JU OŠ „KREKA“

Bosne Srebrene 199

Tuzla

Istraživački rad na temu:

PREVENCIJA MEĐUVRŠNJAČKOG NASILJA

Mentor: Pripravnica:
Dragana Džomba Majda Suljkanović
Prof. pedagogije- psihologije Dipl. Pedagog-psiholog

Tuzla, februar 2012. godine

0
 SADRŽAJ

I UVOD ............................................................................................................................. 2

II TEORIJSKO – NAUČNO RAZMATRANJE PROBLEMA ........................................ 3

2.1. Pojam nasilja među vršnjacima .................................................................................. 3
2.2. Vrste nasilja ................................................................................................................ 5
2.3. Primjeri nasilja među učenicima (kratke priče) .......................................................... 6
2.4. Uzroci nasilja .............................................................................................................. 7
2.5. Ko su žrtve nasilja? ..................................................................................................... 8
2.6. Kako znati da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja? ...................................................... 10
2.7. Ko su nasilnici? ......................................................................................................... 11
2.8. Krug nasilja – nasilnik, žrtva, promatrač .................................................................. 13

III PREVENCIJA, SMANJENJE I OTKLANJANJE NASILJA MEĐU

VRŠNJACIMA .....................................................................................................................
..................... 15
3.1. Šta škola može učiniti? ............................................................................................. 17
3.2. Šta roditelji mogu učiniti? ........................................................................................ 18
3.3. Preporuke za roditelje koje mogu pomoći u prevenciji i borbi međuvršnjačkog nasilja
.......................................................................................................................................... 19

IV METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA ………………………………………………24

4.1. Cilj istraživačkog rada …………………………………………………………….. 24
4.2. Zadaci ……………………………………………………………………………... 24
3.3. Glavna hipoteza …………………………………………………………………… 24
4.4. Podhipoteze ………………………………………………………………………... 24
4.5. Uzorak ……………………………………………………………………………... 24
4.6. Istraživačke metode ……………………………………………………………….. 25
4.7. Istraživačke tehnike ……………………………………………………………….. 25
4.8. Instrumenti ………………………………………………………………………… 25
4.9. Nivo i način obrade dobivenih podataka (statistička obrada podataka) ……………26
4.10. Organizacija i tok istraživanja ……………………………………........................ 27

V ANALIZA I INTERPRETACIJA REZULTATA ........................................................28

VI ZAKLJUČAK ………………………………………………………………………. 36

VII LITERATURA …………………………………………………………………….. 37

VIII PRILOZI .................................................................................................................. 38

1
 I UVOD

Škole više nisu ono što su nekad bile. Postale su plodno tlo za sve vrste nasilja upućeno
prema svima. Kad pred školskim vratima u prvim danima nove školske godine ugledamo
učenike postrojene u redove, znak je da je za školarce došlo vrijeme učenja i novih radnih
pobjeda. Školski redovi nisu uvedeni bez valjanog razloga: učenici se već od prvih
koraka uče redu, disciplini i poštivanju pravila. Posmatramo li ponašanje učenika dok ih
tako postrojene učitelj ili nastavnik pozivaju da uđu u svoje učionice, primjetit ćemo kako
u svakom redu dva do tri malo nemirnija, kako volimo reći, mangupa, nastoje poremetiti
uspostavljeni red. Ako su u blizini nižih razreda postrojeni i učenici starijeg uzrasta,
također ćemo uočiti pojedince koji zadirkuju svoje mlađe kolege ili vršnjake. Ništa
neobično, zar ne? Ali ne treba zanemariti bezazleno dječije zadirkivanje i šale bez kojih
su školski dani nezamislivi. Odmjeravanje snage među pojedinim učenicima,
zadirkivanje, guranje ili izrugivanje oduvijek su bili obilježje školskih dana. Ali današnji
oblici agresivnog ponašanja odavno su izgubili obilježje bezazlenog dječijeg dokazivanja,
a u našim školama sve češće susrećemo učestalo fizičko nasilje koje provode pojedinci
nad svojim školskim kolegama. Fizičko nasrtanje, zastrašivanje, iznuđivanje novca,
uzastopno uznemiravanje, razne prijetnje, verbalni obračuni i slično, prava su mora za
školarce koji se svakodnevno suočavaju sa ovim problemima.

Kao što možete pretpostaviti iz prethodnog teksta, tema ovog rada je „Prevencija
međuvršnjačkog nasilja,“ odnosno problem kojim se bavi ovaj rad sastoji se od otkrivanja
nasilja među učenicima i njegovoj zastupljenosti. Nastojit ću otkriti zbog čega
međuvršnjačko nasilje nastaje, u kojim se oblicima najčešće javlja i ko su njegovi
počinioci.

Ovaj rad sadrži teorijska pedagoško – psihološka razmatranja i osnovne rezultate o

zastupljenosti međuvršnjačkog nasilja u osnovnoj školi.
Sastoji se iz četri dijela:
- Prvi dio je teoretski dio u kojem se govori o nasilju, oblicima i njegovom
prepoznavanju;
- Drugi dio sadrži preporuke za prevenciju i borbu protiv međuvršnjačkog nasilja;
- Treći dio je metodologija istraživanja naznačenog problema;
- Četvrti je dio u kojem su analizirani i interpretirani podaci do kojih se došlo
tokom istraživanja.

2
 II TEORIJSKO – NAUČNO RAZMATRANJE PROBLEMA

2.1. POJAM NASILJA MEĐU VRŠNJACIMA

Osoba čije ime se najviše vezuje uz početak sustavnog istraživanja problema nasilja
među djecom u školi, te osvješćivanja ovog problema u stručnim krugovima i javnosti je
Dan Olweus, profesor psihologije sa Bergenskog sveučilišta. Dan Olweus se 70-tih
godina počeo baviti ovom problematikom, definiranjem problema nasilja među djecom u
školi te utvrđivanjem raširenosti ove pojave. Uskoro su se i znanstvenici ostalih
skandinavskih zemalja, a nešto kasnije i ostalih razvijenih zemalja, zainteresirali za taj
problem. Javnosti se ovaj problem nametnuo 1982. godine kada su trojica dječaka iz
Norveške počinila samoubojstvo zbog nasilništva koje su nad njima činili njihovi
vršnjaci. Norveško Ministarstvo obrazovanja je zbog toga 1983. godine pokrenulo opće
nacionalnu kampanju za rješavanje problema nasilja među djecom u školi, a što je
označilo novo razdoblje u rješavanju ovog problema. Ovim postupkom problem nasilja
među djecom u školi se pomakao s pozicije predmeta interesa uglavnom osamljenih
znanstvenih radova na problem koji zahtjeva sustavni interdisciplinarni pristup, na
problem koji zahtjeva poseban program integriran u sustav školstva, te konačno na
poziciju šireg društvenog problema.

Slika 1. Nasilje među učenicima

Riječ nasilje dolazi od riječi sila, a označava odnos između dvije strane u kome jedna
strana prijetnjom ili upotrebom sile želi utjecati na drugu. Pod pojmom nasilje među
školskom djecom, vršnjačko nasilje ili nasilje u školama obično se podrazumijevaju ona
ponašanja koja su u englenskom govornom području definirana pojmom „bullying.“ Tako
definisano nasilje među školskom djecom obuhvata agresivno ponašanje ili ponašanje
kojem je namjera da se povrijedi ili ugrozi druga osoba. U širem smislu nasilje je svjesna
okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem sticanja moći i to nanošenjem psihičke
odnosno fizičke boli. O nasilju među vršnjacima govorimo kad jedno ili više djece
uzastopno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može braniti.
Manifestuje se putem prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, zadirkivanja, uništavanja

3
stvari i slično. Često uključuju negativne komentare o djetetovoj porodici ili rodbini.
Nasilje među vršnjacima u školama i internatima je česta pojava i stoljećima je prisutna.
Vršnjačko nasilje se najčešće dešava u školi i to u vrijeme odmora u učionici, na hodniku
ili u dvorištu. U tim situacijama odrasli nisu prisutni. Nasilje među vršnjacima se dešava i
prije početka nastave ili po završetku, na putu u školu ili pri povratku u školu. Školska
dvorišta i igrališta su mjesta na kojima djeca provode svoje slobodno vrijeme i često su
mjesta gdje se dešava vršnjačko nasilje. Svaka nepravda koju dožive učenici može biti
podsticaj povrijeđenom učeniku da svoj bijes umjesto na onoga ko je nepravdu učinio
usmjeri na vršnjaka. Nepraktikovanje razgovora, nerazumijevanje argumenata djece i
nastavnika dovodi do frustracija, koje takođe dovode do agresivnih reakcija najčešće
prema mlađim vršnjacima. Kod neke djece ovakve reakcije ne moraju biti izazvane
frustracijama nastalim u nastavnom procesu. Oni žele da se pokažu kao „face“, hoće da
fasciniraju svoje vršnjake. Nereagovanje nastavnika i stručnih suradnika na nasilna
ponašanja učenika i loš nadzor u određenim dijelovima škole, samo olakšavaju nasilnim
učenicima da budu agresivni i zastrašuju druge učenike.

Jednu od definicija bullying-a dao je Farrington koji bullying definira kao „Bilo koji
oblik fizičkog ili psihičkog učestalog nanošenja štete od strane moćnijeg i snažnijeg
učenika (ili skupine učenika) spram slabijeg učenika". Dan Olweus je bullying definirao
na vrlo sličan način koji smatra da je „Učenik zlostavljan ili viktimiziran kada su ona ili
on često i trajno izloženi negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika".

Prema tome, o bullyingu se radi samo ako su uključena tri bitna elementa:

 negativni postupci - Negativni postupci su postupci koje neko namjerno zadaje ili
nastoji zadati drugome kako bi ga ozlijedio ili nanio neugodnost. Berkowitz je
agresiju definirao kao "Bilo koje ponašanje (fizičko ili verbalno) provedeno s
namjerom da povrijedi nekoga (bilo fizički bilo psihički). Dakle, negativni
postupci su zapravo agresivni postupci. Poistovjećivanjem negativnih postupaka s
agresivnim postupcima se iz bullyinga isključuju neki postupci koji su drugoj
osobi nanijeli ozljedu ili neugodnost, ali su izvedeni slučajno i bez namjere da se
druga osoba povrijedi. Međutim, ako su postupci agresivnog karaktera i
nastavljaju se uz znakove neugode ili otpora tada se smatraju nasiljem odnosno
bullyingom. Negativni postupci se mogu izvesti bilo riječima, fizičkim kontaktom
ili bez upotrebe riječi ili fizičkog kontakta. Negativni postupci riječima uključuju
postupke poput prijetnje, izrugivanja, zadirkivanja, vrijeđanja. Negativni postupci
fizičkim kontaktom uključuju postupke poput udaranja i guranja rukama ili
nogama, štipanja, čupanja, a negativni postupci bez upotrebe riječi ili fizičkog
kontakta uključuju postupke poput kreveljenja, isključivanja nekoga iz skupine ili
igre.

 često i trajno - Da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem mora se

ponavljati često i trajno. Ovaj uvjet je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz
pojave nasilja u školi isključili povremeni beznačajni postupci usmjereni protiv
učenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni dio igre i relativno prijateljske
naravi.

