Sveučilište u Zagrebu

Fakultet političkih znanosti

Preddiplomski studij novinarstva

Monika Kuliš
Mentorica: dr. sc. Dunja Majstorović

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

Zagreb, 2017.
1
2
SADRŽAJ:

1. Uvod
2. Djetinjstvo i obrazovanje
3. Privatni život
4. Novinarska karijera
5.
6.
7. Posao
8.
9. CBS
6.1. JFK
6.2. Vijetnam
6.3. Apollo 11
6.4. Watergate
10. Povjerenje i utjecaj na gledatelje
11. Zaključak
12. Popis literature

3
 1. UVOD

Marija Jurić Zagorka ili krsnim imenom Marianna, rođena je 2. Ožujka 1873.godine u selu
Negovec pokraj Vrbovca. Poznata je i cijenjena spisateljica te prva profesionalna hrvatska
novinarka. Zagorka je bila žena koja je cijelo vrijeme svog postojanja bila ispred svog
vremena. Bila je oštro: protiv mađarizacije i njihove politike, protiv njemstva i treće protiv
postojećeg tadašnjeg društvenog nepisanog zakona, da ženi nema mjesta javnom radu
(Zagorka, 1953: 17). Jedno je vrijeme uređivala Obzor. Sama je pokrenula i uređivala Ženski
list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Svoje mjesto u hrvatskom pamćenju je zauzela i
kao književnica, ponajviše zahvaljujući svojim povijesnim romanima. Također je poznata po
tome što je bila prva žena izvjestitelj hrvastko – srpske koalicije. Pisala je reportaže,
komentare i političke izvještaje. Najviše o problematičnom odnosu između Hrvatske i
Mađarske unutar okvira Autro-Ugarske Monarhije

4
 2. DJETINJSTVO I OBRAZOVANJE

Zagorka je svoje djetinjstvo provela u Hrvatskom Zagorju. Odrastala je u imućnoj obitelji,

kao kći majke Josipe ( rođene Domin) i oca Ivana Jurića. Otac joj je radio kao upravitelj
posjeda baruna Geze Raucha - koji je tada bio u kumstvu s hrvatsko-ugarskim banom
Khuenom Hedervaryjem (Lasić, 1986: 20). Osnovnu je školu pohađala u Rauchovom dvorcu,
gdje je primila prvu privatnu poduku na mađarskom jeziku s plemićkom djecom. Završila je
višu djevojačku školu u Samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu. Uvijek je bila odlična
učenica i darovito dijete. Pisala je od malena i pokretala učeničke novine. Budući da je otac u
njoj vidio potencijal i ambicije, htio ju je poslati na studij u Švicarsku, ali se njena majka
oštro protivila tome govoreći: „ Nikad neću dopustiti da se proteže po visokim školama gdje
je izložena muškarcima!“ i ispisala iz završnog razreda (Lasić, 1986: 34).

Njihovi obiteljski odnosi su bili poremećeni i kao djevojčica je odrastala u nasilju.

Gledavši stalne tučnjeve i svađe, kako bi pobjegla od stvarnosti bježala je u zaštitničko
okružje seoskih ljudi kakvi su bili njezina dadilja Marta i pripovjedač Tenšek. Književni
talent, duboki osjećaj za socijalnu pravdu, ali i 'revolucionarni karakter' u ponašanju, Zagorka
je pokazivala već od najranije dobi. U desetoj godini izazvala je incident zbog kojeg je obitelj
skoro bila optužena za veleizdaju. Na prijamu u banovu čast, obratila se samom banu, Khuen
Hedervary-u govoreći: „ Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi – i
svi će Vam klicati – živio!“ (Zagorka, 1953:8) Slična situacija se ponovila u njenoj
dvanaestoj godini života, kada je zbog samoinicijativno pokrenutih (svojih prvih)
Samostanskih novina (u kojima je prenijela Tenšekove narodne priče i legende) zaradila
školski ukor. Nadalje, u sedamnaestoj godini života je stajala u Zagorskom dvorcu
Šanjugovo, kao okrivljenik ispred kotarskog predstojnika koji je optužio za revolucionarne
misli iznesene u njenom sastavku „Zagorsko proljeće“. Smatrao je da tako samo misle
luđačke muške glave, a ne žene, kojima je život određen nježnosti i pokornosti, dodavši; „
Neka te taj notes odvraća dati žena, ikada pokušaš pisati i proslijediš ovakvo sramotno
revoltersko mišljenje, jer ćeš onda učiniti najveći atentat: na svoj vlastiti život“
(Đorđević,1979: 18)

