Monumenta 5

MONUMENTA
SREBRENICA
Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva
KNJIGA 5.
SREBRENICA KROZ MINULA

STOLJEĆA
SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Enver Halilović
Prof. dr. sc. Jusuf Žiga
Doc. dr. sc. Anita Petrović
Urednik:
Prof. dr. sc. Adib Đozić
Prevod na engleski:
Doc. dr. sc. Selma Kešetović
Izdavač:
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona
Štampa:
OFF-SET Tuzla
Tiraž:
500 kom
Tuzla – Srebrenica 2016.
ISSN 2233-162X
2
SADRŽAJ
Riječ urednika..................................................................................................5
Dr. sc. Edin Mutapčić, vanredni prof.

DUHOVNO - VJERSKO PRILIKE U SREBRENICI I OKOLINI U XV
STOLJEĆU ........................................................................................................ 9
Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.,

Mr. sc. Rusmir Djedović
MUSALA, VAROŠ I CIGANLUK U GRADU SREBRENICI KRAJEM
19. STOLJEĆA ............................................................................................ 59
Mr. sc. Rusmir Djedović,

Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.
NASELJA ORAHOVICA, VIOGOR I BUĆE KOD SREBRENICE –
KRAJEM 19. STOLJEĆA ........................................................................... 85
Mr. sc. Hodzić Nusret

NASELJE SUĆESKA DRUŠTVENO-HISTORIJSKE I DEMOGRAFSKE
CRTICE KONTINUITETE ŽIVLJENJA .................................................. 135
PRILOZI
Mihailo J. Dinić
SREBRNIK KRAJ SREBRNICE ...............................................................153
DOKUMENTI
Dr. sc. Rasim Muratović, docent
PRESUDA HAŠKOG TRIBUNALA RADOVANU KARADŽIĆU -
POTVRDA VELIKOSRPSKE IDEOLOGIJE, POLITIKE I PRAKSE U
BOSNI I HERCEGOVINI ..........................................................................175
mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik

ZLOČINI NAD DJECOM U GORAŽDU TOKOM OPSADE 1992-1995 .. 211
3
Riječ urednika
Pred Vama je, poštovani čitaoci, peta knjiga pod nazivom Srebrenica
kroz minula stoljeća, Vama već, nadam se, poznate edicije Monumenta Sre-
brenica. Zašto kažem poznate? Razlog je jednostavan. Ovo je peta godina
redovnog izlaženja i peta knjiga Edicije što predstavlja mali jubilej kojim se
ne mogu pohvaliti mnogi naučni i kulturni projekti. Ovaj rezultat ostvaren
je uz mnogo napora, rada, truda i razumijevanja, ne samo autora radova, iz-
davača, prevodilaca, već i članova Redakcionog odbora Edicije, na čelu sa
dr. sc. Sadikom Ahmetovićem i Organizacionog odbora za obilježavanje 11.
jula 1995. godine, godišnjice genocida nad Bošnjacima ,,Sigurne zone UN-a
Srebrenica” na čelu sa Ćamilom Durakovićem. Posebno veliki trud i znanje
uložila je docentica dr. sc. Selma Kešetović prevodeći tekstove sa bosanskog
na engleski jezik. Koristimo ovu priliku da se svima najsrdačnije zahvalimo.
Naravno i Vama dragi čitaoci, jer bez vaše želje i interesa edicija Monumenta
Srebrenica ne bi imala smisla. Rezultat našeg petogodišnjeg rada sadržan je u
36 objavljenih naučnih radova, od kojih je 30 originalnih, prvi put objavljenih,
naučnih radova i šest radova koji su već bili objavljeni a koje smo objavili kao
priloge. U pisanju radova iz različitih naučnih oblasti do sada su učestvovala
23 autora sa različitim naučnim i akademskim stažom, a najviše je univer-
zitetskih nastavnika u naučnim zvanjima od docenta do redovnog profesora.
U ovoj, petoj knjizi, nalazi se sedam radova strukturiranih tako da slijede
već „uhodanu” formu Edicije. U prvom, najobimnijem dijelu knjige, nalaze
se četiri originalna naučna rada i to: Duhovno-vjerske prilike u Srebrenici i
okolini, autora Edina Mutapčića; zatim slijede dva rada autora Adiba Đozića
i Rusmira Djedovića − Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem
19 stoljeća i rad Naselja Orahovica, Viogor i Buće krajem 19. stoljeća.
Četvrti rad ovog dijela knjige je Naselje Sućeska: Društveno-historijske i
demografske crtice kontinuiteta življenja, autora Nusreta Hodžića. U drugom
dijelu knjige kao prilog objavljujemo rad Srebrenik kraj Serbrenice, autora
Mihajla J. Diničića objavljen 1934., u izdanju Srpske kraljevske akademije.
U prvobitno objavljenom tekstu 1934. godine Diničić nije prevodio navedene
izvore sa latinskoga jezika. Mi smo to, kao pomoć našim čitaocima, radi
boljeg razumijevanja teksta, sada uradili. Prijevod dijelova teksta sa latinskog
5
na bosanski jezik uradio je Benjamin Hasanović. U trećem dijelu knjige do
sada smo objavljivali originalne dokumente presuda domaćih i međunarodnih
sudova za zločin genocida nad Bošnjacima ,,Zaštićene zone UN Srebrenica”,
jula mjeseca 1995. godine. Ovoga puta smo se odlučili da u trećem dijelu knjige
objavimo dva naučna rada. Prvi je rad Rasima Muratovića − Presuda Haškog
tribunala Radovanu Karadžiću-potvrda velikosrpske ideologije, politike
i prakse u Bosni i Hercegovini. Smatramo ovaj pristup, u ovom momentu,
potpuno opravdanim jer je presuda Radovanu Karadžiću za udruženi zločinački
poduhvat, koji unutar sebe sadrži i zločin genocida, preobimna za cjelovito
objavljivanje. Drugi razlog opravdanosti ovakve interpretacije Presude jeste
taj da će čitaoci lakše razumjeti suštinu Presude, te motive, namjere i ciljeve
udruženog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu stajao Radovan Karadžić1
i za što je prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora pred Međunarodnim
krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu 24. marta 2016. godine. Drugi
rad u ovom dijelu knjige nosi naslov Zločin nad djecom Goražda tokom
opsade 1992-1995., autora Muamera Džananovića. Ovaj rad nam pomaže
da shvatimo svu brutalnost, nemilosrdnost, težinu i nadasve necivilizacijski
i nehumani karakter rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države
1992-1995. godine koji je rezultirao genocidom nad Bošnjacima, ne samo u
Srebrenici, već širom Bosne i Hercegovine.2 Ovim radom držimo obećanje dato
čitaocima, još prilikom izrade ovoga projekta, da se nećemo u istraživanjima
osloniti samo na uži prostor Srebrenice već ćemo se baviti širim prostorom
bosanskog Podrinja u što spada i Goražde sa okolinom.
Odlučili smo se da u ovom dijelu knjige damo jedan dokumentarni prilog
koji se odnosi na bosanski jezik. Radi se o naslovnici udžbenika Gramatika
bosanskoga jezika za srednje škole Dio I. i II., izdanje iz 1890. godine.
Radimo ovo iz razloga što još uvijek, nažalost, vlasti bosanskohercegovačkog
entiteta Republika Srpska, osporavaju Bošnjacima i ostalim građanima
ovog entiteta da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim imenom bosanski
jezik što nije osporavala ni okupaciona austrougarska vlast u devetnaestom
stoljeću. Ovom prilikom ističemo samo nekoliko historijskih činjenica koje
1 Optuženi je bio jedan od osnivača SDS-a i njegov predsjednik od jula 1990. do jula
1996. Bio je predsjedavajući Savjeta za nacionalnu bezbjednost Srpske Republike
Bosne i Hercegovine, a 12. maja 1992. izabran je za predsjednika Predsjedništva Srpske
Republike Bosne i Hercegovine. Od 17. decembra 1992. bio je jedini predsjednik
Republike Srpske i vrhovni komandant oružanih snaga Republike Srpske.
2 O presudama za zločin genocida nad Bošnjacima od 1992-1995. godine, širom Bosne
i Hercegovine, a ne samo u Srebrenici jula mjeseca 1995., opširnije pročitati : Vedad
Gurda (2015), Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred međunarodnim,
domaćim i inostranim sudovima, u: Edicija Monumenta Srebrenica, Srebrenica kroz
minula stoljeća, Knjiga 4., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, str. 32-68.
6
neumoljivo potvrđuju višestoljetno postojanje bosanskog jezika kao zasebnog
lingvističkog subjekta, potpuno ravnopravnog hrvatskom i srpskom jeziku
kao i ostalim južnoslavenskim jezicima. Prvi poznati spomen bosanskog
jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, kada je mletački
knez 3. jula 1436. godine kupio djevojku ,,bosanskog roda i heretičke vjere,
zvanu bosanskim jezikom (istakao A.Đ.) Djevenu”. U mnoštvu činjenica
koje potvrđuju višestoljetni kontinuitet bosanskog jezika Senahid Halilović
ističe, između ostalih, sljedeće: ,,Konstantin filozof (pisac s kraja 14. i početka
15. v.) u spisu ,Skazanie izjavljeno o pismeneh’ spominje bosanski jezik uz
bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski. (…) Ninski biskup u Peri pisao je
1581. fra Arsenigu bosanskim jezikom. (...) Bosanskim jezikom su ga zvali (uz
slovinski, ilirički/ilirski, hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija
Divković (...), Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ivan Frano Jukić, Martin
Nedić, Anto Knežević... (...) Uz češki, poljski, hrvatski srpski, i dr., bosanski
jezik spominje i spisatelj Matija Antun Reljković (1732-1798.).”3 S pravom
piše Alija Isaković: ,,Dakle, za razliku od onoga što se danas podrazumijeva
kao srpski književni jezik i hrvatski književni jezik, bosanski jezik je imao
najmanje kulturnohistorijskih razdjelnica, meandriranja, unutarnjih opiranja,
regionalnoga i stranog uplitanja, i najmanju razliku između narodnoga i
književnog jezika. ,Bošnjaci su nešto posebno i njihov je jezik među drugima
zaseban’, piše M. Hevaija 1631. godine. Jezik ovoga alhamijado pjesnika
i bosanski jezik u njegovom tursko-bosanskom rječniku Potur-Šahidija
(Magbūli ‘ărif) iz 1631, jezik Fejze Softe iz 18. v., jezik u baladi ‘Hasanaginica’,
objavljenoj 1774. u Veneciji, jezik Mustafe Firakije u njegovoj peticiji
‘Mahzar piše bosanska fukara’ iz 1815, jezik u poeziji Umihane Čuvidine iz
prve polovice 19. v., s izuzetnim progresivnim kontinuitetom produžava se u
jezik bosanskomuslimanskih pisaca s početka ovoga vijeka (E. Mulabdić, S.
Bašagić, M. S. Ćatić).”4
Isticanjem ovih nekoliko historijskih činjenica o bosanskom jeziku
želimo ukazati na neopravdanost, neutemeljenost, nenaučnost i nasilnost
negiranja bosanskog jezika. Krajnji cilj negiranja bosanskoga jezika jeste
negiranje svega bosanskoga, a ponajprije nacionalnog identiteta Bošnjaka
kao kvintesencijalne sadržajnosti Bosne i Hercegovine, kako bi u njoj ostali
samo srpski sadržaji jer je prema ideologiji srpskog velikodržavlja Bosna
i Hercegovina srpska zemlja i sve je u njoj srpsko. Historijske činjenice,
kako vidimo, govore sasvim suprotno. Bosna i Hercegovina predstavlja
3 Opširnije pogledati u: Halilović, Senahid (1991), Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin,
Sarajevo; Rizvić, Muhsin (1999), Bosna i Bošnjaci: jezik i pismo, Preporod, Sarajevo
4 Opširnije pogledati u: Isaković, Alija (1994), Rječnik karakteristične leksike u
bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo; Jahić Dževad (1999), Bosanski jezik u 100
pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo, ZE-COMPANY, Zenica.
7
multietničko, multikulturno i multireligijsko društvo i državu, te kao društvo i
kao država nije ni bošnjačka ni hrvatska ni srpska već podjednako, na svakom
svome dijelu, pripada svim svojim državljanima.
Negiranja genocida nad Bošnjacima i bosanskog jezika predstavljaju
otvorene, brutalno bezobzirne i neskrivene oblike ideologije srpskog velikod-
ržavlja. Uporedo sa ovim oblicima prisutna je jedna jako intezivna, nimalo be-
zazlena, perfidno prikrivena djelatnost „srbiziranja” historije i društveno-kul-
turne stvarnosti Srebrenice i njezine okoline, cijelog bosanskog Podrinja, ali
i Bosne i Hercegovine. Radi se to kroz kvaziznanstveno, bez ikakvih histori-
jskih činjenica, neutemeljeno, pisanje historije Srebrenice. Tipičan primjer
takvog djela je knjiga Željka Teofilovića, Pravoslavlje u Srebrenici, SPCO
Srebrenica, Srebrenica, 2010. Kada sve ove činjenice imamo na umu, onda
vidimo da Edicija Monumenta Srebrenica ima izuzetnu naučnu i kulturnu vri-
jednost u spoznavanju istine a ona se ispoljava u, na oba oka vidljivom, multi-
lateralnom karakteru društveno-historijskog bića Srebrenice i njezine okoline
koja se nepokolebljivo suprotstavlja monoetničkim, kvaziznanstvenim inter-
pretacijama historije Srebrenice. Edicija Monumenta Srebrenica nije samo
lampa istine koja svijetli već istovremeno predstavlja i lampu koja osvjetljava
put istine o Srebrenici i njezinoj bližoj i daljoj okolini.
Prof. dr. sc. Adib Đozić
8
Dr. sc. Edin Mutapčić, vanredni prof.
DUHOVNO - VJERSKO PRILIKE U SREBRENICI

I OKOLINI U XV STOLJEĆU
Abstrak:
Srebrenica se prvi puta spominje u pisanim izvorima 16. augusta 1352.

godine. Ona se nalazi u širem području Osata, područja koji su prvi puta
u pisanim izvorima spominje 1283. godine. Upravo, još od prvog pomena
jasno je vidljivo da područje ima obilježeje ostalih dijelo bosansko-duhovnog
okrilja. Dakle, Crkva bosanska je dominantna vjerska institucija koja je u
srebreničkom području imala i značajnu ekonomsku uloga kroz konačišta
koja su trgovcima pružana u hižama Crkve bosanske. Međutim, ekonomskim
jačanjem u Srebrenici sve značajniju demografsku komponentu čine stranci
Dubrovčani i Sasi – koji za svoje prilike podižu Crkvu Svete Marije sa
Samostanom – oko koje se odvija kostur vjerskog života tih doseljenika.
Uspostavom uprave od despota Stefana Lazarevića u Srebrenicu prodiru i
pravoslavni duhovni interesi. Iako u gradu povremeno boravi mitropolit
i svećenstvo ipak do osmanskih osvajanja nije došlo do institucionalnog
prodora ove vjere i izgradnje njenih objekata. Tako ustvari Osmanlijama
pripada zasluga za širenje kako islama tako i pravoslavlja (putem seoba
vlaškog stanovništva) na području Srebrenice, ali i ostatka Bosne. Istovremeno
je Srebrenica postala značajni ekonomski i duhovni centar iz koga se bosanski
duhovni utjecaju odastiru na području istočnog Podrinja.
Ključne riječi: Srebrenica, Crkva bosanska, Katolička crkva,

Pravoslavlje, Podrinje...
9
1. SREBRENICA – OSNOVNE NAPOMENE
1.1. SREBRENICA – ZA VRIJEME UPRAVE BOSANSKIH

VLADARA
Kada je ban Kulin 1189. godine potpisivao trgovački ugovor sa

Dubrovačkom republikom, vjerovatno u tom trenutku nije mogao ni slutiti
kakve su refleksije tog ugovora u budućnosti. Međutim, trebalo je jedno i
po stoljeće da prave refleksije tog ugovora budu prisutne na ekonomsko-
političkoj sceni i da uz obostrano zadovoljstvo donose efekte razvoju obje
države. Ipak, vladavina Stjepana II (1314-1353) i Tvrtka I (1353-1391)
vode ka vrhuncu tih međusobnih trgovačkih odnosa koji su svoj najsnažniji
ekonomski i demografski odraz imale upravo u Srebrenici. Srebrenica se
nalazila u području Osata koji se u pisanim izvorima pojavljuju sedam decenija
prije svog središnjeg i najznačajnijeg mjesta. Naime, župa Osat, koja se u
pisanim izvorima prvi pominje 12. jula 1283. godine u spisima dubrovačke
kancelarije prilikom prodaje robinje „Radosclauuam de Osat“.1 Ovo je veoma
dragocjen podatak koji nam ne samo da daje prve informacije o neposrednom
srebreničkom području u srednjem vijeku nego potvrđuje i državno-pravnu
poziciju ovog područja. Sama činjenica da je predmet prodaje roblje, a
ono nije bilo moguće u sredinama koje su prepoznatljivo kršćanske. Dakle,
navedena činjenica nas upućuje na državno-pravnu pripadnost Srbrenice
bosanskoj državi u kojoj je „hereza“ (krivovjere), sa aspekta dominantnih
vjerskih dogmi tog perioda, jedino u Bosni je Crkva bosanska koja je od istih
osuđena kao „heretička crkva“ bila državna vjera. Prema tome, informacija
o prodaji roblja iz okoline Srebrenice, daje nam veoma značajne informacije
o vjerskoj pripadnosti stanovnika ovih područja. Uostalom jedan od vodećih
medijevalista ovih prostora Sima Ćirkovićev je još prije nešto više od pola
stoljeća konstatovao da iz „srpskih državnih teritorija nije zabeleženo ni jedno
lice“, kao predmet navedene trgovine. On takođe navodi da najveći „deo sveta
prodatog u Dubrovniku poticao je iz Bosne“, a pored Bosne zabilježen je ovaj
oblik trgovine i u Sremu.2
Sama, Srebrenica se prvi puta u historijskim izvorima spominje 16.

augusta 1352. godine, kada dvojica dubrovačkih knjigonoša izjavljuju da su na
zahtev Gruba Menčetića predali pismo Bevenjutiću (Bene de Benuennuta) „in
1 Josip Lučić, Spisi dubrovačke kancelarije, Knjiga II, Zagreb, 1984., 275.;
2 Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., 76.; U
izvorima djelovanje Crkve bosanske na prostoru Srema se može pratiti tokom XIV
stoljeća pa do 1437. godine. Tako je stvoren pogodan teren i za prodor husitskog pokreta
u navedene krajeve. O tom duhovnom utjecaju pogledati: Jaroslav Šidak, Studije o
„Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 287-290.
10
Seberniça“.3 Zbog svog ekonomskog značaja i vrijednih rudnika Srebrenica
je ubrzo prerasla u jedno od najznačajnijih urbanih središta srednjovjekovne
bosanske države. Veliki interes stranih državljana, prvenstveno Dubrovčana,
uvjetovali su značajnu demografsku ekspanziju sa vrlo izraženom dubrovačkom
kolonijom. Tako je Srebrenica već od početka XV stoljeća imala gradski
statut. Međutim, i domaći svijet iz Srebrenice uzima učešća u trgovini. Tako se
Srebrenica razvijala u sredinu sveopšteg prosperiteta u jedan otvoreni grad za
sve koji su imali smisla u ekonomiji tog vremena.4 U ovom gradu se od 1389.
godine spominju i njene carine. Dubrovački trgovci su uzimali od bosanskih
vladara rude i carine pod zakup. Nešto kasnije, u gradu se kuje i novac.5 Uz
Srebrenicu je postojala i njena utvrda Srebrenik.6 Zasigurno, da je Srebrenica
bila „razvijena urbana sredina, o čemu svjedoči i činjenica da je u naselju
sprovedena i kanalizacija.“ „Tako je Srebrenica, jedino poznato naselje našeg
srednjeg vijeka u kome je postojala neka vrsta kanalizacije.“7 Posebni značaj u
izgledu gradskog dijela Srebrenice imao je Franjevački samostan, te crkva Sv.
Marije. S vremenom su dograđivani i obnavljani uz obilne priloge Dubrovčana.8
Upravo navedena privredna saradnja sa Dubrovačkom republikom, „otvorila
je vrata novim i jačim kulturnim uticajima iz Italije i Zapadne Evrope.“ U tom
pravcu treba ponovo napomenuti crkvu Sv. Marije i franjevački samostan u
Srebrenici koji su imali „odlike gotičkog stila“, uostalom to je predstavljalo
odlike crkava i samostana u Zapadnoj Evropi tog perioda.9 U tadašnjim
komunikacijskim prilikama, trgovina nije bila nimalo jednostavan posao.
Naime, „visoke planine su doprinosile lokalizmu“, tako da komunikacije
unutar područja Bosanskog kraljevstva, „kao i prema vanjskom svijetu“su bile
„loše“. Tako prema dubrovačkim izvorima, karavanu iz Dubrovnika, u XV
stoljeću je trebalo „sedam ili osam do Srebrenice i deset dana do Zvornika.10
3 Mihajlo Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, knjiga I, SANU,
Odjeljenje društvenih nauka, Beograd, 1955.(dalje: M. Dinić, Za istoriju rudarstva, I),
48.
4 Desanka Kovačević – Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1978.; 40-41; 73.
5 Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo 1957., 108.
6 Mihajlo J. Dinić, Srebrenik kraj Srebrenice, SKA, Glas, CLXI, Beograd, 1934., 183-196.
7 Desanka Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, SANU, Beograd,
2010., 122-123; S obje strane kuće Marina Gučetića nalazile su se kloake, tj. odvodna
kanalizacija, pokriveni pločama, kako je to uostalom bilo u primorskim gradovima tog
doba. U dubrovačkom Statutu je i formalno naređeno „da kloake moraju biti pokrivene“.
8 D. Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, 122-123
9 D. Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, 133.
10 John V. A. Fine, Bosanska crkva: novo tumačenje - studija o Bosanskoj crkvi, njenom
mjestu u državi i društvu od 13. do 15. stoljeća, Bosanski Kulturni Centar, Sarajevo,
2005., 51. Prilike nisu bile ni mnogo bolje na početku XIX stoljeća. Jedan francuski
putnik je dao slijedeću satnicu putovanja iz Sarajeva na konju: šesnaest sati do Travnika,
11
Ali sve to nije smetalo da se Srebrenica početkom XV stoljeća razvije u jedan
od najznačajnijih urbanih centara u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka.
Za Srebrenicu je vezan za sada „jedini poznati podatak o održavanju

panađura u gradskim naseljima“ u unutrašnjosti Bosne, pa i Srbije. Jednu od
osnovnih odlika panađura kao privremenog trga, na kome su se susretali kupci
i trgovci, stanovnici grada i okolnih sela i sa šireg područja predstavljala je
masovnost okupljanja. Kao i u drugim dijelovima Bosne, toponim Panđurište
zadržao se u Srebrenici do današnjeg dana.11
Već smo u svojim ranijim radovima ukazivali na određene utjecaje

Srebrenice na okolinu, sa obje strane Drine. Naime, područje istočno od Drine
i južno od Save i Dunava (današnje Srbije) je u državnom smislu prostor
interregnuma na koji svoje aspiracije pokazuju Ugarska, Bizant, Bugarska,
pa i brojni drugi narodi koji su uzeli značajnu ulogu u seobi. Kada je u pitanju
pripadnost u državnom smislu neposrednog srebreničkog područja situacija je
mnogo jednostavnija. Naime, još u ranom srednjem vijeku na rijekama Savi
(sjeverna) i Drini (istočna) formirala se granica bosanske države. To svakako
potvrđuje mreža utvrđenih ranosrednjovjekovnih naselja koja su raspoređena
uz navedene rijeke (južno od Save i zapadno od Drine).12 Međutim, jačanjem
Srebrenice i na ekonomskom i upravno-pravnom pogledu veže za sebe jedan
značajan dio današnjeg istočnog (srbijanskog) Podrinja o čemu će još biti
riječ. Jedan veoma dragocjen podatak nam donosi Feliks Petančić, senjski
diplomata i putopisac iz druge polovine XV i početka XVI stoljeća13, u svom
dvadeset i četiri sata do Srebrenice, trideset sati do Zvornika, sedamnaest sati do Višegrada
i trideset sati do Mostara; naravno da je bilo potrebno više vremena iz Sarajeva u vanjski
svijet; pedeset i četiri sata do Dubrovnika, četrdeset i osam sati do Novog Pazara.
11 D. Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, 57.; Za vrijeme velike
mise, fra Nikoli, sakristijanu franjevačkog samostana, došao je Domko Nikole, tvrdeći
da je ostavio u škrinji srebro, te da će uzeti nešto od toga, jer ide na panađur („andaro
a panagur“). Održavali su se, uglavnom, povodom pojedinih crkvenih praznika. Nije
poznato o kome se prazniku radi kada je u pitanju Srebrenica. Inače ovo je danas postoji
u Srebrenci toponim Panađurište, što ukazuje da se održavanje panađura na ovom mjestu
vremenom uobičajilo. Inače, ovaj termin grčkog porijekla iz bizantijskog područja raširio
se postepeno po cijelom Balkanu. Panađur označava mjesto gdje se održavao vašar i
sl. okupljanje (kako kršćanski praznik, tako i svjetovni dio proslave), odnosno mjesto
gdje se on održavao. U srednjovjekovnoj terminologiji panađur označava privremeni
trg na kome se odigravaju različite svetkovine. Jednu od osnovnih odlika panađura kao
privremenog trga, na kome su se susretali kupci i trgovci, stanovnici grada i okolnih sela
i sa šireg područja predstavljala je masovnost okupljanja. Održavali su se, uglavnom,
povodom pojedinih (crkvenih) praznika.
12 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, Sarajevo, 1988., (dalje: Arheološki
leksikon), 47-90.
13 http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=30678/ 02.05.2015.
12
opisu „puteva u Tursku“ daje nam jedan iznimno vrijedan podatak koji je u
dosadašnjoj historiografiji u velikoj mjeri zanemarivan. Citirat ćemo navedeni
tekst zbog značaja, ali i brojnih interesantnih naziva koje nam ovaj autor
donosi: „Drugo pak mjesto, odkuda se iz Panonije u Miziju prelazi, jest blizu
Zaslona (Saslon) ili mjesta Šabca (Sabacus), nedaleko odonud, gdje se Drina,
iz Dalmacije14 tekuća sa Savom mieša. Preko Save su dvie pokrajine, Bieljina
(Beligna) i Mačva (Maza). Ostavivši na desno Bielu rieku (Flumine albo), i ove
gore: Sacer, Chirbernico, Crupno i Zaëza, ide se onda u poznato selo Valjevo
(Vagbem) i gore Larzi, za vojske zbog kola i prtljage neprohodne. S lieve
strane dolazi se dalje k prevozu velike Morave, koja tamo uz gradić Kruševac
(Cruscevam arcem) teče, držeći se svagda drugih puteva gore spomenutih.“15
Iako se ovdje nalazi obilje interesantnih informacija za nas je od prvobitnog
značaja činjenica da se rijeka Drina ulijeva kod Šabca u Savu, dakle mnogo
istočnije nego što je situacija danas (ulijeva se kod Bosanske Rače).
1.2. SREBRENICA POD VLAŠĆU STEVANA LAZAREVIĆA
Srebrenicu i okolinu kontinuirano kontroliše srednjovjekovna bosanska

država sve do 1410. Godine. Tada se pod ugarskim pritiskom situacija
mijenja. Naime, jedna od vodećih ličnosti tadašnjeg plemićko-političkog
života u Bosni, herceg Hrvoje Hrvatinić, predaje Srebrenicu ugarskom kralju
Sigismundu. Prema našem mišljenju razlozi su dvostruki. Prvi, želja da se
dodvori ojačalom ugarskom kralju, i drugi, što je, između Zlatonosovića na
sjeveru i Pavlovića na jugu, njegovo privremeno ovladavanje ovim područjem
bilo neodrživo. Uglavnom, ishod tog epiloga, koji se dogodio, vjerovatno,
tokom maja 1410. godine, je takav da je Sigismund (mađ. Žigmund)
dodijelio Hrvoju titulu vice-kralja Bosne, a on mu, zauzvrat, predaje gradove
Srebrenicu, Kušlat, Brodar i Susjed u Usori, odnosno Podrinju. Neosporno je
ovim dokumentom potrvđeno da je Srebrenica u Usori.16 Ugarski garnizoni
postavljeni su u pomenute gradove tokom jesenje vojne kampanje iste godine.
U novonastalim okolnostima, Sigismund poklanja Srebrenicu jula 1411.
godine srpskom despotu Stevanu Lazareviću.17 Postavlja se pitanje, zbog čega
14 Panonija, Mezija i Dalmacija su antički nazivi koji se upotrebljavaju tokom cijelog
srednjeg vijeka.
15 Petar Matković, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Felix Petančić i njegov
opis puteva u Tursku, Rad JAZU XLIX (1878), Zagreb, 1879., 137.
16 Jozsef Gelcich – Lajos Thalloczy, Diplomatarum relationae Reipublicae Ragusanae cum
regno Hungariae, Budapest, 1887. (dalje: Diplomatarium), 193-195.
17 Jelena Mrgić, Severna Bosna u srednjem veku – zemlja – istorija – narod, doktorska
disertacija, Univerzitet u Beogradu, Filozofski Fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd,
2006 (dalje: J. Mrgić, Severna Bosna), 116. „Pitanje severozapadne Srbije, a sa njom
13
ovakva odluka ugarskog kralja Sigismunda? Iako do odgovora nije nimalo
lako doći, ovaj događaj čini Srebrenicu nestabilnom sredinom za život, ali
za srpsku despotovinu od primarnog značaja zbog obaveze plaćanja danka
sultanu, tako da s vremenom konstantno se povećavaju izdvajanja za carinu
i dr. mjere koje je uvodila despotovina i nametala veliki teret proizvodnji u
ovom gradu, bez obzira na opadanje proizvodnje i ondašnje kolonije stranaca.
Da se podsjetimo Srpska Despotovina je bila vazalna država turskog sultana18,
pa čak izvjesno vrijeme bila je po potrebi i u dvostrukom vazalnom odnosu,
kako prema sultanu, tako i ugarskom kralju, s time da je ovisno od prilika
djelovala različito.19 Sa druge strane, padom srednjovjekovne srpske države
gubi se neki stabilni nacionalno-geografski prostor na kome bi ova etničko-
vjerska skupina mogla izvršiti određenu reorganizaciju, a za koje je postojala
ambicija pri čemu je pravoslavna crkva bila značajan faktor. Dakle, ambicija
Srpske drežave nije ugašena ona je živa, što je poznato i ugarskom kralju.
Upravo iz tog razloga Sigismund ovaj dosta životno neuvjetan prostor (usljed
naplavina brojnih rijeka) ubacuje despota Stefana Lazarevića stvarajući mu i
ekonomske uvjete za egzistenciju preko srebreničkih rudnika. Tako se ustvari
između Osmanskog carstva i Ugarskog kraljevstva stvara Despotovina od koje
imaju interesa i jedna i druga strana. Naime, ova vazalna osmanska država,
gotovo pola stoljeća poredstavljala svojevrstan interregnum između ova dvije
sile (Osmanslije i Ugarska). Svoje vazalne obaveze prema Osmanskom
carstvu, odnosno, sultanu - Stefan Lazarević je bez pogovorno ispunjavao do
andorske bitke, a onda je Bajazitovim porazom „dobio mnogo veću slobodu
delovalja, pa je priznao vrhovnu vlast ugarskog kralja Žigmunda“. Međutim,
opće prilike na Balkanu i ugovori koje su „Vizantija, Venecija, Đenova i Rodos
1403. godine sklopili s gospodarem evropske Turske Sulejmanom, Stefan je
ostao turski vazal s obavezom davalja tributa i pomoćnih truna“.20 Upravo,
u takvim okolnostima plaćanja dvostrukog vazaliteta Srpska Despotovina
privremeno uspostavlja svoju upravu nad Srebrenicom početkom druge
decenije XV stoljeća.
i današnje Rađevine, konačno je rešeno posle bitke kod Angore 1402. godine, nada se
desnot Stefan Lazarević (1389-1427) približio ugarskom kralju Žigmundu (1387-1437)
i postao njegov vazal. Zauzvrat, dobio je Beograd i Mačvansku banovinu.“(Momčilo
Spremić, Krupanj i Rađevina u srednjem veku, Rađevina u prošlosti I, Beograd 1986,
113).
18 Miodrag Al. Purković, Knez i despot Stefan Lazarević, Beograd, 1978., 22-33.
19 Vidjeti napomenu 17.
20 Momčilo Spremić, Turski tributari u XIV i XV veku, Istorijski glasnik, 1-2., Društvo
istoričara SR Srbije, Beograd, 1970., 22.
14
1. 3. POVRATAK SREBRENICE U OKRILJE MATIČNOG
KRALJEVSTVA I PAD POD OSMANSKU VLAST
Od trenutka dolaska pod vlast despota Stefana Lazarevića otpočinje

konstantna borba za Srebrenicu između despota i bosanskih kraljeva i velikaša,
u koju će se kasnije umiješati i Osmanlije. Vjerovatno je ovom prilikom vješta
Sigismundova diplomatija krenula u onom pravcu „zavadi pa vladaj“, tako
da će Srebrenica postati predmetom bosansko-despotskih sukoba sve dok
Stjepan Tomašević ne dođe na čelo Despotije. Možda najbolji pokazatelj
situacije koliko je srebreničko područje nestabilno u periodu od 1410–1458.
godine leži u činjenici da je u tome vremenu, prema Jirečeku, Srebrenica
bila jednom ugarska, 5 puta srbijanska, 4 puta bosanska i 3 puta osmanska,
a od toga 5 godina pod osmanlijskom vlašću kontinuirano, od 1439–1444.
godine, kada je Despotovina bila prvi puta pod dužom osmanskom vlašću.
Prema tome, trajanje bosanske vlasti tokom srednjeg vijeka u tim područjima
bilo je neuporedivo dužeg vremenskog perioda.21 Upravo od tog perioda, kada
Srebrenica dolazi pod vlast Stefana Lazarevića, dolazi do zategnutih odnosa
u Srebrenici. Dolazak pod despotovu vlast Srebrenica prestaju za dubrovačke
koloniste „idilična vremena za koja oni iskazuju žaljenje kralju Sigismundu.“22
U neposrednom susjedstvu javljaju se otvorene ambicije Osmanskog carstva da
zagospodare i ovim dijelom Balkana. Uloga Srebrenice u velikoj mjeri ovisila
je i od prilika na drugoj susjednoj, danas srbijanskoj strani Drine. Upravo
kontrolu nad tim prostorom bračnim vezama uspostavit će sin bosanskog
kralja Stjepana Tomaša, Stjepan Tomašević. Dakle, posljednji bosanski kralj
Stjepan Tomašević je bio i posljednji srpski despot. U centru zbivanja je bila
tvrđava Smederevo. S druge strane, Smederevo je predstavljalo prekretnicu
u odlučnosti osmanske osvajačke politike prema Bosni. Naime, kako piše
osmanski hroničar Neşrî „Bosna kirah ol vakit Semendire’ye hakimdi“. Prema
tome, pod njegovom vlašću se nalazilo i posljednje uporište ove oblasti,
grad Smederevo, čijim padom 1459. godine formalno nestaje tragova srpske
despotovine.23 Prema Dursun-begu, samo zauzimanje Smedereva, od strane
Bosanaca, je bio jedan od povoda za sultana Mehmeda II za rat protiv Bosne.24
21 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 95.
22 D. Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, 19-20.
23 Neşrî, Tarihi, Kitâb-i Cihan – Nümâ, II. Cilt, priredili: Faik Reşit Unat i prof. dr. Mehmed
A. Köymen, Türk Tarih Kurumu Basımevi – Ankara, 1995. (dalje: Neşrî Tarihi), 737.
24 Gliša Elezović, Turski izvori za istoriju Jugoslovena, Bratstvo, XXVI, Beograd, 1932.,
112-117. „Smederevo je baština kćeri staroga despota, i na taj način ono je bio uzrok što
se njegovo osvojenje i zauzeće odložilo. Poslije toga on je načinio čitav niz postupaka
protivnih ugovoru. Ima još jedan uzrok, a taj je što je ovaj na zlo sposoban čovjek postao
kralj ubivši svog oca. Ogriješivši se o svoga roditelja, on je bio lišen prava da bude
vođa i glava zemlje. Pobjedonosni je sultan to pitanje riješio na taj način što je trebalo
15
Sam grad Smederevo je predat Osmanlijama bez otpora. Jedino što je
kralj Stjepan Tomašević pokušao u tom trenutku jeste aktivnost da u zamjenu
dobije Srebrenicu. Iako je postojala prvobitna naklonost sultana prema toj
zamjeni, do nje nije došlo poslije saznanja o neplaćanju harača od strane
bosanskog kralja.25 Svakako da navedena činjenica još jedanput potvrđuje naše
razmišljanje da je kod bosanke krune postojala razvijen svijest o definisanju
granica na rijekama Savi i Drini, odričući se veoma lahko prostora, naročito
onih istočno od Drine, kontinuirano kroz historiju. Upravo ovaj spomenuti
incident oko harača prouzrokovao je da sultan Mehmed II pošalje bosanskom
kralju Stjepanu Tomaševiću svog izaslanika, koji je, gotovo ultimativno,
zatražio isplatu zaostalih obaveza po osnovu harača. Poslije odbijanja od
strane bosanskog kralja dolazi do procesa osvajanja srednjovjekovne bosanske
države, 1463. godine.26 Time je zapečaćena sudbina srednjovjekovnog
bosanskog domena Srebrenice, koja je pod osmansku vlast došla tri godine
ranije nego zemlja matica, a samim time je postala uvertira za konačni slom
srednjovjekovne bosanske države. Dakle, područje Srebrenice i okoline
definitivno je zaposjedanuto od Osmanskog carstva negdje oko 1460. godine.27
2. „CRKVA BOSANSKA“
Svakako da jedno od dominantnih pitanja kada je riječ o srednjovjekovnoj

Srebrenici jeste vjersko-duhovna pripadnost ove sredine tokom navedenog
perioda. To je naročito bitno uslijed sve učestalijeg falsificiranja njene
prvenstveno etničke, pa samim time i vjerske medijevalne demografske
strukture. Iz tog razloga u središtu interesa ovog istraživanja jeste cilj da
odgovorimo na spomenuti zadatak, pri čemu nećemo Srebrenicu posmatrati
izolovano, jer takvim dokazivanjima bi se vrlo vješto moglo manipulisati.
Dakle, naše analize će ići u šire geografsko područje obuhvatajući obje obale
Drine, odnosno Podrinja.
bosanskog kralja pozvati da prijeđe na islam i da pristane na otkup. Međutim, kralj,

tvrdoglav kao Ebuđehl, odbi taj poziv“.
25 Ve eydürler ki, Kıral Hünkâra elçi gönderip “Serayinik’le bile Semendire’yi bari istibdal
edelim” dedi. Hünkâr razı oldu. Semendire’yi verdiklerinden sonra hesap ettiler ki,
haracından kiralın Hünkâra dahi borcu var. Borcuna tutup, Serayinik’i dahi vermediler.
Ve bil-cümle çünkü Semendire feth olundu; çanlarını yıkıp, kiliselerini mesacit ettiler. Ve
Lâz ili tamam ol vakit feth olundu. Bu fetih hicretin sekiz yüz altmış dördünde vaki oldu.”
Dakle, ovo se događalo 864. godine, što odgovara periodu od 28. X 1459. – 16. X 1460.
godine. (Neşrî Tarihi, 737).
26 Neşrî Tarihi, 762-763.
27 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 42-43.; T. Vukanović, Srebrenica u
Srednjem veku, GZM, 1946, 51-80.
16
Srebrenica je bila značajno ekonomsko središte. Bez ikakve sumnje
još od ranog srednjeg vijeka možemo sa punim pravom govoriti o bosanskoj
dominaciji u području Srebrenice. Naravno, pored aspekta političke vlasti tu
je i pitanje vjerske organizacije na navedenom području. Već smo konstatovali
da vrlo rani pomen Osata i trgovina robljem koja je evidentirana u Dubrovniku
1283. godine neminovno nas dovodi do zaključka da je za Dubrovnik i ondašnje
prilike stanovništvo iz neposrednog srebreničkog okruženja „heretičko“,
odnosno da pripadaju Crkvi bosanskoj. Naravno da o tome postoje brojni
pisani i materijalni dokazi. Ono što je vrlo interesantno i o čemu će svakako
biti još riječi jeste činjenica da je Srebrenica ne samo regionalni ekonomski
centar koji je bila mjesto okupljanja trgovaca, zanatlija i rudara iz cijelog
Podrinja, već je svojom takvom ulogom bila i raskrsnica odakle su predstavnici
Crkve bosanske odašiljali svoje učenje i vjerovanje, pored naselja za koje je
tradicionalna historiogrfija okarakterisala kao bosanske, tako i u prekodrinska,
danas srbijanska, područja.
U tradicionalnoj historiografiji P. Anđelić, je prvi pokušao u strukturi

srednjovjekovne bosanske države smjestiti Srebrenicu i to u području Usore.
Dakle, župa Osat, zemlja Podrinje su sastavni dijelovi Usore. To se uostalom
može saznati iz ugovora kojim je herceg Hrvoje Vukčić-Hrvatinić predao
gradove Srebrenicu, Kušlat, Brodar i Susjed pri čemu se tom prilikom navodi da
su oni u Usori, a samim time i u Podrinju. Dakle, ovim dokumentom potrvđeno
da je Srebrenica u Usori.28 Već smo konstatovali da je Srebrenica i okolina
područje u kojem je svoje značajne posjede imao Dragiša Dinjičić. Tako se on
u povelji iz 1400. godine navodi kao svjedok „od Podrinja“. Takođe, poznato
je da su Dinjičići priznavali Zlatonosoviće koji su obavljali dužnost usorskog
vojvode kao svoju gospodu. Svakako da ovaj dragocjen podatak ide u prilog
činjenici da su iznad njih u hijerarhiji stojale usorske vojvode. Grafički mjesto
Srebrenice u strukturi srednjovjekovne bosanske države izgledalo bi ovako:
Do prvog pomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225.

godine, u pismima pape Honorija III kaločkom nadbiskupu Ugrinu. U prvom
pismu je papa zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj riješenosti da uništi
heretike „de Bosna, Soy, et Wossora“ dok je drugim pismom potvrdio odluku
kralja Andrije II da kaločkom nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet
Bosnam, Soy et Wossora“, da bi ih očistio od heretika.29 Dakle, dvije decenije
28 Jozsef Gelcich – Lajos Thalloczy, Diplomatarum, 193-195.
29 T. Smičiklas, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, JAZU,
17
poslije Sabora na Bilinom polju i tzv. Akta abjuracije, Crkva bosanska je
prisutna i u najsjevernijim dijelovima tadašnje bosanske države u zemljama
Usora i Soli (u čijem sastavu je tada najvjerovatnije bilo područje kasnije
zemlje Podrinja). Naravno, nedostatak pisane riječi za neposredno područje
Srebrenicu krije dijelom zagonetku oko vjerskih odnosa na navedenom
području, ali zasigurno indirektni izvori nam jasno govore da o uticajima
katoličke crkve je moguće govorioti tek poslije nastanka brojne dubrovačke
kolonije, a o djelimičnom prisustvu Pravoslavlja tek od vremena kada je na
području Srebrenice svoju upravu instalirao Stevan Lazarević.
2.1. HIŽE CRKVE BOSANSKE U SREBRENICI I OKOLINI
Tako, Dubrovački izvori nam govore da su njihovi trgovci u „više

navrata“ u vremenskom intervalu od 1407. godine do 1418. godine koristili
„krstjanske hiže“ kao svratišta (konačišta) za svoje trgovce. Dakle, „patarenski
domovi“ postaju najsigurnija mjesta za njihov odmor, ali i za njihovu trgovinu.
Zvuči gotovo nevjerovatno, ali su radije odsjedali u njihovim (patarenskim)
kućama, nego i u kraljevim konačištima. Objašnjenje za navedene situacije
zasigurno se mogu potražiti u unutarbosanskim plemićkim sukobima, a znamo
da su to vremena previranja i borbi, pa i međuvlašća, između kraljeva Ostoje
i Tvrtka II.30 U takvim okolnostima, vješti Dubrovčani su „sigurnost svojih
ljudi i trgovinskih interesa nastojali osigurati osloncem na predstavnike Crkve
bosanske“. Prema tome, „obećanja“ iz tih redova nisu bila pro forme nego su
zaista „imala i svoju praktičnu stranu.“ Čini se da ipak u toj ulozi patarenske
karavanske stanice prednjači Ljubskovo. Dakle, kao odredište dubrovačkih
trgovaca i karavana u Bosni najčešće se spominje Ljupskovo i tamošnji patareni
sa svojim hižama.“31 U ovom slučaju „dubrovačka građa“ koja je nastala
prvenstveno „iz praktičnih potreba njihovih poslovnih veza s Bosnom“, daje
nam dragocjena svjedočanstva o područnoj koncentraciji krstjana (contrata
dei patarini), u kojoj se nalazilo više njihovih hiža (domus patarenorum),
odnosno (case dei paterini) poput ove koncentacije u Ljupskovu, koja kao
Zagreb, 1906., svezak III, (dalje: T. Smičiklas, CD), 242-244; Jelena Mrgić, Župe i
naselja „zemlje“ Usore, JIČ, br. 1-2., Beograd, 2000., 29.
30 Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005., 143-
145.
31 U dubrovačkim dokumentima često se nailazi na izraze “usque in Glubscouo usque ad
patarenos ... usque ad domos Christianorum in Glubscho... usque ad locum dictum Ruxin
patarino ad Glubscouo ... usque ad locum patarenorum in Glubsouo ... ad Glubscouo
usque ad domos Radoychi ... ad Glubsouo ad patarinorum contratas”, (M. Dinić, Iz
Dubrovačkog arhiva, III, 184-187; Diversa Cancellarie, XXXIX (1411-1414), fol. 77,
fol. 115, fol. 75, fol. 19, fol. 36).
18
što znamo predstavlja značajnu karavansku stanicu „na putu za Srebrenicu“
i naravno preko koje su oni (Dubrovčani i dr.) s robom prolazili.32 Upravo
nam izvori dubrovačke provenijencije potvrđuju činjenicu da „u navedenom
razdoblju“ dolazi do odašiljanja učenja ovog vjerskog pokreta. Naime, u
historijskim izvorima se „izričito navode pripadnici Crkve bosanske, njihove
hiže, pa čak i šire područje ´contrata´. Sljedbenici Crkve bosanske u tom kraju
odigrali su vrlo važnu posredničku ulogu u razvitku dubrovačke karavanske
trgovine.“33 Prvi čovjek „tamošnje krstjanske zajednice“ je pataren Radojko
„po kome je ta kuća“ u Ljubskovu u jednom dokumentu od 21. septembra 1415.
godine naziva njegovim imenom. Bilo je normalno da Vlasi vode trgovačke
karavane i iste godine su oni i unajmljeni da idu patarenima u „Glubuskovo“.34
Drugim ugovorom unajmljeni su Vlasi da odvedu trgovce u kršćansku kuću
(domo Christianorum) u Glubuskovo.35 U ugovoru je Dubrovnik koristio
termin „kršćani“, koji su patareni koristili kada su o sebi govorili. Vlasi su
1414. unajmljeni u kući Ruksina, patarena iz Glubuskova. Pretpostavlja
se da je Ruksin bio prior kuće.36 Drugi ugovor iz 1414. godine spominje
samo patarensku kuću u Glubuskovu, kao mjesto njihobvog boravka tokom
trgovine. Već, prema ugovoru iz naredne 1415. godine Vlasima je naloženo da
trgovce odvedu u kuću Radojhna u Glubuskovo/Ljubuskovo („ad Glupscovo
usque ad domos Radoychi“).37 Pretpostavljamo da je pomenuti bio pataren
i naslijedio Ruksina na položaju priora kuće. U dokumentu se navodi da su
trgovci bili na putu u Srebrenicu. Tako, pretpostavljamo da se Glubuskovo
(moguće, tačnije Ljubuskovo) nalazilo u blizini Srebrenice i najvjerovatnije,
cijeli dan putovanja od Srebrenice.38 Reference o Glubuskovu i patarenima se
32 Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, 250-251.; Sima Ćirković, Dualistička
heterodoksija u ulozi zemaljske crkve: Bosanska crkva, u: Rabotnici, vojnici, duhovnici;
Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997., 221-222., bilj. 23.
34 M. Dinić, Iz dubrovačkog arhiva, III, 186-187. (Diversa Cancellarie XXXIX (1411-
1414)., fol. 19): “ad Glubscovo usque ad domos Radoychi”.
35 M. Dinić, Iz dubrovačkog arhiva, III, 185, (Diversa Cancellarie XXXIX (1411-1414),
fol. 115).
36 U izvorima se tačno kaže: „usque ad locum dictum Ruxin patarino ad Glubscouo“.
Dokumenat je od 7. novembra 1414. godine (M. Dinić, Iz Dubrovačkog arhiva, Knjiga
III, SANU, 1967., 185.; Diversa Cancellarie XL (1414-1416), fol. 75).
37 M. Dinić, Iz Dubrovačkog arhiva, 186-187(Diversa Cancellarle XL, fol. 19.).; J. V. A.
Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 258., (vidjeti napomene 167, 168 i 169)
38 Prema Fineovom mišljenju „ne postoji razlog Ljubuskovo locirati tačno gdje je Vego
locirao (u svojoj karti Srednjovjekovne bosanske države), jer bi tada karavan na putu
Višegrad i Srebrenicu mnogo zaobilazio, što nije geografski ni u izvorima opravdano.
Vegin put tačno ostavlja Višegrad i slijedi Drinu na sjeveru, ali s tačke gdje se put odvaja
od Drine, on je trebao put skicirati, kao da se ravno nastavlja kopnom u Srebrenicu
bez većih okuka na ravnom putu. Direktni put bi danas odgovarao seoskom putu u
19
nastavljaju u 1416. godini.39 Izvori nam daju informaciju da se Ljubuskovo
nalazilo na teritoriji porodice Dinjičić. Navedena porodica je 1450. uputila
patarena u Dubrovnik, kao svog ambasadora (izaslanika). Tim uslugama se
okoristio Petar Dinjičić. Naravno, to nije dokaz da su Dinjičići pripadali
Crkvi bosanskoj, ali su zasigurno sa njenim pristalicama i svećenstvom „imali
srdačne odnose“.40 Dakle, o vjerskoj pripadnosti Dinjičića nema pomena.
Međutim, to nije nimalo smetalo da imaju bliske veze sa Crkvom bosanskom.
Hiža u Ljubuskovu o kojoj je bilo riječi, bila je na njihovoj teritoriji.41
Često spominjanje Ljubuskova, kao odredišta dubrovačkih trgovaca

i karavana, potvrđuje koliki je bio značaj tog mjesta kao tranzitne postaje
na putu za Srebrenicu i kakvu su ulogu imali predstavnici Crkve bosanske u
razvoju karavanske trgovine u Bosni u vrijeme velikih unutrašnjih previranja.
„Naprotiv, čak i u ratnim vremenima u odnosima s Bosnom, Dubrovčani
su tražili pomoć predstavnika Crkve bosanske da bi zaštitili svoje interese
u državi Kotromanića.“42 Oslanjanje Dubrovčana, unatoč poznatim vjerskim
suprotnostima, „na pripadnike Crkve bosanske.“ Ovakvu politiku moramo
razumjeti „kroz prizmu stvarne zaštite“ koju su mogli pružiti samo predstavnici
Crkve bosanske dubrovačkim građanima i trgovačkim „interesima u Bosni.“
Upravo je ova vjerska zajednica u tim „nemirnim vremenima“ bila ona
snaga koja je mogla efiksano pružiti zaštitu jer je „imala jako uporište u
bosanskom društvu“. Od ovakve svoje prakse Dubrovčani nisu odustajali
ni kasnije, u mirnijim vremenima, obrazlažući tu činjenicu „da je njihovo
Srebrenicu, bio bi kraći i pogodniji nego Vegovo zaobilaženje, koje se ne pominje ni
u jednom izvoru (usmena komunikaciji V. Palavestre). Srednjovjekovni karavani su,
najvjerovatnije, slijedili direktni put, onda je, Ljubuskovo, bilo negdje u direktnom pravcu,
između Višegrada i Srebrenice, na bosanskoj strani Drine (V. Palavestra i M. Petrić,
„Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Žepi“, Radovi (NDBH), XXIV, Sarajevo,1964,
142. primjećuje da bi Ljubuskovo moglo biti savremeno selo Ljubomišlja u kojem se
nalazi najveće srednjovjekovno groblje u ovom kraju. „Oni groblje opisuju (147-152),
nadgrobne spomenike s nekoliko motiva i bez natpisa, pa zbog toga nemamo osnovu
da groblje povežemo s odredjenom vjeroispovijesti.“ M. Dinić, Za istoriju rudarstva u
srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, I deo, Beograd, 1955, 34; Ljubuskovo smješta u istu
opću oblast; ne identificira s Ljubomišlja, ali locira u blizini tri naselja (Purtići, Krnić
i Parabučje ) u blizini Osata (John V. A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 288,
napomena 170.).
39 John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 258.; M. Dinić, Iz dubrovačkog
arhiva, III,187-188. (Diversa Cancellarie XLI (1416-1418), fol. 36.,fol. 276).
40 John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 288-289., nap. 172.; M. Dinić, Za
istoriju rudarstva, I, 34, citira dokumente Dubrovačkog arhiva iz 1425. i 1426. (vidjeti
napomenu 18. i 19) u jednom od njih se kaže „...usque in Glubscovo in contrata
Dragisini“, ukazuje da se Ljubuskovo nalazilo na teritoriji Dragiše Dinjičića.
41 John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 269.
42 P. Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, 146.
20
oslanjanje na krstjane i njihovu hijerarhiju pretrpjelo izmjene.“43 Dakle,
mudri Dubrovčani prvenstveno analiziraju političke prilike, oslanjajući se i
dalje na Crkvu bosansku u svojoj trgovini. Međutim, državnom intervencijom
kralja Stjepana Tomaševića i represijom nad pripadnicima Crkve bosanske
dolazi do izmijenjene slike vjerskih prilika, pri čemu uloga Crkve bosanske u
ekonomskom i političkom životu gubi svoju raniju snagu. U području okoline
Srebrenice i ta vladareva intervencija je imala slabiji intezitet, što možemo
sagledati iz upotrebe patarena od strane Petra Dinjičića u diplomatskim
poslovima - relativno kasno (1450) i osmanskih izvora koji ukazuju da u
neposrednom Srebreničkom području pripadnici Crkve bosanske su djelovali
i poslije nestanka vlastite države koja je stoljećima upravo ovu vjeru
favorizovala kao državnu. Dakle, opravdanje za promjene odnosa pronalaze
„u ovisnosti o razvoju političkih prilika“ kroz koje je prošla „bosanska država,
društvo i Crkva bosanska“ u posljednje četiri decenije njene neovisnosti. Ipak
nemožemo se otrgnuti zaključku, da na kraju, pod „utjecajem misionarskog
djelovanja franjevaca“ i potporu bosanskih vladara i značajnog broja velikaša
koji su pristali uz Katoličku crkvu, dolazi do stagnacije društvenog utjecaja
Crkve bosanske.44
Dinić je zabilježio da je „u blizini Ljubuskova nalazila se Likodra, isto

karavanska stanica, ali koja je imala manji promet od Glubskova/ Ljupskova.
Izvori nam bilježe da su „za istu podvoznu cenu“, vlasi ponosnici prevozili
robu do ove karavanske stanice (1405) „usque in Lochodra (sic) aut in
Glubschouo“.45 Neosporno da danas u općini Krupanj u neposrednom Podrinju
imamo mjesto po nazivom Likodra, koje je nekoliko kilometara udaljeno od
Krupnja u pravcu sjeveroistoka. Navedeno područje je prepoznatljivo po
ostacima bosanske kulturne baštine tj. stećcima. Dakle, „pored puta Krupanj
- Stolice i Krupanj - Likodra, ima starih grobalja“.46 Prema tome, u tom dijelu
se nalazila ova karavanska stanica i hiža Crkve bosanske. Tako na lokalitetu
Ivanovića njive, u blizini naselja, nalazi se nekropola sa 10 stećaka u obliku
stubova. Postavljeni su po pravcu zapad-istok. Spomenici su vrlo slabo
obrađeni i očuvani. Ukrašen je jedan primjerak motivima plastičnog krsta
i polumjeseca.47 Dakle, neosporno prisustvo bosanskih vjerskih i kulturnih
44 P. Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, 146,147.
45 M. Dinić, Za istoriju rudarstva, I, 35.
46 Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, knjiga I, Zapadna Srbija (urednik: Đorđe
Bošković), SAN, Beograd, 1953., 184. Vidjeti i ostale lokalitete u okruženju.
47 Šefik Bešlagić, STEĆCI, kataloško-topografski pregled, “Veselin Masleša”, Sarajevo,
1971., 416-417.; Inače cijelo područje obiluje značajnom koncentracijom stećaka.
To su lokaliteti Dvorska, Zavlaka, Tolisavac, Bela Crkva, Šarampov, Mačkov kamen,
Mramorje, Šljivova, Vrbić, Burđića rast i dr.
21
utjecaja sa druge strane (istočne) rijeke Drine. Dalje, Dinić isključuje da
je riječ o ovoj Likodri „u srbijanskom delu Podrinja“, kao što je to ranije
„mislio“ Jireček, pošto je jedan ugovor izričito stavlja u Bosnu – „in Bosnam
ad locum vocatum Lichoder.“48 Jednostavno tradicionalna historiografija ne
može pomisliti da bi ova karavanska stanica mogla biti u Bosni, ali istočno
od Drine (u današnjem dijelu srbijanskog Podrinja), gdje su se bosanske
političke, kulturne i duhovne ingerencije u jednom periodu srednjeg vijeka
protegle i na ta područja. Rijetki su ovako pisani tragovi o hižama Crkve
bosanske. U historijskoj literaturi naveden je veći broj krstjanskih hiža „na
temelju spominjanja crkvenih dostojanstvenika za koje se vjerovalo da su bili
na čelu takvih zajednica i simbolike na nadgrobnim spomenicima.“49
2.2. STEĆCI U SREBRENICI I OKOLINI
Već smo konstatovali da na početku XV stoljeća dubrovački izvori

spominju Ljubuskovo južno od Srebrenice, gdje se nalazila patarenska kuća, a
pod „ad Glupskovo ad Patarinorum contratas“ možda se razumijevaju upravo
patarenski posjedi, jer ne treba zaboraviti da su se riječju „contrata“ obično
nazivale i naše srednjovjekovne župe (Šidak). Ti bi se posjedi mogli nalaziti u
nahiji Osat i Hrta. Još u jednom od prvih deftera iz 1489. godine zabilježeno
krstjansko zemljište (zemin50) u rukama krstjana i vlaha u selu Gornja Tatovnica
ili Tatinica u nahiji Hrtar. Isti podaci ubilježeni su i u defteru napisanom 1599.
godine ostalo krstjansko zemljište činile su baštine: Ratko krstjan, Radmil
krstjan i Radovan krstjan u selu Starovo, nahija Hrtar, baština Radosav krstjan
u selu Gornja Tatovnica u nahiji Hrtar kao i baština Vukić krstjan u Peći, zatim
baština Radosav u Klokotnici i baštine krstjan Ostoja i Vladislav u selu Donji
Zgunj u nahiji Osat; sve osim posljednje spomenute su u defteru od 1599.51, a
49 Tragom domaćih izvornih podataka hiže se javljaju bez nekoga teritorijalnog rasporeda
i međusobne povezanosti poput onih u Moištri, Janjićima, Bradini, Konjicu, Biogradu
i Ljupskovu. Tim pitanjima pozabavio se D. Mandić (Pogledati: Dominik Mandić,
Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Bosna i Hercegovina, Svezak Drugi, Chicago,
1962., 302-320)., ali mu ni broj „izvorima zajamčenih“ ni „vjerojatnih“ krstjanskih hiža
nije pouzdan.
50 Zemin (perz. zemin = zemlja, zemljište); agrarno-pravni termin koji označava veći
kompleks obradivog zemljišta koji nema status mezre, čifluka ili baštine (Rječnik
termina, u: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., sv. III, Rječnik izradila: Lejla
Gazić, Sarajevo, 2000., 595).
51 Vremenski poslednji defter u kojem se „krstjani“ spominju, čuva se u Generalnoj direkciji
za katastar u Ankari u tri sveska pod br. 5, 6 i 11. Okić ga datira u vrijeme oko kraja
XVI st., nalazeći zadnji datum od 997/1588. Međutim, Adem Handžić, proučavajući
taj defter, našao je u njemu zapisan datum 21. jula 1599; za to ovaj defter označujem
22
posljednja u defteru od poslije 1534. godine. Spomen baštine krstjana Ostoje
i Vladislava u Donjem Zgunju mora izazvati našu naročitu pažnju iz razloga
što je Šefik Bešlagić upravo u Zgunju zabilježio stećak s natpisom „Ase leži
Ostoja kr(s)tijan na Zguno“52; ovaj je Ostoja vjerojatno identičan s Ostojom
krstjaninom iz deftera koji je sastavljen nakon 1534.53
Upravo iz navedenog razloga veoma vrijedno se osvrnuti na

dosadašnje analize navedenog stećka iz Donje Zgunje. Prema Truhelkinom
tumačenju oblika slova kod ove vrste natpisa spomenik bismo mogli datirati
najvjerovatnije u XV vijek. Međutim, jedan nedavno objavljeni osmanski
dokument nam pruža podatke za sigurnije datiranje. Naime, na ovaj fenonomen
skrenuo je pažnju turski istraživač naših korijena Tajib Okić, još prije više od
pola stoljeća. Okić je na temelju osmanskih arhiva u Ankari iz XVI stoljeća
prvi upozorio na Ostojinu baštinu iz Donjeg Zgunja („Baština des Kristijans
Ostoje et Vladislav dans le village de Doljnji Zgunj, nahive Osat“).54 To znači da
su Osmanlije na ovim prostorima zatekli ovo srednjovjekovno naselje (Donja
Zgunja), u kojem se nalazila baština krstjanina Ostoje i da je ta baština pod
tim imenom evidentirana i početkom XVI stoljeća., kada je vjerovatno još bio
živ spomenuti „krastajnin“ Ostoja. Nadgrobni spomenik ove vjerske ličnosti
(prvaka) je najvjerovatnije postavljen u XVI stoljeću.55 Nema nikakve sumnje
da će upravo ovaj stećak i navedeni defterski pokazatelji još dugo biti aktuelni
u istraživanju Crkve bosanske, ali istovremeno i konstantna naučna znatiželja
kod onih koji proučavaju nadgrobne spomenike srednjega vijeka u Bosni i
Hercegovini.56 Nameću se pitanja kao što su: Šta zapravo znači Krstjanin;
kao defter iz 1599 (Vidjeti: Muhamed Hadžijahić, Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«,
Historijski zbornik, Godina XXV –XXVI, 1972-73, Zagreb, 1974.,461).
52 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, Naše starine IX, Sarajevo 1964, 138-
140. - Na mogućnost postojanja krstjanske „kuće“ na tom mjestu, koja bi bila istovjetna
s onom u Ljubskovu, upućuju ovi podaci: u Ostojinu natpisu nije označeno da on leži
„na svom plemenitom“ i sl. pa, prema tome, nije riječ o nekoj individualnoj baštini; na
njegovu stećku je uklesan štap, - simbol, kako neki misle, „strojnika“; kraj Ostojina
stećka smješten je stariji stećak na kojem se čita „strojnik“.
53 M. Hadžijahić, Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«, 472.
54 Kratak sadržaj referata objavio je: Tayyib Okić, Cahièrs d´études cathares, XIV, II ser.,
br. 20, 1963-64, a zatim je o istom predmetu pisao opširnije u studiji „Les Kristians
(Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’après des documents inédits“, Südost-Forschungen
XIX, München 1960 (Prema: M. Hadžijahić, Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«, 461).
Generalno o Okićevim stavovima i dokazima možete se upoznati: Tajib Okić, Bosanski
kristijani (Bogumili) prema nekim neobjavljenim osmanskim izvorima, prevod Kemal
Bašić, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 143-166.
55 Popis iz 1604. godine bilježi: Čifluk Hadži Pirije, sina Abdullahovog, to je baština
krstjana pod imenom Ostoja i Vladosav, u posjedu Mehmeda, sina Ferhadovog (Opširni
popis Bosanskog sandžaka iz 1604., sv.II., 597).
56 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, 138-139.
23
ako je to savršeni pristaša jeretičke srednjovjekovne crkve - redovnik, onda
znači da su jeretici u Bosni i u XVI vijeku slobodno ispovjedali svoja vjerska
osjećanja i slično? Oblik spomenika, inventar ukrasa i simbola kao i jezičke
paleografske osobine natpisa su nam dragocjeni elementi za proučavanje
takovih i sličnih spomenika. Međutim, mišljenja smo da ne stoji zaključak da
„pojava štapa na ovome spomeniku ozbiljno ugrožava dosadašnje tumačenje
toga motiva. Štap na stećcima neće se od sada moći isključivo pripisivati djedu
ili gostu, kao simbol najviših vjerskih dostojanstava, jer, evo štapa koji pripada
i krstjaninu.“ 57 Ovaj zaključak bi mogli prihvatiti da se radi o organizaciji
ovog vjerskog pokreta do sredine XV stoljeća. Međutim, zasigurno da je tada
razbijena njena zvanična crkvena hijerarhija, tako da ne postojanje ranije
organizacione strukture nije omogućavalo proizvodnju nove hijerarhijske
struktrure. U novonastalim okolnostima, poprilično razbijene grupice „pravih
krstjana“ nastavljaju svoje učenje gradeći neku vrstu netitulisane domaće
hijerahije pri čemu je zasigurno spomenuti krstjanin Ostoja bio lider te
strukture, i ne zaboravimo da nadgrobne spomenike postavljaju naslijednici
koji su upravo navedenim simbolom koji označava najviše zvaničnike Crkve
bosanske su upotrebljene i u ovom navratu. I nemožemo zaobići činjenicu da
1604. godine „baština krstjana pod imenom Ostoja i Vladosav“ predstavlja
čifluk Hadži Pirije, sina Abdullahovog. Vjerovatno se radi o osobi koja je
u prvoj generaciji prihvatila Islam (sin Abdullahov). Naravno postavlja se
pitanje i mogućeg stvarnog krvnog nasljedstva ranijih vlasnika zemina, a
sada čifluka. U svakom slučaju navedeni pisani tragovi i epigrafski spomenik
(stećak) predstavljaju veliku vrijednost i trebalo bi ih posebno proučiti.
Na istoj nekropoli u Zgunji, slijedeći stećak koji je od spomenika

Ostoje udaljen oko 20 m ka istoku, jest dosta utonuo i oštećen veći sanduk
sa postoljem. Njegove dimenzije su: dužina 200 cm, širina 83 cm, visina 28
cm. Postavljen je po liniji zapad-istok i rekao bih da nije pomican. On nema
ukrasa, ali mu se na južnoj bočnj strani nalazi natpis koji je, nažalost, vrlo
oštećen.
57 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, 138-139. Tu vezu kao da je imao na

umu papa Enea Silvije Piccolomini, kad je pišući o prilikama u Bosni krstjanske hiže
nazvao coenobia. Unatoč važnosti koju su one imale o njihovoj brojnosti i rasporedu
nema dovoljno izvornih podataka. Današnji istraživači raspolažu s više slučajno
sačuvanih podataka o hižama na području istočne Bosne. S obzirom na vrstu izvorne
građe i okolnosti u vezi s kojima se pojedine hiže spominju, poznati primjeri ne mogu
biti podloga za utvrđivanje cjelovitije teritorijalne organizacije Crkve bosanske (P.
Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, 250).
24
Sl. 1. Natpis na spomeniku krstjanina Ostoje u Zgunji, u Bosni.58
Uslijed toga što danas nedostaje znatan dio sećka po njegovoj visini,
odcijepljen je, ostali su nam samo dijelovi slova jedne riječi (vjerovatno
predzadnje) i čitava zadnja riječ „strojnik“. I ovaj natpis ima svoj veliki značaj,
jer nam po prvi puta na stećku otkriva jednog strojnika koji u hijerarhiji
srednjovjekovnih „heretika“ predstavlja visok rang, odnosno odrednicu koja
se odnosi na svećenstvo Crkve bosanske, možda odmah iza djeda i gosta, ili
bolje rečeno objedinjujući i jedne i druge.59 Šteta je što nešto više ne znamo o
ovome strojniku. Po obliku slova kao i po osnovnom obliku samog spomenika,
u nauci preovladava mišljenje da je stećak ovoga strojnika nešto stariji od
spomenika krstjanina Ostoje, vjerovatno potječe iz XV, ako ne još i iz kraja
XIV stoljeća. 60 Tu vezu kao da je imao na umu Enea Silvije Piccolomini,

59 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, 138-139.; „Članovi crkvene
hijerarhije obično se nazivaju strojnicima, ili poglavitim krstjanima, u bosanskim
ispravama, odnosno domini maiores christianorum, u izvornoj građi nastaloj u susjednom
Dubrovniku. Pouzdano se zna da su među strojnike, odnosno poglavite krstjane, spadali
po činu hijerarhijskog dostojanstva niži starci i viši gosti.“ (Pogledati: Pejo Ćošković,
Crkva bosanska u XV. stoljeću, 16, 218). Spominjanje krstjana i članova njihove
crkvene hijerarhije, pojedinačno ili u skupinama po mjestu stanovanja, nije dovoljno za
pouzdaniju rekonstrukciju teritorijalne organizacije Crkve bosanske i njezina djelovanja,
nego tek za potvrdu o njezinim ostatcima koji su još čuvali svoju posebnost, ali bez
stvarnog utjecaja.
25
kad je pišući o prilikama u Bosni krstjanske hiže nazvao coenobia.61 Unatoč
važnosti koju su one imale o njihovoj brojnosti i rasporedu nema dovoljno
izvornih podataka. Današnji istraživači raspolažu s više slučajno sačuvanih
podataka o hižama na području istočne Bosne. S obzirom na vrstu izvorne
građe i okolnosti u vezi s kojima se pojedine hiže spominju, poznati primjeri
ne mogu biti podloga za utvrđivanje cjelovitije teritorijalne organizacije
Crkve bosanske. 62 Na području općine Srebrenica imamo u dosadašnjoj nauci
prepoznate 53. nekropole na kojima se nalazi oko 850. stećaka.63 Naravno taj
obim bi bio mnogo veći ukoliko bi gledali širu regiju područja Srebrenice.
Pregled lokaliteta stećaka koji su evidentirani do početka agresije na

Bosnu i Hercegovinu možete sagledati uz pomoć karte koja je u prilogu ovog
rada.
2.3. STEĆCI SA ISTOČNE STRANE RIJEKE DRINE
Velika koncentracija stećaka na desnoj strani donjeg Podrinja

svakako govori o snažnim bosanskim utjecajima na tim područjima. Samo da
napomenemo da koncentracija stećaka na ovim prostorima ništa ne zaostaje
od one sa druge strane Drine, današnje bosanske, gdje je tokom XV stoljeća
uspostavljena ugarska vlast koja je selektivno uništavala iste. Za navedena
uništavanja razlozi se jedino mogu naći u značaju stećaka za bosansku
duhovnost i religioznost.
Za informaciju, napominjemo da su lokaliteti stećaka pronađeni u

sljedećim općinama sa desne obale (danas srbijanske) strane donjeg Podrinja:

