojna biblioteka Naši pisci 67 ).
341
D o datak
RAGUŽ 1997, Željko: Hercegovina. Srpske tendencije u nacionalnom

razvoju Muslimana. Stolac: HKD "Napredak" 1997.
RAMET 1992a, Sabrina R: Nationalism and Federalism in Yugoslavia,
1902-1991. Bloomington and Indianopolis: Indiana Univer-
sity Press 21992 (11984).
RAMET 1992b, Sabrina Petra: Balkan Babel. Politics, Culture, and
Religion in Yugoslavia. Boulder i dr.: Westview Press 1992.
RAMET 1994, Sabrina Petra: Primordial Ethnicity or Modem Natio
nalism: The Case of Yugoslavia's Muslims, Reconsidered. U:
Muslim Communities Reemerge [1994] str. 111-138.
REDŽIĆ 1969, Enver: KPJ i pitanje Bosne i Hercegovine. U: PIS 5,5
(1969), str. 19-26.
REDŽIĆ 1987, Enver: Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija.
Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh. Sara
jevo 1987.
REDŽIĆ 1996, Enver: Bosna i Hercegovina 1941-1945. u njemačkim
1 italijanskim dokumentima. Sarajevo 1996 (= ANUBiH Djela
72. Odjeljenje društvenih nauka 41).
REDŽIĆ 1998, Enver: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu.
Sarajevo 1998.
REDŽIĆ 2000, Enver: Sto godina muslimanske politike u tezama i
kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bošnja
čke nacije. Sarajevo 2000.
REITER i SUNDHAUSSEN 1994, Norbert R. und Holm S. (Hrsg.):
Allgemeinbildung als Modernisierungsfaktor. Zur Geschichte
der Elementarbildung in Sudosteuropa von der Aufklarung
bis zum Zvveiten Weltkrieg. Beitrage zur Tagung vom 29. Okto-
ber-2. November 1990 in Berlin. Berlin 1994 (= Balkanolo-
gische Veroffentlichungen 23).
REUTER 1982, Jens: Die Albaner in Jugoslavvien. Munchen 1982 ( =
Untersuchungen zur Gegenvvartskunde Siidosteuropas 20).
Royaume de Yougoslavie. Beograd 1930.
RIZVIĆ 1999, Muhsim: Bosna i Bošnjaci. Jezik i pismo. Sarajevo: Pre
porod 1999.
RUSINOVV 1977, Dennison: The Yugoslav Experiment 1948-1974.
London: C. Hurt & Co. 1977.
Ruska emigracija [1994] u srpskoj kulturi XX veka. Zbornik radova.
2 sv. Beograd 1994, 314 + 326 str.
342
Izvori i literatura
SARIĆ 1979, Sajma: Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini (1918-1941).

U: Acta historico-oeconomica Iugoslaviae 6 (1979), str. 83-98.
SEJFULA 1959, Kemal: Savez komunista Jugoslavije i nacionalne ma
njine. Beograd: Kultura 1959.
Serbian Question 1995: The Serbian Question in The Balkans. Geo-
graphical and Historical Aspects. Edited and Translated by
Dušanka HADŽI-JOVANČIĆ. Belgrade 1995.
SHOUP 1968, Paul: Communism and the Yugoslav National Question.
Nevv York 1968 (= East Central European Studies of Colum-
bia University [11]).
SIROTKOVIĆ 1992, Hodimir: O nastanku, organizaciji, državnoprav
nim pitanjima i sukcesiji Države SHS nastale ujesen 1918. U:
ČSP 24,3 (1992), str. 61-74.
SKENDEROVIĆ 2000, Robert: Crisinum i lutrija - dva neuspjela pot
hvata beogradskog nadbiskupa Rafaela Rodica (1924-1936).
U: CCP 45 (2000), str. 159-176.
SLIJEPČEVIĆ 1929, Pero i dr.: Napor Bosne i Hercegovine za oslobo
đenje i ujedinjenje. Sarajevo 1929.
SLIJEPČEVIĆ 1962-1986, Đoko: Istorija Srpske pravoslavne crkve. 3
sv. Miinchen 1962-1966 (sv. 1. i 2), Koln 1986 (sv. 3).
Slovenska kronika 1995-1996, I-II: Slovenska kronika XX. stoletja
1900-1941. Ljubljana 1995 [I]; Slovenska kronika XX. stoletja
1941-1995. Ljubljana 1996 [II],
Sozialer Wandel in Jugoslavvien [1974*]. Genossenschaften als Trager
sozialistischer Reformpolitik auf dem Lande. Hrsg. von Franz
RONNEBERGER und Borislav RADOVANOVIĆ. Koln 1974.
SPARAVALO 1990, Joko: Deagrarizacija - osnov socijalne i prostorne
ppkretljivosti stanovništva Bosne i Hercegovine u periodu po
slije drugog svjetskog rata. U: Migracije i Bosna i Hercegovina
[1990], str. 365-388.
Spomenica ilmije 1971 *: Spomenica o 20-godišnjici Udruženja ilmi
je u SR Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1971.
Spomenica Ljube Bobana [1996] 1933-1994. Ur. Ivo GOLDSTEIN i
dr. Zagreb 1996.
Spomenica udruženja "Dobri Pastir" 1976: Spomenica dvadesetpet-
godišnjice Udruženja katoličkih svećenika "Dobri Pastir"
1950-1975. Sarajevo 1976.
343
D odatak
Srpska pravoslavna crkva [1971] 1920-1970. Spomenica o 50-godi-

