Išla je uvijek naprijed, gledajući da ne povrijedi nikog, tražila je neko svoje savršenstvo, koje postoji u

njoj, znala je da će ga naći - jednom.

Govorili su joj da se opusti , da proba i nešto drugo, ali bojala se poraza, noći besanih, dragih duhova
prošlosti.

Ali ipak najviše se plašila da ne dotakne ono najnježnije mjesto svoje duše, pa da onda nešto krene
naopako, tad je mislila da će se raspasti, pući poput stakla, i da se neće više povratiti, nikad.

Bila je u pravu u svemu, osim u jednom - nije znala da ja postojim, da ću joj pomoći da nađe dugo
sanjanu sreću bilo samnom ili bez mene da neću dati da je povrijede, a ako i uradi nešto protiv sebe,
pokaje se, ili samo se razbije kao brod u najvećoj oluji, biću tu, uz nju, da nađe sebe opet, jer ona to
može iako misli da se neće oporaviti ako pogriješi.

Samo ja znam da ona ima snage da sve pobijedi i sebe i svoje strahove, a ako joj i ponestane daha,
držaću je za ruku i sve će biti dobro, zvuči naivno i tako jednostavno, ali istina je obično takav svat,
nenadan i običan, ona se ne pretvara, ona ima činjenice, i ne ide nekim prečicama, nikad.

Odmalena je bila drukčija, trudila se da bude najbolja u svemu, ništa joj nije bilo dovoljno dobro, ali
nije bilo nikog koga ona nije mogla shvatiti, za svakog je imala lijepu riječ, koja smiruje i tješi, za
svakog osim za sebe, sebi je bila sudija, najstrožiji.

Rekao sam joj da ovaj put ne smije pogriješiti, i rekao sam joj da proba , pa šta bude, dvije suprotne
stvari na prvi pogled, ali znam da neće napraviti grešku, jer ona to ne zna, i ne smije se slomiti, ja to
ne dozvoljvam, ja joj vjerujem do neba i dalje, ona je osoba koju čekamo milion svojih zamaljskih
lutanja svemirom, i obično je ne dočekamo.

Ne mora nikad ući u moje svijetove, pohoditi moja svetišta, Ona je već tu, zauvijek, kako otrcano
zvuči to zauvijek, ali istini se uvijek najmanje vjeruje, zato ovo i pišem bez straha da bi se moglo
shvatiti kao realnost, prije kao bajka bez kraja, greška, ovo je život, običan i divan, jednostavan i
složen, kad ga mi ne počnemo komplikovati, samo ja neću upasti u tu zamku, ja samo uzimam ono
što mi se nudi, ili se borim za ono šta je vrijedno, i tačka.

A ona traži ono što postoji u svakom od nas, sebe se plaši, nije ona rođena za svakodnevne
kompromise, kaljave drumove, uzmicanja pred preprekama, foliranja mediokriteta, psihologiju
mase, ona je samo jedna, to znaju svi oko nje, mada se teško mire s tim, i čak joj ispiraju mozak da su
oni u pravu. Ali, ona sve to zna i šuti, i uvijek tako, ne dokazuje ništa, čemu i kome, jer zna da je njena
istina ona jedina, prava, zato držim joj palčeve da uspije i potajno se nadam da će se njena polja
jednom spojiti s mojim stepama, i tako ostati dok postojimo, a da će ona ostati samnom i sa sobom
izmirena, radosna i srećna, kao davno nekad što je bila .

A ako je on povede putevima, kojima se radovala još kao djevojčica, tad ću biti smiren i stopljen u
sreći njene sreće, jer ljubav nema limite, ona želi samo najbolje onima koje volimo, kao i ja,
uostalom, i eto...