63 Sead Jahić – Senad Đozić, Nekropole stećaka na području opštine Srebrenica i
mogućnost njihove valorizacije u turizmu, Naučni simpozijum „Kulturno-istorijsko
nasleđe Srebrenice kroz vijekove“, Srebrenica, 2012., 89.
26
Bogatić64, Loznica65, Mali Zvornik66, Krupanj67, Osečina68, Valjevo69,
Lajkovac70, Ljig71, Ljubovija72, Bajna Bašta73, Kosjerić74, Užice75 itd. Ovom
64 U neposrednom prisasvkom dijelu, gdje se nalazi ova općina, registrovan je jedan
lokalitet sa stećcima, i to u naselju Klenje – lokalitet Drum (Š. Bešlagić, Stećci, 413)
65 Na području općine Loznica evidentirani su sljedeći lokaliteti stećaka, i to: a) Lokalitet
Crkva, gdje je danas kultnost mjesta nastavljena novim pravoslavnim grobljem, nalaze se
dva stećka, čiji natpisi nažalost, su danas nevidljivi, iako su postojali; b) U samom centru
grada, u Varoši, na lokalitetu Rađev kamen, sačuvan je lijepo obrađen stećak koji je
danas uništen. Na području Banje Koviljače imamo sljedeće lokalitete: Zejtin točka (10
stećaka), Gradac (10). Stećke imamo u sljedećim naseljima, odnosno lokalitetima: Donja
Nedeljica – Crkva (4), Šurići (6), Stupnica – Groblje (10), Donja Borina-Mramornjača
(20) (Š. Bešlagić, Stećci, 413-414).
66 Na ovom općinskom području imamo sljedeće lokalitete: a) Brasina – Mramornjača, bila
je velika nekropola, koja je u novije vrijeme uništena. Na četiri su sačuvani natpisi, u
kojima se spominju Moisav Pripković (na svom plemenitom), zatim Obrad – plemeniti
Planjanin, te Obrad Milatović i Pripko Ilić; b) Radelj – nalazi se stećak sa motivom
krsta, ispod kojeg stoji natpis da tu leži Boguš na svom plemenitom i da mu je spomenik
podigao njegov sin Mladen. (Š. Bešlagić, Stećci, 414-415)
67 Područje Krupnja je veoma bogato stećcima i na njenom općinskom području zabilježeni
su sljedeći lokaliteti: a) Dvorska – dva lokaliteta pod nazivom Mađarsko groblje (15+23);
b) Zavlaka – Markovo brdo (6); c) Bela Crkva – Crkva (10); Tolisavac – Mađarsko
groblje (stotinjak stećaka – 20. ukrašenih). U samom naselju Krupanj imamo sljedeće
lokalitete: Šarampov (1); Mačkov kamen (Mramorje) (10); Burdića rast (4); Ivanović
njive (10). Stećke, takođe, imamo u sljedećim naseljima, odnosno lokalitetima: Kržava
(2); Lipenović-Mramorje (100); Vrbić – Mađarsko groblje (10); Šljivova – Gujina bara
(Mramorje) (10) (Š. Bešlagić, Stećci, 415-417)
68 U selu Peslop na lokalitetu Mramorje registrovano je 11 stećaka. (Š. Bešlagić, Stećci, 417)
69 Na području Valjeva evidentirana su sljedeća tri lokaliteta: a) manastir Dokmir (2);
Bobova – Rimsko (Mađarsko) groblje (14); Suvodanje – birčansko groblje (6).
70 U sklupu Manastira Stepanja nalazi se jedan vrlo ukrašen stećak (Š. Bešlagić, Stećci, 418)
71 U selu Brančići, na lokalitetu Mađarsko groblje, nalaze se tri stećka. (Š. Bešlagić, Stećci,.
418)
72 Donje Postenje – Mramorje (7); Grabovica – Vrhpolje (6); Gornja Trešnjica (4). (Š.
Bešlagić, Stećci, 418)
73 Bačevci – Rogljašac (Rogulje, Rosulje) (1); Bačevci – Arnautovača (3); Okletac –
Priplav (6), ranije bilo 15 te još jedna nekropola unutar sela; Ovčina – Rimsko groblje
(103); Svojdrug – Mramorje (24); Gornja Crvica – Livade (52); Bajna Bašta – Solotuša
(1); Višeslava – Bagrenjar (Džinov grob) (1); Lug – Crkvina (postojala nekropola koja
je uništena, sačuvana tri fragmentna sanduka koji su „skliznuli“ ka Drini; Dobrotin –
Kostojeviće – Vragan (9); Zlodol – Dub – Bogumilsko groblje (12). U selu Beserovina
imamo sljedeća dva lokaliteta: a) Selešnica (2) i Bosiljkovac (3); Perućac – Bagruše
(Mramorje) 93 stećka (1953. godine bilo 112. stećaka); Gaočići – Krivača (Ridovi,
Mramorje) (18); U selu Rastište imamo sljedeće lokalitete: Aluge (Borje, Prisoje) (42);
Gajevi – Mramorje (35); Uroševina – Mramorje (38). U selu Zaovine, na lokalitetu
Biljeg, imamo usamljeni stećak u obliku stuba. (Š. Bešlagić, Stećci, 419-421)
74 Na području općine Kostjerić imamo sljedeće lokalitete: Markovište – Drpinci (5);
Ražana – Mađarsko groblje (2); Rosići (3); Skakavci (1). U nutrašnjosti stećci se nalaze
i na području Valjeva. (Š. Bešlagić, Stećci, 421-422)
75 Mokra gora – Markovo polje (Rimsko groblje) (38); Kremna – Stamenića groblje (43);
Užice – Beli grob (3) (Š. Bešlagić, Stećci, 422)
27
prilikom smo naveli samo one općine koje se prostiru do velike Drinine okuke.
Samo da napomenemo da se lokaliteti sa stećcima nastavljaju i dalje prema
jugu, i sa desne strane obale Drine.76
Jedan pogled na kartu dovoljan je da pokaže da se istočni ugao

između Drine i Save geografski mnogo neposrednije priključuje Sirmijumu.77
Takođe, analiza karata srednjovjekovne Ugarske i srpskih zemalja govori da
navedeni prostor predstavlja svojevrsna „interegrum“, odnosno međuprostor,
na koji je svoje aspiracije konstantno iskazivala Ugarska. Nažalost, pošto se
historiografija Bosne još posmatra iz perspektive XIX stoljeća, kako je to
zaključila Nada Klaić,78 nikome ni na kraj pameti nije bilo da na tom prostoru
vidi u određenom razdoblju područje bosanskih zemalja. Uostalom, dvije
sile XV stoljeća, Ugarska i Osmansko carstvo, su tu bosansku prisutnost
poznavale te imamo od strane Ugarske predstraže za dalja osmanska osvajanja
u vidu tri (bosanske) banovine: Jajačke, Srebreničke i Mačvanske. Sa druge
strane, Osmansko carstvo, poslije osvajanja navedenog prostora, isti uključuje
u sastav Zvorničkog sandžaka, objedinjujući pri tome prostor s obje strane ove
rijeke.79
2.4. NEKRETNINE U OKOLINI SREBRENICE KOJE BILJEŽE

OSMANSKI DEFTERI
Popisi u neposrednoj srebreničkoj okolini bilježe još u to vrijeme brojne

toponime koji nas upućuju na egzistiranje Crkve bosanske. Njiva čiji su
vlasnici poimence spominjani kao n kristijani:
-- nekretnina kristijana Radka, naselje Stavoro, nahija Hrtar, (Ankara,

defter, broj 6, list 127.b);
-- nekretnina kristijana Radmila, (isto naselje, isti dokument, isti list);
76 Š. Bešlagić, Stećci.
77 Mihajlo Dinić, Srednjovekovni Srem, Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd, 1978.,
272.
78 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982., 50-
54; A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 32-51.
79 Grupa autora, Istorija Mađara, Clio, Beograd, 2002.,158-184; Dva prva popisa
Zvorničkog sandžaka,; Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BNZ Preporod,
Sarajevo, 1997., 108-109; Ljudevit pl. Thalloczy, Povijest Jajca (Banovine, grada,
varoši): 1450-1527, Zagreb, 1916. (prevod Milan pl. Šuffllay); Sima Ćirković, Istorija
srednjovjekovne bosanske države, Srpska knjiž. zadruga, Beograd, 1964., A. Handžić,
Tuzla i njena okolina u XVI vijeku; Edin Mutapčić, Srebrenička banovina – nastavak
kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti ili ne?, Biljeg Srebrnika, br. 4, Srebrenik,
2006;
28
-- nekretnina kristijana Radovana, (isto naselje, isti dokum., isti list);
-- nekretnina kristijana Radosava u naselju Gornja Tatovnica, nahija
Hrtar, (isti defter, list, 129.a);
-- nekretnina kristijana Vukića u naselju Peći, nahija Osat, (isti defter,
list, 169.a);
-- nekretnina kristijana Radovana u naselju Klokotnica, nahija Osat (isti
defter, list, 166.a).80
-- U nahiji Soko, sa druge strane Drine, spominju se u defteru od 1585.
još dvije krstjanske baštine, jedna (sa pašnjakom) u selu Podi, a jedna
u selu Suhodlak.81
-- Od posebne je važnosti spomen Cvitka gosta u hercegovačkom defteru
od decembra 1477. Njegovo zemljište nalazilo se u selu Kunovo u
nahiji Soko (sastav Tare i Pive).82
2.5. „ŽITJE STAFANA LAZAREVIĆA“ I BOGOMILI
Baveći se prije svega terminološkim određenjem Crkve bosanske

J. Fine pozivajući se na izvor „Život despota Stefana Lazarevića (1389-
1427)“ čiji autor je Konstantin Filozof (po Fine-u djelo je nastalo 1431-1432)
konstatuje da „grad na obalama Drine veći dio tog stoljeća je bio u bosanskim
rukama, ali su ga tada držali Srbi (1431-1432. nap. E. Mutapčić). Međutim,
ono što je privuklo posebnu pažnju svih istraživača pa i Finea jeste činjenica
da jedan od rukopisa gore navedenog manuskripta za stanovnike Srebrenice
kaže da su „svi bogumilske jeresi.“83 Iz tog razloga čini nam se da Fine pravilno
zaključuje: „Korisno je posvetiti se ovom problemu, jer se pomenuti odlomak
često citira na način da čitalac ne bi posumnjao da je nešto sporno.“84
Naime, odlomke iz navedenog manuskripta još 1859. godine je u

ruskom prijevodu objavio V. Grigorovič85, i „odmah je manuskript privukao
80 T. Okić, Bosanski kristijani (Bogumili) prema nekim neobj. osmanskim izvorima, 156.
81 Muhamed Hadžijahić, Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«, 472.
82 M. Hadžijahić, Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«, 472.
83 Виктор Iванович Григорович, О Сербии в ея отношенияхъ къ сосѣднимъ
державамъ, преимущественно въ XIV и XV столѣтияхъ, Рѣчъ, Казаннъ, 1859., 52.
84 John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 65-66.
85 John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 101.; „Ali, trebalo bi naglasiti ako
je bilo ili nije u Bosni i Hercegovini dualista bliskih bugarskim bogumilima, bosanske
heretike se nikada nije zvalo bogumilima. Riječ bogumil se koristila u Bosni samo
jednom, a radilo se u srpskom izvoru o pograničnom gradu Srebrenici (Život despota
Stefana Lazarevića, koji je napisao Konstantin Filozof 1431); referenca se nalazi samo
ujednom od nekoliko manuskripata. O spomenutom manuskriptu raspravlja u dijelu
29
pažnju“86, iz tog razloga dajemo u orginalu (kako ga je u svom rukopisu saopštio
Grigorovič (1859): „1425. Стефанъ князь въ присутствіи Патріарха на
соборъ архіереевъ и властелей объявляетъ Георгія Бранковича своимъ
наслѣдникомъ въ Сребреницъ и тоу благословляеть шого собoрно на
Господство. Городъ этотъ, возвращенный отъ Босніи, отложился отъ
Сербім, но скоро усмиренъ и мятежники его наказаны, си же вьси ереси
богомильскые суть.“87
Događaj nije sporan, njega pominju i druge redakcije navedenog

rukopisa, ali u njima nema dijela koji se odnosi na zadnju rečenicu gore
navedenog teksta „da su svi stanovnice (Srebrenice nap. E.M.) bogumlske
jeresi“88 („си же вьси ереси богомильскые суть“).
John Fine odlično primjećuje „da se u navodu očito pretjeruje“ te

iznosi izuzetno kvalitetne argumente za navedeni zaključak: „jer je bilo
nemoguće tvrditi da su svi stanovnici grada u kojem je bila velika dubrovačka
kolonija i franjevački samostan, bili bogumili“.89 I sam Fine kaže da mu to
Domaći južnoslavenski izvori, ali je isti pod znakom pitanja.“ Fine konstatuje „čak ako
je manuskript tačan, onda su samo Srbi heretike u Srebrenici ovim imenom nazivali,
dok Bosanci, tamo ili drugdje, pomenuti naziv nisu koristili. Svećenici Bosanske crkve
su sebe zvali krstjani, a njihovi susjedi i lokalni protivnici su ih nazivali patareni. Vidi
se da ni u jednoj tradiciji nema riječi krstjani ili patareni, ako tradicija zaista potiče iz
srednjovjekovlja, očekivali bismo da je jedan od termina utradiciji ostao.“
86 John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 65-66, 101.
87 В. I. Григорович, О Сербии ..., 52.
88 Konstantin Filosof, Život Stefana Lazarevića despota Srpskog, Prevod i napomene:
Gordana Jovanović, Beograd, 2009; Identičan tekst i u: Konstantin Filozof, Povest
o slovima, Žitije despota Stefana Lazarevića, Prevod i napomene: Prof. dr. Gordana
Jovanović, Prosveta, Srpska književna zadruga, Beograd 1989., 122-123. „Благочастиви
Деспот побољеваше од болести ногу, од које је одавно патио. Стога, побојавши се
смрти, посла по сестрића свога господина Ђурђа и овај дође у место по имену
Сребрница; ту (Деспот) сазва сабор (на коме беху) патријарх, часни архијереји
и племство и на сабору одреди њега (Ђурђа) за владара говорећи: „Од сада њега
сматрајте господаром уместо мене.“ На њега, молећи се, положише руке (а
Деспот) све закле да му буду верни, бацајући проклетство на оне који би (неко)
неверство смислили. I самога (Ђурђа) закле да памти како га је васпитавао (и да
не буде другачије) „него како сам ја чинио, тако чини и ти. Многи су ми служили,
а све не наградих“. I многе (друге) поуке му даде о побожности и (о извршавању)
заповести. Зато је од тада (племство) много верније било младом господару него
раније.
89 U manuskriptu (nepouzdanog datuma) biografije despota Stefana Lazarevića, koju je
napisao Konstantin Filozof, oko 1431. je naveo da su u tom gradu svi bili bogumili.
Možda je u Srebrenici bilo bogumila, ali se tamo nalazio franjevački samostan i razvijena
dubrovačka kolonija. Da li bi despot sazvao pravoslavni crkveni sabor u gradu u kojem
je živjelo heretičko stanovništvo?
30
„ne smeta“, te analizom drugih manuskripata i obrada navedenog „Života
Stefana Lazarevića“ ovaj dio je izostavljen, tj. njega nema. Naravno uvijek
se postavlja pitanje uopće iskoristivosti i autentičnosti ovakvih izvora koji
su po svojoj funkciji imali zadatak da veličaju određenu historijsku ličnost.
Ipak, pošto historiografija već više od jednog stoljeća rabi ovaj izvor, a malo
njih se osvrtalo na navedenu problematiku, mi ga ipak ne možemo zaobići
kao izvor. Poznato je da je „nakon smrti Grigoroviča, veliki filolog Jagić“
ispitivao Grigorovičevu biblioteku i „među ostalim stvarima je posebno tražio
manuskript o Životu Stefana Lazarevića“, međutim nije ga „našao.“90
Naravno postavlja se nekoliko, svakako, opravdanih pitanja:
- da li se radilo o ranom rukopisu čiji je prepisivač, na primjer,iz vlastitog

iskustva znao da je Srebrenica bila puna bogumila i rečenicu samo dodao ili se
radilo o kasnijoj kopiji, pa pisac nije imao razloga dodati ovu rečenicu.
- da li je „autentičan, termin bogumil se samo jednom koristi u primarnom

izvoru za heretike, negdje u Bosni“.
Prvo, mogućnost da je to uradio neki prepisivač otpada, jer „heretičkog“

učenja u Bosni u narednom periodu je sve manje, a sama Srebrenica, što
potvrđuju prvi osmanski izvori dobijaju obilježje orijentalno-muslimanske
kasabe. Postavlja se pitanje da li je Grigorovič imao motiv da iskonstruiše jednu
takvu rečenicu. Naravno, to je jedino moguće za svrhu slavenofilske politike,
ali u tom slučaju zasigurno bi se poslužio nekom drugom konstrukcijom.
Dakle, on nema nikakvog razloga da ovaj tekst mijenja u navedenom pravcu.
Međutim, možda bi se mogli osvrnuti na ovaj drugi dio pitanja, vezano za
autentičnost termina „bogomil“i jedinstvenosti njegove upotrebe u navedenom
rukopisu. U tom slučaju motamo se vratiti samom autoru tj. Konstantinu
Filozofu, sa pitanjem: Ko je on? Upravo tu se po nama i krije odgovor na
navedeno pitanje!
Konstantin Filozof rođen je na području Bugarske (vjerovatno

Kostenec), negdje oko 1380 godine. Obrazovanje je stekao u Bačkovskom
manastiru. Tu je postao slijedbenik reformisanog bugarskog pravopisa
patrijarha Evtimija. Kada je na poč. XV stoljeća njegovo dotadašnje boravište
(područje oko Plovdiva u Bugarskoj) došlo pod Osmansku vlast, Konstantin
Filozof prelazi u Srbiju gdje je u službi tadašnjeg despota Stefana Lazarevića.
U novonastalim prilikama „bavio se pedagoškim i književnim radom te
90 Grigorovič nikada nije objavio originalni tekst ili čak, puni tekst prijevoda, pa iskusni
paleograf ili dobar filolog nije imao priliku rukopis proučavati prije nego što je nestao
(John V.A. Fine, Bosanska crkva - Novo tumačenje, 65-66).
31
sudjelovao u diplomatskim misijama.“ Nakon smrti Stefanove napisao je, po
nalogu patrijarha Nikona, Stefanov životopis (Žitije i žizn gospodina despota
Stefana, 1431), „prvo pravo povijesno djelo u srpskoj književnosti.“91
Dakle, sada postaje sasvim jasno odakle je, taj jedini u upotrebi termin
„bogomil“. Konstantin Filozof ga nosi iz vlastite domovine tj. iz Bugarske
gdje je priča o popu Bogomilu i bogomilstvu svakako ostala u kolektivnoj
memoriji bar ondašnjeg svećenstva. Na taj način, ovaj autor svjestan sličnosti
između dva „heretička“ (dualistička) pokreta ubacuje termin koji je u njegovom
kraju bio u dosta čestoj upotrebe i sam nesvjestan koliko će u historijskoj
nauci nastati pogrešnih zabluda vezanih za navedenu terminološku odrednicu,
tako da dugo u historijskoj nauci je dominirao navedeni termin, kao i naučni
pogledi o bugarskim korijenima učenja Crkve bosanske.
Vrijednost tvrdnje o bogumilskoj pripadnosti srebreničkog

stanovništva ne umanjuje politička pozadina koju je glosator imao na umu kad
ju je zabilježio, unatoč njegova primjetno naglašenog neprijateljstva prema
Srebreničanima. Usprkos snažnim političkim razlozima, isticanje bogumilske
pripadnosti kao podloge za razumijevanje političkih previranja u Srebrenici,
potvrđuje da su pravoslavni suvremenici u susjednoj srednjovjekovnoj srpskoj
državi sljedbenike Crkve bosanske smatrali bogumilima, ali su ih u svojim
ispravama obično nazivali općenito hereticima ili pak babunima. U novije
vrijeme u srbijanskoj historiografiji M. Petrović je „potpuno proizvoljno
pokušao tumačiti taj naziv tvrdeći da se pod njim imaju razumijevati katolici
i protivnici srpske vlasti u tom bosanskom gradu“.92 Nakon što je Srebrenica
bila vraćena pod srpsku vlast, pobunjenici su bili kažnjeni. Opravdanju tog
postupka trebala je pridonijeti opaska da su svi oni bogumili, to jest heretici,
91 U svojim gramatičkim raspravama (Priča izrečena o slovima – Skazanie izjavljeno
o pismeneh, i dr.) zalagao se da se u srpski pravopis ponovno uvede uporaba
starocrkvenoslavenskih glasova ь, ъ, ы, iako više nisu postojali u živom jeziku.
Uporabom akcenata i drugih grčkih znakova želio je približiti srpski pravopis grčkomu.
Tzv. Resavska škola (po manastiru Resavi ili Manasiji, središtu Konstantinove
djelatnosti) širila je Konstantinove ideje po srpskim krajevima, Bugarskoj i Rusiji (http://
www.enciklo-pedija.hr/natuknica.aspx?id=32887; pristup: 18.04. 2016. (stranica od:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža).
92 P. Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, 110.; Na osnovu ovih saznanja sasvim
drugačije će ubuduće izgledati i slika o tome ko su bogomili ili babuni u srpskim izvorima.
Kao neoboriv dokaz za to služi navedeni podatak o žiteljima Srebrenice u XV veku,
koji su nazvani bogomilima zato što su većinom bili Sasi – rudari, i primorski trgovci,
odnosno rimokatolici. Taj podatak je sasvim u skladu sa nazivom kudugeri u spisu
Simeona Solunskog o jeresima, koji pod kudugerima podrazumeva isključivo Latine
bogomile (Miodrag Petrović, Kudugeri-bogomili u vizantijskim i srpskim izvorima, i
Crkva bosanska, Istorijski časopis, Knj. XLIV (1997), Beograd, 1998., 62).
32
jer protiv njih je sve bilo dozvoljeno, čak i prodaja u roblje. Upotreba naziva
bogumili za političke protivnike u Srebrenici potpuno je istovjetna po značenju
i namjeni nazivu pataren koji su Dubrovčani davali bosanskim velikašima u
vrijeme otvorenih neprijateljstava s njima.93
Uostalom, osmanski defteri u neposrednom srebreničkom okruženju

zatiču mezru Bogumilovac. U izvorima se javlja i kao Bogumilovo Selo,
odnosno Bogumilovac. Ovo selo (lokalitet) se nalazio u blizini sela Sućeska,
zapadno od Srebrenice. Do kraja XVI stoljeća spominje se samo kao obradivo
zemljište (mezra) koju uživaju stanovnici sela Sućeska.94
3. KATOLIČKA CRKVA
Već smo konstatovali da se Srebrenica u širem smislu smatrala

dijelom usorske zemlje, a kasnije vojvodstva Usore. Općepoznato je
da Katolička crkva svoju hijerarhiju u ovim dijelvima Bosne pokušava
uspostaviti još od početka XIII stoljeća. Tako, da je veoma intezivna želja
za uspostavljanjem iste na području današnje sjeverne Bosne, pa samim time
i Srebrenice, kao najznačajnijeg ekonomskog centra koji je pripadao tom
dijelu Bosne. Nešto značajnija crkvena struktura i organizacija uspostavljenja
je instaliranjem franjevačkog reda na području Bosne. Taj proces započinje
u prvoj polovini XIV stoljeća, a par decenija kasnije imamo i prve popise
crkvene organizacije na području Sjeverne Bosne, ali i u susjedstvu, današnjoj
Slavoniji i Zapadnoj Srbiji. Upravo ti pisani izvori nam kazuju da u crkveno-
administrativnom pogledu ta se oblast dijelila na dvije franjevačke kustodije
(među sedam kustodija bosanske vikarije: dunavska, grebenska, bosanska,
usorska, mačvanska, bugarska i kovinjska): usorsku, sa sjedištem u Đakovu
i mačvansku sa sjedištem u Alšanu, s lijeve strane Save, sjeveroistočno od
Brčkog, u blizini današnjeg sela Gunje.95 Nakon osnivanja tih centralnih
samostana u graničnom području prema Bosni u drugoj polovini XIV vijeka
(alšanski podignut 1373, a đakovački još prije 1349) podignuti su ubrzo i
drugi spomenuti samostani u sjeveroistočnoj Bosni. Usorskoj kustodiji su već
prije 1378. godine pripadali samostani: Đakovo, Vrbica, Modriča, Skakava
(selo Gornja Skakava, sjeveroistočno od Srebrenika, prema Brčkom), Lindva
i Bukovica.96 Na bosanskoj strani, dakle, u okviru usorske kustodije postojala
94 Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., sv.2., 577, 603; Aladin Husić, Trebotić i
utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine, Anali GHB, Sarajevo, 2003., 121-122.,
napom. 9.
95 Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj.I., Sarajevo, 1912., 37-38.
96 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 86.
33
su sigurno dva samostana: Modriča i Skakava. U isto vrijeme u mačvanskoj
kustodiji postojali su samostani: Alšan, Bijeljina, Teočak, Srebrenica, Crnča,
Vrhkrupa i „S. Maria in Campo“, za koji je istaknuto da se nalazio u Koraju.97
Zatim su nastali drugi samostani u okviru te kustodije (Zvornik, Gornja i Donja
Tuzla). Naravno, njih potvrđuju i osmanski defterski popisi, ali istoivremeno
nam otkrivaju i nove koji su nastali u međuvremenu. Tako, kao mezre prema
popisu 1533. godine imamo „Crkvu Svete Marije“, u blizini sela Bili Potok
u nahiji Koraj98, te Mezru „crkve Ilinska Polja“, u nahiji Gra(da)čac.99 Crkva
je prisutna i u selu Dvorište u nahiji Gornja Tuzla.100 Crkve sv. Marije iz
Srebrenice je imala jednu baštinu u selu Bratovu (Bratovo i Popovica;
Bratunac?; 1548. godine).101 Osmanski popisi registruju „prihod od ušura
žitarica sa njiva crkve, koje se nalaze u blizini tvrđave Zvornik“. Svakako da
je riječ o katoličkoj crkvi koju registruju srednjovjekovni izvori (franjevački
samostan i crkvu sv. Marije).102
Kada su došli franjevci u Soli ne može se pobliže utvrditi. Popis

samostana i kustodija bosanske vikarije B. Pizanskog ne spominje samostane
u Gornjoj i Donjoj Tuzli, a kako su ih Osmanlije tu zatekli proizilazi, ukoliko
zaista nisu postojali još u vrijeme popisa Pizanskog, teda su nastali poslije
1378, a prije 1460. godine.103 Već smo spominjali crkvu u selu Dvorište u
nahiji Gornja Tuzla. Ovu crkvu popisuju prvi osmanski defteri.104 Isto tako,
97 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, 37-39.
98 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 145.
101 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 42. Može se čitati: Popovica i Popoljica. Treba
napomenuti da su fratri crkve sv. Marije iz Srebrenice imali jednu baštinu u selu Bratovu,
kako je zapisano 1548. godine, pa je vjerovatno zbog toga to naselje tako i zapisano:
Bratovo i Popovica, po popovskoj baštinskoj zemlji.
102 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine),
ANUBiH, Sarajevo, 1986. (nadalje: Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka), 180.;
Desanka Kovačević-Kojić, Zvornik (Zvonik) u srednjem vijeku, Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVI, Sarajevo, 1966., 33.
104 U popisu ovog područja (oko 1512. godine) mahala Dvorište je evidentirano kao prvo
naselje u nahiji Memleha-i Bala u kojem je održavan i nedeljni pazar. Dvorište je bilo ne
samo selo srednje naseljenosti sa primićurom na čelu, nego se u njemu nalazila i katolička
crkva sa franjevačkim samostanom. Vezano uz varoš Gornje Soli, selo Dvorište je pratilo
sudbinu varoši – koja se razvijala kao muslimanska kasaba. Potiskivanjem franjevaca
nestaje i crkva, a ime sela se gubi u jednoj od mahala Gornje Tuzle.Taj proces se odigrava
početkom petog decenija XVI stoljeća. Od ukupno 29 kuća poreskih obveznika u 1533.
godini, 3 kuće su već bile muslimanske, a do 1548. godine kršćansko stanovništvo je
bilo opalo na svega 13 kuća. Kako su franjevci bili prisiljeni da se odatle 1541. godine
povuku na Gradovrh, vjerovatno je i nešto katoličkih domaćinstava otišlo za fratrima.
34
Osmanlije su na prostoru D. Soli zatekle i franjevački samostan posvećen sv.
Petru, koji se nalazio u centru grada, da bi, usljed pojačanog utjecaja islamsko-
orijentalne kulture, bio premješten na gradsku periferiju.105
Ipak, primarni interes našeg istraživanje su duhovno-vjerske prilike u
samoj Srebrenici i njenoj najbližoj okolini. Upravo u ovom gradu samo dvije
decenije poslije njegovog prvog spomena spominje se i katoličko svećenstvo.
Dakle, o prisustvu katoličkih sveštenih lica u Srebrenici prvi put saznajemo iz
dubrovačkih izvora. Katolički sveštenik Marko bio je 1376. godine kapelan
u Srebrenici („presbyter Marcus capellanus fori Srebrenice“).106 Nekoliko
godina kasnije tj. od 1387. godine u Srebrenici izvori konstantno bilježe
prisustvo franjevačkog reda („Male braće“).107
Naravno postoje autori koji su zbog postojanja samostana i crkve
u Srebrenici pretenciozno konstatovati da „dok je Srebrenica bila pod
Bosnom, njeno stanovništvo bilo je, uglavnom, nesumnjivo katoličko“, kako
je to zapisao Mihajlo Dinić. Naime, po Diniću, „o patarenima nemamo u
njoj neposrednih savremenih svjedočanstava...“ Obrazloženje za to Dinić
pronalazi u činjenici da „u Srebrenici i bližoj okolini postojale su nekada tri
katoličke crkve“ i to: u samoj Srebrenici i Crnči po jedan franjevački samostan
sa crkvama posvećenim Sv. Mariji, te crkva Sv. Nikole u selu Čaglju (u
okolini Srebrenice) koja je zidana sredinom XV vijeka. Pri tome se Dinić
Tako je bivša kršćanska mahala Dvorište poslije 1548. godine sasvim promijenila
svoju fizionomiju i postala muslimanska mahala kasabe, dobivši i drugi naziv. Kretanje
kršćanskog stanovništva u tom naselju od početka izgledalo je ovako: od 15 kuća (džizja)
u samoj Varoši u 1479. ostalo je do 1533. godine 11 kuća poreskih obveznika, smanjenje
za 26,6%. Dalje, ubrajajući u kršćanski džemat i Varoš i Dvorište, u kojima je 1533.
godine bilo ukupno 37 kuća, smanjio se bio taj broj do 1548. na 21 kuću, tj. opalo je za
43%. Zatim, do 1600. godine broj autohtonog varoškog stanovništva opao je dalje na
15 kuća , tj . smanjeno je za 29%. Franjevci iz Zvornika uslijed nepostojanja katoličkog
stanovništva svoje utočište privremeno nalaze u Gornjoj Tuzli, a zatim na brdu Gradovrhu
(3 km sjeveroistočno od Donje Tuzle), gdje su oko 1541. podigli samostan (A. Handžić,
Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 92, 190-191, 199-200, 201, 218, 252 i 253).
105 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,92; Ambrozije Benković, Tuzlansko
područje negda i sada - s posebnim obzirom na vjerske prilike, Županja - Đakovo, 1971.,
131-132.
106 D. Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, 139-140.; Počeci
djelatnosti franjevaca u Srebrenici zabilježeni su takođe u drugoj polovini XIV vijeka,
uporedo sa njenim usponom. U najranijem popisu franjevačkih samostana u bosanskoj
vikariji, koji je dao Bartolomej Pizanski u djelu De conformitate vitae V. Francisci iz
1375. godine, navodi se i franjevački samostan u Srebrenici. Prisustvo franjevaca još
i znatno ranije, prije nego što se franjevački samostan spominje u djelu Bartolomeja
Pizanskog. Marinus de Lusana zavještao je franjevcima u Srebrenici 1361. godine 20
perpera i 5 dukata za odjeću. Njegov primjer slijedili su i drugi Dubrovčani.
35
uopće nije trudio da pronađe gdje su navedena naselja u kojima su se nastali
pomenuti vjerski objekti, a kada bi njegova pomisao krenula da bi to moglo
biti sa današnje srbijanske strane Drine, automatski bi uslijedila blokada. Već
smo se uvjerili da je takav slučaj i sa Likodrom, za koju smo dokazali da se
nalazi sa druge, tj. istočne strane rijeke Drine. Ipak, čini se da je franjevački
samostan u Srebrenici najstariji među svim u ovoj oblasti, o čemu bi donekle
svjedočio i sam naziv bosanske biskupije u XV vijeku: Biskupija srebreničko-
visočka.108 Sama Srebrenica je bila rasadnik iz kojeg su dubrovački trgovci, ali
i rudari u neposrednom susjedstvu sa lijeve strane rijeke Drine otvarali nove
rudnike, a sa sobom nosili i dio svojih naslijeđenih formi života među kojima
su i izgradnja vjerskog objekta za njihove potrebe. Sve upućuje na činjenicu
da je Srebrenica do kraja XIV stoljeća bila, ne samo vrlo razvijeno rudarsko
već i trgovačko naselje, sa jakom dubrovačkom naseobinom, koja je počela
da ostavlja pečat na izgled grada. „Ovome treba dodati franjevački samostan
koji se javlja u dubrovačkim izvorima već od šezdesetih godina XIV vijeka,
kao i crkvu Sv. Marije“, čiji arheološki ostaci su i danas prepoznatljivi na
njenom nekadašnjem odredištu.109 Naime, „na Klisi u Srebrenici vide se danas
tragovi dvaju objekata, očito crkve i samostana. Prema tim tragovima crkva
sv. Marije pokazuje nam se kao četvrtasta dvorana sa pravokutnim korom
(svetištem). Dužina zgrade iznosi oko 17 metara, Širina lađe 8 metara, a kora
oko 5 metara.“110
Tako je nekoliko katoličkih crkava u ovoj oblasti, upravo polovina
ranije nabrojenih, nestala već u prelaznom periodu. Naime, u prvim turskim
popisima spominju se poimence samo crkve u: Srebrenici, Zvorniku, Koraju,
Gornjoj Tuzli, Donjoj Tuzli i Modriči, dok o drugim nema spomena. Prema
tome, nestale su: crkva Sv. Marije sa franjevačkim samostanom u Crnči, koja
se, dakle, nalazila na glavnom putu s istočne strane rijeke Drine. Tu u blizini
istoimenog mjesta je postojao i važan prijelaz preko te rijeke na bosansku
stranu. Crnča je danas selo nedaleko od Ljubovije koje se po prvi puta u pisanim
izvorima spominje kao trg-forum 1367. Godine. To je područje prepoznatljivo
po saskoj eksploataciji srebra i bakra. Svoj vrhunac i ovo naselje doživljava
u prvoj polovini XV stoljeća, sa brojnom dubrovačkom kolonijom. Katoličko
stanovništvo je na ovom području izgradilo crkvu Sv. Marije. Tačnije određenje
ove crkve krije nam jedan testament, gdje se spominje kuća u Crnči koja se
nalazi blizu Velike Rijeke („саха in Velicha Riecha“). „Velika Reka, u čijoj se
dolini nalazila ta kuća, uliva se zapadno od Crnče u Drinu“.111
109 D. Kovačević – Kojić, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, 112
110 Juraj Kujundžić (Đuro Basler), Srednjovjekovne crkve u Srebrenici, Dobri pastir, god.
XVII-XVIII, Sarajevo 1968., 85.
111 Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, knjiga I, 25.
36
Isto tako je nestala crkva Sv. Nikole u selu Čaglju, koje se takođe
moralo nalaziti negdje na tom glavnom putu.112 Ipak, da je istočna obala
Drine vrlo interesantna sa navedenog stanovišta pokazuje činjenica da na
navedenom prostoru sve do treće decenije XIII stoljeća nije postojala zvanična
crkvena organizacija. Sa našeg stanovišta stvar pojednostavljuje pismo pape
Grgura IX iz 1229. godine, u kome se spominju „Sirmia citerior i ulterior“. Iz
navedenog pisma se može vidjeti da na pomenutom prostoru nije uspostavljena
redovna crkvena organizacija, tako da „quam terre illius homines episcopalem
appellant“.113 Dakle, u onostranom Sremu ne postoji redovna crkvena
organizacija. Šta bi to bio ovostrani i onostrani Srem? Ne želeći se uopće
dalje upuštati u historijsko-geografske analize iznosimo pretpostavku da se
radi o području koje je, kako je to Dinić primijetio, poznatije pod kasnijim
nazivom Mačva. Navedeno područje se tako prema našem mišljenju, dijeli na
ono zemlje koje se nalazilo pod ugarskom vlašću i ono koje je bilo u sastavu
bosanske zemlje, vjerovatno u sastavu Usore i Soli, kao njena najistočnija
granica. Upravo ovakva organizacija Usore i Soli u X stoljeću naslanja se na
kasno-antičku podjelu provincije Panonije.114
U prilog činjenici da je na području Srema prisutno bosansko prisustvo

najbolje potvrđuje činjenica da u periodu od Sebastijanusa (Sebastijana)
krajem VI stoljeća, pa do Oliveriusa iz 1231. godine, ne postoji redovna
crkvena organizacija, te se spomenuti Oliver smatra „post restitutam Episkopi
Sirmienses“. Dakle, u navedenom periodu ne postoji organizovana katolička
112 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 88.; ČAGLJE - današnji zaselak Čagalj,
sjeverno od Prova. Spominje se prvi put 1548. godine. Tada je bio razvijeno selo, sa
primićurom na čelu: 21 kuća (1 na baštini),2 neoženjena, i 4.800 akči na ime prihoda
timarlije Mustafe, čauša budimskog beglerbega (Grupa autora, Šabac u prošlosti, knjiga
I., Šabac, 1970., 217).
113 Féjer: Codex diplomaticus Hungariae, III/2, 157-158; M. Dinić, Srednjovekovni Srem,
272.
114 Poznato je da su romejsku vlast u području Srema srušili Avari prilikom zaposjedanja
Sirmijuma 582. godine. U nauci je poznato da su na ovom prostoru privremenu vlast
uspostavili Bugari (zauzeli Beograd i Sirmijum) oko 825. godine. Nepozanto je dokle je
granica tih osvajanja išla na zapad, ali uglavnom se vještački priključivala i Mačva. Poslije
pada Bugarske, Sirmijum i Beograd ulaze u sastav Samuilovog Makedonskog carstva, da
bi po njegovom uništenju, vlast uspostavila Bizantija 1019. godine. U narednom periodu
pojačani su ugarski uticaji na ovom području, koja naročito na snazi dobija poslije
smrti Manojla Komnena 1180. godine. Nikada niko nije posebno analizirao navedenu
granicu u zapadnom dijelu Mačve niti dužinom trajanja vlasti pojedinih država. Jedino
je historiografija zaobišla mogućnost bosanskog prisustva bez obzira na značajne ostatke
ijekavice i stećaka na navedenom području, pa i spomen u izvoru koji je temelj za raniju
historiografiju Ljetopis popa Dukljanina, odnosno Porfirogenita, koji govori o Sklaviniji
koja se sastoji iz Panonije i Dalmacije. (M. Dinić, Zapadna Srbija u srednjem veku,
Srpske zemlje, 52)
37
niti biskupska hijerarhija, što ide u prilog da je navedeni prostor bio u sastavu
Bosne.115 U prilog našim tvrdnjama ide i Ćirkovićev zaključak o trgovini
roblja, pri čemu on kaže da najveći „deo sveta prodatog u Dubrovniku poticao
je iz Bosne“, te da je takva trgovina zabilježena i iz „Srema“, dok iz „srpskih
državnih teritorija nije zabeleženo ni jedno lice“, kao predmet navedene
trgovine.116 Kao što smo već rekli, jezički ostaci, koji postoje u toponomastici
današnje Mačve i srbijanskog Podrinja u sebi kriju brojne tragove ikavice, na
koju se u kasnijem periodu naslanja i ijekavica.117
Vidjeli smo da se uglavnom u naučnim krugovima prisustvo

srednjovjekovne srpske države u ovim sjevernim dijelovima istočnog Podrinja
uglavnom vezuje ua Dragutina. Napomenimo činjenicu, da tek poslije smrti
Dragutina, njegov brat i srpski kralj Milutin pokušao je da zaposjedne Mačvu,
Beograd, Kučevo i Braničevo (ovostranu i onostranu Mačvu) u ekspanziji
srednjovjekovne srpske države prema sjeveru, ali u tome nije uspio. Međutim,
u tom sukobu on je uspio Srbiji priključiti do tada najsjevernije dijelove koji
su se našli u sastavu srpske države, a to je dolina Mlave i Peka.118 Za sve to
nije važan dokaz koji je u nauci općeprihvaćen kada je u pitanju istočna obala
rijeke Drine, a to je da među „današnjim stanovnicima Krupnja i Rađevine ne
treba tražiti potomke srednjovekovnog življa . Celo Podrinje je kraj iz koga se
narod u prošlosti dosta raseljavao, ali i nonovo doseljavao“.119
Bosanski biskup fra Franjo Visočanin obišao je krajem XVI stoljeća

Srebrnicu, te je zatekao 400 katolika i samostan sa 6 franjevaca, a po okolnim
selima su živjeli „Šizmatici i Turci.“ O izgledu crkve imamo samo sumarne
izvještaje. Tako fra Pavao iz Rovinja kaže 1640. godine da je crkva „stara
i tamna“, a biskup Ogramić-Olovčić (1675.) navodi da se u crkvi nalazi 5
oltara. Fra Franjo (1679) iz Varadina tvrdi da je crkva u Srebrenici „dosta
veličanstvena, sa prostim samostanom“, kojeg je, prema njemu, sagradio
kralj Stjepan Tvrtko. Samostan je opisao fra Pavao iz Rovinja (1640). Prema
njemu je samostan ležao u po varoši, jedno mu je krilo bilo presvođeno, a
u svemu je bilo 12 sobica „dosta kukavnih i neopskrbljenih“ tako da nisu
115 Daniele Ferlato, Illiyrici sacri, tomus septimus, Ecclesia Diocletana, Venetiis,
MDCCCXVII.
116 S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 76.
117 Aleksandar Loma, Neki slučajevi dijalektičkog preslojavanja u toponimiji severozapadne
Srbije, Zbornik šeste jugoslavenske onomastičke konferencije, SANU, Naučni skupovi,
Knjiga XXXVII, Odeljenje jezika i književnosti, Knjiga 7., Beograd, 1987., 155-164.
118 Miloš Blagojević, Pregled istorijske geografije srednjovjekovne Srbije, Zbornik
istorijskog muzeja Srbije, broj 20, Beograd, 1983., 84
119 Momčilo Spremić, Krupanj i Rađevina u srednjem veku, 129-130. Vidjeti napomenu
117. i literaturu koja je pri tome navedena.
38
imale ni postelje. Samostan je imao, nedaleko od varoši, prilično prostrano
imanje (prema opisu fra Pavla iz Rovinja). Stanovništvo je postepeno opadalo.
Poslovi sa rudnikom srebra su zamirali, pa se tako postepeno i smanjivao broj
vjernika. Fra Franjo Visočanin je krajem XVI vijeka u Srebrenici zatekao
400 katolika i 6 franjevaca u samostanu. Početkom XVII vijeka tu je još 379
katolika. Već spomenuti, fra Pavao iz Rovinja (1640.) ne navodi broj vjernika,
ali kaže da je stanovništvo lijepo živjelo, a uglednije katoličke porodice
došle su da ga pozdrave. Biskup Ogramić (između 1672-1675) u Srebrenici
bilježi 150 vjernika i 4 franjevca.120 To je, ujedno, i posljednji spomen o
srebreničkom samostanu i župi. Prema Evliji Čelebiju grad Srebrenica ima
„šest mahala i šest džamija sa munarom“. „Varoš ima osam stotina prizemnih
i na sprat tvrdo građenih i lijepih kuća“, koje su „odreda pokrivene šindrom.“
„Stanovnici su Bošnjaci, a raja su im Srbi i Bugari.“121 Dakle, grad je u
potpunosti poprimio fizionomiju orjentalno-muslimanske kasabe. Katoličko
stanovništvo Srebrenice i općenito Podrinja imalo je velikih problema, krajem
perioda srednjovjekovne samostalnosti i početkom osmanske uprave uslijed
agresivne politike pravoslavnog svećenstva. Tako iz isprava koje su sačuvane
u fojničkom samostanu saznajemo da su se bosanski fratri žalili „sultanu u
drugoj polovini XV i prvih deceiija XVI stoljeća da im srpski patrijarh nameće
dažbine“. Ivana Kapistran, starješina franjevačkog reda u Bosni, piše izvještaj
papi Kalikstu III, 4. jula 1455. godine, o žalbama franjevaca „na raškog
mitropolita, koji ih je sprečavao da pokrštavaju one koji su držali patarensku
vjeru“, tako da mnogi umiru „izvan vjere“, jer više vole da umru tako nego da
prime pravoslavlje. Tako, na temelju ovakvih dobivamo sliku sukoba između
krišćanskih crkava na teritoriji Bosne pred sam kraj njene samostalnosti.
Nepovjerenje meću hrišćanima je postalo duboko, ne samo izmeću katolika i
patarena, pravoslavnih i patarena, nego i između pravoslavnih i katolika, što je
sve skupa ubrzavalo kraj zajedničke im države. Za despota Burđa Brankovića
se ističe da je neraspoložen prema katoličkoj vjeri. Naposlijetku intervenisao
je sultan Bajazit II 1498. godine fermanom kadijama Novog Brda i Srebrenice
kojim zabranjuje da se patrijarsi i mitropoliti miješaju u prava katoličkih
svećenika pomenutih mjesta.122
120 http://www.esrebrenica.ba/vijesti/religijsko-bogatstvo-kapela-svete-marije-u-srebrenici.
html /pristup: 08.06.2016.
121 Evlija Čelebi, PUTOPIS – odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo,
1967., 99.
122 Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke
patrijaršije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., 84,112,132.
39
4. PRAVOSLAVNA CRKVA U SREBRENICI I OKOLINI
4.1. PRAVOSLAVLJE U SREBRENICI I OKOLINI?
Do nešto konkretnijeg prisustva Pravoslavne crkve u okvirima

srednjovjekovne bosanske države dolazi „širenjem vlasti bosanskih vladara
na susjedna srpska područja“. Tako, u novonastalim okolnostima u sastav
proširenih granica Bosanskoga Kraljevstva došlo pravoslavno stanovništvo
gornjeg Podrinja i dijela Polimlja.123 Pored navedenih krajeva, Pravoslavna
crkva je svoje utočište na području bosanskih srednjovjekovnih zemalja
uspjela uspostaviti „u pograničnim krajevima oko Srebrenice, što postaje
mnogo jasnije ima li se u vidu da je to rudarsko središte došlo pod srpsku vlast
najvjerojatnije 1411. godine, a samo nekoliko godina poslije, točnije 1415. i
1428. potječu prve vijesti o srebreničkom metropoliti.124 Ali kroz razdoblje
srpske vlasti u Srebrenici je bio vrlo aktivan franjevački samostan oko koga se
odvijao vjerski život i prelamale poslovne transakcije. Prelaženje tamošnjeg
stanovništva na pravoslavlje nije išlo lako, kako bi se to dalo zaključiti iz
jedne primjedbe u životopisu despota Stefana Lazarevića, gdje se izričito tvrdi
kako su Srebreničani “svi bogumilske jeresi”125, uz napomenu da je pozadina
navedene tvrdnje ipak politička. Do propasti Bosanskog Kraljevstva 1463.
Pravoslavna crkva u ostalim dijelovima zemlje nije imala sljedbenika, te je
stoga razumljivo da u postojećim okolnostima nije bila u stanju promijeniti
taj odnos snaga u svoju korist. Njezin utjecaj na javni i politički život u Bosni
u XIV i XV st. ostao je neznatan u usporedbi s onim koji su na bosansko
društvo imale druge dvije crkve. To bi u osnovi bio okvir unutar koga su se
prelamale crkvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi XIV. i XV. st.,
u kome je Crkva bosanska sa svojim redovnicima bila izborila važno mjesto
postavši nezaobilaznim čimbenikom na čiju su neutralnost i objektivnost
računali bosanski podanici, ali i stranci. U godinama duboke krize kroz koju je
prolazila bosanska država i društvo nakon smrti kralja Tvrtka I.Neki naučnici
idu tako daleko, da momenat jedinog srednjovjekovnog srpskog prisustva sa
zapadne strane Drine, za vrijeme despotovine u XV stoljeću, vide čak nukleus
formiranja Zvorničke eparhije. Naime, spominjanje u jednoj predstavci/
žalbi koju su dubrovački trgovci uputili „mitropolitu i srebreničkom vojvodi
123 Vladimir Ćorovic, Historija Bosne, Beograd, 1940., 134-135.

124 D. Kovačević Kojić, Gradska naselja, 297-298; usp. Dinić, Za istoriju rudarstva, I, 63
125 Aleksandar Solovjev, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu,
Godišnjak društva istoričara, broj V, Sarajevo, 1953, 97; usp. o tom podatku Jaroslava
Šidaka, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975., 320.
40
Bogdanu“ u Srebrenici 1415. godine.126 Takvim tumačenjem bi zasigurno
mogli konstatovati da papa početkom XXI stoljeća stoluje u Bosni, jer kao
što znamo u dva navrata su posjetili bosanske prostore. Utemeljivač navedene
teorije nestaje tu, nego konstatuje: „Vrlo je verovatno da se srebrenička
mitropolija brzo posle pada Srebrenice pod Turke i sama ugasila, jer se ona
više ne pominje.“127 Tome moramo dodati da mnogi istraživači zaboravljaju za
rudničku Srebrenicu. Upravo ova, Rudnička Srebrnica igrala je izvesnu ulogu
i za vreme despota Stefana Lazarevića, kako to konstatuje Mihajlo Dinić.128
Komparirajući gornje podatke sa podacima iz osmanskih popisnih deftera o
Srebrenici iz 1533. i 1548. godine, Adem Handžić, s pravom izražava sumnju
da li se oni „zaista odnose na bosansku Srebrenicu“. Jer, ako je oko 1413.
godine sagrađena pravoslavna i ako je u njoj stolovao srpski mitropolit,
postavlja se pitanje gdje je nestao taj objekat.129 Prema tome nema sumnje da
se radi o rudničkoj Srebrenici, sa istočne strane Drine.
U defterskom popisu iz 1533. godine u Srebrenici se spominje i

„pop Radivoj“ za kojeg sasvim sigurno A. Handžić zaključuje da je „bez
sumnje, pravoslavni svjetovni pop“. Navedeni „pop Radivoj se 1533. godine
spominje među one 44 kuće bivšeg filuridžijskog stanovništva, a ne između
onih 179 kuća u 23 mahale za koje se u defteru kaže da su stara raja.“ Upravo
to filuridžijsko stanovništvo je ranije imalo status vlaha, kako to zaključuje
Handžić tj. „plaćalo je filuriju i bilo je, kako proizilazi iz takvog popisa,
kasnije doseljena“. Vlaške povlastice su izgubili prije 1528. godine jer tada
126 „Vrlo verovatno da su toj eparhiji pripadali i neki krajevi istočno od Drine, jer bi
ona inače bila teritorijalno sasvim malena.“ ( Milenko S. Filipović, Počeci i prošlost
Zvorničke eparhije, Bogoslovlje VIII (XXIII), Beograd, 1964, 5).
127 Mil. S. Filipović, Počeci i prošlost Zvorničke eparhije, 6-7.
128 Mihailo J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, II deo, SANU,
Beograd, 1962.; Dinić, malo pretenciozno, pokušava samo Sabor koji je sazvao Stefan
Lazarević pokušava vezati za rudničku Srebrenicu. „Neki naši istoričari uzimaju da se tu
radi o bosanskoj Srebrnici“ Na to Dinić odgovara; čini kam se „vrlo malo verovatnosti
da se ovaj sabor mogao sastati u bosanskoj Srebrenici.“ „Nije bio trenutak da on prkosi
Bosancima pod ovakvim okolnostima i da muči sebe, patrijarha, časne arhijereje i
blagorodne sviju vlasti“. Dinić ovo navodi iako zna da baš u ovom slučaju Konstantinu
Filozofu „već u sledećoj glavi pružila mu se prilika da pomene i bosansku Srebrnicu.
Sultan Murat II udario je na Srbiju; Bosanci koriste ovu okolnost da pokušaju preoteti
Srebrnicu. Ali despot uspeva da se izmiri s Turcima i sa prikupljenom vojskom prelazi
Drinu i suzbija Bosance.“
129 Handžić opravdano zaključuje: „Nije vjerovatno da je samo pravoslavna crkva u
prelaznom periodu nestala kada je ostala očuvana katolička koja je znatno starija i koju
evidentiraju svi turski popisi iz XVI vijeka, označavajući tačno i njeno ime: Crkva Sv.
Marije“ (A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 102-103). Pogledati i: Adib
Đozić, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica, knjiga I, Tuzla - Srebrenica,
2012., 41., napomena 126.
41
uopće nije evidentirano „vlaško stanovništvo“ u ovoj nahiji. Sama činjenica
da je u kontekstu popisa stare raje, tj. nadovezujući na pojedinačna imena tih
stanovnika nastanjenih u 23 mahale „u defteru stavljena bilješka o katoličkoj
crkvi“... „crkva Sv. Marije u samoj Srebrenici. Redovnici koji stanuju u
sopstvenoj crkvi ne daju harač niti ispendžu jer nisu stalni“. Isto tako, je nakon
popisa muslimanskih kuća stavljena bilješka o njihovim povlasticama, navodi
nas na zaključak da je ta „stara raja katoličko stanovništvo, a bivše filuridžije
pravoslavno“. Ovi podaci bi se, podudarali i sa opisom biskupa Baličević, tj.
da je 1600. godine bilo u Srebrenici 200 katoličkih kuća.130 Gotovo istovjetna
situacija je i u selu Sase gdje je među „bivšim filuridžijama evidentirana:
baština popa Đure, u posjedu Jakova, dok je u popisu iz 1548. na ovom mjestu
evidentirano: baština popa Đure u posjedu popa Marka“.131
U novije vrijeme počinju da u Srebrenici „niču“ srednjovjekovne

crkve koje ne bilježe uopšte izvori srednjeg vijeka, kako dubrovački, tako i
Osmanlijski. To se vidi iz slijedećeg pregleda:132
VJERSKI OBJEKAT KTITOR PREMA FALSIFIKATIMA STVARNO

SPC I VRIJEME GRADNJE132 IZGRAĐENA
MANASTIR U SASAMA Uroš I (1243-1276) 1244. 1858; 2002.
CRKVA SVETE TROJICE Zadužbina Stefana Dragutina iz XIII st. 2009.
U BULJIMU U neposrednoj blizini nalazi se ostaci
manastira Sv. velemučenika Prokopija
MANASTIR „U vrijeme kralja Uroša Nemanjića... 1896.
POKROVA PRESVETE postojala manastirska crkva“
BOGORODICE U KARNI
CRKVA SVETOG U vijeme despota Stefana Lazarevića 1971., ovu
ARHANGELA MIHAILA (mjesto gdje se on molio) crkvu zatiču
NA GRADSKOM AU planovi
GROBLJU Srebrenice
Dakle, na prostor ranijeg bosanskog kraljevstva pravoslavno

hrišćanstvo prodire prvenstveno zahvaljujući Tvtkovim osvajanjima u sedmoj
deceniji XIV stoljeća. To je općepoznata stvar koju je još prije stoljeće i po
konstatovao ruski naučnik Е. Голубинскiй: „Что касается до въры самихъ
бановъ и королей, то большая часть ихъ были патаренами, меньшая -
католиками, и какъ кажется ни одного между ними не было православнаго.
Считается православнымъ первымъ королемъ Стефанъ Твартко на томъ
130 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,103.

132 Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, SPCO Srebrenica, Srebrenica, 2010., 115-
168.
42
основанiи, что онъ вънчался королевскимъ вънцомъ въ православномъ
Милешевомъ монастыръ отъ православнаго сербскаго митрополита.“133
U osnovi on se djelimično ograđuje od navedene konstatacije riječima da
pravoslavno stanovništvo na bosanskim prostorima: „до второй половины
XIV стoлтъiя, не имъли ни одного собственнаго епископа“. I na poslijetku
ne možemo se otrgnuti zaključku da za prodor pravoslavlja na ostale dijelove
nekadašnjeg Bosanskog kraljevstva su zaslužne Osmanlije koje to čine putem
doseljavanja vlaškog stanovništva. Takva je situacija i sa Srebrenicom i
okolinom. Naravno, najpouzdaniji dokaz za navedeni zaključak su osmanski
defteri.
4.2. PRAVOSLAVNE CRKVE I MANASTIRI U PRVIM

OSMANSKIM DEFTERSKIM POPISIMA BOSANSKOG I
ZVORNIČKOG SANDŽAKA
U narednom dijelu rada želimo predtaviti polazišne osnove vjerskih

prilika na početku osmanske uprave. Općepoznato je da su često na ovim
prostorima prikazi vjerskih prilika u prošlost predmetom zloupotreba i
raznih konstrukcija. Ipak sa aspekta tačnosti vrlo malo dokumenata može
imati preciznost osmanskih popisnih knjiga – deftera, jer iste su imale ulogu
zvaničnih poreskih knjiga svoga vremena. Tako da ovi popisi su registrovali
svaki objekat koji je podlijegao ili bio oslobođen poreskih obaveza. Naravno
ovaj pregled će biti kronološkim redom a za predmet razmatranja ima zapadna
područja Srbije i istočne dijelove Bosne, tj. kontaktne zone između ove dvije
teritorije. Krenut će mo odnajstarijeg popisa, a to je popis Krajišta Isa-bega
Ishakovića iz 1455. godine.
Jedinu crkvu koje registruje ovaj popis, koji obuhvata prostore: Vilajeta
Zvečan, Jeleč, Sjenica i Ras (prema najstarijem defterskom popisu iz 1455.
godine) jeste crkva Ivrač (Vrač) u selu Kozarevo (danas zaselak u Raškoj
sjeveroistočno od Novog Pazara).134 Navedeni popis ne registruje i neke crkve
za koje je klasična literatura prikazivane kao crkve iz predosmanskog doba.
Takav slučaj je i sa omanjim selom Dolnja Mogulina (Donja Mogulina) sa
svega 6 domova prema popisu iz 1455. godine. Literatura u XIX stoljeću je
registrovala da „u Mikulini postoji samojedna kuća, ali je mještani nazivaju
selom. U selu postoji staro groblje i crkvina“.135 U XIX stoljeću registrovana
133 Е. Голубинскiй, Краткй очеркь исторiи православныихъ церквеи болгарской,
сербской и румынской, Москва, 1871., 570.
134 Hazim Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455.
godine, Sarajevo, 1964., 47.
135 U popisu iz 1468. godine Dolnje Mikulin. Danas postoji Mikulina, zaselak sela Trnavca,
sjeveroistočno od Novog Pazara (Zbirni katastarski popis iz 1455. godine,47).
43
je crkva sv. Atanasija u selu Gorno Fališe. Navedeno selo je popisano 1455.
godine pod nazivom Gornje Ihvalište (Gornje Hvalište) i u njemu nije
registrovana navedena crkva. Ovo selo u dolini rijeke Vardara raseljeno je
poslije 1870. godine.136 Ono što bi nas toponomastički moglo upućivati na
crkvu jeste selo Cirkvejani (Crkvejani) u vilajetu Tetovo.137 Navedeni popis
spominje i selo Isveti Nikola, koje je nestalo, ali znamo da na Tresci danas
postoji istoimeni manastir (Sveti Nikola)138, te logor Manastir (Bitolj) u
današnjoj Makedoniji.139
Jedini evidentirani pravoslavni manastiri i crkve prema Sumarnom

popisu sandžaka Bosna iz 1468/69. godine su Mileševa, sa 11 osoba koji
„plaćaju samo ispendžu“, i „Crkva Đorđo“ (Crkva sv. Đorđa) u Donjem
Brdu kod Goražda, sa pet sveštenih osoba, koji plaćaju istu pristojbu.140 Vrlo
interesantno u navedenom popisu se spominje selo Žitomislići u okolini
Mostara u kome nije upisan nikakav vjerski objekat. Tako da je „crkva, a
kasnije i manastir, sagrađena u vrijeme XVI stoljeća“ u doba osmanlijske
uprave.141 U samom predgrađu grada Rasa nalazio se čifluk Karađoza i sastojao
se „od dvije njive koje su pripadale njivama crkve zvane Petrova.“ Riječ je
o naselju Petrovo sjeverozapadno od Novog Pazara.142 Na istom području (u
okolini Rasa) nalazio se i čifluk Mehmedija (sin kadije Husamedina) i sastojao
se od „sedam njiva i jednog vinograda koji su pripadali manastiru Dimitrova
u okolici Rasa. U cijelom popisu Bosanskog sandžaka na termin Crkvu
upućuje nas omanje selo Črkvenjak u nahiji Brod (danas naselje Crkvenjak, u
okolini Kreševa).143 I selo Crkovna Potok (vjerovatno danas zaselak Crkvine
u selu Babljak u okolini Rogatice) uz nahiji Prača.144 U nahiji Lašva imamo
pusto selo Črkova (Črkva).145 Ali, ukoliko su to nekada i bile crkve ti vjerski
objekti su pripadali Crkvi bosanskoj, o čemu uglavnom govore vjerske prilike
u okruženju ili eventualno katoličkoj crkvi. Naime, kao krstjanska naselja
prema Sumarnom popis bosanskog iz 1468/69 se spominju: selo Tirebun,
136 Selo se nalazilo u Gornjem Pologu oko 3 km. zapadno od sela Stence u dnu kotline lijevo
od Vardara (Zbirni katastarski popis iz 1455. godine,68).
137 Zbirni katastarski popis iz 1455. godine,
138 Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, 110.; „... tri sela pod nazivima Gorance, Vlčedol
i Isveti Nikola (Sveti Nikola) data Sulejmanu, rođaku Isabega, sina Ishak-begova, s tim
da ih posjeduje i da učestvuje u vojnim pohodima; četrnaestog ševvãla 867 (2. jula 1463)
godine. U logoru Foči.“
139 Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, 28.
140 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 62, 64.
141 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 161.
142 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 20, 21.
143 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 83
145 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine , 248.
44
u nahiji Neretva (danas najvjerovatnije zaselak Treboje u selu Nevizdraci,
u okolini Konjica), selo Bila (Bijela) pripada Vrabču nahija Neretva (danas
selo u okolini Konjica), selo Ribić i Idbar koji pripadaju nahiji Borovac, te
selo Osek u nahiji Neretva (danas Osjek u mjesnom području Turija u okolini
Konjica).146 Uz rijeku Drinu, u njenom gornjem toku kao krstajnsko imamo
selo Rastok koje pripada nahiji Samobor (danas nepoznato ali zasigurno
nalazilo se na današnjem goraždansko-čajničkom području).147 U nahiji
Dubrovnik imamo krstjanska sela: Hoćevje (danas Očevje, okolina Vareša),
selo Dubrovnik, Brezoviča (danas Brezovica u okolini Visokog).148 U nahiji
Trebotić (Vlasenica i okolina) imamo pusta sela Vrbo i Vrbo-Drugo, pri čemu
je ovo drugo evidentirano kao krstjansko.149 U zeničkom okruženju ovaj popis
nam čuva vrlo interesantne toponime: Krstajansku goru i mezra Krstjan i
Krstajansko Selište, te sela Didovo i Zgošća.150 Naravno ova mjesta potrđuju
našu gore navedenu konstataciju. Kada su u pitanju katoličke crkve popisi
registruje „prihod od ušura žitarica sa njiva crkve, koje se nalaze u blizini
tvrđave Zvornik“.151 U nahiji Telčak imamo crkvu u osrednjem selu Rudine
(„drugim imenom Srednji Lokanj“)152 Kao mezre prema popisu 1533. godine
imamo „Crkvu Svete Marije“, u blizini sela Bili Potok u nahiji Koraj153, te
Mezru „crkve Ilinska Polja“, u nahiji Gra(da)čac.154 Crkva je prisutna i u selu
Dvorište u nahiji Gornja Tuzla.155 Crkve sv. Marije iz Srebrenice je imala
jednu baštinu u selu Bratovu (Bratovo i Popovica; Bratunac?; 1548. godine).156
Ovi vrlo interesantni podaci pokazuju da pravoslavlje na prostore Srebrenice
i okoline organizovano došlo tek uspostavom osmanlijske vlasti, te da upravo
u prvim decenijama vlaške kolonizacije dolazi i do prodora pravoslavlje na
navedene prostore, kao i institucija ove „nove“ vjere na bosanskom prostoru.
146 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 55, 56, 145 i 181.
148 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 47-48.
149 Ahmed Aličić smatra da je pisar pogriješio i da se radi o današnjem selu Vrelo u okolini
Šekovića (Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 248,256, 257; napomene
3620 i 3626).
150 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 63, 79, 83, 85, 193.
151 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine),
ANUBiH, Sarajevo, 1986. (nadalje: Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka), 180.
156 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 42. Može se čitati: Popovica i Popoljica. Treba
napomenuti da su fratri crkve sv. Marije iz Srebrenice imali jednu baštinu u selu Bratovu,
kako je zapisano 1548. godine, pa je vjerovatno zbog toga to naselje tako i zapisano:
Bratovo i Popovica, po popovskoj baštinskoj zemlji.
45
4.3. IZGRADNJA PRVIH PRAVOSLAVNIH CRKAVA I
MANASTIRA U SJEVEROISTOČNOJ BOSNI
Na osnovu osmanskih izvora moglo se približno utvrditi vrijeme

podizanja nekoliko pravoslavnih crkava i manastira na području sjeveroistočne
Bosne, i to onih koje se smatraju najstarije, kao i crkava za koje se danas i ne
zna da su postojale.
1.) CRKVA GRABOVA - Šire područje Teočaka našlo se pod

osmanskom vlašću još 1474. godine. Prvi popisi pokazuju da taj demografski
prostor koji je ostao poprilično prazan naseljava vlaška kolonizaciona masa,
koja je uostalom naselili i čuvali „cijelo tuzlansko područje“. A. Handžić
pretpostavlja da se „mnogo katoličko stanovništvo povuklo se na sjever“, a
naravno i pripadnici crkve bosanske. Umjesto ranijeg franjevačkog samostana
u Teočaku po Handžiću se „krije današnja stara džamija“ u sklopu samog
utvrđenja.157 Popisi krajem treće decenije XVI stoljeća u ovoj nahiji bilježe
sedam sela, koji su uglavnom koncentrisani „oko istoimenog grada“, i naseljena
isključivo vlasima. Knez ove nahije, „sjedio je u selu Srednjem Lokanju“. U
ovom selu prema defterskim popisima je podignuta „prva pravoslavna crkva
u ovoj oblasti, Crkva Grabova, koja se prvi puta spominje 1533. godine“.158
Dakle, pošto je ne pominju raniji popisi, ona je podignuta u drugoj i početkom
treće decenije navedenog stoljeća i to pod osmanskom upravom!
2.) CRKVA U SELU CRVUŠI - Tu je i „crkva u selu Crvuši

(vjerovatno današnje selo Crveno Brdo) nešto sjevernije od sela Jasenice
nahijskog sjedišta (kod grada Srebrenika). Tom prilikom se „spominje badž
od sajma kod crkve od 20 akči.“159 Da je to bila pravoslavna crkva vidi se po
tome što su je navedeno selo prije 1528. godine gotovo u cjelini naseljavali
158 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 38. Da li je tu crkva nastala između ta
dva popisa, ili je postojala i od ranije, ne može se utvrditi. Ne postoji, naime, ni jedan
drugi izvor iz kojeg bismo mogli saznati da li je crkva postojala i u vrijeme popisa vlaha
(1528) kada se spominje i ime popa. Ta crkva u Srednjem Lokanju spominje se također
1548. godine, i to po imenu, kao: Crkva Grabova u posjedu stanovnika sela. Najranija
pravoslavna crkva dakle podignuta je u području grada Teočaka , u spomenutom selu
Rudinama ili Srednjem Lokanju, vjerovatno krajem treće decenije. To selo predstavljalo
je 1528. godine srednje naseljeno vlaško naselje sa ukupno 21 kućom i 35 tabi-a. Tu je,
čini se, bilo i sjedište kneza. Ali, što je važno, selo je imalo popa koji je evidentiran među
običnim vlasima, pop, sin Radovana. Crkva se u tome popisu ne spominje. Međutim,
nakon pet godina (1533) u sumarnom popisu evidentirana je tu crkva bez ma kakvih
drugih podataka, osim što je konstatovan broj kuća u tome selu i crkva.
159 U orginalu „bac-i panayir kilisa karye-i mezbure 20“, Najstariji katastarski popisi
Bosanskog, Zvorničkog i Kliškog sandžaka“, Obrada/prevod/: Adem Handžić i Medžida
Selmanović, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1975-1978., knjiga IV, 1078.
46
vlasi. Takođe, treba napomenuti, da franjevački izvori ne spominju postojanje
katoličke crkve, odnosno samostana na tom području.160 Dakle, pisani izvori
nam ne daju podatke o postojanju niti ijednog vjerskog objekta pravoslavne
crkve na području sjeveroistočne Bosne. Naravno, kada nema pisanih izvora,
onda tu idu mitovi, legende i falsifikati. Navodimo kao primjere Crkve koje
se smatraju najstarijim u području okoline Srebrenice, odnosno sjeveroistočne
Bosne.
3.) MANASTIR TAMNA161 - Prema neobjektivnim legendama

i predanjima „drevni manastir Tavna sagrađen je u vrijeme vladavine
Nemanjića...“ „Izgradnja manastira Tavne počela je za vrijeme srpskog kralja
Stefana Dragutina, koji je u periodu od 1282. do 1316. godine...“ „Ljetopisi
manastira Tronoše i manastira Pećke patrijaršije svjedoče da su ga podigli
Dragutinovi sinovi - Vladislav i Urošic...“ „Prema pisanju njegovog biografa
Danila, kralj Dragutin je u istočnom dijelu Bosne preobratio patarene u
pravoslavlje, pa su njegove zadužbine Tavna, Papraća i Tronoša koje su
dogradili njegovi sinovi Vladislav i Urošic služile ne samo kao utočište
preobrćenih vjernika nego i kao vjerski stožeri oko kojih su se oni okupljali i
utvrđivali u pravoslavlju. Kralj Dragutin, kraljica Katelina i sinovi Vladislav i
Urošic, kao ktitori ovih zadužbina, snabdjeli su ih svim crkvenim odeždama,
utvarima i bogoslužbenim knjigama i zavještali im svojim poveljama mnoga
sela, zemlju i ostalo što im je potrebno za život. Kasnije ove manastire,
pa naravno i manastir Tavnu, obdarivali su i potonji srpski vladari iz loze
Nemanjića - Hrebljanovića, Brankovića i Kotromana, pa sve do pada srpske
despotovine i bosanske države.“162 Sa druge strane, Ljiljana Ševo, u svom
naučnom pristupu i dosta korektnoj obradi navedenog problema konstatuje:
„arheološka iskopavalja, izvršena prilikom izvođenja hidroizolacionih radova
u crkvi Svete trojice manastira Tavne jula 1994. godine, dala su nove podatke
za njeno moguće datovanje. Naime, legenda, zapisana u XVIII vijsku u Pećkom
i Tronoškom ljetopisu je osnivanje ovog manastira pripisala sinovima kralja
Dragutina - Vladislavu i Urošicu i time datovala Tavnu u početak XIV vijeka.
Prvi pomeni Tavne su, međutim, iz 1533. i 1548. a potom 1586. godine, u
turskim popisima Zvorničkog sandžaka - prvi put bilježi se kao crkva Grabova,
a potom kao manastir Tavna. Sledeći podatak o ovom manastiru je tek iz
1627. godine - to je vijest o smrti zvorničkog vladike Gavrila, u manastiru

