Tina Fras Boris Rasheta

Mjesec boje krvi

Mjesec boje krvi 1.

Sve legende o vampirima su vam lagale, prava istina počinje u podzemlju Zagreba...
Zašto u Tininoj glavi odjekuje glas mrtve bake? Je li baš puki slučaj što na putu od škole do kuće
nalazi mrtve vrapce? Zašto može čuti misli svojim prijateljica?
Serija čudnovatih događaja počinje kvariti Tininu idilu, koja je započela nakon neočekivanog
upisa u elitnu privatnu srednju školu u Zagrebu, vodeći je prema vrhu, Ali taj put nije ravan. To je
put koji ju vodi na otmjene tulume njene nove prijateljice Danijele i njenog prelijepog brata Maksa.
Ali to je put koji ju odvodi i u tajne podzemne tunele, crkve zaboravljenih sekti, u umobolnicu kod
odbačenih. Je li Tina izabrana da bude dio nove elite ili dio elite koja vlada stoljećima a čije se ime
spominje tek u legendama i tinejđerskim ljubavnim romanima. I zašto su odabrali baš nju?
U luđačkom ritmu Tina će otkriti tajnu svoje obitelji, ljubav od prve kapi krvi, zašto nastaje
bijeda i tko njome upravlja, Tina će otkriti misterij okrvavljenih očnjaka.
Pripremite se. Počinje luđačka vožnja kroz tobogan smrti...
 Bakine naočale

Nema šanse, ali nema nikakve šanse, mrmljala si je Tina u bradu dok je gledala kako joj stoje nove
dizajnerske traperice, koje joj je mama ostavila za prvi dan škole. Bile su uredno složene pored
dizajnerske majice i jakne i novih uggsica.
– Misli me oblačiti kao lutkicu, pomisli Tina, spremajući sve te stvari u ormar. Gotovo ljuto. I sve to
zato što ide u novu školu. I to neku privatnu, elitnu.
Nema ona ništa protiv robe, dapače, čizme su odlične, ali pristati na mamine uvjete znači odgovarati
na milijun pitanja kasnije, a to joj se definitivno ne da. Kao da joj prvi dan u nekom novom razredu neće
biti dovoljno stresan. Uostalom, nije više bolesna da ju mama mora oblačiti, paziti i maziti.
Tina se strese na pomisao o bolesti. Na bolničku sobu, stanje između jave i sna. Košmarne snove, čiji
joj se djelići kao slike vraćaju u sjećanje svako malo. Kao neke jako važne i jasne slike. Koje kao da joj
nešto žele reći, ali nepovezane u jasnu cjelinu ne govore ništa. Odmahne glavom nastojeći rastjerati te
misli. Kao da joj nije dovoljno što je izgubila tri mjeseca života lebdeći u nekom polusnu, polukomi. A da
joj liječnici ustvari ni u jednom trenutku nisu rekli što joj je. Odnosno, možda su rekli mami, ali ona joj to
nikad nije prenijela. Ograničila se na riječi: autoimuna bolest, ali sada si dobro. Jako dobro.
Bez obzira što je jako dobro, mama pazi na nju kao kobac. No više od njenog zdravlja, brine ju hoće li
se Tina uklopiti. Kao da se ona ikad osjećala uklopljeno. Gotovo da se ne sjeća kada. Umjesto mamine
robe, oblači svoje stare crne traperice, majicu i martensice, zna da bi na to legla njena kožna jakna, ali od
toga bi mama dobila slom živaca. Zato ipak odlučuje uzeti novu jaknu koju joj je ostavila. Poludugi bež
kišni mantil u stilu poslovne žene. Nije baš da ide na martensice, ali može proći.
A zatim se Tina baca na potragu za naočalama. Nije da su joj neophodne, vidi sasvim dobro ili
dovoljno dobro i bez njih, ali bez njih se osjeća polugolo. One su joj kao ugodan oklop, zaštita od svijeta.
Otvara ladicu na noćnom stoliću u kojoj ih obično drži, ali umjesto futrole naočala nalazi paketić zamotan
u šareni papir.
– O ne, poludjela je, pomisli Tina dok raspakirava paketić i iz njega vadi Diorove naočale crvenih
okvira. Baš onakve kakve vole nositi šminkeri. Sjeća se kako joj je mama predlagala da ih kupi čim ih je
vidjela na nekom od europarlamentaraca koji je objašnjavao na vijestima što će sve biti bolje čim uđemo
u Europu. Srce joj zadrhti kada pomisli koliko ih je mama platila dok ih odlaže u ladicu.
– Nema šanse mama, gotovo na glas kaže, pretražujući ladice i tragajući za svojim naočalama, iako u
kutu mozga zna da ih je mama ponijela sa sobom, ako ne i bacila. Tako će biti sigurna da njena kćer
odlazi u novu školu s barem jednom ultrašminkerskom stvari.
– Fuck, fuck, fuck, mrmljala si je u bradu pokušavajući nešto smisliti. Iz kuhinje se čulo Teodorovo
tiho kašljucanje, što je bio znak da je njen očuh završio jutarnju porciju cigareta. A to znači da će uskoro
morati krenuti. Bakin sanduk, pomislila je. To je ustvari bila drvena škrinjica s pomalo seljački
izrezbarenim mozaikom dviju ptičica koje piju vodu.
Ustvari, jedna pije vodu, dok druga stoji spremna da uzleti. U taj sanduk mama je spremila nešto
uspomena na baku, na njihovu staru kuću i na poginulog supruga. Iako ga ustvari nikada nije ni pogledala
od kada ga je donijela iz bakine kuće, kada ju je otišla zatvoriti i zapečatiti. Stajao je tu u Tininoj sobi i
ona bi ponekad kopala po njemu, prisjećajući se bake i djetinjstva u njenoj kući okruženoj planinama
načičkanima gustom šumom. Baka ju je čuvala dok su roditelji radili u Beču. Sve do kobne prometne
nesreće u kojoj joj je poginuo otac, a majka ostala živa. Gotovo par dana poslije umrla je i baka.
Gotovo neprimjetno i u snu, iako je još dan ranije, sjećala se Tina, dovlačila veliki naramak drva u
kuću pod kojim bi leđa povio i kakav snažniji mladić. Baka je mirno umrla u snu. Majka ju je jednostavno
tada pokupila, odvela u Zagreb, a onda je došao Teodor...
Skinula je sanduk s gornje polovice ormara znajući da su u njemu stare bakine naočale. Gotovo se
nasmiješila, pomislivši kako će nadmudriti mamine nakane. Otvorila je sanduk. Ispod fotografije oca i
majke ispred katedrale sv. Stjepana, ležale su bakine naočale. Crnih okvira, pomalo izgrebane, izgledale
su kao nešto što se danas nosi. Coolerska kopija naočala iz pedesetih godina stvorena za ljude od ukusa i
stila. Jedina razlika je bila u tome što su bakine naočale stvarno iz pedesetih godina. Tina ih je stavila i
pristajale su joj kao salivene. Čak je i dioptrija bila njena, odnosno gotovo nikakva. Uvijek se pitala kako
baku nikad nije zahvatila staračka kratkovidnost, ali onda se sjetila onog naramka drva kojeg je baka
nosila u kuću kao da su perca. Baka očito nije spadala u obične ljude.
– A neću ni ja, pomisli Tina stajući pred ogledalo, provjeravajući stoji li joj njena crvenkasta kosa
dobro, je li joj se razmazalo ono malo šminke što je nanijela oko očiju.
– Možda ipak da stavim ruž? Ipak bolje ne.
Zgrabi rukama torbu, ali se sjeti da niti ima knjige, niti zna koje će joj trebati pa uzme samo malu
bilježnicu koju spremi u unutrašnji džep balonera. Još jednom provjeri kako izgleda i zadovoljno kimne
glavom. Možda nije najseksi tinejdžerica u gradu, ali nitko joj ne može reći da je ružna. A bakine naočale
kao da su joj dale dodatno samopouzdanje.
Dok ju Teodor vozi prema novoj školi na CD-u zavija unjkavi glas Boba Dylana. Tina frkće nosom na
glazbu, ali zna da je to jedina točka oko koje s Teodorom nema pregovora. Njen očuh će je poslušati u
svemu. Pristat će da bespogovorno ugasi cigaretu, da smiri mamu, da zašuti kada se Tini ne priča, ali u
autu će uvijek svirati Bob Dylan ili Jetro Tuli. Što je najgore, Tini je ta glazba toliko ušla u uši da je
ponekad zna i sama poslušati. Ali to je njena tajna, jer da to podijeli sa svojim vršnjacima, vjerojatno bi je
ismijali.
– Dakle ništa od Tine Barbike, u školu dolazi Tina Ratnica, Ivana će dobiti fraze, obrati joj se Teodor.
On njenu mamu nikad ne zove nikako drugčije nego Ivana. Naravno, on podržava Tininu pobunu nad
modnim terorom njene mame. Kao što podržava sve što Tina radi ili ako ne podržava, onda bar nastoji
razumjeti, razgovarati, pomoći. A upravo to Tini užasno ide na živce. Želi mu se zaderati u lice: “Daj se
saberi, ti si mi očuh. Prestani toliko brinuti oko mene, budi bar malo zao...”
Ali, čim joj pogled padne na njegovo izduženo lice uokvireno prosijedom, prorijeđenom kovrčavom
kosom i na šiljast nos niz koji mu stalno klize lenonice, jednostavno ne može. Zna da bi bila nepravedna i
da bi ju to boljelo. Zato mu ništa ne odgovara, nego se samo nasmiješi, pjevajući u sebi Blowin in the
wind skupa s Dyalnom.
Uspeli su se na gornji grad, a Teodor je suvereno ugurao svoju malu Mazdu u atrij njene nove škole.
Uz njegov, nema nijednog drugog auta. Čim dođu do vrata, portir im ih otvara, kao da ih čeka. Teodor je
suvereno vodi do ureda ravnateljice.
Ravnateljica im se široko smiješila, pogotovo Teodoru. Očito je da se poznaju odavno i očito je da
pada na njegov hippyjevski šarm. Vjerojatno ju je to i ubacilo u ovu školu, o kojoj nikad nije čula nikakve
priče po tulumima. Nebitno. Sve da Tina da godinu čiji je veći dio provela u polusnu u bolnici. A upravo
je to cilj, objašnjava ravnateljica, dok hodaju školskim hodnikom prema razredu.
– Ovdje svakome pristupamo individualno, vidjet ćeš, za svakog ima vremena i volje, ne brini ništa,
govori joj dok kuca na vrata učionice i ne čekajući odgovor, ulazi vodeći Tinu unutra.
Budi cool, budi cool, odzvanja Tini u glavi dok ravnateljica profesorici i razredu ukratko predstavlja
novu učenicu. Zna da su sve oči na njoj, da ju procjenjuju. Zato se okreće prema razredu. No, sva lica
stapaju se u jedno. Jednostavno ne može zaustaviti pogled ni na jednom licu. Osjeća trnce kako joj klize
uz leđa i vrućinu u glavi. Kao da će iste sekunde kliznuti u polusan. Kao da joj sve govori “ovdje nešto ne
štima”.
Zvukovi i boje tek su nejasan šum i mrlje. I već u sljedećem trenutku, ni sama ne zna kako, ona sjedi u
klupi do prozora. Ovdje svatko ima svoju klupu. Fala Bogu, misli Tina, bar sam prvog dana pošteđena
prisilnog prijateljstva. Pokušala se malo pribrati pogledom kroz prozor, no ništa se na ulici nije zbivalo.
Tek pokoji prolaznik. Negdje izdaleka čula je ravnomjerno predavanje profesorice, ali nije se mogla
koncentrirati da čuje riječi. Samo jednolično zujanje.
Osjećala je da je netko promatra. Polako se okrenula. U klupi do njene nije bilo nikoga, ali u njenom
redu do vrata vidjela je slap duge plave kose. I širok bijeli osmijeh. A zatim se slika izoštrila. Ljepota
djevojke koja ju je gledala bila je zapanjujuća. Na njenom licu sve je bilo na mjestu, njene zelene oči nisu
skretale pogled s Tine, pravilne crte lice uokvirene dugom plavom kosom i crvene usne koje omeđuju
njena dva reda blještavo bijelih zuba, razvučenih u široki osmijeh. Tina je zbunjeno gledala u ljepoticu.
Iz nekog kuta mozga dolazila joj je zapovijed da uzvrati ljubaznošću na ljubaznost. Ali osjećala se kao
da je usne ne slušaju. Nekako na silu, razvukla je ipak usne u osmijeh.
– Sigurno izgledam kao retardirani debil koji se cereka, prošlo joj je kroz glavu pa je nekako uspjela
osmijeh prepraviti u nešto koliko-toliko prirodno.
– Tina, Tina, čuješ li me, dopro je do nje glas profesorice. Zvukovi su se pretvorili u razumljive riječi.
– Možeš li nam, molim te, reći tko su Moire i nabrojati ih? To ne bi trebalo biti teško.
Tina je polako ustajala pokušavajući se sjetiti u o čemu je tu uopće riječ. Povijest? Književnost?
– Ne, ne. Mi ovdje ne ustajemo. Samo se opusti i odgovori, smiješeći se govori joj profesorica.
Tina sjedne. Grčka mitologija to zna. Odgovora. Božice sudbine ili Suđenice, izgovara, a osjeća kao da
glas nije njen, ponovo joj ledeni trnci prolaze kroz kičmu, a zvukovi postaju ravnomjerno zujanje.
– Tina, kako se zovu tri sestre Suđenice, to sigurno znaš, čuje kako ju profesorica ne pušta.
Osjeća kako joj se crvenilo razlijeva licem. Trnci u leđima postaju sve jači i jači, teško joj je i udahnuti
zrak. Onesvijestit će se. Utonuti u san.
Iako joj je u glavi magla, čuje jasan glas u glavi.
– Glupačo – Klota, Laheza i Atropa. Klota započinje nit života, Laheza ga prede, a Atropa ga kida. Daj
dođi k sebi više!
Tina automatski izgovori imena Suđenica.
– Bravo. Suđenice su iz grčke mitologije preuzeli... nastavlja profesorica, ali u Tininoj glavi sve se
ponovo pretvara u ravnomjeran zvuk. Okrene se prema ljepotici. Ona joj uputi osmijeh i Tina joj uspije
uzvratiti ne pretjerano debilan osmijeh.
Zapiljila se ponovo kroz prozor puštajući da profesoričine riječi dopiru do nje iz daljine.
– Što mi se to događa. Što mi se to događa, samo to pitanje vrtjela je kroz glavu gledajući tupo na
ulicu. Nije ni primijetila da je profesoričin glas utihnuo. Netko je stajao kraj nje. Okrenula se, razred je
bio poluprazan.
– Bok. Ja sam Danijela. Ovdje kod nas ti nema zvona. Kad završe, oni se jednostavno pokupe. Ali zato
odmor sigurno traje 10 minuta, govorila je plavokosa ljepotica i dalje se smiješeći sa svojim blještavim
osmijehom.
Tina se prene. Sto posto je sigurna da je to bio glas koji joj je došapnuo odgovor u mislima. Ili to, ili je
potpuno luda.
– Ja sam Tina, pribrala se i pružila ruku, sorry, malo sam smotana. Prvi dan, trabunjala je bez veze.
Dok se rukuju, Tina opazi zlatni prsten na njenoj ruci. Zavijene zlatne linije, kao stilizirani kukac.
– Super da je netko ovdje zbunjen, nasmiješila joj se Danijela dodajući – Već je postalo dosadno. Jer
ovdje su ti svi savršeni i svi se znaju. Sve sami supercool štreberi. Ali ne brini, ja sam tu da vodim kroz
labirinte superštreberluka.
Tina je samo kimala glavom dok joj je Danijela čavrljala, a svako malo joj je netko prilazio da ju nešto
pita usput pružajući Tini ruku na upoznavanje. Očito je Danijela razlog zbog kojeg se svi žele upoznati s
Tinom. Visoka, ljepotica, dugih nogu, uređena tako da sve na njoj izgleda prirodno i nenaglašeno. A opet
zvijezda. U svakoj školi bila bi zvijezda. I u svakoj školi Tini bi trebalo puno muke da se nađe u njenom
društvu. Samo ne ovdje.
No prije nego što Tini to dopre do mozga, u razred već ulazi neki smušeni tip u samtastom sakou.
Umanjena verzija Teodora, pomisli Tina. Bez riječi tip počne pisati neki zamršeni zadatak na ploču, Tina
izvadi svoju malu bilježnicu i prepisuje, a onda shvati da samo ona to radi. Tip automatski počinje
rješavati zadatak mrmljajući i objašnjavajući zamršene formule, dok ostatak razreda, očito navikao na to,
tipka po mobitelu i zvjera oko sebe. Tina odbaci bilježnicu i ponovo se zagleda kroz prozor pokušavajući
se opustiti i pribrati. Od ramena joj se odbije smotana cedulja. Podigne je s poda.
– Hoćeš na kavu poslije škole, pročita, vidi Danijelu kako joj se smiješi upitno kimajući glavom.
Ni sama ne znajući zašto, napiše da ne može jer očuh dolazi po nju. Ali Danijela ne odustaje.
Nova poruka.
– Nema veze, ali ovaj vikend računam da dolaziš na moj tulum.
Tina joj samo potvrdno kimne glavom. Tip je na ploči upravo završio vrlo komplicirano rješavanje
zadatka. Na nekoliko načina, sa istim rezultatom. Bio je zadovoljan time i bez riječi izišao iz učionice. To
je bio znak da svi spreme svoje stvari. Tina nije imala što spremati, samo je uzela jaknu i izašla. Ubrzo joj
se pridružila Danijela.
– Fakat nećeš na kavu, pitala ju je.
– Očuh dolazi po mene, ne mogu, lagala je Tina i sama se pitajući zašto. Opet je osjećala zujanje u
glavi, prisjećajući se Danijelinog glasa u svojoj glavi kako joj šapuće odgovor.
 Danijela joj je veselo čavrljala hodajući uz nju i nemarno pozdravljajući ostale učenike po hodniku.
Svi su joj se željeli javiti, primijetila je Tina. Izlazeći kroz vrata škole primijetila je da na suprotnoj strani
ulice stoji netko i gleda ju. Odmjerila ga je krišom. Visok i mišićav u kožnoj jakni i trapericama. Plave
kose. Gledao ju je besramno odmjeravajući tako da osjeti kako joj se crvenilo penje uz lice. A zatim su im
se pogledi sreli i on joj se nasmiješio blještavim bijelim osmjehom kao da se poznaju sto godina.
Tini je još jače zazujalo u glavi, osjetila je da će svaki trenutak čuti njegov glas u svojoj glavi. A onda
je njegov pogled skrenuo ka Danijeli, a osmijeh mu je postao još širi i blještaviji. Krenuo je prema njima i
u par koraka prišao i lagano obgrlio Danijelu oko struka, poljubivši je u obraz.
– Koja sam ja glupača, pomisli Tina i zacrveni se još jače. Danijela joj se samo nasmiješi.
– Da te upoznam, ovo je Maks, Tina mu pruži ruku i promrmlja Tina.
– Nova prijateljica. Vidim da si počela pametnije birati, kaže Maks smiješeći se objasnivši – Znaš, ti si
prva koja ne izgleda kao da je izašla iz kutije s barbikama.
Tina ga pogleda i slegne ramenima ne znajući što odgovoriti.
– Sigurno ne ideš s nama, upita ju Danijela.
Tina samo odmahne glavom, pomislivši kako Maks sigurno misli da je mutava. No on joj se samo
nasmiješi, okrene se i krene skupa s Danijelom niz ulicu.
Gledala ih je kako odlaze niz ulicu osjećajući kako joj zujanje u glavi prestaje. A onda je krenula za
njima. Skrenuli su u uličicu koja se niz stube spušta na Tkalčićevu. Ubrzala je korak i došavši do ugla,
provirila koliko su ispred nje, nadajući se da se neće okrenuti i ugledati je. No, stepenice su bile prazne.
Kao da su ih pretrčali. Tina se počela spuštati ubrzano smišljajući u glavi izgovor zbog kojeg će im se
pridružiti. No nikoga nije bilo. Sišla je na polupraznu Tkalčićevu okrećući se i tražeći ih pogledom.
Nigdje ih nije bilo. Kao da su nestali.
– Nisu mogli biti tako brzi, mislila je prostrijelivši pogledom sve stolove na terasama kafića, nigdje ih
nije bilo.
Spuštajući se na Trg i čekajući tramvaj odbijala je misliti o Danijelinom glasu u svojoj glavi, o tome
kako su isparili nekoliko koraka ispred nje, o svemu. Mislila je samo o Maksu i njegovom blještavom
osmijehu.
 Beskućnik