4
  asimetričan odnos snaga - nasilništvom nazivamo samo ako između učenika
postoji nesrazmjer snaga, odnosno asimetričan odnos snaga. Drugim riječima,
učenik ili učenica je izložen nasilju ako se s teškoćom brani i donekle je
bespomoćan u odnosu prema učeniku (učenicima) koji ga zlostavlja(ju). Stvarni
ili percipirani nesrazmjer snaga može se javiti u situacijama izravnog nasilništva
ako je učenik (žrtva) zaista fizički slabiji u odnosu na učenika (zlostavljača), ako
žrtva sebe doživljava fizički ili mentalno slabijom, ako postoji brojčani
nesrazmjer između žrtve i zlostavljača. U situacijama neizravnog nasilništva
nesrazmjer snaga može se javiti u slučaju izolacije učenika iz grupe, širenju
glasina.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja
moći i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli. Nasilništvo može činiti pojedinac
(nasilnik) ili skupina. Meta nasilja takođe može biti pojedinac (žrtva) ili skupina. Borba
ili sukob između dva jednako snažna protivnika najčešće se ne smatra bullyingom.
Bullying znači ponavljanu agresiju, odnosno nanošenje ozljede ili štete bespomoćnoj
žrtvi koja se ne može braniti.

2.2. VRSTE NASILJA

Prema načinu izvršenja nasilje među djecom može biti:

1. Direktno nasilje podrazumjeva otvorene napade na žrtvu, odnosno to je nasilje
koje se direktno ispoljava na osobu ili osobe. Ono uključuje ruganje, ponižavanje,
vrijeđanje, kritiziranje, naređivanje, zahtjevi za podređenošću, naguravanje,
prijetnje, provociranje isl.
2. Indirektno nasilje je nasilje koje se ispoljava prema supstituiranim ciljevima
(osobe, stvari). Ono je teže uočljivo i provodi se u obliku društvene izolacije i
namjernog isključivanja iz grupe. Njemu su sklonije djevojčice.

Prema obliku nasilja, nasilje među vršnjacima se dijeli na:

1. Fizičko nasilje je nasilje kojim se povređuje tijelo druge osobe. To može biti:
čupanje kose, guranje, šamaranje i teže tjelesne povrede.
2. Psihičko nasilje je nasilje koje uključuje uznemiravanje, isključivanje iz društva i
druge aktivnosti koje dovode do zanemarivanja i izolacije.
3. Verbalno nasilje je nasilje kada se koriste riječi da bi se povrijedila nečija
osjećanja. Ono uključuje: vrijeđanje, ruganje, prijetnje, zastrašivanje,
ponižavanje.
4. Moralno nasilje je nasilje u koje spada prisiljavanje djeteta da radi stvari koje ne
želi, te podcjenjivanje.
5. Materijalno nasilje podrazumijeva otimanje novca i dječijih školskih stvari,
odjeće, sportske opreme.
6. Seksualno nasilje je nasilje kada nekoga protiv njegove volje dodiruju po
intimnim dijelovima tijela, upućuju bezobrazne riječi, pokazuju bezobrazne slike,
tjeraju na seksualne odnose.

5
S obzirom na funkciju nasilje među vršnjacima može biti:
1. Instrumentalno nasilje je ponašanje koje ima funkciju pribavljanja nečeg korisnog
izvršitelju nasilja.
2. Neprijateljsko nasilje je namijenjeno prvenstveno nanošenju boli i štete drugoj
osobi.

Slika 2. Nasilje putem chat-a

2.3. PRIMJERI NASILJA MEĐU UČENICIMA (kratke priče)

 Djevojčice iz VII a, b, c odjeljenja počele su se grupisati ogovarajući jedna drugu.

Koristile su vrlo pogrdne nadimke (kurva, drolja, djevojka za jednu noć,
sponzoruša). Nakon grupnih tretmana sa učenicama uslijedio je individualni
tretman sa učenicom koja se više nije mogla nositi sa ovim nasiljem, a koja je i
prijavila slučaj. Trebala joj je psihološka pomoć i podrška, jer se učenica verbalno
i emocionalno osjećala povrjeđenom. Molila je da ostane anonimna kod svojih
drugarica, jer se bojala novog etiketiranja.
 Dječak sa posebnim potrebama koji pohađa V razred, zbog odgojne zapuštenosti
skreće pažnju na sebe nedoličnim ponašanjem. Verbalno i fizički zlostavlja svoje
vršnjake, ali i starije. Svaku i najmanju prijetnju dolazi prijaviti razrednici ili
pedagogici, jer se vrši nasilje nad njim. Učenik je često na tretmanu, ali i pored
osvještavanja da je nepravedan i nasilan u kontaktu sa drugovima, svoje često
nezadovoljstvo zbog zanemarivanja ne uspijeva pozitivno kanalisati. Pomoć
roditelja redovno izostaje.
 Učenik VIII razreda, čiji su roditelji razvedeni, ali i dalje žive u istoj kući zbog
podjele imovine, ima nisko samopouzdanje i samopoštovanje, često prijavljuje
nasilje koje se vrši nad njim. Fizički je dosta razvijeniji od svojih vršnjaka i svoje
frustracije najčešće ispoljava na njih (vrijeđa ih, prijeti, osjeća se liderom u
kolektivu po snazi nikako po učenju). Skoro redovno je prisutan u nasilničkim
epizodama vršnjaka, gdje obično dijeli pravdu, te i on dobije udarce.
 Učenice VIII-og razreda slale su vrlo ružne poruke mobilnim telefonom
učenicama VI-og razreda, a tiču se načina zrelog sklapanja poznanstava sa
dječacima na teme koje spadaju u seksualnu terminologiju (mastrubacija, nuđenje
seksualnih usluga). Roditeljka koja je otkrila ovakve poruke kod svoje djevojčice

6
 bila je šokirana, te je tražila pomoć razrednice da se nešto konkretno preduzme sa
učenicama u školi, a u svrhu prevencije ovako pogrešne orjentacije učenika.
 Dva druga iz VI-og razreda su stalno bili u sukobu jer je jedan od njih trpio
uvrede od strane drugog dječaka. Verbalne uvrede bile su tipa glupan, tupan,
ograničen, ti si za specijalnu školu isl. Kada više nije mogao izdržati on je počeo
uzvraćati psovkama koje je poluglasno upućivao i nastavnicima. Uslijedila je
pomoć razrednika i pedagogice te njihovo razdvajanje u različita odjeljenja.

2.4. UZROCI NASILJA

Postoji mnogo faktora koji na individualnom, porodičnom i društvenom nivou dovode do

nasilja i među njima možemo izdvojiti: stres, identifikacija s agresorom, nizak stupanj
edukacije i nezaposlenost, medijska prenaglašenost, rat, karakteristike susjedstva te
kvaliteta porodice i porodičnih odnosa. Djeca neobrazovanih roditelja, lošeg psihičkog
stanja, niskog samopoštovanja, sa problemom alkoholizma i slično često su zanemarena,
zlostavljana emocionalno, a nerijetko i fizički. Evropska i američka istraživanja govore
da su 80% počinitelja kaznenih djela adolescenti sa iskustvom osobnog zlostavljanja i
zanemarivanja u djetinstvu. Djeca koja su odrastala bez ljubavi, potpore i zaštite, često
pod uticajem niskog samopoštovanja napuštaju školu što najčešće dovodi do
nezaposlenosti i siromaštva te mogućeg sudjelovanja u krivičnim radnjama, nasilju,
konzumaciji alkohola i droge. Često se za nasilje okrivljavaju i mediji u kojim je
konstantno prisutna priča o nasilju, bilo da se radi o novinama sa lošim vijestima ili
zabavnim filmovima.

Faktore koji doprinose pojavljivanju nasilništva među djecom možemo podijeliti u dvije
grupe:

a) Porodični:
 nedostatak stabilne emocionalne povezanosti/privrženosti između roditelja i
djeteta;
 slab nadzor nad djetetom i zanemarivanje djetetovih potreba;
 prihvatanje i oponašanje agresivnih i nasilničkih ponašanja koje djeca uče od
roditelja, braće i sestara;
 djeca koja odrastaju u porodicama u kojima postoji nasilje imaju 3-4 puta veću
vjerovatnost da postanu nasilnici.
b) Školski:
 nedostatak nadzora i nadgledanja;
 negativna školska klima;
 neadekvatno ponašanje nastavnika (ismijavanje, prijetnje, fizičko nasilje);
 stav nastavnika prema nasilništvu;
 nedostatak programa intervencije i prevencije.

Osim ovih faktora na nasilje utiče i:

 grupa koja slabi kočnice, smanjuje osobnu odgovornost i nudi modele ponašanja,
pa i nasilničkog;

7
  mediji koji potiču agresivno ponašanje i smanjuju saosjećajnost;
 društveno – ekonomski uslovi porodice, odnosno visina prihoda, razina
obrazovanosti roditelja, standard stanovanja takođe utiču na to ko će biti nasilnik
ili žrtva.

Postoji mnogo razloga zašto su neka djeca nasilna prema drugima. Nasilničko ponašanje
može biti pokušaj stjecanja popularnosti, pokušaj da se pokažu odlučnima, sposobnima
ili da na sebe skrenu pažnju. Nasilje može biti i izraz nemoćne ljubomore na osobu prema
kojoj se nasilno odnosimo. Ono može biti pokušaj prevladavanja osobnih problema ili
frustracija koje dijete ne može na drugačiji način riješiti. Dijete izloženo nasilju u
vlastitoj porodici može na isti način ponašanja prenijeti i na svoju školsku okolinu. Neka
djeca ne razumiju da je način njihova ponašanja loš i neprihvatljiv, niti mogu sagledati
kako se osjeća njihova žrtva. Ponekad nema oštre granice između mučitelja i žrtve, jer se
u različitim razdobljima i situacijama uloge mogu i zamijeniti, te nasilnik postaje žrtvom
i obratno.

2.5. KO SU ŽRTVE NASILJA?

Žrtve nasilja su uglavnom učenici koji su fizički nejaki, plašljivi, nesamopouzdani, nisu
mnogo omiljeni kod vršnjaka, nesamostalna i prezaštićena djeca. Neka djeca svoju
nemoć očito pokazuju i proganjačima je jasno da se ne mogu odupirati. Postoji i druga
grupa žrtvi u kojoj su djeca koja na neki način provociraju nasilje drugih. Takva djeca
ismijavaju, udaraju i guraju drugu djecu što izaziva nasilje usmjereno na njih. Nasilje
može izazvati i neka izražena dječija pozitivna osobina kao što su sposobnost i
uspješnost.

Kao što vidimo postoje dvije kategorije žrtava:

1. Pasivne (podložne) žrtve
2. Provokativne žrtve.

Pasivne žrtve imaju sljedeća obilježja:

 tjelesno su slabiji od svojih vršnjaka, fizički nesposobni za sportove i imaju
slabiju tjelesnu kondiciju;
 imaju nedostatak samopoštovanja i negativnu sliku o sebi;
 oprezni su, osjetljivi, mirni, povučeni, pasivni, sramežljivi, lako zaplaču;
 često su to djeca sa poteškoćama u razredu ili sa nekim hendikepom;
 nisu nasilni i ne zadirkuju drugu djecu;
 teško se izražavaju u skupini vršnjaka, fizički, verbalno i na druge načine;
 djeca koja imaju nešto prisniji odnos sa svojim majkama;
 u školi su uglavnom usamljeni i najčešće nemaju niti jednog dobrog prijatelja;
 imaju slabije razvijene socijalne vještine i ne znaju se zauzeti za sebe;
 manjak sigurnosti da potraže pomoć;
 manjak podrške od strane nastavnika i drugih učenika;
 smatraju da su sami krivi za to što im se dešava;

8
  imaju želju da se uklope na bilo koji način.
Znači, pasivne žrtve karakteristiše plašljiv ili podložan obrazac reakcija spojen s
tjelesnom slabošću.