161 Do manastira Tavna lako se stiže asfaltnim putevima iz Bijeljine, Loznice, Zvornika i
Ugljevika. Smješten je u živopisnom kraju, gdje se susreću planina Majevica i semberska
ravnica. Ispod manastirskog imanja teče rječica Tavna, pritoka Drine.
162 http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-42/manastir-
tavna/08.05.2016.
47
Svete Trojice na rijeci Tavni, zapisan na margini jednog Četverojevanđelja u
Cetinjskom manastiru. Arhitektonske odlike sadašnjeg manastirskog hrama
uvrštavaju ga među spomenike srpskog crkvenog graditeljstva XVI - XVII
vijeka.163 Osmanski izvori jasno pokazuju da je „u drugoj polovini XVI
stoljeća“ „podignut i manastir Tamna“. Ovaj Manastir podignut je u selu
Banjici. Istog ne popisuje pojedinačni defterski popis iz 1548. godine. Time
su i gore navedene konstatacije netačne. Dakle, do tog trenutka nije postojao
ovaj graditeljski kompleks. On se prvi prvi puta spominje 1587. godine.
Prema tome, 1548. godine nema nikakvih elemenata koji bi ukazivali na skoro
podizanje manastira (nema spomena o popu ili crkvi), osim što je postojala
crkva u obližnjem selu Srednjem Lokanju.
Ali 1587/8. godine prilikom popisa džizje uz selo Tamna Banja ili
Krčina evidentiran je i manastir u blizini spomenutog sela u posjedu kaluđera
koji su posjedovali manastirsku zemlje, među kojom i baštinu Okruglu, za
koju je na ime džizje plaćano godišnje 350 akči”.164 Njegovo građenje je
omeđeno između ova dva datuma, dakle poslije 1548. godine, a prije 1587.
godine. Dakle, za sada se ne može preciznije „utvrditi njegov nastanak.“
Ovo omanje selo popisivano je u okviru sela Krčine, kao njegov zaselak. U
izvorima „ne stoji čija je crkva“, ali svakako da je neminovan zaključak da se
„radi o pravoslavnoj crkvi.“ Dakle, selo je naseljeno vlaškim kolonizatorima i
na svojim novim, ranije opustjelim, područima grade manastir.165
4.) MANASTIR PAPRAĆA166 – Postoji nekoliko narodnih predanja o

ktitoru manastira i o datumu njegovog podizanja. Prema prvom, manastir su
163 Ljiljana Ševo, Zadužbine Kralja Dragutina zapadno od Drine, 42-43. Činjenica da se
ovaj manastir u izvorima pominje prije 1557. godine, prije razdoblja masovne obnove i
gradnje pravoslavnih crkava i manastira u drugoj polovini XVI stoljeća. Međutim, i Lj.
Ševo pomalo kalkulira te konstatuje da „arheološko otkriće u Tavni i potkrepljuje tezu
o njenom nastanku prije turske okupacije, ali za precizno vezivanje ovog manastira uz
ime kralja Dragutina biće potrebno više istorijskih dokaza.“ Pogledati: Filipović, M.
i Đ. Mazalić (1950): „Manastir Tamna“, Spomenik SAN XCIX, 116–118. Beograd.
Tamna se prvi put pominje tek 1627. godine i to u zapisu rukopisnog Četvorojevanđelja
iz Cetinjskog manastira, gde je zabeleženo da je „31. januara 7135. umro vladika Gavrilo
u manastiru Trojici na rijeci Tamni…“U narednim vekovima Tamna će se učestalije
pominjati u pisanim dokumentima“.
164 Ali 1587/1588. godine prilikom popisa džizje uz selo Tamna Banja ili Krčina evidentiran
je i manastir u blizini spomenutog sela u posjedu kaluđera koji je (manastir) za zemlje
koje je posjedovao, posebno za tzv. baštinu Okruglu, plaćao na ime džizje godišnji
iznos od 350 akči . Ovim defterom je pobijena ranije u nauci spominjana godina prvog
spomena i to 1627. godina.
166 Manastir Papraća je manastir Srpske pravoslavne crkve. Nalazi se u selu Papraća
jugozapadno od Zvornika.
48
podigli kralj Dragutin i njegovi sinovi Vladislav i Urošic, (Pećki i Tronoški
ljetopis iz XVIII vijeka), dok narodna poezija u pjesmi „Miloš u Latinima“
kaže da je manastir zadužbina župana Vukana koji manastir podiže u znak
pokajanja štoje namjeravao promijeniti vjeru. U drugoj, pak, pjesmi manastir
se pripisuje brojnim zadužbinama Stefana Nemanje koji kao veliki župan
podiže „Papraću blizu Borogova“. Predanje o četiri sestre srpskog „car
Šćepana“ takođe je interesantno jer govori daje svaka od njih sagradila po
jednu crkvu: u Tavni, Papraći, Lovnici i selu Cikotama. U oblasti Birač (gdje
se manastir i nalazi) kontinuitet života traje još od antičkog doba što potvrđuju
pronađeni rimski novčići. Brojni stećci (srednjovjekovna grobalja) kao i staro
srednjovjekovno utvrđenje Perin-grad potvrđuju taj kontinuitet.167 LJ. Ševo
na navedene konstatacije daje slijedeći odgovor: „Legenda koja osnivanje
manastira Papraće pripisuje kralju Dragutinu takođe nema pouzdanog oslonca
u raspoloživim istorijskim izvorima. Odlike arhitekture papraćkog hrama,
kao i slikarstvo koje se sačuvalo u oltaru i južnoj pijevnici, precizno datuju
sadašnju građevinu u XVI vijek. Relativno rano pominjanje Papraće u zapisu
popa Olivera u Čajničkom jevanđelju i u turskim dokumentima, svakako su
dokazi o postojanju manastira ili parohijske crkve na ovom mjestu prije obnove
Pećke patrijaršije 1557. godine, ali, kao i u slučaju manastira Tavne, nastanak
te starije crkve u Papraći može da se veže, sa jednako malo argumenata, i za
period vladavine kralja Dragutina, i za doba srpskih despota...“168
Prema defterskom popisu koji je nastao između 1540 i 1542. godine

spominje se selo Papraća (pripadalo džematu Hranislava, sina Mirte). Selo
je u opadanju te broji 22 domaćinstva (1533. – 39. domaćinstava), od čega
je 12 kuća imalo baštinsku zemlju. U ovom popisu se prvi puta spominje
crkva. Naime, za dvije baštine se kaže da ih drže stanovnici crkve i to: baština
Radice, sina Vladojeva u posjedu stanovnika crkve i bašina Heraka, (sina)
Stahinje u posjedu stanovnika crkve za koje su baštinu plaćali popovi po 180
akči filurije. Iz toga proizilazi da je tu podignuta crkva, i to poslije 1533, a
prije 1540. godine. Sedam godina poslije navedenog spomena crkve spominje
se Manastir Papraća, koji je davao godišnje na ime filurije 250 akči.169
167 http://www.manastir-papraca.org/index.php/istorijat-manastira-papraca/08.05.2016.
168 LJ. Ševo, Zadužbine Kralja Dragutina zapadno od Drine, 43.
169 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 112.; U popisu vlaha bosanskog sandžaka
iz 1547. godin selo Papratina koje je pripadalo džematu kneza Pribine, sina Radovanova
pokazuje se kao maleno vlaško naselje, sa svega 8 domaćinstava (7 kuća i 1 baštinska
zemlja, među kojima 1 primićurska kuća) koja su i tada plaćala filuriju po 180 akči.
49
5.) MANASTIR LOVNICA170 - Po drugom predanju, manastir
Lovnica je zadužbina kralja Dragutina Nemanjića koji je kao srpski kralj
(1284-1321) upravljao i sjevernoistočnom Bosnom. Kako kaže predanje, tu
Dragutin sazida manastir na mjestu gdje je „lov lovio“ i mjestu koje ga je
ljepotom zadivilo. Čak se i spominje „lovni dvorac“ koji je prema predanju
bio smješten negdje u blizini Lovnice. Naziv Lovnica prema nekima potiče
od toga što je to mjesto „lomno i slomno“, a inače oba oblika i Lomnica i
Lovnica imaju zajedničko porijeklo u staroj zemljoradničkoj terminologiji
i znače naviljak ili mali plast.171 U Tronoškom letopisu iz 1791. kao ktitor
manastira spominje se kraljica Katalina Nemanjić, žena kralja Dragutina.
Smatra se da je manastir nastao između 1276. i 1282. godine.172 Dakle, na ove
vrlo neobjektivne podatke već spomenuta LJ. Ševo zaključuje: „očito je da
ime manastira u Donjem Birču nema veze sa navodnim lovačkim strastima
kralja Dragutina, već pripada zemljoradničkoj terminologiji starih slovenskih
zajednica. Po mnogo čemu se može pretpostaviti da je izvorni oblik imena
ovog spomenika Lomnica, a da se u obliku Lovnica sresti češće tek u XVIII i
XIX vijeku. Prema tome, ime ovog manastira u sjevero-istočnoj Bosni nikako
ne može biti argument u prilog njegove atribucije kralju Dragutinu.173 Ovaj
manastir nastao je pred kraj XVI stoljeća, u istorijskim izvorima prvi puta se
spominje 1578. godine.174 Naime, 7. novembra te godine je napisan jedan tipik
pri Arseniju jeromonahu.“175
Prvi sigurni podaci o zvorničkim episkopima datiraju iz kraja trećeg i
početkom četvrtog decenija XVI stoljeća.
Što se tiče prostora sa onu istočne strane rijeke Drine u nahiji Šubin
imamo sela Crkvica (u blizini sela Blađevina)176, zatim selo Crkvište177, a
170 Manastir Lovnica (manastir Lomnica) se nalazi u Donjem Birču, u opštini Šekovići
(udaljenost oko 2. kilometra). Izgrađen je na izvoru rječice Lovnice (pritoka Drinjače)
po kojoj je i dobio ime.
171 http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-42/manastir-
lovnica/28.04.2016.
172 https://sh.wikipedia.org/wiki/Manastir_Trono%C5%A1a/28.04.2016.
173 LJ. Ševo, Zadužbine Kralja Dragutina zapadno od Drine, 43-44.
175 B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije,
147.
176 37., napomena 98. U popisu iz 1533: “selo Crkvica kod sela Blaćevine”. Međutim, i
ovo drugo selo pisano je različito: Braćevina, Blaćevina i Blajkovina /1533. i 1548/.
Vjerovatno današnje selo Blažijevići kod Skelana. Prema tome, selo Crkvica nalazilo sc
u blizini tog sela. Danas nepoznato.
177 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 31, 55, 56, 186, Popis prepoznaje mezru Crkvište
u blizini sela Mirdžalovići (1533. I 1548. Popisi bilježe selo Mirganovići) koja do tada
nije popisivana („izvan ranijeg popisa“). I kasnije /1533. i 1548/ Crkvište, ali kao
omaleno selo, a ne mezra. Danas nepoznato.
50
u nahiji Rađevina selo Bela Crkva.178 U nahiji Dolnja Mačva imamo selo
Crkvenac.179 Pored navedenih naziva koji upućuju na mogućnost postojanja
vjerskih objekata prvi popisi Zvorničkog sandžaka evidentiraju u nahiji
Ptičar postojanje sela Klupnica (Klupci) čiji stanovnici posjeduju crkvu. 180
U granicama kadiluka Brvenik spominju se manastiri: Studenica, Tušimlja,
Kukanj, Gradac i Nova Crkva, od kojih su, gledajući na oporezovanje, najveće
posjede imali Studenica i manastir Gradac kod Raške.181
Postojale su i četiri crkve u selima Šabačke nahije i to: u Radovašnici,

Kamenici, Kaoni182 i Krivaji. To je uopće i najraniji spomen tih crkava, osim
crkve (manastira) u Krivaji za koju ima naznaka da se spominje još nešto prije
osmanskog osvojenja navedenog područja. Sve druge crkve na području ove
nahije potiču iz vremena obnovljene pećke patrijaršije. 183
Istraživači kulturnog naslijeđa (arheoloških spomenika) sa područja

istočne strane rijeke Drine, odnosno Zapadne Srbije smatraju da „Bele
Crkve u Karanu, Čokešina184 i već spomenuta Krivaja i možda Ključ spadaju
u crkvena zdanja koja se „mogu datovati u XV vek“, a sve ostale crkvene
građevine, po svojoj arhitekturi se uglavnom mogu „vezati za razdoblje
obnovljene Pećke Patrijaršije“(1557- 1693) godine. Karakteristično je, da je
178 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 181
181 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 51, 55, 67, 73, 122 Manastir Nova Crkva nalazi
se u selu Bekova kod Novog Pazara. U opširnom popisu iz 1548. godine iste su poreske
obaveze manastira Novo Crkva, odnosno njegovih monaha, zabilježene je u kontinuitetu
ovog sela. Crkva je posvećena sv. Dimitriju. U dolini potoka Kukanj, lijevog pritoka
Rudničke rijeke (sa desne strane Ibra), nalazi se omanje selo Kukanj, u kojem je postojao
stari manastir. Crkva je bila posvećena Vavedenju. Vladimir R. Petković, Pregled
crkvenih spomenika kroz povesnicu srpskog naroda, Srpska akademija nauka, Posebna
izdanja, knjiga CLVII, odeljenje društvenih nauka, nova serija, knjiga 4, Beograd, 1950.,
18, 36.
182 U Osmanskim popisu iz 1548. i poslije redovno se popisuje: „Kaona, sa crkvom“,
što kazuje da je crkva i dalje postojala, ali i da je rezultat gradnje u prvim decenijama
osmanske uprave. „Domaći“ izvori crkvu prvi puta registruju u 1727. godini (Šabac u
prošlosti, knjiga I., 232).
183 Adem Handžić, Grad Šabac i njegova nahija u prvoj polovini XVI vijeka, Članci i građa
za kulturnu istoriju istočne Bosne, IV, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1961, 105.; Selo
Kravaja (Krivaja) nalazi se u nahiji Bogundelen (Šabac) i predstavljalo je derbend –
vjerovatno preko istoimene rijeke. Selo broji 15 kuća, sa 4 neoženjenih, 3 baština; 1
primićurom i 1 neoženjen. U popisu iz 1533. godine u selu kao i u u nahiji nema ni riječi
o crkvi (Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 106).
184 Selo Čokašin (Čokešina) pripada gornjo-mačvanskoj nahiji, ima kuća 17, sa 6
neoženjenih i jednom udovicom. Popis iz 1533. godine ne spominje crkvu niti u selu niti
u nahiji (Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 108,109)
51
većina ovih građevina nastradala krajem XVII i početkom XVIII stoljeća.185
Međutim, moramo napomenuti da ni jednu od navedenih crkava ne popisuju
prvi osmanski defterski popisi. Tako na području koji je obuhvatao Šabački
kadiluk tek u osmanskim popisima iz 1548. godine spominje se 6 crkava, i to
„četiri u šabačkoj, i dvije u gornjomačvanskoj nahiji“. U šabačkoj , crkve su
se nalazile u Krivaji, Kaoni, Kamenici (crkva sv. Matije) i u Radovašnici; a
u Gornjoj Mačvi – „crkva Ivanje“, u selu Vrbovcu (Novo Selo), u blizini sela
Čokešine, i jedna - u sjevernom dijelu te nahije (crkva sv. Gospoje), po svoj
prilici u selu Donji Banov Brod, na ušću Bosuta u Savu.186
Dakle, tek poslije pada Mačvanske banovine i bitke na Mohačkom

polju 1526. godine dolazi do nešto izraženije graditeljske aktivnosti naseljenog
vlaškog stanovništva koje sve više se pretvara u sjedilačko i samim time počinje
obezbjeđivati i potrebne infrastrukturalne objekte među koje svakako spadaju
i crkve. Naravno sve to pod pokroviteljstvom osmanske države i sistema.
Ne predstoji nam ništa drugo, nego da iznesemo zaključak: Zašto bi se

ugasila bilo koja Crkva ukoliko je postojala, jer kao što vidimo iz ovog rada,
za prodor pravoslavlja na bosanske prostore, kao i prostore današnje zapadne
Srbije više su zaslužne Osmanlije nego bilo koji srednjovjekovni srpski vladar.
Ova priča se širi i u ostale dijelove Bosne. U tabelarnom pregledu

navedene su godine podizanja spomenutih crkava i manastira prema zvaničnim
internet stranicama navedenih institucija. Napominjemo da ni jedan od
navedenih objekata nije stariji od sredine XV stoljeća.
VJERSKI OBJEKAT KTITOR PREMA FALSIFIKATIMA SPC I VRIJEME

GRADNJE
MANASTIR TAMNA „Izgradnja manastira Tavne počela je za vrijeme srpskog kralja
Stefana Dragutina... od 1282. do 1316. g.“
MANASTIR Pored Vukana i Stefane Nemanje... Legenda koja osnivanje
PAPRAĆA manastira Papraće pripisuje kralju Dragutinu.
MANASTIR Po drugom predanju, manastir Lovnica je zadužbina kralja
LOVNICA Dragutina Nemanjića
MANASTIR OZREN manastir Ozren zadužbina Nemanjića, odnosno kralja Dragutina
MANASTIR VOZUĆA zadužbina Nemanjića
MANASTIR veže za dinastiju Nemanjića i kralja Dragutina
GOSTOVIĆ (UDRIM)
MANASTIR KLISINA Prvobitni, srednjovjekovni manastir, porušen je odmah poslije
pada Bosne pod Turke 1463. godine
185 Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, knjiga I,67.
186 Šabac u prošlosti, knjiga I.,163.
52
MANASTIR Nastao je u vrijeme vladavine kraljeva Dragutina i Milutina u
GLOGOVAC prvoj polovini 14. vijeka
MANASTIR RMANJ Narodna tradicija njegovo podizanje pripisuje Katarini Branković

MANASTIR LIPLJE Danas je jasno, prema tvrdnji Justina Ćelijskog, manastir je
zadužbina kralja Dragutina sa kraja trinaestog (13.) vijeka
MANASTIR KRUPA Pretpostavlja se da se gradio u vreme Nemanjića.
NA VRBASU
MANASTIR „u račvi Romanije i Devetaka, na Crkvini izgrađena je crkva,
ROGATICA na temeljima one koju je u 13. veku podigao kralj Dragutin
Nemanjić.
MANASTIR Najviše se spominje kralj Dragutin Nemanjić kao ktitor manastira
MOŠTANICA koji je dobio ove krajeve i njima vladao
MANASTIR Ovo je jedini objektivan prikaz historijata jednog manastira koji
GOMIONICA smo susreli tokom istraživanja.
MANASTIR O datiranju prvobitnih crkava nema zvaničnih pisanih tragova,
DRAGALJEVAC ali se smatra da datiraju još iz daleke 1310. godine (vrijeme
Dragutinove vladavine, napomena E. Mutapčić).
Sa istočne strane rijeke Drine imamo istu priču:
VJERSKI OBJEKAT KTITOR PREMA FALSIFIKATIMA SPC I

VRIJEME GRADNJE
MANASTIR GRADAC Građena u vreme kralja Dragutina.
“ na ušću Gradca u Kolubaru
MANASTIR TRONOŠA - u selu Po Tronoškom letopisu, „manastir je
Koreniti, kod Loznice. sagradila Katarina, žena kralja Dragutina.
MANASTIR PETKOVIC Gradnju manastira narodno predanje vezuje
za kralja Dragutina
MANASTIR GRABOVAC sagradili su ga kraljevi Dragutin i Milutin
krajem 13. veka
CRKVA U ARILJU (sv. Ahilije) kod Obnovio kralj Dragutin 1296. g. Zadužbina
ušća Velikog Rzava u Moravicu blizu kralja Dragutina.
Guče
MANASTIR ĆELIJE šest kilometara od Prema narodnom predanju, podigao ga
Valjeva na levoj obali riječice Gradca je kralj Dragutin, koji je ovim krajem
upravljao od 1282. do 1316. godine.
CRKVA U RADOVAŠNICI Posvećen je svetim arhangelima Mihailu
i Gavrilu, a smatra se zadužbinom kralja
Dragutina Nemanjića.“
MANASTIRA GRABOVAC kod Izgradioje srpski kralj Dragutin, 1280.
Obrenovca godine.
53
MANASTIR PUSTINJA sa crkvom Po predanju osnovan je u 13 veku u vreme
Vavedenja Presvete Bogorodice u Poćuti srpskog kralja Dragutina
kod Valjeva.
MANASTIR BEŠENOVO Osnovao srpski kralj Dragutin krajem 13.
veka.
MANASTIR ĐURĐEVI STUPOVI Zadužbina velikog župana Stefana Nemanje
(1170/71). Kralj Dragutin ga je kasnije
obnovio i sagradio kulu sa kapelom.
SVETI STEFAN - Banjska kod Podigli kraljevi Dragutin i Milutin oko
Kosovske Mitrovice 1314. g.
SV. DIMITRIJE Kralj Dragutin priložio Hilandaru, zatim
u Prizrenu (1308) kralj Milutin hilanda-rskom pirgu, i
najzad (1348) car Dušan Hilandaru.
MANASTIR RAČA (VAZNESENJA) Rača je zadužbina kralja Dragutina, a po
leži na obroncima Tare. svemu sudeći građena je između 1276. i
1282. godine.
CRKVA SV. MATIJE U KAMENICI na Popisivač je, 1548. godine, spomenuo i
Tamnavi. ,,crkvu sv. Matije” u Kamenici
MANASTIR CULJKOVIĆ - u Do 1600. godine bio je podignut u Drenovcu
Drenovcu i ,,Manastir Culjković“
I na kraju postavljamo pitanje da li je moguće da Dragutin, koji je kao

prognanik na ugarskom dvoru imao određenu političku ulogu mogao biti i
približno graditelj u navedenom obimu. Po onom što mu se pripisuje on je
najveći balkanski ktitor svih vremena. I na kraju moramo konstatovati da je
kralj Dragutin samo popravljao crkve u Arilju i Đurđeve Stupove u Rasu.187 To
je njegova ktitorska djelatnost, a sve ostalo je fatamorgana.
IZVORI I LITERATURA
1. IZVORI:
- Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, Sarajevo, 1988.;

- Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, knjiga I, Zapadna Srbija
(urednik: Đorđe Bošković), SAN, Beograd, 1953.;
- Bešlagić Šefik, STEĆCI, kataloško-topografski pregled, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1971.;
- Dinić Mihajlo, Iz Dubrovačkog arhiva, Knjiga III, SANU, 1967.;
187 Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u BiH do obnove Pećke patrijaršije, 147.
54
- Čelebi Evlija, PUTOPIS – odlomci o jugoslavenskim zemljama,
Svjetlost, Sarajevo, 1967.;
- Elezović Gliša, Turski izvori za istoriju Jugoslovena, Bratstvo, XXVI,
Beograd, 1932.;
- Ferlato Daniele, Illiyrici sacri, tomus septimus, Ecclesia Diocletana,
Venetiis, MDCCCXVII.
- Filosof Konstantin, Život Stefana Lazarevića despota Srpskog, Prevod
i napomene: Gordana Jovanović, Beograd, 2009.;
- Filozof Konstantin, Povest o slovima, Žitije despota Stefana Lazarevića,
Prevod i napomene: Prof. dr. Gordana Jovanović, Prosveta, Srpska
književna zadruga, Beograd 1989.;
- Gelcich Jozsef – Thalloczy Lajos, Diplomatarum relationae
Reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887.;
- Handžić Adem i Selmanović Medžida, Najstariji katastarski popisi
Bosanskog, Zvorničkog i Kliškog sandžaka, Orijentalni institut u
Sarajevu, knjiga IV, Sarajevo, 1975-1978.;
- Handžić Adem, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i
1533. godine), ANUBiH, Sarajevo, 1986.;
- Lučić Josip, Spisi dubrovačke kancelarije, Knjiga II, Zagreb, 1984.;
- Neşrî, Tarihi, Kitâb-i Cihan – Nümâ, II. Cilt, priredili: Faik Reşit
Unat i prof. dr. Mehmed A. Köymen, Türk Tarih Kurumu Basımevi –
Ankara, 1995.;
- Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., sv.I - III, Sarajevo, 2000.;
- Smičiklas Tade, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, JAZU, Zagreb, 1906.;
2. LITERATURA:
- Bešlagić Šefik, Novopronađeni natpisi na stećcima, Naše starine IX,

Sarajevo 1964.;
- Blagojević Miloš, Pregled istorijske geografije srednjovjekovne Srbije,
Zbornik istorijskog muzeja Srbije, broj 20, Beograd, 1983.;
- Ćirković Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Srpska
književna zadruga, Beograd, 1964.;
- Ćirković Sima, Rabotnici, vojnici, duhovnici; Društva srednjovekovnog
Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997.;
- Ćorović Vladimir, Historija Bosne, Beograd, 1940.;
- Dinić Mihajlo J., Srebrenik kraj Srebrenice, SKA, Glas, CLXI,
Beograd, 1934.;
- Dinić Mihajlo, Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd, 1978.;
55
- Dinić Mihajlo, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni,
knjiga I, SANU, Odjeljenje društvenih nauka, Beograd, 1955.;
- Dinić J. Mihailo, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i
Bosni, II deo, SANU, Beograd, 1962.;
- Đozić Adib, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica,
knjiga I, Tuzla - Srebrenica, 2012.;
- Filipović Milenko S., Počeci i prošlost Zvorničke eparhije, Bogoslovlje
VIII (XXIII), Beograd, 1964.;
- Filipović, M. i Mazalić Đ., „Manastir Tamna“, Spomenik SAN XCIX,
116–118. Beograd, 1950.;
- Fine John V.A., Bosanska crkva: novo tumačenje - studija o Bosanskoj
crkvi, njenom mjestu u državi i društvu od 13. do 15. stoljeća, Bosanski
Kulturni Centar, Sarajevo, 2005.;
- Grupa autora, Istorija Mađara, Clio, Beograd, 2002.;
- Голубинскiй Е., Краткй очеркь исторiи православныихъ церквеи
болгарской, сербской и румынской, Москва, 1871.;
- Григорович Виктор Iванович, О Сербии в ея отношенияхъ
къ сосѣднимъ державамъ, преимущественно въ XIV и XV
столѣтияхъ, Рѣчъ, Казаннъ, 1859.;
- Hadžijahić Muhamed, Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«, Historijski
zbornik, Godina XXV –XXVI, 1972-73, Zagreb, 1974.;
- Handžić Adem, Grad Šabac i njegova nahija u prvoj polovini XVI
vijeka, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, IV, Zavičajni
muzej u Tuzli, Tuzla, 1961.;
- Handžić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,
1975.;
- Husić Aladin, Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine,
Anali GHB, Sarajevo, 2003.;
- Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, BNZ Preporod, Sarajevo,
1997.;
- Jahić Sead – Đozić Senad, Nekropole stećaka na području opštine
Srebrenica i mogućnost njihove valorizacije u turizmu, Naučni
simpozijum „Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove“,
Srebrenica, 2012.;
- Jelenić Julijan, Kultura i bosanski franjevci, knj.I., Sarajevo, 1912.;
- Kovačević – Kojić Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne
bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.;
- Kovačević – Kojić Desanka, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV
vijek, SANU, Beograd, 2010.;
- Kovačević-Kojić Desanka, Zvornik (Zvonik) u srednjem vijeku,
56
Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVI,
Sarajevo, 1966.;
- Kujundžić Juraj (Basler Đuro), Srednjovjekovne crkve u Srebrenici,
Dobri pastir, god. XVII-XVIII, Sarajevo 1968.;
- Loma Aleksandar, Neki slučajevi dijalektičkog preslojavanja u
toponimiji severozapadne Srbije, Zbornik šeste jugoslavenske
onomastičke konferencije, SANU, Naučni skupovi, Knjiga XXXVII,
Odeljenje jezika i književnosti, Knjiga 7., Beograd, 1987.;
- Mandić Dominik, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Bosna i
Hercegovina, Svezak Drugi, Chicago, 1962;
- Matković Petar, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Felix
Petančić i njegov opis puteva u Tursku, Rad JAZU XLIX (1878),
Zagreb, 1879.;
- Mrgić Jelena, Severna Bosna u srednjem veku – zemlja – istorija
– narod, doktorska disertacija, Univerzitet u Beogradu, Filozofski
Fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd, 2006.;
- Mrgić Jelena, Župe i naselja „zemlje“ Usore, JIČ, br. 1-2., Beograd,
2000., 29.;
- Mutapčić Edin, Srebrenička banovina – nastavak kontinuiteta
bosanskohercegovačke državnosti ili ne?, Biljeg Srebrnika, br. 4,
Srebrenik, 2006.;
- Nilević Boris, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do
obnove Pećke patrijaršije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.;
- Okić Tajib, Bosanski kristijani (Bogumili) prema nekim neobjavljenim
osmanskim izvorima, prevod Kemal Bašić, Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke, Knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 2003.;
- Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju,
Sarajevo, 2005.;
- Petković Vladimir R., Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu
srpskog naroda, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, knjiga
CLVII, odeljenje društvenih nauka, nova serija, knjiga 4, Beograd,
1950.;
- Petrović Miodrag, Kudugeri-bogomili u vizantijskim i srpskim
izvorima, i Crkva bosanska, Istorijski časopis, Knj. XLIV (1997),
Beograd, 1998.;
- Purković Miodrag Al., Knez i despot Stefan Lazarević, Beograd, 1978.;
- Solovjev Aleksandar, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu
na Balkanu, Godišnjak društva istoričara, broj V, Sarajevo, 1953.;
- Spremić Momčilo, Krupanj i Rađevina u srednjem veku, Rađevina u
prošlosti I, Beograd 1986.;
57
- Spremić Momčilo, Turski tributari u XIV i XV veku, Istorijski glasnik,
1-2., Društvo istoričara SR Srbije, Beograd, 1970.;
- Šabanović Hazim, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski
popis iz 1455. godine, Sarajevo, 1964.;
- Šabanović Hazim, Bosanski pašaluk, Postanak i upravna podjela,
Svjetlost, Sarajevo, 1982.;
- Šidaka Jaroslava, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber,
Zagreb, 1975.;
- Teofilović Željko, Pravoslavlje u Srebrenici, SPCO Srebrenica,
Srebrenica, 2010.,
- Thalloczy Ljudevit pl., Povijest Jajca (Banovine, grada, varoši): 1450-
1527, (prevod: Milan pl. Šuffllay); Zagreb, 1916.;
- Palavestra V. i Petrić M., „Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u
Žepi“, Radovi (NDBH), XXIV, Sarajevo,1964.;
- Vego Marko, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost,
Sarajevo 1957.;
- Vukanović Tatomir, Srebrenica u Srednjem veku, GZM, 1946.;
3. INTERNET IZVORI:
- http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=30678/ 02.05.2015.
- http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-
42/manastir-tavna/08.05.2016.
- http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-
42/manastir-lovnica/28.04.2016.
- http://www.enciklo-pedija.hr/natuknica.aspx?id=32887; pristup:
18.04. 2016.
- http://www.manastir-papraca.org/index.php/istorijat-manastira-
papraca/08.05.2016.
- https://sh.wikipedia.org/wiki/Manastir_Trono%C5%A1a/28.04.2016.
- http://www.esrebrenica.ba/vijesti/religijsko-bogatstvo-kapela-svete-
marije-u-srebrenici.html /pristup: 08.06.2016.
58
Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.
MUSALA, VAROŠ I CIGANLUK U GRADU SREBRENICI

KRAJEM 19. STOLJEĆA
Sažetak
U radu se govori o urbano-geografskom i demografsko-

geneaološkom,izgledu dijela grada Srebrenice krajem 19. stoljeća koji se
nalazi sjeverno od njegovog središta - Čaršije. Središnji dio (Čaršija i okolina)
i južniji dio grada (sa starim mahalama) svoj puni razvoj doživili su još u
srednjem vijeku i osmanskom periodu. Sjeverni dio grada, iako sa elementima
starijeg urbanog razvoja, svoj intenzivniji razvoj doživljava tek krajem 19.
stoljeća. Detaljan urbano-demografski sadržaj pojedinih dijelova grada
sjeverno od Čaršije prezentiran je na osnovu izvornih podataka iz Gruntovnih
knjiga za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica. Katastarskih
planova razmjera 1:6.250 za k.o. Srebrenica, Katastar Srebrenica. Radi se o
tradicionalnim urbano-geografskim dijelovima - mahalama: Musali, Varoši i
Ciganluku. Također, pored prikaza osnovnih elemenata urbano-geografske i
demografsko-geneološke strukturalne sadržajnosti Musale, Varoši i Ciganluka,
ukazuje se i na osnovne urbane promjene navedenih dijelova grada Srebrenice
na samom kraju 19. stoljeća.
Ključne riječi: Sjeverni dio Srebrenice, urbano-geografski izgled,

Musala, Varoš, Ciganluk, kraj 19. stoljeća, familije.
Uvod
Već je detaljno istražen, a samim tim i poznat, urbano-geografski i

demografsko-geneološki izgled središnjeg i južnog dijela grada Srebrenice na
kraju 19. stoljeća. Središnji dio grada, dobro poznat kao historijsko-geografska
cjelina, pod nazivom Čaršija istražen je u posebnom radu. U njemu su date
detaljne historijsko-geografske i društveno-urbane karakteristike Čaršije i
59
njeni različiti sadržaji.1 Također, posebni naučni radovi su posvećeni i starim
mahalama Srebrenice, pod nazivima, Crvena rijeka i Skender mahala.2 Uskoro
će biti objavljena i istraživanja o najjužnijim srebreničkim mahalama Petrič i
Grad (sa starim utvrdama Donji i Gornji Grad).3
Svi prethodno navedeni urbani dijelovi grada Srebrenice su vrlo stari,

još iz perioda srednjovjekovne bosanske države. Naime oni kontinuirano
i na istom prostoru postoje od srednjeg vijeka, pa kroz cijeli osmanski
peroiod. Često i sa istim imenom, kao što su Crvena rijeka, Petrič, Grad
(podgrađe srednjovjekovne utvrde – Grada). Čaršija je od 15. stoljeća naziv
za srednjovjekovni Trg – Trgovište. A mahala Skender je naziv od početka
18. stoljeća za raniju Dubrovačku koloniju i Trgovačku ulicu sa franjevačkim
samostanom.
Sjevernije od Čaršije, nastale u osmanskom periodu, na prostoru

srednjovjekovnog Trga – Trgovišta, niz rijeku Križevici sa obje njene strane,
od srednjeg vijeka pa kroz osmanski period, nema u potpunosti formirane
urbane cjeline. Navedeni prostor, sa obje strane rijeke Križevice, u dužini
od nešto više od jednog kilometra koristi se za javne sadržaje. Prije svega
za velike javne skupove, tipa sedmičnih pazara i sezonskih ili godišnjih
sajmova - vašera. Također i za zajedničku ispašu stoke stanovnika Srebrenice.
Na tom prostoru se moglo prilično slobodno naseljavati i baviti poslovnim
aktivnostima, prije svega u funkciji pazara i sajmova (kovačnice, preprodaja
stoke, mesare....).
Ovaj prostor namjenjen sajmovima se od srednjeg vijeka pa do kraja 19.

stoljeća redovno nazivao Panađurište. Njegov južni dio je kroz osmanski period
nazvan Musala. Musala u gradu Srebrenici se sa sjeverne strane neposredno
naslanja na poslovno i javno središte naselja, Trg – Trgovište odnosno Čaršiju.
Ovim nazivom narod u našim krajevima i gradovima najčešće i naziva takve
prostore.
1 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta
Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015., str. 133-170.
2 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 2, JU Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona,
Tuzla –Srebrenica, 2013., str. 39-75 i Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender
u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2014, str. 7-38.
3 Radove o ovim mahalama objavljujemo u slijedećim knjigama Monumente Srebrenice.
60
U dijelovima Panađurišta i Musale u sjevernom dijelu Srebrenice,
posebno onim uz padine brda i neposredno kraj toka rijeke Križevice, dolazi i
do intenzivnijeg naseljavanja i formiranja grupa kuća.
1. Musala
O dijelu grada Srebrenice, poznatom po tradicionalnom nazivu

Musala, već je ranije nešto pisano. Tako se za Musalu daje nekoliko podataka:
Nalazi se nizvodno od Čaršije, niz rijeku Križevicu, i to na njenoj lijevoj
zaravnjenoj strani. Musala, kao veći slobodni prostor u gradu (namijenjen
za masovne javne i vjerske skupove), pored Čaršije u Srebrenici se razvija
od početka osmanske uprave. Vremenom se udaljeniji dijelovi pretvaraju u
groblje a na nekim počinje izgradnja stambenih, javnih i drugih objekata.
Krajem osmanskog perioda na Musali se nalazi desetak kuća i uređena musala
(kao graditeljska cjelina za molitve). Ovaj prostor je posebno postao zanimljiv
za izgradnju (puteva, javnih objekata) dolaskom austrougarske uprave.4
Potrebno je razlikovati Musalu kao tradicionalni urbano-geografski

dio grada, pa i Srebrenice, i musalu, kao vjerski sadržaj u našim gradovima.
Prvi pojam je znatno širi i obuhvata veći prostor. Musala kao vjerski sadržaj,
odnosno džamija pod otvorenim nebom, nalazila se na mjestu kasnijeg
dječijeg obdaništa u Srebrenici. Imala je i poseban vakuf, namjenjen za njeno
uzdržavanje. Musala je u Srebrenicije osnovana još početkom osmanske
uprave, uzdržavao ju je posebni vakuf a obuhvata veliki kompleks zemljišta
sjeverno od Čaršije.5 Kada je izgrađena musala u Srebrenici, kao vjerski
objekat, i ko joj je vakif nije poznato. Gledajući po konstrukciji zida, mogla
je nastati u 16. stoljeću.6
Vakuf Musala u Srebrenici pri osnivanju gruntovnice kotara Srebrenica

1894. godine ima evidentiran samo jednu parcelu od nekadašnjeg velikog
zemljišnog kompleksa koji se nalazio sjeverno od Čaršije u Srebrenici. Tada
vakuf Musale ima parcelu zemljišta na k.č. 98 površine 650 m2, a nalazi se u
oštrom uglu koji čine nova cesta iz Čaršije ka sjeveru i ulica koja ide udesno
4 Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21. stoljeća,
Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom razvoju i političkom
životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar,
2014., str. 210.
5 Rusmir Djedović, Vakufi u Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština sjeveroistočne
Bosne, broj 3(2010), JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla., str. 47.
6 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Sabrani tekstovi knjiga II,
BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007., str. 287.
61
za mahalu Varoš. Zapravo ta parcela na k.č. 98 krajem 19. stoljeća je na
katastarskim planovima označena kao muslimansko groblje.7 Vakuf Musala u
Srebrenici prema proračunu vakufa iz 1913. godine ima prihode u iznosu od
200 kruna. Oni dolaze od kirija vakufskog zemljišta što se nalazi kod centrale
(odnosi se i na šupu na tom zemljištu) u iznosu od 150 kao i od prodate bašče
u iznosu od 50 kruna. Za popravak Musale je trošeno 100 a višak u vakufu je
te godine iznosio 100 kruna. Mutevelija vakufa je, kao i većine drugih vakufa
u Srebrenici, bio Ahmetaga Pašagić.8
Vakuf Hadži Skender džamije u Srebrenici starinom ima značajne

nekretnine u Skender mahali, Čaršiji i gradu Srebrenici.9. Navedenom vakufu
pripada i veći kompleks zemljišta na Musali (sjeverno od današnje zgrade
Opštine) a u statusu groblja. Radi se o parcelama na k.č. 1/164, 1/521 i 118/1
sa površinama od 740, 2.640 i 12.560 m2.10
Musale su obično imale mihrab za imama i minber za učenje hutbi. To

su zapravo, bile džamije pod otvorenim nebom. Na njima su se na otvorenom
obavljali zajednički namazi petkom i bajramima. I musala u Srebrenici je imala
mihrab i minber. Mihrab je bio ugrađen u zidu a minbera je bila od drvene
građe, pokrivena i ograđena daskom. Musala se nalazila sjeveroistočno od
Čaršijske džamije oko 100 m. Situirana na jednom ravnom platou dimenzija
20x15 m ograđena kamenim zidom visine dva metra i širine 100 cm, pokrivena
perdom. Musala u Srebrenici je bila rijedak kulturno-historijski spomenik
ovog grada, pod krošnjama raznih starih voćaka.11
Musala, kao vjerski objekat, se krajem 19. stoljeća nalazila na parceli

k.č. 1/521. Bila je pravougaonog oblika i sa desne strane ceste od Čaršije
ka sjeveru. Kasnije, musala je srušena i na toj parceli izgrađeno je dječije
obdanište. Oko musale krajem 19. stoljeća nalazila se veća parcela, k.č. 1/758.
Parcela je u stvari bila je mezarje Bošnjaka-muslimana Srebrenice.12
Stariji ljudi Srebrenice pamte da se nekoliko puta na Musali klanjao

bajram namaz. Musala je bila aktivna sve do 1935. godine. Kao građevinski
objekat postojala je do 1953. godine. Posljednji imam musale u Srebrenici
7 Gruntovna knjiga X, uložak broj 459, iz 1894. godine, Gruntovnica u Srebrenici.

8 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo, str. 288.
9 Rusmir Djedović, Vakufi u Srebrenici..., str. 48.
10 Gruntovna knjiga X, uložak broj 461...
11 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske..., str. 287.
12 Tako označeno na katastarskim planovima grada Srebrenice razmjera 1:3125, sa kraja
19. stoljeća.
62
bio je Abid (Mustafe) ef. Đozić.13 Musalu je srušila Šumska uprava i na njoj
podigla svoju zgradu, u kojoj je kasnije bila ambulanta a zatim obdanište.14
Čaršija u Srebrenici se tokom osmanskog perioda a i krajem 19.

stoljeća sa svoje sjeverozapadne i sjeverne strane naslanja na druge prostorno-
urbane sadržaje grada. Sa sjeverozapadne strane se radi o dijelu grada koji
se tradicionalno naziva Musala a sa sjeverne je to Varoš, u novije vrijeme
zvana i Srpska Varoš. Sa širim prostorom na kome od najstarijih osmanskih
vremena postoji musala Čaršija u Srebrenici se naslanja na sljedeći način. Od
mosta na rijeci Križevici na zapadnom izlazu iz Čaršije (put koji preko Bojne
ide ka zapadu i jugozapadu) taj kontakt ide rijekom sve do iza lokaliteta gdje
se starinom nalazi musala. Musala se nalazi na k.č. 1/521. Danas se tu nalazi
zgrada dječijeg obdaništa.15
Od ove linije dodira, ka sjeverozapadu se nalaze brojni urbani sadržaji

i oni čine poseban dio grada Srebrenice pod nazivom Musala. Odmah sa lijeve
strane preko mosta na rijeci Križevici a u padini brda je poznato zemljište i
voda pod nazivom Kneževac. Sa obje strane puta iza mosta nekoliko kuća
starinom ima srebrenička familija Begović.16
1.1. Detaljan pregled Musale krajem 19. stoljeća
Odmah iza mosta na rijeci Križevici, kada se ide iz Čaršije, a na samom

početku osmanskog puta za Sarajevo i Višegrad krajem 19. stoljeća imaju tri
kuće Begovića.
13 Opširnije o Abid (Mustafe) eff. Đoziću u: A. Đozić, Srebreničke džamije i imamska

familija Đozić, u: Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, „Rimski
Municipium“ Skelani Srebrenica, 2012., str.146-163.
14 Hifzija Suljkić, Suljkić, Spomenici islamske..., str. 287. Prema kazivanju Mustafe Siručića
(1929.-) grupa omladinaca i on lično, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, tražeći
prostor za odbojkaško igralište, prvo su uredili prostor na mjestu zgrade danačnjeg suda,
kada je tu počela gradnja, otišli su na „Livadu“ gdje su danas stambene zgrade a kada
su im i tu onemogućili igranje odbojke oni su onda otišli na prostor Musale i tu izgradili
odbojkaško igralište. Musala je u to vrijeme bila zapuštena i zatrpana građevinskim i
drugim otpadom. Na prostor Musale otpad je odlagan prilikom izgradnje građevinskih
objekata preko puta Musale. Bilo je dosta kamena a među tim kamenom bilo je i ostataka
nadgrobnih spomenika-nišana. M. Siručić kaže da su materijal sa Musale u kolicima i
ručno bacali u rijeku Križevicu. Kasnije je na tom prostoru, još ga proširujući, Šumska
uprava izgradila upravnu zgradu, koja je kasnije služila kao ambulanta i naposljetku kao
dječije obdanište. I danas je ta zgrada u istom obliku i služi kao dječije obdanište.
15 A. Đozić, R. Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str.159.
16 Isto, str. 159.
63
Neposredno uz izvor/vodu Kneževac i poviš puta je kuća na k.č. 140/2
1894. godine u vlasništvu Sulejmana Begovića um. Ahmetage. Sulejman je
i vlasnik parcele 140/1 Kneževac. Ispod puta je kuća na k.č. 1/105 čiji su
vlasnici Mujaga i Husein Begović um. Ahmetage. Isti su vlasnici i parcele
Podput na k.č. 103. Susjedne kuće na k.č. 1/102 vlasnici su Jusuf i Salih
Begović um. Osmanage.
Nekih parcela kod vode Kneževac a sa lijeve strane Križevice vlasnici
su Muhagići iz Čaršije. Takva je k.č. 1/129 šljivik preko rijeke u vlasništvu
Abdulaha Muhagića sina Suljage. Parcele 128 Mala Bojna vlasnik je Arif
Muhagić um. Hasanage, a nešto Begovići i Mehmed Rumičanin zv. Kozara
um. Mustafe.
Iznad puta u padinama brda Bojna su sljedeće kuće:
Kuća na k.č. 138/2 godine 1894. u vlasništvu Hasana Halilagića
um. Sulejmana. Godine 1913. nasljeđuju ga: Almas um. Hasana, Džemila
Bašimamović udova, Husein Halilagić iz Jajca, mal.Mehmed um. Huseina iz
Jajca.
Moše Hajm Finzi sin Avrama iz Sarajeva vlasnik je kuće na k.č. 137.
Kuću na k.č. 136 opet imaju Begovići i to Hasan Begović um.
Ahmetage. Nasljeđuju ga 1918. godine: Husein, Suljaga, Bida udova Mehmeda
Salimovića i Ifeta.
Kuće na k.č. 133/2 krajem 19. stoljeća vlasnici su mal. Emina um.
Huseina Agiševića i Abida Tepić udova Huseina. Godine 1896. vlasnik je
Mahmut Tepić um. Avde a 1897. Uzeir Hankić um. Sulejmana. Zadnje kuće
iznad starog puta ka brdu Bojna na k.č. 132/2 vlasnik je Hurija r. Kasumović
prvog braka Memišević, drugog braka Mujić, udata za Saliha Mehića.
Preko rijeke Križevice od Čaršije bilo je na širem prostoru Musale
krajem 19. stoljeća objekata koji su na neki način bili u funkciji Čaršije. Na k.č.
1/82 nalazilo se Mlinište sa dvorištem i jazom u vlasništvu Hadži Hasanage
i Avdage Hadžiselmanagića sa ½ i Mikajla Stiepanovića pok. Vasilija sa ½.
Godine1899. spominju se Vukašin i Milivoj (Stiepanović).
Na k.č. 1/79 je kuća u vlasništvu: Fejzage i Alijage sinova Hadži Hasana
Hadžiselmanagića. Godine 1901. vlasnik je Gradska općina Srebrenica,
koja pomalo zaokružuje upravni kompleks oko Konaka – Kotarske uprave i
Narodne škole.
Nizvodno sa lijeve strane Križevice ka Musali starinom parcele imaju
neke srebreničke familije. Na k.č. 1/502, odmah ispod mosta na glavnom putu
64
od Čaršije ka sjeveru jedno gradilište17 imaju Efendići, i to Mujaga Efendić
um. Muhamedage iz mahale Skender.
Niže, iza Musale (kasnije obdanište), na k.č. 1/514 je Gradilište sa
dvorištem, kao i k.č. 1/515 vrt „Pod Musalom“ sve u vlasništvu: Mujage i
Hasanage Efendića um. Muhamedage i Saliha Efendića um. Avdage. Parcele
na k.č. 1/513 Gradilište, vlasnici su: Abid, Huseinaga, (Smajlaga?) Efendić
um. Jusufage Efendića i Fatima r. Junuzagić,
Pošto su gradski prostori pod nazivom Musala u bosanskim gradovoma

za vrijeme osmanske uprave služili za javne potrebe uvijek su bili u državnom
ili vakufskom vlasništvu.Ovi veći prostori u našim gradovima stoljećima su
služili za javne sadržaje tipa pijaca i sajmova. Također, služe i sa vjerske potrebe.
Na njima je redovno dio koji služi kao džamija pod otvorenim nebom. Tu se
klanjaju džume, bajram namazi ili se ispraćaju hadžije na hadž. Dio Musala
se obično koristi i za mezarje.18 Musale su uvijek bile unutar grada, često
blizu njihovih središta – Čaršija. Zbog toga austrougarska uprava ove prostore
ubrzo po svom dolasku koristi za urbani razvoj gradova. Preko Musala gradi
nove puteve i ulice a na njima gradi i svoje javne objekte: Uprave – Konake,
Škole, kasarne...Kako vidimo i Musala u Srebrenici se nalazi neposredno
sa sjeverne strane Čaršije i tokom austrougarske uprave biva intezivnije
zahvaćena procesom urbanizacije. Preko nje je probijena široka ulica koja je
u stvari glavni put koji iz Srebrenice vodi ka sjeveru. U državnom vlasništvu
(eraru), krajem 19. stoljeća se ovaj put vodi na parcelama: 1/670, 673,675,
676, 677 i nazivaju se Cesta.
Jedan izvještaj sa početka austrougarske uprave govori o izgradnji tada

modernog puta od Zvornika do Srebrenice. Kaže se da Cesta vodi dolinom
Drine preko Drinjače do Bratunca. Spominje se krajem 1885. godine kao
skoro dovršena. Cesta od Bratunca ka Srebrenici dolinom Kruševica potoka
(valjda Križevica) se gradi još od 1881. a krajem 1885. godine se dovršavala.19
17 Gradilište je zemljišni posjed na kome su se nalazili neki privredni objekti ili su bili
namijenjeni za tu svrhu a ne za poljoprivrednu proizvodnju. Npr. Vočnjak, avlija, njiva
za sijanje nisu mogli biti Gradilište.
18 Musala (ar.) mjesto (livada, bašča ili kakav drugi povelik prostor) na kome
muslimani cijelog grada, grupno, pod otvorenim nebom, klanjaju. Gotovo svaki grad
u Bosni i Hercegovini ima je musalu. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-
hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 476.
19 Azem Kožar, Granica na Drini prema izvjerštaju Huge Kutschere, administrativnog
direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 14. 11. 1885. godine, Saznanja
4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla,
2013., str. 64.
65
Vakufi često nisu imali tapije na sve svoje zemljišne parcele, te ih je
kao takve austrougarska uprava upisivala u državno vlasništvo. Iako i sam
naziv parcela, kao Musala ili Mezarje, upućuju na njihovo vlasništvo. Istu
sudbinu su doživjela i stara mezarja, sa evidentno prisutnim nišanima, koja
nisu imala tapiju vakufske parcele. Tako, blizu Čaršije na Musali u Srebrenici,
austrougarska gradi veću zgradu namjenski za kotarsku upravu. Izgrađena je
kao i druge brojne po Bosni i Hercegovini u tzv. pseudo-mavarskom stilu.
Narod ovu zgradu počinje nazivati Novi Konak ili Konak, kako je upravne
zgrade zvao još za osmanske uprave.
Oko 1890. godine austrougarska je na k.č. 1/97 i 1/99 izgradila dvije

zgrade od kojih je jedna Konak. Druga je Narodna osnovna škola. Obje su
upisane u gruntovnicu 1894. godine.Uz ove zgrade su upisane i parcele na k.č.
1/100 vrt, 1/90 i 1/96 livade. U vlasništvu Bosansko-hercegovačkog erara
tada su i kuća na k.č. 118/4, te livada 118/2. Ubrzo je na k.č. 118/19 izgrađena
zgrada Hotela20 u vlasništvu Bosansko-hercegovačkog erara. U blizini je i
kuća na k.č. 121/2 i livada121/1, a sve u vlasništvu Općine Srebrenica.
Zgrada otkupne stanice duhana u Srebrenici na dijelu Musale
Urbanim aktiviranjem prostora Musale sjevernije od Konaka i Škole

započinje izgradnja privatnih objekata. Takvi su:
Kuća na k.č. 106 koje je vlasnik Mirko Kršić pok. Josipa. Godine
1899. vlasnici su: Paulina, Anna, mal. Simo, Gabrijela i Marija. Mirko Kršića
pok. Josipa vlasnik je i kuće na k.č. 107. Nasljednici 1899. su isti.
Kuću na k.č. 119/2 ima Živana r. Blažić udata za Koju Urošević. Istu
nasljeđuju 1906. godine Drago i Marla (Koje).
20 Zgrada Hotela je prijeratna „Pivnica“, a nalazi se nizvodno odmah do zgrade u kojoj se
danas nalazi Centar za socijalni rad opštine Srebrenica.
66
Jefimija zv. Vasilija r. Lazarević, udata Jako Nikolić, ima kuću 1894.
godine na k.č. 92/10. Nasljeđuju je 1920. godine Ilija pok. Jakova.
Vlasnik kuće na k.č. 123/2, je Ana r. Petrović udata za Stojana
Petrovića zv. Mitrovića.
Kuća na k.č. 122/2 u vlasništvu je Riste i Ljube Miloševića zv.
Samardžić pok. Sime. Godine 1898. vlasnik je Teodosija Popović pok. Steve
a 1909., Savka udova, mal. Svetolik i Dragomir. Vlasnik Kuće na k.č. 1/83, je
Mihajlo Stiepanović pok. Vasilija, a kasnije Sveto. Isti Mihajlo Stiepanović
pok. Vasilija vlasnik je kuće na k.č. 1/84. Kućište na k.č. 1/91 ima Jefto
Ostojić pok. Lazara. Nasljeđuju ga 1912. godine: Anđa, Svjetlana i Anka.
Vlasnik kuće na k.č. 1/93 i parcele 1/95, je Simo Ostojić zv. Sokanić pok.
Riste: Godine 1908. su vlasnici Milka i Julijana.
Više kuća na Musali, odmah sjeverno od Konaka, je krajem 19. stoljeća
vlasnik vrlo poduzetni Hadži Mitar Urošević. Radi se o sljedećim kućama:
Kuća na k.č. 120. Godine 1896. vlasnik je Drago. Kuća na k.č. 126(?).
Kuća na k.č. 1/86. Kuća na k.č. 1/87 je, također, Hadži Mitara Urošević pok.
Pere. Zadnje tri kuće1897. godine vlasnici su: Ana, mal. Drago i Sofija udata
Milanović.
Na prelazu Musale i Donje Čaršije je još jedna kuća. Desno od puta
ispod ćuprije (oko 50 m) lijevo od rijeke Križevice je kuća na k.č. 1/503 u
vlasništvu Jovana Božića pok. Sime i Milice Orašanin prvog braka Božić
udata za Pavla Dragićevića.21
Za Musalu je važna duga uloga grada Srebrenice kao administrativnog
središta kadiluka Srebrenica za vrijeme osmanske uprave i kotara Srebrenica
za austrougarske uprave. Od uspostavljanja definitivne osmanske uprave u
srednjem bosanskom Podrinju iza 1459. godine, Srebrenica je središte većeg
kadiluka sa odgovarajućom upravom. Kadiluk Srebrenica obuhvatao je više
nahija na lijevoj i desnoj obali rijeke Drine.22 Od tada pa do kraja osmanske
uprave u gradu Srebrenica nalazi se zgrada sa administrativnom upravom
kadiluka (Konak), kao i druge slične (za zaptije, sudnica,...). Svakako je bilo
i zgrada sa vojnom administracijom i posadama. Ovaj vojni dio je valjda bio
smješten u zgrade u okviru Donje utvrde neposredno iznad središta grada.
Početkom 19. stoljeća spominje se Hasan paša iz Srebrenice, te Hadži
Salih-beg, srebrenički muteselim, zvan Hadžibeg. Sredinom 19. stoljeća, 1850.
21 A. Đozić, R. Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str.157.
22 Više u Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,1975., str.
52-53.
67
godine, u vezi događaja oko Omer paše Latasa, spominje se Hadži Rustembeg
Srebrenica. Bio je Srebrenički muteselim.
Grad Srebrenica iz osmanskog perioda izlazi sa zgradom administrativne
uprave Konakom i Donjom utvrdom sa više objekata vjerovatno za vojne
svrhe. Da je u gradu sigurno postojao Konak, odnosno upravna zgrada
Kadiluka Srebrenica, u osmanskom periodu, vidimo iz jednog dokumenta iz
1888. godine. Prijedlogom vladina povjerenika od 29. 6. 1888. godine traži se
zamjena vakufskog zemljište „Livada“ za kuću Zemaljske vlade Stari konak
u Srebrenici. Vakufska komisija odobrava zamjenu 13. 10. iste godine.23
Dakle, zgrada Novog Konaka, današnja zgrada opštine Srebrenica, izgrađena
je na zamijenjenom vakufskom zemljištu „Livada“. Kao zamjenu Vakuf u
Srebrenici je dobio Stari konak sa pripadajućim zemljištem.
Eksplicitno se u ovom slučaju spominje Stari Konak zato jer je

neposredno prije 1888. godine u Srebrenici izgrađena nova namjenska zgrada
za kotarsku upravu, koja se naziva Konak, odnosno Novi Konak. Prema
izvještaju Huge Kutschere, administrativnog direktora Zemaljske vlade iz
1885. godine, iako je kotarski ured Srebrenica smješten u jednoj udaljenoj i
prilično lošoj privatnoj kući – Konaku, mislim da je u najboljem redu od ureda
koje sam do sada obišao. Svi registri i bilježnice su u najboljem redu i skoro da
nema kašnjenja u poslu.24 Te, 1885. godine kotarski predstojnik u Srebrenici je
bio baron Schweiger.25
Vakufska komisija u Srebrenici u molbi od 8. 12. 1891. godine,26

spominje u gradu Srebrenici između ostalog i zemljište uz stari hukjumet
konak.27 Ovdje se vjerovatno radi o istom Starom Konaku, upravnoj zgradi
Kadiluka Srebrenica iz osmanskog perioda.
23 Dokumenat: ZVK-37, 1888. godina, 2079 - Srebrenica – Prijedlog, Gazi Husrev-begova

biblioteka Sarajevo, Fond: Zemaljska vakufska komisija za Bosnu i Hercegovinu.
24 Azem Kožar, Granica na Drini..., str. 64.
25 Azem Kožar, Granica na Drini.., str. 64.
26 Dokumenat: ZVK-34, 1891. godina, 3350 - Srebrenica – Prijedlog, Gazi Husrev-begova
biblioteka Sarajevo, Fond: Zemaljska vakufska komisija za Bosnu i Hercegovinu.
27 Hućumet, hukumet (ar.) – zgrada u kojoj su smještene upravne vlasti.Abdulah
Škaljić,Turcizmi..., str. 335.
68
1.2. Opće urbano-geografske i demografsko-geneaološke
karakteristike Musale krajem 19. stoljeća
Musala krajem 19. stoljeća ima blizu trideset zgrada. Uglavnom su

privatne kuće za stanovanje i nekoliko većih zgrada za javne potrebe. U dijelu
Musale uz Čaršiju i oko starog puta preko Bojne i dalje ka jugu nalazi se desetak
kuća u vlasništvu starih familija iz Srebrenice. Najviše kuća imaju Begovići,
četiri. Po jednu kuću imaju: Hadžiselmanagići, Halilagići, Agiševići... Vidi se
da je to i najranije naseljeni dio Musale.
Odmah dalje su veće zgrade u vlasništvu države (Bosansko-
hercegovačkog erara) i Općine Srebrenica. Prije svega zgrada za Upravu
kotara Srebrenica (Konak) i Narodna osnovna škola. Ove zgrade su služile za
javne potrebe grada i kotara.
Između Donje Čaršije i javnih zgrada stare srebreničke familije na
Musali imaju i druge sadržaje, Hadžiselmanagići mlin i vjerovatno han,
Efendići više gradilišta.
Početkom austrougarske uprave sjevernije na Musali pomalo kuće
gradi pravoslavno stanovništvo Srebrenice i novodoseljeno katoličko sa
strane. Takvih je petnaestak kuća, najviše Uroševića (4) i Stiepanovića (2).
Dvije kuće imaju i katolici Kršići koji su doselili sa strane.
Tokom austrougarskog perioda na prelazu 19/20. stoljeće, na Musali
se nastavljaju graditi razni objekti sa različitim sadržajima. Svi raniji i novi
objekti se grade pretežno na nekadašnjim muslimanskim grobljima koja su
se razvila uz musalu, džamiju pod otvorenim nebom.Takvi su objekti erarnog
Hotela i Centrale.
Za poznavanje važnijih urbanih sadržaja grada Srebrenice, pa i njenog
dijela Musale, važan je opis poznatog putopisca Renera a sa samog kraja 19.
stoljeća. On spominje: Kasinu i Edbauerovu gostionicu sa kuglaškim klubom.
Zatim, lijep Novi Konak – uredska zgrada i Škola.28
Nema za sada pristupačnih podataka o drugim novoizgrađenim
urbanim sadržajima na Musali tokom austrougarskog perioda. Na jednoj
razglednici Srebrenice iz tog perioda vidimo u sjevernom dijelu Musale,
zapadno od glavnog puta neku dugačku zgradu, vjerovatno za javne potrebe.
Kada se ide iz Čaršije odmah iza mosta na Križevici, na početku Musale, sa
desne strane je i zgrada Hotela.
28 Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, Mitrovica, 1900., str.
224.
69
2. Varoš
Dijelovi bosanskih gradova koji su nastanjeni krćanskim ili hrišćanskim

(katoličkim ili pravoslavnim) stanovništvom redovno se nazivaju Varoš.
Ponekad se nazivaju Kršćanska ili Latinska (Latinluk) i Hrišćanska, odnosno
u novije vrijeme Srpska Varoš.
Pošto je grad Srebrenica imao složenu urbano-geografsku strukturu,

imao je i Varoš. U Varoši u Srebrenici krajem osmanske uprave živi samo
pravoslavno stanovništvo. U novije vrijeme, zbog toga, ponekada se naziva
i Srpska Varoš. O Varoši u Srebrenici je već dato nešto podataka za kraj 19.
stoljeća.
Nizvodnije od Musale, sa desne, prilično strme, strane rijeke Križevice,

tokom 18. i 19. stoljeća se razvija mahala Varoš. Naseljena je novodoseljenim
srpsko-pravoslavnim stanovništvom iz južnih planinskih područja, pa se
naziva i Srpska varoš. Krajem osmanske uprave Varoš ima oko 55 kuća i staru
pravoslavnu crkvu. Njeno nekadašnje mjesto se naziva „Crkvište“. Crkvu
registruje austrougarski plan iz 1883-1885. godine, a nestala je iza 1903.
godine, kada je izgrađena nova pravoslavna crkva neposredno iznad Čaršije.29
Krajem 19. stoljeća u mahali Varoš bilo je nekretnina u vlasništvu

Općine Srebrenica, odnosno Gradske općine. Radi se o zemljištu i Gradilištu
na k.č. 1/631 koje se nalazi u donjem dijelu Varoši bliže rijeci Križevici na
raskršću. Tu je izgleda bio veći objekat nekog hambara namjenjenog za javne
potrebe. U Općinskom vlasništvu je nešto kasnije i parcela na k.č. 81 pod
nazivom Kiselica.30 Uz prethodni najveći i najvažniji objekat u Varoši je tada
pravoslavna crkva. Ona se nalazi u vrhu Varoši i kao objekat dominira nad
mahalom. Gotovo da nema pristupačnih podataka o izgledu te crkve. Nešto
podataka o njoj daje, na samom kraju 19. Stoljeća, daje poznati putopisac
Rener. On ovu crkvu opisuje kao pristalu gradnju i uočava groblje oko nje sa
grobnim spomenicima.31
Tlocrt zgrade crkve vidimo na austrougarskim katastarskim planovima

razmjera 1:3125 iz 1882-85. godine. Zgrada je izdužena i pravca od istoka-
sjeveroistoka ka zapadu-jugozapadu. Polukružni dio je sa istočne strane.32
29 Rusmir Djedović, Grad Srebrenica..., str. 210. i Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani
razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik
radova naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU
Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012., str. 209-210.
30 Gruntovna knjiga VI, Uložak 251...
31 Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, str. 224.
32 Katastarskim planovima razmjera 1:3125 iz 1882-85. godine
70
Formalni vlasnik crkve je Srpsko pravoslavna crkvena školska općina. Pored
objekta na k.č. 1/606 pod nazivom crkva sa crkvištem (dvorištem), ova općina
godine 1894. posjeduje: parcelu 1/607 „Šljivik oko crkve“, jedan dućan u
Čaršiji (na k.č. 1/69), k.č. 1/480 dvorište, zemljište na k.č. 39 Racel a nešto
kasnije i kuću na k.č. 1/495.33 Prema pomenutom katastarskom planu izgleda
da je Crkvena općina još iz osmanskog periodu vlasnik i neke kuće uz crkvu
koja je bila na parceli 1/606.
U istom periodu Srpsko pravoslavna crkvena školska općina u
Srebrenici je vlasnik i dvije kuće na k.č. 1/506 i 1/507, te na 1/504 Gradilišta
i na 1/508 „Šljivik Pod školom“. Svi ovi sdržaji su u dijelu Varoši koji smo
uslovno pridodali Čaršiji. Jedna od kuća je izgleda bila i pravoslavna škola.34
Pored ranije navedenih objekata Srpsko pravoslavna crkvena školska
općina krajem 19. stoljeća ima i zgradu crkve u Soločuši, na samoj granici
grada Srebrenice i naselja Gostilj.35
2.1. Detaljan pregled Varoši krajem 19. stoljeća
Već ranije smo detaljno opisali dio Varoši koji se približava čaršiji u
Srebrenici. Na tom prostoru se krajem 19. stoljeća nalazi 25. kuća naseljenih
srpsko-pravoslavnim stanovništvom Na kontaktu ovog prostora i Čaršije je
1903. godine napravljena nova pravoslavna crkva.36
Dio Srebrenice pod nazivom Varoš započinje od Musale ka
sjeveroistoku. Prije rijeke Križevice nalazi se više kuća Varoši. To su:
Kuća na k.č. 1/517 čiji je vlasnik 1894. godine Risto Mlađenović pok.
Mlađena. Godine 1903. nasljeđuju: mal. Milan, Jovanka i Anica.
Kuće na k.č. 1/534 (kasnije i kuće na k.č. 1/704) vlasnici su: Đorđo
Marković pok. Marka, Savka udova Pavla Crničića i Janja Đuranović udata
za Đorđu Markovića.
Vlasnici kuće na k.č. 1/535 su: mal. Vlastimir pok. Marka Radovanovića
i Simeuna Urošević udova. I kuće na k.č. 1/536 vlasnici su Vlastimir mal. pok.
Marka Radovanovića i Simeuna Urošević udova.
33 Gruntovna knjiga VI, Uložak 263..., VlasništvoSrpsko pravoslavne crkvene školske
općine.
34 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str. 158
35 Pored crkve sa crkvištem na k.č. 13, općina je vlasnik i dva groblja uz nju i zgrade hana
na k.č. 10. Historijat ove crkve je posebno pitanje.Tu je danas Grobljanska Crkva u
Srebrenici izgrađena 1971. Godine. Posvećena je Svetom Arhangelu Mihailu.
36 A. Đozić, R. Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str. 155-158.
71
Alempije zv. Zeko Jovanović ili Jakovljević sin Jakova vlasnik je
kuće na k.č. 1/539 godine 1894. Godine 1898. vlasnik je Tanasije pok. Sime
Papučića.
Kuće na k.č. 1/540 (kasnije kovačnice) vlasnici su: Jakov Jovanović
pok. Jovana, Mara Ostojić udova Jovana i Mara Vukosavljević prvog braka
Jovanović udata Pavle Šukilović. Godine 1899. spominju se Vaso i Jovo pok.
Jakova.
Na k.č. 1/542 je Gradilište sa dvorištem u vlasništvu je Miloša
Miloševića zv. Đerića pok. Jovana.
Aleksa Jovanović pok. Jovana vlasnik je kuće na k.č. 1/545. Godine
1927. nasljeđuju ga Simo i kćerke.
Kuća na k.č. 1/546, te parcela 97/3 Kazani u vlasništvu je Cvijetina
Mičića pok. Miće. Nasljeđuju ga 1907. mal. Leposava i Zdravka.
¸ U dijelu Varoši koji se nalazi preko rijeke Križevice u padini brda,
odnosno sa njene desne strane, nalazi se većina kuća ove srebreničke mahale.
Iznad njih je i stara pravoslavna crkva. Kuće u Varoši su sljedeće:
Kuća na k.č. 1/520, vlasnici su: Dimšo, mal. Saveta, Ana Milošević
udova pok. Jove Božića. Ova kuća je odprilike preko rijeke iza Musale,
kasnijeg obdaništa.
Kuća Lazara Jovanovića pok. Jovana je na k.č. 1/519. Godine 1906.
vlasnici su: Joka udova, mal. Grozdana i Milica.
Vlasnici kuće na k.č. 1/524 su: Obrad Tomić pok. Miloša i Nedjeljko
zv. Cvijetko Tomić pok. Miloša. Kuće na k.č. 1/527 vlasnik je Spasa Tomić
udata za Vasu Jovanovića
Kuće na k.č. 1/529 vlasnik je Joka Nikolić udata za Jovu . Godine
1928. vlasnik je Ilija Zubenica? Kuću na k.č. 1/530 krajem 19. stoljeća ima
Vaso Ristanović pok. Riste. Godine 1904. spominje se Luka Nikolić pok.
Gavrila.
Ka pravoslavnij crkvi su sljedeće kuće u Varoši:
Savo i Rado Andrić pok. Spasoja vlasnici su kuće na k.č. 1/571.
Godine 1903. vlasnici su Stevo i Simo pok. Rade.
Kuće na k.č. 1/570 godine 1894. je vlasnik Ana Gvozdenović udova
iz Gavre Nikolića. Godine 1919. nasljeđuju: Luka, Makso i Zeko Nikolić pok.
Gavre.
72
Kuća na k.č. 1/575 u vlasništvu je: Krsti i Sime Simić pok. Obrada,
Perse Simić udatoj za Milovana Jokića i Stanka udova Obrada Simića
Kuću na k.č. 1/573 ima Jelka Jovanović udova iza Gavre Spasojevića.
Godine 1900. nasljeđuju Đorđo i Mihailo pok. Gavre.
Od crkve ka jugozapadu i rijeci Križevici su kuće:
Blagoja Simić zv. Stanišić pok. Sime i Andrija Spasojević pok.
Stojana vlasnici su kuće na k.č. 1/566. Godine 1912. spominje se Pero Simić
zv. Stanišić iz Podravna.
Kuća na k.č. 1/560, je vlasnik Stana Milošević udata za Vasu Trifkovića
Kuća na k.č. 1/ i parcela 1/605 Gradilište u vlasništvu je Alekse
Popovića pok. Steve.
Jelka Milovanović udata za Jovana Trifkovića vlasnik je kuća na k.č.
1/577., a Anđa Perović udata za Stevana Garačkića zv. Stevanovića vlasnik je
kuće na k.č. 1/583.
Odmah sa južne strane crkve su dvije kuće Alekse Jovanovića. To su:
kuća na k.č. 1/579 u vlasništvu Alekse Jovanovića pok. Jovana i kuća na k.č.
1/580 Alekse Jovanovića pok. Jovana. Godine 1909. obje su vlasništvo: mal.
Petka, Stake i Save pok. Alekse. Ove dvije kuće i nekoliko pomoćnih objekata
čine veće imanje.
Kuće u Varoši koje se nalaze sjeverozapadno od crkve niz padinu i
sjeverno ka potoku Kiselica su:
Kuća na k.č. 1/610 čiji je vlasnik Mara Čobić udata za Božu Petrovića.
Godine 1928. vlasnici su: Krsto, Vaso i Petar.
Kuća na k.č. 1/611 u vlasništvu je Danice Tomić udate za Cvijetina
Ristića. Godine 1910. vlasnik je Milka udata Hrkalović?.
Kuće na k.č. 1/612 vlasnik je Mitar Dangić zv. Stevanović pok
Stevana. Također je Mitar Dangić zv. Stevanović pok Stevana vlasnik kuće
na k.č. 1/613. Obje kuće se 1911. godine vode na: Simani udovi, Milenku i
mal. Slavku.
Kuća na k.č. 1/617 ima Đuka Bogićević udata za Spasoja Podrugovića

zv. Gordića ili Lazića. Kasnije se spominje Spasoja pok. Lazara. Kuća na
k.č. 1/618 i prcela Kiselica na k.č. 81 u vlasništvu je Triše Stanojevića pok.
Stanoja.
73
Kuća na k.č. 1/620 vlasnici su: Tanasije i Zaharije Ristić pok. Miće i
Aleksija udata za Tanasiju Spasojevića. Godine 1902. vlasnici su: mal. Staka,
Jelenka i Mileva pok. Tanasije
Vlasnik kuće na k.č. 1/623 je Grujo Vidaković zv. Đurišić pok.
Vidaka. Također je Grujo Vidaković zv. Đurišić pok. Vidaka vlasnik kuće
na k.č. 1/625. Obje kuće su godine 1905. u vlasništvu Jove i Stoje pok. Pavla.
Kuću na k.č. 1/622 imaju Makso i Mihajlo Mičić pok. Miće. Godine
1922. vlasnici su Jovo i Vlado pok. Makse.
Kuće na k.č. 1/627 krajem 19. stoljeća vlasnici su: Milovan Jokić pok.
Mate, Svetozar zv. Zaharija mal., Obrad, Jovo i Miloš pok. Mate Jokića i
Perunika Trivković udova Mate Jokića. Ivan Mlađenović pok. Nikole vlasnik
je kuće na k.č. 1/.
U sjevernom dijelu Varoši oko potoka Kiselica su sljedeće kuće:
Kuća na k.č. 78/2 i parcela 78 Kiselica u vlasništvu je Ranka
Mitrovića zv. Zečić pok. Mitra. Kuću na k.č. 79/2 i parcele Kiselica (79, 80
i 82) te Racel (92 i 100) ima Jakov Jovanović pok. Jovana. Godine 1899.
vode se na mal. Kristi.
Kuću na k.č. 86/5 ima Spasa Marković udova iza Vase Obradovića
Kuću na k.č. 73/2 ima Pero Lazić sin Ilije. Pero Lazić vlasnik je i
kuće na k.č. 73/3. Kuće na k.č. 1/657 a kasnije k.č. 1/775 kućište, vlasnici
su Jovan Jovanović pok. Živana i Sava Stožaranin udova Živana.
Kuće na k,.č. 1/656 a kasnije na k.č. 1/656 kuće, vlasnik je Lazar
Mičić pok. Miće. Godine 1897. vlasnici su Stana udova i Petar. Kuće na k.č.
1/654 vlasnik je mal. Miloš, pok. Milana Miloševića
Kuće na k.č. 1/652 vlasnici su: mal. Spaso, pok. Spase Gordića,
Zdravko i Aleksa.
Preko potoka Kiselice u brdu su kuće:
Kuća na k.č. 1/661 koju ima Cvija kći pok. Jovana Jovanovića.
Kuća na k.č. 1/663 Stevana Šarca pok. Marka. Godine 1899. vodi
se na Anđi Đerić udata za Stevana. Godine 1895. u vrhu Varoši i Kiselice
je izgrađena kuća na k.č. 1/690 u vlasništvu Danice Šarac udove Manojla
Avramovića.
Nekako ispod središta mahale Varoš, sjeverozapadno od crkve ka rijeci
Križevici starinom se nalazi neka veća zgrada. Ona je na austrougarskim
74
katastarskim planovima iz 1882-85. godine ucrtana oblika „L“. Godine 1894.
je upisana u vlasništvo Općine Srebrenica.37 Možemo pretpostaviti njenu
ulogu. Možda neki veliki hambar38 za skladištenje hrane i roba za javne
potrebe grada.
Kraj rijeke sjeverozapadno od ove zgrade su sljedeće kuće:
Kuća na k.č. 1/648 u vlasništvu je Anđelije Jovanović udata Anto
Jovanović.
Kuće na k.č. 1/649 su vlasnici mal. Jovan sin Riste Lazarevića i Marta
udata Risto Lazarević. 1910. Jovo sin Riste.
Od ove zgrade ka rijeci i Ciganluku su kuće:
Kuću na k.č. 1/643 ima Stana Jovanović udata za Mihajla Petrovića.
Godine 1930. nasljeđuju Savo i Tošo pok. Mihajla.
Kuća na k.č. 1/638 u vlasništvu: mal. Milorada, Cvjetka i Vladimira
pok. Ranka Rankića. Kuća na k.č. 1/639 opet uvlasništvu: mal. Milorada,
Cvjetka i Vladimira pok. Ranka Rankića.
Ispod Crkve na granici ka mahali Ciganluk su sljedeće kuće Varoši:
Kuća na k.č. 1/603, zatim, k.č. 1/632 voćar za hambarom i 97/2 Kazani,
sve u vlasništvu Jovana Stevanovića pok. Stevana. Godine 1901. vodi se na:
Smilji udova i mal. Toši pok. Jovana.
Kuće na k.č 1/601 vlasnik je Anđa Stiepanović udata za Stevana
Mihajilovića. Godine 1908. vodi se na Čedomiru sinu Steve.
Kuće na k.č.1/589 vlasnici su: Savka Uljarević udata za Đorđu
Popovića iz Sarajeva, Lazo mal. pok. Krste Uljarevića nepoznatog boravišta i
Višnja mal. kći pok. Krste Uljarevića iz Sarajeva.
Kuće na k.č. 1/598 je vlasnik Savo Dangić pok. Đoke. Kuća na k.č.
1/599 također u vlasništvu Save Dangića pok. Đoke. Obje kuće godine 1922.
vlasnici su: Milka udova Save Dangića, Dušan, mal. Jezdimir, Vojin i (T)
Ankosava? iz Bratunca.
Kraj rijeke Križevice među kućama mahale Ciganluk, je: Kuća na k.č.
1/554 koju ima Pavlija Simić udata za Mitra Ostojića zv. Sokanića.
37 Gruntovna knjiga VI, Uložak 289... Vjerovatno je na k.č. 631?

