Staklenasto rasipanje leptirovih krila

Da li znaš....
da su moja krila
staklenasto lomljiva
i rasipam se poput praha
drhteći od nekih riječi...?

Znaš li....
da sam poput pjene
koju nose valovi ushita
i nestaje u prozirnosti
nekih nejasnih noći....?

Znaš li....
da su moje sjene
brže od mene same
a moje boje slikaju
akvarel duše?

Osjećaš li zaista...
svilenkastu propusnost
mojih misli...
čuješ li....
zvukove staklenastog rasipanja
dok uvlačim svoja krila?

Vidiš li moj let...

čvrstoću uzleta
i jačinu snježnoplavih trenutaka
dok bježim od svojih tuga...
a gledam ih hrabro u oči
rugajući im se?

I vidiš li me...
dok klečeći skupljam
sve svoje krhotine
skrivajući ih
od svojih odraza...
i noćnih aveta
po imenu sjećanja?