Provokativne žrtve imaju sljedeća obilježja:

 razdražljivost i poteškoće sa koncentracijom;
 često prisutna hiperaktivnost, nemirni su i rastreseni;
 nasilni i stvaraju napetost;
 izazivaju i zlostavljaju slabije učenike.
Znači, provokativne žrtve karakteristiše spoj istodobno ustrašenih i agresivnih obrazaca
ponašanja.

Slika 3. Nasilje putem ogovaranja

Iz svega ovoga možemo napraviti profil žrtve koji se karakteristiše sljedećim osobinama:
 plašljiva i nesigurna;
 oprezna, osjetljiva, tiha;
 reaguje plačem i povlačenjem;
 ima manjak samopoštovanja;
 nema prijatelja;
 prezaštićena od roditelja;
 nije agresivna (osim rijetkih);
 dječaci fizički slabiji.

Najčešće je žrtva:
 nadareno dijete;
 novo dijete u razredu;
 mirno i ljubazno dijete;
 dijete koje ima dobar odnos s učiteljem ili nastavnikom;
 dijete pripadnik nacionalne manjine;
 dijete sa posebnim potrebama;
 dijete razvedenih roditelja;
 dijete koje je žrtva porodičnog nasilja.

9
2.6. KAKO ZNATI DA JE DIJETE ŽRTVA VRŠNJAČKOG NASILJA?

Djeca, odnosno žrtve nasilja često to skrivaju od odraslih, jer se boje da će ih smatrati
kukavicama ili iz straha da će se situacija samo pogoršati. Postoje znakovi pomoću kojih
možemo prepoznati ili posumnjati da je neko dijete žrtva nasilja u školi. Te znakove
možemo podijeliti na znakove koje otkrivamo kod kuće i u školi.

Znaci kod kuće:

 dolaze kući sa poderanom odjećom ili oštećenim knjigama;
 imaju ogrebotine, posjekotine ili razne ozljede koje se ne mogu objasniti igrom;
 ne dovode kući učenike iz razreda ili druge prijatelje i rijetko provode vrijeme
kod kuće učenika iz razreda;
 nemaju niti jednog dobrog prijatelja;
 nikada ili ih rijetko pozivaju na kućne zabave ili proslave, a ni sami nisu
zainteresirani da ih prirede;
 izgledaju uplašeno ili izbjegavaju ići u školu, slabo jedu, imaju često glavobolje
ili bolove u trbuhu (posebno prije odlaska u školu);
 odabiru neobičan put u školu i iz škole;
 imaju nemiran san s lošim snovima, ponekad viču u snu;
 postepeno im slabi školski uspjeh i gube interes za školu;
 izgledaju nesretno, tužno, depresivno ili pokazuju neočekivane promjene
raspoloženja, razdražljivost i nagle izljeve srdžbe;
 traže ili uzimaju dodatan novac u porodici kako bi ga dali zlostavljaču.

Znaci u školi:
 druga ih djeca zadirkuju, rugaju im se, ismijavaju, nazivaju ružnim imenima,
omaložavaju, zastrašuju, ponižavaju, vrijeđaju;
 udaraju ih rukama ili nogama, guraju, vuku, potežu;
 uzimaju im, oštećuju ili razbacuju stvari ili novac;
 uvućeni su u svađe ili sukobe u kojima su bespomoćni i iz kojih se nastoje izvući;
 imaju ogrebotine, posjekotine ili razne ozlijede koje se ne mogu protumačiti
igrom;
 često pauze za odmor provode sami, čini se kao da nemaju niti jednog dobrog
prijatelja u razredu ili školi;
 biraju ih zadnje za grupne aktivnosti;
 nastoje ostati u blizini učitelja, nastavnika ili drugih odraslih osoba za vrijeme
odmora;
 imaju teškoća govoriti u razredu pred učenicima;
 izgledaju utučeno, nesretno, potišteno, plačljivo;
 postepeno im slabi školski uspjeh i gube interes za školu.

Trajne posljedice na žrtvu ostavlja svaka vrsta nasilja. Tako da nasilničko ponašanje može
izazvati brojne posljedice kao što su: usamljenost, tuga, uplašenost, nesigurnost, nisko
samopouzdanje, pa i bolest što ostaje za cijeli život. Istraživanja su pokazala da u većini

10
slučajeva nasilnici koji počinju u školi da sprovode takva ponašanja kasnije čine teža
krivična djela.

2.7. KO SU NASILNICI?

U školi se nasilje najčešće događa u zahodima, hodnicima i ostalim prostorima izvan

kontrole nastavnika. Može se događati i u razredu, pred drugom djecom koja najčešće ne
priskoče u pomoć žrtvi zbog nezainteresiranosti, straha ili nedostataka empatije.
Nasilništvo može činiti pojedinac ili grupa, dok meta nasilja može biti takođe pojedinac
ali i grupa učenika. U školama meta je obično pojedinac, a žrtvu većinom zlostavlja
grupa od dva ili tri učenika.

Nasilničko ponašanje se može identificirati još u predškolskom uzrastu. Neka djeca koja
su tada nasilna nastavljaju sa istim ponašanjem i u kasnoj životnoj dobi. Većina djece
nauči kako ljutnju obuzdati i držati je pod kontrolom. Kako odrastaju tako uče
kontrolirati ratoborne instinkte, što nije slučaj sa nasilnom djecom. Takva djeca imaju
posebne karakterne osobine: sustavno zlostavljaju vršnjake, često nasrću na istu grupu ili
svoje žrtve odabiru nasumice. Nasilnik ima posebne karakterne crte i ponašanje, koje je
opisao dr. Sam Samenow. Takva djeca pokazuju povećan stupanj nasilnog ponašanja, žele
dominirati među vršnjacima, imaju potrebu da kontroliraju situaciju, da pobjeđuju,
nemaju osjećaj grižnje savjesti zbog toga što su povrijedili drugo dijete i odbijaju
prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje
suosjećanja za žrtve. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslima, antisocijalni su i skloni
kršenju školskih pravila. Često su skloni ljutnji i „lako eksplodiraju''. Teško se nose s
frustrirajućim situacijama. Vrlo često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i
nasilništva u školi ili porodici. Mogu biti ljuti i uznemireni zbog situacije u školi ili kod
kuće. Uglavnom biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije, povučenije i pasivnije od njih.
Napadač ne mora nužno biti uključen u čin nasilja, može biti organizator grupe, tj.
poticati i nagovarati druge da se nasilno ponašaju. Dok neki nasilnici uživaju u agresiji,
osjećaju se sigurnima i prihvaćeni su među vršnjacima, drugi imaju slabiji školski uspjeh,
manje su popularni kod svojih vršnjaka i osjećaju se manje sigurnima. U nekim
situacijama i sami nasilnici postaju žrtve. Nasilnici uvijek uspiju pronaći način
zastrašivanja i zadirkivanja koji će najviše uznemiriti žrtvu: zadirkuju zbog težine,
izgleda, boje kose, porodice, popularnosti, uloženog truda, disleksije, dispraksije,
religije, zbog položaja u društvu, ljubomore na žrtvu i slično.

Nasilnik uživa popularnost u svom okruženju do 14 - te ili 15 - te godine života.

Pojedinim učenicima nasilnici su na neki način uzor, zato što su snažni i rade ono što žele
ili misle da trebaju kako bi se dokazali pred svojim vršnjacima. U kasnijoj adolescenciji
popularnost nasilnika postepeno opada. U srednjoj školi nasilnici u svoj krug primaju i
druge nasilnike. U kasnom srednjoškolskom periodu nasilništvo i tuča u školskom
dvorištu su rjeđa pojava, ali ono što se umjesto toga događa je mnogo ozbiljnije. Ukoliko
ne nauče i ne usvoje novi način ponašanja, nasilnici nastavljaju zlostavljati okolinu

11
tokom cijelog života. Nasilnički se ponašaju prema drugovima, kolegama, vlastitoj djeci i
vjerovatno prema podređenima na radnom mjestu.

Unatoč mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju.

Razlika nije u kvantiteti već u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose
emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto
grublji, kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkom nasrtanju. Iako su neki
zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.

Slika 4. Nasilje nad djetetom sa posebnim potrebama

Iz svega ovoga možemo napraviti profil nasilnika koji se karakteristiše sljedećim

osobinama:
 agresivan prema nastavnicima i roditeljima;
 impluzivan;
 želja za vladanjem i moću;
 neprijateljstvo prema okolini;
 manjak empatije;
 potreba za korišću (materijalnom);
 pozitivno mišljenje o sebi;
 dječaci fizički jači;
 često ometaju školske aktivnosti;
 prosječno ili malo ispod prosječno omiljeni.

Postoji više tipova nasilnika, koje možemo razvrstati u sljedeće kategorije:

1. Samouvjereni nasilnici su nasilnici koji reagiraju munjevito, osjećaju se
superiornijim od svojih vršnjaka što može stvoriti krivu sliku kod ostale djece, pa
mu se dive zbog odlučnosti i jake ličnosti.
2. Socijalni nasilnici su nasilnici koji koriste glasine i verbalne uvrede kako bi svoje
žrtve izbacili iz socijalnih aktivnosti.
3. Oboružani nasilnik je nasilnik koji traži priliku za zlostavljanje kad ga niko ne
vidi. Naizgled je miran, ali hladan i bezosjećajan.

12
 4. Hiperaktivni nasilnik je nasilnik koji okrivljuje druge za svoje ispade, uglavnom
imaju poteškoća u učenju i slabe ocjene, ljubomorni su na drugu djecu, te
reagiraju agresijom i na male provokacije.
5. Nasilnik žrtva je nasilnik koji je istovremeno i meta i nasilnik. Napada puno
slabije od sebe, potrebno mu je dokazivanje, jer je i sam žrtva – bilo od vršnjaka,
starijih ili članova porodice.
6. Grupa nasilnika su nasilnici koji su u osnovi djeca kukavice i snažni su samo u
grupi, te rade stvari koje nikada ne bi izveli sami.
7. Banda nasilnika je zastrašujuća skupina djece, koja radi što hoće i svi ih se boje.

2.8. KRUG NASILJA – NASILNIK, ŽRTVA, PROMATRAČ

Sudionici u krugu nasilja nose sa sobom stereotip fizičkog izgleda i socijalnih vještina.
Svim tipovima nasilnika zajedničko je da vole dominirati, iskorištavati druge, odbijaju
preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i željni su pažnje. Obično su fizički jači, što
određuje pobjedu, dok je žrtva slabija i uvijek gubi.

Nasilnici mogu biti i djeca koja su završila osnovnu školu, ali žrtve pronalaze u svojoj
staroj školi, jer su mlađe i slabije od njih pa se tako redovno pojavljuju na utakmicama,
za vrijeme odmora ili nakon završetka nastave. Napadači pažljivo biraju žrtve.Vrlo često
su meta ismijavanja, ruganja, verbalnog ili fizičkog zlostavljanja djeca koja fizički
odudaraju (debela i mršava djeca, previsoka ili preniska za svoju dob), ali i djeca sa
posebnim potrebama.