38 To pretpostavljamo na osnovu susjedne parcele k.č. 1/632 koja se krajem 19. stoljeća
naziva „za hambarom“.
75
2.2. Opće urbano-geografske i demografske karakteristike Varoši
krajem 19. stoljeća
Da je mahala Varošna stala negdje u 18. i razvijala se tokom 19.

stoljeća i to u strani brda u dijelu starog Panađurišta govore sljedeće činjenice.
Veliki broj parcela zemljišta u Varoši, kako i državnom, tako i u privatnom
vlasništvu, krajem 19. stoljeća nazivaju se Panađurište.39
Zemljišta pod nazivim Panađurište se 1894. godine nalaze po cijeloj
Varoši. Najčešće širi prostori sokaka. Sve ovo ukazuje da se najstarije kuće
Varoši grade na velikom slobodnom prostoru Panađurištu i pomalo širenjem
okućnica se formiraju sokaci po mahali.
Posebno treba istaći jednu ličnost iz pravoslavne sredine s kraja 19. i
početka 20. stoljeća u gradu Srebrenici. To je Aleksa Jovanović pok. Jovana.
On godine 1894. ima više kuća u Čaršiji i Varoši. Ima veći broj kmetovskih
selišta po selima oko Srebrenice. Trgovačka radnja mu je protokolisana već
1885. godine. Bio je aktivan u javnom životu grada.40 Ktitor je izgradnje nove
pravoslavne crkve u Srebrenici 1903. godine.
Krajem 19. stoljeća u mahali Varoš ima nešto više od 60 kuća. Ako
dodamo i onih 25 kuća u dijelu Varoši ka Čaršiji koje smo ranije opisali, onda
Varoš ima više od 85 kuća. U varoši je tada i pravoslavna crkva sa grobljem uz
nju, kao i veći javni objekat blizu rijeke Križevice.
3. Ciganluk
U složenijim urbano-geografskim strukturama bosanskih gradova

redovno se pojavljuje i mahala naseljena romskim stanovništvom, koje se u
nekoj mjeri skrasilo u tom mjestu. Već je ponešto i poznato o takvoj mahali u
gradu Srebrenici a na kraju 19. stoljeća.
39 Radi se o parcelama na k.č.: 1/522, 523, 548, 630, 644, 659 sve pod nazivom Panađurište
a u državnom (erarnom) vlasništvu. Privatne su k.č.: 1/619 Panađurište (vlasnici
Tanasije i Zaharije Ristić pok. Miće i Aleksija udata za Tanasiju Spasojevića), 1/621
Panađurišta (Makso i Mihajlo Mičić pok. Miće), 73/1 Panađurište (Pero Lazić sin Ilije),
1/647 Panađurište (Anđelija Jovanović udata Anto Jovanović), 1/655 Panađurište (Lazar
Mičić pok. Miće) i 68 voćar Panađurište (Milorad mal., Cvjetko i Vladimir pok. Ranka
Rankića).
40 Aleksa Jovanović bio je najznačajnija politička ličnost pravoslavnog stanovništva
Srebrenice na razmeđu 19 i 20. stoljeća. Podnačelnik općine Srebrenica bio je 1900.
godine, a 1910. godine jedan od zastupnika pravoslavnog stanovništva u općinskom
načelništvu. (Bošnjak, za 1900 i 1910. godinu ili Šematizam svijeh oblasti u Bosni i
Hercegovini, Zemaljska štamparija Sarajevo.)
76
Ispod Musale i Varoši a neposredno uz rijeku Križevicu se tokom
osmanske uprave razvila mahala Kiptijan. To je uobičajeni osmanski naziv
za dio grada naseljen ciganskim, odnosno romskim stanovništvom. Usljed
njihovog načina života i tradicionalnih zanata nije čudo za takav položaj
mahale.Krajem osmanskog perioda mahala Kiptijan (negdje Kiptijan ciganski)
ima oko 25 kuća, pretežno manjih.41
Ova mahala se razvila uz samu rijeku Križevicu. Prije svega zbog

postojanja slobodnog zemljišta od starog panađurišta i mogućnosti obavljanja
tradicionalnih zanata ovog stanovništva. To su zanati: mesarski, kovački,
džambasi (preprodavci konja i stoke)... Svi oni su u uskoj vezi sa pijacama i
vašarima koji se održavaju u neposrednoj blizini, na Panađurištu.

3.1. Detaljan pregled Ciganluka krajem 19. stoljeća
Mahala Ciganluk se dodiruje sa Varoši. Neke kuće su praktično i

izmješane. Tako nekoliko kuća Ciganluka se nalazi ispod same pravoslavne
crkve i među kućama Varoši. To su:
Kuća na k.č. 1/609 u vlasništvu: Maja? kćeri um. Mustafe Durakovića,
Ajkune udate za Smaju Mejrića (Rakovac), Arifa mal, Rame i Fatima
Osmanović Šavrakić? udate za Bajru Komšilačevića.
Kuća na k.č. 1/604 koju krajem 19. stoljeća ima Salih Alić zv.
Dubinčević um. Alije. Godine 1901. vlasnici su: Sumbul mal., Jusuf, Elfa i
Fatima.
Kuća na k.č. 1/602 koju ima Zeko Omanović. Godine 1899. vlasnici
su Huso, Zemina... um. Zeke.
Kuće Ciganluka koje su ispod Varoši i sa desne strane rijeke Križevice
su:
Kuća na k.č. 1/641 Ibrahima Mujanovića umr. Mujana. Godine 1903.
vodi se na: mal. Ibri, Duriji, Dervi i Fatimi Kovačević udovi.
Na k.č.1/642 je kućište sa dvorištem od Halila Kizića um. Ahmeta.
Kasnije se vodi na Petrovićima.
Kuća na k.č. 1/549 koje je 1894. godine vlasnik Mustafa mal. sin
Bešlije Čakanovića. Godine 1916. vlasnici su Nefa um. Bešlije i Halil um.
Čakana.
41 Rusmir Djedović, Grad Srebrenica..., str. 210-211., i Rusmir Djedović, Senad Begović,
Urbani razvoj..., str. 210.
77
Kuća na k.č. 1/550 avlasnici su: Alija, Mehmed i Halil Čakanović um.
Mustafe.
Kuća na k.č. 1/551 koje su opet vlasnici: Alija, Mehmed i Halil
Čakanović um. Mustafe. Godine 1899. nasljednici su: Rašid, Šifa i Ahmet
um. Alije.
Kuća na k.č. 1/596 (kasnije i na 1/771 kuća) koju imaju: Mustafa
i Emin Musić zv. Alić um. Alije, Naza Mujanović udova Alije Musića zv.
Alića. Godine 1917. vodi se na Sejfi i Fejzi um. Mustafe Alića.
Kuća na k.č. 1/595 koju imaju: mal. Redžo, Nazifa, Remša, Nezir i
Malkuna udova Hasana Harbića i Fatima Meškulić udova Rame Harbića.
Kuću na k.č. 1/594, parcelu 1/760 Gradilište i kasnije 1/593 kuća, imaju
isti: mal. Redžo, Nazifa, Remša, Nezir i Malkuna udova Hasana Harbića i
Fatima Meškulić udova Rame Harbića.
Kuću na k.č. 1/593 i kasnije i na 1/594, 1894. godine ima Osman
Harbić um. Rame. Godine 1909. vlasnik je Selim sin Osmana.
Kuća na k.č. 1/555, kasnije i na 1/770 u vlasništvu je Rame i Ređe
Zenunovića um. Mustafe. Godine 1896. vlasnici su: Sehva udova Reše, Salko
i Ramo um. Mustafe a 1898.: mal. Mustafa, Džemo i Mehmed um. Saliha.
Kuća na k.č. 1/556 Saliha Zenunovića um. Mustafe. Godine 1898.
Nasljednici su: mal. Mustafa, Džemo i Mehmed um. Saliha..
Kućana k.č. 1/591 Hasana Zenunovića um. Zenuna. Hasan Zenunović
um. Zenuna ima kuću i na k.č. 1/592 Na k.č. 1/587 je kućište sa dvorištem
koje imaju: Begto Hamzić zv. Osmanović um. Osme i Hanifa Hamzić udata
za Bešliju Čakanovića. Godine 1913. vlasnici su Šemso i Osman um.Begte.
Kuću na k.č. 1/586, 1894. godine ima Smajl Mušić um. Hasana.
Godine 1898. nasleđuju je mal. Sado i Nurko um. Smajla...
Kuću na k.č. 1/584 imaju Mehmed Fejzović um. Fejze i Suljo Turbić
um. Salke.
Kuće na k.č. 1/565 vlasnik je Mehmed Meškulić um. Sumbula.
Krajem 19. stoljeća je i na k.č. 1/564 kućište sa dvorištem koje imaju
Mašo Alić um. Alije i Ruja Alić udova Fejze Turbića.
Kuća na k.č. 1/563 i parcela 1/561 Gradillište (iznad puta za crkvu) u
vlasništvu su: Nuke i Nurije Atanovića um. Ibrahima, te mal. Mustafe i Mine
udove Ahmeta Zenunovića.
Kraj rijeke Križevice su sljedeće kuće:
78
Kuća na k.č. 1/553 i parcele Kazan (29 i 30), u vlasništvu su Sumbula
Jahića zv. Kvakića um. Jahije. Godine 1908. vlasnik je Abid Kvakić...
Kućište na k.č. 1/642 ima Halil Kizić um. Ahmeta.
Kuću na k.č. 1/645, parcele 1/646 šljivik Panđurište i kanije kuća na
k.č. 1/703, te parcela 97/5 Kazani, ima Began Duraković um. Hasana. Godine
1907. vlasnici su: Omer, Zejnil, Behara i mal. Hajra, kasnije su vlasnici
Petrovići.
Kuća na k.č. 1/634 je u vlasništvu Junuza Omerovića um. Omera.
Godine 1917. vlasnik je Hermina Štemnic?.
Kuću na k.č. 1/636 imaju: Šaban i Sulejman Dizdarević um. Begana,
Muška udata Jusuf Papučić iz Novosela (Zvornik), Šaban Omerović zv. Turbić
um. Omera i Ruma Mujanović prvog braka Omerović udova iza Begana
Dizdarevića.
3.2. Opće urbano-geografske karakteristike Ciganluka krajem

19. stoljeća
Krajem 19. stoljeća mahala Ciganluk ili Kiptijan u Srebrenici ima 28

kuća. Od toga je nekoliko kućišta. Najviše kuća imaju familije Zenunović-
četiri, Harbić i Čakanović po tri kuće.
Nešto podataka o starim familijama u srebreničkom Ciganluku imamo

kod istraživača prisilnih migracija muslimanskog stanovništva iz Srbije
tokom 19. stoljeća. Naime, Šaban Hodžić sredinom 20. stoljeća u Srebrenici
od Cigana koji su prognani sredinom 19. stoljeća iz današnje Srbije nalazi:
Mehmedoviće, Omeroviće, Osmanoviće i Zenunoviće.42 Š. Hodžić navodi
broj domova i osoba prognanika-Cigana iz Užica koji su se 1862. godine
nastanili u gradu Srebrenici.43 Isti autor analizira i broj domova i familija, ne
42 Šaban Hodžić, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu
između 1788 - 1862 godine, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga II,
Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1958., str. 136.
43 Radi se o sljedećim domovima i osobama (sa brojem godina starosti): 1. (dom) Ibrahim
sin Osmana 40, njegovi sinovi: Nuko 10, Nurija 8 i Osman 8; 2. Mustafa sin Zenuna 34,
njegovi sinovi Salih Mustafe 8 i Bešlija 22 (vjerovatno brat Mustafe, p. a.); 3. Nedostaje;
4. Ramadan sin Osmana 60, njegovi sinovi: Osman 19, Salih 10 i Hasan 4; 5. Salih sin
Mehmeda 40, njegov sin Mehmed 16; 6. Mehan sin Barutdžije 60, njegovi sinovi Mehan
23 i sulejman 6; 7. Bećir sin Omera 50, njegovi sinovi Salih 12 i Sulejman 7; 8. Omer sin
Barutdžije 90; 9. Ibrahim sin Mustafe 26, njegovi sinovi Hasan 6 i Mustafa 4; 11. Osman
Mehmeda 34. Šaban Hodžić, Migracije muslimanskog..., str. 35-36.
79
samo Ciganskih, prognanika iz Srbije koji su se 1862. godine nastanili u gradu
Srebrenici.44
Zaključak
Dijelovi grada Srebrenice, zapravo mahale, Musala, Varoš i Ciganluk

su krajem 19. stoljeća gotovo formirane tradicionalne gradske cjeline. Prije
svega se misli na Varoš koja ima preko 60 i Ciganluk sa gotovo 30 kuća.
Musala je još uvijek u formiranju, jer je urbanizacijom zahvaćena tek na kraju
osmanskog parioda izgradnjom kuća starih srebreničkih familija oko vode
Kneževac i kolskog puta preko Bojne, dograđenog u tom periodu.
Musala je intenzivan urbani razvoj doživjela tokom austrougarske

uprave, kada se kroz nju probijaju nove ulice i putevi i grade različiti
javni urbani sadržaji. Musala krajem 19. stoljeća ima blizu trideset zgrada.
Uglavnom su privatne kuće za stanovanje u vlasništvu starih familija iz
Srebrenice: Begovića, Hadžiselmanagića, Halilagića, Agiševića i nekoliko
većih zgrada za javne potrebe. Prije svega zgrada za Upravu kotara Srebrenica
(Konak) i Narodna osnovna škola. Ubrzo nakon 1894. godine je na k.č.
118/19 izgrađena zgrada Hotela. Još jedan javni objekat nalazio se na Musali
koji potiče još iz osmanskog perioda. Bila je to Musala, kao vjerski objekat.
Krajem 19. stoljeća nalazila na parceli k.č. 1/521. Bila je pravougaonog oblika
i rijedak kulturno-historijski i religijski spomenik. Neophodno je istaći da je na
Musali krajem osmanskog i početkom austrougarskog perioda veći kompleks
zemljišta (sjeverno od današnje zgrade Opštine) u stvari bilo mezarje u
pravnom statusu vakufa. Radi se o parcelama na k.č. 1/164, 1/521 i 118/1 sa
44 Radi se o: 1. Mustafa sin Malage star 55 godina, njegovi sinovi: Omer 32, Salih 24,
Ibrahim 21 i ismail 6; 2. Mustafa Selimović sin Sulejmana 33; 3. Derviš Ibrahimović
sin Ibrahima 40; 4. Hasan Drljačić sin Hadži Ibrahima 62, njegov sin Sulejman 32;
5. Abdurahman Alemdarović sin Ahmeda 42, njegovi sinovi Ahmed 2 i Mustafa 1; 6.
Sulejman Alemdarović sin Ahmeda 40; 7. Salih Torlaković sin Alije 34; 8. Halil Ćivan
sin Mustafe 40; 9. Ahmed sin Velida 42, njegovi sinovi Mustafa 5 i Bajram 3; 10.
Mehmed sin Velije 32, njegovi sinovi Salih 4 i Selim 2; 11. Bećir sin Velihje 35, njegov
brat Osman 20. Provjeravajući imena u Srebrenici naseljenih porodica, ustanovio je da
se u Srebrenici još uvijek nalaze i pod istim prezimenima još samo slijedeće porodice:
Aliefendići, Begići, Đozići, Efendići, Malagići i Torlakovići. Kada se radi o spisak
broja domova, te broja odraslih osoba i djece užičkih, beogradskih, sokolskih i šabačkih
muhadžira, po kadilucima, autor je utvrdio da je tada doselilo u Kadiluk Srebrenica:
muhadžira iz Užica, kuća 96, odraslih osoba 406 i djece 140; muhadžira iz Sokola, kuća
199, odraslih osoba 711 i djece 508 i muhadžira iz Beograda, jedna kuća sa 5 odraslih
osoba.Ukupno je iz Srbije u kadiluk Srebrenica doseljeno 297 kuća sa 1771 osobom.
Šaban Hodžić, Migracije muslimanskog..., str. 135-140.
80
površinama od 740, 2.640 i 12.560 m2. Mezarje je uništeno izgradnjom puteva
i drugih javnih objekata.
Krajem 19. stoljeća u mahali Varoš ima nešto više od 60 kuća. Ako
dodamo i onih 25 kuća u dijelu Varoši ka Čaršiji, onda Varoš ima više od
85 kuća. U Varoši je tada i pravoslavna crkva sa grobljem uz nju, kao i veći
javni objekat blizu rijeke Križevice. U Varoši živi isključivo pravoslavno
stanovništvo. Među tim stanovništvom ima vrlo poduzetnih i uglednih ljudi
grada Srebrenice. Svakako, najznačajnija srpsko-pravoslavna ličnost toga
vremena je Aleksa Jovanović pok. Jovana. On godine 1894. ima više kuća u
Čaršiji i Varoši. Ima veći broj kmetovskih selišta po selima oko Srebrenice,
trgovačku radnju protokolisanu 1885. godine. Bio je aktivan u javnom
i vjerskom životu grada. Između ostalog bio je podnačelnik grada, ktitor
izgradnje nove pravoslavne crkve u Srebrenici 1903. godine.
Mahala Ciganluk ili Kiptijan krajem 19. stoljeća u Srebrenici ima 28

kuća. Od toga je nekoliko kućišta. Najviše kuća imaju familije Zenunović-
četiri, Harbić i Čakanović po tri kuće.Svi stanovnici Ciganluka su prognanici
iz Srbije. Bavili su se raznim zanatima a najčešći su: kovački, kasapski,
džambaski i drugi.
Analizom detaljnih karakteristika Musale, Varoši i Ciganluka,

eksplicitnije spoznajemo da je Srebrenica još u osmanskom periodu,
predstavljala, za to vrijeme, razvijen grad sa složenim i raznovrsnim urbano-
geografskom sadržajima, multireligijskom i multietničkom strukturom
stanovništva.
Izvori i literatura
1. Djedović, Rusmir, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do

početka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i
regije u privrednom razvoju i političkom životu BiH (1851-1995),
održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar, 2014.
2. Djedović,Rusmir, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice
u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova
naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz
vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani
Srebrenica, 2012.
3. Djedović,Rusmir, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg
vijeka do početka 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja,
81
dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 1, JU Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla
–Srebrenica, 2012.
4. Djedović,Rusmir, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća,
Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3(2010), JU Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla.
5. Đozić,Adib, Đozići iz Srebrenice, Baština sjeveroistočne Bosne,
broj 1(2008), JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla.
6. Đozić,Adib, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica –
istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 1, JU Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla –Srebrenica, 2012.
7. Đozić,Adib, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2015.
8. Đozić,Adib, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici
krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta,
svjedočanstva, Knjiga 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –
Srebrenica, 2013.
9. Đozić,Adib, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem
19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014
10. Gazi Husrev-begova biblioteka Sarajevo, Fond: Zemaljska vakufska
komisija za Bosnu i Hercegovinu, za 1884. – 1894. godinu.
11. Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica
Srebrenica.
12. Handžić,Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost,
Sarajevo,1975.
13. Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera,
Mitrovica, 1900.
14. Hodžić, Šaban, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u
82
sjeveroistočnu Bosnu između 1788 - 1862 godine, Članci i građa za
kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga II, Zavičajni muzej u Tuzli,
Tuzla, 1958.
15. Katastarski planovi razmjera 1:3.125 i razmjera 1:1.562,5, za k.o.
Srebrenica, Katastar Srebrenica.
16. Katastarski planovi razmjera 1:6.250 za k.o. Srebrenica, Katastar
Srebrenica.
17. Kativanje Mustafe Siručića,1929., iz Srebrenice, juni 2016.
18. Kožar,Azem, Granica na Drini prema izvještaju Huge Kutschere,
administrativnog direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
od 14. 11. 1885. godine, Saznanja 4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek
za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla, 2013.
19. Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo.
20. Suljkić,Hifzija, Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Sabrani
tekstovi knjiga II, BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007.
21. Škaljić,Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku,
Svjetlost, Sarajevo, 1985.
22. Teofilović,Željko, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna
crkvena opština Srebrenica, Bijeljina, 2010.
23. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000,
sekcija Vlasenica und Srebrenica.
24. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera
1:25.000, sekcija Zvornik 477-4-3.
25. Topografska karta razmjera 1:50.000, sekcija Zvornik 4,
Vojnogeografski Institut na osnovu reambulacije iz 1932. g.
83
Dr. sc. Adib Đozić, redovni profesor
NASELJA ORAHOVICA, VIOGOR I BUĆE KOD

SREBRENICE – KRAJEM 19. STOLJEĆA
Sažetak
Manja naselja Orahovica, Viogor i Bučje nalaze se sa jugozapadne

strane grada Srebrenice. Krajem 19. stoljeća Orahovica i Viogor su pretežno
naseljeni pravoslavnim a Bučje pretežno muslimanskim stanovništvom.
Po svim naseljima se nalaze brojne starine i tragovi ranije naseljenosti

i ranijeg stanovništva.U radu dajemo historijsko-geografske karakteristike i
razvoj ovih naselja. Također, dajemo i detaljan pregled urbano-geografskih
karakteristika svakog naselja krajem 19. stoljeća. Uglavnom na osnovu do
sada nekorištenih izvora austrougarske provenijencije, gruntovnih knjiga i
katastarskih planova a sa kraja 19. stoljeća.
Ključne riječi: Orahovica, Viogor (Vijogor), Buće (Bučje), urbano-

geografske karakteristike, historijsko-geografske karakteristike, kraj 19.
stoljeća, Srebrenica
Uvod
Naselja Orahovica, Viogor i Buće nalaze se u blizini grada Srebrenice

sa njegove jugozapadne strane. Orahovica se neposredno naslanja na teritoriju
grada Srebrenice sa jugozapada a Viogor i Bučje su u navedenom pravcu nešto
udaljenije. Ova tri naselja su relativno mala a detaljno ih obrađujemo u ovom
radu.
Orahovica, Viogor i Buće su u pretežno brdovitom i planinskom

području. Dijelovi naselja nalaze se uglavnom na nadmorskoj visini od 500 do
700 m. Nešto niži su sjeveroistočni dijelovi Orahovice na 370 – 460 m a viši
85
južni dijelovo Buća (samo Buće na oko 800 m) i Ložanj (dio Buća) i Kiprova
(dio Orahovice) gotovo na 900 m.
1. Starija prošlost
Orahovica, Viogor i Buće su vjerovatno bili naseljavani i u najstarijim

vremenima, prahistoriji i antici, ali za sada nemamo sigurnih tragova iz tih
perioda.
U znatnije starine bi mogli uvrstiti nedavno otkriće temelja neke stare

građevine u Borovcu, dijelu naselja Orahovica.1 U medijima se govori o
srednjovjekovnoj pravoslavnoj crkvi.2
1 Prema više vijesti koje su se mogle naći na internetu tokom zadnjih par godina. Prvo
je 2014. godine postavljen krst na privatnoj zemlji R. Dragičevića „koji je rekao da je
nekada tu bila crkva“. Zatim, spominje se lokalitet pod nazivom Crkvište u Borovcu.
Godine 2015. otkriveni su temelji zgrade 13x7 m, negdje se kaže i 10x6 m. Također,
otkriveno je i nekoliko ljudskih skeleta. Pa podloga od cigla i drugi nalazi (austrijski
novčići, predmeti od metala...).
2 Treba obratiti pažnju o prosuđivanju starosti i vrste arheoloških nalaza bez arheoloških
istraživanja. Posebno na toponime tipa Crkvina i pripadnosti moguće stare građevine na
tom mjestu. Često se arheološkim istraživanjima tu konstatuje prahistorijski ili antički
lokalitet. A i moguća sama crkva može bito kasnoantička ili srednjovjekovna od bilo koje
crkve prisutne u srednjovjekovnoj Bosni.
Takav primjer imamo oko nedavno otkrivene Gradine i Crkvine u mjestu Mramorak,
oština Osmaci (zapadno od Zvornika). U prvi mah se u vijestima u javnosti smatralo da
se radi srednjovijekovnim starinama (utvrda, crkva....). Međutim, konstatovalo se da su
u pitanju ostaci prahistorijske gradine (vjerovatno iz bronzanog perioda) i kasnoantičke
crkve. Pronađen je i nadgrobni kasnoantički spomenik sa likovima i natpisom, kao i
grobnica iz tog perioda. Mogli bi biti iz 4-5 stoljeća. Prema usmeni podacima mr.sc.
Mirka Babića, arheologa koji je vršio arheološka istraživanja (dati autoru rada u ljeto
2015. godine). Sličan je i arheološki lokalitet Crkvica u susjednom naselju Staroglavice.
Za njega je već utvrđeno da se radi o kasnoantičkoj crkvi. Pronađeni su rimski nadgrobni
spomenik i grobnica na svod. Zatim, ulomak stele sa reljefom i natpisom. Sve je to
datirano u rimsko doba 3-4 stoljeće i kasnoantičko, 5-6. Stoljeće.(Arheološki leksikon
Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988., str.68.) Brza izgradnja bogomolje neke
od današnjih vjerskih organizacija na sličnim arheološkim lokalitetima može spriječiti
arheološka istraživanja i naučno određivanje tipa i starosti nalaza. Takav slučaj imamo
u naselju Rožanj, općina Sapna (sjeveroistočno od Zvornika). Tu se nalazio lokalitet
Crkvišće sa ostacima zgrade i grobnicom sa 3 ljudska skeleta. Arheolog V. Milić
je pri prvom pregledu zabilježio da se možda radi o srednjem vijeku. Međutim bez
arheoloških istraživanja je prije nekoliko godina na lokalitetu podignuta pravoslavna
crkva. Više o tome u Rusmir Djedović, Ostaci srednjovjekovne zgrade u Rožnju, Baština
sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br.
2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla, 2010., str. 163-170.
86
U literaturi katoličke provenijencije često se navodi da je u srednjem
vijeku bilo nekoliko katoličkih crkvi u Srebrenici, te u Čaglju kod Srebrenice
i Jasenovi. Jasenova je dio naselja i katastarske opštine Pusmulići, neposredno
pored Orahovice.
Od starih gradova-utvrdi najbliža je srednjovjekovni grad i osmanska

utvrda Kličevac koji se nalazi nešto zapadnije od Buća. Na neke utvrde
podsjećaju i nazivi brda Koštur, južnije od Buća i Gradno, sjevernije od
Viogora.Ova tri naselja su bila zasigurno naseljena u doba srednjovjekovne
Bosanske države, dakle prije 15. stoljeća. O tome postoje brojni tragovi
(materijalni, historijski, toponimi...).Najbrojniji materijalni tragovi srednjeg
vijeka su nekropole nadgrobnih spomenika stećaka. Do sada je u nauci poznato
za nekoliko takvih nekropola. Zna se za tri nekropole stećaka u Orahovici a
jednu u Buću.3Na jednom blagom brežuljku u Bučju zvanom Mramorje, nalazi
se nekropola sa stećcima. Ovu nekropolu je komisija za očuvanje nacionalnih
spomenika Bosne i Hercegovine nedavno proglasila zaštićenom.4
3 Detalje o ovim nekropolama daje najpoznatiji istraživač stećaka Šefik Bešlagić. Prema
svojim istraživanjima od prije više od pola stoljeća za tri lokaliteta u Orahovici on navodi:
– Na brijegu, u blizini kuća, oko 600 m sjeverno od ceste i rijeke, pokraj seoskog puta
za Srebrenicu, nalazi se nekropola sa 30 stećaka (26 sanduka, 1 sljemenjak i 3 stuba).
Spomenici su vrlo dobro obrađeni, a osrednje su očuvani. Postavljeni su po pravcu z-i, u
nizovima. Nemaju ukrasa. – Oko 400 m zapadno od prethodne nekropole, na nešto višem
golom brijegu, nalazi se nekropola sa 10 stećaka u obliku sanduka. Materijal stećaka
nejednak, obrada neujednačena, neki primjerci su u dosta slabom stanju. Orijentacije je
u pravcu z-i, u nizovima. Nemaju ukrasa. – Na golom brijegu koji se zove Igrište, istočno
od nekropole br. 13, nalazi se nekropola sa 23 stećka (10 sanduka i 13 sljemenjaka) i 6
sanduka sa postoljima koji su građeni u mostić na rijeci Jadru, ispod sela. Spomenici su
vrlo dobro klesani i uglavnom su dobro očuvani, s iznimkom koji su ugrađeni i jednog
koji je skliznuo niz brijeg. Nepomicani spomenici postavljeni su po pravcu z-i. Nemaju
ukrasa. Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo,
1971., str. 235. O navedenim nekropolama nešto podataka daje i Arheološki leksikon
Bosne i Hercegovine sa kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Savremeno stanje na
ovim nekropolama imamo u Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog
kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku
Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012., str. 70-71 i 90.
4 Navedena komisija je 2011. godine, donijela Odluku kojom se Historijsko područje
– Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u naselju Bučje, općina Srebrenica,
proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini
nekropola sa 15 stećaka i obuhvata k.č. 126 i 143, k.o. Bučje. U objašnjenju značaja ovog
dobra kaže se: Nadgrobnici na lokalitetu Mramorje pripadaju vrsti položenih kamenih
monolita: ploča, sanduka i sljemenjaka. Umjetnički kvalitet stećaka predstavljaju
ukrasi izvedeni u visokom reljefu i udubljivanju. Od ukupno 15 spomenika, ukrašen je
sljemenjak broj 4 motivom figuralne predstave osobe sa prekrštenim rukama na prsima
i dvojne spirale. Kod sanduka broj 10 obje čeone strane se završavaju na svod, a kod
sanduka broj 11 u sjeverozapadnom dijelu gornja površina je podignuta u odnosu na
gornju površinu u jugoistočnom dijelu.http://kons.gov.ba/
87
U ovom kraju se srednjovjekovne nekropole sa stećcima nazivaju
Mramor, Mramorje, Biljeg i slično. Taj naziv imamo zabilježeno i krajem 19.
stoljeća u Borovcu, dijelu Orahovice. Tada se k.č. 285 u statusu pašnjaka,
naziva Mramorje i ima površinu od 12,5 dunuma.5 Jedan lokalitet sa nazivom
Mramorje imamo i u naselju Viogor, u njegovom dijelu pod nazivom Nike.
Radi se o pašnjaku na k.č. 30 koji se 1894. godine naziva „na Mramorju“ i
ima površinu od 20 dunuma.6 Na pripadnike Bosanske crkve bi pored stećaka
mogo upućivati i toponim Katar koji se nalazi u Nikama u Viogoru (k.č. 42/1
i 42/2). Naziv Mramor imamo i u susjednom naselju Bajramovići.7
Veća zemljišta sa nazivom Biljeg imamo u naselju Orahovica i
susjednim Čičevcima (sa očuvanim stećcima). Biljeg u Orahovici je veći
kompleks zemljišta i kosa iznad ušća Bajramovićke rijeke i Pusmulićke rijeke.
Starinom tu prolazi značajan put od Srebrenice ka jugu. Biljeg je krajem 19.
stoljeća u posjedu Hadži Husejna eff. Đozića koji posjeduje dvije kuće sa
imanjem. Naziv Biljeg nosi i jedna od parcela, tada šuma, na k.č. 14 u posjedu
Đozića.8
Brojni toponimi u naseljima Orahovica, Viogor i Buće podsjećaju na
srednji vijek. Posebno su zanimljivi i brojni tipa Stop, Stopovi, Stup, Stupine...
Već je primjećeno da su u susjednim Bajramovićima toponimi Stupine,
Stupinsko brdo i Stupinski grob srednjovjekovne starosti.9 Iste starosti je i
U Odluci se daje detaljan opis svih stećaka na nekropoli Mramorje u Bučju. Više na
http://kons.gov.ba/
O navedonoj nekropoli u Bučju, kao i nekoliko drugih sa područja Srebrenice, poseban
rad priprema mr. sc. Zijad Halilović, a vjerovatno će biti objavljen u nekom od izdanja
Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona iz Tuzle.
5 Uložak 22, Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
Tad je parcela u vlasništvu poznatih posjedničkih familija Abdurahmanbegovića i
Rustenbegovića iz Srebrenice.
6 O starosti ovog lokaliteta govori i činjenica da je još tada vođen kao erar, tj. državno
vlasništvo. Uložak 69, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica
Srebrenica. Kod pravoslavnog groblja iznad okukeputa između Muletića i Nike ima
mjesto Mramorje, blizu je i Fatino brdo. Bila su najmanje 2 stećka. Kazivanje Hamira
Fejzića, Bajramovići, maj 2016. godine.
7 Ovaj lokalitet se naziva Mramor, zbog srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika
– mramora. Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19 i 20. stoljeća,
Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015., str. 177.
8 Parcela kč. 14. „Šuma“ Biljeg tada ima površinu od 2.050 m2. Uložak 13, Gruntovne
knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
9 Možda od srednjovjekovnog naziva obradivog zemljišta „stup“ ili srednjovjekovnog
naziva za kulu (stup).
88
toponim Stop (uzvišenje kod Vučevca).10 U naselju Orahovica su krajem 19.
stoljeća veći kompleksi zemljišta pod nazivom Stop i Stopovi. Još početkom
osmanske uprave uz naselje Orahovicu popisani su posjedi sa nazivima: Stup,
Dolnji Stup, Osojevište Stup.
U južnom produžetku brda Bojna iznad dijela Orahovice, Rajne,

nalazi se zaravnjeno brdo sa zemljištem pod nazivom Krst. Ovaj naziv
imamo još krajem 19. stoljeća. Radi se o parcelama k.č. 72 oranica Dolnji
Krst(površine10.100 m2), 73 livada Dolnji Krst(1.590 m2) i
69 oranica Gornji Krst(kasnije Brdo, ukupno oko 33 d).11 Srednjem vijeku

vjerovatno pripadaju i toponimi: Banjevac i Baština u Bujakovićima. Baština
je označena na katastarskom planu iz 1882-85. godine za dio Orahovice. Isto
važi i za toponim Kiprova u Orahovici.
Na tradiciju starog rudarstva u naselju Orahovica upućuju neki

toponim koji postoje krajem 19. stoljeća. To su dio naselja sa kućama pod
nazivom Kovačice. Također i zemljišta oko njih sa istim nazivom. U okolini
su i toponimi Metala, Metaljka i Čagalj (njemački naziv za prvu rudu). Možda
i obližnja zemljišta sa nazivom Miješci upućuju na preradu metala (pomoću
mijehova).
Područje naselja Viogor i Buće u srednjem vijeku nalaze se u istočnom

graničnom dijelu župe (distrikta) Trebotić čije je središte srednjovjekovna
utvrda Kličevac. Južnije od Trebotića se nalazi župa Vratar. Istočno je distrikt
Srebrenica sa srednjovjekovnim gradom-utvrdom Srebrenik i podgrađem sa
trgom Srebrenicom. Jugoistočno se nalazi župa, ranije veća oblast Osat, u koju
već ulazi naselje Jasenova, odnosno Donji Jadar.
Dolaskom osmanske uprave u prvoj polovini šezdesetih godina

15. stoljeća ove župe postaju nahije. Već 1468. godine popisano je 48 sela
i 4 selišta u nahiji Trebotić. Između ostalih čija je današnja lokacija dobro
poznata: Sućeska, Klič (neposredno kod utvrde Kličevac ako nije bilo oko
brda Klik od 852 m južno od Bučja ka Podravnom), Kutuzero, Žedanjsko,
Štedra... Bilo Polje (Bijelo Polje) je sigurno današnji istoimeni jugozapadni
dio Kutuzera, Nikolići su bili u slivu potoka Nikolić (tako je označen i na
najstarijim topografskim kartama sa kraja 19. stoljeća) koji je neposredno
sa južne strane Kutuzera i Bučja. Naselje Bogumilovo (kasnije Bogumilovo
10 Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići..., str. 176.

11 Uložak 2, 3 i 47... Ova zemljišta su krajem 19. stoljeća u vlasništvu Hadžiselmanagića iz
Srebrenice.
89
selo, Bogumilovac) koje je blizu Sućeske jer ga kasnije koriste stanovnici
tog naselja, možda je kasniji Bogodo u Podravnu ili je neki drugi lokalitet
neposredno kod Sućeske. Brojna naselja Trebotića iz 15. stoljeća su nepoznate
lokacije. Takva su: Vrbovo, drugim imenom Krstjan i Hranovo greblje (u
njemu Ahmed, dizdar ili zapovjednik utvrde ima posjed, pa nije daleko od
nje).12
U nahiju Osat 1468/9. godinu ulazi naselje Jasenova ili Donji Jadar.
Kao i Gornji Jadar koji je nešto istočnije uz Zeleni Jadar. Naselja Čičevci sa
Kožljem, Srebrenica, Gostilj i Milačević ulaze već u sastav nahije Srebrenica.13
Područje između Kutuzera, Srebrenice i Orahovice tokom 15. i 16.

stoljeća vjerovatno zauzima veće naselje koje se u najstarijim osmanskim
popisima naziva Hranovo greblje, odnosno Hranulov grob ili Ugor. Na sjever
se vjerovatno protezalo do Lehovića u Babuljicama.
Spominje se i naselje Vranić nepoznatog položaja. Moguće da se

nalazilo na padinama manje planine koja se na starim topografskim kartama
sa kraja 19. i početka 20. stoljeća redovno označava kao Vranić. Također
i na katastarskim planovima iz 1882-85. godine. Planina Vranić tada se
zapravo nalazi na području kasnijeg naselja Viogor. Također, Vukanović bi
možda mogao biti dio kasnijeg naselja Bajramovići kojeg krajem 19. stoljeća
poznajemo pod nazivom Vukadinović (Bukadinović).
Ubrzo je jugoistočni dio nahije Trebotić pripao nahiji Osat a

sjeverozapadni nahiji Birač (prije 1485. godine). Od kraja 15. stoljeća do kraja
osmanske uprave područje naselja Viogor, Orahovica i Buće stalno pripada
Kadiluku Srebrenica, a za austrougarske uprave kotaru Srebrenica.
Na starije historijsko-geografske karakteristike područja naselja

Orahovica, Viogor i Buće više podataka nalazimo u osmanskom popisu
sa početka 17. Stoljeća, tačnije 1604. godine popisana su naselja po imenu
Orahovica, Bučje i Hranulov grob. Naselje Orahovica 1604. godine pripada
Osatu, ima ukupno 10 kuća od toga 9 muslimanskih sa baštinama i jedna
nemuslimanska. Kao prvi tada su popisani: (I)Skender sin Živisava, Veli(ja)
sin (I)Skendera, Ibrahim sin Abdullaha, Ferhad sin Mehmeda.... Orahovica
obuhvata i zemljišta pod imenom Jadovnica? i neke hasa njive. Ukupni
12 Aladin Husić, Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 2003., str. 121-122.
13 Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni
centar Mostar, Mostar, 2008., str. 43, Adem Handžić, Tuzla i nena okolina u XVI vijeku,
Svjetlost, Sarajevo, 1975., str.132.
90
godišnji prihod je iznosio 1.277 akči, najviše od uzgoja žitarica (pšenica,
mješanac, zob) a manje od: povrća, lana, sijena, košnica, luka...14
Naselje Budanik, poznat kao Orahovica pripada Osatu. Ima 19 kuća

muslimana sa baštinama. Kao prvi stanovnici popisani su: Abdi sin Kurda,
Kurd sin Milovana, Kurd Ali(ja) sin Pervanea... Obuhvata i čifluk (baštinu)
pod nazivom Prisada Derbića. Ukupni godišnji prihod Budanika – Orahovice
je iznosio 1.500 akči, najviše od uzgoja žitarica (pšenica, mješanac, zob) a
manje od povrća, lana, sijena, košnica i luka.15
U blizini Orahovice na prelazu 16/17. stoljeće nalazi se više većih

posjeda (mezri), pod nazivima: Stup i Bukovac, Mihaljević, Dolnji Stup,
Osojevište Stup. U posjedu su Ishaka sina Hizira i drugih muslimana.16
U blizini Budanika – Orahovice nalazi se više neovisnih zemljišnih

posjeda: čifluk Petra sina Bogašina sa prihodom od 250 akči, mezra Matušići
i Radilovići sa jednim zeminom i prihodom od 700 akči i mezra Marići sa
prihodom od 300 akči.17
Naselje sa nazivom Bučje, koje pripada Osatu, također se spominje

1604. godine. Tada obuhvata baštinu Stojana sina Sekule i baštinu Marka sina
Nikole. Ukupno kuća 2 po 315 akči, kao i prihod od hajmane i badihave od
200 akči. Za ovo naselje Bučje, priređivač popisa navodi da je – istoimeno
selo jugozapadno od Srebrenice. Odmah poslije Bučja je popisano naselje pod
nazivom Slipomičica (nepoznatog položaja) sa 9 kuća.18 Dali se radi možda o
Slapovićima, treba utvrditi.
Na prelazu 16/17. stoljeće postoji čifluk Vavgor u selu Hranulov grob i

pripada Osatu. Ima ukupno 4 muslimanske kuće sa baštinama i prihod od 300
akči. uglavnom od uzgoja žitarica.19 Naziv podsjeća na kasnije naselje Viogor.
Godine 1604. još uvijek se spominje i mezra Bogumilovac u blizini

Sutjeske. Koristi je Bogdan sin Marka iz same Srebrenice.20
14 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. II, Bošnjački
institut Sarajevo, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo, 2000., str. 596.
15 Grupa autora, Opširni popis..., str. 598-599.
16 Grupa autora, Opširni popis..., str 598.
17 Grupa autora, Opširni popis..., str 599-600.
18 Grupa autora, Opširni popis..., str. 581.
91
2. Stari putevi
Vjerovatno, najveći značaj naseljima Orahovica, Viogor i Buće u

prošlosti daju važni putevi koji vode iz Srebrenice u pravcu jugoistoka.
Najpoznatiji je onaj osmanski put koji iz Čaršije u Srebrenici, preko brda
Bojna i Bjelila, vodi kroz Viogor i preko Slapovića, pa na planinu Javor i u
Žepu. Prvi dio trase već smo detaljno ranije opisali.21
U narodnoj tradiciji okoline Srebrenice i u Žepi dobro je poznato da je

od Srebrenice ka jugu i prema Sarajevu i Višegradu vodio neki važan stari put.
Ovaj stari put (vjerovatno i srednjovjekovni) čija je trasa korigovana krajem
osmanskog perioda je polazio iz Čaršije u Srebrenici.22 Ovaj put je iz Čaršije u
Srebrenici23 prelazio brdo Bojnu a zatim se spuštao dolinu rijeke u Bjelilima,
ka Bajramovićima i važnog raskršća od kojeg jedan krak ide ka zapadu i dolini
Jadra. Put ka jugu od njega ide desnom obalom rijeke koju ubrzo prelazi na
drugu stranu i onda zemljištem Luka i ispod zemljišta Strane ide uz rijeku.
Ovdje se i danas vidje ostaci kaldrme a put prolazi i pored, u narodu čuvenog
izvora, Lehovac. Ispod šuma Košpovine (danas se izgovara Gošpovine), put
prelazi Bajramovićku rijeku i uz mahalu Kovačice naselja Viogor ide ka
Slapovićima. Na ovoj trasi se nalaze razne starine od kojih posebno ističemo
stari kameni most u Slapovićima na rijeci Zeleni Jadar, koji je, nažalost, danas
srušeni neobnovljen. Dalje ovaj put ide preko planine Javor a u Žepi se račva
u dva kraka, jedan prema Sarajevu u drugi prema Višegradu.24
Tačnije, iz doline Bajramovićke rijeke trasa ovog starog puta penje se

dugačkom kosom planine Vranić. Prolazi neposredno iznad dijela Viogora po
imenu Kovačice i Vranić prelazi na prevoju između uzvišenja Brdo (Veliko
brdo, 810 m) i Malo brdo.25 Put dalje prolazi pored zemljišta Metala i dijela
Viogora koji se starinom naziva Sarači.Ovaj naziv upućuje na prisustvo
zanatlija sarača čiji je rad usko vezan za konjsku opremu i karavane.26
21 Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Monumenta
Srebrenica, knjiga 4, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015., str. 173-174.
23 Narodna tradicija zna za hanove na tom putu. Prvi je bio Selmanagića na okuci u
Srebrenici (kod vode Kneževac, tu su konji odmarali). Kazivanje Ćamila (Rame) Ajšić
(1943.) iz Kutuzera, juli 2014.godine.
25 Ovaj blagi prevoj je na oko 150 m a u novije vrijeme se tu nalazio drveni krst i lokalitet
se nazivao Krst.
26 Sarač (arapski), zanatlija koji pravi i prodaje razne predmete od kože, uglavnom za
konjsku opremu (uzde, sedla, bisage, kandžije, remenje...). Abdulah Škaljić, Turcizmi u
srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str.549.
92
Nešto prije dijela Viogora Brdo kraj trase se nalaze dva stara šehidska
nišana, vjerovatno iz 16. stoljeća.Ova dva šehidska nišana na sebi imaju
dekoracije u vidu polujabuke.27 Put ubrzo silazi u dolinu Zelenog Jadra i
prolazi pored jednog starog muslimanskog groblja. I ovo staro groblje
(harem) je zbog svog značaja proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine.28
U samoj dolini rijeke Zeleni Jadar pored ove trase starog puta nalazi
se džamija u Slapovićima. Ova džamija je zasigurno iz osmanskog perioda
a ucrtana je u austrougarske katastarske planove iz 1882-85. godine.Zbog
svog značaja nedavno obnovljena stara džamija u Slapovićima je također
zaštićena.29
Najosjetljivija tačka na trasama starih puteva su bili prelazi na rijeka.

Za velikih voda i zimi su karavani i putnici teško prelazili preko njih. Zato
bi država na takvim mjestima gradila mostove, od drveta ili kamena. Takav
kameni most od davnina postoji i na rijeci Zeleni Jadar u Slapovićima. I
ovo kulturno-historijsko dobro je proglašeno nacionalnim spomenikom, pod
nazivom Most na rijeci Zeleni Jadar u Slapovićima, mjesto i ostaci historijske
građevine.30
Od važne tačke na starom putu od Srebrenice, mosta na Zelenom Jadru

stariji krak puta ide pravo uzbrdo direktno u Buće i pored nekropole Mramorje.
Zatim prelazi potok Nikolić i pored Šljivove se penje ka Podravnu. Ova
27 Proglašeni su nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Dobar poznavalac nišana

orijentalista Hazim Numanagić ove šehidske nišane datira u 16. stoljeće. Nišani su skoro
identičnih dimenzija, kvadratne osnove 28x28 cm i visine 115 cm. Na sve četiri strane
nišana izvedene su poluloptaste izbočine – jabuke. Turbani su im u gužve. Nišani su
ograđeni dotrajalom drvenom ogradom. http://kons.gov.ba/
28 Harem i dva (šehidska) nišana u Slapovićima, grobljanska cjelina, proglašeni su od
strane Komisije za nacionalne spomenike 2012. godine. Harem je na k.č. k.č. 51. Glavna
odlika mu je da harem sa nišanima u Slapovićima ima visok stepen autentičnosti i jaku
simboličku vrijednost. On sadrži tridesetak nišana od kojih se jedan, na osnovu oblika, sa
sigurnošću može datovati na kraj 17. vijeka (nišani su bez natpisa) dok ostali pripadaju
18. i 19. vijeku. Harem se nalazi na oko 200 m udaljenosti od džamije a od harema je
oko 500 metara do dva (šehidska) nišana. http://kons.gov.ba/
29 Proglašena je Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Komisija
za očuvanje nacionalnih spomenika, 2010. godine. Imenovana je kao džamija u
Slapovićima, historijska građevina. Navodi se da, rehabilitovana džamija je značajan
spomenik kulturnog pamćenja, koji, osim što obilježava tragične događaje iz 1995.
godine, veliča i bogatu kulturnu raznolikost BiH. http://kons.gov.ba/
30 Proglašen 2014. godine a leži na k.č. 69 k.o. Bučje i k.č. 363 k.o. Viogor. Više na http://
kons.gov.ba/
93
najstarija trasa je dobro upamćena u narodnoj tradiciji okolnih naselja.31Kraj
puta južno od Šljivove nalaze se neki stećci.32
Noviji krak puta (zadnja stoljeća osmanske uprave) od Slapovići vodi

ukoso sa manjim usponim ka Kutuzeru. Tu na raskršću je nekropola stećaka.
Dalje išao kroz Bijelo polje.33
Blizu ove trase na brdu Kak iznad Kutuzera je bila Osmanlijska
osmatračnica. Za vojnu posadu izgrađena je džamija. Džamija se nalazila na
lokalitetu Pašina džamija. Tako se i džamija nazivala. Lokalitet sa džamijom
nalazio se ispod brda Kak ka Bijelom polju. Džamija je bila drvana na kamenim
temeljima. Tragovi kamenih temelja bili do prije nekoliko decenija.34
Stari put koji je išao višim terenima kako je bio stari običaj, a sličnog
pravca, išao je iz Srebrenice ka brdu Koštur, preko Orahovice. Jedan krak tog
puta je od Bjelila išao uz kosu Biljeg pa kroz Orahovicu (Stopovi...). Na toj
trasi su toponimi Bajraktaereva barica i Raskršće (označeno na katastarskom
planu iz 1882-85. godine). Parcela ispod na k.č.231 zove se šuma pod
raskršćem (38 d). Dalje ide na prevoj kod Borovca. Drugi krak ovog puta od
Srebrenice se na brdo Bojnu penjao preko Hrida ili iz mahale Petrič. Zatim
je kosom silazio ka ušću potoka iz Orahovice u Pusmulićku rijeku. Odatle
kosom se penje na brežuljak kod Podgajnice a dalje na blagi prevoj između
Orahovice i doline Zelenog Jadra. Tu se nalaze brojne starine. Nekoliko starih
groblja i nekropola sa stećcima. U blizini su nedavno otkriveni tragovi stare
građevine, pretpostavlja se temelji neke kasnoantičke crkve. O značaju tog
puta govore i toponimi pored njega. Na k.č. 265/1 i 266 pod nazivom Drum i
283/3 Vratca.35
Put prelazi Zeleni Jadar pa dalje na jugozapad uz dugačku kosu (šuma
Ložnja) izlazi na na plato visokog grebena (oko 850 m). Tu jedan krak kraj
31 Najstariji put u ovim krajevima je onaj u narodu zvani Kaldrma. Ide od Srebrenice,
preko Buća i Podravna za Stublić i dalje.Vidio sam ostatke kaldrme na Saračima (ka
Srebrenici) i od Bučja preko Nikolića pa uz Šljivovu. Onu koja ide niz Nikolić pa na
Šljivovu zovu Djevojačka kaldrma. Po predanju kamen nosile i redale u put djevojke.
Sačuvano je i predanje o tri sestre koje su govorile kako će koja doći do Sarajeva starim
putevima.Kazivanje Ćamila (Rame) Ajšić (1943.) iz Kutuzera, juli 2014.godine.
32 I danas ima dobra kaldrma od potoka Nikolić ka Šljivovi. Kamen uglačan, isti takav bio
i na mostu na Jadru.Kazivanje Hamdije Hasanovića (1957.) iz Buća, sada u Ilijašu, maj
2016. godine.
33 Put išao kroz Bijelo polje, pa preko Toluše. Starinom bio most, upamtio drveni. Kazivanje
Ćamila (Rame) Ajšić (1943.) iz Kutuzera, juli 2014.godine.
34 Kazivanje Hamdije Hasanovića (1957.) iz Buća, sada u Ilijašu, maj 2016. godine.
35 Uložak 19, Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
Vlasnici su familije iz Srebrenice.
94
brda Alibegovac ide ka sjeverozapadu kroz Bučje, pa na raskršće starog puta
Srebrenica – Žepa, a dalje može u Kutuzero. Put ka jugozapadu se penje na
brdo Koštur (936 m). Toponim možda od antičke utvrde – Kastruma. Zatim
silazi u Podravno (blizu Parabučje?) a dalje može desno za Žepu i lijevo za
Osat.
3. Islamsko naslijeđe
Odmah po definitivnom osmanskom osvajanju Srebrenice, Kličevca

i okoline, iza 1459. godine, dolazi do procesa prihvatanja islama, razvoja
islamske duhovnosti i stvaranja islamskog naslijeđa. U drugoj polovini 15.
stoljeća postoje imami a samim tim i džamijski prostor za posadu utvrde
Kličevac.
Brojni su toponimi koji podsjećaju na staro muslimansko stanovništvo

u naseljima Orahovica, Viogor i Buće (navodimo ih u dijelu o naseljima). Na
ovom prostoru se starinom nalaze i džamije. Također, postoje i materijalni
ostaci u vidu starih muslimanskih mezarja i nadgrobnih spomenika nišana.
Krajem 19. stoljeća je u narodu bio dobro poznat Mujanov grob u

Viogoru. On se nalazio u velikoj šumi na k.č. 61/1 koja se zvala: Žernica,
Borik i Mujanov grob, površine od 385 dunuma.36 Na Vraniću imaju stari
nišani, između Vijenca i Velikog brda. Isti takvi imaju i na Osredku. Možda
Mujanov grob.37 Staro mezarje sa nišanima nalazi se i u vrhu Benina dola, u
ćošku gdje je sa glavnog puta skretanje za Viogor.38
Pored najstarije džamije one u utvrdi Kličevac iz druge polovine

15. stoljeća, bilo ih je u prošlim vremenima još u ovim naseljima. Narodna
tradicija zna za lokalitet pod nazivom Pašina džamija, koji je naprijed opisan.
Također, narodna tradicija govori o postojanju vrlo stare džamije u

dijelu Viogora pod nazivom Miješci. Tradicija zna za njeno mjesto, temelje i
ostatke mezarja oko nje. Muslimansko mezarje u Miješcima je rasprostranjeno
na nekoliko lokaliteta. Većina mezarja je zarasla u šumu, sto svjedoči da je
vrlo staro te da se prostor mezarja nije obrađivao.Toponim Miješci, se na
katastarskim planovima sa kraja 19. stoljeća, bilježi kao Mesce.
36 Uložak 49, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
Tadašnji vlasnici ove šume su bili Muhagići iz Srebrenice.
37 Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2016. godine.
95
Zadnjih stoljeća za naselja: Buće, Viogor, Kutuzero, Lipovac i druga
okolna mjesta, postoji džamija u Slapovićima. Proglašena je nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine. Prema konceptu prostorne organizacije,
džamija u Slapovićima pripada jednoprostornim džamijama pokrivenim
četverovodnim krovom i sa kamenom munarom. Džamija u Slapovićima
je pravougaone tlocrtne osnove, dimenzija 6,05m x 7,95m, visina zidova
džamije do pod strehu iznosi 4,50m, a do sljemena krova 7,10m. Ukupna
visina munare iznosi 11,15m, a osnova njene baze je pravougaona dimenzija
1,60m x 2,12m.39
Džamija u Slapovićima
Vakufu ove džamije je Selim Alemić um. Ibrahima iz Buća na osnovu

ugovora o darovanju od 29. 6. 1939.godine, dao parcele 358/1 šuma Hamajlija
i 358/2 pašnjak Hamajlija, (ukupno površine oko 5 dunuma), kako se navodi, u
korist vakufa džamije i mekteba u Buću.40 Selim Alemić um. Ibrahima iz Buća
je 1939. darovao i svoju kuću (na k.č. 60/4 kućište sa dvorištem i kućom k.br.
2) u neposrednoj blizini džamije u vakuf džamije i mekteba u Buću. Također,
tada je uvakufio i više parcela zemljišta, tj oranica: k.č. 61 Luka, 66 Ječmište,
71 Premakuća (ukupno preko 10 d), zatim, kuću na k.č. 60/2 i parcele: 68
39 Oko džamije ne postoji ograđen harem, ali se na sjeveroistočnoj padini na udaljenosti od
4,00 m nalaze 3 mezara sa prednjim i nožnim nišanima. Jedan je Mula Selima Alemića
(1860 – 1938.), sjeverno od tog mezara na površini zemlje je moguće uočiti kamene
ostatke koji upućuju na to da je i na tom mjestu postojao mezar starijeg datuma) a dva su
znatno mlađa.
Vidi detaljnije dalje http://kons.gov.ba/
40 Ove parcele Selim Alemić posjeduje starinom. Kao njihov vlasnik navodi se i 1894.
godine. Uložak 20... Susjednih zemljišta Hamajlija krajem 19. stoljeća su vlasnici i
Siručići zv. Suljagići. Uložak 5...
96
oranica i šuma Luka, 38/1 oranica Radan Luka, 55 oranica Podkućnica, 38/2
livada Ravna luka (ukupno oko 28 d).41 Nešto dalje od džamije u Slapovićima
je krajem 19. stoljeća bila jedna vakufska parcela
O prisustvu islamske duhovnosti i naslijeđa u ovim naseljima govori

i postojanje vakufskih nekretnina u njima još iz osmanskog perioda. Tako
su na Nikama u Viogoru krajem 19. stoljeća evidentirane parcele na k.č.
8/2 oranica Vinograd (površine 980 m2) i 9 šuma Vinograd (770 m2), tada
u vlasništvu vakufa Čaršinske džamije u Srebrenici.42 U Kiprovi najužnijem
dijelu Orahovice krajem 19. stoljeća u suvlasništvu vakufa su dva kompletna
kmetovska selišta.43
Ispod Bujakovića, također u Orahovici, krajem 19. stoljeća su vakufske
parcele k.č. 379/1 šuma Podgor (od 1.500 m2) i 379/2 livada Podgor (4.700
m2).44
(ISk37. Parcele k.č. 39 ada Palučak (površine od 3 dunuma) u Buću, krajem
19. stoljeća vlasnik je vakuf Bijele džamije u Srebrenici.45

41 Uložak 2, Gruntovne knjige za k.o. Buće iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenic

42 Uložak 65...
43 Radi se o kmetovskim selištima u vlasništvu vakufa Skender džamije u Srebrenici,
zajedno sa familijama: Hadžiselmanagić, Avdagić i Omerović. Na selištima tada žive
Trifkovići. Uložci: 25, 26 i 44, Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine,
Gruntovnica Srebrenica.
44 Tada pripadaju vakufu Petrićke džamije u Srebrenici. Godine 1936. vlasnici postaju:
Milovan, Ostoja, Vučeta Grujičić pok. Todora. Uložak 64, Gruntovne knjige za k.o.
Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
45 Uložak 37, Gruntovne knjige za k.o. Buće iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica. Pred
Drugi svjetski rat je Mula Selim Alemić, uvakufio 110 dunuma livada i šume. Slapovići
su u tom periodu predstavljali naseljeno mjesto čijem je džematu pripadalo osam sela:
Slapovići, Bučje, Kutuzero, Bjelo Polje, Lipovac, Kasapići, Strane i Sarači. U periodu
između dva svjetska rata u blizini džamije izgrađena je vodenica, kameni most i mejtef
u kojem je stanovao imam. Poslije smrti Mula Selima Alemića 1938. godine, efendija
Jusuf Begić je vršio dužnost imama a nakon njegove smrti, nakon Drugog svjetskog rata,
istu dužnost je obavljao Mehmed (Selman) Delić, koji tu funkciju obavlja sve do pada
Srebrenice, 11. jula 1995. godine, od kada se vodi kao nestao. Vidi detaljnije dalje http://
kons.gov.ba/
97
4. Naselje Orahovica
Naselje Orahovica se nalazi neposredno sa jugozapadne strane grada

Srebrenice. Naziv naselja Orahovice je nastao od prirodnih šuma oraha, koje je
očito, nekada dominiralo ovim područje.46 Po naselju se nalazi dosta toponima
koji govore o starom stanovništvu. Takvi su: Raine, Miličine Raine, Bujaković,
Ostojine Rajine, Antolovac, Muzarović, Perovina, Marino kolibište...Ima
i toponima od starijeg muslimanskog stanovništva: Delijino Brdo, Dedino
Brdo, Halilovo Brdo, Ahmetovina, Berberovac, Tabanova ravan, Tepić...
Dio Orahovice se starinom naziva Hodžino selo. O kojem hodži govori ovaj
toponim, nije poznato. Starinom su ovog zemljišta vlasnici Akagići i Đozići
iz Srebrenice.
Neki stari toponimi u Orahovici govore o značajnim karakteristikama

nekadašnjeg naselja. Guvnište je mjesto gdje starinom cijelo naselje vrše
žitarice i predaje porez u naturi. Razboišta upućuju na neke davne nemile
događaje, duhanište je trag starog uzgajanja duhana, Banjice opet govore o
prisustvu upotrebe vode... Toponimi tipa: Selišta, Stara kuća, Podkućnice,
Nadkućnice,... podsjećaju na staru naseljenost pojedinih dijelova Orahovice.
U prošlosti značajan dio naselja Orahovica zauzimaju pašnjaci i šume u
državnom vlasništvu, koje koriste svi stanovnici za svoje potrebe. Krajem 19.
stoljeća su to parcele:
39, 46 i 47 pašnjak i šuma Brdo, 70 pašnjak Kamenjak, 297/4 šuma Borovac

(površine od 424 dunuma),, 310/1 pašnjak Vaganj (27d), 345 pašnjak viš Luka,
429/3 pašnjak kod groblja (1.500m2), 430/1 šuma Solila, Ložnja, Čahorka,
Banjevac i Tepečije (ukupno 3.665 dunuma), 437 pašnjak Velika Ložnja (62d),
438 pašnjak Lazanjska Ravan, 439 pašnjak Mlečanj, 440 pašnjak Tabanova
Ravan, 441 šikara Skakavac (63d), 442 i 443 pašnjak Tepešija, 444 pašnjak
Solila, 446 pašnjak Široka Ravan, 447 pašnjak Ravanica.47 Nešto kasnije na
erarnoj parceli k.č. 437/3 registrovano je gradilište od 40m2. Rijeka Jadar kao
k.č. 323, na području Orahovice je također upisana u državno vlasništvo.48
46 Ovakvih toponima fitonimskog porijekla imamo vrlo čest. Brojni su toponimi: Orahovica,
Orahovac, Orašje, Orašlje...
47 Sve 1894. godine u vlasništvu Bosansko-hercegovačkog zemaljskog erara. Uložak 65,
Gruntovne knjige za k.o. Orahovicu iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
48 Izkaz 1, Gruntovne knjige za k.o. Orahovicu iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
98
Nišan mezarija na lokalitetu Okolišta u Orahovici
99
Iz osmanskog perioda naselje Orahovica je izašla sa 22 kuće. Godinu
dana po uspostavi austrougarske uprave, 1879. godine Orahovica ima 22 kuće
sa 26 stanova i 192 stanovnika, i to sve gr. iztočnjaka.49
Godine 1885. Orahovica ima 23 kuće i 22 stana. Ukupno 179

stanovnika, svi su istočno-pravoslavni, od toga 43 kmeta, 3 ostala muškarca i
133 žena i djece.50
Na samom kraju 19. stoljeća, prema popisu iz 1895. godine naselje

Orahovica obuhvata sljedeće dijelove: Biljeg, Borovac, Bujaković, Dolovi,
Kiprova, Orahovica, Poretak i Stop. Tada ima 24 nastanjene kuće, 2
nenastanjene, ukupno 26 kuća. Naselje ima 187 stanovnika i sve su istočno-
pravoslavni. U socijalno-vlasničkoj strukturi Orahovica ima 22 kmeta sa 135
članova i jedan je ostali poljodjelnici sa jednim članom.51
4.1. Pregled naselja Orahovica krajem 19. stoljeća
4.1.1. Raine
Raine, koje se kasnije navode i kao Rajne, je najistočniji dio naselja

Orahovice. Kraj starog puta od Srebrenice ka jugu, Skelanima i dalje. Krajem
19. stoljeća tu se nalaze dva kućišta na kmetovskim selištima. To su:
Kućište sa dvorištem porodice Lazić kućni broj (k.br.) 1 na kmetovskom

selištu koje je krajem 19. stoljeća u vlasništvu Hadžiselmanagića iz
Srebrenice.52 Za vrijeme Monarhističke Jugoslavije vlasnici postaju Lazići.