šnjici vaspostavljanja Srpske patrijaršije. Beograd 1971. -
Službeni prikaz.
Srpska strana rata [1996]. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju.
Priredio Nebojša POPOV. Beograd 1996. —Njemačka skraćena
verzija: Thomas BREMER, Nebojša POPOV, Heinz Gunther
STOBBE pod naslovom: Serbiens Weg in den Krieg. Kollektive
Erinnerung, nationale Formierung und ideologische Auf-
riistung. Berlin 1998.
SPEHNJAK 1991, Katarina: Funkcioniranje "plebiscitarne demokra
cije" u Hrvatskoj 1945-1948. U: ČSP 23, 1-3 (1991), str. 215-242.
SPEHNJAK 1993, Katarina: Prosvjetno-kulturna politika u Hrvatskoj
1945-1948. U: ČSP 25. 1 (1993), str. 73-99.
SPEHNJAK 1998, Katarina: Izbori u Hrvatskoj 1967. i 1969. U: ČSP
30, 2 (1993), str. 317-346.
SPEHNJAK 1999, Katarina: "Brionski plenum" - odjeci IV. sjednice
CK SKJ 1966. godine u hrvatskoj politici. U: ČSP 31,3 (1999),
str. 463-489.
STANČIĆ 1995, Nikša: Die kroatische Variante des mitteleuropai-
schen Modells der nationalen Ideologie. U: OOH 37,2 (1995),
str. 401-422.
STANKOVIC 1981, Slobodan: Titos Erbe. Die Hypothek der alten
Richtungskampfe ideologischer und nationaler Fraktionen.
Munchen 1981 (= Untersuchungen zur Gegenvvartskunde
Siidosteuropas 18).
STANKOVIC 1984, Slobodan: Krisenherd Jugoslavvien? Aspekte der
politischen, okonomischen und sozialen Entvvicklung. Koln:
Berichte des Bundesinstituts fiir ostvvissenschaftliche inter-
nationale Studien 7-1984.
STANKOVIĆ 1985, Đorđe Đ.: Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje. Sv.
(1), (2). Beograd 1985.
STEFANOVIĆ 1985, Mladen: Dimitrije Ljotić. U: BOŽOVIĆ i STEFA-
NOVIĆ 1985, str. 195-306.
STEINDORFF 1997a, Ludvvig: Der Kroatische Friihling. Eine soziale
Bevvegung in einer sozialistischen Gesellschaft. U: Jiirgen
ELVERT (Hrsg.): Der Balkan. Eine europaische Krisenregion.
VViesbaden: Franz Steiner Verlag 1997, str. 197-210 (= HMRG,
Beiheft 16).
344
Izvori i literaturo
STEINDORFF 1997b, Ludwig: Von der Konfession zur Nation: Die

Muslime in Bosnien-Herzegovvina. U: Sudosteuropa Mittei-
lungen [Miinchen] 37,4 (1997), str. 277-290.
STIPETIĆ 1980, Zorica: Komunistički pokret i inteligencija. Istraži
vanje ideološkog i političkog djelovanja inteligencije u Hrvat
skoj (1918-1945). Zagreb 1980. - Kritičke primjedbe kod
LASIĆ 1993, V, str. 122-126.
STOJANOVIĆ 1992-1994*, Milinko B.: Golootočka trilogija. 1. Goli
otok - anatomija zločina. Beograd 1992; 2. Svjedočanstvo
golootočkih zločina. Beograd 1993; 3. Svjedočanstvo zločina.
Sjećanja i prilozi, dokumentacija i osvrti. Beograd 1994.
STOJKOV 1985, Todor: Vlada Milana Stojadinovića (1935-1937). Beo
grad 1985.
STRECHA 1997, Mario: Katoličko hrvatstvo. Počeci političkog katoli
cizma u banskoj Hrvatskoj (1897-1904). Zagreb 1997.
STRUGAR 1976, Vlado: Jugoslavija federacija i republika. Beograd 1976.
Siidosteuropa-Handbuch I [1975], Jugoslavvien. Hrsg. von Klaus-
-Detlev GROTHUSEN. Gottingen: Vandenhoeck 1975.
SUGAR 1971, Peter F. (ed.): Native Fascism in the Successor States
1918-1945. Santa Barbara/California 1971.
SUGAR 1997, Peter F.: Government and Minorities in Austria-Hun-
gary - Different Policies with the same Result. U: Der Donau-
raum 37 (1997), Heft 1/2, str. 7-46.
SULEJMANPAŠIĆ 2000, Zija: 13. SS divizija "Handžar". Istine i laži.
Zagreb: Kulturno društvo Bošnjaka "Preporod" 2000.
SULJEVIĆ 1981, Kasim: Nacionalnost Muslimana između teorije i
politike. Rijeka 1981.
SUNDHAUSSEN 1982, Holm: Geschichte Jugoslavviens 1918-1980.
Stuttgart, Berlin, K61n, Mainz: W. Kohlhammer 1982.
SUNDHAUSSEN 1993, Holm: Experiment Jugoslavvien. Von der Sta-
atsgriindung bis zum Staatszerfall. Mannheim, Leipzig, Wien,
Ziirich 1993 (Meyers Forum 10).
SUNDHAUSSEN 1999, Holm: Kosovo: "Himmlisches Reich" und
irdischer Kriegsschauplatz. Kontroversen iiber Recht, Unrecht
und Gerechtigkeit. U: Sudosteuropa. Zeitschrift fiir Gegen-
vvartsforschung [Miinchen] Jg. 48, Heft 5-6 (1999), str. 237-257.
SUŠIĆ 1980, Derviš: Parergon (Bilješke uz roman o Talu). Sarajevo 1980.
345
D odatak
ŠARAC 1968, Nedim: Bosna i Hercegovina u koncepcijama ustava

jugoslovenske države 1920-1921. godine. U: PIS 4,4 (1968),
str. 12-155.
ŠARAC 1974, Nedim: Promjena naziva i podjela na banovine jugosloven
ske monarhije 1929. godine. U: PIS 10,2 (1974), str. 319-330.
ŠARAC 1975, Nedim: Uspostava šestojanuarskog režima 1929. godine.
Sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo 1975.
ŠEHIĆ 1966, Nusret: Djelatnost udruženja četnika sarajevskog pod
odbora od 1933. do 1937. godine s posebnim osvrtom na na
cionalnu i socijalnu strukturu njegovih članova. U: GID 15
(1964), str. 159-179 [Sarajevo 1966].
ŠEHIĆ 1968, Nusret: Srpski građanski politički krugovi prema pita
nju preuređenja države i položaju Bosne i Hercegovine. U: PIS
4,4 (1968), str. 157-188.
ŠEHIĆ 1971, Nusret: Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941).
Sarajevo 1971 (= ANUBiH. Djela, knj. 42. Odjeljenje društve
nih nauka, knj. 27).
ŠEHIĆ 1980, Nusret: Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austro
ugarske uprave u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1980.
ŠEHIĆ 1991, Nusret: Bosna i Hercegovina 1918-1925 - privredni i
politički razvoj. Sarajevo 1991.
ŠKARICA 1968, Dubravka: Napredna srednjoškolska omladina Bosne
i Hercegovine u revolucionarno-demokratskom pokretu
1937-1941 godine. U: PIS 4,4 (1968), str. 593-617.
ŠLABEK 1991, Stjepan: Banovina Hrvatska (26.VIII.1936-10.IV.1941.):
Pravno-povijesni pristup. Kutina 21991 [11985]. - Magistarski
rad Pravnog fakulteta, Zagreb 1977.
ŠOŠIĆ 1989*, Hrvoje: Treće pokriće "AGROKOMERCA". Zagreb 1989.
ŠTEFAN 1996, Ljubica: Srpska pravoslavna crkva i fašizam. Zagreb 1996.
SUVAR 1974, Stipe: Nacionalno i nacionalističko (Eseji i polemički
prilozi). Split: Marksistički centar 1974.
ŠVAB 1997, Mladen: Pregled literature o ulozi slobodnih zidara u povijesti
hrvatskih zemalja, II. dio. U: ČSP 29, 2 (1997), str. 271-286.
TANNER 1997, Marcus: Croatia. A Nation Forged in War. New Haven
and London 1997.
TANOVIĆ 1995, Bakir: Koje vlasnik Bosne i Hercegovine? Historijski
pregled. Zagreb 1995.
346
Izvori i literatura
TEŠIĆ 1980, Vladeta i dr.: Sto godina Prosvetnog saveta Srbije