Posebno je bitno naglasiti da sudionici u krugu nasilja nisu samo žrtve, kao ugrožena
skupina ili napadači, kao incijatori nasilja i agresivnosti, već i djeca promatrači.
Promatrači su treća skupina vršnjaka koji indirektno i sami sudjeluju u činu zlostavljanja.
Mogu pomagati i ohrabrivati osobu koja inicira nasilje. Iz straha se čak pridružuju
nasilnicima kako bi zaštitili sebe.

Djeca koja promatraju nasilje nesigurna su i prestrašena, sklona priklanjanju nasilniku

kako bi se zaštitila. Strahuju da su potencijalne žrtve u budućnosti, te neki suosjećaju s
učenikom koji je žrtva i nesretni su što ne mogu pomoći. Nasilništvo stvara atmosferu
straha u kojoj se djeca osjećaju nesigurno. Bullying je kao predstava. Uvijek postoji
pozornica na kojoj su žrtva i zlostavljač, a postoje i gledatelji.

13
 Slika 5. Krug nasilja (Olweus)

Olweus slika prezentira krug nasilja. U njemu promatrači mogu biti aktivni, brzo se
uključuju u nasilje, samo što se od napadača razlikuju po tome što ne iniciraju nasilje.
Oni su pristaše, sljedbenici i pomagači nasilniku. Neangažirani, pasivni, nemaju neko
stajalište a mogući branitelji i branitelji koji žele pomoći žrtvi.

14
III PREVENCIJA, SMANJENJE I OTKLANJANJE NASILJA MEĐU
VRŠNJACIMA

Program prevencije međuvršnjačkog nasilja trebao bi da obuhvata tri oblike preventivnog

rada:
1. Primarnu prevenciju u okviru koje bi se radilo sa onom djecom u školi koja nisu
do sad bila obuhvaćena nasiljem.
2. Sekundarnu prevenciju u okviru koje bi se radilo sa djecom koja su pod rizikom
da postanu žrtve nasilja ili da počnu da vrše nasilje.
3. Tercijarnu prevenciju u okviru koje bi se radilo sa djecom koja su imala priliku da
se susretnu sa nasiljem, bilo da su bila ili su još uvijek žrtve ili počinioci nasilja.

U odgojno-obrazovnim ustanovama aktivnosti usmjerene na prevenciju nasilja uglavnom

imaju temeljne ciljeve koji su usmjereni na:
 smanjivanje agresivnog ponašanja;
 razumijevanje i poučavanje o sadržaju i oblicima nasilja;
 postavljanje pravila i sistema za brzo i dosljedno prepoznavanje i reagiranje na
nasilje;
 modeliranje vrijednosti i načela nenasilnih rješenja konflikata, poučavanje o tome
kako ne postati žrtvom;
 poučavanje strategijama prepoznavanja i izbjegavanja neugodnih (neprijateljskih)
situacija;
 poučavanje samopoštovanju i poštivanju različitosti kako kroz školsku politiku,
školsko ozračje tako i kroz sve aktivnosti u kojima sudjeluju učenici, školsko
osoblje i roditelji.

Opšte i obuhvatne mjere prevencije protiv nasilja su:

 razvijanje pozitivne psihosocijalne klime u školi,
 primjeri ponašanja i načina rješavanja sukoba koje odrasle osobe u školi daju
učenicima,
 jasno izraženi negativan stav prema nasilju,
 jasno postavljena pravila ponašanja,
 učitelj kao model korektnog ponašanja,
 pošten i korektan odnos učitelja prema učeniku.

Kao metode rada u prevenciji nasilja uglavnom se koriste sljedeće metode:

1. multidimenzionalni pristupi i
2. interaktivne tehnike učenja.

U nižim razredima to podrazumijeva:

 pričanje priča i igranje uloga (posebno u konfliktnim situacijama);
 korištenje lutaka ili pozorišne produkcije;
 uvježbavanje prihvatljivih ponašanja;

15
  primjenu tehnike crteža i promatranja slika;
 verbalne instrukcije i savjete kako se u nekim situacijama nasilja snaći.

Starijim se učenicima mogu ponuditi različiti zadaci poput intervjuiranja odraslih o

nasilju i rješenjima konfliktnih situacija. Često se koriste i diskusije u većim ili manjim
grupama koje se upotpunjuju videosnimkama iz stvarnog života, te zadacima za
samostalno istraživanje o uzrocima i posljedicama nasilja. Posebno se u srednjim
školama primjenjuju i metode „vršnjaka edukatora“ kao jedan od modela koji pokazuje
pozitivne efekte među djecom. Učinkovitima su se pokazale i primjene metoda kojima se
stvara i podiže razina kvalitete prevencije nasilja poput metoda pozitivnog razrednog
zajedništva, zajedništva preispitivanja i primjena različitih suradničkih modela
poučavanja nenasilju.

Slika 6. Stop nasilju među djecom

Veoma je bitno da društvo u cjelini poduzme korake protiv nasilnog ponašaja u školi jer:
 nasilno ponašanje danas predstavlja jedan od velikih problema koji se, nažalost
često marginalizira;
 u prosjeku svakih 7 minuta se događa nasilno ponašanje među učenicima;
 nasilna epizoda u prosjeku traje 37 sekundi;
 emocionalni ožiljci od ovog zlostavljanja ili uznemiravanja mogu trajati cijeli
život;
 u većini slučajeva nasilništvo se događa u školskoj zgradi ili neposredno u blizini;
 većina žrtava nerado prijavljuje nasilništvo;
 samo mali broj učenika traži intervencju nastavnika.

16
3.1. ŠTA ŠKOLA MOŽE UČINITI?

Kako bi prevencijski programi nasilja među djecom bili uspješno izvedeni nastavnike je
potrebno informirati o tome šta sve podrazumijevaju termini nasilja nad i među djecom te
kako ih prepoznati, razjasniti što se od njih u nekim tipičnim situacijama očekuje te
podučiti ih tehnikama koje bi im mogle biti korisne pri provođenju programa. Ono što se
od nastavnika očekuje je da trenutno interveniraju i tačno utvrde šta se dogodilo, pruže
podršku i surađuju sa žrtvom i roditeljima, razgovaraju s nasilnikom i žrtvom odvojeno o
incidentu, objasne nasilniku koja ponašanja su prihvatljiva, a koja nisu i pružaju mu
potporu ukoliko uvidi problem i prihvati odgovornost, osiguraju učenicima atmosferu u
kojoj bez straha mogu prijaviti zastrašivanje, obavijeste i uključe roditelje nasilnika i
žrtve u plan sprječavanja daljnjeg nasilničkog ponašanja i zastrašivanja te, u konačnici,
da i sami daju primjere prikladnog ponašanja.

Škola je glavni prostor vršnjačkog nasilja. Međutim, kada se proganjanje i nasilje događa
u široj okolini, npr. na djetetovom putu u školu, škola je dužna intervenirati. Čim se
otkrije pojava proganjanja u školi, treba početi o njoj odmah javno govoriti. Rasprava
mora teći u krugu školskih radnika, u razredu i na roditeljskim sastancima. Kada školski
radnici znaju za proganjanje, a ne interveniraju, to je poruka proganjačima da je takvo
ponašanje dozvoljeno.

Evo nekoliko pristupa vršnjačkom nasilju:

1. Sistematski pristup – on uključuje za cijelu školsku ustanovu informisanje,
raspravljanje, zajedničko traženje rješenja od strane kolektiva škole. Kada se
otkrije nasilje nikako ne smijemo intervencije usmjeriti samo ka žrtvama ili
nasilnicima. Program mora uključivati sve školske radnike, sve učenike i sve
roditelje.
2. Razredni pristup – o proganjanju treba razgovarati sa učenicima u razredu u
kojem se događa nasilje i u ostalim razredima o tome šta se desilo. Djeca trebaju
da raspravljaju o tome i iznose svoje stavove. U razgovorima sa djecom treba
posebno posvetiti pažnju onima koji su neutralni posmatrači.
3. Individualni pristup – žrtva mora osjetiti podršku i zaštitu od strane svog učitelja.
U odnosu sa proganjačima učitelj mora jasno izraziti svoje neodobravanje i
primjeniti propisane kazne. Individualne intervencije uključuju razgovore sa
progonjenim djetetom i njegovim roditeljima, kao i sa proganjačima i njihovim
roditeljima. Prva i osnovna intervencija jeste osigurati sigurnost djeteta i
spriječiti dalje maltretiranje. U razgovorima je potrebno utvrđivanje uzroka koji
su doveli do maltretiranja i pokušati sa odstranjivanjem tih uzoraka. U razgovoru
treba omogućiti svakom djetetu da prikaže svoju verziju događaja. Ako su
progonitelji počinili materijalnu štetu to moraju djetetu nadoknaditi. Roditelji
progonjenje djece i progonjača moraju biti informisani o novim incidentima.
Jako je bitno sarađivati sa roditeljima.

17
Preporuke učiteljima ili nastavnicima:
 primjetite kad je učenik izoliran i tužan, te razgovarajte s njim šta je dovelo do
takvih osjećaja;
 reagujte i na najmanji oblik nasilja;
 poučite učenike vještinama mirnog rješavanja sukoba;
 potaknite učenike da izvjeste ako je neko nasilan prema njima;
 nadgledajte učenike za vrijeme odmora, posebno oko mjesta gdje se okupljaju u
skupinama.

Prevenciju protiv vršnjačkog nasilja treba provoditi u školi kroz sljedeće oblike rada:
 sat razrednika,
 predavanje za roditelje,
 radionice za učenike,
 volonteri mladi za mlade (stariji učenici educiraju mlađe),
 radionice za roditelje,
 radionice za nastavnike.

3.2. ŠTA RODITELJI MOGU UČINITI?

Istraživanja pokazju da se agresivno ili nasilno ponašanje uči već rano u životu, međutim
djeca nasilnici mogu imati brojne razloge za svoja ponašanja: oponašaju stariju braću,
roditelje, rodbinu, ne znaju druge bolje načine komunikacije s drugom djecom, sami su
doživjeli zlostavljanje, napeti su zbog raznih izvora stresa.... Roditelji, porodica i drugi
koji brinu o djeci mogu im pomoći da se suoče s vlastitim osjećajima bez korištenja
nasilja. Oni takođe mogu djecu poučiti kako reducirati ili minimizirati nasilje kroz
odgajanje djece u sigurnom i zaštićenom okruženju punom ljubavi.

Sadržaji namijenjeni roditeljima uglavnom se odnose na educiranje roditelja o oblicima

nasilja, njegovim uzrocima i posljedicama, te mogućnostima prevencije nasilja u porodici
i među vršnjacima. Roditelji se trebaju potruditi da: saslušaju dijete i ne prekidaju ga,
uvjere dijete da nije ono krivo i da je učinilo pravu stvar rekavši im, potraže pomoć
nastavnika i školskog suradnika, budu svjesni znakova i simptoma zastrašivanja te da ih
ne zanemaruju već kontaktiraju školu. Uz to, trebali bi okupiti i druge roditelje te
raspraviti o problemu nasilja i načinima njegovog suzbijanja, ukoliko već ne postoji,
potaknuti pitanje uvođenja programa za suzbijanje nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u
školi te predložiti školski pravilnik za rješavanje sukoba.