49 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo,
1880., str. 95.
50 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886., str. 154-155.
51 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska
štamparija, Sarajevo, 1896., str. 35o-351.
52 Ovo selište tada pored kućišta sa dvorištem na k.č. 56/1 obuhvata i parcele: 50 i 51
Delijino Brdo, 52 Brdo, 53 i 54 Dolac kod Razboišta, 58/1 Glavašice, 58/3 Miličine
Raine... a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagića um. Hadži
Selmanage iz Srebrenice. Godine 1922. dijela od Hasanage vlasnici su: Ali ef. i Fejzaga
um. H. Hasanage, Ifeta udova Šahinagić iz Sarajeva, Bida udata H. Egrić iz Brezova
Polja, Hana udata Alikadić iz Brčkog, Tifa udata Zećirović iz Brčkog, Zulfa udata
Alajbegović iz Zvornika, Fata udata Krtičić iz Zvornika i Šida udata H. Efendić iz Tuzle.
Od 1923. godine dio od Avdage je na: Hibi udovi Halilbašić iz Sarajeva, Tifi udovi
Škaljo iz Sarajeva i Muli udovi Begtašević iz Sarajeva. Uložak 1, Gruntovne knjige za
k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
100
Kućište sa dvorištem porodice Savić k.br. 2 na selištu u vlasništvu
Hadžiselmanagića.Godine 1930. kućišta i selišta na osnovu odluke sreskog
načelstva vlasnici postaju Petar Savić pok. Mitra i Milorad Savić pok. Glige.53
Dijelovi zemljišta Raine se prema novijim vlasnicima nazivaju

i Miličine Raine ili Ostojine Raine. Ispod Raina je starim kartama toponim
Vodenice, ka Stopu. Vjerovatno je tu starinom bila neka vodenica na
Pusmuličkoj rijeci ispod Pusmulića.
4.1.2. Bojna, Debelo brdo
Na samoj granici Orahovice ka gradu Srebrenici na padinama brda

Bojne, odnosno Debelog brda krajem 19. stoljeća se nalaze dva kućišta na
kmetovskim selištima.
Kućište sa dvorištem porodice Savić k.br. 3 na kmetovskom selištu

Hadžiselmanagića.54
Kućište sa dvorištem porodice Savić k.br. 4 na kmetovskom selištu

Hadžiselmanagića.Godine 1930. vlasnik postaje Jevrosima Savić udova
Ilić.55
Prethodna dva kmetovska selišta obuhvataju krajem 19. stoljeća i druge

parcele u vlasništvu Hadžiselmanagića iz Srebrebnice. Godine 1929. odlukom
sreskog načelstva u Srebrenici jednih postaje vlasnik Jevrosima Savić udova
Ilić56 a drugih Jovo Savić pok. Pavla57.
53 Pored na k.č. 74 kućišta sa dvorištem selište ima i parcele: 26 Brdo, 44 i 45, Srednji
brijeg, 73 livadu Dolnji Krst (1590 m2),75 Vranjevina, 76 Luka, 77 Ravna Luka... čiji su
vlasnici 1894. godine Hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. Hadži Selmanage
iz Srebrenice. Uložak 2...
54 Pored na k.č. 35 kućišta sa dvorištem obuhvata: 23 krčevina u Debelom Brdu, 27-
29 Brdo, 33 Podkućnica, 40 Zavodom, 43/1 , 43/2 Antolovac, 72 oranicaDolnji Krst
(10.100 m2), a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagića um. Hadži
Selmanage iz Srebrenice. Kasnije su isti nasljednici. Uložak 3...
55 Selište ima kućište sa dvorištem na k.č. 34, te parcele: 24-26 Brdo, 31, 37 i 38 Brdo,
42/2 Potkućnica, 43/3 Antolovac... a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage
Hadžiselmanagića um. Hadži Selmanage iz Srebrenice. Kasnije su isti nasljednici.
Uložak 4...
56 Parcele 20 i 36 viš kuće. Uložak 46...
57 Parcele: 48 i 49 Dedino Brdo, 55 Brdo, 57 Podkućnica, 58 Glavošica (kasnije zvane
Ostojine njive), 59 Ostojine Rajine, 64 i 65 Jelah, 66, 67, 68, 69 oranica Gornji
Krst(kasnije Brdo, ukupno oko 33 d),144 i 145 pod Stopom, 147 livada Stop... Uložak
47...
101
4.1.3. Hodžino selo
Hodžino selo je dio Orahovice na zapadnim padinama Pusmuličke

rijeke. Ima dva kućišta na kmetovskim selištima. Kućište sa dvorištem
porodice Ilić k.br. 5 na kmetovskom selištu kojeg su krajem 19. stoljeća
vlasnici Akagići iz Srebrenice.58
Kućište sa dvorištem porodice Vasić na kmetovskom selištu 1894.

godine u vlasništvu je Đozića. Radi se o: Abdurahmanu, Hakiji, mal. Mehmedu,
Ahmetu i Vehbiji sinovima Hadži Husejna Đozića iz Srebrenice.59
Oko Hodžinog sela su krajem 19. stoljeća zemljišta sa nazivima: 22

šuma Debelo Brdo (228 d), 61 Luka, 76/1 šuma iza Vranjevine (20 d), 79
Luka, 81/1 šuma ispod Vranjevine i Duhanište (53d), 82/1 šuma iza Antolovca
(34 d)...
4.1.4. Biljeg
Biljeg ili kako se ponegdje navodi Bileg, dio je Orahovice u njenom

sjevernom dijelu. Povrh Biljega prolazi poznati stari put od Srebrenice ka Žepi
i dalje. Krajem 19. stoljeća na Biljegu se nalaze dvije kuće sa imanjima.
Na k.č. 5/1 krajem 19. stoljeća se nalazi kućište sa dvorištem i kućom

k.br. 7 u vlasništvu Đozića iz Srebrenice. Tačnije: Abdurahmana, Hakije, mal.
Mehmeda, Ahmeta i Vehbije sinova Hadži Husejna Đozića iz Srebrenice.
Godine 1911. sve je na Mehmedu (Mehi) Đoziću um. Husejna. Od 1949.
godine vlasnici su: Alija, Husejn i Ajka Đozić um. Mehe svi iz Orahovice, te
Sadika udata Husejnović iz Bučinovića.60 Još jedne kuće na k.č. 10/1, kućište
sa dvorištem i kućom k.br. 8 vlasnici su isti članovi familije Đozića. Isti su i
nasljednici 1911. i 1949. godine.61
Đozići su u blizini krajem 19. stoljeća vlasnici i drugih parcela.62
Godine 1894. vlasnici su: Abdurahman, Hakija, mal. Mehmed, Ahmet i Vehbija
58 Uz parcelu na k.č. 86/2 kućište sa dvorištem ovo selište 1894. godine obuhvata parcele:
80 Lučica, 83 Dol, 84 Jelah i Krš, 88 i 89 Krš, 139 Zakršom... u vlasništvu Alije Akagića
um. Mujage iz Srebrenice. Godine 1899. nasljeđuju ga: mal. Džafer, Abdurahman, Salih,
Mehmed, Ešrefa, Arifa i Hasna Akagić um Alije iz Srebrenice. Uložak 5...
59 Selište tada obuhvata: na k.č. 95 kućište sa dvorištem, te parcele, 90/1 Ječimište, 91/1
Krčevina, 93 Ječimište, 96 Rosulje, 97 Okrajak, 98 Krčevina... Uložak 6...
60 Uložak 7...
61 Parcele 100 Voćar Muzarović, 105 Halilovo Brdo... Uložak 8...
62 Inače Đozići su starinom vlasnici značajnih posjeda u blizini, u Bajramovićima (Bjelila,
Bukadinović, Dodilovac...)
102
sinovi Hadži Husejna Đozića iz Srebrenice. Godine 1911. je sve na Haki ef.
Đoziću um. Husejna a 1922. kupuje Vehbija Đozić um. Hadži Husejna.63
Đozići iz Srebrenice imaju i veća imanja u Bjelilima i Bukadinovićima, koji
se naslanjaju na Orahovička a inače su u susjednim Bajramovićima.64
Odmah jugozapadno od Biljega počinju imanja Akagića. Jedne kuće

nak.č. 121/1, kućište sa dvorištem i kućom k.br. 9 vlasnici su Akagići iz
Srebrenice. Alija Akagić um. Mujage iz Srebrenice je 1894. njen vlasnik,
a godine 1899. vodi se na: mal. Džaferu, Abdurahmanu, Salihu, Mehmedu,
Ešrefi, Arifi i Hasni Akagić um. Alije iz Srebrenice. Uz kuću su popisane brojne
parcele.65 Okolna zemljišta: Okolišta,66 Podkućnica, Nadkućnica je vlasništvo
Akagića. Familija Akagići iz Srebrenice, inače je krajem osmanskog perioda
vlasnik zapadnog dijela Orahovice. Od Podkućnice preko Petrovića i Jeremića
do Borovca.
4.1.5. Središnji dio Orahovice
Prema središnjem dijelu naselja Orahovica koji se u najnovije vrijeme

naziva Petrovići, Jeremići i Stopovi, krajem 19. stoljeća ima nekoliko kućišta
i jednu kuću.
Kućište sa dvorištem porodice Petrović k.br. 10 na kmetovskom

selištu je u vlasništvu 1894. godine Akagića iz Srebrenice.67
Kućište na k.č. 222/2 porodice Stevanović k.br. 11 na kmetovskom

selišu u vlasništvu Akagića iz Srebrenice. Radi se o Aliji Akagiću um. Mujage
iz Srebrenice.68
63 Radi se o: k.č. 1, 4, 5, 7 i 8 Perovina; 11 Podkućnica, 12 Luka, 13 Ahmetovina, 14 šuma
Biljeg(2.050 m2);18-20 Male Rosulje, 21 Ahmetovina, 103, 104 i 111 Halilovo brdo, 107
i 108 Muzarović... Uložak13...
64 Više u Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići..., str. 171-194.
65 To su: 9 Paljike, 16 Podkućnica, 117 pod Okolištima, 118 pod Glavicom, 122 Podkućnica,
124-127 Nadkućnica, 128 i 129 pod Glavicom, 297/1 šuma Paljika, Surduk, Jelah,
Ravan, Zvekara i Selišta 348 d... Uložak 9...
66 Na lokalitetu Okolišta nalazi se muslimansko mezarje. Prema predanju potiče još iz
vremena sultana Mehmeda Fatiha. U sredini mezarja nalazilo se turbe koje je do skora
ograđivala familija Đozić. Danas turbeta nema ali su dobro očuvana dva nišana, i
uzglavni i nožni.
67 Obuhvata k.č. 214/1 kućište sa dvoristem, parcele: 113-116 Okolišta, 130, 208 i 210
ispod Brda, 210/2 Nadkućnica, 212 Dol, 215 – 217 Bare... Sve u vlasništvu Alije Akagić
um. Mujage iz Srebrenice,
Godine 1899. su isti nasljednici. Uložak 10...
68 Nasljeđuju ga 1899. godine isti kao i ranije navedeno. Uložak 11...
103
Također, i kućišta na k.č. 225/2 porodice Stevanović k.br 13 na
istom selištu su isti i vlasnici kao prethodnog.69 Prethodno kmetovsko selište
obuhvata i druge parcele u vlasništvu krajem 19. stoljeća Akagića.70
Kućište porodice Stevanović k.br. 12 na još jednom kmetovskom

selištu Akagića.71
Na parceli k.č.198 kuća, je starinom neka kuća ali je izgleda na samom

kraju 19. stoljeća nestala.
Kućište sa dvorištem porodice Mihaljević k.br. 14 na kmetovskom

selištu kojeg je 1894. godine vlasnik Avdaga Effendić um. Muhameda iz
Srebrenice.72 Ovo selište krajem 19. stoljeća ima i druge parcele.73
I na k.č. 175 je starinom bila neka kuća, koje 1894. godine nema.
Istočno od Stopova na k.č. 172 je groblje Jasik (14.700 m2), krajem 19.
stoljeća u vlasništvu erara.
Sjeverno od groblja, na k.č. 175 krajem 19. stoljeća je kućište sa

dvorištem i kućomk.br. 15 u vlasništvu Effendića iz Srebrenice.To je Mujaga
Effendić um. Muhameda iz Srebrenice.74 Uz kuću su 1894. godine popisane
parcele: 183 Brezumila, 140 Krčevina, 141 šuma Krčevina, Brijeg i ispod
Ornice (površine 64 d), 176 i 177 Ornica, 178-185 Brezumile. Sve ovo 1911.
godine nasljeđuju: Hasanaga i Mehmed Effendić um Mujage, Zehda? udata
Pašagić, Fata udata Abdurahmanović, mal. Esma i Ifeta um. Mujage i Filda?
udova Mujage. Godine 1919. od Fate prelazi na Hivzu Abdurahmanovića um.
Rašid-bega i mal. Envera Abdurahmanovića sina Hivze.75
69 Na ovom selištu su i parcele: 218 Dol, 292 Dol, 293/1 kod stare kuće, 296 Ravan, 301
Kućurina, 308 Borovac... u vlasništvu Akagića. Uložak 11...
70 Kao što su k.č. 230 Duboko i Borovčić... Uložak 31...
71 Obuhvata k.č. 222/1 kućište i parcele: 219-221 Krčevina, 226/2 pod kućom, 227-229
Borovčić, 294 kod stare kuće, 303 i 304 kod jarke... Sve u vlasništvu Alije Akagić um.
Mujage iz Srebrenice. Uložak 12...
72 Pored na k.č. 181/1 kućišta sa dvorištem, selište obuhvat i parcele: 188/2 pod kućom,
189,190 i 191 Stopovi... Avdagu Effendića 1900. godine nasljeđuju: mal. Hajro, Mujo i
Sadika Effendić um. Avdage iz Srebrenice a 1918. navode se mal. Abdulah i Hajrija kći..
um Hajre. Uložak 14...
73 Radi se o: 154 i 156 ispod Ornice, 173 i 187 Brdo i Osredak... Sve u vlasništvu Mujage
Effendića um. Muhameda. Godine 1911. nasljeđuju ga: Hasanaga i Mehmed Effendić
um Mujage, Zehda? udata Pašagić, Fata udata Abdurahmanović, mal. Esma i Ifeta um.
Mujage. Uložak 40...
74 Uložak 15...
75 Isti Uložak
104
4.1.6. Jasik i Stop
Istočnije ka Orahovičkoj rijeci su još dva dijela Orahovice Jasik i

Stop sa po jednim kućištem. Kućište sa dvorištem porodice Ilić k.br. 16 na
kmetovskom selištu kojeg je 1894. godine vlasnik Avdaga Effendić um.
Muhameda iz Srebrenice.76
Na ovom kmetovskom selištu krajem 19. stoljeća postoji još parcela u istom
vlasništvu. Neke parcele 1930. godine dobija Radoja Ilić pok. Lazara...77
Kućište sa dvorištem porodice Petrović k.br. 17 na kmetovskom

selištu u vlasništvu Effendića i Pašalića iz Srebrenice.78 Zanimljivi su nazivi
zemljišta u ovom dijelu na k.č.163 kod musluka (što znači česme)i 66 i 167
kod Stare kuće.
4.1.7. Poretak
Poretak se nalazi južno od središnjeg dijela Orahovice i ima dva

kućišta.
Kućište porodice Gruičić k.br. 18 na kmetovskom selištu koje je 1894.

godine u vlasništvu Efendića, Parića i Pašalića iz Srebrenice.79
Kućište sa dvorištem Gruičić k.br. 19 na kmetovskom selištuu

vlasništvu Efendića, Parića i Pašalića iz Srebrenice.80 U okviru ovog
76 Selište pored na k.č. 168/1 kućišta sa dvorištem obuhvata parcele: 161 Jasik, 170 Potok,
231 šuma pod raskršćem (38 d), a kasnije na 168/3 kuću. Avdagu 1900. godine nasljeđuju:
mal. Hajro, Mujo i Sadika Effendić um. Avdage iz Srebrenice a 1918. spominju se: mal.
Abdulah, Hajrija kći... um Hajre. Uložak 16...
77 Parcele: 166 i 167 kod Stare kuće, 234-238 i 264 Čajra... Uložak 36... Parcele 168/2
Podkućnica, 239 Čajra... Uložak 37...
78 Uz k.č. 157/4? kućište sa dvorištem, selište obuhvata: 143 Zabrdo 84 d, 150 Dolnje Brdo
26 d, 155 Gornje brdo, 157, njive, 162 i 163 kod musluka... Sve u vlasništvu: Mujage i
Hasana Effendićaum. Muhameda i Hadži Mustafe Pašalića sin Hadži Husejna (1/2), svi
iz Srebrenice. Mujagu nasljeđuju već pominjani Efendići. Uložak 17...
79 Pored k.č. 277/1 kućište, selište obuhvata parcele: 274 i 275 Podkućnica, 282 Dol, 62 i 63
Bara, 65 i 66 Podgajnica... Svega su vlasnici: Mujaga i Hasan Effendićum. Muhameda,
Nazifa Parić udata za Ahmeda Purkovića, Osman Pašalić sin Omera, Emira mal. kći
Osmana Pašalića, Sulejman mal. Osmana Pašalića. Uložak 18...
80 Uz k.č. 278 kućiste sa dvorištem selište obuhvata 265/1 i 266 pod Drum, 283/3 Vratca...
Vlasnici su: Mujaga i Hasan Effendićum. Muhameda, Nazifa Parić udata za Ahmeda
Purkovića, Osman Pašalić sin Omera, Emira mal. kći Osmana Pašalića, Sulejman
mal. Osmana Pašalića. Godine 1901. od Nazife prelazi na Hasana mal. sina Ahmeta
Purkovića. Uložak 19...
105
kmetovskog selišta su i druga zemljišta, vlasništvo 1894. godine Efendića i
Pašalića81 i Efendića 82iz Srebrenice.
U prethodna dva selišta su još neke parcele krajem 19. stoljeća.83
4.1.8. Dolovi

Dolovi su također južno. Imaju dva kućišta.
Kućište porodice Milosavljević k.br. 20 na kmetovskom selištu
Abdurahmanbegovića iz Bijeljine i Halilagića iz Srebrenice. Godine 1898.
vlasnik je Pavle Milosavljević pok. Nikole a 1930. Blagoje Milosovaljević
pok. Pavla.84
Kućište Milosavljević k.br. 21 na kmetovskom selištu istih vlasnika,

Abdurahmanbegovića iz Bijeljine i Halilagića iz Srebrenice. Godine
1898. dijela je vlasnik Pavle Milosavljević pok. Nikole a 1920. Hilmibeg
Hafizbegović um. Avdibega iz Maglajaca.85 Prethodna dva kmetovska selišta
obuhvataju i druga zemljišta u istom vlasništvu.86
4.1.9. Borovac
Dio Orahovice Borovac je na samom razvođu ka dolini rijeke Zeleni

Jadar. Tu se nalazi niži prevoj kojim starinom idu putevi od Srebrenice ka
jugozapadu. Krajem 19. stoljeća ima jedno kućište.
Kućište sa dvorištem porodice Dragičević k.br. 22 na kmetovskom

selištu kojeg su 1894. godine vlasnici Abdurahmanbegovići iz Bijeljine i
81 Parcele 232 i 233 Slatina u vlasnišvu: mal. Mehmeda sina Mujage Effendića, mal.
Sulejmana sina Hasana Effendića i Osmana Pašalića sina Omera (1/2). Godine 1907.
vlasnik je Mitar Grujičić pok. Grujice. Uložak 38...
82 Parcele 265 i 267 Orašje u vlasništvu Mujage i Hasana Effendića um. Muhameda.
Vlasnik 1910 godine je Mitar Gruičić pok. Grujice. Uložak 39...
83 Parcele: Pobrdo, 272, 273 Brdo, 277/2 pod kućom, 281 Brdo, 283 Vratca čiji su vlasnici:
Mujaga i Hasan Effendić um. Muhameda, Nazifa udata za Ahmeta Purkovića, mal.
Sulejman i Emira djeca Osmana Pašalića, svi iz Srebrenice. Uložak 41...
84 Pored k.č. 243/1 kućište, selište obuhvata parcele: 240/2 Krčevina, 242 i 262 Podkućnica,
290 Krčevina, 290/3 Dolovi.. čiji su 1894. godine vlasnici: Avdibeg Abdurahmanović um.
Hadži Hafiza Abdurahman-bega iz Bjeline i Hasan Halilagić um. Suljage iz Srebrenice.
Uložak 20...
85 Uz k.č. 243/2 kućište ovo selište ima i 240/1 Podkućnica, 245, 261 i 290 Krčevina...
Uložak 21...
86 Parcele 241/1 Guvnište, 283 Krčevina... Uložak 27...
106
Rustanbegovići iz Srebrenice.Godine 1930. vlasnici postaju Jovo i Kosta
Dragićević pok. Ilije.87
Nazivi parcela: 294 kod stare kuće, 293/1 kod stare kuće, 301 Kućurina
u vlasništvu Akagići, upućuje da su oni tu nekada imali kuću.
Zemljišta 252 groblje (790 m2), krajem 19. stoljeća je vlasnik država.
4.1.10. Bujaković
Južnije od rijeke Zeleni Jadar u višem planinskom zemljištu, nalaze se
dijelovi Orahovice pod nazivima Bujakovići i Kiprova. Oni bi starinom mogli
biti i posebno selo.
U Bujakovićima krajem 19. stoljeća su dva kućišta.
Kućište sa dvorištem porodice Milutinović k.br. 23 na kmetovskom
selištu kojeg su krajem 19. stoljeća vlasnici Pašalići iz Srebrenice.88
Prema zemljištu Rosulje je kućište sa dvorištem porodice Savić k.br.
24 na kmetovskom selištu kojeg je 1894. godine vlasnik familija Pašalić iz
Srebrenice.Godine 1903. vlasnik je Luka Savić pok. Save a 1912. Stojan,
Zarije i Rado Savić pok. Luke.89 Prethodna dva selišta krajem 19. stoljeća
obuhvataju i druge parcele u vlasništvu Pašalića.90
I neka druga zemljišta starinom tu imaju Pašalići iz Srebrenice.91
87 Uz k.č. 258 kućište sa dvorištem, selište krajem 19. stoljeća obuhvata parcele: 246 i
248 Dol, 249 i 254 Berberovac, 283 šuma Osolja, 285 pašnjak Mramorje (12,5 d),286
Podkućnica, 287 pašnjak kod groblja, 288 Dol, 289 Dol i Berberovac, 311 i 312 Gornja
Ravan, 313 kod Bunarića, 325 livada, 326 oranica duhanište, 327 livade, 330-332
Ražište, 344 Dolnje Luke... Svega su vlasnici Avdibeg Abdurahmanović um. Hadži
Hafiza Abdurahman-bega (3/5) iz Bjeline i Avdibeg Rustanbegović um. Mustajbega (2/5)
iz Srebrenice. Godine 1920. od Avdibega Abdurahmanbegovića prelazi na Hilmibega
Hafizbegovića um. Avdibega iz Maglajaca. Uložak 22...
88 Pored k.č. 392/1 kućište sa dvorištem, selište obuhvata parcele: 378, 380, 381 i 383
livade, 387 i 388 Podkućnica, 391 Podkućnica, 393 Orašje, 396-402 Malo Brdo. Vlasnici
su Hadži Husejn Pašalić um. Ibrahima i Omer Pašalić um. Bešira iz Srebrenice. Godine
1895. vlasnici su: Hadži Mustafa um. Hadži Husejna, Hanifa udata za Mehmeda Pašagića
i Nesiba um. Hadži Husejna. Uložak 23...
89 Pored k.č. 414 kućište sa dvorištem, ovo selište obuhvata i parcele: 406-408 Brdo,
409-412 Močila, 415 i 417 Brdo. Sve u vlasništvu Hadži Mustafe Pašalića um. Hadži
Husejna. Uložak 24...
90 To su: 395, 403, 404, 408... Bujanjača a vlasnici su: Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži
Husejna, Hadži Husejn Pašalić um. Ibrahima i Omer Pašalić um. Bešira. Uložak 54...
91 Parcele: 361, 362, 363, 366, 370 Banice, 140/3 šuma Rosulje (310d), kas 148, 149 pod
Stopom. Vlasnik je Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži Husejna. Godine 1903. Luka Savić
pok. Save a 1912 Stojan, Zarije i Rado Savić pok. Luke. Uložak 55...
107
4.1.11. Kiprova
I u Kiprovi koja se nalazi na krajnjem planinskom jugu naselja

Orahovica, godine 1894. godine imamo dva kućišta na selištima.
Kućište sa dvorištem porodice Trifković k.br. 25 na kmetovskom

selištu, krajem 19. stoljeća u vlasništvu Hadžiselmanagića iz Srebrenice,
Avdagića, Omerovića iz Sikirića i vakufa Skender džamije u Srebrenici.92
Kućište sa dvorištem porodice Trifković k.br. 26? na kmetovskom

selištu, krajem 19. stoljeća isto u vlasništvu Hadžiselmanagića iz Srebrenice,
Avdagića, Omerovića iz Sikirića i vakufa Skender džamije u Srebrenici.93
U okviru prethodna dva selišta je i zemljište k.č. 448 livada Jezero u

vlasništvu istih vlasnika.94 Tu je i parcela 429/4 groblje (1.300m2), u erarnom
vlasništvu.
Pored ranije spominjanih, zemljišta na području naselja Orahovica

krajem 19. stoljeća imaju i drugi vlasnici sa strane. Neki od njih su sljedeći:
Ejub Salčinović zv. Latifović um. Salčina iz Pusmulića.95 Aiša kći um. Derviša
Saračevića zv. Dervišević iz Srebrenice (od 1927. godine: Stevo, Vako i Cvjetin
Stevanović pok. Milije).96 Zatim: Mehmed, Ahmet, Osman i Hamid Suljić
um. Sulje; mal. Šema i Meva um. Bilala Suljića, Behara Ferhatović prvog
braka Suljić udata za Halila Halilovića; mal. Bejta, Šaban i Smajl um. Begte
Suljića; mal Salko, Jakub i Avdo um. Avde Suljića, svi iz Pusmulića; Rahima
udata za Mušana Mandžića, mal Suljo i Merka djeca Salke Memčića svi iz
Ljeskovika; Hadžira Memčić udata za Osmana Čumurovića iz Osmača; mal.
Hasan, Rahima djeca um. Mustafe Hodžića iz Zaklopače; Merka Smajlović
udataza Muharema Omića i Pemba Smajlović udata za Halila Halilovića obje
iz Pusmulića i Safija Smajlović udata za Muju Gutića iz Zalužja (zadnje tri
1/3).
92 Pored k.č. 425/2? kućište sa dvorištem, ovo selište obuhvata parcele: 423 Brdo, 426 i
427 Dol, 431 Zlorep?. Kao vlasnici svega se 1894. godine vode: Emina Hadžiselmanagić
udata za Husein bega Kulenovića iz Travnika (1/2), Abida Avdagić prvog braka Krivčević
udata za Ibrahima Mujkića iz Srebrenice, vakuf Skender Džamije u Srebrenici (po 1/6),
Bajro Omerović um. Hamida, Abid Omerović um. Smajla i Mujo Omerović um. Saliha
iz Sikirića (po 1/18). Godine 1902. ispravak „umjesto Emina treba Dževahira“. Godine
1904. od Dževahire prelazi na Mustafa-bega Ibrahimbegovića sina Ibrahim-bega iz
Travnika. Uložak 25...
93 Uz k.č. 420 kućište sa dvorištem, selište ima parcele: 424 Mekota, 425 i 429 Lipa, 432-
434 Zlorep... Vlasnici su isti kao prethodnog. Uložak 26...
94 Uložak 44...
95 Uložak 58...
96 Uložak 59...
108
4.1.12. Opće karakteristike naselja Orahovica krajem 19. stoljeća
Krajem 19. stoljeća i popisu iz 1895. godine u naselju Orahovica

zatičemo sljedeće naseljene dijelove: Biljeg, Borovac, Bujaković, Dolovi,
Kiprova, Orahovica, Poratak i Stop.
Detaljnim istraživanjima na osnovu austrougarskih katastarskih

planova iz 1882-85. i Gruntovnih knjiga iz 1894. godine u Orahovici imamo
sljedeće dijelove: Raine sa 2 kućišta Lazića i Savića na kmetovskim selištima
u vlasništvu Hadžiselmanagića iz Srebrenice. Bojna ili Debelo brdo sa 2
kućišta Savića na selištima Hadžiselmanagića. Hodžino selo ima 2 kućišta
na kmetovskim selištima u vlasništvu Akagića i Đozića. Biljeg sa 2 kuće
Đozića a na Podkućnici jednom kućom Akagića. Središnji dio Orahovice
(kasnije Petrovići, Jeremići i Stopovi) sa jednom kućom Efendića i 4
kućišta (Stevanovića-2, Petrovića i Mihaljevića) na kmetovskim selištima u
vlasništvu Akagića 3 i Efendića. Jasik i Stup imaju 2 kućišta Ilića i Petrovića
na kmetovskim selištima Efendičća i Pašalića. Poretak sa dva kućišta
Gruića na kmetovskim selištima u vlasništvu Efendića, Parića i Pašalića.
Dolovi sa dva kućišta Milosavljevića na kmetovskim selištima u vlasništvu
Abdurahmanbegovića i Halilagića. Borovac sa jednim kućištem Dragičevića
na kmetovskom selištu u vlasništvu Abdurahmanbegovića i Rustenbegovića.
Nešto udaljeniji dijelovi Orahovice, su Bujakovići i Kiprova. Bujakovići

1894. godine imaju 2 kućišta, Milutinovića i Savića a na kmetovskim selištima
Pašalića. Kiprova ima dva kućišta Trifkovića na kmetovskim selištima u
vlasništvu Hadžiselmanagića, Avdagića, Omerovića i vakufa.
Dakle, naselje Orahovica 1894. godine ima ukupno 4 kuće i 21

kućište . Svih su vlasnici familije iz Srebrenice.98
97
97 Imamo potrebu istaći pojmovnu razliku između kuće i kućišta. Kuće su bile građeni
objekti od kamena, cigle ili ćerpića ili pak od drveta namijenjene stalnom boravištu.
Za razliku od kuća kućište je bila privremena, najčešće lahko prenosiva nastamba koja
je služila zakupcu zemlje (kmetu) za privremeno stanovanje dok zakupljenu zemlju
obrađuje. Zato se i moglo desiti da postoje četiri kuće u kojima su stanovali vlasnici
zemlje (zemljoposjednici) i 21 kućište u kojima su stanovali zakupci zemlje(kmetovi).
98 Radi usporedbe dajemo pregled naselja Orahovica sredinom 20. stoljeća sa dijelovima
i brojem kuća. Tada Orahovica ima dijelove: Biljeg 4 kuće (25 stanovnika); Bojna 3k
(22), Borovac 3k (20), Bujakovići 1k (11), Debelo brdo 2k (8), Dolovi 5k (25), Hodžino
selo 1k (5), Jasik 2k (15), Jeremići 6k (43), Kipova 4k (37), Orahovica 5k (52), Poretak
3k (17), Rajne 6 (37), Rosulje 1 k (10), Stop 3k (17), Stopovi 3 k (18. Orahovica tad ima
ukupno 52 kuće i 362 stanovnika. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955.
godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 221-222.
109
5. Naselje Viogor
Naselje Viogor se nalazi nekoliko kilometara jugozapadno od

Srebrenice. U središtu naselja je manja planina (visine 880-900 m). Vrh Šiljato
brdo od 901 m je najviši a niži su Vijenac 869 m i vrh od 883 m sjeverozapadno
od Šiljatog vrha. Greben planine vijuga pravcem sjeverozapad-jugoistok.
Krajnji vrh na jugoistoku je Vagan (850m) neposredno iznad doline Zelenog
Jadra a na sjeverozapadu padinama silazi u dolinu potoka Kasapić, dresne
pritoke Zelenog jadra. Možda zbog vijuganja grebena i naziv naselja kao
Viogor.
Stari naziv za ovu planinu je Vranić, kako nalazimo na kartama i

planovima sa kraja 19. stoljeća. Između zaobljenih vrhova Velikog Brda (810
m) i Malog Brda stari put Srebrenica-Žepa, prevojem od oko 750 m prelazi
ovu planinu. Možda naziv naselja i od posjeda po imenu Vavgor u blizini
Orahovice koji se spominje 1604. godine.
Među brojne starine u Viogoru spada i lokalitet na k.č. 96 pod nazivom

Groblje(površine 2,5 d) Nalazi se kod Viogora a o njegovoj starosti govori
činjenica da je krajem 19. stoljeća upisan u državno vlasništvo.
Brojni su toponimi po naselju koji govore o starom stanovništvu. Takvi

su: Nika, Zilina Ravan, Kutlov dol, Benin dol99, Tadino Selo, Vrlovića livada,
Spasovnica, Vlaški dol...
Toponimi u Viogoru koji podsjećaju na muslimansko stanovništvo iz

starijeg osmanskog perioda su: Barakova ravan, Fatino brdo, Tabakov salaš,
Hodžina ravan, Hamajlija, Mujanov grob, Bajraktarova barica. Također i
toponim Helja, iznad šehidskih nišana viš Slapovića od familije Helja u
Slapovićima, zatim Hadžin..? pored prethodnog.
Na staro naseljavanje i privredu govore toponimi: Selište, Donja

selišta, Vinograd...
Velikom starinom znatne površine naselja Viogor su u državnom

vlasništvu. Radi se uglavnom o pašnjacima i šumama, koji služe za zajedničko
korištenje stanovnika. Krajem 19. stoljeća su kao državna popisana sljedeća
zemljišta: k.č. 10 šuma Vinograd, 14/1 pašnjakVinograd i Jelah , 19 šuma
Zagajnica i Jelah, 26/1 šuma Breztova ravan i Veliko brdo (površine 646
dunuma), 30 pašnjakna Mramorju (20 d), 32 i 33 pustošina kamen, 46 i 48
pašnjak Studenac, 61/3 šuma Previje, Palike (318 d), 121/1 šuma Podkućnica,
99 Narodna tradicija govori da je tu bio neki Beno.

110
Brijeg, Poratak, Glavičica (191 d), 130/3 ašnjak Poratak, 162/1 pašnjak
Glavica, 224/1 šuma Kaparovac i Zabrdalje (538 d), 224/7 šuma Jasikovača,
Krajna, Jelah, Vranić i Vijenac (1055 d), 227 pašnjak Gaj, 229 pašnjak Jelah,
250 pašnjak ispod Metala.100 Državne su tada i parcele: 1 putevi, 375 rijeka
Jadar, 251 i 252 Selište i 369/2 šuma Kamenita Luka, te 374.101
Iz osmanskog perioda naselje Viogor izlazi sa 16 kuća. Odmah po

uspostavi austrogarske uprave 1879. godine Viogor, pored 16 kuća ima22
stana sa 175 stanovnika, sve gr. iztočnjaka.102
Prema popisu iz 1885. godine Viogor opet ima 16 kuća sa 19 stanova.

Ukupan broj stanovnika je 189, sve su istočno-pravoslavni, od toga ima 54
kmeta i 135 žena i djece.103
Godine 1895. naselje ima dijelove pod nazivima: Kovačice, Prljuge,

Sarači, Strane i Vijogor. Tada Viogor ima i 17 nastanjenih kuća i ukupno
215 stanovnika, sve su istočno-pravoslavni. U socijalno-vlasničkoj strukturi
ima 15 kmetova sa 183 člana, jedan je slobodni zemljodjelac koji je i kmet
sa 10 članova i jedan stanovnik spada u ostale poljodjelnike sa 5 članova
domaćinstva.104
5.1. Pregled naselja Viogor krajem 19. stoljeća
5.1.1. Nike (Nika) i Muletići
U dijelu naselja Viogor koji se nalazi na krajnjem njegovom

sjeverozapadnom dijelu, nalazi se nekoliko kućišta. Starinom se naziva ovaj
dio Nike a u novije vrijeme se grupa kuća nalazi u dijelu sa nazivom Muletići.
Zapravo, krajem 19. stoljeća se tu nalaze samo tri kuće u okviru kmetovskih
selišta i to:
Kućište sa dvorištem porodice Stojanović, koji se vodi sa kućnim

brojem (k.br.) 14. Dio je većeg kmetovskog selišta u vlasništvu krajem 19.
100 Godine 1894. sve u vlasništvu Bosanskog zemaljskog erara. Uložak 69, Gruntovne
knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
101 Iskaz 1 i 2, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
1880., str. 95.
štamparija, Sarajevo, 1896., 356-357.
111
stoljeća familije Muhagić iz Srebrenice.105 Na osnovu pravomoćne odluke
sreskog načelstva u Srebrenici iz 1930. godine, uknjižuje se pravo vlasništva
na nekretnine od Muhagića u korist Jevrema Stojanovića um. Stevena iz
Viogora.
Kućište porodice Jovanović k.br. 15 dio je kmetovskog selišta u

vlasništvu Salihovića iz Potočara. Odlukom sreskog načelstva u Srebrenici
iz 1930. godine vlasnici su: Milan Jovanović pok. Lazara, Rado i Tatomir
Jovanović pok. Marka i Kosana Jovanović pok. Jovana.106 Dijelova ovog
selišta su krajem 19. stoljeća vlasnici Mulalići iz Sućeske.107
Kućišta porodice Milosavljević k.br. 16 na kmetovskom selištu

su opet vlasnici Salihovići iz Potočara. Od godine 1930. vlasnici su Krsto
Milosavljević pok. Đoke i Miloš i Aleksa Milosavljević pok. Vase.108 Dijelovi
ovog selišta su u vlasništvu i Mulalića iz Sutjeske109
105 Selište je 1894. godine, pored kućišta sa dvorištem na k.č. 107, obuhvatalo i zemljišta:
22 i 24 Dolovi, 47 Barakova Ravan, 54 pašnjak Nika, 55-59 i 100 Zabrdnica, 99, 108,
110 i 121 Premakuća, 110/3 Barakova Ravan. Sve je te godine bilo u vlasništvu Semije
rođene Muhagić udate za Neziragu Pašagića i malodobmne Vasve kćeri um. Hasanage
Muhagića, obje iz Srebrenice. Godine 1905. Vasva je udato Šehomerović. Uložak 14,
Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
106 Selište obuhvata kućište na k.č. 45 i parcele: 4 Fatino brdo, 23 i 25 Brdo, 22 Dolovi, 27
Veliko brdo, 36-41 Potkućnica, 61/4 i 66 Zilina Ravan. Godine 1894. je u vlasništvu
Saliha i Hasana Salihovića um. Saliha iz Potočara. Godine 1899. od Saliha prelazi na
Salku i mal. Azu Salihović um. Saliha, a 1906. od Hasana na: mal. Ibrahima i Zlatku
Salihović um. Hasana, te Mulu udatu Bektić iz Sućeska. Uložak 15...
107 Parcela k.č. 1 Tinjak i 42/1 šlj Katar tada je vlasnik Mustafa Mulalić um. Alije iz
Sućeske. Naslijeđuju ga 1901. Hata udata za Omera Husejnovića iz Bučinovića, 1903.
Selim Husejnović sin Omera, mal. Muharem, Mustafa, Husejn i Fatima djeca Omera
Husejnovića, 1907. Omer Husejnović um Muharema iz Bučinovića a odlukom načelstva
sreza 1930. godine vlasnici su Milan Jovanović pok Lazara, Rado i Tatomir Jovanović
pok Marka, Kosana Jovanović pok Jovana (?). Uložak 51..... Također i parcela: 21
Dolovi, 37 i 38 Kutlov dol vlasnici su Zeka Mulalić udata za Veliju Dautovića iz
Sućeske i Sulejmana Mulalić udata za Hašida(?) Bećirovića iz Pomola kotar Vlasenica.
Godine 1918. od Zeke prelazi na: Jusu Dautovića zv. Bećirović um. Velije i mal. Ohrana
Dautović zv. Bećirović um. Velije iz Opetaka (??), kao i Rehu r. Dautović zv. Bećirović
ata za Rahmana Ademovića iz Dervente, kotar Vlasenica. Godine 1930. vlasnik postaje
Kosana Jovanović pok. Jove. Uložak 54....
108 U tom kmetovskom selištu pored kućišta na k.č. 34, parcele 14 Fatino brdo, vlasnici su
Salih i Hasan Salihovićum. Saliha iz Potočara. Godine 1899. od Saliha prelazi na Salku
i mal. Azu Salihović um. Saliha, a 1906. od Hasana na: mal. Ibrahima i Zlatku Salihović
um. Hasana, te Mulu udatu Bektić iz Sućeska. Uložak 16...
109 Parcele na k.č. 6 i8 Barica, te 42/2 vrt Katar u vlasništvu Mustafe a um Alije iz Sućeske.
Godine 1901. Hate udate za Omera Husejnovića iz Bučinovića a 1903. Selima Husejnović
sin Omera, mal. Muharema, Mustafe, Husejna i Fatime djece Omera Husejnovića.
Isto i parcele 12/2 Potkućnica u vlasništvu 1894. godine Zeke Mulalić udate za Veliju
112
Dijelova zadnja dva kmetovska selišta krajem 19. stoljeća vlasnici
su Mulalići iz Sućeske i Salihovići iz Potočana.110 Krajem 19. stoljeća više
zemljišta u Viogoru su vlasnici Muhagići iz Srebrenice.111
Na Niki je u novije vrijeme bila kuća i kafana. Muletići su imali 2-3 kuće,
familije Milosavljević.112
5.1.2. Viogor
Ovaj dio naselja Viogor starinom upravo nosi isti naziv. Biće da je
po njemu cijelo naselje dobilo ime i vjerovatno je njegov najstariji dio. U
Viogoru krajem 19. stoljeća bila su tri kućišta u okviru kmetovskih selišta a
radi se o:
Kućište porodice Milosavljević k.br. 12 na kmetovskom selištukojeg

su krajem 19. stoljeća vlasnici Muhagići iz Srebrenice. Godine1930. u
vlasništvu je Zarije Milosavljevića pok. Joksima.113 Dijelova ovog kmetovskog
selišta također su vlasnici Muhagići114 iz Srebrenice.
Dautovića iz Sućeske i Sulejmane Mulalić udate za Hašida Bećirovića iz Pomola kotar
Vlasenica. Od 1918. dio od Zeke prelazi na: Jusu a zv. Bećirović um. Velije i mal. Ohrana
a zv. Bećirović um. Velije iz Opetaka (?), te Rehu r. Dautović zv Bećirović udatu za
Rahmana Ademovića iz Dervente, kotar Vlasenica. Uložci 52 i 55...
110 Parcele 43/2 dvorište vlasnik je Mustafa Mulalić um. Alije iz Sućeske. Godine 1901.
Hata udata za Omera Husejnovića iz Bučinovića a 1903. Selim Husejnović sin Omera,
mal. Muharem, Mustafa, Husejn i Fatima djeca Omera Husejnovića. Parcela 35 kod kuće
i 43/1 dvorište (kasnije na njoj izgrađena kuća) vlasnici su Salih i Hasan Salihović um.
Saliha iz Potočara.. Uložci 53 i 61...
111 Vode se kao dijelovi kmezovskih selište Lazarević 13, Milovanović 7 i 11, Milosavljević
12, Stojanović 14 i Vasić 9 i 10 a radi se o parcelama na k.č.: 60 pašnjak Lulaška, 61/1
šuma Žernica, Borik, Mujanov grob (385 d), 61/2 šuma Gaj (21 d), 75/1 pašnjak Borik,
Nadbunarić i Spasovnica (123 d), 76/1 šuma Gaj, Nadbunarić (86 d). Vlasnici su: Suljaga
Muhagić um. Alijage, Semija Muhagić udata za Neziragu Pašagića, Vasva mal. um.
Hasanage Muhagića oboje iz Srebrenice i. Aleksa Jovanović pok Jovana iz Srebrenice.
Uložak 49...
113 Selište je imalo kućište na k.č. 88 u vlasništvu Suljaga Muhagić um. Alijage iz Srebrenice
a 1897. godine Avdage, Tife i Habibe Muhagić um. Suljage iz Srebrenice. Uložak 12....
114 Parcele: 89 i 91 Podkućnica, 97 i 98 Točilo, 82/2 vrt pod kućom, vlasnik je Suljaga
Muhagić um. Alijage iz Srebrenice. Godine 1897. vlasnici su: Avdaga, Tifa, Habiba
Muhagić um. Suljage a 1930. Zarije Milosavljević pok. Jakše (Joksima). Uložci 40 i 44.
Parcele 82/2 pod kućom su isti vlasnici a od 1910. godine Aleksa Jovanović pok. Jovana
iz Srebrenice. Uložak 41...
Također i parcele: 104/1 i 104/2 Nika, te 104/3 (na kojoj je kasnije kuća k.br. 19) u
vlasništvu Semije Muhagić udate za Neziragu Pašagića i Vasve mal. um. Hasanage
113
Kućište porodice Lazarević k.br. 13 na kmetovskom selištu u vlasništvu
Muhagića iz Srebrenice.Od 1930. godine vlasnici su Cvija Lazarević udata za
Tomu Stevanovića i Aleksa Vasić pok. Milana.115
Prethodna dva kmetovska selišta imala su i druge dijelove u vlasništvu

Muhagića.116
Kućište sa dvorištem porodice Milovanović k.br. 7 u vlasništvu

Jovanovića iz Srebrenice.Od 1930. godine odlukom sreskog načelstva u
vlasništvu je Prodana Milovanovića pok. Jove.117 Ovo kmetovsko selište
obuhvata i neke parcele u vlasništvu Murathodžića iz Srebrenice. Ovo ukazuje
da je Aleksa Jovanović neposredno prije 1894. godine kupio dio selišta od
starih vlasnika, Murathodžića.118
5.1.3. Ravne
Ravne koje su blizu Viogora imaju također nekoliko selišta sa tri
kućišta.
Kućište sa dvorištem k.br. 9 porodice Vasić na kmetovskom selištu u

vlasništvu Jovanovića iz Srebrenice.Godine 1930. vlasnik je Jovo Vasić pok.
Marka iz Viogora.119
Muhagića obje iz Srebrenice. Godine 1905. Vasva je udata Šehomerović. Od 1930.
godine vlasnik je Prodan Milosavljević pok. Neđe. Uložak 47...
Isto i parcele: 47/1, 110, 111 i 121 Benin dol, krajem 19. stoljeća u vlasništvu kao i
prethodnih. Od 1930. godine vlasnik je Nikola Milosavljević pok. Petra. Uložak 48...
115 Pored kućišta na k.č. 83 ovo selište obuhvata i parcele na k.č.: 77, 79, 80 i 85 Nadkućnica,
87 i 94 Bara, 121 i 122 Krčevina, 123, 124 i 127 Las, 156 Podtrešnica, 157 Tulac a sve
u vlasništvu 1894. godine Suljage Muhagića um. Alijage iz Srebrenice. Godine 1897.
naslijeđuju ga isti vlasnici kao i u prethodnim parcelama. Uložak 13...
116 Parcele. 82/1 dvorište, 95 iza Bare i 86 Bara, sve u vlasništvu Suljage Muhagića um.
Alijage. Godine 1897. naslijeđuju ga isti vlasnici, a prve dvije parcele vlasnik 1910. a
zadnje 1898. godine postaje Aleksa Jovanović pok. Jovana iz Srebrenice. Uložci 45 i
46...
117 Selište obuhvata kućište sa dvorištem k.č. 90,parcele 112-120 Potkućnica, 121 i 130
Poratak, 161 Glavica a sve u vlasništvu 1894. godine Alekse Jovanovića pok. Jovana iz
Srebrenice. Uložak 7...
118 Radi se o parcelama: 167 i 169 Bare, nije je na 167/2 izgrađena i jedna kuća. Krajem 19.
stoljeća su u vlasništvu Husejna Murathodžića um. Murata iz Srebrenice. Godine 1903.
kupio je Aleksa Jovanović pok. Jovana a od 1930. godine vode se na Nešku i Milisavu
Milovanoviću pok. Jefte. Uložak 56...
119 Obuhvata na k.č. 138/2 kućište sa dvorištem i parcele 70 i 73 Selište, 158 i 159 Glavica
u vlasništvu
Alekse Jovanovića pok. Jovana iz Srebrenice. Uložak 9...
114
Selište krajem 19. stoljeća obuhvata i druga zemljišta u vlasništvu
Muhagića iz Srebrenice. Iz ovoga vidimo da se ranije selište nalazilo u
vlasništvu te familije.120
Kućište sa dvorištem k.br. 10 porodice Vasić na selištu u vlasništvu

Jovanovića. Od 1930. godine je u vlasništvu: Vasilije, Obrada, Tatomira i
Milivoja Vasića pok. Pante.121
Ovo kmetovsko selište 1894. godine obuhvata i zemljišta u vlasništvu

srebreničkih familija: Delimehmedovića122, Murathodžića123 i Muhagića124.
Ovo upućuje da su stari vlasnici selišta ove familije.
Kućište sa dvorištem k.br. 11 porodice Milovanović na još jednom

kmetovskom selištu koje je 1894. godine u vlasništvu Jovanovića iz Srebrenice.
Godine 1930. vlasnici su Petar i Milovan Milovanović pok. Neđe.125
Dijelova i ovog kmetovskog selišta krajem 19. stoljeća vlasnici su familije

izvan Viogora. Radi se o: Huremovićima zv. Mujić iz susjednih Bajramovića126,
120 Takva su k.č. 129 i 129 Ravna njiva u vlasništvu Suljage Muhagića um. Alijage. Godine
1897. naslijeđuju ga već ranije pomenuti Muhagići a od 1898. vlasnik je Aleksa Jovanović
pok. Jovana. Uložak 42...
121 Radi se o kućištu sa dvorištem na k.č. 136/2 i parcelama: 68/1 Hamarić, 141, 149 i 150
Dubrava, 57 Orašje, 184-186 Grabik, 148 Luka, 153/2 Ploča, sve u vlasništvu Alekse
Jovanovićapok. Jovana. Uložak 10...
122 Parcele 188-192 Orašje u vlasništvu Jusuf Delimehmedovića um. Husejna iz Srebrenice.
Godine 1906. vlasnici su: Aleksa Zekić pok. Pavla, Luka, Ilija i mal. Maksim Zekić pok.
Marka a 1930.: Vasilije, Obrad, Tatomir i Milivoj Vasić pok. Pante. Uložak 21...
123 Parcele: 75/3, 145 i 146 Podhrast, 172 Bare, u vlasništvu Husejna Murathodžića um.
Murata iz Srebrenice. Od 1903. godine vlasnik je Aleksa Jovanović pok. Jovana iz
Srebrenice. Uložak 59...
124 Parcele 75/2 Bunarić vlasnik je Suljaga Muhagić um. Alijage iz Srebrenice. Godine
1897. naslijeđuju ga već spominjani naslijednici a od 1898. vlasnik je Aleksa Jovanović
pok. Jovana. Uložak 43...
125 Na selištu su k.č. 135 sa kućištem i dvorištem, te parcele: 141 Dubrava, 155 Podkućnica,
kasnije na 135/2 je kućište, sve u vlasništvu Alekse Jovanovića pok. Jovana. Uložak 11...
126 Parcele 180 i187 Nadbar čiji su vlasnici: Husein i Hamid Huremović zv. Mujić um.
Mustafe iz Bajramovića, Zada r. Huremović udata za Omera Abdullahovića iz Srebrenice,
Šeća r. Huremović udata za Hasana Tokića iz Jagodnje, Naza um. Mustafe Huremovića
i Murat Huremović um. Mešana (1/2) oboje iz Bajramovića. Godine 1903. kao vlasnici
se spominju: Salko, Mujo, mal. Ibro, mal. Ramo um. Murata Huremovića i Hamida
udata za Husejna Delića iz Kutuzera. Godine 1930 vlasnici postaju Milovan i Petar pok.
Neđeljka. Inače u dokumentu se 1894. godine navodi da se radi o kmetovskom selištu
Milanović. Samo ovdje, u drugim je redovno Milovanović. Uložak 3...
115
Jovanovići127 i Murathodžići128 oboji iz Srebrenice.
Kao dijelovi selišta na kojima su kuće Vasića iz Ravna i Milovanovića

iz Ravna i Viogora vode se neke parcele.129
Blizu, odmah na području susjednih Bajramovića je selište. Sjeverno

od Vučevca na zemljištu Stop se krajem 19. stoljeća nalazilo kmetovsko selište
Milovanović. Ono je tada obuhvatalo k.č. 87 livada Zasojnica a vlasnik je bio
Aleksa Jovanović pokojnog Jovana iz Srebrenice.130 Godine 1929. odlukom
sreskog načelstva Srebrenica, vlasnici postaju: Desimir i Cvijetin Milovanović
pokojnog Radovana.131
U istočnom dijelu Ravni parcele k.č.160 pašnjak Glavica vlasnici su

1894. godine Efendići.132
Oko Viogora i Ravni 1894. godine zemljišta imaju muslimanske

familije iz okoline. Parcele k.č. 67/1 Vranić vlasnik je Hadži Husejn ef. Đozić
um. Latifa iz Srebrenice.133 Parcela 71 i 72 Donja selišta vlasnici su: Husein i
127 Parcele: 132 i 154 Potkućnica, 164 Bare, 180 i 181 Nadbar, kasnije 164/3 i 164/4 kuće,
67/2 Vranić, 170/1 Jelah. Krajem 19. stoljeća je vlasnik Aleksa Jovanović pok. Jovana iz
Srebrenice a 1930. godine vlasnici su Petar i Milovan Milovanović pok. Neđe. Uložak
34 i 36...
Također, parcele: 132 Potkućnica, 153, 152 i 180 Nadbar; 163 i 164 Bare u vlasništvu
Alekse Jovanovića pok. Jovana a od 1930. godine Petra i Milovana Milovanovića pok.
Neđe, te Desimira i Cvjetin Milovanovića pok. Radovana. Uložak 35...
128 Parcele: 168, 169, 171, 178 Bare u vlasništvu 1894. godine Husejna Murathodžića
um. Murata iz Srebrenice a 1903. Alekse Jovanovića pok. Jovana. Od 1930. godine
vlasnici su: Petar i Milovan Milovanović pok. Neđe, Desimir i Cvjetin Milovanović pok.
Radovana, po jedna polovina. Uložci 57 i 58...
129 To su: 68/2 Podmetaljka, 74 i 75 Brijeg a u vlasništvu Alekse Jovanovića pok. Jovana
iz Srebrenice. Od 1930. godine vlasnici su: Danilo i Jovo Vasić pok. Milana, Vasilije,
Obrad, Tatomir i Milan Vasić pok Pante, Aleksa i Svetozar Vasić pok. Milana, Stanojlo
Vasić pok. Riste, Petar i Milovan Milovanović pok. Neđe, Desimir i Cvjetin Milovanović
pok. Radovana, Prodan Milovanović pok. Jove, Neško i Milisav Milovanović pok. Jefte.
Uložak 37...
130 Neki Aleksa Jovanovićpok Jovana je krajem 19. stoljeća u gradu Srebrenici imao
nekoliko kuća na k.č.: 1/26, 1/1 i 1/545, te nekoliko zemljišta (k.č. 115, 51 Racel).
Naslijedili su ga 1927. godine sin Simo i kćeri pok. Alekse: Evdokija, Mileva... Opet,
na Aleksi Jovanoviću pok. Jovana se tada u Srebrenici vode i kuće na k.č. 1/579 i 1/580.
Naslijedili su ga 1909. godine: malodobni Petko, Stako i Savo pok. Alekse. (Gruntovne
knjige za k.o. Srebrenicu iz 1894. godine, Gruntovnica u Srebrenici)
131 Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići...., str. 182.
132 Radi se o: Hadži Aliji, Osmanu, mal. Salki, Mustafi i Vasviji um. Hadži Hasana Efendića
iz Srebrenice. Uložak 23, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica
Srebrenica.
133 Uložak 24...
116
Hamid Huremović zv. Mujić um. Mustafe iz Bajramovića, Zada r. Huremović
udata za Omera Abdullahovića iz Srebrenice., Šeća r. Huremović udata za
Hasana Tokića iz Jagodnje, Naza um. Mustafe Huremovića i Murat Huremović
um. Mešana (1/2) oboje iz Bajramovića.134
U dijelu Viogora koji se naziva Miješci (Mešce) krajem 19. stoljeća

više zemljišta vlasnik je familija Zekić.135 Nazivi parcela k.č. 202 i 203
Podkućnica u 1894. godini, upućiju da je tu neposredno prije te godine počelo
da se formira kućište, vjerovatno u vlasništvu Zekića. Prema kazivanju
Tomislava-Tome Zekića rođenog 1928. godine preci Zekića su u Srebrenicu,
odnosno selo Kovačice, došli iz okoline Kolašina u Crnoj Gori početkom 19.
stoljeća. Tada je iz Crne Gore došlo više familija: Aksići, Zekići, Ilići i drugi.
Aksići su se naselili u Brežanima. Neke familije su otišle u Osat. Zekići su se u
Crnoj Gori prezivali Rabrenovići. Prezime Zekić uzeli su nakon doseljavanja
zbog karakteristično zelenih očiju najstarijeg pretka. Razlog doseljavanja bilo
je ubistvo jednog čovjeka iz okoline Kolašina. Tomin otac zvao se Mikajlo
(1889.-1975.) a djed Mihajlo. Djed Mihajlo imao je jednog sina Mikajla i dvije
kćerke. Moj djed Mihajlo, možda i njegov otac, je kupio od nekog age zemlju
u Miješcima i tu se nastanio. Moj djed je čuvao i po 100 ovaca. Moj pradjed i
prabaka čuvali su stoku kod age (Selmanagić, o.p. A.Đ.) u Ljeljendolu. Morali
su agi da na kraju godine daju 16 kanti masla. Mnogo se radilo, jeo se komad
hljeba smo da se kupi zemlja. Koliko ja znam najstariji sin Pavla Zekića Aleksa
bio je trgovac. Imao je konje i sa njima prenosio raznu robu iz Bijeljine u
Sarajevo. Marko Zekić brat Aleksin kupio je zemlju u selu Sijemovo i tamo se
naselio sa porodicom. Aleksa i Marko imali su braću: Vasu, Dimitrija i Uroša.
Slava familije Zekić je Aranđelovdan (21. 11.). Ovdje u Miješcima je prema
predanju bio grad, zvao se Rabistan. Bila je i džamija, na lokaciji „Kućurina“.
I sada postoji udubljenje, rupa, gdje je bila džamija. Džamija je bila pored puta
za Lipovac. Bilo je i kamena koji mi nismo dirali. Muslimansko groblje nalazi
se na parceli Jasik.
134 Uložak 32...

135 Parcelre: 192/1, 193 Mlakva, 194 i 199 Gornja Poreduša, 195 Dolnja Poredusa, 200
i 201 Pašuma, 202 i 203 Podkućnica, 214 Vlaški dol, 217 livada Vlaški dol i Brezak,
Bajraktarova barica (32 d), 218 Bajraktarova barica, 224 pašnjak Ovčije njive (45 d),
224/6 šuma Podzabrdalje (103 d), 224/15 i 228 pašnjak Zabrdalje. Tada su vlasnici:
Krsto, Mikajlo i Aleksa Zekić pok. Pavla, Antonio, Tanasija Zekić pok. Petra, mal. Luka,
Ilija i Maksim sinovi Marka Zekića. Godine 1913. Pavle i Petar Zekić pok. Krste. Uložak
67...
117
Primjerci mezarija na lokalitetu Jasik u Mješcima
Blizu ovog groblja ima još jedno muslimansko groblje u dijelu

„Brezaka“ čije je vlasnik bio Vaso Zekić. Niko ne pamti od kada su ova
groblja. Najvjerovatnije iz turskog vremena.
118
Primjerci mezarija na lokalitetu Brezak u Kovačicama
119
Ljudi su do zemlje, u različitim vremenima, dolazili na razne načine.
Neko kupovinom a neko i za zasluge u ratu. Jovan Zekić, otac Vladimira
Zekića, kao solunski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, dobio je zemlju
zvanu Jelesi. Zemljište zvano Previle, od Nike prema Brdima(Sućeska) dobio
je Sekula Vasić. Kao solunski dobrovoljac zemlju na Viogoru dobio je i Prodan
Milovanović djed sadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Srebrenica Miloša
Milovanovića.136
5.1.4. Kovačice
Dio Viogora pod nazivom Kovačice je krajem 19. stoljeća ponajveće

u cijelom naselju. Nalazi se na sjeveroistočnim padinama Vranića i na starom
putu. Ima jednu kuću i tri kućišta i to:
Kućište k.br. 1 porodice Stevanović na kmetovskom selištu krajem 19.

stoljeća u vlasništvu Hadžiselmanagića iz Srebrenice.Godine 1930. postaju
vlasnici Lazar Stevanović pokojnog (?nepročitano) i Tadija Stevanović pok.
Zarije.137
Kućište sa dvorištem k.br. 2 porodice Zekić na selištu u vlasništvu

1894. godine Hadžiselmanagića iz Srebrenice i Kurtića? iz Luke. Postepeno
ga otkupljuju Zekići.138
Dijelova ovog selišta krajem 19. stoljeća su vlasnici Delimehmedovići139

i Hadžiselmanagići140 iz Srebrenice.
136 Kazivanje Tomislava-Tome Zekića (1928.) 12. juni 2016. godine.

137 Pored kućišta na k.č. 241 selište obuhvata i: 224/4 Tabakov Salaš, 226/4 livada, 232 i 233
Tadino Selo... a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagića um. Hadži
Selmanage iz Srebrenice. Uložak 1...
138 Tada obuhvata na k.č. 239/2 kućište sa dvorištem, te 225 Ravan, 226 Ravan; 234
Premakuća, 235 Premakuća, 236 Orašje, 247 Vinovište, 249 Jelah... a vlasnici su Hadži
Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. Hadži Selmanage i Ibrahim Kurtić? um.
Mustafe iz Luke. Godine 1898. dijela postaju vlasnici: Marko, Aleksa i Risto Zekić pok.
Pavla i Anto i Tanasije Zekić pok. Petra a 1910. Luka, Ilija i mal. Maksim Zekić pok.
Marka. Uložak 2...
139 Radi se o parcelama: 200-204 Podkućnica, 211-214 Dolovi... u vlasništvu Jusufa
Delimehmedovića um. Husejna iz Srebrenice. Od 1902. godine vlasnici su: Marko i
Aleksa Zekić pok. Pavla i Krsto, Antonije i Tanasije Zekić pok. Petra. Godine 1912.
navode se i Pavle i Petar Zekić pok. Krste. Uložak 22...
140 Parcela 226 Debela međa u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagić um.
Hadži Selmanage. Godine 1930. vlasnik postaje Dimitrije Zekić pok. Alekse. Uložak
28...
120
Kućište sa dvorištem k.br. 17 porodice Stevanović na kmetovskom
selištu Hadžiselmanagića iz Srebrenice.Vlasnik 1930. godine postaje Stevan
Stevanović pok. Sime.141
Kuća na kućištu sa dvorištem k.br. 18 u vlasništvu Stevana i mal.

Koste, sinova Marinka Jovanovića iz Viogora.142
Parcela k.č.: 242, 243 i 244 kućište, krajem 19. stoljeća su vlasnici
Milanovići.143
5.1.5. Sarači
Sarači se nalaze na južnim padinama Vranića i krajem 19. stoljeća

imaju dva kućišta na jednom kmetovskom selištu. Kućište na k.č. 280/1 je
porodica Stevanović a na kućištu na k.č. 280/2 također Stevanovići. Selište sa
oba kućišta je 1894. godine u vlasništvu Salihovića iz Potočara.Godine 1930.
vlasnici postaju: Stojan Stevanović pok. Jove, Petar Stevanović pok. Vasilija i
Milovan Stevanović pok. Mihajla.144
273 groblje (370 m2), Uložak 3...
5.1.6. Stara kuća
Ovaj dio Viogora se krajem 19. stoljeća naziva Stara kuća, što znači da
znatnijom starinom tu postoji neka kuća.
141 Selište tada obuhvata k.č. 246/4 kućište sa dvorištem i parcele: 226/6 kod bunara, 232 i
233 Tadino Selo, sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagić um. Hadži
Selmanage. Uložak 17...
142 Uz 224/12 kućište sa dvorištem i kućom na k.č. 224/12 popisane su i parcele 224/11 or.
Krajina Jelah, te 224/13.Godine 1908. dio od Koste prelazi na Joku Jovanović. Uložak
18...
143 To su: Milko Milanović (1/2) pok. Milana, mal. Jovo, Voisava i Ilinka pok. Radoje
Milanovića. Godine 1928. mal. Drago, Milorad i Sreten Milanović pok. Vojka-Vojisava.
Uložak 38...
144 Radi se o parcelama k.č. 280/1 kućište sa dvorištem i 280/2 kućište porodice Stevanović
k.br. 3, te parcela: 224 Zvekara, šuma od 114 dunuma površine, 253 oranica Metala,
254 i 255 šuma Metala (ukupne površine 110 dunuma), 256,7,8,9, 260-3 Vaganj, 265
or. Hodžina ravan 42 d, 273 groblje(370 m2),275 Premakuća, 283 Hodžina ravan, Otava
i Premakuća, 285,6,7 Veliko Brdo a sve uvlasništvu 1894. godine Hasana i Saliha
Salihovićaum. Saliha iz Potočara. Godine 1899. su Salko i mal. Aza Salihović um. Saliha
a 1906. mal. Ibrahim i Zlatka Salihović um. Hasana i Mula udata Begtić iz Sućeske.
Uložak 3...
121
Godine 1894. ovdje ima samo jedno kućište sa dvorištem porodice
Jovanović k.br. 8 kao dio selišta u vlasništvu Salihovića iz Potočara.
Godine1930. vlasnici postaju: Đukan Jovanović pok. Jovana, Miloš Jovanović
pok. Petra i Obren Jovanović pok. Ilije.145
5.1.7. Brdo
Brdo se nalazi na starom putu i krajem 19. stoljeća ima samo jedno
kućište sa dvorištem k.br. 4 na kojem živi porodica Milanović. Vlasnici
kućišta i kmetovskog selišta na kome se nalazi su Siručići zv. Avdići iz
Voljevice.146Od perioda Monarhističke Jugoslavije vlasnici su Milanović.
Često ovaj dio Viogora i nazivaju Milanovići.
Parcela: 267 i 268 Brdo, 269/1 gradilište sa dvorištem vlasnici su

Milanovići.147
5.1.8. Strane
Strane se nalaze iznad Slapovića i doline rijeke Zeleni Jadar. Krajem

19. stoljeća imaju dva kućišta.
Kućište sa dvorištem k.br. 5 porodice Petrović na kmetovskom

selištu kojeg su vlasnici Siručići zv. Suljagići iz Voljevice.148 Za vrijeme
Monarhističke Jugoslavije postaju vlasnici Petrovići.
145 Pored na k.č 304/2 kućišta sa dvorištem selište obuhbata: 224 Borik, 224/10 Vrlovića
livada, 290, 296, 298, 299 i 300 Medran, 297, 308, 310, 311 Stara kuća, 312, 313 Duboki
potok, 346, 347 Hamajlija i sve u vlasništvu Hasana i Saliha Salihovića um. Saliha
iz Potočara. Godine 1899. vlasnici su Salko i mal. Aza Salihović um. Saliha a 1906.
spominju se isti kao i prije. Uložak 8...
146 Kmetovsko selište ima na k.č. 269/2 kućište sa dvorištem, te parcele: 266 Strana; 314,
337, 341, 345 Kućište a sve u vlasništvu 1894. godine: Abida, Saliha i KasumaSiručića
zv. Avdićaum. Abdulaha iz Voljevice i Kade mal. um Abdulaha. Od 1902. su: mal.
Ibrima? i Zahida um. Abida. Uložak 4...
147 Milko Milanović (1/2) pok. Milana, mal. Jovo, Voisava i Ilinka pok. Radoje Milanovića.
Godine 1928. mal. Drago, Milorad i Sreten Milanović pok. Vojka-Vojisava. Uložak 38...
148 Pored k.č. 330 kućište sa dvorištem selište obuhvata: 323 Jelah, 335 groblje (430 m2),
354 Hamajlija
Mustafa Siručić zv. Suljagić um. Suljage, Derva udata za Ibrahima Krajinu oboje iz
Voljevice, Haša Klančević udova iz Saliha Siručića zv. Suljagić. Godine 1899. vlasnici
su: Abdulah, mal. Ibrahim, Sulejman, Sado i Čima Siručić zv. Suljagić um. Mustafe,
svi iz Voljevice. Godine 1902. od Derve prelazi na: Mehmeda, mal. Sulejmana i Tifu
Osmanović zv. Krajina um. Ibre iz Voljevice. Uložak 5...
122
Kućište sa dvorištem porodice Jeremić k.br. 6 na kmetovskom selištu
1894. godine u vlasništvu Đozića, Brezovica i Siručića iz Srebrenice.149
Dio ovog selišta krajem 19. stoljeća je u posjedu sličnih
vlasnika.150
Zajedničkih dijelova prethodna dva kmetovska selišta u Stranama su
vlasnici Akagići151 i neke druge familije152.
Zamljište na k.č. 336/2 Diljka u Stranama je u sličnom vlasništvu.153
Jedno mlađe groblje je na parceli 335 groblje (430 m2).154
5.1.9. Oko džamije
Najjužniji dio naselja Viogor na samom dnu doline rijeke Zeleni

Jadar je oko poznate i stare džamije. Ova džamija se nalazi na samoj granici
katastarske opštine Viogor ali je poznatija kao džamija u Slapovićima, dijelu
susjednog naselja Buće.
149 Radi se o k.č. 328/1 kućište sa dvorištem i 316,317 i 318 Metalka u vlasništvu: mal.
Ahmeta sina Hadži Husejna effendije Đozića, Mehmeda, Ibrahima, Osmana i Abdulaha
Brezovicaum. Omera, te Ibrahima Siručićaum. Omera. Uložak 6...
150 Radi se o zemljištu na k.č. 365-370 Urve u vlasništvu: mal. Ahmeta sina Hadži Husejna
ef. Đozića, Zade r. Pašalić udove Ibrahima Halilovića, Mehmeda, Ibrahima, Osmana
i Abdulaha Brezovica um. Omera i Ibrahima Siručića um. Omera svi iz Srebrenice.
Godine 1905. dijela su vlasnici: Mustafa Siručić sin Ibrahima i mal. Ragib a 1907. mal.
Hakija sin Mustafe. Dijela su vlasnici 1908. godine: Salih, Husejn i mal. Alija Brezovica
um. Mehmeda. Uložak 25...
151 Zemljišta: 224/3 šume Zvekara i Palike, 224/14 šuma Studenac u vlasništvu Alijage
Akagića um. Mujage iz Srebrenice. Od godine 1900. vode se na: mal. Džaferu,
Abdurahmanu, Salihu, Mehmed, Ešrefu, Arifu i Hasanu Akagiću um. Alijage iz
Srebrenice. Uložak
152 Parcele 314 Stranski Jelah i 326, čiji su vlasnici: mal. Ahmet sin Hadži Husejna ef.
Đozića, Mehmed, Ibrahim, Osman i Abdulah Brezovica um. Omera, Ibrahim Siručić um.
Omera svi iz Srebrenice, Mustafa Siručić zv. Suljagić um. Suljage iz Voljevice, Derva
r. Siručić udata za Ibrahima Krajinu iz Voljevice, Haša r. Klančević udova iza Saliha
Siručića zv. Suljagića iz Srebrenice. Uložak 27...
153 To su: mal. Ahmet sin Hadži Husejna ef. Đozića, Zada r. Pašalić udova Ibrahima
Halilovića, Mehmed, Ibrahim, Osman i Abdulah Brezovica um. Omera i Ibrahim Siručić
um. Omera svi iz Srebrenice. Godine 1905. Mustafa Siručić sin Ibrahima i mal. Ragib,
1907. mal. Hakija sin Mustafe a 1908. Salih, Husejn, mal. Alija Brezovica um. Mehmeda.
Uložak 26...
154 Uložak 5...
123
Zgrada džamije na k.č. 358/3 k.o. Viogor krajem 19. stoljeća
pripada Vakufu džamije u Viogoru.155
Dvije parcele oko džamije pod nazivom Hamajlija a

na teritoriji Viogora 1894. godine ima Selim Alemić a 1939.
godine daje ih u korist vakufa džamije i mekteba u Buću.156
5.1.10. Opće karakteristike naselja Viogor krajem Mula

Selim Alemić
19. stoljeća
Krajem 19. stoljeća prema prethodnim istraživanjima, naselje Viogor

ima sljedeće dijelove: Nike, Viogor, Ravne, Miješci?, Kovačice, Sarači, Stara
kuća, Brdo i Strane.
Dijelu koji se u popisu iz 1895. godine naziva Prljuge, nismo odredili

položaj.
Nike (sa Muletićima) godine 1894. imaju 2 kućišta na kmetovskim

selištima i to: Stojanović, Milosavljević i Jovanović čiji su vlasnici Muhagić
1 i Salihovići 2. Viogor ima 3 kućišta na kmetovskim selištima: Milosavljević,
Lazarević i Milovanović a vlasnici su Muhagić 2 i Aleksa Jovanović 1(starinom
Murathodžića). Ravne imaju 3 kućišta na kmetovskim selištima Vasić 2 i
Milovanović a vlasnici su Jovanovići (starinom Murathodžići), Miješci sa
množda kućišem Zekića, Kovačice sa kućom Jovanovića (Marinka i njegove
djece Stevana i Koste), i 3 kućišta Stevanović 2 i Zekić 1 u vlasništu sva tri
Hadžiselmanagića, Sarači sa 2 kućišta Stevanovića oba u vlasništvu Salihovići
iz Potočara. Stara kuća sa kućištem Jovanovića na kmetovskom selištu u
vlasništvu Salihovića. Brdo ima kućište Milanovića na kmetovskom selištu
u vlasništvu Siručića. Strane imaju kućišta Petrović i Jeremić na kmetovskim
selištima u vlasništvu: Siručića, Đozića i Brezovica157
Viogor tada ima i džamiju, koja samo formalno pripada toj katastarskoj
opštini, inače je u Slopovićima, odnosno Buću.
155 Uložak 66...