U tim mislima došla je doma kao u nekom laganom transu. Svijet je postao mjesto bestežinskog stanja.
Ona se lelujala.
– Tako se sigurno osjećaju ljudi na mjesecu, pomislila je. Leptirići u trbuhu? Je li to to? Stvarno
postoje?
Kraj nje je prozujao susjed – simpatični dvadesetpetogodišnjak zaposlen na obližnjem kiosku – kojeg
je ljubazno pozdravila. Katkad je znala popričati s njim, nikad ništa važno, ali Tina nije bila nepovjerljiva
niti natmurena, voljela je ljude i stavljala im to do znanja. No, sad je odlepršala bez zastajkivanja. U uhu
joj je kratko odjekivao njegov pozdrav, a onda je opet utonula u svoje misli. Prizemljila ju je pomisao na
Maksa i Danijelu.
No, prizor koji je ugledala prije samog ulaza u zgradu, sledio je njen osmijeh.
Na pločniku pored ulaza ležala je skupina mrtvih ptičica.
Ležale su na leđima i boku, suhe, kao preparirane, ukočene kao i sva mrtva bića, ali strašno čudne.
Tina je instinktivno shvatila u čemu leži začudnost prizora. Viđala je mrtve ptice i dosad, kako ne, svi ih
ponekad vidimo. Ptice, miševe, mačke na cesti, jednom je čak vidjela i lisicu, na autoputu, netko ju je
pregazio. I ježa, taj joj je prizor izazvao silnu provalu osjećaja jer joj ga je bilo tako žao, jadnog, mrtvoga
ježa. Ali, ovo nije bila jedna ptica, jedna lisica, jedan miš ili jedan siroti jež.
Ovo je bila prava mala ptičja obitelj, ne jato, nego neka srednja ptičja obitelj sa šest ili sedam članova.
Svi mrtvi. Ptice ne umiru tako, pomislila je i odmah shvatila da nikad nije razmišljala kako umiru ptice.
Ali znala je da to nije to.
Što se dogodilo tim sirotim vrapcima, mislila je Tina, kojoj je leptiriće u trbuhu odjednom zamijenio
čudnovat osjećaj nelagode, kakvu nikad dosad nije osjetila. Pomiješan s nekim drugim osjećajem, možda
strahom ili tjeskobom.
Nije ni znala koliko je stajala pred tim stratištem vrabaca. Možda sekundu, možda vječnost. Prije će
biti par sekundi. Nije bitno. Bitno da je bilo ružno. Najprije ju je Maks odveo u bestežinsko stanje,
odvojio ju je od realnosti, a onda su je te mrtve ptičice vratile na zemlju, štoviše, prikovale, stvorivši u
njoj osjećaj mučnine.
Nije više mogla stajati ukipljeno pred tim prizorom. U hipu je odlučila: Ulazi! Ulazi!
Ušla je u kuću nastojeći potisnuti mučni prizor od maločas. Odlučila je nikomu ne spominjati te ptice.
Stan joj se učinio avetinjski prazan. Ali, vrlo je brzo čula neko šuškanje. Šu-šu. Osluhnula je pažljivo –
otkuda dolazi zvuk?
A, kuhinja – mama i Teodor opet nešto raspravljaju. Doma su. Iz hodnika im je na brzinu dobacila
“bok”, čula je jedva čujno “bok, sine”, pa je šmugnula u sobu.
Učinilo joj se ipak neobično da je majka tako reagirala. Prvi dan je škole, a ona ju nije nimalo gnjavila.
Ni jedno pitanje, potpitanje!? Očekivala ih je mali milijun. Kako je prošla škola? Kakvi su ti novi
prijatelji ? Nastavnici ? Ima li problema? Ili je sve okej ?
Sve, baš sve je mamu inače zanimalo. Da je bacila pogled na nju, umjesto tog jedva čujnog “bok,
sine”, zacijelo bi je i iskritizirala. Nije obukla novu robu, nije ponijela nove naočale...
Nema veze, pomisli Tina, jedna gnjavaža manje.
No, majka je uskoro izašla van iz kuće. Neobično.
Hm, što se to događa, pomisli Tina.
– Teodore, što se događa, upita očuha. – Zašto je mama otišla. Nekako mi je to bilo naglo ? Neobična
mi je danas.
– Dok si bila bolesna dogodilo se štošta, reče Teodor.
– Nije radila sve te mjesece dok si ti bila bolesna. Strašno. Vidiš kakva je recesija. Ne radiš tjedan,
dva, i nema te. Stisnu te banke, počnu ti slati opomene za kredite, naplate ti opomenu, prvu pedeset kuna
pa svaku narednu sve više, ali lako za to. Ne platiš li ratu dva mjeseca, počnu te naganjati, prijete, sjest će
na imovinu, sve uzeti. Katastrofa. Ukratko, mama je morala reprogramirati kredit za svoj kozmetički
salon, pod nepovoljnim uvjetima i sad je revalorizirani anuitet zato još puno veći.
Do vraga, pomislila je Tina. Opet je tretira ravnopravno, kao neku posve odraslu osobu, s
uvažavanjem. Zašto ne želi biti prokleti očuh? Onakav kakvi su svi, pun nerazumijevanja, sebični gad iz
predrasuda, koji gleda s visoka ili s lažnim razumijevanjem.
Teodor je nastavio:
– Sada joj je banka poslala obavijest da je promijenila kamatu, kamata je prema ugovoru promjenjiva,
ne možeš se žaliti na to, rata je sad još veća, a ujedno joj banka može i uzeti salon jer je u novom ugovoru
on stavljen pod hipoteku.
Valjda neće, zapitala je Tina.
Valjda neće, rekao je Teodor. I dodao: Valjda. Ali s tom bankarskom stokom nikad ne znaš. Oderali bi
ti kožu s leđa, ako im je to u interesu.
Užas, pomislila je. I odmah potom: valjda neće.
Ipak, rekla je: Teodore, mislim da radiš dramu. Snaći će se mama.
Morala mu je to reći, da malo razbije taj njegov gard, da mu da do znanja da je nesavršen, baš zato što
hoće biti savršen.
Ušavši u sobu, nije isprva mogla naći kućnu robu. Pomislila je viknuti “mama”, ali se sjetila da je
majka otišla van. Od Teodora nikakve koristi, on ne zna gdje je njena obleka. Onda se sjetila da ju je
mama vjerojatno stavila na pranje pa je iz ormara uzela novu, čistu. Oooo koji miris!
– Mmm, sjajno, baš ugodno miriše.
Taj ju je miris oživio, počela je lagano pjevušiti.
Uključila je komp i odmah se spojila na Fejs. Odmah je potražila slike prijatelja iz bivše škole.
Ljiljana, Bule, Kristina, Zvonac, Čupko, Janica. Draga lica. Svi na okupu. U kutu je, dok je pregledavala
slike, zatitrala i nova obavijest. Danijela, šalje joj zahtjev za prijateljstvom. Oh, zar već? Nevjerojatno.
Znači nije slučajno što me primijetila. Želi da budem dio njene ekipe! Sjajno, pomislila je, i odmah
potvrdila zahtjev.
Radoznalost ju je munjevito uputila na Danijeline slike.
Na svim slikama je jako lijepa i seksi, pomislila je. Mogla sam misliti, ona je tako lijepa, ona mora biti
i užasno fotogenična. Na svim slikama vidio se i njen prsten stiliziranog kukca. Osobnost. Personality. To
se traži stara moja, moraš se razlikovati od svih drugih.
No nešto joj je, između svih tih zgodnih detalja, u mozgu vrlo brzo zatitralo kao čudno. Što?
Gledala je poze, ok, zgodne, seksi, ali nije to. Kut snimanja, rakurs, nešto se razumijevala u to, činio
joj se običan. Nije to. K vragu, ali što, što je tu neobično?
U jednom trenutku se trgnula. Shvatila je.
Ni na jednoj slici Danijela nije gledala u kameru.
Ni na jednoj slici Danijela ju ne gleda u oči.
Zanimljivo... pomislila je. Ne gleda u oči.
Onda se nasmijala. Pa što, što onda. Ne gleda, i točka. Zašto bi gledala. A možda je to samo
slučajnost?
Ma ne, brijem, opet je pomislila. Čisti slučaj.
Iz tih misli, koje su u nju unosile neki lagani nemir, prenula ju je poruka od njenog prijatelja iz bivše
škole, Monkeyja.
Dobri, stari Monkey. Njuška.
Svi ga zovu Monkey, ali više nitko ne zna zašto. Monkeyev otac je bivši branitelj. Prošao je kao i svi
pošteni hranitelji. Jednom je skočio na tenk kako bi zaustavio prodor, i uspio je. Tad su ga, Monkey joj je
to nekoliko puta pričao, svi tapšali po ramenu. Kad je rat prošao, svi su ga zaboravili. Više nije imao
posao. Uskoro je bio odbačen... Pe-te-es-peovac, tipičan.
Monkey ne želi da mu se to dogodi. Neće biti žrtva. Kad god se osjeti ugrožen, postaje nasilan. “Ne
dam se zajebavati”, često je govorio. Tina mu je pomogla da ispravi ocjene što mu je pomoglo da završi
razred i da ne završi u popravnom domu. Zbog toga je obožava. Zapravo, ona ga je jedina tretirala kao
ljudsko biće. Monkey puno čita, on je bistar momak, dapače, pametan, ali je tvrdo uvjeren da mu društvo
ne dozvoljava da preskoči status koji ima obitelj. “Ovdje za mene nema mjesta”, govorio je, bez neke
žalosti u glasu. Odmalena je on odrastao. Monkey nikad nije bio mali. Nije imao sretno djetinjstvo – nije
imao nikakvo djetinjstvo.
– Kako je u novoj školi ?
Školica kao školica, odgovorila mu je. Po glavi joj se vrzmala još jedna misao, nije bila sigurna da li
da mu je kaže. Ipak, napisala je.
– Čudno mi je da u ovoj školi nisam vidjeli nikoga kao što si ti, ovdje su izgleda sve neki savršeni
klinci. Dobro, možda malo brzam sa zaključcima, ali tako izgledaju...
Monkey je ošišan na ćelavo. Nosi spitfirice, čizme, uske traperice. S tim izgledom, skinheadi i BBB-i
su ga odmah prihvatili u svoje društvo. On je alfa mužjak. Odmah se vidi da se s njim ne želiš
sukobljavati.
– Ne brini se, stara, napisao je Monkey, a ona je i u poruci osjetila uobičajeni ton anđela čuvara.
– Raspitat ću se malo, nisam nikad čuo za tu školu, a još čudnije, nisam nikoga iz nje prebio, to ću
morati popraviti...
Ha ha ha...
Šala, ali Tina je znala da u toj šali ima dosta istine. Monkey se stalno tukao, ali nije se zadovoljavao s
vršnjacima. Išao je, od ma lih nogu, i na starije. Jednom se tukao pajserima, s nekim vozačima, tada je
jedva uspio ostati na slobodi. Završio je pred sudom pa se izvukao na dom i nesretno djetinjstvo. Lagao je
tad, kao pas. Ali je uspio. No on je znao da ga je društvo stavilo u ladicu i da se iz te ladice neće izvući.
Tina nije željela da joj se netko zamjeri, a da Monkey to dozna. On je prvo tukao pa onda
ustanovljavao finese. Zato se bojala njegovog karaktera.
Pomislila je da je bolje da mu ništa ni ne govori da se ne bi ponovo uvalio u nevolje...
– Bok, stara.
– Bok, napisala je.
Mama se vratila doma jednako šutljiva kao i pri odlasku. Nije spominjala probleme s bankom i
salonom, ratom kredita, mukama da zaradi. Nije se žalila Tini. Ona je, ipak, primijetila da se iza naizgled
normalnog raspoloženja krije strpljivo prikrivana potištenost.
Nakon večere i ona i majka otišle su u svoje sobe, dok je Teodor ostao gledati televiziju.
Tina je malo čitala lektiru, booring, a onda ju je svladao umor Pa joj je glava samo klonula na jastuk.
U san joj je, kao što je to često bivalo, došla baka.
Baka, drago lice, govorila je nešto, ali Tina nikako nije mogla razabrati što. Cijelo vrijeme u bakine
riječi miješao joj se Danijelin glas i zato nije mogla razumjeti bakine riječi. Ali – to je bilo neobično – ona
je Danijelin glas čula iz glave, unutra, nije dolazio izvana...
Sve se pretvorilo u košmar.
A onda je baka otvorila škrinju.
Na nju su, umjesto ptica, odnosno vrabaca koji piju vodu, pali mrtvi vrapci ispred njene zgrade!
Košmar se nastavio u istoj, fantastičnoj vizuri.
Baka joj je pokazala sliku njenog oca koja je u trenu oživjela, a onda je na očevo rame sletio – lijepi
zlatni kukac.
Otac je odmah potom počeo krvariti iz usta i očiju...
Tina se probudila sva oznojena. I zastrašena. Nešto ledeno zavuklo joj se pod kožu. Nije znala da strah
ima temperaturu, ali imao ju je. Zima... I trese. Trebalo joj je pola minute da shvati kako je sve sanjala.
Ali, njenom je buđenju doprinio još jedan, podjednako neočekivan događaj.
Ulicu je, odjednom, zaparao krik. Vrisak.
Tako rano, netko vrišti, pomislila je. Što se to događa?
Izbacila je glavu kroz prozor, ali ništa nije mogla vidjeti. Lutala je pogledom lijevo-desno, naprijed-
nazad, u dubinu... ali izvor tajanstvenog zvuka nije joj se učinio vidljivim.
Vidjela je samo da se na susjednim zgradama pale svjetla i po tome je bila sigurna da i to nije samo
san, neki njegov jednako jezivi nastavak koji više nalikuje na stvarnost.
Sekundu-dvije nakon paljenja prvog svjetla, ugledala je mušku figuru kako zamiče za ugao ulice. Bio
je to muškarac, koji je bezbrižno hodao ulicom, u jakni s kapuljačom navučenom preko glave.
U njegovom hodu nešto ju je, snažno iako nejasno, podsjetilo na Maksa.
Razmišljajući je li to on, figura je zamakla.
Vratila se u krevet i pokušala razmišljati o čudnom snu i svemu što joj se taj dan dogodilo, ali je – to ju
je iznenadilo – uspjela misliti samo na Maksa i osjetiti leptiriće u trbuhu. I uzbuđenje....
Teodor je idućeg jutra bio veseliji. Pozvao ju je iz kreveta, lagano prodrmao njenu ruku, povikao
doručak, iz trpezarije se osjetio miris svježih kroasana. Teodor je takav, ujutro odmah ode do pekarnice,
najbolje u gradu i – hops – novi je dan počeo tako obećavajuće! Sa smajlićem.
Teodor ju je nakon doručka odvezao u školu.
– Teodore, rekla mu je, ne dajući mu do znanja kamo smjera pitanje – kakva je to škola... Kako sam ja
upala u nju?
Očuh se, valjda, napravio gluh. Nije rekao kakva je škola. Odmah je prešao na drugi dio pitanja.
Kako si upala? Teško, tamo se teško upada, ali, dijete, može se reći, opet si imala sreću. Ravnateljica
je moja poznanica s faksa. Što je bilo presudno za tvoj uspjeh u upisu. Pa moj šarm, ha ha ha ?
Ravnateljica me obožava. Vrlo jednostavni kriteriji za upis, zar ne ?
Onda je prešao na ono što ju je više zanimalo.
– Ne znam baš detaljno kakva je škola, ali ono što znam je odlično – elitna je. Klinci iz te škole
razvaljuju na faksu.
Na Tinu ta činjenica nije ostavila neki dublji dojam. Ona je sposobna, pametna, bit će sutra dio te elite,
ok, ali ne pod svaku cijenu.
– Nisu radili nikakvog problema oko upisa niti oko toga da maturiraš s drugima, što je veliki plus,
osim toga, odmah su ti odobrili stipendiju jer je ta škola inače jako skupa. Što je dakle presudilo oko toga.
Pa Teodorov šarm, mljeo je dobri očuh Teodor, o Bože.
Nasmijao se, ali Tina je svaku banderu na Trešnjevci smatrala puno duhovitijom od njega. Iskrcao ju je
točno pred ulaznim vratima škole.
– Bok.
– Bok.
Danijela se razveselila kad ju je vidjela. Dala joj je to do znanja toplim tonom glasa, ne napadno,
diskretno, ali jasno. Odmah joj je dala do znanja da je dio ekipe.
Očekivala je, prije no što je to sve započelo, hladnoću od đaka. To je moderno. Trebaš biti cool, blase,
nekako izdvojen, trebaš biti figura, ličnost, jedinka, moraš se nametnuti, biti jak, leden, pametan, moraš
imati personality, a sve se to ne spaja s pojmom topline ili prisnosti. Tina se malo pribojavala tih zidova.
No, Danijelu to očito nije tangiralo.
Bila joj je vodič kroz jedan novi svijet. Svijet djece suludo bogatih, moćnih vladara Zagreba i
Hrvatske, svijet elitne gimnazije koja te sprema za elitnu poslovnu školu, a onda za radno mjesto
direktora svemira.
– Najvažnije je poznavati ljude, rekla joj je Danijela.
– Kad završiš ovu školu znat ćeš pola podmlatka hrvatske elite. Ako onda upišeš privatni faks gdje je
dekan moj stric Đuro, svijet je tvoj.
Sati u školi nisu bili ubitačno dugi, kao nekad. Sve je išlo brzo i dinamično. Tina se brzo ufuravala u
gradivo. U pauzama je čavrljala s Danijelom, koja joj je obožavala biti vodič kroz svijet koji, kako je
dobro znala, Tina ne poznaje.
Danijela je bez umora, ali diskretno, tračala sve, baš sve iz razreda usput objašnjavajući čija su djeca,
direktora banaka, poduzetnika, raznih savjetnika po ministarstvima...
Ni jednom riječju nije, međutim, spomenula što su njeni roditelji.
Nije niti pitala Tinu što su njeni.
– Kao da to već zna. Pomislila je Tina.
Poslije škole zajedno su krenule prema Tkalči, silazeći onim istim stepenicama gdje je jučer izgubila
Maksa i Danijelu. Tina je cijelo vrijeme u glavi pjevušila “O happy day”, ni ne sjećajući se otkud joj taj
napjev, no svijet je bio tako lijep, a priroda tako zelena...
Na pola stuba uočile su kako im se približava neka spodoba. Gradski klošar. Takvih je dosta. To nisu
oni stari, jadni penzići koji skupljaju pet ambalažu, o, ne, odmah je to vidjela.
Bio je to neki dripac, baraba, neugodno prijetećeg izgleda.
Ruke su mu, uočila je kad im se približio, bile prljave, možda čak i masne. Sigurno je imao zadah od
hektolitra piva. Ipak, kad su se susreli, progovorio je neočekivano obično:
– Cure, imate pet kuna?
Tina je nesvjesno krenula rukom prema torbici, namjeravajući izvući medvjedicu, ali Danijela ju je
povukla za ruku.
– Idemo, stara.
Klošar je, međutim, krenuo za njima.
Onda je počeo psovati.
Tina je od straha automatski ubrzala korak – sama je sebi odmah priznala da se gadno uplašila – no
Danijela je iznenada stala. Okrenula se prema klošaru.
Doći će do sranja, pomislila je, plašeći se za Danijelu. Zbog tog se straha odmah i okrenula prema
Danijeli, spremna da joj pomogne, ma kako ju je inače strah paralizirao.
No, zaprepastila se kad je, umjesto agresivnog izraza na klošarevu licu, ugledala izraz krajnjeg užasa!
Klošar je, na neki način koji izaziva sažaljenje – tako suprotno od straha i gnušanja kojega je prema
njemu osjetila još prije sekundu dvije – hodao unatrag, prestravljen...
Čime?
Onda se okrenuo i zbrisao koliko ga noge nose. Nikad nije vidjela nekoga tko tako brzo i tako panično
bježi – kao da ga je čekalo strijeljanje pa mu je netko darovao život, ali samo ako uspije pobjeći u dvije-
tri sekunde.
Eto, tako je bježao klošar, ali zašto?
Prije nego se snašla, Danijela ju je uzela pod ruku i krenula dolje prema Tkalči.
– Zašto? Kako, pitala je Tina. Što ga je tako uplašilo?
Ništa, rekla je Danijela, nekad je dovoljno samo pokazati da se ne bojiš.
Tini je odmah bilo jasno da to nije istina.
U Tkalči su srele Maksa.
Čekao je, navodno, Danijelu.
Na njegovom motoru bio je nacrtan stilizirani kukac sličan onom na Danijelinom prstenu. Zgodno,
pomislila je Tina, ali još joj je zgodnije leglo njegovo pitanje.
– Hoćeš li doći sutra kod nas? Imamo tulum.
Tina se začudila.
– I živite zajedno?
– Normalno da živimo zajedno, kad smo brat i sestra, rekao je Maks.
Tinu je oblilo rumenilo. Bojala se da će svi to vidjeti. Glas joj je zadrhtao. Koji blam, ali, koja dobra
vijest...
– Vidiš da će doći, odgovorila je umjesto nje Danijela, njena nova najbolja prijateljica.
Maks je onda stisnuo gas i brat i sestra su nestali u vidu vjetra.
Tina je, sva sretna, krenula prema tramvaju, ali se onda sjetila neugodne epizode s klošarom.
U glavi je osjetila zujanje. Ne, neću na tramvaj, pomislila je.
Krenula je u drugom pravcu.
Natrag, prema stubama.
Htjela je opet vidjeti klošara. Onog klošara.
Ni sama nije baš zasigurno znala što bi ga pitala. Možda bi bilo dovoljno samo da se susretnu. Možda
bi mogla odgonetnuti što ga je to toliko prestravilo.
Možda je kukavica, možda se i mene uplaši, pomislila je.
No onda se sjetila da to ipak nije jako vjerojatno.
Moram znati što se dogodilo, motalo joj je po glavi. Moram znati. Moram, moram, moram. Što živa
čovjeka može tako uplašiti od drugog živog čovjeka?
Potrčala je uza stube, kao da joj taj trk jamči da će ga sustići.
Ali klošara više nije bilo.
Kao da je u zemlju propao.
Misterij je bio sve dublji.
Onda je na ulici ugledala kola hitne pomoći.
Kao da je znala, neki čudan glas iz unutrašnjosti joj je govorio: sigurno su ta kola došla po njega, tog
beskućnika, bokca koji je umro od straha...
Doista, lik kojega su upravo unosili u kola bio je on, prestravljeni beskućnik.
Htjela je upitati bolničare što mu je, ponuditi pomoć, na bilo koji način saznati bilo što, ali tad je čula
kako neka žena objašnjava bolničaru da joj je pokucao na vrata i molio čašu vode, a onda se jednostavno
srušio...
Došla je do bolničara.
– Što mu je?
– Valjda infarkt, mrtav je, rekao je bolničar.
Užas, procijedila je.
– Užas je sa svom ovom papirologijom i sranjima, a tek dok mu ne nađemo neku obitelj i tko će ga
pokopati.... Tek je to užas. Inače vidite da je bio niškorist. Možda se nitko i ne javi za njega, solidan
cucak privukao bi više pažnje draga moja, naročito doberman, kakav kvalitetan doberman, oni su vam na
cijeni, a ovakvih spodoba imate na tone. A zakaj vas on zanima?
Tina je bila užasnuta takvim bezdušnim monologom. Pa to je ipak čovjek, taj klošar, koji je još do
prije deset minuta psovao, molio medvjedicu i pomalo prijetio.
Kad je pod kotačima ambulantnih kola ugledala mrtvog vrapca – isti kao ona vrapčja obitelj od jučer –
Tina se sledila.
Nešto je tu čudno, krajnje čudno, pomisli.
Nema teorije da je sve to slučajnost.
Putem kući razmišljala je da se prestane družiti s Danijelom, ali onda se sjetila Maksovog osmijeha i
iste sekunde odustala od te, kako je zaključila, luzerske zamisli.
 Jasna i jastrebovi

Cijele noći Tina se vrtjela po krevetu. Beskućnik, mrtve ptice, glasovi u glavi, košmarni snovi od
prethodne noći, uznemirili su je do te mjere da joj je postalo nemoguće utonuti u san. Umor ju je tjerao da
spava, ali čim bi se trenutak sna približio, u glavi joj je iskrsavao novi začudni prizor jučerašnjeg dana.
Ipak, nakon duljeg razmišljanja, nemir je pripisala stanju povišene osjećajnosti nakon bolesti i dugih
mjeseci liječenja.
– Vjerojatno sam preosjetljiva, živci su mi napeti, možda vidim loš smisao u događajima koji nemaju
nikakvog smisla, ni značenja... Vjerojatno je tako, pomislila je i, uvjerena da je u pravu, osjetila
olakšanje.
Počela je razmišljati o partyju koji je čeka, Maksu i cijelom društvu i te su je misli umirile, do te mjere
da je, valjda u cik zore, sklopila oči i zaspala.
Probudila se uz omiljeni miris, netom pečenog kroasana s čokoladom. U kuhinji ju je, s doručkom,
čekao Teodor.
– Mama je otišla?
– Je, rekao je Teodor, otišla je.
Subota je mami jedan od udarnih dana. Frizerski salon ujutro se počne puniti poslovnim ženama koje
imaju raspoređen cijeli dan, a onda, od deset pa do popodneva počnu teći rijeke žena, djevojaka, gospođa,
užurbanih, usporenih, otmjenih, ležernih ili zabrinutih. Subota je udarni dan, tad se uljepšava za cijeli
tjedan, komentiraju se događaji iz grada, napisi u novinama. Mama je voljela subote jer su bile tako žive,
jer je salon radio punom parom, jer je dolazio novac, jer je život bio lijep. Ali ni cijena nije bila mala:
rijetke su bile subote koje je Tina provela s mamom, i to im je objema nedostajalo.
– Teodore, moram te nešto pitati, rekla je kroz zalogaj.
– Pucaj, rekao je Teodor.
– Ono s bankom... ozbiljno je?
– Ozbiljno, da. Jest. Ali ne brini, snaći ćemo se. Bogu hvala moj je posao siguran. Imam i neku
ušteđevinu, a sad, hm, zatreba li baš, prodat ću svoje knjige i problem riješen.
Teodorove šale... Bio je to njegov vic. Dnevna soba bila je pretrpana njegovim knjigama, ali tko bi to
kupio? On je za njih, svojedobno, sigurno dao veliki novac, a danas knjige nitko ne kupuje. Uostalom, tko
bi kupio knjižnicu od tisuću ili dvije naslova koje je Teodor skupio po svom ukusu? Od tog bi poteza,
doduše, bilo ipak neke koristi. Mama bi se neopisivo razveselila jer bi u stanu napokon bilo više mjesta,
knjige su zauzimale svaki slobodni kutak u stanu, a od tih knjiga, kako je govorila, “nema nikakve koristi,
ima samo prašine...”
Oboje su se nasmijali.
– Večeras idem na tulum, pozvali su me, rekla mu je iskreno i odmah se ugrize za jezik. Rekla mu je
za tulum i prije no što je mami spomenula bilo što.
Teodor je, međutim, odmah shvatio da je to bio izraz povjerenja, i inteligentno osjetio da je
najpametnije ne zapitkivati.
– Bravo, rekao je, namjerno hineći laganu ravnodušnost.
Vrativši se u sobu, Tina je odmah uključila Face. Danijelin status, stavljen usred noći, bio je kratak i
jasan. “Partytime”. U kućici ju je čekala i poruka od Monkeya.
Kratka, jasna, i, poznajući Monkeya, zloslutna.
“Nazovi”.
Tinu obuze neugodan osjećaj. Monkey nikad ne traži ništa, pogotovo ne da ga se nazove. Sigurno je
upao u nevolje. Odmah ga je nazvala. Monkey se javio već na prvo zvono, kao da je čekao njen poziv.
– Reci.
– Raspitao sam se o tvojoj školi.
 – I? Zato me zoveš.
– Da. Moramo se naći. Moramo popričati...
Tini je bilo čudno da joj nije želio ništa reći preko telefona. No, stvar ju je zanimala, konačno, sama
mu je natuknula da se raspita o školi.
– Doći ću, ali moram najprije do mame u salon. Odgovara li ti za dva sata?
– Naravno...
Tina se potom zaputila prema maminom salonu. Shvatila je da nikad nije razmišljala o tome kako
nikad prije nije majku molila za neku takvu uslugu. A sad će morati. Tražit će od nje da joj napravi
frizuru i da je našminka. Užas. To istovremeno znači da će morati odgovoriti na milijun pitanja, dva
milijuna potpitanja i odgovoriti na tri milijuna njenih prijedloga... Ali, Tina je dobro znala da to mora
učiniti. Više od svega bilo joj se stalo da na tulumu bljesne, da ostavi sjajan dojam, da bude faca...
Nijedna cijena nije prevelika za to.
Hodajući do salona, Tinin je pogled često ispitivački lutao po pločniku. U jednom trenutku shvatila je
da traži mrtve ptice i ta ju je misao nakratko uznemirila. Uostalom, ptica nigdje nije bilo, samo zapljuvani
zagrebački pločnici.
Salon je pružao iznenađujući prizor.
Zjapio je gotovo prazan.
Tini se nešto stegne u grlu. Prisjetila se bezbroj subota kada je mama ostajala do kasno navečer kako bi
udovoljila svim ženama željnim uljepšavanja.
A sada, samo mama, jedna žena i Martina, mamina radnica.
Majka se baš začudila.
– Otkud ti ovdje?
– Htjela bih... frizuru, ako nije gužva.
Majka se nasmiješila, a u izrazu njenog lica bilo je nešto sjetno.
Posjela je Tinu na stolac i krenula joj šamponirati kosu.
– Znači, sviđa ti se netko? Netko dobar?
Da Tina nije sjela, sigurno bi pala od iznenađenja, ali na sreću, sjedila je, a gusta pjena šampona
prekrila je veliki dio njene glave pa je zblenuti izraz lica uspjela sakriti. No, odmah je shvatila zašto je
mami sve jasno.
– Pa naravno, nikad nisam došla na uljepšavanje, zašto bih dolazila ako nije to... Nije mama glupa.
No, šokiralo ju je to što mama nema milijun pitanja, nego samo to jedno.
– Pozvali su me na tulum, Danijela i...
– I tko još.
– Maks. Oni su tako... nekako, tako savršeni. Jako se radujem.
– Raduj se, dijete. Kad ćeš, ako ne sad, rekla je majka. I doda: ali, pamet u glavu. Nemoj da ti slomi
srce.
Potom je zašutjela, masirajući vlasište.
Tina se, sretna, prepustila njezinim rukama, odsutno gledajući kroz prozor. U jednom trenutku
primijetila je visokog dečka i curu koji su prolazili kraj salona držeći se za ruke, gledajući ravno u nju. U
jednoj sekundi Tina je osjetila neko zujanje u glavi, a onda joj je nadošao onaj novi, a ipak poznati osjećaj
znojenja i nesvjestice.
U sekundi je, međutim, sve prestalo.
Tina ih je pratila pogledom dok su zamicali. Pomislila je kako je nešto čudno na njima, ali nije mogla
točno shvatiti što. To što su je oboje pogledali u oči. Istovremeno?
Ma to su gluposti.
Dok ju je mama frizirala nije mogla ne čuti razgovor Martine i njene mušterije.
Žena je mljela, ali je bila prilično zažarena u priči.
Isprva se žalila kako je svijet otišao do vraga – ah ti starci pomislila je Tina – ali je onda dodala da se u
njenom kvartu dogodilo ubojstvo.
– Prije neku noć, jedna je djevojka ubijena i nađena bačena u kanalizacijski šaht. Nisu ju mogli ni
prepoznati od rana!
– Da, da, uzvraćala je Martina, mislima bivajući negdje daleko, na Maldivima, jer ju babine priče očito
nisu dirale. Uzvraćala joj je monotonim, ispraznim riječima tipa, da da, aha, jel, ma nemoj te mi reći, o
vidite vi i slično.
Ipak, upitala ju je i kako to da se za ubojstvo ne zna.
Baba je prešaltala u petu.
– Ne zna se, dakako da se ne zna kad kriju, draga gospodična. Kriju! Očito kriju, a ja to znam jer je
moja susjeda to čula od žene u pekari, a ona nikad ne laže!
Tina se okrenula i stigla vidjeti Martinu kako koluta očima.
Majka se nasmijala.
Očito, žena svako malo priča takve priče. Ima takvih klijentica. Neki pričaju o muškarcima koji su
užasni, druge o botoksu, a treće o crnoj kronici i tome kako je svijet postao užasno mjesto.
Gospođa nije posustajala.
– Noću vam je danas najbolje ne šetati po sumnjivim ulicama jer Trešnjevka je uvijek bila opasan
kvart. Evo, ja sam si dala ugraditi protuprovalna vrata jer svugdje ima manijaka.
Majka i Martina jedva su se suzdržale da ne prasnu u smijeh. No, Tini priča nije bila smiješna. Unatoč
svemu, žena je zapravo izgledala krajnje iskreno.
– Evo ga, uzviknula je mama, ne osvrćući se više na ženu. Gotovo! Vidi je kako je super.
Frizura je bila odlična i Tina se osjetila sretnom i punom samopouzdanja. Zamolila je majku da je
navečer, prije odlaska na tulum, još i našminka.
– Može, honey, rekla je majka.
Monkey ju je dogovorio u jednom od kafića u Sokolgradskoj. Rijetko je tamo išla. To je neki mali,
bezvezni kafić, za koji bi riječ “sirotinjski” izgledala kao žešći kompliment. Kafić je, prema Tininom
mišljenju, izgledao upravo ofucano. Kao da te netko vremenom vratio u vrijeme socijalizma, o čemu joj
je pričala mama, u neku šljakersku birtiju gdje se osjeti miris salame i pive, a u kutu neki luzer stalno
šamara fliper. Da nije riječ o vremeplovu, pokazivao je samo hrvatski grb i znak tigrova, valjda je vlasnik
bio u ratu.
Monkey je već bio tamo. Osim njega i konobara, u kafiću nije bilo žive duše.
Ugledavši je, Monkey je odmah ustao. Nasmiješio se, iskreno i dobrodušno, onako kako on to zna kad
skine masku skinsa s lica. Zagrlio ju je. Na ruci mu se vidjelo istetovirano jaje, ispunjeno hrvatskim
kockicama. Ova čudnovata tetovaža bila bi teško objašnjiva bilo komu tko ne pozna Monkeya.
Na mjestu jajeta bilo je, naime, dugo vremena istetovirano slovo U, a onda je Monkey jednoga dana
odlučio da je toga dosta. Mladost, ludost, rekao joj je. No, tetovaže ne idu dolje. Onda ju je on dogradio, i
sada nosi to čudnovato, kockasto jaje, jaje šahovnicu.
Monkey je takav. Radi gluposti koje ni sam ne misli.
– Svakoga dana, dok si bila u bolnici, dolazio sam te vidjeti, gledati... dok me tvoja majka nije
potjerala, reče.
– Isuse, uzvratila je Tina, ne mogu vjerovati. Nikad to ne bih rekla za njega.
– Ti znaš da ja uvijek vraćam dugove, reče, pomalo frajerski, kao da se ispričava što je pokazao neke
osjećaje.
Eto, to nije bilo zato što su prijatelji, nego zato što vraća dugove.
Tad se naglo uozbiljio.
– Nešto nije u redu s tvojom školom. Nešto ozbiljno ne štima, započeo je priču.
– Koga god sam pitao, nitko mi ništa nije znao reći, osim da tamo idu djeca tipova koji mogu sve,
nastavio je Monkey.
– I da čak i oni s brdo para ne mogu upasti u tu školu, jer je selekcija potpuno čudna. Ali, zanemari sad
to, nije to bitno. Pazi ovo. Čuo sam za curu koja je, isto kao i ti, primljena na stipendiju. Obična cura,
starci normalni, sve ok, ali – i ona je primljena nakon što je odležala u bolnici neko vrijeme. Hm. I onda,
nakon samo dva mjeseca u toj školi ona završava u Vrapču, završio je Monkey, mršteći se i dajući joj
cedulju.
Na joj je pisalo, “Jasna Belamarić”.
– To je ta cura.
Od kud sve to znaš ? Tina je gorjela od radoznalosti.
– Stari mi ima PTSP Vrapče znam kao svoj džep, često sam bio tamo, rekao je Monkey, a lice mu je
opet postalo ozbiljno i mrko. Tamo sam upoznao jednog od bolničara. Tipa jednog, nabildanog, ćelavog...
Poslije sam ga sretao na utakmicama, skompao se s njim, tip je teški luđak, ali on mi je rekao za Jasninu
priču. Tim više je to sve čudno što jedan od savjetnika u vladi sjedi u upravnom odboru bolnice, a
njegovo dijete išlo je s Jasnom u razred...
Monkeyu je sve to izgledalo kao neka misterija.
– To su vjerojatno gluposti, uzvrati Tina, dodajući mu, smirujućim tonom, da ona ima feeling kako nije
problem poludjeti nakon što odležiš u bolnici.
– Nije problem biti lud, uzvrati Monkey, evo, ja sam lud cijelo vrijeme.
Nasmijali su se. A onda se on opet uozbiljio.
– Ako želiš, možeš popričati s Jasnom, moj bolničar mi duguje uslugu i ako želiš, može to napraviti.
– Vidjet ću, rekla je Tina.
Izlazeći iz kafića, Tina se trgne.
Pred kafićem je opet ugledala onaj isti par koji je vidjela kroz prozor salona.
Opet su je gledali.
Sada je jasnije vidjela što je čudno na njima. Odjeveni su gotovo isto, visoki i lijepi. Oboje su sjedili na
motoru koji, kao i Maksov, ima ucrtan znak...
Vidjela je da je znak u obliku ptice, ali nije mogla razaznati koje – orla, sokola, jastreba...
Grabežljivica svakako.
Ukočila se.
Monkey je poludio u trenu. Obožavao je takve situacije.
– Šta gledaš, pederčino, zavikao je i, prijetećeg izgleda, krenuo prema motoru.
No, par je odjurio prije no što im je došao strašni lik.
– Tko su ti ljudi, upitao ju je.
– Ne znam, vidim ih prvi put. Pojma nemam.
– Isuse, grad je pun luđaka.
– Je, a ti si najveći, uzvratila je, sretna jer je neugodna situacija završila bezbolno. I potom krenula
doma, radujući se novom make upu, koji majka sjajno radi.
 Tulum

