Professional Documents
Culture Documents
Monumenta 5
Monumenta 5
SREBRENICA
Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva
KNJIGA 5.
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Enver Halilović
Prof. dr. sc. Jusuf Žiga
Doc. dr. sc. Anita Petrović
Urednik:
Prof. dr. sc. Adib Đozić
Prevod na engleski:
Doc. dr. sc. Selma Kešetović
Izdavač:
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona
Štampa:
OFF-SET Tuzla
Tiraž:
500 kom
ISSN 2233-162X
2
SADRŽAJ
Riječ urednika..................................................................................................5
PRILOZI
Mihailo J. Dinić
SREBRNIK KRAJ SREBRNICE ...............................................................153
DOKUMENTI
Dr. sc. Rasim Muratović, docent
PRESUDA HAŠKOG TRIBUNALA RADOVANU KARADŽIĆU -
POTVRDA VELIKOSRPSKE IDEOLOGIJE, POLITIKE I PRAKSE U
BOSNI I HERCEGOVINI ..........................................................................175
3
Riječ urednika
Pred Vama je, poštovani čitaoci, peta knjiga pod nazivom Srebrenica
kroz minula stoljeća, Vama već, nadam se, poznate edicije Monumenta Sre-
brenica. Zašto kažem poznate? Razlog je jednostavan. Ovo je peta godina
redovnog izlaženja i peta knjiga Edicije što predstavlja mali jubilej kojim se
ne mogu pohvaliti mnogi naučni i kulturni projekti. Ovaj rezultat ostvaren
je uz mnogo napora, rada, truda i razumijevanja, ne samo autora radova, iz-
davača, prevodilaca, već i članova Redakcionog odbora Edicije, na čelu sa
dr. sc. Sadikom Ahmetovićem i Organizacionog odbora za obilježavanje 11.
jula 1995. godine, godišnjice genocida nad Bošnjacima ,,Sigurne zone UN-a
Srebrenica” na čelu sa Ćamilom Durakovićem. Posebno veliki trud i znanje
uložila je docentica dr. sc. Selma Kešetović prevodeći tekstove sa bosanskog
na engleski jezik. Koristimo ovu priliku da se svima najsrdačnije zahvalimo.
Naravno i Vama dragi čitaoci, jer bez vaše želje i interesa edicija Monumenta
Srebrenica ne bi imala smisla. Rezultat našeg petogodišnjeg rada sadržan je u
36 objavljenih naučnih radova, od kojih je 30 originalnih, prvi put objavljenih,
naučnih radova i šest radova koji su već bili objavljeni a koje smo objavili kao
priloge. U pisanju radova iz različitih naučnih oblasti do sada su učestvovala
23 autora sa različitim naučnim i akademskim stažom, a najviše je univer-
zitetskih nastavnika u naučnim zvanjima od docenta do redovnog profesora.
U ovoj, petoj knjizi, nalazi se sedam radova strukturiranih tako da slijede
već „uhodanu” formu Edicije. U prvom, najobimnijem dijelu knjige, nalaze
se četiri originalna naučna rada i to: Duhovno-vjerske prilike u Srebrenici i
okolini, autora Edina Mutapčića; zatim slijede dva rada autora Adiba Đozića
i Rusmira Djedovića − Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem
19 stoljeća i rad Naselja Orahovica, Viogor i Buće krajem 19. stoljeća.
Četvrti rad ovog dijela knjige je Naselje Sućeska: Društveno-historijske i
demografske crtice kontinuiteta življenja, autora Nusreta Hodžića. U drugom
dijelu knjige kao prilog objavljujemo rad Srebrenik kraj Serbrenice, autora
Mihajla J. Diničića objavljen 1934., u izdanju Srpske kraljevske akademije.
U prvobitno objavljenom tekstu 1934. godine Diničić nije prevodio navedene
izvore sa latinskoga jezika. Mi smo to, kao pomoć našim čitaocima, radi
boljeg razumijevanja teksta, sada uradili. Prijevod dijelova teksta sa latinskog
5
na bosanski jezik uradio je Benjamin Hasanović. U trećem dijelu knjige do
sada smo objavljivali originalne dokumente presuda domaćih i međunarodnih
sudova za zločin genocida nad Bošnjacima ,,Zaštićene zone UN Srebrenica”,
jula mjeseca 1995. godine. Ovoga puta smo se odlučili da u trećem dijelu knjige
objavimo dva naučna rada. Prvi je rad Rasima Muratovića − Presuda Haškog
tribunala Radovanu Karadžiću-potvrda velikosrpske ideologije, politike
i prakse u Bosni i Hercegovini. Smatramo ovaj pristup, u ovom momentu,
potpuno opravdanim jer je presuda Radovanu Karadžiću za udruženi zločinački
poduhvat, koji unutar sebe sadrži i zločin genocida, preobimna za cjelovito
objavljivanje. Drugi razlog opravdanosti ovakve interpretacije Presude jeste
taj da će čitaoci lakše razumjeti suštinu Presude, te motive, namjere i ciljeve
udruženog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu stajao Radovan Karadžić1
i za što je prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora pred Međunarodnim
krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu 24. marta 2016. godine. Drugi
rad u ovom dijelu knjige nosi naslov Zločin nad djecom Goražda tokom
opsade 1992-1995., autora Muamera Džananovića. Ovaj rad nam pomaže
da shvatimo svu brutalnost, nemilosrdnost, težinu i nadasve necivilizacijski
i nehumani karakter rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države
1992-1995. godine koji je rezultirao genocidom nad Bošnjacima, ne samo u
Srebrenici, već širom Bosne i Hercegovine.2 Ovim radom držimo obećanje dato
čitaocima, još prilikom izrade ovoga projekta, da se nećemo u istraživanjima
osloniti samo na uži prostor Srebrenice već ćemo se baviti širim prostorom
bosanskog Podrinja u što spada i Goražde sa okolinom.
Odlučili smo se da u ovom dijelu knjige damo jedan dokumentarni prilog
koji se odnosi na bosanski jezik. Radi se o naslovnici udžbenika Gramatika
bosanskoga jezika za srednje škole Dio I. i II., izdanje iz 1890. godine.
Radimo ovo iz razloga što još uvijek, nažalost, vlasti bosanskohercegovačkog
entiteta Republika Srpska, osporavaju Bošnjacima i ostalim građanima
ovog entiteta da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim imenom bosanski
jezik što nije osporavala ni okupaciona austrougarska vlast u devetnaestom
stoljeću. Ovom prilikom ističemo samo nekoliko historijskih činjenica koje
1 Optuženi je bio jedan od osnivača SDS-a i njegov predsjednik od jula 1990. do jula
1996. Bio je predsjedavajući Savjeta za nacionalnu bezbjednost Srpske Republike
Bosne i Hercegovine, a 12. maja 1992. izabran je za predsjednika Predsjedništva Srpske
Republike Bosne i Hercegovine. Od 17. decembra 1992. bio je jedini predsjednik
Republike Srpske i vrhovni komandant oružanih snaga Republike Srpske.
2 O presudama za zločin genocida nad Bošnjacima od 1992-1995. godine, širom Bosne
i Hercegovine, a ne samo u Srebrenici jula mjeseca 1995., opširnije pročitati : Vedad
Gurda (2015), Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred međunarodnim,
domaćim i inostranim sudovima, u: Edicija Monumenta Srebrenica, Srebrenica kroz
minula stoljeća, Knjiga 4., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, str. 32-68.
6
neumoljivo potvrđuju višestoljetno postojanje bosanskog jezika kao zasebnog
lingvističkog subjekta, potpuno ravnopravnog hrvatskom i srpskom jeziku
kao i ostalim južnoslavenskim jezicima. Prvi poznati spomen bosanskog
jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, kada je mletački
knez 3. jula 1436. godine kupio djevojku ,,bosanskog roda i heretičke vjere,
zvanu bosanskim jezikom (istakao A.Đ.) Djevenu”. U mnoštvu činjenica
koje potvrđuju višestoljetni kontinuitet bosanskog jezika Senahid Halilović
ističe, između ostalih, sljedeće: ,,Konstantin filozof (pisac s kraja 14. i početka
15. v.) u spisu ,Skazanie izjavljeno o pismeneh’ spominje bosanski jezik uz
bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski. (…) Ninski biskup u Peri pisao je
1581. fra Arsenigu bosanskim jezikom. (...) Bosanskim jezikom su ga zvali (uz
slovinski, ilirički/ilirski, hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija
Divković (...), Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ivan Frano Jukić, Martin
Nedić, Anto Knežević... (...) Uz češki, poljski, hrvatski srpski, i dr., bosanski
jezik spominje i spisatelj Matija Antun Reljković (1732-1798.).”3 S pravom
piše Alija Isaković: ,,Dakle, za razliku od onoga što se danas podrazumijeva
kao srpski književni jezik i hrvatski književni jezik, bosanski jezik je imao
najmanje kulturnohistorijskih razdjelnica, meandriranja, unutarnjih opiranja,
regionalnoga i stranog uplitanja, i najmanju razliku između narodnoga i
književnog jezika. ,Bošnjaci su nešto posebno i njihov je jezik među drugima
zaseban’, piše M. Hevaija 1631. godine. Jezik ovoga alhamijado pjesnika
i bosanski jezik u njegovom tursko-bosanskom rječniku Potur-Šahidija
(Magbūli ‘ărif) iz 1631, jezik Fejze Softe iz 18. v., jezik u baladi ‘Hasanaginica’,
objavljenoj 1774. u Veneciji, jezik Mustafe Firakije u njegovoj peticiji
‘Mahzar piše bosanska fukara’ iz 1815, jezik u poeziji Umihane Čuvidine iz
prve polovice 19. v., s izuzetnim progresivnim kontinuitetom produžava se u
jezik bosanskomuslimanskih pisaca s početka ovoga vijeka (E. Mulabdić, S.
Bašagić, M. S. Ćatić).”4
Isticanjem ovih nekoliko historijskih činjenica o bosanskom jeziku
želimo ukazati na neopravdanost, neutemeljenost, nenaučnost i nasilnost
negiranja bosanskog jezika. Krajnji cilj negiranja bosanskoga jezika jeste
negiranje svega bosanskoga, a ponajprije nacionalnog identiteta Bošnjaka
kao kvintesencijalne sadržajnosti Bosne i Hercegovine, kako bi u njoj ostali
samo srpski sadržaji jer je prema ideologiji srpskog velikodržavlja Bosna
i Hercegovina srpska zemlja i sve je u njoj srpsko. Historijske činjenice,
kako vidimo, govore sasvim suprotno. Bosna i Hercegovina predstavlja
3 Opširnije pogledati u: Halilović, Senahid (1991), Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin,
Sarajevo; Rizvić, Muhsin (1999), Bosna i Bošnjaci: jezik i pismo, Preporod, Sarajevo
4 Opširnije pogledati u: Isaković, Alija (1994), Rječnik karakteristične leksike u
bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo; Jahić Dževad (1999), Bosanski jezik u 100
pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo, ZE-COMPANY, Zenica.
7
multietničko, multikulturno i multireligijsko društvo i državu, te kao društvo i
kao država nije ni bošnjačka ni hrvatska ni srpska već podjednako, na svakom
svome dijelu, pripada svim svojim državljanima.
Negiranja genocida nad Bošnjacima i bosanskog jezika predstavljaju
otvorene, brutalno bezobzirne i neskrivene oblike ideologije srpskog velikod-
ržavlja. Uporedo sa ovim oblicima prisutna je jedna jako intezivna, nimalo be-
zazlena, perfidno prikrivena djelatnost „srbiziranja” historije i društveno-kul-
turne stvarnosti Srebrenice i njezine okoline, cijelog bosanskog Podrinja, ali
i Bosne i Hercegovine. Radi se to kroz kvaziznanstveno, bez ikakvih histori-
jskih činjenica, neutemeljeno, pisanje historije Srebrenice. Tipičan primjer
takvog djela je knjiga Željka Teofilovića, Pravoslavlje u Srebrenici, SPCO
Srebrenica, Srebrenica, 2010. Kada sve ove činjenice imamo na umu, onda
vidimo da Edicija Monumenta Srebrenica ima izuzetnu naučnu i kulturnu vri-
jednost u spoznavanju istine a ona se ispoljava u, na oba oka vidljivom, multi-
lateralnom karakteru društveno-historijskog bića Srebrenice i njezine okoline
koja se nepokolebljivo suprotstavlja monoetničkim, kvaziznanstvenim inter-
pretacijama historije Srebrenice. Edicija Monumenta Srebrenica nije samo
lampa istine koja svijetli već istovremeno predstavlja i lampu koja osvjetljava
put istine o Srebrenici i njezinoj bližoj i daljoj okolini.
8
Dr. sc. Edin Mutapčić, vanredni prof.
Abstrak:
9
1. SREBRENICA – OSNOVNE NAPOMENE
i današnje Rađevine, konačno je rešeno posle bitke kod Angore 1402. godine, nada se
desnot Stefan Lazarević (1389-1427) približio ugarskom kralju Žigmundu (1387-1437)
i postao njegov vazal. Zauzvrat, dobio je Beograd i Mačvansku banovinu.“(Momčilo
Spremić, Krupanj i Rađevina u srednjem veku, Rađevina u prošlosti I, Beograd 1986,
113).
18 Miodrag Al. Purković, Knez i despot Stefan Lazarević, Beograd, 1978., 22-33.
19 Vidjeti napomenu 17.
20 Momčilo Spremić, Turski tributari u XIV i XV veku, Istorijski glasnik, 1-2., Društvo
istoričara SR Srbije, Beograd, 1970., 22.
14
1. 3. POVRATAK SREBRENICE U OKRILJE MATIČNOG
KRALJEVSTVA I PAD POD OSMANSKU VLAST
2. „CRKVA BOSANSKA“
Uslijed toga što danas nedostaje znatan dio sećka po njegovoj visini,
odcijepljen je, ostali su nam samo dijelovi slova jedne riječi (vjerovatno
predzadnje) i čitava zadnja riječ „strojnik“. I ovaj natpis ima svoj veliki značaj,
jer nam po prvi puta na stećku otkriva jednog strojnika koji u hijerarhiji
srednjovjekovnih „heretika“ predstavlja visok rang, odnosno odrednicu koja
se odnosi na svećenstvo Crkve bosanske, možda odmah iza djeda i gosta, ili
bolje rečeno objedinjujući i jedne i druge.59 Šteta je što nešto više ne znamo o
ovome strojniku. Po obliku slova kao i po osnovnom obliku samog spomenika,
u nauci preovladava mišljenje da je stećak ovoga strojnika nešto stariji od
spomenika krstjanina Ostoje, vjerovatno potječe iz XV, ako ne još i iz kraja
XIV stoljeća. 60 Tu vezu kao da je imao na umu Enea Silvije Piccolomini,
Dakle, sada postaje sasvim jasno odakle je, taj jedini u upotrebi termin
„bogomil“. Konstantin Filozof ga nosi iz vlastite domovine tj. iz Bugarske
gdje je priča o popu Bogomilu i bogomilstvu svakako ostala u kolektivnoj
memoriji bar ondašnjeg svećenstva. Na taj način, ovaj autor svjestan sličnosti
između dva „heretička“ (dualistička) pokreta ubacuje termin koji je u njegovom
kraju bio u dosta čestoj upotrebe i sam nesvjestan koliko će u historijskoj
nauci nastati pogrešnih zabluda vezanih za navedenu terminološku odrednicu,
tako da dugo u historijskoj nauci je dominirao navedeni termin, kao i naučni
pogledi o bugarskim korijenima učenja Crkve bosanske.
3. KATOLIČKA CRKVA
115 Daniele Ferlato, Illiyrici sacri, tomus septimus, Ecclesia Diocletana, Venetiis,
MDCCCXVII.
116 S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 76.
117 Aleksandar Loma, Neki slučajevi dijalektičkog preslojavanja u toponimiji severozapadne
Srbije, Zbornik šeste jugoslavenske onomastičke konferencije, SANU, Naučni skupovi,
Knjiga XXXVII, Odeljenje jezika i književnosti, Knjiga 7., Beograd, 1987., 155-164.
118 Miloš Blagojević, Pregled istorijske geografije srednjovjekovne Srbije, Zbornik
istorijskog muzeja Srbije, broj 20, Beograd, 1983., 84
119 Momčilo Spremić, Krupanj i Rađevina u srednjem veku, 129-130. Vidjeti napomenu
117. i literaturu koja je pri tome navedena.
38
imale ni postelje. Samostan je imao, nedaleko od varoši, prilično prostrano
imanje (prema opisu fra Pavla iz Rovinja). Stanovništvo je postepeno opadalo.
Poslovi sa rudnikom srebra su zamirali, pa se tako postepeno i smanjivao broj
vjernika. Fra Franjo Visočanin je krajem XVI vijeka u Srebrenici zatekao
400 katolika i 6 franjevaca u samostanu. Početkom XVII vijeka tu je još 379
katolika. Već spomenuti, fra Pavao iz Rovinja (1640.) ne navodi broj vjernika,
ali kaže da je stanovništvo lijepo živjelo, a uglednije katoličke porodice
došle su da ga pozdrave. Biskup Ogramić (između 1672-1675) u Srebrenici
bilježi 150 vjernika i 4 franjevca.120 To je, ujedno, i posljednji spomen o
srebreničkom samostanu i župi. Prema Evliji Čelebiju grad Srebrenica ima
„šest mahala i šest džamija sa munarom“. „Varoš ima osam stotina prizemnih
i na sprat tvrdo građenih i lijepih kuća“, koje su „odreda pokrivene šindrom.“
„Stanovnici su Bošnjaci, a raja su im Srbi i Bugari.“121 Dakle, grad je u
potpunosti poprimio fizionomiju orjentalno-muslimanske kasabe. Katoličko
stanovništvo Srebrenice i općenito Podrinja imalo je velikih problema, krajem
perioda srednjovjekovne samostalnosti i početkom osmanske uprave uslijed
agresivne politike pravoslavnog svećenstva. Tako iz isprava koje su sačuvane
u fojničkom samostanu saznajemo da su se bosanski fratri žalili „sultanu u
drugoj polovini XV i prvih deceiija XVI stoljeća da im srpski patrijarh nameće
dažbine“. Ivana Kapistran, starješina franjevačkog reda u Bosni, piše izvještaj
papi Kalikstu III, 4. jula 1455. godine, o žalbama franjevaca „na raškog
mitropolita, koji ih je sprečavao da pokrštavaju one koji su držali patarensku
vjeru“, tako da mnogi umiru „izvan vjere“, jer više vole da umru tako nego da
prime pravoslavlje. Tako, na temelju ovakvih dobivamo sliku sukoba između
krišćanskih crkava na teritoriji Bosne pred sam kraj njene samostalnosti.
Nepovjerenje meću hrišćanima je postalo duboko, ne samo izmeću katolika i
patarena, pravoslavnih i patarena, nego i između pravoslavnih i katolika, što je
sve skupa ubrzavalo kraj zajedničke im države. Za despota Burđa Brankovića
se ističe da je neraspoložen prema katoličkoj vjeri. Naposlijetku intervenisao
je sultan Bajazit II 1498. godine fermanom kadijama Novog Brda i Srebrenice
kojim zabranjuje da se patrijarsi i mitropoliti miješaju u prava katoličkih
svećenika pomenutih mjesta.122
120 http://www.esrebrenica.ba/vijesti/religijsko-bogatstvo-kapela-svete-marije-u-srebrenici.
html /pristup: 08.06.2016.
121 Evlija Čelebi, PUTOPIS – odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo,
1967., 99.
122 Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke
patrijaršije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., 84,112,132.
39
4. PRAVOSLAVNA CRKVA U SREBRENICI I OKOLINI
146 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 55, 56, 145 i 181.
147 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 231.
148 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 47-48.
149 Ahmed Aličić smatra da je pisar pogriješio i da se radi o današnjem selu Vrelo u okolini
Šekovića (Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 248,256, 257; napomene
3620 i 3626).
150 Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, 63, 79, 83, 85, 193.
151 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine),
ANUBiH, Sarajevo, 1986. (nadalje: Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka), 180.
152 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 103.
153 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 145.
154 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 154.
155 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 87.
156 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 42. Može se čitati: Popovica i Popoljica. Treba
napomenuti da su fratri crkve sv. Marije iz Srebrenice imali jednu baštinu u selu Bratovu,
kako je zapisano 1548. godine, pa je vjerovatno zbog toga to naselje tako i zapisano:
Bratovo i Popovica, po popovskoj baštinskoj zemlji.
45
4.3. IZGRADNJA PRVIH PRAVOSLAVNIH CRKAVA I
MANASTIRA U SJEVEROISTOČNOJ BOSNI
Ali 1587/8. godine prilikom popisa džizje uz selo Tamna Banja ili
Krčina evidentiran je i manastir u blizini spomenutog sela u posjedu kaluđera
koji su posjedovali manastirsku zemlje, među kojom i baštinu Okruglu, za
koju je na ime džizje plaćano godišnje 350 akči”.164 Njegovo građenje je
omeđeno između ova dva datuma, dakle poslije 1548. godine, a prije 1587.
godine. Dakle, za sada se ne može preciznije „utvrditi njegov nastanak.“
Ovo omanje selo popisivano je u okviru sela Krčine, kao njegov zaselak. U
izvorima „ne stoji čija je crkva“, ali svakako da je neminovan zaključak da se
„radi o pravoslavnoj crkvi.“ Dakle, selo je naseljeno vlaškim kolonizatorima i
na svojim novim, ranije opustjelim, područima grade manastir.165
167 http://www.manastir-papraca.org/index.php/istorijat-manastira-papraca/08.05.2016.