1880-1980. Beograd 1980.
TOMASEVICH 1955, Jozo: Peasants, politics and economic change
in Yugoslavia. Stanford, London 1955.
TOMASEVICH 1979, Jozo: Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945.
[S engleskog na hrvatski preveo Nikica PETRAKĆ. Zagreb
1979. - Izvorno izdanje pod naslovom: War and Revolution in
Yugoslavia. The Chetniks. Stanford University Press 1975.
TOMASEVICH 1982, Jozo: Immediate Effects of the Cominform Resolu-
tion on the Yugoslav Economy. U: VUCINICH 1982, str. 89-129.
TOMAŠEVIĆ-KOŠKA 1997, Jozo: Istina o ubijenoj gimnaziji [Fra
njevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu kraj Mostara],
Zagreb 1997.
TOPALOVIĆ 1964, Živko: Kako su komunisti dograbili vlast u Jugo
slaviji. London 1964.
TOPALOVIĆ 1996, Duško: Bosanskohercegovački izlaz na more. U: Eras-
mus 18. Časopis za kulturu demokracije. Zagreb 1996, str. 68-74.
TUĐMAN 1993, Franjo: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji
1918-1941. 2 sv. Zagreb 1993.
Udruženje pravoslavnog sveštenstva Jugoslavije [1969] 1889-1969.
Spomenica povodom godišnjice svešteničkog udruženja. Beo
grad 1969.
Ustavni razvoj socijalističke Jugoslavije. Beograd 1988*.
Vereinsvvesen und Geschichtspflege in den bohmischen Landern
[1986]. Vortrage d. Tagungen d. Collegium Carolinum in Bad
Wiesse vom 25.-27. November 1983 und vom 23.-25. No-
vember 1984. Miinchen 1986.
VEREMIS 1995, Thanos: Greece's Balkan Entanglement. Athen: Hel-
lenic Foundation for European and Foreign Policy 1995.
VESOVIĆ 1994, Milan: Komunistička štampa o stvaranju Jugoslavije.
U: Istorija 20. veka, god. 12, br. 1. Beograd 1994, str. 55-64.
VIDOVIĆ 1996, Mile: Povijest Crkve u Hrvata. Split 1996.
VRGOČ 1996, Miro: Izvješće o svjedočenju Marije Bogunović i Ljube
Crnogorac o ulozi franjevaca u pokolju Srba u livanjskom ko
taru 1941. godine (Komentar i osvrt). U: Bosna Franciscana 5.
Časopis Franjevačke Teologije Sarjevo. Samobor kraj Zagreba
1996, str. 87-104.
347
D o datak
Vjerske zajednice u Jugoslaviji [1970]. Urednik Zlatko FRID. Zagreb

1970. - Engleski prijevod pod naslovom: Religions in Yugosla-
via. Zagreb 1971.
VLAJČIĆ 1987*, Gordana: Jugoslavenska revolucija i nacionalno pi
tanje (1919-1927). Zagreb 21987 [»1984].
Volkermord der Tito-Partisanen [1992] 1944-1948. Die Vernichtung
der altosterreichischen deutschen Volksgruppen in Jugosla
vvien und die Massaker an Kroaten und Slovvenen. Zvveite kor-
rigierte und ervveiterte Ausgabe. Graz 1992.
VRANKIĆ 1998, Petar: Religion und Politik in Bosnien und der Her-
zegovvina (1878-1918). Paderborn, Munchen, Wien, Zurich:
Ferdinand Schoningh 1998.
Vrhbosanka katolička bogoslovija 1890-1990. Zbornik radova
znanstvenoga simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja
1991. Uredili Pero SUDAR i dr. Sarajevo-Bol 1993 (= Studia
Vrhbosnensia 5).
VUCINICH 1982, Wayne S. (ed.): At The Brink Of War and Peace:
The Tito-Stalin Split in a Historic Perspective. Nevv York 1982
(= EEM 124).
VUKOVIĆ i BOJOVIĆ 1992, Tomislav i Edo B. [Ljubica ŠTEFAN]: Pre
gled srpskog antisemitizma. Zagreb 1992.
VVILLIAMS 1998, John: Legitimacy in International Relations and
the Rise and Fali of Yugoslavia. Macmillan Press LTD 1998.
ZEČEVIĆ 1994, Miodrag: Jugoslavija 1918-1992. Južnoslovenski dr
žavni san i java. Beograd 1994.
ZEČEVIĆ i LEKIĆ 1991, Miodrag Z. i Bogdan L.: Frontiers and Inter-
nal Territorial Division in Yugoslavia. Belgrade 1991.
ŽIVKOVIĆ 1978, Dušan: Narodni front Jugoslavije 1935-1945. Beo
grad 1978.
ŽIVOJINOVIĆ 1994, Dragoljub P: Vatikan, Katolička crkva i jugoslo-
venska vlast 1941-1958. Beograd 1994.
ŽUTIĆ 1994, Nikola: Kraljevina Jugoslavija i Vatikan. Odnos jugoslo-
venske države i rimske crkve 1918-1935. Beograd 1994.
348
Izvori i literatura
Tablice
Tablica 1: Povijesno-političke sastavnice Kraljevine SHS 1918.

