Ödon von Horvath:

DON JUAN SE VRAĆA IZ RATA

(Ödön von Horváth: Don Juan kommt aus dem krieg)
Komad u tri čina
Prijevod: Ema Časar

LICA U KOMADU

DON ŽUAN I TRIDESET PET ŽENA

Ovih trideset i pet žena ne samo da može već i treba da igra znatno manji broj glumica, tako da
gotovo svaka igra nekoliko uloga. Ovo napominjem ne samo imajući na umu praktičnu stranu
postavke, već i podstaknut nečim što je već odavno poznato: ne postoji 35 različitih tipova žena već
znatno manji broj. Isti osnovni tipovi neprestano se vraćaju u komadu i stoga treba da ih na sceni
igraju iste glumice. Pa ipak, neophodno je prikazati 35 žena, kako bi se prikazalo kako nastaju pojedini
osnovni tipovi. A sada evo dramatis personae, po redu izlaska na scenu:

DON ŽUAN

DVE POSTARIJE SUBRETE

TRI ŽENE

STARAMAJKA

SLUŽAVKA

DVE LAKE DEVOJKE

GLAVNA SESTRA časna sestra

BOLNIČARKA časna sestra

UDOVICA časna sestra

DVE DIZAJNERKE

KONOBARICA

MAJKA

NJENE DVE KĆERI

ČETIRI DAME

DAMA IZ BERNA

DEBELA ŽENA

PLAVUŠA
 CRNKA

SUSETKA

ŽENA POD MASKOM

DVE STARICE

DVE SELJANČICE

GOSTIONIČARKA

DVE DEVOJČICE

A sada spisak podjele ovih pojedinačnih uloga po osnovni tipovima žena (u zagradi je dat broj čina u
kome se odgovarajuća ličnost javlja):

PRVA ULOGA: Prva postarija subreta (1), Glavna sestra (1, 2) Majka (2, 3), Prva starica (3)

DRUGA ULOGA: Druga postarija subreta (1), Udovica (2), Prva dama (2, 3)

TREĆA ULOGA: Prva žena (1), Susjeda, (2) Druga starica (3), Gostioničarka (3)

ČETVRTA ULOGA: Staramajka (1, 3)

PETA ULOGA: Služavka (1, 3), Druga dama (2, 3), Dama pod maskom (3)

ŠESTA ULOGA: Prva laka djevojka (1), Konobarica (2) Treća dama (2).

SEDMA ULOGA: Druga laka djevojka (1), Druga kći (2, 3), Prva seljančica (3)

OSMA ULOGA: Bolničarka (1), Prva dizajnerka (2) Prva kći (2, 3), Četvrta dama (2).

DEVETA ULOGA: Druga dizajnerka (2) Dama iz Berna (2)

DRUGU SELJANČICU možemo dodijeliti bilo šestoj bilo devetoj ulozi.

Preostale uloge su veoma male. To su: Druga i Treća žena (1) Debela žena (2) Plavuša (2) Crnka (2)
Prva i druga djevojčica (3).

VRIJEME I MJESTO

Radnja komada otpočinje u kasnu jesen 1918. i pokriva relativno kratak vremenski raspon. Komad
ima tri čina i 24. scene. Svakako, to nisu scene u najstrožem smislu te riječi, već je riječ o manjim
skečevima koji se odigravaju sa veoma kratko vreme i na najmanjem mogućem prostoru. Dekor je
dovoljno samo naznačiti, ne samo da bi se omogućila igra bez prekida među činovima, već i stoga da
bi se pažnja gledalaca usmjerila na ono što se u komadu govori.
 PRVI ČIN: RAT JE ZAVRŠEN
1. POZORIŠTE NA FRONTU
(Kasna jesen 1918. godine. Ratno pozorište je smješteno u frontovskoj baraci. Krajnje primitivna
garderoba. DVIJE POSTARIJE SUBRETE pakuju kofere. U daIjini, damaranje doboša i jeka trube. Kiša.)

PRVA SUBRETA: Rat je završen. Izgubili smo.

DRUGA SUBRETA: Gdje mi je crvena perika?!

PRVA SUBRETA: Upravnik se vratio u štab. Rezerva se pobunila, a ražalovali su i onog debelog
pukovnika. Više nema oficira. Sada su svuda narednici umjesto generala.

DRUGA SUBRETA: Kamo da nikad nisam potpisala ovaj vražji ugovor! Igrati subretu na frontu, a
nekada sam, znaš, igrala Grajhen. Misliš li da će večeras biti predstave?

PRVA SUBRETA: Bog bi ga znao. Glavno je da se bliži mir.

DRUGA SUBRETA: Da mi je samo znati hoće li se poboljšati uslovi u pozorištu... A, evo i moje crvene
perike! (Stavlja je na glavu kao da je šešir; zazvoni budilnik.) Kuš! (DRUGA SUBRETA ućutka budilnik.)

PRVA SUBRETA: (pogledavši na sat) Danas je historijski dan. Primirje počinje tačno u podne.

DRUGA SUBRETA: (ispred ogledala) Dakle, još dvadeset minuta. (U daljini, eksplozija granate.)

PRVA SUBRETA: Pitam se još koliko će njih poginuti...

DRUGA SUBRETA: A meni je žao žena, onih koje će ostati bez muškaraca.

PRVA SUBRETA: Bože, kako to govoriš! Pa i muškarci su ljudska bića.

DRUGA SUBRETA: Nisu.

(Ulazi DON ŽUAN; obučen je u blatnjavu uniformu, bez činova, odlikovanja i oružja.)

PRVA SUBRETA: (zbunjena) Šta hoćete?

DON ŽUAN: (DRUGOJ SUBRETI) Vas tražim. Mi se poznajemo.

DRUGA SUBRETA: Mi? Ne znam samo odakle...

DON ŽUAN: Gledao sam vas u dvjema operetama.

DRUGA SUBRETA: (iznenada zainteresovana) U kojim?

DON ŽUAN: (zagleda se u nju) Ne sjećam se naziva. Znam samo da ste stajali pored šaptačnice i
čekali. Znali ste da će On doći. A oko vas je sve bilo u bijelim zavjesama, sjećate li se? To je bila prva
uloga. A onda, pisali ste neko pismo, bila je noć i vi ste znali da će on odgovoriti. To vam je bila druga.
Vaš me je smiješak podsjetio na ženu koju sam poznavao prije rata; katkada mi izgleda kao da je
otada prohujala čitava vječnost... Hm... Smijem li da vam predam mali poklon, kao izraz moje
zahvalnosti što ste me podsjetili na... (Nasmiješi se i pruži joj mali paketić) Cigarete, to je jedino što
sam osvojio u ovom ratu. Prave egipatske. (DON ŽUAN se nakloni DRUGOJ SUBRETI i izlazi.)

DRUGA SUBRETA: Ju, šta bi ovome?

PRVA SUBRETA: Pusti ga, vidiš da je lud.

 2. ULICA
(U domovini ŽENE stoje u redu pred praznom piljarnicom.)

PRVA ŽENA: Nema hljeba, soli, masti... Zar je ovo mir?

DRUGA ŽENA: Smirite se, gospođo nastojnice; glavno je da su se muškarci vratili sa one klaonice na
bojištu.

PRVA ŽENA: Eh, a moj nije ni omirisao barut. Voljela bih da jeste, ali šta ću, ima ravne tabane i dok su
drugi slavno ratovali, on se izležavao. Bilo je dovoljno da zinem, pa da me odalami... I tako, rat ili mir,
izađe mi na isto.

TREĆA ŽENA: Eh, ne griješite dušu! Moj jadni Josif tavori, zavejan, tamo negdje u Sibiru, i ko zna kad
će se vratiti. Žena shvati koliko joj nedostaju batine, tek kad više nema ko da je tuče.

PRVA ŽENA: A ja ne bih dala ni pišljiva boba za muškarce, iako nas je bog stvorio od njihovog rebra.
(DON ŽUAN se pojavi i obrati se ŽENAMA.)

DON ŽUAN: Oprostite, tražim gospođu nastojnicu...

PRVA ŽENA: (odlučno mu upada u riječ) Ja sam!

DON ŽUAN: Dolazim od vaše kuće: vaš mi je muž rekao da ćete biti ovdje.

PRVA ŽENA: (opet ga prekida) Šta hoćete?

DON ŽUAN: Samo jedno obavještenje. (Obazre se, kao da ga neko progoni; a onda lagano) Prije rata,
u ovoj zgradi, treći sprat, lijevo, živjela je jedna mlada dama... Nju tražim. Vaš muž mi je rekao da se
odselila, ali nije mogao da se sjeti kuda...

PRVA ŽENA: (zablene se u njega) Kažete, neka dama... (Naglo se trgne i prepozna ga, zaprepašćena)
Isuse, Marijo i Josife, sad sam vas tek prepoznala! Bože me prosti, mislila sam da ste mrtvi.

DON ŽUAN: (blago se nasmješi) Bio sam samo na spisku nestalih.

PRVA ŽENA: Eh, još ima čuda! Da, milostiva gospođica je otišla. Živi sad sa svojom staramajkom.

DON ŽUAN: (načuli uši, iznenađen) A gdje?

PRVA ŽENA: Čekajte, kako se ono zvaše to mjesto? (Pogleda u bilježnicu.) Aha, evo ga, ovdje. (PRVA
ŽENA pokazuje DON ŽUANU adresu. On je pročita.)

DON ŽUAN: Zar tako daleko?

PRVA ŽENA: Jeste! (Ćutanje.)

DON ŽUAN: (polako) Kad je otišla?

PRVA ŽENA: 1915. Tačno se sjećam dana, tada smo izvojevali veliku pobjedu kod Gorlica. Naši su
krenuli u juriš, tako da je na kraju zastava ostala sva u krpama.

DON ŽUAN: I ja sam se borio kod Gorlica.

PRVA ŽENA: Ma nemojte! Ali, šta je bilo, bilo je, je l’ tako? (Ćutanje.)

DON ŽUAN: Dakle, zato mi nije odgovarala, a ja sam joj pisao, ima već šest nedjelja...

PRVA ŽENA: Mi svu poštu proslijedimo, ali u ratu, znate, kako je, pisma se lako izgube.
DON ŽUAN: Da. (Pogleda naviše.) A ko sada tamo živi, na trećem spratu, lijevo?

PRVA ŽENA: Neka zubarka. Sad se sve izmijenilo, nije više kao prije rata. Mnogo je zubara stradalo na
frontu, pa su žene morale da se obuče. A ja, pravo da vam kažem, ni za živu glavu ne bih kod zubarke,
nemam povjerenja u žensko.

DON ŽUAN: (opet se blago nasmiješi) A zašto? (Opet se obazre, kao da ga neko progoni.) Morat ću da
krenem. Do njene staramajke. (DON ŽUAN izlazi.)

PRVA ŽENA: Sretan put, gospodine, sretan vam put! (Brzo se okrene drugim ŽENAMA) Je l’ znate ko je
to bio? Jao, bio je poznat u čitavom gradu zbog gomile ljubavnih skandala. Ostavio je vjerenicu pred
samo vjenčanje, upravo pred rat, pa se onda vucarao sa kojekakvim djevojčurama i bančio sa njima,
bilo ih je na stotine. A vjerenica mu je bila čista duša, pravi anđeo. Izgleda da se sad pokajao. Eh, da je
taj Don Žuan nešto moj vjerenik, zadavila bih ga golim rukama!

TREĆA ŽENA: (zlobno) Ali, ne bi ga odbila!

PRVA ŽENA: (cereći se) E, to je već druga stvar!

3. STARAMAJKINA SOBA
(U gradiću, STARAMAJKA sjedi u svojoj naslonjači i čita novine.)

STARAMAJKA: (doziva) Ana! Ana! (Pojavljuje se SLUŽAVKA.) U novinama piše da je jučer završen rat,
a otpočela pljačka; svuda pa i kod nas. Ubili su mesara i ranili trgovca drvetom. Zatvori prozore i
zaključaj vrata. Dva puta, glupačo!

SLUŽAVKA: (obrecne se) Ja nisam glupača, jeste li razumjeli! Sad su svuda druga vremena, pa i kod
nas. I prema služavkama se drukčije ponaša. Jeste li razumjeli?!

STARAMAJKA: (kriči) Neću valjda da sad drukčije govorim zbog tih tvojih »drugih« vremena! Prevalila
sam sedamdeset šestu i prošla sito i rešeto; i rat, i mir, i revolucije... I neću da se mijenjam pod stare
dane! Da si na sva vrata navukla rezu! Jesi li čula!

SLUŽAVKA: (zajedljivo) Kako da ne, i to dva puta! (SLUŽAVKA izlazi, bijesna, STARAMAJKA je isprati
pogledom.)

STARAMAJKA: (mrmljajući) Krmača... (Zvono na vratima. STARAMAJKA poskoči i strašljivo osluškuje,

a zatim ponovo kriči.) Ana! Ana! Ko to zvoni, ko je pred vratima?

(SLUŽAVKA ulazi, noseći pismo.)

SLUŽAVKA: (pomalo svečano) Evo pisma...

STARAMAJKA: Pismo? Ko mi to piše?

SLUŽAVKA: Nije za vas, za gospođicu...

STARAMAJKA: Za koga? (STARAMAJKA ustaje, zaprepašćena.)

SLUŽAVKA: Za jadnu milostivu gospođicu. (Ćutanje.)

STARAMAJKA: Pokaži mi!

SLUŽAVKA: (dajući joj pismo) Sa fronta... (STARAMAJKA se upilji u kovertu. Razmišlja.) Jadnica, ima
dvije godine kako je umrla, a sad joj stiže pismo...

STARAMAJKA: (prekine je) Pošalji ga natrag!

SLUŽAVKA: Kome? U rat? (STARAMAJKA se iznenada odluči i, pocijepavši kovertu, čita pismo.)

STARAMAJKA: »Najdraža«... To je on... (Prelijeće pogledom preko redova.) »Vraćam se, i sada sam
samo tvoj«... (Kao da osluškuje) »Samo tvoj?« a ona je mrtva. (Prekrsti se) Neka mu se bog smiluje...

4. ULIČNI UGAO

(Ulični ugao; noć. Mjesec osvjetljava tablu na kojoj piše: »KO PROĐE, BIĆE STRELJAN!« Bodljikava
žica. Pojavljuju se DVIJE LAKE DJEVOJKE. PRVA DJEVOJKA iznenada povuče DRUGU.)