168 LJ. Ševo, Zadužbine Kralja Dragutina zapadno od Drine, 43.
169 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 112.; U popisu vlaha bosanskog sandžaka
iz 1547. godin selo Papratina koje je pripadalo džematu kneza Pribine, sina Radovanova
pokazuje se kao maleno vlaško naselje, sa svega 8 domaćinstava (7 kuća i 1 baštinska
zemlja, među kojima 1 primićurska kuća) koja su i tada plaćala filuriju po 180 akči.
49
5.) MANASTIR LOVNICA170 - Po drugom predanju, manastir
Lovnica je zadužbina kralja Dragutina Nemanjića koji je kao srpski kralj
(1284-1321) upravljao i sjevernoistočnom Bosnom. Kako kaže predanje, tu
Dragutin sazida manastir na mjestu gdje je „lov lovio“ i mjestu koje ga je
ljepotom zadivilo. Čak se i spominje „lovni dvorac“ koji je prema predanju
bio smješten negdje u blizini Lovnice. Naziv Lovnica prema nekima potiče
od toga što je to mjesto „lomno i slomno“, a inače oba oblika i Lomnica i
Lovnica imaju zajedničko porijeklo u staroj zemljoradničkoj terminologiji
i znače naviljak ili mali plast.171 U Tronoškom letopisu iz 1791. kao ktitor
manastira spominje se kraljica Katalina Nemanjić, žena kralja Dragutina.
Smatra se da je manastir nastao između 1276. i 1282. godine.172 Dakle, na ove
vrlo neobjektivne podatke već spomenuta LJ. Ševo zaključuje: „očito je da
ime manastira u Donjem Birču nema veze sa navodnim lovačkim strastima
kralja Dragutina, već pripada zemljoradničkoj terminologiji starih slovenskih
zajednica. Po mnogo čemu se može pretpostaviti da je izvorni oblik imena
ovog spomenika Lomnica, a da se u obliku Lovnica sresti češće tek u XVIII i
XIX vijeku. Prema tome, ime ovog manastira u sjevero-istočnoj Bosni nikako
ne može biti argument u prilog njegove atribucije kralju Dragutinu.173 Ovaj
manastir nastao je pred kraj XVI stoljeća, u istorijskim izvorima prvi puta se
spominje 1578. godine.174 Naime, 7. novembra te godine je napisan jedan tipik
pri Arseniju jeromonahu.“175
Prvi sigurni podaci o zvorničkim episkopima datiraju iz kraja trećeg i
početkom četvrtog decenija XVI stoljeća.
Što se tiče prostora sa onu istočne strane rijeke Drine u nahiji Šubin
imamo sela Crkvica (u blizini sela Blađevina)176, zatim selo Crkvište177, a
170 Manastir Lovnica (manastir Lomnica) se nalazi u Donjem Birču, u opštini Šekovići
(udaljenost oko 2. kilometra). Izgrađen je na izvoru rječice Lovnice (pritoka Drinjače)
po kojoj je i dobio ime.
171 http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-42/manastir-
lovnica/28.04.2016.
172 https://sh.wikipedia.org/wiki/Manastir_Trono%C5%A1a/28.04.2016.
173 LJ. Ševo, Zadužbine Kralja Dragutina zapadno od Drine, 43-44.
174 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, 113.
175 B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije,
147.
176 37., napomena 98. U popisu iz 1533: “selo Crkvica kod sela Blaćevine”. Međutim, i
ovo drugo selo pisano je različito: Braćevina, Blaćevina i Blajkovina /1533. i 1548/.
Vjerovatno današnje selo Blažijevići kod Skelana. Prema tome, selo Crkvica nalazilo sc
u blizini tog sela. Danas nepoznato.
177 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, 31, 55, 56, 186, Popis prepoznaje mezru Crkvište
u blizini sela Mirdžalovići (1533. I 1548. Popisi bilježe selo Mirganovići) koja do tada
nije popisivana („izvan ranijeg popisa“). I kasnije /1533. i 1548/ Crkvište, ali kao
omaleno selo, a ne mezra. Danas nepoznato.
50
u nahiji Rađevina selo Bela Crkva.178 U nahiji Dolnja Mačva imamo selo
Crkvenac.179 Pored navedenih naziva koji upućuju na mogućnost postojanja
vjerskih objekata prvi popisi Zvorničkog sandžaka evidentiraju u nahiji
Ptičar postojanje sela Klupnica (Klupci) čiji stanovnici posjeduju crkvu. 180
U granicama kadiluka Brvenik spominju se manastiri: Studenica, Tušimlja,
Kukanj, Gradac i Nova Crkva, od kojih su, gledajući na oporezovanje, najveće
posjede imali Studenica i manastir Gradac kod Raške.181
53
MANASTIR PUSTINJA sa crkvom Po predanju osnovan je u 13 veku u vreme
Vavedenja Presvete Bogorodice u Poćuti srpskog kralja Dragutina
kod Valjeva.
MANASTIR BEŠENOVO Osnovao srpski kralj Dragutin krajem 13.
veka.
MANASTIR ĐURĐEVI STUPOVI Zadužbina velikog župana Stefana Nemanje
(1170/71). Kralj Dragutin ga je kasnije
obnovio i sagradio kulu sa kapelom.
SVETI STEFAN - Banjska kod Podigli kraljevi Dragutin i Milutin oko
Kosovske Mitrovice 1314. g.
SV. DIMITRIJE Kralj Dragutin priložio Hilandaru, zatim
u Prizrenu (1308) kralj Milutin hilanda-rskom pirgu, i
najzad (1348) car Dušan Hilandaru.
MANASTIR RAČA (VAZNESENJA) Rača je zadužbina kralja Dragutina, a po
leži na obroncima Tare. svemu sudeći građena je između 1276. i
1282. godine.
CRKVA SV. MATIJE U KAMENICI na Popisivač je, 1548. godine, spomenuo i
Tamnavi. ,,crkvu sv. Matije” u Kamenici
MANASTIR CULJKOVIĆ - u Do 1600. godine bio je podignut u Drenovcu
Drenovcu i ,,Manastir Culjković“
IZVORI I LITERATURA
1. IZVORI:
187 Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u BiH do obnove Pećke patrijaršije, 147.
54
- Čelebi Evlija, PUTOPIS – odlomci o jugoslavenskim zemljama,
Svjetlost, Sarajevo, 1967.;
- Elezović Gliša, Turski izvori za istoriju Jugoslovena, Bratstvo, XXVI,
Beograd, 1932.;
- Ferlato Daniele, Illiyrici sacri, tomus septimus, Ecclesia Diocletana,
Venetiis, MDCCCXVII.
- Filosof Konstantin, Život Stefana Lazarevića despota Srpskog, Prevod
i napomene: Gordana Jovanović, Beograd, 2009.;
- Filozof Konstantin, Povest o slovima, Žitije despota Stefana Lazarevića,
Prevod i napomene: Prof. dr. Gordana Jovanović, Prosveta, Srpska
književna zadruga, Beograd 1989.;
- Gelcich Jozsef – Thalloczy Lajos, Diplomatarum relationae
Reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887.;
- Handžić Adem i Selmanović Medžida, Najstariji katastarski popisi
Bosanskog, Zvorničkog i Kliškog sandžaka, Orijentalni institut u
Sarajevu, knjiga IV, Sarajevo, 1975-1978.;
- Handžić Adem, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i
1533. godine), ANUBiH, Sarajevo, 1986.;
- Lučić Josip, Spisi dubrovačke kancelarije, Knjiga II, Zagreb, 1984.;
- Neşrî, Tarihi, Kitâb-i Cihan – Nümâ, II. Cilt, priredili: Faik Reşit
Unat i prof. dr. Mehmed A. Köymen, Türk Tarih Kurumu Basımevi –
Ankara, 1995.;
- Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604., sv.I - III, Sarajevo, 2000.;
- Smičiklas Tade, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, JAZU, Zagreb, 1906.;
2. LITERATURA:
56
Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVI,
Sarajevo, 1966.;
- Kujundžić Juraj (Basler Đuro), Srednjovjekovne crkve u Srebrenici,
Dobri pastir, god. XVII-XVIII, Sarajevo 1968.;
- Loma Aleksandar, Neki slučajevi dijalektičkog preslojavanja u
toponimiji severozapadne Srbije, Zbornik šeste jugoslavenske
onomastičke konferencije, SANU, Naučni skupovi, Knjiga XXXVII,
Odeljenje jezika i književnosti, Knjiga 7., Beograd, 1987.;
- Mandić Dominik, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Bosna i
Hercegovina, Svezak Drugi, Chicago, 1962;
- Matković Petar, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Felix
Petančić i njegov opis puteva u Tursku, Rad JAZU XLIX (1878),
Zagreb, 1879.;
- Mrgić Jelena, Severna Bosna u srednjem veku – zemlja – istorija
– narod, doktorska disertacija, Univerzitet u Beogradu, Filozofski
Fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd, 2006.;
- Mrgić Jelena, Župe i naselja „zemlje“ Usore, JIČ, br. 1-2., Beograd,
2000., 29.;
- Mutapčić Edin, Srebrenička banovina – nastavak kontinuiteta
bosanskohercegovačke državnosti ili ne?, Biljeg Srebrnika, br. 4,
Srebrenik, 2006.;
- Nilević Boris, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do
obnove Pećke patrijaršije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.;
- Okić Tajib, Bosanski kristijani (Bogumili) prema nekim neobjavljenim
osmanskim izvorima, prevod Kemal Bašić, Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke, Knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 2003.;
- Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju,
Sarajevo, 2005.;
- Petković Vladimir R., Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu
srpskog naroda, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, knjiga
CLVII, odeljenje društvenih nauka, nova serija, knjiga 4, Beograd,
1950.;
- Petrović Miodrag, Kudugeri-bogomili u vizantijskim i srpskim
izvorima, i Crkva bosanska, Istorijski časopis, Knj. XLIV (1997),
Beograd, 1998.;
- Purković Miodrag Al., Knez i despot Stefan Lazarević, Beograd, 1978.;
- Solovjev Aleksandar, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu
na Balkanu, Godišnjak društva istoričara, broj V, Sarajevo, 1953.;
- Spremić Momčilo, Krupanj i Rađevina u srednjem veku, Rađevina u
prošlosti I, Beograd 1986.;
57
- Spremić Momčilo, Turski tributari u XIV i XV veku, Istorijski glasnik,
1-2., Društvo istoričara SR Srbije, Beograd, 1970.;
- Šabanović Hazim, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski
popis iz 1455. godine, Sarajevo, 1964.;
- Šabanović Hazim, Bosanski pašaluk, Postanak i upravna podjela,
Svjetlost, Sarajevo, 1982.;
- Šidaka Jaroslava, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber,
Zagreb, 1975.;
- Teofilović Željko, Pravoslavlje u Srebrenici, SPCO Srebrenica,
Srebrenica, 2010.,
- Thalloczy Ljudevit pl., Povijest Jajca (Banovine, grada, varoši): 1450-
1527, (prevod: Milan pl. Šuffllay); Zagreb, 1916.;
- Palavestra V. i Petrić M., „Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u
Žepi“, Radovi (NDBH), XXIV, Sarajevo,1964.;
- Vego Marko, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost,
Sarajevo 1957.;
- Vukanović Tatomir, Srebrenica u Srednjem veku, GZM, 1946.;
3. INTERNET IZVORI:
- http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=30678/ 02.05.2015.
- http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-
42/manastir-tavna/08.05.2016.
- http://eparhijazvornickotuzlanska.info/index.php/2013-06-18-07-35-
42/manastir-lovnica/28.04.2016.
- http://www.enciklo-pedija.hr/natuknica.aspx?id=32887; pristup:
18.04. 2016.
- http://www.manastir-papraca.org/index.php/istorijat-manastira-
papraca/08.05.2016.
- https://sh.wikipedia.org/wiki/Manastir_Trono%C5%A1a/28.04.2016.
- http://www.esrebrenica.ba/vijesti/religijsko-bogatstvo-kapela-svete-
marije-u-srebrenici.html /pristup: 08.06.2016.
58
Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.
Mr. sc. Rusmir Djedović
Sažetak
Uvod
1 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta
Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015., str. 133-170.
2 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 2, JU Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona,
Tuzla –Srebrenica, 2013., str. 39-75 i Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender
u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2014, str. 7-38.
3 Radove o ovim mahalama objavljujemo u slijedećim knjigama Monumente Srebrenice.
60
U dijelovima Panađurišta i Musale u sjevernom dijelu Srebrenice,
posebno onim uz padine brda i neposredno kraj toka rijeke Križevice, dolazi i
do intenzivnijeg naseljavanja i formiranja grupa kuća.
1. Musala
17 Gradilište je zemljišni posjed na kome su se nalazili neki privredni objekti ili su bili
namijenjeni za tu svrhu a ne za poljoprivrednu proizvodnju. Npr. Vočnjak, avlija, njiva
za sijanje nisu mogli biti Gradilište.
18 Musala (ar.) mjesto (livada, bašča ili kakav drugi povelik prostor) na kome
muslimani cijelog grada, grupno, pod otvorenim nebom, klanjaju. Gotovo svaki grad
u Bosni i Hercegovini ima je musalu. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-
hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 476.
19 Azem Kožar, Granica na Drini prema izvjerštaju Huge Kutschere, administrativnog
direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 14. 11. 1885. godine, Saznanja
4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla,
2013., str. 64.
65
Vakufi često nisu imali tapije na sve svoje zemljišne parcele, te ih je
kao takve austrougarska uprava upisivala u državno vlasništvo. Iako i sam
naziv parcela, kao Musala ili Mezarje, upućuju na njihovo vlasništvo. Istu
sudbinu su doživjela i stara mezarja, sa evidentno prisutnim nišanima, koja
nisu imala tapiju vakufske parcele. Tako, blizu Čaršije na Musali u Srebrenici,
austrougarska gradi veću zgradu namjenski za kotarsku upravu. Izgrađena je
kao i druge brojne po Bosni i Hercegovini u tzv. pseudo-mavarskom stilu.
Narod ovu zgradu počinje nazivati Novi Konak ili Konak, kako je upravne
zgrade zvao još za osmanske uprave.
Kuća na k.č. 106 koje je vlasnik Mirko Kršić pok. Josipa. Godine
1899. vlasnici su: Paulina, Anna, mal. Simo, Gabrijela i Marija. Mirko Kršića
pok. Josipa vlasnik je i kuće na k.č. 107. Nasljednici 1899. su isti.
Kuću na k.č. 119/2 ima Živana r. Blažić udata za Koju Urošević. Istu
nasljeđuju 1906. godine Drago i Marla (Koje).
20 Zgrada Hotela je prijeratna „Pivnica“, a nalazi se nizvodno odmah do zgrade u kojoj se
danas nalazi Centar za socijalni rad opštine Srebrenica.
66
Jefimija zv. Vasilija r. Lazarević, udata Jako Nikolić, ima kuću 1894.
godine na k.č. 92/10. Nasljeđuju je 1920. godine Ilija pok. Jakova.
Vlasnik kuće na k.č. 123/2, je Ana r. Petrović udata za Stojana
Petrovića zv. Mitrovića.
Kuća na k.č. 122/2 u vlasništvu je Riste i Ljube Miloševića zv.
Samardžić pok. Sime. Godine 1898. vlasnik je Teodosija Popović pok. Steve
a 1909., Savka udova, mal. Svetolik i Dragomir. Vlasnik Kuće na k.č. 1/83, je
Mihajlo Stiepanović pok. Vasilija, a kasnije Sveto. Isti Mihajlo Stiepanović
pok. Vasilija vlasnik je kuće na k.č. 1/84. Kućište na k.č. 1/91 ima Jefto
Ostojić pok. Lazara. Nasljeđuju ga 1912. godine: Anđa, Svjetlana i Anka.
Vlasnik kuće na k.č. 1/93 i parcele 1/95, je Simo Ostojić zv. Sokanić pok.
Riste: Godine 1908. su vlasnici Milka i Julijana.
Više kuća na Musali, odmah sjeverno od Konaka, je krajem 19. stoljeća
vlasnik vrlo poduzetni Hadži Mitar Urošević. Radi se o sljedećim kućama:
Kuća na k.č. 120. Godine 1896. vlasnik je Drago. Kuća na k.č. 126(?).
Kuća na k.č. 1/86. Kuća na k.č. 1/87 je, također, Hadži Mitara Urošević pok.
Pere. Zadnje tri kuće1897. godine vlasnici su: Ana, mal. Drago i Sofija udata
Milanović.
Na prelazu Musale i Donje Čaršije je još jedna kuća. Desno od puta
ispod ćuprije (oko 50 m) lijevo od rijeke Križevice je kuća na k.č. 1/503 u
vlasništvu Jovana Božića pok. Sime i Milice Orašanin prvog braka Božić
udata za Pavla Dragićevića.21
Za Musalu je važna duga uloga grada Srebrenice kao administrativnog
središta kadiluka Srebrenica za vrijeme osmanske uprave i kotara Srebrenica
za austrougarske uprave. Od uspostavljanja definitivne osmanske uprave u
srednjem bosanskom Podrinju iza 1459. godine, Srebrenica je središte većeg
kadiluka sa odgovarajućom upravom. Kadiluk Srebrenica obuhvatao je više
nahija na lijevoj i desnoj obali rijeke Drine.22 Od tada pa do kraja osmanske
uprave u gradu Srebrenica nalazi se zgrada sa administrativnom upravom
kadiluka (Konak), kao i druge slične (za zaptije, sudnica,...). Svakako je bilo
i zgrada sa vojnom administracijom i posadama. Ovaj vojni dio je valjda bio
smješten u zgrade u okviru Donje utvrde neposredno iznad središta grada.
Početkom 19. stoljeća spominje se Hasan paša iz Srebrenice, te Hadži
Salih-beg, srebrenički muteselim, zvan Hadžibeg. Sredinom 19. stoljeća, 1850.
21 A. Đozić, R. Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str.157.
22 Više u Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,1975., str.
52-53.
67
godine, u vezi događaja oko Omer paše Latasa, spominje se Hadži Rustembeg
Srebrenica. Bio je Srebrenički muteselim.
Grad Srebrenica iz osmanskog perioda izlazi sa zgradom administrativne
uprave Konakom i Donjom utvrdom sa više objekata vjerovatno za vojne
svrhe. Da je u gradu sigurno postojao Konak, odnosno upravna zgrada
Kadiluka Srebrenica, u osmanskom periodu, vidimo iz jednog dokumenta iz
1888. godine. Prijedlogom vladina povjerenika od 29. 6. 1888. godine traži se
zamjena vakufskog zemljište „Livada“ za kuću Zemaljske vlade Stari konak
u Srebrenici. Vakufska komisija odobrava zamjenu 13. 10. iste godine.23
Dakle, zgrada Novog Konaka, današnja zgrada opštine Srebrenica, izgrađena
je na zamijenjenom vakufskom zemljištu „Livada“. Kao zamjenu Vakuf u
Srebrenici je dobio Stari konak sa pripadajućim zemljištem.
Već ranije smo detaljno opisali dio Varoši koji se približava čaršiji u
Srebrenici. Na tom prostoru se krajem 19. stoljeća nalazi 25. kuća naseljenih
srpsko-pravoslavnim stanovništvom Na kontaktu ovog prostora i Čaršije je
1903. godine napravljena nova pravoslavna crkva.36
Dio Srebrenice pod nazivom Varoš započinje od Musale ka
sjeveroistoku. Prije rijeke Križevice nalazi se više kuća Varoši. To su:
Kuća na k.č. 1/517 čiji je vlasnik 1894. godine Risto Mlađenović pok.
Mlađena. Godine 1903. nasljeđuju: mal. Milan, Jovanka i Anica.
Kuće na k.č. 1/534 (kasnije i kuće na k.č. 1/704) vlasnici su: Đorđo
Marković pok. Marka, Savka udova Pavla Crničića i Janja Đuranović udata
za Đorđu Markovića.
Vlasnici kuće na k.č. 1/535 su: mal. Vlastimir pok. Marka Radovanovića
i Simeuna Urošević udova. I kuće na k.č. 1/536 vlasnici su Vlastimir mal. pok.
Marka Radovanovića i Simeuna Urošević udova.
33 Gruntovna knjiga VI, Uložak 263..., VlasništvoSrpsko pravoslavne crkvene školske
općine.
34 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str. 158
35 Pored crkve sa crkvištem na k.č. 13, općina je vlasnik i dva groblja uz nju i zgrade hana
na k.č. 10. Historijat ove crkve je posebno pitanje.Tu je danas Grobljanska Crkva u
Srebrenici izgrađena 1971. Godine. Posvećena je Svetom Arhangelu Mihailu.
36 A. Đozić, R. Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str. 155-158.
71
Alempije zv. Zeko Jovanović ili Jakovljević sin Jakova vlasnik je
kuće na k.č. 1/539 godine 1894. Godine 1898. vlasnik je Tanasije pok. Sime
Papučića.
Kuće na k.č. 1/540 (kasnije kovačnice) vlasnici su: Jakov Jovanović
pok. Jovana, Mara Ostojić udova Jovana i Mara Vukosavljević prvog braka
Jovanović udata Pavle Šukilović. Godine 1899. spominju se Vaso i Jovo pok.
Jakova.