Tablica 2: Rezultati izbora za Ustavotvornu skupštinu 28. studenoa
1920.
Tablica 3: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini SHS prema po
pisu pučanstva 31. siječnja 1921.
Tablica 4: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji pre
ma popisu pučanstva 31. ožujka 1931.
Tablica 5: Konfesionalna pripadnost stanovništva u Kraljevini SHS
prema popisu pučanstva 31. siječnja 1921.
Tablica 6: Konfesionalna pripadnost stanovništva u Kraljevini Jugo
slaviji prema popisu pučanstva 31. ožujka 1931.
Tablica 7: Podjela Jugoslavije 1941.
pojedinim pokrajinama i pripadnosti civilnom stanovništvu ili
vojnim postrojbama
nacionalnoj pripadnosti
Tablica 10: Rezultati izbora za Saveznu skupštinu 11. studenog 1945.
Tablica 11: Rezultati izbora za Skupštinu naroda 11. studenog 1945.
Tablica 12: Rezultati agrarne reforme u Bosni i Hercegovini do 1935.
Tablica 13: Konfesionalna (etnička) struktura stanovništva u Vrba-
skoj, Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini prema popisu
stanovništva od 31. ožujka 1931.
Tablica 14: Bosansko-hercegovačko stanovištvo nakon srpsko-hrvat-
skog sporazuma 1939.
Tablica 15: Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini za Ustavotvornu
skupštinu 28. studenog 1920.
Tablica 16: Nacionalno izjašnjavanje muslimanskih zastupnika izme
đu 1920. i 1929.
Tablica 17: Islamski vjerski objekti u SFRJ 1978.
Tablica 18: Stanovništvo Bosne i Hercegovine prema nacionalnom
izjašnjavanju između 1961-1991.
349
D odatak
Tablica 19: Nacionalni sastav članova Partije u Bosni i Hercegovini

između 1968. i 1981.
Tablica 20: Članstvo KPJ u Bosni i Hercegovini između 1946. i 1953.
Tablica 21: Udjeli poljodjelskog stanovništva između 1945. i 1981.
Tablica 22: Federalni fond za nerazvijena područja Jugoslavije
Karte
Karta 1: Povijesne regije Kraljevine SHS

Karta 2: Politička podjela Kraljevine SHS na oblasti 1922.
Karta 3: Politička podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine 1929.
Karta 5: Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji 1939.
Karta 6: Podjela Jugoslavije nakon okupacije 1941.
Karta 7: SFR Jugoslavija 1945-1991.
350
Karte
Karta 1: Povijesne pokrajine Kraljevine SHS
351
D odatak
Karta 2: Politička podjela Kraljevine SHS na oblasti 1922.
352
Karte
353
D odatak
354
Karte
Karta 5: Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji 1939.
355
D odatak
Karta 6: Podjela Jugoslavije nakon okupacije 1941.
356
Karte
Karta 7: SFR Jugoslavija 1945-1991.
357
Kazalo osoba
Imena autora navedena u bilješkama unesena su u Kazalo samo ako

se svraća pozornost na njihove priloge ili stavove
Abdić, Fikret 285, 286 Calic, Marie-Janine 37, 60, 72, 73, 76,
Ademović, Fadil 115, 292 133, 211, 212
Alaupović, Anto 227 Churchill, Winston 104, 105, 119, 308
Alaupović, Marko, nadbiskup 240 Cvetković, Dragiša 39, 52, 105,
Allcock, John B. 10, 11, 168, 295, 318 319, 320
Alexander, Stella 57, 82, 107, 109, Cvitković, Miroslav 281
111, 114, 237, 238, 240, 241
Aličić, Ahmed S. 269, 270 Čaušević, Mehmed Džamaludin 67,
Alić, Husejn 215 217, 218
Anderson, Benedict 12 Čekada, biskup Smiljan 240
Arslan, Shakib 248, 249 Čičak, Ivan Zvonimir 157
Auburger 21, 154 Čišić, Husaga 262
Avramović, Mihajlo 27 Čižinski, Josip v. Gorkić, Milan
Čokorilo, Đorđe 28, 189, 192
Babić, Ante 188, 234, 286 Čolaković, Rodoljub 233, 275
Bakarić, Vladimir 161, 271 Čović, Ale 133
Balić, Smail 67, 218, 247, 253, Čule, Petar, biskup 236, 240
268, 270
Banac, Ivo 22, 23, 25, 27, 28, 60, 88, Ćerić, Šalim 148, 264, 277
89, 91, 95, 99, 101, 103, 129, Ćiril i Metod, slavenski apostoli 67
137, 138 Ćosić, Dobrica 165, 265
Bazala, Albert 208
Behmen, Šefkija 191 Dabčević-Kučar, Savka 91, 157, 160,
Bektašević, Ismet 235 161, 163, 164
Berger, Gottlob 250 Davidović, Ljuba 34, 186, 198, 199
Bijedić, Džemal 282 Dedijer, Vladimir 85, 96, 115, 118,
Bilandžić, Dušan 95, 100, 101, 110, 133, 135, 137, 139, 146, 253,
135, 137, 142, 143 309
Birnbaum, Henrik 20 Deroc, M. 46
Bismarck, Otto von 62 Devrnja, Mile 133
Bjelajac, Mile 29, 46, 47 Dimić, Ljubodrag 33, 44, 45, 60, 72,
Blažević, Jakov 108 154, 199
Božić, Milan 133 Dimitrijević-Apis, Dragutin 24
Bralo, Božidar 253 Dizdar, Mak 278
Braudel, Fernand 37 Dizdarević, Ftaif 162, 168, 169,
Breznik, Dušan 266 172, 282
Brežnev, Leonid Ilič 162 Djilas, Aleksa v. Đilas, Aleksa
Budiša, Dražen 158 Djilas, Milovan v. Đilas, Milovan
359
D odatak
Dobrovsky, Josef 21 H adžiefendić, Muhamed 255

