Professional Documents
Culture Documents
Stockholm Delete - Jens Lapidus
Stockholm Delete - Jens Lapidus
originala:
Jens Lapidus
STHLM Delete
Tony Catalhöyük nije volio svoj posao, ali to je bilo u redu. Njegov je
san bio postati policajac, ali već dvaput nije uspio upasti na akademiju.
A trebao je. Vid i sluh bili su mu savršeni, sve je fizičke testove prošao s
lakoćom. Bilo je strašno kul natezati lutku od 80 kg po linoleumu na
testiranju. Nije ni vukao nikakve nedopuštene bolesti, imao je dovoljno
dobre ocjene i nikad nije bio osuđivan. Nikad nije kušao drogu, iako je
mnogim njegovim prijateljima u gimnaziji bilo zanimljivo tu i tamo
duvati.
Zasrao je na psihotestu. Rekli su da postoji rizik da neće moći
dovoljno pridonositi razvoju drugih i sebe sama, da se ne vidi kao dio
cjeline. Iz toga je proizlazilo da je solo igrač. Nazvao je odjel za
novačenje, gdje mu je neka žena poput papige stalno iznova tupila iste
riječi iz obrazloženja. Toni ju je pritiskao, rekao je: „Ako mi ne date
neko normalno obrazloženje, čut ćete svoga boga!” Naposljetku mu je
službenica rekla: „Osim onoga što sam već bila spomenula, mogu
nadodati da, kako se čini, imate ozbiljnih problema sa surađivanjem.”
To je bilo čisto sranje. Tony je pola svog života trenirao ekipne
sportove, prije nego što se prebacio na grappling. Dobro je znao
funkcionirati u grupi, biti timski igrač. Ali ta jebena vještica
psihologinja koja je bila zadužena za testove zbog nekog razloga nije
htjela da on upiše policijsku akademiju. Nisu htjeli da i on pridonese.
Mogao je samo nagađati zašto.
Nebo je postajalo sve svjetlije, ali šuma oko njega i dalje je bila mračna.
Vozio je dobrano iznad ograničenja. Sefovi su ih i sami na to često
poticali, barem po noći, iako to nikad ne bi priznali. Govorili bi: „Ne
možemo se vucarati uokolo, moramo biti u centrali ili s klijentima,
tamo gdje možemo biti od koristi. Ljudi cijene brz dolazak, iako smo mi
samo čuvari u uniformama.”
Tony je mrzio taj izraz. Čuvari u uniformama. Nije on bio čuvar,
njegova je svrha bila borba s prijestupnicima, kao što čini policija, kojoj
se namjeravao priključiti.
Alarm se oglasio nekih petnaest minuta ranije u kući u šumi malo
dalje od Ängsvika, na sjevernom dijelu otoka Värmdö. Ondje je zbog
oluje nestalo struje, ali se nakon nekoliko minuta vratila. Na cesti nije
bilo prometno, a prema riječima Robina, njegova kolege, kamere su na
toj dionici bile isključene. Osim toga, Tony je mnogo puta dosad vozio
ovuda, a i GPS ga je sasvim dobro navodio.
Kod jedne je kuće skrenuo desno na sporednu cestu, ne smanjujući
brzinu. Ovdje dosad još nije bio, ali rizik da naleti na neki drugi auto u
principu je bio neznatan. Prema karti, uz tu dionicu jedva da je i bilo
kuća.
Do odredišta mu je bilo preostalo samo četiristotinjak metara.
Suma se, poput nekih mračnih zidina, izdizala duž ceste. Tony je opazio
nešto iza grma malo dalje ispred sebe. Činilo se da se s desne strane
ceste nalazi neki automobil. Možda bi trebao stati i pogledati je li se što
dogodilo. Ali ne, alarm je morao provjeriti u roku od 25 minuta,
neovisno o vremenu i lokaciji kuće. Tako je stajalo u jamstvu.
Šljunak mu je zaškripao pod kotačima dok je parkirao pred
crvenom kućicom s bijelim oknima. Podsjećala ga je na ljetnu
nogometnu školu koju je polazio kao dječak. Pet su ljeta zaredom on i
njegov brat prva dva tjedna praznika provodili na otoku Väddö u
sjevernom dijelu Stockholmskoga arhipelaga, igrajući nogomet i
spavajući u crvenim kućicama. Oni su bili iz Fisksätre, a njihovim se
roditeljima baš i nije dalo micati odande. To je zapravo i bio razlog
zašto nije imao ništa protiv toga da radi na Värmdöu: kad bi išao u
kontrolu protuprovalnih alarma, a u 90% slučajeva bila je riječ o lažnim
uzbunama, pratio ga je lijep osjećaj da je ponovno u ljetnoj nogometnoj
školi.
Ma jedi govna.
Nikola je već predugo bio prisiljen trpjeti sranja.
Već godinu dana trune ovdje.
Ali uskoro će biti gotovo. Sutra je posljednji dan. Bogu hvala, jer već
je gotovo bio spreman krenuti u crkvu s djedom Bojanom.
Imao je osamnaest godina. Švedska je bila usrana zemlja, ovdje te
mogu lišiti slobode i ako si maloljetan. Za sve je bila kriva njegova
majka. Linda, neumorno gunđalo. Prijetila mu je da će ga izbaciti, da će
prekinuti svaki kontakt i, još gore, prijetila mu je Teddyjem. Zapravo je
samo to potonje diralo Nikolu, mogućnost da će Teddy biti razočaran.
Volio je Teddyja više od svježeg snusa, više od sve trave na svijetu,
katkad čak i više od ekipe s kojom je odrastao, od svoje braće.
Teddy, njegov ujak.
Teddy, njegov idol. Ikona. Uzor. Samo je jednu osobu mogao
usporediti s Teddyjem - Isaka.
Ali to svejedno nije bilo dovoljno. Bilo je već previše sati društveno
korisnog rada, globe su postale previsoke, socijalna služba počela je
previše gnjaviti. Linda ga je htjela poslati u ustanovu. Htjela je da njezin
sin završi u popravnom domu bez droge, zabave i cura.
I tako je posljednju godinu dana proveo ondje. U Maloljetničkom
popravnom domu Spillersboda.
Skrb se omogućuje mladim osobama koje svoje zdravlje ili razvoj
dovedu u izravnu opasnost zloporabom sredstava što izazivaju ovisnost,
kriminalnim djelatnostima ili nekim drugim oblikom društveno
neprihvatljivog ponašanja.
Jebeš popravni dom. Taj je odlomak čuo četrnaest milijuna puta.
I dalje mu nije značio ništa.
Svake mu se minute glavom motala ista misao, kao pokvarena
ploča koju vrti neki umorni house DJ. Refren se samo ponavlja: Jebena
mama. Jebena mama. Jebena mama.
„Sve sam pokušala učiniti za tebe, Nikola”, govorila bi ona kad bi ga
pustili kući. „Možda bi sve bilo drukčije da si odrastao uz oca.”
„Ali imao sam Teddyja.”
Mama bi odmahnula glavom. „Misliš? Ujak ti je po zatvorima proveo
osam od posljednjih devet godina. Je li baš bio uz tebe?”
Nikola je sjedio na kraju učionice, kao i obično. Jeo je g-o-v-n-a.
Zaista su se trudili sputati ga.
Katkad bi se u refrenu pojavila nova fraza: Jebena Sandra. Jebena
Sandra. Jebena kuja Sandra.
Sandra je bila njegova takozvana asistentica u nastavi. Mljela je o
traženju posla. Moraš naučiti dobro se prezentirati, napisati
motivacijsko pismo, rasturiti. Nikola nikako nije shvaćao svrhu toga što
mu govori, program stručne orijentacije odabrao je samo zato da ne
mora slušati sve ono trkeljanje. Osim toga, ionako nije planirao rintati
na nekom poslu od osam do četiri ili raditi na crno kao majstor.
Postojali su mnogo brži načini da digne kintu, znao je to iz vlastitog
iskustva. Ono što je radio za Yusufa odmah je donosilo zaradu.
Mini-skupina za razgovor: samo Nikola i petorica momaka,
jedanput tjedno. Ostatak vremena morao je dolaziti na praksu koju su
mu sredili u Åkersbergi, kod električara Georgea Samuela. George je
bio sasvim u redu, ali Nikoli se nije dalo.
Osoblje popravnog doma i njegova majka očito su smatrali da je za
njega dobro da, osim prakse, pohađa i grupne sate. „Tako ćeš poboljšati
sposobnost koncentracije. Možda nećeš položiti švedski, ali ga svakako
možeš čitati s razumijevanjem”, mljeli su gore nego pijandure na
klupama u parku u Ronni. Naravno da zna čitati. Djed mu je bio jebeni
fanatik za knjige, beogradski čitateljski genij. Nikolu je književnoj
magiji podučavao od šeste godine, sjedeći uz njegov krevet i prolazeći
s njim dobre, stare stvari: Otok s blagom, 20.000 milja pod morem,
Tajanstveni otok.
Nikola je htio promaknuti ispod radara, plutati poput naftne mrlje
na moru. Htio je biti sjena, živjeti život kakav mu odgovara. Ne biti
zatočen u učionici, pod kontrolom tamo nekih odvratnih
administrativnih kratica.
Ali, kao što je rečeno, bliži se i taj čas. Njegovih dvanaest mjeseci
smrtne dosade uskoro će biti gotovo.
Život će ponovno dobiti značenje.
Život će ponovno postati Život. Neke su se stvari već počele zbivati.
Znali su da dolazi, Yusuf mu se javio i pitao ga bi li mu pomogao oko
jedne stvari za nekoliko dana.
Stražarski zadatak, ali nimalo lagan. Bila je riječ o pregovorima. O
njihovu internom sudu, parnici dvaju zaraćenih klanova u Södertäljeu.
A Isak će biti sudac. On je taj koji će donijeti odluku, a ne sustav koji
je njega ovdje zatvorio.
Isak, jebote. Bio je to korak naprijed.
Ali Nikola još uvijek nije bio pristao.
PROMEMORIJA 1
Transkript dijaloga
PITANJE A
Raspravite pitanja etičke i stručne prirode koja se javljaju u sljedećim
situacijama.
Engleski poduzetnik g. Sheffield stupio je u kontakt s odvjetničkim
društvom Vipps i zamolio ih za pomoć oko kupnje kompleksa nekretnina
u Göteborgu.
G. Sheffield je odvjetnici Miji Martinsson rekao da je prije desetak
godina surađivao s istim odvjetničkim društvom. Tada mu je bivši partner
Sune Storm pomogao oko jednog kompliciranog slučaja. G. Sheffield kaže
da se ‚zaista osjeća kao klijent društva i stoga očekuje pomoć.”
Nakon nekoliko tjedana korespondencije s g. Sheffieldom, Mia se
zamislila nad time tko je zaista g. Sheffield. Ne želi nikakve bankovne
pozajmice i sav iznos od 220 milijuna kruna želi prebaciti na račun
klijenta odvjetničkog društva. Međutim, transakcija ne bi bila provedena
s računa g. Sheffielda u Velikoj Britaniji već preko tvrtke sa sjedištem na
Britanskim Djevičanskim Otocima.
JS : Je li vam bolje?
M: Da, znatno. Hvala što ste me pustili. Ona 24 sata bila su mi najgora u
životu. Vratilo mi se toliko sjećanja...
JS: Je li vas itko pitao gdje ste bili?
M: Ne.
JS: Ni Sebbe?
M: Nismo razgovarali, mislim da se pritajio.
JS: Razumijem. Ja sam vama obećao imunitet, a vi meni da ćete
govoriti. Prije nego što počnemo, samo da kažem da želim znati sve
detalje i sve vaše misli. Razumijete li?
M: Mislim da da. Razmišljao sam o tome što ću reći.
JS: Zvuči odlično. Mogli biste početi sa svojom poviješću, a nakon toga
mi detaljno ispričajte sve ostalo.
M: Dobro, ionako sam tako nekako i ja mislio.
Ovako je bilo: Oduvijek sam volio igre, u gimnaziji sam počeo s
prijateljima igrati backgammon. Isprva bismo nakon škole sjedili u
kafiću i igrali radi razonode, zafrkavali se s kockicama i proučavali
kako igra zapravo funkcionira. Sve nas je jako zanimala matematika, ja
imam u sebi tu prirodoslovnu crtu. Vjerojatnost, diferencijalne
jednadžbe i to. Brzo sam pohvatao princip igre. Naknadno je došla
gomila Iranaca, Turaka i ostalih s Bliskog istoka, starijih od nas. Došli
su vidjeti tko su ti švedski momci koji misle da znaju igrati njihovu
igru, shesh besh, kako su je zvali. Često bismo ih rasturili.
JS: Kad je to bilo?
M: Sredinom osamdesetih. Tada sam išao u gimnaziju Brännyrka.
Uglavnom, maturirao sam, odslužio vojsku u Bergi, a potom nekoliko
godina radio kod svog oca, koji je imao malu tiskaru. Krenuo sam na
fakultet kad sam imao 23 godine, a iste sam godine upoznao Ceciliju,
svoju suprugu. Bilo je to 1990. Oko tri godine kasnije dobili smo prvo
dijete. Meni je bilo 27, iste sam godine završio fakultet. Svih sam tih
godina i dalje igrao, tu i tamo viđao sam se s prijateljima.
Potom sam počeo raditi u revizorskoj tvrtki KPMG, mislim da je to
bilo 1995. Ondje sam upoznao jednog momka koji je također volio
backgammon, ali i poker. Taj me kolega pozvao u jedan klub na trgu
Sankt Eriksplan, u kojem se u principu moglo igrati po cijeli dan. Počeo
sam povremeno odlaziti onamo, kad bi djeca otišla spavati ili
vikendima. Na neki je način to bilo dinamično i kreativno okruženje,
odnosno bilo bi da nije bilo te gladi. Većina je bila zaluđena igranjem.
JS: Što je Cecilia mislila o tom klubu?
M: Njoj bih rekao da odlazim tamo, možda ne svaki put, ali uglavnom
bih joj rekao gdje idem. Prihvatila je to da je to moj čudni hobi, ali nikad
nije išla sa mnom.
Išao sam i na druga mjesta: Carlos Poker u Sundbybergu, Pot Raiser
u ulici Folkungagatan... Znao sam dobrano zaraditi, iako nisam baš
često igrao za novac. Jednog sam dana došao kući s više od deset tisuća
kruna. Stavio sam ih na hrpicu na kuhinjski element, da to bude prvo
što ujutro ugleda.
JS: Nije li joj to bilo malo čudno?
M: Prvi put možda i jest, ali kasnije joj je to bilo kul. Uostalom, nismo
često imali tolike svote. Tako da u početku nije bilo problema. Ali
kasnije, kasnije je bilo drukčije... Ali doći ću do toga.
Bilo kako bilo, negdje početkom 2002. odigrao sam svoju prvu
partiju pokera preko interneta. Bilo je to prosvjetljenje - mogao sam
igrati kad god sam htio. Širokopojasni internet tada se upravo razvijao,
a ja sam kupio bolje računalo, tako da sam mogao igrati više partija
odjednom. Često sam odjednom igrao za četiri ili pet stolova, nerijetko
i na poslovnom računalu. Cecilia je bila zadovoljna što više ne idem u
onu rupetinu, kako je u šali nazivala klub. Ali nije znala koliko sam
mnogo igrao u uredu. Poker na internetu drukčiji je nego u stvarnom
životu. Agresivniji je, često i brži. Prije svega manje psihološki, a više
matematički. Na internetu nikad ne vidite suparnika, važna je samo
vaša igra, a ne glupava pokeraška lica i psihološki trikovi. To je za
mene bila prednost. Naučio sam mnogo toga što sam mogao
primijeniti i kad sam uživo igrao u klubu.
Godine što slijede katkad zovem zlatnim dobom. Mnogi su igrali, ali
bilo je malo onih dobrih. Poker je pratio veliki hype. U stockholmskim
klubovima mogao si dignuti dobru paru na Texas Hold’emu ili PLO-u,
kako se skraćeno naziva Pot limit Omaha. Na primjer, jednom prilikom
2004. digao sam petnaest tisuća eura u jednoj noći. Na razini na kojoj
sam ja igrao morao si imati izdašan račun u banci, jer, iako sam imao
određeni kredit u klubu, znao sam gubiti na tisuće eura tjedno, a na
internetu kredita nije bilo. Nije to bilo dobro ni za živce, ni za lisnicu, ni
za odnos s klubom. Tako da sam se počeo raspitivati, trebao sam
nekoga tko bi me pogurao, odnosno sponzora. Na koncu su mi rekli za
čovjeka koji bi mi mogao pomoći.
JS: Kako se zvao?
M: Bio je to Sebbe.
JS: Onaj iz Staroga grada?
M: Da. Sebbe se ponudio da mi bude staker, kako se to kaže, odnosno
financijer. Dogovor je bio da mi on plaća sve uloge na turnirima i
partijama. Dobio sam, takoreći, na korištenje njegov račun i kredit u
iznosu do dva milijuna kruna, a njemu bi išlo šezdeset posto mojih
dobitaka. Istodobno mi je klub podignuo letvicu na milijun kruna, ali
kad god bih zatrebao još novca, otišao bih po njega Sebbeovu čovjeku
Maximu. U potpunosti su mi vjerovali, podnosio sam im račune.
JS: Što ste učinili s dobivenim novcem?
M: Otplatio sam dio hipoteke i slično. Ali potom, početkom 2005., sve je
otišlo kvragu. Loše mi je išlo, ne znam zašto. Možda zbog nekih novih
momaka koji su se pojavili, koji su naučili igrati s pomoću računala i
programa.
Kako bih pokrpao gubitke, počeo sam svake večeri ići u klub ili
ostajati na poslu i igrati putem interneta. Jasno, Cecilia se počela pitati
što se događa. Jutrima mi je bilo teško ustati, često bih ostajao u
krevetu dok bi ona brinula o djeci, vozila ih u vrtić i slično.
Sjećam se kako je jednog jutra sjela na rub kreveta dok su djeca
doručkovala. Protresla me i pitala:
„Mats, što se događa? Reci mi.”
Samo sam nešto promrmljao. Spavao sam valjda manje od četiri
sata. „Mats, moraš mi reći. Moram znati što radiš cijele noći.”
Okrenuo sam se i pokušao se razbuditi. „Kažem ti da je ludnica na
poslu. Oprosti, ljubavi, pokušat ću malo stati na loptu.”
Pogladila me po obrazu. U svom nedostatkom sna zamagljenom
mozgu sam sam sebi obećao da ću srediti situaciju.
To bih vjerojatno i mogao učiniti da sam tada stao. Jasno, morao
sam vratiti dugove, ali s time sam mogao živjeti. No, umjesto toga sam
se počeo prezaduživati.
JS: Kako to mislite?
M: Išao sam preko granica. Na koncu sam različitim igračima i
tvrtkama za online igranje dugovao toliko novca da nisam imao ama
baš nikakvog pokrića. Teoretski sam bio u osobnom bankrotu.
Ali početkom travnja sam znao da je Sebbe nekoliko tjedana u
Macauu. Otišao sam do Maxima i uzeo milijun kruna. Razumijete?
JS: Ne baš, objasnite.
M: Kod njega više nisam imao kredita, ali rekao sam Maximu da sam
razgovarao sa Sebbeom i da je rekao da mi može povećati iznos na
računu. Dobio sam novac u torbi i otišao ravno u klub. Maxim mi je
vjerovao. Zajebao sam Sebbea. Naravno, izgubio sam cijeli milijun. Bio
sam idiot. A onda je sve krenulo.
JS: Dobro, pričajte.
M: Koliko detaljno želite?
JS: Koliko se dobro sjećate?
M: Pamćenje mi je kao knjiga, mogu vam prepričati svaku izgovorenu
riječ.
JS: Odlično, želim da budete što iscrpniji i detaljniji. Dajte mi sve.
M: Može. Dva tjedna kasnije nazvao me Sebbe. Vratio se i rekao da se
želi naći sa mnom. Upravo sam bio pospremao nakon večere, ali pet
minuta potom je ponovno nazvao i rekao da je ispred mog stana, u
svom autu. Rekao mi je da odmah siđem.
Vozio je Porsche 911. Isprva sam pomislio da ću sjesti na
suvozačko mjesto, ali kad sam došao na drugu stranu, vidio sam da na
njemu već sjedi Maxim. Sjećam se da je Sebbe spustio prozor i rekao:
„Sjedi straga, imaš dovoljno prostora ako se malo stisneš.”
Vozili smo se tunelima ispod Södermalma. Pokušao sam započeti
razgovor, pitao sam ga kako je bilo u pokeraškom raju Macauu, pričati
malo o velikim poker-turnirima koji su se bližili, ali ni Sebbe ni Maxim
nisu mnogo govorili. Izišli smo kod Gullmarsplana i nastavili prema
Södra Hammarbyhamnenu. Ondje je bilo mnogo dizalica i golemih
betonskih blokova koji će postati temelji novog naselja koje se sad
ondje nalazi. Parkirao je iza nekakvih baraka.
Svjetlo u autu se upalilo čim je Sebbe ugasio motor.
Kad sam ga pogledao, shvatio sam da sam se gadno uvalio.
„Kurvin sine”, siknuo je.
Nisam znao što reći. Tada sam živio sasvim običnim životom, iako
sam vrtio stotine tisuća kruna na poker-stranicama i u klubu. Smatrao
sam se hladnokrvnom, staloženom osobom koja se mogla nakon
velikih gubitaka vratiti kući, obitelji i praviti se kao da se ništa nije
dogodilo. Ali bilo je to prvi put da sam osjetio da sam pretjerao, da sam
bio poput malenog kukca koji je balansirao na rubu svijeta.
Sebbe me zgrabio za zatiljak i unio mi se u lice.
„Pogledaj me u oči, govnaru jadni.”
Tada sam ugledao odsjaj metala. Uz lice mi je bio pritisnuo nož.
Zatvorio sam jedno oko, ali na umu mi je bila samo jedna stvar: to da
moj sin za vikend ima nogometni turnir i da ga moram odvesti na prvu
utakmicu u subotu ujutro.
„Što si ti umišljaš, majku ti?” pitao je Sebbe.
Hladni vršak noža bio mi je na kapku. Osjećao sam se kao da mi
reže mozak.
„Oprosti... Mogu objasniti...” mucao sam ja.
„Radio si mi iza leđa, govnaru jedan. Mislio si da ja i Maxim nećemo
razgovarati?
Kapak me bolio.
Sebbe se okrenuo Maximu.
„Nakon ovoga idemo ravno u autopraonicu, da ga dobro očiste.”
U oku me pržilo.
Glavom mi je odjekivalo.
