Bitka na Martinićima

Skadarski sandžak je imao veliki značaj za Osmansko carstvo, jer je on predstavljao ulaz
Osmanskom carstvu prema srednjoj Evropi. Početkom i sredinom 18. vijeka pašaluk je
obuhvatao teritorije čitave sjeverne Albanije, Kosovo, jedan dio današnje Makedonije, dio Crne
Gore i oblasti crnogorskih Brda. Skadarskim pašalukom upravljao je, po zlu zapamćen kod
crnogorskog naroda, Mahmut – paša Bušatlija.
Vlast u sandžaku je bila čvrsto uspostavljena. Ona se ogledala u tome što je sam Bušatlija
imenovao lokalne poglavare, a za bitne dužnosti imenovao je svoje rođake. Njegov sistem
vladanja vodio je relativno samostalnu finansijsku politiku, posebno poresku, ne dopuštajući
sultanovim sakupljačima poreza da neposredno pribiraju novac od poreznih obaveznika. U
nekim trenucima vladavine, sam je raspisivao poreze vodeći računa da najećim nametima
optereti imućne slojeve, ne praveći razliku između hrišćanskog i muslimanskog stanovništva.
Veliki dio novca pristizao je zbog monopola nad trgovinom, pomoću kojeg je kontrolisao
privredni život čitave Albanije. Stabilnost se takođe i zasnivala na vjerskoj ravnopravnosti, jer je
hrišćansko stanovništvo imalo bolji položaj nego u drugim prostorima evropske Turske. Njegova
vojska je brojala oko 40.000 vojnika koju su činili Albanci i brđani, kao i flotu od dvadesetak
manjih brodova, naoružanih sa po deset topova.
Mahmut – paša Bušatlija, kao vezir od Albanije želio je da osvoji crnogorska Brda, čitavu Staru
Crnu Goru, Mletačku Albaniju i južni dio Dalmacije sve do Dubrovnika, pri čemu bi oslobodio
Albaniju od sultanove vlasti.
Problem u planu Bušatlije javio se kada je Vladika Petar I pod svoju zaštitu uzeo Pipere,
Bjelopavliće i druga brdska plemena, koja je Bušatlija želio da drži u potpunoj pokornosti.
Sredinom 1796. Bušatlija je otpočeo otvorene pripreme za napad na Crnu Goru. Do početka juna
se nije znalo kojim će pravcem krenuti na Crnu Goru, a kasnije je u pismima sa vladikom Petrom
I od 28. maja/ 9. juna napisao da nema najmeru da udari na Crnu Goru već samo na Pipere i
Bjelopavliće i da će sve koji pokušaju da pomognu Brđanima, da će ih „ćerati ljutom
Albanijom“, što je predstavljalo upozorenje Crnogorcima da ostanu mirni.
Vladika veziru u pismu u periodu od 10./21. juna izkazuje da su mu Brđani braća i da će ih
Crnogorci uzeti pod zaštitu. Podsjećajući vezira na činjenicu da mu je 1785. „crkvu i manastir na
Cetinju opalio i razorio“, vladika je napomenuo da Crnogorcima nije dopustio da 1787. godine
da mu udare u leđa (kada je sultanova vojska napuštala Skadar), držeći se moralnog načela da na
protivnika ne treba nasrtati kad zapade u nevolju. Završavajući pismo molbom, vladika je
zaključio pismo sa „ako li nećeš, hvala da je Bogu! A mi ćemo se od tvoje sile i napasti, s
pomoću Božjom, braniti, dokle jedan teče.“
Kako pisma nijesu „uzbudila“ ni jednog ni drugog, krajem juna vezir je izdao naredbe prednjim
djelovima svoje vojske da kreću ka Podgorici. Čim su to uočili, bjelopavlićki i piperski prvaci
poslali su na Cetinje svoje predstavnike da traže pomoć od vladike. Odmah po njihovom dolasku
vladika je sazvao sabor na Cetinju za 20. jun / 1. jula 1796., na kojem su izrazili spremnost na
otpor Bušatliji.
Na saboru je izglasan tekst Odluke o pomoći Brđanima. Naznačajniji njen dio predstavlja izjava
– „da hoćemo svi suproć hrišćanskoga neprijatelja za pravoslavnu vjeru i zakon“, za „našu
predragu slobodu, i voljnost našu“, „za ljubezno otečestvo, za crkve i manastire“, „za žene i
djecu našu, vojevati, truditi se, svom snagom i krijepošću, da bi ne dopustili na sebe i na
poslednje naše žestoko jaram agarjanski“. Ova odluka je prvi put u istoriji Crne Gore izglasana
kao zakonska obaveza da zemaljske starješine i svaki za oružje sposoban stanovnik, zaštitu
otadžbine shvati kao građansku obavezu.