PRVA DJEVOJKA: (prigušeno) Stani! Zar ne vidiš šta piše?

DRUGA DJEVOJKA: (opazi natpis) Opa!

PRVA DJEVOJKA: Još jedan korak i, pucat će! Tamo su crveni.

DRUGA DJEVOJKA: Jučer sam bila s jednim bijelim.

PRVA DJEVOJKA: Svijetloplavi, ružičasti, svi su isti! (Ravnodušno se zagleda u plakat na zidu,
osvijetljen mjesečinom.) Žene, majke, kćeri, gdje su vam muškarci? U zajedničkom grobu; došao je
kraj muškoj vlasti... (Okreće se i ceri.) Svršeno je s njima! (Pojavljuje se DON ŽUAN: hoće da prođe.)

DRUGA DJEVOJKA: (prigušenim glasom) Stani! (DON ŽUAN stane.) Ko prođe, strijeljat će ga!

DON ŽUAN: Zašto?

PRVA DJEVOJKA: (DRUGOJ DJEVOJCI) Vidi što je sladak. Hoće da zna zašto će ga strijeljat... (DON
ŽUANU) Da ti nisi stranac?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Ne. Ja sam sa Mjeseca.

DRUGA DJEVOJKA: Pa, pričaj nam kako je na Mjesecu.

DON ŽUAN: Na Mjesecu je sve mrtvo.... (Tek sada opazi natpis i bodljikavu žicu.) Kako da dođem do
stanice?

PRVA DJEVOJKA: Od stanice je ostala samo gomila ruševina koje se dime. Bombardovali su je,
gospodine moj. Zar ne čitaš novine?

DON ŽUAN: Ne.

PRVA DJEVOJKA: A kuda ćeš?

DON ŽUAN: Kući.

DRUGA DJEVOJKA: Majci?

DON ŽUAN: (kao da osluškuje) Bilo bi to lijepo.

PRVA DJEVOJKA: Nema vozova. »Svi točkovi sada umireno ćute, dok im volja tvoja odbraja minute«.
Jesi li crveni ili bijeli?
DON ŽUAN: Ja nisam ničiji. (Gleda vozni red.) Čeka me samo još jedno presjedanje, samo još jedno.
Do sada sam već mogao da budem tamo. (U daljini nekoliko pucnjeva.)

DRUGA DJEVOJKA: Opet pucaju.

DON ŽUAN: To je puškomitraljez. Gdje mogu da prenoćim?

PRVA DJEVOJKA: Kod nas. Hoteli su puni vojnika. (ćutanje.)

DON ŽUAN: Hoću negdje da prespavam; ništa više.

PRVA DJEVOJKA: Samo to? Znaš, nas dvije imamo cjenovnik.

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Ali ja nisam od onih što kupuju. (Ćutanje.)

PRVA DEVOJKA: E onda ja ostajem ovdje.

DRUGA DEVOJKA: (PRVOJ DEVOJCI) Možda će pucati u tebe.

PRVA DEVOJKA: Uvijek se nađe neka pijanica.

DRUGA DEVOJKA: (DON ŽUANU) Dođi!

5. SOBA LAKE DJEVOJKE

(Gola soba sa krevetom, sofom i gvozdenim umivaonikom. DON ŽUAN ulazi sa DRUGOM DJEVOJKOM.
ONA pali svijetlo.)

DRUGA DJEVOJKA: Dobro došao u dvorac.

DON ŽUAN: Spavat ću na sofi.

DRUGA DJEVOJKA: Možeš i u krevetu...

DON ŽUAN: Ne, hvala. (Obazre se, kao da ga neko progoni.) Miriše na jorgovan.

DRUGA DJEVOJKA: Šališ se.

DON ŽUAN: Ne, zaista miriše na jorgovan. Koliko je sati?

DRUGA DJEVOJKA: Još je rano. (DON ŽUAN sjeda na sofu.)

DON ŽUAN: Molim te, otvori malo prozor!

DRUGA DJEVOJKA: Prozor? Hoćeš da malo rashladim sobu?

DON ŽUAN: Vrućina mi je.

DRUGA DJEVOJKA: (pogleda ga) Da nisi u groznici? Čuvaj se, kažu da hara neka čudna bolest, ljudi
umiru kao muhe. Sve je zaraženo. Vazduh je pun klica. Kažu da je grip, ali izgleda da je kuga. Da nisi
malaksao?

DON ŽUAN: Jesam.

DRUGA DJEVOJKA: (pokaže na svoje srce) Boli li te ovdje?

DON ŽUAN: Da.

DRUGA DEVOJKA: Hajde, lezi u krevet, ja ću te pokriti.

DON ŽUAN: (umoran smiješak) Zlatna si ti djevojka!

DRUGA DJEVOJKA: Takva sam zato što mi se dopadaš. Hajde, lezi.

DON ŽUAN: (ustaje) Ne, ne smijem da sa razbolim. (DON ŽUAN hoda gore-dole po sobi.)

DRUGA DJEVOJKA: (povrijeđena, ironično) Da se možda ne spremaš na neki veliki podvig?

DON ŽUAN: Pa, kako se uzme... (Ćutanje.)

DRUGA DJEVOJKA: Jesi li oženjen?

DON ŽUAN: (blago se nasmiješi) Gotovo da jesam.

DRUGA DJEVOJKA: Vjeren?

DON ŽUAN: Samo vjeran.

DRUGA DJEVOJKA: (nasmiješi se) Otkad to?

DON ŽUAN: Od rata... (Tiho se naceri. DRUGA DEVOJKA se iznenada zagleda u DON ŽUANA.)

DRUGA DJEVOJKA: Šteta.

DON ŽUAN: Ćuti! (osluškuje) Neko me je zvao; po imenu. (DON ŽUAN diže pogled na gore.)

DRUGA DJEVOJKA: Kako ti je ime?

DON ŽUAN: Ko živi iznad tebe?

DRUGA DJEVOJKA: Niko. Gore je krov.

DON ŽUAN: Zaista?

DRUGA DJEVOJKA: Da. (DON ŽUAN leže na sofu. DRUGA DEVOJKA sjeda na krevet i posmatra ga.)
Jesi li dugo bio u ratu?

DON ŽUAN: Dok god je trajao.

DRUGA DJEVOJKA: Na istočnom frontu?

DON ŽUAN: Svuda. (Ćutanje.)

DRUGA DJEVOJKA: Moj otac je poginuo kod Gorlica.

DON ŽUAN: I ja sam se borio kod Gorlica.

DRUGA DJEVOJKA: Onda si možda znao moga oca? Bio je u sto dvadeset četvrtoj regimenti,
trećepozivac, jako visok čovjek sa crnom bradom...

DON ŽUAN: Nisam ga poznavao.

DRUGA DJEVOJKA: Šteta. (DRUGA DEVOJKA blago se nasmiješi i leže. Ćutanje.)

DON ŽUAN: Ko je to ispod kreveta?

DRUGA DJEVOJKA: (brzo ustaje, uplašena) Ko? Gdje? (nervozna i uplašena) Tamo nema nikog...

DON ŽUAN: Učinilo mi se da je neki veliki pas.

DRUGA DJEVOJKA: Mislim da stvarno imaš temperaturu, buncaš...

DON ŽUAN: (ponovo ustane) Ja nisam bolestan, samo se užasno osjećam...

DRUGA DJEVOJKA: Bilo bi bolje da legneš.

DON ŽUAN: Neću. (Hoda gore-dole po sobi.) Imaš li papir za pisanje.

DRUGA DJEVOJKA: (zbunjena) Zašto?

DON ŽUAN: Zato što hoću da napišem pismo.

DRUGA DJEVOJKA: (naceri se) Vjerenici?

DON ŽUAN: Da. Možda si u pravu, možda sam bolestan, možda će to potrajati... (Pritisne rukama
mjesto gdje mu je srce i ponovo sjeda na sofu.) A tako sam želio da je iznenadim.

DRUGA DJEVOJKA: Odavno je nisi video?

DON ŽUAN: Još od prije rata.

DRUGA DJEVOJKA: (zajedljivo) I misliš da ti je bila vjerna?

DON ŽUAN: (Oklijeva, a onda uvjereno) Jeste.

DRUGA DJEVOJKA: (zajedljivo) A je l’ ti svakog dana pisala?

DON ŽUAN: Ne. Nije. Nijednom. Imala je pravo. Razišli smo se mojom krivicom; ipak, čeka me.

DRUGA DJEVOJKA: Uh, što si siguran...

DON ŽUAN: Ja to znam. (DON ŽUAN ponovo leže. Ćutanje.)

DRUGA DJEVOJKA: Nikada nisam srela takvog kao ti. Možda je to zato što nikada nisam upoznala
pravog muškarca. A i ja sam započela s ovim, kad su svi pravi otišli u rat.

DON ŽUAN: Kad je to bilo?

DRUGA DJEVOJKA: Zaboravila sam... (DRUGA DEVOJKA se naceri.)

DON ŽUAN: A ja ne zaboravljam...

DRUGA DJEVOJKA: Znam samo da je padala kiša. Evo ti papir za pisanje. (Stavlja ga na stol.)

DON ŽUAN: (jedva čujno) Hvala ti. (Ćutanje.)

DRUGA DJEVOJKA: Gdje ti živi vjerenica?

DON ŽUAN: Kod svoje staramajke. (DRUGA DEVOJKA zijeva. Mahinalno se svlači.)

DRUGA DJEVOJKA: Eh vi, muškarci, ne zaslužujete žene... Kad vas usporedim sa mojim jadnim ocem -
niste mu ni za mali prst. Niko od vas. (Ponovo zijeva) Svi ste obične ništarije. Sve vas mrzim. Istinski…
Čuješ li me? (DON ŽUAN se onesvijestio.) Hej! Hej!... Šta ti je? (Polako prilazi sofi, naginje se nad njim i
posmatra ga.) Da nisi umro? Šta ti je?
 6. BOLNICA
(U bolnici, mlada SESTRA dežura. Noć. GLAVNA SESTRA dolazi u obilazak.)

GLAVNA SESTRA: Ima li šta novo?

SESTRA: Onaj čovjek koga smo otpisali, sestro, došao je svesti.

GLAVNA SESTRA: Zbilja?

SESTRA: Da. Doduše na kratko, ali sanitetski poručnik misli da je van opasnosti.

GLAVNA SESTRA: Zna li se ko je?

SESTRA: Samo da se vraća iz rata, a poručnik smatra, sudeći po ožiljcima, da je bio i teško ranjen.
(Osvrće se, zabrinuta.) Sestro, on je u vlasti zla.

GLAVNA SESTRA: Šta pričaš?!

SESTRA: Malo čas je razgovarao sa vjerenicom, rekao joj da se kaje zbog svega što... Bili su to sve
smrtni grijesi, užasni, nikada tako nešto nisam čula; ali dok ih je opisivao, kao da se ponosio njima,
izgledalo je kao da se hvali...

GLAVNA SESTRA: Ima visoku temperaturu, četrdeset i...

SESTRA: (prekida je) Ne, nije to samo temperatura, sve je istina, sve što je rekao, osjećam to... Pa on
je sam Đavo, sestro!

GLAVNA SESTRA: Dosta!

SESTRA: Ja sam ga dosad njegovala; ali više neću! (Ćutanje.)

GLAVNA SESTRA: Da je bolestan, tvoja dužnost bi bila da njeguješ i samog Đavola. (Hoće da prođe, ali
se okreće ka SESTRI.) Kad čovjek hoće da pobjegne od sebe, samo je Jedan kome može da se obrati; ti
to znaš, sestro. (SESTRA se trgne i zagleda u GLAVNU SESTRU.) Mir neka je s tobom! (GLAVNA SESTRA
izlazi.)

7. STARAMAJKINA SOBA
(Opet smo u gradiću. STARAMAJKA sjedi u svojoj naslonjači. Čita pismo. SLUŽAVKA riba pod.)

STARAMAJKA: Još je bolestan, inače bi već bio ovdje. Kaže da je bio ozbiljno ranjen i da je tada prvi
put spoznao da treba pripadati samo jednoj osobi. Da, znam, uplašio se da će u pakao i odlučio da
popravi sve što je skrivio. (STARAMAJKA se sumorno iskezi.)

SLUŽAVKA: Trebalo bi da mu napišete da jadne gospođice odavno više nema.

STARAMAJKA: Samo ti ribaj!

SLUŽAVKA: Pa to je već peto pismo...

STARAMAJKA: Neka ga, nek piše sve dok ga đavo ne odnese! (Opet pogleda pismo i iskezi se.) Kaže
da traga za sopstvenom dušom.

SLUŽAVKA: (iznenada se obrecne na nju) Ostavite mrtve na miru! (Ćutanje.)

STARAMAJKA: I sama znaš šta je uradio, znaš kako je umrla... Neka ga, nek je sada traži. Voljela bih
da mu skrešem u lice kako ju je on ubio. Jedino želim da poživim dok ne dođe ovamo, pa da mu...

SLUŽAVKA: (prekine je) Neće doći ako ne dobije odgovor.

STARAMAJKA: Doći će.

SLUŽAVKA: Neće. (Ćutanje.)

STARAMAJKA: (tvrdoglavo) Otkud znaš?! Pa ti ga i ne poznaješ.

SLUŽAVKA: Ne. Ali mogu da ga zamislim.

STARAMAJKA: (zajedljivo) Pa kako izgleda?

SLUŽAVKA: Nije u tome stvar. Mogao bi da bude i grbav! (Ćutanje.)

STARAMAJKA: Prav ili grbav, stat će ovdje, preda me, vidjet ćeš, pa makar vjekovima čekala... Čekat
ću, zato što hoću da ga dočekam... (Zvono na vratima. STARAMAJKA poskoči. SLUŽAVKA izlazi da bi
otvorila vrata. STARAMAJKA pažljivo osluškuje a zatim kriči.)

STARAMAJKA: Ana! Ana! Ko je na vratima? Ko je došao?

SLUŽAVKA: (ulazeći) Neki prosjak.

STARAMAJKA: Nisi mu valjda nešto dala?

SLUŽAVKA: Nisam. (SLUŽAVKA ponovo počinje da riba pod. STARA MAJKA čita novine)

STARAMAJKA: Tvoja »druga vremena« nisu dugo potrajala. Prosjaci su i sada prosjaci. Evo, u
novinama piše da se vraćaju stara vremena...