Sebbe se ponovno okrenuo meni i još više približio svoje lice
mome. Osjetio sam vonj cigareta L&M i kolonjske vode.
„Dobro, dat ću ti još jednu priliku, ja sam velikodušan čovjek. Vratit
ćeš mi sav novac unutar dva tjedna. Boli me kita kako ćeš to učiniti.
Osvoji novac na pokeru, opljačkaj banku, prodaj ženu na ulici, ali vrati
mi moj novac. Tri milijuna.”
„Ali... Ali to je nemoguće...”
„I ne pokušavaj s tim sranjima. Dva tjedna, Mats.”
(nerazumljivo)
Bilo je to... Tako jebeno... (nerazumljivo). Ne znam mogu li...
(nerazumljivo).
Soba u kojoj je ležao nije imala prozora. Pod i zidovi bili su prekriveni
plastičnim materijalom obojenim svjetlozelenom i bijelom bojom. Bilo
je teško zamisliti da je prostor ikada izgledao svježe. Na sredini je bio
bolnički krevet, a pokraj njega dvije podstavljene stolice. Na stropu je
bila plafonijera, a Emelie je mogla nagađati zašto je to baš tako. O nju
se nitko nije mogao objesiti ili kablovima ozlijediti stražara. Ili svog
odvjetnika. No, danas je pomisao na to djelovala pomalo apsurdno -
mladić koji je ležao na krevetu i nije bio u stanju ikoga povrijediti.
Osim ovećeg crvenog traga na čelu, nije uočila nikakve vidljive
ozljede. Izgledao je mirno, oči su mu bile sklopljene kao da spava. Jedna
mu je ruka ležala na pokrivaču, a na prst mu je bila zakvačena nekakva
štipaljka, spojena na aparat pokraj kreveta. Vjerojatno mu je mjerio
puls. Drugi je uređaj, kako se činilo, bilježio aktivnost njegova srca.
Emelie sjedne na jednu od stolica.
„Je li potpuno u komi?” upita ona.
„Ne, ne potpuno. Mjerimo to s pomoću takozvane Glasgowske
ljestvice, koja ima vrijednosti od tri do petnaest. Na tri čovjek nema
nikakve reakcije, bilo verbalne, bilo motoričke. Ispod osam čovjek
mora biti na respiratoru. Na četrnaest može stajati i govoriti, ali vrlo je
smeten. Naša je procjena da je on negdje između jedanaest i dvanaest.
„To onda zvuči dobro?”
„Da, ali vrijeme će pokazati hoće li mu biti bolje.”
„Može li se razgovarati s njime?”
„Možda, ovisno o tome kako mu je. Pričao je, ali bio je vidno zbunjen
i dezorijentiran. Zadobio je ozljedu glave koja je prouzročila više
manjih krvarenja u mozgu, ali doktori procjenjuju da je trenutačno u
dobrom stanju i da operacija nije potrebna. Zato leži ovdje, u Odjelu
šest.”
Kad je Jeanette Nicorescu izišla i zatvorila vrata, u sobi je zavladala
tišina. Emelie bi tu i tamo začula korake u hodniku.
Ništa se nije događalo. Pomislila je na svoga tatu, a potom ponovno
na sinoćnje događaje. Kako je mogla biti toliko glupa da udari susjeda?
Što ako je prijavi policiji? Ili ako digne dreku pred vijećem stanara?
Mora se smiriti, mora se kontrolirati. Možda je previše radila, možda
joj je trebala pomoć da se riješi stresa. Znala je što je pokušavala ranije.
Zbog nekog je razloga pomislila na Teddyja. Pitala se zna li on da je
upravo postala odvjetnica, a, ako zna, zašto joj nije čestitao. Ipak je
povremeno radio za njezino odvjetničko društvo.
Nagnula se nad krevet. „Zdravo, ja sam Emelie Jansson, vaša
odvjetnica.”
Mladić je ležao posve nepomično.
„Čujete li me?”
Emelie ga je promatrala. Bio je mršav, a njegova plava kosa kao da
nije bila oprana. Imao je tanke usne koje su izgledale kao da ih je netko
nacrtao kemijskom olovkom i ravnalom. Kullman joj je rekao da mu je
ime Benjamin.
Iz stropa se začulo pljuštanje vode, vjerojatno je netko na gornjem
katu pustio vodu u zahodu.
„Benjamine, molim vas, dajte mi nekakav znak da me čujete.”
Reakcije nije bilo.
Digitalni graf bio je pravilan.
Emelie ustane s namjerom da izađe. Pitala se kako da brani čovjeka
s kojim uopće ne može komunicirati.
Potom je iza sebe začula slabašan glas: „Teddy...”
Okrenula se. Benjaminove oči i dalje su bile zatvorene.
„Što ste rekli?”
Glas mu je bio slabašan, ali jasno je razumjela njegove riječi:
„Zamolite Teddyja da shvati...”
6.
Oko tri sata Chamon je dobauljao do njega. Bar je bio pred zatvaranjem,
a ona djevojka, Paulina, otišla je kući prije sat vremena.
„Bio si joj napet. Zašto je nisi odveo kući?”
„Ne znam.”
„Ma, nema veze. Idemo dalje, party se nastavlja.”
Nikoli nije bilo jasno na što je mislio. Jedino što je u Södertäljeu
radilo nakon tri ujutro bila su kasina, a ondje nisi išao partijati, nego
igrati poker ili kockati.
„O čemu ti melješ? Kod tebe doma, ili?”
„Ma ne, jebote. Rekao sam ti da sam za večeras sredio specijalne
efekte. Idemo.”
Gotovo svi ostali momci već su bili otišli. Neki su bili previše pijani,
neki previše napušeni. Neki su skupili cure. Yusuf je otišao u Bårstu
kartati, ali Bello ih je čekao ispred.
Ljudi su se slijevali iz bara. Nikola je zaista htio ići kući. Bio je
umoran, dovoljno je popio i nije mu bilo jasno što je Chamon mislio
pod „specijalnim efektima”.
Bello je obavio nekoliko poziva. Pet minuta kasnije ispred bara je
stao otrcani Ford Focus. Chamon je otvorio vrata. „Naš osobni taksi.”
Odvezli su se iz Södertäljea. Nikola nikad prije nije vidio vozača, ali
činilo se da ga Chamon poznaje. Priključili su se na autocestu. Nakon
deset minuta izišli su kod Norsborga. Sranje. Obično je Nikola vozio, ali
večeras nije bilo tako.
„Što ćemo raditi?”
Chamon se naceri. „Nešto predobro. Samo za tebe.”
Zrak je bio svjež.
Chamon je izvadio svoj mobitel i nazvao jedan broj. „We are here
now. What is the code?”
Nikola je promatrao momke: izgledali su kao da su dignuli jackpot
na lutriji.
JS: Rekli ste da ste tijekom 2005. imali problema s kartanjem i da vam
je Sebbe zaprijetio da mu morate vratiti tri milijuna kruna unutar dva
tjedna.
M: Ovo sve i dalje nije po nekom protokolu, nadam se?
JS: Nipošto, ovo je samo za mene, da sažmem bitne stvari. Ovo govorite
meni, nikome drugome. Samo ja znam za vas i imate imunitet. Želim da
nastavite prepričavati sve čega se sjećate.
M: U redu, u redu, pokušat ću.
Nisam imao pojma kako da nabavim novac za Sebbea. Čak i u
najboljim tjednima u klubu i na internetu to bi zapravo bilo nemoguće.
Nikad nisam bio osvojio ni desetinu tog novca u tako kratkom
vremenu, ali bio sam prisiljen pokušati.
Uzeo sam bolovanje na poslu i po cijele dane kod kuće igrao poker
na internetu. Nisam baš htio zalaziti u klub, bilo me sram pred
prijateljima. Stalno sam radio nove korisničke račune kako nitko koga
poznajem u tom svijetu ne bi primijetio koliko visim po sajtovima.
Dani su prolazili, ja sam se nadao da će se Sebbe predomisliti, dati
mi još vremena, ali uopće nisam mogao doći do njega.
U karijeri sam odigrao dosta partija, ali partije koje sam tih dana
igrao bile su najluđe. Riskirao sam kao nikad prije, na razinama o
kojima ranije nisam mogao ni sanjati, i to samo u sobama za Pot limit
Omahu, uglavnom s Kinezima i Amerikancima. Dobici su varirali, jedan
dan dobio bih šezdeset tisuća eura, idući dan izgubio bih trideset
tisuća.
Partije inače brzo zaboravljam, ali jednu nikad neću zaboraviti.
Sveukupno sam bio nagomilao otprilike milijun kruna i igrao sam u no
limit sobi na sajtu Poker Kings. Bila je to strašna runda, igrali smo sa
suludo visokim ulozima. Kad je runda počela, svatko je imao po
pedeset tisuća eura u žetonima. Imao sam veliki blind od tisuću eura.
Svi su se povukli, ostao je još samo tip na malom blindu. Pratio sam sa
sedmicom i damom karo, u flopu su bili as, dama i četvorka, dvoje od
toga karo. Drugi preostali igrač, nadimka Balrog666, pratio je, a ja sam,
kao luđak, povisio za deset tisuća eura. Zbog nekog sam razloga bio
uvjeren da je moja dama dovoljno dobra jer bi Balrog666 vjerojatno
dizao da je prije flopa imao asa. Ali ako je dobio nešto, recimo, par
četvorki, znao sam da će pratiti do kraja. On ili ona često je to radio,
precjenjivao svoje karte. Zato sam toliko i povisio, u najgorem slučaju
pokupio bih onih tisuću i petsto eura koji su već bili u ulogu. Ali govnar
je išao all in, potpuno neočekivano, a možda je čak i imao samo taj par
četvorki. Kažem, već sam više puta prije toga igrao s Balrogom666,
obično je bio bahatiji u početku i oprezniji pri kraju, ali katkad je znao i
divlje blefirati. Sad je bilo nemoguće procijeniti jer je stisnuo gas do
daske i uložio sve svoje žetone. Pomislio sam: „Idem, imam samo jednu
priliku.” Tako da sam pljunuo još četrdeset tisuća eura. Balrog666
pokazao je dva asa. Suludo. Razumijete li se u poker?
JS: Samo površno.
M: Šanse da govnar ima dva asa bile su minimalne, tim više što nije
podizao prije flopa. Ali namamio me. Bio sam u gadnoj gabuli, mislio
sam da ću se onesvijestiti. Što da radim? Postojala je velika
vjerojatnost da ću izgubiti sve što sam skupio proteklih dana.
Zadržao sam dah i zatvorio oči.
Onda je došla četvrta karta. Karo. Kužite?
JS: Ne.
M: Obje karte koje sam dobio u dijeljenju bile su karo. U flopu su još
dvije karte bile karo, a onda je došla još jedna. Imao sam flush. Ako sve
bude u redu s petom kartom, meni ide sve.
JS: Kako je prošlo?
M: Slatka šestica. Pokupio sam sav novac. Milijun kruna.
JS: Isuse!
M: Da, bilo je to fantastično. Gotovo sam počeo vjerovati da ću uspjeti
Sebbeu vratiti novac.
Nije mi bilo preostalo mnogo dana, a nisam mogao računati ni na to
da će me uvijek pratiti sreća. Tako da sam se okrenuo drugim
metodama. Najprije sam pokušao prodati naš Renault putem interneta.
Nekoliko ga je kupaca došlo pogledati, ali bilo im je previše dati sto
tisuća kruna za njega. Spustio sam cijenu na devedeset tisuća, pa su
došli neki ljudi koji bi za njega dali osamdeset.
Prodao sam glazbenu liniju i čamac koji smo imali na vikendici.
Prodao sam čak i kauč i fotelje iz nje. Samu kuću i zemljište nisam
mogao prodati jer su glasili na Ceciliju. Prodao sam svoje dionice u
Nordei, povećao sam hipoteku na stan za tristo tisuća kruna. Više nije
išlo, ionako je cijena već bila previsoka. Zatim sam od Blue Stepa dobio
kredit od dvjesto tisuća kruna, uz kamate od devet posto. Kao jamstvo
su uzeli posljednje postotke od stana.
Uzeo sam nenamjenski kredit u Konsument Kreditu i Collectoru,
mislio sam da, ako ispunim formulare i pošaljem ih isti dan, možda
neće stići provjeriti što je tko od njih odlučio, pa će mi odobriti veći
kredit. Svoje najbolje prijatelje pokeraše, Bossea i Boguslawa, zamolio
sam da mi posude nešto novca. Shvatili su da je stvar ozbiljna, ali nikad
im nisam rekao o čemu se točno radi.
Bila su preostala još dva dana, a ja sam na pokeru osvojio gotovo
milijun i pol, a nešto više od osamsto pedeset tisuća prikupio sam
prodajom svog života i zaduživanjem obitelji. A još uvijek nisam imao
puni iznos, Sebbe je htio tri milijuna na pladnju.
I tako sam započeo svoju 48-satnu utrku. Namjeravao sam se
spojiti u sobe s velikim ulozima na internetu i ne uzimati pauze. Ceciliji
sam rekao da na poslu moramo riješiti jednu iznimno važnu stvar i da
ću se puna dva dana morati baviti time. Nije baš potpuno shvaćala
takvu vrstu obaveza, ona je radila kao službenica u županijskom vijeću.
„Ali bio si bolestan”, rekla je i položila mi ruku na čelo. „Je li ti
temperatura pala?”
Nije mi bilo drago što joj lažem, ali nisam joj mogao reći kakva je
situacija. Maknuo sam njezinu ruku s čela.
„I dalje mi nije baš najbolje, ali ima nekoliko stvari koje moram
obaviti. Uskoro će ljeto, a prije toga ću sve to dovršiti, obećavam ti da
ove godine neću usrati ljeto poslom. Možda je najbolje da vi već sad
odete na selo?”
Cecilia se kiselo osmjehnula, onako kao što je to obično činila kad
mi nije vjerovala, ali mi je ipak htjela pokazati da razumije.
„Dobro, ali onda obećavaš? Četiri posve slobodna tjedna s nama
tijekom ljeta?”
Poljubio sam je u čelo. „Apsolutno”, odgovorio sam, nastojeći
zvučati smireno.
Ostala je sama pod tušem. Većina cura otišla je kućama u odjeći u kojoj
su trenirale jer su živjele u blizini. Bilo je deset sati navečer.
Uzela je tuš i usmjerila topli mlaz vode na noge. Trebala bi ih
obrijati, ali posljednjih tjedana jednostavno nije imala vremena. Da je
Jossa vidi, smijala bi joj se i prozvala je gorilom ili šubarom ili nešto
slično. Ali to nije ni bilo važno, Emelie ionako nije planirala ikome u
skorijoj budućnosti pokazivati noge, a, osim toga, ako netko nije
mogao podnijeti pokoju dlačicu, to je bio njegov problem.
Pažljivo se obrisala frotirnim ručnikom, a potom je iz svoje torbice
začula prigušenu zvonjavu mobitela. Na ekranu je ugledala Teddyjev
broj.
„Emelie, reci mi o čemu je riječ”, kratko reče Teddy.
„Poznaješ li Benjamina Emanuelssona?”
„Možda.”
Objasnila mu je Benjaminovo stanje i prenijela ono malo što je
znala. Ispričala mu je ono što joj je bio rekao. Jedino što joj je bio rekao:
„Zamolite Teddyja da shvati.”
Sve je to bilo čudno.
9.
Ogledao se oko sebe. Ulica je bila mračna, ali iz jedne straćare malo
dalje dopiralo je svjetlo. Svijetlile su samo dvije ulične lampe - izgleda
da su se mulci malo zajebavali s kamenjem ili nešto. Ispred kuća bili su
niski plotovi ili živice, a iza živica stajali su roštilji. Nikola je cijenio
ljude koji su novac ulagali u aute, ali roštilji... U čemu je stvar?
Pogledao je preko ograde ispred Gabbeove kuće: drveni trijem i
dvije plastične stolice umjesto roštilja.
Prozori su bili zamračeni. Pozvonio je.
„Koji jebeni kelb zvoni u ovo doba?” začulo se iznutra.
Gabbe je otvorio. Izgledao je isto kao prošli put kad je Nikola bio
ovdje. Razbarušena prosijeda kosa, neobrijan. Protrljao je oči. Na sebi
je imao kratke hlače i rastvoren kućni ogrtač, ali prsa i trbuh bili su mu
toliko dlakavi da bi čovjek lako pomislio da ispod njega nosi džemper.
„Tko si ti?”
„Zar me ne prepoznaješ?” odvrati Nikola.
Gabbe se naceri. „Da, sad vidim. Ti si onaj mali što govori naš jezik.
Uđi.”
Strop u dnevnom boravku bio je visok. Gabbe je upalio samo
svjetiljku u hodniku, a ostatak kuće ostao je u mraku. Na zidovima su
bile slike sa sirijskim svecima i crkvenim očima.
„Imam problema s televizorom. Možeš li mi pomoći namjestiti
kanale?”
Nikola je samo htio pokupiti ono po što je došao i zbrisati.
„Može, kasnije ćemo.”
Gabbe je zastao. „Dosegao sam razinu u životu kad ne trebam više
ništa od nove tehnologije, zadovoljan sam onime što imam. A onda
dođu Yusuf i ostali momci s hrpom televizora, mobitela, tih tamo
tableta i ostalih pizdarija. Reci im da mi je dosta tih sranja.”
„Ako išta od toga želiš nekome dati, rado ću uzeti”, nasmiješi se
Nikola.
„Dati? Ne, ne, prodat ću to ekipi u Vincent su. Sve što meni u životu
treba je puni sportski paket i nešto na čemu mogu slušati glazbu. Znaš,
malo Waltera Aziza, Nomana Hanne i slično.”
„Dobro, ali gdje je oprema?”
Gabbe se nije ni pomaknuo. „Znaš, ne trebam ja snimati filmove
mobitelom ili igrati neke moderne igre na njemu. Meni ne treba više
ništa. Razumiješ?”
„Da, da, ne treba ti novi mobitel. Stari je sasvim u redu, zar ne?”
„Mmm... Ali unuci mi stalno šalju gomilu tih jebenih slika. Rado bih
gledao slike njih dok su još slatki, ali slikaju samo ono što jedu, svoje
nokte, odjeću, kavu koju piju i to.”
Nikola nikad nije vidio nešto luđe. Kad bi ga sada uhitili, u buksi bi
odgulio toliko godina da bi po izlasku bio star kao Gabbe.
Na zidu ormara visjele su svakakve stvari. Dva Glocka 17, tri AK-5,
jedan kalašnjikov, nekoliko pištolja SIG Sauer, jedan Mini Uzi. U
kartonskoj kutiji na podu bio je dinamit ili plastični eksploziv. A ono
najbolje od svega: nekakva zelena mrcina koja je izgledala kao odvodna
cijev s ručicama.
„Što je ovo, kvragu?”
Gabbe se nakesi. „Carl Gustaf, ponos švedske vojske. To je Isak
upotrijebio kad su se oni debili iz Stockholma pokušali nametnuti
ovdje.”
Nikola je znao o čemu govori. Dvojica mrtvih i četiri raznesena
automobila.
„Mislio sam da bi te moglo zanimati što sve imamo”, reče Gabbe.
Nikola ponovno osjeti kako mu navire mučnina. On je trebao samo
dva pištolja, ništa više.
10.
Već je jednom bio kod Emelie. Bilo je to usred dana, a sada, navečer,
njezin je stan bio neuredniji. Odjeća je visjela po kuhinjskim stolicama
čiji mu je dizajn bio poznat, ali nikako se nije mogao sjetiti imena. Kryp,
nešto. Tajice su ležale nasred poda u hodniku, novine, časopisi i mrvice
kruha ukrašavali su kuhinjski stol, a neoprane šalice kave trijumfalno
su stajale na kuhinjskom elementu. Teddy je bio iznenađen: nije
očekivao da će biti okružena neredom ovakvih razmjera. Ali jasno je
prepoznavao Emeliein miris, isti onaj koji je još prije bio osjetio.
Čovjekov miris za Teddyja je bio unikatniji od DNK. Činilo se da se
upravo istuširala, kosa joj je bila vlažna.
„Oprosti zbog nereda, imam neke radove”, reče ona, skupljajući
novine.
„Radove? Gdje?”
„Ma samo se zezam. U zadnje vrijeme imam gomilu posla, zato je
sve u neredu.”
Emelie je iscijedila krpu nad sudoperom i obrisala kuhinjski stol.
„Hoćeš li nešto popiti?”
„Imaš li viski?” Zbog nekog je razloga osjećao nervozu.
„Ne, imam samo porto, konjak i džin.”
„Onda konjak, molim te.”
Emelie je privukla stolicu, popela se na nju kako bi dosegla ormarić
iznad hladnjaka i skinula bocu konjaka. Bila je bosa i Teddy je uočio da
nije imala nalakirane nokte na nogama. Nije to bio neki finiji konjak, a
čini se da nije imala ni odgovarajuće čaše, ali okus je bio zaokružen i
Teddy je osjetio kako se opušta.
Ona je predložila da se nađu ovdje, a Teddyju je bilo jasno da o tome
ne mogu razgovarati u Leijonu. Ali svejedno nije ništa shvaćao. Zašto bi
sin Matsa Emanuelssona htio nešto od njega? Što je to trebao shvatiti?
„Možeš li doći do mene, da malo porazgovaramo?” bila ga je pitala
Emelie.
„Prošli put ti baš i nije bilo do razgovora.”
„Ma daj, kako to misliš?”
„Ono kad smo se prije nekoliko tjedana sreli u dizalu u uredu.”
„Nije ni tebi. Ali sad je situacija drukčija, u ovo smo uvučeni
zajedno.”
Negdje u sebi znao je da je imala pravo. U tome su bili zajedno, a
povezivala ih je Benjaminova molba. Morao se iskupiti obitelji
Emanuelsson. Vječno ga je pekla savjest.
Teddy se pažljivo naslonio na okrugli naslon stolice. Zaškripao je,
ali nije se savio pod njegovom težinom. „Odakle da počnemo?”
„Najprije mi možeš ispričati o čemu je točno riječ, pa bi mi mogao
pomoći da se pripremim za sutrašnje saslušanje, ako stigneš.”
Teddy se ponovno nagnuo naprijed, tražeći prave riječi. „Nisam
siguran znam li i ja o čemu je riječ, ali vjerojatno znam više od tebe.”
ZAHTJEV
Kazneno djelo i temelj za uhićenje
- Traži se uhidbeni nalog za Benjamina Emanuelssonay
osumnjičenog za ubojstvo koje se zbilo 15./16. svibnja na
Värmdöu.