5
3. PRIVATNI ŽIVOT

Onemogućena u daljnjem školovanju, Zagorkina želja je postati glumica, ali je roditelji kako
bi je 'disciplinirali', udaju za 17 godina starijeg neženju, Mađara, šefa željezničke postaje u
Zaboku, kojem je bio obećan veliki miraz. Zagorka i muž ubrzo su se preselili u Mađarsku, i
to u Szombathely, jer je Zagorkin muž dobio posao u tom gradu. Nesretno je živjela u tom
prisilnom braku, patila je zbog novog okruženja, osjećala je mržnju prema svekrvi i mužu,
gladovala te završila u bolnici zbog živčanog sloma. U tim je godinama potajno pisala i
naučila mađarski jezik, usavršila i njemački jezik te pohađala telegrafski tečaj. Kada je njen
muž shvatio da ona piše te da bi od njenog pisanja mogao imati ekonomske koristi, poslao je
njene rukopise u Budimpeštu odakle su potvrdili posjeduje nesumnjivi talent, samo neka ju
muž pošalje „da se u otmjenim spisateljskim krugovima izliječi od krivih ideja“ (Đorđević,
1979:148). Brak je Zagorka doživljavala kao novo ropstvo u kojem je bila «podvrgnuta
moralnoj inkviziciji» (Prohaska,1921: 267), a muža kao mađarskog šovinistu koji je po
njenim riječima, gramazljivac za novcem.

U međuvremenu su hrvatski studenti spalili mađarsku zastavu i protestirali protiv Khuenove

vlade u Hrvatskoj, na što je Zagorka reagirala političkim člankom pod naslovom Korbač i
zob koji je anonimno poslala mađarskim novinama. Članak pobjeđuje veliku debatu u
mađarskoj štampi između njihove vlade i opozicije. Nakon toga je nastao sukob između nje i
muža koji joj je prijetio ponovnim zatvaranjem u ludnicu. Zagorka trči iz kuće, uzevši malo
svojeg nakita i bježi u Hrvatsku. Prisiljena se sakriva od svoje obitelji, čiji je poslodavac
moćni i bogati barun, a usto se i sakriva od policijske potrage zatražene od njenog muža. Ipak
ju uhvate i šalju u zagrebačku bolnicu na promatranje gdje joj doktor govori da je sve u redu.
Nakon toga se skriva neko vrijeme pod lažnim imenom, a pri tome joj pomažu pjesnik Jovan
Hranilović i Josip Pasarić, obojica predstavnici Strossmayerovog Obzora ( Zagorka, 1953:
14). Zatim se uzdržava kratko vrijeme prodajom nakita. U svojoj 18. godini raskida brak, ali
i veze s roditeljima koji joj nisu pružili ni pomoć ni podršku.

6
4. POČECI NOVINARSKE KARIJERE

Godine 1896. započinje svoje novinarsko stvaralaštvo u tada vodećem listu Obzor. Tamo
piše anonimno kako nitko ne bi vidio da je žena, a ne muškarac. Te godine izlazi njezin prvi
članak „Egy percz“ tj. „Jedan časak“ (o upotrebi mađarskog jezika kao službenog jezika na
hrvatskim željeznicama) , a članak završava ovim, za njeno novinarsko zvanje, sudbonosnim
riječima:

„ A nitko ne osjeća u toj zemlji dužnost, da zaštiti ove nesretne seljake i ranike. Mađaroni se

natječu kako bi bili što više na ruku potomcima Arpada, a naše hrvatske stranke se prepiru

koliko je tko počinio samoljubivih i koristoljubivih djela i kome će pripasti vodstvo stranaka.