Na k.č. 1/542 je Gradilište sa dvorištem u vlasništvu je Miloša
Miloševića zv. Đerića pok. Jovana.
Aleksa Jovanović pok. Jovana vlasnik je kuće na k.č. 1/545. Godine
1927. nasljeđuju ga Simo i kćerke.
Kuća na k.č. 1/546, te parcela 97/3 Kazani u vlasništvu je Cvijetina
Mičića pok. Miće. Nasljeđuju ga 1907. mal. Leposava i Zdravka.
¸ U dijelu Varoši koji se nalazi preko rijeke Križevice u padini brda,
odnosno sa njene desne strane, nalazi se većina kuća ove srebreničke mahale.
Iznad njih je i stara pravoslavna crkva. Kuće u Varoši su sljedeće:
Kuća na k.č. 1/520, vlasnici su: Dimšo, mal. Saveta, Ana Milošević
udova pok. Jove Božića. Ova kuća je odprilike preko rijeke iza Musale,
kasnijeg obdaništa.
Kuća Lazara Jovanovića pok. Jovana je na k.č. 1/519. Godine 1906.
vlasnici su: Joka udova, mal. Grozdana i Milica.
Vlasnici kuće na k.č. 1/524 su: Obrad Tomić pok. Miloša i Nedjeljko
zv. Cvijetko Tomić pok. Miloša. Kuće na k.č. 1/527 vlasnik je Spasa Tomić
udata za Vasu Jovanovića
Kuće na k.č. 1/529 vlasnik je Joka Nikolić udata za Jovu . Godine
1928. vlasnik je Ilija Zubenica? Kuću na k.č. 1/530 krajem 19. stoljeća ima
Vaso Ristanović pok. Riste. Godine 1904. spominje se Luka Nikolić pok.
Gavrila.
Ka pravoslavnij crkvi su sljedeće kuće u Varoši:
Savo i Rado Andrić pok. Spasoja vlasnici su kuće na k.č. 1/571.
Godine 1903. vlasnici su Stevo i Simo pok. Rade.
Kuće na k.č. 1/570 godine 1894. je vlasnik Ana Gvozdenović udova
iz Gavre Nikolića. Godine 1919. nasljeđuju: Luka, Makso i Zeko Nikolić pok.
Gavre.
72
Kuća na k.č. 1/575 u vlasništvu je: Krsti i Sime Simić pok. Obrada,
Perse Simić udatoj za Milovana Jokića i Stanka udova Obrada Simića
Kuću na k.č. 1/573 ima Jelka Jovanović udova iza Gavre Spasojevića.
Godine 1900. nasljeđuju Đorđo i Mihailo pok. Gavre.
Od crkve ka jugozapadu i rijeci Križevici su kuće:
Blagoja Simić zv. Stanišić pok. Sime i Andrija Spasojević pok.
Stojana vlasnici su kuće na k.č. 1/566. Godine 1912. spominje se Pero Simić
zv. Stanišić iz Podravna.
Kuća na k.č. 1/560, je vlasnik Stana Milošević udata za Vasu Trifkovića
Kuća na k.č. 1/ i parcela 1/605 Gradilište u vlasništvu je Alekse
Popovića pok. Steve.
Jelka Milovanović udata za Jovana Trifkovića vlasnik je kuća na k.č.
1/577., a Anđa Perović udata za Stevana Garačkića zv. Stevanovića vlasnik je
kuće na k.č. 1/583.
Odmah sa južne strane crkve su dvije kuće Alekse Jovanovića. To su:
kuća na k.č. 1/579 u vlasništvu Alekse Jovanovića pok. Jovana i kuća na k.č.
1/580 Alekse Jovanovića pok. Jovana. Godine 1909. obje su vlasništvo: mal.
Petka, Stake i Save pok. Alekse. Ove dvije kuće i nekoliko pomoćnih objekata
čine veće imanje.
Kuće u Varoši koje se nalaze sjeverozapadno od crkve niz padinu i
sjeverno ka potoku Kiselica su:
Kuća na k.č. 1/610 čiji je vlasnik Mara Čobić udata za Božu Petrovića.
Godine 1928. vlasnici su: Krsto, Vaso i Petar.
Kuća na k.č. 1/611 u vlasništvu je Danice Tomić udate za Cvijetina
Ristića. Godine 1910. vlasnik je Milka udata Hrkalović?.
Kuće na k.č. 1/612 vlasnik je Mitar Dangić zv. Stevanović pok
Stevana. Također je Mitar Dangić zv. Stevanović pok Stevana vlasnik kuće
na k.č. 1/613. Obje kuće se 1911. godine vode na: Simani udovi, Milenku i
mal. Slavku.
73
Kuća na k.č. 1/620 vlasnici su: Tanasije i Zaharije Ristić pok. Miće i
Aleksija udata za Tanasiju Spasojevića. Godine 1902. vlasnici su: mal. Staka,
Jelenka i Mileva pok. Tanasije
Vlasnik kuće na k.č. 1/623 je Grujo Vidaković zv. Đurišić pok.
Vidaka. Također je Grujo Vidaković zv. Đurišić pok. Vidaka vlasnik kuće
na k.č. 1/625. Obje kuće su godine 1905. u vlasništvu Jove i Stoje pok. Pavla.
Kuću na k.č. 1/622 imaju Makso i Mihajlo Mičić pok. Miće. Godine
1922. vlasnici su Jovo i Vlado pok. Makse.
Kuće na k.č. 1/627 krajem 19. stoljeća vlasnici su: Milovan Jokić pok.
Mate, Svetozar zv. Zaharija mal., Obrad, Jovo i Miloš pok. Mate Jokića i
Perunika Trivković udova Mate Jokića. Ivan Mlađenović pok. Nikole vlasnik
je kuće na k.č. 1/.
U sjevernom dijelu Varoši oko potoka Kiselica su sljedeće kuće:
Kuća na k.č. 78/2 i parcela 78 Kiselica u vlasništvu je Ranka
Mitrovića zv. Zečić pok. Mitra. Kuću na k.č. 79/2 i parcele Kiselica (79, 80
i 82) te Racel (92 i 100) ima Jakov Jovanović pok. Jovana. Godine 1899.
vode se na mal. Kristi.
Kuću na k.č. 86/5 ima Spasa Marković udova iza Vase Obradovića
Kuću na k.č. 73/2 ima Pero Lazić sin Ilije. Pero Lazić vlasnik je i
kuće na k.č. 73/3. Kuće na k.č. 1/657 a kasnije k.č. 1/775 kućište, vlasnici
su Jovan Jovanović pok. Živana i Sava Stožaranin udova Živana.
Kuće na k,.č. 1/656 a kasnije na k.č. 1/656 kuće, vlasnik je Lazar
Mičić pok. Miće. Godine 1897. vlasnici su Stana udova i Petar. Kuće na k.č.
1/654 vlasnik je mal. Miloš, pok. Milana Miloševića
Kuće na k.č. 1/652 vlasnici su: mal. Spaso, pok. Spase Gordića,
Zdravko i Aleksa.
Preko potoka Kiselice u brdu su kuće:
Kuća na k.č. 1/661 koju ima Cvija kći pok. Jovana Jovanovića.
Kuća na k.č. 1/663 Stevana Šarca pok. Marka. Godine 1899. vodi
se na Anđi Đerić udata za Stevana. Godine 1895. u vrhu Varoši i Kiselice
je izgrađena kuća na k.č. 1/690 u vlasništvu Danice Šarac udove Manojla
Avramovića.
Nekako ispod središta mahale Varoš, sjeverozapadno od crkve ka rijeci
Križevici starinom se nalazi neka veća zgrada. Ona je na austrougarskim
74
katastarskim planovima iz 1882-85. godine ucrtana oblika „L“. Godine 1894.
je upisana u vlasništvo Općine Srebrenica.37 Možemo pretpostaviti njenu
ulogu. Možda neki veliki hambar38 za skladištenje hrane i roba za javne
potrebe grada.
Kraj rijeke sjeverozapadno od ove zgrade su sljedeće kuće:
Kuća na k.č. 1/648 u vlasništvu je Anđelije Jovanović udata Anto
Jovanović.
Kuće na k.č. 1/649 su vlasnici mal. Jovan sin Riste Lazarevića i Marta
udata Risto Lazarević. 1910. Jovo sin Riste.
Od ove zgrade ka rijeci i Ciganluku su kuće:
Kuću na k.č. 1/643 ima Stana Jovanović udata za Mihajla Petrovića.
Godine 1930. nasljeđuju Savo i Tošo pok. Mihajla.
Kuća na k.č. 1/638 u vlasništvu: mal. Milorada, Cvjetka i Vladimira
pok. Ranka Rankića. Kuća na k.č. 1/639 opet uvlasništvu: mal. Milorada,
Cvjetka i Vladimira pok. Ranka Rankića.
Ispod Crkve na granici ka mahali Ciganluk su sljedeće kuće Varoši:
Kuća na k.č. 1/603, zatim, k.č. 1/632 voćar za hambarom i 97/2 Kazani,
sve u vlasništvu Jovana Stevanovića pok. Stevana. Godine 1901. vodi se na:
Smilji udova i mal. Toši pok. Jovana.
Kuće na k.č 1/601 vlasnik je Anđa Stiepanović udata za Stevana
Mihajilovića. Godine 1908. vodi se na Čedomiru sinu Steve.
Kuće na k.č.1/589 vlasnici su: Savka Uljarević udata za Đorđu
Popovića iz Sarajeva, Lazo mal. pok. Krste Uljarevića nepoznatog boravišta i
Višnja mal. kći pok. Krste Uljarevića iz Sarajeva.
Kuće na k.č. 1/598 je vlasnik Savo Dangić pok. Đoke. Kuća na k.č.
1/599 također u vlasništvu Save Dangića pok. Đoke. Obje kuće godine 1922.
vlasnici su: Milka udova Save Dangića, Dušan, mal. Jezdimir, Vojin i (T)
Ankosava? iz Bratunca.
Kraj rijeke Križevice među kućama mahale Ciganluk, je: Kuća na k.č.
1/554 koju ima Pavlija Simić udata za Mitra Ostojića zv. Sokanića.
Krajem 19. stoljeća u mahali Varoš ima nešto više od 60 kuća. Ako
dodamo i onih 25 kuća u dijelu Varoši ka Čaršiji koje smo ranije opisali, onda
Varoš ima više od 85 kuća. U varoši je tada i pravoslavna crkva sa grobljem uz
nju, kao i veći javni objekat blizu rijeke Križevice.
3. Ciganluk
41 Rusmir Djedović, Grad Srebrenica..., str. 210-211., i Rusmir Djedović, Senad Begović,
Urbani razvoj..., str. 210.
77
Kuća na k.č. 1/550 avlasnici su: Alija, Mehmed i Halil Čakanović um.
Mustafe.
Kuća na k.č. 1/551 koje su opet vlasnici: Alija, Mehmed i Halil
Čakanović um. Mustafe. Godine 1899. nasljednici su: Rašid, Šifa i Ahmet
um. Alije.
Kuća na k.č. 1/596 (kasnije i na 1/771 kuća) koju imaju: Mustafa
i Emin Musić zv. Alić um. Alije, Naza Mujanović udova Alije Musića zv.
Alića. Godine 1917. vodi se na Sejfi i Fejzi um. Mustafe Alića.
Kuća na k.č. 1/595 koju imaju: mal. Redžo, Nazifa, Remša, Nezir i
Malkuna udova Hasana Harbića i Fatima Meškulić udova Rame Harbića.
Kuću na k.č. 1/594, parcelu 1/760 Gradilište i kasnije 1/593 kuća, imaju
isti: mal. Redžo, Nazifa, Remša, Nezir i Malkuna udova Hasana Harbića i
Fatima Meškulić udova Rame Harbića.
Kuću na k.č. 1/593 i kasnije i na 1/594, 1894. godine ima Osman
Harbić um. Rame. Godine 1909. vlasnik je Selim sin Osmana.
Kuća na k.č. 1/555, kasnije i na 1/770 u vlasništvu je Rame i Ređe
Zenunovića um. Mustafe. Godine 1896. vlasnici su: Sehva udova Reše, Salko
i Ramo um. Mustafe a 1898.: mal. Mustafa, Džemo i Mehmed um. Saliha.
Kuća na k.č. 1/556 Saliha Zenunovića um. Mustafe. Godine 1898.
Nasljednici su: mal. Mustafa, Džemo i Mehmed um. Saliha..
Kućana k.č. 1/591 Hasana Zenunovića um. Zenuna. Hasan Zenunović
um. Zenuna ima kuću i na k.č. 1/592 Na k.č. 1/587 je kućište sa dvorištem
koje imaju: Begto Hamzić zv. Osmanović um. Osme i Hanifa Hamzić udata
za Bešliju Čakanovića. Godine 1913. vlasnici su Šemso i Osman um.Begte.
Kuću na k.č. 1/586, 1894. godine ima Smajl Mušić um. Hasana.
Godine 1898. nasleđuju je mal. Sado i Nurko um. Smajla...
Kuću na k.č. 1/584 imaju Mehmed Fejzović um. Fejze i Suljo Turbić
um. Salke.
Kuće na k.č. 1/565 vlasnik je Mehmed Meškulić um. Sumbula.
Krajem 19. stoljeća je i na k.č. 1/564 kućište sa dvorištem koje imaju
Mašo Alić um. Alije i Ruja Alić udova Fejze Turbića.
Kuća na k.č. 1/563 i parcela 1/561 Gradillište (iznad puta za crkvu) u
vlasništvu su: Nuke i Nurije Atanovića um. Ibrahima, te mal. Mustafe i Mine
udove Ahmeta Zenunovića.
Kraj rijeke Križevice su sljedeće kuće:
78
Kuća na k.č. 1/553 i parcele Kazan (29 i 30), u vlasništvu su Sumbula
Jahića zv. Kvakića um. Jahije. Godine 1908. vlasnik je Abid Kvakić...
Kućište na k.č. 1/642 ima Halil Kizić um. Ahmeta.
Kuću na k.č. 1/645, parcele 1/646 šljivik Panđurište i kanije kuća na
k.č. 1/703, te parcela 97/5 Kazani, ima Began Duraković um. Hasana. Godine
1907. vlasnici su: Omer, Zejnil, Behara i mal. Hajra, kasnije su vlasnici
Petrovići.
Kuća na k.č. 1/634 je u vlasništvu Junuza Omerovića um. Omera.
Godine 1917. vlasnik je Hermina Štemnic?.
Kuću na k.č. 1/636 imaju: Šaban i Sulejman Dizdarević um. Begana,
Muška udata Jusuf Papučić iz Novosela (Zvornik), Šaban Omerović zv. Turbić
um. Omera i Ruma Mujanović prvog braka Omerović udova iza Begana
Dizdarevića.
Zaključak
44 Radi se o: 1. Mustafa sin Malage star 55 godina, njegovi sinovi: Omer 32, Salih 24,
Ibrahim 21 i ismail 6; 2. Mustafa Selimović sin Sulejmana 33; 3. Derviš Ibrahimović
sin Ibrahima 40; 4. Hasan Drljačić sin Hadži Ibrahima 62, njegov sin Sulejman 32;
5. Abdurahman Alemdarović sin Ahmeda 42, njegovi sinovi Ahmed 2 i Mustafa 1; 6.
Sulejman Alemdarović sin Ahmeda 40; 7. Salih Torlaković sin Alije 34; 8. Halil Ćivan
sin Mustafe 40; 9. Ahmed sin Velida 42, njegovi sinovi Mustafa 5 i Bajram 3; 10.
Mehmed sin Velije 32, njegovi sinovi Salih 4 i Selim 2; 11. Bećir sin Velihje 35, njegov
brat Osman 20. Provjeravajući imena u Srebrenici naseljenih porodica, ustanovio je da
se u Srebrenici još uvijek nalaze i pod istim prezimenima još samo slijedeće porodice:
Aliefendići, Begići, Đozići, Efendići, Malagići i Torlakovići. Kada se radi o spisak
broja domova, te broja odraslih osoba i djece užičkih, beogradskih, sokolskih i šabačkih
muhadžira, po kadilucima, autor je utvrdio da je tada doselilo u Kadiluk Srebrenica:
muhadžira iz Užica, kuća 96, odraslih osoba 406 i djece 140; muhadžira iz Sokola, kuća
199, odraslih osoba 711 i djece 508 i muhadžira iz Beograda, jedna kuća sa 5 odraslih
osoba.Ukupno je iz Srbije u kadiluk Srebrenica doseljeno 297 kuća sa 1771 osobom.
Šaban Hodžić, Migracije muslimanskog..., str. 135-140.
80
površinama od 740, 2.640 i 12.560 m2. Mezarje je uništeno izgradnjom puteva
i drugih javnih objekata.
Krajem 19. stoljeća u mahali Varoš ima nešto više od 60 kuća. Ako
dodamo i onih 25 kuća u dijelu Varoši ka Čaršiji, onda Varoš ima više od
85 kuća. U Varoši je tada i pravoslavna crkva sa grobljem uz nju, kao i veći
javni objekat blizu rijeke Križevice. U Varoši živi isključivo pravoslavno
stanovništvo. Među tim stanovništvom ima vrlo poduzetnih i uglednih ljudi
grada Srebrenice. Svakako, najznačajnija srpsko-pravoslavna ličnost toga
vremena je Aleksa Jovanović pok. Jovana. On godine 1894. ima više kuća u
Čaršiji i Varoši. Ima veći broj kmetovskih selišta po selima oko Srebrenice,
trgovačku radnju protokolisanu 1885. godine. Bio je aktivan u javnom
i vjerskom životu grada. Između ostalog bio je podnačelnik grada, ktitor
izgradnje nove pravoslavne crkve u Srebrenici 1903. godine.
Izvori i literatura
83
Mr. sc. Rusmir Djedović
Dr. sc. Adib Đozić, redovni profesor
Sažetak
Uvod
85
južni dijelovo Buća (samo Buće na oko 800 m) i Ložanj (dio Buća) i Kiprova
(dio Orahovice) gotovo na 900 m.
1. Starija prošlost
U nahiju Osat 1468/9. godinu ulazi naselje Jasenova ili Donji Jadar.
Kao i Gornji Jadar koji je nešto istočnije uz Zeleni Jadar. Naselja Čičevci sa
Kožljem, Srebrenica, Gostilj i Milačević ulaze već u sastav nahije Srebrenica.13
14 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. II, Bošnjački
institut Sarajevo, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo, 2000., str. 596.
15 Grupa autora, Opširni popis..., str. 598-599.
16 Grupa autora, Opširni popis..., str 598.
17 Grupa autora, Opširni popis..., str 599-600.
18 Grupa autora, Opširni popis..., str. 581.
19 Grupa autora, Opširni popis..., str. 621.
20 Grupa autora, Opširni popis..., str. 603.
91
2. Stari putevi
U samoj dolini rijeke Zeleni Jadar pored ove trase starog puta nalazi
se džamija u Slapovićima. Ova džamija je zasigurno iz osmanskog perioda
a ucrtana je u austrougarske katastarske planove iz 1882-85. godine.Zbog
svog značaja nedavno obnovljena stara džamija u Slapovićima je također
zaštićena.29
3. Islamsko naslijeđe
36 Uložak 49, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
Tadašnji vlasnici ove šume su bili Muhagići iz Srebrenice.
37 Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2016. godine.
38 Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2016. godine.
95
Zadnjih stoljeća za naselja: Buće, Viogor, Kutuzero, Lipovac i druga
okolna mjesta, postoji džamija u Slapovićima. Proglašena je nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine. Prema konceptu prostorne organizacije,
džamija u Slapovićima pripada jednoprostornim džamijama pokrivenim
četverovodnim krovom i sa kamenom munarom. Džamija u Slapovićima
je pravougaone tlocrtne osnove, dimenzija 6,05m x 7,95m, visina zidova
džamije do pod strehu iznosi 4,50m, a do sljemena krova 7,10m. Ukupna
visina munare iznosi 11,15m, a osnova njene baze je pravougaona dimenzija
1,60m x 2,12m.39
Džamija u Slapovićima
46 Ovakvih toponima fitonimskog porijekla imamo vrlo čest. Brojni su toponimi: Orahovica,
Orahovac, Orašje, Orašlje...
47 Sve 1894. godine u vlasništvu Bosansko-hercegovačkog zemaljskog erara. Uložak 65,
Gruntovne knjige za k.o. Orahovicu iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
48 Izkaz 1, Gruntovne knjige za k.o. Orahovicu iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
98
Nišan mezarija na lokalitetu Okolišta u Orahovici
99
Iz osmanskog perioda naselje Orahovica je izašla sa 22 kuće. Godinu
dana po uspostavi austrougarske uprave, 1879. godine Orahovica ima 22 kuće
sa 26 stanova i 192 stanovnika, i to sve gr. iztočnjaka.49
4.1.1. Raine
49 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo,
1880., str. 95.
50 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886., str. 154-155.
51 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska
štamparija, Sarajevo, 1896., str. 35o-351.
52 Ovo selište tada pored kućišta sa dvorištem na k.č. 56/1 obuhvata i parcele: 50 i 51
Delijino Brdo, 52 Brdo, 53 i 54 Dolac kod Razboišta, 58/1 Glavašice, 58/3 Miličine
Raine... a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagića um. Hadži
Selmanage iz Srebrenice. Godine 1922. dijela od Hasanage vlasnici su: Ali ef. i Fejzaga
um. H. Hasanage, Ifeta udova Šahinagić iz Sarajeva, Bida udata H. Egrić iz Brezova
Polja, Hana udata Alikadić iz Brčkog, Tifa udata Zećirović iz Brčkog, Zulfa udata
Alajbegović iz Zvornika, Fata udata Krtičić iz Zvornika i Šida udata H. Efendić iz Tuzle.
