OPĆESLAVENSKE JEZIČNE PROMJENE NA FONOLOŠKOJ RAZINI

DRUGA PALATALIZACIJA VELARA

Druga je palatalizacija velara izravan posljedica monftongizacije diftonga ili promjene

ai → e i ai → i

ovom promjenom nastaju skupine *ke, *ge, *he, *ki, *gi, *hi koje narušavaju slogovnu harmoniju jer
se u njima velarni suglasnik nalazi ispred prednjeg samoglasnika, a to praslavenski jezik nije podnosio.
Ta je suprotnost uklonjena palataliziranjem vlearnih suglasnika, kao i pri prvoj palatalizaciji. Jedino su
rezultati te palatalizacije drukčiji i nisu jedanki na cijelome slavenskome području, već se pokazuju
prve dijalektalne razlike.

Obično se ta palatlizacija opisuje tako da su velari najprije umekšani, a tek zatim sibilarizirani (često
se ta promjena zove sibilarizacija). Tradicionalno se pretpostavlja sa su refleksi druge palatalizacije
bili k→c i g→Ʒ na cijelome slavenskome području i da je tek poslije došlo do pojednostavljenja Ʒ→ na
najvećem dijelu slavenskog područja. Čini se da je ti Ʒ bilo živo još u Ćirilovo vrijeme i da je on stoga
za njega stvorio posebno slovo u glagoljici (Ʒêlo), koje se poslije rabi samo u značenju broja 8. Već
najstariji kanonski glagoljski spomenici često zamjenjuju to slovo običnim z.

Osim pri zamjeni Ʒ sa z, dijalektalne se razlike ponajviše očituju pri promjeni h koje je u
zapasnoslavenskim jezicima dali š, a drugdje s.

Primjeri

*kailǎs → *kelǎs: stsl. cêlъ, polj. caly, češ. celý, ukr. cilyj, hrv. cijel

*kaina → *kena: stsl. cêna, polj. cena, sln. cena, ukr. cina, hrv. cijena

*gailǎ → *gela: stsl. Ʒêlo, sln. zelo

*hairǎs → herǎs: sln. ser, rus. seryj, ukr. siryj, češ. i slk. šery, polj. szary (siv)

Druga je palatalizacija na velikom dijelu slavenskoga područja zahvatila i skupine kv i gv. U

zapadnoslavenskim su jezicima, ali i mnogim ruskim i ukrajinskim govorima kv i gv ostali
nepromjenjeni. Drugdje je kv dalocv, a gv je postalo Ʒv koje je poslije promjenjeno u zv.

primjeri:

*kvaitǎs → kvetǎs: stsl. cvêtъ, sln. cvet, hrv. cvijet, bug. cvjat, rus. cvet, ukr. cvit/kvitka, češ. kvêt, slk.
kvet, ls. kwêt, polj. kwiat

*gvaizda → *gvezda: stsl. Ʒvêzda, hrv. zvijezda, bug. zvezda, rus. zvezda, češ. hvêzda, slk. hviezda, dls.
gwêzda, gls. hwêzda, polj. gwiazda

JOTACIJA
Jotacijom se naziva djelovanje palatalnog frikativa j (jota) na suglasnik ispred njega. To je djelovanje
još jedno očitovanje težnje ka pojednostavljenju slogova u praslavenskom, jer se time procesom
suglasnik i j koje je neposredno iza njega stapaju u jednu jedinicu. U praslavenskom jotaciji podliježu
svi suglasnici osim samog j. Jotacija najčešće daje jednake rezultate u svim slavenskim jezicima, što
upućuje da je ta promjena vrlo stara. Rezultati jotacije vleara jednaki su ezultatima prve palatalizacije
na cijelome slavenskom području:

*kj→č, *gj→ž, *hj→š

Jedan od problema povezanih sa jotacijom jest zašto ima toliko različitih refleksa jotacije t i d kad
drugi dokazi upućuju na to da je jotacija proces koji se zbivao još prije dijalektalne diferencijacije
praslavenskoga. Refleksi su jotacije t i d ovi:

*tj je u istočnoslavenskim jezicima i u slovenskom dalo č, u zapadnoslaveskim c, u hrvatskom i

sprskom ć, u makedonskom k' i u staroslavenskom i bugarskom žd.