156 Uložak 20...
157 Radi usporedbe donosimo strukturu naselja Viogor iz sredine 20. stoljeća. Tada pojedini
dijelovi naselja imaju sljedeći broj kuća: Bare 1 k (4 stanovnika); Brdo 2k (18); Brezak
1k (2); Jelasi 1k(4); Kovačice 10 (57); Miješći 1k (7); Muletići 5k (34); Nika 1k (9);
Ravne 7k (40); Sarači 4k (13); Strane 6k (35); Viogor 6k (27). Dakle Viogor tada ima
ukupno 45 kuća i 250 stanovnika. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955.
godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955. str. 223.
124
Dakle krajem 19. stoljeća naselje Viogor ima 19 kuća i kućišta. Gotovo
redovno na kmetovskim selištima, u vlasništvu ljudi sa strane, uglavnom
familija iz Srebrenice. Izgleda da je neposredno prije 1894. godine više selišta
kupio i postao vlasnik Aleksa Jovanović iz Srebrenice, kao vrlo poduzetan
čovjek.
6. Naselje Buće
Stari naziv za ovo naselje je Buće, kako se nalazi na kartama i

dikumentima sa kraja 19. i početka 20. stoljeća. Danas se često izgovara kao
Bučje ali stari naziv Buće je i dalje prisutan u narodnom govoru. Zbog toga
upotrebljavamo stari naziv naselja.
Bučje je, s obzirom na nadmorsku visinu na kojoj se nalazi planinsko

naselje. Bučje pripada naselju razbijenog tipa a čine ga Bučje i Slapovići.
Ime ovog naselja vjerovatno potiče od fitonima – bukove šume prisutne na
području naselja Bučje.158
U naselju Buće su brojne starine. Nekropole srednjovjekovnih stećaka

(jedna u naselju dvije ka Kutuzeru i Šljivovi). Kroz naselje prolazi nekoliko
trasa starih puteva a u Slapovićima je i poznata stara džamija. Toponimi koji
upućiju na staro stanovništvo su: Vlaški Dol, Kurtića Luka, Tabanova Ravan...
Krajem 19. stoljeća značajna su zemljišta u naselju pod pašnjacima

i šumama i to pretežno u državnom vlasništvu. Takve su parcele: 1 pašnjak
Vagani (površine 104 dunuma), 49 pašnjak Podbrdo (20 dunuma), 51 groblje
(14 d), 86 pašnjak Koliba, 106 pašnjak Vlaški Dol (76 d), 167 i 168 šuma
Kremen (172 d), 174 pašnjak Ložanka (35 d), 176 pašnjak Brezak, 177 šuma
Baščica i Tabanova Ravan (2.377 d159
Na prelazu iz osmanskog u austrougarski period naselje Buće ima

7 kuća. Godine 1879. ima: 7 kuća, 7 stanova, 36 stanovnika, od toga 30
muhamedanaca i 6 gr. iztočnjaka.160
158 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska monografija,

Geografsko društvo Tuztlanskog kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš
Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011., str. 147.
159 Bosansko-hercegovački zemaljski erar.Uložak 39, Gruntovne knjige za k.o. Buće iz
1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
1880., str. 95.
125
Prema popisu 1885. godine Buće ima: 6 kuća, 6 stanova, 34 stanovnika,
od toga su 21 muhamedanac a 13 je istočno-pravoslavnih. U vlasničko-
socijalnoj strukturi su 10 slobodnih težaka, 2 kmeta, kao i 22 žena i djece.161
Na samom kraju 19. stoljeća, prema popisu iz 1995. godine naselje

Buče obuhvata dijelove Buče i Slapovići i ima džamiju. Tada je popisano: 6
kuća, sve nastanjene, 37 stanovnika, od toga 22 Muhamedanca, 15 istočno-
pravoslavnih. U vlasničko-socijalnom smislu 5 je slobodnih zemljodjelaca
(sa 19 članova), 1 kmet (sa 8 članova), a 2 su ostala poljodjelnika sa jednim
članom.162
6.1. Pregled naselja Buće krajem 19. stoljeća
6.1.1. Slapovići
Slapovići su najniži dio naselja Buće na dnu doline rijeke Zeleni Jadar
i nadmorskoj visino od oko 610 m. Nalaze se u sjevernom dijelu Buća i na
samoj granici ka Viogoru i Orahovici. Čak je zgrada džamije odmah preko
granice (potoka Duboko) na teritoriji naselja Viogor.
Ima mišljenja da je naziv Slapovića od starog naselja Hlapovići koji

se u okolini Srebrenice spominje u 16. stoljeću. 163 Naziv bi mogao biti i od
slapova (bukova) na rijeci Zeleni Jadar.
Krajem 19. stoljeća Slapovići u svojoj urbano-geografskoj strukturi

imaju sljedeće sadržaje:
Zgrada džamije, koja se ponekada imenuje da je u Slapovićima, nekada

u Viogoru a nekada u Buću. Godine 1894. na k.č. 358/3 nalazi se gradilište
sa dvorištem i džamijom (površine 460 m2). Vlasništvo je Vakufa džamije u
Viogoru.164
Odmah preko potoka Duboko od džamije je krajem 19. stoljeća bila

kuća na k.č. 60/4 na kućištu sa dvorištem i kućomk.br. 2 u vlasništvu Selima
štamparija, Sarajevo, 1896., str. 344-345.
163 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja..., str. 147.
164 Uložak 66, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.Na
k.č. 39 livada Palućak od 3 dunuma je 1894. godine u vlasništvu vakufa Bijele džamije
u SrebreniciUložak 37...
126
Alemića um. Ibrahima iz Buća.Uz kuću su tada bile oranice: k.č. 61 Luka, 66
Ječmište, 71 Premakuća (ukupne površine preko 10 d).165
Već je konstatovano da su Alemići u Bučju porijeklom iz Kutuzera.166
Blizu džamije starim putem ka Srebrenici se na k.č. 51 nalazi staro

groblje (površine 14 dunuma), u erarnom vlasništvu.
Nešto dalje starim putem ka Srebrenici, u blizini muslimanskog

groblja krajem 19. stoljeća na k.č. 56 je kućište sa dvorištem i kućom k.br. 1.
u vlasništvu: Mustafe, Smajla i Rame Helića um. Hasana iz Buća, te Durije
mal. kćeri Hasana Smajića iz Staroglavice sa (1/14). Uz kuću su popisane
parcele: 52 voćar sa košarom, a kasnije 9 i 10 Prosišta, 11 Ćeteništa, 53 Luka,
58 Vrtovi. Godine 1896. nasljeđuje mal Omer. um Mustafe Helića a 1898.
mal. Alija, Salih (Salko), Šaban i Emina Helić um. Smajla.167
Jedan kameni han se nalazio sa južne strane potoka Duboko, odnosno

preko puta džamije u Slapovićima i do rušenja je služio kao ostava za sijeno.
http://kons.gov.ba/
Dalje se krajem 19. stoljeć nalazi kmetovsko selište porodice

Milanković u vlasništvu Siručića iz Voljevice.168
Neka od zemljišta uzvodno od Slapovića rijekom Zeleni Jadar imaju

razne familije krajem 19. stoljeća. Na k.č. 8 šumu Borovac (od 20d) imaju:
Selim Alemić um.Ibrahima (1/10), Mustafa, Smajl i Ramo Helić um. Hasana
(3/6), Milko Milanović pok. Milana, Petar Stevanović pok. Stevana, Đoko i
Mihajlo Stevanović pok. Laze i Janko Stevanović pok. Nedeljka (zadnjih pet
iz Viogora). Dijelove imaju 1895. godine od Mustafe Helića na mal. Omera
um. Mustafe Heljića a 1898. mal. Alija, Salih, Šaban, Emina?, djeca Smajla.169
Parcelela: 28 livada Jadar Kurtića Luka (27d), 29 šuma Jadar Kurtića

Luka, kasnije 28/2 Borovac, vlasnici su: Mustafa Alemić sin Medina, Salih,
165 Uz navedene parcele Selim Alemić je kasnije pridodao i kuća kuću na k.č. 60/2 , te
parcele: 68 oranica i šuma Luka, 38/1 oranica Radan Luka, 55 oranica Podkućnica, 38/2
livada Ravna luka (ukupno oko 28 d). Sve je 1939. godine uvakufio za vakuf džamije u
Slapovićima.Uložak 2...
166 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja, str. 151.
167 Uložak 1...
168 Godine 1894. obuhvatalo je parcele: 34 livada Ravan Luka, 43 Gornji Laz, 45 i 46 Brdo
viš Groblja, sve u vlasništvu: Abida, Saliha i Kasuma Siručića um. Abdullaha i Kade
um. Abdulaha Siručića, svi iz Voljevice. Godine 1901. od Abida prelazi na: mal. Ibrimu
i Zahidu Avdić zv. Siručić um. Abida. Uložak 33...
169 Uložak 6...
127
Selim i Mušan Alemića um. Ibrahima, Daut, Arif i Ibrahim Hirkić um.
Sulejmana svi iz Kutuzera, Mitar i Jovo Stevanović sinovi Petra, Stevan
Stevanović sin Mitra, Đoko i Mihajlo Stevanović pok. Laze i Janko Stevanović
pok. Nedjeljka, svi iz Viogora.170
Preko rijeke Zeleni Jadar od Slapovića k.č. 70 livda Premakuća je
krajem 19. stoljeća u vlasništvu Mule r. Alić udate za Hasiba Saračevića iz
Zvornika. Godine 1894. vlasnici su: Mujo, Lutfo i Haso Siručić zv. Salihović
um. Saliha iz Srebrenice.171
I sada je vrlo živa tradicija o Selimu Alemiću u Slapovićima.172

6.1.2. Palučak
Nešto nizvodno od Slapovića dolinom rijeke Zeleni Jadar nalazi se

zemljište Palučak (u visini Strana u Viogoru).
Krajem 19. stoljeća u Palučku se nalazi jedno kmetovsko selište. To

je porodice Jeremić a u vlasništvu je 1894. godine familija iz Srebrenice:
Brezovica, Siručića i Đozića. Od godine 1929. postaje vlasništvo: Krste
Jeremić pok. Mališe i Anđelka i Stojadina? Jeremića pok. Pere svi iz Buča.
Nešto kasnije, spominju se 1936. godine Milan i Mileta Jeremić pok. Krste iz
Viogora.173

6.1.3. Buće
Dio ovog naselja pod nazivom Buće nalazi se u južnom višem području.
Na planinskom platou nadmorske visine oko 800 m. Krajem 19. stoljeća tu se
nalaze dvije kuće.
170 Uložak 8...
171 Uložak 9...
172 Selim Alemić imao je kuću preko potoka od džamije. U prizemlju mekteb a na spratu
hodžinski stan. Koji metar istočno od nje do šesdesetih godina bile kamene zidine i ostaci
drvene građe od veće zgrade. Kažu bio han.U Slapovićima do Drugog rata dućan držao
Suljo Hirkić (oko 1900-iza Drugog rata). Isto u Srebrenici.Vakufska (Hodžina) vodenica
je bila oko 50 m uzvodno od mosta. Bila neka i uzvodnije starinom. Nizvodno prva
vodenica Hirkića. Neki Heljo imao kuću u Slapovićima. Putem ka Srebrenici ka groblju.
Imao kćer.Đermelovine, iznad Kurtića luka ka Vaganju u brdu. Živili Srbi Tomići.
Kazivanje Hamdije Hasanovića (1957.) iz Buća, sada u Ilijašu, maj 2016. godine.
173 Godine 1894. obuhvata k.č. 81 livada Palučak čiji su vlasnici: Mehmed, Ibrahim, Osman
i Abdullah Brezovica um. Omera, Ibrahim Siručić um. Omera i Mehmed mal sin Hadži
Husejna eff. Đozića svi iz Srebrenice. Godine 1918. od Abdullaha prelazi na: Šaćira,
Muju, mal. Džanana? i Dževu Brezovica um. Abdullaha svi iz Brezovice. Uložak 12...
128
Kuća na k.č. 101/1 kućište sa dvorištem i kućom k.br. 4, godine 1894.
u vlasništvu više familija, prije svega Hasanovića i Omerovića. Pored kuće
popisana je parcela 100 vrt oko kuće, a nešto kasnije još dvije kuće na k.č.
101/2 i 101/3.
Tada su svega vlasnici: Ibrahim Hasanović um. Hasana, Hata udata za

Selmana Begtića iz Sućeske, Mehmed Omerović um. Omera, Begija udova
iza Ibrahima Alemića iz Kutuzera, Salih Omerović um. Halila, Mejra udata
za Rašida Begtića iz Sućeske, Šehrija udata za Ikana Šehića iz Luke, Zeka
udata za Hasana Jašarevića iz Dervente, Hana udata za Adema Mujanovića iz
Lipovca.
Godine 1897. vlasnici su: Bida Mahmutović udova iza Mehmeda

Omerovića, Emina udata za Emina Sandžića iz Dervente, mal. Šehra i Šaha
um. Mehmeda Omerovića, Begija udova iza Ibrahima Alemića iz Kutuzera,
Kada udata za Hamida Džananovića iz Podosoja i Hana udata za Adema
Mujanovića iz Lipovca. Zatim, godine 1897. spominju se: Šerif, Hasan, Alija
i Hajra Hasanović udata za Halila Lučanina iz Srebrenice i Safija Hasanović
um. Ibrahima Hasanovića. 174
Već je konstatovano da je Hasanovića pred zadnji rat u Bučju bilo 5

domaćinstava i sa su po tome bili najbrojnija familija u naselju.175
Hasanović su prema očuvanoj predaji u familiji porijeklom od Sevojna

u Srbiji.176
Kuća na k.č. 102 kućište sa dvorištem i kućom k.br.5, krajem 19.

stoljeća u vlasništvu Ibrahimovića.Uz kuću je popisana parcela104 voćar Dol
i sve u vlasništvu: Mehmeda Ibrahimovića um. Ibrahima i Hate r. Ibrahimović
prvog braka Sahić drugog braka Halilović udata za Porču Penharovića iz
Dervente. Godine 1896. od Hate prelazi na Mehmeda Ibrahimovića um.
Ibrahima. Godine 1918. spominje se Hata Ibrahimović um. Ibrahima.177
U Buću se nalazi i kmetovsko selište porodice Radović, k.br. 3 u

vlasništvu Begtića iz Sućeske.Selište obuhvata na k.č. 136/1 kućište sa
174 Uložak 4...
175 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja..., str. 151.
176 Hasanovići su iz jednog sela 3 km udaljenog od Sevojna. Dedo Ibro Hasanović (oko
1900.-iza 1970. godine) se bavio travarstvom i bajanjem. Liječio (stoku od ujeda
guje....). On je sin Šerifa. Šerif je imao Ibru i Smaju (a on Aliju, Mehu, Redžepa i 2
kćeri). Govorilo se da je Šerif pričao o Sejfi, Bajri i Hamidu Begtiću. Kazivanje Hamdije
Hasanovića (1957.) iz Buća, sada u Ilijašu, maj 2016. godine.
177 Uložak 5...
129
dvorištem, zatim parcele: 129/2 šuma Buće (površine od 195 d), 134 Dolnja
bašča, 135,136 i 138 Gornja bašča. Sve je 1894. godine bilo u vlasništvu
Selmana Begtića um. Ibrahima iz Sućeske. Od 1929. godine vlasnik postaje
Blagoje Radović pok. Stjepana.178
Jugoistočnije na planinskim pašnjacima Ložanj ili Ložnja, visokim

820-900 m, krajem 19. stoljeća nalaze se ispasišta. Zbog toga se vremeno
pored privremenog, javlja i stalno stanovništvo. U novije vrijeme na Ložnju
su zapamćeni neki stanovnici.179
Veće parcele 129 šuma Buće (od 111dunuma) i 131 livada Barna Luka
(30d), krajem 19. stoljeća ima Hadži Mustafa Verlašević um. Osmanage iz
Srebrenice.180
Toponim Tepić u Ložnju na katastarskim planovima iz 1882-85. godine

upućuje da su i Tepići iz Srebrenice imali tu starinom posjede.
Oko Buća starinom imaju posjede i: Selim Alemić um. Ibrahima,

Mustafa, Smajl i Ramo Helić um. Hasana, Ibrahim Hasanović um. Hasana,
Hata udata za Selmana Begtića iz Sućeske, Mehmed Ibrahimović um.
Ibrahima, Hata r. Ibrahimović udata za Porču Penharovića iz Dervente, Salih
Omerović um. Halila, Mehmed Omerović um. Omera, Ibrahim Siručić um.
Omera iz Srebrenice i Durija mal kći Hasana Smajića iz Staroglavice.181
Nekih parcela je vlasnik je i Begije r. Omerović udova iza Ibrahima

Alemića iz Kutuzera.182
6.1.4. Opće karakteristike naselja Buće krajem 19. stoljeća
Prema popisu iz 1895. godine dijelovi naselja Buće su Buče i Slapovići

a popisana je i džamija (katastarski u Viogoru).
178 Uložak 3...

179 Tu su živili pravoslavci Šarci (doselili iz Podravanja).... Starinom imao kuću i neki Bećir
pa odselio. Kazivanje Hamdije Hasanovića...
180 Godine 1909. vlasnik je Ibrahim sin Hadži Mustafe a 1912. kupuje Salko Alemić um.
Ibrahima iz Kutuzera. Uložak 38...
181 Parcela 129/3 šuma Borovnice i Jaz od 271dunum. Kasnije je na l.č. 129/6 napravljena
kuća. Godine 1895. od Mustafe Helića prelazi na mal. Omera um. Mustafe Heljića a
1896. na Mehmeda Ibrahimovića um. Ibrahima od Hate Penharović. Uložak 7...
182 Parcela: 148 Malinovac, 150, 151 i 166 Ravan, 170 Kremen. Godine 1904. vlasnik je
Huso Begtić um. Ibrahima iz Sućeske a 1908. zamjenom postaje Selman Begtić um.
Ibrahima. Uložak 24...
130
Detaljnim istraživanjem u Buću godine 1894. zatičemo sljedeće dijelove:
Slapovići sa džamijom, kućama Alemića i Helića, te kućištem Milankovića na
kmetovskom selištu u vlasništvu Siručića. Palučak ima jedno kućište Jeremića
na kmetovskom selištu u vlasništvu Siručića, Đozića i Brezovica. Buće ima
dvije kuće, jedne u vlasništvu Hasanovića i Omerovića a druge Ibrahimovića,
kao i kućišta Radovića na kmetovskom selištu u vlasništvu Begtića. Na Ložnju
su ispasišta bez stalnog stanovništva.183
Kako vidimo krajem 19. stoljeća u Buću ima ukupno 4 kuće, 3 kućišta
na kmetovskim selištima i džamiju sa vakufom.
Zaključak
Naselja Orahovica, Viogor i Buće, predstavljaju u administrativno-

katastarskom smislu dvije katastarske općine: Orahovicu i Viogor koje se nalaze
na jugozapadnoj strani, neposredno, do grada Srebrenice. O dugostoljetnoj
tradiciji naseljenosti ovih mjesta najneposrednije svjedoče i do danas očuvani
ostaci materijalne kulture kao što su: stari putevi, stećci, ostaci kasnoantičkih
crkava, džamije, stari mezaristani sa vrlo očuvanim nišanima, te mnogobrojni
toponimi iz davne i srednjovjekovne prošlosti.
U stvari Orahovica, Viogor i Buće su tri veća naseljena mjesta

razbijenog tipa čiji se stanovnici krajem 19 stoljeća isključivo bave ratarstvom
i stočarstvom. Naselje Orahovica se satoji od 15 manjih naselja( zaseoka) i to:
Biljeg, Bojna, Borovac, Bujakovići, Debelo brdo, Dolovi, Hođino selo, Jasik,
Jeremići, Kiprova, Orhovica,(danas se najčešće zove Petrovići),Poretak,
Raine, Rosulje i Stopovi. Familije koje tu žive su: Dragičevići, Gruičići,
Đozići, Ilići, Petrovići, Milosavljevići, Mihajlovići, Savić, Stevanovići,
Dragičevići, Trifkovići i dr. Viogor je naselje od 7 zaselaka: Brdo, Kovačice,
Nika, Ravne, Sarači, Strane i Viogor. Familije Viogora su: Jeremić, Jovanović,
Lazarević, Milovanović, Milanović, Petrović, Stevanović, Vasić i Zekić. Buće
je najmanje od ovih naselja i satoji se od svega tri zaseoka: Buće, Palučak
i Slapovići. Familije Buća su: Alemići, Helići, Hasanovići, Ibrahimovići i
Omerovići.
U konfesionalnom smislu većinu stanovnika Orahovice i Viogora čine

stanovnici pravoslavne vjere, dok su u Buću nastanjeni muslimani. U naselju
183 Radi usporedbe dajemo dijelove Buća i negove stanovnike sredinom 20. stoljeća. To
su:Bučje 3kuće (17 stanovnika), Palučak 1k (6) i Slapovići 2k (7)Bučje. Ukupno naselje
Buće tada ima 6kuća i 30 stanovnika. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII
1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955. str. 221-222.
131
Orahovica u zaseoku Biljeg žive muslimani dok u svim ostalim zaseocima
žive pravoslavci. Vlasnici zemlje u sva tri naselja su familije iz Srebrenice
: Akagići, Hadžiselmanagići, Đozići, Efendići, Jovanovići, Mahagići,
Murathođići, Salihovići i drugi. Zemlja je davana u zakup bezemljašima
koji su je obrađivali uz obavezno plaćanje vlasnicima zemlje zakupnine, po
pravilu u naturi. Oblik posjedovanja zemlje nazivao se „kmetovsko selište“.
Na kmetovskim selištima zakupci zemlje su pravili svoja kućišta. Važno je
istaći da su preci, nekadašnji zakupci, danšnjih vlasnika zemlje u Orahovici i
Viogoru, u većini sličajeva, postali vlasnici zemlje na osnovu odluke sreskog
načelstva Srebrenice 1929. i 1930. godine.

Izvori i literatura
1. Aličić, Ahmet, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine,

Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008.
2. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988.,
3. Bešlagić, Šefik, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1971.
4. Djedović, Rusmir, Ostaci srednjovjekovne zgrade u Rožnju. Baština
sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, br. 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010.
5. Djedović, Rusmir, Naselje Bajramovići na razmeđu 19 i 20. stoljeća,
Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2015.
6. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila
1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896.
7. Gruntovne knjige za k.o. Buće iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
8. Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica
Srebrenica.
9. Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica
Srebrenica.
10. Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica
Srebrenica.
11. Grupa autora, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv.
II, Bošnjački institut Sarajevo, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo,
2000.
132
12. Handžić, Adem, Tuzla i nena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,
1975.
13. http://kons.gov.ba/
14. Husić, Aladin, Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske
vladavine, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXI-XXII,
Sarajevo, 2003.
15. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod
za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955.
16. Jahić, Sead, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i
mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen
na Odsjeku Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli,
decembar, 2012.
17. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Buće, Katastar Srebrenica.
18. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Orahovica, Katastar
Srebrenica.
19. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Srebrenica, Katastar
Srebrenica.
20. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Viogor, Katastar Srebrenica
21. Kazivanje Ćamila (Rame) Ajšić (1943.) iz Kutuzera, juli 2014.godine.
22. Kazivanje Hamdije Hasanovića (1957.) iz Buća, sada u Ilijašu, maj
2016. godine.
23. Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. i maj 2016. godine.
24. Kazivanje Tomislava (Tome) /Mikajla/ Zekića,(1929.) iz Miješaca,
juni 2016. godine.
25. Suljić, Alija, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica –
antropogeografska monografija, Geografsko društvo Tuztlanskog
kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla,
Tuzla, 2011.
26. Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina
tiskarna, Sarajevo, 1880.
27. Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1.
maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886.
28. Topografska karta iz 1884. godine razmjera 1:150000, sekcija?????
Vlasenica und Srebrenica.
29. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:200000,
sekcija Zvornik.
133
30. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000,
sekcija Vlasenica und Srebrenica.
31. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera
1:25000, sekcija Zvornik 477-4-3 i 477-3-4.
32. Topografska karta razmjera 1:50000, sekcija Zvornik 4, Vojnogeografski
Institut na osnovu reambulacije iz 1932. g.
134
Mr. sc. Hodzić Nusret
NASELJE SUĆESKA
DRUŠTVENO-HISTORIJSKE I DEMOGRAFSKE CRTICE

KONTINUITETE ŽIVLJENJA
Sažetak
U radu su prezentirani rezultati istaraživanja porijekla stanovništva i

njihovo naseljavanje na područje Sućeske. Istraživanja su izvršena na osnovu
raspoloživih arheoloških i historijskih izvora kao i sopstvenih istraživanja.
Područje istraživanja u ovom radu je teritorij od 13 naselja koja smo

uz uvažavanje fizičkogeografskih i antropogeografskih faktora definisali kao
područje Sućeske.
Danas, područje Sućeske uglavnom podrazumijeva teritoriju koju

zahvata MZ „Sućeska“, sa sljedećim naseljima: Bostahovine, Brakovci,
Bučinovići, Lipovac, Opetci, Podgaj, Podosoje, Slatina, Starglavice, Sućeska
i Žedanjsko. Međutim, zbog zadržavanja historijskog, kulturnogeografskog
i etnogeografskog kontinuiteta razvoja ovog područja, smatramo da je
prikladno u područje Sućeske uključiti i naselja Kutuzero i Bučje.
Ključne riječi: Sućeska, Srebrenica, stanovništvo, naseljavanje,

porijeklo.
Abstract
This paper outlines the study results of the origin and settlement
of the inhabitants in Sućeska region. The research was congregatedon
the basis of available archaeological and historical sources as well as
individualexploration. Sućeska is a major part of municipality of Srebrenica.
135
The area of focus in this paper is the topography of 13 settlements that
were taken into account and their physical-and anthropogeographic aspects
defined as Sućeska region.
Today, the Sućeske region mainly includes territory that procedure

MZ “Sućeska”, with the following settlements: Bostahovine, Brakovci,
Bučinovići, Lipovac, Opetci, Podgaj, Podosoje, Slatina, Starglavice, Sućeska
and Žedanjsko.
In addition, due to the preservation of historical,cultural, geographical

and ethno-geographic longevity of the development of this area it is appropriate
to assume that area Sućeskaalso includes settlements Kutuzero and Bučje.
Keywords: Sućeska, Srebrenica, population, settlement, the origin.
UVOD
Područje Sućeske zauzima manji dio površine u sjeverozapadnom

dijelu općine Srebrenica. U užem smislu, to je područje omeđeno kanjonom
rijeke Zeleni Jadar na jugu i dolinom Bukovičke rijeke na sjeveru. U širem
smislu područje Sućeske zauzima područje između gornjeg sliva Potočarske
rijeke, na sjeveru, i podravanjskog platoa, na jugu. Što se tiče granice na
zapadu, to je dolina rijeke Zeleni Jadar, a na istoku to je područje izvorišnih
čelenki rijeke Kazani i Kutličke rijeke. Ove fizičkogegrafske granice treba
uzeti uslovno, jer za definisanje granica nekog područja treba uzeti u obzir
antropogeografske odlike područja, kao npr. historijski razvoj područja,
etnogeografske i kulturnogeografske odlike, zatim osjećaj uzajamne
pripadnosti nekom geografskom području i dr.
U srednjem vijeku područje Sućeske pripadalo je župi Trebotići koja

je imala znatno veće područje koje se prostiralo u većem dijelu gornjeg i
srednjeg toka rijeke Zeleni Jadar.
Geografski položaj Sućeske je nepovoljan. Uzrok tome treba tražiti u

činjenici da je ovo brdsko-planinsko područje ekonomski nerazvijeno i izvan
glavnih saobraćajnih pravaca.
Teritorija Sućeske u prošlosti je često mijenjala svoje granice i veličinu

što se direktno odražavalo na demografske, privredne, kulturne, vjerske i
druge promjene.
136
Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine 1991. godine na
ovom području, ukupne površine 4.673 ha ili 46,73 km2, živjela je ukupno
3.291 osoba, od kojih su 3.242 osobe bošnjačke nacionalnosti, 28 srpske
nacionalnosti i 3 osobe koje su se izjasnili kao Jugosloveni. Ukupno je bilo
638 domaćinstava, uglavnom porodičnih, čija je prosječna veličina iznosila
5,1 član.
Prahistorijsko doba
Ostaci materijalne kulture iz prahistorije, antike i srednjeg vijeka,

svjedoče da je područje Sućeske bilo interesantno za naseljavanje od najstarijih
vremena do danas. Da je ovo područje bilo naseljeno još u prahistoriji potvrđuje
nekropola pronađena u naselju Podravno na lokalitetu Crvene Njive, iz
bronzanog ili željeznog doba. Naselje Podravno prema popisima stanovništva
iz 1879., 1885. i 1948. godine bilo je u sastavu područja Sućeske.
Doba antike
Za vrijeme antike ovo područje je bilo naseljeno Ilirskim plemenima

Dindarima (Bojanovski, 1998: 183). Početkom nove ere Rimljani zauzimaju
današnje područje Srebrenice
i Sućeske koje je ušlo u sastav
Rimske provincije Dalmacije. Na
lokalitetu Crkvica koje pripada
naselju Staroglavice nalazila se
kasnoantička crkva i grobnica
na svod. Sačuvan je dio apside i
grobnica na svod. U ruševinama
je nađen ulomak stele s reljefom i
natpisom.1
Tokom 4-5. stoljeća n.e. Slika 1. Ostaci kasnoantičke crkve na
smjenjivala su se razna plemena lokalitetu Crkvica u naselju Staroglavice
od germanskih Gota do altajskih
Avara i južnoslavenskih plemena, koji će na kraju 6. i početkom 7. stoljeća
početi trajno da se naseljavaju na ovo područje. Dolaskom Slavena na ovo
područje, došlo je do promjene u etničkom sastavu stanovništva.
1 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Arheološka nalazišta-regija 14-25, Tom 3,
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988.,str. 68.
137
Istina, prije toga su Kelti i Avari zaposjedili ovo područje, ali bez
značajnih posljedica po romanizovano ilirsko stanovništvo. Naseljavanje
Sućeske Južnim Slavenima, u 7., 8. vijeku doći će do progona, ubijanja i
asimilacije autohtonog ilirskog stanovništva (Vego, 1957: 108). U periodu od
8. do 11. stoljeća o Bosni se malo zna osim što bizantijski car Porfirogenet
spominje Bosnu kao samostalnu oblast koja ima svoje vladare.
Srednji vijek
Svjedočanstva naseljenosti ovog područja u srednjem vijeku su
mnogobrojni stećci koji se nalaze na lokalitetima: Sjedaljka-Bostahovine,
Mramorje-Sućeska, Bektića-Han–Staroglavice, Kutuzero - na putu prema
Bučju, Mramorje-Žedanjsko.
U periodu postojanja sredovjekovne bosanske države, područje
Srebrenice bilo je podijeljeno između župa: Vratar, Birač, Osat i Trebotić
(Kulenović, 1995: 186). Današnje područje Sućeske pripadalo je župi Trebotić.
Prvi spomen župe Trebotić nalazi se u povelji bana Stjepana II izdatoj knezu
Vukoslavu Hrvatiniću na Milama 1326-1329. godine. Među 12 svjedoka
isprave upisana su poimenično četiri Bošnjana, po dva Usoranina i Soljanina,
te po jedan svjedok od Zagorja, Rame, Uskoplja i Trebotića. Kao svjedok od
Trebotića naveden je župan Ivahn i „s bratijom’’.2
Slika 2. Sljemenjak sa ukrasnim Slika 3. Stećci na lokalitetu Mramorje

motivom polumjeseca na lokalitetu (šire područje Osoje) u naselju
Sjedaljka u naselju Bostahovine 2 Žedanjsko
2 Na ravnici oko 500 m jugoistočno i iznad sela, na lokalitetu Sjedaljka (širi lokalitet Brda)
nalazi se nekropola sa 48 stećaka (35 sanduka, 7 sljemenjaka i 6 stubova). Materijal
stećaka je nejednakog kvaliteta, ograda je dobra, ali je današnje stanje slabo. Orijentacija
je po pravcu zapad-istok, u nizovima ukrašen je jedan sanduk sa motivom polumjeseca.
Istočno od stećaka nalazi se muslimansko groblje, a do njega i džamija. Vidi: Bešlagić,
Š.: Stećci: Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., str. 234.
138
Slika 4. Stub na lokalitetu Mramorje u Slika 5. Skupina stećaka na lokalitetu
naselju Sućeska3 Mramorje u naselju Sućeska3
Drugi put Trebotić se spominje u povelji bana Stjepana II izdatoj

poslije 1329. godine knezu Grguru Stipaniću Hrvatiniću. Svjedoci su pet
Bošnjana, po dva Usoranina i Trebotića, te po jedan „ot“ Zagorja, Neretve,
Rame, Duvna, Donjih krajeva i Soli. Svjedoci „ot“ Trebotić su: Župan Ivan s
Braćom, te Goisav Obradović, također s braćom Trebotić, a dalje se spominje
u povelji 1380. godine kralja Tvrtka l Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, Dabišinoj
povelji Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1392. godine, povelji Tvrtka ll iz 1426.
godine (Anđelić, 1977: 244). Vremenski posljednji, ali za rješenje problema
ubikacije najvažniji je spomen naselje Trebotića u najstarijem popisu
Bosanskog pašaluka iz 1469.godine. U tom popisu koji je obavljen zbog
evidencije poreskih obveznika, zabilježen je i Resul, dizdar grada Kličevca sa
timarom u selu Sutesci u nahiji Trebotić. 34
3 Stub je neobično ukrašen: pas, stablo, ruka, tordirana vrpca i jabuka. On je i po obliku
neobičan, prema vrhu je tanji, a završetak mu je kuglast. Vidi: Bešlagić, Š.: Stećci:
Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., str. 235.
4 Na lokalitetu Mramorje, oko 500 m sjeverno od seoskih kuća, raspoređena u dvije skupine
nalazi se nekropola sa 52 stećka (31 sanduk, 3 sljemenjaka, 18 stubova). Spomenici su
osrednje obrađeni i slabo očuvani. Postavljeni su pretežno po pravcu zapad-istok, ali
mali broj leži na pravcu sjeverozapad-istok. Ukrašena su dva primjerka, i to jedan sanduk
i jedan stub. Sanduk je ukrašen polumjesecom. Uz stećke se nastavljaju savremeni
muslimanski grobovi sa nišanima. Vidi: Bešlagić, Š.: Stećci: Kataloško-topografski
pregled, Sarajevo, 1971., str. 234.
139
Slika 6. Ostaci srednjovjekovnog grada Kličevca u naselju Sućeska5
Iz konteksta popisa vidi se da se grad i nahija nalaze u vilajetu Kovač,

što znači u zemlji Kovačevića. Interpretacija ovog izvora, prikazuje da je u to
vrijeme Kličevac jedini grad Kovačevića zemlje (vilajeti Kovač) u kojem su
Turci držali posadu i da se tu vjerovatno nalazilo i sjedište gospodara čitavog
ejaleta - subaše ili vojvode Hasanbega (Anđelić, 1977: 245).
Granice župe Trebotić su uglavnom jasne prema susjednim područjima

(župama). Ni granična linija prema Srebrenici i Ludmeru nije sporna, jer
je granica morala ići razvodnim gorjem. Granica prema Birču nije sasvim
jasna, niti po konfiguraciji niti po etnološkim osobinama stanovništva. Jedan
5 Ruševine grada Kličevca leže na desnoj obali Zelenog Jadra na kraškoj stijeni oko koje
rijeka čini oštar zavoj. Zaokret koji pravi rijeka jedinstven je i teško se može naći na
drugom mjestu. Taj nagli zavoj koji obilazi stijenu sa tri strane zbunjuje i one koji se
brzo snalaze. Kad se približi stijeni od tamnice desno je rijeka, lijevo je rijeka, tako da
posmatrač ima osjećaj da je to neka druga rijeka koja izvire sa druge strane. Rubovi
kopna nadvisuju grad stotinjak metara pa je selo Bektići jedino naselje odakle se može
vidjeti jedan dio gradskih zidina. Do ruševina vodi samo jedna strma staza iz pravca
sela Sućeska koje je udaljeno 3 km zračne linije. Posmatrajući nizvodno lijevo su
Drenove stijene, a odmah uz njih su Nazdanske stijene. Najbliža sela osim Sućeske su:
Staroglavice, Bučinovići i Žedanjsko sa sjeverne strane te Palež, Kutuzero, Bučje sa
južne strane jadravog kanjona. Po današnjoj administrativno-teritorijalnoj podjeli predio
sa gradskim ruševinama pripada mjesnoj zajednici Sućeska, naselje Sućeska, ali ga sa
lijeve strane dodiruju i granice općine Milići.
140
podatak Dubrovačkog arhiva koji je objavio M. Dinić ozbiljno implicira da
se ovako ubicirana i ograničena teritorija nahije Trebotići zvala i drugim
imenom Jadar. Naime, u nekom sporu između dvojice trgovaca zabilježeno je
1439. godine kako je Tvrtko Kovačević –Dinjičić, knez Jadra, zaplijenio neku
trgovačku robu koja se nalazila u mjestu Jadru. (Dinić, 1955: 42). Budući da
u Podrinju nema drugog teritorija koji bi mogao opravdano nositi ime Jadar,
i da je Kličevac jedini utvrđeni grad na rijeci Jadar i da se radi o knezu iz
najmoćnijeg velikaškog roda toga doba i u bosanskom Podrinju, upravna
jedinica pod imenom Jadar identična je sa nahijom Trebotići (Anđelić, 1977:
247).
Najstariji poznati Trebotički velikaš je već spomenuti župan Ivahn „z

bratijom“. On je kao svjedok spomenut u dvije povelje (iz 1326-1329. godine),
a u oba slučaja je zabilježena i njegova funkcija odnosno i titula (župan), ime,
napomena da je predstavnik šireg roda (‘’z bratijom’’), te oznaka da je od
Trebotić. Iz ove formulacije se vidi da se ovdje radi o već razgranatom rodu,
čiji je predak nosio ime Trebota, Tribota ili sl. Važno je zapaziti da je Vlatko
Vojvodić Tvrtković trebotički velikaš, sin župana iz Podrinja (Tvrtka Ivahnića
koji je bio sin Ivahna) postao usorski vojvoda nasljedivši na tom položaju
Vojka Biloševića (Anđelić, 1977: 248).
Tri, odnosno četiri generacije Trebotića (Ivahnića-Tvrtkovića-

Vlatkovića) mogu se pratiti kroz čitavih 75 godina 14. st. To su Ivahn (1326-
1329), njegovi sinovi Tvrtko (1333., 1357., 1366. 1367., 1373), Novak
(1357), unuk Vlatko (1378., 1380., 1390., 1931-2., 1392., 1394., 1399) i
vjerovatno praunuk Vučihna (1392., 1395., 1395). Kako je ime Tebotić po
svome obliku patronimik (prezime) koje se pojavljuje uz velikaše, članove
bosanskog državnog vijeća iz Podrinja, to zaključujemo da je ono nastalo od
imena Trebota, kako se zvao neki od starijih (i uglednih) predaka ovog roda.
Iz formulacije ‘’z bratijom’’ vidi se da je ovaj rod bio razgranat i daleko širi
od onoga koji se može pratiti u pisanim izvorima. U feudalnu oblast Trebotića
svakako treba ubrojati i ostalo Podrinje ukoliko nije bilo izdvojeno kao
vladarska domena (kao što je bio slučaj sa Srebrenicom u drugoj polovini 14.
st.). Za sam Osat imamo i direktne podatke da je spadao u oblast Trebotića ako
se oslonimo na vezu između imena velikaškog roda i naziva sela Poznanovića.
Drugu važnu opservaciju, koju treba istaknuti kad se govori o

Trebotićima, predstavlja činjenica da članovi ovog roda postaju usorskim
vojvodama. Usorske vojvode su: Tvrtko (spomenut kao vojvoda od Usore
1357., 1366., 1367., 1373), Vlatko (1380., 1390., 1392.- četiri puta, 1394.,
1392.- dva puta), i vjerovatno – Vučihna (1395.- dva puta). Preko ovoga roda
141
i preko funkcije usorskog vojvode razaznajemo da je Podrinje – bar određeno
vrijeme i u određenom smislu ulazilo u sklop Usore. Osim toga, okolnost da
jedan velikaški rod čije je sjedište u Podrinju daje vojvode, najvišu upravno-
političku funkciju za široku oblast Usore, pokazuje da postizanje časti i
položaja nije rezultat slučaja ili efemernih političkih kombinacija, nego neko
dublje ukorijenjeno i općepriznato pravo (Anđelić, 1977: 253).
Bogatstvo srebreničkih rudnika bio je razlog što je vrhovna vlast

u ovom kraju često prelazila iz ruke u ruku. U dinastičkim borbama prvih
decenija 15. st., Srebrenicu, Kušlat i okolinu je najprije bio zaposjeo Hrvoje
Vukčić – 1405. godine. Već godine 1410. Hrvoje je bio prisiljen da Srebrenicu
preda ugarsko-hrvatskom kralju Sigismundu, da bi je ovaj već sljedeće 1411.
godine – ustupio despotu Stevanu Lazareviću. Bosanski kralj Tvrtko II je
1425. godine bez uspjeha pokušao povratiti Srebrenicu pod svoju vlast. Nešto
većeg uspjeha (ali ne i potpunog) imao je kralj Tomaš, koji je od 1444. do
1451. godine držao Srebrenicu u nekom kondominijumu sa srpskim despotom.
U međuvremenu 1439-1444. godine gradom su vladali Osmanlije. Godine
1451. zaslugom Turaka, Srebrenica opet dolazi pod vlast srpskog despota,
a Tomašev pokušaj iz 1455. godine da grad povrati Bosni ponovo je propao.
Tomašu je tek 1459. godine uspjelo da Srebrenicu osvoji za Bosnu. Ali i taj
uspjeh bio je kratkog vijeka.
Vrijeme turske uprave
Već 1462. godine, dakle prije osvajanja glavnine bosanske države,

Osmanlije su zaposjeli Srebrenicu sa bližom okolinom (Kušlat, Šubin,
Ludmer), (Dinić, 1955).
Najniže ili osnovne jedinice osmanske administracije, neposredno

nakon osvajanja čitavog Podrinja bile su nahije: Osat, Šubin, Srebrenica,
Ludmer, Trebotići, Birač, Kladanj, Kušlat, Perin, Zvornik i Sapna. Nahije
Šubin, Srebrenica, Ludmer i Kušlat pripale su Srebreničkom kadiluku. Osat,
Trebotići i Birač sačinjavale su vilajet Kovač, koji je bio sastavni dio kadiluka
Pavli i Kovač. U Zvorniku je osnovan poseban kadiluk koji je obuhvaćao i
neke solske nahije, dok je Sapna ušla u okvir nove Srebreničke banovine,
koja se održala pod neposrednim ugarskim vrhovništvom do 1512.godine
(Anđelić, 1977: 262).
Na osnovu raspoložive historijske građe iz kasnofeudalnih, turskih ili

etnoloških izvora u Podrinju se mogu raspoznati tri ranofeudalne župe: Osat,
142
Birač i Podrinje. Po današnjoj upravnoj podjeli u župi Birač nalaze se područja
tri općine: Vlasenica, Srebrenica u cjelini, te Kladanj svojim najvećim dijelom.
Izvor: Anđelić, P.: Ubikacija oblasti Trebotića i teritorijalno-politička organizacija

Bosanskog Podrinja u srednjem vijeku, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine,
Arheologija, Nova serija XXX/XXXI (1975./76.), Sarajevo, 1977., str. 264.
U vrijeme turske uprave ovdje su povremeno ili trajno bile

organizirane nahije: Birač, Kladanj i Trebotići, a tako je bilo u bosanskom
kasnom feudalizmu (Anđelić, 1977: 264). Preko Skoplja, Kosova i Sjenice
Turci su se spustili na Drinu i početkom maja 1463. godine stigli u oblast
Pavlovića i Kovačevića koji su se predali bez otpora, jer im je bilo javljeno
da je sklopljeno primirje (Šabanović, 1959: 38). Osvojene zemlje bosanskog
kralja, oblasti Pavlovića i Kovačevića i okupirani dio Hercegove zemlje Turci
su pretvorili u vilajete koje su ujedinili s ranijim vijaletima u Raškoj i Bosni i
od čitavog tog teritorija osnovali Bosanski sandžak. Prikazavši na svoj način
prvi sultanov pohod protiv Bosne Dursun-beg (biograf i pratilac sultana) svoja
143
saopštenja zaključuje ovako ‘’Tako su u ovoj blagoslovenoj vojni osvojena i
pokorena u svemu četiri ejaleta“. Postavljeni su sandžakbeg i kadije, u rudnike
su postavljeni emini, a raji nametnuta šerijatska glavarina. Dursun-beg misli
na zemlje bosanskog kralja, Pavlovića, Kovačevića i Hercega Stjepana
(Šabanović, 1959: 39). Prvim sandžakbegom Bosanskog sandžaka imenovan
je Mehmed-beg Minetović (Minet-oglu) koji je dotle bio „gospodar Srpskoj
zemlji (Šabanović, 1959: 40). Godine 1464. sandžakbegom ovog sandžaka
postao je Isa-beg Isaković (Šabanović, 1959: 41).
Iz najstarijeg sačuvanog turskog katastarskog popisa Smederevskog

sandžaka vidi se da su u vrijeme sastavljanja tog popisa Zvornik, Srebrenica
sa Srebrnikom, Kušlat, Šubin, Sokol koji su sačinjavali prvobitno jezgro
Zvorničkog sandžaka, pripadali Smederovskom sandžaku (Šabanović, 1959:
179). Zvornički sandžak osnovan je krajem 1480. godine ili početkom 1481.
godine. On se tada sastojao samo od nekoliko nahija i gradova Smederevskog
sandžaka u Podrinju, pretežno na lijevoj strani Drine: Srebrnica, Zvornik,
Kušlat, Šubin, te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina na desnoj strani
Drine. Ovaj sandžak je u tom svom teritorijalnom opsegu ostao sve do pada
Srebrničke banovine 1512/15. godine. Od svog osnutka pa do 1541. godine
Zvornički sandžak bio je u sastavu Rumelijskog ejaleta. Poslije pada Budima
(1541) i osnivanja Budimskog ejaleta on je izdvojen iz Rumelijskog i pripojen
Budimskom ejaletu, da bi se ojačao osjetljivi budimski front. Zvornički
sandžak je ostao u sastavu Budimskog pašaluka sve do osnivanja Bosanskog
pašaluka 1580. godine kada je priključen tom pašaluku i ostao u njegovom
sastavu sve do kraja turske vlasti (Šabanović, 1959: 53).
Oblast stare bosanske porodice Kovačevića-Dinjičića ušla je takođe u

sastav Bosanskog sandžaka kao zasebna jedinica. Tu oblast Turci su zvali Kovač
ili Vilajeti Kovač, odnosno Kovač ili Vilajeti, dakle „Zemlja Kovačevića“.
Zemlji Kovačevića pripadala je prije 1463. godine prostrana župa Vratar sa
istoimenim gradom i trgom, župa Trebotić sa gradom Ključevcom, velika
župa Osat sa gradom Đurdevcem, Petričem na Drini, veliki predjel Birač do
starog grada Perina na Drinjači i predjelima oko današnje Vlasenice i Nove
Kasabe, dakle cijelo područje između Drine i Jadra i preko te rijeke gotovo do
Srebrenice (Dinić, 1955: 43).
Iz navedenog može se zaključiti da je u njihovom posjedu bilo i područje

današnje Sućeske. Iz raspoloživih izvora vidi se jasno da je tom oblašću, kao
i zemljom Pavlovića, u početku turske vladavine upravljao poseban vilajetski
subaša ili vojvoda, gospodar zemlje Kovačevića. Na tom položaju nalazio se
1469. godine neki Hasan-beg. Ali dok se vilajet Pavle održao u spahijsko-
144
timarskoj organizaciji sve do 18. st., dotle je vilajet Kovač prije kraja 18 st.
izgubio značaj zasebne političke i administrativne jedinice. Šta više, čini se
da je ta oblast već 1485. godine u vojno-političkom pogledu bila priključena
vilajetu Pavle. U sudsko-administrativnom pogledu oba ta vilajeta imala su
uvijek zajedničkog „kadiju vilajeta Pavli i Kovač’’. Dok se u popisu iz 1469.
godine spominje Vilajet Kovač kao posebna administrativna jedinica, dotle se
u popisu iz 1485. godine ovaj vilajet spominje samo uzgred bez ikakvih bližih
podataka. U sljedećem, samo četiri godine kasnije pisanom popisu iz 1489.
godine, spominje se samo nahija Osat u vilajetu Kovač. Sjedište ovog vilajeta,
dok je predstavljao zasebnu vojno-političku jedinicu, bilo je vjerovatno u
Ključevcu, jedinom gradu u toj oblasti u kojoj su Turci držali posadu. Prema
spomenutim starim župama i predjelima dijelila se zemlja Kovačevića na
četiri nahije: Vratar, Trebotić, Birač (Birče) i Osat (Šabanović, 1959: 134).
Područje današnje Sućeske je pripadalo nahiji Trebotić. Nahija Trebotić

prvi put se spominje 1469. godine i u njoj utvđeni grad Ključevac i selo
Sutiska. Kasnije se ne spominje. Njena teritorija je uključena u nahiju Osat.
Krajem sedmog decenija 15. st. izvršene su prve veće promjene u teritorijalnoj
i administrativnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Tako je Bosanski sandžak
podijeljen na ovih šest vilajeta i četiri kadiluka: Vilajet i kadiluk Novi Pazar,
Vilajet i kadiluk Sarajevo, Vilajet i kadiluk Brod, Vilajet i kadiluk Neretva,
Vilajet Pavli i Vilajet Kovač.
Posljednja dva Vilajeta gdje je pripadalo područje Sućeske spadali su

pod jurisdikciju Višegradskog kadiluka. Takva podjela ostala je uglavnom
do 1525. godine. Jedine promjene koje su se desile u unutrašnjosti bile su
postepeno iščezavanje naziva Vilajet Kiral i vilajet Kovač koji je većim
dijelom pripojen Višegradskom a manjim dijelom Srebreničkom kadiluku
(Šabanović, 1959: 38).
Dok je Kraljeva Zemlja još 1470. godine bila razbijena na dva manja
vilajeta, dotle se proces u oblastima Pavlovića i Kovačevića razvijao u
suprotnom pravcu i postepeno. Naime, oba ta vilajeta sačinjavali su uvijek
jedan kadiluk, koji se neko vrijeme zvao Kadiluk Pavli i Kovač – Kadiluk
zemlje Pavlovića Kovačevića. Prema tome ovdje se pojam vilajet nije više
podudarao teritorijalno s pojmom kadiluka, kao što je bio slučaj sa drugim
vilajetima i kadilucima, sve dok vilajet Kovač nije potpuno iščezao, a to se
desilo tek negdje devedesetih godina 15. st. Međutim, vilajet Pavli se održao
sve do početka 19. st. i ukidanja timarskog sistema i spahijske vojske.
Višegradski kadiluk nakon promjena u pogledu teritorijalne nadležnosti

i upravne podjele oblasti Pavlovića i Kovačevića koje su izvršene 1470-
145
1525. godine je imao ove nahije: Višegrad, Dobrun, Hrtar, Brodar, Borač (sa
Pračom), Studena, Glasinac (Mokro), Olovci, Kladanj, Kamenica (Pribić),
Jelaška Župa, Vratar, Trebotić, Birče i nove nahije: Priboj, Rogatica i Banja
(Šabanović, 1959: 155).
Tridesetih godina 16. stoljeća nastale su značajne promjene u

teritorijalnom opsegu i administrativnoj podjeli Zvorničkog sandžaka. Tada
je ovaj sandžak bio podijeljen na dva kadiluka: Srebrenički, kome je, pored
Mačve iz Smederevskog bila priključena i nahija Osat iz Bosanskog sandžaka
i Brvenički. Poslije 1533., a prije 1548. godine osnovan je Šabački, a prije
1572. godine i Zvornički kadiluk. Tako je Zvornički sandžak u 16. stoljeću bio
podijeljen na četiri kadiluka.Tokom 17. stoljeća osnovano je u ovom sandžaku
još pet kadiluka (Šabanović, 1959: 198). Poslije svega toga Srebrenički kadiluk
je sveden na područje Srebrenice i nahije: Kušlat, Ludmer i možda još koja
(Šabanović, 1959: 199).
Prije Turskog osvajanja na ovom području su živjeli Bošnjani o čemu

svjedoči veliki broj nadgrobnih spomenika-stećaka. Zaposjedanje Srebrenice
od strane Turaka imalo je negativne demografske posljedice po domicilno
– bošnjačko stanovništvo koje je dijelom pobijeno, dijelom odvedeno u
ropstvo, a dijelom izbjeglo s ovog područja. Na demografski pusta područja
današnje općine Srebrenica, a i šire u sjeveroističnu Bosnu, Turci dovode
vlaško stanovništvo iz Crne Gore i Hercegovine (Imamović, 1998: 72-75).
Da li je i prostor Sućeske bio zahvaćen ovim migracijama nemamo pouzdanih
podataka. Ipak je većina njihovih sela upisana kao „derbend“ (ta riječ znači
klisura, tjesnac). Dužnost derbendžija bila je da čuvaju putne prolaze i brinu
za sigurnost na putevima. Od riječi derbend nastala je naša riječ derventa, što
je sada ime za mnoga naseljena mjesta (Selimović, 2002: 26). Susjedno mjesto
područja Sućeske je Derventa koja pripada općini Milići. Godine 1832. ukinut
je Zvornički sandžak i njegova teritorija je priključena Bosanskom sandžaku.
Bosna je podijeljena na muselimluke, ukinuti su kadiluci, kapetanije i zvanje
kapetena. Omer-paša Latas podijelio je Bosnu na pet okruga i Srebrenica je ušla
u sastav Tuzlanskog okruga i samim tim i područje današnje Sućeske. Godine
1851. izvršen je po naredbi Omer-paše prvi zvanični popis stanovništva Bosne
i Hercegovine. Zbirni rezultati popisa objavljeni su po okruzima i srezovima
pa se ne može znati koliko je koji grad do tada imao stanovništva (Selimović,
2002: 36). Do značajnih pomjeranja stanovništva u općini Srebrenica došlo je
i za vrijeme Austro – turskih ratova 1683-1699., 1717., 1737., 1738., 1876/78.
godine i za vrijeme I i II srpskog ustanka. Koliko je ovo pomjeranje obuhvatilo
Sućesku ne raspolažemo podacima. Godine 1829. došlo je do potpisivanja
146
mirovnog sporazuma u Jedrenu između Rusije i Turske. Jedna od odredbi
tog sporazuma bila je da se cjelokupno bošnjačko-muslimansko stanovništvo
osim vojnih posada u gradovima iseli iz Srbije do 1834. godine. Većina
bošnjačko-muslimanskog stanovništva iz sjeverozapadne Srbije iselila se na
područje Zvorničkog sandžaka, odnosno sjeveroistočne Bosne. Na područje
Srebreničkog kadiluka doselilo se 1.800 osoba muškog spola (Hodžić, 1958:
140). Najvjerovatnije jedan dio tog stanovništva naselio se i na područje
Sućeske.
Noviji period
Sućeska je sve do 1955. godine pripadala Srebreničkom srezu. Tada je
Srebrenica izgubila status sreskog središta i priključena je Zvorničkom srezu,
a od 1958. godine nalazi se u sastavu Tuzlanskog sreza, (Suljić, 2011).
Od 1878. godine kada je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja

Bosnom i Hercegovinom (čl. 25) vršeni su službeni popisi stanovništva. To
je rađeno i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije od 1921. godine kao i kada je
Bosna i Hercegovina bila u sastavu bivše Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije sve do njenog raspada 1991. godine. Iz tih popisa moguće je pratiti
promjene u razvoju stanovništva na području Sućeske.
ZAKLJUČAK
Na prostoru Sućeske postoji kontinuitet življenja još od prahistorije o

čemu svjedoči nekropola na lokalitetu Crvene Njive–naselje Podravno, koja
se nalazi u blizini ovog područja, a u ranijim popisima stanovništva i ovo
naselje nalazilo se u sastavu Sućeske. U antičko doba teritorija Sućeske je
bila nastanjena ilirskim plemenom Dindari. Početkom nove ere osvajanjem
od strane Rimljana, ovo područje ulazi u sastav Rimske provincije Dalmacije.
Na lokalitetu Crkvica–naselje Staroglavice nalazila se kasnoantička crkva,
gdje su otkriveni njeni ostaci. Tokom 4. i 5. stoljeća smjenjivala su se razna
plemena od Gota do Avara, da bi se krajem 6. i početkom 7. stoljeća na ovom
području naselili južni Slaveni.
Veliki broj stećaka na ovom području su dokazi da su u srednjem vijeku

na području Sućeske živjeli Bošnjani (Sjedaljka–Bostahovine, Mramorje–
Sućeska, Bektića Han–Staroglavice, Kutuzero–na putu prema Bučju,
Mramorje–Žedanjsko). U vrijeme srednjovjekovne Bosne područje Sućeske
pripadalo je župi Trebotić. Ostaci srednjovjekovnog grada Kličevca nalaze se
na desnoj obali rijeke Zeleni Jadar, nedaleko od današnjeg naselja Sućeska.
147
Rudno bogatstvo srebreničkih rudnika bio je razlog što su se na
ovom području vodili česti ratovi između Bosanske države, Ugarske, Srpske
despotovine i Osmanskog carstva. Osmanlije zauzimaju Srebrenicu i njenu
okolinu zajedno sa Sućeskom 1462. godine prije osvajanja ostalih dijelova
Bosanske države. U Podrinju su osnovane tri ranofeudalne župe: Osat, Birač
i Podrinje. U vrijeme turske uprave povremeno ili trajno bile su organizovane
nahije: Kladanj, Gornji Birač, Donji Birač i Trebotići – kome je pripadalo
područje Sućeske.
Do značajnih pomjeranja stanovništva na području općine Srebrenica

došlo je prilikom turskog osvajanja ovog područja kada su Turci na prazna
područja sjeveroistočne Bosne naseljavali vlaško stanovništvo iz Crne Gore i
Hercegovine, kao i za vrijeme austro-turskih ratova i 1. i 2. srpskog ustanka.
Jedrenskim sporazumom 1829. godine između Rusije i Turske većina

bošnjačko-muslimanskog stanovništva iz sjeverozapadne Srbije iselila se
na područje Zvorničkog sandžaka, odnosno sjeveroistočne Bosne, a dio tog
stanovništva naselio se i na području Sućeske.
Od 1879. do 1991. godine vršeni su službeni popisi stanovništva iz

kojih je moguće pratiti promjene u kretanju stanovništva na području Sućeske.
LITERATURA
1. Anđelić, P.: Ubikacija oblasti Trebotića i teritorijalno-politička

organizacija Bosanskog Podrinja u srednjem vijeku, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheologija, Nova serija
XXX/XXXI (1975./76.), Sarajevo, 1977.
2. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Arheološka nalazišta-regija
14-25, Tom 3, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988.
3. Bešlagić, Š.: Stećci: Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971.
4. Bojanovski, I.: Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela,
Knjiga LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga 6, Sarajevo,
1998.
5. Dinić, M.: Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, l.
deo, Beograd, 1955.
6. Hodžić, N.: „Razvoj stanovništva i naselja na području Sućeske u
općini Srebrenica“, magistarski rad, Tuzla,. 2014.
148
7. Hodžić, Š.: Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u
sjevernoistočnu Bosnu između 1788-1862. godine. Članci i građa za
kulturnu istoriju istočne Bosne, Knjiga 2, Zavičajni muzej u Tuzli,
Tuzla, 1958.
8. Imamović, E.: Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine,
Bosanski korijeni, Sarajevo, 1998.
9. Kulenović, S.: Etnologija sjeveroistočne Bosne, Muzej istočne Bosne,
Tuzla, 1995.
10. Selimović, S.: Knjiga o Srebrenici, Srebrenica, 2002.
11. Suljić, A.: Stanovništvo i naselja općine Srebrenica: antropogeografska
monografija, geografsko društvo Tuzlanskog kantona i JU Narodna i
univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011.
12. Šabanović, H.: Bosanski pašaluk – postanak i upravna podjela, Naučno
društvo NRBiH, Sarajevo, 1959.
13. Vego, M.: Naselja Bosanske srdnjovjekovne države, Sarajevo, 1957.
149
PRILOZI
153
154
155
*
* Latinski tekst u radu preveo je na bosanski jezik Benjamin Hasanović.