Lupi petama i reci evo sve za Maksa, pjevušeći u sebi razmišljala je Tina, navlačeći na noge čizmice s
malom petom. Bacila je pogled u ogledalo. Nije loše. Polušminkerska varijanta, to je najveći ustupak koji
će napraviti za party jer se sve u njoj bunilo protiv totalnog šminkeraja. Ostatak jednostavan: tunika,
mogla bi proći pod pojmom trendseterska, tajice, i to je to. Elegantno.
Majka ju je našminkala odlično, majstorski, nenametljivo, ali upečatljivo. Podvukla je sve njene
prednosti, sakrila sitnije nedostatke. Riješila je Tini nerješiv problem maškare. Kad god se sama šminka,
Tina nastoji agresivno nanijeti maškaru, istaknuti oči, a mama je to sve napravila umjereno.
– Baš kul, pomislila je Tina. – Nije pretjerano svečano, ali je lijepo. Baš lijepo. I ženstveno.
Teodor nije komentirao njen izgled kad je izašla u dnevnu sobu, ali joj se učinilo da se lecnuo. Nema
veze, jest, nije, opet ju je dočekao onim svojim “odrasla si, ravnopravni smo” tonom.
– Odbacit ću te. Gdje je tulum?
O ne, hvala lijepa, pomislila je Tina. Samo još da me ti odvezeš pa da mi se smiju, ako me vide. To bi
bilo baš odlično za ovakav tulum iz snova.
– Ma neee, nema potrebe. Ići ću taksijem, hvala Bogu sada više i nisu tako skupi, rekla je.
Teodor je u sekundi shvatio da je njegova ponuda bila velikodušna, ali, omalovažavajuća. Svakako
kriva.
– Trebaš lovu?
– Ne, dala mi je mama. Hvala Teodore. Bok.
– Bok, sunce.
Izašla je van pola sata prije, oko devetke, Htjela je malo prošetati, uzeti zraka. Malo se nadisati. Čeka
ju uzbudljiva večer, a nika ko nije htjela biti tamo među prvima, to je uvijek glupo, izgleda nekako
strašno štreberski.
Trešnjevka u devet, nije to neki osobit kvart. Ni siromašan, ni bogat. Ni u centru, ni na periferiji. Ni
vrit, ni mimo.
Hodala je kvartom besciljno razmišljajući o svemu što se do godilo zadnjih dana, o sebi, o Danijeli,
Maksu, Monkey. U par dana zbilo se više događaja nego u pola njenog života. Ili, više no u cijelom
životu dosad. Ono što ih je činilo tako posebnim, bila je nota tajanstvenosti.
Tina se pitala, radoznalo, ali bez odgovora, zašto je čula Danijelin glas u glavi. To ju je strašno
proganjalo. Je li to neki deja vu, koji se svima ponekad dogodi? Jedna slika u glavi, nalik na neku drugu,
koju smo već preživjeli i spremili u mapu sjećanja, oživljava i čini se kao da je dvaput proživljena? Ne,
njoj se nije činilo da je tu riječ naprosto o podudarnosti slika. Ona je u glavi čula glasove, jasno je čula
glas, koji nikad prije nije mogla čuti. Je li ju bolest, pitala se, odvukla jednom nogom preko granice
svjetova? Zašto svuda vidi mrtve ptice, zašto ju proganjaju snovi u kojima joj baka želi nešto reći? Prati li
ju stvarno netko? I što je s tom Monkeyevom pričom o Jasni Belamarić? Treba li stvarno razgovarati s
njom?
Gluposti, lecnula se. – Nagledala si se ti previše filmova... Uostalom, zašto bi te netko pratio ? Sve je
to glupost. A najveća glupost je to što mislim da se Maksu sviđam.
Ta joj se misao, iako njena, učinila neprijateljskom, neugodnom i neprihvatljivom. “Nije glupost! Nije
glupost”, počela je mantrati pa tražiti razloge zašto je to glupost. “Mislim, nije da nikad nisi imala dečka,
doduše, sve je to bilo kratko sviđanje od kojih mjesec dana. Ništa posebno. Nije da ti se nikad nisu
upucavali frajeri. Čak i jako zgodni. Sve je to nekako bilo nespretno, s puno muke, ali Maks kao da te
čeka...”
“Sve joj je to čudno” pomislila je.
“Opet si umišljam da sam posebna. Glupost, ipak glupost. Ali, ako je glupost, zašto onda ideš tamo?
Sve te vuče... ”
 Nije znala naći objašnjenje za to što su njene noge same išle u željenom pravcu. Samoj se sebi činila
kao mjesečar, koji se željeznom disciplinom drži svoga puta, koji je unaprijed određen i po njemu se ide
točno zacrtanom putanjom do točno određenog cilja.
“Možda do kakvog jezera, u koje ću upasti? Ili do Maksa... ”
Noge su je, međutim, dovele u blizinu taksija. Rijetko ga je koristila, skupa je to igračka kako god
okreneš. Ali, novac nije najvažnija stvar.
Odlučnim korakom krene prema taksi stajalištu odlučivši da će večeras zaboraviti na sva ta sranja i
jednostavno se zabaviti. Ako nikako drukčije, tako što će Monkeyju dan poslije prepričavati događaje iz
visokog društva i kako će im se zajedno smijati. Neprilagođeni Monkey obožavao je ismijavati navike i
rituale zlatne mladeži. Nije, doduše, nikada izgledao zlo u tom ismijavanju. On je preko toga samo
poručivao sudbini koja mu je sve oduzela, da je jači od onih kojima je sve dala. Baš zato što se mora
boriti. Za sve. Oni, ta zlatna mladež, znali su cijenu svega i vrijednost ničega jer im je sve palo s neba. A
on je znao sve, i cijenu i vrijednost. I bezvrijednost.
Taksist je bio uniformiran, mlad, jako mlad, krunica ispod špigla, taksimetar uredan...
– Kamo?
Rekla mu je adresu na Tuškancu.
Taksist je, međutim, nakon prvog kilometra krenuo zaobilazno.
– Oprostite, nije se mogla suzdržati. A kamo me to vozite ? Mislim, kojom rutom? Ovuda kuda idete
imamo sigurno kilometar više.
– Oprostite, rekao je, oduzet ću vam taj kilometar. Tek sam mjesec dana u poslu. Nisam dugo taksist.
– Pa što vam bi da sad postanete?
– Otac mi je bankrotirao, rekao je taksist.
– A jebemu, procijedila je Tina, i sama se sebi iznenadila kad je čula iz vlastitih usta pitanje: A kako se
to desilo?
– Bio je dekorater za unutarnja uređenja. Posao je cvjetao do lani.
A onda su mu prestali plaćati. Napravio je poslova za dva i pol milijuna kuna, ali ništa nije mogao
naplatiti.
– Koji horor, rekla je Tina i pomislila na mamu. Ona, doduše, može naplatiti svaku frizuru, ali posla je
sve manje. Što ako se i njoj to dogodi?
Od onih Teodorovih glupih knjiga nećemo se kruha najesti.
– I što je s ocem, zapitala je.
– Ništa, sad i on taksira. Za 4 tisuće kuna. Tako ćemo se valjda izvući....
Žalosni razgovor iz taksija ipak je nekako zaboravila – doduše – i potrudila se – čim je izašla iz
automobila. Tuškanac. Jedan od simbola uspjeha u životu. Prestižna adresa. Bolje društvo. Snobovi.
Milijuni.
Tina je ugledala ne preveliku kuću, iz 30-ih godina, s malim okolnim vrtom ograđenim visokom
ogradom. U vrtu je staza do kuće bila označena svijećama i to je fakat izgledalo cool. Vrata vrta bila su
otvorena pa je krenula stazom prema vratima.
U vrtu je primijetila bunar. Starinski, kao da ne pripada ovdje, kameni i ukrašen, onakav kakav je znala
viđati po samostanima u Dalmaciji. Taj ju je prizor razgalio, unijevši u nju nekakav dašak
sentimentalnosti. Voljela je umjetnost u kamenu, dašak otmjenosti starog doba, prave vrijednosti.
Kul, pomislila je, bar nema nikakvih bazena, umjetnih antičkih kipova, fontana i sličnih užasa kakvi se
vide po kućama novopečenih bogataša i tajkuna.
Pozvonila je na vrata.
Otvorila joj ih je Danijela. A možda bi, s obzirom na dojam koji je ostavila na nju, bilo točnije reći –
ukazala se.
Jer Danijela je – vau! – izgledala kao filmska zvijezda.
Kosu je podigla u neku neobaveznu polupunđu, bila je u jednostavnoj crnoj kratkoj haljini i crnim
sandalama, a oko vrata je imala bisernu ogrlicu. Kako otmjeno, kako elegantno, kako jednostavno i kako
nenametljivo. Brilijantno.
Audrey Hepburn, pomislila je Tina, samo kad bi Audrey bila visoka do neba, modroplava i potpuno,
potpuno fatalna.
Danijela ju je poljubila. Otavljala je usne sekundu predugo na njenom obrazu.
 Tinu je zapahnuo miris jakog parfema.
– Dobro došla, rekla joj je. Izgledaš super.
– Pa hvala, i ti.
Danijela ju je odvela do unutrašnjosti. Iz predsoblja ju je uvela u glavnu sobu, koja je bila očišćena od
bilo kakvog viška namještaja. Nosi se minimalizam. Trosjedi, fotelje i stolice bile su uz zid, naravno dj
pult, a sredina je bila prazna, očito je sve bilo preuređeno za tulum, u kuhinji pored je bila neka klopa, a
na stolićima uza zid cuga, puno cuge...
Odmah je pomislila kako je odluka da ne ide prerano bila pametna. U kući se već okupilo tridesetak
ljudi. Kako dobro, imati kuću za tulume! Stan na Trešnjevci, s onim Teodorovim knjižurinama, ne bi bio
pogodan ni za kakvu zabavu. Da sutra u njega poželi pozvati kolege iz škole, ne bi se usudila. Vjerojatno
bi je ismijavali. Zato voli Monkeya. Njemu to ništa ne znači.
Gledala je mirno po velikoj dnevnoj sobi. Primijetila je masu lica iz škole. Ops, gle pa tu je i Bevanda,
lik iz RTL ove sapunjare! O, kako bi mamina Martina bila sretna da je sada tu, ona se doslovce rastapala
na tog lijeponjuškog, feminiziranog, ali elegantnog Bevandu. Martina bi mu mogla biti mama, ali žena se
jednostavno navukla. Bevanda je bio uz Marinu, manekenkicu, drapaćozu koja nema ni za hamburger,
tako su bar pisale novine, ali izigrava svjetskog supermodela. Jadno, prejadno. Pa ni taj Bevanda, i on je
samo kulisa.
Bilo je to, ukratko, društvo u kakvom Tina nije do sada bila, niti je voljela biti.
Danijela ju je napustila dočekujući nove goste. Ostavši sama, Tina se odmah uvalila u fotelju gledajući
ljude. Maksa nije vidje la – to je bilo jedino što ju zanima – a nitko drugi na nju nije obraćao pažnju. I to
je bilo dobro.
Imala je, ipak, neki loš predosjećaj da je višak na ovoj zabavi. Zato je ustala i natočila si čašu vina. U
čašu je htjela dodati i Coca Colu, ali od toga ju je načas odvratila misao koja joj je sijevnula kroz glavu:
Coca Cola? Ovdje se toče francuski pjenušci, pije se Verve Clicquet, Dom Perignon, ne pita se za cijenu,
ovdje se piju kokteli, a ti bi bambus pa da odmah vide da si seljačina s Trešnjevke. O, ne.
Pomisli odmah i na Monkeyja koji bi baš zbog toga još i glasno podrignuo i odluči, ipak, napraviti si
bambus.
Baš me briga, pomisli i onako stojeći kraj stola s pićem popije bambus do kraja i napravi si još jedan.
Ako ništa, bar ću se napiti, odluči.
Vino joj je brzo prostrujilo žilama. Odmah ju je diglo.
Odmah je preša na drugi bambus.
Potom se opet zavalila u fotelju. Učinilo joj se da su svi u parovima.
Ugleda Danijelu kako priča s onim glumcem. Iznenadilo ju je kako mu se, s lakoćom, ali nekako
lascivno, naslanjala na ruku.
Prava zavodnica, pomisli Tina i otpije još jedan dug gutljaj bambusa.
A onda se na horizontu ukazao Maks.
Dobro je, pomisli, da sam popila ta dva bamusa. Dobro je. Cool.
Jer, Maks je razgovarao sa Marinom, polumanekenkom. Držeći je rukom oko struka.
Leptiriće iz njenog trbuha to je odmah pretvorilo u zlovolju, koju je nastojala učiniti nevidljivom.
Glupača, eto to si ti, Tina, glupača, pomisli. – Ponašaš se kao šiparica. Zaljubljena, glupa šiparica.
Šiparica – glupača.
U tom trenutku susrela je Danijelin pogled.
Danijela se lagano došetala do nje.
Uzme ju za ruku i povede je prema glumcu.
– Ovo je Tina.
– Bevanda, rekao je nezainteresirano i reda radi.
Danijela se odmah okrenula Maksu.
– Vidi tko je došao.
Maks ju pozdravi i upozna s manekenkicom. Ah, koja čast, pomisli Tina, sarkastično. Koja čast i
zadovoljstvo.
Nije dala da joj se primijete osjećaji.
Danijela se, na njeno iznenađenje, obratila manekenki s neobičnom idejom, prijedlogom, zapravo –
naredbom.
 – Lutkica, ne smiješ propustiti bjutislip. Da ujutro opet blistaš.
Svi su osjetili cinizam u njenom glasu.
– Pa nekad treba napraviti izuzetke kako bi pravilo bilo još uspješnije, izvrdala je prijedlog
manekenka, htijući očito ostati s Maksom, u čijem je društvu uživala.
– Vrijeme je za spavanje, reče Danijela.
Tina je, čuvši ton, okrenula pogled s Maksa na Danijelu. Ono što je vidjela, prestravilo ju je.
Danijelino lice bilo je hladno kao ledenjaci sa sjevera. Na njen si se glas mogao porezati.
Hladnoća skamenjenog Danijelinog lica kao da je otjerala svu njenu jedinstvenu, blistavu ljepotu.
Cura se samo pokupila.
Nije bilo svađe.
Danijela se, čim je manekenka napravila krug prema vratima, okrenula prema njoj – postavši u trenu
ona stara lijepa, vesela Danijela.
Dvije su prijateljice nastavile čavrljati, a u razgovor se uključivao i Maks.
Atmosfera se sve više zagrijavala. Ljudi su punili prostoriju, nenametljivo, ali konstantno pa je uskoro
postalo vrlo tijesno. Sve je postalo veselije. Svi su plesali. Tulum iz snova.
Tina je vrlo brzo bila prilično pijana. U jednom trenutku odlučila je otići do wc-a, no bio je zauzet.
Usprkos glazbi koja je treštala iz svih zvučnika, a oni su bili užasno snažni, ali kvalitetni, iz zahoda se
čulo riganje. Opa, netko je već kolabirao, pomisli Tina. Jadnica.
Pomislila je kako na katu sigurno imaju drugu kupaonu i wc. Brzo se popela stepenicama na kat, ali se,
umjesto u kupaoni, našla u velikoj, starinski uređenoj sobi u kojoj su na zidovima bile izložene slike.
Redom su to bili portreti, kao u nekim starim filmovima, ulja na platnu sa masivnim, zlatnim ili srebrnim
okvirima, baroknim, teškim, otmjenim, prema nekim starim mjerilima... To se nije uklapalo u
minimalistički dizajn prizemlja, ali to je danak tradiciji. Ovi stilski namještaj ne kupuju, oni ga nasljeđuju,
pomislila je Tina. Zato Danijela i je tako normalna, njoj nisu potrebna snobovska dokazivanja i
preseravanja. I potcjenjivanja drugih, kao djeci ovih tajkuna koji su još do jučer bili čobani.
Malo je zastala kod svakog portreta. Nije mogla procijeniti iz kojeg su doba, ali joj se učinilo da
portretiranje predaka doseže barem 200 godina unatrag.
No, ono što joj je odmah upalo u oči je da nijedna slika – ne otkriva pogled.
Nijedna slika nije gledala u nju.
Nemoguće, pomislila je Tina. To je nemoguće.
Odmah potom počela je otkrivati kako likovi, iako stariji, a neki i pod perikama, ili u kostimima koji
su ih činili drukčijima, neobično nalikuju na Danijelu i Maksa.
Trbuh joj se stegnuo.
Ok, znala je da ona podsjeća i na oca i na majku, i na baku, ali da ni na koga od njih ne liči posebno.
Svi mi na nekoga ličimo, ali nitko nije replika. Nitko, osim možda jednojajčanih blizanaca, ali ovo nije taj
slučaj.
Osjetila je vrtoglavicu i znojenje. Koljena su joj počela klecati. Na trenutak se uhvatila za rub pisaćeg
stola, samo zato da se ne sruši u nesvijest.
Iako je na nogama, osjetila je kako gubi svijest i jasno je vidjela svoju baku.
Bakin glas je, kristalno jasno, govorio:
Bježi, vrapčiću...
U tom se trenutku na njeno rame spustila ruka. Trgnula se iz nesvjestice.
– Izgubila si se.
Bio je to Maks.
Zbunjeno je kimnula glavom.
Bez riječi se nagnuo i poljubio je.
Uzvratila mu je poljubac, iako su joj u glavi odjekivale bakine riječi: «Bježi vrapčiću, bježi
vrapčiću....»
Vrapčić nije bježao. Ne. Vrapčić je uživao je u poljupcu s Maksom.
Osjetila je kako njegove ruke prelaze preko njenog tijela. Uživala je u njegovom dodiru, prepustivši se
poljupcu do kraja.
Išla bi s njim do kraja, tu, pod tom galerijom čudnih portreta, nakon nesvjestice u koju ju je skoro
doveo neodređeni, ali jezivi strah, sve bi učinila, samo da ju je pitao.
 Da ju je htio poševiti tu, pristala bi bez pitanja, no iz poljupca ih je prekinulo nečije nakašljavanje.
Odvojili su se.
S druge strane sobe, prošavši kroz vrata na drugom kraju, stajao je postariji čovjek.
Doduše, to da je stariji, ukazivalo je više to kako je odjeven, no to kako je izgledao.
Ozbiljna frizura, naočale, odijelo za starije ljude, no čvrsto držanje i gotovo nikakve bore nisu
omogućavale da mu se odrede godine – mogao je imati i 30 i 40 i 50.
– Maks, dogovorili smo se da party zadržite dolje.
Strogi, hladni glas nije trpio pogovora. Zvučao je kao gazda.
Tinu je odmjerio kao neku nižu vrstu, a zatim joj se nasmiješio. U tom trenutku, Tina je primijetila
kako nevjerojatno liči na Maksa. Osmijeh im je bio gotovo isti.
Maks mu nije proturječio.
Uzeo ju je za ruku i odveo dolje.
Tulum kao da je ušao u petu brzinu.
Maks ju je držao za ruku, Danijela je plesala s glumcem i ugledala ih, i nasmiješila se, kao da je to sve
očekivala.
Tina je imala milijun pitanja za Maksa, ali svaki put kad je htjela nešto progovori ti, on bi ju poljubio.
Imala je osjećaj da ih svi gledaju i da joj svi zavide na tome. Prepustila se pijanstvu.
Idila, kakvu nije osjetila nikad u životu, uskoro je prekinuta nasiljem. Dva momka u sobi su se počela
nadvikivati, odmah potom i naguravati, sijevnuo je udarac pa kontraudarac, a onda je prvi bacio drugoga
na pod počevši ga daviti.
Želio ga je ubiti.
Svi su se sledili, no iz sjene je izašla – neobično prisebna – Danijela.
Prišla je tipu koji je sjedio na prsima oborenom i davio ga, uhvatila ga za ovratnik. Odignula ga je s
davljenog, s lakoćom koja je izazivala zaprepašćenje.
Opet sanjam, pomislila je Tina, ali vrlo kratko. Jer, nije bio san.
Tina je ostala šokirana. Čovjek je imao bar 80 kila, no Danijela ga je podigla i pribila uza zid.
Lice joj je bilo unakaženo od mržnje. Iskesila je zube i napravila pokret kao da će mu pregristi grkljan.
Lice odignutog ispunio je užas. Prekinuo ga je, brzom intervencijom, Maks, koji je odmah prišao Danijeli
i odvojio je od žrtve njenog gnjeva.
Trebala joj je sekunda da se pribere.
– Party je gotov, rekla je. – A vas dvojicu, divljaci, više ne želim vidjeti ovdje. Nacrtane. Sad, van.
Oni su, skoro istodobno, zavapili za oprost, ali Danijela se okrenula na petama, i odlučno otišla na kat,
ne okrećući se.
Ljudi su počeli curiti van. Tulum godine završio je kao bulšit.
Tina je u gužvi posve izgubila Maksa iz vida.
Naredba o izlasku odnosila se na sve pa je izašla van, pokušavajući okrenuti broj taksija.
Ali Maks je već bio vani, na motoru. Čekao ju je.
– Vozim te doma, rekao je.
Sjela je kraj njega i prigrlila ga osjećajući njegove mišiće.
Iako mu nikada nije rekla gdje stanuje, došao je točno do ulaznih vrata.
Zaustavio se pred ulazom i otpratio je.
Uz poljubac.
A onda se naglo odmaknuo i zagledao se sa strane. Tina je vidjela da 50 tak metara od njih stoji
nekoliko prilika na motorima. Pozdravio je i sjeo na motor.
Odjurio je u noć.
Kroz odškrinuta vrata, Tina je vidjela kako se motori pale i jure za njim.
 Jasna i podzemni grad

U san joj je opet došla baka. Naime, nije došla. Ona je bila kod bake, koja je sjedila pred svojom
kućom, okruženom vijencom divnih planina. Te su je gore uvijek smirivale, podsjećajući je na djetinjstvo
puno igre i spokoja. Tina je obožavala šume, planinu, baku...
Draga baka, nježno, toplo biće! Sjedila je na svojoj hoklici, ispred ulaznih vrata, točno onako kako je
pamti najveći dio života. U ruci je držala medaljon kojim je kružila iznad papira na podu.
Tina joj je prilazila držeći se za ruku s Maksom. Osjećala je sreću zbog toga, mislila je da će baku taj
prizor ispuniti srećom. Mahnula joj je, nasmiješena. Baka je navukla naočale i, prepoznavši Tinu,
nasmiješila se.
Medaljon u njenoj ruci počeo se, Tina je to primijetila, vrtjeti nešto brže pa još brže, i brže. A onda je
iz njenih usta prodro užasan krik i baka je počela krvariti iz očiju srušivši se na pod.
Vidjevši baku, svoju dragu bakicu na podu, svi su se mišići u Tininom tijelu napeli na skok, na juriš...
Tijelo je krenulo prema baki, ali Maksova šaka uhvatila je Tinu čvrsto za ruku, ne davši joj da se makne s
mjesta.
Zagrlio ju je i poljubio i ona se prepustila poljupcu.
Kada je Tina, nakon dugog poljupca, ponovo pogledala prema bakinoj kući, bakinog tijela više nije
bilo tamo.
Umjesto bake, na mjestu gdje se ona prije samo koji trenutak srušila na tlo, stajala je Danijela, visoka,
vitka, seksi Danijela, mahala joj je i smiješila se.
Onda ju je netko, s leđa, primio za rame.
Osjetila je kako joj je netko dotaknuo rame, okrenula se i ugledala baku kako stoji iza nje, a iz nekako
blaženo sklopljenih očiju, curila joj je krv. Baka je jedva čujno prošaputala – Bježi vrapčiću, bježi
vrapčiću, bježi vrapčiću – tresući joj rame, nekako neobično snažno za njeno tijelo.
Od te trešnje, Tina se probudila. Majka ju je nježno drmala za rame vičući, buđenje, ajmo, buđenje...
– Već je dvanaest, rekla je majka kad je Tina, otvorivši oči do kraja, napokon pokazala punu
prisebnost.
– Koliko je sati, mama?
Podne je, rekla je majka. To je dobar razlog da se digneš. Uostalom, dodala je onim poznatim glasom,
kad joj se nešto ne dopada, ali je prisiljena to izreći, “uostalom zvao te... onaj tvoj”.
“Onaj tvoj”, bio je njen prezrivi izraz za Monkeya. Mama se užasavala pomisli da se Tina druži s
Monkeyem. Ok, ona nije bila snob, to ne, ali imala je u vezi s Tinom – kao i svaka majka – svoje planove,
a u ni jednom od tih planova, ni kao posve sporedan lik, nije kotirao Monkey. On je, naime, jedan od onih
tipova kojeg svaka mama ne želi za zeta i tu svako argumentiranje staje.
Dok je pokušavala otresti ostatke sna s očiju – stvarnost je bila tako lijepa u odnosu na prizore od
maločas koji su joj se činili tako odvratno realni – mama joj je dala telefon u ruke.
– Ajmo se naći, rekao je Monkey. Danas je prilika da pričamo s Jasnom Belamarić.
Monkey inače kratko govori. Nema treću rečenicu. Još jučer, Tina bi odmah krenula, toliko ju je
zanimala ta priča. Ali danas je bila neodlučna.
– Nisam sigurna da li mi se da... procijedila je, malo sam umorna.
– Meni je svejedno, rekao je Monkey, ali ako to ne učinimo danas, kad je moj frend spreman da nas
pusti, tko zna kada ćemo imati priliku. Možda nikad.
Nekako preko volje, rekla mu je da je sve ok.
– Naći ćemo se na istom mjestu, rekao je Monkey. Osjetila je da je i sam zainteresiran za tu priču
znatno više no što bi želio priznati. Monkey se, inače, držao kao cool tip, kao, “gledam svoj posla man, ne
zanima me društvo, pravda, i slične gluposti, nego samo moja priča”, ali, znala je da je to maska. No nije
bila sigurna što ga je toliko privuklo; to što je ta škola njen problem, ili to što je nešto osjetio...
 Rekao joj je da se nađu na istom mjestu.
– Važi, suho je rekla.
Majka je bila mrvicu radoznalija no jučer.
– Kako je bilo na tulumu?
Ništa posebno, zaustila je Tina, a onda se sjetila da joj jezik leti brže od pameti. Podsjetila se
Maksovih poljubaca pa su joj na obrazima izbile dvije izdajničke, crvene fleke. Rumenilo. Tako
pubertetski.
Mami je to bilo dovoljno. Skužila je da se nešto zbiva i to ju je, automatski, oraspoložilo. Ipak je
oprezno priupitala je li i “onaj njen” bio na tulumu.
– Ako misliš na Monkey, ne. Nije bio.
Mamu je to oraspoložilo.
– Znači netko nov u tvom životu... Nije to, međutim, bilo pitanje, nego konstatacija. Nije navaljivala s
podpitanjima kada joj je Tina suho odgovorila tek, “možda” i krenula se spremati.
– Kamo ideš?
– Moram nešto pomoći Monkeyu, oko škole..
Majka je na taj odgovor frknula nosom – možda se to Tini i učinilo – ali ništa nije rekla.
– Zadržat ću se, rekla je Tina.
Dok je hodala na susret s Monkeyjem, stigla joj je poruka od Maksa.
“Nađemo se večeras u 7 kod Hemingwaya”.
“Može”.
Osjetila je leptiriće. I trnce straha...
Ni sama nije znala zašto, taj osjećaj nadvladao je leptiriće u trbuhu. No onda je ugledala Monkeya koji
joj se smiješi i maše joj. Ušla je u kafić u kojem opet nije bilo nikoga...
– Čuj, rekao je Monkey, danas je nedjelja i u bolnici nema puno liječnika pa će nas moj kompa,
bolničar, prošverecati do Jasne. Do nje ti ne može nitko osim obitelji, rekao je Monkey.
Nije izdržao da je ne pita isto što i mama:
– Kako je bilo na tulumu?
I on se pravio posve nezainteresiran, ali nije bio, to je bilo očito.
Tina mu prešuti za Maksa, ali mu ispriča tko je sve bio i kako je tulum završio.
Monkey je pažljivo slušao, i na kraju rekao samo jednu riječ:
– Idemo.
Izašavši iz kafića, iznenadilo ju je kad je Monkey krenuo prema motoru. Bilo je očito da je njegov.
Odnosno, da ga on koristi, a čiji je bio... to je tek trebalo ustanoviti. Tina se uvijek gnušala krađe,
uzimanja tuđih stvari.
– Od kud ti to?
Monkey je shvatio kuda pitanje smjera, a bilo mu je jasno i da je Tina, ne samo podozriva, nego i ljuta.
– Posudio sam ga, rekao je uvjerljivo.
– Posudio ili “posudio”, nije se dala. Okrenula se na petama, misleći otići. Stvarno ju je naljutio taj
motor.
– Stvarno sam ga posudio. Tina, gledaj me.
Pogledala ga je, i bilo je očito da taj grubi, sirovi, dobri momak, ne laže. Naljutila se na samu sebe
zbog te ponižavajuće nevjerice. Sad si ga i ti stavila u ladicu, u kojoj mu je najgore biti, pomislila je s
osjećanjem gorkog samoprijekora. Nasmiješila se, umjesto isprike.
Monkeyu je to bilo više nego dovoljno.
Dok su se vozili, Tina se prisjetila kako je sinoć s Maksom sjela na motor kao da je to nešto normalno,
dok s Monkeyjem radi drame. Opet se posramila.
A onda pomisli na skupinu motora koja je odjurila za njim kad su se rastali...
U tim mislima put do Vrpča prošao joj je munjevito. Nije ga ni osjetila. Zgrada je izgledala prilično
sablasno, veliko dvorište izvana, ružna stara fasada, avetinjska aura...
Ušavši u bolnicu, Monkey je opet bio onaj stari, čovjek od akcije, komandos.
– Sačekaj na hodniku.
Izvadio je mobitel iz džepa, okrenuo broj tipa koji mu je bio veza, i rekao: Došli smo.
U hodniku se, minutu-dvije poslije, pojavio visok, nabildan, ćelavi muškarac s bradom, star kojih 30-
ak godina.
Pogledao je Monkeyja puno manje ljubazno no što je Tina mislila.
– Jebote, zbog ovog mogu izgubiti posao, imate 15 minuta. Brzo.
Otfurao ih je u neku usamljenu kancelariju na dnu hodnika pa su sjeli čekati.
Vratio se s djevojkom.
Oči Jasne Belamarić – one su dominirale ovim bićem – bile su užasno mutne, očito je bila na
lijekovima. Jasna Belmarić bila je “malo punija”, natečenog lica, valjda je i to od antidepresiva ili Bog te
pita kakvih medikamenata, naočale na njenom licu bile su ogromne, bapske... Crna kosa bila joj je vezana
u rep. U majici i donjem dijelu pidžame, Jasna Belamarić, ispijena i blijeda, djelovala je kao ruina. Iako
mlada, činila se kao neka ruševina...
Bolničar joj se obratio kao robotu ili nekom tek dresiranom psu:
– Pričao sam ti o njima, bit ćeš dobra 15 minuta.
Jasna Belmarić bezvoljno je kimnula glavom i sjela kraj njih.
– Bok, ja sam Tina, a ovo je moj frend Igor, rekla je, predstavljajući Monkeya. I sama se iznenadila
kad ga je nazvala po imenu. To je činila tako rijetko, da se skoro nasmijala.
Dok je pružala ruku, Jasni Belamarić slučajno se zadigao rukav od majice.
Tina je vidjela gomilu ožiljaka na rukama.
Je li Jasna Belmarić rezala žile? Zapitala se. I automatski pomislila, je li se rezala desetke puta? Ruka
joj je kao da je obrađivana motornom pilom...
Ostala je bez teksta. To se Tini jako rijetko događa, ali postoje situacije kada zanijemi.
Uletio je Monkey:
– Tina je, baš kao i ti, primljena u školu, nešto joj je čudno.
Jasna ih nije ni pogledala.
Mrmljala je sebi u bradu, odsutno i posve nezainteresirano.
– Šta se dogodilo tamo, šta se događa, upitao je Monkey, smirenim, umilnim glasom punim
razumijevanja.
Tinu je taj ton zbunio jer Monkey uvijek reagira agresivno dok ga netko ignorira. No ovo nije bio taj
slučaj.
– Ništa se ne događa, ništa nije čudno. Bila sam bolesna, ali to nisam znala. Sada se liječim, bit ću
dobro... uzvratila je Jasna glasom automata.
– Jesi li se tamo razboljela, pitao je Monkey.
Jasna je nastavila mrmljati isti, očito naučeni odgovor u bolnici. Ukratko, ne, nije.
Monkeyev glas postao je bolećiv: Molim te pomozi nam, reci Tini ako nešto nije u redu, i ona je tamo i
osjeća nešto...
Jasna je, međutim, nastavila svoju litaniju gledajući u svoje ruke koje drži u krilu. Uto je bolničar,
očito ustrašen, našao važnim reći da im vrijeme curi.
– Imate još pet minuta.
Monkey je zavapio: Jasna, molim te.
Tina više nije mogla podnijeti taj zatvoreni krug ispraznog rituala. Shvatila je da je Jasnu moguće
natjerati na govor samo šokom. Šokom istine, brutalnim opisom situacija koje je sama doživjela, a za koje
je sumnjala da ni Jasni Belamarić nisu nepoznate. Naprotiv.
Jasnino stanje ju je, s druge strane, užasavalo kao opomena, kao precizan opis njenog mogućeg stanja,
potone li u taj kaos koji se, nedefiniran, ali jasan iz dana u dan sve više razvijao oko nje kao neko živo
blato...
Tina se naglo dignula.
Iz Tine je suknuo rafal:
– Jesi li vidjela mrtve ptice ?
– Jesi li čula nečiji glas u svojoj glavi kao da čitaš misli ? Jesu li ljudi naglo nestajali kad bi ih pratila?
Je li te netko pratio na motoru, jesi li sanjala snove u kojima ljudi krvare iz očiju...
Pitala je to uzbuđenim, ali preciznim, tihim glasom, takoreći šaptom, u kojemu nije bilo dvojbi. Bilo je
jasno da točno zna o čemu govori, iako ne zna objasniti ništa od tih pojava...
Monkey je bio sleđen od zaprepašćenja. Njemu je to bilo posve novo. Nije imao mehanizam za
suočavanje s takvim situacijama. Da treba nekoga prebiti, ajde de, ništa lakše, ali nestanci ljudi i
krvarenje iz očiju... nikada se nije susreo s ičim sličnim, osim na filmu.
Jasna je digla glavu i pogledala je Tinu ravno u oči. Nasmiješila se i Tina primijeti da nema prednje
gornje zube. Bila je to druga žena. Pogled joj je bio, hm, gotovo pa bistar.
– Ne nestaju, počela je šaputati. – To su tuneli ispod grada. Oni samo žele vladati, svime... I svi koji su
im opasnost, oni ih uništavaju. Zubima ih trgaju ili ti daju zube...
Pričajući nepovezanu, ali priču koja je ipak imala logiku, Jasna Belmarić padala je u trans. Počela se
histerično smijati, tresući se dok joj je na usta počela izbijati pjena.
Bolničar je skočio da je digne. Ona se histerično smijala i bacakala.
– Idemo, Jasna, idemo spavati, govori je bolničar, naučeno, očito na takva stanja. No, u jednom djeliću
sekunde ona se okrene i ponovo je na trenutak lucidna.
– Slušaj što ti govore snovi, nađi to, reče joj, a onda iz sve snage krikne:
Bježi vrapčiću! Bježi!
Bolničar ju je odmah poslije strašnog šoka izvukao iz sobe, ostavivši Tinu i Monkya sleđene od
nevjerice.
Tina je osjeti kako joj suze idu na oči.
“Vrapčiću...”
Bolničar se vratio užasno ljut.
– Gubite se odavde!
Onda se obratio Monkeyu.
– Da sam znao da ćete mi napraviti ovakvu svinjariju, nikad vas ne bih uveo. Mislio sam da ćete nešto
normalno s njom pričati, a vi ste luđi od nje.
Tu je masno opsovao.
To su Monkeyeve situacije. Tu je on onaj stari, opasni Monkey s kojim se nije uputno zezati, koji te
prebije u sekundi.
– Ne kurči se pederčino, nisam ti ja neki mutavac na tabletama, dreknuo je, zastrašujuće izgledajući
pritom.
To je skuliralo bolničara. Mirno se odmakao od vrata i pustio ih da prođu.
Dok su prolazili kroz vrt bolnice, svako malo ih je zaustavljao neki pacijent i žicao cigaretu. Tina je
osjetila kako joj se vrti u glavi, kao da će ponovo imati neki napad, no Monkey ju je držao za ruku i vodio
ju pa je ipak imala osjećaj sigurnosti.
Na trenutak joj se učinilo da je među luđacima vidjela i onaj par od jučer. O Bože, što je ovo, gubim li
ja to razum, zapitala se.
U tom trenutku prišao joj je jedan od pacijenata:
– Daj mi cigaretu vrapčiću, imaš cigaretu?
Monkey se grubo progurao pored njega.
– Ne bježi vrapčiću, mrmljao je pacijent, ne bježi, cerekajući se luđački i pobjednički.
Monkey ju je zaštitnički posjeo na moto.
No, nije ju vozio doma. Zaustavio je na nekom igralištu i posjeo ju na klupu.
– Sada mi sve ispričaj.
Tina mu je sve ispričala, uključujući i to da se možda zaljubila u Maksa.
Monkey je šutio, ali se vidljivo lecnuo kada mu je rekla za Maksa.
– Što znači da nestaju u tunelima, upitala je.
Monkey joj je objasnio da je cijeli grad premrežen tunelima, od kanalizacije, ali i drugima.
Od Gornjeg grada jedan tunel vodi čak do Sljemena. To je Pavelićev tunel, objašnjavao joj je. Bio sam
na par tuluma tamo, ali su ti tuneli zazidani, ne može se proći.
Na onima na Gornjem gradu nikad nisam bio, jer su navodno vojni pa im je pristup nemoguć. Par puta
probao sam s ekipom negdje naći ulaz, ali nikad nisam čuo da je netko tamo bio ili tulumario.
Tina pogleda na sat. Shvatila je da se uskoro mora naći s Maksom i da bi se morala spremiti.
– Možda bilo bolje da probaš skulirati s druženjem s tom ekipom, rekao je Monkey.
Uzvratila je kako se mora naći s Maksom.
– Ok, kako hoćeš. Gdje i kada i gdje točno stanuju oni...
– Što će ti to?
Malo ću pronjuškati, ne brini, neću napraviti nikakvo sranje.
 – Ok. Odvezi me doma...
Dok su se vozili, pretekao ih je jedan motor.
Tina je bila sigurna da je to onaj par koji ju je već pratio, i kojeg je, zaklela bi se, vidjela među
luđacima.
Nekako je bila sigurna da to ne može biti nitko osim njih.
 Poljupci