U ruskom je *dj dalo ž, u ukrajinskom ǯ ili ž , u češkom i lužičkosprskom z , u slovačkome i poljskom Ʒ,

u slovenskom (i čakavskom) j, u hrvatskom i srpskom đ, u makedonskom g' i u staroslavenskom i
bugarskom žd.

primjeri:

psl. *svetja rus. sveča, ukr. sviča, češ. svice, slk. svieca, polj. świeca, sln. sveča, hrv. svijeća, mak.
svek'a stsl. svêšta bug. svešta

psl. *medja rus . meža, ukr. meža, češ. meze, slk. medza, polj. miezda sln. meja, hrv. međa, mak.
meg'a stsl. mežda, bug. mežda

Najvjerojatnije je rješenje toga problema pretpostavka da su u prvom razdoblju rezultati jotacije bili
jednaki na cijelome slavenskome području a poslije, raspadom praslavenskoga na dijalekte, ti su se
refleksi različito razvili u različitim područjima.

POSTANAK NOSNIH SAMOGLASNIKA

Rekli smo da zbog zakona otvorenih slogova praslavenski nije podnosio zatvorene slogove. Slog u
kojem se iza samoglasnika pojavljuje nosni sonant – dogodila se neka vrsta monoftongizacije -
stapanje samoglasnika i nosnog sonanta u jedan glas. Ako su se ispred suglasnika našli prednji
samoglasnik i nosni sonant (m, n ), rezultat je bio prednji nosni samoglasnik:ę

*penti → pętъ, *tremsti→tręsti, *desimti→desętь, *klinti→klęti

Ako su se u istom položaju našli stražnji samoglasnik i nosni sonant, rezultat je stražnji nosni
samoglasnik: ǫ

*ranka→rǫka, *kampina →kǫpina, * bundom → bǫdǫ, *dumti→dǫti

METATEZA LIKVIDA
Opća težnja prema otovrenim slogovima zahvatila je i slogove kojji su završavali protočnicima
(likvidama) C + V + r,l + C, ali tu rješenje nije bilo uklanjanje jedne ili više jedinica već se željeni
rezultat dobio njihovim premetanjem (metatezom).

Tradicionalno se te skupine označavaju tort, tolt, tert, telt pri čemu t označuje bilo koji suglasnik. Ova
promjena nije jedinstvena na cijelom slavenskome području.

Skupine tort, tolt, tert, telt dale su u svim južnoslavenski jezicima i u češko i slovačkom trat/tlat i
trêt/tlêt. U istočnoslavenskim jezicima pojavljuje se tzv. punoglasje tj. oblici torot/tolot i teret/telet

Primjeri:

*gard: stsl. gradъ, hrv. srp. sln. mak. i bug. grad, češ. i slk. hrad, polj. grod, gls. hrod. dls. grod, rus.
gorod, blr. horad, ukr. horod

*parh: stsl. prahъ, hrv. srp. sln. mak. i bug. prah, češ. i slk. prach, polj. i ls. proch, ukr. i rus. poroh, blr.
porah

*balta. stsl, hrv. srp. sln. mak. i bug. blato, češ. i slk. blato, polj. i ls. bloto, ukr. i rus. boloto, blr. balota

*melka: stsl. mlêko, hrv. mlijeko, srp. sln. mak. i češ. i polj. mleko, bug. mljako, slk. mlieko, ls. mloko,
rus. i ukr. moloko, blr. malako

RAZVOJ JEROVA

Jedan od binih promjena u samoglasničkom sustavu jest razvoj jerova. Nenapeti visoki samoglasnici ъ
i ь koji se tradicionalno zovu jor i jer, a zajdenočkim imenom jerovi. Jerovi su mogli biti jaki i slabi,
ovisno o njihovoj poziciji u riječi.

Slabi- ako su na kraju riječi ili ako je u skogu iza njih neki drugi samoglasnik ili jaki jer.

Jaki- ako je u slogu iz njih slabi jer ili ako je je jer jedini samoglasnik u riječi i nositelj naglaska.