- Postoji rizik da bi optuženi, bilo uklanjanjem dokaza bilo na
neki drugi način, mogao omesti istragu ovog slučaja.
- Za navedeni zločin propisana je zatvorska kazna u trajanju
ne manjem od dvije godine i ne postoje očiti razlozi da se
uhićenje ne provede.
- Od iznimne je važnosti da osumnjičeni bude u pritvoru za
vrijeme trajanja istrage kaznenog djela.
Tjedni nakon toga bili su mirni, osim što sam imao gomilu posla. Ali
istodobno sam osjećao olakšanje. Prošao sam pakao. Sve sam riješio,
dug je bio podmiren, više nisam imao posla sa Sebbeom i njegovim
ljudima. Morao sam još samo ponešto osvojiti na pokeru, barem da
vratim dug prijateljima.
Cecilia i ja jedne smo večeri izišli na večeru. Njezini su nam roditelji
došli u posjet iz Umeåa, pa su mogli pričuvati djecu. Sjećam se da smo
otišli u restoran King of India u ulici Pontonjärgatan.
Taj nam je restoran bio u blizini, a Cecilia je voljela indijsku hranu.
Ja nisam imao ništa protiv, ali ventilacija je ondje bila užasna. Prošli
sam put morao odnijeti sako na kemijsko čišćenje da mi uklone miris
pržene hrane iz njega. Tada je tek bila uvedena zabrana pušenja u
restoranima i puhovima, ali ondje to nije činilo neku razliku.
„Kako je divno što smo napokon malo izišli”, rekla je Cecilia kad
smo sjeli. Bome sam se slagao s njom.
Naručila je nešto vegetarijansko, ne sjećam se točno imena jela, a ja
sam naručio pileću tikka masalu. Razgovarali smo o djeci, kao i obično.
Sad, kad je život bio ljepši, nisam više na isti onaj način čeznuo za
njima. Bila mi je ljepša zamisao putovati nekamo s Cecilijom, iskusiti
nešto drugo, šetati, obilaziti muzeje, što li već.
Pogledao sam kroz prozor, prema parku s druge strane ulice.
Proljeće prije otprilike pet godina, ne znam sjećate li se? Užasno je
mnogo sniježilo u veljači, a onda se još stoljećima vuklo ružno vrijeme.
Ali kad se pojavilo sunce, bum! Sve je zazelenjelo, sve je propupalo.
Pomislio sam kako upravo to odgovara mom životu.
„Jučer me nazvao naš osobni bankar. Imao je nekoliko pitanja”,
rekla je Cecilia.
„O čemu?”
„O hipoteci, našoj ušteđevini i to.”
Odjednom mi se smučilo. Obuzeo me strah. Rekao sam: „Moramo li
baš večeras o tome?”
Došlo je ljeto. Nakon nekoliko tjedana godišnjeg odmora, dok sam bio
na plaži, zazvonio mi je mobitel. Upravo sam bio završio s
windsurfingom, a stvari su mi bile na plaži.
Prepoznao sam broj.
Nisam se javio.
Nekoliko sati kasnije mobitel je ponovno zazvonio, ovoga je puta
broj bio skriven. Otišao sam do stabala i javio se.
„Prijatelju, ja sam.”
„Što ti hoćeš?”
Pogledao sam prema djeci. Lilla je sjedila u pijesku i igrala se. Ima
nečega čarobnoga u toj kombinaciji vode i pijeska što u čovjeku budi
beskonačno zadovoljstvo. Benjamin je bio na molu s prijateljem.
Skakali su u vodu, izranjali ozarenih lica, vraćali se na mol i ponovno
skakali. Obično bih uživao gledajući ih.
„Želim da mi pomogneš oko nečega”, rekao je Sebbe.
„Već sam učinio i više nego što sam trebao. Prestao sam kockati.”
„Sumnjam. Jednom kockar, uvijek kockar, kako se to kaže.”
„Nemamo ti i ja više nikakvog posla.”
„Imamo. Kažem, moraš mi pomoći.”
„Oko čega?”
„Oko svega pomalo, kako kažemo mi Šveđani. Hoću da sutra dođeš
do bara Clara’s. Znaš li gdje je to?”
„Da, ali ljeto je, na godišnjem sam, na selu. I ne želim se nalaziti s
tobom, je li ti to jasno?”
„Zašto si tako posran, Mats? Netko te zajebava tamo na selu ili gdje
već? Tako smo dobro surađivali dok me nisi pokušao zajebati. A budeš
li tvrdoglav, bojim se da ću morati tvojim poslodavcima u KPMG-u reći
što si učinio prije nekoliko tjedana, kad smo Maxim i ja navratili. Moje
je pravilo da u ovom svijetu ljude uvijek moraš držati u šaci. A ja tebe
držim jebeno čvrsto.”
Ponovno sam pogledao Ceciliju i djecu. Još je nekoliko obitelji bilo
prostrto deke na pijesku. Pitao sam se što bi mislili da znaju.
I to je bio početak. Gospode Bože...
Clara’s nije bio moj tip bara. U onim rijetkim situacijama kad bih otišao
na pivo s kolegama s posla ili s Viktorom odabrali bismo sportske
barove. O’Learys, Ballbreaker. U Stockholmu ima mnogo mjesta s
britanskom atmosferom i televizorima na zidovima. Mislim da je
mnogo jednostavnije kad tu i tamo možeš komentirati što se događa
na televiziji.
I u Clara’su je bilo ekrana: nalazili su se na ulazu i prikazivali su
krupne planove različitih pića, kondenzirane kapljice na vanjskoj strani
čaše, zelene listove metvice, kocke leda, slamčice.
Hodali smo kroz lokal. Crni je pod izgledao prašnjavo sad kad su ga
punim sjajem osvjetljavali reflektori i lampe. Crvena sjedišta od, kako
mi se činilo, lažne kože, izgledala su flekavo. Jedino što je bilo
impozantno bio je šank, dugačak valjda dvanaest metara, a iza njega je
bio zid s policama punima alkoholnih pića, osvijetljenih sa stražnje
strane. Izgledalo je to kao nadmetanje u okusima votke Absolut: ribiz,
breskva, mandarina, vanilija.
Sebbe je utipkao nekoliko brojeva na uređaju pokraj crnih vrata na
dnu lokala. Ušli smo.
Bio je to ured. U njemu je bio veliki radni stol za koji su s obje strane
stale po dvije osobe. Bio je pretrpan papirima, fasciklima, prijenosnim
računalima, plastičnim omotnicama, spravicama za bušenje rupa u
papiru, kemijskim olovkama i kalkulatorima. Bile su ondje i prazne
boce piva, vode, upaljači, a vidio sam i najmanje dva boksera.
Na zidovima su bile uokvirene fotografije i razne diplome. Slike
muškarca i žene s različitih putovanja. Slike djeteta. Slike različitih više
ili manje luksuznih automobila. Diplome su bile iz različitih područja:
drugi dan u karateu, nominacija za bar godine portala Stureplan.se,
AAA kreditni rejting, Zlatni zmaj za restoran godine u izboru novina
Dagens Nyheter.
Bio je tu i muškarac s onih obiteljskih fotografija kako grli razne
poznate ličnosti: Joea Labera, Mikaela Persbrandta, princezu
Madeleine, Madonnu.
Za radnim stolom sjedila je mlada žena, nije izgledala starije od
dvadeset i pet godina. Imala je dugu, plavo obojenu kosu, tamnosmeđe
oči i neprirodno velike grudi.
Sebbe ju je poljubio u obraz. „Ovo je Michaela, ona će ti pomoći sa
svime što trebaš.”
Djevojka je zapalila cigaretu i lagano ispuhnula dim kroz nos.
„Što točno želiš od mene?” Okrenuo sam se prema njemu.
Sebbe je odmaknuo neke papire koji su ležali na fotelji i sjeo.
„Nisi ponio mobitel?”
„Naravno da jesam.”
„Aha, moje drugo pravilo je da ovdje nema privatnih mobitela.
Uopće.”
„Zašto?”
„Uskoro će ti biti jasno. Danas se sve prisluškuje, pazi što ti kažem.”
Sebbe je ispružio ruku, a ja sam mu dao svoj mobitel. Skinuo je
stražnji poklopac i izvadio bateriju.
„Stvar je jednostavna, Matte. Pametan si momak. Možda ti
trenutačno nisam drag, ali meni si uvijek bio kul. Pomoći ćeš nam
srediti posao.”
„Srediti posao?”
„Upravo tako.”
„Kako to misliš?”
Riječ je preuzela Michaela. „Nemaš razloga za brigu. Pomoći ćeš
meni, ja se time bavim već nekoliko godina, otkako sam maturirala. Mi
smo zaduženi za novac, time se uostalom i ti baviš, zar ne?”
„Ovo je previše za mene, Sebbe”, rekao sam. „Vratio sam ti svaku
krunu. Ne možeš tražiti više od toga.”
Sebbe je zapalio cigaretu i povukao dubok dim. „Znaš kako je”, reče
on.
Dim me grizao za oči.
11.
Klub u ulici Storgatan u ovo vrijeme obično nije radio. Bilo je tek četiri
popodne, ali bila je to posebna prigoda: u njemu će se riješiti stvar.
Nikola i Chamon: na ulazu. Chamon s popisom imena, a Nikola s
detektorom metala u ruci. Svaki sa svojim pištoljem skrivenim u sakou.
Popis imena: zapravo nepotreban - osim Isaka trebalo je doći još samo
osmero ljudi. I Nikola i Chamon točno su znali o kome je riječ. Ali Isak je
htio da se sve to izvede profesionalno: on i Chamon moraju biti
uglađeni, imati košulju i sako, provjeravati popis imena, baš po
protokolu.
Vani na ulici.
U glavi mu se vrtjelo gore nego nakon prvog džointa na slobodi.
Novac: već dovoljno teško.
Ali otkriti tko je bio dovoljno lud da napadne g. Broja Jedan? Odakle
Nikoli ikakve šanse da to uspije izvesti? Bio je gotov. Ali svejedno, na
neki način mora povratiti svoj položaj. Dođe li na loš glas, može
slobodno otići iz zemlje.
Nije imao pojma što učiniti.
„Niko.”
Netko je rekao njegovo ime. Pogledom je prešao ulicu. Trg je bio
gotovo prazan. Sudnica u daljini izgledala je kao da se njiše.
„Niko, ovamo.”
Bila je to neka djevojka koja je nosila sunčane naočale iako se već
mračilo.
„Zar me ne prepoznaješ?”
Shvatio je: Paulina, djevojka koja je s prijateljicama pila vino u
parku. Djevojka koju je upoznao na svojoj fešti povodom izlaska, koja
ga je pitala je li mu djed čitao klasike. „Hej, bok. Czešć!”
„Zar si i poljski naučio? Malo ti je trebalo.”
Nikola: kaos u tintari - najprije stres stajanja pred Isakom.
Ultimatum. Uvjeti. A sad Paulina - nije znao kako se postaviti. Sve što je
htio bilo je otići kući i leći. A istodobno: htio je ostati ovdje i
razgovarati s njom.
„Sličan je srpskome”, rekao je.
„Hoćeš da se družimo? Da odemo do Stanleysa?”
Pad sustava. Bio je blizu kratkog spoja.
Htio je. Nije mogao.
Čeznuo je za tim. Nije se mogao prisiliti.
Pokušao se nasmiješiti. „Neki drugi put. Rado, ali drugi put.”
„Dobro, ali daj mi broj, pa se možemo čuti.”
Doma, kasnije navečer.
U kadi.
U kuhinji.
U krevetu.
Sljepoočnice su mu pulsirale. Dvjesto pedeset milja. Bum. Pronaći
ona dva jebena napadača. Bum. Dvjesto pedeset milja. Bum. Dva jebena
pljačkaša. Bum.
Linda ga nije smjela vidjeti kako plače.
Kako će to riješiti?
Jönköping noću.
Bio je kraj svibnja, nebo je još bilo svijetlo.
Vozila je bicikl ulicom Huskvarnavägen prema centru. Golemi
prozori na Kinnarps Areni izgledali su kao da su upravo izglancani.
Sjetila se svih hokejaških utakmica kluba HV71 koje je s tatom
pogledala u toj staroj areni. Imali su sezonske ulaznice: plavi sektor,
najjeftinija mjesta. Išli bi kad je otac bio raspoložen.
Bicikl je bio njezin stari, iz gimnazijskih dana. Zveketao je i škripao,
ali kad mu je napumpala gume, letio je kao trkaći.
Vodeni tobogan ispred kupališta bio je pust. Jedne slične proljetne
večeri u prvom srednje: popeli su se preko ograde i kupali na vanjskom
bazenu. Nacvrcani. Ushićeni. Nadahnuti budućnošću koja ih je čekala.
Iako je Emelie već tada znala da želi otići odande.
Voda jezera Vättern ležala je poput sivog pokrivača pokraj ulice
Strandgatan. S druge strane, proljetni je povjetarac namreškao
površinu Munksjöna. Kako čudno: zašto je veliko jezero posve mirno
dok se manja bara bljeska?
U Clara’su sam bio gotovo svaki radni dan, i to u uredu, u bilo koje doba
dana. Ali sada je bila subota, gotovo jedanaest navečer. Bilo mi je čudno
što ću se naći s Michaelom. Znam da nisam bio učinio ništa loše u vezi
s njom, ali svejedno, nikad se dotad nismo našli u sličnoj situaciji.
Ljudi su ispred već bili stajali u redu, ali više su mi nalikovali na
neku razjarenu gomilu. Vikali su i naguravali se, izbacivači su hodali
gore-dolje s onim slušalicama u ušima, nikoga nisu htjeli pogledati u
oči. Nije to bio moj svijet. Nisam imao pojma kako da uopće uđem.
Netko me potapšao po ramenu. Okrenuo sam se, bio je to Maxim.
Namignuo mi je.
Probio se kroz svjetinu kao tjelesni čuvar kroz gomilu paparazza,
prošao je kao neki starozavjetni prorok kroz Crveno more. Ja sam
pošao za njim.
Osoblje u tamnim odijelima i crnim rukavicama prelazilo je
pogledima amo-tamo. Kimnuli su Maximu. Djevojke su nosile kožne
torbice s različitim monogramima i dugačkim koracima prolazile su
pokraj blagajne kao da su na nekoj modnoj reviji, uopće se ne osvrćući
oko sebe.
Stepenice, uski hodnici. Crvene vrpce. Još osoblja. Još stepenica.
Mislio sam da poznajem to mjesto, ali bome sam bio zbunjen.
Kristalni svijećnjaci. Srebrne kantice s bocama šampanjca.
Ljudi koji su plesali na stolicama. Glazba u pozadini: neki lijeni glas
uporno je ponavljao drop it like it’s hot.
Naposljetku: VIP soba svih VIP soba. Zidovi su bili presvučeni
nekakvim crvenim baršunastim tapetama, lusteri što su visjeli sa
stropa izgledali su kao pauci. Ondje unutra bilo je mirnije - za nekim
stolovima ljudi su i dalje jeli. Nisam imao pojma da taj kat uopće
postoji.
Neki je čovjek ustao od stola i prišao nam. Bio je to Sebbe. Imao je
crnu polo-majicu i tamno odijelo. Bome je izgledao elegantno te večeri.
„Prijatelju moj”, doviknuo je, nadglasavajući se s glazbom u
pozadini.
Sjeo sam na jednu od dvije prazne stolice. Osim Sebbea, za stolom
su bila još četvorica muškaraca.
„Gdje je Michaela?” upitao sam.
Sebbe se nacerio. „Ovo je boys’ night.”
Iskreno, ne sjećam se točno tko je sve bio ondje, ali jedan je bio iz
Södertäljea i bavio se ugostiteljstvom, imao je restoran Steakhouse
Bar, ako se dobro sjećam.
JS: Što još znate o njemu?
M: Ne previše. Imao je tamniju kosu, rekao je da je Sirijac. Ostali su me
podsjećali na Maxima. Krupni ljudi, tupi nosovi, kratko ošišana kosa.
Sati su prolazili, ja sam većinu večeri sjedio šutke. Bio sam otišao do
stola za ajnc, nije mi to bila baš najdraža igra, ali svakako je bila bolja
od ruleta. Mi pokeraši volimo konje i kartaške igre, za njih su potrebni
vještina i znanje.
Ostali su razgovarali, nazdravljali, motali se po lokalu i čavrljali s
ljudima. Dolazile su žene, mlađe djevojke, sjedale muškarcima u krilo,
pio se šampanjac, trzale su se žestice. Glazba je postala glasnija.
U jednom trenutku onaj iz Södertäljea primakao mi se i rekao:
„Hoćeš?”
Spustio sam pogled. U ruci je držao bijelu tabletu.
„Protiv mamurluka?” pitao sam.
On se nacerio. „Ne, ovo je nešto bolje. Taman za održati formu,
manje materijala za znatiželjne oči.”
Rukom je zdrobio tabletu u fini prah. Potom je ustao i otišao na
neko vrijeme.
Nakon nekog vremena poprilično sam se nacvrcao. Clara’s je po
noći bio sasvim u redu. Sebbeovi prijatelji bili su super, raspitivali su
se o nogometnim uspjesima mog sina i čime mi se bavi žena, dotaknuli
smo se talijanskih penala u finalu protiv Francuske. Razgovarali su i o
onim karikaturama Muhameda, što je tada bila vruća tema. Društvo je
bilo podijeljeno: onaj iz Södertäljea i Sebbe mislili su da je glupa
provokacija prikazivati Muhameda na taj način, a ostali su na
muslimane gledali kao na životinje koje su same krive za to.
Negdje nakon ponoći uočio sam da nitko više nije bio usredotočen
na ono što je dotad radio. Ispred prazne stolice pokraj mene stajao je
neki muškarac. Bio je nizak rastom, imao je zalizanu kosu i košulju što
mu je visjela preko ruba preširokih traperica. Na ruci je imao najveći
zlatni sat koji sam ikad vidio. Prepoznao sam ga s fotografija koje su
visjele na zidovima ureda.
JS: Tko je to bio?
M: Niste povezali?
JS: Ne.
M: Bio je to njihov vođa, zvali su ga Kum.
JS: Aha.
M: Prilazili su mu, jedan po jedan. Kum je ispružio ruku. Između palca i
kažiprsta imao je istetoviran križić kakav sam već ranije viđao na
slikama. Četiri ćirilična slova, CCCC, svako u jednom od polja križa. Ali
nikad nisam vidio da odrasli ljudi rade ono što je uslijedilo: ljubili su
mu ruku.
Kum je sjeo pokraj mene. Pitao me što mislim o tom mjestu, jesam
li išta pojeo, je li bilo ukusno. Je li osoblje bilo uljudno. Je li Sebbe dobro
brinuo o meni. Kasnije smo čavrljali i o drugim stvarima. Kako je
suludo bilo što je jedan Šveđanin prodao kompaniju Skype za više od
osamnaest milijardi kruna. Kako je užasan bio bombaški napad u
londonskoj podzemnoj željeznici.
„Što smo iz toga naučili?” pitao me Kum.
„Nemam pojma”, odgovorio sam.
„Da se moramo držati svojih principa. Ja, recimo, od 1991. nisam
zašao u podzemnu željeznicu. A ono što se dogodilo u Engleskoj samo
je potvrda toga da sam donio ispravnu odluku.”
Nisam znao šali li se.
„Valja se voziti isključivo u vlastitom autu ili u autu vozača od
povjerenja. To je moje jednostavno pravilo.”
„Znači, nikad ne idete taksijem?”
Kum je podigao svoju čašu prema meni, kao da želi nazdraviti.
Činilo mi se da pije vodu. „Ne, nikad. Kad nekamo putujem, želim
znati tko sjedi za volanom. Razumiješ? Usput, prenosim ti pozdrave od
Michaele. Koliko čujem, sve to dobro funkcionira, drag si joj.”
Zatim se Sebbe prignuo i šapnuo mu nešto u uho. Kum je smjesta
ustao, a Sebbe ga je izveo van.
20.
Ali i dalje sam imao problem sa šefovim pitanjima, to vam još nisam
ispričao. O onim fakturama koje sam fabricirao.
Život mi je bio kao bomba koja je mogla eksplodirati bilo kada.
Sjedili smo kod kuće, za kuhinjskim stolom, tog dana sam, za
promjenu, bio slobodan. Lilla je spavala, a i Benjamin je bio u svojoj
sobi i čitao ili igrao videoigrice ili što već inače radi. Malo sam prigušio
osvjetljenje, upalio nekoliko svijeća i izvadio brie, chévre i krekere.
Cecilia se iznenadila, ali bilo joj je drago, vidio sam to na njoj.
„Imam jedan problem”, rekao sam, nastojeći zvučati smireno.
Oko očiju je imala sitne bore zbog kojih je izgledala smireno. A tada
zapravo i jest bila poprilično zadovoljna. Onaj naš put u London bio je
uspješan, financije su nam se pomalo počele stabilizirati na račun
prihoda koje sam dobivao od Sebbea. A uskoro ću dignuti i glavni jack
pot, mislio sam. Osim toga, Cecilia je bila angažirana u crkvi, više nije
samo pjevala u zboru, sad je išla i na seminare i takve stvari. Njezina
mama uvijek je bila religiozna, mislim da je to došlo preko nje - a za
Ceciliju je to bilo umirujuće.
„Sutra na poslu imam sastanak s Niklasom, misli da nešto nije u
redu.”
„O čemu bi mogla biti riječ?”
Znao sam da će me to pitati, ali svejedno nisam imao nikakav dobar
odgovor.
„Ne znam, ali mislim da ima veze s jednom greškom koju sam
napravio prije gotovo godinu dana.”
Cecilijin vjenčani prsten lagano je svjetlucao, poput sna što blijedi.
„Što to znači? Je li ozbiljno?”
„Sutra ću saznati.”
„Ali moraš znati nešto više. Mats, katkad mi se čini kao da nestaješ
u poslu. Toliko mnogo radiš da ja više nisam ni budna kad ti po noći
dođeš kući. Je li zaista stvar samo u poslu?”
Nije to bila dobra tema za razgovor, posebice zato što je vidjela onu
Michaelinu poruku, ali svejedno sam osjećao olakšanje što me više nije
zapitkivala o razgovoru koji sam trebao obaviti s Niklasom.
Rekao sam: „Samo u poslu, kunem ti se. Ali ne samo u KPMG-u,
bavim se još nekim stvarima.”
„A da? Kakvim?”
„Imam jednu vlastitu poslovnu ideju.”
„U redu, zvuči dobro, i ne želim te ni za što optuživati, ali kad ćemo
ti i ja stići razgovarati?”
„Zar ono u Londonu nije bilo dobro?”