Jasna. Jasna Belamrić, luda ili ipak ne? U njenom ludilu ima nekog sistema, ima neke logike,
razmišljala je, grčevito, Tina – ako je košmar koji joj se nalazio u glavi nakon vrapčanske avanture
moguće nazvati razmišljanjem. – Mora da tako izgleda unutrašnjost košnice, kad su pčele na vrhuncu
posla, pomislila je, osjećajući da joj u glavi sve zuji i nadima se, kao balon pred pucanje. Svi ti događaji
od prethodnih nekoliko dana, zgusnuli su se u niz koji ju je ispunjavao nelagodom. Beskućnik i njegova
čudnovata, zastrašujuća i neobjašnjiva smrt, snovi, oni jezivi snovi u kojima je nešto tako prokleto
stvarno, tulum, neobičniji od bilo kojega koji je ikada zamišljala... I na koncu, ti prokleti vrapčići. Zašto
ju i baka u snovima zove “vrapčiću”? Zašto čuje baku i zašto sanja oca na tako stravičan način?
U hipu joj je palo na pamet da otkaže sastanak ili da jednostavno ne dođe.
– Ja to ne mogu, ne mogu, ne mogu... Ne želim ići. Ili, ipak...?
U konfuziji je nesvjesno uključila komp. Nekako je naslućivala da će na Fejsu naći neko rješenje.
Umjetna inteligencija. Pa i nije pretjeran taj naziv. Ruka joj je u nervozi slučajno dohvatila čašu koja je
stajala na stolu pa se predmet razbio u tisuću komadića, što je Tini izvuklo psovku na usta.
– Fak!
Ipak, stroj se veselo uključio. Odjurila je odmah na Face. Nekoliko smiješnih poruka od Danijele.
Školica, ništa važno. Onda se sjurila do onoga što ju je jako, jako zanimalo.
Maksov status na Fejsu.
Je li ga promijenio?
Ili nije. To joj se činilo najvažnijim pitanjem na svijetu. Ono je u trenutku gurnulo u podsvijest i
beskućnika, i vrapčiće, i baku..
Ono što je ugledala na ekranu, učinilo ju je najsretnijom djevojkom na Trešnjevci.
Maksov status bio je izmijenjen.
Pisalo je:
Status: “U Vezi”
Vauuuuu!!
Tina je znala da se dečki teško odlučuju na stavljanje takvog statusa. On ih, na neki način, izbacuje iz
zajednice lovaca na djevojke. Čini ih dosadnim, nezanimljivim, nečijim frajerima. Čini ih ozbiljnima i
vezanima. Čini ih lišenima adrenalina. Zato to ne vole, i status “u vezi” stavljaju samo ako misle ozbiljno.
Tina svoj status nije promijenila. On je to učinio prvi.
To ju je nekako razgalilo. Odlučila je, ipak, ne otkazati date premda ju je podsjećanje na Monkeyevu
reakciju mučilo možda i više no što je mislila. Ona njegova nagla, neočekivana šutnja, kad mu je sve
ispričala, iznenadila je Tinu.
Monkey uvijek reagira na prvu loptu. Ovoga puta je samo šutio i duboko se zamislio. Rekao joj je
jednu jedinu rečenicu:
– Budi oprezna...
Tina dugo zna Monkeya. Jako dugo, dovoljno dugo da bi se mogla sjetiti neke situacije u kojoj je
brinuo – a u njegovom životu, hvala Bogu, bilo ih je na desetke. No, Monkey nikada nije bio zabrinut,
čak ni kada je visio o niti da ode u popravni dom. Jednostavno, bio je kuler. Možda je malo glumio, ali ni
to nije lako. Možda je mislio, lako ću za sebe. Ali sada je u pitanju bila Tina.
– Nije li razlog Monkeyjeve šutnje bila i ljubomora, upitala se načas, no brzo je odbacila tu misao.
Monkey je oduvijek prema njoj imao prijateljski odnos, nikada joj nije pokazao da mu se sviđa kao
žena. Naprotiv, cure za kojima se okretao potpuna su suprotnost od nje. Jeftine, naglašene seksualnosti,
zajednički nazivnik cajke. Njih je Monkey jako volio. I mrzio.
No, ni ona nikada nije padala na ljepotane poput Maksa.
– Na date idem kao normalna cura, prostrujilo joj je kroz glavu. Otvorila je ormar, u kojemu bi se, uz
malo truda, mogao pronaći prilično širok spektar stilova. Ništa pretjerano skupo, ali na pametan način
raznovrsno: Tina je instinktivno znala da odjećom šalje poruke i to je činila svjesno i pametno.
Onda joj je načas u glavi zatitrala slika manekenkice koju je Maks držao oko struka. Osjetila je jaki grč
ljubomore u trbuhu. Bila je sva napirlitana i Tina odluči da se neće natjecati na taj način s njom.
Jednostavno, bit će ono što je, ako ju Maks želi takvu, ok, ako ne... Šta ako ne. A ništa.
Casual, pomislila je i bila zadovoljna rješenjem. – To je to.
Postoje bar dva razloga da se previše ne šminkam: prvo, da ne pokažem kako mi je previše stalo, ali ta
će me varijanta poštedjeti i mame i Teodora. Njihovih bezbrojnih pitanja. Radoznalih pogleda.
– Ovako će to ispasti kao neki običan izlazak, ništa posebno, zaključi. A ne njen prvi pravi spoj.
Na brzinu se našminkala. Ništa napadno, u skladu s općim dojmom. Lagano je popravila frizuru i
krenula van. Pošla je najprjie pozdraviti mamu i Teodora, ali njih nije bilo doma.
– Čudno, pomisli. Gdje li su nestali? Baš su blesavi. Ali možda i bolje da ih sad nema tu.
Izlazeći iz kuće, ugledala je komadiće sunca kako uranjaju u tamnocrveno nebo na zapadu.
Zagreb je tonuo u noć.
Tina je hodala, bezbrižnija no ikad u zadnjih para dana. Šetnja ju je odmarala jer se mogla
koncentrirati, nekako intuitivno, na Maksa, bez puno razmišljanja, prsima a ne glavom, a jednolični ritam
koraka ulijevao joj je sigurnost.
Kod škole, mobitel je cijuknuo.
SMS.
Monkey. “Javi se kad stigneš...”

Hm, što je sad to ? Tinu je poruka zainteresirala jer je Monkey sigurno imao nešto novo. Krenula mu
je odgovoriti, no čim je krenula pisati poruku, ugledala je Maksa.
Automatski je spustila mobitel u torbicu.
Maks joj je prišao i poljubio bez riječi. Bilo je to dovoljno da zaboravi na Monkeyjevu poruku.
Maks ju je u šetnju poveo držeći je za ruku. To je u njoj izazvalo osjećaj neopisive sreće, nešto što
nikada nije osjetila na taj način. Nastojala je ipak da taj osjećaj, koji joj se razlijevao po tijelu, naročito po
prsima, ostane skriven – nije željela da Maks niti nasluti koliko je jak osjećaj koji ju je prožeo.
On je bio tako jak, da je posve bacio u drugi plan povremena vibriranja mobitela na koji su stizale
poruke. Tina je odlučila ne obraćati pažnju na njih.
Romantičnu, nijemu šetnju, prekinula je pitanjem.
– I ti si završio našu školu?
Da, rekao je Maks. Prošle godine.
– Kako to da nikada nisam u gradu srela nikog iz nje? U stvari, za nju sve do upisa nisam ni znala...
– To je zatvorena sredina, rekao je Maks. Elita elite... Ovo zadnje rekao je uz dozu cinizma pa je bilo
jasno da to jest tako, ali i da Maks o tome ima neko svoje mišljenje. Očito ga elita nije impresionirala.
– Jesi li i ti dio toga?
– Nažalost, da, rekao je, smiješno iskreno.
– Zašto nažalost?
Biti na vrhu, biti dio tog svijeta, nije to samo blještavilo i uživanje, rekao je. Od tebe se očekuje svašta.
Pravocrtan put prema uspjehu. Druženje uvijek s istim ljudima, istom vrstom ljudi, onima koji su uspješni
kao i ti... To i nije za mene, ili bar, nije uvijek, uzdahnuo je.
– Zašto to sve ne odbaciš, pitala je. Pa ti bar možeš svoj život učiniti onakvim kakvim želiš.
– To je nemoguće. I to iz više razloga. Posve nemoguće.
Kakvih, molim te, rekla je s nevjericom.
– To što pripadaš određenom krugu znači da imaš i neke obaveze, odgovornost, rekao je. Ne možeš
van kad se sjetiš. Postoji obaveza, osjećaj obaveze, pripadnost koja je viša od tvoje potrebe da živiš onako
kako želiš.
Čudno, pomislila je Tina. Kad bi njoj, recimo, ta škola postala odvratna, ona bi je napustila, ma što
mama i Teodor mislili o tome. A Maks je jači od nje, bar tako izgleda.
– Ne shvaćam, opet je zapitala. Pa prema komu možeš imati takvu obvezu?
Takvu, pomislila je u sebi, ali to nije izrekla, zbog koje bi žrtvovao i samog sebe.
– Prema tom krugu, suho je uzvratio Maks, ali i prema ostatku. I onda je dodao: Jer, najbolji trebaju
voditi ostale.
Tinu su te riječi presjekle posred srca, kao neki ledeni nož. Osjetila se nekako manje vrijednom.
Maks je na to, vođen svojom mišlju, dodao: Uostalom, i da hoću, ne bih mogao van.
– Pa što onda radiš sa mnom?
– Kako to misliš, zbunio se Maks.
– Mislim, nisam ni bogata, ne pripadam nikakvoj eliti, obična sam cura, živim u, prema tim kriterijima,
lošem kvartu. Dapače, mogla bih postati i vrlo, vrlo siromašna jer mami prijeti ovrha nad salonom.
– Možda i nisi tako obična, odgovorio joj je Maks.
– Što ti sad to znači?
Maks ju je, umjesto odgovora, poljubio.
Ona ga pita šta mu to znači, no on ostaje šutljiv, umjesto odgovora ju poljubi.
Tina se opet rastopila. Osjetila se, pomislila je, blaženo – ako taj izraz ima nekog smisla, onda je to to.
– Ako želiš, rekao je Maks, mogu pitati oca da vidi šta je sa tim kreditom oko maminog salona. On je
dosta važan u bankarskom sistemu, ma šta to značilo, reče.
Ne, ne, ne treba, reče Tina osjećajući opet dašak poniženja. Nije to Maks htio, to sigurno ne, ali
ispadalo je tako. Oni su bolji, oni su gore, oni mogu utjecati na naše sudbine. Ne i obrnuto. Ponižavajuće.
– Nema problema, reče Maks. Ponovo ju je poljubio. Tinu je to malo primirilo.
U tom isprekidanom dijalogu, došetali su se do Tuškanca. Krasni, stari, šumoviti dio grada, staza
prema Dubravkinom putu, bilo je jedno od Tini najdražih mjesta u gradu. Oaza spokoja. Mjesto hlada,
kad ljeti upeče sunce. Mjesto melankolije, kad u ranu jesen pada lišće, mjesto zlatne boje. Mjesto mira.
Pogledavši na sat Tina se iznenadila kako je vrijeme proletjelo.
Bila je ponoć, a ona ni Teodoru ni mami nije rekla da će izaći, a pogotovo do kad će ostati.
– Morala bih ići, rekla je tiho.
Shvatila je da ju on ne sluša.
Uočila je da motri drveće u šumi, a onda shvatila da on ne gleda šumu, jednostavno, kao što se gleda
šuma, već da motri, fiksirano, napeto, kao kobac spreman na borbeni sunovrat.
– Što ti je?
– Ništa, učinilo mi se nešto, odgovorio je Maks.
Onda je, naglo, gotovo histerično, ustao.
Tina je osjetila koliko je napet. Gotovo da mu je mogla vidjeti svaki mišić, kako, napeti kao na nekoj
klasičnoj rimskoj figuri, čekaju na, na primjer, bacanje diska, ili koplja. No, ni diska ni koplja nije bilo.
Njegove oči bile su napeto fiksirane u mrak. Blistale su, a sjaj koji je dolazio iz njih Tinu je preplašio.
Vidjela je kako mu se nosnice šire kao da miriše nekoga. Usne su mu podrhtavale kao da će otkriti zube,
kao da će zarežati.
Počela je osjećati strah... Kao da ponovno čuje glas koji govori “vrapčiću, vrapčiću”.
Maks ju je tada primio za ruku.
Nasmiješio se. Krenuli su dolje, prema gradu. Maks je nastojao ostaviti dojam kao da je sve u redu, no
osjetila je kako je i dalje napet. Pričinilo joj se kao da čuje korake iza njega. No, nikoga nije bilo.
Na tramvaju ju je opet poljubio. Ali umjesto blaženstva, ona je opet osjetila napete mišiće, grč tijela
koji je sam za sebe jasno govorio da nešto nije u redu.
Nešto, nikako, nije bilo u redu.
Opet taj prokleti osjećaj.
Mašući mu iz tramvaja, iza Maksa je ugledala poznate figure.
Motoristički par. Išli su pješice, iza njega.
Iza njih dvoje koracalo je još dvoje muškaraca. Zaostajali su nekoliko koraka, ali Tina je osjećala da su
povezani, da oni tu nisu slučajno, ni nepovezano, da je nešto loše u zraku.
Izgledali su kao da su isto obučeni, iako nisu. Činili su joj se i fizički isti, kao neki klonovi koji isto
izgledaju, ali nisu bili isti.
Vidjela je kako je Maks potrčao...
Uhvati ju strah, ali u tom trenutku dobije poruku.
Od Maksa je.
“Xo xo, laku noć i misli na mene.”
Baš sam glupača, pomisli opet. Glupa, histerična glupača.
 Ušla je u inbox s ostalim porukama, koje te večeri za nju nisu postojale.
Sve su bile od Monkeya.
I sve su bile iste. Tina, javi se!
Došavši kući, prizor mame i Teodora koji gledaju televiziju – bez osobita interesa za njen izlazak –
smirio ju je.
Krenula je u svoju sobu, svoj svemir.
 Mrtvi mogu vidjeti

Našli su se opet u labirintu podzemnih hodnika, čudesnom svijetu za koji je Tina katkad znala čuti
kojekakve priče, ali u njih do sada nije osobito vjerovala. Zagrebački tuneli, mislila je, to je jedan splet
mitova, legendi, izmišljotina i ponešto istine, oko koje se uvijek plete svaka dobra bajka...
No eto je sada, s Monkeyem, tu, u tom svijetu, koji nije nalik na bajku – u neopisivom, podzemnom
svijetu, opasnom, mračnom, zagonetnom, memljivom, vlažnom, a opet, svijetu u kojemu je, paničnim
bijegom iz nadzemlja, potražila spas.
Spustili su se ponovno u podzemne hodnike i počeli nasumično bježati osvjetljavajući zidove
baterijama. Malo su odmakli, a onda su stali.
Tini su kroz glavu dolazili bljeskovi sjećanja. Gdje sve postoje takvi tuneli? Prema jednoj legendi,
tajni grad, kako su razni ljudi nazivali taj skriveni kompleks, protezao se na nekoliko relacija. Od Tkalče
do "srca zemlje”. Od Mesničke do katedrale, drugi tunel. Od Dubravkina puta, od Radićeve, istočnije...
Naježila se. Oko svih tih lokacija kružio je ovih dana njen privatni život.
U tom tenutku, osjetila je nešto oštro na svom gležnju.
Užasnula se. Bio je to štakor, prokleti, golemi štakor koji ju je pokušao ugristi. Vrisnula je i lupila ga
nogom svom snagom koju je imala. Štakor je pobjegao uz jeziv cijuk.
Monkey ju je uhvatio za ruku i to ju je smirilo.
Pogledao je kompas i oznake na zidu, pokušavajući naći rješenje kako bi se vratili istim putem kojim
su došli.
– Najbolje će biti ako izađemo na isti ulaz na koji smo i ušli. Tad smo u srcu grada.
– To je opasno, rekla je Tina. Jer, ako je kamera tamo, i ako je netko gledao kako provaljujemo,
sigurno nas čekaju vani. Potraga za nama bi bila duga i neizvjesna jer ljudi koji imaju kontrolu nad ovim
tunelima sigurno znaju da je tu teško naći ikoga, osim pukom srećom. Ovo su katakombe. Zato mislim da
nas sigurno čekaju vani pa je rizično. Ulovit će nas...
Monkey nije bio oduševljen time.
– Ako imaš bolju ideju, rado ću te saslušati. Slobodno reci.
Oboje su zašutjeli.
Kroz tišinu su, odjednom, začuli korake. Odjekivali su hodnikom, kao neka divlja horda. Očito,
potraga za njima.
– Ugasi baterije, šapne joj Monkey.
Odmah je stisnula gumb, no koraci, koraci su nastavili prema njima.
– Bježimo, viknuo je Monkey.
Oboje su upalili baterije i počeli trčati. Išli su onoliko brzo koliko se to moglo uskim, nepreglednim
hodnicima, nastojeći ići prema zapadu.
U trenutku kada su počeli trčati, začuo se jeziv krik njihove potjere.
– Za njima, viknuo je glas iz dubine tame.
Monkey i Tina skretali su nasumično ne prateći više oznake na zidu.
Monkey je odjednom stao.
– Tina, ugasi bateriju.
Šćućurili su se uza zid gledajući niz hodnike, pokušavajući po goditi gdje su njihovi progonitelji.
No, to im nije uspijevalo jer nisu vidjeli svjetla njihovih progonitelja.
– Jebote pa oni uopće ne nose baterije, reče Monkey iznenađeno. Ok. Možda bolje poznaju ove tunele,
ali ako ugasimo baterije, teško će nas moći naći, pa ne mogu nas vidjeti u mraku.
U tom trenutku Tina se sjetila kako je Maks napeto gledao u mrak šume na Tuškancu i mirisao noćni
zrak kao da nešto vidi.
– Mogu, prošaputa Tina.
 – Što, mogu, ne razumijem, uzvratio je automatski Maks.
– Mogu vidjeti u mraku.
Tina se i sama začudila onomu što je rekla. Lupetam, pomisli.
Monkey je bio još manje raspoložen za takve tvrdnje.
– Daj zajebi, sad ćeš se i ti pretvoriti u neku babu, rekao je pomalo grubo.
No, koraci su odjekivali hodnikom točno kao da idu prema njima. – Sranje, procijedio je Monkey –
ako su skužili gdje smo ušli, onda možda kuže i kamo idemo.
– Moramo naći neki drugi izlaz. Moramo ići nekim drugim putem.
– To je jako pametna ideja, uzvratila je pomalo revanšistički Tina. Ostati zauvijek zakopan u tunelima.
– Imaš možda bolju?
– Nemaš ? Onda zajebi bateriju, drži me za ruku i kreni za mnom. Ja ću hodati pipajući zid.
Krenuli su tumarati tunelom, kao dva slijepca, držeći se jedno za drugo.
Tina je osjetila kako je Monkeyjeva ruka topla i mokra od znoja.
– Možda se boji, pomislila je. Po prvi put u životu. Tini je bilo nezamislivo vezati pojam Monkey s
pojmom strah.
Ovoga puta to povezivanje nije bilo skroz besmisleno i ta mogućnost ju je dodatno uplašila. Jedan
čovjek u grupi, ako je hladan i siguran, može sprečavati masovnu paniku dosta dugo, ali ako on popusti,
panika se prolije kao rijeka u poplavi. Tina je odmah shvatila da će se nastavi li sebe uvjeravati kako se
Mokey boji, posve paralizirati od straha. Zato si je autosugestijom izbila tu misao iz glave.
Ne, Monkey se nikada nije bojao. Ruka mu je znojna od trčanja.
Iako su, bježeći, posve nasumično skretali u hodnike koji su se račvali ne prateći nikakav plan i
tapkajući u mraku, Tina je imala snažan dojam da sve glasnije i jasnije čuje korake koji idu iza njih.
Osjetila je da im se sve više približavaju.
U jednom trenutku joj se zavrtjelo u glavi. Sad se ona počela snažno znojiti. Noge su joj se učinile
drvene.
U glavi je začula, posve jasan, tuđi, nepoznat glas koji je govorio:
Čujem ti srce kako kuca. Ulovit ću te...
To ju je ispunilo stravom. Vrisnula je: Idemo!
U tom trenutku osjetila je ruku kako je hvata za rame čvrstim stiskom.
Monkey je shvati da se nešto zbiva. Povukao je Tinu, ali uzalud. Stisak je bio prečvrst.
Tina je nejasno vidjela siluetu čovjeka kako je drži. Oči su mu svjetlucale u mraku nejasne poput
mačjih očiju.
Opet je začula njegov glas u svojoj glavi.
– Mislili ste pobjeći gdje i mrtvi mogu vidjeti, rekao je, a iza njegovih riječi začulo se nešto poput
smijeha.
Onda je odjeknuo njegov krik.
– Imam ih!
Mnošto koraka na taj je signal zatopotalo hodnicima. Kao da je neka divlja horda krenula prema njima.
Osjetila je kako joj je Monkey ispustio ruku. Čula je fijuk zraka i čula tup udarac. Monkey je u mraku,
ali vrlo nespretno, udario siluetu koja ju je držala. No to njegov stisak nije nimalo oslabilo.
Začula je opet tupi udarac i Monkeyjev uzdah. Začuo se zvuk kao da pada na pod.
Ponovo joj je počelo zujati u glavi. Čula je mnoštvo nepoznatih glasova kako joj se približavaju. Jedan
pa drugi pa treći... Uskoro joj je u glavi odjekivao sablasni zbor mrtvačkih, ledenih glasova.
Riječi su im bile pomiješane, kao u nekoj babilonskoj pomutnji jezika, no razabrala je: osveta, krv,
naša, naša, naša.
Iz tog košmara prenuo ju je zvuk nalik na prigušeni pucanj.
Odjeknuo je jezivi krik.
Silueta koja ju je držala se srušila!
Monkey upali bateriju. U drugoj ruci držao je onu čudnu napravicu kojom je očito uspio ozlijediti tipa
koji leži na podu.
Uhvatio ju je za ruku. Počeli su bezglavo trčati hodnikom, ali njihovi čudnovati pratitelji nastavili su
utrku za njima.
Tina se često popikavala. Čvrsto se držala za Monkeyjevu ruku, no ni on nije trčao pretjerano brzo jer
je očito trpio bolove od snažnih udaraca koje je primio maločas.
Na trenutak im se učinilo da su koraci udaljeniji od njih.
Monkey stane i ugasi bateriju.
Prošaputala je:
– Što je bilo.
– Ovdje ćemo se malo sakriti i odmoriti pa smisliti kuda ćemo...
– Nemamo vremena. Moramo ići, uzvratila je.
– Imamo, ne boj se. Ne mogu nas pronaći po ovom mraku.
– Ne znam kako da ti to objasnim, promucala je, ali imam osjećaj da nas oni čuju i vide.
Zastala je. – A na trenutke i ja čujem njih...
– Pusti to, i ja ih čujem, rekao je Monkey.
– Ne tako kao ti Monkey, vjeruj mi. Ja čujem što oni misle.
Osjeti kako ju je pogledao u mraku, kao da je luda.
– Vjeruj mi, šapne.
– Oni su stali.
Koraci se doista nisu čuli.
Tina šapne Monkeyju, stani.
– Što je sad, uzvratio je.
– Stali su, a mi ne vidimo kamo idemo, rekla je Tina. Ako se vrtimo u krug, sigurno ćemo jednostavno
naletjeti na njih.
– Fuck, fuck, fuck, promrmljao je Monkey. To je zvučalo prokle to logično. Pokušavao je smisliti
nešto.
Tina upali bateriju, osvjetljavajući mjesto na kojem su bili.
Na suprotnoj strani jasno se vidio zazidani ulaz u neki od sporednih tunela. Osvijetlila je malu rupu na
dnu. Monkey je vidio spas.
– Uz malo sreće, kroz ovo se možemo provući!
– Idemo tamo, složila se.
– Što ako je i s druge strane zazidano, palo mu je na pamet.
Koraci koji su se začuli u tom trenu, nisu dali vremena za odgovor ili kolebanje.
Tina je prva kleknula na pod i zavukla se kroz rupu u prostoriju.
Ubrzo za njom, zapinjući i derući svoju majicu, uspio se zavući i Monkey.
Koraci progonitelja postali su puno tiši. Tina pomisli kako su ih izgubili, no onda se sjeti da je zvuk
tiši radi zida koji je između njih i da im se možda već u ovom trenu ponovno približavaju.
Monkey osvijetli prostoriju. Svjetlo je palo na dio hodnika u kojem su se našli. Bilo je to neko
proširenje hodnika, zazidano ciglom. S druge strane, Tina je vidjela da je na tom drugom zidu netko
napisao crvenom bojom neku sentencu.
Polutiho pročita slovkajući kao osnovnoškolka: Mortuus po test vedere.
Latinski, nikad nije učila latinski.
Monkey ju je iznenadio:
Bez trunke kolebanja u glasu, prošaputao je zabrinuto:
– Mrtvi mogu vidjeti...
Tina je ostala šokirana rečenicom koju je preveo, ali i Monkeyjevim znanjem latinskog.
Monkey ju je stalno iznenađivao svojim znanjem, pogotovo onim od kojeg nema nikakve koristi u
školi i na sličnim mjestima. Ali, latinski? I tako suvereno. Tomu se doista nije nadala.
No svejedno osjeti jezu od pomisli da je mrtvi gledaju.
U tom je trenutku ugledala željezne ljestve slične onima kojima se se popeli. Vodile su do udubljenja u
zidu, do malog hodničića koji je vodio negdje...
Monkey bez riječi krene uz ljestve. Tina krene za njim. U udubini do koje su se popeli hodali su na
rukama i nogama, klečeći, došavši ponovno do zatvorenih vrata.
Monkey ponovno izvadi top i pokuša razvaliti bravu. Ali prokleta sprava je zatajila. Top više nije
radio.
Monkey beznadno povuče kvaku na vratima. Spremao se procijediti neku masnu psovku, očekujući
nesavladiv otpor brave.
Začudo, vrata su se bez poteškoća otvorila.
Tina i Monkey ispuzali su u, kako se pokazalo, veliku tamnu prostoriju.
 Templarski hram