Postoji jednostavan način određivanja slabih i jakih jerova koji je poznat kao Havlikovo pravilo. Prema
njemu se jednosravno počinje od desnog kraja riječi i broje se jerovi: prvi je slab, drugi je jak, treći
slab itd. Ako se u brojenju naiđe na slog s nekim drugim samoglasnikom, brojenje počinje ispočetka.

Podjela jerova na jake i slabe jerove važna je stog što ime je daljnji razvoj bio različit. Slabi su se jerovi
izgubili, a jaki zadržani kao puni samoglasnici.

Slabi su se jerovi izgubili, a jaki vokalizirali (prešlu u pune samoglasnike). Od jakih su jerova na
različitim dijelovima slavenskoga područja postali različiti samoglasnici. Općenito se može reći da su
se na istoku (istočnoslavenski jezici te u bug. i mak.) jer i jor nisu međusobno stopili pa su im refleksi
različiti, dok su se na zapadu oba jera najprije stopila u jedan samoglasnik koji je onda u nekim
govorima dao e a u druima a. Naravno, stanje u pojedinim govorima mnogo je složenije i ne
podudara se u potpunosti sa tom globalnom podjelom.

Gubljenje i vokalizacija te gubljenje nosnih samoglasnika označavaju kraj općeslavenskog razdoblja i

početak pojedinih slavenskih jezika.
SLAVENSKA POREDBENA GRAMATIKA – SINTAKSA

Sintaksa – slaganje i namještanje riječi koje, vežući se zajedno, čine rečenice. Budući da se u
rečenicama riječi međusobom slažu i namještaju

1. Prema svome temeljnom značenju što ga imaju jedne kao imenice, druge kao pridjevi, treće kao
glagoli

2. Prema svome specijalnom značenju što ga imaj ukao oblici npr. kao genitiv, kao dativ, kao prezent,
kao infinitiv

Govori se o sintaksi ne samo o rečenici već također o upotrebljavanju pojedinih djelova govora, zatim
o upotrebljavanju pojedinih nominalnih i verbalnih oblika. Prema tome neki sintaksu dijele na tri
dijela:

1. Znanost o rečenici

2. Sintkasa djelova govora

3. Sintaksa oblika

ZNANOST O REČENICI

-Subjekt i predikat-

Poznato je da ima rečenica koje su po obliku jednočlane tj. imaju iskazan samo predikat, ali po
značenju dvočlane tj. imaju subjekt i predikat. No i ie. jezicima ima različitih izričaja koji dolaze u 3.
licu jednine gdje se subjekt ne razabira odmah, Takvi su osobito izrzčaju za prirodne pojave, kao npr.
daždi, grmi, sviće. Takvi se glagoli nazivaju bezičnima. U njima se subjekt ne izriče jer se ili ne zna za nj
ili se neće spomenuti. Ima jezika ukojima nema besubjektnih rečenica. Jezici koji imaju takve
rečenice imaju neku odliku jer takve rečenice daju fantaziji veću slobodu. Na primjer, kad kažemo na
polju se zeleni, tu je predikat neograničen, te umjesto subjekta možemo misliti što nas je volja, a kad
kažemo na polju trava se zeleni, predikat je ograničen. Odavde se vidi da su besubjektne rečenice
pogodne za poeziju. Glagoli koji se upotrebljavaju u bezličnoj konstrukciji često se upotrebljavaju i za
izražavanje duševne ili tjelesne afekcije. Npr. boli me, zebe me, bode me.

Egzistencijalna upotreba glagola biti – tj. kad znači da nešto jest npr. Gdje je on? Kako ste? U takvoj
uporabi dolazi često umjesto nominativa subjekta genitiv npr. dok je svijeta i vijeka, dok je ljudi. Kao
biti upotrebljava se u hrvatskom, staroslavenskom, bugarskom i poljskom jeziku glagol imati npr. Na
kraj sela je crkvica ili ima crkvica; S time da je takva uporaba glagola imati ograničena na neke slav.
jezike slaže se i to što se imati ne može upotrijebiti ni za prošlost ni za budućnost tj. ne može se reći
Na kraj sela imala je crkvica.

