2.

Tehnološka podjela rada

Bitno je razlikovati rad kao djelatnost koja je primjerena i svojstvena jedino i isključivo
čovjeku od značenja pojma rad koji se pripisuje nekome ili nečemu drugome, a ne čovjeku.
Rad je djelatnost koja je svojstvena samo čovjeku jer je za nju bitno ono što čovjek posjeduje
intelekt, razum i mišljenje. Ljudskom radu prethodi neka zamisao (projekt, plan ), a akcija se
odvija promišljeno i smišljeno. U procesu rada ima 3 elementa : čovjek, sredstva za rad i
predmetni rad (Haladin, 1993 ). Stvaraju se radni kolektivi, radne organizacije, primjenjuje se
razna tehnološka, ekonomska i organizacijska sredstva. Proces rada se može promatrati s
tehničko-organizacijskog i socijalno-ekonomskog aspekta. Tehničko-organizacijski aspekt
odnos se na karakterističnu strukturu radnih funkcija, ovisno o sredstvima za rad, predmetima
rada i kvalifikacijama, tj. intelektualnim i fizičkim mogućnostima radnika. Socijalno-
ekonomski aspekt iskazuje se kroz raznolike veze i odnose koji se stvaraju u toku radnog
procesa ili u kojima se taj proces odvija (Haladin, 1993 ) .
Smatra se da je bio prvi mislilac koji je opisao i istakao značaj podjele rada za industrijsko
društvo, ali se on taj pojam pojavljuje još u spisima starih Grka i Egipćana. U 18. st postaje
jasno da podjela rada proizlazi iz zahtjeva koje čovjeku postavlja sama proizvodnost rada,
odnosno mogućnost zadovoljavanja različitih ljudskih potreba ( Mikšić, 1997
).Najjednostavnija klasifikacija podjele rada je na opću podjelu rada ( podjela u velike oblasti
ljudske djelatnosti ), posebnu podjelu rada ( podjela na posebne grane unutar tih velikih
djelatnosti i pojedinačnu ili tehnološku podjelu rada ( podjela cjelovitog, složenog rada na
njegove sastavne dijelove ili radne operacije od kojih se svaka dodjeljuje drugom). Ako neki
cjelovit posao rastavimo ili podijelimo na pojedine operacije i svaku od tih operacija damo
drugom radniku, specijaliziranom za nju, dobijemo razmrvljeni ili podijeljeni rad ( Mikšić,
1997 ). Kada te radne operacije poredamo u niz koji diktira logika tehnološkog procesa,
odnosno redoslijed postupaka dovršavanja, oblikovanja ili izrade nekog, dobivamo lanac ili
lančanu proizvodnju. Lančana proizvodnja je sustav ili organizacija proizvodnje u kojoj se
predmet kreće pored niza strojeva i radnika da bi svatko od njih na njemu izvršio
odgovarajuću operaciju ili zahvat, sve do konačnog oblikovanja ili dovršavanja. Moguće je i
da predmet stoji, a da se radnici pomiču oko njega. Naville razlikuje 6 etapa u razvitku
tehnološke podjele rada: 1. Zanat- radnik A vrši sukcesivno operacije od A do Ž ;
2.Manufaktura- radnik A vrši operacije od a do e, B od f do l, C od m do p itd.; 3.Lančani
sukcesivni rad: radnika A vrši operaciju a, radnik B vrši operaciju b ; 4.Lančani sukcesivno

1
simultani rad- dok radnik A vrši operaciju a, istovremeno radnik B vrši operaciju b itd.; 5.
Reintegrirani rad- radnik A kontrolira operacije od a do e, radnik B od f do n itd.; 6.
Kontinuirani sistem- radnik A kontrolirala sektor ili pogon x, radnik B kontrolira sektor ili
pogon y ( Mikšić, 1997 ).
Zašto dolazi do podjele rada, odnosno što se postiže time?
Smith je izveo 3 dokaza koji pokazuju da podjela rada uvjetuje proporcionalan porast
proizvodnosti rada, odnosno proizvodnost rada raste proporcionalno s podjelom rada. Prvi je
da radnik koji radi istu operaciju postiže maksimalnu vještinu, spretnost i brzinu. Radnik ne
mora prelaziti iz jedne operacije u drugu, nema gubitaka vremena. Specijalizirani strojevi
imaju znatno brži ritam, skraćuju rad i omogućuju jednom radniku da obavi posao za više njih
( Mikšić, 1997 ).
Podjela rada ima svoje granice koje su determinirane ljudskim i tehnološkim faktorima pa se
ona stoga ne može primjenjivati neograničeno i proizvoljno. Podjela rada može se provesti do
određene granice nakon čega prestaje biti rentabilna ili nemoguća i ona je ograničena
ljudskim i tehnološkim faktorima. Teoretski možemo doći do neke jedinice u kojoj čovjek
više ne može obavljati rad. Podjela rada je ograničena i tehnološkim faktorima. Tendencija za
sve većom podjelom rada dovodi do masovne proizvodnje. Njima odgovara masovna
potrošnja koja se u formuli tzv. životnog standarda nameće kao ideal i najviše vrijednost (
Mikšić, 1997 ).