Iako je prostorija – preciznije bi bilo reći, dvorana – bila tamna, bila je puno svjetlija od tunela kojima
su se do sada kretali.
Odmah im je bilo jasno da su u crkvi, ali gdje? Što je to, kakav hram?
– Gdje smo, prošaputala je Tina.
Na svoje iznenađenje, njen je šapat odjeknuo vrlo glasno. Prostor je očito bio izrazito akustičan. Ili se
bar njoj učinilo da je to neobično glasno.
– Mislim da znam gdje smo, iznenadio ju je Monkey. Nakon onoga s latinskim, jedva se oporavila od
šoka. Monkey ispada kao neki Indiana Jones, avanturist s velikim obrazovanjem. To joj ni u snu ne bi
palo na pamet. Ok, on zna sve rezultate Dinama od Kupa velesajamskih gradova, zna sve knjige Marka
Twaina, dobro, to je još jasno, iako blesavo i impresivno, ali latinski? I sad, ovo.
– Mislim da sam bio ovdje, nastavio je Monkey, paleći bateriju. Ovo ti je crkva Sv. Ivana Krstitelja, na
Novoj Vesi.
Tina se zagleda u njega kao u luđaka.
– Od kad se ti zanimaš za crkve?
Odgovor ju je zaprepastio. Samo na prvi mah.
– Pa znaš, ima puno bakra na krovu i to, a znaš, za to ti se postiže dobra cijena.
Tina se zagledala u njega posve zblenuto, ne znajući šta bi rekla, ali Monkey je – vidjevši njeni zraz
lica – prasnuo u smijeh, i to tako da je odjekivala cijela crkva.
– Daj stišaj se, budalo, rekla mu je Tina i sama se smijući. Osjetila je odmah kako taj smijeh izbacuje
napetost i stravu kroz koju su prošli.
– Gle, nastavio je Monkey, ti dobro znaš da sam se ja uvijek družio s različitim, hm, kako da ih
nazovem, subkulturama.
– Sa skinjarama i nacijima, misliš ?
– Ne, ne, odgovori Monkey, mislim, hoću reći, naravno i s njima, ali sve te grupe i grupice ti vole
djelovati kao neka tajna društva pa onda neku svoju simboliku traže u drugim tajnim društvima,
legendama i tako dalje. Mislim, sve ti je to plitko i bezveze i na kraju se svede na ispijanje pive,
premlaćivanje nekoga ili neki kriminal...
– Ok, kužim sve, jasno kao dan, ali kakve to veze ima s crkvom?
– E pa vidiš, iz beskorisnih pizdarija, nekad ovladaš i nekim korisnim znanjima. Mislim, ako malo
zagrebeš dublje, otvoriš koju knjigu i tako to. Ovo ti je bila, ako se ne varam, jedina templarska crkva u
Zagrebu, mislim ne točno ova, ali na ovom mjestu, ostali su neki ostaci u dvorištu, a i sama crkva je
izgrađena od matrijala templarske crkve i utvrde. Vjerojatno je i ovaj podzemni hodnik, kojim smo došli
unutra, ostatak nekih, što ja znam, tajnih prolaza od prije, na koje su se poslije nadovezali ovi tuneli.
Monkeyjeva priča, ispričana začuđujuće smireno i polako, djelovala je vrlo uvjerljivo i vrlo logično.
Monkey nastavi:
– Mislim, to što ti pričam je ono što sam doznao iz knjiga i tako to, a ne ono što sam doznao družeći se
s grupom skinsa koji su svoje porijeklo htjeli povući od templara. Mislim, koja glupost, templari su bili
najinternacionalniji od svih redova. Čak su, evo, i u ovu vukojebinu došli, kaže Monkey naglo stišavši
glas jer mu se valjda i samom učinilo kako je psovka još neugodnije zazvučala u crkvi.
– Znači ovo je sve povezano hoću reći, templari, tajne, što ono, sveti gral... počela je pričati Tina
prisjećajući se nejasno Da Vincijevog koda Dana Browna koji je oduševljeno pročitala prije dvije-tri
godine i koji je Monkey prezirno odbio kada mu je ponudila da mu ga posudi.
Monkey se nasmijao: “Ma to su ti sve pizdarije”, lecnuvši se opet zbog psovke. Gledaj ovako, templari
su ti ustvari bili prvi svjetski bankari, ono, internacionalni. Uz to, bili su i vojni red, a uz to i svećenički.
Uglavnom, u kratkom su vremenu namaknuli mnogo novca i moći i što je najvažnije, jako jako jako
mnogo dužnika, među kojima je bio i francuski kralj, koji je, umjesto da plati dugove, odlučio da ih
eliminira, optuživši ih za razne stvari, od homoseksualizma do sotonizma. Uglavnom, smoždio ih je u
jednom danu u Francuskoj sve, a pridružili su mu se onda i drugi vladari koji su, naravno, isto tako bili
dužni pa i papa koji se nešto nećkao. I tako ti je nestao templarski red, a ostale su razno-razne legende
koje odlično zvuče, ali koliko sam ja skužio, nema tu ničega, sve se, kao i uvijek, vrtjelo oko love.
Tina ga je gledala u čudu. Monkey joj se nasmijao.
– Šta misliš, da mi glava služi samo da čelom razbijam noseve? Ponešto pokatkad i ja pročitam pa mi
ostane u glavi.
Tina odmahne glavom. Ne mogu vjerovati, da ti, koji si se smucao od jednih propaliteta do drugih, od
urotnika do zavjerenika, i tko zna čega drugoga, gledaš na jedan od takvim mitova tako trezveno.
Sve ti je to vrlo jednostavno, reče Monkey, kao da se mjesecima spremao odgovarati na takva pitanja.
– Odnosno, kao što bi Lenjin rekao, pokaži mi tko od toga profitira i znaš tko je krivac.
Ukratko, prati trag novca i više manje ćeš doći do istine. Ostalo su sve sranja.
Tina ga pogleda u čudu. Lenjin? Upitnik, dva upitnika, tri upitnika zrcalila su joj se u očima. Na što joj
Monkey, kao da pogađa što misli, reče: pa i komunjare su neki kurac znale.
Opet se lecnuo radi psovke.
Tina pogleda na sat. Tri je ujutro.
– Ok pametnjakoviću, radije mi reci kako da odavde izađemo, prije nego što se moji starci probude i
dignu uzbunu...
Monkey odmahne glavom.
– Iskreno? Pojma nemam. Vrata ne mogu razvaliti, ne vidim gdje bi se mogli provući da izađemo.
Jedini način je da se vratimo u tunele. Tina odmahne glavom.
– Tamo se više ne vraćam.
– Najbolje je da se uvučemo u ispovjedaonicu i nekako izađemo kad počnu mise.
– To je tvoj konačni odgovor, pitala je Tina.
– To je moj končani odgovor.
– Bingo! A kad počinje misa, pametnjakoviću?
– Pojma nemam. Nadam se dovoljno rano.
– Aha, u pet i pol.
Tina ode do vrata crkve. Pokušala ih je otvoriti ali, ono što nije imalo smisla, nije imalo smisla. Bila
su, dakako, zaključana.
– Možda je tvoj plan ipak dobar, reče mu. Nije genijalan, ali je najbolje što imamo.
Uto je začula zvuke otključavanja vrata.
Brzo su se zavukli u ispovjedaonicu.
U crkvi su se začuli koraci.
Je li netko došao pripremiti crkvu za misu, ili što? Nemoguće, u ovo doba.
– Prati me, šapnu joj Monkey.
Munjevito je izletio van. Tina potrči za njim, koliko god je brzo mogla.
Izlazeći – točnije, bježeći iz crkve, začula je viku koja bi probudila i mrtve.
– Lopovi, policija, upomoć...
Oni su, međutim, već bili na sigurnom. Na cesti, on the road again. Krenuli su prema Tkalčićevoj ulici
ubrzanim korakom, ali ne trčeći.
Iz sjena kuća na cestu ispred njih uskoro je, na njihovo iznenađenje izašlo petoro mladića i jedna cura.
Tina je odmah shvatila da je riječ o onom paru koji ih je pratio.
Učini joj se da su to oni isti koji su pratili Maksa. I Monkey je shvatio da ih je već vidio. Odmah
zakloni Tinu svojim tijelom.
– Koji kurac gledate, pederčine, rekao im je svojim glasom namijenjenim prijetnjama. Čula ga je više
puta. Znala je da tad postaje jako opasan.
Umjesto urlika petorice mužjaka, iz skupine se, mirnim glasom, javila djevojka. Obratila se Tini.
– Reci Maksu da je sve to protuzakonito. I reci mu da mi znamo.
– Ne razumijem, vrtjela je glavom Tina.
– Oni će razumjeti, rekla je djevojka. Sve će im biti jasno. Samo reci Maksu i Danijeli, i ostalima.
Monkey uhvati Tinu za ruku.
 – Da, da, reći će, a sad pušite kurac i maknite se!
Bahato krene ne obazirući se na njih. Oni su mu očito poželjeli prepriječiti put. No djevojka je samo
kimnula glavom, Tina i Monkey bili su slobodni.
– Moram istražiti što se to zbiva, rekao je Monkey kad su se našli na dovoljnoj udaljenosti. – Sve mi je
to čudno. Bojim se za tebe, prošaputa na kraju.
– Nisi li rekao da treba slijediti trag love? A ja, vidiš, love nemam, reče mu Tina, ne skrivajući
posprdni ton.
– Nije smiješno, reče Monkey. Istraži svaki trag koji imaš i javi mi se.
Tina ga pogleda u čudu, ali Monkey ju grubo gurne u sjenu.
Opazio je policijski auto koji im se približavao.
Potrči. Upalivši sirenu, policajci su krenuli za njim.
Tina je iz zaklona u koji ju je na vrijeme gurnuo vidjela da su ga uhvatili.
Monkeya su strpali u auto i otišli. Očito nju nisu ni vidjeli.
Užas, Jadni Monkey. Ali on je iskusan, izvući će se već. U to nije sumnjala.
Nakon što je prošlo dovoljno vremena, uputila se Tkalčom, s ostalim pijanim i veselim skupinama
klinaca koje su se radosno vraćali iz noćnog izlaska...
 Vrapčićev medaljon

Kad je ugledala svoj trešnjevački dom, Tina je pomislila kako sada zacijelo može razumjeti one
jadnike koji zaglave u pustinji pa na kraju ugledaju oazu. Zelenu oazu, s palmom, s puno palmi i potokom
u kojemu žubori svježa, hladna, pitka voda. Olakšanje se, ipak, zbivalo samo u glavi – tijelo je bilo posve
slomljeno od iscrpljujuće noćne avanture.
Sva slomljena, uvukla u kuću. Bilo je oko pola pet ujutro. Nad Zagrebom se sramežljivo uzdizalo
sunce, lagani crveni obrub iza kojeg se tek pomaljala zlatna nutrina zvijezde dana.
Tina se najdublje nadala se da njeni nisu budni. U ovo doba dana ni Teodor ni majka još nisu običavali
ustati, no katkad bi ipak bili ranoranioci. Majka je nekad imala neodgodivih poslova u salonu ili bi se
ujutro dizala ako je morala čitati poslovne knjige, koje bi prije salona odnosila, s uputama, u
knjigovodstvo, dvjema sestrama koje su joj već godinama pedantno ispunjavale sve računovodstvene
papire. Teodor pak nije ustao tako rano niti jednom otkako ga je upoznala.
No čim je ušla u kuću, čula je tihu glazbu iz kuhinje.
A onda se na vratima pojavio Teodor.
Danas je očito napravio izuzetak. Vrag će ga znati zašto. Da je majka napravila uzbunu zbog nje,
sigurno bi i ona sad bila budna. Ali nje nije bilo. Teodor je imao bezizražajno lice, znači, nije bilo nikakve
drame zbog njenog izbivanja.
– Bila si vani?
– Da.
Teodor ju nije dalje ispitivao. Uvijek je tako, on jednostavno sve tolerira. Tini je bilo čudno i što je
Teodor budan, a mama se ni nakon njenog dolaska nije probudila. Ona se budila na svaki šum. Povezala
je to s događajem od sinoć. Bilo kojeg drugog dana, Tina se na to bila spremna zakleti, majku bi probudili
oni kamenčići koje je Monkey ispaljivao na prozore, u zamorno jednoličnom ritmu koji je podsjećao na
neku sporu automatsku pušku. No, sinoć nije. A ona ih je osjetila, ona koja inače ima duboki san
pravednika.
– Gdje je mama, Teodore, upita Tina ulazeći za očuhom u kuhinju.
– Spava, reče Teodor, glasom smirujućim kao Normabel.
Spava? Tina nije ništa rekla. Iz izraza njenog lica nazirao se upitnik velik kao kuća.
– Popila je tabletu za spavanje.
Tina raširi oči još upitnije. Zbog nje? Nije vrag da ju je njen izlazak tako uznemirio. Konačno, majka
nema pojma što se s njom sve događalo te noći. Tih dana, bolje rečeno. Da je to znala, ne bi je smirila ni
šaka Persena. Ili nečega puno jačeg. Mora biti da je neki drugi problem, koji s njom nema veze, zaključi
Tina, ali nije znala treba li ju taj zaključak uznemiravati ili smiriti.
Teodor je duboko uzdahnuo.
– Nije mirisalo na dobro.
– Znaš ono s bankom, nije tako bezazleno kao što sam mislio.
– Što to znači, uzvratila je.
– Ne žele reprogramirati kredit, ne žele odustati od ovrhe i vrlo je izgledno da mama ostane bez salona.
To ju muči i ne vidi izlaz. A ne želi prihvatiti moju pomoć, ne želi da ja probam dignuti kredit da
prebijemo njen kredit.
– Zašto to ne prihvati? Teodore pa neće ova kriza valjda trajati sto godina? Izvući ćemo se, vratiti...
Jesam li u pravu?
– Mislim – nije se baš slagao Teodor – ona ima jasnu računicu, ona se jako boji tog rješenja jer strepi
da bismo na taj način bili dužni do kraja života i pitanje je bi li se ikada izvukli iz svega toga. No i ovako
je pitanje hoće li se izvući. U svakom slučaju, ispada da smo u loose loose situaciji. Gubimo u svakom
slučaju. Ja sam optimist, i ne slažem se baš s njom u tome, ja sam bliže ovomu što ti misliš, ali ona se ne
da pokolebati. Uglavnom, to ju je jako uznemirilo.
– Kako to, pa sve je do sada bilo u redu, zapitala je Tina. – Mama je bila uredni platiša. Nije li običaj
banaka da takvim ljudima izađu u susret? Meni je to logično.
Teodor se na to smrknuo. Nije to više bio onaj vječiti, dobrohotni, nasmiješeni Teodor, dobri očuh.
Sada je to bio čovjek koji drhti nad svojom egzistencijom, obitelji, ljubavlju koju je napokon našao...
– I meni je sve to čudno, objasnio je. Cijelo smo vrijeme mislili da je neka greška u pitanju, no banka
je nepopustljiva i nitko joj ništa ne može.
– Postoji li neko rješenje van te loose loose situacije, upitala je nadajući se Tina.
– Mamino jedino rješenje je da proda bakinu i očevu kuću i zemlju.
– I tatinu kuću, upitala je Tina.
– Da, i tatinu. I sve to žurno, ispod cijene. Pod hitno, dodao je još naglašavajući element nesreće koja
im je prijetila.
Tina samo kimne glavom, sakrivši tako osjećaj boli i lijepih uspomena na djetinjstvo provedeno u
bakinoj kući. Sve, sve što je imala od lijepih uspomena bilo je vezano za tu kuću koju je osjećala kao
dom. Bakin radio, mali, stari tranzistor, na kojemu je baka uvijek slušala vijesti. Znala je, čak i pod stare
dane, imena svih sovjetskih državnika. Miris lipovog čaja. Drvene, stare, ručno rađene krevete iz nekih
drugih, težih, možda i malo ljepših, vremena. Staju u kojoj su nekoć bile krave i konji, ali kojih već u
vrijeme Tinina rođenja nije bilo, ali je od njih ostalo dosta opreme, lijepo izrađenih predmeta od drveta i
kovanog željeza, koji su nekoć išli na te životinje.
Teodor je ipak povratio pribranost i postao onaj stari, spokojni, barem naizgled, Teodor. Kakvog
poznaje, i kakav joj je išao na živce. Sve dok, u ovim trenucima, nije shvatila kolika je prednost bio taj
stari dobri Teodor. Dio lijepog, smirenog života...
– A sad briši u sobu dok mama ne skuži da si lumpala cijelu noć, reče on, namignuvši.
Tina mu se nasmiješi. Osjetila je neku dragost prema svom očuhu.
– Idem, Teo.
Tina se slomljeno odvukla u sobu. Presvukla se u pidžamu, ali nije ni pokušala leći u krevet i zaspati
nakon svih događaja ove noći. Što da radi? Tu je bilo malo izlaza, a od svih koji su im pali na pamet, ni
jedan nije bio osobito privlačan. Bankrot, zapljena imovine ili rasprodaja obiteljskog srebra, najdraže
imovine, svega onoga što su baka i otac stekli mučnim radom? O Bože, pomislila je Tina, što da radimo,
pomozi, ako te ima, daj neki znak...
Možda će ipak biti bolje. Tu se prisjetila Monkeya – da se više pozabavim ovozemaljskim mislima.
Novac i Bog, teško da će se Bog uplitati u te bankarske poslove. Nije ni prije.
Sjetila se i Maksove rečenice kako će pomoći oko banke jer njegov otac tamo nešto radi.
Hm, možda bi ipak trebala pitati i Maksa. Možda njegovom starom nije nikakav problem odgoditi tu
intervenciju, njima to nije ništa, a nama, nama je to sve. Ako su stvarno najbolji, elita, onda bi to mogli
učiniti, zašto ne, mislila je Tina.
A onda su joj se misli vratile Monkeyju.
Osjetila je dragost, a potom i gorčinu zbog slike Monkeyja kojeg policajci trpaju u policijski auto i
odvoze.
Vidjela ga je i prije u ružnim situacijama. S masnicama, krvavim podljevima, šljivama, ali Monkey je
uvijek bio nasmiješen. Ovoga puta nije vidjela njegovo lice, a utrpavanje u policijski kombi, njegova
nemoć s rukama koje su mu policajci slomili na leđima, djelovala je nekako ponižavajuće.
“Istraži sve tragove”.
Ta joj je Monkeyjeva rečenica počela ljeskati u mozgu odmah nakon umirujuće pomisli da će se
Monkey, kao i desetke puta prije, izvući. Ipak je on tvrd momak, navikao na svašta. Vjerojatno ga je novi
susret s policijom pomalo i zabavlja, naročito nakon noćašnje sumanute potjere po labirintima
zagrebačkih tunela, zabranjenom gradu o čijem postojanju zna samo mali, mali broj ljudi...
Razmišljala je o tragovima. Vrtjela se u krug. Gdje, što, koji tragovi, kakvi tragovi. Što je trag.
Onda joj se upalila lampica.
Jedini trag kojeg se mogla sjetiti, bili su košmarni snovi u kojima joj baka maše medaljonom. Možda
je to to, pomisli.
Otišla je do ormara i izvadila škrinju s bakinim stvarima i uspomenama iz kuće u kojoj je provela
djetinjstvo.
 Zagledala se još jednom u sliku ptičica na poklopcu škrinje.
Ptičica, je li to neki trag?
Ptičica je bila nijema. Ona joj ništa nije govorila.
Krenula je potom užurbano prekapati po škrinji. Stare obiteljske slike, njene slikovnice, slika djeda
koji je umro prije nego što se Tina rodila...
Ništa od toga nije joj se učinilo spasonosno u smislu ove šifre ovog nejasnog ali, kako je intuitivno
osjećala, točnog naputka koji joj je ostavio Monkey.
U tom prekapanju došla je do samog dna škrinje.
Na dnu je bio medaljon koji je baka uvijek nosila oko vrata. Iako zlatan, bio je sav izgreban. Djelovao
je nekako sirotinjski. Izgledao je kao neko obezvrijeđeno obiteljsko blago koje se prenosilo s koljena na
koljeno, ne kao odraz bogatstva obitelji, nego kao odraz jedine vrijedne obiteljske imovine. Iako ni ona ne
vrijedi mnogo, bar ne mnogo više od uspomena...
Tina s nadom otvori medaljon. U njemu je ugledala fotografiju nasmiješenog oca i majke. Njihova
sreća na slici bila je jasna i nedvojbena. Izgledali su kao dvoje ljudi koje je spojila ljubav, koji su se u njoj
sjedinili i tako nakanili provesti cijeli život, baš kao u onoj formuli koju svećenik izgovara u svakom
ljubavnom filmu. “Dok vas smrt ne razdvoji...”.
I smrt ih je i razdvojila. Tini nije bilo jasno je li slika nastala prije vjenčanja, ili poslije, ali bila je
sigurna da je ona začeta baš iz tog blaženog osjećanja koji je izvirivao s oba lica na fotografiji.
Onda se sjetila da nije tu zbog sentimentalnih razloga, već da traži rješenje. Jebeno rješenje koje joj se
činilo jednako daleko kao i na početku.
Razgledala je medaljon sa svih strana, ali na njemu nije bilo ničega što bi joj ukazivalo na bilo kakav
trag. Ništa što bi govorilo o bilo čemu, osim o sretnim uspomenama nekadašnjeg života... Već kad ga je
pomislila spremiti natrag u škrinju i odustati od traganja za bilo kakvim smislom proteklih događaja, sjeti
se pokušati još nešto. Prstom je snažno uprla u fotografiju oca i majke i shvatila, s radošću, da se ona –
miče.
Premda čvrsto umetnuta u medaljon, nije bila zalijepljena.
Prvo ju je pomislila razderati. No odmah je odustala od te ideje. Od te ju je pomisli odmah odvratila
spoznaja da je to valjda jedina fotografija na kojoj majka i otac izgledaju tako sretno, puni nade i veselja.
U ruke je zato uzela skalpel i zarezala je uz sam rub medaljona, ne uništavajući fotografiju, već samo
njene tanke rubove kojima je bila umetnuta u medaljon.
Uspjela je odvojiti fotografiju. Izvadivši je iz kućišta, ugledala je u unutrašnjosti medaljona ugraviranu
pticu.
Nije morala razmišljati kakva je ptica. Znala je.
Odmah joj je bilo jasno da je riječ o vrapcu.
Isto kao što joj je odmah bilo jasno da su ugravirane ptice na škrinji također vrapci.
I kao što joj je bilo jasno da su sve mrtve ptice koje je vidjela proteklih dana vrapci...
Koliko sam puta prošlih dana čula riječ vrapčiću, zapitala se. – I svaki put, to je bilo namijenjeno samo
meni. Zašto ne nikome drugome ? Samo ja. Zašto samo ja? To je poruka? Signal, znak?
Očito je – Tina je bila sigurna – vrapčić bio neki trag, ali Tini nikako nije bilo jasno šta joj taj trag
govori.
Ako ti ne znaš, Google možda zna, pomisli. Upalila je računalo goreći od nestrpljenja.
Vra... Ukucala je u tražilicu riječ koja ju je toliko mučila. Koja je možda njen spas, a možda i nerješiva
zagonetka. Vrabac, Znače nje, Simbolika.
Uzdrhtala je...
“Vrapci (lat. Passeridae)” pisalo je na Wikipediji, “su porodica koja pripada redu Passeriformes.
Rašireni su širom svijeta, posebno u Europi i Aziji. Uglavnom za stanište biraju toplije krajeve. Brojne su
vrste vrabaca, što ne čudi ako znamo da se vrlo brzo prilagođavaju uvjetima staništa koje naseljavaju, a
neke vrste su toliko prilagodljive, da ih se praktično može svrstati u pripitomljene ptice koje nimalo ne
uznemirava čovjekova prisutnost.”
Hm, to ništa, pomisli. Idemo dalje.
“Kako su svejedi, a za izgradnju gnijezda koriste sve mogućnosti koje su im na raspolaganju (udubine
u zidovima, napukla stabla, napuštena gnijezda većih ptica, etc.), šire se vrlo brzo i, po procjenama
naučnih krugova, spadaju u kategoriju sigurnih ptica.”
 Na wikipediji nije bilo rješenja.
Otišla je do Arapa.
“Nepoznata ptica” kaže Ibn Sirin, «ako se sanja, simbolizira meleka, ako je iz kuće u kojoj ima netko
bolestan i sl. uzela kamenčić, list, ili crva i sl. i s tim odletjela u nebo. Ptica ponekad simbolizira i putnika
za onoga tko sanja da je pala na njega. Ona ponekad simbolizira djela za onoga tko sanja da mu je ptica
na glavi, ramenu, u krilu ili na vratu, shodno riječima Uzvišenog: “I svakom čovjeku ćemo ono što uradi
o vrat privezati...” Ako je ptica bijela, djela su mu čista, a ako je pomućena nekom bojom, djela su mu
različita i nisu posve čista, izuzev ako ima trudnu ženu.
Ako je ptica mužjak, dijete će mu biti muško, ako je ptica ženka, dijete će mu biti žensko, ako mu se
ptica približi, dijete će mu poživjeti i ostati kod njega, a ako ptica odleti, dijete neće dugo ostati u
životu.... Značenje neke poznate ptice zavisi od toga koja je to ptica.”
Ponadala se. – Uskoro je došla do obećavajužeg pasusa: “MALE PTICE (vrapčarke), kao što su vrapci,
ševe, slavuji i sl„ simboliziraju djecu. Tko sanja da ima ili da je dobio jato ptica, one mu simboliziraju
imetak, pogotovu ako sanja da te ptice čuva, hrani i brine se o njima ”
Ni to nije bilo ništa posebno.
“Vrabac” našla je dalje “simbolizira velikog čovjeka izuzetnog značaja koji posjeduje bogatstvo, čije
vrijednosti ljudi ne znaju, za koga obični ljudi smatraju da on nanosi štetu, a zapravo...”
Ni od toga nije bilo koristi. Najsimpatičnije objašnjenje do kojeg je došla, ali nije bilo cjelovito, bilo je
da je prema nekim legendama vrapčić ptica koja odnosi ljudsku dušu u raj. Kad u raju više nema mjesta,
vrapci počnu umirati.
Tina odmahne na tu glupost, prisjetivši se da je to vidjela u nekom filmu strave.
Nije odustajala i uskoro je shvatila da joj ustrajnost počinje donositi neki rezultat.
Počela je otkrivati objašnjenja koja su joj bila nešto zanimljivija.
Vrabac je – našla je na jednom mjestu – ptica koja živi najbliže čovjeku, možda i najbrojnija ptica, i na
neki način simbol ljudi. “Ona je krhka, nema nikakvih moći ni snage, ali za razliku od svih drugih ptica
ona sve preživi, vrapci uvijek prežive.... ”
No sve to je bilo lijepo i interesantno, ali ipak, ništa joj nije govorilo o stvarima koje su se događale
prethodnih dana.
Osjeti gorčinu.
Pomislila je da se nalazi u začaranom krugu u kojem se stalno pojavljuju nova pitanja, ali nikada
odgovori. Još gore od toga, ako se neki odgovor i pojavi, on potakne bezbroj novih pitanja na koja opet
nema odgovora.
Tina napokon pomisli da jednostavno sve pošalje k vragu i da odustane od svega pustivši sudbini i
životu da odredi šta će dalje biti.
Razočarana, uzme fotografiju oca i majke da ju ponovo umetne u medaljon. No tada je uočila detalj
koji joj prije nije bio vidljiv.
Vidjela je da na poleđini fotografije nešto piše. U srcu je osjetila nadu i istovremeno napetost.
Bio je to neki stari krasopis. Mogla ga je pročitati.
Pisalo je: “Mrtvi mogu vidjeti”.
Bio je to isti onaj natpis iz tunela, od sinoć.
Ispod toga je pisalo – “Za Tinu, vrapčiću sjeti se što je baka najviše voljela.”
Tina se prisjetila kako je kao dijete s bakom uvijek rado sjedila na trijemu ispred kuće u ljetne,
proljetne i ranojesenske večeri. Uvijek kada je vrijeme to dopuštalo. Dok je baka ispijala čaj, a Tina sok,
Tina bi neprestano crtala, slušajući bakine priče, od bajki, do izmišljenih bakinih legendi u kojima je i
Tina imala svoju ulogu, do mitskih pripovijesti iz života njezinog sela i kraja.
Svaku sliku koju je Tina nacrtala, baka je spremala u pohabanu kožnu mapu koju je držala u ladici
stolića, kraj kreveta u spavaćoj sobi. Ta je mapa bila puna smiješnih prizora. Bile su to razne dječje
škrabotine, komične i bezvrijedne, ali baka ih je neopisivo voljela i sve čuvala. One su bile tragovi
djetinjstva njene voljene Tine.
Kada je mama zatvarala tu kuću, nije ih uzela jer nisu imale nikakvu vrijednost, za nju ni
sentimentalnu, a Tina joj nikad nije pričala o večerima provedenim s bakom.
Sama kožna mapa bila je toliko pohabana i stara da nikome ne bi palo na pamet, kada je uoči, da sama
mapa ima bilo kakvu vrijednost. No Tina se jasno sjetila ugravirane slike na mapi.
Mala ptica.
I znala je da ako želi bilo kakav odgovor, mora otići u bakinu kuću, po bilo kojoj cijeni...
 Bakina kuća