Već je odavno poznato da glagol biti može biti kopula, sveza među riječima tj. riječ koja veže subjekt s
predikatom kao u rečenicama Noć je tamna, Konj je životinja.U takvim je rečenicama glagol
degradiran na kopulu zbog toga što je u našoj predodžbi nadvladala predikativna riječ kao znatnija od
glagola. To se moglo dogoditi i zbog toga što je već u ie. prajeziku bilo rečenica u kojima je predikat
bio sama imenica ili pridjev. Kopula je postala od glagola kojemu se zatrlo njegovo konkretno
značenje. Kako je kopula posve bezbojna riječ, mogao se lako u mlađe doba razviti izričaj bez nje gdje
se odnos između subjekt i predikata drukčije razumije. Tako su se u ruskom jeziku razvili izričaji bez
kopule gdje naše sam, si, jeu današnjem jeziku uvijek izostavlja npr. егобратеще молод – njegov (je)
brat još uvijek mlad. Kako se u ruskome jeziku ne govori sam, si, je, smo, ste, su mora u rečenici doći
osobna zamjenica i ondje gdje je mi ne stavljamo npr. ovdje sam – я здесь. Čini se da je ovo mlađa
sintaktička promjena jer se u staroruskom jeziku nalaze ovakvi primjeri sa kopulom.

-Sročnost-

Govorili smo o gubljenju dualnih oblika u morfologiji, tj. o njegovu izjednačavanju s množinom. Zato u
slavenskim jezicima ako je imenica u dualu, njen atribut dolazi u pluralu. npr. moje oči (oči je dualni
oblik). Uz broj dvije znamo da ne dolazi stari dulani oblik pa ne kažemo dvije rucê već dvije ruke, ove
moje dvije ruke. Od imenica muškog roda znamo da imamo dulani oblik uz dva npr. dva mladića i d
atribut dolazi u pluralu npr. dva lijepa mladića.

Virilizacija – u primjerima poput: Budite, gospodine, ljubazni ili Vi biste mi, gospodine, mogli pomoći
vidimo da se predikatni pridjev ili particip gramatički slaže tj. prema subjektu vi stoji i predikat u
pluralu. Poznato je da nije u duhu našega jezika kažemo li: Budite, gospodine, ljubazan ili Vi biste mi,
gospodine, mogao pomoći. Ovakvo udešavanje nalazimo u češkom jeziku; Bud'te tak laskav, Vy byste
mi mohl pomoci. Poznato je i da upotrebljavamo oblike poput Vi biste mi, gospođo, mogli pomoći
umjesto Vi biste mi, gospođo, mogla pomoći. Ova pojava naziva se virilizacija mišljenja tj. za žensku
smo osobu navikli upotrebljavati oblik koji pristaje muškom rodu. Takose i različite odredbe kazuju
samo u muškom rodu, premda se tiču i žena: ne poželi žene bližnjega svoga, ne reci kriva
svjedočanstva protiv iskrnjega/bližnjega. Ovu pojavu nalazimo i u ruskom jeziku gdje se u participu
perfekta aktivnog oblik muškog roda upotrebljava za sva tri roda.

-Red riječi-

Red je riječi u različitim ie. jezicima dosta različit. Ni u jednom jeziku nije red riječi posve slobodan i ni
ujednom u svem utvrđen. Samo je gdješto postojan red riječi koji je ostao u svima jezicima još iz ie.
prajezika. Takav je npr. red riječi po kojem s upitna zamjenica stavlja na početak rečenice (Tko je to?
Što je to?)

Za red riječi znatno je i to kako se koja riječ odnosi prema rečenici koja stoji pred njom ili iza nje. Npr.
Jutros sam bio u botaničkom vrtu, ondje sam na krajnjoj stazi našao jednoga prijatelja koga nisam već
dugo vidio. Tu se riječ ondje najtješnje veže s prednjom rečenicom pa zato i dolazi na početak
rečenice da bude najbliže onomečemu pripada.