SLUŽAVKA: (mrmljajući) Ali ne za tebe...

STARAMAJKA: (diže pogled) Šta si rekla?

SLUŽAVKA: Ništa. Ništa.

 DRUGI ČIN: U VRTLOGU INFLACIJE
8. BOLNICA
(Dva mjeseca kasnije. Hodnik u bolnici. GLAVNA SESTRA saopštava UDOVICI pod gustim crnim velom,
kako je došlo do iznenadne smrti njenoga muža.)

UDOVICA: Ne mogu još da shvatim...

GLAVNA SESTRA: Gospod je dao i Gospod uzeo...

UDOVICA: Četiri godine je proveo po rovovima i samo dvaput bio lakše ranjen. A sada, kada je
konačno mir, eto, umro je u krevetu, od gripa...

GLAVNA SESTRA: I epidemija gripa je dio rata.

UDOVICA: (jecajući) Oh, mužu moj, mužu moj! (Pribere se.) Zar mi neće dozvoliti da ga vidim?

GLAVNA SESTRA: Dajte nam bar deset minuta, draga moja, upravo ga oblačimo. (GLAVNA SESTRA
prijateljski klimne glavom UDOVICI i kreće ka izlazu lijevo. DON ŽUAN ulazi sa lijeve strane. Bez
okovratnika, u košulji, neobrijan, žućkastog lica i izmožden.)

DON ŽUAN: (GLAVNOJ SESTRI) Sestro, je li stigla pošta?

(Čuvši DON ŽUANOV glas, UDOVICA diže pogled.)

GLAVNA SESTRA: (DON ŽUANU) Da. Stigla je.

DON ŽUAN: I opet ništa za mene?

GLAVNA SESTRA: (zagleda se u njega) Recite mi: šta to čekate već osam nedjelja?

DON ŽUAN: Odgovor. Ali, ako ga ne dobijem...

GLAVNA SESTRA: (upada mu u riječ) Šta onda?

DON ŽUAN: (naceri se) Onda, ništa. Sve ostaje po starom. (Ćutanje.)

GLAVNA SESTRA: Trebalo bi da nađete sebi neku razbibrigu... (GLAVNA SESTRA izlazi, lijevo. DON
ŽUAN je otprati pogledom.)

DON ŽUAN: Razbibrigu? (DON ŽUAN se blago nasmiješi i prođe pored UDOVICE, idući ka izlazu na
desnoj strani. UDOVICA ga naglo zgrabi za ruku. DON ŽUAN zastaje, zbunjen.) Šta hoćete?

UDOVICA: (polako) To si ti, zar ne?

DON ŽUAN: (ne shvatajući) Ko? Ko sam ja? (DON ŽUAN se obazire, kao da traži pomoć.)

UDOVICA: Pa mi se znamo.

DON ŽUAN: Zbilja? Ovako kroz veo, ne bih mogao da... (DON ŽUAN se nasmiješi. UDOVICA podiže
veo. Pred njim je starija žena. DON ŽUAN ustukne, nelagodno mu je.) Iskreno govoreći, ja ...

UDOVICA: (prekidajući ga) Kako ti je vjerenica? (DON ŽUAN se trgne i pogleda je.) Je li srećna sa
tobom? Ili te vara onako kao što si ti varao mene? Je li ti vjerna? Pa da, ona je pravi anđeo, zar ne?
(UDOVICA se nasmije)

DON ŽUAN: Sada znam ko si ...

UDOVICA: (zlobno) Dakle, ipak si me prepoznao?

DON ŽUAN: Po smijehu... (DON ŽUAN se uhvati za mjesto gdje mu je srce i lako se poguri. UDOVICA
ga posmatra)

UDOVICA: (zlobno) Boli te, je li?

DON ŽUAN: (izmoždenog osmjeha) Srce mi nije u redu, još od rata... Grip je samo pogoršao stvar...

UDOVICA: (lagano) Dakle, i ti si ga preležao? Grip?

DON ŽUAN: Bilo je vrlo ozbiljno.

UDOVICA: Ali, ostao si živ?

DON ŽUAN: Uobražavam da jesam... (DON ŽUAN se naceri. Ćutanje.)

UDOVICA: A moj muž je umro.

DON ŽUAN: Zaista mi je žao

UDOVICA: (prekine ga) Umukni. (Ćutanje.) Sve mi je oprostio, moj muž, i meni i tebi. A sad je mrtav, a
ti si živ. Ti... (Ustremi se na DON ŽUANA.) O, što nisi ti krepao, šta ćeš više među ljudima? Samo im
donosiš nesreću, gdje god se pojaviš; nesreću i ništa više. (Ćutanje.)

DON ŽUAN: (polako) Mislim da me je rat izmijenio...

UDOVICA: (prezrivo) Uprkos tvojih sposobnosti?

DON ŽUAN: Mislim da sam i njih izgubio.

UDOVICA: Nisi. Ostao si isti.

DON ŽUAN: Više mi nije do toga. Umoran sam.

UDOVICA: Trebalo bi te istrijebiti. Kao pogan.

DON ŽUAN: Znam, ja sam poguban po žene. Donosim im nesreću. (DON ŽUAN se blago nasmiješi.)

UDOVICA: Ali, nećeš im umaći!

9. KAFE
(DVIJE DIZAJNERKE sjede u sporednoj sali maloga velegradskog kafea. Napolju sunce, ali zavjese na
prozorima su neprozirne. Orkestar svira »boston«. U glavnoj sali: gosti plešu.)

PRVA DIZAJNERKA: Tamo je neki muškarac koji bi mogao da mi se dopadne.

DRUGA DIZAJNERKA: Gdje!

PRVA DIZAJNERKA: Kao da nekako posebno zrači...

DRUGA DIZAJNERKA: Ne vidim ga odavde.

PRVA DIZAJNERKA: Ustani i baci pogled.

DRUGA DIZAJNERKA: Tjeraš me da ustanem zbog muškarca? Bože, Petere, šta sve neću od tebe
doživjeti!
PRVA DIZAJNERKA: Ne može da nađe mjesto.

DRUGA DIZAJNERKA: Ne pretjeruj!

PRVA DIZAJNERKA: Evo ga!

(Pojavljuje se DON ŽUAN. Slijedi ga KONOBARICA, koja mu pomaže da skine kaput.)

DON ŽUAN: Ima li negdje lokala bez muzike?

KONOBARICA: Nema.

DON ŽUAN: Zar svuda plešu?

KONOBARICA: Prošle su čitave četiri godine bez plesa; treba to nadoknaditi.

DON ŽUAN: Zar već od podneva?

KONOBARICA: Od ranog jutra.

DON ŽUAN: Hm! (sjeda.) Konjak. (KONOBARICA odlazi. DON ŽUAN počinje da piše pismo.)

DRUGA DIZAJNERKA (PRVOJ DIZAJNERKI, koja i dalje baca poglede put DON ŽUANA): Hoćemo li
plesati?

PRVA DIZAJNERKA: Plesat ću s njim...

DRUGA DIZAJNERKA: Jesi li poludjela?

PRVA DIZAJNERKA: (ustaje) Zamolit ću ga za ovaj ples...

DRUGA DIZAJNERKA: Ako to učiniš...

PRVA DIZAJNERKA: (prekida je) Nemoj da mi prijetiš, Čarli! (Prilazi DON ŽUANU) Smijem li moliti...

DON ŽUAN: (ne shvatajući) Izvolite?

PRVA DIZAJNERKA: Željela bih da plešem sa vama.

DON ŽUAN: (zapanjen) Da plešete?

PRVA DIZAJNERKA: Možda vam je čudno što vas jedna žena poziva na ples, ali, svijet se izmijenio,
gospodine. Zašto bi samo muškarci smjeli da budu don žuani? Šta to pišete?

DON ŽUAN: Pismo.

PRVA DIZAJNERKA: Poslovno?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Da.

PRVA DIZAJNERKA: Da vidim vaš rukopis...

DON ŽUAN: Zašto?

PRVA DIZAJNERKA: Pomalo se razumijem u grafologiju.

DON ŽUAN: Može li adresa na koverti?

PRVA DIZAJNERKA: Može. (Pogleda kovertu razrogačenih očiju, promrmlja) Nebo, otvori se...

(DON ŽUAN posmatra PRVU DIZAJNERKU.)

DON ŽUAN: (iznenada) Tako dakle, željeli biste da plešete sa mnom?

PRVA DIZAJNERKA: (posmatrajući ga) Da.

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Na žalost, zaboravio sam kako se...

PRVA DIZAJNERKA: (mahinalno) Nije valjda.

DON ŽUAN: (zagleda se u nju) A, osim toga, ne znam ni ove nove plesove... (DON ŽUAN ustaje.)

PRVA DIZAJNERKA: (gotovo skrušeno) Dovoljno je da koračate. Dođite, ja ću vas voditi... (PRVA
DIZAJNERKA odlazi sa njim u glavnu salu. DRUGA DIZAJNERKA je sama. Posmatra ih kako odlaze, a
zatim ustaje, prilazi DON ŽUANOVOM stolu i čita pismo koje je ovaj započeo.)

DRUGA DIZAJNERKA: »Vapio sam za tobom, ali nije bilo odgovora... Pa dobro. Ostat ću onda onakav
kakav sam.« (Pogleda put glavne sale.) A kakav si to, da mi je znati!

(KONOBARICA se pojavljuje sa konjakom. Obraća se DRUGOJ DIZAJNERKI koja je nije vidjela kako
dolazi.)

KONOBARICA: Je li to vaše pismo?

DRUGA DIZAJNERKA: (smetena) Nije. (DRUGA DIZAJNERKA vraća pismo na sto brzim pokretom i od
nelagodnosti se nasmiješi.)

KONOBARICA: Na svoje mjesto! Brzo!

DRUGA DIZAJNERKA: Kako to govorite sa mnom!

KONOBARICA: Kupite se, smjesta! Inače ću ispričati vašoj prijateljici šta ste mi sve predlagali, šako
jada... (KONOBARICA stavlja konjak na DON ŽUANOV stol i izlazi. DRUGA DIZAJNERKA se vraća na
svoje mjesto, zarije lice u ruke i plače. DON ŽUAN se vraća iz sale za igru u pratnji PRVE DIZAJNERKE,
ali ne sjedaju.)

DON ŽUAN: Dakle, vi se bavite primijenjenom umjetnošću?

PRVA DIZAJNERKA: Da. (Pokazuje mu malu ešarpu.) Kreiram dizajn za ovakve i slične stvari. (Uvlači
ešarpu u DON ŽUANOV džep na sakou.) Batik! Moj dizajn.

DON ŽUAN: Hvala.

PRVA DIZAJNERKA: Uz to, učim i da crtam.

DON ŽUAN: Zaista?

PRVA DIZAJNERKA: Voljela bih da mi jednom pozirate.

DON ŽUAN: Šta će vam to?

PRVA DIZAJNERKA: Nikada dosad nisam crtala muškarca.

DON ŽUAN: Samo krajolike?

PRVA DIZAJNERKA: Ne. Isključivo žene. (Pauza.)

DON ŽUAN: Hoćete li da plešemo?

PRVA DIZAJNERKA: (tiho) Hoću.

DON ŽUAN: Ali samo dok ne padne mrak... (DON ŽUAN se nasmiješi.)

PRVA DIZAJNERKA: (zbunjeno) Ne razumijem...

DON ŽUAN: Bolestan sam već osam nedjelja. Vreme se danas proljepšalo, pa su mi dozvolili da
izađem iz bolnice. Ali, uskoro ću morati da se vratim, da mi se stanje ne bi pogoršalo. A to ne bi
valjalo. Znate, moje srce... (DON ŽUAN se nasmiješi.)

PRVA DIZAJNERKA: Šta vam je?

DON ŽUAN: Grip, imao sam težak oblik gripa.

PRVA DIZAJNERKA: (zabrinuto) Niste valjda još zarazni?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Ne, sada sam bezopasan...

PRVA DIZAJNERKA: Znate, još mi se ne umire.

DON ŽUAN: Ni meni... (DON ŽUAN se iznenada zagleda u nju.)

PRVA DIZAJNERKA: (nesigumo) Šta vam je?

DON ŽUAN: Ti me podsjećaš... na nekoga ko mi još nije odgovorio...

PRVA DIZAJNERKA: (zagleda se u njega) Otkad smo to na »ti«?

DON ŽUAN: (ne obraća pažnju na njeno pitanje) A, u stvari, uopšte ne ličiš na nju. (DON ŽUAN se
naglo uhvati za srce. Pauza.)

PRVA DIZAJNERKA: (iznenada) Idemo...

(PRVA DIZAJNERKA odlazi sa DON ŽUANOM put glavne sale. DRUGA DIZAJNERKA ostaje sama.
Iznenada drekne.)

DRUGA DIZAJNERKA: Račun! Račun! (Pojavljuje se KONOBARICA.)

KONOBARICA: Nisam gluha! Tri miliona. (DRUGA DIZAJNERKA plaća, potom ustaje. KONOBARICA se
naceri.) Izgleda da vam je neko zaveo prijateljicu...

DRUGA DIZAJNERKA: (suho) Znate li tog čovjeka? (KONOBARICA pogleda put glavne sale.) Ko je on?

KONOBARICA: Ne znam, ali izgleda mi nekako poznat.

10. SOBA U MAJČINOJ KUĆI

(UDOVICA jednoga profesora, žrtve inflacije, morala je da izda jednu od svojih dviju soba. ONA je
majka dviju kćeri, od kojih je prva dvadesetogodišnja službenica, a druga besposlena
petnaestogodišnjakinja koja se mota po kući. MAJKA upravo pretura po fijoci, dok druga kći stoji
ispred ogledala na vratima ormana.)

DRUGA KĆI: Jesi li založila svijećnjake?

MAJKA: Jesam.

DRUGA KĆI: Onda više nema šta da se založi. (DRUGA KĆI posmatra svoje noge u ogledalu.)
MAJKA: Ostalo nam je još sedamnaest milijardi. (Nasmije se a zatim se naglo uozbilji; potmulo:) Eh,
dođe mi da se objesim.