„Bilo je divno, ali mislim ovdje, kod kuće, svakodnevno. Moramo
moći razgovarati.”
„Ne znam što da kažem, Cecilia. Pa mislim da razgovaramo.”
„Da, ali samo o tome tko će voziti djecu u školu i to. Ali ne onako
iskreno, kao što mi primjerice razgovaramo na okupljanjima u St.
Göranu.”
„Misliš, na crkvenim predavanjima?”
„To su egzistencijalni razgovori. Dotičemo se mnogih stvari.
Trebao bi doći sa mnom, Mats, mislim da bi ti to koristilo.”
„Hm.”
„A htjela bih i da uzmeš normalan godišnji odmor, jednom za
promjenu. Bi li to mogao učiniti?”
U tom sam trenutku trebao donijeti odluku. Poslušati Ceciliju, stati.
Tjedan dana odmora bilo bi sasvim dovoljno. Od KPMG-a, od Sebbea,
Maxima i Michaele. Možda sam čak mogao i ići sa ženom na te
egzistencijalne razgovore. Ali nisam to učinio, nije bilo razgovora.
Odabrao sam drugi put. Jebemu...
JS: Žalite li zbog toga?
M: Moglo je biti drukčije, i to bi bilo bolje za sve. Prije svega za moju
obitelj. Ali imam nešto u sebi, ne znam kako bih to nazvao, što me
stalno goni naprijed, unatoč tome što često sve pođe krivo.
JS: Razumijem. Nastavite.
M: Običavali smo se sastajati jedanput tjedno. Ostatak vremena Sebbe i
ja međusobno smo slali upute kriptiranim e-porukama. Uvijek je htio
da se nalazimo u njegovoj teretani. Bio bi na benču u GymMaxu, onoj
teretani u ulici Regeringsgatan koja radi cijeli dan, i stenjao. „Ovo je
prava teretana, samo utezi, nikakva pederana”, rekao je. Uvijek je imao
sunčane naočale, pa čak i unutra.
Na zidove su bili pričvršćeni televizori, Eurosport se vrtio dvadeset
i četiri sata dnevno, a iz zvučnika je stalno pumpao eurodance. Arnold
Schwarzenegger i Ove Rytter pozirali su, pokazujući mišiće na
prastarim posterima. Znao sam pomisliti da je svatko tko ondje trenira
neka verzija Sebbea.
Maxim je stajao iza benča, spreman da mu pomogne podići šipku
ako ovaj otkaže.
Sebbeove tetovaže kretale su se u ritmu napinjanja mišića dok je
dizao šipku.
„Prvu sam napravio sa šesnaest godina, kad sam bio u
Nizozemskoj. Jebote, kako ja volim Amsterdam”, rekao je. Čelo mu se
sjajilo od znoja.
„Drugu sam napravio s osamnaest, kad sam otišao u Gou.” Pokazao
je dugačku tetovažu što se protezala duž njegova bicepsa. Žile su mu
iskakale kao gliste iznad napregnutih mišića.
„Treću i četvrtu napravio sam u Christianiji u Kopenhagenu, ondje
imaju jedan odličan tattoo studio.”
Zajednički nazivnik svih tih mjesta koja je posjetio bio je jasan.
„Jesi li ikad razmišljao o tome kako će to sve odvratno izgledati kad
ti koža bude stara i naborana?” pitao sam, nacerivši se.
Sebbe je naglo ustao. „Dođi ovamo”, rekao je. Maxim je isprepleo
prste i krenuo njima.
Sebbe me uhvatio za zapešće.
Prignuo sam glavu prema njegovu znojnom licu.
„Radiš za mene i plaću dobivaš od mene. Ali jedna stvar ti mora biti
jasna. Ne zajebavaj se sa mnom. Nikad!” siknuo je.
Takav je bio Sebbe. Reagirao bi odmah.
JS: Razumijem kakav je to tip osobe. Ali još uvijek mi niste ispričali što
se dogodilo na sastanku s vašim šefom.
M: Aha, da. Došao sam u Niklasov ured, on je zapravo bio jedini koji je
ondje imao privatnu prostoriju. Šef mi je uvijek bio drag, a mislim da
sam i ja njemu ostao drag, unatoč tome što nisam radio puno radno
vrijeme. Ali svejedno sam imao užasno mučan osjećaj u želucu. Mora
da je to bilo zbog onih faktura, nije moglo biti ništa drugo.
Kad sam ušao, Niklas me čekao, sjedeći s isprepletenim prstima.
Tvrtka je u sklopu interne revizije napravila nasumičnu kontrolu
kooperanata, između ostalih i onih tvrtki s kojima sam ja radio.
Nabasali su na one isplate. Prekontrolirali su tri tvrtke koje su, kako se
činilo, izdale fakture za koje nisu znali. Niklas je rekao da sam
transakcije obavio ja, ali najčudnije je bilo to što su sve te različite
fakture išle na isti račun, račun kojemu nisu mogli ući u trag.
Znao sam da će biti riječi o tim fakturama. Vjerojatno sam izgledao
kao idiot dok sam tako sjedio pred svojim šefom, pokušavajući prikriti
koliko sam nervozan.
Niklas me ponovno pitao mogu li to objasniti, ako se ičega sjećam.
Ja sam samo odmahnuo glavom i rekao da nemam pojma. Ničega se
takvoga ne sjećam, vjerojatno je bila nekakva pogreška. Nisam se
sjećao, jednostavno rečeno.
Pročitao je moj pogled. „Volio bih da mi kažeš nešto više, Mats,
nečega se moraš sjećati.”
Ponovno me obuzeo onaj osjećaj da sam insekt što balansira na
rubu pakla. Da sam tek neko beznačajno biće koje će zgnječiti težina
stvarnosti.
U zadnje vrijeme bio sam uspio izbjeći toliko pitanja, izmisliti
toliko objašnjenja zašto me toliko dugo nema za vrijeme užine, priča o
tome kako se osjećam i zašto sam prešao na manje radnih sati. Ljudi su
većinu toga prihvatili - kolege su rekli da razumiju, klijenti nisu ništa
zamijetili jer sam dostavljao što sam trebao.
„Morat ću to poslati odjelu za internu kontrolu, a možda i policiji,
ako mi ne daš iskren odgovor. Je li ti to jasno?” rekao je Niklas.
Kula od karata koju sam bio napravio bila je pred kolapsom. Bomba
koju sam postavio nikad nije bila bliže detonaciji. Trebao sam onu
svoju investiciju više nego ikad.
JS: Niste mu mogli sve ispričati? Ako je bio dobar šef, možda bi vam
mogao pomoći da se izvučete iz te situacije.
M: Da, možda imate pravo. Bio je on dobar šef, ali ja to tada nisam
učinio, nisam razmišljao na taj način. Bio sam smrtno ustrašen. Naime,
isti je onaj račun korišten još u gomili kasnijih transakcija.
Te večeri uopće nisam otišao kući, Ceciliji. Prespavao sam u uredu
u Clara’su. Odnosno, nisam baš ni spavao, listao sam papire,
pregledavao naše tajne knjige, pokušavao proniknuti u to postoje li
poveznice između tog računa i mene. Kao što sam rekao, za pomoć
nisam zamolio Niklasa, već svoga drugog šefa, Sebbea. Ispričao sam
mu što se dogodilo.
JS: Gadna situacija.
M: Joakime, moram vam reći, zapravo je jako lijepo što mogu s nekime
razgovarati o svemu tome.
JS: Drago mi je to čuti. Ali kako se raspleta to s Niklasom?
M: Sebbe je to riješio na svoj način. On i Maxim posjetili su trojicu
klijenata iz mojih lažnih faktura. Otišli su do njih doma i jednostavno
im priopćili da će im, ako te fakture ne prikažu kao svoje interne
pogreške, porazbijati koljena, do temelja spaliti njihove vile, nabiti im
debelu cijev u dupe, pustiti u nju štakora i začepiti je s druge strane.
Lidingö. Nije to Solna ili Hässelby: kuće srednje klase i udobni Fordovi i
Citroeni. Ovo je bilo nekoliko razina više na društvenoj ljestvici. Ne baš
kao Djursholm i Östermalm ali blizu. Lidingö: omiljeni rezervat više
klase. Mogli su se neometano igrati, socijalizirati sa sebi sličnima,
uparivati jedni s drugima. Mjesto na kojemu mogu izbjeći kontakt bilo
s kime osim s različitim verzijama samih sebe.
Jasni dijelovi slagalice. Sebbe, koji je poslovao s Matsom. Sebbe, koji
je bio jedan od Kumovih ljudi, baš kao i Teddy.
Previše je toga pokazivalo u istom smjeru. Prema Kumu.
Postojao je samo jedan put kojim je mogao poći: svi ostali nisu
vodili nikamo.
Jučer je čekao ispred Anthonyjeve kuće, danas ovdje. Već šest sati u
autu na ulici ispred Kumove vile.
Teddy je pišao u plastičnu bocu širokog grla: Vitamin Water Orange.
Standardna šala: nemoj se zeznuti, nije sok od jabuke. Nije to kao kada
radi za Leijon.
Mnogo se on u životu načekao. Čekanje prije otvaranja ćelija svakog
jutra u pola osam, čekanje u zatvorskoj čekaonici - čekao bi da Sara,
Linda ili netko od onih nekoliko prijatelja koji su ga posjećivali prođu
sigurnosnu provjeru. Čekao bi u redu za radionicu, u kojoj je morao
izrađivati kućice za ptice, stoličice s tri noge i klupe za park. Čekao bi
otvaranje knjižnice, koja je bila otvorena dva sata tjedno. Kad bi se
trebao tuširati. Kad bi poželio kupiti čokoladicu na kiosku. Kad je htio
razgovarati sa sestrom ili ocem. Čekao je satima, danima. Sve što je
htio raditi bilo je pod kontrolom drugih. Sve što mu je bilo važno bilo je
ograničeno tuđim vremenom, tuđom voljom.
Bilo mu je dosta čekanja.
Oko pola sata iza ponoći pred vrata dvorišta stigao je BMW X5 serije M.
Upalili su se reflektori, vrata su se otvorila i auto je ušao u dvorište.
Pet minuta kasnije počela su se paliti svjetla u većem dijelu kuće.
Teddy je izišao iz auta i obratio se portafonu što je razgovjetnije
mogao.
Nakon podužeg vremena, i njemu su se otvorila vrata.
Šljunak mu je škripao pod nogama, dok je diskretno žvakao
japanske oraščiće. Zvuk mu je odjekivao glavom.
Pozvonio je na vrata, ona su se otvorila. Na njima je bio sam Kum.
Teddyja je začudilo što se odvažio na to.
Mazern je izgledao isto kao i prije devet godina. Brazgotine od akni,
raštrkana siva kosa prebačena na jednu stranu. Male, tamne oči koje su
probadale poput čavala.
Na sebi je imao košulju s raskopčanom kragnom, svjetloplavi laneni
sako i lagane mokasinke: ljetni outfit. Za rivijeru. Za Båstad. Za
bezbrižnu večeru negdje na nekoj jahti. Ili za ugodnu, toplu večer u
Srbiji.
Teddy se napregnuo. Poljubio je Kumovu ruku - ponašao se onako
kako se od njega očekivalo. Uočio je inicijale na njegovim manšetama:
EMP. Osjetio je kako mu krv pulsira u ušima.
Otišli su u dnevnu sobu.
„Šljivovicu? Ili možda viski?” upita Kum.
„Šljivovicu”, reče Teddy. „S ledom, molim.”
Kum je sjeo u fotelju s bordo presvlakom i zlatnim naslonima za
ruke. Pucnuo je prstima. Teddy je tek tada opazio momka iza njih, za
šankom u jednom kutu sobe.
Pogled s panoramskog prozora: zaljev Värtan. Odmah ispred
prozora: osvijetljen vrt. Unutrašnje uređenje: miš-maš na desetu.
Starinski namještaj: klasični stil, ili kako se to već zvalo. Pozlaćene
noge stola, fotelje s uzorkom leopardova krzna, golemi pozlaćeni okviri
slika. Kuća je izgledala ludo.
Gorila iza šanka donijela im je piće.
„Izvoli, sjedni”, reče Kum. „Dugo se nismo vidjeli, Teddy. Jedva te
prepoznajem. Izgledaš kao otac, samo bez njegova crvenog nosa.”
Teddy sjedne u fotelju nasuprot Kumu. Svrbjelo ga je cijelo tijelo:
htio se baciti na njega, napasti krepalinu pred sobom. Baciti ga kroz
njegov veliki prozor. Poželio je da je ponio svoju Zastavu. Ali
istodobno: to bi bilo samoubojstvo.
„Dejan kaže da ti dobro ide”, nastavi Kum na švedskom. „Da si
našao stan i dobar posao. Odvjetnička branša, kaže on, ali ja sam rekao
da to ne može biti istina. Zar ne, Teddy? Ne radiš valjda kao odvjetnik?”
Teddy uvuče zrak kroz nos.
„Da, povremeno pomažem jednom odvjetničkom društvu.”
„Kako se svijet mijenja... BMW proizvodi ekološke automobile, a
Teddy Maksumić postao je odvjetnik. Kako to?”
„Nisam odvjetnik, ali posao je solidan. Plaća sjeda na vrijeme, kako
se kaže.
„Ah posao ne bi trebao biti solidan, trebao bi biti fantastičan.”
„Zadovoljan sam. Zasad.”
„Možda bi htio raditi za mene? Reci, jesi li zato došao?”
„Ne. Postavio bih ti jedno pitanje. O nečemu posve drugome.”
„Razumijem. Ali zašto me jednostavno nisi nazvao? Dejan ima moj
broj.”
„Htio sam ti pogledati u oči.”
„Aha. A što to želiš vidjeti u njima?”
Opet: Teddy se htio baciti na njega. Razbiti govnaru nos. Mlatnuti
mu glavom o pod. Opaliti ga u bubrege. Rekao je: „Želim vidjeti tvoje
oči i dušu, ako je imaš.”
Kum ispuhne kroz nos. „Alo, bre, smiri se. Budimo kulturni. Što te
zapravo zanima?”
„Tiče se Matsa Emanuelssona.”
Mazern ustane, ode do minibara i napuni si čašu. Okrenuo je leđa
Teddyju i pogledao kroz prozor. Jezero je bilo crno. Švedska je bila crna,
unatoč ljetnoj svjetlosti.
„To sam i mislio. Gadno si nastradao zbog toga.”
„Želim znati zbog čega smo ga točno oteli. Jer nije bila stvar samo u
novcu, htjeli su računalo, odnosno tvrdi disk.”
„Možda imaš pravo, prijatelju. Kažem, žao mi je što je tako ispalo.
Ali Ivan je sve to sredio. Ja nisam bio umiješan. A znaš da je on već neko
vrijeme mrtav. Pušio je previše stvari bez filtera - domovina je uvijek
ostala u njemu. Rak pluća paklena je stvar. A mislim da ni on nije znao
previše detalja.”
„Ali naredba je došla od tebe.”
„Ne znam ništa o tome. U to smo vrijeme pomagali mnogim
mušterijama.”
„Sebbe Petrović? Kakve je on veze imao s Matsom?”
„Dosta, Teddy. Poznavao si me prije devet godina, štošta se otad
promijenilo. Mnogo je vode otad proteklo ispod mosta, kako kažu
Švedi. Ja sam sada miran čovjek. Vidiš, živim ovdje na Lidingöu, imam
obitelj, djecu. Bavim se nekretninama. Družim se sa susjedima i
treniram dječji nogometni tim. To je sve. Kada tramvaj na Lidingöskoj
pruzi udari pticu, to je ovdje velika vijest.” Kum se okrene prema
njemu.
„Jesi li razmišljao o tome, Teddy? Ondje gdje smo mi odrastali nema
lidingöske pruge, nema malog, pitoresknog tramvaja kojim se
vozikamo od vile do vile. Takvih stvari ima samo na ovakvim mjestima.
Lidingö, Saltsjöbaden, Djursholm, znaš o čemu govorim. Imaš vlastitu
željeznicu, posebnu. Takvih stvari nema južno od Stockholma ili
zapadno od Bromme. Jasno, sad ondje postoji tramvajska pruga, ali ne
vozi njome neki ugodan tramvaj, niti će ikad voziti. Mjesna tramvajska
pruga pokazatelj je toga ima li to mjesto ono ili nema, vrlo jednostavno.
Slušaj me, Teddy, jer čini mi se da ne razumiješ. Ovdje nam je bolje,
ovdje smo civiliziraniji, družimo se s kulturnim ljudima, svi imamo
švedske vrijednosti, govorimo švedski. Razumiješ? Ugodno nam je. Ja
više nisam onaj stari. Nisam kao ti.”
Kum otpije gutljaj svog pića. Sad mu je stajao blizu. Nizak - niži
nego što Teddy pamti. A Mazern se svejedno izdigao iznad njega, poput
kakvog prijetećeg tornja. Teddy je razmišljao o onome što je rekao.
„Koji još auto voziš, osim X5-ice?” upita Teddy.
„Zašto pitaš?”
„Pa muškarac si, voliš automobile?”
„Apsolutno.”
„Zar nemaš još auta? Mislio sam da ovdje ljudi imaju najmanje dva.”
„Ma da, jasno, moja žena vozi Golf. Moje su ljubavi na jednom
drugom mjestu. Dođi ih jednom provozati. Imam stari Porsche 911 iz
‘82., Rolls-Royce, Phantom i Ferrari.”
„Koji model?”
„Ferrari California, lanjski. On mi je apsolutno najdraži. Kad okreneš
ključ... Da samo čuješ taj zvuk, nekako kao da te hoće pojesti.”
„Ali kada ne voziš auto, sigurno ne putuješ tramvajem?”
„Naravno da ne, što ti misliš tko sam ja?”
„Dobro ja znam tko si ti”, reče Teddy.
Kum mu se približi još jedan korak. Teddy je opazio da se
pomaknula i gorila za šankom.
„Ne želiš vjerovati u promjene, Teddy. Ti si kao švedske vlasti, i
dalje me progone, iako sam nov čovjek. Samo zato što sam nekoliko
godina utajivao porez, a to su radili mnogi. Sad mi žele naplatiti
milijune kruna poreznoga duga. Nije to neki dostojanstven život, ali
prisiljen sam živjeti tako. Auti ne glase na mene zbog države,
poslovanje mi mora voditi netko drugi, ova gajba prepisana je na ženu,
kužiš? Država je kao terijer - kad jednom zagrize, ne pušta. Ne budi kao
država, Teddy. Oslobodi se toga.”
Teddy ustane. Sada je na Mazernovu licu vidio znakove starosti -
sijede dlake u trodnevnoj bradi, brazde na obrazima, nabori na čelu. On
je bio na čelu, on je naredio Matsovu otmicu. A sve je to išlo preko
Sebbea Petrovića.
Teddy mu se još više približio. Nije uzmicao. Pet centimetara od
Kuma. „Ne volim da se ponavljam...”
Pauza radi ostvarivanja dojma.
„Ali zgazit ću te ako mi ne kažeš što se dogodilo Matsu
Emanuelssonu. Požalit ćeš što nisi htio razgovarati o tome sa mnom.
Želim znati tko je od tebe i Ivana naručio da ga otmete i zbog čega sve
to sranje.”
Osjetio je vonj alkohola u Kumovu zadahu.
„Teddy, da sam onaj stari, ne samo da bih te ubio zbog ovoga već
bih i svakog člana tvoje obitelji zgazio poput crva.”
28.
Teddy je s Taggom čavrljao o tome kako ide biznis. Prije nekoliko dana
našli su se u Axelsbergu. El Bocado: veliko pivo za dvadeset i dvije
krune. Tagg je živio u blizini, pa su ga svi pozdravljali kao da je ondje
konobar. Izgledao je kao i obično: tijelo dizača utega, pokreti razbijača,
razdjeljak i trodnevna brada.
„Čime se Mazern sada bavi?”
„Jebote, T, nemam pojma. Pitaj Dejana.”
„Ne mogu ga pitati takve stvari, on ne zna ni na kojoj bi nozi stajao.
A i ne želi razgovarati o Kumu.”
„Aha, kužim. Ali zaista ne znam. Prije pet, šest godina koka,
bomboni, kurve, sve moguće. Ali sad... Sori. Uostalom, ja nikad nisam
bio u tome. Mene zanima igra, uzbuđenje, ja sam otmjen.”
„Nisi ti otmjen”, reče Teddy, ali znao je na što je Tagg mislio.
„Znaš kakva je situacija. Ja se nikad nisam bavio prljavim stvarima.
Ja sam heistman, čovjek od časti. Znaš i sam zbog čega sam odležao.”
Teddy je dobro znao zbog čega je Tagg bio u zatvoru, mnogo su
godina dijelili hodnik. Oružana pljačka riznice pokraj Eskilstune. Tagg i
još nekoliko momaka obavili su vrlo detaljnu pripremu: čak su odradili
i probne vožnje rutama za bijeg. Plijen: više od osamnaest milijuna u
gotovini, velika svota za četiri momka iz kvarta. Bili su i profesionalni,
prvih su se tjedana prikrivali, visjeli u svojim stanovima, pogledali sve
sezone Sopranosa i Svite. Nisu izlazili u grad, naručivali šampanjac,
derali se i penjali na stol u nekom noćnom klubu oko Stureplana i
trošili na cure trideset somova po noći. A svejedno je sve otišlo kvragu.
Jednog od momaka zaustavila je rutinska kontrola. Djelovao je
hipernervozno, pa je prometni policajac zbog nekog razloga odlučio
pregledati torbu koju je imao u autu: bila je puna lažnog oružja. Ostatak
je bio povijest - lažno oružje koje su nosili pljačkaši sa snimki
nadzornih kamera odgovaralo je onome pronađenom kod Tagga.
Drotovi su počeli raspetljavati klupko: pretresli su mu kuću, pronašli
računalo, uspjeli spasiti izbrisane dokumente, pronašli uplate
najmodavcu za stan u Eskilstuni, kontaktirali ga i pokazali Taggove
slike. „Jeste li vidjeli ovog čovjeka?” Vlasnik stana prepoznao ga je, Tagg
je bio unajmio stan u njegovoj kući, nasuprot riznici.
„Ali možda netko od tvojih prijatelja zna?” upita Teddy.
Tagg srkne svoje pivo. „Možda. Mogu ti dati nekoliko imena, pa ih
pitaj.”
Odjednom je zasjao. „Usput, Loke mi je rekao da si naručio neke
stvari iz njegove online ljekarne.”
„Da... Ali ne mogu o tome.”
„Iskreno, moraš probati njihove pilule za dizanje, jebena stvar. Moja
cura oduševljena je kad ih popijem.”