Svi prijevodi se nalaze u prilogu na kraju rada.
156
157
158
159
160
161
162
163
164
165
166
Preveo na bosanski Benjamin Hasanović
POVELJE U PRILOGU DINIĆEVOG RADA

SREBRNIK KRAJ SREBRNICE
suburbium predgrađe, utvrda
De levatione castri Strebrnich de O oduzimanju vojne utvrde Strebr-

manibus Turcorum nich iz turskih ruku
Digando may per avanti, tanto in Stalno prije, kako u vrijeme nekog
tempo de algun Re de Bossina quan- kralja Bosne tako i kralja Žigmunda i
to etiamdio del Re Sigismondo ne del vojvode Hrvoja, koji su vladali reče-
ducha Cheruoie, li quali dominorno la nim gradom Srebernica nisu tamo bile
dicta zitade de Strebernica non esser- zastupljene slične novosti. Dapače,
li fato simel novitade. Anzi quando le kada su sumnjali na početak rata, oni
intervegnuto alguno caso della suspe- se nisu htjeli vratiti. Tako da im je u
tione della guerra, quelli de lor li qu- onom kaštelu uvijek bilo dato da mogu
ali ano vogliuto redursi nel castello de slobodno ići kamo im se sviđalo i bilo
Strebernich alior e stato dato a posser zadovoljstvo... I u vezi onoga što ka-
intrare et stare- Et altri, li quali non žete da ste zamoljeni od rečenog pro-
hano vogliutoredi si in esso Castello, tovestijara (upravitelja finansijskim
sempre alloro e stato dato a posersi li- poslovima) Restoja da gradite kuće u
beramente andare dove alloro e stato Kaštelu i da se pobrinete za utvrđiva-
de plasire et contentamento... Et per nje itd., kažemo Vam da ni na koji na-
che dite esser richiesti dalo deto prot-
čin ne morate ući, niti pristati, niti u
hovestiaro Restole a fare chase nel Ca-
neke druge poslove ne smijete ulaziti
stello el provederli delle monitione etc.
bez izrazitog dopuštanja naše Signorie
ve dissemo che per nullo modo non
(vlade).
debiati intrare ne consentire a questa
chosa, ne in alguna altra cosa nova non
debiati intrare senza la expressa licen-
tia della nostra Signoria.
167
Lett. e Comm. di Levante 13 Pisma i narudžbe s Levanta list
(1444-1448) fol. 260 bis 260
Ditto questa, atenderete la respota Pošto je ovo rečeno... očekujte od-

la qual esso Re ve fara. E digandove govor koji će vam onaj kralj dati. I ako
lui chel e contento de meter in le man vam on kaže da je zadovoljan da preuz-
dela nostra Signoria el castello de Stre- me u ruke naše Signorie ili kaštel Stre-
bernich (over alcun altro castello, res- benich (ili pak neki drugi kaštel), odgo-
pondereta che non sapete se la nostra vorite da ne znate da li naša Signoria
Signoria volesse tuor questa impresa želi poslovati na taj način, da drži neki
kaštel pod svojim okriljem. Mi ćemo
de tuor alcun castello in le man. Noi
obavijestiti našu Signoriu i odgovorit
avisaremo la nostra Signoria et ella
će vašem Veličanstvu... odgovorit ćete
fara resposta ala vostra Maiaesta... res-
riječima (de Dop nuy seno?). Poslije
ponderete col nome de Dio nuy seno ćemo biti zadovoljni da ga preuzme-
contenti di torlo in nostra mane. Ma mo pod naše okrilje. Ali ćete reći, kako
direte che li piaxa a far una lettera per bi nam bilo drago da napišete pismo,
sua parte, aperta et patente, al suo can- otvoreno i očevidno da je u vašem vla-
zeler sigilata dela sua bolla in laquella sništvu s kojim ćete staviti rečeni kaštel
aparano le condicion con lequal melara de Strebernich pod naše okrilje... Ali
el dicto castelo de Strebernich in mane ako možda ne bi rekao da želi staviti
nostre... Ma se forsi non disesse de vo- (neki...rečeni) kaštel pod naše okrilje,
ler meter (alcun , el dicto) castello in ne, nego bi vam rekao samo da bismo
le man nostre, ma ve diesse solamente trebali razgovarati s Gospodinom des-
che dovesti pratichar cum parole cum potom, onda ćete vi reći da ćete rado
lo Signor despot, alora voi direte che razgovarati s despotom.
lo farete volentiera.
E cossi habiando dette questa cos- I kada tako kažete ove stvari ako
se sel Re ve havera dato in le man el vam kralj bude dao u ruke kaštel Stie-
castello de Stiebe nich diretelo al Si- be nich reći ćete to Gospodinu despo-
gnor despot e direteli etamdiole con- tu i reći ćete mu također uvjet s kojim
dicion con le qual avera posto in man bude dao pod naše okrilje. A učinit ćete
svim našim snagama da ostane mir i da
nostre. E praticharete a lute nostre po-
ostanu u dobroj slozi prema informaci-
sse che la pase se faza e che restano in
ji koju budete imali od rečenog kralja.
bon acordio segondo la information la
I ako se strane slože i kad bi Kralj želio
qual haverete havuta dal prefato Re. E da predate rečeni kaštel despotu, tako
siando le parte di acordio le dette par- ćete napraviti. Ali ako se ne slože reče-
te retornarete esso castello in man del ne strane, vratit ćete ovaj kaštel u ruke
prefato Re, perche volemo che lo toia- rečenog kralja, jer želimo da ga uz-
te in man vostre a nostro nome con la mete pod vaše okrilje. U naše ime pod
condicion le porete dal Re e non altra-
168
mente. Ma sel ve havesse dato Streber- gore navedenim uvjetom, to jest da ako
nich in le man, voi alora praticharete stranke nisu saglasne, njega vratite u
con parole etc. ruke kralja. I pod takvim uvjetom ćete
ga uzeti od kralja i ne drukčije. Ali ako
vam je dao Strebrenich u ruke, i vi ćete
onda reći itd.
Strebernich e pur citta medesima- Strebernich je samo grad isto tako

mente sopra una colina cinta di mura na jednom brežuljku okružen zidinama
con una terra picola, codetta qualche- s malo zemlje, nekakvim dodatkom,
ima dole u nizini jednu zemlju koja se
duna, ha sotto in pianura una terra chia-
zove Srebarnizza, gdje se pravi srebro
mata Srebarnizza, dove si fa argento in
dobre kvalitete. Kuće mogu biti između
bona quanlita. Case possono essere tra
grada i zemlje, ima ih oko 200, ljudi
la citta e la terra nro 200, homini da fa- koji rade ima 600. Aga je u gradu, a na
iti tra tutti nro 600. Aga sta nella citta, zemlji kuće Kršćana se nalaze u gore
e nella terra sono case de Christiani napisani broj, oko 50, ima također na
messe nel sudetto numero nro 500, vi zemlji jedan samostan fratara u coku-
e anco nella ferra un monasterio di fra- lama (franjevaca), daleko od Zvornika
tii zocolanti, Lontano da Zvornich una (Zvornich) jedan dan.
giornata.
Pisma i narudžbe od Levanta 15
(1451-1452) list
Lettere e comissioni di Levente 15
(1451-1452) fol Srebarnik je samo osrednji grad
na jednom brežuljku opasan zidina-
Srebarnik e pure citta mediocra so- ma s jednom malom kulom i nekakvim
pra una collina cinta di mura con una dodatkom unutra: ima ispod u nizini
torre picciola e qualque codetta dentro: jednu zemlju nazvanu Srebarnika, gdje
ha sotto in pianura una terra chia nata se radi srebro u velikoj količini. Izme-
Srebarnika, dove si fa argento in buona đu grada i zemlje može biti 200 kuća,
quantita. Tra la citta e la terra possone i četiri ili pet stotina osoba u radnom
essere 200 case, e quattro o cinques- stanju; u gradu je jedan Aga a na zem-
lji ima oko 50 radno sposobnih ljudi, u
ccento persone da fatti; nella cita sta
gradu je jedan Aga a na zemlji su oko
un Age e nella terra sono da cinquanto
50 kuća Kršćana, obuhvaćene u gore
persona da fatti; nella citta sta un Aga
navedenom broju, i tamo je samostan
e nella terra sono da cinquanta case de Očeva Franjevaca (redovnika u coku-
Christiani, comprese nel numerosu- lama).
dettok, e ve convento de Padri Zocco-
lanti.
169
1. Prima pars est de donando sibi 1. Prvi dio je o darivanju svom
domino dispot balistas viginti gospodaru despotu dvadeset pet
quinque fulcitas. Secunda pars balista učvršćenih podupiračem
est de donando eidem balistas (sprava za bacanje kamenja i
fulcitas viginti. Captum per drugih projektila). Prihvaćeno
XVII. sa XVII glasova.
2. Prima pars est de donando etiam 2. Prvi dio je o darivanju također
dicto domino libras trecentum spomenutom despotu trideset
pulveris ad bombardas necessa- libri (libra 327 grama) baruta
rie. Captum per XXV contra VII. potrebnog za bombarde (velike
3. Prima pars est de donando ul- puške). Prihvaćeno sa XXV pre-
trascripto domino dispot mazios ma VII.
trecentos spaghi pro cordis bali- 3. Prvi dio je o darivanju nižepot-
starum. Captum pet XVII contra pisanom gospodinu despotu tri-
XIIII. sto svežanja konopaca za užeta
4. Prima pars est de scribendo balisti. Prihvaćeno sa XVIII pre-
omnibus nostris civibus tam ma XIIII.
nobilibus quam popularibus 4. Prvi dio je o pisanju svim na-
existentibus in Sclavonie par- šim građanima, kako plemićima
tibus, quod bene se portent in a tako pučanima koji stanuju u
ersitatibus illarum contratarum. slavenskim krajevima, što se do-
Captum per omnes bro nose u nesrećama onih kra-
jeva. Prihvaćeno od svih.
Acta Consilli Rogatorum
Akta Vijeća Umoljenih
Acta Consili Minoris 3 fol. 258:
Captum fuit de precipiendo dohaneriis Akta Malog vijeća 3 list 258: bilo
dohane maioris, quod non faciant do- je prihvaćeno zbog savjetovanja cari-
hanam mercatoribus qui vellent ire in nika veće carinarnice, jer ne obraču-
contratam domini despothi de Rassia navaju carinu trgovcima koji bi htjeli
et in contratam domini Georgii. Sed ići u kraj gospodina despota od Raše i
mercatoribus, qui vellent ire ad alias u kraj gospodina Juraja. Ali trgovcima
partes exceptis partibus domini despo- koji bi željeli ići u druge krajeve osim
thi et domini Georgii predictorum, fa- krajeva gospodina despota i gospodina
cian: dohanam; sed illis mercibus quas Juraja, prije navedenih, obračunavaju
portabunt, non audeant merces ipsas carinu: ali od onih roba koje će nosi-
portare ad dictas contatas domini des- ti, neka se ne usude nositi same robe
pothi et domini Georgii sine expressa u navedene krajeve gospodina despota
licentia domini rectoris et sui Minoris i gospodina Juraja bez očevidnog do-
Consilli. puštenja gospodina rektora i njegovog
Malog vijeća.
170
1. Prima pars est de dando liber- 1. Prvi dio je o davanju slobode
tatem domino rectori et Minori gospodinu rektoru i Malom vije-
Consilio respondendi litteris vo- ću odgovaranja na pismo vojvo-
ivode Bogdani et fratrum et gu- de Bogdana i braće i gvardijanu
ardiano de Srebrniza super facto Srebrniza o činjenici pologa o
despositi de quo locuntur contra kojem govore protiv Dumchum
Dumchum de Nicola. Captum de Nicola. Prihvaćeno po svim
per omnes. Pro littera voivode glasačkim kuglicama (jednogla-
Bogdani de Srebreniza et gardia- sno) u vezi pisma vojvode Bog-
ni et fratrum de Srebreniza. dana od Srebreniza i gvardijana
2. Prima pars est de deliberan- i braće iz Srebrenize.
do super littera nuper recepta a 2. Prvi dio je o odluci o pismu koje
nobilibus et mercatoribus Ragi- je nedavno primljeno od plemića
sinis de Subsuonich pro nobili- i trgovaca dubrovačkih Subsuo-
bus et mercatoribus obsessis in nich-a u odbranu plemića i trgo-
castro Srebrnich. Pro nobilibus vaca opkoljenih u vojnoj utvrdi
et mercatoribus obsexis in castro Srebrnich. Za plemiće i trgovce
Srebrnichi. Die ultimo octubris. opsjednute u utvrdi Srebrnichi.
Secunda pars est de induciando Zadjeg dana oktobra. Drugi dio
super predictis usque ad primam je o odlaganju u vezi prethodno-
responsionem habendam a dictis ga do dobivanja prvog odgovora
nobilibus et mercatoribus. Cap- od navedenih plemića i trgova-
tum per XXII contra XVI. ca. Prihvaćeno sa XXII prema
3. Prima pars est de induciando su- XVI.
per factis novitatum Bosne, pro 3. Prvi dio je o odlaganju u vezi
quibus arengatum est in presenti novih činjenica Bosne, zbog
consilio, usque ad prima nova, kojih treba javno raspravljati u
que inde habebuntur et venient. prisutnom vijeću, sve do prvih
Captum per XXX contra V. novosti, koje će se odatle dobiti
4. Prima pars est de inducian- i steći. Prihvaćeno sa XXX pre-
do usque ad prima nova super ma V.
responsione futura ad litteram 4. Prvi dio je o odlaganju u vezi
habitam a rege Bosna commi- odgovara u budućnosti do dobi-
natoriam. Captum per XXVIII janja pisma od kralja Bosne, sve
contra V extra II. do prvih novosti. Prihvaćeno sa
5. Prima pars est de dando liber- XXVIII protiv V, suzdržano II. 3
tatem domino rectori et Minori decembar 1425.
Consilio scribendi voivode Vol- 5. Prvi dio je o davanju slobode
cassino Slatonossovich. Captum gospodinu rektoru i Malom vijeću
per XXXIII contra II. pisanje vojvodi Volcasinu Slato-
nosovicu. Prihvaćeno sa XXXIII
protiv II. 3 decembar 1425.
171
De srcibdo domino despotho de O pisanju gospodaru despotu od
Rassia super his, que dicta sunt in Raše u vezi njih, koji su rekli u sadaš-
presenti consilio. njim okolnostima odluku.
Secunda pars de induciando su- Drugi dio je o odlaganju u vezi

per eisdem usque ad prima nova. njih sve do prvih novosti.
Aut forte propter passus Bosne, Ili možda zbog puta u Bosnu,
qui et mensibus retrolapsis et nunc koji je bio mjesecima unazad i sada
undique sunt a Turchorum potencia sa svih strana je okupirana od moći
occupati Turaka.
Tekst je većim dijelom pisan na talijanskom odnosno venecijanskom ta-
lijanskom jeziku iz 15. stoljeća i prilično je korumpiran, pun morfoloških,
sintatičkih, leksičkih pogrešaka. Te pogreške i nejasna mjesta su nastali:
ili zbog ne baš uvijek solidnog znanja pisca orginala
ili zbog lošeg prepisivača, koji je izgleda napravio dosta grešaka,
ili zbog oštečenosti izvornog teksta.
Mislim da je najveći problem u prepisivaču. Pojedini dijelovi se ponavlja-

ju, neki nemaju početka, dok drugi pak, nemaju kraja.
Ovo su neke pogreške koje sam uočio (dio koji je pisan na venecijan-
skom-talijanskom jeziku):
dugando = durando
zi tade = civitate
redu =redir
tuor = tener
(over alcun – ali ne zatvara zagradu)
Stiebe nicht ?
a lute = a tute
quanlita = qualita ili quantita
ferra = terra
Levente = Levante
na kraju talijanski tekst je pomiješan jer se ponavlja dva puta riječ aga i
ono što slijedi.
Pogreške, latinska stranica:

mazios = mazzos
a ersitatibus = aversitatibus
octubris = octobris
172
DOKUMENTI
Dr. sc. Rasim Muratović, docent
PRESUDA HAŠKOG TRIBUNALA RADOVANU

KARADŽIĆU - POTVRDA VELIKOSRPSKE
IDEOLOGIJE, POLITIKE I PRAKSE U BOSNI I
HERCEGOVINI
SAŽETAK
Ono što je već dugo poznato kao bitna činjenica je to da je Radovan

Karadžić kao predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant Oružanih
snaga bio eksponent ideologije srpskog velikodržavlja srbijanskog
političkog, vojnog i policijskog režima. Taj režim je planirao, organizovao,
pripremao i izvršio i agresiju na međunarodno priznatu državu Republiku
Bosnu i Hercegovinu. Agresiju i rušenje ustavnopravnog poretka Republike
Bosne i Hercegovine.1 Radovan Karadžić je podsticao i uz pomoć JNA odnosno
Vojske Jugoslavije organizovao političku i oružanu pobunu protiv ustavnog
poretka Republike Bosne i Hercegovine. Što je najteže krivično djelo u svim
društveno-političkim sistemima. Glavni cilj tog agresivnog ratnohuškačkog
pohoda, na čelu sa Miloševićem, a Karadžićem kao njegovim pomoćnikom
zaduženim za Bosnu, bio je rat u svrhu osvajanja teritorija, te protjerivanja
i fizičke likvidacije i eliminacije nesrba sa zločinački osvojenih prostora.
Činjeno je to pod zastavom fašisoidnog ideološkog fanatizma o “nacionalnoj
ugroženosti”. Pod tom zastavom vodili su se ratovi od Slovenije do Kosova, uz
sistematski i medijski halabučnu propagandu o navodnoj “satanizaciji Srba”.
„Svi su krivi: Muslimani, Hrvati, Albanci, ustaše, balije, UČK, Zelene beretke,
mudžahedini, NATO, CIA, obavještajne službe Francuske, Njemačke, Vatikana,
Teheran... Svi, samo oni ne. Ukratko, laž je sveprisutna i metodski osmišljena
konstanta koja verbalno podržava i vrednuje svaku ratnu opciju, svaki masakr
i svaki zločin. Istovremeno, nižu se srpske “pobede” i hvalospjevi.“2
1 Čekić, Smail. Agresija na Republiku Bosnu Hercegovinu – Planiranje, priprema,
izvođenje (Knjiga 1 i 2). Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2004, str. 496-497.
2 Bajtal, Esad. Zločini i laži Miloševićeve kripto – politike. Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2014, str.
170.
175
Zločini koji su tim “pobedama” prethodili pokazuju se kao samoubilačke
podlosti samih žrtva: Muslimani granatiraju sami sebe, UČK raseljava,
a NATO tjera Albance u bježanje; francuske tajne službe organizuju
genocid u Srebrenici. To je, dakle, suština velikosrpske ekspanzionističke,
agresivnoratničke i zločinačko-genocidne politike i prakse, ogrezle u krvi i
nasilju logike fašisoidno zacrtanog “etničkog čišćenja”.
“Jesu li ti ljudi bili drugačiji od svih nas”, pitao se Stenley Milgram,

američki psiholog sa Yale University, izučavajući psihološki profil nacista u
Drugom svjetskom ratu. “Jesu li to bile korumpirane, uništene i na činjenje
zla spremne osobe? Ili je to bila nesretna kombinacija različitih faktora koji
su proizveli defektnu i bolesnu osobu?”3 Nije nemoguće da se u slučaju
Miloševića i Karadžića, u socijalno najširem smislu te riječi, jasperovski
govoreći, radi o “idejama i vjerovanjima koja se u svijetu moderne civilizacije
moraju smatrati simptomom duševne bolesti.”
A to sugeriše da neka gledišta i vrijednosti, uprkos svojoj

zdravorazumskoj nenormalnosti, u nekim sredinama bivaju njegovana kao
dominantna, ne dozvoljavajući ostalima da se razviju. To producira sabornost
personalne uzajamne sličnosti jednog broja individua, koja će olakšati podjelu
planski zacrtanih uloga. Određeni tipovi ličnosti odgovaraju kako međusobno,
tako i određenom vremenu. Zapaženo je kako se nalaze zajedno neurotični
i histerični karakter. Radovan isto kao i Slobodan su se legitimisali kao
osobe hira, laži, mržnje i isključivosti. Stotinu i više hiljada ubijenih, milioni
poniženih i raseljenih nesrba, cijena su njihove etno-oholosti i etno na(r)
cističke samodopadnosti.
Očekivana doživotna robija Karadžiću je za žrtve bila nešto što

se podrazumijevalo i minimum ispod kojeg se nije imalo kud. Očekivana
doživotna robija Karadžiću bila bi za žrtve tračak utjehe, mala satisfakcija
i velika nada da je pravda ipak dostižna i da je ima makar koliko zrno više
od nepravde u ovome gluhome, nijemome i nepravednome svijetu. Sud se
opredijelio za drugu mogućnost – 40 godina robije. I kao takva presuda ima
ogromnu važnosti posebno za znanost. Holokaust je bio “nijema” tragedija
koja se počela istinski odmotavati tek kada su se pojavili vrijedni sociolozi,
antropolozi, historičari, pjesnici, pisci, filozofi koji su postepeno oblikovali
vokabular za njegovu artikulaciju jer zatomljavanje svakog oblika verbalizma
nije ništa drugo nego oblik dehumanizacije.
3 Muratović, Rasim. Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Sarajevo, 2012, str. 47.
176
Ključne riječi: velikosrpska ideologija, velikosrpska politika,
Radovan Karadžić, genocid, udruženi zločinački poduhvat.
UVOD
Radovan Karadžić je na svom životnom putu od durmitorskih
planinskih visina do nizozemskih pjeskovitih ravnica išao preko Sarajeva.
U koje je došao 1960. godine kao četrnaestogodišnji dječak nakon završene
osnovne škole u rodnoj Petnjici, selu između Žabljaka i Šavnika, i završene
osmogodišnje škole u Nikšiću.
Upisao se bez ikakvih problema prvo u Srednju medicinsku školu,
a zatim i na Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Za mnoge mlade
ljude tog vremena upisati se na jedno ili drugo, a pogotovo na oboje, bila je
samo mislena imenica. Neka tajna ruka otvarala je širom sva sarajevska vrata
sinu oca Vuka, pripadnika fašističkog četničkog pokreta Dragomira Draže
Mihailovića tokom Drugog svjetskog rata.
I ne samo sarajevska. Slijedi studentsko volontiranje u Danskoj,
medicinska specijalizacija u SAD-u i tako redom... Zapošljavanje na tadašnjem
državnom Univerzitetskom medicinskom centru u Sarajevu odmah nakon
diplomiranja. Ženidba. I dobijanje stana u strogom centru Sarajeva pedesetak
metara udaljenom od zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i
Hercegovine, u ulici revolucionarnog naziva Sutjeska broj 2/III, i maksimalno
tri stotine metara udaljenog od Klinike na kojoj je Radovan bio sve osim
direktora.
Radovan nije volio gradove, što će zapisati i u jednoj svojoj pjesmici u
predvečerju devedesetih: “...Siđimo u gradove da bijemo gadove...” Radovan
pogotovo nije volio Sarajevo, pravdajući to jednim od srpskih mitova po kojem
je Sarajevo, kao i svi drugi gradovi u Bosni, “sagrađeno na svetoj srpskoj
zemlji”. Radovan je svojim vatrenim i na mitu utemeljenim govorima širio
mržnju i potpaljivao vatru nacionalizma, šovinizma i fašizma koji su se dobro
primali u vremenu propadanja jednog sistema i raspada jedne države. U tom
vakuumu Radovan Karadžić i njegova bulumenta svakodnevno teledirigovani
sa najvišeg mjesta iz Beograda javljali su se kao zaštitnici srpstva, hrišćanstva
i Evrope u zamjenu za uništenje onih koji su bila konstruisana prepreka i
suprotnost svemu tome, prije svih Bošnjaci.
“Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće
500.000 mrtvih. Za mjesec Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni.”4
4 Čekić, Smail. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – Planiranje, priprema,
izvođenje (Knjiga 1 i 2). Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerzita u Sarajevu, Sarajevo 2004, str. 496-497.
177
Ovo govori Radovan Karadžić svom bliskom saradniku Momčilu Mandiću,
početkom oktobra 1991. (dakle pola godine prije početka rata u Republici
Bosni i Hercegovini), i na taj način matematički precizno objašnjava
genocidno-štapski zacrtan plan beogradske velikosprske politike i njegove,
logikom holokausta, matematički projektovane posljedice, a posljedice su
bile sljedeće: 2.200.000 osoba je protjerano sa svojih staništa, što čini više
od polovine ukupnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine po popisu
od marta 1991; više od 100.000 osoba je ubijeno. Većinom civila; oko 30.000
žena, djevojaka, djevojčica i muškaraca je silovano i seksualno zlostavljano;
formirano je oko 650 koncentracionih logora kroz koje je prošlo oko 200.000
logoraša u kojima je ubijeno oko 30.000 osoba; evidentirano je više od 700
masovnih grobnica; opljačkano je, porušeno, sistematski uništeno oko 1.200
objekata islamske arhitekture, 500 objekata u vlasništvu Katoličke crkve
i nekoliko desetina jevrejskih vjerskih objekata; opljačkano je, porušeno i
popaljeno na stotine hiljada stambenih objekata; uništeno je i oštećeno između
60 i 70% ukupnog broja stambenih jedinica u Republici Bosni i Hercegovini;
razoreni su i uništeni mnogi infrastrukturni objekti u oblasti saobraćaja i veza;
opljačkani su i razoreni mnogi industrijski objekti, poljoprivredna dobra,
hoteli, moteli i turistički centri, te bezbroj malih zanatskih i trgovačkih radnji
u privatnom vlasništvu; uništeno je ili oštećeno 60% industrijskih objekata;
uništeno je oko 55% zdravstvenih objekata; ubijeno 349 ljekara; razoreni su i
uništeni gotovo svi obrazovni, naučni, kulturni i sportski objekti. Zapaljena je
Nacionalna biblioteka; spaljen Orijentalni institut...
Ovo su samo “osnovni rezultati” prizemnog pansrbizma i geopolitičke

grandomanije, fašistički mračnog i agresivno-osvajačkog mentaliteta dvojca
Slobodana Miloševića iz Lijeve Rijeke i Radovana Karadžića iz Petnjice sa
Durmitora. Ruralnog mentaliteta koji je (vođen logikom preoravanja međe i
otimačine komšijske njive) izbijao iz svake njihove geste. Čak i ograničeni
vojnički um generala Ratka Mladića, još u idejnoj fazi projekta velike Srbije
sve ovo pobrajano imenovao je kao genocid, pitajući se na jednom od vojno-
političkih sastanaka: “... ja ne znam kako će Krajišnik i Karadžić to objasniti
svijetu. To je, ljudi, genocid.”5
5 Donia, Robert. Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996. University Press, Sarajevo-

Tuzla, 2012, str. 172.
178
OPTUŽNICA PROTIV RADOVANA KARADŽIĆA6
U trećoj izmijenjenoj optužnici Međunarodnog krivičnog suda za

bivšu Jugoslaviju u Haagu Radovan Karadžić je optužen, između ostalog, za
genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, kako
slijedi:
Tačka 1 – Genocid: Radovan Karadžić je u dogovoru s drugima

počinio, planirao, podsticao, naredio i/ili pomagao i podržavao genocid nad
dijelom nacionalnih, etničkih i/ili vjerskih grupa bosanskih Muslimana i/ili
bosanskih Hrvata, kao takvih. Radovan Karadžić je učestvovao u udruženom
zločinačkom poduhvatu trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su Srbi polagali pravo. Namjera
da se te grupe djelimično unište manifestirana je na najekstremniji način u
Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
Tačka 2 – Genocid: Radovan Karadžić je učestvovao u udruženom

zločinačkom poduhvatu da se bosanski Muslimani u Srebrenici eleminišu
ubijanjem srebreničkih muškaraca i dječaka, kao i prisilnim odvođenjem žena,
djevojčica i dijela starijih muškaraca.
Tačka 3 – Progoni: Radovan Karadžić se konkretno tereti za progone

u sljedećim opštinama: Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac,
Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor,
Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, Zvornik, kao
i progone iz Srebrenice.
Tačke 4, 5 i 6 – Istrebljivanje, ubistvo: Radovan Karadžić je u dogovoru

s drugima počinio, planirao, podsticao, naredio i podržavao istrebljivanje i
ubistvo bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz Srebrenice i Sarajeva.
Tačke 7 i 8 – Deportacije, nehumana djela: Prisilno preseljavanje

bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja na koja su bosanski Srbi
polagali pravo, sredstvima koja su uključivala zločine prisilnog premještanja
i deportacije.
Tačke 9 i 10 – Terorisanje, protivpravni napadi: Radovan Karadžić

je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu da se pokrene i provede
kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja protiv civilnog stanovništva
6 Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u

Sarajevu. Optužnica protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Sarajevo, 2010, str.
311-340.
179
Sarajeva. Granatiranjem i snajperskim djelovanjem ubijeno i ranjeno na
hiljade civila oba spola i svih uzrasta, uključujući djecu i starije osobe.
Tačka 11 – Uzimanje talaca: Radovan Karadžić je u dogovoru s

drugima počinio, planirao, podsticao, naredio i/ili pomagao i podržavao
uzimanje vojnih posmatrača i pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce. U
periodu od približno 26. maja 1995. do 19. juna 1995. snage VRS-a zatočile su
više od dvije stotine pripadnika mirovnih snaga i vojnih posmatrača UN-a na
raznim lokacijama, uključujući Pale, Sarajevo, Banju Luku i Goražde i držali
ih kao taoce na raznim lokacijama.
Opšti navodi: Sve činjenje i nečinjenje koje se optuženom stavlja

na teret kao zločini protiv čovječnosti, izuzev onog u okviru kampanje
snajperskog djelovanja i granatiranja u Sarajevu, bilo je dio rasprostranjenog
ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva Bosne
i Hercegovine. Žrtve svih zločina koji se stavljaju na teret kao kršenja
zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija iz 1949. godine bile su osobe koje
nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima.
PRESUDA PRETRESNOG VIJEĆA RADOVANU

KARADŽIĆU - SAŽETAK7
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu 24. marta

2016. godine pročitao je sljedeću presudu Radovanu Karadžiću:
Optuženi je bio jedan od osnivača SDS-a i njegov predsjednik
od jula 1990. do jula 1996. Bio je predsjedavajući Savjeta za nacionalnu
bezbjednost Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a 12. maja 1992. izabran
je za predsjednika Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine.
Od 17. decembra 1992. bio je jedini predsjednik Republike Srpske i vrhovni
komandant oružanih snaga Republike Srpske.
Optuženom se sudilo po 11 tačaka optužnice: dvije tačke za genocid,
pet tačaka za zločine protiv čovječnosti, (odnosno progon, ubistvo, istrebljenje,
deportaciju i prisilno premještanje) i četiri tačke za kršenje zakona i običaja
ratovanja (odnosno ubistvo, djela nasilja s primarnim ciljem širenja terora
među civilnim stanovništvom, protivpravne napade na civile i uzimanje
talaca).
7 Pretresno vijeća Haškog tribunala. International Criminal Tribunal for the former
Yugoslavia. Sažetak presude Radovanu Karadžiću, Haag, 24. mart 2016.
180
Tužilaštvo je u optužnici teretilo optuženog da je učestvovao u četiri
udružena zločinačka poduhvata (UZP-a). Navodi optužbe su sljedeći:
Od najkasnije oktobra 1991. do 30. novembra 1995. optuženi je
učestvovao u UZP-u čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bosanskih Muslimana
i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to
putem činjenja krivičnih djela za koja se u njemu tereti. To je sveobuhvatni
UZP.
Između aprila 1992. i novembra 1995. optuženi je učestvovao u UZP-u
da se pokrene i sprovede kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja
civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je primarni cilj bilo širenje terora među
civilnim stanovništvom. To je UZP vezan za Sarajevo.
Između otprilike 26. maja i 19. juna 1995. optuženi je učestvovao
u UZP-u da se osoblje Ujedinjenih nacija uzme za taoce kako bi se
Sjevernoatlantski savez prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne
ciljeve bosanskih Srba. To je UZP vezan za taoce; i
Počevši od dana koji su neposredno prethodili 11. julu 1995. pa sve
do 1. novembra 1995. optuženi je učestvovao u udruženom zločinačkom
poduhvatu da se bosanski Muslimani u Srebrenici eliminišu ubijanjem
srebreničkih muškaraca i dječaka, kao i prisilnim odvoĐenjem žena, djece i
jednog broja starijih muškaraca. To je UZP vezan za Srebrenicu.
Pored toga, tužilaštvo je optuženog teretilo da je planirao, podsticao,
naredio i/ili podržavao i pomagao krivična djela u optužnici. Optuženi se
također tereti kao nadređeni u skladu sa članom 7(3) Statuta.
Tužilaštvo je iznijelo svoju uvodnu riječ 27. oktobra i 2. novembra
2009., a prvi svjedok optužbe svjedočio je 13. aprila 2010. Završne riječi
iznesene su između 30. septembra i 7. oktobra 2014. Pretresno vijeće zasjedalo
je 499 dana suđenja i saslušalo iskaze 434 svjedoka. Pored toga, Vijeće je
primilo dokaze još 152 svjedoka u pismenom obliku. Ukupno je u spis uvršteno
11.469 dokaznih predmeta. Cijeli spis broji više od 48.000 stranica transkripta,
preko 95.000 stranica podnesaka i više od 190.000 stranica uvrštenih dokaznih
predmeta, dakle u spisu je ukupno više od 330.000 stranica.
Ovdje će biti ukratko izneseni zaključci Vijeća i njihovo obrazloženje.
Valja međutim imati na umu da je ovo tek sažetak koji ni na kakav način ne
čini dio presude Pretresnog vijeća. Jedini autoritativni izvor zaključaka vijeća
je pisana presuda. Povjerljive kopije presude biće podijeljene stranama na
kraju ove sjednice, a biće objavljena i javna redigovana verzija.
181
Prije nego što pređemo na četiri gore navedene komponente, Pretresno
vijeće zaključuje na osnovu dokaza da je u BiH postojao oružani sukob
tokom cijelog perioda relevantnog za optužnicu, kao i da su ispunjeni drugi
opšti uslovi za krivična djela iz člana 3 Statuta. U vezi sa zločinima protiv
čovječnosti, Vijeće zaključuje da je postojao rasprostranjeni i sistematski
napad na civilno stanovništvo svo vrijeme relevantno za optužnicu i da su
počinioci znali za taj napad i za to da su krivična djela dio tog napada.
1. Sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat
Vijeće se prvo osvrće na komponentu predmeta koja se

bavi opštinama i sveobuhvatnim UZP-om. Tvrdi se da su počinjeni zločini
u opštinama Bijeljina, Bratunac, Brčko, Foča, Rogatica, Sokolac, Višegrad,
Vlasenica i Zvornik u istočnoj BiH; u opštinama Banja Luka, Bosanski
Novi, Ključ, Prijedor i Sanski Most u Autonomnoj Regiji Krajina (“ARK”);
i u opštinama Hadžići, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale i Vogošća na
području Sarajeva. Te ću lokacije zvati “opštine”.
Vijeće zaključuje da su počevši od kraja marta 1992. i tokom cijele

1992. srpske snage preuzele kontrolu nad opštinama u dijelu BiH na koji
su bosanski Srbi polagali pravo. Tokom i nakon ovih dobro planiranih i
koordinisanih zauzimanja opština postojao je organizovani i sistematski
obrazac zločina počinjenih nad bosanskim Muslimanima i bosanskim
Hrvatima koji su obitavali u tim opštinama.
Vijeće zaključuje da je ogroman broj bosanskih Muslimana i bosanskih

Hrvata u opštinama prisilno raseljen iz svojih domova na druge lokacije u BiH
i u treće zemlje. Optuženi je u svoju odbranu iznio da su kretanja stanovništva
bila dobrovoljna i prirodna posljedica rata i da nije postojala politika
protjerivanja. Vijeće suprotno tome konstatuje da su u mnogim slučajevima
žrtve bile prisiljene da odu nakon napada na njihova sela ili nakon što su
srpske snage zauzele gradove. Druge žrtve bile su prvo uhapšene, zatočene u
zatočeničkim objektima, a zatim transportovane van opština. Ta protjerivanja
rezultirala su drastičnim promjenama u nacionalnom sastavu opština.
Bosanski Muslimani i bosanski Hrvati takođe su uklanjani s položaja

vlasti i otpuštani s posla u brojnim opštinama. Pored protivpravnih hapšenja i
samovoljnih pretresa, uvedena su ograničenja kretanja za bosanske Muslimane
u nekim opštinama. Hiljade civila bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata
protivpravno su zatočene u 50 zatočeničkih objekata po svim opštinama. Nesrbi
182
su često masovno hapšeni i iz svojih domova odvođeni u takve zatočeničke
objekte nakon napada na sela i gradove. Međutim, Vijeće napominje da nije
donijelo zaključak o protivpravnom zatočenju za zatočenike koji su bili borci
i civile koji su aktivno učestvovali u neprijateljstvima.
Politički i državni organi bosanskih Srba i srpske snage takođe su uveli i

trajno održavali nečovječne životne uslove u više zatočeničkih objekata. Žrtve
su bile podvrgnute jadnim životnim uslovima. Nedostajalo je hrane i vode,
zdravstvena njega bila je neadekvatna ili nepostojeća, a sanitarije i higijenski
uslovi bili su loši, kao i uslovi za spavanje. U mnogim od tih zatočeničkih
centara zatočenici su bili podvrgnuti mučenju, premlaćivanjima i fizičkom
i psihičkom zlostavljanju od strane srpskih snaga. Bosanski Muslimani i
bosanski Hrvati, žene i muškarci, bili su tokom svog zatočeništva podvrgnuti
silovanjima i drugim djelima seksualnog nasilja od strane pripadnika srpskih
snaga. Tim zločinima su žrtvama nanesene teške duševne ili fizičke patnje
ili ozljede. Nesrpski zatočenici bili su prisiljavani da rade na linijama fronta
ili su korišteni kao živi štit da bi zaštitili srpske snage.
Nakon ili tokom protjerivanja iz njihovih domova imovinu žrtava

oduzimale su vlasti bosanskih Srba. Nesrpska imovina naširoko se pljačkala,
a u mnogim opštinama srpske snage sprovele su uništavanje sela i imovine
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata velikih razmjera. Srpske snage
razorile su više džamija, katoličkih crkvi i drugih kulturnih spomenika i
sakralnih objekata u Bratuncu, Bosanskom Novom, Foči, Ključu, Novom
Gradu, Prijedoru, Rogatici, Sanskom Mostu, Sokolcu i Zvorniku. Kulturni
spomenici i sakralni objekti odabrani su za razaranje zbog svog značenja za
bosanske Muslimane i bosanske Hrvate na tim lokacijama. Međutim, iako
Vijeće zaključuje da su kulturni spomenici i sakralni objekti razoreni u
Bijeljini, na Palama i u Vogošći, izvedeni dokazi nisu bili dovoljni da bi se
van razumne sumnje utvrdilo ko je odgovoran za ta razaranja.
Srpske snage takođe su ubile mnoge bosanske Muslimane i bosanske

Hrvate tokom i nakon zauzimanja opština. Žrtve su ubijane u masovnim
pogubljenjima ili su ubijane nakon napada na nesrpska sela. Žrtve su strijeljane
i u zatočeništvu ili bi ih srpske snage odvodile iz zatočeničkih objekata i ubijale.
U drugim slučajevima žrtve su umirale kao rezultat teških premlaćivanja od
strane srpskih snaga ili su gubile život uslijed nečovječnih životnih uslova
kojima su bile podvrgnute. Za 26 incidenata ubijanja u prilogu optužnice
Vijeće konstatuje da je dokazano obilježje krivičnog djela ubijanja masovnih
razmjera i tome odgovarajuća namjera i da ta ubijanja stoga predstavljaju
istrebljenje.
183
Vijeće takođe konstatuje da su počinioci svoje žrtve u opštinama birali
na osnovu njihovog identiteta, odnosno zato što su bosanski Muslimani i
bosanski Hrvati, i da su prema tome ti zločini počinjeni s diskriminatornom
namjerom.
Shodno tome, Vijeće zaključuje da su pripadnici srpskih snaga te

političkih i državnih organa bosanskih Srba počinili ubistvo kao kršenje zakona
i običaja ratovanja, i ubistvo, istrebljenje, deportaciju i druga nečovječna
djela (prisilno premještanje) i progon, kao zločine protiv čovječnosti. Sudija
Howard Morrison prilaže suprotno mišljenje u vezi s incidentom u prilogu
optužnice B.12.2.
U tački 1 tužilaštvo je tvrdilo da je u sedam od opština, odnosno u
Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku,
kampanja progona za koju se tereti obuhvatala ili je eskalirala toliko da je
obuhvatila ponašanje i namjeru koji predstavljaju genocid. Vijeće konstatuje
da su u tim opštinama pripadnici zaštićenih grupa, to jest bosanski Muslimani
i bosanski Hrvati, ubijani i podvrgavani teškim tjelesnim ili duševnim
povredama i da su prema tome ispunjeni actus reus elementi članova 4(2)(a)
i 4(2)(b) Statuta. Međutim, kad je riječ o radnjama iz člana 4(2)(c) Statuta,
iako Vijeće konstatuje da bosanski Muslimani i bosanski Hrvati jesu držani
u strašnim uslovima, nije se uvjerilo da dokazi pokazuju da su ti uslovi bili
sračunati da dovedu do fizičkog uništenja bosanskih Muslimana ili bosanskih
Hrvata u tim opštinama. Nadalje, Vijeće se nije uvjerilo da su radnje koje
spadaju pod članove 4(2)(a) i 4(2)(b) Statuta sprovedene s genocidnom
namjerom, to jest, s namjerom da se djelimično unište grupe bosanskih
Muslimana ili bosanskih Hrvata kao takve. U zaključku, Vijeće nije moglo
identifikovati niti zaključiti da je postojala genocidna namjera kod optuženog,
kod onih za koje se tvrdi da su bili pripadnici UZP-a, kao niti kod fizičkih
počinilaca zločina, a nije moglo ni izvesti takav zaključak na osnovu obrasca
zločina počinjenih u tim opštinama. Analiziravši ukupni korpus dokaza o tom
pitanju, Vijeće se nije uvjerilo da je jedini razumni zaključak da je postojala
namjera da se djelimično unište grupe bosanskih Muslimana i/ili bosanskih
Hrvata u tim opštinama kao takve. Vijeće prema tome nema dovoljno dokaza
da van razumne sumnje zaključi da je u tim opštinama počinjen genocid.
Vijeće se sada okreće odgovornosti optuženog za zločine za koje je
zaključeno da su počinjeni u opštinama.
Suština odbrane koju je iznio optužni bila je da ciljevi rukovodstva
bosanskih Srba nisu bili kriminalni i nisu podrazumijevali počinjenje nikakvih
184
zločina. Prema njegovim tvrdnjama, kretanje nesrpskog stanovništva u BiH
nije bilo rezultat UZP-a, nego posljedica toga što su ljudi dobrovoljno prelazili
na područja pod kontrolom svojih nacionalnih grupa. Po tvrdnji optuženog,
svaki individualni slučaj prisilnog protjerivanja bio je rezultat mržnje ili osvete
i to nikada nije bio cilj rukovodstva bosanskih Srba. Njegova odbrana takođe
je sugerisala da su svi počinjeni zločini bili izolovani slučajevi koje su počinili
pojedinci, na primjer pripadnici paravojnih formacija, koji su djelovali na svoju
ruku, a ne sprovodeći inkriminisani zajednički zločinački cilj. Prema njegovoj
tezi, središnje vlasti bile su neuspješne u svojim pokušajima da ostvare svoj
uticaj na opštinskom nivou i u takvom haosu on nije mogao da uradi više od
onog što je uradio.
Suprotno tome, Pretresno vijeće konstatuje da su stvaranje paralelnih
političkih i državnih struktura bosanskih Srba, kampanja nasilnog preuzimanja
opština i protjerivanje nesrba bili pažljivo koordinisani, da su optuženi i
rukovodstvo bosanskih Srba njima upravljali i da su predstavljali njihovu
konačnu namjeru. Da bi se ostvarili ti ciljevi, optuženi i rukovodstvo bosanskih
Srba objavili su i promovisali precizna uputstva u obliku Instrukcija za Varijantu
A/B i Strateških ciljeva. Vijeće je ocijenilo dokaze izvedene u vezi sa djelima
i ponašanjem optuženog i drugih navodnih pripadnika sveobuhvatnog UZP-a
u svjetlu sistematskog i organizovanog načina na koji su zločini počinjeni u
svakoj od opština. Na toj osnovi Vijeće konstatuje da je između oktobra 1991.
i novembra 1995. postojao zajednički plan da se činjenjem zločina bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorija na koje su bosanski Srbi
polagali pravo. Optuženi, kao i Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana
Plavšić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Željko Ražnatović
(Arkan) i Vojislav Šešelj bili su među onim osobama koje su djelovale na
osnovu tog zajedničkog plana i dijelile namjeru za zločine koji sačinjavali dio
plana.
Vijeće takođe zaključuje da je optuženi značajno doprinio
sveobuhvatnom UZP-u. Vijeće je uzelo u obzir uticaj njegovog ponašanja s
obzirom na funkcije i položaje na kojima je bio u predmetno vrijeme. Optuženi
je bio od vitalne važnosti u razvijanju i promovisanju ideologije i politike
SDS-a i stvaranju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura
koje su korištene kako bi se uspostavila i održala vlast nad teritorijima na
koje su bosanski Srbi polagali pravo i sproveo cilj sveobuhvatnog UZP-a.
Optuženi je imao središnje mjesto u definisanju ciljeva rukovodstva bosanskih
Srba, uključujući razdvajanje od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata,
zauzimanje teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo i stvaranje
uglavnom nacionalno homogene države bosanskih Srba. Optuženi je takođe
185
bio središnja figura u širenju propagande protiv bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata kojom su oni identifikovani kao istorijski neprijatelji Srba i
kojom se insistiralo da je suživot nemoguć. Optuženi je igrao na kartu takve
istorijske perspektive, a njegova je retorika korištena kako bi se izazvali strah
i mržnja prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i pogoršavala
je međunacionalne podjele i napetosti u BiH.
Optuženi se takođe nalazio u samom vrhu političkih, državnih i
vojnih struktura i mogao je koristiti svoju vlast i uticaj za sprovođenje cilja
sveobuhvatnog UZP-a. On je konačno podržao vojno sprovođenje njihovih
ciljeva, što je nužno podrazumijevalo zauzimanje teritorija i prisilno
premještanje nesrpskog stanovništva. Bio je središnja figura u mobilizaciji
i stvaranju TO-a bosanskih Srba, VRS-a i zasebnih policijskih struktura
bosanskih Srba. Nadalje, nakon povlačenja JNA iz BiH, optuženi je podržao
operativnu saradnju vojnih snaga i lokalnih vlasti i, u nekim slučajevima,
paravojnih formacija. Te vojne strukture i jedinice upotrijebljene su da se
preuzme i održi vlast bosanskih Srba na teritoriji na koju su bosanski Srbi
polagali pravo i da se sprovede cilj sveobuhvatnog UZP-a. Iako je optuženi
kasnije u sukobu preduzeo neke korake da kontroliše pripadnike paravojnih
formacija, ti su koraci preduzeti nakon što su te paravojne formacije
upotrijebljene za sprovođenje ciljeva sveobuhvatnog UZP-a i to tek nakon što
su se njihovi pripadnici počeli okretati protiv opštinskih vlasti bosanskih Srba.
Optuženi i drugi pripadnici UZP-a poslužili su se svojim ovlastima i uticajem
na krizne štabove, TO, VRS, MUP bosanskih Srba i paravojne formacije da bi
izvršili zločine predviđene zajedničkim planom sveobuhvatnog UZP-a. Osim
toga, ponekad su paravojne formacije, lokalni Srbi i jedinice JNA, MUP-a
bosanskih Srba, TO-a, i VRS-a djelovali po naređenjima kriznih štabova,
koji su bili pod vlašću i uticajem optuženog, kako bi počinili krivična djela
u sprovođenju zajedničkog plana. Zločini koje su srpske snage počinile u
opštinama se zato pripisuju pripadnicima UZP-a odnosno optuženom.
Iako su civilni sudovi postojali tokom sukoba a optuženi je osnovao i
vojne sudove, sistem je funkcionisao na diskriminatorni način, obraćajući malo
pažnje na zločine počinjene protiv nesrba. Propust optuženog da adekvatno
vrši svoju vlast da bi spriječio ili kaznio zločine počinjene protiv nesrba
dao je signal da će se takve kažnjive radnje tolerisati tokom cijelog perioda
sveobuhvatnog UZP-a i to je imalo za efekat ohrabrivanje i olakšavanje
zločina koji su bili sastavni dio cilja UZP-a.
U isto vrijeme dok je saznavao za zločine počinjene protiv nesrba i nije
preduzimao dovoljne korake da ih spriječi ili kazni, optuženi je konsistentno
186
i sistematski predstavnicima međunarodnih organizacija, javnosti i medijima
davao takve informacije da ih dovede u zabludu o tim zločinima. Svojim
poricanjem da srpske snage čine zločine po opštinama i svojim prevarantskim
prikazivanjem stvarnosti na terenu, koje je istovremeno bio savršeno svjestan,
optuženi je stvorio okruženje u kome su srpske snage mogle i dalje da čine
zločine kroz koje se ostvarivao cilj sveobuhvatnog UZP-a.
Optuženi i drugi članovi sveobuhvatnog UZP-a ne samo da su bili
obaviješteni o nasilnom zauzimanju gradova od strane srpskih snaga, nego su
takođe znali da je to dovodilo do masovnih demografskih promjena, putem
prisilnog premještanja nesrpskih civila, kao i do etničke homogenizacije, što
su oni podržavali. Osim toga, način na koji su srpske snage preuzimale vlast
u opštinama podrazumijevao je i široko rasprostranjenu praksu protivpravnih
hapšenja i zatočenja hiljada nesrba prije nego što bi ih uklonili sa teritorije
na koju su bosanski Srbi polagali pravo. Optuženi i rukovodstvo bosanskih
Srba ne samo da su znali za te objekte zatočenja, nego su koristili takvo
nelegalno zatvaranje ljudi kao jedan od osnovnih elemenata u ostvarenju cilja
sveobuhvatnog UZP-a.
Na osnovu ovih nalaza, Pretresno vijeće smatra da je jedini razumni
zaključak da su djela deportacije, prisilnog premještanja i progona bili u namjeri
članova sveobuhvatnog UZP-a da posluže ostvarenju cilja tog sveobuhvatnog
UZP-a. Radnje u osnovi progona, koje su bile namjerne i spadale su u cilj
sveobuhvatnog UZP-a, bile su prisilno premještanje i deportacija, protivpravno
zatvaranje, te uvođenje i sprovođenje restriktivnih i diskriminišućih mjera.
Optuženom i drugim članovima sveobuhvatnog UZP-a namjera za ove
zločina bila je zajednička. Pretresno vijeće, međutim, nije se uvjerilo da su
druge radnje u osnovi progona kao ni zločini ubistva i istrebljenja takođe bili
dio zajedničkog plana niti da ih je optuženi namjeravao.
Pretresno vijeće će se sada osvrnuti na to da li su ta krivična djela bila
predvidljiva. Vijeće je uzelo u obzir široku geografsku teritoriju obuhvaćenu
zajedničkim planom i konstatuje da nije bilo iskrene brige za to na koji način
će se preuzimati vlast u opštinama i sprovoditi plan sveobuhvatnog UZP-a.
Pretresno vijeće konstatuje da je, s obzirom na prirodu zajedničkog plana i
način na koji je sprovođen, bilo predvidljivo da bi srpske snage mogle počiniti
krivična djela sa elementima nasilja protiv nesrba tokom i nakon preuzimanja
vlasti u opštinama i kampanje prisilnog premještanja nesrba. Osim toga, dokazi
o saznanjima optuženog o kriminalnim aktivnostima u opštinama pokazuju da
je on bio savršeno svjestan atmosfere krajnje zastrašenosti u kojoj su nesrbi
bivali prinuđeni da odu. Pretresno vijeće dalje konstatuje da je optuženi
187
bio svjestan da je zajednički plan, prema kome su hiljade nesrpskih civila
bivale masovno protjerivane iz svojih domova za vrijeme i nakon nasilnog
preuzimanja vlasti u gradovima i selima, i zatvarani u objektima širom opština,
sprovođen u kontekstu međunacionalnog neprijateljstva i nasilja. Štaviše,
znao je da vlada atmosfera nekažnjivosti za zločine protiv nesrba.
Odmjerivši ove faktore, Pretresno vijeće zaključuje da je optuženi
trebalo da zna da je nesrpsko stanovništvo izloženo riziku nasilnih zločina koje
mogu počiniti pripadnici srpskih snaga sprovodeći njegov zajednički plan.
Optuženog je ta mogućnost ostavljala ravnodušnim; on je slijedio zajednički
plan, svjestan mogućnosti da ti zločini mogu biti počinjeni tokom njegovog
sprovođenja i spremno je preuzeo taj rizik.
Slijedom toga, Vijeće konstatuje da je optuženi mogao predvidjeti
ubistvo, istrebljenje i progon. Radnje u osnovi progona, koje su se mogle
predvidjeti, bile su okrutno postupanje, prisilni rad na liniji fronta, korištenje
nesrba kao živih štitova, oduzimanje i pljačka imovine i bezobzirno razaranje
privatne imovine, uključujući i kulturne i vjerske objekte.
Zbog toga, u zaključku, a vezano za opštine, optuženi snosi individualnu
krivičnu odgovornost prema članu 7(1) Statuta za progon, istrebljenje, ubistvo,
deportaciju i prisilno premještanje kao zločine protiv čovječnosti; i za ubistvo,
kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Međutim, u svjetlu zaključka da se
Pretresno vijeće nije uvjerilo da je počinjen genocid u sedam gore navedenih
opština, optuženi se ne proglašava krivim za genocid po tački 1 optužnice.
2. Udruženi zločinački poduhvat za Sarajevo
Pretresno vijeće sada prelazi na sarajevsku komponentu predmeta i

sarajevski UZP za koji se tereti u optužnici.
Pretresno vijeće konstatuje da je od kraja maja 1992. do oktobra 1995.

civilno stanovništvo grada Sarajeva bilo izloženo granatiranju i snajperskim
napadima od strane snaga bosanskih Srba, tačnije Sarajevsko-romanijskog
korpusa (“SRK”). Tokom cijelog tog perioda, jedinice SRK držale su položaje
na brdima oko grada, okruživši ga i držeći ga pod opsadom.
Sa svojih položaja namjerno su pucali po civilima iz snajpera, a gađali
su i tramvaje. Praksa gađanja civila iz snajpera bila je uobičajena i neprekidna.
To se radilo skoro svakodnevno i trajalo je uglavnom nesmanjenim intenzitetom
sve vrijeme sukoba. Sarajevski civili bili su gađani iz snajpera dok su išli po
188
vodu, hodali po gradu i vozili se javnim prevozom. Osim toga, iz snajpera
se pucalo po djeci dok su se igrala ispred svojih kuća, šetala sa roditeljima
ili se vraćala kući pješke iz škole, pa i dok su vozila bicikle. Jedinice SRK
otvarale su snajpersku vatru na civile sa mnogobrojnih ozloglašenih lokacija
po cijelom gradu gdje su uspostavile profesionalno izgrađena, dugotrajna
snajperska gnijezda.
Pretresno vijeće je isto tako uvjereno da su, počevši od kraja maja
1992., jedinice SRK hotimično granatirale civilno stanovništvo ovog grada ili
otvarale prekomjernu i/ili neselektivnu vatru po gradu. Pri tome su koristile
veliku količinu teškog oružja, uključujući minobacače od 80 i 120 mm, kao
i artiljerijska oruđa, od kojih su sva manje-više stalno bila locirana u brdima
oko Sarajeva. Na grad su tokom sukoba pale hiljade granata, uključujući I na
stambena naselja i civilne objekte kao što su bolnice, pijace i druga mjesta gdje
se okupljalo civilno stanovništvo. Često nije bilo nikakve vojne vrijednosti
u metama koje su birale nišandžije SRK i vatra se osipala nasumično po
cijelom gradu. Godine 1995., jedinice SRK su bacile na grad i određeni broj
modifikovanih avio-bombi, oružje izuzetne razorne moći koje u to vrijeme
još nije bilo propisno ispitano. Zbog toga su ovi napadi modifikovanim avio-
bombama bili vrlo neselektivni.
Praksa granatiranja i snajperskog gađanja civila nastavila se preko tri
godine. Imajući u vidu dugo trajanje i karakter te prakse, Pretresno vijeće
zaključuje da je namjera jedinica SRK i njihovih komandanata bila da gađaju
civile i koriste neselektivnu i prekomjernu vatru po gradu. Pretresno vijeće
je zato uvjereno da je SRK sprovodio kampanju snajperskog djelovanja
i granatiranja Sarajeva sa namjerom da, između ostalog, teroriše civilno
stanovništvo koje je u njemu živjelo. Vijeće takođe konstatuje da je u
relevantnom periodu uslijed te kampanje u gradu ranjeno i ubijeno na hiljade
civila. Nadalje, Pretresno vijeće konstatuje da su svi civili koji su u to vrijeme
živjeli u gradu trpjeli silni strah i velike muke jer nikad nisu znali kada će se
naći na meti SRK.
Pretresno vijeće primjećuje da se, u izvođenju gore navedenih
zaključaka, oslanjalo kako na opšte dokaze vezane za stanje u gradu između
1992. i 1995. godine, tako i na dokaze o konkretnim incidentima granatiranja
i snajperskog djelovanja navedenima u Prilozima F i G uz optužnicu. Vezano
za potonji prilog, Pretresno vijeće zaključuje da je SRK odgovoran za sve
incidente osim tri, naime nije odgovoran za incidente F.5, F.7 i G.6. Osim toga,
sudija Melville Baird prilaže svoje suprotno mišljenje u vezi s incidentom G.8.
189
Optuženi je tokom suđenja tvrdio da jedinice SRK nikad nisu gađale
civile, već su odgovarale na napade iz grada i pritom se usredsređivale na vojne
ciljeve locirane unutar grada. Optuženi je takođe iznosio argument da je strana
bosanskih Muslimana granatirala i gađala iz snajpera sopstvene civile da bi
za to okrivila bosanske Srbe i izazvala intervenciju međunarodne zajednice.
Pretresno vijeće je, međutim, u izvođenju gore navedenih zaključaka, odbacilo
ove tvrdnje optuženog. Pretresno vijeće prihvata da su rat vodile obje strane,
da su dvije zaraćene strane vodile uzajamne borbe tokom cijelog sukoba, i
da su jedinice SRK gađale i vojno osoblje i vojne položaje protivnika. Ipak,
dokazi u ovom predmetu vrve od primjera vatre SRK koja nije bila usmjerena
na vojne ciljeve u gradu, već na civilne objekte, kao i od primjera vatre SRK
otvarane nasumično i prekomjerno. Konkretni incidenti navedeni u Prilozima
za koje je, po zaključku Pretresnog vijeća, odgovoran SRK su očigledni
primjeri takve vatre. Nadalje, neprekidnost snajperskih napada i granatiranja
usmjerenih na civilno stanovništvo ne može se objasniti činjenicom da je rat
u Sarajevu vođen sa obje strane. Zbog toga je za Pretresno vijeće jasno da su
civili ili bili direktna meta SRK, kao što to, na primjer, više nego dovoljno
ilustruju snajperski incidenti iz Priloga, ili su pak bili izloženi neselektivnoj i
prekomjernoj vatri, kao kad je SRK bacao na grad modifikovane avio-bombe
ili ispaljivao minobacačke granate na lokacije gdje su se okupljali civili.
U pogledu argumenta optuženog da je strana bosanskih Muslimana
gađala sopstvene civile, Pretresno vijeće prihvata da je strani bosanskih
Muslimana bilo veoma stalo da navede međunarodnu zajednicu da se zauzme
za njih i zato su ponekad gađali osoblje UN-a u gradu ili otvarali vatru po
teritoriji pod njihovom kontrolom da bi potom za to okrivili bosanske Srbe.
Dokazi, međutim, pokazuju da su takvi slučajevi potpuno beznačajni kad se
usporede sa postojećim dokazima o vatri koju je po gradu otvarao SRK. Kao
takvi, oni ne utiču na stav Pretresnog vijeća o praksi SRK da gađa civile u
gradu ni o njihovim neselektivnim i prekomjernim napadima.
Pretresno vijeće zbog toga konstatuje da su pripadnici SRK počinili
ubistvo, protivpravne napade na civile i terorisanje kao kršenje zakona ili
običaja ratovanja, te ubistvo kao zločin protiv čovječnosti. Pretresno vijeće
sada prelazi na temu odgovornosti optuženog za ova djela.
Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na odgovornost optuženog za
te zločine. Teza odbrane optuženog u odnosu na ovu komponentu jeste da
nije postojao sarajevski UZP niti plan da se započne kampanja snajperskog
djelovanja i granatiranja, i da nije bilo namjere da se ubija, napada ili teroriše
civilno stanovništvo u gradu. Umjesto toga, po riječima optuženog, grad je
190
bio zahvaćen ratom, i panični strah stanovništva bio je jednostavno uobičajena
posljedica tog rata.
Međutim, kao što je već rečeno, neprekidnost snajperskog djelovanja i
granatiranja civilnog stanovništva i velik broj civilnih žrtava u gradu ne mogu
se objasniti činjenicom da je u Sarajevu bio rat. Osim toga, Pretresno vijeće
je uvjereno da su pojedinačni snajperisti ili snajperske jedinice unutar SRK,
isto kao i posade minobacača i artiljerijskih oruđa, svi bili pod kontrolom
Komande SRK i, u krajnjoj liniji, Glavnog štaba VRS-a. I konačno, od
samog početka sukoba u BiH, političko i vojno rukovodstvo bosanskih
Srba, a naročito optuženi, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana
Plavšić i Ratko Mladić, priznavali su i naglašavali važnost Sarajeva za borbu
bosanskih Srba i za sukob u BiH. Grad je bio značajan ne samo zbog svoje
simbolike i činjenice da bez njega strana bosanskih Muslimana ne bi mogla
imati funkcionalnu nezavisnu državu, već i zato što je imao poseban značaj
za optuženog koji ga je smatrao svojim rodnim gradom. Iz svih tih razloga,
željeli su da zauzmu kontrolu nad Sarajevom ili bar dijelovima Sarajeva. To je
bio poduhvat kome su bili posvećeni sve vrijeme sukoba i koji se, s obzirom
na multietničku prirodu grada, mogao ostvariti samo neprekidnom vatrom, tj.
snajperisanjem i granatiranjem.
Shodno tome, Pretresno vijeće konstatuje da je postojao zajednički plan
koji je započeo krajem maja 1992. i trajao do oktobra 1995. i da je potekao od
političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba. Prvenstveni cilj tog plana bio
je da širi teror među civilnim stanovništvom Sarajeva kampanjom snajperskog
djelovanja i granatiranja. Na osnovu dokaza vezanih za snajperske incidente
i incidente granatiranja iz Priloga, Pretresno vijeće takođe smatra nespornim
da je ovaj plan uključivao i ubistva, teror i protivpravne napade na civile.
Optuženi, Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Momčilo
Krajišnik, Nikola Koljević i Biljana Plavšić činili su grupu osoba koje su
djelovale u skladu sa ovim zajedničkim planom i imale zajedničku namjeru za
činjenje zločina koji su bili dio tog plana.
Vijeće takođe zaključuje da je optuženi značajno doprinio tom planu.
Budući da se nalazio na samom čelu političkih, vojnih i vladinih struktura,
optuženi je pružao podršku Mladiću u njegovoj strategiji prema Sarajevu koja
je podrazumijevala pojačavanje intenziteta kampanje snajperskog djelovanja
i granatiranja i vojno rješavanje situacije u gradu. Kao vrhovni komandant
VRS-a, optuženi je izdavao ili odobravao vojne direktive koje su se odnosile
na Sarajevo, čime je produžio opsadu, dopuštajući da kampanja snajperskog
djelovanja i granatiranja traje unedogled. Shodno tome, pošto je imao de
191
jure kontrolu nad SRK-om i VRS-om, koju je zapravo neprekidno vršio
tokom cijelog sukoba, optuženi je neposredno sudjelovao u vojnim pitanjima
vezanim za Sarajevo i vezano za njih izdao brojna naređenja i na stategijskom
i na operativnom nivou. Takođe je u nekoliko situacija unaprijedio i nagradio
Mladića, Galića i Dragomira Miloševića, uprkos saznanju da su umiješani u
napade na sarajevsko civilno stanovništvo.
Od nastanka udruženog zločinačkog poduhvata koji se odnosio na
Sarajevo, optuženi je bio dosljedno obavještavan o napadima SRK na civilno
stanovništvo u gradu, između ostalog i o brojnim incidentima navedenim u
Prilozima uz optužnicu, o kojima se detaljno govori u presudi. No, umjesto
da se postara da prestanu napadi na civile, poricao je da je SRK odgovoran za
napade i umjesto toga za njih optužio stranu bosanskih Muslimana. Takođe je
skretao pažnju sa kritika upućenih zbog oružanih dejstava SRK pokretanjem
nevezanih pitanja ili naglašavanjem kako su takvi postupci neophodni da bi se
odbranila teritorija bosanskih Srba. Uprkos funkcionirajućem sistemu vojnog
pravosuđa unutar VRS i SRK, nije učinjen ni jedan jedini pokušaj da se
krivično gone vojnici SRK koji su gađali civilno stanovništvo u Sarajevu, što
ukazuje na preovlađujući stav nekažnjivosti u SRK. Iako je od strane optuženog
bilo pokušaja da zauzda dejstva protiv civila u Sarajevu, to se događalo
samo kad je bio izložen pritisku međunarodne zajednice ili pod prijetnjom
NATO intervencije, i ti pokušaji nikada nisu doveli do stvarnog kažnjavanja
ijednog vojnika SRK. I obrnuto, u odsustvu takvog pritiska, dopuštao bi da se
kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja ponovo intenzivira. Kampanju
bi intenzivirao i kada bi rukovodstvo bosanskih Muslimana odbilo da prihvati
mirovne sporazume pod uslovima koje je on diktirao. Vijeće je stoga uvjereno
da je optuženi koristio kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja, čiji
je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, kao sredstvo
pritiska na rukovodstvo bosanskih Muslimana i međunarodnu zajednicu kako
bi postigao svoje političke ciljeve. Na temelju svega toga, Vijeće zaključuje,
kao i za Mladića, Galića i Dragomira Miloševića, da je doprinos optuženog
udruženom zločinačkom poduhvatu u vezi sa Sarajevom bio toliko bitan da
se bez njegove podrške napadi SRK na civilno stanovništvo u gradu ne bi ni
izvršili.
Vijeće takođe smatra da jedini razuman zaključak koji se može izvesti
na osnovu tih djela i propusta optuženog, kao i na osnovu njegovih izjava
koje se detaljno navode u presudi, jeste da je namjeravao da se izvrši ubistvo,
protivpravni napad na civilno stanovništvo i da se širi teror, te da je tu namjeru
dijelio sa ostalim članovima Sarajevskog UZP-a.
192
Shodno tome, u vezi sa Sarajevskim UZP-om, optuženi snosi
individualnu krivičnu odgovornost u skladu sa članom 7(1) Statuta za ubistvo,
protivpravni napad na civilno stanovništvo i za širenje terora, kao kršenje
zakona ili običaja ratovanja, i za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti.
3. Udruženi zločinački poduhvat za uzimanje talaca
Vijeće će se sada baviti pitanjem talaca. Dana 26. maja 1995., nakon
vazdušnih udara NATO-a na vojne mete bosanskih Srba na Palama, snage
bosanskih Srba zatočile su osoblje UNPROFOR-a i UNMO-a u BiH i odveli
ih na različite lokacije širom BiH. Neke od pripadnika osoblja odvezli su na
lokacije od vojnog značaja za bosanske Srbe, kao što su radarska stanica na
Jahorini i različite kasarne.
Dok su bili zatočeni od strane snaga bosanskih Srba, osoblju UN
upućivane su prijetnje: nekima je rečeno da će nastradati ili čak da će ih ubiti
ako NATO nastavi da izvodi vazdušne udare. UN je bio obaviješten o tim
prijetnjama. Neki pripadnici osoblja bili su lisicama vezani ispred mjesta od
vojnog značaja. Kada je postalo jasno da NATO neće više izvoditi napade na
vojne ciljeve bosanskih Srba, optuženi je naredio da se osoblje UN-a oslobodi,
te su do 18. juna svi pripadnici UN-a pušteni na slobodu.
Vijeće konstatuje da je osoblje UN-a koje su snage bosanskih Srba
zatočile imalo pravo na zaštitu po Zajedničkom članu 3, uključujući i odredbu
kojom se zabranjuje uzimanje talaca. Vijeće odbacuje argument optuženog
da se nakon vazdušnih napada NATO- a osoblje UN-a smatralo učesnicima u
borbi te prema tome nije bilo obuhvaćeno zaštitom predviđenom Zajedničkim
članom 3. Vijeće konstatuje da UN i njegove mirovne snage nisu bile
strana u sukobu te da zatočeno osoblje UN-a nije uzelo aktivnog učešća u
neprijateljstvima.
U periodu od otprilike 26. maja do 19. juna 1995., snage bosanskih
Srba zatočile su osoblje UN-a i UNMO-a i upućivale im prijetnje kako bi
ishodile ustupak, odnosno postigle da NATO obustavi svoje vazdušne napade
na vojne ciljeve bosanskih Srba u BiH. Osoblje UN-a namjerno je zatočeno
s ciljem da se ostvari taj ustupak. Vijeće, prema tome, zaključuje da se ovim
ispunjavaju obilježja krivičnog djela uzimanja talaca u smislu kršenja zakona
ili običaja ratovanja, prema članu 3.
193
Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je postojao udruženi
zločinački poduhvat čiji je zajednički cilj bio da se pripadnici UN-a uzmu
kao taoci kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na mete
bosanskih Srba. Zajednički cilj je ostvaren nakon vazdušnih napada NATO-a
25. i 26. maja 1995., a okončan je kada su svi pripadnici UN-a oslobođeni. U
udruženi zločinački poduhvat bilo je uključeno više osoba, između ostalih i
optuženi, Mladić, Krajišnik i Milovanović.
Jedini razuman zaključak koji Vijeće može da izvuče iz izvedenih
dokaza o izjavama, djelima i ponašanju optuženog jeste da on ne samo da je
imao namjeru da se zatoče pripadnici UN-a, već je i htio da se njima prijeti
tokom zatočeništva kako bi postigao cilj da NATO obustavi vazdušne napade.
Vijeće je do tog zaključka došlo nakon što je konstatovalo da je prije čina
uzimanja talaca optuženi upozorio UNPROFOR da će vojnike UN tretirati kao
neprijatelje ako NATO izvrši vazdušne napade, te je jasno stavio do znanja da
ako NATO izvede vazdušne napade, onda će snage UN-a biti napadnute ili bar
zatočene. Dana 27. maja 1995., optuženi je odobrio naređenje da zarobljeni
pripadnici UN-a i osoblje drugih međunarodnih humanitarnih organizacija
budu razmješteni kod potencijalnih meta vazdušnih napada. Nakon što su
uzeti taoci, optuženi je javno upozorio da se ne pribjegava vojnoj intervenciji
kako bi se taoci oslobodili, izjavivši da bi se to završilo “katastrofom” I
“krvoprolićem”. Prema tome, Vijeće odbacuje argument optuženog da
tužilaštvo nije dokazalo njegovu mens rea za ovaj zločin, kao i njegovu tvrdnju
da iako se složio sa zarobljavanjem pripadnika UN-a, nikada nije ni pomislio
niti pristao da oni budu izloženi prijetnjama.
Vijeće takođe konstatuje da je optuženi u značajnoj mjeri doprinio
zajedničkom cilju da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi odvratili NATO
od daljih vazdušnih napada. Optuženi je bio glavni pokretač čina uzimanja
talaca i aktivni učesnik događaja u svakom pogledu. On je direktno sudjelovao
u operaciji uzimanja pripadnika UN-a za taoce, što se vidi iz njegovog učešća
u sljedećem: u formulisanju i sprovođenju plana za uzimanje talaca; izjavama
koje je dao da se napadnu i zatoče pripadnici UN-a; nalozima drugima da se
zarobe pripadnici UN-a i odvedu na mjesta od vojnog značaja za VRS poslije
vazdušnih napada NATO-a; u nadgledanju operacije uzimanja talaca; primanju
izvještaja o taocima; i postavljanju uslova za oslobađanje talaca.
Dakle, što se tiče UZP-a vezanog za taoce, optuženi snosi individualnu
krivičnu odgovornost prema članu 7(1) Statuta za krivično djelo uzimanja
talaca, po tački 11 optužnice.
194
4. Udruženi zločinački poduhvat za Srebrenicu
Konačno, Vijeće će razmotriti dio predmeta koji se odnosi na

Srebrenicu.
Kao što je Vijeće ranije zaključilo, već početkom oktobra 1991.

postojao je zajednički plan da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno
uklone sa područja na koja su pravo polagali bosanski Srbi. Početkom 1993.,
nakon niza napada bosanskih Srba na obližnja sela, među kojima su bili Cerska
i Konjević Polje, stanovništvo bosanskih Muslimana pobjeglo je u Srebrenicu,
koja je 16. Aprila 1993. proglašena zaštićenom zonom.
U martu 1995., optuženi je izdao Direktivu br. 7, naredivši Drinskom

korpusu da se “stvor[e] uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i
besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici”. Nakon
izdavanja Direktive 7 intenzivirale su se restrikcije u odnosu na humanitarnu
pomoć i konvoje za snabdijevanje UNPROFOR-a, što je dovelo do
katastrofalnih uslova u srebreničkoj enklavi.
Dana 2. jula, nekoliko dana nakon posjete optuženog komandi