Tina se od nervoze ushodala po sobi, šećući u krug i grozničavo razmišljajući kako da dođe do bakine
kuće. Bosna. Sjeverozapadna Bosna. Nije preko svijeta, ali, opet, dovoljno daleko od Zagreba da joj to
predstavlja solidnu komplikaciju. Ili možda, sasvim nesavladivu avanturu?
Izlaza nije bilo. Morala je otići tamo, ali, kako otići i vratiti se u jedan dan?
Na Monkeyja nije mogla računati. Monkey je valjda još u pritvoru, nema nikakve šanse da su ga već
pustili. Tamo obično zadrže 24 sata, osim ako baš nisi izveo neki masakr. Maksa nije željela uplitati u to,
uostalom ni sama više nije bila sigurna koja je njegova uloga u tome svemu pa to ne bi bilo ni pametno,
pomisli.
Rješenje prometne jednadžbe bilo je jednostavno: ostao joj je samo autobus i javni prijevoz.
Bed. Znači, posao za više od jednog dana.
Bila joj je teškoća objasniti mami i Teodoru izostanak pola dana ili cjelodnevno izbivanje, a kamoli
odsustvo od dva ili više dana. Nerješivo.
A objašnjavati im zašto odlazi i sve događaje koji su prethodili svemu bilo bi, jednostavno, suludo. Ili
bi nju proglasili ludom ili bi mama spakirala kofere, odbacila sve, i odselila skupa s njom.
Jer, mama je – Tina je to dobro znala – bila sklona radikalnim potezima.
Bilo joj je posve jasno da mora djelovati brzo. Već sutra morala je otići u školu, suočiti se s Danijelom
i ostatkom škvadre. Bio je tu još jedan jak razlog koji ju je silio na odlazak u Bosnu jednakom snagom
kao i drugi razlozi.
Mama prodaje bakinu kuću, a to znači da po njoj, vjerojatno, zapravo sigurno, više nikada neće kopati
bez ikakvog nadozora. To bi onda značilo da su odgovori na sva pitanja koja ju muče zauvijek zakopani.
Otvorila je kutiju u kojoj je držala džeparac, sitnu ušteđevinu koju je imala za izlaske ili kupovinu
stvari za koje nije željela pitati mamu i Teodora za novac.
Nije znala, vidjevši što je unutra, da li da se smije ili plače.
Unutra je bilo dovoljno novca za autobusnu kartu i troškove puta, no ne i za, recimo, taksi do tamo i
natrag.
Fak. To je bio jedini način da dođe i ode u istome danu. S druge strane, mogla je uzeti Teodorov auto.
Tina je dobra vozačica, ali bez vozačke dozvole nema nikakve šanse prijeći granicu.
Što ako me policija zaustavi, sjevnulo joj je kroz glavu. Odmah bi me priveli, vratili mami i Teodoru s
policijskom pratnjom i imala bih užasavajuću aferu. Ne bih ništa mogla objasniti, ispala bih neka
delinkventica. Ako bih pokušala objasniti, ispala bih luđakinja. Od zla, gore, pomisli.
Uz to, mama i Teodor vjerojatno bi odmah prijavili krađu auta ni ne pretpostavljajući da bi se Tina
odlučila na tako nešto kao što je posudba automobila. Logično. Pa nikad joj ništa slično nije niti palo na
pamet.
Sve ili ništa, pomislila je. Sad ili nikad.
Nije bilo načina nego da jednostavno ode, ne pitajući se ni kada će se vratiti ni koliko će morati tamo
biti
Provjerila je raspored autobusa.
Prvi je kretao u pola osam.
Pogleda na sat, bilo je pola sedam. Znači, imam još sat vremena, pomisli.
Mama je još spavala. Teodor je izašao iz kuće, vjerojatno na plac. Napisala je poruku koju je stavila na
svoj jastuk.
“Otišla sam do bakine kuće. Vraćam se brzo. Ne brinite.”
Znala je koliko to glupo zvuči, ali se nadala da će joj to dati dovoljno vremena.
Onda se prisjetila da će mama vjerojatno prvo otići u njenu sobu vidjeti gdje je. To znači da bi mogli
prestići autobus kojim se vozi i spriječiti ju da ode. Nije željela ostaviti prostor za tu mogućnost, od koje
bi povukla svu štetu i nimalo koristi.
Shvatila je da joj je potrebna prednost od barem četiri do pet sati.
Zato je na napisala novu poruku:
“Otišla sam do grada nešto obaviti, za školu. Vraćam se najkasnije do ručka. Ljubac, Tina.”
Poruku je okačila na vrata kupaone, standardno.
To će joj dati dovoljno vremena da napravi neki razmak između njih – ako je krenu progoniti.
Drugu poruku, istinitu, stavila je na jastuk. Znala je da će mama umrijeti od brige i zato je htjela da ne
brine kad shvati da je nema.
Bila je zadovoljna pronađenim, inteligentnim rješenjem, koje joj se učinilo savršenim, bez pukotina.
Uzela je iz škrinje ključeve od bakine kuće. Medaljon je stavila oko vrata, obukla na brzinu traperice,
marte, majicu i jaknu.
U ruksak je ubacila rezervnu majicu, dezić, mobitel, četkicu za zube (za svaki slučaj).
Vodu i sendviče, pomislila je, kupit ću putem.
I na brzinu, da se ne predomisli, izjuri iz kuće.
Do autobusnog kolodvora došla je vrlo brzo. Ukrcala se na Čazmatransov autobus koji je vozio do
malog bosanskog gradića, od kojeg je do kuće njene bake bilo nekoliko kilometara.
Zaspala je gotovo iste sekunde kada je autobus krenuo.
U košmarnim snovima stalno su se izmjenjivale slike Monkeyja kojeg trpaju u policijska kola, Maksa
kako je ljubi, Danijele, sa slikama mame i Teodora kako jure za autobusom u autu. Teodora je katkad u
tim slikama vidjela kao likove iz filma Brzi i žestoki, i to ju je nasmijavalo. Majka je grčevito gledala u
cestu ispred sebe, izraz njena lica bio je očajan... No truckanje autobusa i žamor ljudi ipak su joj stalno
davali do znanja da je to samo san.
Onda je žamor utihnuo i nad nju se nadvio Teodor lica izobličena bijesom i snažno ju prodrmao za
rame....
– Halo! Hej!
Trgnula se iz sna i shvatila da iznad nje stoji granični policajac.
Molim vas, putovnicu, rekao je, ljubazno.
Izvadila ju je iz ruksaka i pokazala je.
– Sretan put, rekao je. Nije ništa pitao.
Autobus je nakon kraćeg zadržavanja nastavio put.
Tina je najveći dio puta prespavala, budeći se svakih pola sata, i tonući u san, kao opijena. Bila je
umorna, bolje reći, iscrpljena, napeta, koncentrirana na lanac čudnovatih događaja koji joj je strahovitom
silinom ispijao snagu iz tijela i uma. Zato ju je čak i taj, truckavi i isprekidani san u Čazmatransovom
prometalu, zapravo okrijepio.
Izašla je na malom trgiću nad kojim se uzdizala crkva pored koje je bio još stariji, ali mali i već oronuli
samostan.
Izvadila je mobitel iz ruksaka. Vidjela je sliku koju je očekivala.
Vidjela je da ima propuštene pozive od mame. Otvorila je poruke. Isto od mame.
Odlučila je ne gledati ih jer bi se mogla pokolebati.
Tvrdo je odlučila da će joj se javiti tek nakon što obavi ono po što je došla.
Doduše, nije točno znala šta je to, ali svejedno. Nije ni razmišljala kako se vratiti, ali pretpostavljala je
da autobusa za Zagreb danas više nema. Tko zna ima li ga sutra, pomisli, jer iz ove pripizdine do Zagreba
ljudi sigurno ne idu svaki dan, no o tome će razmišljati tek kada riješi pitanje bakine kuće, do koje još
treba pješačiti. Zato je ubrzala korak hodajući uz cestu i dižući palac svaki puta kada je čula zvuk
automobila da dolazi iza njenih leđa.
Šetnja je trajala nekih pola kilometra. U nekim drugim okolnostima, to bi bila krasna avanturica.
Hodanje po krajolicima sretnog djetinjstva, prisjećanje na bakine priče o povijesti kraja, crkvama,
običajima, igrama, kako se prije živjelo.... No ovako, sve je to nalikovalo na neki usiljeni vojni marš, na
grčevito hodanje prema mjestu na kojem će joj se razotkriti smisao tajne, gdje će dobiti rješenje
zagonetke koja ju se opsjedala, prijeteći od njenog života učiniti pakao.
Ubrzo joj je stao stari i pohabani jugo. Ukrcala se bez razmišljanja. Unutra je sjedio neki djedica koji
je pušio duhan odvratnog mirisa.
Rekla mu je gdje ide. Izbacit ću te tamo, rekao je starac, koji je, kako joj je odmah objasnio, išao u
gradić dvadesetak kilometara dalje, Bilo mu je dosadno putem pa ju je pokupio kako bi imao s kim
pričati, Išao je ovom cestom, koja je ustvari dulja, zato jer voli polako voziti.
Gledam ove šume okolo, rekao je stari, i žalim za starim vremenima. Prije je to sve bilo ljepše. Ljudi
su nekako bili bolji. Bilo je sve sigurnije. Siromašnije, ali bolje. Mogao si, dijete, zaspati u bilo kojem
dijelu ove šume i do jutra te nitko ne bi dirnuo. A sad, nastavio je, sad više ne smiješ ni u svojoj kući
zaspati. Ovdje ti se prije nitko nije zaključavao. Ništa, ni kuću ni auto. Sad više ne smiješ izaći kokice
nahraniti, a da kuću ne zaključaš...
Od smrdljivih cigareta Tini je dolazilo zlo, a sa kazetofona koji je malo zavijao, treštali su neki
narodnjaci, koji su, tako usporeni od kazetofona zvučali još i gore.
No, patnji je došao kraj. Starac ju je ubrzo izbacio na raskrižju pa je poljskim putem krenula prema
bakinoj kući do koje je bilo 5 minuta hoda. Uskoro se našla na trijemu.
Znala je da susret s bakinom kućom neće biti bezbolan, ali nije ni slutila koliko će je snažno preplaviti
osjećaji nostalgije i lijepih uspomena na bezbrižno djetinjstvo.
Kuća je bila ista onakva kakva joj je ostala u sjećanju. Primjetila je,ipak, da su tragovi nebrige već tu.
Nedostajalo je nekoliko crijepova na krovu, jedno prozorosko drveno okno bilo je ispalo iz ležišta i
visilo je kao krnji zub iz staračkog zubala.
Tina izvadi ključ iz ruksaka i stavi ga u zahrđalu bravu. Nije uspjelo odmah. Trebalo joj je nekoliko
trenutaka da brava popusti. Uz uzdah olakšanja, Tina je otvorila kuću i ušla u nju.
Zapahnuo ju je miris ustajalog zraka i prašine.
Donji kat bio je u jednoj prostoriji.
Sve je tu bilo; kuhinja, jedan veliki dnevni boravak sa štednjakom, sofom, stolom i stolicama, uskim
drvenim stepenicama penjalo se na kat gdje su bile spavaće sobe i kupaonica.
Pokušala je upaliti svjetlo i odmah shvatila kako je blesava bila ta nada.
Struja je odavno bila isključena.
Sjetila se alternativnog izvora svjedosti. Otvorila je prozore na donjem katu. Uspela se stepenicama,
ušavši u bakinu sobu. Otvorila je prozor. Dok su uskovitlana zrnca prašine plesala po sunčevim zrakama
koje su prodrle u sobu, Tina je otvorila ladicu na stoliću kraj bakina kreveta.
Mapa je bila tamo.
Tina je nestrpljivo otvori, no osim svojih smiješnih slika šume, životinja, bake, mame i tate, nekih
prizora iz bajki i priča koje joj je baka pričala, u mapi nije bilo ničeg drugog.
Zar je sve to bilo bezveze? Sav ovaj put, pomisli, u krajnjem razočaranju. Uzdahnula je, duboko.
Uhvati ju očaj. Što će reći mama i Teodoru?
No, odmah joj je kroz glavu sijevnulo da je nemoguće da je sve bilo lišeno smisla. Osjetila je da stvar
ima neku svoju logiku, I bila prilično sigurna da će ipak nešto naći.
Sjetila se medaljona.
Tina pažljivo počne pipati po platnenoj postavi mape, a zatim uhvati za jedan rub postave gdje se
tkanina malo odvojila i odluči poderati postavu.
Unutra je bio jedan od Tininih crteža.
Prikazivao je žensku osobu. Tina se pokušala prisjetiti koga je to slikala, ali portret nije imao previše
veze s nekom realnom fizionomijom. Vjerojatno je to baka, zaključi. Najveće su šanse da je to ona.
Iza nje je bio veliki mjesec obojan u žarku boju krvi. Da je mjesec, a ne sunce, Tina je znala jer je u
njegovoj okolini nacrtala i nekoliko zvijezda.
Okrene papir na kojem je bakinim krasopisom, kakav se odavno prestao učiti, pisalo...
Tina, ako ovo čitaš znači da si me počela sanjati kako govorim, znači da čuješ druge kako govore i da
vidiš stvari koje ljudsko oko inače ne vidi. Ne brini, nisi luda. Ja umirem i nadam se da ovo pismo nikad
nećeš morati čitati jer to znači da ćeš život provesti ne znajući. A mnoge je stvari bolje ne znati. Ne želim
stvari ostavljati zapisane na mjestu gdje ih može naći netko tko to ne bi trebao. Sjećaš se da nam je
jedanput godišnje u kuću dolazi o fratar. Njegovo ime je fra Branislav Keller. On će ti dati odgovore ako
je živ. Ako nije, traži da ti daju ako je nešto ostavio. Volim te moj mali vrapčiću...”
Tina se, čitajući posljednju bakinu poruku, tresla od plača. Jecaj joj je najprije protresao prsa pa
ramena pa cijelo tijelo.... Grčila se od plača, od suza, od ljubavi, od osjećaja koji su joj preplavili cijelo
tijelo. Sve, baš sve je bilo pomiješano. Ljubav prema dobroj baki, miris njene kuće, koji se ipak nije
izgubio iako je baka davno umrla, njeni predmet, osjećaj spokoja i bezbrižnosti, neizvjesnost i pakao u
koji je upala zadnjih dana, zadah misterija koja ju je mučilo...
Presavine poruku i spremi u džep, znajući da je čeka naporno pješačenje natrag do gradića i samostana
u kojem će potražiti fra Branislava.
Ako je – pomislila je – još uvijek živ.
 Najveći trik koji je vrag izveo

Tina je ušla u sakristiju ispunjena zebnjom.

Fra Branislav je bio tu. Visok, vitak, kao motka, nalik na nekog Don Quijotea, u smeđoj franjevačkoj
odori, izgledao je kao slika i prilika isposnika staroga kova, onakovog kakvih više nema.
Nakon Tinina uvoda, koji je on nazvao, “zanimljivom preambulom” (ne objasnivši joj što je to, kasnije
je saznala da je riječ općenito o uvodu u neku materiju, o početnome slovu) zavladala je, barem na čas,
tišina. Tini se činilo da je ta tišina trajala vječnost ili barem sat vremena. Svakako, 59 minuta predugo...
Oče, što je baka htjela reći ovim pismom? Tko su ti ljudi? Što žele od mene? Jesam li u opasnosti?
Tina je nizala pitanja jedno za drugim, dajući svakome od njih posebnu težinu i smisao.
Njena pitanja kao da su ostajala visjeti u zraku.
Fra Branislav se mučio tražeći riječi kojima bi joj mogao objasniti ono što je njemu bilo jasno, a njoj je
predstavljalo zagonetku života.
Položio joj je ruku na ruku. Dodir njegove hrapave, žuljevite ruke bio je topao i smirujuć.
– Hm, ne znam kako da objasnim, možda je najbolja riječ, kojom bi to mogao opisati, vampiri.
Tina je očekivala sve, samo ne taj odgovor.
Ostala je u šoku. Vampiri?
To je nešto što postoji u Holywoodu, u Transilvaniji, možda u Istri, prije par stotina godina, tamo je
obitavao vampir Jure Grando, zapravo nekakav kradljivac volova i druge stoke koji se noću skrivao od
venecijanske pravne države pa je izmislio legendu o sebi. Legenda je glasila da se povampirio, da je
mrtav, ali da noću ustaje iz groba i siše krv venecijancima, prokletim Mlecima, okupatorima,
kapitalistima onoga doba. Izmišljotina, ali u praktične svrhe. Ipak, brojnim Istranima i danas se sledi krv
u žilama na svaki spomen njegovog imena. Ima i neki koji bi prespavao, mrtav hladan, na njegovu groblju
u Kringi. Šipak. Takvoga naći nećete, ne samo u Kringi, nego u cijeloj Istri.
Tina se zagrcnula od šoka:
– Kako? Što? Misliš bića koja se pretvaraju u šišmiše, sišu krv djevicama i žive u ljesovima? Ili možda
ovi iz tinejdžerskih knjiga, gotovo bijesno prosikta Tina, pokušavajući ustati.
Fra Branislav, vitak kao motka, dugačak i tanak kao neka moderna Giacomettijeva skulptura, nije to
doživljavao tako romantično. Naprotiv, bilo je očito da je njemu stvar sasvim realna, posve ovozemaljska,
izvjesno zastrašujuća.
Fra Branislav ju povuče za ruku snažnim stiskom, neprirodnim za njegove godine i građu.
Pogledom ju je prikovao za zemlju.
Tina osjeti poznato strujanje i vrtoglavicu i jasno začuje fra Branimirov glas u svojoj glavi.
Govorio joj je, strogo, tonom koji ne trpi pogovora: – Sjedi i ne mrdaj.
Ono što je bilo čudno jest da se njegove usne nisu ni pomaknule!
Tina ponovo sjedne, ne skidajući pogled s fra Branimirovog lica.
– Znaš, najveći trik koji je vrag izveo je to što je uvjerio svijet da ne postoji, reče on smireno Tini
rečenicu koja joj se učinila da ju pamti iz nekoga filma ili knjige.
– Da budem točniji, najveći trik koji su vampiri ikada izveli je to što su uvjerili svijet da ne postoje,
reče dobri franjevac.
Nastavi pričati, smirenim glasom.
– Naravno da vampiri nisu bića koja se pretvaraju u šišmiše, koja bježe od križa i od svete vode,
naravno da ne sišu krv mladih djevica i naravno da ne žive u ljesovima. To su sve legende. Ali kao što
znaš, u svim legendama i mitovima postoji zrnce istine od kojeg je sve krenulo. A najbolji način da istinu
sakriješ je da na nju nabaciš čim više i više fantastičnih i neistinitih slojeva od kojih se istina ne može ni
vidjeti. Ukratko, da uvjeriš svijet da ne postojiš...
– Vampiri postoje. I ne samo da postoje, nego su svuda oko nas. Nisu to ljudi šišmiši, niti smiješni
tipovi u plaštevima, nego ljudska bića poput nas, nastavi, a onda kao da se ispričava, unese jednu malu
ispravku. – Odnosno, nisam htio reći da su to bića poput nas, nego su jednostavno drugačija. Snažnija,
jača, pametnija... Ne znam kako da to objasnim, ako je teorija evolucije točna, onda su vampiri
evolucijski korak dalje od ljudi. Oni su noćna bića, a ne znam znaš li, ali noćna bića su uvijek evolucijski
naprednija od bića koja žive danju. Njihova su čula izoštrenija, sofisticiranija. Ni sam ne znam, a nije ni
važno, kada su se pojavili među ljudima, vjerojatno postoje oduvijek. I oduvijek u ljudima bude strah.
Kao što među ljudima budi strah sve što je nepoznato i njima nerazumljivo, pogotovo ako je to nešto jače
od njih. Zato oni nikada ne otkrivaju svoje pravo lice. Iz tog razloga su i nastale legende o vampirima; da
piju krv vjerojatno zato što imaju jake zube koje koriste kao oružje kada su napadnuti ili kada napadaju.
To što se kreću brzo kao da lete i to noću vjerojatno zato jer vide, mirišu i čuju bolje nego ljudi noću pa se
samim time mogu brže kretati, da ih danja svjetlost ubija vjerojatno zbog toga što njihove sposobnosti
danju nisu izražene, nego su slabi kao ostala dnevna bića, odnosno kao obični ljudi, to što da su besmrtni,
odnosno da su oživjeli mrtvi vjerojatno zbog toga što žive dulje nego obični ljudi, to da ih se ne može
ubiti osim kolcem u srce, vjerojatno zbog toga što se brže regeneriraju, što rane koje su ranije ubijale
ljude radi infekcije ili krvarenja, njih nisu ubijale, to što bježe od križa, vjerojatno je stoga što nisu baš
voljeli crkvu ili crkvene ljude jer oni su obično bili obrazovaniji od većine čovječanstva i kao takvi
primjećivali su ove razlike... Ukratko, sve su te legende nastale negdje u srednjem vijeku i vuku se do
danas, zamagljujući pravu bit vampira, negirajući je i slažući slojeve i slojeve mita kako se istina ne bi
vidjela...
– To sve pretpostavljam, nastavio je franjevac, ali mislim da nisam daleko od istine. Možda su mi neke
sitnice promaknule, ali to je otprilike ono što mislim da je istina. No prava istina je da ih se ljudi boje jer
superiorni uvijek vladaju onima koji su inferiorni. Mislim da zato i kriju svoju pravu narav.
– No, moraš znati Tina, da je orao jaka i moćna ptica, no da bi moćna ptica preživjela, potrebno joj je
široko područje za lov, dok vrapčiću ne treba puno, tek mrvice. Zato je vampira malo. No iako ih je malo,
uvijek su na mjestima na kojima kontroliraju svijet. I to oduvijek i uvijek iz sjene. No nije samo to razlog,
vampir se postaje rođenjem, tako da se ne mogu razmnožiti. Tek rijetki ljudi mogu podnijeti miješanje
svoje i vampirske krvi te poprimiti neka svojstva vampira. Većina ih umire od toga. No oni rijetki koji to
mogu podnijeti, neće u prvoj generaciji poprimiti sva svojstva vampira. Zato i među njima postoji
hijerarhija i međusobna borba za dominacijom.
Fra Branislav ispričao je svoju priču u dahu, napeto, s puno uvjerenja i strasti, držeći je za ruku i
gledajući i dalje u daljinu.
– Ali kakve to ima veze sa mnom, s bakom, s ocem, s tobom?
– Eh, to je gori dio priče. Vidiš, i među ljudima, ili ako hoćeš vrapcima, postoje oni kojih se orlovi
boje. Oni koji su posebni, koji znaju kako orao, ili vampir razmišlja. Oni koji ih mogu vidjeti, prepoznati
tko su oni, a samim time im se oduprijeti. Cijela naša loza je takva...
Ali rekao si da je baka pobjegla, da se otac pobunio, a da si im se ti...
– Da, ja sam im se pridružio. Znaš, najčešće ljudi poput nas osim što vide i prepoznaju vampire,
ujedno su oni koji se u njih mogu pretvoriti. Koji mogu preživjeti miješanje krvi.
– Mi smo to znali, od početka. Znali smo da smo takvi. Ja sam im se pridružio jer... Ni sam ne znam,
mislio sam da ću promijeniti svijet, da ću... Ne znam ni sam što sam mislio, ali kad sam shvatio da je želja
za dominacijom nad svime jača od bilo kojih drugih težnji, već je bilo kasno. To je tvoja baka shvatila i
ona je zato pobjegla. Tvoj otac nije bježao, ali je želio pobunu, no stradao je u prometnoj nesreći.
Iako, dodao je tajanstveno, ja mislim da su ga ubili...
– Ali to znači da si i ti isti kao oni ?
Rekao sam ti da u prvoj generaciji ne dobiješ sva svojstva vampira. Da sam imao djece, tko zna kakvi
bi bili, ja sam se povukao ovdje, iako mislim da sam na neki čudan način i ja odgovoran za smrt tvog oca.
– Ali ne pitaj me na koji jer ni sam ne znam.
Tina i on zašute.
Potom Tina, jedva čujno, promrmlja:
– Šta da radim?
 – Već su ti pristupili. Znači, znaju tko si. Vjerojatno će tražiti da im se pridružiš. No, ima jedna stvar
koja je ključna. Svi vampirski klanovi imaju zajednički zakon, a jedan od tih zakona zaklinje ih da ne
otkrivaju tko su. To je tvoja moć. Ti si otkrila tko su ili ćeš tek otkriti. Drugi zakon je da za regrutaciju
novog člana treba suglasnost vođa svih klanova na nekom području. Koliko ja razumijem, oko tebe se
spore dva klana. Možda ih ima više, ali znaj, oni se međusobno bore, veći broj članova znači veću moć i
tvoja je prednost da možeš trgovati. No budi sigurna, kada su ljudi u pitanju, svi klanovi su ujedinjeni
protiv njih kao zajedničkih neprijatelja. Možeš trgovati.
– Ali znaj ovo, doda, sigurno će te naći, povrijediti nekoga od tvojih. Upamti: moćni su i ima ih
svugdje. I nemoj zaboraviti, izdat će te oni u koje najmanje sumnjaš, oni koje voliš. Tako sam ja izdao
tvog oca... tiho reče fra Branislav.
Već je pala noć i na nebu je bio pun mjesec. Boje krvi. Upravo onakav kao na slici koju je baka
sačuvala.
Tada ju fra Branislav pogleda u oči, u mraku su mu oči svjetlucale poput vučjih.
Bio je izdajica.
Završi strogim glasom:
– A sada se gubi, pala je noć...
 Mjesec boje krvi