Kad sam došao kući, uključio sam svoje računalo. Kliknuo sam na jednu
od datoteka koje sam bio kopirao. Bio je to film.
Ugledao sam slabo osvijetljenu sobu s bračnim krevetom. Četvorica
muškaraca, jedna djevojka. Uvjetno rečeno djevojka, bila je to
djevojčica. Nisam mogao točno procijeniti dob, ali nije bila starija od
trinaest, četrnaest, u to sam siguran. Bila je na sve četiri na krevetu.
Jedan od muškaraca općio je s njom odostraga, dok je istodobno
drugome pružala oralni seks. Sasvim sam siguran da je plakala.
Kliknuo sam drugi film. Drugo uređenje, još golih zidova, pločice,
jače osvjetljenje. Na ležaju je ležala curica vezana nečime što je
nalikovalo na gumene trake. Imala je nešto u ustima, nekakvu kuglicu.
Nešto joj je bilo nagurano među noge, možda nekakva boca. Tijelo joj je
bilo umrljano nečime smeđim, zasigurno izmetom. Iznad nje stajao je
muškarac i urinirao joj po licu.
Otvorio sam treću i četvrtu datoteku, ali nisam mogao pogledati
više od nekoliko sekundi filma. Bilo je to nešto najužasnije što sam ikad
vidio.
JS: Ne znate čije je to bilo računalo?
M: Ne, ali šifra je bila ista kao na njegovu.
JS: Ali ako nije bilo njegovo, nagađate li kome je moglo pripadati?
M: Nemam pojma.
JS: Što ste učinili?
M: Ništa. I zbog toga danas žalim.
JS: Dobro, nije to bila vaša dužnost.
M: Ja na to ne gledam tako. Trebao sam već tada nešto učiniti. To je
dužnost svakog čovjeka.
31.
Ivanje na selu.
Ivanje s Emelie. Sjedila je s njim u autu. Nipošto je nije molio da
dođe, štoviše, ona se pobunila i nije se predavala. „Da nisi učinio ništa
glupo. Dolazim, uzet ću taksi. Ostani gdje jesi.”
Zbog nekog ju je razloga pričekao. Možda mu je godilo to što se ona
brine. Ili možda čisto sigurnosti radi, za ono što je planirao učiniti bilo
je bolje da ih je dvoje nego da je sam.
Ivanje kod sjenika u Killingeu. Ako je ovo uopće i bilo selo: sklonište
za krave ili konje, spremište za traktore i ostalu poljoprivrednu
mehanizaciju, skladišta za koješta - žito, oruđe, sijeno, krumpire. Ali ne
i ovaj sjenik. U njemu je bilo pohranjeno nešto mnogo vrjednije. Velika
klizna vrta bila su zatvorena.
Teddy je držao Zastavu u džepu svoje jakne: ponovno je bio
zahvalan svojoj staroj rupi u šumi.
Nije rekao Emelie čime se bavio posljednjih dana. Fredric McLoud
dosta se brzo predao u Liljevalchsu i izišao s njim na ulicu. Razumljivo,
pizdek nije htio da Teddy napravi scenu.
Mirni djurgårdenski krajolik. Blizu njih prošao je tramvaj i Teddy se
prisjetio Kumova izlaganja. Djurgården je bio možda i najljepši kraj u
ovoj zemlji. Malo dalje vidio se ulaz u muzej na otvorenom, Skansen,
ondje je zadnji put bio valjda krajem osnovne. Ne, nije točno, sjetio se
da je jednom nakon toga išao s Lindom i Nikolom.
„Stvar je jednostavna”, rekao mu je Teddy. „Želim se nagoditi s
tobom.”
Fredricu se trznuo kapak i počeo je nekontrolirano petljati dlanom
jedne ruke. Izgledalo je kao da ima grčeve.
„Ma ti si bolestan.”
„Ne, zapravo sam poprilično zdrav. Bilo mi je i gore, vjeruj mi.”
„Upropastio si mi život. Posao. Sve.”
Stajali su jedan nasuprot drugome ispred ulaza u Skansen. Obitelji s
djecom nahrupile su prema ulazima.
Teddy reče: „Posao ti još nije propao, ništa nije finalizirano. A bez
mene druga strana nema nikakvih dokaza o onome što počinje na k i
završava na n, a što ti toliko voliš. Ovo je moj prijedlog: ja ih neću
podržati, samo na tome zaradit ćeš sto devedeset milijuna kruna.”
Fredric šmrcne, a potom se nasmiješi. Činilo se da je potištenost
naglo nestala.
„Misliš ozbiljno?”
„Da.”
„Divan si. Bit će dvjesto milijuna?”
„Ne, sto devedeset.”
„Zašto?”
„Kažem, predlažem ti nagodbu. Meni ide deset milijuna. A milijun
od toga trebam već sutra.”
Tama. Manji pas ležao je na tlu s prednjim šapama pred sobom. Uši su
mu i dalje bile naćuljene, ali nije se oglasio kad je ugledao Teddyja s
druge strane ograde. Pričekao je još koju minutu. Psu su se sklopile oči.
Položio je glavu na travu i zaspao.
Većeg psa nije vidio. Teddy je krenuo oko ograde, zašavši iza nje.
Ondje ga je ugledao, točno ispred ulaza u sjenik. I on je bio legao, ali
ponovno je počeo režati kad je ugledao Teddyja.
Napravio je nekoliko koraka unatrag, ni u kojem slučaju nije htio
napraviti scenu ovdje gdje su kamere možda mogle reagirati. Ali
svejedno nije trebao čekati dugo: tri minute kasnije doberman je
zaspao.
Teddy se vratio do auta, otvorio prtljažnik i izvadio svoje stvari.
„Jesi li gotov?” upita Emelie.
„Još samo pet minuta.”
„Što radiš?”
Nije odgovorio.
Emelie je izišla iz auta i stala ispred njega. „Moraš mi reći što radiš.”
Teddy je bio u žurbi, morao je brzo djelovati. „Ne”, rekao je i
pokušao je zaobići. „Sad ću to učiniti na svoj način.”
Vozio je brzo.
Nakon neka tri kilometra vratio joj se glas, trebalo joj je nekoliko
minuta da pojmi situaciju.
„Što je tebi? Jesi lud?”
Teddy je imao smiren izraz lica. „Pritišćem ga, uskoro će htjeti
razgovarati sa mnom.”
„Jebe mi se za to! Prvo, zato što je protuzakonito paliti garaže.
Drugo, zato što je opasno po život. Treće, pa Kum će te sada uništiti.”
„Boli me kita. Nije ti jasno? U pitanju je moja čast. Kum je imao neke
veze s tom mrežom koja je naručila Matsovu otmicu, a oni imaju veze s
ubojstvom na Värmdöu i Benjaminom. Što je protuzakonito, što će
raspizditi Kuma - to više nije važno. Namjeravam srediti te govnare,
dugujem to Emanuelssonovima, svima čije su živote oni uništili, kao i
sebi. Kum mora početi govoriti i točka.”
„Ti nisi normalan.”
„Nisam te molio da dođeš.”
„Da, ali što ćeš sada učiniti? Jesi li razmišljao o tome? Zar ne
shvaćaš u što si se uvukao?”
„Ne uzrujavaj se. Imam novca, sve bliske ljude poslat ću nekamo kad
ovo završi.”
„Odakle ti novac?”
Teddy joj je ispričao kako je obradio McLouda.
„Ti stvarno nisi jebeno normalan.”
„Ne razumiješ. Neću moći živjeti sam sa sobom ako ne sredim ovo
sranje.”
Emelie primi kvaku na vratima. „Zaustavi auto, sama ću doma.”
34.
Nije živio u svom stanu. To više nije bila tajna: nakon Ivanja, Najdan
„Teddy” Maksumić bio je u ratu sa svojim bivšim kumom.
Hotel Best Western Årsta, hotel Ibis, hostel u Hornstullu. Planirao ih
je mijenjati svake noći, drugog načina nije bilo. Osim toga, nije znao je li
Swedish Premium Security još u igri: i njih je htio izbjeći po svaku
cijenu.
Sve su hotelske sobe bile iste. Na podu linoleum koji bi trebao
izgledati kao parket. Užasno neudobni bračni kreveti. Bočice gela za
tuširanje pričvršćene za zid kako nekom gostu ne bi palo na pamet
maznuti sapun. Niskoenergetske lampe sa senzorima pokreta koje se
nakon nekog vremena same isključuju. Prvi put kad je na taj način
Teddy ostao u mraku, obavljao je veliku nuždu. Mislio je da je nestalo
struje. Osam godina kao da nije bio u Švedskoj - katkad se osjećao kao
marsovac.
Teddy je tumarao okolicom. Årsta, Järva, Södermalm. Trudio se
isplanirati iduće korake. Mogao je odsjedati i u boljim hotelima, ali to
mu se nije činilo prikladnim. Mora živjeti ovako. Biti pod Kumovim
radarom, a istodobno ga pritiskati.
S Emelie se nije čuo otkako je bila izišla iz auta na povratku od
Mazernove garaže.
Poslao je Sari SMS s novog mobitela - nije znao kakvim resursima
raspolaže Swedish Premium Security.
Sara, nadam se da ti je bolje. Mislim na tebe, samo sam htio provjeriti
je li ti bolje. Teddy
Linda ga je nazvala na Ivanje: „Uhapsili su Nikolu.”
Plakala je dok mu je govorila ono malo što je znala.
Teddyju je bilo užasno kad bi njegova sestra plakala. Još mu je gore
bilo kad bi se Nikola uvalio u govna.
Sjetio se sinoćnjeg razgovora s Nikolom, kad mu je rekao da će ga
doći obići. Ni on sam tada nije bio baš u najboljem stanju: išao je spaliti
sjenik.
Pokušao je utješiti Lindu, a zatim joj je rekao: „Još nešto. Moraš da
napustiš zemlju.”
„Šta to govoriš?”
„Stigao me moj stari život. Moram da uradim neke stvari i da
ispravim stanje.”
„Ne razumem o čemu ti to. Prestani više da fraziraš.”
Teddy joj je pokušao objasniti što je bolje mogao.
Linda je odbila, ali pristala je otići u hotel i uzeti nekoliko slobodnih
dana na poslu. Teddy joj je obećao vratiti svaku izgubljenu krunu.
Probudio sam se. Ona je opet sjedila ondje, nisam znao je li bio isti dan,
sutradan ili tjedan dana kasnije.
Na zidu je visjela slika na kojoj je bilo prikazano jezero okruženo
šumom. Sunce je zalazilo za stabla, a nebo oko njih bilo je crvenkasto.
Za običnog promatrača to je zasigurno bio smirujući prizor, ali mene
su te boje podsjećale na našu kuhinju.
„Vidjela sam tvoje računalo kad sam došla kući, u stan”, rekla je
Cecilia.
Zapitao sam se o čemu priča.
„Bilo je upaljeno i vidjela sam slike na ekranu. Kao i ostale slike na
računalu.”
U tom trenutku kao da sam pao niz provaliju, kao da sam se kotrljao
prema nečemu što nisam znao što je, znao sam samo da će me
ponovno onesvijestiti. Okrenuo sam glavu.
Vidjela je sadržaj mog računala. Nadao sam se da je mislila na
tablice u Excelu, na paralelno knjigovodstvo, popise imena i računa.
Možda bi shvatila čime sam se bavio posljednjih godina. Možda bi
shvatila da sam se uvalio u ozbiljna govna. Ali oni filmovi... Što reći o
njima?
Uspio sam izgovoriti samo jednu rečenicu. „Mislim da su oni
podmetnuli požar u stanu.”
Kasnije toga dana došla je medicinska sestra. Cecilia je bila otišla
kući.
„Imate telefonski poziv, traži vas neki Sebastian. Možete li
razgovarati?” Slušalica je visjela na stoliću s kotačićima pokraj kreveta.
Polako sam odgovorio: „Mogu.”
„Mats, što sam ja tebi rekao?” Sebbeov glas zvučao je neugodno
nježno. Na trenutak sam poželio da mogu snimiti razgovor i prijaviti ga
policiji.
„Rekao si mi da se nikad ne zajebavam s tobom, znam. Ali samo
sam posudio novac na nekoliko tjedana, to je sve. Jesi li čuo za
Gambro?”
„Nadam se da kužiš kako ja funkcioniram, prijatelju.”
Nešto mi je bilo čudno. Poznavao sam ga dovoljno dobro da znam
da nema tako smiren glas kad je bijesan, i da se ne koristi izrazom
„prijatelj”.
„Nisi čuo?” rekao je.
„Ne. Što?”
„Michaela mi je sve objasnila. Neki igrači iz tvrtke Indap AB, u
vlasništvu Nestora i EQT-a danas su dali ponudu za taj tvoj Gambro.
Sto petnaest kruna po dionici. Ono što si kupio, te opcije ili kako već,
vrijede šest milijuna. Ti si jebeni genij. To je jebeno fantastično.”
Osjetio sam se lakšim od oblaka. Lakšim čak i od dima požara.
Sebbe je rekao: „Zaboravit ću tu tvoju pizdarijicu, a ti šuti ako te
itko pita za požar. Dogovoreno?”
Jednog sam jutra pješice išao u KPMG. Svježi, jesenski zrak. Hodao sam,
pod stresom kao i obično, preko Barnhuskog mosta. Cijelo područje
oko Centralne postaje renoviralo se, ondje je nicao novi kvart, hoteli i
uredi. U dva sata trebao sam se naći s Cecilijom u stanu, da nas
nadzornik provede kroz sanaciju. Već smo se dvaput bili našli ondje,
odabrali smo nove tapete za neke od zidova. Razgovarali smo o
uređenju kuhinje i zaključili da ne želimo da išta bude kako je bilo prije
požara. U svakom slučaju bilo je lijepo razgovarati o nečemu
normalnome.
Negdje nasred mosta pokraj mene je stao kombi.
Iz njega su izišla dva krupna muškarca. Instinktivno sam znao da
nešto nije u redu, ali nisam stigao reagirati prije nego je već bilo
prekasno.
Podigli su me s pločnika i ubacili u tovarni prostor kombija.
Lamatao sam rukama i pokušavao ustati. Jedan od njih stajao je iznad
mene. Uspio sam vidjeti kanilu.
„Što radite?”
Osjetio sam ubod u svom vratu.
„Samo budi miran i ništa ti se neće dogoditi.”
Nakon toga kao da više nisam imao kontrolu nad rukama i nogama,
kao da su pripadale nekome drugome. Sjetio sam se onog osjećaja u
grlu kad sam udisao dim, ali ovo je bilo drukčije. Ovo je bio miran san.
Otvorio sam oči i... (nerazumljivo)... nije mi lako pričati o tome, iako
je prošlo više godina... (kašljanje).
JS: Polako, uzmite si vremena. Želite li da prošećemo?
M:... to bi možda bilo najbolje... (nerazumljivo).
(Pauza)
M: Baš je bilo lijepo izaći. Samo da znate, ukratko ću vam to ispričati,
dovoljno sama sa psiholozima i terapeutima razgovarao o tome što se
dogodilo tog dana.
JS: U redu je, razumijem.
M: Dakle, otvorio sam oči, bilo je mračno kao u grobu. Na neki način
zapravo i jesam bio u grobu. Pokušao sam se uspraviti, ali udario sam
glavom u nešto nekoliko centimetara iznad sebe. Opipao sam rukama
oko sebe. Grube daske. Miris drveta.
Bilo mi je jasno. Nakon te spoznaje kao da mi je sav zrak izišao iz
tijela, kao da sam ostao bez sve životne energije. Zatvorili su me u
jebeni sanduk.
Pokušao sam se smiriti, razmišljati sabrano, nekoliko puta smireno
udahnuti i ne hiperventilirati. Onda sam se počeo derati: „Pustite me
odavde! Upomoć!”
Derao sam se kao luđak, dok mi nije ponestalo snage.
Nakon nekih dvadeset minuta otvorio se nekakav maleni otvor
točno iznad mog lica. Zaslijepila me svjetlost, morao sam zaškiljiti.
Pogledao me neki čovjek. Nikad ga neću zaboraviti.
„Smiri se, jebote”, rekao je. „Jesi gladan, moraš li na zahod?”
„Molim vas, pustite me odavde.”
„Jedino ako moraš srati, ali onda te prvo moram vezati.”
„Što želite od mene? Molim vas, samo mi recite što želite!”
„Ja ne odlučujem, ali reći ću ti samo ovo: daj nam lovu i sve će biti
gotovo.” Nejasno se sjećam tih dana. Trudio sam se zaboraviti i
potisnuti te dane kad sam ležao zatvoren u sanduku, u manje prostora
nego u prtljažniku Volva. Ali znam da me nije ispitivao onaj prvi čovjek.
Sjećam se kako je bio šokiran kad je nekoliko dana kasnije otvorio
otvor na sanduku i shvatio što su mi učinili.
Naime, i drugi su dolazili u tu kuću. Izvukli su me iz sanduka. Nisam
znao tko su, svi su bili maskirani. Isprva sam bio uvjeren da ih je poslao
Sebbe, da mi nije oprostio. Da želi još novca jer sam ga pokušao
pokrasti. A i čovjek koji me čuvao rekao mi je da će me pustiti ako im
isplatim otkupninu.
Ali nakon nekog vremena shvatio sam da žele nešto drugo. Htjeli su
znati gdje se nalazi računalo, jesam li još nekome rekao što sam bio
vidio na onom imanju. Ti ljudi nisu bili Sebbeovi, ni Kumovi. Radili su
za nekoga drugoga. Nekoga mnogo mračnijega.
Iščupali su mi sedam noktiju. Gasili su mi cigarete na licu. Gurali su
stvari u mene... (nerazumljivo)... ne mogu o tome...
JS: I ne morate. Pročitao sam zapisnik sa suđenja, ondje ste sve
ispričali, zar ne?
M: Većinu. Ali nikad nisam spomenuo da su tražili računalo. Mislio sam
da samo tako mogu zaštititi obitelj.
JS: Znam, to je razumljivo.
M: U svakom slučaju, nakon pet dana i pet sati oslobodila me policija.
Nakon toga Cecilia mi je ispričala da su je otmičari nazvali, rekli joj da
su me oteli i da će me pustiti ako im preda računalo.
JS: Je li im ga predala?
M: Jest. I odmah je policiji prijavila da sam otet. Ne znam kako, ali
nakon što je policija otmičarima predala računalo, uspjeli su me
pronaći.
JS: A računalo? Što se dogodilo s njim?
M: Ne znam, otmičari su ga uzeli. Nema ga više.
JS: A samo je jedan čovjek priveden i osuđen za to što su vam učinili,
zar ne?
M: Samo jedan čovjek, onaj koji mi se prvi obratio. Teddy Maksumić.
39.
Mats Emanuelsson je pet puta bio na trajektu za Finsku, ali nije skočio
kad su vremenski uvjeti bili najgori, kad su izgledi da ostvari svoj cilj
bili najveći, već na turi na kojoj je vrijeme bilo najljepše. Možda se nije
uspijevao odvažiti.
Teddy je stajao nasuprot Emelie ispred Općinskog suda i
objašnjavao joj što je otkrio. Emelie se nije ni pomaknula. Bilo mu je
drago što ga tako pozorno sluša.
Bilo je nečega čudnoga u Matsovu skoku. Teddy je na Lokeovu
ekranu više puta pregledao snimku s trajekta. Naposljetku je uvidio:
najprirodnije bi bilo skočiti što bliže trajektu - gdje je rizik da će te
brod povući pod sebe i najveći. Ali Mats nije postupio tako: odrazio se
kao da želi oboriti svjetski rekord u skoku u dalj.
Teddy je zamolio Lokea da zumira. Nešto u svemu tome bilo je
sumnjivo. Prema onome što su rekli Boggan i Bosse, Mats je trebao biti
mršav, a na snimci je izgledao punašno, unatoč laganoj odjeći.
Slika po slika. Vrati. Zumiraj. Vrati.
A onda je nešto zamijetio. Mats je imao nešto ispod majice. Nešto
mu je virilo iz kragne. Nešto debelo.
Loke je zumirao još više. Imao je nešto ispod kragne. Ursuk BDS.
Teddy je taj tekst negdje već bio vidio. Loke ga pogleda. „Slatki,
toliko razmišljaš da si zaboravio disati. Jesi siguran da nećeš malo
fermentiranog čaja? Ili možda kisika?”
Onda mu je sinulo.
Teddy je vidio ronilačko odijelo s istim natpisom. Ursuk BDS. A
znao je i gdje: u Cecilijinu, Benjaminovu i Lillinu kaotičnom podrumu.
Mozgao je i dalje: kad je skočio, Mats Emanuelsson je ispod odjeće
imao ronilačko odijelo. Odrazio se što je više mogao. Zaključak je bio
očit: tako se ne odijeva čovjek koji si namjerava oduzeti život. Nitko
tko se kani utopiti ne skače u more u Breathable Diving Suitu, elitnom
suhom odijelu.
Kad je završio, Emelieina usta bila su napola otvorena.
41.
„Je li išta rekao?” upita Teddy, koji ju je bio čekao ispred zatvora.
„Zapravo, ne želim razgovarati s tobom.”
„U redu. Ali jesi li išta izvukla iz njega?”
„Da, zapravo smo i komunicirali, izmijenili smo nekoliko riječi. Zna
da si Mats nije oduzeo život, ali misli i da bi on mogao biti žrtva s
Värmdöa.”
„Jebemu...” reče Teddy. „Je li on ubio vlastitog oca?”
Emelie ta mogućnost uopće nije bila pala na pamet.
„E, sad će bome morati početi razgovarati s nama”, promrmlja
Teddy. „Svakog dana sve mu je bolje. Moram ići, danas imam još jedan
slučaj.”
„Kakav?”
Emelie nije znala je li Teddy znao - zavjet šutnje branio joj je da
kaže koga zastupa. A osim toga, nije htjela razgovarati s njim.
„Riječ je o još jednom zahtjevu za određivanje istražnog zatvora”,
reče ona.
Teddy podigne obrve. „Onda mi je jasno, Linda mi je rekla da ćeš
pomoći mom nećaku. Mogu li s tobom?”
Emelie odmahne glavom. „Sada bi bilo dosta.”
42.
Sutradan.
Kao da su se svi u crkvi komešali. Velike ikone ispred oltara.
Upaljene svijeće. Crveni tepih na podu. Ljudi su ikonama ljubili ruke,
Isusu stopala, palili svijeće i križali se.