Za namještaj određenog glagolskog oblika, koji je u ie. jezicima normalno dolazio na kraju rečenice,
može se reći da je upripovijedanju, gdje nam je prije svega stalo do samoga događaja, gdje se jedna
radnja niže za drugom, glagolski oblik oduvijek rado dolazi na početak riječi. Takodolazi glagol na
početku u pripovjetkama koje često počinju Bio jedan kralj. Zato glagol dolazi na početak i u
zapovjednim rečenicama. U drugim se rečenicama, osobito i poslovicama i opisima, u ie. prajeziku
glagolski oblik smještao na kraj rečenice i u tom je slučaju objekt obično doalzio ispred glagola npr.
Ruka ruku mije, obraz obadvije. Danas, u slavenskim jezicima, čini se da je položaj glagolskih oblika u
sredini riječi vrlo čest, pa čak i u rečenicama u kojima porijeklom glagol stoji na početku: Konjima daj
sijeno, volovima samo zob – imperativ u sredini riječi.
U ie. prajeziku atributivne riječi (zamjenice, pridjevi, brojevi) obično su se nalazili ispred imenice. Već
u stsl. jeziku nalazimo raspored gdje zamjenica dolazi iza imenice; tako se osobito namješta
zamjenica sь, koja se može enklitično nasloniti na prednju imenicu npr.danas, jutros, večeras. S
takvimse namještanjem slaže zamjenica tъ u bugarskom i makedonskom jeziku, koja služi kao
postpozitivni član .

-Parataksa i hipotaksa-

Poznato je da se rečenice mogu slagati na dva načina:

1. Da se rečenica iskazuje tako da bi jedna mogla stajati bez druge tj. da jedna ne čini bitan dio druge
rečenice npr. Brat čita, sestra piše.

2. Da jedna rečenica drugu upotpunjuje ili pobliže označuje npr. Došao sam da mi pokažeš.

Rečenica koja je na prvi način složena zove se nezavisna, a koja je na drugi način složena zove se
zavisna. Prvo se slaganje zove paratkasa, a drugo hipotaksa. U znanosti je odavna prevladalo
mišljenje da su zavisne rečnice nastale iz nezavisnih, te da se nekad govorilo samo u
nezavisnimrečenicama. No treba odmah istaknuti da je čista parataksa tj. takva gdje jedna rečenica ni
u čemu pobliže ne označuje drugu vrlo rijetka. Sasvimje prirodno da i između rečenica koje su
parataktički složene mora biti nekakava sveza tj, da jedan drugu kakogod označuje. Tako u primjeru:
Došao sam jučer u sedam sati; pošao sam odmah kod svog prijatelja; nisam ga našao doma imamo
parataktički složene rečenice, ali u ovome primjeru uvijek prednja rečenica označuje vremeski i
uzročno iduću.

SINTAKSA DJELOVA GOVORA

-Imenice-

Imenica se od pridjeva po obliku razlikuje u tome što pridjev može imati više rodova; nov, nova, novo.
Također, pridjevi imaju komparaciju. No, te dvije glavne razlike su samo na prvi pogled velike jer ima
dosta primjera u pojedinim ie. jezicima izkojih vidimo da imenice mogu imati više rodova npr. unuk,
unuka, lav, lavica, vuk, vučica. Da nekad nije bilo tolike razlike između imenice i pridjeva dokazuje i to
da se imenica može atributivno koristiti: siromah čovjek, desnica ruka, jedinica kći, jedinac sin, starica
majka.

Neznatnu razliku između imenice i pridjeva dokazuje i to što se pridjev može često uzimati kao
imenica: dragi, mlada, zlo, dobro. Supstantiviranje pridjeva ističe se često i time što imenica dobiva
osobit način tvorbe npr. ćelavac od ćelav. U slavenskim je jezicima ovaj način supstantiviranja
pridjeva vrlo razvijen, pa se zato pridjevi umjesto imenica upotrebljavaju mnogo rjeđe nego u drugim
ie. jezicima. Tako se u slav. jezicima od pridjevnih osnova vrlo lako tvore imenice sufiksima –ik, -ac, -
ica npr. grešnik, svetac, grešnica.