18
3.3. PREPORUKE ZA RODITELJE KOJE MOGU POMOĆI U PREVENCIJI I
BORBI MEĐUVRŠNJAČKOG NASILJA

1. OKRUŽITE SVOJU DJECU PAŽNJOM I LJUBAVI

Svakom djetetu potrebna je čvrsta povezanost s roditeljem ili drugom odraslom osobom
kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno i kako bi se razvio osjećaj povjerenja. Bez te
čvrste veze postoji opasnost da dijete postane nasilno ili „teško“ dijete. Manje je
vjerovatno da će se problemi u ponašanju i delikvenciji javiti kod djece čiji su roditelji
uključeni u njihov život, posebno u ranim godinama života. Nije lako u svakom trenutku
djetetu iskazivati ljubav. To je teže ukoliko je roditelj mlađi, neiskusniji, samohran ili ako
je dijete bolesno ili ima posebne potrebe. Ukoliko je vašem djetetu teško ugoditi i
odgajati ga, potražite pomoć psihologa ili drugog stručnjaka. Važno je zapamtiti da je
dijete osoba za sebe. Osamostaljivanje djeteta ponekad se odvija s ponašanjima koja vas
mogu razočarati, naljutiti ili frustrirati. Strpljenje i želja da se situacija sagleda djetetovim
očima mogu vam pomoći u suočavanju s vlastitim osjećajima. Nastojite nikada ne
reagirati grubim riječima ili nasilnom aktivnošću.

Slika 7. Stop bullying

2. NASTOJITE IMATI DIJETE POD NADZOROM U SVAKOM TRENUTKU

Djeca su ovisna o svojim roditeljima i članovima porodice koji ih ohrabruju, štite i

podržavaju dok se ne osamostale. Bez adekvatnog nadzora dijete neće primiti smjernice
koje su mu potrebne. Istraživanja pokazuju da djeca bez nadzora češće imaju probleme u
ponašanju. Nastojite u svakom trenutku znati gdje vam je dijete i ko su mu prijatelji.
Kada niste u mogućnosti paziti na dijete zamolite osobu od povjerenja da ga pripazi.
Nikada ne ostavljajte malo dijete samo u kući, čak ni za kratko vrijeme. Potičite vašeg
školarca da se uključi u vanškolske aktivnosti (sportske aktivnosti, razne tečajeve,
kreativne radionice). Pratite vaše dijete u izabranim aktivnostima i vodite računa kako se
odnosi prema drugima. Poučite ga kako primjereno odgovoriti kada ga drugi vrijeđaju,
zaplaše ili udare. Objasnite mu da to nisu primjerena ponašanja i učite ga da izbjegava
djecu koja se tako ponašaju.

19
 3. POKAŽITE DJETETU PRIMJERENA PONAŠANJA VLASTITIM PRIMJEROM

Djeca češće uče kroz primjere. Ponašanja, vrijednosti i staovi roditelja imaju veliki uticaj
na dijete. Poštovanje, iskrenost, osjećaj dostojanstva važan su izvor snage za djecu,
posebno ako su suočena s negatvnim pritiskom vršnjaka, žive u nasilnom okruženju ili
pohađaju zahtjevnu školu. Mnoga djeca ponekad reagiraju agresivno i mogu udariti drugu
osobu. Budite jasni i dosljedni s djetetom u vezi s mogućim opasnostima nasilnog
ponašanja. Sjetite se nagraditi dijete kada uspije konstruktivno riješiti problem bez
nasilja. Djeca će ponoviti dobro ponašanje kada su nagrađena pohvalom i pozitivnim
ponašanjem. Možete poučiti dijete neagresivnim načinima rješavanja problema tako što
će te:
 razmotriti postojeći problem s djetetom,
 zapitati ga da razmisli šta se može dogoditi ukoliko koristi nasilje u rješavanju
problema,
 razgovarati o tome šta bi se desilo da riješi problem bez nasilja.
Ovakav oblik zajedničkog razmišljanja na glas pomoći će djetetu da uvidi kako nasilje
nije poželjan izbor. Roditelji ponekad nenamjerno potiču agresivno ponašanje, npr. neki
roditelji smatraju korisnim poučiti sina kako se tući. Poučite dijete da je bolje iznijeti
argumente mirno, bez tuče, uvreda i oružja. Pomozite djetetu naučiti konstruktivne,
nenasilne načine korištenja slobodnog vremena. Poučite ga vašim omiljenim igrama,
hobijima ili sportovima i potaknite razvoj njegovih vlastitih talenata i vještina. Čitajte
priče mlađoj djeci, odvedite starije dijete u biblioteku ili pričajte porodične priče o nekom
uvaženom rođaku.

4. NE TUCITE DJECU

Udaranje kao kazna pokazuje djetetu da je uredu udariti druge kako bi riješili problem i
da je uredu kazniti drugog na isti način. Fizičko kažnjavanje sprječava neželjeno
ponašanje samo na kratko vrijeme. Čak i vrlo jako kažnjavanje može imati vrlo slab
učinak. Ne-fizičke metode discipline pomažu djetetu da se suoči sa svojim osjećajima i
uči ga nenasilnim načinima rješavanja problema. Neke preporuke za ne-fizičko
kažnjavanje djece:
 Izdvojite dijete – ostavite dijete da sjedi u tišini otprilike jednu minutu za svaku
godinu starosti (ove metoda nije prikladna za vrlo malu djecu);
 Oduzmite djetetu određene privelegije;
 Ne dozvolite djetetu igru s prijateljima ili sudjelovanje u nekoj omiljenoj
aktivnosti (ovo je prikladno samo za stariju djecu i adolescente);
 Djeca imaju potrebu vjerovati da mogu ispraviti pogrešku koju su učinili.
Pokažite im kako da uče iz vlastitih pogrešaka. Pomozite im shvatiti šta su učinili
loše i kako da izbjegnu slične pogreške u budućnosti. Posebno je važno u takvoj
situaciji ne poniziti dijete. Djeca uvijek imaju potrebu da ih volite i poštujete.

20
 5. BUDITE DOSLJEDNI U POSTAVLJANJU PRAVILA I DISCIPLINE

Kada postavite pravilo tada ga se i pridržavajte. Djeca trebaju jasno postavljena

očekivanja u odnosu na vlastito ponašanje. Postaviti pravilo kojeg se nećete pridržavati
za dijete je vrlo zbunjujuće. Poželjno je da roditelji uključe dijete u postavljanje pravila
uvijek kada je to moguće. Objasnite djeci šta očekujete i koje su posljedice za
nepridržavanje pravila. To će im pomoći da se nauče ponašati na način koji je dobar za
njih i njihovu okolinu.

6. ONEMOGUĆITE DJECI PRISTUP ORUŽJU

Oružje i djeca mogu biti smrtonosna kombinacija. Ukoliko posjedujete oružje držite ga
uvijek podalje od djeteta i poučite dijete o mogućim opasnostima korištenja oružja.
Nemojte nositi oružje jer to poručuje djetetu da oružjem možemo riješiti problem.

7. NASTOJITE DIJETE ZAŠTITITI PODALJE OD NASILJA

Nasilje u kući je zastrašujuće i štetno za dijete. Djeca trebaju siguran dom gdje neće
odrastati u strahu. Dijete koje je vidjelo nasilje u kući ne mora nužno postati nasilno, ali
je veća vjerovatnost da će pokušati nasilno riješiti konflikte. Radite na tome da vaš dom
bude sigurno mjesto bez nasilja i uvijek obeshrabrujte nasilno ponašanje između braće i
sestara. Imajte na umu da zlonamjeran, agresivan odnos roditelja zastrašuje djecu i daje
im loš primjer. Ukoliko se ljudi u vašem domu fizički ili verbalno zlostavljaju potražite
pomoć psihologa, jer on će vam pomoći razumjeti zašto se nasilje javlja i kako ga možete
zaustaviti.

8. IZBJEGAVAJTE DIJETE IZLAGATI NASILJU U MEDIJIMA

Često gledanje nasilja na televiziji, u filmovima i video igrama može voditi dijete u
agresivno ponašanje. Kao roditelj vi možete kontrolirati količinu nasilja koje dijete gleda
na televiziji. Evo nekih prijedloga:
 Ograničite gledanje televizije na 1 – 2 sata dnevno;
 Vodite računa koju TV emisiju ili film vaše dijete gleda, kakvu video igricu igra;
 Razgovarajte sa svojim djetetom o nasilju koje gleda na televiziji;
 Pomozite mu razumjeti i uvidjeti ozbiljne posljedice nasilnog ponašanja;
 Prokomentirajte s djetetom načine na koje može rješavati probleme bez nasilja.

9. POUČITE SVOJE DIJETE NAČINIMA KAKO DA NE POSTANE ŽRTVA

ZLOSTAVLJANJA

Važno je da vi i vaše dijete naučite mjere predostrožnosti. Evo nekih:

 Pokažite djetetu sigurne puteve za šetnju u vašem susjedstvu;
 Potičite dijete da ide s prijateljima po dobro osvjetljenim putevima;
 Naglasite mu koliko je važno dojaviti svaki zločin ili sumnjivu aktivnost koju vidi
– svom učitelju, osobi kojoj vjeruje ili policiji;

21
  Poučite dijete zaštićujućem ponašanju – reći NE, pobjeći, vrištati i povjeriti se
osobi kojoj vjeruje;
 Naglasite mu opasnost razgovaranja s nepoznatim osobama. Recite mu da nikada
ne otvara vrata ili ide negdje s osobom koju ne poznaje ili joj ne vjeruje.

10. POMOZITE SVOM DJETETU DA SE ZAUZME PROTIV NASILJA

Podržite svoje dijete u tome. Poučite ga kako odgovarati smireno, ali jasnim riječima
kada ga drugi uvrijede, zaplaše ili udare. Pomozite mu razumjeti da je potrebno više
hrabrosti oduprijeti se nasilju nego biti nasilan. Takođe, pomozite svom djetetu prihvatiti
ljude drugih vjera i nacionalnosti. Poučite ga da je kritiziranje ljudi zbog toga što su
drugačiji bolno, a korištenje pogrdnih imena neprihvatljivo.

11. BLOG

Djeca danas već od ranih godina koriste internet, te na zabavan i zanimljiv način uče o
tome kako koristiti informatičku tehnologiju. Iako internet pruža brzu dostupnost
različitim i zanimljivim informacijama kao i komunikaciju s velikim brojem ljudi,
potrebno je biti svjestan opasnosti koje može predstavljati. Glavni rizici upotrebe
interneta za djecu su:
 izloženost uznemirujućim, agresivnim ili nepristojnim e-mail porukama,
 direktna komunikacija s osobom koja traži neprimjerene odnose,
 izlaganje seksualnim sadržajima,
 pretjerana izoliranost djeteta koja prelazi iz prečestog ili dugotrajnog korištenja
interneta.