Ovo potonje: Bojan je bio majstor - prekrstio se dvaput, dvaput se
poklonio do poda, poljubio ikonu sveca ispred sebe. Onda je sve to
ponovio - radio je isto ono što je radila Teddyjeva baka. Prisjetio se
kako ju je, kao desetogodišnjak, posjetio u Vinči, naselju pokraj
Beograda. Brade svećenika, ljubičaste halje, snažan miris tamjana.
Ali danas: tata.
Danas: crkva svetog Save. Švedska. Stockholm. Enskede gård,
nekoliko kilometara od dvorane Globen.
Teddy je osjećao umor u stopalima. Bilo je to još nešto čega se
sjećao s liturgija iz djetinjstva. Cijelo vrijeme moraš stajati. Čekao je.
Njihao se u ritmu napjeva. Negdje je bio mali zbor i pjevao a capella.
Tata ga pogleda. Teddy se također pokuša prekrižiti. Desna ruka.
„Uz telo, ne povlači po vazduhu”, običavala bi govoriti baka. Palac,
kažiprst i srednji prst spojeni, ostali prsti pritisnuti o dlan.
„Zar nećeš da iskažeš poštovanje svešteniku?” upita Bojan. Teddy je
znao na što misli. Htio je da Teddy priđe svećeniku i poljubi rub
njegove mantije.
„Vidiš da je gužva, tata.” To je bilo točno: crkva je bila prepuna. Bila
je to i laž: trenutačno nije htio ništa ljubiti. Ali htio je ugoditi ocu.
Pokazati mu da mu je stalo. Imao je viši, plemenit cilj.
Saru su otpustili iz bolnice i štitila ju je policija. Linda je živjela u
hotelu i nije išla na posao. Teddy je uspio nagovoriti i tatu da ode hotel,
ali to nije bilo dovoljno. Linda i tata morali bi napustiti zemlju, barem
na nekoliko tjedana. Dok Teddy ne natjera Kuma da shvati. Iz te
perspektive: bilo mu je drago što je Nikola u pritvoru. Do njega u
svakom slučaju nisu mogli doći.
Pokušao se opustiti. Tata naposljetku mora shvatiti - ionako nema
pametnijeg posla, a novcem koji je dobio od McLouda mogao ga je
poslati na all inclusive odmor bilo gdje u svijetu.
Ljudi su još neko vrijeme stajali ispred crkve i čavrljali. Tata je htio
predstaviti Teddyja svojim prijateljima, Teddy je htio otići odande.
Nakon nekog vremena zajedno su prošetali do postaje podzemne
željeznice. Ulaz u tunel bio je pun škrabotina: loši grafiti i prostote.
Ružno je lijepo. Front oslobođenja životinja. Ubij buržuja.
„Da li si odlučio? Voleo bi da otputuješ što pre.”
Bojanov korak bio je spor.
Došli su do stanice.
Gore, na metalnoj gredi ispod stropa, balansirala je srebrno
obojena ljudska skulptura.
Bojan pokaže prema njoj. „Jesi li video nove umetnine šta su ih
postavili u podzemnoj? Veoma su lepe.”
„Ah želim da mi odgovoriš na pitanje.”
Bojan prisloni pokaz na aparat i staklena pregrada se otvori. Novi
sustav i dalje je svaki put iznenađivao Teddyja - bio je to dio novog
Stockholm^.
„Imam ideju. Uzeću ti karte za Herceg Novi. I ja ću da dođem nakon
par sedmica, i Linda sa mnom, pa ćemo neko vreme da budemo
zajedno”, nastavi Teddy.
Tata podigne pogled. „Herceg Novi. Crna Gora. Uvek sam išao
onamo dok sam bio mlađi.”
Teddy je nastojao djelovati blago. „Znam”, rekao je. „Znam.”
Već dva tjedna u pritvoru. Jedini pozitivni trenuci u danu: sat vremena
na krovu. Kerim je u isto vrijeme imao izlazak u susjednom kavezu.
Dodavali su jedan drugome cigarete kroz rupe među rešetkama,
razgovarali, katkad samo hodali uokolo poput tigrova u zoološkom
vrtu. Kerim je trenutačno bio jedina osoba s kojom je razgovarao. A
Nikola ga čak nikad nije ni vidio kako treba, samo mu se silueta
nazirala između rešetaka.
Danas: još jedan lijep dan. Sunčeve zrake provlačile su se kroz
rešetke. Nikola se pitao čemu te rešetke iznad njih - zidovi su bili
visoki četiri metra. A čak i kad bi netko uspio odglumiti Spider-Mana,
nije imao kamo dalje. Skok s tridesetak metara visine baš i nije bila
neka opcija. S razlogom su se nalazili na krovu.
„Danas sam nabrijan”, reče Kerim.
„Zbog čega?”
„Zbog svega. Kažem ti, stvarno zbog svega. Danas ću vidjet svog
sina.”
„Super. Posjet pod nadzorom, ili?”
„Tako nekako.”
„Ja mislim da ću se ja danas naći s odvjetnicom.”
„Koga imaš?”
„Zove se Emelie Jansson.”
„Emelie Jansson, nikad čuo. Je l’ dobra?”
Nikola to ni sam nije znao. „Nadam se da je”, reče on.
Kerim je hodao po svom kavezu. Činilo se da se mota oko rešetki i
trese ih. Zvečale su.
„Ja sam ih imo gomilu. Al sad imam Pehra Södera, on je super.”
„Radi ono što mu kažeš? Razgovara s momcima vani?”
„Zapravo ne, stari. I poštujem ga zbog tog jer znam da je jedan od
najboljih. Razbija svjedoke ko jaja o tavu.”
„Kad si ga zadnji put imao?”
„U onom projektu Sigurni grad, jesi čuo za to?”
„Ne.”
„Dakle...” započne Kerim. I dalje se motao po svom kavezu: glas mu
je povremeno nestajao. „Odležo sam nekolko godina zbog pljačke. Kad
sam izašo, odmah sam nastavio sa sranjima. Al šta sam se u veća govna
uvaljivo, to su mi općina i socijalna služba sređivali bolje stvari. Na
kraju su me postavili za vođu grupe u projektu Sigurni grad. Bilo je
zakon. Dobili smo besplatne jakne i prostorije u kojima smo se navečer
mogli zezat, kad nismo bili u patroli. A najbolje su bile same patrole -
dobivo sam jebenu plaću da idem van i regrutiram braću.”
„Predobro.”
„Sami su krivi za to, jebiga. Čuj, moj stari je bježo od Turaka, išo na
faks u Njemačkoj, jako je obrazovan. Al ovdje je nezaposlena nula.
Prijavio se na sto radnih mjesta, a može radit samo ko čistač u
podzemnoj. Po cijele dane sjedi doma, gleda program iz domovine, jede
burek i puši crveni Marlboro. Ko i starci sve druge braće. Jasno da
momci žele radit za mene, izbor je lagan.”
Začulo se brujanje.
Bilo je sve glasnije. Zvuk je dolazio odozgo. Sad više nije brujalo -
sad je tutnjalo. Nikola pogleda gore. Helikopter.
What the f... Heli-fucking-kopter točno iznad njih.
Kerim mu je nešto doviknuo, ali Nikola nije čuo što. Kosa mu je
letjela kao u najgoroj oluji. Odjeća mu je lepršala.
Nikola poleti prema rešetki i zaškilji kroz rupe. Bio je to prvi put da
je mogao dobro vidjeti Kerima. Momak: velik kao kuća - prekriven
tetovažama, čak i po vratu. A imao je i zelenu suzu ispod jednog oka.
Nešto se ondje događalo.
Helikopter je nastavio lebdjeti iznad njih. Nikola je vidio kako se iz
njega nešto spušta: neko uže na čijem je kraju nešto visjelo.
Kerim se postavio u poziciju i prihvatio predmet koji su mu iz
helikoptera spustili kroz rešetke. Nikola pokuša razaznati o čemu je
riječ.
Drugi zvuk usred tutnjave rotora. Nikola je sad vidio što Kerim drži.
Bila je to ubodna pila za rezanje metala. Na brzinu: Kerim je ispilio
rešetku sa strane. Napravio si je utor za nogu da se može podići.
Dvadeset sekundi kasnije. Kerim je ispilio rešetke na krovu. Nikola
je vidio kako su dvije štange pale na pod. Klonk.
Vjetar. Oluja.
Ponovno je začuo glas. Bio je to Kerim. Stajao je na rešetki koja je
činila krov Nikolina kaveza.
„Stari, ideš? Ispilit ću ti rupu.”
Mamina grimasa kad sazna.
Teddyjev izraz lica kad čuje.
Bojanovi uzdasi kad mu netko ispriča.
Chamonov grohot: paid prema gore. Cerek momaka u Spillersbodi
kad pročitaju o tome.
Zoom. Isakov smiješak kad sazna za tako nešto.
Tutnjava rotora sad je bila sasvim blizu. Kerim ponovno dovikne:
„Ideš ili ne ideš?”
„Ne, stari, ne mogu. Sori”, dovikne mu Nikola.
Pas: Tassie, D1
Izvršena zapljena: Ne
Materijal za analizu: Ne
ZADATAK:
Jedan od čuvara, koji je uvijek imao sjajnu kosu i bazdio na bijeli luk,
vodio je Nikolu na krov. Lisičine mu nisu bile pretjerano stegnute -
smatrali su da je lijepo od njega što nije pobjegao s Kerimom. Nek se
oni svi fino jebu.
Danas: novi tip u susjednom kavezu. Nikolu nije bilo briga tko je.
Uskoro će krenuti njegov glavni proces - ionako će uskoro otići iz ove
rupčage. U najboljem slučaju: kao slobodan čovjek, s osmijehom od uha
do uha. In worst case: u marici koja će ga voziti u zatvor. Mogao bi
dobiti najmanje dvije godine, možda i više - ali ovoga puta to neće biti
popravni dom za maloljetnike.
Ali sada je imao plan.
Preliminarna istraga imala je tristo pedeset stranica. Došla je jučer.
Čuvar sa sjajnom kosom pokucao mu je na vrata i stavio hrpetinu
papira na pod prije nego što je Nikola stigao ustati s kreveta na kojem
je ležao i gledao reprizu Let’s Dancea.
Nikola: slušao je Kerimov savjet - na saslušanjima nikome nije
govorio ništa, osim što se žalio kako je razočaran murjom. Umjesto
toga slušao je njihova pitanja - bili su ih dužni postavljati kako bi ga
mogli izvijestiti za što je osumnjičen - i pokušavao shvatiti koliko
znaju. Čak ni s Emelie nije mnogo razgovarao. Rekao joj je isto što i
policiji: da se zatekao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Ali sada je mogao pregledati njihove dokaze i vidjeti što imaju o
njemu. Odgovoriti na njihove optužbe. Detalji su bili njegovo područje.
Označavao je stranice, podcrtavao izvještaj s mjesta zločina, analize iz
Nacionalnog forenzičkog centra i izvješće vodiča psa tragača.
Proučavao je analize motocikla, snimki s nadzornih kamera, ostatke
eksploziva u uredu. Jedna je stvar bila sigurna: o Chamonu nisu znali
apsolutno ništa. Nastavio je. Pregledao je svoje saslušanje, zaštitara
koji su prvi došli na mjesto zločina i policajaca koji su ga gonili. Bio je
ondje čak i transkript njihova razgovora s Teddyjem. Imao je samo
nekoliko redaka.
- Jeste li u Ivanjskoj noći zaprimili kakav telefonski poziv?
- Ne sjećam se.
- Možemo li pogledati vaš mobitel?
- U redu.
Bilješka: voditelj istrage pregledava mobitel Teddyja Maksumića i
pod rečenim datumom pronalazi poziv s broja 0733-577488 (broj
mobitela osumnjičenog Nikole).
- Čini se da vas je nazvao nećak. Je li to točno?
- Da, sada kad ste spomenuli, Nikola me nazvao i pitao može li
navratiti.
- Je li prije toga već bio kod vas?
- Mislite, te večeri?
- Ne, zanima me je li ikad prije toga bio kod vas?
- Ne, nikad. Nedavno je pušten iz popravnog doma.
Četiri i pol sata kasnije. Bilo je pola šest popodne. Sparina i vlaga
udarili su ih poput zida kad su izišli iz zračne luke Palma de Mallorca.
Nije im se dalo otići prijaviti u hotel. Imali su samo ručnu prtljagu, a
ako sve bude po Teddyjevu planu, već iste večeri naći će se s nekime
tko zna više i potom idućeg prijepodneva otputovati kući.
„Pozvala sam te kao svjedoka”, reče Emelie. „Zato što te Nikola
nazvao.”
„Ima smisla. Ali reći ću samo ono što se dogodilo, ništa više.”
„A što si očekivao?”
„Ti si odvjetnica, za tebe je pravosuđe samo igra.”
Emelie je gledala Palmu kroz spušteni prozor taksija. Cesta uz
plažu: dvojake prirode. Zdesna: najprije katedrala - divovska. Zatim
srce pitoresknog starog grada. U daljini zamke za preplanule turiste -
sangria-barovi i kafići sa sladoledima. Niže niz ulicu: otrcane zgrade
pomiješane s lijepim hotelima. Slijeva: brodovi. Što su više išli prema
zapadu, to su brodovi bili veći. Izvorne ribarske i motorne brodice s
kabinama zamijenili su obiteljski brodovi koji bi izgledali kao brodovi
za razmetanje da su se kretali Stockholmskim arhipelagom. I,
naposljetku: jahte - bile su goleme. Emelie nikad nije vidjela nešto
slično, više su sličili trajektima za Finsku nego privatnim brodicama.
„Teddy”, reče ona. „Zašto me u zadnje vrijeme izbjegavaš?”
Sad je bio Teddyjev red da okrene lice prema prozoru. „Zato što si
bila bijesna i neugodna zbog onoga sa sjenikom i McLoudovim
novcem.”
Emelie se pokušala prisjetiti toga, ali onda je bez razmišljanja rekla:
„Bila sam zaista ljuta na tebe, možda još uvijek jesam. Ali znaš li zašto?”
„Ne.”
„Zato što su me već toliko puta u životu razočarali neodgovorni
ljudi koji sebe stavljaju na prvo mjesto. A s tobom... Ne znam, nadala
sam se da ćeš se držati podalje od svog starog života. Da ćeš se držati
promijenjenog sebe. Oduprijeti se.”
Hotel Pere Antoni ležao je na drugoj strani Palme, gdje su brodice bile
male.
Emelie nije znala zašto je Teddy rezervirao baš taj hotel, ali ispalo
je da je vlasnik Šveđanin: utrenirani momak na recepciji obratio im se
na južnošvedskom dijalektu. Objasnio im je da je instruktor joge. „Ako
vas zanima, imamo sat mysore joge sutra u pola sedam.”
Sudeći prema uređenju: ne pretjerano glamurozan, ali skladan
hotel. Mediteranski stil s daškom Skandinavije: svijetle boje, pokućstvo
od ratana, pod od hladnog kamena, lusteri u mesingu na stropu.
„Doručak se poslužuje od sedam ujutro”, rekao je preplanuli
recepcionar, dajući im ključ. „Ako želite, nakon toga imamo crossfit u
devet sati.”
„Mogu li ja uzeti zasebnu sobu?” upita Emelie.
Recepcionar je djelovao iznenađeno. „Aha, mislio sam da odsjedate
zajedno. Nisam siguran imamo li praznih soba, ali pogledat ću što se da
učiniti.”
Bijeli dvorišni zid. Žućkasta kuća iza zida. Carrer del Bisbe Miralles broj
19. Iduće jutro. Točno deset sati - kao što im je glas iz zvučnika i rekao.
Sunce je već pržilo. Emelie je bila umorna, nije uspjela zaspati do
četiri ujutro. Grlili su se kao da nikad više ne namjeravaju pustiti jedno
drugo. Poševili su se kao da nijedno od njih više nikad neće osjetiti
intimni ljudski dodir.
Dvorišna vrata otvorila su se. Ispred kuće dočekao ih je nizak
muškarac s brkovima. „Por favor, siganme.”
Ušli su u vilu. Emelie se izvana činilo da kuća ima kat, ali sad je
vidjela da je strop bio visok najmanje pet metara. Žuti kameni zidovi,
skulpture i umjetnine na postoljima, stolići i vitrine. Na zidovima su
visjeli nekakva starinska zrcala i svijećnjaci. U hodniku je bila
mramorna fontana. Jastuci i kauči imali su uzorak leopardova i tigrova
krzna. Emelie nikad nije vidjela ništa slično: takvom internacionalnom
osjećaju luksuza nisu bile blizu ni Bosseova ni Magnusova rezidencija.
Prišla im je žena Emelieine dobi. Imala je kratku, tamnu kosu,
tanku, bijelu lanenu odjeću i japanke na nogama. Sunčane naočale
skrivale su joj oči. Grudi su joj stršale ispod košulje - izgledale su
neprirodno veliko.
„Dobro došli”, obratila im se na švedskome. „Mislila sam da ćeš biti
samo ti, Teddy.”
„Sve što znam, zna i Emelie Jansson. Nadam se da je u redu što je
došla sa mnom”, reče Teddy.
Činilo se da žena odmjerava Emelie od glave do pete, a potom je
kimnula glavom.
51.
M: Upravo kao što je Sebbe bio i najavio, kontaktirao me taj šef. Bilo je
to 2008. Ispalo je da je to bio Stig Erhardsson. Nismo se bili čuli gotovo
tri godine. On više nije bio direktor poslovnice banke, napredovao je,
sada je bio izvršni direktor Exchange Foruma, drugog po veličini lanca
mjenjačnica u Švedskoj. Zapravo smo preko njih već bili i obavili dosta
transakcija.
Našli smo se u njihovu sjedištu u ulici Vasagatan. U prizemlju se
nalazila njihova najveća poslovnica. U gornjem dijelu zgrade bili su
uprava i računovodstvo, gdje su radili ljudi poput mene.
Stig me dočekao na recepciji. Bio je deblji nego kad smo se zadnji
put vidjeli i imao je rijetku bradu. Pristajala mu je.
Odveo me u svoj ured. Bio je minimalistički uređen, ničega nije bilo
ni na zidovima ni na radnom stolu, pa čak ni računala. Jedino što je
davalo naslutiti da je to bio Stigov ured bila je uokvirena fotografija na
prozorskoj dasci. Djevojčica u haljini s vrpcom u kosi, bila je kopija
svoga oca. Fotografija je prostoriji davala nešto osobniji ugođaj, ali bio
sam uvjeren da sastanke običava održavati u konferencijskoj dvorani.
Najprije smo izmijenili pozdrave, a onda je Stig tišim glasom rekao:
„Koliko vidim, ponovno preko nas obavljate dio svojih transakcija.”
Nisam znao je li to bila prijetnja ili oprezno obećanje. Nigdje nije
trebalo biti vidljivo da smo Michaela i ja bili i u što upleteni.
„Možda”, bilo je sve što sam rekao.
„U svakom slučaju, mislim da je sjajno što tako često birate baš nas,
a volio bih da toga bude još i više. Zato imam jedan mali prijedlog.”
Stig je bio drukčiji čovjek nego kad smo se prvi put vidjeli. Prisjetio
sam se kako su se Maxim i Michaela smijali njegovoj znojnoj košulji i
njihove priče kako su demolirali njegovu luksuznu mečku. A sad je bio
opušten i samouvjeren, kao boksač teške kategorije pred prvu rundu.
„Mogu vam jamčiti mnogo jednostavniji proces od onoga na koji ste
naviknuli, bez ikakvih problema i nepotrebnih pitanja. Moje curice
mogu sve to srediti.”
„Vaše curice?”
„Da, djevojke koje rade u poslovnicama, super su i jednostavno je
raditi s njima.”
„Zvuči iznimno zanimljivo.”
Stig je počešao bradu. „Ali najprije moramo sklopiti pogodan
dogovor.”
„Jasno. Kako bi to u praksi izgledalo?”
Nekoliko smo minuta razgovarali o praktičnim dijelovima. Ispred
prozora počela se spuštati automatska tenda.
„Vaši ljudi morat će se izražavati na unaprijed dogovoren način. To
će, takoreći, biti naš ključ.”
„Pretvorio sam se u uho.”
„Za početak, neka vaš čovjek kaže da sve želi u kuverti u plavoj
plastičnoj vrećici. Nakon toga možemo unijeti varijacije, ali neka prvi
put bude tako. Važno je samo da učini tako.”
Prošli put kad je Nikola bio optužen: sitna krađa, prikrivanje ukradenih
stvari, nanošenje lakših tjelesnih ozljeda. A sad je bio optužen za
pljačku. Zapravo je očekivao i neku opakiju sudnicu, nekako
veličanstveniju.
Općinski sud u Södertörnu: ni deset godina star. Kroz prozor je
vidio istražni zatvor u kojem je proteklih tjedana bio zatvoren. Nazirao
je čak i one rešetke na krovu. Kerim - Iskupljenje u Shawshanku - i dalje
je bio „nestao kao prdac u vjetru”.
Dvorana: velika. Sudačka pregrada: visoka. Sve klupe bile su od
svijetlog drveta, presvučene svjetlozelenom kožom. Moderna
atmosfera: bez prenemaganja. Sve po špagi. Na zidu iza suca i
porotnika visjela je nekakva zelena tkanina. Uzorak boja jasan: zelene i
svijetle. Atmosfera u kojoj bi se trebao osjećati ugodno. Prijevara
stoljeća.
Sutkinja: sredovječna žena s izrazom lica kao da stalno ima upalu
grla. Krajevi usta nikad joj se nisu micali više od donje usne -
podsjećala ga je na jezivu ženu iz Žene u crnom 2. Porotnici su izgledali
kao da su rođeni u devetnaestom stoljeću: Nikola se pitao koji će prvi
zahrkati. Jedini koji nije izgledao kao da ga je osudio čim je ušao u
dvoranu bio je zapisničar, mladić s bradom koji je cijelo vrijeme
namještao kravatu.
„Dobro jutro”, glasno pozdravi Emelie ulazeći u sudnicu. Našla se s
njime u njegovoj ćeliji, a potom je s njim i čuvarima došla ovamo.
Sviđao mu se njezin odlučan ton.
Tužiteljica je već sjedila za svojim stolom i namještala svoje
računalo. Žena rijetke kose sa željeznim ja-sam-tvoj-birokratski-krvnik
pogledom. Pizdurina u svom najpizdastijem obliku.
Emelie izvuče Nikolinu stolicu, stavi svoju torbu na stol i stane
prebirati među gomilom papira. Nije se žurila: vadila je dokument po
dokument - svi su sjedili, osim nje. Nikoli se to baš sviđalo - njegova
odvjetnica nije žurila ni zbog koga.