-Zamjenice-

Kako je poznato, neki ie (i neie.) jezici imaju član, npr. grčki, njemački i današnji romaski jezici. Član se
razvio od zamjenice kojoj je značenje oslabilo. U nekim jezicima član može dolaziti iza imenice
(albanski, rumunjski), a u slavenskim je jezicima uporaba člana posve ograničena. U jednom slučaju, u
tzv. složenoj deklinaciji pridjeva kao dobrъ-jь, dobra-ja, dobro-je imamo postpozitivni član još od
praslavenskog razdoblja. Od današnjih slav. jezika potpuno razvijenu upotrebu člana poznaju samo
bug. i mak. jezik u kojima se nekadašnja pokatna zamjenica tъ, ta, to upotrebljava kao postpozitivni
član uz imenice i pridjeve.

-Glagoli-

Poznata je dioba po kojoj se glagoli koji uza sebe mogu imati akuzativ objekta zovu prijelazni ili
tranzitivni, a oni koji ga ne mogu imati – neprijelazni ili intranzitivni. U ie. jezicima ima dosta primjera
da neprijelazan glagol postaje prijelazan kada se složi s kojim prijedlogom npr. ići – naići, letjeti-
preletjeti, skočiti- preskočiti. To su osobito glagoli koji znače kakvo kretanje.

Osobina je slavenskih jezika da glagoli kazuju kako se sama radnja događa npr. da se događa
ponavljajući ili samo na tren. Te se razlike zovu vrstama akcije, a u slav. se jezicima razlikuju
imperfektivna i perfektivna radnja. Imperfektna akcija može dalje biti (1) durativna radnja u trajanju
(stajati) i (2) iterativna radnja sastavljena od ponovljenih radnji npr. opijati se.

U razvitku slav. jezika često se događa da se iterativna akcija mijenja u durativnu; tako su npr, nekad
iterativni bili ovi glagoli: nositi, voziti, voditi i goniti. Da je sačuvana stara razlika morali bismo danas
govoriti: Danas ti nesem dobar glas poredGavran ti nosi zao glas.

Ako se durativni glagol složi s prijedlogom, onda postaje perfektivan. Ako se iterativan glagol složi s
prijedlogom neki misle da ostaje iterativan npr. voditi-privoditi.

SINTAKSA OBLIKA

U ie. jezicima često doalzi jednina umjesto množine od imenica koje znače što živo ili kakav predmet
kada se takvom množinom želi izraziti cio rod ili pojam. npr. Srijemac je veseo. Neprijatelj je prešao
rijeku. Ovakva jednina umjesto množine česta je u narodnim pjesmama, a kao imenica može se
upotrebljavati i pridjev: Gladnog je nahranio, a žednog napojio.

Padeži-između osam padeža koji su konstruirani za ie. prajezik (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ,
vokativ, lokativ, ablativ i instrumental) svi nabrojeni osim vokativa naznačuju svezu u kojoj se pojam
koje imenice ili zamjenice nalazi s drugim članovima rečenice. Jednaki padežni oblik može služiti za
više padeža (npr. N stol, A stol), pa se u ie. prajeziku upotrebljava isti oblik za nominativ, akuzativ i
vokativ imenica srednjeg roda –široki padeži, a padežni oblici koji služe samo za jednu padežnu
funkciju - uski padeži.

Nominativ je padež subjekta i predikata, genitiv uz dativ padež sa najviše mogućnosti uporabe,
akuzativ je u velikoj većini sluačjeva povezan s predikatom (avberbalan padež), dok je vokativ ne stoji
ni u kakvoj vezi s kojim djelom rečenice, već je samostalan član.
SLAVENSKA POREDBENA GRAMATIKA – SINTAKSA

Sintaksa – slaganje i namještanje riječi

1. Prema svome temeljnom značenju

2. Prema svome specijalnom značenju

SINTAKSA

1. Znanost o rečenici

2. Sintaksa dijelova govora

3. Sintaksa oblika

ZNANOST O REČENICI
-Subjekt i predikat-

jednočlane i dvočlane rečenice

samo predikat subjekt i predikat

3. lice jednine: daždi, grmi, sviće

bezlični glagoli

Egzistencijalna upotreba glagola biti - Gdje je on? Kako ste?