A narod? Taj trpi i trpjet će. Ali gospodo pazite! Mogli biste doći do stanice, na kojoj će

narod vašem opstanku zaviknuti: „Egy Percz“.“ (Zagorka, 1953: 14)

Urednik Josip Pasarić i Jovan Hranilović na svoju su ruku napisali njen pseudonim za novele
i satire pod taj članak. Nedugo nakon toga predsjednik Ravnateljskog vijeća Obzora koji je
smatrao da taj članak pogađa jednako Mađare kao i hrvatske stranke te traži dopisnika.
Planuvši na Zagorku i njene „feminističke novotarije“ u Obzoru, odbija njenu daljnju
suradnju (Lasić, 1986:68). Nakon samo nekoliko dana biskup Strossmayer je odredio
Ravnateljskom vijeću da Zagorku namjeste u redakciju za političkog suradnika i referenta
mađarsko – hrvatske politike. Iako su predsjednik Ravnateljskog vijeća bunio, Strossmayer
ustraje u svojoj odluci, napisavši:

„ Ako se je prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i
muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj odluci pokoriti moramo. “

Zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu dospjela je u redakciju kao urednica za mađarsko-

hrvatsku politiku. Uz utjecajnog mentora, Zagorka je stekla i moćnog neprijatelja.
Uz utjecajnog mentora, Zagorka je odmah stekla i moćnog neprijatelja, Šimu Mazzuru. On je
bio antifeminist koji je Zagorki narednih godina davao pogrdne etikete koje su je pratile do
smrti: „ baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena
socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama“ (Lasić, 1986:68).

7
5. GLAVNA UREDNICA OBZORA

Iako je Zagorka bila zaključavana isprva u sobicu kako je nitko od posjetitelja ne bi vidio.
1903. Godine, za vrijeme općenarodnog ustanka protiv Khuenove diktature. Najavili su joj
Josip Pasarić i dr. Milan Heimerl da će biti uhićeni, a budući da tada ne ostaje nitko osim nje
u redakcije, ona će biti zadužena za vođenje lista. Takoe je ona sama punih pet mjeseci vodila
i uređivala najveće zagrebačke dnevne novine. Čitav posao je provodila sama. Ujedno je
aktivno sudjelovala u radu Glavnog narodnog odbora, a kad su uhićene članice Kola radnih
žena (ženske udruge tipografskih radnica koju je osnovala još 1897. godine), predvodila je
prve ženske demonstracije s tisuću žena. I sama je završila u zatvoru (Lasić, 1986: 114).

Taj događaj bio je poznat u cijelom svijetu jer su se svi pitali kakva je to tajna sila mogla
dovesti osamsto žena pred banove prozore, kad na Markov trg nije mogao doći ni jedan
čovjek, a da ga policija ne zaustavi. Tako su nastale karikature sa Zagorkin slikom u odori
Orleanske Djevice sa sredovječnim mačem kako vodi žene protiv prestrašenog Khuen
Hedervarya ( Zagorka, 1953: 25-27) . Za samu Zagorku, prema osobnom svjedočenju, bilo je
to najljepše razdoblje njezinog života. U zatvoru je napisala dramu Evica Gupčeva u kojoj je
feministički 'reinterpretirala' nacionalnu povijest i povijest vlastitog mladena

4. ŽIVOT NA BOJIŠTU

Početak 1940. godine je cijeli svijet zaveo u rat. Europa je u tom periodu već bila jedno
veliko bojište, a Amerika je do 7. prosinca 1940. bila neutralna. Taj dan obilježio je napad
Japanaca na havajsku luku Pearl Harbour koji je bio povod Americi da uđe u rat što je
Japancima bio i cilj. Taj događaj je javnosti iznio Walter Cronkite. Nakon tog dana, bitke se
nastavljaju po cijelom Atlantskom oceanu. Nedugo nakon Pearl Harboura, Cronkitea s
vojnom mornaricom šalju na sjeverni Atlantik da izvijesti o bitci za sjeverni Atlantik i napadu
na sjevernu Afriku. Kada se vratio u New York sa svojim bilješkama, postao je prvi ratni
izvjestitelj koji je bio na prvoj liniji na mjestu događaja te su njegovi članci izazvali invaziju s
obe strane Atlantika. Cronkite nastavlja s ratnim izvještavanjima te je do kraja 1942. bio u
Londonu i pomno pratio ratnu situaciju i bitke Britanaca i Njemaca (Vaughin, 2008:125).
Početkom 1943. bio je jedan od osmero reportera koji su iz američkih ratnih zrakoplova
izvjestili o bombardiranju Njemačke. Cronkite je o tom događaju rekao sljedeće: „Upravo
sam se vratio sa zadatka u pakao, pakao na visini od 5200 metara, pakao goruće vatre i