Od 1923. godine dio od Avdage je na: Hibi udovi Halilbašić iz Sarajeva, Tifi udovi
Škaljo iz Sarajeva i Muli udovi Begtašević iz Sarajeva. Uložak 1, Gruntovne knjige za
k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
100
Kućište sa dvorištem porodice Savić k.br. 2 na selištu u vlasništvu
Hadžiselmanagića.Godine 1930. kućišta i selišta na osnovu odluke sreskog
načelstva vlasnici postaju Petar Savić pok. Mitra i Milorad Savić pok. Glige.53
53 Pored na k.č. 74 kućišta sa dvorištem selište ima i parcele: 26 Brdo, 44 i 45, Srednji
brijeg, 73 livadu Dolnji Krst (1590 m2),75 Vranjevina, 76 Luka, 77 Ravna Luka... čiji su
vlasnici 1894. godine Hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. Hadži Selmanage
iz Srebrenice. Uložak 2...
54 Pored na k.č. 35 kućišta sa dvorištem obuhvata: 23 krčevina u Debelom Brdu, 27-
29 Brdo, 33 Podkućnica, 40 Zavodom, 43/1 , 43/2 Antolovac, 72 oranicaDolnji Krst
(10.100 m2), a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagića um. Hadži
Selmanage iz Srebrenice. Kasnije su isti nasljednici. Uložak 3...
55 Selište ima kućište sa dvorištem na k.č. 34, te parcele: 24-26 Brdo, 31, 37 i 38 Brdo,
42/2 Potkućnica, 43/3 Antolovac... a sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage
Hadžiselmanagića um. Hadži Selmanage iz Srebrenice. Kasnije su isti nasljednici.
Uložak 4...
56 Parcele 20 i 36 viš kuće. Uložak 46...
57 Parcele: 48 i 49 Dedino Brdo, 55 Brdo, 57 Podkućnica, 58 Glavošica (kasnije zvane
Ostojine njive), 59 Ostojine Rajine, 64 i 65 Jelah, 66, 67, 68, 69 oranica Gornji
Krst(kasnije Brdo, ukupno oko 33 d),144 i 145 pod Stopom, 147 livada Stop... Uložak
47...
101
4.1.3. Hodžino selo
4.1.4. Biljeg
I na k.č. 175 je starinom bila neka kuća, koje 1894. godine nema.
Istočno od Stopova na k.č. 172 je groblje Jasik (14.700 m2), krajem 19.
stoljeća u vlasništvu erara.
69 Na ovom selištu su i parcele: 218 Dol, 292 Dol, 293/1 kod stare kuće, 296 Ravan, 301
Kućurina, 308 Borovac... u vlasništvu Akagića. Uložak 11...
70 Kao što su k.č. 230 Duboko i Borovčić... Uložak 31...
71 Obuhvata k.č. 222/1 kućište i parcele: 219-221 Krčevina, 226/2 pod kućom, 227-229
Borovčić, 294 kod stare kuće, 303 i 304 kod jarke... Sve u vlasništvu Alije Akagić um.
Mujage iz Srebrenice. Uložak 12...
72 Pored na k.č. 181/1 kućišta sa dvorištem, selište obuhvat i parcele: 188/2 pod kućom,
189,190 i 191 Stopovi... Avdagu Effendića 1900. godine nasljeđuju: mal. Hajro, Mujo i
Sadika Effendić um. Avdage iz Srebrenice a 1918. navode se mal. Abdulah i Hajrija kći..
um Hajre. Uložak 14...
73 Radi se o: 154 i 156 ispod Ornice, 173 i 187 Brdo i Osredak... Sve u vlasništvu Mujage
Effendića um. Muhameda. Godine 1911. nasljeđuju ga: Hasanaga i Mehmed Effendić
um Mujage, Zehda? udata Pašagić, Fata udata Abdurahmanović, mal. Esma i Ifeta um.
Mujage. Uložak 40...
74 Uložak 15...
75 Isti Uložak
104
4.1.6. Jasik i Stop
Na ovom kmetovskom selištu krajem 19. stoljeća postoji još parcela u istom
vlasništvu. Neke parcele 1930. godine dobija Radoja Ilić pok. Lazara...77
4.1.7. Poretak
4.1.8. Dolovi
Dolovi su također južno. Imaju dva kućišta.
Kućište porodice Milosavljević k.br. 20 na kmetovskom selištu
Abdurahmanbegovića iz Bijeljine i Halilagića iz Srebrenice. Godine 1898.
vlasnik je Pavle Milosavljević pok. Nikole a 1930. Blagoje Milosovaljević
pok. Pavla.84
4.1.9. Borovac
4.1.10. Bujaković
Južnije od rijeke Zeleni Jadar u višem planinskom zemljištu, nalaze se
dijelovi Orahovice pod nazivima Bujakovići i Kiprova. Oni bi starinom mogli
biti i posebno selo.
U Bujakovićima krajem 19. stoljeća su dva kućišta.
Kućište sa dvorištem porodice Milutinović k.br. 23 na kmetovskom
selištu kojeg su krajem 19. stoljeća vlasnici Pašalići iz Srebrenice.88
Prema zemljištu Rosulje je kućište sa dvorištem porodice Savić k.br.
24 na kmetovskom selištu kojeg je 1894. godine vlasnik familija Pašalić iz
Srebrenice.Godine 1903. vlasnik je Luka Savić pok. Save a 1912. Stojan,
Zarije i Rado Savić pok. Luke.89 Prethodna dva selišta krajem 19. stoljeća
obuhvataju i druge parcele u vlasništvu Pašalića.90
I neka druga zemljišta starinom tu imaju Pašalići iz Srebrenice.91
87 Uz k.č. 258 kućište sa dvorištem, selište krajem 19. stoljeća obuhvata parcele: 246 i
248 Dol, 249 i 254 Berberovac, 283 šuma Osolja, 285 pašnjak Mramorje (12,5 d),286
Podkućnica, 287 pašnjak kod groblja, 288 Dol, 289 Dol i Berberovac, 311 i 312 Gornja
Ravan, 313 kod Bunarića, 325 livada, 326 oranica duhanište, 327 livade, 330-332
Ražište, 344 Dolnje Luke... Svega su vlasnici Avdibeg Abdurahmanović um. Hadži
Hafiza Abdurahman-bega (3/5) iz Bjeline i Avdibeg Rustanbegović um. Mustajbega (2/5)
iz Srebrenice. Godine 1920. od Avdibega Abdurahmanbegovića prelazi na Hilmibega
Hafizbegovića um. Avdibega iz Maglajaca. Uložak 22...
88 Pored k.č. 392/1 kućište sa dvorištem, selište obuhvata parcele: 378, 380, 381 i 383
livade, 387 i 388 Podkućnica, 391 Podkućnica, 393 Orašje, 396-402 Malo Brdo. Vlasnici
su Hadži Husejn Pašalić um. Ibrahima i Omer Pašalić um. Bešira iz Srebrenice. Godine
1895. vlasnici su: Hadži Mustafa um. Hadži Husejna, Hanifa udata za Mehmeda Pašagića
i Nesiba um. Hadži Husejna. Uložak 23...
89 Pored k.č. 414 kućište sa dvorištem, ovo selište obuhvata i parcele: 406-408 Brdo,
409-412 Močila, 415 i 417 Brdo. Sve u vlasništvu Hadži Mustafe Pašalića um. Hadži
Husejna. Uložak 24...
90 To su: 395, 403, 404, 408... Bujanjača a vlasnici su: Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži
Husejna, Hadži Husejn Pašalić um. Ibrahima i Omer Pašalić um. Bešira. Uložak 54...
91 Parcele: 361, 362, 363, 366, 370 Banice, 140/3 šuma Rosulje (310d), kas 148, 149 pod
Stopom. Vlasnik je Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži Husejna. Godine 1903. Luka Savić
pok. Save a 1912 Stojan, Zarije i Rado Savić pok. Luke. Uložak 55...
107
4.1.11. Kiprova
97 Imamo potrebu istaći pojmovnu razliku između kuće i kućišta. Kuće su bile građeni
objekti od kamena, cigle ili ćerpića ili pak od drveta namijenjene stalnom boravištu.
Za razliku od kuća kućište je bila privremena, najčešće lahko prenosiva nastamba koja
je služila zakupcu zemlje (kmetu) za privremeno stanovanje dok zakupljenu zemlju
obrađuje. Zato se i moglo desiti da postoje četiri kuće u kojima su stanovali vlasnici
zemlje (zemljoposjednici) i 21 kućište u kojima su stanovali zakupci zemlje(kmetovi).
98 Radi usporedbe dajemo pregled naselja Orahovica sredinom 20. stoljeća sa dijelovima
i brojem kuća. Tada Orahovica ima dijelove: Biljeg 4 kuće (25 stanovnika); Bojna 3k
(22), Borovac 3k (20), Bujakovići 1k (11), Debelo brdo 2k (8), Dolovi 5k (25), Hodžino
selo 1k (5), Jasik 2k (15), Jeremići 6k (43), Kipova 4k (37), Orahovica 5k (52), Poretak
3k (17), Rajne 6 (37), Rosulje 1 k (10), Stop 3k (17), Stopovi 3 k (18. Orahovica tad ima
ukupno 52 kuće i 362 stanovnika. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955.
godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 221-222.
109
5. Naselje Viogor
100 Godine 1894. sve u vlasništvu Bosanskog zemaljskog erara. Uložak 69, Gruntovne
knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
101 Iskaz 1 i 2, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
102 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo,
1880., str. 95.
103 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886., str. 154-155.
104 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska
štamparija, Sarajevo, 1896., 356-357.
111
stoljeća familije Muhagić iz Srebrenice.105 Na osnovu pravomoćne odluke
sreskog načelstva u Srebrenici iz 1930. godine, uknjižuje se pravo vlasništva
na nekretnine od Muhagića u korist Jevrema Stojanovića um. Stevena iz
Viogora.
Na Niki je u novije vrijeme bila kuća i kafana. Muletići su imali 2-3 kuće,
familije Milosavljević.112
5.1.2. Viogor
Ovaj dio naselja Viogor starinom upravo nosi isti naziv. Biće da je
po njemu cijelo naselje dobilo ime i vjerovatno je njegov najstariji dio. U
Viogoru krajem 19. stoljeća bila su tri kućišta u okviru kmetovskih selišta a
radi se o:
5.1.3. Ravne
Ravne koje su blizu Viogora imaju također nekoliko selišta sa tri
kućišta.
120 Takva su k.č. 129 i 129 Ravna njiva u vlasništvu Suljage Muhagića um. Alijage. Godine
1897. naslijeđuju ga već ranije pomenuti Muhagići a od 1898. vlasnik je Aleksa Jovanović
pok. Jovana. Uložak 42...
121 Radi se o kućištu sa dvorištem na k.č. 136/2 i parcelama: 68/1 Hamarić, 141, 149 i 150
Dubrava, 57 Orašje, 184-186 Grabik, 148 Luka, 153/2 Ploča, sve u vlasništvu Alekse
Jovanovićapok. Jovana. Uložak 10...
122 Parcele 188-192 Orašje u vlasništvu Jusuf Delimehmedovića um. Husejna iz Srebrenice.
Godine 1906. vlasnici su: Aleksa Zekić pok. Pavla, Luka, Ilija i mal. Maksim Zekić pok.
Marka a 1930.: Vasilije, Obrad, Tatomir i Milivoj Vasić pok. Pante. Uložak 21...
123 Parcele: 75/3, 145 i 146 Podhrast, 172 Bare, u vlasništvu Husejna Murathodžića um.
Murata iz Srebrenice. Od 1903. godine vlasnik je Aleksa Jovanović pok. Jovana iz
Srebrenice. Uložak 59...
124 Parcele 75/2 Bunarić vlasnik je Suljaga Muhagić um. Alijage iz Srebrenice. Godine
1897. naslijeđuju ga već spominjani naslijednici a od 1898. vlasnik je Aleksa Jovanović
pok. Jovana. Uložak 43...
125 Na selištu su k.č. 135 sa kućištem i dvorištem, te parcele: 141 Dubrava, 155 Podkućnica,
kasnije na 135/2 je kućište, sve u vlasništvu Alekse Jovanovića pok. Jovana. Uložak 11...
126 Parcele 180 i187 Nadbar čiji su vlasnici: Husein i Hamid Huremović zv. Mujić um.
Mustafe iz Bajramovića, Zada r. Huremović udata za Omera Abdullahovića iz Srebrenice,
Šeća r. Huremović udata za Hasana Tokića iz Jagodnje, Naza um. Mustafe Huremovića
i Murat Huremović um. Mešana (1/2) oboje iz Bajramovića. Godine 1903. kao vlasnici
se spominju: Salko, Mujo, mal. Ibro, mal. Ramo um. Murata Huremovića i Hamida
udata za Husejna Delića iz Kutuzera. Godine 1930 vlasnici postaju Milovan i Petar pok.
Neđeljka. Inače u dokumentu se 1894. godine navodi da se radi o kmetovskom selištu
Milanović. Samo ovdje, u drugim je redovno Milovanović. Uložak 3...
115
Jovanovići127 i Murathodžići128 oboji iz Srebrenice.
118
Primjerci mezarija na lokalitetu Brezak u Kovačicama
119
Ljudi su do zemlje, u različitim vremenima, dolazili na razne načine.
Neko kupovinom a neko i za zasluge u ratu. Jovan Zekić, otac Vladimira
Zekića, kao solunski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, dobio je zemlju
zvanu Jelesi. Zemljište zvano Previle, od Nike prema Brdima(Sućeska) dobio
je Sekula Vasić. Kao solunski dobrovoljac zemlju na Viogoru dobio je i Prodan
Milovanović djed sadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Srebrenica Miloša
Milovanovića.136
5.1.4. Kovačice
Parcela k.č.: 242, 243 i 244 kućište, krajem 19. stoljeća su vlasnici
Milanovići.143
5.1.5. Sarači
Ovaj dio Viogora se krajem 19. stoljeća naziva Stara kuća, što znači da
znatnijom starinom tu postoji neka kuća.
141 Selište tada obuhvata k.č. 246/4 kućište sa dvorištem i parcele: 226/6 kod bunara, 232 i
233 Tadino Selo, sve u vlasništvu Hadži Hasanage i Avdage Hadžiselmanagić um. Hadži
Selmanage. Uložak 17...
142 Uz 224/12 kućište sa dvorištem i kućom na k.č. 224/12 popisane su i parcele 224/11 or.
Krajina Jelah, te 224/13.Godine 1908. dio od Koste prelazi na Joku Jovanović. Uložak
18...
143 To su: Milko Milanović (1/2) pok. Milana, mal. Jovo, Voisava i Ilinka pok. Radoje
Milanovića. Godine 1928. mal. Drago, Milorad i Sreten Milanović pok. Vojka-Vojisava.
Uložak 38...
144 Radi se o parcelama k.č. 280/1 kućište sa dvorištem i 280/2 kućište porodice Stevanović
k.br. 3, te parcela: 224 Zvekara, šuma od 114 dunuma površine, 253 oranica Metala,
254 i 255 šuma Metala (ukupne površine 110 dunuma), 256,7,8,9, 260-3 Vaganj, 265
or. Hodžina ravan 42 d, 273 groblje(370 m2),275 Premakuća, 283 Hodžina ravan, Otava
i Premakuća, 285,6,7 Veliko Brdo a sve uvlasništvu 1894. godine Hasana i Saliha
Salihovićaum. Saliha iz Potočara. Godine 1899. su Salko i mal. Aza Salihović um. Saliha
a 1906. mal. Ibrahim i Zlatka Salihović um. Hasana i Mula udata Begtić iz Sućeske.
Uložak 3...
121
Godine 1894. ovdje ima samo jedno kućište sa dvorištem porodice
Jovanović k.br. 8 kao dio selišta u vlasništvu Salihovića iz Potočara.
Godine1930. vlasnici postaju: Đukan Jovanović pok. Jovana, Miloš Jovanović
pok. Petra i Obren Jovanović pok. Ilije.145
5.1.7. Brdo
Brdo se nalazi na starom putu i krajem 19. stoljeća ima samo jedno
kućište sa dvorištem k.br. 4 na kojem živi porodica Milanović. Vlasnici
kućišta i kmetovskog selišta na kome se nalazi su Siručići zv. Avdići iz
Voljevice.146Od perioda Monarhističke Jugoslavije vlasnici su Milanović.
Često ovaj dio Viogora i nazivaju Milanovići.
5.1.8. Strane
145 Pored na k.č 304/2 kućišta sa dvorištem selište obuhbata: 224 Borik, 224/10 Vrlovića
livada, 290, 296, 298, 299 i 300 Medran, 297, 308, 310, 311 Stara kuća, 312, 313 Duboki
potok, 346, 347 Hamajlija i sve u vlasništvu Hasana i Saliha Salihovića um. Saliha
iz Potočara. Godine 1899. vlasnici su Salko i mal. Aza Salihović um. Saliha a 1906.
spominju se isti kao i prije. Uložak 8...
146 Kmetovsko selište ima na k.č. 269/2 kućište sa dvorištem, te parcele: 266 Strana; 314,
337, 341, 345 Kućište a sve u vlasništvu 1894. godine: Abida, Saliha i KasumaSiručića
zv. Avdićaum. Abdulaha iz Voljevice i Kade mal. um Abdulaha. Od 1902. su: mal.
Ibrima? i Zahida um. Abida. Uložak 4...
147 Milko Milanović (1/2) pok. Milana, mal. Jovo, Voisava i Ilinka pok. Radoje Milanovića.
Godine 1928. mal. Drago, Milorad i Sreten Milanović pok. Vojka-Vojisava. Uložak 38...
148 Pored k.č. 330 kućište sa dvorištem selište obuhvata: 323 Jelah, 335 groblje (430 m2),
354 Hamajlija
Mustafa Siručić zv. Suljagić um. Suljage, Derva udata za Ibrahima Krajinu oboje iz
Voljevice, Haša Klančević udova iz Saliha Siručića zv. Suljagić. Godine 1899. vlasnici
su: Abdulah, mal. Ibrahim, Sulejman, Sado i Čima Siručić zv. Suljagić um. Mustafe,
svi iz Voljevice. Godine 1902. od Derve prelazi na: Mehmeda, mal. Sulejmana i Tifu
Osmanović zv. Krajina um. Ibre iz Voljevice. Uložak 5...
122
Kućište sa dvorištem porodice Jeremić k.br. 6 na kmetovskom selištu
1894. godine u vlasništvu Đozića, Brezovica i Siručića iz Srebrenice.149
Dio ovog selišta krajem 19. stoljeća je u posjedu sličnih
vlasnika.150
Zajedničkih dijelova prethodna dva kmetovska selišta u Stranama su
vlasnici Akagići151 i neke druge familije152.
Zamljište na k.č. 336/2 Diljka u Stranama je u sličnom vlasništvu.153
Jedno mlađe groblje je na parceli 335 groblje (430 m2).154
149 Radi se o k.č. 328/1 kućište sa dvorištem i 316,317 i 318 Metalka u vlasništvu: mal.
Ahmeta sina Hadži Husejna effendije Đozića, Mehmeda, Ibrahima, Osmana i Abdulaha
Brezovicaum. Omera, te Ibrahima Siručićaum. Omera. Uložak 6...
150 Radi se o zemljištu na k.č. 365-370 Urve u vlasništvu: mal. Ahmeta sina Hadži Husejna
ef. Đozića, Zade r. Pašalić udove Ibrahima Halilovića, Mehmeda, Ibrahima, Osmana
i Abdulaha Brezovica um. Omera i Ibrahima Siručića um. Omera svi iz Srebrenice.
Godine 1905. dijela su vlasnici: Mustafa Siručić sin Ibrahima i mal. Ragib a 1907. mal.
Hakija sin Mustafe. Dijela su vlasnici 1908. godine: Salih, Husejn i mal. Alija Brezovica
um. Mehmeda. Uložak 25...
151 Zemljišta: 224/3 šume Zvekara i Palike, 224/14 šuma Studenac u vlasništvu Alijage
Akagića um. Mujage iz Srebrenice. Od godine 1900. vode se na: mal. Džaferu,
Abdurahmanu, Salihu, Mehmed, Ešrefu, Arifu i Hasanu Akagiću um. Alijage iz
Srebrenice. Uložak
152 Parcele 314 Stranski Jelah i 326, čiji su vlasnici: mal. Ahmet sin Hadži Husejna ef.
Đozića, Mehmed, Ibrahim, Osman i Abdulah Brezovica um. Omera, Ibrahim Siručić um.
Omera svi iz Srebrenice, Mustafa Siručić zv. Suljagić um. Suljage iz Voljevice, Derva
r. Siručić udata za Ibrahima Krajinu iz Voljevice, Haša r. Klančević udova iza Saliha
Siručića zv. Suljagića iz Srebrenice. Uložak 27...
153 To su: mal. Ahmet sin Hadži Husejna ef. Đozića, Zada r. Pašalić udova Ibrahima
Halilovića, Mehmed, Ibrahim, Osman i Abdulah Brezovica um. Omera i Ibrahim Siručić
um. Omera svi iz Srebrenice. Godine 1905. Mustafa Siručić sin Ibrahima i mal. Ragib,
1907. mal. Hakija sin Mustafe a 1908. Salih, Husejn, mal. Alija Brezovica um. Mehmeda.