često umjesto nominativa subjekta dolazi genitiv npr. dok je svijeta i vijeka, dok je ljudi

Kao biti upotrebljava se u hrvatskom, staroslavenskom, bugarskom i poljskom jeziku glagol imati

npr. Na kraj sela je crkvica ili ima crkvica

glagol biti može biti kopula = sveza među riječima

Noć je tamna, Konj je životinja

Kopula je postala od glagola kojemu se zatrlo njegovo konkretno značenje

Ruski jezik: его брат еще молод – njegov (je) brat još uvijek mlad

Uporaba osobne zamjenice: ovdje sam – я здесь

-Sročnost-

gubljenje dualnih oblika

imenica u dualu, njezin atribut dolazi u pluralu

dvije rucê →dvije ruke, ove moje dvije ruke

virilizacija mišljenja

Budite, gospodine, ljubazni ili Vi biste mi, gospodine, mogli pomoći

U češkom jeziku; Bud'te tak laskav ili Vy byste mi mohl pomoci

Vi biste mi, gospođo, mogli pomoći umjesto Vi biste mi, gospođo, mogla pomoći

I u ruskom jeziku →particip perfekta aktivnog

-Red riječi-

red riječi po kojem se upitna zamjenica stavlja na početak rečenice (Tko je to? Što je to?)→iz ie.
prajezika

u pripovijedanju→glagolski oblik dolazi na početak riječi (Bio jedan kralj...)

Poslovice - na kraj rečenice

Ruka ruku mije, obraz obadvije

zamjenica iza imenice → zamjenica sь

danas, jutros, večeras

zamjenica tъ u bugarskom i makedonskom jeziku - služi kao postpozitivni član

-Parataksa i hipotaksa-

Rečenice se slažu na dva načina

1. Da se rečenica iskazuje tako da bi jedna mogla stajati bez druge (Brat čita, sestra piše.)

2. Da jedna rečenica drugu upotpunjuje ili pobliže označuje (Došao sam da mi pokažeš.)

Parataksa i hipotaksa

zavisne rečnice nastale su iz nezavisnih

i između rečenica koje su parataktički složene mora biti nekakava sveza

Došao sam jučer u sedam sati, pošao sam odmah kod svog prijatelja, nisam ga našao doma.

SINTAKSA DJELOVA GOVORA

-Imenice i pridjevi-

Razlika između imenica i pridjeva: rod i komparacija

I imenice mogu imati više rodova npr. unuk, unuka, lav, lavica, vuk, vučica
Imenica se može atributivno koristiti: siromah čovjek, desnica ruka, jedinica kći, jedinac sin, starica
majka

pridjev se može često uzimati kao imenica: dragi, mlada, zlo, dobro = supstativiziranje pridjeva

U slavenskim je jezicima ovaj način supstantiviranja pridjeva vrlo razvijen

Tvore se sufiksima –ik, -ac, -ica

npr. grešnik, svetac, grešnica

-Zamjenice-

Član se razvio od zamjenice kojoj je značenje oslabilo

u slavenskim je jezicima uporaba člana posve ograničena

U složenoj deklinaciji pridjeva kao dobrъ-jь, dobra-ja, dobro-je → postpozitivni član još od
praslavenskog razdoblja

-Glagoli-

prijelazni ili tranzitivni

neprijelazni ili intranzitivni

neprijelazan glagol postaje prijelazan kada se složi s kojim prijedlogom

ići – naići, letjeti-preletjeti, skočiti- preskočiti

Radnja glagola: imperfektivna i perfektivna

Imperfektna: durativna (stajati) i iterativna (češljati se)

Nekad su iterativni bili ovi glagoli: nositi, voziti, voditi i goniti

SINTAKSA OBLIKA

jednina umjesto množine imenica za živo ili cijeli pojam

Srijemac je veseo, Neprijatelj je prešao rijeku

Umjesto imenice može se upotrebljavati i pridjev:

Gladnog je nahranio, a žednog napojio

Padeži u ie. jezicima- nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ, ablativ i instrumental

Jednaki padežni oblik može služiti za više padeža → isti oblik za nominativ, akuzativ i vokativ imenica
srednjeg roda u ie. prajeziku

Široki i uski padeži