8
vrištanje pilota boraca“ (Vaughin, 2008: 125-126). Ljudi su preopznali kvalitetu njegovog
izvještavanja, stekao je povjerenje konzumenata te se širio glas o njemu. Te godine ga je
prepoznao glavni reporter televizije CBS, Edward Murrow, i ponudio mu posao. Cronkite
odbija i ostaje u United Press-u. Nastavio je s ratnim izvještavanja te je bio na licu mjesta
svih presuđujućih bitki. Izvjestio je o Danu D, oslobođenju Amsterdama te o bitci u
Ardenima gdje je u deset dana poginulo 60.000 ljudi. Kad je rat završio posvetio se
suđenjima u Nurnmbergu i objavio reportaže o suđenjima dvadeset i jednog nacista. Preselio
se u Moskvu te je tamo bio glavni urednik ruske podružnice United Press-a. Krajem
četrdesetih godina dvadesetog stoljeća se vraća u Washington gdje ponovno počinje raditi na
radiju kao voditelj vijesti do 1950. (Vaughin, 2008: 126).

5. RADIO

Kao što sam već spomenula, Cronkite se nakon života u Europi i podrobnog ratnog
izvještavanja odlučio vratiti se u rodnu zemlju te ponovno počinje raditi na srednjozapadnoj
radijskoj stanici. Do tada je već i u Europi i u Americi stekao slavu te je bio uzor brojnim
mladim novinarima.

Nan Roberts, novinarka New York Timesa, u svom poglavlju „The girls in the balcony“
knjige Key Readings in Journalism priča o usponu u karijeri svojih dviju kolegica. Eileen
Shanahan jedna je od njenih kolegica te ističe kako je radivši na radiju s Walterom
Cronkiteom naučila više nego što je ijedan mentor ikada naučio (Chapman i King, 2012:
171).

6. CBS

Nakon brojnih ponuda iz CBS-a, Cronkite prihvaća ponudu urednika Edwarda R. Murrowa
da se prvi put pojavi na televiziji i izvjesti o Korejskom ratu za vijesti. Ubrzo mu se to
svidjelo i shvatio je da ne mora napisati vijest na papir te da mu nije nikakav problem
izvještavati uživo s lica mjesta. Godinu dana poslje se seli u New York i počinje se redovito
pojavljivati na televiziji kao voditelj emisija i reporter (Vaughin, 2008:126). Najveću slavu
kao TV reporter doživio je 1952. kada je izvjestio o konvenciji za nominiranje predsjedničkih

9
kandidata u Chicagu. To razdoblje je bila velika prekretnica za svijet televizije. Zaimljivo je
da je u samo nekoliko mjeseci broj Amerikanaca koji je imao televiziju u kući narasao sa 9
posto ukupnog stanovištva na svega devedeset posto. Cronkiteove večernje vijesti bile su
druge po gledanosti u Americi te je tom reportažom naveo ljude da zbog njegovih večernjih
vijesti kupe televizore unaprijeđujući na taj način i televizijsku proizvodnu industriju za deset
puta više (Vaughin, 2008:126).

Cronkite je uvijek težio temeljitosti i istinitosti te se zalagao za duže trajanje vijesti. Vijesti su
tada trajale svega petnaest minuta te je Cronkite smatrao da je narod složen i kompleksan te
da ima previše bitnih događaja koji bi se mogli izvjestiti u tako kratkom vremenskom roku. Iz
tog razloga 2. rujna 1953. CBS postaje prva mreža koja je uvela vijesti u trajanju od pola sata
te Cronkite zabiljažava taj događaj s ekskluzivnim intervjuom s tadašnjim predsjednikom,
Johnom F. Kennedyjem, koji je govorio o tome da se ne zalaže za to da Amerika uđe u
Vijetnamski rat (Vaughin, 2008: 126).