Vladika Petar I je pretpostavljao da udar na Bjelopavliće i Pipere, samo predstavlja prvu fazu za
prodor do Dubrovnika. Zbog toga kao prijatelj Crnoj Gori javlja se Boka Kotorska, koja prati
kretanja vojske Mahmut – paše i informiše vladiku o njima.
Nakon što je sakupio trupe u sjevernoj Albaniji i ojačao ih odredima iz nekih brdskih plemena,
Bušatlija je izdao naredbu za pokret ka Podgorici. Tu je ostavio jedan odred pod komandom svog
sinvoca, a sa glavninom se uputio ka Spužu, gdje su mu prednji djelovi zauzeli položaj blizu
brda Visočice, nasuprot pozicijama posjednutim od strane Brđana i Crnogoraca.
Crnogorska vojska nije odmah pošla u Bjelopavliće, gdje su u rejonu sela Slatine sakupljali
odredi iz Pipera, Bjelopavlića i pograničnih plemena. Iako su pojedini odredi iz Stare Crne Gore
upućeni ka Slatini odmah poslije sabora od 20. juna / 1. jula, vladika i guvernadur su se i dalje
zadržali na Cetinju da nastave sa okupljanjem vojske.
U julu se na Cetinju stalno vijećalo, uređivali oružani odredi, dijelili barjaci i raspaljivao brobeni
moral, a 5./16. jula održano je poslednje zasijedanje sabora. Odmah poslije njhovog okončanja,
glavnina crnogorske vojske, na čelu sa vladikom, krenula je prema Slatini. Kada je vladika stigao
u Slatinu razdijelio je vojsku u tri odreda napsram neprijatelja koji je bio „pet puta brojniji“.
Bitka na Martinićima trajala je od 2./13. do 11./22. jula 1796. godine. Glavni okršaj odigrao se
11./22. jula. Započeto je u osvit dana i „potrajao sve do dva sata poslije podne“. Teško je odrediti
broj snaga koje su bile angažovane u glavnom boju. Izgleda da je Mahmut – pašina glavnina
brojala 17.000 vojnika. Nju je dočekao odred crnogorske vojske od samo 3.400 vojnika. Njome
je komandovao vladika, odjeven u vojničko odijelo i naoružan kao i svaki crnogorski ratnik.
Vezirov neuspjeh u ovoj brobi bio je rezultat toga što na prostoru glavnog udara nije mogao da
upotrijebi sve snage, već samo prednji odred. To je iskoristio vladika i u okršaju vođenom
uglavnom ispod brda Visočice, Crnogorcima je pošlo za rukom da slome neprijatelja i da ga
natjeraju na povlačenje. Opisujući taj trenutak vladika kaže: „nek je hvaljen i slavljen Gospod
koji je takvom hrabrošću nadahnuo naše trupe koje su nagnale u bjekstvo neprijatelja, progonile
ga do njegovih šančeva, u koje jedva da ih je stigla trećina, jer je svaki bježao kud je mogao“.
Nastavljajući da opisuje poraz vezirovih trupa vladika je isticao da je „i sam Mahmut bio
primoran da utekne noću, ostavivši na bojnom polju 473 poginula ...“. Vladika saopštava i:
„Kažu da je Mahmut bio ranjen; ja ne jamčim da je to tačno, ali ono u šta možete da budete
sigurni to je da je on bio veoma potučen i da nikad nije iskusio tako upornu odbranu, kao što je
bila naša, a pretrpio tako znatne gubitke, kao što je pretrpio tog dana“.
Crnogorcima je u ruke pao i zlatan ratni plijen, imeđu ostalog i 18 turskih ratnih zastava, od
kojih tri alajbarjaka, zatim velikih i malih pušaka, od kojih je većina bila okovana srebrom,
sabalji, noževa, pištolja, handžara, odjeće itd.
Turski slom pod Spužem Crnogorci su odmah proslavili na bojištu. Tu je održano bogosluženje
poslije čega su učesnici ispalili počasne plotune u slavu pobjede.
Glavna svečanost je održana na Cetinju 14./25. jula. Toga dana u 17 časova obrazovan je kolona
od nekoliko stotina ratnika, a na njenom čelu je nošeno je deset turskih zaplijenjenih zastava. Za
njima je išlo osamdeset učesnika, a iza njih, na konju, u narodnom odijelu („vojničkoj odjeći“),
vladika Petar I, sa sabljom u desnoj i krstom u lijevoj ruci. Za vladikom je išlo osam barjaktara, a
za njima četrdeset konjanika, za kojima se na konju i sa iskusanom sabljom, kretao guvernadur
Jovan Radonjić. Na začelu se nalazio odred ratnika od 500 ljudi.
Bitka na Martinićima imala je snažan odjek u Evropi

Savo Drobnjak III-6