Uložak 26...
154 Uložak 5...
123
Zgrada džamije na k.č. 358/3 k.o. Viogor krajem 19. stoljeća
pripada Vakufu džamije u Viogoru.155
Viogor tada ima i džamiju, koja samo formalno pripada toj katastarskoj
opštini, inače je u Slopovićima, odnosno Buću.
6. Naselje Buće
6.1.1. Slapovići
Slapovići su najniži dio naselja Buće na dnu doline rijeke Zeleni Jadar
i nadmorskoj visino od oko 610 m. Nalaze se u sjevernom dijelu Buća i na
samoj granici ka Viogoru i Orahovici. Čak je zgrada džamije odmah preko
granice (potoka Duboko) na teritoriji naselja Viogor.
161 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886., str. 154-155.
162 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska
štamparija, Sarajevo, 1896., str. 344-345.
163 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja..., str. 147.
164 Uložak 66, Gruntovne knjige za k.o. Viogor iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.Na
k.č. 39 livada Palućak od 3 dunuma je 1894. godine u vlasništvu vakufa Bijele džamije
u SrebreniciUložak 37...
126
Alemića um. Ibrahima iz Buća.Uz kuću su tada bile oranice: k.č. 61 Luka, 66
Ječmište, 71 Premakuća (ukupne površine preko 10 d).165
Veće parcele 129 šuma Buće (od 111dunuma) i 131 livada Barna Luka
(30d), krajem 19. stoljeća ima Hadži Mustafa Verlašević um. Osmanage iz
Srebrenice.180
Kako vidimo krajem 19. stoljeća u Buću ima ukupno 4 kuće, 3 kućišta
na kmetovskim selištima i džamiju sa vakufom.
Zaključak
133
30. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000,
sekcija Vlasenica und Srebrenica.
31. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera
1:25000, sekcija Zvornik 477-4-3 i 477-3-4.
32. Topografska karta razmjera 1:50000, sekcija Zvornik 4, Vojnogeografski
Institut na osnovu reambulacije iz 1932. g.
134
Mr. sc. Hodzić Nusret
NASELJE SUĆESKA
Sažetak
Abstract
This paper outlines the study results of the origin and settlement
of the inhabitants in Sućeska region. The research was congregatedon
the basis of available archaeological and historical sources as well as
individualexploration. Sućeska is a major part of municipality of Srebrenica.
135
The area of focus in this paper is the topography of 13 settlements that
were taken into account and their physical-and anthropogeographic aspects
defined as Sućeska region.
UVOD
136
Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine 1991. godine na
ovom području, ukupne površine 4.673 ha ili 46,73 km2, živjela je ukupno
3.291 osoba, od kojih su 3.242 osobe bošnjačke nacionalnosti, 28 srpske
nacionalnosti i 3 osobe koje su se izjasnili kao Jugosloveni. Ukupno je bilo
638 domaćinstava, uglavnom porodičnih, čija je prosječna veličina iznosila
5,1 član.
Prahistorijsko doba
Doba antike
Srednji vijek
Svjedočanstva naseljenosti ovog područja u srednjem vijeku su
mnogobrojni stećci koji se nalaze na lokalitetima: Sjedaljka-Bostahovine,
Mramorje-Sućeska, Bektića-Han–Staroglavice, Kutuzero - na putu prema
Bučju, Mramorje-Žedanjsko.
U periodu postojanja sredovjekovne bosanske države, područje
Srebrenice bilo je podijeljeno između župa: Vratar, Birač, Osat i Trebotić
(Kulenović, 1995: 186). Današnje područje Sućeske pripadalo je župi Trebotić.
Prvi spomen župe Trebotić nalazi se u povelji bana Stjepana II izdatoj knezu
Vukoslavu Hrvatiniću na Milama 1326-1329. godine. Među 12 svjedoka
isprave upisana su poimenično četiri Bošnjana, po dva Usoranina i Soljanina,
te po jedan svjedok od Zagorja, Rame, Uskoplja i Trebotića. Kao svjedok od
Trebotića naveden je župan Ivahn i „s bratijom’’.2
2 Na ravnici oko 500 m jugoistočno i iznad sela, na lokalitetu Sjedaljka (širi lokalitet Brda)
nalazi se nekropola sa 48 stećaka (35 sanduka, 7 sljemenjaka i 6 stubova). Materijal
stećaka je nejednakog kvaliteta, ograda je dobra, ali je današnje stanje slabo. Orijentacija
je po pravcu zapad-istok, u nizovima ukrašen je jedan sanduk sa motivom polumjeseca.
Istočno od stećaka nalazi se muslimansko groblje, a do njega i džamija. Vidi: Bešlagić,
Š.: Stećci: Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., str. 234.
138
Slika 4. Stub na lokalitetu Mramorje u Slika 5. Skupina stećaka na lokalitetu
naselju Sućeska3 Mramorje u naselju Sućeska3
3 Stub je neobično ukrašen: pas, stablo, ruka, tordirana vrpca i jabuka. On je i po obliku
neobičan, prema vrhu je tanji, a završetak mu je kuglast. Vidi: Bešlagić, Š.: Stećci:
Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., str. 235.
4 Na lokalitetu Mramorje, oko 500 m sjeverno od seoskih kuća, raspoređena u dvije skupine
nalazi se nekropola sa 52 stećka (31 sanduk, 3 sljemenjaka, 18 stubova). Spomenici su
osrednje obrađeni i slabo očuvani. Postavljeni su pretežno po pravcu zapad-istok, ali
mali broj leži na pravcu sjeverozapad-istok. Ukrašena su dva primjerka, i to jedan sanduk
i jedan stub. Sanduk je ukrašen polumjesecom. Uz stećke se nastavljaju savremeni
muslimanski grobovi sa nišanima. Vidi: Bešlagić, Š.: Stećci: Kataloško-topografski
pregled, Sarajevo, 1971., str. 234.
139
Slika 6. Ostaci srednjovjekovnog grada Kličevca u naselju Sućeska5
142
Birač i Podrinje. Po današnjoj upravnoj podjeli u župi Birač nalaze se područja
tri općine: Vlasenica, Srebrenica u cjelini, te Kladanj svojim najvećim dijelom.
143
saopštenja zaključuje ovako ‘’Tako su u ovoj blagoslovenoj vojni osvojena i
pokorena u svemu četiri ejaleta“. Postavljeni su sandžakbeg i kadije, u rudnike
su postavljeni emini, a raji nametnuta šerijatska glavarina. Dursun-beg misli
na zemlje bosanskog kralja, Pavlovića, Kovačevića i Hercega Stjepana
(Šabanović, 1959: 39). Prvim sandžakbegom Bosanskog sandžaka imenovan
je Mehmed-beg Minetović (Minet-oglu) koji je dotle bio „gospodar Srpskoj
zemlji (Šabanović, 1959: 40). Godine 1464. sandžakbegom ovog sandžaka
postao je Isa-beg Isaković (Šabanović, 1959: 41).
Dok je Kraljeva Zemlja još 1470. godine bila razbijena na dva manja
vilajeta, dotle se proces u oblastima Pavlovića i Kovačevića razvijao u
suprotnom pravcu i postepeno. Naime, oba ta vilajeta sačinjavali su uvijek
jedan kadiluk, koji se neko vrijeme zvao Kadiluk Pavli i Kovač – Kadiluk
zemlje Pavlovića Kovačevića. Prema tome ovdje se pojam vilajet nije više
podudarao teritorijalno s pojmom kadiluka, kao što je bio slučaj sa drugim
vilajetima i kadilucima, sve dok vilajet Kovač nije potpuno iščezao, a to se
desilo tek negdje devedesetih godina 15. st. Međutim, vilajet Pavli se održao
sve do početka 19. st. i ukidanja timarskog sistema i spahijske vojske.
146
mirovnog sporazuma u Jedrenu između Rusije i Turske. Jedna od odredbi
tog sporazuma bila je da se cjelokupno bošnjačko-muslimansko stanovništvo
osim vojnih posada u gradovima iseli iz Srbije do 1834. godine. Većina
bošnjačko-muslimanskog stanovništva iz sjeverozapadne Srbije iselila se na
područje Zvorničkog sandžaka, odnosno sjeveroistočne Bosne. Na područje
Srebreničkog kadiluka doselilo se 1.800 osoba muškog spola (Hodžić, 1958:
140). Najvjerovatnije jedan dio tog stanovništva naselio se i na područje
Sućeske.
Noviji period
Sućeska je sve do 1955. godine pripadala Srebreničkom srezu. Tada je
Srebrenica izgubila status sreskog središta i priključena je Zvorničkom srezu,
a od 1958. godine nalazi se u sastavu Tuzlanskog sreza, (Suljić, 2011).
ZAKLJUČAK
LITERATURA
148
7. Hodžić, Š.: Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u
sjevernoistočnu Bosnu između 1788-1862. godine. Članci i građa za
kulturnu istoriju istočne Bosne, Knjiga 2, Zavičajni muzej u Tuzli,
Tuzla, 1958.
8. Imamović, E.: Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine,
Bosanski korijeni, Sarajevo, 1998.
9. Kulenović, S.: Etnologija sjeveroistočne Bosne, Muzej istočne Bosne,
Tuzla, 1995.
10. Selimović, S.: Knjiga o Srebrenici, Srebrenica, 2002.
11. Suljić, A.: Stanovništvo i naselja općine Srebrenica: antropogeografska
monografija, geografsko društvo Tuzlanskog kantona i JU Narodna i
univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011.
12. Šabanović, H.: Bosanski pašaluk – postanak i upravna podjela, Naučno
društvo NRBiH, Sarajevo, 1959.
13. Vego, M.: Naselja Bosanske srdnjovjekovne države, Sarajevo, 1957.
149
PRILOZI
153
154
155
*
Digando may per avanti, tanto in Stalno prije, kako u vrijeme nekog
tempo de algun Re de Bossina quan- kralja Bosne tako i kralja Žigmunda i
to etiamdio del Re Sigismondo ne del vojvode Hrvoja, koji su vladali reče-
ducha Cheruoie, li quali dominorno la nim gradom Srebernica nisu tamo bile
dicta zitade de Strebernica non esser- zastupljene slične novosti. Dapače,
li fato simel novitade. Anzi quando le kada su sumnjali na početak rata, oni
intervegnuto alguno caso della suspe- se nisu htjeli vratiti. Tako da im je u
tione della guerra, quelli de lor li qu- onom kaštelu uvijek bilo dato da mogu
ali ano vogliuto redursi nel castello de slobodno ići kamo im se sviđalo i bilo
Strebernich alior e stato dato a posser zadovoljstvo... I u vezi onoga što ka-
intrare et stare- Et altri, li quali non žete da ste zamoljeni od rečenog pro-
hano vogliutoredi si in esso Castello, tovestijara (upravitelja finansijskim
sempre alloro e stato dato a posersi li- poslovima) Restoja da gradite kuće u
beramente andare dove alloro e stato Kaštelu i da se pobrinete za utvrđiva-
de plasire et contentamento... Et per nje itd., kažemo Vam da ni na koji na-
che dite esser richiesti dalo deto prot-
čin ne morate ući, niti pristati, niti u
hovestiaro Restole a fare chase nel Ca-
neke druge poslove ne smijete ulaziti
stello el provederli delle monitione etc.
bez izrazitog dopuštanja naše Signorie
ve dissemo che per nullo modo non
(vlade).
debiati intrare ne consentire a questa
chosa, ne in alguna altra cosa nova non
debiati intrare senza la expressa licen-
tia della nostra Signoria.
167
Lett. e Comm. di Levante 13 Pisma i narudžbe s Levanta list
(1444-1448) fol. 260 bis 260
E cossi habiando dette questa cos- I kada tako kažete ove stvari ako
se sel Re ve havera dato in le man el vam kralj bude dao u ruke kaštel Stie-
castello de Stiebe nich diretelo al Si- be nich reći ćete to Gospodinu despo-
gnor despot e direteli etamdiole con- tu i reći ćete mu također uvjet s kojim
dicion con le qual avera posto in man bude dao pod naše okrilje. A učinit ćete
svim našim snagama da ostane mir i da
nostre. E praticharete a lute nostre po-
ostanu u dobroj slozi prema informaci-
sse che la pase se faza e che restano in
ji koju budete imali od rečenog kralja.
bon acordio segondo la information la
I ako se strane slože i kad bi Kralj želio
qual haverete havuta dal prefato Re. E da predate rečeni kaštel despotu, tako
siando le parte di acordio le dette par- ćete napraviti. Ali ako se ne slože reče-
te retornarete esso castello in man del ne strane, vratit ćete ovaj kaštel u ruke
prefato Re, perche volemo che lo toia- rečenog kralja, jer želimo da ga uz-
te in man vostre a nostro nome con la mete pod vaše okrilje. U naše ime pod
condicion le porete dal Re e non altra-
168
mente. Ma sel ve havesse dato Streber- gore navedenim uvjetom, to jest da ako
nich in le man, voi alora praticharete stranke nisu saglasne, njega vratite u
con parole etc. ruke kralja. I pod takvim uvjetom ćete
ga uzeti od kralja i ne drukčije. Ali ako
vam je dao Strebrenich u ruke, i vi ćete
onda reći itd.
169
1. Prima pars est de donando sibi 1. Prvi dio je o darivanju svom
domino dispot balistas viginti gospodaru despotu dvadeset pet
quinque fulcitas. Secunda pars balista učvršćenih podupiračem
est de donando eidem balistas (sprava za bacanje kamenja i
fulcitas viginti. Captum per drugih projektila). Prihvaćeno
XVII. sa XVII glasova.
2. Prima pars est de donando etiam 2. Prvi dio je o darivanju također
dicto domino libras trecentum spomenutom despotu trideset
pulveris ad bombardas necessa- libri (libra 327 grama) baruta
rie. Captum per XXV contra VII. potrebnog za bombarde (velike
3. Prima pars est de donando ul- puške). Prihvaćeno sa XXV pre-
trascripto domino dispot mazios ma VII.
trecentos spaghi pro cordis bali- 3. Prvi dio je o darivanju nižepot-
starum. Captum pet XVII contra pisanom gospodinu despotu tri-
XIIII. sto svežanja konopaca za užeta
4. Prima pars est de scribendo balisti. Prihvaćeno sa XVIII pre-
omnibus nostris civibus tam ma XIIII.
nobilibus quam popularibus 4. Prvi dio je o pisanju svim na-
existentibus in Sclavonie par- šim građanima, kako plemićima
tibus, quod bene se portent in a tako pučanima koji stanuju u
ersitatibus illarum contratarum. slavenskim krajevima, što se do-
Captum per omnes bro nose u nesrećama onih kra-
jeva. Prihvaćeno od svih.
Acta Consilli Rogatorum
Akta Vijeća Umoljenih
Acta Consili Minoris 3 fol. 258:
Captum fuit de precipiendo dohaneriis Akta Malog vijeća 3 list 258: bilo
dohane maioris, quod non faciant do- je prihvaćeno zbog savjetovanja cari-
hanam mercatoribus qui vellent ire in nika veće carinarnice, jer ne obraču-
contratam domini despothi de Rassia navaju carinu trgovcima koji bi htjeli
et in contratam domini Georgii. Sed ići u kraj gospodina despota od Raše i
mercatoribus, qui vellent ire ad alias u kraj gospodina Juraja. Ali trgovcima
partes exceptis partibus domini despo- koji bi željeli ići u druge krajeve osim
thi et domini Georgii predictorum, fa- krajeva gospodina despota i gospodina
cian: dohanam; sed illis mercibus quas Juraja, prije navedenih, obračunavaju
portabunt, non audeant merces ipsas carinu: ali od onih roba koje će nosi-
portare ad dictas contatas domini des- ti, neka se ne usude nositi same robe
pothi et domini Georgii sine expressa u navedene krajeve gospodina despota
licentia domini rectoris et sui Minoris i gospodina Juraja bez očevidnog do-
Consilli. puštenja gospodina rektora i njegovog
Malog vijeća.
170
1. Prima pars est de dando liber- 1. Prvi dio je o davanju slobode
tatem domino rectori et Minori gospodinu rektoru i Malom vije-
Consilio respondendi litteris vo- ću odgovaranja na pismo vojvo-
ivode Bogdani et fratrum et gu- de Bogdana i braće i gvardijanu
ardiano de Srebrniza super facto Srebrniza o činjenici pologa o
despositi de quo locuntur contra kojem govore protiv Dumchum
Dumchum de Nicola. Captum de Nicola. Prihvaćeno po svim
per omnes. Pro littera voivode glasačkim kuglicama (jednogla-
Bogdani de Srebreniza et gardia- sno) u vezi pisma vojvode Bog-
ni et fratrum de Srebreniza. dana od Srebreniza i gvardijana
2. Prima pars est de deliberan- i braće iz Srebrenize.
do super littera nuper recepta a 2. Prvi dio je o odluci o pismu koje
nobilibus et mercatoribus Ragi- je nedavno primljeno od plemića
sinis de Subsuonich pro nobili- i trgovaca dubrovačkih Subsuo-
bus et mercatoribus obsessis in nich-a u odbranu plemića i trgo-
castro Srebrnich. Pro nobilibus vaca opkoljenih u vojnoj utvrdi
et mercatoribus obsexis in castro Srebrnich. Za plemiće i trgovce
Srebrnichi. Die ultimo octubris. opsjednute u utvrdi Srebrnichi.
Secunda pars est de induciando Zadjeg dana oktobra. Drugi dio
super predictis usque ad primam je o odlaganju u vezi prethodno-
responsionem habendam a dictis ga do dobivanja prvog odgovora
nobilibus et mercatoribus. Cap- od navedenih plemića i trgova-
tum per XXII contra XVI. ca. Prihvaćeno sa XXII prema
3. Prima pars est de induciando su- XVI.
per factis novitatum Bosne, pro 3. Prvi dio je o odlaganju u vezi
quibus arengatum est in presenti novih činjenica Bosne, zbog
consilio, usque ad prima nova, kojih treba javno raspravljati u
que inde habebuntur et venient. prisutnom vijeću, sve do prvih
Captum per XXX contra V. novosti, koje će se odatle dobiti
4. Prima pars est de inducian- i steći. Prihvaćeno sa XXX pre-
do usque ad prima nova super ma V.
responsione futura ad litteram 4. Prvi dio je o odlaganju u vezi
habitam a rege Bosna commi- odgovara u budućnosti do dobi-
natoriam. Captum per XXVIII janja pisma od kralja Bosne, sve
contra V extra II. do prvih novosti. Prihvaćeno sa
5. Prima pars est de dando liber- XXVIII protiv V, suzdržano II. 3
tatem domino rectori et Minori decembar 1425.
Consilio scribendi voivode Vol- 5. Prvi dio je o davanju slobode
cassino Slatonossovich. Captum gospodinu rektoru i Malom vijeću
per XXXIII contra II. pisanje vojvodi Volcasinu Slato-
nosovicu. Prihvaćeno sa XXXIII
protiv II. 3 decembar 1425.
171
De srcibdo domino despotho de O pisanju gospodaru despotu od
Rassia super his, que dicta sunt in Raše u vezi njih, koji su rekli u sadaš-
presenti consilio. njim okolnostima odluku.
Aut forte propter passus Bosne, Ili možda zbog puta u Bosnu,
qui et mensibus retrolapsis et nunc koji je bio mjesecima unazad i sada
undique sunt a Turchorum potencia sa svih strana je okupirana od moći
occupati Turaka.
Tekst je većim dijelom pisan na talijanskom odnosno venecijanskom ta-
lijanskom jeziku iz 15. stoljeća i prilično je korumpiran, pun morfoloških,
sintatičkih, leksičkih pogrešaka. Te pogreške i nejasna mjesta su nastali:
ili zbog ne baš uvijek solidnog znanja pisca orginala
ili zbog lošeg prepisivača, koji je izgleda napravio dosta grešaka,
ili zbog oštečenosti izvornog teksta.
Ovo su neke pogreške koje sam uočio (dio koji je pisan na venecijan-
skom-talijanskom jeziku):
dugando = durando
zi tade = civitate
redu =redir
tuor = tener
(over alcun – ali ne zatvara zagradu)
Stiebe nicht ?
a lute = a tute
quanlita = qualita ili quantita
ferra = terra
Levente = Levante
na kraju talijanski tekst je pomiješan jer se ponavlja dva puta riječ aga i
ono što slijedi.
SAŽETAK
UVOD
Radovan Karadžić je na svom životnom putu od durmitorskih
planinskih visina do nizozemskih pjeskovitih ravnica išao preko Sarajeva.
U koje je došao 1960. godine kao četrnaestogodišnji dječak nakon završene
osnovne škole u rodnoj Petnjici, selu između Žabljaka i Šavnika, i završene
osmogodišnje škole u Nikšiću.
Upisao se bez ikakvih problema prvo u Srednju medicinsku školu,
a zatim i na Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Za mnoge mlade
ljude tog vremena upisati se na jedno ili drugo, a pogotovo na oboje, bila je
samo mislena imenica. Neka tajna ruka otvarala je širom sva sarajevska vrata
sinu oca Vuka, pripadnika fašističkog četničkog pokreta Dragomira Draže
Mihailovića tokom Drugog svjetskog rata.