DRUGA KĆI: Zašto stalno jadikuješ, mama? A šta ja da kažem? Ti si bar proživjela, bila do Rivijere i
Pariza, putovala u Norvešku, a ja? Otkad znam za sebe jedino slušam tvoje jadikovke. Dođe mi da
svisnem od muke!

MAJKA: Je l ti to meni prebacuješ?

DRUGA KĆI: Pa naravno, sve je to tvoja krivica, čija bi bila! Zašto mi nisi dozvolila da se prošle godine
upišem na kurs, dok je novac još nešto vrijedio? Sada bih već nastupala i ne bismo morali da izdajemo
sobu; ali tebi je bilo ispod časti da ti kći bude plesačica! A nije ti ispod časti što si sve živo založila, je li,
gospođo profesor? E pa samo da znaš: ne namjeravam da ostanem ovdje i istrunem zajedno sa
tobom, gospođo profesor...

MAJKA: Gretl, Gretl, tako si zla...

DRUGA KĆI: Tata bi mi dozvolio da odem u plesačice. Tata je bio praktičan čovjek.

MAJKA: (plane) Šta ti znaš o ocu? Nije ti bilo ni deset godina kad je otišao u rat.

DRUGA KĆI: Umukni! Pročitala sam sva pisma koja ti je pisao sa fronta...

MAJKA: (prekida je) Šta kažeš?

DRUGA KĆI: Da. Jučer. Bila sam tako slobodna da obijem vaš pisaći stol, gospođo profesor...

MAJKA: Stidi se.

DRUGA KĆI: Ti bi trebalo da se stidiš! Znaš i sama šta je tata pisao u pismima, a znaš i to zašto nisi
dozvolila da ih pročitam. Šta je pisalo u njima, gospođo profesor?

MAJKA: (kriči) Da mi više nisi rekla »gospođo profesor!«

DRUGA KĆI: (nadvikuje je) Tata je pisao: dozvoli da Gretl uči ono što želi, nailaze nova vremena!
(Ćutanje. MAJKA se iznenada obrecne na DRUGU KĆI.)

MAJKA: Šta stalno gledaš svoje noge!

DRUGA KĆI: (prezrivo) A Što da ne? Kad žena ima lijepe noge, onda treba i da ih pokaže...

MAJKA: O mužu, mužu... Vidiš li ti tamo gore šta se ovdje događa! (Zvono na vratima.)

DRUGA KĆI: Bit će da je gospodin ćumurdžija.

MAJKA: Kaži mu da dođe sutra. (MAJKA se sprema da krene i otvori vrata.)

DRUGA KĆI (posprdno) A sutra ćeš, kao, moći da mu platiš!

MAJKA: Čuvaj se, bog će te jednom kazniti.

(MAJKA izlazi. Sama, DRUGA KĆI je isprati pogledom, slegne ramenima, pjevuši »boston« i pleše.
MAJKA se vraća, ovoga puta sa DON ŽUANOM. DRUGA KĆI, iznenađena, prekida ples i posmatra
pridošlicu. DON ŽUAN ju je posmatrao dok je plesala. Nasmiješio se.)

MAJKA: (DRUGOJ KĆERI) Gospodin želi da iznajmi sobu; glavna sestra mu je rekla da sam namjerna
da mu izdam ovu našu. (DON ŽUANU) Moja kći. (DON ŽUAN se lako nakloni) A ovo je ta soba. Gleda
na baštu, veoma je tiho. (DON ŽUAN se obazre) Imat ćete sve što vam bude potrebno. (DON ŽUAN
posmatra noge DRUGE KĆERI.)

DON ŽUAN: Da.

MAJKA: Zar nećete da sjednete?

DON ŽUAN: Hvala. (DON ŽUAN sjeda za stol, zajedno sa MAJKOM. DRUGA KĆI sjeda malo podalje i
pomalo stidljivo posmatra DON ŽUANA.) Dopada mi se soba. Uzet ću je.

MAJKA: Stanarina je...

DON ŽUAN: (prekida je) To nije važno.

DRUGA KĆI: (potmulim glasom) Divno!

MAJKA (DRUGOJ KĆERI) Gretl... (A zatim se okrene nasmiješena DON ŽUANU.) Smijem li da upitam
šta je gospodin po zanimanju?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) I ja se to često pitam. Prije rata, nisam morao da radim. Ali sam u ratu
izgubio imetak... I sada, eto, trgujem umjetničkim predmetima. (DRUGA KĆI je naćulila uši.)

MAJKA: A tako!

DON ŽUAN: Da. Prije izvjesnog vremena, čudnim sticajem okolnosti, upoznao sam izvjesne osobe
koje se bave primijenjenom umjetnošću. Na primjer, batik! (Pokazuje MAJCI ešarpu koju mu je
poklonila PRVA DIZAJNERKA) Zatim, keramika, duborez, grafički radovi. Izvjesna djevojka koju
poznajem, dizajnerka, nagovorila me je da organizujem prodaju takvih predmeta. Svakako, čovjek od
toga ne može da se obogati, ali, u svakom slučaju, zaradi se za život; ljudi žele da se otarase novca, to
jest da ga ulože prije no što potpuno izgubi vrijednost, tako da danas nije potrebno imati izrazit
smisao za trgovinu. Eto, jučer sam prodao jednu zbirku maraka... Smiješno, zar ne? Mogli biste me
nazvati špekulantom, čak, lešinarom inflacije. (DON ŽUAN se nasmiješi.)

MAJKA: O ne, vi niste lešinar. Ne, nikako...

DON ŽUAN: Nadajmo se da nisam. (PRVA KĆI vraća se iz kancelarije.)

MAJKA: (DON ŽUANU) Moja starija kći. (DON ŽUAN ustaje.)

MAJKA: (PRVOJ KĆERI) Naš stanar.

PRVA KĆI: (DON ŽUANU) Nemojte ustajati. (MAJCI) Moram da odmah odem.

MAJKA: Kuda?

PRVA KĆI: Pa znaš, mama!

MAJKA: Nije valjda opet Partija?

PRVA KĆI: Uvijek i prije svega.

MAJKA: (DON ŽUANU; podsmješljivo) Moja kći je riješila da popravi svet.

PRVA KĆI: (nasmiješi se) Pogodila si!

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Moje poštovanje.

PRVA KĆI: (ljutito) Hvala. (MAJCI) Htjela bih da nešto na brzinu pregrizem.
MAJKA: Ništa nije ostalo...

PRVA KĆI: Ali namjerno sam sebi odvojila od ručka.

DRUGA KĆI: (bezobrazno) Ja sam ti to slistila.

PRVA KĆI: Opet?

MAJKA: Mislim da gospodina ne zanimaju...

PRVA KĆI: (prekida je) Možda gospodina ne zanima ni ko ima da jede a ko nema...

MAJKA: Magda! Kako ti to govoriš u posljednje vrijeme!

PRVA KĆI: (prekida je) Pravilno, vjeruj mi!

MAJKA: (DON ŽUANU) Pravi je fanatik... (PRVOJ KĆERI) Obavljaj svoj posao u kancelariji, budi
poštena, marljiva, odana, i šta ćeš više?!

PRVA KĆI: (plane) Ne govori gluposti, mama! Ti ne znaš kako u kancelariji izgleda, nikada nisi morala
da radiš. Tata se uvijek brinuo za tebe; nisi morala da misliš svojom glavom. A ko je izazvao ovaj rat?
Upravo taj tvoj svijet!

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Uvijek će biti ratova, gospođice...

PRVA KĆI: Mislite?

DON ŽUAN: Da.

MAJKA: Pa, naravno. (Ćutanje.)

PRVA KĆI: (DON ŽUANU) Jeste li bili u ratu?

DON ŽUAN: Jesam.

PRVA KĆI: (podsmješljivo) U intendanturi?

DON ŽUAN: (zagleda se u nju) Ne. Čak sam bio i ozbiljno ranjen. Ali, rat je imao i svojih dobrih strana.
(Cinično se nasmiješi.) Uzmimo, na primjer, mene: u ratu sam postao bolji čovjek, i tek sada, u miru,
počinjem da opet bivam onaj stari... (MAJKA se nasmije, DRUGA KĆI posmatra svoje noge. PRVA KĆI
se zagleda u DON ŽUANA.)

PRVA KĆI: Ne razumijem, čovjek koji misli kao vi, zašto još živi?

MAJKA: (obrecne se na PRVU KĆER) Magda! Kako si tako neuviđavna!

DON ŽUAN: (MAJCI) Izvinite! (PRVOJ KĆERI) O smislu mog života pitajte boga.

PRVA KĆI: Bog je samo obična varka, da bi se eksploatisane mase utješile vjerom u onaj svijet.

DON ŽUAN: Bože, kako vi to pojednostavljeno. (DON ŽUAN se nasmiješi, PRVA KĆI postaje malo
nesigurna)

PRVA KĆI: Zašto me tako gledate?

DON ŽUAN: Ala ste vi temperamentni!

PRVA KĆI: (bijesna) Ha! (PRVA KĆI brzo izađe.)

MAJKA: (DON ŽUANU) Potpuno je pošašavela. Sve neki ideali...

DON ŽUAN: Proći će je.

DRUGA KĆI: (DON ŽUANU) Zašto vi ne igrate na filmu?

DON ŽUAN: (zapanjen) Ja? Na filmu?

DRUGA KĆI: Imate tako lijep profil.

MAJKA: (uzdahne) Eto, sad i ova! (DON ŽUANU) Sve same budalaštine!

DON ŽUAN: Zašto? Film je bez sumnje umjetnost budućnosti.

DRUGA KĆI: (MAJCI) Čuješ li? Pa to je da pukneš od smijeha!

(DRUGA KĆI se nasmije; DON ŽUAN se zagleda u nju. DRUGA KĆI naglo ućuti.)

DON ŽUAN: (MAJCI) Čudno. Način na koji je vaša kći izgovorila: »Pa to je da pukneš od smijeha« kao
da me je podsjetio na nekoga...

DRUGA KĆI: Sigurno na Astu Nilzen.

DON ŽUAN: Ne, na nekoga koga vi ne poznajete. (DON ŽUAN se hvata za srce.)

DRUGA KĆI: (nasmiješi se) Ali na nekoga koga vi poznajete? (DON ŽUAN je neprijatno dirnut.)

MAJKA: (DRUGOJ KĆERI) Ne budi tako drska! Krajnje je vrijeme da odeš, hajde!

DRUGA KĆI: (isceri se) Do viđenja! (DRUGA KĆI izlazi. DON ŽUAN razmišlja o svojoj vjerenici.)

DON ŽUAN: Do viđenja. (Ćutanje.)

MAJKA: Odmah se vidi da im nedostaje čvrsta očeva ruka. (Uzdahne.) Tolike žrtve, toliko jada, a ono
sve gore i gore. Muž mi je bio profesor univerziteta.

DON ŽUAN: (ustaje) E pa onda, uselit ću se sutra ujutro. Trenutno sam u pansionu, ali tamo je suviše
bučno.

MAJKA: (ustaje) Nadam se da ćete se ovdje osjećati kao kod kuće... (Pruža DON ŽUANU ruku i
iznenada se zagleda u njega, a zatim ga tiho i lagano upita) Recite mi: jesmo li se negdje već
upoznali?

DON ŽUAN: Može biti... (DON ŽUAN odlazi.)

11. STAN ŠPEKULANTA

(ČETIRI DAME piju čaj, u stanu špekulanta koji se obogatio inflacijom. PRVA DAMA, nekadašnja
guvernanta, sada je gospodarica kuće i stara je trideset godina. DRUGA DAMA, filmska glumica, ima
dvadeset tri godine, dok je TREĆA DAMA prijateljica trgovca konjima i kćerka nadstojnice, osamnaest
joj je godina; ČETVRTA DAMA ima dvadeset sedam godina, zubarka je.)

PRVA DAMA: (DRUGOJ DAMI) Limun ili rum?

DRUGA DAMA: Svejedno, samo nek je bez šećera!

TREĆA DAMA: A ja ne bih mogla bez šećera.

DRUGA DAMA: Od njega rastu grudi.

TREĆA DAMA: Daleko bilo!

PRVA DAMA: Ali šta ćete, muškarcima se to sviđa. Nek neka prsata djevojka prođe kafeom, svima će
oči iskočiti iz duplji.

TREĆA DAMA: Ali se sa takvom ne bi prošetali ulicom!

ČETVRTA DAMA: Svi su oni lažovi! (Ćutanje.)

PRVA DAMA: Baš sam jučer pročitala jednu božanstvenu knjigu o psihologiji indijske erotike, ručni
povez; dakle, to je nešto fantastično, ti istočnjaci dakle, kako su oni grandiozno maštoviti, dakle, ta
njihova drevna kultura, prosto da im čovjek skine kapu.

DRUGA DAMA: I mi sa filma prosto ludujemo za Azijom. Sve se snimaju neki egzotični sadržaji;
naravno, to se ne odnosi na obrazovne filmove. Upravo sutra počinje snimanje filma u kome igram
kinesku princezu.

TREĆA DAMA: (prekida DRUGU DAMU) Kad smo već kod Kine, gdje se on toliko zadržao?

(PRVA DAMA se nasmije.)

ČETVRTA DAMA: (sa čudnim smiješkom) Da, katkada okasni...

DRUGA DAMA: Kod mene nikada ne kasni.

(ČETVRTA i DRUGA DAMA izmjenjuju poglede mržnje. TREĆA DAMA jede šećer.)

TREĆA DAMA: A kod mene stigne uvijek ranije nego što smo zakazali.

(PRVA DAMA uputi TREĆOJ DAMI pogled pun mržnje.)

PRVA DAMA: (DRUGOJ DAMI) Baš je slatka, zar ne?

DRUGA DAMA: (PRVOJ DAMI) Gdje ste kupili tu divnu ešarpu, mila moja?

PRVA DAMA: On mi ju je poklonio. Batik! I onaj drvorez je od njega.

DRUGA DAMA: A tako!

PRVA DAMA: Sveti Sebastijan.

(DRUGA DAMA prilazi da bi bolje razgledala drvorez.)

DRUGA DAMA: Zanimljiva perspektiva. Povodom moje posljednje angine poklonio mi je jednu
keramičku figuru, pana sa sviralom.

TREĆA DAMA: Čime se on, u stvari, bavi?

DRUGA DAMA: (iznenađena) Nije valjda da ne znate?!