3. Tehnološki i socijalni determinizam

Determinizam je shvaćanje o uvjetovanosti ljudske aktivnosti odnosno ovisnosti čovjekovih

stajališta i djelovanja o vanjskim prilikama te dostignutom stupnju tehnološkog razvoja,
institucionalnim okvirima društva i prevladavajućega ponašanja. Ti čimbenici ograničavaju
mogućnosti i domašaje ljudske volje i bitno određuju fizionomiju, strukturu i karakter društva.
Kada se zanemari povijesna uvjetovanost društvenog života i razvoja, tada se može zaključiti
da sve u životu društva ovisi o subjektivnoj volji i individualnom ponašanju i političkom
djelovanju ljudi koji slobodno odlučuju o organiziranju u svojoj zajednici i načinu života u
njoj. Tako je izgrađena teorija političkog determinizma ( Skupina autora, 2011) . Znanstvena
interpretacija povijesti, istraživanje sadašnjosti i predviđanje budućnosti polazi od spoznaje da
2
je sve u ljudskoj zajednici povezano i da ta povezanost prisiljava ljude da se organiziraju i
djeluju na način i u međusobnim odnosima koji odgovaraju materijalnim i kulturnim
dostignućima društva. Ekonomski determinizam je kada se promjena društvenih odnosa gleda
isključivo iz sfere proizvodnih odnosa ( Skupina autora, 2011). Tehnološki determinizam je
ovisnost društvenog organiziranja, djelovanja i napredovanju tehnološkom razvoju. Veliki
povijesni zaokreti dovode do korjenite promjene tehnološke osnove koja omogućuje
odgovarajuće mijenjanje sustava proizvodnje i uspostavljanje novih organizacijskih oblika.
Budući da su se tehnološkim inoviranjem razvile proizvodne snage modernije društvene
zajednice vodećih država tada i manje razvijeni narodi mogu revolucionirati svoj rad i život te
poći istim putem, to jest mogu stvoriti organizacijske oblike i društvene okvire za brži
tehnološki i ekonomski razvoj preuzimanjem tuđih tehnoloških dostignuća i vlastitim
uključivanjem u moderni tehnološki razvoj ( Abercrombie, Hill, 2008 ). Najpoznatiji
predstavnik tehnološkog determinizma je Blauner. On objavljuje rad Otuđenje i sloboda.
Tehnološki determinizam je koncepcija prema kojoj društvene promjene nastaju pod
utjecajem promjena proizvodni tehnika, kao što je npr. izum parnog stroja. Industrijska
revolucija je tek skup takvih tehnika. Većina sociologa smatra da takav pristup zavarava jer
zanemaruje društvene promjene nužne za nastanak i primjenu tehničkih otkrića. Takva je
ideja primijenjena i u analizi rada. Iako je bilo uobičajeno da industrijski sociolozi tvrde kako
proizvodna tehnologija determinira druge pojave, takav je pristup s vremenom odbačen (
Skupina autora, 2011 ).
U novijim istraživanjima rada i tehnologije posebna pažnja se poklanja utjecaju računala na
obrasce rada. Gleda se i priroda odnosa između rada i tehnologije. Blaunerove teorije se često
uzimaju kao primjer tehnološkog determinizma. Iako on opisuje tehnologiju kao najvažniji
pojedinačni činitelj u oblikovanju neke industrije , glavnina njegovih radova tehnologiji
pripisuje odlučujuću ulogu ( Haralambos, 2002 ). McLuhan ( 2010 ) navodi da je tehnologija
komunikacija koja nam pomaže da dublje prodremo u vrijeme. Lawson ( 2004 ) navodi da svi
vidimo koliko tehnologija utječe na naše živote na dnevnoj bazi.
Po shvaćanju socijalnog determinizma pretežito je ili isključivo djelovanje socijalnih i
kulturnih čimbenika na odnose u radu ili doživljaj. Najpoznatiji predstavnik socijalnog
determinizma je Goldhorpe ( Skupina autora, 2011 ). On je suprotna krajnost. Same
tehnološke promjene je osmislilo društvo tako da su radni odnosi izvedeni iz njega. Vanjski i
društveni faktori određuju način života i primjene tehnologije te posljedice tog razvoja na
radne odnose ( Haralambos, 2002 ).