Došen, Marko 115 Hadžijahić, Muhamed 184, 185, 200,
Draganović, Krunoslav 44, 56, 184 201, 247, 260, 270
Dušan Silni, srpski kralj i car 43 Harekan, Muhammad 246
Hassanein, Fatih Ali 256
Džaja, Srećko M. 18, 20, 54, 66, 68, Hebrang, Andrija 103, 116, 117, 136,
175, 176, 178, 181, 184, 188, 190, 147, 333
191, 195, 200, 202, 203, 209, 217, Herceg, Rudolf 310
222, 243, 248, 256, 267, 270 Himmler, Heinrich 250-252
Hitler, Adolf 39, 52, 79-81, 94, 97, 98,
Đikić, Osman 214 123, 253, 255, 269, 292, 334, 342
Đilas, Aleksa 92, 323 Holjevac, Većeslav 265, 306
Đilas, Milovan 91, 92, 99, 103, 122, Hruščov, Nikita Sergejevič 168
127, 130, 136, 133, 136, 137, 140, Hukić, A. Abdurahman 256
141, 145-147, 151, 262 Humo, Avdo 166, 234
Dodan, Šime 159 Husseini, Amin El- 250-252
Dozo, Husein 252, 256, 264
Đumrukčić, Nurija 218 Imamović, Mustafa 55, 66, 178,
Đuričić, Marko 196 267, 270
Inđić, Milan 138, 162, 329
Engels, Friedrich 141 Isaković, Alija 270, 310
Erić, Milivoje 59, 177, 178, 179, 180 Ivić, Pavle 20
Izetbegović, Alija 243, 247, 248, 249,
Fejić, Ibrahim 243 256-258, 267, 268, 324, 331
Filandra, Šaćir 166, 187, 236, 243,
250, 259, 260, 262, 268, 275, Jahić, Adnan 255, 261, 330
277, 281 Janša, Janez 172
Filipović-Majstorović, Tomislav 116 Jelavich, Charles 18, 69, 70
Frank, Josip 24 Jelić, Branko 25, 2 7 ,4 7 , 48, 57, 103,
Friedman, Francine 202, 244, 260, 104, 120, 160, 231
262, 265, 267, 273 Jevtić, Miroljub 247, 248
Jovanović, Dragoljub 121, 127, 128, 321
Gaj, Ljudevit 254 Jovanović, Jovan M. 15, 23, 60, 93
Garašanin, Ilija 49 Juretić, Augustin 110
Garić, Josip, biskup 114, 115, 239 Justinian, bizantski car 254
Gavran, Ignacije 239-242, 325
Gazi-Husrev-beg 246 Kac,Vera 273,2 7 4
Germogen, mitropolit 109 Kačić-Miošić, Andrija 71, 320, 322
Giddens, Anthony 11 Kadić, Husein 174
Goethe, Johann Wolfgang 127 Kallay, Benjamin 42, 177, 200, 258
Gorkić, Milan (Josip Čižinski) 93, 331 Kamenjašević, Ante 235
Grgurić, Jakov 234, 235 Kapor, Čedo 166
Grimm, Jacob 15 Karabegović, Osman 166, 180, 181,
Grmek, Mirko 97, 251, 252, 254 193, 212
Grol, Milan 121, 122 Karamatić, Marko 243
360
Kazalo osoba
Karađorđević, Aleksandar I., kralj 16 Magovac, Božidar 120

Karađorđević, Pavle, Mahmutćehajić, Rusmir 267, 270
prijestolonasljednik 38 Majić, Andrija 240
Karađorđević, Petar I., kralj 45 Majkić, Košta 235
Karađorđević, Petar II., kralj 104 Malcolm, Noel 270
Karadžić-Stefanović, Vuk 19, 20, 49, Malkoč, Halim 251
270, 324 Mamula, Branko 172
Kardelj, Edvard 91, 92, 101, 124, 125, Marjanović, Jovan 80, 84, 97, 264
127, 136, 137, 139, 140, 141, 142, Marković, Laza 198
160, 164, 171, 233, 274 Marković, Sima 89
Kasche, Sigfried 250 Markušić, Josip 198
Kavčič, Stane 164, 166 Masleša, Veselin 202, 262
Kecmanović, Voja 234 Matijević, Zlatko 16, 26, 43, 57, 58,
Kemura, Ibrahim 202, 333 62, 66, 190, 194
Kidrič, Boris 99, 118, 137 Mayer, Martin 71-74, 76-78
Kočović, Bogoljub 32, 82, 83, 106 Međugorac, Tomislav 242, 337
Kopitar, Jernej 19, 20 Mifka, Spiridon 109
Korošec, Anton 26, 27, 190 Mihailović, Draža 96, 97, 104, 107,
Kosanović, Sava 121 128, 309
Kostić, Vasilije, episkop 236 Mihajlov, Mihajlo 151
Košutić, Augustin 123 Mijatović, Cvijetin 275
Košutić, Mira 123 Mikulić, Branko 14, 166, 272, 274,
Kraigher, Sergej 164, 168, 169 275, 276, 277, 278, 281, 282,
Krek, Janez 58 283, 285, 286, 308
Krleža, Miroslav 91, 92, 154 Mikulić, Planinka 14
Krulj, Nektarije, episkop 236 Milosavljević, Olivera 170, 172
Kržišnik-Bukić, Vera 99, 101, 134, 271 Milošević, Slobodan 171-173, 238,
Kučan, Milan 173 269, 285-287, 297, 311
Kulenović, Džafer 187, 250 Miljković, Huška 133, 261
Kvaternik, Eugen Dido 92 Mišić, Alojzije, biskup 114, 115
Mitrinović, Dimitrije 209
Lampe, John 12 M0nnesland, Svein 10, 338
Lasić, Stanko 91, 92, 158, 289 Mrkonjić, Petar v. Karađorđević
Lenjin, Vladimir Iljič Uljanov 89, 141 Muftić, Ismet 109
Leo XIII., papa 61 Muhić, Fuad 247
Lehfeldt, Werner 21 Mulalić, Mustafa 217, 261
Lepre, George 107, 250, 251, 253 Mussolini, Benito 39, 48, 52, 80,
Lilek, Emilijan 208 292, 334
Mužić, Ivan 33, 34. 55, 57, 61, 64-66,
Ljotić, Dimitrije 50, 51, 95, 321 110, 311
Maček, Vladko 25, 36, 38, 39, 51, Nastić, Varnava, patrijarh 56, 64, 65,
52, 65, 75, 99, 105, 120, 122, 236, 337
123, 127, 185, 197, 199, 201, Nedić, Milan 51, 95
231, 319, 330 Nenezić, Zoran D. 64
361
D odatak
Nikezić, Marko 165, 166 Purivatra, Atif 29, 57, 65, 103, 177,
Novak, Viktor 58, 63 183, 191, 193, 194, 196, 200,
Nuić, Viktor 241 216, 219, 247, 262, 264, 265,
267, 312, 338, 341
Obradović, Dositej 20
Okuka, Miloš 21, 154, 280 Račan, Ivica 173
Omanović, Hamdija 260 Račić, Puniša 36, 46
Oršolić, Marko 240 Rački, Franjo 18
Ostojić, Bono 236 Radić, Antun 25
Radić, Marija 123
Pandžić, Bazilije 19, 239 Radić, Stjepan 25, 27, 29, 32-38, 120,
Paradžik, Ante 158, 239 123, 194-196, 198, 334, 338
Pašić, Nikola 23, 24, 27, 34, 48, 51, Radojević, Mira 184, 185
189, 192, 345 Raguž, Željko 261, 269, 342
Pavelić, Ante 48, 49, 109, 250, 253, Rajić, Emil 76
311, 334, 338 Ramet, Sabrina Petra 161, 164, 169,
Pavlović, Dimitrije 54 172, 173, 264, 265, 281, 283,
Pejanović, Đorđe 72, 73, 184, 342
185, 224 Ranković, Aleksandar 102, 107, 136,
Perović, Bonifacije 317 137, 147-149, 154, 165, 244, 263,
Perović, Latinka 165, 166, 317, 334, 339 264, 271, 272, 275, 276, 278
Petranović, Branko 17, 30, 35, 78, 86, Redžić, Enver 47,97, 98, 112, 117,
88, 94, 95, 98, 99, 101-103, 104, 249, 253, 260-262, 264, 269, 342
105, 111, 115, 119, 120, 121-123, Ribičič, Mitja 164
124, 126, 132, 139, 148, 152, 153, Ristić, Vaso 211, 212
158, 165, 168, 217, 292, 312, 340 Rosić, Petar v. Varnava, patrijarh
Phleps, Arthur 250
Pijade, Moša 127 Sarkotić, Stefan Freiherr
Pio XI., papa 44 von Lovćen 182
Planine, Milka 286 Sava, srpski svetac 67
Politeo, Ivo 108 Seton-VVatson, Robert VVilliam 36, 197
Popit, France 164 Sijerčić, Irfan 249
Popovac, Ismet 261 Smajlović, Ahmed 245
Popović, Koča 26, 97, 98, 218, 244 Spaemann, Robert 175
Popp, Philipp 109, 305 Spaho, Fehim 67
Pozderac, Hakija 286 Spaho, Mehmed 67, 200-202, 219
Pozderac, Hamdija 93, 166, 274, 275, Sparavalo, Joko 266, 273
282, 286, 287 Stadler, Josip, nadbiskup 62
Preka, Aleksandar 235 Staljin, Josif Visarionovič
Pribićević, Svetozar 23, 24, 27, 34, Džugašvili 60, 92, 94, 97-100,
35, 38, 189, 192, 194, 198, 317 104, 105, 110, 123, 127, 129,
Prodanović Jaša 27, 120, 121 130, 132, 133, 135-140, 146,
Proudhon, Pierre-Joseph 25 232, 240, 244, 263, 272, 274,
Pucar, Đuro 234, 271, 275 294, 295, 297
Purić, Božidar 104 Starčević, Ante 20, 27, 49
362
Kazalo osoba
Steed, Henry Wickham 49 Tomasevich, Jozo 96, 97, 107, 131,