TREĆA DAMA: Pojma nemam. Ja ga znam samo kao...

DRUGA DAMA: Trguje umjetničkim predmetima. (PRVOJ DAMI) Uzgred, nedavno je htio i na film;
pojma nemam ko mu je ulio tu bubu u glavu; doduše, protežirala sam ga, ali probni snimci, čista
katastrofa...

PRVA DAMA: (nasmiješi se) Da, oni najbolji djeluju samo uživo.

TREĆA DAMA: (isceri se) Da, i ja bih rekla.

PRVA DAMA: (uzdahne ironično) Eh, današnje djevojke, kud su se deli njihovi ideali!

TREĆA DAMA: Ideali su za muškarce. Uvijek mi govori da ga podsjećam na neku djevojku...

DRUGA DAMA: (prezrivo) Da, i meni je to rekao.

PRVA DAMA: Očigledno da sve podsjećamo na neku ženu. Meni je rekao da imam iste oči kao ona,
nekoj drugoj, vjerovatno, da ima ista usta...

TREĆA DAMA: A meni da imam noge kao ona.

DRUGA DAMA: (ČETVRTOJ DAMI, zlobno) A vama, mila moja? (ČETVRTA DAMA ne odgovara.)

DRUGA DAMA: (PRVOJ DAMI) Možda ima njenu dušu...

PRVA DAMA: (nasmiješi se) Izgleda da tako hoće da kompletira veliku ljubav svoga života; parče po
parče.

ČETVRTA DAMA: (iznenada ustaje) Ne mogu više da ovo podnesem...

(ČETVRTA DAMA nervozno šeta gore dole.)

TREĆA DAMA: (DRUGOJ DAMI, zbunjena) Šta li joj je?

ČETVRTA DAMA: (naglo zastaje) Šta mi je ? Zar zaista ne razumijete ili nećete da razumijete: on
jedino hoće da nas ponizi...

PRVA DAMA: (prekine je, zbunjena) Ko?

ČETVRTA DAMA: Pa, on, on!

DRUGA DAMA: (ČETVRTOJ DAMI, podsmješljivo) Drago moje dijete.

ČETVRTA DAMA: (ustremi se na DRUGU DAMU) Ja nisam dijete, ja sam žena, a on uživa kad nas vidi
kako puzimo; ali, najžalosnije je što same sebe ponižavamo...

TREĆA DAMA: (jedući šećer, prezrivo) Sve je to suviše duboko za mene.

ČETVRTA DAMA: Vjerujem.

TREĆA DAMA: Jao! Zub!

DRUGA DAMA: Pa da, kad jedete šećer!

TREĆA DAMA: Jao... (TREĆA DAMA se uhvati za obraz.)

PRVA DAMA: (nasmiješi se) Boli?

TREĆA DAMA: Do ludila...

DRUGA DAMA: Srećom, među nama je zubarka... (DRUGA DAMA se naceri i pokaže u pravcu
ČETVRTE DAME.)

ČETVRTA DAMA: (TREĆOJ DAMI) Pokažite mi... (TREĆA DAMA otvara usta, ČETVRTA razgleda.) Za
minut će prestati. Jeste li ikada imali rahitis?

TREĆA DAMA: Ja? Slušajte, na šta vi to ciljate? Uvijek sam imala dovoljno da jedem, i u vreme
najveće gladi. Ja sam dijete iz bolje kuće, a moj je prijatelj trgovac bodljikavom žicom, capisco, vi
čačkalice!
PRVA DAMA: Moje dame, molim vas! Imajte na umu da ste u kući uglednog advokata, koji je prije
dvije nedjelje postao desna ruka naše vlade...

TREĆA DAMA: (prekida je) Da, a ko ga je doveo na taj položaj? Moj prijatelj! I ko je podmitio oba
ministra?

PRVA DAMA: (prekida je) Ćutite, zaboga! (Nervozno se osvrće.) Svuda su doušnici opozicije. (Čutanje.)

ČETVRTA DAMA: (neprijatno hladna i oštra) Čim stigne skresat ću mu u lice šta je i ko je: ološ!

DRUGA DAMA: Zašto? Zato što neće da s vama ima ništa više od onoga što je već imao?

ČETVRTA DAMA: (trgne se) Ko kaže?

DRUGA DAMA: On. (TREĆA DAMA se nasmije. ČETVRTA DAMA je strelja pogledom.)

ČETVRTA DAMA: Da li vas još boli?

TREĆA DAMA: (naceri se) Ne, prošlo me je.

ČETVRTA DAMA: Aha... Jednom sam mu izvadila zub, a da nije ni trepnuo... U stanju je sve da izdrži...

(ČETVRTA DAMA se naceri i iznenada baci na sofu, histerično plačući. Telefon zvoni, PRVA DAMA
odgovara)

PRVA DAMA: Halo? Da? (Lice joj se izduži.) Zaista? Hvala. (Spusti slušalicu.) Poslao je poruku da neće
moći da dođe...

DRUGA DAMA: Šta?!

PRVA DAMA: Ostavio nas je na cjedilu!

TREĆA DAMA: Mene?

ČETVRTA DAMA: (histerično se smije) Bravo! Bravo!

TREĆA DAMA: (ČETVRTOJ DAMI) Umuknite! (ČETVRTA DAMA ućuti i strijelja pogledom TREĆU
DAMU.)

DRUGA DAMA: (PRVOJ DAMJ) A gdje je sad?

PRVA DAMA: Možda opet sa onom kravom iz Berna. Jučer joj je prodao nekog Domijea; kaže da je
pravi. (ČETVRTA DAMA ustaje i približava se TREĆOJ DAMI polako i preteći.)

DRUGA DAMA: Sve što je postigao, postigao je zahvaljujući nama, jadnim ženama.

(ČETVRTA DAMA zastaje ispred TREĆE DAME.)

ČETVRTA DAMA: (tiho) Jesi li mi ti rekla da umuknem?

TREĆA DAMA: (prezrivo odmjerava ČETVRTU DAMU) Kobilo histerična...

ČETVRTA DAMA: (izdere se na nju) Marš napolje!

PRVA DAMA: (izdere se na ČETVRTU) Samo bez skandala, molim! (Ćutanje.)

TREĆA DAMA: Vidjet ćemo se onda u masovnoj grobnici! (TREĆA DAMA brzo izađe.)

PRVA DAMA: (mrmlja za sebe) Do viđenja, do viđenja.

 12. LOŽE U OPERI
(Dvije lože na balkonu Velike opere. U jednoj sjedi maloprije spomenuta DAMA IZ BERNA; u drugoj,
ogromno DEBELA ŽENA, kasapinova supruga nakićena brilijantima. Daje se Mozartov »Don Đovani« i
upravo čujemo duettino »La Ci Darem La Mano«. DAMA je veoma nervozna, neprekidno se obazire,
dok DEBELA ŽENA sjedi nepokretna, piljeći put scene kroz svoj mali operski dogled. Pri kraju duettina,
DON ŽUAN ulazi u DAMINU ložu. Obučen je u frak; ljubi joj ruku. Veoma tiho razgovaraju.)

DAMA IZ BERNA: (odahne od olakšanja) Konačno! Već sam se zabrinula gdje si. I moj muž zakašnjava;
uvijek moram da ga čekam.

DON ŽUAN: (sjeda, smiješeći se) Ne brini! (Pauza.)

DAMA IZ BERNA: Gdje si bio?

DON ŽUAN: Na klizalištu.

DAMA IZ BERNA: (zbunjena) Gdje?

DON ŽUAN: Danas je bio rođendan jednoj od kćeri moje stanodavke; poklonio sam joj klizaljke. Dijete
je poželjelo da mi pokaže kako se kliže.

DAMA IZ BERNA: Je li?

DON ŽUAN: Ima talenta. Vjerovatno će jednom biti svjetska prvakinja. (Pauza.)

DAMA IZ BERNA: Koliko je staro to »dijete«, tvoja buduća svjetska prvakinja?

DON ŽUAN: Petnaest godina. (DAMA IZ BERNA se jedva primjetno trgne.)

DEBELA ŽENA: (ne skidajući pogleda sa scene) Šššš! (Pauza.)

DAMA IZ BERNA: Jučer si mi prodao Domijea, sjećaš se, pravog Domijea?

DON ŽUAN: (diže pogled) Da. I?

DAMA IZ BERNA: Lažan je.

DON ŽUAN: (iznenađen) Šta?

DAMA IZ BERNA: Raspitala sam se. (Ćutanje.)

DON ŽUAN: Kada sam ga kupio, garantovali su mi da je original...

DAMA IZ BERNA: (prekida ga) Naravno, vjerujem ti, sigurna sam da si mislio da je pravi. (isceri se)

DON ŽUAN: Vratit ću ti novac, do posljednje pare... (DON ŽUAN pretura po novčaniku.)

DAMA IZ BERNA: Neću da mi vraćaš, jesi li razumio?

DEBELA ŽENA: (ne skidajući pogled sa scene) Šššš!

DON ŽUAN: (nudi DAMI IZ BERNA ček) Tvoj ček, uzmi ga...

DAMA IZ BERNA: Neću.

DON ŽUAN: Uzmi ga.

DAMA IZ BERNA: (gleda ga razrogačenih očiju) Pa ti nemaš duše.

DON ŽUAN: Ne dozvoljavam da me ponižavaš. (Pruža ček preko balkona i pusti ga da sleti u parter,
posmatrajući ga kako leluja.) Eno ga dole. Zbogom. Sad je potpuno bezvredan. (Pauza.)

DAMA IZ BERNA: Jesi li sad zadovoljan?

DON ŽUAN: (glasno) Da.

DEBELA ŽENA: Šššššš?

DON ŽUAN: (DEBELOJ ŽENI) Izvinite. (DEBELA ŽENA ga tek sada ugleda. Zagleda se u njega,
nepokretna. DAMA IZ BERNA pokazuje u pravcu DEBELE ŽENE, kriveći usta u osmijeh.)

DAMA IZ BERNA: (DON ŽUANU) Tvoje najnovije osvajanje...

DON ŽUAN: (isceri se) Ne prizivaj đavola.

(Predstava je završena. Pale se svjetla. Glasan pljesak, DAMA IZ BERNA drži maramicu ispred očiju.
DEBELA ŽENA i dalje pilji u DON ŽUANA. DON ŽUAN je ustao. Aplaudira.)

13. KLIZALIŠTE
(Klizalište se zatvara; već je kasno večer. DRUGA KĆI sjedi napolju, na klupi, u društvu dviju školskih
drugarica, jedne CRNKE i jedne PLAVUŠE. Upravo skidaju klizaljke sa nogu.)

PLAVUŠA: (DRUGOJ KĆERI) Zavidim ti na novim klizaljkama. Oduvijek sam željela takve.

DRUGA KĆI: To mi je rođendanski poklon.

PLAVUŠA: Šteta, moj je rođendan tek na ljeto. Inače bih i ja tražila takav poklon; mora da su
božanstvene. (Ćutanje.)

CRNKA: (DRUGOJ KĆERI) Ko je bio onaj elegantan gospodin koji te je maloprije posmatrao?

DRUGA KĆI: Naš stanar.

PLAVUŠA: Moj tip.

DRUGA KĆI: A meni se ne dopada.

PLAVUŠA: Ma šta se praviš!

DRUGA KĆI: Ne, više mi se ne dopada.

PLAVUŠA: Ma šta pričaš, maloprije sam vidjela kako si kao na krilima proletjela tri kruga, samo zato
što te je gledao.

DRUGA KĆI: (pažljivo sluša) Čudno, a meni se činilo kao da kližem u mjestu...

CRNKA: Bila si savršeno sigurna!

DRUGA KĆI: Nisam.

PLAVUŠA: (prekine je) Nikada u životu nisi tako dobro klizala!

DRUGA KĆI: (zajedljivo se nasmiješi) Da, ti ćeš to najbolje znati. (Ćutanje.)

CRNKA: Šta je to uradio kad si ga tako omrzla?

DRUGA KĆI: Ništa. Samo sam ga sanjala prije nekoliko noći.

PLAVUŠA: I to je sve?

DRUGA KĆI: Ubio me je.

CRNKA: Kako?

DRUGA KĆI: Znaš onu šumu, ja sam išla kroz nju, i tamo, blizu one klupe na stazi gdje je ono Čudno
drvo, gdje je uvijek mrak, iznenada sam osjetila njegovu ruku, a prsti su mu se naglo pretvorili u
noževe... Ne, ne volim ni da mislim o tome, bilo je zaista strašno! Dugo nisam mogla da zaspim, i sad
mi se čini kao da sam mrtva.

PLAVUŠA: (nasmije se) A ipak si tu!

DRUGA KĆI: (smeši se) Nadam se. (Potmula tutnjava u daljini.)

CRNKA: (osluškuje) Izgleda da puca led.

DRUGA KĆI: Sutra će biti još hladnije.

PLAVUŠA: Idemo! Eno, upravo zatvaraju vrata. Zaključat će nas!

14. SOBA U MAJČINOM STANU

(DON ŽUAN doručkuje u svojoj namještenoj podstanarskoj sobi. Obučen je u tamnu pidžamu. MAJKA
bešumno otvara vrata, ušulja se iza njega i naglo mu stavi ruke preko očiju.)

MAJKA: Uja! Uja! Pogodi ko je!

DON ŽUAN: (naceri se) Nemam pojma.

MAJKA: (sklanja ruke) Baš si ti đavo... Dopada li ti se doručak?

DON ŽUAN: Hvala.

MAJKA: Stiglo ti je pismo...

DON ŽUAN: (prekidajući je) Odakle?

MAJKA: (daje mu pismo) Što si se uplašio?

DON ŽUAN: Ne znam. Ne mogu da se sjetim... (DON ŽUAN se nasmiješi, otvara pismo i čita ga.)

MAJKA: Pisala ga je neka žena. Mogu li da pročitam?

DON ŽUAN: Ne. (Ćutanje.)

MAJKA: Tajiš nešto od mene?

DON ŽUAN: Da. (Ćutanje. MAJKA mu iznenada istrgne pismo iz ruke.)

DON ŽUAN: Da si mi ga vratila. Smjesta.

MAJKA: Ne pada mi na pamet... (MAJKA brzo čita i pogleda DON ŽUANA zaprepašćena.)

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Jesi li sad zadovoljna?

MAJKA: (pokazuje pismo) Zar si ti zaista takav?