I ne samo sarajevska. Slijedi studentsko volontiranje u Danskoj,
medicinska specijalizacija u SAD-u i tako redom... Zapošljavanje na tadašnjem
državnom Univerzitetskom medicinskom centru u Sarajevu odmah nakon
diplomiranja. Ženidba. I dobijanje stana u strogom centru Sarajeva pedesetak
metara udaljenom od zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i
Hercegovine, u ulici revolucionarnog naziva Sutjeska broj 2/III, i maksimalno
tri stotine metara udaljenog od Klinike na kojoj je Radovan bio sve osim
direktora.
Radovan nije volio gradove, što će zapisati i u jednoj svojoj pjesmici u
predvečerju devedesetih: “...Siđimo u gradove da bijemo gadove...” Radovan
pogotovo nije volio Sarajevo, pravdajući to jednim od srpskih mitova po kojem
je Sarajevo, kao i svi drugi gradovi u Bosni, “sagrađeno na svetoj srpskoj
zemlji”. Radovan je svojim vatrenim i na mitu utemeljenim govorima širio
mržnju i potpaljivao vatru nacionalizma, šovinizma i fašizma koji su se dobro
primali u vremenu propadanja jednog sistema i raspada jedne države. U tom
vakuumu Radovan Karadžić i njegova bulumenta svakodnevno teledirigovani
sa najvišeg mjesta iz Beograda javljali su se kao zaštitnici srpstva, hrišćanstva
i Evrope u zamjenu za uništenje onih koji su bila konstruisana prepreka i
suprotnost svemu tome, prije svih Bošnjaci.
“Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće
500.000 mrtvih. Za mjesec Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni.”4
4 Čekić, Smail. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – Planiranje, priprema,
izvođenje (Knjiga 1 i 2). Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerzita u Sarajevu, Sarajevo 2004, str. 496-497.
177
Ovo govori Radovan Karadžić svom bliskom saradniku Momčilu Mandiću,
početkom oktobra 1991. (dakle pola godine prije početka rata u Republici
Bosni i Hercegovini), i na taj način matematički precizno objašnjava
genocidno-štapski zacrtan plan beogradske velikosprske politike i njegove,
logikom holokausta, matematički projektovane posljedice, a posljedice su
bile sljedeće: 2.200.000 osoba je protjerano sa svojih staništa, što čini više
od polovine ukupnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine po popisu
od marta 1991; više od 100.000 osoba je ubijeno. Većinom civila; oko 30.000
žena, djevojaka, djevojčica i muškaraca je silovano i seksualno zlostavljano;
formirano je oko 650 koncentracionih logora kroz koje je prošlo oko 200.000
logoraša u kojima je ubijeno oko 30.000 osoba; evidentirano je više od 700
masovnih grobnica; opljačkano je, porušeno, sistematski uništeno oko 1.200
objekata islamske arhitekture, 500 objekata u vlasništvu Katoličke crkve
i nekoliko desetina jevrejskih vjerskih objekata; opljačkano je, porušeno i
popaljeno na stotine hiljada stambenih objekata; uništeno je i oštećeno između
60 i 70% ukupnog broja stambenih jedinica u Republici Bosni i Hercegovini;
razoreni su i uništeni mnogi infrastrukturni objekti u oblasti saobraćaja i veza;
opljačkani su i razoreni mnogi industrijski objekti, poljoprivredna dobra,
hoteli, moteli i turistički centri, te bezbroj malih zanatskih i trgovačkih radnji
u privatnom vlasništvu; uništeno je ili oštećeno 60% industrijskih objekata;
uništeno je oko 55% zdravstvenih objekata; ubijeno 349 ljekara; razoreni su i
uništeni gotovo svi obrazovni, naučni, kulturni i sportski objekti. Zapaljena je
Nacionalna biblioteka; spaljen Orijentalni institut...
7 Pretresno vijeća Haškog tribunala. International Criminal Tribunal for the former
Yugoslavia. Sažetak presude Radovanu Karadžiću, Haag, 24. mart 2016.
180
Tužilaštvo je u optužnici teretilo optuženog da je učestvovao u četiri
udružena zločinačka poduhvata (UZP-a). Navodi optužbe su sljedeći:
Od najkasnije oktobra 1991. do 30. novembra 1995. optuženi je
učestvovao u UZP-u čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bosanskih Muslimana
i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to
putem činjenja krivičnih djela za koja se u njemu tereti. To je sveobuhvatni
UZP.
Između aprila 1992. i novembra 1995. optuženi je učestvovao u UZP-u
da se pokrene i sprovede kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja
civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je primarni cilj bilo širenje terora među
civilnim stanovništvom. To je UZP vezan za Sarajevo.
Između otprilike 26. maja i 19. juna 1995. optuženi je učestvovao
u UZP-u da se osoblje Ujedinjenih nacija uzme za taoce kako bi se
Sjevernoatlantski savez prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne
ciljeve bosanskih Srba. To je UZP vezan za taoce; i
Počevši od dana koji su neposredno prethodili 11. julu 1995. pa sve
do 1. novembra 1995. optuženi je učestvovao u udruženom zločinačkom
poduhvatu da se bosanski Muslimani u Srebrenici eliminišu ubijanjem
srebreničkih muškaraca i dječaka, kao i prisilnim odvoĐenjem žena, djece i
jednog broja starijih muškaraca. To je UZP vezan za Srebrenicu.
Pored toga, tužilaštvo je optuženog teretilo da je planirao, podsticao,
naredio i/ili podržavao i pomagao krivična djela u optužnici. Optuženi se
također tereti kao nadređeni u skladu sa članom 7(3) Statuta.
Tužilaštvo je iznijelo svoju uvodnu riječ 27. oktobra i 2. novembra
2009., a prvi svjedok optužbe svjedočio je 13. aprila 2010. Završne riječi
iznesene su između 30. septembra i 7. oktobra 2014. Pretresno vijeće zasjedalo
je 499 dana suđenja i saslušalo iskaze 434 svjedoka. Pored toga, Vijeće je
primilo dokaze još 152 svjedoka u pismenom obliku. Ukupno je u spis uvršteno
11.469 dokaznih predmeta. Cijeli spis broji više od 48.000 stranica transkripta,
preko 95.000 stranica podnesaka i više od 190.000 stranica uvrštenih dokaznih
predmeta, dakle u spisu je ukupno više od 330.000 stranica.
Ovdje će biti ukratko izneseni zaključci Vijeća i njihovo obrazloženje.
Valja međutim imati na umu da je ovo tek sažetak koji ni na kakav način ne
čini dio presude Pretresnog vijeća. Jedini autoritativni izvor zaključaka vijeća
je pisana presuda. Povjerljive kopije presude biće podijeljene stranama na
kraju ove sjednice, a biće objavljena i javna redigovana verzija.
181
Prije nego što pređemo na četiri gore navedene komponente, Pretresno
vijeće zaključuje na osnovu dokaza da je u BiH postojao oružani sukob
tokom cijelog perioda relevantnog za optužnicu, kao i da su ispunjeni drugi
opšti uslovi za krivična djela iz člana 3 Statuta. U vezi sa zločinima protiv
čovječnosti, Vijeće zaključuje da je postojao rasprostranjeni i sistematski
napad na civilno stanovništvo svo vrijeme relevantno za optužnicu i da su
počinioci znali za taj napad i za to da su krivična djela dio tog napada.
182
su često masovno hapšeni i iz svojih domova odvođeni u takve zatočeničke
objekte nakon napada na sela i gradove. Međutim, Vijeće napominje da nije
donijelo zaključak o protivpravnom zatočenju za zatočenike koji su bili borci
i civile koji su aktivno učestvovali u neprijateljstvima.
184
zločina. Prema njegovim tvrdnjama, kretanje nesrpskog stanovništva u BiH
nije bilo rezultat UZP-a, nego posljedica toga što su ljudi dobrovoljno prelazili
na područja pod kontrolom svojih nacionalnih grupa. Po tvrdnji optuženog,
svaki individualni slučaj prisilnog protjerivanja bio je rezultat mržnje ili osvete
i to nikada nije bio cilj rukovodstva bosanskih Srba. Njegova odbrana takođe
je sugerisala da su svi počinjeni zločini bili izolovani slučajevi koje su počinili
pojedinci, na primjer pripadnici paravojnih formacija, koji su djelovali na svoju
ruku, a ne sprovodeći inkriminisani zajednički zločinački cilj. Prema njegovoj
tezi, središnje vlasti bile su neuspješne u svojim pokušajima da ostvare svoj
uticaj na opštinskom nivou i u takvom haosu on nije mogao da uradi više od
onog što je uradio.
Suprotno tome, Pretresno vijeće konstatuje da su stvaranje paralelnih
političkih i državnih struktura bosanskih Srba, kampanja nasilnog preuzimanja
opština i protjerivanje nesrba bili pažljivo koordinisani, da su optuženi i
rukovodstvo bosanskih Srba njima upravljali i da su predstavljali njihovu
konačnu namjeru. Da bi se ostvarili ti ciljevi, optuženi i rukovodstvo bosanskih
Srba objavili su i promovisali precizna uputstva u obliku Instrukcija za Varijantu
A/B i Strateških ciljeva. Vijeće je ocijenilo dokaze izvedene u vezi sa djelima
i ponašanjem optuženog i drugih navodnih pripadnika sveobuhvatnog UZP-a
u svjetlu sistematskog i organizovanog načina na koji su zločini počinjeni u
svakoj od opština. Na toj osnovi Vijeće konstatuje da je između oktobra 1991.
i novembra 1995. postojao zajednički plan da se činjenjem zločina bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorija na koje su bosanski Srbi
polagali pravo. Optuženi, kao i Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana
Plavšić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Željko Ražnatović
(Arkan) i Vojislav Šešelj bili su među onim osobama koje su djelovale na
osnovu tog zajedničkog plana i dijelile namjeru za zločine koji sačinjavali dio
plana.
Vijeće takođe zaključuje da je optuženi značajno doprinio
sveobuhvatnom UZP-u. Vijeće je uzelo u obzir uticaj njegovog ponašanja s
obzirom na funkcije i položaje na kojima je bio u predmetno vrijeme. Optuženi
je bio od vitalne važnosti u razvijanju i promovisanju ideologije i politike
SDS-a i stvaranju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura
koje su korištene kako bi se uspostavila i održala vlast nad teritorijima na
koje su bosanski Srbi polagali pravo i sproveo cilj sveobuhvatnog UZP-a.
Optuženi je imao središnje mjesto u definisanju ciljeva rukovodstva bosanskih
Srba, uključujući razdvajanje od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata,
zauzimanje teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo i stvaranje
uglavnom nacionalno homogene države bosanskih Srba. Optuženi je takođe
185
bio središnja figura u širenju propagande protiv bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata kojom su oni identifikovani kao istorijski neprijatelji Srba i
kojom se insistiralo da je suživot nemoguć. Optuženi je igrao na kartu takve
istorijske perspektive, a njegova je retorika korištena kako bi se izazvali strah
i mržnja prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i pogoršavala
je međunacionalne podjele i napetosti u BiH.
Optuženi se takođe nalazio u samom vrhu političkih, državnih i
vojnih struktura i mogao je koristiti svoju vlast i uticaj za sprovođenje cilja
sveobuhvatnog UZP-a. On je konačno podržao vojno sprovođenje njihovih
ciljeva, što je nužno podrazumijevalo zauzimanje teritorija i prisilno
premještanje nesrpskog stanovništva. Bio je središnja figura u mobilizaciji
i stvaranju TO-a bosanskih Srba, VRS-a i zasebnih policijskih struktura
bosanskih Srba. Nadalje, nakon povlačenja JNA iz BiH, optuženi je podržao
operativnu saradnju vojnih snaga i lokalnih vlasti i, u nekim slučajevima,
paravojnih formacija. Te vojne strukture i jedinice upotrijebljene su da se
preuzme i održi vlast bosanskih Srba na teritoriji na koju su bosanski Srbi
polagali pravo i da se sprovede cilj sveobuhvatnog UZP-a. Iako je optuženi
kasnije u sukobu preduzeo neke korake da kontroliše pripadnike paravojnih
formacija, ti su koraci preduzeti nakon što su te paravojne formacije
upotrijebljene za sprovođenje ciljeva sveobuhvatnog UZP-a i to tek nakon što
su se njihovi pripadnici počeli okretati protiv opštinskih vlasti bosanskih Srba.
Optuženi i drugi pripadnici UZP-a poslužili su se svojim ovlastima i uticajem
na krizne štabove, TO, VRS, MUP bosanskih Srba i paravojne formacije da bi
izvršili zločine predviđene zajedničkim planom sveobuhvatnog UZP-a. Osim
toga, ponekad su paravojne formacije, lokalni Srbi i jedinice JNA, MUP-a
bosanskih Srba, TO-a, i VRS-a djelovali po naređenjima kriznih štabova,
koji su bili pod vlašću i uticajem optuženog, kako bi počinili krivična djela
u sprovođenju zajedničkog plana. Zločini koje su srpske snage počinile u
opštinama se zato pripisuju pripadnicima UZP-a odnosno optuženom.
Iako su civilni sudovi postojali tokom sukoba a optuženi je osnovao i
vojne sudove, sistem je funkcionisao na diskriminatorni način, obraćajući malo
pažnje na zločine počinjene protiv nesrba. Propust optuženog da adekvatno
vrši svoju vlast da bi spriječio ili kaznio zločine počinjene protiv nesrba
dao je signal da će se takve kažnjive radnje tolerisati tokom cijelog perioda
sveobuhvatnog UZP-a i to je imalo za efekat ohrabrivanje i olakšavanje
zločina koji su bili sastavni dio cilja UZP-a.
U isto vrijeme dok je saznavao za zločine počinjene protiv nesrba i nije
preduzimao dovoljne korake da ih spriječi ili kazni, optuženi je konsistentno
186
i sistematski predstavnicima međunarodnih organizacija, javnosti i medijima
davao takve informacije da ih dovede u zabludu o tim zločinima. Svojim
poricanjem da srpske snage čine zločine po opštinama i svojim prevarantskim
prikazivanjem stvarnosti na terenu, koje je istovremeno bio savršeno svjestan,
optuženi je stvorio okruženje u kome su srpske snage mogle i dalje da čine
zločine kroz koje se ostvarivao cilj sveobuhvatnog UZP-a.
Optuženi i drugi članovi sveobuhvatnog UZP-a ne samo da su bili
obaviješteni o nasilnom zauzimanju gradova od strane srpskih snaga, nego su
takođe znali da je to dovodilo do masovnih demografskih promjena, putem
prisilnog premještanja nesrpskih civila, kao i do etničke homogenizacije, što
su oni podržavali. Osim toga, način na koji su srpske snage preuzimale vlast
u opštinama podrazumijevao je i široko rasprostranjenu praksu protivpravnih
hapšenja i zatočenja hiljada nesrba prije nego što bi ih uklonili sa teritorije
na koju su bosanski Srbi polagali pravo. Optuženi i rukovodstvo bosanskih
Srba ne samo da su znali za te objekte zatočenja, nego su koristili takvo
nelegalno zatvaranje ljudi kao jedan od osnovnih elemenata u ostvarenju cilja
sveobuhvatnog UZP-a.
Na osnovu ovih nalaza, Pretresno vijeće smatra da je jedini razumni
zaključak da su djela deportacije, prisilnog premještanja i progona bili u namjeri
članova sveobuhvatnog UZP-a da posluže ostvarenju cilja tog sveobuhvatnog
UZP-a. Radnje u osnovi progona, koje su bile namjerne i spadale su u cilj
sveobuhvatnog UZP-a, bile su prisilno premještanje i deportacija, protivpravno
zatvaranje, te uvođenje i sprovođenje restriktivnih i diskriminišućih mjera.
Optuženom i drugim članovima sveobuhvatnog UZP-a namjera za ove
zločina bila je zajednička. Pretresno vijeće, međutim, nije se uvjerilo da su
druge radnje u osnovi progona kao ni zločini ubistva i istrebljenja takođe bili
dio zajedničkog plana niti da ih je optuženi namjeravao.
Pretresno vijeće će se sada osvrnuti na to da li su ta krivična djela bila
predvidljiva. Vijeće je uzelo u obzir široku geografsku teritoriju obuhvaćenu
zajedničkim planom i konstatuje da nije bilo iskrene brige za to na koji način
će se preuzimati vlast u opštinama i sprovoditi plan sveobuhvatnog UZP-a.
Pretresno vijeće konstatuje da je, s obzirom na prirodu zajedničkog plana i
način na koji je sprovođen, bilo predvidljivo da bi srpske snage mogle počiniti
krivična djela sa elementima nasilja protiv nesrba tokom i nakon preuzimanja
vlasti u opštinama i kampanje prisilnog premještanja nesrba. Osim toga, dokazi
o saznanjima optuženog o kriminalnim aktivnostima u opštinama pokazuju da
je on bio savršeno svjestan atmosfere krajnje zastrašenosti u kojoj su nesrbi
bivali prinuđeni da odu. Pretresno vijeće dalje konstatuje da je optuženi
187
bio svjestan da je zajednički plan, prema kome su hiljade nesrpskih civila
bivale masovno protjerivane iz svojih domova za vrijeme i nakon nasilnog
preuzimanja vlasti u gradovima i selima, i zatvarani u objektima širom opština,
sprovođen u kontekstu međunacionalnog neprijateljstva i nasilja. Štaviše,
znao je da vlada atmosfera nekažnjivosti za zločine protiv nesrba.
Odmjerivši ove faktore, Pretresno vijeće zaključuje da je optuženi
trebalo da zna da je nesrpsko stanovništvo izloženo riziku nasilnih zločina koje
mogu počiniti pripadnici srpskih snaga sprovodeći njegov zajednički plan.
Optuženog je ta mogućnost ostavljala ravnodušnim; on je slijedio zajednički
plan, svjestan mogućnosti da ti zločini mogu biti počinjeni tokom njegovog
sprovođenja i spremno je preuzeo taj rizik.
Slijedom toga, Vijeće konstatuje da je optuženi mogao predvidjeti
ubistvo, istrebljenje i progon. Radnje u osnovi progona, koje su se mogle
predvidjeti, bile su okrutno postupanje, prisilni rad na liniji fronta, korištenje
nesrba kao živih štitova, oduzimanje i pljačka imovine i bezobzirno razaranje
privatne imovine, uključujući i kulturne i vjerske objekte.
Zbog toga, u zaključku, a vezano za opštine, optuženi snosi individualnu
krivičnu odgovornost prema članu 7(1) Statuta za progon, istrebljenje, ubistvo,
deportaciju i prisilno premještanje kao zločine protiv čovječnosti; i za ubistvo,
kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Međutim, u svjetlu zaključka da se
Pretresno vijeće nije uvjerilo da je počinjen genocid u sedam gore navedenih
opština, optuženi se ne proglašava krivim za genocid po tački 1 optužnice.
188
vodu, hodali po gradu i vozili se javnim prevozom. Osim toga, iz snajpera
se pucalo po djeci dok su se igrala ispred svojih kuća, šetala sa roditeljima
ili se vraćala kući pješke iz škole, pa i dok su vozila bicikle. Jedinice SRK
otvarale su snajpersku vatru na civile sa mnogobrojnih ozloglašenih lokacija
po cijelom gradu gdje su uspostavile profesionalno izgrađena, dugotrajna
snajperska gnijezda.
Pretresno vijeće je isto tako uvjereno da su, počevši od kraja maja
1992., jedinice SRK hotimično granatirale civilno stanovništvo ovog grada ili
otvarale prekomjernu i/ili neselektivnu vatru po gradu. Pri tome su koristile
veliku količinu teškog oružja, uključujući minobacače od 80 i 120 mm, kao
i artiljerijska oruđa, od kojih su sva manje-više stalno bila locirana u brdima
oko Sarajeva. Na grad su tokom sukoba pale hiljade granata, uključujući I na
stambena naselja i civilne objekte kao što su bolnice, pijace i druga mjesta gdje
se okupljalo civilno stanovništvo. Često nije bilo nikakve vojne vrijednosti
u metama koje su birale nišandžije SRK i vatra se osipala nasumično po
cijelom gradu. Godine 1995., jedinice SRK su bacile na grad i određeni broj
modifikovanih avio-bombi, oružje izuzetne razorne moći koje u to vrijeme
još nije bilo propisno ispitano. Zbog toga su ovi napadi modifikovanim avio-
bombama bili vrlo neselektivni.
Praksa granatiranja i snajperskog gađanja civila nastavila se preko tri
godine. Imajući u vidu dugo trajanje i karakter te prakse, Pretresno vijeće
zaključuje da je namjera jedinica SRK i njihovih komandanata bila da gađaju
civile i koriste neselektivnu i prekomjernu vatru po gradu. Pretresno vijeće
je zato uvjereno da je SRK sprovodio kampanju snajperskog djelovanja
i granatiranja Sarajeva sa namjerom da, između ostalog, teroriše civilno
stanovništvo koje je u njemu živjelo. Vijeće takođe konstatuje da je u
relevantnom periodu uslijed te kampanje u gradu ranjeno i ubijeno na hiljade
civila. Nadalje, Pretresno vijeće konstatuje da su svi civili koji su u to vrijeme
živjeli u gradu trpjeli silni strah i velike muke jer nikad nisu znali kada će se
naći na meti SRK.