Široki, poljski putić prostro se pod njenim nogama, vodeći vijugavo prema gradiću. Tina je hodala
polagano, slažući u glavi dojmove iz čudnovatog razgovora s fra Brinimirom Kellerom.
Odlazeći, osjećala je na potiljku pogled koji ju je pratio. Fra Branimirov prodorni pogled, snažan poput
laserske zrake. Što li razmišlja?
Fra Branimirova priča zvučala joj je nevjerojatno. Vampiri, vampirizam, to su filmske ili romaneskne
priče, legende pasivnih krajeva, davnih dana, to su plodovi mašte – tako je uvijek mislila – namijenjeni
povremenim dizanjima adrenalina na umjetan način. Pogledaš film, uplašiš se, osjetiš pojačan puls,
možda se preznojiš, koji put te spopadne ledena jeza – i za život ispunjen monotonijom štrebanja i
slušanja maminih naredaba i Teodorovih dobrodušnih filozofiranja, sasvim dovoljno.
Na rubu pameti misliš, ako se ti jebeni vampiri i događaju nekom, onda se svakako događaju nekome
drugome, i sigurno ne danas, nego prije barem 200,300 godina...
Ipak, njegova je priča na Tinu, zapravo, djelovala smirujuće.
Kao da ja cijelo vrijeme znala da će se stvari tako rasplesti. Kao da je cijelo vrijeme slutila da stvari
ispod površine nisu onakve kakve su joj se činile.
Nikada ništa, ponekad joj je padalo napamet, nije onako kako izgleda. Priroda se voli prikrivati.
– No, pomisli dok je hodala uz samostanski zid, nije pitanje što se dogodilo, jer i sama je slutila da se
događa nešto čudno, neobjašnjivo i zastrašujuće, nego – što će učiniti.
Njen se, do jučer jednostavan i pravocrtan život najedanput pretvorio u složenu jednadžbu s puno
nepoznanica. A ono što je bilo poznato, nije uvijek zvučalo obećavajuće Monkey je u zatvoru, mislila je,
mamin salon je pred ovrhom, i sve to sigurno nije nepovezao s ovim što se događa, ali kako? Zašto?
A tek Maks?
Je li ijedan njegov poljubac bio iskren i pravi ili je sve to bio dio nekog tajanstvenog scenarija, kojemu
ne može otkriti ni ideju ni smisao?
Tina pomisli kako joj se čitav svijet srušio u samo nekoliko dana, ali ta pomisao je ne uznemiri kao što
bi je uznemirila nekada.
Nekako duboko u sebi osjetila je sigurnost, neku novu i neobjašnjivu snagu koja joj dopušta da se
suoči s bilo čime.
Kao da joj je skinuto breme sa ramena, iako joj je sudbina izgledala neizvjesna. Još gore, izgledala je
vrlo crna, no Tinu to nije uznemiravalo.
Osjećala je da je došla do dna, do zida, do pozicije s koje više ne puca pogled na milijun različitih
pravaca, već mjesta na kojemu postaje moguća savršena orijentacija. Tu je nekoliko jasnih opcija i više
nema razbijanja glave... ali niti jedna od tih opcija, znala je to, nije pobjednička. Ta ju je spoznaja ispunila
gorčinom.
Onda ju je utješila misao, da jednako tako, niti jedna od tih opcija nije niti gubitnička. Nasmijala se.
Pomislila je kako ono što joj svijet i sudbina daju kao mogućnost, nije samo po sebi niti dobro niti
loše, nije ni pozitivno ni negativno. Ne, to je prazna ploča, velika praznina koju će ona sama ispuniti
značenjem. Veliki hladni bezosjećajni svemir koji će ona ispuniti vlastitom toplinom ili vlastitom
hladnoćom. Izbor, kakav god bio, bit će njen. I samo njen.
Ta joj je pomisao ponovo vratila neku nejasnu, ali čvrstu sigurnost.
Iz tih dubokih misli ju je prenula pomisao da se nalazi u bosanskom gradiću, u nigdini, mjereno njenim
trešnjevačkim mjerilima, iz koje autobus za Zagreb možda vozi svake prijestupne godine.
Pokušala je vizualizirati scenu s majkom i Tedorom u stanu.
Zamišljala je kako majka pravi beskonačne krugove po stanu, pijući povremeno Normabele ili
Persene, kako bi se smirila jer se strašno, strašno bojala za Tinu. Od malih nogu imala je veliku strepnju
oko djeteta. Bojala se da je ne pregazi auto, da je ne maltretiraju djeca, od vrtića do srednje, da ju neće
oteti za organe, da ovo da ono... Nije bilo straha koji se oko nje mogao konkretizirati, a da ga majka nije
razvila u punom opsegu besmisla.
Ništa ti to ne razumiješ, Tina, govorila joj je, vidjet ćeš kad budeš imala svoje dijete, posebno ako bude
jedinica, ili jedinac, kao ti...
Tu se prisjeti kako će morati prenoćiti u bakinoj kući, sama, okružena prijetećim i mračnim planinama.
I mjesecom boje krvi, koji se ukazao na nebu, upravo onakav kakvog ga je kao dijete nacrtala na slici
koju je baka sačuvala kako bi joj poslala svoju posljednju poruku.
Mrtvi mogu vidjeti, ma šta to značilo, pomisli Tina.
Mrtvi stvarno mogu vidjeti, a to samo po sebi nije ni loše ni dobro, sve ovisi o meni.
U tim je mislima skoro neprimjetno došla do trgića ispred crkve na kojemu se iskrcala iz autobusa.
Trg je bio sablasno pust. Tišinu je kvario jedino tihi zvuk Dylanovog “Time they are changing” iz
parkirane crvene Mazde na trgu.
Možda Tina i nije bila previše iznenađena kad je ustanovila da je na mazdu bio naslonjen Teodor.
Mogla sam i misliti da će doći, sijevne joj kroz glavu. Sve teorije da će majka hodati u krug, piti
tablete i razbijati glavu nemoćno čekajući rješenje s neba, bile su neosnovane. Bilo je jasno da će poslati
Teodora u potragu. Čudno je zapravo jedino to da nije i ona došla...
Teodor je pušio cigaretu. Kada ga je ugledala, zastala je na trenutak, pomislivši da li bi bilo pametno
da se sakrije. No, Teodor ju je odmah ugledao. Njegovo lice deseti dio sekunde bilo je ozbiljno i strogo, a
onda se razvuklo u dobro poznati osmijeh pun razumijevanja.
Morala bih biti zahvalna zvijezdama jer imam takvog očuha, pomisli.
Majka bi vjerojatno sada vrištala i urlala na nju.
Otac? Nije ni sama znala što bi otac napravio, ali Teodor, Teodor je nikad nije krivio, prigovarao,
jamrao. Nikad, ma koliko sulude bile stvari koje bi Tina učinila, on je za njih uvijek nalazio opravdanje i
nastojao ih razumjeti.
Osjetila je opet blagi napad krivnje što je to njegovo bezgranično razumijevanje uvijek odbijala. I
možda po prvi puta osjeti neki napad ljubavi prema tom smiješnom ostarjelom hipiku, u staroj izgrebanoj
crvenoj Mazdi.
Umjesto prodike, Teodor priđe i zagrli ju.
– Idemo doma, rekao je otvorivši vrata automobila.
– Ljuti li se mama?
– Tužna je, slomljena je otkako su joj uzeli salon.
– Kako to misliš, Teodore, vrisnula je, uzeli joj salon, pa to još nije gotovo???
Očuh se zbunio.
– Htio sam reći, otkako joj se ta prijetnja nadvila nad glavu. Ona to doživljava kao da je ostala bez
njega. Znaš da je naučila živjeti u svijetu potpunog reda i sigurnosti i već je sam taj kredit i prijetnje
bankara ostavljaju u uvjerenju da joj se dogodila tragedija.
– Ah, tako. Da, Teo, ona je takva.
On je odmah promijenio temu.
– Jesi li našla ono što si tražila ?
– Nisam našla ništa, reče Tina, a pogotovo nisam našla ono što sam tražila.
Teodor se osmjehnuo.
– Rijetko kad nađeš ono što tražiš. Pa i kad nađeš, često puta shvatiš da si se, zapravo, zeznuo. Da to
nije to. Da sve izgleda drugačije. Da u otkriću nema radosti. Shvatiš da si cijelo vrijeme tražio nešto
pogrešno, investirao u to toliko volje i energije, a zašto...
Tina zašuti od njegovih riječi, pustivši ih da vise u zraku.
– No, štos je u tome, doda Teodor, da ne propustiš dobre stvari putem, da ne propustiš ono dobro što se
dogodilo dok si tražio to čega nema. Nije smisao u cilju, nego u dolasku do cilja.
Više je to rekao za sebe, nego njoj.
Tina osjeti kako ju svladava umor.
– Stani, Teodore, molim te.
– Što je bilo, dušo?
– Smjestila bih se na zadnji sic. Moram malo prodrijemati. Umorna sam kao pas.
U posljednjih 48 sati spavala je jako malo ili gotovo ništa. Premjestila se, s golemim olakšanjem, na
stražnje sjedalo. Sklupčala se kao pas. Podmetnula je Teodorov samtasti sako kao jastuk i polako počela
tonuti u san, gledajući kroz prozor automobila kako ih prati krvavi mjesec.
Ubrzo utone u san.
Prije nego što ju je poklopila tama spavanja bez snova, pomislila je na fra Branislavove riječi – da
može pobjeći, pobuniti se ili se pridružiti.
To je, zaključi, zapravo uvijek tako. Uvijek. To su tri najčešće opcije u svim problemima. U školi, u
društvu, u zajednici, u naciji, u državi, u svijetu ljudi i svijetu vampira...
Pomislila je na njegove riječi: izdat će te oni u koje najmanje sumnjaš i koje voliš.
Ali, prije nego što je stigla razmisliti o tim riječima, svladao ju je san.
Iz sna ju je prenulo drmanje za rame. Teodor.
Bili su na granici.
– Dodaj mi, rekao je, molim te, putovnicu iz sakoa.
Tina mu je dala svoju putovnicu.
Potom prokopa po džepovima sakoa tražeći njegovu.
Izvadi je iz unutrašnjeg džepa. Dok ju je vadila, povukla je nešto skupa sa njom, malu fotografiju koja
je pala na pod automobila.
Granicu su prešli bez problema, bez zadržavanja. Policija i carinici obavili su tek rutinsku kontrolu
dokumenata.
Čim su bili u Hrvatskoj, Tina je opet sklupčala Teodorov sako.
No, tad je na podu auta, ispod vozačkog sjedala, ugledala fotografiju koja je ispala iz Teodorovog
džepa.
Ne dižući se, pruži ruku prema njoj, okrene je i pogleda.
Na slici je odmah prepoznala oca.
Bio je jako mlad, možda 19 ili 20 godina, duge kose, u nekoj košulji na cvijeće, pored njega je stajao
Teodor u istoj takvoj košulji i još dulje kose.
No na slici je bio i treći čovjek. Za razliku od mladića, ovaj je bio u 40- ima, ozbiljan u odijelu i
kravati.
Tina je u trećem čovjeku bez greške prepoznala fra Branislava Kellera.
U dubini trbuha osjeti grč.
Šutke, potajno spremi fotografiju u džep, praveći se da se meškolji i namješta u najudobniji položaj na
stražnjem sjedalu automobila.
 Ubojstvo u Beču

Tina se zgrčila na stražnjem sjedištu automobila pretvarajući se da spava. Bila je, međutim, u stanju
daleko od sna. Opet su joj se kroz glavu rojile tisuće misli.
Milijun pitanja prebirala je po glavi.
Osjećala je kao da je pritisnuta sa svih strana.
Što oni ustvari žele od nje?
Otkuda Teodor s ocem i fra Branislavom. Majka joj nikada nije dala naslutiti mogućnost da se svi
međusobno poznaju. Nikada s majkom, možda, i nije pričala tako pozorno i tako duboko o prošlosti, ali
ipak, bilo je to krajnje nevjerojatno.
Ništa nije kako izgleda. Sve je onako kako nije. Ništa nije lako shvatiti, pomisli. Istina je laž, laž je
istina, dobro je zlo, je li i zlo dobro..?
Možda baljezgam, pomisli. No, obuzeo ju je poprilično pouzdan osjećaj da je njezin cijeli život sazdan
od bezbroj laži koje su vodile do ove točke u njezinom životu.
Pokušavala je u glavi prebrojati sve događaje proteklih dana i proniknuti tko je od svih ljudi bio iskren.
Zagonetka.
Kad je uključila mobitel, ugledala je bezbroj propuštenih poziva i poruka od mame. Samo od nje.
A Maks? Nema Maksa.
Na trenutak ju zaboli jer nema niti jedne poruke od njega.
Odluči mu poslati poruku. No nije znala šta bi napisala.
Odlučila se na najgluplju moguću varijantu.
Hej, kako si? Kad ćemo se vidjeti ?
Je li to pametno, pomislila je, a onda doda xo i stisne «send». Glupo je predugo razmišljati. To blokira.
Bolje je gram akcije, nego kilo razmišljanja, utješi se.
Mazda se, jednolično i brzo, nečujno klizeći po autoputu, približavala Zagrebu.
Tina je fiksirano buljila u zaslon mobitela čekajući poruku od Maksa.
Već su bili na ulazu u Zagreb, kad je pomislila kako treba odustati od beskorisnog gledanja u zaslon
mobitela. Mobitel je zavribrirao trenutak nakon što je pomislila da je to besmileno.
Maks, ponada se.
No, poruka nije bila od Maksa, već od Danijele.
“Maks se ne može javiti. Razgovarat ćemo u školi.”
Tina umjesto bilo kakvog odgovora pošalje samo upitnik.
Odmah je dobila odgovor. Ružan odgovor.
“Nije dobro.”
Tina se uznemireno uspravi na sjedištu.
– Je li sve u redu, upitao je Teodor, kao da je naslutio da se događa nešto loše, ili bar, uznemirujuće.
– Je, Teodore, u redu je, reče Tina.
Dok su izlazili iz automobila, ugleda je lik majke na prozoru.
Očito ih je nestrpljivo čekala. Očekivala je galamu, kao iz strojnice, viku, nervozu, očaj, no, mama joj
je samo mahnula.
Popeli su se na kat.
Mama ju je dugo, snažno zagrlila. Privila ju se uz svoje tijelo, ne rekavši joj niti riječi. Očekivala je
prodiku, očekivala je lekciju iz života, ali majka joj nije rekla ništa.
Samo je prošaputala: Nemoj to nikada više napraviti, ali nikada, molim te Tinči.
Tina se na te riječi rasplakala, osjećajući kako joj kroz suze izlazi pritisak svih ovih dana i događaja.
Dok je plakala, mama ju je gladila po kosi kao da je dijete. Ubrzo se povukla u sobu pokušavajući
zaspati.
 Nije išlo, san joj nije dolazio na oči.
Još jednom je pregledala Danijeline poruke.
“Nije dobro.”
Što, k vragu, znači “nije dobro”, zašto nije dobro, kako nije dobro i zašto joj se nije htio javiti ?
Je li to još jedna zamka? Još jedna prljava i zbunjujuća igra u kojoj se ne zna cilj ili ga barem ona ne
može shvatiti.
Tina naglo ustane.
Otišla je u kupaonu, a potom tiho pokucala mami i Teodoru. Kad je shvatila da odgovora nema i da ga
neće biti, lagano je otvorila vrata.
Mama je ležala u krevetu i spavala.
Teodora nije bilo.
Čudno, pomisli.
Ipak, imala je važnijih briga od toga gdje je Teodor.
Počela je lagano drmati mamu. Nije se budila. Pomalo je pojačala intenzitet drmusanja i to je počelo
davati ploda.
Majka se zbunjeno digla iz sna.
– Šta se dogodilo, upitala je.
– Ništa se nije dogodilo, reče Tina. Samo te moram nešto pitati.
Sad?
– Sad, majko.
– Reci mi, ali iskreno, i nemoj mi ništa prešutjeti...
– Da?
– Kako je poginuo tata?
Majka joj je uputila uznemiren, ispitivački pogled.
Poginuo je u prometnoj nesreći.
Je li u toj nesreći možda bilo nešto čudno? Molim te, probaj se sjetili svakog detalja. Bilo što, ali bilo
što što ti je zapelo za oko, nisi mogla objasniti, ali si to vremenom gurnula u podsvijest. Je li bilo takvih
detalja?
Majka nije skidala ispitivački pogled.
– Samo su mi jedne večeri došli policajci u Beču. Rekli su mi da se dogodila nesreća i da je moj muž
poginuo.
– I? Onda?
– Poveli su me sa sobom i pokazali mi potpuno skršeni i uništeni auto, nastavila je majka, jedva čujno,
skoro šapućući.
– Onda su me odveli u mrtvačnicu da ga identificiram. Bila sam posve u šoku. Noge su mi drhtale dok
sam ga identificirala. Odmah sam vidjela da je to on, bolje reći, znala sam, nekako sam bila sigurna da je
to baš on pa sam samo bacila pogled na njega, ustanovila da je to on, rekla policajcima, to je moj muž, i
stvar je bila završena. Bio je to najmučniji događaj koji možeš zamisliti dijete, ali ono najgore dogodilo se
tek nakon par dana.
– Kad sam se, nastavila je majka svoju priču, oporavila od tog šoka, šoka nagle i neočekivane smrti,
kad sam se sjetila tog lijepog, bijelog tijela, u kojemu je bilo nešto skoro svetačko, kao na bakinim
ikonama, u čudu sam počela shvaćati da je posve neobično da na tijelu tvoga oca nije bilo ni jedne jedine
ozljede. A auto je bio skršen. On je izgledao kao da je umro spokojno, kao da je umro u snu, a ne u autu
koji je bio smrskan gotovo na komade. Prije ukopa htjela sam ga još jednom vidjeti, ali nisu dozvolili.
Nisam inzistirala. Ionako ga nisam mogla vratiti među žive.
– A onda si brzo upoznala Teodora?
Majka ju začuđeno pogleda.
– Pa da, slučajno smo se upoznali nekoliko dana nakon sprovo da, ali zapravo sam ga upoznala tek kad
sam se preselila u Zagreb.
Tek tada joj padne na pamet pitanje koje je visjelo u zraku.
– A gdje je Teodor?
Tina odmahne glavom kao da ne zna.
Majku je to vidno uznemirilo.
 – Što se to događa, Tina? Reci mi, ako znaš.
– Ne znam, majko, uzvrati Tina, nasmiješivši se pomalo na silu. Ne brini, imaj povjerenja u mene.
Ne očekujući to, majka se ipak smirila.
– Nastavi spavati i ne brini se za mene, reče pustivši majku da za – spe. Tina se iskrade iz kuće.
Imala je na umu samo jedan cilj; doći do gornjeg grada.
Nakon dulje šetnje, došla je do stepenica gdje je bio ulaz u tunele. Začudo, vrata nisu bila popravljena,
niti je itko obrisao kameru od crvenog spreja.
Bez razmišljanja, ušla je u tunel.
Osvjetljujući ga slabašnim svjetlom sa zaslona mobitela, krenula je poznatim putem prateći oznake
crvenog spreja na zidu. Ostale su netaknute od Monkeyjevog pohoda.
Sad se već osjećala puno ležernije u tom labirintu. Sad joj je to bio, na neki način, dio poznatog svijeta.
I opasnost, i zlo, i svaka nevolja, gube na svojoj jezivosti onoliko koliko nepoznate elemente iz njenih
istisnu poznati, sjetila se parafrazirati poznati zakon fizike. I s opasnošću se, kad je upoznaš, nekako
srodiš, i ona postaje manje zlokobna.
Ubrzo je došla do ljestava koje su vodile u vrt Danijeline i Maksove kuće.
Tina se uspne ljestvama i podigne poklopac koji je zatvarao bunar.
Na trenutak se lecnula, očekujući zvuk alarma i svjetla reflektora, ali ništa od toga se nije dogodilo.
Brzo se izvukla van.
Stupi u mračno i tamno dvorište, pokušavajući pogoditi koja bi mogla biti Maksova soba.
Najbolji pokušaj bile su sobe na prvom katu.
Uostalom, do njih se nije moglo doći nikako drukčije osim iz kuće. Druga opcija bila je da se popne po
oluku, nadajući se da je Maksova soba jedna od onih između dvaju prozora između kojih je prolazio oluk.
Tina se hrabro krene penjati po oluku. Oluk je, na njenu žalost, škripao, ali se ipak začudila kako se
lagano i bezopasno uspentrala do prozora.
Zavirila je kroz prvi prozor, ali ništa nije vidjela. Balansirajući, pogleda kroz drugi i vidje ono što je i
očekivala – Maksa kako leži u krevetu. Tiho je pokucala na prozor.
Maks se probudio.
Odmah je ugleda. Kad se otkrio, Tina je ugledala njegova prsa zamotana zavojima, i ruku vezanu
zavojem kao da je slomljena.
Hm, to znači “nije dobro”, pomisli.
Nekako se došepesala do prozora.
Maks joj ga je otvorio, a ona je unutra ušla ni ne pomišljajući da ga poljubi.
 Regrutiranje

No, Maks ju je obasuo poljupcima.

Tina osjeti kako ti poljupci u njoj bude strast kakvu do sada nije osjetila ni s jednim dečkom.
Položila ga je nježno na krevet.
– Boli li te?
– Malo, uzvratio je Maks.
Tina ga je nastavila ljubiti, privijajući se uz njegovo čvrsto tijelo i zaboravljajući zašto je došla.
Prepustila se strasti.
– Što se dogodilo, zapitala ga je ležeći naslonjena na njegovo rame.
– Napali su me neki klipani, reče Maks. Zvučao je utješno u odnosu na poruku “nije dobro” koja je,
povezana s tim da drugih poruka nije ni bilo, zvučala baš zloslutno.
– U stvari, sve je u redu, nastavi Maks. Oni su prošli gore nego ja, reče, pokušavajući nekako sačuvati
dignitet velikog frajera.
Tina na trenutak pažljivo razmisli. Treba li, pomisli, otkriti sve karte ?
Na koncu je u njoj ipak prevagnuo dojam da je kasno za igre nadmudrivanja.
Bolji je gram akcije, nego kila razmišljanja, prisjeti se svog zaključka.
– Maks, jesu li napadači možda bili članovi društva koje se kiti pticom grabljivicom, možda crvenim
jastrebom?
Maks se podigne na krevetu bolno zajauknuvši od naglog dizanja. – Otkud znaš, upita čudeći se.
– Je li razlog napadu to što si učinio nešto protuzakonito? Mislim, protuzakonito u tvom svijetu, ne u
mom?
Tvoj svijet, moj svjet ? Na što ona misli. Iz Maksova oka virio je upitnik.
Maks ju pogleda u oči, a ona mu odvrati čvrsti pogled čekajući njegov odgovor.
– Moglo bi se tako reći, reče suho.
– Je li sve ovo što je sada bilo, dio velikog plana, reče Tina, ne prestajući ga fiksirati pogledom.
Maks spusti pogled.
– Vjeruj mi, nije tako. Stvarno mi se sviđaš.
– Je li ti se i Jasna sviđala? Znaš da je mrtva, nastavi Tina, ne nastojeći nimalo prikriti ironičnu
intonaciju.
Maks podigne pogled.
– Ja nemam nikakve veze ni s njom ni s njezinom smrću.
To je sve bio Danijelin veliki plan. Ja se u to nisam miješao. Ali nisam znao da je mrtva...
Potom je zašutio. Šutio je dugo, možda minutu. Gledao je ispred sebe, kao da traži riječi.
– Ti sve znaš?
– Više-manje, znam, odgovori Tina.
– Ali ne znam jedino kako se ti tu uklapaš. Kako Danijela... Znam generalnu sliku, ali ne znam detalje,
zaključi.
– Ni ja ne znam detalje, rekao je Maks, priznavši da se i sam često osjeća samo kao neko oružje, kao
sredstvo da se dođe do cilja, a ni sam ne zna koji je to cilj i zašto bi mu on trebao služiti.
Tina ga pogleda upitno, ali samo nakratko. Osjećala je na neki čudan način da joj govori istinu.
U glavi su joj, ipak, povremeno odjekivale riječi fra Branislava:
“Izdat će te oni koje najviše voliš”.
“E pa sad” – odgovorila je sama sebi u mislima, “nije da ne sumnjam u Maksa, dapače, sumnjiv mi je
jako, ali je istina da ga volim.”
– Zašto su te napali, šta si to protuzakonito učinio?
– Protuzakonitim se smatra regrutiranje novih članova skupine bez znanja i odobrenja elektornog suca.
 Što je to, upita Tina?
Maks joj objasni ono što je već znala. Ispričao joj je da se vampirski klanovi bore za prevlast, ali da
postoji elektorni sudac, netko tko nije ni iz jednog klana s određenog područja. Netko tko je poslan iz
nekog drugog područja da kontrolira pravila igre. On, elektorni sudac, odlučuje o tome može li se
regrutirati novi član. – Dapače – dodade Maks – elektorni sudac trebao bi biti taj koji pronalazi novog
člana i usmjerava ga u klan za koji on procjeni da treba.
– Znači, sve ovo što si učinio sa mnom, to je dio regrutiranja novog člana, čak i ovo sada?, upita ga
Tina, ne bez razočaranja.
– Možda je u početku bilo tako, ali stvarno mi se sviđaš.
Tina je bila lagano razočarana.
– Tko je elektorni sudac ?
Ni sam ne znam. To, ustvari, nitko ne zna. Pogotovo ja koji se nikada nisam zanimao za sve to. Ja sam
uvijek želio biti samo normalan dečko, reče Maks.
Tina ga pogleda i odluči mu vjerovati.
– A zna li Danijela?
Maks joj odgovori da ne zna. Pojasnio je da je Danijela uvijek bila ambiciozna i da želi napredovati po
ljestvicama klana.
– Ona želi moć. Uvijek me koristila za napredovanje na ljestvici.
– Kako se regrutira član?
– Koliko ja znam, novi član se postaje miješanjem krvi sa kandidatom koji je za to pogodan. No,
elektorni sudac uvijek pazi na to da član dobrovoljno ulazi u klan.
No, brzo doda Maks, klanovi nekad pokušavaju pridobiti elektornog suca za sebe, što je isto
protuzakonito i teško dokazivo, s druge strane, s obzirom da broj članova često određuje i snagu klana,
često se elektornog suca pokušava staviti pred gotov čin tako da se novog člana već regrutira ili ga se
prije regrutiranja navodi kojem se klanu želi pridružiti.
– Znači li to da ja odlučujem želim li se pridružiti klanu?
Da, Tina, to znači upravo to.
– A odlučuje li sudac i kojem se klanu treba pridružiti.
– Ne znam?
Pitanja su se redala kao na tekućoj vrpci, sama od sebe.
– A šta ako se odbiješ pridružiti ?
– Iskreno, ne znam. Nisam nikad čuo za takav slučaj. Ali dodao je tiho, mislim da su posljedice
strašne.
– Znači, napali su te jer su mislili da me protuzakonito regrutiraš ? Pa da.
– Jesi li me regrutirao?
– Jesam, reče Maks, ali ne za klan, nego za sebe.
Tini nije bilo jasno što misli pod tim odgovorom. Zaključi, kako je dovoljno čula. Počne se oblačiti.
Šutjela je oblačeći se, i on je šutio. Krenula je prema prozoru da se spusti olukom, ali ju Maks zaustavi.
Evo ti ključevi, od kuće i dvorišta. Spusti se stepenicama, svi ionako spavaju, a meni ključevi neće trebati
jer ionako iz kuće neću izlaziti pa barem na dan-dva.
Na rastanku ju je poljubio.
– Podržat ću te, reče. Podržat ću te, kakva god bila tvoja odluka. Što god napraviš.
Tina se tiho spustila stepenicama u potpunom mraku.
Mirno je došla do vrata kuće, no tad se naglo upalilo svjetlo. Dobro jutro!
Glas joj je bio poznat. I lik.
Bio je isti onaj gospodin koji ju je iznenadio kad se s Maksom ljubila na tulumu. Iako je bilo 4 sata
ujutro, on je bio u odijelu. Ruka mu je bila povezana zavojima.
– Molim te, rekao je, uđi da popričamo.
Potom je otvorio vrata sobe.
 Životinjsko krajlevstvo

Dnevni boravak izgledao je – ili je ona možda to gledala drugim očima – drugačije nego u vrijeme
tuluma.
Soba je bila namještena starinski, za današnje poimanje interijera, svakako staromodno. No, nešto je tu
bilo neobično. Starije kuće na Tuškancu, u kojima su živjela starija gospoda, i dame, najčešće su bile
pohabane. Ostaci, ostatak nekadašnjih elita, koje su se smjenjivale tako da je jedna drugu izbacivala, u
nekim ratnim ili poslijeratnim prevratima i namirivanjima računa, sada su već bili prestari i presiromašni
da bi održavali te luksuzne unutrašnjosti u njihovom punom sjaju. Talog prašine često je znao biti i prst
debeo. Te prostore treba održavati svakoga dana, oni zahtijevaju vojsku posluge, čistačica i spremačica,
koja će od jutra do mraka čistiti, usisavati, glancati, polirati. Stari vlasnici tih kuća danas, međutim,
nemaju novca. To nisu nekadašnji industrijalci, da imaju sluge, niti časnici i vojnici, ratni pobjednici,
kojima su red održavali posilni. Ne, to su ostaci ostataka tih bivših pobjednika, koji nemaju ni za
popravak gebisa.
No, ovo nije bila takva derutna ljepotica od kuće.
Ona je blistala u punom sjaju. Namještaj, stari francuski directoire stil, iz vremena revolucije, oko
1790-ih, nije izgledao kao sjajna nova replika. Naprotiv, izgledao je kao masivni original iz tog doba,
neokrznut onim što se zove zub vremena!
– Namještaj je, pomislila je Tina, nevjerojatno dobro uščuvan i vjerojatno nenormalno skup.
Gospodin je – radoznalo motreći Tinu, i pokušavajući dohvatiti sve nijanse njenih misli – mirno sjeo u
fotelju.
Tina je zbunjeno ostala stajati.
Pogledala mu je ranjenu ruku koja nikako nije pristajala uz njegovo elegantno odijelo i profinjeno lice.
Promatrala je to lice jednako zainteresirano i pomno, kao maločas namještaj. Isprva je bila zbunjena
jednom osobinom lica koju nije mogla dokučiti, a znala je da joj je važna, a onda joj se upalila lampica.
Lice je neodoljivo podsjećalo na Maksa.
– Ja sam Maksimilijan, reče gospodin i nastavi.
– Rado bih vam pružio ruku, ali kao što vidite, na njoj nosim podsjećanje na vašeg osebujnog
prijatelja.
Razmisli o njegovu imenu. Maksimilijan, kao Maks. To je u redu.
Hajde sad, stari, gukni, kakvo podsjećanje, na kakvog prijatelja? O čemu govoriš ? Nije joj izgledao
kao netko tko je u sukobu s logikom, to ne. Znači, čut će uskoro odgovor.
– Vidim da ste se sprijateljili s mojim sinom, nastavi Maksimilijan. – Što je dobro, uvijek mi je drago
kada ima nove prijatelje. Pogotovo kada ti isti prijatelji imaju i drugo, više značenje za nas.
Čovjek je govorio monotonim, mirnim glasom, kao netko tko je naučio da ga se sluša bez prekidanja
ili gubitka koncentracije. Kao netko tko je imao moć ili vlast ili ih ima još uvijek i zna da može
raspolagati luksuzom raspolaganja ne samo svojim, nego i tuđim vremenom.
– Nikada nisam volio kada se Maks petljao s običnima, ali šta ćete, takva je mladost, buntovna i ne
sluša. Uostalom, to je normalno, reče.
Potom se ustane, kako bi uzeo piće.
– Hoćete li konjak, upita.
– Ne, reče Tina.
On sebi natoči jednu čašu.
Popio je gutljaj s očitim zadovoljstvom. Potom nastavi.
– Ali vi niste obični, to i sami znate.
Tina ne odgovori ništa. Napeto je očekivala nastavak priče jer je bilo očito da stari ne misli stati.
– Neću vas gnjaviti poviješću, moralom i ostalim stvarima, o kojima vi znate tako malo i, nažalost,
zacijelo dijelite predrasude većine. No, bez brige, ukratko ću objasniti o čemu je riječ.
– Znam da nas mnogi zovu vampirima. Kao što već znate, riječ je o sasvim nečem drugom.
– U prirodi su, zacijelo ste to već čuli, stvari uspostavljene sasvim jednostavno, hijerarhijski, rekao bih.
Vrlo jednostavno, prirodni red je da oni koji su jači, vladaju onima koji su slabiji. U tom svijetu pravila su
jasna i kada dođe do njihova kršenja, uslijed kakvog poremećaja, obično se vrate u stari poredak uz
prolijevanje krvi. Kod ljudi stvari nisu toliko jasne. Imali ste recimo talijanskog sociologa Pareta, koji je
tvrdio da povijest nije ništa drugo doli jedno veliko groblje elita. Jedne smjenjuju druge. Kad stare elite
onemoćaju, zbog slabe krvi, padaju na koljena i nasljeđuju ih druge, nove, sposobnije i jače. To vam dođe
kao neka borbena vrsta, kao jedan Darwin više razine.
– Ljudskom svijetu potreban je jasan red i zakon. Zakon prema kojemu će oni koji su najjači i
najsposobniji, vladati onima koji to nisu.
– No ljudska priroda to ne dozvoljava. Ljudska priroda, ma koliko netko bio nisko na bilo kojoj
ljestvici sposobnosti, znanja ili snage, teži tome da bude na vrhu. Da ima ono što ne može imati bez
obzira ima li prirodno pravo na to ili nema. Francuz Alexis de Tocqueville odlično je primijetio da ljudi
beskonačno dugo mogu trpjeti siromaštvo, ali kratko mogu trpjeti nejednakost.
– Ako se jedni naglo dignu, a drugi ostanu na dnu, izbit će revolucija, klanje, kaos, smrt.
– I zato smo tu mi. Mi smo ti koji reguliramo da svijet ne izmakne iz kontrole, da se ne proširi kaos, da
stvari ostanu onakve kakve bi trebale biti, kako prirodni zakon sam kaže.
– Ali, primijeti Tina, katkad se te stvari ipak izliju kao rijeke iz korita, ispod vaše kontrole. Jer
revolucije i pobune se događaju.
– Naravno, složi se Maksimilijan. Ni mi nismo svemoćni, mi smo samo superiorni, ali nije naša moć
neograničena, nažalost. I naše tekućine znaju oslabjeti. I mi se dižemo i padamo...
– Naravno, nastavi, kontrola koja je naš ključni zadatak, mora se obavljati u tajnosti jer u ljudskoj je
prirodi da se buni protiv bilo koga tko nameće svoju vlast, makar to bilo u njegovom najboljem interesu.
Ljudi više vole izabrati one koji ih vode, ma kako oni bili nesposobni, loši, bez obzira na sve mane i
greške oni im to vole praštati jer su oni njihov izbor. Zato smo mi u sjeni, u tajnosti i najbolje je da se ni
ne zna da postojimo. Jer to je jedini način da se održi poredak, da se društvo zaštiti, da se prirodni način
vladanja zaštiti i obrani. Vidite ove stvari na sjeveru Afrike. Ljudi su srušili stabilne diktature koje su im
jamčile sigurnost i socijalna prava, da bi se izborili za slobodu u kojoj im se više ne jamči ništa, ali je
stvar njihova izbora. No, doda, čim oni tu slobodu izbore, predat će je, vrlo brzo, prvom novom despotu
koji će ju htjeti uzeti. A kandidata ima, ne bojte se, koliko hoćete.
Tina ostane stajati čekajući da on nastavi svoj monolog. Malo didaktički davež, ali nije zvučao glupo,
a još manje besmisleno.
No Maksimilijan je šutio. Tada ga Tina upita jedino što joj je u tom trenutku palo na pamet.
– Sve je to lijepo i logično što ste rekli, ali nije mi jasno od koga bi se društvo i prirodna vlast trebala
zaštititi?
Maksimilijan ju pogleda začuđeno, gotovo pa prezirno, kao da se odgovor podrazumijeva.
– Kako od koga? Pa od te većine.
Nakon tih riječi, on ustane i ushoda se po sobi.
– Kada većina nasluti da se njome manipulira obično reagira bijesom i rušilačkim instinktom, no na
sreću, tek malo tko može otkriti o čemu je riječ. Tek malo tko može uvjeriti većinu u to što se zbiva, a taj
koji ima te moći, ionako pripada nama. Prirodno pripada nama. I treba nam pomoći da svijet održimo u
redu i prosperitetu kako ne bi potonuo u kaos i krvoproliće.
– A ti si – dodade nakon dramatske pauze – jedna od njih. Jedna od nas.
Okrene joj se i nasmiješi hladnim i ozbiljnim osmijehom.
– Zato nam se moraš pridružiti.
Tina ga pogleda. Nakanila je očuvati hladnokrvnost i to joj je savršeno pošlo za rukom. Htjela je biti
ravnopravan sudionik u dijalogu.
– Uvijek, ponovi mu riječi fra Branislava, postoji više izbora: pridružiti se, pobjeći ili pobuniti se.
Maksimilijan se nasmije.
– Da znam, ali pogledaj one koji su izabrali druge izbore.
– To je prijetnja, zapita Tina.
– Ne. Ne govorim to kao prijetnju, nego tek kao puku činjenicu. Sustav se uvijek brani. A s druge
strane, sustav nudi napredovanje, lijep i dug život, stvari o kojima možeš samo sanjati i do kojih možeš
doći teškom mukom. A koje su nama dane prirodno i lako.
Tina mu odgovori kako njoj to ipak zvuči baš kao prijetnja.
Maksimilijan se lecne. Duboko uzdahne, a onda ponovno progovori.
– Nije sve tako jednostavno kao što ti misliš. I ja gubim mnogo tvojim odbijanjem. Maks će stradati
radi protuzakonitog regrutiranja.
Možda i nije kriv, ali to nikoga neće biti briga. A tebi je ipak stalo do Maksa.
On je očito igrao na njene sentimente prema Maksu, koji su mu očito bili posve poznati.
– Kao otac, ja ne mogu dopustiti da Maks strada. I zato prijetim.
Da, dobro si to definirala. Prijetim. Tvoj prijatelj koji mi je podario ovu lijepu uspomenu, pokaže ruku,
prebačen je u ludnicu. Tamo mu se neće suditi dok liječnici ne kažu da je ok. A to može trajati jako, jako
jako dugo. Možda zauvijek. Možda godinu, dvije, možda deset, ali svakako puno dulje nego što bi dobio
za provalu u crkvu iz koje ništa nije ukradeno.
Tina tada shvati da Maksimilijan govori o Monkeyju. On mu je ozlijedio ruku.
Iz nje provali ogorčenje.
– Da, Igor će ostati u ludnici, a ja i majka ćemo na cestu jer će nam vaša banka oduzeti salon.
On ju iznenađeno pogleda i odgovori.
– Vaš salon? Pa ja s tim gospođice uistinu nemam nikakve veze.
Onda malo zastade, kao da želi naglasiti ono što će reći, pa nastavi.
– Ali siguran sam da bismo ti mogli pomoći, bez obzira tko je to skuhao.
Kad je to rekao, otkrio je pehar, izrađen u obliku kaleža, s ugraviranim skarabejem, pun krvi.
– To je Maksova krv, reče. Dovoljno je da otpiješ par gutljaja.
Tina se približi kaležu, ali onda se sjeti kako da dobije na vre menu.
– Ne bi li elektorni sudac trebao dati odobrenje za to.
– Ne brini ti za elektornog suca.
– Mislim da ću ipak pričekati njegovu odluku... Rekavši to, Tina se okrene se na peti, priđe vratima i
izađe iz kuće.
 Psi koji okreću ražanj