DON ŽUAN: Tako kažu.

MAJKA: Je li to istina?

DON ŽUAN: Ne prihvazam nikakvu odgovornost.

MAJKA: Ali ova žena piše da će se utopiti zbog tebe...

DON ŽUAN: Predomislit će se.

MAJKA: Bože, kako to govoriš!

DON ŽUAN: Zar sam ja kriv što me više ne privlači? Šta treba da uradim? Da se prisiljavam?

MAJKA: Plašiš me...

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Ne treba da se plašiš. (Uzima od nje pismo.) Ona se bavi primijenjenom
umjetnošću. Pozvala me je na igru. Bila je uporna sve dok nije dobila ono što je željela. I tačka. Našli
smo se nekoliko puta, a onda sam shvatio da sam se prevario. Razočarala me je. (Isceri se.) U početku
me je, znaš, podsjetila na jednu drugu ženu, ali ispostavilo se da tu nema nikakve sličnosti. Za sve je
kriva samo moja pjesnička mašta. Da, to se stalno događa. Nikako ne uspijevam da ga nađem, svoj
ideal... (DON ŽUAN se nasmije.)

MAJKA: I nikada ga nećeš naći, jer više nemaš svoj ideal. Mrtav je.

DON ŽUAN: (ustukne) Mrtav? (Uhvati se za srce) Ne... Ne, to nije moguće! Siguran sam da je živa, da
živi negdje i da se udala za nekog Čestitog Čovjeka. Ima djecu i želi da živi u miru, zato mi nije ni
odgovorila. (DON ŽUAN se naceri.)

MAJKA: Potpuno je razumijem.

DON ŽUAN: (iznenada se obrecne na nju) Šta ti razumiješ? Samo ono što vidiš, čuješ, što možeš da
okusiš! Ko si ti? Vjerna udovica jednog činovnika, koja misli da će, kada se poda muškarcu, tog
trenutka pasti zvijezda sa neba!

MAJKA: Ne zaboravi: i ja sam ljudsko biće!

DON ŽUAN: Ali ja hoću da to zaboravim! I neću da me na to podsjećaš. Svega mi je dosta! (Ćutanje.)

MAJKA: Tu gdje spavaš, to je bio njegov krevet... Razumiješ li? Pišeš na njegovom stolu, a u ovom
ormanu nekada su bila njegova odjela prije no što sam ih poklonila... Često ga vidim kako sjedi za
ovim stolom, ako je poginuo; pa čak i kada ga ne bih vidjela, uvijek sam znala da je u ovoj sobi, da me
posmatra, kao da je vreme stalo. A ti, jedino si ti uspio da odagnaš njegovu sliku. Pazi da se ne vrati,
možda je baš sada tamo, u hodniku, možda će me sačekati kad izađem iz sobe... (Priđe bliže DON
ŽUANU.) Slušaj, ne želim više da ga vidim, nikada, nikada više... (Priljubi se uz njega.) Pusti me, molim
te, pusti...

DON ŽUAN: (ne pokrećući se) Pa puštam te.

(MAJKA se iznenada odvoji od njega i uhvati se za glavu, kao da je tek sada došla sebi.)

MAJKA: Bože, šta me to privlači tebi?

DON ŽUAN: Ništa.

MAJKA: (potmulo) Tako je, ništa. (Izdere se na njega.) Šta si to napravio od mene?

DON ŽUAN: Ništa. (Vikne na nju.) I zato me ostavi na miru! (Ćutanje.)

MAJKA: (sa mržnjom) Ostavljam te. Ostavljam... (MAJKA izlazi. DONŽUAN je sam. Gleda za njom.)

DON ŽUAN: I vrijeme je.

15. DIZAJNERSKI STUDIO

(DVIJE DIZAJNERKE ulaze u svoj mali studio. PRVA DIZAJNERKA je potpuno pijana, dok DRUGA pali
svijetlo, jer je već kasna noć.)

PRVA DIZAJNERKA: (pjeva) »I čija će suza kanuti tada, kad nas se dvoje rastanemo... «

DRUGA DIZAJNERKA: (prekida je poluglasno) Tiho! Hajde u krevet.

PRVA DIZAJNERKA: Zašto? (PRVA DIZAJNERKA hoće da nalije sebi šnaps. DRUGA DIZAJNERKA joj
oduzima bocu.) Nisam pijana.

DRUGA DIZAJNERKA: Već si dosta popila. (Ćutanje. Iznenada PRVA DIZAJNERKA drekne na DRUGU
DIZAJNERKU.)

PRVA DIZAJNERKA: Nisam dovoljno pila!

DRUGA DIZAJNERKA: Ne tako glasno, susjedi će...

PRVA DIZAJNERKA: (prekine je vičući) Hoću još, hoću još! (PRVA DIZAJNERKA joj istrgne bocu iz ruke.
Susjedi udaraju o zid.)

DRUGA DIZAJNERKA: Čuješ li? Izbacit će nas.

PRVA DIZAJNERKA: (naliva piće, tiho) Baš me briga.

DRUGA DIZAJNERKA: A mene je briga! Znaš i sama koliko je teško naći stan.

PRVA DIZAJNERKA: Ja bih mogla da spavam i na đubrištu. (Pije i iznenada grune u gorke suze.) Ti si
kriva što on više neće da me vidi, što mu se više ne dopadam.

DRUGA DIZAJNERKA: (zapanjeno) Ja kriva?

PRVA DIZAJNERKA: Pocepao je sva moja pisma, a ja sam mislila da će me spasiti...

DRUGA DIZAJNERKA: (prezrivo) Spasiti?

PRVA DIZAJNERKA: Da, od tebe.

(PRVA DIZAJNERKA je ozbiljno pogleda, a zatim joj se tiho podsmjehne. Tišina. DRUGA DIZAJNERKA joj
tužno klimne glavom.)

DRUGA DIZAJNERKA: Uvijek ćeš se vraćati meni, na koljenima, cvileći...

PRVA DIZAJNERKA: (opet viče na nju) Da se vratim tebi, nikada! Rekla si mi da su lokne suviše
ženskaste, da je čipka ženskasta i da su visoke potpetice ženskaste. Nosila sam ono što si ti htjela da
nosim, onako kao što si ti htjela, ali sada, sada mi je toga dosta. (Strgne sa sebe bluzu nalik na košulju
za smoking, i baci je pred noge DRUGE DIZAJNERKE.) Evo ti tvoje mode! (Susjedi udaraju o zid, ovoga
puta znatno glasnije. DRUGA DIZAJNERKA ne čuje udarce već zapanjeno gleda PRVU DIZAJNERKU.)
DRUGA DIZAJNERKA: (potmulo) Petere, Petere...

PRVA DIZAJNERKA: (vrišteći) Ne zovem se Peter! Ime mi je Alisa! (Ćutanje.)

DRUGA DIZAJNERKA: E pa onda: zbogom, Alisa...

(DRUGA DIZAJNERKA naglo krene.)

PRVA DIZAJNERKA: (iznenađena) Kuda ćeš?

DRUGA DIZAJNERKA: Da se prošetam.

PRVA DIZAJNERKA: (sa mržnjom) Zar ti se ne spava?

DRUGA DIZAJNERKA: (odbrusi joj) Spavaj sama!

(DRUGA DIZAJNERKA izlazi. PRVA DIZAJNERKA ostaje sama pije i svlači se.)

PRVA DIZAJNERKA: Sama? Ne, nikada više neću spavati sama. (Obazre se oko sebe.) Gdje si sada,
izrode? (Iz jedne ladice, vadi fotografiju DON ŽUANA.) A, tu si! (Stavlja fotografiju na stol, sjeda i
posmatra je.) Kako si? Dobro? I ja. (Nasmije se) Da ti nešto kažem: naše dijete je otišlo, da, nestalo,
svršeno je s njim, i više nikada neću moći da imam drugo, nikada više, razumiješ li? Zla sreća... Nema
šta... Pisala sam ti da ću se utopiti ako ne dođeš, a tebi bi to odgovaralo, je li? Pogledaj me. Na koga
sam te to podsjetila? Hajde, reci mi, ko je ta kurva? Ko? (Skoči) Da me nisi tako gledao! Vidjet ćeš ti
već... (Uzima iglu, izbode oči fotografiji i vraća sliku na sto.) Gledaj me sada, ako možeš... Šta? Opet,
opet me gledaš! (Izdere se na fotografiju.) Ne gledaj me, ne gledaj! (Zgrabi stolicu i raspali po stolu na
kome se nalazi fotografija, smrskavši pri tom čaše i tanjire.)

PRVA DIZAJNERKA: (nastavak) Evo ti, evo ti, evo! (Susjedi vrlo glasno udaraju o zid, a bjesni ženski
glas dovikuje: »Tišina!« PRVA DIZAJNERKA se nasloni na zid, iscrpljena. Pojavljuje se SUSETKA u
kućnoj haljini.)

SUSETKA: (prebacujući) Kakva je to galama, kad čitav svet spava! Šta vam je, gospođice?

PRVA DIZAJNERKA: (glupavo se nasmiješi, polako) Upravo sam ubila jednu osobu...

SUSETKA: Isuse i Marijo! (SUSETKA se prekrsti.)

16. SOBA U MAJČINOJ KUĆI

(DON ŽUAN korača dolje gore po svojoj namještenoj sobi. Popodne je i on očekuje posjetu. Mali stol je
postavljen. Gleda na sat, na vratima kucanje i DRUGA KĆI ulazi u sobu. DON ŽUAN je iznenađen.
DRUGA KĆI ga ozbiljno pogleda.)

DRUGA KĆI: Htjela sam da vas zamolim za veliku uslugu.

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Samo naprijed.

DRUGA KĆI: Ljutit ćete se...

DON ŽUAN: (prekida je) Ja se nikada ne ljutim.

DRUGA KĆI: Dajte mi riječ.

DON ŽUAN: Ako baš hoćete. Dakle, da čujem? (Ćutanje.)

DRUGA KĆI: Molim vas, nemojte više dolaziti na klizalište...

DON ŽUAN: (iznenađen) A zašto?

DRUGA KĆI: (pogleda ga, razrogačenih očiju) Ne želim više da me gledate... Molim vas... (Ćutanje.)

DON ŽUAN: A zašto da ne dolazim, ako mi se to dopada?

DRUGA KĆI: Zato što još ne kližem dobro.

DON ŽUAN: Vi ste vrlo talentovani, drago dijete. Završit ćete kao svjetska prvakinja.

DRUGA KĆI: Neću, ako me vi budete gledali; to je sigurno. (Ćutanje.)

DON ŽUAN: To mi još nijedna do sada nije rekla...

DRUGA KĆI: (prekida ga) Jeste li mi obećali da više nećete dolaziti?

DON ŽUAN: Učinit ću sve što mogu, ali znajte da ja nikada ne dajem obećanja. (Ćutanje.)

DRUGA KĆI: Hoćete li da vam vratim klizaljke?

DON ŽUAN: (zagleda se u nju) Čija li je to ideja? Vaše gospođe majke?

DRUGA KĆI: I njena; ali to nije važno.

DON ŽUAN: A šta je važno? Zar mi nije dozvoljeno da nekom nešto poklonim? (Ćutanje.)

DRUGA KĆI: (tiho) Zadržat ću vaše klizaljke...

DON ŽUAN: (ironično) Baš vam hvala!

DRUGA KĆI: (tajanstveno se nasmiješi) Ali ako propadnem kroz led i udavim se, vi ćete biti krivi...

DON ŽUAN: Naravno. (Zvono na vratima. DON ŽUAN diže pogled, posmatra stol koji je postavljen.)

DRUGA KĆI: Očekujete li nekoga?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Da...

DRUGA KĆI: Opet neku damu?

DON ŽUAN: Sama se pozvala... (DON ŽUAN krene da otvori vrata.)

DRUGA KĆI: Ja ću! (DRUGA KĆI brzo izlazi. Sam, DON ŽUAN mahinalno ispravlja kravatu, gledajući se
u ogledalu.)

DON ŽUAN: Tako je, u pravu je, to je uvijek tvoja krivica... (DON ŽUAN se kratko nasmije. DRUGA KĆI
se vraća.) Dakle?

DRUGA KĆI: Otišla je.

DON ŽUAN: (iznenađen) Zašto?

DRUGA KĆI: Ja sam je otpremila. (Ćutanje.)

DON ŽUAN: Uostalom, svejedno... (DON ŽUAN se isceri.)

DRUGA KĆI: (iznenada vikne na njega) Ne smijete više primati posjete. Zidovi su tanki. Ne mogu više
to da podnesem. Čujem svaku riječ. To me dovodi do ludila! (Ćutanje. DON ŽUAN nalijeva sebi kafu i
pije. DRUGA KĆI ga posmatra, tiho) Ne bih voljela da sam na vašem mjestu.

DON ŽUAN: Zaista? (DON ŽUAN jede kolač.)

DRUGA KĆI: Da sam na vašem mjestu, život bi mi se već smučio.

DON ŽUAN: (nakloni se, smiješeći se) Sada znam šta treba da učinim. Hoćete li malo kafe?

DRUGA KĆI: Od vas mi ništa ne treba! (DRUGOJ KĆERI se otme jecaj i ona brzo izlazi. Sam, DON ŽUAN
gleda za njom.)

DON ŽUAN: Čekaj, čekaj, porast ćeš... (DON ŽUAN se naceri.)

 TREĆI ČIN: SNEŠKO BELIĆ
17. STEPENIŠTE
(PRVA KĆI čeka na stepeništu povratak DON ŽUANA. Mrkla zimska noć; stepenište je osvjetljeno samo
zracima ulične svjetiljke. Konačno, DON ŽUAN otključava ulazna vrata; upravo se vraća sa bala pod
maskama, u pratnji jedne MASKE, mlade supruge nekog trgovca. DON ŽUAN pali svijetlo. PRVA KĆI
postaje vidljiva. DAMA POD MASKOM, premda nije ugledala PRVU KĆER, vrisne.)

DAMA POD MASKOM: Ugasi svijetlo! Ako me vidi, muž će me ubiti.

(DON ŽUAN, koji još nije video PRVU KĆER, opet gasi svijetlo.)

DON ŽUAN: Ovdje te niko neće vidjeti. Idemo u moj stan; nije visoko...