Pretresno vijeće primjećuje da se, u izvođenju gore navedenih
zaključaka, oslanjalo kako na opšte dokaze vezane za stanje u gradu između
1992. i 1995. godine, tako i na dokaze o konkretnim incidentima granatiranja
i snajperskog djelovanja navedenima u Prilozima F i G uz optužnicu. Vezano
za potonji prilog, Pretresno vijeće zaključuje da je SRK odgovoran za sve
incidente osim tri, naime nije odgovoran za incidente F.5, F.7 i G.6. Osim toga,
sudija Melville Baird prilaže svoje suprotno mišljenje u vezi s incidentom G.8.
189
Optuženi je tokom suđenja tvrdio da jedinice SRK nikad nisu gađale
civile, već su odgovarale na napade iz grada i pritom se usredsređivale na vojne
ciljeve locirane unutar grada. Optuženi je takođe iznosio argument da je strana
bosanskih Muslimana granatirala i gađala iz snajpera sopstvene civile da bi
za to okrivila bosanske Srbe i izazvala intervenciju međunarodne zajednice.
Pretresno vijeće je, međutim, u izvođenju gore navedenih zaključaka, odbacilo
ove tvrdnje optuženog. Pretresno vijeće prihvata da su rat vodile obje strane,
da su dvije zaraćene strane vodile uzajamne borbe tokom cijelog sukoba, i
da su jedinice SRK gađale i vojno osoblje i vojne položaje protivnika. Ipak,
dokazi u ovom predmetu vrve od primjera vatre SRK koja nije bila usmjerena
na vojne ciljeve u gradu, već na civilne objekte, kao i od primjera vatre SRK
otvarane nasumično i prekomjerno. Konkretni incidenti navedeni u Prilozima
za koje je, po zaključku Pretresnog vijeća, odgovoran SRK su očigledni
primjeri takve vatre. Nadalje, neprekidnost snajperskih napada i granatiranja
usmjerenih na civilno stanovništvo ne može se objasniti činjenicom da je rat
u Sarajevu vođen sa obje strane. Zbog toga je za Pretresno vijeće jasno da su
civili ili bili direktna meta SRK, kao što to, na primjer, više nego dovoljno
ilustruju snajperski incidenti iz Priloga, ili su pak bili izloženi neselektivnoj i
prekomjernoj vatri, kao kad je SRK bacao na grad modifikovane avio-bombe
ili ispaljivao minobacačke granate na lokacije gdje su se okupljali civili.
U pogledu argumenta optuženog da je strana bosanskih Muslimana
gađala sopstvene civile, Pretresno vijeće prihvata da je strani bosanskih
Muslimana bilo veoma stalo da navede međunarodnu zajednicu da se zauzme
za njih i zato su ponekad gađali osoblje UN-a u gradu ili otvarali vatru po
teritoriji pod njihovom kontrolom da bi potom za to okrivili bosanske Srbe.
Dokazi, međutim, pokazuju da su takvi slučajevi potpuno beznačajni kad se
usporede sa postojećim dokazima o vatri koju je po gradu otvarao SRK. Kao
takvi, oni ne utiču na stav Pretresnog vijeća o praksi SRK da gađa civile u
gradu ni o njihovim neselektivnim i prekomjernim napadima.
Pretresno vijeće zbog toga konstatuje da su pripadnici SRK počinili
ubistvo, protivpravne napade na civile i terorisanje kao kršenje zakona ili
običaja ratovanja, te ubistvo kao zločin protiv čovječnosti. Pretresno vijeće
sada prelazi na temu odgovornosti optuženog za ova djela.
Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na odgovornost optuženog za
te zločine. Teza odbrane optuženog u odnosu na ovu komponentu jeste da
nije postojao sarajevski UZP niti plan da se započne kampanja snajperskog
djelovanja i granatiranja, i da nije bilo namjere da se ubija, napada ili teroriše
civilno stanovništvo u gradu. Umjesto toga, po riječima optuženog, grad je
190
bio zahvaćen ratom, i panični strah stanovništva bio je jednostavno uobičajena
posljedica tog rata.
Međutim, kao što je već rečeno, neprekidnost snajperskog djelovanja i
granatiranja civilnog stanovništva i velik broj civilnih žrtava u gradu ne mogu
se objasniti činjenicom da je u Sarajevu bio rat. Osim toga, Pretresno vijeće
je uvjereno da su pojedinačni snajperisti ili snajperske jedinice unutar SRK,
isto kao i posade minobacača i artiljerijskih oruđa, svi bili pod kontrolom
Komande SRK i, u krajnjoj liniji, Glavnog štaba VRS-a. I konačno, od
samog početka sukoba u BiH, političko i vojno rukovodstvo bosanskih
Srba, a naročito optuženi, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana
Plavšić i Ratko Mladić, priznavali su i naglašavali važnost Sarajeva za borbu
bosanskih Srba i za sukob u BiH. Grad je bio značajan ne samo zbog svoje
simbolike i činjenice da bez njega strana bosanskih Muslimana ne bi mogla
imati funkcionalnu nezavisnu državu, već i zato što je imao poseban značaj
za optuženog koji ga je smatrao svojim rodnim gradom. Iz svih tih razloga,
željeli su da zauzmu kontrolu nad Sarajevom ili bar dijelovima Sarajeva. To je
bio poduhvat kome su bili posvećeni sve vrijeme sukoba i koji se, s obzirom
na multietničku prirodu grada, mogao ostvariti samo neprekidnom vatrom, tj.
snajperisanjem i granatiranjem.
Shodno tome, Pretresno vijeće konstatuje da je postojao zajednički plan
koji je započeo krajem maja 1992. i trajao do oktobra 1995. i da je potekao od
političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba. Prvenstveni cilj tog plana bio
je da širi teror među civilnim stanovništvom Sarajeva kampanjom snajperskog
djelovanja i granatiranja. Na osnovu dokaza vezanih za snajperske incidente
i incidente granatiranja iz Priloga, Pretresno vijeće takođe smatra nespornim
da je ovaj plan uključivao i ubistva, teror i protivpravne napade na civile.
Optuženi, Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Momčilo
Krajišnik, Nikola Koljević i Biljana Plavšić činili su grupu osoba koje su
djelovale u skladu sa ovim zajedničkim planom i imale zajedničku namjeru za
činjenje zločina koji su bili dio tog plana.
Vijeće takođe zaključuje da je optuženi značajno doprinio tom planu.
Budući da se nalazio na samom čelu političkih, vojnih i vladinih struktura,
optuženi je pružao podršku Mladiću u njegovoj strategiji prema Sarajevu koja
je podrazumijevala pojačavanje intenziteta kampanje snajperskog djelovanja
i granatiranja i vojno rješavanje situacije u gradu. Kao vrhovni komandant
VRS-a, optuženi je izdavao ili odobravao vojne direktive koje su se odnosile
na Sarajevo, čime je produžio opsadu, dopuštajući da kampanja snajperskog
djelovanja i granatiranja traje unedogled. Shodno tome, pošto je imao de
191
jure kontrolu nad SRK-om i VRS-om, koju je zapravo neprekidno vršio
tokom cijelog sukoba, optuženi je neposredno sudjelovao u vojnim pitanjima
vezanim za Sarajevo i vezano za njih izdao brojna naređenja i na stategijskom
i na operativnom nivou. Takođe je u nekoliko situacija unaprijedio i nagradio
Mladića, Galića i Dragomira Miloševića, uprkos saznanju da su umiješani u
napade na sarajevsko civilno stanovništvo.
Od nastanka udruženog zločinačkog poduhvata koji se odnosio na
Sarajevo, optuženi je bio dosljedno obavještavan o napadima SRK na civilno
stanovništvo u gradu, između ostalog i o brojnim incidentima navedenim u
Prilozima uz optužnicu, o kojima se detaljno govori u presudi. No, umjesto
da se postara da prestanu napadi na civile, poricao je da je SRK odgovoran za
napade i umjesto toga za njih optužio stranu bosanskih Muslimana. Takođe je
skretao pažnju sa kritika upućenih zbog oružanih dejstava SRK pokretanjem
nevezanih pitanja ili naglašavanjem kako su takvi postupci neophodni da bi se
odbranila teritorija bosanskih Srba. Uprkos funkcionirajućem sistemu vojnog
pravosuđa unutar VRS i SRK, nije učinjen ni jedan jedini pokušaj da se
krivično gone vojnici SRK koji su gađali civilno stanovništvo u Sarajevu, što
ukazuje na preovlađujući stav nekažnjivosti u SRK. Iako je od strane optuženog
bilo pokušaja da zauzda dejstva protiv civila u Sarajevu, to se događalo
samo kad je bio izložen pritisku međunarodne zajednice ili pod prijetnjom
NATO intervencije, i ti pokušaji nikada nisu doveli do stvarnog kažnjavanja
ijednog vojnika SRK. I obrnuto, u odsustvu takvog pritiska, dopuštao bi da se
kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja ponovo intenzivira. Kampanju
bi intenzivirao i kada bi rukovodstvo bosanskih Muslimana odbilo da prihvati
mirovne sporazume pod uslovima koje je on diktirao. Vijeće je stoga uvjereno
da je optuženi koristio kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja, čiji
je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, kao sredstvo
pritiska na rukovodstvo bosanskih Muslimana i međunarodnu zajednicu kako
bi postigao svoje političke ciljeve. Na temelju svega toga, Vijeće zaključuje,
kao i za Mladića, Galića i Dragomira Miloševića, da je doprinos optuženog
udruženom zločinačkom poduhvatu u vezi sa Sarajevom bio toliko bitan da
se bez njegove podrške napadi SRK na civilno stanovništvo u gradu ne bi ni
izvršili.
Vijeće takođe smatra da jedini razuman zaključak koji se može izvesti
na osnovu tih djela i propusta optuženog, kao i na osnovu njegovih izjava
koje se detaljno navode u presudi, jeste da je namjeravao da se izvrši ubistvo,
protivpravni napad na civilno stanovništvo i da se širi teror, te da je tu namjeru
dijelio sa ostalim članovima Sarajevskog UZP-a.
192
Shodno tome, u vezi sa Sarajevskim UZP-om, optuženi snosi
individualnu krivičnu odgovornost u skladu sa članom 7(1) Statuta za ubistvo,
protivpravni napad na civilno stanovništvo i za širenje terora, kao kršenje
zakona ili običaja ratovanja, i za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti.
Vijeće će se sada baviti pitanjem talaca. Dana 26. maja 1995., nakon
vazdušnih udara NATO-a na vojne mete bosanskih Srba na Palama, snage
bosanskih Srba zatočile su osoblje UNPROFOR-a i UNMO-a u BiH i odveli
ih na različite lokacije širom BiH. Neke od pripadnika osoblja odvezli su na
lokacije od vojnog značaja za bosanske Srbe, kao što su radarska stanica na
Jahorini i različite kasarne.
Dok su bili zatočeni od strane snaga bosanskih Srba, osoblju UN
upućivane su prijetnje: nekima je rečeno da će nastradati ili čak da će ih ubiti
ako NATO nastavi da izvodi vazdušne udare. UN je bio obaviješten o tim
prijetnjama. Neki pripadnici osoblja bili su lisicama vezani ispred mjesta od
vojnog značaja. Kada je postalo jasno da NATO neće više izvoditi napade na
vojne ciljeve bosanskih Srba, optuženi je naredio da se osoblje UN-a oslobodi,
te su do 18. juna svi pripadnici UN-a pušteni na slobodu.
Vijeće konstatuje da je osoblje UN-a koje su snage bosanskih Srba
zatočile imalo pravo na zaštitu po Zajedničkom članu 3, uključujući i odredbu
kojom se zabranjuje uzimanje talaca. Vijeće odbacuje argument optuženog
da se nakon vazdušnih napada NATO- a osoblje UN-a smatralo učesnicima u
borbi te prema tome nije bilo obuhvaćeno zaštitom predviđenom Zajedničkim
članom 3. Vijeće konstatuje da UN i njegove mirovne snage nisu bile
strana u sukobu te da zatočeno osoblje UN-a nije uzelo aktivnog učešća u
neprijateljstvima.
U periodu od otprilike 26. maja do 19. juna 1995., snage bosanskih
Srba zatočile su osoblje UN-a i UNMO-a i upućivale im prijetnje kako bi
ishodile ustupak, odnosno postigle da NATO obustavi svoje vazdušne napade
na vojne ciljeve bosanskih Srba u BiH. Osoblje UN-a namjerno je zatočeno
s ciljem da se ostvari taj ustupak. Vijeće, prema tome, zaključuje da se ovim
ispunjavaju obilježja krivičnog djela uzimanja talaca u smislu kršenja zakona
ili običaja ratovanja, prema članu 3.
193
Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je postojao udruženi
zločinački poduhvat čiji je zajednički cilj bio da se pripadnici UN-a uzmu
kao taoci kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na mete
bosanskih Srba. Zajednički cilj je ostvaren nakon vazdušnih napada NATO-a
25. i 26. maja 1995., a okončan je kada su svi pripadnici UN-a oslobođeni. U
udruženi zločinački poduhvat bilo je uključeno više osoba, između ostalih i
optuženi, Mladić, Krajišnik i Milovanović.
Jedini razuman zaključak koji Vijeće može da izvuče iz izvedenih
dokaza o izjavama, djelima i ponašanju optuženog jeste da on ne samo da je
imao namjeru da se zatoče pripadnici UN-a, već je i htio da se njima prijeti
tokom zatočeništva kako bi postigao cilj da NATO obustavi vazdušne napade.
Vijeće je do tog zaključka došlo nakon što je konstatovalo da je prije čina
uzimanja talaca optuženi upozorio UNPROFOR da će vojnike UN tretirati kao
neprijatelje ako NATO izvrši vazdušne napade, te je jasno stavio do znanja da
ako NATO izvede vazdušne napade, onda će snage UN-a biti napadnute ili bar
zatočene. Dana 27. maja 1995., optuženi je odobrio naređenje da zarobljeni
pripadnici UN-a i osoblje drugih međunarodnih humanitarnih organizacija
budu razmješteni kod potencijalnih meta vazdušnih napada. Nakon što su
uzeti taoci, optuženi je javno upozorio da se ne pribjegava vojnoj intervenciji
kako bi se taoci oslobodili, izjavivši da bi se to završilo “katastrofom” I
“krvoprolićem”. Prema tome, Vijeće odbacuje argument optuženog da
tužilaštvo nije dokazalo njegovu mens rea za ovaj zločin, kao i njegovu tvrdnju
da iako se složio sa zarobljavanjem pripadnika UN-a, nikada nije ni pomislio
niti pristao da oni budu izloženi prijetnjama.
Vijeće takođe konstatuje da je optuženi u značajnoj mjeri doprinio
zajedničkom cilju da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi odvratili NATO
od daljih vazdušnih napada. Optuženi je bio glavni pokretač čina uzimanja
talaca i aktivni učesnik događaja u svakom pogledu. On je direktno sudjelovao
u operaciji uzimanja pripadnika UN-a za taoce, što se vidi iz njegovog učešća
u sljedećem: u formulisanju i sprovođenju plana za uzimanje talaca; izjavama
koje je dao da se napadnu i zatoče pripadnici UN-a; nalozima drugima da se
zarobe pripadnici UN-a i odvedu na mjesta od vojnog značaja za VRS poslije
vazdušnih napada NATO-a; u nadgledanju operacije uzimanja talaca; primanju
izvještaja o taocima; i postavljanju uslova za oslobađanje talaca.
Dakle, što se tiče UZP-a vezanog za taoce, optuženi snosi individualnu
krivičnu odgovornost prema članu 7(1) Statuta za krivično djelo uzimanja
talaca, po tački 11 optužnice.
194
4. Udruženi zločinački poduhvat za Srebrenicu
195
Muslimane, neke bosanske Muslimane odveli su pripadnici snaga bosanskih
Srba i ti ljudi se nikada nisu vratili. Sve te okolnosti uzete zajedno pogoršale
su strah i paniku koja je prožimala atmosferu u Potočarima.
196
Na osnovu uvida u cjelokupne dokaze, posebno imajući u vidu
rekviriranje ogromnog broja autobusa koje se odvijalo dok su snage bosanskih
Srba konsolidovale svoju kontrolu nad bosanskim Muslimanima okupljenima
u Potočarima, Vijeće zaključuje da kad je Srebrenica pala, dugoročna strategija
da se bosanski Muslimani uklone iz Srebrenice počela je da se pretvara u
konkretan zajednički plan da se oni eliminišu. Operacija eliminacije prvo je
poprimila oblik prisilnog premještanja bosansko muslimanskog stanovništva.
Vijeće ne sumnja da je Mladićev nastup na sastancima u Hotelu Fontana bio
puki paravan s namjerom da se prikrije činjenica da je već postojao konkretan
plan da se iz Srebrenice prisilno uklone bosansko muslimanske žene, djeca i
starci vozilima koja su ranije bila rekvirirana. Imajući u vidu sveobuhvatno
djelovanje u stvaranju okruženja i konačnom zauzimanju Potočara snaga
bosanskih Srba, kao i operaciju ogromnih razmjera sa autobusima, Vijeće je
uvjereno da su Mladić, Živanović, Krstić, Popović i Kosorić dijelili zajednički
cilj da se eliminišu bosanski Muslimani u Srebrenici tako što će se prisilno
uklonili žene, djeca i starci bosanski Muslimani.
Nakon što je prvi konvoj napustio Potočare, pripadnici snaga bosanskih
Srba počeli su razdvajati muškarce i dječake bosanske Muslimane koji su se
približavali vozilima, prisiljavajući ih da ostave svoje porodice, kao i svoje
lične stvari i isprave, i odvoditi ih u zgradu poznatu pod nazivom Bijela kuća,
koja se nalazila na drugoj strani puta. Razdvajanje se nastavilo cijeli dan 12. i
13. jula. Kada se kuća napunila i kada su u nju natrpani bosansko muslimanski
muškarci, stigli su autobusi da ih odvezu do Bratunca, gdje su bili zatočeni
širom grada u jednako pretrpanim uslovima. U međuvremenu, snage bosanskih
Srba počele su primati informacije o koloni muškaraca bosanskih Muslimana
koji su nastojali stići do Tuzle, i krenule su preduzimati korake da im
zasjedama i granatiranjem prepriječe put. Nakon intenzivnih napada i potjere
za kolonom, 13. jula su snage bosanskih Srba zatočile između 1.500 i 2.000
muškaraca bosanskih Muslimana koji su se predali ili su zarobljeni i držale ih
kod raskršća u blizini Konjević Polja, na livadi u Sandićima i na fudbalskom
stadionu u Novoj Kasabi. Tokom popodneva i uveče zatočenici su uklonjeni
s tih lokacija i odvedeni ili u skladište u Kravici ili kamionima i autobusima
u Bratunac. Počevši kasno tog popodneva i tokom noći snage bosanskih Srba
ubile su između 755 i 1.016 bosansko muslimanskih muškaraca u skladištu u
Kravici.
Te večeri, Miroslav Deronjić, koga je optuženi dva dana ranije postavio
za civilnog povjerenika za srpsku opštinu Srebrenica, požalio se Načelniku
bezbjednosti Glavnog štaba Ljubiši Beari zbog prisustva autobusa punih
zatočenika koji su parkirani po cijelom Bratuncu, što je izazvalo zabrinutost
197
među bratunačkim stanovništvom. Oko 8 sati uveče, Deronjić je razgovarao
sa optuženim, koji ga je pitao, “koliko hiljada?” Deronjić je odgovorio, “oko
dvije za sad […] ali biće još u toku noći “. Optuženi je potom rekao Deronjiću
da “sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra […] ne u
magacine tu, nego negdje drugo”.
Počev od te večeri, a u skladu sa Mladićevim nareĐenjem, više hiljada
muškaraca, bosanskih Muslimana, prebačeno je autobusima iz Bratunca u
Zvornik, gdje su kratko vrijeme držani u školama u Orahovcu, Petkovcima,
Ročeviću i Kuli, kao i u domu kulture u Pilici. Tokom narednih nekoliko dana,
oni su odvedeni sa tih mjesta zatočenja na obližnje lokacije širom opštine
Zvornik: poljanu u Orahovcu, branu u Petkovcima, obalu Drine u blizini
Kozluka i vojnu ekonomiju Branjevo. Tamo su ih pripadnici snaga bosanskih
Srba strijeljali. Čak i prije masovnog ubijanja u Zvorniku, koje je otpočelo
12. jula, snage bosanskih Srba strijeljale su muškarce bosanske Muslimane
u Potočarima, na livadi u Sandićima i u školi u Lukama kod Tišće, na obali
rijeke Jadar, kao i ispred škole “Vuk Karadžić” u Bratuncu. U danima koji
su uslijedili nakon završetka operacije ubijanja u Zvorniku, pripadnici snaga
bosanskih Srba nastavili su da ubijaju muškarce bosanske Muslimane koje
bi zarobili, što se vidi iz primjera ubistva muškaraca bosanskih Muslimana
u Snagovu, Bišini i Trnovu. Dokazi predočeni u ovom predmetu pokazali
su da je najmanje 5.115 muškaraca, bosanskih Muslimana, ubijeno u vezi
sa događajima iz Priloga optužnici, a koji se stavljaju optuženom na teret.
Međutim, Pretresno vijeće nije moglo da utvrdi van razumne sumnje da se
incident iz Priloga optužnici E.2 odigrao onako kako se to u optužnici navodi.