Večernje vijesti na CBS-u vodio je devetnaest godina (1862. – 1981.) te je otišao u mirovinu
kada je imao šezdeset i pet godina, točnije 6. ožujka 1981. (Vaughin, 2008:126-127).

6.1. JFK

Jedan od događaja koji je uz Amerikance uzdrmao i cijeli svijet bilo je ubojstvo Johna F.
Kennedya, 22. studenog 1963. godine. Prva osoba koja je izvjestila Amerikance na
nacionalnoj razini bio je upravo Walter Cronkite, javljajući se iz redakcije CBS-a okružen
telefonima i papirima. Prekinuvši sapunicu u 12:30 ekskluzivnim vijestima pod nazivom
„CBS Bulletin“ Cronkite je dvije legendarne rečenice rekao vijest koju je bio saznao prije par
minuta: „U Dallasu u Texasu ispaljena su tri metka u delegaciju predsjednika Kennedya u
donjem gradu Dallasa. Prvi izvori kažu da je predsjednik Kennedy ozbiljno ranjen ovom
pucnjavom.“ Dva sata kasnije, američki je narod s nestrpljenjem dočekao Cronkiteovo
javljanje. Držeći u ruci izvještaj iz Dallasa tužno i ozbiljno je izjavio: „Predsjednik Kennedy

10
je umro u jedan posljepodne CST“ spustio je nočale i pogledao na sat „prije nekih trideset i
osam minuta“ te je vratio naočale i pokušao suzpregnuti emocije (Vaughin, 2008:126). Taj se
trenutak mnogim Amerikancima urezao u pamćenje.

6.2. Vijetnam

Vijetnamski rat bio je glavna tema 1968. godine. Sjeverni Vijetnam je ratovao protiv južnog,
a Amerikanci su se uplitali u sukobe na jugu. Cronkite je tada po prvi put od suzdržanog
voditelja i prenositelja vijesti potaknut događanjima komentirao rat. 27. veljače 1968. godine.
Reportažom pod nazivom „Mi smo upleteni u zamku...“ detaljno je izvjestio o povećanju
broja američkih ratnih žrtava te je na kraju dao osobno mišljenje o cijeloj situaciji. Ovaj rat je
također bio prvi „rat u dnevnoj sobi“ zato što su gledatelji svakodnevno dobivali izvještaje s
bojišta i brutalne snimke bombardiranja i sukoba. Cronkite je bio protiv rata i razočaran
vladom je izjavio: „Prečesto smo bili razočarani optizmimom američkih vođa, i u Vijetnamu i
u Washingtonu, da bismo još uvijek imali vjere u munje koje pronalaze u najtamnijim
oblacima“ (ushistoryatlas.com). U ovoj rečenici se odražava njegova velika jezična
sposobnost. Ova metaforična misao sadrži veliku poruku te je bila kristalno jasna svim
Amerikancima koji su ga slušali (ushistoryatlas.com). Izdvojit ću zadnjih par rečenica
njegovog komentara:

„Reći da smo danas bili bliže pobjedi znači vjerovati, po ovim dokazima,
optimistima koji su bili u krivu u prošlosti. Natuknuti da smo na rubu poraza
znači izraziti nerazuman pesimizam. Reći da smo upleteni u zamku zvuči
kao jedini realan, ali opet nezadovoljavajući zaključak. Ako uzmemo u obzir
mogućnost da su vojni i politički analitičari u pravu, u sljedećih par mjeseci
moramo testirati neprijateljeve namjere, u slučaju da je to zaista zadnji čin
prije pregovora. Ali je sve više jasno ovom reporteru da je jedini racionalni
način za izlazak iz rata pregovaranje, ne kao pobjednici, već kao časni ljudi
koji žive za svoje obećanje da će braniti demokraciju i koji su činili najbolje
što su mogli.“ (ushistoryatlas.com)

Ovu reportažu gledao je i tadašnji predsjednik Lyndon Johnson te je izjavio svom

pomoćniku Georgeu Christianu: „Ako sam izgubio Cronkitea, izgubio sam i središnju
Ameriku.“ Par tjedana nakon izjavio je da se neće i ne želi ponovno kandidirati za