Stepinac, Alojzije, nadbiskup 132, 139
i kardinal 82, 107-110, 112, Tomislav, hrv. kralj 226, 229
113, 116, 128, 318, 320, 322 Topčić, Nedžad 261
Stojadinović, Milan 39, 51, 65, 179, 346 Trhulj, Sead 249, 255, 256, 313
Strecha, Mario 26 Tripalo, Miko 148, 149, 152, 157, 161,
Strossmayer, Josip Juraj, biskup 71 162, 163, 164
Sućeska, Avdo 270 Trumbić, Ante 28, 62, 202
Sudžuka, Muhamed 234, 235 Tuđman, Franjo 47, 90, 248, 269
Sulejmanpašić, Zija 81, 106, 250-252
Supek, Ivan 151 Varnava, srpski patrijarh
Sušić, Derviš 93, 217, 247, 250 v. Rosić, Petar
Svačić, Petar, hrv. kralj 226, 229 Velagić, Teufik 256
Veselica, Marko 159
Šafarik, Pavel Jozef 19 Vitkovitch, Bojidar
Šarić, Ivan Ev., nadbiskup 62, 114, 239 (Božidar Vitković) 251
Šehić, Nusret 30, 45-48, 50, 60, Vyšinskij, Andrej Januarevič 138
177, 178, 180, 181, 187, 189,
190, 192-194, 198, 199, 343 Zečević, Miodrag 17, 30, 35, 73, 78,
Špegelj, Martin 162, 172 87, 88, 94, 98, 102, 104, 105, 111,
Šošić, Hrvoje 285, 286 115, 121, 139, 143, 148-150, 152,
Šubašić, Ivan 105, 120-122 153, 165, 168, 173, 217, 292,
Šubić-Zrinski, Nikola 71 312, 348
Šutej, Juraj 122 Zgonjanin, Duško 286
Šuvar, Stipe 169 Zrinska, Katarina 223, 226, 229
Zrinska, Zora 223, 226, 229
Tanović, Bakir 1 78, 1 79, 346 Zulfikarpašić, Adil 179, 247, 248,
Tihić, Smail 265 251, 264, 270, 317
Tito, Josip Broz 13, 25, 47, 81, 85, 88,
91, 92, 94, 96, 98-101, 104-106, Žanić, Ivo 276
110, 111, 115, 116, 119-122, 129, Žanko, Miloš 154, 159, 160
135-138, 140, 141, 143, 145, 146, Ždanov, Andrej Aleksandrovič 154
148-150, 152, 159, 161-169, 171, Žerjavić, Vladimir 82-84, 106
172, 233, 244, 263, 276-278, 282, Žujović, Sreten 117, 136
293, 294, 297, 299, 308, 313, 319, Županov, Josip 168
332, 335, 340, 345, 348 Žutić, Nikola 33, 43-45, 58-62, 64,
Tolstoj, Lav Nikolajevič 51 348, 348
363
Kazalo im ena m jesta
Imena zemalja nisu obuhvaćena
Bakar 51 Celje 56
Bandung (Indonezija) 244 Cetinje 183
Bar 207 Cres 21
Bari Čiflik 207 Crnja 207
Beč 18. 32, 33, 48, 91, 302 Czernovvitz 54
Beograd 28, 31, 45, 50, 51, 53, 54,
56, 64, 67, 78-80, 87, 88, 90, 93, Čačak 207, 283
97, 100, 102, 105, 107, 111, 112, Čakovec 56
118, 122, 124, 125, 133, 135, 136, Černovice v. Czernovvitz
137, 147, 148, 150-152, 154, 155,
160, 164, 169, 171-173, 181, 182, Delnice 51
185, 188, 200, 201, 206-209, 214, Derventa 40, 186, 281
217, 224, 225, 227, 237, 246, 247, Dobrota 207
273, 274, 275, 276, 278, 280-283, Dolac kod Travnika 223
286, 301, 303, 304, 306-326, Dresden 91
328-348 Drvar 180
Berlin-Babelsberg 15, 66, 160, 251, Dubica [Bosanska] 183
303, 327, 341 Dubrovnik 20, 39, 70, 155, 176, 183,
Bihać 68, 101, 102, 182, 183, 187, 199, 207, 208, 227, 245
203, 210, 212, 215, 309 Duvno 186
Bijela 207
Bijelo Polje kod Mostara 223 Dala 207
Bijelo Polje u Crnoj Gori 66, 207 Đenova 33
Bijeljina 271
Bileća 183, 212 Farkašić 38, 199
Bjelovar 207 Foča 206, 215, 216
Bleiburg 85, 239, 308, 320 Fojnica 40, 74, 186, 325, 329
Bosanska Gradiška 210
Brčko 40, 186, 223 Gacko 183, 206, 215
Breške 223 Gary, Indiana u USA 236
Brijuni 146, 148, 158, 160, 164 Goli otok 138, 147, 295, 336, 346
Brod na Savi 223 Goražde 212, 275
Budimpešta 48 Goraždevac 207
Budva 207 Gradačac 40, 186
Bugojno 186, 275
Bukurešt 133, 136 Herceg Novi 207, 234
Cazin 133, 134, 183, 216 Ilok 40
364
Kazalo imena mjesta
Imotski 207 Marseille 38, 93