DAMA POD MASKOM: (iznenada zastaje) A što da pođem s tobom?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Zar ne znaš?

DAMA POD MASKOM: Ne mogu.

DON ŽUAN: (zbunjen) Molim? (Ćutanje.)

DAMA POD MASKOM: Je li ti čudno što te odbija jedna lijepa maska?

DON ŽUAN: Govoriš kao da si ličnost iz nečijeg romana!

DAMA POD MASKOM: Ja nisam ničiji roman.

DON ŽUAN: Idemo...

DAMA POD MASKOM: Ne. Jer, ti ništa ne osjećaš prema meni.

DON ŽUAN: U strašnoj si zabludi.

DAMA POD MASKOM: U tebi je sve mrtvo. Kao da je između nas neki stakleni zid, neka staklena
prepreka; čini mi se kao da mogu da je dotaknem rukama. Pusti me, molim te! Ti pripadaš drugoj!

DON ŽUAN: Ja ne pripadam nikome.

DAMA POD MASKOM: Ne želim da te preotmem nijednoj ženi. Jednoga dana ćeš mi biti zahvalan,
što sada neću da s tobom...

DON ŽUAN: (prekida je) Zahvalan? Kada? Sudnjega dana?

DAMA POD MASKOM: Možda ćemo se onda ponovo sresti.

DON ŽUAN: (naceri se) To sigurno. (Ćutanje.)

DAMA POD MASKOM: E pa lijepo, a sada me pusti... (DON ŽUAN otvara vrata od kuće. Oklijevajući)
Puštaš me da odem, tek tako, laka srca?

DON ŽUAN: Nikad se nikome nisam nametao. Preboljet ću te... (DON ŽUAN se nasmiješi i uhvati za
srce.)

DAMA POD MASKOM: Nitkove! (DAMA POD MASKOM brzo izlazi. DON ŽUAN zatvara ulična vrata,
pali svijetlo i prilično je iznenađen kad ugleda PRVU KĆER.)

DON ŽUAN: Šta vi radite ovdje?

PRVA KĆI: Čekam vas. Čitav sat. Čekam vas ovdje, zato što majka ne smije da zna ništa od onoga o
čemu ćemo razgovarati; a ja preko dana nemam vremena.

DON ŽUAN: Nešto u vezi sa vašom majkom?

PRVA KĆI: Ne. U vezi nečega što je mnogo važnije. Potreban mi je novac. Teško mi je da vas molim,
ali više sam nego spremna da prevaziđem sopstvene obzire, zato što je u pitanju sudbina jedne
drugarice, a vi ste jedini kapitalista koga znam... (PRVA KĆI se sarkastično nasmiješi.)

DON ŽUAN: Imate pogrešnu predstavu o meni. (DON ŽUAN se nasmiješi.)

PRVA KĆI: Moja drugarica je učestvovala u jednoj revolucionarnoj akciji i sada su za njom izdali
potjernicu. Potrebna joj je karta da bi otputovala u inostranstvo. Molim vas, pomozite mi.

DON ŽUAN: Mmm. A šta će biti s njom ako ja ne pomognem?

PRVA KĆI: Otići će na robiju.

DON ŽUAN: To ne bi valjalo. Je li lijepa?

PRVA KĆI: (iznenađeno) Ko?

DON ŽUAN: Vaša drugarica.

PRVA KĆI: (zagleda se u njega) Bože, šta vi pitate...

DON ŽUAN: (prekida je) Nešto najprirodnije na svetu.

PRVA KĆI: Očigledno ne znate ništa o užasnim patnjama širokih masa...

DON ŽUAN: Mase, mase! Pitao sam se kada ćete i njih potegnuti!

PRVA KĆI: Što se prije na to naviknete, utoliko bolje! Istina je, sada je još na vlasti vaš svet,
zahvaljujući teroru, ubistvima i obespravljenosti...

DON ŽUAN: (prekine je) Moj svijet?

PRVA KĆI: Da, vi ste ugušili revoluciju, ali mi se vraćamo!

DON ŽUAN: Ja nikada nikog nisam ugušio. To mora da je neka greška. Vi me, izgleda, smatrate
državotvornom silom. (DON ŽUAN se nasmiješi.)

PRVA KĆI: Ne govorim o vama lično...

DON ŽUAN: (prekida je) Kakva šteta. Kakva šteta!

PRVA KĆI: Prestanite sa tim glupostima! Vi ste običan proizvod svoje klase, kao i svi drugi, a na svetu
postoje jedino dvije klase: eksploatatori i eksploatisani, a vi...

DON ŽUAN: (ponovo je prekida) Ja sam uvijek bio eksploatisan.

PRVA KĆI: (prezrivo) A ko vas je eksploatisao?

DON ŽUAN: Vi. Žene. Ali, osvetit ću vam se. Vi koje niste privlačne... vi za mene ne postojite kao
ljudska bića.

PRVA KĆI: Dakle, tako, za vas žena počinje da postoji kao ljudsko biće samo ako ima dovoljno novca
da se nakinđuri. A ja dane provodim u kancelariji i jedva da išta zaradim. A šta je sa svim onim
milionima fabričkih radnica koje se sparuše dok su još mlade... Pretpostavljam da za njih u svome
srcu nemate sažaljenja?

DON ŽUAN: Ah, pa ja nemam toliko srce!

PRVA KĆI: Vi ste rođeni zlikovac.

DON ŽUAN: Kako se uzme.

PRVA KĆI: Odnos između polova za nas više nije problem, to je samo obična fiziološka funkcija, koja
se zadovoljava kao glad ili žeđ.

DON ŽUAN: (ironično) Gle, zanimljivo!

PRVA KĆI: Tu više nema tajni! To smo prevazišli!

DON ŽUAN: I gdje ste sada? (PRVA KĆI izgleda zbunjena i zagleda se u DON ŽUANA.)

PRVA KĆI: (potmulo) Životinjo...

DON ŽUAN: Zar je to »hvala«?

PRVA KĆI: Zašto me toliko kinjite?

DON ŽUAN: Zašto me vrijeđate?

(DON ŽUAN napušta PRVU KĆER i penje se uz stepenište. PRVA KĆI ostaje sama, sjeda na stepenik,
mehanički broji novac i iznenada grune u plač )

18. SOBA U MAJČINOM STANU

(U svojoj sobi, DON ŽUAN skida frak. Puši cigaretu. MAJKA ulazi, sva je van sebe.)

MAJKA: Moram da odmah govorim s tobom.

DON ŽUAN: Molim?

MAJKA: Večeras si opet bio na klizalištu...

DON ŽUAN: Jesam.

MAJKA: Ispratio si Gretl. Išli ste zajedno jednim dijelom puta... Kroz šumarak, je li tako?

DON ŽUAN: Pa? (MAJKA pogleda DON ŽUANA razrogačenih očiju, a onda iznenada grune u silovite
suze. Dotakne joj ruku) U čemu je stvar?

MAJKA: (vrišteći) Ne dotiči me se! Ne dotiči me, zlikovče! Zaveo si mi dijete...

DON ŽUAN: Ja?

MAJKA: Silovao si mi dijete!

DON ŽUAN: Šta sam ja uradio tvome djetetu? Ko to kaže?

MAJKA: Ona!

DON ŽUAN: Laže, laže!

MAJKA: Ti lažeš, ti! Znam te ja!

DON ŽUAN: (zagleda se u nju, tiho) Pa ti si potpuno poludjela...

MAJKA: (strelja ga pogledom punim mržnje) Ti si kriv, sve mi je priznala.

DON ŽUAN: Gdje je? Neka dođe ovamo i neka mi to kaže u lice...

MAJKA: Više je nikada nećeš vidjeti. Sve dok te ne pozovu na sud. (Ćutanje.)

DON ŽUAN: Kunem ti se, svim što mi je još sveto...

MAJKA: (nasmije se) Tebi više ništa nije sveto. Baš ništa!

DON ŽUAN: (vikne na nju) Dabogda oslijepio! (DRUGA KĆI ulazi, sva rastrojena i plačna.)

MAJKA: (vrišteći) Napolje! Marš napolje! (DON ŽUAN brzo priđe da bi prepriječio vrata.)

DON ŽUAN: Stani! (DRUGOJ KĆERI) Šta sam ja to uradio?

DRUGA KĆI: (gleda u njega uplašeno) Poklonili ste mi klizaljke...

DON ŽUAN: I?

DRUGA KĆI: Uvijek mi gledate u noge...

MAJKA: (izdere se na nju) Izlazi već jednom! (MAJKA zgrabi DRUGU KĆER za ruku i stegne je.)

DRUGA KĆI: Jao! Pusti me! (ONA se oslobodi i opet zagleda u DON ŽUANA, kao opčinjena.) Stavili ste
mi ruku na usta...

DON ŽUAN: Ja?

DRUGA KĆI: Tamo u šumarku, gdje put skreće... Prislonili ste me uz drvo. Htjeli ste da me vežete...
(Drekne na DON ŽUANA.) Tukli me!

DON ŽUAN: Laž, laž, laž!

DRUGA KĆI: Stidim se što sam još živa! Zašto me niste ubili? (DON ŽUAN gleda u nju zapanjen, a
zatim brzo oblači frak i mantil MAJKA ga posmatra i prepriječi mu vrata.)

MAJKA: Kuda ćeš? Nećeš umaći...

DON ŽUAN: Moramo ovo da raščistimo. Idem u policiju.

MAJKA: Ne vjerujem ti!

DON ŽUAN: Stidi se! Skloni mi se s puta! (DON ŽUAN izlazi.)

MAJKA: (viče za njim) Otjerat ću te na vješala, da znaš! (DRUGA KĆI posmatra svoje noge, jecajući.)

19. STAN ŠPEKULANTA

(U stanu špekulanta, PRVA DAMA, gospodarica kuće, pije sama čaj. DRUGA DAMA, filmska glumica,
ulazi uzrujana, noseći novine.)

DRUGA DAMA: Jesi li već čitala? Đavo je konačno došao po njega.

PRVA DAMA: Koga?

DRUGA DAMA: Našeg velikog ljubavnika... (Pakosno se nasmije i pruži PRVOJ DAMI novine.) Zaveo je
maloljetnicu.

PRVA DAMA: Ah!

DRUGA DAMA: To je moralo da se desi.

PRVA DAMA: (žurno čita) Propao je.

DRUGA DAMA: Sam je otišao u policiju i uporno poricao, ali nisu mu povjerovali... (Isceri se) Nije baš
na najboljem glasu.

PRVA DAMA: (Čitajući) Čak i ako je nevin, zaslužio je da mu se ovo dogodi.

DRUGA DAMA: Danas je trebalo da ga odvedu u zatvor, ali on je, izgleda, više volio da nestane...
(Nalijeva sebi čaj.) Mislim da za njega više nema nade. Izdali su potjernicu.

PRVA DAMA: (i dalje čitajući) Jesu li mu već na tragu?

DRUGA DAMA: Još tapkaju u mraku, ali dočepat će ga se. Nema mu više mjesta na ovom svetu.

PRVA DAMA: Da, svet je tako mali... (Pogled joj pada na oglas u novinama) Uzgred, jesi li gledala
»Maharadžinu ljubimicu«?

DRUGA DAMA: Čaroban film?! Pravo otkrivenje!

20. ZAVEJANA ŠUMA

(Zavejana šuma; DVIJE STARICE ulaze noseći na leđima naramke drva. Uskoro će mrak.)

PRVA STARICA: (prigušeno) Stani! Neko ide! (OBJE STARICE osluškuju.)

DRUGA STARICA: Ništa ne čujem. I ne vidim.

PRVA STARICA: Učinilo mi se kao da se nešto miče... (OBJE STARICE opet osluškuju.)

DRUGA STARICA: Šumar me je prije neki dan otjerao, prijetio da će pozvati žandare.

PRVA STARICA: Njemu već odavno nije ovdje mjesto...

DRUGA STARICA: I to samo zbog malo drva. Kaže da je to krađa... Eh, da mi je znati šta kradu ona
gospoda iz grada!

PRVA STARICA: (obazre se) Čija li je sada ovo šuma?

DRUGA STARICA: Ne znam kako se zove vlasnik. Mora da je neki opasan špekulant...

PRVA STARICA: Da, eh, sve se dalo od zla na gore.

(DON ŽUAN se iznenada pojavi; izgleda namučen i šiban vjetrom. DVE STARICE se uplaše. DON ŽUAN
ih sumnjičavo pogleda.)

DRUGA STARICA: (oprezno) Dobro veče, gospodine.

DON ŽUAN: (obazre se) Idem li u dobrom pravcu? Hoću na stanicu...

DRUGA STARICA: Ovdje nema nikakve stanice. Najbliža je na dobra tri sata hoda.

DON ŽUAN: Proći će i to. (DON ŽUAN kreće.)

DRUGA STARICA: Morat ćete preko močvare; ali ja ne bih, ovako po mraku.

DON ŽUAN: Mora da se već uhvatio led.

PRVA STARICA: Močvara se nikad sasvim ne zaledi. Propast ćeš, milostivi gospodine, i močvara će te
progutati. Neka ti Bog bude na pomoći.

DON ŽUAN: (diže pogled) A gdje je on?

DRUGA STARICA: (nasmije se DON ŽUANU) Ona to zna! Ona sve zna!

PRVA STARICA: (DRUGOJ STARICI) Znam, znam!

DRUGA STARICA: (okomi se na PRVU STARICU) E pa ja ne vjerujem! Ni u šta! Ne vjerujem više ni u

šta! (Ćutanje.)

DON ŽUAN: (PRVOJ STARICI) Recite mi, govorite li vi katkad sa njim? Mislim sa bogom?

PRVA STARICA: Da.

DRUGA STARICA: (isceri se) Svako jutro i veče.

DON ŽUAN: (PRVOJ STARICI) Onda mu, molim vas, prenesite moje pozdrave; niko mi ne vjeruje da
sam lažno optužen, a ja sam nevin...

PRVA STARICA: (zablene se u DON ŽUANA, gotovo uplašena) Pa ja ne znam o čemu vi to govorite,
milostivi gospodine...

DON ŽUAN: On će već znati... (DON ŽUAN izlazi. DVIJE STARICE ga isprate pogledom, zapanjene.)

DRUGA STARICA: (iznenada poviče za njim) Sretan put, milostivi gospodine, sretan put! (DRUGA
STARICA se nasmije.)

