VODIČ U DVOJBAMA DUHOVNOG ŽIVOTA

_________________________________
Barnabita Quadrupani - II. NAPASTI – VI. dio

„Žalac tijela, anđeo sotonin, dražio je silno na grijeh

velikog sv. Pavla. Nevoljni Apostol smatrao je napast kao
sramotu; potužio se radi toga kao radi bolne ćuške i molio
Boga da ga oslobodi. Ali mu Bog odgovori: „Pavle, dosta
ti je moja Milost; jer se sila u slabosti usavršuje“ (II.
Kor. 12,7).

Toj se riječi podložio veliki svetac i zato kliknuo: „Rado

ću se hvaliti slabošću svojom, jer u meni stanuje sila
Kristova.“

Pa da napasti traju kroz cijeli život, ne bi se smio

smutiti. Tvoja će kruna postati time još krasnija.
Samo postojano preziri napast i napasnika.

Svetac piše duši, koju su uznemiravale napasti. „Takvi i

još neki drugi nemiri koji ti dodijavaju i duh napunjaju
žalošću ne plaše me ni najmanje; jer u tome nema ništa
zla. Ne uznemiruj se dakle još dalje, draga kćerko!

Pusti neprijatelja neka bijesni pred vratima, neka

lupa, udara, viče, urla, mi smo sigurni da u našu
dušu može prodrijeti samo kroz vrata naše privole.
Držimo ih dobro zatvorena i pogledajmo često da li
su još dobro zatvorena. Uostalom, ne starajmo se za
njega; jer se ne trebamo ničega bojati.“

Najučeniji bogoslovi i učitelji duhovnoga života primjećuju da je preziranje napasti mnogo uspješnije i
jače sredstvo protiv njih, nego množina riječi. Preziranje napasti znak je da smo napredovali u
kreposti i stavili svoje pouzdanje u Boga, koji nam pomaže u borbi, ako ga za to molimo.

Što se tiče samoga napasnika nema ništa boljega da ga natjeramo u bijeg, nego prezir; budući da njegova
oholost sve više raste, ne može podnijeti da ga preziremo; i kao što progoni one koji ga se boje, tako
bježi od onih koji mu se junački opiru i preziru ga.

Ne zaboravimo nikada da nas ne može drugačije svladati, nego samo našom pomoću, ako mu mi naime
pružimo ruku svojom mlakošću i pristanemo na njegova prišaptavanja.“