11
predsjednika (Vaughin, 2008: 126). Ova reportaža i događaji koji su usljedili sami po
sebi pokazuju koliko su Amerikanci vjerovali Cronkiteu i kolika je bila moć televizije
u formiranju javnog mišljenja. Cronkite je dokazao što znači imati povjerenje
gledatelja i svojom iskrenošću isticao antiratnu politiku i naposljetku uvjerio ljude da
promijene mišljenja. Michael Schudson u svojoj knjizi The Power of News ističe moć
medija, a pogotovo televizije u tom razdoblju: „U kasnim šezdesetim i ranim
sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća nitko nije sumnjao u činjenicu da je
televizijsko izvještavanje o ratnim hororima Vijetnamskog rata okrenulo ljude protiv
rata, ojačalo antiratni pokret i dalo do znanja Washingtonu da taj rat nije popularan i
tako izbacilo SAD van“ (Schudson, 2000: 22). Također naglašava da je televizija
obraćala pozornost na javno mišljenje o ratu i u tom kontekstu oblikovala vijesti sve
do trenutka kad je Cronkite s proratnog načina izvještavanja svojom kritikom i
reportažom pozvao na empatiju i vjeru u demokraciju antiratnim porukama (Schudson,
2000: 22-23).

6.3. Apollo 11

Jedna od Cronkiteovih najvećih ljubavi bio je američki svemirski program. Izvještavao

je o američkim svemirskim letjelicama od 1961. kada je prvi američki astronaut, John
Glenn, preletio Zemljinu orbitu. Osam godina kasnije, točnije 16. srpnja 1969.
astronaut Neil Armstrong je u letjelici Apollo 11 lansiran na Mjesec. Reportažu na
CBS-u je u tom trenutko gledalo oko 300 milijuna ljudi, a četiri dana kasnije
Armstrong se javio s Mjeseca i poručio svima: „Mir je baziran ovdje, orao je sletio“
što je ostavilo Cronkitea bez riječi te je uz široki osmjeh simbolički skinuo naočale,
obrisao suzu radosnicu i kimao glavom u znak podrške i ponosa (Vaughin, 2008: 127).

6.4. Watergate

Afera Watergate poznata je kao politički skandal koji je izazvao zanimanje cijelog
svijeta te su se toj temi posvetili brojni novinari. Pojam se općenito spominje i za
političku manipulaciju, korupciju i mito te se u ovom slučaju radi o složenoj političkoj
igri i organiziranom zločinu. Sve se počelo razotkrivati 17. lipnja 1972. kada je
policija uhitila petoricu muškaraca zbog provale u sjedište Nacionalnog Odbora

12
Demokrata koji se nalazi u hotelskom kompleksu Watergate u Washingtonu. Bijela
Kuća je pokušavala zataškati incident, ali mediji nisu odustajali. Novinari Washington
Post-a su konstantno kritizirali Nixona i vladu sve dok im političari Bob Woodward i
Carl Bernstein nisu priznali da je i predsjednik bio umješan. Tim povodom Cronkite
zapošljava četvero novinara da istraže cijelu aferu (Vaughin, 2008: 127). Na izbornu
večer Cronkite uvodi „CBS special“ pod nazivom „Afera Watergate“ i otkriva sve
tajne i pojedinosti nazvavši aferu „velika kampanja političke sabotaže i špijunaže koju
se ne može usporediti ni sa jednom u američkoj povijesti“ (Vaughin, 2008: 127).
Nixon ipak pobjeđuje te počinje ucjenjivati i optuživati Cronkitea za pristrano
izvještavanje, govor protiv predsjednika i surađivanje s Demokratima. Usprkos tome,
njegova reportaža je ostavila velik trag kako na medije tako i na sve građane te ga svi
podržavaju i medijski pritisak na Nixona postaje sve jači. Do siječnja 1983. nekoliko
sudionika afere Watergate biva uhićeno te je godinu dana kasnije, 9. kolovoza 1984.
predsjednik Nixon bio prisiljen dati ostavku (Vaughin, 2008: 127).

7. POVJERENJE I UTJECAJ NA GLEDATELJE

Prema rezultatima glasanja 1970. godine Walter Cronkite je postao čovjekom u kojeg
Amerikanci imaju najviše povjerenja (Vaughin, 2008: 127). Njegove večernje vijesti
postale su najgledanija informativna emisija, a kroz primjere koje sam navela vidimo
koliko je njegovo mišljenje značilo gledateljima.