Drinskog korpusa, komandant Drinskog korpusa Živanović izdao je
naređenje o aktivnim borbenim dejstvima s ciljem smanjivanja enklava
Srebrenice i Žepe na njihova gradska područja. Snage bosanskih Srba sporo su
napredovale nakon otpočinjanja aktivnih borbenih dejstava 6. jula, ali Mladić
je stigao u Bratunac 8. jula i već sljedećeg dana optuženi je obaviješten da
su stvoreni povoljni uslovi za proširenje napada prema Srebrenici. Optuženi
je to odobrio i naredio zauzimanje Srebrenice. Krajem dana 11. jula, grad je
pao u ruke bosanskih Srba. Snage bosanskih Srba pozvale su sve one koji su
ostali u gradu da napuste svoje kuće. Mladić se okrenuo prema tv kamerama
i izjavio: “I napokon, došao je trenutak da se […] Turcima osvetimo na ovom
prostoru”.
Bosansko muslimansko stanovništvo već je ranije tokom dana pobjeglo

zbog neprekidnog granatiranja grada. Ogromna većina vojno sposobnih
muškaraca formirala je kolonu i pješke napustila enklavu u pokušaju da stigne
do Tuzle, dok su žene, djeca i stariji muškarci otišli na sjever, u bazu UN-a
u Potočarima. Tokom bijega, grupa koja se kretala prema bazi UN-a bila
je izložena granatiranju. Humanitarna situacija u Potočarima takođe je bila
katastrofalna. U noći između 12. i 13. jula, bosanski Muslimani koji su se
okupili u Potočarima čuli su pucnjavu u blizini; neki su vidjeli pripadnike
snaga bosanskih Srba kako premlaćuju i seksualno zlostavljaju bosanske
195
Muslimane, neke bosanske Muslimane odveli su pripadnici snaga bosanskih
Srba i ti ljudi se nikada nisu vratili. Sve te okolnosti uzete zajedno pogoršale
su strah i paniku koja je prožimala atmosferu u Potočarima.
Te večeri i sljedećeg jutra, Mladić je pozvao pripadnike UNPROFORA

i predstavnike bosansko muslimanskog stanovništva u Potočarima na tri
sastanka u Hotelu Fontana u Bratuncu kako bi se razgovaralo o njihovoj
sudbini. Za vrijeme jednog od tih sastanaka, Mladić je rekao predstavniku
bosanskih Muslimana da je htio da dobije “jasan stav […] da li želite da
opstanete, ostanete il’ nestanete […] u vašim rukama je sudbina vašeg naroda,
ne samo na ovom prostoru”. Međutim, tokom noći, Mladić, Živanović i
zamjenik komandanta Drinskog korpusa Radislav Krstić mobilizovali su
ogroman broj autobusa da sljedećeg dana dođu u Bratunac. Na trećem i
posljednjem sastanku u Hotelu Fontana održanom narednog jutra, Mladić je
odavao utisak da će se poštovati želje predstavnika bosanskih Muslimana, ali
je i natuknuo da oni nemaju drugog izbora nego da odu ako žele da prežive.
Takođe je izjavio da će muškarci bosanski Muslimani u dobi između 15 i 70
godina proći kroz postupak provjere.
Uoči sastanka, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa Vujadin
Popović rekao je načelniku za bezbjednost Bratunačke brigade Momiru
Nikoliću da će bosansko muslimanske žene i djeca okupljeni u Potočarima
biti prevezeni, dok će vojno sposobni muškarci biti odvojeni. Popović je
rekao Nikoliću da “sve balije treba pobiti”. Optuženi osporava vjerodostojnost
Momira Nikolića kako u cjelini, tako i konkretno u odnosu na ovaj razgovor.
No, kao što se detaljno obrazlaže u pismenoj presudi, Vijeće smatra da je
svjedočenje Momira Nikolića s ovim u vezi pouzdano i prihvata njegov iskaz
o tom razgovoru.
Od podneva 12. jula do 8.00 uveče 13. jula približno 30.000 bosansko
muslimanskih žena, djece i staraca autobusima je prevezeno iz Potočara na
područje pod muslimanskom kontrolom. Uzimajući u obzir Mladićeve izjave
na sastancima u Hotelu Fontana Vijeće konstatuje da je zbir okolnosti uslijed
nametanja restrikcija na humanitarnu pomoć u skladu sa Direktivom 7, napada
na Srebrenicu, kao i atmosfere u Potočarima stvorio takvo okruženje prinude
da bosanski Muslimani nisu imali drugu realnu alternativu osim da napuste
enklavu. Suprotno tvrdnji optuženog da je odlazak bosanskih Muslimana iz
Potočara predstavljao istinski izbor tog stanovništva, Vijeće konstatuje da je
bosansko muslimansko stanovništvo bilo prinuđeno otići.
196
Na osnovu uvida u cjelokupne dokaze, posebno imajući u vidu
rekviriranje ogromnog broja autobusa koje se odvijalo dok su snage bosanskih
Srba konsolidovale svoju kontrolu nad bosanskim Muslimanima okupljenima
u Potočarima, Vijeće zaključuje da kad je Srebrenica pala, dugoročna strategija
da se bosanski Muslimani uklone iz Srebrenice počela je da se pretvara u
konkretan zajednički plan da se oni eliminišu. Operacija eliminacije prvo je
poprimila oblik prisilnog premještanja bosansko muslimanskog stanovništva.
Vijeće ne sumnja da je Mladićev nastup na sastancima u Hotelu Fontana bio
puki paravan s namjerom da se prikrije činjenica da je već postojao konkretan
plan da se iz Srebrenice prisilno uklone bosansko muslimanske žene, djeca i
starci vozilima koja su ranije bila rekvirirana. Imajući u vidu sveobuhvatno
djelovanje u stvaranju okruženja i konačnom zauzimanju Potočara snaga
bosanskih Srba, kao i operaciju ogromnih razmjera sa autobusima, Vijeće je
uvjereno da su Mladić, Živanović, Krstić, Popović i Kosorić dijelili zajednički
cilj da se eliminišu bosanski Muslimani u Srebrenici tako što će se prisilno
uklonili žene, djeca i starci bosanski Muslimani.
Nakon što je prvi konvoj napustio Potočare, pripadnici snaga bosanskih
Srba počeli su razdvajati muškarce i dječake bosanske Muslimane koji su se
približavali vozilima, prisiljavajući ih da ostave svoje porodice, kao i svoje
lične stvari i isprave, i odvoditi ih u zgradu poznatu pod nazivom Bijela kuća,
koja se nalazila na drugoj strani puta. Razdvajanje se nastavilo cijeli dan 12. i
13. jula. Kada se kuća napunila i kada su u nju natrpani bosansko muslimanski
muškarci, stigli su autobusi da ih odvezu do Bratunca, gdje su bili zatočeni
širom grada u jednako pretrpanim uslovima. U međuvremenu, snage bosanskih
Srba počele su primati informacije o koloni muškaraca bosanskih Muslimana
koji su nastojali stići do Tuzle, i krenule su preduzimati korake da im
zasjedama i granatiranjem prepriječe put. Nakon intenzivnih napada i potjere
za kolonom, 13. jula su snage bosanskih Srba zatočile između 1.500 i 2.000
muškaraca bosanskih Muslimana koji su se predali ili su zarobljeni i držale ih
kod raskršća u blizini Konjević Polja, na livadi u Sandićima i na fudbalskom
stadionu u Novoj Kasabi. Tokom popodneva i uveče zatočenici su uklonjeni
s tih lokacija i odvedeni ili u skladište u Kravici ili kamionima i autobusima
u Bratunac. Počevši kasno tog popodneva i tokom noći snage bosanskih Srba
ubile su između 755 i 1.016 bosansko muslimanskih muškaraca u skladištu u
Kravici.
Te večeri, Miroslav Deronjić, koga je optuženi dva dana ranije postavio
za civilnog povjerenika za srpsku opštinu Srebrenica, požalio se Načelniku
bezbjednosti Glavnog štaba Ljubiši Beari zbog prisustva autobusa punih
zatočenika koji su parkirani po cijelom Bratuncu, što je izazvalo zabrinutost
197
među bratunačkim stanovništvom. Oko 8 sati uveče, Deronjić je razgovarao
sa optuženim, koji ga je pitao, “koliko hiljada?” Deronjić je odgovorio, “oko
dvije za sad […] ali biće još u toku noći “. Optuženi je potom rekao Deronjiću
da “sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra […] ne u
magacine tu, nego negdje drugo”.
Počev od te večeri, a u skladu sa Mladićevim nareĐenjem, više hiljada
muškaraca, bosanskih Muslimana, prebačeno je autobusima iz Bratunca u
Zvornik, gdje su kratko vrijeme držani u školama u Orahovcu, Petkovcima,
Ročeviću i Kuli, kao i u domu kulture u Pilici. Tokom narednih nekoliko dana,
oni su odvedeni sa tih mjesta zatočenja na obližnje lokacije širom opštine
Zvornik: poljanu u Orahovcu, branu u Petkovcima, obalu Drine u blizini
Kozluka i vojnu ekonomiju Branjevo. Tamo su ih pripadnici snaga bosanskih
Srba strijeljali. Čak i prije masovnog ubijanja u Zvorniku, koje je otpočelo
12. jula, snage bosanskih Srba strijeljale su muškarce bosanske Muslimane
u Potočarima, na livadi u Sandićima i u školi u Lukama kod Tišće, na obali
rijeke Jadar, kao i ispred škole “Vuk Karadžić” u Bratuncu. U danima koji
su uslijedili nakon završetka operacije ubijanja u Zvorniku, pripadnici snaga
bosanskih Srba nastavili su da ubijaju muškarce bosanske Muslimane koje
bi zarobili, što se vidi iz primjera ubistva muškaraca bosanskih Muslimana
u Snagovu, Bišini i Trnovu. Dokazi predočeni u ovom predmetu pokazali
su da je najmanje 5.115 muškaraca, bosanskih Muslimana, ubijeno u vezi
sa događajima iz Priloga optužnici, a koji se stavljaju optuženom na teret.
Međutim, Pretresno vijeće nije moglo da utvrdi van razumne sumnje da se
incident iz Priloga optužnici E.2 odigrao onako kako se to u optužnici navodi.
Pretresno vijeće se uvjerilo da su ova ubijanja obavljana na sistematski
način i na osnovu dobro organizovanog plana. Da bi došlo do tog zaključka,
Pretresno vijeće uzelo je u obzir to da su snage bosanskih Srba počele da
dobijaju detaljne obavještajne podatke u vezi sa prisustvom muškaraca,
bosanskih Muslimana, među ljudima u Potočarima u noći 11. jula, kao i da
su, otprilike u isto vrijeme, počeli da primaju izvještaje o postojanju i kretanju
kolone muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, koji su pokušavali da se
probiju do Tuzle. Nadalje, prije trećeg sastanka u hotelu “Fontana”, koji je
održan 12. jula u 10 prijepodne, Popović je rekao Momiru Nikoliću da balije
treba sve pobiti. Pretresno vijeće je uvjereno da je plan da se svi vojno sposobni
muškarci i dječaci bosanski Muslimani iz Srebrenice pobiju već bio utvrđen u
vrijeme kada je počeo treći sastanak u Hotelu Fontana. Optuženi tvrdi da plan
da se pobiju muškarci, bosanski Muslimani, koje su snage bosanskih Srba
zarobile nije postojao barem do ubijanja koje je izvršeno u skladištu u Kravici
u popodnevnim satima 13. jula. Međutim, Pretresno vijeće smatra da taj
incident označava početak sprovođenja plana da se izvrši masovno ubijanje.
Ovu podmuklu operaciju na terenu je nadgledao i sprovodio velik broj
oficira VRS-a, na svim nivoima komandne hijerarhije, od Glavnog štaba do
pripadnika bataljona koji su bili u sastavu Zvorničke i Bratunačke brigade.
Pretresno vijeće posebno skreće pažnju na to da su oficiri iz Glavnog štaba,
Drinskog korpusa i Zvorničke brigade zaduženi za bezbjednost – to jest Beara,
Popović i Drago Nikolić – stalno bili prisutni na lokacijama u zvorničkoj
opštini, gdje su između 14. i 17. jula 1995. vršena ubijanja. Pretresno vijeće
nadalje konstatuje da ta složena operacija ubijanja ne bi bila moguća bez
ovlašćenja i naredbi Komandanta VRS-a, Mladića. Shodno tome, Pretresno
vijeće konstatuje da su Mladić, Beara i Popović dijelili prošireni zajednički
cilj da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu tako što će muškarci i
dječaci biti pobijeni, te da su prema tome imali namjeru da se putem radnje u
osnovi, odnosno ubijanja, počine ubistvo, istrebljenje i progon.
Nadalje, Pretresno vijeće primjećuje da su snage bosanskih Srba
energično progonile pripadnike kolone, kao i da su bile vrlo uporne u
sprovođenju namjere da pobiju sve muškarce bosanske Muslimane koje su
bosanski Srbi zarobili, bez obzira na to da li se radilo o borcima ili civilima,
kao i bez obzira na to da li su oni zarobljeni ili su se sami predali pošto su
napustili kolonu. Pretresno vijeće smatra da to, u kombinaciji sa načinom
na koji je ubijanje izvršeno, kao i sa sistematskom i dobro organizovanom
prirodom tog ubijanja, pokazuje jasnu namjeru da se vojno sposobni muškarci
Muslimani iz Srebrenice svi do jednog pobiju. Uz napomenu da ubijanje svih
vojno sposobnih muškaraca iz određene grupe ljudi ima za posljedicu ozbiljne
implikacije u pogledu mogućnosti stvaranja potomstva, što može dovesti do
izumiranja grupe o kojoj je riječ, Pretresno vijeće konstatuje da jedini razuman
zaključak koji se iz toga može izvući jeste taj da su pripadnici snaga bosanskih
Srba koji su organizovali i koordinirali ovu operaciju imali namjeru da unište
bosanske Muslimane iz Srebrenice kao takve.
U zaključku, imajući u vidu stalno prisustvo i umiješanost Beare i
Popovića na lokacijama na kojima su vršena masovna ubijanja u zvorničkoj
opštini, njihove brojne postupke koji su doprinijeli ostvarivanju operacije
ubijanja, kao i činjenicu da je ta operacija širokih razmjera sprovođena uz
suštinsko učešće Mladića, Pretresno vijeće se uvjerilo da su pripadnici UZP-a
vezanog za Srebrenicu koji su se dogovorili da se mjere prošire tako da uključe
i ubijanje muškaraca i dječaka, odnosno Mladić, Beara i Popović, imali
namjeru da svi vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani budu pobijeni, a
ta namjera je u datim okolnostima jednaka namjeri da se bosanski Muslimani
iz Srebrenice unište.
199
Vijeće sada prelazi na odgovornost optuženog za zločine za koje je
utvrđeno da su počinjeni u dijelu predmeta koji se odnosi na Srebrenicu.
Optuženi priznaje da je odobrio prvobitni plan da se srebrenička enklava
smanji i da se potom zauzme nebranjeni grad Srebrenica, ali tvrdi da se u tom
planu nikada nije razmatralo pogubljenje zarobljenika bosanskih Muslimana.
Optuženi izričito tvrdi da nikada nije bio obaviješten o tim ubijanjima.
Pretresno vijeće je utvrdilo da su najkasnije u vrijeme izdavanja
Direktive 7 u martu 1995. godine, optuženi i Mladić osmislili dugoročni
plan koji je imao za cilj da se bosanski Muslimani na kraju prisilno uklone iz
Srebrenice, i smatra da to što je optuženi uspostavio strukture bosanskih Srba
u Srebrenici pokazuje namjeru da se bosansko muslimansko stanovništvo
trajno i prisilno ukloni iz tog grada. U svom zaključku, Pretresno vijeće
napominje da je tokom trajanja operacija oko Srebrenice optuženi dobijao
informacije putem različitih kanala, uključujući tu i kontakte sa visokim
oficirima VRS-a kao što su Gvero i Tolimir, kao i sa Živanovićem 11. jula
noću i sa Mladićem u popodnevnim satima 13. jula. Optuženi se takođe dva
puta sastao sa Tomislavom Kovačem iz MUP-a Republike Srpske, koji je 13.
jula uveče i 14. jula tokom dana boravio na području Bratunca i Srebrenice.
Optuženi je takođe dobijao redovne pismene izvještaje od mnogih sastava
snaga bosanskih Srba, uključujući tu i dnevne borbene izvještaje VRS-a, iz
kojih se vidi da su snage bosanskih Srba primijetile relativno mali broj vojno
sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana u Potočarima, a opisuju se i akcije
koje su snage bosanskih Srba preduzele u okviru potjere za kolonom.
Kao što je ranije pomenuto, oko 8 časova uveče 13. jula, optuženi je
sa Deronjićem, koji mu je kao civilni povjerenik za Srebrenicu bio direktno
odgovoran, razgovarao o sudbini više hiljada zarobljenih muškaraca bosanskih
Muslimana koji su u to vrijeme držani u Bratuncu. Uprkos činjenici da tokom
tog razgovora nisu eksplicitno pominjali ubijanje zatočenika, optuženi i
Deronjić govorili su u šiframa, nazivajući zatočenike robom koja se mora
smjestiti u magacine prije dvanaest sutra. Štaviše, Pretresno vijeće podsjeća
da su odmah nakon tog razgovora Beara i Deronjić raspravljali o tome gdje
zatočenike treba pobiti a ne da li to treba učiniti. Stoga je jasno da je u tom
trenutku već bila donijeta odluka da se zatočenici pobiju, a Deronjić se pozvao
na autoritet optuženog da bi ubijedio Bearu da prihvati njihovo prebacivanje
u Zvornik. Pretresno vijeće smatra da taj razgovor, zajedno sa potonjim
postupcima optuženog, van razumne sumnje pokazuje saglasnost optuženog
da se cilj proširi tako da uključi ubijanje muškaraca bosanskih Muslimana.
Kao predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant VRS-a, optuženi
je bio jedina ličnost u Republici Srpskoj koja je imala moć da interveniše
200
kako bi se spriječilo da muškarci bosanski Muslimani budu pobijeni. A ipak,
optuženi ne samo što nije intervenisao kako bi spriječio da uopšte dođe do
ubijanja, nego je lično naredio da zatočeni muškarci bosanski Muslimani koji
su u to vrijeme bili držani u Bratuncu budu prebačeni na druga mjesta da bi
bili ubijeni. Oni su nakon toga zaista odvedeni u Zvornik i pobijeni.
U potpunosti upoznat sa operacijom ubijanja koja je bila u toku,
optuženi je 14. jula proglasio ratno stanje na području opštine Srebrenica–
Skelani, što je u praksi dopustilo oružanim snagama raspoređenim u zoni
odgovornosti Drinskog korpusa da koriste sve ljudske i materijalne resurse
a da pritom ne moraju da se pridržavaju komplikovanih pravila procedure,
što je olakšalo sprovođenje operacije ubijanja koja je bila u toku. Na osnovu
sveukupnih dokaza, Pretresno vijeće zaključilo je da je optuženi dijelio
prošireni zajednički cilj da se muškarci bosanski Muslimani iz Srebrenice
pobiju, i da mu je značajno doprinio.
Pretresno vijeće sada će razmotriti pitanje da li je optuženi učestvovao
u UZP-u vezanom za Srebrenicu sa namjerom da se bosanski Muslimani iz
Srebrenice unište.
Pretresno vijeće uvjereno je van svake sumnje da je optuženi znao da
hiljade zarobljenih muškaraca bosanskih Muslimana koje snage bosanskih Srba
drže zatočene na području Srebrenice čine vrlo značajan procenat muškaraca
bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Iako je imao redovno ažurirana saznanja
o toku operacije, optuženi se saglasio sa dijelom plana koji se odnosio na
eliminaciju zarobljenika između 13. jula uveče i 17. jula, pa stoga nije ni
intervenisao da bi zaustavio ili spriječio njihovo ubijanje. Umjesto toga, on
je naredio da se zarobljenici prebace u Zvornik, gdje su oni zatim pobijeni.
Štaviše, kada je Pandurević 16. jula izvijestio da je otvorio koridor da bi
omogućio prolazak pripadnicima kolone koji još uvijek nisu bili zarobljeni
niti su se predali, Karišik je odmah poslat da to istraži a koridor je u roku
od jednog dana zatvoren. Najzad, Pretresno vijeće podsjeća da se optuženi u
komunikaciji sa međunarodnim novinarima hvalio otvaranjem koridora, ali da
je na sjednici Skupštine bosanskih Srba zatvorenoj za javnost, koja je održana
nekoliko sedmica kasnije, izrazio žaljenje što su muškarci bosanski Muslimani
uspjeli da prođu kroz linije bosanskih Srba. Shodno tome, Pretresno vijeće
smatra da jedini razuman zaključak koji se može izvući iz takvih dokaza jeste
taj da je optuženi sa Mladićem, Bearom i Popovićem dijelio namjeru da svi
vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani iz Srebrenice budu pobijeni, što
je, po mišljenju Pretresnog vijeća, jednako namjeri da se bosanski Muslimani
iz Srebrenice unište kao takvi.
201
Međutim, Pretresno vijeće konstatuje da može samo da zaključi da se
optuženi saglasio sa proširenim zajedničkim ciljem u vrijeme svog razgovora
sa Deronjićem, u 8 sati uveče 13. jula. Prema tome, on se ne može, na osnovu
svog učešća u UZP-u vezanog za Srebrenicu, smatrati odgovornim za ubijanja
i s njima povezane radnje progona koje su se desile prije tog vremenskog
trenutka. Što se tiče ubijanja koja su se odigrala prije njegovog razgovora
sa Deronjićem 13. jula uveče, Vijeće smatra da je optuženi znao ili je imao
razloga da zna da su njegovi potčinjeni nakon pada srebreničke enklave
počinili zločine i da je propustio da u svom svojstvu vrhovnog komandanta
obavi svoju dužnost i preduzme nužne i razumne mjere da bi kaznio počinjenje
genocida, ubistva, istrebljenja i ubijanja kao radnji u osnovi progona. On je
stoga krivično odgovoran za takve propuste po članu 7(3) Statuta. Međutim,
pošto je Pretresno vijeće već zaključilo da je optuženi odgovoran za genocid
po osnovu učešća u UZP-u vezanom za Srebrenicu, Vijeće mu neće izreći
osuđujuću presudu po članu 7(3) Statuta, a u vezi sa tačkom 2 optužnice.
ODMJERAVANJE KAZNE
Vijeće sada prelazi na odmjeravanje kazne. Prilikom odmjeravanja

odgovarajuće kazne koju će izreći optuženom Pretresno vijeće imalo je u
vidu posebnu težinu krivičnih djela za koja je utvrdilo da je optuženi za njih
odgovoran, kao i značajan doprinos koji je on dao njihovom činjenju. Ta djela
spadaju među najteža krivična djela u međunarodnom krivičnom pravu i
uključuju istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti i genocid.
Kad je o olakšavajućim okolnostima riječ, optuženi je iznio dokaze u

vezi sa dogovorom za koji on tvrdi da ga je sklopio sa Richardom Holbrookeom
u julu 1996. godine, a po kome se on povukao sa javnih i stranačkih funkcija,
kao i iz javnog života, što je po njegovom mišljenju podrazumijevalo da
zauzvrat neće biti krivično gonjen pred ovim Međunarodnim sudom. Pretresno
vijeće smatra da odluka optuženog iz jula 1996. godine da se povuče sa javnih
i stranačkih funkcija, bez obzira na razlog ili razloge zbog kojih je donijeta,
predstavlja olakšavajuću okolnost. Vijeće je takođe uzelo u obzir i druge
argumente optuženog, kao što su njegovo izražavanje žaljenja, njegovo dobro
vladanje u Pritvorskoj jedinici Ujednjenih nacija i njegove privatne okolnosti.
Što se tiče kumulativnih osuđujućih presuda, Vijeće smatra da je, u

onim slučajevima gdje se incidenti koji se odnose na ubijanje preklapaju,
ubistvo kao zločin protiv čovječnosti obuhvaćeno istrebljenjem, pa u vezi sa tim
incidentima nije optuženom izreklo osuđujuću presudu po tački 5 optužnice.
202
Za sve preostale utvrđene incidente koji se odnose na ubijanje, Pretresno
vijeće izriče osuđujuću presudu za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti.
To, međutim, ne utiče na osuđujuću presudu za ubistvo kao kršenje zakona i
običaja ratovanja po članu 3 Statuta, koju nije nedopušteno izreći kumulativno
uz presudu za ubistvo ili istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti.
Vijeće sada prelazi na dispozitiv. Gospodine Karadžiću, molim Vas

ustanite.
Iz gore navedenih, sažeto iznijetih razloga, Pretresno vijeće je, pošto

je saslušalo sve dokaze koje su iznijeli tužilaštvo i odbrana, utvrdilo da Vi,
Radovane Karadžiću:
NISTE KRIVI po TAČKI 1: genocid.

a da ste KRIVI po sljedećim tačkama optužnice:
TAČKA 2: genocid;
TAČKA 3: progon, kao zločin protiv čovječnosti;
TAČKA 4: istrebljenje, kao zločin protiv čovječnosti;
TAČKA 5: ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti;
TAČKA 6: ubistvo, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja;
TAČKA 7: deportacija, kao zločin protiv čovječnosti;
TAČKA 8: nehumana djela – prisilno premještanje, kao zločin
protiv čovječnosti;
TAČKA 9: širenje terora, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja;
TAČKA 10: protivpravni napadi na civile, kao kršenje zakona ili
običaja ratovanja; i
TAČKA 11: uzimanje talaca, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.
Pretresno vijeće osuđuje Vas, Radovane Karadžiću, na jedinstvenu

kaznu od 40 godina zatvora. Izvolite sjesti, g. Karadžiću.
Optuženi se nalazi u pritvoru od 21. jula 2008. godine i, u skladu

sa pravilom 101(C) Pravilnika, ima pravo da mu se vrijeme koje je do sada
proveo u pritvoru uračuna u izdržavanje kazne.
U skladu sa pravilom 103(C) Pravilnika, optuženi će ostati u pritvoru

Međunarodnog suda sve dok se ne privede kraju organizovanje njegovog
transfera u državu u kojoj će izdržavati kaznu.
203
Sudija Howard Morrison i sudija Melville Baird prilažu svoja
djelimično suprotna mišljenja.
Sjednica je završena.
ZAKLJUČAK
U procesu protiv Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom sudije

su precizno opisale dokaze koji govore o tome da je: “Optuženi bio od vitalne
važnosti u razvijanju i promoviranju ideologije i politike SDS-a i stvaranju
paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura koje su korištene
kako bi se uspostavila i održala vlast nad teritorijima na koje su bosanski
Srbi polagali pravo i sproveo cilj sveobuhvatnog UZP-a . Optuženi je imao
središnje mjesto u definiranju ciljeva rukovodstva bosanskih Srba, uključujući
razdvajanje od bosanskih Muslimana i Hrvata, zauzimanje teritorija na koje
su bosanski Srbi polagali pravo i stvaranje, uglavnom, nacionalno homogene
države bosanskih Srba. Optuženi je bio središnja figura i u širenju propagande
protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, kojom su oni identificirani
kao historijski neprijatelji Srba i kojom se insistiralo da je suživot nemoguć.
Optuženi je igrao na kartu takve historijske perspektive, a njegova je retorika
korištena kako bi se izazvali strah i mržnja prema bosanskim Muslimanima i
Hrvatima .”
Nudeći recept o tome kako transformisati realnost stvorenu
Karadžićevim zločinima Hodžić kaže „da je s okončanjem suđenja Karadžiću
prošla era u kojoj smo protuotrov za njegovo zlo tražili isključivo u suđenjima
za ratne zločine. To ne znači da treba stati sa suđenjima već da moramo
prestati očekivati da će krivični procesi transformirati naše društvo. Pomaci
od ogromne važnosti učinjeni su tokom ove ere: prikupljene su planine dokaza
i utvrđene bezbrojne činjenice o počinjenim zločinima; mnogi počinioci na
sudu odgovarali su za svoja nedjela, a sudstvo u Bosni i Hercegovini počelo
je graditi kapacitete da progoni zločince sve dok žive i dok protiv njih ima ko
svjedočiti.
Među Bošnjacima su tokom ovih dviju decenija bujala neosnovana
očekivanja (često uzrokovana bezobzirnim političkim manipulacijama) da
bi suđenja mogla proizvesti sve, od kolektivne katarze među Srbima i/ili
Hrvatima, preko autoritativne historije ratova u bivšoj Jugoslaviji, do ukidanja
RS-a. Ta očekivanja nikada nisu bila zasnovana na solidnim presedanima niti
su uključivala konkretnu “mapu puta” koja bi jasno pokazala kauzalnu vezu
između suđenja i željenog ishoda.
204
Raspirivana od strane utjecajnih oportunista u medijima, akademskim,
vjerskim i političkim krugovima, takva su očekivanja obično pretpostavljala
da će neka velika sila - Amerika, Evropa ko li već - konačno spoznati razmjere
nepravde i patnje dokumentirane u nekoj od presuda Tribunala i učiniti nešto
da poništi rezultate Karadžićevog genocidnog poduhvata. Stvaraoci ovih
mitova, oslonjenih na kult žrtve kao percipirane kičme bošnjačkog identiteta,
protraćili su nam godine što je paraliziralo smislen razgovor o pravoj istini
uzrokas, ciljeva i razmjera zločina. I šta i kako dalje? U takvom pervertiranom
diskursu, suđenja u Tribunalu gledali su mnogi kao način da se nekako povrati
teritorija i ustavni okvir izgubljen u ratu.
Ako želimo izbjeći novi oružani sukob, ovo se stanje mora promijeniti.
To ne znači da trebamo prigrliti zaborav umjesto pravde, ali znači da treba
okončati dominaciju krivičnog postupka kao lijeka za naše bolesno društvo i
da kolektivnu energiju treba usmjeriti u druge metode razgradnje Karadžićeve
zaostavštine. To uistinu znači da, umjesto tapkanja u za čaranim krugovima
oko suđenja u Haagu, moramo otvoriti ozbiljnu javnu debatu o konačnom
prihvatanju istine o zločinima i reparacijama za žrtve.
Za Republiku Srpsku prihvatanje istine o zločinima i njeno javno
priznanje nije samo pitanje moralnog imperativa niti njenih obaveza prema
svojim građanima nesrpske nacionalnosti koji su bili izloženi eksterminaciji
i genocidu od strane njenih vojnih i policijskih snaga - to je pitanje političke
potrebe. Alternative su nastavak sadašnje destruktivne paralize društva i/ili
neko buduće obnavljanje oružanog sukoba.
U periodu između 2002. i aprila 2006. Republika Srpska je uz snažna
“hrabrenja” iz međunarodne zajednice napravila prve korake u ovom smjeru
putem javnog priznanja zločina u Srebrenici koje je izrekao tadašnji predsjednik
Dragan Čavić. Do tada nezabilježen čin javnog priznanja istine proizišao je iz
izvještaja komisije za Srebrenicu, čiji su rad omogućile i podržale institucije
RS-a. Tokom ovih je godina RTRS redovno prikazivao izvještaje agencije
SENSE sa suđenja u Hagu, učinjen je ozbiljan napor da se osnuje komisija za
istinu na državnom nivou uz punu participaciju predstavnika RS-a. Stvari su
se odvijale u pozitivnom smjeru. No, nakon toga političko vodstvo bosanskih
Srba odbacuje prihvatanje istine kao političku metodu i okreće se agresivnom
poricanju činjenica o zločinima. Predsjednik RS-a Milorad Dodik personificira
ovaj zaokret - nekada beskompromisan oponent politike Slobodana Miloševića
i Radovana Karadžića, čovjek koji je javno govorio o genocidu u Srebrenici,
danas je najglasniji negator istine o zločinima koji ne propušta priliku da
ponizi žrtve nekih od najstrašnijih zločina i opravda Karadžićeve metode.
205
U takvoj atmosferi danas većina bosanskih Srba javno Čavićeva priznanje
smatra izdajom srpskih nacionalnih interesa. Političko rukovodstvo RS-a
koristi svaku priliku da žrtvama nesrpske nacionalnosti ospori pravo na javno
sjećanje i obilježavanje stradanja. Ovakvi potezi omogućili su veliki povratak
ideologije koju je stvarao Karadžić.
Koji su to koraci o prihvatanju istine o zločinima i njenom javnom
priznanju koje bi Republika Srpska mogla provesti kako bi se distancirala od
Karadžićevih metoda?
Kao prvo, javno poricanje činjenica o zločinima mora prestati odmah.

Ponižavanje žrtava nekih od najtežih zločina, poput genocida u Srebrenici
masakra na Markalama ili na Kapiji u Tuzli, u koja se često upuštaju srpski
političari, a amplificiraju javni medij u RS-u i Srbiji, nisu ništa drugo do
raspirivanje mržnje.
Druga “linija fronta” jeste obrazovni sistem. Dokazi o zločinima

srpskih snaga, njihovoj sistematičnosti i poslijedicama po stanovništvo
Bosne i Hercegovine moraju naći svoj put u udžbenike historije u osnovnom
i srednjem obrazovanju u Srbiji i RS-u. Udžbenici moraju biti očišćeni od
huškačkog jezika usmjerenog protiv drugih naroda koji ih predstavljaju
kao “vječite neprijatelje“ srpskog naroda. Nastavni planovi na pravnim i
fakultetima političkih nauka, danas među najaktivnijim livnicama ekstremnog
nacionalizma i revizionizma, trebaju biti reformirani kako bi uključili
izučavanje dokaza sistematksih zločina nad nesrbima, njihovih uzoraka i
poslijedica.
Potencijalni efekti takvog novog pristupa vlasti u RS-u i Srbiji mogli

bi biti transformativni, i to ne samo u odnosu na razgradnju Karadžićeve
realnosti. Bilo bi postignuto jasno distanciranje od Karadžićevih metoda
provedbe političkih ciljeva koji su sada autoritativno dokumentirani i označeni
kriminalnim u presudi Tribunala.
I to bi bio tek početak . Dugoročno, imali bismo šansu graditi stabilan,

trajan mir, kakva god ustavna rješenja budu dogovorena na bazi konsenzusa
koji će odražavati sadašnja politička, ekonomska i kulturna kretanja, a ne truhle
temelje izgrađene na Karadžićevoj viziji odnosa unutar Bosne i Hercegovine.
Presuda Karadžiću od 24. marta 2016. godine je bila, prije svega,

obaveza međunarodne zajednice (Međunarodni krivični sud u Haagu za
bivšu Jugoslaviju je sud UN-a) koju je ona izvršila onako kako je izvršila.
Suštinsko pitanje je: Šta mi moramo uraditi? U tom dugoročnom procesu
206
sa neizvjesnim završetkom nama svima ostaje da poput jednog od junaka iz
romana Pjesme divljih ptica, akademika Enesa Karića, dok u čaršiju stižu
katil fermani i rade svileni gajtani, mi na sunčanoj uzvišici šehera, sadimo,
zaljevamo, ubiremo i prodajemo zelje i od toga živimo. Niti jedna presuda
neće moći promijeniti našu prošlost, ali u dobroj mjeri može uticati na našu
budućnost. Naravno, ukoliko naučimo lekciju i izvučemo pouke. Hoće reći da
nama samima predstoje godine i stoljeća rada na sebi samima kako bi našim
radom i zalaganjem bili zadovoljni i Bog i ljudi. Cijelog svog života na ovome
svijetu čovjek mora svakodnevno biti radin, agilan i društveno koristan kako
bi jednog dana bio ekonomski, politički, kulturno jak što je najbolja brana
protiv nasrtaja svih vrsta zla.
LITERATURA
1. Antić, Ljubomir. Velikosrpski nacionalni programi, Ishodišta i

posljedice, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, Zagreb, 2007;
02. Bajtal, Esad. Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike. Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014;
03. Bećirević, Edina. Na Drini genocid, Buybook, Sarajevo, 2009;
04. Cigar, Norman. Ulog srpskih orijentalista u opravdanju genocida
nad Muslimanima Balkana. Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, Bosanski kulturni centar,
Sarajevo, 2000;
05. Cigar, Norman. Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, VKBI,
Sarajevo, 1998;
06. Dedijer, Vladimir; Miletić, Antun. Genocid nad Muslimanima 1941-
1945, Svjetlost, Sarajevo, 1990;
07. Donia, Robert. Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996. University
Press, Sarajevo-Tuzla, 2012.
08. Doubth, Keith (2003), Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo
09. Džananović, Muamer. Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade
1992-1995. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2015;
10. Čekić, Smail. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – Planiranje,
priprema, izvođenje (Knjiga 1 i 2). Institut za istraživanje zločina protiv
207
čovječnosti i međunarodnog prava Univerzita u Sarajevu, Sarajevo
2004;
11. Đozić, Adib. Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom
društvu, Znakovi vremena, br. 22/23., Sarajevo, 2004;
12. Đozić, Adib. Elementi za novu subznanstvenu teoriju (sociologiju)
genocida, Godišnjak Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 6/2005., Tuzla,
2005;
13. Đozić, Adib. Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog
sociologiji bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF-
SET, Tuzla, 2012;
14. Hodžić, Refik. Kako transformisati realnost stvorenu Karadžićevim
zločinima. Magazin Stav, broj 57/godina II – str.14-19, Sarajevo, 07.
04. 2016;
15. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu. Optužnica protiv Radovana Karadžića
i Ratka Mladića. Sarajevo, 2010;
16. Ibrahimagić, Omer. Srpsko osporavanje Bosne i Bošnjaka, Magistrat,
Sarajevo, 2001;
17. Karić, Enes. Boje višnje. Tugra, Sarajevo, 2016;
18. Karić, Enes. Pjesme divljih ptica. Tugra, Sarajevo, 2009;
19. Kuka, Ermin. Četnički zločin protiv čovječnosti i međunarodnog
prava na području općine Višegrad, Edicija Monumenta Srebrenica:
Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Knjiga IV, Srebrenica kroz
minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-histrijskog
i proirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015;
20. Mahmutćehajić, Rusmir. Andrićevstvo. Clio, Beograd, 2015;
21. Mahmutćehajić, Rusmir. Bosansko pitanje o svijetu, u: Tolerancija i
tradicija, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2000;
22. Muratović, Rasim. Holokaust nad Jevrejima i genocide nad Bošnjacima.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu - Drugo izdanje. Sarajevo, 2012;
23. Muratović, Rasim. Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana
Vetlesena. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2014;
24. Muratović, Rasim. Radovan Karadžić - od Durmitora do Haaga -.

Oslobođenje 19. mart 2016. godine (str. 26. i 27.); Također tekst se
208
može i pročitati na web portalu Oslobođenja na linku: http://www.
oslobodjenje.ba/pogledi/u-susret-presudi-radovan-karadzic-od-
durmitora-do-haaga
25. Nilsen, Kjell Arild. Milosevic i krig og i Haag – Dokumentasjon –
Syppress, Oslo, 2007. Prijevod sa norveškog na bosanski Rasim
Muratović: Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija –. Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2013;
26. PRESUDA Međunarodnog suda pravde (2008), Bosna i Hercegovina
protiv Srbije i Crne Gore, 26.februar 2007.godine, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo
27. Pretresno vijeća Haškog tribunala. International Criminal Tribunal for
the former Yugoslavia. Sažetak presude Radovanu Karadžiću, Haag,
24. mart 2016.
28. Zgodić, Esad. Kult suvereniteta, FEB Sarajevo, 1997;
29. Zgodić, Esad. Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKB, Sarajevo,
1999;
30. Zülch, Tilman. „Etničko čišćenje“ genocid za „Veliku Srbiju“, VKBI,
Sarajevo, 1996;
31. Žiga, Jusuf. Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo, 1997.
209
mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik
ZLOČINI NAD DJECOM U GORAŽDU

TOKOM OPSADE 1992-1995
Sažetak
Djeca po međunarodnom humanitarnom pravu su zaštićena lica od bilo

kakvog napada u bilo kom sukobu. Očigledno je vojska i policija Republike
Srpske u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države u periodu 1992-
1995. kršila elementarna prava djece tako što im je oduzimala pravo na život,
teško ih ranjavala, uništavala im domove, uskraćivala pravo na obrazovanje,
hranu, vodu, električnu energiju.
Znao je agresor da činjenjem zločina nad djecom čini višestruk zločin.

Pored toga što čini zločin nad samom djecom, čini zločin i nad njihovim
roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom, prijateljima, ali i svima ostalima
koji imaju djecu, te onima koji mogu razumjeti i shvatiti težinu takvog zločina.
Nedavno završenim naučno-empirijskim istraživanjima o izvršenim

zločinima nad djecom u Goraždu u opsadi za period 1992-1995. utvrdile
su se činjenice da su i djeca na ovom prostoru konstantno bila izložena
artiljerijsko-pješadijskom djelovanju sa okolnih brda, uključujući i snajpersko
djelovanje. Stanje nije promjenila ni Rezolucija 824 Vijeća sigurnosti UN-a
od 6. maja 1993, kojom je tzv. status sigurne zone UN-a sa prostora Srebrenice
(Rezolucijom 819 od 16. aprila 1993) proširen i na Goražde, Sarajevo, Bihać,
Tuzlu i Žepu.
Od ispaljivanja prvog projektila na Grad (4. maja 1992) počeli su se

činiti zločini nad zločinima, odnosno zločini nad djecom u Goraždu tokom
opsade, čime se bavimo u ovom radu.
Ključne riječi: djeca, Goražde, agresija, opsada, sigurna zona, zločini,

Rezolucije UN-a
211
Uvod
Dok se pažnja svjetske javnosti u proljeće 1992. fokusirala na

dešavanja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Jugoslovenska narodna
armija (JNA) u saradnji sa aktivnistima Srpske demokratske stranke (SDS) u
Bosni i Hercegovini zauzimala je gradove u istočnoj Bosni.
Strategija JNA da pod svoju kontrolu stavi Pale, Rogaticu, Višegrad,

Rudo, Čajniče i Foču, te u potpunosti okruži Goražde gotovo je u cjelosti
uspjela do 2. maja 1992. kada su predstavnici SDS-a Goražde od Hadže
Efendića, predsjednika Skupštine opštine Goražde, na posljednjem sastanku
između stranačkih lidera, otvoreno tražili cijelu općinu pod njihovu političku
i vojnu kontrolu.1
Iako je bošnjačko stanovništvo na prostoru Goražda bilo dominantna

većina,2 te je na izborima 1990. za predsjednika Skupštine opštine Goražde
izabran predstavnik Stranke demokratske akcije (SDA) navedene činjenice
nisu bili dovoljni da agresor odustane od svojih ideoloških namjera, jer se radi
o području koje je od “strateške važnosti” za velikosrpsku politiku. “Podrinje
u cjelini (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica,
Višegrad, Rudo, Goražde, Čajniče i Foča), s apsolutnom većinom bošnjačkog
stanovništva, područje je od “ogromne strateške važnosti” za velikosrpsku
ideologiju, politiku i praksu osvajačkog i genocidnog karaktera”.3
Predstavnici SDS-a u Goraždu su vođeni velikodržavnim projektom i

u skladu s preporukama političkog vrha Srbije, “da će područje 50 kilometara
zapadno od rijeke Drine sve biti Srpsko, čisto Srpsko”4, po preporukama
1 Šire o tome: Bradarić, Mehmed, Grihota je ubijanje tvica, Bosanska riječ, Tuzla, 2004,
str. 33.
2 Većinsko stanovništvo u Goraždu po popisu stanovništva iz 1991. bili su Muslimani -
Bošnjaci, gdje je u općini Goražde živjelo 37. 573 stanovnika, od čega Muslimana 26.
296 (69, 98 %), Srba 9. 843 (26, 19 %), Jugoslovena 789 (2, 09 %) i Hrvata 80 (0, 21
%). (Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim
mjestima, Statistički bilten, br. 234, Državni zavod za statistiku Republike Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1993,str. 45-49.)
3 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocide u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2012, str. 46.
4 Jedan od najvažnijih svjedoka na suđenju Slobodanu Miloševiću bio je Miroslav
Deronjić, ratni zločinac koji je priznao krivicu i pristao na saradnju. On je između
ostalog svjedočio i o naoružavanju bosanskih Srba prije početka agresije za područje
istočne Bosne koje je išlo preko Mihalja Kertesa, visokog funkcionera Miloševićevog
režima. Kada su Deronjić i Goran Zekić (član Glavnog odbora SDS-a) posjetili Kertesa
u njegovoj kancelariji u zgradi Predsjedništva Srbije, Deronjić svjedoči: “Rekao nam je
212
“Skupštine srpskog naroda”5 u Bosni i Hercegovini od 21. novembra 1991, te
u skladu sa “strateškim ciljevima srpskog naroda”6, radili sve na planiranju i
pripremi terena za okupaciju.
Iako su pripreme za zauzimanje Goražda počele puno prije proljeća

1992. prva granata na Grad ispaljena je u ranim jutarnjim satima 4. maja
7
1992, čime je počeo opći napad i masovno ubijanje i ranjavanje civila, civilnog
stanovništva, među kojima i velikog broj djece.
Zločini nad djecom u Goraždu
Pored opće zaštite koju uživa cjelokupno civilno stanovništvo djeca

spadaju u kategoriju civila koja imaju pravo i na posebnu zaštitu u svim
vrstama oružanih sukoba, koju im garantuje međunarodno humanitarno
pravo. Generalna skupština UN-a donijela je Konvenciju o pravima djeteta
1989, koja propisuje da će države potpisnice poduzeti sve mjere da djeca ne
učestvuju direktno u neprijateljstvima.8 I IV Ženevska konvencija iz 1949, te
oba Dopunska protokola iz 1977. sadrže odredbe koje imaju za cilj osigurati
zaštitu ovoj najranjivijoj skupini civilnog stanovništva. Većina od preko 20
da je on čovjek koji je zadužen za naoružavanje”. Kertes je u toku razgovora isticao i
genocidne planove. “A tada je rekao nešto što sam kasnije također čuo, ali tada je bilo
prvi put da sam to čuo, a to je da će na području 50 kilometara zapadno od rijeke Drine
sve biti srpsko, čisto srpsko”. (Svjedočenje Miroslava Deronjića pred ICTY u predmetu
br. IT-01-51-I, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, transkripti sa suđenja, 27. 11. 2003)
5 Vrhunac velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini prije zvaničnog početka agresije
bio je 21. novembar 1991. kada je samoprozvana “Skupština srpskog naroda u BiH”
objavila da sve općine, mjesne zajednice i naseljena mjesta, gdje su Srbi većinsko
stanovništvo, postaju dijelovi “srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini”. Na
toj sjednici Skupštine Momčilo Krajišnik ističe: “Srpski narod ne treba - već mora… biti
organizovan u državno-pravnom smislu u jednu cjelinu, u jednu zajedničku državu…
Najbolji je način da iskažemo svoje interese i svoju volju kroz Ustav”. (Šire o tome:
Javnost, 26. oktobar 1991, broj 54, str. 1.)
6 Na 16. sjednici “Skupštine srpskog naroda” održane 12. maja 1992, tokom sjednice
Radovan Karadžić je otvoreno objavio “Šest strateških ciljeva” srpskog naroda u Bosni
i Hercegovini. (Šire o tome: Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996,
University Press, Sarajevo-Tuzla, 2012)
7 Šire o pripremama za zauzimanje Goražda, naoružavanju srpskog stanovništva Goražda
i okolnih općina, provokacijama JNA, barikadama, itd. u: Čekić, Smail, Agresija na
Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje (Knjiga I i II), Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
2004; Bahto, Hamid, Sa braniocima Sarajeva i Goražda, Vijeće Kongresa bošnjačkih
intelektualaca, Sarajevo, 2008;
8 Konvencija o pravima djeteta, član 38, stav 2,
http://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf, (posjeta 19. 2. 2016.).
213
članova koji se bave samo zaštitom djece u oružanim sukobima, koji su u
Ženevskim konvencijama i Dopunskim Protokolima, nalaze se u IV Ženevskoj
konvenciji, ali princip specijalne zaštite potiče iz člana 77. Dopunskog
protokola I,9 te člana 4 (paragraf 3.) Dodatnog protokola II.10
U periodu od 1992. do 1995. počinjena su brojna kršenja međunarodnog

humanitarnog prava i brojni zločini nad djecom. U agresorskoj strategiji
uzimanja civila i civilnog stanovništva za metu, djeca su bila svakodnevno
cilj.
Agresor je u kontinuitetu skoro četiri godine kršio elementarna prava

djece tako što im je oduzimao pravo na život, nije dozvoljavao da se, nakon
što ih je ubijao, adekvatno sahrane,11 teško ih ranjavao, uništavao im domove,
uskraćivao pravo na obrazovanje, hranu, vodu, električnu energiju.
Pored masovnih i pojedinačnih ubistava, djeca su ranjavana, nanošene

su im teške psihičke posljedice (koje su prisutne i danas), mnoga su protjerana,
izbjegla, potpuno im je promjenjena životna okolina. Sudbina im se krojila na
okolnim brdima, te im je uskraćivano sve što im je moralo biti omogućeno.
Sistematsko ubijanje djece
Generalno govoreći u bilo kojoj vrsti sukoba najteži oblik zločina je

ubistvo djeteta.
Prema dosadašnjim rezultatima naučnog istraživanja ubijeno je

najmanje 121, a ranjeno 430 djece u Goraždu tokom opsade 1992 - 1995.12
9 http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_protokol_1_lat.pdf, (posjeta 15.
3. 2016.).
10 http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_protokol_2_lat.pdf, (posjeta 15.
3. 2016.).
11 Meta agresorskog artiljerijsko - pješadijskog iživljavanja bila su i područja na kojima su
vršene sahrane. Tako npr. nakon što je ubijen dejstvom snajpera Šubo (Mehmed) Adnan
(1990 - 18. 8. 1992.), dan poslije, na njegovoj dženazi teško je ranjen njegov dajdža,
Velić (Alija) Vejsil (1969), kojem je zbog posljedica ranjavanja konstatovana smrt 22.
augusta 1992.
12 Istraživanjem su se utvrdili identiteti i okolnosti zločina za 551 ubijeno i ranjeno dijete
u Goraždu tokom opsade 1992-1995. Istraživanje je sprovedeno uz pomoć Federalnog
ministarstva obrazovanja i nauke, kao finansijera naučno-istraživačkog projekta: “Zločini
nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995.” U timu za realizaciju istraživanja
su učestvovali dr. Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu - kao voditelj istraživanja i
mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik u Institutu - kao istraživač.
214
Uzimajući u obzir sve poteškoće koje uključuju ovakva istraživanja jasno je da
konačan broj ubijene djece teško utvrditi.13 Podatke o ubijenoj djeci prikupljali
smo i na osnovu usmjerenog intervjua (koji je obavljen s roditeljem, najbližim
srodnicima ili drugim svjedokom događaja) iz kojeg se vide detaljni podaci o
žrtvi, te zločinu koji je počinjen, te smo na taj način provjeravali i proširivali
saznanja iz drugih izvora.
Intervju je obavljen s svjedocima događaja (najčešće najbližim

srodnicima) za većinu djece i u nastavku rada prikazat će se strukture po
raznim obilježjima kada su u pitanju okolnosti ubijanja djece u Goraždu
tokom opsade.
Struktura ubijene djece prema obilježju spola otkriva da je:
69 (57,025 %) djece muškog spola, a
52 (42,975 %) djece ženskog spola.
Struktura ubijene djece prema starosti:
od 0 do 2 godine .............................. 14 djece (11,57 %)

od 2 do 4 godine .............................. 8 djece ( 6,612 %)
od 4 do 7 godina .............................. 26 djece (21,488 %)
od 7 do 12 godina ............................ 36 djece (29,752 %)
od 12 do 14 godina .......................... 7 djece (5,785 %)
Od ukupnog procenta ubijene djece, njih 39,6 % su djeca predškolskog

uzrasta (od 0 do 7 godina), a 60,3 % djeca školskog uzrasta (od 7 do 18 godina).
Struktura ubijene djece po nacionalnoj pripadnosti:

Bošnjaci............................................ 119 (98, 347 %)
Srbi................................................... 1 (0, 826 %)
Albanci............................................. 1 (0, 826 %)
13 Nije jedini problem to što se radi o istraživanjima čiji su predmet događaji koji su se
desili prije dvadeset i više godina, već se radi o tome da društvo ne prepoznaje značaj
i potrebu za ovakvim istraživanja. Ovakva i slična istraživanja zahtjevaju dugoročna
naučna istraživanja, adekvatna finansijska sredstva, uključivanje više saradnika, naučnika
i istraživača.
215
Struktura ubijene djece po boravišnom statusu:
Domicilno......................................... 61 djece (50,413 %)
Protjerano......................................... 52 djece (42,975 %)
Nepoznato......................................... 8 djece (6,612 %)
Ubijena djeca po godinama izvršenja zločina:

1992. .................................................. 50 djece (41,322 %)
1993. .................................................. 36 djece (29,752 %)
1994. .................................................. 24 djece (19,835 %)
1995. .................................................. 11 djece (9,091 %)
Istraživanjem se dokazalo da je najviše djece ubijenu u mjesecima:

maj 1992. ........................................... 9 djece (7, 5 %)
juli 1992. ............................................ 6 djece (5 %)
august 1992. ...................................... 10 djece (8, 333 %)
septembar 1992. ................................ 12 djece (10 %)
juni 1993. .......................................... 10 djece (8, 333 %)
april 1994. ......................................... 18 djece (15 %)
Ubijena djece po vremenu – doba dana izvršenja zločina:

00 – 06 h ............................................ 2 djece (1, 653 %)
06 – 12 h ............................................ 29 djece (24,967 %)
12 – 18 h ............................................ 57 djece (47,107 %)
18 – 24 h ............................................ 9 djece (7,438 %)
nepoznato ........................................... 24 djece (19, 835 %)
Ubijena djeca po načinu izvršenja zločina:

granatiranjem ..................................... 86 djece (71,074 %)
snajperom ........................................... 6 djece (4,959 %)
metkom ............................................... 8 djece (6,612 %)
minom ................................................. 2 djece (1,653 %)
uskraćivanjem medicinske pomoći ... 14 djece (11,57 %)
(nedostatak lijekova)
ostalo ................................................. 1 dijete (0, 826 %)
nepoznato .......................................... 4 djece (3,306 %)
Bliža lokacija ubistva djece:

dvorište (kuće, stana) .......................... 33 (27,273 %)
na ulici ................................................ 27 (22,314 %)
216
u kući/stanu ........................................ 18 (14,876 %)
u hodniku zgrade ................................ 2 (1,653 %)
u bolnici .............................................. 13 (10,744 %)
prilikom evakuacije ............................ 3 (2,479 %)
na “putu spasa”…….………………... 4 (3,306 %)
na liniji ................................................ 3 (2,479 %)
u zbjegu ............................................... 9 (7,438 %)
na livadi .............................................. 3 (2,479 %)
na rijeci ............................................... 1 (0,826 %)
nepoznato ........................................... 5 (4,132 %)
Od 60 djece koja su ubijena u masovnim ubistvima civila u osam

zločina gelerima iste granate je ubijeno po dvoje djece, a također u sedam
zločina po troje djece, iz čega je jasno da je 15 puta tokom agresije u masovnim
ubistvima djece ubijeno 37 djece, odnosno 30,579 % od ukupnog procenta
ubijene djece je ubijeno u masovnom ubijanju djece.
Sistematsko ranjavanje djece
U agresorskoj strategiji uzimanja civila i civilnog stanovništva za

metu djeca su bila jedan od bitnijih ciljeva, što smo dokazati ovim radom.
Kao što su ubijana na različitim lokacijama, tako su i ranjavana na ulicama,
u kućama, stanovima, u bolnici, redu za humanitarnu pomoć, igri, kao i u
mnogim drugim prilikama.
Vrlo često uz ranjeno dijete stradao je najmanje još jedan član porodice
(često brat ili sestra) ili čak cijele porodice. Tako je naprimjer:
- 14. maja 1992. teško ranjen Suljović (Ibrahim) Saudin (1983), a

istom granatom ubijena njegova sestra Selvira (1976) i prijatelj Ćulov (Hamid)
Mirsad (1976). Istom granatom je ranjen Saudinov otac Ibrahim. Tokom
opsade Goražda ubijena je snajperom Saudinova majka Suljović (Muradif)
Džehva (1946 - 1992);
- 5. jula 1992. teško je ranjen granatom Sijerčić (Hajrudin) Edin

(1981), a ubijen istom granatom njegov brat blizanac Emir (1981) i prijateljica
Bajrami (Zurap) Xharije (1982);
- 13. augusta 1992. u masovnom ubijanju i ranjavanju civila ranjeni su

braća Džebo (Edin) Amer (1990) i Damir (1986). Istom granatom ubijeni su
njihov otac Edin (1960) i majka Belkisa (1961);
217
- 31. januara 1993. teško je ranjena Lihić (Ahmed) Sanela (1976), a u
masovnom ubijanju i ranjavanju civila od postavljene mine na Kacelju ubijena
je njena sestra Amela (1977);
- 10. jula 1993. u masovnom ubijanju i ranjavanju civila u porodičnoj

kući ranjen je Cagara (Salko) Admir (1984), kojem je u tom zločinu ubijena
sestra Senada (1977), majka i još nekoliko rođaka. U Višegradu 1992. ubijen
je i Admirov otac;
- 9. novembra 1993. u igri granatom je teško ranjena Karahodža (Ferid)

Emira (1986), kojoj je zbog toga amputirana noga. Istom granatom ubijene su
joj sestre Amira (1982) i Mirela (1984). Tokom agresije poginuo je i njen otac
Ferid;
- 20. aprila 1994. granatom je teško ranjena Dizdarević (Hajrudin)

Emina (1985), koja je od posljedica ranjavanja ostala bez oka. U tom zločinu
ubijen joj je brat Nermin (1987), majka, nana i daidžična Silajdžić (Huso)
Elma (1978), kao i Elmina majka. Pored brata i majke, poginuo joj je i otac
1992. godine.
U prosjeku skoro svaki drugi dan u Goraždu tokom opsade je ranjeno

ili ubijeno dijete, a prema dosadašnjim rezultatima naučnog istraživanja
ranjeno je 430 djece u Goraždu tokom opsade, i u nastavku rada prikazat će se
strukture po različitim obilježjima i za ranjenu djecu:
Struktura ranjene djece prema obilježju spola otkriva da je:

294 (68,372 %) djece muškog spola,
135 (31,395 %) djece ženskog spola i
1 (0,233 %) nepoznatog spola.
Struktura ranjene djece prema starosti:

od 4 do 7 godina .............................. 35 djece (8,14 %)
od 7 do 12 godina ............................ 113 djece (26,279%)
od 16 do 18 godina .......................... 122 dijete (28,372 %)
Od ukupnog procenta ubijene djece, njih 15 % su djeca predškolskog

uzrasta (od 0 do 7 godina), a 85 % djeca školskog uzrasta (od 7 do 18 godina).
218
Ranjena djeca po godinama izvršenja zločina:
1992. .................................................. 178 djece (41,395 %)
1993. .................................................. 118 djece (27,442 %)
1994. .................................................. 81 dijete (18,835 %)
1995. .................................................. 53 djece (12,326 %)
Istraživanjem se dokazalo da je najviše djece ranjeno u mjesecima:

juni 1992. .......................................... 22 djece (5, 14 %)
juli 1992. ........................................... 28 djece (6, 542 %)
august 1992. ...................................... 34 djece (7, 944 %)
septembar 1992. ................................ 35 djece (8, 178 %)
juni 1993. .......................................... 30 djece (7, 009 %)
april 1994. ......................................... 43 djece (10, 047 %)
juli 1995. ........................................... 23 djece (5, 374 %)
Ranjena djeca po načinu izvršenja zločina:

granatiranjem ..................................... 276 djece (64,186 %)
snajperom ........................................... 12 djece (2,791 %)
metkom ............................................... 78 djece (18,14 %)
minom ................................................. 9 djece (2,093 %)
bombom .............................................. 2 djece (0,465 %)
samoranjavanjem ................................... 8 djece (1,86 %)
nepoznat ............................................. 45 djece (10,465 %)
Teški oblici narušavanja psihičkog integriteta djece14
Nametanjem ekstremno teških uslova života u opsadi, s jasnom i

preciznom namjerom potpunog ili djelimičnog uništenja zaštićene grupe (što
smo ovim radom nastojali dokazati), djeca su istovremeno izgladnjivana,
obolijevala i umirala od hladnoće, raznih bolesti, nedostatka lijekova, hrane.
14 “Pojam psihički integritet definiran je kao stanje duševnog blagostanja koje se odražava
u psihofizičkom jedinstvu ličnosti, a pojam psihički dezintegritet kao stanje narušenog
psihičkog integriteta. Psihički dezintegritet, u medicini poznatiji kao mentalni morbiditet,
u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, nazvan je mentalnom
povredom (međunarodnog humanitarnog prava). Naime, po članu 2. Konvencije
pouzdano je utvrđeno da akti genocida “po sebi uključuju mentalne elemente”. (Čekić,
Smail, Šestanović, Muhamed, Karović, Merisa i Mastalić-Košuta, Zilha, Zločini
nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010str. 132.)
219
Uskraćena im je mogućnost za kvalitetno školovanje i obrazovanje, sportske i
rekreativne potrebe, zaustavljeno im je djetinjstvo.
Ramo Arnautović u djelu Djeca u vihoru rata u tri kategorije stradanja

djece u ratu svrstava na drugo mjesto tzv. ratnu siročad, tj. djecu koja su u
ratu ostala bez jednog ili oba roditelja.15 “Ratna siročad koja su preživjela
ratne torture čine posebnu skupinu djece, sa nekim zajedničkim osobinama
stečenim ratnim stradanjima. Mahom su mnogo propatila. Torturama
prestrašena. Nespavanjem izmučena. Gladovanjem iscrpljena. Dubokom
tugom ispunjena.“16 U Goraždu je veliki broj djece kojima je tokom agresije
ubijen otac ili majka, ali nije neznatan broj ni onih kojima su ubijena oba
roditelja. Nasilno odvajanje djeteta od roditelja uzrok je teških psihičkih
trauma. “Separacija djeteta, posebno od majke, uzrok je dubokog psihičkog
konflikta između djeteta i okoline.“17
Svakako da je ubistvo bliskih osoba, najbližih srodnika, jedan od zločina
koji je vršen nad djecom. Vrlo često za potrebe ovog istraživanja razgovarali
smo sa bratom ili sestrom ubijenog djeteta. Jako teško su podnosili razgovor o
počinjenom zločinu i uglavnom su upućivali na neki drugi empirijski izvor ili
nisu nikako pristajali da razgovaraju o tome, što je bio jedan od problema pri
realizaciji istraživanja.
Mnogi autori ističu da psihološke traume, pogotovo kod djece, mogu

biti doživotne pa čak i transgeneracijske, odnosno ne da sama žrtva ima
psihičke traume do kraja svog života, već da posljedice mogu biti prenesene i
na potomke žrtve. Teški oblici narušavanja psihičkog integriteta djece u Bosni i
Hercegovini povećani su za 350 puta. “Na hiljadu djece, prije rata ‘teži’ psihički
dezintegritet imalo je jedno dijete, tokom prve godine rata sto tridesetoro, a
poslije rata trista pedesetoro djece. Ratne brutalnosti, zabilježene u agresiji na
Bosnu i Hercegovinu, uzrokovale su povećanje psihičkog morbiditeta djece
za oko trista pedeset puta. Apsolutni trend povećanja psihičkog morbiditeta
bio je u prvoj godini rata. Trend povećanja broja djece, sa ‘težim’ psihičkim
tegobama, nastavljen je i po završetku rata, ali manjim intenzitetom.”18
Mnoga djeca tokom opsade su deportovana, prisilno protjerana i
izbjegla i bila prisiljena da se prilagode novom sistemu vrijednosti i drugim
15 Ramo Arnautović, Djeca u vihoru rata, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000, str. 31.
16 Isto, str. 174.
17 Muhamed Šestanović, Zločini nad psihičkim integritetom djece, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2000, str. 175.
18 Isto, str. 116. i 117.
220
navikama, što je na određeni način pogoršavalo njihovo psihičko stanje.
Također mnogi roditelji djecu su samovoljno izmještali kako bi ih sačuvali da
biološki prežive. I u jednom i u drugom slučaju dosta djece se integrisalo i u
dobrom stepenu asimiliralo u tamošnje društvo te postepeno izgubilo vezu sa
svojom zemljom.
Zaključak
Iako ukupan broj ubijenih, ranjenih, prisilno protjeranih, te žrtava

drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Republici
Bosni i Hercegovini još uvijek nije naučno utvrđen, taj broj je evidentno
enormno veliki, a velika su bila i materijalna razaranja.
Usljed želje za etnički čistom srpskom državom, agresija na Bosnu

i Hercegovinu je prouzrokovala izuzetno velike demografske posljedice
koje se osjete ili će se tek u budućnosti osjećati. Kada se posmatra Popis
stanovništva iz 1991. jasno je da je nasilno promijenjena demografska struktura
stanovništva pogotovo u mjestima gdje su većinsko stanovništvo bili Bošnjaci
koji su pretrpjeli najveće gubitke, uključujući najveći broj ubijenih, ranjenih,
protjeranih, izbjeglih.
Upravo se u istočnoj Bosni najbolje vide te demografske promjene.

Treći strateški cilj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini skoro da je ostvaren.
Pobijena ili protjerana je većina bošnjačkog stanovništva, a realnost je da i
danas oni koji žele da se vrate na svoja ognjišta to rade na vlastitu odgovornost,
izloženi svakodnevno, direktno ili indirektno, nasilju i maltretiranju, bez
dovoljnih garancija sigurnosti.
Opsadni način ratovanja te neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile

karakteristika je agresorskih pokušaja da zauzme Goražde. Od aprila 1992.
pa do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma agresor je zauzeo skoro
cijelo Podrinje. Dio bošnjačkog stanovništva održao se u nekoliko enklava
koje su 1993. i 1995, osim Goražda, okupirane.
Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijama nije pomagalo stanovništvu Bosne

i Hercegovine. Goraždu, Sarajevu, Bihaću, Tuzli, a pogotovo Srebrenici i Žepi,
nije pomogao ni status tzv. sigurnih zona UN-a. Jedan od dokaza koji ide u
prilog činjenici da status sigurne zone stanovnicima Goražda nije značio ništa
je da je do 6. maja 1993, kada je Goražde proglašeno sigurnom zonom UN-a,
ubijeno najmanje 57, a ranjeno najmanje 226 djece. Nakon dobijanja statusa
sigurne zone UN-a, od 6. maja 1993, do kraja agresije ubijeno je najmanje 64,
221
a ranjeno najmanje 204 djece. Dakle, više djece je ubijeno pod statusom tzv.
sigurne zone UN-a.
Opsada Goražda pripremana je u visokim vojnim krugovima JNA te

uz punu saradnju sa SDS-om. U skladu s Mladićevom naredbom da “Turci
moraju nestati s ovih prostora“ koju je izrekao u toku akcije “Zvijezda 94”
VRS na Goražde aprila 1994. ispoljeni su, na najbrutalniji način, svi oblici
zločina nad civilnim stanovništvom, a naročito nad djecom.
Stanovništvo Goražda bilo je u potpunom okruženju, bez adekvatne

pomoći, u konstantnoj borbi za biološki opstanak. Agresor je namjerno
iscrpljivao stanovništvo tako što ga je ostavljao bez struje, vode, hrane, bez
osnovnih medikamenata, adekvatnog liječenja, što je trebalo ubrzati biološko
istrebljenje dominantne etničke grupe na ovom području.
Prekomjernom kampanjom granatiranja svih civilnih područja i civilnih

objekata agresor je smišljeno mijenjao okruženje u kojem civili žive. Omiljena
meta agresorske artiljerije bila je goraždanska bolnica o čemu je izvještavao,
između ostalih, i Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj UN-a, ali Vijeće
sigurnosti UN-a nije ništa poduzelo da se takva agresorska kampanja zaustavi.
Priznao je i Radovan Karadžić pred kraj agresije da se “udaralo po bolnici”,
kako je on nazvao artiljerijska iživljavanja po ovoj ustanovi.
Tokom opsade poginulo je, na razne načine ubijeno, tjelesno i mentalno

ranjeno i u raznim okolnostima umrlo više hiljada ljudi, među kojima i stotine
djece. Dimenzija zločina ubistava i ranjavanja, sa fokusom na zločine nad
djecom, izvršene na prostoru Goražda pod opsadom 1992 - 1995. djelomično
su utvrđene ovim istraživanjem.
Iz pregleda ubijene djece u Goraždu tokom opsade prema

posmatranim obilježjima i odredbama izvršenih zločina može se uočiti:
- da je 57 % ubijene djece muškog spola;

- da su ubijena skoro pa podjednako djeca svih uzrasnih kategorija,
gdje su 60,3 % ubijena djeca školskog uzrasta (od 7 do 18 godina);
- dominantno su ubijana djeca bošnjačke nacionalnosti (98,3 %);
- teza da je veliki broj prisilno protjeranih sa podrinjskih općina
pokušao naći spas u Goraždu potvrđuje se jer se vidi da je skoro pa podjednak
procenat ubijene djece domicilnog i protjeranog boravišnog statusa;
- po godinama izvršenja zločina najveći procenat ubijene djece je 1992.
godine (41,3 %), a najveći procenat ubijene djece po mjesecima je za vrijeme
222
agresorske ofanzive “Zvijezda 94”, u kojoj je za 23 dana mjeseca aprila 1994.
ubijeno 15 % od ukupnog procenta ubijene djece tokom opsade;
- najveći procenat djece je ubijen od 12 do 18 sati (47,1 %) kada je
agresor jasno vidio i znao šta mu je cilj;
- prema načinu izvršenja zločina najveći procenat ubijene djece je
granatiranjem (71 %);
- najveći procenat djece je ubijen u dvorištima svojih stambenih
objekata (27,2 %);
- u masovnom ubijanju djece ubijeno je 30,8 % od ukupnog procenta
ubijene djece.
Literatura i izvori
a) knjige
− Akaši, Jasuši, U dolini između rata i mira - Ličnosti koje sam upoznao,
Univerzitet za mir Ujedinjenih nacija, Evropski centar za mir i razvoj
(ECPD), Beograd, 2013.
− Arnautović, Ramo, Djeca u vihoru rata, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2000.
− Bahto, Hamid, Sa braniocima Sarajeva i Goražda, Viječe Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2008.
− Begić, Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991.-1996.), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
− Boyle, Francis Antony, Bosanski narod optužuje za genocide: postupak
pred Međunarodnim sudom pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv
Srbije radi sprječavanja i kažnjavanja zločina, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2000.
− Bradarić, Mehmed, Grihota je ubijanje tvica, Bosanska riječ, Tuzla, 2004.
− Cigar, Norman, Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, VKBI,
Sarajevo, 2004.
− Cohen, Philip, Srpski tajni rat: propaganda i manipulacija historijom,
Ljiljan, Sarajevo, 1996.
− Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje,
223
priprema, izvođenje (Knjiga I i II), Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2004.
− Čekić, Smail, Genocid i istina o genocide u Bosni i Hercegovini, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
− Čekić, Smail, Šestanović, Muhamed, Karović, Merisa i Mastalić-Košuta,
Zilha, Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2010.
− Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996, University
Press, Sarajevo-Tuzla, 2012.
− Džananović, Muamer, Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-
1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2015.
− Đozić, Adib, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003.
− Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji
bosanskohercegovačko društva, Bosanski kulturni centar, Off-set, Tuzla/
Sarajevo, 2012.
− Genocid u kontinuitetu - Svjedočenje ambasadora Arrie, Institut za
u Sarajevu, Sarajevo, 2011.
− Gleni, Miša, Balkan 1804-1999. (nacionalizam, rat i velike sile), B92,
Beograd, 2001.
− Hodge, Carole, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Detecta,
Zagreb, 2007.
− Mesić, Stipe, Kako je srušena Jugoslavija: politički memoari, Zagreb,
1994.
− Miković, Milanka, Psihosocijalni poremećaji djece izazvani ratom u BiH,
Studentska štamparija Univerziteta, Sarajevo, 1997.
− Muratović, Rasim, Bosna u Bergenskim vremenima - knjiga I i II,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011.
− Muratović, Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocide nad Bošnjacima,
Univerziteta u Sarajevu - Drugo izdanje. Sarajevo, 2012.
224
− Muratović, Rasim, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana
Vetlesena, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014.
− Omerdić, Muharem, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992-
1995.), El-Kalem, Tuzla, 1999.
− Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar
ARBiH, Sarajevo, 1995.
− Richard Holbrooke, Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo, 1998.
− Riley, Jonathan (ur.), White Dragon: The Royal Welch Fusiliers in Bosnia,
Wrexam, 1995.
− Silber, Laura i Little, Allan, Smrt Jugoslavije, Tiskara Rijeka, Rijeka,
1996.
− Simms, Brendan, Najsramniji trenutak: Britanije i uništenje Bosne,
Buybook, Sarajevo, 2003.
− Šarić, Sabahudin, Velikosrpska ideologija, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i
Naučnoistraživački institute “IBN SINA”, Sarajevo, 2010.
− Šehić, Zijad, Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna, međunarodna
diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i agresija na Republiku Bosnu i
Hercegovinu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.
− Šestanović, Muhamed, Zločini nad psihičkim integritetom djece,
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000.
− Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Institut za
u Sarajevu, Gesellschaft fur bedrohte Völker, Human rights Group for
Bosnia, Sarajevo, Göttingen, Kuala Lumpur, 1997.
− Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini-Posljedice presude
Međunarodnog suda pravde, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2011.
− Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo,
2003.
− Zbornik radova Pokidani Pupuljci, Komisija za prikupljanje činjenica o
ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002.
− Zbornik radova Psihosocijalne posljedice rata: Rezultati empirijskih
225
istraživanja sprovedenih na području bivše Jugoslavije, Unicef BiH,
Sarajevo, 2002.
− Zbornik radova Ratni zločin silovanja (Čitanka/Reader), Žene u crnom,
Beograd, 2013.
b) legislativna i druga građa

− “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 2, 6. mart 2002.
− Dopunski protokoli iz 1977. uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949.
− Generalna skupština Ujedinjenih nacija, Rezolucija br. 3314, od 14.
decembra 1974.
− Konvenciju o zabrani vojne ili bilo koje druge neprijateljske upotrebe
tehnike koje mijenjaju životnu sredinu, Ženeva, 10. decembra 1976.
− Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba, Hag, 14.
maj 1954.
− Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i
naseljenim mjestima, Statistički bilten, br. 234, Državni zavod za statistiku
Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
− Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, od 17. jula 1998.
− Ujedinjene nacije, Konvencija o pravima djeteta, 1989.
− Ujedinjene nacije, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida, od 9. decembra 1948.
− Ženevske konvencije (Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za
vrijeme rata), od 12. augusta 1949.
c) arhivska građa i periodika

− Arhiv Centra za socijalni rad BPK Goražde, Goražde.
− Arhiv Doma zdravlja “Dr. Isak Samokovlija”, Goražde. (1992.).
− Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
− Arhiv Javne zdravstvene ustanove Kantonalna bolnica Goražde, Goražde
(1992-1995.).
− Arhiv Općine Goražde, Goražde.
− Arhiv Organizacije šehida i poginulih boraca BPK Goražde, Goražde.
226
− Arhiv Udruženja civilnih žrtava rata BPK Goražde, Goražde.
− Javnost, (List SDS) (1991-1992).
c) internet izvori i datum pristupa

− http://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf, posjeta
19. 2. 2016.
− http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_protokol_1_lat.
pdf, posjeta15. 3. 2016.
− http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_protokol_2_lat.
pdf, posjeta 15. 3. 2016.
227
Prilog o bosanskome jeziku krajem 19. stoljeća
229

Monumenta 5

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Monumenta 5

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MONUMENTA

SREBRENICA KROZ MINULA

Tuzla – Srebrenica 2016.

Dr. sc. Edin Mutapčić, vanredni prof.

Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.,

Mr. sc. Rusmir Djedović,

Mr. sc. Hodzić Nusret

mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik

Prof. dr. sc. Adib Đozić

DUHOVNO - VJERSKO PRILIKE U SREBRENICI

Srebrenica se prvi puta spominje u pisanim izvorima 16. augusta 1352.

Ključne riječi: Srebrenica, Crkva bosanska, Katolička crkva,

1.1. SREBRENICA – ZA VRIJEME UPRAVE BOSANSKIH

Kada je ban Kulin 1189. godine potpisivao trgovački ugovor sa

Sama, Srebrenica se prvi puta u historijskim izvorima spominje 16.

Za Srebrenicu je vezan za sada „jedini poznati podatak o održavanju

Već smo u svojim ranijim radovima ukazivali na određene utjecaje

1.2. SREBRENICA POD VLAŠĆU STEVANA LAZAREVIĆA

Srebrenicu i okolinu kontinuirano kontroliše srednjovjekovna bosanska

Od trenutka dolaska pod vlast despota Stefana Lazarevića otpočinje

Svakako da jedno od dominantnih pitanja kada je riječ o srednjovjekovnoj

bosanskog kralja pozvati da prijeđe na islam i da pristane na otkup. Međutim, kralj,

U tradicionalnoj historiografiji P. Anđelić, je prvi pokušao u strukturi

Do prvog pomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225.

2.1. HIŽE CRKVE BOSANSKE U SREBRENICI I OKOLINI

Tako, Dubrovački izvori nam govore da su njihovi trgovci u „više

Često spominjanje Ljubuskova, kao odredišta dubrovačkih trgovaca

Dinić je zabilježio da je „u blizini Ljubuskova nalazila se Likodra, isto

2.2. STEĆCI U SREBRENICI I OKOLINI

Već smo konstatovali da na početku XV stoljeća dubrovački izvori

Upravo iz navedenog razloga veoma vrijedno se osvrnuti na

Na istoj nekropoli u Zgunji, slijedeći stećak koji je od spomenika

57 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, 138-139. Tu vezu kao da je imao na

58 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, 138-139.

Pregled lokaliteta stećaka koji su evidentirani do početka agresije na

2.3. STEĆCI SA ISTOČNE STRANE RIJEKE DRINE

Velika koncentracija stećaka na desnoj strani donjeg Podrinja

Za informaciju, napominjemo da su lokaliteti stećaka pronađeni u

61 Vidjeti napomenu 31.

Jedan pogled na kartu dovoljan je da pokaže da se istočni ugao

2.4. NEKRETNINE U OKOLINI SREBRENICE KOJE BILJEŽE

Popisi u neposrednoj srebreničkoj okolini bilježe još u to vrijeme brojne

-- nekretnina kristijana Radka, naselje Stavoro, nahija Hrtar, (Ankara,

2.5. „ŽITJE STAFANA LAZAREVIĆA“ I BOGOMILI

Baveći se prije svega terminološkim određenjem Crkve bosanske

Naime, odlomke iz navedenog manuskripta još 1859. godine je u

Događaj nije sporan, njega pominju i druge redakcije navedenog

John Fine odlično primjećuje „da se u navodu očito pretjeruje“ te

Naravno postavlja se nekoliko, svakako, opravdanih pitanja:

- da li se radilo o ranom rukopisu čiji je prepisivač, na primjer,iz vlastitog

- da li je „autentičan, termin bogumil se samo jednom koristi u primarnom

Prvo, mogućnost da je to uradio neki prepisivač otpada, jer „heretičkog“

Konstantin Filozof rođen je na području Bugarske (vjerovatno

Vrijednost tvrdnje o bogumilskoj pripadnosti srebreničkog

Uostalom, osmanski defteri u neposrednom srebreničkom okruženju

Već smo konstatovali da se Srebrenica u širem smislu smatrala

Kada su došli franjevci u Soli ne može se pobliže utvrditi. Popis

U prilog činjenici da je na području Srema prisutno bosansko prisustvo

Vidjeli smo da se uglavnom u naučnim krugovima prisustvo

Bosanski biskup fra Franjo Visočanin obišao je krajem XVI stoljeća

4.1. PRAVOSLAVLJE U SREBRENICI I OKOLINI?

Do nešto konkretnijeg prisustva Pravoslavne crkve u okvirima

123 Vladimir Ćorovic, Historija Bosne, Beograd, 1940., 134-135.