„Dobro jutro”, reče sutkinja. „Danas ćemo održati sudsku raspravu
u slučaju B 2132-15. Je li prisutna državna tužiteljica Karin Forsryd?”
Tužiteljica odgovori jednoličnim tonom. „Da.”
„A s druge strane imamo Nikolu Maksumića, zar ne?”
Nikola se prigne prema mikrofonu na stolu. „Da.” Imao je dojam da
mu glas odjekuje sudnicom.
„A pokraj vas je vaša hraniteljica, odvjetnica Emelie Jansson.”
„Točno.” Ponovno - Emelie je govorila razgovijetnim glasom.
Sutkinja nešto zapiše, a potom kaže: „Postoji li neka prepreka
održavanju današnje rasprave?”
Tužiteljica i Emelie istodobno odgovore: „Ne.”
Nikola baci pogled nalijevo: na mjestima za slušače sjedilo je
mnogo ljudi. Više nego što je očekivao. Možda su to bili tek obični
posjetitelji ili neki nesretni školski razred u organiziranom posjetu. U
svakom slučaju, vidio je Chamona i Yusufa: namignuli su mu. I Paulina
je bila ondje. Pokušao joj je iščitati izraz lica. Izgledala je ozbiljno. Ništa
od osmijeha - ili? Sjedila je dobrih petnaest metara dalje, bilo je teško
procijeniti. Ali svejedno, došla je. Kao i mama - vratila se sa svog
sumnjivog putovanja.
Sutkinja je neko vrijeme blebetala o tome kako bi se saslušanje
trebalo odvijati, o tome tko je tko. Nakon toga tužiteljica je održala
svoju uvodnu riječ. Emelie je s njime već bila prošla proceduru kako bi
Nikola bio upoznat s time kako bi se sve trebalo odvijati. Osim toga,
već je i prije bio na sudu. Isključio se - toliko zainteresiran za raspravu
ipak nije bio.
Na snimkama nadzornih kamera iz trgovine i s područja oko nje
vidjele su se dvije osobe u tamnoj odjeći s motorističkim kacigama
koje su provalile i trčale među policama. Ali nije pronađena nijedna
kaciga, a na Nikolinoj odjeći nisu pronašli nikakve tragove eksplozije.
Nisu pronađeni ni otisci prstiju ni DNK, ni u trgovini, ni na motociklu
koji je ležao na makadamskoj stazi. Utvrđeno je da korišteni eksploziv
potječe s gradilišta u Bålsti na koje je netko provalio prije dvije godine,
ali ništa više od toga. Forenzičari su napravili odljeve tragova provale
na vratima, ali nisu pronašli nikakvu polugu, pa ih nisu imali s čime
usporediti. Policajci su mu oduzeli mobitel i ispraznili ga, ali ni na
njemu nisu našli išta što bi moglo biti iskorišteno protiv njega.
Nikolina sreća broj jedan: to što je cijelo vrijeme imao rukavice i što
je prešarao sprejem nadzornu kameru u uredu - ni u jednom trenutku
nije mu se vidjelo lice.
Nikolina sreća broj dva: to što je bacio majicu, kacigu i ruksak u
jezero.
Bio je to čist posao.
Nikolina nesreća: to što su drotovi tako brzo doveli psa.
Peder Hult - tko je, dovraga, to? U Švedskoj postoji više od tisuću ljudi s
tim imenom, a njih četiristo je u dobi od četrdeset do sedamdeset
godina. Stotinjak njih živjelo je na području Stockholma.
Michaela ga nije znala baš dobro opisati, nikad ga nije osobno srela,
a i prošlo je mnogo godina otkako su pričali o njemu. Sredovječni
biznismen, to je otprilike bilo sve. Nije znala gdje živi, gdje je rođen ni u
kojim je tvrtkama bio. Nije znala ni kako su Sebbe ili Mats uopće stupili
u kontakt s njim. „Naši klijenti često su tajnoviti, zbog razumljivih
razloga", rekla je Michaela, pokušavajući se prisjetiti još nečega.
Ali Teddy ga je svejedno tražio kao luđak. Zamolio je Lokea da
upotrijebi sve trikove koje je imao, a on je ponovno otišao do Boggana i
Bossea i pitao ih znaju li oni nešto. Nitko nije imao pojma. Pitao je Lillu,
Ceciliju i Kuma. Svi su samo odmahnuli glavom. Zamolio je Emelie da
pita Benjamina - ali Benjamin, kojemu je očito bilo bolje, samo je
gledao u prazno. Poslao je anonimni e-mail Anthonyju Ewingu i rekao
mu da će imati problema ako mu ne ispriča sve o Pederu Hultu. Nije
dobio nikakav odgovor. Swedish Premium Security bio je početak i kraj
lanca.
Kumu je isplatio novac. Devet milijuna razloga da mrzi Mazerna.
No, Teddy bi trebao biti zadovoljan što je riješio situaciju a da nije
dobio metak u čelo. Život se vratio u normalu: više nije bio
multimilijunaš, iako mu je bilo ostalo još par sto tisuća kruna nakon što
je platio Lindino i Bojanovo putovanje, a Nikoli kupio stan. Još će se
neko vrijeme moći snaći bez poslova za Leijon.
Emelie je, kako se činilo, dobro odradila Nikotinu sudsku raspravu.
Teddyju nije bilo dopušteno sjediti u sudnici dok nije pozvan na klupu
za svjedoke. Samo saslušanje prošlo je brzo: samo je ponovio iste
stvari koje je bio rekao policiji. Bilo mu je pomalo čudno što ga ispituje
Emelie, s kojom je spavao - pitao se je li to bilo u skladu s njezinim
odvjetničkim propisima.
Michaelu je pitao i zašto je mislila da bi Sebbe mogao biti ubijen na
Värmdöu.
„Zato što inače živi ovdje, sa mnom. Trebao je otputovati samo na
nekoliko tjedana, obaviti neke posliće, a nije mi se javio od 14. svibnja.”
„Znaš li imaju li ga u bazi otisaka prstiju ili u DNK-registru?”
„Zapravo, mislim da ne”, zajecala je Michaela.
„Ima li još tetovažu tigra na ruci?”
Michaela je izgledala kao da će se rasplakati. „Da, nju i još previše
drugih. Znala sam mu predbacivati zbog toga.”
Teddy reče: „Bi li negdje moglo biti njegove DNK? Vlasi? Krv? Ičega
što bi se moglo usporediti s ubijenim?”
Dva sata kasnije: četiri popodne. Sunce je gotovo žarilo. Dejanov pas
The Mauler izgledao je kao da se onesvijestio. Bili su ispred Vaxholma.
„Sad izlazimo na otvoreno more”, grohotao je Dejan. „A onda vadimo
jet-skijeve. Pravi party tek počinje.”
Teddy se uglavnom držao komandnog mosta i puštao da ljudi dođu
razgovarati s njime, a ne obrnuto.
Jedan momak popeo se uskim stubama, polako koračajući prema
Teddyju, kao da pozira za filmske kamere. Neki su jednostavno bili
takvi: cijeli su život živjeli kao da su u nekom akcijskom filmu. Momak
je imao spljošten nos i široko čelo - cijelo mu je lice izgledao kao da se
još u djetinjstvu zabio u zid. Nasmiješio se. „Jebote, stari, nismo se
vidjeli sto godina.”
Bio je to Matteo - on i Teddy dvije su godine zajedno bili u buksi.
Matteo je bio zaradio pet godina zbog pomaganja u pljački. Izgledao je
baš kao i onda, osim što mu je sada majica bila tijesna na trbuhu.
Zagrlili su se muški: širok zagrljaj, tapšanje po leđima - pazeći pritom
da ne budu preintimni.
„Čime se baviš u zadnje vrijeme?”
Teddy je krajičkom oka vidio Alexa i Safiju: uši su im bile kao
antene - naravno da ih je zanimalo čime se danas bavi Najdan „Teddy”
Maksumić. Nitko od njih nije odležao ni približno koliko i on.
„Ma ničim posebnim.”
„Čuo sam da si postao nešto tipa odvjetnik ili slično.” Zlatni zub
zablista na Matteovoj gornjoj čeljusti. „Ah to ne može biti istina, je T
da?”
„Ne, nije istina. A čime se ti baviš?”
„Sitne fakture, stari.”
Teddyju je bilo jasno. Posljednjih su se godina takve prijevare širile
Stockholmom brže od modnih trendova. Krađe identiteta, naknade za
pomoć, naknade za nezaposlene, za izmišljene ljude s lažnim
invaliditetom i ostale socijalne kategorije. Lažne fakture na nekoliko
tisuća kruna tvrtke su isplaćivale bez razmišljanja. Ovo potonje bila je
Matteova stvar.
Njegov prijatelj iz zatvora zagrabi punu šaku grickalica od sira.
„Šaljem stotinjak faktura dnevno. Dovoljno je da ih isplati petero ljudi,
to je već dvadeset i pet. Kužiš računicu? To je kao tvornica čokolade,
samo se treba poslužiti.”
Teddy je promatrao pučinu, pokušavajući izgledati zainteresirano:
njegov stari svijet - konstantno natezanje sa svime što možeš izmusti
različitim vrstama kriminala.
Na moru je bilo mnogo jedrilica. Teddy nikad nije bio na jedrilici i
odjednom je imao osjećaj da ta činjenica pripada životu koji je Matteo i
dalje živio. Nikad nije bio na jedrilici: što to zapravo govori o
Teddyjevu odrastanju?
„Sjećaš se one naše jednadžbe?” upita Matteo.
Teddy se sjećao. Bilo je to prije nego što je upoznao Saru, kad se sve
vrtjelo oko love. Brzi keš - klizanje kroz život kao da si podmazana kita.
On i Matteo: uvijek su računali koliko mogu zaraditi različitim vrstama
kriminala i koliku kaznu riskiraju.
Komadići grickalica frcali su iz Matteovih usta dok je brbljao. „Broj
kruna po godini ćuze. Sjećaš se što je davalo najbolji omjer?”
Teddy se trudio biti pristojan. „Ne baš... Kurve?”
„Ma ne, jebote. U ovoj se zemlji ljubav kažnjava gore od ičega
drugoga. Čak ni oni koji su potpuno hendikepirani nemaju love za
happy ending.”
„Charlie?”
„Ne, ne, ne, što je tebi? Koka povlači previše godina ćuze.”
„Prijevare?”
„Upravo tako, prijatelju, i to protiv kompanija. Obični ljudi ne
stradavaju. Nema nasilja. Kunem ti se, godišnje lako obrneš pet milja, a
jedva da riskiraš robiju. Rekordni omjer krune po godini.”
Matteo je i dalje brbljao. Pričao je kako je, zadnji put kad je bio u
zatvoru, zamolio odvjetnika da mu ugasi profil na Facebooku. I to ne
zato što ga je bilo strah da bi murja mogla nešto naći. „Ne, samo nisam
htio da mi žena vidi koliko mi poruka šalju cure dok sam u ćuzi.”
I dalje su razgovarali, priključili su im se Alex i Safia. Teddy s
vlastitim planom: nekoliko puta pitao je za Sebbea, za Michaelu.
Pokušao je pažljivo izvući iz njih informacije o tome kako su prali
novac, kome su pomagali.
Ali nije to dobro zamislio: normalni ljudi nisu pričali o takvim
stvarima. Princip je bio jednostavan: zadržavaj stvari za sebe i živjet
ćeš duže. Izgleda da je jedino Matteo htio zadiviti Teddyja, poput
kakvog dvogodišnjaka. AJi, s druge strane, on nikad i nije bio dio ekipe.
Dejan ih je prekinuo doviknuvši: „Meso je gotovo, dođite dolje!”
Osam sati kasnije. Vani je već bilo mračno. Cijeli dan na moru. Toplina
u koži. Nabori od smiješaka na licima sviju.
Jurcali su jet-skijevima kao da su bolidi Formule 1. Gađali su glinene
golubove s palube, vukli se na gumenom kolutu, upijali sunce, lansirali
čepove iz boca šampanjca preko cijelog jebenog arhipelaga. Oko pet
sati prišao im je gumenjak s kojega se osam cura ukrcalo na Black
Pearl: dvadesetogodišnjakinje izblajhane kose, u bikinijima s cvjetnim
uzorkom.
Matteo, Alex, Safia i ostali raspametili su se od sreće. Navrnuli su
glazbu: izlizani šlageri na najjače. Dejan je sjao poput sunca. The Mauler
se klatario u ritmu glazbe. Atmosfera Vuka s Wall Streeta, samo na
moru temperature dvadeset stupnjeva. Toliko su partijali da bi se čak i
trezvena osoba osjećala mamurno među njima.
I Teddy se nekako osjećao lakši u glavi, i to na više načina. Izgladio
je probleme s Kumom - a na neki je čudan način zapravo bilo i lijepo
što je ostao bez McLoudova novca: bio je to prljav novac koji ga je samo
pekao u džepu. Njegovi tata i sestra vratili su se kući. Nećak mu je bio
oslobođen - on je sigurno provalio u onu trgovinu, ali ako tužiteljstvo
to nije bilo sposobno dokazati, mogli su ga samo pustiti. Ali istodobno:
Swedish Premium Security, predatori i korumpirani murjaci i dalje su
ga progonili.
Nekoliko sati kasnije jahta je pažljivo pristala uz kej. Momci su
galamili u pozadini.
Teddy je u Matteovu društvu išao prema taksijima, a ostatak ekipe s
Dejanom je otišao dalje u grad. Stol u klubu bio je rezerviran, eskort-
dame spremne.
Podijelili su taksi. Matteo je živio u Hallundi, samo kilometar od
Albyja. Nakon pet minuta prijatelj je Teddyju zaspao na ramenu. Koji lik
- slinio je kao pas.
Teddy zabaci glavu unatrag. Možda bi trebao iskrcati Mattea pred
njegovim ulazom i vratiti se u grad, ili otići do Emelie. U ovo doba već
bi trebala biti kod kuće - ona, uredna, savjesna poslovna žena. Ali ipak
ne, prepijan je za to.
Teddy je platio taksistu i iskobeljao se iz auta. Matteo je puzao po
tlu.
„Asfalt je mekan”, mrmljao je.
„Idi taksijem”, rekao mu je Teddy.
„Ma ne, idem pješice. Blizu je.”
Taksi je otišao. Neboderi oko njih izgledali su kao kopije jedni
drugih, ili je on to vidio dvostruko, trostruko. Bilo je mračno. Nigdje ni
žive duše. Matteo se pokušao uspraviti, ali Teddy je i dalje sumnjao da
može sam doći kući.
Obojica su se njihali poput jarbola na vjetru.
Kraj njih je stao Volvo V70. Hrpa antena i zatamnjena stakla.
Izišla su dvojica muškaraca.
Teddy je imao loš osjećaj.
Jedan mu je muškarac prišao. Svijetla kosa, pilotska jakna.
Svom snagom udari Teddyja u trbuh.
Teddy se povio. Ostao je bez zraka. Istodobno: stari instinkt -
rukama je zaštitio glavu.
Imao je sreće. Tip je nečime zamahnuo prema njemu. Strašna bol u
ruci.
Ustuknuo je, pokušavajući održati ravnotežu. Direkt: kao da je
udario stablo - napadač je vjerojatno ispod jakne nosio pancirku ili
nešto slično.
Čuo je kako vuču: „Policija! Na tlo!”
Pokušavao je napipati svoj nož.
Nešto je puklo - nije vidio što se dogodilo, ali Matteo je ležao na
asfaltu i urlao.
Teddy napipa držak noža.
Primio je udarac u prsa.
Primio je udarac u lice.
Osjetio je kako se nešto slomilo.
S leđa mu je prišao drugi muškarac. Čvrsto ga je uhvatio. Teddy se
pokušao zaštititi.
Zaurlao je od boli. Pao je na tlo. Osjetio je zemlju u krvi.
Tip je izvadio neku crnu plastičnu napravu: elektrošoker.
Posljednji pokušaj: Teddy se pridigao s tla, i dalje u zagrljaju jednog
od napadača. Zamahnuo je glavom unatrag. Tip je vrisnuo.
Svjetlokosi tip je u tom trenutku pritisnuo dugme na elektrošokeru:
Teddy mu je ugledao lice. Od uha do ruba usta: crveni ožiljak.
Udar mu je prostrujao nogama, trbuhom, prsima - kao da mu je
netko zakačio sajlu za kičmu i potezao naprijed-natrag. Pao je.
Sve mu se zacrnjelo pred očima.
Tama.
DIO ČETVRTI
Srpanj
57.
PRIOPĆENJE ZA MEDIJE
VELIKA ZAPLJENA ORUŽJA U SÖDERTÄLJEU
Bila su samo njih šestorica, ali partijali su kao pola Stureplana. Baloni
su nakon deset minuta bili probijeni. Njegovi frendovi izgledali su kao
da su licem zaronili u vanilin šećer. Napola pune čaše Red Bull-votke
ležale su na svakoj slobodnoj površini. Glazba sa Chamonova iPhonea
treštala je iz zvučnika: Rihanna, Kanye West, Zara Larsson.
Zbili su se na kožni kauč i igrali GTA. Xbox One - upravo maznut.
Pozvonio im je susjed i zamolio ih da stišaju glazbu. Chamon je skinuo
gaće i sirotom iračkom starcu pokazao guzicu. Smotali su
petstotinjarke i šmrkali. Slikali su selfieje. Isprobavali Chamonove kape.
Imao ih je više od pedeset u ormaru - sve maznute iz istog Stadiumova
butika u gradu. Popeli su se na fotelje i plesali u ritmu glazbe. Susjed je
ponovno pozvonio: ovoga puta u društvu svojih zetova. Izbila je
tučnjava na stubištu.
Svi su padali unaokolo. Chamon se derao da će doći Hillary Clinton s
mirovnim sporazumom i da će mu onda svi popušiti kitu.
Nikola je u manje od sat vremena strusio pet boca piva. Chamon je
cijelo vrijeme tupio da bi trebali pozvati Darinu - kurvu koju je bio
angažirao kad su prošli put slavili. Nikola je naopačke držao džojstik
Xboxa - i tako je sasvim dobro igrao. Pišao je s balkona. Glumio je MMA
borbu s Yusufom usred svih onih ispljucanih ljuski koštica na podu.
Uspjeli su srušiti jedinu Chamonovu sliku - hrpu nekih čudnih znakova
na pergamentu. „Koji vam je kurac? To su pravi hijeroglifi!” vikao je
Chamon, pokušavajući istodobno zgrabiti Nikolu i Yusufa. Gotovo su se
usrali od smijeha.
Sati su prolazili. Linija se pokvarila kad je Chamon prolio votku po
njoj. Neki su počeli ići kući. Nikola je svakoga zagrlio - „Najbolji ste.
Pravi ste. Da ste Jugići kao ja, sve bih vas zaskočio pod tušem.”
Prošlo je još sat vremena. Chamon, Yusuf i Nikola počeli su kljucati.
Nikola je pio vodu. Svi ostali već su bili otišli kućama. Ponovno zvono
na vratima. Nikola je uzeo bejzbolsku palicu. Pogledali su se - je li opet
ona šupčina od susjeda? Ili su drotovi?
Chamon pogleda kroz špijunku. Otvorio je vrata.
Pred vratima: Isak. Sam.
„Mogu li ući?” reče on otegnutim glasom.
Chamon je blenuo. Nikola se pitao što on ovdje radi, što hoće.
Činilo se da Yusuf baš i nije iznenađen - možda je on bio nazvao g.
Broja Jedan.
Chamon skloni džojstike i boce s kauča. Pokupio je ljuske sjemenki i
kokice. Isak polako sjedne i počeše se zapešćem po trodnevnoj bradi.
Stan je izgledao kao da ga je opustošio ISIL.
„Feštali ste, vidim.”
Chamon i Nikola ostali su stajati na podu. „Da, slavili smo Nikolin
izlazak”, reče Chamon.
„Super, momci, super.” Isak se okrene prema Yusufu. „Možeš li
otvoriti prozor? Odvratno smrdi.”
Chamon pruži Isaku bocu piva. „Hoćeš?”
Isak: kameno lice. „Došao sam sa svojom A8-icom.”
Vani je bio mrak. Televizor ugašen. Okolica tiha.
Isak reče: „Samo sam ti htio doći čestitati, Nikola. Sigurno si imao
jebenu odvjetnicu. Kako si došao do nje?”
„Emelie Jansson”, reče Nikola. „Upoznao si je. Radila je s mojim
ujakom.”
„A, jebote, ona... Vatrena mala. I jebeno oštra uma, čini se.”
Isak počeše međunožje.
„Yusuf mi je rekao za raciju kod Abrohoma Michela. Rekao je da si
se ti pobrinuo da se to dogodi tako što si... razgovarao sa... snagama
reda.”
Nikola osjeti kako mu gori lice. Chamonu je rekao za razgovor s
Murrayem. Suradnja s murjačkom svinjom - zločin po svim kodeksima.
Smrtni grijeh po svim pravilima.
Isak je nastavio: „Ne brini, ispravno si postupio. Za sve katkad
postoji iznimka. Napali su me, upali su na moje suđenje, popišali se na
moju čast. Ali sad znamo tko su, a nemaju oružja i pod pritiskom su.
Policija je to obavila umjesto nas. Ali, Nikola, i dalje nisi sredio onoga
koji je odgovoran za to.”
Isak ustane. Krčkalo mu je pod nogama dok je izlazio iz stana.
Službena osoba:
Joakim Sundén
60.
Ćelija.
Nemoguće. Jebena ćelija.
Ne. Ne. NE.
DA.
Vratio se u zatvor. Ovdje je više od 36 sati. Hladan pod. Hladna
lampa na stropu. Hladnoća posvuda. Pritvorska ćelija.
NE.
PRIVATNA SNIMKA
Vrata su se otvorila.
U sobu za ispitivanje ušao je murjak. Čvrste čizme, pamučna majica
dugih rukava, obične traperice, za pojasom futrola bez oružja. Pred
sobom je gurao televizor na pomičnom postolju. Netko je izvana
zatvorio vrata. Teddy mu je pogledao lice. Bio je to onaj koji ga je napao
pred taksijem, koji ga je uhitio. Bio je to murjak s ožiljkom na licu.
„Najdan Maksumić”, reče policajac. „Ili bi radije da te zovem
Teddy?” Govorio je nekakvim siktavim tonom, kao da boluje od
kronične promuklosti.
Teddy ga pogleda u oči: bile su nekako vodenaste.
„Želim odvjetnika.”
Policajac polako dovuče stolicu nasuprot njega i sjedne. „Ne, mislim
da to neće biti potrebno.”
„Za što sam osumnjičen?”
„Kasnije ću ti detaljno objasniti, ali, između ostaloga, za
posjedovanje droge.”