Iz kuće je doslovce istrčala. Ulazeći u sobu nije znala što ju čeka. Zatočenje, otmica, možda smrt? Zato
je izlazak iz te kuće doživjela kao strahovito olakšanje.
Pozvala je prvi taksi koji je susrela na ulici. Nije mogla pješačiti do Trešnjevke.
Majka ju je čekala budna.
Šutjela je. Nije bilo pitanja, potpitanja, sumnje. Samo upitan izraz u oku, pomiješan sa strahom.
Dobra mamica. Raznježena, Tina ju zagrli.
– Ne brini, reče, sve će biti u redu. Vjeruj mi.
Majka samo kimne glavom. Nije izgledala osobito uvjerena, ali pokušala je bar poprimiti izgled osobe
koja vjeruje.
Tina se otuširala, oprala zube, navukla pidžamu. Koje olakšanje, kao povratak iz ratnog stanja. Ali, tek
sad jasno uoči da joj nešto u stanu nedostaje.
Da, Teodor.
– Gdje je Teo, majko?
– Ne znam, nije ga bilo cijelu noć. To se nikada nije dogodilo. I to baš noćas.
– Baš noćas? Ne razumijem, reče Tina.
Majka brižne u plač. Jecala je, ramena su joj se tresla, pokušala je očito suspregnuti suze, možda i slom
živaca, ali ramena su se izdajnički tresla, najprije slabo pa jače pa još jače, sve dok bujica suza nije
krenula van... Kao neki vulkan tuge, koji danima daje najave o erupciji, a onda počne rigati crvenu,
usijanu lavu.
– Još danas mogu riješiti dug prema banci, a onda.. .
– A onda je gotovo?
– Onda je gotovo. Onda mi pečate salon, gadovi.
Tina ju zagrli, gladeći je po kosi na isti način na koji je majka gladila nju.
U hipu je donijela odluku. Ustala je. Nije htjela da je emocije shrvaju.
– Mama, moram obaviti nešto, reče. Brzo ću se vratiti.
– Kako to misliš moraš obaviti nešto pa moraš u školu... Tina, dijete...
– Ne idem danas u školu, reče Tina. Moram obaviti nešto važnije.
– Ali što, Tina, šta je važnije? I dokle ću strepiti za tobom. Ne mogu više izdržati sve ovo. Puknut ću,
Tina.
– Ne brini, vratit ću se brzo doma.
Tina je munjevito izjurila iz kuće. Znala je da će se mama gristi cijelo vrijeme dok se ne vrati. Zato
odluči obaviti to što mora čim prije i biti uz mamu kad već Teodora nema. Prisjeti se riječi iz Zavjeta. Što
činite, učinite brzo...
Krenula je prema Vrapču. Sjela je najprije na tramvaj, a potom se prebacila u autobus, pridružujući se
rijeci namrgođenih i nesretnih ljudi koji su tim sirotinjskim masovnim prometalima hitali na svoje jadne,
slabo plaćene poslove, koje su čuvali kao zjenicu oka. Bilo je to jedino što su imali i oni su to znali.
Roblje rada, ako propadne, nije imao tko štititi od gladi. Robovi su nekoć, pomisli Tina, barem imali
gospodare koji su im jamčili hranu. A danas, radnici nemaju nikoga tko bi im jamčio bilo što. Neki
mjesecima rade bez plaće i ne usude se pobuniti, izgubiti sve, koje je ništa.
A ako su spadali u sretne, dobili bi plaću, ako mu tu malu plaću ne bi pojeli bezbrojni krediti i dugovi,
prije nego što je uopće i vide.
U tim mislima Tina se našla pred žutom građevinom u Vrapču, pitajući se uopće kako da uđe unutra.
Nije manja zagonetka bila ni pitanje kako da uspije doći do Monkeyja.
Pustiti me sigurno neće jer nije vrijeme posjeta, zaključi, ali i da jest, u posjete ovdje primaju sigurno
samo najbližu rodbinu. Jebote, koji bed – kako da uđem?
 Dok je razmišljala kako da dođe do Monkeyja, pred njom se ukazala dobro poznata, nabildana figura
bolničara koji je Monkeyja i nju doveo do Jasne. Žurnim korakom hitao je na posao.
Tina mu se prepriječi.
Isprva je bio zbunjen jer nije bio siguran – to se vidjelo – tko je ona.
Onda mu je sjevnulo.
– Što hoćeš?
Tina mu, bez pozdrava, reče:
– Moraš me odvesti kod Monkeyja.
On se grubo otrese na nju.
– Gubi se! Monkeyju sam vratio dug. Već sam ti rekao da vas ne želim vidjeti. Ne sjećaš se ? Zašto
testiraš moje strpljenje? Idući put mogu te vidjeti samo kao Monkeyja, vezanog u luđačkoj košulji.
Pokuša zaobići Tinu, ali ona napravi korak u stranu. Ponovo mu prepriječi put.
Tihim i prijetećim glasom, prosiktala je:
– Odvest ćeš me Monkeyju ili iz ovih stopa idem ravnatelju. Želiš da on sazna za našu malu seansu sa
Jasnom? Želiš da mu opišem, gade, kako se uzrujala i kako je spominjala nešto o maltretiranju od
osoblja? Zaklet ću se da je sve to istina, stoko, i da sam vidjela kako si grub prema njoj...
Bolničar napravi korak prema njoj kao da će ju udariti, ali Tina nije uzmakla. Bila je sigurna da je jača.
Prkosno podigne glavu.
– Da, udari me, to će najbolje ilustrirati sve ono što ću ispričati ravnatelju. A znaj da ja imam jebeno
dobru maštu.
– Kučka, promrmlja bolničar. Bio je svjestan da je poražen, da je slabija strana.
– Sačekaj me ovdje. Doći ću po tebe.
Tina je, šećući se ispred ulaza, preskačući s noge na nogu kao u osnovnoj školi, čekala nekih
petnaestak minuta.
Onda se začuo zvižduk. Bolničar joj je mahao. Pojurila je, znala je da nema puno vremena i da
sekunde mogu biti bitne.
Nabildani ju je proveo dugim bolničkim hodnicima do zatvorenog odjela. Tamo je pozvonio, a potom
kolegi bolničaru šapnuo neku tajnu šifru.
Potom je otvorio vrata jedne sobe, rekavši joj kako ima punih petnest minuta i ni sekunde više.
Monkey je ležao vezan za krevet.
Soba je jezivo zaudarala, na znoj i mokraću. Zidovi su bili od gume. Isuse, kako je tu ljeti, pomisli, pa
to je smrt od gušenja tim smradovima...
Monkey je bio budan. Vidjevši Tinu, uspio se nasmiješiti.
Ne mogavši smisliti ništa pametnije, Tina ga upita kako je. Odmah zatim posramila se svoje
nemaštovitosti.
– Fantastično, samo me malo svrbi nos, reče Monkey.
Tina se nasmije i počeše ga po nosu.
Ukratko mu je ispričala o čemu je riječ i koja je cijena njenog ulaska u klan. Monkey je nekoliko
trenutaka šutio. Onda je rekao svoj stav. Tipičan Monkey.
– Radi mene ne trebaš ništa učiniti.
Tina mu odmahne rukom.
Pokušala mu je objasniti kako to ustvari i nije toliko loše, kako u sustavu sigurno možeš pomoći da
stvari budu bolje, da joj se sve to i ne čini kao nešto što je samo po sebi zlo.
Monkey je par trenutaka šutio.
Onda joj je procijedio pitanje, najneobičnije koje je mogla zamisliti.
– Znaš li kako je nastalo američko društvo za zaštitu životinja?
Kakve sad to veze, ima, fak. Ali, pomisli, on sigurno zna zašto to pita.
Monkey je pametan momak.
– Ne, nemam pojma, ali kakve to ima veze s bilo čim?
– Šuti i poslušaj me, uzvrati Monkey. – Osnivač američkog društva za zaštitu životinja bio je zgranut
kako su američki krčmari tretirali pse. Oni su te jadne životinje koristili za okretanje ražnja za meso.
Jadne pse su tukli, morali su raditi na nesnosnoj vrućini i životni vijek bi im bio kratak, a umirali bi u
mukama. Čim je osnovao društvo, krenuo je u akciju i ubrzo je donesen zakon kojim je krčmarima
zabranjeno da za okretanje ražnja koriste pse. No sljedeći puta kada je došao u krčmu, vidio je da umjesto
pasa, ražanj okreću – crnačka djeca.
Tina htjede nešto reći.
– Ne, nemoj, prekine je Monkey.
– Samo ti želim reći da ne vjerujem u dobre namjere gdje netko drugi odlučuje o bilo čijoj sudbini, a to
što kažeš da se sustav može mijenjati iznutra, da se može pomoći, izmijeniti, učiniti dobro, sve to čini mi
se kao ova priča sa psima i djecom. I upamti što ću ti reći, nakon svake revolucije, nova vlast dolazi na
vlast. I to je jedina istina. Ja ću se izvući. Ti se spasi i ne misli na mene.
Monkey je čvrsto vjerovao u slobodu. Sloboda izbora. Očito je sam izabrao doći ovdje, u ludnicu, zato
jer je to izraz njegove autonomne volje. Tako je, govorio joj je, i na izborima. Nije to puno jedan dan, ali
to je čin autonomije, akt moći, trijumf individue.
Tina mu je htjela nešto reći i objasniti, no Monkey je samo okrenuo glavu.
– Idi, idi čim prije, to je procijedio na kraju, znajući da će ga poslušati. Uvjerio ju je.
Bolničar je bez riječi ušao u sobu, isto tako šutke uzeo ju za ruku i izveo iz sobe. Dok ju je, držeći je
čvrsto ispod ruke, vodio hodnicima, čula je kako Monkey viče.
Razabrala je riječi:
– Ne brini za mene Tina, ne misli na mene!
 Elektorni sudac

Tina je izašla iz bolnice ne znajući ni sama što da učini. Monkeyjeve riječi odjekivale su joj u glavi i
koliko god logika i argumenti govorili da je njena odluka najbolja, u dubini duše znala je da na neki svoj
ludi, anarhistički i otpadnički način Monkey ima pravo.
Možda je, pomislila je, onako nakljukan tabletama vezan za krevet, on slobodniji od nje. Kao onaj
grčki filozof koji se zatvorio u bačvu, ništa drugo nije imao – ali ništa drugo nije imao ni izgubiti pa
ničemu nije bio rob, nego je bio slobodan. Kad mu se Alaksandar Makedonski nadvio nad bačvu, taj
filozof, da, Diogen je to bio, rekao je: Zaklanjaš mi sunce. Nije li to savršena sloboda? Aleksandru
Makedonskom, gospodaru svijeta, nitko se nije usudio ništa reći jer su svi nešto imali izgubiti. Diogen
nije mogao izgubiti ništa, eto, toliko je sloboda bila velika stvar, da ga je načinila moćnijim od
najmoćnijeg, od Aleksandra.
Monkey je očito puno slobodniji od nje. Jer sve je to bio njegov izbor, put koji je sam izabrao i slijedio
gotovo od prvog dana, od kada ga je znala.
Cijenu slobode svojeg izbora plaćao je bez žaljenja i suza. Nikada ni od koga nije tražio pomoć niti se
žalio na ono što mu je sudbina namijenila, neprestano prkoseći svemu i svima, ne dajući se ukalupiti ni u
koji kalup. Pa ni u kalup bezglavog i glupog nasilnika. Monkey je jednostavno odbijao biti spremljen u
ladicu. I zato je sada spremljen u ludnici, i to, pomisli Tina, velikim dijelom i njenom krivnjom.
Osjeti kako joj naviru neki nepoznati osjećaju divljenja i topline prema tom dečku.
Nešto duboko zakopano u njenom srcu pokrenulo se i ispunilo joj tijelo toplinom, nekim nepoznatim i
sveprožimajućim osjećajem.
No znala je da Monkey neće preživjeti ako će biti vezan u ludnici, da neće moći trpjeti biti zatvoren i
da će prije ili poslije napraviti nešto što će mu zapečatiti sudbinu. Znala je da to sebi nikada neće
oprostiti. Umjesto kući, zaputila se u školu. Bez riječi je prošla kroz školska vrata. Podvornik ju je
pokušao zaustaviti, no ona se nije obazirala, nego je pretrčala stepenicama i sakrila se u ženskom wc-u
čekajući da završi školski sat.
Sjedila je u wc-u donoseći odluku koja će joj odrediti život ali i živote svih koje voli. Bila je posve
svjesna da ima izbor, ali nijedan od tih izbora nije joj nudio slobodu, slobodu da joj život bude
nepredvidiv, sa svime onime što nosi novi dan, posrtanjima i padovima, znala je da će sada odabrati ono
što će ju zauvijek odrediti.
Nije čula zvono jer u ovoj šupljoglavoj školi školskog zvona nema. Koji pederluk, pomisli, sjetivši se
istovremeno kako bi, vjerojatno istim riječima, istu stvar opisao i Monkey. No čula je žamor na školskim
hodnicima, a i kako neke djevojke ulaze u wc. Izašla je iz wc-a i prošla hodnikom, znala je da se svi
okreću za njom i gledaju je.
Odmah je uočila Danijelu okruženu obožavateljima. Krenula je prema njoj fiksirajući je pogledom.
Kad joj je prišla, krug oko nje se naglo razmaknuo.
Pogledala ju je u oči.
– Reci im da sam spremna i da večeras dolazim obaviti ono što moram.
Njen osmijeh raširio se poput zaraze. Danijela je ciknula zagrlivši je i rekla joj, – Pa to je predivno, bit
ćemo sestre.
No Tina ju je grubo odgurnula.
– Nikada ti i ja nećemo biti sestre. Sljedeći puta kada me dotakneš, zažalit ćeš što si se rodila, rekla joj
je glasom koji, zbog studenog tona, ni sama nije mogla prepoznati.
Danijelino lice pretvorilo se u grimasu bijesa.
Usne su joj se zadigle na trenutak otkrivajući zube i duge očnjake.
No Tina nije uzmakla.
Gledala ju je u oči.
 – Ja nisam beskućnik da te se bojim. Reci tatici da dolazim večeras.
Danijela je nekako uspjela povratiti kontrolu koju je na trenutak izgubila. Opet je navukla svoj poznati,
sjajni osmijeh. No Tina se već okrenula i odlučnim korakom krenula van iz škole.
Društvo na hodnicima pred njom je uzmicalo propuštavši je da prođe.
Šetala je besciljno Gornjim gradom čekajući da padne večer.
Kratko je nazvala majku.
– Halo, mama?
– Sine, rekla je majka, gdje si.
– Želim samo da znaš da je sve u redu...
Majka je zaplakala.
– Zapečatili su salon. Gotovo je...
– Stižem.
Tina je tramvajem došla do salona, gledajući iz daljine kako ljudi u uniformama zaštitarske tvrtke
tovare stvari iz salona na kamion.
Osjetila je nemoć i bijes. Bijes kakav nikada dotada nije osjetila.
Ali nije mogla učiniti ništa. Vidjela je iz daljine mamu kako neutješno plače, gledajući kako joj odnose
stvari.
Bila je ogorčena, bijesna, ljuta, sve to u isti mah. I odlučna.
Napipala je bakin medaljon koji je nosila oko vrata, kao da će joj on dati snage. Onda se okrenula i
pješke krenula prema kući na Tuškancu. Došetala se do one iste klupice na kojoj se ljubila s Maksom, na
svom prvom izlasku.
Znala je da će svojim izborom spasiti i Maksa i Monkeyja i mamu. No, tištile su je Monkeyjeve riječi
kako ustvari izbora i nije imala. Pokorivši se sistemu, slobodu gubiš, zauvijek, u zamjenu za sigurnost
koju ti jamče sistem i pokornost. To je žrtva toj životinji, Bogu, Molohu koji sve guta, sustavu.
Sjedila je bespomoćno na klupici nadajući se naći bilo kakvo rješenje koje će je izdići iznad te
nužnosti, ali nije išlo. Kad je sunce zašlo, sigurnim korakom krenula je prema Maksovoj i Danijelinoj
kući. Čekali su je u špaliru. Iz zvučnika se čula utišana glazba. Chris Isaak, Baby did a bad bad think.
Uočila je odmah Danijelu, Maksimilijana i još mnogo nepoznatih lica. Očito članovi klana. Svi su
imali prstene ili narukvice sa stiliziranim zlatnim kukcem, nisu joj ni trebali reći kako se njihov klan zove.
Znala je da je zlatni skarabej.
Tina se na trenutak nasmije, sjetivši se da je to kukac, uz sva svoja mitološka značenja, najobičniji
govnovalj. Kukac koji valja kuglice od govna. Pomisli na Monkeyja. Monkey je svaki mit razbio zdravim
razumom. Prati trag novca i naći ćeš zločnica. Maksa nije bilo među njima.
Kad se špalir razmaknuo, na stoliću je stajao kalež u kojem je bila krv koju je morala ispiti.
– Gdje je elektorni sudac, zapitala je.
– Ovdje je, začuje poznati glas.
Nekoliko skarabeja se razmakne i ona ugleda poznato lice.
Izdajnik.
On???
– Ja sam elektorni sudac, reče Teodor.
Tina je ostala zgrožena. On joj je sve namjestio, on je znao tko je, on ju je doveo u školu, on ju je
izručio ovim ljudima, ovim vampirima...
On?
Ponovo osjeti navalu bijesa i nemoći.
– Ne brini, sve će biti u redu, ovo je tvoja sudbina, a tvoja sudbina je i naša sudbina.
Vidjela je ironične osmijehe na Danijelinom i Maksimilijanovom licu. Cerili su se kao luđaci.
– Ti si sve ovo namjestio, ti si me ovdje doveo, sigurna sam da ti imaš prste u ovrsi maminog salona!
Teodor joj priđe i nježno je uhvati za ramena.
– Ja sam ti samo htio pomoći. Da dobrovoljno prihvatiš ono što ti je sudbina, da se ne opireš kao otac,
da ne bježiš kao tvoja baka...
– Gade.
Priđe ipak kaležu i prihvati ga.
– Ako vam se dobrovoljno pridružim, neće biti sankcija za Maksa, oslobodit ćete Monkeyja, mami
ćete vratiti salon?
– Tako je. Nemaš izbora, ovo je tvoj jedini izbor.
Tina uhvati kalež, drugom rukom primivši bakin medaljon i stisnuvši ga ispod majice.
Sjeti se natpisa na poleđini slike.
“Mrtvi mogu vidjeti”.
Pomisli, bolje reći, ponada se, da možda nekog izbora ipak ima.
– Ali ustvari, svejedno je kojem se klanu pridružim, reče na glas. Protuzakonito je što se elektorni
sudac miješao u to koji će me klan uzeti, doda značajno.
Nadala se da će na ovo dobiti kakav takav odgovor, ali bila je tišina.
Tada začuje glas s vratiju.
– Svejedno je, T ina.
Bio je to Maks.
Stajao je držeći se za bolna prsa na vratima.
Teodor joj se približi iskesivši zube, prave očnjake, s bijesom kakvim ga nikada nije vidjela.
– Ispij to i začepi, nezahvalna mala gaduro.
Umjesto da ispije krv iz kaleža, Tina mu je baci u lice. Teodor je postao krvava, crvena melasa,
neprepoznatljiva grudva stajala je tamo gdje je do maločas stajalo lice.
Tina ga odgurne neizmjernom snagom, pojurivši prema vratima prije nego se itko snašao. Krajičkom
oka vidjela je kako Maks zatvara vrata za njom.
Čula je zvuke borbe, no ona je već trčala prema bunaru i tunelu.
 Kalež krvi

Tina je točno znala kamo trči.

Skočila je u bunar i ni ne tražeći ljestve, pala na beton. U koljenima je presječe. Osjetila je oštru bol u
nogama, no odlučila se ne obazirati na to.
Trčala je tunelom osvjetljavajući si put slabašnim svjetlom zaslona od mobitela.
Uskoro je čula koraka iza sebe. Bilo je to kao one noći. Potjera je krenula za njom. Divlja horda.
Čula je krik bijesa. Bio je to krik životinje koja lovi. Taj joj je zvuk sledio krv u žilama.
Nekako je odmah znala da je to Danijelin krik.
Nije ni pokušavala pratiti znakove crvenog spreja na zidu. Jedino što joj je preostalo bilo je da se
prepusti sreći.
Zato je skretala u hodnik za hodnikom, nastojeći pronaći put do bilo kojeg izlaza. Bila je posve sigurna
da ju netko već čeka kod izlaza na stubama i da, čak i ako slučajno nabasa na njega, nipošto ne smije
tamo izaći.
Trčala je ne obazirući se na bol u nogama, kao ni na korake koji su joj bili sve bliži i bliži. Ili joj se
tako samo činilo.
No, ono od čega ju je hvatao paralizirajući strah bila je pomisao da će oni shvatiti da je zalutala, da
nasumično bježi. Na njihovom mjestu, ona bi tada jednostavno rasporedila “vojsku” po raskrižjima i
čekala da maca sama dođe na vratanca.
U glavi su joj bubnjali, kao ratni doboši, njihovi glasovi bijesa. Pokušavala je pogoditi od kuda dolaze,
kako bi ih izbjegla.
No oni su prestali raditi zvukove. U trenutku kad više nije čula njihove korake, postalo joj je jasno da
su shvatili da je od lova bolje čekati u zasjedi.
Usporila je korak. Usporila je i disanje i spremila mobitel u džep, pipajući jednom rukom zid uz koji je
hodala.
Pažljivo je osluškivala glasove u svojoj glavi.
Čula ih je, čula je njihovo režanje. Jasno je osjećala njihovu želju za njenom krvlju. Njušila je koliko
snažno idu za time da joj nanesu bol. Mogla je jasno raspoznati i Danijelinu želju da joj zarije zube u vrat,
Teodorov bijes, Maksimilijanovu hladnu i ubilačku mržnju.
Čula je jasno i druge članove potjere.
Njihov bijes bio je hladan i staložen, tek toliko koliko je lovcu potrebno da svoja čula digne na višu
razinu. Pokušavala je kretati se hodnikom tako da skreće u tunele gdje su impulsi koje je osjećala slabili.
Pretpostavljala je da, bez obzira što ih osjeća i čuje u glavi, nekako paralelno s daljinom ti osjećaji slabe.
Kretala se tako nasumično poput šišmiša, slušajući nevidljive signale, osjećajući cijelim tijelom kamo
mora ići. Udaljavala se svaki puta kada bi osjetila njihove impulse.
U jednom je trenutku, hodajući, ipak osjetila kako je nastala potpuna tišina. Njihove korake i disanje
nije čula, prestala je osjećati njihov bijes, nije mogla osjetiti više kako ju mrze i kako žele zariti zube u
njenu kožu.
Po tunelima je zavladala tišina groblja.
Tina je usporila korak, oprezno dodirujući jednom rukom zid, pipajući i tražeći bilo kakav prolaz
prema van, bilo kakve ljestve, bilo koji put da izađe iz ove grobnice ispod Zagreba i nađe se na kakvom –
takvom svjetlu. Makar i svjetlu obasjanom sjajem mjeseca boje krvi.
A tada, kao da je osjetila nečiji dah.
Meki impuls opasnosti prostruji joj tijelom i ona se instinktivno sagne. To ju je spasilo od strašnog
udara koje bi izazvalo tijelo koje se uz jezovit krik bacilo na nju.
No, iako je saginjanjem oslabila udarac, tijelo ju je jednostavno poklopilo.
Snažne ruke stisnule su joj vrat, osjetila je kako ju po licu udara nečija kosa i znala je da ju je uhvatila
Danijela.
Jednom rukom Tina ju je uhvatila za vrat i pokušala spriječiti približavanje njenih oštrih zuba svojem
vratu. No Danijela je bila presnažna. Tinin otpor sve je više slabio. U jednom trenutku slabosti, Tina
osjeti da u drugoj ruci drži nešto. Bio je to kalež iz kojeg je trebala ispiti krv za pretvaranje. Gotovo već
gubeći svijest, svom snagom zabije kalež od teškog metala u Danijelino lice.
Krik boli propara tunele.
Željezni stisak popusti. Tina osjeti kako ju je poprskala njezina krv.
Ne obazirući se na to, izvuče se iz njenog stiska i posrćući u mraku, potrči tunelom. Nakon nekoliko
metara, udari snažno u nešto što je virilo iz zida, krikne od boli i osjeti kako joj je udarac razderao kožu.
Podigne se i napipa nešto što bi mogle biti ljestve. Tina se brzo uspentra njima, došavši do teškog
metalnog poklopca. Upre se dvjema nogama o prečku na ljestvama i svom snagom, koju je još imala u
svom sitnom tijelu, upre se leđima da pomakne metalni poklopac.
Nakon nekog otpora, on popusti.
Tina se uspne i izađe iz kanalizacijskog šahta u Tkalčićevoj.
Ulica je vrvjela prolaznicima, koji su na pojavu žene koja je izronila iz dubine zemlje, zastali u čudu.
– Ne brinite, samo sam izgubila novčanik, dobaci prvima. Ne obazirući se na njih, potrči prema Novoj
Vesi.
Znala je da njeni progonitelji nisu daleko, ali više se nije obazirala ni na što. Trčeći je bacila kalež koji
je još uvijek držala u ruci i on je zazvečao na pločniku.
Dotrči tada, do crkve sv. Ivana Krstitelja u kojoj je bila misa, ne obazirući se na svećenika i na poglede
vjernika. Zavuče se do prolaza iz kojeg su ona i Monkey one večeri izašli i spusti se ljestvama u
prostoriju osvjetljenu svijećama.
Desetak ljudi bilo je tamo, jasno je vidjela njihove prstene sa znakom crvenog jastreba.
Prepozna djevojku i momka koji su je pratili i koja joj je rekla da poruči Maksu da to što čini je
protuzakonito.
– Čekali smo te, reče djevojka.
– Jesi li dobrovoljno ovdje.
– Dobrovoljno, koliko to može biti u ovakvim okolnostima, reče Tina.
Uto se kroz rupu iz tunela, kroz koju su se provukli ona i Monkey, promoli Teodorova glava.
Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa, a zubi iskešeni. Bijesnim pogledom fiksirao je Tinu, ali nije se
usuđivao ući dalje u prostoriju.
– Onda je vrijeme, reče djevojka.
Otkrila je zlatni kalež pun krvi na kojem je bio izgraviran crveni jastreb.
Sve je vodilo odavde i Tini se učini da nikad nije imala nikakvog izbora. Mogla je izabrati samo kome
će pripadati. Tina uze kalež i prinese ga usnama...