Među djecom internet može postati novo područje za iskazivanje nasilja. Evo nekoliko
prijedloga kako da zaštite vaše dijete od nasilja na chat-u:
 Nadimak kojim se djeca predstavljaju pri korištenju ove usluge može uveliko
uticati na druge (npr. crnčuga). Zato potaknite djecu da izaberu nadimak koji će ih
zaštititi od mogućeg nasilja i koji ga neće poticati.
 Od nekog stručnjaka iz informatike saznajte načine kako se može onemogućiti
dolazak poruka od određenih nadimaka od kojih su ranije dolazile neugodne ili
nasilne poruke.
 Poučite dijete da nikada ne daje svoje pravo ime ili osobne podatke na chat-u, jer
nikad ne može znati govori li druga osoba istinu ili ima loše namjere.
 U situacijama nasilja među vršnjacima veoma je važno naglasiti djetetu koje je
žrtva nasilja kako ono nije ni na kakav način odgovorno niti krivo za ružne
postupke drugih ljudi. Oni koji su nasilni odgovorni su za svoje ponašanje i
trebaju snositi prikladne posljedice. Odrasli ne bi trebali tolerirati nasilje među
djecom, makar im se činilo kao obična dječija igra. Trebalo bi potaknuti kod djece
prihvatanje različitosti među ljudima te razvijanje socijalnih vještina za mirno
rješavanje sukoba.

22
 12. NASILJE MOBITELOM

Ovaj oblik nasilja uključuje bilo kakav oblik poruke zbog koje se osoba osjeća neugodno
ili joj se na taj način prijeti. To može biti tekstualna ili video poruka, fotografija, poziv ili
bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, nanijeti bilo kakvu
štetu vlasniku mobilnog telefona. Savjeti koje možete dati svojoj djeci:
 Naglasite im da budu pažljivi kome daju broj mobitela;
 Pažljivo koristite neku od chat usluga preko mobitela jer ljudi obično nisu ono što
tvrde da jesu;
 Ako dobiju poruku s nepoznatog broja neka ne odgovaraju. Ne treba ni odgovarati
na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaju loše ili neugodno;
 Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljiva, te ako su ljuti
može se dogoditi da učine nešto što kasnije mogu požaliti. Naglasite im da budu
pažljivi kad šalju poruke drugima;
 Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ta poruka uvrijediti ili na
bilo koji način naštetiti primatelju;
 Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili video zapise
drugih ljudi bez njihovog dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti
druge ljude;
 Dajte podršku djeci i potaknite ih da odmah razgovaraju s vama ili nekom drugom
odraslom osobom u koju imaju povjerenje (poput nastavnika, školskog pedagoga
– psihologa), kako se problem ne bi pogoršao;
 Ako se radi o ozbiljnijim oblicima ponašanja, posebno ako sadrži zastrašujuće
prijetnje, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevim dobro je
sačuvati poruke u mobitelu ili negdje zapisati podatke o datumu, vremenu i
sadržaju poruke.

Slika 8. Nasilje putem mobitela

23
 IV METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

4.1. CILJ ISTRAŽIVAČKOG RADA

Polazeći od naznačenog problema cilj ovog rada je istražiti, kritički analizirati i utvrditi
da li je nasilje prisutno među učenicima osnovne škole. Također, cilj je utvrditi u kolikoj
mjeri je zastupljeno nasilje između učenika.

4.2. ZADACI

U odnosu na definirani problem i postavljeni cilj pred ovo istraživanje je postavljeno više
zadataka:
1. Ispitati učestalost nasilja u osnovnoj školi među djecom
2. Ispitati da li se učenici sigurno osjećaju na putu do škole i obratno
3. Istražiti koji su oblici nasilja prisutni među vršnjacima
4. Ispitati ko su nasilnici
5. Provjeriti da li su i sami učenici nekad bili nasilnici
6. Utvrditi da li se je neko od žrtava obratio za pomoć
7. Istražiti šta učenici predlažu da se poduzme protiv nasilnika

4.3. GLAVNA HIPOTEZA

Pretpostavljam da je nasilje prisutno među učenicima osnovne škole i to u granicama

normale.

4.4. PODHIPOTEZE

1. Pretpostavljam da nasilje među učenicima nije učestalo u ovoj školi

2. Pretpostavljam da se učenici osjećaju sigurno na putu do škole i obratno
3. Pretpostavljam da je fizičko i emocionalno nasilje najviše zastupljeno među
učenicima
4. Pretpostavljam da su nasilnici uglavnom dječaci i vršnjaci
5. Pretpostavljam da učenci nisu bili nasilnici
6. Pretpostavljam da su učenici potražili pomoć kada su bili žrtve nasilja
7. Pretpostavljam da učenici predlažu da nasilnicima treba pomoći

4.5. UZORAK

Uzorak u ovom istraživanju činili su učenici osnovne škole sa područja Općine Tuzla.
Istraživanje je provedeno na uzorku od 100 učenika Osnovne škole „Kreka“ u Tuzli. U
uzorak sam uvela dva odjeljenja sedmih i jedno odjeljenje osmih razreda devetogodišnjeg

24
obrazovanja i jedno odjeljenje sedmih razreda i dva odjeljenje osmih razreda
osmogodišnjeg obrazovanja, uzrasta od 12 – 15 godina. Uzorak je činilo 60 % muških
ispitanika i 40 % ženskih ispitanika.

4.6. ISTRAŽIVAČKE METODE

U ovom istraživanju primjenila sam sljedeće istraživačke metode:

1. Metod teorijske analize
2. Deskriptivni metod
3. Serwey metod

Metoda teorijske analize je neophodna i sastavni je dio svakog pedagoškog istraživanja.

Pri tome se analiza javlja u etapama pedagoškog istraživanja koje prethode samom
sakupljanju podataka o problemu koji se istražuje u pedagoškoj stvarnosti, a posebno
važnu ulogu ima pri interpretaciji tih podataka i rezultatima njihove obrade.

Deskriptivna metoda ima za osnovu opisivanje, tj. deskripciju pojava u nekom

istraživanju. Opisom tih pojava upoznajemo njihove karakteristike što omogućava
razmatranje mogućih uzroka i povezanost između pojava.

Serwey metod predstavlja kombinaciju više drugih metoda istraživanja kao što su
intervju, anketa, dokumentacija i slično. Njime je pogodno istraživati stavove, vjerovanja,
mišljenja ili intencije ljudi.

4.7. ISTRAŽIVAČKE TEHNIKE

Od istraživačkih tehnika u ovom istraživanju primjenila sam anketiranje. Anketa u

pedagoškom istraživanju je postupak kojim se ispitanicima postavljaju pitanja u vezi sa
činjenicama od naučnog interesa za pedagogiju, a koje su poznate ispitanicima ili su u
vezi s mišljenjem. Ispitanici na njih odgovaraju pismeno. Prednost ankete je u tome što je
vremenski ekonomična i relativno lako se može doći do traženih podataka, jer je moguće
istovremeno anketirati veliki broj osoba.

4.8. INSTRUMENTI

Instrument ankete u kojoj se pitanja postavljaju i na njih se odgovara pismenim putem

naziva se anketni list. Instrument koji sam primjenila u istraživanju je anketni list za
učenike sastavljen od 15 pitanja koja se odnose na nasilje među djecom. Anketni list je
anoniman.

25
4.9. NIVO I NAČIN OBRADE DOBIVENIH PODATAKA (STATISTIČKA
OBRADA PODATAKA)

U statističkoj obradi podataka koristila sam se izračunavanjem postotaka, hi-kvadrata (x 2)

testa i koeficijenta kontigencije (C).

Postotak je dio dobivene frekvencije u ukupnom broju i računa se prema formuli:

P = fo x 100 / N

gdje je:
P – postotak,
fo – frekvencija dobivenih rezultata,
N – ukupan broj rezultata.

Hi-kvadrat (x2) je statistički test koji služi za provjeravanje značajnosti između

frekvencija. Može se primjeniti za utvrđivanje značajnosti razlike između empirijskih
(opaženih) frekvencija i teorijskih frekvencija koje očekujemo na osnovu neke hipoteze.
Računa se prema formuli:
( fo  ft )2
 2 
ft

gdje je:
x2 – hi-kvadrat test,
∑ – suma,
fo – frekvencija dobivenih rezultata,
ft – frekvencija teorijskih rezultata.

Izračunati hi-kvadrat (x2) se uspoređuje sa odgovarajućim vrijednostima hi-kvadrata

izvedenim iz tablice za određeni nivo značajnosti pri određenom broju stepeni slobode
(0,05 tj. 95% i 0,01 tj. 99%). Broj stepeni slobode se može izračunati ovom formulom:

d=k–1

gdje je:
d – stepen slobode,
k – kategorija (broj kolona u tabeli).

26
Zaključci će biti izvedeni na razini sigurnosti od 95%. Statistički značajnom smatra se
vrijednost svakog hi-kvadrata testa koja je veća od tablične vrijednosti hi-kvadrata.

Koeficijent kontigencije (C) je neparametrijska statistička mjera. Služi kao mjera

korelacije između dvije varijable. Izračunava se prema formuli:

2
C
 2 N

gdje je:
C – koeficijent kontigencije (korelacija),
x2 – hi-kvadrat test,
N – ukupan broj rezultata.

Vrijednost korelacije se može kretati od –1 do +1, pri čemu se najčešće tumače:

do 0,20 – neznatna korelacija,

0,20 – 0,40 – niska korelacija,
0,40 – 0,70 – umjerena korelacija,
0,70 – 0,90 – visoka korelacija,
0,90 – 1,00 – vrlo visoka korelacija.

4.10. ORGANIZACIJA I TOK ISTRAŽIVANJA

Istraživanje na temu „Prevencija međuvršnjačkog nasilja“ je provedeno u školskoj

2011./2012. godini. Nakon izbora problema pristupilo se izradi metodološkog dijela i
pripremi instrumenta za prikupljanje podataka. Obuhvatilo je posjetu osnovnoj školi, tj.
razgovor sa pedagogicom škole, direktoricom i nastavnicima kako bi im objasnila
važnost samog istraživanja i način provođenja istraživanja. U toku prvog polugodišta
vršena je anketa, a u drugom polugodištu obrada podataka i prezentacija rezultata.
Anketiranje je bilo anonimno i obavljeno za jedan školski čas kod svakog razreda.
Učenicima su podjeljeni anketni listovi, sa naglaskom da je anketa anonimna i da na
pitanja odgovaraju iskreno.

V ANALIZA I INTERPRETACIJA REZULTATA

27
U ovom radu su analizirani rezultati prikupljeni anketnim upitnikom o nasilju među
učenicima. Rezultati su dobiveni na osnovu mišljenja i stavova učenika. Dobiveni
rezultati služili su mi kao temelj za traženja odgovora na postavljeni cilj i zadatke ovog
istraživanja. Statističkim postupcima provjerila sam svoje pretpostavke i hipoteze.

Grafikon br.1
Osjećaš li se sigurno na putu od kuće do škole i u povratku od škole do kuće?

70 64
60
50
40
30 30
20
10 6
0
Da Ponekad Ne
me je
strah

Iz grafikona broj 1 možemo vidjeti da je od 100 ispitanika na pitanje: „Osjećaš li se

sigurno na putu od kuće do škole i u povratku od škole do kuće?“ njih 64% ispitanika je
odgovorio sa da, 30% ispitanika je odgovorilo da ih je ponekad strah i 6% sa NE.
Izračunati hi-kvadrat iznosi 51,48. Stepen slobode je 2, te na razini sigurnosti od 95%
možemo zaključiti da je razlika između opaženih i očekivanih frekvencija statistički
značajna. Koeficijent kontigencije iznosi 0,58.