3
Socijalni i tehnološki determinizam su ekstremna stajališta. Između njih je gledište
Sociotehnički sustav. On navodi da jedino optimizacija utjecaja socijalnih i tehnoloških
čimbenika dovodi do uspješnosti i zadovoljstva. Gledište sociotehničkog sustava je pokušaj
pomirenja tehnološkog i socijalnog determinizma odbačen ( Skupina autora, 2011 ).
.

4. Odnosi između tehnike i tehnologije i socijalnih odnosa

Odnosi između čovjeka i stroja nisu neposredni, već su posredovani sustavom podjele rada,
onim što jedni nazivaju strukturom zadaća, a drugi mikroorganizacijom proizvodnog rada.
Podjela rada je most između tehničkih i socijalnih sustava, što ipak ne znači da oba sustava
isto utječu na podjelu rada. Ponekad je podjela rada gotovo uvijek u cjelini determinirana
tehničkim sustavom i situacija u kojima je podjela rada definirana socijalnim sustavom. Tada
dolazi i do različiti teorija kao što su tehnički ili socijalni determinizam ( Rus, Arzenšek,
1984) . Do sredine 50-ih godina u sociologiji je prevladavao tehnički determinizam. Ideja da
je organizacija rada nužna posljedica specifičnog tehnološkog sustava, nije opovrgnuta sve
dok nije započeo niz istraživanja u rudnicima 1954. godine. Tek eksperimentalno uvođenje
različiti oblika podjele rada u istu tehnologiju dokazalo je da tehnički determinizam nije
teorija koja bi imala opću valjanost ( Rus, Arzenšek, 1984). Tehnički determinizam nije bio
samo posljedica nerazvijene znanosti već i posljedica nerazvijene tehnologije. U vrijeme
industrijske revolucije postojao je samo jedan, tehnološki i ekonomski prihvatljiv proizvodni
sustav, kojemu se društvo moralo prilagoditi. Razvoj tehnologije u posljednjim desetljećima
omogućio je širok izbor tehnologija. Razvijenija tehnologija omogućava prema tome
slobodniji izbor tehnologija. Usprkos tim promjenama još nisu otpali svi razlozi za tehnološki
determinizam. Neki sociolozi smatraju da automatizacijom dolazi do potpune ovisnosti
socijalnih sustava o tehnologiji ( Rus, Arzenšek, 1984).„Stajalište da je nivo proizvodnje
tehnologije najpresudniji u određivanju oblika podjele rada, dok oblik podjele rada barem
okvirno određuje mnoge druge važne karakteristike socijalne strukture u svim društvima (
Rus, Arzenšek, 1984). „ Određena funkcija proizvodne tehnologije proizvodne tehnologije
postoji u svim društvima, nije omeđena samo na neko određeno razdoblje u određenom
trenutku. Marxu se često pristupalo kao tehnološkom deterministu koje je proizvodnim
sredstvima pripisivao odlučujuću ulogu u cjelokupnom društvenom razvoju. Marx navodi u
svom dijelu Bijeda filozofije da „ Socijalni odnosi usko su povezani s produktivnim silama. S
prisvajanjem novih proizvodnih snaga mijenjaju ljudi svoj način proizvodnje, mijenjajući