21. SNEŠKO BELIĆ

(Mjesečeva svjetlost se rasipa po Snešku Beliću koji stoji nasred sela. Ulaze DVIJE SELJANČICE.)

PRVA SELJANČICA: Pogledaj Sneška!

DRUGA SELJANČICA: Napravio ga je moj brat. Ej, ajde da mu odvalimo ruku, to će ga naljutiti.
(DRUGA SELJANČICA dohvati štap i odlomi Snešku desnu ruku.)

PRVA SELJANČICA: A ja ću da ga odalamim po glavi! (PRVA SELJANČICA to i uradi. Ulazi DONŽUAN.

DVIJE SELJANČICE su pomalo uplašene.)

DON ŽUAN: Gdje je željeznička stanica!?

PRVA SELJANČICA: Ovuda.

DRUGA SELJANČICA: Je l' treba da krenete večeras?

DON ŽUAN: Da.

DRUGA SELJANČICA: Noćas više nema vozova: posljednji je već otišao.

DON ŽUAN: Zaista? (Obazre se.) Gdje ovdje može da se prenoći?

PRVA SELJANČICA: U krčmi.

DON ŽUAN: I još?

PRVA SELJANČICA: (slegne ramenima) Nigdje.

DON ŽUAN: Ah. (DON ŽUAN razmišlja. Ćutanje. DVIJE SELJANČICE se sašaptavaju.)

DRUGA SELJANČICA: (drsko) A što nećete da zanoćite u krčmi, gospodine? Da niste nešto zabrljali?

DON ŽUAN: (lako se trgne) Ja? (Uhvati se za srce.) Ne, zašto?

DRUGA SELJANČICA: Pa zna se zašto! I naš otac je jednom zabrljao, pa nije htio ni da priviri u krčmu;
plašio se da popuni prijavu.... (DRUGA SELJANČICA se naceri.)

PRVA SELJANČICA: (»bijelo«) I tako, smrznuo se u šumi. (DON ŽUAN ih posmatra.)

DRUGA SELJANČICA: Bilo je to davno. Već je godinu i po dana. (DRUGA SELJANČICA raspali Sneška po
glavi. PRVA SELJANČICA mu odvali lijevu ruku.)

DON ŽUAN: Ne razumijem, šta vam je Sneško skrivio?

PRVA SELJANČICA: On ništa. Već onaj ko ga je napravio...

DRUGA SELJANČICA: Sutra bi se ionako istopio.

PRVA SELJANČICA: Zajužilo je... (PRVA SELJANČICA se okomi na Sneška.)

22. SOBA U GOSTIONICI

(Soba u gostionici, DON ŽUAN popunjava prijavu. Zatim pozvoni. Ulazi GOSTIONIČARKA, vrlo je
razgovorljiva i radoznala.)

DON ŽUAN: Izvolite; moja prijava... (DON ŽUAN joj daje formular.)

GOSTIONIČARKA: Hvala. (Pogleda formular.) Aaa, gospodin je trgovački putnik ...

DON ŽUAN: Da. Molim vas, sutra me probudite vrlo rano; htio bih da uhvatim prvi voz.

GOSTIONIČARKA: (prekine ga) Zašto hoćete baš prvim vozom? Pa to je mučenje; bolje da krenete
onim drugim; ne kažem to zbog doručka, na njemu ionako ne zarađujem!

DON ŽUAN: Ako krenem onim drugim, zakasnit ću za presjedanje.

GAZDARICA: Aaa, pa vi putujete dalje...

DON ŽUAN: Da, putujem vjerenici... (DON ŽUAN se nasmiješi.)

GOSTIONIČARKA: (iznenađena) Aaa, onda je bolje da što prije legnete, da se odmorite! A gdje živi
vaša vjerenica?

DON ŽUAN: Nismo se vidjeli ko zna otkad.

GOSTIONIČARKA: Kako to?!

DON ŽUAN: Zbog mojih poslova, bio sam spriječen... (DON ŽUAN se opet nasmiješi.)

GOSTIONIČARKA: Da, svako nosi svoj krst! No, bar ćete imati puno toga da joj pričate.

DON ŽUAN: Da, puno.

GOSTIONIČARKA: A hoće li uskoro i vjenčanje?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Možda...

GOSTIONIČARKA: Hrabro, samo naprijed! (DON ŽUAN se uhvati za srce i lako se zgrči.)

GOSTIONIČARKA: Ju, šta vam je?

DON ŽUAN: (tihim glasom) Samo mali bol...

GOSTIONIČARKA: Bolje pripazite, sa srcem se nije šaliti!

DON ŽUAN: (sjedajući) Mogu li da dobijem čašu vode?

GOSTIONIČARKA: Evo odmah, čaša vode za mladoženju! (GOSTIONIČARKA izlazi.)

23. ISPRED STARAMAJKINE KUĆE

(U gradiću, ispred STARAMAJKINE kuće. Još je dan, ali sunčevi zraci ne mogu da prodru kroz maglu.
Svuda dubok snijeg. DVIJE DJEVOJČICE, sa đačkim torbama na leđima, stoje ispred gvozdenih vratnica
koje vode u prednji dio vrta; pozvone na zvono koje se Čuje a zatim se sakriju.)

SLUŽAVKA: (otvarajući ulazna vrata) Ko je tamo? (Viče) Ko je tamo? (DVIJE DEVOJČICE se tiho kikoću.
Osvrće se.) Opet ona mala nevaspitana štenad! Hoće da iznerviraju matoru vešticu, i da meni ne daju
ni trunke mira! (SLUŽAVKA izlazi bijesna)

PRVA DJEVOJČICA: (DRUGOJ DEVOJČICI) Sad je na tebe red!

DRUGA DJEVOJČICA: Sad ću da zazvonim iz sve snage...

(ONA to učini, zatim otrči da bi se sakrila tamo gdje je čeka PRVA DJEVOJČICA. Tišina. Na vratima se
pojavljuje STARAMAJKA, koja se oslanja na štap i ratoborno se obazire.)

STARAMAJKA: (tiho) Gdje ste se sakrili? Izvući ću vam uši, zgromit ću vas... Ološu, bagro... Zazvonite
još jednom, pa ćete dobiti svoje. (STARAMAJKA prijeteći zamahne štapom i izlazi. Tišina.)

PRVA DJEVOJČICA: (DRUGOJ DJEVOJČICI) Hajde, sad je na tebe red!

DRUGA DJEVOJČICA: Ne, na tebe je!

PRVA DJEVOJČICA: Pa ja sam već dvaput... (Iznenada ušuti, uplašena, i brzo pokaže na donji kraj
ulice.)

PRVA DJEVOJČICA: Gledaj, dolazi neki čovjek!

DON ŽUAN: Recite mi: gdje je broj šest? (DRUGA DJEVOJČICA pokaže na STARAMAJKINU kuću.)

DRUGA DJEVOJČICA: Ovdje.

DON ŽUAN: (Obazre se, tražeći) A gdje piše?

PRVA DJEVOJČICA: Broj je pokriven snijegom...

(PRVA DJEVOJČICA otrči zajedno sa DRUGOM DJEVOJČICOM. DON ŽUAN ih isprati pogledom i
pozvoni. Tišina. DON ŽUAN opet zazvoni. STARAMAJKA se pojavljuje na vratima, tresući se od besa.)

STARAMAJKA: (kričeći) Ko je to sad, ko zvoni? Ko mi to ne da mira? (STARAMAJKA ugleda DON

ŽUANA i naglo zastaje.)

DON ŽUAN: Izvinite, je li to broj šest?

STARAMAJKA: (sumnjičavo ga posmatra) Šta hoćete? Ništa mi nije potrebno, sve imam.

DON ŽUAN: (smiješi se) Ja nisam prosjak. Želio bih da razgovaram sa milostivom gospođicom.
(STARAMAJKA se zagleda u DONŽUANA, uplašena.) Je li kod kuće? (STARAMAJKA i dalje blene u DON
ŽUANA.) Pitam: da li je kod kuće?

STARAMAJKA: (potmulo) Tražite moju unuku?

DON ŽUAN: (lako se naklonivši) Da.

STARAMAJKA: A koga da najavim, molim vas?

DON ŽUAN: (nasmiješi se) Želio sam da je iznenadim... (Ćutanje.)

STARAMAJKA: Znam ko ste. (DON ŽUAN se trgne i uhvati za srce.)

DON ŽUAN: Gdje je?

STARAMAJKA: Čekajte. Šta hoćete od nje? (Čutanje.)

DON ŽUAN: (polako) Došao sam da joj kažem da se ne smije pustiti da neko toliko čeka, da se mora
imati osjećanje odgovornosti prema onome ko želi da se popravi...

STARAMAJKA: (prekida ga) I vi se to usuđujete da kažete, ti!

DON ŽUAN: Da, znam da sam bio nitkov! Ali hoću da to popravim...

STARAMAJKA: (Prekine ga sa mržnjom u glasu) Prekasno je. Više to ne možete!

DON ŽUAN: I ne želim! Sve bi bilo drukčije da je odgovorila!

STARAMAJKA: (prezrivo) Sumnjam!

DON ŽUAN: Bi! Sigurno! Gdje je? Hoću da vidim šta me je toliko čvrsto vezalo za nju, i nije mi dalo da
se vežem za bilo šta drugo... Da vidim šta je to što me i sada vezuje! Kad više ne mogu da se sjetim ni
njenog lika! (DON ŽUAN se uhvati za srce i poblijedi.)

STARAMAJKA: (posmatra ga) Šta vam je?

DON ŽUAN: (tiho) Ne bih smeo da se uzbuđujem.

STARAMAJKA: Gle, zbilja! (STARAMAJKA se isceri. Ćutanje.)

DON ŽUAN: (polako, tiho) Recite mi: je li našla nekog drugog? (Ćutanje.)

STARAMAJKA: Djevojka koju tražite već odavno je mrtva. (DON ŽUAN, zgromljen, posmatra
STARAMAJKU) Napustila nas je 3. marta 1916. godine.

DON ŽUAN: Nas? (Ćutanje.)

STARAMAJKA: Željela je da umre. Zato što neki bijednik nije pokazao ni trunke odgovornosti. Umete
li još da se molite? (Ćutanje.)

DON ŽUAN: 3. marta 1916. godine. Dakle, nikada nije pročitala moja pisma.

STARAMAJKA: Nije. Ja sam ih čitala. (DON ŽUAN se obazre, kao da ga progone.) Plašite li se nečega?

DON ŽUAN: Da.

STARAMAJKA: Mrtvi su upokojeni, pa i nas ostavljaju na miru... (STARAMAJKA se opet naceri.)

DON ŽUAN: (zagleda se u nju) Pripazite. Možda će uskoro i vama doći... posjetilac.

STARAMAJKA: (STARAMAJKA se trgne i zagleda u njega, prestravljena, iznenada vrisne) Ana! Ana!
(Na vratima se pojavljuje SLUŽAVKA.) Odvedi gospodina do groba! To je naš dalji rođak...

DON ŽUAN: Sam ću ga naći.

STARAMAJKA: Ne, mogli biste da se izgubite.

24. GROBLJE
(DON ŽUAN ulazi sa SLUŽAVKOM. Sumrak.)

SLUŽAVKA: Ovdje počiva milostiva gospođica. (DON ŽUAN prilazi grobu i posmatra ga. Služavka
gleda put neba) Bit će još snijega. (Ćutanje.)

DON ŽUAN: (nesigurno) Recite mi: da vaša gospođica možda nije digla ruku na sebe?

SLUŽAVKA: Šta vam pada na pamet? Ne, gospodine. Umrla je onako sama od sebe. Neprestano je
tužila i plakala, danju i noću. A onda je iznenada počela da se smije i smijala se danju i noću. Bilo je
užasno. Još čujem kako se smijala kad su došli da je odvedu...

DON ŽUAN: Kuda?

SLUŽAVKA: U »Milosrdni pastir«.

DON ŽUAN: Šta je to?

SLUŽAVKA: Duševna bolnica. (Počinje snijeg, sve gušći i gušći.) Tamo leži moja sestra. Otići ću da
očitam očenaš. Odmah se vraćam... (SLUŽAVKA izlazi. DON ŽUAN je sam. Razgovara sa mrtvom
vjerenicom.)

DON ŽUAN: Je li ti hladno, pada snijeg? Hoćeš li da ti se pridružim? Da, nastavit ću da te tražim, kao
da si još živa. Sjetio sam se tvoga lika. Zbogom... (Pokuša da krene, ali mu se kaput zakačio za ogradu
koja iviči grob.) Da li me ti to zadržavaš? Hoćeš da mi nešto kažeš? (Sluša i blago se nasmiješi.) Ne,
nikada te više neću zaboraviti. Zašto se smiješ? (DON ŽUAN se oslobodi, užasnut i uhvati se za srce.
SLUŽAVKA se vraća.)

SLUŽAVKA: Smrkava se, hoćete li još ostati?

DON ŽUAN: (gleda put neba) Pada snijeg...

SLUŽAVKA: (nasmiješi se) Da, već ste se pretvorili u Sneška Belića. Kao da ste od snijega...

DON ŽUAN: (diže oči put neba i blago se nasmiješi) Da, sve je toplije... (DON ŽUAN sjeda na kamen.)
SLUŽAVKA: (uplašena) Je li vam dobro?

DON ŽUAN: Sneško je umoran. (Ćutanje.)

SLUŽAVKA: Što sjedite na hladnom kamenu, navući ćete neku boleštinu. Ja bih morala da krenem.
Čeka me rublje...

DON ŽUAN: (potmulo) Samo vi idite... Idite!

SLUŽAVKA: Hoćete li umeti da se sami vratite? (DON ŽUAN se opet obazre, kao da ga progone.)

DON ŽUAN: Moram nekog da sačekam.

SLUŽAVKA: Pa ja ću onda da krenem, gospodine! Samo nemojte da se dugo zadržite! (SLUŽAVKA

izlazi. Sam, DON ŽUAN se opet obraća mrtvoj vjerenici.)

DON ŽUAN: Hoće li ovo dugo trajati?... Možeš da se smiješ, ako hoćeš, smij se... Šta ti je skrivio ovaj
Sneško? (Blago se nasmiješi) Nije važno, udaraj ga, sutra će se ionako rastopiti... Sve je toplije... E pa
zbogom, dragi Sneško...

KRAJ