„Onda trebam odvjetnika.”
„Da, Teddy, zaista ćeš ga trebati, ali najprije ćemo održati jedno
posebno ispitivanje. Neće biti onakvo na kakvo si navikao.”
„Kako se zovete?” upita Teddy.
„O tome ćemo kasnije.”
Teddy je tada shvatio da uopće nije priveden, da nije u zatvoru ili
pritvoru. Sve je bilo lažno. Visoka trava, prevrnuti golovi, čuvar u
hodniku bez pločice s imenom, nepostojanje telefona. Nije znao gdje je,
kamo su ga doveli, ali bio je siguran da to nije bila zakonita policijska
operacija. Bilo je to nešto drugo. Osim toga, bilo je jasno da ovaj čovjek
zaista jest bio policajac. A svejedno ga nije bilo briga hoće li Teddy to
otkriti - jebemu, možda zamisao upravo i jest bila ta da više nikad ne
dobije priliku pričati o tome.
„Samo se smiri i sve će brzo proći”, reče čovjek i upali televizor.
Teddy je i dalje imao lisičine. Pitao se što to, dovraga, smjeraju.
Čovjek je izišao.
Nikola nikad nije upoznao tog tipa, ali Teddy mu je pričao o njemu. Ali s
kilometra se moglo vidjeti da je prava geekčina. Brada i veliki Thorov
čekić oko vrata, crne hlače, krupne crne čizme i kožni kaput koji je visio
gotovo do poda iako je vani bilo toplo. Inače bi Nikola vjerojatno mislio
da je tip ostarjela debilčina, tim više što se zvao tako kako se zvao, ali
bio je jedan od Teddyjevih najbližih prijatelja i to mu je davalo sav
mogući kredibilitet.
Našli su se kraj Bilije u Nacki - Emelie, Loke i Nikola - ali ne točno
pokraj auta, nije bilo potrebe. Sjedili su u Emelieinu autu. Zakon X1-
inica. Nikola se pitao odakle ju je stvorila.
Loke je rekao: „Ovaj Volvo dovezen je dan nakon što je Teddy
nestao. Registriran je na Policijsku upravu okruga Stockholm. Poslao
sam sliku auta Matteu, potvrdio je da su mu boja i izgled auta poznati.
Smatram da je velika vjerojatnost da smo pronašli pravi auto.”
„Može li se vidjeti tko ga je vozio?” upita Nikola.
„Nažalost ne, čak sam bio i upao u Bilijinu bazu podataka da
pogledam tko ga je dovezao, ali pod referentnim brojem stajalo je
samo: Policijska uprava. Murjaci u civilu nerado ostavljaju svoje ime,
malo su sramežljivi. Ali sinula mi je jedna druga zamisao.” Loke izvadi
crnu plastičnu kockicu veličine kutije šibica. „Ovo je GPS-tracker. Mislio
sam da ga postavimo ispod auta, pa ćemo, kad dođu po njega, vidjeti
kamo idu.”
Emelie se okrene na prednjem sjedištu. „Ali moglo bi proći više
dana, možda i tjedana, prije nego što uopće dođu po auto. Nije još
popravljen.”
Nekoliko minuta nitko nije rekao ništa.
Atmosfera: posrana.
Nikola je pokušavao smisliti nešto pametno. Vani se muvalo mnogo
auta, nije imao pojma kako će naći mjesto na već ionako punom
parkiralištu.
Možda, pomisli on. Možda ima ideju.
Pet sati kasnije: sedam navečer. Učinili su ono čega se Nikola bio
dosjetio.
Emelie je zapričala jednog od zaposlenika radionice i ponudila mu
deset tisuća kruna u kešu da odmah sredi tamnoplavi Volvo. „Ali
mislim odmah, dakle istog trenutka. Trebao bi mi već jučer.”
Potom su se kockali. Nikola je nazvao 11414.
„Dobar dan, zovem iz Bilije u Nacki, u vezi s jednim od vaših
automobila, registarskih oznaka NGF 239, koji nam je neki dan
doveden zbog oštećenja na braniku.”
„Aha.” Policajka u centrali nije zvučala pretjerano zainteresirano.
„Osoba koja ga je dovela ostavila je referentni broj, možete li mi reći
njezino ime?”
„Nažalost ne, ali mogu prenijeti poruku.”
„Možete li me spojiti s dotičnom osobom?”
„Zao mi je, ali ne mogu samo s referentnim brojem.”
„Aha. Dobro, u svakom slučaju, auto je popravljen, radili smo prema
Premium paketu, pa je to brzo obavljeno. Ali, nažalost, ne može više
dugo ostati ovdje jer sutra ujutro krećemo s renoviranjem parkirališta.
Svi auti moraju otići prije toga, one koji ostanu morat ćemo odvući.
Zao mi je što vam se javljam ovako, u zadnji trenutak.”
„Bome, da. A ako ga ne stignemo pokupiti, kamo ćete ga odvesti?”
„Nažalost, trenutačno vam ne znam reći, ali imamo svoje
parkiralište sjeverno od Uppsale. Ipak, nadamo se da će svi stići doći
po svoje aute.”
„Hm. Dobro, onda ću pokušati naći odgovornu osobu.”
„Da, molio bih vas. Što je prije moguće.”
65.
Stali su ispred ulaza koji je Emelie izabrala. Nije to bio glavni ulaz, jer bi
u tom slučaju morali proći dodatne prepreke. Išli su na ulaz za dostavu
namirnica. Prema dokumentima na kojima se temeljila odluka o
zatvaranju zatvora, mehanizmi za zaključavanje u samoj zgradi bili su
pokvareni. Drugim riječima, uđu li ovuda, trebali bi doći do razine dva,
hodnika A - gdje su svijetlila svjetla.
Nikola polako odloži okvir i skine ruksak. Ovo nikad nije bio zatvor
najviše razine sigurnosti, nije bio projektiran da izdrži napade izvana,
već samo da onemogući bijeg zatvorenicima.
Iz ruksaka je izvadio svoje stvari: bušilicu i naglavnu svjetiljku. Ovo
je možda bio i najosjetljiviji trenutak, barem kada je u pitanju buka.
Ali bio je to i trenutak da Loke odigra svoju drugu ulogu. Emelie mu
je dojavila: „Okej, spremni smo. Možeš otići odigrati svoju malu igru.”
Pet sekundi kasnije čuli su brujanje motora Lokeova auta i vidjeli
kako su farovi obasjali zgradu. Znala je što Loke radi: dovezao se do
dvorišnih vrata pred glavnim ulazom.
A onda je počeo trubiti. Buka je u toj tišini bila nenormalno glasna,
unatoč tome što je bio sto pedeset metara dalje.
Nikola je upalio naglavnu svjetiljku, podigao bušilicu i počeo bušiti
metalna vrata pred sobom. Loke je i dalje trubio.
Minutu kasnije Nikola je bio gotov. Trubljenje nije prestajalo.
Emelie je pomogla Nikoli držati okvir dok je on zavijao vijke u rupe
koje je upravo bio izbušio. Okvir je savršeno pristajao. Ponovno je
mogla zahvaliti Uredu za prostorno planiranje: nacrti su bili precizni.
U slušalici je čula Lokeov glas kroz svu onu buku od trube. „Netko
dolazi. Vidim nekog čovjeka osvijetljenog farovima. Odmaknut ću se
ako se previše približi.”
67.
Nije to bila baš tako zamislila. Trebali su samo provaliti vrata, upasti i
osloboditi Teddyja. Ali sada: talačka kriza kao u holivudskim
filmovima. Policajac s ožiljkom na licu držao je pištolj uperen u mlađu
ženu. Emelie je stala.
Prepoznala je stariju ženu: bila je to Cecilia. Mlađa je bila slična njoj
i Benjaminu, morala je to biti Lilla.
„Odbijte!” zareži muškarac.
Nikola je stajao ispred nje - pištolj je uperio prema muškarcu.
Emelie mu reče tihim glasom: „Polako, Nikola, nemoj učiniti ništa što
ćeš požaliti.”
Osjetila je kapljice znoja na leđima. U ušima joj je i dalje odzvanjalo.
Pitala se gdje je Teddy. U slušalici je sad jasnije čula Lokeov glas: „Tip je
ovdje, vani, ali krenuo je natrag, prema zgradi. Pokušat ću ga opet
izmamiti.”
„I mi smo ovdje naletjeli na jednog počinitelja”, odvrati Emelie,
gotovo šaptom.
Morali su djelovati - uskoro će se vratiti drugi muškarac, vjerojatno
također naoružan. Nije imala pojma što da učini. Pištolj na pištolj. Pat-
pozicija.
Muškarac je gonio žene ispred sebe. „Idemo odavde”, reče on
poluglasno, gotovo kao da podsjeća sam sebe. „Ali povest ćemo i vašeg
malog zaštitnika.”
Sad su plakale i Lilla i Cecilia. Emelie je i sama bila na rubu suza -
ovo je bilo tako nepravedno, tako pogrešno.
Muškarac je zastao malo dalje u hodniku, gotovo na uglu. Ispred
posljednjih vrata. Izvadio je ključ i otključao, još uvijek držeći pištolj
uperen u Lillinu glavu. Uhvatio je kvaku da otvori vrata.
Srušio se uz krik.
Izgledalo je kao da se trese.
70.
Magnus Hassel nije pretjerano volio svoj posao, ali bio je zadovoljan.
Jebeno je dobro zarađivao. Lani je ubrao petnaest milijuna kruna u
dividendama, uz rekordno malen porez, te dodatnih milijun eura na
nekoliko usputnih transakcija preko ureda u Sankt Petersburgu. Bez
ikakva poreza. Porezni zakon ipak je postojao da ga se izbjegne.
Ali uvijek je sanjao o tome da bude drugačiji tip odvjetnika. Zbog
sve te dramatike u sudnici, uzbuđenja na razini kakvoj on nikad nije ni
primirisao blizu, bez obzira na to koliko je natezanja s odvjetnicima
njemačkih industrijalaca ili javnih dražbi uspješno priveo kraju.
Kad je saznao da je Emelie Jansson potpuno zanemarila njihov
dogovor o odbacivanju uloge odvjetnice optuženika u ovom slučaju,
nije znao što da radi. Pozvao je Andersa Henrikssona i Alice Strömberg
u svoj ured i, prije nego što su uopće stigli zatvoriti vrata, počeo se
toliko derati na njih da ga se moglo čuti do recepcije. „Može li mi netko
objasniti o čemu je riječ, jebemu?”
Dvije šalice čaja i nekoliko tableta za smirenje, postao je nešto
mirniji. Ali bijes nije popuštao.
Alice Strömberg pokušala mu se obratiti blagim glasom. „Mislim da
nikad nije bila potencijal za našu tvrtku, čini mi se da nikad nije previše
obećavala. Ali suđenje u kojem treba sudjelovati nije odgođeno, a i
dalje je navedena kao privatna odvjetnica optuženika.”
Magnus ih je zamolio da iziđu. Nije bio navikao da se ljudi ponašaju
kao Emelie. Morao je sve vidjeti vlastitim očima. Sam je otišao na sud.
Bilo je to prvi put da je došao u sudnicu otkako je jednom ranije bio
ondje po službenoj dužnosti. Zapravo je to bilo čudno - bio je jedan od
vodećih pravnika u zemlji, a nikad nije nogom kročio na sud. Doduše,
nekoliko je puta morao sudjelovati u brakorazvodnim parnicama, ali to
je bilo drukčije, na neki način neformalno. Sud je, s druge strane, jedan
zaseban svijet - zbunjeni posjetitelji koji su se osvrtali, pokušavajući
shvatiti kako uopće dospiješ ovamo, zapisničari koji su nosili
dokumente i pravne knjige, suci koji su potiho razgovarali jedan s
drugim prije početka svojih procesa. I same stranke, jasno: tragične
figure, takoreći pijuni u pravnim partijama šaha. Sve je to bilo tako
uzbudljivo.
Jedino što ga je žuljalo bilo je to što je gubio otprilike sedam tisuća
kruna po satu samim time što je bio ovdje. I to što ga je Emelie
nasamarila.
Sjeo je na najudaljenije mjesto za slušače u sudnici. Njegova je
tajnica već bila došla do optužnice i probranih dijelova preliminarne
istrage. Emelie Jansson je nedvojbeno čekao težak slučaj. Nadao se da
će izgubiti.
Vrlo je brzo postalo jasno da se proces ne odvija onako kako bi
Emelie htjela. Tužiteljica je bila besprijekorna, staloženo je i prisebno
prošla sve dokaze, ne izostavivši ništa. Kad je bio red na Emelie,
uspjela je samo upozoriti na neke nedosljednosti u vezi s tragovima
krvi u hodniku - ali nije to bilo ništa vrijedno spomena.
Na ručak je Magnus otišao prije nego što je Emelie izišla iz dvorane.
Nije se sada želio suočiti s njom - najprije je htio vidjeti kako će proći
suđenje.
Ali onda se popodne dogodilo nešto što se događa samo u
kaznenim postupcima - potpuni obrat. Magnus nikad nije čuo za nešto
slično. U sudnicu je ušao čovjek koji je rekao da je otac Benjamina
Emanuelssona. Htio je svjedočiti. Jednostavno nevjerojatno.
Tužiteljica je, naravno, prigovorila. Velike, slatke oči Emelie Jansson
blenule su u čovjeka koji je tako neočekivano nastupio. Magnus se
zapravo zapitao je li to ona i planirala, je li, povrh svega, bila i nadarena
glumica. Iako se činilo da je bila podjednako iznenađena kao i svi ostali.
Nakon nekoliko minuta rasprave Emelie je zatražila stanku. Vidio je
kako odvodi čovjeka, koji je tvrdio da je Mats Emanuelsson, u sobu za
razgovore sa strane.
„Najprije bih htio reći da sam vrlo uzrujan zbog svega ovoga. Moj sin
riskira doživotnu zatvorsku kaznu za nešto što nije počinio. Upleten je
u ovo zato što je bio odan meni i nije htio odati ništa što bi me moglo
kompromitirati. Zato nije htio navesti moje ime. Vi mislite da sam
mrtav, u vašim registrima više se ne vodim kao živ. Ali evo me.
Otkako je Benjamin uhićen, više sam puta pokušao stupiti u kontakt
s njim a da se pritom ne razotkrijem. Jednom sam čak prišao odvjetnici
Jansson i zamolio je da Benjaminu preda jedno pismo, ali odbila je,
pretpostavljam da to nije bilo u skladu s propisima. Možda sam trebao
otići na policiju i prijaviti se za svjedoka, ali, vjerujte mi, imao sam
loših iskustava s policijom. Dvaput sam u životu pokušao surađivati s
policijom, oba puta to je dovelo do katastrofe za mene i moju obitelj.
Ali sada sam svjestan da ne postoji alternativa onome što upravo
činim: da preuzmem odgovornost i ispričam što se dogodilo na
Värmdöu.
Neću mnogo razvlačiti. U pozadini svega leži jedna opasna prijetnja
koju sam dobio prije više godina. Ona je bila razlog zbog kojega sam
odlučio lažirati vlastitu smrt.
Ali nisam mogao bez svoje djece, a nisam htio ni da žive bez mene.
Iako sam živio na više mjesta diljem svijeta, uvijek sam se nastojao
nalaziti s njima u pravilnim razmacima. Uglavnom smo se viđali u kući
koju sam posjedovao na Värmdöu. Moj prijatelj Sebastian Petrović
pomogao mi je da ju kupim pod imenom Juan Arravena Huerta. Bila je
to jednostavna stvar, sve smo sredili preko punomoći. Razumijem se u
takve stvari.
Više od četiri godine živim pod novim identitetom, sve samo da ne
bih bio prisiljen učiniti nešto što bi mi moglo nauditi, kako bi svi
nastavili misliti da sam mrtav. Kako ne bi naudili mojoj djeci ili bivšoj
ženi.
Prije dva i pol mjeseca vratio sam se u Švedsku, neću sada o tome
kako, ali mislim da me netko prepoznao. Imao sam taj osjećaj već na
provjeri putovnice.
Došao sam se vidjeti sa svojom djecom i obaviti neke manje
poslove sa Sebastianom Petrovićem, Sebbeom. Benjamin i ja proveli
smo dan na obali uz kuću, pecali smo i razgovarali. Kasnije je došao i
Sebbe pa smo zajedno večerali. Sebbe me idućeg jutra trebao odbaciti
do zračne luke, a Benjamin se trebao vratiti svojim autom.
Usred noći probudila me buka. Otišao sam do Benjamina, spavali
smo svaki u svojoj sobi na katu. Sebbe je spavao u prizemlju. No,
Benjaminov je krevet bio prazan. Buka je dolazila odozdo. Učinilo mi se
kao da sam čuo krik. Sišao sam niz stube.
U tami sam shvatio da se Benjamin u hodniku bori s nepoznatim
muškarcem koji je u ruci imao oružje. Muškarcu je krvario obraz,
mislim da ga je Benjamin udario bocom jer su na podu bili komadići
stakla.
Benjamin se zaderao, a ja sam prepoznao muškarca koji je pokušao
pobjeći iz kuće. Bio je to Joakim Sundén, najpokvareniji policajac na
kojeg sam ikad naišao.
Pokušao sam pomoći sinu i oboriti Sundéna. Tukli smo se s njime,
pokušavajući ga svladati, ali nastao je još veći metež. Prešli smo u
dnevnu sobu.
A ondje sam ugledao ono što me zapravo razbudilo. Stravičan
prizor. Sebbe je ležao na podu, propucane glave. Joakim Sundén
vjerojatno je upao u prizemlje, ne očekujući da će ondje naletjeti na
nekoga. Sebastian je bio mrtav.
Izletjeli smo iz kuće, a Sundén za nama. Pucao je na nas.
Benjaminu sam doviknuo da bježi, a ja sam potrčao prema šumi.
I to je sve što znam. To se dogodilo. Ja sam bio ondje, Benjamin je
bio ondje. Sebastiana Petrovića ubio je policajac kojemu sam ja ranije
bio informator. Sebbe nas je spasio. Devet mi je godina bio najbolji
prijatelj.”
76.
Nikola je kasnije tog dana trebao otići do Teddyja, ali prije toga morao
je obaviti još jednu stvar. Stajao je na brežuljku iza zatvora u
Flemingsbergu, u kojemu je i sam proveo neko vrijeme. Jedna mala
spačka - practical joke. Kerim je ponovno zatvoren, naslovnice novina
bile su pune zluradih naslova. Prizemljen leteći vođa bande. Odbjegli
letač ponovno iza rešetaka. Nije imao sreće.
Sredina kolovoza. Nikola bi za tjedan dana trebao početi raditi:
George Samuel predomislio se i ponudio mu pravi probni rok.
Električne instalacije. Bit će mu šegrt, dizat će se rano ujutro. Linda je
bila presretna, a, iskreno rečeno, možda to i nije bilo tako loše. George
je bio kul tip, a Nikola je trebao lovu.
Teddy ga je bio nazvao i pitao je li za večeru. Očito je napokon bila
došla i finalna presuda u slučaju Benjamina Emanuelssona, iako su svi
znali kakav rasplet slijedi kad je pušten iz istražnog zatvora. Oslobođen
je optužbi. Analiza oružja pokazala je da je Sebbe Petrović ustrijeljen iz
Sundenova SIG Sauera.
Nikola otvori torbu. Dron je bio velik otprilike kao tetrapak mlijeka.
Posudio ga je od Yusufa. Imao je četiri rotora i malu GoPro kameru s
donje strane. Nikola je dva dana vježbao upravljanje njime, sad ga je
već poznavao bolje nego vlastitu kitu.
Zavoj s ramena skinuo je prekjučer: Sundénov metak dobrano ga je
zaderao, ali ništa više od toga. Rame mu je sada bilo sasvim u redu.
Uključio je letjelicu. Začulo se zujanje. Prvi put kada ga je
isprobavao, uspio je porezati prst: mali rotori bili su prilično snažni.
Dron je poletio u zrak. Nestao je iznad krošnji poput golemog
vretenca. Visoko u zrak, preko krova, na ograđeni prostor na krovu
zatvora.
Već je jučer bio ovdje. Na snimci s kamere vidio je da su pojačali
rešetke na krovu kaveza, valjda kako se više ne bi ponovio incident
poput onoga s Kerimom. Ali od jedne se stvari nisu zaštitili - od
lakrisala: na uzici s donje strane drona visjela je rola tih odvratnih
bombona koje je Kerim očito obožavao.
Nikola je kontrolirao dron objema rukama, pozicionirao ga laganim
pokretima palčeva. Spustio ga je i zanjihao. I to je bio testirao. Trebalo
bi upaliti.
Tresao ga je naprijed-natrag dok rola lakrisala naposljetku nije pala
kroz rešetke kaveza, u koji će u nekom trenutku pustiti Kerima na
njegove dnevne aktivnosti. A on će ondje pronaći svoje omiljene
slatkiše kojih nije bilo u zatvorskom kiosku.
Nikola je na rolu zalijepio papirić s porukom. Stari, mislim na tebe. N
Penjao se stubištem.
Odjednom je osjetio neki nemir. Sjetio se kako je prije nekoliko
tjedana išao prema svom stanu, pa je ondje zatekao Emelie kako ga
čeka ispred vrata. Isti osjećaj danas: spidey sense tingling. Kao da ga je
netko motrio. Ili čekao.
Nije znao je li Teddy doma, ali to čak nije ni bio problem. Imao je
ključeve njegova stana pa je mogao ući i pričekati da dođe.
Pomislio je na Bojana: sutra će svi zajedno otići na nogometnu
utakmicu. On, njegov djed, Teddy i Paulina, ići će gledati kako Syrianska
gazi Varberg u drugoj ligi. Bit će to prvi put da će Paulina upoznati
nekoga iz njegove obitelji.
Pozvonio je na Teddyjeva vrata. Tišina.
Nikola izvadi ključeve i stane prebirati dok nije našao pravi.
Najprije je okrenuo ključ u gornjoj bravi. Bilo je nekako teško.
A onda: strašan prasak. Odbacio ga je natrag, udario je u suprotni
zid.
Ništa nije čuo.
Potom je čuo sve. Atome koji se sudaraju s njim u zraku. Zrnca
prašine na suprotnom zidu koji mu je ostrugao kožu.
Pomislio je na Teddyja. Pomislio je na Paulinu.
Gorjelo je. Iz vrata je sukljao dim.
Spustio je pogled na svoje tijelo. Odjeća mu je bila izderana.
Natopljena krvlju.
Eksplozija bombe. Ironija — bilo je to zadnje što bi pomislio: da će
ga ubiti jebena bomba.