Grafikon br.2
Sa vršnjacima se slažeš:

100 94
80
60
40
20
1 5 0 0
0
bro Lo še ti ra j
u
Do
a ltre
m
m ei
ju
a va
n iž
Po

28
Grafikon broj 2 nam pokazuje da je od 100 ispitanika na pitanje: „Kako se sa vršnjacima
slažeš?“ 94% je odgovorilo da se dobro slaže, 1% loše, 5% često se svađamo, a niko nije
odgovorio sa često se tučemo i ponžavaju me i maltretiraju. Hi-kvadrat iznosi 167,55, a
stepen slobode 4. Tako možemo sa 95 % sigurnosti zaključiti da je razlika između
opaženih i očekivanih frekvencija statistički značajna. Koeficijent kontigencije iznosi
0,78.

Tabela br.1
Koliko često su se tebi ove stvari dogodile u školi?
Skoro Rijetko
Odgovori učenika svaki ili Nikada
dan ponekad
f % f % f %
1 Neko te je vrijeđao na ružan način 14 14 62 62 24 24
2 Neko ti je govorio ružne riječi 17 17 66 66 17 17
3 Neko ti je prijetio 4 4 21 21 75 75
4 Neko te je udario ili gurnuo 7 7 54 54 39 39
5 Neko te je jako istukao 1 1 5 5 94 94
6 Neko je namjerno uništio tvoje stvari 2 2 16 16 82 82
7 Neko je tražio tvoj novac na silu 2 2 4 4 94 94
8 Isključivali su te iz igre 3 3 32 32 65 65
9 Neko te ogovarao 23 23 50 50 27 27
10 Neko te dodirivao po tijelu na neugodan način 0 0 13 13 87 87

Iz tabele broj 1 možemo vidjeti da je 62% učenika neko vrijeđao na ružan način. 66%
učenika je bilo u situaciji da im je neko govorio ružne riječi. 75% učenika je bilo
prijećeno. 54% učenika je neko udario ili jako gurnuo. 94% učenika je bilo u situaciji da
ih je neko jako istukao. 82% učenika je neko namjerno uništio njihove stvari. Od 94%
učenika je neko tražio njihov novac na silu. 65% učenika su bili isključivani iz igre. 50%
učenika je bilo ogovarano i 87% učenika je neko dodirivao po tijelu na neugodan način.
Hi-kvadrati za ova pitanja se kreću od najmanjeg koji iznosi 12,88 do najvećeg koji
iznosi 167,38. Stepen slobode je 2, te na razini sigurnosti od 95% možemo reći da je
razlika između opaženih i očekivanih frekvencija statistički značajna. Koeficijent
kontigencije se kreće od 0,33 do 0,78.

29
 Grafikon br.3
Ako si doživio/la nasilje, od koga je to bilo:

60
50 52
40
30
22
20
13 12
10
0 1
a h
n jak ras li asi lje
vrš Od /la n
Od ivi
o
d ož
am
Nis

Grafikon broj 3 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Ako si doživio/la nasilje
od koga je to bilo?“ njih 52% je izjavilo da su nasilje doživjeli od svojih vršnjaka, 13%
od starijih učenika, 1% od mlađih učenika, 12% od odraslih i 22% se izjasnilo da nije
nikad doživjelo nasilje ni od koga. Izračunati hi-kvadrat iznosi 63,1 a stepen slobode 4.
Na razini sigurnosti od 95% možemo reći da je razlika između opaženih i očekivanih
frekvencija statistički značajna. Koeficijent kontigencije iznosi 0,62.

Grafikon br.4
Da li si sam/a prema nekom vršnjaku bio/la nasilan/na:

40 38 39
35
30
25
20 19
15
10
5 3 1
0 0
lno n/a nja am
erba zv azeza e ni s
,v a
iz iz N
Da io/ la kad
b ne
sa m Po
o
Ak

Iz grafikona broj 4 vidimo da je od 100 učenika na pitanje „Da li si sam/a prema nekom
vršnjaku bio/la nasilan/na?” njih 3% se izjasnilo da su bili verbalno nasilni, 1% fizički
nasilni, 38% su bili nasilni ako su bili izazvani, 39% su bili nasilni iz zezanja, a niko nije
bio često nasilan i 19% se izjasnilo da nisu nikad bili nasilni. Hi-kvadrat iznosi 56,21.
Stepen slobode je 5, te na razini sigurnosti od 95% možemo reći da je razlika između
opaženih i očekivanih frekvencija statistički značajna. Koeficijent kontigencije iznosi 0,6.

30
 Grafikon br.5
Nasilje među vršnjacima u tvojoj školi je prisutno:

45 45
40
35 34
30
25
20
15 15
10
5 6
0
sto ad d
tko a
rije Če nek Nik
a Po
om
Ve

Grafikon broj 5 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Da li je nasilje među
vršnjacima prisutno u njihovoj školi?“ njih 15% smatra da je veoma rijetko prisutno, 45%
da je često prisutno, 34% da je ponekad prisutno nasilje i 6% smatra da nije prisutno
nasilje u njihovoj školi. Hi-kvadrat iznosi 37,68. Stepen slobode je 3, te na razini
sigurnosti od 95% možemo zaključiti da je razlika između opaženih i očekivanih
frekvencija statistički značajna. Koeficijent kontigencije je 0,52.

Grafikon br.6
Najčešći vidovi nasilja među vršnjacima u tvojoj školi su:

70 68
60
50
40
30 26
20
10 4
2 0
0
o o o
n al n ua ln ijaln
cio k s c
o Se So
Em

Grafikon broj 6 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Koji su najčešći vidovi
nasilja u njihovoj školi?“ njih 68% se izjasnilo da je fizičko nasilje najviše zastupljeno,
26% emocionalno, 2% seksualno, 4% socijalno i nije prisutno iznuđivanje novca u
njihovoj školi. Na razini sigurnosti od 95% tablična vrijednost hi-kvadrata je 195,12 a
stepen slobode 4. Kako je izračunati hi-kvadrat veći od tablične vrijednosti možemo reći
da postoji statistički značajna razlika između opaženih i očekivanih frekvencija.
Koeficijent kontigencije iznosi 0,81.

31
 Grafikon br.7
Ako posjeduješ mobitel, da li si dobio/la uvredljivu poruku?

80 78
70
60
50
40
30
20 16
10 5
0 1

am eka
d d el
i v n N ik a o bit
ob Po m
i hd a m
m
sto Ne
Če

Iz grafikona broj 7 možemo vidjeti da je od 100 učenika na pitanje „Ako posjeduješ

mobitel da li si dobio/la uvredljivu poruku?“ njih 1% je reklo da ih često dobiva, 16%
ponekad, 78% nikad nije dobilo uvredljivu poruku i 5% nema mobitel. Hi-kvadrat iznosi
154,64. Stepen slobode je 3, te na razini sigurnosti od 95% možemo zaključiti da je
razlika između opaženih i očekivanih frekvencija statistički značajna. Koeficijent
kontigencije iznosi 0,77.

Grafikon br.8
Poruke takvog sadržaja si dobio/la od:

70
60 62
50
40
30 27
20
10 11
0 0
ja a a a
j en o sob o sob k og
l
dje t ih ih od
i z o zna zn at Ni
g Po epo
ko
Ne N

Grafikon broj 8 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Poruke takvog sadržaja si
dobio/la od?“ njih 11% su rekli od poznatih osoba, 27% od nepoznatih osoba, 62% nije
dobilo takve poruke i niko nije dobio uvredljive poruke od drugova iz odjeljenja. Hi-
kvadrat iznosi 62,76 a stepen slobode 3. Na razini isgurnosti od 95% možemo zaključiti
da posotoji statistički značajna razlika između opaženih i očekivanih frekvencija.
Koeficijent kontigencije iznosi 0,62.

32
 Grafikon br.9
Da li si i sam/a slao/la takve poruke?

100 91
90
80
70
60
50
40
30
20
10 3 5 1
0
Da Ne nja ku
e za oru
zz up
di t ak
v
ka
o n e na
P m
ara
g ov
Od

Iz grafikona broj 9 vidimo da je od 100 učenika na pitanje „Da li su i sami slali/la takve
poruke?“ njih 3% se izjasnilo sa da, 91% sa ne, 5% da šalju takve poruke iz zezanja i 1%
da odgovaraju na takvu poruku. Izračunati hi-kvadrat iznosi 232,64. Stepen slobode je 3.
Na razini sigurnosti od 95% postoji staistički značajna razlika između opaženih i
očekivanih frekvencija. Koeficijent kontigencije iznosi 0,83.

Grafikon br.10
Ako koristiš internet, da li si dobiovao/la slične poruke?

80 77
70
60
50
40
30
20 16
10 7
0
Da Ne Ne
koristim
internet

Grafikon broj 10 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Ako koristiš internet da
li si dobivao/la slične poruke?“ njih 16% je odgovorila sa da, 77% sa ne i 7% ih ne koristi
internet. Izračunati hi-kvadrat iznosi 87,92 a stepen slobode je 2. Sa 95% sigurnosti
možemo reći da postoji statistički značajna razlika između opaženih i očekivanih
frekvencija. Koeficijent kontigencije iznosi 0,68.

Grafikon br.11

33
 Nasilje nad tobom je vršio/la:

45 45
40
35
30
26
25 23
20
15
10
6
5
0
ak i o
č č i ca rug Nik
Dj e vo
j
ii
d
Dje e dn
J

Iz grafikona broj 11 vidimo da je od 100 učenika na pitanje „Nasilje nad tobom je

vršio/la?“ njih 45% je reklo dječak, 6% se izjasnilo da su to bile djevojčice, 23% da su ih
oboje podjednako napadali i 26% se izjasnilo da niko nije vršio nasilje nad njima.
Izračunati hi-kvadrat iznosi 30,64. Stepen slobode je 3, te na razini sigurnosti od 95%
možemo zaključiti da postoji statistički značajna razlika između opaženih i očekivanih
frekvencija. Koeficijent kontigencije iznosi 0,49.

Grafikon br.12
Za pomoć si se obratio/la:

40 36
35 34
30
25
20 17
15
10 10
5 3
0
u i t ri u
i telj lju/ic /ses v nik
d e u ta
Ro rijat Bra t Na s
P

Iz grafikona broj 12 vidimo da je od 100 učenika na pitanje „Za pomoć si se obratio/la?“

nijh 34% je reklo roditelju, 10% prijatelju/ici, 3% se obratilo bratu/sestri, 17% nastavniku
ili nekome drugom u školi i 36% se nikome nije obratilo za pomoć. Hi-kvadrat iznosi
42,5 a stepen slobode 4. Na razini sigurnosti od 95% možemo zaključiti da je razlika
između opaženih i očekivanih frekvencija statistički značajna. Koeficijent kontigencije
iznosi 0,53.