4
način proizvodnje, mijenjaju i način prisvajanja svog života, mijenjaju svoje socijalne odnose
( Rus, Arzenšek, 1984).“ Ručni mlin dao nam je društvo s feudalnim gospodarom, parni mlin
dao nam je društvo s industrijskim kapitalistom. Izgrađivana su oportunistička i tehnokratska
stanovišta onih konzervativnih struja u marksizmu koje su mogućnosti društvenih promjena
sagledavale u razvoju takozvane materijalne osnove, a ne u organiziranom revolucionarnom
pokretu. Ako uzmemo da je marksizam istovjetan tehnološkom determinizmu, odričemo se
bilo kakvog revolucionarnog preobrata u svijetu ljudskog rada i u društvu općenito. Osnovna
zadaća revolucionara u takvom slučaju bi bila da postanu dobri tehnokrati, koji će se posvetiti
razvijanju proizvodne tehnologije i time posredno revolucionirati društvene odnose ( Rus,
Arzenšek, 1984). „ No uzmemo li u obzir da je i u ovom tekstu Marx govorio o proizvodnim
snagama, a ne samo o proizvodnoj tehnologiji, prema tome o sredstvima rada i radnicima, a
ne samo o strojevima, otkrivamo bitnu razliku između tehnološkog determinizma i
historijskog materijalizma ( Rus, Arzenšek, 1984). „ Rus, Arzenšek ( 1984 ) navode podrobnu
analizu kapitalističkog društva koju iznosi Marx. Iz te analize jasno je da je manufakturni
način proizvodnje ostvario uvjete za tehničku podjelu rada, a potonja pak za prijelaz od oruđa
na strojeve. Strojevi su tako počeli djelovati povratno : rušili su staru manufakturnu podjelu
rada i stari socijalni sustav. Ukratko razvoj kapitalizma protjecao je u znaku međusobnog
djelovanja tehničkog i socijalnog sustava. Oba sustava su u stalnoj proturječnosti i upravo je
ona izvor neprestane dinamike u kapitalističkom društvu. Sasvim je vjerovatno da za
određena razdoblja vrijedi tehnološki, a za druga socijalni determinizam. Marx navodi da
postoji uzajamno djelovanja na osnovi ekonomske nužnosti koja se u posljednjoj instanci
uvijek probija. Iz Marxove analize slijedi da se u kapitalističkom društvu radi prvenstveno o
ekonomskom determinizmu cjelokupnog proizvodnog procesa. Braverman tvrdi da se upravo
u tom ekonomskom determinizmu, koji se pokazuje u trajno prisutnoj težnji da se stvara
relativni višak vrijednosti, treba tražiti negativne učinke suvremene tehnike i tehnologije (
Rus, Arzenšek, 1984). No, ne možemo zaključiti da je ekonomski determinizam bio značajka
svih pretkapitalističkih društava i da će biti značajka svih postkapitalističkih društava.
Goldman navodi da je dominacija kapitala i ekonomije karakteristična je samo za
kapitalističko društvo no ne i za socijalistička društva, ako tamo još dominira ekonomski
determinizam mogli bi reći da je to porez koji se plaća za nerazvijenost, odnosno da je to
posljedica toga što se pokušava osigurati visoka akumulacija kapitala i brz industrijski razvoj.
To se može postići samo uvođenjem industrijske podjele rada: disciplinom, hijerarhijom,
specijalizacijom rada i integracijom radnih organizacija u velike poslovne tvorbe, to su začeci
kapitalističkog načina industrijalizacije i akumulacije kapitala koje preuzimaju zemlje u

5
razvoju. Mogli bi se razviti i drugi oblici brze akumulacije kapitala koji se ne bi zasnivali na
ekonomskom već na socijalnom determinizmu ( Rus, Arzenšek, 1984). Socijalni
determinizam u tim će se društvima pojaviti u ne ekonomskim jednadžbama kao politički
determinizam u etatističkom socijalizmu, kulturni determinizam u elitističkom socijalizmu ili
populistički determinizam u samoupravnom socijalizmu ( Rus, Arzenšek, 1984). Neki
smatraju da je kulturni determinizam prevladavao i u razvoju kapitalističkog društva. Smatra
se da drugačiji socijalni sustav prevladava u automobilskoj industriji koja se počela razvijati u
početku ovog stoljeća, a drugačiji opet u elektronskoj industriji koja bilježi svoj razvoj za
vrijeme II. svjetskog rata. Na različitim razinama društvenog rada možemo naći različite
oblike determinizma. Moramo dopustiti i mogućnosti multideterminiranosti ljudskog rada.
Rad je fizički i socijalno determiniran proces. Rad je rezultat proturječnosti odnosa tehnološke
i socijalne determiniranosti. Ako u radnoj organizaciji prevladava socijalna determiniranost
rada, organizacija se teško prilagođava fizičkim i tehnološkim okolnostima u kojima se rad
odvija. Težnja za tehnološkom determinacijom prisutna je kod tehnokracije, koja želi kontrolu
nad carstvom rada osigurati organiziranjem i i reguliranjem tehnologije stanja ( Rus,
Arzenšek, 1984)..