Meka 244, 246
Jajce 103, 171, 180, 187, 233, 234 Mesić 207
Jalta 121 Metković 207, 255
Jasenovac 83, 306, 308, 339 Munchen 9, 14, 302-305, 307, 308,
Jovanovac Veliki 207 311, 315-320, 322, 324, 325, 327,
333, 335, 337, 342, 344-348
Kairo 252 Mljet 56
Karađorđevo 162-164, 207, 313, 330 Moskva 33, 90-93, 98, 102, 130,
Karlovac 207 136, 146
Klek 234 Mostar 94, 76, 110, 112, 115, 182,
Knin 207, 212 183, 186, 198, 203, 210, 215,
Konjic 74, 186, 261, 275 220-223, 226, 229, 239, 240, 241,
Korčula 151 253, 256, 271, 280, 324, 347
Korenica 207 Mrkonjić Grad 233
Kosjerić 207
Kotor 207 Napulj 119
Kozarac (sjeverna Bosna) 57 Nikšić 237
Kraljevo 56 Niš 56, 207
Krašić 108, 109 Nova Varoš 207
Krf 16, 22, 29, 65 Nova Kanjiža 207
Krupa 183 Novi [Bosanski] 183
Kruševac 207 Novi Pazar 215, 216
Novi Sad 43, 152, 153, 164, 207, 208,
Lastovo 21 245, 277, 304, 325, 341
Lausanne v. Lozana
Lepoglava 108 Ogulin 51
Livno 186, 272 Osijek 207, 225, 245
London 10, 11, 33, 123, 209, 303,
304, 306, 309, 313-316, 318, 319, Pančevo 151
323, 326, 332, 335, 338, 340, Pariz 51, 91
342, 346, 347 Pavino Polje 66
Lošinj 21 Peć 54, 94, 207
Lozana 209 Petrinja 207
Pirot 207
Ljubinje 183 Plehan 281
Ljubljana 42, 43, 50, 56, 78, 93, 99, Plevlja 215
110, 134, 135, 137. 152, 169, 173, Ploče 255
185, 245, 246, 303, 308, 312-314, Potok Crni 207
324, 326, 332, 334, 338, 339, Prag 41, 42, 91, 136, 209
341, 344 Priboj 207
Ljubuški 186, 223 Prishtina/Priština 243, 245, 246
Prokuplje 207
Mađare 207 Prozor 186, 322
Maribor 56, 110, 207, 245 Pula 245
365
D odatak
Rabat (Maroko) 246 Sutorina 234

Radovići 207 Sveti Grgur 138
Rasovo 207 Szklarska Por^ba 136
Ražanj 207
Režević 207 Šabac 207
Rijeka 21, 51, 62, 245, 309, 346 Šahovići 66
Rim 56, 61-63, 110, 320 Šibenik 110, 207
Rogatica 216 Šid 40
Roge 207 Široki Brijeg 112, 239, 347
Rusko Selo 207
Teheran 104, 248
San Francisco 203 Temska 207
Sanski Most 103, 234 Teslić 180
Sarajevo 10, 14, 23, 28, 32, 44, 48, Tešanj 187, 332
66, 67, 72, 75, 107, 110, 112, 115, Titel 207
128, 133, 134, 152, 166, 179-183, Topusko 207
185, 189, 191, 192, 202, 203, 206, Travnik 40, 76, 112, 182, 183, 186,
207, 208, 210, 214-218, 219, 223, 239, 275
220-223, 225, 226, 229-232, 236, Trebinje 183, 206, 210, 212, 215, 216
237, 239, 240-247, 249-251, 252, Trst 139
253, 256, 257, 260, 267-269,
270-272, 275, 276-279, 280, Ustiprača 212
281-283, 301-319, 321, 322, 324, Užice 207
325, 327-335, 337, 339, 341,
344, 346, 348 Valjevo 207
Senj 138, 225 Vareš 72
Siget 71 Vatikan 11, 67, 82, 109, 110, 241,
Sisak 97, 245 252, 348
Skopje 56, 67, 78, 207, 237, 245 Velika Kikinda 207
Slunj 133, 134 Velika Kladuša 133, 134, 285, 286
Smederevo 50, 51 Veliki Bečkerek 60
Sofya 48 Versailles (Versaj) 85, 90
Solun 24 Villfranche-de-Rouergue 251, 327
Sotonić 207 Vinkovci 252
Split 183, 218, 225, 317, 320, 322, Visoko 112, 187, 242, 325
338, 346, 347 Vojvoda Stepa 207
Srebrenica 261 Vršac 207
Srijemska Mitrovica 91, 236 Vučitrn 207
Srijemski Karlovci 57 Vukovar 88
Staljingrad 99
Stari Bar 207 Zadar 21, 151
Stolac 186, 216, 252, 324 Zagreb 14, 16, 21, 38, 42, 43, 50, 56,
Ston 56 58, 59, 65, 74, 78, 85, 88, 91, 92,
Strumica 207 94, 97, 107-109, 112, 117, 120,
Subotica 78 123, 134, 146, 151-153, 154, 158,
366
Kazalo imena mjesta
168, 173, 183, 188, 199-201, 207,

208, 220-223, 225, 229, 237, 239,
241, 245, 246, 248, 253, 256, 260,
270, 275-277, 278, 279-281, 289,
301, 303-324, 326-328, 330-341,
344-348
Zaječar 207
Zavidovići 180
Zelenika 207
Zenica 180, 187, 212, 252, 256
Zrenjanin v. Veliki Bečkerek
Zvornik 236
Žepče 187
367

Dzaja Srecko Politicka Realnost Jugoslavenstva PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Dzaja Srecko Politicka Realnost Jugoslavenstva PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dzaja Srecko Politicka Realnost Jugoslavenstva PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Srećko M.