Pretresno vijeće se uvjerilo da su ova ubijanja obavljana na sistematski
način i na osnovu dobro organizovanog plana. Da bi došlo do tog zaključka,
Pretresno vijeće uzelo je u obzir to da su snage bosanskih Srba počele da
dobijaju detaljne obavještajne podatke u vezi sa prisustvom muškaraca,
bosanskih Muslimana, među ljudima u Potočarima u noći 11. jula, kao i da
su, otprilike u isto vrijeme, počeli da primaju izvještaje o postojanju i kretanju
kolone muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, koji su pokušavali da se
probiju do Tuzle. Nadalje, prije trećeg sastanka u hotelu “Fontana”, koji je
održan 12. jula u 10 prijepodne, Popović je rekao Momiru Nikoliću da balije
treba sve pobiti. Pretresno vijeće je uvjereno da je plan da se svi vojno sposobni
muškarci i dječaci bosanski Muslimani iz Srebrenice pobiju već bio utvrđen u
vrijeme kada je počeo treći sastanak u Hotelu Fontana. Optuženi tvrdi da plan
da se pobiju muškarci, bosanski Muslimani, koje su snage bosanskih Srba
zarobile nije postojao barem do ubijanja koje je izvršeno u skladištu u Kravici
u popodnevnim satima 13. jula. Međutim, Pretresno vijeće smatra da taj
incident označava početak sprovođenja plana da se izvrši masovno ubijanje.
Ovu podmuklu operaciju na terenu je nadgledao i sprovodio velik broj
oficira VRS-a, na svim nivoima komandne hijerarhije, od Glavnog štaba do
pripadnika bataljona koji su bili u sastavu Zvorničke i Bratunačke brigade.
Pretresno vijeće posebno skreće pažnju na to da su oficiri iz Glavnog štaba,
Drinskog korpusa i Zvorničke brigade zaduženi za bezbjednost – to jest Beara,
Popović i Drago Nikolić – stalno bili prisutni na lokacijama u zvorničkoj
opštini, gdje su između 14. i 17. jula 1995. vršena ubijanja. Pretresno vijeće
nadalje konstatuje da ta složena operacija ubijanja ne bi bila moguća bez
ovlašćenja i naredbi Komandanta VRS-a, Mladića. Shodno tome, Pretresno
vijeće konstatuje da su Mladić, Beara i Popović dijelili prošireni zajednički
cilj da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu tako što će muškarci i
dječaci biti pobijeni, te da su prema tome imali namjeru da se putem radnje u
osnovi, odnosno ubijanja, počine ubistvo, istrebljenje i progon.
Nadalje, Pretresno vijeće primjećuje da su snage bosanskih Srba
energično progonile pripadnike kolone, kao i da su bile vrlo uporne u
sprovođenju namjere da pobiju sve muškarce bosanske Muslimane koje su
bosanski Srbi zarobili, bez obzira na to da li se radilo o borcima ili civilima,
kao i bez obzira na to da li su oni zarobljeni ili su se sami predali pošto su
napustili kolonu. Pretresno vijeće smatra da to, u kombinaciji sa načinom
na koji je ubijanje izvršeno, kao i sa sistematskom i dobro organizovanom
prirodom tog ubijanja, pokazuje jasnu namjeru da se vojno sposobni muškarci
Muslimani iz Srebrenice svi do jednog pobiju. Uz napomenu da ubijanje svih
vojno sposobnih muškaraca iz određene grupe ljudi ima za posljedicu ozbiljne
implikacije u pogledu mogućnosti stvaranja potomstva, što može dovesti do
izumiranja grupe o kojoj je riječ, Pretresno vijeće konstatuje da jedini razuman
zaključak koji se iz toga može izvući jeste taj da su pripadnici snaga bosanskih
Srba koji su organizovali i koordinirali ovu operaciju imali namjeru da unište
bosanske Muslimane iz Srebrenice kao takve.
U zaključku, imajući u vidu stalno prisustvo i umiješanost Beare i
Popovića na lokacijama na kojima su vršena masovna ubijanja u zvorničkoj
opštini, njihove brojne postupke koji su doprinijeli ostvarivanju operacije
ubijanja, kao i činjenicu da je ta operacija širokih razmjera sprovođena uz
suštinsko učešće Mladića, Pretresno vijeće se uvjerilo da su pripadnici UZP-a
vezanog za Srebrenicu koji su se dogovorili da se mjere prošire tako da uključe
i ubijanje muškaraca i dječaka, odnosno Mladić, Beara i Popović, imali
namjeru da svi vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani budu pobijeni, a
ta namjera je u datim okolnostima jednaka namjeri da se bosanski Muslimani
iz Srebrenice unište.
199
Vijeće sada prelazi na odgovornost optuženog za zločine za koje je
utvrđeno da su počinjeni u dijelu predmeta koji se odnosi na Srebrenicu.
Optuženi priznaje da je odobrio prvobitni plan da se srebrenička enklava
smanji i da se potom zauzme nebranjeni grad Srebrenica, ali tvrdi da se u tom
planu nikada nije razmatralo pogubljenje zarobljenika bosanskih Muslimana.
Optuženi izričito tvrdi da nikada nije bio obaviješten o tim ubijanjima.
Pretresno vijeće je utvrdilo da su najkasnije u vrijeme izdavanja
Direktive 7 u martu 1995. godine, optuženi i Mladić osmislili dugoročni
plan koji je imao za cilj da se bosanski Muslimani na kraju prisilno uklone iz
Srebrenice, i smatra da to što je optuženi uspostavio strukture bosanskih Srba
u Srebrenici pokazuje namjeru da se bosansko muslimansko stanovništvo
trajno i prisilno ukloni iz tog grada. U svom zaključku, Pretresno vijeće
napominje da je tokom trajanja operacija oko Srebrenice optuženi dobijao
informacije putem različitih kanala, uključujući tu i kontakte sa visokim
oficirima VRS-a kao što su Gvero i Tolimir, kao i sa Živanovićem 11. jula
noću i sa Mladićem u popodnevnim satima 13. jula. Optuženi se takođe dva
puta sastao sa Tomislavom Kovačem iz MUP-a Republike Srpske, koji je 13.
jula uveče i 14. jula tokom dana boravio na području Bratunca i Srebrenice.
Optuženi je takođe dobijao redovne pismene izvještaje od mnogih sastava
snaga bosanskih Srba, uključujući tu i dnevne borbene izvještaje VRS-a, iz
kojih se vidi da su snage bosanskih Srba primijetile relativno mali broj vojno
sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana u Potočarima, a opisuju se i akcije
koje su snage bosanskih Srba preduzele u okviru potjere za kolonom.
Kao što je ranije pomenuto, oko 8 časova uveče 13. jula, optuženi je
sa Deronjićem, koji mu je kao civilni povjerenik za Srebrenicu bio direktno
odgovoran, razgovarao o sudbini više hiljada zarobljenih muškaraca bosanskih
Muslimana koji su u to vrijeme držani u Bratuncu. Uprkos činjenici da tokom
tog razgovora nisu eksplicitno pominjali ubijanje zatočenika, optuženi i
Deronjić govorili su u šiframa, nazivajući zatočenike robom koja se mora
smjestiti u magacine prije dvanaest sutra. Štaviše, Pretresno vijeće podsjeća
da su odmah nakon tog razgovora Beara i Deronjić raspravljali o tome gdje
zatočenike treba pobiti a ne da li to treba učiniti. Stoga je jasno da je u tom
trenutku već bila donijeta odluka da se zatočenici pobiju, a Deronjić se pozvao
na autoritet optuženog da bi ubijedio Bearu da prihvati njihovo prebacivanje
u Zvornik. Pretresno vijeće smatra da taj razgovor, zajedno sa potonjim
postupcima optuženog, van razumne sumnje pokazuje saglasnost optuženog
da se cilj proširi tako da uključi ubijanje muškaraca bosanskih Muslimana.
Kao predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant VRS-a, optuženi
je bio jedina ličnost u Republici Srpskoj koja je imala moć da interveniše
200
kako bi se spriječilo da muškarci bosanski Muslimani budu pobijeni. A ipak,
optuženi ne samo što nije intervenisao kako bi spriječio da uopšte dođe do
ubijanja, nego je lično naredio da zatočeni muškarci bosanski Muslimani koji
su u to vrijeme bili držani u Bratuncu budu prebačeni na druga mjesta da bi
bili ubijeni. Oni su nakon toga zaista odvedeni u Zvornik i pobijeni.
U potpunosti upoznat sa operacijom ubijanja koja je bila u toku,
optuženi je 14. jula proglasio ratno stanje na području opštine Srebrenica–
Skelani, što je u praksi dopustilo oružanim snagama raspoređenim u zoni
odgovornosti Drinskog korpusa da koriste sve ljudske i materijalne resurse
a da pritom ne moraju da se pridržavaju komplikovanih pravila procedure,
što je olakšalo sprovođenje operacije ubijanja koja je bila u toku. Na osnovu
sveukupnih dokaza, Pretresno vijeće zaključilo je da je optuženi dijelio
prošireni zajednički cilj da se muškarci bosanski Muslimani iz Srebrenice
pobiju, i da mu je značajno doprinio.
Pretresno vijeće sada će razmotriti pitanje da li je optuženi učestvovao
u UZP-u vezanom za Srebrenicu sa namjerom da se bosanski Muslimani iz
Srebrenice unište.
Pretresno vijeće uvjereno je van svake sumnje da je optuženi znao da
hiljade zarobljenih muškaraca bosanskih Muslimana koje snage bosanskih Srba
drže zatočene na području Srebrenice čine vrlo značajan procenat muškaraca
bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Iako je imao redovno ažurirana saznanja
o toku operacije, optuženi se saglasio sa dijelom plana koji se odnosio na
eliminaciju zarobljenika između 13. jula uveče i 17. jula, pa stoga nije ni
intervenisao da bi zaustavio ili spriječio njihovo ubijanje. Umjesto toga, on
je naredio da se zarobljenici prebace u Zvornik, gdje su oni zatim pobijeni.
Štaviše, kada je Pandurević 16. jula izvijestio da je otvorio koridor da bi
omogućio prolazak pripadnicima kolone koji još uvijek nisu bili zarobljeni
niti su se predali, Karišik je odmah poslat da to istraži a koridor je u roku
od jednog dana zatvoren. Najzad, Pretresno vijeće podsjeća da se optuženi u
komunikaciji sa međunarodnim novinarima hvalio otvaranjem koridora, ali da
je na sjednici Skupštine bosanskih Srba zatvorenoj za javnost, koja je održana
nekoliko sedmica kasnije, izrazio žaljenje što su muškarci bosanski Muslimani
uspjeli da prođu kroz linije bosanskih Srba. Shodno tome, Pretresno vijeće
smatra da jedini razuman zaključak koji se može izvući iz takvih dokaza jeste
taj da je optuženi sa Mladićem, Bearom i Popovićem dijelio namjeru da svi
vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani iz Srebrenice budu pobijeni, što
je, po mišljenju Pretresnog vijeća, jednako namjeri da se bosanski Muslimani
iz Srebrenice unište kao takvi.
201
Međutim, Pretresno vijeće konstatuje da može samo da zaključi da se
optuženi saglasio sa proširenim zajedničkim ciljem u vrijeme svog razgovora
sa Deronjićem, u 8 sati uveče 13. jula. Prema tome, on se ne može, na osnovu
svog učešća u UZP-u vezanog za Srebrenicu, smatrati odgovornim za ubijanja
i s njima povezane radnje progona koje su se desile prije tog vremenskog
trenutka. Što se tiče ubijanja koja su se odigrala prije njegovog razgovora
sa Deronjićem 13. jula uveče, Vijeće smatra da je optuženi znao ili je imao
razloga da zna da su njegovi potčinjeni nakon pada srebreničke enklave
počinili zločine i da je propustio da u svom svojstvu vrhovnog komandanta
obavi svoju dužnost i preduzme nužne i razumne mjere da bi kaznio počinjenje
genocida, ubistva, istrebljenja i ubijanja kao radnji u osnovi progona. On je
stoga krivično odgovoran za takve propuste po članu 7(3) Statuta. Međutim,
pošto je Pretresno vijeće već zaključilo da je optuženi odgovoran za genocid
po osnovu učešća u UZP-u vezanom za Srebrenicu, Vijeće mu neće izreći
osuđujuću presudu po članu 7(3) Statuta, a u vezi sa tačkom 2 optužnice.
ODMJERAVANJE KAZNE
203
Sudija Howard Morrison i sudija Melville Baird prilažu svoja
djelimično suprotna mišljenja.
Sjednica je završena.
ZAKLJUČAK
205
U takvoj atmosferi danas većina bosanskih Srba javno Čavićeva priznanje
smatra izdajom srpskih nacionalnih interesa. Političko rukovodstvo RS-a
koristi svaku priliku da žrtvama nesrpske nacionalnosti ospori pravo na javno
sjećanje i obilježavanje stradanja. Ovakvi potezi omogućili su veliki povratak
ideologije koju je stvarao Karadžić.
Koji su to koraci o prihvatanju istine o zločinima i njenom javnom
priznanju koje bi Republika Srpska mogla provesti kako bi se distancirala od
Karadžićevih metoda?
LITERATURA
207
čovječnosti i međunarodnog prava Univerzita u Sarajevu, Sarajevo
2004;
11. Đozić, Adib. Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom
društvu, Znakovi vremena, br. 22/23., Sarajevo, 2004;
12. Đozić, Adib. Elementi za novu subznanstvenu teoriju (sociologiju)
genocida, Godišnjak Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 6/2005., Tuzla,
2005;
13. Đozić, Adib. Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog
sociologiji bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF-
SET, Tuzla, 2012;
14. Hodžić, Refik. Kako transformisati realnost stvorenu Karadžićevim
zločinima. Magazin Stav, broj 57/godina II – str.14-19, Sarajevo, 07.
04. 2016;
15. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu. Optužnica protiv Radovana Karadžića
i Ratka Mladića. Sarajevo, 2010;
16. Ibrahimagić, Omer. Srpsko osporavanje Bosne i Bošnjaka, Magistrat,
Sarajevo, 2001;
17. Karić, Enes. Boje višnje. Tugra, Sarajevo, 2016;
18. Karić, Enes. Pjesme divljih ptica. Tugra, Sarajevo, 2009;
19. Kuka, Ermin. Četnički zločin protiv čovječnosti i međunarodnog
prava na području općine Višegrad, Edicija Monumenta Srebrenica:
Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Knjiga IV, Srebrenica kroz
minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-histrijskog
i proirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015;
20. Mahmutćehajić, Rusmir. Andrićevstvo. Clio, Beograd, 2015;
21. Mahmutćehajić, Rusmir. Bosansko pitanje o svijetu, u: Tolerancija i
tradicija, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2000;
22. Muratović, Rasim. Holokaust nad Jevrejima i genocide nad Bošnjacima.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu - Drugo izdanje. Sarajevo, 2012;
23. Muratović, Rasim. Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana
Vetlesena. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2014;
208
može i pročitati na web portalu Oslobođenja na linku: http://www.
oslobodjenje.ba/pogledi/u-susret-presudi-radovan-karadzic-od-
durmitora-do-haaga
25. Nilsen, Kjell Arild. Milosevic i krig og i Haag – Dokumentasjon –
Syppress, Oslo, 2007. Prijevod sa norveškog na bosanski Rasim
Muratović: Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija –. Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, 2013;
26. PRESUDA Međunarodnog suda pravde (2008), Bosna i Hercegovina
protiv Srbije i Crne Gore, 26.februar 2007.godine, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo
27. Pretresno vijeća Haškog tribunala. International Criminal Tribunal for
the former Yugoslavia. Sažetak presude Radovanu Karadžiću, Haag,
24. mart 2016.
28. Zgodić, Esad. Kult suvereniteta, FEB Sarajevo, 1997;
29. Zgodić, Esad. Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKB, Sarajevo,
1999;
30. Zülch, Tilman. „Etničko čišćenje“ genocid za „Veliku Srbiju“, VKBI,
Sarajevo, 1996;
31. Žiga, Jusuf. Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo, 1997.
209
mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik
Sažetak
211
Uvod
1992, čime je počeo opći napad i masovno ubijanje i ranjavanje civila, civilnog
stanovništva, među kojima i velikog broj djece.
216
u kući/stanu ........................................ 18 (14,876 %)
u hodniku zgrade ................................ 2 (1,653 %)
u bolnici .............................................. 13 (10,744 %)
prilikom evakuacije ............................ 3 (2,479 %)
na “putu spasa”…….………………... 4 (3,306 %)
na liniji ................................................ 3 (2,479 %)
u zbjegu ............................................... 9 (7,438 %)
na livadi .............................................. 3 (2,479 %)
na rijeci ............................................... 1 (0,826 %)
nepoznato ........................................... 5 (4,132 %)
Vrlo često uz ranjeno dijete stradao je najmanje još jedan član porodice
(često brat ili sestra) ili čak cijele porodice. Tako je naprimjer:
Zaključak
222
agresorske ofanzive “Zvijezda 94”, u kojoj je za 23 dana mjeseca aprila 1994.
ubijeno 15 % od ukupnog procenta ubijene djece tokom opsade;
- najveći procenat djece je ubijen od 12 do 18 sati (47,1 %) kada je
agresor jasno vidio i znao šta mu je cilj;
- prema načinu izvršenja zločina najveći procenat ubijene djece je
granatiranjem (71 %);
- najveći procenat djece je ubijen u dvorištima svojih stambenih
objekata (27,2 %);
- u masovnom ubijanju djece ubijeno je 30,8 % od ukupnog procenta
ubijene djece.
Literatura i izvori
a) knjige
− Akaši, Jasuši, U dolini između rata i mira - Ličnosti koje sam upoznao,
Univerzitet za mir Ujedinjenih nacija, Evropski centar za mir i razvoj
(ECPD), Beograd, 2013.
− Arnautović, Ramo, Djeca u vihoru rata, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2000.
− Bahto, Hamid, Sa braniocima Sarajeva i Goražda, Viječe Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2008.
− Begić, Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991.-1996.), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
− Boyle, Francis Antony, Bosanski narod optužuje za genocide: postupak
pred Međunarodnim sudom pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv
Srbije radi sprječavanja i kažnjavanja zločina, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2000.
− Bradarić, Mehmed, Grihota je ubijanje tvica, Bosanska riječ, Tuzla, 2004.
− Cigar, Norman, Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, VKBI,
Sarajevo, 2004.
− Cohen, Philip, Srpski tajni rat: propaganda i manipulacija historijom,
Ljiljan, Sarajevo, 1996.
− Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje,
223
priprema, izvođenje (Knjiga I i II), Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2004.
− Čekić, Smail, Genocid i istina o genocide u Bosni i Hercegovini, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
− Čekić, Smail, Šestanović, Muhamed, Karović, Merisa i Mastalić-Košuta,
Zilha, Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2010.
− Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996, University
Press, Sarajevo-Tuzla, 2012.
− Džananović, Muamer, Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-
1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2015.
− Đozić, Adib, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003.
− Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji
bosanskohercegovačko društva, Bosanski kulturni centar, Off-set, Tuzla/
Sarajevo, 2012.
− Genocid u kontinuitetu - Svjedočenje ambasadora Arrie, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo, 2011.
− Gleni, Miša, Balkan 1804-1999. (nacionalizam, rat i velike sile), B92,
Beograd, 2001.
− Hodge, Carole, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Detecta,
Zagreb, 2007.
− Mesić, Stipe, Kako je srušena Jugoslavija: politički memoari, Zagreb,
1994.
− Miković, Milanka, Psihosocijalni poremećaji djece izazvani ratom u BiH,
Studentska štamparija Univerziteta, Sarajevo, 1997.
− Muratović, Rasim, Bosna u Bergenskim vremenima - knjiga I i II,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011.
− Muratović, Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocide nad Bošnjacima,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu - Drugo izdanje. Sarajevo, 2012.
224
− Muratović, Rasim, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana
Vetlesena, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014.
− Omerdić, Muharem, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992-
1995.), El-Kalem, Tuzla, 1999.
− Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar
ARBiH, Sarajevo, 1995.
− Richard Holbrooke, Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo, 1998.
− Riley, Jonathan (ur.), White Dragon: The Royal Welch Fusiliers in Bosnia,
Wrexam, 1995.
− Silber, Laura i Little, Allan, Smrt Jugoslavije, Tiskara Rijeka, Rijeka,
1996.
− Simms, Brendan, Najsramniji trenutak: Britanije i uništenje Bosne,
Buybook, Sarajevo, 2003.
− Šarić, Sabahudin, Velikosrpska ideologija, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i
Naučnoistraživački institute “IBN SINA”, Sarajevo, 2010.
− Šehić, Zijad, Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna, međunarodna
diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i agresija na Republiku Bosnu i
Hercegovinu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.
− Šestanović, Muhamed, Zločini nad psihičkim integritetom djece,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000.
− Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Gesellschaft fur bedrohte Völker, Human rights Group for
Bosnia, Sarajevo, Göttingen, Kuala Lumpur, 1997.
− Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini-Posljedice presude
Međunarodnog suda pravde, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2011.
− Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo,
2003.
− Zbornik radova Pokidani Pupuljci, Komisija za prikupljanje činjenica o
ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002.
− Zbornik radova Psihosocijalne posljedice rata: Rezultati empirijskih
225
istraživanja sprovedenih na području bivše Jugoslavije, Unicef BiH,
Sarajevo, 2002.
− Zbornik radova Ratni zločin silovanja (Čitanka/Reader), Žene u crnom,
Beograd, 2013.
226
− Arhiv Udruženja civilnih žrtava rata BPK Goražde, Goražde.
− Javnost, (List SDS) (1991-1992).
227
Prilog o bosanskome jeziku krajem 19. stoljeća
229