Grafikon br.13

34
 Ako si tražio/la pomoć, nakon obraćanja za pomoć:

35 35
30
25 26
20 19 18
15
10
5 2
0
ilo je re ilo
n ov rani š go i je n
po go e jo om
n ije e ne il o j j e pr
e se nje j B ni
e
i lj a as
a s M št
N Ni

Grafikon broj 13 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Ako si tražio/la pomoć
nakon obraćanja nasilje se“ njih 35% je reklo da se nasilje nije ponovilo, 19% da je bilo
manje nego ranije, 2% da je bilo još gore, 18% da se ništa nije promijenilo i 26% nije
tražilo pomoć. Hi-kvadrat iznosi 29,5. Stepen slobode je 4, te na razini sigurnosti od 95%
možemo zaljučiti da postoji statistički značajna razlika između opaženih i očekivanih
frekvencija. Koeficijent kontigencije iznosi 0,48.

Grafikon br.14
Šta po tvom mišljenju treba poduzeti protiv nasilnika:

70 67
60
50
40
30 25
20
10 6
0 2
iti go
zn dr u
ka
ai
h što
b Ne
Tre

Grafikon broj 14 nam pokazuje da je od 100 učenika na pitanje „Šta po tvom mišljenju
treba poduzeti protiv nasilnika?“ njih 25% je odgovorilo da im treba pomoći, 67% da
nasilnike treba kazniti, 6% smatra da na njih ne treba obraćati pažnju i 2% smatra da
treba nešto drugo poduzeti. Izračunati hi-kvadrat iznosi 106,16. Stepen slobode je 3. Na
razini sigurnosti od 95% možemo reći da postoji statistički značajna razlika između
opaženih i očekivanih frekvencija. Koeficijent kontigencije iznosi 0,72.
VI ZAKLJUČAK

35
Djeca tokom svog rasta i razvoja prolaze kroz mnoge faze traženja i upoznavanja samog
sebe, te svoje okoline. Osim genetskih faktora na ponašanje djeteta utiče, između ostalog
i njegova okolina. U današnje “brzo”, vrijeme roditelji često ne posvećuju dovoljno
vremena i truda kako bi uistinu sudjelovali u odgoju svoga djeteta. Zato nasilje između
učenika svakako ne bi trebao biti samo njihov problem. Nasilje među djecom se
definira kao ponašanje između dvoje ili više mladih ljudi s ciljem kontrole, moći i
zastrašivanja u obliku emocionalnog, verbalnog, seksualnog, cyberbulling nasilja ili
kombinacija navedenog.
Cilj ovog istraživačkog rada bio je istražiti, kritički analizirati i utvrditi da li je nasilje
prisutno među učenicima osnovne škole. Na osnovu njihovih odgovora može se zaključiti
da je nasilje među učenicima prisutno u školi, ali još uvijek u granicama normale.
Na osnovu istraživanja i statističke obrade podataka nije potvrđena prva podhipoteza da
nasilje među učenicima nije učestalo u ovoj školi, jer podaci pokazuju da 45% učenika
smatra da je nasilje često prisutno u njihovoj školi.
U drugoj podhipotezi sam pošla od pretpostavke da se učenici osjećaju sigurno na putu
do škole i obratno, pri čemu sam potvrdila ovu podhipotezu. Rezultati pokazuju da se
64% učenika osjeća sigurno na putu od kuće do škole i od škole do kuće.
Treća pohipoteza je bila da je fizičko i emocionalno nasilje najviše zastupljeno među
učenicima. Rezultati pokazuju da 68% učenika smatra da je u njihovoj školi najviše
zastupljeno fizičko nasilje i 26% emocionalno nasilje. Takođe, njih 94% je bilo u situaciji
da ih je neko jako istukao i 50% da ih je neko ogovarao, čime sam potvrdila ovu
podhipotezu.
Statističkom obradom podataka sam potvrdila četvrtu podhipotezu koja glasi da su
nasilnici uglavnom dječaci i vršnjaci. Dobila sam sljedeće rezultate: u 45% slučajeva
nasilje nad učenikom je vršio dječak i 52% da je zlostavljač bio vršnjak.
Peta podhipoteza glasi da učenci nisu bili nasilnici. Rezultati pokazuju da 39% učenika je
bilo nasilno prema drugima isključivo iz zezanja. Time nisam potvrdila ovu podhipotezu.
U šestoj podhipotezi sam pošla od pretpostavke da su učenici potražili pomoć kada su bili
žrtve nasilja. Rezultati su pokazali sljedeće: da njih 36% nije tražilo pomoć nakon što je
neko nad njima vršio nasilje i njih 34% je tražilo pomoć od roditelja, ali i da je 35%
učenika nakon obraćanja nekome za pomoć rekli da se nasilje nije ponovilo. Šesta
podhipoteza nije potvrđena.
Statističkom obradom podataka potvrdila sam sedmu podhipoteu koja glasi da učenici
predlažu da nasilnicima treba pomoći. U prilog tome idu rezultati koji pokazuju da 67%
učenika smatra da nasilnike treba kazniti.
Sagledavajući dobivene rezultate, možemo zaključiti da je nasilje prisutno među
učenicima osnovne škole, da je najčešći vid nasilja fizičko nasilje, i to da su najviše
zastupljene mehaničke povrede. Kako su pokazala dosadašnja istraživanja, a također je
potvrđeno i ovim istraživanjem, spolna razlika je prisutna u nasilništvu, i dječaci su
skloniji nasilju više od djevojčica. Jasno je da ovaj problem zahtijeva veliku pozornost i
neophodno je da se više posvetimo ovoj problematici kako bismo poradili na mjerama za
smanjenje i suzbijenje nasilja među učenicima, jer je u posljednjih nekoliko godina
postao ozbiljan problem i zahtijeva punu pažnju svih nas.
VII LITERATURA

36
 1. Buljan-Flander, G. (2007), Nasilje među djecom. Zagreb, Poliklinika za zaštitu
djece grada;
2. Ćatić, R. (2003), Porodična pedagogija, Zenica;
3. Field, E. M. (2004), Živjeti bez nasilja,Zagreb: Naklada Kosinj;
4. Ivaković, M. i Hukić, S., Vršnjačko nasilje u osnovnim školama - Rezultati
istraživanja o pojavnim oblicima nasilja među djecom u osnovnim školama na
području Tuzlanskog kantona i općina/opština Travnik, Srebrenica i Bijeljina,
Tuzla, Udruženje Vesta tuzla, Harfograf;
5. Naša škola – Časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja (2009), Sarajevo,
Savez društva prosjvetnih radnika BiH, Udruženje nastavnika Federacije BiH;
6. Olweus, D. (1998), Nasilje među djecom u školi: Što znamo i što možemo učiniti,
Zagreb, Školska knjiga;
7. Petz, B. (1997), Osnovne statističke metode za nematematičare, Jastrebarsko:
Naklada Slap;
8. Petz, B. (2005), Psihologijski riječnik, Zagreb, Naklada slap;
9. Tomić, R., Šehović, M. i Hatibović, Ć. (2005), Prisutnost zlostavljanja među
djecom i mladima, Tuzla;
10. Zečević, I. (2010), Priručnik - program prevencije vršnjačkog nasilja u školama,
Banja Luka, UG „Zdravo da ste – Hi Neighbour.“

Internetske stranice:

1. http://www.vesta.ba/images/publikacije/nasiljemedjudjecom.pdf
2. https://www.ffri.hr/datoteke/kmrnjaus/dujmovic_teklic_zuklic_seminarskirad_bul
lyinguskolama.pdf
3. http://www.scribd.com/doc/50432109/%C5%A0kola-i-nasilje-poni%C5%BEenje-
druga%C4%8Dijih
4. http://www.zapravicnoobrazovanje.ba/Prezentacije01//Problem%20nasilja%20u
%20skolama.pdf

37
 VIII PRILOZI

Anketni upitnik

ANKETNI UPITNIK ZA UČENIKE

38
Dragi učenici/učenice!
U današnje vrijeme česta pojava u našim školama je nasilje među vršnjacima
(drugovima i dugaricama). Nasilje je nažalost prisutno i u tvojoj školi, zbog čega
smo se odlučili da uradimo ispitivanje o risutnosti ove pojave među učenicima tvoje
škole. Molim te da pročitaš pitanja i da na njihi skreno odgovoriš. Samo tako ćeš
nam pomoći u suzbijanju i otklanjanju ove pojave u našem društvu.
Anketni upitnik je anoniman.

Spol: M Ž (zaokruži odgovarajuće slovo) Razred: _____________

1. Osjećaš li se sigurno na putu od kuće do škole i u povratku od škole do kuće?

a) da
b) ponekad me je strah
c) ne

2. Sa vršnjacima se slažeš:
a) dobro
b) loše
c) često se svađamo
d) često se tučemo
e) ponižavaju me i maltretiraju

3. Koliko često su se tebi ove stvari događale u školi? U svakom redu označi znakom
X koliko često ti se događaju navedene stvari:

Skoro Rijetko
svaki dan ili Nikada
ponekad
1. Neko te je vrijeđao na ružan način
2. Neko ti je govorio ružne riječi
3. Neko ti je prijetio
4. Neko te je udario ili gurnuo
5. Neko te je jako istukao
6. Neko je namjerno uništio tvoje stvari
7. Neko je tražio tvoj novac na silu
8. Isključivali su te iz igre
9. Neko te ogovarao
10. Neko te dodirivao po tijelu na neugodan način

4. Ako si doživio/la nasilje od koga je to bilo:

39
 a) od vršnjaka
b) od starijih učenika
c) od mlađih učenika
d) odraslih
e) nisam doživio/la nasilje ni od koga

5. Da li si sam/a prema nekom vršnjaku bio/la nasilan/na:

a) da, samo verbalno
b) da, samo fizički
c) samo ako sam bio/la izazvan/a
d) samo ponekad „iz zezanja“
e) da, često (i verbalno i fizički)
f) ne nisam

6. Nasilje među vršnjacima u tvojoj školi je prisutno:

a) veoma rijetko
b) često
c) ponekad
d) nikad

7. Najčešći vidovi nasilja među vršnjacima u tvojoj školi su:

a) fizičko (tuča)
b) emocionalno (vrijeđanje)
c) seksualno
d) socijalno (zapostavljanje, isključivanje iz igre)
e) iznuđivanje novca

8. Ako posjeduješ mobitel da li si dobio/la uvredljivu poruku?

a) da, često ih dobijam
b) samo ponekad
c) nikad
d) nemam mobitel

9. Poruke takvog sadržaja si dobio/la od:

a) nekog iz tvog odjeljenja
b) poznatih osoba
c) nepoznatih osoba
d) nisam dobivao/la takve poruke

10. Da li si sam/a slao/la takve poruke?

a) da
b) ne
c) ponekad iz zezanja
d) odgovaram na takvu primljenu poruku

11. Ako koristiš internet da li si dobijao/la slične poruke?

40
 a) da
b) ne
c) ne koristim internet

12. Nasilje nad tobom vršio/la je:

a) dječak
b) djevojčica
c) jedni i drugi
d) niko

13. Za pomoć si se obratio/la:

a) roditelju
b) prijatelju/ici
c) bratu/sestri
d) nastavniku ili nekom drugom u školi
e) nisam tražio/la pomoć ni od koga

14. Ako si tražio/la pomoć, nakon obraćanja za pomoć:

a) nasilje se nije ponovilo
b) manje je nego ranije
c) bilo je još gore
d) ništa se nije promijenilo
e) nisam tražio/la pomoć

15. Šta po tvom mišljenju treba preduzeti protiv nasilnika:

a) treba im pomoći
b) treba ih kazniti
c) ne treba na njih obraćati pažnju
d) nešto drugo

Hvala na saradnji!

41