Predgovor hrvatskom izdanju................................................................................. 7

Predgovor njemačkom izd a n ju ......................................................................... 10

1. Politički sustav Prve Jugoslavije:

2. Politički sustav Druge Jugoslavije:

3. Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj d ržavi............................................175

Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordan­

Jezična srodnost među južnim Slavenima potaknula je pojedine

Muslimana, Albanaca, Mađara itd.) i opet ga instrumentalizirali za

Posebno zadovoljstvo autor izražava što je nakladnik hrvatskog

Miinchen, koncem ožujka 2004. Srećko M. Džaja

"Narodi južnoslavenske regije nose sa sobom

Hrvata i Slovenaca, te u svoj lanac optužbi uvrstila političko djelo­

2 John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 20.

Polazeći od ove definicije, Allcock u glavnim linijama slijedi povi­

3 Allcock, na nav. mj., str. 413.

uvjerenja da se i najsofisticiranije teorije, kao npr. ona hegelijanska

jugoslavenskih država, kad se željelo političke protivnike obezvrije­

Munchen, u listopadu 2001. S. M. Džaja

"Čak će i samo ime u ovim područjima, pod­

I.l. Ideološke zasade

u najvećoj mjeri uvjetovana unutarpolitički. Najprije treba naglasiti

4 O problemu kronologije nastanka ove kratkotrajne države Boban, 1992a; Sirotković,

5. Izjava političkog zastupništva Vojvodine 25. studenoga 1918. o

Ovdje ispuštamo utjecanje i uvjetovanje događaja međunarodnog

i međusobno ga politički i kulturalno otuđile. Ujedinjenje ne bi tre­

cija u politički srpski korpus dao je srpski jezični reformator i

(1818), koji je on sastavio uz veliku pomoć J. Kopitara, priključio je

se zemaljski državni jezik službeno zove jugoslavenski. Ali, nakon

Tablica 1: Povijesno-političke sastavnice Kraljevine SHS 1918.

Površina Broj stanovnika

1.2. Ustroj države i političke stranke

Oko integralističkog i velikosrpskog modela, koji se međusobno

Savez zemljoradnika (SZ), jednu 1919/1920. formiranu krovnu orga­

tvorila "tvrdu opoziciju" (I. Banac), najprije izvanparlamentarno a

27 O endogenim političkim korijenima H rvatske seljačke stranke iz sociološko-povijesne

Njegov stav prema srpskom unitarističkom konceptu jugoslaven­

31 O tome Boban. 1988, str. 235-246.

nomiju Bosne i Hercegovine, ali je u praktičnoj politici, slično SLS-u,

Tablica 2: Rezultati izbora za Ustavotvornu skupštinu od 28. 11. 1920.

Br. Stranke Br. glasova u % Mandati u %

37 O tome Jelić-Butić, 1977, str. 13.57; Krizman, 1978.

Br. Stranke Br. glasova u % Mandati u %

23. Muslimanska narodna stranka (BiH) 306 0,0 0 -

Izborni zakon od 3. rujna 1920. propisao je opće, izravno i tajno

39 O izbornoj borbi i izbornim manipulacijama, posebno kod ustanovljavanja izbornih

Centralistima je parlamentarna procedura služila kao čista formal­

nacionalni hrvatski i slovenski identitet ostavljen nedefiniran, a iden­

45 Gligorijević. 1979, str. 297-333.

koncepta kao i njihove već uhodane prakse. A s druge strane, za pro­

Tablica 3: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini SHS prema popisu

Br. Materinski jezik Broj u%

Tablica 4: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji prema

Br. Materinski jezik Broj ________ u %

Br. Materinski jezik Broj u%

Što se tiče političkog života općenito, politički su interesi brojnih

agresivno odbijanje.48 Ovo se proturječje u historiografiji nije dalo

48 Između ostaloga i kod klerikalističkog krila unutar političkog katolicizma. O tome

Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordan

Hrvata i Slovenaca, te u svoj lanac optužbi uvrstila političko djelo

Polazeći od ove definicije, Allcock u glavnim linijama slijedi povi

jugoslavenskih država, kad se željelo političke protivnike obezvrije

"Čak će i samo ime u ovim područjima, pod

i međusobno ga politički i kulturalno otuđile. Ujedinjenje ne bi tre

Savez zemljoradnika (SZ), jednu 1919/1920. formiranu krovnu orga

Njegov stav prema srpskom unitarističkom konceptu jugoslaven

Centralistima je parlamentarna procedura služila kao čista formal

nacionalni hrvatski i slovenski identitet ostavljen nedefiniran, a iden

koncepta kao i njihove već uhodane prakse. A s druge strane, za pro

tuzemstva i inozemstva nije se Obznana u svoj strogosti primjenji

naišli su na odlučan otpor sa srpske strane te je namjesništvo, po

odnosa i neuralgičnom točkom jugoslavenske države uopće (kom

1922. godine osnovanu Katoličku akciju,*1 odnosno u hrvatski kato

ograničavalo se na male karijeriste u službeničkom aparatu i oportu

Dragišom Cvetkovićem, koji su 26. kolovoza 1939. doveli do Spo

U daljnjim prilozima ovoga zbornika izvještava se o crkvenoj gradi

Kraljevine SHS Momčilo Ninčić (1876-1949)158 sazvao je jednu mješo

sekte), odlučili su se na osnivanje Hrvatske starokatoličke crkve. Ju

U ministarstvu vjera je za muslimane, točno kao i za srpsko-pra

kojoj je skrojen ustav Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugo

muslimanskih učenika na communicatio in sacris.m Inače su se islam

I u poslove drugih, manjinskih, ustavom priznatih vjerskih zajed

-politički karakter jugoslavenske države vjerojatno još jasnije reflek

Za razliku od hrvatskih školskih knjiga, koje su srpski jezik i srp

dobiju nastavio isti trend. U srpskim, 1920. godine objavljenim, škol