Cronkite nikada nije olakotno shvaćao svoju ulogu te je povjerenje gledatelja temeljio
na antiratnom, realnom i demokratskom izvještavanju naglašavajući empatiju, slogu i
važnost pravde. U suradnji s autorom Alanom Allportom napisao je predgovor za
biografiju Franklin Delano Roosevelt u kojem ističe važnost demokracije i
zajedništva: „I sve dok ova nacija ostane u demokraciji, finalna odluka će ovisiti o
obrazovanim glasačima u konstantnoj borbi za njihova Ustavna prava koja omogućuju
slobodu govora te slobodne medije koji govore istinu i podižu intelektualnu svijest“
(Allport i Cronkite, 2004: 8). U zadnjim večernjim vijestima na CBS-u obećao je
gledateljima da neće prestati s radom na televiziji te je nastavio s radom u serijalu
Universe kojeg je nakon trinaest tjedana morao prekinuti zato što je zasjenio novog

13
voditelja vijesti, Dana Rathera. Pomalo razočaran ipak je ostao u upravi CBS-a, a u
međuvremenu se posvetio radu u suradnji s produkcijskom kompanijom i snimao
dokumentarce za kablovsku televiziju koji su dobivali brojne nagrade. Njegova prva
ljubav ipak je bilo novinarstvo te je pratio razvoj nakon mirovine. Kritizirao je nagli
porast tabloida krajem osamdesetih i u devedesetima, a za pad popularnosti televizije u
2004. je izjavio da gledatelji ne prate televizijske vijesti zato što voditelji i reporteri
previše pažnje posvećuju svom osobnom mišljenju o temama male važnosti nadajući
se da će dobiti bolji „rating“ (Vaughin, 2008: 127).

8. ZAKLJUČAK

Kako bi najbolje objasnila analizu i životno djelo Waltera Cronkitea, citirat ću

definiciju izvještavanja Michaela Schudsona: „Izvještavanje kao zanimanje je izum
devetnaestog stoljeća, rezultat i pridonositelj demokratskom društvu te urbanoj
komercijalnoj svijesti“ (Schudson, 2000: 94). Proučavajući Cronkiteovu biografiju
podsjetila sam se kakvo bi zapravo novinarstvo trebalo biti. Istinito izvještavanje,
povezanost s narodom, borba za pravdu i demokraciju pokazivanjem ljudskosti te
suosjećanje s nacijom i gledateljima karakteristike su koje čine dobrog novinara.
Iskustva Waltera Cronkitea su inspirirajuća, a način povezivanja s gledateljima i
iznošenja vijesti su kvaliteta kojoj svi moramo težiti. Pišući ovaj seminar zapitala sam
se o današnjim kriterijima, načinu vođenja vijesti te o temama koje se pojavljuju. Na
primjerima Watergatea i Vijetnamskog rata najbolje vidimo koliki utjecaj imaju mediji
u formiranju javnog mišljenja te smatram da moramo osvjestiti kakvo nama mišljenje
mediji danas nameću kako bismo mogli razlučiti i shvatiti ono što je doista bitno.
Mislim da većina ljudi ne zna kakvo je novinarstvo bilo prije pedeset godina te ga iz
tog razloga nemaju potrebu uspoređivati s medijskim sadržajem kojim smo danas
okruženi kako bi donjeli konstruktivnu kritiku koja bi naposljetku možda dovela do
promjene.

14
 9. POPIS LITERAT5URE

Allport, Alan i Cronkite, Walter (2004) Franklin Delano Roosevelt. Philadelphia:

Chelsea House Publishers.

Chapman, Jane L. i King, Elliot (2012) Key Readings in Journalism. New York:
Routledge.

Cronkite, Walter (1968) We are mired in stalemate. US History Atlas.

(ushistoryatlas.com)
http://www.ushistoryatlas.com/era9/USHAcom_PS_U09_tet_R2.pdf Pristupljeno 8.
svibnja 2017.

Schudson, Michael (2000) The Power of News. Cambridge, Massachusets: Harvard

University Press.

Vaughin, Stephen L. (2008) Encyclopedia of American Journalism. New York:

Routledge i Taylor & Francis.

15
16